Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Trejsi Ševalije

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Ned Jan 24, 2016 10:38 am

First topic message reminder :

Trejsi Ševalije - Page 2 2010

Imao je viziju, koju niko nije video jasno kao ona.U kući u kojoj je svaka stvar imala svoje mesto, svaka slika svoje značenje, dao joj je moć da prepozna svetlost. Ona mu je uzvratila pogledom koji će postati večan...

Trejsi Ševalije - Page 2 11184039_m


Poslednji put izmenio Mustra dana Sre Nov 06, 2019 8:41 am, izmenio ukupno 2 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:06 pm


Trejsi Ševalije - Page 2 1665


1665

Otac je želeo da mu ponovo opišem sliku.
"Ali ništa se nije promenilo od poslednjeg puta", rekoh.
"Želim ponovo da čujem", navaljivao je, grbeći se u stolici da bude bliže vatri. Zvučao je kao Frans kad su mu, kao sasvim malom, govorili da u šerpi više nema ničega za jelo. Tokom marta otac je često bio nestrpljiv, čekao je da prođe zima, da hladnoća popusti, da se sunce ponovo pojavi. Mart je nepredvidiv mesec, nikad nije bilo jasno šta će se dogoditi. Topli dani su budili nadu, a onda bi led i sivo nebo ponovo okovali grad.
Mart je mesec u kom sam rođena.
Moj otac kao da je, otkako je oslepeo, još više mrzeo zimu. Ostala čula su mu ojačala, snažno je osećao hladnoću, miris ustajalog vazduha u kući i bljutavost jela od povrća, mnogo jače od majke. Patio je kad je zima duga.
Bilo mi ga je žao. Kad god sam mogla, prokrijumčarila bih mu poneki zalogaj iz Tanekeine kuhinje - kuvane višnje, sušene kajsije, hladnu kobasicu, jednom i šaku osušenih ružinih latica koje sam našla u Katarininom plakaru.
"Pekarova kći stoji pored prozora, u svetlijem uglu", počela sam strpljivo. "Licem je okrenuta nama, ali gleda kroz prozor, dole desno. Na sebi ima žuto-crnu usku bluzu od svile i somota, tamnoplavu suknju i
belu kapu koja joj u dva špica visi ispod brade."
"Kao što ti nosiš svoju?" upita moj otac. Nikad me to ranije nije pitao, iako sam mu svaki put opisivala kapu na isti način.
"Da, poput moje. Kad dovoljno dugo gledaš u kapu", dodala sam užurbano, "vidiš da zapravo nije naslikana bela, nego plava, ljubičasta i žuta."
"Ali, rekla si da je to bela kapa."
"Jesam, to i jeste čudno. Naslikana je mnogim bojama, ali kad je gledaš, misliš da je bela."
"Slikanje pločica je mnogo jednostavnije", gunđao je otac. "Koristiš plavu boju i to je sve. Tamnoplavu za likove, svetloplavu za senke.
Plava je plava."
A pločica je pločica, mislila sam ja, i nema veze sa slikom. Želela sam da shvati kako belo nije jednostavno belo. To je bilo nešto čemu me je naučio moj gospodar. "Šta ona radi?" pitao je nakon trenutak-dva.
"U jednoj ruci drži zemljani bokal oslonjen na sto, a jedan prozor je delimično otvoren. Namerava da podigne bokal i izlije vodu kroz prozor,
ali zastala je u pola posla; ili sanjari ili gleda nešto na ulici."
"Šta radi od toga dvoga?"
"Ne znam. Ponekad izgleda da radi jedno, a ponekad ono drugo."
Otac se zavali u stolici, namršten. "Prvo kažeš da je kapa bela, ali da nije naslikana bela. Onda kažeš da devojka možda radi jedno, a možda drugo. Zbunjuješ me." Protrljao je obrve kao da ga boli glava.
"Oprosti, oče. Pokušavam da ti opišem precizno."
"Ali kakva je priča na slici?"
"Njegove slike ne pričaju priče."
Nije odgovorio. Cele zime je bio težak. Da je Agnes ovde, umela bi da ga razveseli. Oduvek je znala da ga nasmeje.
"Majko, da upalim grejače za noge?" upitala sam, okrenuvši se od oca da sakrijem koliko sam iznervirana. Sada, ovako slep, mogao je da oseti raspoloženje drugih kad god je želeo. Nisam želela da grdi sliku koju nije video, niti da je poredi s pločicama koje je nekad oslikavao. Želela sam da mu kažem da bi, kad bi samo jednom video sliku, shvatio da u njoj nema ničeg zbunjujućeg. Slika možda ne priča priču, ali s nje je nemoguće skrenuti pogled.
Sve vreme dok smo otac i ja razgovarali, majka se muvala oko nas, mešala čorbu, ložila vatru, ređala tanjire i krigle, oštrila nož da naseče hleba. Ne čekajući njen odgovor, pokupila sam grejače i odnela ih u zadnju sobu u kojoj je stajao ćumur. Dok sam ih punila prekorevala sam samu sebe što sam se naljutila na oca.
Donela sam grejače natrag i zapalila ih na vatri. Kad sam ih stavila ispod stolica povela sam oca da sedne, dok je majka sipala čorbu i ulivala pivo u krigle. Otac proguta kašiku čorbe i iskrivi lice. "Nisi ništa donela s Papističkog ugla da začiniš ovo blato?" promrmlja.
"Nisam mogla. Taneke je bila ljuta na mene, pa sam se klonila kuhinje." Požalila sam ove reči čim su mi izašle iz usta.
"Zašto? Šta si uradila?" Otac mi je sve češće nalazio zamerke, često stajući na stranu Taneke.
Brzo sam mislila. "Prosula sam nešto njihovog najboljeg piva. Ceo krčag."
Majka me prekorno pogleda. Znala je kad lažem. Da se otac nije osećao tako bedno, možda bi i on po mom glasu shvatio da lažem.
Ipak, lagala sam sve bolje.
Kad sam krenula natrag, majka je bila uporna da me isprati jedan deo puta, iako je padala kiša, jaka, hladna kiša.
Kad smo stigle do kanala Ritveld i skrenule desno na Pijacu, rekla je:
"Uskoro ćeš imati sedamnaest godina." "Sledeće nedelje", složila sam se.
"Još malo pa ćeš postati žena."
"Još malo." Gledala sam kako kišne kapi bockaju kanal. Nisam želela da mislim na budućnost.
"Čula sam da ti mesarov sin poklanja pažnju."
"Ko ti je to rekao?"
Umesto odgovora samo je otresla kišne kapljice s kape i protresla šal.
Slegnula sam ramenima. "Sigurna sam da mi ne poklanja nimalo više pažnje nego drugim devojkama."
Očekivala sam da me upozori, da mi kaže kako treba da budem dobra devojka, da zaštitim porodično ime. Umesto toga rekla je: "Ne
budi neljubazna s njim. Smeši mu se i budi prijatna."
Njene reči su me iznenadile, ali kad sam je pogledala u oči i u njima videla glad za mesom koje mesarov sin može da pošalje, shvatila sam zašto je odložila svoj ponos.
Makar me nije pitala za laž koju sam ranije izrekla. Nisam mogla da im kažem zašto se Taneke naljutila na mene. Ova laž krila je mnogo veću. Morala bih mnogo da objašnjavam.
Taneke je otkrila šta radim tokom popodneva kada je trebalo da šijem.
Pomagala sam mu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:07 pm


Trejsi Ševalije - Page 2 1656

*
Počelo je pre dva meseca, jednog januarskog popodneva, nedugo nakon Franciskusovog rođenja. Bilo je veoma hladno. Franciskus i Johanes su bili bolesni, kašljali su i teško disali. Katarina i dojilja su ih negovale pored vatre u praonici, dok smo mi ostali sedeli oko vatre u kuhinji.
Samo on nije bio s nama. Bio je gore. Izgleda da mu hladnoća nije smetala.
Katarina je došla i stala na vrata između kuhinje i praonice. "Neko mora da ode do apotekara", objavila je, crvenog lica. "Potrebne su mi neke stvari za dečake." Naglašeno je gledala u mene.
U normalnim prilikama ja bih bila poslednja odabrana za takav zadatak. Poseta apotekaru nije bila kao odlazak mesaru ili ribaru obaveze koje mi je prepuštala i sada, nakon što se Franciskus rodio. Apotekar je bio poštovan lekar i Katarina i Marija Tins su volele da odlaze kod njega. Meni takva raskoš nije bila dopuštena. Ipak, po ovakvoj hladnoći, zadatak je dat najmanje važnom članu domaćinstva.
Marthe i Lisbet nisu zatražile da idu sa mnom. Umotala sam se u vuneni kaput i šalove, dok mi je Katarina govorila da tražim sušeni cvet zove i sirup od podbela. Kornelija se muvala okolo i gledala me kako ututkavam krajeve šalova.
"Mogu li s tobom?" upita, smešeći se dobro uvežbanim osmehom nevinašceta. Ponekad sam se pitala ne sudim li prestrogo o njoj.
"Ne", odgovori Katarina umesto mene. "Suviše je hladno. Ne treba mi još jedno bolesno dete. Idi, onda", reče mi. "Što brže možeš."
Zatvorila sam prednja vrata za sobom i stupila na ulicu. Bilo je veoma mirno - ljudi su se pametno zavukli u kuće. Kanal je bio smrznut, a nebo ljutite sive boje. Čula sam kako me neko doziva po imenu. Okrenula sam se, pomislivši da me to Kornelija prati. Prednja vrata bila su zatvorena.
Pogledala sam gore. On je otvorio prozor i proturio glavu napolje.
"Gospodine?"
"Kuda ideš, Grit?"
"Do apotekara, gospodine. Gospodarica mi je naredila. Za dečake."
"Da li bi htela i meni da doneseš nešto?"
"Naravno, gospodine." odjednom vetar nije bio tako oštar.
"Čekaj, zapisaću ti." Nestao je. Čekala sam. Posle trenutak-dva ponovo se pojavio i bacio mi kožnu kesicu. "Daj apotekaru papir koji je unutra i donesi mi ono što ti da." Klimnula sam i gurnula kesicu u nabore šala, zadovoljna ovim tajnim zadatkom.
Apoteka je bila na Kornmarktu, blizu Roterdamske kapije. Iako to nije bilo daleko, svaki udisaj kao da me je ledio iznutra. Do trenutka kad sam ušla u radnju nisam mogla da govorim.
Nikad ranije nisam bila u apoteci, čak ni pre nego što sam postala služavka - sve naše lekove pravila je majka. Radnja je bila mala, zidova prekrivenih policama od poda do tavanice. U njima su stajale bočice svih veličina, činije i zemljani ćupovi, sve uredno obeleženo. Čak i kad bih mogla da pročitam reči, mislila sam, ne bih znala šta koja posuda sadrži. Iako je hladnoća ubila većinu mirisa, ovde se osećala aroma koju nisam prepoznala, kao nešto iz šume, skriveno ispod trulog lišća.
Samog apotekara videla sam svega jednom, kad je pre nekoliko sedmica došao na proslavu Franciskusovog rođenja. Ćelav, sitan čovek, podsećao me je na ptiče. Iznenadio se kad me je video. Malo je ljudi izlazilo po ovakvoj hladnoći. Sedeo je za stolom na kom je stajala vaga i čekao da progovorim.
"Došla sam za svog gospodara i gospodaricu", izustila sam najzad, kad mi se grlo dovoljno ugrejalo. Gledao me je prazno, pa sam dodala.
"Vermerovi."
"Ah. Kako je rastuća porodica?"
"Bebe su bolesne. Gospodarici trebaju sušeni cvetovi zove i sirup od podbela. A gospodaru..." Pružila sam mu kesicu. Uzeo ju je sa zbunjenim izrazom, ali kad je pročitao papir klimnuo je glavom. "Ostao je bez koštane crne i okera", mrmljao je. "To se lako da popraviti.
Nikada ranije nije poslao nekoga da mu donese boje, znaš." Škiljio je u mene preko komada papira. "Uvek ih uzima sam. Ovo je iznenađenje." Ništa nisam rekla.
"Sedi, onda. Ovde, pored vatre, dok ti ja spremim sve." Užurbao se, otvarao posude i merio male količine suvih cvetnih pupoljaka, odmeravao sirup u bočicu, pažljivo umotavao stvari papirom i kanapom. Neke paketiće je stavio u kožnu kesicu.
"Treba li mu platna?" upitao me je preko ramena, dok je vraćao jednu teglu na vrh police.
"Ne znam gospodine. Naredio mi je samo da donesem ono što piše."
"Ovo je iznenađenje, veliko iznenađenje." Odmerio me je od glave do pete. Uspravila sam se - zbog njegove pažnje poželela sam da sam viša. "Pa, na kraju krajeva, hladno je. Neće da izlazi ako ne mora." Pružio mi je paketiće i kesicu i otvorio mi vrata. Na ulici sam se okrenula da vidim da li viri u mene kroz maleni prozor na vratima.
Kad sam se vratila, otišla sam prvo do Katarine i dala joj paketiće. Onda sam pohitala do stepenica. Sišao je i čekao me. Izvukla sam kesicu iz šala i pružila mu je.
"Hvala ti, Grit", rekao je.
"Šta radite?" Kornelija nas je posmatrala iz hodnika.
Na moje iznenađenje, nije odgovorio. Jednostavno se okrenuo i popeo natrag uz stepenice, ostavljajući me da se sama suočim s njom.
Istina je bila najjednostavniji odgovor, iako mi je često bilo neugodno da Korneliji kažem istinu. Nikad nisam bila sigurna šta će s njom da uradi. "Kupila sam neke slikarske stvari za tvog oca", objasnila sam joj.
"Je li ti on naredio?"
Na to pitanje odgovorila sam kao i njen otac - udaljila sam se prema kuhinji, usput skidajući šalove. Plašila sam se da odgovorim, jer nisam želela da mu naudim. Već sam znala da je najbolje da niko ne zna da idem za njega u kupovinu.
Pitala sam se hoće li Kornelija reći majci šta je videla. Iako mlada, bila je lukava, kao njena baka. Možda će sačuvati informaciju i pažljivo odabrati kada da je otkrije.
Sama mi je odgovorila nekoliko dana kasnije.
Bila je nedelja i bila sam u podrumu, tražeći u sanduku, u kom sam držala stvari, okovratnik koji mi je majka načinila. Odmah sam videla da je ono malo mojih stvari ispreturano - okovratnici rastureni, jedna od bluza izgužvana i gurnuta u ugao, češalj od kornjačevine istresen iz maramice. Pločica mog oca bila je tako uredno umotana u maramicu da mi je odmah bilo sumnjivo. Kad sam je otvorila, pločica je ispala u dva komada. Bila je tako slomljena da su dečak i devojčica bili razdvojeni jedno od drugog; dečak se sada osvrtao ni u šta, a devojčica je stajala sama, lica skrivenog kapom.
Zaplakala sam. Kornelija nije mogla ni da sanja da će me toliko povrediti. Manje bi me zabolelo da nam je odlomila glave s tela.
*
Počeo je da mi daje i druge zadatke. Jednog dana rekao mi je da mu donesem laneno ulje iz apoteke, kad se budem vraćala od ribara. Trebalo je da ga ostavim na dnu stepenica kako ne bih uznemirila njega i model. Tako je rekao. Možda je bio svestan da bi Marija Tins, Katarina ili Taneke - ili Kornelija - mogle da primete da se penjem u atelje u neuobičajeno vreme.
U toj kući tajne se nisu lako skrivale.
Drugog dana mi je naredio da zatražim od mesara svinjsku bešiku. Nisam razumela za šta mu je potrebna, dok mi kasnije nije rekao da iznesem boje koje su mu potrebne tog dana kad završim sa čišćenjem. Otvorio je fioke police pored štafelaja i pokazao mi gde koja boja stoji, imenujući svaku. Mnoge reči nisam ranije čula - ultramarin, cinober, olovnoplava. Smeđe i žute zemljane boje, kao i koštana crna i olovna bela stajale su u malim zemljanim posudama, pokrivenim pergamentom da se ne bi sušile. Skupocenije boje - plave, crvene i žute - čuvale su se u malim količinama u svinjskim bešikama, probušenim, kako bi mogle da se iscede, i zatvorenim ekserom.
Jednog jutra, dok sam čistila, ušao je i zatražio od mene da stanem umesto pekarove kćeri koja se razbolela i nije mogla da dođe. "Želim da gledam na kratko", objasnio je. "Neko mora da stoji tamo."
Poslušno sam zauzela njeno mesto, jedna ruka bila mi je na krčagu za vodu, druga na okviru prozora, odškrinutog, tako da mi je hladna promaja duvala po licu i grudima.
Možda se zato pekarova kći razbolela, pomislila sam.
Otvorio je sve šalone. Nikad nisam videla atelje s toliko svetla.
"Spusti bradu", rekao je "i gledaj dole, ne u mene. Da, to je to. Ne miči se."
Sedeo je za štafelajem. Nije uzeo ni paletu, ni nož, ni četkice. Jednostavno je sedeo, s rukama u krilu, i gledao.
Porumenela sam. Nisam shvatila da će tako intenzivno da me posmatra.
Pokušala sam da mislim na nešto drugo. Gledala sam kroz prozor i videla čamac kako plovi kanalom. Čamdžija je bio isti onaj koji mi je prvog dana pomogao da upecam lonac u kanalu. Koliko se sve promenilo od tog jutra, pomislila sam. Tada još nisam videla nijednu njegovu sliku, a sada stojim u jednoj.
"Ne gledaj to što gledaš", rekao je. "Vidim ti na licu. Odvlači ti pažnju."
Pokušala sam da ne gledam ni u šta, nego da mislim na druge stvari. Mislila sam na dan kad je naša porodica otišla u selo da bere bilje. Mislila sam o vešanju koje sam pre godinu dana videla na Pijaci; obešena je žena koja je u pijanom besu ubila svoju kćer. Mislila sam na izraz Agnesinog lica kada sam je poslednji put videla.
"Previše misliš", rekao je, nameštajući se na stolici.
Osećala sam se kao da sam oprala gomilu čaršava, ali da i dalje nisu čisti. "Oprostite, gospodine. Ne znam šta da radim."
"Pokušaj da zatvoriš oči."
Zatvorila sam oči. Ubrzo sam se osetila usidrenom prozorskim okvirom i krčagom u ruci. Onda sam osetila zid iza sebe, sto na levoj strani, hladan vazduh s prozora.
Mora da moj otac ovako oseća prostor oko sebe, mislila sam, a njegovo telo zna gde je.
"Dobro", rekao je. "Tako je dobro. Hvala ti, Grit. Možeš da nastaviš sa čišćenjem."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:08 pm


Trejsi Ševalije - Page 2 Image

*
Nikada nisam videla nastanak slike od početka. Mislila sam da se slika ono što se vidi, da se koriste boje koje se vide.
On me je naučio.
Počeo je sliku pekarove kćeri slojem bledosive boje na belom platnu. Onda je crvenkastosmeđom bojom obeležio gde će stajati devojka, sto, krčag, prozor i mapa. Mislila sam da će posle toga početi da slika ono što vidi - lice devojke, plavu suknju, žuto-crnu bluzu, smeđu mapu, srebrni krčag i umivaonik, beli zid. Umesto toga stavljao je mrlje boja - crnu tamo gde će biti suknja, oker za bluzu i mapu na zidu, crvenu za krčag i umivanonik, drugu sivu za zid. Sve te boje bile su pogrešne - nijedna nije bila boja same stvari. Proveo je mnogo vremena s tim lažnim bojama, kako sam ih ja zvala.
Ponekad bi devojka došla i provela jedan sat stojeći na mestu, ali kad bih sledećeg jutra pogledala sliku, nisam videla da je išta dodato ili oduzeto. Tu su bile samo mrlje boja koje ni na šta nisu ličile, koliko god ih ja proučavala. Znala sam šta treba da budu, samo zato što sam čistila same predmete i videla šta devojka ima na sebi kad sam jednog dana provirila dok se presvlačila u Katarininu žuto-crnu bluzu u velikoj dvorani.
Oklevajući ređala sam boje koje je tražio svakog jutra. Jednog dana izvadila sam i plavu. Kad sam je drugi put izvadila, rekao mi je: "Ne ultramarin, Grit. Samo boje koje sam zatražio. Zašto si je izvadila kad je nisam tražio?"
"Oprostite, gospodine. Samo..." duboko sam uzdahnula, "...ona nosi plavu suknju, mislila sam da ćete želeti plavu boju i da je nećete ostaviti crnom."
"Kad budem spreman, zatražiću."
Klimnula sam i vratila se glačanju stolice s lavljim glavama. Grudi su me bolele. Nisam želela da se ljuti na mene.
Otvorio je srednji prozor i napunio atelje hladnim vazduhom.
"Dođi ovamo, Grit."
Spustila sam krpu i prišla mu.
"Pogledaj kroz prozor."
Pogledala sam napolje. Dan je bio vetrovit, oblaci su nestajali iza tornja Nove crkve.
"Koje boje su oblaci?"
"Pa, beli, gospodine."
Lako je podigao obrve. "Jesu li?"
Pogledala sam ih. "I sivi. Možda će pasti sneg."
"Hajde, Grit, možeš ti bolje. Seti se svog povrća."
"Mog povrća, gospodine?"
Neznatno je makao glavom. Opet ga nerviram. Vilice mi se stegoše.
"Seti se kako si razdvajala belo povrće. Repa i luk - jesu li oni iste bele boje?"
Odjednom sam shvatila. "Nisu. Repa ima zelenog u sebi, a luk žutog."
"Tačno tako. Sad, koje boje vidiš u oblacima?"
"Ima u njima nešto plave", rekla sam posle minut-dva proučavanja. "I - i žute. A ima i malo zelenog!" Toliko sam se uzbudila da sam stala da pokazujem. Celog života sam gledala oblake, a sada sam se osećala kao da ih vidim prvi put.
Nasmešio se. "Shvatićeš da u oblacima ima malo čisto belog, iako ljudi govore da su beli. Da li sada razumeš zašto mi još ne treba plava?"
"Da, gospodine." Nisam sasvim razumela, ali nisam želela da to priznam. Osećala sam kao da gotovo znam.
Kad je najzad počeo da dodaje boje preko lažnih, shvatila sam šta je mislio. Slikao je svetloplavom preko suknje i ona je postala plave boje kroz koju se naziralo crno, tamnija u senci stola, svetlija bliže prozoru. Na zid je dodao oker žute nijanse, kroz koju se videlo nešto sivog. Zid je postao svetao, ali ne beo. Kad sunce sija na zid, otkrila sam, on nije beo, nego je od mnogo boja.
Krčag i umivaonik bili su najsloženiji - postali su žuti, smeđi, zeleni i plavi. U njima se ogledala šara s tepiha, bluza pekarove kćeri, plava tkanina prebačena preko stolice - sve osim njihove prave srebrne boje.
Pa ipak, izgledali su kako treba, kao krčag i umivaonik.
Posle toga nisam mogla da prestanem da gledam stvari.
*
Postalo mi je teže da skrivam šta radim kad je zatražio od mene da mu pomognem da pravi boje. Jednog jutra poveo me je na tavan, na koji se stizalo lestvama iz ostave pored ateljea. Nikad ranije nisam bila tamo. Bila je to mala prostorija sa vrlo kosim krovom i prozorom koji je propuštao svetlost i sa kog se pružao vidik na Novu crkvu. U njoj je bilo malo stvari, samo mala polica i kameni sto sa rupom u sredini u kojoj je stajao kamen oblika jajeta s jednim odsečenim krajem. Bilo je i nekih posuda - lavora i plitkih zemljanih tanjira, a pored malog ognjišta stajale su mašice.
"Želeo bih da mi u ovome samelješ neke stvari, Grit", rekao je. Otvorio je fioku police i izvadio crni štapić veličine mog malog prsta. "Ovo je komad slonovače, ispečene u vatri", objasnio je, "za pravljenje crne boje."
Spustio ga je u rupu na stolu i dodao malo nečeg gumenog što je mirisalo na životinje. Onda je podigao kamen koji je zvao stupa, i pokazao mi kako da ga držim i kako da se nagnem preko stola i svom snagom pritisnem kamen da bih smrvila kost. Posle minut-dva samleo ga je u finu pastu.
"Sad ti probaj." Pokupio je cmu pastu u malu posudu i izvadio drugi komad slonovače. Uzela sam stupu i pokušala da oponašam njegov položaj naginjući se nad sto.
"Ne, rukama treba da radiš ovo." Spustio je ruke preko mojih. Šokirana njegovim dodirom, ispustila sam stupu koja se otkotrljala preko stola i pala na pod.
Odskočila sam od njega i sagla se da je podignem. "Oprostite, gospodine", mucala sam, stavljajući stupu u rupu.
Nije više pokušao da me dodirne.
"Podigni malo ruke", naredio je. "Tako. Sad ramenima okreći, a zglobovima dovrši."
Trebalo mi je mnogo više vremena da sameljem svoj komad - bila sam nespretna i uznemirena od njegovog dodira. A bila sam i manja od njega i nenaviknuta na pokrete koje je trebalo da pravim. Makar su mi ruke bile snažne od ceđenja rublja.
"Malo finije", rekao mi je kad je pogledao pastu. Mlela sam još minut-dva, pre nego što je rekao da je gotovo i pokazao mi kako da protrljam pastu među prstima da bih znala koliko fino želi. Onda je stavio još nekoliko komada kosti na sto. "Sutra ću da ti pokažem kako
se melje belo olovo. Mnogo je lakše nego kost." Zurila sam u slonovaču.
"Šta je, Grit? Nisi se valja uplašila od malo kostiju? Ne razlikuju se od češlja od slonovače kojim uređuješ kosu."
Nikada neću biti dovoljno bogata da kupim takav češalj. Kosu sam sređivala prstima.
"Nije to, gospodine." Sve ostalo što je tražio od mene mogla sam da radim dok čistim ili idem u kupovinu. Niko nije ništa sumnjao osim Kornelije. Ali mlevenje zahteva vreme - neću moći to da radim onda kad treba da čistim atelje i neću moći ostalima da objasnim zašto povremeno ostavljam svoje poslove i penjem se na tavan. "Za mlevenje treba vremena", rekoh nesigurno.
"Kad se jednom privikneš neće ti trebati ovoliko kao danas."
Bilo mi je mrsko da ga ispitujem ili mu se ne pokorim - on je moj gospodar. Ali plašila sam se gneva žena odozdo.
"Sada treba da idem kod mesara i da peglam, gospodine, za gospodaricu." Reči su mi zvučale neuverljivo.
Nije se pomerio. "Kod mesara?" Namrštio se.
"Da, gospodine. Gospodarica će želeti da zna zašto ne mogu da radim ostale poslove. Saznaće da vam pomažem ovde gore. Nije mi lako da se popnem ovamo bez razloga."
Usledila je duga tišina. Zvono s tornja Nove crkve odzvonilo je sedam puta.
"Shvatam", promrmljao je kad je zvono zaćutalo. "Pusti me da razmislim o tome." Sklonio je malo slonovače i vratio je u fioku. "Samelji sada ovo." Pokazao je na ostatak. "Ne bi trebalo dugo da traje. Ja sad moram da idem. Ostavi ovde kad završiš."
Moraće da razgovara s Katarinom i kaže joj da radim ovde. Onda će mi biti lakše da radim ono što mi kaže.
Čekala sam, ali on ništa nije rekao Katarini.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:09 pm


Trejsi Ševalije - Page 2 1665

*
Rešenje problema s bojama došlo je neočekivano, od Taneke. Od
Franciskusovog rođenja dojilja je spavala u sobi Raspeća s Taneke. Odatle je lako mogla da ode do velike dvorane i nahrani bebu kad se probudi. Iako ga Katarina nije dojila, insistirala je da Franciskus spava u kolevci pored nje. Ovo mi se činilo čudnim rasporedom, ali kad sam bolje upoznala Katarinu shvatila sam da želi da održi privid materinstva, ako već ne i obaveze.
Taneke se nije dopadalo što deli sobu s dojiljom; žalila se da ova često ustaje noću da obiđe bebu i da hrče kad spava. Svakome je pričala o tome, slušali je ili ne. Taneke je počela da otaljava poslove, govoreći kako je to zato, jer ne spava dovoljno. Marija Tins joj je rekla da tu ništa ne može da se učini, ali Taneke je nastavila da gunđa. Često me je mračno gledala - pre nego što sam došla da živim u kući, Taneke je spavala u podrumu, gde sad ja spavam, kad god je dojilja bila neophodna. Skoro kao da je mene krivila što dojilja hrče.
Jedne večeri se čak požalila Katarini. Katarina se spremala za odlazak kod Van Rejvenovih, uprkos hladnoći. Bila je dobro raspoložena - razveselila bi je svaka prilika da nosi bisere i žuti ogrtač. Preko ogrtača je stavila široki platneni okovratnik da zaštiti odeću od pudera kojim je prekrivala lice. Dok je Taneke iznosila svoje žalbe, Katarina se puderisala, držeći ogledalo da vidi ishod. Kosa joj je bila upletena u pletenice i trake i dok god je na licu imala srećan izraz bila je vrlo lepa, kombinacija plave kose i svetlih smeđih očiju davala joj je egzotičan izgled.
Najzad je mahnula Taneke četkicom za puder. "Prestani!" povikala je uz smeh. "Dojilja nam treba i mora da spava blizu mene. U sobi devojčica nema mesta, ali u tvojoj ima i zato spava tamo. Ništa tu ne može da se učini. Zašto me zamaraš tim?"
"Možda ipak nešto može da se učini", reče on. Podigla sam pogled s police u kojoj sam tražila kecelju za Lisbet. Stajao je na vratima. Katarina je iznenađeno zurila u muža. On je retko pokazivao zanimanje za domaćinstvo. "Stavi krevet na tavan i neka neko spava tamo. Grit, recimo."
"Grit na tavanu? Zašto?"
"Onda će Taneke moći da spava u podrumu, kao što želi", objasnio je meko.
"Ali..." Katarina zastade, zbunjena. Činilo se da ne odobrava ovu zamisao, ali ne može da kaže zašto.
"Oh, da, gospođo", upade Taneke gorljivo. "To bi svakako pomoglo." Bacila je pogled na mene.
Zabavila sam se slaganjem dečje odeće, iako je već bila složena.
"Ali šta ćemo s ključem od ateljea?" nađe Katarina najzad protivrazlog. Na tavan se ulazilo samo jednim putem, lestvama iz ostave ateljea. Da dođem do kreveta morala bih da prođem kroz atelje koji je noću bio zaključan. "Ne možemo služavki da damo ključ."
"Neće joj trebati ključ", uzvratio je. "Možeš da zaključaš atelje uveče kad ode u krevet. Ujutru može da očisti atelje pre nego što dođeš da je otključaš."
Zastala sam sa slaganjem. Nije mi se dopadala pomisao da noću budem zaključana.
Na nesreću, ova pomisao kao da se Katarini dopala. Možda je mislila da ću joj se zaključana skloniti s očiju i u isto vreme biti bezbedna. "U redu onda", odlučila je. Većinu odluka donosila je brzo. Okrenula se Taneke i meni. "Vas dve sutra iznesite krevet na tavan. To je samo privremeno, dodala je, "dok nam je dojilja neophodna."
Privremeno, kao moji odlasci u kupovinu, za koje je takođe trebalo da budu privremeni, pomislila sam.
"Dođi sa mnom u atelje za trenutak", reče on. Gledao ju je pogledom koji sam počela da prepoznajem - slikarskim pogledom.
"Ja?" nasmeši se Katarina svom mužu. Retko ju je pozivao u atelje. Spustila je ponosno četkicu za puder i stala da skida široki okovratnik, sada prekriven prahom.
Posegao je i uhvatio je za ruku. "Ostavi to."
Ovo je bilo iznenađujuće koliko i predlog da se preselim na tavan. Dok je vodio Katarinu na sprat, Taneke i ja smo razmenile poglede.
Sledećeg dana pekarova kći je počela da nosi široki beli okovratnik kad je pozirala za sliku.
* * *
Mariju Tins nije bilo lako prevariti. Kad je od oduševljene Taneke čula o njenom preseljenju u podrum i mom na tavan, izbacila je dim iz lule i namrštila se. "Vas dve ste mogle da se zamenite", pokazala je na nas lulom, "tako da Grit spava s dojiljom, a ti da odeš u podrum. Onda niko ne bi morao da ide na tavan."
Taneke je nije slušala - bila je previše srećna zbog svoje pobede da bi shvatila logiku reči svoje gospodarice.
"Gospođa se složila s tim", reče jednostavno.
Marija Tins mi postrance uputi dug pogled.
Spavanje na tavanu mi je olakšalo da tamo radim, ali i dalje nisam imala dovoljno vremena. Mogla sam da ustanem ranije i legnem kasnije, ali ponekad mi je davao toliko posla da sam morala da pronađem način da odem gore popodne umesto da, kao obično, sedim pored vatre i šijem. Počela sam da se žalim kako ne vidim da šijem u mračnoj kuhinji i da mi treba svetlost moje sunčane tavanske sobice. Ili bih rekla da me boli stomak i da želim da legnem. Marija Tins bi me pogledala onako ispod oka svaki put kad bih našla izgovor, ali nije komentarisala.
Počela sam da se navikavam na laganje.
On je predložio da spavam na tavanu i meni ostavio da organizujem svoje obaveze tako da mogu da radim za njega. Nikad mi nije pomogao lažući za mene, niti me je pitao imam li vremena za njega. Ujutru bi mi dao uputstva i očekivao da sve obavim do sutra.
Boje su mi bile nadoknada za sve nevolje koje sam imala krijući šta radim. Počelo je da mi se dopada da meljem stvari koje je donosio od apotekara - kosti, belo olovo, broć, plavo olovo - i da se trudim da boje budu što čistije i sjajnije. Naučila sam da je boja tamnija što se finije samelje. Gruba, bezbojna zrnca broća postajala su fini svetlocrveni prah, a pomešana s lanenim uljem - blistava boja. Pravljenje te i drugih boja bila je čarolija.
Od njega sam naučila kako da perem materije kako bi se oslobodile nečistoća i izvukla se prava boja. Koristila sam nizove školjki kao plitke posude, ispirala boje po više puta, nekada i po trideset, da odstranim krečnjak, pesak ili zemlju. Bio je to dug i naporan posao, ali bilo je zadovoljstvo gledati kako boja, svakim ispiranjem, postaje čistija i bliža onome što se traži.
Jedina boja kojom mi nije davao da rukujem bila je ultramarin. Lapis lazuli je bio toliko skup, a postupak dobijanja čiste plave boje iz kamena toliko težak, da je to obavljao sam.
Navikla sam da budem pored njega. Ponekad bismo stajali jedno uz drugo u maloj prostoriji; ja bih mlela belo olovo, a on bi ispirao lapis ili pekao oker na vatri. Malo je govorio. Bio je ćutljiv čovek. Ni ja nisam govorila. Bilo je tako mirno tada, uz svetlo koje je sijalo kroz prozor. Kad završimo, sipali bismo vodu iz krčaga jedno drugom po rukama i dobro ih oprali.
Na tavanu je bilo veoma hladno - iako je gorela mala vatra koju je koristio za grejanje lanenog ulja ili pečenje boja, nisam se usuđivala da je zapalim dok on ne zatraži. Morala bih inače da objašnjavam Katarini i Mariji Tins zašto tako brzo nestaju drva i ćumur.
Hladnoća mi nije smetala kad je on bio tu. Dok je stajao pored mene osećala sam toplotu njegovog tela.
Jednog popodneva sam prala komadić plavog olova koji sam upravo samlela, kad sam u ateljeu ispod začula glas Marije Tins. On je radio na slici, pekarova kći je povremeno uzdisala dok je pozirala.
"Je li ti hladno, devojko?" upita Marija Tins. "Pomalo", stigao je tihi odgovor.
"Zašto joj niste stavili grejač?"
Njegov glas je bio tako tih da nisam čula odgovor. "Neće se videti na slici, staviće ga do nogu. Ne želimo da se ponovo razboli." Opet nisam čula šta je rekao.
"Grit će doneti jedan", reče Marija Tins. "Trebalo bi da je na tavanu,
jer bi trebalo da je boli stomak. Potražiću je." Bila je veoma brza za jednu staricu. Dok sam spustila nogu na gornju prečku, ona se već uspela uz pola lestvi. Vratila sam se na tavan. Nisam mogla da pobegnem, a nije bilo vremena da se išta sakrije.
Kad se Marija Tins popela u sobicu, jednim pogledom je obuhvatila školjke poređane po stolu, bokal s vodom, moju kecelju isprskanu olovom.
"Znači, to si skrivala, a, devojko? Tako sam i mislila." Spustila sam pogled. Nisam znala šta da kažem.
"Boli me stomak, peku me oči. Nismo mi svi ovde budale, znaš."
Pitaj njega, žudela sam da joj kažem. On je moj gospodar. Ovo je njegovo delo.
Ali ona ga nije pozvala. Niti se on pojavio u dnu lestvi da objasni.
Dugo smo ćutale. Onda Marija Tins reče: "Koliko mu već dugo pomažeš, devojko?"
"Nekoliko nedelja, gospođo."
"Slika brže poslednjih nedelja, primetila sam." Podigla sam pogled. Imala je proračunat izraz.
"Pomozi mu da slika brže, devojko", reče tihim glasom, "i zadržaćeš mesto u kući. I ni reči mojoj kćeri niti Taneke, za sada."
"Da, gospođo."
Zakikotala se. "Trebalo je da znam, mudrice. Skoro da si me prevarila. Sada, idi odnesi grejač onoj jadnoj devojci dole."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:10 pm

Trejsi Ševalije - Page 2 1657

*
Dopadalo mi se da spavam na tavanu. Nije bilo slike raspeća preko puta kreveta da me muči. Nije uopšte bilo slika, samo čisti miris lanenog ulja i mošusa iz zemljanih boja. Dopadali su mi se pogled na Novu crkvu i tišina. Niko nije dolazio ovamo osim njega. Devojčice mi nisu dolazile u posetu, kao što su ponekad činile dok sam spavala u podrumu i nisu mi krišom preturale po stvarima. Ovde sam bila sama, visoko iznad cele kuće i mogla sam da je gledam izdaleka.
Baš kao on.
Najbolje je bilo to što sam mogla da provodim više vremena u ateljeu. Ponekad bih se umotala u ćebe i tiho sišla, kasno noću, kad je cela kuća mirna. Gledala bih sliku koju radi, uz svetlost sveće, ili bih malo otvorila šalone da pustim mesečinu. Ponekad bih sedela u mraku u jednoj od stolica s lavljim glavama, povučenoj do stola i laktovima se oslanjala na crveno-plavu tkaninu kojom je pokriven. Zamišljala sam da nosim žuto-crnu bluzu i bisere, da držim čašu vina, da sedim za stolom preko puta njega.
Ipak, bila je jedna stvar koja mi se nije dopadala. Nije mi se sviđalo što sam noću zaključana.
Katarina je uzela natrag ključ od ateljea od Marije Tins i počela sama da otključava i zaključava vrata. Mora da je osećala kako joj to da je nekakvu kontrolu nada mnom. Nije bila srećna što boravim na tavanu - to je značilo da sam bliža njemu, mestu u koje njoj nije bio dozvoljen pristup, a po kom sam ja mogla da lutam po volji.
Mora da joj je, kao supruzi, bilo teško da prihvati ovakav raspored.
Ipak, neko vreme je sve bilo u redu. Neko vreme sam mogla da se iskradem popodne i da perem i meljem boje za njega. Katarina je često popodne spavala - Franciskus se nije smirivao i budio ju je po noći, pa joj je bio potreban san preko dana. Taneke bi popodne takođe zaspala pored vatre, pa sam mogla da napustim kuhinju, a da ne moram uvek da izmišljam izgovore. Devojčice su bile zauzete oko Johanesa, učile su ga da govori i hoda i retko su primećivale da me nema. Kada bi primetile, Marija Tins bi im rekla da sam otišla nešto da je poslušam, da joj nešto donesem, ili da šijem nešto za šta mi je potrebna jaka svetlost na tavanu. Bile su, na kraju krajeva, deca, obuzeta sopstvenim svetom, ravnodušna prema životima odraslih oko sebe, osim kad imaju neposrednog uticaja na njihove.
Bar sam tako mislila.
Jednog popodneva prala sam belo olovo kad me je Kornelija pozvala s dna lestava. Brzo sam obrisala ruke, skinula kecelju koju sam nosila kad radim na tavanu i pripasala svakodnevnu, pre nego što sam sišla niz lestve. Stajala je na pragu ateljea kao da je na ivici bare i u iskušenju da zagazi u nju.
"Šta je?" pitala sam je prilično oštro.
"Taneke te traži." Kornelija se okrenu i prva pođe do stepenica. Oklevala je na vrhu. "Hoćeš li da mi pomogneš, Grit?" upitala je molećivo. "Pođi prva da me uhvatiš ako posrnem. Ove stepenice su tako strme."
Nije bilo nalik na nju da se ičega plaši, čak ni stepenica kojima se retko pela. Bila sam dirnuta, a možda sam samo osećala krivicu što sam bila oštra prema njoj. Sišla sam niz stepenice, okrenula se i ispružila ruke. "Sada ti."
Kornelija je stajala na vrhu stepenica, s rukama u džepovima. Krenula je da silazi, s jednom rukom na rukohvatu, druge čvrsto stisnute u pesnicu. Kad je prešla veći deo, odjednom se pustila i skočila tako da je pala na mene, kliznula mi niz grudi, bolno mi pritiskajući stomak. Kad je ponovo stala na noge počela je da se smeje, zabačene glave, smeđih očiju suženih u proreze.
"Bezobraznice", mrmljala sam, kajući se zbog svoje popustljivosti.
Našla sam Taneke u kuhinji, s Johanesom u krilu.
"Kornelija kaže da si me tražila."
"Jesam. Pocepala je okovratnik i hoće da ga ti okrpiš. Ne da mi ni da ga pipnem - ne znam zašto, zna da ja najbolje krpim okovratnike." Dok mi je pružala okovratnik oči joj skliznuše na moju kecelju. "Šta ti je to? Krvariš?"
Pogledala sam. Pruga crvene prašine išla mi je preko stomaka kao muzga na prozorskom staklu. Za trenutak sam pomislila na kecelje koje nose Piter otac i sin.
Taneke se nagnu bliže. "To nije krv. Liči na prah. Otkud to ovde?" Zurila sam u prugu. Broć, mislila sam. Mlela sam ga pre nedelju-dve. Onda sam čula prigušeni kikot iz hodnika.
Kornelija se već neko vreme spremala da ovo izvede. Uspela je čak nekako da se popne na tavan i ukrade prah.
Nisam odgovorila dovoljno brzo. Mojim oklevanjem Tanekeina sumnja je rasla. "Jesi li dirala gospodareve stvari?" upita me optužujućim tonom. Na kraju krajeva, pozirala mu je i znala je čega sve ima u ateljeu.
"Ne, to je... Zaćutala sam. Kad bih okrivila Korneliju ispala bih bedna, a ionako ne bih sprečila Taneke da otkrije šta radim na tavanu.
"Mislim da mlada gospodarica treba ovo da vidi", odlučila je.
"Ne", rekoh hitro.
Taneke se uspravila koliko god je mogla s usnulim detetom na krilu. "Skini kecelju", naredila je, "da je pokažem mladoj gospodarici."
"Taneke", rekla sam gledajući je pravo u oči. "Ako znaš šta je dobro za tebe, nećeš uznemiravati Katarinu, govorićeš s Marijom Tins.
Nasamo, ne pred devojčicama."
Ove reči, izgovorene prkosnim tonom, izazvale su najveći rascep između Taneke i mene. Nisam želela da to tako zvuči - samo sam očajnički želela da je na svaki način sprečim da kaže Katarini. Ali, ona mi nikada nije oprostila što sam se prema njoj ponašala kao da je niža od mene.
Moje reče su ipak učinile svoje. Taneke me pogleda tvrdo, ljutito, ali iza toga se skrivala nesigurnost i istinska žudnja da kaže svojoj voljenoj gospodarici. Kidala se između te žudnje i želje da me kazni tako što me neće poslušati.
"Razgovaraj sa svojom gospodaricom", rekoh tiho. "Ali, govori s njom nasamo."
Iako sam leđima bila okrenuta vratima, osetila sam Korneliju kako se sklanja.
Tanekin poriv je pobedio. Kamenog lica pružila mi je Johanesa i otišla da potraži Mariju Tins. Pre nego što sam ga spustila u krilo, pažljivo sam obrisala krpom crvenu boju, a zatim krpu bacila u vatru. Ipak, ostala je mrlja. Sedela sam, grleći dečačića i čekala da se odluči o mojoj sudbini.
Nikada nisam saznala šta je Marija Tins rekla Taneke, kakve pretnje ili obećanja je upotrebila da joj zapuši usta. Ali uspelo je - Taneke ništa nije rekla o mom radu na tavanu, ni Katarini ni devojčicama, a ni meni. Ipak, postala je mnogo teža - namerno, ne nesvesno. Slala me je u ribarnicu da vratim bakalar za koji sam znala da ga je tražila, kunući se da mi je rekla da kupim pastrmku. Postala je aljkava kod kuvanja, prosipala je mast na kecelju koliko god je mogla, kako bih morala duže da je potapam i trljam da bih uklonila mrlje. Ostavljala mi je kofe da ih praznim i prestala da donosi vodu za kuhinjsku cisternu i da pere podove. Sedela bi i zlokobno me gledala, ne pomerajući noge dok perem pod. Kasnije bih otkrila da je jednom nogom skrivala lepljivu masnu baricu.
Više mi se nije ljubazno obraćala. Naterala me je da se osećam samom u prepunoj kući.
Zato se nisam usuđivala da uzimam sočne stvarčice iz kuhinje i njima obradujem oca. I nisam rekla roditeljima koliko mi je teško u Ude Langendijku, koliko moram da budem pažljiva kako bih sačuvala posao. Nisam mogla da im pričam ni o ono malo lepih stvari - o bojama koje sam pravila, o noćima kad sam sedela sama u ateljeu, o trenucima kad smo on i ja radili jedno pored drugog i kad me je grejalo njegovo prisustvo.
Mogla sam da im pričam samo o njegovim slikama.
*
Jednog aprilskog jutra, kad je zima najzad otišla, išla sam Kornmarktom do apotekara, kad se Piter sin stvorio pored mene i poželeo mi dobar dan. Nisam videla otkud je došao. Na sebi je imao čistu kecelju i nosio je zamotuljak; rekao je da nosi porudžbinu u tu ulicu. Išli smo istim putem, pa je pitao da li možemo da idemo zajedno. Klimnula sam - nije mi bilo zgodno da odbijem. Tokom zime viđala sam ga jednom ili dvaput nedeljno u Kući mesa. Uvek mi je bilo teško da ga pogledam u oči - bile su kao igle koje mi probadaju kožu. Njegova naklonost me je brinula.
"Izgledaš umorno", rekao je. Oči su ti crvene. Daju ti previše posla."
Zaista, davali su mi previše posla. Moj gospodar mi je davao toliko kostiju da sameljem da sam morala da ustajem veoma rano kako bih završila. A sinoć me je Taneke naterala da ostanem budna do kasno i ponovo operem kuhinjski pod, jer je prosula pun tiganj masti.
Nisam želela da krivim svog gospodara. "Taneke me ne voli", rekoh umesto toga, "i daje mi mnogo da radim. Osim toga, naravno, vreme je toplije, pa čistimo zimu iz kuće." Ovo sam dodala kako ne bi pomislio da se žalim na nju.
"Taneke je čudna", reče on. "ali odana."
"Jeste, Mariji Tins."
"I celoj porodici. Sećaš se kako je odbranila Katarinu od njenog ludog brata?"
Zatresla sam glavom. "Ne znam o čemu govoriš."
Piter se iznenadio. "O tome se danima pričalo po Kući mesa. Ah, ali ti ne slušaš ogovaranja, zar ne? Držiš oči otvorene, ali ne pričaš ništa, niti slušaš priče." Činilo se da mi odobrava. "Ja čujem sve i svašta od starica koje čekaju meso. Ogovaranja se lepe za mene i protiv moje volje."
"Šta je Taneke učinila?" upitala sam, ne mogavši da se uzdržim.
Piter se nasmeši. "Kad je tvoja gospodarica nosila pretposlednje dete
- kako se ono zvaše?"
"Johanes. Kao njegov otac."
Piterov osmeh nestade kao kad oblak prekrije sunce. "Da, kao njegov otac." Ponovo se prihvatio priče. "Jednog dana je Katarinin brat, Vilem, svratio u Ude Langendijk dok je bila noseća i počeo da je tuče, napolju, na ulici."
"Zašto?"
"Njemu fali neka daska, kažu. Uvek je bio nasilan. Kao i njegov otac. Znaš da je Marija Tins rastavljena od muža već mnogo godina?
Tukao ju je."
"Tukao je Mariju Tins?" ponovila sam u čudu. Nikad ne bih mogla da zamislim da iko tuče Mariju Tins.
"I kad je Vilem počeo da bije Katarinu, Taneke je, kažu, stala između njih da je zaštiti. Čak ga je i lupila snažno." Gde je bio moj gospodar kad se ovo desilo? mislila sam. Nije mogao tek tako da ostane u ateljeu. Nije mogao. Mora da je bio negde, u Esnafu, ili sa Van Levenhukom, ili u Mehelenu, krčmi svoje majke.
"Marija Tins i Katarina uspele su prošle godine da stave Vilema pod nadzor", nastavio je Piter. "Ne može da napusti kuću, zatvoren je. Zato ga i ne viđaš. Stvarno nisi čula ništa o ovome? Zar u kući ne pričaju?" "Sa mnom ne." Mislila sam kako Katarina i Marija Tins često razgovaraju u sobi Raspeća, glavu uz glavu i zaćute kad uđem. "A ja ne prisluškujem iza vrata."
"Naravno." Piter se ponovo smešio kao da je ispričao šalu. Kao i svi ostali, i on je mislio da sve služavke prisluškuju. Ljudi svašta misle o služavkama, pa tako i o meni.
Ostatak puta sam ćutala. Nisam znala da Taneke ume da bude tako odana i hrabra uprkos svemu što priča Katarini iza leđa, ni da je Katarina toliko trpela, niti da Marija Tins može da ima takvog sina. Pokušala sam da zamislim svog brata kako me bije na ulici, ali nisam uspela.
Piter nije rekao ništa vise - video je moju zbunjenost. Kad me je ostavio ispred apoteke, jednostavno mi je dodirnuo lakat i nastavio svojim putem. Morala sam da se nakratko zagledam u tamnu vodu kanala pre nego što sam zatresla glavom da se priberem i ušla u apoteku.
Terala sam iz glave pomisao na nož koji se okreće po podu kuhinje moje majke.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:11 pm

Trejsi Ševalije - Page 2 1665


* * *
Jedne nedelje Piter sin je došao na službu u našu crkvu. Mora da se uvukao posle mojih roditelja i mene i seo pozadi, jer ga nisam videla sve do posle službe, kad smo stajali napolju i razgovarali sa susedima. Stajao je po strani i gledao me. Kad sam ga ugledala, naglo sam udahnula. Makar je protestant, pomislila sam. Pre nisam bila sigurna. Otkako sam počela da radim u kući na Papističkom uglu više nisam bila sigurna u mnogo štošta.
Majka je ispratila moj pogled. "Ko je to?"
"Mesarov sin."
Pogledala me je radoznalo, napola iznenađeno, napola uplašeno. "Idi kod njega", prošaputala je, "i dovedi ga k nama."
Poslušala sam je i prišla Piteru. "Šta ćeš ti ovde?" upitala sam, znajući da bi trebalo da budem učtivija.
Nasmešio se. "Zdravo, Grit. Nemaš ljubaznih reči za mene?" "Šta ćeš ovde?"
"Odlazim na službu u svaku crkvu u Delftu, da vidim gde mi se najviše dopada. Već neko vreme." Kad mi je video izraz lica promenio je ton - kod mene šale ne prolaze. "Došao sam da te vidim i da upoznam tvoje roditelje."
Pocrvenela sam jako, kao da imam groznicu. "Više bih volela da nisi", rekla sam tiho.
"Zašto?"
"Meni je tek sedamnaest. Ja još ne mislim na te stvari." "Nema žurbe", reče Piter.
Pogledala sam ga u ruke - bile su čiste, ali i dalje je bilo tragova krvi oko noktiju. Pomislila sam na ruku mog gospodara preko moje kad mi je pokazivao kao se melje kost - i uzdrhtala.
Ljudi su piljili u nas, on je u crkvi bio nepoznat. A bio je privlačan muškarac - čak i ja sam to mogla da vidim - dugih plavih uvojaka, svetlih očiju i nasmešen. Nekoliko devojaka pokušavalo je da privuče njegovu pažnju.
"Hoćeš li da me predstaviš svojim roditeljima?"
Preko volje sam ga povela do njih. Piter je klimnuo mojoj majci i stegao ruku ocu koji je nervozno odstupio unazad. Otkako je izgubio oči stideo se kod upoznavanja. A do sada nije upoznao čoveka koji se zanima za mene.
"Ne brini, oče", šapnula sam mu, dok je majka predstavljala Pitera jednom susedu, "ne gubite me."
"Već smo te izgubili, Grit. Izgubili smo te onog trena kad si postala služavka."
Radovala sam se što ne može da vidi suze koje su mi pekle oči.
*
Piter sin nije svake nedelje dolazio u našu crkvu, ali je dolazio dovoljno često da svake nedelje budem nervozna, popravljam suknju i kad nije potrebno i stiskam usne dok sedimo u našoj klupi.
"Je li došao? Da li je tu?" pitao bi otac svake nedelje, okrećući glavu levo-desno.
Puštala sam majku da odgovori. "Da", rekla bi, "ovde je", ili: "Ne, nije došao."
Piter bi uvek prvo pozdravio moje roditelje, a onda mene. U prvo vreme bilo im je nelagodno s njim. Ipak, Piter je lako ćaskao s njima, ne obraćajući pažnju na njihove nespretne odgovore i duga ćutanja. Umeo je da razgovara s ljudima, toliko ih sreće za očevom tezgom. Posle nekoliko nedelja moji roditelji su se navikli na njega. Prvi put kada se moj otac nasmejao nečemu što je Piter rekao bio je toliko iznenađen da se odmah namrštio, ali Piter ga je ponovo zasmejao rekavši nešto drugo.
Posle razgovora uvek je nastupao trenutak kad bi se moji roditelji povukli i ostavili nas nasamo; Piter je mudro prepustio njima da odrede taj trenutak. Prvih nekoliko puta toga uopšte nije bilo. Onda je jedne nedelje majka naglašeno uzela oca pod ruku i rekla: "Hajde da porazgovaramo s pastorom."
Nekoliko nedelja strepela sam od tog trenutka, dok se nisam privikla da budem nasamo s njim pred tolikim radoznalim očima. Piter me je ponekad nežno zadirkivao, ali češće bi me pitao šta sam radila tokom nedelje, pričao mi šta je čuo u Kući mesa ili mi opisivao licitacije na Stočnoj pijaci. Bio je strpljiv kad bih zanemela ili bila oštra i neprijatna.
Nikad me nije pitao za mog gospodara. Nikad mu nisam rekla da radim s bojama. Bila sam srećna što me ne pita.
Nedeljom sam bila veoma zbunjena. Hvatala sam sebe kako mislim na svog gospodara kad bi trebalo da slušam Pitera.
Jedne nedelje u maju, kad sam već skoro godinu dana radila u kući u Ude Langendijku, majka je rekla Piteru, baš pre nego što su nas ona i otac ostavili nasamo: "Hoćeš li da dođeš i obeduješ s nama sledeće nedelje posle službe?"
Piter se nasmešio dok sam ja blenula u nju. "Doći ću."
Jedva sam čula šta je posle govorio. Kad je najzad otišao i mi krenuli kući, morala sam da grizem usne da ne bih zavikala. "Zašto mi nisi rekla da ćeš pozvati Pitera?" promrmljala sam.
Majka me pogleda iskosa. "Vreme je da ga pozovemo", bilo je sve što je rekla.
Bila je u pravu - bilo bi nepristojno od nas da ga nismo pozvali u kuću. Nisam ranije igrala ovu igru s muškarcem, ali sam videla kako to ide kod drugih. Ako je Piter ozbiljan, onda moji roditelji moraju s njim da postupaju ozbiljno.
Znala sam takođe i koliko im je teško da ga pozovu. Moji roditelji su sada imali veoma malo. I pored moje zarade i onoga što bi majka zaradila predući vunu za druge, jedva su sebe prehranjivali, a kamoli još jedna usta - i to mesarska. Nisam mogla mnogo da im pomognem - malo sam mogla da uzmem iz Tanekeine kuhinje, komad drveta, možda, malo luka, malo hleba. Te nedelje će manje jesti i ređe ložiti vatru kako bi mogli da ga nahrane kako se pristoji.
Ali, bili su uporni da dođe. Nisu mi tako rekli, ali mora da su taj poziv shvatali kao način da obezbedimo pune stomake u budućnosti. Mesarova žena - i njeni roditelji - uvek će dobro jesti. Malo gladi sada doneće nam pune stomake sutra.
Kasnije, kad je počeo redovno da dolazi, Piter im je slao poklone u mesu koje je majka spremala nedeljom. Te prve nedelje, pak, razumno je odlučila da ne posluži meso mesarovom sinu. Mogao bi tačno da oceni njihovu sirotinju po zalogaju kolenice. Zato je napravila riblji paprikaš, dodavši čak i škampe i jastoga; nije mi rekla kako je uspela to da plati.
Kuća je, iako oveštala, zablistala. Izvadila je neke od najboljih očevih pločica, one koje nije morala da proda, izglačala ih i poređala duž zidova kako bi Piter mogao da ih gleda dok jede. Pohvalio je njen paprikaš iskrenim rečima. Bila je zadovoljna, porumenela je, nasmešila se i sipala mu još. Posle je pitao mog oca za pločice, opisujući mu svaku, sve dok je on ne prepozna i ne dovrši opis.
"Najlepša je kod Grit", rekao je otac kad su završili sa svim pločicama u sobi. "Na njoj su ona i njen brat."
"Voleo bih da je vidim", promrmljao je Piter.
Zagledala sam u svoje ispucale ruke u krilu i progutala knedlu. Nisam im rekla šta je Kornelija uradila od moje pločice.
Kad je Piter pošao majka mi je šapnula da ga ispratim do kraja ulice. Išla sam pored njega, sigurna da susedi bulje u nas, mada je dan bio kišovit i na ulicama je bilo malo ljudi. Osećala sam se kao da su me roditelji gurnuli na ulicu, da je dogovor sklopljen i da sam predata u ruke muškarcu. Bar je dobar čovek, mislila sam, iako mu ruke nisu čiste kao što bi mogle da budu.
Blizu kanala Ritveld ima jedan prolaz u koji me je Piter poveo, držeći mi ruku u dnu leđa. Agnes se obično tu krila kad smo se igrali kao mali. Naslonila sam se na zid i pustila Pitera da me ljubi. Toliko je navalio da me je ujeo za usnu. Nisam vrisnula - polizala sam slanu krv i gledala preko njegovog ramena u mokri zid od cigala preko puta, dok se pripijao uz mene. Jedna kišna kap pala mi je u oko.
Nisam mu dozvolila da uradi sve što je želeo. Posle nekog vremena Piter se odmakao. Pošao je rukom ka mojoj glavi. Sklonila sam se.
"Voliš da nosiš kape, je li?"
"Nisam bogata pa da mogu da udešavam kosu i idem bez kape", odrezala sam. "Niti sam..." Nisam dovršila. Nije bilo potrebe da mu kažem kakve još žene idu gologlave.
"Ali kapa ti sasvim pokriva kosu. Zašto? Većina žena pokazuje nešto kose."
Nisam odgovorila.
"Kakve ti je boje kosa?"
"Smeđa."
"Svetla ili tamna?"
"Tamna."
Piter se nasmešio, kao da popušta detetu u igri. "Prava ili kovrdžava?"
"Nijedno. Oboje." Trgla sam se zbog svoje zbunjenosti.
"Duga ili kratka?"
Oklevala sam. "Do pola leđa."
I dalje se smešio; poljubio me još jednom, a onda krenuo natrag prema Pijaci.
Oklevala sam, jer nisam želela da lažem, ali nisam htela ni da sazna. Kosa mi je bila duga i neukrotiva. Nepokrivena, činilo se kao da pripada nekoj drugoj Grit - nekoj koja bi stajala u prolazu sama s muškarcem, koja nije bila tako mirna, tiha i čista. Grit, nalik na one žene koje se usuđuju da otkriju glave. Zato sam sasvim skrivala kosu - kako ne bi bilo ni traga te druge Grit.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:12 pm

Trejsi Ševalije - Page 2 1660


*
Završio je sliku pekarove kćeri. Ovoga puta bila sam upozorena prestao je da traži od mene da meljem i ispiram boje. Sada nije koristio toliko boje, niti je činio iznenadne izmene na kraju, kao što je bilo sa ženom s bisernom ogrlicom. Izmene je sproveo ranije, uklonivši jednu stolicu sa slike i pomerivši mapu na zidu. Ove promene su me manje iznenadile, pošto sam imala prilike da razmislim o njima. Znala sam da je ono što je uradio učinilo sliku boljom.
Ponovo je pozajmio od Van Levenhuka kameru opskuru da poslednji put pogleda scenu. Kad ju je namestio, dozvolio je i meni da pogledam. Iako i dalje nisam shvatala kako radi, počela sam da se divim prizorima koje je kamera slikala unutar same sebe, minijaturama, obrnutim slikama stvari u sobi. Boje običnih stvari postajale su življe - stolnjak tamnije crven, mapa na zidu sjajno smeđa poput čaše piva na suncu. Nisam bila sigurna kako mu kamera pomaže da slika, ali sve sam više postajala kao Marija Tins - ako tako slika bolje, ne pravim pitanje.
Ipak, nije slikao brže. Potrošio je pet meseci na devojku sa krčagom za vodu. Često sam brinula da će mi Marija Tins prebaciti kako mu nisam pomogla da brže radi i da će mi reći da se spakujem i idem.
Nije to učinila. Znala je da je te zime bio veoma zauzet u Esnafu, kao i u Mehelenu. Možda je odlučila da sačeka i vidi hoće li se stvari promeniti na leto. A možda joj je bilo teško da ga grdi kad joj se slike toliko dopadaju.
"Sramota, što tako lepa slika ide običnom pekaru", rekla je jednog dana. "Više bismo dobili da je prodata Van Rejvenu." Bilo je jasno da on slika, a ona sklapa pogodbe.
Pekaru se slika mnogo dopala. Kad je došao da je vidi, sve je bilo vrlo različito od zvanične posete Van Rejvena i njegove žene pre nekoliko meseci kad su došli da vide svoju sliku. Pekar je doveo celu porodicu, uključujući i nekoliko dece i jednu ili dve sestre. Bio je to veseo čovek, lica stalno crvenog od vreline peći i kose koja kao da je zauvek bila zaronjena u brašno. Odbio je vino kojim ga je ponudila Marija Tins; više je voleo kriglu piva. Voleo je decu i tražio da puste četiri devojčice i Johanesa u atelje. I oni su njega voleli - svaki put kad dođe donosio im je školjku za njihovu zbirku. Ovoga puta to je bila jedna velika poput moje šake, gruba i bockasta, bela sa bledožutim mrljama spolja, a iznutra narandžasta. Devojčice su se oduševile i otrčale po svoje ostale školjke. Donele su ih gore, pa su se igrale s pekarovom decom u ostavi dok smo Taneke i ja služile goste u ateljeu.
Pekar je izjavio da je zadovoljan slikom. "Moja kći izgleda lepo i to je meni dovoljno", rekao je.
Marija Tins se posle žalila kako nije ni pogledao sliku pažljivo kako bi to učinio Van Rejven, da su mu čula otupela od piva koje je popio i nereda kojim je okružen. Nisam se složila, iako to nisam rekla. Činilo mi se da je pekar pošteno rekao šta misli o slici. Van Rejven se previse trudio dok je gledao sliku, uz svoje slatke reči i nameštene izraze lica. Bio je suviše svestan da ima publiku pred kojom nastupa, dok je pekar jednostavno rekao šta misli.
Obišla sam decu u ostavi. Raširile su školjke po podu i slagale ih, razbacavši posvuda pesak. Kovčezi, knjige, posude i jastuci koji su stajali u ostavi, nisu ih zanimali.
Kornelija je silazila s tavana niz lestve. Skočila je s treće prečage i pobednički kriknula kad se dočekala na pod. Nakratko me je pogledala, vrlo izazovno. Jedan od pekarovih sinova, otprilike Alejdisinih godina, popeo se donekle uz lestve pa i sam skočio dole. Onda je probala Alejdis, pa još jedno dete, pa još jedno.
Nikad nisam saznala kako je Kornelija uspela da uđe na tavan i ukrade broć kojim mi je uprljala kecelju. U njenoj prirodi je bilo da bude podmukla, da se išunja kad niko ne gleda. Nisam ništa rekla ni njemu ni Mariji Tins o njenom petljanju. Nisam bila sigurna da li bi mi verovali. Samo sam se pobrinula da boje budu zaključane kad god nema mene ili njega.
Ništa joj nisam rekla dok je ležala na podu pored Marthe, ali te noći pregledala sam svoje stvari. Sve je bilo tu - moja slomljena pločica, češalj od kornjačevine, molitvenik, porubljene maramice, okovratnici, bluze, kecelje i kape. Sve sam prebrojala, odvojila i presložila.
Onda sam pregledala boje, samo da budem sigurna. I one su bile u redu, polica nije izgledala kao da ju je neko dirao.
Možda je ona ipak samo dete, možda se pela uz lestve samo da bi skočila s njih, možda je želela da se igra, a ne da pravi nepodopštine.
*
Pekar je odneo svoju sliku u maju, ali moj gospodar je scenu za novu sliku namestio tek u julu. Strepela sam zbog tog odlaganja, očekivala sam da Marija Tins okrivi mene, iako smo obe znale da krivica nije moja. Onda sam je jednog dana čula kako priča Katarini da je neki Van Rejvenov prijatelj video sliku njegove žene s bisernom ogrlicom i rekao kako bi bilo bolje da gleda napred, a ne u ogledalo. Van Rejven je zato odlučio da želi sliku svoje žene lica okrenutog ka slikaru. "On ne slika tu pozu često", rekla je.
Nisam mogla da čujem Katarinin odgovor. Za trenutak sam stala s brisanjem poda u dečjoj sobi.
"Sećaš se poslednje", podseti je Marija Tins. "Služavke. Sećaš li se
Van Rejvena i služavke u crvenoj haljini?" Katarina se prigušeno nasmeja.
"Tada je poslednji put neko gledao napred na njegovoj slici", nastavi
Marija Tins. "Kakav je to bio skandal! Bila sam sigurna da će odbiti Van
Rejvena kad je ovo predložio, ali pristao je da to uradi."
Nisam mogla da pitam Mariju Tins, znala bi da sam ih slušala. Nisam mogla da pitam Taneke, ona mi nikad ne bi pričala ogovaranja. Zato sam jednog dana, kad je za njegovom tezgom bilo malo ljudi, pitala Pitera sina da li zna nešto o služavci u crvenoj haljini.
"Oh, da, ta priča je obišla celu Kuću mesa", odgovorio je uz kikot. Nagnuo se napred i presložio govede jezike na tezgi. "To je bilo pre nekoliko godina. Izgleda da je Van Rejven hteo da jedna od njegovih služavki iz kuhinje pozira za neku sliku s njim. Obukli su je u haljinu njegove žene, crvenu, a Van Rejven se postarao da na slici bude vina, kako bi je naveo da pije kad god poziraju zajedno. Naravno, pre nego što je slika završena, ona je zatrudnela s Van Rejvenom.
"Šta je bilo s njom?"
Piter slegnu ramenima. "Šta biva s takvim devojkama?"
Od njegovih reči sledila mi se krv u žilama. Naravno, i ranije sam čula takve priče, ali nikada za nekoga iz moje okoline. Mislila sam na svoje snove u kojima nosim Katarininu odeću, na Van Rejvena kako me hvata za bradu u hodniku, na njegove reči: "Trebalo bi nju da slikaš", upućene mom gospodaru.
Piter je ostavio posao, namršten. "Zašto se raspituješ za nju?"
"Onako", odgovorila sam nemamo. "Čula sam za nju. Ništa posebno."
*
Nisam prisustvovala kad je postavljao scenu za sliku pekarove kćeri - tad mu još nisam pomagala. Sada sam, pak, kad je Van Rejvenova žena prvi put došla da pozira, radila na tavanu, pa sam čula šta je govorio. Ona je bila tiha žena. Radila je ono što joj kaže bez ijedne reči. Čak ni njene lepe cipele nisu kuckale po pločicama poda. Rekao joj je da stane pored prozora otvorenih šalona, zatim da sedne u jednu od dve stolice s lavljim glavama smeštenim pored stola. Čula sam kako zatvara neke šalone. "Ova slika će biti tamnija od prethodne", izjavio je.
Nije odgovorila. Činilo se kao da on govori samom sebi. Posle trenutak-dva pozvao me je. Kad sam došla, rekao je: "Grit, donesi žuti plašt moje žene i njenu bisernu ogrlicu i minđuše."
Katarina je tog popodneva bila u poseti prijateljima, pa nisam mogla da joj zatražim nakit. Ionako bih se bojala da to učinim. Otišla sam kod Marije Tins u sobu Raspeća. Otključala je Katarininu kutiju za nakit i dala mi ogrlicu i minđuše. Zatim sam izvadila plašt iz plakara u velikoj dvorani, protresla ga i pažljivo složila preko ruke. Nikad ga ranije nisam dotakla. Zabola sam nos u krzno - bilo je veoma meko, kao u malog zeca.
Dok sam išla hodnikom ka stepenicama, obuzela me je iznenadna želja da pobegnem na vrata s ovim bogatstvom u rukama. Mogla bih da odem do zvezde na Pijačnom trgu, odaberem pravac i nikada se ne vratim.
Umesto toga, vratila sam se kod Van Rejvenove žene i pomogla joj da ogrne plašt. Nosila ga je kao da se rodila u njemu. Kad je provukla drške minđuša kroz rupice na ušnim školjkama, stavila je bisere oko vrata. Krenula sam da joj zakopčam ogrlicu, kad je on rekao: "Ne stavljaj ogrlicu. Ostavi je na stolu."
Ponovo je sela. On je sedeo na stolici i posmatrao je. Njoj to, izgleda, nije smetalo - zurila je u prazno ne videvši ništa, onako kako je želeo da ja činim.
"Pogledaj me", rekao je.
Pogledala je u njega. Oči su joj bile krupne i tamne, gotovo crne.
Stavio je stolnjak na sto, zatim ga zamenio plavom tkaninom. Položio je bisere na sto u liniju, zatim u hrpu, pa ponovo u liniju. Zatražio je od nje da ustane, da sedne, da se zavali unazad, da se nagne napred.
Mislila sam da su zaboravili da ih gledam iz ugla, ali on reče: "Grit, donesi mi Katarininu četkicu za puder."
Rekao joj je da drži četkicu uz lice, da je spusti na sto i dalje je držeći u ruci, da je stavi sa strane. Dao mi ju je. "Odnesi je natrag."
Kad sam se vratila, dao joj je pero i papir. Sedela je u stolici, nagnuta napred, i pisala; s desne strane joj je stajala mastionica. Otvorio je par gornjih šalona i zatvorio par donjih. Soba je postala mračnija, ali svetlo joj je sijalo oko visokog, okruglog čela, po ruci oslonjenoj na sto, po rukavu žutog plašta.
"Pomeri malo napred levu ruku", reče on. "Tako." Pisala je.
"Pogledaj me", reče on.
Pogledala ga je.
Doneo je mapu iz ostave i okačio je na zid iza nje. Skinuo ju je. Pokušao je s malim pejzažom, sa slikom broda, s golim zidom. Onda je nestao u prizemlju.
Dok ga nije bilo pažljivo sam posmatrala Van Rejvenovu ženu. Možda je to bilo nepristojno od mene, ali želela sam da vidim šta će da preduzme. Nije se pomakla. Činilo se da se potpunije namestila u pozu. Kad se vratio, noseći sliku muzičkih instrumenata, izgledala je kao da oduvek sedi tu, za stolom, i piše pismo. Čula sam da ju je slikao jednom ranije, pre slike s ogrlicom, kako svira lautu. Mora da je od tada naučila šta on traži od modela. Možda je ona jednostavno ono što je želeo.
Okačio je sliku iza nje, a onda ponovo seo da je posmatra. Dok su zurili jedno u drugo, osećala sam se kao da nisam tu. Želela sam da odem, da se vratim svojim bojama, ali nisam se usudila da poremetim trenutak.
"Kad dođeš sledeći put stavi belu traku u kosu umesto ružičaste, a žutom zaveži kosu pozadi."
Klimnula je tako lako da joj se glava jedva pomerila.
"Možeš da se nasloniš."
Kad ju je otpustio, osetila sam se slobodnom da odem.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:14 pm

Trejsi Ševalije - Page 2 1667


*
Sutradan je privukao stolu još jednu stolicu. Sledećeg dana doneo je Katarininu kutiju za nakit i stavio je na sto. Fioke su oko ključaonica bile ukrašene biserima.
Van Levenhuk je došao sa svojom kamerom opskurom dok sam radila na tavanu. "Trebalo bi ovih dana da nabaviš jednu za sebe", čula sam ga kako govori dubokim glasom. "Mada mi ovo da je priliku da vidim šta slikaš. Gde je model?"
"Nije mogla da dođe."
"To je problem."
"Nije. Grit", pozvao me je.
Sišla sam niz lestve. Kad sam ušla u atelje, Van Levenhuk se zapanjeno zagledao u mene. Imao je vrlo bistre smeđe oči, krupnih kapaka, koji su mu davali pospan izgled. Ali nije bio nimalo pospan, nego budan i zbunjen, stisnutih uglova usana. Uprkos iznenađenju što me vidi, delovao je ljubazno, a kad se pribrao čak mi se i poklonio.
Nijedan gospodin mi se nikada nije poklonio. Nisam mogla da se zaustavim - nasmešila sam se.
Van Levenhuk se nasmeja. "Šta si radila gore, draga moja?"
"Mlela sam boje, gospodine."
Okrenuo se mom gospodaru. "Pomoćnik! Kakva li si mi još iznenađenja spremio? Sledeći put ćeš da je učiš kako da naslika tvoju ženu za tebe."
Moj gospodar se nije nasmejao. "Grit", rekao je, "sedi onako kako si videla Van Rejvenovu ženu da sedi pre neki dan."
Nervozno sam prišla stolici i sela, nagnuvši se napred kao sto je ona učinila.
"Uzmi pero."
Uzela sam ga - ruka mi je tako drhtala da se pero treslo - i stavila ruke onako kako sam se sećala njenih. Molila sam se da ne zatraži od mene da napišem nešto, kao što je tražio od Van Rejvenove žene. Moj otac me je naučio da napišem svoje ime, ali ništa drugo. Makar sam znala kako se drži pero. Pogledala sam listove na stolu i pitala se šta je Van Rejvenova žena napisala na njima. Umela sam malo da čitam, nešto poznato, kao što je moj molitvenik, ali ne i rukopis jedne dame.
"Pogledaj me."
Pogledala sam ga. Trudila sam se da budem Van Rejvenova žena.
Nakašljao se. "Nosiće žuti plašt", rekao je Van Levenhuku, a ovaj je klimnuo glavom.
Moj gospodar je ustao, pa su namestili kameru opskuru i okrenuli je ka meni. Onda su gledali naizmenično. Kad su bili nagnuti nad kutiju sa crnom haljinom preko glava, bilo mi je lakše da sedim i ne mislim ni na šta, kao što sam znala da on želi.
Van Levenhuk je morao nekoliko puta da pomeri sliku na zidu iza mene, pre nego što je moj gospodar bio zadovoljan njenim položajem; zatim je otvarao i zatvarao šalone, dok je moj gospodar držao glavu pod haljinom. Najzad se činilo da je zadovoljan. Ustao je, prebacio haljinu preko naslona stolice, zatim prišao stolu, uzeo list papira i pružio ga Van Levenhuku. Počeli su da raspravljaju o sadržaju - trebao mu je savet o nečemu u vezi s Esnafom. Dugo su razgovarali.
Van Levenhuk podiže pogled. "Za ime Božje, čoveče, pusti devojku da se vrati na posao."
Moj gospodar me pogleda kao da se iznenadio što još sedim za stolom s perom u ruci. "Možeš da ideš, Grit."
Dok sam izlazila, učinilo mi se da sam videla izraz sažaljenja kako prelazi Van Levenhukovim licem.
*
Kamera opskura je nekoliko dana stajala u ateljeu. Mogla sam sama da gledam u nju nekoliko puta dnevno, da posmatram predmete na stolu. Nešto mi je smetalo na sceni nameštenoj za slikanje. Izgledala mi je kao slika koja visi nakrivo. Želela sam nešto da promenim, ali nisam znala šta. Kutija mi nije pružila odgovor.
Jednog dana Van Rejvenova žena je ponovo došla i on ju je dugo gledao u kameri. Prolazila sam kroz atelje dok mu je glava bila pokrivena; hodala sam što sam tiše mogla da ih ne uznemirim. Stala sam za trenutak iza njega da pogledam scenu s njom. Mora da me je videla, ali to nije pokazala; nastavila je da zuri pravo u njega svojim tamnim očima.
Tada sam shvatila da je scena preterano uredna. Iako sam cenila urednost više od svega, znala sam, po njegovim ostalim slikama, da na stolu mora da bude nekakvog nereda, nešto da uhvati pogled. Posmatrala sam svaki predmet - kutiju za nakit, plavu tkaninu, bisere, pismo, mastionicu - i odlučila šta ću da promenim. Vratila sam se tiho na tavan, iznenađena smelošću sopstvenih misli.
Kad mi je jednom postalo jasno šta treba da uradi na sceni, čekala sam da načini izmenu.
Nije pomerio ništa na stolu. Neznatno je doterao šalone, nagnutost njene glave, ugao pera. Ali nije promenio ono što sam ja očekivala.
Mislila sam o tome dok sam cedila čaršave, dok sam okretala ražanj za Taneke, dok sam brisala pločice u kuhinji, dok sam ispirala boje. Dok sam ležala noću u krevetu, mislila sam o tome. Ponekad sam išla ponovo da pogledam. Ne, u pravu sam.
Vratio je kameru Van Levenhuku.
Kad god bih pogledala scenu tištalo me je u grudima, kao da me nešto pritiska.
Postavio je platno na štafelaj i premazao ga slojem olovne bele i krede pomešane sa malo pečene sijene i žutog okera.
Grudi su me tištale sve više; čekala sam.
Nacrtao je lakim potezima smeđecrvene boje obrise žene i svakog predmeta.
Kad je počeo da slika velike površine lažnih boja, mislila sam da će mi grudi pući poput vreće u koju je sipano previše brašna.
Dok sam jedne noći ležala u krevetu odlučila sam da sama napravim promenu.
Sutradan ujutru sam čistila, pažljivo vratila kutiju za nakit na mesto, ponovo poređala bisere, vratila pismo na mesto, uglačala i vratila mastionicu. Duboko sam udahnula da mi se smanji pritisak u grudima. Onda sam jednim brzim pokretom povukla prednji deo plave tkanine na sto, tako da je u tamnim talasima lebdela ispod stola ispred kutije za nakit. Malo sam doterala nabore; zatim sam koraknula unazad. Odražavala je oblik ruke Van Rejvenove žene, onako kako je oslanja na sto.
Da, pomislila sam stiskajući usne. Može da me otera zbog ovoga, ali ovako je bolje.
Tog popodneva nisam se popela na tavan, iako me je tamo čekalo mnogo posla. Sedela sam napolju, na klupi s Taneke, i krpila košulje. Tog jutra nije otišao u atelje, nego u Esnaf, a ručao je kod Van Levenhuka. Još nije video promenu.
Čekala sam, strepeći, na klupi. Čak i Taneke, koja se trudila tih dana da me ne primećuje, zapazila je moje raspoloženje. "Šta je s tobom, devojko?" upitala me je. Počela je tako da me zove, poput svoje
gospodarice. "Ponašaš se kao pile koje zna da će ga zaklati."
"Ništa", odgovorila sam. "Reci mi šta je to bilo s Katarininim bratom kad je bio ovde poslednji put. Čula sam nešto o tome na pijaci. I dalje pričaju o tebi", dodala sam u nadi da ću je razvedriti i polaskati joj, i da neće primetiti kako sam nespretno izbegla odgovor na njeno pitanje.
Taneke se za trenutak uspravila, a onda se setila ko je pita. "To se tebe ne tiče", odrezala je. "To su porodične stvari i nisu za takve kao ti."
Pre mesec-dva bila bi oduševljena da može da mi ispriča priču koja je prikazuje u najboljem svetlu. Ali, ja sam bila ta koja pita, a meni ne treba verovati, ne treba me zabavljati niti počastiti rečima, iako ju je sigurno bolelo što propušta priliku da se hvališe.
Onda sam ga videla - išao je prema nama ulicom Ude Langendijk, nakrivljenog šešira da zaštiti lice od prolećnog sunca, u tamnom plaštu zabačenom na leđa. Kad nam se približio nisam mogla da ga pogledam.
"'Bar dan, gospodine", odcvrkuta Taneke potpuno drugačijim tonom.
"Zdravo, Taneke. Uživaš na suncu?"
"Oh, da, gospodine. Volim da osetim sunce na licu."
Nisam skretala pogled sa šivenja. Osećala sam da me gleda.
Kad je ušao u kuću Taneke prosikta: "Pozdravi gospodara kad ti se obraća, devojko. Sramota je kako se ponašaš."
"Obratio se tebi."
"Tako i treba, ali ne treba da budeš tako prosta ili ćeš završiti na ulici, izbačena odavde."
Mora da je sada već na spratu, mislila sam. Mora da je video šta sam uradila.
Čekala sam, jedva sposobna da držim iglu. Nisam tačno znala šta da očekujem. Hoće li me izgrditi pred Taneke? Hoće li podići glas prvi put otkako sam došla da živim u ovoj kući? Hoće li reći da je slika uništena?
Možda će jednostavno povući plavu tkaninu natrag kako je i bila. Možda mi ništa neće reći.
Kasnije, te večeri, videla sam ga nakratko kad je sišao na večeru. Činilo se da nije ni onakav ni ovakav, ni srećan ni ljutit, ni bezbrižan ni zabrinut. Nije me ignorisao, ali me nije ni gledao.
Kad sam pošla u krevet, proverila sam da li je vratio tkaninu kako je bila pre nego što sam je povukla.
Nije. Podigla sam sveću ispred štafelaja - izmenio je smeđecrvenom bojom nabore tkanine. Izveo je moju promenu.
Te noći sam ležala u krevetu i smešila se u mraku.
Sutradan ujutru došao je dok sam čistila oko kutije za nakit. On me još nije video kako merim. Položila sam ruku duž jedne ivice i pomerila kutiju da očistim ispod i oko nje. Osvrnula sam se i videla da me posmatra. Ništa nije rekao. Nisam ni ja - starala sam se da vratim kutiju tačno na njeno mesto. Onda sam očistila plavu tkaninu mokrom krpom, naročito pazeći na nove nabore koje sam napravila. Dok sam čistila ruke su mi se malo tresle.
Kad sam završila, pogledala sam ga.
"Reci mi, Grit, zašto si pomerila stolnjak?" Ton mu je bio isti kao kad me je pitao za povrće u kući mojih roditelja.
Razmislila sam jedan trenutak. "Potrebno je malo nereda na sceni, kao suprotnost njenom miru", objasnila sam. "Nešto da začikava oko. Ali to mora da bude i prijatno, kao što i jeste, jer su tkanina i njena ruka u sličnom položaju."
Usledila je duga tišina. Zurio je u sto. Čekala sam, brišući ruke o kecelju.
"Nisam nikad pomislio da ću nešto naučiti i od služavke", rekao je najzad.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:14 pm

Trejsi Ševalije - Page 2 1667


*
U nedelju nam se majka pridružila dok sam opisivala ocu novu sliku. Piter je bio kod nas, pogleda uperenog na mrlju sunčevog svetla na podu. Uvek je ćutao dok smo govorili o slikama mog gospodara.
Nisam im rekla za promenu koju sam načinila i koju je moj gospodar odobrio.
"Mislim da su njegove slike loše za dušu", izjavi moja majka nenadano. Mrštila se. Nikad ranije nije govorila o njegovom radu.
Otac iznenađeno okrenu lice ka njoj.
"Ali su dobre za njegovu kesu", našali se Frans. Bila je to jedna od retkih nedelja kad je došao u posetu. U poslednje vreme postao je opsednut novcem. Ispitivao me je o vrednosti stvari u kući na Ude Langendijku, o ogrlici i plaštu na slici, o biserima ukrašenoj kutiji za nakit i njenom sadržaju, o broju i veličini slika koje vise po zidovima.
Nisam mu mnogo rekla. Bilo mi je žao što mislim ružno o rođenom bratu, ali plašila sam se da su se njegove misli okrenule lakšem načinu zarade od šegrtovanja u fabrici pločica. Pretpostavljala sam da samo sanjari, ali nisam želela da hranim te snove vizijama skupih stvari u njegovom dosegu - ili dosegu njegove sestre.
"Kako to misliš, majko?" upitala sam, ne obraćajući pažnju na Fransa.
"Ima nečeg opasnog u tvojim opisima njegovih slika", objasni ona. "Kako ih ti opisuješ mogle bi da budu verski prizori. Kao da je žena koju opisuješ Devica Marija, dok je u stvari samo žena koja piše pismo. Daješ slikama značenje koje nemaju ili ne zaslužuju. Ima na hiljade slika u Delftu. Možeš da ih vidiš posvuda, na zidovima krčme kao i u bogataševoj kući. Možeš da uzmeš svoju dvonedeljnu zaradu služavke i kupiš jednu na pijaci."
"Kad bih to učinila", odgovorila sam, "ti i otac ne biste jeli dve nedelje i umrli biste ne videvši šta sam kupila." Otac se trže. Frans, koji je vezivao čvorove na komadu kanapa, potpuno se umiri. Piter baci pogled na mene.
Majka je ostala mirna. Ona je retko iznosila svoje mišljenje. Kad je to činila, reči su joj bile skupe kao zlato. "Oprosti, majko", promucala sam. "Nisam mislila..."
"Rad u toj kući ti je pomutio razum", upade ona. "Učinio je da zaboraviš ko si i odakle potičeš. Mi smo pristojna protestantska
porodica čijim potrebama ne vladaju ni bogatstvo ni moda."
Gledala sam u zemlju, pogođena njenim rečima. Bile su to majčinske reči, onakve kakve bih ja uputila sopstvenoj kćeri kad bih se za nju zabrinula. Iako nisam volela što ih govori, kao što nisam volela što sumnja u vrednost njegovog rada, znala sam da su istinite.
Te nedelje Piter nije proveo mnogo vremena sa mnom u prolazu.
Sutradan ujutru bilo mi je bolno da gledam sliku. Bile su nanesene površine lažnih boja, a označio je i njene oči, visoku kupolu čela i deo nabora na rukavu plašta. Naročito sam uživala u bogatoj žutoj boji, osećajući ujedno i krivicu, jer su reči moje majke proklele to zadovoljstvo. Pokušala sam zato da zamislim gotovu sliku kako visi na tezgi Pitera oca, cena deset guldena, jednostavna slika žene koja piše pismo.
Nisam uspela.
On je tog popodneva bio dobro raspoložen, inače se ne bih usudila
da ga pitam. Naučila sam da procenim njegovo raspoloženje, ne iz ono malo reči koje bi rekao niti po izrazu njegovog lica - on nije mnogo pokazivao - nego po načinu na koji se kretao po ateljeu. Kad je bio srećan, kad je radio dobro, koračao je odlučno, bez oklevanja i suvišnih pokreta. Da je bio muzikalan, tada bi pevušio, pevao ili tiho zviždao. Kad stvari nisu išle tako dobro zastajao bi, zurio kroz prozor, naglo se okretao, kretao uz lestve na tavan, pa se vraćao s pola puta.
"Gospodine", počela sam, kad se popeo na tavan da umeša laneno ulje u belo olovo koje sam samlela. Radio je na krznu rukava. Ona danas nije došla, ali otkrila sam da on može da radi delove nje i kad ona nije tu.
Podigao je obrve. "Da, Grit?"
On i Marthe bile su jedine osobe u kući koje su me uvek zvale imenom.
"Jesu li vaše slike katoličke slike?"
Zastao je; ruka s bočicom lanenog ulja zaustavila se iznad školjke s belim olovom. "Katoličke slike", ponovio je. Spustio je ruku, udarivši bočicom po stolu. "Kako to misliš - katoličke slike?"
Jezik mi je bio brži od misli. Sad nisam znala šta da kažem. Pokušala sam drugačijim pitanjem. "Zašto ima slika u katoličkim crkvama?"
"Jesi li ikada bila u katoličkoj crkvi, Grit?"
"Ne, gospodine."
"Znači, nisi videla slike u crkvi, ni skulpture, ni obojeno staklo?"
"Ne."
"Vidala si slike samo u kućama, radnjama ili krčmama."
"I na pijaci."
"Da, na pijaci. Voliš li da gledaš slike?"
"Volim, gospodine." Počela sam da mislim kako mi neće odgovoriti, kako će prosto da mi do u beskraj postavlja pitanja.
"Šta vidiš kad gledaš neku sliku?"
"Pa, ono što je slikar naslikao, gospodine."
Iako je klimnuo, plašila sam se da nisam odgovorila kako je želeo.
"Onda, kad gledaš sliku dole u ateljeu, šta vidiš?"
"Ne vidim Devicu Mariju, to je sigurno." Ovo sam rekla, više braneći se od majke, nego njemu u odgovor.
Buljio je zapanjeno u mene. "Jesi li očekivala da vidiš Devicu
Mariju?"
"Oh, ne, gospodine", odgovorila sam planuvši u licu.
"Misliš li da je slika katolička?"
"Ne znam, gospodine. Moja majka kaže..."
"Tvoja majka nije videla sliku, zar ne?"
"Nije."
"Onda ne može da kaže šta je to što vidiš ili ne vidiš."
"Ne može." Iako je bio u pravu, nije mi se dopadalo što zamera mojoj majci.
"Slike ne pripadaju ni katoličkoj ni protestantskoj crkvi", reče, "nego ljudima koji ih gledaju i onome što očekuju da vide. Slika u crkvi je poput sveće u mračnoj sobi - koristimo je da bismo bolje videli. Ona je most između nas i Boga. Ali ona nije protestantska sveća niti katolička sveća. Ona je prosto sveća."
"Nama nisu potrebne takve stvari da bismo videli Boga", uzvratila sam. "Imamo Njegovu Reč i to je dovoljno."
Nasmešio se. "Jesi li znala, Grit, da sam odgajen kao protestant?
Promenio sam veru kad sam se oženio. Znači, ne treba da mi pridikuješ. Čuo sam takve reči i ranije."
Zurila sam u njega. Nisam poznavala nikoga ko je odlučio da više ne bude protestant. Nisam verovala da je promena vere zaista moguća. Pa ipak, on ju je promenio. Činilo se da čeka da progovorim.
"Iako nisam nikad ušla u katoličku crkvu", počela sam polako, "mislim da bi slike koje bih tamo videla nalikovale vašim. Iako to nisu prizori iz Biblije, niti slike Device s Detetom niti Raspeća." Zadrhtala sam, pomislivši na sliku koja je visila preko puta mog kreveta u podrumu.
Ponovo je uzeo bočicu i pažljivo sipao nekoliko kapi ulja u školjku. Slikarskim nožem stao je da meša ulje i belo olovo sve dok boja nije postala poput maslaca ostavljenog u toploj kuhinji. Bila sam opčinjena slikom srebrnastog noža u beloj pasti.
"Ima razlika između katoličkog i protestantskog stava prema slikama", objašnjavao mi je radeći, "ali nisu baš tako velike kao što misliš. Slike mogu katolicima da služe u duhovne svrhe, ali seti se da protestanti vide Boga svuda, u svemu. Kada slikaju svakodnevne stvari stolove i stolice, činije i bokale, vojnike i služavke - zar i oni tada ne slave Božje delo?"
Poželela sam da moja majka može da ga čuje. Čak bi i nju naveo da shvati.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:15 pm

Trejsi Ševalije - Page 2 Image


*
Katarina nije želela da ostavlja svoju kutiju za nakit u ateljeu, gde joj nije bila dostupna. Nije mi verovala, delimično zato jer joj se nisam dopadala, ali i zato što je bila pod uticajem priča koje smo svi čuli kako služavke kradu srebrne kašike od svojih gospodarica. Krađa i zavođenje gospodara kuće - to je ono za šta su gospodarice uvek krivile svoje služavke.
Ali, kao što sam otkrila kod Van Rejvena, češće je gospodar proganjao služavku nego obrnuto. Gospodari su služavke dobijali besplatno.
Iako se retko savetovala s njim o vođenju domaćinstva, Katarina je otišla kod muža da nešto zatraži. Sama ih nisam čula kako razgovaraju Marthe mi je rekla jednog jutra. Ona je odjednom sazrela, izgubila je zanimanje za ostalu decu i više je volela da jutra provodi sa mnom u kuhinji dok obavljam poslove. Od mene je naučila da poškropi odeću vodom kako bi izbelela na suncu, da mešavinom soli i vina čisti masne mrlje, da trlja peglu krupnom solju kako se ne bi lepila i gorela tkaninu. Ipak, ruke su joj bile previše nežne za rad s vodom - mogla je da me gleda, ali joj nisam dala da ih kvasi. Moje su do sada već bile uništene grube, crvene i ispucale, uprkos majčinim melemima za omekšavanje. Imala sam ruke radnice, a još mi nije bilo ni osamnaest.
Marthe je pomalo bila poput Agnes, moje sestre - živahna, radoznala, brzo je donosila odluke. Ali, bila je i najstarija i snosila ozbiljnu odgovornost. Pazila je na sestre kao što sam ja pazila na brata i sestru.
Zbog toga je bila oprezna i nije volela promene.
"Mama traži svoju kutiju za nakit natrag", rekla mi je dok smo prolazile pored zvezde na Pijačnom trgu, idući prema Kući mesa.
"Razgovarala je o tome s tatom."
"Šta je rekla?" Trudila sam se da zvučim bezbrižno dok sam gledala krake zvezde. U poslednje vreme primetila sam da Katarina, kad mi otključa atelje ujutru, gleda unutra sto na kom leže njeni dragulji.
Marthe je oklevala. "Mami se ne dopada što si zaključana noću gore s nakitom", reče najzad. Nije dodala šta brine Katarinu - da bih mogla da uzmem bisere sa stola, gurnem kutiju pod mišku, spustim se kroz prozor na ulicu i pobegnem u drugi grad i u drugi život.
Na svoj način Marthe je pokušavala da me upozori. "Hoće da ponovo spavaš dole", nastavila je. "Dojilja uskoro odlazi i nema više razloga da ostaneš na tavanu. Kaže da nešto mora da ide - ili ti ili kutija za nakit."
"I šta je rekao tvoj otac?"
"Nije rekao ništa. Razmisliće o tome."
Srce mi je u grudima otežalo poput stene. Katarina je zatražila od njega da bira između mene i kutije za nakit. Nije mogao da ima oboje. Ali, znala sam da neće ukloniti kutiju i bisere sa slike da bi me zadržao na tavanu. Ukloniće mene. Neću mu više pomagati.
Usporila sam korak. Godine vučenja vode, ceđenja rublja, ribanja podova, pražnjenja noćnih posuda, godine bez prilike za lepotu, boju i svetlo, pružale su se preda mnom kao krajolik ravnog predela na kom se, veoma daleko, vidi more do kog nikada neću stići. Ako ne mogu da radim s bojama, ako ne mogu da budem pored njega, ne znam kako ću nastaviti da radim u toj kući.
Kad smo došle do mesarove tezge i Pitera sina nije bilo, oči mi se iznenada napuniše suzama. Nisam ni shvatala da sam želela da vidim njegovo dobro, lepo lice. Iako sam bila nesigurna zbog njega, on je bio moj izlaz, podsetnik da postoji drugi svet u koji bih mogla da stupim. Možda se i nisam razlikovala od svojih roditelja koji su očekivali da ih spase, da im donese meso na sto.
Pitera oca su moje suze oduševile. "Reći ću svom sinu da si plakala kad si videla da ga nema", izjavio je, ribajući svoju dasku za meso od krvi.
"Nećete učiniti tako nešto", promrmljala sam. "Marthe, šta želimo danas?"
"Meso za gulaš", odgovorila je odmah. "Dva kilograma."
Obrisala sam oči uglom kecelje. "Mušica mi je uletela u oko", rekoh oštro. "Ovde izgleda i nije tako čisto. Prljavština privlači muve."
Piter otac se od srca nasmeja. "Mušica u oku, kaže ona! Prljavština. Naravno da ima muva - dolaze na krv, ne na prljavštinu. Najbolje meso je krvavo i najviše privlači muve. Shvatićeš to i sama jednog dana. Nema potrebe da dižeš nos na nas, milostiva." Namignuo je Marthe. "Šta vi mislite, gospođice? Treba li mlada Grit da grdi mesto na kom će i sama da služi za koju godinu?"
Marthe se trudila da ne izgleda zaprepašćeno, ali je očigledno bila iznenađena primedbom da možda neću zauvek ostati s njenom porodicom. Imala je razuma da mu ne odgovori - iznenada se zainteresovala za bebu koju je držala žena za susednom tezgom.
"Molim vas", rekla sam tiho Piteru ocu, "ne govorite takve stvari pred njom niti pred bilo kim iz porodice, čak ni u šali. Ja sam njihova služavka. To je ono što sam. Reći nešto drugo značilo bi nepoštovanje."
Piter otac me je posmatrao. Oči su mu menjale boju sa svakom promenom svetla. Mislim da čak ni moj gospodar ne bi mogao da ih naslika. "Možda si u pravu", priznao je. "Vidim da ću morati da budem pažljiviji kad te zadirkujem. Ali reći ću ti jednu stvar, draga moja - bolje ti je da se privikneš na muve."
*
Nije uklonio kutiju za nakit i nije zatražio da odem. Umesto svega toga, svake večeri je nosio kutiju, ogrlicu i minđuše Katarini, a ona ih je zaključavala u ormar u velikoj dvorani u kom je držala žuti plašt. Ujutru bi mi, kad otključa atelje, dala kutiju i nakit. Moj prvi zadatak u ateljeu sada je bio da stavim kutiju i bisere na sto i spremim minđuše za slučaj da Van Rejvenova žena dođe da pozira. Katarina je gledala s vrata kako merim šakama i rukama. Moji pokreti bi svakom izgledali čudno, ali ona me nikad nije pitala šta to radim. Nije se usudila.
Kornelija mora da je znala za teškoće s kutijom za nakit. Možda je, kao Marthe, čula kako joj roditelji raspravljaju o tome. Možda je videla Katarinu kako donosi kutiju ujutru i njega kako je vraća uveče i zaključila da nešto nije u redu. Šta god je videla ili shvatila, odlučila je da ponovo treba da zamuti kašu.
Bez naročitog razloga, osim neodređenog nepoverenja, ona me nije volela. U tom pogledu bila je vrlo nalik svojoj majci.
Započela je, kao i sa pocepanim okovratnikom i crvenom bojom na mojoj kecelji, jednim zahtevom. Jednog kišovitog jutra Katarina je uređivala kosu. Kornelija se dosađivala pored nje i posmatrala. Ja sam štirkala rublje u praonici pa ih nisam čula, ali verovatno je ona predložila majci da tog dana stavi u kosu češljeve od kornjačevine.
Nekoliko minuta kasnije, Katarina je stala na vrata između kuhinje i praonice i objavila: "Nema jednog od mojih češljeva. Je li ga neko od vas video?" Iako nam se obratila obema, zurila je čvrsto u mene.
"Ne, gospođo", odgovori Taneke mirno; došla je iz kuhinje i takođe stala na vrata kako bi mogla da me gleda.
"Ne, gospođo", ponovila sam kao odjek. Kad sam videla Korneliju kako viri iz hodnika, s njoj toliko prirodnim lukavim izrazom, znala sam da je ponovo zamesila nešto upereno protiv mene.
Radiće ovakve stvari sve dok me ne otera, mislila sam.
"Neko mora da zna gde je", reče Katarina.
"Da vam pomognem da ponovo pretražite ormar?" upita Taneke. "Ili da potražimo negde drugde?" dodade značajno.
"Možda je u vašoj kutiji za nakit", rekoh ja.
"Možda je."
Katarina prođe u hodnik. Kornelija se okrenu i pođe za njom.
Mislila sam da neće obratiti pažnju na moju zamisao, pošto potiče od mene. Ali, kad sam čula da se penje uz stepenice, shvatila sam da je krenula u atelje i požurila za njom - biću joj potrebna. Čekala je besna pred vratima ateljea, a Kornelija je visila iza nje.
"Donesi mi kutiju", naredi mi Katarina tiho; poniženje što ne sme da uđe u atelje obojilo je njene reči onako kako nikad ranije nisam čula.
Često je govorila glasno i oštro. Ovaj tihi, kontrolisani ton bio je mnogo strašniji.
Čula sam ga na tavanu. Znala sam šta radi - mleo je lapis za boju stolnjaka.
Uzela sam kutiju i dala je Katarini, ostavivši bisere na stolu. Ponela ju je u prizemlje bez reči, a Kornelija se i dalje vukla za njom kao mačka koja očekuje da će je nahraniti. Otići će u veliku dvoranu i pregledaće sav svoj nakit, da vidi da li nedostaje još nešto. Možda nema još nečega - teško je pogoditi šta sve pokvarena sedmogodišnjakinja može da učini.
Neće pronaći češalj u kutiji. Znala sam tačno gde je.
Nisam pošla za njom, nego sam se popela na tavan.
Iznenađeno me je pogledao, držeći stupu iznad rupe, ali me nije pitao zašto sam se popela. Uzeo je ponovo da melje.
Otvorila sam škrinju u kojoj sam držala stvari i izvadila češalj iz maramice. Retko sam ga gledala, pošto u toj kući nisam imala razloga da ga nosim, čak ni da mu se divim. Isuviše me je podsećao na život kakav, kao služavka, nikad neću imati. Sada sam ga pogledala veoma pažljivo i videla da to nije češalj moje bake, iako je bio vrlo sličan. Završetak u obliku školjke bio je duži i uvijeniji, a obe površine školjke bile su sitno nazubljene. Bio je lepši od bakinog, iako ne mnogo.
Pitam se, hoću li ikada ponovo videti bakin češalj, mislila sam.
Sedela sam na krevetu, sa češljem u krilu, toliko dugo da je ponovo prestao da melje.
"Šta je bilo, Grit?"
Glas mu je bio nežan. To mi je pomoglo da kažem ono što sam svakako, htela-ne htela, morala da mu kažem.
"Gospodine", rekla sam najzad, "treba mi vaša pomoć."
Sedela sam u svojoj tavanskoj sobici, s rukama u krilu, dok je on razgovarao s Katarinom i Marijom Tins, dok su pretresali Korneliju, a zatim tražili bakin češalj među dečjim stvarima. Marthe ga je najzad pronašla, skrivenog u velikoj školjci koju im je pekar poklonio kad je došao da vidi sliku. Kornelija je verovatno tada zamenila češljeve, sišla s tavana dok su se deca igrala u ostavi i sakrila moj češalj na prvom mestu koje je videla.
Marija Tins je bila ta koja je morala da istuče Korneliju - on je jasno stavio do znanja da to nije njegova dužnost, a Katarina je odbila da to učini, iako je znala da Kornelija mora da bude kažnjena. Marthe mi je kasnije pričala da Kornelija nije plakala, nego da se cerila dok je dobijala batine.
Marija Tins je kasnije došla na tavan da me vidi. "Pa, devojko", rekla je naslonivši se na sto za mlevenje, "sad si pustila mačka iz vreće." "Ništa ja nisam uradila", pobunila sam se.
"Nisi, ali si stekla neprijatelje. Zašto? Nikad nismo imali nevolja s drugom poslugom." Zakikotala se, ali i pored smeha bila je trezvena. "Ali, on te je podržao, na svoj način", nastavila je, "a to je moćnije od svega što bi Katarina, Kornelija, Taneke, pa čak i ja, mogle da kažemo protiv tebe."
Bacila mi je bakin češalj u krilo. Umotala sam ga u maramicu i stavila u škrinju. Onda sam se okrenula Mariji Tins. Ako je sada ne upitam, nikad neću saznati. Ovo je možda jedini trenutak kad će biti voljna da mi odgovori. "Molim vas, gospođo, šta je rekao? Za mene?"
Marija Tins me iskusno pogleda. "Ne laskaj sebi, devojko. Vrlo malo je govorio o tebi. Ali bio je sasvim jasan. To što je uopšte sišao sa sprata i zainteresovao se - moja kći je po tome znala da on staje na tvoju stranu. Ne, optužio ju je što ne vaspitava decu kako valja. Mnogo je
pametnije bilo, vidiš, da izgrdi nju nego da nahvali tebe."
"Je li joj objasnio - da mu pomažem?"
"Ne."
Trudila sam se da ne pokažem šta osećam, ali samo pitanje mora da je otkrilo moja osećanja.
"Ali ja sam joj rekla, kad je on otišao", dodade Marija Tins. "To je glupo, da se šunjaš okolo i kriješ tajne od nje u njenoj sopstvenoj kući." Zvučalo je kao da mene krivi, ali onda je promrmljala: "Mislila sam bolje o njemu." Zaćutala je, s izrazom kao da žali što je otkrila toliko svojih misli.
"Šta je rekla kad ste joj kazali?"
"Nije bila najsrećnija, naravno, ali mnogo se više plaši njegovog gneva." Marija Tins je oklevala. "Ima još jedan razlog zbog kog nije zabrinuta. Mogu baš i sada da ti kažem. Ponovo je trudna."
"Ponovo?" izletelo mi je. Iznenadila sam se što Katarina želi još jedno dete kad im se baš ne rasipa.
Marija Tins se namršti na mene. "Pazi šta pričaš, devojko."
"Oprostite, gospodo." Odmah sam zažalila što sam izrekla i tu jednu reč. Nije moje da govorim kolika treba da im bude porodica. "Je li lekar dolazio?" upitala sam, trudeći se da popravim štetu.
"Nema potrebe. Ona poznaje znake, dovoljno puta je prošla kroz to." Za trenutak je izraz lica Marije Tins jasno govorio šta misli - i nju su čudila tolika deca. Onda je ponovo postala stroga. "Idi i obavljaj svoje dužnosti, kloni joj se s puta i pomaži njemu, ali ne paradiraj s tim po kući. Tvoje mesto ovde nije toliko sigurno."
Klimnula sam i spustila pogled na njene kvrgave ruke koje su petljale s lulom. Zapalila je i neko vreme odbijala dimove. Onda se zakikotala. "Nikad ranije nismo imali ovoliko teškoća sa služavkom.
Bog nam pomogao!"
U nedelju sam vratila češalj majci. Nisam joj ispričala šta se desilo prosto sam joj rekla da je previse lep za služavku.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:16 pm


Trejsi Ševalije - Page 2 1670


* * *
Neke stvari su se za mene promenile u kući nakon nevolje sa češljem. Katarinino ponašanje prema meni bilo je najveće iznenađenje. Očekivala sam da će postati još teža nego ranije - da će mi davati više posla, prekorevati me kad god može, činiti mi život što neprijatnijim - ali ona kao da je počela da me se plaši. Skinula je ključ od ateljea sa svog dragocenog svežnja i vratila ga Mariji Tins. Više nikad nije otključavala ni zaključavala atelje. Ostavila je svoju kutiju za nakit u ateljeu i slala majku da joj donese ono što joj zatreba iz nje. Izbegavala me je koliko god je mogla. Kad sam ovo shvatila, i ja sam se držala podalje od nje.
Nije ništa rekla o mom popodnevnom radu na tavanu. Mora da ju je Marija Tins ubedila da će on uz moju pomoć slikati više i tako bolje izdržavati dete koje je nosila i decu koju već imaju. Uzela je k srcu njegove reči o tome kako odgaja decu, koja su, na kraju krajeva, bila njena najvažnija briga, i počela je s njima da provodi više vremena nego ranije. Uz ohrabrenje Marije Tins, počela je čak da uči Marthe i Lisbet da čitaju i pišu.
Marija Tins je bila suptilnija, ali i ona se promenila prema meni; postupala je sa mnom s više poštovanja. I dalje je bilo jasno da sam služavka, ali me nije onako lako prenebregavala ili ignorisala kao što je ponekad činila s Taneke. Nije otišla tako daleko da traži moje mišljenje, ali je učinila da se osećam manje isključenom iz domaćinstva.
Bila sam takođe iznenađena kad je Taneke omekšala prema meni. Mislila sam da uživa da se ljuti i mrgodi na mene, ali možda ju je to prošlo. Ili je shvatila, sada kad je postalo jasno da je on na mojoj strani, da je bolje da ne pokazuje da je protiv mene. Možda su se svi tako osećali. Šta god bio razlog, prestala je da mi pravi dodatni posao prosipajući po podu, prestala je da mrmlja o meni ispod glasa i gleda me iskosa ljutito. Nije mi ni postala prijatelj, ali bilo mi je lakše da radim s njom.
Osećala sam, mada je to možda bilo surovo, da sam pobedila u bici protiv nje. Bila je starija i mnogo duže deo domaćinstva, ali njegovo zauzimanje očigledno je imalo veću težinu nego njena odanost i iskustvo. Možda je ovo u dubini duše osećala kao poniženje, ali prihvatila je poraz mnogo lakše nego što sam očekivala. Taneke je u suštini bila jednostavno stvorenje i nije želela nevolje. Najlakše je bilo prihvatiti me.
Iako je njena majka počela da obraća više pažnje na nju, Kornelija se nije izmenila. Bila je Katarinina ljubimica, možda zato što joj je duhom najviše nalikovala, pa je Katarina malo učinila da je ukroti. Ponekad me je gledala svojim svetlim smeđim očima, glave nagnute tako da joj crveni uvojci prekriju lice, a ja bih pomislila na cerek koji mi je Marthe opisala kao Kornelijin izraz dok je dobijala batine. I ponovo bih pomislila, kao i prvog dana: s njom će biti teško.
Iako to nisam isticala, izbegavala sam Korneliju koliko i njenu majku. Nisam želela da je ohrabrujem. Sakrila sam svoju slomljenu pločicu, najbolji čipkani okovratnik koji mi je majka načinila i najlepšu obrubljenu maramicu, kako ne bi mogla da ih upotrebi protiv mene.
Posle slučaja sa češljem on nije promenio svoje ponašanje prema meni. Kad sam mu zahvalila što se zauzeo za mene, zatresao je glavom kao da tera muvu koja zuji oko njega.
Ali, ja sam prema njemu stekla drugačija osećanja. Osećala sam da mu dugujem. Osećala sam da, kad bi nešto zatražio od mene, ne bih mogla da odbijem. Nisam mogla da zamislim šta bi mogao da zatraži što bih poželela da odbijem, ali bez obzira na to, nije mi se dopadao položaj u kom sam se našla.
U isto vreme sam se u njega razočarala, iako nisam želela da mislim o tome. Želela sam da sam kaže Katarini kako mu pomažem, da pokaže kako se ne boji da joj kaže, da me podrži. To sam želela.
*
Jednog popodneva, sredinom oktobra, Marija Tins je došla u atelje da ga vidi. Slika Van Rejvenove žene bila je skoro gotova. Mora da je znala da sam na tavanu i da radim, da mogu da je čujem, ali mu se ipak neposredno obratila.
Pitala ga je šta namerava da slika sledeće. Kad nije odgovorio, rekla je: "Moraš da naslikaš veću sliku, sa više likova, kao ranije. Ne opet ženu samu s njenim mislima. Kad Van Rejven dođe da vidi ovu sliku treba da mu predložiš sledeću. Možda par nekoj slici koju si već naslikao za njega. Pristaće - obično pristane. I platiće više za nju." I dalje nije odgovarao.
"Dug je još veći", reče Marija Tins otvoreno. "Treba nam novac."
"Može da zatraži da ona bude na njoj", rekao je. Glas mu je bio tih, ali mogla sam da čujem šta govori, iako sam tek kasnije razumela šta je mislio.
"Pa?"
"Ne. Ne želim to."
"Pa, brini o tome kad se desi, ne pre."
Nekoliko dana kasnije, Van Rejven i njegova žena došli su da vide dovršenu sliku. Ujutru smo moj gospodar i ja pripremili atelje za njihovu posetu. Odneo je bisere i kutiju za nakit dole, Katarini, a ja sam sklonila sve ostalo i poređala stolice. Onda je pomerio štafelaj i sliku na mesto gde je bila scena i rekao mi da otvorim sve šalone.
Tog jutra pomogla sam Taneke da spremi poseban ručak za njih. Mislila sam da ih neću videti. Kad su oko podne stigli, Taneke im je odnela vino dok su se okupljali u ateljeu. Ali, kad se vratila, rekla mi je da ja treba da joj pomognem oko služenja ručka, a ne Marthe, koja je već dovoljno odrasla da sedi s njima za stolom. "Moja gospodarica je tako odlučila", dodala je.
Iznenadila sam se - kad su poslednji put bili da vide sliku, Marija Tins se trudila da me drži podalje od Van Rejvena. Ipak, nisam ništa rekla Taneke. "Da li je i Van Levenhuk došao?" upitala sam je. "Učinilo mi se da sam mu čula glas u hodniku."
Taneke odsutno klimnu glavom. Probala je pečenog fazana. "Nije loše", promrmljala je. "Mogu da držim glavu visoko koliko i svaka Van
Rejvenova kuvarica."
Dok je bila na spratu, premazala sam fazana i posula ga solju, koju je Taneke koristila štedljivo.
Sišli su na ručak. Kad su svi seli, Taneke i ja smo krenule da iznosimo jela. Katarina je zurila u mene. Nikad nije umela da sakrije svoje misli; bila je očigledno preneražena što ja služim.
I moj gospodar je izgledao kao da je slomio zub na kamen. Ledeno je gledao Mariju Tins, koja je glumila ravnodušnost iza čaše vina.
Van Rejven se, pak, široko iscerio. "Ah, služavka krupnih očiju!" povikao je. "Pitao sam se gde je. Kako si, devojko moja?"
"Vrlo dobro, gospodine, hvala", promrmljala sam, stavljajući mu režanj mesa na tanjir. Odmakla sam se što sam brže mogla, ali ne dovoljno brzo - stigao je da mi pređe rukom preko bedra. Nekoliko minuta kasnije i dalje sam osećala njegov dodir.
Van Rejvenova žena i Marthe nisu primetile ništa, ali Van Levenhuk je zapazio sve - Katarinin bes, iznerviranost moga gospodara, sleganje ramenima Marije Tins, Van Rejvenovu pohotnu ruku. Dok sam ga služila gledao me je u lice, kao da traži odgovor na pitanje kako jedna obična služavka može da izazove tolike nevolje. Bila sam mu zahvalna - na njegovom licu nije bilo osude.
Taneke je takođe primetila komešanje koje sam prouzrokovala i po prvi put mi je pomogla. Nismo ništa govorile u kuhinji, ali ona je bila ta koja je odlazila za sto da odnese preliv, da dopuni čaše, da posluži još hrane, dok sam ja ostala u kuhinji da pazim na sve. Otišla sam u veliku dvoranu samo još jednom, kad smo obe morale da sklonimo posuđe. Taneke je otišla pravo do Van Rejvena, dok sam ja skupljala tanjire na drugom kraju stola. Van Rejvenov pogled me je svuda pratio.
Kao i pogled moga gospodara.
Pokušala sam da ne obraćam pažnju na njih i da slušam Mariju Tins. Raspravljala je o sledećoj slici. "Bili ste zadovoljni onom slikom časa muzike, zar ne?" rekla je. "Šta bi se bolje slagalo s njom od još jedne muzičke scene? Koncert posle časa, možda sa više ljudi, s tri ili četiri muzičara, s publikom..."
"Bez publike", prekide je moj gospodar. "Ne slikam publiku." Marija Tins ga skeptično pogleda.
"Hajde, hajde", umeša se Van Levenhuk srdačno, "publika je svakako manje zanimljiva od samih muzičara." Radovala sam se što brani moga gospodara.
"Baš me briga za publiku", izjavi Van Rejven, "ali voleo bih da ja budem na slici. Sviraću lautu." Posle pauze dodade: "Želim i nju." Nisam morala da ga pogledam da bih znala da pokazuje na mene.
Taneke lako pokaza glavom prema kuhinji. Pobegla sam sa ono malo posuđa koje sam pokupila, ostavivši njoj da skupi ostalo. Želela sam da pogledam moga gospodara, ali se nisam usudila. Dok sam izlazila, čula sam Katarinu kako veselo kaže: "Kakva dobra ideja! Kao slika s vama i služavkom u crvenoj haljini. Sećate li se nje?"
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:16 pm


Trejsi Ševalije - Page 2 1663

*
U nedelju je majka govorila sa mnom dok smo bile same u kuhinji. Otac je sedeo napolju, na kasnom jesenjem suncu, dok smo spremale ručak. "Ti znaš da ja ne slušam ogovaranja na pijaci", počela je, "ali teško mi je da ne čujem kad se spomene ime moje kćeri."
Odmah sam pomislila na Pitera sina. Ništa, što smo uradili u prolazu,
nije bilo vredno ogovaranja. Tu sam bila uporna. "Ne znam na šta misliš, majko", odgovorila sam iskreno.
Majka stisnu uglove usana. "Priča se da će tvoj gospodar da te slika." Kao da su joj se usta skupila od samih tih reči. Prestala sam da mešam jelo u šerpi. "Ko to kaže?" Majka uzdahnu, nevoljna da prenosi rekla-kazala. "Neke žene koje prodaju jabuke."
Nisam odgovorila, a ona je moje ćutanje shvatila na najgori način.
"Zašto mi nisi rekla, Grit?"
"Majko, ja sama za to nisam čula. Niko mi ništa nije rekao!" Nije mi verovala.
"To je istina", bila sam uporna. "Moj gospodar ništa nije rekao, Marija Tins ništa nije rekla. Ja samo čistim atelje. To je najbliže što prilazim slikama." Nikad joj nisam rekla za svoj posao na tavanu. "Kako možeš da veruješ staricama koje prodaju jabuke pre nego meni?"
"Kad se na pijaci priča o nekome, obično za to ima razloga, čak i ako se ne priča ono što se zaista desilo." Majka izađe iz kuhinje da pozove oca. Danas više neće govoriti o ovoj temi, ali počela sam da se plašim da je u pravu - meni bi poslednjoj rekli.
Sutradan sam na Pijačnom trgu odlučila da pitam Pitera oca za govorkanja. Ne bih se usudila da o tome razgovaram sa Piterom sinom. Ako je moja majka čula govorkanja, onda ih je i on čuo. Znala sam da će biti nezadovoljan. Iako mi to nikad nije rekao, bilo je jasno da je ljubomoran na mog gospodara.
Pitera sina nije bilo za tezgom. Nisam dugo čekala da Piter otac sam počne da govori. "Šta to čujem?" kezio se dok sam prilazila. "Dobićeš svoju sliku, je li? Uskoro ćeš biti previše važna za onog mog sina. Zbog tebe je otišao sav smrknut na Stočnu pijacu."
"Reci mi šta si čuo."
"Oh, želiš ponovo da čuješ, a?" Podigao je glas. "Treba li da smislim lepu priču za još ponekog?"
"Tiše", prosiktala sam. Osetila sam da je ispod svoje razmetljivosti ljut na mene. "Samo mi reci šta si čuo."
Piter otac spusti glas. "Samo daje Van Rejvenova kuvarica rekla da ćeš pozirati s njenim gospodarom za sliku."
"Ne znam ništa o tome", izjavila sam čvrsto, ali dok sam govorila bila sam svesna da moje reči, kao moja majka, neće shvatiti ozbiljno. Piter otac uze šaku svinjskih bubrega. "Ne treba meni to da govoriš", reče, odmeravajući ih u ruci.
Sačekala sam dan-dva pre nego što sam se obratila Mariji Tins.
Želela sam da vidim hoće li mi neko nešto reći. Našla sam je u sobi Raspeća jednog popodneva, kad je Katarina spavala, a Marthe odvela devojčice na Stočnu pijacu. Taneke je u kuhinji šila i pazila na Johanesa i Franciskusa. "Mogu li da govori s vama, gospodo?" upitala sam tiho.
"Šta je, devojko?" Zapalila je lulu i gledala me kroz dim. "Opet neke nevolje?" Zvučala je umorno.
"Ne znam gospođo. Ali čula sam nešto čudno."
"Svi mi čujemo ponešto čudno."
"Čula sam da - da treba da me slika. Sa Van Rejvenom."
Marija Tins se zasmeja. "Da, to je zbilja čudno. Priča se po pijaci, je li?"
Klimnula sam.
Zavalila se u stolici i pućkala lulu. "Reci mi, šta ti misliš o tome, da budeš na takvoj slici?"
Nisam znala šta da odgovorim. "Šta ja mislim, gospođo?" ponovila sam glupavo.
"Ne bih se zamarala da neke ljude to pitam. Taneke, na primer. Kad je nju slikao, stajala je sva srećna mesecima i sipala mleko bez ijedne misli u glavi, Bog je blagoslovio. Ali ti - ne, ti imaš svakakvih misli, ali ništa ne govoriš. Pitam se kakve su ti misli."
Rekla sam jedinu razumnu stvar za koju sam znala da će shvatiti. "Ne želim da poziram s Van Rejvenom, gospođo. Mislim da njegove namere nisu časne." Reči su mi bile krute.
"Njegove namere nikad nisu časne kad se radi o mladim ženama." Nervozno sam obrisala ruke o kecelju.
"Izgleda da imaš viteza koji će braniti tvoju čast", nastavila je. "Moj zet nije ništa više voljan da te slika s Van Rejvenom nego ti da s njim poziraš."
Nisam se ni trudila da sakrijem olakšanje.
"Ali", upozori me Marija Tins, "Van Rejven je njegov pokrovitelj, bogat i moćan čovek. Ne smemo da ga uvredimo."
"Šta ćete mu reći, gospodo?"
"Još pokušavam da odlučim. U međuvremenu, privikavaj se na glasine. Ne odgovaraj na njih - ne želimo da Van Rejven čuje da se po
pijaci priča kako odbijaš da poziraš s njim."
Mora da sam izgledala pometeno. "Ne brini, devojko", zareža Marija Tins, kucajući lulom o sto da izbaci pepeo. "Pobrinućemo se za to. Drži glavu nisko, radi svoj posao i ne govori nikome ni reči."
"Da, gospođo."
Ipak, rekla sam jednoj osobi. Osećala sam da moram.
Bilo mi je lako da izbegavam Pitera sina - cele nedelje na Stočnoj pijaci bila su nadmetanja za životinje koje su se gojile tokom leta i jeseni u selima i bile spremne za klanje pre početka zime. Piter je svaki dan išao da kupuje.
Tog popodneva, kad smo Marija Tins i ja razgovarale, išunjala sam se da ga potražim na Stočnoj pijaci, odmah iza ugla naše ulice. Popodne je tamo bilo mirnije nego ujutru, kad su tekla nadmetanja. Do sada su mnoge životinje odveli njihovi novi vlasnici; muškarci su stajali pod platanima koji su rasli oko trga, brojali novac i raspravljali o poslovima koje su sklopili. Lišće na drveću je požutelo i padalo na tlo, gde se mešalo s balegom i mokraćom koje sam namirisala mnogo pre nego što sam stupila na pijacu.
Piter sin je sedeo s nekim čovekom ispred krčme, na trgu, s kriglom piva ispred sebe. Zanesen u razgovor, nije me primetio, sve dok nisam tiho prišla stolu. Njegov prijatelj je podigao pogled i munuo ga.
"Htela bih da razgovaram s tobom nakratko", rekoh brzo, pre nego što je Piter uopšte stigao da se iznenadi.
Njegov drug odmah skoči i ponudi mi stolicu.
"Možemo li da prošetamo?" pokazala sam na trg.
"Naravno", reče Piter. Klimnuo je svom drugu i pošao za mnom preko ulice. Po njegovom izrazu nisam znala da li je zadovoljan što me vidi ili ne.
"Kako je bilo danas na pijaci?" upitala sam nespretno. Nikad nisam naučila da ćaskam o običnim stvarima.
Piter slegnu ramenima. Uzeo me je za lakat da me povede oko gomile balege, a zatim me je pustio.
Odustala sam. "O meni se priča po pijaci", rekoh iznenada.
"O svakome se priča s vremena na vreme", odgovori on neutralno.
"Nije istina ono što kažu. Neću biti na slici s Van Rejvenom."
"Dopadaš se Van Rejvenu. Rekao mi je moj otac."
"Ali neću biti na slici s njim."
"On je veoma moćan."
"Moraš da mi veruješ, Piter."
"On je veoma moćan", ponovio je, "a ti si samo služavka. Šta misliš, ko će dobiti tu partiju karata?"
"Misliš da ću završiti kao služavka u crvenoj haljini?" "Samo ako budeš pila njegovo vino." Oštro me je gledao.
"Moj gospodar ne želi da me slika s Van Rejvenom", rekoh neodlučno, posle trenutak-dva. Nisam želela da ga spominjem.
"To je dobro. Ni ja ne želim da te slika."
Zastala sam i sklopila oči. Od bliskog mirisa životinja zavrtelo mi se u glavi.
"Uhvaćena si tamo gde ne bi trebalo da budeš, Grit", reče Piter ljubaznije. "Ti ne pripadaš njihovom svetu."
Otvorila sam oči i odmakla se za korak od njega. "Došla sam da ti objasnim da govorkanja nisu istinita, a ne da me optužuješ. Sad mi je žao što sam se potrudila."
"Neka ti ne bude žao. Verujem ti." Uzdahnuo je. "Ali ti imaš malo moći nad onim što ti se događa. To svakako vidiš?"
Pošto nisam odgovorila, dodao je: "Kad bi tvoj gospodar želeo da te slika s Van Rejvenom, zar zaista misliš da bi mogla da odbiješ?"
To pitanje sam i sama sebi postavljala, ali nisam uspela da odgovorim. "Hvala ti što me podsećaš koliko sam bespomoćna", odvratila sam suvo.
"Ne bi bila sa mnom. Vodili bismo svoj posao, zarađivali svoj novac, upravljali svojim životima. Zar to nije ono što želiš?"
Gledala sam ga, njegove plave oči, žute uvojke, žudno lice. Bila sam budala što oklevam.
"Nisam došla da razgovaram o tome. Još sam premlada." Upotrebila sam stari izgovor. Jednog dana biću prestara da ga koristim.
"Nikad ne znam šta misliš, Grit", pokušao je ponovo. "Tako si mirna i tiha, nikad mi ne kažeš. Ali u tebi ima nečega. Ponekad to vidim, skriveno u tvojim očima."
Popravila sam kapu, tražeći prstima ispale pramenove. "Želim samo da kažem da slike neće biti", izjavila sam, ne obraćajući pažnju na ono što je upravo rekao. "Marija Tins mi je obećala. Ali ne treba nikome ništa da govoriš. Ako ti nešto budu pričali na pijaci, ti ćuti. Nemoj da me braniš. Van Rejven bi inače mogao da to sazna i tvoje reči bi se okrenule protiv nas."
Piter tmurno klimnu i šutnu gomilicu prljave slame.
Neće uvek biti ovako razuman, mislila sam. Jednog dana će odustati.
Da ga nagradim što je bio razuman, pustila sam ga da me povede u prolaz između dve kuće pored Stočne pijace i da mi prelazi rukama po telu, stežući mi obline. Trudila sam se da i sama uživam u tome, ali i dalje mi je bilo muka od mirisa životinja.
Šta god da sam rekla Piteru sinu, nisam se mnogo uzdala u obećanje Marije Tins da će me sačuvati od slike. Ona je bila žena dostojna divljenja, odlična u poslovima, sigurna u svoje mesto, ali nije bila Van Rejven. Nisam videla kako bi mogla da mu uskrati ono što on poželi. Želeo je sliku svoje žene kako gleda pravo u slikara i moj gospodar ju je naslikao. Želeo je sliku služavke u crvenoj haljini i dobio ju je. Ako želi mene, zašto me ne bi dobio?
*
Jednog dana, trojica ljudi, koje ranije nisam videla, dovezla su klavsen, čvrsto zavezan za kolica. Za njima je išao dečak, noseći bas violu veću od mene. To nisu bili Van Rejvenovi instrumenti, nego jednog njegovog rođaka, ljubitelja muzike. Cela kuća je izašla da gleda kako se muškarci muče noseći klavsen uz strme stepenice. Kornelija je stajala u samom dnu stepenica - ako ispuste instrument pašće pravo na nju. Želela sam da je povučem, i da se radilo o nekom drugom detetu ne bih oklevala. Ovako sam ostala tamo gde sam bila. Najzad joj je Katarina naredila da se skloni na sigurnije mesto.
Kad su ga uzneli na sprat, odneli su ga u atelje pod nadzorom moga gospodara. Kad su otišli, pozvao je Katarinu. Marija Tins je došla s njom. Trenutak kasnije čuli smo kako neko svira na klavsenu. Devojčice su sele na stepenice, a Taneke i ja smo stajale u hodniku i slušale.
"Da li to gospodarica svira? Ili tvoja gospodarica?" upitala sam Taneke. To toliko nije ličilo ni na jednu od njih da sam mislila kako on svira i jednostavno želi da mu Katarina bude publika.
"To je mlada gospodarica, naravno", prošišta Taneke. "Zašto bi je inače zvao gore? Vrlo je dobra, mlada gospodarica. Svirala je kao devojka. Ali njen otac je zadržao klavsen kad su se on i moja gospodarica rastavili. Nisi nikad čula mladu gospodaricu kako se žali što ne mogu da kupe instrument?"
"Ne." Malo sam razmislila. "Misliš li da će nju da slika? Na toj slici s Van Rejvenom?" Taneke mora da je čula ogovaranja na pijaci, ali mi ništa nije rekla o tome.
"Oh, gospodar nju nikad ne slika. Ne može ona mirno da sedi!"
Tokom sledećih nekoliko dana namestio je sto i stolice na scenu i podigao poklopac klavsena, oslikan pejzažom stena, drveća i neba. Prostro je stolnjak na prednji deo stola i postavio bas violu ispod.
Jednog dana Marija Tins me pozva u sobu Raspeća. "Pa, devojko", reče, "danas popodne želim da odeš u neke nabavke za mene. Kod apotekara po malo zove i miloduha - Franciskus kašlje otkako je ponovo zahladnelo. Zatim kod stare Mari, prelje, po vunu, samo za okovratnik za Alejdis. Jesi li primetila da joj se oparao?" Zastala je, kao da računa koliko mi treba vremena od jednog mesta do drugog. "Onda idi do kuće Jana Majera da se raspitaš kad očekuju njegovog brata u Delftu. On živi pored Ritveldske kule. To je blizu tvojih roditelja, zar ne? Možeš da svratiš do njih." Marija Tins mi nikada nije dopustila da posetim roditelje, osim nedeljom. Onda sam se dosetila. "Da li Van Rejven dolazi danas, gospodo?"
"Nemoj da te vidi", odgovorila je tmurno. "Najbolje da ne budeš uopšte ovde. Onda možemo, kad nas pita, da kažemo da si izašla."
Za trenutak sam poželela da se nasmejem. Van Rejven nas je sve čak i Mariju Tins - poterao kao zečeve ispred pasa.
Majka se tog popodneva iznenadila što me vidi. Srećom, u gostima je bila susetka, pa nije mogla da me pobliže ispituje. Otac je bio nezainteresovan. Mnogo se promenio otkako sam otišla od kuće, otkako je Agnes umrla. Nije više bio onako znatiželjan o svetu van naše ulice, retko me je pitao za događaje u kući na Ude Langendijku ili na pijaci. Zanimale su ga još samo slike.
"Majko", izjavila sam dok smo sedeli pored vatre, "moj gospodar počinje da radi sliku za koju si pitala. Van Rejven je došao i danas je nameštanje. Svi koji će biti na slici sada su tamo."
Naša susetka, starica svetlih očiju koja je volela pijačna ogovaranja, zurila je u mene kao da sam pred nju stavila pečenog kopuna. Majka se namrštila - znala je šta radim.
Tako, pomislila sam. Ovo će srediti ogovaranja.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:17 pm


Trejsi Ševalije - Page 2 1668

*
Te večeri bio je van sebe. Čula sam kako je za večerom odbrusio Mariji Tins. Kasnije je izašao i vratio se mirišući na krčmu. Išla sam uz stepenice na spavanje kad se vratio. Pogledao me je, lica umornog i crvenog. Nije imao ljutit, nego iscrpljen izraz lica, kao čovek koji je video koliko drva mora da nacepa ili služavka pred brdom rublja.
Sutradan ujutru, u ateljeu je bilo malo znakova onoga što se desilo prethodnog popodneva. Dve stolice su bile nameštene, jedna za klavsen, druga leđima okrenuta slikaru. Na stolici je stajala lauta, a na stolu s leve strane, violina. Bas viola je i dalje ležala u senci ispod stola. Bilo je teško iz ovoga odrediti koliko će ljudi biti na slici.
Kasnije mi je Marthe rekla da je Van Rejven doveo sestru i jednu od svojih kćeri.
"Koliko godina ima njegova kći?" morala sam da pitam. "Sedamnaest, mislim." Moja vršnjakinja.
Došli su ponovo nekoliko dana kasnije. Marija Tins me je ponovo poslala u grad i rekla mi da se zadržim negde celo jutro. Htela sam da je podsetim da ne mogu da idem iz kuće svaki put kad dođu da poziraju postalo je previše hladno da šetam ulicama, a imala sam i previše posla. Ništa nisam rekla. Nisam mogla to da objasnim, ali osećala sam da će se nešto uskoro promeniti. Samo nisam znala šta.
Nisam mogla ponovo da odem roditeljima - pomislili bi da nešto nije u redu, a kad bih ih razuveravala, poverovali bi da se dešava nešto još gore. Zato sam otišla kod Fransa u fabriku. Nisam ga videla još otkako me je pitao za vrednosti u kući. Njegova pitanja su me razljutila i nisam se potrudila da ga posetim.
Žena na kapiji nije me prepoznala. Kad sam je pitala, mogu li da vidim Fransa, slegnula je ramenima, sklonila se s vrata i nestala, ne objasnivši mi kuda treba da idem. Ušla sam u nisku zgradu u kojoj su dečaci Fransovih godina sedeli na klupama za dugačkim stolovima i oslikavali pločice. Radili su jednostavne slike, bez imalo ljupkog stila pločica mog oca. Mnogi čak nisu slikali glavne figure, nego su samo bojili uglove pločica, listiće i ukrase, ostavljajući crnu sredinu veštijim majstorima.
Kad su me videli, prolomio se hor zvižduka od kog sam poželela da stanem i zapušim uši. Prišla sam najbližem dečaku i pitala ga gde mi je brat. Pocrveneo je i sagnuo glavu. Iako sam im bila dobrodošla zabava, nijedan nije hteo da mi odgovori na pitanja.
Našla sam drugu zgradu, manju i topliju, u kojoj je bila peć. Frans je bio tu, sam, bez košulje; znoj je tekao s njega, a na licu je imao sumoran izraz. Mišići na grudima i rukama su mu se razvili. Postajao je muškarac.
Oko podlaktica i šaka svezao je neku pletenu tkaninu zbog koje je izgledao trapavo, ali kad je povukao tablu punu pločica iz peći, vešto je zamahnuo tim krpama kako se ne bi opekao. Plašila sam se da ga pozovem da se ne uplaši i ne ispusti tablu, ali video me je pre nego što sam prozborila i odmah spustio tablu koju je držao.
"Grit, šta ti radiš ovde? Je li se nešto desilo majci i ocu?"
"Ne, ne, dobro su. Došla sam samo da te vidim."
"Oh." Frans skide krpe s ruku, obrisa lice i uze gutljaj piva iz krigle. Naslonio se na zid i istezao ramena onako kako muškarci čine kad završe s istovarom tereta iz čamaca na kanalu, pa opuštaju i rastežu mišiće. Nikada ga ranije nisam videla da pravi takve pokrete.
"Još radiš kod peći? Nisu te premestili na nešto drugo? Glaziranje ili slikanje, kao oni dečaci u drugoj zgradi?" Frans slegnu ramenima.
"Ali ti dečaci su tvojih godina. Zar ne bi trebalo da..." Nisam mogla da završim rečenicu kad sam mu videla izraz lica.
"Ovo je kazna", reče tihim glasom. "Zašto? Kazna za šta?" Frans nije odgovarao.
"Frans, moraš da mi kažeš ili ću reći roditeljima da si u nevolji."
"Nisam u nevolji", reče hitro. "Naljutio sam gazdu, to je sve."
"Kako?"
"Uradio sam nešto što se njegovoj ženi nije dopalo."
"Šta si uradio?"
Frans je oklevao. "Ona je to započela", reče meko. "Pokazala je zanimanje, znaš. Ali kad sam ga i ja pokazao, rekla je mužu. Nije me isterao zato što je očev prijatelj. Zato sam kod peći dok mu se raspoloženje ne popravi."
"Frans! Kako si mogao da budeš tako glup? Znaš da ona nije za tebe. Da dovedeš svoje mesto ovde u opasnost zbog tako nečega!"
"Ne razumeš ti kako je to", mrmljao je Frans. "Iscrpljujuće je raditi ovde, i dosadno. Bilo je to nešto za razmišljanje, to je sve. Ti nemaš prava da me osuđuješ, ti sa svojim mesarom za kog ćeš se udati i s kim ćeš lepo da živiš. Lako je tebi da govoriš kakav treba da bude moj život, kad su sve što vidim beskrajni redovi pločica. Zašto se ne bih divio ljupkom licu kad ga vidim?"
Htela sam da se pobunim, da mu kažem kako ga shvatam. Ja sam ponekad noću sanjala brda rublja koja se ne smanjuju koliko god prala, kuvala i peglala.
"Je li to ona žena s kapije?" upitala sam umesto toga. Frans slegnu ramenima i otpi još piva. Setila sam se njenog kiselog izraza i pitala se kako je takvo lice moglo da ga dovede u iskušenje.
"Nego, zašto si došla?" upita me on. "Zar ne bi trebalo da si na Papističkom uglu?"
Pripremila sam izgovor za svoj dolazak, kako me je neka nabavka dovela u taj deo Delfta. Ali, bilo mi je toliko žao mog brata, da sam stala da mu pričam o Van Rejvenu i slici. Bilo je pravo olakšanje poveriti mu se. Pažljivo me je slušao. Kad sam završila izjavio je: "Vidiš, ne razlikujemo se mnogo po tome koliko privlačimo pažnju onih iznad nas."
"Ali ja nisam odgovorila na Van Rejvenovu pažnju, a i ne nameravam."
"Nisam mislio na Van Rejvena", reče Frans, odjednom lukavog izraza. "Ne, ne na njega. Mislio sam na tvog gospodara." "Šta je s mojim gospodarom?" po vikala sam.
Frans se nasmeši. "Daj, Grit, nemoj da besniš."
"Prestani s tim! Šta hoćeš da kažeš? On nikada nije..."
"I ne mora. Jasno je po tvom izrazu lica. Želiš ga. Možeš to da sakriješ od roditelja i onog tvog mesara, ali od mene ne možeš. Ja te dobro poznajem."
I jeste. Dobro me je poznavao.
Otvorila sam usta, ali reči nisu izlazile.
*
Iako je bio decembar i bilo vrlo hladno, hodala sam tako brzo i toliko se jela zbog Fransa, da sam stigla na Papistički ugao mnogo pre nego što je trebalo. Bilo mi je vrućina, pa sam odmotavala šalove da rashladim lice. Dok sam išla Ude Langendijkom videla sam Van Rejvena i svog gospodara kako idu prema meni. Pognula sam glavu i prešla na drugu stranu da bih prošla s gospodarove strane, a ne s Van Rejvenove, ali to je samo privuklo Van Rejvenovu pažnju. Stao je, primoravši i mog gospodara da stane.
"Ti - služavko krupnih očiju", viknuo je okrećući se ka meni. "Rekli su mi da si izašla. Mislim da me izbegavaš. Kako se zoveš, devojko?"
"Grit, gospodine." Prikovala sam pogled za cipele moga gospodara.
Bile su sjajne i crne - Marthe ih je jutros izglačala pod mojim nadzorom. "Pa, Grit, da li me izbegavaš?"
"Oh, ne, gospodine. Bila sam u kupovini." Podigla sam korpu sa stvarima koje sam kupila za Mariju Tins pre nego što sam otišla do Fransa.
"Nadam se, onda, da ću te češće viđati."
"Da, gospodine." Iza njih su stajale dve žene. Krišom sam pogledala njihova lica i pretpostavila da su to kći i sestra koje poziraju za sliku. Kći je zurila u mene.
"Nadam se da nisi zaboravio svoje obećanje", reče Van Rejven mom gospodaru.
On trznu glavom poput lutke na konopcu. "Nisam", odgovorio je posle tren-dva.
"Odlično. Očekujem da je započneš pre nego što nas pozoveš da ponovo poziramo." Od Van Rejvenovog osmeha sam zadrhtala.
Usledila je duga tišina. Pogledala sam svog gospodara. Borio se da zadrži miran izraz, ali znala sam da je besan.
"Hoću", reče najzad, očiju prikovanih za kuću preko puta. Nije me pogledao.
Nisam razumela taj razgovor na ulici, ali znala sam da ima veze sa mnom. Sutradan sam otkrila i kakve.
Ujutru mi je rekao da dođem popodne. Pretpostavila sam da želi da radim s bojama, da započinje sliku koncerta. Kad sam došla u atelje, nije ga bilo. Otišla sam pravo na tavan. Sto za mlevenje bio je čist - ništa nije spremio za mene. Sišla sam niz lestve, osećajući se kao budala.
Došao je i stajao u ateljeu, gledajući kroz prozor.
"Sedi, Grit, molim te", rekao je, okrenut leđima.
Sela sam na stolicu pored klavsena. Nisam ga dotakla nisam nikad dodirnula nijedan instrument, osim kad sam ih čistila. Dok sam čekala, posmatrala sam slike koje je okačio na zadnji zid i koje će biti deo slike koncerta. Levo je bio pejzaž, a desno slika troje ljudi - žena svira lautu, obučena u haljinu koja joj otkriva veliki deo grudi, gospodin koji je grli i starica. Muškarac kupuje usluge devojke, starica poseže da uzme novčić koji joj on pruža. Slika je pripadala Mariji Tins koja mi je rekla da se zove Podvodačica.
"Ne na tu stolicu." Okrenuo se od prozora. "Tu sedi Van Rejvenova kći."
Gde li bih ja sedela, mislila sam, da sam na slici.
Doneo je drugu stolicu s lavljim glavama i postavio je blizu štafelaja, ali postrance, tako da je bila okrenuta ka prozoru. "Sedi ovde."
"Šta želite, gospodine?" pitala sam, sedajući. Bila sam zbunjena nikad nismo sedeli jedno pored drugog. Zadrhtala sam, iako nije bilo hladno.
"Ne govori." Otvorio je šalone tako da mi je svetlo padalo pravo na lice. "Gledaj kroz prozor." Seo je na svoju stolicu ispred štafelaja.
Zurila sam u toranj Nove crkve i gutala knedle. Osećala sam kako mi se vilice stežu, a oči šire.
"Sad gledaj u mene."
Okrenula sam se i pogledala ga preko levog ramena.
Njegov pogled zarobi moj. Nisam mogla da mislim ni na šta osim na njegove oči, čije je sivilo bilo poput unutrašnjosti ostrige.
Činilo se da nešto čeka. Lice je počelo da mi se zateže od straha da mu ne dajem ono što želi.
"Grit", rekao je tiho. Nije morao više ništa da kaže. Oči su mi se napunile neprolivenim suzama. Sad sam znala. "Da. Ne miči se." Slikaće me.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:18 pm

Trejsi Ševalije - Page 2 1669

1666.

"Mirišeš na laneno ulje."
Otac je govorio ozlojeđenim tonom. Nije verovao da bi mi se samo od čišćenja slikarevog ateljea miris zadržao u odeći, na koži, u kosi. Bio je u pravu. Kao da je pogodio da spavam sa uljem u sobi, da satima sedim pozirajući i upijam miris. Pogodio je, a ipak nije mogao da tvrdi. S vidom je izgubio i samopouzdanje, tako da više nije verovao sopstvenim mislima.
Godinu dana ranije pokušala bih da mu pomognem da objasni svoje misli, oraspoložila bih ga da kaže šta mu je u glavi. Sada sam jednostavno gledala kako se bori poput bube koja je pala na leđa i ne može da se preokrene.
Majka je takođe pogodila, mada nije tačno znala šta. Ponekad nisam mogla da je pogledam u oči. Kad bih to učinila, oči su joj bile zbunjene, pune suzdržanog gneva, znatiželje, bola. Pokušavala je da shvati šta se dešava s njenom kćeri.
Ja sam se navikla na miris lanenog ulja. Čak sam držala bočicu ulja pored kreveta. Ujutru bih je, dok se oblačim, podizala ka prozoru i divila se boji, nalik na sok od limuna s kapljicom olovnog žutila.
Sad nosim tu boju, želela sam da kažem. On me slika u toj boji.
Da bih odvratila očeve misli od mirisa, opisivala sam mu drugu sliku na kojoj je moj gospodar radio. "Mlada žena sedi za klavsenom i svira. Na sebi ima žuto-crnu bluzu - istu onu koju je pekarova kći nosila na svojoj slici - belu satensku suknju i bele trake u kosi. U krivini klavsena stoji druga žena, drži note i peva. Ona nosi zeleni, krznom obrubljeni kućni mantil i plavu haljinu. Između njih sedi muškarac, leđima okrenut nama..."
"Van Rejven", prekide me moj otac.
"Da, Van Rejven. Vidimo samo njegova leđa, kosu i jednu ruku na vratu laute."
"On loše svira lautu", dodade moj otac gorljivo.
"Vrlo loše. Zato nam je okrenut leđima - kako ne bismo videli da ne ume ni pravilno da drži lautu."
Otac se zasmeja, oraspoložen. Uvek mu je prijalo da čuje kako bogat čovek može da bude loš muzičar.
Nije uvek bilo ovako lako popraviti mu raspoloženje. Nedelje kod mojih roditelja postale su tako neugodne da sam se radovala kad Piter sin dođe da jede s nama. Mora da je zapazio zabrinute poglede koje mi je majka upućivala, očeve svadljive primedbe, neprijatna ćutanja, tako neočekivana između roditelja i deteta. Nikad o tome ništa nije rekao, nikad se nije trgao, zurio ili sam zapadao u ćutanje. Naprotiv, pažljivo bi zadirkivao oca, laskao majci, a meni se smešio.
Piter me nije pitao zašto mirišem na laneno ulje. Činilo se da ne brine o tome da li nešto krijem. Odlučio je da mi veruje.
Bio je dobar čovek.
Ipak, to je bilo jače od mene - uvek bih pogledala da li ispod njegovih noktiju ima krvi. Trebalo bi da ih potapa u slanu vodu, mislila sam. Jednog dana ću mu to i reći.
Bio je dobar čovek, ali postajao je nestrpljiv. Nije govorio o tome, ali ponekad, nedeljom, u prolazu pored kanala Ritveld, osećala sam nestrpljivost u njegovim rukama. Stezao bi mi bedra jače nego obično, pritiskao dlan o moja leđa tako da bih se pripila uz njegov stomak i osećala kvrgu, čak i ispod mnogih slojeva odeće. Bilo je toliko hladno da nismo jedno drugom dodirivali kožu - samo obline i vunenu tkaninu, grube obrise naših udova.
Piterov dodir mi nije uvek bio neprijatan. Ponekad, kad bih mu gledala preko ramena u nebo i u oblacima pronalazila druge boje osim bele, ili mislila na mlevenje olovnog belila ili cinobera, grudi i stomak bi mi zabrideli i ja bih se stisla uz njega. Uvek je bio zadovoljan kad bih mu odgovorila. Nije zapažao da izbegavam da ga gledam u lice i ruke.
Te nedelje lanenog ulja, kad su moji otac i majka izgledali tako zbunjeno i nesrećno, Piter me je poveo u prolaz kasnije. Tamo je stao da mi stiska dojke i vuče bradavice kroz tkaninu haljine. Onda je odjednom stao, lukavo me pogledao i prešao mi rukom preko ramena i uz vrat. Pre nego što sam stigla da ga zaustavim, ruke su mu bile ispod moje kape, zapletene u moju kosu.
Uhvatila sam kapu obema rukama. "Ne!"
Piter mi se nasmešio, očiju staklastih kao da je predugo gledao u sunce. Uspeo je da mi izvuče pramen kose i sada ga je povlačio prstima. "Jednog dana, Grit, uskoro, videću sve ovo. Nećeš uvek za mene biti tajna." Prešao mi je rukom po donjem stomaku i pritisnuo se uz mene. "Sledećeg meseca napunićeš osamnaest. Tada ću razgovarati s tvojim ocem."
Odmakla sam se od njega - osećala sam se kao u vreloj, mračnoj sobi; nisam mogla da dišem. "Još sam premlada. Premlada za to."
Piter slegnu ramenima. "Ne bi svaka čekala dok ne stasa. A tvojoj porodici sam potreban." Ovo je bilo prvi put da je spomenuo siromaštvo mojih roditelja i njihovu zavisnost od njega - njihovu zavisnost koja je postala i moja. Zbog nje su se pomirili da prihvataju poklone u mesu i puštaju me da nedeljom odlazim s njim u prolaz.
Namrštila sam se. Nisam volela da me podseća na svoju moć nad nama.
Piter je osetio da nije trebalo da govori. Kako bi se iskupio, gurnuo mi je pramenove pod kapu, a zatim mi dotakao obraz. "Usrećiću te, Grit", rekao je. "Hoću."
Kad je otišao, šetala sam duž kanala, uprkos hladnoći. Led je bio razbijen kako bi čamci mogli da plove, ali tanki sloj se ponovo stvarao po površini. Kad smo bili deca, Frans, Agnes i ja bacali bismo kamenje da razbijemo tanki led, sve dok svaki komadić ne bi nestao pod vodom. Sada je to izgledalo tako davno.
*
Mesec dana ranije pozvao me je da dođem u atelje.
"Biću na tavanu", objavila sam svima tog popodneva.
Taneke nije podigla pogled sa šića. "Stavi drva na vatru pre nego što odeš", naredila mi je.
Devojčice su plele čipku pod nadzorom Marthe i Marije Tins. Lisbet
je imala strpljenja i vešte prste, ali Alejdis je bila premala da savlada ovaj zamršeni rad, a Kornelija je bila previse nestrpljiva. Do njenih nogu, pored vatre, ležala je mačka; s vremena na vreme Kornelija bi se sagla i spustila komad konca mački da se igra. Jednom će mačka, verovatno se nadala, zabosti kandže u njen rad i uništiti ga.
Dodala sam drva na vatru i prekoračila preko Johanesa koji se igrao sa čigrom na hladnim kuhinjskim pločicama. Dok sam izlazila, snažno ju je zavrteo i ona je odletela pravo u vatru. Počeo je da plače dok je Kornelija vrištala od smeha, a Marthe pokušavala da spase igračku iz vatre mašicama.
"Ćutite, probudićete Katarinu i Franciskusa", naredi Marija Tins deci. Nisu je čuli.
Išunjala sam se, srećna što bežim iz te buke, bez obzira na to koliko je hladno u ateljeu.
Vrata ateljea bila su zatvorena. Dok sam im prilazila stisnula sam usne, pogladila obrve i prešla prstima po obrazima i bradi, kao da probam da li je neka jabuka čvrsta. Neko vreme sam oklevala pred teškim drvenim vratima, a zatim tiho zakucala. Nije bilo odgovora, iako je trebalo da bude - očekivao me je.
Bio je prvi dan nove godine. Naneo je podlogu na moju sliku pre skoro mesec dana, ali od onda nije uradio ništa - nije bilo crvenkastih crtica koje označavaju obrise, lažnih boja, premaza, naglašenih tačaka. Platno je bilo žućkastobelo i prazno. Gledala sam ga svako jutro dok sam čistila.
Pokucala sam jače.
Vrata su se otvorila. Mrštio se. Nije me gledao u oči. "Ne kucaj, Grit, samo tiho uđi", rekao je, okrenuo se i vratio za štafelaj, na kom je prazno platno čekalo svoje boje.
Tiho sam zatvorila vrata za sobom, isključivši dečju buku iz prizemlja, i stala u sredinu sobe. Sada, kad je taj trenutak najzad nastupio, bila sam iznenađujuće mirna. Pružio mi je pismo. "Čitaj ovo", rekao je.
Odvila sam list papira i pognula glavu nad njim, zabrinuta da će otkriti kako se samo pretvaram da čitam nepoznati rukopis.
Na papiru nije pisalo ništa.
Podigla sam pogled da mu to kažem, ali sam stala. S njim je često bilo najbolje ne govoriti ništa. Ponovo sam pognula glavu nad pismo.
"Pokušaj s ovim", rekao je i pružio mi knjigu. Bila je povezana u izlizanu kožu, iscepanu na nekoliko mesta.
Otvorila sam je nasumice i gledala stranicu. Nisam prepoznala nijednu reč.
Rekao mi je da sednem s knjigom, zatim da stojim i držim je, gledajući u njega. Uzeo je knjigu natrag, dao mi krčag za vino sa zemljanim poklopcem i rekao mi da se pravim da nalivam čašu vina. Zatražio je da stojim i jednostavno gledam kroz prozor. Sve vreme je izgledao zbunjeno, kao da mu je neko ispričao priču, a on ne može da se seti kraja.
"Odeća", mrmljao je. "To je problem."
Shvatila sam. Govorio mi je da radim ono što rade dame, ali nosila sam odeću služavke. Pomislila sam na žuti plašt i žuto-crnu bluzu i pitala se šta će hteti da obučem. Umesto da me ta pomisao uzbudi, osetila sam nelagodu. Ne samo zato što bi bilo nemoguće sakriti od Katarine da nosim njenu odeću Nisam se dobro osećala držeći knjige i pisma, sipajući sebi vino, radeći stvari koje nikad nisam radila. Koliko god da sam želela da osetim meko krzno plašta oko vrata, to nije bilo ono što obično nosim.
"Gospodine", progovorila sam najzad, "možda treba da radim nešto drugo. Ono što služavke rade."
"Šta služavke rade?" upitao je tiho, skrštajući ruke i podižući obrve.
Morala sam da sačekam malo, pre nego što sam odgovorila - vilica mi se tresla. Pomislila sam na Pitera i sebe u prolazu i progutala knedlu. "Šiju", odgovorila sam. "Brišu i metu. Nose vodu. Peru posteljinu. Seku hleb. Peru prozorska okna."
"Da li bi želela da te naslikam s krpom?"
"Ne treba ja da odlučim gospodine. To nije moja slika."
Namrštio se. "Ne, nije tvoja." Zvučalo je kao da govori sa samim sobom.
"Ne želim da me naslikate s krpom." Rekla sam ovo neočekivano i
za samu sebe.
"Ne. Ne, u pravu si, Grit. Neću da te slikam s krpom u ruci."
"Ali ne mogu da nosim odeću vaše žene."
Usledila je duga tišina. "Ne, mislim da ne", rekao je. "Ali, neću da te slikam kao služavku."
"Kako onda, gospodine?"
"Naslikaću te onakvom kakvom sam te prvi put video, Grit. Samo kao tebe."
Postavio je stolicu blizu štafelaja, okrenutu prema srednjem prozoru, i ja sam sela. Znala sam da će to biti moje mesto. Tražiće pozu u koju me je postavio pre mesec dana, kad je odlučio da me slika.
"Gledaj kroz prozor", rekao je.
Gledala sam napolje, u sivi zimski dan. Setivši se kako je bilo kad sam pozirala umesto pekarove kćeri, trudila sam se da ne vidim ništa, nego da pustim misli da mi se smire. Bilo mi je teško, jer sam mislila na njega i na sebe kako sedim ispred njega.
Zvono s Nove crkve otkucalo je dva sata.
"Sad okreni glavu veoma polako prema meni. Ne, ne ramena. Drži telo okrenuto ka prozoru Okreni samo glavu. Polako, polako. Stani. Još malo, tako da - stani. Sada sedi mirno." Sedela sam mirno.
U prvi mah nisam mogla da ga gledam u oči. Bilo mi je kao da sedim blizu vatre koja se odjednom rasplamsala. Umesto očiju, gledala sam njegovu čvrstu bradu, tanke usne.
"Grit, ne gledaš me."
Naterala sam se da mu se zagledam u oči. Ponovo sam se osećala kao da gorim, ali izdržala sam - on je tako hteo.
Uskoro mi je postalo lakše da ga gledam pravo u oči. Gledao me je kao da ne vidi mene, nego nekog drugog ili nešto drugo - kao da gleda sliku.
Gleda kako mi svetlost pada na lice, mislila sam, a ne samo lice. U tome je razlika.
Bilo je skoro kao da i nisam tu. Kad sam to jednom osetila mogla sam malo da se opustim. Kao što on nije gledao mene, ni ja nisam gledala njega. Misli su krenule da mi lutaju - pečeni zec kog smo imali za ručak, čipkani okovratnik koji mi je dala Lisbet, priča koju mi je Piter sin ispričao dan ranije. Posle toga nisam mislila ni o čemu. Dva puta je ustao da promeni položaj šalona. Nekoliko puta je otišao do ormara da uzme različite četkice i boje. Posmatrala sam njegove pokrete kao da stojim na ulici i gledam kroz prozor.
Crkveno zvono otkucalo je tri puta. Trepnula sam. Nisam osetila da je prošlo toliko vremena. Kao da sam bila začarana.
Pogledala sam ga - njegove oči su sada gledale mene. Dok smo zurili jedno u drugo talas vreline prošao mi je telom. Ipak, uporno sam ga gledala u oči sve dok najzad nije skrenuo pogled i nakašljao se.
"To bi bilo sve, Grit. Gore imaš nešto kostiju za mlevenje."
Klimnula sam i išunjala se iz ateljea, a srce mi je lupalo. On me slika.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:19 pm

Trejsi Ševalije - Page 2 1661


*
"Skloni kapu s lica", rekao je jednog dana.
"S lica, gospodine?" ponovila sam glupavo i zažalila. Više je voleo da ne govorim, nego da radim šta mi kaže. Kad govorim, trebalo je da kažem nešto vredno reči.
Nije odgovorio. Povukla sam kraj kape bliži njemu unazad, s obraza. Uštirkani vrh grebao mi je vrat.
"Još", rekao je. "Želim da ti vidim liniju obraza." Oklevala sam, zatim povukla kapu još unazad. Njegov pogled mi je šetao po obrazu.
"Pokaži mi uho."
Nisam želela. Nisam imala izbora.
Zavukla sam prste ispod kape da vidim da neki pramen nije ispao i gurnula nekoliko vlasi iza uha. Zatim sam povukla kapu i otkrila donji deo uha.
Izraz lica nalikovao mu je uzdahu, iako nije pustio ni zvuka. Uhvatila sam buku u sopstvenom grlu i gurnula je na dole da ne pobegne.
"Tvoja kapa", rekao je. "Skini je."
"Ne, gospodine."
"Ne?"
"Molim vas, ne tražite to od mene, gospodine." Pustila sam tkaninu kape da padne i ponovo mi pokrije uho i obraz. Gledala sam u pod, u sive i bele pločice koje su se širile oko mene, čiste i pravilne.
"Ne želiš da otkriješ glavu?"
"Ne."
"A ne želiš da te slikam kao služavku, s krpom i kapom, niti kao damu, u satenu i krznu, doterane kose." Nisam odgovorila.
Nisam mogla da mu pokažem kosu. Nisam bila kao devojke koje otkrivaju glavu.
Pomerio se u stolici, zatim ustao. Čula sam kako odlazi u ostavu. Kad se vratio, ruke su mu bile pune tkanina koje mi je ispustio u krilo.
"Pa, Grit, vidi šta možeš da učiniš s ovim. Nađi tu nešto da umotaš glavu, tako da ne budeš ni dama ni služavka." Nisam znala da li je ljut ili ga ovo zabavlja. Izašao je i zatvorio vrata za sobom.
Pregledala sam tkanine. Bile su tu tri kape, previse fine za mene, ostaci haljina i bluza šivenih za Katarinu, žutih i smeđih, plavih i sivih.
Nisam znala šta da radim. Gledala sam okolo kao da ću u ateljeu naći odgovor. Oči su mi stale na Podvodačici - glava mlade žene nije bila pokrivena, kosa joj je bila prihvaćena trakama, ali starici je glava bila umotana izukrštanim komadom tkanine. Možda je to ono što želi, pomislila sam. Možda je to ono što žene, koje nisu ni dame ni služavke, rade s kosom.
Odabrala sam komad smeđe tkanine i ponela ga u ostavu, gde je bilo ogledalo. Skinula sam kapu i omotala tkaninu oko glave što sam bolje umela, gledajući sliku da bih oponašala staricu. Izgledala sam veoma neobično.
Trebalo je da ga pustim da me slika s krpom, mislila sam. Ponos me je učinio taštom.
Kad se vratio i video šta sam napravila, nasmejao se. Nisam ga često čula kako se smeje - ponekad s decom, jednom s Van Levenhukom.
Namrštila sam se. Nije mi se dopadalo da mi se smeju.
"Samo sam uradila ono što ste tražili, gospodine", promrmljala sam Prestao je da se smeje. "U pravu si, Grit. Izvini. A tvoje lice, sada kad ga vidim celo, ono je..." Zastao je i nije dovršio rečenicu. Uvek sam se pitala šta je hteo da kaže.
Pogledao je gomilu tkanina koju sam ostavila na stolici. "Zašto si odabrala smeđe?" upitao je, "kad ovde ima raznih boja."
Nisam želela ponovo da govorim o damama i služavkama. Nisam htela da ga podsećam da su plavo i žuto boje za dame. "Smeđa je boja koju obično nosim", rekoh jednostavno.
Činilo mi se da je pogodio šta mislim. "Taneke je nosila plavo i žuto kad sam je slikao pre nekoliko godina", odvratio je.
"Ja nisam Taneke, gospodine."
"Ne, svakako nisi." Izvukao je dugu, usku traku plave tkanine. "Ipak, želim da probaš s ovim."
Pregledala sam tkaninu "Ovde nema dovoljno da pokrijem glavu."
"Uzmi onda i ovo." Izvukao je komad žute tkanine s ivicom iste plave boje kao onaj koji mi je dao.
Oklevajući, ponela sam dva komada tkanine nazad u ostavu i ponovo pokušala pred ogledalom. Vezala sam plavu tkaninu preko čela, a žutu umotala u krug tako da mi pokrije teme. Gurnula sam kraj u nabor sa strane, doterala nabore tu i tamo, zagladila plavu tkaninu na čelu i vratila se u atelje.
Gledao je u knjigu i nije primetio kad sam tiho sela na stolicu. Namestila sam se onako kako sam sedela pre. Dok sam okretala glavu da pogledam preko ramena, on je podigao pogled. U istom trenutku, kraj žute tkanine se izvukao i pao mi preko ramena.
"Oh!" Prepala sam se da će mi tkanina pasti s glave i otkriti svu kosu. Ali nije - samo jedan kraj žute tkanine je slobodno visio. Kosa mi je ostala skrivena.
"Da", rekao je. "To je to, Grit. Da."
*
Nije mi dao da pogledam sliku. Stavio ju je na drugi štafelaj, okrenut od vrata, i rekao mi da ne gledam. Obećala sam da neću, ali nekih noći ležala sam u krevetu i želela da se umotam u ćebe i krišom siđem da pogledam. Ne bi nikad saznao.
Ali bi pogodio. Mislim da ne bih mogla da sedim dan za danom preko puta njega, a da ne pogodi da sam videla sliku. Nisam mogla da od njega sakrijem bilo šta. Nisam želela.
Osim toga, oklevala sam da pogledam kako me vidi. Bilo je bolje da to ostane tajna.
Boje, koje mi je davao da mešam, nisu mi govorile šta radi. Crna, oker, olovno bela, olovno žuta, ultramarin, karmin - sa svim tim bojama sam i ranije radila i mogle su lako da mu trebaju za sliku koncerta.
Bilo je neobično za njega da radi na dve slike odjednom. Iako nije voleo da prelazi s jedne na drugu, tako mu je bilo lakše da sakrije od drugih da me slika. Malo ljudi je to znalo. Van Rejven je znao - bila sam sigurna da moj gospodar radi moju sliku na njegov zahtev. Moj gospodar mora da je pristao da me slika samu kako ne bi morao da me slika s Van Rejvenom. Van Rejven će posedovati moju sliku.
Ova pomisao mi se nije dopadala. Nije, verovala sam, ni mom gospodaru.
Marija Tins je takođe znala za sliku. Verovatno je baš ona utanačila dogovor s Van Rejvenom. Osim toga, ona je mogla da ulazi u atelje po svojoj volji i da gleda sliku, što meni nije bilo dopušteno. Ponekad bi me pogledala postrance, s radoznalim izrazom koji nije mogla da sakrije.
Sumnjala sam da i Kornelija zna za sliku. Uhvatila sam je jednog dana gde nije smela da bude, na stepenicama prema ateljeu. Nije mi rekla gde je bila kad sam je pitala, a ja sam prešla preko toga radije nego da je vodim Mariji Tins ili Katarini. Nisam se usuđivala da stvaram gužvu, ne, dok me slika.
Van Levenhuk je znao za sliku. Jednog dana doneo je svoju kameru opskuru i namestio je kako bi mogli da me gledaju. Nije izgledao iznenađeno kada me je video u stolici - moj gospodar mora da ga je upozorio. Bacio je pogled na moj neobični turban, ali nije ništa rekao.
Gledali su u kameru naizmenično. Naučila sam da sedim ne mičući se i ne misleći, sa crnom kutijom uperenom u mene. Bez očiju, lica ili tela okrenutog ka meni, samo s kutijom i crnom haljinom koja pokriva pogrbljena leđa, osećala sam se nelagodno. Nisam više mogla da budem sigurna kako me gledaju.
Ne mogu, ipak, da poreknem da je bilo uzbudljivo što me dva gospodina tako prilježno posmatraju, čak i ako nisam mogla da im vidim lica.
Moj gospodar je izašao iz ateljea da pronađe meku krpu za brisanje sočiva. Van Levenhuk je sačekao da čuje njegove korake na
stepenicama, a zatim je tiho rekao: "Pazi na sebe, draga moja."
"Kako to mislite, gospodine?"
"Treba da znaš da te on slika kako bi zadovoljio Van Rejvena. Zbog njegovog zanimanja tvoj gospodar se ponaša prema tebi zaštitnički."
Klimnula sam, potajno zadovoljna što čujem ono što sam i pretpostavljala.
"Nemoj da se nađeš usred njihove bitke. Mogli bi da te povrede."
I dalje sam sedela u pozi za sliku. Sad su mi se ramena trgla sama od sebe, kao da stresam šal. "Mislim da me on nikada ne bi povredio, gospodine."
"Reci mi, draga moja, koliko znaš o muškarcima?" Jako sam porumenela i okrenula glavu. Mislila sam na sebe u prolazu s Piterom sinom.
"Vidiš, nadmetanje čini muškarce sebičnima. On je delom zainteresovan za tebe i zbog Van Rejvenovog zanimanja.
Nisam odgovorila.
"On je izuzetan čovek", nastavi Van Levenhuk. "Njegove oči vrede ove sobe pune zlata. Ali ponekad vidi svet onakvim kakvim ga želi, a ne kakav jeste. On ne shvata kakve posledice njegov pogled na svet ima po druge. On misli samo na sebe i svoj rad, ne na tebe. Moraš zato da se potrudiš..." Zaćutao je. Čuli su se koraci moga gospodara na stepenicama.
"Da se potrudim oko čega, gospodine?"
"Da se potrudiš da ostaneš ono što jesi."
Podigla sam bradu. "Da ostanem služavka, gospodine?"
"Nisam na to mislio. Žene na njegovim slikama - on ih hvata u zamku svog sveta. Mogla bi tamo da se izgubiš."
Moj gospodar ude u sobu. "Grit, pomakla si se", reče. "Oprostite, gospodine." Ponovo sam zauzela pozu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:19 pm

Trejsi Ševalije - Page 2 1661


*
Kad je počeo da me slika, Katarina je bila u šestom mesecu trudnoće. Već je bila krupna i kretala se polako, oslanjajući se na zidove, hvatajući se za naslone stolica, sedajući teško i s uzdahom. Iznenadilo me je koliko je njena trudnoća izgledala naporna, s obzirom na to da je kroz to prošla već nekoliko puta. Iako se nije žalila naglas, svaki njen pokret, otkako je okrupnjala, ličio je na kaznu koju je primorana da podnosi. Nisam to zapazila dok je nosila Franciskusa, kad sam bila nova u kući i jedva videla išta od planina rublja koje su me čekale svakog jutra.
Kako je krupnjala, Katarina je sve više postajala obuzeta samom sobom. I dalje se, uz pomoć Marthe, brinula o deci. I dalje je vodila računa o kući i davala Taneke i meni naređenja. I dalje je išla u kupovine s Marijom Tins. Ali jedan deo nje bio je odsutan, pored bebe koja je rasla u njoj. Njeno oštro ponašanje sada je postalo retko i manje grubo. Usporila se i, iako trapava, razbijala je manje stvari.
Brinula sam da ne otkrije moju sliku. Srećom, stepenice do ateljea su joj postale nezgodne, pa nije bilo verovatno da će naglo da otvori vrata i otkrije mene na stolici, a njega za štafelajem. A pošto je bila zima, više je volela da sedi pored vatre s decom, Taneke i Marijom Tins, ili da drema pod brdom pokrivača i krzna.
Stvarna opasnost ležala je u onome što bi mogla da sazna od Van Rejvena. Od svih ljudi koji su znali za sliku, on je bio najgori čuvar tajni. Dolazio je redovno u kuću da pozira za sliku koncerta. Marija Tins me više nije slala u nabavke ili mi govorila da se izgubim kad on dolazi. To je postalo nezgodno - nije bilo toliko nabavki u koje bih mogla da idem. A verovatno je mislila da je zadovoljan obećanom slikom i da će me ostaviti na miru.
Nije me ostavio. Ponekad bi me pronašao, dok širim rublje u praonici ili radim s Taneke u kuhinji. Nije bilo tako strašno kad je bilo još nekog - kad je sa mnom bila Marthe, Taneke, ili makar Alejdis, on bi jednostavno rekao "Zdravo, devojko moja", svojim slatkim glasom i ostavio me na miru. Ali kad bih bila sama, kao što sam često bila u dvorištu i širila rublje da uhvati ono malo bledog zimskog sunca, on bi stupio u taj zatvoreni prostor i preko čaršava koji sam upravo okačila ili košulje moga gospodara dodirivao bi me. Gurala sam ga od sebe onoliko učtivo koliko služavka može da odgurne gospodina. Ipak se upoznao s oblikom mojih grudi i bedara preko odeće. Govorio mi je stvari koje sam se trudila da zaboravim, reči koje nikada neću ponoviti nikome.
Van Rejven bi uvek posle poziranja u ateljeu na kratko posetio Katarinu, dok su ga sestra i kći strpljivo čekale da završi s ogovaranjem i laskanjem. Iako mu je Marija Tins rekla da ništa ne kaže Katarini o slici, on nije bio čovek koji ume da ćuti. Bio je vrlo zadovoljan što će dobiti moju sliku i ponekad bi ponešto nabacio Katarini.
Jednog dana ribala sam hodnik i čula ga kako joj kaže: "Koga biste želeli da vaš muž naslika kad bi mogao da naslika bilo koga na svetu?"
"Oh, ne mislim o takvim stvarima", nasmejala se ona u odgovor. "On slika ono što slika."
"Ne znam da li je tako." Van Rejven se toliko trudio da zvuči lukavo da Katarina nije mogla da ništa ne primeti. "Šta hoćete da kažete?" upitala je.
"Ništa, ništa. Ali mogli biste da mu zatražite sliku. Ne bi mogao da odbije. Mogao bi da naslika neko od dece - Marthe, na primer. Ili možda vas, lepotice."
Katarina je ćutala. Iz brzine kojom je Van Rejven promenio temu mora da je shvatila nešto što ju je uznemirilo.
Drugi put je, upitan da li uživa dok pozira za sliku, odgovorio: "Ne onoliko koliko bih uživao kad bi neka lepa devojka sedela pored mene.
Ali uskoro ću je ionako imati, i to će za sada morati da bude dovoljno."
Katarina je pustila ovu primedbu da prođe, što nekoliko meseci ranije ne bi učinila. S druge strane, možda joj nije zazvučala naročito sumnjivo, pošto o slici ništa nije znala. Ipak, ja sam se prestravila i ponovila sam ove reči Mariji Tins.
"Prisluškivala si iza vrata, devojko?" upitala me je starica.
"Ja..." Nisam mogla da poreknem.
Marija Tins se kiselo nasmešila. "I bilo je vreme da te uhvatim kako radiš ono što služavke rade. Uskoro ćeš nam krasti srebrne kašike."
Trgla sam se. To je bilo grubo s njene strane, naročito posle neprilike s Kornelijom i češljevima. Ipak nisam imala izbora - mnogo sam dugovala Mariji Tins. Morala sam da joj oprostim njene surove reči.
"Ali, u pravu si, Van Rejvenova usta labavija su od droljine kese", nastavila je. "Razgovaraću ponovo s njim."
Ali malo je koristilo reći mu bilo šta - činilo se da ga čak to podstiče da pravi aluzije pred Katarinom. Marija Tins je počela da sedi sa svojom kćeri u sobi kad je on u poseti, kako bi pokušala da mu zauzda jezik.
Nisam znala šta će Katarina da učini kad sazna za moju sliku. A saznaće jednog dana - ako ne u kući, onda kod Van Rejvenovih, gde će za večerom podići pogled i videti kako zurim u nju sa zida.
*
Nije radio na mojoj slici svaki dan. Morao je da radi i na slici koncerta, bili tu Van Rejven i njegove kći i sestra ili ne. Kad nisu bili tu, slikao je oko njih ili tražio od mene da sednem na mesto jedne od žena devojke koja sedi za klavsenom, ili žene koja stoji pored nje i peva sa lista papira. Nisam nosila njihovu odeću. Jednostavno je na tom mestu želeo telo. Ponekad bi njih dve došle bez Van Rejvena i tada bi radio najbolje. Van Rejven je bio težak model. Čula sam ga kad sam radila na tavanu. Nije mogao mirno da sedi, želeo je da priča i svira svoju lautu. Moj gospodar je bio strpljiv s njim, kao što bi bio s detetom, ali ponekad bih čula izvestan ton u njegovom glasu i znala bih da će uveče otići u krčmu, odakle će se vratiti očiju sjajnih poput kašika.
Pozirala sam mu za drugu sliku tri do četiri puta nedeljno, svaki put po sat-dva. To je bio deo sedmice koji sam najviše volela; tih sati je imao oči samo za mene. Nije mi smetalo što je poza bila naporna, što od dugog gledanja u stranu dobijam glavobolje. Nije mi smetalo što me je ponekad terao da pomeram glavu po nekoliko puta kako bi se žuta tkanina zavijorila, kako bi mogao da me slika kao da sam upravo okrenula glavu k njemu. Radila sam sve što je tražio od mene.
Ipak, on nije bio srećan. Februar je prošao i stigao je mart, s danima od leda i sunca, a on nije bio srećan. Radio je na slici gotovo dva meseca i, iako je još nisam videla, mislila sam da je skoro gotova. Više mi nije davao da mešam veće količine boja, nego ih je koristio vrlo malo i tokom poziranja izvodio samo po nekoliko poteza četkicom. Mislila sam da sam shvatila kakvu me je želeo, ali nisam bila sigurna. Ponekad je jednostavno sedeo i gledao me, kao da čeka da nešto učinim. Tada nije bio slikar, nego muškarac, i bilo mi je teško da ga gledam.
Jednog dana je iznenada izjavio, dok sam sedela u stolici: "Ovim će Van Rejven biti zadovoljan, ali ja neću."
Nisam znala šta da kažem. Nisam mogla da mu pomognem, pošto sliku još nisam videla. "Mogu li da pogledam sliku, gospodine?" Zurio je radoznalo u mene.
"Možda mogu da pomognem", dodala sam i odmah poželela da nisam. Plašila sam se da nisam postala suviše smela.
"U redu", rekao je posle nekoliko trenutaka.
Ustala sam i stala iza njega. Nije se okrenuo, nego je sedeo veoma mirno. Čula sam kako polako i ujednačeno diše.
Slika nije ličila ni na jednu njegovu. Na njoj sam bila samo ja, moja glava i ramena, bez stola i zavesa, bez prozora i četkice za puder da umekšaju i razvedre. Naslikao me je širom otvorenih očiju; svetlo mi je padalo po licu, ali leva strana bila je u senci. Na sebi sam imala plavo, žuto i smeđe. Tkanina koju sam omotala oko glave činila je da ne izgledam kao ja, nego kao Grit iz nekog drugog grada, čak iz neke potpuno druge zemlje. Pozadina je bila crna, zbog čega sam izgledala veoma sama, iako je bilo jasno da gledam u nekoga. Činilo se kao da čekam nešto za šta ne mislim da će uopšte nastupiti.
Bio je u pravu - slika će možda zadovoljiti Van Rejvena, ali nešto je na njoj nedostajalo.
Shvatila sam pre njega. Kad sam videla šta nedostaje - tačka sjaja kakvu je koristio da privuče pogled na drugim slikama - zadrhtala sam.
To će biti kraj, pomislila sam.
Bila sam u pravu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:20 pm

Trejsi Ševalije - Page 2 1668


*
Ovoga puta nisam pokušala da mu pomognem kao sa slikom Van Rejvenove žene kako piše pismo. Nisam se uvukla u atelje i promenila nešto - pomerila stolicu na kojoj sedim ili šire otvorila šalone. Nisam drugačije omotala plavu i žutu tkaninu ili sakrila rub svoje bluze. Nisam grizla usne kako bi bile crvenije, niti sam uvlačila obraze. Nisam spremala boje za koje sam mislila da će ih upotrebiti.
Jednostavno sam mu pozirala i mlela i ispirala boje koje je tražio.
Ionako će i sam shvatiti.
Trebalo mu je više nego što sam očekivala. Još dva puta sam pozirala pre nego što je otkrio šta nedostaje. Svaki put je slikao nezadovoljnog lica i rano me otpuštao.
Čekala sam.
Odgovor mu je dala Katarina. Jednog popodneva Marthe i ja smo glancale obuću u praonici, a ostale devojčice su se okupile u velikoj dvorani da gledaju majku kako se sprema za proslavu rođenja. Čula sam Alejdis i Lisbet kako vrište i znala sam da je Katarina izvadila svoje bisere koji su se devojčicama sviđali.
Onda sam čula njegov korak u hodniku, tišinu, pa tihe glasove. Posle nekog vremena doviknuo je: "Grit, donesi mojoj ženi čašu vina."
Stavila sam na poslužavnik bokal i dve čaše, za slučaj da on poželi da joj se pridruži, i ponela ga u veliku dvoranu. Dok sam ulazila, naletela sam na Korneliju koja je stajala na vratima. Uspela sam da uhvatim bokal, a čaše su mi zvecnule o grudi ne razbivši se. Kornelija se nacerila i sklonila mi se s puta.
Katarina je sedela za stolom sa četkicom i teglom pudera, češljevima i kutijom za nakit. Nosila je bisere i zelenu svilenu haljinu, prepravljenu tako da joj sakrije stomak. Spustila sam čašu pored nje i nasula vino.
"Hoćete li i vi vina, gospodine?" upitala sam podigavši pogled. Stajao je naslonjen na plakar pored kreveta, pritiskajući svilene zavese koje su, tada sam to po prvi put zapazila, bile od istog materijala kao
Katarinina haljina. Prelazio je pogledom s Katarine na mene. Na licu je imao slikarski izraz.
"Glupačo, prolila si vino po meni!" Katarina se odmače od stola i protrlja stomak dlanom. Tu je palo nekoliko kapi.
"Oprostite, gospodo. Doneću vlažnu krpu da očistim."
"Oh, nema veze. Ne mogu da podnesem da se muvaš oko mene. Samo idi."
Krišom sam ga pogledala dok sam uzimala poslužavnik. Pogled mu je bio prikovan za ženine biserne minđuse. Dok se okretala da nanese još pudera na lice minđuše su se njihale tamo-amo, uhvaćene u svetlost sa prednjih prozora. Zbog toga smo je svi pogledali u lice; odbijale su svetlost poput njenih očiju.
"Moram gore za trenutak", rekao je Katarini. "Neću dugo." To je, znači to, pomislila sam. Dobio je odgovor.
Kad mi je sutradan popodne rekao da dođem u atelje, nisam bila uzbuđena kao obično kad sam znala da ću mu pozirati. Po prvi put sam strepela. Tog jutra mi je rublje koje sam oprala bilo naročito teško i natopljeno, a ruke nemoćne da ga iscedim kako valja. Išla sam polako između praonice i dvorišta i više nego jednom sela da se odmorim. Marija Tins me je uhvatila kako sedim kad je došla po bakarni tiganj za palačinke. "Šta je, devojko? Jesi li bolesna?" upitala je.
Skočila sam. "Ne, gospodo. Samo sam malo umorna."
"Umorna, a? To ne pristoji služavki, naročito ujutru." Gledala me je kao da mi ne veruje.
Zaronila sam ruke u ohladnelu vodu i izvukla jednu od Katarininih bluza. "Treba li danas popodne da idem nešto da vas poslušam, gospodo?"
"Da me poslušaš? Danas popodne? Ne verujem. Čudna pitanja postavljaš kad si tako umorna." Skupila je oči. "Nisi valjda u nevolji, a,
devojko? Da te nije Van Rejven uhvatio nasamo, a?"
"Nije, gospodo." Zapravo jeste, pre samo dva dana, ali uspela sam da mu se izvučem.
"Je li te neko otkrio gore?" upita me Marija Tins tiho i pokaza glavom gore prema ateljeu.
"Nije, gospodo." Za trenutak sam bila u iskušenju da joj kažem za minđušu, ali sam umesto toga rekla: "Pojela sam nešto što mi nije prijalo, to je sve."
Marija Tins slegnu ramenima i okrete se. I dalje mi nije verovala, ali je odlučila da nije ni važno.
Tog popodneva dovukla sam se uz stepenice do ateljea. Zastala sam pred vratima. Ovog puta neće biti kao ranije kad sam mu pozirala. Zatražiće nešto od mene, a ja sam bila u obavezi prema njemu.
Gurnula sam vrata. Sedeo je za štafelajem, posmatrajući vrh jedne četkice. Kad je podigao pogled, u njegovim očima videla sam nešto čega ranije nije bilo. Bio je nervozan.
To mi je ulilo hrabrost da kažem ono što sam rekla. Prišla sam svojoj stolici, stala iza nje i spustila ruku na jednu od lavljih glava. "Gospodine", počela sam, stežući tvrdi, glatki duborez. "Ne mogu to da uradim."
"Šta to, Grit?" Bio je istinski iznenađen.
"Ono što ćete zatražiti od mene da učinim. Ne mogu da je stavim. Služavke ne nose bisere."
Gledao me je dugo; zatim je nekoliko puta odmahnuo glavom. "Kako si nepredvidljiva. Uvek me iznenadiš."
Prešla sam prstima po lavljem nosu i ustima, pa preko njuške i grive, glatke i čvoraste. Njegov pogled pratio je moje prste.
"Ti znaš", promrmljao je, "da je slici to potrebno, to svetlo koje biser odbija. Drugačije neće biti dovršena."
Znala sam to. Nisam dugo gledala sliku - bilo mi je isuviše neobično da gledam samu sebe - ali odmah sam znala da joj je potrebna biserna minđuša. Bez nje, na slici su bile samo oči, moja usta, rub moje bluze, tamni prostor iza mog uha, sve odvojeno. Minđuša će ih sjediniti. Dovršiće sliku.
Takođe će me poslati na ulicu. Znala sam da neće pozajmiti minđušu od Van Rejvena ili Van Levenhuka, niti od bilo koga drugog. Video je Katarinin biser i želeo je njega da nosim. Koristio je za svoje slike ono što je želeo, ne mareći za posledice. Baš kao što me je Van Levenhuk upozorio.
Katarina će eksplodirati kad vidi minđušu na slici.
Trebalo bi da ga preklinjem da me ne uništava.
"Slika je za Van Rejvena", uzela sam da ga ubeđujem, "nije za vas.
Je li to toliko važno? Sami ste rekli da će on njome biti zadovoljan." Lice mu se stvrdnulo; znala sam da sam rekla pogrešnu stvar.
"Nikad neću prestati da radim na slici znajući da nije dovršena, bez obzira na to kome je namenjena", promrmljao je. "Ja tako ne radim."
"Ne, gospodine." Progutala sam knedlu i zagledala se u pločice na podu. Glupačo, pomislila sam, a vilice su mi se stegle.
"Idi i spremi se."
Pognuvši glavu, pohitala sam u ostavu, gde sam držala plavu i žutu tkaninu. Nikad nisam ovako jako osetila njegovo negodovanje. Mislila sam da to neću moći da podnesem. Skinula sam kapu i osetila da se traka kojom vezujem kosu razvezala, pa sam je izvukla. Digla sam ruke da ponovo svežem kosu, kad sam čula zveket jedne od labavih pločica na podu ateljea. Skamenila sam se. Nikad nije ulazio u ostavu dok se presvlačim. Nikad to nije zatražio od mene.
Okrenula sam se, s rukama i dalje u vazduhu. Stajao je na pragu i buljio u mene.
Spustila sam ruke. Kosa mi je u talasima pala preko ramena, smeđa poput polja u jesen. Niko je nikada nije video osim mene.
"Tvoja kosa", rekao je. Više nije bio ljut. Najzad me je otpustio pogledom.
*
Sada kad mi je video kosu, sada kad me je video razotkrivenu, nisam više osećala da imam nešto dragoceno da skrivam i čuvam za sebe. Mogla sam da budem slobodnija, ako ne s njim, onda s nekim drugim. Više nije bilo važno šta radim, a šta ne radim.
Te večeri išunjala sam se iz kuće i pronašla Pitera sina u jednoj od krčmi gde mesari piju, blizu Kuće mesa. Ne obraćajući pažnju na zvižduke i dobacivanja, prišla sam mu i rekla da pođe sa mnom. Spustio je pivo, razrogačenih očiju, i pošao za mnom napolje, gde sam ga uzela za ruku i povela u najbliži prolaz. Tamo sam podigla suknju i pustila ga da uradi šta je želeo. Sklopivši mu ruke oko vrata držala sam se dok je pronalazio put u mene i počeo ritmično da gura. Zadao mi je bol, ali kad sam se setila svoje puštene kose na ramenima u ateljeu, osetila sam i ja nešto nalik na zadovoljstvo.
Posle toga, kad sam se vratila na Papistički ugao, oprala sam se sirćetom.
Kad sam pogledala sliku, videla sam da je dodao pramen kose koji viri ispod plave tkanine iznad mog levog oka.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 12:21 pm

Trejsi Ševalije - Page 2 1666


*
Kad sam mu sledeći put pozirala nije spomenuo minđušu. Nije mi je pružio, kao što sam se plašila, niti mi promenio pozu, niti prestao da slika.
Nije ni ušao ponovo u ostavu da opet vidi moju kosu.
Sedeo je dugo mešajući boje na paleti slikarskim nožem. Bilo je crvene i oker, ali boja koju je mešao bila je uglavnom bela, a dodao joj je mrlje crnila, radeći polako i pažljivo; srebrnasti vrh noža bljeskao je u sivoj boji.
"Gospodine?" započela sam.
Podigao je pogled ka meni; nož se umirio.
"Videla sam da ponekad slikate bez modela. Možete li da naslikate minđušu, a da je ja ne stavim?"
Slikarski nož je i dalje mirovao. "Želiš da zamislim da nosiš minđušu i da naslikam ono što sam zamislio?"
"Da, gospodine."
Spustio je pogled na boju, nož se ponovo pokrenuo. Mislim da se slabo nasmešio. "Želim da te vidim kako nosiš minđušu."
"Ali, vi znate šta će se dogoditi, gospodine."
"Znam da će slika biti dovršena."
Uništićeš me, mislila sam. Opet nisam mogla sebe da nateram da to kažem. "Šta će reći vaša žena kad vidi dovršenu sliku?" upitala sam, smelo, koliko sam se usudila.
"Neće je videti. Daću je neposredno Van Rejvenu." Po prvi put je priznao da me slika potajno, da se Katarina ne bi složila s tim.
"Treba da je staviš samo jednom", dodao je, kao da me umiruje. "Poneću je kada te sledeći put budem slikao. Sledeće nedelje. Katarina
neće primetiti da je nije bilo jedno popodne."
"Ali, gospodine", rekla sam, "moje uši nisu probušene."
Lako se namrštio. "Pa, onda ćeš morati da se postaraš za to." Bila je to čisto ženska pojedinost, nešto za šta nije on morao da se brine. Kucnuo je nožem i obrisao ga krpom. "A sada, da počnemo. Bradu malo dole." Gledao me je. "Obliži usne, Grit." Oblizala sam usne.
"Ostavi usta otvorena."
Toliko me je iznenadio ovaj zahtev da su mi se usta otvorila sama od sebe. Treptala sam da oteram suze. Časne žene se ne slikaju otvorenih usta.
Kao da je bio sa mnom i Piterom u prolazu.
Uništio si me, mislila sam. Ponovo sam oblizala usne.
"Dobro", rekao je.
Nisam želela sama to da uradim. Nisam se plašila bola, ali nisam želela da zabodem iglu sebi u uho.
Da sam mogla da odaberem nekoga da mi to uradi, odabrala bih svoju majku. Ali, ona nikad ne bi shvatila, ne bi pristala, a da ne zna zašto. A kad bih joj rekla zašto, prestravila bi se.
Nisam mogla da zamolim Taneke ni Marthe.
Razmišljala sam da pitam Mariju Tins. Ona možda još nije znala za minđušu, ali će uskoro saznati. Ipak, nisam mogla da je pitam da učestvuje u mom poniženju.
Jedina osoba koja bi to uradila i razumela bio je Frans. Izvukla sam se sutradan popodne, ponevši pribor za šivenje koji mi je dala Marija Tins. Žena kiselog lica na kapiji fabrike iscerila se kad sam rekla da želim da ga vidim.
"Otišao je odavno, i dobro je što smo ga se rešili", odgovorila je, uživajući u svojim rečima.
"Otišao? Kuda je otišao?"
Žena slegnu ramenima. "Prema Roterdamu, kažu. A opet, ko zna?
Možda će se obogatiti na moru, ako ne umre među nogama kakve roterdamske kurve." Poslednje gorke reči naterale su me da je bolje pogledam. Bila je trudna.
Kada je slomila pločicu na kojoj smo bili Frans i ja, Kornelija nije znala da će biti u pravu - da će me odvojiti od moje porodice. Hoću li ga ikada ponovo videti? mislila sam. I šta će reći naši roditelji? Osećala sam se samom kao nikad ranije.
Sutradan sam svratila do apotekara na povratku iz ribarnice. Apotekar me je sada poznavao, čak me je pozdravio po imenu. "A šta on želi danas?’ upitao je. "Platno? Cinober? Oker? Laneno ulje?"
"Njemu ne treba ništa", odgovorila sam nervozno. "Niti gospodarici. Došla sam..." Za trenutak sam pomislila da ga zamolim da mi probuši uho. Izgledao je kao diskretan čovek, koji bi mogao to da uradi ne rekavši nikome i ne tražeći da sazna zašto.
Nisam mogla od nekog nepoznatog da zatražim tako nešto. "Treba mi nešto da umrtvi kožu", rekla sam.
"Da umrtvi kožu?"
"Da. Kao led."
"Zašto želiš da umrtviš kožu?"
Slegla sam ramenima i nisam odgovorila. Gledala sam bočice na polici iza njega.
"Ulje od karanfilića", rekao je najzad sa uzdahom. Posegao je iza sebe i uzeo jednu bočicu. "Utrljaj malo u kožu i ostavi ga minut-dva.
Samo da znaš, dejstvo ne traje dugo."
"Dajte mi malo, molim vas."
"A ko će da plati za to? Tvoj gospodar? Vrlo je skupo, znaš. Dolazi iz daleka." Glas mu je bio mešavina negodovanja i radoznalosti.
"Ja ću da platim. Treba mi sasvim malo." Izvadila sam kesicu iz kecelje i izbrojala dragocene novčiće na sto. Sićušna bočica koštaće me dvodnevne plate. Pozajmila sam nešto novca od Taneke, obećavši da ću joj vratiti kad u nedelju budem isplaćena.
Kad sam dala umanjenu platu majci te nedelje, rekla sam joj da sam razbila ručno ogledalo i morala da ga platim.
"Koštaće te više od dvodnevne plate da ga nadoknadiš", prekorela
me je. "Šta si radila, gledala se u ogledalu? Kako si nepažljiva." "Jeste", složila sam se. "Bila sam veoma nepažljiva."
*
Čekala sam do kasno, da budem sigurna da su svi u kuću zaspali. Iako obično niko nije dolazio u atelje noću, kad je zaključan, i dalje sam se plašila da će me neko zateći s iglom, ogledalom i uljem od karanfilića. Stajala sam pored zaključanih vrata ateljea i slušala. Čula sam Katarinu kako korača tamo-amo po hodniku. Sada je rđavo spavala - telo joj je postalo preglomazno da bi mogla da nade udoban položaj u krevetu. Onda sam čula dečji glas, neke devojčice; trudila se da govori tiho, ali nije mogla da priguši svoj zvonki ton. Kornelija je bila s majkom. Nisam mogla da čujem šta pričaju, a pošto sam bila zaključana u ateljeu nisam mogla ni da se došunjam do vrha stepenica da čujem bolje.
Marija Tins se takođe kretala po svojim odajama pored ostave. Bila je to nemima kuća, od čega sam i ja postajala nemirna. Naterala sam se da sednem u svoju stolicu s lavljom glavom i čekam. Nikad mi se nije toliko spavalo. Nikad nisam bila budnija.
Najzad su se Katarina i Kornelija vratile u krevet, a Marija Tins prestala da šuška pored mene. Dok je kuća tonula u tišinu, ostala sam u stolici. Bilo mi je lakše da sedim nego da uradim ono što sam morala. Kad više nisam mogla da odlažem, ustala sam i prvo pogledala sliku. Sada sam videla samo veliku rupu, tamo gde bi trebalo da dođe minđuša, rupu, koju sam morala da ispunim.
Uzela sam sveću, našla ogledalo u ostavi i popela se na tavan. Naslonila sam ogledalo na zid i stavila sveću pored njega. Izvadila sam pribor za šivenje, odabrala najtanju iglu i gurnula joj vrh u plamen sveće. Onda sam otvorila bočicu ulja od karanfilića, očekujući da miriše neprijatno, na zemlju ili trulo lišće, kao što često mirišu lekovi. Ali miris je bio sladak i čudnovat, poput medenjaka ostavljenih na suncu. Došlo je iz daleka, iz zemalja u koje će Frans možda stići brodom. Istresla sam nekoliko kapi na krpu i utrljala ih u resicu. Apotekar je govorio istinu kad sam je minut-dva kasnije dotakla utrnula je, kao da sam bila napolju, na hladnoći, bez šala oko glave.
Izvukla sam iglu iz plamena i sačekala da jarkocrveni vrh postane narandžast i bez sjaja, a zatim crn. Kad sam se nagnula prema ogledalu prvo sam zurila u sebe nekoliko trenutaka. Oči su mi na svetlu sveće bile vlažne i sjajne od straha.
Uradi to brzo, mislila sam. Odlaganje ti neće pomoći. Zategla sam resicu i jednim pokretom zabola iglu u nju. Neposredno pre nego što sam se onesvestila, pomislila sam kako sam oduvek želela da nosim bisere.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 1:04 pm

Trejsi Ševalije - Page 2 20288688_m
*
Svake noći trljala sam uho i gurala malo veću iglu kroz rupu kako se ne bi zatvorila. Nije mnogo bolelo dok se uho nije upalilo i počelo da otiče. Tada su mi se oči punile suzama dok sam provlačila iglu kroz uho, bez obzira na to koliko ulja utrljavala. Nisam znala hoću li uspeti da stavim minđušu, a da se ponovo ne onesvestim.
Bila sam srećna što nosim kapu preko ušiju tako da niko nije video moje oteklo, crveno uho. Pulsiralo je dok sam se saginjala nad vrelo rublje, dok sam mlela boje, dok sam sedela u crkvi s Piterom i roditeljima.
Pulsiralo je kad me je Van Rejven uhvatio dok sam jednog jutra širila rublje u dvorištu i pokušao da mi svuče bluzu preko ramena i otkrije grudi.
"Ne treba da se braniš, devojko", mrmljao je dok sam se opirala. "Više ćeš uživati ako se ne budeš branila. Osim toga, znaš, imaću te ionako kad dobijem tu sliku." Pritisnuo me je uza zid i spustio usne na moje grudi, vukući mi dojke da ih izvuče iz haljine.
"Taneke!" povikala sam očajnički, nadajući se da se vratila ranije od pekara.
"Šta to radite?"
Kornelija nas je gledala s vrata. Nisam očekivala da ću se ikada obradovati što je vidim.
Van Rejven podiže glavu i odmače se. "Igramo jednu igru, devojčice mila", odgovorio je uz osmeh. "Samo jednu igricu. I ti ćeš se igrati tako kad porasteš." Popravio je ogrtač i prošao pored mene u kuću.
Nisam mogla da pogledam Korneliju u oči. Popravila sam bluzu i haljinu drhtavim rukama. Kad sam najzad podigla pogled, nije je bilo.
*
Ujutru, na moj osamnaesti rođendan, ustala sam i, kao i obično, očistila atelje. Slika koncerta bila je gotova za dan-dva Van Rejven će doći da je vidi i odnese. Iako više nisam morala, ipak sam pažljivo očistila scenu, obrisala prašinu s klavsena, violine i bas viole, očistila stolnjak vlažnom krpom, oprala bele i sive podne pločice.
Ova slika mi se nije dopadala koliko ostale. Iako je trebalo da bude vrednija od drugih, sa tri figure na njoj, više sam volela slike samih žena - bile su čistije, manje zamršene. Shvatila sam da ne želim dugo da gledam sliku koncerta niti da pokušavam da razumem šta ljudi na njoj misle.
Pitala sam se šta će sledeće da slika.
Stavila sam vodu u kuhinji na vatru i pitala Taneke šta želi da donesem od mesara. Ona je prala pločice i stepenice ispred kuće. "Komad govedine", rekla je, naslonivši se na metlu. "Zašto da ne uzmemo nešto lepo?" Protrljala je donji deo leđa i zastenjala. "Možda će mi skrenuti misli s bolova."
"Ponovo leđa?" Trudila sam se da govorim saosećajno, ali Taneke su uvek bolela leđa. Služavku uvek bole leđa. Takav je život služavke.
Marthe je pošla sa mnom u Kuću mesa. To mi je bilo drago - od one noći u prolazu bilo mi je neprijatno da budem sama s Piterom sinom. Nisam bila sigurna kako će se ponašati prema meni. Pošto sam s Marthe, moraće da pazi šta radi i govori.
Piter sin nije bio tamo - samo njegov otac, koji mi se široko nasmešio. "Oh, služavka-slavljenica!" povikao je. "Važan dan za tebe."
Marthe me iznenađeno pogleda. Nisam spomenula porodici svoj rođendan - nije bilo razloga za to.
"Nema ničeg važnog u tome", uzvratila sam oštro.
"Moj sin kaže drugačije. Sada nije tu, otišao je poslom. Da vidi nekoga." Piter otac mi namignu. Krv mi se sledila. Govorio je nešto uvijeno, nešto što je trebalo da razumem.
"Dajte mi najbolji komad bifteka", poručila sam, odlučivši da ne obraćam pažnju na njegove reči.
"Za slavlje, a?" Piter otac nikad nije odustajao, nego je gurao koliko god može.
Nisam odgovorila. Jednostavno sam sačekala da me usluži, stavila meso u korpu i okrenula se.
"Je li ti zaista rođendan, Grit?" šapnu Marthe dok smo izlazile iz Kuće mesa.
"Jeste."
"Koliko ti je godina?"
"Osamnaest."
"Zašto je osamnaesti rođendan toliko važan?"
"Nije. Ne treba da ga slušaš - on je luckast čovek."
Marthe nije izgledala ubeđeno. Kao ni ja. Njegove reči probudile su mi nešto u glavi.
Celo jutro sam otkuvavala i ispirala rublje. Mislila sam na mnogo stvari dok sam sedela nad vrelom vodom. Pitala sam se gde je Frans i da li su naši roditelji čuli da je napustio Delft. Pitala sam se šta je Piter otac želeo da mi kaže i gde je Piter sin. Mislila sam na noć u prolazu. Mislila sam na svoju sliku i pitala se kad će biti gotova i šta će posle biti sa mnom. Sve vreme uho mi je tuklo, a bol me probadao kad god pomerim glavu.
Marija Tins je došla po mene.
"Ostavi pranje, devojko", čula sam je kako kaže iza mene. "Želi da odeš gore." Stajala je na vratima i igrala se nečim u ruci.
Ustala sam, zbunjena. "Sada, gospođo?"
"Da, sada. Ne stidi se preda mnom, devojko. Znaš zašto te zove. Katarina je jutros izašla, a ovih dana, kako joj se približava porođaj, to retko čini. Daj ruku."
Obrisala sam ruke o kecelju i pružila ih. Marija Tins mi spusti par bisernih minđuša na dlan.
"Ponesi to sa sobom. Brzo."
Nisam mogla da se maknem. Držala sam dve biserne minđuše veličine lešnika, oblika kapi vode. Bile su srebrnasto sive, čak i na sunčevoj svetlosti, osim jedne tačke plamenog svetla. Dodirivala sam bisere i ranije, kad sam ih nosila gore za Van Rejvenovu ženu, stavljala joj ih oko vrata ili ih polagala na sto. Ali, nikad ih ranije nisam držala ovako, za sebe.
"Hajde, devojko", zareža Marija Tins nestrpljivo. "Katarina bi mogla da se vrati ranije nego što je rekla."
Ispala sam u hodnik, ostavivši neisceđeno rublje. Popela sam se uz stepenice, a gledale su me Taneke, koja je nosila vodu s kanala, Alejdis i Kornelija, koje su se klikerale u hodniku. Svi su me netremice gledali.
"Kuda ćeš?" upita Alejdis, sivih očiju sjajnih od znatiželje.
"Na tavan", odgovorila sam tiho.
"Možemo li i mi s tobom?" upita me Kornelija čikajućim tonom.
"Ne."
"Devojčice, stojite mi na putu." Taneke se progura pored njih, smračenog lica.
Vrata ateljea bila su širom otvorena. Ušla sam, stiskajući usne, a stomak mi se grčio. Zatvorila sam vrata za sobom.
Čekao me je. Ispružila sam ruku prema njemu i pustila mu minđuše na dlan.
Nasmešio mi se. "Idi i umotaj kosu."
Presvukla sam se u ostavi. Nije došao da mi vidi kosu. Dok sam se vraćala, bacila sam pogled na Podvodačicu na zidu. Muškarac se smešio mladoj ženi kao da stiska kruške na pijaci da vidi jesu li zrele. Zadrhtala sam.
Držao je minđušu za žicu. Uhvatila je svetlost s prozora u malenu površinu sjajnog belila.
"Evo, Grit." Pružio mi je minđušu.
"Grit! Grit! Neko želi da te vidi!" vikala je Marthe s dna stepeništa.
Prišla sam prozoru. Stao je pored mene i pogledao napolje.
Piter sin je stajao dole na ulici, prekrštenih ruku. Pogledao je gore i video nas kako stojimo zajedno na prozoru. "Siđi, Grit", pozvao me je. "Želim da govorim s tobom." Izgledao je kao da se nikad neće pomeriti s tog mesta.
Odmakla sam se od prozora. "Oprostite, gospodine", rekla sam tiho. "Neću dugo." Požurila sam u ostavu, smakla tkaninu s glave i namestila kapu. I dalje je stajao na prozoru, okrenut mi leđima, dok sam prolazila kroz atelje.
Devojčice su sedele poređane na klupi i otvoreno zurile u Pitera, koji je zurio u njih.
"Šta si to gore nosila?" upitao je. "Na glavi."
Stala sam i okrenula se. "Svoju kapu."
"Nisi, bilo je plavo i žuto."
Posmatralo nas je pet pari očiju. Onda se Taneke pojavila na vratima, pa ih je bilo šest.
"Molim te, Piter", prosiktala sam. "Hajdemo nekuda dalje odavde."
"Ono što imam da ti kažem mogu da kažem pred bilo kim." Klimnuo je glavom, a plavi uvojci su mu se prosuli preko ušiju.
Videla sam da neću moći da ga ućutkam. Reći će ono od čega sam strepela, reći će to pred svima.
Piter nije podigao glas, ali svi smo čuli njegove reči. "Jutros sam razgovarao s tvojim ocem i on se saglasio da se venčamo, sada kad si napunila osamnaest. Možeš da ostaviš ovu kuću i pođeš sa mnom.
Sada."
Osetila sam kako mi lice gori, nisam znala da li od besa ili od stida. Svi su čekali da progovorim.
Duboko sam udahnula. "Ovo nije mesto za razgovor o takvim stvarima", odgovorila sam oštro. "O tome se ne govori na ulici. Pogrešio si što si došao ovamo." Nisam sačekala njegov odgovor, ali dok sam se okretala i vraćala u kuću, izgledao je skršeno.
"Grit!" viknuo je.
Prošla sam pored Taneke, koja je progovorila tako tiho da nisam bila sigurna da sam je dobro čula. "Kurva."
Otrčala sam u atelje. I dalje je stajao na prozoru. Zatvorila sam vrata.
"Oprostite, gospodine", rekla sam. "Umotaću kosu." Nije se okrenuo. "I dalje je tamo", rekao je.
Kad sam se vratila prišla sam prozoru, ali ne preblizu, kako me Piter ne bi ponovo video kose umotane u plavo i žuto.
Moj gospodar više nije gledao na ulicu, nego u toranj Nove crkve.
Provirila sam - Piter je otišao.
Zauzela sam svoje mesto na stolici s lavljim glavama i čekala.
Kad se najzad okrenuo ka meni, oči su mu bile zagonetne. Manje nego ikad znala sam šta misli.
"Znači, ostavljaš nas", rekao je.
"Oh, gospodine. Ne znam. Ne obraćajte pažnju na reči tako izgovorene na ulici."
"Hoćeš li se udati za njega?"
"Molim vas, ne pitajte me o njemu."
"Ne, možda ne bi trebalo da te pitam. A sada, da počnemo." Posegao je u ormar iza sebe, uzeo minđušu i pružio mi je.
"Želim da vi to učinite." Nisam mislila da ću ikad biti toliko smela.
Nije ni on. Podigao je obrve i otvorio usta, ali nije rekao ništa.
Prišao je stolici. Vilice su mi se stegle, ali uspela sam da mirno držim glavu. Podigao je ruku i nežno mi dotakao resicu.
Izdahnula sam kao da sam zadržavala dah pod vodom.
Protrljao je otečenu resicu palcem i kažiprstom, zatim je zategao. Drugom rukom je utakao žicu kroz rupu i gurnuo je napred. Vatreni bol me je prožeo i naterao mi suze na oči.
Nije sklonio ruke. Prsti su mu se doticali moga vrata i brade. Prešao mi je rukom uz obraz, a zatim mi palcem obrisao suze. Prešao mi je palcem preko donje usne. Liznula sam i osetila ukus soli.
Zatvorila sam oči, a on je sklonio ruke. Kad sam ih ponovo otvorila, videla sam da se vratio za štafelaj i uzeo paletu.
Sedela sam u stolici i gledala ga preko ramena. Uši su mi gorele, težina minđuše vukla mi je resicu. Nisam mogla da mislim ni na šta osim na njegove prste na mom vratu, na njegov palac na mojoj usni.
Gledao me je, ali nije počeo sa slikanjem. Pitala sam se o čemu misli.
Najzad je ponovo posegao iza sebe. "Moraš da staviš i drugu", izjavio je, podigao drugu minđušu i pružio mi je.
Za trenutak nisam mogla da progovorim. Želela sam da misli na mene, ne na sliku.
"Zašto?" najzad sam upitala. "Neće se videti na slici."
"Moraš da staviš obe", bio je uporan. "Lakrdija je da nosiš samo jednu."
"Ali - drugo uho mi nije probušeno", promucala sam. "Onda treba da se postaraš za to." I dalje ju je držao.
Posegla sam i uzela je. Učinila sam to za njega. Donela sam iglu i ulje od karanfilića i probušila i drugo uho. Nisam vrisnula, nisam se onesvestila, nisam pustila ni glasa. Onda sam celo jutro pozirala dok je slikao minđušu koja se vidi, a ja sam osećala, poput vatre koja grize, onu drugu, koja se ne vidi.
Rublje potopljeno u praonici se ohladilo, a voda posivela. Taneke je čangrljala u kuhinji, devojčice su vikale napolju, a mi smo bili iza zatvorenih vrata i gledali jedno drugo. On je slikao.
Kad je najzad spustio četkicu i paletu, nisam promenila položaj, iako su me oči bolele od gledanja u stranu. Nisam želela da se pomerim.
"Gotova je", rekao je prigušenim glasom. Okrenuo se i stao da briše slikarski nož krpom. Zurila sam u nož - imao je na sebi belu boju.
"Skini minđuše i daj ih Mariji Tins kad siđeš", dodao je.
Počela sam da plačem bez glasa. Ne gledajući ga, ustala sam, otišla u ostavu i skinula plavu i žutu tkaninu s glave. Sačekala sam jedan trenutak, kose puštene po ramenima, ali nije došao. Sada, kada je slika bila gotova, više me nije želeo.
Pogledala sam se u malom ogledalu, a zatim skinula minđuše. Rupice na oba uha su krvarile. Obrisala sam ih komadom krpe, svezala kosu i pokrila i kosu i uši kapom, ostavivši vrhove kape da vise ispod brade.
Kad sam izašla, njega nije bilo. Ostavio mi je otvorena vrata ateljea. Za trenutak sam pomislila da pogledam sliku i vidim šta je uradio, da je vidim gotovu, s minđušom na njenom mestu. Odlučila sam da sačekam noć, kad ću moći da je gledam, ne plašeći se da će neko ući.
Izašla sam iz ateljea i zatvorila vrata za sobom.
Uvek sam žalila zbog te odluke. Nikada nisam kako treba pogledala sliku dovršenu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 1:04 pm


*
Trejsi Ševalije - Page 2 20288689_m
Katarina se vratila svega nekoliko minuta nakon što sam vratila minđuše Mariji Tins, koja ih je odmah stavila u kutiju za nakit. Pohitala sam u kuhinju da pomognem Taneke oko ručka. Nije me gledala otvoreno, nego je povremeno sa strane bacala poglede na mene i odmahivala glavom.
Nije bio na ručku - izašao je. Kad smo sklonile posuđe, izašla sam u dvorište da završim s ispiranjem rublja. Donela sam svežu vodu i zagrejala je. Dok sam radila, Katarina je spavala u velikoj dvorani. Marija Tins je pušila i pisala pisma u sobi Raspeća. Taneke je sedela na prednjim vratima i šila. Marthe se grbila na klupi i plela čipku. Pored nje su Alejdis i Lisbet ređale svoju zbirku školjki.
Nisam videla Korneliju.
Vešala sam jednu kecelju kad sam čula Mariju Tins kako kaže: "Kuda si pošla?" Zastala sam s radom, više zbog tona njenog glasa nego zbog reči koje je izgovorila. Zvučala je uznemireno.
Ušunjala sam se u kuću i pogledala niz hodnik. Marija Tins je stajala u dnu stepenica i gledala gore. Taneke je stajala na prednjim vratima, kao i ranije tog dana, ali okrenuta prema unutra, prateći pogled svoje gospodarice. Čula sam škripu stepenica i zvuk teškog disanja. Katarina se mučno pela uz stepenice.
U tom trenutku znala sam šta će se dogoditi - njoj, meni, njemu.
Kornelija je tamo, mislila sam. Vodi svoju majku do slike.
Mogla sam da skratim očaj čekanja. Mogla sam da odem tada, da izađem na vrata, ostavivši rublje, i da se ne okrenem. Ali nisam mogla da se maknem. Stajala sam, skamenjena, kao što je Marija Tins stajala skamenjena u dnu stepenica. I ona je znala šta će se dogoditi i nije mogla to da spreči.
Spustila sam se na pod. Marija Tins me je videla, ali nije progovorila. Nastavila je da nesigurno zuri gore. Onda je buka na stepenicama utihnula i čuli smo Katarinine teške korake prema ateljeu. Marija Tins pohita uz stepenice. Ostala sam na kolenima, preumorna da ustanem. Taneke je stajala na vratima i sprečavala svetlost da uđe.
Gledala me je, skrštenih ruku, bezizraznog lica.
Nedugo zatim čuo se uzvik besa, pa povišeni glasovi koji su brzo utihnuli.
Kornelija je sišla niz stepenice. "Mama hoće da tata dođe kući", rekla je Taneke.
Taneke izađe iz kuće i okrenu se ka klupi. "Marthe, idi i nađi svog oca u Esnafu", naredila je. "Brzo. Kaži mu da je važno."
Kornelija je gledala okolo. Kad me je videla, lice joj je zasijalo. Ustala sam i kruto se vratila u dvorište. Nisam imala šta drugo da radim do da širim rublje i čekam.
Kad se vratio, za trenutak sam pomislila da će doći i naći me u dvorištu, skrivenu među raširenim čaršavima. Nije došao - čula sam ga na stepenicama, onda više nisam čula ništa.
Naslonila sam se na tople cigle i gledala gore. Bio je vedar dan, bez oblaka; nebo je čikalo svojom plavom bojom. Takvih dana deca trče ulicama i viču, parovi šetaju izvan gradskih kapija, pored vetrenjača i duž kanala, a starice sede na suncu zatvorenih očiju. Moj otac verovatno sedi na klupi ispred kuće, lica okrenutog ka toploti. Sutra će biti veoma hladno, ali danas je proleće.
Poslali su Korneliju po mene. Kad se pojavila između raširenog rublja i pogledala me odozgo sa surovim cerekom na licu, poželela sam da je ošamarim kao što sam učinila prvog dana kad sam došla u ovu kuću da radim. Ipak, nisam. Jednostavno sam sedela, s rukama u krilu, spuštenih ramena, i gledala je kako pokazuje svoje likovanje. Sunce je obasjavalo zlatne niti u njenoj kosi - nasleđe od majke.
"Traže te gore", rekla je zvaničnim tonom. "Hoće da te vide." Okrenula se i utrčala natrag u kuću.
Sagnula sam se i obrisala prašinu sa cipela. Onda sam ustala, popravila suknju, pogladila kecelju, povukla čvrsto kraj eve kape i proverila da mi nije ispao neki pramen kose. Oblizala sam usne i stisnula ih, duboko udahnula i pošla za Kornelijom.
Katarina je plakala - nos joj je bio crven, oči naduvene. Sedela je na stolici koju je on obično nameštao pored štafelaja - bila je dogurana do zida i police sa njegovim četkicama i slikarskim nožem. Kad me je videla ustala je; stajala je uspravno, onako visoka i široka. Iako je zurila u mene, nije progovorila. Stegla je ruke na stomaku i trgla se.
Marija Tins je stajala pored štafelaja, sabranog, ali i nestrpljivog izraza, kao da ima neke druge, važnije poslove da obavi.
On je stajao pored svoje žene, bez ikakvog izraza na licu, ruku puštenih sa strane, pogleda uprtog u sliku. Čekao je da neko počne Katarina, Marija Tins ili ja.
Stala sam odmah iza vrata. Kornelija se muvala iza mene. S tog mesta nisam mogla da vidim sliku.
Najzad je progovorila Marija Tins.
"Pa, devojko, moja kći želi da zna kako to da si nosila njene minđuše." Rekla je to kao da ne očekuje da ću odgovoriti.
Gledala sam njeno staro lice. Neće priznati da mi je pomogla da dođem do minđuša. Neće ni on, znala sam. Nisam znala šta da kažem. Zato ništa nisam rekla.
"Jesi li ukrala ključ od moje kutije za nakit i uzela moje minđuše?" Katarina je govorila kao da se trudi da samu sebe ubedi u ono što govori. Glas joj je drhtao.
"Ne, gospođo." Iako sam znala da bi svima bilo lakše kad bih rekla da sam ukrala minđuše, nisam mogla da lažem o sebi.
"Ne laži. Služavke stalno kradu. Uzela si moje minđuše!"
"Nema ih, gospođo?"
Katarina je za tren izgledala zbunjeno, i time što sam je nešto pitala i samim pitanjem. Očigledno nije pogledala u kutiju za nakit otkako je videla sliku. Nije imala pojma da li su minđuše tamo ili ne. "Ćuti, lopove. Poslaću te u zatvor", siktala je, "i nećeš godinama videti sunca." Ponovo se trgla. Nešto s njom nije bilo u redu.
"Ali, gospođo..."
"Katarina, ne smeš da se uzbuđuješ", prekide me on. "Van Rejven će odneti sliku čim se osuši, pa možeš slobodno da je zaboraviš."
Ni on nije želeo da govorim. Kao da to niko nije želeo. Pitala sam se zašto su me uopšte pozvali gore kad su se plašili onoga što bih mogla da kažem.
Mogla sam da kažem: "Znate li kako me je gledao tolikih dugih sati dok je slikao ovu sliku?"
Mogla sam da kažem: "Znate li da su vas vaša majka i vaš muž varali iza leđa?"
Mogla sam jednostavno da kažem i: "Vaš muž me je dodirivao, ovde, u ovoj prostoriji."
Nisu želeli da znaju šta sve mogu da kažem.
Katarina nije bila budala. Znala je da se ovde ne radi o minđušama. Želela je da bude tako i trudila se da bude tako, ali nije bilo pomoći. Okrenula se mužu. "Zašto", upitala je, "zašto mene nikad nisi slikao?"
Dok su zurili jedno u drugo, iznenada sam opazila da je viša od njega, i na neki način čvršća.
"Ti i deca niste deo ovog sveta", rekao je. "Ne treba da budete." "A ona jeste?" Katarina vrisnu piskavo i pokaza glavom na mene.
Nije odgovorio. Želela sam da smo Marija Tins, Kornelija i ja u kuhinji ili u sobi Raspeća, ili napolju, na pijaci. Ovo je bila stvar o kojoj muž i žena treba da raspravljaju nasamo.
"I to s mojim minđušama."
I dalje je ćutao, što je uznemirilo Katarinu više od reči. Počela je da trese glavom tako da su joj plavi uvojci igrali oko ušiju. "Neću to da trpim u svojoj kući", izjavila je. "Neću to da trpim!" Gledala je divlje okolo. Kad joj je pogled pao na slikarski nož stresla sam se. Koraknula sam napred u istom trenu kad je i ona prišla polici i zgrabila nož. Stala sam, ne znajući šta će sledeće da uradi.
On je znao. Poznavao je svoju ženu. Krenuo je zajedno s njom dok je prilazila slici. Bila je brza, ali on je bio brži - uhvatio ju je za ručni zglob dok je zamahivala nožem ka slici. Zaustavio ju je baš pre nego što je vrh noža dotakao moje oko. Sa svog mesta videla sam krupno oko, blesak minđuše koji je upravo dodao i sjaj oštrice koja drhti nad slikom. Katarina se borila, ali on ju je čvrsto držao i čekao da ispusti nož. Odjednom je zaječala. Odbacivši nož, uhvatila se za stomak. Nož je skliznuo po pločicama do mojih nogu, a onda stao da se okreće, sve sporije i sporije, dok smo svi zurili u njega. Zaustavio se oštrice okrenute ka meni.
Trebalo je da ga podignem. To je ono što služavke rade - podižu stvari svojih gospodara i gospodarica i stavljaju ih na mesto.
Podigla sam pogled i susrela njegov. Dugo sam ga gledala u sive oči.
Znala sam da je to poslednji put. Nisam gledala nikog drugog.
U njegovim očima videla sam žaljenje.
Nisam podigla nož. Okrenula sam se i izašla iz ateljea, sišla niz stepenice i prošla kroz vrata, odgurnuvši Taneke. Kad sam sišla na ulicu, nisam se okrenula prema deci za koju sam znala da sigurno sede na klupi, niti prema Taneke koja se mrštila, jer sam je gurnula, niti prema prozorima gde on možda stoji. Sišla sam na ulicu i potrčala. Trčala sam duž ulice Ude Langendijk, pretrčala most i utrčala na Pijačni trg.
Samo lopovi i deca trče.
Stigla sam na središte trga i stala u krug pločica sa osmokrakom zvezdom u sredini. Svaki krak je pokazivao pravac kojim sam mogla da krenem.
Mogla sam da se vratim roditeljima.
Mogla sam da nađem Pitera na Pijačnom trgu i pristanem da se udam za njega.
Mogla sam da odem kod Van Rejvena - primio bi me s osmehom.
Mogla sam da odem kod Van Levenhuka i zamolim ga da se sažali na mene.
Mogla sam da odem u Roterdam i potražim Fransa.
Mogla sam da odem sama nekud daleko.
Mogla sam da se vratim na Papistički ugao.
Mogla sam da odem u Novu crkvu, pomolim se Bogu i zamolim ga za savet.
Stajala sam u krugu, okretala se i okretala i mislila.
Kada sam odabrala pravac za koji sam znala da ću morati da ga odaberem, pažljivo sam spustila stopalo duž ivice kraka i sigurnim korakom pošla putem koji mi je pokazivao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 1:05 pm



1676.
Trejsi Ševalije - Page 2 20288690_m
Kada sam podigla pogled i videla je, gotovo da sam ispustila nož. Izgledala je gotovo isto, mada se malo ugojila, a pored starih ožiljaka na licu imala je nove s jedne strane - Marthe, koja je i dalje dolazila da me vidi s vremena na vreme, rekla mi je za nesreću, za vrelo ulje koje je prsnulo iz jagnjeće plećke.
Nikad nije umela dobro da prži meso.
Stajala je podalje, tako da nije bilo jasno je li došla kod mene. Ipak, znala sam da ovo nije slučajnost. Deset godina je uspevala da me izbegava u gradu koji nije baš veliki. Nijednom nisam naletela na nju na pijaci ili u Kući mesa, niti duž ijednog od glavnih kanala. S druge strane, nisam odlazila u Ude Langendijk.
Neodlučno je prišla tezgi. Spustila sam nož i obrisala krvave ruke o kecelju. "Zdravo, Taneke", rekla sam mirno, kao da sam je poslednji put videla pre dan-dva. "Kako si?"
"Gospodarica želi da te vidi", reče Taneke naglo, namrgođena. "Treba da dođeš danas popodne."
Već mnogo godina mi niko ništa nije naredio tim tonom. Kupci su naručivali, ali to je bilo drugo. Mogla sam da ih odbijem ako mi se ne dopadne ono što čujem.
"Kako je Marija Tins?" upitala sam, trudeći se da ostanem učtiva "I kako je Katarina?"
"Dobro su, koliko je to moguće, s obzirom na to šta se desilo."
"Očekujem da će se snaći."
"Moja gospodarica je morala da proda neko imanje, ali ona je vešta u poslovima. Deca će biti zbrinuta." Kao i pre, Taneke nije mogla, a da ne hvali Mariju Tins svakome koje hteo da je sluša, čak i ako je to značilo da preteruje s pojedinostima.
Prišle su dve žene i stale iza Taneke, čekajući da budu uslužene.
Deo mene želeo je da nisu tu, kako bih mogla da postavim još pitanja, navedem je da mi otkrije još pojedinosti, da mi kaže više o mnogo čemu. Ali drugi deo mene - onaj razumni, koji sam slušala već mnogo godina nije želeo ništa da ima s njom. Nisam želela da čujem.
Žene su se premeštale s noge na nogu, dok je Taneke uporno stajala pred tezgom, i dalje namrštena, ali mekšeg izraza. Gledala je komade mesa izložene pred sobom.
"Hoćeš li da kupiš nešto?" upitala sam.
Moje pitanje ju je izbacilo iz zanesenosti. "Ne", promrmljala je.
Sada su kupovali meso na tezgi na drugom kraju Kuće mesa. Čim sam počela da radim s Piterom promenili su mesara - tako naglo da nisu ni platili račun. Još su nam dugovali petnaest guldena. Piter im nikada nije zatražio da plate dug. "To je cena koju sam platio za tebe", zadirkivao bi me ponekad. "Sada znam koliko košta služavka." Nisam se smejala kad bi ovo rekao.
Osetila sam da me neko lako vuče za haljinu i pogledala dole. Mali Frans me je našao i uhvatio mi se za suknju. Dotakla sam mu teme, puno plavih uvojaka kao u njegovog oca. "Tu si", rekla sam. "Gde su Jan i baka?"
Bio je premali da bi mogao da mi kaže, ali tada sam ugledala majku i starijeg sina kako idu između tezgi ka meni.
Taneke je gledala naizmenično jednog, pa drugog mog sina, a lice joj se stvrdnulo. Bacila je na mene pogled pun optužbi, ali nije rekla šta misli. Odstupila je, nagazivši na nogu ženi koja je stajala odmah iza nje. "Ne zaboravi da dođeš popodne", rekla je, a zatim se okrenula pre nego što sam stigla da odgovorim.
Sada su imali jedanaestoro dece - Marthe i pijačna ogovaranja brojali su račun za mene. Ali Katarina je izgubila bebu onog dana slike i slikarskog noža. Porodila se u samom ateljeu - nije uspela da siđe niz stepenice i dođe do kreveta. Beba se rodila mesec dana prerano i bila je sitna i bolešljiva. Umrla je nedugo posle proslave rođenja. Znala sam da Taneke mene krivi za njenu smrt.
Ponekad sam zamišljala atelje s Katarininom krvlju po podu i pitala se da li bih bila u stanju da i dalje tamo radim.
Jan pritrča malom bratu i povuče ga u ugao, gde su stali da šutiraju neku kost jedan drugom.
"Ko je to bio?" upita me majka. Ona nikad nije videla Taneke.
"Mušterija", odgovorila sam. Često sam je štitila od mnogih stvari za koje sam znala da bi je uznemirile. Od očeve smrti postala je sumnjičava poput divljeg psa prema svemu novom, drugačijem, izmenjenom.
"Nije ništa kupila", primeti majka.
"Nije. Nismo imali ono što je želela." Okrenula sam se da uslužim sledeću mušteriju pre nego što je majka uspela da postavi još koje pitanje.
Pojaviše se Piter i njegov otac. Nosili su polovinu juneta. Bacili su je na sto iza tezge i uzeli noževe. Jan i mali Frans ostavili su kost i pritrčali da gledaju. Majka se odmakla - nikad se nije navikla na prizor tolikog mesa. "Biću tu negde", rekla je uzimajući korpu za kupovinu.
"Možeš li popodne da pričuvaš dečake? Imam da obavim neke poslove."
"Kuda ideš?"
Podigla sam obrve. Već sam nekoliko puta rekla majci da postavlja previše pitanja. Starila je i postajala sumnjičava prema onome što uopšte nije sumnjivo. Ali sada, kad sam zaista imala nešto da sakrijem od nje, bila sam čudnovato mirna. Nisam joj odgovorila.
S Piterom je bilo lakše. On je samo podigao pogled s posla. Klimnula sam mu glavom. On je davno odlučio da ne postavlja pitanja, mada je znao da ponekad imam misli o kojima ne govorim. Kad mi je prve bračne noći skinuo kapu i video rupice u ušima, ništa nije pitao.
Rupice su odavno zarasle. Sve što je od njih ostalo bile su sićušne grudve tvrdog mesa koje sam mogla da osetim samo kada snažno prstima stisnem resice.
*
Čula sam vesti pre dva meseca. Već dva meseca mogla sam da idem Delftom, a da se ne pitam hoću li ga sresti. Tokom godina viđala sam ga ponekad izdaleka, na putu u, ili iz Esnafa, pored krčme njegove majke ili kako ide kod Van Levenhuka, čija kuća je bila nedaleko od Kuće mesa.
Nikad nisam prošla blizu njega i nisam sigurna da li me je ikada video. Išao je ulicama i preko trgova očiju uperenih u neku udaljenu tačku - ne grubo ili namerno, nego kao da se nalazi u nekom drugom svetu.
U prvo vreme to mi je vrlo teško padalo. Kad bih ga videla, skamenila bih se gde god se našla i ne bih mogla da dođem do daha. Morala sam da krijem svoju reakciju od oba Pitera, od majke, od radoznale pijace.
Dugo sam mislila da mu i dalje nešto značim.
Posle nekog vremena ipak sam sebi priznala da mu je oduvek više bilo stalo do slike nego do mene.
Otkako se rodio Jan, ovo sam lakše prihvatala. Zbog sina sam se okrenula unutra, prema porodici, kao što sam činila dok sam bila mala, pre nego što sam postala služavka. Toliko sam bila zauzeta oko njega da nisam imala vremena da se ogledam oko sebe. S bebom u naručju, prestala sam da idem oko osmokrake zvezde na trgu i da se pitam šta je na kraju svakog kraka. Kad bih videla svog nekadašnjeg gospodara s druge strane trga, srce mi se više nije stezalo poput pesnice. Nisam više mislila na bisere i krzna i nisam više videla nijednu njegovu sliku.
Ponekad bih na ulici srela ostale - Katarinu, decu, Mariju Tins. Katarina i ja smo okretale glave jedna od druge. Tako je bilo najlakše. Kornelija me je gledala razočarano. Mislim da se nadala da će me sasvim uništiti. Lisbet je bila zauzeta oko dečaka, koji su bili premali da bi me upamtili. A Alejdis je bila nalik na oca - gledala je sivim očima, ne videći ništa u svojoj blizini. Posle nekog vremena došla su druga deca, koju nisam poznavala, ili sam ih prepoznavala samo po očevim očima ili majčinoj kosi.
Od svih njih javljale su mi se samo Marija Tins i Marthe. Marija
Tins bi lako klimnula glavom kad me vidi, a Marthe se iskradala do Kuće mesa da popriča sa mnom. Ona mi je i donela moje stvari iz kuće slomljenu pločicu, molitvenik, okovratnike i kape. Ona mi je ispričala da mu je majka umrla, da je morao da preuzme vođenje njene krčme, o rastućim dugovima, o nesreći koja je zadesila Taneke.
Marthe mi je jednom sva srećna saopštila: "Tata me slika onako kako je slikao tebe. Samo mene, kako gledam preko ramena. To su jedine dve slike koje je tako uradio, znaš."
Ne sasvim kao mene, mislila sam. Ne sasvim. Ipak, iznenadila sam se što ona zna za sliku. Pitala sam se gde ju je videla.
Morala sam da budem pažljiva s njom. Dugo je bila samo devojčica i činilo mi se da nije lepo da je mnogo ispitujem o njenoj porodici. Morala sam strpljivo da čekam da mi prenese mrvice novosti. Kad je dovoljno porasla da bude otvorenija sa mnom, nisam više bila toliko zainteresovana za njenu porodicu, jer sam imala svoju.
Piter je trpeo njene posete, ali znam da mu nije bilo prijatno. Bilo mu je lakše kad se Marthe udala za sina trgovca svilom, počela manje da se viđa sa mnom i da kupuje meso kod drugog mesara.
Sada sam, posle deset godina, pozvana natrag u kuću koju sam tako naglo napustila.
Dva meseca pre toga, sekla sam jezik za tezgom i čula ženu koja je čekala red, kako kaže drugoj: "Da, kad pomisliš da je umro i ostavio jedanaestoro dece i udovicu u takvim dugovima."
Podigla sam pogled i nož mi se duboko zasekao u dlan. Nisam osetila bol dok nisam upitala: "O kome govorite?" Žena je odgovorila. "Umro je slikar Vermer."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 1:08 pm

*

Trejsi Ševalije - Page 2 Jan_ve10
Veoma pažljivo sam oprala nokte kad sam završila na tezgi. Odavno sam digla ruke od toga da ih ribam, što je mnogo zabavljalo Pitera oca. "Vidiš, privikla si se na zamrljane nokte kao što si se privikla na muve", voleo je da kaže. "Sada malo bolje poznaješ svet i shvataš da nema razloga da ti ruke uvek budu čiste. Ionako će se ponovo uprljati. Čistoća nije baš tako važna kao što si mislila dok si bila služavka, a?" Ponekad sam ipak mrvila lavandu i skrivala je ispod bluze da prikrijem miris mesa koji, kao da se držao za mene, čak i kad sam daleko od Kuće mesa.
Privikla sam se na mnoge stvari.
Presvukla sam haljinu, pripasala čistu kecelju i stavila sveže uštirkanu kapu. I dalje sam nosila kape na isti način i verovatno sam izgledala gotovo isto kao prvog dana kad sam počela da radim kao služavka. Samo mi oči više nisu bile onako krupne i nevine.
Iako je bio februar, nije bilo jako hladno. Na Pijačnom trgu je bilo mnogo ljudi - naših mušterija, naših suseda, ljudi koji su nas poznavali i koji bi primetili kako ulazim u Ude Langendijk prvi put posle deset godina. Ionako ću morati jednom da kažem Piteru da sam bila tamo. Nisam još znala hoću li morati da ga slažem i zašto.
Prešla sam pijacu, zatim i most koji s trga preko kanala vodi u Ude Langendijk. Nisam oklevala, jer nisam htela da privučem još više pažnje na sebe. Oštro sam skrenula i pošla ulicom. Nije bilo daleko - za pola minuta bila sam pred kućom - ali meni je izgledalo dugo, kao da sam doputovala u drugi grad u kom nisam bila mnogo godina.
Pošto dan nije bio hladan, vrata su bila otvorena, a na klupi su sedela deca - njih četvoro, dva dečaka i dve devojčice, poređani kao što su njihove starije sestre sedele pre deset godina, kad sam ovamo došla prvi put. Najstarije je duvalo balone, baš kao Marthe, ali je spustilo lulicu čim me je ugledalo. Činilo mi se da ima deset ili jedanaest godina. Posle tren-dva shvatila sam da to mora da je Franciskus, iako u njemu nisam videla mnogo od bebe koju sam poznavala. S druge strane, kad sam bila mala nisam znala mnogo o bebama. Druge nisam poznavala, osim što sam ih ponekad viđala u gradu sa starijim devojčicama. Svi su zurili u mene.
Obratila sam se Franciskusu. "Molim te, reci svojoj baki da je Grit došla da je vidi."
Franciskus se okrete starijoj od dve devojčice. "Beatriks, idi i nađi Mariju Tins."
Devojčica poslušno skoči i uđe u kuću. Setila sam se kako su se Marthe i Kornelija, nekad davno, borile koja će da najavi moj dolazak i nasmešila sam se.
Deca su i dalje buljila u mene. "Ja znam ko si ti", saopšti Franciskus.
"Sumnjam da me se sećaš, Franciskuse. Bio si beba kad sam te poznavala."
Nije obratio pažnju na moju primedbu - pratio je tok sopstvenih misli. "Ti si dama sa slike."
Zaprepastila sam se, a Franciskus se pobednički nasmeja. "Jeste, to si ti, ali na slici ne nosiš kapu nego lep žuti i plavi turban."
"Gde je ta slika?"
Izgledao je iznenađeno što pitam. "Kod Van Rejvenove kćeri, naravno. On je umro prošle godine, znaš."
Čula sam tu vest na Pijačnom trgu s potajnim olakšanjem. Van Rejven me nikad nije potražio otkako sam napustila kuću, ali sam se uvek plašila da će se jednog dana pojaviti sa svojim zejtinjavim osmehom i grabljivim rukama.
"Kako si video sliku ako je kod Van Rejvena?"
"Tata je pozajmio sliku na kratko", objasni Franciskus. "Dan nakon što je tata umro, mama ju je vratila Van Rejvenovoj kćeri."
Drhtavim rukama popravila sam ogrtač. "Želeo je ponovo da vidi tu sliku?" uspela sam da kažem prigušeno.
"Da, devojko." Marija Tins se pojavila na vratima. "To nije mnogo popravilo stvari ovde, mogu da ti kažem. Ali tada je već bio u takvom stanju da se niko, čak ni Katarina, nije usuđivao da mu nešto odbije." Izgledala je potpuno isto - ona nikad neće ostariti. Jednog dana će jednostavno leći da spava i neće se probuditi.
Klimnula sam joj. "Žalim zbog vašeg gubitka i nevolja, gospođo."
"Pa, život je ludnica. Ako poživiš dovoljno dugo, više ništa ne može da te iznenadi."
Nisam znala kako da odgovorim na te reči, pa sam jednostavno rekla ono za šta sam znala da je istina. "Želeli ste da me vidite, gospodo."
"Ne. Katarina hoće da te vidi."
"Katarina?" Nisam mogla da sakrijem iznenađenje u glasu.
Marija Tins se kiselo nasmeši. "Nisi još naučila da zadržiš svoje misli za sebe, a, devojko? Nije važno, valjda se lepo slažeš sa svojim
mesarom, ukoliko ne traži previše od tebe."
Otvorila sam usta da progovorim, zatim ih zatvorila.
"Tako je. Učiš. Dakle, Katarina i Van Levenhuk su u velikoj dvorani.
On je izvršilac testamenta, vidiš."
Nisam videla. Htela sam da je pitam šta hoće da kaže i zašto je Van
Levenhuk tu, ali se nisam usudila. "Da, gospodo", rekla sam jednostavno.
Marija Tins se kratko zasmeja. "Služavka koja je donela najveće nevolje", promrmljala je i odmahnula glavom pre nego što je nestala u kući.
Ušla sam u prednji hodnik. Slike su i dalje visile svuda po zidovima; neke sam prepoznala, neke nisam. Gotovo da sam očekivala da zateknem sebe među tim mrtvim prirodama i pejzažima, ali, naravno, nije me bilo.
Pogledala sam uz stepenice koje vode u njegov atelje i zastala, a grudi su mi se stegle. Da ponovo stojim u toj kući, s njegovom sobom iznad glave, činilo mi se više nego što mogu da podnesem, iako sam znala da on nije tu. Tolike godine nisam sebi dala da mislim o vremenu koje sam provela meljući boje pored njega, pozirajući pod svetlom s prozora, posmatrajući ga dok me gleda. Po prvi put u dva meseca bila sam potpuno svesna da je mrtav. Mrtav je i više neće slikati. Ima ih tako malo - čula sam da nikad nije počeo da slika brže kao što su želele Marija Tins i Katarina.
Tek kad je jedna devojčica izvirila iz sobe Raspeća, naterala sam se da duboko udahnem i krenem hodnikom prema njoj. Kornelija je sada bila otprilike onoliko stara koliko ja kad sam došla da im budem služavka. Crvena kosa joj je potamnela tokom ovih deset godina i bila je jednostavno očešljana, bez traka i pletenica. Tokom vremena postala mi je manje preteća. Zapravo sam je žalila - lice joj je bilo zgrčeno lukavošću, što je devojci njenih godina davalo ružan izraz.
Pitala sam se šta će biti s njom, šta će biti sa svima njima. Uprkos tome što je Taneke gajila veliko poverenje u sposobnost svoje gospodarice da vodi poslove, porodica je bila velika i u velikim dugovima. Čula sam na pijaci da tri godine nisu platili račun pekaru; posle smrti moga gospodara pekar se sažalio na Katarinu i primio je sliku kao poravnanje duga. Za tren sam se pitala hoće li Katarina i meni dati sliku, da izmiri svoj dug prema Piteru.
Kornelija se povukla u sobu i ja sam ušla u veliku dvoranu. Nije se mnogo izmenila od vremena kad sam tu radila. Oko kreveta su i dalje stajale zelene svilene zavese, sada izbledele. Tu su bili i ormar s ukrasima od slonovače, sto i stolice presvučene španskom kožom i slike članova njegove i njene porodice. Sve je izgledalo starije, prašnjavije, otrcanije. Crvene i smeđe podne pločice su popucale, a neke su nedostajale.
Van Levenhuk je stajao leđima okrenut vratima, ruku prekrštenih na leđima, posmatrajući sliku vojnika kako piju u krčmi. Okrenuo se i poklonio mi se; još je bio ljubazni gospodin.
Katarina je sedela za stolom. Nije bila u crnini, kao što sam očekivala. Ne znam da li je želela da me začikava, ali nosila je žuti plašt obrubljen hermelinom. I on je izgledao izbledelo, kao da je predugo bio nošen. Na rukavima je bilo loše zakrpljenih rupa, a krzno su ponegde pojeli moljci. Ipak, ona je igrala svoju ulogu elegantne gospodarice kuće.
Pažljivo je doterala kosu, napuderisala se i stavila svoju bisernu ogrlicu.
Nije nosila minđuše.
Njeno lice nije odgovaralo eleganciji odeće. Nikakva količina pudera nije mogla da sakrije kruti gnev, neodlučnost, strah. Nije želela da me vidi, ali je morala.
"Gospođo, želeli ste da me vidite." Mislila sam da je najbolje da joj se prva obratim, iako sam, dok sam govorila, gledala Van Levenhuka.
"Da", reče Katarina, ne ponudivši me da sednem kao što bi učinila s nekom damom. Pustila me je da stojim.
Vladala je neugodna tišina dok je ona sedela, a ja stajala, čekajući da počne. Očigledno se borila da progovori. Van Levenhuk se premeštao s noge na nogu.
Nisam pokušala da joj pomognem. Činilo mi se da to ne mogu ni na koji način. Gledala sam joj ruke kako premeću neke papire po stolu, prelaze ivicom kutije za nakit koja joj je stajala pored lakta, uzimaju četkicu za puder i ponovo je spuštaju. Obrisala je ruke o belu tkaninu.
"Znaš da je moj muž umro pre dva meseca", počela je najzad.
"Da, gospođo, čula sam. Bilo mi je veoma žao. Bog ga blagoslovio."
Katarina kao da nije čula moje nevešte reči. Misli su joj bile negde drugde. Ponovo je uzela četkicu i prešla prstima preko dlačica.
"Taj rat s Francuskom doveo nas je u ovo stanje. Čak ni Van Rejven nije hteo tada da kupuje slike. A moja majka je imala teškoća u prikupljanju zakupnine. Zato je on morao da stavi hipoteku na majčinu
krčmu. Zato nije čudo da su stvari postale tako teške."
Poslednje što sam očekivala od Katarine bilo je objašnjenje zašto su upali u dugove. Petnaest guldena posle tolikog vremena nije tako mnogo, htela sam da joj kažem. Piter je odustao od toga. Ne mislite na to. Ali nisam se usudila da je prekinem.
"A tu su i deca. Znaš li koliko hleba pojede jedanaestoro dece?" Pogledala me je nakratko, zatim ponovo spustila pogled na četkicu.
Za tri godine vrednost jedne slike, odgovorila sam joj u sebi. Jedne veoma lepe slike za milosrdnog pekara.
Čula sam zveket pločica u hodniku i šuštanje ruku po haljini.
Kornelija, pomislila sam; i dalje uhodi. I ona učestvuje u ovoj drami.
Čekala sam, zadržavajući pitanja koja sam želela da postavim.
Van Levenhuk je najzad progovorio. "Grit, kad se izvršava testament", započeo je dubokim glasom, "mora da se obavi popis porodične imovine da bi se uporedio s dugovima. Ipak, postoje privatne stvari za koje bi Katarina želela da se pobrine pre nego što se to obavi." Pogledao je Katarinu. I dalje se igrala četkicom za puder.
I dalje ne vole jedno drugo, mislila sam. Kad bi samo mogli, ne bi ni boravili u istoj prostoriji.
Van Levenhuk podiže komad papira sa stola. "Napisao mi je ovo pismo deset dana pre smrti", rekao mi je. Okrenuo se Katarini. "Moraš ovo da uradiš", naredio joj je, "jer su tvoje, nisu moje. Kao izvršilac njegovog testamenta ne bi trebalo ni da prisustvujem ovome, ali bio mi
je prijatelj i želim da vidim da se njegova želja ispunjava."
Katarina mu uze papir iz ruke. "Moj muž nije bio bolestan, znaš", obratila mi se. "Nije zapravo bio bolestan sve do dan-dva pre nego što je
umro. Pritisak dugova oterao ga je u ludilo."
Nisam mogla da zamislim svoga gospodara u ludilu.
Katarina spusti pogled na pismo, pogleda Van Levenhuka i otvori kutiju za nakit. "Tražio je da dobiješ ovo." Izvadila je minđuše i posle kratkog oklevanja spustila ih na sto.
Zavrtelo mi se u glavi. Zatvorila sam oči, lako dodirujući prstima naslon stolice da se pridržim.
"Nisam ih više nikad stavila", reče Katarina ogorčeno. "Nisam mogla."
Otvorila sam oči. "Ne mogu da uzmem vaše minđuše, gospođo."
"Zašto? Jednom si ih uzela. Osim toga, nije tvoje da o tome odlučuješ. On je odlučio za tebe, i za mene. Sad su tvoje, uzmi ih."
Oklevala sam, zatim posegla rukom i uzela ih. Bile su hladne i glatke na dodir, kao što sam ih se sećala, a svet se ogledao u njihovoj sivoj i beloj oblini.
Uzela sam ih.
"Idi sada", naredi Katarina, glasom mutnim od suzdržanog plača. "Učinila sam što je tražio. Neću da učinim ništa više od toga." Ustala je, zgužvala papir i bacila ga u vatru. Gledala ga je kako gori, leđima okrenuta meni.
Zaista sam je žalila. Iako nije mogla da vidi, s poštovanjem sam joj klimnula glavom, kao i Van Levenhuku, koji mi se nasmešio. "Potrudi se da ostaneš ono što jesi", upozorio me je veoma davno. Pitala sam se, jesam li uspela u tome. Nije uvek bilo lako znati.
Išunjala sam se kroz vrata, stežući svoje minđuše. Labave pločice zveketale su mi pod nogama. Tiho sam zatvorila vrata za sobom.
Kornelija je stajala u hodniku. Smeđa haljina, koju je nosila, bila je zakrpljena na nekoliko mesta i nije bila najčistija. Dok sam prolazila pored nje rekla je dubokim, žudnim glasom: "Možeš da ih daš meni." Pohlepne oči su joj se smejale.
Digla sam ruku i ošamarila je.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 1:09 pm

*
Trejsi Ševalije - Page 2 20288693_m
Kad sam se vratila na Pijacu, stala sam pored zvezde u sredini i pogledala bisere u ruci. Nisam mogla da ih zadržim. Šta da radim s njima? Nisam mogla da kažem Piteru odakle mi - morala bih da mu objasnim sve što se desilo pre toliko vremena. Ionako ne bih mogla da ih nosim - mesarova žena, kao ni služavka, ne nosi takav nakit.
Nekoliko puta sam obišla zvezdu. Onda sam krenula na mesto za koje sam čula, ali gde nikad nisam bila, zavučeno u jednu sporednu ulicu iza Nove crkve. Pre deset godina ne bih otišla na takvo mesto.
Njegov zanat je bio čuvanje tajni. Znala sam da me ništa neće pitati, niti će ikome reći da sam bila kod njega. Video je tolika blaga kako dolaze i odlaze, pa ga više nisu zanimale priče o njima. Podigao je minđuše prema svetlu, zagrizao ih, izneo ih napolje da ih dobro pogleda.
"Dvadeset guldena", rekao je.
Klimnula sam, uzela novčiće koje je izbrojao i izašla, ne osvrnuvši se.
Bilo je pet guldena više. Neću moći to da objasnim. Odvojila sam pet novčića od ostalih i čvrsto ih stegla. Sakriću ih negde gde Piter i moji sinovi neće pogledati, na neko neočekivano mesto za koje samo ja znam.
Neću ih nikad potrošiti.
Piter će biti zadovoljan zbog ostalog novca, zbog toga što je dug najzad izmiren. Ne koštam ga ništa. Dobio je služavku besplatno.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Mustra Sre Jan 24, 2018 1:11 pm

Trejsi Ševalije - Page 2 2010

Trejsi Ševalije je odrasla u Vašingtonu, okrug Kolumbija. Preselila se u Englesku 1984. i nekoliko godina radila kao urednik dokumentacije u jednoj izdavačkoj kući. Diplomirala je kreativno pisanje na Univerzitetu Istočne Anglije 1994. Njen prvi roman, Devičansko plavo, ušao je 1997. u izbor Talenata godine. Živi u Londonu sa mužem i sinom
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Trejsi Ševalije - Page 2 Empty Re: Trejsi Ševalije

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu