Aleksandar Dima

First topic message reminder :



Život Aleksandra Dime ispunjen je šokantnim dvobojima, neočekivanim rođenjima i divljom romansom, i fascinantan je poput priča koje je pisao. Iako je pisao romane različitih žanrova, najpoznatiji je po svoja dva avanturistička, najuzbudljivija romana svih vremena: „Tri musketara“ i „Grof Monte Kristo“. Činjenice iz života Aleksandra Dime potvrđuju da je istina često neobičnija od fikcije.

Rođen u Francuskoj 1802. godine Dima je rastao u senci Napoleonovih ratova. Otac Aleksandra Dime bio je ugledni francuski oficir, posvećen idealima Francuske revolucije. Dima je proveo svoje detinjstvo u periodu nabijenom istorijskim dešavanjima i osećaj za istorijsko zbivanje je oblikovao veliki deo njegovog književnog života. Bio je poznat po pisanju epskih, istorijski usmerenih priča koje su zabavljale i oduševljavale generacije čitalaca. Iako je umro 1870, njegovo nasleđe nastavlja da živi i njegove priče su se pokazale kao riznica tema za filmske stvaraoce.

Ali biografija Aleksandra Dime otkriva figuru veću od života, mnogo komplikovaniju i interesantniju nego što većina ljudi to shvata. Dima je svoj život živeo u potpunosti, i bio je poznat zbog svog burnog ljubavnog života isto toliko koliko i zbog svog književnog uspeha. Jednostvano rečeno, Aleksandar Dima je bio loš dečko književnosti svog vremena.


Bio je ozloglašeni zavodnik za koga se govorilo da je imao 40 ljubavnica

Dima je 1840. oženio glumicu Idu Ferije. Ali promenivši svoj bračni status nije odjednom počeo da praktikuje i vernost. Tokom njihovog braka, upuštao se u vanbračne afere. Zapravo, govorilo se da je imao najmanje 40 ljubavnica. Među njegovim povremenim ljubavnicama bila je zloglasna irska plesačica i avanturistkinja Lola Montez.

Imao je ceo niz vanbračne dece

Vanbračna deca su izgleda bila nasledna crta Dimine porodice. Iako je bio u braku sa glumicom Idom Ferije,  Dima nije imao nijedno zakonito dete sa njom. Umesto toga, Dima je imao barem četvoro vanbračne dece, a verovatno i više, kao posledice svojih brojnih afera. Među njegovom vanbračnom decom je i sin koji je dobio ime po ocu. I Aleksandar Dima Sin je postao romanopisac i pisac pozorišnih komada, poznat po romanu „Dama s kamelijama“.

Bio je toliko uspešan da je sav svoj novac spiskao na dvorac, jer što da ne

Aleksandar Dima je postao jedan od najpopularnijih pisaca 19. veka. Činjenica da je bio plodonosan pisac značila je da je raspolagao velikim prihodom. Šta je uradio sa svim tim novcem? Sve je spiskao na dvorac, koji je nazvao po jednoj od svojih najpoznatijih knjiga: Dvorac Monte Kristo. Pažljivo izgrađeno imanje koštalo je Dimu oko 200.000 franaka – oko 15 miliona dolara u savremenom novcu.

Bio je potomak dve rase tokom apsurdno rasističke ere

Aleksandar Dima je bio vanbračni sin grofa i robinje. Bio je mulat poznat po svojoj tamnoj koži. I zaista, rasa je bila ključna za način na koji je njegov otac doživljavan u Francuskoj.  Naočit i proslavljen general bio je poznat kao „Crni Đavo“. I prezime Dima (Dumas) dolazi od njegove babe robinje, a ne od njegovog dede aristokrate.

Kao mlad čovek i pisac, Aleksandar Dima je bio bolno svestan apsurdnosti rasnih kategorija i bio je kritičar ropstva. Čak je i napisao knjigu, objavljenu pod nazivom „Žorž“ („Georges“), koji je govorio o rasizmu. Jednom prilikom, kada su ga kasnije tokom života, pitali o njegovom porodičnom stablu, Dima je poentirao: „Moj otac je bio mulat, moja baba crnkinja, a moji pradeda i prababa su bili majmuni. Ukratko moja loza počinje tamo gde se vaša, gospodine, završava.“

Njegov otac je bio pravi avanturistički junak koji se sukobljavo sa Napoleonom

Aleksandar Dima je ugradio figuru svog herojskog oca u gotovo sve svoje junake. Roditelji Aleksanda Dime Oca bili su francuski aristokrata i ropkinja sa ostrva Sv. Dominik (danas Haiti). Dimin otac je živeo uzbudljivo i fascinantno, baš poput priča koje će njegov sin jednog dana pisati. Postao je jedan od najuspešnijih generala u ratovima tokom Francuske revolucije i često se sukobljavao sa  protivnikom u usponu, koji nije bio niko drugi do Napoleon Bonaparta. Štaviše, on je bio najviše pozicionirani crni oficir u rasističkom svetu.

Dima je ne samo idealizovao svog oca, on mu je bio i inspiracija. Često u njegovim delima možemo kao junake naći marginalce i ljude raznovrsnog porekla.

Tokom svog prvog dvoboja izgubio je pantalone umesto života

Kada je Dima tek stasao, tokom prve polovine 19. veka, dvoboji su postali važan način za dokazivanje muškosti. Ali njegov prvi dvoboj nije prošao baš onako kako je on možda zamišljao. Dima je izašao na dvoboj 5. januara 1825, nakon što je pretrpeo uvredu na njegov stil oblačenja. Iako dvoboj zvuči vrlo herojski i romantično, realnost nije baš takva avantura kakvom je obožavaoci zamišljaju. Dima nije mogao da zadrži pantalone i one su mu doslovno padale tokom dvoboja.

Verovatno je umro od sifilisa

Godine njegovog preljubništva su ga sustigle. Misli se da je u nekom trenutku, tokom 40 afera, dobio sifilis. Iako prilično čest tokom 19. veka, sifilis je bio vrlo ozbiljna bolest, kao što se i pokazalo. Najverovatnije ga je i ubio na kraju, te je Aleksandar Dima umro 5. decembra 1870.

Postoje tvrdnje da Aleksandar Dima nije sam napisao sva svoja dela

Iako je Aleksandar Dima jedan od najcenjenijih francuskih romansijera svih vremena, mnogi veruju da Dima nije bio jedini genije iza svojih knjiga. Mnogi tvrde da nije dovoljno pažnje poklonjeno njegovom saradniku i moguće ghostwriteru Ogistu Žil Makeu, između ostalih. Naučnici nastavljaju da raspravljaju kolika je Makeova uloga u nastanku nekih od najvoljenijih Diminih romana.

Bio je pasionirani ljubitelj pozorišta

Dima nije pisao isključivo romane. Zapravo, prvo je počeo sa pisanjem pozorišnih komada. Njegov početni uspeh u pozorištu mu je dao mogućnost da se razgrana i da počne da štampa i druge vrste književnih žanrova. Tokom svoje karijere objavio je neverovatnih 650 knjiga. Ali uvek je u duši oduvek bio veliki ljubitelj pozorišta. Jedan od primera, kako je Dima isto toliko bogato trošio koliko je i zarađivao, je i kada je sagradio čitavo pozorište. Ovo pozoršte je propalo tri godine nakon što ga je Dima uspostavio i on je morao da proda svoju kuću američkom zubaru da bi namirio dugove.

Morao je da beži od poverioca

Dimina popularnost je značila da je svojim knjigama zarađivao brdo novca, ali je isto tako bogato i trošio. Nakon što je spiskao sav svoj novac na ekstravagantni zamak, dugovi su stigli na naplatu. 1851. on je zaista morao da beži u Belgiju da bi umakao svojim nesnosnim potražiocima. Iako se Dima ipak na kraju vratio u Francusku, fiskalni problemi su ga pratili ceo život.

Njegov večiti mir je prekinut kada su mu ostaci premešteni na drugo mesto

Nakon što je Aleksandar Dima preminuo 5. decembra 1870, sahranjen je nedaleko od svojih roditelja van Pariza. Neki su dovodili u pitanje zašto mu je uskraćena sahrana kraj drugih francuskih velikana, poput Viktora Igoa i Voltera u Panteonu, duboko poštovanom građanskom hramu. I zaista, izgleda da je rasizam imao i te kako veze sa uskraćivanjem te časti Dimi. Ali to se promenilo 2002. kada je Francuska odlučila da je vreme da se oda poštovanje Dimi i da se on sahrani u Panteonu. I tako je 30. novembra 2002, Dimi odata počast gotovo epskom pogrebnom ceremonijom koja je uključivala i muškarce odevene kao musketare koji su nosili njegov kovčeg u Panteon.

Njegova poslednja knjiga prvi put je štampana u 21. veku, iako je on umro u 19.

Ni smrt nije sprečila Dimu da prestane da štampa romane. Dimin poslednji, nezavršen roman je napokon štampan u Francuskoj 2005. godine pod nazivom „The Knight of Sainte-Hermine“. Na engleski je preveden pod nazivom „Poslednji Konjanik“ („The Last Cavalier“). Radnja romana je smeštena tokom Napoleonovih ratova i poseduje epski zamah po kome je Dima poznat.

Desaix je prispio četvrt sata prije svoje divizije. Pokazujući mu ravnicu zatrpanu leševima, Bonaparte ga upita šta misli o bici. Desaix je odmah sve shvatio i odgovorio:

- Mislim da je izgubljena. Zatim, vadeći sat, nastavi:

- Ali, tek su tri sata, ima još vremena da dobijemo drugu.

- To je i moje mišljenje - lakonski odgovori Bonaparte.

Zaista, izgledalo je da će se ovdje odigrati drugi čin, ili bolje reći, kako ju je i Desaix nazvao, druga bitka na Marengu.

Bonaparte je izišao na čelo fronta koji se sad okrenuo od San Giuliana prema Castel Ceriolu.

- Drugovi - uzviknuo je usred granata koje su razrivale zemlju pod njegovim konjem - dosta smo išli natrag. Došao je trenutak da pođemo naprijed. Sjetite se moje stare navike da volim noćiti na bojnom polju!

Uzvici »Živio Bonaparte! Živio prvi konzul!« uzdizali su se sa svih strana i iščezavali u lupi doboša koji su najavljivali napad. Odjeljenja armije bila su ovako raspoređena:

General Carra Saint-Cyr držao je još uvijek selo Castel Ceriolo, stožer cijele armije, usprkos stalnim pokušajima koje je neprijatelj poduzimao da ga ponovo osvoji. Poslije njega dolazila je druga brigada Mounierove divizije, grenadiri i konzulova garda koja se dva sata borila sama protiv cijelog glavnog armijskog dijela pod Elsnitzovim zapovjedništvom.

Zatim su bile dvije Lannesove divizije.

Za ovima Boudetova divizija, koja još nije stupila u borbu i na čelu koje je bio general Desaix, koji je u šali govorio da će mu se desiti nesreća, jer ga austrijske granate više ne poznaju pošto je dvije godine proveo u Egiptu. Najzad dvije divizije, Gardanneova i Chamberliacova, koje su u toku dana najgore prošle i od kojih je ostalo jedva hiljadu petsto ljudi.

Sve ove divizije bile su raspoređene dijagonalno jedna iza druge.

Konjica je bila u drugom redu, spremna da popuni praznine između pojedinih odjeljenja. Brigada generala Champeuxa naslanjala se na tortonski put, a brigada generala Kellermanna bila je u centru između Lannesova korpusa i Boudetove divizije.

Međutim, Austrijanci, koji nisu primijetili da je Francuzima stiglo pojačanje, uvjereni da je pobjeda na njihovoj strani, nastavili su i dalje da idu naprijed. Jedna kolona od pet hiljada grenadira, kojom je zapovijedao general Zach (Cah), izbije na veliki drum i pođe na Boudetovu diviziju koja je štitila San Giuliano.

Tada Bonaparte naredi da se od tek prispjelih petnaest topova načini jedna baterija koju je zaklanjala Boudetova divizija. Zatim, uzvikom koji se čuo na milju daleko, zapovjedi cijelom frontu da pođe naprijed. To je bila opća zapovijed.

A evo i posebnih:

Carra Saint-Cyr napustit će selo Castel Ceriolo, srušit će sve što mu bude smetalo i zauzet će mostove na Bormidi da bi Austrijancima presjekao odstupnicu. General Marmont otkrit će artiljeriju tek kad rastojanje bude veoma malo - na jedan puškomet. Kellermann će sa svojom snažnom konjicom otvoriti u protivničkom stroju proboje kako to samo on zna, a Desaix će sa svojim odmorenim trupama uništiti grenadirsku kolonu generala Zacha. Najzad, Champeaux će stupiti u akciju sa svojom lakom konjicom čim se tobožnji pobjednici počnu braniti u povlačenju.

Čim su zapovijedi izdate, odmah su se počeli ravnati po njima. Francuske su trupe jednim jedinim pokretom opet prešle u ofenzivu. Duž cijele borbene linije odjekivala je puščana paljba i grmljavina topova. Uz zvukove Marseljeze odjekivao je strašni marš. Svaki starješina, čim bi prešao tjesnac, uputio bi se odmah u ravnicu. Otkrivena Marmontova baterija rigala je vatru. Kellermann je naletio sa svojom teškom konjicom i probio dva neprijateljska reda. Desaix preskače ograde, rovove, dolazi do jednog brežuljka i pada u trenutku kad se okrenuo da vidi ide li za njim i njegova divizija. Njegova smrt, umjesto da oslabi žestinu njegovih vojnika, još ju je udvostručila. General Boudet zamijenio je Desaixa i jurnuo na grenadire koji su ga dočekali na bajunet. U tom trenutku okrenuo se Kellermann, koji je, kao što smo kazali, probio dva neprijateljska reda i vidio Boudetovu diviziju pritiješnjenu onom nepokretnom masom koju nije mogla odbiti. Kellermann tada napadne protivnika s boka, prodre u njegove međuprostore, razdvoji ga, rastrže i razbije. Za manje od pola sata pet hiljada grenadira bilo je razbijeno, oboreno, raspršeno. Oni su iščezli kao dim, smrvljeni i uništeni. General Zach s čitavim štabom bude zarobljen.

Tada je neprijatelj htio ubaciti svoju ogromnu konjicu. Ali neprekidna pješadijska vatra, proždrljivi karteč i strašni bajunet brzo su je zaustavili. Murat je manevrirao na bokovima s dva laka topa i jednim merzerom koji je sijao smrt. Uto je Austrijancima eksplodirao jedan sanduk municije, što je još više povećalo metež u njihovim redovima. General Champeaux kao da je na to čekao. Jurnuo je sa svojom konjicom, vještim manevrom prikrio malobrojnost svog odreda i probio se duboko u neprijateljske redove. Gardanneova i Chamberliacova divizija, koje je peklo što su se cijeloga dana morale povlačiti, nasrnuše s osvetničkim bijesom na neprijatelja. Lannes je stao na čelo svoja dva korpusa i, podstičući ih da idu naprijed, uzvikivao:

»Montebello! Montebello!«

A Bonaparte je stizao svuda.

I tada je sve počelo da popušta, da izmiče, da bježi: austrijski generali su uzalud pokušavali da spriječe povlačenje. Povlačenje se ipak pretvorilo u paničan bijeg. Francuske divizije prešle su za pola sata ravnicu koju su četiri sata branile stopu po stopu.

Neprijatelj se zaustavio tek kod Marenga, gdje se opet prestrojio pod vatrom strijelaca koje je general Carra Saint-Cyr prebacio iz Castel Ceriola do potoka Barbotte. Ali Boudetova divizija, kao i Gardanneova i Chamberliacova, gonile su neprijatelja iz ulice u ulicu, s mjesta na mjesto, iz kuće u kuću. Marengo je osvojen. Austrijanci su se povukli na položaj Pedra Buona, gdje ih s jedne strane napadoše tri divizije koje su bjesomučno jurnule na njih, a s druge strane polubrigade Carra Saint-Cyra. U devet sati uveče Pedra Buona je zauzeta i Gardanneova i Chamberliacova divizija opet su zauzele svoj jutrošnji položaj. Neprijatelj je poletio prema mostovima da bi prešao Bormidu, ali je tamo naišao na Carra Saint-Cyra, koji je tamo stigao prije njega. Tada je neprijatelj potražio gazišta i, pod vatrom cijelog francuskog borbenog fronta, prešao rijeku u deset sati uveče. Ostaci austrijske armije opet su se vratili u svoj logor u Alessandriji. Francuska vojska logorovala je u opkopima ispred mosta.

Taj dan stajao je Austrijance četiri i po hiljade mrtvih, osam hiljada ranjenih, sedam hiljada je zarobljeno, a zaplijenjeno je dvanaest zastava i trideset topova.

Nikada se možda nije ratna sreća jednog istog dana pokazala tako različitom. U dva sata poslije podne to je bio poraz sa svim svojim posljedicama, a u pet sati došla je pobjeda dostojna arkolske vojske; u deset sati Italija je opet zauzeta jednim jedinim udarom, a francusko prijestolje bilo je u izgledu.

Sutradan ujutro pojavio se knez Lichtenstein kod predstraža i donio prvom konzulu prijedloge generala Melasa. Ti prijedlozi nisu se svidjeli Bonaparteu, pa je on izdiktirao svoje, koje je knez odnio u zamjenu: vojska generala Melasa može slobodno i sa svim ratnim počastima otići iz Alessandrije, ali pod uvjetima po kojima je cijela Italija imala da potpadne pod francusku vlast.

Knez Lichtenstein vrati se uveče. Uvjeti su se činili isuviše teški Melasu, koji je još u tri sata mislio da je pobjeda sigurna, pa se vratio u Alessandriju na odmor, pošto je generalima prepustio da dokrajče s francuskom vojskom. Ali pri prvim primjedbama izaslanika, Bonaparte ga prekine riječima:

- Gospodine, ja sam vam saopćio svoju posljednju volju. Saopćite je svome generalu i vratite se brzo, jer je moja volja nepokolebljiva. Treba da se sjetite da je meni poznata vaša situacija isto kao i vama, jer ne ratujem od jučer. Vi ste opkoljeni u Alessandriji, imate mnogo ranjenih i bolesnih, nemate hrane ni lijekova. Zaleđe sam vam zauzeo; u mrtvima i ranjenima izgubili ste cvijet vaše vojske. Mogao bih zahtijevati još i više, na to me ovlašćuje i moj položaj, ali ja ipak ublažavam svoje zahtjeve iz poštovanja prema sijedim vlasima vašega generala.

- Uvjeti su isuviše teški, gospodine - odgovori knez - naročito onaj o predaji Genove, koja je nakon tako duge opsade pala tek prije petnaest dana.

- Neka vas to ni najmanje ne uznemirava - odgovori prvi konzul pokazujući knezu uhvaćeno pismo. - Vaš suveren nije ni doznao za pad Genove jer mu to nitko nije mogao saopćiti.

Iste večeri svi uvjeti koje je postavio prvi konzul bili su prihvaćeni i Bonaparte je napisao svojim drugovima:

»Građani-konzuli, drugoga dana poslije bitke na Marengu, general Melas je zamolio predstraže da mu se dozvoli da pošalje generala Skala. Istoga dana zaključen je ugovor koji je priložen uz ovo pismo. Ugovor su večeras potpisali general Berthier i general Melas. Nadam se da će francuski narod biti zadovoljan svojom vojskom.

BONAPARTE.«

Tako se ispunilo ono što je prije četiri mjeseca prvi konzul prorekao u prisutnosti svoga sekretara u svojem kabinetu u Tuilerijama.

Bonaparte se vratio u Milano; našao je grad osvijetljen i u najvećoj radosti. Tamo ga je dočekao Massena, kojega nije vidio još od pohoda na Egipat. Opet je dobio zapovjedništvo nad talijanskom vojskom, kao nagradu za izvanrednu obranu Genove.

Prvi konzul vratio se u Pariz, gdje ga je narod pozdravio oduševljenim klicanjem. U prijestolnicu je stigao noću. Ali, kad su sutradan Parižani saznali za njegov povratak, počeli su se u masama okupljati pred Tuilerijama i stali klicati s toliko oduševljenja da je mladi pobjednik sa Marenga bio prisiljen da se pojavi na balkonu.

Nekoliko dana kasnije ovo opće veselje je utišala užasna vijest da je Kleber poginuo od mača Soliman-el Alebija u Kairu, istoga dana kad je od austrijskih metaka u marenškoj ravnici pao Desaix.

Ugovor koji su potpisali general Berthier i general Melas, u noći poslije bitke, doveo je do primirja koje je zaključeno 5. jula, prekinuto 5. septembra i opet obnovljeno poslije dobivene bitke kod Hohenlindena.

Za to vrijeme kovale su se zavjere. Ceracchi (Čeraki), Arena, Topino-Lebrun (Lebren) i Demerville (Demervij) pohvatani su u Operi u trenutku kad su se pripremali da mučki ubiju prvog konzula. Paklena mašina je eksplodirala u ulici Saint-Nicaise (Sen-Nikez), na dvadeset pet koraka iza Bonaparteovih kola, a Ljudevit XVIII pisao mu je pismo za pismom da mu vrati prijestolje.{7}

Napokon, 10. februara 1901, potpisan je ugovor u Lunevilleu. Njime su potvrđene sve klauzule ugovora u Campo-Formiju i ponovo prepuštene Francuskoj sve države na lijevoj obali Rajne, utvrđena kao granica austrijskih posjeda rijeka Adige, a austrijski car prisiljen da prizna cisalpinske republike, Batavsku i Švicarsku republiku, i da prepusti Francuskoj Toscanu.

Republika je sklopila mir sa cijelim svijetom, osim sa Engleskom, svojim starim i vječitim neprijateljem.

Bonaparte je odlučio da joj ulije poštovanje jednom velikom demonstracijom. Dvjesta hiljada ljudi ulogorilo se u Boulogni, a ogroman broj otvorenih splavi - namijenjen transportu ove vojske - bio je prikupljen po svim pristaništima sjeverne Francuske. Engleska se prepala i 25. marta 1802. potpisan je Amijenski ugovor.

Za to vrijeme, prvi konzul se gotovo neprimjetno penjao prema prijestolju, i malo-pomalo Bonaparte je postajao Napoleon. 15. juna 1802. godine potpisan je konkordat s papom; 21. januara 1802. dobio je naslov predsjednika cisalpinske republike; 2. augusta 1803. imenovan je za doživotnog konzula, a 21. marta 1804. po njegovu nalogu strijeljan je vojvoda d'Enghien (d'Enijen).

To je bilo posljednje jamstvo dato revoluciji. Zatim je odmah Francuskoj postavljeno ovo veliko pitanje:

Da li da Napoleon bude imperator Francuske?

Pet milijuna glasača odgovorilo je potvrdno i Napoleon je zauzeo prijestolje Ljudevita XVI.

Međutim, tri čovjeka usprotivila su se tome u ime nauke, koja nema Cezara i ne priznaje Napoleone.

Ta tri čovjeka bijahu: Lemercier, Ducis i Chateaubrian (Šatobrijan).

IV

CAR NAPOLEON

Posljednji dani Konzulata bili su upotrijebljeni da se smrću i milošću poravnaju putovi koji vode prijestolju. A kad je jednom došao na prijestolje, Napoleon se posvetio novoj organizaciji carevine.

Staro nasljedno plemstvo je iščezlo. Napoleon je podigao jedno novo iz naroda. Nekadašnji viteški redovi pali su nisko do prezrenja. Napoleon je osnovao Legiju časti. Već prije dvanaest godina generalski čin bio je najveće vojničko odlikovanje. Napoleon je osnovao još i dvanaest maršalskih mjesta.

Ovih dvanaest maršala oličavali su napor i trud; rođenje i naklonost nisu značili ništa pri njihovu izboru. Majka svih ovih maršala zvala se hrabrost, a otac - pobjeda. Ti prvi izabranici - kojih na kraju nije bilo dvanaest nego osamnaest - zvali su se: Berthier (Bertje), Murat (Mira), Moncev (Monsi), Jourdan (Žurden), Massena (Masena), Augereau (Ožero), Bernadotte (Bernadot), Soult (Sul), Brune (Brin), Lannes (Lan), Mortier (Mortje), Ney (Nej), Davoust (Davu), Bessieres (Besjer), Kellermann, Lefevre (Lefevr), Perignon (Perinjon) i Serrurier (Seririje).

Poslije trideset devet godina, od njih su ostala u životu samo trojica, koji su vidjeli kako se rađa sunce Republike i kako trne zvijezda carstva. U trenutku kad ispisujemo ove redove, prvi od te trojice je guverner Doma Invalida (Moncev), drugi predsjednik Ministarskog savjeta (Soult), a treći kralj Švedske (Bernadotte), posljednji ostaci carske zvjezdane plejade. Prva dvojica ostala su na svojoj staroj visini, a treći se uzdigao još daleko više.

Na dan 2. decembra 1804. obavljena je svečana krunidba u crkvi Notre-Dame. Papa Pio VII naročito je doputovao iz Rima da novome caru svojom rukom stavi na glavu krunu. U pratnji svoje garde, u kočijama sa zapregom od osam konja, Napoleon se s Jozefinom odvezao u katedralu. Papa, kardinali, nadbiskupi i biskupi sa svim visokim predstavnicima državnih vlasti, očekivali su ga u katedrali, na čijim stepenicama se i on zadržao nekoliko trenutaka da sasluša pozdravni govor i da sam odgovori sa nekoliko riječi. Zatim je ušao u crkvu s krunom na glavi i žezlom u ruci i stao pred prijestolje koje je bilo načinjeno za njega.

Prema utvrđenom ceremonijalu, kad je došao određeni trenutak, priđoše mu jedan kardinal i jedan biskup da ga pozovu i da ga otprate do podnožja oltara. Zatim mu pristupi papa i dok mu je glavu i ruke pomazivao svetim mirom, izgovarao je glasno slijedeće riječi:

»Bože svemogući, ti koji si Hazaela postavio da vlada Sirijom, ti koji si Jehovu učinio kraljem Izraela i koji si otkrio svoju volju na usta proroka Ilije, ti koji si isto tako pomazao kraljevskim svetim mirom čelo Saulovo i Davidovo rukom proroka Samuela, izli mojom rukom blago tvoje milosti i tvojega blagoslova, na slugu svoga Napoleona, kojega mi nedostojni danas u ime tvoje posvećujemo za cara.«

Poslije toga papa je lagano i veličanstveno opet otišao i popeo se na svoje prijestolje. Novom caru donesoše sveto evanđelje. On metne ruku na evanđelje i položi carsku zakletvu kakva je bila propisana Ustavom. Po svršetku zakletve, zapovjednik glasnika uzviknu gromoglasno:

»Najslavniji i najuzvišeniji car Francuske okrunjen je i svečano ustoličen! Da živi car!«

Cijela crkva zaori istim uzvikom; napolju odgovoriše salve, a papa zapjeva »Tebe boga hvalimo.«

Toga trenutka bilo je svršeno s republikom; Revolucija je postala čovjek.

Ali jedna kruna nije bila dovoljna; taj div, koji je, poput Geriona, imao stotinu ruku, kao da je imao i tri glave. 17. marta 1805. dođe gospodin Melzi, potpredsjednik Državnog savjeta cisalpinske republike da mu ponudi spajanje kraljevine Italije s francuskom carevinom, i 26. maja Napoleon je pošao u Milano, i tu, u katedrali kojoj je kamen temeljac postavio Galeazzo Visconti, koji je u toj katedrali prema predaji trebalo da izvaja vlastitom rukom i posljednje kamene ukrase, stavio na svoju glavu željeznu krunu drevnih lombardijskih kraljeva, koju je nekada nosio Karlo Veliki, i tom prilikom je izrekao ove riječi:

- Bog mi je dao ovu krunu, teško onome tko je se dotakne!

Pošto je Eugena imenovao vicekraljem, Napoleon je iz Milana otišao u Genovu, koja nije priznala njegovu vlast, a čija je zemlja, pripojena carevini, podijeljena u tri oblasti: Genovu, Montenottu i Apenine. Ovom prilikom on je od republike Luke načinio kneževinu Piombino. Napoleon, koji je svoga pastorka učinio vicekraljem a svoju sestru princezom, poduzeo je sve da svoju braću učini kraljevima.

Baš usred tog obnavljanja ruševina, Napoleon je doznao da je Engleska, da bi osigurala svoja pristaništa, nagovorila Austriju da ponovo objave rat Francuskoj. No, ni to nije bilo sve. Pavle I, taj viteški saveznik Francuske, bio je ubijen. Aleksandar je naslijedio dvostruku krunu svoga oca - i kao glavar crkve i kao car. Prvi državnički čin njegove vladavine bio je da zaključi saveznički ugovor s britanskom vladom na dan 11. aprila 1806; tom savezu koji je u Evropi stvorio treću koaliciju prišla je 9. augusta i Austrija.

I ovoga puta saveznički vladari prisilili su Napoleona da ostavi žezlo i da ga, kao general, zamijeni mačem. 25. septembra Napoleon se pojavi u Senatu da bi ishodio da se pozove pod zastavu osamdeset hiljada vojnika, i pošto je to postigao, odmah drugoga dana otputuje. 1. oktobra već je bio prešao Rajnu; 6. oktobra stigao je u Bavarsku, 12. oslobodio Munchen, 20. zauzeo Ulm; a već 13. novembra i Beč je bio u njegovim rukama. 29. novembra Napoleon se sastao s talijanskom vojskom, a 2. decembra, na dan godišnjice svoje krunidbe, nalazio se u ravnicama Austerlitza, nasuprot Rusima i Austrijancima.

Već uoči toga dana Napoleon je uočio pogrešku svoga protivnika, koji je svu svoju borbenu snagu bio skoncentrirao oko mjesta Austerlitza, u namjeri da zaobiđe francusko desno krilo i onda ih napadne s leđa.

Oko podne Napoleon je u pratnji maršala Soulta, Bernadotta i Bessieresa projahao kroz redove pješačke i konjičke garde koja je na Šlapaničkoj ravnici stajala spremna, pod oružjem, a odatle je odjahao čak do predstraža Muratove konjice, koja je već bila otpočela puškaranje s neprijateljem. Odande je on, usred kiše metaka, promatrao kretanje raznih kolona, i odjednom u jednom trenutku iznenadnog nadahnuća, svojstvenom njegovu geniju, pred njim iskrsne čitav plan Kutuzova. Tog istog trenutka u njegovoj predodžbi Kutuzov je bio potučen. I kad se vratio svojoj baraci, koja je po njegovoj zapovijedi podignuta na jednoj visoravni što je nadvisivala cijelu ravnicu, rekao je, okrenuvši svoga konja da još posljednji put baci pogled na neprijatelja:

- Sutra, prije no što zađe sunce, cijela ova armija bit će u mojim rukama.

Oko pet sati poslije podne vojska je dobila ovakav proglas:

»Vojnici, ruska vojska nalazi se pred vama da bi osvetila poraz Austrijanaca kod Ulma. To su oni isti bataljoni koje ste tukli kod Hollabrunna i koje otada neprekidno gonite. Naš je položaj izvanredan, i dok neprijatelj bude pokušavao da obiđe moje desno krilo, otkrit će nam svoj bok.

Vojnici, ja ću sam predvoditi vaše bataljone. Bit ću daleko od vatre samo u slučaju da vi svojom uobičajenom hrabrošću unesete pustoš i zabunu u neprijateljske redove. Ali, ako bi naša pobjeda samo na trenutak došla u pitanje, vaš će se car također izložiti prvim napadima. Jer naša pobjeda ne smije biti neizvjesna, najmanje pak onoga dana kad je u pita'nju čast francuske pješadije koja je pridonijela slavi nacije.

Neka nitko ne napušta lanac pod izgovorom da nosi ranjenike, a svaki od vas neka bude prožet mišlju da ovi najamnici Engleske koje ispunja tolika mržnja prema našem narodu moraju biti pobijeđeni.

Ova pobjeda učinit će kraj ovome ratu i mi ćemo tada moći krenuti na zimovnik, gdje ćemo se naći s novom vojskom koja se sada okuplja u Francuskoj. Tada ću moći zaključiti mir koji će biti dostojan moga naroda, dostojan vas i mene.«

Pustimo sad Napoleona neka sam govori:

»Na dan 30. novembra neprijatelj je logorovao u Hogjedicu. Toga dana ja sam na konju prokrstario čitav predio; vidio sam da samo o meni ovisi hoće li moje desno krilo zauzeti dobar položaj i hoće li mi uspjeti da osujetim neprijateljevu namjeru da zauzme položaj bolji od našeg. Ako visoravan Praćen, počev od Santona pa do Kreznovica, posjednem jakom silom, zadržat ću neprijatelja na frontu. Ali na taj način sukob bi objema stranama pružao podjednake izglede, a ja sam želio nešto više. Saveznička namjera da obiđe moje desno krilo bila je jasna. Ja sam mislio da ću moći izvesti siguran udarac ako ih pustim da razviju svoje lijevo krilo, pa sam stoga postavio samo jedno odjeljenje konjice na Pracenskim visovima.

1. decembra neprijatelj poče da nastupa od Austerlitza i postavi se doista na položajima oko Praćena, pošto je svoje lijevo krilo protegao do Aujezda. Bernadotte, koji je stigao iz Češke, uklopi se u liniju; Davoust je s jednim svojim divizionom stigao do samostana Raigerna, a Gudinov divizion se ulogorio kod Nikolsburga.

Svi izvještaji o kretanju neprijateljskih kolona koji su mi stizali s raznih strana utvrđivali su me u mojem uvjerenju. Oko devet sati uveče projahao sam kroz moje redove da bih saznao pravac neprijateljske vatre, a i da bih ohrabrio svoje trupe. Upravo sam dao da im se pročita proglas u kojem im se ne samo obećava sigurna pobjeda već saopćava i način kako će se ona postići. To je bez sumnje prvi put da jedan general otkriva cijeloj vojsci svoj plan kako namjerava doći do pobjede. Ja se nisam bojao da će neprijatelj o tome bilo šta saznati; on čak ne bi u to povjerovao. Ovaj obilazak bio je povod jednoj od najdirljivijih scena u mom životu. Moje prisustvo pred frontom cijele vojske zapalilo je plamen oduševljenja koje se od prvih redova, munjevitom brzinom, širilo sve dalje, do najdaljih, krajnjih linija. Jednim spontanim, općim pokretom sve divizije podigoše uvis dugačke motke na kojima su plamtjeli svežnjevi privezane slame, pa mi tako prirediše vatromet. Taj divan i neobičan prizor imao je u sebi nečeg veličanstvenog. Bio je to dan godišnjice moje krunidbe!

Ovaj prizor podsjetio me na snopove pruća kojima je nekada Hanibal prevario Rimljane i na ligničke ratne logore koji su spasili Fridrihovu vojsku jer su se Daun i Laudon dali prevariti. Kad sam prolazio pored trupa, odzvanjao je uzvik: Živio car! I taj uzvik, koji je ponavljala četa za četom, kako sam pored koje prolazio, davao je neprijatelju sigurne dokaze o oduševljenju moje vojske. Nikada ratni prizor nije pružao svečaniji utisak, i svaki vojnik bio je uvjeren da je dužan da mi izrazi ovakvu odanost.

Ova linija, koju sam projahao do ponoći, pružala se od Kobenica do Santona. Soultov korpus sačinjavao je njeno desno krilo. Postrojen između Sokolnica i Puntovica, on se tada nalazio baš nasuprot neprijateljskom centru. Bernadotte se ulogorio iza Ziškovica, Murat lijevo od toga sela, a Lannes s jedne i druge strane druma koji vodi za Brno. Rezerva se bila postavila iza Soulta i Bernadotta. Budući da sam svoje desno krilo kojim je zapovijedao Soult postavio nasuprot neprijateljskom centru, to je, razumije se, njemu pao u dio i najteži zadatak bitke. Ali da njegov napor ne bi promašio željeni uspjeh, trebalo je vještim manevrom udaljiti od njega neprijateljske trupe, koje su se razvijale austerličkim putem prema Blasowicu. Car se vjerojatno nalazio s glavnim štabom u Austerlitzu; dakle, prije svega, morao se tu izvršiti napad, da bi se odmah zatim, premještanjem fronta, okrenulo njihovu lijevom krilu, koje bi ovim manevrom bilo odsječeno od ceste za Olomouc.

Stoga sam odlučio da najprije sa svojom gardom i rezervom grenadira potpomognem kretanje Bernadottova korpusa na Blasowice, kako bih time potisnuo neprijateljsko desno krilo, pa da se onda okrenem protiv lijevog, koje se, što se više udaljavalo od Telnica, izlagalo sve većoj opasnosti.

Još sinoć moj plan bio je gotov, pa sam ga i saopćio svojim vojnicima. Sad je glavna stvar bila da se pogodi pravi trenutak. Noć sam proveo u logoru, a svi maršali nalazili su se oko mene da prime posljednje zapovijedi.

Oko četiri sata ujutro uzjahah konja. Mjesec je već bio zašao, noć je bila hladna i prilično mračna, premda je bilo vedro. Bilo je važno da doznam nije li neprijatelj poduzimao kakva noćna kretanja koja bi mogla poremetiti moj plan. Pregledao sam sve izvještaje, i svi su se slagali u tome da sle čulo samo kretanje sa desnog krila prema lijevom, a vatra se više širila u pravcu Aujezda. U svanuće, laka magla bila je malo zaklonila horizont, naročito prema pozadini. Ali, odjednom magla se digne, a sunce poče svojim zrakama pozlaćivati vrhove bregova, dok je lagani oblak pare još uvijek pritiskivao doline. Mogli smo sasvim jasno razabrati visove Praćena. Donedavna pokriveni trupama, sada su stajali pusti, napušteni od neprijateljskog lijevog krila. Bilo je jasno da je neprijateljeva namjera bila da borbenu liniju protegne s one strane Telnica. Međutim, primijetio sam i jednu grupu koja se pokretala od centra prema desnom krilu, u pravcu Holibica. Bilo je jasno da je neprijatelj svoj nezaštićeni centar sam izložio svim napadima koje mi padnu na um da ih poduzmem. Bilo je osam sati izjutra. Soultove trupe nalazile su se zbijene u zaleđini Puntovica, postrojene u dvije linije u bataljonskim udarnim kolonama. Upitao sam maršala: »Koliko vam je vremena potrebno da stignete na Pracenske visove?« On mi je odgovorio da će biti tamo za manje od dvadeset minuta. »Pričekat ćemo«, odgovorio sam. »Sve dok neprijatelj čini pogrešne poteze, ne treba ga u tome prekidati.«

Uskoro zatim u pravcu Sokolnica i Telnica puščana vatra postade življa. Jedan ađutant došao je da mi javi da neprijatelj otuda nadire prijetećom snagom. Na to sam i čekao. Dadoh znak, i Murat, Lannes, Bernadotte i Soult udariše istog trenutka. I ja uzjahah konja da odem k centru. Prolazeći kraj mojih trupa, nanovo sam ih obodrio riječima: »Neprijatelj se, evo, u svojoj gluposti sam izložio vašim napadima. Završite ovaj pohod jednim gromovitim udarom!« Uzvik »Živio car!« dokazivao mi je da su me razumjeli, i taj uzvik je upravo bio znak za napad. Ali prije nego što počnem ovo opisivati, da vidimo šta se sve događalo u savezničkoj vojsci.

Ako se može vjerovati Weyrotherovu (Vojroter) planu, njihova namjera bila je da po istom planu koji su najprije htjeli izvesti strateškim manevrom sad i taktički postupe, to jest oni su htjeli da svojim pojačanim lijevim kri^m uhvate moje desno krilo, da mi presijeku put prema Beču i da me potučena potisnu prema Brnu. Iako moja sudbina nije bila vezana za taj drum, iako sam ja, kao što sam i ranije primijetio, pretpostavljao drum koji vodi u Češku, ipak je van svake sumnje da je taj plan pružao saveznicima više povoljnih izgleda. Ali da bi on uspio, lijevo krilo, koje je bilo određeno za glavnu akciju, nije se smjelo odsjeći, nego, naprotiv, glavna je stvar bila da mu se malo-pomalo centar i desno krilo, koji su se morali razvijati u istom pravcu, približe i da ga slijede. Weyrother je manevrirao, kao i ranije kod Rivolija, sa oba krila, ili, ako mu to nije bila namjera, on je bar postupao tako da se to moralo vjerovati.

Lijevo krilo pod zapovjedništvom Buxhowdena (Bukshauden) bilo je sastavljeno od Kienmaverove (Kinmajer) prethodnice i od tri ruska diviziona, Dohturova, Langerona i Przybyszewskog - svega trideset hiljada ljudi. Trebalo je da nastupa s Pracenskih visova u tri kolone preko Aujezda na Telnic i Sokolnic, da prijeđe potok koji se s lijeve strane izlivao u dva jezera i da se okrene prema Turaskoj šumi.

Četvrta kolona, pod zapovjedništvom Kolovrata, uz koju se nalazio i glavni štab, sačinjavala je centar. Trebalo je da nastupa preko Praćena prema Kobenicu. Bila je sastavljena od dvanaest ruskih bataljona pod Miloradovičem i petnaest austrijskih bataljona posljednjeg popisa.

Peta, koja je bila sastavljena od osamdeset eskadrona, pod zapovjedništvom kneza Lichtensteina, trebalo je da napusti centar iza kojega je bila prenoćila, pa da potpomogne desno krilo u njegovu kretanju u pravcu brnskog druma.

A na krajnjem desnom krilu bila je Bagrationova prethodnica, sastavljena od dvanaest bataljona i četrdeset eskadrona, čiji je zadatak bio da s velikog brnskog druma napadne visove Santona i Bosenica.

Sedmu kolonu sačinjavale su čete velikog kneza Konstantina. Ona je morala da kao rezerva ostane na brnskom drumu.

Vidi se da je neprijatelj namjeravao opkoliti moj desni bok za koji je držao da se pruža sve do Melnica, dok je moja armija, spremna na svaku eventualnost, stajala zbijena između Šlapanica i brnskog druma.

Prema ovom rasporedu, Buxhowden je prije svih drugih kolona krenuo naprijed, mada je ionako bio ispred ostalih. I Lichtensteinova je konjica također nastupala od centra prema desnom krilu, tako da su Pracenski visovi, taj ključ cijelog bojišta, bili sasvim otkriveni.

U trenutku kad sam dao znak, krenuše sve moje kolone. Bernadotte je prošao kroz žižkovički klanac, i nastupao je prema Blasowicu, zaštićen Muratovim lijevim bokom. Usporedo s njim nastupao je Lannes s obje strane brnskog druma. Moja garda i rezerva slijedile su na stanovitom odstojanju Bernadotteov korpus: one su bile određene da napadnu neprijateljski centar čim se u njemu primijeti koncentracija snaga.

Kao munja Soult je iskočio iz kobeničke i puntovičke klisure na čelo Saint-Hilaireovih i Vandammeovih diviziona, a štitila ga je Levasseurova (Levaserova) brigada. Druge dvije brigade Legrandova diviziona ostale su u pozadini kako bi Buxhowdenu zaklonile telnički i sokolnički klanac, i da bi ga branile. Pošto se sa sigurnošću moglo smatrati da će ih Buxhowden zauzeti, maršal Davoust dobio je zapovijed da sa Friantovom (Frijan) i Bourcierovom divizijom dragima krene sa Raigerna, pa da prve redove ruskih kolona zadržava sve dotle dok ne dođe povoljan trenutak za ozbiljan napad.

Tek što se Soult bio uspeo na Pracenske visove, kad, i ne sluteći, naiđe na jednu Kolovratovu kolonu (četvrtu) koja je iza treće nadirala prema centru, i u uvjerenju da je njome zaštićena kretala se u koloni u pojedinim četama. Car Aleksandar, Kutuzov i njegov generalštab kretali su se zajedno s njom. Sve se to dogodilo neočekivano i izazvalo je u glavnom štabu zaprepaštenje i iznenađenje. Miloradovič, koji je predvodio kolonu, jedva je imao vremena da postroji svoje bataljone jedan za drugim i da ih povede u borbu. Ali unatoč tome sve je to bilo razbacano, a isto se dogodilo i Austrijancima koji su išli za njim. Car Aleksandar je dao dokaza o svojoj hladnokrvnosti i izlagao se ličnoj opasnosti da bi prikupio svoje raštrkane trupe. Ali, zahvaljujući Weyrotherovu glupom razmještaju, on nije imao pri ruci ni jednu jedinu diviziju koju bi mogao upotrijebiti kao rezervu. Savezničke trupe bile su gonjene sve do Gostieradeka. Kaminskvjeva brigada, koja je pripadala trećoj koloni i bila napadnuta na svome desnom boku, udružila je svoje napore s Kutuzovljevom, pa je za trenutak mogla da povrati red. Ali ova pomoć nije se mogla oduprijeti udruženim napadima Saint-Hilairea, Vandammea i Levasseura. Kolovratova kolona, kojoj je prijetila opasnost da bude natjerana u močvarne doline kod Birnbauma, počela se, kako joj je nalagao raspored, povlačiti prema Vitavi, a pri tom povlačenju cijela artiljerija te kolone, koja se duboko zaglibila u polusmrznutu ilovaču, pade nam u šake kao ratni plijen, te tako pješadija, izgubivši svoju artiljeriju i konjicu, nije mogla ništa više učiniti protiv pobjedonosnog Soulta.

Istovremeno, kad se dogodio ovaj odlučni udarac, bijehu se ukrstile kolone desnog krila kojima je zapovijedao Buxhowden, i tako su kod Sokolnica same sebi zatvorile put. Pa ipak, usprkos naporima Legrandove divizije, one su i dalje napredovale. Sam Buxhowden je jednako nadirao preko Telnica, a četiri bataljona koja su išla protiv njega, nisu bila u stanju da ga zadrže.

U tom trenutku od Raigerna stiže Davoust, a Friantova divizija potisne neprijateljsku prethodnicu prema Telnicu. Ali, budući da je borba kod Sokolnica prijetila da uzme ozbiljan obrat, Davoust je kod Telnica ostavio samo Bourcierove dragune, a on sam s Friantovom divizijom pođe gore uz potok. Tu se razvi ogorčena borba. Sokolnic, i po drugi put zauzet, ostade neko vrijeme u ruskim rukama. Langeron i Przybyszewski, štaviše prodriješe čak do marksdorfskih visova, dok su naše trupe, raspoređene u vidu polumjeseca, uspješno izvršile nekoliko pobočnih napada. Ali cijela ova, iako krvava, borba, imala je sporedan značaj. Bilo je dovoljno da se neprijatelj zadrži, jer nije bilo potrebe da se suzbije napad. Najzad, ne bi ništa značilo ni kad bi mu se dopustilo da prodre i nešto dublje.

Dok su stvari na našem desnom krilu dobivale povoljan obrat, mi smo i u centru i na lijevom krilu također imali znatne uspjehe. Ovdje se velikom knezu Konstantinu i njegovoj gardi desilo isto što je malo prije zadesilo glavni štab i četvrtu kolonu. Trebalo je da bude rezerva, a bili su prvi napadnuti.

Bagration je produžio svoje desno krilo sve do Dvarošena, da bi zauzeo položaje kod Santona. Lichtensteinova konjica, koja je sa centra bila pozvana da mu pomogne, ukrstila se s drugim kolonama, tako da se veliki , knez, koji je sa svojom gardom prije nje stigao pred Krug, za trenutak našao u prvoj liniji, gdje su nastupali Bernadotte prema Blasowicu, a Lannes s obje strane brnskoga druma. Tu se odmah zametne žestoka borba.

Knez Lichtenstein, koji je poslije poduže šetnje napokon stigao do desnog krila velikog kneza, taman je htio nastupiti, kad se ruski gardijski ulani, poneseni suviše rano borbenim oduševljenjem, baciše između Bernadotteove i Lannesove divizije, da bi dostigli Kellermannovu laku konjicu koja se ispred njih povlačila. Tako postadoše žrtva svoje vatrenosti. Muratova rezerva udari na njih i natj'era ih pod vatru naših dviju pješadijskih linija.

Zbog naših uspjeha kod Praćena Kutuzov je bio prisiljen pozvati Lichtensteina kao pojačanje u centru, a ovaj, podjednako u opasnosti i s lijeve i s desne strane, nije znao koga da posluša i kome najprije da pođe u pomoć. Najprije je poslao četiri konjička puka, koji su upravo stigli na vrijeme da budu svjedoci Kolovratovog poraza. General Suvorov sa tridesetak eskadrona bio je postavljen između Bagrationa i velikog kneza, a ostatak konjiće postrojen je na njegovu desnom krilu.

Ali, čim je veliki knez vidio da francuske pješadijske kolone nadiru prema Blasowicu i da se otud razvijaju, odlučio je da siđe sa visova niže, te da im uštedi polovinu puta. Učinilo mu se da je ovo kretanje nužno kako zbog njegove vlastite sigurnosti tako i da bi centru, čiji je položaj davao povoda za uznemirenost, omogućio da lakše diše.

Dok se vodila strahovita pješadijska borba između ruske garde i Erlonove divizije, veliki knez je zapovjedio gardijskom konjičkom puku da udari na Erlonov desni bok, koji je sačinjavao četvrti pješadijski puk, postavljen da brani odstojanje od Vandameove divizije. Na ovaj put nasrnuli su ruski vojnici i razbili jedan bataljon. Ali, oni su životima najhrabrijih platili čast što su tom bataljonu zaplijenili njegova orla. Ova odvojena čarka, sama po sebi, nije bila opasna, ali kako nisam znao hoće li neprijatelj nastaviti napadima, smatrao sam da je potrebno da tamo uputim maršala Bessieresa s njegovom gardijskom konjicom. Ovoj komediji morao se što prije učiniti kraj, pa sam izdao naredbu za napad. Poslije najčasnije obrane, ruska linija bila je prisiljena da se povuče ispred Bernadotteovih i Bessieresovih udruženih napada. Gardijska pješadija, koja je već bila iscrpljena, morala se povući natrag na Kresnovic. Konjička garda, koja je tog trenutka stigla od Austerlitza, uzalud je sebi laskala da će postići povoljan obrat situacije. Ovom uglednom puku bilo je nemoguće da išta učini. Moji konjički grenadiri, koje sam pod Rappovim zapovjedništvom poslao onamo, baciše se na njih, te tako cijeli centar krene prema Austerlitzu.

Za to vrijeme Murat i Lannes napadali su s uspjehom Bagrationov korpus i Suvorovljevu konjicu, a naši oklopnici probili su lijevi bok ovog korpusa, koji su Suchetova i Caffarellijeva (Kafareli) divizija bile pritijesnile. Na svim stranama naši napori bili su okrunjeni pobjedom.

U uvjerenju da su ovdje Bernadotte, Lannes i Murat više nego dovoljni da svrše s neprijateljem, ja se sa svojom gardom i s Oudinotovom (Udino) rezervom okrenuh na desnu stranu, da se pruži pomoć Soultu, čije je lijevo krilo bilo pritiješnjeno s leđa i koje je, nalazeći se uz to između dva jezera, bilo izloženo opasnosti. Bila su dva sata kad je Soult, osokoljen našim približavanjem, ujedinio dvije divizije, Saint-Hilaireovu i Legrandovu, da bi zauzeo Sokolnic s leđa dok su ga Davoustove trupe napadale s čela. Vandamme je opet pojurio prema Aujezdu; moja garda i moji grenadiri slijedili su ih da bi prema potrebi potpomogli te razne napade.

Divizija Przybyszewskoga, opkoljena u Sokolnicu, predala je oružje. Samo nekoliko bjegunaca odnijelo je vijest o toj nesreći. Langeron, također potisnut, nije bio nimalo sretniji i samo polovina njegovih trupa uspjela je da se pridruži Buxhowdenu. Ovaj, izgubivši pet ili šest sati s kolonom Dohturova u jednom nepotrebnom okršaju prema Telnicu, umjesto da se oko deset sati obori na Sokolnic, smatrao je da je napokon došlo vrijeme da misli na svoj vlastiti spas. Oko dva ili tri sata on krene natrag prema Aujezdu da bi se izvukao iz mišolovke u kojoj se našao prikliješten između brda i jezera. Njegova kolona tek što je izašla iz sela, kad Vandamme svom snagom udari na njegove bokove i prodre u Aujezd presjekavši kolonu nadvoje. Buxhowden, koji više nije mogao natrag, nastavio se sa svoja prednja dva bataljona probijati prema Kutuzovu.

Međutim, Dohturov i Langeron, s preostalih dvadeset i osam bataljona, nađoše se ukliješteni u klisuri između jezera i visova koji su bili posjednuti Saint-Hilaireovom i Vandammeovom vojskom i mojom rezervom. Prednji dijelovi kolone koji su napredovali prema Aujezdu, u pratnji topova, pokušali su pobjeći kanalima koji su nastali isušivanjem jezera, ali od topovskog tereta most se sruši. Tada najhrabriji vojnici, da bi spasili ostatak topova, pokušaše prijelaz preko zaleđenog jezera. Ali led koji je pokrivao jezero, izrešetan našim kuglama i pod težinom mase koja je preko njega prelazila, popusti i popuca, tako da potonuše i ljudi i konji i topovi; tu je našlo smrt preko dvije hiljade vojnika. Samo je još jedan jedini izlaz preostao Dohturovu: da se pod našom vatrom provlači duž jezerske obale do Telnica, pa da se dokopa nasipa koji razdvaja telničko od melničkog jezera. Uz ogromne gubitke on je naposljetku uspio da umakne u Satschaun (Zacšaun), koji je bio zaštićen Kienmaverovom konjicom. Ovo se pokazalo kao vrlo korisno. Otuda krenuše zajedno preko planine prema Čejču, dok su ih naši intenzivno gonili. I ono malo artiljerije koju je neprijatelj mogao spasiti iz centra i s lijevog krila propalo je pri ovom povlačenju koje se odigralo po užasnom, uslijed jugovine i uslijed kiša od prošlog dana gotovo neprohodnom putu.

Neprijateljev položaj bio je beznadan. Ja sam mu zatvorio put za Vitavu, kojim se on uostalom ne bi mogao poslužiti jer je bio sasvim uništen, a ostaci njegova lijevog krila ne bi bili u stanju da ga dostignu. Stoga je bio prisiljen da se povlači prema Mađarskoj; ali Davoust, čija je jedna divizija stigla u Nikolsburg, mogao je jednim bočnim manevrom da ga pretekne kod Gadinga, dok smo ga mi žestoko potiskivali s leđa. Cijela ova silno oslabljena vojska, koja je izgubila sto osamdeset topova i dvadeset pet hiljada mrtvih, ranjenih i zarobljenih, ne računajući one mnogobrojne raštrkane, nalazila se sada u najvećem neredu i rasulu.«

Ovako glasi Napoleonov vlastiti izvještaj. On je jasan, jednostavan i ozbiljan, kao što i priliči ovakvom događaju. Njegove pretpostavke nisu ga obmanule ni za jedan trenutak; bitka se razvijala kao na šahovskoj tabli i jedan jedini gromovit udar, kako je sam rekao, razbio je treću koaliciju.

Trećega dana došao je austrijski car lično da zatraži mir koji je sam narušio. Oba cara sastala su se kod jedne vodenice koja je ležala kraj glavnog druma, pod vedrim nebom.

- Sire - rekao je Napoleon, idući u susret Franji II - ja vas primam u jedinoj palači u kojoj stanujem već dva mjeseca.

- Takav stan donio vam je toliko koristi da vam se mora dopadati - odgovori Franjo.

Prilikom ovog razgovora suglasiše se o primirju, a utvrđeni su i glavni uvjeti mira. Rusima, koji su mogli biti uništeni do posljednjeg čovjeka, bilo je dozvoljeno da učestvuju u primirju, i to samo na molbu cara Franje i na obećanje cara Aleksandra da će se povući iz Njemačke i iz austrijske i pruske Poljske. Sporazum je prihvaćen i on je odmah sutradan počeo s povlačenjem.

Pobjeda kod Austerlitza bila je za carstvo isto što i pobjeda kod Marenga za konzulstvo: potvrda za prošlost, nada za budućnost.

Kralj Ferdinand Napuljski, budući da je u toku posljednjeg rata pogazio ugovor koji je imao s Francuskom, izgubio je krunu obiju Sicilija, a na njegovo mjesto za kralja je postavljen Joseph, najstariji Napoleonov brat. Batavska republika, koja je bila podignuta na stepen kraljevine, pripala je Louisu. Murat je dobio veliko vojvodstvo Berg, maršal Berthier postao je knez od Neuchatela, a gospodin Tallevrand (Taljeran) - knez od Beneventa. Dalmacija, Istra, Julijska Krajina, Cadore, Conegliano (Koneljano), Belluna, Treviso, Feltro, Bassano, Vicenza (Vičenca), Padova, Rovigo - sve te pokrajine bile su uzdignute na stepen vojvodstva, te je tako velika carevina, sa zavisnim kraljevinama, Rajnskim savezom{8} i švicarskim pokrajinama, za manje od dvije godine dostigla onu teritorijalnu veličinu kojom je nekad vladao Karlo Veliki.

Sada Napoleon nije držao u ruci samo žezlo već čitav globus.

Mir je trajao otprilike godinu dana. Za to vrijeme Napoleon je osnovao carski univerzitet i postavio temelje građanskog prava (Code civil). Ovaj rad na uređenju uprave bio je prekinut neprijateljskim držanjem Pruske, koje je vojna snaga uslijed neutralnosti sačuvane u prošlom ratu ostala netaknuta, pa će tako Napoleon biti uskoro prisiljen da se suprotstavi i četvrtoj koaliciji. Kad je kraljica Lujza podsjetila cara Aleksandra da su na grobu Fridriha Velikog sklopili nerazriješiv savez protiv Francuske, car Aleksandar zaboravlja drugu zakletvu sjećajući se samo one prve i Napoleon dobije ultimatum, pod prijetnjom objave rata, da povuče svoje trupe sa Rajne.

Napoleon pozva svog vojnog ministra Berthiera da mu pokaže pruski ultimatum.

- Pozivaju nas - reče on - na sastanak časti. Jedan Francuz to nikada nije odbio. A budući da jedna lijepa kraljica želi biti svjedok ove borbe, treba da budemo uljudni, pa, da ne bi na nas dugo čekala, pođimo bez odlaganja u Sasku.

Ovog puta, da udovolji pravilima etikete, još je i nadmašio brzinu kretanja prošlog pohoda. Borba s Prusima koju su 7. oktobra 1806. započeli korpusi Murata, Bernadotta i Davousta, nastavila se slijedećih dana bitkama kod Scheltza i Saalfelda, a završila se 14. bitkom kod Jene. 16. oktobra četrnaest hiljada Prusa položilo je oružje kod Erfurtha, a već 25. francuska vojska ušla je u Berlin. Sedam dana bilo je dovoljno da kraljevstvo Fridriha Velikog prijeđe u ruke velikom vojskovođi koji je Bavarskoj, Wurttembergu (Virtemberg) i Holandiji dao kraljeve, i koji je istjerao Burbone iz Napulja, a Lorensku kuću iz Italije i Njemačke.

27. oktobra Napoleon je iz svog glavnog štaba u Potsdamu uputio svojim vojnicima slijedeći proglas, kojim je bio obuhvaćen čitav ovaj pohod:

»Vojnici!

Vi ste opravdali moje očekivanje i na dostojan način odgovorili na povjerenje koje je francuski narod u vas polagao. Vi ste oskudicu i patnje snosili isto tako hrabro kao što ste se i u borbama pokazali neustrašivi i hladnokrvni. Dokle god taj duh bude vladao među vama, ništa vam se neće moći oduprijeti. Konjica se takmičila s pješadijom i artiljerijom, tako da zaista ne znam kojem bih oružju mogao dati prvenstvo. Dobri ste vojnici - svi! - Evo, čujte kakvi su uspjesi naših trupa: Jedna od najmoćnijih evropskih sila, koja se još nedavno usudila da nam podnese sramni ultimatum, uništena je, šume i klance franačke, Saalu i Elbu, preko kojih naši očevi ne bi prešli ni za sedam godina - mi smo pokorili za sedam dana i još smo, u međuvremenu, izdržali četiri borbe i jednu veliku bitku. U Potsdam i u Berlin pohitali smo u slavu naših pobjeda. Zarobili smo šezdeset hiljada vojnika, zaplijenili šezdeset i pet zastava, među njima i zastavu garde pruskog kralja, zaplijenili šesto topova, osvojili tri tvrđave i zarobili preko dvadeset generala. Pa ipak, ja znam da polovina od vas žali što nije ispalila ni jedan metak! Sve pruske pokrajine do Odre u našoj su vlasti. Vojnici! Rusi se razmeću da će nas napasti. Mi ćemo im izići u susret da im uštedimo bar polovinu puta. Usred Pruske oni će doživjeti još jedan Austerlitz. Država koja tako brzo zaboravlja velikodušnost koju smo joj učinili poslije ove bitke, poslije koje njen car, njen dvor i ruševine njene vojske imaju zahvaliti za svoj spas samo ustupcima koje smo im učinili, jedna takva država ne može se s uspjehom boriti protiv nas. Uostalom, dok mi budemo išli Rusima u susret, nova vojska, koja se već skuplja u unutrašnjosti carevine, doći će na naše mjesto - da bi sačuvala naše tekovine. Sav moj ogorčeni narod digao se protiv ponižavajućeg ultimatuma koji su nam, u svom ludilu, podnijeli pruski ministri. No, po našim drumovima i u našim pograničnim mjestima sve vrvi od novajlija, koji gore od želje da što prije pođu vašim stoparna. Ubuduće nećemo prihvatiti takav izdajnički mir, i nećemo ostaviti oružje dok ne prisilimo Engleze, te vjekovne neprijatelje našeg naroda, da se jednom za svagda odreknu svojih nasrtaja na evropski mir i svoje vladavine morima. Vojnici, ja svoje raspoloženje ne mogu izraziti bolje, nego jedino uvjerenjem da u svom srcu prema vama gajim ljubav koju i vi meni svakodnevno ukazujete.«

Dok je pruski kralj, na osnovu zaključenog primirja od 16. novembra, predavao Francuzima sva ona utvrđenja koja su još bila zaostala u njegovim rukama, Napoleon je zastao i okrenuo se prema Engleskoj, koju je pobijedio jednim pismenim aktom u nedostatku drugog oružja. Velika Britanija proglašena je opsjednutom. Svaka trgovina i prepiska sa britanskim otocima bila je zabranjena. Ni jedno pismo na engleskom jeziku nije se moglo poslati poštom. Svaki podanik kralja Georga koji bi se našao u Francuskoj ili u zemljama zaposjednutim francuskim trupama ili vojskom njenih saveznika, smatrao se francuskim zarobljenikom. Svaka radnja, svako imanje, sva roba koja je bila svojina Engleza, postala je državnom svojinom. Trgovina robom iz Engleske ili njenih kolonija bila je zabranjena. I naposljetku, nijedna lađa koja je dolazila iz Engleske ili iz engleskih kolonija nije smjela ući ni u koje pristanište.

Pošto je Napoleon kao neki politički papa bacio anatemu na cijelu jednu kraljevinu, imenovao je generala Hullina (Ilen) za guvernera Berlina. Knezu Hazfeldu prepustio je građansku upravu, a onda je pošao u susret Rusima, koji su bili pohitali svojim saveznicima u pomoć, ali su, kao i onda kod Austerlitza, stigli kad su ovi već bili potučeni. Napoleon je još samo imao vremena da pošalje u Pariz mač Fridriha Velikog, njegovu lentu crnog orla, njegov generalski pojas i zastavu koju je njegova garda nosila u slavnom sedmogodišnjem ratu. Zatim je, napustivši Berlin 25. novembra, krenuo u susret neprijatelju.

Pred Varšavom, Murat, Davoust i Lannes sukobiše se s Rusima. Nakon jednog manjeg okršaja, Benigsen je napustio prijestolnicu Poljske u koju uđoše Francuzi. Cijeli poljski narod bio je uz Francuze, stavljajući im na raspolaganje svoja imanja, svoju krv i svoje živote, tražeći zauzvrat samo svoju nezavisnost. Napoleon je prvi uspjeh doživio u Poznanu, gdje se zaustavio da bi imenovao kralja. To je bio stari izborni saski knez, čiju je krunu on utvrdio.

Godina 1806. završila se borbama kod Pultuska i Golymina, a godina 1807. počela je bitkom kod Evlaua, tom neobičnom i neodlučenom bitkom u kojoj su Rusi izgubili osam tisuća a Francuzi deset tisuća ljudi, u kojoj je svaka strana pripisivala sebi pobjedu, tako da je ruski car bio naredio čak i da se služe mise zahvalnice, mada je ostavio petnaest hiljada zarobljenika, četrdeset topova i sedam zastava. Međutim, ovo je bilo prvi put da se mogao mjeriti s Napoleonom. On se tada održao na svome mjestu i već samim tim bio je pobjednik.

Međutim, ovo ponosno uvjerenje kratko je trajalo. 26. maja zauzet je Danzig. Nekoliko dana poslije toga, Rusi su bili potučeni kod Spandaua, kod Domittena, kod Altkirchena (Altkirhen), kod Wolsdorfa, kod Gutstadta (Gutštat) i kod Heilsberga (Hajlsberg). Napokon, 13. juna uveče, obje neprijateljske vojske stajale su u bojnom poretku jedna prema drugoj ispred Friedlanda. Sutradan izjutra otpočela je topovska paljba, i Napoleon je pošao u susret neprijatelju s uzvikom:

- Danas je sretan dan, danas je godišnjica Marenga!

I doista, i ova bitka, kao i ona kod Marenga, bila je odlučujuća. Rusi su bili poraženi. Aleksandar je ostavio šezdeset hiljada ljudi na bojištu, što utopljenih u Ali što zarobljenih. Sto dvadeset topova i dvadeset pet zastava

bili su trofeji ove pobjede, a razmrvljeni ostaci pobijeđene vojske, i ne pomišljajući na to da bi se mogli braniti, bježali su bezobzirno, hitajući da se zaklone prelazeći Pregel na kome su porušili sve mostove.

No, ova mjera opreza ništa im nije pomogla. Francuzi prijeđoše rijeku i odmah se uputiše Njemenu, toj posljednjoj prepreci, koju je trebalo prijeći da bi se rat prenio na ruski teritorij. Car je bio preneražen. Čar britanskih obmana bio je iščezao, a on se našao u istom položaju kao i nekada kod Austerlitza, bez nade na ikakvu pomoć. Tako se on i po drugi put odlučio na poniženje. Onaj mir, koji je onako uporno odbijao sve dok je bio u mogućnosti da mu diktira uvjete, morao ga je sada moljakati i primiti onako kako mu je zapovijedao protivnik. Na dan 21. jula potpisano je primirje, a 22. vojsci je upućen slijedeći proglas:


»Vojnici!

5. juna napali su nas Rusi usred našeg logora. Ali, neprijatelj se prevario u ocjeni našeg mirovanja. On je suviše kasno saznao da je naš odmor bio odmor lava. Sada se kaje što je to bio zaboravio.

U danima Gutstadta, Heilsberga, u nezaboravnim danima Friedlanda, ukratko u deset dana našeg pohoda zaplijenili smo sto dvadeset topova, sedamdeset zastava, ubili, ranili i zarobili šezdeset hiljada Rusa, a neprijateljskoj vojsci zaplijenili sve njene zalihe, poljske bolnice, brodove, zauzeli tvrđavu Konigsberg, zaplijenili municiju za sto šezdeset hiljada pušaka koje su našem neprijatelju bili poslali Englezi i kojima su bili napunjeni brodovi u pristaništu.

Brzinom orla stigli smo s obala Visle na Njemen. Vi ste od Austerlitza proslavili godišnjicu krunidbe, a ove godine treba da proslavite godišnjicu Marenga, koji je učinio kraj drugoj koaliciji. Francuzi, vi ste bili dostojni i sebe i mene. Okićeni lovorom, postigavši mir koji u sebi nosi jamstvo da će dugo trajati, vi se vraćate u Francusku.

Već je vrijeme da naša domovina pozivi u miru, zaštićena od zlokobnog engleskog utjecaja. Moja dobročinstva dokazat će vam moju zahvalnost i veličinu ljubavi što je osjećam prema vama!«

24. juna komandant artiljerije La Riboissiere (Riboasjer) naredio je da se na Njemenu sagradi jedna splav, na kojoj je podignut šator za sastanak careva. Trebalo je da svaki od njih dođe s obale koju je zaposjeo.

Sutradan oko trinaest sati Napoleon je ostavio lijevu obalu rijeke i, u pratnji Murata, velikog vojvode od Berga, maršala Berthiera i Bessieresa, generala Duroca i velikoga štitonoše Caulaincourta, otišao u već pripremljeni šator. Istovremeno je s desne obale pošao i car Aleksandar, u pratnji velikog kneza Konstantina, generala Benigsena, kneza Labanova, generala Suvorova i general-ađutanta grofa Ljevena.

Obje barke stigoše u isti mah. Kad se popeše na splav, oba cara se zagrliše.

Ovaj zagrljaj bio je predigra Tilzitskoga mira koji je potpisan 9. jula 1807. godine.

Prusi su platili ratnu odštetu. Kraljevina Saska i Vestfalija bile su postavljene kao dvije tvrđave da paze na njih. Aleksandar i Fridrih Vilim svečano su priznali Josepha, Louisa i Jeromea za svoju okrunjenu braću. Prvi konzul Bonaparte stvorio je republike, a car Napoleon učinio je od njih nasljedne kraljevine. Kao nasljednik triju dinastija koje su vladale Francuskom, on je htio da još poveća nekadašnje posjede Karla Velikog, a Evropa je bila prisiljena da mu dozvoli da to izvrši.

27. jula iste godine nakon što je ovaj sjajni pohod završio jednim blagim potezom, Napoleon se vratio u Pariz. Više nije imao ni jednog neprijatelja osim Engleske, koja je, još uvijek ustrajući u svojoj mržnji, bila teško pogođena porazom svojih saveznika, mada je još uvijek čvrsto držala svoje pozicije na dvjema krajnjim tačkama kontinenta, u Švedskoj i Portugalu.

Berlinskom odredbom kontinentalne blokade, Engleskoj su oduzeta sva prava u Evropi. Rusija i Danska zatvorile su joj pristaništa u Sjevernom moru, a Francuska, Holandija i Španija na Oceanu i u Sredozemnom moru, pošto su se svečano obavezale da s njome neće voditi nikakvu trgovinu. Ostale su joj, dakle, samo još Švedska i Portugal. Napoleon je jednim dekretom od 27. oktobra 1807. godine oduzeo kući Braganza pravo da vlada, a Aleksandar se 27. septembra 1808. godine obavezao da će povesti rat sa Gustavom Švedskim.

Mjesec dana kasnije Francuzi su bili u Lisabonu.

Zauzeće Portugala bilo je samo uvod za osvajanje Španije u kojoj je vladao Karlo IV, ne znajući kome da se prikloni, svom ljubimcu Godovu (Godoj), ili Ferdinandu, princu od Asturije. Ljut što je Godoy počeo skupljati vojsku u nezgodno vrijeme, to jest u vrijeme pruskog rata, Napoleon je bacio letimičan i neprimjetan pogled na Španiju, pogled koji mu je otkrio da će španjolsko prijestolje uskoro biti slobodno. I tek što su njegove trupe bile zauzele Portugal, prodriješe na Iberski poluotok. Pod izlikom blokade i pomorskog rata najprije su zauzeli primorje; zatim zaposjednu glavna mjesta i tako okruže Madrid jednim prstenom, koji je trebalo samo malo jače stegnuti pa da za tri dana postanu gospodari prijestolnice. U međuvremenu izbije pobuna protiv ministra, te tako princ od Asturije bude pod imenom Ferdinanda VII postavljen za kralja na mjesto svoga oca. Napoleon nije više ništa ni želio.

Francuzi odmah uđoše u Madrid. Car pohita u Bayonne (Bajon), sazove španjolske knezove, prisili Ferdinanda VII da vrati krunu svome ocu, a njega kao zatočenika pošalje u Valenciju. Uskoro se stari Karlo IV odrekne prijestolja u korist Napoleona i povuče se u Compiegne (Kompijenj). Kruna pripadne najstarijem Napoleonovu bratu Josephu. Ovom promjenom ostalo je bez vladara napuljsko prijestolje koje je Napoleon ustupio svome zetu Mufatu, tako da je sada u njegovoj porodici bilo pet okrunjenih glava ne računajući njegovu.

Ali, ukoliko je Napoleon širio svoju moć, utoliko se širilo i njegovo bojište. Holandija, čiji su interesi zbog blokade bili veoma ugroženi; Austrija, koja je bila ionako ponižena stvaranjem Bavarske i Virtenberške kraljevine; Rim, koji se osjećao prevaren u svojim nadama da će mu biti vraćene pokrajine koje su mu, pod Direktorijem bile oduzete i pripojene cisalpinskoj republici i, na kraju, Španija i Portugal, koje su bile užasno povrijeđene u svojem nacionalnom ponosu - svi su se odazivali i prihvaćali kao jeku ratnički poklik koji je neprekidno grmio iz Engleske. U svim se zemljama u isto vrijeme organizirao snažan otpor, mada taj protuudarac neće biti zadan svuda u isto vrijeme.

Rim je dao primjer. Papinski legat napusti Pariz 2. aprila, a u isto vrijeme general Miolis (Mioli) dobi zapovijed da zauzme Rim. Papa je prijetio vojsci da će je isključiti iz crkve, a trupe su mu na to odgovorile zauzimanjem Ancone (Ankona), Urbina, Macerate (Mačerata) i Camerina (Kamerino).

Za njegovim primjerom povela se Španjolska: u Sevilli je pokrajinska hunta priznala Ferdinanda VII za svoga kralja i pozvala sve zauzete pokrajine da se dignu na oružje. I one se sve listom digoše. General Dupont (Dipon) bio je prisiljen položiti oružje, a Joseph je morao napustiti Madrid.

Onda dođe na red i Portugal. Partugalci se digoše 16. juna u Oportu; Junot (Žino), koji nije imao dovoljno vojske da brani što je bio zauzeo, morao je, prema ugovoru sklopljenom u Cintri, napustiti zemlju koju je poslije njega zauzeo Welington sa dvadeset i pet hiljada vojnika.

Napoleon je smatrao da su ovi događaji veoma ozbiljni da iziskuju njegovu prisutnost. Istina, on je znao da se Austrija potajno naoružava, ali je isto tako znao da ne može biti spremna prije godine dana. Znao je i to da se Holandija žali zbog propasti svoje trgovine, ali sve dotle dok se ona bude ograničavala samo na to da se žali on je odlučio da o njoj ne vodi računa. Na taj način imao je više vremena no što mu je bilo potrebno da ponovo osvoji Španiju i Portugal.

Napoleon se, sa osamdeset hiljada veterana koji su se borili u Njemačkoj, pojavi na granicama Navare i Biskaje. Osvajanje Burgosa bio je znak njegova dolaska. Poslije toga došla je pobjeda kod Tudele. Onda su, na bajunet, zauzeti položaji Somma Sierre; a 4. decembra Napoleon je već slavio svoj svečani ulazak u Madrid, kome je prethodila slijedeća proklamacija:


»Španjolci!

Ja vam ne dolazim kao gospodar već kao oslobodilac. Ja sam uništio inkviziciju, protiv koje su podigli glas i ovaj vijek i Evropa. Neka se svećenici brinu o dušama vjernika, ali ne smiju donositi nikakve sudske presude, niti vršiti svjetovne ili tjelesne kazne nad građanstvom. Ja sam ukinuo feudalna prava, i od danas svatko može otvarati gostionice, pekarnice, mlinove; može se baviti ribolovom i lovom na tune, i uopće baviti se svim poslovima.

Sebičnost, bogatstvo i blagostanje jednog malog broja ljudi škodi vašoj zemljoradnji više nego ekvatorska žega. Kao što je samo jedan bog, tako i u državi treba da bude samo jedan zakon. Sva ona posebna prava prigrabljena su nasilno i bila su na štetu naroda. Ja sam ih uništio. Današnji naraštaj može imati drugačije mišljenje, strasti su suviše jako uzburkane, ali ja sam uvjeren da će me vaši unuci blagosiljati kao svoga preporoditelja. Oni će u značajne dane ubrajati ove što sam ih ja među vama proveo, i oni će predstavljati početak napretka vaše zemlje.«

Osvojena Španija ostade nijema, a inkvizicija odgovori ovim katekizmom:

- Reci mi, dijete moje, tko si ti?

- Španjolac, milošću božjom.

- Tko je neprijatelj naše sreće?

- Francuski car,

- Koliko on ima priroda?

- Dvije: ljudsku i đavolsku.

- Koliko ima francuskih careva?

- Jedan pravi i tri lažna.

- Kako se zovu?

- Napoleon, Murat i Manuel Godoy.

- Koji je od njih najgori?

- Sva trojica podjednako.

- Od koga potječe Napoleon?

- Od poroka.

- Murat?

- Od Napoleona.

- A Godoy?

- Od križanja te dvojice.

- Kakav je duh prvoga?

- Gordost i despotizam.

- Drugoga?

- Otimanje i grozota.

- A trećega?

- Pohota, izdajstvo i neznanje.

- Što su Francuzi?

- Oni su odmetnuti kršćani.

- Je li grijeh ubiti Francuza?

- Nije, oče moj. Čovjek dolazi u raj kad ubije kojega od tih bezbožnih pasa.

- Kakvu kaznu zaslužuje Španjolac koji ne vrši svoju dužnost?

- Smrt i sramotu izdajstva.

- Tko će nas osloboditi naših neprijatelja?

- Međusobno povjerenje i naše oružje. Međutim, Španija je prividno bila mirna i sasvim se pokoravala svom novom kralju. Ali neprijateljske pripreme Austrije pozvale su Napoleona u Pariz. Čim je prispio, on je, već 23. januara 1809. godine, zatražio objašnjenje od austrijskog poslanika. Ono što mu je ovaj saopćio činilo mu se neistinito, a nakon dva dana saznao je da je austrijska vojska prešla rijeku Inn i napala Bavarsku. Ovoga puta Austrija ga je predusrela i bila je spremna prije nego Francuska. Napoleon se tada obrati Senatu.

Senat je odobrio njegov zahtjev da se četrdeset hiljada vojnika pozove pod zastavu, a već 17. novembra Napoleon se sa svojom vojskom nalazio u Donauworthu (Donauvertu). 20. je dobio bitku kod Tanna, 21. kod Abensberga, 22. kod Eggmuhla (Egmil), 23. kod Regensburga, a 24. upravio je svojoj vojsci ovu proklamaciju:

»Vojnici!

Vi ste opravdali moja očekivanja. Svojom hrabrošću odoljeli ste brojčano nadmoćnijem neprijatelju i pokazali kakva je razlika između Cezarovih legija i gomile naoružanih Kserksovih larmadžija. Za četiri dana mi smo pobijedili, u bitkama kod Tanna, Abensberga i Eggmuhla i u borbama kod Landschuta i Regensburga. Sto zaplijenjenih topova, četrdeset zastava i pedeset hiljada zarobljenika, to su plodovi vašeg brzog napredovanja i vaše hrabrosti. Neprijatelj je, čini se, zaveden jednim vjerolomnim kabinetom, potpuno zaboravio tko ste vi: njegova je zabluda bila kratkotrajna; vi ste mu se pojavili strasniji nego ikada. Tek što je prešao Inn i napao oblast našeg saveznika, već bježi potučen, uplašen i u neredu. Moja prethodnica već je prešla preko Inna. Neće proći ni mjesec dana i mi ćemo biti u Beču.«

Već 27. Bavarska i Pfalz bili su očišćeni od neprijatelja; 3. maja Austrijanci su izgubili bitku kod Ebersberga, a 9. novembra Napoleon je bio pod zidinama Beča. 11. novembra Beč je otvorio svoja vrata, kroz koja je 13. novembra Napoleon pobjedonosno ušao u grad.

Eto, iz ovoga se vidi da su proročanstva u to vrijeme još nešto važila. Oko sto hiljada vojnika pod zapovjedništvom princa Karla povuklo se na lijevu obalu Dunava. Napoleon se dade u potjeru za njima i 21. ih stigne kod Esslinga, gdje je Massena svoju vojvodsku titulu zamijenio kneževskom. U toku borbe, bujica je odnijela sve mostove na Dunavu; ali, već poslije četrnaest dana, Bertrand je postavio tri nova. Prvi most bio je dugačak šezdeset lanaca, a bio je toliko širojc da su preko njega usporedo mogla proći troja kola. Drugi, koji je bio na kolcima, bio je širok osam stopa. Treći je podignut na pontonima. Bilten od 3. jula, poslan iz Beča, javlja da Dunav više ne postoji, kao što je nekada Ljudevit XIV objavio da više nema Pireneja.

I, doista, 4. jula prijeđoše Dunav, a 5. su dobili bitku kod Engersdorfa. Napokon 7. jula Austrijanci su na bojnom polju kod Wagrama ostavili četiri tisuće mrtvih i devet tisuća ranjenih, a deset zastava, četrdeset topova i 20 tisuća zarobljenika palo je u ruke pobjednika.

11. jula knez Lichtenstein pojavio se kod predstraža da traži obustavu vatre. On je naš stari znanac. Sutradan poslije bitke na Marengu već je dolazio u jednu sličnu misiju. 12. je u Znaimu zaključeno primirje. Odmah zatim otpočeli su i pregovori o miru. Ti su pregovori trajali tri mjeseca. Za sve to vrijeme Napoleon je stanovao u Schonbrunnu, gdje je kao nekim čudom umakao nožu tirinškog svećenika Stapsa (Štaps). Napokon, 14. oktobra, zaključen je mir.

Austrija je ustupila Francuskoj sve zemlje na desnoj obali Save: oblast Goricu i Montefeltro, Trst, Kranjsku i okrug Villach (Filah). Priznala je pripajanje ilirskih pokrajina Francuskoj, a isto tako i sva ona buduća pripajanja talijanskih, španjolskih i portugalskih oblasti, do kojih bi došlo ili putem osvajanja, ili putem diplomatskih kombinacija. U isto vrijeme, ona se zauvijek odriče saveza s Engleskom i prihvaća kontinentalnu politiku sa svim njenim zahtjevima.

Kao što se vidi, sve se bilo diglo protiv Napoleona, ali još uvijek nitko nije mogao da mu stane na put. Portugal se bio sasvim pridružio Engleskoj. Napoleon ga zauzme. Godoy je u Španiji nespretnim skupljanjem vojske pokazao svoje neprijateljsko raspoloženje. Napoleon je zbog toga prisilio Karla IV da abdicira. Papa je Rim učinio središtem za skupljanje engleskih agenata. Napoleon je papu tretirao kao i svakog drugog svjetovnog vladara pa ga je svrgnuo. Priroda je odbila Jozefini da Napoleonu da potomstvo; on se tada oženio Marijom Lujzom, kćerkom austrijskog cara, koja mu pokloni jednog sina. Holandija je, unatoč svojim obećanjima, postala skladište engleske robe; on svrgne Louisa Bonapartea, a njegovu kraljevinu pripoji Francuskoj.

Sad je francuska carevina brojila sto trideset departmana. Ona se prostirala od Atlantskog oceana do grčkog mora, od Taja do Elbe, a sto dvadeset milijuna stanovnika pokoravalo se jednoj jedinoj volji, jednoj jedinoj sili, bilo usmjereno u istom pravcu i klicalo je na osam raznih jezika: »Živio Napoleon!«

General je bio na zenitu svoje slave, a car na vrhuncu svoje sreće. Dosad smo ga gledali samo kako se penje i uzdiže. U ovom trenutku on se zaustavio, i punu godinu dana ostat će na vrhuncu svojeg uspona. Jer, trebalo je da se odmori za spuštanje.

Na dan 1. aprila 1810. godine Napoleon se oženio Marijom Lujzom, austrijskom nadvojvotkinjom. Nakon jedanaest mjeseci, grmljavina iz sto i jednog topa objavi svijetu rođenje prijestolonasljednika.

Kao prva posljedica Napoleonove veze s habsburško-lorenskim domom bilo je zatezanje odnosa između njega i ruskog cara, koji je htio, ako se može vjerovati doktoru O'Meari, da mu ponudi za ženu svoju sestru Anu. Od 1810. godine Aleksandar je, videći kako se Napoleonova vlast poput plime oceana sve više širi i približava njegovoj zemlji, počeo povećavati svoju vojnu silu i obnovio veze s Velikom Britanijom. Cijela 1811. godina protekla je u besplodnim pregovorima, koji su, prema načinu na koji su vođeni, bliski rat činili sve vjerojatnijim. Stoga se obje protivničke strane počeše užurbano spremati još prije no što je rat bio objavljen. Pruska je, prema ugovoru od 24. februara, dala Napoleonu dvadeset hiljada, a Austrija, prema ugovoru od 14. marta, trideset hiljada vojnika. Italija i Rajnski savez sudjelovali su u tom velikom pothvatu, prva sa dvadeset pet, a drugi sa osamdeset hiljada ljudi. Napokon je odlukom Senata bila pozvana narodna garda i podijeljena u tri poziva. Od ovih je prvi poziv, koji je određen za aktivnu službu, osim glavne armije koja se nalazila u Njemenu, stavio na raspolaganje caru sto dobrovoljačkih odjeljenja - svako od po hiljadu ljudi.

Napoleon je otputovao iz Pariza 9. marta, pošto je naredio vojvodi od Bassana da što je moguće duže oteže s izdavanjem putnih isprava ruskom poslaniku knezu Kurakinu. Ova zapovijed, koja je davala prividnu iluziju da će se mir održati, u stvari nije imala nikakav drugi cilj nego da Aleksandra što duže drži u neizvjesnosti u pogledu pravih namjera njegova protivnika, tako da bi ga ovaj mogao iznenaditi napavši njegovu vojsku na prepad. Napoleon se gotovo uvijek držao ove taktike, koja mu je i sada, kao i uvijek, polazila za rukom. Zato se list »Moniteur« zadovoljio obaviješću da je car otputovao iz Pariza da pregleda svoju golemu vojsku koja se okupila na Visli, i da će ga do Dresdena pratiti i carica, koja ide da pohodi svoju uzvišenu porodicu.

Pošto se tamo zadržao četrnaest dana, i pošto je pozvao Talmu i gospođicu Mars da igraju pred publikom sastavljenom od kraljeva, kao što im je to ranije obećao u Parizu, Napoleon je ostavio Dresden, i 2. juna stigao u Torn, a 22. je objavio svoj povratak u Poljsku, slijedećom proklamacijom, sastavljenom u glavnom štabu u Vilkovskom:


»Vojnici!

Rusija se bila zaklela Francuskoj da će s njom ostati u vječitom savezu, a u neprijateljstvu s Engleskom. Ona je danas pogazila svoju zakletvu i neće da nam da objašnjenje o tom svom neobičnom ponašanju sve dok se francuski orlovi ne povuku sa Rajne, pa da na taj način prepustimo naše saveznike njenoj samovolji. Zar oni misle da smo se mi izmetnuli? Nama je ostalo da biramo između beščašća i rata. Nema sumnje kakav će biti naš izbor. Naprijed! Prijeđimo Njemen i prenesimo bojište na rusku zemlju! Tamo će francuska vojska požnjeti plod. Mir što ćemo ga zaključiti, postavit će granice štetnom utjecaju što ga moskovski kabinet već pola vijeka vrši na evropsku politiku.«

Vojska kojoj je Napoleon uputio ove riječi bila je najbolja, najbrojnija i najjača od svih kojima je dosad zapovijedao. Bila je podijeljena u petnaest korpusa. Svaki korpus predvodio je po jedan vojvoda, knez ili kralj. Ta vojska predstavljala je ogromnu masu od četiri stotine hiljada pješaka i sedamdeset hiljada konjanika, sa hiljadu topova.

Tri duga dana bila su potrebna da ova sila prijeđe preko Njemena; to je bilo 23, 24. i 25. juna.

Na lijevoj obali ove rijeke, gdje mu se car Aleksandar prije tri godine zakleo na vječno prijateljstvo, Napoleon je zastao neko vrijeme, stajao je nepomično i šutio, obuzet velikim mislima. Tada, prelazeći rijeku, reče:

- Zla kob nadvila se nad Ruse. Neka se izvrši što je sudbina dosudila!

Prvi koraci ovoga pohoda, kao i uvijek, bili su gigantski. Poslije dvodnevnog, ubrzanog i dobro sračunatog marša, ruska vojska bila je iznenada napadnuta i razbijena, a jedan cijeli armijski korpus bio je od nje odsječen.

Aleksandar je tada poručio da želi stupiti u pregovore, budući da je po užasnim, brzim i energičnim napadima ponovo uočio opasnost koja mu prijeti, pod uvjetom da Napoleon napusti oblasti koje je zauzeo i da se povuče natrag preko Njemena. Napoleon je ovaj korak smatrao tako neumjesnim da je umjesto svakog odgovora ušao sutradan u Vilnu. Tu je ostao dvadeset dana, imenovao privremenu vladu, dok se, međutim, u Varšavi sastalo narodno vijeće da razmotri pitanje obnove poljskog kraljevstva. Nakon toga nastavio je s progonom ruske vojske.

Nakon dva dana prodiranja u ruski teritorij, Napoleon se, užasnut, iznenadio sistemom Aleksandrove obrane. Sve što su mogli, Rusi su uništavali pri svom povlačenju: usjeve, gradove, sela i kolibe, tako da je vojska od petsto hiljada ljudi išla kroz pravu pustoš, koja ne bi bila u stanju da ishrani ni onih dvadeset hiljada Šveđana koje je nekada vodio sa sobom Karlo XII.

Od Njemena do Wilije napredovalo se kroz predjele osvijetljene požarima, preko leševa i zgarišta. Posljednjih dana jula vojska je stigla do Vitebska, zadivljena ovim jedinstvenim načinom ratovanja, budući da nigdje na tom dugom putu nije naišla na neprijatelja; izgledalo je kao da imaju posla samo s demonom pustošenja. I sam Napoleon, kao što već rekosmo, bio je zaprepašten tim ratnim planom, kojega nije bilo u njegovim predviđanjima. Pred sobom nije vidio ništa drugo do jednu pustoš koje je krajnju tačku mogao doseći tek poslije godinu dana, gdje ga je svaki učinjeni korak sve više udaljavao od Francuske, od njegovih saveznika i od svih izvora pomoći. Kad je stigao u Vitebsk, sav utučen bacio se u jedan naslonjač, dozvao odmah grofa Daruja (Dari) i rekao mu:

- Ja ostajem ovdje. Hoću da dođem k sebi, da se priberem. Ovdje hoću da prikupim svoju vojsku, da joj dam malo odmora i da organiziram Poljsku. Pohod od 1812. završen je. Onaj od 1813. učinit će ono što je još preostalo da se učini. Što se vas tiče, gospodine, postaraj te se da ovdje možemo živjeti, jer mi nećemo ponavljati budalaštine Karla XII.

Zatim se okrene Muratu i reče:

- Prenesimo ovamo svoje orlove! Godina 1813. naći će nas u Moskvi, a 1814. u Petrogradu. Rat s Rusijom trajat će tri godine.

Napoleon je, čini se, doista bio odlučio da tako učini. Ali sad mu je Aleksandar, koji se također bio uplašio neaktivnosti, napokon pokazao svoje Ruse, koji su mu dosad izmicali poput kakvih fantoma. Kao što kockara uvijek draži i privlači zlato, tako i Napoleon nije mogao više izdržati, pa je pošao za njima. 14. augusta dostigao ih je i potukao kod Krasnoj a; 18. ih je istjerao iz Smolenska, koji je ostavio u plamenu, a 30. je zauzeo Vjazmu, u kojoj je našao sva skladišta uništena. Od trenutka kad je stupio na rusko tlo, sve je odavalo da se tu vodi jedan veliki domovinski rat.

Napoleon je napokon doznao da je ruska armija dobila novog vojskovođu i da se sprema bitka na jednoj poziciji koju su na brzu ruku utvrdili. Car Aleksandar je s obzirom na javno mišljenje koje je sve dotadašnje ratne nedaće pripisivalo pogrešnom izboru generala, glavno zapovjedništvo povjerio generalu Kutuzovu, pobjedniku nad Turcima. Ako se može vjerovati javnom mnjenju, Prus Pfuhl bio je uzrok prvim ratnim nedaćama, a stranac Barclav de Tolly, svojim vječnim sistemom povlačenja koje se Moskovljanima učinilo sumnjivim, učinio je nedaće još većim. U jednom domovinskom ratu samo je pravi Rus u stanju da spasi domovinu, i svi su se, počev od cara pa do posljednjeg muzika, složili u tome da je pobjednik iz Ruščuka i pregovarač iz Bukurešta jedini u stanju da spasi Rusiju. Novi vojskovođa, uvjeren da odanost vojske i naroda može sačuvati samo pod uvjetom da prihvati bitku prije nego što pusti Francuze da uđu u Moskvu, odlučio je da je prihvati na položaju na kojem se upravo nalazio, kod Borodina, gdje mu se 4. septembra pridružila nova, tek organizirana vojska iz Moskve, od deset hiljada ljudi.

Istoga dana, Murat se između Gžatska i Borodina, sukobio s generalom Konovicinom, koji je od Kutuzova dobio naredbu da brani jednu visoravan, zaklonjenu širokom klisurom. Konovicin je doslovno shvatio zapovijed i stajao nepomično sve dok ga nije dvostruko jača sila odgurnula, zapravo natjerala na povlačenje; slijedeći njihov krvavi trag, išlo se dalje sve do utvrđenog manastira Kolostkoja. Tu oni pokušaše pružiti otpor. Ali, preplavljeni sa svih strana, bili su prisiljeni da se povuku prema Golovinu, kroz koje su samo prošli. Francuske predstraže izbile su iz tog sela gotovo izmiješane s ruskom pozadinom. Trenutak kasnije došao je Napoleon na konju i s jedne uzvisine pregledao čitavu ravnicu. Sela pretvorena u gomile pepela, pregažene njive, šume koje su kozaci uništili - sve mu je to dokazivalo da je Kutuzov izabrao ovu ravnicu za svoje bojište. Iza ove prve linije na dužini od jedne milje nalazila su se tri sela. Prostor između njih, ispresijecan jarugama i obrašten mladom šumom, vrvio je vojnicima poput kakvog mravinjaka. Tu je čekala sva ruska vojska; a ispred njenog lijevog krila, kod sela Švardina, bio je podignut i jedan veliki rov.

Napoleon je cijeli ovaj prostor obuhvatio jednim pogledom. Već satima on ide jednom i drugom obalom Kaluge. On zna da ta rijeka kod Borodina skreće ulijevo, iako ne vidi visove koji je sile na ovo krivudanje, on ih ipak naslućuje i zna da se tu nalazi glavni položaj ruske vojske. Ali ta rijeka, koja zaklanja neprijatelj evo krajnje desno krilo, ostavlja centar i lijevo krilo nezaštićene; i samo na tome mjestu on je ranjiv; tu ga, dakle, treba udaviti. Ali, prije svega, treba ga istjerati iz rova koji brani njegovo lijevo krilo kao kakav grudobran. Odatle će se tek moći njegov položaj bolje sagledati. Tako je general Compans (Kompan) dobio naređenje da zauzme taj rov. Tri put ga je napadao i zauzimao na juriš, i tri put bio odbijen, ali ga je, iako jedva, poslije četvrtog prodora ipak uspio zauzeti. Otuda je Napoleon mogao vidjeti dvije trećine bojišta. Ostatak dana proveden je u međusobnom osmatranju. Na obje strane vršile su se pripreme za odlučnu bitku. Rusi su se pripremali molepstvijem za pobjedu svoga oružja, prizivajući u svojim molitvama u pomoć Aleksandra Nevskog. Francuzi, naviknuti na zahvalnice a ne na molbe, prikupljali su i zbijali svoje čete, dovodili u red svoje oružje i raspoređivali svoju artiljeriju na određena mjesta. Brojna snaga obiju strana bila je gotovo ravnomjerna; Rusi su imali sto trideset tisuća vojnika, a Francuzi sto dvadeset pet tisuća.

Carev šator bio je razapet iza talijanske vojske, lijevo od glavne ceste. Stara garda obrazovala je karu oko careva šatora. Vatre su bile upaljene. Ruske vatre bile su smještene u širokom i pravilnom polukrugu; francuske su bile slabe, nejednake i raštrkane. Nekim odredima još nije bilo određeno mjesto za logorovanje, a nije bilo ni drva. Cijele noći sipila je hladna, sitna kiša. Počinjala je jesen. Napoleon je jedanaest puta budio kneza od Neuchatela i izdavao mu naredbe, pri čemu bi ga uvijek pitao, šta mu se čini - namjerava li neprijatelj još uvijek pružiti otpor? Pomisao da bi mu Rusi mogli umaći više puta ga je budila iza sna jer mu se pričinjalo kao da čuje šum njihova odlaska. On se, međutim, varao. Tek je danja svjetlost utrnula odbljesak vatri u neprijateljskom logoru. Oko 5 sati izjutra Napoleon je uzjahao konja i obišao cijelu neprijateljsku liniju na odstojanju od jednog puškometa, zaklonjen pomrčinom i praćen malom pratnjom.

Rusi su bili zauzeli sve visove i upravo zakrčili cestu za Moskvu i kotlinu Gorke, kojom je tekao mali potočić. Bili su ukliješteni između starog smolenskog druma i rijeke Moskve. Barclav de Tolly (Barklaj de Toli) sa svoja tri pješačka i jednim kozačkim korpusom sačinjavao je desno krilo, koje se protezalo od velikog rova pa do rijeke Moskve. Bagration je bio na lijevom krilu sa sedmim i osmim korpusom, od velikog rova pa do šumarka koji se pružao između Semjonovskaje i Ustice.

Kolikogod je ovaj položaj bio jak, toliko je bio i nepotpun. To je bila pogreška generala Benigsena, koji je, kao glavni branilac središta armije, svu svoju pažnju usredotočio na desno krilo, ionako zaštićeno prirodom, dok je lijevo krilo zanemario, što je i bila slaba strana ovog položaja. Doduše, položaj je bio zaklonjen sa tri rova, ali se između njih i starog moskovskog druma nalazio prostor od jednog kilometra dužine koji je bio posjednut neznatnim brojem lovaca.

Evo Napoleonova plana:

Krajnje desno krilo, pod zapovjedništvom Poniatowskoga, zauzet će moskovski drum; presjeći će nadvoje neprijateljsku vojsku i dok Ney, Davoust i Eugene budu zadržavali neprijateljsko lijevo krilo, on će centar i desno krilo potisnuti prema rijeci Moskvi. To je bio isti plan kao onaj kod Friedlanda. Samo što se kod Friedlanda rijeka nalazila iza neprijatelja, pa je sprečavala odstupnicu, dok je ovdje Moskva tekla pored desnog krila, pa bi neprijatelj u slučaju uzmaka imao povoljan teren za povlačenje. Plan ove bitke u toku dana pretrpio je jednu izmjenu. Umjesto Bernadottea, trebalo je sada da Eugene napadne centar. Poniatowski je sa svojom konjicom morao da se uvuče između šume i velikog druma, i da napadne krajnje lijevo krilo s boka u isto vrijeme kad ga Davoust i Ney budu napali s čela. Poniatowski je u tu svrhu dobio još dva diviziona Davoustovog korpusa. Oduzimanje jednog dijela njegovih trupa veoma je ozlojedilo Davousta, jer je i on bio predložio jedan plan za ovu bitku, koji je bio odbačen, iako je po njegovu mišljenju bio bez mane. Taj se plan sastojao u tome da se prije napada na rovove promijene položaji pa da se postave okomito prema krajnjim neprijateljskim tačkama. Ovaj manevar bio bi dobar, samo odviše smion budući da bi Rusi, primijetivši da im prijeti opasnost da budu odsječeni, mogli u toku noći da se povuku sa svojih položaja putem koji vodi u Možajsk, pa slijedećeg dana Francuzi ne bi našli ništa drugo do pusto napušteno bojište i prazne rovove, a Napoleon se baš toga i bojao, možda isto toliko koliko i poraza.

Oko tri sata, Napoleon je ponovno izjahao da se uvjeri nisu li se desile kakve promjene. Tako se ispeo na borodinske visove, sa kojih je dogledom ponovo osmatrao položaj. Mada je u pratnji imao malo ljudi, ipak su ga prepoznali. Jedno topovsko tane, jedino koje je u toku dana ispaljeno sa neprijateljske strane, prolomi tišinu i rasprsnu se na nekoliko koraka od cara.

Oko četiri i po car se vrati natrag u svoj logor, gdje je zatekao gospodina de Beausseta (Bose), koji mu je donio pisma Marije Lujze i sliku Rimskog kralja, Gerardovo djelo. Slika je postavljena ispred Napoleonovog šatora a oko nje se bio okupio krug maršala, generala i oficira.

- Uklonite tu sliku - reče Napoleon - bilo bi isuviše rano da promatra bojište.

Zatim je ušao u svoj šator i izdao slijedeće zapovijedi :


»U toku noći da se podignu dva rova nasuprot neprijateljskim koji su u toku dana uočeni.

Lijevi rov treba naoružati sa četrdeset i dva, a desni sa sedamdeset i dva topa.

U osvit dana desni rov neka otpočne paljbu, a lijevi čim čuje paljbu desnog rova.

Vicekralj će tada izvesti na ravnicu znatan broj strijelaca, koji će osuti dobru puščanu paljbu.

Treći i osmi korpus pod zapovjedništvom maršala Neya također će poslati nešto strijelaca.

Knez od Eggmuhla ostat će na svom mjestu.

Knez Poniatowski, s petim korpusom, krenut će prije svanuća, tako da do šest sati izjutra zaobiđe neprijateljsko lijevo krilo.

Kad bitka bude otpočela, car će izdavati dalja naređenja prema zahtjevima položaja.«

Ostajući pri ovom planu, Napoleon je rasporedio svoje trupe tako da ne izazove neprijateljevu pažnju. Svatko je dobio upute. Rovovi su podignuti, artiljerija je zauzela svoja mjesta. U osvit, sto dvadeset topova osulo je vatru na neprijateljske rovove, pripremajući nalet desnom krilu.

Napoleon je imao vremena da prospava tek jedva jedan sat. Svaki čas je pitao je li neprijatelj još tu. Razni pokreti koje je neprijatelj poduzimao dali su povoda mišljenju da se on povlači. No, od svega toga nije bilo ništa. Rusi su samo ispravljali svoju raniju grešku, na kojoj je Napoleon i zasnivao čitav svoj plan. Kutuzov je premjestio na svoje lijevo krilo Tučkovljev korpus i tako utvrdio sva slabija mjesta.

Oko četiri sata Rapp je ušao u carev šator, i našao ga kako je naslonio glavu na obje ruke. Car ga upitno pogleda:

- No, Rappe? - upita on.

- Sire, još su tu.

- To će biti užasna bitka. Rappe, mislite li da ćemo pobijediti?

- Da, Sire, ali poslije krvave borbe.

- To i sam znam - odgovori mu Napoleon - ali ja imam osamdeset tisuća ljudi. Dvadeset tisuća ću izgubiti, a sa šezdeset ću poći na Moskvu. Tamo će nam se pridružiti vojnici izbačeni iz stroja i marševski bataljoni, pa ćemo opet biti jači nego prije ove bitke.

Vidi se da u svoje borbene snage Napoleon nije ubrajao ni svoju gardu ni svoju konjicu. On je bio odlučio da i bez njih dobije bitku; trebalo je, znači, da to bude borba artiljerije.

U tom trenutku odjekne opći radosni uzvik: »Živio car!« Kad su se pojavili prvi sunčevi zraci, vojnicima je pročitana careva proklamacija, jedna od najljepših, najiskrenijih i najsažetijih Napoleonovih proklamacija, koja je glasila:


»Vojnici!

Evo vam najzad bitke koju ste tako željno očekivali. Od sada pobjeda zavisi jedino od vas. Ona je potrebna, ona će nam donijeti svega u izobilju, dobra zimska prenoćišta i brz povratak u domovinu. Budite vojnici kakvi ste bili kod Austerlitza, Friedlanda, Vitebska i Smolenska, da najdalje potomstvo, kad bude govorilo o vama, kaže: Bio je učesnik u velikoj bici pod zidinama Moskve.«


Čim su prestali uzvici, Ney - taj vazda nestrpljivi Ney - zatraži dozvolu da prijeđe u napad. Svi su se smjesta latili oružja. Svatko se pripremao za veliku bitku koja je trebalo da odluči sudbinom Evrope. Ađutanti su kao strijele letjeli u svim pravcima.

Compans, koji je još prije dva dana tako dobro započeo, trebalo je da se provuče kroz šumarak i da otpočne borbu zauzimanjem rova, koji je krajnjem ruskom lijevom krilu služio kao zaklon, a Davoust je dobio zadatak da neprimjetno krene za njim kroz isti šumarak. Friantov divizion ostao bi kao rezerva. Čim Davoust zauzme rov, Ney je trebalo da pođe naprijed i da učini juriš na Semjonovskoje. Njegove divizije veoma su stradale kod Valutine i jedva da su brojile petnaest hiljada boraca. Deset hiljada Vestfalaca određeno im je kao pojačanje koje treba da obrazuje drugi lanac, dok bi treći i četvrti lanac pali u dio staroj i mladoj gardi. Murat je također rasporedio, svoju konjicu. Lijevo od Neya, nasuprot neprijateljskom centru, imao je da se nađe Montbrunov (Monbrin) korpus. Nansouti (Nansuti) i Latour-Maubourg (Latur-Mobur) zauzet će položaje koji će im dozvoljavati da slijede francusko desno krilo. Napokon, Grouchy (Gruši) će pomoći vicekralju, koji će, potpomognut divizionima Moranda i Gerarda, zauzeti Borodino, tamo ostaviti Delzonsov divizion, a sa ostala tri prijeći preko Kaluge, na kojoj su još zorom bila podignuta tri mosta, i napasti veliki rov centra, koji se nalazio na desnoj obali rijeke. Pola sata bilo je dovoljno da se izdaju sva ova naređenja. Bilo je pet i po sati ujutro. Desni rov je otpočeo paljbu, a lijevi mu se odmah odazvao. Sve se uskomeša, sve pokrene, sve nadre naprijed.{9}

Davoust sa obje svoje divizije jurne u borbu. Eugeneovo lijevo krilo, koje je trebalo ostati kao promatrač i zadovoljiti se da kasnije zaposjedne Borodino, poneseno ratnim zanosom usprkos povicima svoga generala, prođe kroz selo, i na visovima Gorkog sukobi se s Rusima, koji ga napadnu s čela i s boka i suzbiju. Tada Devedeset drugi puk pohita u pomoć Sto šestom, prikupi ostatke i izvede ih odavde, ali napola uništene, i bez vođe, jer im je general poginuo.

U tom trenutku Napoleon, misleći da je Poniatowski imao dovoljno vremena da izvrši svoj manevar, prebaci Davousta na prvi rov. Pratile su ga Compansove i Desaixove divizije, gurajući pred sobom trideset topova. Čitava neprijateljska linija stala je rigati vatru kao kad se upali barut.

Francuska pješadija krene naprijed, ne ispalivši nijedan metak. Ona je hitala da se sruči na neprijatelja i da ga ušutka. Compans padne ranjen. Rapp požuri da ga zamijeni i pojuri s nataknutim bajunetom. U trenutku kad je stigao do rova, pade pogođen kuglom; to je bila njegova dvadeset druga rana. Treći zauzme njegovo mjesto, pa i on padne. Davoustov konj pade pogođen topovskim metkom. Knez od Egguhla skotrlja se u blato; već su pomislili da je poginuo, ali on se opet podiže, popne se ponovo na konja i udalji zbog povrede koju je dobio prilikom pada.

Rapp je zapovjedio da ga odnesu pred cara.

- Šta, Rappe - uzvikne Napoleon - zar opet ranjen?

- Opet, Sire! Vi znate da je to moja navika!

- Kako je tamo gore?

- Čuda! Ali da se stvar svrši potrebna je garda.

- Toga ću se dobro čuvati! - odgovori mu Napoleon s izrazom koji je ličio na strah. - Neću dopustiti da je satru. I tako ću dobiti bitku.

Sada Ney, sa svoje tri divizije, jurne u ravnicu i napredujući u razmacima, krene na čelu Ledruoye (Ledri) divizije, na onaj kobni rov koji je Compansovu diviziju stajao života triju generala. On ga je osvajao s lijeve strane, dok su oni najhrabriji, koji su otpočeli napad, sada napadali s desne strane.

Ney i Murat povedoše Razoutovu (Ražu) diviziju na druga dva rova. Upravo kad su bili na putu da ih osvoje, napadne ih ruska konjica. Nastade trenutak neizvjesnosti; međutim, pješadija je zastala, ali nije ustuknula. Bruvereova konjica pritekne im u pomoć. Ruska konjica bila je odbijena. Murat i Razout pojure naprijed i na juriš zauzmu rovove.

Od početka tih juriša protekla su dva sata. Napoleon se čudio što ne čuje topove Poniatowskog i što kod neprijatelja ne primjećuje nikakvo kretanje. Međutim, Kutuzov, koji je lako mogao primijetiti velike odrede koji su u pripravnosti čekali da napadnu njegovo lijevo krilo, poslao je tamo Bagavoustov korpus. Jedna od njegovih divizija krenula je prema Ustici, a druga prema šumi. Uto se vrati Poniatowski jer nije mogao naći put kroz šumu, i Napoleon ga pošalje na Davoustovo krajnje desno krilo. Međutim, lijevo krilo ruske linije bude ipak savladano, i ravnica je stajala otvorena. Ona tri rova nalazila su se u rukama Neya, Murata i Davousta, samo je Bagration još uvijek zauzimao prijeteći položaj i dobivao pojačanje za pojačanjem. Trebalo ga je što prije potisnuti iza semjonovske klisure, inače bi opet mogao poduzeti napad.

Sve što se od glomaznih topova moglo dovući u rovove, bilo je dovučeno da se zaštite pokreti francuskih trupa. Ney je jurnuo naprijed, a za njim petnaest do dvadeset hiljada ljudi.

Ali, umjesto da ga dočeka, Bagration, bojeći se da ovim napadom ne bude potisnut, odjuri na čelo svoje linije i pođe mu u susret s uperenim bajunetama. Obje se mase sukobiše, nastade neopisiva gužva u kojoj se vojnik borio s vojnikom prsa o prsa. Bio je to dvoboj četrdeset hiljada vojnika. Bagration je teško ranjen, a njegova vojska, ostavši bez vođe, za trenutak dade se u bijeg. Ali, Konovicin izbi na čelo, povede vojsku iza semjonovskog klanca i primora svojom dobro postavljenom artiljerijom francuske kolone da se zaustave. Murat i Ney bili su iscrpljeni. Obojica su učinila nadčovječanske napore, pa su zamolili Napoleona za pojačanje. Car zapovjedi da krene mlada garda. Ali, tog istog trenutka, kad je bacio pogled na Borodino, primijetivši da je nekoliko Eugeneovih pukova suzbijeno, pomisli da se čitav korpus vicekralja nalazi u odstupanju, te stoga zapovjedi mladoj gardi da se zaustavi. Umjesto nje, Muratu i Neyu poslao je u pomoć rezervnu artiljeriju; sto topova odjurilo je u galopu da zauzme položaje na osvojenim visovima.

Na Eugeneovu krilu stvari su se odvijale ovim tokom:

Pošto je čitav jedan sat nepromišljeno zadržavao

Plausonneovu (Plozon) brigadu, vicekralj je prešao Kalugu, na četiri mostića koja je na brzu ruku podigla inženjerija. Prešavši na drugu stranu, skrenuo je nadesno, da osvoji veliki rov koji se nalazio između Borodina i Semjonovskog i štitio neprijateljski centar. Morandova divizija, koja je prva izbila na visoravan, poslala je Trideseti puk da ide na rov, a ona je u dubokim kolonama išla za njim kao potpora. U tim kolonama bili su sami stari vojnici koji su u najžešćoj vatri bili mirni kao na paradi. Nastupali su s puškama na gotovs, i ne ispalivši ni jednog metka, prodrli su u rov, unatoč paklenoj vatri prve linije pod Baskevičem. Ali je ovaj to predvidio, te drugim bojnim redom udari na bokove kolone, dok je Jermolov s jednom gardijskom brigadom hitao da mu pomogne. Čim je neprijatelj vidio da stiže pomoć, njegova lijeva linija promijeni front, te se tako Morandova divizija nađe u jednom vatrenom trouglu. On krene natrag, a u rovu ostavi generala Bonamija i Trideseti puk. Tu pade i Bonami i polovina Tridesetog puka. U tom trenutku Napoleon, vidješi, da se nekoliko pukova vraća natrag preko Kaluge, pomisli da mu je odstupnica u opasnosti, i svoju mladu gardu opet zadrži.

Dotle je Kutuzov iskoristio trenutak kolebanja kod Neya i Murata. Dok su se oni naprezali da zadrže svoje položaje, on je poslao cijelu rezervu, pa i samu rusku gardu, u pomoć svome lijevom krilu. Zahvaljujući tom pojačanju Konovicin, koji je zamijenio Bagrationa, mogao je prestrojiti svoju liniju. Njegovo desno krilo naslanjalo se na veliki rov koji je napadao Eugene, a lijevo krilo dodirivalo mu je šumu. Pedeset hiljada ljudi sačinjavalo je jednu klinastu gomilu koja je jurila naprijed da suzbije Francuze. Njihova artiljerija je grmjela, plotunska paljba je odjekivala, a šrapnele i kuršumi razdirali su francuske redove. Friantovi vojnici, koji su stajali u prvoj liniji, napadnuti tučom karteča bili su zbunjeni tom iznenadnom navalom, a pukovnik se vrtio na konju sve dok napokon nije zapovjedio povlačenje. Ali Murat - taj Murat koji je bio svuda i na svakom mjestu - stvori se nekako iza njega, zadrži ga, uhvati za ogrlicu i, strijeljajući ga pogledom, upita:

- Šta to činite?

- Vi i sami vidite da se ovdje ne može ostati! - odgovori mu pukovnik, pokazujući zemlju koja je bila pokrivena njegovim vojnicima.

- Pa šta? Onda ću ja ostati! - odvrati mu Murat.

- Dobro! - reče pukovnik. - Vojnici, naprijed! Hajdemo u smrt!

I on sa svojim pukom, pod pljuskom karteča, zauzme svoj pređašnji položaj.

U tom trenutku francuski rovovi bljesnuše u vatri. Osamdeset novih topova počne rigati vatru. Stiglo je pojačanje koje su Murat i Ney očekivali, doduše u drugom obliku, ali zato još strahoviti je.

No i pored svega toga gusta neprijateljska masa nastavlja svoje nadiranje. Jasno se vidjelo kako francuska topovska zrna ostavljaju pukotine u njihovim redovima; svejedno - oni su išli naprijed. Ali, poslije topovskih kugli poče sipati karteč. Smrvljeni ovim čeličnim orkanom, neprijateljski redovi pokušali su se prestrojiti, kad se smrtonosna kiša udvostruči. Oni se zaustave ne usuđujući se više ići naprijed, ali nisu htjeli uzmaknuti ni za korak. Oni ili nisu čuli komande svojih generala, ili su pak ti generali bili nesposobni da upravljaju tako ogromnom masom pa su izgubili glavu. Kako bilo da bilo, tek tih četrdeset hiljada ljudi ostade tu dva duga sata, dozvoljavajući da ih satire oganj. Bilo je to strahovito krvoproliće - jedan beskrajan pokolj. Najzad, Neyu i Muratu javiše da nestaje municije. Pobjednici su se prvi zamorili.

Ney ponovo jurne naprijed. Njegova desna linija potpomognuta Davoustom i Muratom razvijala se kako bi opkolila lijevo neprijateljsko krilo.

Bajunet i puška dokrajčili su ono što je izmaklo artiljeriji i ruska je armija ostala bez svog lijevog krila.

Pobjednici koji glasnim uzvicima zovu u pomoć gardu, okreću se prema centru i hitaju u pomoć Eugeneu. Sve je spremno za napad na glavnu utvrđenu liniju.

Montbrun, čiji se korpus nalazio upravo nasuprot neprijateljskom centru, krene na juriš naprijed. Tek što je bio prevalio četvrtinu puta, jedno topovsko tane raspolovi ga popola. Zamijeni ga Caulaincourt (Kolenkur). On stade na čelo Petog konjičkog puka i jurne na utvrđenu liniju koju istovremeno, sa tri strane, napadnu Murandova, Gerardova i Bourierova divizija, potpomognute odredima koji su sudjelovali u bici na Visli. Čim je prodro u rov, i on pade smrtno ranjen. U tom istom trenutku njegova hrabra pukovnija kojoj je prijetila opasnost da bude sasvim uništena od Ostemannove pješadije i ruske garde koje su se nalazile iza rova, bi prisiljena na povlačenje, i povuče se natrag da se pod zaštitom francuskih kolona prestroji. Ali sada i Eugene, na čelu svoje tri divizije, jurne na rov, zauzme ga i zarobi generala Lihačeva. Dok se još utvrđivao u rovu, prebaci Grouchyjev korpus na ostatke Dohturovljevih pukovnija. Ruska garda i gardijska konjica probiše se do francuskih, te je Grouchy bio prisiljen da se povuče. Ali ovaj manevar dao je Belliardu (Belijar) vremena da dovuče trideset topova i organizira bateriju ispred rova.

Tada se Rusi svojom poznatom upornošću opet prestroje i njihovi generali ponovo ih povedu u borbu. Približavali su se u zbijenim kolonama da ponovo zauzmu rov koji su Francuzi tako skupo platili. Eugene ih je pustio da mu se približe na puškomet. Tada, odjednom, pokaza svih svojih trideset topova, koji, svi u isti mah, osuše vatru. Rusi se za trenutak uskomešaše. Tada ponovo sastave svoj lanac i ovoga puta dopru do ispred samih topovskih ždrijela - da ih nestane u ognju i tri ješku. Eugene, Murat i Ney slali su Napoleonu kurira za kurirom, navaljujući da im pošalje gardu. Ako im je pošalje, bit će uništena cijela neprijateljska armija. Na njega su isto tako navaljivali i Belliard, Daru i Berthier.

- A ako bismo sutra imali novu bitku - reče Napoleon - tko bi je tada prihvatio? Pobjeda i bojište pripadaju nama, ali ne možemo goniti neprijatelja koji se povlači pred našom vatrom, ne prestajući sa svojom, da se zatim zaustavi na nekom drugom položaju i tamo ušanči.

Napoleon uzjaha konja i pojuri prema Semjonovskom, pa prijeđe cijelo bojište preko kojega je prelijetalo još po koje zalutalo tane. Zatim pozove Mortiera (Mortje) i zapovjedi mu da mladu gardu pomakne naprijed, ali da ne prelazi nova utvrđenja koja su ga razdvajala od neprijatelja. Zatim se vrati u svoj šator.

Noću, oko deset sati, Murat, koji se neprekidno tukao još od šest sati izjutra, dojaha i javi da neprijatelj u neredu prelazi rijeku Moskvu, te prijeti opasnost da im opet umakne. On ponovo zatraži da mu se da garda koja je čitavog dana bila u rezervi, i obeća da će uz njenu pomoć stići Ruse i dotući ih. Ali, Napoleon je i ovog puta odbio taj zahtjev i dozvolio da mu umakne ta vojska kojoj je tako žurno išao u susret. Sutradan ona je sasvim iščezla, i Napoleon je ostao neosporni gospodar ovog strahovitog bojišta, kakvoga nije bilo otkako je svijeta i vijeka. Na njemu je ležalo šezdeset hiljada ljudi; od toga trećina Francuza. Devet francuskih generala bilo je ubijeno, a trideset i četiri ranjeno. Francuski gubici bili su neizmjerni i u nesrazmjeru s pobjedom koja je izvojevana.

Na dan 14. septembra francuska vojska uđe u Moskvu. Ali, u ovom pohodu sve je bilo mračno, pa čak i trijumfi. Francuski vojnici bili su navikli ulaziti u prijestolnice, a ne u groblja. Moskva je izgledala kao kakva beskrajno velika grobnica. Kud se okreneš - pusto, gdje se obrneš - tišina. Napoleon je odsjeo u Kremlju, a vojska se raštrkala po gradu. Tada nastupi noć.

Usred noći Napoleona probudi požarna uzbuna. Krvava svjetlost bacala je svoj odsjaj na njegovu postelju. On pritrča prozoru. Moskva je bila u plamenu. Rostopčin, taj uzvišeni herostrat, ovjekovječio je svoje ime i spasio svoju domovinu.

Ovom plamenom oceanu koji je nadolazio kao plima trebalo je umaći. Napoleon je 16. septembra, opkoljen ruševinama i vatrom koja je prijetila da i njega proguta, bio prisiljen da napusti Kremlj i da se povuče u Petrovski. Tu je došlo do nesuglasica između njega i generala koji su mu savjetovali da se povuče dok još ima vremena i da odustane od svojeg kobnog osvajanja. Na ovaj, njemu stran i neobičan prijedlog, on se zamisli, bacajući svoj pogled čas prema Petrogradu čas prema Parizu: od Petrograda ga je dijelilo sto pedeset, a od Pariza osamsto sati. Ići na Petrograd značilo bi potvrditi svoju pobjedu, krenuti natrag u Pariz, značilo bi priznati svoj poraz.

Međutim, sve se više približavala zima, koja ne savjetuje već zapovijeda. Bolesnici su bili transportirani 15, 16. i 18. oktobra preko Možajska i Smolenska; 22. Napoleon napušta Moskvu; 23. Kremlj je odletio u zrak. Jedanaest dana povlačenja je išlo bez većih teškoća. Kad, odjednom, 7. novembra, živa u termometru naglo padne sa pet na osamnaest stepeni ispod nula, a dvadeset i deveti ratni izvještaj od 14. donio je u Pariz vijesti o nečuvenim strahotama, u koje Francuzi ne bi vjerovali da nisu dolazile od njihova cara. Od toga dana na francuskom nebu pojavila se kobna zvijezda, koja je nadmašila sav sjaj francuskih pobjeda. Sve je podsjećalo na Kambiza koji je skapao u pustinjskom pješčanom moru; na Kserksa koji je na jednoj barci bježao preko Helesponta; na Vara koji se vratio u Rim s ostacima svoje vojske. Od sedamdeset hiljada konjanika, koji su prešli Njemen, mogla su se s mukom sastaviti četiri eskadrona od po sto pedeset konjanika, koji su imali pratiti Napoleona. To je bio posvećeni bataljon; u njemu su oficiri postali obični vojnici, pukovnici su bili podoficiri, a generali kapetani; u tom bataljonu jedan maršal spao je na ulogu generala; a amanet koji je bio povjeren njihovoj brizi bio je jedan car.

A hoćete li da saznate što je bilo s ostacima vojske koja se nalazila u tim beskrajnim stepama između vedrog neba koje im je vijalo snijeg u lice i zaleđenih jezera čiji je led pucao pod njihovim nogama? Onda čujte:

»Generali, oficiri i vojnici - svi su išli u raštrkanim gomilama, ne znajući ni sami kuda. Strahovita bijeda izjednačila je sve činove; konjica, pješadija i artiljerija - sve je to bilo samo jedna nesređena gomila.

Većina njih nosila je po jednu vreću brašna na leđima, a sa strane, o pojasu, visile su im o uzicama porcije. Drugi su vukli, držeći ih za uzde, sjene od konja koji su bili natovareni priborom za kuhanje i jadnim ostacima namirnica.

Ti isti konji služili su i za hranu, utoliko podesniju što ih nije trebalo nositi kao ostale namirnice, nego su ih, kad bi skapali, odmah drali i spremali za jelo. Nisu čekali ni da izdahnu, već bi se bacali na njih čim bi se survali na zemlju, pa bi od njih sjekli ono što su smatrali najboljim.

Veći dio vojske bio se raspao. Iz njihovih ruševina obrazovale su se mnoge gomilice od osam do deset ljudi, koji su išli zajedno i međusobno se pomagali.

Neke od tih gomilica imale su svog konja, koji im je vukao prtljag, posuđe i namirnice. Inače, svatko je nosio po jednu vreću.

Ove male gomilice, potpuno otcijepljene od cjeline, vodile su naročit, zaseban život, i svakoga tko nije pripadao njihovu društvu gurale su od sebe. Članovi takve zajednice bili su nerazdvojni i brižljivo su se čuvali da ih ne uvrste i ne sjedine s glavninom vojske. Teško onome tko je izgubio svoju četicu! Taj nigdje ne bi mogao naći čovjeka koji bi se i najmanje za njega pobrinuo, ili koji bi mu ukazao i najmanju pomoć. Takvoga su nemilosrdno tjerali čak i od vatre, ni na nju nije imao pravo, pa mu nisu davali ni da se ogrije, a isto tako gonili su ga odasvud gdje bi potražio sklonište. Ovo gonjenje nije prestajalo sve dotle dok taj nesretnik ne bi našao svoje staro društvo. Napoleon je svojim očima gledao kako prolazi ova zaista nevjerojatna masa bjegunaca i ljudi koji su se povlačili bez ikakva reda.

Predstavite sebi, ukoliko je to moguće, sto hiljada bijednika, natovarenih vrećama, bijednika što se poštapaju dugačkim batinama, odjevenih u najčudnovatije dronjke, pune gada i nečistoće, izloženih svim užasima gladi i neimaštine. Dodate li tim dronjcima, koji su bili dokaz najužasnije bijede, izbezumljene fizionomije tih nesretnika, predstavite li sebi ova blijeda, blatom uprljana i od dima pocrnjela ljudska lica, upalih očiju, gotovo ugašena pogleda, razbarušene kose, duge prljave brade, to će opet biti samo blijeda slika prizora što ga je pružala ova vojska.

Mi smo se mučno probijali, prepušteni sami sebi, kroz snježne pustinje, jedva primjetnim putovima, preko stepa i beskrajnih borovih šuma.

Tu su nesretnici, koje je već odavno bila iznurila glad i bolest, padali savladani teretom bijede, i izdisali u strašnim mukama i najsurovijem očaju. Tamo su opet nasrtali bijesno na kakvog nesretnika kad bi posumnjali da će kod njega naći živežnih namirnica, te su mu ih otimali, usprkos njegovoj obrani i strašnim kletvama.

Tamo, opet, čulo se kako pucaju već raskomadani leševi pod konjskim kopitima ili točkovima kola, koja su prelazila preko njih i mrvila ih; na drugoj strani čulo se stenjanje i zapomaganje žrtava, koje je izdala snaga pa su ležale na putu boreći se posljednjim snagama s užasnom smrću, umirući deset puta prije no što izdahnu.

Ondje pak, oko konjske strvine, otimale su se i tukle požudne gomile koje se nisu mogle nagoditi oko podjele tih smrdljivih ostataka. Dok su jedni sjekli meso, drugi su se do pojasa zavlačili u konjski leš da bi iz njega iščupali jetru i srce.

Na sve strane užasnuta lica, promrzla i unakažena mrazom!

Jednom riječi - svuda samo zaprepaštenost, strah, glad i smrt!

Da bi se izdržali svi udarci ovih strahovitih nevolja koje su nas satirale, trebalo je imati vanrednu snagu duha i nepokolebljivu hrabrost. Neophodan uvjet bio je da, ukoliko su okolnosti bivale opasnije, usporedo s njima raste i moralna snaga. Dozvoliti da nas užasni prizori dirnu i ovladaju nama, značilo bi izreći samom sebi smrtnu kaznu. Čovjek je morao zatvoriti svoje srce za svaki osjećaj sažaljenja. Tko je bio dovoljno sretan da u sebi samome nađe dovoljno snage protiv tolikih zala, taj je pokazivao najhladniju bezosjećajnost i neodoljivu čvrstinu.

Takve ljude viđali su kako usred svih ovih grozota mirno i neustrašivo podnose sve promjene svoga položaja, kako preziru sve opasnosti i kako se, bez prestanka gledajući u smrt koja se javljala u najodvratnijim oblicima, navikavaju da bez i najmanje straha toj smrti slobodno gledaju u oči.

Gluhi na sve uzvike bola koji su dopirali sa svih strana, oni su se, kad bi kakav nesretnik pored njih podlegao, okretali od njega, i bez najmanjeg duševnog uzbuđenja produžavali svoj put.

Tako su ove nesretne žrtve ostajale napuštene na snijegu, dižući se dok su još imale snage, zatim bi padale ne čuvši ni od koga ma i jednu utješnu riječ, ne nailazeći ni na koga tko bi smatrao svojom dužnošću da im ma u čemu, makar i u najmanjoj sitnici, pritekne u pomoć. Mi smo neprestano išli krupnim koracima, nijemi, bez ijedne riječi, oborene glave, pogleda uprtog u zemlju. I tek kad bi pala noć, tada bismo se zaustavljali.

Savladani glađu i umorom, ni tada se nismo mogli odmoriti. Trebalo je pošto-poto naći, ako ne stan a ono bar kakav zaklon od hladnog vjetra. Ulazilo se u kuće, u šupe, u dvorišta i pod svaki krov koji bi bio primijećen. Za nekoliko trenutaka tu bi nas se naguralo toliko da više nitko nije mogao ni ući ni izaći. Tko ne bi dobio mjesta unutra, taj bi se smjestio negdje ispred vrata, pred kućom, ispod zida ili negdje u blizini. Prva briga bila je da se nabave drva i slama. Zbog toga, penjali bismo se i na krovove obližnjih kuća, pa bismo s njih prvo skinuli slamu, a kad ni to ne bi bilo dovoljno, onda bi došao red na daske i grede, ili bi na kraju krajeva bila razorena cijela kuća do poda, mada su se oni koji su u takvim kućama potražili sklonište opirali tome, pa čak i branili kuću fizičkom snagom. Tko ne bi bio na taj način istjeran iz tih kućica u kojima je tražio utočište, prijetila mu je opasnost da ga proguta plamen, jer se često događalo da je oni koji nisu uspjeli prodrijeti u kuću zapale - kako bi na taj način one unutra prisilili da izađu. Ovo se najčešće događalo kad su se viši oficiri htjeli smjestiti u takve kuće, a nisu mogli istjerati one koji su već bili ušli.

U takvim slučajevima nije preostajalo ništa drugo nego da se prenoći pod vedrim nebom. Osim toga, dovijali su se i na taj način što su rušili kuće do temleja, pa tu građu dijelili između sebe i od nje pravili svud naokolo skloništa. Kad bi načinili skloništa, zavisno od prilika ložili bi vatru, i svaki član ove čestice pohitao bi da pomogne u pripremanju večere.

Dok su jedni kuhali kašu, drugi su mijesili tijesto koje bi poslije zapretali u žar. Onda bi iz svojih vrećica vadili komade konjskog mesa koje bi usput pokupili, pa su ga pekli na žaru.

Kaša je bila svakodnevna hrana. Ali, kakva li je samo bila ta kaša! Kako je bilo nemoguće nabaviti čistu vodu jer su svi izvori i sve bare bili zaleđeni, u kazane su trpali snijeg, topili ga na vatri i to im je služilo umjesto vode.

U tu crnu, blatnjavu vodu stavljali su manje ili više brašna i kuhali ga sve dok smjesa ne bi postala kašasta. Zatim bi je osolili ili, ako nisu imali soli, usuli u nju dva-tri fišeka, pa joj na taj način oduzimali bljutavost. Tako je ova kaša po svojoj tamnoj boji podsjećala na crnu juhu starih Spartanaca.

Dok su jedni pripremali ovu crnu kašu koja je bila slična lijepku, drugi su posipali barutom iz fišeka meso koje je bilo na vatri. Poslije ovakve večere, svi bi ubrzo zaspali dubokim snom, savladani umorom i teretom raznovrsnih nevolja, da bi drugoga dana iznova započeli isti mučni život.

Čim bi osvanula zora, svi su ustajali iako nitko nije davao nikakav znak za polazak. I čitava masa spontano bi napuštala privremeni logor i krenula dalje...

Tako je proteklo dvadeset dana. Za to vrijeme vojska je na putu ostavila dvjesta hiljada ljudi i pet stotina topova, da bi se na kraju utopila u Berezini kao kad planinska rijeka nestane u dubini ponora.

Na dan 5. decembra, dok je ostatak vojske gotovo izdisao u Vilni, Napoleon je, na navaljivanje napuljskog kralja, talijanskog vicekralj a i svojih glavnih vojskovođa otputovao iz Smorgonija na saonicama za Francusku. U to vrijeme hladnoća je dostigla dvadeset i sedam stupnjeva ispod nule.

18. decembra Napoleon se u jednim lošim kolima zaustavio pred vratima Tuilerija, koja su najprije odbili da mu otvore jer su svi mislili da je još u Vilni.

Drugi dan po njegovu povratku, najviše državne vlasti pozdraviše ga dobrodošlicom.

12. januara 1813. godine Senat je ministru vojske dao na raspolaganje trista pedeset hiljada ljudi.

A 10. marta stiže glas da se Pruska otcijepila.

Izvještaj Renća Bourgeoisa.

Za vrijeme duga četiri mjeseca, cijela Francuska činila se kao jedno veliko vojničko zborište.

15. aprila Napoleon ponovo napusti Pariz na čelu svojih mladih legija.

Već 1. maja bio je u Lutzenu (Ličenu), spreman da sa svojih dvjesta pedeset hiljada vojnika napadne rusko-prusku vojsku. Dvjesta hiljada Francuza, sa pedeset hiljada Sasa, Bavaraca, Vestfalaca, Virtemberžana i Beržana krene opet pod njegovom zastavom. Div za koga su mislili da je savladan, opet je podigao glavu: majka-zemlja opet je novom snagom napojila Anteja.

Kao i uvijek, i sada su njegovi prvi udarci bili strašni i odlučni. Saveznička armija je na bojnom polju kod Lutzena ostavila trinaest hiljada vojnika, što mrtvih što ranjenih, i uz to je palo u ruke neprijatelju dvije hiljade zarobljenika. Ovi mladi regruti još pri prvim sudarima pokazali su se kao veterani, dok se Napoleon izlagao kao kakav potporučnik.

Drugoga dana on uputi svojoj vojsci ovu proklamaciju :

»Vojnici!

Ja sam s vama zadovoljan: izvršili ste ono što sam od vas očekivao. Bitka kod Lutzena nadmašila je bitke kod Austerlitza, Jene, Friedlanda, pa i same Moskve. Za samo jedan dan vi ste uništili izdajničku zavjeru svojih neprijatelja. Mi ćemo te Tatare odbaciti u njihove gadne krajeve iz kojih se neće smjeti ni maknuti: neka ostanu u svojim ledenim pustinjama, u tom gnijezdu ropstva, barbarstva i najniže pokvarenosti, gdje se čovjek srozao do životinje! Vaše zasluge za prosvijećenu Evropu su velike. Vojnici! Francuska, Italija i Njemačka izriču vam svoju zahvalnost!«

Pobjeda kod Lutzena otvorila je ponovo vrata Dresdena saskom kralju. Na dan 8. maja pred njim je ušla francuska vojska; 9. je car naredio da se podigne most preko Elbe, iza koje se bio povukao neprijatelj; 20. on ga je stigao i savladao na njegovim utvrđenim položajima kod Bautzena (Baucen); 21. nastavio je pobjedonosni pohod, i u ta dva dana Napoleon je izveo najsavršenije manevre ratne vještine; Rusi i Prusi imali su osamnaest hiljada mrtvih i ranjenih a tri hiljade je zarobljeno.

Slijedećeg dana, u jednom loše izvedenom pozadinskom okršaju, general Bruvere (Brijer) izgubi obje noge, a konjički generali Kirgener (Kiržner) i Duroc poginu od istog topovskog taneta.

Saveznička vojska nalazila se u potpunom odstupanju: prešla je Neisse (Najs), Queiss (Kvajs) i Bober i poslije bitke kod Sprotave, gdje joj je Sebastiani zaplijenio dvadeset dva topa, osamdeset teretnih kola i petsto ljudi, nastavila se još brže povlačiti. Napoleon ju je gonio u stopu, i nije joj dao ni trenutka predaha; gdje su oni logorovali juče - tu je on bio danas.

29. grof Šuvalov, ađutant ruskog cara, i pruski general Kleist (Klajst) javiše se predstražama da zatraže primirje.

Sutradan je održan u dvorcu u Liegnitzu sastanak, ali bez uspjeha.

Austrija je već pomišljala da istupi iz saveza. Da bi ostala što je moguće neutralnija, ona se ponudi da posreduje, i njena ponuda bi primljena. Plod tog posredovanja bilo je primirje zaključeno u Pleisswitzu (Plajsvic) 4. juna.

Odmah zatim sasta se kongres u Pragu da pregovara o miru, ali je mir bio nemoguć. Saveznici su tražili da granice carevine budu Rajna, Alpe i rijeka Meuse. Napoleon je taj zahtjev smatrao uvredom, i pregovori se prekinuše. Austrija prijeđe na stranu koalicije, i rat, jer se jedino njime moglo doći do konačnog rješenja, ponovo otpoče.

Neprijatelji su se opet našli na bojnom polju. Francuzi su se nalazili na desnoj obali Elbe, u srcu Saske, sa trista hiljada vojnika, od kojih je četrdeset hiljada otpadalo na konjicu. Saveznički suvereni raspolagali su sa petsto hiljada, računajući tu i sto hiljada konjanika, tako da su odmah mogli krenuti u tri pravca - na Berlin, Šlesku i Češku.

Napoleon se nije zbunio tolikom brojčanom nadmoćnošću neprijatelja, već je uobičajenom brzinom smjesta prešao u ofenzivu. Svoju vojsku podijelio je u tri grupe. Jedna je trebalo da pođe na Berlin - protiv Rusa i Šveđana, druga je ostala da drži položaje kod Dresdena i da prati kretanje ruske vojske u Češkoj, a s trećom je sam pošao protiv Bluchera (Bliher), pošto je u Litavi ostavio izvjesnu rezervu.

Bluchera je stigao i potisnuo, ali za vrijeme tog nastupanja za neprijateljem Napoleon je saznao da su saveznici sa sto osamdeset hiljada vojnika napali šezdeset hiljada njegovih ljudi koji su ostali kod Dresdena. Od svog armijskog korpusa, on odvoji trideset pet hiljada vojnika i povede ih sa sobom. Dok su saveznici smatrali da je Napoleon još u potjeri za Blucherom, on im se približavao kao munja, smrtonosan kao grom.

Na dan 29. augusta saveznici ponovo napadoše na Dresden, ali budu odbijeni. Idućeg dana ponoviše napad cjelokupnom svojom vojskom, koja bi slomljena i razbijena. Sva ta vojska koja se borila pred očima samog cara Aleksandra bila je jednog trenutka u opasnosti da bude potpuno uništena, i mogla se spasiti jedino po cijenu četrdeset hiljada ljudi koji su ostali na bojištu.

U toj bici Moreau (Moro) je izgubio obje noge od prvog taneta koje je izbacila carska garda. Topom je nišanio sam Napoleon. Sada se ponovilo ono što je bilo uobičajeno u takvim prilikama. Slijedećeg dana nakon ovog strahovitog krvoprolića, u Dresden dođe jedan austrijski agent s prijateljskim izjavama. Ali, tek što su pregovori započeli, stiže glas da je Šleska vojska koja je gonila Bluchera izgubila dvadeset i pet hiljada ljudi, a ona pod Bernadotteom, koja je išla na Berlin strahovito potučena; napokon, da je gotovo cijeli korpus generala Vandammea, koji je gonio Ruse i Austrijance, a koji je bio za trećinu slabiji od neprijateljske vojske, potisnula ova neprijateljska masa, koja se na trenutak zaustavila u svom bijegu i primijetila svoju nadmoćnost.

Tako je započeo ovaj čuveni pohod iz 1814. godine, u kome je Napoleon pobjeđivao gdje god se pojavio, a bio pobijeđen na svakom mjestu gdje nije bio prisutan.

Na ove vijesti pregovori su prekinuti. Tek što se Napoleon oporavio od bolesti za koju se mislilo da je prouzrokovana trovanjem, pošao je na Magdeburg. Namjera mu je bila da s boka učini jedan skok na Berlin i da ga, prešavši Elbu kod Wurttemberga osvoji. Prvi korpusi bili su već stigli do Wurttemberga, kad stiže jedno pismo virtemberškog kralja, kojim on javlja da je Bavarska prešla na protivničku stranu, i da su se, bez objave rata i bez prethodnog saopćenja, obje vojske, austrijska i bavarska, koje su logorovale na obalama Inna, sjedinile. Osim toga, osamdeset hiljada ljudi pod zapovjedništvom generala Vredea napreduje prema Rajni. I napokon, da je Wurttemberg, iako u srcu vjeran svome savezu, ali pod pritiskom te nadmoćne mase, bio prisiljen da joj pridruži svoju vojsku. U toku petnaest dana sto hiljada vojnika opkolilo je Mainz (Majnc).

Austrija se prva odmetnula, a njezin primjer slijedili su i ostali.

Tako je, za jedan sat, izmijenjen Napoleonov plan, koji je on smišljao puna dva mjeseca, plan za čije izvršenje je on bio sve pripremio. Umjesto da saveznike potisne između Elbe i Saale, pod zaštitom utvrđenih mjesta i skladišta u Torgeuu, Magdeburgu, Wittembergu i Hamburgu, umjesto da rat prenese na zemljište između Elbe i Odre, gdje je francuska vojska već imala u rukama Glogou, Custrin i Stettin, Napoleon odluči da se povuče prema Rajni; ali bilo je potrebno da najprije potuče ujedinjene neprijatelje da bi ih na taj način spriječio da ga gone u njegovu povlačenju. Stoga, umjesto da se povuče ispred njih, on im pođe u susret i sukobi se s njima kod Leipziga (Lajpcig). Francuzi i saveznici nađoše se opet licem u lice. Francuzi sa sto pedeset hiljada boraca i šesto topova, a saveznici sa trista pedeset hiljada i artiljerijom dvaput jačom od Francuske.

Još istoga dana zapodjene se borba koja je trajala osam sati. Francuska vojska pobjeđuje, ali jedan armijski korpus koji je trebalo da dođe iz Dresdena i da osigura poraz neprijatelja, nije stigao. Pa ipak, Francuzi prenoćiše na bojnom polju.

Ruska i austrijska vojska dobiše 17. pojačanje, a 18. napadoše.

Četiri sata francuska vojska borila se s uspjehom. Ali, najedanput, trideset hiljada Sasa, koji su zauzimali jedan od najvažnijih položaja, prijeđe na stranu neprijatelja i uperi šezdeset topova na Francuze. Ova izdaja bila je toliko nečuvena, i ova promjena tako strašna, da se činilo da je sve izgubljeno.

Napoleon dojuri s polovinom svoje garde i napadne Sase. Odmah ih potisne ispred sebe, otme im jedan dio artiljerije, pa ih stade tući njihovim vlastitim topovima, koje su oni sami bili napunili. Saveznici se povuku, jer su za ta dva dana izgubili sto pedeset hiljada ljudi. I ovu noć francuski su vojnici proveli na bojištu.

Teška artiljerija, iako nije mogla uspostaviti potpunu ravnotežu, bar je umanjila onaj veliki nesrazmjer, pa je treća bitka pružala povoljnije izglede. Međutim, Napoleonu javiše da ima još samo žezdeset hiljada metaka municije, jer je za posljednje dvije bitke ispaljeno dvjesta dvadeset hiljada metaka. Zato je trebalo pomišljati na povlačenje. Rezultat dviju pobjeda bio je izgubljen; uzalud je žrtvovano pedeset hiljada ljudi.

Oko dva sata ujutro otpočelo je povlačenje prema Leipzigu. Trebalo je da se armija povuče iza Elstera, da stupi u vezu s Erfurtom odakle je trebalo da stigne potrebna municija. Ali, odstupanje se nije moglo izvršiti tako neprimjetno a da to ne probudi neprijatelja. On je u početku držao da se priprema napad, pa se i sam stavio u pripravnost. No, uskoro je saznao pravu istinu. Pobjedonosni Francuzi se, dakle, povlače! Oni nisu znali zašto to čine, ali su ipak htjeli da to iskoriste. Kad je počelo svanjivati, saveznici napadoše francuske zalaznice i s njima uđoše u Leipzig. Francuski vojnici načas zastadoše, a zatim se vratiše i postaviše front prema neprijatelju; borili su se korak po korak, da bi na taj način svojoj vojsci dali vremena da prijeđe jedini most na Elsteru koji je ostao za odstupanje. Najedanput, začu se užasna eksplozija, sve se uznemiri, i nakon raspitivanja stiže izvještaj da je neki narednik, bez ikakve naredbe svoga starješine, bacio most u zrak. Na taj način četrdeset hiljada Francuza, koje je gonilo dvjesta hiljada Rusa i Austrijanaca, bilo je odvojeno od svoje armije jednom valovitom rijekom; oni su morali ili da se predaju ili da dopuste da ih sve pobiju. Jedan dio ove vojske utopio se u rijeci, a drugi je našao smrt pod ruševinama predgrađa Ranstad.

Francuska vojska stiže 20. u Weissenfels (Vajsenfels), i Napoleon je tek tu saznao za svoje gubitke. Knez Poniatowski, general Vial (Vijal), Dumoutier (Dimutje), i Rochambeau (Rošambo) utopili su se ili poginuli; moskovski knez, vojvoda Marmont, generali Souhan (Suan), Compans, Latour-Moubourg i Friedrich bili su ranjeni, princ Emil od Darmstadta, grof Hochberg (Hohberg), generali Lauriston (Loriston), Delmas, Roznieckv (Roznjecki), Krasinskv, Valorv, Bertrand, Dorsenne, Colomv (Kolomi), Bronikowsky, Sivovitz (Sivovic), Malakovskv, Rautenstrauch (Rautenštrauh) i Stockhorn (Štokhorn) bili su zarobljeni. Na dnu Elstera i pod ruševinama predgrađa Frauenrisen ostavili su deset hiljada mrtvih, petnaest hiljada zarobljenih, petsto topova i petsto kola.

Što se pak tiče ostataka trupa Rajnskog saveza, on se razbježao na putu od Leipziga do Weissenfelsa. Kad je stigla u Erfurt, a to je bilo 23, francuska vojska bila je svedena na francuske čete, na otprilike osamdeset hiljada vojnika.

Napoleon je stigao u Schluchtern (Slihtern) 28. i tu je dobio siguran izvještaj o kretanju austrijsko-bavarske vojske; ona je izvršila ubrzani marš i prispjela na Majnu.

Na dan 30. oktobra ona je stajala u bojnom poretku pred Hanauom da bi Napoleonu prepriječila put za Frankfurt. Na nju je naišla francuska vojska, sudarila se s njom, potukla šest hiljada ljudi, i 5, 6. i 7. novembra prešla preko Rajne.

9. novembra Napoleon se vratio u Pariz.

Tu ga je stizao udar za udarom. Utjecaj izvana prenosio se i na unutrašnjost; poslije Rusije Njemačka, poslije Njemačke Italija, poslije Italije - Francuska!

Bitka kod Hanaua dala je povod za sazivanje nove konferencije. Barun Saint-Aignan (Sent-Enjan), knez Metternich (Meternih), grof Nesselrode i lord Aberdeen (Aberdin) sastali su se u Frankfurtu. Napoleonu je obećan mir pod uvjetom da napusti Rajnski savez i da se odrekne Poljske i labskih pokrajina. Francuska je imala ostati u svojim prirodnim granicama, između Alpa i Rajne. Napokon, i u Italiji će se odrediti granice koje će Francusku dijeliti od austrijske monarhije.

Napoleon je pristao na ove uvjete, te je Senatu i Skupštini podnio protokol pregovora, izjavivši da je voljan da učini tražene žrtve. Zakonodavno tijelo, nezadovoljno što mu je Napoleon nametnuo predsjednika, a nije mu prethodno podnio listu kandidata, jedva je dočekalo ovu priliku, pa je imenovalo komisiju od pet članova, koja je trebalo da prouči ovaj protokol pregovora. Članovi komisije, poznati kao protivnici carskog sistema, bili su gospoda Laine (Lene), Gallois (Galoa) i Flaugergues (Fložerg), Ravnouard (Rajnuar) i Maine de Biran (Men de Biran). Oni su bili sastavili jednu peticiju i u njoj spomenuli riječ sloboda, koja se nije spominjala punih jedanaest godina. Napoleon je razderao tu peticiju i raspustio zakonodavno tijelo. Dok se ovo događalo, u Francuskoj su izbile na vidjelo prave namjere savezničkih vladara, koje nisu bile u skladu s njihovim lažnim protokolima. Isto kao i nekad u Pragu, oni su i sad išli za tim da dobiju na vremenu. Tako su prekinuli konferenciju, uz obećanje da će se opet uskoro sastati novi kongres u Chatillonu na Seini. To je u isto vrijeme bio i izazov i uvreda. Napoleon je prihvatio prvo i počeo da se sprema za ovo drugo. 25. januara ostavio je Pariz, ostavivši svoju ženu i sina zaštiti oficira narodne garde.

Carevina je bila napadnuta sa svih strana. Austrijanci su bili prodrli u Italiju; Englezi su prešli Bidassoa (Bidasoa) i pojavili se na grebenima Pireneja; Schwartzenberg (Svarcenberg) je prodirao kroz Švicarsku s vojskom od sto pedeset hiljada ljudi; Blucher je sa sto trideset hiljada Prusa prošao kroz Frankfurt, Bernadotte je zauzeo Holandiju, i sa deset hiljada Šveđana i Sasa prodro u Belgiju. I sedam stotina hiljada boraca prekaljenih svojim vlastitim porazima u velikoj školi napoleonovih ratova prodiralo je u srce Francuske, sa jednom jedinom lozinkom: »Pariz! Pariz!«

Napoleon je stajao sam protiv cijelog svijeta. Sa sto pedeset hiljada vojnika bio je jedva u stanju da mu se suprotstavi. Ali, on je opet našao, iako ne staro povjerenje, a ono bar duh svojih mladih dana: pohod od 1814. bit će remek-djelo strategije.

Jednim svojim pogledom on je sve uočio. Maisonu (Mezon) je naredio da zadrži Bernadotta u Belgiji; Augereau (Ožero) će poći u Lyon, u susret Austrijancima; Soult će zadržati Engleze iza Loire, a on sam uzeo je na sebe da se ogleda sa Blucherom i Schwartzenbergom.

Sa svojih šezdeset hiljada vojnika on se bacio između njih dvojice, jurio je od jedne vojske do druge, Bluchera je uništio kod Champauberta (Šampobera), Montmiraila (Monmiraja) i Chateau-Thierrvja (Šato-Tjerija). U deset dana Napoleon je izvojevao pet pobjeda; saveznici su izgubili devedeset hiljada ljudi.

Sada otpočeše novi pregovori u Chatillonu na Seini, ali su saveznički suvereni postavljali sve nemogućije uvjete i tražili sve više. Zahtijevali su ne samo da se Napoleon odrekne osvojenih zemalja nego i da se granice republike svedu na granice nekadašnje monarhije.

Napoleon im je na to odgovorio onim lavovskim skokom koji je bio svojstven samo njemu. Skočio je iz Meryja na Seini u Craonne (Kraon), iz Craonnea u Reims, iz Reimsa u Saint-Dizier (Sen-Dizje). Gdje je god naišao na neprijatelja, on ga je odagnao: ovdje ga potisnuo a tamo uništio. Ali, neprijatelj se ponovo prikupljao iza njegovih leđa, i mada neprekidno tučen, on je ipak prodirao naprijed.

Gdje nije bilo Napoleona, nije bilo ni njegove sreće. Englezi su bili ušli u Bordeaux (Bordo); Austrijanci su zauzeli Lyon; belgijska armija, udružena s ostacima Blucherove vojske, ponovo mu se pojavila za leđima. Njegovi generali bili su zamoreni i tromi. Ukrašeni ordenskim lentama, pritisnuti titulama i udavijeni u zlatu, bili su izgubili volju za borbu. Tri puta su im izmicali Prusi, koji su tako reći bili u njihovim rukama: prvi put na lijevoj obali Marne, zbog naglog mraza koji je baruštine i močvare u kojima bi morali da propadnu zaledio i učinio prolaznima; drugi put na rijeci Aisne (En), zbog predaje Soissonsa (Soason), koji im je otvorio prolaz u trenutku kad više nisu mogli natrag; napokon kod Craonnea, zbog Marmontove nemarnosti, koji je dopustio da mu u jednom noćnom prepadu odnesu dobar dio ratne spreme.

Ovi mračni predznaci nisu izmakli Napoleonovu oku; on je osjetio da Francuska, unatoč svim njegovim naporima, klizi iz njegovih ruku. Izgubivši nadu da će u njoj sačuvati svoje prijestolje, on je želio da bar u njoj izvojuje svoj grob, i činio je sve moguće kod Arcis-sur-Aubea (Arsi-sir-Ob) i kod Saint-Diziera da ga pogodi neprijateljsko zrno. Ali uzalud - meci i topovi bili su mu saveznici.

Na dan 29. marta javiše mu u Troves, gdje je bio u potjeri za neprijateljem, da Rusi i Prusi u zatvorenim kolonama idu na Pariz.

On smjesta krenu, i 1. aprila stiže u Fontainebleau, i dozna da je Marmont, dan ranije, oko pet sati uveče, kapitulirao, i da se saveznici od jutros nalaze u prijestolnici.

Napoleonu su ostala tri izbora.

Imao je još pedeset hiljada vojnika, najhrabrijih i najodanijih na svijetu. Da osigura sebi njihovu odanost, trebalo je samo da stare generale, koji su mogli samo da sve izgube, zamijeni mladim pukovnicima, koji su imali izgleda da sve dobiju. Na njegov još i sad moćan poziv mogao bi da se podigne narod, ali onda bi bio žrtvovan Pariz, jer bi ga neprijatelj, pri povlačenju, zapalio; samo jedan narod pristao je da se spasi takvim sredstvima: to su bili Rusi.

Drugi put bio je da pridobije Italiju, ujedinivši dvadeset pet hiljada Augereanovih vojnika s osamnaest hiljada vojnika generala Greniera (Grenje), petnaest hiljada maršala Sucheta (Siše) i četrdeset hiljada maršala Soulta. Ali ovaj izlaz ne bi doveo ni do kakvog rezultata. Francuska bi i dalje ostala posjednuta neprijateljem, a iz toga je mogla proizaći najveća nesreća.

Ostajao mu je i treći put; da se povuče iza Loire i da povede gerilski rat.

Ali, saveznici pritekoše u pomoć njegovoj neodlučnosti izjavom da je car Napoleon jedina smetnja općem miru.

Ova izjava ostavljala mu je da bira između dva otvorena puta: da svrši sa životom, kao Hanibal, ili da siđe s prijestolja, kao Sula.

On je izabrao, kao što kažu, onaj prvi: ali Kabanisov otrov bio je nemoćan.

Tada mu nije preostalo ništa drugo do da priđe drugome ; na jednom komadu papira, koji se poslije izgubio, on napisa ove redove, možda najznačajnije od svih koje je ruka jednog samrtnika ikada bila napisala:

»Budući da su savezničke sile izjavile da je car Napoleon jedina smetnja za uspostavljanje mira u Evropi, car Napoleon izjavljuje, pod zakletvom koje će se vjerno pridržavati, da se odriče francuskog i talijanskog prijestolja, u ime svoje i svojih nasljednika, budući da nema te žrtve, pa makar se radilo i o životu, koju on ne bi učinio za Francusku.«
Čitavu godinu dana činilo se da je svijet prazan.

V

NAPOLEON NA OTOKU ELBI

Napoleon je bio kralj otoka Elbe. Kad je već izgubio carstvo nad svijetom, isprva nije htio zadržati ništa do svoje nesreće.

- Jedan mali dukat na dan i jedan konj - rekao je - to je sve što mi treba.

Tako je, umjesto Italije, Toskane i Korzike, koje je mogao da uzme na navaljivanje onih koji su ga okruživali, bacio svoj pogled na ovaj kutić gdje ga sada vidimo.

No, dok je tako zanemarivao svoje lične interese, on je vodio upornu borbu za prava svojih pratilaca. To su bili generali Bertrand (Bertran) i Drouot (Druo), prvi veliki maršal dvora, a drugi njegov ađutant; onda general Cambronne (Kambron), major prvog puka gardijskih lovaca; barun Jermanowsky (Žermanovski), major poljskih kopljanika; vitez Malet (Male); artiljerijski kapetani Cornuel (Korniel) i Raoul (Raul); pješadijski kapetani Loubers (Luber), Lamourette (Lamuret), Hureau (Iro) i Combi (Kombi); najzad, kapetani poljskih kopljanika Balinskv i Schultz (Šulc).

Ovi oficiri bili su na Čelu četiri stotine odabranih grenadira i pješačkih lovaca stare garde, kojima je dozvoljeno da svoga cara mogu pratiti u izgnanstvo. Za slučaj njihova povratka u Francusku, Napoleon je ugovorio da im se priznaju sva građanska prava.

3. maja 1814. u šest sati naveče usidrila se u pristaništu Porto-Ferraia (Porto Ferajo) fregata »The Undaunted«.

General Dalesme (Dalem), koji je još tu zapovijedao u ime Francuske, odmah je otišao na brod da Napoleona najponiznije pozdravi dobrodošlicom.

Grof Drouot, koji je bio imenovan za guvernera otoka, izišao je na kopno da zauzme svoj novi položaj i tvrđavu Porto-Ferraio. Barun Jermanowsky ga je pratio da zauzme mjesto komandanta, dok je vitez Baillon (Balon), kao upravnik dvora, imao da pripremi stan za Njegovo Veličanstvo.

Još iste večeri car je na fregati primio predstavnike vlasti, svećenstvo i najuglednije građane, koji su u ime stanovništva došli da ga pozdrave.

Sutradan, 4. izjutra, jedan odred vojnika odnio je u grad novu zastavu koju je car izabrao. To je bila zastava toga otoka: srebrna osnova, obrubljena crvenom trakom, na kojoj su bile utkane tri zlatne pčele. Nju su odmah izvjesili na tvrđavu Etoile, uz topovske salve, kojima se pridružila engleska fregata i svi brodovi koji su se nalazili u pristaništu.

Oko dva sata Napoleon je sa svojom pratnjom sišao na kopno. U trenutku kad je stupio na otok, bio je sa tvrđave pozdravljen sto jednim topovskim pucnjem, na što je s engleske fregate odgovoreno sa dvadeset i četiri topovska pucnja, uz pozdravno klicanje svih koji su se nalazili na brodu.

Car je na sebi imao pukovničku uniformu strijelaca gardijske konjice; na svojoj kapi nosio je kokardu u boji toga otoka (crveno i bijelo), kojom je zamijenio trikoloru.

Na ulazu u grad dočekali su ga predstavnici vlasti, svećenstvo i najugledniji građani na čelu s predsjednikom općine, koji mu je, na jednom srebrnom pladnju, predao ključeve Porto-Ferraia. Garnizonske čete, u svečanom odijelu i pod oružjem, bile su postrojene svuda kuda je trebalo da prođe. Iza ovih trupa tiskala se masa, ne samo stanovnika glavnoga grada već i drugih mjesta, koji su bili došli iz najudaljenijih krajeva otoka. Oni su htjeli da svojim očima vide, jer nisu mogli povjerovati da će oni, siromašni ribari, imati za svoga kralja čovjeka, čija je sila, čije je ime i čija su djela ispunila svijet. Napoleon je bio miran, ljubazan i gotovo veseo.

Pošto se zahvalio predsjedniku općine, on je sa svojom pratnjom otišao u sabornu crkvu, gdje je održan Te Deum. Iz crkve je otišao u općinu, gdje je trebalo da se privremeno smjesti. Te večeri, na opći zahtjev građana, cijeli grad i pristanište bili su svečano osvijetljeni.

Istoga dana, general Dalesme objavio je slijedeći proglas koji je sastavio Napoleon:

»Stanovnici otoka Elbe!

Promjenljivost ljudskog života dovela je u vašu sredinu cara Napoleona; on sam izabrao je vas da vam bude gospodar. Prije nego što je ušao u vaš grad, vaš novi vladar upravio mi je riječi, koje hitam da vam saopćim, jer su mi jamstvo za vašu buduću sreću:

- Generale - rekao mi je car - ja sam svoja »prava« žrtvovao interesima domovine, a za sebe sam, kao državu i svojinu, zadržao otok Elbu. Na to su svte sile dale svoj pristanak. Kad upoznate stanovnike s ovakvim stanjem stvari, recite im da sam ja ovaj otok izabrao za svoje boravište zbog njihove blage naravi i blage klime: uvjerite ih da će oni uvijek biti predmet mojeg živog interesa.

Stanovnici Elbe, ovim riječima ne treba tumačenja: one su dovoljne da vam donesu sreću. Car vas je dobro ocijenio: ja sam dužan da vam to priznam, i ja to, evo, rado činim.

Stanovnici otoka Elbe, ja ću vas uskoro napustiti i taj rastanak bit će mi težak; ali, pomisao na vašu sreću ublažit će gorčinu tog rastanka; i, ma gdje bio, ja ću sačuvati uspomenu na vrline stanovnika otoka Elbe.

Dalesme.«

26. maja prispjelo je četiri stotine grenadira; 28. maja general Dalesme sa starom posadom napusti otok, koji tako sasvim prijeđe u ruke novog suverena.

Napoleon nije mogao ostati dugo besposlen. Pošto se prvih dana nakon dolaska pozabavio najnužnijim poslovima koji su se odnosili na preuzimanje otoka, on 18. maja uzjaha konja i pođe u obilazak. Želio je da se lično upozna sa stanjem poljoprivrede i sa svim ostalim što je otoku donosilo veći ili manji prihod, kao što su trgovina, ribolov te proizvodnja mramora i rudnici željeza. S naročitom pažnjom pregledao je kamenolome i rudokope.

Pošto je obišao i pregledao sve do najmanjeg seoceta i svud usput dao građanima dokaze o svojoj brizi, vrati se u Porto-Ferraio, gdje je počeo raditi na uređenju svoga dvora, upotrebljavajući javne dohotke samo za najnužnije potrebe. Ovi dohoci dolazili su glavnim dijelom od rudnika željeza, koji su godišnje donosili oko jedan milijun; zatim od ribolova, koji je davan pod zakup za svotu od četiri do pet stotina tisuća franaka; od solana, koje bi, kad bi se ustupile kakvom društvu, davale isto toliko; najzad, od poreza na zemljište i od nekih carinskih prihoda. Sve to, uz ona dva milijuna, koja je bio rezervirao za sebe, moglo je da da godišnje blizu četiri i po milijuna.

Napoleon je često govorio da još nikada nije bio tako bogat.

Iz općinskog doma preselio se u jednu lijepu građansku kuću, koju je pompozno nazvao svojim dvorcem. Ova kuća bila je podignuta na jednoj stijeni, između tvrđavica Falcone i Etoile, na bedemu koji se zvao Mlinski Bedem; ona se sastojala od glavne zgrade i dva paviljona koji su bili s njom povezani. S njenih prozora vidjeli su se grad i luka, tako da ništa nije moglo izbjeći njegovu oku.

Njegov ljetnikovac nalazio se u San-Martinu. Prije njegova dolaska bila je to neka stara kuća, koju je on obnovio i veoma ukusno namjestio. Međutim, car u njoj nije nikada noćio; služila mu je samo da u njoj odsjedne prilikom svojih izleta. Ljetnikovac je ležao u podnožju jednog visokog brda. Ispred njega je žuborio gorski potok, a oko njega su se zelenjele livade. Iz dvorca se pružao divan pogled na grad, koji je bio smješten amfiteatralno, i na luku, koja se smjestila na njegovu podnožju, iznad koje se pogled gubio nad magličastu morsku površinu, u pravcu toskanskih obala.

Poslije šest tjedana, na otok Elbu dođe carica majka, a poslije nekoliko dana i princeza Paulina. Ona je bila došla sa carem u Frejus i željela je da se zajedno s njim ukrca za Elbu, ali je tada bila toliko slaba da joj je liječnik zabranio putovanje. Tada je komandant engleske lađe obećao da će se kasnije vratiti po nju i da će je odvesti na otok. Pošto je ugovoreni dan prošao a fregata nije došla, princeza je iskoristila jedan napuljski brod da se njime preveze na otok. Ona je ostala samo dva dana, a zatim je otputovala za Napulj. Ali, 1. novembra vratila se natrag na briku »L'Ineonstant«, da se više nikad ne rastane od cara.

Razumljivo je da je Napoleon, koji je iz najveće aktivnosti prešao u potpuno mirovanje, osjećao potrebu za nekim stalnim zanimanjem. Nastojao je da radom ispuni svaki trenutak. Čim bi svanulo, ustao bi iz postelje i otišao u svoju biblioteku. Tu bi se zatvorio i do osam sati radio na svojim ratnim memoarima. Onda bi izašao da pregleda javne radove, zastajao bi da upravi poneko pitanje radnicima koji su gotovo svi bili njegovi vojnici. Oko jedanaest sati doručkovao bi sasvim skromno. Za vrijeme najvećih žega, naročito ako je mnogo hodao ili mnogo radio, obično poslije doručka, prospavao bi sat-dva, i onda, redovito oko tri sata, izašao bi na konju ili u kolima, u pratnji velikog maršala Bertranda i generala Drouota. Usput bi saslušao molbe koje bi mu upućivali i nikada nikoga ne bi ostavljao nezadovoljnim. Oko sedam sati vraćao bi se natrag, večerao u društvu svoje sestre, koja je stanovala na prvom katu, a često bi na ručak pozivao ili gospodina Balbianija, ili komornika Vantinija, ili predsjednika mjesne općine, ili pukovnika narodne garde, a ponekad i predsjednika općina iz Porto-Longonea i Rija.

Što se tiče carice majke, ona je stanovala u jednoj zasebnoj kući, koju joj je bio ustupio komornik Vantini.

Međutim, otok Elba postao je privlačna tačka za sve radoznale Evropljane i uskoro je navala stranaca bila tako velika da su se morale poduzeti neke mjere kako bi se izbjegle teškoće i neprilike. Jer, među strancima je bilo i mnogo sumnjivih pustolova koji su namjeravali tu potražiti sreću. Prirod od otoka nije bio više dovoljan za prehranu stanovništva, pa su se namirnice morale nabavljati sa kontinenta. Zbog toga se trgovina u Porto-Ferraiu počela znatno razvijati što je podizalo opće blagostanje.

Tako je Napoleon u svom progonstvu postao izvor napretka za otok na kome je živio. Njegov blagotvorni utjecaj osjetili su i oni najniži slojevi stanovništva. Od njegova dolaska na otoku se osjećala neka nova atmosfera.

Među strancima najviše je bilo Engleza; činilo se da im je najviše stalo do toga da vide i čuju cara. Napoleon ih je uvijek blagonaklono primao. Mnoga gospoda visokog engleskog plemstva (lord Bentink, lord Douglas) ponijela su sobom u Englesku najbolje uspomene o načinu na koji su bili primljeni.

Od svih posjetilaca koje je car primao najmiliji su mu bili oni mnogobrojni oficiri svih narodnosti (Talijani, Francuzi, Poljaci, Nijemci) koji su dolazili da mu ponude svoje usluge. On im je odgovarao da im ne može dati ni položaj ni čin.

- Pa dobro- odgovarali su mu oni - mi ćemo vam služiti kao vojnici.

I on ih je, gotovo uvijek, uzimao za svoje grenadire. Ovo uvažavanje njegova imena Napoleonu je najviše laskalo.

Došao je 15. augusta, carev rođendan. On je proslavljen sa zanosom koji se ne može opisati, što je bio sasvim nov doživljaj za Napoleona, dotad navikla samo na službene svečanosti. Grad je caru i njegovoj gardi priredio veliki bal; na glavnom trgu bio je podignut prostran i divno ukrašen šator, a Napoleon je bio zapovjedio da sve strane toga šatora ostanu otvorene, kako bi sav narod mogao sudjelovati u svečanosti.

Upravo je nevjerojatno šta se sve poduzimalo na sve strane grada i otoka. Dva talijanska arhitekta, Bargini (Barđini) iz Rima i Bettarini iz Toskane, pravili su nacrte, ali ih je Napoleon gotovo uvijek mijenjao prema svojim zamislima, te tako i sam postao pravi građevinar. Izmijenio je trasu mnogih započetih cesta, pronašao je jedan izvor čija mu se voda činila boljom od one koja se pila u Porto-Ferraiu, pa ju je sproveo u grad.

Mada se moglo pretpostaviti da Napoleon svojim orlovskim okom prati evropske događaje, izvana se činilo kao da se on sasvim pomirio sa svojom sudbinom. Štaviše, nitko nije ni posumnjao u to da će se on vremenom naviknuti na taj novi život u kome je bio okružen ljubavlju onih koji su mu bili bliski - kad se saveznički suvereni pobrinuše sami da probude lava koji vjerojatno nije ni spavao.

Već je više mjeseci kako Napoleon živi u svojem malom carstvu nastojeći da ga uljepša svim onime čime ga je mogao nadahnuti njegov živi, stvaralački duh, kad jednoga dana bude potajno obaviješten da se vode pregovori o njegovu udaljivanju s otoka.

Francuska je preko lista gospodina Tallevranda uporno zahtijevala od Bečkog kongresa tu mjeru kao neophodnu za svoju sigurnost, ističući koliko je opasno za vladajuću dinastiju što se Napoleon nalazi u blizini talijanske obale i Provanse. Ona je naročito skretala pažnju Kongresu na ovo: Ako slavnom prognaniku dosadi njegovo izgnanstvo, mogao bi on za četiri dana biti u Napulju, a odatle, uz pomoć svog zeta Murata koji je tamo još uvijek vladao, staviti se na čelo jedne vojske i prodrijeti u već ionako nezadovoljne pokrajine gornje Italije, koje bi se na prvi njegov poziv pobunile, pa bi tako ponovo započeo ubilački rat, koji tek što je okončan.

Da bi se opravdalo kršenje ugovora koji je bio zaključen u Fontainebleauu, bila je objavljena prepiska generala Excelmansa (Ekselmana) s napuljskim kraljem, koja je baš tada bila uhvaćena i koja je pobuđivala sumnju u nekakvu zavjeru čiji su konci vodili na otok Elbu. Ova sumnja bila je uskoro potkrijepljena jednom drugom zavjerom, koja je bila otkrivena u Milanu, a u koju je bilo umiješano mnogo viših oficira stare talijanske vojske.

Ni Austrija nije mirnim okom gledala na ovo opasno susjedstvo. Vladin list »Augsburger Zeitung« izražavao je to otvoreno; u njemu je objavljena slijedeća obavijest:

»Ma koliko bili uznemirujući milanski događaji, treba da nas umiri pomisao da će oni možda pridonijeti da se, što je moguće prije, udalji čovjek koji sa stijena otoka Elbe drži u svojim rukama konce ovih zlatom podsticanih pobuna. Jer, sve dok on bude u blizini talijanskih obala, suvereni ovih zemalja neće imati mira u svojim zemljama.«
Ipak, usprkos općem uvjerenju, Kongres se nije usudio da na osnovu tako slabih dokaza donese odluku koja bi bila u potpunoj suprotnosti s principima ublažavanja međunarodnih odnosa koje su saveznički monarsi onako svečano isticali. Da ne bi izgledalo da su povrijeđeni postojeći ugovori, Kongres je donio odluku da se Napoleonu učine predstavke i da ga se pokuša navesti da svojevoljno napusti otok Elbu, a da se upotrijebi sila samo ako bi se on tome usprotivio. Odmah se povela riječ o nekom drugom mjestu koje bi bilo njegova rezidencija. Bila je predložena Malta. Ali, Engleska je to smatrala nezgodnim. Napoleon bi lako mogao jednoga dana od zarobljenika postati veliki gospodar.

Ona predloži Svetu Helenu.

Napoleon je mislio da te glasine potječu od njegovih neprijatelja kako bi ga izazvale na kakav očajnički korak, koji bi im tada dozvolio da pogaze data obećanja. Zbog toga on odmah posla u Beč jednog povjerljivog, spretnog i odanog agenta s nalogom da provjeri jesu li istinite vijesti što ih je dobio. Ova osoba dobila je preporuku za princa Eugena Beauharnaisa (Ežen Boarne), koji se tada nalazio u Beču i bio u prisnom prijateljstvu s carem Aleksandrom, pa je tako morao znati šta se radi u Kongresu. Agent je brzo dobio potrebne obavijesti, koje je odmah poslao caru. Osim toga, on je organizirao i vezu putem pisama, tako da je Napoleon bio redovito obavještavan o svemu što se događalo.

Osim sa Bečom Napoleon je održavao i vezu sa Parizom, i svaki glas koji je otud dolazio pokazivao je da nezadovoljstvo protiv Burbona raste iz dana u dan. U tom dvostrukom položaju koji ga je prisiljavao na odlučnost, dođoše mu prve misli za jedan divovski plan, koji ubrzo poče da izvršava.

Napoleon je poduzeo i u Francuskoj ono što je već bio poduzeo u Beču. Razaslao je glasnike da utvrde istinu i da, ako se pruži zgodna prilika stupe u vezu s njegovim starim prijateljima i vojskovođama, koji su mu ostali vjerni i s onima koji su bili najviše zapostavljeni i zbog toga najnezadovoljniji.

Kad se ti glasnici vratiše, potvrdiše da su istinite vijesti u koje se Napoleon nije usudio povjerovati. Osim toga, uvjerili su ga da u narodu i vojsci potajno sve vri od nezadovoljstva; da ogroman broj nezadovoljnika upire oči prema njemu i želi njegov povratak. Prema tome, ustanak je neizbježan, i Burboni se neće moći dugo opirati općoj mržnji koju je izazvala njihova nesmotrena i neiskusna vladavina.

Dakle, više nije moglo biti sumnje. Ovdje je prijetila opasnost, tamo ga je upućivala nada. Ovdje - vječno sužanjstvo na stijeni usred oceana, tamo - vladavina svijetom.

Uobičajenom munjevitom brzinom Napoleon stvori odluku; za manje od osam dana u njegovu duhu bilo je sve riješeno. Trebalo je još samo da se izvrše nužne pripreme a da se ne izazove sumnja engleskog komesara, koji je, s vremena na vrijeme, dolazio na otok Elbu i pod čijim je nadzorom bio svaki korak bivšega cara.

Ovaj komesar bio je pukovnik Campbell (Kembel), koji je i dopratio cara prilikom njegova dolaska. Njemu je stajala na raspolaganju jedna fregata s kojom je neprekidno krstario od Porto-Ferraia do Genove, od Genove do Livorna i od Livorna do Porto-Ferraia. Ona se ovdje zadržavala obično po četrnaest dana, za koje bi vrijeme pukovnik izlazio na otok da bi navodno odao počast Napoleonu.

Osim toga, trebalo je obmanuti i tajne agente, koji bi se možda našli na otoku, i odvratiti pažnju oštroumnog stanovništva; ukratko - potpuno sakriti svoje namjere.

Zbog toga je Napoleon živo nastavio sa započetim radovima; naredio je da se započne sa gradnjom novih putova, koji bi presijecali otok u raznim pravcima, da se popravi i osposobi put koji vodi iz Porto-Ferraia u Porto-Longone kako bi njime mogla ići kola, i, najzad, budući da je na otoku bilo veoma malo drveća, da se sa kontinenta donesu dudovi i da se zasade sa obje strane putova. Zatim se pobrinuo da mu se dovrši ljetnikovac u San-Martinu. U Italiji je naručio kipove i vaze, kupio je mladice naranača i još mnogo drugog rijetkog drveća. Ukratko, činilo se kao da je sva njegova briga usmjerena na taj otok kao na mjesto u kojem namjerava dugo boraviti.

U Porto-Ferraiu je naredio da se poruše stari zidovi koji su okruživali njegov dvor, a isto tako i jedna dugačka građevina, koja je služila oficirima za stanovanje, i da se dvorište proširi toliko da se u njemu može vršiti smotra. Jedna stara napuštena crkva bila je prepravljena u kazalište za građane, kamo je trebalo da dolaze najbolji glumci iz Italije. Sve ulice bile su popravljene. Put koji je vodio kroz vrata Terre, bio je prohodan jedino za mazge, pa su ga proširili i pomoću jedne terase on je postao upotrebljiv za vožnju kolima.

Za to vrijeme, da bi olakšao svoj plan, brik »L'Inconstant«, koji je sasvim prisvojio i trojedrenjak »L'Etoile« koji je bio kupio, često je slao da plove u Genovu, Livorno, Napulj, čak do afričkih obala i do same Francuske, da bi na njihovu plovidbu privikao francuske i engleske krstarice. I zaista, te njegove lađe, pod zastavom Elbe, posjetile su više puta obale Sredozemnog mora, a nijednom nisu bile spriječene niti uznemirene u svojoj plovidbi. Napoleon je baš to i htio.

Sada on otpoče ozbiljnim pripremama za svoj odlazak. Naredio je da se noću i u najvećoj tajnosti na brik prenese veća količina oružja i municije; da se popravi i dovede u red rublje, odijelo i obuća njegove garde; dozvao je Poljake koji su čuvali tvrđavu u Porto-Longoneu i na malom otoku Pianozi; najzad je ubrzao organizaciju i uvježbavanje lovačkog bataljona, u kome su uglavnom služili vojnici sa Korzike i iz Italije. Prvih dana februara bilo je već sve spremno da se iskoristi prva pogodna prilika, prema vijestima koje su se očekivale iz Francuske.

Konačno, stigoše i te vijesti; donese ih neki pukovnik iz stare vojske, koji odmah otputova u Napulj.

Po nesreći, baš u tom momentu nalazio se u luci sa svojom fregatom pukovnik Campbell. Napoleon je bio primoran da pričeka ne pokazujući ni najmanje znaka nestrpljenja, pa je pukovnika susretao s uobičajenom pažnjom za sve vrijeme njegova boravka na otoku. Jedva jednom, 24. februara poslije podne, pukovnik zatraži prijem kod cara: bio je došao da se oprosti i da ga upita ima li kakav nalog za Livorno. Napoleon ga je pri rastanku otpratio do izlaza, i oni koji su se toga dana nalazili u carevoj službi mogli su čuti posljednje njegove riječi:

- Zbogom, gospodine pukovniče, želim vam sretan put! Do viđenja!

No, samo što je pukovnik izašao, Napoleon pozove svoga velikog maršala; dio dana i cijelu noć proveo je s njim, zatvoren, i tek poslije tri sata ujutro legao je da malo otpočine, a već rano ujutro bio je na nogama.

Čim je bacio prvi pogled na pristanište, primijetio je da engleska fregata razvija jedra da otputuje. Od tog trenutka kao da mu je neka magična sila prikovala pogled uz taj brod, više nije skidao pogled sa fregate. Vidio je kako ona jedno za drugim razvija svoja jedra, kako diže sidro iz mora, kako počinje da se kreće, kako pod povoljnim jugoistočnim vjetrom izlazi iz pristaništa i kako se pod raširenim jedrima udaljuje u pravcu Livorna.

Zatim se popeo na terasu i dogledom nastavio da prati fregatu koja se sve više udaljavala. Oko podne, ona se jedva primjećivala kao mala pjega, dok se oko jednog sata nije sasvim izgubila.

Odmah poslije toga Napoleon je izdao svoje zapovijedi. Jedna od najvažnijih bila je da svi brodovi što su se nalazili u pristaništu moraju ostati tri dana u karanteni; čak ni najmanje barčice nisu bile oslobođene ove naredbe.

Odmah zatim zaključeni su ugovori sa vlasnicima trgovačkih brodova, od kojih su izabrana tri-četiri najbolja i najbrža, jer brik »L'Inconstand« i jedrenjak »L'Etoile« nisu bili dovoljni za prijevoz. Iste večeri nabavljeno je sve što je bilo potrebno i brodovi su stajali spremni caru na raspolaganje.

Noću između subote i nedjelje, od 25. na 26, Napoleon je sazvao glavne predstavnike vlasti i najuglednije građane, od kojih je sastavio neku vrst privremene vlade. Pukovnika narodne garde Lapija imenovao je za komandanta otoka, stanovništvu je povjerio obranu zemlje, i preporučio svoju majku i sestru. Zatim je, ne kazujući im pravi cilj ovog svog pothvata, nagovijestio prisutnima uspjeh koji ga očekuje. Obećao im je da će, u slučaju rata, poslati otoku oružanu pomoć za obranu i naredio da se otok ne prepusti nikakvoj stranoj sili, osim u slučaju da on sam to naredi.

Ujutro izda još neke naredbe u pogledu svoje kuće, pa se oprosti sa svojima i zapovjedi ukrcavanje.

U podne odjeknu general-marš.

Oko dva sata slijedio je znak za pokret. Napoleon izađe pred vojsku i objavi svojim starim ratnim drugovima za kakve ih je nove podvige pozvao. Pri spomenu Francuske i kad je nagovijestio da će se uskoro vratiti u domovinu, odjeknuše gromoglasni uzvici oduševljenja i potekoše suze. Vojnici poremetiše svoje redove, počeše se grliti, stadoše juriti kao bjesomučni; svi pristupahu Napoleonu i padahu pred njim na koljena kao pred bogom.

Odozgo, sa svojih prozora, carica majka i princeza Paulina promatrale su ovaj dirljiv prizor pa su i same plakale.

Oko sedam sati ukrcavanje je bilo završeno. Oko osam Napoleon se izvezao iz pristaništa na jednoj barci. Nekoliko minuta kasnije bio je na palubi brika. U trenutku kad je stupio nogom na brod, odjeknu top. To je bio znak za polazak.

Ova mala flotila odmah je razvila jedra, i gonjena svježim zapadnim vjetrom ubrzo je ostavila zaljev, pa je okrenula sjeverozapadno i na stanovitom odstojanju nastavila ploviti uz talijansku obalu.

Istoga trenutka kad je ona otplovila, iz pristaništa Elbe pođoše i barke za Napulj i Milano, dok jedan viši oficir odvesla prema Korzici da pripremi sve, kako bi car, u slučaju neuspjeha u Francuskoj, tamo našao sigurno utočište.

U zoru 27. svatko je izašao na palubu da se uvjeri kolik je put prijeđen u toku noći. Zaprepaštenje je bilo veliko kad spaziše da su prevalili jedva šest milja. Tek što su prošli rt Sv. Andrije, a vjetar poče da biva slabiji, i malo kasnije nastade očajna bonaca.

Kad sunce obasja vidik, tamo na zapadu, na obalama Korzike, pokazaše se dvije francuske krstarice: »La Fleur de Lis« i »Melpomena«.

To izazove strah na svim brodovima. Na briku na kome se nalazio car zaprepaštenje je bilo tako veliko, položaj se činio tako opasnim i nesreća tako bliska da se nametalo pitanje ne bi li bilo bolje da se odmah vrate u Porto-Ferraio i da tu sačekaju povoljniji vjetar. No car odmah učini kraj neodlučnosti, zapovjedivši da se nastavi put, predviđajući da će brzo nestati bonace i da će nastupiti povoljniji vjetar. I doista, kao da mu je vjetar bio pokoran, oko jedanaest sati otpoče da duva, a već oko četiri sata nalazili su se u visini Livorna, između Capraie i Gorgone.

Ali sada cijelu flotilu obuze nova, mnogo ozbiljnija uznemirenost od one prve. Najedanput, sjeverno, u pravcu vjetra, na daljini od otprilike pet milja, opaziše jednu fregatu. Tamo, na obalama Korzike, ukaza se i druga, i, napokon, u daljini spaziše i treću, kako pod povoljnim vjetrom plovi ravno na francusku flotilu.

Sad se više nije smjelo oklijevati. Trebalo je smjesta nešto poduzeti.

Noć se primicala, i pod zaštitom tame moglo se umaći fregatama, ali se ratni brod približavao sve više i moglo se lako raspoznati da je to nekakav francuski brik. Prva misao koja je sve obuzela bila je da je posrijedi izdaja i da će doći do sukoba. Jedino je car tvrdio da su se ova tri broda našla tu pukim slučajem i da jedan sa drugim nemaju nikakve veze, a samo izgleda da imaju neprijateljske namjere. On je bio uvjeren da jedna ekspedicija, pripremljena tako potajno kao ova, ne može biti tako brzo otkrivena da bi se za njom mogla poslati u potjeru čitava eskadra.

Ipak, unatoč takvom uvjerenju, Napoleon je naredio da se pripreme svi topovi, jer je bio odlučio da mu, u slučaju napada, pođe u susret, u uvjerenju da će sa svojim veteranima zarobiti neprijateljski brik. Međutim, još uvijek u nadi da je ova tri broda doveo puki slučaj, zapovjedio je da svi članovi posade koji bi mogli pobuditi sumnju, siđu s palube, a signalizirao je i ostalim svojim brodovima da to također smjesta učine.

Oko šest sati uveče, oba broda nađoše se u neposrednoj blizini na odstojanju na kome se moglo dovikivati. Mada je već počelo da se smrkava, ipak se mogao raspoznati francuski brik »Zephir« kojim je upravljao kapetan Andrieux (Andrije). Uostalom, prema njegovu manevriranju moglo se odmah zaključiti da su mu namjere sasvim miroljubive, tako da se careve pretpostavke pokazaše tačnima.

Kad su se brikovi prepoznali, pozdraviše se na uobičajeni pomorski način, i u prolazu izmijeniše nekoliko riječi. Kapetani su pitali jedan drugoga kamo plove. Kapetan Andrieux je odgovorio da putuje za Livorno. Sa »L'Inconstanta« pak odgovoriše da putuju za Genovu i da će rado primiti poruke. Kapetan Andrieux zahvali na ponudi, a onda zapita kako je car. Napoleon nije mogao odoljeti želji da se umiješa u tako zanimljiv razgovor, pa uze trubu iz ruku kapetana Chotarda (Kotar) i odgovori:

- Izvrsno!

Poslije izmjene ovih riječi, oba brika produžiše svoj put i ubrzo se izgubiše u noći.

Plovilo se svim jedrima i uz povoljan, svjež vjetar, tako da su drugog dana, 28, prošli pokraj rta Korzike. Istoga dana primijetiše ponovo na pučini jedan ratni brod sa sedamdeset četiri topa, kako plovi u pravcu Bastije. On nije izazvao nikakvo uzbuđenje; jpš u početku bilo je jasno da ni on nema nikakvih loših namjera.

Prije no što je ostavio Elbu, Napoleon je sastavio dvije proklamacije. Ali kad ih je htio dati da se prepišu, nitko ih nije mogao pročitati, pa ni on sam. On ih baci u more, pa stane diktirati druge dvije. Jednu je namijenio vojsci, a drugu francuskom narodu. Svi koji su znali pisati, postadoše pisari; sve što se moglo - doboše, klupe i kape - pretvorili su u pisaće stolove i svaki prionu na rad.

Zaokupljeni tim poslom, ugledaše obalu Antibesa (Antib) te je pozdraviše uzvicima oduševljenja.

VI

STO DANA

Prvoga marta u tri sata flotila se usidri u žianskom zaljevu; u pet sati Napoleon siđe na kopno i ulogori se u jednoj maslinovoj šumici, u kojoj još i danas postoji drvo ispod kojega je sjedio Napoleon. Dvadeset pet grenadira i jednog gardijskog oficira odmah poslaše u Antibes - da pridobiju garnizon; ali oni, poneseni oduševljenjem, uđoše u grad sa uzvicima: »Živio car!« Tu se još nije znalo o Napoleonovu dolasku pa su svi mislili da su ovi ljudi poludjeli. Komandant grada naredi da se digne most, te tako ovih dvadeset i pet junaka postanu zarobljenici.

Ovakav događaj bio je potpun neuspjeh. Neki od oficira predložiše Napoleonu da pođu ravno na Antibes i da ga silom osvoje. Tako bi se izbjeglo da grad pruži oružani otpor, što bi moglo izazvati loš dojam u javnosti. Napoleon im je odgovorio da su oni pošli na Pariz a ne na Antifaes, i kako je on uvijek riječi provodio u djelo, čim je izašao mjesec, naredi da se diže logor.

Još u toku noći sa svojom malom vojskom stigao je u Cannes (Kan), oko šest sati izjutra prošao je kroz Grasse (Gras), i onda se zaustavio na toj uzvišici, kad sa svih strana dođoše stanovnici i okružiše ga, jer su već doznali za njegovo neobično iskrcavanje. On ih je primio onako kako bi ih primio u Tuilerijama, saslušao je njihove žalbe, primio njihove molbe i obećao im pravdu. Car je mislio da će u Grasseu naći već dovršenu cestu koju je po njegovoj zapovijedi od 1813. trebalo sagraditi. Cesta međutim nije još bila sagrađena. Morao je, dakle, svoja kola i četiri mala topa ostaviti u gradu. Stoga pođoše brdskim stazama koje su još bile pokrivene snijegom, a uveče stigoše na prenoćište u selo Cerenon, pošto su prethodno pješačili dvadeset milja; 3. marta stigoše u Bareme (Barem), 4. u Digne (Dinj), a 5. u Gap. U tom gradu zadržali su se koliko je bilo potrebno da se odštampaju proglasi, koje su sutradan na tisuće dijelili putem.

Međutim, car je bio uznemiren. Do sada je imao posla samo s narodom u čije se oduševljenje nije moglo sumnjati; ali, eto, ni jedan vojnik niti organizirani odred nije se još pridružio ovoj maloj vojsci, a više ed svega, Napoleon je očekivao i želio da vidi pred sobom pukove koji bi bili poslani da ga spriječe i vrate, a na koje će njegova ličnost, mislio je on, imati utjecaja. Taj trenutak koji je tako želio i koga se u isto vrijeme toliko plašio najzad je nastupio između La Murea (Mire) i Vizilla (Vizij). General Cambronne (Kambron), koji je bio sa svojih četrdeset grenadira u izvidnici, naiđe na jedan bataljon iz Grenoblea, koji je bio poslan da mu prepriječi put. Vođa toga bataljona ustezao se da prizna generala Cambronnea, te ovaj pošalje glasnika da o tome izvijesti cara.

Kad mu stiže ova vijest, Napoleon se nalazio na putu u neudobnim kolima koja su bili nabavili u Gapu. On odmah zapovjedi da mu dovedu njegova konja, pa odjuri u galopu i nađe se gotovo na sto koraka ispred postrojenih vojnika, koji mu nisu uputili ni jedan jedini uzvik oduševljenja, ni jedan pozdrav u čast njegova dolaska.

Nastupio je trenutak da se igra dobije ili da se izgubi. Priroda terena na kome su se nalazili nije dozvoljavala uzmak: s lijeve strane puta uzdizao se strmovit brijeg, a desno jedna mala, jedva trideset stopa široka livadica iza koje je bio ponor; pred sobom imao je bataljon u pripravnosti koji je zauzeo cijeli prolaz od ponora do brijega.

Napoleon zastade na jednoj maloj uzvišici, na desetak koraka od jednog potočića koji je protjecao livadom. Tada se okrene generalu Bertrandu, kome baci uzde svoga konja i reče:

- Prevariše me, ali ne mari, naprijed!

Pošto to izgovori, on sjaha, prijeđe potok i uputi se ravno na bataljon, koji je još uvijek bio nepomičan, i zaustavi se na dvadesetak koraka ispred njega, baš u trenutku kad je ađutant generala Marchanda, koji je vodio bataljon, isukao sablju i naredio da opale.

- Šta, prijatelji moji - doviknu im Napoleon - zar me ne poznajete? Ja sam vaš car. Ako među vama ima i jedan vojnik koji bi htio ubiti svoga generala, može, evo me.

Jedva što je izgovorio ove riječi, kad iz svih grla odjeknu opći uzvik: »Živio car!« Ađutant i po drugi put zapovjedi da pucaju, ali njegov glas zagluši tisuću usklika. I dok četiri poljska kopljanika pođoše za njim, vojnici poletješe iz stroja, pojuriše naprijed i okružiše Napoleona, padoše mu pred noge, počeše da mu ljube ruke, poskidaše bijele kokarde te ih zamijeniše trobojnima - sve to sa uzvicima radosti i oduševljenja, što natjera suze na oči njihovu starom generalu. No, uskoro zatim, on se sjeti da ne smije gubiti ni trenutka, pa komandova »nadesno«, stade na čelo kolone i nastavi put. Ispred njega je išao Dambronne sa svojih četrdeset grenadira, a za njim cijeli bataljon, koji je bio poslan da mu prepriječi put; i tako prispješe na vizijski brijeg. Sa toga brijega Napoleon je vidio da je ađutant stigao dolje, na jedno pola milje ispred njih do grada, gonjen onom četvoricom kopljanika, ispred kojih je, evo, umakao samo zahvaljujući svome dobrom konju: začas je nestao u gradu, ali se malo kasnije pojavio na njegovu drugom kraju, te je uspio pobjeći poprečnim putem, kuda ga kopljanici nisu mogli dalje goniti zbog iscrpljenosti svojih konja. Međutim, oficir koji se dao u bijeg i ona četiri vojnika koji su ga gonili i kao munja proletjeli ulicama Vizilla, već su odali cijelu stvar. Tog istog jutra vidjeli su ađutanta kako prolazi na čelu svoga bataljona, a sada se, evo, vraća sam, u trku, i to progonjen. Dakle, istina je: Napoleon dolazi, praćen ljubavlju svoga naroda i svoje vojske! Sve živo istrča na ulice, poletješe pitanja, a za njima i oduševljenje. Odjednom primijetiše vojsku na grebenu brijega La Murea. Ljudi, žene, djeca - svi mu pojuriše u susret, čitav grad ga je okružio još prije no što je stigao pred njegova vrata, dok su seljaci silazili sa svojih bregova skačući kao divokoze, a od stijene do stijene odjekivao je uzvik: »Živio car!«

Napoleon se zadržao u Vizilleu. Vizille je bio kolijevka francuske slobode, a godina 1814. nije htjela da iznevjeri 1789.{10}, jer je tu cara dočekalo stanovništvo, koje kao da je bilo opijeno od radosti. Ali, Vizille je samo mali gradić, bez oružja, bez bedema i bez garnizona; trebalo je ići na Grenoble. Jedan dio građana pođe za Napoleonom.

Na jedan sat udaljenosti od Vizillea ugledaše jednog pješadijskog oficira kako dolazi sav u znoju i prašini. Kao onaj stari Grk pred Maratonom, i on samo što nije pao od umora: donio je dragocjene vijesti.

Oko dva sata poslije podne, Sedma pješadijska pukovnija, kojom je zapovijedao pukovnik Labedovere (Labedoajer), bila je pošla iz Grenoblea protiv cara. Ali, na pola milje od grada, pukovnik koji je jahao pred svojim pukom, okrene se i zapovjedi da se zastane. Tada mu priđe jedan bubnjar i pruži mu svoj bubanj. Pukovnik uvuče ruku u bubanj i iz njega izvadi orla. I tada, da bi ga svi mogli vidjeti, podiže se na stremenima i reče:

- Vojnici! Pogledajte ovo slavno znamenje koje je nošeno u besmrtnim našim danima. On koji nas je onako često vodio u slavnim pobjedama, eto dolazi da osveti naše poniženje i našu nesreću. Došlo je vrijeme da se okupimo pod njegovu zastavu koja nikada nije prestala da bude naša. Tko me voli neka pođe za mnom! Živio car!

Cijeli puk pođe za njim.

Onaj oficir htio je da bude prvi koji će tu vijest saopćiti caru, pa je stoga odjurio naprijed, ali čitav puk pojuri za njim.

Napoleon obode svoga konja i nastavi put, a sva njegova mala vojska, uz uzvike oduševljenja, poleti za njim. Kad stigoše do jednog brežuljka, Napoleon opazi Labedovereov puk kako hita ubrzanim maršem. Čim su ga primijetili, odjekne jedno gromoglasno. »Živio car!« Ovaj uzvik čuše junaci s otoka Elbe i odazvaše mu se. Sada više nitko nije u svom redu, svi se guraju naprijed. Napoleon dojaha u sredinu gomile, vojnici ga okruživaše sa svih strana, Labedovere skoči s konja i obgrli Napoleonova koljena. Ovaj ga zagrli, pritisne ga na svoje grudi, pa mu reče.

- Pukovniče, vi ste me ponovo popeli na prijestolje!

Labedovere samo što nije pomahnitao od radosti. Taj zagrljaj stajat će ga života, ali šta onda? Proživio je čitavo stoljeće tko je čuo takve riječi.

Odmah nastavi put, jer Napoleon nema mira sve dok se ne nađe u Grenobleu. Grenoble je imao posadu koja je, kako rekoše, bila spremna da pruži otpor. Uzalud su vojnici jamčili za svoje drugove; car je, praveći se doduše kao da u to vjeruje, ipak zapovjedio da se pođe na grad.

Oko osam sati uveče Napoleon je stigao pod zidove Grenoblea.

Bedeme su bili posjeli Treća inženjerska pukovnija, koja se sastojala od dvije tisuće vojnika, Četvrta artiljerijska pukovnija, u kojoj je nekad služio Napoleon, sa dva bataljona Pete mjesne pukovnije i husarima Četvrte pukovnije. Uostalom, carev dolazak bio je toliko neočekivan, da je on stigao kad još nisu bile završene sve pripreme za otpor. Nije više bilo vremena ni da se podignu mostovi; ali gradska vrata bila su zaključana i komandant se protivio da ih otvori.

Napoleon je uvidio da je dovoljan jedan trenutak da ga upropasti. Noć je uskraćivala magično djelovanje njegova prisustva; sigurno je da ga sve oči traže, ali ga nitko ne vidi. Tada on naredi Labedovereu da pokuša nagovoriti artiljerce, i pukovnik se popne na jednu uzvisinu i uzvikne gromkim glasom:

- Vojnici, mi vam vraćamo junaka za kojim ste išli u toliko bitaka; na vama je da ga primite i da s nama ponovite onaj stari uzvik pobjednika Evrope: »Živio car!«

I doista, taj magični uzvik u isti mah odjekne ne samo gore na bedemima već i na svim krajevima grada. Sve pojuri prema vratima, ali ona su bila zatvorena, a ključevi su bili kod komandanta. Za to vrijeme, vojnici koji su pratili Napoleona, dođoše bliže.

Sada otpoče razgovor između onih izvana i onih iznutra, pitanja, odgovori, rukovanja kroz rešetke ... Ali, vrata se nisu otvarala. Car je škrgutao zubima od nestrpljenja i uznemirenosti. Najedanput, začu se uzvik: »Mjesta! Mjesta!« To su bili građani predgrađa Tres-Cloitre (Tre-Kloatr), koji dođoše sa gredama da probiju vrata. Svi se postaviše u redove, i poluge učiniše svoje, vrata zaškripe, popucaju i sruše se, a šest tisuća ljudi pojuri na izlaz.

To više nije bilo oduševljenje, to je bilo ludilo, bjesnilo. Svijet je navalio na Napoleona kao da će ga rastrgati. U jednom trenutku, uz pomamnu viku i radosno klicanje, skinuše ga s konja, digoše ga na ruke i ponesoše. Nikada još, ni u jednoj bici, nije bio izložen tolikoj opasnosti. Svi su drhtali za njega; on sam bio je jedini koji je mogao razumjeti da je ovaj val koji ga je ponio sobom samo čista ljubav.

Napokon se zaustaviše pred jednom kućom, njegov generalštab dođe i opkoli ga. Tek što su malo odahnuli, začuje se nova graja; ovo su sada stanovnici grada, koji su mu donosili čitava gradska vrata, kad mu već nisu mogli donijeti njihove ključeve.

Ta noć bila je produženje svečanosti; vojnici, građani i seljaci bratimili su se jedni s drugima. Napoleon je odmah naredio da se odštampaju novi proglasi. Oko osam sati trebalo ih je nalijepiti po ulicama i razdijeliti. Na sve strane bili su upućeni i glasnici da rasture proglas i da razglase: zauzet je glavni grad Dauphinea, a uskoro će se umiješati Austrija i napuljski kralj. Tek u Grenobleu, Napoleon je bio siguran da će prodrijeti do Pariza.

Idućeg dana dođoše svećenstvo, generalštab, predstavnici sudskih, građanskih i vojnih vlasti, da pozdrave cara. Nakon završene audijencije, Napoleon je izvršio smotru nad šest hiljada vojnika koji su sačinjavali posadu grada, i krenuo odmah u Lyon.

Sutradan, pošto je izdao tri proklamacije u kojima je objavio da je carsku vlast ponovo uzeo u svoje ruke, nastavio je put i prenoćio u Bourgoinu (Burgoenu). Gomila naroda koja ga je pratila stalno se povećavala, kao što je raslo i njeno oduševljenje, te je izgledalo kao da ga prati cijela Francuska i s njim prodire prema prijestolnici.

Na putu koji je vodio od Bourgoina za Lyon, Napoleon je saznao da su vojvoda Orleanski, grof d'Artois (Artoa) i maršal Macdonald (Mekdonald) odlučili da brane grad i da namjeravaju srušiti dva mosta (moranski i gijotjerski). On se nasmijao na ovu vijest u koju nije ni povjerovao, budući da je poznavao rodoljublje Lyonaca, pa zapovjedi Četvrtoj husarskoj pukovniji da udari na Guillotiere (Gijotjer). Pukovniju dočekakaše uzvicima: »Živio car!« Ovaj gromoglasni uzvik došao je čak do Napoleona, koji je išao za pukovnijom na razdaljini od oko četvrt sata. On odmah obode svoga konja, i sam samcat, pun samopouzdanja, stiže u vrijeme kad su mu se najmanje nadali, među taj narod čiju je radost njegova prisutnost pretvorila u pravi delirij.

U istom trenutku vojnici i s jedne i s druge strane navališe na barikade, koje su ih razdvajale, i takmičeći se u radu, razoriše ih za četvrt sata a onda poletješe jedni drugima u naručje. Vojvoda Orleanski i maršal Macdonald bili su primorani da se povuku; grof d'Artois pobjegne, a za njim pođe samo jedan jedini rojalist, dok su ga ostali napustili.

U pet sati cijela posada pohita da se pokloni caru. Za jedan sat Napoleonova vojska zauzme grad.

U osam sati, Napoleon uđe u drugi glavni grad kraljevine.

Za sve vrijeme njegova četverodnevnog boravka, masa od dvadeset hiljada ljudi bez prestanka je stajala pod njegovim prozorima.

13. car ostavi Lyon i prenoći u Maconu (Makon). Oduševljenje je sve više raslo. Sada ga ispred gradskih vrata nisu dočekivali samo pojedinci već su izlazili i predstavnici vlasti.

17. marta pozdravio ga je u Auxerreu (Okser) gradski načelnik - prvi viši državni činovnik koji se usudio da pozdravi i prizna cara.

Iste večeri pri javiše i maršala Neya. Postiđen zbog nelojalnosti koju je pokazao godine 1814. i zbog zakletve koju je dao Ljudevitu XVIII, on je došao moliti da ga car uvrsti u redove svojih grenadira. Napoleon ga zagrli, nazove junakom nad junacima, i sve bi zaboravljeno.

Još jedan smrtonosni zagrljaj.

20. marta, oko dva sata poslije podne, Napoleon stiže u Fontainebleau. Ovaj dvorac je u njemu izazvao užasne uspomene, jer je u jednoj od tih soba mislio da će izgubiti život, a u drugoj je izgubio carevinu. Ovdje se zadržao jedva koji trenutak, pa je odmah produžio svoj trijumfalni pohod na Pariz.

U Pariz je stigao kao i u Lyon i Grenoble, predveče, poslije napornog marša, na čelu trupa koje su bile određene da čuvaju predgrađa. A mogao je, da je htio, u nj ući sa dva milijuna ljudi.

Oko osam i po uveče ušao je u dvorište Tuilerija. I tu, kao ono u Grenobleu, potrčaše mu u susret, hiljade ruku pokrenuše se da ga dohvate, i ponesoše ga od gomile do gomile, uz neopisive uzvike radosti. Gomila je bila tako velika da ju je bilo nemoguće obuzdati; to je bila brza planinska bujica koja je morala projuriti svojim tokom. Napoleonu je preostalo samo da ponavlja ove riječi: »Prijatelji moji, ta vi ćete me ugušiti!«

U odajama dvorca Napoleon je zatekao sasvim drukčiju gomilu, gomilu koja je stajala u zlatu i strahopoštovanju, gomilu dvorana, velikodostojnika, generala i maršala. Ova nije prijetila da ga udavi, ova se samo pred njim duboko klanjala.

- Gospodo moja - reče im car - nekoristoljubivi ljudi dovedoše me natrag u moju prijestolnicu; to su uradili podoficiri i vojnici; narodu i vojsci treba za sve da zahvalim.

Još te iste noći, Napoleon poče sve reorganizirati. Za ministre su imenovani: Cambaceres (Kambaser) je imenovan za ministra pravde, vojvoda od Vincenze (Vinčence) za vanjske poslove, maršal Davoust za vojsku, vojvoda od Gaete za financije, Decres (Dekre) za mornaricu, Fouche (Fuše) za policiju, Carnot (Karno) za unutrašnje poslove, vojvoda od Bassana opet je imenovan za državnog sekretara, grof Mollien (Molian) opet za upravnika riznice, vojvoda od Roviga za vrhovnog komandanta žandarmerije, Montalivet postade intendant, Letort (Letor) i Labedovere postadoše generali, Bertrand i Drouot zadržani su na svojim položajima, prvi kao veliki maršal dvora, a drugi kao general-major garde; napokon, svi stari komornici, štitonoše i šefovi ceremonijala iz 1814. godine opet su vraćeni na svoja mjesta.

26. marta, sva viša državna tijela pozvana su da Napoleonu polože zakletvu.

Sutradan, činilo se kao da Burboni nikada nisu ni postojali, cijelom narodu činilo se kao da je to bio samo san!

I zaista, revolucija je izvršena za jedan dan i nije stajala ni kapi krvi: ovom prilikom nitko nije mogao predbaciti Napoleonu za smrt oca, brata ili prijatelja. Jedina vidna promjena bila je boja na zastavama koje su vijorile nad francuskim gradovima, i uzvik: »Živio car!« koji je odjekivao s kraja na kraj Francuske.

Međutim, narod je bio ponosan zbog velikog spontanog djela koje je upravo izvršio. Veličina djela što ga je narod tako divno izveo činilo se kao da je svojim gigantskim uspjehom zbrisala nesreće posljednjih triju godina; narod je osjećao zahvalnost prema Napoleonu što se opet popeo na prijestolje.

Napoleon je napokon mogao ispitati i ocijeniti svoj položaj.

Pred njim su bila dva puta.

Ili da pokuša sve da bi se održao mir, a da se, međutim, sprema za rat, ili da započne rat jednim od onih svojih nepredviđenih munjevitih udaraca, koji su bili uzrok da su na njega gledali kao na Jupitra - gromovnika Evrope.

Svaki od ova dva puta imao je svojih nedostataka.

Učiniti sve da se održi mir, značilo je dati saveznicima vremena da se priberu. Ako oni počnu prebrojavati svoju vojsku i uspoređivati je s Francuskom, naći će kod sebe upravo toliko armija koliko Francuska ima divizija. Omjer snaga bio bi pet prema jedan u njihovu korist. Ali što onda? Nisu li francuski vojnici pobjeđivali i u takvim slučajevima?!

Početi odmah rat, značilo bi dati pravo onima koji su tvrdili da Napoleon ne želi mir. Zatim, Napoleon je raspolagao sa jedva četrdeset tisuća ljudi. Istina, to je bilo dovoljno da se ponovo zauzme Belgija i da se uđe u Bruxelles. Ali, u Bruxellesu bi se tada našao okružen utvrđenim gradovima, koje je trebalo osvajati jedan za drugim, a Maestricht (Mastrih), Luxemburg i Anvers nisu gradovi od pijeska koje bi čovjek mogao osvojiti jednim potezom. Uz to, osjećalo se vrenje u Vandeji, vojvoda od Angoulemea išao je na Lyon, a Marseljci na Grenoble. Trebalo je najprije ugušiti ovaj unutrašnji požar, koji je prijetio Francuskoj, da bi se moglo izići pred neprijatelja sa svom svojom snagom i mržnjom.

Napoleon je, dakle, izabrao prvu mogućnost. Mir, koji je on odbio 1814. god. nakon neprijateljskog upada u Francusku, može biti prihvaćen 1815, nakon povratka s otoka Elbe. Kad se čovjek penje, može se zaustaviti gdje hoće, ali nikako ne i kad pada.

Da bi pred narodom pokazao svoju dobru volju, on je evropskim kraljevima uputio slijedeću okružnicu:

»Gospodine brate,

Vi ste u toku posljednjeg mjeseca doznali za moj povratak na obale Francuske, za moj ulazak u Pariz i za odlazak porodice Burbona. Vašem Veličanstvu treba da je poznata prava priroda ovih događaja: to je djelo jednodušne volje jednog velikog naroda koji poznaje svoje dužnosti i svoja prava. Ono očekivanje koje me je navelo na najveću od svih žrtava bilo je iznevjereno; stoga sam došao natrag, i od trenutka kad je moja noga stupila na francusku obalu, ljubav moga naroda nosila me sve do Pariza. Stoga je moja prva briga da tako veliku odanost nagradim časnim mirom. Pošto je obnavljanje carskog prijestolja neophodno za sreću Francuske, moja je najveća želja da ono ujedno posluži i učvršćenju evropskog mira. Dosta je bilo ratne slave, koja je naizmjence krasila zastave različitih naroda; dosta je bilo i promjenljive sudbine koja je neuspjehe zamjenjivala trijumfima; poslije velikih uspjeha dolazile su velike nedaće, tako da je već dosta te promjenljive sreće: danas se vladarima otvara drugačija pozornica, i ja na nju stupam prvi.
Pošto smo svijetu pružili prizore velikih borbi, bit će mnogo ugodnije da se odsad natječemo samo u očuvanju blagodati mira, a jedina borba koju ćemo voditi neka bude sveta borba za sreću naroda. Francuska smjelo objavljuje ovu krajnju težnju svih svojih stremljenja. Strepeći za svoju nezavisnost, ona kao osnovni princip svoje politike ističe najveće poštovanje nezavisnosti drugih naroda. Ako su ovo, a ja vjerujem da jesu, osjećaji i Vašeg Veličanstva, onda je opći mir osiguran za dugo vremena, a sama pravda u državama bit će dovoljna da štiti njihove granice.«

Ovo pismo u kojem se predlagao mir čiji bi osnovni princip bio poštivanje nezavisnosti drugih naroda zateklo je savezničke vladare kad su pregovori o podjeli Evrope bili u punom jeku. U ovoj velikoj šahovskoj igri s narodima, u ovoj javnoj trgovini s ljudima, Rusija je uzela za sebe Veliko vojvodstvo Varšavsko, Pruska je progutala jedan dio kraljevine Saske, jedan dio Poljske, Vestfalije i Frankonije, pružajući se poput ogromne zmije koja svojim repom dodiruje Memel a glavu je ispružila na lijevu obalu Rajne, sve do Thionvilla (Tionvila). Austrija je opet htjela onaj dio Italije koji je imala prije ugovora u Campo-Formiju, i sve ostalo što je njen dvoglavi orao držao u svojim kandžama prije sklapanja ugovora u Požunu i Beču. Namjesnik Holandije, koji je bio podignut na stupanj kralja, tražio je da mu se prizna sjedinjenje s Belgijom i da mu se daju kao nasljedne države oblast Liege i Veliko vojvodstvo Luksemburg. Najzad, kralj Sardinije tražio je da se Genova spoji s njegovim zemljama, kojima nije vladao već punih petnaest godina. Svaka od velikih sila htjela je da uzme za sebe po jednu malu kraljevinu, pa da je drži kao što mramorni lav drži kuglu u svojoj šapi. Rusija je zahtijevala Poljsku, Pruska Sasku, Španija Portugaliju, Austrija Italiju. A Engleska, koja je snosila troškove svih tih preokreta, zahtijevala je dvoje umjesto jednog: Holandiju i Hannover.

Kao što se vidi, trenutak je bio loše odabran. Pa ipak, ovaj carev prijedlog možda bi imao uspjeha da Kongres nije bio na okupu, i da su se pregovori mogli voditi posebno sa jednim pa s drugim vladarom. Ali, budući da su svi članovi Kongresa sjedili jedan pokraj drugoga, i gledali jedan drugome u lice, njihovo samoljublje je nadvladalo, te tako Napoleon ne dobi odgovora na svoje pismo.

Car nije bio ni najmanje iznenađen ovom šutnjom, on je to uostalom, predviđao, pa se navrat-nanos spremao za rat. I što je više ispitivao francuske obrambene snage, sve je više sebi čestitao što nije pošao za svojim prvim raspoloženjem. U Francuskoj je vladalo potpuno rasulo; jedva da je ostao skelet od vojske; a što se tiče ratne spreme, baruta, pušaka i topova, izgleda da je sve bilo upropašteno.

Već puna tri mjeseca Napoleon radi po šesnaest sati dnevno. Na njegovu zapovijed, u Francuskoj niču tvornice, radionice i talionice; samo radionice oružja glavnoga grada proizvele bi po tri hiljade pušaka za dvadeset i četiri sata, dok su krojači za isto vrijeme izrađivali tisuću petsto do tisuću osamsto vojničkih odijela. Sastav pješačkih pukovnija povećan je istovremeno od dva bataljona na pet, a konjičke su bile pojačane svaka sa dva eskadrona; organizirano je dvjesta bataljona narodne garde, dvadeset mornaričkih pukovnija, a četrdeset pukovnija mlade garde upotrijebljeno je za aktivnu službu, dok su stari isluženi vojnici, koji su se nalazili na odsustvu, pozvani pod zastavu; unovačeni su obveznici od 1814-1815. godine, a vojnici i oficiri u ostavci reaktivirani su. Formirano je šest armija: Sjeverna, Mozelska, Rajnska, Jurska, Alpinska i Pirenejska, dok se sedma, pod nazivom rezervne armije, skupljala pod zidinama Pariza i Lyona, gradovima koje je trebalo utvrditi.

I zaista, svaki veći grad mora imati osiguranu obranu. Jer, zna se da je više nego jednom stara Lutecija za svoje spasenje imala zahvaliti svojim bedemima. Da se Beč 1805. godine mogao braniti, bitka kod Ulma ne bi bila odlučujuća. Isto tako, da je Berlin 1806. godine bio utvrđen, vojska bi se, iako potučena kod Jene, u njemu opet prikupila i sjedinila s ruskom armijom. I da je Madrid 1808. godine bio u stanju da se brani, francuska vojska, unatoč pobjedama kod Espinoze, Tudela, Burgosa i Somma Sierre, ne bi se usudila ići na prijestolnicu ostavljajući iza sebe englesku i španjolsku armiju, koje su išle u pravcu Salamanke. I napokon, da se Pariz 1814. godine mogao braniti samo osam dana, savezničke armije bile bi prignječene i ugušene između zidova Pariza od onih osamdeset hiljada vojnika koje bi Napoleon prikupio kod Fontainebleaua.

Generalu inženjerije Haxou bilo je povjereno izvođenje ovog velikog djela; on je imao utvrditi Pariz, a general Lery trebalo je da to isto učini u Lyonu.

Dakle, ako ga saveznici ostave na miru samo do 1. juna, brojno stanje njegove vojske popet će se od dvjesta tisuća na četiri stotine i četrnaest tisuća. Ako ga ostave na miru do 1. septembra, ne samo da će se ova brojka udvostručiti već će i svi gradovi do centra Francuske biti utvrđeni, i služit će u neku ruku kao prethodna utvrđenja. Tako se godina 1815. takmičila s godinom 1793, i Napoleon je postigao isto toliko koliko onda Komitet javne sigurnosti, samo bez upotrebe giljotine.{11}

Nije smio gubiti nijedan trenutak: saveznici, koji su se složili oko Saske i Poljske, čekali su spremni i s oružjem u ruci.

Padoše četiri zapovijedi i Evropa opet pođe na Francusku.

Wellington i Blucher sakupili su dvjesta dvadeset hiljada ljudi; Englezi, Prusi, Hanoverci, Belgijanci i Braunšvajgovci stajali su između Liegea i Courtraya (Kurtrej), Bavarci, Badenci i Virtemberžani hitali su prema Pfalzu i Schwarzwaldu (Švarcvald); Austrijanci su ubrzanim maršem išli u susret; Rusi su se kretali preko Frankonije i Saske, i najkasnije za dva mjeseca stići će iz Poljske na obale Rajne. Vojska od devetsto tisuća ljudi bila je spremna, a trebalo je da joj stigne još trista tisuća. Koalicija je poznavala Kadmovu tajnu{12}; na njen poziv vojnici kao da su izlazili iz zemlje.

Međutim, ukoliko su se neprijateljske armije više povećavale, Napoleon je sve više osjećao potrebu za osloncem u narodu, koji mu je godine 1814. nedostajao. Jednoga trenutka on se kolebao da li da se odrekne carske krune, i opet uzme u ruke mač prvoga konzula. Ali on, koji je bio rođen u revoluciji, ujedno se nje plašio; on se bojao onog narodnog bijesa za koji je dobro znao da ga ništa ne može ukrotiti. Narod se žalio da nema slobode, te on naumi da dopuni Ustav. Godina 1790. imala je svoju federaciju, godina 1815. neka ima svoje »majsko polje«{13}; možda će se na taj način utišati slobodoumne težnje. Napoleon je izvršio reviziju ustava, a 1. juna na oltaru na Marsovu polju, položio je zakletvu na vjernost novom Ustavu. Istoga dana otvorio je Narodnu skupštinu.

Odmah zatim, oslobodivši se te političke komedije koju je tako nerado izigravao, Napoleon je prihvatio svoju pravu ulogu - ulogu generala. On je sada imao sto osamdeset tisuća vojnika na raspolaganju da s njima otpočne rat. Dakle, šta da radi? Da li da pođe Anglo-Prusima u susret, i sukobi se s njima kod Bruxellesa ili Namura? Ili da saveznike čeka pod zidovima Pariza i Lyona? Da li da bude Hanibal ili Fabije?{14}

Ako bude čekao na dolazak saveznika, imat će vremena do augusta i onda bi njegova mobilizacija bila potpuna i sve pripreme dovršene. Tada bi se mogao svim sredstvima boriti protiv jedne vojske koja bi bila oslabljena za dvije trećine, jer bi bila prisiljena da toliko svojih korpusa ostavi u pozadini.

Ali, polovina Francuske koja bi tada pala neprijatelju u ruke ne bi razumjela mudrost ovog koraka. Istina, čovjek može biti i Fabije kad u svojim rukama drži polovinu zemljine kugle kao Aleksandar, ili kad se, kao Wellington kreće na zemljištu strane države. Uostalom, to kolebanje nije bilo svojstveno caru.

S druge strane, on se nadao da će svojim brzim upadom u Belgiju zbuniti neprijatelja, koji je uvjeren da Napoleon nije u stanju da izađe na bojište; "Wellington i Blucher mogu biti potučeni, razbijeni i uništeni prije nego što ostatak savezničke vojske bude imao vremena da im dođe u pomoć. Tako bi dobio Bruxelles; na obalama Rajne mašili bi se opet oružja; Italija, Poljska i Saska bi se digle, i koalicija bi se raspala već u samom početku, ako bi taj prvi udarac bio dobro izveden.

Istina je da bi u slučaju neuspjeha neprijatelj mogao ući u Francusku još početkom jula, to jest dva mjeseca ranije nego što je namjeravao; ali može li Napoleon poslije svog trijumfalnog pohoda od Antibesa do Pariza sumnjati u svoju vojsku, i uopće pretpostaviti poraz?

Od svojih sto osamdeset tisuća ljudi car je morao odvojiti jednu četvrtinu da utvrdi Bordeaux (Bordo), Toulouse (Tuluz), Chamberv (Šamberi), Befort (Befor), Strasbourg (Strasburg) i da drži u pokornosti Vandeju, tu rak-ranu Francuske, ranu koju su loše isjekli Hoche{15} (Hoš), i Kleber. Tako mu je ostalo svega sto dvadeset i pet tisuća ljudi koje je trebalo rasporediti između Philippevillea (Filipvil) i Maubeugea (Mobež). Istina, on je protiv sebe imao dvjesta tisuća neprijateljskih vojnika, ali ako pričeka još šest nedjelja, imat će na vratu čitavu Evropu. 12. juna Napoleon je otputovao iz Pariza, 14. je premjestio svoj glavni štab u Beaumont (Bomon), gdje se ulogorio sa šezdeset tisuća ljudi, od kojih je deset tisuća bacio na svoje desno krilo prema Philippevilleu, a četrdeset na lijevo krilo prema Sobreu na Sambri. U tom položaju Napoleon je imao pred sobom Sambru, desno Meuse, lijevo i za leđima šume avenske, šimejske i žedinske.

Neprijatelj se nalazio između Sambre i Escauta (Esko), na prostoru od blizu dvadeset milja.

Prusko-saska vojska, pod Blucherovim zapovjedništvom, predstavljala je prethodnicu. Ona je brojila sto dvadeset tisuća ljudi sa trista topova. Bila je podijeljena u četiri korpusa: prvim je zapovijedao general Ziethen (Citen), a glavni mu je štab bio u Fleurusu (Fleri) i Charleroiu (Šarlroa), i činio je centar; drugim je zapovijedao general Pirsch (Pirš), a logorovao je u okolici Namura (Namir), trećim, koji se nalazio na obalama Meuse, u okolici Dinanta, general Thielmann (Tilman); četvrtim, koji je bio postavljen iza prednja tri, a glavni štab mu je bio u Liegeu, zapovijedao je general Bulow.

U tom položaju prusko-saska vojska imala je oblik potkove, čiji su se krajevi, kako već rekosmo, dodirivali: jedan Charleroi a drugi Dinant, a od francuskih predstraža prvi je bio udaljen tri sata a drugi sat i po.

Englesko-holandska armija{16} stajala je pod glavnim zapovjedništvom Wellingtona; brojila je sto četiri tisuće i dvjesta ljudi, raspoređenih u deset divizija koje su bile podijeljene u dva velika pješačka i jedan konjički korpus. Prvim pješačkim korpusom zapovijedao je princ d'Orange (d'Oranž), čiji je glavni štab bio u Braine-le-Comteu (Bren-le-Kont); drugim general-lajtnant Hill, sa glavnim štabom u Bruxellesu, i napokon, konjicom, koja se nalazila oko Grammonta (Gramon), zapovijedao je lord Uxbridge (Iksbridž), dok se veliki artiljerijski park nalazio u Gandu (Gan).

Druga armija imala je položaj sličan prvoj; samo što je ovdje potkova bila okrenuta, i umjesto krajeva, ovdje je francuskom frontu najbliže bilo središte; inače, prusko-saska vojska sasvim je odvajala drugu armiju od francuske vojske.

14. uveče Napoleon se približio neprijatelju na samo dva sata udaljenosti, a da ovaj nije ništa znao o njegovu kretanju. Cijelu noć je proveo nadnesen nad jednom kartom ovoga predjela i okružen uhodama koje su dolazile tokom cijele noći i donosile mu sigurne podatke o pojedinim položajima neprijatelja. Pošto je tačno razmotrio položaje, on je svojom uobičajenom oštroumnošću odmah uočio da su oni toliko razvili svoju liniju da su im potrebna tri dana da se opet sjedine. Dakle, ako ih iznenada napadne, može odsjeći jednu armiju od druge, i tako potući svaku za sebe. On, prije svega, sastavi u jedan korpus dvadeset tisuća konjanika; to će biti sablja koja će neprijateljsku zmiju presjeći nadvoje, a zatim je on smrviti jednu njenu polovinu za drugom.

Pošto je napravio plan bitke, Napoleon razasla svoje naredbe u raznim pravcima, nastavljajući i dalje s proučavanjem zemljišta i ispitivanjem uhoda. Sve ga je držalo u uvjerenju da savršeno poznaje položaj neprijatelja, dok, međutim, neprijatelj ništa ne zna o njegovu, kad iznenada dojuri u galopu ađutant generala Gerarda (Žerar). On donese vijest da su general-lajtnant Bourmont (Bormon) i pukovnici Clouet (Klue) i Willoutrey (Vilutrej) iz Četvrtog korpusa prešli na stranu neprijatelja. Napoleon to sasluša mirno, kao čovjek koji je navikao na izdaje, pa se okrene Neyu, koji je stajao pred njim, i reče:

- No, čuli ste, maršale? To je vaš ljubimac za kojega nisam htio ni čuti, a vi ste mi jamčili za njega, pa sam ga uzeo samo iz obzira prema vama; a eto, sad je prešao neprijatelju.

- Sire - odgovori mu maršal - oprostite mi! ali ja sam vjerovao da je on tako odan da mogu odgovarati za njega kao za sebe samoga.

- Gospodine maršale - odvrati Napoleon ustajući s mjesta i stavljajući mu ruku na rame - tko je plav ostaje plav, a tko je bijel ostaje bijel.

Zatim ponovo sjedne i odmah u svoj plan unese izmjene koje je zahtijevala ova nova promjena položaja.

U osvit zore trebalo je da krenu njegove kolone. Prethodnica njegova lijevog krila, sastavljena od pješačke divizije generala Jeromea Bonapartea, bivšeg vestfalskog kralja, imala je zadatak da potisne prethodnicu korpusa pod generalom Ziethenom i da osvoji most kod Marchiennesa; desno krilo generala Gerarda trebalo je da na vrijeme zauzme most kod Chateleta; dok je laka konjica generala Pajola (Pažol), koja je bila prethodnica centra, imala zadatak da potpomognuta Trećim korpusom prodre naprijed i da zauzme most kod Charleroia. Oko deset sati trebalo je da francuska vojska prijeđe preko Sambre i da se nađe na neprijateljskom zemljištu.

Sve je izvršeno kako je Napoleon zapovjedio. Jerome je potukao Ziethena zarobivši mu petsto ljudi, Gerard je na juriš osvojio šatelski most i odbacio neprijatelja za čitav sat s one strane rijeke; samo je Vandamme oklijevao, i još ni u šest sati izjutra nije napustio svoje logorište.

- On će nas stići - reče Napoleon. - Pajol, sad napadnite vi sa svojom lakom konjicom.

Pajol ode i razjuri sve što mu je bilo na putu. Jedan pješački odred htio mu se oduprijeti, ali general Desmichels (Demišel) na čelu 4. i 9. lovačkog bataljona, jurnu, probi ga, razdvoji i raskomada, te mu zarobi nekoliko stotina vojnika. Pajol, u trku, koseći sabljom, stiže pred Charleroi i uđe u nj; za njim je išao Napoleon. U tri sata pojavi se Vandammes; jedan nečitljivo napisan broj bio je uzrok njegovu zakašnjenju; on je broj četiri zamijenio sa šest. Ta greška kaznila je u prvom redu njega samoga, jer nije učestvovao u borbi.

Još iste večeri cijela francuska vojska prijeđe preko Sambre; Blucherova vojska povlačila se natrag u Fleurus, te je tako između sebe i englesko-holandske vojske ostavila prazan prostor od četiri milje.

Napoleon je odmah uočio ovu pogrešku i pohitao da je iskoristi; izdao je Neyu usmenu zapovijed da sa četrdeset dvije tisuće vojnika pođe briselskim drumom prema Charleroiu i da se zaustavi tek u selu Quatre-Bras (Katr-Bra), važnoj tački gdje se sijeku putovi koji vode u Bruxelles, Nivelles (Nivel), Charleroi i Namur. Tu je trebalo da zadrži Engleze, dok je Napoleon sa svojih sedamdeset dvije tisuće vojnika trebalo da potuče Pruse. Maršal odmah krene.

Napoleon, koji je smatrao da su njegove zapovijedi izvršene, ujutro 16. juna krene dalje i nađe prusku vojsku, spremnu za bitku, između Saint-Amanda (Sent-Aman) i Sombreffea nasuprot Sambri; ona je bila sastavljena od tri korpusa koji su bili smješteni u Charleroiu, Namuru i Dinantu. Neprijateljski položaj bio je loš jer je svojim desnim krilom bio izložen Neyu, koji je prema dobivenoj zapovijedi u ovom trenutku morao biti u Quatre-Brasu, to jest na dvije milje iza neprijatelja. Prema tome Napoleon je izdavao svoje zapovijedi. Svoju vojsku rasporedio je u istoj liniji sa Blucherovom, da ga napadne sprijeda, a Neyu je odmah poslao jednog povjerljivog oficira s nalogom da u Quatre-Brasu ostavi samo jedan izviđački odred, a on da se najvećom brzinom okrene prema Bryju i da napadne Pruse s leđa. Drugi oficir odjurio je istoga trenutka da zaustavi korpus grofa Erlona, koji je predstavljao rezervu, te se prema tome sada morao nalaziti tek u Villers-Peruinu (Vijer-Perien); on je imao skrenuti udesno i uputiti se također u Bry. Ova nova naredba pomaknula je događaje za čitav sat, ali je pružala dvostruke izglede, jer ako jedan izostane, onaj drugi će sigurno stići, a ako prema uputstvima obojica stignu istovremeno, cijela pruska vojska je izgubljena. Prvi topovski meci, koje Napoleon bude čuo iz Bryja ili iz Vagneleea (Vanjle), imali bi biti znak za napad. Pošto je učinio taj raspored, Napoleon stane čekati.

Međutim, vrijeme je prolazilo, a ništa se nije čulo. Prođoše dva, tri, četiri sata poslije podne: još uvijek ona ista tišina. Dan je bio odviše dragocjen da bi se mogao samo tako izgubiti. Već sutrašnjica mogla je donijeti sjedinjenje neprijateljske vojske, i tada bi Napoleon morao praviti drugi plan, da bi povratio sreću koja mu je bila u rukama. On dade znak za napad, vjerujući da će borba toliko zaokupiti Pruse da se neće ni osvrtati na Neya, koji će se nesumnjivo pojaviti pri prvom topovskom pucnju.

Napoleon je otvorio borbu općim napadom na lijevo krilo; nadao se da će time veći dio neprijateljeve borbene sile odvući na tu stranu, te ga tako udaljiti od njegove odstupne linije u trenutku kad Ney bude dolazio. Zatim će nastojati da probije neprijateljski centar, kako bi najjači dio neprijateljske vojske zatvorio u željezni trokut koji je postavio dan ranije. Borba je započela i trajala je dva sata a da nije bilo nikakvih vijesti ni od Neya ni od Erlona; oni su morali biti obaviješteni do deset sati prije podne, a jedan je bio udaljen samo dvije milje a drugi dvije i po. Napoleon je bio primoran da sam izvojuje pobjedu. On izda zapovijed da se i rezerva ubaci u borbu i da započne kretanje prema centru koje je imalo odlučiti o uspjehu toga dana. U tom trenutku javiše mu da se na Epinjiškoj ravnici pojavila jedna jaka neprijateljska kolona, koja prijeti njegovu lijevom krilu. Kako se ta kolona mogla provući između Neya i Erlona? Kako je Blucher mogao izvršiti manevar, koji je zamislio on, Napoleon? To nije mogao da pojmi. Ne mari, on zaustavi svoje rezerve da ih suprotstavi tom novom napadu, a kretanje prema centru bude obustavljeno.

Četvrt sata poslije toga on dozna da je ta kolona Erlonov korpus, koji je umjesto da krene putem za Bry udario putem za Saint-Amand. On tada nastavi svoj prekinuti manevar, pođe na Ligny (Linji), zauzme ga na juriš i prisili neprijatelja na povlačenje. Ali, noć se primicala, a cijela Blucherova armija marširala je kroz Bry, koji je trebalo da bude posjednut sa dvadeset tisuća vojnika Neyove vojske. Ipak, toga dana pobjeda je bila na francuskoj strani: četrdeset topova palo je u ruke Francuza, dvadeset tisuća vojnika onesposobljeno je za borbu, a pruska vojska nalazila se u takvom stanju da su od sedamdeset tisuća vojnika, koliko je brojila, oko ponoći generali jedva mogli skupiti 30 000 ljudi{17}. I sam Blucher bio je pao s konja, ali je koristeći se mrakom, sav zgnječen, umakao na konju nekog draguna.

U toku noći Napoleon je dobio vijesti od Neya; pogreške iz 1814. godine, ponovljene su i 1815. Umjesto da ,je, prema Napoleonovoj zapovijedi, zorom krenuo prema Quatre-Brasu, koji je bio posjednut sa jedva deset tisuća Holanđana, te da je zauzeo to mjesto, Ney je tek oko podne pošao iz Gosseliesa (Gosli), tako da je u Quatre-Bras stigao tek oko tri sata poslije podne, i umjesto deset tisuća zatekao je trideset tisuća vojnika, koji su se tu skupili od podne do tri sata, budući da je Wellington to mjesto odredio za zborište svojih korpusa. Maršal koji je u opasnim prilikama uvijek dobivao svoju poznatu energiju, uvjeren da za sobom ima dvadeset tisuća vojnika grofa Erlona, nije se ni trenutka kolebao, već je odmah napao. Njegovo iznenađenje bilo je veliko kad je vidio da mu ne dolazi u pomoć korpus na koji je računao i da, potisnut nadmoćnom silom, ne može doći do svoje rezerve. Zbog toga je morao poslati svog ađutanta u potragu za njom s izričitim naređenjem da krene prema njemu. Ali, u istom trenutku on je sam dobio obavijest od Napoleona. Bilo je suviše kasno: borba je započela, trebalo ju je izdržati. Ipak ponovo pošalje svoga ađutanta u susret grofu Erlonu da ga ovlasti da nastavi put za Bry, a sam se s još većom žestinom obori na neprijatelja. Uto Englezima prispije novo pojačanje od dvanaest tisuća vojnika pod Wellingtonom, i Ney je bio prisiljen da se povlači prema Frasnesu, dok je za to vrijeme armijski korpus grofa Erlona, krećući se čas ovamo čas onamo, lutao cijeli dan na relaciji od tri milje, između dvije kanonade, ne koristeći ni Neyu ni Napoleonu.

Iako pobjeda, da se i mogla postići, ne bi bila odlučna, ipak bi bila neka pobjeda. Pruska vojska u svom potpunom povlačenju (povlačila se nalijevo) sasvim je otkrila englesku armiju koja je sad bila najbliža. Da bi im onemogućio sjedinjenje, Napoleon pošalje na nju generala Grouchyja sa trideset i četiri hiljade ljudi, s naređenjem da je goni do uništenja. Ali Grouchy učini istu pogrešku koju je učinio Ney: posljedice te pogreške bit će katastrofalne.

Mada je zapovjednik engleske vojske bio naviknut na brze Napoleonove udare, ipak je vjerovao da će stići u Quatre-Bras, da se tu sjedini sa Blucherom. I doista, 15. u sedam sati uveče, lord Wellington primi feldmaršalova kurira, koji mu saopći da je sva francuska vojska u pokretu i da su borbe već u toku. Četiri sata poslije toga, baš kad je htio uzjahati na konja, dođe mu glas da su Francuzi gospodari Charleroia, da njihova vojska, u jačini od sto pedeset tisuća ljudi, ide ravno na Bruxelles i da je već zauzela cijeli prostor između Marchiennesa, Charleroia i Chateleta. Kad je to čuo, on smjesta krene, izdavši zapovijed svim trupama da ostave svoje logore i da pođu u Quatre-Bras, kamo je on, kao što smo rekli, stigao u šest sati da sazna za pruski poraz. Da je maršal Ney izvršio dobivene zapovijedi, Wellington bi ovdje saznao za njezin potpuni slom{18}.

Uostalom, smrt bijaše izvršila užasnu razmjenu: vojvoda od Brunswicka poginuo je kod Quatre-Brasa, a general Letort kod Fleurusa.

Položaj triju armija u noći između 16. i 17. bio je ovakav:

Napoleon je ostao na bojištu; Treći korpus nešto ispred Saint-Amanda; Četvrti ispred Vichyja; konjica maršala Grouchyja bila je u Sombrefu; garda na visovima Bryja; Šesti korpus iza Lignyja, a laka konjica na cesti za Namur, gdje su se nalazile predstraže.

Blucher, koga je Grouchy malo potisnuo ali ga je poslije jednosatnog gonjenja izgubio iz vida, izvršio je svoje povlačenje u dvije kolone i zaustavio se iza Gemblouxa (Žanblu), gdje je našao Četvrti korpus, koji je pod zapovjedništvom generala Bulowa stigao iz Liegea.

Wellington se nalazio kod Quatre-Brasa i postepeno prikupljao između 15. i 16, čitav dan 16. i gotovo cijelu noć između 16. i 17.

Oko dva sata po ponoći Napoleon posla jednog ađutanta maršalu Neyu; car je pretpostavljao da će englesko-holandska vojska početi da se povlači za prusko-saskom, te stoga zapovjedi da ponovi svoj napad na Quatre-Bras; general Lobau (Lobo), koji se uputio namirskom cestom sa svoje dvije divizije, sa svojom lakom konjicom i teškom konjicom generala Milhauda, potpomoći će ga, a za ovaj napad on je bio dovoljno jak, budući da će, po svoj prilici, imati posla samo s neprijateljskom rezervom.

Čim je počelo svitati, krene francuska vojska podijeljena na dvije kolone: jedna je brojila šezdeset osam tisuća ljudi i njom je zapovijedao Napoleon, koji je išao na Engleze; druga je brojila trideset i četiri tisuće, a vodio ju je Grouchy sa zadatkom da goni Pruse.

Ney je još uvijek bio u zakašnjenju, i Napoleon stiže prvi pred Quatre-Bras, gdje ugleda jedan korpus engleske konjice. Da bi iskušao njihovu jačinu, on pošalje na njega jedno odjeljenje od sto husara, koje neprijatelj snažno odbije. Tada francuska vojska zastane da se stavi u bojni poredak. Konjica generala Milhauda razvi se na desnom krilu; laka konjica zauzme lijevo krilo u paralelnim redovima; pješadija zauzme sredinu i drugi red; artiljerija je nastojala iskoristiti neravno zemljište pa je prema tome podesila svoj raspored.

Ney se još nije pojavio. Napoleon, bojeći se da ga ne izgubi, kao što je to bilo prošlog dana, nije htio početi bez njega. Pet stotina husara odjuri u pravcu Frasnesa, gdje je trebalo da bude Ney, da bi došli u vezu s njim. Dospjevši do delitske šume, koja se nalazi između namirske ceste i ceste za Charleroi, oni za jedan odred crvenih kopljanika iz Lefevre-Desnouettesove divizije pomisliše da su Englezi, te otvoriše puščanu paljbu. Poslije četvrt sata prepoznali su jedni druge i stvar se razjasnila. Ney se nalazio u Fresnesu, kao što je Napoleon pretpostavljao; dva oficira odoše do njega i nagovore ga da pođe na Quatre-Bras. Husari se vratiše i zauzeše položaje na lijevom krilu francuske vojske, a crveni kopljanici ostaše na svom položaju. Da ne bi gubio vrijeme, Napoleon zapovjedi da jedna baterija od dvanaest topova otvori vatru; odgovoriše im samo dva topa: nov dokaz da je neprijatelj u toku noći otišao iz Quatre-Brasa i da je tamo ostavio samo neku rezervu, koja bi štitila njegovo povlačenje. Uostalom, moglo se samo nagađati i pretpostavljati, budući da je kiša koja je lijevala kao iz kabla ograničavala vidik na sasvim mali prostor.

Poslije kanonade koja je trajala jedan sat, za koje vrijeme nije skidao očiju sa Frasnesa, Napoleon uvidje da se maršal još uvijek usteže, te mu poče slati zapovijedi jednu za drugom. Uto mu javiše da se napokon pojavio grof Erlon sa svojim korpusom. Kako do sada nije učestvovao ni u jednoj bici, ni kod Quatre-Brasa ni kod Lignyja, Napoleon mu naredi da pođe u potjeru za neprijateljem. Ovaj se odmah stavi na čelo kolone i u jurišu pođe na Quatre-Bras. Iza njega ukaza se i drugi korpus. Napoleon obode svoga konja i u kasu, u pratnji svega tridesetak ljudi, prijeđe prostor između dvije ceste i stigne do maršala Neya da ga prekori ne samo zbog jučerašnje sporosti, nego još više zbog ove današnje, radi koje je izgubio puna dva dragocjena sata, a za to vrijeme mogao je pritijesniti, a možda i sasvim razbiti neprijateljsku vojsku, koja je bila u povlačenju; zatim, ne slušajući maršalove isprike, pojuri na čelo vojske gdje nađe jedan dio vojnika u glibu, a drugi u vodi do pojasa. Odmah je ocijenio da i englesko-holandska vojska ima da se bori s istom nedaćom, i da je uz to izložena i svim neprilikama koje prate povlačenje. On izda zapovijed lakoj artiljeriji da pohita na cestu i da ni za trenutak ne prestaje s vatrom, pa makar to bilo samo radi toga da bi pokazivala svoj i neprijateljski položaj. Obje armije nastavljale su svoje kretanje kroz ove močvare pritisnute maglom, krećući se po glibu kao dvije ogromne aždaje iz pretpotopnog doba, rigajući jedna na drugu vatru i dim.

Oko šest sati kanonada je bila pojačana. Neprijatelj je otkrio jednu bateriju od petnaest topova.

Napokon je pogodio da je njihova rezerva dobila pojačanje i da Wellington, koji sam mora da se nalazi kod soanjske šume, namjerava ispred nje zauzeti položaj za ovu noć. Car je htio da se u to uvjeri, te naredi konjanicima generala Milhauda da tobože izvrše napad pod zaštitom četiri baterije lake artiljerije. Sad neprijatelj otkrije četrdeset topova koji zagrmješe u jedan mah. Nije bilo sumnje, tu je bila cjelokupna armija; to je Napoleon i htio saznati. On pozove natrag svoje konjanike koji će mu biti potrebni za sutra, zauzme položaj ispred Planchenoita (Planšnoa), svoj glavni štab smjesti na posjedu Caillou (Kaju), i naredi da se u toku noći podigne jedna povisoka osmatračnica, s koje bi idućeg jutra mogao promatrati cijelu ravnicu. Prema svim izgledima, Wellington prihvaća bitku.

U toku večeri dovodili su pred Napoleona više engleskih konjičkih oficira, koji su bili zarobljeni u toku dana, ali Napoleon nije mogao od njih ništa doznati.

Oko deset sati Napoleon posla Grouchyju, za kojega je mislio da je u Wavreu, jednog oficira da mu javi da ispred sebe ima svu englesko-holandsku armiju, koja je zauzela položaj pred soanjskom šumom, oslanjajući se svojim lijevim krilom na zaselak La Haie da će on, prema svim izgledima, sutra započeti bitku; prema tome zapovjedi mu da još prije zore iz svog logora uputi jednu diviziju od sedam tisuća ljudi sa šesnaest teških topova prema Saint-Lambertu (Sen-Lamber), da bi se mogla povezati s desnim krilom glavne vojske, i operirati prema lijevom krilu englesko-holandske vojske; a on, čim bude siguran da je prusko-saska armija ostavila Wavre, bilo da bi pošla na Bruxelles, bilo da bi krenula u nekom drugom pravcu, neka nadre s najvećim dijelom svojih trupa u istom pravcu u kojem i divizija koja će mu služiti kao prethodnica i da nastoji da sa svom svojom silom stigne oko dva sata po podne, u trenutku kad njegova prisutnost bude odlučujuća. Uostalom, Napoleon će započeti borbu tek pred podne, da svojom topovskom paljbom ne bi privukao Pruse.

Tek što je ova naredba bila poslana, stiže jedan ađutant maršala Grouchyja s izvještajem iz Gemblouxa, pisanim u pet sati uveče. Maršal je bio izgubio neprijatelju trag; on ne zna je li otišao put Bruxellesa ili put Liegea pa je poslao izvidnice na obje strane. Kako je Napoleon bio izašao da pregleda položaje, tek je po svom povratku dobio ovaj izvještaj. On odmah posla glasnika s drugom porukom, sličnom onoj koju je bio poslao u Wavre, i tek što je glasnik odmakao, dojaha drugi ađutant s novim izvještajem, pisanim u dva sata izjutra, isto tako iz Gemblouxa. Grouchy je doznao, oko šest sati uveče, da se Blucher sa svom svojom silom uputio u Wavre; prva mu je namjera bila da tamo pođe istog trenutka, ali su se njegove trupe već bile ulogorile i pripravljale su večeru; stoga će krenuti tek sutra ujutro. Napoleon nikako nije mogao shvatiti ovu tromost svojih generala, koji su od 1814. do 1815. godine imali za odmaranje čitavu godinu. On pošalje maršalu treću zapovijed, još hitniju od dviju prethodnih.

Tako su, u toku noći između 17. i 18, položaji četiriju armija bili ovakvi:

Napoleon sa Prvim, Drugim i Šestim pješačkim korpusom, sa lakom konjičkom divizijom generala Suberviea, s teškom konjicom i dragunima Milhauda i Kellermanna i napokon sa carskom gardom, ukupno sa šezdeset osam tisuća ljudi i dvjesta četrdeset topova, ulogorio se iza i ispred Planchenoita, poprečno na glavnoj cesti od Bruxellesa za Charleroi.

Wellington sa svojom englesko-holandskom armijom, koja je imala preko osamdeset tisuća ljudi i dvjesta pedeset topova, imao je svoj glavni štab u "Waterloou (Vaterlo) i smjestio se na vrhu jednog brežuljka Braine-Laleuda (Bren-Lale) do zaseoka La Haie.

Blucher je bio u Wavreu, gdje je ponovo prikupio oko sedamdeset pet tisuća ljudi, spreman da se nađe svagdje gdje to bude potrebno.

I na kraju, Grouchy se nalazio u Gemblouxu, gdje se odmarao, budući da je za dva dana prešao mnogo milja.

Tako prođe noć. Svatko je slutio da se nalazi uoči bitke kod Zame; samo se još nije moglo predvidjeti tko će biti Scipion, a tko Hanibal.

U prvo svanuće, Napoleon uznemiren izađe iz svog šatora, jer se bojao da Wellingtona neće zateći na njegovu jučerašnjem položaju. On je mislio da će engleski i pruski generali iskoristiti noć da se sjedine pred Bruxellesom i da ga očekuju na izlasku iz soanjskih klanaca. Ali, bacivši prvi pogled, umiri se. Englesko-holandske trupe i sad su se nalazile na liniji brežuljaka, na položajima koje su jučer zauzele; u slučaju poraza njihovo odstupanje bilo bi nemoguće. Napoleon sad baci samo jedan pogled na svoj raspored; tada se okrene svome pratiocu i reče:

- Sudbina današnjeg dana zavisi od Grouchyja; ako izvrši moje naredbe, naši izgledi stoje kao devedeset prema deset.

Oko osam sati izjutra se razvedrilo, i artiljerijski oficiri, koje je Napoleon bio poslao da ispitaju ravnicu, vratiše se s izvještajem da se zemlja počinje sušiti i da će kroz jedan sat artiljerija biti u mogućnosti da se stavi u pokret. Napoleon, koji tek što je sjeo da doručkuje, odmah ustane, uzjaha konja i ode u Belle-Alliance (Bel-Alians) da osmotri neprijateljsku liniju. Ali, ne vjerujući svojim očima, naredi da se maršal Haxo (Akso) što je moguće bliže primakne selu kako bi se uvjerio nije li se neprijatelj zaklonio kakvim rovom, podignutim u toku noći. Poslije pola sata general se vrati; on izjavi da nije primijetio nikakvo utvrđenje i da je neprijatelj zaštićen samo prirodnim položajem mjesta. Vojnici dobiše zapovijed da dovedu u red i isuše svoje oružje.

Napoleon je najprije mislio da udari na desno krilo; ali, oko jedanaest sati, Ney, koji je imao zadatak da ispita taj dio terena, izvijesti ga da je jedan potok koji protječe kroz klisuru uslijed jučerašnje kiše toliko nabujao da ga pješadija ne bi mogla prijeći; stoga se iz sela mora kretati pojedinačno u četama. Tada Napoleon izmijeni svoj plan; on je mislio zaobići tu prepreku, uspeti se na podnožje klisure i neprijateljsku vojsku probiti u sredini; svoju konjicu i artiljeriju bacio bi na briselsku cestu, tako da po sredini rascijepljenoj neprijateljskoj vojsci ne ostane nikakva odstupnica, budući da bi jednoj polovini presjekao put Grouchy, koji je morao stići za dva ili tri sata, a drugoj konjica i artiljerija, koje bi zatvorile briselsku cestu. Prema tome, car je svu svoju rezervu upravio prema sredini.

Zatim, budući da je svatko bio na svom mjestu, čekajući samo naređenje za pokret, Napoleon potjera svoga konja u kas i uz zvukove vojničkog marša i radosno klicanje vojnika obiđe cijelu borbenu liniju. Ovaj običaj koji je samom početku svake njegove bitke davao izgled neke svečanosti bio je u direktnoj suprotnosti s hladnoćom neprijateljske vojske, u kojoj nijedan komandant nije uživao toliko povjerenje i takvu naklonost da izazove ovakvo oduševljenje. S dogledom u ruci, naslonjen na jedno drvo na sporednom putu, ispred kojega su njegovi vojnici stajali u borbenom poretku, Wellington je bio svjedok ovog veličanstvenog prizora jedne vojske koja se u jedan glas zaklinjala da će pobijediti ili umrijeti.

Napoleon se vrati natrag na rosomske visove s kojih je mogao pregledati cijelo bojište. Iza njega još su uvijek odjekivali uzvici i muzika, šireći se kao upaljene mine od jedne do druge, zatim sve utone u onu svečanu tišinu koja uvijek prethodi početku svake bitke.

Uskoro, ova tišina bude prekinuta puščanom paljbom, koja je dolazila s francuskog krajnjeg lijevog krila, a koje se dim dizao iznad gomonske šume: to su bili Jeromovi strijelci, koji su dobili naređenje da započnu borbu kako bi namamili Engleze na tu stranu. I doista, neprijatelj otkrije svoju artiljeriju i grmljavina topova uskoro nadvlada fijuk puščanih zrna. General Reille (Rej) pusti bateriju Foveve divizije da izađe, a Kellermann odjuri naprijed sa svojih dvanaest topova lake artiljerije; u isto vrijeme, usred opće nepokretnosti ostatka linije, Foyeva divizija krene u pomoć Jeromeu.

U trenutku kad je Napoleon bio zadubljen u promatranje ovog pokreta, jedan ađutant, kojega je poslao maršal Ney, čiji je zadatak bio da sa briselske ceste napadne neprijateljski centar na imanju La Haie-Sainte, dojuri u kasu i javi da je sve spremno i da maršal očekuje samo znak za početak. I doista, Napoleon je pred sobom vidio trupe određene za taj napad raspoređene u guste redove, i upravo je htio izdati naređenje za napad, kad odjednom bacivši letimičan pogled na čitavo bojište, primijeti kroz maglu kao neki oblak, koji se kreće u pravcu Saint-Lamberta (Sen-Lamber). On se okrene Marmontu, koji je stajao uza nj kao general-major, i upita ga što misli o ovoj pojavi. Dogledi čitavog generalštaba okrenuše se odjednom na tu stranu. Jedni su tvrdili da je to drveće, a drugi da su ljudi. Napoleon je prvi raspoznao da je to jedna kolona koja se kreće; ali, da li je to Grouchy ili je Blucher. To nije moglo da se zna. Maršal Soult mislio je da je to Grouchy, a Napoleon je još sumnjao, kao da je nešto predosjećao. On pozove generala Domona, i naredi mu da odmah krene u pravcu Saint-Lamberta sa svojom divizijom lake konjice i sa divizijom generala Suberviea, da ohrabri desno krilo i da što brže stupi u vezu s vojskom koja dolazi, ako to bude Grouchy, a da je zadrži ako bi to bila Blucherova prethodnica.

Zapovijed je izvršena istoga trenutka.

Tri tisuće konjanika odjuri u kasu i razvi se poput kakve beskrajne trake, krivudajući jedan čas kroz redove francuske vojske, zatim, udaljivši se od francuskog krajnjeg desnog krila, odjuri dalje, i kao na kakvoj paradi opet se spoji na odstojanju od otprilike šest kilometara.

Tek što je izveden ovaj pokret, koji je bio toliko privlačan da je za neko vrijeme skrenuo pažnju sa gomonske šume, odakle je neprestano grmjela artiljerija, kad jedan oficir dovede pred Napoleona pruskog husara, kojeg je bila zarobila jedna naša leteća izvidnica između Wavrea i Planchenoita. On je nosio pismo generala Bulowa Wellingtonu, koji je ovome javljao o svom dolasku tražeći od njega daljnja naređenja. Osim ovog izvještaja koji je nesumnjivo utvrdio čija je ono masa koja je primijećena, zarobljenik je dao i druge podatke koji su usprkos svojoj nevjerojatnosti bili istiniti. On je ispričao da se još tri korpusa prusko-saske vojske nalaze u Wavreu, gdje ih Grouchy nije ni najmanje uznemirivao. Tu uopće nema nijednog Francuza, budući da se jedna patrola njegova puka baš te noći kretala do na dva sata ispred Wavrea, a ni na koga nije naišla.

Napoleon se okrene maršalu Soultu pa reče:

- Jutros su naši izgledi bili devedeset prema deset; dolaskom Bulowa mi smo izgubili trideset, ali još uvijek stojimo kao šezdeset prema četrdeset, i ako Grouchy popravi svoju užasnu pogrešku, koju je jučer učinio, da se zabavi u Gemblouxu, ako brzo pošalje svoje odjeljenje, bitka će biti još odlučnija, jer bi Bulow sa svojim korpusom bio sasvim izgubljen. Neka dođe jedan oficir.

Odmah dođe jedan generalštabni oficir: trebalo je da on odnese Grouchyju uhvaćeno Bulowo pismo i da ga pozove da što brže dođe ovamo. Prema onome što je sam bio rekao, on se u ovom trenutku morao nalaziti pred Wavreom. Trebalo je da oficir ide zaobilaznim putem i da mu dođe s leđa; to znači, trebalo je prijeći četiri do pet milja; oficir je imao dobrog konja i obećao je da će za sat i po biti na licu mjesta. Istog trenutka stigao je ađutant generala Domona i potvrdio vijest: to su pred njim bili Prusi, a on je baš sada poslao nekoliko najboljih patrola da bi uspostavio vezu s generalom Grouchyjem.

Car zapovjedi generalu Lobauu da sa dvije divizije prijeđe glavnu cestu koja vodi iz Charleroia, i da ode na desno krilo i potpomogne laku konjicu: da izabere tako dobar položaj, koji će mu omogućiti da sa deset tisuća vojnika zadrži trideset tisuća. Takve su bile naredbe koje je davao Napoleon kad je poznavao one kojima ih je davao. Ovaj pokret je odmah izvršen, a Napoleon upravi pogled na bojište.

Strijelci su upravo otpočeli vatru na cijeloj liniji, pa ipak, još se nije desilo ništa ozbiljno izuzev borbe koja se s nesmanjenom žestinom nastavljala u gomonskoj šumi. Izuzimajući jednu diviziju, koju je engleska vojska bila odvojila od centra da ode u pomoć gardi, cijela englesko-holandska linija bila je nepokretna, a na njenom krajnjem lijevom krilu odmarale su se postrojene trupe generala Bulowa, čekajući svoju artiljeriju koja je još bila na putu. U tom trenutku Napoleon pošalje zapovijed maršalu Neyu da otpočne vatru iz svojih baterija, zatim da pođe na La Haie-Sainte, da ga zauzme na bajunet, ostavi u njemu jednu diviziju pješadije, i da se odmah baci na ona dva imanja, Papelotte i La Haie, i da odatle odagna neprijatelja; napokon, da englesko-holandsku vojsku razdvoji od Bulowljeva korpusa. Ađutant, nosilac te poruke, ode, prijeđe malu ravan koja je razdvajala Napoleona i maršala i izgubi se u zbijenim redovima kolona koje su čekale znak za napad. Poslije nekoliko časaka, osamdeset topova zagrmi u isti mah i objavi da će biti izvršena zapovijed glavnog komandanta.

Grof Erlon pođe naprijed sa svoje tri divizije, štićen ovom strahovitom vatrom koja je probijala engleske redove, kad odjednom, prolazeći jednom dolinom, artiljerija se zaglibi u blato. Wellington, koji je s jedne uzvišice vidio ovaj događaj, htjede da ga iskoristi, i pošalje na njih jednu konjičku brigadu, koja se razdijeli u dva odjeljenja i munjevitom brzinom napadne Marcognetovu diviziju, koja je bila otišla tako daleko da je ostala bez ikakve potpore. U nemogućnosti da se kreće, ne samo što je prestala napadati, već nije mogla ni da se brani: suviše zbijena pješadija bila je pritiješnjena; dvije zastave su zaplijenjene; artiljerija smrvljena; topovsko remenje i konjske uzde isječeni. Već sedam topova bilo je onesposobljeno... kad Napoleon primijeti ovu zbrku. On zapovjedi teškoj konjici generala Milhauda da pojuri u pomoć svojoj braći. Ovaj željezni zid se pokrene, praćen Četvrtim pukom kopljanika, i engleska brigada koju zatekoše na djelu, nestade pod ovim užasnim naletom... Dvije dragunske pukovnije sasvim iščeznu: topovi su ponovo zauzeti, a Marcognetova divizija oslobođena.

Ovaj juriš, ovako neobično izveden, predvodio je sam Napoleon, koji se stavio na čelo redova, usred kiše metaka i granata, od kojih pored njega pade mrtav general Devaux i bi ranjen general Lallemand (Lalman).

Dotle je Ney, mada bez artiljerije, nastavio da ide naprijed; i dok je taj kobni udar, iako tako naglo popravljen, padao na desnu stranu puta iz Charleroia za Bruxelles, on je izveo, glavnim putem i preko lijeve strane, drugu kolonu, koja je napokon doprla do La Haie-Saintea.

Tu, pod vatrom cjelokupne engleske artiljerije, kojoj francuska artiljerija jedva da je mogla odgovoriti, bila je usredotočena sva borba. Ney, kome se bila vratila njegova stara snaga, okomio se na ovaj položaj toliko da ga je naposljetku uspio osvojiti, ne mogavši dalje kročiti od silnih neprijateljskih leševa. Tri škotska puka ležala su tu jedan pored drugoga, u istom položaju u kome su se borili, a Druga belgijska i dvije engleske divizije, Peta i Šesta, ostavile su tu trećinu svojih vojnika. Napoleon pošalje za bjeguncima neumorne konjanike generala Milhauda, koji su ih gonili u stopu sa sabljama u ruci, do same sredine engleskih redova, među koje unesoše pustoš. S uzvisine na kojoj je stajao, car je gledao kako se ratna sprema, kola i engleska rezerva udaljuju s bojnog polja i hitaju briselskim putem. Bitka je dobivena, ako dođe Grouchy.

Napolen je bez prestanka upravljao pogled prema Saint-Lambertu, gdje su Prusi napokon zametnuli bitku i gdje su ih, unatoč njihovoj brojnoj nadmoćnosti, zadržale dvije i po tisuće Domonovih i Subervierovih konjanika i sedam tisuća Lobauovih pješaka, koji su mu sada bili tako potrebni da potpomognu njegov napad na centar budući da nije ni čuo ni vidio ništa o toliko očekivanom dolasku generala Grouchyja.

Napoleon pošalje zapovijed maršalu Neyu da po svaku cijenu zadrži svoj položaj. Bilo mu je potrebno da na trenutak jasno promotri svoju šahovsku ploču.

Na krajnjem lijevom krilu Jerome je bio osvojio jedan dio šume i zamak Goumont, od kojega jedva da su ostala četiri zida; cijeli krov bio je porušen granatama; ali Englezi su se još uvijek držali na udubljenom putu pored voćnjaka: to je, dakle, značilo samo pola pobjede na toj strani.

Prema njima i središtu, maršal je bio zauzeo La Haie-Sainte, i tu se držao unatoč Wellingtonovoj artiljeriji i njegovim konjanicima, koji su se morali zaustaviti ispred strahovite vatre francuskih mušketira. Ovdje je pobjeda bila potpuna.

Desno od druma, general Durutte (Dirit) bio je na putu da osvoji majure Papelotte i la Haie; i tu ima izgleda za pobjedu.

Najzad, na kraju desne strane, Prusi generala Bulolowa, koji su napokon stupili u borbu, postrojili su se nasuprot francuskom desnom krilu; trideset hiljada ljudi i šezdeset topova išlo je protiv deset tisuća ljudi generala Domona, Suberviea i Lobaua. Dakle, zasad je ovdje istinska opasnost.

Opasnost se još povećavala izvještajima koji su upravo stigli: izvidnice generala Domona vratile su se a da nisu našle Grouchyja. Ali uskoro stiže vijest od samog maršala. Umjesto da krene iz Gemblouxa zorom, kako je to prošlog dana u pismu obećao, on je krenuo tek u devet i po sati prije podne. Međutim, sad su četiri i po poslije podne, a topovi gruvaju još od pet sati. Napoleon se nadao da će se on, pokoravajući se ratnom zakonu, ravnati prema kanonadi. On može stići na bojište oko sedam i po sati: dakle, potrebno je da se udvostruče napori, a naročito da se zadrži napredovanje onih trideset tisuća pod Bulowom, koji će se naći između dvije vatre, ako se napokon pojavi Grouchy.

Napoleon zapovjedi generalu Duhesmeu (Dijem) koji je zapovijedao dvjema divizijama mlade garde, da pođe na Planchenoit, u pravcu kojega je Lobau, pod pritiskom Prusa, vršio povlačenje. Duhesme krene sa devet tisuća ljudi i dvadeset četiri topa, koji su stigli u kasu, formirali se u baterije i otpočeli vatru u trenutku kad je pruska artiljerija kartečom orala briselsku cestu. Ovo pojačanje uspori naglo kretanje Prusa, štaviše jednog trenutka činilo se da će ih potisnuti. Napoleon je iskoristio ovaj trenutačni zastoj: Neyu je odmah izdao zapovijed da na juriš napadne centar englesko-holandske vojske i da ga potisne; Milhaudova teška konjica dobi zadatak da izvrši proboj; maršal ju je slijedio i uskoro zaposjeo visoravan svojim vojnicima. Cijela engleska linija nalazila se u plamenu; Wellington baci ostatak svoje konjice na Neya, dok je pješadiju prestrojio u kare. Sada Napoleon, uvidjevši da je potrebno da pomogne ovo kretanje, pošalje naredbu grofu Valmvju da sa svoje dvije divizije teške konjice ode na visoravan da pojača divizije Milhauda i Lefevre-Desnouettesa bile su se zahvaljujući tome opet sjedinile spremne za napad; tri tisuće konjanika i tri tisuće gardijskih draguna, to jest najboljih francuskih vojnika, krenuše u kasu i udariš'e na engleske kare, koje se otvoriše rigajući vatru, pa se opet zatvoriše. Ali ništa nije moglo zaustaviti strahoviti nalet francuskih vojnika. Engleska konjica potisnuta dugim mačevima oklopnika i draguna, povlačila se postepeno da bi se u pozadini prestrojila pod zaštitom svoje artiljerije; u taj mah teška konjica i draguni naletješe na kare, od kojih neke najzad budu probijene, ali umirahu ne odstupajući ni koraka. Sada otpoče užasno klanje prekidano s vremena na vrijeme očajničkim napadima konjice, protiv koje francuski vojnici bjehu primorani da se okrenu, te za to vrijeme engleske kare malo odahnuše i prestrojiše se, da opet budu probijene. Wellington juri od kare do kare, na oči mu dolaze suze od bijesa, gledajući kako neprijatelj pred njegovim očima ubija dvanaest tisuća njegovih najboljih ljudi; ali on zna da ta vojska neće ustuknuti ni za jednu stopu, te je sračunavao koliko još vremena treba da prođe do njenog potpunog uništenja ... i on izvadi sat i reče onima koji su bili oko njega:

- Ima ih još za dva sata, a prije jednog sata nastupit će noć ili Blucher.

Tako je proteklo tri četvrt sata.

Tada, sa brežuljka odakle se pružao pogled na cijelo bojište, Napoleon opazi kako se putem iz Wavra približava neka gusta masa ... Jedva jednom, poslije toliko čekanja, dolazi Grouchy, istina kasno, ali ipak još na vrijeme da dovrši pobjedu. Čim je spazio ovo pojačanje, odmah je poslao glasnike u svim pravcima da jave o Grouchyjevu dolasku, koji će uskoro stupiti na bojnu liniju. I doista, ta masa se postepeno razvijala i stupala na bojište; francuski vojnici udariše udvostručenom žestinom, uvjereni da im je preostalo još samo da zadaju posljednji udar. Odjednom, ispred novodošlih zagrmi užasna artiljerija, a zrna, umjesto da se usmjere na Pruse, zbrisaše čitave redove Francuza. Svi koji su bili oko Napoleona pogledaše se preneraženo; car se udari rukom po čelu: to nije Grouchy, to je Blucher.

Napoleon je na prvi pogled ocijenio svoj položaj: on je bio strašan. Šest tisuća odmorenih vojnika, na koje on nije računao, navali iznenada na njegove trupe, satrvene u osmosatnoj borbi; jedino je još centar pružao povoljne izglede, ali više nije imao desnog krila; pokušaj da se neprijatelj raspolovi bio bi sada beskoristan i opasan. Car je to shvatio te naredi da se izvede jedan od najljepših manevara, o kakvom nije sanjao ni u svojim najsmjelijim strateškim kombinacijama: on se sastojao u kosoj promjeni fronta preko sredine, čime bi se našao okrenut objema vojskama. Uostalom, vrijeme prolazi, a noć koja dolazi Englezima dolazila je i njemu.

Tada izda naredbu svom lijevom krilu da za sobom ostavi gomonsku šumu i ono nekoliko Engleza koji su se još držali pod zaštitom porušenih zidina zamka, i da zamijeni Prvi i Drugi korpus, koji su pretrpjeli teške gubitke, oslobađajući istovremeno Kellermannovu i Milhaudovu konjicu, koja se isuviše založila na visoravni Mont-Saint-Jean (Mon-Sen-Žan); Lobauu i Duhesmeu naredio je da nastave povlačenje i da se postroje iznad Planchenoita; generalu Peletu (Pleu) ponovo je naredio da se čvrsto drži u svome seocetu te da potpomogne kretanje; centar će se okrenuti oko svoje osi; istovremeno, jedan ađutant dobi naređenje da obiđe liniju i javi dolazak maršala Grouchyja.

Na tu vijest sve oživi poneseno novim zanosom; zatalasa se cijela beskrajna linija; Ney, koji je pet puta bio zbačen s konja, nanovo se lati mača; Napoleon se stavi na čelo svoje rezerve i pojuri drumom. Neprijatelj je i dalje popuštao u centru; njegova prva linija bila je probijena; garda je prijeđe i zarobi jednu bateriju bez zaprege. Ali, sada naiđe na drugu liniju, koje je sastav bio upravo strahovit: to su bili ostaci pukovnije koje je francuska konjica pregazila prije dva sata, i koji su se opet bili prestrojili; to su bile engleske brigade, Chasseova belgijska pukovnija i Brunschwickova divizija. No, ništa zato! Kolona se razvija kao na kakvom manevru; ali najedanput, na puškomet daljine, odjeknu deset topova i sasvim je obezglavi, dok ih drugih dvadeset platnenih grla dočeka sa strane i osu odozgo paljbu na masu nagomilanu oko majura Belle Alliance, tako da joj kretanje ostade nezaštićeno. General Friant je ranjen; generali Michel Jamin i Mallet padoše mrtvi; majori Augelet, Cardinal i Agnes pogiboše; general Guyot pri osmom jurišu na čelu svoje konjice bude pogođen sa dva metka, Neyova uniforma i šešir izrešetani su mecima; za trenutak na cijeloj liniji nastupi zastoj.

U tom trenutku Blucher je stigao na majur La Haie, i iz njega istjerao dvije pukovnije koje su ga branile: ove dvije pukovnije koje su se borile pola sata protiv deset tisuća ljudi počeše se povlačiti; ali Blucher pošalje na njih šest tisuća engleskih konjanika, koji su štitili Wellingtonovo lijevo krilo, i koji su tu postali nepotrebni otkad su na lijevo krilo došli Prusi. Ovih šest tisuća konjanika izmiješa se s onom gomilom koju su gonili i načini strahovit prolom u srcu same vojske. Tada se Cambronne s Drugim bataljonom Prve streljačke pukovnije baci između engleske konjice i gonjenih i razvrsta se u kam štiteći povlačenje ostalih gardijskih bataljona. Ovaj bataljon primio je na sebe sav udar, opkoljen, potisnut i napadnut sa svih strana... Cambronnea pozvaše na predaju, ali on odgovori ne kitnjastom frazom, kao što mu se to pripisuje, već samo jednom riječi - istina, iz rječnika tjelesne garde, ali koja ni najmanje ne umanjuje veličinu njegova junaštva, i gotovo u istom trenutku sruši se sa svog konja, oboren komadom granate koji ga je pogodio u glavu.

Istog trenutka Wellington je naredio da nastupi njegovo krajnje desno krilo koje mu je čitavo bilo na raspolaganju budući da uslijed francuskih pokreta nije više bilo razdvojeno, te se, prešavši u ofenzivu, poput bujice sruči odozgo sa visoravni. Ova konjica zaobiđe gardijske kare koje se nije usudila napasti, skrene nadesno i probije francuski centar ispod La Haie-Saintea. Tada se pročuje da je Bulow pregazio francusko krajnje desno krilo, da je general Duhesme opasno ranjen i, napokon, da Grouchy, na kojega se čekalo, nije došao. Puščana paljba i top zatutnje na pet stotina hvati iza Francuza: Bulow ih je opkolio. Začuše se uzvici: Neka se spasi tko može! Nastade opće rasulo! Bataljoni koji su se još držali rastrojeni su vojskom koja je bježala; Napoleon, u trenutku kad htjedoše da ga opkole, uleti u Cambronneovu karu sa Neyom, Soultom, Bertrandom, Drouotom, Corbineauom, Flahautom, Gourgaudom i Labedoyereom, koji su ostali bez vojnika. Konjica udvostruči svoje napade; engleska je artiljerija, s vrha uzvisine, zasipala cijelu ravan; francuska artiljerija, koja je ostala bez ljudi, ostajala je nijema. To više nije bila borba, to je bio pokolj.

U taj mah oblaci se malo razvedriše; Blucher i Wellington, koji se bijahu sastavili kod majura Belle-Alliance, iskoristiše ovu pomoć neba te svoju konjicu poslaše u potjeru za francuskim trupama; snaga koja je upravljala kretanjem ovog gigantskog tijela bila je slomljena, vojske više nije bilo; tu je još bilo samo nekoliko bataljona garde koja je umirala.

Napoleon je uzalud pokušavao zaustaviti ovo rasulo: jednim gardijskim pukom i s dvije baterije ostavljene za rezervu iza Planchenoita pokušao je zadržati bjegunce, ali, po nesreći, mrak je sprečavao da ga vide a graja da ga čuju. On tada sjaha s konja, trže mač i upade usred jedne kare: Jerome pođe za njim, rekavši:

- Imaš pravo, brate, ovdje treba da padne sve što nosi ime Bonaparte.

Ali ga zaustaviše njegovi generali i oficiri generalštaba, a vratiše ga njegovi grenadiri, koji su rado htjeli umrijeti za njega, ali nisu htjeli da njihov car umre s njima : opet ga popeše na konja, jedan oficir dohvati uzde i odvuče ga u kasu; tako je prošao između Prusa, kojima je bio opkoljen gotovo na po milje. Ni kugle, ni karteč ne htjedoše da ga okrznu. Napokon je stigao u Jemmapes (Žemap), tu se malo zadržao pokušavajući da ponovo prikupi svoju vojsku, ali ga u tome spriječiše noć, zabuna, opće rasulo, a najviše pomamno gonjenje od strane Prusa. I uvjerivši se napokon da je sad i po drugi put sve svršeno, kao nekada pred Moskvom, i da se samo u Parizu može prikupiti vojska i spasiti Francuska, on nastavi svoj put, zadrži se malo u Philippevilleu i 20. stigne u Laon.

Pisac ovih redova vidio je Napoleona samo dvaput u svome životu, i to u razmaku od osam dana: prvi put gledao ga je u svjetlosti sunca, a drugi put u tinjajućem svjetlu žiška; prvi put usred oduševljenih pozdrava gomile, a drugi put usred mrtve tišine naroda.

Oba puta, Napoleon je sjedio na istim kolima; oba puta pogled mu je bio isti, neodređen i upravljen u daljinu ; oba puta izraz njegova lica bio je isti, miran i ravnodušan; jedina razlika bila je u tome što mu je pri povratku glava bila niže oborena na grudi no pri dolasku.

Da li je to što mu nije dalo da spava bila briga ili bol za izgubljenim svijetom?


21. juna Napoleon stiže u Pariz.

22. juna Gornji i Donji dom doniješe odluku da državnu vlast uzimaju u svoje ruke, i proglasiše za izdajnika domovine svakoga tko pokuša da tu odluku poništi ili da ih raspusti.

Istoga dana, Napoleon je abdicirao u korist svoga sina.

8. jula Ljudevit XVIII vratio se u Pariz.

14. jula Napoleon, pošto je odbio ponudu kapetana Baudina, koji je htio da ga preveze u Sjedinjene Države, ukrca se na brod »Bellerophon« i napisa engleskom princu regentu:

»Kraljevsko Visočanstvo,

Izložen strankama koje su razdijelile moju zemlju i neprijateljstvu velikih sila Evrope, ja sam završio svoj politički put. Sada dolazim kao Temistoklo da se nastanim na ognjištu britanskog naroda. Stavljam se pod zaštitu njegovih zakona, koju tražim od Vašeg Kraljevskog Visočanstva, kao od svog najmoćnijeg, najpostojanijeg i najplemenitijeg neprijatelja.

Napoleon.«

16. jula »Bellerophon« otplovi u Englesku.

24. jula spusti sidro u Torbavu (Torbej), gdje Napoleon sazna da general Gourgaud, koji je trebalo da odnese njegovo pismo, nije mogao izaći na kopno, već je bio prisiljen da izda poruku.

26. uveče »Bellerophon« uđe u pristanište Plymoutha (Plimut). Tu se prvo pronijela vijest da će ga odvesti na Svetu Helenu. Napoleon nije htio u to vjerovati.

30. jula jedan komesar saopći Napoleonu rješenje o njegovu odvođenju na Svetu Helenu. Napoleon, ogorčen, dohvati pero i napisa:

»Ja svečano protestiram ovdje pred licem neba i ljudi protiv nasilja koje se nada mnom vrši, protiv povrede mojih najsvetijih prava, jer se nasilno postupa prema mojoj ličnosti i mojoj slobodi. Ja sam se svojevoljno ukrcao na »Bellerophon« ; ja nisam zarobljenik, ja sam gost Engleske. Ja sam došao ovamo na poziv kapetana koji je tvrdio da od svoje vlade ima zapovijed da me primi i da me s mojom pratnjom odvede u Englesku, ako mi je to po volji. Došao sam da se s povjerenjem stavim pod zaštitu engleskih zakona. Čim sam stupio na »Bellerophon« nalazio sam se na ognjištu britanskog naroda. Ako je vlada, dajući zapovijed kapetanu »Bellerophona« da primi mene i moju pratnju, htjela da mi natakne zamku na vrat, ona je uprljala svoju čast i osramotila svoju zastavu.

Ako ovo djelo bude izvedeno, uzalud će Englezi ubuduće govoriti o svojoj lojalnosti, o svojim zakonima i svojoj slobodi: britansko povjerenje bit će sahranjeno u gostoprimstvu »Bellerophona«.

Ja prizivam historiju. Ona će kazivati da je jedan neprijatelj koji je dugo vremena vodio otvorenu borbu s engleskim narodom došao slobodno u svojoj nesreći da potraži utočišta pod zaštitom njegovih zakona; je li mu mogao dati veći dokaz svog poštovanja i povjerenja? Ali kako odgovoriše u Engleskoj na takvu velikodušnost? Učiniše se kao da pružaju gostoprimnu ruku tome neprijatelju; a kad se on, vjerujući im, predao, priniješe ga na žrtvu!
Napoleon.

Na brodu ,Bellorophon', na moru.«

Unatoč ovom protestu, Napoleona prisiliše da 7. augusta napusti »Bellerophon« i da prijeđe na brod »Northumberland« (Nortamberlend). Prema vladinom naređenju, Napoleonu je trebalo oduzeti mač; ali, admiral Keith (Ket) stidio se ovakve zapovijedi, i nije htio da je izvrši.

U ponedjeljak 7. augusta 1815. godine »Northumberland« digne sidro i otplovi na Svetu Helenu.

16. oktobra, sedamdeset dana poslije svog odlaska iz Engleske a sto dana nakon odlaska iz Francuske, Napoleon stupi na taj stjenoviti otok sa kojega se, živ, nikada više neće vratiti.

Sto se tiče Engleske, ona je na sebe primila svu porugu svoga izdajstva: i od 16. oktobra 1815. godine kraljevi su imali svog Krista a narodi svoga Judu.