Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Irving Stoun

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Ići dole

Irving Stoun - Page 4 Empty Irving Stoun

Počalji od Mustra Čet Jan 25, 2018 2:44 pm

First topic message reminder :

Irving Stoun - Page 4 Irving10

inspirisan Van Gogovim pismima bratu

IRVING STOUN (1903–1989) bio je američki pisac, poznat po svojim biografskim romanima slavnih ličnosti. Roditelji su mu se razveli, a kada se majka preudala Irving je uzeo očuhovo prezime. Od majke je nasledio strast za čitanjem i obrazovanjem. Dobio je titulu magistra iz oblasti pisanja, umetnosti i nauke na Univerzitetu u Južnoj Kaliforniji. Knjigu Žudnja za životom napisao je inspirisan Van Gogovim pismima bratu. Dok je pisao roman, mnogo vremena je proveo u Italiji, istražujući život ovog velikog umetnika, a imao je svu pomoć italijanske vlade.


Poslednji put izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 12:38 pm, izmenio ukupno 3 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Irving Stoun - Page 4 Empty Re: Irving Stoun

Počalji od Mustra Sub Jan 27, 2018 1:11 pm


Irving Stoun - Page 4 1887_Path_in_the_Woods



5

Vincent je ustajao u četiri ujutru, pešačio tri-četiri sata da bi stigao do mesta koje bi želeo da slika, a onda slikao da mraka. Nije bilo prijatno ići deset ili dvanaest kilometara tim pustim drumom, ali mu je dodir mokrog platna ispod ruke ulivao pouzdanje.
Izradio je sedam velikih slika za sedam dana. Pri kraju nedelje bio je smrtno premoren od posla. Leto je bilo divno, ali ga se Vincent dosta naslikao. Divlji maestral poče da duva i podiže oblake prašine koji obeliše drveće. Vincent je morao da ostane u kući. Spavao je šesnaest sati neprekidno.
Došao je bio u nezgodan položaj jer je u četvrtak potrošio sav novac, a Teovo pismo nije očekivao pre ponedeljka u podne. To nije bila Teova krivica. On je još uvek slao pedeset franaka svakih deset dana, a povrh toga sav slikarski materijal. Vincent je strasno želeo da vidi svoje nove slike u okvirima, pa ih je suviše mnogo poručio o svom trošku. Ta četiri dana živeo je od dvadeset tri šolje kafe i jedne vekne, koju je uzeo od pekara na veresiju.
U njemu se javila neka strašna reakcija na ono što je uradio. Smatrao je da njegove slike ne vrede onoliko koliko Teo čini za njega. Želeo je da uzme novac koji je već potrošio i da ga vrati bratu. Pregledao je slike, jednu po jednu, i činilo mu se da ne vrede onoliko koliko su koštale. Čak i ako bi s vremena na vreme poneka studija ispala podnošljiva, znao je da bi bilo jeftinije da ju je kupio od nekog drugog.
Celog leta rojevi ideja dolazili su mu u glavu. Iako je bio usamljen, nije imao vremena da misli ili da oseća. Živeo je kao neka parna mašina. Ali sada je osećao da mu je mozak ustajala čorba, a nije imao ni franka da se zabavi jelom ili da ode i poseti Rašel. On zaključi da je sve ono što je letos slikao bilo vrlo, vrlo rđavo.
,,U svakom slučaju", reče sam sebi,, jedno naslikano platno vredi više od praznog platna. Ja ne želim ništa više, to mi daje pravo da slikam, i razlog za slikanje".
Bio je uveren da će samim tim što živi u Arlu osloboditi svoju individualnost. Život je kratak. Brzo prolazi. No, pošto je on slikar, mora da slika.
„Ovi moji slikarski prsti postaju poslušniji", mislio je on, „iako se lešina raspada u komade".
On sastavi dug spisak boja da ga pošalje Teu. Najedanput primeti da se nijedna boja sa njegovog spiska ne bi mogla naći na holandskoj paleti, kod Mova, Maresa, ili Vajsenbruha.Ari ga je doveo do toga da potpuno prekine sa holandskom tradicijom.
Kad mu je u ponedeljak stigao novac, on nađe jedno mesto gde je mogao da dobije dobar obrok za jedan franak. Bio je to čudan restoran, poptuno siv: pod je bio od sivog bitumena kao ulični trotoar, na zidovima su bili sivi tapeti, zelene šalone uvek su bile spuštene, a vrata zastrta velikim zelenim zavesama da ne bi ulazila prašina. Jedan uzan, vrlo besan sunčev zrak probijao se kroz zavese.
Pošto se nedelju dana odmarao, odlučio je da malo slika noću. Slikao je sivi restoran dok su gazde večerale, a kelneri se muvali tamo-amo. Slikao je gusto, toplo kobaltno noćno nebo, posuto hiljadama svetlih provansalskih zvezda, onako kako ga je video sa Trga Lamartin. Odlazio je na drum i slikao čemprese na mesečini. Slikao je Cafe de Nuit, koja je bila otvorena preko cele noći da bi u nju mogli da se sklone beskućnici koji nisu imali novaca da plate prenoćište, ili oni koji su bili suviše pijani da bi mogli da ga nađu.
Jedne noći naslikao je kafanu gledanu spolja, a druge noći njenu unutrašnjost. Zelenom i crvenom bojom pokušao je da prikaže užasne ljudske strasti. Unutrašnjost je naslikao crvenu kao krv i tamnožutu, sa zelenim bilijarskim stolom koji je stajao u sredini. Dodao je četiri svetiljke žute kao limun, koje su bacale narandžasto-zelenu svetlost. Na figurama malih beskućnika koji su tu spavali sukobljavale su se najsuprotnije nijanse crvenog i zelenog. Pokušao je da izrazi ideju da je kafana mesto gde se čovek može upropastiti, poludeti, ili izvršiti zločin.
Arlezijanci su se zabavljali gledajući kako njihov fou-rou slika po ulicama cele noći, a danju spava. Vincentovi postupci su uvek za njih bili divna zabava.
Kad je došao prvi u mesecu,vlasnik hotela ne samo što je povisio kiriju za sobu nego je odlučio da naplati Vincentu upotrebu ormana gde je držao slike. Vincent je mrzeo hotel i bio je besan zbog lakomosti vlasnika. Sivi restoran gde se hranio sasvim mu je odgovarao, ali je imao samo toliko novaca da je tamo mogao da jede dva-tri dana od deset. Zima je dolazila, a on nije imao ateljea gde bi radio, hotelska soba ga je pritiskivala i ponižavala. Hrana koju je morao da jede po jeftinim restoranima ponovo mu je otrovala stomak.
Morao je da nađe stalan dom i sopstveni atelje.
Jedne večeri dok je prelazio preko Trga Lamartin sa Rulenom, on primeti natpis „Za izdavanje" na jednoj žutoj kući nedaleko od njegovog hotela.Kuća je imala dva krila, i dvorište u sredini. Bila je okrenuta ka Trgu i gradu na brežuljku. Vincent je stajao i zamišljeno gledao kuću.
- Šteta što je tako velika - reče on Rulenu. - Voleo bih da imam ovakvu kuću.
- Ne morate zakupiti celu kuću, gospodine. Možete da uzmete samo desno krilo, na primer.
- Zbilja? Šta mislite koliko ima soba? Hoće li biti skupu?
- Rekao bih da ima tri-četiri sobe. Malo će vas koštati, upola manje od hotela. Doći ću sutra za vreme ručka da je razgledam s vama, ako hoćete. Možda vam mogu pomoći da je dobijete za pristojnu cenu.
Sutradan ujutru Vincent je bio tako uzbuđen da nije mogao da radi ništa drugo već samo da šeta gore-dole po Trgu Lamartin i posmatra žutu kuću sa svih strana. Bila je solidno građena i sunčana. Kad je izbliza pogledao, Vincent je video da ima dva zasebna ulaza, i da je levo krilo već zauzeto.
Rulen mu se pridružio posle ručka. Zajedno su ušli u desno krilo kuće. Unutra se nalazio jedan hol koji je vodio u veliku sobu, iz koje se išlo u jednu manju. Zidovi su bili belo okrečeni. Hol i stepenište, koje je vodilo na sprat, bili su popločani čistom crvenom ciglom. Gore je bila još jedna velika soba sa ostavom. Pod je bio od crvenih opeka, a na belo okrečeni zid padali su svetli sunčevi zraci.
Rulen beše napisao pisamce vlasniku, koji ih je očekivao gore u sobi. On i Rulen su nekoliko trenutaka razgovarali brzim provansalskim narečjem, koje je Vincent vrlo malo razumeo. Poštar se okrenuo Vincenta.
- On bi želeo da zna koliko ćete dugo zadržati stan?
- Kažite mu - neodređeno.
- Pristajete li da ga zakupite najmanje na šest meseci?
- Oh, da, da!
- On kaže da će vam ga onda dati za petnaest franaka mesečno.
Petnaest franaka mesečno! Za celu kuću! Trećinu te sume plaćao je za hotelsku sobu. To je bilo čak manje nego što je plaćao za atelje u Hagu. Stalan dom za petnaest franaka mesečno! On brzo izvuče novac iz džepa.
- Evo! Brzo! Dajte mu to. Kuća je izdata.
- On bi želeo da zna kad ćete se useliti - reče Rulen.
- Danas. Smesta.
- Ali, gospodine, vi nemate nameštaja. Kako ćete da se uselite?
- Kupiću jedan dušek i stolicu. Rulene, vi ne znate šta to znači provesti ceo život po bednim hotelskim sobama. Moram da uđem u ovu kuću smesta!
Vlasnik ode. Rulen se vrati na posao.Vincent je išao iz jedne sobe u drugu, goredole po stepenicama, razgledajući svaki santimetar svoga carstva. Teovih pedeset franaka stiglo je dan ranije, imao je još trideset franaka u džepu. On žurno izađe, kupi jedan jeftin dušek i stolicu, i odnese ih u žutu kuću. Rešio je da mu soba u prizemlju služi kao spavaća soba, a ona na spratu kao atelje. On tresnu dušek na pod od crvene opeke, odnese stolicu gore u atelje, i ode posednji put u hotel.
Vlasnik je dodao četrdeset franaka na Vincentov račun uz neki neodređen izgovor. Odbio je da preda Vincentu njegove slike dok mu ovaj ne uruči novac. Vincent je morao da ode u policiju da bi dobio svoje slike, a zatim je morao da plati pola tražene svote.
Kasno posle podne našao je jednog trgovca koji je pristao da mu da na veresiju jednu malu gasnu peć, dva lonca i jednu kerozinsku lampu. Vincentu je ostalo još tri franka. Kupio je kafe, hleba, krompira i malo mesa za supu. Ostao je bez ijednog santima. Kuhinju je smestio u malu sobu u prizemlju.
Kad se noć spustila na Trg Lamartin i žutu kuću, Vincent je skuvao supu i kafu na maloj peći. Nije imao stola, pa je raširio hartiju preko dušeka, doneo je svoju večeru i jeo sedeći na podu, prekrštenih nogu. Bio je zaboravio da kupi nož i viljušku. Drškom četke vadio je komade mesa i krompira iz lonca.Pomalo su mirisali na boju.
Kad je završio večeru, uzeo je kerozinsku lampu i popeo se stepenicama od crvene cigle na drugi sprat. Soba je bila prazna i pusta, osim nogara, koji su stajali pored prozora kroz koji je sijala mesečina. U pozadini je ležao taman vrt Trga Lamartin.
Legao je na dušek. Kada se ujutru probudio, otvorio je prozor i ugledao zeleni vrt, sunce koje se rađa, i drum koji je vijugao ka gradu. On pogleda čiste crvene cigle na podu, besprekorno čiste bele zidove, prostrane sobe. Skuvao je sebi šolju crne kafe i šetao po sobi pijući je iz lonca i planirajući kako će namestiti kuću, koje će slike obesiti na zidove, i kako će provoditi srećne časove u svom sopstvenom domu.
Sutradan dobio je pismo od svog prijatelja Gogena, koji je bio zatvoren, bolestan i bez novaca u jednoj kafani u Pon-Avenu, u Bretanji. „Ne mogu da se izvučem iz ove rupe", pisao je Gogen,, jer ne mogu da platim račun, a vlasnik je zaključao sve moje slike. Od svih nevolja koje muče čovečanstvo ništa me tako ne dovodi do besa kao oskudica u novcu. Sada se osećam kao da sam osuđen na večno prosjačenje".
Vincent se seti svih slikara na zemlji koji su nesrećni, bolesni, bedni,koje bližnji izbegavaju i rugaju im se, koji gladuju i muče se do smrtnog časa. Zašto? Kakav su zločin učinili? Kakav je to veliki greh zbog koga su postali prognanici i parije? Kako može takva osuđena duša dobro da slika? Slikar budućnosti - ah, to će biti takav kolorista i takav čovek kakav još nikada nije postojao. Neće živeti u bednim kafanama i posećivati javne kuće za Zuave.
Siromah Gogen. Trune negde u nekoj rupi u Bretanji, isuviše bolestan da bi mogao da radi, bez prijatelja koji bi mu pomagao, o bez i jednog jedinog franka u džepu da se najede i plati lekara. Vincent ga je smatrao za velikog slikara i velikog čoveka. Kad bi Gogen umro! Kad bi Gogen morao da napusti svoj rad! Kakva bi to bila tragedija za umetnički svet!
Vincent stavi pismo u džep, izađe iz žute kuće, i krene duž nasipa Rone.Jedna barka natovarena ugljem bila je privezana za molo. Posmatrana odozgo, bila je sjajna i mokra od talasa. Voda je bila žućkastobela, a ponegde bisernosiva. Nebo je bilo boje jorgovana, malo narandžasto na zapadu, a grad ljubičast. Neki radnici u prljavim belim i plavim odelima dolazili su i odlazili noseći tovar sa čamca na obalu.
Prizor je bio pravi Hokusai*. Preneo je Vincenta natrag u Pariz, japanskim reprodukcijama u radnji Čiča Tangija... i Polu Gogenu, koga je najviše voleo od svih svojih prijatelja.
* japanski slikar
Odjednom je shvatio šta treba da radi. Žuta kuća bila je dovoljno velika za dvojicu. Svaki će imati svoju spavaću sobu i atelje. Ako budu sami kuvali, mleli boje, i štedeli novac, moći će obojica da žive od njegovih sto pedeset franaka mesečno. Kirija neće biti veća, a na hranu će trošiti samo malo više. Kako bi bilo divno da opet ima prijatelja, prijatelja slikara koji bi govorio istim jezikom i koji bi razumeo njegov rad! A kakvim bi ga divnim stvarima Gogen mogao naučiti u vezi sa slikarstvom!
Do tada nije ni uviđao koliko je usamljen. Čak i kad ne bi mogli da žive od sto pedeset Vincentovih franaka, možda bi Teo mogao da im šalje još pedeset franaka a zauzvrat da dobija jednu Gogenovu sliku mesečno.
Da! Da! Mora da dovede Gogena k sebi u Ari. Toplo provansalsko sunce izvući će iz njega bolest, kao što je izvuklo iz Vincenta. Uskoro će imati atelje koji će raditi punom parom. Njihov atelje biće prvi na celom Jugu. Oni će nastaviti tradicije Delakroa i Montičelija.Natopiće slike suncem i bojom, pokazaće svetu tu raskalašnu prirodu.
Gogen mora da bude spašen!
Vincent se okrete, potrča, i jurio je natrag sve do Trga Lamartin. On ulete u žutu kuću, žurno se pope uz stepenice, i poče uzbuđeno da raspoređuje sobe.
„Pol i ja ćemo imati po jednu spavaću sobu ovde gore. Donje sobe upotrebićemo za ateljee. Kupićemo krevete, dušeke, presvlake, stolice i stolove, pa ćemo imati pravi dom. Celu kuću ću ukrasiti suncokretima i rascvetalim voćnjacima. ,,Oh, Pole, Pole, kako će biti divno kad opet budeš kraj mene!"
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Irving Stoun - Page 4 Empty Re: Irving Stoun

Počalji od Mustra Sub Jan 27, 2018 1:11 pm

Irving Stoun - Page 4 1887_Pasture_in_Bloom


6

Nije bilo tako lako kao što je očekivao. Teo je pristao da doda pedeset franaka za jednu Gogenovu sliku mesečno, ali tu je bila još i vozna karta, koju ni Gogen ni Teo nisu mogli da plate. Gogen je bio suviše bolestan da bi mogao da ustane, suviše zadužen da bi mogao da ode iz Pon-Avena, suviše razočaran da bi mogao da priđe ma kom planu s oduševljenjem. Debela i hitna pisma letela su od Aria do Pariza i Pon-Avena.
Vincent je sada bio očajnički zaljubljen u svoju žutu kuću. Novcem dobijenim od Tea kupio je jedan sto i komodu.
„Krajem godine", pisao je Vincent Teu, „biću drugi čovek. Ali nemoj misliti da ću onda otići odavde. Nikako. Provešću ostatak života u Arlu. Postaću slikar Juga. A ti smatraj da imaš letnjikovac u Arlu. Jedva čekam da uredim kuću pa da ti uvek ovde provodiš praznike".
Trošio je samo na najnužnije životne potrebe, a sve ostalo davao je na kuću. Svakog dana morao je da bira između sebe i žute kuće. Da li da jede meso za večeru ili da kupi krčag od majolike? Da li da nabavi par novih cipela ili zeleni jorgan za Gogenov krevet? Da li da poruči okvir od borovog drveta za svoju novu sliku ili da kupi one pletene stolice?
Uvek je kuća bila na prvom mestu.
Žuta kuća ulivala mu je osećanje mira jer je radio da osigura sebi budućnost. Suviše se potucao dotada, tumarao po svetu bez svrhe. Ali sada se više nikada neće seliti. Kad njega više ne bude, neki drugi slikar naći će razrađeno preduzeće. On će osnovati stalni atelje,koji će upotrebljavati generacije slikara da bi tumačile i slikale Jug. Progonila ga je ideja da ukrasi kuću takvim slikama koje bi vredele onoliko koliko je na njega potrošeno tokom svih onih godina kada nije ništa stvarao.
Baci se na posao sa novom energijom. Znao je da posmatrajući neku stvar duže vremena postaje zreliji i bolje je razume. Pedeset puta odlazio je na Monmažur da gleda polja u njegovom podnožju. Maestral mu je otežavao da poteze četkom uskladi i isprepleće s osećajima, nogare su se besno ljuljale na vetru. Radio je bez predaha od sedam ujutru do šest uveče. Jedno platno dnevno!
- Sutra će biti pravi pakao - reč Rulen jedne večeri, kasno u jesen. Sedeli su u kafani Lamartin i pili pivo. - A posle toga - zima.
- Kakva je zima u Arlu? - upita Vincent.
- Užasna. Mnogo kiše, strašni vetrovi i jaki mrazevi. Ali zima je ovde vrlo kratka. Samo nekoliko meseci.
- Sutra će, dakle, biti naš poslednji lepi dan. Onda znam koje ću mesto da naslikam. Zamislite jedan jesenji vrt, Rulene, sa dva čempresa, tamnozelena, u obliku boce, i tri mala kestena čija lišće ima boju duvana i narandže. Tu je i jedna mala tisa sa svetložutim lišćem i ljubičastim stablom, i dva mala žbuna, kao krv crvena sa skrletnim lišćem. A usto pesak, trava i plavo nebo.
- Ah, gospodine, kad vi opisujete te stvari, uviđam da sam celog života bio slep.
Sutradan ujutru Vincent se digao sa suncem. Bio je dobro raspoložen. Potkresao je bradu makazama, začešljao ono malo kose što arlezijansko sunce nije izgorelo na njegovoj lubanji, obukao jedino celo odelo koje je imao, i u znak oproštaja sa suncem stavio na glavu parišku kapu od zečjeg krzna.
Rulenovo pretskazanje bilo je tačno. Sunce je izašlo, kao žuta usijana lopta. Kapa od zečijeg krzna nije imala oboda, te mu je sunce sijalo u oči.
Jesenja bašta bila je udaljena od Arla dva sata hoda, putem za Taraskon. Ležala je na padini jednog brežuljka. Vincent namesti nogare u jednom pooranom žitnom polju, iza bašte.On baci kapu na zemlju, skide svoj dobar kaput, i učvrsti platno na nogare. Iako je još bilo rano jutro, sunce mu je peklo teme i stvaralo pred očima plameni veo, na koji je već bio navikao.
Pažljivo je posmatrao scenu ispred sebe, analizirao boje od kojh je bila sastavljena, i upijao sliku u mozak. Kad je bio uveren da je shvatio scenu, on omekša četke, skide zatvarače sa tuba boja, i očisti nož kojim je stavljao debeli sloj boje. Još jedanput pogleda baštu, pomeša nekoliko boja na paleti, i podiže četku.
- Moraš li odmah da počneš, Vincente? - upita jedan glas iza njega.
Vincent se okrete.
- Još je rano, dragi. Imaš na raspolaganju ceo dan.
Vincent se zadihano zagleda u ženu, potpuno zaprepašćen. Bila je mlada, ali ne dete. Oči su joj bile plave kao kobaltno nebo arlezijanske noći, a kosa, koja joj je padala niz leđa, bila je limun-žuta, kao sunce. Crte lica bile su nežnije nego u Kej Vos, ali je u njima bilo neke zrelosti Juga. Koža joj je bila boje izgorelog zlata, zubi između nasmejanih usana beli kao oleandrov cvet koji se gleda kroz crvenu vinsku čašu. Nosila je dugu belu haljinu pripijenu uz telo i zakopčanu na jednoj strani srebrnom kopčom. Na nogama je imala obične sandale. Stas joj je bio snažan, krepak, ali se ipak spuštao u čistim, sladostrasnim pregibima.
- Dugo se nisam pojavljivala, Vincente - reče ona.
Ona stade između Vincenta i nogara, naslanjajući se na prazno platno i zaklanjajući mu pogled na baštu. Sunce obasja njenu kao limun žutu kosu i posla plamene talase niz njena leđa. Ona se osmehnu na njega tako srdačno, tako odano, da on pređe rukom preko očiju da bi se uverio da se slučajno nije iznenada razboleo ili zaspao.
- Ne razumeš, moj dragi, dragi dečače - reče ona. - A kako bi i mogao, kad se nisam tako dugo pojavljivala?
- Ko si ti?
- Ja sam tvoj prijatelj, Vincente. Najbolji prijatelj koga imaš na svetu.
- Otkud znaš kako se zovem? Nikada te ranije nisam video.
- Nisi. Ali ja sam tebe mnogo, mnogo puta videla.
- Kako se zoveš?
- Maja.
- Je li to sve? Samo Maja?
- Za tebe, Vincente, to je sve.
- Zašto si pošla za mnom ovamo, u polje?
- Iz istog razloga iz koga sam te pratila po celoj Evropi... da bih mogla da budem pored tebe.
- Ti me zamenjuješ sa nekim drugim. Ja nikako ne mogu da budem taj čovek za koga me smatraš.
Žena stavi hladnu belu ruku na njegovu izgorelu crvenu kosu i lako je pomilova. Svežina njene ruke i svežina njenog nežnog dubokog glasa krepile su kao voda iz dubokog zelenog izvora.
- Postoji samo jedan Vincent Van Gog. Nikada ne bih mogla da ga zamenim.
- Koliko dugo me poznaješ?
- Osam godina , Vincente.
- Pa, pre osam godina ja sam bio...
- ...Da, dragi, u Borinahi.
- I onda si me poznavala?
- Videla sam te prvi put jednog krasnog jesenjeg popodneva, kad si sedeo na jednom zarđalom gvozdenom točku ispred Markasa.
- ....Posmatrajući rudare kako se vraćaju kući!
- Da. Kad sam te prvi put ugledala, sedeo si tamo, besposlen. Ja sam prošla pored tebe. Onda si uzeo jednu staru olovku i kovertu iz džepa i počeo si da crtaš. Pogledala sam preko tvog ramena da vidim šta si uradio. A kada sam videla... zaljubila sam se.
- Zaljubila si se? Zaljubila si se u mene?
- Da, Vincente, moj dragi, dobri Vincente, zaljubila sam se u tebe.
- Možda nisam onda tako rđavo izgledao.
- Nisi izgledao ni upola tako dobro kao što sada izgledaš.
- Tvoj glas... Maja... zvuči tako čudno. Samo jedan put mi je jedna žena govorila takvim glasom...
- ...Margotinim glasom. Ona te je volela. Vincente, isto onoliko koliko te i ja volim.
- Zar si poznavala Margot?
- U Brabantu sam živela dve godine. Svakog dana sam te pratila u polja. Posmatrala sam te kako radiš u sobi iza kuhinje. I bila sam srećna zato što te Margot voli.
- Znači, onda me ti nisi više volela?
Ona mu pomilova oči hladnim vrhovima prstiju.
- Ah, da, volela sam te. Nikada nisam prestala da te volim, još od prvog dana.
- I nisi bila ljubomorna na Margot?
Žena se nasmeja. Preko lica prelete senka neke neodređene tuge i sažaljenja. Vincent se seti Mendesa da Koste.
- Ne. Nisam bila ljubomorna na Margot. Njena ljubav je bila dobra za tebe. Ali tvoju ljubav prema Kej nisam volela. Ona te je unesrećila.
- Jesi li me poznavala kad sam bio zaljubljen u Ursulu?
- To je bilo pre mog doba!
- Onda me ne bi volela.
- Ne.
- Bio sam budala.
- Ponekad čovek mora u početku da bude budala da bi na kraju postao pametan.
- Ali, ako si me volela kad smo bili u Brabantu, zašto nisi došla k meni?
- Nisi bio spreman za mene, Vincente.
- A sada... jesam li spreman?
- Jesi.
- Da li me još voliš? Čak i sada... danas... ovog trenutka?
- Sada... danas... ovog trenutka... i večno.
- Kako možeš da me voliš? Pogledaj, desni su mi bolesne. Svaki zub u ustima mi je veštački. Sva kosa na glavi mi je izgorela. Oči su mi crvene kao u sifilističara. Lice mi je sama kost i koža. Ružan sam. Najružniji čovek. Nervi su mi propali, telo postalo neplodno, a iznutra sam otrovan od glave do pete. Kako možeš da voliš takvu razvalinu?
- Hoćeš li da sedneš, Vincente?
Vincent sede na svoju stolicu. Žena se spusti na kolena u meku ilovaču polja.
- Nemoj, - povika Vincent - uprljaćeš svoju belu haljinu. Dozvoli da stavim kaput ispod tebe.
Žena ga zadrža blagim pokretom ruke. - Mnogo puta sam uprljala haljinu prateći te, Vincente, ali je uvek posle toga opet bila čista.
Ona mu podiže bradu svojom snažnom belom rukom, prstima mu zagladi nekoliko pramenova kose za uhom.
- Ti nisi ružan, Vincente. Ti si lep. Mučio si i kinjio to siroto telo u kome ti je zamotana duša, ali dušu ne možeš da povrediš. To je ono što ja volim. A kad budeš uništio sebe svojim strasnim radom... ta duša će nastaviti da živi večno... A s njom i moja ljubav prema tebi.
Sunce se beše podiglo na nebu. Besno je pržilo odozgo Vincenta i ženu.
- Hodi,da te odvedem nekuda gde je svežije - reče Vincent. – Ima nekoliko čempresa na drumu. Biće ti prijatnije u hladu.
- Srećna sam s tobom ovde. Ne smeta mi sunce. Navikla sam se na njega.
- Jesi li već dugo u Arlu?
- Došla sam s tobom iz Pariza.
Vincent ljutito skoči i besno odgurnu stolicu.
- Ti si varalica! Namerno su te ovamo poslali da me ismejavaš. Neko ti je ispričao moju prošlost, i plaća ti da me praviš budalom. Neću više da razgovaram s tobom!
Žena je s osmehom u očima posmatrala njegovu ljutinu.
- Ja nisam varalica, dragi moj. Ja sam nešto najstvarnije u tvom životu. Nikad nećeš moći da ubiješ moju ljubav prema tebi.
- To je laž! Ne voliš me. Podsmevaš mi se. Otkriću tvoju igru.
On je grubo ščepa u zagrljaj. Žena se naže ka njemu.
- Pričiniću ti bol ako ne odeš i ne prestaneš da me mučiš!
- Možeš, Vincente. I ranije si to činio. To je deo ljubavi.
- E pa dobro, uzmi onda svoj lek!
On privuče njeno telo k sebi. Pritisnu svoje usne na njene, ujedajući je, upijajući se u nju poljupcem.
Ona rastavi svoje meke, tople usne i pusti ga da se napije slasti sa njenih usta. Celo njeno telo pripi se uz njegovo, mišić uz mićić, kost uz kost, meso uz meso, predajući se potpuno, nepovratno.
Vincent je odgurnu od sebe i otetura se do svoje stolice. Žena pade na zemlju pored njega, stavi ruku na njegovu nogu, i prisloni glavu uz nju. On pomilova dugu, gustu kosu, žutu kao limun.
- Jesi li se sada uverio? - upita ona.
Posle kraćeg vremena Vincent reče: - Ti si u Arlu otkako sam ja došao.Jesi li znala za Le Pigeon?
- Rašel je slatko dete.
- I ne zameraš mi?
- Ti si muškarac, Vincente, i žene su ti potrebne. Pošto još nije bilo vreme da ja dođem i da ti se predam, morao si da ideš kuda si mogao. Ali sada...
- Sada?
- Sada to više nije potrebno. Nikada više.
- Hoćeš da kažeš da ćeš ti...?
- Naravno, dragi Vincente. Ja te volim.
- Zašto bi me volela? Žene su me uvek prezirale.
- Ti nisi bio stvoren za ljubav. Imao si drugog posla.
- Posla? Ha! Bio sam budala. Čemu služe sve te stotine slika? Ko ih želi? Ko će ih kupiti? Ko će izreći o njima neku mrzovoljnu reč ili pohvalu, ko će kazati da sam ja razumeo prirodu ili prikazao njenu lepotu?
- Jednoga dana kazaće to celi svet, Vincente.
- Jednoga dana. Kakav san! Kao san da ću jednog dana biti zdrav čovek,koji će imati svoj dom i porodicu, i koji će zarađivati za život svojim slikanjem. Slikao sam osam dugih godina. Nijedanput za sve to vreme niko nije hteo da kupi neku sliku koju sam ja naslikao. Bio sam budala.
- Znam, ali kakva divna budala. Kada tebe više ne bude, Vincente, svet će shvatiti šta si ti pokušao da kažeš. Slike koje danas ne možeš da prodaš za hiljadu franaka, jednoga dana će se prodavati za milion. Ah, smešiš se, ali ja ti kažem da je to istina. Tvoje će slike visiti u muzejima u Amsterdamu, Hagu, Parizu, Drezdenu, Minhenu, Berlinu, Moskvi i Njujorku. Tvoje će slike biti neocenjive, jer neće biti za prodaju. Knjige će se pisati o tvojoj umetnosti, Vincente, romani i drame će opisivati tvoj život, ime Vincenta Van Goga biće za njih svetinja.
- Da još uvek ne osećam ukus tvojih usana na svojima, pomislio bih da je ovo san, ili da sam poludeo.
- Dođi i sedi kraj mene, Vincente. Stavi svoju ruku u moju.
Sunce je bilo u zenitu. Padina brežuljka i dolina kupali su se u nekoj sumpornožutoj magli. Vincent je ležao u poljskoj brazdi pored žene. Šest meseci nije ni s kim razgovarao osim sa Rašel. U njemu nabuja poplava reči. Žena mu se zagleda duboko u oči, i on poče da priča. Pričao joj je o Ursuli i o danima kad je bio Gupilov službenik. Pričao joj je o svojim borbama i razočarenjima, o svojoj ljubavi prema Kej, i o životu koji je pokušao da vodi sa Kristinom. Govorio joj je o svojim nadama u vezi sa slikanjem, o imenima kojima su ga nazivali, o udarcima koje je primao, i zašto je želeo da mu slike budu sirove, rad nedovršen, a boje eksplozivne, pričao joj je o svim stvarima koje je želeo da učini za slikanje i slikare, i kako mu je telo iscrpeno od napora i bolesti.
Što je duže govorio, postajao je sve uzbuđeniji. Reči su mu kuljale iz usta kao boje iz njegovih tuba. Celo njegovo telo bilo je u pokretu. Govorio je šakama, gestikulirao rukama i ramenima. Šetao se gore-dole pred njom, dok mu se telo divlje grčilo. Puls mu se ubrzavao, krv kiptela, a vrelo sunce je budilo u njemu grozničavu energiju.
Žena je mirno slušala, ne propuštajući ni reč. Iz njenog pogleda on vide da ga je razume. Gutala je sve što je on imao da kaže, i bila je tu, željna da čuje još, da ga razume, da primi sve što je imao da da, i što nije mogao da zadrži u sebi.
On iznenada stade. Drhtao je od uzbuđenja. Oči i lice su mu bili crveni,a udovi su mu se tresli. Žena ga privuček sebi. - Poljubi me, Vincente - reče on.
On je poljubi u usta. Usne joj više nisu bile hladne. Ležali su jedno pored drugog u plodnoj, mekoj ilovači. Žena mu je ljubila oči, uši, nozdrve, ispupčenu gornju usnu, kvasila unutrašnjost njegovih usana svojim slatkim, mekim jezikom, prelazila mu prstima preko brade do vrata, pa niz ramena, i preko osetljivih pazuha.
Njeni poljupci probudiše u njemu najbolniju strast koju je ikada poznao. Svaki delić tela boleo ga je teškim bolom mesa, koje ne može da se zadovolji samo mesom. Nikada mu se dotada nijedna žena nije predala u ljubavnom poljupcu. On privi njeno telo uz svoje, osećajući ispod njene bele haljine vrelinu životne bujice.
- Čekaj! - reče ona.
Otkopčavši srebrnu kopču sa strane, ona zbaci belu haljinu sa sebe. Telo joj je imalo istu onu tamnozlatnu boju kao i njeno lice. Bilo je nevino, svaki njegov drhtaj bio je nevin. Nije znao da telo jedne žene može da bude tako savršeno građeno. Nije znao da strast može da bude tako čista, tako nežna, tako rasplamtela!
- Ti drhtiš, dragi - reče ona. - Stegni me uza se. Nemoj da drhtiš, dragi moj, mili moj, stegni me ako me želiš.
Sunce se spuštalo na drugoj strani neba. Zemlja je bila vrela od njegovih zraka. Mirisala je na stvari koje su bile posejane, na stvari koje su rasle, koje su bile posečene i koje su umrle. Mirisala je na život, bogatim, prodornim mirisom života koji se večno stvarao i večno vraćao u prah od koga je postao.
Vincentovo ushićenje sve više je raslo. Svaki mišić u njemu je drhtao od teškog bola. Žena raširi svoje ruke prema njemu, pruži mu svoju toplinu, uze od njega sve što je u njemu bilo muškoga, upi u sebe sav vulkanski nemir, svu preteranu strast koja je satima razdirala njegove nerve i prožimala mu telo, a onda ga povede blagim milujućim lelujanjem ka potresnom, stvaralačkom vrhuncu.
Iscrpen, on zaspa u njenom naručju.
Kad se probudio, bio je sam. Sunce je zašlo. Na desnom obrazu imao je blatnjavu mrlju, jer je zario svoje znojavo lice u ilovaču. Zemlja je bila hladna i mirisala na zakopana bića koja su gmizala. On obuče kaput i kapu od zečjeg krzna, priveza nogare na leđa, i stavi platno ispod ruke. Zatim pođe kući mračnim drumom.
Kad je stigao u žutu kuću, on baci nogare i prazno platno na dušek u spavaćoj sobi. Zatim izađe u grad da popije šolju kafe. Nasloni glavu na hladnu kamenu ploču stola, i poče da razmišlja o tom danu.
„Maja", promrmlja on sam za sebe. „Maja. Nisam li to ime već negde čuo? To znači... to znači... šta li bi to moglo da znači?"
On popi još jednu šolju kafe. Posle jednog sata vrati se preko Trga Lamartin u žutu kuću. Počeo je da duva hladan vetar. Miris kafe osećao se u vazduhu.
Nije se potrudio da zapali kerozinsku lampu kad je po povratku bacio nogare. Sada zapali šibicu i stavi lampu na sto. Žuta svetlost obasja sobu.
Pogled mu privuče šarena mrlja na dušeku. On začuđeno priđe i podiže platno koje je nosio sa sobom toga jutra.
Tu, u veličanstvenom sjaju, on ugleda svoju jesenju baštu, dva zelena čempresa, u obliku boce, tri mala kestena sa lišćem boje duvana i narandže,tisa sa svetložutim lišćem i ljubičastim stablom, dva mala, kao krv crvena žbuna, sa skrletnim lišćem, u prvom planu pesak i trava, a iznad svega plavo, plavo nebo sa plamenom, sumpornožutom loptom.
Stajao je nekoliko trenutaka buljeći u sliku. Ovlaš je prikuca na zid. Zatim se vrati ka dušeku, sede prekrstivši noge, pogleda sliku i osmehnu se.
- Dobra je - reče glasno. - Vrlo je dobro ostvarena.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Irving Stoun - Page 4 Empty Re: Irving Stoun

Počalji od Mustra Sub Jan 27, 2018 1:12 pm

Irving Stoun - Page 4 1887_Park_at_Asnieres_in_Spring



7

Došla je zima. Vincent je provodio dane u svom toplom prijatnom ateljeu. Teo mu je pisao da je Gogen, koji je proveo u Parizu nekoliko dana,bio rđavo raspoložen i da je odlučno odbijao arlezijansku zamisao. Po Vincentovom mišljenju, žuta kuća nije trebalo da bude samo dom za dva čoveka, već stalan atelje svih slikara Juga. Napravio je detaljne planove kako da proširi stan čim on i Gogen budu počeli da rade. Svaki slikar koji bude hteo da živi biće dobrodošao, zauzvrat biće dužan da šalje Teu jednu sliku mesečno. Čim Teo bude imao dovoljno impresionističkih slika kod sebe, on će napustiti Gupila i otvoriti Galeriju nezavisnih u Parizu.
Vincent je u svojim pismima jasno naglašavao da će Gogen biti direktor ateljea, i učitelj svih slikara koji budu u njemu radili. Vincent je štedeo svaki franak koji je mogao da bi namestio svoju spavaću sobu. Obojio je zidove bladoljubičasto. Pod je bio od crvene opeke. Kupio je lake, zelenkastožute čaršave i jastuke, crveni pokrivač, a drveni krevet i stolice obojio je bojom svežeg masla. Toaletni sto obojio je narandžasto, umivaonik plavo, a vrata ljubičasto kao jorgovan. Obesio je mnogo slika po zidovima, širom otvorio šalone, a zatim naslikao sve to i poslao sliku Teu, da bi njegov brat mogao da vidi kako mu je soba prijama. Slikao je u japanskom stilu.
Sa Gogenovom sobom stvar je stajala drugačije. Nije hteo da kupuje tako jeftin nameštaj za direktora ateljea. Gospođa Rulen ga je uveravala da će krevet od orahovine, koji je hteo da kupi za Gogena, stajati tri stotine pedeset franaka, što je za njega bilo nemoguće da sakupi. Ipak je počeo da kupuje manje predmete za sobu, dovodeći sebe neprestano u teško finansijsko stanje.
Kad nije imao novaca za modele, stajao je pred ogledalom i slikao stalno ispočetka svoj portret. Rašel je došla da mu pozira, gospođa Rulen je takođe dolazila jedanput nedeljno i dovodila decu, gospođa Zinu, žena vlasnika kafane u koju je svraćao na čašu pića, pozirala mu je u arlezijanskoj nošnji. Nabacao je figuru na platno za jedan sat. Pozadina je bila bledožuta, lice sivo, odeća crna i tamnomodra. Vincent je namestio ženu da sedi na jednoj pozajmljenoj stolici od narandžinog drveta, nalakćena na zeleni sto.
Jedan Zuav sitnog lica, sa vratom kao u bika a očima kao u tigra, pristao je da sedi za izvesnu malu sumu. Vincent ga je naslikao u plavoj uniformi, plavoj kao emajlirani tiganj, sa crveno-narandžastim pletenicama, i dve bledožućkaste zvezde na grudima. Na kao bronza preplanuloj mačkastoj glavi imao je crvenu kapu, koja se isticala na zelenoj pozadini. Rezultat je bio jedna divlja kombinacija neskladnih tonova, vrlo oštrih, prostih, čak i drečećih, ali koji su odgovarali karakteru te ličnosti.
Vincent je satima sedeo pored prozora sa olovkom i hartijom za crtanje, pokušavajući da savlada tehniku koja bi mu omogućila da sa nekoliko poteza naslika figuru muškarca, žene, mladića, konja, pseta, tako da su im glava, telo i noge u potpunoj razmeri. Precrtavao je mnoge slike koje je naslikao tog leta jer je mislio da mu, ako bude izbacivao pedeset studija po dvesta franaka za godinu dana, neće izgledati tako nepošteno što jede i pije kao da ima na to prava.
Mnoge stvari je naučio preko zime: da meso ne sme da se slika pruskoplavom, jer onda liči na drvo, da njegove boje nisu postojane kao što bi treblo da budu, da je najvažniji element u slikanju Juga kontrast između crvenog i zelenog, narandžastog i plavog, sumpornožutog i ljubičastog kao jorgovan. Shvatio je da pokušava u slikama da kaže nešto utešno, kao što je muzika utešna, da želi da slika muškarce i žene sa nečim božanskim, što je oreol simbolično predstavljao, a što je on pokušao da izrazi stvarnim sjajem i podrhtavanjem svojih boja, i najzad, da će oni koji imaju talenat za siromaštvo večno biti siromašni.
Jedan od Van Gogovih stričeva je umro i ostavio Teu malo nasledstvo. Pošto je Vincent toliko želeo da živi sa Gogenom, Teo odluči da polovinom te sume namesti Gogenovu spavaću sobu i pošalje ovoga u Ari. Vincent je bio oduševljen. Počeo je da planira kako će ukrasiti žutu kuću. Želeo je tuce panel ploča sa božanstvenim arlezijanskim suncokretima, pravu simfoniju plavog i žutog.
Čak ni vest o besplatnoj karti nije uzbudila Gogena. Iz nekog razloga koji je za Vincenta ostao tajna, Gogen je više voleo da živi u Pon-Avenu. Vincent je jedva čekao da završi ukrašavanje, i da atelje bude spreman kad stigne učitelj.
Došlo je proleće. Žbunovi oleandera u zadnjem dvorištu žute kuće prosto su poludeli cvetajući razuzdano kao da su izgubili ravnotežu. Bili su pretrpani novim cvetovima, a isto tako i gomilama uvelih, njihovo zelenilo se neprestano obnavljalo u jakim mlazevima, očevidno neiscrpnim.
Vincent je ponovo natovario nogare na leđa i krenuo da pronađe suncokrete za dvanaestak panela. Poorana zemlja u poljima bila je tako meke boje kao par drvenih cipela, dok je nebo plavo kao nezaboravak bilo poprskano belim oblacima. Neke suncokrete je naslikao na licu mesta, pri zalasku sunca, munjevitom brzinom. Ostale je poneo sa sobom kući i naslikao ih u zelenoj vazi.
Obojio je svoju kuću spolja novom žutom bojom, na veliko uživanje stanovnika Trga Lamartin.
Kad je završio svoj posao oko kuće, došlo je leto. Sa njim je došlo vrelo sunce, maestral, koji je šibao sve jače, uzbuđenje u vazduhu, strašan, mučan izgled pokrajine i kamenog grada koji je ležao na brežuljku.
A sa njim je došao i Pol Gogen.
Stigao je u Ari predzoru i čekao je sunce u maloj kafani otvorenoj preko cele noći. Vlasnik ga je pogledao i uzviknuo: - Vi ste taj prijatelj! Poznao sam vas.
- O čemu to dođavola govorite?
- Gospodin Van Gog mi je pokazao portret koji ste mu poslali. Liči sasvim na vas, gospodine.
Gogen ode da probudi Vincenta. Njihov susret bio je bučan i srdačan. Vincent pokaza Gogenu kuću, pomože mu da raspakuje stvari, zamoli ga da mu priča pariške novosti. Živo su razgovarali nekoliko sati.
- Imaš li nameru danas da radiš, Gogene?
- Misliš li ti da sam ja Karolus-Diran, pa da mogu da siđem s voza, da zgrabim paletu i da ti smesta naslikam jedan sunčani efekat?
- Samo sam pitao.
- Onda ne postavljaj glupa pitanja.
- I ja ću se odmoriti. Hodi. Pokazaću ti grad.
On povede Gogena uz breg, preko suncem obasjanog Opštinskog trga, pa duž pijačnog druma na kraj grada. Zuavi su vežbali na polju pred kasarnom, njihovi crveni fesovi plamteli su na suncu. Vincent pođe kroz mali park ispred rimskog foruma. Arlezijanke behu izašle u svoju jutarnju šetnju. Vincent je uvek oduševljeno pričao Gogenu kako su one divne.
- Šta misliš o Arlezijankama, Gogene? - upita on.
- Ne mogu da podnesem njihov miris.
- Pogledaj samo ton njihove puti, čoveče, a ne oblik. Pogledaj šta je sunce učinilo sa njihovom bojom.
- Kakve su ovde javne kuće, Vincente?
- Nema nikakvih, osim onih po pet franaka, za Zuave.
Vratiše se u žutu kuću da nekako udese zajednički život. Prikucaše jednu kutiju na zid u kuhinji, i staviše u nju polovinu novca koji su imali. Ovoliko za duvan, ovoliko za nepredviđene troškove, uključujući kiriju. Na vrh kutije stavili su komad hartije i olovku, kojom će zapisivati svaki franak koji budu uzeli. U drugu kutiju metnuli su ostatak novca, podelili ga na četiri dela, da plaćaju hranu svake nedelje.
- Ti si dobar kuvar, zar ne, Gogene?
- Odličan. Bio sam mornar.
- Onda ćeš odsada ti da kuvaš. Ali večeras ću ja napraviti supu u tvoju čast.
Kad ga je te večeri poslužio supom, Gogen nije mogao da je okusi.
- Kako li si smešao ovo, Vincente, ne mogu da zamislim. Kao što mešaš boje na svojim slikama, verovatno.
- Šta smeta bojama na mojim slikama?
- Dragi moj, ti još uvek lebdiš u neo-impresionizmu. Bolje bi bilo da napustiš svoj sadašnji metod. Ne odgovara tvojoj prirodi.
Vincent odgurnu u stranu svoj čanak sa supom.
- Ti to možeš da kažeš na prvi pogled, zar ne? Te žarkožute boje, na primer, sasvim su pobrkane.
Vincent pogleda panele sa suncokretima na zidu.
- Zar je to sve što imaš da kažeš za moje suncokrete?
- Ne, dragi moj, mogu da nađem još dosta stvari za kritikovanje.
- Na primer?
- Na primer, tvoje harmonije boja, monotone su i nepotpune.
- To je laž!
- Oh, sedi, Vincente. Prestani da gledaš kao da ćeš me ubiti. Ja sam mnogo stariji od tebe, i zreliji. Ti još uvek pokušavaš da nađeš sebe. Samo me slušaj, a ja ću ti dati neke korisne lekcije.
- Izvini, Pole, ja želim da mi ti pomogneš-
- Onda bi bilo najbolje da prvo izbiješ sebi iz glave to đubre. Celog dana si bunceo o Mesonijeu i Montičeliju. A obojica ne vrede ništa. Dokle god se budeš divio takvim delima, nikada sam nećeš naslikati dobru sliku.
- Montičeli je veliki slikar. On je znao više o bojama nego bilo koji drugi čovek njegovog vremena.
- On je bio pijani idiot, eto šta je on bio.
Vincent skoči i besno pogleda Gogena preko stola. Čanak sa supom pade na crveni pod od opeke i razbi se.
- Ne govori tako o „Fadi"! Ja ga volim skoro kao rođenog brata! Sve te priče o tome kako je on pijanica i lud su samo zlobno ogovaranje. Nijedna pijanica ne bi mogla da naslika Montičelijeve slike. Umni napor potreban da se uravnoteže šest osnovnih boja, tačan proračun, i hiljadu drugih stvari koje treba smisliti za pola sata, zahtevaju zdrav razum. Kad ponavljaš to zlobno ogovaranje o „Fadi", onda si isto tako pokvaren kao i one proklete žene koje su ga započele.
- Turlututu, mon chapeau pointu*!
* (franc.) Tralala, moj šiljati šeširiću!
Vincetn ustade, kao da mu je neko sasuo čašu hladne vode u lice. Njegove reči i osećanja borili su se u njemu. On pokuša da savlada svoj bes, ali nije mogao. Odjuri u svoju spavaću sobu i zalupi vrata za sobom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Irving Stoun - Page 4 Empty Re: Irving Stoun

Počalji od Mustra Sub Jan 27, 2018 1:13 pm

Irving Stoun - Page 4 1887_Pair_of_Shoes_A_version_2



8

Sutradan ujutru svađa je bila zaboravljena. Popili su zajedno kafu i odmah pošli suprotnim putevima da nađu šta će slikati. Kad se Vincent te večeri vratio kući, iscrpen onim što je nazivao „ravnotežom šest osnovnih boja", on zateče Gogena kako već sprema večeru na maloj gasnoj peći. Mirno su razgovarali neko vreme, a onda razgovor skrete na slikare i slikarstvo, na jedini predmet za koji su se strasno interesovali.
Bitka je otpočela.
Slikare koje je Gogen obožavao Vincent je prezirao. Vincentovi idoli bili su anatemisani za Gogena.Nisu se slagali ni u najsitnijoj pojedinosti svog zanata. O bilo čemu drugom mogli su da diskutuju na miran i prijateljski način, ali slikarstvo je bilo hrana i piće njihovog života. Borili su se za svoje ideje do poslednje trunke nervozne energije. Gogen je imao dvaput veću snagu od Vincenta, ali je Vincentovo sarkastično uzbuđenje to nadoknađivalo.
Čak i kad su diskutovali o stvarima u kojima su se slagali, njihovi argumenti bili su strašno naelektrisani. Iz tih diskusija izlazili su tako iscrpenih glava kao ispražnjene baterije.
- Nikad nećeš biti umetnik, Vincente, - izjavi Gogen - dok ne budeš umeo da gledaš prirodu, da se vratiš natrag u atelje i da je naslikaš hladnokrvno!
- Neću da slikam hladnokrvno, ti idiote! Hoću da slikam toplokrvno. Zato sam u Arlu.
- Sve ovo što si uradio samo je ropsko podražavanje prirode.Moraš naučiti da slikaš napamet.
- Napamet! Gospode bože!
- I još jedna stvar, dobro bi uradio da si slušao Seraa. Slikarstvo je apstraktno, moj dečače. Nema tu mesta za priče koje ti pričaš i to tvoje moralisanje.
- Ja morališem? Ti si lud.
- Ako hoćeš da propovedaš, Vincente, vrati se u sveštenike. Slikanje – to je boja, linija i oblik, ništa više. Umetnik može da reprodukuje ono što je ukrasno u prirodi, ali to je sve.
- Dekorativna umetnost! - planu Vincent. - Ako je to sve što uzimaš iz prirode, onda bi bilo bolje da se vratiš na berzu.
- Kad se budem vratio, dolaziću da slušam tvoje propovedi nedeljom ujutru. Šta ti uzimaš iz prirode, kaplare?
- Ja uzimam osećanja, Gogene, i ritam života.
- E pa, sad smo kvit.
- Kad slikam sunce, onda želim da ljudi osete kako se obrće užasnom brzinom. Kako daje svetlost i toplotne talase strašne jačine. Kad slikam žitna polja, želim da ljudi osete kako atomi u žitu bujaju do svoga konačnog rasprskavanja. Kad slikam jabuku, želim da ljudi osete kako sok te jabuke izbija kroz njenu ljusku, i kako se semenke u njoj bore da donesu svoj plod!
- Vincente, koliko puta sam ti rekao da jedan slikar ne sme imati svoje teorije?
- Uzmi, na primer, ovu scenu u vinogradu, Gogene. Pogledaj! Ovo grožđe će se raspuknuti i briznuti sok pravo tebi u oči. Evo, pogledaj ovu jarugu! Želeo bih da ljudi osete koliko je miliona tona vode proteklo niz njene strane. Kada slikam portret nekog čoveka, želeo bih da ljudi osete ceo život tog čoveka, sve što je on uradio i propatio!
- Šta hoćeš time da kažeš, dođavola?
- E pa, evo šta, Gogene. Polja iz kojih raste žito i voda koja juri niz jarugu, sok ovog grožđa, ili život ovog čoveka, sve je to jedna ista stvar. Osnov jedinstva u životu je jedinstvo ritma. Ritma prema kome svi mi igramo: ljudi, jabuke, jaruge, poorana" polja, kolica u žitu, kuće, konji, i sunce. Ona materija koja je u tebi, Gogene, sutra će izbiti napolje iz grožđa, zato ste ti i grožđe jedna ista stvar. Kad slikam seljaka koji radi u polju, želim da ljudi osete kako seljak prelazi u zemlju, isto kao i žito, a zemlja prelazi u seljaka. Želim da osete kako se sunce uliva u seljaka, u polje, u žito, u plug i konje, isto kao što se svi oni ulivaju natrag u sunce. Kad počneš da osećaš sveopšti ritam po kome se kreće sve na svetu, počinješ da razumevaš život. Samo to je Bog.
- Brigadier, - reče Gogen - vous avez raison*!
* (franc.) Kaplare, imaš pravo!
Vincent je bio na vrhuncu uzbuđenja, sav je drhtao od grozničave uzrujanosti. Gogenove reči udariše ga kao šamar. Stajao je glupo gledajući, otvorenih usta.
- No, kaži mi, zaboga, šta to znači: „Kaplare, imaš pravo"?
- To znači da je vreme da odemo u kafanu na po jedan apsint.
Krajem druge nedelje Gogen reče: - Da isprobamo onu tvoju kuću večeras. Možda ću naći neku lepu debelu devojku.
- Drži se podalje od Rašel. Ona je moja.
Prošli su kroz lavirint kamenih ulica i ušli u Maison de Tolerance. Kada je Rašel čula Vincentov glas, dotrčala je kroz hol i bacila mu se u naručje. Vincent predstavi Gogena Luju.
- Gospodine Gogene, - reče Luj - vi ste umetnik. Možda ćete moći da mi date svoje mišljenje o dvema slikama koje sam lane kupio u Parizu.
- Vrlo rado. Gde ste ih kupili?
- Kod Gupila, na Trgu Opere. Bile su u prednjoj sali. Hoćete li da uđete, gospodine?
Rašel odvede Vincenta u pobočnu sobu, gurnu ga na jednu stolicu kraj stola i sede mu u krilo.
- Dolazim ovamo već šest meseci, - progunđa Vincent - a Luj nikad nije tražio moje mišljenje o njegovim slikama.
- On te ne smatra za umetnika, fou-rou.
- Možda ima pravo.
- Ti me više ne voliš - reče Rašel, napućivši se.
- Zašto tako misliš, Pigeon?
- Nisi dolazio da me vidiš nedeljama.
- Zato što sam mnogo radio da bih udesio kuću za prijatelja.
- Znači, voliš me i kad ne dolaziš?
- I kad ne dolazim.
Ona uvrte njegove male, okrugle uši, a onda ih poljubi jedno za drugim.
- Da mi dokažeš, fou-rou, daćeš mi svoje male smešne uši? Obećao si da ćeš mi ih dati.
- Ako možeš da ih skineš, onda ih uzmi.
- Oh, fou-rou, da su prišivene, kao uši u moje lutke!
Iz sobe nasuprotnoj strani ču se jedan krik, a onda galama kao da neko viče od smeha ili od bola. Vincent odgumu Rašel s kolena, i odjuri kroz hol u salon.
Gogen je ležao na podu, previjajući se, dok su mu suze tekle niz lice. Luj, sa lampom u ruci, buljio je u njega, zaprepašćen. Vincent se naže nad Gogena i prodrma ga.
- Pole, Pole, šta ti je?
Pol pokuša da govori, ali nije mogao. Posle jednog trenutka on promuca:
- Vincente... to je Luj kupio kod Gupila... za salon javne kuće. Obe slike su od Bugeroa!
On se podiže na noge i pođe prema izlaznim vratima.
- Čekaj malo! - povika Vincent, trčeći za njim. - Kuda ćeš?
- U poštu. Moram smesta da telegrafiram klubu Batinjol.
Došlo je opet leto, u svoj svojoj strašnoj bleštavoj vrelini. Ceo kraj planu u vrtlogu razuzdanih boja. Zelene, plave, žute i crvene boje bile su tako jake da su pekle oči. Što god bi dohvatilo sunce, spržilo bi do korena. Dolina Rone je drhtala od vrućine, koja ju je plavila u talasima. Sunce je udaralo dvojicu slikara, mrvilo ih, prodiralo do srži, i ispijalo iz njih svu otpornost. Dođe i maestral, šibajući im tela i nerve, tresući im glave na ramenima sve dok ne bi pomislili da će se raspuknuti ili otkinuti. Pa ipak su svakog jutra izlazili u polje, zajedno sa suncem, i radili sve dok jasno plavetnilo noći ne bi smenilo jasno plavetnilo dana.
Između Vincenta i Gogena - jednog aktivnog vulkana i drugog koji je prigušeno tinjao - spremala se ljuta bitka. Noću, kad su bili isuviše umorni da bi mogli zaspati, isuviše nervozni da bi sedeli mirno,trošili su svu energiju jedan na drugoga. Nestalo im je novaca. Nisu imali načina da se zabave. Našli su oduške svojim suzbijenim strastima u uzajamnom draženju. Gogenu se nije nikada dosadilo da razbesni Vincenta, kad je ovaj na vrhuncu uzbuđenja, time što će mu dobaciti u lice:
,,,Brigadier, vous avez raison!"
- Vincente, nije ni čudo što ne umeš da slikaš. Pogledaj samo nered u ovom ateljeu. Pogledaj tu zbrku kutija za boje. Bože, da tvoj holandski mozak nije tako zagrejan Dodeom i Montičelijem, možda bi mogao sve to malo raščistiš i da napraviš malo reda.
- To se tebe ništa ne tiče, Gogene! Ovo je moj atelje. Ti drži svoj atelje kako se tebi sviđa.
- Kad već o tome govorimo, mogu da ti kažem da ti je mozak isto tako haotičan kao i kutija za boje. Ti se diviš svakom slikaru poštanskih maraka u Evropi, a ipak ne možeš da shvatiš da je Dega...
- Dega! Šta je on uopšte nsalikao što se može meriti sa Mileom?
- Mile! Taj sentimentalist! Taj...!
Vincent pade u jarost na takvo potcenjivanje Milea, koga je on smatrao za učitelja i duhovnog oca. On poče da juri Gogena iz sobe u sobu. Gogen je bežao. Kuća je bila mala. Vincent je vikao na njega, ubeđivao ga, dizao pesnicu do Gogenovog snažnog lica. Dugo su se njih dvojica prepirali te tropske, teške noći.
Obojica su radili kao đavoli da bi uhvatili sebe i prirodu u trenutku donošenja ploda. Iz dana u dan ratovali su sa svojim rasplamtelim paletama, iz noći u noć sami sa sobom. Kad se nisu zlobno svađali, njihove prijateljske rasprave bile su tako eksplozivne da im je bilo nemoguće da zaspe. Stigao je novac od Tea. Odmah su ga potrošili na duvan i apsint. Bilo je suviše toplo za jelo. Mislili su da će apsintom smiriti nerve. On ih je samo još više uzbudio.
Užasan, jak maestral poče da duva. On primora ljude da ostanu kod kuće. Gogen nije mogao da radi. Provodio je vreme izazivajući neprekidno Vincenta. Nikada nije video nikoga ko bi se tako razbesneo zbog običnih ideja.
Vincent je bio jedina Gogenova zabava. I on ju je koristio što je više mogao.
- Bolje bi bilo da se smiriš, Vincente - reče on petog dana otkako je počeo maestral. Tog dana dražio je svog prijatelja sve dotle dok maestral,koji je zavijao napolju, nije izgledao kao blag i tih povetarac u poređenju sa burom u žutoj kući.
- A ti, Gogene?
- Slučajno se desilo,Vincente, da su neki ljudi koji su bili dugo u mom društvu i imali običaj da diskutuju sa mnom o raznim stvarima najzad poludeli!
- Da li mi to pretiš?
- Ne, ja te opominjem.
- Onda zadrži svoju opomenu za sebe.
- U redu, ali nemoj da me kriviš ako se nešto dogodi.
- Oh, Pole, Pole, hajde da prestanemo sa tom večitom svađom. Ja znam da si ti bolji slikar od mene. Znam da me možeš mnogo čemu naučiti. Ali neću da me prezireš. Čuješ li! Robovao sam deset dugih godina i, tako mi boga, umem i ja nešto da izradim tim prokletim bojama! Eto priznaj, zar ne mogu? Govori, Gogene!
- Brigadier, vous avez raison!
Maestral se utišao. Arlezijanci su se ponovo usudili da izađu na ulicu.Vratilo se žarko sunce. Nesnosna vrućina spustila se na Ari. Policija je morala da se bori protiv zločina i nasilja. Ljudi su išli ulicama sa pritajenim uzbuđenjem u očima. Niko se nije smejao. Niko nije govorio. Kameni krovovi su goreli na suncu. Na Trgu Lamartin odigravale su se tuče i sevali noževi. Miris katastrofe lebdeo je u vazduhu. Ari je bio suviše zagrejan da bi mogao duže da ppdnosi tu napetost. Dolina Rone samo što se nije rasprsla u milion komadića.
„Šta će se desiti?" upita se Vincent. „Zemljotres ili revolucija?"
Uprkos svemu tome, slikao je i dalje u poljima, gologlav. Bila mu je potrebna bela, zaslepljujuća vrućina da rastvori užasnu strast koju je osećao u sebi. Mozak mu je bio usijan kao sud za topljenje metala, koji je izbacivao jedno usijano platno za drugim.
Sa svakim platnom sve je više osećao da se svih onih devet godina rada sticalo u tih nekoliko zamornih nedelja da učine od njega, za jedna kratak trenutak, potpunog i savršenog umetnika. Daleko je prevazišao svoja prošlogodišnja dela: Nikada više neće izraditi slike koje će tako potpuno izražavati suštinu prirode i suštinu njega samoga.
Slikao je od četiri ujutru pa sve dok mu noć ne bi ukrala prizor koji je slikao. Radio je po dve, a ponekad čak i tri slike dnevno. Sa svakom novom slikom koju bi istrgao iz sebe samoga, prosipao je krv godine dana svoga života. Nije ništa mario koliko će dugo živeti, važno je bilo šta će uraditi sa danima svoga života. Po njemu, vreme se merilo slikama koje je izbacivao, a ne lepršavim listovima kalendara.
Osećao je da je njegova umetnost dostigla vrhunac, da je to bila najviša tačka njegovog života, trenutak ka kome je težio svih tih godina. Nije znao koliko će dugo trajati. Znao je samo da mora da slika slike... još slika... sve više i više slika. Taj vrhunac njegovoga života, taj trenutak beskrajnosti mora on da zaustavi, da podržava, da ga podstiče sve dok ne stvori one slike koje je nosio u svojoj duši.
Slikajući ceo dan, svađajući se celu noć, ne spavajući nimalo, jedući vrlo malo, zasićeni suncem i bojama, uzbuđenjima, duvanom i apsintom, mučeni elementima i sopstvenim stvaralačkim nagonom, mučeći jedan drugoga svađama i besnilom - oni su bili sve uzrujaniji i uzrujaniji.
Sunce ih je pržilo. Maestral ih je šibao. Boje su ih zaslepljivale. Apsint je punio njihove prazne utrobe groznicom. Žuta kuće se tresla i podrhtavala od bure u zagušljivim noćima.
Gogen je naslikao Vincentov portret, dok je ovaj slikao mrtvu prirodu nekih plugova. Vincent se zagleda u portret. Prvi put je jasno razumeo šta Gogen misli o njemu.
- To sam sigurno ja - reče on. - Ali, ,,ja" koji sam poludeo…
Te večeri otišli su u kafanu. Vincent poruči jedan mali apsint. Najedanput, on baci punu čašicu Gogenu na glavu. Gogen ustade teturajući se. On podigne Vincenta na ruke. Odnese ga preko Trga Lamartin. Vincent se nađe u krevetu. Odmah je zaspao.
- Dragi moj Gogene, - reče on vrlo mirno idućeg jutra - imam neko nejasno osećanje da sam te sinoć uvredio.
- Rado ti opraštam, i iz sveg srca, - reče Gogen - ali se jučerašnji događaj može ponoviti. Da sam i ja bio ćaknut, mogao sam da izgubim kontrolu nad sobom i da te udarim. Zato mi dozvoli da pišem tvom bratu i da mu javim da se vraćam u Pariz.
- Ne! Ne! To ne možeš da uradiš. Da napustiš žutu kuću? Sve ono što sam ja u njoj napravio za tebe?
Celog dana besnela je bura. Vincent se očajnički borio da zadrži Gogena kraj sebe. Gogen se odupirao, svim molbama. Vincent ga je molio, laskao mu, psovao, pretio, pa čak i plakao. U toj bici dokazao je da je jači. Osećao je da ceo njegov život zavisi od toga da li će zadržati prijatelja u žutoj kući. Kad je pala noć, Gogen je bio iscrpen. Predao se samo da bi se malo odmorio.
U svim sobama žute kuće osećalo se da vazduh podrhtava od elektriciteta. Gogen nije mogao da zaspi. Pred zoru je zadremao. Neko čudno osećanje ga probudi. On spazi Vincenta kako stoji pored njegovog kreveta, posmatrajući ga u mraku.
- Šta ti je, Vincente? - upita on strogo.
Vincent izađe iz sobe, vrati se u svoj krevet, i pade u dubok san.
Iduće noći Gogena trže iz sna isto ono čudno osećanje. Vincent je stajao pored njegovg kreveta, buljeći u njega u mraku.
- Vincente! Odlazi u krevet!
Vincent se okrete i ode.
Sutradan za vreme večere žestoko se posvađaše oko supe.
- Sipao si boju u supu, Vincente, dok ja nisam gledao! - povika Gogen.
Vincent se nasmeja. On priđe zidu i napisa kredom:
Je suis Saint Esprit
Je suis sain d'esrprit.
* (franc.) Igra reči: Ja sam Sveti Duh, ja sam zdrav duhom.

Nekoliko dana bio je vrlo miran. Izgledao je žalostan i utučen. Jedva bi progovorio koju reč sa Gogenom. Nije čak uzimao ni četku u ruku. Nije ni čitao.
Sedeo je na stolici i gledao ispred sebe u prazninu.
Četvrtog dana po podne, kada je duvao strašan maestral on zamoli Gogena da pođe s njim u šetnju.
- Hajdemo do parka - reče mu. - Imam nešto da ti kažem.
- Zar to ne možeš da mi kažeš ovde, gde je tako udobno?
- Ne, ne mogu da govorim dok sedim. Moram da koračam.
- Dobro, ako baš moraš.
Pošli su kolskim drumom koji je zavijao nalevo oko grada.Da bi mogli da idu natrag, morali su da se probijaju kroz maestral kao da je neka debela, gusta masa. Čempresi u parku su se savijali skoro do zemlje.
- Šta si to hteo da mi kažeš? - upita Gogen.
Morao je da viče Vincentu na uvo. Vetar je odnosio reči pre nego što je Vincent mogao da ih uhvati.
- Pole, razmišljao sam o ovih nekoliko poslednjih dana. Došao sam na jednu divnu ideju.
- Izvini, ali poznate su mi te tvoje divne ideje.
- Mi smo svi propali kao slikari. Znaš li zašto?
- Šta? ne mogu da čujem nijednu reč. Viči mi na uvo.
- ZNAŠ LI ZAŠTO SMO SVI PROPALI KAO SLIKARI?
- Ne. Zašto?
- Zato što slikamo sami!
- Šta ti to znači, dođavola?
- Neke stvari slikamo dobro, a neke rđavo. Sve zajedno bacamo ih na jedno jedino platno.
- Brigadier, ja čekam objašnjenje!
- Sećaš li se braće Bot? Holandskih slikara. Jedan je dobro slikao pejzaže. Drugi je dobro slikao likove. Zajedno su slikali jednu sliku. Jedan je naslikao pejzaž, drugi likove. Imali su uspeha.
- E pa, šta si hteo celom tom pričom?
- Šta? Ne čujem te. Dođi bliže!
- KAŽEM, NASTAVI!
- Pole, to je ono što mi moramo da uradimo. Ti i ja, Sera, Sezan, Lotrek, Ruso. Svi moramo zajednički da radimo na jednoj slici. To će biti pravi slikarski komunizam. Mi bismo svi uneli u sliku ono što smatramo najbolje. Sera vazduh. Ti pejzaž. Sezan površine. Lotrek likove. Ja sunce, mesec i zvezde. Zajedno, bili bismo jedan veliki umetnik. Šta veliš na to?
- Turulututu, mon chapeau pointu!
On prsnu u promukao , divlji smeh. Vetar je zapljuskivao Vincentovo lice njegovim smehom, kao morskim kapljicama.
- Brigadier, - povika on kad se malo povratio - ako to nije najveličanstvenija ideja na svetu, progutaću je! Izvini me za trenutak.
On ode stazom posrćući, držeći se za stomak, presavijan od smeha.
Vincent je stajao potpuno miran.
Jato crnih ptica dolete iz visina. Hiljade crnih ptica koje su graktale i lupale krilima. One saleteše Vincenta, udarale su ga, letele mu kroz kosu, u nos, u usta, u uši, u oči, obuhvatajući ga gustim, crnim, bezvazdušnim oblakom lepršavih krila.
Gogen se vrati.
- Hodi, Vinente, idemo do Luja. Osećam potrebu da proslavim tu tvoju neocenjivu ideju.
Vincent je ćuteći išao za njim do Ulice de Rikolet.
Gogen ode gore sa jednom od devojaka.
Rašel sede Vincentu u krilo, u kafani.
- Zar nećeš da ideš gore sa mnom, fou-rou? - upita ona.
- Ne.
- Zašto?
- Nemam pet franaka.
- Hoćeš li onda umesto toga da mi daš svoje uvo?
- Hoću.
Posle nekoliko trenutaka Gogen se vratio. Dva čoveka pođoše nizbrdo ka žutoj kući. Gogen proguta svoju večeru.On izađe na prednja vrata ne progovorivši ni reč. Već je bio skoro prešao Trg Lamartin kad začu iza sebe dobro poznate korake, kratke, brze, neravnomerne.
On se okrete.
Vincent je jurio za njim s otvorenim brijačem u ruci.
Gogen stade kao ukopan i pogleda Vincenta.
Vincent se zaustavi samo dva koraka od njega. Buljio je u Gogena u mraku.
Zatim obori glavu, okrenu se i otrča kući.
Gogen ode u hotel. On uze jednu sobu, zaključa vrata i leže u postelju.
Vincent uđe u žutu kuću. Pope se stepenicama od crvenih opeka u spavaću sobu. Uze ogledalo pomoću koga je često slikao svoj portret. Stavi ga na toaletni sto, prislonivši ga uza zid.
A onda pogleda svoje zakrvavljene oči u ogledalu.
Došao je kraj. Njegov život se završio. To je pročitao na svom licu.
Bolje bi bilo da to svrši odjednom.
On podiže brijač. Oseti oštar čelik na svojoj koži na vratu.
Neki glasovi pričali su mu čudnovate priče.
Arlezijansko sunce podizalo je zid bleštave vatre između njegovih očiju i stakla.
On odseče sebi desno uvo.
Ostavi samo mali komadić donjeg dela.
Ispusti brijač. Obmota glavu peškirom. Krv je kapala na pod.
Izvadi uvo iz umivaonika. Opra ga. Uvi ga u nekoliko listova hartije za crtanje. Sve to zamota u novine.
Natuče francusku kapu preko debelog zavoja. Siđe niz stepenice do prednjih vrata. Pređe preko Trga Lamartin, pope se uzbrdo, zazvoni na vratima Maison de Tolerance, Numero 1.
Jedna devojka otvori vrata.
- Pošaljite mi Rašel.
Posle jednog trenutka uđe Rašel.
- Oh, to si ti, fou-rou. Šta želiš?
- Doneo sam ti nešto.
- Za mene? Poklon?
- Da.
- Kako si dobar, fou-rou.
- Dobro ga čuvaj. To ti je uspomena na mene.
- Šta je to?
- Odmotaj, pa ćeš videti.
Rašel odmota hartiju. S užasom se zagleda u uvo. A onda pade onesvešćena na kameni pod.
Vincent se okrene i iziđe. Siđe niz brežuljak. Pređe preko Trga Lamartin. Zatvori vrata žute kuće iza sebe, i ode u postelju.
Kad se Gogen vratio sutradan ujutru u pola osam, on zateče gomilu ljudi sakupljenu pred vratima. Rulen je očajnički kršio ruke.
- Šta ste učinili svome drugu, gospodine? - upita jedan čovek u okruglom šeširu kao lubanica. Glas mu je bio grub i ozbiljan.
- Ne znam.
- Oh, da... znate vi vrlo dobro... on je mrtav.
Gogenu je trebalo dugo vremena da se pribere. Izgledalo mu je da ga pogledi gomile cepaju u komadiće, gušeći ga.
- Hajdemo gore, gospodine - reče on mucajući. - Tamo se možemo objasniti.
Mokri peškiri ležali su po podu u dve prizemne sobe. Stepenice koje su vodile u Vincentovu spavaću sobu bile su umrljane krvlju.U postelji je ležao Vincent, umotan u čaršave, zgrčen kao oroz na pušci. Izgledao je kao da je mrtav. Blago, vrlo blago, Gogen dodirnu telo. Bilo je toplo. Gogenu se učini da mu se iznenada povratila sva energija, sve raspoloženje.
- Budite ljubazni, gospodine, - reče on tihim glasom policiskom inspektoru - i probudite pažljivo ovog čoveka. Ako bude pitao za mene, recite mu da sam otišao u Pariz. Moje prisustvo moglo bi da bude za njega fatalno.
Policiski inspektor posla po lekara i po kola. Prenese Vincenta u bolnicu. Rulen je trčao pored kola, zadihan.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Irving Stoun - Page 4 Empty Re: Irving Stoun

Počalji od Mustra Sub Jan 27, 2018 1:14 pm

Irving Stoun - Page 4 1887_Pair_of_Shoes_A



9

Doktor Feliks Rej, mladi pripravnik u bolnici u Arlu, bio je omalen podebeo čovek, osmougaone glave sa koje je štrčala čupava crna kosa. On previ Vincentovu ranu, i onda ga smesti u jednu spavaću sobu koja je ličila na ćeliju, i iz koje je sve bilo izbačeno. Kad je izašao iz sobe, zaključa za sobom vrata.
Predveče, dok je merio pacijentu puls, Vincent se probudi. On pogleda u tavanicu, u bele zidove, a zatim kroz prozor u komadić plavog neba koje je postepeno tamnelo. Oči mu polako pređoše na lice doktora Reja.
- Zdravo - reče on tiho.
- Zdravo - odgovori doktor Rej.
- Gde sam?
- U bolnici u Arlu.
- Oh!
Trzaj bola pređe mu preko lica. On podiže ruku ka mestu gde je nekada bilo njegovo desno uvo. Doktor Rej ga zaustavi.
- Ne smete da dirate - reče on.
- ...Da... sećam se... sada.
- To je jedna lepa čista rana, stari moj. Bićete na nogama kroz nekoliko dana.
- Gde je moj prijatelj?
- Vratio se u Pariz.
- ...Tako... Mogu li da dobijem svoju lulu?
- Ne još, stari moj.
Doktor Rej opra i previ ranu.
- To je samo jedna beznačajna nezgoda - reče on. - Na kraju krajeva, čovek i ne čuje pomoću tog kupusa koji mu je prilepljen spolja na glavu. Neće vam nedostajati.
- Vrlo ste ljubazni, doktore. Zašto je ova soba... tako prazna?
- Naredio sam da se sve iznese da bih vas zaštitio.
- Od koga?
- Od vas lično.
- ...Da... razumem...
- E pa, sad moram da idem. Poslaću vam bolničara sa večerom. Pokušajte da ležite potpuno mirno. Oslabili ste od gubitka krvi.
Kad se Vincent ujutru probudio, Teo je sedeo pored njegove postelje. Teovo lice bilo je bledo i umorno, a oči zakrvavljene.
- Teo - reče Vincent.
Teo ustade sa stolice, kleče pored postelje i uze Vincenta za ruku.Plakao je bez stida i uzdržavanja.
- Teo... uvek... kad se probudim... i osećam potrebu za tobom... ti si pored mene.
Teo nije mogao da govori.
- Surovo je od njih što su te naterali da dolaziš čak ovamo. Kako si saznao?
- Gogen mi je juče telegrafirao. Uhvatio sam noćni voz.
- Gogen nije imao prava da te uvali u takav trošak. Celu noć si presedeo,Teo?
- Da, Vincente.
Neko vreme su ćutali.
- Razgovarao sam sa doktorom Rejom, Vincente. Kaže mi da je to bila sunčanica. Slikao si na suncu gologlav, zar ne?
-Da.
- E pa, vidiš, dečače moj, nisi to smeo da radiš. Ubuduće ćeš morati da nosiš šešir. Mnogi ljudi u Arlu dobijaju sunčanicu.
Vincent mu blago steže ruku. Teo pokuša da proguta nešto što mu je zastalo u grlu.
- Imam novosti za tebe, Vincente, ali mislim da bi bilo bolje da pričekam nekoliko dana.
- Jesu li dobre vesti, Teo?
- Mislim da će ti se sviđati.
U sobu uđe doktor Rej.
- No, kako se danas oseća bolesnik?
- Doktore, sme li moj brat da mi kaže neke dobre vesti?
- Sigurno da sme. Samo, čekajte malo. Da pogledam to. Da, dobro je, dobro je. Sada će brzo zarasti.
Kad je doktor izašao iz sobe, Vincent zamoli brata da mu kaže vesti.
- Vincente, - reče Teo - ja imam... ovaj, ja... ja sam se upoznao sa jednom devojkom.
- Pa, Teo?
- Da. Ona je Holanđanka, Johana Bunger. Mnogo liči na našu majku, čini mi se.
- Voliš li je, Teo?
- Da. Tako sam bio očajnički sam bez tebe u Parizu, Vincente. Nije mi bilo tako teško pre nego što si došao, ali pošto smo zajedno živeli godinu dana...
- Sa mnom je bilo mučno živeti, Teo. Bojim se da sam ti zagorčao mnoge časove.
- Oh, Vincente, kad bi samo znao koliko sam puta zaželeo da uđem u stan u Ulici Lepik i da nađem tvoje cipele na polici, i tvoje mokre slike na mojoj postelji. Ali, ne smemo više da razgovaramo. Moraš da se odmoriš. Samo ćemo sedeti ovako zajedno.
Teo je ostao u Arlu dva dana. Otišao je tek kad ga je doktor Rej uverio da će Vincent brzo ozdraviti, i da će on paziti na njegovog brata ne samo kao na pacijenta nego i kao na prijatelja.
Rulen je dolazio svakog jutra i donosio cveće. Preko noći Vincent je patio od halucinacija. Doktor Rej mu je stavljao kamfor na jastuk i dušek, da bi savladao nesanicu.
Krajem četvrtog dana,kad je doktor video da je Vincent potpuno razuman, otključao je sobu i naredio da se opet unese nameštaj.
- Smem li da ustanem i da se obučem, doktore? - upita Vincent.
- Ako se osećate dovoljno jakim. Dođite u moju kancelariju pošto se budete malo prošetali.
Bolnica u Arlu bila je dvospratna zgrada, sagrađena u obliku četvorougaonika, sa baštom u sredini, punom raskošnog šarenog cveća,paprati i staza posutih šljunkom. Vincent je nekoliko minuta polako šetao, a onda je otišao u kancelariju doktora Reja, koja se nalazila u prizemlju.
- Kako se osećate opet na nogama? - upita doktor.
- Vrlo dobro.
- Kažite mi, Vincente, zašto ste to učinili?
Vincent je dugo vremena ćutao.
- Ne znam - reče on.
- Na šta ste mislili kad ste to uradili?
- ...ja... nisam... mislio, doktore.
Vincent je proveo idućih nekoliko dana vraćajući snagu. Jednog jutra, dok je ćaskao sa doktorom Rejom u njegovoj sobi, on podiže brijač sa umivaonika i otvori ga.
- Treba da se obrijete, doktore Rej - reče on. - Hoćete li da vas ja obrijem?
Doktor Rej se povuče u jedan ugao, i zakloni dlanovima lice.
- Ne! Ne! Ostavite to!
- Ali ja sam zaista dobar berberin, doktore! Mogao bih dobro da vas obrijem.
- Vincente! Ostavite taj brijač!
Vincent se nasmeja, zatvori brijač, i vrati ga na umivaonik. - Ne bojte se, prijatelju moj. To je sve prošlo.
Pri kraju druge nedelje doktor Rej dade Vincentu dozvolu da ponovo slika. Poslali su jednog bolničara u žutu kuću da donese nogare i platno. Doktor Rej je pozirao Vincentu samo da bi ga razonodio. Vincent je radio polako, pomalo svakoga dana. Kad je završio portret, poklonio ga je doktoru.
- Voleo bih da ovo sačuvate kao uspomenu na mene, doktore. To je jedini način na koji mogu da vam izrazim zahvalnost zbog vaše pažnje.
- To je vrlo lepo od vas, Vincente. Činite mi čast.
Doktor odnese portret kući i upotrebi ga da pokrije jednu rupu u zidu.
Vincent je ostao u bolnici još dve nedelje. Slikao je baštu, koja je gorela na suncu. Za vreme rada nosio je veliki slamni šešir. Da bi naslikao cvetnu baštu, trebalo mu je pune dve nedelje.
- Morate svraćati k meni svakog dana - reče doktor Rej rukujući se sa Vincentom na bolničkoj kapiji. - I zapamtite, nimalo apsinta, nimalo uzbuđenja, i ne smete da radite na suncu bez ovog šešira.
- Obećavam, doktore. I hvala vam na svemu.
- Pisaću vašem bratu da vam je sada sasvim dobro.
Vincent dozna da je vlasnik napravio ugovor da iseli njega i da izda žuto kuću nekom duvandžiji. Vincent je osećao duboku privrženost prema žutoj kući. To je bio njegov koren u provansalskoj zemlji. Naslikao je svaki njen pedalj, spolja i iznutra. Namestio ju je za stanovanje. Uprkos onom nesrećnom slučaju on ju je smatrao svojim domom, i odlučio je da se bori sa gazdom do kraja.
Ispočetka se bojao da sam spava u žutoj kući zbog nesanice, protiv koje čak ni kamfor nije pomagao. Doktor Rej mu je dao brom da bi odagnao nepodnošljive halucinacije koje su ga plašile. Na kraju su glasovi koji su mu šaptali na uvo čudne priče nestali, i vraćali su se samo u strašnim snovima.
Još je bio isuviše slab da bi mogao da izlazi van kuće da slika. Mozak mu se polako bistrio. Krv mu se svakim danom obnavljala, a apetit rastao. Jednom je prijatno večerao sa Rulenom u restoranu, dobro raspoložen i ne plašeći se ponovnih patnji. Počeo je marljivo da radi portret Rulenove žene, koji nije bio dovršen u vreme nesrećnog slučaja. Sviđao mu se način na koji je poređao crvene boje, od ružičaste do narandžaste, prelazeći kroz žute tonove u limunovu boju, sa svetlo i tamnozelenom.
Njegovo zdravlje i posao polako su napredovali.Znao je da neko može da slomi ruku i nogu i da se posle toga oporavi, ali je bio zaprepašćen time što neko može da slomi mozak u glavi pa da posle toga takođe ozdravi.
Jedno popodne otišao je da se raspita za Rašelino zdravlje.
- Pigeon, - reče on - žao mi je zbog svih neprilika koje sam ti stvorio.
- Ne mari, fou-rou. Ne treba da se jediš zbog toga. U ovom gradu takve stvari nisu neobične.
Prijatelji su mu dolazili u posetu i uveravali su ga da u Provansi svi pate od groznice, ili od halucinacija, ili od ludila.
- Nije to ništa neobično, Vincente - reče Rulen. - Ovde dole u Tartarenovoj zemlji svi smo pomalo udareni.
- Dobro, dobro - reče Vincent - razumemo se uzajamno kao članovi iste porodice.
Prođe još nekoliko nedelja. Vincent je sada mogao da radi po ceo dan u ateljeu. Misli o ludilu i smrti iščezle su mu iz uma.
Počeo je da se oseća gotovo normalno.
Najzad se usudio da izađe i da slika van kuće. Sunce je gorelo dajući divnu žutu boju poljima. Ali Vincent je nije mogao uhvatiti. Jeo je redovno, spavao redovno, izbegavao svako uzbuđenje i preterano oduševljenje.
Osećao se tako normalnim da nije mogao da slika.
- Vi ste grand nerveux*, Vincente - reč mu doktor Rej. - Nikada niste bili normalni. Ali u stvari nijedan umetnik nije normalan, da je normalan, ne bi bio umetnik. Normalni ljudi ne stvaraju umetnička dela. Oni jedu, spavaju, rade svoj redovan posao i umiru. Vi ste preosetljivi prema životu i prirodi,zato morate da ih tumačite nama ostalima. Ali ako ne budete pažljivi, ta vaša preosetljivost će vas odvući u propast. Preosetljivost vremenom uništi svakog umetnika.
* (franc.) vrlo nervozan čovek
Vincent je znao da - ako želi da dostigne onu visoku žutu notu koja je dominirala u njegovim arlezijanskim slikama - mora stalno da bude na ivici, napet, pun drhtavog uzbuđenja i strasne osetljivosti, razgolićenih živaca. Ako dozvoli sebi da opet dođe u takvo stanje, moći će ponovo da slika onako sjajno kao i ranije. Ali taj put vodio je ka propasti.
„Umetnik je čovek koji mora da radi svoj posao", promrmlja on sam za sebe. „Kako je glupo od mene što živim ako ne mogu da slikam onako kako želim".
On izađe u polje bez šešira, upijajući u sebe snagu sunca. Pio je lude boje neba, žutu vatrenu loptu, zelena polja i rascvetano cveće. Pustio je da šiba maestral, da ga guši tamno noćno nebo, da mu suncokreti draže maštu do krajnjih granica. Kako mu je uzbuđenje raslo, gubio je sve više apetit.
Počeo je da živi od kafe, apsinta i duvana. Mnoge noći preležao je budan dok su mu duboke boje tog kraja proletale ispred zakrvavljenih očiju. Najzad je natovario nogare na leđa i pošao u polje. Snaga mu se vratila: njegovo osećanje za sveopšti ritam prirode, njegova sposobnost da naslika jedno platno za nekoliko sati i da ga natopi užarenim, sjajnim suncem. Svakog dana stvorio bi po jednu novu sliku, svakog dana rasla je živa u toplomeru njegovih uzbuđenja. Naslikao je trideset sedam, slika, bez odmora.
Jednoga dana probudio se osećajući neku obamrlost. Nije mogao da radi. On sede na stolicu. Zagleda se u jedan zid. Nije se takoreći ni pokrenuo celog dana. Glasovi su se vratili i pričali mu na uvo čudne, čudne priče. Kad je pala noć, otišao je u sivi restoran i seo za jedan mali sto. Poručio je supu. Kelnerica mu je donese. Neki glas piskavo odjeknu u njegovom uhu, opominjući ga.
On baci tanjir sa supom na pod. Sud se razbi u paramparčad.
- Pokušavate da me otrujete! - povika Vincent. - Stavili ste otrov u ovu supu!
On skoči na noge i prevrnu sto. Neki gosti potrčaše ka vratima. Drugi su ga zapanjeno gledali.
- Svi pokušavate da me otrujete! - vikao je on. - Hoćete da me ubijete! Video sam kad ste stavili otrov u ovu supu!
Dva žandarma uđoše i odnese ga uz brežuljak u bolnicu.
Posle dvadeset četiri sata on se umirio i razgovarao o tom događaja sa doktorom Rejom. Radio je pomalo svakog dana, šetao po okolini, vraćao se na večeru u bolnicu, i spavao. Ponekad su ga pritiskale neopisive duševne muke, a ponekad je izgledalo da se veo vremena i neizbežnih okolnosti za trenutak pocepao.
Doktor Rej mu je dozvolio da ponovo slika. Vincent je naslikao jedan voćnjak bresaka koji je ležao pored druma, sa Alpima u pozadini, jednom maslinom sa lišćem boje starog srebra, srebra koje se prelivalo u zeleno prema plavom nebu, i sa narandžastom pooranom zemljom.
Posle tri nedelje, Vincent se vratio u žutu kuću. U međuvremenu se grad, a naročito Trg Lamartin, okrenuo protiv njega. Odsečeno uvo i otrovna supa bilo je više nego što su oni mogli da podnesu sa ravnodušnošću. Arlezijanci su bili čvrsto uvereni da ljudi polude od slikanja. Kad je Vincent prolazio, buljili su u njega, pravili glasne primedbe, ponekad čak prelazili na drugu stranu ulice kako bi izbegli susret s njim.
Nijedan restoran u gradu nije mu dozvoljavao da uđe na vrata.
Deca iz Arla sakupljala su se pred žutom kućom i izmišljala igre da bi ga mučila.
- Fou-rou! Fou-Rou! - vikala su ona. - Odseci sebi i drugo uvo!
Vincent bi zatvorio prozore. Dečja vika i smeh dopirali bi ipak do njega.
- Fou-rou! Fou-rou!
- Ludak! Ludak!
Sastavili su malu pesmicu, koju su mu pevali ispod prozora.
„ Fou-rou, budala glupa odseče sebi desno uvo, ma kakva bila sada lupa, stvorenje ludo osta gluvo ".

Vincent je pokušao da izađe iz kuće ne bi li ih se oslobodio. Kroz ulice, u polja, pratila ga je vesela gomila dečurlije koja su pevala i smejala se.
Iz dana u dan njihov broj se povećavao, sakupljali su se ispred žute kuće. Vincent je trpao vatu u uši. Radio je za nogarima, kopirajući svoje slike. Dečje reči dopirale su kroz pukotine u zidu. Palile su mu mozak.
Dečaci su postajali sve drskiji. Penjali su se uz oluke kao mali majmuni, sedeli na daskama ispred prozora, buljili u sobu i drali se iza Vincentovih leđa.
- Fou-rou, odseci sebi i drugo uvo! Hoćemo tvoje drugo uvo!
Gungula na Trgu Lamartin bivala je sve veća. Dečaci su namestili dasku po kojoj su se mogli penjati na drugi sprat. Razbili su prozor, provlačili glavu u sobu, gađali Vincenta raznim stvarima. Gomila dole na ulici ih je hrabrila, ponavljala njihove pesme i viku.
- Daj nam drugo uvo! Hoćemo drugo uvo!
- Fou-rou! Hoćeš li bonbona? Pazi, otrovne su!
- Fou-rou! Hoćeš li supe! Pazi, otrovana je!
„Fou-rou, budala glupa odseče sebi desno uvo, ma kakva bila sada lupa, stvorenje ludo osta gluvo ".

Dečaci koji su čučali ispred prozora poveli su gomilu koja je stajala dole da zapeva u horu. Zajedno su pevali u sve jačem kreščendu.

- Fou-rou, baci nam svoje uvo, baci nam svoje uvo!
- FOU-ROU BACI NAM SVOJE UVO! BACI NAM SVOJE UVO!
Vincent se okrete od nogara. Tri mangupčeta sedela su na prozoru pevajući. On se baci na njih. Oni brzo umakoše niz dasku. Gomila na ulici zaurla. Vincent je stajao na prozoru, gledajući dole u njih.
Jato crnih ptica dolete s neba, hiljade crnih ptica koje su graktale i lupale krilima. Zamračile su Trg Lamartin, saletale su Vincenta, udarale ga, napunile sobu, obuhvatile ga, letele mu kroz kosu, u nos, u usta, u oči, obavijajući ga gustim, crnim, bezvazdušnim oblakom lepršavih krila.
Vincent skoči na prozorsku dasku.
- Odlazite! - povika on. - Vi đavoli, odlazite! Za ime božje, ostavite me na miru!
- FOU-ROU, BACI NAM SVOJE UVO! BACI NAM SVOJE UVO!
- Odlazite! Ostavite me na miru. Čujete li, ostavite me na miru!
On zgrabi lavor sa stola i baci ga na njih. On se razbi dole na kaldrmi. Vincent poče da juri po sobi u besu, dohvatajući sve stvari koje bi mu došle pod ruku i bacajući ih na Trg Lamartin, gde su se bespovratno razbijale. Njegove stolice, nogare, ogledalo, sto, krevetska presvlaka, slike suncokreta sa zidova - sve je letelo dole na provansalske mangupe. A sa svakim predmetom odlazilo je po jedno letimično sećanje na dane koje je proveo u žutoj kući, na žrtve koje je podnosio da bi mogao kupiti, jedan po jedan, sve te proste predmete kojima je hteo da ukrasi kuću u kojoj će provesti ceo život.
Kad je potpuno ispraznio sobu, on stade pored prozora, dok je svaki živac u njemu drhtao. A onda klonu na prozorsku dasku. Glava mu je visila nadole, ka kaldrmisanom trgu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Irving Stoun - Page 4 Empty Re: Irving Stoun

Počalji od Mustra Sub Jan 27, 2018 1:14 pm

Irving Stoun - Page 4 1887_Outskirts_of_Paris_Road_with_Peasant_Shouldering_a_Spade



10

Jedna peticija je smesta počela da kruži po Trgu Lamartin. Potpisalo ju je devedest ljudi i žena.
„Pretsedniku opštine Tardjeu:
Mi dole potpisani građani Arla duboko smo uvereni da je Vincent Van Gog, koji stanuje na Trgu Lamartin broj 2, opasan ludak, koji ne sme da se slobodno kreće.
Stoga se obraćamo vama, kao našem pretsedniku, i zahtevamo da zatvorite tog ludaka".
Približavali su se dani izbora u Arlu. Pretsednik opštine Tardje nije hteo da izgubi toliko glasova. Naredio je policiskom inspektoru da uhapsi Vincenta.
Žandarmi su ga našli kako leži na podu ispred prozora. Odveli su ga u zatvor. Stavili su ga u ćeliju, pod bravu. Pred vratima je stajao stražar.
Kad je Vincent došao k svesti, zatražio je da vidi doktora Reja. Nisu mu dozvolili. Tražio je hartiju i olovku da piše Teu. I to su mu odbili. Najzad je doktor Rej uspeo da uđe u zatvor.
- Pokušajte da savladate svoju srdžbu, Vincente, - reče on - inače će poverovati da ste opasan ludak, a to će za vas značiti kraj. Osim toga, jaka uzbuđenja vam samo škode. Pisaću vašem bratu, i mi ćemo vas izbaviti odavde.
- Molim vas, doktore, nemojte dozvoliti Teu da dođe ovamo. On baš sada treba da se oženi. To bi mu sve pokvarilo.
- Kazaću mu da ne dolazi. Mislim da imam jedan dobar plan u vezi s vama.
Dva dana kasnije doktor Rej je opet došao. Stražar je još uvek stajao pred vratima ćelije.
- Slušajte, Vincente - reče lekar. - Baš sam posmatrao kako vas iseljavaju iz vaše žute kuće. Vlasnik je preneo vaše stvari u podrum jedne kafane, a vaše slike je zaključao. Kazao je da vam ih neće dati dok ne platite kiriju koju ste mu dužni.
Vincent je ćutao.
- Pošto tamo ne možete da se vratite, mislim da bi bilo bolje da se držite mog plana. Ne znam kako će se često vraćati ti vaši epileptični napadi. Ako budete živeli u miru, i tišini, i u prijatnoj okolini, i ako se ne budete uzbuđivali, možda se više neće javljati. S druge strane, oni se mogu ponoviti svakih mesec dana ili svaka dva meseca. Zato, da bismo zaštitili vas, i one oko vas... ja mislim da bi bilo preporučljivo... da odete...
- ...u maison de sante*!
* (franc.) ludnica - Da.
- Znači, vi mislite da sam ja...?
- Ne, moj dragi Vincente, niste. Vi i sami možete da vidite da ste normalni isto koliko i ja. Ali ti epileptični napadi su kao i svaka druga vrsta groznice. Oni teraju čoveka da izgubi glavu. A kad nastupi takva nervna kriza, vi naravno radite nerazumne stvari. Zato treba da budete u bolnici, gde će se brinuti o vama.
- Razumem.
- Ima jedno dobro mesto u San Remiju, samo dvadeset pet kilometara odavde. Zove se Sen Pol de Mozel. Oni primaju pacijente prve, druge i treće klase. Treća klasa staje sto franaka mesečno. Toliko možete da platite. To mesto je ranije bilo manastir, i leži u samom podnožju brežuljka. Divno je, Vincente, i mirno, oh, tako mirno. Imaćete lekara koji će vam davati savete, i sestre koje će vas negovati. Hrana će biti jednostavna i dobra. Moći ćete da povratite zdravlje.
- Da li ću smeti da slikam?
- Pa, naravno, stari moj. Sve ćete moći da radite što god zaželite... samo ako vam ne škodi. To će biti isto kao da ste u nekoj bolnici sa velikim imanjem. Ako budete tako mirno živeli godinu dana, možda ćete potpuno ozdraviti.
- Ali kako ću se izvući iz, ove rupe?
- Razgovarao sam sa inspektorom. Pristao je da vas pusti da odete u Sen Pol de Mozel, pod uslovom da vas ja tamo odvedem.
- I vi kažete da je to zbilja lepo mesto?
- Oh, divno, Vincente. Naći ćete mnogo stvari za slikanje.
- Kako je to lepo! Sto franaka mesečno nije mnogo. Možda je to baš ono što mi je potrebno, da se odmorim godinu dana.
- Naravno da vam je to potrebno. Već sam pisao vašem bratu, i sve mu ispričao. Nagovestio sam mu da s obzirom na vaše sadašnje stanje ne bi bilo preporučljivo da putujete daleko, a svakako ne u Pariz. Kazao sam mu da bi, po mom mišljenju, Sen Pol bio najbolje mesto za vas.
- Dobro, ako se Teo složio... Ma šta, samo da mu ne pravim više neprilika...
- Svakog časa očekujem odgovor. Vratiću se čim ga dobijem.
Teo nije imao drugog izlaza. Pristao je. Poslao je novac da se plate računi njegovog brata. Doktor Rej je odvezao Vincenta kolima na stanicu, gde su uzeli voz za Taraskon. Iz Taraskona su krenuli jednom lokalnom železničkom prugom koja je obilazila oko zelene plodne doline Sen Remi.
Do Sen Pola de Mozel moralo je da se ide još dva kiometra uz strmi brežuljak, kroz usnuli grad. Vincent i doktor Rej su seli u jedna kola. Drum je vodio prevojem crnih, golih brda. Nedaleko odatle Vincent ugleda, šćućurene u samom podnožju, mrke zidove manastira.
Kola se zaustaviše. Vincent i doktor Rej izađoše. Desno od druma nalazio se čist, okrugao prostor sa Vestinim hramom i jednom trijumfalnom kapijom.
- Kako li se ovo stvorilo ovde? - upita Vincent.
- Ovo je bilo jedno važno rimsko utvrđenje. Reka koju vidite tamo dole nekada je natapala celu dolinu. Dopirala je baš do ovog mesta gde vi sada stojite. Kako se reka povlačila, grad se spuštao sve niže i niže niz brežuljak. Sada više ništa nije ostalo osim ovih mrtvih spomenika i manastira.
- Zanimljivo.
- Hajdemo, Vincente. Doktor Pejron nas očekuje.
Oni siđoše s druma i pođoše jednom stazom oivičenom borovima prema manastirskoj kapiji. Doktor Rej povuče jednu gvozdenu alku, i odjeknu glasan zvuk zvona. Posle nekoliko trenutaka vrata se otvoriše i doktor Pejron se pojavi.
- Kako ste, doktore Pejron? - reče doktor Rej. - Doveo sam vam svoga prijatelja, Vincenta Van Goga, kao što smo se dogovorili preko pisma. Znam da ćete se dobro brinuti o njemu.
- Da, doktore Rej, brinućemo se o njemu.
- Hoćete li da me izvinite ako odmah odem, doktore? Imam taman toliko vremena da uhvatim voz natrag za Taraskon.
- Naravno, doktore Rej. Razumem.
- Zbogom, Vincente - reče doktor Rej. - Budite srećni, i ozdravićete. Doći ću da vas posetim kad god mi to bude moguće. Do kraja godine očekujem da ćete biti potpuno zdrav čovek.
- Hvala vam, doktore. Vrlo ste ljubazni. Zbogom.
- Zbogom, Vincente.
On se okrete i ode stazom između borova.
- Uđite, Vincente - pozva ga doktor Pejron, sklonivši se u stranu.
Vincent prođe pored doktora Pejrona.
Kapija ludnice zatvori se iza njega.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Irving Stoun - Page 4 Empty Re: Irving Stoun

Počalji od Mustra Sub Jan 27, 2018 1:15 pm

Irving Stoun - Page 4 1887_On_the_Outskirts_of_Paris




SEDMA KNJIGA: SAN REMI

1

Bolničko odeljenje u kome su spavali stanovnici ludnice ličilo je na čekaonicu treće klase nekog zabačenog seoceta. Umobolni su uvek nosili kape, naočare, štapove i ogrtače, kao da su spremni da baš pođu nekuda na put.
Sestra Dešanel provede Vincenta kroz dugu sobu, koja je ličila na hodnik, i pokaza mu jednu praznu postelju.
- Ove ćete spavati,gospodine - reč ona. - Preko noći ćete navući zavese da vam drugi ne bi smetali. Doktor Pejron bi želeo da vas vidi u svojoj sobi pošto se smestite.
Jedanaest ljudi koji su sedeli oko nezapaljene peći ne primetiše Vincentov dolazak niti povedoše razgovor o njemu. Sestra Dešanel se vrati kroz usku dugu sobu, dok su njena bela uštirkana haljina, crni ogrtač i crni veo štrčali kruto iza nje.
Vincent spusti svoju putnu torbu i pogleda oko sebe. S obe strane odaje bile su smeštene postelje, nagnute pod uglom od pet stepeni, a oko svake se nalazio okvir na kome su visile prljave, žućkaste zavese. Tavanica je bila od grubih greda, zidovi belo okrečeni, a u sredini je stajala peć sa sulundarom s leve strane. Jedina svetiljka u sobi visila je baš iznad peći.
Vincent se čudio zašto su ljudi tako mirni. Nisu razgovarali jedan s drugim, nisu čitali, niti se igrali nekih igara. Naslonjeni na svoje štapove, gledali su u peć.
Po jedno sanduče bilo je prikucano na zid iznad svakog kreveta, ali je Vincent više voleo da drži svoje stvari u torbi. On stavi lulu, duvan, i jednu knjigu u sanduče, gurnu torbu pod krevet i izađe u baštu. Usput prođe pored niza tamnih, hladnih soba, čvrsto zaključanih i napuštenih.
Manastirska bašta bila je potpuno zapuštena. Ispod velikih borova rasla je visoka neošišana trava, pomešana sa bujnim korovom. Zidovi su obuhvatali četvorougaon prostor pun zaparnog sunca. Vincent skrete ulevo i zakuca na vrata privatne kuće u kojoj je živeo doktor Pejron sa svojom porodicom.
Doktor Pejron je bio medecin de marine u Marselju, a posle toga očni lekar. Teška kostobolja naterala ga je da potraži neku maison de sante u mirnom kraju.
- Vidite, Vincente, - reče lekar, oslanjajući se na pisaći sto obema rukama - ranije sam se brinuo za zdravlje tela. Sada se brinem za zdravlje duše. To je isti posao.
- Vi ste imali iskustva sa živčanim bolestima, doktore. Možete li mi objasniti zašto sam odsekao sebi uvo?
- To nije ništa neobično za epileptičara, Vincente.Imao sam dva slična slučaja. Slušni nervi postanu preterano osetljivi, i pacijent misli da će zaustaviti halucinacije ako odseče sebi uvo.
- ...Oh... razumem. A lečenje koje ću morati da preduzmem...?
- Lečenje? Ovaj... pa... moraćete da uzimate najmanje dva topla kupanja nedeljno. To ćete morati svakako. I moraćete da ostanete u toploj vodi dva sata.To će vas umiriti.
- A šta još treba da radim, doktore?
- Treba da budete potpuno mirni. Ne smete da se uzbuđujete. Nemojte raditi, nemojte čitati, nemojte se prepirati ili uzbuđivati.
- Znam... isuviše sam slab da bih mogao da radim.
- Ako ne želite da prisustvujete religioznim obredima u Sen Polu, kazaću sestrama da vas ne prisiljavaju. Ako vam je nešto potrebno, dođite k meni.
- Hvala vam, doktore.
- Večera je u pet sati. Čućete gong. Pokušajte da se priviknete na bolničke običaje,-Vincente, što brže možete. To će ubrzati vaše ozdravljenje.
Vincent se vrati kroz neuređenu baštu, prođe pored oronulog trema na ulazu u zgradu treće klase, i pored niza tamnih, napuštenih ćelija. On sede na svoj krevet u bolničkoj odaji. Njegovi drugovi su još uvek sedeli ćuteći pored peći. Posle kratkog vremena on začu neki zvuk iz druge sobe. Ona jedanaestorica se podigoše i sa izgledom namrgođene odlučnosti izađoše iz odaje. Vincent pođe za njima.
Soba u kojoj su jeli imala je zemljani pod, a bila je bez prozora. U njoj se nalazio samo jedan dug, neotesan, drveni sto sa klupama. Sestre su raznosile, hranu. Imala je ukus plesni, kao u nekoj jeftinoj gostionici. Prvo su dobili supu i crni hleb, bubašvabe u supi probudiše u Vincentu žaljenje za pariškim restoranima. Posle toga došlo je neko jelo od gustog graška, pasulja i sočiva. Njegovi drugovi su jeli halapljivo, počistili su mrvice crnog hleba sa stola u šake, a onda ih polizali.
Kad se obed završio, ljudi su se vratili na one iste stolice oko peći, i preživali večeru sa beskrajnom usretsređenošću. Kad se večera slegla u njima, ustali su jedan po jedan, svukli se, navukli zavese i legli da spavaju.
Vincent nije čuo da su izustili ijednu reč.
Sunce je baš zalazilo.Vincent stade kraj prozora, posmatrajući zelenu dolinu. Prema divnom nebu, bledožute boje kao limun, isticali su se tužni borovi kao kakva raskošna crna čipka. Taj prizor nije ganuo Vincenta, nije osetio čak ni najmanju želju da ga naslika.
Stajao je pored prozora sve dok težak provansalski sumrak nije prodro kroz žuto nebo i upio sve boje. Niko nije došao u bolničku odaju da zapali lampu. U mraku čovek ništa drugo nije mogao činiti osim da razmišlja o svom životu.
Vincent se svuče i leže u krevet. Ležao je otvorenih očiju, buljeći u grube grede na tavanici. Usled nagiba klizio je, ležeći, nadole. Sa sobom beše poneo Delakroaovu knjigu. On potraži po kutiji, nađe je i pritisnu u mraku njene kožne korice na srce. Taj dodir ga ohrabri. On nije pripadao tim ljudima koji su ga okruživali, već velikom učitelju čije su reči mudrosti i utehe tekle kroz tvrde korice pravo u njegovo bolno srce.
Posle izvesnog vremena zaspa. Probudi ga tiho jecanje koje je dopiralo iz susednog kreveta. Jecanje je postajalo sve glasnije i glasnije, dok se nije pretvorilo u viku i bujicu besnih reči.
- Odlazite! Prestanite da me pratite! Zašto me pratite? Nisam ga ubio!Ne možete me prevariti. Znam ko ste vi. Vi ste tajna policija! E pa, pretražite me ako hoćete! Nisam ukrao taj novac! Sam se ubio u sredu! Odlazite! Za ime božje, ostavite me na miru!
Vincent skoči i razmače zavese. On ugleda jednog plavokosog mladića od dvadeset tri godine, koji je zubima cepao svoju noćnu košulju. Kad mladić ugleda Vincenta, on skoči i, klečeći, sklopi grozničavo ruke pred njim.
- Gospodine Mune-Sili, nemojte me odvoditi! Nisam to uradio, kažem vam!
Nisam sodomist! Ja sam pravnik. Sve ću vaše sporove da vodim,gospodine MuneSili, samo nemojte da me uhapsite! Nisam mogao da ga ubijem prošle srede! Nemam novaca! Pogledajte! Nema ga!
On zbaci pokrivač sa sebe i poče da čepa sve po krevetu u nastupu ludačkog besnila, neprestano vičući protiv tajne policije i lažnih optužbi.Vincent nije znao šta da radi. Svi ostali bolesnici kao da su mirno spavali.
Vincent pritrča susednom krevetu, razgrnu zavesu i prodrma čoveka.Ovaj otvori oči i glupo se zagleda u Vincenta.
- Ustanite i pomozite mi da ga umirimo, - reče Vincent - bojim se da se ne ozledi.
Čovek u krevetu poče da balavi. On izusti čitav niz plačnih nerazumljivih reči.
- Brzo - povika Vincent. - Potrebna su dvojica da ga savladaju.
On oseti neku ruku na svom ramenu. Okrete se. Jedan od starijih ljudi stajao je iza njega.
- Ne vredi da se mučite s ovim ovde - reče čovek. - On je idiot. Nije izustio nijednu reč otkako je ovde. Hodite, umirićemo mladića.
Plavokosi mladić beše iskopao noktima jednu rupu u dušeku, i klečao je nad njom, izvlačeći slamu i krpe. Kad ponovo ugleda Vincenta, on poče da urla neke pravničke citate. Lupao je pesnicama Vincenta u grudi.
- Da, da, ubio sam ga! Ubio sam ga! Ali ne zbog pederastije! Nisam to učinio, gospodine-Mune-Sili. I ne prošle srede. To je bilo zbog njegovog novca! Pogledajte! Evo ga! Sakrio sam novčanik u dušek! Naći ću ga za vas! Samo, molim vas, naredite tajnoj policiji da me ne prati! Mogu da budem slobodan, čak i ako sam ga ubio! Citiraću vam primere da vam dokažem... Evo! Izvadiću ga iz dušeka!
- Uzmite ga za drugu ruku - reče stari čovek Vincentu.
Silom položiše mladića na krevet, ali on nastavi da viče još čitav sat. Najzad mu reči postadoše nerazumljive, i on pade u grozničav san. Stari čovek priđe Vincentu.
- Mladić je studirao pravo - reče on. - Premorio je mozak. Ovi napadi dolaze svakih deset dana. Nikada nikoga ne povredi. Laku noć vam želim, gospodine.
Čovek se vrati u svoj krevet i smesta zaspa. Vincent opet priđe prozoru odakle je video dolinu. Bilo je još dugo do izlaska sunca i ništa se nije moglo videti osim zornjače. On se setio Dobinjijeve slike zornjače, koja je izražavala svu neizmernu tišinu i veličanstvenost svemira... i osećanje duboke tuge zbog ništavnog pojedinca koji stoji dole, gledajući u nju.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Irving Stoun - Page 4 Empty Re: Irving Stoun

Počalji od Mustra Sub Jan 27, 2018 1:16 pm

Irving Stoun - Page 4 1887_Nude_Woman_Reclining_Seen_from_the_Back



2

Sutradan, posle doručka ljudi izađoše u baštu. Iza jednog udaljenog zida mogao je da se vidi greben turobnih, golih brežuljaka, koji su bili mrtvi od vremena kada su ih prvi put prešli Rimljani. Vincent je posmatrao bolesnike koji su se setno kuglali. On sede na kamenu klupu i zagleda se u debelo drveće obraslo bršljanom, pa onda u zemlju išaranu zimzelenom. Sestre reda Svetog Josifa d’Obena prođoše pored njih idući u staru rimsku kapelu, bile su to sitne mišje figure u crno-belom, duboko upalih očiju, prstima su prebirale brojanice i mrmljale jutarnje molitve.
Posle jednog sata nemog kuglanja, ljudi se vratiše u hladnoću svoje bolničke odaje. Posedaše oko nezapaljene peći. Vincent je bio zaprepašćen njihovom beskrajnom lenjošću. Nije mogao da razume zašto nemaju čak ni jedne stare novine koje bi čitali.
Kad više nije mogao da izdrži, on opet izađe u baštu i poče da se šeta po njoj. Čak je i sunce u Sen Polu izgledalo kao da je na samrti.
Stari manastir je bio sagrađen u obliku uobičajenog četvorougaonika, na sevemoj strani bilo je odeljenje pacijenata treće klase, na istoku kuća doktora Pejrona, kapela, i samostan iz desetog stoleća, na južnoj zgrade bolesnika druge i treće klase, a na zapadnoj dvorište za opasne bolesnike i jedan dug zid od ilovače. Zaključana i rezom zatvorena kapija bila je jedini izlaz. Zidovi su bili dvanaest stopa visoki i glatki, te niko nije mogao da pređe preko njih.
Vincent se vrati do jedne kamene klupe blizu žbuna divljih ruža, i sede.Pokušao je da razmisli i objasni sam sebi zašto je došao u Sen Pol. Neka strašna pometnja i strah obuzeli su ga i nisu mu dali da misli. U svom srcu nije mogao da nađe ni nade ni želje.
Posrćući, on pođe natrag. U trenutku kada je ulazio u samostanski trem on začu čudno zavijanje nekog psa. Pre nego što je stigao do vrata, pseće zavijanje pretvori se u vučje urlikanje.
Vincent prođe kroz celu odaju. U krajnjem uglu, okrenutog licem zidu, on ugleda onog starog čoveka od prošle noći. Čovek beše podigao lice ka tavanici. Urlao je iz sve snage, sa životinjskim izrazom. Vučje urlikanje pređe postepeno u neke čudne krike iz džungle. Tužni zvuči preplaviše sobu.
,,U kakvu li su me ovo vrstu menažerije zatvorili?" upita Vincent samog sebe.
Ljudi pored peći nisu obraćali pažnju na to. Životinjsko urlikanje u uglu dostiže vrhunac očajanja.
- Moram nekako da mu pomognem - reče glasno Vincent.
Plavi mladić ga zaustavi.
- Bolje je da ga ostavite na miru - reče on. - Ako mu se obratite, pobesneće. Sve će to proći za nekoliko sati.
Manastirski zidovi bili su debeli, ali je za sve vreme ručka Vincent mogao da čuje raznovrsne krike nesrećnikove, koji su odjekivali u tišini. Proveo je poslepodne u jednom dalekom uglu bašte, pokušavajući da pobegne od besnih jauka.
Te noći, za večerom, jedan mladić čija je leva strana bila oduzeta dohvati nož, skoči na noge, i prisloni nož sebi na grudi desnom rukom.
- Došao je čas! - povika on. - Ubiću se!
Čovek desno od njega ustade umorno i uhvati paralitičara za ruku.
- Ne danas, Rejmonde - reče on. - Danas je nedelja.
- Da, da, danas! Neću da živim! Odbijam da živim! Pustite mi ruku! Hoću da se ubijem!
- Sutra, Rejmonde, sutra. Danas nije pravi dan.
- Pustite mi ruku! Hoću da zabodem ovaj nož sebi u srce! Kažem vam hoću da se ubijem!
- Znam, znam, ali ne sada. Ne sada.
On uze nož Rejmondu iz ruke i odvede ga u bolničku odaju, dok je ovaj plakao u nemoćnom besu.
Vincent se okrete svom susedu, čije su crvene oči posmatrale drhtave prste kojima je pokušavao da prinese kašiku supe ustima.
- Šta je ovome? - upita on.
Sifilističar spusti kašiku i reče: - Nije prošao nijedan dan u godini a da Rejmond nije pokušao da se ubije.
- Zašto ovde pokušava da se ubije? - upita Vincent. Zašto ne ukrade nož i ne ubije se kad svi odu na spavanje?
- Možda ne želi da umre, gospodine.
Dok ih je Vincent sutradan posmatrao kako se kuglaju, jedan od ljudi iznenada pade na zemlju i poče grčevito da se trza.
- Brzo. To je padavica! - povika neko.
- Za ruke i noge!
Četiri čoveka bila su potrebna da mu drže ruke i noge. Padavičar kao da je imao snagu dvanaestorice ljudi. Plavi mladić zavuče ruku u džep, izvadi kašiku, i gurnu je između zuba čoveku koji je ležao na zemlji.
- Hej, držite mu glavu! - povika on Vincentu.
Epileptičara je potresao niz čas jačih čas slabijih grčeva, koji su postajali sve strašniji. Oči su mu se kolutale u dupljama, a pena mu je curila iz uglova usta.
- Zašto mu držite tu kašiku u ustima? - progunđa Vincent.
- Da ne pregrize sebi jezik.
Posle pola sata drhtanja čovek se onesvesti. Vincent i još dvojica odnesoše ga u krevet. To je bio kraj događaja, niko ga više nije pominjao.
Za petnaest dana Vincent je video kako svaki od njegovih jedanaest drugova preživljava svoju sopstvenu vrstu nastupa, bučnog manijaka, koji je cepao sa sebe odelo i razbijao sve što bi mu došlo pod ruku, čoveka koji je zavijao kao životinja, dva sifilističara, samoubicu monomanijaka, paralitičare koji su patili od preteranog besa ili oduševljenja, epileptičara, limfomana sa manijom gonjenja, plavog mladića koga je gonila tajna policija.
Nije prošao ni dan da neko od njih nije dobio napad, nije prošao ni dan da Vincenta nisu pozvali da smiri nekog trenutnog manijaka. Pacijenti treće klase morali su da budu jedni drugima doktori i bolničarke. Pejron je svraćao samo jedanput nedeljno, a čuvari su se brinuli samo za pacijente druge i prve klase. Ljudi su se zbližili, pomagali su jedan drugome u trenucima napada, i imali su bezgranično strpljenje, svaki od njih znao je da će opet doći na njega red, uskoro, i da će mu biti potrebna pomoć i strpljivost njegovih suseda.
To je bilo bratstvo umobolnih.
Vincent je bio srećan što je došao tu. Otkako je video istinu o životu ludaka polako ga je napuštao neodređeni strah od umobolnosti. Malo-pomalo počeo je da smatra ludilo bolešću kao što je i svaka druga.Posle tri nedelje nije se plašio svojih drugova više nego što bi se plašio bolesnika od tuberkuloze ili raka.
Često je sedeo i ćaskao s idiotom. Idiot je mogao da odgovara samo nerazumljivim zvucima, ali je Vincent osećao da ga mladić razume i da je zadovoljan što može da govori. Sestre nisu nikada razgovarale sa ljudima osim kada je to bilo neophodno. Vincentova porcija razumnog opštenja s ljudima sastojala se od pet minuta razgovora koji je svake nedelje vodio sa doktorom Pejronom.
- Kažite mi, doktore, - reče on- zašto ovi ljudi nikada ne razgovaraju jedni s drugima? Neki od njih izgledaju dovoljno inteligentni kad nemaju napade.
- Ne mogu da razgovaraju, Vincente, jer onog trenutka kad počnu da govore oni se posvađaju, i dobiju napad. Zato su shvatili da je jedino moguće da žive zajedno ako stalno ćute.
- Onda bi isto tako mogli da budu i mrtvi, zar ne?
Pejron sleže ramenima. - To je, dragi moj Vincente, stvar shvatanja.
- Ali zašto bar ne čitaju? Mislim da bi knjige...?
- Čitanje počinje da im muti mozak, Vincente, i prvo što vidimo, to je da dobiju jake napade. Ne, prijatelju, oni moraju da žive u svom sopstvenom zatvorenom svetu. Ne morate da ih žalite.Zar se ne sećate šta je rekao Drajden? „Biti lud to je zadovoljstvo koje ne poznaje niko osim ludaka".
Prošlo je mesec dana. Nijedanput Vincent nije zaželeo da bude negde drugde. Nije primetio ni kod ostalih neku određenu želju da odu. Znao je da je to bilo zbog toga što su svi oni bili suviše potreseni životom u spoljnjem svetu.
A nad bolničkom odajom lebdeo je zadah ljudi koji trule.
Vincent je dobro čuvao duševnu snagu za onaj dan kad mu se vrati želja za slikanjem. Njegovi drugovi životarili su u besposličenju, misleći samo na svoja tri obroka dnevno. Vežbajuči sebe da i sam tako ne popusti, Vincent je odbijao da jede hranu koja je bila bajata ili pokvarena. Progutao bi samo malo crnog hleba i supe. Teo mu je poslao Šekspirova dela u jednoj knjizi, čitao je „Ričarda II", „Henrija IV" i „Henrija V", upravljajući misao ka drugim krajevima i drugom dobu.
Borio se hrabro da mu se žalost ne skupi u srcu, kao voda u močvari.
Teo je sada bio oženjen. On i njegova žena Johana često su pisali Vincentu. Teovo zdravlje bilo je slabo. Vincent se više brinuo za brata nego za sebe. Molio je Johanu da kuva Teu prava holandska jela, posle desetogodišnjeg hranjenja po restoranima.
Vincent je znao da bi ga rad bolje razonodio nego ma šta drugo i da bi mu možda bio najbolji lek kada bi mogao da se baci na posao svom snagom.Ljudi u bolnici nisu imali ničega što bi ih spasilo od truljenja i smrti, on je imao svoje slikanje, koje će ga izvesti iz ludnice kao zdravog i srećnog čoveka.
Pri kraju šeste nedelje doktor Pejron dade Vincentu jednu malu sobu za atelje. Tapeti su bili od zelenosive hartije, zavese zelene kao more, sa bledim ružama. Te zavese, i jednu staru naslonjaču presvučenu tkaninom čije su šare ličile na Montičelijevu sliku, ostavio je neki bogatiji pacijent koji je ta umro. Soba je gledala na jedno strmo žitno polje, i slobodu. Debele, crne šipke stajale su na prozoru.
Vincent brzo naslika pejzaž koji je video sa prozora. U prednjem planu bilo je polje sa žitom, koje je posle bure bilo polomljeno i poleglo. Jedan zid spuštao se niz strminu, a iza zelenog maslinovog lišća nalazilo se nekoliko koliba i brežuljaka. Na platno je Vincent stavio i veliki sivo-beli oblak utopljen u azurnoplavoj boji.
Za večeru se vratio u bolnicu, likujući. Snaga ga nije napustila. Ponovo se našao lice u lice sa prirodom. Osećanje za rad držalo ga je i prisiljavalo da stvara.
Ludnica ga sada više nije mogla ubiti. Bio je na puta ozdravljenja. Kroz nekoliko meseci će izaći. Moći će da se vrati u Pariz, svojim starim prijateljima. Život je ponovo počinjao za njega. On napisa Teu dugo, burno pismo, tražeći boje, platna, četke i zanimljive knjige.
Sutradan sunce se rodilo, žuto i vrelo. Cvrčci su u bašti počeli da cvrče, oštrim kricima, jače od popaca. Vincent iznese nogare napolje i naslika borovo drveće, žbunje i staze. Njegovi drugovi su izašli i posmatrali preko njegovog ramena kako slika, ali su ostali potpuno mirni i puni poštovanja.
„Oni se bolje ponašaju od dobrih Arlezijanaca", promrmlja Vincent za sebe.
Tog dana predveče otišao je da poseti doktora Pejrona. - Osećam se sasvim dobro, doktore, i želeo bih da mi dozvolite da odlazim u polja i da slikam.
- Da, svakako izgledate bolje, Vincente. Kupanje i mir su vam pomogli. Ali zar ne mislite da je malo opasno da već izlazite?
- Opasno? Ali ne. Zašto?
- Recimo da... dobijete napad... u poljima...?
Vincent se nasmeja. - Nema kod mene više napada, doktore. S tim je svršeno. Osećam se bolje nego što sam se osećao pre njih.
- Ne, Vincente, bojim se...
- Molim vas, doktore. Kad budem mogao da idem kuda želim i da slikam ono što volim, zar ne shvatate koliko ću biti srećniji?
- E pa, ako je rad ono što vam je potrebno...
I tako se kapija otvori pred Vincentom. On natovari nogare na leđa i pođe u potragu za pejzažima. Provodio je dane na brežuljcima iza ludnice.Čempresi oko Sen Remija počeli su da zaokupljuju njegove misli. Hteo je nešto da napravi od njih, nešto kao one slike suncokreta. Čudio se zašto nikada nisu bili naslikani onako kao što ih je on video. Smatrao je da su im linije i proporcije lepe kao kod nekog egipatskog obeliska, crne mrlje u sunčevom pejzažu.
Stare navike iz Arla vratiše mu se. Svakog jutra, čim bi svanulo, polazio je sa praznim platnom, pri zalasku sunca na njemu je bilo nešto preslikano iz prirode.
Nije mogao primetiti da su mu snaga ili sposobnost popustile. Svakog dana osećao se sve jačim, osećajnijim, sigurnijim u sebe.
Sada, pošto je opet bio gospodar svoje sudbine, nije se više bojao da jede za stolom u ludnici. U slast bi pojeo svu hranu, pa čak i supu sa bubašvabama. Hrana mu je bila potrebna da bi stekao snagu za rad. Ničeg sada nije morao da se boji. Potpuno je vladao sobom.
Pošto je proveo u ludnici tri meseca, našao je jedan motiv čempresa koji ga je uzdigao iznad svih njegovih nevolja, iznad svih patnji koje je prepatio. Drveće je bilo masivno. Prednji plan bio je ispunjen šibljem i kupinama. Iza toga bili su neki ljubičasti brežuljci, i zeleno i ružičasto nebo sa mesecom u poslednjoj četvrti. Gusto šiblje u prednjem planu naslikao je debelim slojem boja, sa žutim, ljubičastim i zelenim mrljama. Kada je te večeri pogledao sliku, znao je da se izvukao iz rupe i da ponovo stoji čvrsto na zemlji, licem okrenut ka suncu.
U radosti koja ga je obuzela video je sebe opet kao slobodnog čoveka.
Teo mu je poslao malo više novaca, te je Vincent dobio dozvolu da ode u Ari i otkupi svoje slike. Stanovnici Trga Lamartin bili su učtivi prema njemu, ali kada ugleda žutu kuću, on se oseti vrlo rđavo. Pomisli da će se onesvestiti. Umesto da poseti Rulena i doktora Reja, kao što je nameravao, on ode da nađe gostioničara kod koga su bile njegove slike.
Vincent se te noći nije vratio u ludnicu kao što je obećao. Sutradan našli su ga između Taraskona i Sen Remija, kako leži potrbuške u jednom jarku.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Irving Stoun - Page 4 Empty Re: Irving Stoun

Počalji od Mustra Sub Jan 27, 2018 1:16 pm


Irving Stoun - Page 4 1887_Nude_Woman_Reclining



3

Groznica mu je zamračivala um tri nedelje. Ljudi u bolnici, koje je on toliko sažaljevao zato što su im se napadi ponavljali, bili su vrlo pažljivi prema njemu. Kad se dovoljno oporavio da shvati šta se dogodilo, neprestano je ponavljao u sebi:
„Užasno! Užasno!"
Krajem treće nedelje, kada je već mogao da se šeta kroz praznu sobu koja je ličila na hodnik, sestre dovedoše novog pacijenta. Pustio je poslušno da ga dovedu do kreveta, ali čim su sestre otišle počeo je da besni. Sve je odelo zderao sa tela i pocepao ga u komadiće, neprestano urlajući iz sveg glasa. Grebao je krevet, razbio sanduče prikucano na zidu, pocepao zavese, razbio okvir, i zgužvao svoju torbu u neku bezobličnu masu.
Stanovnici nisu ni dirnuli došljaka.Najzad dođoše dva stražara i odvedoše manijaka. Zatvoriše ga u jednu ćeliju u dnu hodnika. Dve nedelje urlao je kao divlja zver. Vincent ga je čuo i danju i noću. A onda krici sasvim prestadoše. Vincent je video kako su stražari zakopali čoveka na malom groblju iza kapele.
Vincenta obuze strašan napad depresije. Što se više njegovo zdravlje popravljalo, što je lakše njegov mozak mogao da rasuđuje hladnokrvno, sve mu je gluplje izgledalo da nastavlja slikanje kad ga je to tako mnogo koštalo a ništa nije donosilo. A ipak, ako ne bude radio, neće moći da živi.
Doktor Pejron mu je davao mesa i vina sa svog stola, ali mu nije hteo dozvoliti ni da priđe ateljeu. Vincentu je to bilo svejedno dok se oporavljao, ali kad mu se snaga povratila i kad se našao osuđen da živi u nepodnošljivoj dokolici, kao njegovi drugovi, on poče da se buni.
- Doktore Pejrone, - reče - menije rad potreban da bih se oporavio. Ako me naterate da sedim besposlen kao ovi ludaci, i ja ću postati jedan od njih.
- Znam, Vincente, ali vi ste tako mnogo radili da ste dobili napad.Moram vas čuvati takvog uzbuđenja.
- Ne, doktore, nije to bilo zbog rada. Napad sam dobio zato što sam otišao u Ari. Čim sam ugledao Trg Lamartin i žutu kuću, pozlilo mi je. Ali ako se nikada više tamo ne vratim, neću dobiti napad. Molim vas, dopustite mi da odem u atelje.
- Ne želim da primim na sebe odgovornost. Pisaću vašem bratu. Ako on da svoj pristanak, onda ćemo vam opet dozvoliti da radite.
Odgovarajući na pismo, Teo zamoli doktora da dozvoli Vincentu da slika, a usto javi i druge prijatne vesti. On će postati otac. Ta novost je, tako obradovala Vincenta da se osećao jakim kao pred poslednji napad. On odmah sede i napisa Teu jedno uzbuđeno pismo.
„Znaš li čemu se nadam, Teo? Nadam se da će porodica tebi biti ono što je meni priroda, gruda zemlje, trava, žuto žito, i seljaci. Dete koje će ti roditi Johana povezaće te sa stvarnošću, što je inače nemoguće u velikom gradu. Sada sigurno duboko osećaš prirodu, pošto kažeš da Johana već oseća kako joj se dete miče pod srcem".
On opet ode u svoj atelje i naslika scenu iza prozora sa rešetkama – žitno polje sa malim žeteocem, i veliko sunce. Platno je bilo sasvim žuto, osim zida koji se spuštao strmo duž jarka, i ljubičastih brda u pozadini.
Doktor Pejron postupi po Teovoj želji i dozvoli Vincentu da ide u polje i da slika. Slikao je čemprese koji su isticali iz zemlje i ulivali se u žuti sunčani svod. Izradio je jednu sliku žene koja sakuplja masline, zemlja je bila ljubičasta, a malo dalje okeržuta,- drveće je imalo bronzana stabla i zelenosivo lišće, nebo i tri ženske figure bili su tamnoružičasti.
Idući na posao, zastao bi da porazgovara sa seljacima u polju. On lično smatrao je sebe nižim od tih seljaka.
- Vidite, - reče on jednom od njih - ja orem na svojim platnima, kao što vi orete na svojim poljima.
Pozna provansalska jesen dostigla je vrhunac lepote. Zemlja je izbacivala sve svoje ljubičaste boje, spaljena trava je plamtela oko malih ružičastih cvetova u vrtu, zeleno nebo predstavljalo je kontrast raznim tonovima žutog lišća.
A sa poznom jeseni Vincentu se vratila snaga. Video je da njegov rad napreduje. Dobre zamisli počele su da mu se rađaju u glavi, bio je srećan puštajući ih da se razviju. Pošto je tako dugo ostao u tom kraju, počeo je duboko da ga oseća. Taj kraj bio je potpuno drukčiji od Arla. Maestral je bio gotovo potpuno zaustavljen brežuljcima koji su nadvisivali dolinu. Sunce je mnogo manje peklo. Sada, pošto je shvatio kraj oko Sen Remija, nije hteo da napusti ludnicu. Prvih meseci svog boravka molio se Bogu da ta godina prođe a da mu ne poremeti razum.Sada, obuzet radom, nije znao da li stanuje u bolnici ili u hotelu. Iako se sasvim dobro osećao, smatrao je da bi bilo glupo preseliti se na neko drugo mesto i provesti tamo opet šest meseci upoznajući se sa stranim tlom.
Pisma iz Pariza održavala su ga u dobrom raspoloženju. Teu je žena kuvala kod kuće, i njegovo se zdravlje naglo popravljalo. Johana je nosila dete bez teškoća. A svake nedelje Teo mu je slao duvan, čokoladu, boje, knjige i novčanicu od deset ili dvadeset franaka.
Uspomena na onaj napad posle putovanja u Ari potpuno je iščezla Vincentu iz sećanja. Po stoti put je uveravao sebe da bi ozdravio šest meseci ranije da se nije vraćao u taj prokleti grad. Kad su se njegove studije čempresa i maslinjaka osušile, oprao ih je vodom pomešanom sa malo vina, i onda ih poslao Teu. Kada mu je Teo javio da je izložio nekoliko njegovih slika u Salonu nezavisnih, bio je razočaran, jer je osećao da još nije naslikao svoju najbolju sliku. Hteo je da sačeka dok ne usavrši svoju tehniku.
Pisma od Tea su ga uveravala da primetno napreduje. Rešio je da, kad se navrši godina dana koju treba da provede u ludnici, uzme neku kućicu u selu Sen Remi i nastavi da slika Jug. Još jednom on oseti onu likujuću radost koju je osećao u arlezijanskim danima pre nego što je stigao Gogen, kad je slikao svoje suncokrete.
Jedno poslepodne, kad je mirno slikao u poljima, njegov duh poče opet da luta. Kasno te noći čuvari iz ludnice su ga našli nekoliko kilometara daleko od nogara. Telo mu je bilo sklupčano oko debla jednog čempresa.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Irving Stoun - Page 4 Empty Re: Irving Stoun

Počalji od Mustra Sub Jan 27, 2018 1:17 pm


Irving Stoun - Page 4 1887_Nude_Woman_on_a_Bed


4

Pri kraju petog dana počeo je da dolazi k sebi. Najviše ga je bolelo što su njegovi drugovi primili njegov napad kao da je to nešto neminovno.
Došla je zima. Vincent nije mogao da sakupi toliko volje da ustane iz kreveta. Peć u sredini sobe je sada gorela.Ljudi oko nje sedeli su u ledenoj tišini od jutra do mraka. Prozori bolničke sobe bili su mali i visoki, i propuštali vrlo malo svetlosti. Naložena peć širila je težak zadah raspadanja. Sestre, još više zavijene u svoje crne ogrtače i kapuljače, išle su kroz sobe mrmljajući molitve i prebirajući brojanice. Gola brda u pozadini štrčala su kao mrtvačke glave.
Vincent je ležao budan u svom nagnutom krevetu. Čemu ga je naučila ona Movova slika iz Ševeningena? „Savoir souffrir sans se plaindre". Patiti bez žaljenja, podnositi bol bez protivljenja... da, ali pri tome može da se dobije vrtoglavica. Ako se preda tom bolu, toj tuzi, to će ga ubiti. U životu svakog čoveka dođe trenutak kad se patnja mora odbaciti kao neki prljav ogrtač.
Dani su prolazili, jedan potpuno isti kao i drugi. U njegovom mozgu nije bilo ni ideja ni nade. Čuo je kako sestre razgovaraju o njegovim slikama, pitale su da li on slika zato što je lud, ili je lud zato što slika.
Idiot je sedeo kraj njegovog kreveta i satima mrmljao nerazumljive reči. Vincent je osećao toplinu tog prijateljstva i nije ga terao. Često se obraćao idiotu, jer nije bilo nikoga drugoga ko bi ga slušao.
- Oni misle da sam poludeo od rada - reče mu on jednog dana, dok su dve sestre prolazile. - Znam da je u stvari slikar zaista čovek koji je isuviše apsorbovan onim što vide njegove oči, i da nije dovoljno gospodar ostatka svog života. Ali, zar je zbog toga nesposoban da živi na ovom svetu?
Idiot je samo blenuo.
Jedna rečenica iz Delakroaove knjige mu najzad dade snage da ustane iz kreveta. „Otkrio sam slikarstvo", rekao je Delakroa, „kad više nisam imao ni zuba ni daha".
Nekoliko nedelja nije osećao čak ni želju da izađe u baštu. Sedeo je u bolničkoj sobi pored peći, čitajući knjige koje mu je Teo slao iz Pariza. Kad je jedan od njegovih suseda dobio napad, on ga nije ni pogledao, niti je ustao sa stolice. Umobolnost je postala razumnost, nenormalno je postalo normalno. Toliko je vremena prošlo otkako je živeo sa pametnim ljudima da više nije svoje drugove smatrao ludacima.
- Žao mi je, Vincente, - reče doktor Pejron - ali vam ne mogu ponovo dozvoliti da izlazite. Ubuduće ćete morati da ostanete između četiri zida.
- Hoćete li mi dozvoliti da radim u ateljeu?
- Savetovao bih vam da ne radite.
- Da li biste više voleli da izvršim samoubistvo, doktore?
- U redu, radite u ateljeu. Ali samo nekoliko sati dnevno.
Čak ni pogled na nogare i četke nije mogao da razbije Vincentovu obamrlost. On sede u Montičelijevu fotelju i zagleda se u prozor sa rešetkama u pusta polja.
Nekoliko dana kasnije pozvaše ga u kancelariju doktora Pejrona da potpiše neko preporučeno pismo. Kad je otvorio koverat, našao je jedan ček na četiri stotine franaka. To je bila najveća suma koju je posedovao u životu. Čudio se zašto li mu je Teo poslao taj novac.
„Dragi moj Vincente,
Najzad! Jedna od tvojih slika prodala je za četiri stotine franaka! To je „Crveni vinograd", koji si naslikao prošlog proleća u Arlu. Kupila ju je Ana Bok, sestra holandskog slikara.
Čestitam ti, stari moj! Uskoro ćemo prodavati tvoje slike širom cele Evrope! Upotrebi taj novac da se vratiš u Pariz, ako ti dozvoli doktor Pejron.
Nedavno sam se upoznao sa jednim divnim čovekom, doktorom Gašeom, koji ima kuću u Over sir Loaz, jedan sat dalek od Pariza. Svaki važniji slikar, počev od Dobinjija, slikao je tamo. On mi je rekao da potpuno razume tvoj slučaj, i kad god budeš hteo da dođeš u Over, on će se brinuti o tebi.
Sutra ću ti opet pisati.
Teo"

Vincent pokaza pismo doktoru i njegovoj ženi. Pejron ga je zamišljeno pročitao pa onda opipao ček. Čestitao je Vincentu na njegovom uspehu.
Vincent se vraćao stazom, dok je meka materija njegovog mozga počinjala ponovo da oživljava sa grozničavom aktivnošću. Na pola puta on opazi da je poneo ček, a ostavio Teovo pismo u doktorovoj kancelariji. Okrete se i brzo se vrati.
Baš kad je hteo da zakuca na vrata, on ču kako neko pominje njegovo ime. Jedan trenutak je oklevao, neodlučan.
- Pa šta misliš, zašto je on to učinio? - pitala je gospođa Pejron.
- Možda je mislio da bi to bilo dobro za njegovog brata.
- Ali ako sam nema dovoljno novaca...?
- Verovatno je smatrao da to vredi učiniti da bi se Vincent vratio u normalan život.
- Znači, ti misliš da to ni u kom slučaju nije istina?
- Draga moja Mari, kako bi mogla da bude istina? Ta žena je navodno sestra jednog slikara. Kako bi neko ko ima imalo pojma, mogao da...?
Vincent se okrete i ode.
Za večerom je primio telegram od Tea.
KRSTILI DEČAKA PO TEBI JOHANA I VINCENT SU DOBRO.
Prodaja slike i divna vest koju je primio od Tea učinili su da je Vincent preko noći ozdravio. Rano ujutru otišao je u atelje, očistio četke, poređao platna i studije naslonjene na zid.
„Ako je Delakroa mogao da otkrije slikarstvo kad više nije imao zuba i daha, ja ga mogu otkriti kad više ne budem imao zuba ili razuma".
Sa nemim besom bacio se na posao. Presikao je „Dobru Samarićanku" od Delakroa, „Seljače" i „Kopače" od Milea. Odlučio je da svoju poslednju nesreću primi sa nordiskom ravnodušnošću. Umetnički život bio je težak: to je znao kad je počinjao. Pa zašto bi onda počeo da se žali tako kasno?
Tačno dve nedelje posle onog dana kad je primio ček od četiri stotine franaka, našao je u poštanskom sandučetu jedan primerak januarskog izdanja Mercure de France. On primeti da je Teo na naslovnoj strani obeležio jedan članak, Les Isoldes.
„Ono što karakteriše rad Vincenta Van Goga (pročita on) jeste preterana snaga i žestina izražavanja. U njegovom odlučnom isticanju suštine stvari, u njegovom često naglom uprošćavanju forme, u njegovoj prkosnoj želji da gleda sunce lice u lice, u strasnosti njegovih crteža i boja - nalazimo jednog snažnog, smelog muškarca, koji je ponekad brutalan, a ponekad iskreno nežan.
Vincent Van Gog je naslednik Franca Halsa. Njegov realizam prevazilazi istinitost onih čuvenih holandskih malograđana, tako zdravog tela i uravnoteženog uma, koji su bili njegovi preci. Ono što karakteriše njegove slike jeste njegovo svesno studiranje karaktera, njegovo neprekidno traganje za bitnošću svakog predmeta, njegova duboka i skoro detinja ljubav prema prirodi i istini.
Da li će taj krepki i istiniti umetnik sa divnom dušom ikada upoznati radost javnih priznanja? Ne verujem. On je isuviše jednostavan, a istovremeno isuviše prefinjen za naš savremeni buržujski duh. Nikada ga niko neće potpuno razumeti, osim njegove braće umetnika.
G. Alber Orije"

Vincent nije pokazao taj članak doktoru Pejronu.
Sva njegova snaga i žudnja za životom vratile su mu se. Naslikao je bolničku sobu u kojoj je spavao, naslikao je nadzornika zgrade, a zatim njegovu ženu, napravio je još nekoliko kopija Milea i Delakroa, ispunjavao svoje noći i dane burnim radom.
Pošto je potanko proučio istoriju svoje bolesti, jasno je uvideo da su njegovi napadi periodični i da se ponavljaju svaka tri meseca. E pa, pošto je sada znao kada treba da dođu, moći će da pripazi. Kad dođe vreme za sledeći napad, prestaće da slika, leći će u krevet, i pripremiće se na kratko bolovanje. A posle nekoliko dana opet će ustati, kao da je bolovao samo od lakog nazeba.
Jedina stvar koja mu je sada smetala u bolnici bio je preterano religiozan karakter tog mesta. Činilo mu se da su sa dolaskom mračne zime sestre počele da dobijaju histerične napade. Ponekad, dok ih je posmatrao kako mumlaju molitve, prebiraju brojanice, ljube krstove, šetaju očiju uprtih u Bibliju, ulaze na prstima u kapelu na molitvu i službu božju po pet-šest puta dnevno, teško je uspevao da odredi ko su pacijenti u toj ludnici, a ko posluga. Još od onih dana koje je proveo u Borinahi osećao je neki užas od svakog verskog preterivanja. Ponekad je osećao kako mu zatucanost sestara tišti mozak. Sa još više strasti bacio se na posao, pokušavajući da izbriše iz sećanja prilike u crnim ogrtačima i crnim kapuljačama. .
Dao je sebi četrdeset osam sati odmora pred kraj trećeg meseca, i ležao u krevetu potpuno zdrav duhom i telom. Navukao je zavese da mu sestre, koje je obuzimao sve veći religiozni zanos, ne bi mogle da pomute duševni mir.
Došao je dan kada je trebalo da dobije živčani napad. Vincent ga je očekivao željno, skoro sa ljubavlju. Sati su prolazili. Ništa se nije dogodilo. Bio je iznenađen, pa onda razočaran. Prošao je i drugi dan.Još uvek se osećao potpuno normalno. Kad je i treči dan prošao bez nezgode, morao je da se smeje sam sebi.
„Bio sam budala. Najzad sam doživeo poslednji od tih napada. Doktor
Pejron je pogrešio. Odsada ne treba više da se plašim. Traćio sam vreme ležeći ovako u krevetu. Sutra ujutru ću ustati i slikati".
Usred noćne tišine, kad su svi spavali, on se polako izvuče iz kreveta.Prođe bosonog kroz bolničko odeljenje sa kamenim podom. Ode po mraku u podrum gde je bio smešten ugalj. Kleče, zagrabi šaku ugljene prašine i namaza se po licu.
„Vidite, gospođo Deni? Sad su me prihvatili. Znaju da sam jedan od njihovih. Ranije mi nisu verovali, ali sam sada i ja gueule noire. Rudari će mi dozvoliti da im donesem reč božju".
Stražari su ga našli tamo ubrzo posle svanuća. Šaptao je nerazumljive molitve, ponavljajući odlomke iz Svetog pisma, odgovarajući glasovima koji su mu pričali na uvo čudne priče.
Njegove religiozne halucinacije nastavile su se još nekoliko dana. Kad je došao k sebi, zamolio je jednu sestru da zove doktora Pejrona.
- Mislim da sam mogao izbeći napad, doktore, - reče on - da nisam bio izložen svoj ovoj religioznoj histeriji.
Doktor Pejron sleže ramenima, naže se nad krevet i navuče Vincentove zavese iza sebe.
- Šta mogu da radim, Vincente? Tako je to, svake zime. Ja se ne slažem s tim, ali ne mogu ni da se mešam. Sestre dobro rade svoj posao uprkos svemu.
- Bilo kako bilo, - reče Vincent - dosta je teško ostati pametan među ludacima čak i bez tog religioznog ludila. Vreme moga napada je prošlo...
- Vincente, nemojte se zavaravati. Taj napad je morao doći. Vaš nervni sistem sam dolazi do te krize svaka tri meseca. Da vaše halucinacije nisu bile religiozne, bile bi neke druge vrste.
- Ako dobijem još jedan napad, doktore, moliću brata da me odvede.
Vratio se da radi u ateljeu prvog dana proleća. Ponovo je slikao prizor koji je video kroz prozor, žitno polje sa žutim strnjikama, koje je sad bilo preorano. Naslikao je ljubičasto pooranu zemlju kao kontrast žutim prugama korenja, i brežuljke u pozadini. Bademovo drveće je svuda počinjalo da cveta, i nebo je pri zalasku sunca ponovo postalo bledo žuto kao limun.
Večno obnavljanje prirode nije donelo nov život Vincentu. Prvi put otkako se privikao na svoje drugove, njihovo ludo brbljanje i periodični napadi kidali su mu nerve i razdirali utrobu. Nije bilo spasa ni od mišjih crno-belih prilika, koje su se molile. I sam pogled na njih bio je dovoljan da Vincent zadrhti.
„Teo", pisao je bratu, „bio bih vrlo nesrećan kad bih napustio Sen Remi,ovde ima još mnogo korisnog posla da se uradi. Ali ako još jedanput dobijem napad religiozne prirode, za to će biti kriva ludnica, a ne moji nervi. Samo još dva-tri napada biće dovoljni da me ubiju.
Budi spreman. Ako dobijem još jedan religiozni napad, doći ću smesta u Pariz, onog trenutka kad budem mogao da ustanem iz kreveta. Možda bi za mene bilo bolje da opet pođem na sever, gde čovek može očekivati malo razboritosti.
Šta je bilo s onim tvojim doktorom Gašeom? Da li će se lično pozabaviti mojim slučajem?"
Teo odgovori da je opet razgovarao sa doktorom Gašeom i da mu je pokazao neke Vincentove slike. Doktor Gaše je zaželeo da Vincent dođe u Over i da slika u njegovoj kući.
„On je specijalista, Vincente, ne samo za nervne bolesti nego i za slikanje. Uveren sam da ne bi mogao da budeš u boljim rukama. Kad god zaželiš da dođeš, samo mi telegrafiši i ja ću uhvatiti prvi voz za Sen Remi".
Nastupiše prolećne vrućine. Cvrčci su počeli da pevaju u bašti. Vincent je naslikao trem bolničkog odeljenja treče klase, staze i drveće u bašti, svoj portret u ogledalu. Radio je gledajući jednim okom platno, a drugim kalendar.
Idući napad desio se u martu.
Čuo je glasove koji su mu nešto vikali u praznim hodnicima. Odgovarao im je, a odjek njegovog glasa vraćao mu se kao zloban krik sudbine. Tog puta našli su ga u kapeli, bez svesti. Sredinom maja oporavio se od religioznih halucinacija koje su mu se kovitlale po mozgu.
Teo je navaljivao da dođe u Sen Remi i da ga odvede. Vincent je pak hteo da pođe sam na put, a da ga jedan čuvar smesti u voz u Taraskonu.
„Dragi Teo,
Nisam invalid, niti opasna životinja. Pusti me da dokažem tebi i sebi da sam normalno biće. Ako mogu da se izbavim iz ove ludnice sopstvenom snagom, i da započnem nov život u Overu, možda ću moći da pobedim i svoju bolest.
Pružam sebi još jednu mogućnost. Daleko od ove maison des fous, osećam da ću opet postati pametna osoba. Po onome što mi pišeš, Over treba da je miran i lep. Ako budem pažljivo živeo, pod nadzorom doktora Gašea, uveren sam da ću pobediti svoju bolest.
Telegrafisaću ti kad moj voz polazi iz Taraskona. Čekaj me na Gar de Lion. Polazim odavde u subotu, da bih mogao da provedem nedelju kod kuće sa tobom, Johanom i malim ".
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Irving Stoun - Page 4 Empty Re: Irving Stoun

Počalji od Mustra Sub Jan 27, 2018 1:18 pm

Irving Stoun - Page 4 1887_Montmartre_Path_with_Sunflowers



OSMA KNJIGA: OVER

1

Teo nije mogao da spava od straha cele te noći. Krenuo je na Gar de Lion dva sata pre nego što je Vincentov voz mogao da stigne. Johana je morala da ostane kod kuće sa detetom. Stajala je na terasi njihovog stana na četvrtom spratu, na Site Pigal, i gledala kroz lišće velikog crnog drveća koje je zaklanjalo prednji deo kuće. Radoznalo je posmatrala kada će iz Ulice Pigal jedne kočije zaokrenuti u Site Pigal.
Rastojanje između Gar de Lion i Teove kuće bilo je veliko. Johani je izgledalo kao da čeka beskonačno. Počela se plašiti da se nije nešto dogodilo Vincentu u vozu. Najzad jedan fijaker zaokrenu iz Ulice Pigal, dva vesela lica joj se okrenuše, a dve ruke mahnuše. Ona se napreže da bi videla Vincenta.
Site Pigal bio je jedan ćosorkak, koji se na jednom kraju završavao dvorištem i uglom jedne kamene kuće. Samo dve dugačke zgrade pružale su se sa svake strane te bogate i gospodske ulice. Teo je stanovao u broju 8, na kraju ulice, kuća je bila malo uvučena, a ispred nje nalazila se baštica i zaseban mali trotoar. Fijakeru je bilo potrebno nekoliko sekundi da stigne do velikog crnog drveta pred ulazom.
Vincent je potrčao uz stepenice, dok ga je Teo pratio u stopu. Johana je očekivale da će videti jednog invalida, ali čovek koji ju je zgrabio bio je rumen, a na licu mu je bio osmeh i izraz čvrste odlučnosti.
„On izgleda savršeno dobro. Izgleda mnogo jači od Tea", bila je njena prva pomisao.
Ali nije mogla da natera sebe da pogleda u njegovo uvo.
- No, Teo, - povika Vincent, držeći Johanu za ruke i gledajući je s odobravanjem - ti si stvarno našao divnu ženu.
- Hvala, Vincente - nasmeja se Teo.
Teo ju je izabrao sećajući se svoje majke. Johana je imala iste blage oči kao Ana Kornelija, iz njih je izbijala ista nežnost puna simpatije i sažaljenja. Sa detetom koje je bilo svega nekoliko meseci staro, kod nje su se već počeli javljati znaci zrelosti. Imala je obično, dobrodušno, ovalno lice i gustu svetlosmeđu kosu začešljanu jednostavno unazad sa visokog holandskog čela. Njena ljubav prema Teu obuhvatala je i Vincenta.
Teo odvede Vincenta u spavaću sobu, gde je dete spavalo u kolevci. Dva čoveka su ćuteći gledala dete sa suzama u očima. Johana je osećala da oni žele da budu sami jedan trenutak, ona na prstima pođe k vratima. Baš kad je stavila ruku na kvaku, Vincent se okrete smešeći se prema njoj i reče, pokazujući na čipkani pokrivač kolevke:
- Nemoj ga suviše pokrivati čipkom, sestrice.
Johana tiho ozatvori vrata za sobom. Vincent pogleda još jedanput dete, i oseti onaj strašan bol neplodnih ljudi čije meso ne ostavlja iza sebe meso, čija je smrt konačna smrt.
Teo pročita njegove misli.
- Još imaš vremena, Vincente. Jednoga dana naći ćeš ženu koja će te voleti i koja će s tobom deliti teškoće života.
- Ah, ne, Teo, kasno je.
- Pre neki dan našao sam jednu ženu koja bi bila savršena za tebe.
- Zaista! Ko je to?
- To je ona devojka u „Tene Vierge", od Turgenjeva. Sećaš li je se?
- Misliš li na onu koja radi sa nihilistima, i prenosi kompromitujući materijal preko granice?
- Da.Tvoja žena bi morala da bude takva,Vincente. Neko ko je osetio životne nesreće do dna...
- ...A šta bi ona radila sa mnom? Čovekom sa jednim uvetom?
Mali Vincent se probudi, pogleda u njih i osmehnu se. Teo podiže dete iz kolevke i stavi ga Vincentu na ruke.
- Tako je mek i topao, kao malo kučence - reče Vincent, osećajući dete na svom srcu.
- Čekaj, nespretnjače, ne drži se tako dete.
- Bojim se da sam srećniji kad držim četku.
Teo uze dete i privi ga na grudi, prislonivši glavu uz dečje smeđe uvojke. Vincentu je izgledalo kao da su oboje isklesani iz jednog komada kamena.
- No, Teo, dečače, - reče on rezignirano - svaki čovek ima svoje sredstvo izražavanja. Ti stvaraš živim mesom... a ja ću stvarati bojama.
- Tako je, Vincente, baš tako.
Mnogo prijatelja došlo je te večeri k Teu da se pozdrave sa Vincentom. Prvi je došao Orije, lep mladić sa talasastom kosom i bradom koja mu je rasla s obe strane brade ali se nije spajala u sredini. Vincent ga odvede u spavaću sobu, gde je Teo obesio jednu Montičelijevu kitu cveća.
- Kazali ste u svom članku, gospodine Orije, da sam ja jedini slikar koji je osetio hromatičnost boja kod stvari koja imaju kvalitet metala ili dragulja. Pogledajte ovog Montičelija, „Fada" je to postigao davno pre nego što sam ja došao u Pariz.
Posle jednoga sata Vincent odustane od pokušaja da ubedi Orijea,i pokloni mu umesto toga jednu sliku čempresa iz Sen Remija u znak zahvalnosti za njegov članak.
Tuluz-Lotrek ulete unutra, zaduvan od penjanja uz stepenice, ali ipak živahan i raskalašan kao uvek.
- Vincente, - uzviknu on dok se rukovao - prošao sam na stepenicama pored sopstvenika pogrebnog zavoda. Traži li on tebe ili mene?
- Tebe, Lotrek! Sa mnomjie bi mogao da napravi posao.
- Da se opkladim s tobom, Vincente. Kladim se da je tvoje ime zapisao ispred moga u svojoj beležnici.
- Važi. U šta se kladimo?
- U večeru u kafani Aten i jedno veče u operi.
- Želeo bih da se šalite malo manje mrtvački - reče Teo, sa slabim osmehom.
Neki stran čovek uđe na prednja vrata, pogleda Lotreka, i baci se na stolicu u jednom udaljenom uglu. Svi su čekali da ga Lotrek predstavi, ali on mirno nastavi da govori.
- Zar nećete da nam predstavite svog prijatelja? - upita Vincent. - To nije moj prijatelj - nasmeja se Lotrek. - To je moj čuvar.
Zavlada mučna tišina.
- Zar niste čuli, Vincente? Bio sam malo poremećen nekoliko meseci. Kazali su mi da je to bilo od preteranog pića, pa sada pijem mleko. Poslaću vam pozivnicu kad budem idući put pravio prijem. Na njoj sam naslikan ja kako muzem kravu sa pogrešnog kraja!
Johana posluži goste osvežavajućim pićem. Svi su govorili u glas, i vazduh je postao gust od duvanskog dima. To podseti Vincenta na stare pariške dane.
- Kako je Žorž Sera? - upita on Lotreka. ,
- Žorž! Hoćeš li da kažeš da ne znaš šta je bilo s njim?
- Teo mi nije ništa pisao - reče Vincent. - Šta je?
- Žorž umire od tuberkuloze. Doktor kaže da neće preživeti svoj trideset prvi rođendan.
- Od tuberkuloze! Ali, Žorž je bio jak i zdrav. Kako je...
- Od preteranog rada - re.če Teo. - Ima dve godine kako ga nisi video? Radio je kao đavo. Spavao je samo dva-tri sata dnevno, a sve ostalo vreme besno je slikao. Čak ga ni ona njegova dobra stara majka nije mogla da spase.
- I tako će nam Žorž uskoro otići - reče Vincent zamišljeno.
U sobu uđe Ruso, noseći kesu domaćih kolača za Vincenta. Čiča Tangi, sa istim onim okruglim slamnim šeširom, pokloni Vincentu jednu japansku reprodukciju i jedan slatkorečiv govor o tome kako je srećan što ga može opet pozdraviti u Parizu.
U deset sati Vincent navali da siđe i kupi kilogram maslina.Naterao je sve da ih jedu, pa čak i Lotrekovog čuvara.
- Kad biste samo jedanput mogli da vidite one srebrno-zelene maslinjake u Provansi, - uzviknu on - jeli biste masline celog života.
- Kad si već pomenuo maslinjake, Vincente, - reče Lotrek - kako su ti se svidele Arlezijanke?
Sutradan je Vincent odneo dečja kolica na ulicu, kako bi dete moglo da se sunča jedan sat na privatnom trotoaru. Zatim se vrati u stan i stade, u košulji sa kratkim rukavima, posmatrajući zidove. Bili su pokriveni njegovim slikama. U trpezariji iznad kamina visili su „Ljudi koji jedu krompir", u dnevnoj sobi „Pejzaž iz Arla", „Noćni pogled na Ronu", a u spavaćoj sobi „Rascvetani voćnjak". Na očajanje Johanine femme de menage*, gomile neuokvirenih slika ležale su ispod kreveta, ispod sofe, ispod ormana, i u sobi za goste.
* (franc.) sobarica
Dok je preturao tražeći nešto u Teovom stolu, on nađe svežanj pisama uvezanih debelim kanapom. Začudi se kad vide da su to sve njegova pisma. Teo je pažljivo čuvao svaku rečenicu koju mu je brat napisao od onog dana, pre dvadeset godina, kada je Vincent iz Zunderta otišao u Hag kad Gupila. Sve ukupno, bilo je tu sedam stotina pisama. Vincent se zapita zašto li ih Teo čuva.
U drugom delu pisaćeg stola on nađe crteže koje je slao Teu poslednjih deset godina, svrstane uredno po vremenu kada ih je slikao. Bili su tu rudari i njihove žene iz borinaškog vremena, sagnuti nad terril-om, kopači i sejači u poljima blizu Etena, stari ljudi i žene iz Haga, kopači iz Hesta, i ribari iz Ševeningena, bili su tu i „ljudi koji jedu krompir" i tkači iz Ninena, pa restorani i ulične scene iz Pariza, rani suncokreti i skice voćnjaka iz Arla, i bašta ludnice u Sen Remiju.
- Napraviću svoju izložbu! - uzviknu on. Skine sve sike sa zidova, izbaci svežnjeve skica, izvuče gomile neuokvirenih slika ispod nameštaja. Poređa ih vrlo pažljivo po periodima. Zatim odabra skice i ulja na kojima je bio najbolje izražen duh mesta koji je slikao. U predsoblju, u koji se ulazilo iz hodnika, on prikuca oko trideset najranijih studija. Borinahane koji izlaze iz rudnika, naginju se nad svoje trbušaste peći, i večeraju u svojim malim kolibama.
„Ovo je soba slika rađenih ugljenom", objavi on sam sebi.
Zatim obiđe celu kuću i pronađe da je kupatilo najmanje važan prostor.On se popne na stolicu i zakuca na sva četiri zida, u pravoj liniji, niz slika i studija iz Etena i studije brabantskih seljaka.
„A ovo je, naravno, soba slika u olovci".
Kao iduće odeljenje izabra kuhinju. Tu je obesio slike iz Haga i Ševeningena, pogled kroz prozor iznad dvorišta sa gradom, peščane nasipe, ribarske barke koje ljudi izvlače na obalu.
„Soba broj tri", reče on, „soba akvarela".
U maloj sobi za goste obesi sliku svojih prijatelja De Grotovih, „Ljudi koji jedu krompir", to je bilo prvo ulje u kome se potpuno izrazio. Oko te slike zakucao je dvanaestak studija tkača iz Ninena, seljaka u žalosti, groblja iza crkve, svog oca, tankog crkvenog tornja.
U svojoj spavaćoj sobi obesio je ulja iz pariškog perioda, one slike koje je ostavio u Teovom stanu u Ulici Lepik one noći kada je otišao u Ari. Dnevnu sobu je pretrpao svim arlezijanskim slikama koje su mogle da stanu na zidove. U Teovu spavaću sobu stavio je slike koje je izradio dok je bio u ludnici u Sen Remiju.
Kad je završio posao, počistio je pod, obukao kaput i stavio šešir, sišao sa četvrtog sprata na ulicu, i gurao kolica svog imenjaka po suncu kroz Site Pigal, dok ga je Johana držala pod ruku i ćaskala snjim na holandskom.
Nešto posle dvanaest sati iz Ulice Pigal pojavi se Teo i mahnu im srećno rukom, poče da trči, i sa puno ljubavi izvadi dete iz kolica. Ostaviše kolica kod nastojnika i popeše se uz stepenice veselo ćaskajući. Kad su stigli do ulaznih vrata, Vincent ih zaustavi.
- Povešću vas na izložbu Van Goga, Teo i Jo - reče on. - Pripremite se na mučenje.
- Izložbu, Vincente? - upita Teo. - Gde?
- Samo zatvorite oči - reče Vincent.
On širom otvori vrata i tri Van Goga stupiše u predsoblje. Teo i Johana su gledali unaokolo, zaprepašćeni.
- Kad sam bio u Etenu, - reče Vincent - otac je jedanput primetio da dobro nikad ne može da proizađe iz zla. Ja sam odgovorio da ne samo što može, nego u slikarstvu i mora. Ako hoćete da pođete sa mnom, moj dragi brate i sestro, pokazaću vam priču o čoveku koji je počeo da radi sirovo, kao nespretno dete, a posle deset godina neprekidnog rada dospeo je do... ali, to ćete sami zaključiti.
Vodio ih je prema hronološkom redu, iz sobe u sobu. Stajali su kao tri posetioca u nekoj umetničkoj galeriji, posmatrajući ta dela koja su predstavljala život jednog čoveka. Osećali su lagani, bolni uspon umetnika, koji je posrtao u zrelosti izražavanja, prevrat koji se dogodio u Parizu, strasni izliv njegovog snažnog glasa u Arlu, u kome su se spojile sve niti njegovih godina punih rada... a onda... udarac... slike iz Sen Remija... uporna borba da održi plamen stvaranja, a zatim polagano propadanje... propadanje... propadanje...
Gledali su izložbu očima običnih posetilaca. Pred sobom su videli, za kratkih pola časa, rekapitulaciju jednog ljudskog življenja na zemlji.
Johana je skuvala tipičan brabantski ručak. Vincent je bio srećan što može ponovo da okusi holandsku hranu. Pošto je ona raspremila sto, dva čoveka zapališe lule i počeše da razgovaraju.
- Moraš da radiš sve što ti doktor Gaše bude rekao, Vincente.
- Da, Teo, slušaću ga.
- Jer vidiš, on je specijalista za nervne bolesti. Ako se budeš držao njegovih naređenja, sigurno ćeš se oporaviti.
- Obećavam.
- Gaše i sam slika. On izlaže svake godine sa Nezavisnima pod imenom P. Van
Risel.
- Da li su mu slike dobre, Teo?
- Ne, ne bih rekao. Ali on je jedan od onih ljudi koji su geniji za pronalaženje genija. Došao je,u Pariz kada mu je bilo dvadeset godina, da studira medicinu, i sprijateljio se sa Kurbeom, Miržeom, Šamflerijem i Prudonom. Često je posećivao kafanu ,,La Nuvel Aten", i ubrzo se sprijateljio sa Maneom, Renoarom, Degaom, Diranom i Klodom Moneom. Dobinji i Domije slikali su u njegovoj kući mnogo godina pre nego što je uopšte postojalo tako nešto kao što je impresionizam.
- Nije valjda!
- Skoro sve slike što ima naslikane su u njegovoj bašti ili u njegovoj dnevnoj sobi. Pisaro, Gijomen, Sislej, Delakroa, svi su odlazili u Over da slikaju sa Gašeom. Naći ćeš tamo na zidovima i slike Sezana, Lotreka i Seraa. Kažem ti, Vincente, nije bilo nijednog poznatijeg slikara od sredine ovog stoleća koji nije bio prijatelj doktora Gašea.
- Jao! Čekaj jedan trenutak, Teo, ti me plašiš. Ja ne pripadam takvom sjajnom društvu. Je li on video neke moje slike?
- Idiote, zašto misliš da je tako željan da te vidi u Overu?
- Đavo me odneo ako znam!
- On smatra da su tvoji arlezijanski noćni prizori na poslednjoj Izložbi nezavisnih najbolje slike. Kunem ti se, kad sam mu pokazao panele sa suncokretima koje si slikao za Gogena i žutu kuću, suze su mu navrle na oči. „Gospodine Van Gog, vaš brat je veliki slikar. U istoriji umetnosti nikada nije postojalo nešto slično žutoj boji ovih suncokreta. Samo te slike, gospodine, učiniće vašeg brata besmrtnim".
Vincent se počeša po glavi i nasmeja se.
- E, pa, - reče on - ako doktor Gaše tako misli o mojim suncokretima, on i ja ćemo se dobro slagati.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Irving Stoun - Page 4 Empty Re: Irving Stoun

Počalji od Mustra Sub Jan 27, 2018 1:18 pm


Irving Stoun - Page 4 1887_Lilacs



2

Doktor Gaše je izašao na stanicu da dočeka Tea i Vincenta.Bio je nervozan, uzbuđen, skakutav mali čovek sa nekom pohlepnom setom u očima. On toplo steže Vincentu ruku.
- Da, da, videćete da je ovo pravo slikarsko selo. Sviđaće vam se. Vidim da ste poneli nogare. Imate li dosta boja? Moraćete odmah početi da slikate. Večeraćete sa mnom kod moje kuće, zar ne? Jeste li poneli neku od vaših novih slika? Ovde nema žute arlezijanske boje, bojim se, ali zato ima drugih stvari, da, da, naći ćete ovde druge stvari. Morate doći u moju kuću da slikate. Daću vam vaze i stolove koje su slikali svi od Dobinjija do Lotreka. Kako se osećate? Izgledate dobro. Mislite li da će vam se ovde svideti? Da, da, pazićemo na vas. Napravićemo od vas zdravog čoveka!
Sa stanične platforme Vincent pogleda preko grupe drveća zelenu Oazu,koja je vijugala kroz plodnu ravnicu. On potrča malo u stranu da bije bolje video. Teo se obrati tihim glasom doktoru Gašeu.
- Molim vas,pazite brižljivo na moga brata - reče on. - Ako primetite neke simptome koji bi govorili da se bolest vraća, telegrafišite mi odmah. Moram da budem pored njega kad bude... ne sme mu se dozvoliti da... ima ljudi koji kažu da...
- Pst! Pst! - prekide ga doktor Gaše, skakućući s noge na nogu i gladeći snažno svoju jareću bradu kažiprstom. - Naravno da je on lud. Ali šta biste vi hteli? Svi umetnici su ludi. To je ono najbolje što je u njima. Takve ih volim. Ponekad zaželim da sam i sam lud! „Nijedna savršena duša nije lišena neke mešavine ludila!" Znate li koje to rekao? Aristotel, eto koje to rekao!
- Znam, doktore, - reče Teo - ali on je mlad čovek,ima svega trideset i sedam godina. Najbolji deo njegovog života tek leži pred njim.
Doktor Gaše skide svoju belu smešnu kapu i provuče rukom kroz kosu više puta, bez nekog naročitog razloga.
- Prepustite ga meni. Znam kako treba postupati sa slikarima. Za mesec dana napraviću od njega zdravog čoveka. Pustiću ga da radi. To će ga izlečiti. Nateraću ga da slika moj portret. Odmah. Danas posle podne. Odvratiću ga od misli na bolest, naravno.
Vincent se vrati, udišući punim plućima čist poljski vazduh.
- Trebalo bi da dovedeš ovamo Jo i malog Vincenta, Teo. Zločin je podizati decu u gradu.
- Da, da, morate doći u nedelju i provesti ceo dan s nama! - povika Gaše.
- Hvala. Voleo bih da dođem. Evo, nailazi moj voz. Zbogom, doktore Gaše, hvala vam što ćete se brinuti o mom bratu. Vincente, piši mi svakog dana.
Doktor Gaše je imao običaj da drži ljude za lakat i da ih gura u pravcu kuda je on želeo da ide. Gurao je ispred sebe Vincenta, nastavljajući nervozno da govori visokim glasom, skačući s predmeta na predmet, odgovarajući sam sebi na pitanja i preplavivši Vincenta brzim monologom.
- Ovo je drum koji vodi u selo, - reče on - ovaj dugačak, pravo pred nama. Ali hodite, odvešću vas na brežuljak i pokazaću vam pravi izgled. Ne smeta vam što šetate sa nogarima na leđima? Levo je katolička crkva. Jeste li primetili da katolici uvek grade svoje crkve na vrhu brda, kako bi ljudi gledali nagore u njih? Bože, bože, verovatno starim, ovaj uspon mi svakog dana izgleda sve strmiji. Ovo su divna žitna polja, zar ne? Over je okružen njima. Jednom morate doći da slikate ta polja. Naravno, nisu tako žuta kao provansalska... da, ono je groblje na desnoj strani... stavili smo ga tu, na vrh brežuljka, da gleda na reku i dolinu... mislite li da je mrtvacima važno gde leže?... dali smo im najlepše mesto u celoj dolini Oaze... da uđemo?...najjasniji pogled na reku je iznutra... moći ćemo da vidimo čak i Poentoaz... da, kapija je otvorena, samo gurnite... tako... zar nije lepo?... sagradili smo visoke zidove da bismo zadržali vetar... mi ovde sahranjujemo i protestante i katolike...
Vincent skide nogare s leđa i pođe malo ispred doktora Gašea, da bi izbegao bujicu reči. Groblje, koje je ležalo na samom vrhu brega, bilo je uredno, četvrtastog oblika. Jedan deo silazio je niz padinu. Vincent priđe zadnjem zidu, odakle je mogao da vidi celu dolinu Oaze kako se pruža pred njim. Hladna zelena reka vijugala je ljupko između obala blistavog zelenila. Desno od sebe video je slamne krovove seoskih kuća, a malo dalje pozadi još jednu padinu, na čijem se vrhu dizao jedan zamak. Groblje je bilo puno čistog majskog sunca i ranog prolećnog cveća. Nad njim se prostiralo nežno plavo nebo. Potpuna i divna tišina bila je bezmalo kao tišina u grobu.
- Znate, doktore, - reče Vincent - dobro mi je činilo što sam otišao na Jug.- Sada mogu bolje da sagledam Sever, pogledajte koliko ima ljubičaste boje na onoj dalekoj rečnoj obali, gde sunce još nije izvuklo zelenilo.
- Da, da, ljubičasta, ljubičasta, to je baš to, ljub...
- I kako je zdravo - mrmljao je Vincent, - Kako mirno i spokojno.
Oni zaokrenuše dole niz breg, pored žitnih polja i crkve, i pođoše drumom sa desne strane, koji je vodio u selo. - Žao mi je što ne mogu da vas zadržim u svojoj kući, - reče doktor Gaše - ali, nažalost, nemamo mesta. Odvešću vas u jednu dobru gostionicu, a svakog dana dolazićete k meni da slikate i osećaćete se kao kod kuće.
Doktor uhvati Vincenta za lakat i odgura ga pored Opštine, pa nadole, skoro do rečne obale, gde se nalazila jedna letnja gostionica. Gaše reče nešto gostioničaru, koji pristade da da Vincentu stan i hranu za šest franaka dnevno.
- Ostavljam vas sada da se smestite - povika Gaše, - ali ne zaboravite da dođete na ručak u jedan sat. I ponesite nogare. Morate da izradite, moj portret. I morate mi pokazati neke svoje nove slike. Imaćemo mnogo da pričamo, zar ne?
Čim je izgubio doktora iz vida, Vincente ščepa svoje stvari i pođe napolje.
- Čekajte! - reče vlasnik. - Kuda ćete?
- Ja sam radnik, - odgovori Vincent - a ne kapitalista. Ne mogu da plaćam šest franaka dnevno.
On se vrati na trg i nađe jednu malu kafanu, tačno prekoputa Opštine.Zvala se Ravu, tu je mogao da dobije hranu i stan za tri i po franka dnevno.
Kafana Ravu bila je sastajalište seljaka i radnika koji su radili u okolini Overa. Vincent nađe jedan mali bar na levoj strani ulaza, a s obe strane turobne neprijatne kafanske sobe bili su poređani grubi drveni stolovi i klupe. U dnu kafane, iza bara, stajao je jedan bilijarski sto sa prljavim i pocepanim zelenim pokrivačem. To je bio Ravuov ponos i radost. Jedna vrata u dnu vodila su u kuhinju, odmah iza tih vrata bile su stepenice koje su vodile u tri spavaće sobe.Sa svog prozora Vincent je mogao da vidi toranj katoličke crkve i mali deo grobljanskog zida, čist i mrk na blagom overskom suncu.
On uze nogare, boje i četke, jedan portret Arlezijanke, i ode do Gašea. Isti put koji je vodio od stanice i prolazio pored Ravua skretao je s trga ka zapadu i uspinjao se uz još jednu uzbrdicu. Posle kraćeg hodanja Vincent stiže do mesta gde su se račvala tri puta. Video je da onaj na desnoj strani vodi pored zamka na brežuljku, a onaj na levoj strani spušta se kroz polje graška do rečne obale. Gaše mu je rekao da pođe srednjim putem koji je obilazio oko brežuljka. Vincent je išao polako, razmišljajući o doktoru čijoj je brizi bio prepušten. Primetio je kako su se umesto starih kuća sa slamnim krovovima počele da dižu gospodske vile, i da se ceo izgled mesta menjao.
Vincent povuče bakarnu alku pričvršćenu na visokom kamenom zidu. Na zvuk zvona dotrča Gaše. On povede Vincenta uz nekoliko strmih kamenih stepenica u terasastu cvetnu baštu. Kuća je bila trospratna, solidna i dobro sagrađena. Doktor savi Vincentovu ruku, uhvati ga za lakat i odgura ga u zadnje dvorište, gde je držao patke, kokoške, ćurke, petlove, i čitavu svitu raznovrsnih mačaka.
- Hodite u dnevnu sobu, Vincente - reče doktor Gaše, pošto mu je ispričao iscrpnu istoriju svake ptice u dvorištu.
Dnevna soba u prednjem delu kuće bila je velika i imala je visoku tavanicu, ali svega dva mala prozora koja su gledala na baštu. Uprkos svojoj veličini, soba je bila toliko pretrpana nameštajem, starinama i raznim drangulijama da je jedva bilo mesta za dva čoveka da se kreću oko stola u sredini. Soba je bila mračna zbog malih prozora, i Vincent primeti da je svaka stvarčica u njoj crna.
Gaše je trčao levo-desno uzimajući stvari, gurajući ih Vincentu u ruke, i uzimajući ih opet pre nego što je Vincent stigao da ih pogleda.
- Vidite. Vidite onaj buket na zidu? Ovu vazu je upotrebljavao Delakroa da drži u njoj cveće. Pipnite je. Zar ne liči na onu koju je on slikao? Vidite ovu stolicu? Kurbe je sedeo na njoj pored prozora kad je slikao baštu. Zar nisu divne ove činije? Demulen mi ih je doneo iz Japana. Klod Mone je jednu od njih stavio u svoju mrtvu prirodu. Gore je, hodite sa mnom. Pokazaću vam je.
Za večerom se Vincent upoznao sa Gašeovim sinom, Polom, jednim živim i lepim dečkom od petnaest godina. Gaše, koji je bio bolešljiv čovek i patio od slabog varenja, poslužio je pet raznih vrsta jela za večeru. Vincent beše navikao na sočivo i crni hleb u Sen Remiju, njemu pripade muka posle trećeg jela, te više nije mogao ništa da okusi.
- A sada moramo da idemo na posao! - povika doktor. - Vi ćete me portretirati, Vincente, ja ću vam pozirati ovakakv kakav sam, a?
- Bojim se da ću morati da vas upoznam,doktore, jer inače portret ne bi bio naslikan sa razumevanjem.
- Možda imate pravo. Ali vi ćete sigurno nešto slikati? Hoćete li mi dozvoliti da gledam kako slikate? Voleo bih da vas posmatram.
- Video sam jedan prizor u bašti koji bih voleo da naslikam.
- Dobro! Dobro! Namestiću vam nogare. Pole, ponesi nogare gospodina Vincenta u baštu. Pokazaćete nam gde želite da ih postavite, a ja ću vam reći da li je neki drugi slikar već naslikao to mesto.
Dok je Vincent radio, doktor je obigravao oko njega u malim krugovima, mašući rukama sa zanosom, zaprepašćenjem i čuđenjem. Neprekidno je preko Vincentovog ramena sipao bujicu saveta, isprekidanu stotinama raznih uzvika.
- Da. Da, ovoga puta ste pogodili. To je crveni lak. Pazite. Upropastićete to drvo. Ah, da, da, sada ste pogodili. Ne. Ne više koblata. Ovo nije Provansa. Sada vidim. Da, da, to je epatant*. Pazite. Pazite. Vincente,stavite malo žute u taj cvet. Da, da, tako. Kako vi oživljavate stvari. Nema mrtve prirode u vašoj četki. Ne, ne. Molim vas. Budite pažljivi. Ne suviše. Ah, da, da, sada sam shvatio. Merveilleux**!
* (franc.) veličanstveno ** (franc.) Divno!

Vincent je podnosio doktorove savete i monolog dokle god je mogao.Onda se okrete skakutavom Gašeu i reče mu: - Dragi moj prijatelju, zar ne mislite da će vam škoditi zdravlju što se toliko uzbuđujete i razdražujete? Kao lekar, morali biste znati koliko je važno da čovek bude miran.
Ali Gaše nije mogao da bude miran dokle god neko slika.
Kad je završio svoju sliku, Vincent uđe u kuću sa Gašeom i pokaza mu portret Arlezijanke koji je doneo. Doktor zažmuri na jedno oko i ispitivački pogleda. Posle duge i opširne diskusije sa samim sobom o dobrim i rđavim stranama slike, on izjavi:
- Ne, ne mogu da je prihvatim. Ne mogu da je prihvatim. Ne vidim šta ste hteli da kažete.
- Ništa nisam hteo da kažem - odgovori Vincent. - Ona je sinteza svih Arlezijanki, moglo bi se reći. Ja sam jednostavno pokušao da protumačim njen karakter bojama.
- Avaj, - reče doktor jadikujući - ne mogu potpuno da je prihvatim.
- Smem li da pogledam po kući vašu zbirku?
- Naravno, naravno, nagledajte se do mile volje. Ja ću ostati s ovom gospođom da vidim hoću li moći da je prihvatim.
Vincent je lutao jedan sat po kući, pažljivi Pol vodio ga je iz sobe u sobu. U jednom uglu, nepažljivo bačenu, našao je jednu Gijomenovu sliku, nagu ženu koja leži na krevetu. Slika je očigledno bila zaboravljena i boje behu već ispucale. Dok ju je Vincent posmatrao, doktor Gaše dotrča gore uzbuđeno i izbaci niz pitanja o Arlezijanki.
- Hoćete li da kažete da ste je sve vreme posmatrali? - zapita Vincent.
- Da, da, dolazi, dolazi, počinjem da je osećam.
- Oprostite mi moju neskromnost, doktore Gaše, ali ovo je jedna divna Gijomenova slika. Ako je uskoro ne uramite, ona će propasti.
Gaše ga uopšte nije čuo.
- Vi kažete da ste se ugledali na Gogena u crtanju... Ne slažem se... ti sukobi boja...
ubijaju njenu ženstvenost... ne, ne ubijaju, ali... no, no, pogledaću je ponovo... polako se uživljavam... polako... ona skače sa platna ka meni.
Gaše je proveo ostatak popodneva obigravajući oko Arlezijanke, pokazujući na nju prstom, kršeći ruke, govoreći sam sa sobom, pitajući i odgovarajući na bezbroj pitanja, zauzimajući hiljade raznih poza. Kad je pala noć, žena je potpuno osvojila njegovo srce. Uzvišeni mir spusti se na njega.
- Kako je teško biti jednostavan - primeti on, stojeći mirno i iscrpen pred portretom.
- Da.
- Ona je divna, divna. Nikada nisam osetio takvu dubinu karaktera.
- Ako vam se sviđa, doktore, - reče Vincent - ona je vaša. A isto tako i slika koju sam danas posle podne naslikao u vašoj bašti.
- Ali zašto mi dajete te slike, Vincente? One su skupocene.
- Možda ćete morati da se brinete o meni u bliskoj budućnosti. Neću imati novaca da vam platim. Zato vam plaćam u slikama.
- Ali, ja se neću brinuti o vama zbog novca, Vincente. Ja ću se brinuti iz prijateljstva.
- Soit*! Ja vam dajem te slike iz prijateljstva.
* (franc.) Neka bude!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Irving Stoun - Page 4 Empty Re: Irving Stoun

Počalji od Mustra Sub Jan 27, 2018 1:19 pm

Irving Stoun - Page 4 1887_Le_Moulin_de_la_Galette


3

Još jedanput Vincent se spremio da bude slikar. Odlazio je na spavanje u devet sati, pošto je dugo posmatrao radnike kako igraju bilijara ispod slabe svetiljke u Ravuovoj kafani. Ustajao je u pet sati. Vreme je bilo divno, sa blagim suncem i svežim zelenilom doline. Posledice bolesti i prisilnog lenstvovanja u Sen Remiju počele su da se javljaju, četka mu je klizila iz ruke.
Zamolio je Tea da mu pošalje šezdeset studija ugljenom od Barga, da bi ih precrtavao. Bojao se da će biti izgubljen ako ne bude opet studirao proporcije i aktove. Tražio je po Overu neku malu kuću gde bi mogao da se smesti za stalno. Razmišljao je o tome da li je Teo imao pravo kad je rekao da negde u svetu postoji žena koja bi delila život s njim. Izvadio je nekoliko slika iz Sen Remija, s namerom da ih dotera i usavrši.
Ali ta iznenadna aktivnost bila je trenutna pojava, refleks jednog organizma koji je bio još suviše moćan da bi mogao biti uništen.
Posle dugog samovanja u ludnici dani su mu izgledali kao nedelje. Nije znao kako da ih ispuni, jer nije imao snage da sve vreme slika. A nije imao ni želje. Pre onog nesrećnog slučaja u Arlu nijedan dan nije bio dovoljno dug za njega da završi svoje delo, a sada su mu svi izgledali beskonačni.
Zaželeo je da naslika nekoliko prizora iz prirode, ali kad je počeo da radi, osetio je da je čudnovato hladan, skoro ravnodušan. Grozničava strast da vatreno slika po ceo dan ostavila ga je. Sada je slikao da bi se zabavio. A ako ne bi završio sliku do večeri... to više nije bilo važno.
Doktor Gaše je ostao njegov jedini prijatelj u Overu. Gaše, koji je svoje dane provodio uglavnom u svojoj lekarskoj ordinaciji u Parizu, Često je dolazio uveče u kafanu Ravu da pogleda slike. Vincent se čudio beskrajno tužnom pogledu doktorovih očiju.
- Zašto ste nesrećni, doktore Gaše? - upita on.
- Ah, Vincente, ja sam radio toliko godina... a tako sam malo uradio.Doktor ne vidi ništa osim bola, bola, bola.
- Rado bih se zamenio s vama - reče Vincent.
Gašeove setne oči živo zablistaše.
- Ah, ne, Vincente, najlepša stvar na svetu jeste biti slikar. Celog života želeo sam da budem slikar... ali sam mogao da ukradem samo poneki sat, tu i tamo... ima mnogo bolesnih ljudi kojima sam potreban.
Doktor Gaše kleče na pod i izvuče gomilu slika ispod Vincentovog kreveta. On uze u ruku jedan zažaren žuti suncokret.
- Da sam samo jednu ovakvu sliku naslikao, Vincente, smatrao bih da je moj život imao smisla. Proveo sam godine lečeći bolove drugih ljudi... ali oni su ipak na kraju umirali... kakvog je to imalo smisla? Ovi vaši suncokreti... oni će izlečiti patnju u ljudskim srcima... donosiće ljudima radost... stolećima i stolećima... zato je ceo vaš život uspeo... zato treba da ste srećni.
Nekoliko dana kasnije Vincent je nacrtao doktorov portret u beloj kapi i plavom kaputa, na kobaltao plavoj pozadini. Naslikao je glavu u vrlo svetlom, lakom tonu, a ruke isto tako svetlom bojom mesa. Namestio je Gašea da sedi za crvenim stolom na kome je stajala jedna žuta knjiga i biljka sa nekoliko purpurnih cvetova. Kad je završio sliku, Vincent je primetio da je portret sličan onom njegovom portreta u Arlu koji je naslikao pre Gogenovog dolaska.
Doktor je bio potpuno zanesen slikom. Vincent nije nikada ranije čuo takvu bujicu pohvala i odobravanja. Gaše je navaljivao na Vincenta da napravi za sebe jednu kopiju. Kada se Vincent složio s tim, doktorovoj radosti nije bilo kraja.
- Morate upotrebiti moju štamparsku mašinu koja je na tavanu, Vincente! - povika on. - Otići ćemo u Pariz, donećemo vaše slike, i napraviti litografije. Neće vas koštati ni pare, ni pare. Hodite, pokazaću vam svoju radionicu.
Morali su da se penju lestvicama i da odgurnu zaklopna vrata da bi se popeli na tavan. Gašeov atelje je bio tako pretrpan tajanstvenim i fantastičnim alatom da je Vincent pomislio da je zalutao u neku alhemičarsku radionicu srednjeg veka.
Kad su se vratili dole, Vincent primeti da Gijomenov akt još uvek leži zabačen.
- Doktore Gaše, - reče on - ja moram tražiti od vas da ovo uramite. Vi upropašćujete jedno remek-delo.
- Da, da, imao sam nameru da ga uramim. Kad ćemo ići u Pariz da donesemo vaše slike? Otisnućete onoliko litografija koliko budete želeli. Ja ću nabaviti materijal.
Maj je mirno prešao u jun. Vincent je slikao katoličku crkvu na brežuljku. Umorio se sredinom popodneva, i nije se ni potrudio da je završi. Uz veliko naprezanje uspeo je da naslika žitno polje ležeći na zemlji, sa glavom gotovo u samom žitu, naslikao je i veliku sliku kuće gospođe Dobinji, zatim jednu sliku bele kuće među drvećem, sa noćnim nebom,narandžastom svetlošću u prozorima, tamnim zelenilom, i nijansom tamnoružičaste boje, i najzad jednu večernju scenu - dva kruškova drveta, potpuno crna, prema žućkastom nebu.
Ali slikanje je izgubilo svu slast. Slikao je iz navike, jer ništa drugo nije imao da radi. Strahoviti napori desetogodišnjeg obimnog rada odvlačili su ga sve dalje i dalje. Prizori iz prirode koji su ga ranije uzbuđivali sada su ga ostavljali ravnodušnim.
„To sam toliko puta slikao", mrmljao bi sam za sebe dok je išao putevima, sa nogarima na leđima, tražeći neki motiv. „Ništa novo nemam o tome da kažem. Zašto da se ponavljam? Otac Mile je imao pravo. ,,J’aimerais mieux ne rien dire que de m’ exprimer faiblement".
Njegova ljubav prema prirodi nije umrla, ali sada više nije osećao očajničku potrebu da se baci na neki pejzaž da ga oživi. Sagoreo je. Za vreme celog meseca juna naslikao je samo pet slika. Bio je umoran, neizrecivo umoran. Osećao se praznim, iscrpenim, kao da mu je svaki od onih stotina i stotina crteža i slika koje je naslikao za proteklih deset godina uzeo po jedan komadić života.
Najzad je nastavio da radi samo zato što je osećao da je dužan da vrati Teu kapital koji je godinama ulagao u njega. A ipak, kad bi pomislio usred slikanja da je Teova kuća pretrpana sa više slika nego što bi mogao da proda za deset života, osetio bi neko gađenje i odgurnuo bi nogare sa odvratnošću.
Znao je da sledeći napad treba da bude u julu, na kraju perioda od tri meseca. Bojao se da će učiniti nešto neodgovorno kada bude dobio napad,i da će ga prognati iz sela. Nije načinio nikakav konačni finansiski sporazum sa Teom kad je otišao iz Pariza, i pitao se koliko će novaca da dobije. Naizmenična tuga i zanos u Gašeovim očima svakog dana su sve više i više nervirali Vincenta.
A povrh svega toga, Teovo dete se razbolilo.
Iz straha za svog imenjaka Vincent skoro pomahnita. Trpeo je dok je mogao, a onda seo u voz i otišao u Pariz. Njegov iznenadni odlazak u Site Pigal uneo je još više uzbuđenja. Teo je izgledao bled i bolestan.Vincent se svim silama trudio da ga uteši.
- Ne brinem se samo za maloga, Vincente - priznade on na kraju.
- Nego, Teo?
- Zbog Valadona. Preti da će tražiti da me otpuste.
- Ali, Teo, on to ne može! Ti si radio kod Gupila šesnaest godina!
- Znam. Ali on kaže da ja zanemarujem posao zbog impresionista. Ne prodajem mnogo njihovih slika, a kad ih prodam, cene su niske. Valadon kaže da je moja radnja radila sa gubitkom cele prošle godine.
- Zar bi on zbilja mogao da te izbaci?
- Zašto da ne? Van Gogov deo je već odavno prodat.
- Šta ćeš da radiš, Teo? Da otvoriš svoju radnju?
- Kako bih mogao? Imao sam malo ušteđenog novca, ali sam ga potrošio na venčanje i na dete.
- Da samo nisi bacio one hiljade franaka na mene...
- Ali, Vincente, molim te. To nema s tim nikakve veze. Ti znaš da ja...
- Ali šta ćeš da radiš, Teo? Tu su Jo i mali.
- Znam. E pa... ne znam... Sada se brinem samo za dete.
Vincent je ostao u Parizu nekoliko dana. Koliko je mogao, provodio je vreme van stana, da ne bi uznemiravao dete. Pariz i njegovi stari prijatelji su ga uzbuđivali. Osećao je kako ga polako obuzima neka groznica. Kad se mali Vincent malo oporavio, on sede na voz i vrati se u mirni Over.
Ali tišina mu nije prijala. Mučile su ga razne brige. Šta će se s njim dogoditi ako Teo izgubi službu? Da li će ga izbaciti na ulicu kao prosjaka? A šta će biti sa Johanom i detetom? Šta bi bilo kad bi dete umrlo? Znao je da slabo Teovo zdravlje ne bi moglo da izdrži takav udarac. Ko će ih sve izdržavati dok Teo bude tražio novu službu? I gde će Teo naći snage za to traženje?
Sedeo je satima u mračnoj kafani Ravu. Ona ga je podsećala na kafanu Lamartin, sa svojim mirisom ustajalog piva i duvanskog dima. Lenjo se vukao oko stola sa bilijarskim takom u ruci, pokušavajući da pogodi izlizane kugle. Nije imao novaca za piće. Nije imao novaca da kupi boje i platna. Nije mogao ništa da traži od Tea u tako teškim trenucima. I smrtno se bojao da će, kad dobije u julu napad, učiniti nešto ludo, nešto što će nesrećnom Teu pričiniti još više briga i troška.
Pokušao je da radi, ali nije mogao. Naslikao je sve što je želeo da naslika. Priroda nije više u njemu pokretala stvaralačku strast, i on je znao da je najbolji deo njega već mrtav.
Dani su prolazili. Došla je sredina jula, a s njom i vručine. Teo, kome Valadon samo što nije odsekao glavu, očajan od briga oko deteta i lekarskih računa, ipak je uspeo da pošalje pedeset franaka svome bratu. Vincent ih je dao Ravuu. To će mu istrajati skoro do kraja jula. A posle toga... šta? Nije više mogao da očekuje novac od Tea.
Ležao je na leđima pod vrelim suncem u poljima kraj malog groblja.Šetao je obalom Oaze, udišući svezi dah vode i zelenila koje je raslo duž obale. Otišao je na večeru kod Gašea i nakljukao se hranom čiji ukus nije osećao i koju nije mogao da svari. Dok je doktor uzbuđeno pričao o Vincentovim slikama, Vincent reče sam sebi:
„To nisam ja o kome on govori. Ja nikada nisam ništa naslikao. Ne mogu se setiti da sam povukao i jedan jedini potez četkom. Verovatno ih je naslikao neki drugi čovek".
Ležeći u mraku svoje sobe, govorio je sam sebi: „Pretpostavimo da Teo ne izgubi službu. Pretpostavimo da će on i dalje moći da mi šalje sto pedeset franaka mesečno. Šta ću ja da radim sa svojim životom? Živeo sam ovih nekoliko bednih godina zato što sam morao da slikam, zato što sam morao da kažem ono što je u meni gorelo. Ali u meni sada više ništa ne gori. Treba li da nastavim da životarim kao ona sirota bića u Sen Polu, i da čekam na neki nesrećan slučaj koji će me izbrisati sa zemlje?"
Drugi put se opet brinuo za Tea, Johanu i dete.
„Pretpostavimo da mi se vrate snaga i raspoloženje i da ponovo zaželim da slikam. Kako ću moći da uzimam novac od Tea kad mu je on potreban za Johanu i za dete? Ne bi trebalo da on taj novac troši na mene. Trebalo bi da ga upotrebi da pošalje svoju porodicu na selo, gde bi mogli da ozdrave i ojačaju. On me je nosio na svojoj grbači deset dugih godina. Zar to nije dosta? Zar ja ne bih morao da se sklonim i da ostavim malog Vincenta da oproba sreću? Ja sam rekao ono što sam imao, sada je red na maloga".
Ali ispod svega toga skrivao se užasan strah od onoga što bi napad mogao da mu donese. Sada je bio zdrav i razuman, mogao je da učini sa svojim životom što god hoće. Ali ako ga idući napad pretvori u pobesnelog manijaka? Ako mu mozak popusti pod pritiskom napada? Ako postane beznadežan, slinavi idiot? Šta bi onda siroti Teo mogao da radi? Da ga zatvori u ludnicu za neizlečive?
Poklonio je doktoru Gašeu još dve slike i izmamio od njega istinu.
- Ne, Vincente, - reče doktor - s vašim napadima je svršeno. Od sada ćete uvek biti potpuno zdravi. Ali svi epileptičari nisu tako srećni.
- Šta može da im se dogodi, doktore?
- Ponekad, posle više napada, oni potpuno polude.
- I nema nikakve mogućnosti da ozdrave?
- Ne. Onda su gotovi. Oh, mogu da se vuku još nekoliko godina u nekoj ludnici, ali se nikada ne vraćaju svesti.
- Kako možete da znate, doktore, da li će se oni oporaviti od sledećeg napada ili će im on razoriti mozak?
- To se ne može znati, Vincente. Ali slušajte, zašto bismo diskutovali o tako mračnim pitanjima? Hajdemo u radionicu da napravimo nekoliko bakroreza.
Vincent nije izlazio iz svoje sobe kod Ravua četiri dana. Gospođa Ravu mu je svake večeri donosila jelo.
„Sada sam zdrav i pametan", neprestano je ponavljao sam sebi. „Sada sam gospodar svoje sudbine.Ali kad me uhvati sledeći napad... pući će mi lubanja... neću znati kako da se ubijem... i biću izgubljen. Oh, Teo, Teo, šta da radim?"
Četvrtog dana posle podne on dođe Gašeu. Doktor je sedeo u dnevnoj sobi. Vincent ode u sobicu gde je nekoliko dana ranije ostavio neuramljenog Gijomena. On uze sliku.
- Rekao sam vam da je uramite - reče on.
Doktor Gaše ga pogleda iznenađeno.
- Znam, Vincente. Prošle nedelje sam poručio ram kod jednog trgovca u Overu.
- Sada mora da se urami! Danas! Ovog časa!
- Ali, Vincente, vi govorite gluposti!
Vincent je jedan trenutak posmatrao doktora, a onda mu se preteći približi stavivši ruku u džep svoga kaputa. Doktoru Gašeu se učini da vidi kako je Vincent uhvatio revolver i uperio ga u njega kroz kaput.
- Vincente! - povika on.
Vincent zadrhta. On obori oči, izvuče ruku iz džepa i istrča iz kuće.
Sutradan on uze nogare i platno, pođe drumom prema stanici, pope se uz brežuljak iza katoličke crkve, i sede u žitno polje, prekoputa groblja.
Oko podne, kad mu je jako sunce udaralo pravo u glavu, jato crnih ptica odjednom dolete s neba. One ispuniše vazduh, zamračiše sunce, obmotaše Vincenta tamnim debelim pokrivačem noći, letele su mu kroz kosu, u oči, u nos, u usta,obavijajući ga gustim, crnim, bezvazdušnim oblakom lepršavih krila.
Vincent nastavi da radi. Slikao je ptice nad žitnim poljem. Nije znao koliko je dugo držao četku, ali kad je video da je završio, on napisa „Vrane nad žitnim poljem" u jednom uglu, donese nogare i slike natrag u kafanu, baci se na krevet i zaspa.
Sutradan posle podne ponovo je izašao, ali je ostavio Opštinski trg na drugoj strani. Popeo se uz brežuljak pored zamka. Jedan seljak ga ugleda kako sedi na drvetu.
„Nemoguće!" čuo je on Vincenta kako govori. „Nemoguće!"
Posle nekog vremena sišao je sa drveta i pošao preko pooranog polja iza zamka.
Ovoga puta bilo je svršeno. To je znao još u Arlu, kad je dobio prvi napad, ali nije mogao da se odluči.
Hteo je da kaže zbogom. Uprkos svemu, svet u kome je živeo bio je ipak dobar. Kao što je Gogen rekao: „Pored otrova postoji i protuotrov". A sada, pošto napušta taj svet, on hoće da mu kaže zbogom, da kaže zbogom svim prijateljima koji su mu pomogli da proživi život: Ursuli, koja ga je svojim prezirom istrgla iz običnog života i napravila od njega prognanika, Mendes da Kosti, koji mu je ulio veru da će se najzad izraziti, i da će to izražavanje opravdati ceo njegov život, Kej Vos, čije su reči „Ne, nikada, nikada!" ostale urezane u njegovoj duši, gospođi Deni, Žaku Verneju i Anriju Dekriku, koji su mu pomogli da zavoli ponižene na ovoj zemlji, prečasnom Pitersenu, koji u svojoj plemenitosti nije opažao Vincentovo ružno odelo i prosto ponašanje, majci i ocu, koji su ga voleli onako kako su mogli, Kristini, jedinoj ženi koju mu je sudbina dodelila da ga blagoslovi, Movu, koji mu je bio učitelj nekoliko divnih nedelja, Vajsenbruhu i De Boku, koji su mu bili prvi prijatelji slikari, svojim stričevima Vincentu, Janu, Kornelijusu Marinusu i Strikera, koji su ga proglasili za belu vranu porodice Van Gog, Margoti, jedinoj ženi koja ga je volela, i koja je pokušala da se ubije iz ljubavi prema njemu, svima svojim prijateljima slikarima u Parizu: Lotreku, koji je opet bio zatvoren u ludnicu, da tamo umre, Zoržu Serau, koji je umro u trideset prvoj godini od preteranog rada, Polu Gogenu, prosjaku u Bretanji, Rusou, koji je trunuo u jednoj jazbini blizu Bastilje, Sezanu, ogorčenom pustinjaku na vrhu brežuljka u Eksu, Čiča Tangiju i Rulenu, koji su mu pokazali suštinu jednostavnih duša na zemlji, Raseli i doktoru Reju, koji su mu ukazali onu ljubaznost koja mu je bila potrebna, Orijeu i doktoru Gašeu, jedinoj dvojici ljudi na svetu koji su ga smatrali velikim slikarem, i najzad, svom dobrom bratu Teu, koji je toliko patio zbog njega, koji ga je toliko voleo i koji je bio najbolji brat na svetu.
Ali reči nisu nikad bile njegovo sredstvo izražavanja. Morao bi da naslika „zbogom".
A „zbogom" se ne može naslikati.
On podiže lice ka suncu. Revolver prisloni uz bok. Pritisnu okidač. Pade dole, zarivajuči lice u bogatu, toplu poljsku ilovaču, kao deo te zemlje koji se vraća u majčinu utrobu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Irving Stoun - Page 4 Empty Re: Irving Stoun

Počalji od Mustra Sub Jan 27, 2018 1:20 pm


Irving Stoun - Page 4 1887_Lane_in_Voyer_d_Argenson_Park_at_Asnieres_version_2



4

Četiri sata kasnije doteturao se u mračnu kafanu. Gospođa Ravu ga je otpratila do sobe i spazila krv na njegovom odelu. Smesta je otrčala po doktora Gašea.
- Oh, Vincente, Vincente, šta ste to uradili? - zajeca Gaše kad je ušao u sobu.
- Izgleda da sam promašio, šta vi mislite?
Gaše pregleda ranu.
- Oh, Vincente, siroti moj prijatelju,kako ste morali biti nesrećni da biste mogli to da uradite! Zašto nisam znao? Zašto ste hteli da nas napustite kad vas svi toliko volimo? Setite se divnih slika koje još morate da naslikate za ovaj svet!
- Hoćete li biti tako dobri da mi dodate moju lulu iz džepa na prsluku?
- Naravno, prijatelju.
On napuni lulu duvanom, i stavi je Vincentu u usta.
- Molim vas, upalite je - reče Vincent.
- Naravno, prijatelju.
Vincent je polako pućkao lulu.
- Vincente, danas je nedelja i vaš brat nije u radnji. Koja je njegova adresa?
- Neću vam dati njegovu adresu.
- Ali, Vincente, morate! Treba hitno da ga nađemo.
- Teo ne sme da se uznemirava u nedelju.. Umoran je i mučen brigama.Potreban mu je odmor.
Nikakvim nagovaranjem Gaše nije mogao da izvuče adresu Site Pigala od Vincenta. Doktor je ostao pored njega do kasno u noć, previjajući mu ranu.Onda je otišao kući da se malo odmori, ostavljajući svoga sina da pazi na Vincenta.
Vincent je ležao cele noći širom otvorenih očiju, ne rekavši ni reči Polu. Neprestano je punio lulu i pušio.
Kad je Teo sutradan došao u galeriju, našao je Gašeov telegram. Uhvatio je prvi voz za Pontoaz, a onda uzeo kola i dojutio u Over.
- No, Teo - reče Vincent.
Teo pade na kolena pored kreveta i uze Vincenta u naručje kao malo dete. Nije mogao da govori.
Kad je stigao doktor, Teo ga izvede napolje u hodnik. Gaše je tužno mahao glavom.
- Nema nade, prijatelju moj. Ne mogu ga operisati da bih izvadio metak, jer je suviše slab. Da nije napravljen od gvožđa, umro bi još u polju.
Ceo dan Teo je presedeo pored Vincentove postelje, držeći ga za ruku.Kad je pala noć i kad su ostali sami u sobi, oni počeše tiho da govore o svom detinjstvu u Brabantu.
- Sećaš li se mlina u Risviku, Vincente?
- To je bio divan stari mlin, zar ne, Teo?
- Šetali smo se stazom pored rečice i pravili planove za život.
- A kad smo se igrali u visokom žitu, usred leta, isto si me ovako držao za ruku kao što me sada držiš. Sećaš li se, Teo?
- Da, Vincente.
- Kad sam bio u bolnici u Arlu, često sam mislio na Zundert. Proživeli smo lepo detinjstvo, Teo, ti i ja. Igrali smo se u bašti iza kuhinje, u senci akacija, a majka bi nam ispekla pitu od sira za ručak.
- Sve to izgleda tako davno, Vincente.
- ...Pa... da... život je dug. Teo, meni za ljubav, pazi na sebe. Pazi na svoje zdravlje. Moraš misliti na Jo i na maloga. Odvedi ih nekuda na selo gde će ojačati i oporaviti se. I nemoj da ostaneš kod Gupila, Teo. Uzeli su ti ceo život... a za uzvrat ti nisu ništa dali.
- Otvoriću jednu malu sopstvenu galeriju, Vincente. A moja prva izložba biće izložba jednog jedinog čoveka. Celokupna dela Vincenta Van Goga... onako kako si ih ti poređao u stanu... svojim rukama.
- Ah, da, moja dela... žrtvovao sam za njih život... i gotovo izgubio razum.
Duboka tišina overske noći spusti se na sobu.
Oko jednog sata ujutru Vincent okrene polako glavu i prošaputa:
- Želeo bih da sada umrem, Teo.
- Posle nekoliko trenutaka on zaklopi oči.
Teo oseti da ga je njegov brat napustio zauvek.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Irving Stoun - Page 4 Empty Re: Irving Stoun

Počalji od Mustra Sub Jan 27, 2018 1:20 pm

Irving Stoun - Page 4 1887_Lane_in_Voyer_d_Argenson_Park_at_Asnieres


5

Ruso, Čiča Tangi, Orije i Emil Bemar došli su iz Pariza na pogreb. Vrata kafane Ravu bila su zaključana, a zastori spušteni. Mala mrtvačka kola u kojima su bili upregnuti crni konji čekala su pred vratima.
Vincentov mrtvački sanduk postavili su na bilijarski sto.
Teo, doktor Gaše, Ruso, Čiča Tangi, Orije, Bernar i Ravu stajali su oko njega bez reči. Nisu smeli da pogledaju jedan drugog.
Niko nije ni pomislio da pozove sveštenika.
Kočijaš zakuca na vrata.
- Vreme je, gospodo! - reče on.
- Za ime božje, ne možemo ga pustiti da ode ovako - povika Gaše.
On donese sve slike iz Vincentove sobe, a onda posla svog sina Pola da otrči do kuće i donese i ostale.
Šestorica ljudi počeše da vešaju slike na zid.
Teo je sam stajao pored sanduka.
Vincentove sunčane slike pretvoriše mračnu, tužnu kafanu u sjajnu katedralu. Još jednom se ljudi sakupiše oko bilijarskog.stola. Jedini je Gaše mogao da govori.
- Ne očajavajmo, mi koji smo Vincentovi prijatelji. Vincent nije mrtav.On neće nikad umreti. Njegova ljubav, njegova genijalnost, velika lepota koju je stvarao uvek će živeti, obogaćujući svet. Ne prođe ni jedan sat a da ne pogledam njegove slike i da ne nađem u njima novu veru, nov smisao života. On je bio džinovska figura... veliki slikar... filozof. Pao je kao žrtva svoje ljubavi prema umetnosti.
Teo pokuša da mu zahvali.
- ...Ja... ja...
Suze ga zagušiše. Nije mogao da nastavi.
Na Vincentov sanduk staviše poklopac.
Njegovih šest prijatelja podigoše ga sa bilijarskog stola. Iznese ga iz kafane. Nežno ga spustiše na mrtvačka kola.
Išli su iza crnih kola, niz drum obasjan suncem. Prošli su pored seljačkih kuća i malih poljskih vila.
Pored stanice kola skrenuše ulevo i počeše da se penju polako uz brežuljak. Prošli su pored katoličke crkve, a onda kroz žuto žitno polje.
Crna kola se zaustaviše na ulazu u groblje.
Teo je išao za sandukom, koji su šestorica ljudi nosili do groblja.
Doktor Gaše je izabrao za Vincentov poslednji počinak ono mesto na kome su stajali prvog dana, i koje je gledalo na divnu zelenu dolinu Oaze.
Još jednom Teo pokuša da govori. Nije mogao.
Grobari spustiše sanduk u raku. Zatim nabacaše odozgo zemlju i zaravniše je. Sedmorica ljudi se okrenuše, iziđoše iz groblja, i pođoše niz brežuljak.
Nekoliko dana kasnije doktor Gaše dođe na grob i zasadi po njemu suncokrete.
Teo se vratio kući u Site Pigal. Svakog trenutka, danju u noću, Teo je osećao neizmerni bol za svojim bratom.
Pod tim naporom njegov um se pomrači.
Johana ga je odvela u maison de sante u Utreht, kuda je Margot bila odvedena pre njega.
Posle šest meseci, gotovo na sam dan Vincentove smrti, Teo izdahnu.Sahranili su ga u Utrehtu.
Posle kratkog vremena, kad je Johana čitala Bibliju da bi se utešila, ona naiđe na jednu rečenicu:
I u smrti nisu bili razdvojeni.
Ona prenese Teovo telo u Over i sahrani ga pored njegovog brata.
Kad je vrelo oversko sunce obasjalo malo groblje u žitnim poljima, Teo je mirno počivao u gustom hladu Vincentovih suncokreta.

Irving Stoun - Page 4 1887_Two_Cut_Sunflowers
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Irving Stoun - Page 4 Empty Re: Irving Stoun

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu