Guy de Maupassant

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

Guy de Maupassant

Počalji od Mustra taj Čet Nov 10, 2011 10:44 am

[You must be registered and logged in to see this image.]

Anri-Rene-Alber-Gi de Mopasan (fr. Guy de Maupassant ) (5. avgust 1850. - 6. jul 1893.), bio je francuski realistički pisac.
Mopasan je rođen u mestu Šato de Miromenil (Château de Miromesnil), kod Djepa (Dieppe) u Francuskoj. Pisao je pripovetke i romane. Njegove pripovetke odlikuje ekonomičan stil i veština kojom su zapleti u njima razrešavani. Danas se neke njegove pripovetke svrstavaju u žanr horora.Mopasanovi su bili stara lorenska porodica koja se doselila u Normandiju sredinom 18. veka. Njegov otac se 1846. oženio sa Lorom de Poateven (Laure Le Poittevin), devojkom iz dobrostojeće građanske porodice. Lora i njen brat Alfred su se u detinjstvu često igrali sa sinom ruanskog hirurga, Gistavom Floberom, koji će kasnije snažno uticati na život Lorinog sina. Bila je to žena neuobičajenog literarnog ukusa za to vreme, a vrlo dobro je poznavala klasike, naročito Šekspira. Budući da je bila razdvojena od muža, svoja dva sina, Gija i Ervea, podizala je sama.Sve do svoje trinaeste godine Gi je sa svojom majkom živeo u Etretau, gde je neometano rastao uživajući u blagodetima primorskog sela: znao je često sa ribarima ići u ribolov ili razgovarati sa lokalnim seljacima na njihovom dijalektu. Bio je toliko privržen majci da je, nakon što je upisan na bogosloviju u Ivetou, vrlo brzo uspeo u nastojanju da bude izbačen iz škole i da se vrati majci. Iz te faze njegovog života potiče i njegova izražena odbojnost prema religiji.
Potom ga šalju u ruanski Licej gde se počinje interesovati za poeziji te se uspešno oprobava u glumi.
Francusko-pruski rat izbija ubrzo nakon što je Gi završio koledž 1870; odmah se prijavio kao dobrovoljac časno se boreći na frontu.
Nakon završetka rata 1871. napušta Normandiju i dolazi u Pariz gde sledećih deset godina radi kao pomorski službenik. U tih deset dosadnih godina jedina razonoda mu je bila veslanje po Seni nedeljom i praznicima.
U to vreme Gistav Flober mu postaje tutor i svojevrstan literarni vodič u njegovim književnim i novinarskim počecima. U Floberovoj kući susreće ruskog romanopisca Ivana Turgenjeva i Emila Zolu, kao i mnoge druge predstavnike realizma i naturalizma. U to vreme piše pesme i kratke drame.
Godine 1878. prelazi u Ministarstvo javnog informisanja gde postaje vanjski urednik nekoliko vodećih novina tog vremena kao što su Figaro, Žil Bla, Goloaz i L Eko d Pari. U slobodno vreme posvećuje se pisanju romana i pripovedaka.
Godine 1880. objavljuje svoje prvo remek-delo „-{Boule de suif}-“, koje odmah postiže velik uspeh. Flober je to delo opisao kao „remek-delo za sva vremena“.
Mopasanov najplodniji period bio je od 1880. do 1891. Postavši slavan svojom prvom pripovetkom, marljivo je pisao i stvarao dva a ponekad i četiri dela godišnje. Srećan spoj književnog talenta i smisla za biznis doneo mu je pravo bogatstvo.
Godine 1881. objavljuje prvu knjigu pripovedaka pod naslovom „Kuća Telijeovih“ (La Maison Tellier); u samo dve godine ta knjiga je dostigla dvanaest izdanja; godine 1883. završava svoj prvi roman „Jedan život“ (Une Vie), koji se za manje od godinu dana prodaje u 25.000 primeraka.
U svojim romanima detaljnije razrađuje zaplete iz svojih pripovedaka. Njegov drugi roman, Bel-Ami, koji je izdat 1885, dostigao je trideset sedam izdanja za samo četiri meseca.Njegov tadašnji izdavač dobro je plaćao svako njegovo novo remek-delo, a Mopasanovo pero je bez i najmanjeg napora stvaralo stilski doterana, originalna i dubokoumna dela. U tom periodu napisao je roman Pjer i Žan koji mnogi smatraju njegovim najboljim romanom.
Od rođenja povučen, voleo je samoću i meditaciju. Često je putovao u Alžir, Italiju, Englesku, Britaniju, Siciliju, Overnju i sa svakog putovanja vraćao se sa novom knjigom.
Krstario je na svojoj jahti "Bel-Ami", nazvanoj po njegovom prvom romanu. Ovako buran život nije ga sprečavao da se sprijatelji sa najslavnijim književnicima tog vremena: Aleksandar Dima, Sin mu je bio kao drugi otac; u E le Benu sreće Ipolita Tena i biva oduševljen ovim filozofom i istoričarem.
Flober je i dalje igrao ulogu njegovog literarnog „kuma“. Mopasanovo prijateljstvo sa piscem Gonkurom bilo je kratkog veka: njegova otvorena i praktična narav suprotstavila se atmosferi tračeva, skandala, licemerja i podmetanja koju su Gonkur i njegov brat stvorili u salonima sa nameštajem iz 18. veka. Mrzeo je ljudsku komediju i društvenu farsu.
U kasnijim godinama kod njega se razvila gotovo bolesna želja za samoćom i samoočuvanjem uz stalan strah od smrti te manija proganjanja zajedno sa simptomima sifilisa zarađenog u mladosti. Godine 1891. potpuno gubi razum, a umire dve godine kasnije jula 1893, mesec dana pre 43. rođendana.
Gi de Mopasan pokopan je na groblju Monparnas u Parizu.


Poslednji izmenio Mustra dana Pet Avg 15, 2014 11:34 am, izmenjeno ukupno 1 puta
avatar
Mustra

Broj poruka : 34560
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Guy de Maupassant

Počalji od Mustra taj Ned Jul 07, 2013 1:18 pm

Gi de Mopasan (1850-1893) ušao je u književnost, po sopstvenim rečima, „kao meteor“, ali nezapamćenom uspehu njegovih pripovedaka prethodio je dug i uporan rad pod nadzorom strogog i blagonaklonog učitelja Gistava Flobera, porodičnog prijatelja. Već za života Mopasan je postao jedan od najpopularnijih evropskih književnika svoga vremena.
Iako spada među najprevođenije francuske pisce, on dugo vremena nije bio miljenik kritičara. Tek novija kritika počinje da otkriva Mopasnovu dubinu koju su čitaoci oduvek instinktivno osećali. Čitalačka publika nikada ga nije izneverila, a ne mali broj pisaca priznao je svoj dug francuskom pripovedaču: Strindberg, Kipling, Sarojan, Konrad, O’Henri, Mom, Sarojan, Pirandelo, Turgenjev, Čehov, Matavulj – da spomenemo samo strance – jer su svi potonji francuski pripovedači na ovaj ili onaj način njegovi učenici.
Za samo deset godina Mopasan je napisao preko tri stotine pripovedaka, šest romana, jednu zbirku pesma, više putopisa i značajnih teorijskih tekstova o književnosti, mnoge članke i brojna pisma koja svedoče o njegovoj gotovo neverovatnoj radnoj energiji i burnom životu.
Iako pripada naturalističkoj književnoj školi, Mopasan je prevashodno realist. On je nenadmašan majstor koji ume da od jedne odlično odabrane pojedinosti, od naizgled beznačajnog detalja, „isečka iz života“, načini remek-delo klasičnih linija.
Među Mopasanovim realističkim pripovetkama moguće je razlikovati više tematskih ciklusa koji daju prilično celovitu sliku francuskog društva druge polovine XIX veka, ali Mopasan piše i neobične, veoma sugestivne priče sa elementima fantastike koje ga, sa Gogoljem i Poom, svrstavaju u najveće majstore ovog žanra u čitavoj svetskoj književnosti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 34560
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Guy de Maupassant

Počalji od Mustra taj Ned Apr 26, 2015 1:53 pm

[You must be registered and logged in to see this link.] [You must be registered and logged in to see this link.] [You must be registered and logged in to see this link.] [You must be registered and logged in to see this link.]



Na vodi

Prošloga sam ljeta unajmio malu ladanjsku kućicu na obali Seine, nekoliko milja od Pari- za, i onamo bih išao spavati svake večeri. Za nekoliko dana upoznao sam jednoga od svojih susjeda, čovjeka između trideset i četrdeset godina, koji je zasigurno bio jedan od najzanimljivijih ljudi koje sam ikada vidio. Bio je to star, ali strastven veslač, uvijek kraj vode, uvijek na vodi, uvijek pod vodom. Mora da je bio i rođen u čamcu, i sasvim sigur- no će ondje i umrijeti.
Jedne večeri kada smo šetali obalom Seine, upitao sam ga da mi ispripovijeda pokoju zgodu iz svojega života na vodi. I eto, moj čovjek smjesta živne, preobrazi se i postane rječit, gotovo pa pjesnik. U srcu je imao jednu veliku strast, proždiruću i neodoljivu strast: rijeku.
– Ah! – reče on – koliko uspomena imam na toj rijeci koja protječe ovuda pokraj nas.
Vi ostali, stanovnici ulica, vi ne znate što je rijeka. No poslušajte ribara kad izgovara tu riječ.
Za njega je ona tajnovita, duboka, nepoznata zemlja opsjena i priviđenja, gdje noću vi- dimo stvari koje ne postoje, gdje čujemo šumove koje ne poznajemo, gdje podrhtavamo a da ne znamo zašto, kao kad prolazimo kroz groblje: i rijeka je zaista najzlokobnije od svih groblja, iako tu nema grobova.
Ribaru je zemlja ograničena, a rijeka je u sjeni, kada nema mjeseca, neograničena. Pomo- rac ne osjeća isto za more. More je uistinu često okrutno i pakosno, no more viče, urliče, odano je, moćno more; dok je rijeka tiha i podmukla. Ona ne grmi, uvijek nečujno teče, i baš to vječno gibanje vode koja teče za mene je strašnije od visokih valova oceana.
Sanjari vjeruju da more u sebi krije daleke plavkaste krajeve, gdje utopljenici plivaju me- đu velikim ribama, usred čudnih šuma i kristalnih spilja. Rijeka ima samo crne dubine gdje se trune u blatu. A ipak je lijepa kada blista u izlazećem suncu i kada nježno zaplju- skuje među strmim obalama pokrivenim trstikom koja mrmori.
Govoreći o moru, pjesnik je rekao:

O valovi, kakvih li jezovitih priča znate! Duboki valovi, koji užasavate klečeće majke,
Prepričavate priče jedni drugima dok uzburkavate more


I to čini čemernima vaše glasove
Koje imate noću, kada nam se približavate.

E pa, ja držim da su priče što ih šapuću trske svojim sitnim i nježnim glasićem strašnije od jezivih priča o kojima urliču valovi.
Ali budući da me pitate za neku od mojih uspomena, ispričat ću vam jednu neobičnu zgodu koja mi se dogodila ovdje prije desetak godina.
Stanovao sam, kao i danas, u kući majke Lafon, i jedan od mojih najboljih prijatelja, Louis Bernet, koji se sada odrekao veslačkih divota i postao visoki državni činovnik, stanovao je u selu C..., dvije milje niz vodu. Večerali bismo zajedno svakoga dana, čas kod njega, čas kod mene.
Kako sam se jedne večeri vraćao sasvim sam i prilično umoran, vukući teškom mukom svoj veliki čamac, jolu dugačku dvanaest stopa kojom sam se noću uvijek služio, zastao sam načas da odahnem kraj onog vrha prekrivenog šašem, otprilike dvjesto metara od željezničkog mosta. Vrijeme je bilo divno; mjesec je sjajio, rijeka je blistala, zrak je bio mi- ran i blag. Zaveo me taj spokoj; pomislio sam kako bi bilo dobro ovdje zapaliti lulu. Rad- nja je slijedila misao; zgrabio sam sidro i bacio ga u rijeku.
Čamac, koji je plovio nizvodno sa strujom, potegnuo je lanac do kraja i zatim stao; a ja sam sjeo na krmu, na ovnovu kožu, smjestivši se najudobnije što sam mogao. Više se ni- šta nije čulo, ništa: samo bi mi se s vremena na vrijeme učinilo da čujem kako voda laga- no klopoće, gotovo neprimjetno, udarajući o obalu. Razabirao sam i neke trstike, više od drugih, koje su poprimale čudnovate oblike, kao da se na trenutke gibaju.
Rijeka je bila savršeno mirna, no ja sam osjetio kako me ova neobična tišina uzbuđuje. Sve zvijeri, žabe i krastače, ti noćni pjevači močvare, umuknuše.
Iznenada, desno pokraj mene jedna je žaba zakreketala. Zadrhtao sam: ona je zašutjela; više ništa nisam čuo.
Odlučio sam malo zapaliti lulu kako bih se protresao. No kako god sam bio poznat kao strastveni pušač, sad mi nije prijalo. Nakon drugoga dima postalo mi je mučno te sam prestao. Počeo sam pjevušiti, zvuk mojega glasa bio mi je neugodan; stoga sam se ispru- žio na dnu čamca i zagledao u nebo. Neko sam vrijeme mirovao, no ubrzo su me lagani pokreti barke počeli zabrinjavati. Učinilo mi se kao da se silno diže i spušta, dodirujući naizmjence jednu pa drugu obalu rijeke; zatim kao da je neka nevidljiva sila privlači po- lako prema dnu i potom diže, da bi je pustila da padne. Ljuljalo me kao da sam usred oluje; čuo sam zvukove oko sebe. Naglo sam se uspravio: voda je blistala, sve je bilo mirno.
Shvatio sam da su mi živci malo uzdrmani i odlučio otići. Povukao sam lanac; čamac se stao micati, no uskoro sam osjetio neki otpor, povukao sam jače, ali nisam mogao izvući sidro. Zakačilo se o nešto na dnu rijeke i nisam ga mogao podići. Ponovno sam pokušao, no uzalud. Zatim sam veslima okrenuo čamac i premjestio ga uzvodno ne bih li promije- nio položaj sidra. Bilo je uzalud, i dalje je stajalo. Razbjesnio sam se i stao bjesomučno tresti lancem. Ništa se nije pomaknulo. Obeshrabren, sjeo sam da razmislim o svojoj si- tuaciji. Nisam mogao ni pomisliti da potrgam ovaj lanac ni da ga odijelim od čamca, jer je bio golem i prikovan za komad drva deblji od moje ruke. No kako je vrijeme bilo lije- po, bio sam siguran da će kakav ribar naići i priteći mi u pomoć. Moja me neprilika smi- rila. Sjeo sam i napokon sam mogao popušiti svoju lulu. Imao sam i jednu bocu ruma, ispio sam dvije ili tri čašice i nasmijao se svojoj nezgodi. Bilo je veoma toplo i u najgorem slučaju mogao sam prenoćiti pod vedrim nebom.Iznenada je nešto kucnulo o moj čamac. Stresao sam se i hladan znoj oblio me od glave do pete. Bio je to zacijelo komadić drva koji je donijela struja, no to je bilo dovoljno da me iznova uznemiri. Zgrabio sam lanac i očajnički upro. Sidro ni makac. Ponovno sam sjeo, iscrpljen od napora.
U međuvremenu se na rijeku polagano spustila bijela gusta magla koja je dopirala do vodene razine, tako da, ustavši, nisam vidio više ni rijeku, ni svoje noge, ni čamac, jedino sam zapazio vrške trstike, a podalje blijedu ravnicu osvijetljenu mjesečevom svjetlošću, s velikim crnim mrljama koje se dižu prema nebu, skupinama topola uz cestu. Činilo se kao da sam ukopan do pasa u pamučno tkivo neobične bjeline, i preplavile su me svako- jake čudnovate misli. Zamišljao sam da se netko pokušava uspeti u moju barku koju više nisam mogao razabrati, i da je rijeka, sakrivena neprovidnom maglom, puna čudesnih bića koja plivaju oko mene. Osjetio sam užasnu nelagodu, obruč mi je stezao sljepoočni- ce, a srce tuklo kao da će me ugušiti. Izgubivši glavu, pomislio sam pobjeći plivajući, no jeza me prošla pri samoj pomisli. Već sam se vidio kako izgubljen lutam maglom i kopr- cam se među trstikom i travama koje ne mogu izbjeći, hropćem od straha ne naslućujući spas, izgubivši iz vida čamac, i činilo mi se kao da me nešto vuče za noge na dno te crne vode.
Zaista, budući da bih trebao prevaliti barem pet stotina metara plivajući protiv struje dok ne bih došao do mjesta gdje se travke ne petljaju za noge, veoma je vjerojatno da ću se zagubiti u ovoj magli i utopiti se, koliko god dobar plivač bio.
Pokušao sam se pribrati. Osjetio sam čvrstu volju da se oduprem strahu, ali je u meni bilo i nešto drugo osim volje, a to drugo obuzeo je strah. Upitao sam se čega bih se mo- gao bojati; moje hrabro ja rugalo se onomu strašljivomu i nikada kao toga dana nisam tako jasno opazio da su u nama dva suprotna bića, jedno voljno, a drugo koje se opire, čas pobjeđuje jedno, čas drugo.
Ta glupa i neobjašnjiva bojazan sve je više rasla i pretvarala se u stravu. Ostao sam ne- pomičan, širom otvorenih očiju, napeta i pripravna uha. Čekajući što? Nisam znao, no moralo je biti nešto strašno. Da je kojoj ribi palo na pamet da poskoči iz vode, kako se to često događa, držim da bih se onesvijestio poput klade.
Ipak, uz silan napor, uspjelo mi je sabrati se i povratiti razum koji sam gubio. Ponovno sam dohvatio bocu s rumom i otpio velikim gutljajima.
Onda mi je sinula zamisao i počeo sam vikati iz petnih žila okrećući se na sve četiri stra- ne. Kada sam potpuno promukao, stao sam slušati. Pas je zavijao, veoma daleko.
Još sam pio i onda sam se ispružio koliko sam dug i širok na dno čamca. Tako sam ostao negdje oko sat vremena, možda i dva, budan, otvorenih očiju, sa sablasnim snoviđenjima oko sebe. Nisam se usudio ustati, a ipak sam to silno želio; odgađao sam to iz minute u minutu. Rekao sam si: "Hajde, ustaj!", ali sam se bojao svakog pokreta. Na koncu sam se podigao pomno i oprezno, kao da moj život ovisi o najmanjem zvuku koji proizvedem. Pogledao sam preko ruba.
Ostao sam bez daha od najveličanstvenijeg, najdivnijeg prizora koji sam ikada vidio. Bila je to vilinska priča, čudesno priviđenje o kojem govore putnici koji se vraćaju iz daleka i koje slušamo ne vjerujući im.
Magla, koja je prije dva sata lebdjela nad vodom, malo-pomalo se povukla i skupila na obalama. Ostavljajući rijeku potpuno čistom, nakupila se na svakom brežuljku s obje strane, visokom šest do sedam metara, koji su blistali pod mjesečinom bjelji od snijega. Tako da se nije vidjelo ništa osim rijeke, protkane blistavim nitima, opasane bijelim gorjem. A gore, iznad moje glave, pun i velik, svijetlio je mjesec usred plavkastog i mliječ- nog neba.
Sve se vodene životinje probudiše; žabe su bijesno kreketale, a od časa do časa, slijeva i zdesna, dopirao je jednoličan i tužan, bakreni glas krastača. Začudo, nisam se više bojao. Bio sam usred toliko izvanrednog krajolika da me najneobičnije stvari ne bi iznenadile.
Ne znam koliko je to trajalo, jer sam na koncu usnuo. Kada sam ponovno otvorio oči, mjesec je bio zašao, nebo je bilo puno oblaka. Voda je tugaljivo klopotala, vjetar je puhao, bilo je hladno, a tama je bila potpuna.
Popio sam što mi je preostalo ruma, a zatim sam cvokotajući od zime osluškivao šuška- nje šaša i zlokobne zvuke rijeke. Pokušao sam vidjeti, ali nisam mogao razabrati ni svoj čamac ni ruke koje sam primaknuo očima.
Međutim, malo-pomalo tama je postajala rjeđa. Odjednom mi se učinilo da jedna sjena klizi sasvim blizu mene. Ispustio sam vrisak, i glas je odgovorio; bio je to ribar. Zazvao sam ga, a kada se približio, ispričao sam mu svoju nezgodu. Privukao je svoj čamac do mojega i zajedno smo stali vući lanac. Sidro se nije pomaknulo. Dan je svanuo, tmuran, siv i kišan, leden, jedan od onih dana koji vam donose tugu i nesreću. Opazio sam još jednu barku. Prizvali smo je. Čovjek koji je bio u njoj pomogao nam je vući i polako je sidro stalo popuštati. Podizalo se, ali polako, polako, opterećeno popriličnim teretom. Naposljetku smo opazili crnu masu i dovukli je u moj čamac.
Bio je to leš stare žene s velikim kamenom oko vrata.
1876.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 34560
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Guy de Maupassant

Počalji od Mustra taj Ned Apr 26, 2015 1:58 pm

[You must be registered and logged in to see this link.] [You must be registered and logged in to see this link.] [You must be registered and logged in to see this link.] [You must be registered and logged in to see this link.]




Povijest seoske sluškinje


I

Kako je bilo veoma lijepo vrijeme, ljudi su na majuru ručali brže nego obično pa su otišli u polje.
Rose, sluškinja, ostala je sasvim sama nasred prostrane kuhinje, u kojoj je preostala vatra tinjala na ognjištu pod loncem punim tople vode. S vremena na vrijeme uzimala je vodu iz lonca, pa je polako prala suđe, zastajući i gledajući u dva svijetla kvadrata koje je sun- ce kroz prozor ocrtavalo na dugome stolu, tako da se na njima vidjelo gdje su slomljena okna.
Tri vrlo smjele koke tražile su mrvice pod stolom. Zadah iz dvorišta za živad i blaga top- lota od uskrsnutog stajskog đubreta dopirali su kroz odškrinuta vrata, a u vreloj pod- nevnoj tišini čulo se kukurijekanje pijetlova.
Kad završi posao, ona obrisa stol, počisti ognjište i poreda tanjure na visokoj polici u dnu pored drvenog sata koji je zvučno tiktakao, pa odahnu, nekako ošamućena, potištena, mada nije znala zašto. Pogleda u pocrnjele zidove od ilovače, u počađale grede na tava- nici o kojima su visjele paukove mreže, suhi sleđevi i vijenci luka crljenca, pa sjede, pošto su joj smetala stara isparenja što su zbog toplote toga dana izbijala iz utabane zemlje, na kojoj su se odavno osušile tolike prolivene stvari. S njima se miješao i opori miris mlijeka na kojem se hvatao skorup u hladovitoj pobočnoj sobi. Ipak je željela da se po običaju prihvati šivenja, ali ju je izdavala snaga, te ode na prag da se nadiše svježeg zraka.
Dok ju je milovala vrela svjetlost, ona osjeti kako joj nešto blago prodire u samo srce i kako joj neka milina struji kroza sve udove.
Pred vratima se neprestano podizala s đubrišta laka treperava para. Kokoši su se valjale po đubretu, ležeći pobočke; one su pomalo čeprkale samo jednom nogom tražeći gliste. Među njima se šepurio jedan divan pijetao. Svakoga časa izabrao bi neku, pa bi oblijetao oko nje i pozivao je tihim kokotanjem. Kokoš bi nemarno ustala, pa bi ga prihvatila mir- no, povivši noge i držeći ga na krilima; zatim bi se stresla, te bi joj iz perja poletjela prašina, pa bi opet legla na đubrište, dok bi on kukurijekao, nabrajajući svoje pobjede, a iz svih dvorišta odgovorili bi mu pijetlovi, kao da su upućivali ljubavne izazove s jednog majura na drugi.
Sluškinja ih je gledala ne misleći; zatim podiže glavu a oči joj zasjeni sjaj jabuka u cvijetu, bijelih jabuka kao bijelim prahom posute glave.
Odjednom jedno malo ždrijebe, pomamno od radosti, promače u trku pored nje. Dvaput optrča jarke zasađene drvećem, pa se odjednom zaustavi i okrene glavu, kao da se čudi što je samo.
I nju je obuzimala želja da trči, osjećala je potrebu da se kreće, a željela je u isto vrijeme i da se opruži, da se protegne i odmori u nepomičnom i toplom zraku. Ona koraknu neko- liko puta, neodlučna, zatvarajući oči, obuzeta nekom životinjskom milinom; zatim sas- vim polako ode u kokošinjac po jaja. Bilo ih je trinaest, te ih uze i donese. Kad ih zatvori u ormar, opet joj se smuči od kuhinjskih mirisa, te iziđe da posjedi na travi.
Majursko dvorište, zaklonjeno drvećem, kao da je spavalo. Visoka trava, u kojoj su cvje- tovi maslačka blistati kao svjetiljke, zelenjela se jasnim, sasvim novim proljetnim zeleni- lom. Hladovina pod jabukama sužavala se u krug oko njihovih podnožja, a slamnati kro- vovi na zgradama, na čijim je sljemenima rasla perunika sa sabljastim lišćem, pomalo su se pušili, kao da je vlaga iz konjušnica i žitnica izbijala kroza slamu.
Sluškinja stiže pod nadstrešnicu, gdje bjehu poređane tarnice i kola. Tamo je, na dnu jar- ka, bila jedna velika zelena rupa puna ljubičica čiji se miris širio, a iznad obronka vidjela se ravnica — prostrano polje gdje su rasli usjevi i gdje su se, ovdje, ondje, vidjeli šumarci i daleke grupe radnika, malih kao lutke, dok su bijeli konji, nalik na igračke, vukli dječje plugove kojima je upravljao čovjek visok kao prst.
Ode u žitnicu po snop slame, pa ga baci u rupu da sjedne na nj; zatim razveza snop, poš- to joj tako ne bješe zgodno, pa razastre slamu na kojoj je sjedila i izvali se na leđa, pod- metnuvši ruke pod glavu i opruživši noge.
Oči su joj se sasvim; polako sklopile, i ona zadrijema u nekoj slatkoj obamrlosti. Čak za- malo što nije i zaspala, kad osjeti kako je dvije ruke hvataju za prsa, te poskoči i uspravi se. Bio je to Jacques, momak na majuru, visok i stasit Pikarđanin, koji joj se udvarao već neko vrijeme. Toga dana radio je u toru i vidio je kako se opružila u sjeni, pa joj se prik- rao zadržavši dah, užagrenih očiju, sa slamkama u kosi.
On pokuša da je poljubi, ali ga ona ošamari, jer je bila jaka kao i on, a podmukli momak je zamoli da mu oprosti. Onda sjedoše jedno pored drugoga i počeše prijateljski razgova- rati. Govorili su o vremenu koje bješe povoljno za žetvu, o godini koja bješe lijepo ponije- la, o svome gazdi, čestitom čovjeku, pa o susjedima, o cijelome kraju, o sebi samima, o svome selu i o svojim uspomenama, o roditeljima koje su ostavili zadugo, a možda i za- uvijek. Ona se rastuži misleći na to, a on joj se poče primicati s namjerom koju je bio uvr- tio sebi u glavu, pa se češao o nju dršćući, sav obuzet pohotom. Ona reče:
— Već odavno nisam vidjela mamu; ipak je teško to kad je čovjek dugo odvojen od svo- jih.
I oko joj je bludilo u daljinu, kroz prostranstvo, do sela koje je napustila, tamo negdje na sjeveru.
On je odjednom uhvati za vrat, pa je poljubi, a ona ga tako jako udari stegnutom pesni- com posred lica da mu poteče krv iz nosa, te ustade i nasloni glavu na stablo jednog drveta. Nju to dirnu, te mu priđe i zapita ga:
— Boli li te?
Ali on prasnu u smijeh. Ne, nije to ništa; samo ga je pogodila baš posred nosa. Šaputao je: »Sto mu muka!« i gledao je s divljenjem, osjećajući neko poštovanje, neku sasvim drukčiju naklonost, početak prave ljubavi prema toj visokoj i tako snažnoj djevojci.
Kad mu krv prestade teći iz nosa, on joj predloži da se prošetaju, bojeći se teške susjetki- ne pesnice, ako ostanu tako jedno pored drugog. Ali ga ona sama uze za ruku, kao što vjerenici čine uvečer, na ulici, pa mu roče:
— Nije ljepo, Jacques, što me tako podcjenjuješ.
On se poče braniti. Ne, on je ne podcjenjuje, već je zaljubljen u nju, eto u čemu je stvar.
— Onda zbilja želiš da me uzmeš? — reče mu ona.
On oklijevaše, a zatim je poče gledati sa strane, dok su njene oči bludile u daljinu pred njom. Obrazi joj bjehu rumeni i puni, široka prsa izbočena pod cicanim oplećkom, a go- tovo gole grudi bjehu joj osute sitnim kapljicama znoja. Njega opet obuze požuda, te prošapta, prinijevši joj usta uhu.
— Hoću, zacijelo hoću.
Onda mu se ona obisnu o vrat, pa ga poljubi tako dugim poljupcem da im oboma zasta- de dah.
Od toga časa počela je među njima vječna ljubavna priča. Vragovali su po kutovima, za- kazivali sastanke na mjesečini, zaklanjajući se iza stoga sijena, i nanosili modrice jedno drugome udarajući se pod stolom glomaznim potkovanim cipelama.
Zatim, malo po malo Jacquesu kao da je bilo sve dosadnije s njom; izbjegavao ju je, rijet- ko kad je razgovarao s njom i više nije gledao da je nađe nasamo. Onda nju obuze sum- nja i duboka tuga, a poslije nekog vremena primijeti da je zatrudnjela.
To ju je u početku zaprepastio, a zatim ju je obuzeo gnjev, koji je bio sve veći svakoga dana, pošto ju je on tako uporno izbjegavao da ga nikako nije mogla naći.
Najzad, jedne noći, kad su na majuru svi spavali, ona nečujno iziđe u suknji, bosonoga, pa prijeđe preko dvorišta i gurnu vrata na konjušnici, gdje je Jacques ležao u jednom ve- likom sanduku punom slame, iznad konja. Kad je ču da ulazi, on se načini da spava, ali se ona pope do njega, pa ga poče tako drmusati, klečeći uza nj, da se on uspravi.
Kad on sjede i zapita je: »Šta hoćeš?« ona izusti, stisnuvši zube, dršćući od gnjeva: »Hoću da se vjenčaš sa mnom, pošto si mi obećao da ćeš me uzeti.« On prasnu u smijeh, pa joj odgovori: »Gle sad! Ne može se čovjek oženiti svim djevojkama s kojima je griješio!«
Ali ga ona ščepa za grlo, pa ga obori, te on nije mogao da se izvuče iz tog divljeg zagrlja- ja, a onda ga stade daviti i vikati mu sasvim izbliza, u lice: »Trudna sam, razumiješ li, trudna sam!«.
On je dahtao, gušio se, i tako su stajali oboje, nepomični, nijemi u mračnoj tišini koju je narušavao samo jedan konj što je vukao slamu iz jasala i polako je žvakao.
Kad vidje da je jača od njega, on promuca:
— Pa dobro, uzet ću te, kad je tako.
Ali ona nije vjerovala u njegova obećanja.
— Odmah! — reče mu. — Poručit ćeš da se oglase naše zaruke. On joj odgovori:
— Odmah.
— Zakuni mi se bogom!
On je kolebao neko vrijeme, pa se odluči:
— Kunem se bogom!
Onda ga ona pusti, pa ode bez riječi.
Nekoliko dana nije mogla razgovarati s njim, a konjušnica je bila zaključana svake noći, te nije smjela podizati buku, bojeći se bruke.
Zatim vidje jednoga dana kako na doručak dolazi neki drugi sluga. Ona ga zapita:
— Je li otišao Jacques?
— Pa jest — reče joj on. — Ja sam došao na njegovo mjesto.
Tako je uzdrhtala da nije mogla otkačiti lonac, a kad svi odoše na rad, ona ode u svoju sobu i briznu u plač, zagnjurivši lice u jastuk, da je tko ne čuje.
Toga dana pokušala je da što sazna, a da pritom ne pobudi sumnju; ali ju je toliko morila misao o nesreći koja ju je snašla da joj se činilo da joj se pakosno rugaju svi oni ljudi koje je pitala. Uostalom, nije mogla ništa saznati, već samo to da je sasvim otišao iz toga kraja.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 34560
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Guy de Maupassant

Počalji od Mustra taj Ned Apr 26, 2015 2:01 pm

[You must be registered and logged in to see this link.] [You must be registered and logged in to see this link.] [You must be registered and logged in to see this link.] [You must be registered and logged in to see this link.]




II

Onda je za nju počeo život neprekidnih muka. Radila je kao mašina, ne misleći na ono što radi, zaokupljena samo jednom mišlju: »Ako se to sazna!«
Ta misao ju je stalno mučila, te je bila toliko nesposobna da rasuđuje da nije ni pokušala da nekako prikrije svoju sramotu, a osjećala je da se ona bliži svakoga dana, da se ne može popraviti i da je neumitna kao smrt.
Svakoga jutra ustajala je mnogo ranije od ostalih, pa je s upornom istrajnošću pokušavala da vidi kakav joj je struk u malom komadiću ogledala pred kojim se češljala, strepeći pri pomisli da se to može primijetiti baš toga dana.
A danju je svakoga časa zastajala u radu, pa je odozgo naniže gledala da li joj veliki tr- buh ne podiže kecelju.
Prolazili su mjeseci. Gotovo više nije ni govorila, a kad bi je tko što zapitao, ona ga ne bi razumjela, onako zaplašena, unezvijerenih očiju, drhtavih ruku, zbog čega joj je gazda rekao:
— Jadna djevojko, ti si nekako otupjela od nekog vremena.
U crkvi se krila iza jednoga stupa, a na ispovijest nije smjela ići, pošto se mnogo bojala župnika, kome je pripisivala neku nadčovječansku moć da saznaje šta ljudi imaju na sav- jesti.
Sada ju je gotovo hvatala nesvjestica za stolom kad bi je gledali drugovi, a uvijek je uob- ražavala da će je odati kravar, jedan mali, prerano sazreo i podmukao momak, koji nije skidao svoje svijetle oči s nje.
Jednoga jutra, pismonoša joj donese jedno pismo. Ona nikada nije dobivala pisma, pa ju je to toliko pomelo da je morala sjesti. Da nije od njega? Ali ona nije znala čitati, te je sta- jala strepeći, dršćući pred tim papirom zamrljanim mastilom. Metnula je pismo u džep, pošto nije smjela nikome povjeriti svoju tajnu, pa je često zastajala u radu i dugo gledala u te podjednako razmaknute redove ispod kojih je bio neki potpis, misleći da će nekako odjednom proniknuti što je u njemu. Najzad je počela gotovo ludovati od nestrpljenja i brige, te ode učitelju, a on joj reče da sjedne, pa joj pročita:


»Draga kćeri, ovim pismom javljam ti da sam teško bolesna; naš susjed, gazda Dantu, uzeo je pero da ti javi da dođeš, ako uzmogneš.
»Umjesto tvoje majke koja te voli
Césaire Dentu, pomoćnik predsjednika općine.«

Ona ode, ne rekavši ništa, ali joj se odsjekoše noge čim se nađe sama, te se svali na rub puta i ostade tamo do noći.
Kad dođe kući, ispriča gazdi kakva ju je nesreća snašla, a on joj dopusti da ode i da osta- ne tamo dokle hoće, obećavši joj da će za njen posao uzeti djevojku-nadničarku, a nju će opet primiti kad se vrati.
Majka joj je bila na samrti; umrla je baš onoga dana kad je ona stigla, a sutradan je Rose rodila dijete od sedam mjeseci — jedan strašan mali kostur, toliko mršav da čovjeka po- diđe jeza. Izgledalo je da ga je nešto neprestano boljelo, jer je bolno stezalo mršave ručice koje su nalikovale na štipke u raka.
Ipak je živjelo.
Ona reče da je udata, ali da se ne može starati o malome, te ga ostavi susjedima, a oni joj obećaše da će ga lijepo čuvati.
Opet dođe na majur.
Ali je tada u njenom toliko napaćenom srcu kao neka zora svanula njoj nepoznata ljubav prema tome malom slabačkom biću koje je ostavila tamo, pa je čak i ta nova ljubav bila za nju nova bol — bol koja ju je morila svakoga sata, svake minute, zato što nije bila s njim.
Naročito ju je tištala neodoljiva potreba da ga ljubi, da ga steže u naručju, da svojom puti osjeća toplotu njegova maloga tijela. Noću nije spavala; mislila je na nj po cio dan, a uve- če, poslije završenog posla, sjela bi pored vatre, pa bi se netremice zagledala u nju, kao ljudi koji misle o nečem dalekom.
Čak su počeli govorkati o njoj i zbijati šalu na račun njena ljubavnika, koga je svakako imala, pitajući je da li je visok, da li je lijep, da li je bogat, kad će svadba, a kad krštenje. Često bi pobjegla onda, pa bi plakala u samoći, pošto su joj ta pitanja zadavala bol kao ubodi čiodama.
Da bi se nekako otresla tog mučenja, počela je raditi iz sve snage, misleći uvijek na dijete i gledajući da nekako prikupi za nj mnogo novaca.
Odlučila se da mnogo radi, ne bi li tako nagnala gazdu da joj poveća plaću.
I tako je, malo po malo, preuzela poslove svih oko sebe, te gazda otpusti jednu sluškinju, koja mu nije bila potrebna otkad je ona počela raditi za njih dvije; štedjela je hljeb, ulje, svijeće, žito koje je obilno bacano kokošima, stočnu hranu koja je pomalo rasipana. Tvr- dički je štedjela gazdin novac kao da je bio njen. Kako je zaključivala povoljne pogodbe, skupo prodavala sve iz kuće i nadmudrivala seljake koji su joj prodavali svoje proizvode, ona se počela sama starati o kupovini i prodaji, o onome šta treba da rade radnici za teže poslove i o namirnicama, te je, malo po malo, postala prijeko potrebna. Tako je motrila na sve oko sebe da je majur pod njenom upravom začudo lijepo napredovao. Na dvije milje unaokolo pričalo se »o gazda-Vallinovoj sluškinji«, a domaćin je svuda ponavljao:
»Ta djevojka vrijedi više od zlata.«
Međutim, vrijeme je prolazilo, a njena plaća ostala je ista. Gazda je smatrao da je naporni rad dužnost svake sluškinje, da je to običan znak dobre volje, a ona s gorčinom poče misliti da gazda, zahvaljujući njoj, svakoga mjeseca ostavlja na stranu po pedeset do sto tali- ra, dok ona i dalje radi za dvjesta četrdeset franaka godišnje, ni više ni manje.
Odluči se da zamoli gazdu da joj poveća plaću. Triput mu je odlazila, a čim bi se našla pred njim, počela bi mu govoriti o nečem drugom. Nekako se stidjela da traži novac, kao da je to bilo nešto sramno. Najzad, jednoga dana kad je gazda sam doručkovao u kuhinji, ona mu reče nekako smeteno da želi da porazgovara s njim o nekim svojim stvarima. Gazda se začudi tome; on podiže glavu, držeći ruke na stolu, s nožem okrenutim naviše u jednoj i zalogajem hljeba u drugoj, pa netremice pogleda djevojku. Ona se zbuni od njegova pogleda, pa ga zamoli da je pusti kući na nedjelju dana, pošto je nešto bolesna.
On je odmah pusti. Zatim dodade, zbunivši se i sam:
— I ja imam nešto da ti kažem kad se vratiš.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 34560
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Guy de Maupassant

Počalji od Mustra taj Ned Apr 26, 2015 2:01 pm

[You must be registered and logged in to see this link.] [You must be registered and logged in to see this link.] [You must be registered and logged in to see this link.] [You must be registered and logged in to see this link.]






III

Dijete je punilo osmi mjesec: nije ga poznala. Bilo je sve ružičasto, bucmasto, svuda pu- načko, te je nalikovalo na lopticu živog sala. Njegovi prstići, razmaknuti od debljine, mi- cali su se s vidljivim zadovoljstvom. Ona se baci na nj kao na plijen, s nekom životinj- skom plahovitošću, pa ga tako žestoko poljubi da se dijete poče derati od straha. Zatim i ona sama poče plakati zbog toga što je dijete nije poznalo i što je pružalo ručice dojilji, čim bi je ugledalo.
Ali se ono već sutradan naviknu na njeno lice, pa joj se smijalo kad bi je ugledalo. Nosila ga je u polje, trčala s njim kao luda, držeći ga na ispruženim rukama, i sjedala s njim u hlad ispod drveća. Zatim je, prvi put u životu, iako je dijete nije razumjelo, otvorila svoje srce pred njim i pričala mu o svojim bolima, o svome radu, o svojim brigama i svojim nadama, zamarajući ga neprestano plahovitošću i žestinom svoga milovanja.
Osjećala je neizmjernu radost kad ga je stezala rukama, kad ga je kupala i oblačila; čak je bila sretna i kad je čistila djetinju nečistoću, kao da je ta prisna njega bila neki dokaz nje- noga materinstva. Promatrala ga je, jednako se čudila tome što je ono njeno, i ponavljala, tjerajući ga da joj poigrava u naručju: »To je moj mališan, moj mališan!«
Vraćajući se na majur, plakala je cijelim putem, a čim stiže, gazda je pozva u svoju sobu. Ode tamo, veoma iznenađena i veoma uzbuđena, ne znajući ni sama zašto.
— Sjedni! — reče joj on.
Ona sjede, pa su neko vrijeme ostali tako jedno prema drugom, oboje smućeni, ne mičući rukama, pošto nisu znali što će s njima, i ne gledajući se u oči, po seljački.
Gazda, krupan čovjek od četrdeset i pet godina, veseljak i svojeglav čovjek, udovac po drugi put, našao se na muci na koju nije bio navikao. Najzad se odluči, pa poče govoriti pomalo zamuckujući i gledajući nekud daleko u polje.
— Rose — reče joj — jesi li kadgod pomišljala na udaju?
Ona problijedi kao mrtvac. Kad vidje da mu ne odgovara, on nastavi:
— Ti si čestita, uredna, vrijedna i štedljiva djevojka. Sa ženom kao što si ti čovjek bi se obogatio.


Ona je i dalje sjedila ne mičući se, unezvijerenih očiju, ne pokušavajući čak ni da što shvati, toliko su joj; se misli bile uskovitlale kao pred nekom bliskom opasnošću. On ma- lo počeka, pa nastavi:
— Vidiš, majur ne može napredovati bez gazdarice, pa čak ni onda kad čovjek ima sluš- kinju kao što si ti.
Onda zašutje, ne znajući što da joj kaže, a Rose ga je gledala zaplašena, kao da je pred njom bio ubojica, pa se sprema da pobjegne ako se on samo pomakne.
Najzad je on zapita, poslije pet minuta:
— Pa lijepo, pristaješ li?
Ona mu odgovori s izrazom lica maloumnice:
— A na što, gazda? Onda joj on osorno reče:
— Pa da se udaš za mene, vraga!
Ona se odjednom uspravi, a zatim se skljoka na stolicu kao prebijena i ostade na njoj ne mičući se, kao stvorenje koje je zadesila neka velika nesreća. Najzad gazda postade nes- trpljiv.
— De, da vidimo šta bi htjela onda?
Gledala ga je izbezumljena; zatim joj odjednom grunuše suze na oči, pa dvaput ponovi gušeći se:
— Ne mogu, ne mogu!
— A zašto? — zapita je gazda. — De, ne luduj, ostavljam te da razmisliš do sutra.
I on ode brže bolje, osjećajući da mu je mnogo lakše poslije tog koraka koji ga je dovodio u veliku nepriliku, a nije ni sumnjao da će njegova sluškinja sutra prihvatiti njegovu po- nudu, kojoj se nikako nije mogla nadati, a za nj je to bio odličan posao, pošto bi zauvijek privezao za se ženu koja bi mu donijela više i od najvećeg miraza u tom kraju.
Rose ne leže te noći. Svalila se na krevet i ostala sjedeći, toliko satrvena da čak nije imala ni snage da plače. Sjedila je ne mičući se, ne osjećajući više svoje tijelo, nepribranih misli, kao da ju je netko izmrcvario kojom od onih alatki kojom grebenari češljaju vunu iz du- šeka.
Samo je trenutno uspijevala da prikupi neke mrvice misli, a obuzimao ju je užas pri po- misli na ono što se moglo dogoditi.
Užasavala se sve više, a kad god bi u usnuloj tišini kuće veliki sat u kuhinji polako izbi- jao sate, nju bi od muke oblio znoj. U glavi joj se mutilo, priviđenja su se redala jedno za drugim, svijeća se gasila; onda poče ludilo, ludilo bježanja koje spopada ljude sa sela kad povjeruju da je netko bacio čini na njih, luda potreba da nekud ode, da umakne, da se u trku skloni od nesreće, kao lađa od bure.
Kriknu sova; ona zadrhta, uspravi se, prevuče rukama preko lica, kroz kosu, i poče se pipati kao luda; zatim siđe, idući kao mjesečarka. Kad se nađe u dvorištu, poče puzati da je ne vidi neki prostak koji lunja, jer je mjesec počeo zapadati, te je obasjavao polja jas- nom svjetlošću. Umjesto da otvori ogradu, pope se na obronak, pa se nađe u polju i potr- ča. Trčala je ravno naprijed, lakim i brzim trkom, a s vremena na vrijeme bi nesvijesno oštro kriknula. Njena preko mjere velika sjena pružala se na zemlji pored nje i trčala s njom, a ponekad bi naišla neka noćna ptica, pa bi joj kružila iznad glave. Psi u majur- skim dvorištima zalajali bi kad bi je čuli da prolazi; jedan pas preskoči jarak, pa pojuri za njom da je ujede, ali mu se ona okrene i tako zaurla da poplašena životinja pobježe, pa se sklupča u svojoj kućici i umuknu.
Ponekad bi vidjela kako se po polju igra mlada zečja porodica, ali bi bojažljive životinje klisnule kud koja kad bi im se približila bijesna trkačica koja je nalikovala na poludjelu Dijanu; mladunci i majka šćućurili bi se u brazdi, a otac bi poletio koliko ga noge nose, pa bi ponekad njegova skakutava sjena s naćuljenim ušima promakla preko mjeseca na zalasku, koji je sada zalazio na kraju svijeta i osvjetljavao ravnicu kosom svjetlošću, kao neki ogroman fenjer koji je netko spustio na zemlju na vidiku.
Zvijezde su blijedjele u nebeskim dubinama; nekoliko ptica je cvrkutalo; dan se rađao. Iznurena djevojka je teško disala, a kad se sunce probi kroz purpurnu zoru, ona zastade.
Njene otečene noge nisu više mogle hodati; ali ona ugleda jednu baru — jednu veliku baru u kojoj je ustajala voda nalikovala na krv pod crvenim odbljescima novoga dana, te ode sitnim koracima, hramljući, s rukom na srcu, da u nju zamoči noge.
Sjede na gustu travu, izu teške cipele pune prašine, svuče čarape, pa spusti pomodrjele listove u nepomičnu vodu, na kojoj su se pokatkad rasprskavali mjehuri.
Prijatna svježina penjala joj se od tabana ka grlu; i odjednom, dok je netremice gledala u tu duboku baru, zavrti joj se u glavi, obuze je pomamna želja da se sva zagnjuri u nju. U njoj bi se završile patnje, završile bi se zauvijek. Više nije mislila na dijete; željela je da se smiri, da se sasvim odmori, da spava bez kraja i konca. Onda se uspravi, pa podiže ruke i dvaput zakorači naprijed. Sada je upala u vodu do butina i već se bacala, ali od ljutih uboda u članke odskoči unazad i očajnički kriknu, jer su joj od koljena do vrhova prstiju ispijale krv velike pijavice, koje su se nadimale, pripivši se uz njeno tijelo. Nije ih smjela dotaći, pa se derala od užasa. Na njenu očajničku viku dođe jedan seljak koji je tuda pro- lazio kolima. On skide pijavice jednu za drugom, istisnu joj rane travom, pa je u dvokoli- cama odveze do majura njenoga gazde.
Provela je petnaest dana u postelji; zatim jednoga jutra, kad bješe ustala i dok je sjedila pred vratima, gazda odjednom dođe i ukipi se pred njom.
— Pa, sporazumjeli smo se, je li? — reče joj.
Ona mu najprije ne odgovori, a zatim s mukom izusti, pošto je on i dalje stajao i uporno piljio u nju:
— Ne, gazda, ne mogu. Ali on odjednom planu:
— Ne možeš, djevojčuro, ne možeš, a zašto? Ona opet briznu u plač i ponovi:
— Ne mogu.
On ju je mjerio pogledom, a zatim joj viknu u oči:
— Imaš nekog ljubavnika, dakle? Ona promuca, dršćući od stida:
— Možda je doista tako.
Crven kao divlji mak, čovjek je zamuckivao od srdžbe:
— Aha, priznaješ, dakle, nevaljalice! A tko ti je taj krasnik? Neki golja, neki čovjek bez prebijene pare i krova nad glavom, neka gladnica? Tko ti je to, reci!
A kad mu ona ne odgovori ništa, on reče:
— Aha, nećeš... E, onda ću ti ja to reći: to je Jean Baudu.


Ona uzviknu:
— O, nije, nije on!
— Onda je Pierre Martin.
— O, nije, gazda!
I on je kao izvan sebe spominjao po imenu sve momke iz toga kraja, a ona je poricala, onako utučena, i svakoga časa utirala suze plavom keceljom. Ali je on jednako tragao sa životinjskom upornošću, rijući po njenu srcu, ne bi li saznao njenu tajnu, kao što lovački pas po čitav dan rije po leglu da se dokopa zvijeri koju je nanjušio na dnu. Odjednom čovjek povika:
— E, vraga, a onda je to Jacques, prošlogodišnji sluga; doista se zuckalo da ste razgova- rali i da ste obećali jedno drugome da ćete se uzeti.
Rose se poče gušiti; krv joj pojuri u lice, te porumenje, a suze joj odjednom presahnuše; one se sasušiše na obrazima kao kapi vode na usijanu gvožđu. Ona uzviknu:
— Ne, nije on, nije on!
— Je li to sasvim sigurno? — zapita lukavi seljak; koji je predosjetio donekle istinu. Ona brzo odgovori:
— Kunem vam se, kunem vam se...
I smišljala je u što će se zakleti, pošto se nije smjela zakleti u neku svetinju. On joj upade u riječ:
— A išao je za tobom po kutovima i prosto te gutao očima o svakom objedu. Jesi li mu obećala da ćeš mu biti vjerna, de, reci!
Ovoga puta ona pogleda gazdu u oči:
— Nisam, nisam nikad, nikad, i kunem vam se bogom da ne bih pošla za nj i kad bi da- nas došao da me zaprosi.
Izgledala je tako iskrena da se gazda pokoleba. On nastavi, kao da govori sebi:
— Pa šta onda? Ipak te nije snašla neka nesreća pošto bi se to znalo. A kad nema nikak- vih posljedica, zašto da djevojka odbija gazdu zbog toga? Mora biti da tu ipak ima nešto.
Ona mu više nije odgovarala, pošto joj se grlo bješe steglo od strepnje. On je opet zapita:
— Nikako nećeš? Ona uzdahnu:
— Ne mogu, gazda! — On se okrene i ode.
Mislila je da ga se otresla, te je do kraja dana bila gotovo spokojna, ali i iznurena i malak- sala, kao da su je od rane zore tjerali da okreće mlatilicu, umjesto staroga bijeloga konja.
Legla je čim je uzmogla i odmah zaspala.
Oko ponoći probudiše je dvije ruke koje su pipale po njenoj postelji. Ona se trže od stra- ha, ali poznade odmah glas svoga gazde, koji joj reče:
— Ne boj se, Rose, došao sam da porazgovaram s tobom!
Najprije se začudi tome, a zatim, kad on pokuša da se uvuče pod njen pokrivač, odjed- nom vidje šta je i sva uzdrhta, osjećajući da je sama u mraku, da je još bunovna i sasvim gola, pa još u postelji, pored čovjeka koji je žudio za njom. Nije pristala, zacijelo, ali mu se nekako bez volje odupirala, boreći se i sama protiv nagona koji je uvijek jači u pripros- tih priroda, a malo ju je štitila kolebljiva volja tog tromog i mlitavog soja ljudi. Okretala je glavu čas prema zidu a čas prema sobi, ne bi li izbjegla poljubac gazdinih usta koja su tražila njena, dok joj se tijelo pomalo previjalo pod pokrivačem, iznureno borbom. A on ju je sve žešće salijetao, opijen požudom. Otkri je naglim pokretom. Onda ona osjeti da mu se više ne može opirati. Stideći se kao noj, ona pokri lice rukama i prestade da se brani.
Gazda ostade te noći pored nje. Iduće večeri dođe opet, a zatim svakoga dana. Živjeli su zajedno.
Jednoga jutra, on joj reče:
— Poručio sam da se oglase naše zaruke; vjenčat ćemo se idućeg mjeseca.
Ona mu ne odgovori. A šta mu je i mogla reći? Nije se opirala, šta je mogla činiti?

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 34560
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Guy de Maupassant

Počalji od Mustra taj Ned Apr 26, 2015 2:02 pm

[You must be registered and logged in to see this link.] [You must be registered and logged in to see this link.] [You must be registered and logged in to see this link.] [You must be registered and logged in to see this link.]




IV

Udala se za nj. Osjećala je da je upala u neku jamu s nepristupačnim ivicama, iz koje ni- kada nije mogla izići, a nad glavom su joj visjele svakojake nesreće, kao veliko stijenje koje će se survati prvom prilikom. Činilo joj se da je pokrala svoga muža i da će on to primijetiti jednoga dana. A zatim je mislila na svoga mališana, koji je bio uzrok sve njene nesreće, ali i sve njene zemaljske sreće.
Dvaput godišnje odlazila je da ga obiđe, a uvijek se vraćala tužna.
Međutim, bješe se privikla na to, pa je manje strahovala, a srce joj se umiri, te je živjela s više pouzdanja i s nekim nejasnim strahom što joj je još lebdio u duši.
Protekle su godine; dijete je punilo šestu. Bila je gotovo sretna, kad se odjednom gazda oneraspoloži.
Otprije dvije, tri godine kao da je bio sve nespokojniji, kao da je imao neku brigu, neku duševnu boljku koja je malo po malo postajala sve veća. Dugo je ostajao za stolom poslije ručka, s glavom između ruku, i bio je tužan, tužan, kao da ga je morila bol. U govoru je bio plahovitiji, a ponekad i prijek; čak je izgledalo da ima nešto protiv svoje žene, pošto joj je ponekad odgovarao osorno, gotovo sa srdžbom.
Kad je jednoga dana susjedin deran došao po jaja i kad je ona, onako zaposlena, bila ma- lo gruba prema njemu, njen muž se odjednom pojavi i reče joj svojim pakosnim glasom:
— Da je tvoj, ne bi tako postupala s njim.
To je potrese, te nije mogla da mu odgovori, a zatim uđe u kuću, obuzeta prijašnjom strepnjom.
Za vrijeme večere domaćin ne progovori s njom, ne pogleda je, te joj se činilo da je prezi- re, da je podcjenjuje, da je najzad saznao nešto.
Onako smućena, nije se usudila ostati s njim nasamo poslije večere, te pobježe i otrča u crkvu.
Noć se spuštala; uska crkva bila je sasvim mračna, ali je u tišini neko tumarao tamo, prema koru, jer je crkvenjak pripremao za tu noć kandilo u oltaru. Taj mali lelujavi pla- men koji se gubio u tami pod svodom učini se Rosi kao posljednja nada, te pade na ko- ljena, očiju uprtih u nj.
Malo kandilo podiže se uvis, a lanac zazveča. Uskoro se na popločanom podu začu pra- vilan skok čovjeka u drvenoj obući, a zatim se ču šum povučena užeta, pa malo zvono zazvoni na pozdravljenje kroza sve gušću maglu. Kad čovjek htjede da iziđe, ona mu priđe.
— Da li je gospodin župnik kod kuće? — reče mu. On joj odgovori:
— Mislim da jest, pošto uvijek večerava kad zvoni pozdravljenje. Onda ona sa strahom gurnu ogradu pred župnikovom kućom.
Svećenik je sjedao za stol. On je odmah ponudi da sjedne.
— Jest, jest, znam, vaš muž mi je govorio o tome zbog čega ste došli. Jadna žena se gubila. Svećenik nastavi:
— Šta hoćete, dijete moje?
I brzo je gutao čorbu kašikom, a kapi su mu padale na izbočenu i prljavu mantiju na tr- buhu.
Rose se više nije usudila govoriti, ni proklinjati, ni moliti, te ustade; župnik joj reče:
— Budite hrabri... I ona ode.
Na majur se vrati ne znajući što da čini. Gazda ju je čekao, a radnici su otišli dok nije bila kod kuće. Onda se ona svali pred njegove noge, pa za jeca, lijući gorile suze.
— Šta imaš protiv mene? On se razvika, psujući:
— Imam to što nemam djece, sto mu muka! Kad čovjek uzme ženu, on to ne čini da os- tane sasvim sam s njom do kraja života. Eto šta imam. Kad se krava ne teli, znači da ne valja. Kad žena nema djece, ni ona ne valja.
Ona je plakala i ponavljala mucajući:
— Nisam ja tome kriva! Nisam ja tome kriva! Onda se on malo stiša pa dodade:
— Ne velim, ali to je ipak nezgodno.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 34560
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Guy de Maupassant

Počalji od Mustra taj Ned Apr 26, 2015 2:03 pm

[You must be registered and logged in to see this link.] [You must be registered and logged in to see this link.] [You must be registered and logged in to see this link.] [You must be registered and logged in to see this link.]




V

Od toga dana na pameti joj je bila samo jedna misao: da rodi dijete, još jedno dijete; i tu tajnu povjeri svima.
Susjeda joj reče kako da se pomogne: da svaku večer daje mužu čašu vode s malo pelina. Domaćin pristade, ali od toga ne bi ništa.
Pomisliše: »Možda ima nekih tajnih sredstava«, te se počeše raspitivati. Preporučiše im jednog pastira koji je stanovao na deset milja od majura, te gazda Vallin zapreže konja u dvokolice, pa jednoga dana ode da od njega zatraži savjeta. Pastir mu dade jedan hljeb nad kojim je nešto bajao — hljeb zamiješen s nekom travom, od kojeg je valjalo da oboje pojedu po jedan komad prije i poslije milovanja.
Pojeli su cio hljeb, a nisu ništa postigli.
Jedan učitelj im otkri neke tajne, neke postupke pri milovanju koji bjehu nepoznati na selu, a sigurno pomažu, kako im on reče. Ni to ne pomože.Župnik im posavjetova da odu na proštenje u samostan Fécamp. Rose ode da s gomilom proštenjara, padne ničice u samostanu, pa zamoli onoga kome se svi mole da još jednom zatrudni, pridružujući svoju želju čudnovatim željama koje su poticale iz svih tih seljač- kih srdaca. I to bi uzalud. Onda ona uobrazi da je time kažnjena zbog svoje prve pogreš- ke, te je obuze velika bol.
Venula je od boli, a i muž joj je stario, »izjedao se«, kako se govorilo, i kopnio od uzalud- nog nadanja.
Onda poče rat među njima. On ju je vrijeđao, tukao. Grdio ju je po cio dan, a uvečer, u postelji, zasipao je uvredama i ružnim riječima, dahćući, pun mržnje.
Jedne noći najzad, ne znajući što da smisli da joj zada još više boli, on joj naredi da usta- ne i da do svitanja stoji na kiši pred vratima. Kad ga ona ne htjede poslušati, on je uhvati za vrat pa je poče udarati po licu pesnicama. Ona mu ne reče ništa, ne pomače se. Onako ogorčen, on joj stade koljenima na trbuh, pa je poče nemilice tući, stisnuvši zube, izvan sebe od jarosti. Onda se ona u očajanju pobuni za trenutak, pa ga jednim pomamnim zamahom odbaci do zida i uspravi se, a zatim mu reče izmijenjenim, piskavim glasom:
— Ja imam jedno dijete, ja imam dijete! Dobila sam ga sa Jacquesom. Ti dobro znaš, sa Jacquesom. Trebalo je da me uzme, pa je otišao.
Zapanjeni čovjek je stajao, izvan sebe kao i ona, i mucao:
— Šta veliš? Šta veliš?
Onda ona poče jecati, pa mu reče, oblivena suzama:
— Zato nisam ni htjela da pođem za tebe, zato. Nikako ti to nisam mogla reći, pošto bi ti ostavio bez kore hljeba i mene i moga mališana. Ti nemaš djece, pa to ne znaš, ne znaš to!
On je nehotice ponavljao, čudeći se sve više:
— Imaš dijete? Imaš dijete? Ona izusti, štucajući:
— Silom si me uzeo, valjda znaš to? Ja nisam htjela da se udam za tebe.
Onda on ustade, pa upali svijeću i poče hodati po sobi, zaturivši ruke za leđa. Ona je ne- prestano plakala, svalivši se na postelju. On se odjednom zaustavi pred njom:
— Onda sam ja kriv što nisi rodila?
Ona mu ne odgovori. On opet poče hodati, pa opet stade i zapita je:
— Koliko je godina tvome mališanu? Ona prošaputa:
— Sad će napunila šestu. On je opet zapita:
— A zašto mi to nisi kazala? Ona zajeca:
— Pa zar sam mogla!
On je stajao, ne mičući se.
— Hajde, ustani! — reče joj.
Ona se mukom podiže, a kad stade na noge, oslanjajući se o zid, on se grohotom nasmija kao u svoje lijepe dane, pa dodade, dok je ona stajala smućena:
— Pa lijepo, otići ćemo po to dijete, pošto nas dvoje nemamo djece.


Ona se toliko uplaši da bi zacijelo pobjegla da je ne izdade snaga. A domaćin je trljao ruke i šaputao:
— Želio sam da usvojim neko dijete, pa sam ga, eto, našao, našao sam ga! Tražio sam već od župnika neko siroče.
Zatim, smijući se neprestano, poljubi uplakanu i otupjelu ženu u oba obraza, pa povika, kao da ga ona ne čuje:
— Hajdemo, majko! Hajde da vidimo da li ima još čorbe! Pojeo bih pun lonac.
Ona obuče suknju, pa siđoše; i dok je ona klečeći ložila vatru pod loncem, on je, onako ozaren, i dalje hodao po kuhinji, krupnim koracima, ponavljajući:
— E, baš sam zadovoljan što je tako; ne kažem to tek onako, već sam zadovoljan, veoma zadovoljan.
1881.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 34560
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Guy de Maupassant

Počalji od Mustra taj Ned Apr 26, 2015 2:03 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 34560
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Guy de Maupassant

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu