Žan Pol Sartr

Napiši novu temu   Odgovori na poruku

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Avg 07, 2014 1:17 am

[You must be registered and logged in to see this image.]

Veliki francuski mislilac i književnik Žan-Pol Sartr (1905–1980) živeo je u skladu sa svojim filozofskim principima, trudeći se da dosegne ideal intelektualne i emotivne nesputanosti. Život je posvetio aktivnom zalaganju za ostvarenje ljudskih sloboda, podržavajući borbu potlačenih naroda za nezavisnost i glasno istupajući protiv kolonijalnog ugnjetavanja i drugih vidova represije. Bio je pobornik alžirskog ustanka za oslobođenje od francuskog kolonijalizma, kubanske i mađarske revolucije, globalnih studentskih protesta ’68.
Kada je tokom demonstracija studenata u Parizu 1968. godine bio uhapšen, predsednik Francuske Šarl de Gol ga je pomilovao izjavivši: „Ne hapsite Voltera!“ Sartrovi politički stavovi tokom decenija mnogo puta su se menjali, ali se on uvek odlučno zalagao za odbranu i zaštitu poniženog i obespravljenog čoveka.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Avg 07, 2014 1:21 am

Odbijao je odlikovanja

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sartrova filozofija počivala je na principima egzistencijalizma, marksizma i fenomenologije, a u njenoj osnovi bila je ideja da je čovek biće sa slobodnom voljom, sposobno da samostalno pravi izbore i da na osnovu njih gradi svoju suštinu ili esenciju. Tvrdio je, međutim, da je čovek nemoćan da se ostvari jer ga u tome ograničava svet koji je okrutan, ružan i dehumanizovan. Iz tog stanovišta proistekla je i jedna od Sartrovih popularnih izreka „Pakao, to su drugi“. Filozofija egzistencijalizma trebalo je, kako je objašnjavao, da podstakne pojedinca da se izbori za svoju slobodnu volju i da tako ostvari svoju suštinu.Za delo „bogato idejama i puno duha slobode i traganja za istinom“ 1964. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Ostajući dosledan ideji o nezavisnosti volje i intelekta, odbio je da primi najprestižnije svetsko literarno priznanje, kao i druga odlikovanja i počasti, poput ordena Legije časti i katedre na Francuskom koledžu.I Sartrov ljubavni život bio je ogledalo njegovih filozofskih načela. Decenijama je bio u prisnoj intelektualnoj i emotivnoj vezi s istaknutom feministkinjom i književnicom Simon de Bovoar. Dvoje intelektualaca imali su poseban odnos, veoma nekonvencionalan za doba u kojem su živeli, zasnovan na uzajamnom poštovanju i razumevanju, ali i na slobodi da imaju erotske veze s drugim ljudima.


Detinjstvo među knjigama

Sartr je rođen početkom prošlog veka u Parizu, kao jedino dete mornaričkog oficira Žan-Batista Sartra i An-Mari Švajcer. Mali Žan-Pol imao je nešto više od godinu dana kada mu je umro otac, tako da je brigu o njegovom vaspitanju preuzeo majčin otac Karl Švajcer. Sartrov deda bio je profesor nemačkog jezika, te se potrudio da svog unuka još u najranijem detinjstvu upozna s klasičnom književnošću. To je u velikoj meri uticalo na dalji duhovni i intelektualni razvoj budućeg velikog mislioca.Svoje najranije detinjstvo, odnosno prvih šest godina života, opisao je u autobiografskom delu „Reči“, koje je objavio kao šezdesetogodišnjak. Uz veliku dozu ironije, čas sasvim bezazlene, čas prilično reske, predstavio je svoje pretke, prisetio se svog prvog susreta s morem knjiga, prvog odlaska u bioskop, prvog pokušaja da piše, opisujući istovremeno i Francusku u prvim decenijama 20. veka. Sebe je prikazao kao naivnog dečaka, punog zabluda, iluzija i fantazija koje su ostavile traga u njemu kada je odrastao.U svojoj biografiji otkriva i da je religija od ranog detinjstva bilo neizostavni deo njegovog obrazovanja, ali primećuje da se niko nije potrudio da ga poduči kako da veruje u Boga. „Rezultat toga bio je haos koji je postao moj osobeni poredak“, napisao je francuski mislilac, čija su sva dela uvrštena u Indeks zabranjenih knjiga Rimokatoličke crkve zbog njegovog otvorenog ateizma.Detinju bezbrižnost Žan-Pola u uzrastu od 12 godina narušila je ponovna udaja njegove majke i preseljenje u La Rošel. U novoj porodici nije bio mažen i pažen kao dok je živeo s dedom. Iako je u školi bio briljantan učenik, postao je arogantan, a njegovo ponašanje bilo je nepredvidivo.Mladi Sartr je još u gimnaziji počeo da se zanima za filozofiju čitajući dela Anrija Bergsona, a potom je odlučio da joj se posveti i na studijama. Doktorirao je na uglednoj Visokoj školi normi u Parizu 1929. godine. Posebno ga je inspirisala zapadnjačka filozofija, a njegovi omiljeni mislioci bili su: Imanuel Kant, Georg Vilhelm Fridrih Hegel i Martin Hajdeger. Ambiciozni mladi filozof bio je i pod snažnim uticajem osnivača fenomenologije Edmunda Huserla. Zanimao se i za tada sve popularniju psihoanalizu, a među uzorima bio mu je i ruski genije Fjodor Dostojevski.Simon de Bovoar upoznao je na fakultetu 1929. godine. Marljiva studentkinja Sorbone i Žan-Pol postali su veoma bliski prijatelji, a njihova međusobna privlačnost zasnivala se ne samo na emotivnoj, nego i na izuzetno snažnoj intelektualnoj povezanosti. Odbacujući svoje vaspitanje, koje su smatrali buržujskim, počeli su zajedno da se bore protiv kulturnih i socijalnih predrasuda svoga vremena.Roman „Mučnina“, jedno od svojih najpoznatijih literarnih dela, objavio je 1938. godine. Roman u formi dnevnika koji opisuje nekoliko nedelja u ispraznom i besmislenom životu Antoana Rokantena, progonjenog mučninom i strahom od postojanja, Sartru je zapravo poslužio kao manifest egzistencijalizma. U „Mučnini“ je postavio ključna pitanja o odnosu esencije i egzistencije, stvaralaštva i umetnosti, vremena, slobodne volje i smisla života. Interesantno je da je to delo, prvobitno pod naslovom „Melanholija“, prvo ponudio „Galimaru“ 1936. godine, ali je čuveni pariski izdavač odbio rukopis.Na početku Drugog svetskog rata kao francuski vojnik nekoliko meseci proveo je u nemačkom zarobljeništvu, iz kojeg je uspeo da pobegne. Svoje prvo filozofsko delo „Biće i ništavilo“ započeo je 1939. godine u kasarni. Nešto kasnije, po povratku u Pariz, pridružio se Pokretu otpora, posvetio se društveno-političkom angažmanu i zajedno sa Simon de Bovoar, Morisom Merlo-Pontijem, Dominik Desanti i drugim istomišljenicima osnovao tajno društvo „Socijalizam i sloboda“ (Socialisme et Liberte). Pored „Bića i ništavila“, koje je završio i objavio 1943. godine, napisao je i drame „Muve“ i „Iza zatvorenih vrata“, koje su ga proslavile u pozorišnom svetu.
Pred kraj rata postao je blizak s drugim velikim francuskim piscem i filozofom egzistencijalizma Alberom Kamijem. Nakon oslobođenja Pariza 1944. bio je saradnik u Kamijevom tajnom časopisu „Kombat“. Po završetku rata i sam je utemeljio mesečni književno-politički časopis „Moderna vremena“, a nastavio je i svoj politički angažman. Iako je u prvom posleratnom periodu bio naklonjen idealima komunista, nije se učlanio u Komunističku partiju. Jedan je od retkih zapadnjačkih intelektualaca koji je više puta posetio komunističke zemlje Sovjetski Savez, Kinu, Jugoslaviju, Kubu.Umešanost u svetske događaje i glasno izražavanje nezadovoljstva državnim sistemom i globalnim poretkom za Sartra je bilo i teorijsko i praktično pitanje. Njegova teorija o individualnoj slobodi vremenom je prerasla u teoriju o političkoj i intelektualnoj akciji. Tvrdio je da intelektualac ima pravo da kontroliše bilo koju ljudsku delatnost, nezavisno od svoje kompetencije, verujući da je to jedini način da čovek prevaziđe okvire svog iskustva i da zada pitanja svom vremenu.Zalagao se za oslobođenje Alžira od francuske kolonizacije i bio je jedan od najglasnijih pobornika Alžirskog rata za nezavisnost. Neslaganje s Alberom Kamijem u vezi s alžirskim pitanjem dovelo je do razlaza dvojice mislilaca.Sartr se oglasio i povodom sovjetske agresije na Mađarsku 1956. godine, kojoj se žestoko protivio. Aktivno je podržavao Kubansku revoluciju, a početkom šezdesetih išao je na Kubu u posetu Fidelu Kastru i Ernestu Če Gevari, kojem se posebno divio. U to vreme sarađivao je s kubanskom novinskom agencijom „Prensa Latina“, ali se nešto kasnije ipak razišao s Kastrom zbog hapšenja pesnika Padilje, koji je kritikovao režim kubanskog revolucionarnog lidera.Sartr je svoj društveno-politički angažman nastavio i u vreme Vijetnamskog rata. Zajedno s Bertrandom Raselom i drugim intelektualcima 1967. godine organizovao je tribunal za američke ratne zločine u Vijetnamu. Njihova inicijativa, međutim, nije imala većeg odjeka.Nakon objavljivanja autobiografskog dela „Reči“ 1964. povukao se iz književnosti. Iste te godine dodeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. Prema obrazloženju Nobelovog komiteta, francuski mislilac je priznanje zaslužio zbog dela „bogatog idejama, ispunjenog duhom slobode i potragom za istinom“. Ipak Sartr nije želeo da primi najznačajnije svetsko književno priznanje, izjavivši da je uvek odbijao službena odlikovanja, i da neće da se kao stvaralac izjednačava s institucijama. Iritirala ga je i činjenica da mu je nagrada dodeljena neposredno pošto je otvoreno kritikovao Sovjetski Savez. Smatrao je da to dokazuje jasno izraženu antisovjetsku orijentaciju Nobelovog komiteta.Sartrovo poslednje delo, koje je ostalo nedovršeno, bila je analitička biografija Gistava Flobera pod nazivom „Porodični idiot“. U poslednjim godinama života zdravstveno stanje velikog filozofa i književnika se sve više pogoršavalo, čemu je, pored strasti prema duvanu i alkoholu, doprineo i iscrpljujući intelektualni rad.Sartr je preminuo 15. aprila 1980. godine u Parizu od edema pluća. Na njegovu sahranu došlo je između 30.000 i 50.000 ljudi, prijatelja i poštovalaca njegovog dela.

Ljubav intelektualaca
Žan-Pol Sartr i Simon de Bovoar su jedan od najintrigantnijih slavnih parova u novijoj istoriji. Njihova dugogodišnja ljubavna veza bila je zasnovana na emotivnoj i intelektualnoj bliskosti i velikom prijateljstvu, ali je do kraja ostala izvan granica konvencionalnog muško-ženskog odnosa i prerasla je u simbol seksualne slobode. Iako su bili gotovo nerazdvojni, njih dvoje nisu živeli zajedno i nikada se nisu venčali. Bili su u vezama s drugim muškarcima i ženama. Jedno drugom poveravali su svoja emotivna i seksualna iskustva s drugim ljudima, a pojedine studentkinje Simon de Bovoar bile su i njihove zajedničke erotske partnerke.Ona je svoju vezu sa Sartrom smatrala svojim najvećim životnim dostignućem. Iako je njihov odnos bio zasnovan na egzistencijalističkoj ideji slobode, nije im bilo lako da se nose s uobičajenim ljudskim slabostima, poput ljubomore. Uprkos tome bili su veoma privrženi jedno drugom i međusobno su se poštovali i podržavali. Često su vodili intelektualne rasprave i putovali zajedno po svetu, utirući put egzistencijalističkom pokretu.Posle Sartrove smrti napisala je knjigu „Ceremonija rastanka“, koja je izazvala mnogo negodovanja u javnosti jer je u njoj prilično otvoreno opisala poslednje dane svog ljubavnika, oronulog starca koji nije u stanju da se brine o sebi. Telo Simon de Bovoar, koja je umrla šest godina nakon Sartra, počiva pored njegovog na pariskom groblju Monparnas.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Avg 07, 2014 1:26 am

Od kada su se upoznali nisu se razdvajali, obavezali su se da se nikada u životu neće rastati, bez obzira na sve... i tako je i bilo uprkos čuvenom paktu o slobodnoj ljubavi kojim su pristali da ne žive zajedno i da nisu obavezni na vernost

[You must be registered and logged in to see this image.]

Simon de Bovoar bila je heroina savremenog feminizma i robinja ljubavi. Apsolutni gospodar njenog srca i života bio je čuveni filozof Žan Pol Sartr, sa kojim je imala ljubavno-prijateljsko-kolegijalni odnos. Uprkos usponima i padovima, od kada su se upoznali, pa do svoje smrti, oboje su tvrdili da je to prava ljubav i da su srodne duše.Oni su rodonačelnici termina "slobodna ljubav" i "veza bez obaveza", koji su danas uvreženi u savremenom svetu. Malo ko zna da je njegov tvorac francuski intelektualac Sartr, koji je baš ovim rečima pokušao da objasni svojoj tadašnjoj devojci Simon prirodu njihovog odnosa. Zabavljali su se više od godinu dana, bili su strastveni ljubavnici, zaljubljeni i nerazdvojni, apsolutni istomišljenici, ona je imala 22. godine, a on 30, šetali su u parku oko Luvra, seli na klupu, on je zagrlio i tiho saopštio:

Naša ljubav je jaka, nju ništa ne može da ugrozi. Ipak, ne smemo da dozvolimo da nas ta ljubav spreči da napredujemo i kao individue, da svako od nas ima svoj svet, svoju kuću, svoj život i gradi odnose sa drugim ljudima. Mi ćemo uvek da imamo jedno drugo, ali ne smemo da se zatvorimo u ljušturu.

Njegove reči bile su neočekivane za njegovu mladu i veoma lepu koleginicu, koja je potajno očekivala da će biti zaprošena, tako da je predlog nije baš oduševio, ali je mladić, onako filozofski, objasnio da je njegova zamisao o "slobodnoj ljubavi" revolucionarna, da će osvojiti svet, a oni će ostati upamćeni kao njeni rodonačelnici. Umesto da joj predloži zajednički život, Sartr je uverljivo govorio koliko je važno da svako živi u svom domu, da imaju svoj prostor, baš kao i predstavnici francuske aristrokratije u 18. i 19. veku.

Otmena Parižanka prefinjenih crta lica, Simon Lucija Ernestina Mari Bertran de Bovoar, rođena je u buržoaskoj porodici, otac Žorž je bio advokat koji je zbog glume napustio karijeru, a majka ćerka imućnog bankara. Školovala se u Katoličkoj školi za devojke, jer je u to vreme ta institucija smatrana idealnim mestom za mlade devojke kojima je jedini cilj u životu da budu dobre supruge, majke i domaćice, dok se obrazovanju nije posvećivala posebna pažnja. Posle Prvog svetskog rata, njen deda po majci, bankar Gustav Braser, bankrotirao je i kompletna porodica je zapala u veliko siromaštvo, pa je bila primorana da se preseli u mali stan i odrekne svakog luksuza i lagodnog života, a njen otac je morao da se vrati advokaturi koju je u biti prezirao, jer je bio i ostao glumac u duši. Otac nije krio veliko razočaranje što nije dobio sina i naslednika, tako da je u ćerkama Simon i mlađoj Hani tražio muške crte, pa je jednom prilikom zadovoljno pohvalio Simonu rečima: "Imaš mozak muškarca". Ipak, Žorž de Bovoar preneo je kćerkama i ljubav prema umetnosti, pozorištu i književnosti i mnogo je ulagao u njihovo obrazovanje tvrdeći da samo to može da ih izvuče iz siromaštva.

Ambiciozna Simon u ranoj mladosti odlučila je da bude književnica, bila je odličan đak, a naročito je privlačila filozofija, koju je upisala u Parizu. Zaista je stekla odlično obrazovanje, studirala je matematiku na Katoličkom institutu, kao i književnost i strane jezike na Institutu San-Mari, konačno i filozofiju na prestižnoj Sorboni. Sa 21. godinom postala je najmlađi diplomirani filozof na svetu i deveta žena koja je uspela da uđe u ovaj zatvoren krug muških intelektualaca. Tokom života bila je veoma plodan autor, pisala je novele, monografije o filozofiji, politici i socijalnim pitanjima, eseje, biografije i autobiografiju u nekoliko tomova. Od 1931. do 1941. godine predavala je filozofiju u Marseju, Ruanu i Parizu, a od 1943. potpuno se posvećuje književnosti. Inspiraciju je iznova i iznova nalazila u svojoj najvećoj ljubavi, Sartru, i odnosu sa njim, njegovim ljubavnicama, ali i u iskustvu svojih roditelja.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Avg 07, 2014 1:26 am

[You must be registered and logged in to see this image.]

Čuveni pakt o slobodnoj ljubavi, koji je kao vrlo mlada devojka sklopila sa Sartrom, u početku joj je zadavao bol jer nije delila entuzijazam svog partnera da imaju ljubavnike i ljubavnice, ali je ipak prihvatila predlog čoveka koga je iskreno volela i kojem se beskrajno divila. Obavezali su se da se nikada u životu neće rastati, bez obzira na sve. I tako je i bilo... uprkos tome što su se u sporazumu obavezali da neće nikada živeti zajedno i da nisu obavezni na vernost, kao i da u njihovom odnosu ne sme da se pojavi ljubomora. Sartr je predložio da svake dve godine obnove pakt, što su prvih godina i radili, ali vremenom su prestali jer je bilo jasno da jedno bez drugoga ne mogu. On je njoj trebao jer ga je volela svim žarom prve ljubavi, bio je prvi muškarac u njenom životu, a ona je njemu bila potrebna kao srodna duša, prijatelj, podrška u svakom smislu, najverniji obožavalac. Svojim izuzetnim darom za književnost Simon je oblikovala Sartrove konfuzne rečenice u pitke filozofske eseje i bila mu spona sa drugim ljudima, stišavala je koliko je mogla njegovu impulsivnu prirodu, zbog koje je čak i svojim saradnicima bio dalek i nerazumljiv. Uprkos skromnom fizičkom izgledu, Sartr je bio vrlo upečatljiva ličnost, bio je vatreni zagovornik egzistencijalizma, dramaturg, kritičar i mnogi su ga tada smatrali najvećim intelektualcem toga doba. Podržavao je Marksovo učenje i oštro kritikovao književnost tvrdeći da je to tekovina buržoazije kako bi se otupeo otpor nezadovoljnih u svetu. Ironija je što mu je dodeljena baš Nobelova nagrada za književnost, koju je on u skladu sa svojim stavom odlučno odbio da primi. Njegovi mnogobrojni citati i danas su aktuelni, a praktično je opisao svoj odnos sa ženama rečenicom: "Ljubav, to je ceo život žene, a samo epizoda u životu muškarca".
Ovom inteligentnom i harizmatičnom muškarcu mnoge žene nisu mogle da odole, tako ni Simon. Bliskost i strast na početku njihove romanse, kasnije su preneli na posao, iako nisu zajedno živeli, svakodnevno su radili, stvarali, razmenjivali mišljenja i čitali dela jedno drugog pre objavljivanja. Simon je kasnije zapisala da je Sartr odbio da pročita samo jedan njen esej, "Starost" iz 1970. godine, koji govori o intelektualnom padu i samoći svih ljudi koji ne umru pre šezdesete, a 1981. je napisala "Ceremoniju oproštaja", bolan opis Sartrovih poslednjih godina.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Avg 07, 2014 1:27 am

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tokom života čuveni filozof je svakodnevno koristio svoj šarm da zavodi žene. Njegovi savremenici su čak tvrdili da ima seksualne probleme, jer, uprkos jakom uzbuđenju, često nije uspevao da ostvari odnos sa ženom. Uprkos tome, bilo je perioda kada je imao sedam ljubavnica istovremeno! Ipak, i tada je Sartru Simon bila potrebna, samo ona je umela da prenese na jednostavan način baš to što on želi da kaže, budući da je često "gubio nit" u svom filozofiranju i nije uvek bio razumljiv čitaocima. Bovoar je zato u velikoj meri doprinela njegovoj uspešnoj karijeri i ugledu, a mnogi su verovali da su njegova dela u stvari "njeni zapisi njegovog viđenja stvari". Kraj Drugog svetskog rata ovaj filozofsko-ljubavni par zatekao je na mestu urednika političkog magazina "Moderna vremena", koji je osnovao Žan Pol sa grupom istomišljenika, a Simon je do kraja života obavljala tu funkciju.
Međutim, iza naizgled romantične heroine i uspešne žene skrivala se tužna i povređena žena, sasvim drugačija od hrabre rodonačelnice modernog feminizma i one koja je bila uzor ženama. Samo njeni najbliži su znali da je Sartr bio prvi muškarac koji je poljubio, sa kojim je vodila ljubav i koji je povredio slomivši joj srce. Mnogi savremenici su ga kritikovali smatrajući da se okrutno igra njenim srcem, budući da je maksimalno koristio prednosti njihove slobodne veze na kojoj je insistirao, a njeni ljubavnici uglavnom su bili pokušaj da mu vrati istom merom. Ona je doslovno bila umešana u svaki segment njegovog života, čak je bila neraskidivi deo njegovih veza sa drugim ženama. Delila je ljubavnice sa njim i ulazila u romanse sa njegovim prijateljima. Sartrova strast prema Simon potpuno je iščezla posle nekoliko godina, pa iako više nije bilo seksualnih odnosa među njima, Simon je uvek pronalazila načine da bude deo njegove intime. Zbližavala se sa ženama koje su njega oduševljavale i koje je zavodio. Složenost odnosa sa Sartrom prenosila je na gotovo sva svoja dela i opisivala kroz likove. Njen čuveni roman "Gošća", iz 1943. godine, baziran je na odnosu njene učenice, ruske emigrantikinje Olge Kosakjevič i Sartra.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Avg 07, 2014 1:29 am

[You must be registered and logged in to see this image.]
U svom delu Simon je uspela da dočara sve slojeve ljubavnog petougla koji su činili ona, njen ljubavnik i kasnije Olgin muž, Olga, njena sestra Vanda i, naravno, Sartr. Uprkos tome što se čitavog života borila za prava žena, Simon je uvek bila u senci muškaraca kojima je silno želela da se dokaže - prvo je to bio njen otac, a zatim Sartr. U knjizi je kroz živopisne likove opisana i kulminacija njenog bola 1940. godine, kada je 32-godišnja Simon dobila pismo od Sartra u kojem je obaveštava da je ipak odlučio da se oženi, i to njenom prijateljicom Vandom, sa kojom je tada imao aferu. Napisao je: "Znam da ti ova vest neće biti prijatna, ali taj čin braka je čista simbolika". Filozof se na kraju ipak nije oženio Vandom, a Bovoar je kasnije ušla u emotivnu vezu sa američkim piscem i novinarem Nelsonom Algrenom. Delovali su srećno, imali skladan odnos i izgledalo je kao da je napokon pronašla muškarca koji će je voleti, poštovati i oženiti, kada se sve neočekivano završilo. Savremenici su bili ubeđeni da je, u skladu sa svojim dramama, Sartr "napisao" scenario i za kraj romanse Simon-Nelson, jer ona je javno ponizila svog partnera u romanu "Mandarini", njihov odnos predstavila kao banalan i napisala da nikada nije želela ni da bude sa njim. Baš to delo donelo joj je najviše priznanje iz književnosti u Francuskoj i gubitak čoveka koji je iskreno voleo. Kroz likove u romanu opisan je Sartr, Algren, kao i mnogi filozofi toga doba. Bovoar je tim delom uzburkala ne samo francusku i svetsku javnost, već i srce i sujetu Amerikanca, on je bio šokiran njenim javnim odricanjem od njega, a ona je dokazala da je u stanju da žrtvuje i sebe i ljubav i brak samo da bi ostala uz Sartra i ispoštovala pakt. U najznačajnijem delu, "Drugi pol", ispoljila je neverovatan bes i ogorčenost prema muškarcima generalno, pa i prema ženama, a u filozofskim krugovima pričalo se da je prava meta njene ogorčenosti Sartr i njegove ljubavnice. Baš taj esej doneo joj je svetsku slavu i uvrstio je u najelitnije filozofe. U njemu je sa velikim žarom dokazivala da muškarci nikada nisu želeli da razumeju žene i njihove probleme, pa su namerno stvorili stereotip da su dame kapriciozne, komplikovane i misteriozne. Na taj način su zadržavali svoju patrijarhalnu ulogu u društvu i žene stavljali u podređeni položaj.
[You must be registered and logged in to see this image.]
- Ne želim da žene imaju moć nad muškarcima, već nad sobom - isticala je tada slavna književnica aludirajući na sebe.

Simon je bila i ostala jedna od najkontroverznijih osoba u svetu intelektualaca, jer je svako njeno delo neraskidivo povezano sa njenim životom i ličnošću, a globalna borba za prava žena bila je zapravo njena lična bitka za srce muškarca koji nije nikada želeo da se veže samo za jednu ženu. I dok je francuska i svetska javnost smatrala vodećom intelektualkom 20. veka, i sa velikim poštovanjem čitala sva njena dela, diveći se njenoj samostalnosti i mudrosti, njeno srce je robovalo muškarcu i njegovim kapricima.

Kada je njen dugogodišnji partner Sartr umro, Bovoar je ostala posvećena njegovom imenu i delu. Živela je još šest godina i za to vreme pisala o njihovom neobičnom emotivnom odnosu, objavila je i njihova pisma, ali je izbacila delove u kojima se spominju treće osobe. Tvrdila je da je to učinila da ih ne bi povredila, ali oni koji su je dobro poznavali tvrdili su da zapravo nije želela da se i posle Sartrove smrti "treće osobe" upliću u njihov život. Simon je umrla od upale pluća i po sopstvenoj želji sahranjena je pored čoveka uz koga je provela čitav život, Žana Pola Sartra, a o snažnoj bliskosti ove dve srodne duše svedoči i zajednička nadgrobna ploča.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Sre Jan 10, 2018 2:26 pm

Žan-Pol Sartr – Zašto sam odbio Nobelovu nagradu

Žan-Pol Sartr je objasnio svoju odluku da odbije Nobelovu nagradu za književnost u izjavi za švedsku štampu 22. oktobra 1964. godine

Duboko žalim zbog činjenice da je incident postao neka vrsta skandala: nagrada je dodeljena, ja sam je odbio. To se u potpunosti dogodilo zato što nisam bio obavešten dovoljno brzo o tome što je u toku. Kada sam 15. oktobra pročitao u Figaro littéraire, u kolumni švedskog dopisnika, da izbor Švedske akademije naginje ka meni, pretpostavio sam da će pismo Akademiji, koje sam poslao narednog dana, sve razjasniti i da neće biti dalje rasprave.Tada nisam bio svestan da se Nobelova nagrada dodeljuje bez konsultacija mišljenja primaoca, i verovao sam u mogućnost da se to spreči. Sada razumem da, kada jednom Švedska akademija donese odluku, ne može naknadno da je promeni.Moji razlozi za odbijanje ne tiču se ni Švedske akademije, niti Nobelove nagrade, kao što sam već objasnio u pismu Akademiji. U njemu sam aludirao na dve vrste razloga: lični i objektivni.
Lični razlozi su sledeći: moje odbijanje nije impulsivan gest, oduvek sam odbijao zvanične počasti. Posle rata, 1945. godine, odbio sam orden Legije časti, iako sam bio naklonjen vladi. Isto tako, nisam želeo da postanem deo Collège de France, i pored toga što su moji prijatelji to predlagali.Ovaj stav se zasniva na mom poimanju dužnosti pisca. Pisac koji prihvata političke, društvene, ili književne pozicije mora delovati samo uz pomoć sredstava koja su njegova – to jest, pisanom reči. Sve počasti koje primi izlažu njegove čitaoce pritisku, koji ne smatram poželjnim. Ako se potpišem kao Žan-Pol Sartr, to nije isto kao Žan-Pol Sartr, dobitnik Nobelove nagrade.Pisac koji prihvati počast ove vrste predstavlja ujedno i sebe i udruženje ili instituciju koja ga je nagradila. Moje simpatije za revolucionare Venecuele obavezuju samo mene, ali ako bi Žan-Pol Sartr, dobitnik Nobelove nagrade, podržao snage venecuelanskog otpora, time bi obavezao i instituciju koja ga je nagradila.Pisac stoga mora odbiti da dozvoli sebi transformaciju u ustanovu, čak i ako se to dogodi pod najpočasnijim okolnostima, kao u ovom slučaju.
Ovaj stav je, naravno, potpuno moj, i ne sadrži kritiku onih koji su već primili nagradu. Imam veliko poštovanje i divljenje prema nekoliko dobitnika koje sam imao čast da upoznam.Moji objektivni razlozi su sledeći: Jedina bitka danas moguća na kulturnom frontu je borba za miran suživot dve kulture, one Istoka i one Zapada. Ne mislim da moraju prigrliti jedna drugu – znam da sukob ove dve kulture mora nužno preuzeti oblik konflikta – ali taj sukob se mora odvijati između ljudi i između kultura, bez intervencije institucija.
Ja sam sam duboko pogođen suprotnostima između dve kulture: Ja sam sačinjen od takvih protivrečnosti. Moje simpatije nesumnjivo idu socijalizmu i onome što se zove Istočni blok, ali sam rođen i odrastao u buržoaskoj porodici i buržoaskoj kulturi. To mi dozvoljava da sarađujem sa svima onima koji žele da zbliže te dve kulture. Ipak se nadam, naravno, da će “bolji čovek pobediti”. To je socijalizam.To je razlog zašto ne mogu da prihvatim počasti koje dodeljuju kulturne vlasti na Zapadu, kao ni od onih sa Istoka, čak i ako ih simpatišem. Iako su sve moje simpatije na socijalističkoj strani, isto tako bih morao da odbijem, na primer, Lenjinovu nagradu, ako bi poželeli da mi je daju, što nije slučaj.Znam da Nobelova nagrada sama po sebi nije književna nagrada zapadnog bloka, ali to je ono što se od nje pravi, i nastala dešavanja mogu biti van ruku članova Švedske akademije. Zbog toga, u sadašnjoj situaciji, Nobelova nagrada predstavlja objektivnu odliku rezervisanu za pisce sa Zapada ili disidente sa Istoka. Ona nije dodeljena, na primer, Nerudi, koji je jedan od najvećih južnoameričkih pesnika. Nije ozbiljno razmatrano da se uruči Luisu Aragonu, iako je svakako zaslužuje. Žalosno je da je nagrada uručena Pasternaku, a ne Šolohovu, i da je jedini sovjetski rad, počastvovan na taj način, onaj koji je objavljen u inostranstvu a zabranjen u sopstvenoj zemlji. Možda bi se uspostavila ravnoteža sličnim gestom u suprotnom pravcu. Tokom rata u Alžiru, kada smo potpisali “Deklaraciju 121”, ja bih zahvalno prihvatio nagradu, jer čast ne bi bila ukazana samo meni, već i slobodi za koju smo se borili.1 Ali stvari se nisu tako odvijale, i tek nakon što je bitka završena nagrada mi je dodeljena.
U diskusiji motiva Švedske akademije, pominje se “sloboda”, reč koja sugeriše mnogo interpretacija. Na Zapadu, samo se opšta sloboda podrazumeva: lično, ja mislim na konkretniju slobodu koja se sastoji od prava da se poseduje više od jednog para cipela i da se jede do sitosti. Čini mi se manje opasno da odbijem nagradu nego da je prihvatim. Ako je prihvatim, nudim se onome što ja zovem “objektivna rehabilitacija”. Prema članku u Figaro littéraire, “kontroverzna politička prošlost neće mi više biti zamerana”. Svestan sam da ovaj članak ne izražava mišljenje Akademije, ali jasno pokazuje kako bi izvesni desničarski krugovi protumačili moje prihvatanje. Smatram da ta “kontroverzna političku prošlost” i dalje važi, čak i ako sam spreman da priznam svojim drugovima neke greške iz prošlosti.Ne mislim, dakle, da je Nobelova nagrada “buržoaska” nagrada, ali takvo buržoasko tumačenje bi neminovno usledilo od strane određenih krugova sa kojima sam dobro upoznat.Na kraju, dolazimo do pitanja novca: to je veoma težak teret koji Akademija nameće dobitnicima, prateći počast ogromnom sumom, i ovaj problem me je mučio. Ili da prihvatim nagradu i sa nagradnim fondom podržim organizacije ili pokrete koje smatram važnim – moja prva pomisao bila je Odbor protiv aparthejda u Londonu. Ili da odbijem nagradu zbog principa, i tako uskratim takav pokret za preko potrebnu podršku. Ali verujem da je ovo lažna dilema. Jasno je da se odričem 250.000 kruna, jer ne želim da budem institucionalizovan, i ne može se tražiti od čoveka da se, za 250.000 kruna, odrekne principa koji nisu samo njegovi, nego ih dele i svi njegovi drugovi.
Žan-Pol Sartr,
Le Monde, 17. decembar, 1964
Prevod: Princip.info

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 3:51 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



JEAN-PAUL SARTRE-MUČNINA


CASTORU1


»To je dečko bez kolektivne važnosti,
tek puki pojedinac.«
L.-F. Céline
Crkva

Predgovor

Treba se samo prisjetiti onog izvanrednog pasusa, možda najznamenitijeg u suvremenoj književnosti, uz pasus o madeleini kod Prousta, u kojem Roquentin zastaje pred korijenom kestena u parku i osjeća kako mu se od postojanja zavrtjelo u glavi:
»Bio sam dakle maloprije u javnom parku. Korijen kestena zario se u zemlju ispod moje klupe. Nisam se više sjećao da je to korijen. Riječi su isparile, a s njima i značenje stvari, njihov način uporabe, sve one slabe oznake koje su ljudi urezali u njihove površine. Sjedio sam malko pogrbljen, pognute glave, sam pred onom crnom i kvrgavom masom, posve sirovom, koja me plašila... A sad eto: najednom je tu, jasno kao dan: postojanje se iznenada razotkrilo. Izgubilo je svoj bezazleni izgled nekakve apstraktne kategorije: ono je samo tijesto stvari, ovaj je korijen umiješen u postojanje. Ili, bolje reći, korijen, rešetkasta ograda parka, klupa, rijetka trava na travnjaku, sve je to isparilo; raznolikost stvari, njihova individualnost, puki je privid, caklina. Ta se caklina otopila, ostale su samo nesređene, goleme i meke mase - gole, nekakva grozna i razbludna golotinja.«
U ovoj slici nije možda »najstravičniji i najopsceniji« taj užasni izgled jednog svijeta u kojem nema više nikakve individualnosti i koji je sveden na gomilu »monstruozne i meke mase«. Nije riječ o naprosto neugodnom prizoru pred kojim gledaočeva svijest igra ulogu zgađenog svjedoka. Užasno je to što se svijest tu osjeća kao dio mase prisutnosti koje promatra. Isto tako sudjeluje i u postojanju. Uronjena je u nju. Tu ljepljivu mekoću koju posvuda zapaža i koja je univerzalna karakteristika postojanja, ona zapaža i osjeća i u samoj sebi. Misao je također meka i monstruozna i proteže se usred monstruozne mekoće svega postojećeg.
To je zapravo »okrutan užitak«, trenutak ekstatičnog užasa, onkraj kojeg nema ničega. »Pakao su drugi«, izreći će jednog dana Sartre rečenicu koja je postala glasovita. To bi se moglo i drukčije definirati te ustvrditi da je sartreovski pakao ogrezlost u zajedničkom tijestu stvari. Stoga sartreovski Cogito2 završava - ako uopće završava - na suprotnoj krajnosti senzualnog Cogita. On nije raspršen nego uronjen u univerzum. Tu je i točka uzleta do kozmičkih prostora. Tu nedostaje zraka i neba. Misao se zgrušava, oteščava, usporava, vuče i iscrpljuje u toj »groznoj marmeladi«, tom »gustom pekmezu koji sve prožima,« koji pokriva sve i koji je sve. Reklo bi se da se u procesu koji se može jasno pratiti, duh pretvara u materiju, da se skrućuje kao krema, ili kao ptica koja se uhvatila na lijepak.
Teško je, istini za volju, zamisliti mučniji prizor. Međutim, ako dobro promislimo, prepoznat ćemo tu jednu od bitnih tema oniričke poezije i misli: temu koja predstavlja čovjeka zarobljenog stvarima, čovjeka koji postaje stvar i koji, u dodiru s materijom, gubi ono zbog čega je slobodan i što tvori duh. Naši su košmari ispunjeni tim strepnjama. Baudelaire i Mallarme pretočili su ih u sliku broda ili galeba vječito zatočenih u ledu. Još prije njih, Poe je opisao užas baruštine u koju tone, zajedno sa svojim žiteljima, kuća Usher. Ali nitko nije opisao taj doživljaj, proživljeni ili sanjani, tako intenzivno kao Sartre, nitko nije osjetio takvo snažno gađenje. Ali, bilo bi pogrešno smatrati, kao što su mnogi često dosad smatrali, da Sartre uživa u tim opisima. Istina je da im se svejednako vraća obuzet užasnom fascinacijom. Ali on se spušta na samo dno ljudske opstojnosti jedino zato da uroni u suprotnu krajnost prožet energijom umnogostručenom gađenjem. Kad vidi da će zaglibiti, Sartre se izvlači iz tijesta u koje je upao i, iz straha da ne potone do kraja usred samih stvari, lansira se u prazninu, pa bila to i praznina ništavila.
Tu bismo se mogli zaustaviti, i imali bismo pravo da se zaustavimo, jer taj sartreovski Cogito dostaje sam sebi. Počinje napuštenošću, nastavlja se osjećanjem apsurda, straha da se ne zaglibi i željom da se pošto-poto izvuče iz postojanja. I istog se trena može i završiti ostvarenjem te želje, to jest smrću. Sve u Mučnini vodi do jedne konačne želje, do želje da se »postojanje istjera iz čovjeka«, da se »trenuci oslobode njihova sala, da se izažmu, osuše, da se čovjek pročisti i očeliči«. Ali kako da se pročisti a da se ne isprazni i očisti trenutke od onoga što je u njima i u nama postojanje? Jer, postojati je pogreška, jer sva svijest i savjest mora biti, u najhitnijem značenju te riječi, loša savjest, što će reći svijest da se griješi ili - što izlazi na isto - da se živi usred apsurda, pa se u tom slučaju čini da nema drugog načina da se dokine ta loša savjest, osim ako ne da se pusti da žalosno ugine sama od sebe u močvari u kojoj je ogrezla. Dokinuti istog trenutka postojanje koje je otkriveno i zanijekano tog trenutka. Cogito u Mučnini morao bi se završiti logično - kao i Cogito u Wertheru ili u Igituru3 - samoubojstvom. Kako se »oprati od grijeha postojanja«, pita se Sartre. Doista, kako drukčije nego nepostojanjem?
Međutim, sasvim suprotno onome što bi se moglo očekivati, pojavljuje se na kraju Mučnine tračak nade. U trenutku kad napušta, kao što se život napušta, grad u kojem je teklo njegovo postojanje, Roquentin sluša u kavani jazz melodiju: Some of these days - You’ll miss me honey, čiji mu refren kanda navješćuje da »iza svega postojećeg što upada iz jedne sadašnjice u drugu, bez prošlosti, bez budućnosti, iza tih zvukova što se od dana do dana raspadaju, ljušte i klize prema smrti, melodija ostaje ista, mlada i čvrsta!« Čvrsta! Ta je »čvrstoća« melodije u čudnoj opreci s monstruoznom mekoćom jednog svijeta u kojem se pokazalo da je svijest osuđena da živi i umire. Moguće je dakle, zahvaljujući umjetnosti, prizvati jedan svijet posve drukčiji od ovoga. Kad je to ustanovio, Roquentina je obuzelo osjećanje za koje se nije nadao da će ga ikad više obuzeti, neka vrsta radosti: »Postojanje se dakle može opravdati?« Postojanje, kako ga prihvaćamo, jest apsurdno. Ono nema smisla. Ali možda postoji način da mu se prida smisao? Smisao postojanja nije nešto što se daje posve gotovo. To je nešto što čovjek tek naknadno sam, činom svoga duha, daje sebi.
Stoga treba inzistirati na tome. Reklo bi se da je sva Sartreova misao u Mučnini imala za cilj da se spusti na najnižu razinu, na onu krajnju točku na kojoj prestaje biti misao da bi postala materija. Ne može se zamisliti Cogito koji bi odvukao duh dalje od vlastite naravi kako bi ga zakopao u amorfnu masu postojećih stvari. Ali valja imati na umu da taj Sartreov pokušaj nema za svrhu da stvori ne znam kakav grozni monizam, u kojem bi se sve što jest javljalo samo po sebi, nagomilano, zamrznuto u anonimnom postojanju. Taj pokušaj tek naznačuje smjer, u kojem se misao kreće kad želi točno otkriti ono što nije misao, što se najviše razlikuje od njene vlastite naravi. I upravo u tom trenutku kad se čini da misao klizi u posve neduhovni svijet, u nepokretni svijet u kojem sve što postoji - postoji zauvijek i posvuda po sebi, otkriva se da ona sama nije nigdje i nikad po sebi, da postoji kao bitno različito postojanje.

Georges Poulet

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 3:52 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


LIST BEZ NADNEVKA


Najbolje bi bilo bilježiti događaje od dana do dana. Voditi dnevnik, da bude sve jasno. Ne izostavljati nijanse, sitne činjenice, čak i ako su na prvi pogled beznačajne, i nadasve ih razvrstavati. Treba jasno reći kako ja vidim ovaj stol, ovu ulicu, ove ljude, svoj paketić duhana, jer se upravo to promijenilo. Treba točno utvrditi opseg i narav tih promjena.
Evo, na primjer, kartonska kutija u kojoj je bočica tinte. Trebalo bi ustanoviti kako sam je vidio prije i kako je sad 4. E pa, to je pravokutni paralelopiped i odskače od - ma ovo je glupo, tu se nema što reći. To je ono što treba izbjegavati, ne treba unositi ništa neobično tamo gdje nema ničega. Mislim da je u tome opasnost kad čovjek vodi dnevnik: sklon je pretjerivanju, neprestano nešto vreba, stalno forsira istinu. S druge strane, sigurno je da mi se svakog časa - upravo u vezi s ovom kutijom ili bilo kojim drugim predmetom - može vratiti onaj prekjučerašnji dojam. Uvijek moram biti spreman, jer će mi inače i opet iskliznuti iz ruku. Ne treba ništa 5 nego samo brižljivo i što je moguće detaljnije zapisivati sve što se zbiva.
Dakako da ne mogu više ništa jasno napisati o onome što sam doživio u subotu i prekjučer, to je već sve predaleko od mene; jedino što mogu reći, to je da ni u jednom ni u drugom slučaju nije bilo ničega što bi se moglo nazvati događajem. U subotu su se derani igrali žabica pa sam i ja poželio baciti, kao i oni, kamenčić niz površinu mora. Ali sam umah odustao, bacio kamenčić na zemlju i otišao dalje. Vjerojatno sam u tom trenutku izgledao ćaknut jer su se derani iza mojih leđa nasmijali.
Toliko o onoj vanjskoj strani. Ono što se u meni zbilo nije ostavilo za sobom jasnih tragova. Vidio sam nešto što mi se zgadilo, ali ne sjećam se više jesam li u tom trenutku gledao more ili oblutak. Oblutak je bio plosnat, suh s jedne strane a s druge mokar i blatan. Držao sam ga za rubove široko razmaknutim prstima, da se ne uprljam.
Ono prekjučer bilo je nešto mnogo složenije. Slijedio je niz podudarnosti, nesporazuma, koje ne znam kako bih sebi protumačio. Ali neću sad sve to bacati na papir. Uostalom, sigurno je da me spopao strah ili nekakav sličan osjećaj. Da mi je samo znati čega sam se prepao, to bi već bio krupan korak naprijed.
Čudno je što nisam više uopće sklon mišljenju da sam lud, pače, potpuno mi je jasno da nisam: sve se te promjene odnose na predmete. Ili bih bar želio da se o tome osvjedočim.


10 i pol6

Možda je to ipak bio mali napadaj ludila? Od toga više nema ni traga. Danas mi se čine zaista smiješni oni moji čudni osjećaji od prošlog tjedna: ne mogu se više u njih uživjeti. Večeras se dobro osjećam, kao dobro zbrinut građanin na ovom svijetu. U svojoj sam sobi koja gleda na sjeveroistok. Ispod mene je Ulica invalida i gradilište novog kolodvora. Sa svog prozora, na uglu Bulevara Victora Noira, vidim crveno-bijelu svijetleću reklamu »Klub željezničara«. Upravo je stigao vlak iz Pariza. Ljudi izlaze sa starog kolodvora i razilaze se po ulicama. Čujem njihove korake i glasove. Mnogi ljudi čekaju posljednji tramvaj. Svakako se žalosno doimlju, onako okupljeni oko plinske svjetiljke upravo pod mojim prozorom. E pa, morat će pričekati još koju minutu: tramvaj neće doći prije deset sati i četrdeset pet. Samo da večeras ne dođu opet oni trgovački putnici: tako bih se rado naspavao i nadoknadio izgubljeni san. Samo jedna dobra noć, jedna jedina, pa će se sve ove stvari rasplinuti same od sebe.
Četvrt do jedanaest: nemam se više čega bojati, sad bi već bili ovdje. Samo da danas opet ne dođe onaj gospodin iz Rouena. Dolazi svakog tjedna, ima uvijek rezerviranu sobu broj 2 na prvom katu, onu koja ima bide. Još bi mogao doći: često popije čašu piva u »Klubu željezničara« prije odlaska na počinak. Uostalom, ne pravi veliku buku. Onizak je i vrlo čist, sa crnim navoštenim brčićima i nosi periku. Evo ga!
E pa, kad sam ga začuo kako se penje uza stube, malo sam se ohrabrio, čak i umirio: čega se uopće imam bojati u ovako sređenom svijetu? Mislim da sam ozdravio.
Evo i tramvaja broj 7 »Klaonica - Glavna luka«. Podiže silan štropot. Odlazi dalje, preopterećen kovčezima i djecom koja spavaju, prema Glavnoj luci, prema tvornicama na mračnom istoku. To je pretposljednji tramvaj; posljednji će proći za sat vremena.
Idem na spavanje. Ozdravio sam, neću zapisivati dojmove od dana do dana, kao djevojčice, u ovu svoju lijepu, novu bilježnicu.
Samo bi u jednom slučaju moglo biti zanimljivo voditi dnevnik, a to je kad bi...7

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 3:53 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


DNEVNIK


Ponedjeljak, 25. siječnja 1932.

Nešto mi se dogodilo, o tom nema više dvojbe. Došlo je to kao kakva bolest, ne kao nešto pouzdano, nešto očigledno. Uvuklo se podmuklo, malo-pomalo; osjećao sam se pomalo čudno, pomalo nelagodno, ništa drugo. Kad se jednom ugnijezdilo, nije se više micalo, pritajilo se, pa sam uspio uvjeriti sama sebe da mi nije ništa, da je posrijedi bila tek lažna uzbuna. A sad se to širi na sve strane.
Mislim da povjesničarska profesija ne pogoduje psihološkoj analizi. Mi u svojoj struci imamo posla samo s jasnim osjećajima koja obilježavamo općim nazivima kao što su težnja, probitak. Međutim, ako bar donekle poznajem sama sebe, sad je vrijeme da se poslužim tim spoznajama.
Što se mojih ruku, primjerice, tiče, tu ima nešto novo, poseban način na koji uzimam lulu ili vilicu. Ili možda vilica ima sad poseban način na koji se daje uhvatiti, ne znam. Maloprije, kad sam ulazio u sobu, naglo sam zastao zato što sam u ruci oćutio nekakav hladni predmet koji mi je privukao pozornost svojevrsnom osobnošću. Otvorio sam šaku i pogledao: u ruci sam držao kvaku, ništa drugo. Jutros, u knjižnici, kad mi je prišao Samouk8 da me pozdravi, trebalo mi je nekoliko sekundi da ga prepoznam. Vidio sam pred sobom nečije nepoznato lice, jedva da je i bilo neko lice. A onda sam osjetio u ruci njegovu ruku, nešto poput debelog, bijelog crva. Začas sam je ispustio i ruka mu je mlitavo klonula.
I na ulicama ima kojekakvih čudnih otegnutih zvukova.
U posljednjih je nekoliko tjedana dakle nastala stanovita promjena. Ali gdje? To je neka apstraktna promjena koja ni na čemu ne počiva. Da se nisam ja promijenio? Ako nisam ja, onda se promijenila ova soba, ovaj grad, ova priroda; treba birati.

*

Mislim da sam se ipak ja promijenio: to je najjednostavnije rješenje. Ali i najneugodnije. Svejedno, valja napokon priznati da sam podložan tim nenadanim preobrazbama. Stvar je u tome što vrlo rijetko mislim, pa se u meni nagomilala sva sila sitnih metamorfoza a da nisam toga ni svjestan, a onda, jednog lijepog dana, izbije prava revolucija. Zato mi život i djeluje ovako nepostojano, nesuvislo. Kad sam, na primjer, otputovao iz Francuske, mnogi su ljudi govorili da sam otišao navrat-nanos. A kad sam se vratio, iznenada, nakon šest godina putovanja, mogli su isto tako ustvrditi da sam se vratio navrat-nanos. Opet u duhu gledam sebe s Mercierom u uredu onoga francuskog dužnosnika koji je lani dao ostavku zbog afere Petrou. Mercier se potom otputio u Bengal s arheološkom ekipom. Oduvijek sam želio posjetiti Bengal, a on me nagovarao da mu se pridružim. Sad se pitam zašto. Rekao bih da nije imao povjerenja u Portala i da je računao da ću ga ja držati na oku. Nisam vidio razloga da odbijem njegovu ponudu. A sve da sam i slutio u ono vrijeme što smjera s Portalom, još bih spremnije bio prihvatio tu ponudu. Ali eto, bio sam kao paraliziran, nisam mogao ni riječi izustiti. Piljio sam u kmerski kipić na zelenom sagu pokraj telefona. Činilo mi se da sam pun biljnog soka ili mlakog mlijeka. Mercier mi je rekao s anđeoskom strpljivošću iza koje se krilo malko zlovolje:
- Shvaćate da moram službeno znati na čemu sam. Znam da ćete na kraju pristati, pa će najbolje biti da pristanete odmah.
Imao je tamnoriđu bradu, jako namirisanu. Kad god bi mahnuo glavom, zapahnuo bi me miris parfema. Odjednom sam se, iznebuha, probudio iz šestogodišnjeg sna.
Onaj mi je kipić došao nekako neugodan i blesav, osjetio sam kako se silno dosađujem. Nikako mi nije bilo jasno zašto sam uopće u Indokini. Što uopće ovdje radim? Zašto razgovaram s ovim ljudima? Zašto sam ovako čudnovato odjeven? Isparila je moja strast. Ta me strast bila potopila i valjala godinama; a sad sam se osjećao prazan. Ali nije to bilo ono najgore: preda mnom je bila, držeći se nekako nehajno, golema i otužna ideja. Nije mi bilo posve jasno što je to, ali nisam je mogao gledati, toliko mi se gadila. Sve mi se to izmiješalo s mirisom Mercierove brade.
Izbezumljen od bijesa na njega, sav sam se stresao i hladno mu odgovorio:
- Hvala vam lijepa, ali mislim da sam se naputovao: vrijeme je da se vratim u Francusku.
Preksutradan sam se ukrcao na brod za Marseille.
Ako se ne varam, ako svi nagomilani znaci navješćuju nov poremećaj u mom životu, onda se ozbiljno bojim. Nije taj moj život bogat, ni važan, ni dragocjen, ali se bojim onoga što će nastati, što će me spopasti - i odvući me, kamo? Hoću li i opet morati otići, sve ostaviti nedovršeno, sva svoja istraživanja, svoju knjigu? Hoću li se opet probuditi za nekoliko mjeseci, za nekoliko godina, skršen, razočaran, usred novih ruševina? Htio bih jasno prozreti sama sebe prije nego što bude kasno.


Utorak, 26. siječnja

Ništa novo.
Radio sam od devet do jedan u knjižnici. Razradio sam 12. poglavlje i sve što se tiče Rollebonova boravka u Rusiji, sve do smrti Pavla I. To sam napokon obavio i neću više imati posla oko toga dok ne budem sve prepisivao učisto.
Pola je dva. U kavani sam Mably, jedem sendvič, sve je gotovo normalno. Uostalom, u kavanama je uvijek sve normalno, napose u kavani Mably, zbog njena poslovođe, gospodina Fasquellea, koji na licu ima vrlo pozitivan i utješan lupeški izraz. Bliži se vrijeme njegove sijeste pa su mu oči već ružičaste, ali se i dalje drži vrlo živahno i odrješito. Prolazi između stolova, povjerljivo pristupa pojedinim gostima i pita:
- Je li bilo sve u redu, gospodine?
Smješkam se gledajući ga tako živahna: u vrijeme kad mu se prazni lokal, prazni mu se i glava. Između dva i četiri nema nikoga, pa gospodin Fasquelle prođe još nekoliko koraka s tupim izrazom na licu, konobari pogase svjetla i on utone u nesvjesno stanje: čim taj čovjek ostane sam, zaspi u tren oka.
Zasad ima još dvadesetak gostiju, samaca, beznačajnih inženjera, namještenika. Oni jedu na brzinu u obiteljskim pansionima koje sami nazivaju menzama, a kako osjećaju potrebu za malo luksuza, dolaze nakon ručka ovamo da popiju kavu i odigraju partiju pokera; tek pomalo dižu buku, promjenljivu buku koja me ne smeta. I oni, da bi postojali, moraju biti na okupu.
Ja živim sam, potpuno sam. Nikad ni s kim ne razgovaram; ništa ne primam, ništa ne dajem. Samouka ne računam. Tu je doduše još i Franqoise, vlasnica »Kluba željezničara«. Ali zar možda s njom razgovaram? Pokatkad, nakon ručka, kad mi donese pivo, priupitam je:
- Imate li malo vremena?
Nikad me ne odbije, pa idem za njom u jednu od onih njenih velikih soba na prvom katu koje izdaje na sat ili na dan. Ja joj ništa ne plaćam: vodimo ljubav na obostrano zadovoljstvo. Ona u tome uživa (treba joj po jedan muškarac na dan, i ima ih još mnogo drugih pored mene), a ja se oslobađam nekih sjetnih misli kojima dobro znam uzrok. Ali jedva da izmijenimo koju riječ. Čemu? Svako za se; ja sam, uostalom, u njenim očima nadasve gost njene kavane. Dok se svlači, pita me:
- Čujte, jeste li možda čuli za Bricot, aperitiv koji se tako zove? Ovog su ga tjedna tražila već dva gosta. Mala nije znala što je to, pa me pitala. Bili su to trgovački putnici, valjda su to pili u Parizu. Ali ja ne volim kupovati ništa što ne poznajem. Neće vas smetati ako ne skinem čarape?
Nekad sam - još prilično dugo pošto me ostavila - mislio na Anny. Sad ne mislim više ni na koga; ne trudim se čak ni da smislim što ću reći. To u meni teče, brže ili sporije, uopće se ne suzdržavam, puštam neka ide kako hoće. Obično mi misli, nevezane za riječi, ostaju zamagljene. Poprimaju nejasne i ugodne oblike, gube se; učas ih zaboravim.
Divim se ovim mladim ljudima oko sebe: pijuckajući kavu, pričaju jasno i glasno o vjerodostojnim zgodama. Ako ih tko pita što su jučer radili, nimalo se ne zbune: odgovaraju u riječ-dvije. Ja bih se na njihovu mjestu uzmucao. Istinabog, već dugo nikog nije briga što ja radim. Kad čovjek živi sam, ne zna više ni pričati: vjerodostojnost se izgubi istodobno kad i prijatelji. Pa i događaje čovjek pušta da idu svojim tokom; pred očima mu naglo iskrsavaju ljudi koji nešto govore i odlaze, upušta se u pričanje bez glave i repa: bio bi doista slab svjedok. Ali zauzvrat mu sve ono što je nevjerojatno, čemu u kavanama ne bi povjerovali, ne izmiče. Na primjer, u subotu, oko četiri sata po podne, uz sam rub drvenog nogostupa ispred gradilišta novog kolodvora, jedna ženica u nebeskiplavom ogrtaču trčala je natraške, smijala se i mahala rupčićem. Istodobno je jedan crnac u kišnoj kabanici krem boje, u žutim cipelama i sa zelenim šeširom na glavi, zaokretao za ugao zviždučući. Žena koja je i dalje uzmicala naletjela je na njega ispod svjetiljke koja visi na drvenoj ogradi i pali se svake večeri. Tako se odjednom, pod zažarenim nebom, našla ta ograda koja jako miriše na mokro drvo, ta svjetiljka i ta zgodna plavokosa ženica u crnčevu naručju. Da nas je bilo četvero ili petero, vjerojatno bismo opazili njihov sudar, sve one nježne boje, onaj lijepi plavi ogrtač koji je izgledao kao perina, onu svijetlu kabanicu, crvena stakla svjetiljke; i nasmijali bismo se zaprepaštenju što se ocrtalo na ona dva dječja lica.
Kad je čovjek sam, malokad mu se smije: taj je prizor zadobio za mene vrlo snažan, čak i pomalo grub, ali čist smisao. Zatim se raspao, ostala je samo svjetiljka, ograda i nebo: ali i to je bilo još prilično lijepo. Nakon sat vremena svjetiljka je upaljena, zapuhao je vjetar, nebo potamnjelo: od svega onoga nije ostalo ništa.
Sve ovo nije ništa novo; nikad nisam odbijao te bezazlene pobude; naprotiv. Da bi ih čovjek osjetio, dovoljno je da bude samo malčice sam, tek toliko da se u pravom trenutku oslobodi vjerodostojnosti. Ali ja sam ostao u blizini ljudi, na površini samoće, sa čvrstom nakanom da se u krajnjem slučaju sklonim među njih: zapravo sam sve do sada bio pravi diletant.
Sad ima posvuda stvari kao što je krigla piva, ovdje, na stolu. Dok je gledam, dođe mi da kažem: puj pike, ne igram se više! Potpuno mi je jasno da sam prekardašio. Sa samoćom se čovjek valjda ipak ne može »igrati«. To ne znači da zavirujem pod krevet prije nego što ću leći, ni da se pribojavam da će mi se usred noći vrata sobe iznenada širom otvoriti. Samo, ipak sam uznemiren: evo, već pola sata zazirem da pogledam ovu kriglu piva. Gledam iznad nje, ispod nje, desno od nje, lijevo od nje, samo nju neću da gledam. I vrlo dobro znam da mi svi ovi samci oko mene ne mogu biti ni od kakve pomoći: kasno je, ne mogu se više uteći njima. Oni bi me samo potapšali po ramenu i rekli: »Pa dobro, što ima sad na toj krigli piva? Ista je kao i sve druge. Od brušena je stakla, ima ručku i mali grb na kojem piše Spatenbrau.« Ja sve to znam, ali znam da ima i nešto drugo. Gotovo ništa. Ali ne mogu više objašnjavati što vidim. Nikome. Evo, polako tonem na dno vode, do samog straha.
Sam sam sred ovih veselih i razboritih glasova. Svi ovi ljudi provode vrijeme raspravljajući i priznajući blaženim glasom da su potpuno istog mišljenja. Bože moj, koliko im je samo stalo do toga da isto misle o istim stvarima! Dovoljno je samo pogledati kako se nakrevelje kad između njih prođe jedan od onih ljudi ribljih očiju koji izgledaju kao da gledaju u sebe i s kojima se nitko živ ne može složiti. Kad mi je bilo osam godina, i kad sam se igrao u parku Luxembourg, bio je takav jedan koji je sjedio u čuvarevoj kućici uz rešetkastu ogradu što se proteže duž Ulice Augustea Comtea. Nije ništa govorio, samo bi od vremena do vremena ispružio nogu i prestrašeno pogledao svoje stopalo. Na toj je nozi nosio visoku cipelu, a na drugoj papuču. Čuvar je rekao mom stricu da je taj bio nekad prefekt u internatu. Umirovili su ga zato što je učenicima pročitao ocjene na tromjesečju odjeven u talar. Strašno smo ga se bojali jer smo slutili da je sam. Jednog se dana osmjehnuo Robertu i izdaleka pružio ruke prema njemu: Robert samo što nije pao u nesvijest. Nismo se bojali jadne vanjštine toga čove ni velike bradavice koju je imao na vratu i o koju mu se trljao ovratnik, nego smo slutili da mu se u glavi roje misli raka ili jastoga. Toga smo se grozili, da se čovjeku mogu u glavi rojiti misli jastoga o kućici, o našim koturima, o grmlju.
Da i mene to ne čeka? Prvi put mi je dosadno samom. Htio bih porazgovarati s nekim o tome što mi se događa prije nego što bude kasno, prije nego što počnem ulijevati strah u kosti dječacima. Da je bar Anny sa mnom! Čudno: ispisao sam deset stranica a da nisam rekao istinu - bar ne svu istinu. Kad sam napisao pod nadnevkom: »Ništa novo«, nije mi bila čista savjest: zapravo mi nije htjela izaći iz pera jedna sitna zgoda, ni sramotna ni neobična. »Ništa novo«. Divim se kako čovjek može lagati kad pozove razum u pomoć. Dakako da se nije dogodilo ništa novo, ako baš hoćete: jutros, u osam i četvrt, kad sam izašao iz hotela Printania i pošao u knjižnicu, htio sam ali nisam mogao podići papirić što je ležao na zemlji. To je sve, nije to čak ni događaj. Da, ali, istini za volju, mene se to snažno dojmilo: pomislio sam da nisam slobodan. U knjižnici sam uzalud nastojao osloboditi se te misli. Nakanio sam pobjeći od nje u kavanu Mably. Nadao sam se da će se rasplinuti na svjetlu. Alije ostala u meni, teška i bolna. Upravo mi je ona diktirala prethodne stranice.
Zašto sam to prešutio? Zacijelo iz ponosa, a pomalo i zbog nespretnosti. Nemam običaja pripovijedati sam sebi što mi se dogodilo, pa stoga ne shvaćam dobro vezu između događaja, ne uočavam ono što je važno. Ali sad je gotovo s tim: ponovo sam pročitao ono što sam napisao u kavani Mably i posramio se; ne želim ovdje nikakvih tajni, ni duševnih stanja, ni nečega neizrecivog; nisam ni djevica ni pop da bih se igrao duševnog života.
Nema se tu bogzna što reći: nisam mogao podići sa zemlje taj papirić, i gotovo.
Volim inače podizati sa zemlje kestenove i stare krpe, a napose papiriće. Godi mi da ih uzmem u ruke, da ih stisnem u ruci; još malo pa bih ih prinio ustima, kao djeca. Anny je zapadala u strašan bijes kad bih dohvatio sa zemlje papire, teške i sjajne, ali vjerojatno zamazane govnom. U ljeto ili na početku jeseni mogu se naći po parkovima komadi novina što ih je sunce sasušilo, pa su suhi i krhki poput suha lišća, i tako žuti da bi se reklo da su bili umočeni u pikrinsku kiselinu. Drugi se papirići zimi izvaljaju, izmrve, isprljaju i vrate se zemlji. Neki opet, sasvim novi, čak i zamrznuti, posve bijeli i treperavi, stoje kao labudovi, ali su već odozdo zalijepljeni za zemlju. Previjaju se, otimaju se blatu, ali se onda malo dalje izravnaju, jednom zauvijek. Sve se to dade lijepo dohvatiti. Katkad ih samo pipam i gledam izbliza, a katkad ih poderem da bih čuo kako dugo pucketaju, ili ih pak, ako su baš vlažni, zapalim, premda prilično teško gore; onda obrišem blatne dlanove o neki zid ili stablo.
Danas sam tako promatrao crvenkaste čizme konjaničkog časnika koji je izlazio iz vojarne. Prateći ih pogledom, opazio sam papirić kako leži na zemlji, uz lokvu. Mislio sam da će časnik petom zgaziti papirić u blato, ali nije: prekoračio je i papirić i lokvu. Prišao sam tom mjestu i vidio da je to stranica sa crtama, jamačno istrgnuta iz školske teke. Smočila se bila i savila na kiši i bila nabubrela i podbuhla kao opečena ruka. Crvena crta uz rub bila je izblijedjela i pustila ružičastu boju; tinta se na nekim mjestima razlila. Donji dio stranice nestao je pod korom blata. Sagnuo sam se i uživao dodirujući to nježno i svježe tijesto što se pod mojim prstima pretvaralo u sive valjuške... Nisam ga mogao podići.
Ostao sam načas tako sagnut, pročitao sam ispisane riječi: »Diktat: Bijela sova«, zatim sam se uspravio praznih ruku. Nisam više slobodan, ne mogu više raditi što želim.
Predmeti nas ne bi smjeli doticati jer su neživi. Njima se samo služimo, vraćamo ih na mjesto, živimo među njima: korisni su i ništa više. Bojim se stupiti u dodir s njima baš kao da su živa bića.
Sad mi je jasno; malo se bolje prisjećam onoga što sam osjetio neki dan na morskoj obali kad sam držao onaj oblutak u ruci. Bila je to neka vrsta sladunjava gađenja. Baš je bilo neugodno! I siguran sam da je to bilo od onog oblutka, da je prešlo iz oblutka meni u ruke. Da, tako je, upravo tako: neka vrsta mučnine u rukama.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 3:53 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]




Četvrtak prije podne, u knjižnici

Maloprije, dok sam silazio stubištem u hotelu, čuo sam Lucie kako se po stoti put jada vlasnici mažući stube pastom. Vlasnica joj je odgovarala na jedvite jade i kratkim rečenicama zato što je još bila bez zubala. Bila je tako reći gola, u ružičastoj kućnoj haljini, u papučama. Lucie je, kao i obično, bila prljava; s vremena na vrijeme prestala bi raditi i pridigla se na koljenima da pogleda gospodaricu. Govorila je neprekidno i naoko razborito.
- Bilo bi mi sto puta draže da je ženskar - rekla je. - Ne bi me to ništa smetalo, samo ako njemu ne bi škodilo.
Govorila je o svom mužu: ta mala, crnomanjasta četrdesetogodišnjakinja svojom ušteđevinom može priuštiti sebi naočita mladića, montera u tvornici Lecointe. Nesretna je u braku. Muž je ne tuče i ne vara, nego pije, svake se večeri vraća kući pijan. Duša mu je u nosu; vidio sam ga kako je u tri mjeseca sav oslabio i požutio. Lucie misli da je to od pića, ali ja bih rekao da će prije biti tuberkuloza.
- Mora se čovjek svladavati - reče Lucie.
Uvjeren sam da je to grize, ali polako, strpljivo: ona se svladava, ali ne može se ni utješiti ni predati svom jadu. Misli na taj jad malko, malčice, tu i tamo, kljuca po njemu. Navlastito kad je među ljudima zato što je oni tješe, i zato što joj je lakše kad se izjada staloženim tonom, kao da dijeli savjete. Kad ostane sama u sobama, čujem je kako pjevuši ne bi li se oslobodila crnih misli. Ali povazdan je mrzovoljna, začas se umori i ozlovolji:
- Dovde mi je došlo - govori držeći se za grlo - i nikako da prođe.
Škrtari s patnjom. Vjerojatno škrtari i na užicima. Pitam se ne poželi li kad da se oslobodi te jednolične boli, toga gunđanja koje počinje čim prestane pjevuckati, da preboli jednom zauvijek tu svoju muku, da se utopi u očajanju. Ali, bilo kako mu drago, ne može to učiniti jer je sputana.


Četvrtak po podne

»Gospodin de Rollebon bio je vrlo ružan čovjek. Kraljica Marija Antoaneta najradije ga je zvala ’svojim dragim majmunčetom’. Ipak je imao sve žene na dvoru ne izigravajući dvorsku ludu kao ona nakaza Voisenon, nego ih privlačeći nekim magnetizmom koji je njegove lijepe žrtve dovodio do krajnjih izljeva strasti. Spletkari, igra prilično sumnjivu ulogu u aferi oko kraljičine ogrlice i nestaje 1790. godine nakon dugotrajnog druženja s Mirabeauom-Tonneauom i Nerciatom. Poslije ga nalazimo u Rusiji, gdje sudjeluje u ubojstvu cara Pavla I, a odatle odlazi u daleke zemlje, u Indiju, Kinu i Turkestan. Trguje, kuje urote, uhodari. Godine 1813. vraća se u Pariz. Godine 1816. postaje svemoćan: jedini je pouzdanik vojvotkinje d’Angouleme. Ta hirovita postarija žena koju muče grozne uspomene iz djetinjstva, umiruje se i smješka kad god ga ugleda. S pomoću nje vedri i oblači na dvoru. Godine 1820. ženi se vrlo lijepom osamnaestogodišnjom gospođicom de Roquelaure. Gospodinu je Rollebonu sedamdeset godina; obasut je častima, na vrhuncu karijere. Nakon sedam mjeseci optužen je za veleizdaju, uhićen i bačen u tamnicu, gdje poslije petogodišnjeg zatočenja umire a da nije ni izveden pred sud.«
Pročitao sam, obuzet sjetom, ovu bilješku Germaina Bergera9. Preko ovih nekoliko redaka upoznao sam se s gospodinom de Rollebonom. Kako mi se tada učinio zavodljiv, i kako sam ga odmah zavolio zbog tih nekoliko riječi! Upravo sam radi njega, radi tog čovuljka, ovdje. Kad sam se vratio s putovanja, mogao sam se isto tako nastaniti i u Parizu ili Marseilleu. Ali većina spisa u vezi s njegovim dugim boravcima u Francuskoj nalazi se u Gradskoj knjižnici u Bouvilleu. Rollebon je bio vlasnik dvorca Marommesa. Prije rata u tom je trgovištu živio još jedan od njegovih potomaka, arhitekt koji se zvao Rollebon-Campoyre, i koji je, prije no što je umro 1912. godine, ostavio neobično važnu ostavštinu knjižnici u Bouvilleu: markizova pisma, dio dnevnika, svakojake spise. Nisam još sve to proučio.
Drago mi je što sam ponovo pronašao te bilješke. Prošlo je deset godina kako ih nisam čitao. Rekao bih da mi se rukopis promijenio: onda mi je bio zbijeniji. Kako sam te godine volio gospodina de Rollebona! Sjećam se jedne večeri - bio je utorak, cijelog sam dana radio u Mazarineovoj biblioteci; upravo sam otkrio, na temelju Rollebonove korespondencije iz 1789. i 1790. godine, kako je majstorski nasamario Nerciata. Bio je već mrak, prolazio sam Avenijom du Maine i, na uglu Ulice de la Gaite, kupio sam kestenje. Kako sam bio sretan! Posve sam, smijao sam se na sav glas misleći kako se Nerciat morao zabezeknuti kad se vratio iz Njemačke. Markizovo je lice kao i ova tinta: prilično je izblijedjelo otkako se njime bavim.
Ponajprije, od 1801. godine ne razumijem uopće njegovo ponašanje. Ne može se reći da manjka dokumenata: pisama, fragmenata uspomena, tajnih izvješća, spisa iz policijskog arhiva. Naprotiv, imam ih gotovo i previše. Ono što nedostaje tim svjedočanstvima, to je postojanost, dosljednost. Ne proturječe ona jedna drugima, ne, ali se i ne slažu među sobom; reklo bi se da se ne odnose na istu osobu. Pa ipak, drugi povjesničari rade s istim takvim podacima. Kako im to polazi za rukom? Jesam li ja možda savjesniji od njih, ili nisam toliko pametan? Uostalom, ovako postavljeno pitanje ostavlja me potpuno ravnodušnim. Što ja zapravo tražim? Ne znam ni sam. Dugo me taj čovjek, Rollebon, zanimao više od knjige koju pišem o njemu. Ali sad mi je već taj čovjek... taj čovjek nekako dosadan. Prionuo sam uz svoju knjigu: što više starim, reklo bi se, osjećam sve veću potrebu da je napišem.
Dakako da se može pretpostaviti da je Rollebon aktivno sudjelovao u ubojstvu Pavla I, da je poslije prihvatio špijunsku misiju na visokom nivou na Orijentu, u službi ruskoga cara, i da je neprestano obmanjivao Aleksandra u korist Napoleona. Istodobno se revno dopisivao s grofom d’Artoisom i dostavljao mu prilično nevažne podatke ne bi li ga uvjerio u svoju odanost; u isto je vrijeme Fouche igrao kudikamo zamršeniju i opasniju komediju. Možda je markiz za svoj račun trgovao puškama s azijatskim kneževinama?
E, da, možda je on to sve radio, ali za to nema dokaza: već pomalo vjerujem da se tu nikad ništa neće moći dokazati. Sve su to poštene pretpostavke koje se zasnivaju na činjenicama: ali sve bih rekao da potječu od mene, da su naprosto način da nekako povežem sve svoje spoznaje. Od samog Rollebona nema ni tračka svjetla. Spore, trome, zlovoljne činjenice slažu se, strogo uzevši, u red koji želim stvoriti, ali je to samo vanjski red. Imam dojam da je sav moj rad plod mašte. Još sam k tome prilično siguran da bi junaci romana djelovali istinitije, da bi u svakom slučaju bili mnogo zabavniji.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 3:54 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]




Petak

Tri sata. Tri sata, to je vrijeme kad je uvijek prekasno ili prerano za sve ono što čovjek kani učiniti. Čudan popodnevni trenutak. Danas je upravo nepodnošljiv.
Hladno sunce bijeli prašinu na prozorskim staklima. Nebo je blijedo, zastrto bjelinom. Jutros su se potoci zaledili.
Teško probavljam pokraj radijatora, unaprijed znam da mi je dan propao. Neću učiniti ništa pošteno, osim možda tek kad se smrači. To je sve zbog sunca; mutno pozlaćuje prljavobijelu izmaglicu što visi u zraku iznad gradilišta, prodire u moju sobu, posve zlatnožuta, posve blijeda, prostire na stolu četiri štura i lažna odraza.
Lula mi je premazana pozlaćenom pokosti koja ponajprije privlači poglede nekom prividnom vedrinom: čovjek je gleda, pokost se topi, ostaje samo velik bljedunjav trag na komadu drva. I sve je to tako, sve, čak i moje ruke. Kad sunce ovako sja, najbolje je otići u krevet. Samo što sam noćas spavao kao zaklan pa mi se sad ne spava.
Kako mi je jučer bilo drago nebo, nisko nebo tmasto od kiše koja se navirivala kroz prozor kao kakvo smiješno i ganutljivo lice. Ovo sunce sad nije smiješno, naprotiv. Na sve što volim, na hrđu na gradilištu, na trule daske u ogradi, pada škrto i razborito svjetlo, slično pogledu koji čovjek baca, nakon besane noći, na sinoćnje odluke što ih je oduševljeno donio, na stranice koje je napisao otprve i bez ispravaka. One četiri kavane na Bulevaru Victora Noira koje noću svijetle jedna do druge, i koje su nešto mnogo više od kavana - akvarij, brodovi, zvijezde ili krupne bijele oči - izgubile su svoje dvosmislene čari.
Dan kao stvoren da se čovjek zamisli nad sobom: te hladne zrake koje sunce baca na stvorenja kao strog sud - ulaze u mene preko očiju; osvijetljen sam u sebi svjetlošću koja me osiromašuje. Uvjeren sam da bi i četvrt sata dostajalo da se sam sebi do kraja zgadim. Hvala lijepa, nije mi do toga. Neću ni pročitati ono što sam jučer napisao o Rollebonovu boravku u Sankt Peterburgu. Ostajem sjediti klonulih ruku, ili obeshrabreno zapisujem riječ-dvije, zijevam, čekam da padne noć. Kad se smrkne, predmeti i ja izaći ćemo iz limba.
Je li Rollebon sudjelovao u ubojstvu Pavla I. ili nije? Eto, to je pitanje dana: dotle sam došao i ne mogu dalje dok to ne riješim.
Po Čerkovu, njega je potplatio grof Pahlen. Čerkov kaže da bi se većina urotnika bila zadovoljila time da svrgnu cara i zatvore ga. (Čini se da je i Aleksandar bio sklon tom rješenju.) Ali Pahlen je navodno htio svršiti s Pavlom jednom zasvagda. Zadaća je gospodina de Rollebona navodno bila da pojedinačno nagovori urotnike na ubojstvo.
»Posjetio je svakoga od njih i svaki put odigrao neobično uvjerljivo scenu koja se imala dogoditi. Tako je izazvao ili razvio u njima ludu želju za ubojstvom.«
Ali ja ne vjerujem Čerkovu. On ipak nije vjerodostojan svjedok, on je sadist i sumanut čarobnjak - sve iskreće u nešto demonski. Nipošto ne mogu zamisliti gospodina de Rollebona u toj melodramskoj ulozi. Da je on tobože pred svakim od njih odigrao scenu umorstva? Ma nemojte, molim vas! On je hladan, obično nikog ne može zanijeti: on ništa ne pokazuje, samo daje naznake, i njegova metoda, blijeda i bezbojna, može imati uspjeha samo kod ljudi njegova kova, kod spletkara pristupačnih razumnim razlozima, kod političara.
»Adhemar de Rollebon,« piše gospođa de Charrieres, »nije govorio slikovito, nije gestikulirao, nije mijenjao intonaciju. Držao je oči poluzatvorene i čovjek je teško mogao zamijetiti rub sivih zjenica između trepavica. Tek sam se prije nekoliko godina usudila priznati sama sebi da mi je bio dozlaboga dosadan. Govorio je otprilike onako kako piše opat Mably.«
I da bi taj čovjek svojim glumačkim darom... Ali kako je onda zavodio sve one žene? Osim toga, tu je i ona zanimljiva priča koju bilježi Segur i koja mi se čini istinita:
»Godine 1787, u svratištu nedaleko od Moulinsa, umirao je jedan starac, Diderotov prijatelj i učenik tadašnjih filozofa. Popovi iz okolice bili su na mukama: sve su pokušali ali uzalud; čovo nije htio primiti posljednje sakramente, ostao je panteist. Gospodin de Rollebon, koji je bio na proputovanju, a inače nije ni u šta vjerovao, okladio se sa župnikom u Moulinsu da će za nepuna dva sata obratiti bolesnika na kršćanske osjećaje. Župnik je prihvatio okladu i izgubio: uvjeravanje je počelo u tri sata u noći, bolesnik se u pet sati ispovjedio a u sedam umro. ’Pa, zar ste vi tako jaki u vještini raspravljanja?’ upitao ga je župnik. ’Nadmašili ste sve naše dušobrižnike!’ ’Ja nisam s njim raspravljao,’ odgovori mu gospodin de Rollebon. ’Ja sam ga samo zastrašio paklom’.«
A sad, je li zaista aktivno sudjelovao u ubojstvu? Te večeri, oko osam sati, dopratio ga je do kućnih vrata jedan njegov prijatelj časnik. Ako je ponovo izašao, kako je mogao neometan proći kroz cijeli Peterburg? Car Pavao, onako sumanut, bio je izdao naredbu da se poslije devet sati navečer uhite svi prolaznici osim babica i liječnika. Treba li povjerovati u onu apsurdnu legendu prema kojoj se Rollebon prerušio u babicu kako bi mogao doći do palače? Uostalom, on je bio kadar tako nešto učiniti. Bilo kako mu drago, čini se da je dokazano da on nije bio kod kuće one noći kad je izvršeno umorstvo. Aleksandar je zacijelo ozbiljno posumnjao na njega jer je jedna od prvih njegovih vladarskih odluka bila da odstrani markiza pod mutnim izgovorom da mu povjerava neku misiju na Dalekom istoku.
Gospodin de Rollebon strašno me gnjavi. Ustajem. Krećem se na ovom blijedom svjetlu; gledam svjetlo kako mi se mijenja na rukama i na rukavima sakoa: neopisivo mi se gadi. Zijevam. Palim svjetiljku na stolu: možda će njena svjetlost potisnuti danje svjetlo? Ali ne: svjetiljka baca samo kukavnu lokvu svjetlosti oko svoga podnožja. Gasim je, ustajem. Na zidu je bijela rupa, ogledalo. To je zamka. Znam da ću upasti u nju. Tako je. U zrcalu se pojavilo nešto sivo. Prilazim i gledam, ne mogu se više odvojiti. To je odraz mog lica. Često ga u ovim izgubljenim danima promatram. Nije mi ništa jasno na njemu. Lica drugih ljudi imaju nekakav smisao, ali moje nema. Nisam čak načisto ni je li lijepo ili ružno. Mislim da je ružno, tako bar kažu. Ali to me ne pogađa. Zapravo se ne mogu načuditi što mu pripisuju takve osobine, baš kao da proglašavaju lijepim ili ružnim komad zemljišta ili neku stijenu.
Ipak ima na njemu nešto što je ugodno oku, ono iznad određenih predjela obraza, povrh čela: to je onaj lijepi crveni plamen kojim je pozlaćena lubanja, moja kosa. To je ugodno gledati. Bar je izrazite boje: drago mi je što sam riđokos. Ovako se, u zrcalu, najbolje vidi, upravo zrači. Ipak imam sreću: da mi je više čela kosa neodređene boje, nešto između kestenjaste i plave, lice bi mi se izgubilo u nečemu mutnom, od čega bi mi se još zavrtjelo u glavi.
Pogled mi pada polako, nevoljko na to čelo, na te obraze: ne nailazi ni na šta čvrsto, zapada u pijesak. Tu su svakako nos, oči, usta, ali sve to nema smisla, pa ni ljudskog izraza. Ipak, Anny i Velines tvrdile su da imam živahan izraz; možda sam ipak previše navikao na svoje lice? Kad sam bio mali, teta Bigeois govorila mi je: »Ako se predugo budeš gledao u ogledalu, ugledat ćeš majmuna!« Valjda sam se ja još dulje gledao jer ono što vidim na nižem je stupnju od majmuna, na granici je biljnog svijeta, na razini polipa. Ne kažem da nije živo, ali Anny nije mislila na taj život: opažam tu neke lake drhtaje, opažam bezbojno meso što buja i mlohavo drhturi. Osobito su grozne, ovako izbliza, oči. Nešto staklasto, meko, slijepo, obrubljeno crvenilom, nešto nalik na riblju krljušt.
Oslanjam se svom težinom na rub od fajanse, primičem lice zrcalu tako da ga dodirujem. Nestaju oči, nos i usta: ne ostaje više ništa ljudsko. S obje strane grozničavo nabubrelih usana - tamne bore, pukotine, krtičnjaci. Na širokim obroncima obraza prostiru se svilaste bijele malje, iz nosnica vire dvije dlake: reljefna geološka karta. Pa ipak mi je taj krajolik s Mjeseca poznat. Ne bih mogao reći da prepoznajem pojedinosti, ali sve skupa budi u meni dojam da sam to već negdje vidio, pa se opuštam i polako tonem u san.
Htio bih se još trgnuti: izbavio bi me kakav živ i snažan osjećaj. Pritišćem lijevom rukom obraz, štipam kožu, kreveljim se sam sebi. Polovica lica popušta, lijeva polovica usta krivi se i nadimlje otkrivajući jedan zub, duplja se očna otvara i ukazuje se bijela kugla, rumeno i krvavo meso. Ali nisam to tražio: ništa snažno, ništa novo; nešto blago, meko, nešto već viđeno! Spavam otvorenih očiju, lice se povećava u zrcalu, golemi blijedi kolobar klizi na svjetlosti...
Naglo se budim jer gubim ravnotežu. Zajahao sam na stolicu, svejednako ošamućen. Da li se i drugi ljudi toliko muče da procijene svoje lice? Čini mi se da ja vidim svoje lice kao što osjećam svoje tijelo, nekakvim tupim i organskim osjećanjem. A drugi? A Rollebon, na primjer? Je li i njega uspavljivao pogled u zrcalu na ono što je gospođa de Genlis nazivala »sitno, naborano lice, određeno i jasno, posve izrovano kozicama, na kojem je udarala u oči neka posebna zloba, napor koji je ulagao da je prikrije. Silno se brinuo,« dodaje ona, »o svojoj frizuri i nikad ga nisam vidjela bez vlasulje. Ali obrazi su mu bili modre boje što je prelazila u crnu zato što je imao oštru bradu koju je sam brijao, a to je radio vrlo loše. Obično bi se namazao olovnim bjelilom, poput Grimma. Gospodin de Dangeville je tvrdio da je, sa svom tom bjelinom i modrilom, nalik na sir iz Roqueforta.«
Sve bih rekao da je bio vrlo zabavan čovo. Doduše, ipak se nije tako doimao gospođe de Charrieres. Mislim da je njoj bio prilično nezanimljiv. Možda čovjek i ne može proniknuti u svoje lice? Ili da nije to možda zato što sam samotnjak? Ljudi koji žive u društvu navikli su vidjeti sebe u ogledalu onakvima kako ih vide njihovi prijatelji. Ja nemam prijatelja: je li mi zbog toga meso tako golo? Reklo bi se da jest - da, reklo bi se da je to priroda bez ljudi.

Nemam više volje raditi, ne mogu više ništa drugo nego čekati noć.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 3:58 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



Pola šest

Ne valja! Nikako ne valja: osjećam gađenje, mučninu. Ovaj put ima u tome i nešto novo: spopalo me to u kavani. Kavane su dosad bile jedino moje utočište zato što su pune svijeta i dobro osvijetljene: sad više ni to ne vrijedi; kad me još uhvati u mojoj sobi, neću se imati kud skloniti.
Poželio sam voditi ljubav, ali čim sam gurnuo vrata pred sobom, doviknula mi je konobarica Madeleine:
- Nema gospođe, otišla je u kupovinu.
Osjetio sam duboko razočaranje u spolovilu, dugo neugodno škakljanje. Istodobno sam oćutio kako mi se košulja trlja o bradavice na prsima, pa me obavio, spopao polagani šareni vrtlog, vrtlog od magle, svjetlosti usred dima, u zrcalima, s klupama što su se sjale u pozadini, pa mi nije bilo jasno ni zašto je to sve tu, ni zašto je sve to tako. Stajao sam na vratima oklijevajući, a onda je nastao kovitlac, sjena je prešla preko stropa i osjetio sam kako me nešto gurnulo naprijed. Lebdio sam, omamljen svijetlom izmaglicom što je prodirala u mene sa svih strana. Madeleine je dolepršala da mi skine ogrtač, opazio sam da je začešljala kosu unatrag i objesila naušnice: nisam je prepoznao. Promatrao sam njene široke obraze koji su neprestano težili za ušima. U jamicama na obrazima, ispod jagodica, bile su dvije izdvojene ružičaste mrlje koje su se kanda dosađivale na tom jadnom mesu. Obrazi su i dalje težili za ušima a Madeleine se smiješila:
- Što ćete popiti, gospodine Antoine?
Tad me spopala mučnina, klonuo sam na tapeciranu klupu, nisam više znao gdje sam; vidio sam kako se oko mene polako vrte boje, došlo mi je da povraćam. I eto, otad me mučnina ne napušta, drži me u svom stisku.
Platio sam. Madeleine je odnijela tanjurić. Krigla se upire u mramornu lokvicu žutog piva na kojoj pluta mjehurić. Na mjestu gdje sjedim, klupa je oštećena, pa da ne bih spuznuo, moram se potplatima snažno odupirati o pod; hladno je. Desno od mene se kartaju na vunenoj prostirci. Nisam ih opazio kad sam ušao; samo sam oćutio kako neki mlaki paket leži napol na klupi, napol na stolu, s parovima ruku u pokretu. Poslije im je Madeleine donijela u drvenoj zdjelici karte, prostirku i žetone. Trojica su ili četvorica, ne znam pravo, ne usuđujem ih se pogledati. Jedna je opruga u meni pukla, mogu pomicati očima ali ne i glavom. Glava mi je posve mekana, gipka, rekao bih da mi je nasađena na vrat; ako je okrenem, past će mi. Ipak, čujem kako netko prediše i s vremena na vrijeme opažam krajičkom oka nešto crvenkasto, obraslo bijelim dlakama. To je nečija ruka.
Kad je gazdarica u kupovini, za šankom je zamjenjuje njezin bratić, Adolphe. Zagledao sam se u njega dok sam sjedao, i nastavio ga gledati zato što nisam mogao okrenuti glavu. U košulji je, s naramenicama sljezove boje; zavrnuo je rukave košulje do iznad lakta. Naramenice mu se jedva vide na modroj košulji, izgubile su se, nestale u modrini, ali je sve to lažna skromnost: zapravo se one ne daju potisnuti, razdražuju me svojom ovnujskom tvrdoglavošću, baš kao da su htjele da budu ljubičaste, ali su stale na pola puta a da se nisu odrekle svojih težnji. Najradije bih im rekao: »Hajde, hajde, budite ljubičaste pa da svršimo već jednom s tim!« Ali ne, one ostaju u tom neodređenom stanju, tvrdoglave su u svojim neokončanim naporima. Kadikad ih modra boja preplavi i potpuno pokrije: načas ih uopće ne vidim. Ali to je samo jedan val, uskoro modra boja mjestimice izblijedi pa opažam kako se ponovo pojavljuju otočići neodlučne sljezove boje, koji se šire, spajaju i iznova postaju naramenice. Bratić Adolphe nema očiju: nabrekle i posuvraćene vjeđe otkrivaju mu tek malčice bjeline. Sneno se smješka; od vremena do vremena frkne, zakevće i počne se trzati kao pas u snu.
Njegova modra pamučna košulja vedro odudara od zida čokoladne boje. Pa i to izaziva u meni mučninu. Ili, bolje reći, upravo je to mučnina. Mučnina nije u meni: osjećam je tamo na zidu, na onim naramenicama, posvuda oko sebe. Ona je isto što i ova kavana, ja sam u njoj.
Desno od mene onaj mlaki paket počinje bučiti, maše svojim parovima ruku.
- Evo ti tog tvog aduta. - Šta je adut? - Velika crna hrptenjača pogrbljena nad kartama: - Ha-ha! - Šta? Evo ti aduta, upravo ti ga je odigrao. - Ne znam ja, nisam vidio... - Da, da, ja sam upravo bacio adut. - A, tako, znači da je herc adut. - Pjevuši: - Herc je adut, herc je adut, herc je a-dut. - Zatim govori: - Što je ovo, gospodine? Što je ovo, gospodine? Ja ću ovo uzeti!
Iznova muk - sladunjavi okus zraka u ždrijelu. Vonjevi. Naramenice.
Bratić je ustao, prošao nekoliko koraka, zabacio ruke za leđa, smješka se, diže glavu i naginje se unatrag na petama. U tom položaju drijema. Tu je, njiše se, i dalje se smješka, obrazi mu podrhtavaju. Past će. Naginje se unatrag, sve se više i više naginje, licem je već okrenut stropu, zatim, prije nego što će pasti, spretno se hvata rukom za rub šanka i uspostavlja ravnotežu. Dosta mi je toga, zovem konobaricu:
- Madeleine, dajte mi odsvirajte nešto na gramofonu, budite tako dobri. Znate, onu pjesmu koju volim: Some of these days10.
- Dobro, samo možda će to smetati gospodi; ova gospoda ne vole muziku kad se kartaju. Ah, pitat ću ih!
Okrećem glavu na jedvite jade. Četvorica su. Ona se naginje nad rumena starca koji navrh nosa nosi cviker u crnom okviru. Sakriva karte na prsima i gleda me ispod oka.
- Samo izvolite, gospodine!
Smješkamo se. Ima trule zube. Ona crvena ruka nije njegova, nego njegova susjeda, čove sa crnim brcima. Taj brkonja ima goleme nosnice koje bi mogle udisati zrak za cijelu jednu obitelj i koje mu zauzimaju pola lica, ali usprkos tomu diše na usta i još pomalo dašće. S njima sjedi i mladić pasje glave. Četvrtog kartaša ne vidim dobro.
Karte padaju vrteći se na vunenu prostirku. Zatim ih pobire ruka s prstenjem stružući noktima po prostirci. Ruke su im bijele mrlje na prostirci, izgledaju nabrekle i prasne. Neprestano padaju na stol nove karte, ruke dolaze i odlaze. Kakva čudna zabava: nije nalik ni na igru ni na obred ni na navadu. Mislim da oni to rade samo da ispune nečim vrijeme, ništa drugo. Ali vrijeme je preširoko, ne može se ničim ispuniti. Što god stavimo u njega, smekša se i raširi. Recimo, ta kretnja crvene ruke koja nesigurno pobire karte: potpuno je mlitava. Trebalo bi je raširiti i prekrojiti.
Madeleine okreće ručku gramofona. Samo da se nije zabunila, da nije opet stavila, kao neki dan, veliku ariju iz opere Cavalleria Rusticana. Ne, nije, dobro je, prepoznajem melodiju već od prvih taktova. To je stari ragtime s pjevanim refrenom. Čuo sam američke vojnike kako ga 1917. godine zvižduču po ulicama La Rochellea. Vjerojatno potječe još iz predratnog razdoblja. Ali ploča je snimljena u novije vrijeme. Pa ipak je to najstarija ploča u ovoj zbirci, ploča Pathea za safirnu iglu.
Sad dolazi refren: njega najviše volim, nenadani način na koji se ruši poput hridine u more. Trenutno je to jazz, nema melodije, samo akordi, bezbroj sitnih trzaja. Ne znaju za predah, nepokolebljivi ih red stvara i uklanja, ne daje im prilike da se saberu, da postoje sami za se. Jure, hitaju, udaraju me u prolazu oporim udarcima i gube se u ništavilu. Volio bih ih zadržati, ali znam, kad bih i uspio zaustaviti koji od njih, da bi mi u prstima ostao samo jedan ordinarni i čeznutljivi ton. Moram se pomiriti s njihovom smrću; štoviše, moram i zaželjeti njihovu smrt: ne poznajem mnogo takvih trpkih i snažnih dojmova.
Pomalo se zagrijavam, osjećam zadovoljstvo. Nije to još ništa posebno, to je tek malko sreće usred mučnine: ona se prostire na dnu ljepljive lokvice, na dnu našeg vremena - vremena naramenica sljezove boje i oštećenih klupa - a sastoji se od širokih i mekih trenutaka što se prelijevaju preko rubova, poput mrlja od ulja. Tek što se rodila, već je stara, čini mi se da je poznajem dvadesetak godina.
Postoji i druga sreća: izvan mene je čelična traka, skučeno trajanje glazbe, koja prolazi kroz naše vrijeme s kraja na kraj, odbija ga i para svojim suhim šiljcima; postoji i jedno drugo vrijeme.
- Gospodin Randu igra herc, a ti uzimaš asom.
Glas odjekne i izgubi se. Ništa da presiječe čeličnu traku, ni vrata što se otvaraju, ni struja studenog zraka što mi je prešao preko koljena, ni dolazak veterinara sa kćerkicom: glazba probija te nejasne oblike i prolazi kroz njih na drugu stranu. Tek što je sjela, djevojčicu je glazba zaokupila: ukočila se, iskolačila oči i sluša trljajući šaku o stol.
Za koji tren zapjevat će crnkinja. Čini se da je to neminovno, toliko je snažna potreba te glazbe: ništa je ne može prekinuti, ništa što dolazi iz ovoga vremena u koje je svijet zapao; prestat će sama od sebe, na zapovijed. Upravo zato volim taj glas: ne volim ga ni zbog njegova obujma ni zbog njegove tuge, nego zbog toga što je to događaj koji su pripremili nebrojeni akordi izdaleka, koji umiru da bi se on rodio. Pa ipak sam uznemiren, ploča bi se mogla zaustaviti zbog najmanje sitnice: dovoljno je da pukne neka opruga, da bratiću Adolphu puhne nešto u glavu. Kako je čudno, kako je ganutljivo što je ovo trajanje tako krhko! Ništa ga ne može prekinuti, a sve ga može dokrajčiti.
Posljednji je akord zamro. U kratkoj tišini što je zavladala, jasno osjećam da je to to, da se nešto dogodilo.
Muk.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 3:58 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



Some of these days
You’ll miss me honey!11

Dogodilo se to da je Mučnina nestala. Kad se glas razlegao usred tišine, oćutio sam kako mi se tijelo ukočilo i kako je Mučnina iščeznula. U jedan mah, bilo je gotovo bolno tako se odjednom ukočiti, ozariti. Istodobno se trajanje glazbe proširilo, nadulo poput morske pijavice. Ispunilo je dvoranu svojom metalnom prozirnošću i prignječilo naše jadno vrijeme uza zidove. Ja sam u toj glazbi. U ogledalima se valjaju ognjene kugle, okružuju ih uskovitlani kolutovi dima zastirući i otkrivajući opori osmijeh svjetlosti. Moja se krigla piva smanjila, zbila se na stolu: postala je zgusnuta, nezaobilazna. Htio bih je podići i odvagnuti, pružam ruku... Bože sveti! Upravo se ovo najviše promijenilo, moje geste. Ova kretnja moje ruke razvila se poput veličanstvene glazbene teme, priljubila se uz crnkinjinu dugu pjesmu; učinilo mi se da plešem.
Adolphovo je lice naslonjeno na zid čokoladne boje; čini mi se da je sasvim blizu. U času kad sam stisnuo šaku, ugledao sam mu glavu; glava je bila očigledna, nužna kao kakav zaključak. Stežem prste uz kriglu, gledam Adolpha i sretan sam.
- No eto!
Nečiji je glas odjeknuo usred žamora. To je glas mog susjeda, onog spečenog starca. Obrazi su mu ljubičasta mrlja na tamnoj koži tapecirane klupe. Udara kartom o stol. Karo devetka.
Ali se mladić pasje glave smješka. Rumeni kartaš, pogrbljen nad stolom, gleda ga ispod oka, spreman da skoči na noge.
- Evo vam ga na!
Mladićeva ruka izlazi iz sjene, kruži časak u zraku, bijela, nehajna, a onda se naglo obrušava poput jastreba i pritišće kartu o prostirku. Rumeni debeljko skače na noge:
- K vragu! Presjekao je.
Obris herc kralja pojavljuje se načas među zgrčenim prstima, a onda se okreće naopako i igra se nastavlja. Lijepi kralj, koji je došao izdaleka, pripremljen mnogobrojnim kombinacijama, mnogobrojnim iščezlim kretnjama! Sad se i on izgubio da bi se rodile neke nove kombinacije i nove kretnje, napadi, protunapadi, promjene sreće, sva sila sitnih pustolovina.
Ganut sam, osjećam da mi je tijelo kao isključeni precizni stroj. Ja sam doživio prave pustolovine. Ne mogu se sjetiti ni jedne pojedinosti, ali uočavam neumoljiv stjecaj okolnosti. Preplovio sam mora, ostavio sam za sobom gradove i plovio uz rijeke ili prodirao duboko u šume, i vječito težio za drugim gradovima. Imao sam mnogo žena, tukao sam se s kojekakvim tipovima, ali se nikad nisam mogao vratiti istim putem, kao što se ni ploča ne može odvrtjeti unatrag. I kamo me sve to dovelo? Do ovog trenutka, do ove kožne klupe, do ovog mjehura svjetlosti u kojem odzvanja glazba.

And when you leave me12

Da, ja koji sam u Rimu tako rado sjedio na obali Tibra, a u Barceloni uvečer po sto puta prolazio gore-dolje Ramblasom, ja koji sam nedaleko od Anghora, na otočiću Barayu na Prah-Kanu, vidio kako je banijana13 zauzlala svoje korijene oko Nagina14 hrama, ja sam sad ovdje, živim u istom trenutku kao i ovi kartaši manilje15, i slušam crnkinju kako pjeva dok se vani hvata mračak.
Pala je noć, sladunjava, neodlučna. Ne vidimo je, ali je tu, zastire svjetiljke; udišemo sa zrakom nešto gusto - to je ona. Hladno je. Jedan od kartaša gura od sebe hrpu karata prema suigraču koji ih skuplja. Samo je jedna ostala po strani. Zar je ne vide? Herc devetka. Netko je napokon uzima i dodaje mladiću pasje glave.
- Ah! Herc devetka!
E pa, idem ja. Ljubičasti se starac naginje nad list papira sišući vrh olovke. Madeleine ga gleda svijetlim i praznim očima. Mladić neprestance prevrće u ruci herc devetku. Bože mili!...
Teško ustajem; u ogledalu, iznad veterinarove lubanje, vidim kako promiče nečije neljudsko lice.
Još malo pa ću u kino.

Zrak mi čini dobro: nema okus šećera ni kiselkastog okusa vermuta. Ali, Bože, kako je hladno!
Pola osam je, nisam gladan a kino počinje tek u devet, što ću dotle? Treba brzo hodati da se ugrijem. Oklijevam: iza mene bulevar vodi u srce grada, do velikih svijetlećih nakita središnjih ulica, do palače Paramount, do robne kuće Jahan. To me ni najmanje ne privlači: vrijeme je za aperitiv; nagledao sam se već živih bića, pasa, ljudi, sve one mekane mase što se kreće sama od sebe.
Skrećem nalijevo, zabit ću se u onu rupu tamo dolje, na kraju niza plinskih svjetiljki: ići ću Bulevarom Victora Noira sve do Galvanijeve avenije: tamo nema ničeg drugog do kamenja i zemlje. Kamenje je tvrdo i ne miče se.
Ima jedan dosadan dio puta: na desnom nogostupu neka plinovita, siva masa prošarana svjetlima huči kao školjka: to je stari kolodvor. Njegovo je postojanje oplodilo prvih stotinu metara Noirova bulevara - od Bulevara Redute do Ulice Paradis - i porodila desetak kandelabera i četiri kavane, jednu do druge, »Klub željezničara« i tri druge koje obdan životare, ali se uvečer osvijetle i bacaju na kolnik pravokutnike svjetla. Tri puta se za redom kupam u žutoj svjetlosti, vidim neku staricu kako izlazi iz dućana kolonijalne robe i krojačkog pribora, namješta rubac na glavi i počinje trčati: sad je gotovo. Na rubu sam nogostupa u Ulici Paradis, kod zadnjeg kandelabra. Afaltna se traka naglo prekida. Na drugoj je strani ulice tama i blato. Prelazim preko Ulice Paradis. Desnom sam nogom zagazio u lokvu i smočio čarapu; počinje šetnja.
U ovom se dijelu Noirova bulevara ne stanuje. Podneblje je ovdje neugodno, tlo previše nezahvalno da bi se život ukorijenio i razvio. Tri pilane braće Soleil (braća Soleil darovala su izrezbareni drveni svod crkvi svete Cecilije na moru, što ih je stajalo sto tisuća franaka) otvorena su sa svim svojim vratima i prozorima na zapad, na ugodnu Ulicu Jeanne-Ber-the Coeuroy, koju ispunjaju zujanjem. Bulevaru Victora Noira okrenute su sve tri pilane leđima što su spojena zidovima. Te zgrade obrubljuju lijevi nogostup na dužini od četiristo metara: na njima nema nijednog prozora, čak ni tavanskog prozorčića.
Ovaj put sam zagazio objema nogama u jarak. Prelazim preko ulice: na drugoj strani samo jedna plinska svjetiljka, kao svjetionik na krajnjem rtu kopna, osvjetljava oštećenu, mjestimice i razvaljenu daščanu ogradu.
Na daskama još vise hrpe reklama. Lijepo lice prožeto mržnjom krevelji se na zelenoj pozadini isparanoj u obliku zvijezde; netko je iznad nosa nacrtao ufitiljene brkove. Na jednom drugom komadu može se još odgonetnuti riječ »čisto« ispisana bijelim slovima s kojih se cijede crvene kapi, možda kaplje krvi. Bit će da su ono lice i ta riječ bili na istom plakatu. Sad je plakat razderan, nema više prirodnih i željenih spona koje su ih vezale, ali je sama od sebe nastala jedna druga cjelina od iskrivljenih usta, kapljica krvi, bijelih slova na završetku riječi, reklo bi se da se tim tajanstvenim znacima nastoji izraziti nekakva kriminalna i nezasitna strast. Između dasaka vide se signalna svjetla uz željezničku prugu. Na daščanu ogradu nadovezuje se dugačak zid. Zid bez otvora, bez vrata, bez prozora, koji završava dvjesta metara dalje, uz neku kuću. Izašao sam izvan dometa kandelabra; ulazim u crnu rupu. Gledajući svoju sjenu pred nogama kako se gubi u mraku, imam dojam da uranjam u studenu vodu. Ispred sebe, na samom kraju, nazirem kroz slojeve tame blijedo ružičasto svjetlo: to je Galvanijeva avenija. Okrećem se; iza plinske svjetiljke, u daljini, opažam tračak svjetla: to je kolodvor sa svoje četiri kavane. Iza mene, ispred mene ima ljudi koji pijuckaju i kartaju se u krčmama. Ovdje je samo mrak. Vjetar mi izdaleka donosi na mahove sitan cilik zvonca. Šumovi iz kuća, brektanje automobila, povici, lavež, ne udaljuju se mnogo od osvijetljenih ulica, ostaju na toplom. Ali cilik zvonca prodire kroz tamu i dopire sve dovde: tvrđi je i ne doimlje se tako ljudski kao ostali šumovi.
Zastajem da osluhnem. Hladno mi je, zebu me uši; bit će da su mi pocrvenjele. Ali ne ćutim više sebe; zaokupila me čistoća što me okružuje; ništa ovdje ne živi, vjetar zavija, krute crte bježe u noć. Noirov bulevar nema nametljivi izgled buržujskih ulica koje očijukaju s prolaznicima. Nitko se nije potrudio da ga ukrasi: on je tek naličje. Naličje Ulice Jeanne-Berthe Coeuroy, Galvanijeve avenije. U blizini kolodvora žitelji Bouvillea paze još donekle na nj; čiste ga od vremena do vremena, radi putnika. Ali već malo dalje zapuštaju ga i on ide ravno, naslijepo, da se zasiječe u Galvanijevu aveniju. Grad je zaboravio na nj. Pokatkad projuri njime koja kamiončina zemljane boje dižući paklensku buku. Tu čak nema ni ubojstava jer nema ubojica ni žrtava. Noirov se bulevar doimlje neljudski. Poput minerala. Poput trokuta. Sva je sreća što u Bouvilleu postoji takav bulevar. Takvih bulevara obično ima samo u prijestolnicama, u Berlinu oko Neukölna ili tamo negdje oko Friedrichshaina - a u Londonu iza Greemvicha. Ravni i prljavi prolazi, na vjetrometini, sa širokim nogostupima bez drveća. Gotovo su uvijek izvan gradskih zidina, u onim čudnim četvrtima gdje se fabriciraju gradovi, nedaleko od teretnih kolodvora, tramvajskih remiza, klaonica, plinara. Dva dana nakon pljuska, dok je cijeli grad mokar na suncu i iz njega izbija vlažna toplina, ti su bulevari još sasvim hladni, čuvaju svoje blato i lokve. Imaju čak i lokve koje se nikad ne osuše, osim jedanput godišnje, u kolovozu.
Mučnina je ostala tamo, u onom žutom svjetlu. Sretan sam: ova je studen tako čista, ova je noć tako čista; nisam li i ja sam val ledena zraka? Nemati ni krvi ni limfa ni mesa. Otjecati ovim dugim kanalom put onog bljedila tamo. Biti samo studen.
Evo ljudi. Dvije sjene. Što rade ovdje?
Jedna ženica poteže muškarca za rukav i govori brzorečicom i sitnim glasom. Ne razumijem što govori, zbog vjetra.
- Hoćeš li već jednom zavezati? - pita je muškarac.
Ona i dalje govori. On je iznenada odgurne. Gledaju se neodlučno, a onda muškarac zabije ruke u džepove i odlazi ne obazirući se za sobom.
Izgubio se. Sad sam na svega tri koraka od žene. Odjednom iz nje izbije promukli i potmuli glas, prolomi se i ispuni svu ulicu strahovitom žestinom:
- Charles, molim te, znaš što sam ti rekla? Charles, vrati se, dosta mi je svega, strašno sam nesretna!
Prolazim toliko blizu nje da bih je mogao dotaknuti. To je... ma ne mogu vjerovati da ovo užareno meso, ovo lice zajapureno od boli?... Pa ipak, prepoznajem joj rubac, ogrtač i veliki madež boje vinskog taloga na desnoj šaci; to je zbilja ona, to je Lucie, čistačica. Ne usuđujem se ponuditi joj pomoć, ali moram joj pružiti priliku da je zatraži od mene u slučaju potrebe: polako prolazim mimo nje i gledam je. Ona pilji u mene, ali čini se da me ne vidi; reklo bi se da je izbezumljena od boli. Prolazim nekoliko koraka. Okrećem se...
Jest, to je ona, Lucie. Ali sva izobličena, izvan sebe, pati ludo, preko svake mjere. Zavidim joj. Stoji preda mnom, posve uspravna, raskriljenih ruku, kao da očekuje da bude stigmatizirana; otvara usta, guši se. Imam dojam da su zidovi na obje strane ulice porasli, da su se približili, da je ona na dnu bunara. Čekam trenutak-dva: bojim se da se ne stropošta na zemlju: odveć je slaba da podnese ovu silnu bol. Ali ne miče se, reklo bi se da se skamenila, kao i sve što je okružuje. Časak se pitam da se ipak nisam prevario u njoj, da nije možda tek sad otkrila preda mnom svoju pravu narav...
Tiho proštenje. Prinosi ruku grkljanu i iskolačuje oči u čudu. Ne, ona ne crpe iz sebe snagu za toliku patnju. Snaga joj dolazi izvana... iz ovog bulevara. Trebalo bi je uhvatiti za ramena, odvesti do svjetla, među ljude, u blage i ružičaste ulice: tamo se ipak ne može toliko patiti; tamo bi se smekšala, tamo bi joj se vratio njen pozitivni izraz i uobičajeni nivo patnje.
Okrećem joj leđa. Ipak ima sreću. Ja sam već tri godine previše spokojan. Ne mogu od ove tragične osamljenosti ništa preuzeti osim malko puste čistote. Odlazim.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 3:59 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



Četvrtak, pola dvanaest

Radio sam dva sata u čitaonici. Sišao sam u dvorište Hipotekarne banke da popušim lulu. Trg popločen pečenom ciglom. Stanovnici Bouvillea ponosni su na nj zato što potječe iz XVIII. stoljeća. Na početku Ulice Chamade i Ulice Suspedard stari lanci priječe prolaz vozilima. Dame u crnom, koje vode svoje pse u šetnju, šuljaju se ispod arkada, duž zidova. Malokad izađu na danje svjetlo, ali kradom bacaju djevojačke i zadovoljne poglede na kip Gustava Impetraza. Možda i ne znaju kako se zove taj brončani orijaš, ali vide po njegovu redengotu i cilindru da je iz boljeg društva. Cilindar drži u lijevoj ruci, a desnu je stavio na hrpu folijanata, pa im se čini kao da je to njihov djed na postolju, izliven u bronci. Ne moraju ga dugo gledati da bi shvatile da on misli kao i one, da misli točno kao i one o svim stvarima. U službi njihovih malih, uskogrudnih i tvrdokornih nazora, on je uložio svoj ugled i silnu učenost crpljenu iz folijanata koje pritišće svojom teškom rukom. Dame u crnom osjećaju olakšanje, pa se mogu mirne duše posvetiti kućanskim poslovima, izvoditi psa u šetnju: one nisu više dužne braniti one svete nazore, zdrave nazore koje su naslijedile od svojih otaca; ovaj je brončani muž postao njihov čuvar.
Velika enciklopedija posvetila je nekoliko redaka tom velikanu; lani sam ih pročitao. Postavio sam bio knjižurinu na podboj, kroz prozor sam gledao Impetrazovu zelenu lubanju. Doznao sam tako da je oko 1890. godine bio na vrhuncu uspjeha. Bio je nadzornik visokih škola. Slikao je zgodne sličice i napisao tri knjige: O popularnosti u starih Grka (1887), Rollinova pedagogija (1891) i Pjesnička oporuka (1899). Umro je 1902. godine, oplakan i ožaljen od svojih kolega i ljudi od ukusa.
Naslonio sam se na pročelje knjižnice. Potežem iz lule koja samo što se nije ugasila. Gledam neku staru damu kako bojažljivo izlazi iz galerije pod arkadama i promatra Impetraza produhovljenim i upornim pogledom. Odjednom se ohrabrila, pa prelazi preko dvorišta svom brzinom svojih nožica i zastaje načasak pred spomenikom mičući čeljustima. Zatim odlazi žurno dalje, crna na ružičastom taracu, i nestaje u pukotini zida.
Ovaj je trg možda bio veseo oko 1800. godine, sa svojim ružičastim opekama i kućama. Sad ima u sebi nešto suhoparno i opako, jedva primjetnu primjesu užasa. To je sve od tog dobrijana gore, na postolju. Kad su izlili tog sveučilišnog profesora u bronci, napravili su od njega zlog čarobnjaka.
Gledam Impetraza u lice. Nema očiju, tek nešto malo nosa i bradu nagrizenu onom čudnom gubom koja se katkad obori kao epidemija na sve kipove u četvrti. Pozdravlja me; na prsluku mu, u visini srca, velika svijetlozelena mrlja. Djeluje nezdravo i loše. Nije živ, nije, ali nije ni neživ. Iz njega izbija neka potmula sila: kao vjetar koji me otiskuje: Impetraz bi da me istjera iz dvorišta Hipotekarne banke. Ipak, neću otići dok ne popušim lulu.
Iza mene najednom izroni nečija velika, tanka sjena. Lecnem se.
- Oprostite, gospodine, nisam vam htio smetati. Vidio sam da mičete usnama. Sigurno ste ponavljali neke rečenice iz svoje knjige. - Nasmije se. - Bili ste u lovu na aleksandrince?
Zaprepašteno gledam Samouka. Ali čini se da se on čudi mojoj začuđenosti.
- Zar se čovjek ne mora, gospodine, kloniti aleksandrinaca u prozi?
Izgubio sam nešto u njegovim očima. Pitam ga što radi ovdje, u ovo vrijeme. Odgovara mi da ga je šef pustio s posla pa da je izravno došao u knjižnicu, da neće ni ručati, da će čitati dok se knjižnica ne zatvori. Ne slušam ga, ali čini mi se da se udaljio od svoje prvobitne teme jer odjednom čujem ove riječi:
- ... imati kao vi sreću da pišem knjigu.
Moram mu nešto odgovoriti.
- Sreću... - kažem pomalo sumnjičavo.
Nije shvatio smisao mog odgovora pa se brže ispravlja:
- Htio sam, gospodine, reći: zaslugu.
Penjemo se uza stube. Nekako mi se danas ne radi. Netko je ostavio na stolu Eugénie Grandet, knjiga je otvorena na dvadeset sedmoj stranici. Hvatam je bez razmišljanja, počinjem čitati dvadeset sedmu stranicu, prelazim na dvadeset osmu: nemam hrabrosti da je počnem čitati od početka. Samouk se žustrim korakom zaputio do polica uza zid; donosi sa sobom dvije knjige i stavlja ih na stol, poput psa koji je našao kost.
- Što to čitate?
Čini mi se da mi nerado odgovara: malo krzma i smeteno prevrće očima, a onda mi nekako suzdržano pruža obje knjige: Larbalétrierovu Treset i tresetište i Lastexovu Hitopadešu ili Korisnu naobrazbu. Pa što? Ne vidim razloga zašto se tako ustručava. Da umirim savjest, prolistam Hitopadešu i nalazim u njoj same uzvišene pouke.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 63767
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Možte odgovarati na teme u ovom forumu