Žan Pol Sartr

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Ići dole

Žan Pol Sartr - Page 3 Empty Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Avg 07, 2014 1:17 am

First topic message reminder :

[You must be registered and logged in to see this image.]

Veliki francuski mislilac i književnik Žan-Pol Sartr (1905–1980) živeo je u skladu sa svojim filozofskim principima, trudeći se da dosegne ideal intelektualne i emotivne nesputanosti. Život je posvetio aktivnom zalaganju za ostvarenje ljudskih sloboda, podržavajući borbu potlačenih naroda za nezavisnost i glasno istupajući protiv kolonijalnog ugnjetavanja i drugih vidova represije. Bio je pobornik alžirskog ustanka za oslobođenje od francuskog kolonijalizma, kubanske i mađarske revolucije, globalnih studentskih protesta ’68.
Kada je tokom demonstracija studenata u Parizu 1968. godine bio uhapšen, predsednik Francuske Šarl de Gol ga je pomilovao izjavivši: „Ne hapsite Voltera!“ Sartrovi politički stavovi tokom decenija mnogo puta su se menjali, ali se on uvek odlučno zalagao za odbranu i zaštitu poniženog i obespravljenog čoveka.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Žan Pol Sartr - Page 3 Empty Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 4:10 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



Šest sati navečer

Ne mogu reći da mi je odlanulo ni da sam zadovoljan; naprotiv, utučen sam. Ipak, postigao sam svoj cilj: znam ono što sam želio saznati; shvatio sam sve ono što sam doživio od siječnja. Nisam se oslobodio Mučnine i ne vjerujem da ću je se skoro osloboditi; ali ne trpim više, to više nije bolest ni prolazni hir: Mučnina sam ja.
Bio sam dakle maloprije u javnom parku. Korijen kestena zario se u zemlju baš ispod moje klupe. Nisam se više sjećao da je to korijen. Riječi su isparile, a s njima i značenje stvari, njihov način uporabe, sve one slabe oznake koje su ljudi urezali u njihove površine. Sjedio sam malko pogrbljen, pognute glave, sam pred onom crnom i kvrgavom masom, posve sirovom, koja me plašila. A onda mi je sinulo.
Presjekao mi se dah. Sve do ovih dana nisam ni slutio što znači »postojati«. Bio sam kao i drugi, kao oni koji se šetaju uz morsku obalu u proljetnoj odjeći. Govorio sam kao i oni: »More je zeleno; a ona bijela točka gore, ono je galeb«, ali nisam ćutio da sve to postoji, da je galeb »galeb koji postoji«; postojanje se ponajčešće krije. Postojanje je tu, oko nas, u nama, ono je mi, ne možemo ni riječi izustiti a da ne govorimo o njemu i, najposlije, ne dotičemo ga. Kad sam vjerovao da mislim na nj, po svoj prilici nisam ništa mislio, glava mi je bila prazna, ili mi je u njoj bila samo jedna riječ, glagol »biti«. Ili sam pak mislio... kako da kažem? Mislio sam na pripadnost, mislio sam da more pripada skupini zelenih predmeta, ili da je zelena boja jedna od osobina mora. Čak i kad sam gledao stvari, bio sam daleko od toga da mislim da one postoje: sve su mi one izgledale kao kulise. Uzimao sam ih u ruke, služio se njima kao alatom, predviđao sam njihov otpor. Ali sve se to zbivalo na površini. Da me tko upitao što je to postojanje, odgovorio bih mu u dobroj vjeri da postojanje nije ništa, da je to tek prazna forma koja se stvarima pridružila izvana a da nije promijenila ništa od njihove naravi. A sad eto: najednom je tu, jasna kao dan: postojanje se iznenada razotkrilo. Izgubilo je svoj bezazleni izgled nekakve apstraktne kategorije: ono je samo tijesto stvari, ovaj je korijen umiješen u postojanje. Ili, bolje reći, korijen, rešetkasta ograda parka, klupa, rijetka trava na travnjaku, sve je to isparilo; raznolikost stvari, njihova individualnost, puki je privid, caklina. Ta se caklina otopila, ostale su samo nesređene, goleme i meke mase - gole, nekakva grozna i razbludna golotinja.
Pazio sam da ne načinim ni najmanji pokret, ali nisam se morao micati da vidim iza drveća modre stupove i kandelaber glazbenog paviljona i Veledu usred lovorova grmlja. Svi su mi ti predmeti... kako da kažem? smetali; volio bih da ne postoje tako snažno, da postoje suhoparnije, apstraktnije, suzdržanije. Kesten mi se nametao pogledu. Bio je do pola visine pokriven zelenom gubom; crna i nabuhla kora doimala se poput kuhane kože. Tihi šum vode na Masqueretovoj fontani curio mi je u ušima i ugnijezdio se u njima ispunjavajući ih uzdasima; nosnice mi preplavio zelen i natruo zadah. Sve su se stvari polako, nježno prepuštale postojanju, kao one umorne žene što se prepuštaju smijehu i govore vlažnim glasom: »Smijeh je zdrav«; stvari su se prostirale jedne nasuprot drugima, kukavno priznavale svoje postojanje. Shvatio sam da nema sredine između nepostojanja i toga zanesenog obilja. Ako se već postoji, treba sve dotle postojati, do truleži, do nabuhlosti, do opscenosti. U jednom drugom svijetu kružnice i melodije zadržavaju svoje čiste i krute crte. A postojanje je popuštanje. Drveće, modri stupovi u noći, sretno hroptanje fontane, snažni mirisi, izmaglice topline što lebde u studenu zraku, riđokos čovjek što probavlja hranu na klupi: sve to drijemanje, sve to probavljanje uzeto zajedno doimalo se pomalo smiješno. Smiješno... ne, nije ipak išlo tako daleko, ništa što postoji ne može biti smiješno; bijaše to kao neka rasplinuta, gotovo nedohvatna analogija sa stanovitim vodviljskim situacijama. Svi smo skupa bili hrpa postojećih stvari, smetenih, zbunjenih samim sobom, nismo imali ni najmanjeg razloga da budemo tu, ni jedni ni drugi, pa je svaka postojeća stvar, smušena, pomalo uznemirena, osjećala da je suvišna u odnosu na druge. Suvišni: to je bio jedini odnos koji sam mogao uspostaviti između tog drveća, te rešetkaste ograde, tog šljunka. Uzalud sam pokušavao izbrojiti stabla kestenova, odrediti im položaj prema Veledi, usporediti im visinu s visinom platana: svako je od njih izmicalo odnosima u koje sam ih nastojao uključiti, izdvajalo se, prelijevalo. Naslućivao sam proizvoljnost tih odnosa (koje sam uporno htio održati da bih odgodio rasap ljudskog svijeta, mjera, količina, smjerova); nisu više prianjali uz stvari. Suvišan je bio kesten, tu preda mnom, malo lijevo od mene. Suvišna je bila Veleda...
Pa i ja - onako mlitav, malaksao, opscen, prežvakavajući, preglavljujući mutne misli - i ja sam bio suvišan. Na svu sreću, nisam to osjećao, uglavnom sam shvaćao, ali mi je bilo nelagodno jer sam se bojao da ću to oćutjeti (pa i sad se još toga bojim - bojim se da me to ne šćapi odostraga za glavu i da me ne podigne uvis kao val iz dubine). Nejasno sam pomišljao da svršim sa sobom, da uništim bar jednu od tih suvišnih opostojnosti. Ali čak bi i moja smrt bila suvišna. Suvišan bi bio moj leš, moja krv na ovom šljunku, među ovim biljkama, u dnu ovoga nasmiješenog perivoja. I izjedeno bi meso bilo suvišno u zemlji koja bi ga primila, suvišne bi bile i moje kosti, napokon očišćene i oglodane, čiste i jasne poput zubi: bio bih suvišan na vijeke vjekova.


Riječ Apsurd izlazi sad ispod moga pera; maloprije, u parku, nisam je našao, a nisam je ni tražio, nije mi trebala: mislio sam bez riječi, o stvarima, sa stvarima. Apsurd nije bila ideja u mojoj glavi ni dah glasa, nego ona mrtva zmijurina pod mojim nogama, ona drvena zmijurina. Zmijurina, ili šapa, ili korijen, ili jastrebova pandža, nije važno što. I premda ništa nisam jasno formulirao, shvatio sam da sam našao ključ Postojanja, ključ svojih Mučnina, svoga vlastitog života. I doista, sve što sam nakon toga uspio dokučiti, svodi se na taj osnovni apsurd. Apsurd: opet jedna riječ; natežem se s riječima, a tamo sam doticao samu stvar. Ali htio bih ovdje utvrditi apsolutni karakter tog apsurda. Jedna gesta, jedan događaj u malom šarenom svijetu ljudskom tek su relativno apsurdni: u odnosu na okolnosti koje ih prate. Riječi su jednog luđaka, recimo, apsurdne u odnosu na situaciju u kojoj se on nalazi, ali ne i u odnosu na njegovo ludilo. A ja sam maloprije doživio nešto apsolutno: apsolutno ili apsurdno. Nema ničega prema čemu ovaj korijen ne bi bio apsurdan. Oh! Kako bih to mogao iskazati riječima? Apsurdno: u odnosu na šljunak, na busenje žute trave, na osušeno blato, na stablo, na nebo, na zelene klupe. Apsurdno, nesvodivo; ničim - čak ni dubokim i tajnim ludilom prirode - ne može se to objasniti. Očito je da nisam znao sve, nisam vidio klicu kako se razvija ni stablo kako raste. Ali pred onom debelom hrapavom šapom, ni znanje ni neznanje nisu ništa značili: svijet tumačenja i razloga nije svijet postojanja. Kružnica nije apsurdna, ona se može lijepo protumačiti okretanjem pravca oko jednog njegova kraja. Ali ni kružnica ne postoji. Onaj je korijen, naprotiv, postojao utoliko što ga nisam mogao objasniti. Onako kvrgav, nepomičan, bezimen, on me fascinirao, ispunjavao mi oči, neprestano me navodio na svoje postojanje. Uzalud sam ponavljao: »To je korijen« - više mi ništa nije pomagalo. Bilo mi je jasno da se ne može prijeći s njegove funkcije korijena kao crpke na to, na tu tvrdu i čvrstu tuljansku kožu, na taj uljeviti, žuljeviti i uporni izgled. Funkcijom se ništa nije moglo objasniti: ona je pomagala da se općenito shvati što je to korijen, ali nipošto ovaj korijen ovdje. Taj korijen, sa svojom bojom, svojim oblikom, svojim ukrućenim gibanjem, bio je... ispod svakog tumačenja. Svaka mu je njegova osobina donekle izmicala, tekla izvan njega, napol se ukrutila, gotovo i sama postala stvar; svaka je od njih bila suvišna u ovom korijenu, a čitavo je deblo sad ostavljalo dojam da se giba pomalo izvan sebe, da se potire, da se gubi u jednom čudnom ekscesu. Zagrebao sam petom po toj crnoj pandži: htio sam je malo oguliti. Onako, ni zbog čega, iz prkosa, da na toj uštavljenoj koži izazovem apsurdno rumenilo ogrebotine: da se poigram s apsurdom svijeta. Ali, kad sam povukao nogu, vidio sam da je kora ostala crna.
Crna? Oćutio sam kako je ta riječ splasnula, kako neobično brzo gubi svoj smisao. Crna? Korijen nije bio crn, nije komad drva bio crne boje - bilo je to... nešto drugo: crna boja ne postoji, kao ni kružnica. Pogledao sam korijen: je li korijen više nego crn ili je približno crn? Ali uskoro sam se prestao pitati jer sam imao dojam da sam na poznatom terenu. Da, već sam prije isto ovako uznemireno istraživao neimenovane predmete, već sam prije nastojao - uzalud - steći nekakav pojam o njima: i već sam prije oćutio kako mi njihove osobine, hladne i inertne, izmiču, sipe kroz prste. Adolphove naramenice neku večer, u »Klubu željezničara«, nisu bile ljubičaste. Ponovo sam ugledao u duhu one dvije neodredive mrlje na košulji. A oblutak, onaj famozni oblutak, povod svoj ovoj priči: nije bio... nisam se dobro sjećao što nije htio biti. Ali nisam zaboravio njegov pasivni otpor. Pa Samoukova ruka; jednog sam je dana prihvatio i stisnuo u knjižnici, a poslije sam imao dojam da to zapravo nije bila ruka. Pomislio sam na debela bijela crva, ali nije bila ni to. Pa ona dvojbena prozirnost krigle piva u kavani Mably. Dvojbeni - eto što su bili oni zvukovi, mirisi, okusi. Dok su vam bježali ispred nosa kao zečevi istjerani iz zaklona, ako niste na njih baš dobro pazili, mogli ste pomisliti da su posve obični i umirljivi, mogli ste pomisliti da na svijetu postoji pravo plavetnilo, pravo crvenilo, pravi miris badema ili ljubice. Ali čim biste ih časkom zadržali, to je osjećanje lagode i sigurnosti ustupalo mjesto dubokoj nelagodi: boje, osjeti okusa, mirisa nisu nikad bili pravi, nisu nikad bili oni sami i ništa drugo. Najobičnija, najnesvodivija osobina imala je u sebi nečeg suvišnog u odnosu na samu sebe, u svom srcu. Ta crna boja, tu uz moju nogu, nije se toliko doimala crno koliko se doimala kao zbrkan napor da zamisli crnu boju netko tko je nikad nije vidio i tko se u tom zamišljanju ne može zaustaviti, tko zamišlja neko višeznačno biće s onu stranu boja. To bi također bilo nalik na neku boju, ali isto tako i na... neku modricu ili pak na neku izlučinu, na mastan znoj na runu - i na nešto drugo, recimo na neki miris što se pretvara u miris kojim je ovo nervozno drvo premazano kao caklinom, u okus prežvakanog slatkog vlakna. Ja jednostavno nisam vidio tu crnu boju: vid je apstraktni izum, pročišćena, pojednostavljena predodžba, ljudska predodžba. Ta crna boja, amorfno i mlitavo prisuće, preplavljivalo je već izdaleka vid, njuh i okus. Ali to se obilje prometalo u zbrku i na kraju nije više bilo ništa jer je bilo suvišno.
Taj je trenutak bio izvanredan. Sjedio sam tako, nepomičan i sleđen, utonuo u strahovitu ekstazu. Ali u samim njedrima te ekstaze pomolilo se nešto novo; pojmio sam Mučninu, posjedovao sam je. Istini za volju, nisam tada sebi formulirao svoja otkrića. Ali mislim da mi sad ne bi bilo teško izraziti ih riječima. Bitna je kontingencija29. Hoću da kažem da postojanje, po svojoj definiciji, nije nužda. Postojati znači jednostavno biti tu; sve ono što postoji pojavljuje se, može se sresti, ali se nikad ne može izvesti iz nečega. Mislim da ima ljudi koji su to shvatili. Samo što su oni pokušali nadvladati tu kontingenciju izmišljanjem jednog nužnog bića koje je stvorilo sama sebe. Međutim, nijednim se nužnim bićem ne može objasniti postojanje: kontingencija nije opsjena, privid koji se može odagnati; ona je apsolut i, prema tome, potpuna bezrazložnost. Sve je bezrazložno, ovaj park, ovaj grad i ja sam. Kad čovjek to slučajno spozna, okrene mu se želudac i sve mu se zavrti pred očima, kao meni neku večer u »Klubu željezničara«: i eto vam Mučnine; eto onog što Gadovi - oni sa Zelenog brijega i drugi - nastoje svojom predodžbom o pravu sakriti pred samim sobom. Kakva bijedna laž: nitko nema tog prava; oni su posve bezrazložni, kao i drugi ljudi, ne polazi im za rukom da se ne osjećaju suvišni. U samima sebi, u potaji, suvišni su, što će reći amorfni i neodređeni, žalosni.
Koliko je potrajala ta opčinjenost? Ja sam bio korijen onoga kestena. Ili, bolje reći, bio sam sva svijest o njegovu postojanju. Još odvojen od njega - zato što sam ga bio svjestan - a opet i izgubljen u njemu, ništa drugo do on. Nelagodna svijest koja se ipak svom težinom, izbačena iz ravnoteže, nalegla na onaj komad nepomičnog drva. Vrijeme je stalo: do mojih nogu mala crna lokva; nakon tog trenutka ništa više nije moglo nadoći. Želio sam se otrgnuti od ovoga groznog užitka, ali nisam mogao ni zamisliti da je to moguće; bio sam unutra; crno deblo nije prolazilo, ostajalo je tu, u mojim očima, kao što i prevelik zalogaj zapne u grlu. Nisam ga mogao ni prihvatiti ni odbiti. Uz cijenu kakvog napora podigoh pogled? Jesam li ga uopće podigao? Nisam li se možda, bolje reći, načas rasplinuo da bih se trenutak nakon toga iznova rodio zabačene glave i očiju uprtih uvis? Zaista nisam bio svjestan tog prijelaza. Ali odjednom nisam više mogao misliti na postojanje korijena. Korijen se izgubio, uzalud sam ponavljao sam sebi: on postoji, još je tu, ispod klupe, do moje desne noge, ništa mi više to nije značilo. Postojanje nije nešto što se može misliti izdaleka: postojanje vas mora iznenada obuzeti, mora se zaustaviti na vama, mora vam pritiskati srce kao kakva krupna nepomična životinja - inače nema ništa od toga.
Nije više bilo ničega, oči su mi bile prazne i radovao sam se svom izbavljenju. A onda, iznenada, počelo se nešto micati pred mojim očima, lagano i nesigurno gibanje: vjetar je tresao vršikom drveta.
Nije mi bilo mrsko vidjeti da se nešto miče, to me odvratilo od svih onih nepomičnih postojanja koja su me gledala poput ukočenih očiju. Gledajući grane kako se njišu, rekao sam sam sebi: pokreti nikad ne postoje posvema, oni su prijelazi, posrednici između dva postojanja, nenaglašeni taktovi. Spremao sam se gledati ih kako izranjaju iz ništavila, malo-pomalo dozrijevaju i bujaju; tad bih napokon zatekao postojanja u času njihova nastanka.
Nije prošlo ni tri sekunde a već su mi se sve nade raspršile. Na onim zanjihanim granama koje su pipale oko sebe kao slijepci nisam uspio obaviti »prijelaz« u postojanje. Ta je ideja o prijelazu također ljudska izmišljotina. Suviše jasna ideja. Svi su se oni sitni pokreti izolirali, izdvajali se za se. Prelijevali su se na sve strane preko grana i grančica. Kovitlali su se oko tih suhih ruku, okruživali ih malim ciklonima. Dakako da je pokret nešto drugo nego stablo. Pa ipak je pokret apsolut. Stvar. Oči su mi uvijek nailazile na punoću. Sve je vrvjelo od postojanja na vršcima grana, od postojanja što su se neprestano obnavljala, a nikad nisu nastajala. Postojeći se vjetar spustio na stablo kao kakva velika muha, a stablo je zadrhtalo. Ali ta drhtavica nije bila osobina u nastajanju, prijelaz s mogućnosti na čin; drhtavica je bila stvar; ta se stvar-drhtavica pretakala u stablo, spopadala ga, tresla i iznenada napuštala, odlazila dalje da se vrti oko same sebe. Sve je bilo puno, sve je bilo djelatno, nije bilo nenaglašenih taktova, sve se, pa čak i najneznatniji trzaj, sastojalo od postojanja. A sve ono što je postojalo i što je djelovalo oko stabla nije niotkud dolazilo niti je ikamo odlazilo. Odjednom je sve to postojalo, a onda, isto tako nenadano, nije više postojalo: postojanje nema pamćenja; ne čuva ništa od onih nestalih - čak ni spomen. Postojanje je posvuda, beskrajno, suvišno, uvijek i posvuda; postojanje - uvijek ograničeno samim postojanjem. Svalio sam se na klupu, ošamućen, dotučen tim obiljem bića bez porijekla: posvuda pupanje, rascvjetavanje, u ušima mi je zujalo od postojanja, i sama mi je put drhturila i otvarala se, prepuštala se općem cvjetanju, bilo je to upravo odvratno. Pomislih: »Ama, čemu, čemu tolika postojanja kad su sva slična jedna drugima?« Čemu toliko posve jednakih stabala? Toliko propalih postojanja pa ponovo tvrdokorno nastalih, pa ponovo propalih - poput nespretnih pokušaja kukca što se prevrnuo na leđa? (Ja sam bio jedan od tih pokušaja.) To se obilje nije doimalo kao izdašnost, naprotiv. Ono je bilo turobno, boležljivo, sputano samim sobom. Ta stabla, ta velika nezgrapna tijela... Nasmijao sam se jer sam se odjednom sjetio veličanstvenih proljeća opisanih u knjigama, punih krhanja, pucanja, silnih pupanja. Ima glupana koji vam naklapaju nešto o volji za moć i borbi za opstanak. Pa zar nisu nikad pogledali nijednu životinju ni stablo? Htjeli bi da ovu platanu s njenim prolisinama, ovaj natruli hrast shvatim kao mlade, svježe snage što streme put neba! Pa ovaj korijen? Njega bi valjda trebalo da prikažem kao pohlepnu pandžu što razdire zemlju i otima joj hranu?
Ne može se gledati na stvari na taj način. Klimavosti, slabosti, toga ima. Stabla su lebdjela. Stremljenje put neba? Prije će biti da je to klonulost; svakog sam časa očekivao da ću ugledati kako se debla nabiru kao uvele šibe, kako se krive i padaju na tlo, na crnu i mekanu nabranu zemlju. Njima nije bilo do postojanja, samo što nisu mogli ništa drugo, u tome je vic. I zato su tiho pomalo kuhali, bezvoljno; sok se polagano penjao kroz žile, preko volje, a korijeni su se polako zarivali u zemlju. Ali činilo se da su svakog trenutka spremni da naprečac odustanu od svega i propadnu. Umorna i stara, ta su stabla i dalje postojala, nevoljko, samo zato što su bila preslaba da uginu jer im je smrt mogla doći samo izvana: jedino glazbeni napjevi ponosito nose u sebi svoju smrt kao unutarnju nuždu; samo što oni ne postoje. Sve što postoji rađa se bez razloga, produžuje se iz slabosti i ugiba pukim slučajem. Zavalio sam se na klupu i sklopio oči. Ali slike su se u tili čas uzbunile, skočile i ispunile mi zatvorene oči postojanjima: postojanje je punina koju čovjek ne može napustiti.
Neobične slike. Prikazivale su svu silu stvari. Ne pravih stvari nego onih drugih koje nalikuju na njih. Drvenih predmeta koji nalikuju na stolice, na klompe, i drugih predmeta koji nalikuju na biljke. Pa onda dva lica: lica onog para što je ručao nedaleko od mene prošle nedjelje u gostionici Vezelize. Masna, vruća, senzualna, apsurdna, crvenih ušiju. Vidio sam ženina ramena i dojke. Golo postojanje. To dvoje - odjednom sam se zgrozio - to dvoje i dalje postoje negdje u Bouvilleu; negdje - usred kakvih sve vonjeva? - one se slatke dojke i dalje trljaju o čistu tkaninu, i dalje su utegnute u čipku, i žena i dalje osjeća da joj dojke postoje u grudnjaku, misli: »Moje sise, moje lijepe jabuke«, i tajanstveno se smješka pazeći na bujanje svojih dojki koje je škakljaju, a onda kriknem i prenem se razrogačenih očiju.
Jesam li možda sanjao to golemo prisuće? Bilo je tu, ležalo je na parku, oborilo se na drveće, posve meko, posve ljepljivo, vrlo gusto, kao pekmez. A ja sam bio u njemu, sa cijelim parkom? Bojao sam se, ali sam se ponajviše ljutio, to mi se činilo tako blesavo, tako neumjesno, mrzio sam tu gnusnu marmeladu. A bilo je te marmelade napretek! Penjala se sve do neba, posvuda se širila, sve je ispunila svojom želatinoznom masom, vidio sam slojeve i slojeve te marmelade, mnogo dalje od granica parka i od kuća i od Bouvillea, nisam više bio u Bouvilleu niti igdje drugdje, lebdio sam. Nisam se čudio, dobro sam znao da je to Svijet, goli golcati Svijet koji se iznenada pojavio, a ja sam se gušio od srdžbe na to golemo apsurdno biće. Nisam se više mogao ni pitati otkud sve to, ni kako je došlo do toga da postoji jedan svijet, umjesto da ne postoji ništa. To sve nije imalo smisla, svijet je bio posvuda prisutan, sprijeda, straga. Prije njega nije bilo ničega. Ničega. Nije bilo trenutka u kojem on nije mogao postojati. Upravo me to ozlojeđivalo: posve je pouzdano da nije bilo nikakva razloga da ovo postoji, ova tekuća ličinka. Ali nije bilo moguće da ne postoji. Bilo je to nepojmljivo: da bi zamislio ništavilo, čovjek je već morao biti tu, usred svijeta, širom otvorenih očiju i živ; ništavilo je bilo samo ideja u mojoj glavi, postojeća ideja što lebdi u tom beskraju: to se ništavilo nije pojavilo prije postojanja, bilo je to postojanje kao i svako drugo i nastalo je poslije mnogih drugih postojanja. Uzviknuh: - Kakva gnusoba, kakva gnusoba! - i stresoh se ne bih li se otresao te ljepljive gnusobe, ali se ona nije dala, a toliko je bilo toga, na tone i tone postojanja, neizmjerno mnogo: gušio sam se usred te beskrajne nevolje. A onda, odjednom, park se ispraznio kao kroz neku veliku rupu, svijet je nestao isto onako kao što se bio i pojavio, ili sam se pak ja probudio - kako bilo da bilo, nisam ga više vidio; oko mene je ostalo nešto žute zemlje iz koje je virilo suho granje ustremljeno uvis.
Ustao sam i pošao. Kad sam došao do rešetkastih vrata, okrenuo sam se. Tad mi se park nasmiješio. Naslonio sam se na vrata i dugo ga promatrao. Smiješak drveća, lovorova žbunja, sve je to nešto značilo; u tome je bila prava tajna postojanja. Sjetio sam se kako sam jedne nedjelje, prije nepuna tri tjedna, zapazio već na stvarima nekakav urotnički izraz. Je li možda meni bio upućen? Zlovoljno sam pojmio da to nikako ne mogu izvesti načistac. Nikako. Međutim, to je bilo tu, sličilo je pogledu. Bilo je tu, na kestenovu deblu... bio je to sam kesten. Reklo bi se da su stvari misli koje zastajkuju na putu, koje se zaboravljaju, koje zaboravljaju što su htjele misliti i koje su ostale tako, njišući se amo-tamo, s nekim smiješnim sitnim značenjem kojem nisu dorasli. To me sitno značenje razdraživalo: nisam ga mogao odgonetnuti, sve kad bih ostao i sto sedam godina naslonjen na vrata; naučio sam o postojanju sve što sam mogao. Pošao sam dalje, vratio se u hotel, i evo, sve to zapisao.


Obnoć

Odluka je pala: nemam više razloga ostajati u Bouvilleu jer ne pišem više knjigu; preselit ću se u Pariz. U petak ću otputovati vlakom u pet sati, a u subotu ću se vidjeti s Anny; mislim da ćemo provesti nekoliko dana zajedno. Zatim ću se vratiti ovamo da sredim neke poslove i spremim se za selidbu. Najkasnije do 1. ožujka nastanit ću se zastalno u Parizu.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Žan Pol Sartr - Page 3 Empty Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 4:11 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]




Petak

U »Klubu željezničara«. Vlak mi kreće za dvadeset minuta. Gramofon. Snažan dojam pustolovine.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Žan Pol Sartr - Page 3 Empty Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 4:12 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]




Subota

Anny mi otvara vrata u dugoj, crnoj haljini. Dakako da mi ne pruža ruku niti me pozdravlja. Nisam ni izvadio desnu ruku iz džepa ogrtača. Kaže mi brzorečicom i pomalo prkosno, samo da izbjegne formalnosti:
- Ulazi i sjedaj kamo god hoćeš, samo ne u onu fotelju kraj prozora!
To je ona, ista kao i nekad. Opustila je ruke niz tijelo, lice joj je mrzovoljno, zbog čega se nekad doimala kao šiparica. Ali sad više nije nalik na djevojčicu. Udebljala se, ima bujne dojke.
Zatvara vrata za mnom i zamišljeno govori sama sebi:
- Ne znam hoću li sjesti na krevet.
Napokon se svali na neku vrstu škrinje pokrivene sagom. Promijenio joj se i hod: kreće se nekako veličanstveno tromo, pa ipak i donekle ljupko: reklo bi se da je smeta nedavno stečena debljina. Pa ipak, usprkos svemu, to je doista ona, to je zaista Anny.
Iznenada prasne u smijeh.
- Što se smiješ?
Kao i obično, ne odgovara mi odmah, a na licu joj se pojavi svadljiv izraz.
- Reci mi zašto se smiješ?
- Zbog tog tvog širokog osmijeha kojim si se okitio čim si ušao. Držiš se kao otac koji je upravo udomio kćer. Hajde, što sad tu stojiš! Odloži ogrtač i sjedni! Da, možeš i tu ako hoćeš.
Nastaje šutnja koju Anny ne pokušava prekinuti. Kako je ova soba gola! Nekad je Anny nosila na sva svoja putovanja golem kovčeg pun šalova, turbana, svilenih rubaca, japanskih maska, kičastih sličica. Čim bi stigla u hotel - pa makar i samo na jednu noć - prva joj je briga bila da otvori taj kovčeg i izvadi iz njega sve svoje blago, pa da ga povješa na zidove, objesi o svjetiljke, prostre na stolove ili po podu, u skladu s nekim svojim zamršenim i promjenljivim redom; za manje od pola sata najbanalnija bi soba dobila nekakav teški i senzualni, gotovo nesnosni osobni pečat. Možda joj se taj kovčeg negdje zametnuo, ostao u kolodvorskoj garderobi?... Ova hladna soba, s odškrinutim vratima kupaonice, ima u sebi nešto zlokobno. Nalik je na moju sobu u Bouvillcu, samo što je malo raskošnija i žalosnija.
Anny se još smije. Poznat mi je taj njen sitni, vrlo visoki i pomalo nazalni smijeh.
- E pa, ti se zbilja nisi promijenio. Što sad to tako unezvijereno tražiš?
Smješka se, ali me mjerka gotovo neprijateljski radoznalim pogledom.
- Samo sam pomislio da ova soba ne izgleda kao da ti u njoj boraviš.
- Ma nemoj? - odgovara mi prilično neodređeno.
Opet muk. Sjela je na krevet, vrlo blijeda u toj svojoj crnoj haljini. Nije podrezala kosu. Neprestano me mirno gleda, pomalo uzvijenih obrva. Nema mi dakle što reći. Zašto me onda pozvala? Ova je šutnja nepodnošljiva.
Odjednom kukavno izustim:
- Drago mi je što te vidim.
Posljednja mi je riječ zapela u grlu: ako je to sve što joj imam kazati, bolje bi bilo da sam šutio. Jamačno će se naljutiti. Predvidio sam bio da će prva četvrt sata biti mučna. Pa i nekad, kad bih se ponovo vidio s Anny, makar i nakon svega dvadeset i četiri sata, pa bilo to i ujutro nakon buđenja, nikad nisam znao naći riječi koje je ona očekivala od mene, riječi koje bi pristajale njenoj haljini, vremenskim prilikama, posljednjim riječima koje smo bili izmijenili prethodne večeri. Što bi ona zapravo htjela? To zbilja ne znam.
Podižem pogled. Gleda me nekako nježno.
- Ti se dakle uopće nisi promijenio? Ostao si isto onako glup?
Lice joj izražava zadovoljstvo. Ali kako umorno djeluje!
- Ti si pravi miljokaz - opet će ona - miljokaz uz rub ceste. Nepokolebljivo stalno nešto tumačiš, i tumačit ćeš do kraja života, da je Melun dvadeset sedam kilometara daleko, a Montargis četrdeset i dva. Eto zašto si mi toliko potreban.
- Ja da sam tebi potreban? A jesam li ti bio potreban ove četiri godine koliko te nisam vidio? E pa, ako jesam, onda si bila vrlo diskretna.
Rekao sam joj to smješkajući se: inače bi još mogla pomisliti da se ljutim. Osjećam koliko mi je taj smiješak na usnama namješten, nelagodno mi je.
- Kako si ti glup! Dabome da nemam potrebe da te vidim, ako si to htio reći. Pa znaš valjda da nisi osobito naočit. Osjećam potrebu da ti postojiš i da se ne mijenjaš. Ti si kao onaj metar od platine što se čuva negdje u Parizu ili okolici. Ne vjerujem da je itko ikad poželio da ga vidi.
- E, tu se varaš.
- Pa dobro, nije važno, ja bar nisam poželjela. U svakom slučaju, drago mi je što znam da on postoji, i da iznosi točno desetmilijunski dio četvrtine jednog meridijana. Toga se sjetim svaki put kad se nešto mjeri u nekom stanu, ili kad kupujem štofove na metar.
- Ma nemoj? - rekoh hladno.
- Ali, znaš, ja bih o tebi mogla vrlo lako misliti samo kao o nekoj apstraktnoj vrlini, nekoj vrsti granice. Možeš mi biti zahvalan svaki put kad se sjetim tvog lica.
Evo opet jedne od onih aleksandrinskih rasprava u koje sam se nekad morao upuštati, dok sam osjećao obične i vulgarne želje kao, primjerice, da joj kažem da je volim, da je zagrlim. Danas ne osjećam nikakve želje, osim možda da je gledam i šutim, da nijemo pojmim svu važnost ovoga izvanrednog događaja: što Anny sjedi sučelice meni. A je li za nju ovaj dan kao i svi drugi? Njoj ruke ne dršću. Bit će da mi je imala što reći onog dana kad mi je pisala - ili je možda posrijedi bio tek hir? Sad o tome nema više ni zbora.
Odjednom mi se nasmiješi tako bjelodano nježno da mi suze navru na oči.
- Mislila sam na tebe mnogo češće nego na onaj metar od platine. Nema dana da ne mislim na tebe. I da te se ne sjećam do u tančine.
Ustaje, prilazi mi i naslanja se rukama na moja ramena.
- Nemoj mi samo reći da si se ti sjećao mog lica, ti koji stalno nešto kukaš.
- To je lukavo od tebe - rekoh - jer vrlo dobro znaš da imam slabo pamćenje.
- Priznaješ dakle da si me potpuno zaboravio? Bi li me prepoznao na ulici?
- Naravno da bih. Nije o tome riječ.
- Jesi li se bar mogao sjetiti koje mi je boje kosa?
- Kako da ne! Plava!
Ona se nasmije.
- Kako si to ponosno rekao! Sad kad mi vidiš kosu, nije ti bilo teško.
Naglom kretnjom ruke prođe mi kroz kosu.
- A tebi je kosa riđa - reče oponašajući mi glas. - Kad sam te prvi put vidjela, sjećam se, to neću nikad zaboraviti, nosio si nekakav mekani šešir koji je vukao na sljezovu boju, što se nikako nije slagala s tvojom riđom kosom. Bilo te je žalosno gledati. Gdje ti je šešir? Da vidim imaš li još tako loš ukus.
- Ne nosim ih više.
Ona potiho zazviždi iskolačivši oči.
- Nisi se valjda sam tome dosjetio? Jesi? E pa, čestitam. Naravno! Samo trebalo se toga sjetiti. Ta tvoja kosa ništa ne podnosi, tuče se sa šeširima, s podstavama fotelja, pa čak i s tapetama na zidu kad se zatekneš pred njima. Ili bi morao šešir nabiti na oči kao onaj engleski pusteni šešir što si ga kupio u Londonu. Svu si svoju grivu sakrio pod njega, pa se nije više znalo imaš li uopće kose. - Nadoda odlučnim tonom kojim se okončavaju stari sporovi: - Nikako ti nije pristajao.
Ne znam više o kojem je šeširu riječ.
- Pa zar sam ja možda tvrdio da mi pristaje?
- Dakako da jesi! Neprestano si mi o tome kvocao. I potajno se gledao u ogledalima kad si mislio da te ne vidim.
To me njeno poznavanje prošlosti ubija u pojam. Čak bi se reklo da se ona ničeg i ne prisjeća, u glasu joj nema onog raznježenog i dalekog prizvuka kakav je uobičajen u takvim časovima. Reklo bi se da govori o nečemu što se danas zbilo, ili u najgorem slučaju jučer; potpuno je očuvala živa i svježa svoja negdašnja mišljenja, tvrdoglava uvjerenja, pizme. Što se mene tiče, sve je, naprotiv, utonulo u poetsku nejasnoću; spreman sam na sve moguće ustupke.
Odjednom mi reče bezbojnim glasom:
- Vidiš da sam se udebljala, ostarjela, moram se njegovati.
Tako je. I kako umorno djeluje! Tek što sam zaustio, ona naglo dodaje:
- Igrala sam u kazalištu, u Londonu.
- S Candlerom?
- Ma ne, s kakvim Candlerom! Eto, to je slično tebi. Ti si sebi uvrtio u glavu da ću ja igrati s Candlerom. Koliko ti puta moram reći da je Candler dirigent? Ne, nego u jednom malom kazalištu, na Soho Squareu. Igrali smo Emperora Jonesa30, komade Seana O’Caseya, Syngea i Britanika.
- Britanika31? - rekoh u čudu.
- Da, da, Britanika. Zato sam ih i ostavila. Ja sam im dala ideju da postave Britanika, a oni su htjeli da ja igram Juniju.
- Pa što?
- E pa, ja sam, naravno, mogla igrati samo Agripinu.
- I što sad radiš?
Nisam je smio to pitati. S lica joj se izgubi svaki trag života. Ipak mi odmah odgovori:
- Ne igram više. Putujem. Uzdržava me jedan tip. - Osmjehne se. - Ah! Ne gledaj me tako brižno, nije to nikakva tragedija. Pa uvijek sam ti govorila da ne bih imala ništa protiv da me tko uzdržava. Uostalom, tip je star, ne gnjavi me.
- Je li Englez?
- Ma što te briga? - reče mi razdražljivo. - Nećemo sad o tom frajeru. On bar nije važan ni tebi ni meni. Hoćeš li čaja?
Odlazi u kupaonicu. Čujem je kako hoda tamo-amo, kako premeće posuđe i razgovara sa samom sobom; resko i nerazgovijetno nešto mrmlja. Na noćnom stoliću uz krevet leži joj, kao i uvijek, jedan svezak Micheletove Povijesti Francuske. Sad tek primjećujem da je iznad kreveta objesila fotografiju, jednu jedinu, reprodukciju portreta Emily Bronte što ga je naslikao njezin brat.
Anny se vrati i iznenada mi reče:
- A sad mi pričaj o sebi!
Zatim opet nestaje u kupaonici. Ovoga se ipak sjećam, unatoč slabom pamćenju: često mi je postavljala ovakva izravna pitanja koja su me silno smetala, zato što sam u njima osjećao u isti mah iskreno zanimanje i želju da što prije svrši s tim. Bilo kako mu drago, nakon ovoga pitanja nema više dvojbe da želi nešto od mene. Ovo je sve dosad bio tek uvod: samo da se otarasi onoga što bi joj moglo smetati; najprije ćemo srediti sporedna pitanja: »A sad mi pričaj o sebi!« Uskoro će progovoriti o sebi. Odjednom nemam više uopće volje da joj pripovijedam o sebi. Čemu? Mučnina, strah, postojanje... Najbolje će biti da sve to zadržim za sebe.
- Hajde, požuri se! - dovikuje mi kroz vrata.
Vraća se sa čajnikom.
- Što radiš? Jesi li stalno u Parizu?
- U Bouvilleu sam.
- U Bouvilleu? Zašto? Nisi se valjda oženio?
- Oženio? - lecnuh se.
Vrlo mi je neugodno što je Anny uopće mogla pomisliti tako nešto, pa joj to i kažem.
- To je zbilja besmisleno. To je upravo ona vrsta naturalističkih izmišljotina kakve si ti meni nekad zamjerala. Znaš ono: kad sam te zamišljao kao udovicu sa dvoje djece. I sve one priče koje sam ti napričao o tome što će sve biti s nama. Ti bar nisi to trpjela.
- A ti si uživao u tome - odvrati ona posve pribrano. - Pričao si mi sve to da se napraviš važan. Uostalom, sad se tobože buniš, ovako u razgovoru, ali zapravo si toliko prijetvoran da bi se mogao u potaji i oženiti. Tako si i godinu dana ogorčeno tvrdio da nećeš nikad gledati film Carske ljubiće. A onda si jednog dana, kad sam ja bila bolesna, otišao sam pogledati taj film u jednom malom kinu u našem kvartu.
- U Bouvilleu sam - rekoh dostojanstveno - zato što pišem knjigu o gospodinu de Rollebonu.
Anny me pogleda s velikim zanimanjem.
- O gospodinu de Rollebonu? Nije li on živio u osamnaestom stoljeću?
- Jest.
- Pa ti si mi zapravo govorio o njemu - reče nekako neodređeno. - To će dakle biti historiografska knjiga?
- Da.
- Ha-ha!
Ako mi postavi još jedno pitanje, sve ću joj ispripovjediti. Ali ništa me više ne pita. Očito je zaključila da je dovoljno doznala o meni. Anny zna vrlo dobro slušati, ali samo kad želi. Gledam je: sklopila je oči, razmišlja o onom što će mi reći, kako će započeti. Da sad ja nju počnem ispitivati? Ne vjerujem da joj je do toga. Progovorit će o sebi kad bude smatrala za potrebno. Srce mi snažno lupa.
Iznenada će ona:
- Ja sam se mnogo promijenila.
Ovo je početak. Ali opet je ušutjela. Natače čaj u bijele porculanske šalice. Čeka da ja progovorim: moram nešto reći. Ne bilo što nego upravo ono što očekuje. Na mukama sam. Je li se doista promijenila? Udebljala se, djeluje umorno: ali neće biti da to želi čuti.
- Ne znam, ne bih rekao. Vidim da se jednako smješkaš, da jednako ustaješ i stavljaš mi ruke na ramena, da nisi izgubila maniju da razgovaraš sa samom sobom. Još uvijek čitaš Micheletovu Povijest. A ima još i štošta drugo...
To njeno silno zanimanje za moju vječnu bit i posvemašnja ravnodušnost spram svega što mi se može dogoditi u životu - pa onda to smiješno kaćiperstvo, pedantno i šarmantno u isti mah - pa onda taj njen način da spriječi u samu začetku sve mehaničke forme pristojnosti i prijateljstva, sve ono što olakšava međusobne ljudske odnose, da sili sugovornika na vječito izmišljanje...
Slegne ramenima.
- Ma jesam, promijenila sam se - otresito će ona - promijenila sam se iz temelja. Nisam više ista osoba. Mislila sam da ćeš ti to odmah primijetiti. A ti meni o Micheletovoj Povijesti! - Ustoboči se preda mnom. - A sad da vidim je li ovaj čovjek tako jak kao što se pravi. Daj pogodi: u čemu sam se promijenila?
Oklijevam; ona lupi nogom o pod, još se smješka, ali je već ozbiljno razdražena.
- Nekad te je uvijek nešto mučilo. Bar si tako tvrdio. A sad toga više nema, izgubilo se. Morao si to primijetiti. Zar se ne osjećaš lagodnije nego prije?
Ne usuđujem se zanijekati: sjedim isto onako kao i nekad na rubu stolice, pazeći da ne upadnem u zasjedu, da ne izazovem neobjašnjivu srdžbu.
Ponovo je sjela.
- E pa, ako ti to nije jasno - produži ona uvjereno vrteći glavom - onda si štošta zaboravio. Još više nego što sam mislila. Zar se zbilja ne sjećaš više svojih nekadašnjih prijestupa? Dolazio si, govorio i odlazio uvijek u zao čas. Zamisli sad da se ništa nije promijenilo: kad si ušao, zatekao bi maske i šalove na zidovima, ja bih sjedila na krevetu i rekla ti - zabacuje glavu, širi nosnice i govori teatralnim glasom kao da se ruga sama sebi: - »Pa što je? Što čekaš? Sjedni!« I dakako da bih dobro pazila da ne kažem: »Samo nemoj u onu fotelju kraj prozora!«
- Uvijek si mi postavljala zamke.
- Nisu to bile zamke... Ti bi, naravno, upravo tamo sjeo.
- I što bi mi se dogodilo? - priupitah je osvrćući se i radoznalo promatrajući naslonjač.
Sasvim običan naslonjač, djeluje paternalistički i udobno.
- Zlo i naopako - kratko će Anny.
Ne zapitkujem je dalje: oduvijek je bila okružena samim tabuima.
- Mislim da sam ipak nešto pogodio - rekoh odjednom. - Ali to bi bilo zbilja neobično. Čekaj malo da još istražujem: ova je soba stvarno posve gola. Priznat ćeš da sam to odmah zapazio. Dobro, kad bih ušao, stvarno bih ugledao sve one maske na zidovima, šalove i sve ostalo. Hotel je uvijek prestajao na tvom pragu. Tvoja je soba bila uvijek nešto drugo... Nikad ne bi došla da mi otvoriš vrata. Ugledao bih te skutrenu negdje u kutu, možda bi sjedila na podu na onoj crvenoj prostirci koju si vječito nosila sa sobom, i pogledala me strogo, kao da nešto očekuješ... Tek što bih izustio jednu riječ, učinio jednu kretnju, duboko uzdahnuo, ti bi se već namrštila a ja bih se osjetio strašno kriv a da nisam znao zašto. Zatim bih iz minute u minutu činio jednu pogrešku za drugom, uvaljivao se sve dublje u svoju krivnju...
- Koliko se puta to dogodilo?
- Sto puta.
- Najmanje! Jesi li sad možda spretniji, lukaviji?
- Nisam!
- Drago mi je što to čujem. Dakle?
- Dakle, nema više toga...
- Ha-ha! - nasmije se ona teatralno. - Ne usuđuje se još u to povjerovati! - Pa tiho nastavi: - E pa, vjeruj mi da toga više nema.
- Nema više savršenih trenutaka?
- Nema.
Zgranut sam. Navaljujem dalje:
- Pa, ne misliš valjda... Nema više onih... tragedija, onih časovitih tragedija u kojima smo maske, šalove, pokućstvo i ja igrali svako svoju malu ulogu - a ti veliku?
Osmjehne se.
- Nezahvalniče! Koji put sam mu dala važniju ulogu nego sebi: a on to nije ni zamijetio. E, da, tako je: s tim je svršeno. Jesi li stvarno iznenađen?
- O da, jesam! Mislio sam da je to dio tebe, mislio sam: kad bi ti to oduzeli, za tebe bi to bilo isto kao da ti iščupaju srce.
- I ja sam tako mislila - priklopi ona držeći se kao da ni za čim ne žali. Zatim nadoda s trunkom ironije u glasu, koja me se vrlo neugodno dojmi: - A sad vidiš da mogu živjeti i bez toga.
Preplela je prste i obuhvatila njima koljeno. Gleda uvis s nekakvim neodređenim smiješkom od kojeg se sva pomladila. Djeluje kao debela djevojčica, tajanstvena i zadovoljna.
- Da, drago mi je što se ti nisi promijenio. Da su te slučajno premjestili, prebojili, zabili uz rub neke druge ceste, ne bih više imala nikakve čvrste točke da se orijentiram. Ti si meni zbilja prijeko potreban: ja se mijenjam, a što se tebe tiče, uglavljeno je da ti ostaješ nepromjenljiv i da ja po tebi mjerim svoje mijene.
Ipak mi je pomalo krivo.
- E pa, to uopće nije istina - živo pripomenuh. - Ja sam, naprotiv, za sve ovo vrijeme znatno napredovao, zapravo sam...
- Ah! - izusti ona ubitačno prezirno. - Intelektualne promjene! Ja sam se promijenila sva, od glave do pete.
Od glave do pete... Što me to onda prenerazilo u njezinu glasu? Kako bilo da bilo, odjednom sam u glavi izveo pravi skok! Ne tražim više iščezlu Anny. Upravo me ova cura, ova debela i ocvala cura dira, upravo nju volim...
- Posjedujem neku vrstu izvjesnosti... upravo fizičku. Osjećam da nema savršenih trenutaka. Osjećam to čak i u nogama kad hodam. Osjećam to stalno, čak i kad spavam. Ne mogu to zaboraviti. Nikad nisam doživjela ništa slično otkrivenju; ne bih mogla reći: život mi se preobrazio od toga i toga dana, od toga i toga sata. A sad se uvijek pomalo osjećam kao da mi se to iznenada jučer otkrilo. Zaslijepljena sam, nelagodno mi je, nikako da se na to naviknem.
Govori mi sve to mirno, glasom u kojem se razabire natruha ponosa što se tako silno promijenila. Njiše se na onoj svojoj škrinji neobično ljupko. Nijednog trenutka otkako sam došao nije toliko nalik na onu nekadašnju Anny, Anny iz Marseillea. Ponovo me osvojila, ponovo sam zaronio u taj njezin čudni svijet, s onu stranu smiješnosti, kaćiperstva, prepredenosti. Ponovo me obuzela čak i ona mala groznica što me tresla u njenoj nazočnosti, i onaj gorki okus u ustima.
Anny rasplete prste i ispusti koljeno. Šuti. Šutnja kao na koncertu; kao kad u operi pozornica ostane prazna upravo koliko traje sedam taktova orkestra. Pije čaj. Zatim odlaže šalicu i drži se ukočeno podupirući se stisnutim šakama o rub škrinje.
Odjednom joj se na licu pojavi onaj njen divni izraz Meduze koji sam toliko volio, nadut od mržnje, sav iskrivljen, otrovan. Kod nje se ne mijenja toliko izraz koliko samo lice, kao što su glumci u antici mijenjali maske: u jedan mah. A svaka je od tih maski predodređena da stvara atmosferu, da daje ton onome što slijedi. Pojavljuje se, ostaje i ne mijenja se dok god govori. Zatim se otkine, padne.
Zuri u mene, ali kao da me ne vidi. Progovorit će. Očekujem tragičnu besjedu, uzdignutu do dostojanstvenosti njezine maske, pogrebnu pjesmu.
Izgovara samo jednu rečenicu:
- Ja sam nadživjela samu sebe.
Intonacija joj uopće ne odgovara licu. Nije tragična, nego je... užasna: izražava nekakav suhi očaj, bez suza, bez milosti. Da, ima u njoj nešto što je zauvijek uvelo.
Maska pada, ona se smiješi i veli:
- Nisam ja uopće žalosna. Cesto sam se tome čudila, ali nisam imala pravo: zašto bih bila žalosna? Nekad sam bila kadra doživjeti prilično snažne strasti. Strastveno sam mrzila majku. Uostalom - nadoda izazovno - tebe sam strastveno voljela.
Očekuje odgovor od mene. Ja šutim.
- Sve je to, naravno, bilo pa prošlo.
- Otkud znaš?
- Znam. Znam da neću više nikad nikog sresti tko bi izazvao strast u meni. Znaš da je pravi pothvat zavoljeti nekoga. Za to je potrebna energija, velikodušnost, zaslijepljenost... Ima čak i jedan trenutak, na samom početku, kad treba preskočiti preko ponora: ako počneš razmišljati, nećeš preskočiti. Ja znam da neću nikad više preskakati preko ponora.
- Zašto?
Pogleda me podrugljivo, ali mi ne odgovori.
- Sad živim - produži - okružena svojim strastima. Pokušavam otkriti u sebi onaj divni bijes koji me nagnao, kad mi je bilo dvanaest godina, jednog dana kad me majka išibala, da skočim s trećeg kata. - Zatim nadoda bez vidljive veze, nekako rastreseno: - Nije dobro ni kad predugo zurim u predmete. Gledam ih da bih doznala što su zapravo, a onda moram brže-bolje odvratiti pogled od njih.
- Ama, zašto?
- Gade mi se.
Zar se ne bi reklo?... Kako bilo da bilo, ima neke sličnosti. To nam se već jednom dogodilo, u Londonu, da smo o istim stvarima, svako za se, mislili isto, gotovo u istom trenutku... Kako bih volio da... Ali Annyna misao vrluda; nikad nisi načisto da si je potpuno razumio. Moram ovo izvesti načistac.
- Čuj, htio bih ti nešto reći: ti znaš da mi nikad nije bilo posve jasno što su to savršeni trenuci; to mi nisi nikad objasnila.
- Da, znam, a ni ti se nisi ni najmanje potrudio. Uvijek si se držao preda mnom kao drvena Marija.
- Na žalost! Znam koliko me to stajalo.
- Ti si zbilja zaslužio sve ono što ti se dogodilo, sam si sebi kriv; išao si mi na živce onim svojim čvrstim držanjem. Kao da si mi govorio: »Evo vidiš, ja sam normalan!« I trudio si se da odišeš zdravljem, pucao si od moralnog zdravlja.
- Ipak sam te više od sto puta zamolio da mi objasniš što je to...
- Jesi, ali kojim tonom? - srdito će ona. - Uvijek bi se udostojio da se raspitaš, eto, to je prava istina. Pitao si me isto onako rastreseno i ljubazno kao one stare dame koje su me pitale što se to igram dok sam bila mala. Zapravo - nadoda sanjarski - pitam se da nisam ipak tebe najviše od svih mrzila.
Nastoji se savladati. Sabere se i osmjehne, svejednako zažarenih obraza. Vrlo je lijepa.
- Rado ću ti objasniti što je to. Sad sam već dovoljno stara da mogu starim bakicama kao što si ti bez srdžbe govoriti o igrama iz svoga djetinjstva. Hajde, gukni, što te zanima?
- Što je to bilo?
- Pa govorila sam ti valjda o povlaštenim situacijama?
- Mislim da nisi.
- Jesam, jesam - samopouzdano će ona. - Bilo je to u Aixu, na onom trgu, ne znam više kako se zove. Sjedili smo u vrtu jedne kavane na žarkom suncu, pod narančastim suncobranima. Zar se ne sjećaš: pili smo limunadu i ja sam našla crknute muhe u šećeru u prahu.
- Ah, da, možda...
- Ma jesam, govorila sam ti o tome u toj kavani. Govorila sam ti o tome u vezi s velikim izdanjem Micheletove Povijesti, onim koje sam imala u djetinjstvu. Bilo je mnogo veće od ovoga i papir mu je bio nekakve blijede boje, kao nutrina gljive, pa i mirisalo je na gljive. Kad mi je umro otac, moj stric Joseph prigrabio je i odnio mi sve sveske. Upravo sam ga toga dana nazvala starim prascem, pa me majka išibala i ja sam skočila kroz prozor.
- Da, da... vjerojatno si mi govorila o toj Povijesti Francuske... Nisi li je čitala na tavanu? Eto vidiš da se sjećam. Vidiš da si bila nepravedna maloprije prema meni kad si me optužila da sam sve zaboravio.
- Šuti! Da, nosila sam, kao što se dobro sjećaš, te knjižurine na tavan. U njima je bilo vrlo malo slika, možda po tri-četiri u svakoj knjizi. Ali je svaka bila otisnuta na čitavoj jednoj velikoj stranici koja je s druge strane bila prazna. To je bilo još efektnije zato što je na svim drugim stranicama tekst bio tiskan u dva stupca da bi se dobilo na prostoru. Neobično sam voljela te gravire; znala sam ih sve napamet, pa kad god bih iznova čitala koju Micheletovu knjigu, očekivala sam ih pedesetak stranica unaprijed; a uvijek mi se činilo pravo čudo kad bih ponovo na njih naišla. Osim toga, bilo je u tome nekakve posebne rafiniranosti: prikazane scene nisu se nikad odnosile na tekst na obližnjim stranicama, pa je trebalo tražiti opis tog događaja tridesetak stranica dalje.
- Molim te da mi kažeš nešto više o savršenim trenucima!
- Govorim ti o povlaštenim situacijama. To su bile situacije prikazane na tim gravirama. Ja sam ih sama nazvala povlaštenim, govorila sam sama sebi da moraju doista biti neobično važne kad su izabrane za temu tih tako rijetkih slika. Izabrali su ih, razumiješ, među svima ostalima, iako su mnoge druge epizode imale veću plastičnu vrijednost, a neke su druge opet bile povijesno zanimljivije. Na primjer, za čitavo šesnaesto stoljeće bilo je svega tri slike: jedna je bila smrt Henrija II, druga ubojstvo vojvode de Guisea, a treća ulazak Henrija IV. u Pariz. Stoga sam umislila sebi da su to događaji nekakve posebne naravi. Uostalom, i same su me gravire uvjeravale u to: crteži su bili grubo izrađeni, ruke i noge nisu nikad bile dobro srasle s trupom. Ipak je sve skupa odisalo veličinom. Kad je, recimo, ubijen vojvoda de Guise, svjedoci tog prizora iskazuju svoje čuđenje i zgražanje pružajući ispred sebe dlanove i okrećući glave na drugu stranu; vrlo lijepo, kao kakav zbor. I nemoj misliti da su zanemarene vesele ili anegdotske pojedinosti. Na slikama je bilo paževa koji su pali na zemlju, psića koji bježe, dvorskih luda što sjede na stepenicama prijestolja. Ali sve su te pojedinosti prikazane tako uzvišeno i tako nespretno da su bile potpuno u skladu s ostalim dijelovima slike: mislim da nisam nikad vidjela druge slike koje bi tvorile takve stroge cjeline. E pa, eto, sve je to odatle poteklo.
- Povlaštene situacije?
- Barem moja predodžba o njima. Bile su to situacije koje su imale neku rijetku i dragocjenu kvalitetu, koje su imale stila, ako baš hoćeš. Biti kralj, recimo, kad mi je bilo osam godina, činilo mi se da je povlaštena situacija. Ili umiranje. Ti se smiješ, ali bilo je mnogo ljudi prikazanih na samrti, a bilo je i mnogo onih koji su izrekli nešto uzvišeno u smrtnom času, tako da sam iskreno povjerovala... mislila sam, ukratko, da osoba koja se bori sa smrću nadrasta samu sebe. Uostalom, bilo je dovoljno zaviriti u sobu u kojoj leži mrtvac: budući da je smrt povlaštena situacija, iz nje je nešto zračilo i prenosilo se na sve nazočne. Neka vrsta uzvišenosti. Kad mi je otac umro, odveli su me gore u njegovu sobu da ga vidim po posljednji put. Dok sam se penjala uza stube, bila sam vrlo nesretna, ali sam istodobno bila upravo opijena nekim vjerskim zanosom; napokon sam se i ja našla u povlaštenoj situaciji. Naslonila sam se na zid i nastojala sam učiniti sve primjerene geste. Ali moja tetka i majka klečale su pred krevetom i sve pokvarile svojim jecanjem.
Ove je posljednje riječi izgovorila zlovoljno, kao da je još i sad peče ta uspomena. Umuknula je; ukočena pogleda, uzvijenih obrva, iskoristila je priliku da još jednom obnovi u sebi taj prizor.
- Poslije sam sve to proširila: najprije sam dodala tome još jednu novu situaciju, ljubav (mislim na ljubavni snošaj). Eto, ako ti nikad nije bilo jasno zašto sam odbijala... neke tvoje prohtjeve, sad imaš priliku to shvatiti: htjela sam tu nešto spasiti. Osim toga, mislila sam da bih mogla nabrojiti i mnogo drugih povlaštenih situacija, a na kraju sam priznala da ih ima bezbroj.
- Dobro, ali što je to, na koncu konca?
- Pa evo, rekla sam ti, zaboga - izusti ona u čudu. - Objašnjavam ti već četvrt sata.
- Znači li to da ljudi moraju biti vrlo strastveni, zaneseni mržnjom ili ljubavlju, recimo; ili pak vanjski okvir događaja mora biti veleban, mislim: ono što se od njega može vidjeti...
- I jedno i drugo... kako kad - procijedi ona nevoljko.
- A savršeni trenuci? Što oni imaju s tim?
- Oni dolaze poslije. Najprije su tu predznaci. A onda u životu ljudi nastupa polako, veličanstveno, povlaštena situacija. Zatim se postavlja pitanje hoćemo li znati od nje napraviti savršeni trenutak.
- Dobro - rekoh - shvatio sam. U svakoj od tih povlaštenih situacija ima nekih postupaka koje treba izvršiti, riječi koje treba izreći - a neki su drugi stavovi, neke druge riječi strogo zabranjene. Je li tako?
- Jest, ako baš hoćeš...
- Jednom riječju, situacija je materijal koji treba obraditi?
- Tako je - potvrdi ona. - Najprije treba upasti u nešto izvanredno i osjetiti da se u to unosi neki red. Ako su svi ti uvjeti ispunjeni, trenutak će biti savršen.
- Ukratko, to je u neku ruku umjetničko djelo?
- To si već jednom rekao - razdražljivo će ona. - Ma ne, to ti je... dužnost. Povlaštene se situacije moraju pretvoriti u savršene trenutke. To je pitanje morala. Da, smij se ti samo: morala!
Uopće se nisam smijao.
- Čuj - kažem joj spontano. - Dobro, priznajem i ja svoju krivnju. Nikad te nisam dobro razumio, nikad nisam iskreno pokušao da ti pomognem. Da sam znao...
- Hvala, hvala ti lijepa - podsmjehne mi se ona. - Nadam se da ne očekuješ od mene zahvalnost na tom zakašnjelom žaljenju? Uostalom, ništa ti ne zamjeram; nikad ti nisam ništa jasno protumačila, bila sam sputana, nisam mogla o tome ni s kim razgovarati, pa ni s tobom - pogotovo s tobom. Uvijek je nešto lažno zvučalo u tim časovima. Bila sam uvijek pomalo izbezumljena. Ipak, imala sam dojam da činim sve što mogu.
- A što je trebalo učiniti? Što je trebalo poduzeti?
- Kako si ti glup, ne mogu ti sad navoditi primjere, sve to ovisi o okolnostima.
- Ali ispričaj mi što si sve ti pokušavala učiniti.
- Ne, ne bih sad o tome. Nego, ako baš hoćeš, ispričat ću ti jednu zgodu koja me se snažno dojmila dok sam još išla u školu. Bio je neki kralj koji je izgubio bitku i pao u zarobljeništvo. Sjedio je tako u jednom kutu, u pobjedničkom taboru. Vidio je kako mu sin i kći prolaze pred njim u okovima. Nije se rasplakao niti je što rekao. Poslije je vidio jednog svog slugu kako prolazi pred njim također u okovima. Tada je zajecao i počeo čupati kosu. Možeš i sam izmisliti slične primjere. Eto vidiš, ima slučajeva u kojima čovjek ne smije plakati - inače bi se osramotio. Ali ako mu padne cjepanica na nogu, može raditi što ga volja, jaukati, jecati, skakati na jednoj nozi. Glupo bi bilo uvijek se stoički ponašati: čovjek bi se na taj način istrošio nizašta. - Osmjehne se. - U nekim drugim zgodama trebalo bi se ponašati više nego stoički. Ti se, naravno, ne sjećaš kad smo se prvi put poljubili?
- Sjećam se, kako se ne bih sjećao - rekoh slavodobitno - bilo je to u parku Kew, na obali Temze.
- Ali nisi znao da sam ja tada sjela u koprive i da mi se haljina zadigla pa da su me sva bedra žarila, a na najmanji pokret, muke su bivale još veće. E, tu nije stoicizam dostajao sam po sebi. Ti me uopće nisi uzbuđivao, nije mi bilo osobito stalo do tvojih poljubaca, ali želja da ti se podam bila je kudikamo važnija, bila je to obveza, pakt. Stoga ćeš valjda shvatiti da je ta bol bila bezočna, da nisam smjela u takvom trenutku misliti na svoja bedra. Nije bilo dovoljno da zatajim svoje muke, nego nisam smjela uopće trpjeti.
Ponosno se zagleda u mene, svejednako iznenađena onim što je nekad učinila.
- Više od dvadeset minuta, za sve ono vrijeme koliko si ti navaljivao da me obljubiš, na što sam ja pristala drage volje, za sve ono vrijeme koliko sam se dala moliti - zato što je trebalo da me obljubiš po svim propisima - uspjela sam se potpuno anestezirati. A Bog mi je svjedok da imam osjetljivu kožu: ipak, nisam ništa osjetila sve dok nismo ponovo ustali.
Tako je, odista je tako. Nema pustolovina - nema savršenih trenutaka... izgubili smo iste iluzije, prošli smo istim putovima. Ostalo već pogađam - mogao bih čak preuzeti riječ od nje i reći ono što je njoj preostalo da kaže:
- I onda si spoznala da uvijek ima uplakanih bakica, ili neki riđokosi tip, ili bilo što drugo što će pokvariti efekt?
- Da, naravno - potvrdi ona bez trunka oduševljenja.
- Zar nije možda tako?
- Ma sad, znaš, s nespretnostima jednog riđokosog tipa možda bih se i mogla s vremenom pomiriti. Najposlije, bila sam kadra zainteresirati se za način na koji drugi igraju svoje uloge... ne, nego prije bih rekla...
- Da nema povlaštenih situacija?
- Tako je. Mislila sam da se mržnja, ljubav obaraju na nas kao plameni jezici na Veliki petak. Mislila sam da čovjek može biti ozaren mržnjom ili smrću. Kakva zabluda! Da, zaista sam vjerovala da postoji Mržnja, da se ona okomi na ljude i podigne ih uvis. Dakako da samo ja postojim, da samo ja mrzim, da samo ja volim. A ja sam uvijek jedno te isto, tijesto koje se razvlači, razvlači... sve je to toliko slično da se čovjek pita kako su ljudi uopće došli na ideju da izmišljaju različita imena, da prave razlike.
Misli isto kao i ja. Imam dojam da se nisam nikad ni rastao s njom.
- Slušaj - velim joj - maloprije sam pomislio na nešto što mi se kudikamo više sviđa od uloge miljokaza koju si mi velikodušno dodijelila, a to je da smo se promijenili u isto vrijeme i na isti način. To mi je, znaš, mnogo draže nego da te gledam kako se sve više i više udaljavaš i da budem osuđen da dovijeka ostanem biljeg za tvoje polazište. Sve to što si mi ispričala upravo sam ja htio ispričati tebi - doduše, drugim riječima. Susrećemo se opet na cilju. Nemaš pojma koliko mi je to drago.
- Je li? - priupita me ona blago ali tvrdokorno. - E pa, ja bih ipak više voljela da se ti ne mijenjaš; tako bi mi bilo lakše. Ja nisam kao ti, zapravo mi je krivo da netko misli isto što i ja. Uostalom, vjerojatno se varaš.
Pripovijedam joj o svojim pustolovinama, govorim o postojanju - možda malo predugo. Pozorno me sluša, iskolačenih očiju, uzvijenih obrva.
Odahnula je kad sam dovršio.
- E pa, ti uopće ne misliš isto što i ja. Tebi je krivo što se stvari ne slažu oko tebe kao kita cvijeća, a nisi sam ni prstom maknuo. Ja pak nisam nikad toliko tražila: ja sam htjela djelovati. Sjećaš se kad smo se igrali pustolova i pustolovke, ti si bio onaj koji doživljava pustolovine, a ja sam bila ona koja ih izaziva. Ja sam govorila: »Ja sam čovjek od akcije!« Sjećaš li se? E pa, danas jednostavno tvrdim: nema čovjeka od akcije.
Bit će da se ne doimljem osvjedočeno, jer ona živne i produži intenzivnijim glasom:
- Osim toga, ima još mnogo drugih stvari koje ti nisam rekla, jer bi predugo trajalo da ti sve objašnjavam. Na primjer, trebalo je da mogu reći u trenutku dok djelujem da će ono što činim imati... kobne posljedice. Ne mogu ti to pravo objasniti...
- Ama, nije ni potrebno - rekoh pomalo pedantno. - I to sam već pomislio.
Ona me nepovjerljivo pogleda.
- Ako ti je vjerovati, ti si o svemu mislio na isti način kao i ja: zbilja ti se čudim.
Ne mogu je uvjeriti, samo bih je još više razdražio. Šutim. Najradije bih je zagrlio.
Odjednom me nekako tjeskobno pogleda.
- Pa dobro, ako si baš mislio sve to, što možemo učiniti?
Obaram glavu.
- Ja sam... ja sam nadživjela samu sebe - ponovi tupo.
Što joj mogu reći? Zar ja možda znam razloge zašto bi trebalo živjeti? Ja ne očajavam kao ona zato što nisam bogzna što očekivao. Prije bi se moglo reći... da se čudim ovom životu koji mi je darovan - darovan nizašta. I dalje držim pognutu glavu, ne želim u ovom času vidjeti Annyno lice.
- Ja putujem - nastavi ona neveselim glasom. - Upravo sam se vratila iz Švedske. Zadržala sam se osam dana u Berlinu. A tu je i taj tip koji me uzdržava...
Da je zagrlim... Čemu? Mogu li što učiniti za nju? Sama je kao i ja.
Zatim mi kaže malo veselije:
- Što sad tu opet gunđaš?...
Dižem pogled. Nježno me gleda.
- Ništa. Samo sam nešto pomislio.
- O, tajanstvena ličnost! Pa dobro, govori ili šuti, biraj!
Pripovijedam joj o »Klubu željezničara«, o starom ragtimeu koji mi sviraju na gramofonu, o neobičnoj sreći koju budi u meni.
- Upitao sam se ne bi li se možda na toj strani nešto našlo, ili barem potražilo...
Ništa mi ne odgovara, mislim da je ne zanima osobito to što sam joj ispričao.
Ipak, nakon nekog vremena nastavlja - ali ne znam da li se i dalje drži svoje niti ili mi odgovara na ono što sam joj netom rekao.
- Slike, kipovi, sve je to neupotrebljivo: lijepo je dok se nalazi preda mnom. Glazba...
- A u kazalištu...
- Ma šta u kazalištu? Hoćeš li mi sad tu nabrajati sve grane umjetnosti?
- Nekad si govorila da želiš igrati u kazalištu zato što na pozornici treba ostvarivati savršene trenutke!
- Da, pa i ostvarila sam ih: za druge. A ja sam dotle bila sva u prašini, na propuhu, pod jarkim svjetlima, među podupiračima kulisa od kartona. Obično mi je Thorndyke bio partner. Čini mi se da si ga gledao u Covent Gardenu? Uvijek sam se bojala da mu se ne nasmijem u brk.
- Pa zar te nikad nije uloga ponijela?
- Jest, pomalo, na mahove: nikad osobito snažno. Za nas je sve ipak najvažnija bila ona crna rupa pred nama, na čijem su dnu bili ljudi koje nismo vidjeli; njima smo očito priređivali savršeni trenutak. Samo, znaš, oni nisu bili u njemu: on se odigravao pred njima. A misliš da smo možda mi glumci bili u njemu? Na kraju ga nigdje nije bilo, ni s ove ni s one strane rampe, nije postojao; a ipak su svi mislili na njega. I zato sam ja, razumiješ, mali moj - završi otegnutim i gotovo prostačkim glasom - poslala sve to do vraga.
- A ja sam dotle pokušavao napisati tu knjigu...
Ona me presiječe u riječi:
- Ja živim u prošlosti. Skupljam i sređujem sve ono što sam doživjela. Ovako, izdaleka, to i ne izgleda tako loše, čovjek bi mogao i nasjesti. Sva je ona naša priča bila prilično zgodna. Ja joj još malo pripomognem pa mi pruža niz savršenih trenutaka. Onda zatvorim oči i nastojim zamisliti da sam još u njima. A tu su i druge osobe. Samo se treba znati koncentrirati. Znaš li što sam pročitala? Loyoline Duhovne vježbe. To mi je dobro došlo. Postoji način da se najprije postavi scena, a onda se dovedu glumci na nju. Pokatkad sve upravo vidiš - nadoda kao mađioničar.
- E, mene to nipošto ne bi zadovoljilo - rekoh.
- A misliš da mene zadovoljava?
Nakratko mukom mučimo. Pada večer; jedva još razaznajem blijedu mrlju njena lica. Crna joj se odjeća stapa s mrakom što osvaja sobu. Mehanički uzimam u ruke šalicu u kojoj ima još malo čaja, pa je prinosim usnama. Čaj je hladan. Htio bih zapušiti, ali se ne usuđujem. Imam mučan dojam da nemamo više što kazati jedno drugome. Jučer sam još imao toliko pitanja da joj postavim: gdje je sve bila, što je sve radila, koga je sve srela? Ali sve bi me to zanimalo samo utoliko ukoliko bi se Anny unijela u odgovore svim srcem. Sad više nisam radoznao: sve one zemlje, svi oni gradovi kroz koje je prošla, svi oni muškarci koji su joj se udvarali i koje je možda voljela, u svemu tome nema nje, sve je to njoj posve ravnodušno: tek sitni odbljesci sunca na površini tamnog i hladnog mora. Anny je preda mnom, nismo se vidjeli četiri godine a nemamo više što kazati jedno drugome.
- A sad - odjednom će ona - moraš otići. Očekujem nekoga.
- Očekuješ?...
- Ne, očekujem jednog Nijemca, slikara...
Nasmije se. Taj njen smijeh čudno odjekuje u ovoj mračnoj sobi.
- Eto, taj nije kao mi - bar još zasad nije. On djeluje, izgara.
Nevoljko ustajem.
- Kad ću te opet vidjeti?
- Ne znam, sutra navečer putujem u London.
- Preko Dieppea?
- Da, a poslije ću, mislim, u Egipat. Možda ću na zimu opet proputovati kroz Pariz, javit ću ti.
- Ja sam sutra slobodan cijeli dan - rekoh bojažljivo.
- Da, ali ja imam posla preko glave - odgovara mi ona oporim glasom. - Ne, ne mogu se vidjeti s tobom. Javit ću ti se iz Egipta. Samo mi daj svoju adresu.
- Evo ti je.
Nadrljam joj adresu, onako u polumraku, na komadiću kuverte. Morat ću reći onima u hotelu Printania neka šalju za mnom moju poštu kad otputujem iz Bouvillea. Zapravo znam da mi se neće javiti. Možda ću je opet vidjeti za deset godina? Možda je sad vidim po posljednji put? Nisam utučen samo zato što se rastajem s njom; strahovito se bojim vratiti se u svoju samoću.
Ona ustaje; na vratima me ovlaš poljubi u usta.
- To je radi toga da se sjećam tvojih usana - kaže mi smiješeći se. - Treba da osvježim svoje uspomene radi »duhovnih vježbi«.
Hvatam je za mišicu i privlačim sebi. Ne odupire se ali zavrti glavom.
- Ne. To me više ne zanima. Ne počinje se više iznova... Osim toga, uostalom, za ono što mogu dobiti od ljudi, prvi ljepuškasti mladić koji naiđe vrijedi koliko i ti.
- A što ćeš onda?
- Pa rekla sam ti da idem u Englesku.
- Ma ne mislim to...
- Hja, ništa!
Ne puštam je iz naručja i tiho joj velim:
- Moram se dakle rastati s tobom a tek sam te ponovo našao.
Sad joj dobro vidim lice. Iznenada je problijedjelo i iskrivilo se. Lice starice, upravo grozno; potpuno sam siguran da ga nije prizvala: pojavilo se samo, bez njena znanja, ili možda protiv njene volje?
- Ne - izusti polako - ne. Nisi me ti ponovo našao.
Izvlači se iz zagrljaja. Otvara mi vrata. Hodnik je jarko obasjan svjetlošću.
Anny se nasmije.
- Siromah! Zbilja nema sreće. Prvi put je dobro odigrao svoju ulogu, a nitko mu ipak nije zahvalan. Hajde, odlazi! Čujem kako se vrata za mnom zatvaraju.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Žan Pol Sartr - Page 3 Empty Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 4:15 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]




Nedjelja

Jutros sam zavirio u željeznički vozni red. Pod pretpostavkom da mi nije slagala, otputovat će vlakom u Dieppe u pet sati i trideset osam minuta. Možda će ipak sa svojim tipom putovati autom? Cijelo sam prijepodne lunjao ulicama Ménilmontanta, a poslije podne po kejovima. Dijelilo me od nje nekoliko koraka, nekoliko zidova. U pet sati i trideset osam minuta naš će jučerašnji razgovor postati uspomena, a bujna žena koja mi je usnama dotaknula usta pridružit će se u prošlosti onoj mršavoj djevojci iz Meknesa, iz Londona. Ipak, ništa još nije bilo prošlo, jer je još bila tu, jer sam je još mogao vidjeti, nagovoriti je, odvesti je zauvijek sa sobom. Nisam se još osjećao sam.
Htio sam odvratiti misli od Anny jer sam od zamišljanja njezina tijela i lica zapao u krajnju rastrojenost: ruke su mi se tresle i podilazili su me ledeni trnci. Počeo sam prelistavati knjige na štandovima bukinista, napose opscena izdanja, da zabavim nečim duh.
Kad je ura na kolodvoru Orsay odbila pet sati, upravo sam razgledao gravire u knjizi pod naslovom Liječnik s bičem. Nisu se mnogo razlikovale među sobom: na većini je njih visok bradonja mlatio bičem po golemim golim stražnjicama. Čim sam pojmio da je pet sati, bacio sam knjigu na hrpu i uskočio u taksi, kojim sam se odvezao do kolodvora Saint-Lazare.
Pošto sam se dvadesetak minuta šetao po peronu, spazio sam ih. Ona je nosila debelu bundu u kojoj je djelovala kao dama. I koprenu. Tip je imao na sebi ogrtač od devine dlake. Bio je opaljen suncem, još prilično mlad, vrlo visok, vrlo lijep. Svakako stranac, ali ne Englez; možda Egipćanin? Ušli su u vlak a da me nisu opazili. Nisu razgovarali. Poslije je frajer ponovo izašao iz vlaka da kupi novine. Anny je spustila prozor u svom odjeljku; u tom me trenutku primijetila. Dugo me gledala, bez srdžbe, bezizražajnim pogledom. Zatim se tip vratio u vagon i vlak je krenuo. U tom mi je času izašao pred oči restoran na Piccadillyju u kojem smo nekad objedovali, a onda je svemu došao kraj. Hodao sam bez cilja. Kad sam se umorio, svratio sam u ovu kavanu i zaspao. Upravo me konobar probudio pa sam sve ovo zapisao u polusnu.
Sutra se podnevnim vlakom vraćam u Bouville. Dva će mi dana dostajati da spremim prtljagu i sredim poslove u banci. Vjerojatno će u hotelu Printania zatražiti od mene da platim za dva tjedna više, jer ih nisam unaprijed obavijestio da odlazim. Morat ću i knjige vratiti u knjižnicu. Bilo kako mu drago, vratit ću se u Pariz do kraja ovog tjedna.
Hoću li dobiti što ovom promjenom? I jedno je i drugo grad: ovaj je presječen rijekom, a onaj obrubljen morem, inače su slični. Ljudi izaberu golo, jalovo zemljište i navaljaju na nj šuplje veliko kamenje. U tom su kamenju zatočeni vonjevi, teži od zraka. Katkad ih istjeraju kroz prozor na ulicu gdje ostanu dok ih vjetrovi ne raznesu. Po lijepu vremenu šumovi ulaze na jedan kraj grada a izlaze na drugi pošto su prodrli kroz sve zidove; drugi put se pak vrte u krugu među kamenjem što se peče na suncu i puca od leda.
Ja se bojim gradova. Ali ne valja izlaziti iz njih. Ako se tko odvaži izaći predaleko, naiđe na krug Vegetacije. Vegetacija je kilometre i kilometre puzila do gradova. Ona čeka. Kad grad izumre, Vegetacija će ga osvojiti, popeti se preko kamenja, stegnut će ga, prerovati, zdrobiti dugačkim, crnim kliještima; zatrpat će jame i prionuti posvuda svojim zelenim šapama. Treba ostati u gradovima dok su god živi, ne smije se čovjek sam probijati ispod te kosurine što raste pred gradskim vratima: treba je pustiti da se valja i lomi bez svjedoka.
U gradovima, ako se čovjek zna snaći, i ako izabere vrijeme kad životinje preživaju ili spavaju u svojim rupama, iza gomila organskih otpadaka, naići će samo na minerale koji ga najmanje plaše od svega postojećeg.
Vratit ću se u Bouville. Vegetacija opsjeda Bouville samo sa tri strane. Na četvrtoj je strani velika jama puna crne vode koja se sama giba. Između kuća fijuče vjetar. Vonjevi se tu zadržavaju kraće nego drugdje: vjetar ih tjera preko mora pa odmiču ražom crne vode kao lutajuća izmaglica. Pada kiša. Pustili su bilje da raste između četiri rešetkaste ograde. Uškopljeno, pripitomljeno, bezazleno bilje, silno se udebljalo. Ima golemo bjelkasto lišće što visi na njemu kao uši. Kad ga dodirnete, rekli biste da je hrskavica. U Bouvilleu je sve masno i bijelo od one silne vodurine što pada s neba. Pravi užas!
Prenem se iza sna. Ponoć je. Prošlo je već pet sati kako je Anny otputovala iz Pariza. Parobrod je isplovio iz luke. Ona spava u kabini, a onaj preplanuli ljepotan puši na mostu cigaretu.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Žan Pol Sartr - Page 3 Empty Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 4:15 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]




Utorak, u Bouvilleu

Je li ovo sloboda? Ispod mene vrtovi se blago spuštaju prema gradu, a u svakom vrtu stoji po jedna kuća. Vidim more, tromo, nepomično, vidim Bouville. Lijepo je vrijeme.
Slobodan sam: nemam više razloga da živim, propali su svi oni razlozi koje sam iskušao, a ne mogu zamisliti neke druge. Još sam prilično mlad, imam još dovoljno snage da počnem iznova. Ali što da počnem iznova? Tek sad shvaćam koliko sam, usred svih onih najgorih strahota i mučnina, računao na Anny da će me spasiti. Prošlost mi je mrtva, gospodin de Rollebon je mrtav, a Anny mi se vratila samo da me liši svake nade. Sam sam u ovoj bijeloj ulici obrubljenoj vrtovima. Sam i slobodan. Ali ova je sloboda pomalo nalik na smrt.
Danas je došao kraj mom životu. Sutra ću otputovati iz ovoga grada koji mi se stere pod nogama, u kojem sam tako dugo živio. Ostat će još samo ime, zadriglo, građansko, pravo francusko ime u mom sjećanju, ne onako sadržajno kao ime Firence ili Bagdada. Doći će vrijeme kad se budem pitao: »Uostalom, kad sam bio u Bouvilleu, što sam uopće radio cijeli božji dan?« A od ovog sunca, od ovog popodneva, neće ostati ništa, čak ni uspomena.
Sav je moj život iza mene. Vidim ga čitava, vidim mu oblik i polagane pokrete koji su me doveli ovamo. Malo je još što ostalo da kažem o njemu: igra je izgubljena i ništa više. Evo ima tri godine kako sam svečano stupio nogom u Bouville. Izgubio sam prvi set. U isti sam mah naučio da se svagda gubi. Samo gradovi misle da dobivaju. Sad ću učiniti isto ono što je učinila Anny, nadživjet ću sam sebe. Jest ću, spavati. Spavat ću, jesti. Postojati polagano, tiho, kao ovo drveće, kao lokva vode, kao crveno sjedalo u tramvaju.
Mučnina me ostavlja nakratko na miru. Ali znam da će se vratiti: ona je moje normalno stanje. Samo što mi je danas tijelo previše izmoreno da bi je moglo podnijeti. Pa i bolesnici imaju sretnih slabih trenutaka koji ih lišavaju na nekoliko sati spoznaje o vlastitoj bolesti. S vremena na vrijeme zijevam tako intenzivno da mi se suze kotrljaju niz obraze. Duboka, duboka dosada, duboko srce postojanja, sama tvar od koje sam sazdan. Ne zapuštam se, naprotiv: jutros sam se okupao, obrijao. Samo kad pomislim na sve te male brižljive radnje, nije mi jasno kako sam ih mogao obaviti: tako su isprazne. Zacijelo su ih umjesto mene obavile navike. One nisu izumrle, one i dalje posluju, one i dalje sasvim polagano, neopazice predu svoje niti, peru me, brišu, odijevaju, kao dadilja. Da me nisu one i na ovaj brijeg dovele? Ne sjećam se više kako sam došao ovamo. Jamačno Dautryjevim stubama: jesam li se doista popeo uz sto deset stepenica, jednu po jednu? Još mi je teže zamisliti da ću uskoro silaziti njima. Pa ipak, znam da ću se za koji čas naći podno Zelenoga brijega, da ću, kad dignem glavu, vidjeti u daljini prozore na ovim kućama koje su mi sad tako blizu. U daljini. Iznad sebe; a ovaj trenutak iz kojeg ne mogu izaći, koji me zatvara i omeđuje sa svih strana, ovaj trenutak od kojeg sam sazdan, bit će tek zbrkan san.
Gledam pod nogama sivo iskrenje Bouvillea. Reklo bi se da na suncu leže gomile praznih školjaka, krhotine kostiju, šljunak. Izgubljeni među tim otpacima, pomalo svjetlucaju sićušni komadići stakla i tinjca. Žljebovi, rovovi, tanke brazde između ljuštura postat će za sat vremena ulice, a ja ću hodati tim ulicama, među zidovima. Za sat vremena bit ću jedan od onih crnih čovuljaka koje nazirem u Ulici Boulibet.
Kako sam daleko od njih na vrhu ovoga brijega! Kao da pripadam nekoj drugoj vrsti. Oni izlaze iz svojih ureda na kraju radnog dana, zadovoljno gledaju kuće i trgove, misle kako je to njihov grad, »ovaj lijepi purgerski grad«. Ničeg se ne boje, osjećaju se kod kuće. Oduvijek su vidjeli samo ukroćenu vodu što curi iz slavine, samo svjetlo što izvire iz žarulje kad se pritisne na prekidač, samo križano, bastardno drveće poduprto rašljastim podupiračima. Sto puta na dan dobivaju dokaze da se sve radi mehanički, da se svijet pokorava fiksnim i nepromjenljivim zakonima. Tijela puštena u prazninu padaju sva istom brzinom, javni park zatvara se zimi svakog dana u šesnaest sati, a ljeti u osamnaest, olovo se tali na 335° Celzijevih, posljednji tramvaj polazi od Gradske vijećnice u dvadeset tri sata i pet minuta. Oni su mirni, pomalo mrzovoljni, misle na sutrašnjicu, što će jednostavno reći na novu današnjicu; u gradovima je uvijek jedan te isti dan koji se svakog jutra potpuno jednak vraća. Samo ga nedjeljom malo iskite. Idioti! Mrska mi je i sama pomisao da ću ponovo vidjeti njihova debela i bezbrižna lica. Oni donose zakone, pišu pučke romane, žene se, toliko su glupi da prave djecu. Međutim, velika, mutna priroda ušuljala im se u grad, posvuda se zavukla, u kuće, u urede, u njih same. Ne miče se, miruje, a oni su usred nje, udišu je a ne vide je, misle da je ona negdje vani, na dvadesetak milja od grada. Jaje vidim, tu prirodu, ja je vidim... Znam da se pokorava iz lijenosti, znam da ne priznaje zakone: ono što oni smatraju njenom postojanošću... Ona ima samo navike koje već sutra može promijeniti.
A da se što dogodi? Da se odjednom priroda počne trzati? Tada bi oni tek primijetili da je ona tu i učinilo bi im se da će im prepući srce. Što bi im onda vrijedili njihovi nasipi, i njihovi bedemi, i njihove električne centrale, i njihove visoke peći, i njihovi parni čekići? To se može dogoditi bilo kad, možda i sad odmah: predznaci su već tu. Na primjer, otac obitelji ugledat će u šetnji kako mu u susret preko ulice dolazi crvena krpa nošena kanda vjetrom. A kad mu se krpa približi, opazit će da je to zapravo komad trula mesa, sav prašan, što se vuče gmižući i poskakujući, kus izmrcvarena mesa što se valja po jarku i u grčevima prska krvlju oko sebe. Ili će pak majka pogledati obraz svoga djeteta i upitati ga: »Što ti je to, prišt?« I vidjet će kako se meso pomalo nadimlje, puca i otvara, i kako se u dnu tog otvora pojavljuje treće oko, nasmijano. Ili će pak netko od njih osjetiti na čitavu tijelu nježno draganje, kao što trska u rijeci miluje plivača. Taj će onda znati da mu je odjeća oživjela. A netko će drugi osjetiti kako ga u ustima nešto grebe, pa će prići zrcalu, otvoriti usta: i vidjeti da mu se jezik pretvorio u veliku živu stonogu koja miče nožicama i struže mu po nepcu. Htjet će je ispljunuti, ali će ta stonoga biti dio njegova tijela pa će je morati iščupati rukama iz usta. I pojavit će se sva sila drugih stvari za koje će trebati izmisliti nova imena, kameno oko, velika troroga mišica, nožni palac-štaka, paučja čeljust. A onaj koji zaspi u svom dobrom krevetu, u svojoj udobnoj, toploj sobi, probudit će se gol golcat na modrikastu tlu, usred šume šumnih šibljika, što će se dizati, crvene i bijele, put neba, poput dimnjaka u Jouxtebouvilleu, s krupnim mudima napol izniklim iz zemlje, dlakavim i gomoljastim poput glavica luka. A oko tih šibljika lepršat će ptice, kljucati ih i raskrvavljivati. Iz tih će rana polagano, tiho curiti sperma, pomiješana s krvlju, staklasta i mlaka, s mjehurićima. Ili se možda ništa od toga neće dogoditi, neće se zbiti nikakva veća promjena, ali će ljude jednog jutra, kad podignu rebrenice, iznenaditi neka vrsta ružnog smisla što će teško pritiskati sve stvari i nešto kanda čekati. Ništa više, ali koliko god to kratko trajalo, bit će na stotine samoubojstava. Pa dobro! Neka se sve ovo malo promijeni, da vidimo kako će onda biti, ništa mi draže ne bi bilo. Tad ćemo vidjeti druge ljude iznenada ogrezle u samoći. Posve sami ljudi, potpuno sami, s užasnim deformacijama, trčat će ulicama, tromo prolaziti mimo mene, ukočenih pogleda, bježeći od svojih bolesti i odnoseći ih sa sobom, razjapljenih usta, a jezik-kukac udarat će krilima u ustima. Tad ću ja prasnuti u smijeh, makar mi tijelo bilo pokriveno prljavim, sumnjivim krastama što se rascvjetavaju u cvijeće od mesa, u ljubice, u ljutiće. Naslonit ću se na zid i dovikivati im u prolazu: »Što je sad s vašom znanošću? Što je sad s vašim humanizmom? Gdje vam je sad dostojanstvo trske koja misli?« Neću se bojati - ili se bar neću bojati više nego sada. Zar to neće i dalje biti postojanje, razne varijante postojanja? Sve one oči koje budu polako proždirale lica, bit će svakako suvišne, ali neće biti suvišnije nego ona prva dva oka. Ja se samo bojim postojanja.
Pada večer, prve se svjetiljke pale u gradu. Bože moj! Kako samo grad izgleda prirodno, usprkos svoj toj geometriji, kako se doimlje zgnječen od večeri! To je toliko bjelodano, odavde; zar je moguće da ja to jedini vidim? Zar nema nigdje drugdje neke druge Kasandre, na vrhu nekog brijega, koja gleda pod svojim nogama grad potopljen na dnu prirode? Uostalom, baš me briga! Što bih joj mogao reći?
Tijelo mi se sasvim polagano okreće na istok, pomalo se njiše i kreće dalje.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Žan Pol Sartr - Page 3 Empty Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 4:16 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]




Srijeda, moj posljednji dan u Bouvilleu

Obišao sam cijeli grad ne bih li pronašao Samouka. Jamačno se nije vratio kući. Bit će da nekud šalabaza, izbezumljen od stida i užasa, taj siroti humanist kojeg ljudi više ne trpe. Istini za volju, ne čudim se što se to dogodilo: već sam poodavno slutio da ona njegova blaga i plašljiva glava zaziva sablazan. Tako je malo skrivio: teško da bi se mogla proglasiti pohotljivošću ona njegova čedna kontemplativna ljubav prema dječacima - prije bi se reklo da je to neka vrsta humanizma. Ali jednog je dana morao ostati sam. Kao i gospodin Achille, kao i ja: on je čovjek mog soja, čovjek dobre volje. Sad je postao osamljen - i to zauvijek. Sve se srušilo u jedan mah, njegovi snovi o naobrazbi, njegovi snovi o slaganju s ljudima. Najprije će nastupiti strah, užas i besane noći, a onda, nakon toga, dug niz prognaničkih dana. Vrzmat će se i dalje navečer po Trgu Hipotekarne banke; promatrat će izdaleka osvijetljene prozore knjižnice i obeshrabrit će se kad se sjeti dugih redova knjiga, njihovih kožnih uveza, mirisa njihovih stranica. Žao mi je što ga nisam otpratio, ali nije htio da ga pratim; sam me zamolio da ga ostavim na miru: počelo je njegovo naukovanje osamljenosti. Ovo pišem u kavani Mably. Došao sam ovamo svečano, htio sam promatrati poslovođu i blagajnicu, snažno oćutjeti da ih gledam po posljednji put. Ali ne mogu odvratiti misli od Samouka, neprestano mi je pred očima njegovo izobličeno, prijekorno lice i njegov krvavi uškrobljeni ovratnik. Maloprije sam zatražio papira i sad ću ispripovjediti što mu se dogodilo.
Doklatio sam se u knjižnicu oko dva sata po podne. Pomislio sam: »Knjižnica! Dolazim ovamo po posljednji put.«
Čitaonica je bila gotovo pusta. Jedva sam je prepoznao jer sam znao da nikad više neću doći u nju. Bila je lagana kao para, gotovo nestvarna, crvenkasta; sunce je na zalasku obojilo crvenkastom bojom stol namijenjen čitateljicama, vrata, hrptove knjiga. Načas sam imao čaroban dojam da sam stupio u šipražje puno zlaćanog lišća. Nasmiješih se i pomislih: »Otkad se nisam nasmiješio!« Korzikanac je gledao kroz prozor, s rukama na leđima. Što je gledao? Impetrazovu lubanju? »Nikad više neću gledati Impetrazovu lubanju, ni njegov cilindar ni redengot. Za šest sati otputovat ću iz Bouvillea.« Položio sam na stol pomoćnika bibliotekara dvije knjige koje sam bio posudio prošlog mjeseca. Otkinuo je zelenu prijamnicu i pružio mi talone:
- Izvolite, gospodine Roquentin.
- Hvala.
Pomislih: »Sad im više ništa ne dugujem. Ne dugujem više nikom ništa u ovom gradu. Svratit ću još načas u ’Klub željezničara’ da se oprostim s vlasnicom. Slobodan sam.« Oklijevao sam još nekoliko trenutaka: da iskoristim ove posljednje trenutke za jednu dugu šetnju po Bouvilleu, da još jednom pogledam Bulevar Victora Noira, Ulicu Tournebride? Ah ovo je šipražje tako mirno, tako čisto: rekao bih da jedva postoji, da ga je Mučnina poštedjela. Sjeo sam blizu peći. Na stolu je ležao Bouvilleski dnevnik. Posegnuo sam za njim i dohvatio ga.

»Spasio ga pas.
Gospodin Dubosc, zemljoposjednik iz Remiredona, vraćao se sinoć biciklom kući sa sajma u Naugisu...«

Jedna debela gospođa sjela je desno od mene. Odložila je svoj pusteni šešir na stolac do sebe. Nos joj je nasađen na lice kao nož zaboden u jabuku. Ispod nosa se prezirno napućila opscena rupica. Izvadi iz torbice uvezanu knjigu, nalakti se na stol i podupre glavu debelim šakama. Sučelice meni drijema jedan stariji gospodin. Poznajem ga: bio je u knjižnici one večeri kad sam se bio onako prepao. Mislim da se i on prepao. »Kako je sad sve to daleko!«
U pola pet došao je Samouk. Htio sam mu stisnuti ruku i oprostiti se s njim. Ah valja pretpostaviti da mu je naš posljednji razgovor ostao u lošoj uspomeni, jer me samo suzdržano pozdravio i odložio prilično daleko od mene mah bijeli paketić, u kojem je, kao i obično, zacijelo bio komad kruha i pločica čokolade. Nakon nekog vremena vratio se s jednom ilustriranom knjigom i položio je uz svoj paketić. Pomislio sam: »I njega vidim po posljednji put«. Sutra navečer, prekosutra navečer i svih sljedećih večeri, on će dolaziti i čitati za ovim stolom i jest će kruh i čokoladu, strpljivo će grickati poput miša i čitati djela Nabauda, Naudeaua, Nodiera, Nysa, prekidajući ovda-onda čitanje da zapiše koju maksimu u svoju malu bilježnicu. A ja ću dotle bazati po Parizu, po pariškim ulicama, gledati oko sebe nova lica. Što li će mi se sve dogoditi dok on bude sjedio i dalje ovdje, onako velike, zamišljene glave osvijetljene svjetlom svjetiljke? Oćutio sam na vrijeme da ću opet nasjesti na prizrak pustolovine. Slegao sam ramenima i nastavio čitati.

»Bouville i okolica.
Monistiers.
Djelatnost žandarmerijske brigade u godini 1932. Narednik Gaspard, zapovjednik brigade u Monistiersu i njegova četiri žandara gg. Lagoutte, Nizan, Pierpont i Ghil, nisu dangubili protekle godine. I doista, naši su žandari otkrili sljedeće: 7 zločina, 82 razbojništva, 159 prekršaja, 6 samoubojstava i 15 automobilskih nezgoda, u kojima su 3 osobe smrtno stradale.«

»Joioctebouville.
Skup trubača u Jouxtebouvilleu.
Danas je generalna proba i podjela ulaznica za godišnji koncert.«

»Compostel.
Svečana dodjela Legije časti načelniku.«

»Bouvilleski turist (Zaklada bouvilleskih skauta utemeljena 1924.):
Večeras, u 20 sati i 45 minuta, mjesečni sastanak u sjedištu Zaklade, u Ulici Ferdinanda Byrona 10, dvorana A. Na dnevnom redu: čitanje zapisnika s prethodnog sastanka. Dopisivanje; godišnji banket, članarina za 1932. godinu, program izleta za mjesec ožujak; razno; primanje novih članova.«

»Društvo za zaštitu životinja (Ogranak u Bouvilleu).
U četvrtak, između 15 i 17 sati, u Ulici Ferdinanda Byrona 10, dvorana C, u Bouvilleu, javno savjetovanje. Dopise uputiti predsjedniku u sjedište Društva ili u Galvanijevu aveniju 154.«

»Bouvilleski klub pasa čuvara... Bouvillesko društvo ratnih invalida... Sindikalna komora vlasnika taksija... Bouvilleski odbor prijatelja učiteljskih škola...«

Došla su dva dječaka sa školskim torbama. Gimnazijalci. Korzikanac voli gimnazijalce zato što ih može očinski nadzirati. Cesto ih, zadovoljstva radi, pušta da se njišu na stolicama i brbljaju, a onda im se odjednom nečujno prišulja iza leđa i okomi se na njih: »Zar se tako ponašaju odrasli dečki? Ako se ne kanite popraviti, gospodin bibliotekar će se pritužiti na vas kod gospodina ravnatelja.« A ako prosvjeduju, osine ih svojim strašnim pogledom i veli: »Recite mi kako se zovete!« Isto tako pazi i što čitaju: u knjižnici su neke knjige označene crvenim križićem, što će reći da je to zabranjeno štivo: djela Andrea Gidea, Diderota, Baudelairea, medicinske studije. Kad koji gimnazijalac poželi pročitati neku od tih knjiga, Korzikanac mu dade znak, odvede ga u kut i tu ga ispita. Malo zatim prasne i glas mu zaori čitaonicom:
- Ima za vas u vašim godinama i zanimljivijih knjiga. Poučnih knjiga. Prvo, jeste li već napisali domaću zadaću? U koji razred idete? U drugi? I nemate poslije četiri sata nikakva posla? Vaš profesor često dolazi ovamo i ja ću porazgovarati s njim o vama.
Ona su dva dječaka ostala stajati kraj peći. Mlađi je od njih imao lijepu tamnu kosu, gotovo prenježnu kožu i sasvim mala usta, zločesta i ponosita. Njegov drug, debeo i plećat, s naušnicom, uhvatio ga je za lakat i šapnuo mu nešto. Crnomanjasti mališ ništa mu ne odgovori, ali se jedva primjetno osmjehne, oholo i samodopadno. Zatim obojica nehajno uzmu neki leksikon s police i priđu Samouku, koji ih umorno pogleda. Reklo bi se da ga oni uopće ne primjećuju, ali su sjeli baš uza nj, crnomanjasti mališ lijevo od njega, a onaj stasiti lijevo od mališa. Odmah su počeli listati leksikon. Samouk je bludio pogledom po dvorani, a onda se vratio svom štivu. Nikad nijedna čitaonica nije djelovala tako spokojno: nisam čuo nikakva šuma, osim kratkog daha debele gospođe, vidio sam samo glave zadubljene u knjige oktav-formata. Međutim, upravo sam tad naslutio da će se zbiti neka nemila zgoda. Reklo bi se da svi ti ljudi revno oborenih pogleda nešto glume: trenutak prije toga oćutio sam kako je iznad nas proletio dah okrutnosti.
Pročitao sam novine, ali sam se skanjivao ustati: čekao sam nešto pretvarajući se da i dalje čitam. Moja radoznalost i nelagoda bile su još veće zato što su i drugi nešto čekali. Učinilo mi se da moja susjeda još nekako brže okreće stranice svoje knjige. Prošlo je još nekoliko minuta, a onda sam začuo neko šaputanje. Oprezno sam podigao glavu. Ona su dva mangupa bila zaklopila leksikon. Crnomanjasti mališ nije govorio, ali je okrenuo nadesno lice puno smjernosti i zanimanja. Napol sakriven iza njegova ramena, plavokosi je dječak naćulio uši i nijemo se cerekao. »Ama, tko to govori?« pomislio sam.
Govorio je Samouk. Bio je nagnut nad svog mladog susjeda i smješkao mu se. Vidio sam ga kako mu se usne miču i kako ovda-onda trepće svojim dugim trepavicama. Nisam nikad prije vidio na njemu taj mladenački izraz, gotovo dražestan. Ali na mahove bi umuknuo i nemirno se osvrnuo oko sebe. Reklo bi se da dječak upija njegove riječi. U toj maloj sceni nije bilo ničega neobičnog pa sam se htio vratiti svom štivu kad sam opazio kako je mlađi dječak polako provukao ruku iza svojih leđa do ruba stola. Tako skrivena Samoukovim očima, kretala se ta ruka časkom dalje i pipala oko sebe dok nije naišla na mišicu plavokosog debeljka i snažno je uštinula. Ovaj je potonji bio suviše zaokupljen nijemim uživanjem u Samoukovim riječima pa nije primijetio tu ruku. Pod dojmom iznenađenja i udivljenja, poskočio je sa stolice i prekomjerno razjapio usta. Crnomanjasti mališ zadržao je pak izraz smjernosti i zanimanja. Čovjek bi mogao pomisliti da ta nestašna ruka nije njegova. »Što li će mu podvaliti?« pomislio sam. Bilo mi je potpuno jasno da će se dogoditi nešto nedolično, i da još ima vremena da se to preduhitri. Ali nikako nisam mogao pogoditi što bi to trebalo preduhitriti. Načas sam pomislio da ustanem i odem do Samouka, pa da ga potapšem po ramenu i zapodjenem s njim razgovor. Ali on je istog trena zatekao moj pogled. Naglo je umuknuo i srdito naškubio usne. Obeshrabren, brže-bolje sam odvratio pogled od njega i nastavio, reda radi, čitati novine. Međutim, debela je gospođa odgurnula svoju knjigu i podigla glavu. Reklo bi se da je nečim opčinjena. Naslutio sam da će gospođa planuti: svi su oni željeli da dođe do loma. Zirnuo sam na Korzikanca: nije više gledao kroz prozor, bio je napol okrenut nama.
Prošlo je još četvrt sata. Samouk je opet počeo nešto šaputati. Nisam se više usuđivao gledati ga, ali sam u duhu jasno vidio njegov mladenački i nježan izraz, i one teške poglede što počivaju na njemu a da on to i ne zna. U jednom času začuo sam ga kako se smije, kratko, zvonko i obijesno. Od tog mi se smijeha stegnulo srce: imao sam dojam kao da će ti pokvareni mlaci utopiti nečiju mačku. Zatim je odjednom prestalo šaputanje. Taj mi se muk učinio tragičnim: bijaše to kraj, egzekucija. Sagnuo sam glavu nad novine i hinio da čitam; ali nisam čitao: uzvijao sam obrvama i dizao pogled što sam više mogao ne bih li ustanovio što se zbiva usred tog muka oko mene. Okrenuvši ovlaš glavu, uspio sam krajičkom oka opaziti nešto: ruku, onu sitnu bijelu ruku što se maloprije šuljala uz rub stola. Sad je mirovala poleđuške, opuštena, ljupka i senzualna, doimala se kao nehajna gola kupačica što se sunča. Nešto joj se tamno i dlakavo neodlučno približavalo. Bijaše to debeo prst žut od duhana; pokraj one ručice djelovao je zazorno kao muški ud. Zastao je načas, ukočen, usmjeren na onaj krhki dlan, a onda ga je odjednom počeo bojažljivo milovati. Nisam se začudio nego sam se razbjesnio na Samouka: taj se glupan ne zna suzdržati; zar ne shvaća kakvoj se opasnosti izvrgava? Preostala mu je još samo jedna šansa, neznatna šansa: da položi obje ruke na stol, s obje strane knjige, pa ako se bude držao potpuno čedno, možda će ovaj put još umaknuti svojoj sudbini. Ali znao sam da neće iskoristiti tu šansu: prst je prelazio polako, ponizno, preko podatnog mesa, jedva ga je dodirivao, nije se usuđivao pritisnuti ga: reklo bi se da je svjestan svoje ružnoće. Naglo sam podigao glavu, nisam više mogao podnositi to uporno, jedva primjetno kretanje amo-tamo: potražio sam pogledom Samouka i glasno se nakašljao ne bih li ga upozorio na opasnost. Ali on je žmirio i smiješio se. Druga mu se ruka izgubila pod stolom. Dječaci se nisu više smijali, obojica su problijedjeli. Crnomanjasti je mališ naškubio usne, prepao se, reklo bi se da osjeća da ne može više utjecati na događaje. Ipak nije povukao ruku, ostavio ju je ležati na stolu, nepomičnu, tek malko zgrčenu. Drug mu je blenuo, glupo i zgroženo.
Tada se Korzikanac proderao. Nečujno im je bio prišao i stao iza Samoukovih leđa. Sav se zajapurio, reklo bi se da se smije, ali je sijevao očima. Skočio sam na noge, ali mi je tako reći odlanulo: iščekivanje je bilo odveć mučno. Želio sam da se to što prije svrši, da ga izbace iz knjižnice, ako baš hoće, samo da to već jednom prođe. Oba su dječaka, blijedi kao krpa, dohvatili u tren oka svoje torbe i izgubili se.
- Vidio sam vas ja - kričao je Korzikanac opijen bijesom - ovaj put sam vas vidio, nećete mi valjda reći da to nije istina? Nećete valjda ovaj put reći, jel’da, da to nije istina? Vi mislite da ja nisam pratio vašu rabotu? Ja, hvala Bogu, dobro vidim, dragoviću moj! Strpi se samo, mislio sam si ja, strpi se! A kad ga ulovim, skupo će mi platiti. O, da, skupo ćete vi to platiti. Znam ja točno kako se vi zovete, znam gdje stanujete, raspitao sam se ja za vas, da znate! Znam i vašeg šefa, gospodina Chuilliera. Taj će se tek iznenaditi sutra ujutro, kad primi pismo od gospodina bibliotekara. Ha? Šutite! - podvrisne kolutajući očima. - Prvo, nemojte misliti da će se na ovom završiti. U Francuskoj ima sudova za takve ko što ste vi. Gospodin se izobražava! Gospodin se kulturno uzdiže! Gospodin me stalno gnjavi zapitkujući me o knjigama. Ali znajte da vam ja nisam nikad nasjeo.
Samouk nije, čini se, bio iznenađen. Bit će da je već godinama očekivao ovakav rasplet. Zacijelo je sto puta zamišljao što će se dogoditi kad mu se Korzikanac nečujno došulja iza leđa i kad mu iznenada u ušima odjekne njegov bijesni glas. Pa ipak je dolazio ovamo svake večeri, grozničavo čitao knjige, a onda, s vremena na vrijeme, poput lopova, milovao bijelu ruku ili možda nogu kojeg dječaka. Na licu mu se uglavnom ogledala rezignacija.
- Ne znam o čemu to govorite - promuca - pa ja dolazim ovamo godinama...
Hinio je da je ogorčen, iznenađen, ali neuvjerljivo. Dobro je znao da se događaj zbio, i da ga ničim više ne može spriječiti, da mora sve proživjeti od početka do kraja.
- Nemojte ga slušati, ja sam ga vidjela - reče moja susjeda i teško ustane. - A ne! Nije ovo prvi put što sam ga vidjela; još sam ga prošlog ponedjeljka vidjela, ali nisam htjela ništa reći zato što nisam vjerovala svojim očima, nisam vjerovala da se u jednoj knjižnici, na ovako ozbiljnom mjestu kamo ljudi dolaze da se izobraze, može dogoditi tako nešto da se čovjek crveni od stida. Ja nemam djece, ali žalim majke koje šalju svoju djecu da ovdje uče, i koje misle da mogu biti bez brige, da su im djeca na sigurnome, a ovdje je monstrum koji ništa ne poštuje i koji ih ometa u učenju.
Korzikanac priđe Samouku i skreše mu u brk:
- Jeste li čuli što kaže gospođa? Nemojte sad ovdje glumiti. Ljudi su vas uhvatili na djelu, pokvarenjače jedan!
- Gospodine, zahtijevam od vas da budete pristojni - dostojanstveno će Samouk. To je bilo u skladu s njegovom ulogom. Možda bi bio najradije sve priznao i pobjegao, ali je morao odigrati svoju ulogu do kraja. Nije gledao Korzikanca i gotovo da je žmirio. Ruke su mu nemoćno visile; bio je strahovito blijed. A onda mu odjednom udari krv u glavu.
Korzikanac se gušio od bijesa.
- Pristojan? Kakav bezobrazluk! Zar zbilja mislite da vas nisam vidio? Kažem vam da sam pazio na vas. Mjesecima sam pazio na vas.
Samouk je slegao ramenima i tobože se ponovo zadubio u čitanje. Sav zajapuren, očiju punih suza, hinio je veliko zanimanje i pozorno promatrao reprodukciju jednog bizantskog mozaika.
- On i dalje čita, kakva drskost! - reče gospođa gledajući Korzikanca.
Korzikanac se dvoumio. Istodobno je pomoćnik bibliotekara, bojažljiv i dobrohotan mladić, kojeg je Korzikanac terorizirao, polako ustao za svojim stolom i glasno priupitao:
- Što je to, Paoli?
Nastao je časak neodlučnosti pa sam se već ponadao da će se sve skupa na tome završiti. Ali Korzikanac se valjda zamislio nad svojim postupkom i osjetio se smiješan. Iznerviran, ne znajući više što da kaže svojoj zanijemjeloj žrtvi, isprsio se i zamahnuo šakom u prazno. Samouk se usplahireno osvrnuo. Zagledao se otvorenih usta u Korzikanca, a u očima mu se ogledao silan strah.
- Ako me udarite, pritužit ću se - jedva protisne. - Otići ću drage volje sam.
Tad sam i ja ustao, ali je bilo već kasno: Korzikanac je sladostrasno prostenjao i iznenada udario Samouka šakom u nos. Časkom sam vidio još samo Samoukove oči, one njegove prekrasne oči, iskolačene od boli i stida, iznad rukava i tamnoputne šake. Kad je Korzikanac povukao šaku, Samouku je iz nosa briznula krv. Htio je prinijeti ruke licu, ali ga Korzikanac još jedanput udari u kut usana. Samouk klone na stolicu i zagleda se preda se prestrašeno i blago. Krv mu je curila iz nosa po odjeći. Potražio je desnom rukom oko sebe svoj paketić, dok je lijevom uporno nastojao obrisati nosnice iz kojih je kapala krv.
- Idem ja - reče on više za se.
Ona je žena do mene, sva blijeda, sijevala očima.
- Odvratan tip! - reče. - Pravo mu budi!
Ja sam se tresao od gnjeva. Obišao sam stol, zgrabio malog Korzikanca za vrat i podigao ga uvis da se samo koprcao: najradije bih bio tresnuo njime o stol. Poplavio je i batrgao se nastojeći me ogrepsti, ali svojim kratkim rukama nije mi mogao dosegnuti lice. Nisam mu ni riječi rekao, ali sam ga htio odalamiti po nosu da ga unakazim. On je to shvatio pa je podigao lakat da se zaštiti: bio sam zadovoljan jer sam vidio da se prepao. Iznenada je prohripao:
- Pustite me, životinjo! Da niste i vi možda peder?
Još mi ni sad nije jasno zašto sam ga pustio. Jesam li se pobojao komplikacija? Jesam li zahirio za ovih godina ljenčarenja u Bouvilleu? Nekad ga prije ne bih bio pustio dok mu ne bih polomio zube. Okrenuo sam se Samouku, koji je napokon ustao, ali zazirao je od mog pogleda; pošao je pognute glave do vješalice po ogrtač. Neprestance je prinosio lijevu ruku nosu ne bi li zaustavio krvarenje. Ali krv mu je i dalje navirala iz nosa, pa sam se već pobojao da se ne onesvijesti. Ne gledajući nikoga oko sebe, promrsio je kroza zube:
- Godinama već dolazim ovamo...
Ali čim se onaj čovuljak osovio na noge, ponovo je postao gospodar situacije i dobacio Samouku:
- Gubite se odavde, i da mi niste više prismrdjeli ovamo jer ću vas inače izbaciti uz pomoć policije!
Sustigao sam Samouka na dnu stubišta. Bio sam u neprilici, sramio sam se zbog njegove sramote, nisam znao što da mu kažem. Reklo bi se da me on i ne primjećuje. Napokon je izvadio rupčić i ispljunuo nešto. Malo je manje krvario.
- Hodite, idemo u ljekarnu - rekoh mu nespretno.
Nije mi odgovorio. Iz čitaonice je dopirala graja. Bit će da su svi skupa govorili u isti mah. Ona je žena prasnula u prodoran smijeh.
- Nikad se više neću smjeti ovdje pojaviti - reče Samouk. Okrene se i bespomoćno zagleda u stubište, u ulaz u čitaonicu. Od tog pokreta slila mu se krv između ovratnika i vrata. Usta i obrazi bijahu mu krvavi.
- Hodite! - rekoh mu i uhvatih ga ispod ruke.
On se strese i silovito mi se otme.
- Pustite me!
- Ali ne možete sad ostati sami. Treba vam netko oprati lice, pružiti vam prvu pomoć.
On je samo ponavljao:
- Pustite me, molim vas, gospodine, pustite me!
Bio je na rubu živčanog sloma: pustio sam ga da ode. Sunce mu je na zalasku načas obasjalo zgrbljena leđa, a onda se izgubio. Na pragu je ostala zvjezdolika mrlja krvi.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Žan Pol Sartr - Page 3 Empty Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 4:17 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


Sat kasnije

Tmurno je vrijeme, sunce zalazi; za dva sata polazi mi vlak. Posljednji sam put prošao kroz javni park i šetam se Ulicom Boulibet. Ja znam da je ovo Ulica Boulibet, ali je ne prepoznajem. Obično mi se, kad bih ušao u nju, činilo da prolazim kroz duboku guštaru zdravog razuma: zdepasta i nezgrapna, Ulica Boulibet nalikuje, sa svojom rogobatnom ozbiljnošću, sa svojim neravnim i asfaltiranim kolnikom, na državne ceste kad prolaze kroz bogata trgovišta, obrubljene na dužini više od jednog kilometra solidnim dvokatnicama. Prozvao sam je seljačkom ulicom i oduševljavao se njome zato što je bila tako deplasirana, tako paradoksalna u lučkom gradu. Danas su još te kuće tu, ali su izgubile svoj ruralni izgled: to su još stambene zgrade i ništa više. U parku sam maloprije imao sličan dojam: biljke, travnjaci i fontana Oliviera Masquereta djelovali su svojom bezizražajnošću nekako tvrdokorno. Sad shvaćam: grad prvi mene napušta. Nisam još otišao iz Bouvillea a više nisam u njemu. Bouville šuti. Čudno mi je što moram ostati još dva sata u ovom gradu, kojeg više nije briga za mene i koji razmješta svoje pokućstvo i pokriva ga navlakama da bi ga mogao otkriti u svoj njegovoj svježini večeras, sutra, novim pridošlicama. Osjećam se zaboravljeniji nego ikad.
Iza nekoliko koraka stanem. Uživam u posvemašnjem zaboravu u koji sam pao. Nalazim se između dva grada, jedan me ignorira, a drugi me više ne poznaje. Tko se još uopće mene sjeća? Možda tek jedna troma mlada žena u Londonu... Uostalom, misli li ona doista na mene? Tu je najposlije onaj tip, Egipćanin. Možda je upravo ušao u njezinu sobu, možda ju je privio u zagrljaj? Nisam ljubomoran; dobro znam da je ona nadživjela samu sebe. Sve da ga i voli svim srcem, ipak je to ljubav mrtve žene. Ja sam uživao njezinu posljednju živu ljubav. Pa ipak, ima nešto što joj on može pružiti: užitak. Ako ona upravo sad gubi svijest i tone u maglu putene naslade, onda u nje nema više ničega što bi je vezalo za me. Ona uživa i ja joj nisam ništa više, kao da je nisam nikad ni upoznao; odjednom se očistila od mene i u svoj njenoj spoznaji o svijetu nema više mene. To mi je zbilja čudno. Pa ipak, pouzdano znam da postojim, ja sam ovdje.
Sad kad kažem »ja«, to mi zvuči šuplje. Nisam više potpuno svjestan sebe, toliko sam zaboravljen. Sve što je ostalo zbiljsko u meni, to je postojanje koje osjeća da postoji. Zijevam polako, dugo. Ja nisam nitko. Antoine Roquentain ne postoji ni za koga. To mi je smiješno. Pa što je onda Antoine Roquentain? Nešto apstraktno. U svijesti mi treperi neznatno, blijedo sjećanje na sebe. Antoine Roquentain... Odjednom Ja blijedi, blijedi, i gotovo je, gasi se.
Bistra, nepomična, napuštena svijest počiva među zidovima; traje. Nitko više ne boravi u njoj. Još je maloprije netko govorio ja, govorio je moja svijest. Tko? Vani su ulice koje govore, s poznatim bojama i mirisima. Ostaju anonimni zidovi, anonimna svijest. Eto što je još tu: zidovi, a među zidovima neznatna, živa i bezlična svijest. Svijest postoji kao drvo, kao vlat trave. Drijema, dosađuje se. Nastavaju je mala, prolazna postojanja poput ptica u krošnjama. Nastavaju je i nestaju. Svijest zaboravljena, napuštena među ovim zidovima, pod sivim nebom. A evo i smisla njena postojanja: spoznaja da je suvišna. Razvodnjava se, osipa se, nastoji se izgubiti na smeđem zidu, uz kandelaber ili tamo negdje u večernjoj izmaglici. Ali ona se nikad ne zaboravlja; ona je svjesna da je svijest koja se zaboravlja. Takav joj je usud. Nečiji mi prigušeni glas govori: »Vlak polazi za dva sata«, postoji spoznaja o tom glasu. Postoji i spoznaja o nečijem licu. Ono prolazi polako, onako krvavo, prljavo, a krupne mu oči suze. Nije među zidovima, nije nigdje. Rasplinjava se, na njegovo mjesto dolazi nečija krvava glava i polako se udaljava, pri svakom se koraku čini da će zastati, ali ne zastaje. Postoji spoznaja o tom tijelu što polagano prolazi mračnom ulicom. Prolazi ali se ne udaljava. Mračna se ulica ne završava, gubi se u ništavilu. Ona nije među zidovima, ona nije nigdje. I postoji spoznaja o prigušenom glasu koji govori: »Samouk lunja gradom«.
Ne prolazi istim gradom! Ne prolazi među ovim bezbojnim zidovima, Samouk lunja po jednom groznom gradu koji ga ne zaboravlja. Ima ljudi koji misle na njega, Korzikanac, ona debela gospođa; možda i svi u gradu? Još nije izgubio, ne može izgubiti svoje Ja, ono izmrcvareno, krvavo Ja koje nisu htjeli dotući. Bole ga usne, nosnice; misli: »Boli me«. Hoda, mora hodati. Kad bi samo načas zastao, oko njega bi se iznenada digli visoki zidovi knjižnice i zatvorili ga; pokraj njega bi se pojavio Korzikanac i ponovila bi se ona ista scena, navlas ista, do u tančine, i ona bi se žena iskesila: »Takvim je gadovima mjesto na robiji!« On hoda, ne ide mu se kući: u njegovoj ga sobi čekaju Korzikanac i ona žena i oni dječaci: »Nema smisla da poričete, vidio sam vas!« I scena bi se ponovila. On misli: »Bože dragi, da bar nisam to učinio, kad bi bar bilo moguće da to nisam učinio, kad bi bar bilo moguće da to nije istina!«
Uznemireno lice prolazi amo-tamo pred sviješću: »Možda će se još i ubiti?« Ama, neće: ta blaga i progonjena duša nije kadra pomišljati na smrt.
Postoji spoznaja o svijesti. Pojavljuje se tu i tamo, mirna i prazna među zidovima, oslobođena čovjeka koji je boravio u njoj, čudovišna zato što nije nitko. Glas govori: »Prtljaga je predana. Vlak polazi za dva sata.« Zidovi klize zdesna i slijeva. Postoji svijest o asfaltu, svijest o željeznariji, o puškarnicama na vojarni, a glas govori: »Po posljednji put«.
Svijest o Anny, o debeloj Anny, o staroj Anny u njenoj hotelskoj sobi, postoji svijest o patnji, patnja dopire do svijesti među dugim zidovima koji odlaze i koji se nikad više neće vratiti: »Zar ovome nema kraja?« Glas pjeva među zidovima jazz melodiju, Some of these days; ovome dakle nema kraja? A melodija se tiho vraća, odostraga, tajom, udružuje se s glasom, i glas pjeva nezadrživo i tijelo hoda i postoji svijest o svemu ovome i svijest, na žalost, o svijesti! Ali nema nikoga da pati i krši ruke i žali sama sebe. Nikoga, to je sasvim obična, banalna patnja, zaboravljena patnja - i patnja koja se ne može zaboraviti. A glas govori: »Evo i Kluba željezničara«, a iz svijesti izranja Ja, ovo sam ja, Antoine Roquentain, ja uskoro putujem u Pariz; došao sam se oprostiti s gostioničarkom.
- Došao sam se oprostiti s vama.
- Odlazite, gospodine Antoine?
- Selim se u Pariz, radi promjene.
- Blago vama!
Kako sam mogao pritisnuti usne na ovo široko lice? Njeno mi tijelo više ne pripada. Još sam ga jučer mogao nazreti pod crnom vunenom haljinom. Danas je haljina neprobojna. Je li možda bio san ovo bijelo tijelo s plavim žilicama?
- Nedostajat ćete nam - kaže mi gostioničarka. - Ne biste li štogod popili? Na moj račun.
Sjedamo za stol, kucamo se. Ona snizuje glas:
- Navikla sam se na vas - veli s prizvukom uljudnog žaljenja u glasu. - Dobro smo se slagali.
- Doći ću ja opet.
- Tako je, gospodine Antoine. Kad budete prolazili kroz Bouville, navratit ćete da se pozdravimo. Reći ćete sebi: »Idem se pozdraviti s gospođom Jeanne, njoj će to biti drago!« To je istina, nas uvijek zanima što je s ljudima koje poznajemo. Uostalom, nama ovamo oduvijek svraćaju stari znanci. Dolaze nam pomorci, je li tako, koji su zaposleni kod kompanije Transat: ponekad ih ne vidim po dvije godine, dok su, recimo, u Brazilu ili u New Yorku, ili dok su na službi u Bordeauxu, na teretnom brodu. A onda se jednog dana najednom opet pojave. »Dobar dan, gospođo Jeanne!« Pa popijemo skupa koju čašicu. Možda mi nećete vjerovati, ali ja uvijek pamtim što su mi gosti obično pili. I nakon dvije godine! Tako kažem Madeleini: »Donesite gospodinu Pierreu suhi vermut, a gospodinu Léonu Noilly Cinzano.« A oni me pitaju: »Pa kako se vi još toga sjećate, gospođo?« A ja im odgovaram: »To mi je posao!«
U dnu dvorane sjedi debeo muškarac koji odnedavno spava s njom. Zove je:
- Gazdarice slatka!
Ona ustaje i kaže mi:
- Oprostite, gospodine Antoine.
Prilazi mi konobarica i pita me:
- Onda nas, znači, napuštate?
- Odlazim u Pariz.
- I ja sam nekad živjela u Parizu - veli mi ponosno. - Dvije godine. Radila sam kod Simeona. Ali me srce vuklo ovamo. - Skanjiva se još trenutak, a onda shvaća da mi nema više što kazati, pa mi veli: - E pa, onda, do viđenja, gospodine Antoine!
Briše ruku o pregaču i pruža mi je.
- Do viđenja, Madeleine.
Odlazi. Posegnem za Bouvilleskim dnevnikom ali ga odmah odgurnem: pročitao sam ga maloprije u knjižnici, od prvog do zadnjeg retka.
Gostioničarka se ne vraća: prepustila je svoje debeljuškaste ruke prijatelju koji ih strastveno mijesi.
Vlak mi polazi za tri četvrti sata.
Računam koliko će mi trebati za život, tek toliko da se zabavim nečim.
Tisuću i dvjesta franaka na mjesec nije bogzna što. Ali, ako malo stisnem, moralo bi mi dostajati. Soba će me stajati trista franaka, po petnaest franaka dnevno izdavat ću za hranu: ostaje mi još četiristo pedeset franaka za pranje rublja, sitne troškove i kino. Još dugo neću morati kupovati rublje i odjeću. Imam dva uredna odijela, iako su mi malo izlizana na laktovima: mogu ih nositi još tri-četiri godine ako budem pazio.
Bože sveti! Zar ću odsad postojati kao gljiva? Što ću raditi povazdan? Šetat ću. Odlazit ću sjediti na željeznu stolicu u Tuileries - ili možda na klupu, radi štednje? Odlazit ću u knjižnicu čitati. I što još? Jedanput tjedno u kino. I što još? Hoću li moći priuštiti sebi nedjeljom cigaru Voltigeur? Hoću li igrati kroket s umirovljenicima u parku Luxembourg? Sa svojih trideset godina? Žalim sama sebe. Na mahove se pitam ne bi li bilo bolje da potrošim u godinu dana svih trista tisuća franaka koji su mi još ostali - pa da onda... Ali što bih time dobio? Nova odijela? Žene? Putovanja? Imao sam već sve to. Sad je svršeno s tim, nemam više volje za tim stvarima: za onim što je još od toga ostalo! Za godinu dana bio bih opet isto ovako prazan kao i danas, bez ijedne uspomene, slab pred smrću.
Trideset godina! I 14400 franaka rente. Svakog mjeseca podižem kupone. A nisam još starac! Neka mi dadu štogod da radim, bilo što... Bilo bi bolje da mislim na nešto drugo, jer trenutno glumim nešto pred samim sobom. Vrlo dobro znam da ne želim ništa učiniti: učiniti nešto znači osigurati postojanje - a postojanja ionako ima napretek.
Istina je da ne mogu ispustiti pero iz ruke: mislim da će me svakog časa spopasti Mučnina, a imam dojam da je odgađam dok pišem. Stoga pišem sve što mi pada na pamet.
Madeleine mi želi ugoditi pa mi dovikuje izdaleka pokazujući na gramofonsku ploču:
- Gospodine Antoine, želite li možda poslušati po posljednji put onu vašu ploču koju volite?
- Da, molim vas.
Rekao sam joj to iz pristojnosti, iako nisam osobito raspoložen da slušam jazz. Ipak ću poslušati jer će to biti, kako reče Madeleine, po posljednji put: ploča je vrlo stara, prestara čak i za provinciju, uzalud bih je tražio u Parizu. Madeleine će je staviti na gramofon pa će se ploča zavrtjeti; čelična igla počet će poskakivati i škripati po žljebovima, a kad je žljebovi spiralnom putanjom dovedu do središta, doći će i tome kraj, zauvijek će umuknuti promukli glas koji pjeva Some of these days.
Počinje.
Kad se samo sjetim da ima budala koje nalaze utjehu u lijepim umjetnostima. Kao moja tetka Bigeois: »Chopinovi Preludiji mnogo su mi pomogli kad je umro tvoj siroti tetak!« Koncertne dvorane dupkom su pune poniženih i uvrijeđenih koji žmireći nastoje pretvoriti svoja blijeda lica u antene. Oni zamišljaju da ulovljeni zvuci teku u njih, slatki i hranjivi, i da njihove patnje, poput patnji mladog Werthera, prelaze u glazbu; misle da ljepota suosjeća s njima. Kreteni!
Volio bih da mi kažu da li smatraju da je ova glazba suosjećajna. Maloprije sam još svakako bio daleko od toga da plivam u blaženstvu. Na površini sam mehanički sređivao svoje račune. Ispod toga su mirovale sve one neugodne misli koje su zadobile oblik neizrečenih pitanja, nijemog čuđenja, pitanja koja me više ni danju ni noću ne ostavljaju na miru. Pitanja o Anny, o mom promašenom životu. Pa onda, još dublje ispod toga, Mučnina, puzava kao zora. Ali u tim trenucima nije bilo glazbe, bio sam zlovoljan i miran. Svi predmeti oko mene bili su sazdani od iste tvari kao i ja, od neke vrste odurne patnje. Svijet je, izvan mene, bio tako ružan, tako su ružne bile nečiste čaše na stolovima, i tamne mrlje na ogledalu, i Madeleinina pregača, i ljubazno držanje onog debeljka zaljubljenog u gostioničarku, tako je ružno bilo i postojanje sama svijeta, da sam se osjećao lagodno, kao da sam u svojoj obitelji.
Trenutačno pjeva saksofon. A ja se stidim. Upravo je nastala dična mala patnja, uzor-patnja. Četiri tona saksofona. Dolaze i odlaze, i kao da govore: »Treba se ugledati na nas, patiti po taktu.« E pa, da! Dakako da bih i ja volio patiti na taj način, po taktu, bez samodopadnosti, bez samilosti spram sama sebe, nepatetično čisto. Ali zar sam ja kriv što je pivo na dnu moje krigle mlako, što na ogledalu ima tamnih mrlja, što sam ja suvišan, što je najiskrenija, najsuša od mojih patnji sve razvučenija i teža, s previše mesa i s preširokom kožom u isti mah, poput morža, krupnih, vlažnih i ganutljivih a tako ružnih očiju? Ne, zaista se ne može reći da je suosjećajna ta mala dijamantna bol što se vrti uokrug iznad ploče i zasjenjuje me. Nije čak ni ironična: veselo se vrti, potpuno zaokupljena sobom; presjekla je poput kose bljutavu prisnost svijeta i sad se vrti i sve nas je, Madeleinu, debeljka, gostioničarku, pa i mene, i stolove, i klupe, i umrljano ogledalo, i čaše, sve nas koji smo se prepustili postojanju zato što smo među sobom, sami među sobom, zatekla nedolično odjevene, raskomoćene, kao i svakog dana kod kuće: stidim se zbog sama sebe i onoga što postoji pred njom.
Ona ne postoji. To je ono što me smeta; kad bih sad ustao i otrgnuo tu ploču s podloge na kojoj leži i prelomio je nadvoje, ne bih ipak dopro do nje. Ona je onkraj toga - uvijek onkraj nečega, glasa, violinskog tona. Kroz slojeve i slojeve postojanja ona se otkriva, sitna i čvrsta, a kad je pokušamo uloviti, nailazimo samo na postojeće stvari, sudaramo se samo s postojećim stvarima lišenim smisla. Ona je iza njih: čak je i ne čujem, čujem zvukove, treperenje zraka što je odaje. Ona ne postoji zato što u nje nema ničeg suvišnog: sve je ostalo suvišno u odnosu na nju. Ona jest.
Pa i ja sam htio biti. Štoviše, ništa drugo nisam ni htio; eto ključne riječi mog života: na dnu svih ovih pokušaja koji naoko nisu povezani, pronalazim istu želju: protjerati postojanje iz sebe, osloboditi trenutke njihova sala, izažeti ih, osušiti, pročistiti se, očeličiti se, da bih na kraju dobio jasan i točan zvuk jednog tona saksofona. Odatle bi se čak mogla izvući i priča: bio jednom jedan siromah koji se prevario u svijetu. Postojao je kao i drugi ljudi, u svijetu javnih parkova, krčmi, trgovačkih gradova, a nastojao je uvjeriti sama sebe da živi negdje drugdje, iza slika na platnu, s Tintorettovim duždevima, s Gozzolijevim vrlim Firentincima, iza stranica u knjigama, s Fabriceom del Dongom i Julienom Sorelom, iza gramofonskih ploča, s dugim suhim tužaljkama jazza. A onda, pošto je na kraju ispao budala, shvatio je, progledao je, uvidio je da su karte krivo podijeljene: bio je uistinu u krčmi, uz kriglu mlakog piva. Ostao je sjediti utučen na kožnoj klupi i pomislio je: »Ja sam prava budala!« Upravo je u tom času, s druge strane postojanja, iz svijeta koji je vidio u daljini, ali mu se nikad nije približio, doprla, zaplesala, zasvirala jedna mala melodija: »Treba biti kao ja, treba patiti po taktu«.
Glas pjeva:

Some of these days
You’ll miss me honey.

Bit će da je na tom mjestu igla zagrebla ploču jer se čuje neki čudan šum. I ima još nešto od čega mi se stišće srce: činjenica da to kašljucanje igle na ploči ni najmanje ne utječe na melodiju. Ona je tako daleko - tako daleko iza toga. Pa i to razumijem: ploča se izlizuje i haba, pjevačica je možda već i umrla; a ja ću otputovati, odlazim na vlak. Ali iza svega postojećeg što upada iz jedne sadašnjice u drugu, bez prošlosti, bez budućnosti, iza tih zvukova što se od dana do dana raspadaju, ljušte i klize prema smrti, melodija ostaje ista, mlada i čvrsta, kao nemilosrdan svjedok.
Glas je umuknuo. Ploča još malo struže, a onda se zaustavlja. Oslobođena neugodna sna, kavana preživa, prežvakava užitak postojanja. Vlasnici je udarila krv u glavu, ćuška debele bijele obraze svoga novopečenog prijatelja, ali oni se zato ništa više ne crvene. Mrtvački obrazi. Ja sam se zasjedio ovdje, drijemam. Za četvrt sata bit ću u vlaku, ali ne mislim na to. Mislim na jednog obrijanog Amerikanca, debelih crnih obrva, kako se guši od žege, na dvadesetom katu nebodera u New Yorku. Nebo nad New Yorkom žari, nebesko je plavetnilo usijano, golemi žuti plamenovi ližu krovove; derani u Brooklynu, u kupaćim gaćicama, staju pod mlazove cijevi za polijevanje ulica. Zamračena soba na dvadesetom katu vri od silne žege. Amerikanac crnih obrva uzdiše, dašće i znoj mu curi niz obraze. Sjedi samo u košulji za klavirom; u ustima osjeća okus dima, a u glavi nejasne obrise jedne melodije. Some of these days. Za sat vremena doći će Tom sa svojom plosnatom čuturicom na stražnjici; tad će se obojica uvaliti u kožne naslonjače i ispijati pune čaše alkohola, a nebeski će im oganj paliti grla i osjećat će teret strahovita, užarena drijemeža. Ali najprije treba pribilježiti ovu melodiju. Some of these days. Mokrom rukom posegne za olovkom na klaviru. Some of these days, you’ll miss me honey.
Tako je to bilo. Tako ili nekako drukčije, nije važno. Tako se ona rodila. Za svoje je rođenje izabrala istrošeno tijelo ovog Židova kao ugljen crnih obrva. Mlitavo je držao olovku u ruci i kapljice su mu znoja padale s prstiju ukrašenih prstenjem na papir. Zašto nije mene izabrala? Zašto je bio potreban baš taj debeli telac pun prljava piva i alkohola da se dogodi to čudo?
- Madeleine, hoćete li biti tako dobri da još jednom stavite tu ploču? Samo još jedanput, prije nego što odem?
Madeleine se smije. Okreće ručicu, i evo, svirka opet počinje. Ali ne mislim više na sebe. Mislim na onog tipa tamo koji je komponirao ovu melodiju, jednog srpanjskog dana, u crnoj jari svoje sobe. Pokušavam misliti na njega preko te melodije, preko bijelih i jetkih zvukova saksofona. On je ovo stvorio. Imao je svojih briga, nije mu sve išlo kako treba: morao je podmiriti račune - a još je k tome bila tu negdje i jedna žena koja nije mislila na njega kako je on želio - i bio je najposlije taj užasni val vrućine koji je ljude pretvarao u lokve topive masti. U svemu tome nema ničeg osobito lijepog ni dičnog. Ali dok slušam tu pjesmu, kad pomislim da ju je taj tip stvorio, ta njegova patnja i znojenje... dira me u srce. Imao je sreće taj čovjek! Uostalom, možda nije bio toga ni svjestan. Vjerojatno je mislio: »Uz nešto malo sreće, ova će mi stvarca donijeti najmanje pedeset dolara!« E pa, prvi put me u više godina jedan čovjek ganuo. Volio bih znati nešto više o tom čovi. Zanimalo bi me kakvih je briga imao, je li živio s nekom ženom ili sam? Nipošto iz humanizma: naprotiv! Nego samo zato što je to stvorio. Ne bih ga želio upoznati - uostalom, možda je već i umro? Samo da dođem do nekih podataka o njemu pa da mogu od vremena do vremena misliti na njega slušajući ovu ploču. Eto, mislim da bi njemu, tom čovi, bilo potpuno svejedno kad bi doznao da u sedmom po veličini gradu u Francuskoj, u blizini kolodvora, netko misli na njega. A ja bih bio sretan kad bih bio na njegovu mjestu; zavidim mu. Moram krenuti. Ustajem, ali još časkom oklijevam, htio bih još jednom čuti tu crnkinju kako pjeva. Po posljednji put.
Pjeva. Njih su dvoje spašeni: taj Židov i ta crnkinja. Spašeni su. Možda su mislili da su netragom nestali, da su se utopili u postojanju. A ipak, nitko ne bi mogao misliti na mene ovako kako ja mislim na njih, ovako nježno. Nitko, čak ni Anny. Oni su za mene pomalo kao dvoje mrtvaca, pomalo kao junaci iz nekog romana; oprani su od grijeha postojanja. Nisu, naravno, potpuno - ali bar onoliko koliko se čovjek može oprati. Ova me misao iznenada prenerazi zato što se nisam tome više nadao. Ćutim kako me nešto bojažljivo dotiče i ne usuđujem se maknuti, jer se bojim da se to ne izgubi. Nešto što nisam više poznavao: neka vrsta radosti.
Crnkinja pjeva. Ipak se dakle može opravdati postojanje? Bar malo, malčice? Strahovito sam se prepao. Ne mogu reći da sam se bogzna čemu nadao. Ali ja sam baš kao posve smrznuta osoba nakon putovanja po snijegu kad odjednom stupi u mlaku sobu. Mislim da bi taj čovjek ostao kao ukopan pokraj vrata, da bi mu još bilo hladno i da bi ga svega polako podišli ledeni srsi:

Some of these days
You’ll miss me honey.

Zar ne bih i ja mogao pokušati... Dakako da ne mislim na glazbeni napjev... ali zar ne bih mogao, u jednoj drugoj grani umjetnosti?... To bi morala biti knjiga: ne bih ništa drugo znao. Ali ne historiografsko djelo: povijest govori o onome što je nekad postojalo - a nikad netko tko postoji ne bi mogao opravdati postojanje nekog drugog tko je postojao. Moja je zabluda bila u tome što sam htio uskrisiti gospodina de Rollebona. Mislim na jednu drugu vrstu knjige. Nisam posve načisto koja bi to vrsta bila - ali trebalo bi da se nasluti, iza tiskanih riječi, iza stranica, nešto što ne postoji, nešto što je iznad postojanja. Jedna priča, recimo, kakva se ne može dogoditi, pustolovina. Trebalo bi da bude lijepa i tvrda kao čelik i da postidi ljude zbog njihova postojanja.
Odlazim, nesiguran sam. Ne usuđujem se donijeti odluku. Kad bih bar bio siguran da imam talenta... Ali nikad, nikad nisam ništa slično napisao; historiografskih sam tekstova napisao - pa i to jedva. Ali knjigu? Roman? I našlo bi se ljudi koji bi pročitali taj roman i rekli: »Ovaj je roman napisao Antoine Roquentain, jedan riđokosi tip što se vucarao po kavanama.« I mislili bi na moj život ovako kako ja mislim na život ove crnkinje: kao na nešto dragocjeno i tako reći legendarno. Knjigu? Dakako da bi to u prvo vrijeme bio samo dosadan i zamoran rad, nešto što me ne bi priječilo da postojim, ni da osjećam da postojim. Ali na kraju bi došao trenutak kad bih knjigu dovršio, kad bi knjiga bila za mnom, i mislim da bi nešto malo od njena svjetla palo i na moju prošlost. I možda bih se tada mogao, preko nje, prisjetiti svog života bez gađenja. Možda bih jednog dana, misleći upravo na ovaj sat, na ovaj tmurni sat dok čekam, pogrbljen, da dođe vrijeme da se ukrcam u vlak, možda bih tada osjetio kako mi srce brže kuca pa bih rekao sam sebi: »Upravo je toga dana, toga sata, sve započelo«. I uspio bih - u prošlosti, samo u prošlosti - prihvatiti sama sebe.
Smrkava se. Na prvom katu hotela Printania upravo su se upalila svjetla u dva prozora. Na gradilištu novog kolodvora osjeća se jak miris vlažnog drva: sutra će padati kiša u Bouvilleu.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Žan Pol Sartr - Page 3 Empty Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Mustra taj Čet Jan 18, 2018 4:18 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


Kronologija Jean-Paula Sartrea


1905.
21. lipnja: Rodio se u Parizu Jean-Paul Sartre, sin Jean-Baptistea Sartrea, mornaričkog časnika, i Anne-Marije Sartre, rođene Schweitzer (rođakinje Alberta Schweitzera).

1906.
17. rujna: Umro u Thiviersu Jean-Baptiste Sartre od posljedica azijatske groznice koju je dobio u Indokini prije više godina.
»I danas se još čudim koliko malo znam o njemu. A volio je, želio je živjeti, umro je; dovoljno za jednog čovjeka. Ali nitko u mojoj obitelji nije znao probuditi u meni radoznalost za tog čovjeka. Nekoliko je godina iznad mog kreveta visila slika malog časnika otvorena pogleda, okrugle i ošišane glave, s velikim brcima: kad se moja majka preudala, slika je nestala«.

1906-1915.
»Do svoje desete godine živio sam sam s jednim starcem i dvije žene.«
Od 1906. do 1911. mali je »Poulou« živio s majkom, bakom i djedom u Meudonu. Zatim se obitelj seli u Pariz, na peti kat kuće u Ulici Le-Goff broj 1.
Kad mu je bilo oko tri godine, mali je Sartre, nakon jake prehlade, obolio od bijele pjege na rožnici desnog oka i postao razrok. Nakon toga je do kraja života dobro vidio samo na lijevo oko.
Kad mu je bilo sedam-osam godina, čitao je Gospođu Bovary, Comeillea, Rabelaisa, Voltairea, Hugoa itd. Oko 1912. oduševljen je romanom Julesa Vernea Carev glasnik. U to vrijeme počinje pisati: dopisuje se s djedom, prepjevava La Fontaineove basne na aleksandrince i piše »romane« inspirirane onim što je pročitao.
Godine 1914. pohađa osnovnu školu u Arcachonu gdje boravi s majčinom obitelji. Sljedeće godine prelazi u licej Henri IV u Parizu. Izvrstan je učenik »u svakom pogledu«.

1916.
26. travnja: majka mu se udaje za Josepha Mancya, mornaričkog inženjera.
»Moja majka nije se sigurno udala za mog očuha iz ljubavi. Uostalom, on nije ni bio osobito privlačan. Bio je visok i mršav, sa crnim brcima, prilično izrovane puti, povelika nosa, prilično lijepih očiju i crne kose. Bilo mu je tada oko četrdeset godina.«
Bračni se par nastanjuje u Ulici Condorcet u Parizu, a »Poulou« ostaje kod bake i djeda. Majčina ga je udaja poprilično pogodila, što se očituje i u školi.

1917.
Seli se s majkom i očuhom u La Rochelle, na Atlantiku, gdje nastavlja školovanje.

1918.-1919.
Jedan je od najboljih učenika u novoj školi.

1919.-1920.
Pubertet je nesretno razdoblje u Sartreovu životu, ponajviše zbog karakternih i inih razlika između njega i očuha. Poslije je Sartre napisao da su godine koje je proveo u La Rochellu »tri-četiri najgore godine u mom životu«. Nije bio omiljen među drugovima, koji su ga tukli, pa se i on naučio tući. Krao je novac majci i častio prijatelje, a kad su krađe otkrivene, došao je u ozbiljan sukob s očuhom. Na kraju su ga vratili u Pariz ne bi li se oslobodio lošeg društva.

1920.
Polazi istu školu (licej) Henri IV u Parizu, koju je već pohađao, i sve se više zanima za književnost. Čita Giraudouxa, Gidea, Julcsa Romainsa, Valeryja, Larbauda itd. Oduševljava se Proustom. Najviše se druži s kolegom Paulom Nizanom, potonjim književnikom, s kojim će prijateljevati do njegove pogibije u 2. svjetskom ratu.

1922.
Uspješno polaže bakalaureat (maturu) i ljeti putuje s djedom u Alzas, odakle potječe djedova obitelj Schweitzer. Ferije provodi u La Rochellu.

1922.-1923.
Sartre se upisuje s prijateljem Nizanom u licej Louis-le-Grand da bi se pripremio za Ecole normale superieure (pedagošku akademiju). Živi opet s majkom i očuhom u Parizu.

1923.
Objavljuje u školskom listu La Revue sans titre (Revija bez naslova) svoju prvu novelu i, pod pseudonimom, nekoliko poglavlja iz započetog romana, u kojem se prisjeća godina provedenih u La Rochellu.

1924.
Upisuje se u Ecole normale i počinje se zanimati za filozofiju. Čita Schopenhauera, Nietzschea i Bergsona, Josepha Conrada i Paula Valeryja.

1924.-1928.
»Ecole normale bila je, za većinu nas, za mene, od prvoga dana, početak neovisnosti. Mnogi mogu reći, pa i ja, da su to bile četiri godine sreće.«
Druži se s budućim poznatim filozofima, publicistima i piscima Raymondom Aronom, Paulom Nizanom, Pierreom Guilleom, Mauriceom Merleau-Pontyjem itd. Jedan će od njih (Jean Fabre) poslije zapisati: »Sa svojih dvadeset godina, bio je to najvelikodušniji i najbolji drug što se može zamisliti [...] Ispod podrugljivosti i gađenja prema samom sebi, koje je vrlo rado iskazivao i transponirao u Mučnini, njegova se tajna jamačno krila u velikoj nježnosti, koju nije ni priznavao ni opovrgavao«.
U to vrijeme Sartre vrlo mnogo uči i sluša predavanja na Sorbonni iz filozofije i psihologije. Obično radi prije podne od 9 do 1 sat i po podne od 5 do 9, što će mu ostati navika do kraja života. Posebno se zanima za Descartesa, Spinozu i Rousseaua, ali i za Marxa i Freuda. Sve se više udaljava od klasične književnosti (osim Stendhala, koga voli najviše od svih pisaca) i priklanja suvremenim autorima, napose nadrealistima. Oko 1928. čita u francuskom prijevodu Rilkeovu knjigu Zapisi Maltea Lauridsa Briggea, koje će se prisjećati kad bude pisao Mučninu. U tim godinama ne piše mnogo. Prevodi s Nizanom i drugima Jaspersovu Opću psihopatologiju. Povremeno vodi žučne polemičke prepirke s očuhom, koji ga smatra »očitim predstavnikom komunističke partije«. Međutim, unatoč simpatijama za komuniste, Sartre nije želio stupiti u partiju, jer zastupa zapravo individualističke i anarhističke nazore.

1925.
Na sprovodu jedne rođakinje s očeve strane upoznaje se u Thiviersu s »Camillom«, pravim imenom Simone-Camille Sans, s kojom stupa u intimne odnose. To je njegova prva ozbiljna veza, koja će potrajati nekoliko godina. Poslije je »Camille« poslužila Sartreu kao prototip za lik Anny u Mučnini.

1927.
Uspješno brani diplomsku radnju pod naslovom Slika u psihološkom životu: uloga i narav.

1928.
Pada na profesorskom ispitu iz filozofije. Poslije je o tome zapisao: »Pokušao sam biti originalan u svojim filozofskim sastavcima. To profesorima nije bilo no volji. Dobio sam vrlo loše ocjene. Shvatio sam da dogodine moram napraviti banalnu kopiju i izložiti je na originalan način.«

1929.
Srpanj: Sa Simonom de Beauvoir upoznaje ga zajednički prijatelj Rene Maheu, koji je Simoni prišio nadimak le Castor (Dabar) zbog njenih konstruktivnih stavova.
Poslije je Simone de Beauvoir napisala ovo o Sartreu iz tih dana, u svojoj knjizi Uspomene dobro odgojene djevojke: »Sigurno je da on nije namjeravao voditi život kabinetskog radnika; mrzio je rutinu i hijerarhiju, karijeru, dom, prava i dužnosti, svu ozbiljnu stranu života. Teško se mirio s mišlju da ima profesiju, kolege, starješine, propise kojih se mora držati i koje mora nametati drugima; nikad on neće postati otac obitelji, pa čak ni muž. Prožet romantizmom svoga doba, sa svoje dvadeset i tri godine, sanjao je o velikim putovanjima. [...] U bilježnicama koje mi je pokazivao, u razgovorima, pa čak i u svojim školskim radovima, uporno je izlagao sustav ideja čija je originalnost i suvislost zapanjivala njegove prijatelje. [...] Razgovarajući s njim nazrela sam bogatstvo onoga što je on nazivao svojom ’teorijom kontingencije’, u kojoj se već krila klica njegovih ideja o biću, postojanju, potrebi, slobodi. Bilo mi je jasno da će jednog dana napisati važno djelo.«
Sartre i Simone de Beauvoir polažu zajedno profesorski ispit iz filozofije, na kojem on ovaj put osvaja prvo mjesto, a ona drugo. Njezina je tema glasila Sloboda i kontingencija. »Kad sam se na početku kolovoza rastala s njim, znala sam da on nikad više neće izaći iz mog života.«
Poslije je Raymond Aron napisao: »Mislim da su se naši odnosi promijenili onog dana kad je on susreo Simonu de Beauvoir. Neko je vrijeme prije toga uživao razgovarati sa mnom, ali nakon tog susreta iznenada ga ja više nisam zanimao kao sugovornik. Sartre je čovjek koji uvijek mora imati povlaštena sugovornika.«
Studeni: Stupa na odsluženje osamnaestomjesečnog vojnog roka kao običan vojnik u meteorološkoj službi. U to vrijeme ima više slobodnog vremena pa mnogo piše, pjesme, roman i dvije drame.

1930.
Umrla mu je baka s majčine strane i ostavila malo nasljedstvo, koje je on u iduće dvije-tri godine potrošio sa Simonom de Beauvoir. Cesto odlazi u kino. Film voli gotovo isto toliko koliko i književnost.

1931.
Primljen je za profesora filozofije u liceju u Le Havreu, gdje predaje do kraja školske godine 1931.-1932. i ponovo od 1934. do 1936. godine. U tom gradu stanuje prvih nekoliko mjeseci u hotelu Printania, a poslije kao podstanar. Simone de Beauvoir primljena je istodobno za profesora u Marseilleu, pa se njih dvoje sastaju u Parizu i u Le Havreu.
U ljeto putuju zajedno u Španjolsku. U Madridu često svraćaju u muzej Prado. Sartre se divi E1 Grecu i Boschu, prezire Tiziana.
Započinje pisati »spis o kontingenciji«, koji će poslije, u idućih pet godina, prerasti u roman Mučninu.
»Kad sam stigao u Le Havre, pošto sam već bio napisao neke manje stvarce, rekao sam sam sebi da je sad vrijeme da počnem ozbiljno pisati. I tad sam doista počeo pisati, ali je to dugo potrajalo...«

1931.-1933.
Drži javna predavanja o njemačkim filozofima i o književnim temama: »Unutarnji monolog: Joyce« i »Moralni problemi suvremenih pisaca«.

1932.
Oduševljen je Celineovim romanom Putovanje nakraj noći i 42. paralelom Dos Passosa.
Putuje u Maroko i Španjolsku.
Simone de Beauvoir dobiva novo profesorsko mjesto u Rouenu, na sat vožnje od Le Havrea, gdje ostaje do 1934. godine, pa se često sastaje sa Sartreom u Le Havreu, Rouenu i Parizu.

1933.
Zahvaljujući Raymondu Aronu, Sartre otkriva fenomenologiju i čita knjigu Emmanuela Levinasa Teorija intuicije u Husserleovoj fenomenologiji. Oduševljava se i Hemingwayem (A sunce izlazi).
U ljeto putuje po Italiji.
Rujan: Dobiva stipendiju za jednu školsku godinu u Francuskom institutu u Berlinu, gdje nasljeđuje Raymonda Arona i proučava Husserleovu filozofiju. Poslije je Simone de Beauvoir zapisala:
»Stipendisti Instituta u Berlinu gledali su na nacizam istim očima kao i sva francuska ljevica. Družili su se samo sa studentima i intelektualcima antifašistima, uvjereni da će hitlerizam uskoro propasti.«

1934.
Čita Faulknera i Kafku (Proces).
U Berlinu dovršava drugu verziju Mučnine (koja se još zasad zove Melancholia, prema naslovu glasovite Dürerove gravire).
Srpanj-kolovoz: putuje sa Simonom po Njemačkoj, Austriji i Čehoslovačkoj.
Listopad: Vraća se na svoje profesorsko mjesto u Le Havreu, gdje ga je dotle zamjenjivao Raymond Aron. Jedan od njegovih tadašnjih učenika poslije će zapisati:
»Sartre je odmah osvojio učenike srdačnim autoritetom i nonkonformizmom. On zapravo i nije predavao, nego je razgovarao sa svojim mladim prijateljima, a ono što je govorio činilo se toliko bjelodanim, toliko pouzdanim da smo imali dojam da otkrivamo samu Istinu.«
Poslije je Sartre napisao ovo:
»Depresija od koje sam patio 1935. godine bila je svakako djelomice vezana za nastavu. Jer, jedna je stvar uživati u ćaskanju s učenicima, predavati, ali je nešto sasvim drugo biti profesor, okružen drugim profesorima, koji drže magistralna predavanja, koji održavaju disciplinu u razredu. Ja nisam volio svoje kolege, nisam volio atmosferu koja je vladala u liceju.«

1935.
Veljača: Pripremajući se da piše studiju o mašti, Sartre uzima drogu meskalin, zbog čega pati od depresija praćenih halucinacijama, kojih se neće osloboditi oko šest mjeseci.

1936.
Sartre nudi rukopis romana Melancholia Gallimardu, ali ga ovaj nakladnik odbija.
»To je ipak nešto značilo za mene: sav sam se bio unio u tu knjigu i dugo sam radio na njoj: kad su mi odbili rukopis, odbili su i mene, isključili su moje iskustvo.«
Sartre postaje profesor filozofije u Laonu, gradiću nadomak Parizu, nadajući se da će na taj način lakše dobiti mjesto u samom Parizu.
Srpanj: Izbija građanski rat u Španjolskoj, o kojem će Simone de Beauvoir poslije napisati: »Drama koja je dvije i pol godine dominirala našim životom«. U jesen Sartre predaje u Laonu, a Simone de Beauvoir u Parizu, u liceju Moliere. Sartre često dolazi u Pariz, gdje najviše vremena provodi sa Simonom u kavani Dome, na Montparnasseu.

1937.
Gaston Gallimard napokon prihvaća rukopis romana Melancholia i predlaže da mu se promijeni naslov u Mučninu, na što autor teška srca pristaje, kao i na skraćivanje pojedinih dijelova.
Srpanj: U časopisu La Nouvelle Revue frangaise izlazi Sartreova pripovijetka Zid.
U ljeto putuje sa Simonom po Grčkoj, a u jesen je postavljen za profesora u liceju Pasteur u Neillyu, predgrađu Pariza.

1938.
Travanj: Kod Gallimarda napokon izlazi Mučnina i privlači veliku pozornost kritike i čitateljstva.
Piše kritičke recenzije o Faulkneru i Dos Passosu za La Nouvelle Revue frangaise.
Poslije je u jednom intervjuu izjavio:
»Za cijelo jedno razdoblje, od 1935. do 1937. godine, Castor me uvjeravala da trošim previše vremena na filozofiju. ’Da, vi možete napisati male zgodne filozofske stvarce ali nikad nećete biti filozof, bolje će vam biti da pišete romane.’ Čak se u jednom trenutku i naljutila na mene zato što sam napisao popriličan rukopis pod naslovom Psiha, od kojeg nije tako reći ništa ostalo.«
Rujan: U danima Münchenskog sporazuma očekuje poziv za vojsku. Razapet je između mišljenja da se Hitleru ne smije popuštati unedogled i svojih intimnih pacifističkih osjećanja.

1939.
Veljača: Izlazi mu zbirka od pet pripovijedaka pod naslovom Zid.
Često zalazi u kavanu Flore u Saint-Germain-des-Presu. Piše (ponajčešće u kavani) o Mauriacu, Husserleu, Nabokovu, Faulkneru itd.
Upoznaje se s Andreom Gideom, s kojim razgovara o američkoj književnosti, Mučnini i napose o jednom liku iz toga romana - Samouku.
2. rujna: Mobiliziran je i prebačen u Alzas. Uvjeren je da će rat kratko trajati. Evo što je poslije o tome napisao:
»Rat mi je doista prepolovio život. Počeo je kad mi je bilo trideset četiri godine, a završio kad mi je bilo četrdeset, i to je uistinu bio prijelaz iz mladosti u zrelu dob. [...] Bio je to pravi preokret u mom životu: prije i poslije.«
Za tog »čudnovatog rata« Sartre mnogo piše, ponajprije roman Razumno doba i pravi neku vrstu bilance svoga života.
Čita Kierkegaarda, Heideggera i Hegela.

1940.
Početak veljače: Dolazi na dopust u Pariz. O tom je njegovu posjetu Simone de Beauvoir poslije napisala:
»Tjedan dana je prošlo u šetnjama i razgovorima. Sartre je mnogo mislio na to što će biti poslije rata; čvrsto je odlučio da se više ne drži po strani od politike.
Travanj: Sartre ponovo dobiva dopust i prima nagradu »Populistički roman« za zbirku pripovijedaka Zid.
23. svibnja: Pogiba mu na fronti prijatelj Paul Nizan.
27. svibnja: Piše Simoni de Beauvoir: »Ovaj roman, prolazeći kroz tolike nesreće, mir, ovaj ’čudnovati rat’ i pravi rat, polako se primiče kraju. Zgranuo me vojni poraz.«
21. lipnja: Sartre je zarobljen a da nije ni metka ispalio, na svoj trideset peti rođendan, u Padouxu, u Lotaringiji. Poslije je prebačen u vojni logor, »stalag«, u Trier.
O svom je zarobljeništvu poslije u intervjuu rekao: »Otkrio sam u stalagu ponovo jedan oblik kolektivnog života kojim nisam živio od studentskih dana, i mogu reći da sam bio sretan. Izvukao sam se iz njega silom, nije mi bilo mnogo stalo do toga, ali sam rekao sam sebi: moram to učiniti, radi drugih. U logoru mi se najviše sviđao osjećaj da sam dio mase. Komunikacija kompletna, danonoćna, razgovaralo se neposredno i ravnopravno. Tamo sam mnogo naučio.«
24. prosinca: Sartre igra ulogu Baltazara u svom komadu Bariona ili Sin grmljavine.

1941.
Sredina ožujka: Sartre se uspijeva izvući iz logora zahvaljujući potvrdi da je »djelomice slijep na desno oko, zbog čega se slabo orijentira u prostoru«.
Nakon uskrsnih ferija vraća se na svoje profesorsko mjesto u Neuillyu.
S nekoliko intelektualaca osniva skupinu otpora »Socijalizam i sloboda«.
Uzalud nastoji stupiti u dodir s komunistima, među kojima se širi glasina da je Sartre agent provokator, pa ga stavljaju na svoju crnu listu.
Nastavlja pisati i dovršava roman Razumno doba. Postaje profesor u liceju Condorcet u Parizu, gdje će predavati do 1944. godine.
Potkraj godine raspušta skupinu »Socijalizam i sloboda«, jer uviđa da se izvrgavaju prevelikim opasnostima a da nisu ništa osobito postigli.

1942.
Mnogo piše (osobito u kavanama »Flori« i »Coupoli«), Dovršava dramu Muhe i filozofsko djelo Bitak i ništavih. »Napisao sam tako brzo Bitak i ništavih zato što ga je trebalo samo napisati: ideje sam nosio u glavi.«

1943.
Izlaze iz tiska Muhe (na scenu ih postavlja Charles Dullin) i Bitak i ništavih, ali prolaze prilično nezapaženo.
Pristupa »Nacionalnom komitetu pisaca«, koji djeluje u sklopu Pokreta otpora, i surađuje u ilegalnom časopisu.
»Ja sam pod okupacijom bio pisac koji je pružao otpor, a ne pripadnik otpora koji piše.«
Poslije će mu neke kolege, među njima i Malraux, zamjeriti što nije aktivnije sudjelovao u Pokretu otpora.
Na generalnoj probi Muha Sartre se upoznaje s Albertom Camusom.
Gabriel Marcel lansira novu riječ: »egzistencijalizam«.

1944.
Svibanj: Upoznaje se u »Flori« s kontroverznim piscem Jeanom Genetom, o kojem će poslije napisati knjigu.
Premijera drame Iza zatvorenih vrata.
9. rujna: U prvom broju časopisa Les Lettres frangaises u oslobođenom Parizu izlazi na prvoj stranici Sartreov tekst »Republika šutnje« koji počinje znamenitom rečenicom: »Nikad nismo bili slobodniji nego pod njemačkom okupacijom«.

1945.
Kao i Camus, Sartre odbija primiti »Legiju časti«.
12. siječnja: Odlazi vojnim zrakoplovom u Sjedinjene Države s još nekim francuskim novinarima, kao posebni izvjestitelj listova Combat i Figaro. Gallimard mu daje odriješene ruke da sklapa ugovore za izdavanje francuskih prijevoda suvremenih američkih pisaca koje smatra zanimljivima.
U ljeto putuje sa Simonom de Beauvoir u Belgiju, gdje na javno postavljeno pitanje Gabriela Marcela odgovara:
»Moja je filozofija - filozofija postojanja; ne znam što je to egzistencijalizam.«
Ipak, o egzistencijalizmu se piše i govori na sve strane. Sartre stječe silnu popularnost. O tome izjavljuje: »Nije ugodno kad s vama za života postupaju kao sa spomenikom.«
12. prosinca: Ponovo odlazi u Ameriku i drži predavanja u Harvardu, Princetonu, Yaleu, New Yorku i Montrealu.

1946. 
Izlaze mu djela Egzistencijalizam je humanizam, drame Nepokopani mrtvaci i Obzirna bludnica te Premišljanja o židovskom pitanju.
Listopad: Upoznaje se s Arthurom Koestlerom, koji pred njim tvrdi: »Vi ste bolji romanopisac od mene, ali niste tako dobar filozof kao ja.«
Nakon očuhove smrti (1945.), Sartre stanuje s majkom u Parizu.
»Dosad sam uvijek živio u hotelima, radio u kavanama, hranio se u restoranima, oduvijek mi je bilo važno da ništa ne posjedujem. To je bio neki moj način osobnog spasa; osjećao bih se izgubljen - kao Mathieu - kad bih imao svoj stan, s pokućstvom, svoje stvari.«

1947.
Objelodanjuje djela Situacije 1 i Baudelaire te u časopisu Les Temps modemes seriju napisa pod naslovom Što je to književnost?
»Politika je staljinističkog komunizma nespojiva s poštenim obavljanjem književničkog posla.« Odgovara na sovjetske napade u Pravdi. Pridružuje se obrani izdavanja djela Henryja Millera.

1948. 
Izlaze mu djela Prljave ruke i Situacije II.
2. travnja: Drama Prljave ruke doživljava velik uspjeh u kazalištu. Komunistički tisak napada Sartrea:
»Hermetički filozof, mučan pisac, skandalozan dramatičar, trećerazredni demagog, to su dosadašnje etape u karijeri g. Sartrea«.
30. listopada: Sva su Sartreova djela službeno stavljena na indeks Katoličke crkve.

1949. 
Objavljuje Smrt u duši, Situacije III, Razgovore o politici.
Siječanj-veljača: U listu Combat polemizira s Gyorgyem Lukâcsem, koji trenutno boravi u Parizu, ali se Sartre ne sastaje s njim.

1950.
Piše predgovor za djelo Louisa Dalmasa Jugoslavenski komunizam nakon raskida s Moskvom. Iznosi svoja gledišta o koncentracionim logorima u SSSR-u i ugušenom ustanku na Madagaskaru.

1951.
Piše dramu Vrag i dobri Bog, koju na scenu postavlja Louis Jouvet, a glavnu ulogu igra Pierre Brasseur.
O svom načinu rada izjavljuje:
»Čovjek može biti plodan a da ne radi mnogo. Tri sata svakog prijepodneva, tri sata svake večeri. To je moje jedino pravilo. Čak i na putovanju. Malo-pomalo izvršavam vrlo brižno razrađeni plan rada. Roman, drama, esej, svako je moje djelo faseta jedne cjeline, čije će se značenje moći pravo ocijeniti tek onog dana kad sve dovršim.«

1952.
Objavljuje knjigu o Jeanu Genetu pod naslovom Sveti Genet, glumac i mučenik.
Približava se komunistima i u tekstu Komunisti i mir izražava slaganje s njima.
Kolovoz: U Les Temps modemes objavljuje Odgovor Albertu Camusu, u kojem kaže: »Naše prijateljstvo nije bilo lako, ali ću žaliti za njim.« Više se nikad neće vidjeti s Camusom.

1953.
Na nagovor Pierrea Brasseura, adaptira povijesnu dramu Alexandra Dumasa oca Kean, koja doživljava velik uspjeh u kazalištu.
Sudjeluje u više komunističkih manifestacija.
Od ove godine provodi gotovo svako ljeto u Rimu.

1954.
Često se sastaje sa sovjetskim književnicima i sudjeluje u javnim prosvjedima. Upoznaje se s Bertoltom Brechtom.
Putuje po Sovjetskom Savezu. Nakon jedne bogate gozbe na kojoj je popio podosta alkohola, pozlilo mu je pa je prebačen u bolnicu gdje je zadržan na liječenju desetak dana. Ni nakon povratka kući nije se još nekoliko mjeseci potpuno oporavio.
U intervjuu objavljenom u srpnju oduševljeno govori o svom boravku u SSSR-u.
U Italiji se upoznaje s Togliatijem.
Postaje potpredsjednik Društva Francuska-SSSR.

1955.
Izlazi knjiga Francisa Jeansona Sartre sam o sebi.
Poslije je, 1972. godine, o svom prijateljevanju i druženju s francuskim komunistima rekao ovo:
»Imao sam posla s ljudima koji su svojim drugovima smatrali samo članove partije, koji su bili oboružani instrukcijama i zabranama, koji su mene držali za privremenog suputnika i koji su se unaprijed spremali za budući trenutak kad ću se ja izvući iz sukoba i pridružit se desnim snagama.«
26. lipnja: Na kongresu Pokreta za mir u Helsinkiju sastaje se s Lukacsem, o čemu je poslije rekao:
»Dva filozofa koji među sobom raspravljaju uvijek su daleko ispod svog nivoa. Ja ne volim rasprave o idejama jer one ničemu ne služe. Osobito su u filozofiji rasprave jalove: treba pisati. Ljudi obično u životu manje vrijede nego u svojim knjigama.«
Od rujna do studenog putuje sa Simonom po Kini i SSSR-u.

1956.
Objavljuje dramu Nekrasov.
Piše filmski scenarij prema drami Arthura Millera Vještice iz Salema.
Putuje po Italiji, Jugoslaviji i Grčkoj s prijateljima.
Osuđuje sovjetsku intervenciju u Mađarskoj i objavljuje tekst Staljinova utvara. Ipak ne raskida s komunistima.

1957.
Prosvjeduje protiv ratovanja i mučenja u Alžiru.
U jednom poljskom časopisu objavljuje tekst Egzistencijalizam i marksizam i počinje pisati knjigu Kritika dijalektičkog uma.

1958.
Obnavlja kontakte s talijanskim komunistima.

1959.
Piše dramu Zatočenici iz Altone. U kazališnoj predstavi glavnu ulogu igra Serge Reggiani. Predstava doživljava velik uspjeh.
Po narudžbi Johna Hustona, piše scenarij za film o Sigmundu Freudu.

1960.
4. siječnja: Pogiba Albert Camus. Sartre piše nekrolog, u kojem, između ostalog, kaže:
»Nas smo dvojica bili zavađeni: svađa ne znači ništa - pa makar se nikad i ne vidjeli - to je tek jedan drugi način življenja zajedno, u kojem se nismo gubili iz vida u ovom malom uskom svijetu koji nam je zadan.«
Provodi sa Simonom mjesec dana na Kubi, gdje razgovara s Fidelom Castrom i Che Guevarom, o čemu poslije oduševljeno piše u francuskim novinama. U sovjetskoj ambasadi u Parizu sastaje se s Hruščovom.
11. svibnja: Dolazi sa Simonom u Beograd na poziv Saveza književnika Jugoslavije. Na dan 13. svibnja prima ga Tito. Prisustvuje predstavama Zatočenika iz Altone i Iza zatvorenih vrata u beogradskim kazalištima i daje konferenciju za tisak na Filološkom fakultetu.
Potpisuje manifest o pravu na neposluh u ratu što se vodi u Alžiru.
Očekuje da će zbog toga biti uhićen kad se vrati u Pariz, ali je samo saslušan na policiji. Nije okrivljen, po odluci samog de Gaullea, koji je navodno izjavio: »Ne možete uhapsiti Voltairea«.

1961. 
Sudjeluje u demonstracijama protiv rata u Alžiru.
S Mauriacom i Aragonom na večeri u sovjetskoj ambasadi u Parizu.
Boji se atentata OAS-ovaca pa majku smješta u hotel, a on se seli k Simoni de Beauvoir.
19. srpnja: U zgradi u kojoj Sartre stanuje eksplodirala je bomba, ali nije nanijela veliku štetu.

1962.
7. siječnja: Novi pokušaj atentata bombom u zgradi u kojoj Sartre stanuje. Njemu se ništa nije dogodilo, ali su mu uništeni neki rukopisi neobjavljenih djela. Ujak Albert Schweitzer izražava mu tom prigodom svoje žaljenje, a Sartre mu odgovara:
»Kad god naiđem na tvoje ime među onima koji se bore protiv atomskog rata, osjećam koliko smo bliski«.
Od te godine pa sve do 1966. često odlazi u službene posjete u Sovjetski Savez, obično sa Simonom.
Na Sartreov zahtjev, povučeno je njegovo ime sa špice Hustonova filma Freud, Tajna strast. Ne želi ni pogledati taj film.

1963.
Dovršava i objavljuje u časopisu Les Temps modemes autobiografsku prozu Riječi.
Njegova majka povjerava svojim bližnjima:
»Poulou nije ništa shvatio od svog djetinjstva.«

1964.
Izlaze mu Situacije IV, V. i VI.
Daje intervju u kojem izjavljuje:
»Pored djeteta koje umire Mučnina nema težine«.
15. listopada: Doznaje od Enza Pacija da će dobiti Nobelovu nagradu za književnost, pa već sutradan upućuje u Švedsku pismo u kojem kaže: »Iz posve osobnih razloga, ne želim se pojaviti na listi kandidata; ne dovodeći u pitanje svoje visoko mišljenje o Švedskoj akademiji i priznanje koje ona dodjeljuje, ne mogu niti želim, ni ove godine ni ubuduće, prihvatiti Nobelovu nagradu.« Iako je 21. listopada potvrdila da je primila Sartreovo pismo, Švedska akademija dodjeljuje mu ipak nagradu, a Sartre objašnjava jednom švedskom novinaru zašto ju je odbio.

1965. 
Izlaze Situacije VII.
Adaptira Euripidovu dramu Trojanke, koja se izvodi u kazalištu T. N. P. u Parizu.
Obraća se pismom Mikojanu moleći ga da se zauzme za ruskog pjesnika židovskog porijekla Josifa Brodskog, koji je u sovjetskom logoru zbog »društvenog parazitizma«. Kasniji nobelovac Brodski uskoro je nakon toga pušten iz logora.
Pošto je izrazio stanovite rezerve, Sartre ipak podržava kandidaturu Frangoisa Mitteranda za predsjednika Republike.
»Glasati za Mitteranda ne znači glasati za njega, nego protiv osobne moći i protiv skretanja socijalista udesno.«

1966.
Sudjeluje u radu »Russellova suda« uperenog protiv američkog načina ratovanja u Vijetnamu. Njegova će uloga na tom sudu, čiji je član i Vladimir Dedijer, s godinama sve više rasti.

1967. 
Nakon Šestodnevnog rata, Sartre zauzima iznijansirani stav prema arapsko-izraelskom sukobu, javno ga iznosi i brani.
Zajedno s Aragonom, odbija poziv da bude gost na X. kongresu sovjetskih književnika zbog neslaganja sa sudskom presudom u procesu Siniavski-Daniel.

1968.
U proljeće boravi u Jugoslaviji kao gost svoga prijatelja Dedijera.
Javno podržava »Praško proljeće« i osuđuje sovjetsku vojnu intervenciju u Čehoslovačkoj. Sudjeluje u studentskim demonstracijama u Parizu i vodi javne razgovore sa studentima. U srpnju opet boravi u Jugoslaviji i daje velik intervju jugoslavenskoj televiziji.
U jesen dolazi u kratak posjet Čehoslovačkoj, na praizvedbu svoga komada Muhe u Pragu, i daje opreznu ali jasnu izjavu za čehoslovačku televiziju o sovjetskoj okupaciji.
Napokon raskida s francuskim komunistima.

1969.
U ljeto opet boravi u Jugoslaviji i Italiji.
Prosvjeduje protiv represije u Čehoslovačkoj i isključenja Solženicina iz Saveza sovjetskih književnika.

1970.
Objavljuje predgovor knjizi češkog autora Antonina Liehma Tri naraštaja, u kojem definitivno raskida sa SSSR-om.
U srpnju putuje s Dedijerom po Norveškoj.
9. studenog: U povodu smrti de Gaullea izjavljuje prijateljima: »Nikad ga nisam ni najmanje poštovao«.

1971. 
Objavljuje prvi i drugi svezak knjige o Flaubertu Obiteljska luda.
Sve češće dolazi u javne sukobe s vlastima.

1972.
Izlaze mu Situacije VIII. i IX. i treći svezak Obiteljske lude.
Velik dio Sartreova književnog opusa izlazi u džepnom izdanju Folio-Gallimarda.

1973.
Pojavljuje se Sartreova knjiga Kazalište situacija, zbirka tekstova i razgovora o kazalištu.
U intervjuu koji je dao njemačkom tjedniku Spiegel brani zatočene pripadnike »Frakcije Crvene armije« (Baader-Meinhof) koje smatra revolucionarima.
Lipanj: Sartre je gotovo oslijepio zbog krvarenja u jedinom zdravom oku. Teško piše, a još teže čita.

1974.
26. svibnja: Prima u posjet njemačkog filozofa Herberta Marcusea, koji nakon razgovora s njim izjavljuje prijateljima:
»Sartre je oduvijek bio moj super-ego. Iako on to ne želi biti, on jest savjest čovječanstva.«
4. prosinca: Dobiva odobrenje od njemačkih vlasti da posjeti u zatvoru u Stuttgartu terorista Andreasa Baadera, te razgovara oko sat vremena sa zatvorenikom, koji četvrti tjedan štrajka glađu. Nakon toga javno prosvjeduje protiv brutalnog postupanja s političkim zatvorenicima u Njemačkoj.

1975. 
Javno prosvjeduje protiv mjera represije u Čehoslovačkoj i Sovjetskom Savezu.
Zajedno s Malrauxom, između ostalih, potpisuje peticiju za pomilovanje jedanaest političkih zatvorenika osuđenih na smrt u Španjolskoj.

1976. 
Izlaze Situacije X. i Književne kritike (u džepnom izdanju).
Javno izražava »zgražanje zbog tragičnog kraja« Ulrike Meinhof u njemačkom zatvoru.
7. studenog: U izraelskoj ambasadi u Parizu prima počasni doktorat Sveučilišta u Jeruzalemu i izjavljuje: »Ja sam isto toliko propalestinski raspoložen koliko i proizraelski, i obratno.«

1977.  
21. lipnja: Dok je Brežnjev na službenom primanju u Elizejskoj palači, Sartre i mnogi drugi francuski intelektualci primaju u kazalištu Recamier disidente iz Istočne Evrope.

1978. 
Veljača: Odlazi u Izrael da pokuša uvjeriti izraelske vlasti da prihvate Sadatovu inicijativu za mirovne pregovore.

1979.
Lipanj: Françoise Sagan, s kojom se Sartre povremeno viđa na ručkovima, objavljuje u novinama tekst pod naslovom Ljubavno pismo Sartreu.

1980. 
Siječanj: Prosvjeduje protiv progonstva sovjetskog disidenta Saharova i podupire bojkot Olimpijade u Moskvi.
20. ožujka: Sartre je hitno prevezen u bolnicu zbog plućnog edema.
13. travnja: Pada u komu iz koje se više neće probuditi.
15. travnja: Umire oko 21 sat. Njegova smrt izaziva brojne reakcije u Francuskoj i svijetu. Predsjednik Giscard d’Estaing odlazi u bolnicu da se pokloni velikanovim zemnim ostacima.
Pravda objavljuje vijest o Sartreovoj smrti u tri retka, i nakon toga više ni riječi.
19. travnja: Sprovod na kojem oko 50 000 ljudi prati pokojnika od bolnice do groblja Montparnasse. Na nadgrobnoj ploči stoje samo ove riječi:

»Jean-Paul Sartre, 1905-1980.«

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Žan Pol Sartr - Page 3 Empty Re: Žan Pol Sartr

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu