Čarls Dikens

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Čarls Dikens Empty Čarls Dikens

Počalji od Mustra taj Pet Jan 19, 2018 2:27 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]

Charles Dickens je rođen 7. februara 1812 u Hampshiru , Engleska . On je drugo od osmoro djece rođene u braku Ivana i Elizabete Dickens . Dickens je odrastao u Čathamu , Kent i Kamden Taunu , London . U njegovim mlađim godinama njegova porodica bila dovoljno bogata da ga pošalje u privatnu školu . Njihovo bogatstvo uskoro nestalo zbog velikih dugova, zbog kojih je njegov otac bio je uhapšen i poslat u zatvor . Nažalost ubrzo mu se pridružio i ostatak njegove porodice, tako da je Čarls poslat da živi sa porodičnom prijteljicom Elizabetom Rojlance.
Dvanaestogodišnji , Dickens je radio po deset sati dnevno kako bi pomogao svojoj porodici i sebi . Zarađivao je ​​šest šilinga sedmično . Njegov je posao bio da lepi poštanske etikete na pošiljke. Dickensov otac je ubrzo pušten iz zatvorai svi su se ponovo okupili u domu Rojlancovih. Dickens se upisuje u Velington Haus akademiju u severnom Londonu . Međutim , njegova majka ga jei dalje terala da radi u skladištu, i to joj je jako zamerio . Njegovo stresno detinjstvo ga je na kraju navelo da počne pisati eseje i prozu autobiografskog tipa i na kraju je napisao roman autobiografiju David Koperfild .
Dickens je radio u advokatskoj kancelariji sve dok nije postao slobodni novinar 1828 . Jedan od njegovih dalekih rođaka , Thomas Čarlton , bio je slobodni novinar na pravnom fakultetu . Dickens je radio s Čarltonom i počelo pisati romane i eseje na temelju pravnog poretka . .
Tek 1833 je Dickens napokon objavio svoju prvu priču u londonskom Mesečnom magazinu . 1836 Dickens je postao urednik Bentli zbornika . On je tamo radio tri godine i u tom periodu, napisao jednu od svojih najpoznatijij knjiga – Oliver Tvist . Kasnije te godine u aprilu, oženio se Katarinom Hogart . Preselili su se u Blumsburi i imali su desetero dece .
Godine 1857 , Dickens je radio sa svojim prijateljem , Vilki Kolinsom , na postavljanju predstave . Oni su angažovali profesionalne glumce i glumice i sa jedanom Dickens je razvio blisku vezu. Kasnije se rastao sa svojom suprugom , ali se nije razveo jer bi razvod uništio njegov ugled . Međutim , Dickens je financijski pomagao svoju ženu još neko vreme nakon toga . Ubrzo nakon odvajanja od supruge , Dickens je počeo putovati svetom i upražnjavao javnih čitanja svojih dela .
Dickens je bio jedan od najpopularnijih engleskih romanopisaca iz viktorijanskog razdoblja . Neki od njegovih najpoznatijih romana su Priča o dva grada , Velika očekivanja i Božićne priče . Jedan od Dickensovih prvih komada Mala Dorit , napisan aje tokom njegovih poseta zatvoru u kome je bila njegova porodica.
Na 9. juna 1865 Dickens je doživeo železničku nesreću. Njegov vagon je bio netaknut, ali prvih sedam vagona su bili izbačeni sa šina . Dickens požurio u pomoć teško povrežnim putnicima . Kasnije Dickens koristiti ovaj tragični dogadžaj kao materijal za priču. .
Tačno pet godina kasnije na 9. juna 1870 , Dickens je preminuo od posledica drugog moždanog udara u svom domu u Higamu , Kent . Pokopan je u pjesničkom uglu Vestminsterske kapele .



Poslednji izmenio Mustra dana Pet Jan 19, 2018 2:31 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens Empty Re: Čarls Dikens

Počalji od Mustra taj Pet Jan 19, 2018 2:29 pm

Čarls Dikens - mračna strana genija

Jedan od najvećih romanopisaca Čarls Dikens rođen je pre tačno dva veka 7. februara 1812. U 19. veku dizao je glas protiv društvenih nepravdi.

S druge strane, imao je sjajan osećaj za samopromociju što ga je učinilo prvom istinskom modernnom književnom zvezdom.

Ali, nadareni pisac imao je svoju tamnu stranu - bio je pijanica nasilne naravi koji je uživao sa prostitutkama, varao ženu sa mladim devojkama a smatra se i da je bio u incesuidnoj vezi sa sestrom Džordžinom.

Povodom 200 godina od rođenja poznatog pisca, britanska spisateljica Kler Tomalin (78) objavila je knjigu „Život Čarlsa Dikensa“, nastalu nakon 15 godina proučavanja Dikensa i njegovih romana.

Između ostalog, Kler navodi da je Dikens imao dve ličnosti: bio je izuzetno ljubazan prema strancima, ali šokantno okrutan prema onima koji su mu bili najbliži.

Rođen je u Portsmutu 1812. godine i imao je veoma srećno detinjstvo. Kada je imao deset godina njegova porodica se preselila u London, gde su se stvari naglo pogoršale. Dikensov otac ubrzo je uhapšen zbog neplaćenih dugova.

"Zbog nedostatka novca, ispisan je iz škole kada je imao 12 godina i počeo je da radi u fabrici obuće. Verovao je da je njegov život završen. Poniženje zbog toga bilo je veoma veliko“, kaže ova vremešna spisateljica.

Prema njenim rečima, težak period mladom Dikensu tek je predstojao nakon što je njegov otac pušten iz zatvora jer je tada otišao da živi u sirotištu.

"Sa 15 godina radio je u jednoj kancelariji a nakon toga se zaposlio kao novinar. Devet godina kasnije postao je najpoznatiji pisac u svetu", navodi Kler Tomalin i dodaje da je sa međunarodnom slavom i novcem Dikens brzo ušao u visoko društvo.

"Voleo je bogatstvo, uživao je u tome da nosi dobru odeću, da živi u skupoj kući i putuje Evropom kad god poželi. Voleo je to što je bio uspešan, ali ga je u isto vreme to i iscrpljivalo, bio je preopterećen i morao je sebe da tera da pravi pauze u pisanju. Nije baš skroz poludeo ali se može reći da je bio na granici“, kaže ona .

Kada je imao 24 godine oženio se sa Ketrin Hogartov (20) koja mu je, u narednih 15 godina, rodila desetoro dece. Dikens se, međutim, stalno žalio da je ona debela i da mu je neprivlačna a njegov nasilni temperament izašao je na videlo u odnosu prema ženi i deci.

„Ketrin je bila očajnički nesrećna, ali je to prihvatila jer ga je volela. Stvari su se dodatno pogošale kada je svoju sestru Džordžinu (15) doveo da živi sa njima. Niko sa sigurnošću ne zna da li su Dikens i Džordžina bili u ljubavnoj vezi“, kaže Kler.

Njegova strast prema mladim devojkama kulminirala je kada je, tokom putovanja u Mančester, Dikens koji je tada imao 45 godina upoznao Elen Neli Ternan (18) i to je afera koju biografi godinama okušavaju da zataškaju.

"Bio je opčinjen njome ali istovremeno zaljubljen i u njenu sestru. Voleo je mlade devojke a ona je bila sitna, mlada i lepa - baš po njegovom ukusu. Međutim, ta afera izazvala je negodovanje javnosti. Njegova supruga je bila ponižena, ali je Dikens, uprkos tome počeo da živi dvostruki život. Na sred sobe u porodičnoj kući izgradio je zid i odsekao svoju ženu od sebe u potpunosti“, navodi Tomilin.

Dodaje da Neli ipak nije želela da u tim uslovima bude sa njima pa su ubrzo sagradili svoje tajno ljubavno gnezdo u Pekamu gde su živeli pod lažnim imenima.

Njegova zavisnost od cigara, džina, koktela i šampanjca ozbiljno je narušila njegovo zdravlje pa je tako u 58. godini doživeo moždani udar i preminuo u svom domu. Pored njega bili su ljubavnica Neli i sestra Džordžina.

autor: ZM
izvor: Novi magazin


_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens Empty Re: Čarls Dikens

Počalji od Mustra taj Pet Jan 19, 2018 2:33 pm

Na značaj Čarlsa Dikensa nije teško podsetiti, zato što izdavanje njegovih dela praktično nije ni prestajalo - kaže profesor dr Zoran Paunović, šef katedre za anglistiku Filološkog fakulteta u Beogradu. - On je bio ne samo najveći pisac u svoje vreme, već je ostao živ i do danas. Jedan od onih, ako ne i prvi po tome koliko je njegovo delo i danas aktuelno.

OD RUSIJE DO FILADELFIJE
DIKENS je samo dva puta posetio Filadelfiju, ali i to je bilo dovoljno da stekne naklonost ljudi ovoga grada. Dobio je statuu u parku, a kolekcionari iz ovog grada nabavili su veliki broj predmeta koje imaju veze sa njim, među kojima je i 1.200 njegovih pisama. Velikom izložbom - na kojoj se mogu videti skice za “Olivera Tvista”, rukom pisana pisma izdavaču, ali i preparirani gavran Grip (koji je poslužio kasnije Edgaru Alanu Pou za čuvenu poemu), građani Filadelfije pridružili su obeležavanju jubileja. I Rusija sa Dikensom živi skoro isto toliko koliko i sama Engleska: 1836. godine debitovao je kao pisac ogleda, a dve godine kasnije počeli su tamo da ga štampaju. Jubilej je u Moskvi obeležen predstavama “Bitka života” i po motivima romana “ Pikvikov klub”, koji je možda najomiljeniji. Pod njegovim uticajem u ruskoj književnosti pojavio se žanr “božićnih priča”, u kome su se okušali Leskov i Čehov.

On jeste pisac karakterističan za 19. vek i naročito se to doba u Engleskoj pamti po njemu. Međutim, svojim delom uspeo je da preživi ne samo 19. nego i 20. vek i da i u ovo doba bude aktuelan.

Za Paunovića je Dikens jedan od najvećih pisaca u istoriji literature, koji je nudio čitaocima borbu za pravdu, uzbuđenje i duboke emocije što se traži i danas.

- Iz tog razloga njegova dela imaju vanvremensku dimenziju. Aktuelne su njegove večno uzbudljive priče, aktuelna je njegova sposobnost da dirne emocije čitaoca - kaže Paunović. - Aktuelan je njegov humor, koji je uvek tu negde na granici groteske i kao takav primeren današnjem vremenu. Savremeno je njegovo nastojanje da kroz pojedinačne ljudske sudbine uhvati vreme u kome se te sudbine odigravaju i isto tako neke univerzalnije koje se tiču ljudskog života.

Presudno za neke bitne odlike Dikensove proze, po Paunovićevom mišljenju, bilo je to što je u ranoj mladosti primoran da, za izvesno vreme, prekine školovanje i radi pod nehumanim uslovima kakvi su vladali u engleskim radionicama na početku 19. veka.

- Možda je malo poznato da je godinu dana svog života proživeo sudbine svojih nesrećnih malih junaka o kojima govori. Živeo je u jako teškim uslovima, dok mu je otac bio u zatvoru. Tada je upoznao tamnu stranu naličja engleskog života, što mu je pomoglo da ga verodostojno opiše. Ta slika je istinita i iskrena, a ne ispunjena nekim lažnim osećanjima.

Zaziranje od bogatih i saosećanje sa siromašnima nije sprečilo Dikensa da bude poštovan i voljen i među moćnicima. Za razliku od drugih velikih pisaca i umetnika, Dikens je u svoje vreme bio zvezda, što Kler Tomalin, vodeći biograf ovog pisca objašnjava time da je čitaocima davao ono što su želeli:

NOVČIĆ
U znak obeležavanja dva veka od Dikensovog rođenja, britanska kovnica je napravila novčić koji predstavlja lik Čarlsa sačinjen od naslova njegovih najpoznatijih dela. Novčić je namenjen kolekcionarima, a portret je delo umetnika Metjua Denta, koji je bio inspirisan bistom književnika koja se nalazi u muzeju Čarlsa Dikensa u Londonu. Ispunio ga je rečima iz naslova Dikensovih romana “Dejvid Koperfild” i “Božićna pesma”, a po ivici novčića ispisana je parola “Nešto će već da iskrsne”, koju je često ponavljao lik Vilkins Mikober iz najpoznatijeg Dikensovog dela “Dejvid Koperfild”.

- Želeo je da pokaže da je običan svet isto tako zanimljiv kao i bogati i poznati. I uspeo je u tome. Bio je veoma duhovit i zasmejavao je ljude.

Svi Dikensovi biografi ističu kako je bio osoba neverovatne energije i gladi za životom, neumoran u radu, pa zato ne čudi to što je njegov opus pozamašan. Napisao je 20 knjiga, ogroman broj članaka i pisama, uređivao novine, organizovao obrazovanje svoje desetoro dece, agitovao za reforme političkog i zdravstvenog sistema, stanovanja, uvođenje kanalizacije. Obišao je svet, glumio, držao govore, prikupljao novac...

Na najvećoj filmskoj internet bazi IMDB ime Čarlsa Dikensa nudi neverovatnih 325 filmskih naslova. Prvi među njima je kratki film iz 1897. “Smrt Nensi Sajks”, a najnovija dela su dva filma u pripremi - “Velika očekivanja” sa Ralfom Fajnsom i Helenom Bonam Karter i “Oliver Tvist” sa za sada nepoznatom glumačkom podelom, kao i serija “Misterija Edvina Druda”.

Čak i posle dva veka o njemu ne prestaju da pišu, govore, snimaju. Najavljene su nove biografije, ekranizacije... Možda razlog treba potražiti u tome što su njegove tipično socijalne teme aktuelnije nego ikad.

izvor, novosti.rs

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens Empty Re: Čarls Dikens

Počalji od Mustra taj Pet Jan 19, 2018 2:37 pm

Dikensa često kritikuju zbog njegovih slabašnih ženskih likova. Njegova čukun-čukununuka Lusinda Dikens Hoksli kaže da je on tvorevina snažnih žena u njegovom životu i viktorijanskih ideala svoga doba.

Mnoge Dikensove heroine modernom čitaocu mogu izgledati kao slabašne, budalaste osobe koje služe za podsmeh. Njegovi romani datiraju iz 1830-ih godina, pa sve do 1870-ih, kada su žene zakonski pripadale svojim muževima, očevima ili bilo kojoj drugoj muškoj figuri koja je sebe nazivala ’’glavom porodice’’. Njegove heroine, uključujući Floru Finčing, Doru Spenlov i Rozu Bad – koje su u opisane u ’’Misteriji Edvina Druda’’ – verovatno bi nervirale današnjeg čitaoca. Međutim, u vremenu u kojem su nastale, Dikens je jednostavno opisivao poželjnu devojku toga doba, odnosno kako je jedna lepo vaspitana mlada dama trebalo da izgleda i da se ponaša.

Mnogim viktorijanskim devojkama, pa čak i odraslim ženama, bilo je zabranjeno da čitaju romane ukoliko su heroine tih priča bile isuviše kontroverzne (uključujući i ’’Stanarku napuštenog zamka’’ En Bronte, kao i ’’Džejn Ejr’’ Šarlote Bronte). Umesto toga, bilo im je preporučljivo da čitaju literaturu koja će ih ’’popraviti’’, koju su uglavnom pisali religiozni pisci, o tome kako devojke i žene treba da se ponašaju. Poznata je priča o tome kada je kraljica Viktorija otpustila guvernantu svojih ćerki kada je otkrila da jedna od princeza čita roman.

Stvarne žene iz Dikensovog života bile su veoma različite od njegovih pripitomljenih i snishodljivih izmišljenih likova, uključujući tri značajne žene u njegovoj porodici. Čarlsova baka sa očeve strane, Elizabeta Dikens, bila je služavka u domaćinstvu Lorda Krua. Počela je kao kućna pomoćnica, nakon što je ostala udovica i samohrana majka, ali radivši vredno, postala je kućepaziteljka. Njen unuk živo se sećao tople prirode svoje bake i priča koje je kazivala.

Dikensova majka Elizabeta učila je svoju decu matematiku, srpski i latinski. Ona i njen suprug, Džon Dikens, bili su začuđujuće napredni u pogledu toga što su verovali da je obrazovanje njihovog najstarijeg deteta, ćerke Fani, bilo važnije nego obrazovanje njihovog sina. (Fani je bila dve godine starija od Čarlsa i imala je talenat za muziku; bila je stipendista Kraljevske muzičke akademije.)
Baš kao što su žene iz Dikensove porodice bile oštre i samosvesne, takve su bile i one kojima se Dikens okruživao. Bilo je zaista zadivljujućih žena u njegovom životu: spisateljica Eni Tekeri Riči, koja je šokirala javnost kada se u svojoj 39. godini verila sa momkom koji je bio 17 godina mlađi od nje, a uz to i njeno kumče; aktivistkinja u borbi protiv ropstva i pedagog Elizabet Džeser Rejd; autorka Elizabeta Gaskel, koju je Dikens uspeo da razotkrije i nađe 1848. bez obzira na to što je pisala pod pseudonimom. Dikens ju je ohrabrivao da nastavi da piše o temama koje su smatrane neprimerenom za jednu spisateljicu, kao što su vanbračnost i prostitucija.
Jedna od Dikensovih prijateljica koja je imala najviše uticaja na njega bila je naslednica bankarske imperije, Anđela Burdet-Koc. Upoznali su se tridesetih godina XIX veka. Nekoliko godina potom, Katarina i Čarls Dikens su je pitali da bude kuma njihovom prvom detetu, Čarliju. Godine 1847. započeli su svoj najpoznatiji zajednički poduhvat: osnovali su nešto poput rehabilitacionog doma za tzv. ’’pale žene’’, gde su se mogle učiti osnovnoj pismenosti, ali i kuvanju, šivenju i čišćenju. Dikens je radio sa zatvorskim čuvarima kako bi pomagao ženama koje je trebalo da budu puštene na slobodu; žestoko se zalagao za rehabilitaciju, ubeđen u to da veliki broj osuđenica nisu bile pravi kriminalci, već jednostavno očajne žene koje su posrnule zbog oštrog društva.

Čak je i Dikensova mnogo osporavana supruga Katarina, koju su često kritikovali zbog toga što je suviše snishodljiva i previše slična njegovim fiktivnim heroinama, zapravo bila žustra, inteligentna žena koja je jednostavno živela pritajenim životom zbog toga što je neprestano bila u drugom stanju i imala postporođajne depresije. U prvim godinama braka, Katarina je uživala u srećnom životu ispunjenom avanturama, prateći svog muža po Kanadi i Americi. Glumila je u nekoliko predstava kod kuće i u inostranstvu, a napisala je i knjigu ’’Šta ćemo za večeru?’’, koja je bila zamišljena kao vodič mladim domaćicama. Tužno, ali Katarina Dikens je ostala upamćena kao ožalošćena žena kojoj je učinjena nepravda, u senci svoje mlađe rivalke koja se borila za Dikensovu pažnju – glumice Elene Ternan – umesto kao bistra žena kojom se Dikens oženio.
Zbog čega je onda Dikens svoje ženske karaktere slikao tako bledunjavo? Njegove heroine su možda lepe i dobre, ali retko inteligentne i promućurne. Možda je pokušavao da prikaže idealizovanu ženu, ali onakvu koja u realnom životu, kada biste je stvarno sreli, ne bi bila tako idealna; ili je možda stvarao onakve žene o kakvima je, po njegovom mišljenju, publika volela da čita. Uzimajući u obzir to koliko je nezavisnih i intrigantnih žena Dikens poznavao, zaista je neverovatno koliko su mu se podsmevali zbog toga što su mu književne heroine bile isuviše pokorne i jednodimenzionalne jer se nijedan od tih opisa nije mogao primeniti na stvarne žene u njegovom životu. Dikensovi proučavaoci mogu godinama raspravljati o tome da li je on stvarao žene koje je idealizovao ili je stvarao likove koji su se uklapali u viktorijanski stereotip o ženama.

Dikensove knjige su se izvanredno prodavale jer je on vodio računa o tome kakve knjige se kupuju, ali je takođe odbijao da u potpunosti podlegne javnom ukusu. To se može videti u nežnosti sa kojom se ophodi prema karakterima kao što je Emili u ’’Dejvidu Koperfildu’’ ili Nensi u ’’Oliveru Tvistu’’, koju Dikens nikada ne naziva prostitutkom i čija mu smrt stvara fizičku bol. Obe ove žene video je kao žrtve okrutnog društva koje je imalo dvostruke aršine za žene i muškarce.
Valjalo bi podsetiti se da su Viktorijanci živeli u izrazito patrijarhalnom društvu, bez obzira na to što je Britanskim carstvom vladala najmoćnija žena stoleća. Kraljica Viktorija nije volela ni pomisao na ideju da bilo koja druga žena poseduje moć. U pismu prepunom besa upućenom svom prijatelju Teodoru Martinu, piše kako su žene ’’bedan i nemoćni pol’’ i kako bi sifražetkinja Lejdi Amberli trebalo da bude ’’bičevana’’. Dikensove žene bile su samo proizvod doba u kojem je on živeo, kao i zakonskog poretka koji se prema ženama odnosio kao prema pokretnoj imovini koja je pripadala muževima i očevima, uživajući isti položaj kako u životu, tako i u književnosti.

[You must be registered and logged in to see this link.]

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens Empty Re: Čarls Dikens

Počalji od Mustra taj Pet Jan 19, 2018 2:47 pm

Tokom boravka u Parizu, Dikensa je jednom prilikom pozvao na ručak poznati francuski bogataš Emil de Žirarden. Dikens ode i začudi se obesti koju je video u toj kući. Kada ga bogataš pozva i drugi put, Dikens odbi poziv ovim rečima: „Sva vaša raskoš rastužuje me i nenamerno... Ja razmišljam o poreklu toliko brzo stečenog bogatstva i, kao u snu, vidim gde promiču očajna lica bednih zlosrećnika, od kojih je svo to zlato oteto po svim zakonskim propisima.“Za razliku od Žirardena, junak „Božićne pesme“ – lakomi i svirepi bankar Ebenizer Skrudž – dobija šansu da se iskupi i preobrazi u čoveka koji oseća tuđu patnju i želi da pomogne bednima.

[You must be registered and logged in to see this link.]

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens Empty Re: Čarls Dikens

Počalji od Mustra taj Pet Jan 19, 2018 2:48 pm

Električna komunikacija nikada neće zameniti lice koje svojom dušom ohrabruje drugu osobu da bude hrabra i iskrena.

   Postoje knjige čije su naslovne i zadnje strane njihov daleko najbolji deo.

   Jezik je mnogo dobra stvar, samo ako nije ženski.

   Kada ne bi postojali loši ljudi, ne bi postojali ni dobri advokati.

   Sakriti bilo šta od onih sa kojima sam vezan nije deo moje prirode. Nikada ne mogu zatvoriti svoje usne pred onim kome sam otvorio svoje srce.

   Bol rastanka je ništa u poređenju sa radosti prilikom ponovnog susreta.

   Svaki čovek može imati dobro raspoloženje kada je dobro obučen.

   Niko ko olakšava tuđi teret nije beskoristan na ovome svetu.

   Mi kujemo lance koje nosimo tokom života.

   Poroci su ponekad samo vrline sa kojima se preteralo.

   Prvo pravilo poslovanja je da činiš drugima ono što bi oni tebi činili.

   Život je sačinjen od mnogih delova koji su međusobno zavareni.

   Imaj srce koje nikada neće postati tvrdo, temperament koji se nikada neće umoriti i dodir koji nikada neće povrediti.

   Postoji mudrost glave i mudrost srca.

   Postoje žice u ljudskom srcu za koje je bolje da ne vibriraju.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens Empty Re: Čarls Dikens

Počalji od Mustra taj Pet Jan 19, 2018 4:59 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens Empty Re: Čarls Dikens

Počalji od Mustra taj Ned Jan 21, 2018 1:50 pm


Božićna pjesma
u prozi
o duhovima Božića
Charles Dickens


Potrudih se u ovoj knjižici prizvati duha jedne ideje, duha koji će moje čitatelje oraspoložiti – oraspoložiti prema njima samima, jedne prema drugima, prema božićnom času, a i prema meni.
I neka im taj duh opsjeda kuću prijazno, i neka ga nitko ne poželi odložiti s knjigom.
Prosinac, 1843.
Čitateljima vjerni prijatelj i sužanj,
C. D.

[You must be registered and logged in to see this link.]

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens Empty Re: Čarls Dikens

Počalji od Mustra taj Ned Jan 21, 2018 1:51 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


Marley je bio mrtav, da počnemo s tim. Glede toga nije moglo biti nikakve dvojbe. Zapisnik o njegovu ukopu potpisali su svećenik, bilježnik, pogrebnik i najbliži srodnik. Potpisao ga je i Scrooge: a Scroogeovo je ime vrijedilo na Burzi, pa je tako vrijedilo i sve ono na što bi on izvolio staviti svoj potpis. Stari je Marley bio mrtav kao, što bismo
rekli mi Englezi, čavao u vratima.
Sad pazite! Time nipošto nisam mislio kazati da je u tom čavlu u vratima, bar koliko je meni poznato, nešto posebno mrtvo. Ja bih osobno bio skloniji najmrtvijim komadom sitne željezne robe na tržištu proglasiti čavao u mrtvačkom sanduku. U gore navedenoj usporedbi, međutim, skriva se mudrost naših predaka, i moje neposvećene ruke neće joj premetati kosti, jer bolje da propadne selo nego običaj. Zbog toga ćete mi dopustiti da ponovim, ovaj put vrlo naglašeno, da je Marley bio mrtav kao čavao u vratima.
Scrooge je znao da je Marley mrtav? Naravno da je to znao. A zar bi i moglo biti drukčije? Scrooge i on bili su ortaci tko bi ga znao koliko već godina. Scrooge je bio njegov jedini izvršitelj, jedini upravitelj, jedini opunomoćenik, jedini nasljednik, jedini prijatelj i jedini koji ga je oplakao. Pa ipak taj tužni događaj ni samoga Scroogea nije potresao baš tako strašno, jer se ovaj već na sam dan ukopa pokazao vrsnim poslovnim čovjekom, pa ga posvetio neprijeporno dobro sklopljenim poslom.
Spominjanje Marleyjeva sprovoda vraća me opet na polaznu točku. Nije bilo baš nikakve dvojbe da je Marley mrtav. To se mora posve jasno shvatiti, inače u priči što je kanim ispričati čitatelj neće naći ništa čudesno. Da nismo savršeno sigurni da je Hamletov otac umro još prije početka drame, tada njegova noćna šetnja, po istočnjaku, na vlastitu bedemu, ne bi bila ništa neobičnija od iznenadne pojave kakvog drugog sredovječnog gospodina, pošto je zanoćalo, na kakvu vjetrovitu mjestu – recimo na groblju uz crkvu Svetoga Pavla – najmanje pak tako neobična da doslovce skameni sinov boležljivi um.
Scrooge nije nikad prebojao ime staroga Marleyja. Ostalo je ono stajati i dalje, godinama, nad skladišnim vratima: Scrooge i Marley. Tvrtka je bila poznata pod imenom Scrooge i Marley. Pokatkad bi ljudi iz poslovnoga svijeta Scroogea zvali Scroogeom, ponekad pak Marleyjem; on se pak sâm odazivao na oba imena. Njemu je to bilo sve svejedno.
Ali da! Kad je trebalo stezati tijesak, neumoljiva je bila ta ruka, ruka staroga Scroogea! Toga gramzljivoga staroga grješnika što cijedi, grabi, zgrće i gomila! Ruka tvrda i oštra kao kremen iz kojega ognjilo još nije nikad izbilo darežljivu iskru; tajnovita, u se zatvorena i usamljena kao ostriga. Hladnoća što ju je nosio u sebi smrznula mu je stare crte lica, ušiljila mu šiljati nos, smežurala mu obraze, ukočila korak; obojila mu oči u crveno a tanke usne u plavo; i progovarala lukavo hrapavim glasom. Ledeno inje bilo mu je na glavi, nad očima, na žilavu obrazu. Svoju je nisku temperaturu uvijek nosio sa sobom; i kad bi pasji upeklo, svoj bi ured punio ledom, i ne bi okopnio ni za jedan stupanj čak ni na sam Božić.
Vanjska toplina i hladnoća na Scroogea su imali malo utjecaja. Nije bilo te topline koja bi ga mogla zagrijati, baš kao ni zimske hladnoće koja bi ga promrzla. Nijedan vjetar što bi zapuhao ne bi bio ledeniji, nijedan snijeg što bi padao tvrdoglaviji u svojim namjerama, nijedna kiša što bi šibala neosjetljivija na svaku molbu. Ružno vrijeme nije znalo gdje da ga nadjača. Najteži pljuskovi, i snijezi, i gràd, i susnježica, samo su se u
jednom pogledu mogli dičiti da su bolji od njega. Oni su se, naime, na svijet ispod sebe “obarali” na lijep način, dok se to za Scroogea baš nikad nije moglo reći.
Nitko ga nikad nije zaustavio na ulici pa ga, radosna pogleda, upitao: “O, dragi gospodine Scrooge, kako ide? Kad ćete malo svratiti do mene?” Nijedan ga prosjak nije nikada zamolio da mu udijeli kakvu malenkost, nikad ga nijedno dijete nije upitalo koliko je sati, nikad ga nijedan ni muškarac ni žena nisu upitali kako se ide tamo i tamo. Kao da su ga poznavali i sami sljepački psi: kad bi ga vidjeli da dolazi, odvlačili bi svoje vlasnike u veže, pa u dvorišta; a onda bi zamahali repovima kao da žele reći: “Dragi moj gazda u tami, bolje je i nemati oči nego ih imati tako zle!”
No baš je Scroogeu bilo do toga! Ta on je baš i želio da tako bude. Jer zbog toga što se grubo probijao vrevom zagušenim stazama života, upozoravajući pritom sve ljudske obzire da se drže podalje od njega, ljudi koji su ga poznavali govorili su: “Taj zna što radi!”
Kad jednog lijepoga dana – a od svih čestitih dana u godini, baš na sam Badnjak – stari je Scrooge sjedio pretrpan poslom u svom računovodstvu. Vrijeme je bilo studeno, sumorno i oštro; povrh svega još i maglovito; čuo je kako ljudi u dvorištu sipljivo hodaju gore-dolje, udaraju se rukama o prsa i lupaju nogama o kaldrmu ne bi li ih malo zagrijali. Gradski su satovi netom prešli brojku tri, no već se počinjalo mračiti: svjetla nije bilo čitavoga dana i po prozorima susjednih ureda već su se palile svijeće, kao rumene mrlje u smeđemu zraku što se mogao rezati nožem. Magla se utakala na sve pukotine i kroza sve ključanice, a vani je bila tako gusta da su se nasuprotne kuće, unatoč tome što je dvorište baš tu bilo najuže, pretvorile upravo u fantome. Da ste vidjeli kako se taj musavi oblak malaksalo spušta, zastirući sve pod sobom, zacijelo biste pomislili da Narav živi baš tu u susjedstvu, gdje vari maglu na veliko.
Vrata su Scroogeova računovodstva te večeri bila otvorena, kako bi na oku mogao držati pisara, koji je u turobnoj izbici, zvanoj Bačva, prepisivao pisma. Kod Scroogea je gorjela vatrica, no kod pisara je ta vatrica bila tako mala te se činilo da to izgara tek jedan grumen ugljena. On je, međutim, nije mogao razgorjeti, jer je sanduk s ugljenom bio u Scroogeovoj sobi; a da se pojavio s lopaticom, posve je izvjesno da bi mu gazda prorekao kako će se uskoro morati rastati. Zbog čega se pisar umotao u bijeli šal, pokušavajući se zagrijati na svijeći, no koje se nastojanje, jer ne bijaše čovjek odveć razvijene mašte, pokazalo posve bezuspješnim.
“Sretan ti Božić, ujače! Bog te blagoslovio!” uzvikne najednom radostan glas. Bio je to glas Scroogeova nećaka, koji se pojavio tako naglo da su njegove riječi bile ujedno i prva najava njegova dolaska.
“Pih!” reče Scrooge. “Podvala!”
A bio se, taj Scroogeov nećak, brzom šetnjom kroz maglu i po poledici, tako zagrijao da se sav zažario; lice mu je bilo rumeno i lijepo; iz očiju mu se iskrilo, a iz usta parilo.
“Božić da je podvala, ujače!” reče Scroogeov nećak. “To zacijelo ne mislite ozbiljno!”
“Itekako mislim”, odvrati Scrooge. “Sretan Božić! Odakle ti pravo da budeš sretan? Odakle ti razlog da budeš sretan? Kao da ti nije i tvoje sirotinje dosta.”
“No, no, no”, odgovori mu na to nećak. “A otkud vama pravo da budete tako turobni? Otkuda razlog da budete mrzovoljni? Kao da vam nije i vašega bogatstva dosta.”
Scrooge, nemajući tog časa pri ruci nikakav bolji odgovor, samo ponovi: “Pih!”, nakon čega ponovno uslijedi: “Podvala.”
“Ujače, ta ne budite tako oštri”, reče nećak.
“A kakav da budem”, odvrati ujak, “u tom svijetu punom luda? Sretan Božić! Sramota jedna, kakav sretan Božić! Za što je Božić na svijetu osim da plaćaš račune bez novca; da otkriješ kako si godinu stariji a niti sat bogatiji; da sabireš poslovne knjige i na koncu ustanoviš da su se sve stavke, u svih dvanaest mjeseci, okrenule protiv tebe? Kad bi moglo biti po mojemu,” reče Scrooge, zgražajući se, “svakoga blesavca koji bi išao svijetom i nazivao ljudima ‘Sretan Božić’ dao bih skuhati u vlastitom pudingu i pokopati ga s glogovim kolcem protjeranim kroz srce. I baš bi trebalo!”
“Ujače!” molećivo će nećak.
“Nećače!” odvrati ujak strogo. “Ti slavi Božić kako je tebe volja, a meni prepusti da ga ja slavim kako je mene.”
“Da ga slavite!” ponovi Scroogeov nećak. “Ta vi ga uopće i ne slavite.”
“Onda mi daj mira”, reče Scrooge. “Velika ti korist i od njega! Uvijek si je i imao!”
“Mnogo je toga, mnim, iz čega sam uspijevao istjerati nekakvo dobro, no od čega nikad nisam imao koristi”, odvrati nećak. “Pa tako i iz Božića. Pa ipak sam siguran da sam u božićnim danima – pri čemu ne mislim na štovanje što ga ištu sveto ime i svetiji nastanak, ako se to, kad je riječ o ičemu što se odnosi na Božić, može ikako zanemariti – kad god bi na njih došao red, vidio nešto dobro: jer to su dani lijepi i milosrdni, puni praštanja i dobrote: i to je jedino meni poznato doba, u čitavom dugom godišnjem kalendaru, kad se čini da su muškarci i žene, kao po nekom dogovoru, spremni slobodno otvoriti srce, i spremni u ljudima što stoje pred njima zaista vidjeti svoje suputnike do groba, a ne tek pripadnike druge rase, stvorenja što putuju nekim drugim putovima. I stoga, ujače, iako mi to nikad nije u džep spustilo ni trunak ni zlata ni srebra, ja ipak vjerujem da sam od toga imao koristi, te da ću je imati i ubuduće; i stoga velim, neka bi ga Bog blagoslovio!”
Pisar u svojoj izbi i ne misleći zapljeska; potom smjesta shvati nedoličnost svojega ponašanja, pa pročačka vatru pa joj tako zanavijek ugasi i posljednju iskru.
“Nek od vas čujem još samo jedan šušanj,” reče Scrooge, “pak ćete Božić proslaviti gubitkom namještenja. A vi ste, gospodine,” doda, okrećući se nećaku, “silan govornik, te se čudim da već niste u Parlamentu.”
“Ne ljutite se, ujače. No dajte! Večerajte sutra s nama.”

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens Empty Re: Čarls Dikens

Počalji od Mustra taj Ned Jan 21, 2018 1:51 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]

Scrooge odvrati da će se vidjeti – da, doista reče baš tako. Reče zapravo čitavu frazu, naime da će se prije vidjeti na jednom vrlo dalekome mjestu.
“Ali zašto?” uskliknu Scroogeov nećak. “Zašto?” “Zašto si se oženio?” upita Scrooge.
“Zato što sam se zaljubio.”
“Zato što si se zaljubio!” progunđa Scrooge, kao da je to jedina stvar na svijetu smješnija od sretnog Božića. “Do skorog viđenja!”
“Ali ne, ujače, nikad ni prije toga niste htjeli do mene. Zašto mi to sada navodite kao razlog nedolaska?”
“Doviđenja”, reče Scrooge.
“Od vas ne želim ništa; ništa od vas ne tražim; zašto ne bismo bili prijatelji?”
“Doviđenja”, reče Scrooge.
“Strašno mi je žao, i od sveg srca, što vidim da ste tako neumoljivi. Među nama nikad nije bilo nikakve zavade, nikakvih nesuglasica s kojima bih ja imao išta. No dobro, pokušao sam to u čast Božića, i zbog toga ću svoje božićno raspoloženje sačuvati do kraja. Pa ipak, ujače, čestit vam Božić!”
“Doviđenja!” reče Scrooge.
“I sretna vam Nova godina!” “Doviđenja!” reče Scrooge.
Nećak unatoč svemu ode iz sobe bez ijedne ljutite riječi. Prije toga, međutim, zastane u vanjskim vratima kako bi svoje dobre želje izrazio pisaru koji je, unatoč svojoj promrzlosti, ipak bio topliji od Scroogea, jer mu ih uzvrati vrlo srdačno.
“Evo još jednog”, promrmlja Scrooge koji je sve to čuo. “Moj pisar, s petnaest šilinga tjedno, sa ženom i djecom, priča o sretnom Božiću. Da čovjek pobjegne u Bedlam, u ludnicu.”
A taj umobolnik, pošto je izveo Scroogeova nećaka, u sobu uvede dva druga svata. Bila su to otmjena gospoda, oku ugodna, i sad su stajala, snimljenih šešira, u Scroogeovu uredu. U rukama su im bile knjige i papiri, i obojica se nakloniše.
“Scrooge i Marley, ako se ne varam”, reče jedan od gospode, bacivši pogled na popis. “Imam li čast razgovarati s gospodinom Scroogeom ili s gospodinom Marleyjem?”
“Gospodin Marley je pokojan već sedam godina”, odvrati Scrooge. “Umro je prije sedam godina, baš na ovu noć.”
“Ne sumnjamo da će ortak koji ga je nadživio znati valjano zastupati njegovu velikodušnost”, reče gospodin pružajući mu svoju vjerodajnicu.
I reče istinu, jer njih su dvojica bili odista srodne duše. Na zlokobnu riječ “velikodušnost” Scrooge se namršti, odmahne glavom, pa vrati vjerodajnicu.
“U ovo slavljeničko doba godine, gospodine Scrooge” reče gospodin dohvaćajući pero, “poželjnije je no inače priložiti kakav sitan darak za uboge i potrebite, koji baš sada trpe od velike nevolje. Mnogima nedostaje i ono najnužnije; stotine su tisuća, gospodine, lišene i najpotrebnijeg.”
“Zar ne postoje zatvori?” upita Scrooge.
“O, ima ih mnogo”, odvrati gospodin spuštajući pero.
“A popravilišta i radne ubožnice?” upita Scrooge. “Jesu li još u pogonu?”
“Jesu. Pa ipak,” odvrati gospodin, “bilo bi mi draže kad bih mogao reći da nisu.”
“Zakoni su, dakle, o predionicama i sirotinji, na punoj snazi?” upita Scrooge.
“Imaju pune ruke posla, gospodine.”
“O! Već sam se bio uplašio, zbog onoga što ste mi maločas kazali, da se dogodilo nešto što ih je skrenulo s njihovog uobičajenog posla”, reče Scrooge. “Jako mi je drago što to čujem.”
“Pod dojmom uvjerenja da oni mnoštvu siromaha mogu jedvice priskrbiti zdravlje duha i tijela,” odvrati gospodin, “nekolicina se nas prihvatila skupljanja priloga eda bi se siromasima kupilo malo mesa i pića, i nešto čime bi se zagrijali. Pa smo odabrali ovaj trenutak, jer to je trenutak nad svim ostalima, kad se oskudica osjeća tako oštro, dok obilje veseli. Što da upišem?”
“Ništa!” odvrati Scrooge. “Želite ostati anonimni?”
“Želim da mi dadete mira”, reče Scrooge. “Pa kad me već pitate, gospodo, što želim, evo vam i odgovora. Ja se na Božić ni sâm ne veselim, pa si ne mogu ni priuštiti da uveseljavam zgubidane. Ja pridonosim održavanju spomenutih ustanova; stoje me sasvim dovoljno; pa oni kojima je tako loše mogu slobodno u njih.”
“Mnogi onamo ne mogu; a mnogi bi prije umrli.”
“Ako bi prije umrli,” reče Scrooge, “onda će biti najbolje da tako i učine, eda bi se smanjio višak stanovništva. Osim toga – oprostite – ali to mi nije ni poznato.”
“Moglo vam je biti”, zamijeti gospodin.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens Empty Re: Čarls Dikens

Počalji od Mustra taj Ned Jan 21, 2018 1:52 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


“Uostalom, to i nisu moja posla”, odvrati Scrooge. “Čovjeku je posve dovoljno da zna svoj posao, i ne treba se u druge plesti. Ja sam svojim stalno zaokupljen. Gospodo, zbogom vam bilo!”
Shvativši posve nedvosmisleno da bi svako daljnje nastojanje bilo trud zaludan, gospoda se povukoše. Scrooge se ponovno prihvati posla sa znatno poboljšanim mišljenjem o sebi te u raspoloženju vragolastijem no obično.
U međuvremenu se magla i tama zgusnuše toliko da su ulicama već jurili ljudi sa zapaljenim glavnjama, nudeći se da trče pred kolima i kočijama, i vode ih njihovim putem. Drevni crkveni toranj, čije je čangrizavo staro zvono kroz gotički prozor uvijek iz potaje zirkalo na Scroogea, sad je postao nevidljiv, pa je satove i četvrtine odbijao u oblacima, iza čega bi uslijedili tremolirajući titraji, baš kao da mu gore, u smrznutoj glavi, cvokoću zubi. Studen posta i prežestoka. Na glavnoj ulici, u kutu dvorišta, nekoliko je radnika popravljalo plinske cijevi, pa su u željeznoj košari zapalili veliku vatru, oko koje se skupila družina dronjavih muškaraca i dječaka; veselo su na vatri grijali ruke i žmirkali očima. Na uličnom hidrantu, na kojeg su svi i zaboravili, preljev se smrznuo i voda se pretvorila u mizantropski led. Jarko osvijetljeni dućani, gdje su grančice s bobicama pucketale od topline plinskih svjetiljaka što su obasjavale izloge, bojili su rumenilom lica prolaznika. Dućani peradara i piljara pretvoriše se u sjajne dosjetke; bila je to veličanstvena procesija, i gledajući je, bilo je gotovo nemoguće povjerovati da sve to ima ikakve veze s dosadnim načelima pogađanja i prodaje. Gospodin gradonačelnik, utvrđen u svojoj velebnoj vijećnici, zapovjedio je pedesetorici svojih kuhara i batlera da proslavu Božića urede kako to i dolikuje gradonačelnikovu kućanstvu; a čak je i sitni krojač, kojeg je prošloga ponedjeljka oglobio s pet šilinga zato što je na javnome mjestu bio pijan i rabijatan, u svom potkrovlju miješao sutrašnji puding, dok mu se mršava žena s malim djetetom otputila u pohod kupovanja govedine.
Sve maglenije i studenije! Studen što siječe, ujeda, bode. Da je dobri sveti Dunstan1 zagrizao u Zloduhov nos samo dodirom takva vremena, umjesto što se protiv njega poslužio uobičajenim oružjem, taj bi zaista vrlo brzo odurlikao svoje i vratio se gdje mu je mjesto. A vlasnik jednog mršavog i mladog nosa, a kojeg je gladna studen glodala i mljackala onako kao što pas glođe kosti, prignuo se Scroogeovoj ključanici da ga razveseli božićnicom, no na prvi zvuk pjesmice:
Bog te čuv’o, vedri gospodine! Da te ništa očaju ne preda!
Scrooge dohvati ravnalo s takvom djelatnom energijom, da pjevač pobježe od prepasti, prepuštajući ključanicu magli i još srodnijemu ledu.
Napokon nastupi i čas da se zatvori pisarnica. Scrooge zlovoljno siđe sa stolca pa tako s tom činjenicom prešutno upozna i nestrpljivog pisara u izbi, koji smjesta puhne u svijeću i stavi šešir na glavu.
“Sutra biste, pretpostavljam, željeli imati čitav dan slobodan?” upita Scrooge.
“Ako vam to, gospodine, odgovara.”
“Uopće mi ne odgovara,” reče Scrooge, “a nije ni pošteno. Ako bih vam zbog toga odbio pola krune, onda biste, tako mi svega, smatrali da vas izrabljujem?”
Pisar mu se slabašno nasmiješi.
“Međutim,” reče Scrooge, “ako vam ja dam dnevnicu za nerad, onda vi ipak nećete smatrati da vi izrabljujete mene.”
Pisar zamijeti da se to događa samo jednom godišnje.
“Jadna je to isprika za džeparenje svakog dvadeset petog prosinca!” reče Scrooge zakapčajući zimski kaput do grla. “Ali pretpostavljam da ćete ipak morati dobiti taj slobodni dan. Ali se zato potrudite da sutradan dođete što prije!”

1 Sv. Dunstan je zaštitnik zlatara, a prema legendi je uhvatio vraga užarenim kliještima za nos, te ga nije pustio sve dok mu ovaj nije obećao da će mu ubuduće dati mira. (Op. pr.)
Pisar obeća da hoće, našto Scrooge izađe mrzovoljno gunđajući. Ured bi zaključan dok bi dlanom o dlan, a potom se pisar, kome su se ispod pojasa zibali dugački krajevi bijeloga šala (jer se nije mogao podičiti zimskim ogrtačem), spusti sklizaljkom na Cornhillu, na kraju čitavog niza dječaka, i to dvadeset puta, u čast Badnjaka, da bi potom potrčao kući u Camden Town, koliko ga noge nose, da bi se to poigrao slijepoga miša.
Scrooge je svoju sumornu večeru pojeo u svojoj stalnoj sumornoj gostionici pa je, nakon što je pročitao sve novine i ostatak večeri zavarao poslovnom knjigom, krenuo kući na počinak. Živio je u odajama što su nekoć pripadale njegovom preminulom ortaku. Bio je to mračan stan, smješten u niskoj hrpi zgrada u dnu dvorišta, gdje je pristajao tako slabo da se čovjek jedva mogao othrvati misli da je utekao ovamo dok je još bio mlada kućica, igrajući se skrivača s ostalim kućama, i onda zaboravio kojim je putem došao. Sad je ta kuća, međutim, već bila jako stara, i jako stravična, jer u njoj nije živio nitko osim Scroogea, budući da su sve ostale prostorije bile iznajmljene za urede. Dvorište je bilo tako mračno da se čak i Scrooge, koji mu je poznavao svaki kamen, spremno pokušao snaći pipanjem. Magla i led toliko su se zgusnuli oko stare crne veže, da se činilo da joj na pragu u tužnom razmišljanju sjedi sam bog ružnoga vremena.
Sad bi trebalo nešto reći i o zvekiru na vratima, u kojem nije bilo ničeg neobičnog, osim što je bio jako velik. Činjenica je također da ga je Scrooge viđao i izjutra i uvečer za čitava svog življenja u tom stanu; a također i to da je u Scroogeu onoga što se naziva maštom bilo manje no u ikome u londonskom Cityu, pa čak i ako među te ljude uvrstimo – a to je smiona tvrdnja – i članove trgovačkoga ceha, njegovu upravu i poslugu. Pri tom također ne smijemo smetnuti s uma ni to da Scrooge Marleyju nije posvetio ni cigle misli sve otkako su mu tog popodneva spomenuli njegova već sedam godina pokojnog ortaka. I onda neka mi netko objasni, ako samo može, kako se to moglo dogoditi da je Scrooge, nakon što je
stavio ključ u bravu, u zvekiru ugledao – a da ovaj pritom nije prošao ni
kroz kakav trenutni proces preobrazbe – ne zvekir, već Marleyjevo lice.
Marleyjevo lice. I nije bilo u neprozirnoj sjeni kao što su to bili drugi predmeti u dvorištu, već je bilo ozareno zlokobnim svjetlom, poput trulog jastoga u mračnom podrumu. Nije bilo ni ljutito ni divlje, već ga je gledalo baš onako kako ga je običavalo gledati, a sablasne mu su naočale bile podignute na sablasno čelo. Kosa mu je bila čudno razbarušena, kao zapuhom vjetra ili toploga zraka, i mada su mu oči bile širom otvorene, ipak su bile savršeno nepomične. Te oči, kao i pepeljasta boja puti, stvarale su jezovit dojam, no ipak se činilo da je sav taj užas bez ikakve veze s licem, da mu čak stoji nasuprot, te da je posve izvan njegove vlasti, te da nipošto nije dio njegova izraza.
Kad se Scrooge oštro zapiljio u tu pojavu, ona se preobrazila u zvekir. Kazati da se nije uplašio, ili da mu krv nije bila svjesna užasna doživljaja kakav mu je bio nepoznat od najranijeg djetinjstva, značilo bi
izreći neistinu. Pa ipak je spustio ruku na ključ što ga je bio ispustio, pa ga
odlučno zakrenuo, ušao u kuću i zapalio svijeću.
I onda doista zastao, na trenutak neodlučan, prije no što će zatvoriti vrata; i onda je zaista oprezno povirio iza njih, kao da napola očekuje da će ga užasnuti pogled na Marleyjev perčin što viri u predvorje. Ali s unutrašnje strane vrata nije bilo ničega, izuzmemo li vijke i matice kojima je zvekir bio pričvršćen, i zato je rekao “Hu, hu!” pa ih s treskom zatvorio.
Taj je zvuk čitavom kućom odjeknuo poput groma. Činilo se da svaka soba gore, i svaka bačva u vinarevu podrumu dolje, ima vlastitu i sebi svojstvenu zbirku odjeka. Ali Scrooge nije bio čovjek koji bi se uplašio jeke. Zaključao je vrata i prošao kroz predsoblje, da bi se potom uspeo stubama, i to polako, u hodu podrezujući stijenj svijeće.
Moglo bi se sad maglovito pričati o vožnji šesteropregom uz dobro staro stubište, ili o posljedicama lošeg mladog zakona izglasanog u
Parlamentu; reći ću, međutim, tek toliko da ste mrtvačka kola mogli dopremiti na vrh stuba i postaviti ih poprijeko, s bokom prema zidu i vratima prema balustradama, i da ste sve to mogli obaviti prilično lako. Za to je bilo dovoljno širine, i još bi ostalo mjesta; što je možda i bio razlog zbog kojeg je Scrooge i pomislio da se to mrtvačka kola pred njim kreću u tami. Nekoliko plinskih lanterni na ulici nije ulaz osvjetljavalo baš tko zna kako, tako da možemo pretpostaviti da je, unatoč Scroogeovoj lojanici, bilo poprilično mračno.
I Scrooge se uspne, ne mareći za sve to koliko je crno pod noktom: mrak je jeftin i Scroogeu drag. Pa ipak, prije no što će zatvoriti teška vrata, prošao je kroz sobe da vidi je li sve u redu. Onog se lica prisjećao taman dovoljno da dobije želju da učini to što je učinio.
Dnevna soba, spavaća soba, ropotarnica. Sve kako i mora biti. Nikoga ispod stola, nikoga ispod sofe; u ognjištu vatrica; zaimača i umivaonik spremni, i zdjelica zobene kašice na toploj polici kraj kamina (jer je bio nešto prehladio glavu). Nitko ispod kreveta, nitko u ormaru, nikoga u njegovu kućnom haljetku, koji je u sumnjivoj pozi visio na zidu. Ropotarnica kao i obično. Stara rešetka pred kaminom, stare cipele, dvije stare košare, umivaonik na tri noge, i žarač.
Posve umiren, zatvorio je vrata i zaključao se; dvostruko se zapravo zaključao, što inače nije običavao činiti. Osiguravši se tako od iznenađenja, skinuo je kravatu; odjenuo je kućni haljetak i obuo papuče, pa stavio noćnu kapicu, da bi potom sjeo pred ognjište i prihvatio se kašice.
Vatrica je bila doista slabašna, upravo ništa u tako ljutu noć. To ga je natjeralo da joj se sasvim primakne, i zamišljeno se u nju zagleda, prije no što je iz takve pregršti goriva uspio istjerati i najmanji osjećaj topline. Ognjište je bilo staro, a sagradio ga je bio još nekoć davno neki nizozemski trgovac, pa ga posvuda obložio fantastičnim nizozemskim keramičkim pločicama, koje su trebale prikazivati prizore iz Svetoga pisma. Bilo je tu
Kaina i Abela, faraonovih kćeri, Kraljica od Sabe, anđeoskih vjesnika što su se spuštali na oblacima kao na perinama, potomaka Abrahamovih, Baltazara, apostola što su se otiskivali na more u zdjelicama za umak, stotina likova što su mu privlačili misli, pa ipak je Marleyjevo lice, lice tog čovjeka već sedam godina mrtvog, izniklo poput štapa drevnoga proroka i progutalo sva ostala.2 Da su sve glatke pločice spočetka bile prazne, zbog sposobnosti misli da od razdvojenih fragmenata slaže slike, na svakoj bi se od njih pojavila kopija Marleyjeve glave.
“Podvala!” rekao je Scrooge i prešao na drugi kraj sobe.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens Empty Re: Čarls Dikens

Počalji od Mustra taj Ned Jan 21, 2018 1:53 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]

Načinio je nekoliko krugova pa ponovno sjeo. A kad je zabacio glavu u naslonjaču, pogled mu je slučajno zastao na zvonu, odavno već beskorisnom, što ga je zbog nekog razloga već zaboravljenog, povezivalo s prostorijom na najvišem katu zgrade. I tada je, s velikim čuđenjem i neobičnim, neobjašnjivim užasom, dok ga je tako gledao, opazio kako se zvono počinje njihati. Spočetka se zibalo tako lagano da je jedva i proizvelo zvuk; ubrzo, međutim, zazvoni glasno, a za njim se oglase i sva druga zvona u kući.
Moglo je to tako potrajati pola minute, ili minutu, no doimalo se kao čitav sat. A onda su zvona prestala kako su i počela, sva zajedno. Potom je uslijedio štropot, odnekud iz dubina, kao da netko preko vinarovih bačava vuče težak lanac. Scrooge se sad prisjeti kako je čuo da duhovi u opsjednutim kućama vuku lance.
Vrata se podruma otvore uz tresak, a onda začu mnogo glasniju buku, na donjem katu, pa zatim kako se uspinje stepenicama i kreće ravno prema njegovim vratima.
“I to je nekakva podvala!” reče Scrooge. “Ja i dalje ne vjerujem.”

2 Kad je biblijski prorok Abraham pred faraonom svoj štap pretvorio u zmiju, isto su učinili i poganski proroci, ali je onda Abrahamova zmija progutala sve ostale (Iz 7,8-13). (Op. pr.)
Pa ipak mu se boja lica naglo promijenila kad je, bez ikakve stanke, to nešto prošlo kroz teška vrata i na njegove oči ušlo u sobu. Kad je to ušlo, plamen koji je već počeo zamirati, najednom je poskočio, kao da želi reći: “Znam tko je! To je Marleyjev duh!” Da bi potom ponovno pao.
Isto lice: isto iscijato. Marley sa svojim perčinom, uobičajenim prslukom, tijesnim hlačama i čižmama; pri čemu su rese na potonjima blistale, baš kao i perčin, skutovi kaputića i kosa na glavi. Lanac što ga je vukao bio je zakačen negdje pri struku. Bio je dugačak i ovijao se oko njega kao rep; a na njemu su bile nanizane (što je Scrooge promotrio vrlo pomnjivo) ručne blagajne, ključevi, lokoti, poslovne knjige, dokumenti i teške kase okovane čelikom. Tijelo mu je bilo prozirno, tako da je Scrooge, gledajući kroza nj, mogao vidjeti i ona dva dugmeta kaputiću na leđima.
Scrooge je često slušao da Marley u trgovini zna biti vrlo proziran, no u to nije povjerovao sve do sada.
Ne, u to nije mogao povjerovati čak ni sada. I mada je fantoma pregledao skroz naskroz, i mada ga je vidio da stoji pred njim; iako je osjećao kako se njime prelijeva ledeni pogled Marleyjevih kao smrt hladnih očiju; i makar je vidio i samo tkanje marame kojom su mu bile umotane glava i brada – a bio je to zavoj koji prije nije opazio – unatoč svemu tome on i dalje nije vjerovao, pa se hrvao s vlastitim zorom.
“Kako, molim!” rekao je Scrooge, hladan i jedak kao i uvijek. “Što hoćeš od mene?”
“Mnogo toga!” Glas je bio Marleyjev, o tome nije moglo biti dvojbe. “Tko si ti?”
“Pitaj me tko sam bio.”
“Onda, tko si bio?” upitao je Scrooge, podižući glas. “Vrlo si neobičan... za sjenu.” Već je mislio reći “u sjeni”, ali je umjesto toga rekao ovo, kao priličnije.
“Za života sam bio tvoj ortak, Jacob Marley.”
“Ne bi li... ne bi li sjeo?” upitao je Scrooge, gledajući ga sumnjičavo. “Mogao bih.”
“Onda sjedni.”
Scrooge ga je bio ponudio zato što nije znao je li tako proziran duh uopće kadar sjesti, pa je mislio, ako bi se to pokazalo nemogućim, da bi mu duh u tom slučaju morao dati neko vrlo nezgodno objašnjenje. Duh je međutim sjeo s druge strane kamina kao da je to nešto posve uobičajeno.
“Ti ne vjeruješ da ja postojim”, zamijetio je Duh. “I ne vjerujem”, odgovorio je Scrooge.
“Kakav bi dokaz želio o stvarnosti mog postojanja, mimo onih što ih daju tvoja ćutila?”
“To ne znam”, reče Scrooge. “Zašto sumnjaš u svoja ćutila?”
“Zato što na njih utječu i sitnice”, odgovorio je Scrooge. “Mali poremećaj probave i već počinju varati. Možda si ti kakav neprobavljeni komad govedine, žličica gorčice, grumenčić sira, polovica nedokuhana krumpira. Ti imaš više veze s drobom nego s grobom, pa ma tko da bio!”
Scrooge baš nije bio pretjerano sklon izvaljivanju viceva, a nije, u tom trenutku, baš ni bio raspoložen jako vragolasto. Istina je bila da je pokušao biti duhovit, kako bi nekako odvratio pažnju sa sablasti i suzbio strah; a to stoga što mu je prikazin duh bio uzmutio i samu koštanu srž.
Kad bi samo na trenutak ostao sjediti tako – Scrooge je to jasno osjećao, u tišini zagledan u te zapiljene, staklaste oči – u glavi bi mu se sve uzmutilo. Nešto je užasno bilo i u paklenskoj atmosferi što se širila od samoga duha. Scrooge je nije mogao osjetiti sam, ali je sasvim očito bilo tako, jer iako je Duh sjedio savršeno nepomično, njegova kosa, skutovi i rese i dalje su se micali, kao da ih pokreću vruća isparavanja što se dižu iz peći.
“Vidiš li ovu čačkalicu?” rekao je Scrooge, brzo ponovno preuzimajući komandu, a zbog razloga netom navedenih, i želeći, pa makar i na trenutak, skrenuti skamenjeni pogled prikazin sa svoje osobe.
“Vidim”, odvrati Duh.
“Ti ne gledaš u nju”, reče Scrooge. “Ali je ipak vidim”, odvrati Duh.
“No, dakle!” odbrusi mu Scrooge. “Trebao bih samo to progutati, pa da me do smrti progone legije demona, sve iz vlastite glave. Podvala, velim ti; podvala!”
Na ovo utvara ispusti grozan krik i zazvekeće lancem, proizvodeći pritom takvu strašnu i jezivu buku, da se Scrooge morao uhvatiti čvrsto za stolac da se ne sruši od nesvjestice. No koliki je tek bio njegov užas kad fantom razveza zavoj oko glave, kao da mu je u sobi postalo prevruće, pa mu čeljust padne na prsa!
Scrooge pade na koljena pa sklopi ruke pred licem. “Milost!” kriknu. “Jeziva prikazo, zašto me mučiš?”
“Čovječe svjetskoga uma!” odvrati Duh. “Vjeruješ li sada u mene ili
ne?”
“Vjerujem”, reče Scrooge. “Jer moram. Ali zašto prikaze hodaju
zemljom i zašto me pohode?”

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens Empty Re: Čarls Dikens

Počalji od Mustra taj Ned Jan 21, 2018 1:54 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


“Od svakoga se čovjeka traži”, odgovori Duh, “da se duša što u njemu živi kreće među njegovom subraćom, i da putuje nadaleko i naširoko; i ako to duša ne obavi za života, onda je osude da to čini poslije smrti. Ona je osuđena da luta svijetom – o, vaj meni! – i gleda u čemu ne može sudjelovati i sve to pretvarati u sreću, kao što je mogla dok je još bila na zemlji!”
Prikaza ponovno ispusti krik, zatrese lanac, pa zalomi prozračnim rukama.
“Pa ti si okovan”, reče Scrooge, sav uzdrhtao. “Reci mi zašto?” “Nosim lanac što sam ga sâm skovao za života”, odvrati Duh.
“Stvarao sam ga kariku po kariku, jard po jard; opasah se njime po
slobodnoj svojoj volji, i po slobodnoj sam ga svojoj volji nosio. Zar je njegov oblik tebi stran?”
Scrooge se tresao sve jače i jače.
“Ili bi rado znati,” nastavi Duh, “kolika je dužina i težina jakoga lanca što ga ti nosiš? Bio je ovako težak i dugačak još prije sedam Badnjaka. A odonda si nastavio raditi na njemu. Težak je to lanac!”
Scrooge se ogledao po podu, očekujući da će se naći okružen s pedeset ili šezdeset sežanja željeznoga kabla; vidio, međutim, nije ništa.
“Jacobe”, reče on molećivim glasom. “Stari Jacobe Marleyju, reci mi još nešto. Reci mi nešto utješno, Jacobe.”
“Toga nemam i ne mogu ti dati”, odvrati Duh. “To dolazi iz drugih predjela, Ebenezeru Scrooge, i to prenose drugi posrednici, i drugoj vrsti ljudi. A ne mogu ti reći ni što bih mogao. Još samo malo, jer više mi nije dopušteno. Ja ne mogu otpočinuti, ne mogu ostati, ne mogu se nigdje nepotrebno zadržavati. Moj duh nikad nije izišao izvan našeg računovodstva – pazi dobro! – u životu moj duh nije nikada lutao izvan granica naše rupe za prevrtanje novca; i preda mnom je još mnogo zamornoga puta!”
U Scroogea je bila navika, kad god bi se zamislio, da stavi ruke u džepove hlača. Duboko razmišljajući o svemu što mu je Duh bio rekao, učini i sada tako, no ne podižući pritom pogleda niti pomičući koljena.
“Zacijelo si, Jacobe, u tome vrlo spor”, zamijeti Scrooge poslovnim tonom, iako s poniznošću i smjernošću u glasu.
“Spor!” ponovi Duh.
“Već sedam godina mrtav”, zamišljeno će Scrooge. “I svo to vrijeme na putu?”
“Svo to vrijeme”, reče Duh. “Bez mira i spokoja. I uz stalne pokajničke muke.”
“Putuješ brzo?” upita Scrooge.
“Na krilima vjetra”, odvrati Duh.
“Zacijelo si za sedam godina prešao preko golemih prostranstava”, reče Scrooge.
Duh, začuvši to, ispusti još jedan krik pa ponovno zazvekeće lancem, i to tako gadno u mrtvoj tišini noći, da bi stražar bio posve u pravu kad bi ga priveo zbog remećenja javnoga mira.
“O! Zarobljen, okovan i s dvostrukim negvama,” krikne fantom, “ni ne znajući za sve te silne vjekove neprekidnog rada besmrtnih stvorenja, jer ovaj svijet mora otići u vječnost prije nego se razvije sve ono dobro za koje je sposoban. Ne znajući da svaka kršćanska duša, radeći dobrohotno u svojem malenom krugu, bez obzira kakav on bio, mora otkriti kako je njen smrtni život prekratak da iscrpi sva sredstva vlastite korisnosti. Ne znajući da je čitav svemir kajanja premalen da ispravi samo jednu promašenu priliku u životu! Pa ipak sam bio takav! O! Baš takav sam bio!”
“Ali, Jacobe, ti si uvijek bio vrstan čovjek od poslova”, ponovno zgriješi Scrooge, koji je sve to već počeo primjenjivati na sebe.
“Poslova!” uzvikne Duh i ponovno zalomi rukama. “Čovječanstvo je bilo moj posao. Javno dobro je bilo moj posao; darežljivost, milostinja, opraštanje i dobrodušnost, sve je to bilo moj posao. Poslovi mojega zanata bili su tek kap vode u golemom oceanu svega što je spadalo u moj posao!”
Ispruženom rukom podiže lanac, kao da je on uzrok svih njegovih beskonačnih jada, pa ga pusti da ponovno teško padne na pod.
“U ovo doba svake godine”, reče utvara, “postaje mi najteže. Zašto sam koračao kroz gomile svoje subraće očiju uprtih u zemlju, i zašto ih nikad nisam podigao prema blagoslovljenoj Zvijezdi što je Mudrace odvela do skromnoga domka? Kao da nije bilo sirotinjskih domova do kojih je ta zvijezda mogla dovesti mene!”
Brzina kojom je govorila prikaza zapanjila je Scroogea, pa ga obuze strahovita drhtavica.
“Čuj me!” krikne Duh. “Vrijeme mi je već skoro isteklo.”
“Hoću”, odvrati Scrooge. “Ali imaj obzira! Nemoj puno kititi, Jacobe! Molim te!”
“Zašto sam se pred tobom pojavio u vidljivu obličju, to ti ne smijem reći. A kraj tebe sam sjedio nevidljiv, i to mnogo, mnogo dana.”
To uopće nije bila dopadljiva misao. Scrooge se stresao pa obrisao znoj s čela.
“To nije lakši dio moje pokore”, nastavio je Duh. “A večeras sam se pojavio ovdje da te upozorim kako za tebe još ima nade da izbjegneš moju sudbinu. Prilike i nade, Ebenezere, koje ti ja donosim.”
“Oduvijek si mi bio dobar prijatelj”, odvrati Scrooge. “I hvala ti na tome!”
“Opsjedat će te”, nastavi Duh, “tri utvare.” Scroogeu čeljust padne duboko skoro kao i Duhu.
“Jesu li to ta prilika i nada koje si netom spomenuo, Jacobe?” upita klonulim glasom.
“Jesu.”
“Mislim... mislim da radije ne bih”, reče Scrooge.
“Ako te oni ne pohode,” odgovori Duh, “onda za tebe više nema nade da bi mogao izbjeći put kojim ja sada kročim. Čekaj na prvi sat sutrašnjega dana, kad zvono odzvoni jedan.”
“Zar ih, Jacobe, ne bih mogao primiti sva tri odjednom, pa da sve odmah bude gotovo?” predloži mu Scrooge.
“Drugu očekuj iduće noći u isti sat. Treću iduće noći kad prestane titrati posljednji otkucaj dvanaestog sata. Gledaj da me više ne vidiš; i pazi da, radi samoga sebe, ne zaboraviš sve što je među nama rečeno!”
Izgovorivši te riječi, prikaza uze maramu sa stola pa je ovi oko glave, baš kao maločas. Scrooge je to naslutio po oštrom zvuku što su ga
proizveli zubi kad je marama ponovno spojila čeljusti. Prisilio se da ponovno digne oči, pa otkrio da mu nadnaravni posjetitelj stoji sučelice, a lanac da mu je omotan i prebačen preko ruke.
Prikaza se udaljila koračajući natraške, i pri svakom koraku prozor bi se malo podigao tako da je, kad je duh stigao do njega, već bio širom otvoren. Dao je znak Scroogeu da priđe, što ovaj i učini. Kad su se našli na dva koraka, Marleyjev duh podiže ruku, upozoravajući ga da ne prilazi bliže. Scrooge zastade.
Učinio je to ne toliko iz poslušnosti, koliko zbog iznenađenosti i straha; jer kad je ovaj podigao ruku, Scrooge je postao svjestan zbrkanih zvukova u zraku; bili su to nesuvisli tonovi jadanja i kajanja; jauci neiskazivo tužni i puni samoprijekora. Prikaza, nakon što ih je na trenutak poslušala, pridružila se toj jutarnjoj tužaljci, da bi potom otplovila u turobnu, mračnu noć.
Scrooge krene za njom do prozora, očajan od radoznalosti. I pogleda
van.
Zrak je bio ispunjen fantomima, koji su letali amo-tamo u neumornoj žurbi, i ječali tako se gibajući. Svi su nosili lance poput Marleyjeva duha, neki su od njih (zacijelo pripadnici grješnih vlada) bili prikovani zajedno, i nitko nije bila slobodan. Mnoge je od njih Scrooge, dok su bili živi, i osobno poznavao. Vrlo mu je poznat bio jedan stari duh, u bijelom prsluku, kojemu je za gležanj bila prikovana čudovišno velika željezna blagajna, i koji je grozno plakao zato što ne može pomoći sirotoj ženi s djetetom koju je vidio ispod sebe kako sjedi na ulaznim stepenicama. Zajednička je nevolja svima njima očito bila što su željeli učiniti nešto, nešto dobro, ljudima oko sebe, ali su zauvijek izgubili moć djelovanja.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens Empty Re: Čarls Dikens

Počalji od Mustra taj Ned Jan 21, 2018 1:54 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



Jesu li se te spodobe stopile s maglom, ili ih je magla sve prekrila, to Scrooge nije mogao odrediti. I oni, međutim, i njihovi glasovi iščezoše zajedno, i noć ponovno postade kakva je bila kad se vraćao kući.
Scrooge zatvori prozor i pregleda vrata kroz koja je Duh bio ušao. Bila su dvostruko zaključana, i on ih je bio zaključao vlastitim rukama, a i kračun je ostao netaknut. Pokušao je izgovoriti “Podvala!” ali je stao već na prvome slogu. A budući da je, sad je li zbog osjećaja što ih je bio proživio, ili od dnevnih napora, ili kratkog pogleda bačenog u nevidljivi svijet, ili pak zbog mučna razgovora s Duhom, ili zbog sitnih sati, bio veoma željan odmora, Scrooge smjesta pođe u postelju, niti se ne razodjenuvši, pa istoga časa pade u dubok san.
Kad se Scrooge probudio, bilo je tako mračno da je, gledajući iz postelje, jedva mogao razabrati proziran prozor na neprozirnu zidu svoje sobe. Uspio je očima nekako probiti mrak, i to baš u
trenutku kad je sat na susjednoj crkvi najavio četvrtu četvrtinu. I zato je naćulio uši da čuje koliko je sati.
Na njegovo veliko čuđenje, teško zvono sa šest produži na sedam, a sa sedam na osam, i ravnomjerno tako do dvanaest, i tada stane. Dvanaest! Kad je pošao u postelju bila su prošla tek dva sata. Taj sat očito ide krivo. Zacijelo mu je led pobrkao rad mehanizma. Dvanaest!
Dotaknuo je oprugu svoje ure, kako bi ispravio taj zaista naopaki sat.
Njegovo sitno bilo hitro otkuca dvanaest i stane.
“No dakle,” reče Scrooge, “ta nije moguće da sam prespavao čitav dan i tako do duboko u noć. Nije moguće da se nešto dogodilo sa Suncem, i da je sada dvanaest u podne!”
Ta ga je misao uzbunila, pa se ispetljao iz postelje i pipajući pronašao put do prozora. Prije no što je išta mogao vidjeti, morao je rukavom kućnoga haljetka obrisati mraz, no i tada je vidio zapravo vrlo malo. Sve što je mogao razabrati, bilo je da je i dalje vrlo maglovito i izuzetno hladno, i da nema buke ljudi što trčkaraju amo-tamo, stvarajući veliku gužvu, kakva bi nedvojbeno nastala da je noć pobijedila jarki dan i zavladala svijetom. Ta mu je spoznaja donijela veliko olakšanje, jer “tri
dana po predaji burzovna mjenica od strane g. Ebenezera Scroogea ili njegova opunomoćenika” i tako dalje, postat će, ako više ne bude dana za brojanje, naprosto državnom obveznicom.
Scrooge se vrati u postelju pa otpočne misliti, misliti, misliti i misliti o svemu što se dogodilo, i to opet i opet i opet, ali nije mogao doći baš ni do čega. Što je više mislio, sve ga je to sve više zbunjivalo; i što se više trudio ne misliti, sve je više mislio. Marleyjev ga je duh zaista kinjio. Svaki put kad bi u srcu, nakon zrela prosuđivanja, zaključio da je sve to bilo samo san, misli bi mu ponovno poletjele, kao da je otpustio oprugu, prvome zaključku, i ponovno ga postavljale pred isti problem koji je sad trebalo ponovno proraditi od samoga početka: “Je li to bio san ili ne?”
Scrooge je ležao u takvu stanju sve dok sat nije još tri puta otkucao četvrt, kad se prisjetio, i to posve iznenada, kako ga je Duh upozorio na posjetitelja u trenutku kad zvono otkuca jedan. Odlučio je ostati ležati budan sve dok ne prođe taj sat; a budući da bi mu bilo lakše uspeti se u nebo negoli zaspati, to je vjerojatno bila i najmudrija odluka u njegovoj moći.
Četvrt je bila tako duga da je on ne jednom povjerovao da je i neznajući upao u drijemež i tako propustio puni sat. Napokon se on prolomi njegovim naćuljenim uhom.
“Ding, dong!”
“I četvrt”, rekao je Scrooge, brojeći. “Ding, dong!”
“I pola!” rekao je Scrooge. “Ding, dong!”
“Manje četvrt”, rekao je Scrooge. “Ding, dong!”
“Puni sat,” rekao je Scrooge pobjedonosno, “i ništa drugo!”
Izgovorio je to prije nego se oglasilo satno zvono, koje to ovaj put učini s dubokim, šupljim, melankoličnim JEDAN. U tom trenutku u sobi bljesne svjetlo i zavjese se kreveta razmaknuše.
Zavjese na njegovu krevetu povukla je, velim vam, ljudska ruka. I to ne zavjese kod nogu, niti otraga, već one kojima je bio okrenut. Zavjese se njegova kreveta razmaknuše; i Scrooge se, naglo se dignuvši u napol uspravljen položaj, nađe licem u lice s nezemaljskim posjetiteljem koji ih je bio povukao: bio mu je blizu kao ja sada vama, i kao što vam u duhu stojim s boka.
Bila je to neobična prilika – nalik djetetu: pa ipak ne toliko nalik djetetu koliko je bila nalik starcu, gledanu kroz nekakav natprirodni medij, zbog čega se prividno udaljio od očiju i smanjio se do dječjih proporcija. Utvarina kosa, što se spuštala niz vrat i leđa, bila je sijeda, kao od starosti; pa ipak na licu nije bilo nijedne bore, a koža je bila u najnježnijem cvatu. Ruke su joj bile vrlo dugačke i žilave, a i o šakama se moglo reći isto, te se činilo da hvataju neobičnom snagom. Noge i stopala, vrlo nježno oblikovani, bili su, kao i gornji udovi, goli. Nosila je haljetak u najčistijoj bjelini; a opasana je bila blistavim pojasom, i sjaj mu je bio vrlo lijep. U ruci je držala granu svježe, zelene božikovine; a haljetak joj je, u neobičnoj suprotnosti s tim zimskim simbolom, bio obrubljen ljetnim cvijećem. U svemu je, međutim, najneobičnije bilo to što joj je iz krune na glavi izbijao blistav mlaz jarkoga svjetla, zbog čega je sve ostalo i bilo vidljivo; i baš je to nedvojbeno bilo razlogom zašto je, u manje blistavim trenucima, kao kapu stavljala veliki utrnjivač za svijeće, onaj isti što ga je sada držala pod mišicom.
Pa ipak ni to, zaključio je Scrooge gledajući je sve netremičnije, nije bilo njezino najčudnije svojstvo. Jer kako joj se pojas iskrio i bljeskao sad ovdje sad ondje, i kako se, ono što je u jednom času bilo svjetlost, u drugom pretvaralo u mrak, tako je i sama pojava stalno mijenjala svoj izgled: sad bi bila stvor s jednom rukom, sad s jednom nogom, sad s
dvadeset nogu, sad s parom nogu bez glave, sad s glavom bez tijela: a od svih tih rasplinutih dijelova u gustoj tmini, u kojoj su se otapali, nisu se mogli vidjeti ni obrisi. I onda, usred svih tih čuda, najednom bi opet postala ono što je i bila, čista i jasna kao i prije.
“Jeste li vi, gospodine, onaj duh čiji mi je dolazak bio predkazan?” upitao je Scrooge.
“Taj sam!”
Glas je bio blag i tih. Čak neobično tih, kao da dolazi iz velike udaljenosti, a ne iz neposredne blizine.
“Tko ste vi i što ste?” upitao je Scrooge. “Ja sam Duh Prošlih Božića.”
“Davno prošlih?” upita Scrooge i tek sada zamijeti došljakov patuljasti stas.
“Ne. Tvojih prošlih Božića.
Možda Scrooge ne bi nikome, da ga je upitao, znao reći razlog, no najednom ga obuze neobična želja da vidi Duha pod kapom, pa ga stoga zamoli da je stavi na glavu.
“Kako!” usklikne Duh. “Zar bi već tako brzo htio svojim svjetskim rukama utrnuti svjetlost što je ja donosim? Zar nije dovoljno da si jedan od onih čije su strasti stvorile tu kapu i natjerale me da je kroz čitav niz godina nosim nabijenu na čelo!”
Scrooge s velikim uvažavanjem otkloni svaku pomisao da ga je želio uvrijediti, ili da posjeduje ikakva znanja o tome kako je, i u kojem razdoblju života, svjesno i namjerno pribavljao Duhu kapicu. A onda skupi hrabrosti da ga upita što ga je ovamo dovelo.
“Briga za tvoje dobro!” odvrati Duh.
Scrooge izrazi svoju duboku zahvalnost, ali nije mogao suspregnuti pomisao da bi toj svrsi mnogo bolje poslužila noć nepomućena mira. Duh mu je zacijelo čuo misli, jer je smjesta odgovorio:
“Dobro, onda tvoje obraćenje. Sad pazi!”
Izgovarajući to, Duh ispruži snažnu desnicu pa mu nježno stisne mišicu.
“Ustani! I pođi sa mnom!”
Scrooge bi sad mogao samo utaman dokazivati kako ni vrijeme vani a ni doba dana nisu prilagođeni pješačkim potrebama; da je postelja topla, a termometar da se spustio duboko ispod ledišta; da je lagano odjeven tek u papuče, kućni haljetak i noćnu kapicu, te da je osim toga navukao i nekakvu prehladu. Taj stisak, iako nježan poput stiska ženske ruke, nije trpio pogovora. Stoga usta, no videći da se Duh uputio prema prozoru, molećivo ga uhvati za halje.
“Ja sam smrtnik,” prigovori Scrooge, “i podložan sam padanju.” “Podnesi dodir moje ruke tu,” reče Duh, polažući mu je na srce, “pa
će te ona podupirati, i ne samo kroza zrak!”
Dok je izgovarao te riječi, prođoše kroza zid i nađoše se na seoskoj cesti, među poljima što su se širila na obadvije strane. Grad je bio posve iščezao. Od njega ni traga ni glasa. A s njim su nestali i tama i magla, jer je najednom svuda oko njih bio hladan i bistar zimski dan, a snijeg je pokrivao zemlju.
“O nebesa!” reče Scrooge i zalomi rukama, ogledavajući se oko sebe. “Pa tu sam odrastao. Tu sam živio još kao mali!”
Duh ga blago pogleda. Njegov nježni dodir, iako je bio lagan i trenutačan, kao da je još zaostao u starčevu ćutilu opipa. Bio je svjestan tisuća mirisa što su lebdjeli u zraku, a svaki je od njih bio povezan s tisuću misli, i nada, i radosti i briga, davno, davno već zaboravljenih!
“Usne ti drhću”, reče Duh. “I što ti je to na obrazu?”
Scrooge nato promrmlja, dok mu je glas neobično zapinjao, da je to bubuljica, pa potom zamoli Duha da ga odvede kamo god želi.
“Sjećaš se puta?” upita Duh.
“Da li se sjećam!” žarko odgovori Scrooge. “Mogao bih hodati zavezanih očiju.”
“Čudno je onda da si na nj zaboravio tolike godine!” zamijeti Duh. “Idemo.”
Krenuše cestom; Scrooge je poznavao svaka vrata, svaki stup, svako drvo; a onda se u daljini pojavi maleno trgovište, s mostom, crkvom i krivudavom rijekom. Prema njima je kaskalo nekoliko šugavih ponija na kojima su jahali dječaci i dozivali druge dječake u seoskim dvokolicama i kolima, što su ih vozili seljaci. Svi su ti dječaci bili sjajno raspoloženi, i međusobno se dozivali, sve dok se široka polja toliko ne ispuniše vedrom glazbom, da se i sam oštar zrak smijao slušajući je.
“To su tek sjene svega što je bilo”, reče Duh. “Oni nisu svjesni našeg postojanja.”
Nasmijani putnici produžiše; a kad stigoše, Scrooge ih imenova sve redom. Zašto ga je obuzela bezgranična radost što ih vidi? Zašto mu je hladno oko zablistalo, a srce, dok su prolazili, poskočilo? Zašto se ispunio radošću kad ih je čuo kako jedan drugom žele sretan Božić, dok su se razdvajali na križanjima i odvojcima, odlazeći svaki domu svome? Što sretan Božić znači Scroogeu? Sramota jedna, kakav sretan Božić! Što je od toga ikada imao?
“Škola još nije sasvim prazna”, reče Duh. “U njoj je još ostalo usamljeno dijete, zanemareno od prijatelja.”
Scrooge reče da ga poznaje. I zaplače.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens Empty Re: Čarls Dikens

Počalji od Mustra taj Ned Jan 21, 2018 1:55 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


Skrenuše s glavne ceste pa krenuše toli poznatom stazom, da bi doskora stigli do otmjene kuće od tamne crvene opeke, s kupolom na čijem se vrhu okretao kokot, i na kojoj je visjelo zvono. Bila je to velika kuća, ali je odavala propalo bogatstvo; jer njezine prostrane učionice rijetko su kada služile svrsi, zidovi su joj bili vlažni i pljesnivi, prozori polupani, a vrata natrula. U konjušnicama su kvocale i kočoperile se
kokoši, a kolarnice su bile obrasle u travu. Unutrašnjost, međutim, uspomenu na bivše stanje nije čuvala ništa bolje, jer kad su ušli u sablasno predvorje, i zirnuli kroz otvorena vrata mnogih soba, otkrili su da su jadno namještene, hladne i prazne. U zraku je visio miris zemlje, sve je bilo ispunjeno ledenom golotinjom i nekako budilo misli na prečesta ustajanja još pri svjetlosti svijeća i ljude koji nemaju previše za jesti.
Potom krenuše, Duh i Scrooge, preko predvorja, i stigoše do vrata sa stražnje strane kuće. Ona se otvoriše pred njima i otkriše dugačku, golu, sumornu sobu, koja se doimala još golijom zbog nizova prostih pisarskih klupa i pisaćih stolova. Za jednim od njih kraj slabašne vatre sjedio je usamljeni dječak i čitao; Scrooge sjedne u klupu i zaplače, videći ubogog i zaboravljenog sebe, onakvog kakav je nekad bio.
Ni nečujni odjeci u kući, ni cijuk ni šuškanje miša iza zidne obloge, ni kapanje iz napol odleđene crpke u sumornom, sivom stražnjem dvorištu, ni uzdah golih grana jedincatog malodušnog jablana, ni besposleno zibanje vrata praznoga spremišta, ne, čak ni pucketanje vatre, ništa mu to nije moglo olakšati dušu, nego mu sve to samo još više pritisne srce, djelujući na nj sasvim omekšavajuće i otvarajući slobodniji put njegovim suzama.
Duh mu dotakne mišicu i pokaže mu na njega u mlađim danima, zadubljena u čitanje. Najednom se pred prozorom pojavi čovjek u stranoj nošnji, na pogled čudesno stvaran i naočit; za pojas mu je bila zataknuta sjekira, a za povodac je vodio magarca natovarena drvetom.
“Pa to je Ali Baba!” uzvikne Scrooge glasom punim oduševljenja. “To je dragi, stari, čestiti Ali Baba! Da, sad znam! Jednoga Božića, kad su ovo usamljeno dijete ostavili posve samo, on je doista došao, po prvi put, baš ovako. I Valentin,” reče Scrooge, “i njegov divlji brat, Orson, evo i njih! I onaj, kako se zvao, koga su usnula položili, samo u gaćama, pred vratima Damaska; zar ga ne vidiš! I sultanov sluga kojega su duhovi okrenuli
naglavce; evo ga kako hoda na glavi! I pravo mu budi. Baš mi je drago. Otkud mu samo da se ženi kraljevnom!”
Da su ga čuli kako svo oduševljenje svoje naravi troši na takve teme, govoreći krajnje neobičnim glasom između smijeha i plača, i da su mu vidjeli zaneseno i uzbuđeno lice, Scroogeovi bi se poslovni prijatelji iz grada iznenadili, i to jako.
“A evo i Papige!” usklikne Scrooge. “Zeleno tijelo i žuti rep, s nečim nalik salati što joj raste iz glave; evo i nje! Siroti Robinson Crusoe, ona mu je klicala, kad se vratio kući pošto je oplovio otok: ‘Siroti Robinson Crusoe, gdje si to bio, Robinson Crusoe?’ I čovjek je mislio da sanja, ali nije. Bila je to Papiga, znaš. A evo i Petka, što trči koliko ga noge nose prema potočiću! Haloa! Hup! Halo!”
I tada, prošavši brzu preobrazbu posve stranu njegovoj uobičajenoj naravi, Scrooge reče, pun samilosti prema negdašnjem sebi: “Siroti dječak!” pa ponovno zaplače.
“Oh, želio bih se vratiti,” promrmljao je Scrooge, stavljajući ruku u džep i ogledavajući se, nakon što je manžetom obrisao oči, “ali sad je već prekasno!”
“Što je bilo?” upita Duh.
“Ništa”, reče Scrooge. “Ništa. Sinoć je pred mojim vratima neki dječak pjevao božićnicu. Žao mi je što mu nisam nešto dao; to je sve.”
Duh se zamišljeno nasmiješi, pa mahne rukom, rekavši pritom: “Da pogledamo još jedan Božić!”
Na te riječi taj negdašnji Scrooge naraste još malo, a soba postade za još malenkost tamnija i prljavija. Zidne su se obloge smanjile, prozori ispucali, sa stropa otpadoše komadi žbuke i na njihovu se mjestu pojaviše gole letve; ali kako se sve to dogodilo, to Scrooge nije znao ništa bolje nego vi i ja. On je znao samo da je sve to sasvim točno, da se sve dogodilo
upravo tako, i da je baš ovdje bio, ponovno sam, kad su svi ostali dječaci pošli kućama na vesele praznike.
Sad nije čitao nego šetao gore-dolje prostorijom, očajavajući. Scrooge pogleda Duha i, tužno zakimavši glavom, željno pogleda prema vratima.
Ona se otvoriše i kroz njih uleti djevojčica, mnogo mlađa od dječaka, pa ga obujmi oko vrata, mnogo ga puta poljubi i obrati mu se kao “Dragom, dragom bratu.”
“Došla sam, dragi brate, da te vodim kući!” reče dijete, plješćući sitnim ručicama i previjajući se od smijeha. “Da te vodim kući, kući, kući!”
“Kući, mala Fan?” odvrati dječak.
“Da!” reče dijete iz kojeg se presipala radost. “Kući, zauvijek i za svagda. Kući, za sva vremena. Otac je mnogo prijazniji nego što je bio, i kuća je kao raj! Jedne krasne večeri, kad sam se spremala u postelju, bio je tako nježan prema meni, da se nisam plašila upitati ga još jednom bi li se ti mogao vratiti kući; i on je rekao, da, možeš se vratiti, i poslao me poštanskom kočijom po tebe. A ti ćeš postati čovjek!” reklo je dijete šireći oči. “I nikad se nećeš vratiti ovamo; ali prije svega, od sad ćemo svaki Božić biti zajedno, i bit će nam najveselije na svijetu.”
“Kakva si ti cura, mala Fan!” usklikne dječak.
Ona zaplješće ručicama i nasmije se, pa ga pokuša uhvatiti za glavu; no kako je bila premalena, ponovno se nasmije, te se uspe na prste ne bi li ga zagrlila. A onda ga počne vući, s djetinjastim oduševljenjem, prema vratima; a on, nimalo se ne libeći da ode, pođe za njom.
Uto neki strašni glas u hodniku poviče: “Donesi sanduk mladoga gospodina Scroogea!” I pojavi se učitelj glavom, pa ošinu mladoga gospodina Scroogea pogledom punim brutalog omalovažavanja, da bi ga potom, rukovavši se s njim, bacio u grozno stanje duha. Potom povede
njega i sestru u najsjajniji duboki stari krater ošamućujućeg paradnog salona što ga je ikad vidjelo ljudsko oko, gdje su se karte na zidu, te zvjezdani i zemaljski globus u prozorskim nišama od silne studeni doimali nekako voštano.
Potom pred njih postavi vrč neobično lagana vina, i komad neobično teška kolača, da bi potom mladim ljudima isporučio obroke tih poslastica, te istodobno poslao mršavoga slugu da čašom “nečega” ponudi postiljona, koji odgovori da zahvaljuje gospodinu, no ako je to iz iste bačve iz koje je već kušao, da onda radije ne bi. Budući da je sanduk mladoga gospodina Scroogea uto već bio vezan za vrh kočije, djeca vrlo rado rekoše učitelju zbogom; i ušavši u kola, veselo se povezoše cestom kroz vrt; dok su brzi kotači razbacivali inje i snijeg, kao sitan pršić, s tamnoga lišća zimzelena.
“Uvijek je bila nježno stvorenje, koje bi od jednoga daha mogla svenuti”, reče Duh. “Ali je imala veliko srce!”
“I imala ga je”, uzvikne Scrooge. “Imaš pravo, To ne niječem, Duše.
Bože oslobodi!”
“Umrla je već kao žena,” reče Duh, “i imala je, čini mi se, djecu.” “Jedno dijete”, odvrati Scrooge.
“Istina”, reče Duh. “Tvog nećaka!”
Scroogeu kao da je od toga postalo nelagodno u duši, pa odgovori
kratko: “Da.”
Iako su čas prije za sobom ostavili školu, već su bili na užurbanim gradskim transverzalama, gdje su sumračni prolaznici prolazili i vraćali se, gdje su se sumračne kočije i kola borili da prođu, tamo gdje je bila sva borba i halabuka stvarnoga gradskog središta. Po izgledima izloga bilo je posve jasno da je ponovno doba Božića, no već je bila večer, i ulice su bile rasvijetljene.
Duh je zastao na vratima nekakvog skladišta pa upitao Scroogea je li mu poznato.
“Poznato!” reče Scrooge. “Pa tu sam šegrtovao!”
Uđoše. Pri pogledu na staroga gospodina u velškoj vlasulji, što je sjedio za pisaćim stolom tako visokim da bi, da je stol bio tek tri prsta viši, zacijelo tjemenom udarao o strop, Scrooge usklikne u veliku uzbuđenju:
“Vidi, pa to je stari Fezziwig! Bog mu platio, pa to je Fezziwig, opet živ živcat!”
Stari Fezziwig odloži pero i podigne pogled na sat koji je upravo pokazivao na brojku sedam. Protrlja ruke, popravi svojeglavi prsluk, potom se čitav nasmije, od cipela pa sve do organa dobrodušnosti; potom kliknu svojim ugodnim, glatkim, kliskim, osebujnim i prostosrdačnim glasom:
“Ju-hu! Ebenezer! Dick!”
Negdašnji Scrooge, sad već izrastao u mladića, žustro uđe u prostoriju, praćen kolegom naučnikom.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
Mustra
Mustra

Broj poruka : 66765
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens Empty Re: Čarls Dikens

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu