Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Bertolt Brecht

Ići dole

Bertolt Brecht Empty Bertolt Brecht

Počalji od Mustra Čet Avg 22, 2013 5:09 pm



Bertolt Breht rođen je u Augzburgu 1898. Po izbijanju Prvog svetskog rata, da bi izbegao mobilizaciju, upisuje dodatne studije iz medicine i filozofije. Počinje da piše pozorišnu kritiku; ipak odlazi u rat, ali samo na mesec dana. Iste godine piše svoju prvu dramu Baal, a potom i drame Bubnjevi u noći i U džungli gradova. Godinu dana kasnije prima prestižnu nagradu Kleist, koja se dodeljuje neafirmisanim piscima. Ubrzo dobija priliku da režira svoju prvu predstavu, Edvarda II Kristofera Marloua, što obeležava i početak epskog teatra, po kom će zauvek ostati poznat kao jedan od najvećih inovatora u istoriji pozorišta.Sredinom dvadesetih, na poziv Maksa Rajnharta, upravnika Dojčes teatra, jednog od najboljih pozorišta u svetu, odlazi u Berlin, gde ostaje narednih deset godina. Pod uticajem čuvene ekspresionističke izložbe "Nova objektivnost", zatim Čaplina, Ajzenštajna i Marksa, Breht razvija svoj koncept teatra, u kome zahteva budnog gledaoca koji se ne identifikuje sa pričom i likovima i na taj način racionalno rasuđuje i analizira predstavu i društvo. Prvi veliki uspeh postiže sa Operom za tri groša, koja je do danas na evropskim pozornicama izvedena više od deset hiljada puta.U zastrašujućoj atmosferi jačanja nacizma, njegova dela spaljuju i zabranjuju, a na premijerama predstava zvižde i gađaju glumce. Breht zato napušta Nemačku i naredne godine provodi u Danskoj, Švedskoj, Finskoj i Americi. U ovom periodu nastaju njegova najznačajnija dela: Majka Hrabrost i njena deca, Kavkaski krug kredom, Dobri čovek iz Sečuana, Strah i beda Trećeg rajha. U Sjedinjenim Državama, u okviru hajke na trideset holivudskih umetnika, svedoči pod optužnicom da je član Komunističke partije. Sutradan se vraća za Evropu.Bertolt Breht je do smrti , 1956. godine, napisao pedeset drama, tri filmska scenarija, dva prozna dela, dve pesme i osam teorijskih tekstova, ali uticaj koji i danas vrši na pozorište i teatarsku misao je nemerljiv.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Bertolt Brecht Empty Re: Bertolt Brecht

Počalji od Mustra Sub Avg 09, 2014 3:23 pm

ROĐENIMA POSLE NAS
I
Zaista, živim u mračno vreme!
Bezazlena reč je glupa. Bezbrižno čelo
Znak je neosetljivosti. Onaj ko se smeje
Samo još nije primio
Užasnu vest.
Kakvo je to vreme u koje je
Razgovor o drveću gotovo zločin
Zato što podrazumeva ćutanje o tolikim zlodelima!
Zar onaj što tamo mirno prelazi ulicu
Zbilja nije kod kuće za svoje prijatelje
Koji su u nevolji?
Istina: još zarađujem za život.
Ali verujte mi: pukim slučajem. Ništa
Od svega što činim ne daje mi za pravo da se sit najedem.
Slučajno sam pošteđen. (ako me napusti sreća,
Biću izgubljen.)
Kažu mi: Jedi i pij! Budi srećan što imaš šta!
Ali kako da jedem i pijem
Kad ono što pojedem otimam gladnome,
A čaša vode koju popijem nedostaje žednome?
A ipak jedem i pijem.
Voleo bih i da sam mudar.
U starostavnim knjigama piše šta je mudro:
Ne mešati se u spor u svetu i svoj kratki vek
Proživeti bez straha.
Održati se i bez nasilja,
Zlo uzvraćati dobrim,
Svje želje ne ispunjavati, nego ih zaboravljati –
Smatra se mudrim.
Ja sve to ne mgu:
Zaista, živim u mračno vreme!
II
U gradove sam došao u vreme nereda
Kad je u njima vladala glad.
Među ljude sam došao u vreme buna
I zajedno sa njima sam se bunio.
Tako je proteklo vreme
Koje mi je bilo dato na zemlji.
Jeo sam između bitaka,
Legao sam na počinak među ubice.
Ljubav sam vodio nemarno,
A prirodu gledao bez strpljenja.
Tako je proteklo vreme
Koje mi je bilo dato na zemlji.
Putevi su u moje vreme vodili u močvare.
Govor me je odavao dželatu.
Malo šta sam mogao. Ali bi vlastodršci,
Nadam sam se, sedeli bezbednije da mene nije.
Tako mi je proteklo vreme
Koje mi je bilo dato na zemlji.
Snage su bile slabe. Cilj je
Ležao veoma daleko.
Bio je jasno vidljiv, premda za mene
Gotovo nedostižan.
Tako je proteklo vreme
Koje mi je bilo dato na zemlji.
III
Vi što ćete izroniti iz potopa
U kome smo mi potonuli,
Spomenite se,
Kad budete govorili o našim slabostima,
I mračnog ovog vremena
Kome ste umakli.
Jer mi smo išli, menjajući zemlje češće no cipele,
Kroz ratove klasa, očajni
Kad je samo nepravde, ali ne i bune bilo.
A znamo i sami:
Mržnja, čak i prema podlosti,
Unakažava crte lica.
Gnev, čak i onaj zbog nepravde,
Čini glas promuklim. Ah, mi
Što htedosmo da pripremimo tle za ljubaznost,
Sami nismo mogli biti ljubazni.
Ali vi, kad najzad dođe vreme
Da čovek čoveku bude drug,
Spomenite nas se
S trpeljivošću.
Bertolt Breht (1898-1956)
-----------------------------------------
Preveo sa nemačkog Slobodan Glumac
Iz knjige Izabrane pesme, Nolit, Beograd, 1979.
Najznačajnija pesma velikog Bertolta Brehta, jednog od onih koji i u paklu nacizma nisu ćutali. Neka ove njegove poruke dopru do svakog od vas, pa da ova Nova Godina napokon počne, s malo više trpeljivosti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Bertolt Brecht Empty Re: Bertolt Brecht

Počalji od Mustra Uto Apr 21, 2015 12:58 pm

Bertolt Brecht: Pet teškoća u pisanju istine

[You must be registered and logged in to see this image.]

Hrabrost da se piše istina

Izgleda podrazumljivo da pisac istinu treba da piše  tako da je ne potiskuje i ne prešućuje i da ne piše ništa što je neistinito. Ne sme se savija pred moćnima, ali ne sme ni da obmanjuje slabe. Naravno da je jako teško ne savijati se pred moćnima, kao što i obanjivanje slabih može biti vrlo udobno. Ne dopadati se posednicima znači odreći se poseda. Raditi bez naknade pod tim okolnostima znači i odreći se rada, a odbiti priznanje od strane moćnih često znači i odreći se priznanja uopšte. Za to je potrebna hrabrost.
Vremena najveće represije uglavnom su vremena kada se mnogo govori o velikim i uzvišenim stvarima. Potrebna je hrabrost da se u takvim okolnostima govori o nečem  sitnom i prizemnom, kao što je hrana, uslovi života i rada, da se okružen nasilnom vikom govori da je smisao žrtvovanja glavno pitanje. Dok se seljaci obasipaju počastima, hrabro je govoriti o strojevima i jeftinim prehrambenim sirovinama, što bi olakšalo njihov cenjeni rad. Kada svi mediji galame o tome kako je čovek bez znanja i obrazovanja bolji od onog koji zna, hrabro je zapitati  za koga bolji? Kada se govori o čistim i nečistim rasama, hrabro je pitati – zar nisu upravo glad i neznanje i rat ti koji dovode do malformacija?  Hrabrost je isto tako potrebna da bi se izrekla istina o sebi samom, o sebi kao pobeđenom. Mnogi od progonjenih izgube sposobnost da prepoznaju vlastite pogreške. Progonstvo je za njih najveća nepravda. Progonitelji su, a zato što ih progone, nosioci Zla, a oni, prognani, bivaju progonjeni zbog Dobra koje predstavljaju. Ali ovo Dobro je napadnuto, pobeđeno i onesposobljeno i bilo je, elem, jedno slabo Dobro, jedno loše, neodrživo, nepouzdano Dobro, jer Dobru se ne može pripisati slabost onako kako se kiši pripisuje vlažnost.
Reći da dobri nisu pobeđeni zato što su bili dobri, već zato što su bili slabi – za to je potrebna hrabrost. Naravno da u borbi protiv neistine istina mora da se piše i ona ne sme biti ništa nalik nečem opštem, uzvišena, višeznačna. Od ove opšte, uzvišene, višeznačne vrste upravo je neistina. Kada se za nekog kaže da je rekao istinu, to znači da je pre njega nekolicina ili mnoštvo govorilo nešto drugo, neku laž ili nešto opšte, ali da je upravo on rekao istinu, nešto praktično, suštinsko, neosporno, nešto o čemu se radi.
Nije potrebno mnogo hrabrosti, u delu sveta gde je to i dalje dozvoljeno, da bi se uopšterno  žalilo zbog toga što je svet loš i zbog trijumfa prostaštva pretiti trijumfu duha. Tamo nastupaju mnogi, kao da su u njih upereni topovi a ne samo pozorišni dvogledi . I izvikuju svoje  zahteve u jedan svet prepun prijatelja i bezazlenih ljudi. Zahtevaju jednu opću pravdu, za koju sami nikad ništa nisu učinili, i jednu opštu slobodu da im pripadne deo plena koji se ionako već dugo s njima deli. Istinom smatraju samo ono što lepo zvuči. Ako je istina nešto brojivo, suvo, faktičko, nešto za čije je pronalaženje neophodan trud i što zahteva proučavanje – to onda za njih i nije istina, ništa dakle što ih dovodi do zanosa. Oni imaju samo vanjske držanje onih kojih govore istinu. Nevolja je sa njima: oni istinu ne znaju.

Pamet da se istina prepozna

Pošto se istina svuda potiskuje i zbog toga ju je teško pisati, većina u tome – da li se istina piše ili ne – vidi pitanje stava. Veruje se da je za to potrebna samo hrabrost. A zaboravlja se na drugu teškoću, na pronalaženje istine. Ne može biti govora o tome da je pronaći istinu lako.
Pre svega, teško je već i odrediti koja je istina vredna biti izrečena. Tako npr.. sada pred očima celog sveta jedna za drugom najveće civilizirane države tonu u krajnje barbarstvo. Uz to svako zna da ovaj unutardržavni rat, vođen najsurovijim sredstvima, svakog dana preti da  se pretvori u međunarodni, koji će naš deo sveta možda ostaviti u ruševinama. To je nesumnjivo jedna istina, ali naravno da istina ima još mnogo. Tako npr.. nije neistinito da stolice imaju sedala i da kiša pada odozgo nadole. Mnogi pisci pišu ovakve istine. Oni su nalik slikarima koji zidove brodova koji tonu prekrivaju mrtvom prirodom. Naša prva teškoća za njih ne postoji i oni povrh svega imaju i mirnu savest. Neometani od strane moćnih, ali i neosetljivi na vapaje zlostavljanih, oni slikaju svoje slike. Besmislenost njihovog pristupa izaziva u njima samima jedan “duboki” pesimizam, a koji prodaju po dobroj ceni i koji bi, imajući u vidu ovakvo majstorstvo i dobru prodaju, bio svojstveniji nekom drugom. Pritom nije uvek lako prepoznati da su njihove istine one o stolicama i kiši, jer one obično zvuče sasvim drugačije, upravo onako kako zvuče i istine o važnim stvarima. Jer se umetničko oblikovanje sastoji upravo u tome da se nekoj stvari dodeli važnost. Tek se pažljivim posmatranjem može prepoznati da oni kažu samo: stolica je stolica i ništa ne može da se “uradi” protiv toga da kiša pada dole. Ovi ljudi ne pronalaze istinu koja zavređuje da bude napisana. Drugi se opet i bave najhitnijim zadacima, ne plaše se ni moćnika ni siromaštva, ali istinu ipak ne mogu pronaći. Njima nedostaju znanja. Puni su starog praznoverja, poznatih i još u stara vremena nastalih preduverenja. Svet je za njih previše zamršen, oni ne poznaju činjenice i ne uviđaju odnose. Pored stava neophodna su im i osvojiva znanja i naučne metode. Svim piscima je u ovom vremenu zamršenosti i velikih promena potrebno poznavanje materijalističke dijalektike, ekonomije i istorije. Ako se uloži neophodan trud, ovo znanje se može osvojiti iz knjiga i kroz praktična uputstva.
Mnoge istine se mogu otkriti i na jednostavniji način, polazeći od delova istine ili stanja stvari koja do istine vode. Kada postoji namera da se traži dobro je imati metodu, ali moguće je pronalaziti i bez metode, pa čak i kada se ne traži. Ali na ovakav slučajan način teško se ostvaruje takvo predstavljanje istine na temelju kojeg bi ljudi znali kako delaju. Ljudi koji beleže samo nevažne činjenice nisu u stanju stvari ovog sveta da učine upotrebljivim. Ali istina ima samo ovaj cilj i nijedan drugi. Izazovu da pišu istinu ovi ljudi nisu dorasli. Kada je neko spreman da piše istinu i sposoban da  je prepozna, preostaju mu još tri teškoće.

Umeće da se istina učini upotrebljiva kao oružje

Istina mora da se kaže radi posledica koje iz nje proizlaze i utiču na ponašanje. Kao primer za istinu koja ne može imati posledice ili ima pogrešne posledice može nam poslužiti široko rašireno shvatanje da u pojedinim zemljama vladaju loši uslovi koji vuku koren u barbarstvu. Prema ovom shvatanju fašizam je val barbarstva koji je u pojednine zemlje provalio kao prirodna nepogoda. Prema ovom shvatanju fašizam je jedna nova, treća sila pored (i iznad) kapitalizma i socijalizma; bez fašizma bi ne samo socijalistički pokret nego i kapitalizam mogli nastaviti postojati. To je naravno jedna fašistička tvrdnja, kapitulacija pred fašizmom. Fašizam je istorijska faza u koju je kapitalizam stupio, nešto koliko novo toliko i staro. Kapitalizam u fašističkim zemljama egzistira još samo kao fašizam i obračun s fašizmom moguć je samo kao obračun s kapitalizmom, sa najogoljenijim, najsirovijim, najneospornijim i najnepoštenijim kapitalizmom.
Kako neko sada kaže istinu o fašizmu, protiv kojeg istupa, a da ne kaže ništa protiv kapitalizma iz kojeg fašizam proizlazi? Kako onda njegova istina da se pokaže kao delotvorna? Oni koji su protiv fašizma, a nisu protiv kapitalizma, koji jadikuju zbog barbarstva koje od barbarstva i potiče, liče na ljude koji hoće svoje parče teletine, ali da tele ne bude zaklano. Oni hoće da jedu teletinu, a da ne vide krv. Daju se zadovoljiti ako mesar opere ruke pre nego što meso iznese na stol. Oni nisu protiv posedničkih odnosa koji dovode do barbarstva,već samo protiv barbarstva. Oni dižu svoj glas protiv barbarstva i čine to u zemljama gdje vladaju isti posjednički odnosi, ali gde mesari i dalje peru ruke pre nego što iznesu meso.
Glasne optužbe protiv barbarskih mera mogu delovati samo kratko, naime dokle god slušaoci veruju da u njihovim zemljama ovakve mere ne bi mogle doći u obzir.Neke zemlje su u stanju da svoje posedničke odnose održe manje nasilnim sredstvima nego druge. Njima demokracija i dalje omogućava ono za što drugi moraju da potegnu na-silje, naime garanciju posedništva nad sredstvima proizvodnje. Monopol nad tvornicama, rudnicima, zemljištem svuda uspostavlja barbarske uslove, samo što su ovi obično manje vidljivi. Varvarstvo postaje vidljivo onog trenutka kada monopol mora se štiti otvorenim nasiljem.
Neke od zemalja u kojima zbog barbarskog monopola još uvek nije neophodno ukidati formalne garancije pravne države, kao ni takve pogodnosti kakve su umetnost, filozofija, književnost, rado slušaju goste koji zbog ukidanja takvih pogodnosti optužuju svoje zemlje , jer time stiču prednost u ratovima koji se očekuju. Da li bi se moglo reći da su istinu prepoznali oni koji npr.. glasno zahtevaju bespoštednu borbu protiv Nemačke “Zato što je ona istinska postojbina zla našeg vremena, podružnica pakla, boravište antihrista?  “Pre bi se moglo reći da su ljudi koji to govore površni, bespomoćni i štetni. Jer iz ovih brbljarija sledi da Nemačku treba uništiti. Celu zemlju sa svim njenim ljudima, jer otrovni plin dok ubija ne bira samo krivce.
Lakomislen čovek, onaj ko istinu ne zna, izražava se uopšteno, zamorno i neodređeno. On naklapa o “tim” Nemcima, zapomaže zbog “tog” zla, a slušaoci u najboljem slučaju ne zna šta će s tim. Treba li da odluči da ne bude Nemac? Ako on bude dobar, da li će i pakao nestati? Tako je od iste ove vrste i govor o barbarstvu koje potiče od barbarstva. Zatim, iz barbarstva dolazi barbarstvo i završava civilizacijom do koje se dolazi obrazovanjem. To je sve izraženo sasvim uopšteno  ni zbog kakvih delotvornih posledica i, u osnovi, nikome.
Takva predstavljanja prikazuju samo malobrojne članove uzročno-posledičnog niza i izdvajaju pojedine pokretačke snage kao nesavladive. Takva predstavljanja prepuna su magle i prikrivaju upravo one snage koje pripremaju katastrofu. Malo svetla, i već se kao uzročnici katastrofa razaznaju ljudi. Jer, živimo u vremenu u kome je čovek čoveku sudbina.
Fašizam nije prirodna katastrofa kojoj bi moglo da se pristupi upravo iz ljudske “prirode”. Ali i kod samih prirodnih katastrofa ima predstavljanja koja su čoveku vredna, zato što su apel na svu njegovu raspoloživu snagu. Nakon jednog velikog potresa koji je razorio Jokohamu, u mnogim američkim časopisima mogle su se videti fotografije koje su prikazivale jedno polje u ruševinama. Ispod je pisalo “steel stood” (čelik je izdržao) i zaista, ako je neko na prvi pogled video samo ruševine, mogao bi, nakon što mu je ovim rečima skrenuta pažnja, da uoči pojedine visoke građevine kako su ostale stajati.
Među svim mogućim prikazima jednog potresa neusporedivu važnost imaju upravo oni od strane građevinskih inženjera, prikazi koji uzimaju u obzir pomicanja tla, snagu udara, oslobođenu toplinu i time vode konstrukcijama koje potresu odolevaju. Ko hoće opisati fašizam i rat, te velike neprirodne katastrofe, mora stvoriti jednu praktičnu istinu. Mora da pokaže da se ove katastrofe priređuju velikim masama ljudi koji rade bez vlastitih sredstava proizvodnje, a od strane posednika ovih sredstava. Ako neko namerava da sa  uspehom piše istinu o lošim stanjima, mora pisati tako da se mogu prepoznati njihovi predupredljivi uzroci. A ako se prepoznaju preduprediljivi uzroci, moguće je i obračunati se s ovim lošim stanjima.

Promišljenost da se odaberu oni u čijim rukama istina postaje delotvorna

Kroz viševekovne prakse trgovine napisane na tržištu mišljenja i saopštenja, time što je oslobođen brige o onom što je napisao, pisac je stekao dojam da njegova mušterija ili naručitelj, posrednik, nadalje svima isporučuje napisano. Mislio je: ja govorim, a oni koji hoće da me čuju, čuće me. U stvarnosti, on je govorio, a oni koji su mogli da ga plate, čuli su ga. Ono što je govorio nisu čuli svi, a oni koji su čuli – nisu hteli da čuju sve.  O tome je rečeno mnogo, iako možda još uvek premalo; hoću samo da istaknem da se “pisati nekom” pretvorilo u “pisati”.
Istina, upravo, ne može tek da se piše; da bi njome moglo nešto da se započne, ona sve  vreme mora da se piše nekome. Saznavanje istine je za pisce i čitataoce  zajednički proces. Da bi neko rekao nešto dobro, mora dobro da sluša i da sasluša ono što je dobro. Istina mora da bude rečena sračunato i da se sasluša sračunato. Za nas pisce je važno kome je govorimo i ko nam je govori. Istinu o lošem stanju moramo da kažemo onima koji su u najgorem stanju, a to moramo da  iskusimo  od njih samih. Moraju se osloviti ne samo ljudi određenog stava, već i ljudi kojima ovaj stav ujedno predstavlja i razlog njihovog položaja. I vaših je slušaoca sve više i više!
Čak se i dželatima može obratiti ako više ne dobijaju nadoknadu za vešanje ili ako su im okolnosti posla postale opasne. Bavarski seljaci nisu bili ni za kakav prevrat, ali kada je rat potrajao dovoljno dugo i kada su se sinovi  vratili kućama  ne našavši više svoja mesta na imanjima, za prevrat ih je bilo lako pridobiti. Za pisce je važno da istini pogode ton. Uobičajeno se tu čuje jedan nežan, napaćeni ton nekoga ko ni mrava ne bi zgazio. Ko živi u bedi i čuje ovakav ton, postaje još bedniji. Tako govore ljudi koji možda i nisu neprijatelji, ali sigurno nisu saborci. Istina je nešto ratoborno,ona se ne obračunava samo sa neistinom već i sa ljudima koji neistinu šire.

Lukavstvo da se istina proširi među mnogima

Ponosni što imaju hrabrost za istinu, sretni što su je pronašli,umorni, možda, od truda uloženog u dovođenje istine u delotvornu formu, nestrpljivo iščekujućo  pristup onima čije interese brane – mnogi potcenjuju neophodnost primene posebnog lukavstva da bi se istina proširila. Time često dovode u pitanje učinak celog svog rada. Oduvek je za širenje istine, kad god je bila potiskivana ili prikrivana, bilo primenjivano lukavstvo. Konfucije je tako krivotvorio jedan stari patriotsko-istorijski  kalendar. Ako je pisalo – “Vladar Kuna je naredio da se filozof Van pogubi zbog toga što je rekao to i to “- Konfucije je umesto” pogubi “stavio “Ubije”. Ako je pisalo da je Tiranin tako i tako završio život atentatom, Konfucije je napisao “pogubljen”. Time je prokrčio put jednom novom tumačenju istorije.
Ko u naše vreme umesto “narod” kaže “stanovništvo”,a umesto u “zemlja”  kaže “zemljišni posed”, tim izbegava mnoge laži. Reč “narod” iskazuje izvesnu uniformnost, upućuje na zajedničke interese i trebalo bi, dakle, da se upotrebljava samo kada se govori o drugim narodima, jer se jedino tada može zamisliti zajedništvo u interesima.
Stanovništvo jednog područja, naprotiv, ima različite, često i suprotstavljene interese i to je istina koja se potiskuje. Tako i onaj ko kaže “zemlja” i pričajući o mirisu i boji zemlje njuhu i očima dočarava njive, time potpomaže laži vladalaca; jer, niti se ovde radi o plodnosti zemlje, niti o ljudskoj ljubavi prema njoj, niti o marljivosti – već je cena zrna i cena rada ono što je glavno.
Oni koji od zemlje ubiru dobit nisu oni koji žanju,berzama je miris oranica nepoznat. Berze miriše drugačije. Nasuprot tome “zemljišni posed” je ispravan izraz, njime se smanjuje mogućnost obmane. Umesto reči “Disciplina” trebalo bi, tamo gde vlada represija, koristiti reč “poslušnost”, jer je disciplina moguća i bez vladara i time po sebi ima plemenitiji prizvuk nego poslušnost. A od reči “čast” bolja je reč “ljudsko pravo”.
Time pojedinac ne iščezava tako lako iz vidokruga. Zna se kakav samo šljam daje sebi za pravo da brani čast jednog naroda! I kako samo, rasipnički, siti dele počasti onima koji ih hrane, sami gladujući. Konfucijevo lukavstvo primenjivo je i danas. Konfucije je zamenio neopravdana tumačenja nacionalnih procesa onim opravdanim. Tomas Mor je u Utopiji opisao zemlju u kojoj vladaju pravedni uslovi – to je bila zemlja veoma različita od one u kojoj je živeo, ali joj je veoma ličila, ako se izuzmu ovi pravedni uslovi.
Živeći pod pretnjom carske policije, Lenjin je hteo da opiše represiju i eksploatciju koju je na otoku Sahalin vršila ruska buržoazija. Umesto “Rusija” pisao je “Japan”; a umesto “Sahalin” pisao je “Koreja”. Metode japanske buržoazije čitataoce su u svemu podsećale na one na Sahalinu, ali opis nije bio zabranjen jer je Japan bioneprijatelj Rusije. Mnogo od onoga što u Nemačkoj ne može da se kaže o samoj Nemačkoj, sme da se kaže koristeći seAustrijom.Postoji mnoštvo lukavstava kojima se može obmanuti podozriva država. Voltaire se obračunao s crkvenom verom u čuda time što je napisao jednu dopadljivu pesmu o mladoj Jovanki Orleanskoj. Opisao je čuda koja bez sumnje mora da su se dogodila da bi Jovanka u vojsci i na imanju i među monasima ostala mlada.
Elegancijom stila i opisivanjem erotskih avantura svojstvenih raskošnom životu vladalaca, Volter ih je namamio da napuste religiju koja im je za ovakav život davala podršku. Da, na taj način je stvorio mogućnost da njegovi radovi na zaobilazan način deluju na one kojima su bili namijenjeni. Moćnici među njegovim čitateljima zastupali su i bili blagonakloni prema njihovom širenju. Time su okrenuli leđa i policiji koja je služila njihovom zadovoljstvu. I veliki Lukrecije je izrazito naglasio da za širenje epikurejskog ateizma mnogo duguje lepoti svojih stihova.
Književni mivo  može jednom iskazu da služi kao zaštita. Mada često može da pobudi i sumnju. Tada može da se desi da pisac nivo mora namjerno da “rašrafi”. Tako se, na primer, u prezrenoj formi krimi-romana događa da se na neupadljivim mestima prokrijumčare opisi mučnih stanja. Ovakvi opisi sasvim su opravdani u jednom krimi-romanu. Veliki Shakespeare je, oblikujući govor Koriolanove majke kojim odvraća sina suprotstavljenog otadžbini, iz mnogo finijih obzira spustio književni nivo do neuverljivost, jer Koriolan od svog plana nije trebalo da se okrene zbog snage stvarnih razloga ili nekakvim dubokim unutarnjim pokretom – već zbog inertnosti da se prepusti jednoj staroj navici.
Kod Šekspira nalazimo još jedan obrazac kako se istina lukavo proširi – u govoru Antonija nad Cezarovim telom. Antonije neprestano naglašava da je Cezarov ubica Brut čovek vredan poštovanja, ali istovremeno i opisuje njegovo delo i to tako da je opis ovog dela upečatiljiviji od opisa njegovog počinitelja; govornik time dozvoljava biti poražen činjenicama, on sam im dodeljuje veću uverljivost. Džonatan Svift predložio je u jednoj brošuri da bi zarad blagostanja u jednoj zemlji decu siromaha trebalo usoliti i prodavati ih kao meso. Ispostavio je tačne izračune koji dokazuju kako se može mnogo uštediti ako se ni pred čim ne usteže. Svift se napravio glup. Sa mnogo vatre i ozbiljnosti branio je jedan određeni, njemu omraženi način mišljenja, i to po onom pitanju gde se pred svima osvetljava sva njegova niskost. Svako bi mogao biti pametniji ili, u najmanju ruku, humaniji od Svifta, a posebno  onaj ko svoja gledišta do tada nije preispitivao.
Propaganda za način mišljenja, a to je područje gde se uvek uspeva, povlađuje interesu potlačenih. Takva propaganda je bitna. Pod vladama koje služe eksploataciji mišljenje se takva propaganda smatra  niskom. Niskim se smatra ono što je podređenima korisno. Niskim se smatraju stalna briga o sitosti, saznanje o srozavanju ugleda branitelja države time što su primorani da gladuju, sumnja u vođu koji vodi u nesreću, otpor prema radu koji radnika ne hrani,suprotstavljanje prinudi na besmisleni stav, stavljanje ravnopravnosti nasuprot porodici čiji interesi više ničem ne koriste. Gladne vređaju da su proždrljivci, one koji nemaju šta izgubiti da su kukavice, one koji sumnjaju u svoje tlačitelje vređaju da sumnjaju u vlastitu snagu, one koji traže nadoknadu za svoj rad vređaju da su lenjivci … Pod takvom vlašću mišljenje uopšte smatra se niskim i biva ozloglašeno.
Mišljenje se više nigde ne podučava i, tamo gde istupi, proganja se.Postoje, ipak, područja u kojima se nekažnjeno može ukazati na uspehe testiranja; to su ona područja u kojima je diktaturama mišljenje potrebno. Tako se, na primer, mo-že ukazati na uspehe testiranja u oblasti vojne nauke i tehnike. I odmotavanje klupka organizacije i izumiteljstva rezervnih materijala zahteva mišljenje. Kvarenje životnih namirnica, obučavanje mladeži za rat, sve to zahteva  mišljenje i: to se može opisati. Pohvala ratu, besmislenom cilju ovog testiranja – može, pak, lukavo da se izbegne. Tako mišljenje koje polazi od pitanja kako najbolje da se vodi rat, može se dovesti do pitanja da li ovaj rat ima smisla i, najzad, da se primeni na pitanju kako najbolje izbeći jedan besmisleni rat. Ovo pitanje naravno teško da može otvoreno da se postavi. Može li, dakle, mišljenje koje je do tada propagirano da se sirovo i odlučno oblikuje? Može.
Da bi represija koja služi eksploataciji jednog (većeg) dela stanovništva od strane drugog (manjeg) mogla da bude moguća u vremenu kao što je naše, neophodno joj je da stanovništvo zadrži sasvim određeni stav, i to takav koji se mora protezati na sve oblasti. Jedno otkriće u oblasti zoologije, kao što je to biloDarvinovo, bilo je u stanju da iznenada ugrozi eksploataciju; pa ipak se o njemu jedno vreme brinula samo crkva, policija ništa nije primećivala. Istraživanja fizičara dovela su poslednjih godina do promena u oblasti logike koja bi, između ostalog, mogla postati opasne za niz postulata na kojima počiva represija.
Pruski državni filozof Hegel, zaposlen mukotrpnim istraživanjima u području logike, ostavio je Marksu i Lenjinu, klasicima proleterske revolucije, metode od neprocjenjive vrednosti. Različite nauke razvijaju se pod međusobnim uticajima, ali ipak neravnomerno, tako da država nije u stanju da sve drži na oku. Prvoborci istine mogu sebi da odaberu borbena polja na koja se u dotadašnjim prilikama nije obraćala pažnja. Sve se svodi na podučavanje ispravnom načinu mišljenja koje sve pojave i procese preispituje sa njihove prolazne i promenljive strane.
Vladaoci imaju jaku odbojnost spram velikih promena. Oni bi želeli da sve ostane kako jeste, po mogućnosti i hiljadu godina. Bilo bi najbolje zamrznuti mesec i zaustaviti sunce! Niko tada ne bi bio gladan, niko tražio večeru. Ako su oni pucali, kako to da se neprijatelj usuđuje da uzvrati pa,njihov pucanj, pobogu, treba da je poslednji. Ugao posmatranja koji posebno ističe ono što je prolazno predstavlja dobro sredstvo da se ohrabre potlačeni … pre nego što se u svakoj stvari i stanju javi i počne rasti protivrečnost, pobednicima mora nečim da se suprotstavi.
Jedan takav ugao posmatranja (kao što je dijalektika ili učenje o životnoj reci) može se primenjivati ​​na onim predmetima koji neko vreme izmiču pažnji vladalaca.Može se primeniti u biologiji ili hemiji. Ali se može primeniti i pri opisivanju sudbina jedne porodice, a da se pritom ne privuče previše pažnje. Zavisnost  jedne stvari od mnogih drugih, a koje su i same u stalnoj promeni, takvo mišljenje je za diktature opasno i može nastupiti u raznim vidovima ne pružajući policiji ništa opipljivo.
Potpuni opis svih okolnosti i procesa s kojima se susreće neko ko hoće da otvori duvandžinicu, takav opis može da zada težak udarac diktaturi. Vlade koje masu ljudi dovode do bede moraju izbeći da se u bedi na njih misli. Zato mnogo govore o sudbini. Jer je sudbina, ne oni, kriva za neimaštinu. Ko neimaštini traži uzrok, biva zatvoren  i pre nego što spomene vladu. Ali, moguće je uopšteno se suprotstaviti govoru o sudbini; može se pokazati da je za čovekovu sudbinu odgovoran čovek. Ovo, opet, može se ostvariti na različite načine.
Može, na primer, da se ispriča priča o jednom seoskom imanju, recimo o seoskom imanju na Islandu. Celo selo priča o tome da je na ovo imanje bačena kletva. Jedna seljanka je skočila u bunar, jedan seljak se objesio. Jednog dana biva venčanje, mladi naslednik imanja ženi se devojkom koja u miraz donosi nekoliko njiva. I kletva je skinuta. Selo, pak, nije jedinstveno u tumačenju ovog sretnog preokreta. Jedni ga pripisuju vedroj prirodi mladog seljaka, drugi njivama koje je mlada seljanka donela i time učinila imanje sposobnim za život. Ali, čak i u pesmi koja opisuje neki pejzaž može nešto da se postigne; naime, kada se prirodi pridodaju stvari koje su stvorili ljudi. Lukavstvo je neophodno da bi se istina proširila.

Zaključak

Velika istina našeg doba (čijim se spoznavanjem još nije bavilo, a bez čije spoznaje nijedna druga istina od značaja ne može biti pronađena) jeste da naš deo planete tone u barbarstvo zato što su odnosi posedništva nad sredstvima proizvodnje nasilno uspostavljeni. Kakva je korist od pisanja nečeg hrabrog, nečeg iz čega proizilazi da je stanje u koje tonemo nešto barbarsko (što je istina) – ako nije jasno zašto smo u taj položaj dospeli? Moramo reći da do zlostavljanja dolazi jer posednički odnosi ostaju isti. Naravno, kad ovo kažemo izgubićemo mnoge prijatelje koji su, doduše, protiv zlostavljanja, ali koji veruju da se posednički odnosi i bez zlostavljanja mogu održati (što je neistina).
Mi moramo da kažemo istinu o varvarskom stanju u našoj zemlji, da moramo učiniti ono što će barbarstvo dovesti do nestanka, ono što će promeniti posedničke odnose.Dalje, mi to moramo da kažemo onima koji zbog posedničkih odnosa najviše ispaštaju i koji u njihovoj promeni imaju najviše interesa, radnicima, kao i svima onima koje možemo pridobiti za saveznike zato što nemaju vlasništvo nad sredstvima proizvodnje, čak i kada imaju udeo u profitu.
I moramo, kao peto, da postupamo lukavo.I svih ovih pet teškoća moramo da savladavamo istovremeno, jer ne možemo reći istinu o stanju varvarstva a da ne mislimo na one koji zbog barbarstva ispašutaju, i dok, neprestano sa sebe stresajući svaki napad malodušnosti i stalno držeći pred očima istinske odnose,tražimo one koji su spremni iskoristiti znanje – moramo da mislimo i na to da im istinu podarimo takvu da bude oružje u njihovim rukama i sve to tako lukavo da neprijatelj ovu primopredaju ne može da primeti i spreči.
Toliko je potrebno kada se od pisca zahteva da piše istinu.


Beleška

Ovaj antifašistički programski spis Breht je napisao u francuskom egzilu, a sa ciljem rasturanja u Hitlerovoj Nemačkoj. Prvi put je objavljen 1935. u nemačkom emigrantskom časopisu Unsere Zeit (Paris, Heft 2-3, April).
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Bertolt Brecht Empty Re: Bertolt Brecht

Počalji od Mustra Uto Apr 21, 2015 1:01 pm

BERTOLD BREHT – MAG TEATRA

Veliki pozorišni revolucionar i reformator Bertold Breht verovao je da umetnost ima moć da promeni svet. Odbacujući tradicionalno aristotelovsko načelo o dramskoj katarzi i prezirući buržoasko pozorište, čiji je karakter bio prevashodno zabavljački, izgradio je sopstveni teatar. Vodila ga je ideja da pozorište ne treba da opija i uspavljuje gledaoca, nego da mu širom otvara oči i da u njemu pobuđuje želju da menja sebe i svet koji ga okružuje.
Breht je bio borac za slobodnije i pravednije društvo. Bio je ogorčen zbog toga što je njegova nacija dozvolila sebi da bude hipnotisana zlokobnim hitlerovskim propovedima. Istovremeno, pod snažnim uticajem marksizma, nemački pesnik i dramaturg u svojim komadima izvrgavao je ruglu prosečnost i malograđanštinu.


[You must be registered and logged in to see this image.]

Traganje za utočištem
Intelektualna žabokrečina, pasivan odnos prema životu i površno konzumiranje zabavnih sadržaja bili su, prema Brehtovom mišljenju, među glavnim uzrocima kolektivnog moralnog slepila i globalnog zla koje je zavladalo svetom u umetnikovim najboljim godinama.
Bežeći od nacizma lutao je Evropom pokušavajući da nađe utočište. Zbog svojih slobodoumnih ideja svuda je bio na „crnoj listi“. Sreću je zatim potražio u Americi, ali ni u „obećanoj zemlji“ nije bio dobrodošao jer je previše glasno izražavao svoje političke stavove.
Posle 15 godina izgnanstva skrasio se u svojoj domovini, odnosno u njenom istočnom delu. Zajedno sa svojim „Berlinskim ansamblom“ Breht je u posleratnoj Nemačkoj, a i širom sveta, ostvarivao ideje takozvanog „epskog teatra“, angažovanog pozorišta čija je zamisao bila ne samo da kritikuje svet i društvo, nego i da ga menja.
Iako su mnoge njegove predstave, naročito u prvom periodu stvaralaštva, bile praćene burnim negodovanjem publike, veoma brzo postao je svetski priznati dramaturg i veoma uticajan pozorišni stvaralac, na čijim idejama počiva moderni teatar.
Rođen u poslednjim godinama 19. veka, Breht je u mladosti i zrelom dobu, kada je bio na vrhuncu intelektualne i stvaralačke moći, bio prinuđen da se suoči s ogromnim globalnim zlom, oličenim u Adolfu Hitleru i njegovim sledbenicima. Svoj kritički odnos prema ratu iskazao je još kao gimnazijalac, u školskim sastavima. U tom periodu nastala su i njegova prva književna dela: stihovi, drame, priče i pozorišne recenzije koje su objavljivane u lokalnim augsburškim novinama.


Na listi za odstrel
Breht je potekao iz buržoaske katoličko-protestantske porodice, koja je pripadala takozvanoj srednjoj klasi. Po savetu oca, prvo službenika, a potom direktora fabrike papira u Augsburgu, upisao se na Minhenski univerzitet, gde je počeo da izučava prirodne nauke, medicinu i književnost. Posle svega godinu dana pozvan je u armiju, zbog čega je bio prinuđen da napusti studije. Uspeo je da izbegne front jer je bio slabog zdravlja, tako da je kraj rata dočekao kao sanitarac u bolnici u Augsburgu.
Još u mladosti počeo je da oseća izraženu netrpeljivost prema društvenom sistemu zasnovanom na ljudskoj nejednakosti. Kao šesnaestogodišnjak bio je suočen s užasima Prvog svetskog rata, koji mu je odneo mnoge bliske prijatelje. Pred kraj rata napisao je „Legendu o mrtvom vojniku“. Pesmu je, navodno, ispevao u vojnoj bolnici uz gitaru. Ti stihovi bili su razlog zbog kojeg je kasnije nacistička vlast upisala ime mladog stvaraoca na listu za odstrel.
Između 1920. i 1921. godine Breht je imao malu ulogu u političkom kabareu minhenskog komičara Karla Valentina. Kasnije je mnogo puta odlazio da gleda Valentinove performanse, upoređujući ga sa Čarlijem Čaplinom. Valentin, koji je ironično predstavljao obične, male ljude koji se žale na svoje poslodavce, ali ne čine ništa da poboljšaju uslove u kojima rade, bio je jedan od prvih uzora mladom Brehtu.
U prvim godinama po završetku rata na scenu su postavljeni i prvi Brehtovi komadi, „Bal“, „Bubnjevi u noći“, „U džungli gradova“. Dramske tekstove mladog protivnika rata i ugnjetavanja, oduševljenog socijalističkim idejama, publika u nekim sredinama nije shvatila, tako da je spuštanje zavese posle njegovih predstava često bilo praćeno zvižducima i bacanjem pokvarenih jaja na scenu. Mladi dramaturg je, međutim, skrenuo pažnju poznavalaca teatra, među kojima je bio i Herbert Ihering. Nakon premijernog izvođenja Brehtovog komada „Bubnjevi u noći“ u Berlinu, uticajni pozorišni kritičar je izjavio: „U jednoj večeri dvadesetčetvorogodišnji pisac Breht izmenio je poetski oblik Nemačke“. Usledila je i ugledna književna nagrada za mlade autore „Hajnrih fon Klajst“, koja mu je dodeljena za komad „Bubnjevi u noći“.

Ceo svet kao pozornica
Brehtova popularnost u pozorišnom svetu rasla je iz godine u godinu i dostigla vrhunac 1928. posle premijere „Opere za tri groša“, nad kojom je radio zajedno s kompozitorom Kurtom Vajlom. Nastala na temelju engleskog dela iz 18. veka, već nakon praizvedbe postala je slavna, a do danas je doživela više od 10.000 repriza u pozorištima širom sveta. Breht i Vajl su uz veliku dozu cinizma uspeli da dočaraju svet u kojem je novac na prvom mestu, svet kojim vladaju varalice, profesionalni prosjaci, bludnice, svodnici, korumpirani policajci.
Njegovom umetničkom sazrevanju doprineo je i život u Berlinu, u koji se preselio 1924. godine. Tu se zbližio s mnogim istaknutim umetnicima, koji su ga podržavali u njegovim pozorišnim eksperimentima. Jedan od najzaslužnijih za nastanak „epskog teatra“ bio je Brehtov bliski saradnik i prijatelj, reditelj Ervin Piskator, čije je principe o pedagoškoj i političkoj ulozi teatra dramaturg teorijski razvio i uobličio.
Breht je pomno proučavao klasike marksizma, a približio se i Komunističkoj partiji Nemačke. Dolazak nacističkog režima na vlast primorao je proslavljenog dramaturga da s porodicom napusti Berlin. Posle Praga, Beča, Ciriha i Pariza, dospeo je u Dansku, ali ga je nacistička najezda gonila sve dalje i dalje, preko Švedske i Finske na drugi kontinent, u SAD. Tamo je dospeo putujući transsibirskom železnicom do Vladivostoka, a zatim parobrodom do američke obale. Nastanio se u predgrađu Holivuda, u Santa Moniki, gde je upoznao mnoge ugledne filozofe, pozorišne i filmske stvaraoce, muzičare i književnike koji su, kao i on, izbegli iz Nemačke.
Petnaestogodišnji period emigracije bio je stvaralački izuzetno plodan. U godinama izgnanstva napisao je svoja najpoznatija dramska dela, među kojima su antiratna drama „Majka Hrabrost i njena deca“, parabola „Dobri čovek iz Sečuana“, filozofska drama o moralnoj odgovornosti nauke pred čovečanstvom „Život Galileja“, socijalno-epska drama „Kavkaski krug kredom“. Pišući dramu za dramom pisac je istovremeno očajavao zbog toga što većina njegovih dela u tom periodu nije imala pozorišnu publiku. U januaru 1941. godine s gorčinom je zapisao u svom dnevniku: „Šest gotovih drama, koje nisu videle svetlost pozornice: ’Joana’, ’Strah i ništavilo’, ’Galilej’, ’Hrabrost’, ’Puntila’, ’Sečuan’“. Do Brehtovog povratka u domovinu broj drama koje nigde nisu izvedene se udvostručio.
Tokom boravka u SAD-u Breht je sarađivao sa svojim zemljakom, filmskim rediteljem Fricom Langom, kao scenarista ratne drame „I krvnici umiru“. Film je bio zasnovan na ubistvu Rajnharda Hajdriha, drugog čoveka SS snaga i glavnog arhitekte holokausta, poznatog pod zloglasnim nadimkom „Praški mesar“. Iako je za učešće u tom projektu dobio pristojan honorar, Breht nije bio zadovoljan svojim holivudskim angažmanom.
Po završetku rata ni Amerika više nije bila sigurno utočište za njega. Kao i mnogi drugi daroviti stvaraoci sa smelim idejama dospeo je na novu „crnu listu“, ovoga puta onu koju je, opsednut hladnoratovskom fobijom od komunizma, sačinio Komitet za antiameričke aktivnosti. Breht je na saslušanju negirao da je imao veze s komunistima, ali je odmah nakon toga napustio SAD.
Jedno vreme boravio je u Švajcarskoj, da bi se nakon toga konačno vratio u svoju domovinu, odnosno u njen istočni deo. Breht je 1949. osnovao čuveni „Berlinski ansambl“, s kojim je najzad počeo da ostvaruje godinama nakupljane ideje o „epskom teatru“. U tome su mu pomogli supruga Helena Vajgel, poznata glumica, kao i bliski prijatelji i saradnici, pevač i glumac Ernst Buš, reditelj Erih Engel, kompozitor Hans Ejsler, pisac Ervin Štritmater i drugi. Gostovanja „Berlinskog ansambla“ u Zapadnoj Nemačkoj, Austriji, Poljskoj, Francuskoj, Engleskoj, Sovjetskom Savezu, Čehoslovačkoj, Italiji i drugim zemljama učvrstili su slavu „epskog teatra“ u celom svetu i doprineli širenju brehtovske dramaturgije.
Breht je u prvoj posleratnoj deceniji, sve do iznenadne smrti 1956. godine, ulagao svoju stvaralačku energiju u stvaranje nove književne i pozorišne scene u Istočnoj Nemačkoj. U poslednjim godinama više je voleo da svoj teatar označava kao „dijalektički“, priznajući da se ne može zanemariti emotivni uticaj pozorišta na gledaoca. Umro je od infarkta tokom redovne probe predstave „Život Galileja“. Za sobom je ostavio mnoštvo neostvarenih planova i nedovršenih rukopisa, ali i ogroman uticaj na književne i pozorišne stvaraoce Evrope i sveta.

Epski teatar
Buržoaski teatar delovao je na gledaoca poput narkotika, opijajući ga i prenoseći ga u svet mašte i obmana, čineći ga nepodnošljivo pasivnim i pokornim. U vreme kada je Hitler imao slično hipnotičko dejstvo na široke narodne mase u Nemačkoj, Breht je osećao da su teatru neophodne korenite promene. Verovao je, naročito kao mladi stvaralac, da su u osnovi ljudskog ponašanja egoistični interesi, da svetom vladaju prosečnost, malograđanština, lakomost, licemerje, prizemne strasti.
Slavni dramaturg užasavao se pred činjenicom da su desetine i stotine hiljada njegovih sunarodnika, opijenih nacističkom propagandom, bez ikakvog moralnog preispitivanja srljali u neoprostiv zločin svetskih razmera. Poput njegove Majke Hrabrosti, mnogi obični ljudi nisu bili sposobni da nauče lekcije iz sopstvenih tragičnih sudbina i iz stradanja svojih porodica – u jednom trenutku su proklinjali rat, da bi ga već u sledećem veličali kao „velikog hranitelja“.
Smatrajući da umetnost treba da utiče na pozitivne promene u ljudskoj svesti i društvenom sistemu, Breht je razvio teoriju o teatru čiji cilj nije da emotivno dotakne gledaoca, nego da zagolica njegov razum, da ga navede da razmišlja o ljudima i događajima koje posmatra na pozorišnoj sceni, i da se po povratku kući ne vrati automatski svojoj svakodnevnoj rutini, nego da, pod utiskom onoga što je video, menja svoj život.
Breht se kao umetnik trudio da uobičajene pojave iz života prikaže iz neobičnih uglova, nazivajući to „efektom začudnosti“. Uloga gledaoca bila je da posmatra, ne da se uživljava u scenske događaje, da sudi likovima ispred sebe, ne da saoseća sa njihovim slabostima. U tome se slavni dramaturg koristio raznim, za ono vreme inovativnim pozorišnim sredstvima. Scensku radnju prekidao je muzičkim pauzama, odnosno „songovima“ koje su izvodili hor ili solisti, scenografija njegovih predstava bila je svedena, a njen važan element bili su raznovrsni svetlosni efekti. Dramsku radnju često su, poput odjeka, pratili aforistični natpisi ili projekcije filmskih inserata.
Brehtova dramska dela i teorija „epskog pozorišta“ snažno su uticali na razvoj modernog teatra, a među sledbenicima njegovih ideja su i slavni filmski reditelji Žan Lik Godar, Verner Fasbinder, Lars fon Trir...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Bertolt Brecht Empty Re: Bertolt Brecht

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu