Tri metra iznad neba

Velika priča o ljubavi, o mladim, gnevnim životima koji pokušavaju da se odvoje od tla, da koračaju tri metra iznad neba... Savremeni Romeo i Julija, današnja Ljubavna priča.

Momci kruže na motorima, suočavaju se s iskušenjima fizičke izdržljivosti, brzine, rizika. Devojke se spremaju da sretnu muškarca svog života. Babi je dobra učenica, Step je nasilnik; pripadnici su dva različita sveta, ali se, na kraju, zaljubljuju jedno u drugo. Babi je neprepoznatljiva u očima roditelja. Step otkriva strane koje se ubrzo uklapaju u sliku opasnog tipa, a u stvari mišići i nasilje kriju jednu traumu, jedan neodmršeni čvor koji baca mračnu senku na Stepov porodični život i na mučnu ljubavnu priču sa Babi.

Tri metra iznad neba je roman o svakodnevnom životu, istovremeno romantična komedija i realistična drama, vrlo uzbudljiva priča o životu mladih i njihovih roditelja u velegradu.

Jedna mala izdavačka kuća 1992. godine odštampala je tri hiljade kopija koje su se ubrzo rasprodale: jedan prodorni tam-tam održao je u životu strastvenu priču o Stepu i Babi, koja je počela da kruži u fotokopijama ili čak putem SMS-a između gimnazijalaca u Rimu.

Knjiga Tri metra iznad neba ponovo je objavljena i postala je književni događaj 2004. godine u Italiji. Po ovom romanu snimljen je i film.

1.


"Cathia ima najljepšu guzu u Europi." Crveni grafit, plod kradomične ruke potpomognute bočicom spreja pod okriljem noći, blista u svoj svojoj bezočnosti na debelom stupu nadvožnjaka u Ulici Francia.
U blizini, jedan pravi orao, isklesan prije mnogo godina, zacijelo je vidio krivca, ali nikad neće progovoriti. Malo niže, kao orlić zaštićen grabežljivim mramornim kandžama, sjedi on.
Kratka kosa, ošišana gotovo na četkicu, na vratu visoko izbrijana kao u
marinca.
Tamnoj Levisovoj jakni nedostaje jedan gumb, ostavijen zajedno s malo plavog laka njegova motora na asfaltu jednog preuskog zavoja.
Podignuti okovratnik, Camel u ustima, Ballorama na očima potcrtavaju njegov izgled opasnog tipa, ali zapravo mogao je i bez njih. Imao je predivan osmijeh, ali malobrojni su bili oni koji su imali sreće diviti mu se.
Promatrao je automobile u dnu nadvožnjaka koji su se prijeteći zaustavili na semaforu. Nepomični, da nisu bili različiti izgledali bi kao poredani za utrku, jedan 126, jedan Maggiolone, jedna Fiesta, jedan američki automobil koji nije mogao pobliže odrediti, jedna 155-ica.
Nasmiješio se.
Malo dalje, u jednom Mercedesu 190, jedan vitak prst s kratkim, izgriženim noktima lagano gurne kasetu koja je napola izvirivala iz posljednjeg modela kasetofona Alpine. Buka motora uhvatila je vrpcu i odnijela je sa sobom u unutrašnjost kasetofona. Iz bočnih zvučnika Pioneer najednom se začuo glas neke mlade pjevačice.
Automobil je krenuo nježno prateći bujicu. U malenoj kabini ćutio se miris vozačeva losiona poslije brijanja. Pomislila je kako niti da želi, nema nikoga kome bi mogla reči "Odlazi, ljubavi", radije bi drage volje otjerala svoju sestru koja je sa stražnjeg sjedala neumorno ponavljala: "Stavi Erosa, daj, želim slušati Erosa".
Mercedes je prošao upravo u trenutku kad je ona cigareta, več popušena, pala na tlo, odbačena preciznim trzajem ruke i potpomognuta laganim vjetrom. Sišao je s mramornih stuba, popravio svoje Levisice 501 i zatim zajahao plavu Hondu VF 750 Custom, lagano ogrebanu na blatobranu. Okrenuo je ključ, jedva dodirnuo gumb, spustio papučicu.
Najednom je zeleni osvijetljeni natpis Neutral nestao i kao čarolijom, ponovno se našao među automobilima. Njegova Tobacco tenisica mijenja brzine, zaustavlja ili ubrzava motor koji ga snažno tjera poput vala, sad desno, sad lijevo. Naginje se meko i lagano, prolazeći kroz uske prostore između dva automobila kao kroz skijaška vrata.
Sunce je izlazilo, bilo je jutro, lijepo jutro. Ona je išla u školu, on je bio još budan nakon neprospavane noći. Bio bi dan kao i svaki drugi da se, na tom semaforu, nisu zaustavili jedno blizu drugoga.
Crveno.
On ju je pogledao. Kroz otvoreni prozor stršao je pramen pepeljastoplave kose. Na mahove se otkrivao njezin nježan vrat, na kojem su pahuljaste zlaćane dlačice slijedile smjer koji je utro vjetar prirode. Blag, ali odlučan profil zaustavljao se na dva rumena obraza, a plave oči, nježne i vedre, sanjivo su spuštenih vjeđa slušale drugu pjesmu Vita mia. Začudila ga je tolika smirenost, možda je to bio razlog.
"Hej!"
Ona se okrenula prema njemu, gotovo iznenađena, otvarajući plave oči, krupne, bezazlene. Promatrao ju je. Neobičan, zaustavljen blizu nje, na motoru, širokih ramena, ruku več previše potamnjelih za sredinu travnja. Njegove oči, skrivene tamnim naočalama, sigurno bi dodale još nešto drskosti tom izrazu lica.
"Bi li se voljela malo provozati sa mnom?" "Ne, idem u školu."
"Pa nemoj ići, markiraj. Pokupit ću te tamo naprijed."
"Oprosti." Usiljeno se nasmiješila. "Pogrešno sam odgovorila, ne bih se voljela provozati s tobom."
"Vidi, sa mnom ćeš se zabaviti ..." "Čisto sumnjam."
"Riješit ću sve tvoje probleme."
"Nemam problema."
"Ovaj put sam ja taj koji sumnja." Zeleno.
Mercedes 190 pojuri, ostavljajući njegov samouvjereni osmijeh na mjestu.
Otac se okrene prema njoj: "Tko je to bio? Neki tvoj prijatelj?"
"Ne, tata, samo neki kreten ..."
Nekoliko sekundi kasnije, Honda se ponovno približila lijepoj djevojci. Stavio je dlan na prozor i desnom dodao malo gasa, tek toliko da se ne mora previše naprezati, iako pri brzini od četrdeset kilometara na sat s onom svojom rukom sigurno ne bi imao problema.
Jedini koji je naizgled imao problema bio je njen otac. "Što to radi ovaj vjetropir? Zašto se toliko približio?" "Ništa ti ne brini, tata, ja ću to riješiti."
Odlučno se okrenula prema njemu.
"Čuj, zar doista nemaš nikakvog pametnijeg posla?"
"Ne."
"Nađi si ga."
"Već sam našao nešto što mi se sviđa."
"A to je?"
"Provozati se s tobom. Daj, odvest ću te na Olimpicu, jurit ćemo motorom, nakon toga ti nudim doručak i vratit ću te pred školu. Obećajem ti."
"Vjerujem da tvoja obećanja ne vrijede ni pišljiva boba."
"Istina," nasmiješi se, "vidiš, već toliko toga znaš o meni, priznaj, već ti se sviđam, zar ne?"
Nasmiješila se i odmahnula glavom.
"Sad je dosta." Otvorila je knjigu koju je izvadila iz svoje Gherardinijeve torbe. "Moram misliti na svoj stvarni i jedini problem."
"A to je?"
"Usmeni iz latinskog."
"A ja sam mislio da je seks."
Ozlojeđeno se okrenula. Ovaj put se više nije smiješila, čak ni usiljeno.
"Makni ruku s mog prozora."
"Gdje hoćeš da je stavim?"
Pritisnula je jedan gumb. "Ne mogu ti reći, otac mi je ovdje."
Električni prozor počeo se dizati. Čekao je do zadnjeg časa, tek tad
pomaknuo ruku i dobacivši joj posljednji pogled, odmaknuo se. "Vidimo se."
Nije uspio čuti njezino suho "ne". Lagano se nagnuo udesno. Ušavši u zavoj, dodao je gas i dobivši brzinu nestao između automobila. Mercedes je nastavio ravno svojim putem, sad mirnijim, prema školi.
"Znaš li tko je on?" Glava njezine sestre najednom iskrsne između dva
sjedala. "Zovu ga Deset plus."
"Za mene je običan idiot."
Otvorila je knjigu iz latinskoga i počela ponavljati apsolutni ablativ. U jednom trenutku prestala je čitati i pogledala kroz prozor. Je li latinski uistinu njezin jedini problem? Naravno, nije ono što je rekao onaj tip. Uostalom, nikad ga više neće vidjeti. Odlučno je nastavila čitati. Automobil je skrenuo ulijevo, prema školi Falconieri.
"Da, nemam problema, i nikad ga više neću vidjeti."
Zapravo, nije znala koliko je u krivu. U obje tvrdnje.

2.


Mjesec je bio visoko na nebu i blijed među najvišim granjem jednog lisnatog stabla. Zvukovi neobično daleki. S jednog prozora dopirale su pojedine note neke spore, ugodne glazbe. Jedan malo stariji momak pripremao je ispit. Malo niže, bijele linije teniskog terena blještale su ravne na bljedilu mjesečine, a dno praznog bazena tužno čekalo ljeto. U međuvremenu, ponekom jesenjem listu bilo je dopušteno ostati još malo, prije no što ga potjera cjepidlaka od pazikuće. Na jednom od prvih katova otmjene stambene zgrade, među njegovanim biljem i podignutim drvenim roletama, jedna plavokosa djevojka, ne naročito visoka, modrih očiju i baršunaste kože, neodlučno se promatrala u zrcalu.
"Treba li ti ona crna majica, ona Onyxova s elastinom?" "Ne znam."
"A plave hlače?" glasnije je povikala Daniela iz svoje sobe.
"Ne znam."
"A tajice, hoćeš li ih odjenuti?"
Daniela se sad zaustavila na vratima, promatrala Babi pred otvorenim ladicama uz krevet i garderobom raštrkanom posvuda, kao kad se u američkim filmovima osoba vrati kući, a netko je isprevrtao njegov stan od poda do stropa. Dapače, još gore.
"Onda ću uzeti ovaj komplet ..."
Daniela se zaputila kroz Supergine tenisice raznih boja raštrkane na podu,
sve veličine trideset sedam.
"Ne! Njega nećeš obući jer mi je važan." "Svejedno ću ga uzeti."
Babi se naglo uspravila, a zatim s rukama na bokovima rekla: "Oprosti, ali nijednom ga nisam obukla ..."
"Mogla si to već učiniti."
"Osim toga, sve mi proširiš."
Daniela se zaustavila i polako okrenula prema sestri, ironično je promatrajući.
"Molim? Ti se šališ? Ti si ta koja je neki dan obukla moju plavu suknju s
elastinom, a sad moraš biti vrač da bi u njoj vidio moje lijepe obline." "Kakve to ima veze? Tu je suknju proširio Chicco Brandelli." "Molim? Chicco je probao moju suknju, a ti mi nisi rekla ni riječ?" "Nema se Bog zna što ispričati."
"Ne vjerujem, sudeći po mojoj suknji."
"Samo ti se čini. Što kažeš na ovaj plavi sako i ispod njega košulju boje ružičaste breskve?"
"Ne mijenja] temu. Reci mi kako je bilo." "Oh, znaš kako idu te stvari."
"Ne znam."
Babi je pogledala mlađu sestru. Istina je, nije znala. Nije još mogla znati. Bila je još previše bucmasta i na njoj nije bilo ničeg dovoljno lijepog da bi nekoga uvjerila da joj proširi suknju.
"Ništa. Sjećaš se kako sam neko poslijepodne rekla mami da idem učiti kod
Palline?"
"Da, i onda?"
"I onda, otišla sam u kino s Chiccom Brandellijem." "I?"
"Film nije bio Bog zna što, a kad sam ga malo bolje pogledala, nije bio ni Chicco."
"Da, ali prijeđi na ono bitno. Kako to da se proširila suknja?"
"Pa, film je već trajao nekih desetak minuta, a on se stalno meškoljio na sjedalu. Pomislila sam: istina da je ovo kino baš neudobno, ali čini mi se da Ciccio nešto smjera. I doista, nakon kratkog vremena, primaknuo mi se nekako bočno i prebacio ruku preko naslona mog sjedala. Slušaj, što kažeš da obučem kompletić, onaj zeleni s gumbićima sprijeda?"
"Pričaj dalje!"
"Ukratko, s naslona se malo pomalo spustio na rame." "A ti?"
"Ja ... ništa. Pravila sam se da ga ne primjećujem. Gledala sam film, kao
opsjednuta. A onda me je privukao k sebi i poljubio." "Chicco Brandelli te poljubio? Vau!"
"Zašto si toliko uzbudena?" "Pa, zgodan je frajer."
"Da, ali on je u to previše uvjeren ... Stalno se provjerava, gleda u ogledalu
... No, ukratko, nakon pauze gotovo je odmah zauzeo gard. Kupio mi je kornet Algida. Film se znatno poboljšao, možda malo i zaslugom gornjeg dijela korneta, onog s lješnjacima. Bio je fenomenalan. To mi je odvuklo pozornost, i uhvatila sam ga s rukama malo previše nisko za moj ukus. Pokušala sam ga odmaknuti, ali on se ne da, uhvatio se za tvoju plavu suknju i ne pušta. I tamo se proširila!
"Koja svinja!"
"Baš, zamisli, nije popuštao. A znaš što je nakon toga učinio?" "Ne, što je učinio?"
"Otkopčao je hlače, uhvatio me za desnu ruku i gurao je prema rasporku.
Da, ukratko, prema svojoj stvari ..."
"Ne! Stvarno je prava svinja! I onda?"
"Onda sam ja, da bih ga smirila, morala žrtvovati svoj kornet. Gurnula sam
mu ga u raskopčane hlače. Da si samo vidjela kako je skočio!"
"To, sestro! Algidin kornet ..."
Prasnule su u smijeh. Zatim se Daniela, koristeći nastalo veselje, udaljila iz
sestrine sobe s njezinim zelenim kompletom.
Malo dalje, u radnoj sobi, na mekoj sofi s kašmirskim uzorkom, Claudio je napunio lulu. Silno ga je zabavljalo to veliko petljanje s duhanom, ali zapravo je bila riječ samo o kompromisu, budući da mu u kući više nisu dopuštale da puši svoj Marlboro. Supruga, strastvena tenisačica, i kćerke, previše opsjednute zdravim životom, korile su ga zbog svake zapaljene cigarete pa je zbog toga prešao na lulu. "Daje ti više otmjenosti, s njom djeluješ intelektualnije!" rekla je Raffaella. I dobro je promislio. Bolje držati taj komad drveta među usnama i kutiju Marlbora skrivenu u džepu sakoa, nego raspravljati s njom.
Povukao je dim iz lule gurnuvši u nju upaljenu šibicu i pregledavao televizijske kanale. Već je znao na kojem će se zaustaviti. Nekoliko djevojaka silazilo je bočnim stubama pjevušeći neku glupu pjesmicu i pokazujući svoja bujna, čvrsta poprsja.
"Claudio, jesi li spreman?"
Brzo je promijenio program. "Naravno, dušo."
Raffaella ga pogleda. Claudio ostane sjediti, malo pomalo gubeći
samouvjerenost.
"Slušaj, promijeni kravatu, stavi onu bordo."
Raffaella je izašla iz sobe ne ostavljajući mogućnost rasprave. Claudio razveže čvor svoje omiljene kravate. Zatim na daljinskom pritisne broj deset. Nadao se da će se vratiti one lijepe djevojke. Ali umjesto njima, morao se
zadovoljiti nekom sirotom kućanicom koja je, plešući posve bez ritma, pokazivala bijeli, dežmekasti trbuh. Neki beznačajan tip promatrao ju je s obližnjeg stola, odjeven u groznu kvazi nebeskoplavu kinesku opravu. Claudio stavi oko vrata bordo kravatu i svu svoju pozornost posveti novom čvoru.
"Babi, može li se znati gdje si stavila onu tanku olovku?" "U ladici je sa šminkom."
"Ali gdje?"
Tišina koja je uslijedila značila je da je Daniela pronašla što je tražila. U maloj kupaonici koja je razdvajala sobe dviju sestara, Daniela je pretjerivala Rimmelovom olovkom, nagnuvši se iznad umivaonika posve se približila zrcalu, možda se nadajući da će zahvaljujući tome rezultat biti bolji.
Uzalud. Babi se pojavila pokraj nje.
"Kako ti se čini?"
Odjenula je haljinu s cvjetnim uzorkom, ružičastu i laganu. Bila je diskretno stegnuta u struku, a ostatak je, najbolje što je mogao, slobodno padao na njezine nježne bokove.
"Onda, kako izgledam?" "Dobro."
"Ali ne super?" "Veoma dobro."
"Da, ali zašto ne kažeš super?"
Daniela je i nadalje pokušavala povući ravnu liniju koja joj je trebala malo produljiti oči.
"Pa, meni se ne sviđa ta boja."
"Dobro, ali zanemariš li boju ..."
"Ne sviđaju mi se baš tako široke naramenice."
"Dobro, ali zanemariš li naramenice ..." "Pa, ti to znaš, ne volim cvijeće." "Istina, ali ne obaziri se na njega."
"U tom slučaju da, izgledaš super."
Nimalo zadovoljna sestrinim sudom i ni sama ne znajući što bi bila voljela čuti, Babi je uzela bočicu parfema Caronne koju je kupila sa svojima u duty-free trgovini na povratku s Maldiva. Na izlasku je okrznula Danielu.
"Hej, pazi malo!"
"Ti pazi! Ja ti za kraće vrijeme mogu napraviti modricu na oku. Pogledaj kako
se šminkaš!"
"Činim to zbog Andree."
"Kojeg Andree?"
"Palombija. Upoznala sam ga ispred Falconierija. Razgovarao je s Marom i Francescom, onim curama iz kvarta. Kad su one otišle, rekla sam mu da i ja idem s njima u razred. Ovako našminkanoj, koliko bi mi godina dala?"
"Pa, istina, izgledaš starije. Najmanje petnaest." "Ali ja imam petnaest godina!"
"Razmaži malo ovdje ..." Babi gurne kažiprst u usta i navlaži ga, a zatim
njime protrlja sestrine vjeđe.
"Evo, gotovo!"
"A sad?"
Babi se zagleda u sestru podigavši obrvu. "Sad izgledaš kao da ti je skoro šesnaest." "Još uvijek je premalo."
"Cure, jeste li spremne?"
Na ulaznim vratima stana, Raffaella utipka šifru u alarm. Claudio i Daniela brzo prođu pokraj nje, zadnja stiže Babi. Raffaella dvaput okrene ključ u bravi i pritisne gumb alarma. Crveno svjetlo počne treperiti, dajući joj osjećaj sigurnosti i mira. Claudio, Daniela i Babi uđu u dizalo s potmulom bukom opasne praznine ispod stopala. Zadnja stiže Raffaella, koja uđe i pritisne gumb za prizemlje. Večer tek što nije započela. Claudio popravi čvor kravate. Raffaella nekoliko puta brzo provuče desnu ruku ispod kose. Babi namjesti tamnu jaknu širokih ramena. Daniela se jednostavno gleda u zrcalo, već znajući da će naići na majčin pogled.
"Ne misliš li da si se previše našminkala?" Daniela pokuša odgovoriti.
"Nema veze, kasnimo kao i obično." Ovaj put se Raffaellin pogled u zrcalu
susreo s Claudijevim.
"Ali ja sam vas čekao, bio sam spreman od osam!"
U šutnji se spuštaju ka prizemlju. U dizalo ulazi vonj pirjanog mesa koje je pazikućina supruga spremila za večeru. Taj miris Sicilije pomiješa se načas s neobičnim francuskim društvom Caronnea, Drakkara i Opiuma. Claudio se nasmiješi. "To je gospođa Terranova. Kuha izvrstan ragu."
"Stavlja previše luka", glasi postojana osuda Raffaelle, koja se od nekog vremena odlučila za francusku kuhinju, čime je sve njih iskreno zabrinuta i dovela u očaj sobaricu sa Sardinije.
Na drugom katu, onaj momak koji je učio, napravio je malu stanku. Razgovarao je bežičnim telefonom, nervozno hodajući stanom, provjeravajući kavu koja još nije izlazila iz kafetijere i neki stari vestern na četvrtom programu.
Neki tip na kojeg je pao krov kuće umro je ne baš uvjerljivo.
"Ne, rekao sam ti, dušo, ne možemo se vidjeti. Imam još samo dva tjedna do
ispita, a još nisam ni pipnuo treću knjigu."
Isključio je štednjak proklinjući kafetijeru. Samo ju je načas izgubio iz vida, a ona je, njemu u inat, rasula naokolo kapljice kave. Grgljanje zadnjih štrcaja kave kao da je oponašalo sladunjav glas djevojke. "Ali ja te želim vidjeti ..."
Riječi i prijetnje, bezuspješni pokušaji da ga učini ljubomornim, samo su isticali kako je umjesto svojoj mladenačkoj želji punoj obećanja dao prednost staroj, več iscrtanoj knjizi iz prava. Njoj glupo, a za njega i njegov plan studiranja, temeljno.
Mercedes se zaustavio ispred ulaza u zgradu.
Uz zveckanje zlatnog nakita, oznake manje ili više sretnih obljetnica i Božića, gotovo uvijek veoma skupocjenih, Raffaella se smjestila na suvozačko sjedalo, a dvije djevojke straga.
"Može li se znati zašto Vespu ne parkirate bliže zidu?" "Još više zalijepljenu za zid? Tata, ali ti si zabranio ..." "Daniela, da se nisi usudila tako razgovarati s ocem." "Slušaj, mama, možemo sutra Vespom u školu?"
"Ne, Babi, još je previše hladno." "Ali imamo vjetrobran." "Daniela ..."
"Ali mama, sve naše prijateljice ..."
"Te sve vaše prijateljice s Vespama tek trebam vidjeti."
"Ako je zbog toga, Danijeli su frizirali novu Vespu Peugeot, koja sad, budući
da toliko brineš, juri još brže."
Vratar Fiore podigao je brklju. Mercedes je pričekao, kao i svake večeri, da se taj dugi komad željeza s crvenim prugama polako podigne. Claudio je kimnuo glavom u pozdrav. Raffaella se bavila isključivo time da završi raspravu.
"Bude li sljedeći tjedan toplije, vidjet čemo."
Mercedes je krenuo s trunčicom nade više na stražnjim sjedalima i ogrebotinom na desnom bočnom retrovizoru. Brklja se, udaljavajući, spustila jednako smireno. Vratar se iznova posvetio gledanju svog malog televizora.
Voditelj, štrkljavi dugonja s nešto kose na glavi, većinom skuplje od kose drugih, s velikim je iznenađenjem najavio jednog davno nestalog pjevača i njegovu novu long plejku. Kat iznad, možda jedan budući odvjetnik, a svakako momak sa šalicom vrele kave u rukama i knjigom pred očima pokušavao se iznova
usredotočiti.
Vratar je požalio što ne razumije sve te američke riječi. Malo se oraspoložio kad je zapjevao Azzuro i progutao žlicu nedovoljno začinjenog ragua, barem za njegov ukus.
"Onda, nisi mi rekla kako izgledam ovako odjevena."
Daniela je pogledala sestru. Naramenice su joj bile preširoke i izgledala je preozbiljno.
"Super." Savršeno je shvatila kako je zadirkivati.
"Nije istina, naramenice su preširoke i previše sam tip-top, kako ti kažeš. Lažeš, i znaš što ću ti reći? Bog će te kazniti zbog toga. Palombi te neće ni pogledati. Dapače, pogledat će te, ali te sa svim tim tušem za oči neće prepoznati i otići će s Giulijom."
Daniela je pokušala odgovoriti, ponajprije u pogledu Giulije, svoje najgore prijateljice. Ali Raffaella je tu temu privela kraju.
"Cure, prestanite, jer ću vas inače odvesti natrag kući."
"Da se okrenem?" Claudio se nasmiješio supruzi, hineći da okreće upravljač.
Ali bio mu je dovoljan njezin pogled da shvati kako nije vrijeme za šalu.

3.


Spretan i brz, taman poput noći, jurio je. Svjež i suh vjetar vijorio mu je kratkom kosom. Svjetlo i odrazi pojavljivali su se i nestajali s malih retrovizora njegova motora. Stigao je na trg, usporio samo na trenutak, koliko je bilo dovoljno da se uvjeri kako s desne strane nitko ne dolazi, a zatim dodao gas i punom brzinom ušao u Ulicu Vigna Stelluti.
"Želim ga vidjeti, već se dva dana nismo čuli."
Jedna lijepa crnokosa djevojka zelenih očiju i zgodne okrugle stražnjice, zarobljene u krutim Avirexovim hlačama, nasmiješila se prijateljici, plavuši visokoj kao i ona, ali malo punašnijoj.
"Madda, znaš kakav je, čak i ako je postojalo nešto između vas, ne znači da
sad postoji."
Sjedile su na svojim bijelim Vespicama, pušile previše jake cigarete i
pokušavale zvučati malo starije od svojih godina.
"Ako to išta znači, njegovi prijatelji su mi rekli da on obično nikad ne zove."
"Što, zar je tebe nazvao?" "Da!"
"Možda je pogriješio broj." "Dva puta?"
Nasmiješila se sretna što je ušutkala prijateljicu brzog jezika, ali ova se nije obeshrabrila.
"U svakom slučaju, u prijatelje se ne možeš pouzdati. Jesi li im vidjela face?"
Upravo tog trenutka, Pollo se glasno nasmijao, iskapio zadnji gutljaj već
pretoplog Heinekena i bacio praznu limenku Luconeu u glavu. "Hej, jesi li lud? Vidi što si mi napravio."
Pokazao je nešto nasred svoje rijetke, tamne, kovrčave kose. "Za to ti i služi ta glavurdača!"
"Sad se javio pravi Einstein", odgovori Lucone masirajući ne baš točno ono
mjesto na koje je limenka sletjela.
Motori su bili snažni, njihovi mišići također. Polio, Lucone, Hook, Sicilijanac, Bunny, Schello i još mnogi. Nevjerojatnih imena, teških priča. Možda nisu imali stalni posao. Neki nisu imali ni previše novca u džepu, ali zabavljali su se i bili prijatelji. To je bilo dovoljno. Osim toga, voljeli su se prepirati, a toga nikad nije manjkalo. Zaustavljeni na Trgu Jacini, posjednuti na svoje Harleye, na stare 350 Four s četiri izvorna ispušna prigušivača, ili s klasična četiri u jednom, jačeg zvuka. Sanjane, željene i na kraju dobivene od roditelja iscrpljujućim molitvama. Ili žrtvom iz vlastitog džepa, uz pomoć džepa nekog od onih nesretnih naivaca koji bi ostavili lisnicu u pretincu Vesponea s krhkom bravom, ili još gore, u unutarnjem džepu neke Henry Lloyd jakne koju je tijekom školskog odmora i prelako opelješiti.
John Milius bi poludio za njima. Isklesani i nasmiješena, brzi na jeziku, kršnih ruku s pokojim ožiljkom, uspomenom na neku tučnjavu. Ožiljci bi bili još vidljiviji na licu nekog drugog tko je u toj tučnjavi bio slabije sreće, a sad se više ne želi smiješiti, ne toliko što mu nedostaje nešto u životu, koliko zbog toga što pati od stanovite praznine u ustima.
Skupina djevojaka, tiših, kosa skupljenih kopčama od štrasa ili šarenim gumicama koje su svijetlile u noći, čavrljala je nedaleko od njih. Smijale su se, gotovo sve izvukle su se iz kuće izmislivši mirno noćenje kod prijateljice koja je pak sjedila ondje blizu, i sama roditeljima prodavši istu priču.
"Jučer sam se silno zabavila s Dariom. Proslavili smo šest mjeseci hodanja."
Gloria, djevojka u plavim tajicama i majici iste boje s malim srcima boje neba, pokazala je blistav osmijeh.
Šest mjeseci, pomislila je Maddalena. Da bar. Meni bi bio dovoljan i samo jedan ... Spustila je pogled. Na bijeloj Vespi, tik uz crni kvadrat s logotipom Piaggia, napisala je: "Step, obožavam te". Nakon prvog poljupca, kad se vratila kući, poželjela je to povikati nekoj prijateljici, ali nije pronašla nikoga, samo jedan crni neizbrisiv flomaster koji je kao sudbinom ostao na dnu njezina Invictinog narančasto-modrog ruksaka.
I tako su njezine riječi ostale ondje, da traju zauvijek. Madda uzdahne i nastavi sanjariti u prijateljičinim riječima. "Pojeli smo pizzu u Baffettu."
"Zezaš se, i ja sam bila ondje." "U koliko sati?"
"Pa ... negdje oko jedanaest."
Mrzila je ovu prijateljicu koja je stalno prekidala priču. Uvijek postoji netko
ili nešto što prekida snove.
"A, ne, mi smo već dotad otišli." "Ukratko, želite li čuti ili ne?"
S usana, malih ili mekanih, neobičnih voćnih okusa od sjajila ili ruževa ukradenih rastresenim trgovcima ili iz majčinih kupaonica bogatijih od mnogih malih parfumerija, otelo se gotovo jednoglasno da.
"U jednom trenutku došao je konobar i donio mi buket ogromnih crvenih ruža. Dario se nasmiješio, a ostale cure su me gledale dirnute i pomalo ljubomorne."
Gotovo se pokajala zbog te rečenice, primjećujući kako oko sebe ponovno
vidi gotovo jednake takve poglede.
"Ali ne zbog Darija, nego zbog ruža."
Sve ih je ponovno ujedinio budalaste smijeh, samo tako, jednostavno. Ili možda ne. Ali nije bilo važno.
"Nakon toga me je poljubio u usta, uhvatio za ruku i stavio mi ovo."
Pustila je Vespinu ručicu od brušene kože, s oblogom punom rupa od brojnog struganja o zidove i pokojeg prijašnjeg pada, i pokazala prijateljicama tanki prsten s malim svijetlo-plavim kamenom veselog odsjaja, gotovo kao onaj njezinih zaljubljenih očiju. Kupio ga je kod Maggija, onog draguljara u Parioliju za kojeg su svi, ne zna se zašto, vjerovali da je jeftiniji, iako je zapravo imao iste cijene kao i ostali. Taj jednostavan prsten dočekali su izrazi čuđenja i jedno "Prekrasan je!"
"Zatim smo otišli k meni i bili zajedno. Mojih nije bilo kod kuće, bilo je božanstveno. Stavio je kasetu Prefab Sprouta, luda sam za njima. Ispružili smo se na terasi ispod popluna i gledali zvijezde."
"Je li ih bilo puno?"
Maddalena je nedvojbeno bila najromantičnija u skupini. "Jako puno!" Malo dalje, drugačija priča.
"Onda, što si sinoć radio?"
Hook. Snažni i krupni prsni mišići, glatki i napeti kao i ostatak tijela. Avijatičarska jakna s oznakom USA, posuđena od nekog Amerikanca malo starijeg od mladog junaka Top Guna i sigurno naivnijeg od njega. Zapravo mu nikad nije bila vraćena. Hook. Kožni povez na oku. Kovrčava i duga kosa, lagano posvijetljena na vrhovima, dala bi mu izgled anđelčića, da ga nije bio glas momka iz pakla.
"Onda, može li se znati što si radio sinoć?"
"Ništa. Otišao sam s Glorijom jesti kod Baffetta i kako njezini nisu bili kod
kuće, otišli smo k njoj i obavili posao. Kao i obično, ništa posebno."
Dario je odmah pokušao nešto predložiti, nešto što će ih skrenuti s teme prethodne večeri, ali Hook nije popuštao.
Sjedio je raskrečenih nogu na svom starom motoru Boll Dor 900, odnedavna
friziranom, još bržem, sa žutim rezervoarom, i zbog toga jedinstvenim i rijetkim.
su se bojali tog motora, ne toliko zbog njegove snage, koliko zbog snage šaka
onoga koji ga je obično vozio.
"Kako to da nas niste nazvali?"
"Izašli smo neplanirano, onako, iznenada."
"Baš čudno, ti nikad ništa ne činiš iznenada, neplanirano."
Taj ton nije obećavao ništa dobro. Ostali su to zamijetili. Polio i Lucone prestali su igrati nogomet zgnječenom limenkom. Onom istom koju je maločas Lucone pogodio glavom, bolje rečeno, ona pogodila njega. Prišli su nasmiješeni, Schello je povukao malo duži dim cigarete i cerio se kao i inače, i dok mu je dim izlazio kroz rijetke zube, šištao je poput zmaja, možda malo predebelog da bi se neki vitez pomučio ubiti ga.
"Znate, dečki, jučer je Dariju i Gloriji bilo šest mjeseci i on je želio proslaviti
sam."
"Nije istina."
"Kako nije? Vidjeli su te kako jedeš pizzu. Je li istina da se želiš stvarno uvaliti?"
"Da, kažu da želiš biti cvjećar."
"Ua!" Svi su ga počeli udarati i pljuskati po leđima, a Hook ga je rukom
uhvatio u kravatu i stisnutom mu šakom snažno trljao glavu. "Koji mekušac ..."
"Jao! Pustite me ..."
I ostali su nasrnuli na njega, suludo se smijući, gotovo ga gušeći svojim prenapumpanim mišićima. Zatim je Bunny, pokazujući dva velika prednja zuba zbog kojih je dobio nadimak po liku iz crtića, povikao ne odstupajući od svojih načela: "Ščepajmo Gloriju!"
"Madda, upomoć!"
Svjetloplave All Starke, s malom crvenom zvijezdom na sredini gumenog kruga na gležnju, sišle su s Vespe i spretno dodirnule tlo. Gloria je uspjela odmaknuti samo dva koraka prije no što ju je Sicilijanac ščepao. Njezina plava kosa, slobodnija sad kad je izgubila češljić, bila je u neobičnoj opreci s tamnim Sicilijančevim okom, s njegovom nestručno zašivenom obrvom, s onim spljoštenim, mekanim nosom koji je ostao bez tanke kosti jednim sjajnim direktom nekoliko mjeseci ranije u pivnici Fiermonti.
"Pusti me, daj, prestani."
Schello, Pollo i Bunny odmah su mu pritrčali i hineći da mu pomažu odbaciti uvis tih lijepo raspoređenih pedeset pet kilograma, dobro su pazili da ruke stave na prava mjesta.
"Dajte, prestanite."
I ostale djevojke su im se približile. "Ostavite je na miru."
"Zabavljali su se sami, umjesto da proslave s nama? Dobro, proslavit ćemo sad, na naš način."
Ponovno su bacili Gloriju uvis, smijući se i šaleći. Padala je praćena svojom dugom plavom kosom i sletjela na raširene ruke s tvrdim žuljevima koje su se, naviknute na željezne šipke i prekomjerno opterećene utege, sad zabavljale glumeći joj intimno rublje.
Iako je bio neznatno niži od ostalih i darivao ruže, Dario se progurao između njih. Uhvatio je Gloriju za ruku u trenutku dok se ponovno spuštala i zaklonio je svojim leđima.
"Sad je dosta, prestanite." Pokušao se udaljiti s njom. "Jer ako to ne učinimo?"
Sicilijanac se nasmiješio i postavio ispred njega raskrečenih nogu. Njegove, na krupnim bedrenim mišićima izlizane traperice, napele su se. Gloria, naslonjena na Darijeva leđa, napola je virila. Do tog trenutka susprezala je suze, sad suspreže i dah. Njezine modre oči suzne su od straha. Prstići s novim prstenom bojažljivo se stežu oko jakne njezina muškarca.
"Onda, što ćeš učiniti?"
Dario pogleda Sicilijanca u oči.
"Odlazi, koji kurac hoćeš, uvijek nešto sereš."
Na te su se riječi Sicilijančeve usne sporo spustile, osmijeh nestao. Lijeva
obrva približila se desnoj manje sretno] i prsa mu naduo uzdah dublji od ostalih. "Što si rekao?"
Od bijesa su mu drhtali prsni mišići. Dario je stisnuo šake. Jedan prst skriven između ostalih potmulo je zapucketao. Gloria je zatvorila oči, Schello je stajao s cigaretom koja mu je visila iz otvorenih usta. Ne dišući, bez dima, bez zraka. Tišina. Najednom je zrak proparala rika. Stepov motor bučno je stigao. Skrenuo je u dnu zavoja i potom jurnuo, da bi se tren kasnije zaustavio nasred skupine.
Step je pritisnuo crveni gumb i dok se motor gasio zadnjim trzajem, na njegovom licu zabljesnuo je osmijeh.
"Onda, što se lijepoga radi?"
Gloria napokon udahne, popusti stisak oko Darijeve jakne i normalno prodiše. Sicilijanac odmjeri Darija.
Lagani smiješak odgodio je pitanje za neko drugo vrijeme. Dario se okrenuo oko svoje osi i zagrlivši Gloriju izašao iz skupine. Sicilijanac ga je načas pratio pogledom, a zatim progovorio svojom neuljuđenom glasinom.
"Ništa, Step, previše se brblja i nikad nema nikakve akcije." "Bi li se htio malo protegnuti?"
Papučica je iskočila kao po nalogu, čim ju je okrznuo. Poput oštrice skakavca ukopala se u tlo, podnoseći težinu motora. Step skoči s motora i skine jaknu.
"Prihvaćaju se konkurenti."
Prođe blizu Schella i, zagrlivši ga, izvuče mu iz ruke Heineken koji je netom
otvorio.
"Bog, Sche."
"Bog."
Schello se nasmiješi, sretan što mu je prijatelj, nešto manje sretan što mu je dao pivo. Schello je nalikovao Johnu Belushiju, iako je bio nekako bezizražajan. Zapravo bi mu on volio mnogo više nalikovati, ali nije imao hrabrosti.
Kad se Stepovo lice uozbiljilo nakon dugog osmijeha, njegove su oči susrele
Maddalenine.
"Bog."
Njezine meke usne, blago narumenjene i blijede, jedva su se pomaknule pozdravljajući ga tihim glasom. Sitni bijeli zubići, svi jednaki, zablistali su dok je zelenim, predivnim očima pokušavala prenijeti mu svu svoju ljubav. Uzalud. Iako je bio mlad, već je bio jako star i još uvijek pun snova.
Step se zaputi prema njoj, gledajući je u oči. Maddalena ga je netremice promatrala, nesposobna spustiti pogled, pomaknuti se, učiniti bilo što, zaustaviti to malo srce koje je bubnjalo kao ludo, kao neki Collinsov "solo". Step je neobično pomiluje, naslonivši ruku na njezin obraz i prešavši palcem po jagodici.
"Pridrži mi ovo." Skine sat Dayton s remenom od čelika i položi ga u njezine ruke. Maddalena je gledala kako se udaljava, a zatim stisnula sat i prinijela ga uhu. Čula je ono lagano brujanje, ono isto koje je slušala nekoliko dana ranije ispod njegova jastuka dok je on spavao, a ona bila budna i netremice ga promatrala, minutama u tišini. Tad se, međutim, činilo kao da je vrijeme stalo. Step se lako popeo na nadstrešnicu iznad Lazzareschija. Prebacio se na rešetku starog kina Vigna Clara koje se odnedavna ponovno otvorilo pod imenom Odeon.
"Onda, tko će sa mnom?"
Stojeći na nadstrešnici, Step je promatrao svoju skupinu prijatelja u
podnožju.
"Daj, koji kurac još radite tamo dolje?"
Bili su čudni, ovako s visine, kratko ošišane kose, neki više, drugi manje. Polio je kao i obično pretjerao. Njegova je kosa ponajviše nalikovala rijetkoj, plavkastoj bradi koja je napustila obraze i penjući se prekrila mu kompletan zatiljak. Schello je imao nešto dužu kosu od ostalih, ali njega se nikako nije moglo
smatrati prijateljem. Međutim, bio je jedini koji je bio nešto manje zdepast od ostalih. Naravno, i on je odlazio u teretanu Flex Appeal, ali samo kako bi se glupirao dok ostali treniraju. Gotovo svi su imali zamjetan stas. Cerekali su se, hvalili se centimetrom više u odnosu na ruke drugih. Njihovi očevi, odvjetnici i bankari, vratari i prodavači benzina, nisu mogli pojmiti tu njihovu fiksaciju. Toliko različitih zanimanja, poslova, prihoda, a svatko je u svojim sinovima otkrio čudne tipove, ujedinjene snažnim prijateljstvom, nevjerojatnom manijom da se za doručak jedu sirova jaja, piju strašni frapei od bjelančevina u prahu, pivskog kvasca, pšeničnih klica i jetre bakalara.
Naravno, ako su imali ikakva posla s iglom, bilo je to samo kako bi uštrcali anabolike i to ih je malo smirivalo.
"Dajte, idemo, penjite se. Što je, čekate pismene pozivnice?"
Sicilijanac, Lucone i Polio nisu se morali dalje moliti. Jedan za drugim, poput majmuna koji umjesto krzna imaju Avirexove jakne, spretno su se popeli na rešetku. Svi su stigli na nadstrešnicu, Schello posljednji, već svijen u struku kako bi došao do daha.
"Oh, ja sam već gotov, bit ću sudac", rekao je i otpio gutljaj Heinekena koji nekim čudom nije prolio tijekom mučnog uspona, uspona koji je ostalima bio mačji kašalj, a njemu pothvat u stilu najvrsnijeg planinara kao što je Messner.
"Spremni?"
Nejasni likovi, kao da su braća, isticali su se u polumraku noći. Iza njih, neonski natpisi mesnica i trgovina povrćem, plava i crvena blještava slova i raspršeno žuto svjetlo stvarali su nestvarnu atmosferu.
Malo niže, cure koje su već ranije vidjele ovaj prizor razdragano su se smijale. One nove, znatiželjne, još neupućene, tražile su objašnjenja.
"Miči se!" zaurla Schello zamaknuvši rukom. Mlaz piva stigao je u podnožje do Valentine, lijepe brinete s visokim repom, koja je odnedavna hodala s Gianluom, niskim tipom, sinom nekog bogatog lihvara.
"U kurac!" izletjelo joj je, u smiješnom proturječju s njezinim otmjenim
licem. "Daj pazi, može?"
Ostale djevojke su se smijale, brišući pivske kapi.
Gotovo istodobno, desetak mišićavih i istreniranih tijela spustilo se na tlo, ispruživši ruke uporedo ispred tijela, napetih lica, nadutih prsiju, spremni za veliko iskušenje.
"Jedan!" zaurlao je Schello i sve su se ruke savile, bez napora. Šutljivi i još odmorni, stigli su do hladnog mramora, ali ne na vrijeme da se vrate gore. "Dva!" Ponovno dolje, brži i odlučniji. "Tri!"
Još jednom, kao ranije, brže nego ranije. "Četiri!" Njihova lica, gotovo
nadrealne grimase, njihovi nosovi sa sitnim boricama, svi su se spuštali kao jedan. Brzo su silazili, s lakoćom, dosegli nekoliko milimetra od tla i zatim se ponovno vraćali na ispružene ruke. "Pet!" zaurlao je Schello posljednji put potegnuvši iz limenke prije no što ju je bacio uvis. "Šest." Pogodio ju je preciznim zamahom. "Sedam!" Limenka je poletjela uvis. Kad se vratila, "Osam!", Schello je pogodi glavom.
Limena golubica punom snagom pogodi Valentininu Vespu i Valentina mu ovaj put bez kolebanja odvrati:
"U kurac, baš si pravi idiot, odlazim." Njezine prijateljice prasnule su u smijeh.
Gianluca, njezin dečko, prestao je raditi sklekove i skočio s nadstrešnice.
"Hej, Vale, nemoj tako."
Uhvatio ju je u naručje i pokušao zaustaviti nježnim poljupcem koji je ugušio njezine riječi.
"U redu, ali reci nešto onom tamo." Gianluca se okrenuo.
"Devet!" Schello je plesao po nadstrešnici veselo mašući rukama.
"Dečki, još jedan s isprikom da se ženska raspizdila podvukao je rep. Ali
natjecanje se nastavlja."
Svi su se nasmijali i spremnije spustili u sklek. Gianluca pogleda Valentinu.
"Što hoćeš da kažem jednom takvom tipu?" Obuhvatio joj je lice dlanovima. "Zlato moje, oprosti mu, ne zna što čini" rekao je pokazujući diskretno vjersko znanje, ali groznu praksu, budući da se naslonjen na Valentininu Vespu počeo pipkati s Valentinom pred drugim djevojkama, koje su između ostaloga sve bile maloljetne.
Sicilijančev snažan glas s onim osebujnim naglaskom njegova kraja po
kojemu je, uz maslinastu kožu, i dobio nadimak, odjeknuo je trgom.
"Hej Sche, daj malo ubrzaj, zaspat ću."
"Deset!"
Step se lako spustio u sklek. Kratka plava majica s bordo uzorkom prekrivala mu je ruke. Mišići su mu nabrekli, a srce u žilama snažno pulsiralo. Ali srce mu je bilo sporo i mirno, ne kao onda. Onog je dana njegovo mlado srce lupalo brzo, kao poludjelo.

4.


"Dajem ti deset sekundi da nestaneš odavde."
Ispred njega je stajao neki Poppy, viši od njega. U rukama je držao njegov šešir. Takav je šešir bio u modi. U Villa Flaminiji svi su ga imali, u boji, ručno ispleten prstima neke djevojke. Ovaj ovdje darovala mu je majka, zamjenjujući djevojku koju još nije imao.
A sad nije imao ni šešir, držao ga je Poppy, i bilo je lako shvatiti zašto. Htio je
svađu.
Tog poslijepodneva, dokje prolazio ispred lokala Anzuinijeve svojom novom novcatom, još nefriziranom Vespom na probnoj vožnji, čuo je kako ga netko doziva:
"Stefano, bog!"
Annalisa, predivna plavuša koju je upoznao u piceriji Gattopardo, dolazila mu je u susret.
"Što radiš u ovom kraju?"
"Ništa, učio sam kod jednog prijatelja i sad se vraćam kući."
Pogledao ju je, ona se nasmiješila. Pomislio je da, bude li sve išlo kako treba, njegova majka uskoro neće više morati plesti njegove šešire. Ali, netko je to spriječio. Poppy, krupan tip, tamne kose, najmanje dvije godine stariji od njega, približio mu se.
"Odlazi."
I to rekavši, skinuo mu je šešir s glave. Annalisa se okrenula i shvativši situaciju, udaljila. Stefano je sišao s Vespe. Oko njega se stvorila skupina Poppyjevih prijatelja koji su se smijući nabacivali njegovim šeširom, dok se ponovno nije vratio u ruku Poppyju.
"Vrati mi ga!"
"Dođi ga uzeti."
"Rekao sam da mi daš šešir."
"Jeste li čuli? Baš je tvrdoglav. Daj mi šešir!" Oponašao je njegov glas i izazvao smijeh okupljenih. "Ako ne, što ćeš učiniti? Udarit ćeš me? Hajde, udari me! Što čekaš?"
Poppy mu se približio, spuštenih ruku, zabačene glave. Rukom u kojoj nije
držao šešir pokazao je na svoju bradu.
"Hajde, tu me pogodi." Približili su se i ostali. "Hajde, opali me."
Stefano ga je gledao. Od bijesa više nije vidio ništa drugo. Zamahnuo je ne bi li ga udario, ali čim je pomaknuo ruku, netko ga je uhvatio s leda. Netko mu je obuhvatio ruke i sputao ih uz njegovo tijelo. Poppy je dodao šešir nekome u blizini i pogodio ga svom snagom u desno oko, razbivši mu arkadu. Zatim ga je onaj gad koji ga je sapeo s leđa gurnuo naprijed, prema željeznoj rešetki na vratima Anzuinijeve koja je, vidjevši što se sprema, zatvorila prije no što je trebala. Stefano je udario prsima o rešetku, a rešetka glasno zaštropotala. Odmah ga je zasula kiša udaraca šakom u leđa, a onda ga je netko okrenuo. Ošamućen, leđima se oslanjao na rešetku. Pokušao se zaštititi rukama, ali nije uspio. Poppy se šakama uhvatio za rešetke iza njegova vrata i čvrsto ga stisnuo. Počeo ga je udarati glavom. Stefano se pokušao obraniti kako je mogao, ali u tome su ga priječile one ruke, nije ih uspijevao maknuti sa sebe. Osjetio je kako mu krv curi iz nosa i čuo ženski glas koji je vriskao:
"Dosta, prestanite. Ubit ćete ga!"
Sigurno je Annalisa, pomislio je. Pokušao se ritnuti, ali noge mu se nisu uspijevale pomaknuti. Sad je samo slušao potmule udarce. Više ga gotovo nisu boljeli. Zatim su došli neki odrasli, nekoliko prolaznika i vlasnica bara. "Brišite, odlazite." Izgurali su one mladiće, vukući ih za majice, za jakne, skidajući ih. Stefano se polako pridigao, oslanjajući se leđima o rešetku, dok nije sjeo na stubu. Njegova Vespa bila je ispred njega, na zemlji kao i on. Bočni kovčežić sigurno je bio ulubljen. Uvijek je pazio na njega, kad je izlazio kroz vrata.
"Dečko, je li ti loše?" Jedna se lijepa gospođa približila njegovom licu. Stefano je niječno odmahnuo glavom. Šešir njegove majke ležao je na tlu. Annalisa je otišla s ostalima. Ali tvoj šešir, mama, njega još uvijek imam.
"Evo, pij." Netko je stigao s čašom vode. "Polako to popij.
Kakvi bijednici, rulja s ulice, ali znam ja tko je to bio, uvijek su isti. Zgubidani koji svakodnevno dolaze ovamo u bar."
Stefano je otpio i zadnji gutljaj, s osmijehom zahvalio obližnjem gospodinu koji je prihvatio praznu čašu. Neznanci. Pokušao je ustati, ali noge kao da su ga na trenutak napustile. Netko je to zamijetio i odmah priskočio, pridržavajući ga.
"Dečko, jesi li siguran da ti je dobro?"
"Dobro mi je, hvala. Stvarno."
Ruke neznanca pustile su njegova pazuha, a oči oko njega, zabrinute i sumnjičave u njegovo stanje, promatrale su ga neopažene. Stefano se lupio po hlačama. Prašina je odletjela s nogu. Obrisao je nos rukavom razderane jakne i duboko udahnuo. Pribranost mu se vratila. Sagnuo se podići Vespu. Netko mu je pomogao. Jedna nježna, ženska ruka podigla je njegov šešir i pružila mu ga.
"Žao mi je." Bila je to Annalisa.
"Oh, ništa ti ne brini." Bio je sretan što se vratila. "Ti s time nemaš nikakve veze. Nisi ti kriva. A sad moram ići." Stavio je šešir na glavu i upalio Vespu. Izgledao je nakaradno: nabrekle usne i otečeno oko, odjeća prljava i, kao da to nije dovoljno, šareni šešir s kamenčićima i blatom zapelim u vuni. Dva puta je stisnuo papučicu Vespe. Prezasitila se gorivom nakon pada. Nekoliko je minuta držao gas na maksimumu, naginjući se naprijed kako bi zrak izašao.
Bijeli, gusti dim uz veliku je buku suknuo iz prigušivača, desni bočni retrovizor vibrirao više nego inače, bio je natučen. "Slušaj, mogu te večeras nazvati?"
"Ako želiš ..."
Annalisa se sagnula prema njemu i načas mu dodirnula ruku, ali ju je odmah
povukla, ugledavši oguljenu kožu na prstima. "Oh ... oprosti."
Stefano joj se pokušao nasmiješiti: "Nije to ništa ..." Zatim je ubacio u prvu i dok su se i zadnji ljudi udaljavali, sporo je otpustio kvačilo. Ne okrenuvši se, počeo se spuštati cestom.
Sječanja.
Ponovno dolje.
Šibica kresne i približavajući se osvijetli Schellovu cigaretu. "Trideset!" Svi su
se podigli, ne više onako svježi i u istom ritmu.
Šibica je poletjela poput zvijezde repatice, plamenčić se ugasio i neko ga je vrijeme slijedila brazda dima. Pala je na tlo ne ozlovoljivši nijednu djevojku. "Trideset jedan!" Polio je savio ruke i spustio se na dlanove. Nekoliko kapi znoja kliznulo mu je iz kose, čas sporo, čas brzo prateći njegove crte lice. Jedna se spustila niz njegov debeli nos i stigavši na rub gornje usne, kratko se kolebala. Pollo je uhvatio dah i odgurnuo se svim mišićima. Prsa, koja su bila na nekoliko centimetara od tla, snažno su se podigla, a ona kapljica odvojila od usne i pala, pogodila šaricu na mramoru, i širom se razlila. Ostala je ondje, blizu drugih. "Trideset dva!" Schello se nasmiješio povukavši dim svog netom zapaljenog Marlbora i sjeo na niski, zdepasti mramorni stup.
"Odlično, momci, doista odlično. Vješto vi to radite. Nastavite tako i vidjet ćete da ćete postati lijepi Konani."
Skupina se ponovno spustila na dlanove. Spuštanje je bilo lakše od dizanja,
ali i ono je bilo kontrolirano, upravo ono što Pollo nije učinio. Spustio se prebrzo i
nije se uspio zaustaviti na vrijeme pa je tresnuo na tlo. Schello ga je pogledao. "Dva manje, prerano sam vas pohvalio."
Pollo je ispustio nekakav prigušen uzdah i ostao dolje, blizu one kapljice koja ga je maloprije napustila. "Jebemu!" Okrenuo se na obraz i ugledao Luconea koji se cerekao.
"Previše drkanja, ne uzima] to k srcu, Pollo."
"Trideset tri!" Ostali su se brzo podigli i učas ponovno spustili. Netko se smiješio, djelovali su svježiji, kao da su u Pollovom porazu pronašli novu snagu. "Trideset četiri!" Pollo je ustao i koračao po nadstrešnici.
"K vragu, bio sam previše umoran." Približio se Schellu i ukrao mu cigaretu. Schello nije rekao ništa osim: "Trideset pet!" Pollo je snažno povukao dim cigarete koju mu Schello nije ponudio. "Znaš što? Carlona mi je jučer ispumpala trideset šest!" Svi su se spustili, uključujući Luconea koji je s tom Carlonom sad več hodao duže od godinu dana. Schello je odmah pristao uz Polla:
"Ma nemoj, kako je bilo? Trideset sedam!"
"Pa znaš kakva je, ima super dude! Navečer se pojavila na mojim vratima i
kako sam mogao odoljeti?" "Trideset osam!"
Svi su se spustili, smiješeći se. Lucone je napravio sklek i podigao se brže od
ostalih. U njegovim je rukama sad bilo i bijesa.
"Onda, što se dogodilo? Pričaj."
Schello je zapalio novi Marlboro. S osmijehom je krajičkom oka pogledao
Luconea.
"Trideset devet!"
Pollo je podigao ruku s cigaretom u nebo i hodajući lagano se ljuljao, kao da svoju erotsku priču prepričava mjesecu.
"Dakle, pokucala je na moja vrata, ja sam bio u kratkim hlačama s pivom u ruci. Otišao sam otvoriti. Nisam je ni u snu očekivao. Lagano je mahnula onom svojom plavom kosom." Pollo zanjiše glavom oponašajući je. "Njezin se miris razlio sobom, a ona me provokativno gledala."
Obuzet pričom, pomalo uzbuđen, Schello se najednom sjetio svoje uloge suca. "Četrdeset!" Rastreseno se okrenuo prema ostalima, a zatim odmah natrag prema Pollu i ponajviše prema ostatku priče.
"Tad je raskopčala bluzu, izvukla one svoje ogromne sise i rekla mi: `uzmi me, tvoja sam'." Pollo se najednom uozbiljio. "Ali ti, Sche, ti znaš kakav sam ja prijatelj, zar ne?"
"Naravno. Četrdeset jedan! I onda?"
"I onda sam joj rekao: `Zar ne misliš na Luconea?' A ona će: 'Ne, ne mislim, boli me briga za tog idiota, ja želim tebe, želim tvoje tijelo."' Pollo načini stanku. "Znaš, Sche, u tome je čovjek itekako može shvatiti, zar ne?"
"Naravno. Četrdeset dva!"
"Tad sam ja bacio limenku, uhvatio je na vratima, prilijepio joj poljubac na
usta i stavio ruku između ..." "Prilijepit ću ja tebi!"
Brzinom sprintera, Lucone je skočio. Pollo je pucnuvši prstima ispružio upaljenu cigaretu kako bi se obranio, ali vidjevši da ničemu ne služi, otrčao je do kraja krova.
Lucone mu se približavao razjarena lica i nosnica koje su se širile kao u bika.
"Razbit ću te."
Pollo je nespretno skočio. Čim je dodirnuo tlo, odmah se sabrao i dao u trk, pronašavši ravnotežu koju samo što nije izgubio. Lucone ga je s krova psovao. Pollo mu se počeo izrugivati: "Što ćeš sad? Dakle, Sche, ispričat ću ti finale. Uhvatio sam Carlonu za uši ..." Pollo je podigao ruke. Stisnutim šakama čvrsto je držao u zraku zamišljenu Carlonu za uši. "I bam!" Naglo je isturio zdjelicu. "Nataknuo sam je!"
Na te riječi Luconeu se zamračilo pred očima i bacio se s krova urlajući kao luđak: "Aaaaaa!"
Sletio je blizu Vespi djevojaka. Pao je na tlo, pridigao se i potrčao za Pollom. "Vraga ćeš me uhvatiti! Baš je dobro da sam ja taj koji je previše drkao, ha?" "Ubit ću te ..."
Nestali su tako, trčeći cik-cak između automobila, u dnu Ulice Jacini. Ostali su se nasmijali i zatim zabrinuti, znojni i usredotočeni vratili sklekovima. "Četrdeset tri!"
Step se polako spuštao u sklek. Spustio se na nekoliko centimetara od hladnog mramora, sklopio oči, prikupio snagu i lako se odigao, odlučno se odgurnuvši s obje ruke. Pogledao je ispred sebe. Daleko ispred njega, u dnu ulice, Pollo i Lucone ganjali su se oko nekog crvenog Golfa. Lucone se prenemagao. Pošao bi udesno, i zatim naglo brzo skrenuo ulijevo, pokušavajući uhvatiti Polla.
Onako spretan kakav je bio, Pollo je naglo otrčao na drugu stranu automobila. S obje se ruke oslonio na poklopac motora i sagnuvši se, počeo zadirkivati Luconea. Step nije čuo što mu je govorio, ali mogao je zamisliti. Bila je to uvijek ista priča, upravo kao i onaj prvi put kad ih je vidio u teretani.
Odmah na ulazu, s lijeve strane, nekoliko djevojaka, uglavnom debelih, plesalo je u ritmu neke frenetične disko glazbe. Njihove stražnjice teško su se bibale, prekrivene elastičnim trikoima modre i ružičaste boje, boje fuksije i bordo, ili jednostavno crne. Ispod njih, guste čarape s pokojom rupom, u svakom slučaju ne čarape za večernji izlazak.
Na nogama gimnastičke papučice u boji, ili jednostavno bijele.
"Jedan, dva, tri, četiri! Naprijed, ovako ruke!" Jedna mlada, zgodna djevojka plave kose skupljene gumicom ružičastom kao i njezine štucne, promijenila je vježbu. Ostale, okrenute prema njoj, slijedile su njezin primjer. Nekima je trebalo nešto vremena da uhvate ritam. Jedna u tome baš nije posve uspjela. Nekoliko je puta krenula ispočetka, gledajući prijateljicu koja joj je bila najbliže. Glavom je odbrojavala taktove i zatim krenula desnom nogom kako je i trebalo, ali i lijevom rukom što je bilo pogrešno.
"Kunem se da od sutra prestajem jesti."
Jedino joj je to palo na pamet reći dok se pomalo očajno promatrala u bočnom zrcalu podijeljenom napola drvenom baletnom prečkom.
Stefano je stao ispred neke žene teške crvene kose, pomalo dugačkog nosa i izbuljenih očiju. Ni u kom slučaju nije bila ljepotica.
"Bog, trebaš se upisati?" "Da."
"Dobro, raskomoti se."
Bacila je pogled na njegovo natučeno oko i uzela neku prijavnicu ispod stola.
Nije bila ni simpatična.
"Ime?"
"Stefano Mancini." "Dob?"
"Sedamnaest, dvadeset prvog srpnja." "Adresa?"
"Francesco Benziacci, 39." Zatim je dodao: "3.2.9.27.14", time preduhitrivši
sljedeće pitanje. Žena je podigla glavu: "Telefon, zar ne? Samo za formular ..."
"Sigurno ne da bi se igrali Marsijanaca."
Njezine buljave oči netremice su ga promatrale jedan trenutak, a zatim
dovršile ispunjavanje formulara.
"Sto osamdeset tisuća, sto za upis i osamdeset svaki mjesec." Stefano je
stavio novac na stol.
Žena je uzela novčanice i stavila ih u vrećicu s patentnim zatvaračem koju je zaključala u prvu ladicu, a zatim, prislonivši pečat o spužvicu natopljenu tintom, odlučno lupila pečat na iskaznicu. Budokan.
"Plaća se početkom mjeseca. Svlačionica je na katu ispod. Zatvaramo navečer u devet."
Stefano je vratio novčanik u džep, s novom iskaznicom u bočnom pretincu i sto osamdeset tisuća lira manje. Morao ih je tražiti od majke, sa svojim džeparcem ne bi mogao platiti teretanu.
Njegova majka. Sjeća se one večeri kad se vratio kući, nakon što su ga Poppy i njegovi pretukli. Pokušao je doći do svoje sobe da ga ona ne čuje, prolazeći kroz dnevni boravak. Ali izdao ga je parket. Jedna je daščica zaškripala.
"Stefano, jesi li to ti?" Obris njegove majke pojavio se na vratima radne sobe.
"Da, mama, idem spavati."
"Jesi li siguran da ti je dobro?" Majka se malo približila. "Mama, super mi je."
Stefano je pokušao stići do hodnika, ali majčina ruka bila je brža. Prekidač u dnevnom boravku škljocnuo je i osvijetlio ga. Stefano se zaustavio, kao
ovjekovječen na fotografiji.
"Moj Bože! Giorgio, brzo, dođi ovamo!" Otac je dotrčao, a majčina se ruka
sad bojažljivo približavala Stefanovom oku. "Što ti se dogodilo?" "Ma ništa, pao sam s Vespe."
Stefano se povukao. "Jao, mama, to me boli."
Otac je pogledao ostale povrede na rukama, poderanu odjeću, prljavi šešir.
"Reci istinu, isprebijali su te?"
Njegov je otac oduvijek bio tip koji obraća pozornost na pojedinosti. Stefano je više manje istinito prepričao što se dogodilo i majka je, naravno, ne shvaćajući da već i sa sedamnaest godina mogu postojati pravila, upitala: "Zašto mu nisi dao šešir? Bila bih ti napravila drugi ..."
Otac je zanemario pojedinosti i prešao na nešto krupnije: "Stefano, reci istinu, to nije imalo nikakve veze s politikom, zar ne?"
Pozvali su obiteljskog liječnika, popio je klasični aspirin i otišao spavati. Prije no što je zaspao, odlučio je: nitko više nikad neće staviti ruke na njega, a da pri tome ne nastrada. I sad ga evo u teretani. Stavio je ruksak na leđa i uputio se prema stubama. Dvije djevojke u prugastim dresovima žurno su izašle iz svlačionice. Kasnile su na sat aerobika. Draži su im bili slatkiši i to nisu skrivale, možda su se sad zbog toga i kajale, ali onih deset izgubljenih minuta ne bi Bog zna što promijenile. Stefano se spustio stubama. S donjeg kata čulo se kako metalne osovine stružu po drvenom podu, koloturi, ploče koje udaraju jedna o drugu, spraye za svaki mišić. Nekoliko tipova u uskim potkošuljama gledalo se u zrcalo, zadovoljni i nasmiješeni. Drugi su vježbali kako bi postigli željeni rezultat. Treći pak, sitniji, mršaviji i žgoljaviji, zavidno su prolazili ne gledajući iskrena zrcala.

Skidali su utege koji su za njih bili preteški ili ostajali u jednom kutu i promatrali onog ogromnog tipa, obrijanog od glave do pete, kako poput stupa drži više od sto kilograma bez imalo poteškoća.
Stefano je ušao u svlačionicu. Neki su se momci presvlačili, netom se istuširavši, češljali još vlažnu kosu. Netko je ubacio sušilo za kosu u torbu, povukao patentni zatvarač i izašao. Jedan se peder ispred zrcala pravio da provjerava nešto što nije bilo kako treba na njegovom ostarjelom licu. Zapravo je gledao odraz tijela nekog mladića koji se tuširao. Beskorisni natpis upozoravao je da će ti netko, čim mu se ukaže prilika, prerovati jaknu i torbu, i ukrasti ti sve što nađe, čak i ono najbeskorisnije. Naravno, nitko za to neće biti odgovoran. Onaj mladić je primijetio starca. Iz poštovanja prema njegovoj dobi nije ga tresnuo, ali se okrenuo pokazujući mu guzicu i podigao srednji prst šaljući ga dovraga.
Stefano se presvukao.
"Pipni, pipni ovo, željezo je. Ma što govorim, čelik!" Jedan zdepasti, niski tip simpatična lica pokazivao je velik, ali slabo definiran biceps. Već je izgubio nešto kose, ali njegove modre oči nevjerojatno su sjajile.
"Zar još uvijek lupetaš? Ako te probušim pribadačom, nestat ćeš."
Njegov prijatelj se glasno lupio po bicepsima. "Ovo je prava roba: znoj, napor, bifteci, to što ti imaš na sebi sama je voda."
"Ali ti si dječak, majušan si." Pollo mu se nasmiješi.
"Iako s klupe dižem 120." "I onda?"
"Gledaj, dobro?" Pollo je pričekao da neki momak završi svoju seriju s 40 kilograma, a zatim uzeo dva utega od 25 kilograma i stavio po jedan sa svake strane.
"Ne vjeruješ mi, je li? Gledaj."
Stavio je i zadnji uteg od 15 kilograma na šipku dvoručnog utega i zavukao se ispod nje, obuhvatio rukama željezo. Bilo je hladno i izguljeno, pomalo hrđavo. Raširio je dlanove i pronašao pravi balans. Duboko je udahnuo, jednom, dvaput, zatim savio leđa i odvojio šipku s nosača. S ogromnim naporom prsa, podigao je dvoručni uteg. Malo ga je iskušao, zanjihavši se, i zatim ga spustio. Prije no što je dodirnuo prsa, brzo ga je ponovno gurnuo uvis, svom snagom, urlajući. Šipka se smjestila na nosače, s velikom bukom, uplesavši u utore i zanjihavši se, povijena pod teretom utega.
"Onda? Kad ćeš ti to uspjeti?"
"Odmah. Što ti je, šališ se? Dvaput ću to učiniti kao od šale, samo me
gledaj."
Lucone se zavukao ispod dvoručnog utega, smiješeći se prijatelju. Napravio
je grimasu, kao da želi reći: ovo je sitnica. Raširio je ruke, obuhvatio dugu šipku i odlučno je podigao s nosača. Polako je spustio šipku i gledajući je na nekoliko centimetara iznad svoje brade, snažno je gurnuo, naprežući prsne mišiće. "Jedan!" nasmiješio se. Zatim je, i nadalje držeći sve pod kontrolom, ponovno spustio šipku, naslonio je na prsa i ponovno gurnuo uvis. "Dva! I da želim, mogu to učiniti i s većim teretom."
Pollu nije trebalo ponavljati dvaput. "Ma nemoj? Probaj onda s ovim."
Prije no što je Lucone mogao spustiti šipku na nosače, Pollo je dodao mali bočni uteg od dva i pol kilograma. Šipka se, najednom neuravnotežena, počela savijati nadesno, gdje je bilo veće opterećenje. "Hej, koji si to kurac napravio? Jesi li lud ...?"
Lucone ga je pokušao zaustaviti, ali malo pomalo, dvoručni uteg se počeo spuštati. Lucone je zabrinuto promatrao prijatelja. Uteg se posve spustio. Mišići su ga izdali. Uteg se svom težinom smjestio na njegova prsa.
"Jebemu, skini ga sa mene, gušim se."
Pollo se sumanuto nasmijao: "Mačji kašalj, ja to mogu i sa dva utega više. A gle, stavio sam ti samo jedan i već cviliš? Baš si curica. Gurni, daj, gurni ..." urlao mu je gotovo u lice. "Gurni!" I ponovno se nasmijao, a za njim i Schello koji je stajao po strani u jednom kutu. Stefano, koji je prisustvovao čitavom ovom prizoru, odlučio je brinuti svoja posla.
"Skini ga sa mene, daj." Lucone je posve pocrvenjeo, malo od bijesa, a malo zato što se doista gušio.
Dva žgoljavija momka koja su vježbala na obližnjoj spravi, pogledala su se, neodlučna što učiniti. Vidjevši da Lucone počinje kašljati i da usprkos životinjskim naporima ne uspijeva podignuti dvoručni uteg sa svojih prsa, odlučili su pomoći mu.
Pollo se ispružio na tlu, potrbuške. Smijao se kao lud i udarao rukama o drveni pod. Ona dva momka uhvatila su šipku utega, jedan s jedne, a drugi s druge strane, i s nešto napora smjestili je na nosače. Lucone je došao k sebi i ustao s klupe držeći se za grlo i kašljući.
Schello se prestao smijati. Pollo je još uvijek ležao na podu i valjao se, ništa ne opazivši. Najednom se ponovno okrenuo prema Luconeu, suznih očiju, ali ga je ugledao tik ispred sebe, na nogama, slobodnog.
"Oh! Kako si to koji kurac uspio izvesti?"
Pollo se istog trenutka dao u bijeg, još uvijek smijući se i spotičući o utege i raštrkane spraye, gurajući one koji su se zabavljali, već naviknuti na ovu staru priču, i druge, nedavno pristigle, iznenađene tom novošću. Lucone ga je ganjao kašljući:
"Stani, razbit ću te, ubit ću te. Odalamit ću te po glavi pa ćeš postati još
gluplji nego što jesi."
Naganjali su se po čitavoj teretani kao dva luđaka. Trčali su oko sprava, skrivali se iza stupova, naglo ponovno jurišali. U pokušaju da ga zaustavi, Pollo je na Luconea bacio nekoliko bučica. Lucone, koji se nije ni pred čim zaustavljao, izbjegao ih je i gumeni su utezi muklo jeknuli odbivši se od poda. Polio je potrčao stubištem prema ženskoj svlačionici. Trčeći, gurnuo je jednu djevojku tako da je udarila o vrata koja su se otvorila. Djevojke, nage, koje su se presvlačile za novi sat aerobika, zavrištale su histerično. Lucone je prestao trčati. Zaustavio se na zadnjim stubama, u ekstazi pred tim prizorom mekih, ružičastih, ljudskih brežuljaka. Pollo se odmah vratio.
"Jebemu, ne mogu vjerovati, ovo je raj ..."
"Idite dođavola!"
Jedna djevojka malo pokrivenija od ostalih potrčala je prema vratima i zalupila im ih u lice. Dvojica prijatelja načas su ostala bez riječi.
"Jesi li vidio onu desno u dnu, kakve ta ima sise?"
"A ona prva s lijeva ... Zar bi odbacio guzu te ženske?"
Pollo je uhvatio prijatelja ispod ruke odmahujući glavom. "Da čovjek ne
povjeruje, ha? Naravno da je ne bi odbacio ... Pa nisam peder kao ti!"
Tako su se, nakon ove kratke erotske stanke, počeli ponovno naganjati.
Stefano je otvorio svoj raspored, koji mu je dao Franco, instruktor u teretani.
"Počet ćeš s četiri serije za zagrijavanje, na klupi broj jedan. Uzmi utege od pet kilograma, najprije se moraš malo proširiti i otvoriti, momče. Nakon toga dodavaj malo pomalo koliko budeš mogao." Stefanu nije trebalo dvaput ponoviti.
Legao je na savijenu klupu i počeo. Ramena su ga boljela, utezi se činili ogromnima, radio je bočne vježbe, spuštao se dok ne bi dodirnuo pod, i zatim ponovno natrag. Nakon toga iza glave. Pa ponovno. Četiri serije od deset ponavljanja, svakog dana, svakog tjedna. Nakon prvih mjeseci već je bilo bolje, ramena ga više nisu boljela, ruke su ponešto ojačale. I prsni koš počeo mu je jačati, noge postale snažnije, promijenio je prehranu. Ujutro frape s bjelančevinama u prahu, jedno jaje, mlijeko, jetra bakalara. Za ručak malo tjestenine, krvavi biftek i pivski kvasac, mnogo pšeničnih klica. Navečer u teretani. Uvijek. Izmjenjivao je vježbe, jedan dan radio na gornjem dijelu tijela, drugi na donjem. Njegovi mišići kao da su poludjeli. Odmarali su se samo nedjeljom, kao dobri kršćani. U ponedjeljak sve iznova. Nabacio je nekoliko kilograma, iz tjedna u tjedan, korak po korak, zbog toga je i dobio nadimak Step. Sprijateljio se s Pollom i Luconeom, i svima ostalima u teretani.
Jednog dana, dva mjeseca otkad je počeo trenirati, ušao je Sicilijanac. "Onda, tko će sa mnom napraviti par sklekova?"
Sicilijanac je bio jedan od prvih članova Budokana. Bio je krupan i snažan,
nitko se nije želio natjecati s njim.
"Jebemu, pa nisam vas pozvao u pljačku, rekao sam samo da napravimo
nekoliko sklekova."
Pollo i Lucone nastavili su trenirati u tišini. Sa Sicilijancem bi se čovjek uvijek na kraju posvadio. Ako bi izgubio, beskonačno bi te zadirkivao, ako bi pobijedio, hm, nije se znalo što bi ti se moglo dogoditi. Nikome se nikad nije dogodilo da pobijedi Sicilijanca.
"Onda, zar u ovoj usrano] teretani nema nikoga tko bi sa mnom napravio par sklekova?"
Sicilijanac se ogledao oko sebe.
"Ja ću."
Okrenuo se. Ispred njega je stajao Step. Sicilijanac ga je odmjerio od glave do pete, i ponovno do glave.
"U redu, idemo onamo."
Otišli su u malu sobicu u kojoj je bilo samo nekoliko bučica za ruke i dva momka koja su pokušavala ojačati svoje bicepse.
Čim je Sicilijanac ušao, jedan od one dvojice odložio je utege i odmah izašao.
Drugi je nastavio trenirati.
Sicilijanac je stao ispred njega i s osmijehom ga netremice promatrao. Momak je nastavio podizati bučice, gore-dolje, a zatim ugledao i druge koji su ulazili. Stigao je do šestog ponavljanja. Zaustavio se. Pogledao je Polla, Luconea, Schella, Bunnyja i ostale koji su posve zauzeli uski prolaz. Na kraju je shvatio da mora otići iz prostorije. Odložio je bučice. S jednim slabašnim "oprostite", provukao se kroz snažne mišiće koji su ga, ne pomaknuvši se, primorali da se još više stanji kako bi izašao. Sicilijanac je skinuo felpu i otkrio ogromne prsne mišiće i lijepo razvijene ruke.
"Onda, jesi li spreman?" "Kad god želiš."
Sicilijanac se spustio na pod. Step ispred njega. Počeli su raditi sklekove. Step je izdržao koliko je mogao i na kraju se, uništen, skljokao na pod. Sicilijanac je napravio još pet brzih sklekova, podigao se i lagano ćušnuo Stepa.
"Bravo, mali, nije loše. Sve si zadnje sklekove napravio s ovim", rekao je i srdačno ga lupnuo po čelu. Step se nasmiješio, nije ga zadirkivao. Svi su se vratili svom treningu. Step je protrljao bolne mišiće na rukama, nije se tu imalo što reći, Sicilijanac je bio mnogo snažniji od njega, još je bilo prerano. Tog dana.
"Osamdeset!" Lignja i Bunny, jedan za drugim, srušili su se na hladan mramor krova. "Još dvojica manje." Schello se nasmiješio. Podigao je prema njima novo pivo koje mu je donijela jedna plavuša iz skupine. Nazvali su je Patsy zbog daleke sličnosti s tom engleskom pjevačicom. Veoma daleke. "Osamdeset jedan." Lignja je prošao blizu Schella i uzeo mu pivo. "Osamdeset dva!" Otpio je dug gutljaj i limenku dodao Bunnyju. Kad se vratila u Schellove ruke, praktički je bila prazna. "Osamdeset tri!" Limenka, bačena na tlo krova, odskočila je i pala s nekim metalnim, praznim zvukom. "Osamdeset četiri!" Još se dvaput lakše odbila od tla i otkotrljala prema žlijebu te se zaustavila kolebajući između velikih pukotina u limu. "Osamdeset pet!" Ostala su samo četvorica: Step, Sicilijanac, Hook i Dario. Svi su se spustili u sklek kao jedan. Odjeća im je bila natopljena znojem, lančići se opasno njihali već izvan majica, ruke se svako toliko premještale ne bi li pronašle bolji položaj. "Osamdeset šest!"
Bili su kao neki moćan, bučan stroj koji s vremena na vrijeme zabrekće u
preciznom ritmu.
"Osamdeset sedam!" Ponovno su se spustili u sklek. "Naprijed, Dario!"
povikala je Gloria iz podnožja, meškoljeći se na Vespi. "Naprijed, dragi, najjači si!" "Osamdeset osam!" Upravo se Dario, kojeg je njegova ženska maločas
obodrila, zaustavio u zraku podižući se iz skleka. Gloria je to opazila: "Naprijed, Dario, ne daj se!" ponovno je zaurlala sa svoje Vespe. Dario se odgurnuo s obje ruke, nastojeći vratiti izgubljenu snagu, ali više se nije uspijevao pomaknuti.
Zaglavio je, nepomičan, napola puta, savijenih laktova, uzdrhtalih ruku. Kapljice znoja brzo su mu se slijevale jedna za drugom s čela. Od muke se ugrizao za usnu. Schello mu se približio, sagnuo i izbliza ga promotrio.
"Gospodo, tek što nismo izgubili još jednoga ..." Gloria je ispustila jedno slabašno, ležerno:
"Daj, Dario, gurni!" ali to je bilo više namijenjeno njoj samoj, nego Dariju. Dario se sve više tresao i na kraju su mu ruke popustile i on se skljokao na mramor. Schello je ponovno sjeo i s osmijehom zadovoljno zapalio cigaretu. "Pozivam one koji imaju slobodne ruke da si dodirnu takozvano u Glorijinu čast."
Zatim je, obraćajući se Gloriji ispod krova i žestoko trljajući rasporak hlača, rekao: "Glo, šuti, spalila si ga! Čim si ga zazvala, odmah se smeo. Osamdeset devet!"
Maddalena je promatrala Stepa. Činio joj se prekrasan, bio je preplanuliji nego inače, a oči su mu caklile od dugotrajnog napora. Mišići vrata iskočili su mu od naprezanja. Maddalena je iz prednjeg džepića svojih traperica izvadila jednu od
svojih Vigorsol guma za žvakanje bez šećera i stavila je u usta.
"Hej, daš mi jednu?" Ne gledajući, dodala je gume za žvakanje prijateljici. Ustima joj se razlio osjećaj svježine. Sitni bijeli zubići micali su se gore-dolje,
drobeći mali četverokut koji je odmah dobio oblik. Sjetila se večeri nekoliko dana
ranije, kad ju je Step odveo kod sebe i vodili su ljubav. Bilo je predivno.
Ona gotovo priljubljena uz ta tako glatka, tako široka ramena. Dopustila je da je odnese ta sila, taj val užitka, svježina njegova tijela. Osjetila je njegove oči u sebi i činilo joj se da joj pogledom blago dodiruje srce, toliko ga je voljela. Šaputala mu je riječi, izraze ljubavi, ljubila ga u vrat, iza ušiju, po očima. On ni u jednom trenutku nije ništa rekao, čitavo ju je vrijeme promatrao, milujući je po kosi, s osmijehom, nježno se zibajući u njoj, unutra-van, pazeći da joj ne bude težak, oslanjajući se na laktove, jedva joj okrzujući kožu. Maddalena ga je ponovno pogledala. "Devedeset!"
Step se spustio u sklek, okrznuo mramor i ponovno se podigao na ispružene ruke, snažno i odlučno. Zamislila je da je ondje, ispod njega, u jednom drugom trenutku. Blago se zarumenjela i spustila pogled. Stavila je natrag u džep paketić guma za žvakanje koji joj je djevojka pokraj nje vratila.

5.


Poppy i njegovi prijatelji bili su ispred bara Anzuinijeve, smijali su se, međusobno zadirkivali i pili pivo. Netko je jeo crvenu pizzu iz koje se još pušilo, ližući rubove kako s nje ne bi pala rajčica. Netko je pušio cigaretu. Nekoliko djevojaka zabavljeno je slušalo priču jednog tipa, u samom središtu skupine. Previše je gestikulirao govoreći o svađi sa svojim gazdom, dobio je otkaz, ali na kraju je dobio i zadovoljštinu. Razbio mu je sve boce u lokalu, pri čemu prvu na jedan osobit način. "Znate što sam učinio? Toliko mi je digao tlak da sam ga, umjesto prethodne obavijesti, odvalio bocom u glavu."
Svi su se nasmijali. Neki raskalašeno. Jedan žestoki pušač grčevito se zakašljao. Vidjevši da nailazi na odobravanje, onaj je tip nastavio: "A on, umjesto da mi da otpremninu, prijavio me policiji." Prvi se nasmijao, nastojeći malo osnažiti tu zadnju, prilično slabu foru.
I Annalisa je bila ondje. One večeri kad je pretučen, nije nazvala Stefana, nije ga nakon toga nikad potražila. Ali to nije bilo važno. Step nije bio tip koji bi patio zbog samoće. Otad je prošlo više od osam mjeseci i o njima više ništa nije čuo. Tad se pomalo zabrinuo i jedne ih večeri otišao sam potražiti.
"Poppy, prijatelju moj, kako si?"
Poppy je pogledao tog tipa koji mu je dolazio ususret. Nasmiješio se, ali bilo je savršeno jasno da nema pojma tko je taj momak. Naravno, nešto na njemu bilo mu je poznato, te oči, boja kose, crte lica, ali nije se mogao sjetiti. Bio je dobro građen, imao krupne ruke i snažna prsa. Vidjevši njegov upitan pogled, Step mu se nasmiješio, nastojeći u njemu ne izazvati nelagodu.
"Nismo se vidjeli sto godina, ha? Što ima?"
Step je prijateljski prebacio desnu ruku oko Poppyjevih ramena.
Sicilijanac, Pollo i Lucone, koji su bili presretni poći s njime, stali su nasred skupine. Annalisa se još uvijek smiješila kad je susrela Stepov pogled. Bila je jedina koja ga je prepoznala. Osmijeh joj je malo pomalo iščezao s usana. Step ju je
prestao gledati i u cijelosti se posvetio svom prijatelju Poppyju, koji ga je i nadalje zbunjeno promatrao.
"Oprosti, ali u ovom trenutku stvarno se ne mogu sjetiti."
"Kako ne možeš?" nasmiješio mu se Step i nadalje ga grleći, kao da su dva dobra prijatelja koji se dugo nisu vidjeli. "Sad mi je neugodno. Čekaj." Najednom mu je na pamet pala sjajna zamisao. "Možda ćeš se ovoga sjetiti." Iz džepa traperica izvukao je onaj šešir. Poppy je pogledao to staro vuneno pokrivalo za glavu. Zatim nasmiješeno lice snažnog tipa koji ga je držao zagrljenog. Njegove oči, kosu. Pa naravno. Bio je to onaj šmokljan kojeg je davno premlatio.
"Sranje!" Poppy se pokušao izvući ispod Stepove ruke, ali ga je ovaj
munjevitom brzinom uhvatio za kosu i ukopao u mjestu.
"Kratko pamćenje, ha? Bog, Poppy." Privukao ga je k sebi i životinjski odvalio glavom, razbivši mu nos. Poppy se bolno savio i rukama uhvatio lice. Step ga je svom snagom odvalio nogom u glavu. Poppy je odskočio i zabio se u željeznu rešetku koja je zazvečala.
Step se istog časa našao na njemu i uhvativši ga rukom oko vrata spriječio da se sruši. Desnicom mu je zadao niz snažnih udaraca šakom, pogađajući ga odozgo nadolje, po čelu, razbio mu arkadu, razderao usnicu.
Zakoračio je korak unatrag i prije no što je Poppy pao, odvalio ga nogom točno posred trbuha, posve mu oduzimajući dah.
Netko od Poppyjevih prijatelja pokušao se umiješati, ali Sicilijanac ga je u
tome odmah spriječio. "Mir, budi dobar, ostani na svom mjestu, može?"
Poppy je bio na tlu. Step ga je izudarao nogama po prsima, trbuhu. Poppy se pokušao sklupčati, štiteći lice, ali Stepova noga bila je neumoljiva. Pogađala je svuda gdje bi pronašla prostora, a zatim ga počela mlatiti odozgo. Podizao je nogu i udarao ga petom. Odrješito, snažno, po uhu koje se odmah rasjeklo i počelo krvariti, po mišićima nogu, po bokovima, gotovo skačući po njemu čitavom svojom težinom. Gmižući nakon svakog udarca, pomičući se s trzajima, Poppy je uspio molećivo prošapnuti: "Dosta, dosta, molim te!" Gotovo kašljući od krvi koja mu se iz nosa slijevala ravno u grlo, pljuckajuči ono malo sline koja mu je curila s več posve rasječene, krvave usne. Step se zaustavio. Povratio je dah i skočio na noge, promatrajući svog neprijatelja na tlu, nepomičnog, dokrajčenog. Zatim se naglo okrenuo i nasrnuo na jednog plavog momka iza svojih leđa. Bio je to onaj koji ga je držao kad su ga napali. Pogodio ga je laktom nasred usta, nasrnuvši na njega svom težinom svog tijela. Tipu su ispala tri zuba. Dva su završila na tlu. Step ga je priklještio koljenima. Tako ga blokiravši, zasuo mu je lice udarcima šakom. Zatim ga je uhvatio za kosu i silovito, snažno, uzastopce udarao njegovom glavom o tlo. Najednom su ga zaustavile dvije snažne ruke. Bio je to Pollo. Podigao ga je
obuhvativši ga ispod pazuha. "Dosta je, Step, idemo, masakriraš ga."
Približili su mu se i Sicilijanac i Lucone. Sicilijanac je več imao većih problema
od ostalih.
"Da, idemo, bolje je. Možda je neka budala pozvala muriju."
Step je počeo ponovno normalno disati. Prošetao je ispred Poppyjevih prijatelja koji su ga promatrali u tišini. "Govnari!" I pljunuo je na jednoga koji je stajao u blizini sa čašom Coca-Cole u ruci, pogodivši ga pljuvačkom nasred lica. Prošao je ispred Annalise i nasmiješio joj se. Ona mu je pokušala uzvratiti, pomalo preplašena, ne shvaćajući posvema što bi trebala učiniti. Samo je pomaknula gornju usnu i izvila je u neku čudnu grimasu. Step i ostala trojica sjeli su na svoje Vespone i otišli. Lucone je vozio kao lud, sa Sicilijancem iza svojih leđa, obojica su urlala, naginjala se na sve strane, gospodari ceste. Zatim su se približili Pollu, iza kojeg je sjedio Step.
"Jebemu, mogao si kresnuti onu plavušu ... Dala bi ti."
"Kako ti pretjeruješ, Lucone. Uvijek moraš sve odjednom. Daj se smiri. Treba
znati čekati. Postoji vrijeme za sve."
Te je večeri Step otišao k Annalisi i poslušao Luconeov savjet. Nekoliko puta. Ona se kajala što ga nije ranije nazvala, zaklela se da joj je žao zbog toga, da ga je željela nazvati, ali je imala hrpetinu posla. U narednim danima, Annalisa ga je često zvala. Step je bio toliko zaposlen da nije uspio pronači vremena ni da se javi na telefon.

6.


Glazba.
Jedna djevojka koja stanuje u blizini uključila je kasetofon. "I Bunny je poklekao." Schello, već pijan, skakutao je po krovu i plesao u svojim kožnim Clarksicama, mokrim od znoja i bez vezica, pokušavajući plesati break-dance. Nije mu išlo za rukom. "Jupi!" snažno je pljesnuo rukama. "Sto deset."
"Pažnja, rangirajmo najznojnije. Na broju jedan nalazi se Sicilijanac. Vidijive mrlje ispod pazuha i na leđima, naizgled čitava fontana, luči neugodan vonj, sigurno ne koristi dezić. Mogao bi izludjeti Deborah."
Jedna loše poblajhana plavuša, s visokom pletenicom s crnim i žutim pramenovima, koja se odazivala na to ime, priprijetila mu je šakom s previše nalakiranim noktima. "Daj Sche, začepi tu svoju gubicu."
"Oxford, u savršenom stilu sa svime ostalim." I nadalje pokušavajući uhvatiti ritam, Schello je napravio još jedan tragičan korak i pokazao joj stražnjicu. Tom potezu uslijedili su zvižduci odobravanja i povik "hoćemo golu".
"Na broju dva nalazi se Hook. Nevjerojatno! Na našoj hit ljestvici oznojenih strahovito se uspinje, ne u smislu sklekova, jer, kako i sami vidite, u tome imaju poneki problemčić. Kad smo već kod toga ... Sto trinaest!"
Step, Hook i Sicilijanac uložili su nadljudska napor. Sva trojica su se podigli iz skleka, iscrpljeni, crveni i zadihani. "Kao što možete dobro vidjeti, veličanstvena majica Ralph Lauren promijenila je boju. Rekao bih da je sad neke blijedoze:ene boje, ili bolje rečeno, mokrozelene."
Mašući šakama uz prsa, Schello je glavom pratio novu pjesmu koju je DJ na
radiju najavio kao hit godine. Okrenuo se oko svoje osi i nastavio:
"Pomislili biste da se znoji toliko da je u njegovom povezu nastao bazen. A znate tko u njemu pliva?"
"Ne, reci nam!"
Neki od poraženih sa svojim ženskama zaurlali su iz podnožja:
"Tko?"
Schello se okrenuo oko svoje osi u ritmu s glazbom. "Deborine picajzle", rekao je i uperio kažiprst u nju.
Svi su se nasmijali kao ludi, osim Deborah koja je podigla limenku s poda i pokušala ga pogoditi njome. Promašila je. Nekoliko komadića neona skočilo je na Schellova ramena. "U sridu!" Razigrano svjetlo jednog F na plavoj plastici izdahnulo je. Nekoliko je puta slabašno bljesnulo i zatim se posve ugasilo.
Mahnuvši rukom kao da želi reči "to se tako ne radi", Schello je njišući se u ritmu glazbe pokazao na zvijezde na nebu i ponovno zaplesao, raspojasan, skačući, izvijajući usta u neobične grimase. Došao je ispod natpisa koji je neprecizna Deborina ruka slučajno promijenila. Schello se nasmiješio i pokazao na novi natpis: RIGANAC. Nije se dao nagovarati dvaput, otvorio je usta i gurnuo prste u njih.
Njegovo podrigivanje odjeknulo je čitavim trgom. Taj je životinjski zvuk odjeknuo u svakom kutku. Dug, moćan, s okusom piva. Svog onog piva koje je Schello imao u tijelu. Zatim je, i nadalje podrigujući, ponovno pozdravio svoju prijateljicu:
"Bog, Deborah."
Ovaj se put i ona nasmijala s ostalima, ne vjerujući, odmahujući glavom. "Sto četrnaest! Dok se mi ovdje zabavljamo, dame i gospodo, neki se pate.
Ali vratimo se našoj rang-listi. Naravno, na zadnjem je mjestu Step ... Gotovo savršen, kosa tek blago razbarušena, iako je toliko kratka da se zapravo ne vidi ..." Schello se nagnuo kako bi ga bolje promotrio, a zatim naglo odmaknuo prinoseći ruke licu.
"Nevjerojatno, vidio sam kapljicu znoja, ali uvjeravam vas, bila je jedna jedina!"
Schello je napravio još jedan korak i podigavši ruke uvis, raširio noge u trzavom plesnom ritmu. "Sto petnaest!" Raširio je noge do te mjere da je to predstavljalo tešku kušnju za njegove već prilično iznošene traperice. Opasno krckanje zglobova pomiješale se s prejakim napinjanjem šavova, ali i jedno i drugo brzo je nadjačano jednim mnogo glasnijim zvukom, i ne baš bezmirisnim.
"Sto šesnaest! Nevjerojatno, netko buči."
Dečki su grcali od smijeha, dok su cure, zgađene, gledale jedna drugu. S uzdahom su odmahivale glavom, ali svoje nijemo neodobravanje nisu uspijevale naglasiti ničim drugim.
"Sto sedamnaest! Pažnja, sto sedamnaest stoput donosi nesreću, hoćete li moći dalje?"
Step se spustio u sklek i osjetio kako mu oči gore. Nekoliko kapljica znoja kliznulo mu je niz sljepoočice i razlilo se među obrvama, kao dosadan lijek za oči.
Zatvorio je oči, osjetio bolna ramena, nabrekle ruke, pulsirajuće žile, a zatim se odgurnuo i ponovno polako podigao na ispružene ruke. "Daaa!" Step je pogledao u stranu. I Sicilijanac je izdržavao. Posve je raširio ruke, bio mu je posve blizu. Hook je stigao zadnji, teškom mukom, sporo se podižući i nekako nakoso, najprije je ispružio desnu i zatim lijevu ruku. Sa svojevrsnim zadnjim trzajem posve se podigao iz skleka i pogledao ostalu dvojicu. Step mu se nasmiješio. Sicilijanac ga je pogledao s mržnjom punom bijesa i umora. Hook mu je uzvratio tek naznakom glupog osmijeha.
"Sto osamnaest! To!!!" Schello, koji ih je promatrao iz blizine, skočio je u zrak. "Postigli smo rekord, nevjerojatno, sto devetnaest. Idemo dalje, samo hrabro."
Iz podnožja, glasovi okupljenih, djevojaka, poraženih, jedinih koji mogu u cijelosti cijeniti to sporo, naporno podizanje i spuštanje, sudjelovali su u nadmetanju i potičući svoje borce ispunili trg neujednačenim, ali ritmičnim zbornim bodrenjem.
"Naprijed Step, samo dalje Sicilijanče, hrabro Hook!"
Ruke su pljeskale u zboru, odjekivale i radosno pjevale hvalospjeve. Na
krovu, suparnička ubrzana srca lupala su u različitim ritmovima, patničkijim.
Step se teškom mukom podigao na ispružene ruke i pogledao u stranu.
Sicilijanac ga je čekao s osmijehom na licu, spreman ponovno se spustiti u sklek.
Imao je nevjerojatnu snagu. Od onog dana u teretani nikad ga nije uspio pobijediti. Ali, Hook je bio taj koji ga je iznenadio. Nikad ranije nije došao tako daleko.
Bio je ondje, blizu njega, zabavljen svojom privatnom borbom, sa samim sobom, sa svojim mišićima, sa svojom snagom volje. Polako se podizao, centimetar po centimetar, sad na desnoj, sad na lijevoj strani, pomažući čas jednu čas drugu ruku. Hook, otkad nosiš taj povez na oku? Ako se njega pita, oduvijek. Step se sjetio kad ga je vidio prvi put. Bilo je to gore na Serri, iz zabave su se provozali zajedno. Step ga je pohvalio.
"Imaš krasan motor. Jebemu, ovo žuto na tvom rezervoaru pravo je remek djelo. Tko ti je to napravio?"
"Da Pistola." S tim riječima, Hook se udaljio sa svojim motorom i svojim povezom, itekako držeći do jednog i do drugog. Kasnije je Step upitao Polla: "Kakva je to priča s Hookom?"
"Ma znaš, netko kaže da se zakačio s nekim iz kvarta Talenti i dobio tako snažan udarac u lijevo oko da mu je iskočila rožnica. Drugi govore da se vozio sporednom cestom kad mu je u oko uletjela pčela ili neki insekt koji je nekoliko dana ostao živ i plazio mu okom. Zatim je riknuo, ali on nije imao hrabrosti otići na
operaciju da ga izvade. Ja mislim da je istina da otkad nosi taj povez, svi ga znaju, djevojke se zainteresiraju, neka sigurno padne na njega i prije svega, otac ga više ne mlati. Ukratko, to mu je svojevrsna maskota."
Step se nasmiješio. Pollo i njegove priče. Uvijek su bile nejasne. Međutim, nekoliko dana nakon toga otišli su do Caccolara na pizzu. Naručili su razna piva, kad je u jednom trenutku doletjela pčela.
Hook ju je počeo tjerati novinama, mlateći na sve strane, po tuđim stolovima, po zidu, blizu prozora, sve dok je nije uspio ubiti u nečijoj margheriti.
"Usrane pčele!" zaurlao je. "Uvijek mi dignete tlak!"
Hook se vratio na svoje mjesto. Svi su bili digli čaše u njegovo zdravlje. Onaj tip je naručio novu margheritu, prigovarajući. Vlasnik ga je počastio. Bolje platiti jednu pizzu nego preuređivati lokal, opravdao se supruzi.
Djevojka s kasetofonom u ruci malo je pojačala glasnoću. Glazba se odmah jače razlila trgom. Hookovi navijači glasno su urlali:
"Daj, Ale, daj, gurni i uspjet ćeš!"
Step i Sicilijanac su u tišini stajali na rukama, blizu njega. Gledali su kako se njihov prijatelj-neprijatelj podiže drhteći i brekćući, centimetar po centimetar, sekundu po sekundu, dok su povici iz podnožja postajali sve glasniji: "Ale, Ale, Ale
..." Zbor koji je veličao njegovo ime: činilo se da mu daje više snage, dok mu je lice, pod krajnjim naporom, postajalo sve crvenije i znojnije. Nepomična kosa, prilijepljena uz čelo, kao zaleđeni kanali hladnog znoja koji se slijeva niz vrat i namače košulju. Step ga je pogledao. Hook je otvorio oči. Razmijenili su pogled.
Step je lagano kimnuo glavom, prijateljski: gotovo kao da mu je šapnuo "ne posustaj". Hook je shvatio i drhtavo odmahnuo glavom. "Ne, ne mogu više." Na trenutak je ostao nepomičan i to je bila njegova zadnja misao. Zatim su mu ruke popustile. Najednom se srušio na tlo, u zadnji čas okrenuvši glavu. Skljokao se svom težinom, prsima o mramor. Njegovo tijelo malo se trznulo i nakon toga ništa.
Šutnja.
Odozdo, razočaranje nekih. Glazba mu se učinila dalekom, prekrivena njegovim zadihanim disanjem. Lice prislonjeno uz tlo. Oko, ono slobodno, gotovo je dodirivalo mramor. Otvorio ga je i trepnuvši vidio ono što ga je najviše boljelo. Više od njegove natučen brade, od njegovih bolnih ruku, više od njegova umorna srca. Kao kroz maglu, mutnu i mliječnu, kroz svoje bistre oči nadražene znojem, vidio ih je kako se spuštaju. "Sto dvadeset!"
Spustili su se, brzo, usporavajući tek na kraju, prije sraza s mramorom. Zatim su se vraćali gore, naglo, silovito se uzdižući, na rukama u koje su stavljali sve što im je preostalo: srdžbu, ponos, snagu volje. One iste stvari koje su njega napustile. Hook je ostao nepomičan, ispružen na hladnom mramoru, uživajući u
njegovoj glatkoj, hladnoj površini, u svježini noći, u sporom opuštanju svojih mišića. Zamijetio je osjećaj normalnosti, osjećaj običnosti, osjećaj poraženosti. Tad je zatvorio ono jedno oko koje mu je preostalo da ga zatvori.
"Sto dvadeset jedan! Nevjerojatno, naša dva natjecatelja nastavljaju u velikom stilu. Strašno nam je žao zbog Hooka koji se odlično borio, ali mi moramo dalje. Sto dvadeset dva!"
Step i Sicilijanac brzo su se podigli iz skleka, kao da su pronašli novu snagu, novu energiju. Da sami prođu kroz cilj. Ili prvi ili ništa. Ponovno su se spustili. "Sto dvadeset tri!" Ritam se ubrzao. Kao da je shvatio, Schello je ušutio. "Sto dvadeset četiri!" Jedan za drugim, izgovarao je samo brojeve. Brzo. Čekajući da se njih dvojica podignu kako bi naveo sljedeći. "Sto dvadeset pet!" i ponovno dolje. "Sto dvadeset šest!" Step je još više ubrzao, dahćući. "Sto dvadeset sedam, osam!" Spustio se i podigao, brzo. Sicilijanac ga je pratio, trudeći se svom silom, urlajući, sve crveniji. "Sto dvadeset devet, sto trideset. Nevjerojatno, dečki!" Nitko više nije govorio. Dolje je vladala tišina velikih trenutaka. "Sto trideset jedan." Samo glazba iz podnožja. "Sto trideset dva ..."
Sicilijanac se zaustavio na pola puta, a zatim zaurlao, kao da ga nešto u njemu razdire. Ispuštao je krikove ranjene, promukle životinje.
Navrh svog skleka, Step ga je pogledao. Sicilijanac je bio kao blokiran. Drhtao je i dahtao urlajući, ali ruke ga nisu željele čuti, više ga nisu slušale. Tad je zaurlao i zadnji put, ranjena zvijer kojoj otimaju komad mesa. Njezino prvenstvo. I nesmiljeno, malo pomalo, počeo se spuštati. Izgubio je. Iz podnožja se začuo krik. Glasovi su razbili tišinu pjesmom i povicima. Netko je otvorio novo pivo: "Da, evo, imamo novog pobjednika, Stepa!"
Schello mu se slavljenički približio, dok se Sicilijanac ispružio svom težinom na tlo i zavidno ga promatrao. Ali Step je ostao nepomičan na rukama, pogledao dečke koji su dolje slavili. Hook je sjedio u blizini obgrlivši rukama noge i smješkao se. Sicilijanac, koji se poražen ispružio na tlo, polako se oporavljao. Tad je odlučio. Dobro je rasporedio težinu na rukama i zatim, malo pomalo, okrenuo se nadesno, prebacujući čitavu svoju težinu na desnu ruku. Zatim je gledajući ispred sebe, pritvorenih očiju, lagano podigao lijevu ruku.
Kao na zapovijed, trgom je zavladala šutnja. Iz podnožja, iz kasetofona, gotovo sudbinski znak. Začula se jedna Springsteenova stvar, I'm going down. Step se nasmiješio u sebi, stavio lijevu ruku iza leda i spustio se na tlo na jednoj ruci, uz urlik.
Okrznuo je mramor, pogledao ga raskolačenim očima i zatim se iznova podigao, drhteći i odgurujući se samo na desnici, svom svojom snagom, svim svojim bijesom. Iz njegova grla oteo se krik oslobođenja. Krik patnje i veličine.
Podigao se, sve do kraja urličući "t00000", želeći to, jer ono što nije postigla snaga, postigla je njegova volja. Ostao je nepomičan, ispružen, s čelom visoko uzdignutim ka nebu, kao kip koji urla mraku noći, ljepoti zvijezda.
"Jupi!" sumanuto je zaurlao Schello. Na trgu su svi eksplodirati na taj urlik, upalili svoje motore i Vespe, trubili, klicali. Pollo je počeo lupati po rešetki trgovca novinama.
Lucone je bacio bocu piva o izlog. Prozori obližnjih kuća počeli su se otvarati. Začuo se neki daleki alarm. Starice u noćnim košuljama izlazile su na balkone i zabrinuto vikale: "Što se dogada?" Netko je povikao da zašute. Jedna gospođa koja je vjerovala u zakon zaprijetila je da će pozvati policiju. Kao čarolijom, svi su se motori pokrenuli. Pollo, Lucone i ostali uzjahali su ih trkom, skačući na svoja sjedala, dok je iz prigušivača sukljao bijeli dim. Poneka limenka i nadalje je hučila kotrljajući se, djevojke su otišle kući. Maddalena je bila još zaljubljenija.
Sicilijanac se približio Stepu. "Jebemu, dobar dvoboj, ha?" "Nije bio loš."
Približili su im se i ostali motori i zauzeli čitavu ulicu, ne obazirući se na poneki automobil koji je trubio brzo prolazeći pokraj njih. Schello se podigao na svom izgaženom Vesponeu. "Saznao sam da je na Cassiji tulum."
"Gdje?"
"Na broju 1130. U nekom finom kvartu."
"Hoće li nas pustiti unutra?"
Schello ih je razuvjerio: "Poznajem jednu koja stanuje ondje." "Koju?"
"Francescu."
"U tom slučaju nas neće pustiti unutra." Smijući se, gotovo istodobno svi su se popeli na motore. Kočeći i škripajući gumama, skrenuli su nalijevo. Nitko se nije obazirao na crveno svjetlo. Do Cassije su stigli punom brzinom.

7.


Vrelina u stanu, nekoliko velikih staklenih vrata kroz koja se vidjela Olimpica. Lijepe slike na zidovima, nekog Fantuzzija. Iz četiri zvučnika u kutovima primaćeg salona razlijegao se dobro izmiksan disko. Glazba je ovijala mladiće koji su razgovarajući gotovo svi udarali ritam. Prstima po čaši, ključevima u džepu, nemirna noga davala je život donjem dijelu hlača koji je, bibajući se, pratio glazbu.
"Dani, hej, skoro te nisam prepoznala." "Nemoj sad i ti."
"Govorila sam o odjeći, izgledaš izvrsno, ozbiljno ..." Daniela je pogledala svoju suknju, Giulia ju je već znala, na trenutak je nasjela. "Daj, Giuli!"
"Zašto se odmah ljutiš? Izgledaš kao Bonopaneova, ona kravetina iz trećeg B koja ujutro dođe sva nalarfana ..."
"Kako uspijevaš uvijek biti tako simpatična?"
"Zbog toga i jesmo prijateljice."
"Nikad nisam rekla da sam tvoja prijateljica. To si sad izmislila!"
Giulia se nagnula prema njoj. "Pusa, da se pomirimo?" Daniela se nasmiješila. Već je krenula prema njoj, kad je iza njezinih leđa ugledala Palombija. "Andrea!" Zaboravila je Giulijin obraz nadajući se da će prije ili kasnije pogoditi njegova usta.
"Kako si?"
Andrea ju je pogledao. Na trenutak je bio neodlučan. "Dobro, a ti?"
Razmijenili su brz poljubac.
"Odlično."
Zatim je on krenuo dalje pozdraviti nekog prijatelja. Giulia ju je sustigla i nasmiješila se.
"Ne brini, klasično se preserava pred drugima."
Trenutak su ga promatrale. Andrea je razgovarao s nekim dečkima i zatim se
okrenuo prema njoj, ponovno je pogledao i na kraju se nasmiješio. Napokon je
shvatio.
"Vidi ti to! Stvarno si pretjerala ... Nije te prepoznao."
Babi je prošla kroz sobu. Nekoliko djevojaka je plesalo. U jednom kutu, nešto kao DJ, Jovanottijev pseudo-takmac, puštao je rap bez naročitog uspjeha. Jedna se djevojka luđački drmusala, skakućući sad na jednoj, sad na drugoj nozi i podižući ruke prema stropu.
Babi je s osmijehom odmahnula glavom. "Pallina!"
Jedno okruglasto lice duge smeđe kose s neobičnim pramenom na jednoj
strani okrenulo se na taj povik.
"Babi, hejjj!" Potrčala je prema njoj i zagrlila je ljubeći je, gotovo je odigla od
poda. "Kako si?"
"Super. Rekla si da nećeš doći!"
"Da, znam, bili smo na nekom tulumu u Olgiati, ali nemaš pojma kako je bilo grozno. Bila sam s Demom, ali smo odmah pobjegli. I sad nas evo ovdje, zašto, zar nisi sretna?"
"Šališ se, presretna sam. Jesi li naučila onu lekciju iz latinskog? Sutra će te
sigurno pitati, još samo ti nedostaješ da završi krug."
"Da, znam, učila sam čitavo poslijepodne, ali sam kasnije morala izaći s majkom, bila sam u centru. Vidi, danas sam ga kupila, sviđa ti se?"
Napravila je neku neobičnu piruetu oko svoje osi, više kao balerina nego kao manekenka, pokazujući zabavnu suknju od modrikastog satena.
"Jako ..."
"Dema mi je rekao da mi super stoji."
"Naravno da ti je on to rekao. Znaš moju teoriju, zar ne?"
"Još uvijek? Ali prijatelji smo čitav život!"
"Ostavi mi moju teoriju."
"Bog, Babi." Približio im se jedan momak simpatičnog izgleda, smeđih kovrči
i svijetle puti.
"Bog, Dema, kako si?"
"Super. Jesi li vidjela kako je zgodan Pallinin kombinezon?" "Jesam. Bez obzira na moju teoriju, super joj stoji."
Babi se nasmiješila Pallini. "Idem pozdraviti Robertu, još joj nisam čestitala."
Nakon toga se udaljila. Dema ju je pratio pogledom.
"Što je htjela reći s onom pričom o teoriji?"
"Oh, ništa, znaš kakva je ... Ona je žena od tisuću teorija i nula prakse, ili
umalo tako."
Pallina se nasmije i malo bolje pogleda Demu. Pogledi im se načas sretnu.
Nadajmo se da Babi ovaj put nije u pravu.
"Dođi, idemo plesati ..." Pallina ga uhvati za ruku i povuče među plesače.
Neki dečki blizu stola sa sendvičima razgovarali su o budućim nogometnim transferima. Svi su s nadom vjerovali u svoju momčad. Svi su nevjerojatno izvanrednim igračima proglašavali nogometaše s teško izgovorivim prezimenima, naročito kroz ta prepuna usta, čak i u slučaju jednostavnog Schillacija. Chicco Brandelli je gurnuo prste ispod krpe sendviča. Tražio je u prvom redu, već napola pojedenom, zatim i u onima tek načetima. Nema pomoći! Netko mu je već maznuo sve sa lososom. Odlučio se za jedan s gljivama, klasičan predzadnji prije onoga s tvrdom koricom. Zagrizao je sendvič i upravo u tom trenutku opazio Babi koja je prolazila. Odložio je ono što je ostalo od njegova sendviča na rub jednog tanjura, sakrio tanjur ispod papirnatog ubrusa sa zlatnim slovom R i zatim, progutavši onaj komad koji mu je već bio u ustima, uputio se prema njoj.
Babi je prišla jednoj veoma otmjenoj djevojci.
"Bog, Roby, sretan rođendan!"
"Oh, Babi, bog!" Izmijenile su dva iskrena poljupca. "Je li ti se svidio dar?"
"Predivan je, stvarno. Baš ono što mi je trebalo."
"Znale smo ... Bila je to moja zamisao. Na kraju krajeva, stalno si izostajala s prvih satova, a nije baš da daleko stanuješ."
"Upravo to i jest razlog, uvijek mislim da ću stići u zadnji čas, ali ponovno zaspem, a onda očajnički jurim motorićem. S vašim ću se darom superugodno buditi. Hvala."
"Što ste joj darovale?" Babi se okrenula s osmijehom, ali je ugledavši Chicca promijenila izraz lica.
"Bog, Chicco."
"Darovale su mi predivnu radio-budilicu." "Ah, jako zgodno, ozbiljno."
"Znaš, i on mi je darovao nešto predivno." "Da? Što?"
"Jastuk sav od čipke. Već sam ga stavila na krevet."
"Pazi, sigurno će te tražiti da ga iskušaš." Babi se usiljeno nasmiješila
Brandelliju i zaputila prema terasi. Roberta ju je promatrala.
"Meni se jastuk jako svidio." Istinu govoreći, svidjelo bi joj se i iskušati ga s
njim. "Stvarno."
Chicco joj se nasmiješio. "Vjerujem ti. Ispričaj me."
"Ali ... tek što nisu poslužili tjesteninu ..." povikala je Roberta za njegovim
leđima, pokušavajući ga nekako zaustaviti.
Na terasi s mekim naslonjačima i svijetlim jastucima s izvezenim cvjetovima, nalazila se sjenica s prigušenom rasvjetom skrivenom iza bujnog bilja. Jasmin se uspinjao uz ogradu. Jedna grana mlađa od ostalih još nije stigla do vrha. Njihala se na povjetarcu, odvajajući mlade svjetlije listove od malih skrivenih pupoljaka. Babi je napravila nekoliko koraka po crvenim pločicama. Svjež večernji lahor mrsio joj je kosu i milovao joj kožu odnoseći s nje malo mirisa i ostavljajući samo poneki lagani drhtaj. Jakna joj je zalepršala na vjetru, lagano zadržana u desnom džepu, ondje gdje je stavila ključeve kuće, teške i brojne kao i bitke koje je vojevala sa svojim roditeljima ne bi li ih dobila.
Položila je dlanove na rub balkona. Sklopila oči i udahnula taj svježi večernji
miris. Na grudima su joj se pojavila dva mala znaka želje.
"Što moram učiniti da bi mi oprostila?"
Babi se nasmiješila u sebi i navukla jaknu preko grudi. "Što nisi trebao učiniti
da bi me razljutio."
Chicco joj je prišao, i sam pogledao tik ispred sebe. "Noć je prekrasna ... Glupo je potratiti je na svađu." "Ja se jako volim svađati."
Babi se okrenula prema njemu.
"Primijetio sam. Zato mislim da sam savršen za tebe. Svađat ćemo se da je to čudo ..."
"Ali volim se i miriti ... Dapače, to mi je najdraže. Međutim, s tobom, ne
znam zašto, ali nikako ti ne uspijevam oprostiti."
"To je zato što si neodlučna. Malo ti odgovara biti sa mnom, malo ne.
Klasika! To je tipično za sve žene."
"Eto, te `sve', to je tvoja propast ..."
Babi se ponovno okrenula i pogledala preko ograde.
"Uz to, tvoj ton je nepodnošljiv. Vjeruješ da su `sve' žene pred tvojim nogama."
"Nije da vjerujem, to je, nažalost, tako. Ide mi na živce, ali nema pomoći. Na primjer, ti si se šalila s Robertom, ali možeš si misliti kako ne bi voljela isprobati onaj jastuk sa mnom."
"To je neosporno. Kad smo već kod toga, kakva je, isprobala bi ga s
hrpetinom frajera ... Zato ne isprobava."
"Predajem se. Je li ti se svidio film neku večer?"
"Da su me barem pustili da ga gledam!"
"Rekao sam da se predajem. Čuj, izgleda da ću ti morati poslati vrpcu. Tako ćeš ga vidjeti u miru, kod kuće, sama, bez ikoga tko te uznemirava. Kad smo već kod toga, znaš što su mi rekli?"
"Što?"
"Da je puno veći užitak kad je s okusom vrhnja."
Babi se okrenula prema njemu i pokušala ga udariti smijući se.
"Svinjo!"
Chicco joj je zaustavio ruku u zraku. "Stoj! Šalio sam se. Mir?"
Lica su im bila blizu jedno drugome. Babi ga je pogledala u oči: bile su
veoma lijepe, gotovo kao njegov osmijeh. "Mir" se predao.
Chicco joj se približio i lagano je poljubio u usta. Tek što se taj poljubac nije pretvorio u nešto dublje, kad se Babi odmaknula od njega i zagledala u daljinu.
"Kakva fenomenalna noć, vidi kakav mjesec!" Chicco je podigao pogled ka nebu, uzdišući.
Nekoliko laganih oblaka sporo je plovilo modrim nebom.
Milovali su mjesec, prekrivši se svjetlom, na mahove postajući svjetliji, bojeći svoje obrise srebrom.
"Lijepa je, nije li?"
Chicco je odgovorio jednostavnim "da", ne uviđajući svu ljepotu te noći. Babi se zagledala u daljinu. Kuće, krovovi, livade na rubovima grada, redovi visokih borova, jedna duga ulica, svjetla nekog automobila, daleki zvukovi. Da je barem bolje vidjela, opazila bi one dečke koji se pretječu, uz glasan smijeh i trubljenje.
Možda bi prepoznala onog tipa na motoru. Onog istog koji joj se približio jedno jutro dok je išla u školu. Još su bili predaleko da bi ga mogla prepoznati. Međutim, brzo su se približavali.
Chicco ju je zagrlio i dodirnuo joj kosu.
"Večeras si predivna." "Večeras?"
"Uvijek."
"Tako je već bolje."
Babi je dopustila da je poljubi.
Malo niže, jedan Golf 16 s ispušnim ventilima noćno modre boje parkirao se na pločniku, zastrugavši prednjim branikom.
Momak koji je izašao iz njega nije se ni potrudio provjeriti je li počinio kakvu štetu.
"Jesi li sigurna da je ovdje?" "Sto posto!"
Djevojka koja je s njim izašla iz automobila izvukla je neki papirić iz crne torbice s obrnutim malim slovima F.
"Evo ovdje. Roberta Micchi ima zadovoljstvo pozvati ..." Preskočila je ostatak pozivnice kako bi odmah stigla do adrese. Onaj je momak bio brži i odmah pronašao prezime na portafonu.
"Evo ga. Micchi."
Pritisnuo je gumb. Čuo se neki čudan zvuk, a ostala su se prezimena lagano
osvijetlila. Djevojka je vratila pozivnicu u torbicu. "Da, baš je ovdje. Ulica Cassia 1130."

8.


Mnogo dalje, u istome gradu. U savršeno bijeloj uniformi, s malo kose na glavi i lagano znojan, jedan debeli konobar prolazio je između uzvanika. Nosio je srebrni pladanj. Svako toliko, jedna bi ruka iskočila iz skupinice osoba i uzela lagani koktel s mjehurićima i komadićem voća koji je plivao u čaši. Druga, brža, odložila bi praznu čašu. Malo niže, kroz velika, savršeno prozirna staklena vrata, rijeka je sporo protjecala između visokih stabala i drevnih mostova. Konobar je malo bolje namjestio netom pristiglu praznu čašu, s tragom ruža na rubu. Taj je trag bio vidljiviji od onih već ostavljenih na drugim čašama. Savršeno se vidjelo gdje je žena pila i kakve je usne imala. Konobar je pomislio kako bi bilo zabavno prepoznavati žene po čašama. Po erotskim digitalnim otiscima. S tom malom zabavom, ušao je u kuhinju gdje je brzo zaboravio tu maštariju u stilu Sherlocka Holmesa. Kuharica ga je izgrdila, podsjećajući ga da odnese pladnjeve s prženim jelima.
"Draga, izgledaš fenomenalno."
U salonu, jedna se žena jarko obojane kose okrenula prema prijateljici i
nasmiješila se prihvaćajući igru. "Jesi li nešto učinila sa sobom?"
"Jesam, našla sam ljubavnika." "Ma nemoj? Čime se bavi?" "Plastični je kirurg."
Obje su se nasmijale. Zatim je, uzimajući prženu artičoku koja se nažalost u
tom trenutku našla ispred nje, priznala svoju tajnu. "Upisala sam se u teretanu Barbare Bouchet." "Je li? I, kako je?"
"Fenomenalno! Moraš doći."
"Svakako." I iako ju je željela upitati koliko košta mjesečno, pomislila je kako će biti bolje da to otkrije na svoj trošak, u doslovnom smislu te riječi. Zatim je, u nadi da je riječ o iznosu nedvojbeno manjem od realnog, uzela pečenu mozzarellu i veselo je progutala, ionako će je brzo probaviti.
Po veličanstvenim sagovima geometrijskih uzoraka pomalo izblijedjelih boja, klizile su otmjene večernje cipele. Iznad njih, dublji dekoltei otkrivali su više no što je trebalo nekolicini sivih, tamnijih ili svjetlijih sakoa, svaki s besprijekornim košuljama. Kravate u boji i prema osobnom odabiru, govorile su malo više od jednostavnih razgovora onih koji su ih nosili.
"Kupio sam Alessandri studio u Ulici Parioli." "Znaš da se Bandinijeva kćerka udaje?" "Gdje si kupio to odijelo?"
"Ta ti boja odlično pristaje uz kosu."
"Izgleda da ona ima drugog."
"Da, ovaj najnovije film sa Seanom Conneryjem silno mi se svidio."
"Hoćeš se kladiti? U tom slučaju, sebi uzimam pobjedu, a tebi dajem
neriješeno i poraz."
Našminkana lica, savršena ili malo jače našminkana kako bi sakrila dolazak mudrosti i uspomena, i savršeno glatki obrazi, rezultat modernih električnih brijaćih aparata i skupocjenih losiona poslije brijanja, odgovarali su jedni drugima s osmijehom.
"Znaš, Alessandra je odlučila otvoriti novi grafički studio. Uostalom, ako je to ono što želi ... Naravno, meni bi bilo draže da dođe raditi sa mnom."
"Da, ali ja njega znam, on je sin Simone Bertilli. Znaš, one koja se udala za Paolovog brata ..."
"Neću ti reći, jer ako ti kažem, i ti ćeš ga kupiti ..."
"Dosađivala sam se i tako sam otišla k Raffaelu s jednim časopisom u kojem
sam vidjela boju koja mi se svidjela i rekla mu: "Evo, želim ovo."
"Shvaćam je, tako je dosadan ... dovoljno ga je gledati dok igra gin."
"Htjela sam ga pogledati neku večer, ali smo izašli s Giorgiom i Danielom koji su ga već gledali."
"U redu. Znaš što ću ti reći? Igrat ćemo u sto tisuća lira za svaki netočno
pogoden rezultat na kraju prvenstva."
Malo dalje, netko se upustio u raspravu o Srednjem Istoku, na granici fantastične politike. Drugi je citirao iz knjige najnovijeg dobitnika književne nagrade Strega, koju je ovlaš prolistao u krevetu, predugo ostavio na noćnom ormariću i na kraju posudio prijatelju, možda malo manje intelektualnom i nedvojbeno škrtijem. Claudio je prasnuo u smijeh:
"Naravno, Ferruccio je takav. Poznajem ga od rane mladosti i nimalo se nije promijenio."
"A automobil, kako je završio?"
"Uništen. Samo mu je telefon ostao čitav. Nazvao je s njega da ga dođu
pokupiti."
Zatim, dok je slušao nabrajanje milijunskih šteta koje su se uvećavale dok se prepričavala ta neobična zgoda, Claudio je izvukao kutiju Marlbora i zapalio cigaretu. Ispuhnuo je dim, uživajući čitavim bićem. Taj puni okus posve ga je obuzeo i na trenutak je zaboravio kako je onom jadniku koji se sudario s Ferrucciom. Mnogo manje sretno. On nije imao telefon u automobilu, a čak i da ga je imao, ne bi ga bio mogao upotrijebiti. Možda bi ga u budućnosti, s novcima od osiguranja, mogao dati ugraditi, ali s kime bi razgovarao? Nažalost, supruga je sjedila pokraj njega, i sin ...
"Da je bar bio nedonošče ..."
Dariova šala bila je grozna, ali druge je nasmijala, pa se i Claudio nasmiješio.
Povukao je još jedan dim i stresao pepeo u obližnju pepeljaru. "Hej, ta ti je kravata predivna."
"Hvala."
"Stvarno ti odlično stoji, ozbiljno." Claudio je ponosno pokazao svoju bordo kravatu, a zatim nagonski spustio cigaretu i potražio pogledom Raffaellu. Osvrćući se oko sebe, opazio je nekoliko netom pristiglih lica, pozdravio ih osmijehom i zatim, ne pronašavši Raffaellu, mirnije povukao novi dim.
"Jako je lijepa, zar ne? Dar od Raffaelle."
Niski stolić od slonove kosti, i na njemu masline i pistacije u malim srebrnim zdjelicama. Jedna tanka ruka s lijepo njegovanim noktima pustila je da padnu dvije simetrične lupine jedne pistacije.
"Zabrinuta sam za kćerku."
"Zašto?"
Raffaella je uspjela djelovati prilično zainteresirano, barem toliko da joj se
Marina povjeri dalje.
"Izlazi s jednim niškoristi, jednim zgubidanom, jednim koji je stalno na ulici."
"Koliko se dugo viđaju?"
"Jučer su proslavili šest mjeseci. Saznala sam to od sina. Znaš što je taj dripac učinio, znaš što?"
Raffaella je ispustila iz ruke zatvorenu pistaciju. Sad je bila iskreno zainteresirana.
"Ne, reci mi."
"Odveo ju je u neku piceriju. Zamisli ti to! U neku piceriju u Ulici Vittorio."
"Znaš, ti klinci još ne zarađuju, možda roditelji ..."
"Da, ali tko zna iz kakve je obitelji ... Donio joj je dvanaest bijednik ruža, ružnih, malih, onakvih kojima otpadnu sve latice čim ih uneseš u kuću. Sigurno ih je kupio na semaforu. Jutros u kuhinji, upitala sam je: `Gloria, kakav je ovo užas?'
`Mama, da se nisi usudila baciti ih.' Zamisli! Ali kad se vratila iz škole, više ih nije bilo. Rekla sam joj da ih je bacila Ziva, naša Filipinka, a ona je počela urlati i otišla zalupivši vratima."
"U takvim je stvarima apsolutno ne smiješ sprečavati, jer će u protivnom biti još gore, Gloria će se zainatiti. Pusti ih, vidjet ćeš da će prestati samo od sebe. Ako su toliko različiti ... Je li se kasnije vratila?"
"Ne, telefonirala je da će prespavati kod Piristi, one lijepe plave cure, one malo bucmaste, Giovannine kćerke. On je upravitelj u Serfimu, ona se sva zategnula. S pravom, ako si može priuštiti."
"Ozbiljno? Ali ništa se ne vidi ..."
"Koriste ovu novu tehniku, u kojoj ti zatežu kožu iza ušiju. Savršeno je
nevidljiva. Onda, bi li mogla izaći s Babi? To bi me silno razveselilo." "Naravno, zašto uopće pitaš? Reći ću joj da je nazove."
Raffaella si je najzad dopustila jednu pistaciju. Bila je otvorenija od ostalih.
Zagrizla je lupinu i pistacija se nije dobro provela.
"Filippo! Raffaella je rekla da će nagovoriti Babi da povede Gloriju sa svojim
društvom."
"Odlično, hvala ti."
Filippo, muškarac staloženog lica mladenačkog izgleda, kao da je također bio zainteresiraniji za pistacije nego za zbivanja u životu njegove kćerke. Nagnuo se prema stoliću i uzeo baš onu koju je Raffaella već odabrala za svoju sljedeću žrtvu. Sumnjičavo je bacila pogled iza njegovih ušiju, tražeći i na njemu trag te nenadane mladosti.
"Bog, Claudio." "Prekrasna si."
Zahvalila mu je savršenim osmijehom, lagano ga okrznula i udaljila se s kaniranom kosom od najmanje sto pedeset tisuća lira. Je li to učinila namjerno? U njegovim mislima, duga je haljina polako kliznula i zamislio je kakvo rublje nosi ispod nje, ali ga je obuzela sumnja: je li uopće imala donje rublje? Upravo u tom trenutku, opazio je da mu se približava Raffaella. Claudio je povukao još jedan, zadnji dim cigarete i brzo je ugasio u pepeljari.
"Uskoro ćemo početi igrati. Preporučujem ti da ne činiš što i inače. Ja ću sve obaviti, pobijedit ću i na kraju će biti neriješeno jer ti nećeš imati dovoljno bodova. Kad ne dobiješ kartu, nakon nekog vremena kad ne skupiš gin, položi karte."
"A ako mi protivnik utrpa svoje?" " Položi karte."
Claudio se smireno nasmiješio. "Da, draga, kako želiš." Cigareta je prošla
nezamijećena.
"Usput, rekla sam ti da ne pušiš." Prevario se.
"Samo jedna, neće mi naškoditi ..."
"Jedna ili deset ... Smrad je to što mi smeta."
Raffaella se udaljila prema zelenom stolu. I drugi su uzvanici zauzeli svoja mjesta. Ništa joj nije promicalo. Smještajući se, Raffaella je samozadovoljno odmjerila onu ženu s kanom od sto pedeset tisuća lira. Claudio se načas pobojao da može i čitati misli.

9.

"Proslavit ćemo sutra za ručkom."
"Ali mama, ostanite barem na torti!"
"Pentesijevi nas očekuju, ne možemo ne otići. Roberta, daj, sutra čemo biti zajedno i otvorit ćemo darove. Vidjet ćeš što smo ti tvoj otac i ja kupili."
Zvuk portafona prekinuo je razgovor. "U redu, mama, kako želiš."
Roberta, euforična zbog svojih osamnaest godina, zbog proslave koja se savršeno odvijala, otrčala je do portafona.
"Ja ću se javiti", preduhitrila je nekog tipa koji je prolazio onuda s tanjurom punim malih pizza i iz nekog neobičnog razloga odlučio odgovoriti na zvono.
Robertini roditelji prošli su kroz salon.
"Doviđenja, djeco." Uslijedilo je poneko lijepo odgojeno, "Doviđenja, gospođo", poneko prisno "Bog, Claudia". Jedan mladić neizmjerno pristojniji od ostalih ustao je s divana, gotovo skočivši u stay mirno. Majka se kratko osmjehnula, pogledala lijevu i desnu stranu prostorije, i izašla s jednim općim "lijepo se zabavite", za one pristojno odgojene i one koji to nisu. Kad su se vrata zatvorila, svi su ponovno zauzeli svoje položaje, više-manje nastojeći držati se njezina savjeta.
"Koja Francesca?" "Giacomini, ona plava." "Ah, da, što moram reći?"
"Ništa, ako mi otvoriš. Ja sam joj brat, moram joj ostaviti ključeve."
Roberta je pritisnula gumb portafona i zatim to ponovila kako bi bila sigurnija da je otvorila. Otišla je u kuhinju, dodirnula dvije velike Coca-Cole u zamrzivaču na dnu. Bile su dovoljno hladne pa ih je izvadila i desnom nogom zatvorila vrata zamrzivača i uputila se prema salonu. Naišla je na jednu plavokosu djevojku koja je razgovarala s nekim momkom zalizane kose.
"Francesca, dolazi ti brat, donosi ti ključeve."
"Ah ..." bilo je jedino što je Francesca uspjela odgovoriti. "Hvala." Izgovorivši
to, ostala je otvorenih usta. Onaj nalickani mladić izgubio je ponešto svoje statičnosti i dopustio si malo blage začuđenosti.
"France, zar nešto nije u redu?"
"Ne, sve je u redu, osim što sam ja jedinica."
Izlazeći iz zgrade, Robertine roditelje odgurnula je skupina uzbuđenih mladića koji su galamili od sreće i punom brzinom grabili stubama, preskačući ponekad tri odjednom, urlajući i smijući se. Zadnji se zaustavio ispred njih i nespretno naklonio. "Večer." Nakon toga je i on odjurio.
Schella je uvijek zabavljalo svakog zadirkivati.
"Tko bi mogli biti ovi neobuzdani mladići?"
"Ma ... Možda su prijatelji onog dečka s drugog kata, onog Marina. Druži se samo s ološem." Umireni tom pretpostavkom, uputili su se prema svojoj Themi s telefonom.
"Evo, tu smo." Sicilijanac i Hook prvi su pročitali pločicu s imenom na zvonu na četvrtom katu. "Micchi, zar ne?" Stigao je i zadihan Schello. "Da, ali zašto nismo išli dizalom?"
"Bilo je zauzeto."
Upravo u tom trenutku, vrata dizala su se otvorila i iz njega su izašla dva slična tipa, s naočalama, u žutim jaknama i tamnosivim flanelskim hlačama. Jedan od te dvojice dopustio si je malu slobodu: imao je košulju s modrim četverokutima, umjesto jednobojne kao onaj drugi. Mala manifestacija ekscentričnosti, koju je gotovo odmah upropastila kravata oko njegova vrata: grozna, u posvemašnjem neskladu s dvije djevojke u njihovoj pratnji. Vidjevši ih, njih četvero odmah su prekinuli neki glupi razgovor.
"Kakva čudovišta."
Schello je povratio dah. Onaj ekstravagantniji tip stigao je do zvona s jednim slabašnim "oprostite" i pozvonio. Vrata su se otvorila gotovo istog trenutka.
"Bog Roberta." "Alvise, kasniš!"
Kažnjen je već na krštenju. "Marta, Giovanna, uđite."
Ostalo troje zaputilo se s odmorišta na stubama kroz špalir mišića.
"Ovo je Giorgio." Predstavio je svog prijatelja s modrom košuljom koji je
nadahnuto rekao "sretan rođendan" i ušao.
Roberta je ostala na vratima. Promatrala je mišićave, raščupane mladiće.
Odjeveni su pomalo nekonvencionalno, bila je ljubazna pomisliti.
"Mogu li vam kako pomoći?"
Schello se progurao do nje. "Tražim Francescu, ja sam joj brat."
Kao nekom čarolijom, Francesca se pojavila na vratima, u pratnji onog
nalickanog tipa.
"Ah, evo, došao ti je brat."
Roberta se udaljila. Francesca je zabrinuto pogledala momke. "Koji bi od vas trebao biti moj brat?"
"Ja!" podigao je ruku Lucone.
Francesca nikad nije pomislila da bi imala brata, u svakom slučaju ne ovakvog. Ili je njezina majka imala avanturu s nekom životinjom, ili je njezin otac uzalud lagao kad je izjavljivao da je visok metar i sedamdeset.
I Pollo je podigao ruku. "I ja sam tvoj brat, nas dvojica smo blizanci, kao u onom filmu sa Schwarzeneggerom. On je onaj glupi." Svi su se nasmijali.
"I mi smo braća." Jedan za drugim, svi su podigli ruku.
"Da, volimo se."
Onaj nalickani tip nije baš shvaćao. Odlučio se za izraz koji se dobro slagao s
njegovom kosom.
Francesca je odvela Schella na stranu.
"Kako ti je palo na pamet doći sa svim ovim spodobama, ha?" Pollo si je popravio jaknu smiješeći se: rezultat je bio jadan.
"Ovaj mi tulum izgleda kao pogreb, mi ćemo unijeti bar malo živosti. Daj,
France, nemoj pizditi."
"Tko piždi? Bit će dovoljno da odete."
"Hej, Sche, riknut sam, smijem li?" Ne čekajući da se Francesca odmakne od
vrata, Sicilijanac je ušao u stan.
Šminker je najednom sve shvatio. Sakrij se. I u proplamsaju inteligencije, šmugnuo je i pridružio se pravim uzvanicima u salonu. Francesca ih je pokušala zaustaviti.
"Ne, Schello, molim te, ne možete ući."
"Oprostite, pardon, oprostite ..."
Neumoljivo, jedan za drugime, svi su ušli: Hook, Lucone, Pollo, Bunny, Step iostali.
"Daj, France, nemoj biti takva, vidjet ćeš da se ništa neće dogoditi."
Schello ju je uhvatio ispod ruke. "Što se tebe tiče, kriv je tvoj brat koji je sa
sobom doveo ove ljude ..." Zatim, kao da je zabrinut da bi se netko mogao
neopaženo uvući, zatvorio je ulazna vrata iza svojih leda.
Neko vrijeme, nepozvani gosti lutaju stanom u malim skupinama.
Lucone i ostali gotovo se odmah pomiješaju s pozvanim gostima, ili to barem pokušavaju. Rasprše se salonom. Na početku, nitko se ne pita tko su ti tipovi u kožnim jaknama i trapericama.
"U svakom slučaju, druži se s neobičnim ljudima." To je bila najčešća, ali ujedno i najtajnija misao. Mnogima je proletjela glavom, ali nikome nije izašla kroz usta.
Sicilijanac i Hook doslovce su se bacili na bife, proždirali sendviče sa salamom, mekane, s putrom na onom oblom, gornjem dijelu, ali nisu uživali u njima, gutali su ih bez žvakanja. Kao da su se nadmetali. Trpali su u sebe male pizze, kanape sendviče, kolačiće i čokoladne bombone. Na kraju se Sicilijanac zahliknuo. Hook ga je sve jače udarao po leđima, zadnji put tako snažno da se Sicilijanac zakašljao, pljujući komadiće hrane po svemu što je ostalo na stolu. Većina obližnjih uzvanika odmah je krenula na dijetu. Schello se počeo suludo cerekati. Francesca se ozbiljno zabrinula.
Bunny je kružio salonom. Ponašao se poput pažljivog staretinara, svaki put kad bi uzeo neku stvarčicu u ruku, prinio bi je očima, provjerio otisnuti broj i, ako bi bila od srebra, stavio je u džep. Ubrzo su pušači morali tresti dim u biljke.
Pollo je kao pravi profesionalac odmah potražio majčinu spavaću sobu. Pronašao ju je. Bila je mudro zaključana. Dva okreta brave, ali ključ su ostavili u ključanici. Naivno. Pollo je otvorio vrata. Torbice svih djevojaka bile su uredno odložene na krevet. Otvorio ih je jednu za drugom, bez prevelike žurbe.
Novčanici su gotovo svi bili puni, prava svečanost: svi su bili iz otmjenih obitelji, tome nije mogao prigovoriti. U hodniku je Hook dodijavao jednoj Pallininoj prijateljici grubim komentarima. Jedan momak, malo manje nalickän od ostalih, pokušao mu je predočiti pojam odgoja. Upustio se u raspravu. Hook ga je brzo od toga odvratio jednom "šljagom" možda i težom od komentara koji su dopali njegovu djevojku. Hook nije podnosio prodike. Otac mu je bio odvjetnik, volio je riječi barem onoliko koliko je njegov sin mrzio pomisao da se bavi pravom.
Pallina, možda od uzrujanosti, primijeti da i ona ima nekih problema i slaže, ispričavajući se ostalima: "Razmazala mi se maskara, idem u kupaonicu popraviti šminku". Takav bi postupak bio od mnogo veće koristi i onom tipu koji se bez riječi udaljio, vodeći svoju djevojku za ruku, s tragovima Hookovih pet prstiju na obrazu.
Skupocjeni električni kućanski aparati bili su ugrađeni po kutovima moderne kuhinje. Jedna pernata jakna, pronađena u obližnjoj sobi, ali previše malena da bi je ukrali, pekla se u pećnici. Savila se oko same sebe i iz nje je izletjelo nešto guščjeg perja. Moglo je biti sretno, sigurno je završilo jednako kao i životinja kojoj je nekoć pripadalo.
Prljave tenisice naslanjale su se na bijeli stol u središtu prostorije. S potplata
su otpali komadići suhog blata, ljubitelj slagalica mogao bi rekonstruirati taj
neobičan francuski cvijet. Vrata hladnjaka bila su otvorena.
"Morate zatvoriti hladnjak kad iz njega nešto uzmete ..." Tako je gospođa Micchi stalno korila svoju djecu kad bi se, užinajući, predugo zadržala ispred otvorenog hladnjaka. Ali, da je vidjela vlasnika tih Adidasica i njegovog prijatelja, gospođa Micchi možda ne bi imala hrabrosti ništa zucnuti, izašla bi bez ijedne riječi iz svoje ljubljene kuhinje i ostavila ih tako, s nogama na stolu s tortom za osamnaesti rođendan njezine kćerke.
"Ne, ja ih želim ugasiti."
"Kakve to kurčeve veze ima s tobom? Ja sam pronašao tortu."
"Da, ali svjećice sam ja upalio." Hook je ponosno pokazao svoj Zippo.
Sicilijanac ga je pogledao pa se nasmiješio: "Ali jednu stvar nisi uzeo u obzir." "Koju stvar?"
"Da je uskoro moj rođendan." Snažno je puhnuo na tortu i ugasio sve svjećice. Naravno, nije baš bio odgovarajući dan, a još manje broj svjećica ... Sicilijanac je bio malo previše razvijen da bi još uvijek prošao za osamnaestgodišnjaka, ali svejedno se sretno nasmiješio, kao što se smiješi klinac koji je izgubio mliječni zub jer mu ga je dobra mama izvadila potegnuvši konac, a ne od udarca šakom u usta.
Hook je otvorio svoj Zippo i gotovo istodobno odrješito strugnuo palcem, a zatim prinio velik plamen iznad svake svijeće, na svakoj od njih ostavljajući jedan manji.
"Koji to kurac radiš?"
"Sad ću ih ja ugasiti."
"Ah, to ne vrijedi. U jednu se tortu može puhati samo jedan put."
"Tko je to odlučio?"
"Ja!"
Sicilijanac je zabio svoju krupnu šaku u šlag, uništivši savršeno okruglu osmicu u Robertinim godinama.
"Baš si budala." "Zašto?"
Sicilijanac je polizao šlag s žlice ljudske šake prljavih noktiju.
"Nikad u životu nisam ugasio svjećice na torti." "U kurac i ti, u redu, ugasi one sa svoje strane." "Ne, već si sve upropastio, više me nije briga."
"Stalno nešto zanovijetaš ... Evo, uzmi si tu usranu tortu!"
To rekavši, Sicilijanac se odrekao ono malo šlaga koji mu je ostao u ruci i pogodio njime Hookovu jaknu.
"Jebem ti sve po spisku!" I ovaj drugi zagrabio je šaku torte i pokušao ga pogoditi. A budući da mu je jedno oko već bilo pokriveno, nije dobro naciljao, a Sicilijanac se brzo izmaknuo.
Umjesto Sicilijanca, pogodio je posred lica konobaricu tamne kože koja je ušla baš u tom trenutku. Onako sređena, možda bi manje patila zbog rasnog problema, ali nije bilo govora da bi u salon odnijela upropaštenu tortu. Uostalom, više je gotovo nije ni bilo. Njih dvojica obustavili su svoj poluhladni rat i prasnuli u smijeh. Konobarica je potražila krpu da se obriše.
Pollo je bacio i zadnju torbicu na krevet.
"K vragu, kakva blamaža, jedna ovakva torba", pomislio je. "Dođeš na ovakav tulum, a sa sobom doneseš samo deset tisućica. Baš si prava jadnica!"
Približio se ormariću ispod velikog antiknog zrcala, tik ispred kreveta. Na ormariću je bila srebrna kutija. Otvorio ju je. Sretno se nasmiješio ugodnom iznenađenju. Odmah je uzeo zlatne lančiće i nekoliko naušnica. Jedna ogrlica, nešto teža od ostalih s nekoliko kamenčića, izmamila je iz njega zvižduk, ali ljepota je nije spasila, naprotiv. Upravo zbog nje, brže je od drugih završila u džepovima Pollove jakne. Otvorio je prvu ladicu, ukrao škarice, srebrnu kutijicu s lijekovima i mali crveni paketić, još uvijek zamotan. Odluči otvoriti ga kasnije. U ostalim je ladicama pronašao intimno rublje. Zamislio je majku slavljenice s tom odjećom na sebi. Kakva bi bila? Lijepa vitka žena, visoka, lijepih dojki, još uvijek mlada? Ili neka koja nije baš toliko pazila na sebe i sad ljepotom i otmjenošću ovih intimnih kompletića zamjenuje vitak stas koji je već izgubila? Nasmiješio se. Jedno je bilo sigurno: ona gospođa ispred njega, naga, u satenskom grudnjaku i gaćicama, nije nosila nikakvu zlatnu ogrlicu, između ostaloga i zato što joj ih je sve on ukrao. Ostavio je zadnju ladicu otvorenu, i ne trudeći se zatvoriti je. Tek što nije izašao, kad je na obližnjem stolcu, obješenu o naslon i sakrivenu jaknom u kolonijalnom stilu, opazio jednu torbicu. Uzeo ju je. Bila je to lijepa, teška, otmjena torba, s kićenom naramenicom i dva kožna remenčića za kopčanje. Mora da je bila dobro opskrbljena, kad se vlasnica toliko potrudila sakriti je. Polio je počeo razvezivati čvor ona dva kožna remenčića i prokleo svoju manu stalnog griženja noktiju. Čovjek može patiti od manjka ljubavi i razumijevanja, ili od manjka novca. Ali ne od jednog i drugog istodobno. Napokon je uspio otpetljati čvor. Upravo u tom trenutku, vrata su se otvorila. Pollo je sakrio torbicu iza leđa. Jedna mlada djevojka, smeđokosa, nasmiješena, mirno je ušla. Kad ga je ugledala, ukopala se na mjestu.
"Zatvori vrata."Pallina ga posluša. Polio izvuče torbicu iza svojih leđa i počne prekapati po njoj. Pallina poprimi izraz kao da se dosađuje. Polio spazi da ga netremice promatra.
"Onda, može li se znati što hoćeš?"
"Svoju torbu."
"Pa što čekaš? Uzmi si je."
Pollo pokaže na krevet pun već ispražnjenih torbica.
"Ne mogu."
"Zašto?"
"Zato što je jedan glupan drži u ruci."
"Ah." Polio se nasmiješi. Pažljivije se zagleda u djevojku. Bila je veoma zgodna, crne kose s jednim pramenom sa strane nalik grimasi njezinih blago ironičnih usana. Naravno, na sebi je imala suknju u kolonijalnom stilu. Pollo je pronašao novčanik i uzeo ga.
"Hvataj." Dobacio joj je torbu. "Dovoljno je zamoliti ..."
Pallina je uhvatila torbicu u letu i sama počela nešto tražiti u njoj.
"Znaš da se po torbicama drugih gospođica ne kopa, mama te to nije naučila?"
"Nikad nisam razgovarao s majkom. Prije bi ti trebala malo porazgovarati sa svojom."
"Zašto?"
"Nije moguće da te šalje van s tako malo para."
"To mi je tjedni džeparac." Pollo je stavio novac u džep. "Bio je."
"Znači da ću biti na dijeti."
"U tom sam ti slučaju učinio uslugu."
"Kretenu!"
Pallina je pronašla ono što je tražila i odložila torbicu.
"Kad završiš, vrati moj novčanik unutra. Hvala."
"Slušaj, budući da počinješ biti na dijeti, možda te sutra pozovem na pizzu." "Ne, hvala, kad sama plaćam, želim barem sama odabrati s kim ću ići."
Okrenula se prema vratima.
"Hej, čekaj malo."
Polio ju je sustigao. "Što si uzela?"
Pollina je stavila ruku iza leđa. "Ništa što bi tebe trebalo zanimati."
Pollo ju je uhvatio za ruke.
"O tome ću ja prosuditi, pokaži mi.""Neću, pusti me. Novac si uzeo, nisi li? Što još želiš?"
"Ono što imaš u ruci."
Polio joj je pokušao oteti to iz ruke. Pallina se naslonila prsima na njega, što
je više moguće udaljavajući svoj maleni, stisnuti dlan. "Pusti me na miru, počet ću vrištati."
"A ja ću te nalupati po guzici."
Polio ju je napokon uspio uhvatiti za zapešće i povukao ga prema sebi.
Privukao je njezinu ruku s malom, stisnutom, odlučnom šakom.
"Slušaj, ako mi otvoriš šaku, kunem se da više nikad neću razgovarati s
tobom."
"Shvatit ćeš da zbog toga neću umrijeti, prije današnjeg dana nikad u životu
i nismo razgovarali ..."
Pollo je uhvatio djevojčin mekani dlan i počeo joj dlanom rastvarati prste. Pallina se pokušala oduprijeti. Uzalud. Sa suzama u očima, prebacivala je težinu na pete kako bi svojim prstićima dala više snage.
"Molim te, pusti me." Pollo je nastavio ne obazirući se na nju. Na kraju, jedan za drugim, prsti su se pobijeđeni pokorili, otkrivajući svoju tajnu.
U Pallininoj ruci pojavio se razlog onih točkica na licu, njezinih nabreklih dojki. Razlog one nervoze koja, jednom mjesečno, prije ili kasnije hvata svaku mladu djevojku i koja je, kad ne dođe, čini još nervoznijom ili mamom. Pallina je ostala nepomična pred njim, nijema, posramljena. Osjećala se poniženom. Pollo se spustio na krevet i prasnuo u grohotan smijeh.
"Dakle, ne sutra, sutra te neću pozvati na večeru. Jer, što ćemo nakon nje?
Pričati viceve?"
"A, ne, to nikako, ne znam nijedan masni koji bi te nasmijao! A za druge sam
sigurna da ih nećeš shvatiti."
"Ej, mala je nabrijana!" Pollo je ostao iznenađen. "Svejedno, sigurna sam da sam te več dovoljno zabavila." "Zašto?"
Pallina si protrlja prste. Pollo to primijeti. "Povrijedio si me, nije li to ono što si želio?"
"Ma daj, samo su ti malo pocrvenjeli, nemoj pretjerivati, začas će ti proći."
"Nisam govorila o ruci." Izašla je prije no što se rasplakala.
Pollo je ostao ondje, ne znajući što da učini. Jedino što mu je palo na pamet bilo je da vrati novčanik u torbicu i prelista njezin rokovnik. Naravno, ne da joj vrati i novac.
DJ, muzikalan tip, s nešto dužom kosom od ostalih koja je naglašavala
njegov umjetnički izgled, razbacivao se u ritmu glazbe. Ruke su mu letjele naprijed-natrag od diskova na dva playera, dok su mu spužvaste slušalice omogućavale da unaprijed čuje prijelaze, kako se ne bi osramotio pred svima. Schello mu se približio:
"Ej, šefe, staviš mi ovu vrpcu?"
DJ, više čitajući s usana, uze vrpcu i stavi je u obližnji kazetofon. Pritisne nekoliko gumba i pošalje glazbu u svoje slušalice. Schello ga je promatrao s osmijehom. Izraz DJ-ovog lica naglo se promijenio. U slušalicama je bila Schellova glazba. Izdržao je jedva nekoliko trenutaka.
"Jesi li lud?" Skinuo je slušalice s ušiju i odmah nakon toga izvadio vrpcu. "Ovo je Antrax, najveći broj ovih ovdje odmah bi pobjegao, a onima koji bi ostali digla bi se kosa na glavi. Dobili bi infarkt. Drži." Vratio mu je vrpcu. "Stavi si je doma, kad želiš da ti bude mučno."
"Ja je slušam da me uspava."
Step se vrzmao po tulumu, ogledavao oko sebe, rastreseno slušao glupe razgovore osamnaestgodišnjakinja o skupoj odjeći u izlozima, skuterima koje im roditelji nisu kupili, nemogućim zarukama, zajamčenim nevjerama, iznevjerenim nadama.
Malo dalje, u dnu veličanstvenih slika i mladih predstavnika jednog zdravog i bogatog društva nešto se neskladno micalo. Bio je to Bunny. Pogledi su im se sreli. Bunny mu je uzvratio osmijeh i u letu zgrabio pepeljaru, upravo u trenutku kad joj se približavala jedna predugo pušena cigareta. Pepeo, koji je ostao u savršenoj vodoravnoj ravnoteži, sasuo se na mjesto gdje je ranije stajala pepeljara. Pušač je izgubio malo uglađenosti pred djevojkom s kojom je razgovarao. Bunny je zaradio još jedan komad srebrnine. Najviše od svih izgubio je stolnjak. Step je prošao kroz salon. Jedna djevojka, koja je sjedila na sofi, razgovarala je s prijateljicom. Imala je lijepe vretenaste noge, tamne, savršeno pripijene čarape, kratku suknju koja joj je naglašavala draži, dugu kosu koja joj je prekrivala lice. Njezina prijateljica, nesigurna u usporedbu, odlučila se za sive hlače.
Prijateljica je primijetila Stepa, a njezin pogled nije promaknuo djevojci s lijepim nogama. I ona se okrenula u njegovom smjeru. Jednim odlučnim pokretom, kosa joj je završila na ramenima otkrivajući lice: ništa naročito, ni približno kao noge. Zajedno, te bi dvije cure možda više vrijedile. Biološke nepravde. Step se nasmiješio na tu apsurdnu pomisao. Djevojke, koje su mislile da im udvara, sretno su se pogledale.
Kroz prozor u dnu salona, onaj koji je gledao na terasu, dostrujilo je malo svježeg povjetarca. Zastori su lagano zavijorili i dok su se spuštali, ispod njih su se pojavila dva lika. Vidjele su se ruke koje su ih gurale pokušavajući ih razmaknuti. Jedan zgodan, otmjeni mladić brzo je pronašao pravi prolaz. Malo kasnije, kraj
njega se pojavila jedna djevojka. Zabavljeno se smijala toj maloj poteškoći. Iza njezinih leđa, mjesečina je obasjala njezinu odjeću, na trenutak je učinivši prozirnom.
Step ju je netremice promatrao. Djevojka je odmaknula kosu, smiješeći se onom tipu. Vidjeli su joj se prekrasni bijeli zubi. I iz daleka se osjećao intenzitet njezina pogleda. Njezine modre, duboke, čiste oči. Step je se sjetio, sjetio se njihova susreta, več su se ranije vidjeli. Ili je ispravnije reči sukoba. Onaj tip joj je nešto rekao, djevojka je kimnula i pošla za njim prema stolu s pićima. Najednom je i Stepa uhvatila želja za pićem.
Schello se vratio do DJ-a s Luconeom.
"Ovo je moj stariji brat. I on voli Antraxovce i htio bi ih čuti. Odmah!"
Lucone je ružno pogledao DJ-a. Iako nije uspio primijetiti ni najmanju sličnost između Schella i Luconea, DJ nije raspravljao o njihovom srodstvu, a još manje o njihovim glazbenim ukusima. Ubacio je Schellovu vrpcu u kazetofon najednom otkrivši da je velik obožavatelj Antraxa.
Chicco Brandelli poveo je Babi kroz goste. Dlanom joj je jedva dodirivao leđa, sa svakim korakom uživajući u njezinom nježnom mirisu. Babi je pozdravila nekoliko prijatelja koji su došli na proslavu dok je ona bila na terasi. Stigli su do stola s pićima. Najednom se pred Babi našao neki tip. Bio je to Step.
"Vidim da si me poslušala, pokušavaš riješiti svoje probleme." Glavom je pokazao na Brandellija. "Shvaćam da je to samo prvi pokušaj. Ali može proći. Uostalom, ako nisi našla bolje ..."
Babi ga je promatrala, pomalo nesigurna. Bio joj je poznat, ali joj nije bio
simpatičan. Ili je? Što je bilo s tim tipom?
Step joj je osvježio pamćenje.
"Prije nekoliko dana sam te ujutro otpratio do škole."
"Nemoguće, ja u školu uvijek idem s ocem."
"Imaš pravo, recimo da sam ti bio u pratnji. Zalijepio sam se za tvoj automobil."
Babi se sjetila i ozlojeđeno ga pogledala.
"Vidim da si se napokon sjetila."
"Naravno, ti si onaj tip koji je rekao hrpetinu gluposti. Nisi se promijenio, zar ne?" tijelo.
"Zašto bih kad sam i ovako savršen." Step je raširio ruke pokazujući joj svoje
Babi je pomislila da barem u tom smislu ima pravo. Sve ostalo nije bilo kako treba. Od odjeće, do njegova ponašanja. "Vidiš, nisi rekla ne." "Na to neću ni odgovoriti."
"Babi, gnjavi li te ovaj tip?" Brandelliju je na pamet pala nesretna zamisao da se umiješa. Step ga nije ni pogledao. "Ne, Chicco, hvala ti."
"Dakle, ako te ne gnjavim, užitak ti je biti sa mnom."
"Posve sam ravnodušna prema tebi, dapače, da budem precizna, rekla bih
da mi malo ideš na živce."
Chicco je pokušao prekinuti taj razgovor obrativši se Babi. "Želiš li nešto popiti?"
Step je odgovorio umjesto nje.
"Da, hvala, natoči mi jednu Coca-Colu, brzo." Chicco nije skopćao. "Babi, želiš li nešto?"
Step ga je pogledao prvi put. "Da, jednu Colu, već sam ti rekao, požuri." Chicco ga je promatrao s čašom u ruci.
"Požuri. Zar ne čuješ dobro, ljigavće?"
"Pusti." Babi se umiješala i izvukla čašu iz Chiccove ruke. "Ja ću."
Glazba Antraxa ispunjavala je salon, mnogi su prestali razgovarati. "Vidiš, mnogo si zgodnija kad si ljubazna."
Babi odloži bocu.
"Evo, i pazi da ne proliješ." Bacila je čašu punu Coca-Cole Stepu u lice i čitavog ga smočila. "Pa rekla sam ti da paziš, baš si dijete, nisi li? Ne znaš ni piti."
Chicco se nasmijao. Step ga je gurnuo tako snažno da je sletio na niski stolić i srušio sve što je bilo na njemu. Zatim je uhvatio rubove stolnjaka na kojem su bila sva pića. Snažno je povukao, oponašajući mađioničare, ali točka mu nije uspjela. Desetak boca odletjelo je na obližnje sofe i goste. Nekoliko čaša se razbilo. Step si je obrisao lice.
Babi ga je zgađeno promatrala.
"Baš si prava životinja."
"Imaš pravo, treba mi pošteno tuširanje, sav sam ljepljiv. Ti si za to kriva i
zbog toga ćeš se istuširati sa mnom."
Step se brzo sagnuo, obuhvatio je ispod koljena i podigao, te je prebacio
preko ramena. Babi se luđački praćakala. "Pusti me, spusti me! Upomoć!"
Nitko od prisutnih nije se umiješao. Brandelli je ustao i pokušao zaustaviti Stepa. Step ga je odalamio nogom u trbuh, odbivši ga o skupinu gostiju. Schello se sumanuto cerekao, plesao s Luconeom usput ćuškajući one koji bi prošli pokraj njega. Netko se pobunio. Blizu DJ-a izbila je svađa. Roberta se zabrinuto zaustavila na vratima, prestravljeno promatrajući svoj poharan salon.
"Oprosti, gdje je kupaonica?"
I ne začudivši se tom tipu s djevojkom na leđima, Roberta mu je pokazala smjer.
"Tamo."Step joj je zahvalio i zaputio se pokazanim smjerom. Stigli su Sicilijanac i
Hook, natovareni jajima i rajčicama. Počeli su gađati slike, zidove i goste, bez ikakve razlike, silovito bacajući kako bi ih boljelo. Brandelli je stigao do Roberte.
"Gdje je telefon?"
"Ondje je." Roberta je pokazala u smjeru suprotnom od kupaonice.
Osjećala se kao pozornik koji pokušava usmjeriti taj promet, taj strašan kaos koji se odvijao baš u njezinom salonu. Nažalost, nije ih mogla globiti i rastjerati. Netko mudriji ili bojažljiviji od ostalih prišao joj je i poljubio je.
"Bog, Roberta, sretan ti rođendan. Žao nam je, ali sad odlazimo, dobro?"
"U onom smjeru." Već posve zbunjena, pokazala je na ulazna vrata kroz koja
bi, da nisu njezina, i sama tako rado pobjegla.
"Prestani, rekla sam ti da me spustiš. Platit ćeš zbog toga ..."
"A tko će me kazniti? Ona otmjena štaka koja bi željela biti konobar?"
Ušao je u kupaonicu i otvorio pomična vrata tuš kabine. Babi se prilijepila rukama za okvir, pokušavajući ga zaustaviti. "Ne! Pomoć! Pomozite mi ..."
Step se okrenuo, uhvatio je za ruke i bez imalo muke odvojio ih od okvira vrata tuš kabine.
Babi je odlučila promijeniti taktiku. Pokušala je biti umiljata.
"Daj, u redu je. Oprosti mi. A sad me, molim te, spusti."
"Kako to misliš `molim te'? Bacila si mi Coca-Colu u glavu i sad mi kažeš
`molim te'?"
"Dobro, pogriješila sam kad sam ti je bacila." "Znam da si pogriješila."
Step je ušao u tuš kabinu i pognuo se ispod tuša. "Ali šteta je već učinjena. U ovom trenutku se htio ne htio moram istuširati, jer ako to ne učinim, kasnije ćeš reći i da sam ljepljiv."
"Ma ne, nema veze." Mlaz vode pogodio ju je posred lica, umalo joj utopivši riječi u ustima. "Kretenu!" Babi se praćakala pokušavajući pobjeći vodi, ali Step ju je čvrsto držao i okretao kako bi se smočila od glave do pete. "Pusti me, manijače, spusti me!"
"Je li prevruća?" Ne čekajući odgovor, Step je okrenuo ručicu koja se nalazila tik ispred njezina lica. Odvrtio ju je do kraja na modru stranu. Voda je istog časa postala hladna. Babi je vrisnula.
"Eto što ti je potrebno, lijepo tuširanje da se malo smiriš. Znaš da je veoma zdravo tuširati se hladnom vodom i odmah nakon toga ponovno kipućom?" To rekavši, okrenuo je termometar na crveno. Voda se počela pušiti. Babi je još
glasnije zavriskala.
"Jao, peče me! Zatvori je, zatvori je!!"
"Ali stvarno čini dobro, proširuje pore, ubrzava cirkulaciju, više krvi dolazi do mozga pa čovjek bolje razmišlja i shvati da se prema ljudima mora lijepo ponašati
... Biti ljubazan i možda im natočiti Coca-Colu, umjesto baciti im je u lice."
U tom trenutku, ušao je Schello.
"Step, požuri, idemo. Netko je pozvao policiju." "Otkud znaš?"
"Čuo sam. Otišao sam se oprati, Lucone me je pogodio jajetom u čelo.
Uhvatio sam ga na telefonu. Čuo sam vlastitim ušima."
Step je zavrnuo slavinu i spustio Babi na pod. U međuvremenu, Schello je otvorio ladice od toaletnog ormarića sa zrcalom. Pronašao je nekoliko prstenova i lančića, malo vrijednu robu, ali svejedno ju je stavio u džep. Kose prilijepljene uz lice, posve mokra, Babi se naslanjala na zid tuš kabine pokušavajući se pribrati. Step je skinuo majicu. Uzeo je ručnik i počeo se brisati njime. Između nabora frotirnog ručnika pojavili su se savršeni trbušni mišići. Njegova koža, savršeno glatka i napeta, klizila je nategnuta preko čvrstih mišića.
Step ju je s osmijehom pogledao.
"Bilo bi ti dobro da se obrišeš jer ćeš se u protivnom prehladiti."
Babi je podigla dugu mokru kosu koja joj je prekrivala lice. Ugledao je
njezine oči. Bile su bijesne i odlučne. Step je hinio da se boji.
"Joj, joj, zaboravi da sam išta rekao." Istrljao je ručnikom kosu. Babi je ostala sjediti na podu. Vlažna joj je haljina postala prozirna, onako zalijepljena za kožu. Ispod tkanine s ljubičastim cvjetovima, nazirala se čipka svijetlog grudnjaka, možda u kompletu s minijaturnim gaćicama. Step ga je zamijetio.
"Onda, želiš li ručnik ili ne?"
"Jebi se."
"Kakve ružne riječi! Kako to da jedna tako dobra djevojka kao što si ti govori tako ružne riječi? Sjeti se da ti sljedeći put kad se budemo zajedno tuširali moram oprati usta sapunom. Je li jasno? Podsjeti me, dobro?"
Izažeo je majicu i zavezavši je oko struka izašao iz kupaonice. Babi ga je promatrala dok se udaljavao. Na njegovim još mokrim leđima, nekoliko kapljica vode kliznulo je između živaca i snopova istaknutih, čvrstih mišića. Babi je dohvatila šampon koji je pronašla na podu pokraj svojih nogu i zavitlala mu ga u leđa. Čuvši taj zvuk, Step se nagonski sagnuo. Babi ga nije uspjela pogoditi, iako su njegova široka leđa bila laka meta. Step se sagnuo i podigao bočicu s fotografijom neke lijepe plavokose djevojke duge, blistave kose.
"Hej, shvatio sam zašto si tako ljuta, zaboravio sam ti našamponirati kosu. U redu, evo vraćam se, dobro?"
"Gubi se! Da nisi ni pokušao ..."
Babi je mahnito povukla prozirna vrata i zatvorila se u tuš kabinu. Step je promatrao njezine sitne dlanove priljubljene uz staklo.
"Lovi!" dobacio joj je šampon preko ruba vrata tuš kabine. "Čini mi se da bi to radije sama ... Kao i mnoge druge stvari ... uostalom!" Zatim je s raspojasanim smijehom izašao iz kupaonice.
Na riječ policija, u salonu je nastala opća bježanija. Ona svađa brzo je prestala. Lucone, Sicilijanac i Hook, koji su imali burniju prošlost, prvi su stigli do vrata. Neki su gosti ostali ležati na podu, krvavi. Roberta je plakala u jednom kutu. Neki su gledali kako te siledžije bježe s njihovim pernatim jaknama, Henry Lloydicama i skupim sakoima. Bunny je istrčao, čujno zveckajući srebrninom, teži no inače. Iza njega je bio Pollo, nečujniji u trku, zato što je ono što je on imao u džepu proizvodilo manje buke, ali donosilo više novca. I Lignja je projurio kroz vrata, a za njim Schello i Step. Stuštili su se stubama brzi kao munje, rukohvat za koji su se prihvaćali kako bi si pomogli u zavojima preskačući zadnjih nekoliko stepenica podrhtavao je dok su bacali ključeve koje su pronašli u tuđim jaknama. Prevrnuti su skupe posude s visokim ili niskim biljkama, prirodne ukrase otmjenih odmorišta stuba. Stigli su i do ulaznih vrata zgrade. Sicilijanac i Hook razbili su proreze za pisma preciznim, ravnim udarcima, urlajući. Vratašca poštanskih sandučića vratila su se na mjesto, stakla razmrskala. Ukrali su popuste za sredstva za čišćenje koja nikad neće kupiti, časopise koje, čak i da pročitaju, teško da bi shvatili. Lucone je radosno urlao, uistinu vjerujući da je osvojio sto milijuna. Pollo mu je istrgnuo lažnu obavijest iz ruku.
"Imaš li ključ sreće?"
"Ne."
"Čarobni broj?"
"Ne."
"Onda nisi osvojio ni kurac. U najboljem slučaju srebrni križ koji vrijedi deset tisuća lira. Za jednog Židova kao ti, sitnica."
Svi su se nasmijali, ne toliko zbog pogrešnih ideologizama, koliko zbog toga što Lucone zapravo nikad nije ništa nudio. Tako su se, ukravši nekoliko sjedala i ispraznivši pretince Vespi u potrazi za nečim boljim, zadovoljavajući se i običnim odvijačem za svjećice, raspršili u noć.

10.


"Gin". Raffaella je odlučno odložila karte na zelenu čohu, zadovoljno promatrajući svoju protivnicu. Ženu s naočalama debelim barem koliko je bila troma. Raffaella je nije podnosila. Žena je pogledala svoje karte kako bi provjerila što može položiti.
"Karte na stol, draga ..."
Umalo su joj ispale iz ruke. Raffaella ih je brzo zgrabila. "Ovu stavi ovdje, ova
je ovdje zadnja. Ove sve plaćaš."
Brzo je u glavi izračunala i napisala djelomični rezultat na papir. Ustala je i stala iza Claudijevih leđa.
Praktički je preuzela i njegovu igru, i nakon nekoliko sigurno odbačenih karata, uvjerila ga da položi karte. I njihov suigrač dobio je gin. Raffaella je sretno zabilježila bodove. Da nije bilo karata koje su Claudiju ostale u ruci, u sekundi bi ih sredili. Uzela je karte i počela ih brzo miješati. Žena s debelim naočalama presjekla je karte. Ni u tome nije podbacila. Bila je najsporija što se dade zamisliti. Raffaella ne bi mogla podnijeti poraz, ne toliko zbog bodova, bili su u popriličnoj prednosti, koliko zato što bi nju dopale karte. Za obližnjim stolovima već predugo gubitnici odlučili su zamijeniti se, time svalivši krivnju za svoj poraz na zlu sreću. Netko je donio pepeljaru koju je vlasnica stana netom ispraznila i stavio je gdje je bila i ranije, s njezine desne strane. Jedan odvjetnik si je natočio whisky, točno do vrha uzorka na čaši. Prava mjera za pobjedu u više-manje trijeznom stanju. Neki parovi naizgled zaljubljeniji od drugih razmijenili su nježnosti prije no što su ponovno uzeli karte u ruke.
Zapravo, to je više bio svojevrsna magični obred nego nesebična ljubav. Neki parovi su otišli, opravdavajući se ranim sutrašnjim ustajanjem ili djecom koja se još nisu vratila kući. U stvarnosti, njemu u zadnje vrijeme nije bilo baš dobro, ili se ona te večeri dosađivala. Među takvima su bili i Marina i Filippo. Sa svima su se pozdravili i zahvalili domaćici, lažući o fenomenalnoj večeri koju su proveli kod nje. Filippo je izgledao previše zdravo da bi se u zadnje vrijeme loše osjećao. Marina je
poljubila Raffaellu i zatim je, uz osmijeh duži no obično, podsjetila na njihov tajni dogovor oko kćerki.
Vani, u noći, sad je bilo sve mirno. Nepoznati klinci, ili oni neuvjerljivo odjeveni, čekali su u redu ispred diskoteka čija je jedina vrijednost bila u tome što su u tom trenutku bile popularne. Na ulazu, odnedavna uglađeni tipovi, ni u kom slučaju s nasljednom otmjenošću, odabirali su osobe, odlučivali tko može ući, a tko ne, djelitelji zabave ili patnje, ovisno o tome koliko čovjek voli biti guran, koliko je dio onog ljudskog vlaka koji maršira u unutrašnjosti među svjetlima i bukom.
Val netom ušlih pozdravlja poznate, poznanike po viđenju, gleda koga ima i koga nema, lijepe žene koje uvijek pripadaju drugima, snatri o jednoj tako visokoj, tako otmjenoj. Zadovoljavaju se onom s nekoliko kilograma viška koja se zaustavi i popriča s vama, ako imate sreće. Ako uspijete sići s vlaka, ako imate stila. Svi izgledaju kao da su već u paru. Gdje je netko koga otprije poznaješ? Pitanja momaka koji se vraćaju kući sami nakon jedne više ili manje zabavne noći, više ili manje sretne. Ne preostaje drugo doli utješiti se na kiosku netom dostavljenim sportskim novinama. Nove vijesti. Objave. Nove pretpostavke transfera igrača. Jedan čuveni inozemni igrač čini što želi i kao i uvijek, to mu dopuštaju. I nadalje sije djecu. Netko, manje plodan od njega, uspijeva skupiti hrabrost i kupuje si pornografski časopis. Čovjek ne radi djecu sam.
Jedna žena prolazi u automobilu. Na semaforu gleda ravno ispred sebe. Muškarci u obližnjim automobilima nadaju se onom zadnjem pogledu, osmijehu koji bi mogao odrediti svršetak jedne loše večeri. Nema pomoći. Ne želi im dati povjerenje.
Možda se već i previše otvorila i sad se vraća zadovoljna nakon noći ljubavi. Ali vjerojatno nije tako, jer ona koja nije dopraćena do kuće baš i nije naročito voljena.
Zeleno.
Sve ponovno kreće. Netko je večeras s nekim prekinuo, jedna je ljubav završila. Jedno od njih plače, ali pravi problem je sljedeći: što radi onaj drugi?
Neki mladić i djevojka tek su se upoznali, a već se strastveno vole. Odabrali su jedno drugoga, upoznali, proučili. Zatim je, nadvladavši strah, uzdajući se u jednostavan privid, pobijedila želja. Uzajamno povjerenje u prošlost koju ne poznaju. Prepustili su se dopuštajući si noć pustolovine, plutajući među čistim plahtama, zaneseni novinom njihovih tijela, silinom njihove strasti. Sve sadržano u mjehuriću mira.
Vozilo hitne pomoći prolazi daleko u noći. Netko se previše zabavio ili se više
ne zabavlja.
Kroz vrata veže na broju 1130 u Ulici Cassia izašla je skupina gostiju.
Međusobno su komentirali događaje. Činilo se da je jedan momak imao reći više od svih ostalih. Sigurno je imao pravo, sudeći po natečenoj usni, no zbog toga si je možda dao malo previše slobode pa je i događaj pretrpio poneku preinaku i završio jednako kao i njegova usna. Nakon raznih glupih, bespotrebnih pitanja, policija je otišla iz Robertine kuće. Jedina koja je nešto znala, neka Francesca, vidjevši da se tulum pretvara u katastrofu, žurno je otišla, sa sobom odnoseći svoju ispražnjenu torbicu i imena krivaca.
U općem kaosu, Palombi i Daniela pobjegli su zajedno s drugim gostima. Babi, mokra do gole kože, izgubila je sestru. Za naknadu, Roberta joj je pronašla hlače koje su joj super pristajale i felpu svog starijeg brata u koju bi stala gotovo dva puta.
"Morala bi češće odlaziti na tulume ovako odjevena, izgledaš čarobno."
"Chicco, zar je tebi još uvijek do šale?" Njih dvoje izašli su kroz vrata veže. "Izgubila sam sestru i upropastila haljinu od Valentina."
Pokazala je otmjenu plastičnu vrećicu na kojoj je bilo otisnuto ime drugačije od onoga na mokroj haljini, ali jednako čuveno. "I kao da to nije dovoljno, ako moja majka sazna da se kući vraćam mokre kose, jao si ga meni." Rukavi felpe posve su joj prekrivali sitne dlanove. Babi ih podvrne, podižući ih sve do laktova, no oni se već nakon jednog koraka prkosno ponovno spuste.
"Evo ga, on je." Iza kontejnera za smeće, Schello odlučno pokaže na Chicca
Brandellija. Step ga pogleda. "Jesi li siguran?"
"Sto posto. Čuo sam ga vlastitim ušima."
Step je prepoznao djevojku koja je bila s tim podlacem, iako se savršeno prerušila. Ne zaboravlja se lako žena koja se toliko uporno želi tuširati s tobom. Nasmiješio se prijatelju.
"Idemo obavijestiti ostale."
Babi i Chicco skrenu u jednu uličicu.
"Radije mi reci zašto se nisi umiješao kad me je onaj manijak stavio pod tuš?"
"Nisam imao pojma, u tom sam trenutku zvao policiju." "Ah, ti si ih pozvao?"
"Da, vidio sam da sve odlazi k vragu, svi su se mlatili ... Vidjela si što su
napravili od usnice Andree Marinellija?" "Da, jadnik."
"Jadnik? Taj je sad došao na svoje, zamisli. Tko zna što će sad govoriti. Sam protiv svih, junak večeri. Poznajem ga kao vlastite džepove. Evo, stigli smo." Zaustavili su se ispred jednog automobila. Lampice su zabljeskale kad su se vrata
sa škljocajem otključala. Bio je to prilično uobičajen tip alarma, za razliku od BMW-a, najnovijeg modela. Chicco joj je otvorio vrata. Babi je pogledala savršenu unutrašnjost od tamnog drveta, s kožnim sjedalima.
"Sviđa ti se?"
"Jako."
"Uzeo sam ga zbog tebe. Znao sam da ču te večeras odvesti kući."
"Ozbiljno?"
"Naravno! Zapravo, sve je to bilo namjerno. Onu skupinu luđaka sam ja pozvao. Zamisli, čitav onaj darmar nastao je samo zato kako bih ja mogao ostati sam s tobom."
"U tom slučaju si baš i mogao preskočiti priču s tuširanjem, ali barem je odjeća bila na visini situacije."
Chicco se nasmijao i zatvorio vrata, obišao automobil i smjestio se na vozačko sjedalo. Gurnuo je ključ u bravu motora. Snažan motor odmah se upalio. Jedna vratašca nasred komandne ploče glatko su se otvorila i otkrila skupi stereo uređaj koji je do tog trenutka bio skriven. Automobilom se razlegla glazba savršena u svim svojim tonovima, visokim i niskim. Automobil je bešumno krenuo. "Kad se sve zbroji, zabavio sam se večeras. Da nije bilo onih luđaka, bilo bi
dosadno kao i obično."
"Mislim da se Roberta ne bi suglasila s tobom." Babi je pristojno odložila
plastificiranu vrećicu uz svoje noge. "Rasturili su joj stan."
"Ništa strašno, šteta je neznatna. Morat će dati očistiti kauče i poslati zastore u kemijsku čistionicu."
Ozračje otmjenosti i sklada u unutrašnjosti automobila prekinula je glasna,
potmula buka, mukla, metalna.
"Što se to dogodilo?" Brandelli pogleda u bočni retrovizor.
Najednom se pojavi Lucconeovo lice i gotovo ispuni čitav retrovizor. Manijački se cereći. Iza njega, Hook se podigao na sjedalo motora i snažno lupio po automobilu.
"To su oni luđaci! Ubrzaj, brzo!" Chicco doda gas i automobil pojuri. Lagani motori također su odmah ubrzali i nisu se odlijepili od njega. Babi se zabrinuto okrenula. Svi su bili ovdje sa svojim snažnim motorima, Bunny, Pollo, Sicilijanac, Hook, a u sredini Step. Kožna mu se jakna razdrljila, otkrivajući naga prsa. Step joj se nasmiješi. Babi se naglo okrene i zagleda ispred sebe.
"Chicco, vozi najbrže što možeš, bojim se!"
Chicco joj nije odgovorio; nastavio je voziti pritiskajući papučicu gasa, niz Cassiju, po noćnoj hladnoći. Ali motori su i nadalje ostajali uz bok automobila, nisu ih se mogli riješiti. Bunny je ubrzao, Pollo ispružio nogu i jednim udarcem razbio
stražnje svjetlo. Sicilijanac je udario nogom po bočnim lijevim vratima, onim iza Chicca, i čitava ih ulubio. Motori su se nagibali punom brzinom, udaljavajući se i približavajući automobilu, silovito udarajući o njega. Do Chiccovih ušiju dopirali su potmuli, nemilosrdni zvukovi.
"U kurac, razbijaju mi auto!"
"Chicco, da se nisi usudio zaustaviti, jer če razbiti tebe!"
"Neću, ali nešto im mogu reči." Pritisnuo je gumb za spuštanje prozora i napola spustio staklo. "Slušajte, dečki," zaurlao je nastojeći sačuvati smirenost i prije svega vozilo na cesti, "ovo je automobil mog oca i ako ..." Hrakotina ga je pogodila posred lica.
"Jupi, pogodak, sto bodova!" Pollo se podigao na noge iza Bunnyja, podižući
ruke u zrak u znak pobjede.
Chicco se očajan obrisao komadom jelenje kože skupljim i autentičnijim od Pollovih rukavica. Babi je zgađeno promatrala tu tvrdoglavu hrakotinu koja se nije dala skinuti s Chiccova lica, a zatim pritisnula gumb i zatvorila prozor prije nego Pollo pogodi nešto drugo.
"Pokušaj stići do centra, tamo ćemo možda naići na policiju."
Chicco je bacio kožnu krpicu iza leđa i nastavio voziti. Čuli su se i drugi zvuci, struganje po karoseriji i razbijanje stražnjeg pozicionog svjetla. Svaki od njih, pomisli on, znači na stotine tisuća lira štete i dugo urlanje mog oca. Obuzet nenadanim bijesom, snažno je udario po volanu i naglo skrenuo. Automobil je krivudao nadesno i nalijevo, gurao motore. Sicilijanac se sav bacio nadesno, i na kraju završio u drugoj, srećom prazno] prometnoj traci. Bunny je naglo zakočio kako ne bi završio izvan ceste.
Chicco se počeo smijati, gotovo obuzet histeričnim napadajem. "Žele rat? U redu, dobit će ga! Sve ću ih pobiti, zgnječit ću ih kao mrave!"
Ponovno je naglo okrenuo volan i skrenuo automobilom posve udesno. Babi se čvrsto držala za ručicu na vratima, prestravljena. Vidjevši automobil koji je išao na njega, Step je zakočio, gotovo se zaustavivši na mjestu. Motor se nježno vratio nasred prometne trake, iza automobila.
Chicco je promatrao u retrovizoru. Momci su bili iza njega, stalno zalijepljeni.
"Bojite se, je li? Dobro! Evo vam!" Najednom stisne kočnicu. ABS izleti. Automobil se gotovo zaustavi. Oni na motorima bočno od automobila izbjegnu ga udaljavajući se. Schello, koji se nalazio na sredini, pokuša zakočiti, ali njegov Vespone izlizanih guma proklizi i krivudajući završi na odbojniku. Schello padne s motora. Chiccho ponovno krene stružući gumama punom brzinom. Motori koji su se našli ispred automobila uklone se od straha da će biti pregaženi. Ostali se
zaustave priteći u pomoć ozlijeđenom prijatelju.
"U kurac, koji kurvin sin!" Schello ustane, desna nogavica bila mu je rasparana do koljena. "Vidite ovo!"
"Daj, koliko si jurio, super si prošao. Ništa ti nije, samo si ogulio koljeno."
"Boli me kurac za koljeno, ona budala mi je sjebala Levisice, a prekjučer sam
ih kupio."
Svi su se nasmijali, zabavljeno i s olakšanjem, zbog prijatelja koji nije izgubio život, a ni želju za šalom. Step pogleda BMW koji se udaljavao na kraju ceste. Među stablima koja su se stiskala u daljini, žurno je prolazilo nekoliko oblaka. Veliki, sjajni mjesec klizio je nebom. Samo je on bio uistinu nedostižan. Zatim je BMW skrenuo nadesno i ušao u Ulicu Francia.
"Jupi, sredio sam ih, sjebao sam te gadove."
Chicco je udarao dlanovima po volanu. Ponovno je bacio pogled u retrovizor. Samo jedan automobil u daljini. Smirio se. Više nije bilo nikoga. "Idioti, idioti!" skoči na sjedalu. "Uspio sam!"
Zatim se sjeti Babi na suvozačkom sjedalu. "Kako si?" Uozbiljio se i zabrinuto
je pogledao.
"Bolje, hvala." Babi se odvoji od vrata i ponovno normalno sjedne.
"Međutim, sad bih voljela kući." Chicco uspori i skrene udesno, nizbrdo. "Odmah ću te odvesti."
Na trenutak se zaustavi kod znaka za obavezno zaustavljanje i zatim nastavi prema Monte Milvio. Ponovno pogleda Babi: još uvijek vlažna kosa spuštala joj se niz ramena, modre oči gledale ispred sebe još uvijek pomalo preplašene.
"Žao mi je zbog ovoga što se dogodilo. Jesi li se preplašila?"
"Poprilično."
"Želiš li nešto popiti?" "Ne, hvala."
"Ja se ipak moram zaustaviti na trenutak." "Kako želiš."
Chicco je skrenuo. Približio se vodoskoku tik ispred crkve i umio lice vodom, skidajući zadnje moguće ostatke Pollove sline. Zatim je svoje još mokro lice okrenuo ka svježem noćnom vjetru, opuštajući se. Kad je ponovno otvorio oči, pogledao je stvarnosti u lice. Svoj automobil, ili bolje rečeno, automobil svog oca.
"Jebemu!" promrmljao je sebi u bradu i hineći ravnodušnost, obišao automobil, provjeravajući štetu, skidajući ostatke razbijenih stražnjih svjetala koji su se još držali. Vrata su bila posve izgrebana, rubovi izlizani. Na nekim mjestima, skinuo se metalizirani lak. Napravio je proračun u glavi. Oko dva milijuna. Da se treba pojaviti u onoj emisiji u kojoj valja pogoditi točnu cijenu, ne bi ga primili ni u
publiku. Bio je veoma daleko od računa koji bi mu predočio bilo koji pravi mehaničar, veći ili manji prevarant.
Pokušao se praviti da nije očajan, iako je zapravo bio krajnje očajan. Njegov je otac lud za automobilima, ponajviše za ovim, s obzirom na to koliko je dugo morao čekati da ga dobije. Gotovo kao i on te večeri, u svojoj sobi, prije no što je konačno odlučio upitati ga smije li ga uzeti. Nasmiješio se Babi prilično usiljeno.
"Da, trebat će ga malo popraviti, ima pokoju ogrebotinu."
Nije imao vremena dovršiti tu rečenicu. Jedan tamnomodri motor koji ga je s ugašenim svjetlima slijedio sve do crkve, zaustavio se zujeći na korak od njega. Chicco se gotovo nije uspio ni okrenuti, a već se našao silovito gurnut na poklopac motora. Onom proračunu dodalo se još najmanje pola milijuna. Step je nasrnuo na njega svom svojom težinom i počeo ga snažno bubati po licu, nastojeći pogoditi usta i uspjevši u tome.
Usne su mu odmah prokrvarile.
"Upomoć! Upomoć!"
"Ovako ćeš naučiti da sljedeći put držiš gubicu začepljenu, bijedniče, govno!" I obrušio se na njega kišom udaraca, jednim za drugim, udarajući njegovom glavom o poklopac motora, svakim udarcem nanoseći sve veću štetu. Sad će, osim mehaničara, otac morati platiti i zubara za sina.
Babi je izašla iz automobila obuzeta bijesom i navalila na Stepa šakama i
nogama, lupajući ga po glavi onom plastificiranom vrećicom s mokrom haljinom.
"Pusti ga na miru, kukavice! Prestani!"
Step se okrenuo i snažno je odgurnuo. Babi je zateturala unatraške, spotaknula se o nogostup, izgubila ravnotežu i pala. Step ju je promatrao jedan trenutak. Chicco je to iskoristio. Podigao se s poklopca motora tresući glavom kako bi se pribrao i pokušao ući u automobil. Ali Step je bio brži.
Snažno je gurnuo vrata i prikliještio mu prsa. Chicco je bolno vrisnuo. Step ga je počeo bubati po glavi. Chicco je nastojao zaštititi glavu najbolje što je mogao, prekrivajući uši i sljepoočice, ali Step ga je udarao s leđa, neumoljivo, ranjavajući mu zatiljak, jagodične kosti, čeljust. Svaki put kad bi Chiccove ruke otkrile jedan dio kako bi prekrile neki drugi, netom pogođen, Stepove su šake silovito i precizno stizale točno na ono mjesto koje se netom oslobodilo. Chicco je urlao od bola, nemoćan, onako prikliješten vratima automobila. Babi je teško ustala s pločnika. I ona je počela vrištati zazivajući upomoć. Upravo u tom trenutku, prolazio je jedan automobil. U njemu su bili Accadovi.
"Filippo, pogledaj! Što se to zbiva? Pa to je Babi, Raffaellina kćerka!"
Filippo je zaustavio automobil i izašao, ostavivši vrata otvorena. Babi mu je
potrčala ususret vičući:"Razdvojite ih, brzo, ubit će se!"
Iako nije bilo baš tako. "Dosta, pusti ga!"
Filippo se bacio na Stepa i blokirao ga s leđa. Snažno ga je obuhvatio i odvukao od automobila. Napokon slobodan iz stege, Chicco je protrljao bolna prsa i nakon toga, sav prestravljen, sjeo u automobil i pobjegao punom brzinom.
Nastojeći se osloboditi stiska gospodina Accada, Step se nagnuo naprijed i silovito zamahnuo glavom unatrag. Pogodio ga je posred lica. Naočale gospodina Accada odletjele su i razbile se, jednako kao i njegov nosni septum koji je odmah prokrvario. Filippo je zateturao s rukama na licu, krvareći, ne znajući kamo bi krenuo. Sad, najednom ponovno kratkovidan, gotovo je plakao pomućen od bola. Marina potrči u pomoć suprugu.
"Delinkventu, nesrećo jedna! Da se nisi približio, da ga se nisi usudio
taknuti!"
Kao da ga je htio taknuti! Tko je očekivao da će taj luđak koji ga je napao s leđa biti jedan starac. Step je nijemo promatrao tu ženu koja je urlala.
"Jesi li shvatio, vucibatino? Ali neće završiti na ovome!" Marina je pomogla suprugu da uđe u automobil, ubacila mjenjač u brzinu i odvezla se uz ponešto poteškoća. Gospođa Accado gotovo nikad nije vozila, samo u iznimnim slučajevima. A ovo je bio takav slučaj. Nije se često događalo da se njezin suprug potuče na cesti.
Filippo je pogledao svoj krvavi dlan i dodirnuo vrh nosa. Proparala ga je strašna bol i suznih očiju zabacio je glavu. Promatrao je strop dišući na usta. Njegov nos, jedino na njemu što je bilo upravo savršeno. Sad će onaj brazilski kirurg morati i na njega staviti svoje ruke. Možda je cvilio i zbog te pomisli. Marina je zabrinuto pogledala supruga i zatim s oba ramena skrenula udesno slijedeći zavoj. Automobil je nesigurno krenuo uzduž Lungotevera.
Babi se ustobočila ispred Stepa.
"Koja si ti životinja, zvijer, gadiš mi se! Nemaš poštovanja ni prema čemu i ni
prema kome."
Step ju je s osmijehom promatrao. Babi je odmahnula glavom. "Nemoj raditi tu glupu facu, imaš pravu facu slaboumnika."
"Može li se znati što želiš od mene?"
"Ništa, ništa ne mogu željeti, što se može željeti od jedne zvijeri? Udario si jednog gospodina, starijeg od sebe."
"Kao prvo, on je mene zgrabio s leda, a kao drugo, kako sam koji kurac mogao znati da je gospodin? Kao treće, utoliko gore po njega što nije brinuo svoja posla."
"Ma nemoj? Znači, onoga tko ne brine svoja posla nokautiraš, razbiješ mu glavu, ali šutiš! Imao je i naočale, čovječe ..." Pokupila je ono što je od njih ostalo. "Razbio si ih, jesi li sretan? Znaš li da je zločin udariti nekoga s naočalama?" "Ponovno ta pizdarija? Tu priču slušam oduvijek. Da mi je znati tko je
izmislio to o naočalama."
Step se zaputio prema svom motoru i zajahao ga. "Sigurno je tu priču proturio neki strašljivi očalinko, netko tko se boji tučnjave, dapače, upravo zbog tog straha i nosi naočale i priča pizdarije." Step je upalio motor. Na trenutak je osvijetlio Babi prednjim svjetlom. Babi je stisnula oči. Step je ubacio u prvu. Svjetlo se pomaknulo. "Dobro, pozdravljam te." Babi se ogledala oko sebe. Nitko nije prolazio. Trg je bio prazan.
"Kako to misliš, pozdravljaš me?"
"U redu, kako želiš, ne pozdravljam te." Babi je bijesno frknula nosom.
"A ja, kako ću se vratiti kući?"
"Otkud bih ja znao? Mogao te je odvesti onaj tvoj prijatelj, nije li?"
"Nemoguće, prebio si ga i natjerao da pobjegne."
"Ah, sad sam ja kriv."
"A tko bi drugi mogao biti? Daj da se popnem." Babi se zaputi prema motoru i podigne nogu kako bi sjela iza Stepa. Step otpusti kvačilo. Motor se lagano pomakne. Babi ga pogleda. Step se okrene i uzvrati joj pogled. Babi ponovno pokuša sjesti na motor, ali je Step bio brži od nje i ponovno pomaknuo motor.
"Daj, ne miči se. Što ti je, jesi li kreten?"
"Nisam, draga. Ja sam životinja, zvijer, gadim ti se, a sad želiš sjesti na motor iza mene? Iza nekoga tko nema poštovanja ni prema kome i ni prema čemu? O, ne, to bi bilo previše lako! Na ovom je svijetu potrebna dosljednost, dosljednost."
Step ju je ozbiljno promatrao licem koje je izazivalo da ga ošamariš. "Od jednog takvog ne smiješ prihvatiti prijevoz."
Babi je sklopila oči, ovaj put zbog mržnje koju je osjetila. Zatim se odlučno
zaputila prema Ulici Farnesina. "U pravu sam, nisam li?"
Babi mu ne odgovori. Step se nasmije u sebi, ubrza i sustigne je. Odgurivao se sjedeći na motoru. "Oprosti, ali ja to radim zbog tebe. Kasnije će ti biti žao što si pristala na kompromis. Bolje je da ne odustaješ od svog mišljenja. Ja sam zvijer, a ti ćeš pješačiti do kuće. Slažeš se?"
Babi mu ne odgovori, prijeđe cestu gledajući ravno ispred sebe. Popne se na pločnik. Step učini jednako. Podigne se na papučice kako bi ublažio udarac. "Međutim ..." Nastavi hodati uz nju na svom motoru. " Zamoliš li me da ti
oprostim, povučeš li ono što si rekla i kažeš li da si pogriješila ... Tad nema frke. Mogu te povesti, jer je u tom slučaju riječ o dosljednosti."
Babi je ponovno prešla cestu. Step ju je slijedio. Uzdigao se sa sjedala motora dok se spuštao s pločnika. Malo je ubrzao približavajući joj se, i jednom je rukom povukao za felpu. "Onda? Vidi, jednostavno je, ponavljaj za mnom: molim te da mi oprostiš ..."
Babi ga je lupila laktom, oslobodila se njegove ruke i potrčala.
"Kakvo ponašanje!" Step je ubrzao i sustigao je. "Onda, želiš pješačiti sve do kuće? Usput, gdje stanuješ? Daleko? Ah, shvatio sam, želiš smršavjeti. Da, zapravo si u pravu, uopće nije bila šala odnijeti te na rukama pod tuš." Prestigao ju je cereći se. "Uostalom, moramo li raditi i druge stvari, bolje je da izgubiš koju kilicu, jer neću se ja valjda stalno mučiti, zar ne? Provalio sam ja tebe. Ti si od onih koje vole biti gore, istina? U tom slučaju definitivno moraš smršavjeti, jer ćeš me u protivnom zdrobiti tom svojom težinom."
Babi to više nije mogla podnijeti. Dograbila je bocu koja je virila iz željezne kante za smeće narančaste boje, jedne od onih pričvršćenih na stalke, i bacila je na njega nastojeći ga pogoditi. Step se naglo zaustavio i nagnuo u stranu. Boca mu je prozujala tik iznad glave, ali motor se ugasio i počeo rušiti na bok. Step je povukao guvernal, snažno, i uspio spriječiti da motor padne na tlo. Babi je brzo potrčala. Step je izgubio nešto vremena kako bi ponovno upalio motor, pomaknuo mu se gumb brzog paljenja.
Upravo u tom trenutku, iz jedne bočne ulice izronio je neki tip u starom Golfu. Lažni natpis na karoseriji prijavljivao je Turbo, što taj automobil nije bio. Straga, kao i obično, uzalud su se pokušavala razmnožiti dva plastična zeca. Tip je vidio da Babi trči sama. Približio joj se.
"Hej, lijepa plavušo, da te povezem?"
"Hej, ružna budalo, da te odvalim po ustima?"
Tip je pogledao Stepa koji se najednom našao između njih. Shvatio je da će prije dobiti batine nego provod. Odveze se vrteći glavom kao srdit.
Podigne desnu ruku, nastojeći djelovati nekako neodređeno, hineći nadmoć jer zapravo nije priznao da se ustrtario. Step je gledao kako se udaljava i zatim pretekao Babi i presjekao joj put.
"Hajde, penji se, dosta je bilo."
Babi pokuša proći ispred njega. Step je priklješti uza zid. Tad ona pokuša proći iza njega. Step je uhvati za felpu.
"Rekao sam ti da se penješ."
Bijesno je privuče k sebi. Babi preplašeno odmakne lice. On pogleda one njezine modre oči, duboke i bistre koje su ga preplašeno promatrale. Polako je
pusti i nasmiješi joj se.
"Daj, odvest ću te kući, ili ću se do kraja ove noći posvađati s pola svijeta."
U tišini, ne rekavši ni riječ o tome gdje stanuje, Babi se popne na motor iza Stepa. Motor brzo krene, bijesno, u trzajima. Babi umalo izgubi ravnotežu. Nagonski ga zagrli. Njezine ruke i protiv njezine volje završe ispod jakne podignute na vjetru. Njegova je koža bila glatka, tijelo toplo u svježini noći. Babi osjeti kako joj pod prstima trepere njegovi čvrsti mišići. Savršeno su se izmjenjivali na svaki njegov i najmanji pokret. Vjetar joj je klizio niz obraze, vlažna kosa lepršala na zraku. Motor se nagnuo, ona ga čvršće zagrlila priljubivši se uz njega i zatvorila oči. Njezino srce brže je zalupalo. Upitala se je li to samo zbog straha. Tad je začula buku automobila. Nalazili su se na široj cesti, na kojoj je bilo manje hladno. Okrenula je glavu i položila obraz na njegova leđa, i nadalje sklopljenih očiju, puštajući da je ljuljuška ritmičko propinjanje motora, to moćno brundanje koje je osjećala ispod sebe. Naginjala se zajedno s njim, ne pružajući otpor, i zatim ponovo uspravljala, osjećajući jači vjetar, ubrzavanje i ponovno usporavanje, nadesno, pa zatim tutnjavu motora pri ponovnom ubrzavanju na ravnoj cesti. Jurili su sve brže, pretječući ostala vozila, naginjući se sad desno, sad lijevo, prolazeći između automobila, ponovno nizbrdo da bi opet krenuli uzbrdo, sve više uzbrdo, uspon i zatim više ništa. Tišina.
"Znaš, ja bih ovako čitavu noć, dapače, otišao bih i dalje, produbio stvar, što
ja znam, našao nove položaje!"
Babi je otvorila oči i oko sebe opazila zatvorene trgovine, one iste koje je svakodnevno viđala već šest godina, otkad su doselili ovamo. Sišla je s motora. Step je duboko udahnuo.
"Sva sreća, drobila si me!"
"Oprosti, bojala sam se, nikad se nisam vozila na motoru!"
"Za sve postoji prvi put." Step se nasmiješio. "Dapače, nadam se da ..."
Upravo u tom trenutku, blizu njih se zaustavio jedan Mercedes. Raffaella je
trkom izašla. Nije vjerovala svojim očima.
"Babi, tisuću puta sam ti rekla da ne želim da se voziš na motoru. Osim toga,
što radiš s tom mokrom kosom?" "Ali ... stvarno ..."
"Gospođo, dopustite da objasnim. Ja je nisam želio dovesti, zar ne? Reci majci da to nisam želio. Ali ona je toliko inzistirala ... Jer se dogodilo da je njezin kavalir, jedan s prekrasnim BMW-om, ali posve razbijenim, pobjegao."
"Kako to misliš, pobjegao?"
"Tako, ostavio ju je na cesti! Zamislite kakav tip."
Zatim, tako da ga samo ona čuje: "Znaš, sviđa mi se tvoje ime."
"Mama, slušaj, pusti sad to, razgovarat ćemo kasnije." Claudio spusti prozor
automobila.
"Bog, Babi."
"Bog, tata."
Step pozdravi i njega.
"Dobra večer!" Zabavljalo ga je ovo neobično obiteljsko okupljanje. Raffaella se, međutim, nimalo nije zabavljala.
"Zašto si tako odjevena? Gdje je moja Valentinova haljina?" Babi podigne
ruku pokazujući plastificiranu vrećicu. "Ovdje unutra."
"A tvoja sestra? Može li se znati gdje si nju ostavila?"
Upravo u tom trenutku stigla je i Daniela. Izašla je iz automobila zajedno s Palombijem koji ju je dovezao.
"Bog, ma ..."
Nije uspjela dovršiti rečenicu. Raffaella ju je snažno ošamarila posred lica. "Ovo bi te trebalo naučiti da se vraćaš sa sestrom."
"Mama, ali ti ne znaš što se dogodilo. Na tulum su došli neki nepozvani
dečki i ..."
"Šuti."
Daniela je u tišini trljala obraz. Poslušavši Raffaellinu naredbu, i Palombi se vratio natrag u svoj automobil i otišao.
Step je uključio motor. Približio se Babi.
"Sad mi je jasno zašto imaš tako gadan karakter. Nisi ti kriva, nasljedan je."
Zatim je ubacio u prvu i s jednim bezobraznim "doviđenja" otišao u noć.
Babi i Daniela su ušle u automobil. Mercedes se uvezao u ograđeno stambeno područje i provezao pokraj vratara. Fiore se u ovih pet minuta zabavio više nego gledajući čitav Fantastico. Kasnije, dok su se razodijevale, Daniela se ispričala sestri jer joj je poderala suknju koju je posudila od nje.
"To je učinio Palombi, poljubio me je!" Ali njezin ponos u korijenu je sasjekla nova zvučna pljuska. Kad se neke stvari povjeravaju sestri, valja biti siguran da su roditelji već u krevetu. Raffaelli je od nervoze trebalo neko vrijeme da zaspe. Te su noći mnogi loše spavali, neki su noć proveli u bolnici, neki imali noćne more. Među njima i Chicco Brandelli. Razmotrio je sva moguća rješenja, ostaviti automobil na cesti, kradom ga sutra ujutro odvesti mehaničaru ili ga zabiti o neki zid i prijaviti krađu. Na kraju je došao do jedinog mogućeg. Nema rješenja. Morat će se suočiti s ocem, jednako kao što se Roberta iste te večeri suočila sa svojim roditeljima. Kad se vratila kući, gospođa Micchi opazila je da su gosti i više no poslušali njezin savjet da se zabave. Suprug je, pomnije provjerivši, opazio da im je ukradena gomila stvari. I Babi je u krevetu bila uznemirena događajima te večeri. Pomislila je da je
za sve kriv onaj manijak, onaj divljak, ona seljačina, ona zvijer, onaj nasilnik, onaj neotesanac, onaj bezobraznik, onaj idiot. Zatim je, bolje razmislivši, shvatila da ne zna ni kako mu je ime.

11.


Dvije zrake sunca prolazile su kroz sobu. Klizile su niz rubove kreveta, niz prošiveni pokrivač, niz njezinu zlaćanu kosu, niz njezine otkrivene ruke. Upravo ondje gdje je noćna hladnoća ostavila sitne nabore i pokoji samotni srs. Kao čarolijom, sve je nestalo. Koža je ponovno postala glatka i spokojna na topao dodir novoga dana. Babi otvori oči. Budilica još nije zazvonila. Navuče pokrivač i pokrije se do brade. Ostane još zatvorenih očiju, s rukama na trbuhu, ne pomičući noge, nepomična. Nije željela završiti na rubu kreveta, još previše hladnom. Najednom zazvoni budilica. Dosadna i uporna, prethodio joj je samo lagani škljocaj. Prirodna kazaljka vremena prekrila je onu koju je ona namjestila kao zadnji čas da ne zakasni u školu. Babi se nevoljko promeškolji u krevetu, ispruži ruku naslijepo tražeći budilicu na obližnjem noćnom ormariću. Gurne Hesseovu Siddhartu, neku Yourcenarovu knjigu koju je dopola pročitala i Leavittov Family Dancing. Pronađe budilicu i isključi je. Zatim uključi radio. Već je bio namješten na 103.10 kao i svakog jutra, Branko je čitao horoskope.
"Blizanci. I danas nepromjenjiva situacija. Mjesec prolazi vašim znakom.
Zbog njegovih utjecaja bit ćete posebno nervozni."
Vidiš, tatu ni inače ne mogu podnijeti, a kamoli sad s utjecajem Mjeseca! "Lav. Za rođene u ovome znaku ..." Ostavila je radio uključen, ali nije
obraćala naročitu pozornost riječima. Tko je horoskopski lav? Pallina? Ne, ona je rođena u svibnju. U svibnju su bikovi ili ribe. Ne, ribe su u ožujku.
Polako je zatvorila oči i ponovno zadrijemala. Prepustila se tom laganom i ugodnom polusnu, još topla i ošamućena, nedavno vraćena iz tko zna kojeg svijeta. Ali kasnije se, ne shvaćajući zašto, naglo probudila. Možda zbog nekog udaljenog zvuka, drugačijeg mirisa, osjećaja odgovornosti. Brzo je otvorila oči i okrenula se prema budilici. Još uvijek sedam i dvadeset. Sva sreća. Prošlo je samo nekoliko sekundi, ali tko zna zašto, njoj su se učinile strašno duge. Srušila se na jastuk, potonuvši nasred njega čitavom bradom.
"Djevica. Za rođene u ovom razdoblju ..."
Babi se okrene prema radiju s naročitim zanimanjem. To je bio njezin znak, šestog rujna. "Sunce i Merkur susreću se upravo u ovoj dekadi, a prolazak Venere donijet će naročito sretne trenutke u živote zaljubljenih." Zaljubljenih! Možeš misliti, najprije moram upoznati pravog tipa. Ne takvog koji će pobjeći i ostaviti me na cesti. Izađe iz kreveta. Žustro zakorača po tapisonu, s rukama čvrsto ovijenim oko tijela, snažno se trljajući kako bi se malo ugrijala. Podigne roletu. Obavije je mlaz sunčeva svjetla. Sunce je još bilo mlako. Na radiju je zasvirala pjesma Boy Georgea. Netko je u kuhinji skuhao kavu. Njezin miris dopro je sve do Babine sobe. Babi se nasmiješi i začuje šumove iz susjedne sobe pa brzo potrči prema kupaonici. Ali Daniela je bila brža od nje i umalo joj zalupila vratima ispred nosa.
"Daj, Dani, pusti me da uđem, već je sedam i pol ... Zakasnit ćemo u školu." "Da, pa da ti kao i inače zaposjedneš čitav umivaonik. Nema šanse."
"Daj, ne budi glupa, napravit ću ti mjesta." Daniela otvori vrata. Babi uđe. "Čini mi se da ti sinoćnje batine nisu bile dovoljne." Daniela joj odgovori grimasom, nakon čega su i jedna i druga naizmjence oprale dio po dio tijela, bez stida i ponajprije bez riječi. Dok ne bi popila kavu, Babi je ujutro bila nedruštvena, baš kao njezina majka. Daniela je pokušala zapodjenuti razgovor, ali bez uspjeha.
"Kako ti se čini onaj tip koji te je sinoć dovezao kući? Sviđa ti se?"
Babi ispusti neki neobičan zvuk. Nije mogla odgovoriti, prala je zube. Pogleda sestru u zrcalu izbečivši oči i zatim brzo ispere usta. "Da li mi se sviđa? Što je s tobom, šališ se? Jesi li luda? Kako bi mi se mogao sviđati jedan takav tip? Obična seljačina. Znaš što je sinoć napravio? Sa svojim je prijateljima rasturio Brandellijev automobil, zatim se počeo mlatiti s Chiccom, onda se zaustavio gospodin Accado koji je onuda prolazio i pokušao ih razdvojiti, a taj je tip, ta životinja, izbubala i njega. Kako mi se može svidjeti netko tko glavu umjesto za razmišljanje koristi kako bi njome razbio nekome nos? Životinja, eto što je!"
"Možda, ali nama se sviđa."
"Vama? Kome vama?"
"Meni, Giuli, Giovanni, Stefaniji ..."
"Da, četiri obijesne praznoglavke koje njeguju kult takvih tipova ... Mit udarača, idiota, ma nemoj. Voljela bih znati kakav je užitak uništavati sve oko sebe, posvuda izazivati nered, lemati ljude ..."
Babi srdito pritisne zatvarač neke bočice o rub umivaonika. Ruka joj se ispuni tekućim sapunom. Nagne se nad umivaonik i nasapuna lice. Daniela očetka kosu.
"Imaju hrpetinu zgodnih cura, mijenjaju ih kad i koliko hoće, on i njegovi
prijatelji."
"Mogu si zamisliti kakve su to cure."
"Ne, neke su iz veoma finih obitelji. Zamisli da baš Gloria, kćerka Accadovih,
hoda s Dariom, jednim od Stepovih prijatelj a." "Stepovih?"
"Da, Stefano Mancini, onaj koji te je dovezao. Giulia i ja ga zovemo deset plus, ali svi ga zovu Step."
"Step? Korak? Što se mene tiče, mogao bi ih napraviti itekako mnogo i baciti
se u rijeku."
Zatim uzme ručnik i uredno ga složi pokraj onoga izgužvanog svoje sestre, po svemu sličnome osim po jednom D umjesto B.
"Daniela, požuri, ne želim da se tata dere kao i obično zato što kasnimo."
Babi se vrati u sobu i počne brzo odijevati. Školska uniforma bila je na stolcu. Pripremila ju je večer ranije iako su kasno stigli. To joj je već postao običaj. Odjenula je svjetloplavu košulju i zatim suknju. Povukla je patentni zatvarač na boku i zakopčala zihericu, nakon što je prvi put promašila. Nazula je cipele savijajući ih kako bi ih malo proširila. Zatim je otišla u kuhinju.
Step. Kakvo idiotsko ime. Ali, savršeno mu pristaje. "Bog, mama."
Babi poljubi Raffaellu u obraz. Kao svakog jutra, zapahne je mliječni miris
njezine Revlonove kreme za lice. "Bog, Babi."
Raffaella je sjedila u kuhinji i pila svoju crnu kavu bez šećera. Nenašminkane i još snene oči nisu joj bile naviknute na svjetlo. Kuhinja je zapravo posve bila u polumraku. Babi sjedne ispred nje. Stigne i Daniela koja zauzme obližnji stolac. Babi si natoči kavu, zatim mlijeka i stavi dvije tabletice zaslađivača Ermesetas, najboljeg.
I Daniela si natoči kavu i malo mlijeka, ali je zasladi šećerom. Svaka sa svojim
navikama, svojim mjestom, svojom šalicom.
Daniela počne premetati po košarici punoj keksa Mulino Bianco raznih
okusa.
"Mama, zašto mi više ne kupuješ one s bademima?"
"Nema ih dolje u našem dućanu. Tražila sam ih i u drugim trgovinama, ali nisu ih dobili. Zar ti se ne sviđaju Pan di Stelle? Prije si ih silno voljela."
"Više mi se ne jedu, zasitila sam ih se. Ah, znaš što bi mi mogla kupiti?"
Daniela je govorila preglasno. "Daniela, bi li mogla govoriti malo tiše? Još je jako rano."
"Naravno, oprosti, mama. Mogla bi kupiti one Danoneove pudinge od rižina
mlijeka s okusom čokolade. Prefini su!" Daniela pogleda Babi tražeći odobrenje, ali
ga nije pronašla. "Meni bi, pak, mama, trebala kupiti još integralnih keksa jer ih ponestaje."
"Ako ne zapišete, ništa neću kupiti. Ne mogu ništa pamtiti i zato zapišite."
Daniela ustane i na popis za trgovinu na obližnjem stoliću doda svoje
pudinge i sestrine dijetalne kekse.
"Daniela, upozoravam te da ćeš mi vratiti novac, dogodi li se da im ponovno
istekne rok trajanja."
"Mama, zašto mi to govoriš?"
"Zato što sam morala baciti onaj voćni jogurt koji ti se onako strašno sviđao."
"Dobro jutro svima! Kako su moje divne dame?" Claudio poljubi svoje dvije kćerke. I on sjedne na svoje uobičajeno mjesto na čelu stola blizu Raffaelle. Ona pažljivo odloži šalicu na tanjurić.
"Strašno, ne razumijem zašto se ujutro treba uvijek nadugačko i nepotrebno
razgovarati. Utvrdimo jedno pravilo. Ujutro se ne govori."
Raffaella si natoči još malo kave i ustane.
"Dobro, vraćam se u krevet. S vas dvije se vidim na izlazu iz škole. Usput, recite Giovanni da danas ne želim čekati. Mama je rekla da će otići, ne dođe li odmah." Poljubi Claudija u obraz i s jednim "bog, dragi!" napusti kuhinju.
Claudio uzme kafetijeru. Otvori je i pogleda u nju.
"Je li moguće da mi nikad ne ostavite ni kapljicu kave?" Claudio s treskom spusti kafetijeru na drveni podložak. "Svako jutro ista priča. Ukratko, nemoguće."
Babi uzme kafetijeru. "Tata, hoćeš da ti napravim kavu?"
"Više nemamo vremena, što znači da ću je popiti vani, kao i obično. Zašto ne kuhamo kavu u većoj kafetijeri? To nitko ne zna."
Daniela odloži šalice u sudoper. "Zato što je nemarno."
"Tad ćemo je kupiti." Daniela stavi pred njega popis za kupovinu.
"Što je to?"
"Evo, zapiši. Mama ne želi ništa pamtiti. Ako nešto želimo, moramo zapisati."
Claudio uzme list iz Danielinih ruku. Pročita popis i zatim napiše, ispod dijetalnih keksa s, u zagradi, Babi; velika kafetijera s, u zagradi, Claudio koji nikad ne uspije popiti kavu kod kuće.
"Eto, obavljeno!" Zatvori nalivpero i baci ga na stol. Zatim ustane i prevrne stolac bez naslona za koji mu je, kao i svakog jutra, zapela noga. "K vragu i ovi stolci!" Izađe kroz ulazna vrata ostavljajući ih otvorena. Babi i Daniela se pogledaju.
"Nadajmo se da će uspjeti izvesti auto. Jutros mi se čini posebno nervoznim."
"To je zbog utjecaja Mjeseca. Danas prolazi njegovim znakom. Radije požuri."
"Da, požuri, požuri. U međuvremenu, suđe sklanjam uvijek ja." "Ma nemoj, a tko je jučer navečer postavio stol? Onda?! ..."
Babi uzme školsku torbu i izađe. Međutim, Branko ju je baš zainteresirao. Dok je silazila niz stube, pokušala se sjetiti što je rekao njezin horoskop. Nešto povezano s ljubavlju i zaljubljenima. Što je savjetovao Mjesec? Ah, da. Pozornost na moguće susrete.

12.


U školskome dvorištu pod lišćem velike vrbe, na dugom zidu od bijeloga mramora nekoliko djevojaka mahnito je prepisivalo zadaću. Neke marljivije i ponosnije stajale su u blizini i čavrljale, nadmoćno promatrajući ove ljenivice koje su naizmjence prepisivale iz njihovih bilježnica.
Što ovdje piše? Jednako ...?"
"X manje jedan! Zar je moguće da ne znaš ni prepisati?" "Pogledaj kako
pišeš!"
"Još i to! Nikad ništa ne napraviš kod kuće, i onda se žališ i na to kako
pišem? Ta ti je dobra!" "Najbolja!"
Pallina ustane sa zidića dajući si na važnosti.
"Ja predstavljam modernu djevojku, određujem europske modne trendove u ovome gradu, nove tendencije. Mogu li tratiti vrijeme na ove kretenarije s x i y? Gledaj ..."
Pokaže onoj štreberica sat na svom zapešću.
"Ovo je Swatch superkronograf ravno iz Montecarla. Ovdje ga još nitko
nema. Totalna pretpremijera, za mene je već lanjski snijeg."
Štreberica pogleda svoj Swatch. Pallina ga primijeti.
"Pop Diva. Već prošla stvar. Kolekcionari ga prodaju za skupe pare jer kažu da se više ne može pronaći. Zapravo je već starina. Za starce! Tko bi ga više stavio na ruku?"
Štreberica se malo snuždila. "Daj, šalim se."
Pallina je lupi po leđima. "Čim stignem, naručit ću da mi donesu još jedan ovakav i dat ću ti ga po nabavnoj cijeni, može? Samo zato što si to ti! Oh, stiže
Catinellijeva."
Pallina zatvori bilježnicu iz matematike i zajedno s još nekoliko djevojaka, mogućih kandidatkinja za usmeno ispitivanje iz latinskoga, potrči ususret Catinellijevoj.
"Daj, Ale, požuri jer će uskoro zvoniti, daj nam prijevod iz latinskog." Djevojke su čekale ispred Catinellijeve.
"Ne, neće ići." "Kako to neće ići?"
"Zar ne čujete dobro? Ne sviđa mi se kad prepisujete moj prijevod. Dobro?
Ne razumijem zašto ne možete same prevesti kod kuće, kao svi."
Pallina joj se približi.
"Daj, Ale, ne budi takva. Oprosti, ali Giaccijeva će me danas sigurno pitati, i Festu također."
Jedna djevojka iz skupine, ali u uniformi neurednijoj od ostalih, jednako kao
i njezine zadaće na satu, potvrdno kimne glavom. "Daj nam prijevod! Udavit će nas bez njega!" "Pallina, ne inzistiraj."
"Pallina, što ima? Na čemu inzistiraš?"
"Bog, Babi. Ale nam ne želi dati prijevod. Imaš ga ti?" Catinellijeva na trenutak više nije bila u središtu pozornosti.
"Imam samo pola. Ali mi se čini da nije točan. Mene je već pitala. Provjerila sam, danas bi mogao biti red na tebe i Silviju Festu, a nakon toga će krenuti ispočetka. Ali obično pita onoga tko ima jedinicu."
Catinellijeva se pokuša udaljiti. Pallina je povuče za jaknu. "Jesi li čula? Daj, ne možeš nas tako ostaviti, sve ćeš nas upropastiti!"
"Nisam shvatila zašto ne napravite kao Giannetijeva. Ona me nazove navečer, nakon što napravim prijevod i zajedno ga provjerimo ... Tako se spremi i sutra sve prođe kako treba. Koja je korist od vašeg prepisivanja!"
"Što to tebe briga? Zapravo latinski ne služi baš ničemu. Ukratko, hoćeš li
nam dati taj prijevod ili ne?"
"Već sam ti rekla, neću. Neka vam ga da Giannettijeva." Pallina zabrekće. "Da, ona uvijek dođe u zadnji tren ... Za pet minuta zvoni. Daj barem danas ... Ovo je zadnji put, obećajem."
"To svaki put kažete. Ne, ovaj put je ne. Ne dam vam ga!" Catinellijeva se
udalji.
"Kakva glupača. Štoviše, čudovište. Znate zašto je tako ljuta. Nikad joj se
nitko ne upucava. To je jasno. Mi se barem zabavljamo i sviđamo hrpetini frajera."
Silvia Festa se približi Pallini."Da, ali ne vjerujem da će se mojoj majci jako svidjeti trojka koju će nam
Giaccijeva dati ako ne budemo imale prijevod."
"Evo, uzmite moj." Babi izvuče iz torbe svoju bilježnicu iz latinskoga i otvori je na zadnjoj stranici. "Barem ćete moći reći da ste pokušale. Imat ćete polovicu, ali i to je bolje nego ništa. Recite da ste stale na esperavisse. To je neki glagol za koji ne znam točno odakle dolazi. Tražila sam ga četvrt sata, ali ga nisam uspjela pronaći. Onda mi je dojadilo pa sam nešto prigrizla. Dijetalni jogurt, bez šećera, grozno. Gotovo kiseliji od Catinellijeve." Sve su se nasmijale.
Pallina uzme bilježnicu i stavi je na zidić, među ostale. "Istina je, učenje deblja. Uvijek sam to govorila, da sam uzela jezični smjer, sigurno bih imala četiri kile manje." Pallina počne prepisivati, a za njom i Silvia i druge djevojke, svaka od njih moguća žrtva strašne Giaccijeve.
Kroz velike prozore učionice vidjele su se obližnje livade. Neka djeca, jednako odjevena, igrala su se trčeći kroz travu. Jedna je odgajateljica pomogla ustati plavokosom dječaku koji je svoju bijelu pregaču zaprljao zelenilom trave. Sunce je pržilo klupe. Babi je rastreseno pogledala svoje kolegice. Jedna djevojka skrivena iza leđa učenice ispred nje kunjala je glave položene na skrštene ruke. Druga, usredotočena na frizuru, podigla je kosu u rep i stavila gumicu koja joj je lagano kliznula uz blistavu, smeđu kosu. Benuccijeva je teže no inače odolijevala napasti. Sjedila je, ruke je zavukla ispod klupe, odlučna pozabaviti se svojom pizzom. Otrgnula je jedan komadić i prstima zamrljanim rajčicom brzo ga prinijela ustima. Zatim je počela žvakati, hineći ravnodušnost, zatvorenih usta, slušajući predavanje kao da se ništa nije dogodilo. Babi se načas usredotočila na objašnjavanje Giaccijeve. Neka mlada žena iz prošlog stoljeća odlučila je da mora jahati, iako o jahanju nije imala pojma. Naravno da je pala. Babi nije pratila tako pozorno da bi shvatila je li se ozlijedila ili nije. Jedino sigurno bilo je da je netko, uistinu bez ideja, radi toga napisao neki roman. "Dobro. Ovu odu, Luigiji Pallavicini koja je pala s konja, donesite za ponedjeljak." Druga sigurna stvar bila je da će je one morati pročitati. Babi je pogledala desni red klupa. U dnu učionice, Pallina je bila posve obuzeta prepisivanjem.
Dvije kolegice iz klupe ispred nje približile su se jedna drugoj kako bi je sakrile. Babi je pozove šaptom. "Psss." Pallina joj pokaže da malo pričeka, ni ne pogledavši je. Brzo prepiše zadnje retke prijevoda. Zatim se uspravi i protrese ruku s olovkom, bolnu od te utrke protiv vremena. Pallina se nasmiješi prijateljici. "Gotova sam."
"Držite", i doda bilježnicu iz latinskog djevojkama ispred sebe. "Vratite je
Giannettijevoj." One dvije djevojke koje su savršeno odigrale svoju ulogu štita sad su se udobno smjestile na svojim stolcima. Giannettijeva je u međuvremenu dobila svoju bilježnicu, nadajući se da će zbog tog dobrog djela dobiti barem dovoljan iz latinskog. Zazvonilo je zvono. Giaccijeva je zatvorila imenik.
"Idem u zbornicu po imenik iz latinskog. Ostavljam vas same. Nemojte se poklati."
Djevojke su ustale iz klupa. Tri su uspjele ishoditi dopuštenje da odu na zahod prije no što je profesorica otišla. Zapravo je samo jedna od njih onamo otišla zbog stvarne fiziološke potrebe. Druge dvije ušle su u jedan pregradak i sretno podijelile isti porok. Jedan ugodan Merit u inat onima koji su ga navodili kao cigaretu koja škodi najviše od sviju.
Giaccijeva se vratila u učionicu. Djevojke su sjele na svoja mjesta. Pozorno su slušale objašnjenje latinske metrike. Poneka je zabilježila naglaske i prepisala rečenicu napisanu na ploči.
Druge, sigurne da će ih profesorica pitati, radije su ponavljale gradivo.
Benuccijeva opet nije uspjela odoljeti. Ponovno je razmotala pizzu. Učinila je to posve tiho, dio po dio, nastojeći da se ništa ne čuje. S obje ruke, gotovo nepomičnih prstiju, oslonjena o rub klupe. Ali pekarski papir čuven je po svojoj bučnosti. Neke kolegice koje su sjedile blizu nje ozlojeđeno su se okrenule prema njoj. Benuccijeva je odmahnula glavom, ništa se nije dalo učiniti, pojela je zadnji komad pizze. To je jače od nje. Dvije djevojke malo iza nje žvakale su Vigorsol. Pokušavale su ubiti miris nikotina. Djevojka u dnu učionice mirno je pratila nastavu. Bolovi u trbuhu su prestali.
"Za sljedeću srijedu donesite od stranice 242 do stranice 247, prijevod i čitanje u stihu, sa savršenim poznavanjem pravila i naglasaka."
Babi otvori rokovnik i zapiše zadaću za srijedu. Zatim ga gotovo protiv svoje volje prelista unatrag. Šarene stranice prepune zabilješki redale su se pred njezinim očima. Tulumi, rođendani, simpatične Pallinine izjave, ocjene na satu. Mišljenja o filmovima u kinima, moguće ljubavi, nemoguće ljubavi, prošle ljubavi.
"Marco, V.T." Zaustavila se. Pogledala je tu zabilješku. Crveni flomaster, na samom dnu stranice. I uz nju malo srce. Studeni. Da, bio je studeni. I ona je bila ludo zaljubljena u njega.
"Mama, zar za mene nije ništa stiglo?"
"Je, stiglo ti je pismo, u kuhinji je. Stavila sam ti ga na stol."
Babi odmah potrči u kuhinju i pronađe to pismo. Prepozna rukopis i sretno ga otvori. Hodali su već četiri mjeseca. Njezina najduža veza. Zapravo, njezina praktički jedina veza. Pročitala je pismo.

Draga Babi,
Na ovaj tako važan dan (Otkriće Amerike? Još važnije! Prvi čovjek na Mjesecu? Mnogo važnije! Inauguracija Gilde? Toplo, toplo!) ... Šalim se!! Danas su četiri mjeseca da smo zajedno i odlučio sam da bi današnji dan trebao za tebe biti poseban, sretan, predivan, romantičan. Jesi li spremna? Dobro. Uzmi Vespu iz garaže i izađi. Jer započela je tvoja `potraga za blagom". "Blagom" u smislu ljubavi. Upravo ono što ja osjećam prema tebi. Marco.
P.S. Prva poruka glasi: "Postoji vila u koju odlaziš, / ali gotovo nikad noću ne zalaziš, / treće stablo s lijeva / iznenađenje sprema. / Prekopaš li ispod njega, / pronaći ćeš što ti treba. / Jesi li spremna? Kreni!"
Babi preklopi pismo i razmisli. Vila je Villa Glori kamo uvijek idem trčati. Treće stablo? Što on misli, tko sam? Naravno da je lako, misli na treće stablo s lijeva čim uđeš.
"Mama, idem van." "Kamo ideš?"
"Moram nešto odnijeti Pallini."
Babi odjene jaknu od jelenje kože. "Kad se vraćaš?" "Na večeru. Učit ću kod nje."
Raffaella se pojavi na vratima. "Nemoj kasniti."
"Nazvat ću te ako se nešto promijeni."
Babi brzo izađe, ali se zaustavi na vratima i vrati. Brzo poljubi majku u obraz i pobjegne. Stigavši u dvorište, polako otvori garažu, nečujno. Izvuče Vespu i krene nizbrdicom ne paleći motor. Ali upravo dok je skretala za okuku, podigne pogled. Raffaella se pojavila na balkonu, pogledi su im se susreli.
"Mama, autobusom mi predugo treba." "Uzmi barem maramu."
"Podići ću okovratnik jakne, nije mi hladno, stvarno. Bog."
Babi ubaci u drugu. Vespa se nakratko zaustavi i zatim najednom proradi i trzne naprijed upaljenog motora. Babi spusti glavu za dlaku prolazeći ispod rampe koju je Fiore spremno podigao. Proveze se čitavom Ulicom Francia i stigne do Ville Glori.
Vespu parkira na nogare i trkom uđe u vilu. Nekoliko žena dovelo je djecu u šetnju. Jedan je sportski nastrojen mladić vježbao brzo hodanje. Babi se približi trećem stablu s lijeve strane. U podnožju, blizu korijenja, nalazio se grm. Ona ga
razgrne. U grmu je bila sakrivena plastična omotnica.
Uze je. Suučesnički, sretno se vratila do svoje Vespe. Otvorila je omotnicu. U
njoj je bila predivna marama od modrog kašmira i poruka:
Sigurno je nemaš, / il' u ormar spremaš! / Grlo ti je crveno / i od kašlja drveno. / A sad dobro prekrivena / kreni do Raia nam čuvena. / Ondje je jedan konj kameni, / ne časi časa, odmah kreni! / Kad stigneš na odredište, / pozornost ti nešto ište.
Babi se popne na Vespu i nasmiješi, zabavljena tom romantičnom igrom. Stavi maramu oko vrata. Bila je topla i meka. Baš lijep dar. I uz to koristan, s obzirom na hladnoću. Mama je imala pravo. Ali Marco je baš zlatan. Istina, malo nerazborit. Što da ju je pronašao netko drugi? Odmah bi je uzeo. Upalila je motor i punom brzinom se zaputila prema Trgu Mazzini. Zaustavila se ispred malog dvorišta, ograđenog visokom električnom ogradom. Sišla je s Vespe i ušla. Vratar ju je znatiželjno pogledao. Zatim je svu svoju pozornost usmjerio na jednog gospodina s aktovkom koji je trebao neku informaciju. Babi je to iskoristila. Prišla je konju. Na njegovom trbuhu, bijelom je kredom bila nacrtana strelica koja je pokazivala nadolje. Pomislila je da je Marco lud. Pogledala je malo bolje. Ondje je bio novi paketić. Uzela ga je. Čuvar nije ništa opazio. Ovaj je put u paketiću pronašla naočale. Predivne Ray Banice, najnovije model, onaj mali, četvrtasti. Naravno da je uz njih išla i poruka. Sljedeća etapa bila je jedna adresa: Ulica Cola di Rienzo 47. Vespa se svom brzinom zaputila u tom smjeru. Jednim dijelom zbog kolektora koji je Daniela netom zamijenila, baš kako su svi činili da bi im motori brže vozili, jednim dijelom zbog sve veće znatiželje.
Babi je stigla na novu adresu. Na njoj se nalazila jedna trgovina. Začuđeno je pogleda. Trgovina donjeg rublja. Njezine je jednostavne komplete od bijeloga pamuka uvijek kupovala majka. Babi je neodlučno ušla. Ogledala se oko sebe. Jedna mlada prodavačica stajala je iza pulta i odlagala na mjesto netom pristigle komplete od sivog satena. Babi je ponovno pročitala kraj svoje poruke: Kažeš li tko si, / vidjet ćeš što se nosi.
Prodavačica ju je ugledala, ostavila svoj posao i prišla joj. "Mogu li vam pomoći?"
"Mislim da možete, ja sam Babi Gervasi."
"Ah, naravno." Prodavačica se simpatično nasmiješila.
"Očekivali smo vas." Otišla je iza pulta. "Ovo je za vas. Odaberite onaj koji vam se najviše sviđa." Odložila je tri kompleta donjeg rublja na pult. Sva tri bila su od satena. Prvi je bio jednodijelni, crn, s prozirnim uzorkom na prsima i tankim naramenicama. Drugi je bio dvodijelni, blijedocrvene boje, s nešto svjetlijim prozirnim uzorkom. Treći je bio boje šljive, s tankim naramenicama i gaćicama s
tankim prorezom. Babi ih pogleda raširene na pultu: Na svakom se zaustavi, ne imajući hrabrosti podignuti glavu. Bilo joj je neugodno. Prodavačica, možda to opazivši, pokuša joj pomoći.
"Mislim da bi vam ovaj najviše odgovarao." Podigne grudnjak kompleta blijedocrvene boje i pokaže joj ga. "Imate veoma svijetlu kožu, odlično će vam pristajati." Babi bojažljivo podigne pogled. "Da, i ja to mislim. Dobro, uzet ću ga. Hvala." Babi se udalji od pulta čekajući da joj ljubazna prodavačica spakira rublje; osvrne se po trgovini. Jedna hladna lutka nosila je veoma seksepilan komplet. Babi ga je zamislila na sebi. Učinio joj se prirodnim, nakon tog dramatičnog odabira.
"Gospođice?"
Babi se okrene prema prodavačici.
"Da?"
"Onaj mladić koji je došao, koji je, pretpostavljam, vaš mladić ..." "Da, na stanovit način."
"Rekao mi je da, nakon što odaberete komplet, svakako ga morate odjenuti."
"Ali ... stvarno ..."
"Ako to ne učinite, apsolutno mi je zabranio da vam dam sljedeću poruku.
Tako je rekao ..."
"Razumijem. Hvala."
Babi uzme crvenkasti komplet i uputi se prema kabini. Prodavačica joj preko zastora doda vrećicu. "Uzmite, u nju možete staviti rublje koje sad imate na sebi." Babi se preodjene. Pogleda se u zrcalo. Mlada prodavačica je možda bila malo previše uporna, ali imala je pravo. Komplet joj je izvrsno pristajao. Kroz glavu joj proleti jedna misao. Što će reći moja majka kad vidi ovaj komplet među prljavim rubljem? Moram reći Pallini da mi ga je ona darovala, tako, da me malo zafrkava. Možda zajedno s Cristinom i još nekom curom. Babi se odjenula i izašla iz kabine. Trgovkinja je imala povjerenja. Ne pogledavši u vrećicu, pružila joj je novu poruku. Prodavačica je sneno promatrala kako Babi odlazi. Bila je dovoljno zgodna da bi netko mogao i za nju organizirati ovakvu zabavnu igru. Možda će te večeri svom dečku predbaciti što nije tako maštovit. Nemaju još mnogo vremena. Neke su ludosti uistinu zabavne samo u određenoj dobi.
Babi je trebalo neko vrijeme da shvati koje je sljedeće odredište. Na kraju je otišla u Due Pini. U vrtu u blizini njezine škole nalazila se klupa na kojoj se često ljubila s Marcom. Ispod nje pronašla je omotnicu s listićem lutrije Agnano i novom porukom. Potraga se nastavila. Otišla je u malu draguljarnicu u centru i morala otpjevati jednu pjesmu pred nekoliko kupaca. Jedna trgovkinja dala joj je predivne naušnice s tirkizom i novu poruku. U Benettonu je očekuje jakna s bordo suknjom.
Naredna poruka odvela ju je u jednu trgovinu u Ulici Veneto gdje je, riješivši rebus, dobila prekrasne kožne cipele u boji kao odjeća. Odatle ju je potraga odvela u Ulicu Vigna Stelluti. Stara cvjećarka prije trga s desne strane dala joj je mladu orhideju i novu poruku. U obližnjem Euclidu već je plaćena njezina omiljena slastica. Dok je Babi jela kolačić s kremom i komadićima voća, blagajnica joj je dala i zadnju poruku:
Tvoj omiljeni kolač / već u tebi pliva / al' još ti nešto manjka .../ Ako si još
živa? / Za svoje zadnje odredište / vrati se na polazište.
Babi proguta i zadnji zalogaj kolača, onaj središnji, s pola bobice grožđa. Obriše usta i izađe iz slastičarnice. Upali Vespu i zaputi se Ulicom Vigna Stelluti. Da je sad sretne njezina majka, ne bi je prepoznala. Imala je predivan bordo kostim, otmjene kožne cipele, male Ray Banice, fenomenalne tirkizne naušnice, orhideju u kosi, a u džepu potencijalno bogatstvo, lutrijski listić. Međutim, da je sad vidi, Raffaella bi bila sretna. Sad je Babi imala i toplu maramu od kašmira oko vrata. Babi je obišla Trg Euclide i zaustavila se ispred vrata Ville Glori. Upravo ondje gdje je započela potraga za blagom. Prepoznala je plavi GT sa šesnaest ventila s telefonom. Trkom je ušla. Marco je bio ondje, nepomičan, naslonjen na stablo. Babi mu potrči ususret i zagrli ga. Marco iza leđa izvuče ružu koju je do tog trenutka držao sakrivenu.
"Izvoli, draga. Sretna ti četveromjesečnica."
Babi je sretno promatrala ružu. Zatim mu je ponovno bacila ruke oko vrata i strasno ga poljubila. Bila je baš zaljubljena. Kako je mogla ne biti nakon svega ovoga? Marco ju je nježno odmaknuo od sebe, i nadalje je držeći za ramena.
"Da te vidim ... Izgledaš odlično ovako odjevena. Veoma si elegantna. Ma
tko ti je odabrao sve te krasne stvari?"
Marco joj bolje namjesti plavu maramu oko vrata. Babi ga je nasmiješeno
promatrala svojim krupnim, modrim očima.
"Ti, dragi."
Marco je zagrli. Zapute se prema izlazu. "Možeš li ostaviti Vespu ovdje?" "Zašto, kamo idemo?"
"Popiti aperitiv i nakon toga možda nešto pojesti." "Moram se javiti majci."
"Nazvat ćeš je iz automobila."
Babi je ušla u GT. Marco se uslužno pozabavio stavljanjem lanca na prednji kotač Vespe. Zatim je i on sjeo u automobil i brzo se odvezao u večernji promet. Babi je telefonirala kući. Njezini su roditelji otišli kartati kod Bonellijevih. Daniela joj je dala broj. Raffaella je bila toliko zaokupljena kartama da je rastreseno
saslušala Babinu priču. Išla bi van na pizzu. I Marco je s njom, ali naravno i nekoliko prijatelja. Vespu će ostaviti kod Palline, sutra će otići po nju, Marco joj je darovao maramu. Možda je upravo ta zadnja vijest usrećila Raffaellu. Babi je dobila dopuštenje za izlazak.
Jeli su u Matricianu, piceriji-restoranu u Ulici Gracchi in Prati, čuvenoj jer su
u nju dolazili jesti glumci i poznate osobe.
Razgovarali su o potrazi za blagom. Babi je rekla koliko se zabavila. O svojim poteškoćama da shvati jedno odredište. Koliko joj se sve svidjelo, koliko će njezine prijateljice biti zavidne. Marco je umanjivao svoju ulogu, ali nije uspio sakriti koliko se ponosi tom svojom zamisli.
Našalio se zbog činjenice kako je otišao u Villu Glori zabrinut da ona možda nije shvatila neku poruku i da se nikad neće pojaviti. Babi je glumila da se uvrijedila. Marco joj se nasmiješio. Babi je dodirnula svoju kosu. On ju je pomilovao po ruci. Ušao je jedan poznati glumac s predivnom djevojkom, još nepoznatom. Sudeći po njezinom ponašanju, brzo će postati poznata, barem u tabloidima. Jedan je konobar pozdravio glumca i odmah mu pronašao stol. Babi ga je zamijetila. Nekoliko se puta okrenula promotriti glumca i o njegovom dolasku obavijestila Marca. Marco joj je natočio piće, hineći samodostatnost i nezainteresiranost za tu vijest. Većina gostiju u restoranu trudila se reagirati kao Marco. Poneki nisu izdržali pa su se okrenuli pogledati glumca. Neki su ga pozdravili, sretni što mogu pokazati da im je prijatelj. Glumac je odzdravio i zatim onoj lijepoj djevojci povjerio da nema pojma tko su ti ljudi. Ona se više-manje iskreno nasmijala. Postat će osrednja glumica. Većina je nastavila jesti hineći da ga svakodnevno viđaju. Zapravo nije bilo shvatljivo zašto Matricianu tako dobro ide. Ljudi su ondje odlazili kako bi sreli neku slavnu osobu, ali kad bi se slavni pojavili, svi su se pravili da ih ne vide.
Kasnije su kratko prošetali centrom. Ušli su u Giolitti i uzeli sladoled. Babi se umalo posvadila s konobarom kako bi dobila dvostruku porciju šlaga. Marco je nadoplatio dodatak samo kako bi joj udovoljio. Kasnije, još uvijek raspravljajući o sladoledu, konobaru, Giolittiju i dvostrukoj porciji šlaga, gotovo da nisu ni primijetili da su završili ispred Marcove kuće. Polako su otvorili vrata da ne probude njegove roditelje. Hodali su na vrhovima prstiju do njegove sobe. Zatvorili su vrata i spokojnije upalili radio. Svirala je tiha glazba. Nježan poljubac doveo ih je na krevet. Na Tele Radio Stereo jedan je topli ženski glas najavio novi romantični disk. Malo mjesečine drsko je ulazilo kroz prozor. U tom čarobnom polumraku, Babi se prepustila milovanja. Marco joj je sporo skinuo kostim koji joj je darovao. Ostala je u grudnjaku i gaćicama. Poljubio ju je između vrata i ramena. milujući joj kosu, ovlaš joj dodirnuo dojku, mali glatki trbuh. Zatim se odmaknuo od nje i
pogledao je.Babi je bila ispod njega. Bojažljiva i pomalo preplašena, netremice ga je promatrala. Marco joj se nasmiješio. Njegovi bijel: zubi zasjali su u polumraku.
"Bio sam siguran da ćeš odabrati ovaj komplet. Predivna Babi otvori usta. Marco se nagne nad nju i poljubi je. Ona. gotovo nepomična, krhka i meka, prihvati njegov poljubac. Te su noći na Tele Radio Stereo puštali najljepše skladbe ikad skladane. Ili se barem njima tako činilo. Marco je bio nježan i sladak i dugo inzistirao na koraku dalje. Ali nije mu pomoglo. Imao je samo to zadovoljstvo i sreću vidjeti kako ona izgleda bez grudnjaka, ništa više. Kasnije ju je odvezao kući. Dopratio ju je sve do ulaznih vrata i nježno poljubio, skrivajući svoj neobičan bijes. Zatim se brzo odvezao natrag u noć. Sjetio se one Battistijeve pjesme koja je govorila o djevojci nalik torti sa šlagom. Djevojci sretnoj što je nisu pojeli.
"Da, Babi je praktički ista kao ona, a ja sam kušao samc žličicu." Zatim se sjetio čitave potrage za blagom, koliko je potrošio. Vremena koje je uložio kako bi smislio one stihove. Mjesta koja je odabrao i svega ostaloga. Tad se okrenuo i odlučio otići Gildi. Još jedna misao lišila ga je gotovo svakog ustručavanja. Uz sve ostalo, Babi je dobila čak i sladoled s dvostrukom porcijom šlaga.

13.


Najednom je nastala neobična tišina. Čitav je razred bio kao nepomičan, obješen u zraku. Babi je pogledala djevojke oko sebe, svoje prijateljice. Simpatične, antipatične, mršave, debele, lijepe, ružne, umiljate. Pallinu. Neke su brzo prelistavale knjigu, druge zabrinuto ponavljale gradivo. Jedna naročito nervozna masirala si je oči i čelo. Druga se naginjala bočno, skrivajući se iza one ispred sebe. Stigao je trenutak usmene provjere. Giaccijeva je stavila svoj kažnjavajući kažiprst na imenik. Sve je to bila predstava. Već je unaprijed znala gdje će se zaustaviti. "Giannetti!" Jedna je djevojka ustala, ostavljajući na klupi svoje nade i malo boje iz lica. "Festa." I Silvia je uzela svoju bilježnicu Za dlaku je uspjela prepisati prijevod. Krenula je proredom između klupa, došla do katedre i predala svoju bilježnicu. I ona je stala blizu vrata, nastojeći se ohrabriti u ovoj dramatičnoj zajedničkoj sudbini. Giaccijeva je podigla pogled s imenika i osvrnula se oko sebe. Nekoliko djevojaka izdržalo je njezin pogled kako bi joj pokazale da su spokojne i sigurne. Pripremljena finta, tako očita kao da se sama nudi. Sva su srca malo brže zakucala. "Lombardi." Pallina ustane. Pogleda Babi. Kao da joj je upućivala posljednji pozdrav. Zatim se uputi prema katedri, već osuđena na nedovoljan.
Pallina stane između Giannettijeve i Silvije Festa. Ova druga joj se nasmiješi. Zatim joj prošaputa "pokušajmo si pomoći", što je Pallinu bacilo u krajnju malodušnost. Prva je ispitana Giannettijeva. Prevela je dio teksta spotičući se o pokoji naglasak. Očajnički je tražila neke riječi koje bi na talijanskom bile dovoljno izražajne. Nijednom nije uspjela pronaći od kojeg glagola dolazi neki teški pluskvamperfekt. Gotovo slučajno, pogodila je particip futura, ali nikad nije čula kako glasi gerundiv. Silvia Festa krenula je oklijevajući nad prvim dijelom prijevoda, najlakšim. Nije pogodila nijedan glagol, ni približno. Praktički je priznala da je prepisala prijevod. Zatim je ispričala neku neobičnu priču o svojoj majci kojoj
nije baš bilo najbolje, kao, uostalom, ni njoj u tom trenutku. Ne zna se kako je savršeno navela jednu imenicu treće deklinacije, srednjeg roda, u množini. Pallina nije ni pisnula. Dopao ju je treći dio prijevoda, najteži. Brzo ga je pročitala, nijednom se ne zaustavivši. Ali nakon toga je stala. Pokušala je odvažno prevesti prvu rečenicu. Međutim, zbog jednog akuzativa na pogrešnom mjestu prijevod je zvučao previše neobično. Babi je zabrinuto promatrala prijateljicu. Pallina nije znala što bi. Sa svog mjesta, Babi je otvorila knjigu. Pročitala je taj dio teksta. Provjerila je točan prijevod u bilježnici kolegice štreberice. Zatim je tihim šaptom privukla Pallininu pozornost. Giaccijeva je gledala kroz prozor s izrazom kao da se dosađuje, i čekala odgovore koji nisu dolazili.
Babi se ispružila na klupu i skrivena djevojkama ispred sebe, došapnula svojoj najdražoj prijateljci savršeni prijevod tog dijela teksta. Pallina joj je rukom poslala poljubac i zatim glasno ponovila točnim redoslijedom sve ono što joj je Babi netom došapnula. Najednom začuvši točne riječi na točnom mjestu, Giaccijeva se okrene prema razredu. Sve je bilo previše savršeno da bi bilo slučajno. U razredu je sve bilo normalno. Djevojke su sve bile na svojim mjestima, nepomične. Babi je, uspravno sjedeći, pogledala Giaccijevu nedužnim, bezazlenim očima. Pallina se nasmiješila gotovo prkoseći sudbini. "Oprostite, profesorice, malo sam se zbunila, zapela sam, ali događa se i najboljima, zar ne?" Nakon prijevoda obično bi krenula pitanja o glagolima, a u njima se Pallina osjećala malo sigurnija. Najgore je bilo prošlo vrijeme. Giaccijeva se nasmiješila. "Veoma dobro, Lombardi. Prevedi mi još jedan dio, evo do habendam." Pallinu je ponovno obuzeo posvemašnji očaj. Najgore je tek trebalo doći. Srećom se Giaccijeva ponovno zagledala kroz prozor. Babi je pročitala prijevod nove rečenice i pričekala nekoliko sekundi. Sve je bilo mirno. Opet je polegla na klupu kako bi ponovno došapnula prijateljici. Pallina je još jednom provjerila Giaccijevu. Zatim je pogledala prema Babi, spremna ponoviti igru. Ali upravo u tom trenutku, profesorica se polako okrenula. Nagnula se preko katedre i uhvatila Babi usred šaptanja.
S dlanom oko usta. Gotovo osjetivši da je otkrivena, Babi se naglo okrenula. Vidjela ju je. Pogledi su im se susreli preko ramena nekoliko nepomičnih djevojaka. Giaccijeva se zadovoljno nasmiješila.
"Ah, jako dobro. U ovome razredu imamo jednu djevojku koja je uistinu spremna. Gervasi, budući da ga tako dobro znaš, dođi nam ti prevesti ostatak teksta." Osjećajući se krivom, Pallina prekine Giaccijevu. "Profesorice, oprostite, ja sam kriva, ja sam je molila da mi pomogne."
"Jako dobro, Lombardi, cijenim tvoju iskrenost. Veoma plemenito od tebe. Nitko ne sumnja da ti ne znaš apsolutno ništa. Ali sad bih voljela čuti Gervasijevu. Dođi, dođi, molim te."
Babi ustane, ali ostane na svom mjestu. "Profesorice, nisam spremna."
"Dobro, ali svejedno dođi."
"Ne vidim zašto bih dolazila sve do katedre kako bih vam rekla to isto. Nisam spremna. Oprostite, nisam mogla učiti. Dajte mi ocjenu kao da nisam spremna."
"Odlično, dat ću ti dvojku, jesi li sretna?"
"Gotovo kao Catinellijeva kad drugima ne da da prepišu njezine prijevode!"
Sve su se učenice u razredu nasmijale. Giaccijeva je lupila dlanom po imeniku. "Tišina. Gervasi, donesi mi školski rokovnik, baš me zanima hoćeš li biti
sretna i porukom koju moraju potpisati tvoji roditelji. A najviše me zanima hoće li tvoja majka njome biti sretna." Babi je odnijela rokovnik profesorici. Giaccijeva je nešto brzo, bijesno napisala. Zatim je zatvorila rokovnik i vratila joj ga. "Sutra želim vidjeti potpisano." Babi je pomislila da u životu ima i gorih stvari, ali možda je bolje ne obznaniti tu svoju misao. Nijemo se vratila na svoje mjesto. Silvia Festa dobila je ocjenu pet. Bila je to previsoka ocjena za njezine škrte odgovore. Ali možda je dobila nagradu za isprike. Medutim, i u njima se morala potruditi biti bolja.
Sa svim tim boljkama, njezina će majka prije ili kasnije mučenički umrijeti. Palllina se vratila u klupu s lijepom četvorkom u kojoj nije bilo ničeg plemenitog. Giannettijeva je za dlaku uspjela iskamčiti dovoljnu ocjenu. Dok joj je upisivala ocjenu, Giaccijeva joj je posvetila i jednu latinsku poslovicu. Gianettijeva je iskrivila lice u neobičnu grimasu i ispričala se da ne zna baš što bi na to odgovorila. Zapravo, uopće je nije razumjela. Kasnije joj je njezina kolegica iz klupe, Catinellijeva, i to prevela. Radilo se o jednoj turobnoj priči o čovjeku sa samo jednim okom koji je bio presretan što živi na mjestu punom slijepaca. Giannettijeva je pomislila da je profesorica Giacci malo čudna, kad dodatno naglašava kako joj je poklonila onu šesticu za prolaz. Babi je otvorila rokovnik. Pogledala je zadnje stranice. Uz abecedni popis svojih školskih kolegica stavila je listiće na kojima je obilježila sve one koje su već odgovarale. Sad je upisala i zadnje točkice na listić za latinski, Giannettijevoj, Lombardijevoj i Festijevoj. S onom Silvijinom završio je drugi krug odgovaranja. Zatim je stavila točkicu i uz svoje ime. Prva koja je odgovarala u novom krugu. Nije strašno započeti dvojkom. Srećom su joj ostale ocjene bile visoke. Matematičkim prosjekom morala bi dobiti najmanje šesticu. Zatvorila je rokovnik. Jedna kolegica iz bočnog reda bacila joj je poruku na klupu. Babi ju je odmah sakrila. Giaccijeva je birala novi tekst koji će morati prevesti za sljedeći tjedan. Babi je pročitala poruku: Najbolja si! Ponosna sam što imam takvu prijateljicu. Carica si. Potpisujem P. Babi se nasmiješila, odmah je shvatila što znači ono P. Okrenula se prema Pallini i pogledala je. Silno je
simpatična. Stavila je poruku u bilježnicu. Zatim se najednom sjetila poruke roditeljima i odmah je pročitala.
Poštovanoj gospođi Gervasi. Vaša je kćerka došla na sat latinskoga posve nespremna. Kao da to nije dovoljno, kad sam je pitala, bezobrazno je odgovorila. Želim da budete upoznati s takvim njezinim ponašanjem. Srdačno, profesorica A. Giacci.
Babi zatvori rokovnik. Pogleda profesoricu. Prava glupača. Zatim se sjeti majke. Poruka, zamisli! Sigurno će je kazniti. Neće prestati pričati o tome. I tko zna što još. U jedno je bila sigurna. Njezina majka nikad joj neće reći: "Bravo, Babi, carica si."

14.


Jedan je vučjak mahnito trčao plažom. Šape bi skupio i odmah ponovno razdvojio, jedva dotičući pijesak, raspršujući ga. Glavu je pomicao u ritmu tijela, zamahujući. Pretekao je Stepa koji mu je taj čas daleko bacio štap. Pas ga je pokušao uhvatiti zubima, dok mu se tijelo, nagnano brzinom, trzalo podižući stup pijeska u zaustavljanju. Pas sa štapom u gubici brzo je ponovno krenuo, snažno se odgurujući prednjim šapama, odbacujući se naprijed, odmah iznova postižući brzinu. Sustigao je Stepa. Ispustio je štap iz gubice, malo slineći. Zatim se šćućurio, s glavom među spojenim prednjim šapama, ispruženim uz tlo.
Step je hinio da će baciti štap daleko udesno. Pas je skočio, ali je zatim shvatio da bi to bilo uzalud. Step je ponovno odglumio da će baciti štap.
Na kraju ga je bacio, daleko, u vodu. Pas je potrčao. Bez oklijevanja je bućnuo. S glavom iznad površine vode, plivao je između pokojeg valića i jedne blage struje. Štap je plutao malo dalje od njega. Step je sjeo i promatrao. Dan je bio lijep. Još nije bilo nikoga. Najednom se začuo glasan štropot. Snažno svjetlo. Pas je nestao. I voda, more, daleke planine, brežuljci na desnoj strani, pijesak.
"Koji se kurac događa?"
Step se okrenuo u krevetu i prekrio jastukom glavu. "Kakva je ovo najezda?" Podigavši roletu, Pollo je otvorio prozor. "Majčice mila, kakav smrad! Bit će bolje da malo otvorimo.
Drži, donio sam ti sendviče." Polio mu baci na krevet zelenu vrećicu iz Euclida. Step se pridigne i protežući se upita: "Tko ti je otvorio, Maria?"
"Da, kuha kavu." "Koliko je sati?" "Deset."
Step ustane iz kreveta. "Jebem ti sve po spisku, zar me nisi mogao pustiti da još malo odspavam?" Step ode u kupaonicu. Podigne zahodsku dasku koja udari o pločice hladno odjeknuvši. U drugoj sobi, Polio otvori "Corriere dello Sport" i malo
podigne glas. "Moraš sa mnom kod Sergia po motor. Telefonirao mi je da je gotov.
Oh, jesi li vidio da si je Lazio kupio braniča iz Leccea? Onog super."
Pollo je pročitao prezime koje su u zadnje vrijeme sve novine spominjale kao budućeg šampiona, barem na nacionalnoj razini. Zatim je, čuvši da Step još nije završio, dodao: "Što je, zar si popio čitavu rijeku?"
Step pritisne gumb na kotliću.
Vrati se u sobu i uzme onu vrećicu iz Euclida.
"Spašava te samo to što si se pojavio sa sendvičima." Zatim ode u kuhinju i Pollo za njim. Kafetijera iz koje se još uvijek pušilo bila je stavljena na drveni podložak. U blizini je stajalo zagrijano mlijeko u lončiću i hladno u uobičajenom modrom tetrapaku, punomasno.
Maria, kućna pomoćnica, bila je sitna ženica od pedesetak godina. Izašla je iz obližnje sobice u kojoj je upravo izglačala rublje.
"Marija, vidite ovog ovdje?" Step pokaže na Polla. "Ma što vam rekao ili učinio, u ovu kuću ne smije ući prije jedanaest sati." Maria ga pogleda pomalo zabrinuto. "Rekla sam mu da vi želite spavati. Ali znate što mi je odgovorio? Da će, ne otvorim razvaliti vrata." Step pogleda Polla.
"Zar si to rekao Mariji?"
"Ali stvarno ..." Pollo se nasmiješi. Step je glumio srdžbu. "Zar si joj to rekao? Plašiš moju Mariju?" Step naglo uhvati Pollov zdepasti vrat, gurne ga pod svoj pazuh i tako mu blokira glavu.
"To si rekao, je li? Glumiš nacista u mojoj kući i misliš da ti to može proći." Dohvati lončić s kipućim mlijekom i približi ga njegovu licu. Pollo osjeti toplinu i zaurla pretjerujući. "Jao, Step, to me peče ... U kurac i ti, boli me." Step ga stisne malo jače.
"Slobodno ti prostači, ali tad si glupi idiot. Da si odmah zamolio Mariju da ti oprosti. Hajde, zamoli je da ti oprosti." Maria je zabrinuto promatrala taj prizor. Step je još više približio lončić Pollovu licu.
"Jao, opekao si me. Maria, oprostite mi, oprostite mi." Maria se osjetila krivom za sve ovo što se zbivalo.
"Step, pustite ga. Pogriješila sam. Nije rekao da će razvaliti vrata. Pogrešno sam shvatila. Evo, rekao je da će svratiti kasnije. Da, sad se sjećam, to je rekao." Step pusti Polla. Dva prijatelja se pogledaju. Zatim prasnu u smijeh. Maria ih pogleda ne shvaćajući baš dobro. Najednom se Step uozbilji.
"U redu je, Maria. Hvala. Ovom je tipu trebalo dati lekciju. Možete otići.
Vidjet ćete da će se odsad nadalje bolje ponašati."
Maria je sućutno pogledala Polla. Jednim mu je pogledom nastojala dati do znanja da nije željela da se to dogodi. Zatim je uzela netom izglačanu odjeću i
odnijela je. Odsad nadalje mora paziti što govori, pomislila je. Ne želi da zbog nje netko bude ozlijeđen. Step je zabavljeno gledao kako se udaljava. Zatim se okrenuo prema Pollu. "Što ti je, jesi li lud? Teroriziraš moju sobaricu?"
"Kad mi nije željela otvoriti."
"U redu, ali kaže se molim, zar ne? Što ti je, rekao si joj da ćeš razvaliti vrata? Sljedeći put ću doista opeći tu tvoju ružnu facu."
"Onda mi ostavi ključ, može?"
"Da, pa da mi opelješiš kuću kad me nema."
"Šališ se, zar ne? Zar stvarno misliš da bih mogao učiniti nešto takvo?" "Ne, možda ne bi. Međutim, u dvojbi je bolje ne pružiti ti takvu priliku." "Koji si ti podlac, odmah mi vrati moje sendviče."
Step se nasmiješi i odmah jednog proguta. Polio otvori novine, hineći da se uvredio. Step si natoči kavu, zatim u nju ulije malo vrućeg i malo hladnog mlijeka. Pogleda Polla. "Želiš li kavu?"
"Da, hvala", odgovori Pollo s hinjenom suzdržanošću. Još nije bio raspoložen posve popustiti. Step mu natoči pola šalice kave. "Hajde, istuširat ću se i idem s tobom po motor." Pollo otpije malo kave.
"Postoji samo jedan problemčić. Nedostaje mi tristo tisuća lira." "Kako to, sa svime onime što si sinoć zdipio?"
"Imao sam hrpetinu dugova. Morao sam platiti hranu, kemijsku čistionicu i
vratiti novce Furiju, onom iz Tota."
"Za koji kurac igraš u crnom Totu kad nikad nemaš ni prebite pare?" "Upravo zbog toga, pokušavam dobiti glavni zgoditak. Svejedno sam
sačuvao dvjesto tisuća za motor. Ali Sergio me je nazvao i rekao da je morao promijeniti i drugi klip, ležaje i sve ostalo. Promijenio je i ulje i druge stvari koje nisam zapamtio. Pouka: pola milje. Jebi ga, treba mi motor. Večeras je utrka, na njoj bih trebao dobiti bar sto tisuća. Što ćeš ti, hoćeš li doći?"
"Ne znam. U međuvremenu moramo pronaći tristo tisuća." "Istina. Ne nađemo li, nećemo nikamo moći otići."
"Ti nećeš nikamo moći otići." Step mu se nasmiješio i otišao u sobu svog brata Paola. Pollo je ustao i s nadom pošao za njim. Step je počeo prekapati po jaknama. Otvorio je ladice ormara. Zatim se prebacio na noćni ormarić. Pollo je stajao na vratima i promatrao ga. Osvrtao se naokolo. Step je to primijetio. "Koji kurac stojiš ondje kao panj? Čuvaš stražu u mojoj kući? Daj, pomozi mi."
Pollu nije trebalo dvaput ponavljati. Prišao je drugoj strani kreveta. Otvorio ladicu drugog noćnog ormarića. "Tvoj brat je oprezan tip, je li?" Step pogleda Polla. U ruci je držao kutiju kondoma i tupi osmijeh na licu. "I te kako oprezan! Toliko je oprezan da više naokolo ne ostavlja ni pola lire."
"Ima pravo. Nakon što smo ga toliko puta opelješili ..." Prije no što je vratio kutiju na njezino mjesto, Pollo je stavio tri kondoma u džep. Bez obzira na sve bio je optimist. Step je provjerio i druga moguća skrovišta. "Ništa, nigdje nema ni prebite pare. A ja ti ne mogu posuditi ni liru." Pokraj vrata je prošla Maria s nekoliko majica i Stepovih felpa u desnoj ruci, i Paolovim savršeno izglačanim košuljama u lijevoj. Pollo pokaže glavom prema njoj. "A ona? Bismo li mogli nju pitati?"
"Nema šanse. Još joj dugujem pare za novine od prošlog tjedna." "Velika stvar!"
"Ja je neću pitati. Međutim, ti bi je mogao mučiti, možda joj oteti pare. S obzirom na to kako si želio ući."
"Zar opet?"
Step ode u svoju sobu. Pollo pođe za njim. "Daj, Step, to je ozbiljan problem.
Kako ćemo se snaći?"
"Baš razmišljam o tome. Sicilijanac i ostali još su veći siromasi od nas, dakle njima se ne moramo ni obraćati. Moja majka je u inozemstvu."
"Gdje?"
"Na Kanarima, mislim, ili Sejšelima. Međutim, i da je ovdje, ne bi dolazila u obzir." Pollo kimne glavom. Savršeno je znao kakvi su bili odnosi između Stepa i njegove majke. "A tvoj otac? Ne može li ti on posuditi?" Step uzme jednu netom izglačanu majicu i stavi je na krevet na kojem je već pripremio bokserice na kockice i traperice. "Da, danas idem na ručak s njim. Jučer me je nazvao i rekao da mora razgovarati sa mnom.
Znam već što će mi reći. Pitat će me što namjeravam napraviti s fakultetom i svime ostalim. A ja, što ću učiniti? Umjesto da mu odgovorim, reći ću mu: tata, daj mi tristo tisuća jer moram otići po Pollov motor? Rekao bih da neće ići. Maria!" Žena se pojavi na vratima. "Oprostite, gdje je ona moja plava jakna?"
"Koja, Step?"
"Ista kao ona zelena vojnička, samo je plava, kupio sam je neki dan. Slična
onim policijskim."
"Ah, shvatila sam koja, stavila sam je na ulaz, u ormar vašeg brata. Mislila sam da je njegova." Step se nasmiješi. Paolo u jednoj takvoj jakni. To bi bilo čudno. On i njegova odijela. Step izađe u hodnik. Otvori ormar. Evo njegove jakne. Lako ju je pronaći. Jedinstvena je među svim onim kariranim sakoima i sivim odijelima.
Step je to iskoristio pa je i po njima prekopao, ali ništa, nijedna lira. Step uhvati jaknu i strgne je s vješalice, umalo je poderavši, a zatim se vrati u sobu. Pollo je sjedio na krevetu.
Imao je otvoren novčanik. Provjeravao je svoje financije, nadajući se čudu
koje se nije dogodilo. Obeshrabreno je zatvorio novčanik. "Onda?"
"Raduj se. Pronašao sam rješenje." Pollo je s nadom pogledao prijatelja. "Koje rješenje?"
"Novac će nam dati moj brat."
"Zašto bi nam ga dao?"
"Zato što ću ga ucijeniti."
Pollo se smirio. "Pa naravno!" Za njega je ucijeniti brata bilo nešto najnormalnije na svijetu. Na trenutak je zažalio što je jedinac.

15.


Stepov brat Paolo bio je u svom uredu.
Otmjeno odjeven. Sjedio je za pisaćim stolom, nimalo manje otmjenim no što je i sam bio, i provjeravao neke spise gospodina Fortea, jednog od najboljih klijenata financijske tvrtke u kojoj je radio. Paolo je studirao na Bocconiju. Diplomirao je s pohvalom, vratio se iz Milana i odmah pronašao odličan posao komercijalista. Ipak je bio bokonski đak. Zapravo ga je preporučio otac, sa svim svojim poznanstvima. Ali ako je uspio sačuvati taj posao i zavrijedio poštovanje čitavog kata, to je bila isključivo njegova zasluga. Iako, istina je da u toj tvrtki nikad nikoga nisu potjerali.
Mlada tajnica u svilenoj košulji bež boje, možda malo previše prozirnoj za taj svijet poreza i poreznih olakšica u kojem transparentnost nije baš na dnevnom redu, ušla je u Paolov ured. "Doktore?"
"Da, recite." Paolo je prestao kontrolirati dokumente i u cijelosti se posvetio
tajničinom grudnjaku, a odmah nakon toga onome što mu je imala reći. "Došao je vaš brat s jednim svojim prijateljem. Da ih pustiš da uđu?"
Paolo nije stigao izmisliti valjanu izliku tajnici, ako bi mu ijedna uopće pala na pamet. Step i Pollo već su ušli u ured. "Naravno da ćete me pustiti. U kurac, pa ja sam mu brat! Krv njegove krvi, gospođice. Nas dvojica sve dijelimo. Jeste li shvatili? Sve." Step je dodirnuo ruku tajnice, time aludirajući na eventualnu, ali malo vjerojatnu mogućnost da je ova lijepa mlada djevojka osim dokumenata i popisa telefonskih poziva Paolu prenijela još nešto.
"Dakle, ja uvijek mogu ući, zar ne, Pa'?" Paolo kimne glavom.
"Naravno." Tajnica pogleda Stepa, i iako je bila naviknuta poslovati samo sa starijom gospodom, himbenom i u kravatama, ponašala se prema njemu s poštovanjem.
"Ispričavam se. Nisam znala."
"U redu, sad znate." Step joj se nasmiješi. Tajnica pogleda svoju ruku koju je
Step i nadalje držao. "Mogu li sad otići?"
Paolo, koji unatoč novim naočalama ništa nije primijetio, dao joj je dopuštenje da ode. "Naravno, hvala, slobodno odite, gospođice." Kad su ostali sami, Pollo i Step sjeli su na dva kožna naslonjača ispred Paolovog radnog stola. Step se posve opustio. Zatim se odgurnuo desnom nogom. "Svaka čast, dobro biraš tajnice." Step se odvezao čitav krug po prostoriji i vratio ispred brata. "Reci istinu, jebao si je, zar ne? Ili si je jebao si je pokušao pojebati, ali ti nije uspjelo. U tom slučaju, daj joj otkaz, što te briga."
Paolo ga je ozlojeđeno pogledao. "Step, je li moguće da ti stalno moram ponavljati jedno te isto? Kad dođeš ovamo, zar ne možeš manje prostačiti, izazivati manje strke? Ja ovdje radim. Svi me znaju."
"Što sam sad pak učinio? Pollo, jesam li nešto učinio? Reci mu i ti da nisam ništa učinio." Pollo pogleda Paola, svim silama se trudeći da mu lice izgleda uvjerljivo. "Istina, ništa nije učinio."
Paolo uzdahne. "Ionako je beskorisno razgovarati s vama dvojicom, uzaludan trud. Kao sinoć. Tisuću puta sam te zamolio da budeš tih kad se kasno vraćaš, ali ne pomaže. Uvijek zvjerski bučiš."
Stepovo lice poprimi izraz veoma sličan onome Pollovome. "Ne, Pa, oprosti. Jučer sam se vratio gladan. Što sam mogao učiniti, ne jesti? Samo sam si pripremio biftek."
Paolo se ironično nasmiješio bratu. "Nije da ja ne želim da ti jedeš. Problem je kako to činiš, kako sve činiš ... Uvijek proizvodiš buku, lupaš vratima, hladnjakom, baš te briga što ja spavam, što moram rano ustati! Što se to tebe tiče? Ti ustaješ kad te volja ... Usput, znam da danas ideš na ručak kod tate." Step se malo uspravi u naslonjaču. "Da, zašto? Zar ste razgovarali o meni?"
"Ne, on mi je rekao. Maloprije me je nazvao. Možeš si misliti kako razgovaramo o tebi, pa ja o tebi ništa ne znam."
Paolo malo pomnije pogleda brata. "Znam samo da se uvijek ovako loše odijevaš, u te tamne jakne, traperice, tenisice. Izgledaš kao huligan."
Step mu se nasmiješi. "Ja i jesam huligan."
Paolo odmahne glavom. "Step, prestani s tim ludorijama. Kad smo već kod
toga, zašto si došao? Ozbiljno ... Što, zar imaš neki problem?"
Step pogleda Polla i zatim ponovno brata. "Nemam problema, moraš mi dati
četiristo tisuća."
"Četiristo tisuća lira. Jesi li lud? Što, ja novce nalazim na cesti?"
"U redu, onda mi daj tristo."
"Ni govora, neću ti dati ni prebite pare."
"Ma nemoj?" Step se nagne prema njemu preko stola. Paolo preplašeno
ustukne. Step mu se nasmiješi. "Smiri se, brate, znaš da ti neću ništa napraviti." Zatim pritisne gumb interfona povezanog s tajnicom. "Gospođice, možete li malo doći?"
Tajnica nije primijetila razliku u glasu. "Evo me odmah."
Step se udobno smjestio u naslonjač i nasmiješio Paolu. "Dakle, dragi brate, ne daš li mi odmah tristo tisućica, kad dođe tvoja tajnica, strgnut ću joj gaćice."
"Molim?" Paolo nije imao vremena ništa drugo reći. Vrata su se otvorila.
Ušla je tajnica.
"Da, doktore?"
Paolo se pokušao spasiti: "Ništa, gospođice, možete ići." Step je ustao.
"Ne, gospođice, oprostite, pričekajte trenutak." Step se približio tajnici. Djevojka je nijemo promatrala svu trojicu, ne znajući što učiniti. Ova je situacija bila malo drugačija od zadataka koje je uobičajeno obavljala.
Tajnica je upitno pogledala Stepa. "O čemu je riječ?" Step ju je s osmijehom promatrao. "Volio bih znati koliko koštaju gaćice koje imate na sebi." Tajnica ga je promatrala u nelagodi. "Ali doista ..."
Paolo je ustao. "Step, sad je dosta! Gospođice, možete ići ..." Step je zadrži,
uhvativši je za ruku.
"Pričekajte samo trenutak, molim vas. Paolo? Daj Pollu ono što mu duguješ i kad to učiniš, gospođica može otići." Paolo izvadi novčanik iz unutarnjeg džepa sakoa, izvuče tri novčanice od sto tisuća i bijesno ih stavi na Pollov dlan. Pollo ih prebroji i kimne Stepu da je sve u redu. Step pusti ruku tajnice i s osmijehom joj se obrati: "Hvala, gospođice, vi ste utjelovljenje učinkovitosti. Ne znam kako bismo bez vas."
Tajnica se ozlojeđeno udalji. Nije bila posve glupa, a još ju je manje zabavljalo govoriti uokolo koliko košta njezino intimno rublje. Paolo ustane sa svog naslonjača i obiđe pisaći stol.
"U redu, dobili ste novce, a sad se gubite jer ste mi digli tlak." Krenuo je kao
da će ih gurnuti, ali se predomislio. Bolje ih je istjerati riječima.
"Step, nastaviš li ovako, imat ćeš velikih problema, kao i inače!"
Step pogleda brata. "Šališ se? Kakvih problema? Ja nikad nemam problema. Problemi i ja smo dvije stvari koje se nikad nisu upoznale. Novce moram posuditi jednom prijatelju, jednom koji ima jedan mali problemčić ..." Osjetivši se upleten, Pollo se zahvalno nasmiješio prijatelju. "Osim toga, Paolo, zašto se tako brukaš pred Pollom? Pa to je samo tristo tisuća lira. Kao da sam te Bog zna što tražio. Radiš od muhe slona." Paolo sjedne na rub pisaćeg stola.
"Ne znam kako, ali s tobom uvijek na kraju ispadne da sam ja kriv."
"Nemoj to govoriti, možda vas zbog boravka u ovom uredu, poslovanja sa svim tim novcima uhvati neka bolest i više ne možete ništa dati, posuditi."
"Znači, riječ je o posudbi?"
"Naravno, pa uvijek sam ti sve vratio, nisam li?"
Izraz na Paolovom licu nije pokazivao uvjerenost. Nije baš bilo tako. Step se pravio da to nije primijetio.
"Onda, zbog čega brineš? Vratit ću ti i ovaj novac. Radije se malo provedi.
Zabavi se. Tako si blijed ... Zašto se ne bi sa mnom lijepo provozao na motoru?"
Paolo malodušno skine naočale. "Molim? Ti se šališ? Nikad. Radije smrt. Kad smo već kod smrti ... Budući da je prošla veoma blizu nas. Jučer navečer sam otišao u Tartarughino i znaš koga sam sreo?"
Step je rastreseno slušao. U Tartarughino nikad ne bi otišao nitko tko zanima Stepa. Međutim, odlučio je usrećiti brata. Na kraju krajeva, dao mu je tristo tisuća lira.
"Ne, koga?"
"Giovannija Ambrosinija."
Step je osjetio svojevrsnu jezu. Srce kao da mu je načas stalo. Već sljedećeg
trena, obuzeo ga je bijes, ali ga je savršeno sakrio. "Je li?"
Paolo je nastavio svoju priču. "Bio je s jednom lijepom ženom, mnogo višom od njega. Kad me je ugledao, zabrinuto se osvrnuo oko sebe. Izgledao je preplašen. Rekao bih da se bojao da si i ti sa mnom. Onda, kad je vidio da nisi, smirio se. Čak mi se i nasmiješio. Ako se to može tako nazvati. Ona njegova svojevrsna grimasa. Vilica mu se nikad nije vratila na mjesto. Ali ti to znaš bolje od mene. Može li se znati zašto si ga onako gadno premlatio, nikad mi to nisi rekao
..."
Istina, pomisli Step. On ne zna. Nikad nije ništa saznao. Step uhvati Polla ispod ruke i zaputi se prema izlazu. Na vratima se okrene. Pogleda brata. Sjedio je za svojim radnim stolom. S onim svojim okruglim naočalama. Skupo ošišana kosa bila mu je savršeno počešljana, odjeća besprijekorna s košuljom izglačanom baš onako kako je osobno podučio Mariju. Ne, nikad ne bi smio saznati. Step mu se nasmiješi.
"Želiš znati zašto sam premlatio Ambrosinija?" Paolo kimne glavom.
"Da, i te kako."
"Zato što mi je stalno govorio da se moram bolje odijevati."
Izašli su kako su i ušli. Bezobrazno i zabavljajući se. Klatareći se, glumeći grubijane. Prošli su pokraj tajnice. Step joj je nešto rekao. Ona ga je samo bez riječi promatrala. Zatim su se dizalom spustili u prizemlje. Step je pozdravio vratara.
"Bog, Martinelli. Ponudi nam dvije pljuge, daj."
Martinelli izvadi iz džepa sakoa mekanu kutiju jeftinih cigareta. Zamahne uvis rukom i nekoliko cigareta izviri iz kutije.
Pollo i Step poharaju kutiju. Uzmu. iz nje više no što je pristojno. Zatim se udalje, ne čekajući da im vratar zapali cigarete. Martinelli pogleda Stepa. Koliko je drugačiji od brata. Doktor uvijek kaže hvala, za sve.
U tom trenutku zazvoni obližnji interfon. Martinelli pogleda u vratarnicu. Zvali su upravo iz ureda Stepovog brata. Martinelli primi poziv. "Halo, doktore Mancini, recite."
"Biste li, molim vas, mogli načas skočiti do mene?"
"Naravno, odmah stižem." "Hvala."
Martinelli uđe u dizalo i uspne se na četvrti kat. Paolo ga je već čekao na vratima ureda. "Dođite, Martinelli, uđite." Paolo mu je rekao da sjedne i zatvorio vrata. Vratar je ostao ispred njega, stojeći, u laganoj nelagodi. Paolo je sjeo. "Sjednite, Martinelli, molim vas." Martinelli se smjestio u naslonjač sučelice Paolu, s poštovanjem, gotovo na samom rubu, zabrinut da bi mogao zauzeti previše mjesta. Paolo prekriži ruke. Nasmiješi mu se. Martinelli mu uzvrati osmijeh, ali bio je na iglicama. Želio je znati razlog tog sastanka. Je li učinio nešto loše? Je li negdje pogriješio? Paolo uzdahne. Djelovao je kao da je odlučio otkriti mu tajnu. "Martinelli, trebam od vas jednu uslugu." Martinelli se nasmiješi s olakšanjem. Smiri se i zauzme malo više mjesta na naslonjaču.
"Recite, doktore. Učinit ću sve što želite, ako mogu."
Paolo se nasloni na naslon. "Nemojte više puštati mog brata u zgradu."
Martinelli iskolači oči. "Molim, doktore? Zar ga doista više ne smijem puštati? A što da mu kažem? Ako se taj razbjesni, trebat će nam Tyson na vratima." Paolo bolje pogleda tog mirnog gospodina. Njegovo sivo odijelo u skladu s bojom njegove kose i čitavog njegovog postojanja. Zamisli kako Martinelli prijeći Stepu ulaz u zgradu. "Ispričavam se, dobio sam naredbu, ne smijete ući." Raspravu. Stepa koji se srdi. Martinellija koji podiže glas. Stepa koji se buni. Martinellija koji ga gura. Stepa koji ga hvata za sako, zavitla njime o zid i nakon toga sigurno i ostalo, kao po scenariju ...
"Imate pravo, Martinelli. Pogriješio sam što sam vas uopće to zamolio. Hvala, svejedno vam hvala." Martinelli izađe iz ureda. Spusti se dizalom natrag u prizemlje. Izložio se velikoj opasnosti. Ali tko bi zaustavio onog siledžiju? Izvuče kutiju cigareta iz džepa. Odluči proslaviti izbjegnutu pogibelj jednom lijepom cigaretom. Prava je sreća da je doktor uviđavan tip. A ne kao njegov brat. Step mu je ukrao pola kutije i nije rekao ni hvala. Nijednom.
A ljudi misle da je biti vratar miran posao. Martinelli uzdahne i zapali cigaretu.
Na četvrtom katu, Paolo je gledao kroz prozor. Osjećao je neko neobično zadovoljstvo. U osnovi je učinio dobro djelo. Spasio je Martinelliju život. Ponovno je sjeo. Dobro, ne pretjerujmo. Prištedio mu je hrpetinu problema. Ušla je tajnica s nekim fasciklima.
"Izvolite, ovo su oni dokumenta koje ste tražili ..."
"Hvala, gospođice."
Tajnica ga je kratko promotrila. "Čudan tip, taj vaš brat. Vas dvojica niste baš slični."
Paolo skine naočale, uzalud nastojeći biti privlačniji.
"Je li to kompliment?"
Tajnica slaže. "U određenom smislu jest. Nadam se da vi naokolo ne pitate djevojke koliko koštaju njihove gaćice ..." Paolo se nasmiješi u nelagodi. "O, ne, to sigurno ne."
Iako bez naočala nije baš mnogo vidio, njegove su oči neizbježno završile na prozirno] bluzici. Tajnica je to opazila, ali nije učinila apsolutno ništa.
"Ah, vaš mi je brat rekao da vam kažem da ste previše dobri prema meni, da niste trebali platiti pa bi on učinio što je rekao." Tajnica je postala neobično uporna. "Ako smijem pitati ... što je rekao da bi učinio?"
Paolo pogleda tajnicu. Njezino lijepo tijelo. Onu savršenu, besprijekornu suknju koja joj je prekrivala vretenaste noge. Možda je njegov brat imao pravo. Zamisli tajnicu napola nagu i Stepa koji joj razdire gaćice. Uzbudi se.
"Ništa, gospođice, bila je to samo šala."
Tajnica se udalji pomalo razočarana. Paolo u zadnji čas uspije staviti naočale i izoštriti sliku njezine izazovne stražnjice koja se udaljavala više-manje profesionalno njišući se.
Koji glupan! Trebao sam ga natjerati da to učini. Ne vrati li mu Step taj novac, bit će to najgori posao posljednih godina. Ne, ne najgori. Najgori mu je priskrbio gospodin Forte. Svoje je ozbiljne fiskalne probleme povjerio jednom komercijalistu koji tek treba riješiti vlastite obiteljske probleme. Ne može čovjek provesti jutro u raspravi s bratom i na kraju mu platiti kako ne bi strgnuo gaćice njegovoj vlastitoj tajnici.
S osjećajem krivnje, Paolo ponovno otvori spise gospodina Fortea.

16.


U jednmaloj, usko] uličici, u jednostavno] garaži, nalazio ojse Sergio, mehaničar. Na sebi je imao plavi kombinezon s bijelim, zelenim i crvenim Castrolovim četverokutom na leđima. Nije se znalo je li bio sponzoriran za utrke kojima se godinama bavio ili za svo ono ulje koje je mijenjao u motorima. Činjenica je da bi svaki put kad bi mu dovezli neki motor, bez obzira o kakvom se problemu radilo, uvijek završilo jednako.
"Treba obaviti nekoliko popravaka i nakon toga ćemo kompletno zamijeniti ulje." Njegov pomoćnik Mariolino također je bio u Castrolovom plavom kombinezonu, samo pohabanijem i zamrljanim uljem. Bio je momak ne baš bistrog izgleda. Slijedio je Sergia u njegovim poslovima i pomno ga promatrao. Za njega je Sergio bio genij, idol. Bog motora. Kad su radili, Mariolino je uvijek stavljao neki Battistijev CD. Io tu noi tutti. Kad bi u onoj pjesmi Si, viaggiare, došao onaj dio kad kaže "taj moj prijatelj veliki genijalac, on bi znao kako treba učiniti, on bi znao popraviti, regulirao bi ti minumum malo ga podižući", Mariolino bi se nasmiješio od uha do uha. "Jebemu Se', kao da govori o tebi, ha?" Sergio bi nastavio raditi i zatim prošao prstima kroz kosu, još više je masteći.
"Naravno, neće valjda o tebi. Ti s odvijačem u ruci napraviš samo štetu, a ne čuda."
Zapravo je Mariolino bio kod njega već gotovo godinu dana i još uvijek je imao ozbiljnih problema čak i s običnom zamjenom filtera. A kad bi umjesto odvijača u ruku uzeo olovku, tad bi nastala prava pravcata katastrofa. On je bio taj koji je dogovarao sastanke. Odnosno, bolje rečeno, pokušavao ih dogovoriti. Mariolino je svojim groznim rukopisom zapisivao prezimena u rokovnik od crvene kože koji je Sergiu, za Božić, prije nekoliko godina darovao netko iz jedne obližnje poljoprivredne banke. Stoga su dani u rokovniku bili različiti od onih stvarnih u godini, i kao da to nije dovoljno, trebao bi jedan pravi pravcati stručnjak kako bi dešifrirao Mariolinov rukopis. Pouka: pojavljivali su se momci s više ili manje
uništenim motorima koji su tvrdili da u rokovniku u nekom čudnom grafitu prepoznaju svoje prezime. Sergio nije znao reći ne. Zbog toga je imao dana kad bi radio kao mahnit, i onih kad on i Mariolino ne bi imali nikakvog posla.
Činilo se da taj dan pripada prvoj kategoriji. U uličici ispred garaže bili su poredani razni motori. Jedna skupa Yamaha, sigurno nekog tatinog sina, blistala je pokraj starog Moto Guzzija. Bio je to klasični Galletto, omiljeni model jednog nostalgičnog zaljubljenika ili običnog škrca. Jedan za drugim izmjenjivali su se razni motori. Stare 350-ice ili novi nagnuti Suzuki. Stari Kawasaki kojeg su zvali "mrtvački sanduk". Jedan glomazan Pacific Coast isticao se među ostalim motorima. Malo dalje, pokoji novi Peugeot i jedna crvena Honda SH50 s ushitom su se divili ogromnom Goldwinu 1500 koji je bio toliko težak da je bio opremljen hodom unatrag.
Jedan mladić u svijetloj traper jakni, s Invictovim ruksakom na leđima na kojem se isticao natpis "Mrzim Jovanottija", ušao je u garažu. Sergio ga prepozna. Uzme ključeve iz ormarića pričvršćenog na zid i izađe s njim iz garaže. Naročitom spretnošću oslobodi mladićevu Hondu Vision iz gustog niza motora. Zatim mu Sergio ispriča sve što je učinio. Kao dobar mehaničar, navede čitav niz sitnih popravaka, predstavljajući ih neophodnim kako bi ona Honda Vision ponovno bila u voznom stanju. Zapravo su to bile uobičajene kretenarije koje ti mehaničara kažu da su učinili, kako bi opravdali novce koje ti ukradu. Momak se pravio da to ne primjećuje. Ili doista nije primjećivao. S petnaest godina, otići mehaničaru po motor previše je sretan događaj da bi ga upropastio raspravom. Ali da je taj momak znao koliko doista košta promjena kolektora, na njegovom bi se buntovničkom ruksaku sutradan, tik ispod natpisa "Mrzim Jovanottija", nedvojbeno pojavio jedan drugi, možda utemeljeniji natpis ... "Sergio je prava lopovčina".
Momak s ruksakom je platio i sav sretan otišao.
Odmah zatim, ispred garaže se zaustavio jedan stari plavi Boxer kojeg je gurao neki rastreseni mladić s naočalama. Boxer je imao blokirani stražnji kotač. Onaj smušenjak skinuo je naočale i obrisao znojno lice. Da je bio lošije odgojen, okomio bi se na dobrog Gospodina, psujući. Ne ide se tako naokolo s jednim plavim Boxerom. Sergio je primio motor. Odlučan i siguran, podigao je poklopac šasije. Izgledao bi kao kirurg da je nosio rukavice i da mu ruke nisu bile prljave od ulja. Osim toga, jedan dobar kirurg nikad si ne bi odabrao pomoćnika kao što je Mariolino. Smušenjak je bio ispred njega. Zabrinuto je gledao kako taj spori mehaničar secira njegov motor. Kao rođak nekog pacijenta, zabrinut, ali ne zbog ozbiljnosti pacijentove bolesti, nego zbog toga koliko bi mogla koštati operacija.
"Treba zamijeniti varijator i skinuti sve pogonske remene, nije šala."
Ispred garaže se zaustavio Stepov motor. Po zadnjem monotonom brujanju
čulo se koliko toj VF 750 uopće ne treba popravak. Sergio je obrisao ruke krpom.
"Bog, Step, što ima? Neki problem?" Step se nasmiješio. S ljubavlju je udario dlanom o rezervoar svoje Honde.
"Ovaj motor ne poznaje tu riječ. Došli smo po Pollovu starudiju." Pollo je u međuvremenu prišao svom motoru. Starom Kawa 550. Tragičnom "mrtvačkom sanduku". Sergio mu se pridružio. "Sve je sređeno. Morao sam zamijeniti klipove, pojaseve i čitav motor. Ali uzeo sam neke rabljene dijelove." Sergio nabroji i druge, skupe radove. "I zamijenili smo ulje." Pollo ga pogleda. Kod njega nije palilo. Sergio nije ni pokušao. "Ali to ti nećemo računati. To je dar." Godinu dana ranije, Sergio je imao gadnu raspravu. I otad je naučio kako se treba odnositi prema ovoj dvojici. Bilo je proljeće. Step mu je dovezao svoju netom kupljenu Hondu kako bi je servisirao. Uz to mu je rekao da namjesti bočni štitnik koji je vibrirao. Nekoliko dana kasnije, Step se vratio po motor. Bez pogovora je platio račun. Uključujući i zamjenu ulja. Ali kad je iskušao motor, bočni štitnik je i nadalje vibrirao. Tako se Step vratio s Pollom. I to mu predočio. Sergio ga je uvjeravao da je sve namjestio. "Međutim, ako želiš, ponovno ću ga namjestiti, samo što ćeš naravno morati dogovoriti novi popravak i platiti mi ga." Kao da to nije bilo dovoljno, Sergio je počinio ogromnu pogrešku. Prišao je Stepu, lupio ga po leđima i što je bilo najgore, traljavo se pokušao izvući. "Tko zna kako ti voziš ovaj motor. Zbog toga si ponovno rasklimao štitnik."
Stepu se zamračilo pred očima. Njegov je motor uz Polla bio jedino do čega
je uistinu držao. Osim toga, mrzio je one koji su u razgovoru stavljali ruke na njega.
"U krivu si. Veoma je lako rasklimati bočne dijelove motora. Gledaj ..."
Step je otišao na sam kraj reda motora ispred garaže. Silovito je udario nogom o prvi. Jedna Honda 1000, crvena i teška, srušila se na motor do sebe, savršeno održavani Custom 500. I on se srušio, na jedan Suzuki 750 i još dalje, na bijeli i lagani Ciao. Skupi i moderni motori, novi i stari modeli, padali su jedni na druge uz strašnu buku željeza i završavali na tlu, gurnuti onom rušilačkom silom, nalik velikim domino kockama, uz visoku cijenu. Sergio ih je pokušao zaustaviti. Sve je bilo uzalud. I zadnji se Peugeot srušio na tlo, uništavajući si bok. Sergio je bio preneražen. Step mu se nasmiješio. "Jesi li vidio kako je to lako?" Zatim je, prije no što je Sergio uspio išta odgovoriti, nastavio: "Ako mi odmah to ne popraviš, zapalit ću ti garažu." Nakon niti sat vremena, bočni štitnik bio je namješten. Više nikad nije zavibrirao. Step naravno nije ništa platio.
Onaj smušenjak nijemo je stajao u jednom kutu, zabrinuto promatrajući svoj Boxer s otvorenim motorom. Sergio je ušao u radionicu kako bi uzeo ključeve Pollovog Kawe.
"U redu, momče. Ostavi mi ga. Vidjet ćemo što se dade učiniti." Ova zadnja rečenica još je više zabrinuta onog smušenjaka. S pravom je pomislio da je njegov Boxer već u terminalnoj fazi.
"Kad mogu doći po njega?"
"Već sutra." Mladić s naočalama se na ovu vijest malo razvedrio. Nasmiješio se i otišao glupo sretan. Nije mu se učinilo čudnim da će sa svim onim poslovima koje je na njemu potrebno učiniti njegov Boxer biti popravljen tako brzo. Sergio je dao ključeve Pollu. Kawasaki je najednom zarikao. Iz prigušivača je snažno provalio dim. Broj okretaja brzo je rastao. Pollo je dodao gas dva ili tri puta i sretno se smiješio. Step ga je promatrao. Baš je dijete. Kad mu je Sergio podastro račun, Pollo se malo manje sretno smiješio. Ali očekivao ga je. Motor je zapinjao, a promijeniti klipove i sve ostalo jamačno nije bila šala. Usprkos pozajmici ili bolje rečeno iznudi od Paola i Sergiovom popustu, za dlaku je uspio podmiriti račun. Sergio je stavio novce u džep. Naravno da nije izdao fakturu.
"Molim te, Pollo, sad je kao na probnoj vožnji. Polako s njim." Pollo pusti ručicu gasa. "Istina, nisam se toga sjetio. Večeras je utrka, a ja svejedno nemam motor. Sva ova strka nije ničemu poslužila."
Pollo pogleda Stepa. "Ali ti bi mogao ..."
U hipu shvativši na što njegov prijatelj cilja, Step ga je odmah prekinuo.
"Stani. Moj se motor ne dira. Posudit ću ti sve drugo što želiš, ali motor ne.
Jednom možeš biti obični promatrač."
"Da, a što da radim?"
"Navijaj za mene. Večeras ču se utrkivati." Mariolino se nasmiješi. Sergio ga pogleda pomalo zavidno. "Zar ozbiljno idete na Serru? Blago vama, dečki. Ne znate što bih dao da se ponovno mogu utrkivati."
Step upali svoj motor. "Dođi, zašto ne? Dogovorit ćemo se pa čemo otići
zajedno."
"Ne mogu. Prošlo je več deset godina. Druga su vremena. Kad smo več kod
toga, dolazi li još uvijek Siga?"
Pollo kimne. "Kako da ne, još uvijek je tamo." "Pozdravite mi ga. Na meni je dobro zaradio."
"Kako želiš. Ako se predomisliš, znaš gdje češ nas pronači."
Pollo i Step su pozdravili i ubacili u prvu. Lagano su se udaljili uskom ulicom. Pollo je nekoliko puta dodao gas kako bi dobro zagrijao motor. Zatim se, čuvši onaj lijepi dubok i siguran zvuk, nagnuo i dao gas podigavši prednji dio motora. Step ga je pratio, i sam podigao prednji kotač i dodavši gas, nestao s prijateljem u glavnoj ulici. Sergio se vratio u garažu. Pogledao je stare fotografije obješene na zid. Njegov motor, utrke. Mnoge je odvozio. Sjetio se kad se utrkivao na Serri. Kad se
šalio sa Sigom i dečkima. Bio je nepobjediv. Sad su druga vremena, prošle su mnoge godine, prekasno je. Sjetio se što je jednom rekao jedan njegov prijatelj: "Odrasti znači više ne voziti dvjesto na sat." Možda je to istina. Odrastao je. Sad je imao odgovornosti. Obitelj i dijete. Kad čovjek ima dijete, ne može voziti dvjesto na sat na jednom kotaču. Sergio je prišao starom radiju na drvenom ležaju crnom od ulja. Uključio je kasetu. Imali su samo tu. Već su godinama slušali uvijek iste pjesme.
"Možda moj tata i moja mama, tko zna, nisu željeli mene, nego neko drugo dijete."
Sergio pogleda Mariolina. Bio je pognut nad motorom koji je ostao onako izložen nasred garaže. Nije tu riječ samo o stanicama, pomisli Sergio. Mariolino se okrene prema njemu.
"Hej, Se', što je s ovim Boxerom?"
Sergio priđe Mariolinu i pokaže mu ogoljenu mašinu na podu. "Marioli', zar ne vidiš da je taj momak budaletina? Stavio ga je na bicikl i blokirao mu se kotač. Ovom Boxeru nije ni kurac, spusti polugicu varijatora i promijeni mu ulje pa ćeš vidjeti da će juriti kao strijela."
Mariolino se nagnuo nad motor. Trebalo mu je nekoliko minuta prije no što je pronašao polugu. Sergio je samo odmahnuo glavom. Istina je, kad imaš dijete ne juriš dvjesto na sat. Ako je to dijete Mariolino, nikamo više ne ideš. Sergio uzme jaknu i odjene je preko kombinezona. Odluči riskirati i svejedno izaći. "Brzo se vraćam."
Mariolino ga zabrinuto pogleda. "Tata, kamo ideš?"
"Kupiti novog Battistija. Danas je izašao. Vrijeme je da promijenimo kasetu."

17.


Na Trgu Euclide, ispred ulaza u školu Falconieri, zaustavljaju se razni automobili. U njima vozači puni obaveza i lišeni kćerki koje idu u tu školu pritišću svoje trube, izazivajući uobičajeni, grozomorni postmodernistički koncert. Jedna majka za volanom Golfa također im se pridružila. Podigla je ruku pomalo ozlojeđena jer je tog jutra bio red na nju da odveze kćerke u školu, ali ponajviše kako bi poslala na jedno mjesto bijeli Uno koji se prilijepio na nju trubeći. Upalila je motor i pomaknula automobil malo naprijed, uvukavši se u uzak prostor između jednog kontejnera za smeće i prolaza za kola. Bijeli Uno je skrenuo. Prolazeći pokraj Golfa, vozač Una uzvratio je pozdrav. Gospođa, koja je to očekivala, okrenula se na drugu stranu, ne dajući mu to zadovoljstvo. Situacija se nije mnogo popravila. Drugi su nastavili trubiti, grdeći vozila zaustavljena u dvije trake. Neke otmjene gospođe za volanima, totalno hladnokrvne i naizgled nevješte, popravljale su šminku. Druge, već savršene, otvarale su vrećice s namirnicama i trgale komadić kruha nastojeći utažiti glad od nervoze. Poneka zahtjevnija i mušičavija jela je komadić sira. Jedna gospođa koja je pazila na liniju dopustila si je bijedni kreker od integralnih žitarica. Prometnik Dossi, s debelim naočalama i ovješenim obrazima, približio se nepropisno parkiranim automobilima i zamolio ih da se pomaknu. Neka ružna uporna gospođa izložila se opasnosti da završi u njegovom notesu.
Prometnik Dossi bio je pravi gad. Njegov je notes bio puniji od rokovnika pustopašne djevojke koja je nedavno prekinula trajnu vezu. Dossi je samo od ružnih žena tražio da pomaknu svoje automobile. S lijepima je bio galantan i laskav. Netko je čak rekao da je spavao s nekim majkama. Međutim, nitko nije naveo nijedno ime. Ona ružna gospođa na kraju se pomaknula sa svojim Y10. Bez obzira na automobil, Dossiju se nije svidjela. Nastavio je svoj križarski pohod. Zahtijevao je da se pomaknu još dva automobila. Ona Salvijeva pjesma kao da je praktički bila posvećena njemu. Prošao je ispred jednog Renaulta 5 parkiranog u dvostrukom redu. Čudno, ali ništa nije rekao. Dapače, nasmiješio se gospođi koja
je sjedila za volanom. Ona mu je uzvratila na pomalo presrdačan način. Možda oni tračevi ipak nisu bili posve neutemeljeni. Nekoliko mladića u Peugeotima i SH50 zaustavili su se tik ispred stuba. U tom je trenutku stigla i Raffaella. Pronašla je rupicu na drugoj strani ulice, ispred benzinske postaje prije crkve i zavukla se u nju svojim Peugeotom 205 s pet vrata. Palombi je prepozna. Sjetivši se prethodne večeri, odluči kako je bolje udaljiti se. Sustigne skupinu momaka u podnožju stuba. Tema dana, Robertin tulum i padobranci koji su se pojavili na njemu. Jedan je mladić prepričavao svoju inačicu događaja. Sudeći po masnicama na njegovu licu, morala je biti istinita. Ako ništa drugo, bio je na tulumu i dobio batine, ostalo je moglo biti i izmišljeno. Brandelli im se pridruži. "Bog, Chicco, kako si?"
"Dobro", bezočno je slagao. Međutim, njegov mu je prijatelj povjerovao. Chicco je već postao stručnjak u laganju. Tog jutra iskušao je sve vrsti laži kad je njegov otac vidio koliko je BMW uništen. Šteta što njegov otac nije bio naivčina kao njegov prijatelj. Ni najmanje nije povjerovao u priču o krađi. Kad je Chicco zatim odlučio ispričati mu istinitu verziju, njegov se otac stvarno razbjesnio. Zapravo, kad malo bolje razmisliš, čitava ta priča bila je apsurdna. Ti tipovi su apsurdni, pomisli Chicco. Tako mi uništiti automobil. Iako mi otac ne vjeruje, dokazat ću mu da je tako. Pronaći ću te huligane, otkriti njihova imena i prijaviti ih. Eto što ću učiniti! Dobro! Prije ili kasnije ću naletjeti na njih, u to sam siguran.
Chicco se ukočio. Njegove su se želje smjesta ispunile. Ali on više nije djelovao baš sretan zbog toga. Step i Pollo pojavili su se u puno] brzini iz zavoja, pognuti nad svojim motorima jedan uz drugoga. Prestigavši jedan automobil, usporili su. Zatim su se zaustavili na nekoliko metara od Chicca. Prije no što ga je Step prepoznao, Chicco se okrenuo oko svoje osi, sjeo na Vespu, jedino prijevozno sredstvo koje mu je obitelj sad dala na korištenje, i brzo se odvezao. Još jedan momak koji je ranije imao posla s ovom dvojicom odlučio je povesti se za mudrom Chiccovom odlukom. Palombi je pogledao Stepa i nasmiješio mu se. U osnovi su večer ranije zajedno prisustvovali jednoj prilično neugodnoj situaciji. Step ga nije ni primijetio. Zapalio je jednu od onih cigareta koje su ukrali Martinelliju i obratio se Pollu.
"Jesi li siguran da je ovdje?"
"Kako da ne. Pročitao sam u njezinom rokovniku. Jučer navečer smo se dogovorili da ćemo zajedno otići na ručak."
"Jebo te ludog, pa nemaš ni prebite pare. A želiš ispasti darežljiv!"
"Što hoćeš? Pa donio sam ti doručak. Zato šuti!" "Da, zbog dva bijedna sendviča."
"Bijedna, je li? Svaki dan dva sendviča, na kraju mjeseca se skupi lijepi iznos.
Međutim, ništa ti ne brini, ona me je pozvala, njezin sam gost, ne plaćam ja."
"Koji frajer, našao si bogatašicu koja časti. Kakva je?" "Zgodna. Čini mi se i simpatična. Iako je možda malo čudna."
"Hoćeš-nećeš mora biti malo čudna kad je odlučila otići s tobom na ručak i još te uz to počastiti. Ili je čudna, ili je gabor!" Step prasne u smijeh. Pollo odluči odustati od te teme i zapali cigaretu, ali se zatim predomisli. Smislio je što će mu reći.
"Začepi, ti si zaljubljen u Maddu." Step se uozbilji.
"Jesi li lud? Zaljubljen? Trošim je i to je sve. I uzgred rečeno, simpatična je, nije davež i možeš reći sve, osim da je gabor!"
Pollo zašuti. To doista nije mogao reći.
Zazvoni zvono za svršetak zadnjeg sata nastave. S vrha stuba izleti nekoliko djevojaka. Sve su više-manje bile u uniformi. Plavuše, brinete, crvenokose. Silazile su u skokovima, trkom, vukući se ili u skupinama. Brbljale. Neke sretne zbog dobre ocjene na usmenom. Neke ljutite zbog loših ocjena na satu. Neke su s nadom pogledavale netom osvojenog momka onoga koji im je dodijavao u nadi u moguće pomirenje. Druge, manje zgodne, provjeravale su je li među njima onaj zgodni. Onaj koji se sviđao svima njima, rugobama. Onaj koji će sigurno prohodati s nekom curom iz nekog drugog razreda. Neke djevojke koje su u školu došle svojim skuterima zapalile su cigaretu. Druge su zavidno promatrale prijateljice. Na kraju je jedna hrabra povukla dim, ali nije se usudila više od toga. Odmah zatim, plaho se ogledala oko sebe. Provjerila je da baš u tom času ne nailazi njezina majka, koja kasni kao i obično. Daniela brzo siđe niz zadnje stube i potrči u susret Palombiju. Raffaella ugleda kćerku i potrubi. Prepoznavši taj zvuk, Daniela se zaustavi i potraži majku. Kad ju je opazila, Raffaella joj je pokazala rukom da smjesta uđe u automobil. Daniela je kimnula glavom. Zatim je prišla Palombiju i pozdravila ga brzim poljupcem u obraz. "Bog, mama mi je tu, moram ići. Čujemo se danas poslijepodne telefonom?"
"Može. Kako ti je obraz?"
Daniela se nasmiješi i protrlja obraz na mjestu gdje ju je Raffaella večer ranije ošamarila. "Bolje, mnogo bolje! Sad idem, ne želim reprizu." Daniela se nasmiješi i pogleda nadesno i nalijevo prije no što prijeđe cestu. Ugleda Polla i Stepa na nekoliko metara od sebe. Zaprepasti se. Tko zna po koga su došli. Susretne poglede Giovanne i Stefanije koje su još uvijek bile na stubama. Daniela kimne glavom nadesno pokazujući ih prijateljicama. Giovanna i Stefania pogledaju u tom smjeru. Kad Giovanna ugleda Stepa, ugrize se za donju usnicu kao da želi reći "kako je zgodan!" Daniela se nasmiješi. Imala je pravo. Zgodan je za deset plus. Tad je ponovni zvuk automobilske trube uvjeri da je bolje da se pokrene. Ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog njezina obraza.
Iz škole su izašle i djevojke iz drugih razreda. Na kraju i one iz završnih razreda.
Babi i Pallina pojavile su se na stubama. Pollo lupne Stepa. "Evo je, ona tamo." Step pogleda prema školskim vratima. Ugleda nekoliko starijih djevojaka koje su silazile stubama. Među njima prepozna Babi. Okrene se prema Pollu. "Koja od njih?" Pollo pokaže na Pallinu.
"Ona raspuštene crne kose, ona sitna." Step ponovno pogleda prema djevojkama. Morala je biti cura pokraj Babi.
Nije znao zašto, ali bilo mu je drago što ta čudna djevojka koja vodi Polla na ručak, i uz to časti, nije Babi.
"Zgodna je, znam onu pokraj nje." "Ozbiljno, kako to?"
"Sinoć sam je istuširao."
Pollo zablenuto pogleda Stepa. "Koji ti je kurac, što to laprdaš?" "Kunem ti se. Pitaj je."
"Misliš da ću je pitati? Što, da odem onamo i kažem joj: oprosti, jesi li se ti jučer tuširala sa Stepom? Daj prestani!"
"Onda ću je ja pitati."
Pollo siđe s motora i baci cigaretu na pločnik. Pallina je savjetovala Babi na koji je način najbolje Raffaelli predočiti obavijest u školskom rokovniku. Tad je ugledala Polla.
"O, ne!"
Babi se okrenula prema njoj. "Što je?"
"Evo onog koji mi je jučer zdipio tjedni džeparac."
"Koji je?"
"Onaj tamo dolje." Palina pokaže na Polla. Babi pogleda u tom pravcu. Pollo
je stajao, a pokraj njega, sjedeći na motoru, bio je Step.
"O, ne!"
Pallina zabrinuto pogleda prijateljicu. "Što je? Zar je i tebi ukrao novce?" "Ne, ali njegov prijatelj, onaj pokraj njega, odvukao me je pod tuš!"
Pallina kimne glavom kao da je posve normalno da im neki tipovi kradu iz
torbica ili ih odvlače ispod tuševa.
"Shvatila sam, nisi mi to rekla!"
"Nadala sam se da ću zaboraviti. Idemo."
Spustile su se niz zadnje stube. Pollo krene ususret Pallini.
Babi ih ostavi njihovim objašnjenjima i brzo se zaputi prema Stepu. "Što ti radiš ovdje? Može li se znati zašto si došao?"
Step se nasmiješi. "Hej, smiri se. Kao prvo, ovo je javno mjesto, a kao drugo,
dopratio sam Polla koji ide na ručak s onom tamo curom." Pokaže na Pallinu. Babi ga ozlojeđeno pogleda.
"Slučajno je `ona tamo' moja najbolja prijateljica, a Pollo pak kradljivac, budući da joj je ukrao novac."
Step joj odgovori: "Slučajno je Pollo moj najbolji prijatelj i nije kradljivac. Ona ga je pozvala na ručak i između ostaloga, ona će platiti. Hej, zašto si tako ljuta? Što je, pjeniš se zato što ja tebe ne vodim na ručak? Pa odvest ću te ako želiš
... Dovoljno je da ti platiš ...!"
Babi ga bijesno pogleda. "Slušaj ..." Step je prekine.
"Ovako ćemo: ti sutra ponesi novce, rezervira] nam stol na nekom lijepom mjestu i ja možda dođem po tebe ... Može?"
"Možeš zamisliti kako bih ja pošla s tobom!" "Pa, jučer si pošla i bogami si me stiskala." "Kretenu."
"Penji se, odvest ću te."
"Idiote."
"Je li moguće da znaš samo proste riječi? Tako dobra djevojka u uniformi kao što si ti, koja dolazi ovamo u Falconieri sva pristojna, zar je moguće da se tako ponaša! Nije dobro, ne!"
"Seronjo."
Pollo im je prišao na vrijeme da čuje ovaj zadnji kompliment. "Vidim da postajete prijatelji. Što ćete, idete s nama na ručak?"
Babi preneraženo pogleda prijateljicu. "Pallina, ne mogu vjerovati! Zar ideš
na ručak s ovom lopovčinom?"
"Pa, barem ću vratiti nešto novca, on časti."
Step pogleda Polla. "Baš si bez srama ...! Meni si rekao da ona časti."
Pollo se nasmiješi prijatelju. "Zapravo je to istina. Znaš da ja nikad ne lažem. Jučer sam joj maznuo lovu i s njom ću platiti. Dakle, na određeni način, ona časti. Onda, što ćete, idete s nama ili ne?"
Step bezobrazno pogleda Babi. "Žao mi je, ali moram na ručak kod oca. Nemoj biti razočarana. Onda, hoćemo li sutra?" Babi se nastojala suzdržati. "Nikad!"
Pallina je sjela na motor iza Polla. Babi ju je ogorčeno pogledala, osjećala se izdanom. Pallina ju je pokušala smiriti. "Vidimo se kasnije, dobro, svratit ću do tebe!"
Babi krene ne bi li otišla. Step je zaustavi. "Hej, čekaj, jer inače ću ispasti lažljivac. Molim te, reci mu. Je li istina da smo se sinoć zajedno tuširali?"
Babi se oslobodi njegovog stiska. "Goni se na jedno mjesto!"Step se nasmiješi Pollu. "To je njezin način da kaže da!"
Pollo odmahne glavom i odveze se s Pallinom. Step ostane promatrati Babi koja je prelazila cestu. Odlučno je hodala. Jedan je automobil zakočio da je ne pregazi. Vozač je legao na trubu. I ne okrenuvši se, Babi je ušla u automobil.
"Bog, mama."
Babi poljubi Raffaellu.
"Je li u školi dobro prošlo?"
"Super", slaže Babi. Dvojka iz latinskog i obavijest u rokovniku nije baš ono
što bi se nazvalo super. "Pallina ne ide s nama?"
"Ne, sama će se vratiti." Babi pomisli na Pallinu koja je otišla na ručak s onim tipom, Pollom. Apsurdno. Raffaella nestrpljivo potrubi. "Što sad radi Giovanna? Daniela, rekla sam ti da joj kažeš."
"Evo je, stiže."
Giovanna, plavuša pomalo mrtvačkog izgleda, polako je prešla preko ceste i ušla u automobil. "Ispričavam se, gospođo."
Raffaella joj nije odgovorila. Ubacila je u prvu i naglo krenula. Silovitost tog odlaska bila je dovoljno rječita. Daniela pogleda kroz prozor. Njezina prijateljica Giulia stajala je ispred škole i razgovarala s Palombijem. Daniela se rasrdila.
"Nije moguće! Svaki put kad mi se netko svidi, Giulia mora razgovarati s njim i praviti se luda. Pogledaj kako je blesava. Čini se da to radi namjerno. Prije je mrzila Palombija, a sad razgovara s njim."
Giulia opazi Peugeot u prolazu. Pozdravi Danielu i rukom joj pokaže da će se čuti poslijepodne. Daniela ju je samo s mržnjom promatrala i ništa nije odgovorila. Zatim se okrenula prema sestri.
"Babi, zar je Step došao po tebe?" "Nije."
"Kako nije, vidjela sam da razgovarate."
"Slučajno je prolazio ovuda."
"Pih, mogla si se vratiti s njim. Evo ga!"
Upravo u tom trenutku, Step je punom brzinom prošao svojim motorom pokraj Peugeota. Raffaella se prepala i naglo skrenula. Uzalud. Step je ne bi bio okrznuo. Uvijek je na milimetar izračunao udaljenost.
Njegova Honda 750 nagnula se dva ili tri puta za dlaku izbjegavajući ostala vozila. Tad je Step, s tamnim Balloraminim naočalama na očima, lagano okrenuo glavu i nasmiješio se. Bio je siguran da ga Babi gleda. I doista, nije pogriješio. Step je ubrzao i ne zaustavljajući se na crvenom svjetlu na semaforu velikom brzinom ušao u Ulicu Biacci. Automobil koji mu je dolazio s desna s pravom je potrubio.
Dossi nije imao vremena pročitati registarsku tablicu. Motor je nestao pretječući ostala vozila. Raffaella se zaustavila na semaforu i okrenula prema Babi. "Ako se samo usudiš popeti na motor iza onog tipa, ne znam što ću ti učiniti. Pravi je kreten. Jesi li vidjela kako vozi? Slušaj Babi, ne šalim se, ne želim da se voziš s njim."
Možda je njezina majka imala pravo. Step vozi kao luđak. Međutim, sinoć dok se vozila iza njega, kroz noć, zatvorenih očiju, u tišini, nije se bojala. Dapače, svidjela joj se ta vožnja. Babi otvori vrećicu s namirnicama i otrgne komadić mekane bijele pizze. Čovjek se ne može uvijek kontrolirati. Zatim, u naletu totalnog kršenja pravila, odluči da je sad pravi trenutak. "Mama, danas sam dobila ukor u rokovniku."

18.


Step si natoči pivo i uključi televizor. Prebaci na trinaesti program. Na Videmusic prikazivali su video spotove Aerosmitha: Love in an elevator. Stevena Tylera u dizalu dočekao je jedan superseksi komad. Tyler s facom deset puta boljom od Micka Jaggera zna cijeniti dobrog komada. Step pomisli na svog oca za stolom sučelice njemu. Tko zna cijeni li i on. Otac uzme daljinski sa stola i isključi televizor. Njegov otac je kao Paolo, ne zna cijeniti lijepe stvari.
"Nismo se vidjeli tri tjedna, a ti gledaš televiziju. Nećemo razgovarati?" Step otpije malo piva. "U redu, razgovarajmo. O čemu želiš razgovarati?" "Htio bih znati što si odlučio učiniti ..."
"Ne znam."
"Što znači to ne znam?" "Znači da još uvijek ne znam."
Kućna pomoćnica je ušla s predjelom. Odložila je tjesteninu nasred stola. Step je promatrao ugašeni televizor. Tko zna je li Steven Tyler već napravio svoj premet u zraku na kraju spota. Četrdeset godina, a još uvijek je takav. U izvanredno] kondiciji. Sila prirode. On će s četrdeset biti još i bolji. Pogleda svog oca. Ni špagete ne može staviti na tanjur bez poteškoća. Step je zamislio kako otac prije nekoliko godina radi premet u zraku. Nemoguće. Prije će Paolo povaliti svoju tajnicu. Otac mu doda tjesteninu. Bila je začinjena ribanim kruhom i inćunima.
Upravo onakva kakvu je volio i kakvu mu je uvijek pripremala majka. Nije imala posebno ime. Bili su to špageti s naribanim kruhom i točka. Iako je u njima bilo inćuna. Step se posluži. Sjetio se kako je jeo za tim istim stolom, u toj istoj kući, s Paolom i majkom. Obično se na stol u malom porculanskom tanjuriću donosilo još začina. Paolo i njihov otac nisu ga voljeli, sve bi dopalo njega. Majka bi mu žličicom stavila malo začina na tjesteninu. Na kraju bi mu se nasmiješila, okrenula tanjurić i sav istresla u njegov tanjur. Bila je to njegova najdraža tjestenina. Tko zna je li je njegov otac namjerno dao pripremiti. Odluči ne govoriti
o tome. Tog dana nije bilo tanjurića. Nije više bilo ni mnogih drugih stvari. Otac
pristojno obriše usta ubrusom.
"Vidiš, dao sam skuhati tjesteninu koju voliš. Kako je ispala?"
"Dobro. Hvala, tata. Ispala je odlično."
Zapravo, nije bila loša.
"Jedino je možda mogla biti malo začinjenija. Mogu dobiti još jedno pivo?"
Otac pozove kućnu pomoćnicu. Pričeka da Step otpije prije no što nastavi
razgovor.
"Ne želim biti dosadan, ali zašto se ne upišeš na fakultet?"
"Ne znam. Razmišljam o tome. Morao bih odlučiti na koji."
"Mogao bi studirati pravo ili ekonomiju kao tvoj brat. Kad diplomiraš,
mogao bih ti pomoći pronaći zaposlenje."
Step se zamislio odjeven kao njegov brat, u njegovom uredu, sa svim onim spisima. S njegovom tajnicom. Ova mu se zadnja pomisao načas svidjela. Zatim je malo bolje razmislio. U osnovi je uvijek može pozvati da izađu i nastaviti ne raditi baš ništa.
"Ne znam. Ne osjećam se spremnim."
"Zašto to kažeš? U školi ti je dobro išlo. Ne bi trebao imati problema.
Maturirao si s četrdeset dva hoda, nije bilo loše."
Step otpije još malo piva. Bilo bi i bolje da nije bilo svih onih sranja. Nakon
te priče više nije ni otvorio knjigu. Više nije učio.
"Tata, nije u tome problem. Već sam ti rekao, ne znam. Možda nakon ovog
ljeta, ali sad jednostavno ne mogu misliti o tome."
"A što možeš? Lunjati naokolo i izvoditi gluposti. Stalno si na ulici i uvijek se
kasno vraćaš. Paolo mi je rekao."
"Što ti je Paolo mogao reći kad on nema pojma!"
"Ne, ali ja znam. Možda bi bilo bolje da si odslužio godinu dana u vojsci, barem bi se malo sredio."
"Da, samo mi je vojska nedostajala."
"Pa, ako sam te uspio osloboditi optužbi kako bi visio na ulici i nadalje se mlatio, tad bi bilo bolje da si otišao."
"Tko ti kaže da se mlatim naokolo ... Tata, baš imaš fiks ideje!"
"Ne, nego se bojim. Sjećaš se što je odvjetnik rekao nakon suđenja? Vaš sin mora paziti. Od ovog trenutka, svaka nova prijava, sve što se dogodi, automatski će utjecati na odluku suca."
"Naravno da se sjećam, ponovio si mi to najmanje dvadeset puta. Usput, jesi
li ikad kasnije vidio tog odvjetnika?"
"Vidio sam ga prošli tjedan. Platio sam mu zadnji dio honorara."
Rekao je to značajnim tonom kao da želi naglasiti da je taj honorar jamačno bio visok. U tome je bio posve isti kao Paolo. I jedan i drugi stalno su brojali novce. Step odluči ne obazirati se na to.
"Nosi li još uvijek onu groznu kravatu?" "Ne, uspio je staviti jednu još ružniju."
Otac se nasmiješi. Mudrije je biti simpatičan. Sa Stepom stroga ruka nikad
nije bila od koristi.
"Ma daj, to mi se čini nemogućim. Sa svim novcima koje smo mu dali." Step
se ispravi. "Oprosti, tata, koje si mu ti dao. mogao si je kupiti neku lijepu kravatu." "Ako je do toga, mogao si je obnoviti kompletnu garderobu ..."
Kućna pomoćnica odnijela je tanjure i vratila se s glavnim jelom. Krvavim biftekom. Srećom, to jelo nije bilo povezano ni s jednim sjećanjem. Step pogleda oca. Sjedio je pognut nad tanjurom i rezao meso. Mirno. Davno, onog strašnog dana, uzrujano je koračao po ovoj istoj sobi.
"Kako, zašto da! Zato što mi se htjelo? Pa ti si stvarno zvijer, živina, netko tko ne razmišlja. Ja za sina imam nasilnika. luđaka, kriminalca. Upropastio si tog momka. Budi toga svjestan. Mogao si ga ubiti. Ili ni toga nisi svjestan?"
Step je sjedio pognute glave, bez riječi. Umiješao se odvjetnik: "Gospodine Mancini, što se dogodilo, dogodilo se. Nema koristi grditi momka. Vjerujem da je imao svoje razloge, iako c njima ne govori."
"U redu, odvjetniče. Recite mi što moramo učiniti."
"Kako bismo pripremiti obranu, kako bismo mogli odgovoriti na suđenju,
moramo ih otkriti."
Step podigne glavu. Što to ovaj govori? Što zna? Odvjetnik s razumijevanjem
pogleda Stepa. Zatim mu priđe.
"Stefano. Nešto je moralo biti. Neka prošla razmirica. Neka svađa. Neka rečenica koju je taj momak rekao, nešto što te je natjeralo ... Ukratko, nešto što je raspirilo tvoj bijes."
Step pogleda odvjetnika. Imao je groznu kravatu sa sivim rombovima na pozadini od lamea. Zatim se okrene prema majci. Sjedila je u naslonjaču u kutu salona. Izgledala je otmjeno kao i uvijek. Mirno je pušila cigaretu. Step je ponovno poniknuo pogledom. Odvjetnik ga je pogledao. Načas je nijemo razmišljao.
Zatim se okrenuo prema Stepovoj majci i diplomatski joj se nasmiješio. "Gospođo, jeste li znali je li vaš sin imao kakvog posla s tim mladićem? Jesu li ikad imali ikakvu razmiricu?"
"Ne, odvjetniče. Ne vjerujem. Nisam znala ni da se poznaju."
"Gospođo, Stefano će ići na sud. Protiv njega je podnesena prijava. Izaći će pred suca, dobit će presudu. S obzirom na tjelesne ozljede koje je onaj mladić naveo, bit će strogi. Ako mi nemamo ništa čime ćemo im odgovoriti ... neki dokaz, bilo što, makar i najmanji razlog, vašem se sinu crno piše. Da crnje ne može."
Step je sjedio pognute glave. Gledao je svoja koljena. Svoje traperice. Zatim je zatvorio oči. Blagi Bože, mama, zašto ne kažeš? Zašto mi ne pomogneš? Toliko te volim. Molim te, nemoj me napustiti. Na majčine riječi, Stepu se srce stisnulo.
"Žao mi je, odvjetniče. Nemam vam što reći. Ništa ne znam. Da nešto znam, da mogu pomoči svom sinu, zar mislite da to ne bih učinila? A sad me ispričajte, moram otići." Stepova majka je ustala. Odvjetnik ju je gledao dokje izlazila iz sobe. Zatim se posljednji put obratio Stepu.
"Stefano, jesi li siguran da nemaš ništa reći?"
Step nije ni odgovorio na to pitanje. I ne pogledavši odvjetnika, ustao je i prišao prozoru. Pogledao je van. Onaj zadnji kat, nasuprot njegovom. Pomislio je na majku. I u tom trenutku ju je mrzio, jednako kao što ju nekoć silno volio. Zatim je zatvorio oči. Jedna mu je suza kliznula niz obraz. Nije je uspio zaustaviti i patio je kao nikad dotad, zbog svoje majke, zbog onoga što tog dana nije učinila, zbog onoga što jest učinila.
"Step, drži, hoćeš li kavu?" Step prestane gledati kroz prozor i okrene se. Njegov je otac stajao pred njim sa šalicom u ruci. "Hvala, tata." Brzo je popio kavu. "Sad doista moram ići. Čujemo se sljedeći tjedan."
"U redu. Hoćeš li razmisliti o fakultetu?"
Na ulaznim vratima, Step je odjenuo jaknu. "Razmislit ću." "Nazovi ponekad majku. Rekla je da se davno niste čuli." "Tata, nemam vremena."
"Pa ne treba ti za to puno vremena, običan telefonski poziv."
"U redu, nazvat ću je." Step žurno izađe. Ostavši sam u salonu, otac priđe prozoru i pogleda van. Na zadnjem katu u potkrovlju, u stanu nasuprot njihovom, prozori su bili zatvoreni. Giovanni Ambrosini je preselio, naglo, baš kao što je promijenio njihov život. Kako se mogao zakačiti s njegovim sinom?
Step je u dizalu zapalio zadnju Martinellijevu cigaretu. Pogledao se u zrcalo. Prošlo je. Ti su ga ručkovi uništavali. Stigao je u prizemlje. Kad su se čelična vrata otvorila, Step, koji je bio zadubljen u vlastite misli, naglo se trgnuo.
Gospođa Mentarini, stanarka u zgradi, loše počešljane kose i kukastog nosa, našla se ispred njega, čekajući dizalo. "Bog, Stefano, kako si? Dugo te nisam vidjela."
Hvala Bogu, pomisli Step. Štetno je često sretati jedno takvo čudovište. Zatim se sjetio Stevena Tylera i onog super komada koji ulazi u njegovo dizalo. Njega je međutim dopala gospođa Mentarini. Kakva svjetska nepravda. Udaljio se bez pozdrava. U dvorištu je bacio cigaretu. Brzo se zatrčao i udarivši nogama o tlo napravio premet. Tu nema usporedbe. Premet radi mnogo bolje od Tylera. Osim toga, Tyler ima četrdeset godina, a on samo devetnaest. Tko zna čime će se baviti za dvadeset godina. Jedno je bilo sigurno: neće biti komercijalist.

19.


Pallina u Adidasovoj trenirci podstavljenoj nekom plavkastom bojom jednakom kao elastična vrpca kojom je stisnula kosu, trčala je gotovo odskakujući na svojim svijetlim Reebokicama. Onda, nećeš me pitati kako je prošlo?"
Babi u sivoj trenirci tipa Raj može čekati, s ružičastom vrpcom oko glave,
pogleda prijateljicu.
"Kako je prošlo?"
"Ne, ako me tako pitaš, neću ti ispričati." "Onda mi nemoj ispričati."
Nastavile su trčati u tišini, uvijek istim tempom. Pallina je odlučila odoljeti, iako je umirala od želje da prijateljici sve ispriča. Ispred vodoskoka, blizu križa, jedna je starica bacala komadiće mesa. Skupina mačaka lutalica dotrčala je iz obližnjeg grmlja i odmah se okupila oko njih. Starica je sva sretna vjerovala da su je prepoznale. A mačke su se, zapravo, bacile na meso. Otimale su se izgladnjele, ne hajeći za svoje rođake, a još manje za onoga tko im je dao jesti. U hipu je sve nestalo. Nekoliko mačaka mijaučući se približilo starici. Gospođa se nasmiješila. Pomislila je da joj zahvaljuju. Zapravo su se samo pitale zašto je donijela tako malo mesa.
Babi i Pallina protrče pokraj nje. Pallina više nije mogla izdržati i najednom
se okrenula prema prijateljici.
"U redu, budući da ti je toliko stalo, ispričat ću ti. Zabavila sam se do ludila.
Ne znaš gdje me je odveo." "Ne, ne znam."
Pallina pogleda prijateljicu pomalo ozlojeđeno.
"Daj, nemoj biti tako nabusita!"
"Ne dijelim određene simpatije i točka."
"Hej, pa izašla sam s njim samo jednom, što onda?" "Može biti što god želiš, samo da je zadnji put."
Pallina je kratko šutjela. Pretekao ih je neki mladić u besprijekornoj trenirci i obje pogledao. Zatim, iako je bio mrtav umoran, pogledao je na kronometar u ruci i kako bi se napravio važan, ubrzao i nestao niz neku uličicu.
"Dakle, odveo me je na ručak na jedno super mjesto. Nalazi se blizu Cola di Rienzo, mislim da je u Ulici Crescenzio, jednoj od onih sporednih ulica. Zove se Piramida."
Babi nije pokazala naročito zanimanje. Pallina je nastavila pričati malo
zadihanije.
"To je mjesto super zabavno. Na svakom stolu je telefon."
"Dosad mi se baš ne čini naročito zabavnim."
"Oh, kakav si ti davež! Ti telefoni imaju brojeve od 0 do 20, zamisli." "Kako ti to znaš?"
"Piše na jelovniku."
"Ah, pa ondje se i jede! Mislila sam da te je odveo u Telecom!"
"Slušaj, ako želiš da ti ispričam, zatvori tu svoju gubicu kisele usidjelice." "Molim?" Babi je pogleda hineći čuđenje. "Ti mene nazivaš usidjelicom? Pa
ja sam cura kojoj se u čitavoj školi najviše upucavaju! Jesi li vidjela kako me je gledao onaj koji je maloprije protrčao? Što misliš, da su mu oči ispale zbog tebe?"
"Sigurno!"
"Ako je zamijetio da smo dvije, to je već velika stvar."
"Ovdje je velika stvar samo moj znoj i nimalo mi ne pristaje. Zar ne bismo mogle sjesti na onu klupicu i normalno razgovarati?"
"O tome nema govora. Ja trčim. Moram izgubiti najmanje dvije kile. Ako želiš trčati sa mnom, dobro, ako ne, stavit ću slušalice u uši. Između ostalog, u Sonyju imam najnoviju kasetu U2."
"Sonyju? Otkad ga imaš?"
"Od jučer!"
Babi podigne felpu pokazujući žuti Sonyjev walkman, pričvršćen oko struka. Pallina nije mogla vjerovati svojim očima. "Ideš! Pa to je Acquasport! Ima i radio. Gdje si ga nabavila? U Italiji ih nema."
"Donijela mi ga je teta koja se jučer vratila iz Bangkoka."
"Fenomenalno."
"Kao što vidiš, mislila sam na tebe." Babi pokaže Pallini dva para slušalica.
"Da si stvarno mislila na mene, rekla bi joj da donese dva."
"Uvijek govoriš gluposti! Ja sam je zamolila dva. Ali moja teta je potrošila novce i kupila samo jedan. Što te briga? Ovaj ima dva para slušalica, a nas dvije uvijek trčimo zajedno."
Pallina se nasmiješi prijateljici. "Imaš pravo." Babi je ozbiljno pogleda.
"Znam! Onda, hoćeš li mi završiti tu priču o telefonu koji se jede, ili ne?"
Babi i Pallina se pogledaju i prasnu u smijeh. U susret im naiđu dva momka. Vidjevši ih tako vesele, pozdrave ih puni nade. Ali njihova hrabrost nije bila nagrađena. Pallina nastavi priču. "Dakle, svaki telefon odgovara jednom broju, ali nitko ne zna kojem. Izabereš neki broj od 0 do 20 i odgovori ti neki drugi stol, za koji ne znaš koji je. Na primjer, nazoveš 18 i javi ti se netko tko je možda u drugoj prostoriji. Možeš razgovarati s tom osobom, pričati dogodovštine, opisati se izmišljajući da si ljepša nego što jesi ili, u mom slučaju, ružnija. Jasno, ne?"
Babi pogleda prijateljicu i podigne obrvu. Pallina se napravi da to nije primijetila. "Ako si sama ili s prijateljicama, možeš se dogovoriti za izlazak, praviti glupa. Shvaćaš? Fora, zar ne?"
Babi se nasmiješi. "Da, zvuči veoma zabavno. Baš zgodno." Pallina promijeni
izraz lica.
"Ne kad te nazove neki bezobraznik ..." "Zašto, što se dogodilo?"
"Pa, u jednom stanovitom trenutku dobili smo tjesteninu. Mi smo oboje naručili penne u ljutom umaku. Nemaš pojma kako su bile ljute, peckale su. I uz to su bile kipuće. Puhala sam da ih ohladim i u međuvremenu brbljala s Pollom. Onda je zazvonio telefon. Pollo je krenuo odgovoriti, ali sam ja bila brža od njega, uhvatila slušalicu i rekla: `Ovdje tajnica doktora Polla.' Uvijek sam jako duhovita." Pallina izvije lice u grimasu. Babi se nasmiješi. Priča ju je počela zanimati.
"Onda? Nastavi!"
"Ukratko, nemaš pojma što mi je rekla seljačina s druge strane linije."
"Što ti je rekao?"
Pallina se osvrne oko sebe, zabrinuta da bi je netko mogao čuti, i zatim i dalje trčeći pokraj Babi kaže: "Rekao mi je. Tajnica si doktora Polla. Zabit ću ti ga do grla."
"Zgodno, baš uljudno."
"Da, pravi seronja. Spustila sam mu slušalicu i sigurno sam pocrvenjela u licu. Tad me je Pollo upitao što su mi rekli na telefon, ali mu ja nisam odgovorila. Gnjavio me je. Sramila sam se. Znaš što je onda učinio? Uhvatio me je za ruku i proveo lokalom. Mislio je da će onaj seronja kad me vidi nekako reagirati ..."
"Da, dobro, ali otkud je on mogao znati da si ti djevojka koja se javila na telefon?"
"Znao je, itekako je znao ..." "Kako je znao?"
"Zato što sam bila jedina cura u restoranu."Babi odmahne glavom. "Krasno mjesto za ručak. Jedina djevojka među tim gladnim vukovima koji telefoniraju poput manijaka kako bi te počastili prostotama. Baš zabavno!"
"Kakve to ima veze? I ti si rekla da je zabavno. Samo što bi onamo trebalo ići
u društvu, s još nekoliko ljudi i prije svega s drugim curama." "To svakako. Što se zatim dogodilo?"
"Dogodilo se da je onaj, kad me vidio, prasnuo u smijeh. Pollo ga je dograbio, gurnuo mu lice u tanjur i zalio ga pivom po glavi!"
"Tako mu i treba, tako će naučiti da neke stvari ne smije govoriti!"
"Da, iako baš nije shvatio lekciju." "Zašto?"
"Kad je Pollo otišao platiti našu ljutu tjesteninu, koju između ostaloga nismo
mogli ni pojesti ..."
"Niste? Tad ne shvaćam zašto ste se toliko naljutiti." "Ha, ha, baš si duhovita! Ukratko, dok je on plaćao ..." "Tvojim novcima ..."
"Približio mi se jedan niski tip i rekao mi: Oh, što je, zar odlaziš? Nisi se valjda uvrijedila? Samo sam se šalio, daj ... On je bio ona seljačina. Shvaćaš, onaj jadnik od maloprije nije bio ništa kriv. Samo se nasmijao u pogrešnom trenutku."
"Jesi li to rekla Pollu?"
"Molim? Pa da premlati i onog drugog?"
"Ne, nego da je pogriješio! Njih dvojica se ponašaju kao dva suca. Kažnjavaju, tuku, ureduju, a uz to čine pogreške. Tragično je da si se ti izgleda svejedno zabavila."
Babi je sad bila uistinu ozbiljna. Pallina je to zamijetila. Nekoliko trenutaka trčale su bez ijedne riječi, hvatajući dah. Zatim je Pallina ponovno progovorila. Ovaj je put i ona bila ozbiljna.
"Ne znam jesam li se zabavila. Znam samo da sam zamijetila jedan novi osjećaj, koji nikad ranije nisam iskusila. Osjećala sam se mirna i sigurna. Da, Pollo je otišao do onog tipa, izbubao pogrešnu osobu, ali obranio me je, shvaćaš. Zaštitio me je."
"Ma nemoj? To je veoma lijepo. Ali reci mi jednu stvar ... Tko će te zaštititi
od njega?"
"Kako si dosadna ... Pa ti me štitiš, zar ne?"
Dvije su djevojke nastavite trčati u tišini, istim korakom, istim ritmom, gotovo skakućući. Stigavši u podnožje blage nizbrdice, skrenule su udesno. Ispred paviljona, brojni fotografi i skupina znatiželjnika čekali su da netko izađe. Babi i Pallina prošle su ne zaustavljajući se. Taj je paviljon općina donirala za zbrinjavanje
oboljelih od AIDS-a. Tog je dana bilo svečano otvorenje. "Evo je, evo je!" Fotografi su se počeli naguravati. Znatiželjnici su se natiskali oko ulaza. Jedna nekoć prelijepa američka diva izašla je trepćući svojim čuvenim ljubičastim očima. Blicevi fotografa mahnito su škljocali. Diva je, kao po scenariju, pokazala svoj predivan osmijeh. Mogla si je to dopustiti. Već neko vrijeme nije pila i njezine tegobe u ledima naizgled su prestale. I nadalje trčeći, Babi se okrenula kako bi je još jednom pogledala. Sjetila se onog filma, priče o one četiri sestre. Koliko joj se svidio.
Pallina je mnogo slabije pamtila fizionomije od nje ili možda nije gledala taj film. "Tko je ona tamo?"
"Kako misliš tko je? Zar je doista nisi prepoznala? Ne sjećaš je se u Malim
ženama? Glumila je Emy."
Pallina odmahne glavom. "Ne, nisam gledala taj film."
"Nisi ga gledala? Nemaš pojma kako je dobar. Sigurno zbog toga živiš kako živiš i činiš gluposti. Nedostaju ti one osnovne etape u životu jedne djevojke od sedamnaest godina. Kao da kažeš da nisi gledala Vrijeme jabuka ..."
"Zapravo ga i nisam gledala."
Babi se zaprepašteno okrene prema Pallini. "Nisi ga gledala?"
Pallina se nasmije. "Naravno da sam ga gledala ... Međutim, ja radije živim
stvari nego maštam o njima u filmovima!"
"Naravno, i zato što mislim da film o curi koja izlazi s Pollom nikad nisu niti
će ga ikad snimiti! Tko bi ga gledao?"
"Ja i ti! Išla bi sa mnom, ne bi li?"
"Ne dolazi u obzir. Njega i njegove prijatelje ne želim vidjeti. Apsolutno."
"U tom slučaju, čini mi se da se ni ti i ja nećemo viđati." "Zašto?"
"Zato što sam profurala s njim."
Babi se naglo zaustavi. "Ne, ne možeš mi to napraviti!" Pallina nastavi trčati.
Ne okrećući se, pokaže prijateljici da krene za njom.
"Hajde, idemo, trči, nemoj biti takva. Znam da si sretna.
Možda negdje duboko, duboko u sebi, ali sretna si."
Babi ponovno potrči. Malo produži korak i sustigne Pallinu.
"Pallina, molim te, reci mi da se šališ."
Pallina odmahne glavom. "Nema pomoći, i strašno mi se sviđa." "Kako ti se može strašno sviđati?"
"Ne znam, sviđa mi se i točka."
"Ali, ukrao ti je novce."
"Vratio mi ih je, platio mi je ručak."
"Ma što to govoriš, pa to je kao da si ti platila!"
"Još bolje, tako sam prohodala s njim zato što sam htjela, a ne zato što sam
morala. Obično kad izađeš s nekim dečkom i on te počasti pizzom i svime ostalime, kasnije misliš da si gotovo obavezna poljubiti ga. Ovako je, pak, bio slobodan odabir!"
Babi je neko vrijeme šutjela, a zatim se nečega sjetila.
"Jesi li to rekla Demi?" "Naravno da mu nisam rekla!" "Moraš mu reći!"
"Moraš, moraš. Reći ću mu kad me bude volja ..."
"Ne, reci mu odmah. Bit će gadno ako sazna od nekog drugog. Zaljubljen je
u tebe."
"Stvarno si zapela za tu priču. To uopće nije istina."
"Itekako je istina i ti to dobro znaš. Dakle, kad se vratiš kući, nazovi ga i reci mu."
"Ako mi se bude dalo, nazvat ću ga, ako ne, neću."
"Znaš što, baš sam sretna da je moja teta donijela samo jedan Sony, jer ti ga ne zaslužuješ." Babi potrči brže. Pallina stisne zube i odluči ne popustiti. "Budem li željela, Polio će mi darovati Sony."
"Sigurno, ukrast će moj."
Pallina prasne u smijeh. Babi je još neko vrijeme glumila ljutnju. Pallina je lagano gurne. "Daj, nemojmo se svađati. Znam da si mi prijateljica. Danas si se čak žrtvovala kako bi nie spasila na usmenom. Kako je tvoja majka podnijela obavijest u informativki?"
"Bolje nego što sam ja podnijela ovu o Pollu." "Smatraš je jako tragičnom?" "Dramatičnom."
"Slušaj, ti njega ne poznaješ dobro. Prepun je problema.
Nema novca, otac je grozan prema njemu. Ali veoma je simpatičan, prema
meni je baš drag, ozbiljno."
"I nije ti važno što i prema drugima nije takav?" "Možda se popravi."
Babi pomisli da je sve uzalud. Kad bi si Pallina zabila nešto u glavu, nije bilo
pomoći. "U redu, dosta. Vidjet ćemo što će biti."
"Takvu te volim." Pallina se nasmiješi. "Obećajem ti da ću nazvati Demu kad se vratim kući."
Eto, barem je nešto postigla.
Stigle su do trga s napravama za tjelovježbu. Djeca su se spuštala niz tobogane vrišteći od zadovoljstva. Zabrinute majke slijedile su ih iz blizine, spremne priteći im u pomoć u tim skokovima kamikaza. Jedan zgodan visoki
mladić plave kose i jedna nešto niža djevojka pokušavali su vježbati na prečama. Trčeći, Babi i Pollina prošle su blizu njih. Ugledavši ih, mladić je prestao vježbati.
"Babi!"
Babi se zaustavila. Bio je to Marco. Prošlo je više od osam mjeseci kako se nisu vidjeli. I Pallina se zaustavila. Babi je pocrvenjela. Bilo joj je neugodno. Ali njezino srce nekim čudom nije zakucalo brže kao inače. Marco je poljubi u obraz. "Kako si?" Babi se pribrala.
"Dobro, a ti?"
"Odlično. Da te upoznam s Giorgiom." Marco joj pokaže na djevojku. Babi joj pruži ruku i čudno, ali nije odmah zaboravila njezino ime kao što se događa kad ti nekoga predstave. I Pallina ju je pozdravila, ali se veoma dobro vidjelo da je željela izbjeći taj susret. Marco je pričao. Kao i inače. Sve što je već čula. Zvao sam te. Nikad se ne javljaš. Vidio sam neku tvoju prijateljicu prijatelja. Čime se baviš? Da, naravno, imaš maturu. Molim te, osvjetlaj si obraz. Pokušaj simpatičnosti. Babi ga gotovo nije ni slušala. Sjetila se svih trenutaka provedenih s njim, ljubavi koju je prema njemu osjećala, razočaranja, suza. Kakva patnja. I to zbog jednog ovakvog tipa. Promotrila ga je malo bolje. Udebljao se. Kosa mu je bila masna. Kao da se prorijedila. I kakav mrtav pogled. Lišen života. Kako joj se mogao onoliko sviđati? Pogleda djevojku u njegovu društvu. Nije zavrijeđivala ni da je uzme u razmatranje. Strašna ravnodušnost. Pozdravili su se. Nakon što su razgovarali pet minuta i jedno drugome ništa rekli. Onaj magični most koji ih je nekoć spajao bio je uništen. Babi ponovno potrči. Upita se gdje su sakrili sve ono što je bilo. Kako to da to više ne mogu pronaći? A bilo je tako veliko. Stavi slušalice u uši. U2 prašili su svoj najnoviji hit. Babi pojača glasnoću. Pogleda Pallinu. Pallina joj se nasmiješi s ljubavlju. Njezin čuperak plesao je na vjetru. Doda joj slušalice. Zavrijedila je. U osnovi, mada to nije znala, Pallina je bila ta koja ju je spasila.

20.


Godinu dana ranije.
"Babi. Babi." Daniela je kucala na vrata kupaonice izvikujući sestrino ime. Ali Babi je nije čula. Bila je ispod tuša i kao da to nije bilo dovoljno, iz radija u kupaonici treštao je disk U2 objavljen prethodne godine. Na kraju je Babi nešto čula. Kao neko snažno lupanje koje nije bilo u ritmu s bubnjarom. Zatvorila je vodu i zatim, dok je s nje kapalo, ispružila ruku i utišala radio.
"Što je?"
Daniela je uzdahnula s druge strane vrata. "Napokon, kucam ti već sat
vremena. Pallina te zove."
"Reci joj da sam ispod tuša, nazvat ću je za pet minuta."
"Rekla je da je jako hitno."
Babi nestrpljivo frkne nosom. "U redu! Dani, doneseš mi telefon?"
"Već jesam." Babi otvori vrata. Daniela je stajala s telefonom s antenom u ruci. Pružila joj ga je. Babi se nasmiješi sestri. Daniela je ozlojeđeno pogleda. "Nemoj dugo. Čekam da me nazove Giulia."
Babi zatvori vrata. Obriše desno uho prije no što ga prisloni uz telefon. "Što je tako hitno?"
"Ništa, željela sam te pozdraviti. Što radiš?"
"Tuširala sam se. Ne znam kako, ali uvijek me nazoveš kad sam pod vodom."
"Zar nećeš izaći s Marcom?"
"Ne, večeras uči kod nekog prijatelja. Za dva dana ima ispit.
Biologija."
Pallina je šutjela. Odlučila je ništa ne reći. "Super, onda mogu doći po tebe
za deset minuta."
Babi uzme mali ručnik i protrlja kosu. "Ne mogu."
"Daj, hajde, idemo na pizzu." "A ako me Marco nazove?"
"Neka mu Dani kaže da te nazove kasnije. Brzo ćemo se vratiti!"
Babi je pokušala odgovoriti. Ali sve njezine izlike, umor, nenapisana zadaća i nevjerojatna želja da ostane kod kuće u kućnom ogrtaču i pidžami ispred televizora bili su uzalud. Malo kasnije, sjedila je na Vespi iza Palline koja je neustrašivo vozila kroz prometnu gužvu u devet navečer.
Babina je kosa još bila vlažna; odjenula je zelenu felpu s natpisom Kalifornija i djelovala je grozno raspoložena.
"Zbog tebe ću stradati." "Ali večeras je baš toplo!"
"Govorila sam o tvojoj vožnji."
Pallina je usporila i skrenula na most Milvio.
Babi se približila Pallininom obranu kako bi je ova čula.
"Kojim to putem ideš?" "Zašto?"
"Zar ne idemo u Baffetto?" "Ne."
"Zar se nešto dogodilo?"
"Svako toliko treba nešto promijeniti. Babi, postala si predvidljiva. Uvijek u Baffeto, uvijek osmica iz latinskog, uvijek sve jednako! Usput, s kim si sad?"
"Kako misliš s kim sam? S Marcom, nisam li?"
Babi preneraženo pogleda Pallinu. Nije znala zašto, ali bila je sigurna da se
njoj Marco ne sviđa. Pallina se malo uozbilji.
Babi, i u tome si previše dosadna. I to bi morala promijeniti." "Šališ se? Pa ludo sam zaljubljena u njega!"
"Nemoj pretjerivati ..."
"Ne, Pallina, ozbiljno. Strašno mi je važan!"
"Kako ti može biti tako važan kad ste zajedno tek pet mjeseci?"
"Znam, međutim zaljubljena sam do bola, možda zato što mi je to prva
ozbiljna veza."
Pallina je bijesno ubrzala. Baš, njezina prva ozbiljna veza i to baš s onim beskičmenjakom, pomisli Pallina. Zatim ubaci u treću i uđe na Trg Mazzini. Smanji u drugu i skrene udesno. Babi joj stisne bokove dok su punom brzinom uletavale u treću poprečnu ulicu, u kojoj se nalazila picerija Nuova Fiorentina. Vlasnikov sin Fabio bio je na vratima. Kad ju je ugledao, pozdravio ju je i krenuo im ususret. Objema im je bio dobar prijatelj. Zapravo je bio slab na Babi, iako je to uvijek skrivao. Fabio ih je smjestio za jedan od stolova na desnoj strani, odmah do ulaza, blizu blagajne. Odande se mogao vidjeti čitav lokal. Konobar im je odmah donio jelovnike. Ali Pallina je već znala što će naručiti.
"Ovdje rade fenomenalnu štrucu. Sa svime: sirom s jajima, mozzarellom i
komadićima pršuta. Da se obeznaniš."
Babi je provjerila na jelovniku imaju li išta manje pogubno za njezinu dijetu.
Ali Pallina je bila uvjerljiva.
"Dakle, dvije štruce i dva srednja svijetla piva."
Babi zabrinuto pogleda prijateljicu. "Zar i pivo? Odlučila si da se raspuknem
od klope."
"Važna stvar! Pa jednom možeš. Večeras moramo proslaviti!"
"Što?"
"Pa, prošla je hrpa vremena otkad smo zadnji put izašle same."
Babi je pomislila da je to istina. U zadnje vrijeme, ono malo što je izlazila, uvijek je izlazila s Marcom. Godilo joj je biti tu u ovom trenutku, s prijateljicom. Pogleda Pallinu. Pallina je preturala po džepovima svoje jakne. Na kraju je izvukla češljić za kosu sa štrasom i malenim srcima od tvrdog, šarenog kamena. Pallina pogne glavu i s nje se sruši slap kose. Obuhvati je rukom i savije u stranu. Zatim podigne glavu i zabaci je. Uzme češljić i pričvrsti kosu. Njezino se lijepo okruglo lice pojavi u svoj svojoj jasnoći. Babi joj se nasmiješi.
"Predivan ti je taj češljić. Super ti stoji."
"Sviđa ti se? Kupila sam ga na Trgu Carli kod Bruscolija."
"Hoćeš li imati išta protiv da ga i ja kupim? Možda malo drugačiji. Imala sam jedan sličan, ali sam ga izgubila."
"Šališ se, pa naviknuta sam da me kopiraju. Ja sam cura koja određuje trendove. Znaš da mi već kad idem u trgovine daju besplatnu robu? Dovoljno je da je odjenem. Odlučila sam da ću odsad nadalje tražiti i postotak!"
Nasmijale su se. U tom trenutku, stigle su pive. Babi ih pogleda. Bile su ogromne.
"Zar je ovo srednje pivo? Kakvo je onda veliko?"
Pallina privuče svoju kriglu. "Daj ne zanovijetaj." Snažno udari kriglom o Babinu. Malo tekućine pjenušavo se razlije po stolnjaku.
"Za našu slobodu."
Babi je ispravi: "Privremenu ..."
Pallina joj se lagano nasmiješi kao da želi reći: dopuštam. Zatim su obje otpile. Babi je prva popustila. Stigavši do četvrtine krigle, više nije mogla. Pallina je još malo nastavila i strusila više od pola piva. "Ahhh." Pallina lupi kriglom o stol. "Ovo nam je baš trebalo."
I obriše usta žestoko ih otirući o ubrus. Svako toliko, zabavljala se glumeći grubijanku. Babi otvori paketić grisina. Izvadi jedan malo prepečen i zagrize ga. Zatim se osvrne po lokalu. Skupine mladih zabavljeno su čavrljale jedući trokute
pizze s rajčicom. Fine djevojke tvrdoglavo su jele vilicom čak i masline iz Ascolija. Jedna gospođa je griješila. Zanemarujući liječničke zabrane, s užitkom je gutala zabranjeno miješano meso. Ispred nje, njezin suprug, poslušniji, ograničio se na tanjur povrća prepečenog na tavi. Za jednim stolom malo dalje, jedan je mladi par zabavljeno razgovarao čekajući da ih posluže. Ona je bila lijepa djevojka, tamne, ne preduge kose. On joj je ljubazno natočio piće. Bio je okrenut leđima. Babi nije znala zašto, ali učinilo joj se da ga poznaje. Pokraj njih je prošao konobar. Mladić ga je zaustavio. Upitao ga je što je s njihovim pizzama. Babi mu ugleda lice. Bio je to Marco. Onaj grisin razmrvio joj se u rukama, dok se još nešto mrvilo u njoj. Sjećanja, osjećaji, predivni trenuci, prošaptane nježnosti, svi oni počeli su se vrtjeti u vrtlogu tlapnje. Babi problijedi. Pallina to primijeti.
"Što je?"
Babi ne uspije odgovoriti. Pokaže joj prema dnu blagovaonice. Pallina se okrene. Konobar se udaljavao od jednog stola. Za stolom je sjedio Marco. Pallina ga opazi. Smješkao se djevojci koja mu je sjedila sučelice. Pomilovao ju je po ruci uvjeren u dolazak pizze i prije svega u nastavak večeri. Pallina se ponovno okrene prema Babi.
"Koji kurvin sin. I nije to puka fraza. Muškarci su doista svi jednaki! Ima ispit iz biologije, je li? Onaj tamo se priprema za anatomiju!" Babi nijemo pogne glavu. Jedna djetinjasta suza klizne joj niz obraz. Načas se neodlučno zadrži na bradi i zatim, potaknuta bolom, strmoglavi se u prazninu.
Pallina sa žaljenjem pogleda prijateljicu. "Oprosti, nisam namjerno."
Izvuče iz džepa hlača šarenu maramu i doda prijateljici. "Uzmi, možda nije baš najprimjerenija za ovu situaciju, i možda je previše vesela, ali bolja je nego ništa."
Babi prasne u neki neobičan smijeh koji je pomalo zvučao kao plač. Zatim si obriše suze i ispuše nos. Njezine blistave, lagano crvene oči ponovno su pogledale prijateljicu. Babi se ponovno nasmije. Zapravo je zvučalo kao da je štucnula. Pallina je pomiluje po bradi, sa sobom odnoseći jednu neodlučnu suzu.
"Daj, nemoj tako, onaj idiot to ne zaslužuje. Kad će opet pronaći takvu kao što si ti? On je taj koji bi trebao plakati. Nema pojma što je izgubio. Zauvijek će morati izlaziti s curama kao što je ona tamo."
Pallina se ponovno okrene prema Marcovom stolu. I Babi učini jednako. Ponovno je stisne u želucu. Potraga za blagom. Šetnje u Villi Glori, poljupci u suton, gledanje u oči i izjave ljubavi. Nježne slike nestale su pod naletom vjetra tuge. Pallina se nijemo okrene prema prijateljici. Babi joj se pokuša nasmiješiti.
"Pa ne čini mi se baš jako ružna."
Pallina odmahne glavom. Babi je nevjerojatna, čak i u toj situaciji nije mogla ne biti iskrena. Babi uzme svoje pivo i otpije dugi gutljaj. Zatim Jupi kriglom o stol i
žestoko obriše usta ubrusom, baš onako kako je to ranije učinila Pallina.
"Bože, kako ga mrzim."
Pallina joj se nasmiješi. "To curo! Takvu te volim. Moramo ga kazniti!" Pallina gurne prijateljičinu kriglu i obje iskape svoje čaše dugim, nevičnim gutljajem. Pomalo zbunjena, nenaviknuta na piće i sve ostalo, odlučno se nasmiješi prijateljici. "Imaš pravo, moram ga natjerati da plati! Imam ideju. Idemo do Fabija!"
Marco se zadovoljno smijao točeći djevojci hladan Galestro. Znao je zabaviti
ženu barem onoliko koliko nije znao odabrati vino.
Te večeri je Nuova Fiorentina mogla biti ponosna. Nikad nije imala tako zgodnog konobara. Ili bolje rečeno, konobaricu. Babi je prolazila između stolova s pizzama u ruci. Nije imala dvojbi. Ona s mozzarellom i bez inćuna bila je za Marca. Koliko je puta čula da je naručuje. Koliko joj je puta pak s ljubavlju dao da proba komadić, stavljajući joj ga u usta.
Još jedno stezanje oko srca. Odluči ne misliti o tome. Okrene se. Fabio i Pallina bili su blizu blagajne. Nasmiješili su joj se, potičući je izdaleka. Babi se ohrabrila. Bila je omamljena. Pivo je bilo jako i pomoglo joj da stigne do Marcovog stola.
"Ova je za vas."
Odloži bijelu pogaču s pršutom i malo ulja ispred djevojke koja je pogleda pomalo začuđeno.
"A ova za tebe, gade!" Marco nije imao vremena iznenaditi se. Mozzarella bez inćuna stresla mu se na glavu sa svom rajčicom, dok mu je vruće tijesto postalo neugodan, užareni šešir. Fabio i Pallina su zapljeskali, a za njima i svi ostali u restoranu. Pripita, Babi se naklonila zahvaljujući. Zatim se udaljila držeći Pallinu pod ruku, uz zabavljene komentare prisutnih i zapanjen pogled one neupućene djevojke.
Vozile su se bez ijedne riječi. Babi se čvrsto privinula uz Pallinu. Ali ne od straha. Na cesti je bilo mnogo manje prometa. Glave naslonjene na prijateljičina leđa otvorenih je očiju promatrala kako ispred nje prolaze stabla, daleka crvena i bijela svjetla automobila. Jedan narančasti autobus prošao je tik pokraj nje. Zatvorila je oči. Obuzela ju je jeza, ali brzo je prošla. Bilo joj je hladno i vruće i osjećala se usamljeno. U tišini su stigle i do njezine kuće. Babi je sišla s Vespe.
"Hvala ti, Pallina."
"Na čemu? Ništa nisam učinila."
Babi joj se nasmiješi. "Pivo je bilo odlično. Sutra te u školi častim užinom.
Moramo proslaviti."
"Što?"
"Potpunu slobodu." Pallina je zagrli. Babi zatvori oči. Ote joj se jecaj, otrgne se od prijateljice i pobjegne. Pallina je gledala kako trkom grabi stubama i nestaje iza ulaznih vrata. Zatim je upalila Vespu i odvezla se u noć. Kasnije, dok se razodijevala, Babi je iz džepa traperica izvadila novce. Kad je gurnula ruku u džep da provjeri nije li još nešto ostalo u njemu, začudila se. Među silnim suzama pojavio se osmijeh. U džepu je bio onaj Pallinin češljić sa štrasom i srcima. Stavila joj ga je unutra dok su bile zagrljene.
Mali dar da je obodri, da joj izmami smiješak. Uspjela je. Pallina je doista prava prijateljica. A onaj jadnik Marco, naprotiv, stvarno nije imao sreće. Babi se nasmiješi oblačeći pidžamu. Pomisli da u toj tragediji postoji nešto zabavno. Da smo kao i obično otišle u Baffetto, nikad ga ne bismo uhvatile. Babi opere zube. Čudno, baš smo večeras odlučile otići u Nova Fiorentinu. Babi se zavuče ispod plahti. Da, Marco baš nije imao sreće i nadam se da je neće imati do kraja života.
Pallina skrene udesno. Odluči svratiti pozdraviti svog prijatelja Demu.
Preko puta joj prijeđe mačka. Nije ni provjerila je li crna nije. Pallina nije vjerovala u zlu sreću. Tisuću puta joj je bila draža pizza u Baffettu nego štruca u Nuova Fiorentini. Ne bi je zamijenila ni za što na svijetu. Ali te večeri, kad ju je Fabio nazvao i rekao joj da je kod njega Babin dečko s drugom curom, nije nimalo dvojila. Bila je to prilika koju je već dugo čekala. O Marcu je znala mnoge priče. Nisu mogle biti samo glasine. Ali da ih je ispričala Babi, bila je sigurna da Babi ne bi povjerovala. Ili možda bi. I tad bi uništila prijateljstvo. Bolje je okriviti sudbinu. Pallina pozvoni Demi. On joj odgovori snenim glasom.
"Halo, tko je?" "Pallina. Obavljeno je." "Jeste li ga uhvatile?"
"Na djelu! Kao miša sa sirom u ustima ili bolje kao gada s pizzom na glavi!" "Zašto, što se dogodilo?"
"Ako siđeš, ispričat ću ti." "Kako je Babi to podnijela?" "Jako loše ..."
"Pričekaj, obući ću se i silazim."
Pallina zagladi kosu. Samo načas zažali zbog svog češljića. Jadna Babi, ali bolje je ovako. Možda će malo patiti. Ali bolje sad nego kasnije. Kad bi bila još zaljubljenija. Brzo će ponovno biti vesela. A osmijeh prijateljice mnogo je vredniji od jednog češljića, mnogo vredniji od pizze margherita. Čak i ako je iz Baffetta.

21.


Ispod zatvorenog tuša, Babi je raščešljala kosu punu regeneratora. Zadržala se na dugim, zapetljanim, hirovitim vrhovima i jednim dugim potezom oslobodila mokru četku. Zatim je desnom rukom prešla preko niza malih, oblih vrhova zubaca četke nalik malo debljim pribadačama zabijenim u malu ružičastu gurnu. Mekana, savila se pod njezinim dodirom puštajući već oslobođenu kosu. Male azurne pribadače ispravile su se čiste i ponosne na obavljen posao, spremne za novu buduću bitku. Družina poražene kose, vlažna i slijepljena, tamnija, pala je s četke. Novi mlaz vode uhvati je u letu, udalji je kovitlajući je u kristalnom vrtlogu, plešući i klizeći niz nježne nabore bijelog porculana. Okrzne ružičastu nogu njihove stare gospodarice i završi svoj put ondje, u onom tužnom odvodu, maloj čeličnoj rupi. Još jednom pokuša odoljeti, ali novi mlaz vode pobijedi čak i taj krajnji otpor i tako nestane, zauvijek zaboravljen.
Iz postaje 103.10 obližnjeg radija čuli su se najnoviji američki hitovi. Sacrifice Eltona Johna popeo se na treće mjesto. Babi zabaci glavu, uljuljkana tom sporom melodijom, a zatim zakorači tik ispod tuša. Vodopad laganog tuša odnese regenerator, klizne joj niz lice, pomiluje ga, njegove nježne izbočine. Njezinim tijelom prođe toplina dok joj je prozračni sapun plesao po koži nošen vodom, a mjehurići pjene nestajali niz njezine bokove.
Netko zakuca na vrata.
"Babi ... Trebaju te na telefon."
Bila je to Daniela. Babi prođe rukom kroz kosu, brzo je odmičući s lica. I
zadnji tragovi regeneratora nestanu.
"Evo me odmah." Brzo se omota ručnikom i priđe vratima. Daniela joj pruži bežični telefon.
"Požuri jer čekam da me nazove Andrea." Babi se ponovno zatvori u
kupaonicu i sjedne na meki poklopac zahodske školjke.
Pallinin je glas bio kreštav.
"Jesi li bila ispod tuša?"
"Naravno, u protivnom me ti ne bi nazvala! Što je tako hitno?"
"Prije deset sekundi nazvao me je Pollo. Rekao je da mu je bilo jako lijepo sa mnom. Ispričao se zbog onoga što se dogodilo u restoranu i želi me vidjeti. Pozvao me večeras na utrke."
Babi obriše kosu, promatrajući se u zamagljeno zrcalo. "Kakve utrke?" "Večeras svi idu motorima na Olimpicu i utrkivat će se. Brzina, na samo
jednom kotaču, u paru. Sjećaš se, Francesca nam je pričala da je bila. Rekla je da je super. Ona je čak bila kamilica ...!"
"Kamilica?"
"Da, one koje se voze straga zovu kamilicom jer imaju dvostruki pojas kamilice kojim su vezane uz onoga tko vozi. Pravilo je da im moraju biti okrenute leđima, inače ne vrijedi."
"Okrenute leđima ... inače ne vrijedi? Pallina, što ti je, jesi li poblesavila?
Umalo mi je žao što sam se žrtvovala za tebe ..." "Kako si se žrtvovala?"
"Kako misliš kako? Pa ona obavijest roditeljima i sve ostalo! – "Velika stvar, sad stalno spominješ tu obavijest!"
"U međuvremenu sam u kazni i nema izlazaka do ponedjeljka."
"U redu, ali ja te zapravo uopće ne zovem da ideš sa mnom. Samo sam
željela savjet. Što kažeš, da idem?"
"Ići gledati one koji se utrkuju još je maloumnije nego utrkivati se motorom.
Ali ti učini kako želiš."
"Oh, možda si u pravu. Usput rečeno, rekla sam Demi da hodam s Pollom.
Jesi li zadovoljna?"
"Ja? Što se to mene tiče? Dema je tvoj prijatelj. Samo sam ti rekla da bi ga,
prema mom mišljenju, pogodilo da to sazna od nekog drugog."
"Da, shvatila sam. Ovako ga nije nimalo pogodilo. Dapače. djelovao mi je
sretan. Vidiš da si pogriješila. Nije istina da je zaljubljen u mene."
Babi se približi zrcalu. S ručnikom za lice obriše malo pare sa stakla. Pojavi se njezin odraz s telefonom u ruci i ojađenim izrazom. Pallina ponekad doista zna biti naporna.
"No, bolje je tako, nije li?"
"Znaš što ću ti reći, Babi? Uvjerila si me. Ne idem na utrke."
"Bravo! Čuj, čujemo se kasnije. Nazovi me kasnije, ionako ću biti kod kuće."
Babi izađe iz kupaonice. Prođe pokraj Daniele i vrati joj telefon. Daniela nije rekla ni riječ, ali izgledala je ozlojeđeno, kao da želi reći da je sestra predugo razgovarala. Babi ode u svoju sobu i krene sušiti kosu. Daniela uđe s telefonom.
"Dema je. Nepotrebno je reći da vrijedi isto kao ranije."
Babi ugasi sušilo za kosu i primi slušalicu. "Bog, Dema, kako si?"
"Grozno."
Babi ga sasluša bez riječi. Gotovo se činilo da je ona pjesma Marca Masinija napisana za njega. Bio je očajan. Dapače, možda je u tom trenutku skladao i novu stvar. Bio je shrvan. Dema joj je postavio tisuću pitanja.
"Kako je moguće, nakon što sam toliko mnogo vremena proveo s njom, da je prohodala s tim tipom? Tko je on uopće?"
"Zove se Polio, drugo ne znam."
"Pollo? Kakvo je to ime! Što se nada naći u njemu? Pa on je nasilnik, jedan od onih huligana koji su neku večer došli na Robertin tulum! Krasni ljudi, a Pallina se zaljubila u njega!"
"Ma, zaljubila ... Sviđa joj se."
"Ne, ne, zaljubila se. Sama mi je rekla!"
"Znaš što sve Pallina kaže, zar ne? Poznaješ je bolje od mene. Večeras je na primjer željela ići gledati utrke na Olimipici ... Pet sekundi kasnije, predomislila se. Vidiš kakva je? Možda će ubrzo shvatiti da je pogriješila i vratiti se na staro. Daj, Dema, vidjet ćeš da će biti tako."
Dema nije odgovorio. Povjerovao je njezinim riječima ili je barem želio vjerovati. Siroče, pomisli Babi. Sva sreća da nije zaljubljen! Dema progovori, naizgled smireniji.
"Da, možda si u pravu. Možda će biti baš tako."
"Vidjet ćeš da hoće, Dema, to je samo pitanje vremena."
"Da, nadajmo se samo da joj neće dugo trebati." Pokušao je biti duhovit.
"Babi, molim te, Pallini ne spominji ovaj razgovor." "Ne brini i drži se, dobro?"
"Da, hvala." Prekinuli su razgovor.
Ušla je Daniela. "Ideš, Pallina je profurala s Pollom, ludilo! A Dema je naravno shrvan!"
"Baš, jadničak, zaljubljen je u nju čitav život." "Nije imao šanse! On je klasični prijatelj žena."
Nakon tog surovog zaključka, Daniela se udaljila s telefonom, ali još nije
izašla iz sobe, kad je ponovno zazvonio.
"Halo. Da, sad ću ti je dati. Babi, molim te, nemoj klafrati sat vremena."
"Tko je?" "Pallina."
"Pokušat ću." Babi prihvati slušalicu.
"Jesi li prekinula s Pollom?" "Ne!"
"Šteta ..."
"S kim si razgovarala kad je stalno bilo zauzeto?" "S Demom, shrvan je."
"Ne!"
"Da, grozno ga je pogodilo! Siroče, rekao mi je da ti ne kažem. Molim te,
pravi se da ništa ne znaš, može?"
"Možda mu nisam trebala reći da furam s Pollom."
"Što to govoriš, prije ili kasnije bi saznao i samo bi bilo gore."
"Mogla sam to odgoditi do zadnjega časa."
"Kakvog zadnjega časa? Mogla si ne prohodati s Pollom i točka."
"Tu tipku ne dirajmo. Naprotiv, odlučila sam da je u životu mnogo zabavnije
biti malouman ..."
"I onda?"
"I onda, idem na utrke."
Babi odmahne glavom. Kosa joj se već sama sušila.
"U redu, zabavi se."
"Pollo me nazvao i uskoro će doći po mene. Što kažeš, prema tvom mišljenju, bih li trebala otići onamo da se zabavim ili da glumim onu koja gleda utrke i pomalo se dosađuje? Onu koja ništa ne osjeća, naviknutu na uzbuđenja?"
To je bilo previše. Babi je prasnula.
"Slušaj Pallina. Idi na utrke, vozi se motorom, prkosi, hodaj sa svim huliganima ovoga svijeta, ali molirn te, ne glumi kulericu!"
Pallina prasne u smijeh. "Imaš pravo. Slušaj, moraš mi učiniti još jednu, zadnju uslugu. Budući da nisam znala kad utrke završavaju, majci sam rekla da ću spavati kod tebe."
"A ako tvoja majka nazove?"
"Možeš misliti kako će nazvati. Ta me nikad ne traži ... Radije mi ostavi kjučeve ispod otirača pred vratima. Na uobičajenom mjestu."
"U redu."
"Nemoj zaboraviti, dobro? Siroti Dema! Što misliš, bih li trebala nešto
učiniti?"
"Pallina, čini mi se da si danas več dovoljno učinila."
Babi prekine vezu. Daniela joj gotovo istog časa istrgne slušalicu iz ruku. "Sva sreća da sam te zamolila da ne pričaš predugo."
"Što sam mogla? Pa čula si kakva se zbrka dogodila. Molim te, nemoj nikome reči za Polla i Pallinu."
"Kome bih rekla?"
Telefon je ponovno zazvonio. Zvala je Giulia. "Može li se znati tko je upao u slušalicu?"
"Bog, Giuli. Oprosti, moja sestra je razgovarala."
Daniela ode u svoju sobu. Uspjela je zatvoriti vrata, ali nakon toga više nije mogla izdržati.
"Giulia, ne znaš novost. Pallina je profurala s Pollom!" "Ideš!"
"Je! Dema je shrvan, ali molim te, nemoj nikome reči!"
Giulia je ohrabri: "Ne brini." Zatim sasluša ostatak priče, več razmišljajući što će kasnije reći Giovanna i Stefania.

22.


Babi je izašla iz svoje sobe. Bila je odjevena u prošivenu. ružičastu kućnu haljinu i ispod nje svijetloplavo pidžamu, s dvije tople papuče na nogama. Nakon tuširanja se malo oporavila od napornog trčanja, ali nije bila nimalo vesela. Te joj večeri dijeta nije dopuštala ništa osim jedne bijedne zelene jabuke. Prošla je hodnikom. Upravo u tom trenutku, začula je okretanje ključa u bravi ulaznih vrata. Njezin otac. "Tata!" Babi mu potrči u susret.
"Babi."
Otac je bio bijesan. Babi se zaustavila.
"Što se dogodilo? Nemoj mi reći da nisam dobro parkirala Vespu, da nisi mogao ući u garažu?"
"Što me briga za Vespu! Danas su me posjetili Accadovi." Na te je riječi Babi problijedjela. Kako se toga prije nije sjetila? Trebala je svojima ispričati sve što se dogodilo.
Raffaella, koja je upravo oprala dvije zelene jabuke za večeru, došla je u
salon.
"Što su Accadovi htjeli od tebe? Što se dogodilo? Kakve veze ima Babi s
time?"
Claudio pogleda kćerku.
"Ne znam, reci joj ti, Babi, kakve ti veze imaš s time?" "Ja? Ja s time nemam nikakve veze!"
Daniela se pojavila na vratima.
"Istina, ona s tim nema nikakve veze!" Raffaella se okrene prema Danieli. "Ti šuti, nitko te nije ništa pitao."
Claudio se okrene prema Babi i uhvati je za ruku. "Možda nisi ti kriva, ali onaj koji je bio s tobom i te kako ima veze! Accado je otišao u bolnicu. Septum nosa mu je slomljen na dva mjesta. Liječnik je rekao da mu je nedostajalo pola centimetra da mu kost probuši mozak."
Babi nije odgovorila. Claudio ju je promatrao. Njegova je kćerka bila posve
potresena. Pustio joj je ruku.
"Možda nisi shvatila, Babi, ali još pola centimetra i Accado bi umro."
Babi proguta slinu. Prošla ju je glad. Sad ne bi mogla pojesti ni jabuku. Raffaella zabrinuto pogleda kćerku i vidjevši je onako potresenu, obrati joj se mirnim i blagim tonom.
"Babi, možeš li mi, molim te, ispričati što se točno dogodilo?"
Babi podigne svoje nebesko plave oči. Bile su bistre i preplašene. Kao da prvi put vidi tu noć. Započela je s jednim "ništa, mama" i nastavila sve ispričavši. O tulumu, o padobrancima, o Chiccu koji je pozvao policiju, o dečkima koji su se pravili da su pobjegli, a zapravo su ih čekali ispred kuće. O tome kako su ih slijedili i uništili BMW. O Chiccu koji se zaustavio, momku s plavim motorom koji ga je prebio, Accadu koji se umiješao pa je onaj momak i njega premlatio.
"Kako to, Accado te je ostavio s tim huliganom? S tim nasilnikom? Nije te odveo sa sobom?"
Raffaella je bila posve zbunjena. Babi nije znala što bi odgovorila.
"Možda je pomislio da mi je on prijatelj, ne znam. Znam samo da su se
nakon tučnjave svi razbježali i ja ostala sama s njim."
Claudio odmahne glavom.
"Jasno je da je Accado pobjegao. Izlagao se opasnosti da umre od krvarenja s onim slomljenim nosom. Kako god bilo, taj mali je gotov. Filippo ga je prijavio. Danas su došli k meni u ured da mi ispričaju čitavu priču, da budem upućen. Rekli su da će nastaviti zakonskim putem. Žele znati ime i prezime tog momka. Kako se zove?"
"Step ..."
Claudio zbunjeno pogleda Babi. "Kako Step?"
"Step. Tako se zove. Ili sam ja barem uvijek čula da ga tako zovu."
"Zar je Amerikanac?"
Daniela se umiješa: "Ma kakav Amerikanac, tata! To mu je nadimak."
Claudio pogleda svoje dvije kćerke. "Taj mali mora imati i neko ime." Babi mu se nasmiješi.
"Sigurno ga ima, ali ga ja ne znam." Claudio ponovno izgubi strpljenje.
"Kako ću reći Accadovima da se moja kćerka vozika naokolo s nekim kome
ne zna ni ime?"
"Nisam se vozikala s njim. Bila sam s Chiccom ... Već sam ti rekla."
Umiješa se Raffaella.
"Da, ali kasnije si se vratila kući na motoru iza njega."
"Mama, ali ako su Chicco i Accadovi pobjegli, kako da se vratim? Bila sam na cesti, bila je noć, što da radim, da se sama vratim kući? Probala sam. Ali nakon nekog vremena se zaustavio neki siledžija u Golfu i počeo mi dodijavati i tad sam pristala da me Step doveze."
Claudio nije vjerovao svojim očima. "Na kraju će ispasti da tom Stepu
moramo i zahvaliti!"
Raffaella bijesno pogleda kćerke. "Ne smijemo se tako osramotiti. Jeste li shvatile? Želim čim prije saznati ime tog momka. Je li jasno?" Babi se sjetila svog jutrošnjeg razgovora s Danielom. Bilo je rano, još je bila snena, ali nije imala dvojbi. Da, njezina je sestra znala to ime. "Dani, ti znaš kako se zove. Reci joj!""
Daniela preneraženo pogleda Babi. Što, zar je poludjela? Da joj kaže? Da cinka Stepa? Sjetila se onoga što su učinili Brandelliju i mnogih drugih priča koje je čula. Uništit će joj Vespu, premlatiti je, silovati. Na zidovima škole napisat će grozne natpise s njezinim imenom i perverzne stvari koje nažalost još nije nikad učinila. Da ga prokaže? U hipu je izgubila pamćenje. "Mama, ja znam samo da se zove Step."
Babi se obruši na sestru.
"Lažljivice! Ti si lažljivica! Ja se ne sjećam, ali jutros si mi rekla kako se zove.
Ti i tvoje prijateljice ga jako dobro poznajete." "Što to govoriš?"
"Obična si kukavica, ne želiš reći njegovo ime jer te je strah! Ali znaš kako se zove."
"Ne, ne znam."
"Naravno da znaš! Sama si mi rekla."
Babi najednom ušuti. Kao da se nešto u njoj, u njezinom umu, otvorilo,odriješilo, razbistrilo. Evo. Sjetila se.
"Stefano Mancini. Eto, to mu je ime. Neki ga zovu Step." Zatim pogleda
sestru i navede njezine riječi: "Moje prijateljice i ja ga zovemo deset plus." "Odlično, Babi." Claudio izvuče iz džepa blokić u koji je sve zapisivao.
Zapisao je i to ime prije no što ga zaboravi. Pišući, postao je nervozan. Pročitao je nešto što je trebao učiniti, ali sad je već bilo prekasno.
Daniela pogleda sestru.
"Misliš da si faca, je li? Zar ne shvaćaš što će ti učiniti? Uništit će ti Vespu.
Premlatit će te, pisati o tebi po zidovima škole."
"Velika stvar, Vespa je ionako uništena. Na zidove sumnjam da će išta
napisati jer ne vjerujem da itko od njih zna pisati. A ako mi budu željeli nauditi,otac će me zaštititi, zar ne?"
Babi se okrene prema ocu. Claudio pomisli na Accada, zamisli bol koju
čovjek jamačno osjeti kad mu slome nos.
"Naravno, Babi, ja sam tu."
Upitao se koliko je istinita ta tvrdnja. Možda tek malčice. Ali poslužila je svrsi. Sad mirnija, Babi je otišla u kuhinju. Uzela je svoju zelenu jabuku i ponovno je oprala. Zatim ju je, nakratko je držeći za peteljku u zraku, počela okretati. Jedan okret, jedno slovo. Kad se peteljka otrgne, to je početno slovo imena osobe koja misli na tebe. A, B, C, D. Peteljka se otrgnula s nekim suhim zvukom.
Ispalo je slovo D. Koga poznaje s početnim D u imenu? Nikoga, nitko joj nije padao na pamet. Srećom nije ispalo S. Teško da bi jedna peteljka toliko izdržala. Ali čak i da je ispalo to slovo, ne bi se zbog toga previše zabrinula. Nije se bojala. Babi prođe pokraj majke. Nasmiješi joj se. Raffaella ju je promatrala kako odlazi. Ponosila se svojom kćerkom. Babi je uistinu na nju. Nije kao Daniela. U osnovi, Danielin je strah bio opravdan. Daniela je sva na oca. Claudio odloži sivo odijelo na krevet.
"Hej, dušo, jesi li kupila veliku kafetijeru?" "Nisam, zaboravila sam."
Raffaella se zatvori u kupaonicu. Kako je zaboravila, pomisli Claudio, pa napisao sam joj na popis za trgovinu. Odluči ništa ne komentirati i tako dodatno potvrdi Danielin karakter. Osim toga, kako se mogao žaliti? Oduvijek je znao da Raffaella neće kupiti tu kafetijeru. Smatrala ju je nepotrebnim troškom. Možda je upravo zbog toga i on sebi u blokić s obvezama zapisao "kupiti veću kafetijeru", ali je i on zaboravio. Claudio odabere košulju i baci je na krevet. Zatim na nju stavi svoju omiljenu kravatu. Tko zna, možda je večeras uspije i odjenuti.
Roditelji su izašli, napominjući kao i svake večeri da nikome ne otvaraju. Čim su otišli, Babi je otrčala u prizemlje u kućnom ogrtaču i pazeći da je nitko ne vidi, sakrila ključeve stana ispod otirača pred ulaznim vratima u zgradu. Tko zna gdje je Pallina u tom trenutku. Na moto-trkama na Olimpici.
Blažena ona ...
Daniela je bila u hodniku. Razgovarala je telefonom s Andreom i olovkom črčkala njihova imena i mala srca po obližnjem papiru. Zamijetivši da mu Daniela ne odgovara, Andrea je postao radoznao.
"Dani, što radiš?" "Ništa."
"Kako ništa? Čujem neke zvukove."
"Pišem."
"Ah, a što pišeš?"
"Ma ništa ..." slaže Daniela. "Nešto crtam." "Ah, shvaćam. Crtaš dok razgovaraš sa mnom?" "Ma ne, slušala sam te. Sve sam shvatila." "Onda ponovi."
Daniela zadahće. "Ponedjeljkom, srijedom i petkom ideš u teretanu, a utorkom i četvrtkom na engleski."
"U koliko sati?"
Daniela je časak oklijevala. "U pet."
"U šest. Vidiš da nisi slušala."
"Ma jesam, samo nisam zapamtila. Jesi li ti, pak, shvatio zašto ranije nisam mogla razgovarati?"
"Da, tvoji su bili doma i upravo su odlazili."
"Zato sam ti govorila da, hm, eh. A ti nisi shvatio." "Kako mogu shvatiti ako mi ne kažeš?"
"Kako ti mogu reći ako su mi za petama? Baš si neka fora!
Imam ideju: moramo odrediti jednu dogovorenu riječ koju ćemo reći kad ne
možemo razgovarati." "Na primjer?"
"Ne znam, razmislimo ..."
"Mogli bismo reći ime moje škole engleskoga."
"Kako se zove?"
"Vidiš da nisi slušala! British."
"Može, British mi se sviđa."
U tom trenutku Babi je ušla u hodnik i zaustavila se ispred sestre.
"Je li moguće da si baš uvijek na telefonu?"
Daniela joj ne odgovori. Odluči odmah upotrijebiti novu riječ.
"British."
Andrea se načas zbuni. "Što je, ne možeš razgovarati?"
"Naravno! Da mogu, zašto bih rekla British? Tako, bez razloga? I to sad kad
smo se odlučili za nju?"
"U redu, ali otkud ja znam da ti sad ne možeš govoriti?" "Pa morao si znati. Rekla sam British."
"Da, ali mislio sam da možda isprobavaš kako ti zvuči."
Taj njihov ne baš metafizički razgovor naglo je prekinuo neumoljiv glas neke gospođice Telecom. "Pozor! Hitan gradski poziv za broj ..."
Daniela i Andrea su zanijemili. Čekali su prvi broj koji će odlučiti koje je od njih dvoje traženije. "3 ...2." Daniela nadglasa glas one gospođice. "Za mene je. To je sigurno Giulia!"
"Čujemo se kasnije?"
"Da, nazvat ću te kad završim s njom. British!" Andrea se nasmije. U tom slučaju, značilo je nešto kao "volim te".
"I tebi." Prekinuli su razgovor. Babi je pogledala sestru. Čudno da je tako
brzo poslušala.
"Imamo hitan gradski poziv."
"I mislila sam! Bilo bi previše čudno da si ti prekinula razgovor samo zato što sam ti ja to rekla. Sigurno su mama i tata, bijesni jer su nam nešto trebali reći, a stalno je bilo zauzeto."
"Ma ne! To je sigurno Giulia, rekle smo da ćemo se čuti."
Ostale su tako u tišini čekati u blizini telefona. Spremne podići slušalicu na prvi zvon. Kao dvije sudionice nekog televizijskog kviza u kojem moraš prvi stisnuti gumb i dati točan odgovor. Telefon je zazvonio. Daniela je bila brža.
"Giulia?" Pogrešan odgovor.
"Oh, oprostite, odmah ću vam je dati. Za tebe je." Babi otme slušalicu iz
Danielinih ruku.
"Da, halo?"
Onaj osjećaj zadovoljstva odmah se pretvorio u tešku neugodu. Zvala je
Pallinina majka. Daniela se nasmiješi. "Nemoj dugo, može?" Babi je pokuša pogoditi nogom. Daniela izbjegne udarac.
Babi se usredotoči na razgovor. "Da, gospođo, dobra večer."
Sasluša Pallininu majku. Naravno da je željela razgovarati sa svojom kćerkom. "Stvarno spava." Zatim riskirajući kao nikad ranije: "Da je probudim?" Babi sklopi oči i stisne zube očekujući odgovor.
"Ne, ne brini. Mogu reći i tebi."
Upalilo je. "Uspjela sam dobiti termin za nju za vađenje krvi sutra ujutro. Zato joj reci da ne jede kad se probudi i da ću doći po nju oko sedam. Ako se ne oduži, doći će na drugi sat nastave." Babi je sad već bila opuštena.
"Dobro, prvi sat ionako imamo vjeronauk ..." Babi pomisli kako je njezinoj prijateljici taj predmet posve beskoristan. Pallinina duša, sa svim lažima i nasilnim mladićima, ionako je bila posve izgubljena.
"Babi, molim te, ne daj joj da jede."
"Neću, gospođo, ne brinite."
Babi spusti slušalicu. Daniela joj se približi, spremna ponovno prisvojiti telefon. "Izvukla si se, ha?"
"Pallina se je izvukla. Daju je uhvatila, sama bi se morala vaditi. Kakve ja veze imam s tim? Nemoj se sad ponovno zalijepiti za telefon."
Babi si skuha čaj od kamilice. Dvije kriške limuna, vrećica zaslađivača Dietor i evo je na sofi. Nogu sklupčanih ispod tijela, stopala zaguranih u nabor jastuka, ondje gdje je najtoplije. Počne gledati televiziju. Daniela, naravno, nazove Palombija. Ispriča mu priču o Pallini, pozivu njezine majke, Babinom blefu i mnoge druge stvari koje su njima bile veoma zabavne. Na televiziji u salonu prikazivalo se nešto mnogo suzdržanije. Marion Brando. Preobrazba jednog sirotog, propalog boksača. Njegova ljubav prema Edie. Taj nikad ranije doživljen osjećaj. Časna borba. Mladi prijatelj koji se osjeća izdanim i ubije sve svoje golubove. Otac Barry, vjerska sila koja ga tjera naprijed, i posljednji prizor. Kad Terry, nakon susreta s Johnnyjem i dečkima iz njegove mafijaške bande, sav krvav, umoran i bez snage tetura i ulazi u hangar pred mnoštvo lučkih radnika. Napokon slobodni. Zahvaljujući njemu. Kraj korumpiranog lučkog sindikata.
Bernsteinova glazba prelijevala se preko odjavne špice. Babi je načas ostala na sofi razmišljajući. Danielin glas dopirao je iz hodnika, radostan i zabavljen. Riječi ljubavi slatko su se miješale sa smijehom. Babi isključi televizor. Pallina će se valjda vratiti prije sedam. Ode u svoju sobu.
"Laku noć, Dani."
Daniela se nasmiješi sestri. "Laku noć."
Babi joj nije ni pokušala ponoviti priču o telefonu. Od kakve bi to bilo koristi? Oprala je zube. Odložila je na stolac školsku uniformu za sutradan, spremila knjige u torbu i zavukla se u krevet. Pomolila se netremice promatrajući strop. Bila je malo rastresena. Zatim je ugasila svjetlo. Okrenula se u krevetu nastojeći zaspati. Nije bilo pomoći. Što ako Pallina ode ravno u školu? Ona je za sve sposobna. Možda probdije noć pa je Pollo doveze u školu, a njezina majka dođe ovamo po nju. K vragu i Pallina! Zašto nije normalno zaljubljena? Dva sata na telefonu kao njezina sestra i mir. Tako ne bi bilo velike štete, samo malo papreniji telefonski račun. Ne, ona mora ići na trke. Mora se praviti opaka ženska. Dovraga i Pallina! Izađe iz kreveta i brzo se odjene. Navuče tek nekoliko krpica. Uvuče se u felpu i traperice pa ode u Danielinu sobu i uzme njezine plave Supergice. Prođe pokraj sestre. Naravno, još uvijek je bila na telefonu.
"Idem upozoriti Pallinu."
Daniela je preneraženo pogleda. "Ideš na Serru? Hoću i ja s tobom."
"Na Serru? Idem na Olimpicu. Tamo gdje se utrkuju." "Da! Nazivaju je Serra, rasadnik."
"Zašto?"
"Zbog svog onog cvijeća uzduž ceste! Zbog onih koji su mrtvi." Babi stavi ruku na čelo.
"Samo je još to trebalo ... Serra!"
Skine jaknu s vješalice u hodniku i krene ka izlaznim vratima. Daniela je zaustavi.
"Molim te, Babi, povedi me sa sobom!"
"Što je s vama, zar ste sve poludjele? Da ti, Pallina i ja skoknemo do Serre?
Možda i da se utrkujemo na motoru, je li?"
"Ako staviš pojas kamilice, oni te biraju i voze iza sebe, zamisli koja fora, budi `kamilica' ..."
Babi pomisli na kamilicu koju je popila ne bi li lakše zaspala. Uzalud. Podigne ovratnik jakne.
Na trenutak pomisli da je Terry Malloy, propali boksač koji se borio za pošteno pravo lučkih radnika. A njezino pravo da mirno ode spavati? Terry Malloy se bar borio za pravednu stvar. A ona, zbog čega ona sad ide tamo dolje? Zašto ide na Serru, među bukete cvijeća za one koji su poginuli? Na onu cestu na kojoj se skupina bezumnika na motorima izlaže opasnosti da dočeka jednaku sudbinu? Ide upozoriti Pallinu da se vrati prije sedam. Tu Pallinu koja obožava biti na apsurdnim mjestima, Pallinu koja nema pojma latinski. Pallinu kojoj ona voli šaptati, makar to znači da će dobiti ukor. Da, ona prije svega ide zbog svoje prijateljice Palline. Ili je barem u to željela vjerovati.
"Daniela, neću ti više ponavljati. Prekini razgovor." Zatim trkom izađe, s onim češljićem sa štrasom u kosi i srcem koje joj je neobično brzo lupalo.

23.


Uz rubove široke ceste vm zavojem na lagano] uzbrdici gibalo se mnoštvo ljudi. Momci i djevojke svih dobi međusobno su razgovarali. Iz nekih džipova Patrol s otvorenim prozorima treštala je glazba. Neki momci plavo obojene kose, međusobno veoma slični, u američkim majicama i šeširima, mršavih, napetih tijela, glumili su prave surfere i u statičnim položajima dodavali si pivo, kao pravi pobornici zdravoga života. Nešto niže, blizu jednog otvorenog Maggiolonea, druga grupica, mnogo realističnija, motala je džoint. Jedan tip duge kose i sretno izgubljenog pogleda zagrijao je upaljačem dlan i ono što je bilo na njemu. Sad ga je brižno čistio, dopuštajući da vesela hrana klizne na drugi dlan, već spremna za motanje Jedna je djevojka, prerano se smiješeći, rolala papirić na kojem je bila slika crne ptice koja namiguje. Unaprijed pripremljene rizle koje je samo jedno mjesto kao restoran Le Cornacchie moglo darovati svojim mušterijama, dodatno ih potičući da omame, kao da je njima dodatan poticaj uopće potreban.
Bili su ondje, uz rub ceste, i promatrali one koji su se utrkivali, koji su na motorima prkosili opasnosti. Uvijek i samo oni, nesposobni gledatelji i u životu.
Malo dalje, nekoliko gospode u godinama u potrazi za uzbudljivom večeri okupilo se oko jednog Jaguara. Blizu njih, dva prijatelja zabavljeno su promatrala taj apsurdni ljudski vrtlog.
Skuteri uzdignuti na jednom kotaču, motori koji su jurili poput strijela tutnjajući, ili zaustavljeni i tiho brundajući, dečki koji su šetali gurajući motore i gledajući ima li koga poznatog, drugi koji su pozdravljali prijatelje. Netko, malo sretniji, upucavao se tek upoznatoj djevojci.
Babi se sa svojom dotjeranom Vespinom provezla laganom uzbrdicom. Stigavši na vrh, ostala je bez riječi. Pogled koji se odatle pružao bio je nevjerojatan. Razne trube, duboke i zvučne, odjekivale su kao poludjele. Bučni motori odgovarali su jedni drugima tutnjajući. Prednja svjetla, obojena neizbrisivim markerima u raznim nijansama plave, žute ili crvene, zabranjena i zbog toga
možda još ljepša, osvjetljavala su cestu kao da je ogromna diskoteka. Babi se polako spuštala nizbrdicom. Gotovo omamljena tom bukom, nježno ovijena tim vrtlogom boja i zvukova. Iz kasetofona džipova okrenutih prema nebu na mahove je dopirala glazba. Djevojke u preuskom traperu puteno su plesale, vlasnice tog malog prostora ispred njih. Samouvjereni momci, opakog izgleda, pušili su cigarete, kao na reklami, samo što im nitko nije plaćao da budu ondje. Babi je nastavila dalje. Sa svakim metrom, glazba se mijenjala.
Različita vozila, različiti ukusi njihovih vlasnika. Rock pjesme Scorpionsa i odmah zatim, najnovija pjesma Phila Collinsa. Iz jednog pozlaćenog Golden Eaglea s pomičnim krovom dopirao je nepogrešiv Madonnin glas. Ispred njega, jedna u crno odjevena djevojka s malim topićem i rastezljivom suknjicom nalik onima pjevačice objesila se na muškarca mnogo višeg od sebe. Momak joj se nasmiješio. Djevojka mu je uzvratila osmijehom. Izvila se prema njemu u potrazi za poljupcem. On je pognuo glavu i udovoljio joj. Dodirnuo joj je plavu kosu, kratku i podatnu, s laganom trajnom ondulacijom, baš kako bi još više nalikovala onoj pjevačice. Jezici su im zaplesali u mahnitoj igri, međusobno se hvatajući u ustima. U tome je pogriješila. Madonna nikad ne bi poljubila jednog takvog šminkera. Babi pogleda nalijevo. Na mjestu gdje je mreža oko vile bila probijena, okupila se skupina momaka. Bili su na laganoj uzvisini, neki su sjedili, neki razgovarali stojeći.
U blizini, na malom proširenju, nalazio se mobilni kiosk koji je prodavao pića i vruće sendviče. Mušterija je bilo kao u priči. Babi se zaputi ka njemu. Si na jednom kotaču projuri tako blizu da Babi izgubi ravnotežu. Momak od najviše petnaest godina spusti motor na prednji kotač, razuzdano se smijući. Zakoči zaškripavši gumama i odmah zatim ponovno krene u suprotnom smjeru. Ponovno se podigne na stražnji kotač raširenih nogu, u laganoj neravnoteži. Doda gas i odveze se uz štropot razbijenog prigušivača.
Babi nastavi hodati. Iz daljine su stizali motori. Takmaci i oni znatiželjni vidjeti taj neobičan sastanak. Babi se rastreseno ogledavala oko sebe. Slučajno je gurnula nekog tipa ošišanog na četkicu, u crnoj kožnoj jakni i s malom naušnicom u desnom uhu, koji je naizgled nekamo silno žurio.
"Gledaj kamo hodaš!"
Babi mu se ispriča. Još se više zapita što radi na tom mjestu. U jednom trenutku opazi Gloriju, kćerku Accadovih. Sjedila je na tlu, na traper jakni. Uz nju je bio Dario, njezin dečko. Prišla im je.
"Bog, Gloria." Djevojka se okrene prema njoj. "Bog, kako si?"
"Dobro." "Poznaješ Daria?"
"Da, upoznali smo se."
Razmijene osmijeh nastojeći se prisjetiti gdje i kad.
"Slušaj, strašno mi je žao zbog onog što se dogodilo tvom ocu."
"Je li? Mene boli briga. Tako mu i treba. Sad će naučiti da brine svoja posla. Stalno se u sve miješa, uvijek nešto popuje. Napokon je naletio na jednoga koji ga je stavio gdje mu je mjesto."
"Ali, otac ti je!"
"Da, ali je također i strašan davež."
Dario je zapalio cigaretu.
"Slažem se. Dapače, zahvali Stepu u moje ime. Znaš da mi ne dopušta da uđem u stan? Kad izlazim s Glorijom, uvijek moram čekati ispred zgrade. Nije meni do toga da njega vidim. To je pitanje načela, zar ne?"
Babi pomisli kojim se načelom nadahnjuje. Dario doda cigaretu Gloriji. "Naravno, da sam mu ja razbio glavu, bilo bi sranja." Dario prasne u smijeh. Gloria povuče dim i s osmijehom pogleda Babi.
"A ti, jesi li prohodala sa Stepom?"
"Ja? Jesi li luda? Pozdravljam vas, moram pronači Pallinu."
Babi se udalji. Pogriješila je. Oboje su ludi. Kćerka koja je sretna što je njezinom ocu netko razbio glavu. Njezin dečko kojem je žao što mu to nije mogao sam učiniti. Da ne povjeruješ.
Babi nastavi hodati. U jednom trenutku ugleda Polla. Sjedio je na velikom motoru i veselo razgovarao s nekom djevojkom koju je držao zagrljenu između svojih nogu. Djevojka je imala plavu kapu sa štitnikom za oči i natpisom NY. Crna, u rep skupljena kosa, virila joj je kroz prorez na kapi iznad zatvarača. Bila je odjevena u jaknu s plastificiranim bijelim rukavima, kao tipična američka navijačica. Dvostruki pojas kamilice, tamnoplave tajice i Supergice iste boje činili su da malo više nalikuje Talijanki. Ta razuzdana luđakinja koja se smijala i zabavljeno kimala glavom, svako toliko ljubeći Polla, bila je Pallina. Babi krene prema njoj. Pallina je ugleda.
"Hej, bog, kakvo iznenađenje!" Dotrči joj ususret i zagrli je. "Kako sam
sretna što si došla."
"Ja nisam ni najmanje. Dapače, želim čim prije otići odavde!" "Usput, što radiš ovdje? Zar na utrke ne dolaze samo idioti?" "Zapravo i jesi prava idiotkinja. Nazvala je tvoja majka!"
"Ne ...? Što si joj rekla?" "Da spavaš."
"I povjerovala je?" "Da."
Pallina zazviždi. "Sva sreća!"
"Da, ali je rekla da će sutra ujutro rano doći po tebe jer moraš ići na vađenje krvi i nećeš biti na prvom satu nastave."
Pallina skoči od radosti. "Jupi!" Međutim, njezino oduševljenje brzo splasne, čim se sjetila rasporeda. "Ali sutra prvi sat imamo vjeronauk, zar ne?"
"Da."
"Kakvo sranje, što nisam mogla na vađenje krvi u petak, kad je prvi sat
talijanski?"
"Kako god bilo, doći če po tebe u sedam pa se zato potrudi brzo vratiti."
Pallina uhvati Babi ispod ruke i povuče je prema Pollu. "Kad završava ovo
ovdje?"
Pollo se nasmiješi Babi, a ona ga ravnodušno pozdravi. "Brzo, najviše dva sata i sve je gotovo. Nakon toga možemo na finu pizzu, ha?"
Pallina oduševljeno pogleda prijateljicu.
"Jesi li čula? Daj, ne brini. Ideš s nama na pizzu?" "Pizzu? Ja sad idem kući."
"Daj, nemoj biti takva čistunka!"
Pollo se nasmiješi i zapali cigaretu. "Daj, i Step je ovdje ... Bit će sretan što te
vidi."
"Da, ali ja nisam sretna. Pallina, ja se vraćam kući. Potrudi se brzo doći. Ne
želim zbog tebe imati problema s tvojom majkom!"
"Bog, Pollo." Prišao im je neki krupni tip u crnoj jakni i širokim crnim
hlačama, s tvrdim čizmama na nogama.
Pollo je sišao s motora i srdačno ga zagrlio. "Bog, Ciccio, kako si?"
"Malo me boli glava."
"Da te upoznam. Ovo je moja djevojka, zove se Pallina." "Bog."
"A ovo je njezina prijateljica."
Pollo se zaustavio ispred Babi, uzalud se pokušavajući sjetiti njezina imena budući da ga nije znao. "Babi", pomogne mu Pallina.
Ciccio pruži ruku Babi. Kako je ona bila slobodna, nju je udostojio veće
pozornosti.
"Bog, Babi, kako si?"
"Dobro." Babi zlovoljno povuče ruku. Cicciova je bila topla i znojna. K vragu i Pallina! Pokuša neopazice obrisati ruku o traperice. Pallina, koja se već ranije rukovala s Cicciom i poznavala Babi, opazi taj njezin pokušaj i prasne u smijeh. Babi je ošine pogledom. Ciccio ih pogleda s osmijehom.
"Što je? Zašto se smijete? Jesu li ti ispričati o mom velikom kočenju?"
"Ne."
"Zašto se onda smijete?"
Babi se pokuša izvući. "Tako, dugo se nismo vidjele. I zato sam je došla pozdraviti i pobjegla iz kuće. A sad doista moram ići."
Ciccio je zaustavi. "Čekaj, želim ti ispričati o mom kočenju ..."
Babi pogleda tog tipa. Njegov prljavi, tamni Fiat jednog je dana jamačno bio čak bijel. Kosa mu je bila masna. Gusta, prljava brada spuštala mu se niz Adamovu jabučicu. Spajala se s dlakama na prsima koje su buntovnički i neuredno izvirivale iz ruba majice. Takve tipove nisu imali čak ni Na dokovima New Yorka. Babi se pomiri sa sudbinom.
"Da, ispričaj mi o svom kočenju."
"Vidiš onu tamo rešetku? Završio sam u njoj. Bili smo ja. Pollo i Sicilijanac." Pollo se nasmiješi. Bio je ponosan što je sudjelovao u tom epskom podvigu.
"Sva trojica smo imali frizirane Vespine s motorima Primavere. Na prednji sam dio dao izliti olova jer je u protivnom previše lagana i kad daš gas, podigne se. Dakle, bili smo na startu i utrkivali se bakalara. Tko će zadnji zakočiti. Znaš kakva su pravila?"
Babi odmahne glavom. "Ne znam."
"Dakle, ovako je. Kreneš s drugom dvojicom i onaj tko se prvi najbliže približi rešetki pobjeđuje. Onaj tko je dotakne, bakalar je i ispada. Zviždaljka je zazviždala za start i mi smo jurnuli kao mlažnjaci. Pollo je bio blizu mene i kao i obično, hračkao."
Babi pogleda zgađenu Pallinu; Pallina pogleda Polla. On nije mogao drugo doli bezazleno se nasmiješiti i raširiti ruke, time se opravdavajući.
"Pričaj dalje, Ciccio."
Ciccio ga pogleda.
"Svi znaju da kad se utrkuješ, uvijek hračkaš kako bi iznervirao protivnika. Nagne se nad retrovizor Vespe i dok vozi, približi ti se i zahračka te. Ali mene nije bilo briga. Kladio sam se u pedeset tisuća da ću pobijediti i baš mi je trebala ta lova. Bio sam prvi. Svi su uzduž ceste navijali za mene. Čuo sam ih. Vikali su Ciccio
... Ciccio ... Ciccio ... Vozio sam gas do daske. Uletio sam u zadnji zavoj kao metak. Pollo je usporio, usporio je i Sicilijanac. Ha, Pollo, bilo te je trta?"
Pollo se samo nasmiješio, ne odgovorivši.
"U tom sam trenutku šibao ravno. Dečki su me sustigli. Imali su brže Vespe. Montirali su na njih kuplunge s ravnim zubima. Kurvini sinovi. A meni nisu rekli ni riječ. Bili smo na nekih šezdeset metara od rešetke. Sicilijanac se prvi podigao na stražnji kotač. Kao opruga, tak, a za njim i Pollo. Tak, kao padobran. Već su pušili. Ja sam tad životinjska zaurlao. Furao sam dalje kako bih bio siguran da me više
neće preteći. Bio sam dvadeset metara od rešetke, osamnaest, petnaest. Naprijed. Tad sam svom snagom stopalom stisnuo kočnicu. Gume su počele cviljeti kočeći. Ali tako sam žestoko nagazio kočnicu da je pukla. Shvaćaš, slomio sam čeličnu žicu, zamisli ti to. Onda sam zaurlao. Nakon toga se više ničega ne sjećam. Kakvo kočenje, ha, Pollo?"
"Da, baš lijepo kočenje."
Ciccio se okrene prema Babi.
"Je li ti se svidjela priča o mom kočenju?"
Babi pogleda malo bolje tog momka. Navrh čela, vidio mu se dugi ožiljak.
Mora da je to bilo njegovo kočenje.
"Da, veoma mi se svidjela. Super priča."
Nije znala što bi drugo rekla. Ciccio se svima nasmiješio. "Ispričajte me, moram ići pozdraviti ostale. Pollo, što ćeš ti, hoćeš li se večeras utrkivati?"
"Ne, Ciccio, neću. A ti?" "Mislim da neću ni ja ..."
S tim riječima, Ciccio ode, klatareći se i spotičući. Kako se mogao utrkivati,
kad sad ne uspijeva ni hodati? Babi ga pogleda pa se okrene prema Pollu i Pallini.

"Krasna priča, zabavna. Sviđa ti se dolaziti na utrke, ha, Pallina?"
Pollo se umiješa. "Kakve to ima veze? Pa to je samo jedan slučaj. Taj momak je legenda. Svi ga ovdje znaju. Ciccio je nekad igrao ragbi, bio je lud. Bacao se u okršaje kao što se zaletio u onu rešetku. Htio je umrijeti, ali mu to nije uspjelo. Zamisli, kažu da se naredni dan na limu mogao prepoznati njegov profil, tako ga je žestoko pogodio facom. Kad su ga odnijeli, mislili su da je mrtav. Ali oporavio se. Trauma lubanje, tri dana u komi i evo ga ponovno na nogama. Kakva izvanredna izdržljivost, zar ne?"
Babi nije vjerovala svojim ušima. "Što je tebi, jesi li lud? Kakva izvanredna izdržljivost ... Evo ga ponovno na nogama! Taj tip je olupina! Zar nisi vidio u što se pretvorio? Jesi li čuo kako sporo govori? To su lezije na mozgu. Taj momak više neće moći ništa u životu."
Babi pogleda Pallinu, odmahne glavom i udalji se.
Pollo baci cigaretu. "Ionako ne bi ništa pametnog učinio." Pallina se rasrdi. "Pollo, ne sviđa mi se kad tako govoriš."
"A meni se ne sviđa tvoja prijateljica. Koji je kurac dolazila ovamo kad joj
ništa ne odgovara?"
Babi zamijeti pločicu na tlu blizu ruba ceste. Bila je drvena, a na sredini je imala fotografiju nekog mladića i pokraj nje jedan krug, napola crn, a napola bijel. Na dvije polovice nalazila se točkica suprotne boje. Bio je to simbol života. Onog istog života koji taj momak više nije imao.
"Kako bi mi se moglo svidjeti jedno ovakvo mjesto? Prepuno cvijeća koje kazuje gdje su mladići poginuli, bez ikakvog razloga, bez svrhe. Umrli su iz zabave." Babi se približi pločici i pročita natpis koji je netko urezao u nju. "Bio je brz i snažan, ali prema njemu Gospodin nije bio pravi gospodin. Nije mu želio dati revanš. Prijatelji."
"Krasni prijatelji. I uz to pjesnici! Radije ću biti sama nego imati prijatelje koji
mi pomažu da se ubijem."
Babi se okrene i tek što nije krenula, kad ju je zaustavila jedna ruka.
"Kako je moguće da se uvijek sa svima svađaš?"
Bio je to Step. Stajao je ispred nje sa svojim drskim osmijehom i motorom uz bok.
"Zar je moguće da se ni s kim ne slažeš? Baš imaš gadan karakter."
"Slučajno se ja sa svima slažem. U životu se nikad nisam prepirala, možda
zato što sam se uvijek družila s određenom vrstom ljudi. A ako su u posljednje vrijeme moja poznanstva postala nešto gora, možda je za to netko drugi kriv ..." Značajno pogleda Pallinu koja podigne oči ka nebu i zabrekće:
"Znala sam, što god da se dogodi, uvijek sam ja kriva."
"Ma nemoj, zar nisam došla ovamo kako bih tebe upozorila?"
"Kako to, zar nisi došla zbog mene?" Step stane ispred nje. "Bio sam siguran da si došla gledati kako se utrkujem ..."
Svojim se licem previše opasno približi njezinu. Babi ga izbjegne i odmakne se. "Nisam ni znala da si tu." Zacrveni se.
"Znala si, znala si. Sva si pocrvenjela. Vidiš, ne smiješ lagati, nisi sposobna za to. Reci istinu, nisi odoljela i došla si vidjeti kako se utrkujem, zar ne?"
Babi ne odgovori. Naljutila se na svoje prokleto crvenilo i srce koje joj je, neposlušno, brzo kucalo. Step joj se polako približi. Njegovo lice ponovno je bilo preopasno blizu njezina. Nasmiješi joj se.
"Ne znam zašto se toliko bojiš? Zar te je strah reći?"
"Strah? Mene? A koga bi me bilo strah? Tebe? Ja se tebe ne bojim. Samo
me nasmijavaš. Želiš nešto znati? Večeras sam te prokazala."
Taj put se ona približila Stepovu licu. "Jesi li shvatio? Rekla sam da si ti premlatio gospodina Accada. Onoga kojemu si razbio glavu. Imenovala sam te. Zamisli koliko te se bojim."
Polio siđe s motora i krene prema Babi.
"Gaduro ..."
Step ga zaustavi. "Smiri se, Pollo, smiri se."
"Kako da se smirim, Step? Pa ova te je ženska upropastila! Nakon svega
onoga što se dogodilo, još jedna prijava i ispaštat ćeš za sve ostalo. Strpat će te
ravno u buksu, u zatvor."
Babi se zaprepastila. Nije to znala. Step umiri prijatelja.
"Ne brini, Pollo. To se neće dogoditi. Neću završiti u zatvoru. U najgorem slučaju ću na sud. Ali tamo će se sve riješiti, ništa se neće dogoditi."
Zatim se okrene prema Babi: "Ono što se računa je ono što će se reći na suđenju, kad će tebe pozvati da svjedočiš protiv mene. Tog dana nećeš reći moje ime. Siguran sam u to. Reći ćeš da to nisam bio ja. Da nisam imao nikakve veze s time."
Babi ga prkosno pogleda. "Ma nemoj? I ti si siguran u to?" "Sto posto."
"Misliš da te se bojim?"
"Ni najmanje. Onog dana kad budemo išli na sud, ti ćeš biti tako luda za mnom da ćeš učiniti sve na svijetu samo kako bi me spasila."
Babi načas ostane bez riječi i zatim prasne u smijeh.
"Ti si potpuno lud ako to misliš. Ja ću tog dana svima reći tvoje ime. Kunem ti se."
Step joj se samopouzdano nasmiješi. "Nemoj se zaklinjati."
Dug, odlučan zvižduk. Svi su se okrenuli. Bio je to Siga. Nasred ceste stajao je niski muškarac od nekih trideset pet godina. Imao je crnu kožnu jaknu. Svi su ga poštovali, između ostalog i zato što se pričalo da ispod te jakne skriva pucaljku. Podigao je ruke. To je bio znak. Prva utrka, ona kamilice. Step se okrene prema Babi.
"Želiš li se voziti iza mene?" "Vidiš, istina je. Lud si."
"Ne, istina je nešto drugo. Bojiš se." "Ne bojim se!"
"Neka ti onda Pallina posudi pojas." "Protivim se ovim kretenskim utrkama."
Pred njima se zaustavio plavi Boxer. Na njemu je sjedila Maddalena. Pozdravila je osmijehom Pallinu i zatim ugledala Babi. Dvije su se djevojke hladno odmjerile. Njihove oči govorile su jedne drugima tisuću riječi, mnogo više od njihovih nijemih usana. Maddalena podigne jaknu.
"Step, hoćeš li me povesti?" Pokaže na dvostruki pojas kamilice.
"Naravno, malena. Pospremi Boxer."
Maddalena dobaci Babi zadovoljan osmijeh i prođe pokraj nje kako bi malo
dalje parkirala skuter. Step se približi Babi.
"Šteta, zabavila bi se. Strah je ponekad stvarno gadna stvar. Ne dopušta ti proživjeti najljepše trenutke. Ne znaš li ga pobijediti, svojevrsno je prokletstvo."
"Već sam ti rekla, ne bojim se. Idi i utrkuj se, ako te toliko zabavlja." "Hoćeš li navijati za mene?"
"Ja idem kući."
"Ne možeš, nakon zvižduka nitko se ne smije maknuti."
Pallina joj se približi. "Da, istina je." Uhvati je ispod ruke. "Daj, Babi, ostani
sa mnom. Pogledat ćemo ovu utrku i nakon toga ćemo zajedno otići."
Babi kimne glavom. Step joj se približi.
"Tako se ponaša dobra curica. Vidiš da si na kraju došla gledati kako se utrkujem?"
Spretnim se pokretom nagne prema njoj i strgne joj maramu koju je nosila
umjesto pojasa. Babi nije imala vremena spriječiti ga.
"Vrati mi je."
Pokuša mu je istrgnuti. Step je držao maramu visoko u zraku. Na trenutak ju je taj prizor podsjetio na onaj u kojem Edie pokušava Terryju Malloyu strgnuti privjesak s lančića. I Babi je pokušala pogoditi Stepa u lice, ali Step je bio brži. Uhvatio joj je ruku u zraku i čvrsto je stisnuo. Babine nebeskomodre oči su zacaklile. Boljelo ju je. Ponosna kakva je bila, nije rekla ni riječ. Step je to primijetio. Popustio je stisak.
"Da to više nikad nisi pokušala." Zatim ju je pustio i sjeo na svoj motor.
U tom trenutku stigla je Maddalena. Popela se iza njega. Sjela je okrenuta mu leđima, kako su pravila nalagala. Otkopčala je svoj pojas kamilice i ovila ga oko Stepova struka. Motor se propeo naprijed samo časak nakon što je uspjela zakopčati pojas na zadnjoj rupi. Maddalena je ispružila ruke iza leđa i uhvatila se za Stepove bokove. Zatim je podigla glavu. Babi ju je promatrala. Dvije su žene razmijenile zadnji pogled.
Step podigne motor na stražnji kotač, Maddalena zatvori oči i još se čvršće privine uz njega. Pojas je držao. Step se spusti na dva kotača i ubrza kako bi se dovezao nasred ceste, spreman za utrku. Podigne desnu ruku. Oko njegova zapešća, sjajna i podrugljiva, lepršala je Babina marama.
Najednom se niotkuda pojave četiri motora i stanu nasred ceste. Iza svih vozača sjedila je djevojka okrenuta im leđima. Kamilice su se osvrnule oko sebe. Ispred njih mnoštvo djevojaka i mladića. Zabavljeno su ih promatrali. Neki su ih poznavali i pokazivali izvikujući njihova imena. Drugi su ih pozdravljali rukom nastojeći privući njihovu pozornost. Ali kamilice nisu uzvraćale. Svima su ruke bile iza leđa, stisnute uz vozača iz bojazni da se ne odvoje pri polasku. Dvije kamilice koje su se poznavale pozdravile su se zabavljeno i uzbuđeno. Bile su spremne. Maddalena se čvrsto priljubila uz Stepa. Razlog tom zagrljaju nije bio strah. On se
okrenuo i nasmiješio joj se u odgovor. Znao je. Siga je skupljao oklade. Ona gospoda iz Jaguara uložila su više od svih. Jedan od njih kladio se na Stepa. Drugi na vozača do njega, na šarenom motoru. Siga pokupi novac i gurne ga u prednji džep jakne, onaj ovješeni. Zatim podigne desnu ruku i stavi zviždaljku u usta. Na trenutak nastane tišina. Momci na motorima gledali su ispred sebe, spremni krenuti. Kamilice su sjedile iza njih, okrenute im leđima. Oči su im bile zatvorene. Svima osim jednoj. Maddalena je željela uživati u tom trenutku. Obožavala je utrke. Motori su zatutnjali. Četiri lijeva stopala gurnula su papučicu uvis. S jednim jedinstvenim zvukom, ubacili su u četiri prve brzine. Bili su spremni. Siga je spustio ruku i zazviždao. Motori su jurnuli, gotovo odmah na jednom kotaču, brzi i bučni. Kamilice su se čvrsto priljubile uz svoje muškarce. Okrenute licem ka zemlji, vidjele su kako ispod njih juri tvrda, strašna cesta. Suspregnuta daha, sa srcima koja su lupala dvije tisuće u minuti, želucem u grlu. Vučene s leđa brzinom od sto, sto dvadeset, sto četrdeset. Prvi slijeva se zanese. Prednji kotač silovito udari o tlo, gurajući se na amortizerima. Vilica zadrhti, ali ništa se ne dogodi. Onaj pokraj njega doda previše gasa. Motor poleti, djevojka, osjetivši da je gotovo okomito, zaurla. Momak se preplaši, možda zato što je ona bila s njim, i smanji gas kočeći. Motor se lagano spusti. Ona zvijer od Boll D'Ora s tristotinjak kilograma nježno klizne kao po zapovijedi. Spusti njušku dotičući zemlju. kao mali zrakoplov bez krila. Step je nastavio utrku ispred posljednjeg takmaca, savršeno nagnut, igrajući se s kočnicom i gasom. Njegov motor koji je jurio naprijed uvijek na istoj visini djelovao je nepomičan, kao ravna nit prozirnog konca u noćnom mraku. Letio je, pričvršćen uz zvijezde. Maddalena je gledala kako ispod nje nestaje cesta, bijele, gotovo nevidljive pruge miješale su se jedna s drugom, a onaj sivi asfalt činio se kao more koje glatko, mirno, bez valova nijemo plovi ispod nje. Step je stigao na cilj prvi, praćen radosnim uzvicima prisutnih prijatelja i srećom onog gospodina koji se kladio na njega. ne toliko zbog osvojenih novaca, koliko zato što je pobijedio prijatelja koji ga je doveo na to mjesto.
Pollo zagrli Pallinu, odigne je od tla i zavrti u zraku. Zatim je poljubi, ne spuštajući je natrag na tlo. Držao ju je tako nekoliko sekundi dok su joj se noge njihale ovlaš dodirujući travu. a jakna se nabrala i malo podignula. Kad se Pallina vratila na tlo, sva se je malo poravnala, namjestila kapu. Na kraju se u laganoj nelagodi okrenula prema Babi.
"Utrka je bila super, nije li?"
Babi nije odgovorila. Još uvijek pun sebe zbog pobjede. Step se uz škripu guma zaustavio ispred njih. Dario, Schello i još poneki prijatelj sišli su mu čestitati. Jedna bratska ruka ne baš najbolje raspoznatljiva usred svih njih ponudila mu je još hladno pivo. Step ga prihvati, otpije dugi gutljaj i doda ga Maddaleni.
"Bila si super, nisi se nijednom ni pomaknula. Savršena si kamilica."
Maddalena otpije gutljaj, siđe s motora i nasmiješi mu se. "Postoje trenuci kad treba ostati miran i drugi kad se treba znati micati. Učim, zar ne?"
Step se nasmiješi. Previše je fora ova cura. Previše simpatična. "Da, učiš."
Gledao ju je dok se udaljavala. Bila je i pravi komad. Pollo skoči na motor iza njega.
"Daj, idemo do Sige. Idemo vidjeti koliko si osvojio!" "Ne baš mnogo, smatrali su me favoritom."
"K vragu, više nisi dobar ulog. Morao bi izgubiti poneku utrku, tako bi ti porastao prinos. Možda da i padneš pa ćemo sve staviti na zadnju utrku u kojoj ćeš pobijediti. Klasik, ne? Kao američki boksači u nekim filmovima."
"Da, ali past ću s tvog motora."
"U tom slučaju, plan otpada. Tek sam ga popravio."
"Step! Step!" Step se okrene. Pallina je stajala na zidiću uz mrežu i dozivala ga. "Čestitam! Bio si super!"
Step joj se nasmiješi. Zatim ugleda Babi koja je stajala pokraj nje. Podigne desnu ruku i pokaže joj njezinu zelenu maramu.
"Imao sam sreće!"
Step ubaci u prvu i s Pollom iza leđa, vozeći osmice među ljudima, ode po
svoju zasluženu zaradu.
Maddalena se zaustavi ispred Babi i Palline. Na svom je Boxeru vozila neku plavu, pomalo bucmastu djevojku. Njezina je prijateljica držala stopala na pedalama i sjedila na rubu, ali stražnji kotač svejedno se gotovo spljoštio. Maddalena je otvorenih usta žvakala žvakaću gumu.
"Nije samo sreća. Prije svega je hrabrost, odvažnost. Može li se znati što vas
dvije strašljivice radite na ovakvom mjestu?" Ona bucka iza nje se nasmiješila. "Osim toga, kako to da idete naokolo bez uniformi? Niste li vi dvije
preseratorice iz škole Falconieri? Dapače, stisni pa poseri. Ne zovu li je tako? Kažu
da ste sve droljice!"
Pallina si namjesti kapu. "Slušaj, bucka! Što je, što imaš protiv nas? Ako te
nešto ždere, reci i dosta. Nemoj toliko odugovlačiti."
Maddalena ugasi Boxer.
"Imaš pojas kamilice, a ne bi smjela." "Tko to kaže?"
"Zašto se onda nisi utrkivala?"
"Moj se muškarac nije utrkivao. Utrkujem se samo s Pollom. Možda ti to ne znaš ..." Pallina se obrati bucmastoj djevojci iza Maddalene: " ... ali hodam s
Pollom."
Djevojka iskrivi lice. Obraze joj oblije rumen. Pallina joj je baš dobro spustila.
Znala je da je bila zainteresirana za Polla. Maddalena pokaže na Babi.
"A ona? Što ona radi ovdje? Ona ne nosi pojas. Zar ne znaš da je ovo mjesto rezervirano za kamilice? Ili se utrkuj, ili odlazi odavde."
Babi se s uzdahom okrene prema Pallini. "Samo nam je još trebala dežurna nadžak-baba."
Maddalena se ukoči. "Što si rekla?"
Babi joj se nasmiješi. "Rekla sam da čekam svoj red." Maddalena ostane ravnodušna. Možda nije dobro čula. Babi rastvori Pallininu jaknu.
"Brzo, daj mi taj pojas." "Molim? Šališ se?"
"Ne, hajde, daj mi ga. Ako je tako uzbudljivo biti kamilica, želim pokušati." Izvukla joj je pojas. Pallina je zaustavi. "Slušaj, ako ga staviš i netko te odabere, moraš se utrkivati. Jednom je došla jedna cura koja je slučajno stavila pojas kamilice, zato što joj se sviđao. Dakle, morala je sjesti na motor i utrkivati se."
Babi je upitno pogleda. "I? Kako je završilo?"
"Dobro, ništa joj se nije dogodilo, nije pala. Mislim da je čak i poznaješ.
Giovanna Bardini, ona iz drugog E."
"Tko, ona glupača? Ako je ona mogla, mogu svi."
Pallina joj doda pojas. "Da, ali ne znam jesi li primijetila ... Giovanna sad uvijek koristi naramenice."
Babi je pogleda. Pallina iskrivi lice u smiješnu grimasu. Zatim obje prasnu u smijeh. Zapravo su samo pokušavale učiniti taj trenutak manje dramatičnim. Maddalena i njezina prijateljica nezadovoljno su ih promatrale. Babi stavi pojas. Ovije ga dva puta oko tijela i stegne u struku. Zatim ga malo prekrije jaknom. Ne treba previše izazivati sudbinu. Ali nikako nije željela dopustiti da one dvije na Boxeru koje su je netremice promatrale likuju.
"Ah, kakav zajeb! Sad sam i ja kamilica."
Pred njima se naglo zaustavi zastrašujući tip na motoru. Donji dio lubanje praktički mu je bio obrijan, a bikovski vrat neustrašivo stršao iz zelene vojničke jakne s narančastim suvratkom. "Brzo, kamilice, ti tamo, gore. Penji se."
Babi u nevjerici pokaže na sebe. "Tko, ja?"

"Tko drugi? Hajde, pokreni se, uskoro počinjemo."
"Bog, Madda." Osim zastrašujućeg izgleda, tipu je još nešto išlo na štetu. Bio
je Maddalenin prijatelj.
Babi se približi Pallini. "Pa, bog, idem ja. Poslije ću ti pričati kako je."
"Da, naravno."
Pallina je nepomično stajala ispred nje, zabrinuta.
"Slušaj, Babi ... žao mi je."
"Ma ne, što to govoriš? Mislim da je pljuga biti kamilica i želim to dokazati.
Ti nemaš nikakve veze s time."
Pallina je zagrli i šapne joj na uho: "Carica si."
Babi joj se nasmiješi i zaputi prema tipu na motoru. U jednom trenutku, sjeti se tog izraza. Već ga je čula baš tog jutra i priskrbio joj je lijepu opomenu u informativki. Da možda ne donosi nesreću? K vragu i Pallina, k vragu i kamilice i k vragu i ona kad bi si utuvila u glavu biti carica. Maddalena je u međuvremenu brbljala s onim tipom koji je dodavao gas ni najmanje ne misleći na potrošnju.
"Išla bih ja s tobom, ali već sam se utrkivala sa Stepom."
"Vidio sam te. I zato te nisam pitao. Lijepa utrka."
Babi se s određenim poteškoćama uspjela popeti na motor tako da tipu bude okrenuta leđima. Tip joj je pomogao. Babi razmota pojas. Tip ga uzme iz njezine ruke, ovije ga oko svog struka i vrati joj ga. Babi je jedva uspjela pogoditi zadnju rupu. Uza sve ostalo, tip je bio i debeljko. Ta se trbušina trebala utrkivati sama. Kakve kamilice! Kao da to nije bilo dovoljno, Maddalena je snažno lupila tipa po jakni.
"Sretno, daj sve od sebe. Sigurna sam da ćeš pobijediti." Zatim se nasmiješila Babi. "Vidjet ćeš da ćeš uživati tu straga. Danilo juri da je to čudo!"
Babi nije imala vremena odgovoriti joj. Tip je dao gas i pojurio kao strijela. Danilo! Eto na koga se odnosilo ono D na jabuci. D kao Danilo. Ili još gore, kao danak. Uspjela je samo opaziti Pallinu daleko na zidiću kako joj maše. Zaključi da je ne bi pozdravila, čak ni da je to mogla. Dovraga i Pallina! Motor se zaustavio gotovo na vrhu prednjeg kotača. Od protuudarca, Babi je odletjela čitavom težinom na Danilova leđa. Bilo je nemoguće držati se s nogama u suprotnom smjeru.
"Mirno, djevojčice."
Topao i dubok glas tog tipa trebao ju je, po njegovom mišljenju, smiriti. Ali imao je suprotan učinak. Mrzim ga, pomisli Babi. "Mirno, djevojčice." Mora da je ovo noćna mora. Ovaj pojas kamilice koji me steže u struku. Ja takav pojas nikad u životu nisam stavila, ni kad je bio u modi. Mora da je ovo kazna. Tip s povezom na oku i žutim motorom zaustavio se s njihove lijeve strane. Hook. Vidjela ga je već nekoliko puta ranije ispred Trga Euclide. Iza njega je sjedila djevojka kovrčave kose, s previše ruža na usnama. Bila je presretni što je kamilica. Djevojka je pozdravi. Babi ne odgovori. Usta su joj se osušila. Okrenula se na drugu stranu. Jedan lijep, visoki mladić, malo duže zalizane kose s ptičjim perom kao privjeskom naušnice, zaustavio se s njezine desne strane. Spremnik za benzin motora bio je
oslikan aerografom. Na njemu je bio zalazak sunca s velikim suncem u sredini i valovima na plaži. Tip je očito surfao. Surfanje je jamačno manje opasno od vožnje kamilice. Ispod je bio natpis: "Ple ..." Babi se nagne malo naprijed, ali nije uspjela dalje pročitati. Ostatak natpisa prekrile su Levisice 501 tog tipa. Momak je iz džepa jakne izvukao komadić papira. Podigao se na stopala i približio retrovizoru. Podignuo ga je uvis. Trbuhom prema gore. U retrovizoru se pojavio mjesec. Babi je pogledala spremnik. Sad se mogao pročitati čitav natpis. Plesač. Naravno, čula je da govore o njemu. Nekoliko puta ga je i vidjela, ispred škole. Pričalo se da se drogira. Plesač je na staklo retrovizora iskrenuo neku koverticu. Oblo blijedilo mjeseca prekrila je manje bezazlena bjelina nekog praha. Plesač se nagne ka retrovizoru. Prisloni smotanu novčanicu od deset tisuća lira uz prah i ušmrkne. Mjesec se najednom ponovno vrati u retrovizor, ogledavajući se u njemu. Bio je življi, sjajniji i sneniji barem u njegovim očima, sad hrabrijima, makar tek nakratko. Plesač prijeđe prstom preko retrovizora, skupi zadnje mrvice te umjetne sreće i protrlja njima zube. Smješkao se bez ikakvog stvarnog razloga. Bio je biološki sretan. Zapali cigaretu. Djevojka iza njega imala je kosu skupljenu vrpcom i kao da nije ništa primijetila. Medutim, dopustila je da je ponudi cigaretom. Uostalom, taj je porok bio mnogo manje pogibeljan. Dakle, istina je što pričaju o Plesaču. To nije u redu, pomisli. Ne smije se utrkivati drogiran. To nije sportski. Ako ga kasnije testiraju, otkrit će ga. Zatim se sjeti. Što to govorim? Pa nisu ovo konjske utrke! Ovdje nema ničeg zakonitog. Može se čak i drogirati. Juri se sto pedeset na sat na samo jednom kotaču s jadnicom iza leđa. Ja sam ta jadnica. Ja sam kamilica. Pogleda ljude oko sebe. Svi su vikali. Nastala je ogromna zbrka. Što ja radim na jednom ovakvom mjestu?
Zavezana leđima uz jednog debila po imenu Danilo, na friziranom motoru kako bi se utrkivala protiv Hooka i Plesača, od kojih je ovaj potonji uz to i drogiran.
Došlo joj je da se rasplače. Dovraga i Pallina! Step je upravo spremio svojih dvjesto tisuća, kad ga je Pollo gurnuo laktom.
"Hej, vidi tko je ondje." Polio pokaže na motore spremne započeti utrku.
"Gdje?" Step nije shvatio gdje mora gledati. "Nije li ona cura na motoru iza Danila Pallinina prijateljica?"
Step pogleda bolje. Nije moguće. To je Babi.
"Ona je." Zamahne rukom s maramom i izvikne njezino ime.
"Babi!" začu ona svoje ime. Dozivao ju je Step. Prepoznala ga je, u pozadini, tik ispred nje. Pozdravljao ju je. Imao je njezinu maramu. Promrmljala je gotovo sebi u bradu:
"Molim te, Step, pomozi mi da siđem. Step, Step!" Zatim pomakne ruku kako bi mu mahnula da joj priđe. U tom trenutku, Siga zazviždi za početak utrke.
Publika zaurla. Gotovo je zaorila. Motori pojure ričući. Babi se prestravljena gotovo odmah ponovno prilijepi uz Danila. Sva tri motora su poletjela. Babi se našla s glavom nadolje. Činilo joj se da licem umalo dodiruje cestu. Vidjela je kako asfalt brzo juri ispod nje. Pokušala je viknuti dok je motor rikao i vjetar joj mrsio kosu. Iz nje nije izašao nikakav zvuk. Pojas ju je snažno rezao oko trbuha. Dolazilo joj je na povraćanje. Zatvorila je oči. Tako je bilo još gore. Učinilo joj se da će se onesvijestiti. Motor je nastavio juriti na jednom kotaču. Prednji kotač malo se spustio. Danilo je dodao gas. Motor se propeo i Babi se našla još bliže asfaltu. Pomislila je da će se prevrnuti. Dodir na kočnicu i motor se lagano spustio. Sad je bilo bolje. Babi se ogledala oko sebe. Ljudi su sad bili tek daleka mrlja, šarena, pomalo nejasna. Svuda naokolo tišina. Samo vjetar i rika drugih motora. Plesač s njihove desne strane nalazio se malo iza njih. Duga kosa bila mu je napeta na vjetru, a prednji kotač gotovo nepomičan u zraku. Hook je bio malo dalje.
Danilo je pobjeđivao. Ona je pobjeđivala. Maddalena je imala pravo. "Juri da je to čudo." Babi je bila ošamućena. Začula je neku buku sa svoje desne strane. Okrenula se. Plesač je dodao gas i ubrzao. Motor se previše propeo. Nagli stisak kočnice. Prednji kotač prebrzo je pao. Amortizeri su odradili svoje. Motor se odbio na prednjem kotaču. Zatim se nagnuo nadesno. Plesač ga je pokušao zadržati. Upravljač mu pobjegne iz ruke. Motor skrene ulijevo, trzajući se na boku, i zatim ponovno udesno, stružući stražnjim krajem. Plesač i djevojka iza njega, povezani pojasom, našli su se zbačeni s tog neobičnog konja na motorni pogon, načinjenog od pomahnitalih klipova i cilindara. Sletjeli su na zemlju još uvijek privezani jedno uz drugo. Tren kasnije su se razdvojili, od tvrdoće asfalta. Njihova kamilica potrgala se od bola brzine, i tako su još neko vrijeme klizili jedno uz drugo, odbijajući se o asfalt i sudarajući se, s jedne na drugu stranu ceste. Sad slobodan, motor je brzo nastavio svojim putem. Zatim se srušio na bok, klonuo na asfalt bacajući iskre, zapeo, odbio se nekoliko puta nekih stotinjak metara. Na kraju kao da se prevrnuo u zraku. Babi je vidjela kako leti pokraj nje, visok u crnilu noći. Skočio je prema nebu, najmanje pet metara, još uvijek upaljenog fara koji je osvjetljavao sve naokolo. Iza sebe je ostavio svjetlosni trag. Zatim se srušio zadnji se put mahnito zakoprcavši, i razbio ostavljajući iza sebe tisuću komadića čelika i šarenog stakla. Sve slabije iskrice plamena pratile su ga do samoga kraja njegova puta. Hook i Danilo su se zaustavili. Ona daleka skupina ljudi načas je ostala nijema, a zatim su se svi razišli. Na sjedalima Vespa, Si, Boxera, SH 50-ica, ukradenih Peugeota, motora velikih i malih cilindara, Yamaha, Suzukija, Kawasakija, Honda, Metropolisa.
Vojska skutera priđe bučeći. Svi su dojurili na mjesto nesreće. Plesač se
digao s ceste. Vukao se na jednoj nozi. Druga mu je virila iz poderanih traperica,
ozlijeđena i u lošem stanju. krvareći iz koljena. Vidljiva nabreklina ispod jakne označavala je rame koje mu se iščašilo, a tamna krv curila mu je niz vrat i obojavši svojim crvenilom bijelo pero naušnice, zaustavila se na rubu majice. Plesač pogleda svoj uništeni motor. Sagne se i pomiluje spremnik. Dio plaže bio je izguljen. Surfer je nestao, odnesen valom mnogo tvrđim no što je usijani asfalt.
Svi su se zaustavili oko djevojke. Ležala je na tlu. Desna ruka visjela joj je uz tijelo. Bila je slomljena. Plakala je od straha, glasno jecala. Izgubila je vrpcu za kosu. Pogledala je svoje ruke, posve izgrebane. Bile su prekrivene krvlju. To ju je još više preplašilo. Ponovno je pala na tlo, neutješna. Nije shvaćala koliko je imala sreće. Babi se oslobodila stiska pojasa. Sišla je s motora. Prvi njezini koraci bili su nesigurni. Od adrenalina se nije uspijevala držati na nogama. Zašla je u gomilu. Nikoga nije poznavala. Čula je jauke djevojke na tlu. Potražila je Pallinu. U jednom trenutku začula je novi zvižduk. Duži. Što se događa? Počela je još jedna strašna utrka. Svi su se rastrčali u svim smjerovima. Ljudi su je gurali. Skuteri okrzavali. Čule su se sirene. Malo dalje, pojavili su se automobili. Na njihovim krovovima plava bljeskava svjetla. Policija. Samo je još ona nedostajala. Mora stići do svoje Vespe. Svuda oko nje mladići i djevojke su bježali. Neki su vikali, drugi se opasno gurali. Jedna djevojka na skuteru pala je na nekoliko metara od Babi. Babi potrči. Svuda naokolo zaustavili su se i drugi policijski automobili. Eno je. Ugleda svoju Vespu ispred sebe, nekoliko metara od nje. Bila je čitava. Najednom je nešto zaustavi u trku. Netko je uhvati za kosu. Bio je to jedan policajac. Silovito je povuče i sruši na tlo, snažno je vukući straga za kosu. Babi zaurla od bola, stružući po asfaltu, dok su joj pramenovi kose ispadali od siline stiska. Najednom je policajac pusti. Udarac posred trbuha natjerao ga je da se presavije u struku i popusti stisak. Bio je to Step. Policajac je pokušao reagirati. Step ga je snažno gurnuo i srušio. Zatim je pomogao Babi da ustane, smjestio je na motor iza sebe i krenuo punom brzinom. Policajac se pribrao, ušao u obližnji automobil za čijim je volanom sjedio njegov kolega i njih dvojica krenuše u potjeru. Step je bez problema prošao kroz ljude i motore koje je zaustavila policija. Nekoliko fotografa koji su bili obaviješteni o toj raciji več je fotografiralo. Step je propeo motor na stražnji kotač i ubrzao. Pretekao je još jednog policajca koji mu je crvenom pločicom pokazivao da se zaustavi. Svuda naokolo bjesnjele su bljeskalice. Step ugasi svjetla i pogne se nad guvernal. Automobil u kojem je bio onaj udareni policajac prođe pokraj okupljenih i sa sirenom koja je urlala nađe im se za petama. Step uspori, nagne se u zavoju bježeći prema Trgu Irnerio. Babi ga je čvrsto stezala. Sad je bila prestravljena. Ovo je gore od kamilice. Policijski automobil zakrivudao je približavajući se zavoju. Naglo ispravivši volan, pojurio je za njima. Stigavši do trga, Step se malo vratio u suprotnom smjeru i skrenuo ulijevo Ulicom Casaletto. U desnom bočnom
retrovizoru malo kasnije se pojavilo svjetlo plave rotirke. Bili su im za petama. "Prekrij stopalom tablicu."
"Molim?"
"Prekrij zadnji broj na tablici stopalom."
Babi gurne desnu nogu iza sebe, nastojeći prekriti tablicu. Noga joj se
posklizne dva puta.
"Ne mogu."
"Pusti. Je li moguče da baš ništa ne znaš učiniti?"
"Igrom slučaja, nikad ranije nisam bježala na motoru. I sigurno bih to željela i danas izbjeći."
"Možda bi ti bilo draže da sam te ostavio u rukama onog policajca koji je htio tvoj skalp?"
Step uspori i skrene udesno. Stražnji kotač lagano zastruže, škripeći po asfaltu. Babi se priljubi uz njega i poviče:
"Stani!"
"Šališ se? Ako nas ovi sad uhvate, zaplijenit će mi motor."
Policijski automobil je krivudajući skrenuo u uličicu. Step je odjurio nizbrdicom sa sto osamdeset na sat. U daljini se čula sirena. Približavali su se. Babi pomisli na ono što joj je rekla majka: "Da se nisi usudila sjesti iza tog momka. Vidiš kako vozi ... Opasan je." Imala je pravo. Majke uvijek imaju pravo. Pogotovo njezina. Poginut će.
"Stani. Ne želim umrijeti. Već zamišljam što ću sutra čitati u novinama.
Mlada djevojka poginula u policijskoj potjeri. Stani, molim te."
"Ako umreš, kako ćeš čitati novine?"
"Step, stani! Bojim se! Možda oni policajci zapucaju."
Step ponovno uspori i naglo skrene ulijevo. Našli su se na polunapuštenoj seoskoj cesti. Uz nju je bilo nekoliko vila s visokim zidom i ogradom od letava. Imali su nekoliko sekundi. Step je zaustavio motor.
"Požuri, siđi. Tu me čekaj i ne miči se. Doći ću po tebe čim ih se riješim."
Babi u hipu siđe s motora. Step odjuri punom brzinom. Babi se priljubi uza zid pokraj ulaza u vilu. U zadnji čas. Upravo u tom trenutku pojavio se policijski automobil. Prošao je ispred vile cvileći gumama i iščeznuo u potjeri za motorom. Babi si začepi uši i zatvori oči kako ne bi čula histeričan zvuk one sirene. Automobil nestane u daljini, iza onog malog crvenog pozicionog svjetla. Bio je to Stepov motor koji je ugašenih svjetala, bez putnice, brzo jurio kroz noćnu tminu.

24.


Pollo je zaustavio motor ispred Babine zgrade. Pallina je sišla i otišla do vratara. "Je li se Babi vratila?" Napola sneni Fiore morao se malo potruditi da je prepozna.
"Ah, bog, Pallina. Ne, nije se vratila. Vidio sam je kad je izlazila Vespom, ali još se nije vratila."
Pallina se vrati Pollu. "Nema je."
"Ne brini, ako je sa Stepom, na sigurnom je. Vidjet ćeš da će se uskoro
vratiti. Da ti radim društvo?"
"Ne, idem gore. Možda je u frci pa nazove. Bolje da kod kuće bude netko tko
joj može odgovoriti."
Pollo upali motor. "Prvi koji nešto sazna, neka nazove."
Pallina ga poljubi i otrči. Prođe ispod rampe i krene stazom prema zgradi. Na pola puta se okrene. Pollo je pozdravi. Pallina mu pošalje poljubac i nestane stubama ulijevo. Pollo ubaci u prvu i odveze se. Pallina podigne otirač. Ključevi su bili na svom mjestu, prema dogovoru. Trebalo joj je neko vrijeme da pronađe one od ulaznih vrata stubišta. Popne se na prvi kat i polako otključa vrata. Iz hodnika se čuo glas. Prepoznala ga je. Bila je to Daniela. Razgovarala je telefonom.
"Dani, gdje su tvoji?" "Pallina, što ti radiš ovdje?" "Odgovori mi, gdje su?" "Izašli su."
"Dobro! Brzo spusti slušalicu. Telefon mora biti slobodan."
"Ali, razgovaram s Andreom. A Babi, gdje je ona? Otišla te je potražiti." "Upravo zato i moraš prekinuti razgovor. Možda Babi nazove. Zadnji put kad
sam je vidjela bila je na motoru iza Stepa i policija ih je proganjala." "Ideš!"
"Da!"
"Moja sestra je prava frajerica."
Prašina se polako slegla. Niski, sivi oblaci lutali su u visini, na nebu bez mjeseca. Sve naokolo obavila je tišina. Nigdje nijednog svjetla. Osim jedne male daleke svjetiljke pričvršćene uz visoki zid neke kuće. Babi se odmakne od zida. Prijeđe na drugu stranu ceste. Bilo je teško hodati po tom rastresenom šljunku. Napravi nekoliko koraka. Iz daljine su se čuli zvuci sela. Snažno je zapahne miris gnoja rasutog po poljima. Lagani povjetarac ljuljuškao je lišće stabala. Osjećala se sama i izgubljena. Ovaj put je bila istina. Bojala se. Tko zna kako je ona djevojka koja je pala s motora. A Plesač? Vidjela je kako ustaje nakon pada. Ne bi smjelo biti ništa ozbiljno. Eto, i ona je bila kamilica. I sad je ovdje. Na jednoj mračnoj, napuštenoj cesti. Nekim čudom izbjegla je policijskoj potjeri. Tko zna gdje je Step? Je li ih se riješio? Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što ona ne bi željela provesti ovdje čitavu noć. U daljini, negdje zdesna, čula je njištanje konja. Izgubljene štale u mračnom selu. Uputi se prema onoj maloj svjetiljci. Hodala je korak po korak, uza zid, ruke položene na ogradu, pazeći gdje stavlja stopala, između busena visoke, divlje trave. Ima li ovdje zmija? Umiri je sjećanje na staru knjigu iz prirode. Zmije noću ne gmižu naokolo. Ali štakori da. Ovdje naokolo sigurno ih je mnogo. Štakori grizu. Gradski mitovi. Sjetila se jedne osobe, nečijeg prijatelja, kojeg je ugrizao štakor. Brzo je umro. Lepto nešto. Strašno. Odmaknula se od tamnih busena trave, opasnih skrovišta štakora nositelja smrti. Dovraga i Pallina. Približila se sredini ceste, stružući nogama, naslijepo. Najednom je začula neki šum sa svoje lijeve strane. Zaustavila se. Tišina. Zatim prasak grančice. Nešto se brzo kretalo prema njoj, trčeći, dahćući kroz žbunje. Babi se prestravila. Nepomična, paralizirana nasred mračne ceste. Iz tog crnila ispred nje iskoči veliki crni pas tamne dlake, iskeženih zubiju. Babi mu ugleda sjenu koja joj se brzo približavala lajući u noći. Njegov lavež opasno je odjekivao među samotnim brežuljcima. Babi se okrene i potrči. Gotovo se poskliznula po izlizanom makadamu. Pribrala se, šepajući u mraku, trčeći naprijed, ne videći kamo ide. Pas joj je bio za petama. Prijeteći se približavao, smanjujući udaljenost. Bijesno režeći i lajući. Babi stigne do ograde. Pronađe otvor u ogradi, gurne u njega najprije jednu, pa drugu ruku, i na kraju napipa uporište za noge. Desno, lijevo, gore i evo je na drugoj strani. Skočila je u mrak, za dlaku izbjegavši oštre, bijele zube. Pas se zabio u ogradu. Odbio se od nje s muklim, drvenim udarcem. Trčao je naprijed-natrag lajući, uzalud tražeći neki otvor, prostor kroz koji će dostići svoj plijen. Babi ustane. U padu je natukla dlanove i koljena. Sletjela je u nešto toplo i meko. Bilo je to blato. Sporo joj je klizilo niz jaknu, niz traperice. Niz bolne ruke. Pokušala se pomaknuti. Noge su joj utonule do koljena. Umalo se spotaknula. Povratila je ravnotežu i ostala
nepomična. Pas je trčao uz ogradu. Nadajmo se da nigdje nema prolaza. Čula ga je kako laje, još bjesniji no ranije jer nije uspijevao doći do nje. Pa, bolje ovo blato nego njegovi ugrizi. Zatim najednom, oštar miris, pomalo slatkasta, zapahne joj nos. Primakne prljavu ruku licu. Pomiriše je. Selo kao da ju je na trenutak obavilo i učinilo svojom. Kralježnicom joj prođu srsi. Gnoj! Razmjena više i nije bila tako pogodna.
Pallina izađe kroz ulazna vrata zgrade i polako ih pritvori da se ne zatvore. Zatim izvadi ključeve iz džepa, sagne se, podigne otirač i vrati ključeve na dogovoreno mjesto. Babi još nije nazvala. Ali ovako barem neće morati zvoniti kako bi ušla. U tom času, začu zvuk automobila. Iz zavoja dvorišta pojavi se Mercedes 190. Prepozna ga. U tom istom vozilu često se ujutro vozila u školu. Babini starci. Pallina pusti otirač iz ruke i potrči prema ulaznim vratima zgrade. Vrata se zalupe iza njezinih leđa. Trkom se uspne, uđe u stan i zatvori vrata.
"Dani, brzo, došli su tvoji."
Daniela je bila ispred hladnjaka. Uhvatila ju je uobičajena strašna glad u dva sata ujutro. Ovaj put će morati postiti. Stroga dijeta. Zalupi vratima hladnjaka. Otrči u svoju sobu i zatvori se u njoj. Pallina uđe u Babinu sobu. Izuje cipele i sakrije ih iza zastora uz prozor. Zatim spusti rolete i posve odjevena zavuče se u krevet. Srce joj je divljački lupalo. Osluškivala je. Čula je zvuk spuštanja vrata garaže. Sad je samo pitanje minuta. Zatim u polumraku sobe ugleda školsku uniformu preko stolca. Babi ju je priredila prije no što je izašla. Računala je da će se brzo vratiti. Kako je precizna, sirota Babi. Ovaj je put stvarno u problemu. Da je Pallina znala gdje je Babi, ne bi tako olako razmišljala. Ovaj je put stvarno bila u govnima, iako konjskim.
Pallina navuče prekrivač do brade i okrene se prema zidu, dok se u bravi ulaznih vrata stana bučno okretao ključ.

25.


Step se punom brzinom spušta niz Ulicu Gregorio VII. Prođe pokraj Samota, baš ondje gdje je kupio svoju Hondu. Projuri poput strijele ispred Gregoryja. Pozornost mu privuče drugačiji zvuk guma. Asfalt je ustupio mjesto makadamu. Uspori ne dodirnuvši kočnicu. Brzo provjeri semafor. Pogleda nadesno i nalijevo. Zatim se zavuče ispod galerije. Nedugo nakon toga naiđe policijski automobil. Sirena glasnije zaurla odjekujući zarobljena između oblih zidova. Modro svjetlo rasprši se, slamajući strašne žute zidove. Step gotovo skokom izađe iz galerije. Uspori kočeći i skrene nadesno, prema Lungotevereu. Doda gas i u slalomu pretekne dva ili tri automobila, a zatim ubaci u treću i da gas vozeći sve brže.
Policijsko vozilo stalno mu je bilo za petama, opasno se kolebajući s jedne strane ceste na drugu. Step prođe kroz crveno svjetlo na semaforu. Stigne li do Trga Trilussa, spašen je. U retrovizoru opazi policijsko vozilo koje mu se opasno približavalo. Dva automobila ispred njega. Step doda gas. Treća. Motor pojuri. Za dlaku je prošao između vrata. Jedan od ona dva automobila preplašeno se odmaknuo. Drugi je nastavio svojim putem nasred ceste. Njegov napušeni vozač ništa nije primijetio. Policijsko vozilo prošlo je posve s desne strane. Kotači su se bučno popeli federirajući na niskom rubniku pločnika. Step je ispred sebe ugledao Trg Trilussa. Ponovno je ubrzao. Presjekao je cestu s desna nalijevo. Onaj napušeni vozač naglo je zakočio. Step je skrenuo u uličicu ispred fontane koja spaja dva Lungoteverea. Prošao je posred niskih mramornih stupova. Policijski automobil se zaustavio onemogućen nastaviti potjeru. Nije mogao proći onuda. Step je ubrzao. Uspio je. Dvojica policajaca izašla su iz automobila. Jedino što su uspjeli vidjeti bio je par zaljubljenih i skupina mladih koja je brzo skočila na mali pločnik uličice propuštajući onog luđaka na motoru ugašenih svjetala. Step je punom brzinom nestao među njima i izašao na drugoj strani Lungoteverea. Skrenuo je ulijevo. Neko vrijeme, nastavio je brzo voziti. Zatim je pogledao u retrovizor. Iza njega je sve bilo mirno. Samo poneki automobil u daljini. Noćni promet. Više ga nitko nije
slijedio. Uključio je svjetla. Samo mu još treba da ga zaustave zbog toga. Zatim je duboko udahnuo. Izvukao se. Ponadao se da nisu uspjeli pročitati broj na registarskoj pločici. Ali nisu mogli. Gotovo nijednom nije zakočio upravo iz tog razloga. Inače bi se zaustavio na crvenom svjetlu semafora. Ponovno je ubrzao, dodao gas. Sad se mora vratiti po Babi. Ići će okolnim putem. Ne želi se izložiti opasnosti ponovnog susreta s policijom.
Babi može malo pričekati. Na sigurnom je.Claudio otvori hladnjak i natoči si čašu vodu.
Raffaella ode u spavaće sobe. Prije odlaska na spavanje uvijek bi kćerkama dala poljubac, pomalo iz običaja, ali i kako bi bila sigurna da su se vratile. Te večeri nisu ni smjele izaći. Ali nikad se ne zna. Bolje je provjeriti. Ušla je u Danielinu sobu. Hodala je nečujno, dobro pazeći da se ne spotakne na sagu. Spustila je ruku na obližnji noćni ormarić. Drugu je stavila na zid. Zatim se nagnula, polako, i usnama joj okrznula obraz. Spavala je. Raffaella se udaljila na vrhovima prstiju. Polako je zatvorila vrata. Daniela se okrenula u krevetu. Podigla se na bok. Sad će nevolja. Raffaella nečujno pritisne kvaku i otvori Babinu sobu. Pallina je bila u krevetu. Opazi trak svjetla iz hodnika koji se polako širio po zidu. Srce joj brzo zakuca. Ako me sad otkriju, što da im kažem? Pallina ostane nepomična, nastojeći ne disati. Začuje zveckanje ogrlica, dragog kamenja koje je udaralo jedno u drugo. Jamačno je Babina majka. Raffaella se približi krevetu, polako nagne. Pallina prepozna njezin parfem. Ona je. Zadrži dah i osjeti kako joj njezin poljubac dodiruje obraz. Bio je to nježan i čuvstven poljubac jedne mame. Istina je. Mame su sve jednake. Zabrinute i dobre. Jesu li njima i njihove kćerke jednake? Nadat ću se da je tako. U tom trenutku više od svega poželi nalikovati Babi. Imati njezinu kosu, njezin izgled. Raffaella popravi pokrivač, nježno je pokrije rubom plahte. Zatim nježno zagladi plahtu, ispravljajući i najmanje nabore. Ali najednom se zaustavi. Pallina ostane nepomična, čekajući. Je li nešto otkrila? Je li je prepoznala? Stisne oči, naćuli uši, spremna uhvatiti i najmanji zvuk, i najmanji pokret. Začu lagano škripanje. Raffaella se nagnula. Osjećala je njezin topli dah. Zatim na tapisonu začuje lagane korake koji su se udaljavali. Slabo svjetlo iz hodnika nestane, uzmičući sve više, sve do zadnjeg škljocaja brave. Tišina. Pallina se polako okrene. Vrata su bila zatvorena. Najzad odahne. Izvukla se. Proviri preko ruba kreveta. Zašto se Babina majka nagnula? Što je napravila? U polumraku sobe njezine na mrak navikle oči odmah pronađoše odgovor. U podnožju kreveta, savršeno jedna uz drugu, bile su Babine papuče. Raffaella ih je stavila na mjesto, uredno. Spremne sutra ujutro primiti stopala njezine kćerke još topla od sna. Pallina se upita bi li i njezina majka
učinila to isto. Ne. Ne bi se toga sjetila. Ponekad je znala ostati budna i čekati njezin poljubac. Čekala je uzalud. Njezina majka i otac kasno su se vratili. Čula ih je kako razgovaraju, prolaze pokraj njezine sobe i nastavljaju dalje. Zatim onaj škljocaj. Vrata njihove spavaće sobe koja su se zatvarala. I sa njima, njezine nade koje su iščezavale. Ostala je nepomična u mraku. Osjetila je neobične ježure po čitavom tijelu. Njezinu ljubav. Ne, svejedno Raffaellu ne bi željela za majku. Između ostaloga, nije joj se sviđao njezin parfem. Bio je previše sladak.
Step uđe na cesticu. Stigavši ispred ograde kod koje ju je ostavio, zakoči. Iza njega se podigne oblak prašine. Polako se uzdigne ka tamnom nebu, malo pomalo se šireći. Stražnje svjetlo ga osvijetli i oboji blagim rumenilom. Step se ogleda oko sebe. Babi nije bila u blizini. Potrubi. Zvuk trube se udalji odjekujući u prirodi. Ugasi motor. Nije bilo odgovora. Pokuša je dozvati.
"Babi."
Nekoliko puta ponovi njezino ime. Prednjim svjetlom osvijetli područje ispred sebe. Ništa. Nestala je. Tek što nije ponovno upalio motor, kad je najednom začuo šuškanje sa svoje desne strane. Dopiralo je odnekud iza ograde.
"Ovdje sam."
Step pogleda kroz letve od tamnoga drveta. "Gdje?"
"Ovdje!" Jedna ruka proviri kroz prazan prostor između dvije letve.
Pomakne se nadolje označavajući svoju prisutnost.
"Ah, tu si. Mislio sam da si pronašla prijevoz i vratila se kući."
"Ma kakav prijevoz!" "Što radiš tamo iza?"
Step ugleda njezine velike plave oči. Pojavile su se samotne malo iznad njezine ruke, u širem prostoru između druge dvije letve. Osvjetljavala ih je slaba mjesečina i djelovale su preplašeno.
"Babi, daj izađi."
"Ne mogu, bojim se."
"Bojiš se? Čega?"
"U blizini je ogroman pas, bez brnjice." "Gdje? Ovdje nema nikakvog psa." "Bio je."
"Da, dobro, ali sad ga nema. Zato ili izađi odatle ili ja odlazim i ostavljam te
ovdje samu."
"I ako nema psa, svejedno ne mogu izaći."
"A zašto?"
"Sramim se."
"Čega se sad pak sramiš?" "Ničega, ne želim ti reći."
"Slušaj, zar si poblesavila? Dobro, meni je dozlogrdilo. Palim motor i odlazim."
Step upali motor. Babi Jupi rukom po letvi. "Ne, čekaj."
Step ponovno ugasi motor. "Onda?"
"Izlazim, ali obećaj da se nećeš smijati."
Step pogleda prema onom neobičnom drvetu plavih očiju i položi ruku na srce. "Obećajem."
"Obećao si, je li?"
"Da, već sam ti rekao ..."
"Sto posto?" "Sto posto."
Začu dugo šuškanje iza ograde. Ugleda ruke koje su provirivale između letava pazeći da ih nijedan iver ne ozlijedi. Na jedan prigušeni jauk shvati da nisu baš bile tako pažljive. Step se nasmiješi. Babina se sjena pojavi na vrhu ograde. Prebaci nogu preko ograde. Zatim se počne spuštati. Približivši se tlu, skoči. Step okrene guvernal motora prema njoj. Prednje svjetlo posve je obasja. Osim lica, Babi je bila od glave do pete prljava.
"Što si to učinila?"
"Kako bih pobjegla psu, preskočila sam preko ograde i pala."
"Pa si se sva zablatila?"
Babi nije odmah odgovorila. "Kamo sreće ... Sletjela sam u gnoj."
Step prasne u smijeh. "Mrzim gnoj ... Ne, nije moguće." Više se nije mogao
zaustaviti.
Babi se rasrdila. "Rekao si da se nećeš smijati. Obećao si."
"Jesam, ali ovo je previše. Gnoj! Ne mogu vjerovati. Ti u govnima. Previše smiješno. Najsmješnije!"
"Znala sam da se ne mogu pouzdati u tebe. Tvoja obećanja ne vrijede ni
pišljiva boba."
Babi se približi motoru. Step se prestane smijati. "Stop! Stani. Što to radiš?"
"Kako što radim? Penjem se na motor."
"Što ti je, jesi li luda? Želiš sjesti na moj motor tako smrdljiva?"
"Naravno, što drugo da učinim, da se skinem?"
"Ah, ne znam. Ali ovako prljava nećeš na moj motor. I to još prekrivena
govnima!"
Step ponovno prasne u smijeh. "Moj Bože, ne mogu izdržati ..." Babi ga umorno pogleda.
"Slušaj, ti se šališ, zar ne?"
"Ni govora. Ako želiš, dat ću ti svoju jaknu pa se obuci. Ali skini te stvari sa sebe. Ako to ne učiniš, kunem ti se da nećeš sjesti iza mene."
Babi zafrkće od bijesa. Bila je ljubičasta od srdžbe. Prođe pokraj njega. Step pretjerujući začepi nos. "Moj Bože ... Ovo je nepodnošljivo."
Babi ga Jupi rukom i ode iza motora, blizu stražnjeg svjetla. "Slušaj, Step. Ako se okreneš dok se budem skidala, kunem ti se da ću skočiti na tebe sa svim ovim gnojem na sebi." Step ostane okrenut prema naprijed. "Dogovoreno. Reci mi kad da ti dodam jaknu."
"Slušaj, ozbiljno ti govorim. Ja nisam kao ti. Ja održim svoja obećanja."
Babi još jednom provjeri nije li se Step okrenuo i zatim skine felpu. Učini to polako, dobro pazeći da se ne zaprlja. Ispod nje nije imala gotovo ništa. Požali što u brzini nije odjenula majicu. Ponovno pogleda prema Stepu.
"Ne okreći se!"
"Nisam se ni mrdnuo!"
Babi se nagne i izuje cipele. Bio je dovoljan samo jedan trenutak. Step je bio brz kao munja. Pomaknuo je lijevi bočni retrovizor i nagnuo ga prema njoj, hvatajući je u zrcalu. Babi se uspravila. Ništa nije zamijetila. Ponovno je provjerila Stepa. U redu. Nije se okrenuo. Zapravo, Step ju je neopaženo promatrao. Odražavala se u njegovom retrovizoru. Imala je grudnjak od prozirne čipke i koža na obje ruke joj se naježila. Step se nasmiješio.
"Daj požuri, koliko ti još treba?"
"Skoro sam gotova, ali nemoj se okretati!"
"Rekao sam ti da neću, samo nemoj duljiti, požuri."
Babi otkopča traperice. Polako, nastojeći da ih dodiruje što je manje moguće. Sagne se spuštajući ih do stopala, već bosih na onom hladnom, prašnjavom kamenju. Step nagne retrovizor prateći je pogledom. Traperice su joj se polako spustile otkrivajući njezine glatke noge, blijede na onom slabom noćnom svjetlu. Step zapjevuši "You can leave your hat on", oponašajući glas Joea Cockera.
"Ma kakvih devet i pol tjedana ..."
Babi se naglo okrene. Njezine oči obasjane slabim crvenim stražnjim svjetlom susretnu se sa zabavljenim Stepovim pogledom koji se pakosno cerekao u retrovizoru.
"Pa nisam se okrenuo, jesam li?"
Babi se brzo oslobodi traperica i skoči na motor iza njega u grudnjaku i gaćicama.
"Podla životinjo, baš si pravi gad! Svinjo!" Zasu ga tučom udaraca šakom. Po leđima, po vratu, po ramenima, glavi. Step se pogne, nastojeći se zaštititi najbolje što je mogao.
"Jao, dosta! Jao. Što sam loše učinio? Bacio sam pogled, ali nisam se okrenuo. Održao sam riječ ... Jao, prestani ili ti neću dati jaknu."
"Molim? Nećeš mi je dati? Uzet ću traperice i namazati te njima po licu, vidjet ćeš!"
Babi uhvati rukave njegove jakne i počne mu je skidati. "U redu. U redu.
Dosta! Smiri se. Nemoj biti takva. Evo, dat ću ti je."
Step joj dopusti da mu skine jaknu. Zatim upali motor. Babi ga još jednom
udari.
"Svinjo!" Zatim navuče jaknu nastojeći se prekriti što je više moguće.
Rezultat je bio bijedan. Obje noge ostale su joj otkrivene, uključujući i rub gaćica. "Ej ... znaš da nisi loša ...? Trebala bi se samo malo češće prati ... Ali imaš baš
dobru guzu ... Ozbiljno."
Ona ga pokuša udariti po glavi. Step se naglo sagne smijući se. Ubaci u prvu i krene. Zatim odglumi da onjuškuje zrak. "Hej, osjećaš li i ti ovaj čudni miris?"
"Kretenu! Vozi!"
"Čovjek bi rekao da je gnoj ..."
U tom trenutku, iz jednog grma nadesno malo dalje uz cestu izleti vučjak. Potrči prema njima lajući. Step okrene motor prema njemu. Pas načas ostane zaslijepljen svjetlom. Njegove crvene oči bijesno su svjetlucale u mraku. Zareži pokazujući bijele, šiljaste zube.
Taj trenutak bio je dovoljan. Step ubrza. Doda gas i udalji se motorom. Pas odmah nastavi trčati. Za dlaku promaši motor bočno skočivši otvorene labrnje. Babi vrisnu. Podigne nage noge i silovito se uhvati za Stepova ramena. Pas ju je promašio za dlaku. Motor ubrza. Prva. Druga, treća. Gas do daske. Odveze se u noć. Pas bijesno potrči za njim. Zatim malo pomalo počne zaostajati. Nastavi još neko vrijeme klipsati. Na kraju se zaustavi. Dade si oduška nastavivši lajati iz daljine. Zatim ga polako obavije oblak prašine i mraka i nestane kako se i pojavio. Motor nastavi svojim putem kroz vlažnu hladnoću seoskog zelenila. Babine noge još uvijek su bile oko Stepova struka. Motor malo pomalo uspori. Step joj pomiluje desnu nogu.
"Za dlaku smo se izvukli, ha? Ova bi lijepa bedra gadno završila. Znači, priča
sa psom ipak je bila istinita ..."
Babi podigne njegovu ruku sa svoje noge i pusti da mu padne uz tijelo. Odmakne se od njega na sjedalu, vrati stopala na papučice i priljubi jaknu uz tijelo. "Ne diraj me." Step joj ponovno stavi ruku na nogu. Babi je ponovno
odmakne.
"Rekla sam ti da me ne diraš s tom rukom!" Step se nasmiješi i promijeni ruku. Stavi lijevu na njezinu drugu nogu. Babi i nju odmakne.
"Zar ne smijem ni s ovom?" Babi bijesno frkne na njega.
"Ne znam što je gore, pas koji je trčao za mnom ili svinja koja sjedi ispred
mene na motoru!" Step se nasmije.
Odmahne glavom, ubrza. Babi se skupi u jakni. Kakva hladnoća! Kakva noć! Kakva zbrka! K vragu i Pallina. Jurili su kroz noć. Step je vozio kao lud. Babi se čvrsto držala za njega, priljubljena uz njega, nastojeći se što je više zakriti jaknom. Na kraju su živi i zdravi stigli ispred njezine zgrade. Step se zaustavio ispred rampe. Babi se okrenula prema Fioreu. Pozdravila ga je. Vratar ju je prepoznao i podigao rampu. Motor je krenuo čim je to bilo moguće, ne čekajući da se rampa posve podigne. Fiore je uspio samo baciti jedan pogled na Babine lijepe noge koje su promrzle virile ispod jakne. Već je bio i red da vidi tako nešto. U njegovo vrijeme, nijedna djevojka nije izlazila u tako kratkoj suknjici. Motor se provezao dvorištem. Babi je ugledala spuštena vrata garaže. Njezini su se vratili kući. Jedna opasnost manje. Upita se što bi mogla izmisliti da su je u tom trenutku uhvatili na motoru iza Stepa. U gaćicama i grudnjaku. Radije nije razmišljala o tome, nije bila tako maštovita. Siđe s motora. Dok je hodala, nastojala se što je više moguće prekriti jaknom. Nije bilo pomoći. Jedva joj je dopirala do ruba gaćica.
"Pa, hvala ti na svemu. Jaknu ću ti baciti kroz prozor."
Step joj pogleda noge. Babi se nagne. Jakna se malo spusti niz noge, ali sa slabim rezultatom. Step se nasmiješi.
"Možda se vidimo neki drugi put. Vidim da imaš veoma zanimljive argumente."
"Jesam li ti već rekla da si stvarno prava svinja?"
"Da, čini mi se da jesi ... Onda, doći ću po tebe sutra navečer." "Neće moći.
Mislim da neću izdržati još jednu ovakvu noć."
"Zašto? Zar ti nije bilo zabavno?"
"Itekako! Ja sam svake večeri kamilica. Pustim da me malo naganja policija, u letu siđem s motora nasred neke seoske zabiti, dam da me naganja bijesni pas i na kraju se bacim u gnoj. Malo se provaljam u njemu i zatim vratim kući u gaćicama i grudnjaku."
"S mojom jaknom."
"Ah, naravno ... Zaboravila sam." "I što je najvažnije ..."
"Što je najvažnije?"
"Sve to si učinila sa mnom."
Babi ga pogleda. Koji tip! Imao je predivan osmijeh. Šteta što je tako loš. U karakternom smislu. U pogledu izgleda nije imala nikakve primjedbe. Dapače. Odluči nasmiješiti mu se. Nije se morala naročito truditi.
"Da, u pravu si. No dobro, pozdravljam te."
Babi način korak ne bi li otišla. Step je uhvati za ruku. Ovaj put nježno. Babi se malo opirala, a onda prepustila. Step je privuče k sebi, približi motoru. Pogleda je. Hladan noćni vjetar razbarušio joj je dugu kosu i odmaknuo je s lica. Koža joj je bila bijela, promrzla. Oči nebeskoplave i duboke, dobre. Bila je lijepa. Step joj klizne rukom ispod jakne. Babi razrogači oči, pomalo uplašena, uzbuđena. Osjeti kako njegova ruka klizi, nekim čudom ne hladna. Uzduž leđa, prema ramenima. Zaustavi se na kopči grudnjaka. Babi brzo pruži ruku iza leđa i stavi je na njegovu, zaustavi je. Step joj se nasmiješi. "Bila si odlična kamilica, znaš? Veoma si hrabra. Dakle, istina je da me se ne bojiš. Hoćeš li me prijaviti?"
Babi kimne. "Da." To je gotovo prošaptala. "Ozbiljno?"
Babi potvrdno kimne glavom. Step je poljubi u vrat, nekoliko puta, nježno. "Kuneš se?"
Babi ponovno kimne i zatvori oči. Step je nastavi ljubiti. Podigne glavu, okrzne joj svježe obraze, promrzle uši. Od njegovog toplog, izazovnog daha osjeti srse ugode. Step se približi ružičastom rubu njezinih usana. Babi uzdrhtalo uzdahne. Zatim otvori usta, spremna primiti njegov poljubac. U tom trenutku, Step se odmakne od nje. Babi načas ostane otvorenih usta, zatvorenih, snenih očiju. Zatim ih naglo otvori. Step je bio ispred nje skrštenih ruku. Smiješio se. Odmahnuo je glavom.
"Babi, Babi. Neće ići tako. Ja sam svinja, životinja, zvijer, siledžija. Tako
kažeš, ali na kraju pristaješ ... I još se daš poljubiti. Vidiš kakva si? Nisi dosljedna!" Babi pocrveni od bijesa. "Baš si seronja!"
Počne ga udarati šakama. Step se kroz smijeh pokušavao zaštititi. "Znaš na što si me malo prije podsjetila? Na zlatnu ribicu koju sam imao kao klinac. Stajala si otvorenih usta i hvatala zrak. Baš kao i ona kad bi joj mijenjao vodu pa bi mi ispala, u umivaonik. Jao, dosta." Babi ga pljusne. Step si zadovoljno dodirne obraz.
"Znaš, to je pogrešno, nasiljem ništa nećeš postići. Sama to uvijek govoriš! Nije da ću te poljubiti ako me budeš tukla. Ali ako mi obećaš da me nećeš prijaviti, možda ..."
"Itekako ću te prijaviti. Vidjet ćeš! Završit ćeš u zatvoru, kunem ti se." "Već sam ti rekao da se ne smiješ zaklinjati ... U životu se nikad ne zna ..."
Babi se brzo udalji. Jakna joj se podigne i otkrije lijepu stražnjicu prekrivenu
malim svijetlim gaćicama. Pokuša se prekriti gurajući pogrešan ključ u bravu
ulaznih vrata.
"Hej, vrati mi sad jaknu."
Babi ga bijesno pogleda. Skine jaknu i baci je na tlo. Ostane u gaćicama i grudnjaku, na hladnom noćnom zraku, sa suzama u očima. Step je zadovoljno pogleda. Imala je lijepo tijelo, skladno u svakom pogledu. Podigne jaknu i odjene je. Babi prokune ključeve. Gdje je onaj od ulaznih vrata?
Step zapali cigaretu. Možda je pogriješio što je nije poljubio. Nema veze, ostat će za drugi put. Babi napokon pogodi ključ. otključa vrata i uđe. Step krene prema njoj.
"Hej, ribice, nećeš mi dati pusicu za laku noć?"
Babi mu umalo zalupi vratima pred nosom. Step kroz staklo nije čuo što govori, ali lako je pročitao na njezinim usnama.
Savjetovala mu je, ili bolje rečeno naređivala, da ode na jedno mjesto. Gledao ju je kako se udaljava. Ako je to mjesto tako lijepo kao njezino, njemu sigurno ne bi bilo žao posjetiti ga. Zatim upali motor i ode.
Babi polako otključa vrata stana, uđe i ponovno ih nečujno zaključa. Hodala je hodnikom na vrhovima prstiju. Iz dnevne sobe dopiralo je svjetlo televizora. Otac je bio u sobi i gledao nekog debelog brkatog tipa koji je raspravljao o zanimljivim temama s nekim nepoznatim osobama. Taj isti tip je reklamirao neku košulju, svima je preporučujući. Upitala se znaju li to oni koji su sad razgovarali s njime. Kako možeš vjerovati nekome tko kaže: "Košulja dobra za sve"? Njezin otac mu je vjerovao. Činio se očaran. Možda je i kupio tu košulju. Babi mu nečujno prođe iza leđa. Onaj tip na televiziji, otirući znoj sa čela, pokaže na njezinog oca i kaže: "Savjeti za kupovinu." Sutra će Claudio možda kupiti nešto drugo. Babi otvori vrata svoje sobe i uvuče se u nju. Spašena je! Pallina upali malu svjetiljku na noćnom ormariću.
"Babi, ti si! Sva sreća, strašno sam se zabrinula! Zašto si tako gola? Zar te je
Step skinuo?"
Babi uzme spavaćicu iz ormara. "Završila sam u gnoju!"
Pallina onjuši zrak. "Istina, osjeća se. Ne znaš kako sam se preplašila kad sam vidjela kako se onaj motor srušio. Na trenutak sam pomislila da si to ti. Bila si super. Čestitam. Baš smo lijepo pokazale onim dvjema rospijama. Slušaj, što se dogodilo s mojim pojasom kamilice?"
Babi je zaledi pogledom. "Pallina, ne želim više čuti ni riječ o pojasevima, kamilicama, Pollu, utrkama i takvim pričama. Jasno? Bit će ti bolje da šutiš, jer ću te u protivnom udarcima nogom istjerati iz mog kreveta i natjerati da spavaš na podu, štoviše, izbacit ću te iz kuće!"
"Nikad to ne bi učinila!"
"Želiš provjeriti?"
Pallina je pogleda. Zaključi da ne bi bilo uputno iskušavati je. Babi se udalji
prema kupaonici.
"Babi."
"Što je?"
"Reci istinu. Silno si se zabavila sa Stepom, zar ne?" Babi uzdahne. Tu nije
bilo pomoći. Pallini nije bilo spasa.Step preskoči preko ograde i nečujno prođe preko vrta. Zatim se približi prozoru. Roleta je bila podignuta. Možda se još nije vratila. Pokuca prstima po staklu. Svijetla zavjesa se pomakne. U polumraku se pojavi nasmiješeno Maddalenino lice. Pusti zavjesu i odmah otvori prozor.
"Bog, kako je završilo?" "Jurila me policija."
"Je li sve prošlo u redu?"
"Da, sve je super. Nadam se da nisu zapisali registarski broj." "Jesi li ugasio svjetla?"
"Naravno."
Maddalena se odmakne od prozora. Step spretno preskoči prozorsku dasku i uđe u njezinu sobu.
"Budi tih. Moji su se nedavno vratili."
Maddalena zaključa vrata i skoči na krevet. Zavuče se pod plahte.
"Brrr ... Kako je hladno!" Nasmiješi mu se. Skine preko glave spavaćicu i spusti je uz Stepove noge. Kroz prozor je dopirala slaba mjesečina. Njezine savršene male grudi nazirale su se bljeskajući u polumraku. Step skine jaknu. Načas mu se učini da osjeća miris sela. Čudno, kao da je bio pomiješan s nekim parfemom. Nije razmišljao dalje od toga. Razodjenuo se i legao na krevet. Ispružio se pokraj nje. Zagrlio je. Čvrsto su se privinuli jedno uz drugoga. Step odmah klizne rukom niz njezino tijelo, pomiluje joj leđa, bokove. Vraćajući ruku natrag, zaustavi se između njezinih nogu. Maddalena uzdahne na njegov dodir i poljubi ga. Step stavi nogu između njezinih. Maddalena ga zaustavi. Pridigne se ka noćnom ormariću. Naslijepo napipa gumb kasetofona i stisne ga. Premota vrpcu. Odrješit zvuk obavijesti je da se premotala do kraja. Maddalena stisne play.
"Evo."
Vrati se u njegov zagrljaj. "Sve obavljeno." Strasno ga poljubi. Iz zvučnika kasetofona začuju se tihi zvuci pjesme Oženit ću te zato. Erosov glas nježno je
pratio njihove uzdahe.
Istina, možda je ona prava žena za njega. Maddalena se nasmiješi gotovo
šapćući kroz šuštanje plahta: "Ovo je jedan od onih puta kad se treba znati micati
... istina?"
"Istina."
Step joj poljubi grudi. Bio je siguran. Madda je ženska za njega. Zatim se najednom sjetio koji je onaj miris što ga je osjetio na svojoj jakni. Caronne. Pomisli kome pripada. Načas, u mraku sobe, više nije bio tako siguran.

26.


Uporan zvuk. Budilica. Pallina je isključi. Nečujno klizne s kreveta i odjene se. Pogleda Babi. Jedva da se pomaknula i još je mirno spavala na leđima. Pallina se približi drvenoj vitrinici na zidu. Boy George, Super Tramp, Elton John, Michael Jackson, New Kid on the Block, U2, Duran Duran. Potrebno joj je nešto doista posebno. Evo je. Izvuče vrpcu iz vitrine. Pritisne gumb stop-eject. Spor motor otvori vratašca obližnjeg Aiwinog kasetofona. Pallina ubaci vrpcu i zatvori vratašca.
Provjeri glasnoću i smanji je. Zatim ovlaš dodirne tipku play. Tear for Fears tiho počnu pjevati. Glasnoća je primjerena. Babi otvori oči. Okrene se na jastuku i završi na trbuhu. Pallina joj se nasmiješi.
"Bog."
Babi se okrene na drugu stranu. Glas joj je bio malo prigušen. "Koliko je sati?"
"Pet do sedam."
Pallina joj se približi i poljubi je u obraz. "Mir?"
"Za to će trebati najmanje Lazzareschijev čokoladni roščić."
"Nema vremena, moja majka tek što nije stigla, moram na vađenje krvi."
"Onda ništa od mira."
"Jučer si bila prava carica."
Babi se okrene prema Pallini. "Rekla sam da o tome ne želim više čuti ni riječ."
Pallina raširi ruke.
"U redu, kako želiš. Hej, što da kažem tvojoj majci ako naletim na nju dok budem izlazila?"
"Dobro jutro."
Babi joj se nasmiješi i navuče prekrivač. Pallina podigne torbu s knjigama i
stavi je na rame. Bila je sretna, pomirile su se. Babi je stvarno fora, a uz to je bila i
kamilica. Pallina tiho zatvori vrata iza svojih leđa, na vrhovima prstiju brzo projuri hodnikom i stigne do ulaznih vrata. Još uvijek su bila zaključana. Otključa ih i upravo kad je izlazila, iza sebe začuje jedan glas: "Pallina!"
Bila je to Raffaella, u ružičastoj kućnoj haljini i nenašminkana lica, pomalo blijeda i prije svega zaprepaštena. Pallina odluči poslušati Babin savjet i s jednim "dobro jutro, gospođo" spusti se stubama. Izađe iz zgrade i stigne do vratarnice. Njezina majka još nije stigla. Sjedne na zidić čekajući je. Blago sunce sjalo je ispred nje, radnik na benzinskoj postaji podizao lanac sa svojih crpki, nekoliko muškaraca žurno izlazilo iz trgovine novinama, pod pazuhom noseći teret više ili manje katastrofičnih vijesti.
Na svjetlu dana više nije imala dvojbi. Ne bi za majku željela Raffaellu,
apsolutno ne, iako je mnogo točnija od njezine.
Babi uđe u kupaonicu. Pogleda svoje lice u zrcalu. Nije baš bilo u najboljem izdanju. Kamilica baš ne poboljšava izgled, barem ne njoj. Odvrne slavinu s hladnom vodom, pusti da malo vode isteče i zatim energično umije lice s oba dlana.
Iza nje se pojavi Daniela.
"Sve mi ispričaj! Kako je bilo? Kakva je Serra? Je li doista tako zabavno kako pričaju? Jesi li srela neku moju prijateljicu?"
Babi otvori pastu za zube i počne je istiskivati s dna tube, pokušavajući izbrisati trag Danielina kažiprsta koji se usjekao točno na sredini.
"Obična kretenarija. Skupina idiota koji uzalud riskiraju život i svako toliko
netko tko ga uspije izgubiti."
"Da, ali je li tamo doista tako mnogo ljudi? Što rade? Kamo se ide kasnije? Jesi li vidjela kako su fora kamilice? Kakva hrabrost, ha? Ja nikad ne bih mogla biti kamilica!"
"Ja sam bila ..."
"Ozbiljno? Pričaj mi. Vozila si se kao kamilica? Vau! Moja sestra je kamilica."
"Oh, vjeruj mi, nije to neka velika stvar. A sad se moram spremiti."
"Eto, uvijek si takva! S tobom nikad zadovoljstva. Kakva je korist imati stariju sestru ako ti kasnije ništa ne priča? Andrea i ja smo već odlučili da sljedeći tjedan i nas dvoje idemo onamo! I ako mi se bude htjelo, i ja ću biti kamilica!" Daniela uvrijeđeno izađe iz kupaonice. Babi se nasmiješi u sebi, opere zube, ispere usta, obriše lice i uzme obližnju četku. Tu nema pomoći. Daniela se svetila posredno. Nekoliko vlasi duge crne kose nepomično je ležalo zapetljano među zupcima njihove četke. Babi ih uhvati rukom i baci u slivnik. Zatim pusti vodu i počne se češljati.
Daniela se ponovno pojavi iza vrata.

"Gdje si stavila one Supergice koje sam ti sinoć posudila?" Babi odloži četku
na rub umivaonika.
"Bacila sam ih."
"Kako to misliš bacila? Moje nove Supergice ...?"
"Čula si me, bacila sam ih. Završile su u balegi i toliko se upropastile da sam ih morala baciti. I zato što me u protivnom Step ne bi dovezao kući."
"Završila si u balegi i nakon toga te je Step dovezao kući? A kad si bila
kamilica?"
"Prije toga." "Iza Stepa?" "Ne."
Daniela bosih nogu krene za Babi u njezinu sobu. "Ukratko, Babi, hoćeš li mi ispričati kako je bilo?"
"Slušaj Dani, daj da se nešto dogovorimo. Ako ti od danas nadalje budeš čistila našu četku za kosu nakon što se počešljaš, ja ću ti za nekoliko dana sve ispričati, može?"
Dani frkne nosom. "Može."
Zatim se vrati u svoju sobu. Babi odjene školsku uniformu. Nikad joj neće ništa ispričati, znala je to. Daniela će možda prvih nekoliko dana čistiti četku, ali kasnije sigurno neće. To je jednostavno jače od nje.
Raffaella uđe u Babinu sobu. "Zar je Pallina spavala ovdje?"
"Da, mama."
"A gdje je spavala?" "U mom krevetu."
"Kako je to moguće? Kad sam te sinoć došla poljubiti, u krevetu si bila samo
ti."
"Došla je kasnije. Nije mogla ostati kod kuće jer je njezina majka imala neku
večeru."
"A gdje je bila prije?" "Ne znam."
"Babi, ne želim biti odgovorna i za nju. Zamisli da joj se nešto dogodilo, a njezina majka zna da je ovdje kod mene ..."
"U pravu si, mama."
"Sljedeći put želim na vrijeme znati hoće li doći prespavati kod nas."
"Ali rekla sam ti, prije nego što si otišla k Pentestijevima, zar se ne sjećaš?" Raffaella kratko razmisli. "Ne, ne sjećam se."
Babi joj se bezazleno nasmiješi kao da želi reći "što ja tu mogu?" Savršeno je znala da se njezina majka tog nikad neće moći sjetiti. Nije joj nikad ni rekla.
"Nikad ne bih voljela imati kćerku kao Pallina. Noću je stalno negdje vani i radi tko zna što. Ne sviđa mi se ta cura, loše će završiti, vidjet ćeš."
"Daj, mama, ne čini ništa loše, voli se zabavljati, ali uvjeravam te da je
dobra."
"Znam, ali ti si mi draža."
Raffaella joj se nasmiješi i pomiluje je ispod brade, a zatim izađe iz sobe. Babi se nasmiješi. Znala je kako uvijek može preveslati majku. Iako, postojalo je razdoblje kad joj je previše lagala. Odlučila je prestati s time. Sirota Pallina, uvijek bi ispala kriva, čak i kad nije imala nikakve veze. Odlučila je da će joj sve oprostiti. Naravno, treba riješiti problem Polla, ali sve u svoje vrijeme. Navuče suknju. Zaustavi se ispred zrcala, podigne kosu otkrivajući lice i pričvrsti je s dvije male ukosnice sa strane. Ostane tako netremice se promatrajući i dok je iz obližnjeg stereo uređaja dopirala zadnja pjesma Tears for Fearsa, Babi opazi koliko nalikuje majci. Ne, čak i da zna sve što je izvela, Raffaella je nikad ne bi mogla zamijeniti Pallinom, između njih ima previše sličnosti.
Bio je to jedan od onih rijetkih slučajeva u kojima su, iako toga nisu bili
svjesni, svi bili suglasni.Sunce je veselo prodiralo kroz kuhinjski prozor. Babi pojede svoje integralne kekse i popije zadnji gutljaj kave s mlijekom koji je namjerno ostavila u šalici. Daniela zagrebe po samome dnu. Njezina se žličica nervozno vrtila u plastičnoj ćašici malog pudinga, nastojeći zagrabiti i zadnji komadić prkosne čokolade koja se ondje sakrila, u zadnjoj pukotini. Raffaella ode u svoju sobu noseći sa sobom šalicu crne kave iz koje se još pušilo. Claudio je bio sretan. Možda zbog povoljnog horoskopa, ali jamačno zbog žuđene kave koju je napokon uspio popiti.
"Babi, danas je predivan dan. Vani je sunce ... Ne bi trebalo biti previše hladno. Razgovarao sam o tome s tvojom majkom i složili smo se. Iako si dobila onu opomenu ... Danas možete Vespom u školu!"
"Hvala, tata, baš ste ljubazni. Ali znaš, nakon onog našeg razgovora neki dan, dobro sam razmislila i ti si možda u pravu. Naša zajednička vožnja do škole, Daniela, ti i ja, postala je gotovo neki obred, sretna amajlija. Osim toga, lijepo je to vrijeme: možemo o svemu razgovarati, mnogo je ljepše tako započeti zajedno dan, nije li?"
Daniela nije vjerovala svojim očima, ni ušima.
"Babi, oprosti, ali idemo Vespom. S tatom uvijek razgovaramo, možemo
ostati kod kuće i večerati s njime ili nedjeljom ujutro."
Babi je uhvati za ruku i malo prejako stisne."Ne, Dani, ovako je bolje, ozbiljno, idemo s njim." Ponovno joj stisne ruku. "Sjećaš se što sam ti sinoć rekla, nisam se baš dobro osjećala. Od sljedećeg tjedna možda budemo išle Vespom, tad će biti još toplije." Nakon zadnjeg stiska, Daniela više nije imala dvojbi. Bila je to poruka. Daniela je bila doista intuitivna, više-manje. "Da, tata, Babi je u pravu, idemo s tobom!"
Claudio sretno otpije zadnji gutljaj kave. Lijepo je imati dvije takve kćerke. Ne događa se često da se čovjek osjeća toliko voljenim. "U redu, cure, krenimo jer ćemo inače zakasniti u školu." Claudio ode u garažu po automobil, a Babi i Daniela ostanu čekati pred vratima zgrade.
"Napokon si shvatila! Što je bilo, zar sam ti morala slomiti ruku?"
"Mogla si mi odmah reći!"
"Otkud sam znala da će nam baš danas dati dopuštenje da idemo Vespom?"
"Zašto ne želiš da idemo njome?" "Jednostavno, nema je."
"Nema Vespe? Gdje je? Zar nisi sinoć izašla Vespom?"
"Jesam."
"Onda? Zar si s Vespom završila u gnoju pa si i nju bacila?" "Ne, ostala je na Serri, a kad smo se vratili, više je nije bilo." "Ne mogu vjerovati!"
"Vjeruj."
"Ne želim vjerovati! Moja Vespa!"
"Ako smo kod toga, meni su je darovali."
"Da, ali tko ju je sredio? Tko je dao promijeniti kolektor?
Tata i mama bi ti sljedeće godine kupili automobil i Vespa bi bila moja. Ne
mogu vjerovati."
Claudio se zaustavi ispred njih. Spusti prozor.
"Babi, gdje je završila Vespa? Nema je u garaži." Daniela zatvori oči. Sad je
morala vjerovati, htjela-ne htjela.
"Ostavila sam je straga u dvorištu. Smetala ti je pri ulasku i izlasku. Pomislila sam da je bolje ostaviti je vani."
"Šališ se, odmah je vrati u garažu. A ako ti je ukradu? Slušaj, tvoja majka i ja nemamo namjeru kupiti vam novu Vespu. Idi je odmah staviti u garažu, brzo. Uzmi, evo ti ključevi."
Daniela uđe u automobil, a Babi se udalji prema garaži hineći da u svežnju ključeva traži onaj pravi. Stigavši u dvorište, Babi razmisli. Što ću sad? Do večeras moram pronaći Vespu neko drugo rješenje. Dovraga i Pallina, ona me je uvalila u ovo sranje i ona me iz njega mora izvući. Babi začu zvuk Mercedesa koji se približavao vozeći unazad. Potrči prema garaži. Pogne se prema vratima garaže. U
zadnji tren; Mercedes se pojavi iza ugla i zaustavi ispred nje. Babi odglumi da zaključava garažu, gurne ključ u bravu, okrene u prazno i zatim ga izvuče i s osmijehom pruži prema automobilu. "Obavljeno, spremila sam je." Pomisli kako je savršeno odglumila, ali svejedno je bolje čim prije pronaći Vespu. Dok je ulazila u automobil, Babi je imala osjećaj da je netko promatra. Pogledala je uvis. Bila je u pravu.
Momak koji je stanovao na drugom katu bio je na prozoru. Jamačno je sve vidio. Odnosno, zapravo nije vidio ništa i upravo je zbog toga izgledao tako zbunjeno. Babi mu se nasmiješi ne bi li ga umirila. On joj uzvrati osmijeh, ali bilo je savršeno jasno da mu nešto nije jasno. Nikome ne bi bilo.
Mercedes se odveze. Babi vrati ključeve ocu i nasmiješi mu se. "Samo sam ti željela učiniti uslugu."
"Znam, hvala ti, ali ovako je bolje. Jesi li je priljubila uza zid?"
"Tik uza zid. Ne bi ti smjela smetati." Babi se okrene prema Danieli. Sjedila je
skrštenih ruku. Bila je namrgođena.
"Daj, Dani, Vespom ćemo u školu sljedeći tjedan!"
"Iskreno se nadam."
Babi se opusti na sjedalu. Pogleda ispred sebe. Da, treba čim prije pronaći rješenje, apsolutno. Mercedes se zaustavi na izlazu iz stambenog bloka ispred rampe koja se počne polako podizati. Claudio pozdravi vratara i ovaj mu pokaže rukom da malo pričeka. Izađe iz vratarnice s paketom u ruci.
"Dobro jutro, doktore, ispričavam se, ostavili su ovo za Babi."
Vratar preda paket. Babi ga znatiželjno uzme. Mercedes polako krene dalje dok se prozor zatvarao. Babi otvori paket. Daniela se nagne prema njoj nagnana znatiželjom. I Claudio se malo pridigne sa sjedala kako bi vidio o čemu je riječ. Babi se nasmiješi. "Tko hoće komadić? Dobila sam Lazzareschijev čokoladni roščić."
Babi razlomi roščić rukama. "Tata?" Claudio odmahne glavom. "Dani?"
"Ne, hvala." Možda se nadala da će u tom paketu biti vijesti o "njihovoj
Vespi".
"Još i bolje, sama ću ga čitavog pojesti. Ne znate što propuštate ..." Pallina je pravo zlato, zna što treba učiniti da joj čovjek oprosti. Sad još samo mora pronaći Vespu prije osam navečer.