Aleksandar Dima

First topic message reminder :



Život Aleksandra Dime ispunjen je šokantnim dvobojima, neočekivanim rođenjima i divljom romansom, i fascinantan je poput priča koje je pisao. Iako je pisao romane različitih žanrova, najpoznatiji je po svoja dva avanturistička, najuzbudljivija romana svih vremena: „Tri musketara“ i „Grof Monte Kristo“. Činjenice iz života Aleksandra Dime potvrđuju da je istina često neobičnija od fikcije.

Rođen u Francuskoj 1802. godine Dima je rastao u senci Napoleonovih ratova. Otac Aleksandra Dime bio je ugledni francuski oficir, posvećen idealima Francuske revolucije. Dima je proveo svoje detinjstvo u periodu nabijenom istorijskim dešavanjima i osećaj za istorijsko zbivanje je oblikovao veliki deo njegovog književnog života. Bio je poznat po pisanju epskih, istorijski usmerenih priča koje su zabavljale i oduševljavale generacije čitalaca. Iako je umro 1870, njegovo nasleđe nastavlja da živi i njegove priče su se pokazale kao riznica tema za filmske stvaraoce.

Ali biografija Aleksandra Dime otkriva figuru veću od života, mnogo komplikovaniju i interesantniju nego što većina ljudi to shvata. Dima je svoj život živeo u potpunosti, i bio je poznat zbog svog burnog ljubavnog života isto toliko koliko i zbog svog književnog uspeha. Jednostvano rečeno, Aleksandar Dima je bio loš dečko književnosti svog vremena.


Bio je ozloglašeni zavodnik za koga se govorilo da je imao 40 ljubavnica

Dima je 1840. oženio glumicu Idu Ferije. Ali promenivši svoj bračni status nije odjednom počeo da praktikuje i vernost. Tokom njihovog braka, upuštao se u vanbračne afere. Zapravo, govorilo se da je imao najmanje 40 ljubavnica. Među njegovim povremenim ljubavnicama bila je zloglasna irska plesačica i avanturistkinja Lola Montez.

Imao je ceo niz vanbračne dece

Vanbračna deca su izgleda bila nasledna crta Dimine porodice. Iako je bio u braku sa glumicom Idom Ferije,  Dima nije imao nijedno zakonito dete sa njom. Umesto toga, Dima je imao barem četvoro vanbračne dece, a verovatno i više, kao posledice svojih brojnih afera. Među njegovom vanbračnom decom je i sin koji je dobio ime po ocu. I Aleksandar Dima Sin je postao romanopisac i pisac pozorišnih komada, poznat po romanu „Dama s kamelijama“.

Bio je toliko uspešan da je sav svoj novac spiskao na dvorac, jer što da ne

Aleksandar Dima je postao jedan od najpopularnijih pisaca 19. veka. Činjenica da je bio plodonosan pisac značila je da je raspolagao velikim prihodom. Šta je uradio sa svim tim novcem? Sve je spiskao na dvorac, koji je nazvao po jednoj od svojih najpoznatijih knjiga: Dvorac Monte Kristo. Pažljivo izgrađeno imanje koštalo je Dimu oko 200.000 franaka – oko 15 miliona dolara u savremenom novcu.

Bio je potomak dve rase tokom apsurdno rasističke ere

Aleksandar Dima je bio vanbračni sin grofa i robinje. Bio je mulat poznat po svojoj tamnoj koži. I zaista, rasa je bila ključna za način na koji je njegov otac doživljavan u Francuskoj.  Naočit i proslavljen general bio je poznat kao „Crni Đavo“. I prezime Dima (Dumas) dolazi od njegove babe robinje, a ne od njegovog dede aristokrate.

Kao mlad čovek i pisac, Aleksandar Dima je bio bolno svestan apsurdnosti rasnih kategorija i bio je kritičar ropstva. Čak je i napisao knjigu, objavljenu pod nazivom „Žorž“ („Georges“), koji je govorio o rasizmu. Jednom prilikom, kada su ga kasnije tokom života, pitali o njegovom porodičnom stablu, Dima je poentirao: „Moj otac je bio mulat, moja baba crnkinja, a moji pradeda i prababa su bili majmuni. Ukratko moja loza počinje tamo gde se vaša, gospodine, završava.“

Njegov otac je bio pravi avanturistički junak koji se sukobljavo sa Napoleonom

Aleksandar Dima je ugradio figuru svog herojskog oca u gotovo sve svoje junake. Roditelji Aleksanda Dime Oca bili su francuski aristokrata i ropkinja sa ostrva Sv. Dominik (danas Haiti). Dimin otac je živeo uzbudljivo i fascinantno, baš poput priča koje će njegov sin jednog dana pisati. Postao je jedan od najuspešnijih generala u ratovima tokom Francuske revolucije i često se sukobljavao sa  protivnikom u usponu, koji nije bio niko drugi do Napoleon Bonaparta. Štaviše, on je bio najviše pozicionirani crni oficir u rasističkom svetu.

Dima je ne samo idealizovao svog oca, on mu je bio i inspiracija. Često u njegovim delima možemo kao junake naći marginalce i ljude raznovrsnog porekla.

Tokom svog prvog dvoboja izgubio je pantalone umesto života

Kada je Dima tek stasao, tokom prve polovine 19. veka, dvoboji su postali važan način za dokazivanje muškosti. Ali njegov prvi dvoboj nije prošao baš onako kako je on možda zamišljao. Dima je izašao na dvoboj 5. januara 1825, nakon što je pretrpeo uvredu na njegov stil oblačenja. Iako dvoboj zvuči vrlo herojski i romantično, realnost nije baš takva avantura kakvom je obožavaoci zamišljaju. Dima nije mogao da zadrži pantalone i one su mu doslovno padale tokom dvoboja.

Verovatno je umro od sifilisa

Godine njegovog preljubništva su ga sustigle. Misli se da je u nekom trenutku, tokom 40 afera, dobio sifilis. Iako prilično čest tokom 19. veka, sifilis je bio vrlo ozbiljna bolest, kao što se i pokazalo. Najverovatnije ga je i ubio na kraju, te je Aleksandar Dima umro 5. decembra 1870.

Postoje tvrdnje da Aleksandar Dima nije sam napisao sva svoja dela

Iako je Aleksandar Dima jedan od najcenjenijih francuskih romansijera svih vremena, mnogi veruju da Dima nije bio jedini genije iza svojih knjiga. Mnogi tvrde da nije dovoljno pažnje poklonjeno njegovom saradniku i moguće ghostwriteru Ogistu Žil Makeu, između ostalih. Naučnici nastavljaju da raspravljaju kolika je Makeova uloga u nastanku nekih od najvoljenijih Diminih romana.

Bio je pasionirani ljubitelj pozorišta

Dima nije pisao isključivo romane. Zapravo, prvo je počeo sa pisanjem pozorišnih komada. Njegov početni uspeh u pozorištu mu je dao mogućnost da se razgrana i da počne da štampa i druge vrste književnih žanrova. Tokom svoje karijere objavio je neverovatnih 650 knjiga. Ali uvek je u duši oduvek bio veliki ljubitelj pozorišta. Jedan od primera, kako je Dima isto toliko bogato trošio koliko je i zarađivao, je i kada je sagradio čitavo pozorište. Ovo pozoršte je propalo tri godine nakon što ga je Dima uspostavio i on je morao da proda svoju kuću američkom zubaru da bi namirio dugove.

Morao je da beži od poverioca

Dimina popularnost je značila da je svojim knjigama zarađivao brdo novca, ali je isto tako bogato i trošio. Nakon što je spiskao sav svoj novac na ekstravagantni zamak, dugovi su stigli na naplatu. 1851. on je zaista morao da beži u Belgiju da bi umakao svojim nesnosnim potražiocima. Iako se Dima ipak na kraju vratio u Francusku, fiskalni problemi su ga pratili ceo život.

Njegov večiti mir je prekinut kada su mu ostaci premešteni na drugo mesto

Nakon što je Aleksandar Dima preminuo 5. decembra 1870, sahranjen je nedaleko od svojih roditelja van Pariza. Neki su dovodili u pitanje zašto mu je uskraćena sahrana kraj drugih francuskih velikana, poput Viktora Igoa i Voltera u Panteonu, duboko poštovanom građanskom hramu. I zaista, izgleda da je rasizam imao i te kako veze sa uskraćivanjem te časti Dimi. Ali to se promenilo 2002. kada je Francuska odlučila da je vreme da se oda poštovanje Dimi i da se on sahrani u Panteonu. I tako je 30. novembra 2002, Dimi odata počast gotovo epskom pogrebnom ceremonijom koja je uključivala i muškarce odevene kao musketare koji su nosili njegov kovčeg u Panteon.

Njegova poslednja knjiga prvi put je štampana u 21. veku, iako je on umro u 19.

Ni smrt nije sprečila Dimu da prestane da štampa romane. Dimin poslednji, nezavršen roman je napokon štampan u Francuskoj 2005. godine pod nazivom „The Knight of Sainte-Hermine“. Na engleski je preveden pod nazivom „Poslednji Konjanik“ („The Last Cavalier“). Radnja romana je smeštena tokom Napoleonovih ratova i poseduje epski zamah po kome je Dima poznat.

VII

NAPOLEON NA SVETOJ HELENI

Car je proveo prvu noć u nekakvoj gostionici, gdje se veoma loše osjećao. Sutradan, oko šest sati izjutra, on na konju, u pratnji velikog maršala Bertranda i admirala Keitha ode u Longwood (Longvud), u kuću koju je admiral Keith izabrao kao najpodesniju za njegovo stanovanje. Vraćajući se, car zastade kod jednog paviljona koji je pripadao nekom ljetnikovcu, svojini jednog trgovca koji se zvao Balcombe. To je trebalo da bude njegov privremeni stan, dok Longwood ne bude u stanju da ga primi. On se prošle večeri osjećao tako loše da se nije htio vratiti natrag u grad, mada ovaj paviljon nije bio nimalo udoban.

Naveče, kad je Napoleon htio leći, vidješe da je jedan prozor nasuprot njegovoj postelji bez okna, kapaka i zavjesa. Las Cases i njegov sin zatisnuše ga što su bolje mogli, pa odoše u tavansku sobu, gdje su legli svaki na jedan jastuk; sobari, umotani u svoje ogrtače, pružiše se pred vratima.

Sutradan, Napoleon je doručkovao za stolom bez stolnjaka i ubrusa ostatke ručka od prošlog dana.

To je bila samo predigra bijede i oskudice što su ga čekale u Longwoodu.

Ipak, malo-pomalo, stanje se popravljalo: sa »Northumberlanda« donijeli su bijelo rublje i srebrno posuđe; pukovnik Šezdeset treće pukovnije ponudi mu jedan šator, koji namjestiše u produženju careve sobe. Otada, Napoleon je smišljao kako da rasporedi svoje vrijeme.

U deset sati pozivao je Las Casesa da s njim doručkuje. Poslije doručka i pola sata razgovora, Las Cases je čitao ono što mu je prošloga dana Napoleon govorio. Po završenom čitanju, Napoleon je nastavljao da diktira do četiri sata. U četiri sata obukao bi se i izašao, da bi mogli urediti njegovu sobu. Obično bi silazio u vrt, koji mu se veoma dopadao, u šator, gdje je sjedio zaklonjen od sunca. Obično bi sjedao u taj hlad, i tu su mu donosili stol i stolice; tu bi diktirao jednome od svojih pratilaca koji bi iz grada dolazio specijalno zbog toga. To bi trajalo do samoga ručka, koji je bio određen za sedam sati. Ostatak večeri čitali bi mu ili Racinea ili Molierea, jer ništa nisu imali od Corneillea: ovu zabavu Napoleon je nazivao odlaženjem u komediju ili u tragediju. Najposlije, odlazio bi na spavanje što je mogao kasnije, jer ako bi rano legao, budio bi se u po noći, i ne bi mogao ponovo zaspati.

I, zaista, koji bi Danteov grešnik pristao da svoje ispaštanje zamijeni nesanicom Napoleonovom?

Poslije nekoliko dana on osjeti da je umoran i bolestan. Staviše mu na raspolaganje tri konja, i on, smatrajući da će mu šetnja koristiti, udesi za sutradan sa generalom Gourgaudom i generalom Montholonom šetnju na konjima; ali, u toku dana dozna da je jedan engleski oficir primio nalog da ga ne gubi iz vida, te smjesta pošalje konje natrag, rekavši da je sve u životu račun, i da bi zlo od prisustva njegova tamničara bilo veće nego dobro koje bi mu činila šetnja, pa je jasno da mu je bolje da ostane kod kuće.

Car je ovakvu zabavu zamijenio noćnim šetnjama, koje su trajale nekada do dva sata izjutra.

Napokon, u nedjelju 10. decembra, admiral izvijesti Napoleona da je njegova kuća u Longwoodu gotova, i istoga dana car se uputi tamo na konju. Predmet koji mu je među novim namještajem učinio najveće zadovoljstvo bio je jedan umivaonik od drveta, koji je po admiralovoj zapovijedi izradio neki mjesni stolar prema njegovu nacrtu, budući da je taj predmet bio u Longwoodu savršeno nepoznat; istoga dana Napoleon se njime poslužio.

Idućeg dana, careva posluga poče da se raspoređuje; bila je podijeljena u tri vrste: u poslugu sobnu, poslugu za prijem i poslugu za sto i kuhinju: sastojala se od jedanaest osoba.

Što se tiče dvorskog osoblja, gotovo sve je bilo udešeno onako kao i na Elbi: veliki maršal Bertrand ovdje je vodio nadzor i upravljanje, Montholon je imao da upravlja poslugom, general Gourgaud konj usnicom, a Las Cases da nadgleda unutrašnju administraciju.

Što se tiče podjele dana, bila je gotovo ista kao u Briarsu. U deset sati car je doručkovao u svojoj sobi na jednom stoliću, dok su veliki maršal i njegova pratnja jeli za jednim stolom, za koji su mogli pozvati i naročite uzvanike. Kako nije bilo određenog vremena za šetnju, jedno zbog velike vrućine preko dana i zbog stalne i velike vlage uveče, a drugo što konji i kola, koje je uvijek trebalo dobaviti iz Capa, nikada ne stizahu, car je radio jedan dio dana bilo sa Las Casesom bilo s generalom Gourgaudom ili generalom Montholonom. Između osam i devet sati objedovalo bi se na brzu ruku, jer se u blagovaonici još uvijek osjećao caru nesnosan miris boje; zatim su prelazili u salon, gdje je stajao spremljen desert. Tu su čitali Racinea i Molierea, sve više želeći Corneillea. Napokon, oko deset sati, posjedali bi za stol da igraju reverzini, omiljenu carevu igru, pri kojoj bi ostajali obično do jedan sat po ponoći.

Cijela mala kolonija stanovala je u Longwoodu, osim maršala Bertranda i njegove porodice, koji su stanovali u Hut's Gateu (Hets-Getu), u jednoj trošnoj kućici, koja je bila uz gradski put.

Carev stan sastojao se iz dvije sobe: obje su bile po petnaest stopa duge, dvanaest široke i otprilike sedam visoke: prevučene nankinom{19} umjesto tapetama; jedan loš prostirač pokrivao je pod.

U spavaćoj sobi nalazila se mala poljska postelja, na kojoj je car spavao, pored nje jedan naslonjač, u kojem se odmarao preko dana, okružen knjigama, kojima je bio pretrpan; sa strane, jedan mali stolić, na kome je car obično doručkovao, a na kome je uveče stajao mali svijećnjak sa tri kraka, pokriven velikim sjenilom.

Između dva prozora, nasuprot vratima, stajao je jedan ormar sa carevim rubljem i na njemu pribor za toaletu.

Kamin, iznad kojega je bilo jedno veoma veliko ogledalo, bio je ukrašen s više slika. Desno, bila je slika Rimskoga kralja kako je uzjahao ovna; lijevo, druga slika Rimskoga kralja kako sjedi na jastuku i ogleda papuče; usred kamina stajalo je mramorno poprsje kraljevskog djeteta; dva svijećnjaka, dvije boce i dvije šalice od pozlaćenog srebra uzete iz careva pribora dopunjavale su tu garnituru.

Napokon, nedaleko od naslonjača i tačno nasuprot caru kad bi se u njemu odmarao, što bi činio veći dio dana, stajala je slika Marije Lujze, kako drži svoga sina u zagrljaju (rad Isabeva).

Osim toga, lijevo od kamina, podalje od slika, stajao je veliki srebrni sat Fridriha Velikog, jutarnja budilica, uzeta u Potsdamu, i prema njoj podešen carev vlastiti sat, onaj koji je otkucavao satove u Marengu i Austerlitzu, pozlaćen sa obje strane; na njemu je bilo slovo »B«.

Druga soba, koja je služila za rad, iz početka nije imala ništa drugo od namještaja osim polica od običnih dasaka na kojima je bio veliki broj razbacanih knjiga i raznih rukopisa, koje su pisali generali ili sekretari kako im je car diktirao; zatim, između dva prozora, stajao je jedan ormar za knjige; na suprotnoj strani postelja, slična onoj prvoj, na kojoj se car nekada odmarao preko dana, pa i noću, kad bi ostavio prvu postelju za vrijeme svojih čestih i dugih nesanica. Napokon, u sredini je bio radni stol, s određenim mjestima, koja su obično zauzimali car, kad je diktirao, i Montholon, Gourgaud ili Las Cases, kad su pisali.

Međutim, usprkos dnevnoj žegi i večernjoj vlagi, pored sve oskudice u najpotrebnijim predmetima za život, car bi strpljivo podnosio sva ova odricanja, da ga nisu nadzirali i da s njim nisu postupali ne samo kao sa zarobljenikom ovoga otoka nego i njegove kuće. Bilo je naređeno, kao što smo već jednom rekli, da ga stalno prati jedan oficir, kad god izađe na konju. Napoleon je stoga odlučio da više ne izlazi. Ali, njegovo dostojanstvo napokon je umorilo njegove tamničare, te povukoše ovu naredbu, pod uvjetom da se kreće unutar određenih granica; ali na tim granicama bili su postavljeni stražari. Jednoga dana, jedan od ovih stražara nanišani na cara, i general Gourgaud je još stigao da mu istrgne pušku u trenutku kad je ovaj, vjerojatno, htio opaliti. Ovaj označeni krug kretanja nije dozvoljavao više od pola milje hoda, i kako car nije htio prelaziti određenu granicu, da bi uštedio pratnju svome čuvaru, on je produžavao šetnju, silazeći jedva prohodnim putovima u tako duboke tjesnace da je upravo nevjerojatno kako se nije bar deset puta strmoglavio.

Unatoč svoj ovoj promjeni svojih navika, carevo je zdravlje za prvih šest mjeseci bilo prilično dobro.

Ali, naredne zime, vrijeme je postajalo sve gore, vlaga i kiša prodirale su u dotrajali stan u kojem je stanovao, tako da je češće počeo pobolijevati, što se vidjelo po njegovoj tromosti i ukočenosti. Uostalom, Napoleon je znao da je tu zrak krajnje nezdrav i da je na ovom otoku teško sresti čovjeka koji je doživio pedesetu godinu.

U međuvremenu dođe novi guverner, kojega admiral predstavi caru: to je bio čovjek oko četrdeset i pet godina, srednjega rasta, mršav, ozbiljan, crvena lica i riđe 'kose, kosih očiju i neiskrena pogleda; rijetko kad je gledao ravno u oči, obrve su mu bile plave, guste i nakostriješene. Zvao se Hudshon Lowe.

Njegovim dolaskom počeše nova mučenja, koja su svakim danom postajala sve nepodnošljivija. Njegov prvi korak u službi bio je da pošalje caru dva pamfleta protiv njega. Zatim je ispitao svu poslugu, da od nje dozna da li oni po svojoj volji stanuju sa carem. Ove nove gadosti uskoro su prouzročile jednu od onih nelagodnosti koje su poslije svakim danom sve više njime ovladavale; njegova slabost trajala bi pet dana, a za sve to vrijeme nije izlazio; ali zato nije prestao diktirati o svome pohodu na Italiju.

Uskoro, guvernerova mučenja se još povećaše; on zaboravi i na najobičniju pristojnost, i jednoga dana pozva k sebi na ručak generala Bonapartea, da ga pokaže jednoj otmjenoj Engleskinji koja se bila zaustavila na Svetoj Heleni. Napoleon nije odgovorio na ovaj poziv. Proganjanje se udvostruči.

Od sada nitko nije smio poslati pismo sa otoka a da prethodno guverneru ne saopći njegov sadržaj, a svako pismo na kojem je Napoleonu bio dan naslov cara bilo bi zaplijenjeno.

Onda poručiše generalu Bonaparteu da su njegovi troškovi suviše veliki, da vlada pristaje da mu plaća uzdržavanje i hranu za četiri osobe najviše, jednu bocu vina dnevno za svaku osobu i po jedan ručak nedjeljno za njegove uzvanike; ako bi bilo troškova preko ovoga, morat će ih general Bonaparte i članovi njegove pratnje sami platiti.

Car je bio primoran da se odrekne svog srebra pa ga pošalje u grad na prodaju; ali mu guverner poruči da ga može prodati samo čovjeku kojega mu on bude poslao; taj čovjek platio mu je šest tisuća franaka za sve srebro, što je bilo jedva trećina njegove vrijednosti računajući ga samo po težini.

Car se kupao svakoga dana: rekoše mu da se mora zadovoljiti jednim kupanjem nedjeljno, jer da u Longwoodu ima malo vode. U blizini se nalazilo nekoliko stabala, koja su davala malo hlada na prostoru koji mu je bio dozvoljen za šetnju; guverner naredi da ih posijeku, a kad se car žalio na tu nečovječnost, guverner mu odgovori da nije znao da je generalu Bonaparteu stalo do tog drveća, ali kad već žali za njim, naredit će da se posadi drugo.

Tako je Napoleon često dovođen u položaj da se zaboravi. Ovaj događaj izazva ga, i on reče:

- Najbezdušnije od engleskih ministara nije više to što su me ovamo poslali, već što su me predali u vaše ruke. Ja sam se tužio na admirala; ali on je bar imao srca, a vi, vi sramotite svoj narod, i bacate ljagu na svoje ime.

Napokon, primijetilo se da meso koje se donosilo na carev stol nije od zaklane već od crknute stoke. Tražilo se da se stoka šalje živa, ali taj zahtjev bio je odbijen.

Od toga vremena život Napoleonov bio je samo lagana i mučna agonija, koja je, međutim, trajala punih pet godina: dakle, još dugih pet godina taj je novi Prometej ostao lancima prikovan za stijenu, gdje mu je Hudson Lowe kljuvao srce. Najzad, 20. marta 1821. godine, na godišnjicu svoga slavnog povratka u Pariz, Napoleon je rano izjutra osjetio jake bolove u želucu i neko zamorno gušenje u grudima; uskoro je osjetio oštar bol u gornjem dijelu trbuha, pod lijevom slabinom, koji se širio na grudni koš do lijeve plećke. Usprkos lijekovima, groznica se nastavljala, mali trbuh je na dodir bio sve bolniji, a trbuh je natekao. Oko pet sati poslije podne, zlo se udvostručilo, uz ledenu drhtavicu, naročito u rukama i nogama, i bolesnik se žalio na grčeve. U to vrijeme došla je gospođa Bertrand da ga posjeti; Napoleon se ustručavao da se pokaže poražen, šta više, trudio se da pokaže malo veselosti; ali, uskoro nadvlada njegovo melankolično raspoloženje:

- Treba da budemo spremni na kobnu osudu: vama, Hortenziji{20} i meni suđeno je da trpimo na ovoj zloj stijeni. Ja ću otići prvi, vi ćete poslije mene, a Hortenzija će za vama. Ali, sve troje sastat ćemo se tamo gore.

Potom je dodao ova četiri stiha iz »Zaire«.{21}

Pariz neću više vidjeti nikada, Jer pripravan stojim za put među mrtve, Od kralja kraljeva da potražim sada Nagradu za sve za njega podnesene žrtve.

Noć koja je došla bila je nemirna, simptomi su postajali sve ozbiljniji; sredstvo za povraćanje učinilo je da ih trenutno nestane, ali se uskoro opet javiše. Bio je održan liječnički savjet, gotovo protiv Napoleonove volje, između doktora Antomarchija i garnizonskog kirurga ovoga otoka, Arnotta . Ova gospoda nađoše da je potrebno da na predio trbuha primijene širok vezikator, da daju neko sredstvo za čišćenje, i da s vremena na vrijeme natapaju bolesnikovo čelo octom. Ipak, bolest se i dalje naglo razvijala.

Jedne večeri, jedan sluga iz Longwooda pričao je kako je vidio komet. Napoleon je to čuo, i taj ga predznak potrese.

- Komet! - uzvikne on. - Komet je bio predznak Cezarove smrti.

Jedanaestoga aprila noge su mu bile neobično hladne. Liječnik je pokušao da tu hladnoću odstrani uvijanjem nogu.

- Sve je to beskorisno - reče Napoleon - tu nije ništa; glavno je u trbuhu, u jetri, tu je zlo; vi ne raspolažete sredstvima protiv vatre koja me sažiže; nema stvari, ni lijeka, koji bi mogli ugasiti vatru što me proždire.

Petnaestog aprila počeo je sastavljati svoju oporuku, toga dana pristup u njegovu sobu bio je zabranjen svakome, izuzev Marchandu i generalu Montholonu, koji su ostali kod njega od jednog i po sata do šest sati uveče.

U šest sati uđe liječnik; Napoleon mu pokaže svoju započetu oporuku i svaki komad iz svoga nesesera sa prilijepljenom ceduljicom na kojoj je bilo ime osobe kojoj je namijenjen.

- Kao što vidite - reče liječniku - ja se spremam za polazak.

Liječnik ga htjede razuvjeriti, ali ga Napoleon prekine.

- Bez iluzija - reče mu - ja znam šta je, i ja sam se s time pomirio!

Devetnaesti je donio znatno poboljšanje, što je vratilo nadu svima, osim Napoleonu. Svi jedan drugome čestitahu na ovoj promjeni; Napoleon ih pusti neka govore, potom im reče s osmijehom:

- Vi se niste prevarili: meni je danas bolje; ali ja ipak ne osjećam manje da se moj život bliži kraju. Kad ja budem mrtav, svaki od vas imat će slatku utjehu da se može vratiti u Evropu. Jedni od vas opet će vidjeti svoju rodbinu, drugi svoje prijatelje. A ja, ja ću svoje junake naći na nebu ... Jest, jest - doda on oduševljeno i podižući glas s nekim naglaskom nadahnuća - jest, Kleber, Desaix, Bessieres, Duroc, Ney, Murat, Massena, Berthier, svi će mi izići u susret. Oni će mi govoriti o onome što smo zajednički učinili, a ja ću im pričati posljednje događaje svoga života; kad me vide, kod njih će opet planuti sva ludost oduševljenja i slave. Mi ćemo govoriti o našim ratovima sa Scipionima, Cezarima i Hanibalima, i to će biti uživanje ... Samo, ako se tamo gore - doda smiješeći se - ne prepadnu kad vide tolike ratnike zajedno.

Nekoliko dana kasnije Napoleon pošalje po svoga kapetana Vignalija (Vinjali).

- Ja sam rođen u katoličkoj vjeri - reče on - i želim da ispunim dužnosti koje ona nalaže i da primim sakramente koje ona naređuje. Vi ćete svakoga dana odslužiti misu u susjednoj kapeli i izložit ćete sveto otajstvo za vrijeme od četrdeset sati. Kad budem mrtav, namjestite svoj oltar više moje glave, u mojoj sobi, pa čitajte molitve za pokojnike. Vi ćete izvršiti sve odbrede prema običaju i molit ćete se bogu dok ne budem sahranjen.

Poslije svećenika pozove liječnika.

- Dragi moj doktore - reče mu - poslije moje smrti, koja više nije daleko, ja želim da otvorite moj leš; ali zahtijevam da ni jedan od engleskih liječnika ne dodirne svojom rukom moje tijelo. Želim da izvadite moje srce, da ga stavite u špirit, i da ga odnesete mojoj dragoj Mariji Lujzi. Reći ćete joj da sam je nježno volio i da je nikada nisam prestao voljeti; ispričat ćete joj sve što ste vidjeli; ispričat ćete joj sve pojedinosti moje smrti. Ja vam naročito preporučujem da dobro ispitate moj trbuh, i da o tome sastavite tačan i podroban izvještaj, koji ćete predati mome sinu. Poslije, iz Beča, idite u Rim; potražite moju majku i moju porodicu; ispričajte im sve što ste ovdje stvarno vidjeli; recite im: Napoleon, onaj isti kojega je svijet nazivao Velikim, kao Karla Velikog i kao Pompeja, umro je u najžalosnijem stanju, oskudijevajući u svemu, prepušten samome sebi i svojoj slavi. Vi ćete im reći da je on na izdisaju ostavio u nasljeđe svim vladajućim domovima užas i sram svojih posljednjih trenutaka.

Drugoga maja, groznica se javila u najvećem stepenu; bilo je udaralo do sto puta u minuti, i car je buncao: to je bio početak agonije. Ali, ta bi agonija za nekoliko trenutaka prestajala. U tim trenucima svijesti, Napoleon se neprestano vraćao na preporuke koje je povjerio liječniku.

- Ispitajte brižljivo - govorio mu je - anatomski moje tijelo, naročito trbuh. Liječnici iz Montpeliera rekli su mi da je bolest pilorusa nasljedna u mojoj porodici; njihov je izvještaj, mislim, u Lujzinim rukama; potražite ga i usporedite ga s onim što sami budete našli: bar da svoje dijete spasim od te strašne bolesti! ...

Noć je protekla prilično dobro; ali sutradan buncanje se javilo s novom snagom. Međutim, oko osam sati postalo je nešto slabije; oko tri sata bolesniku se opet vratila svijest. On je iskoristio ovaj trenutak da pozove izvršioce oporuke i preporuči im da u slučaju ako bi on potpuno izgubio svijest ne dozvole da mu se približi bilo koji od engleskih liječnika osim kirurga. Zatim nastavi, potpuno pri svijesti:

- Ja ću umrijeti; vi ćete se vratiti u Evropu; ja sam dužan da vam dam neke savjete o vašem držanju. Vi ste sa mnom podijelili moje progonstvo, vi ćete ostati vjerni mojoj uspomeni i nećete učiniti ništa što bi je povrijedilo. Ja sam potvrdio sva načela, ja sam ih iznio u svojim zakonima, u svojim djelima. Na nesreću, okolnosti su bile tegobne ; ja sam bio prinuđen da postupam strogo; došli su udari, ja nisam mogao popustiti, i tako je Francuska ostala bez liberalnih institucija, koje sam joj ja bio namijenio. Ona mi to oprašta, ona vodi računa o mojim namjerama, ona voli moje ime i moje pobjede; postupite kao ona. Budite vjerni načelima koja ste branili, slavi koju smo zadobili; izvan toga sve je sramota i smutnja.

Petoga izjutra, bolest je došla do svoga vrhunca; život bolesnikov bio je samo bolno vegetiranje; disanje je postajalo sve slabije; oči, potpuno otvorene, bile su ukočene i ugašene. Poneka neodređena riječ, posljednji pokret njegova mozga u bunilu, s vremena na vrijeme zamirala bi na njegovim usnama. Posljednje riječi koje su čuli bile su glava i vojska. Onda se glas izgubio, sva svijest izgledala je mrtva, i sam doktor povjerova da je taj život ugašen. Međutim, oko osam sati, bilo postade jače; samrtni grč koji je zatvarao usta umirućem činilo se da je popustio, i nekoliko dubokih uzdisaja iziđe iz njegovih grudi. U deset i po sati bilo se jedva naslućivalo; u jedanaest i nekoliko minuta car bijaše mrtav ...

Dvadeset i četiri sata poslije smrti svog uzvišenog bolesnika, doktor Antomarchi pristupi otvaranju tijela, kako je Napoleon zahtijevao; zatim je izvadio srce, koje je, prema dobivenoj naredbi, stavio u špirit, da ga kasnije preda Mariji Lujzi. Ali u tom trenutku izvršioci oporuke dođoše s izjavom da Hudson Lowe ne dozvoljava da se sa Svete Helene odnese ne samo tijelo nego ni jedan njegov dio. Trebalo je da ostane na otoku. Leš nije smio da se odnese sa stratišta.

Tada su se dali na posao da izaberu mjesto za carevu grobnicu, i izbor je pao na jedno mjesto koje je Napoleon samo jednom vidio, no za koje je uvijek govorio da mu se dopada. Hudson Lowe pristane da grob bude iskopan na tome mjestu.

Pošto je izvršena autopsija, doktor je sašio razdvojene dijelove, oprao tijelo i predao ga sobaru, koji ga je obukao u odijelo koje je car nosio, to će reći: u hlače od bijelog kašmira, svilene bijele čarape, duge čizme s malim mamuzama, bijeli prsluk, bijeli ovratnik sa crnom maramom, veliku lentu Počasne legije, kaput pukovnika gardijskih lovaca ukrašen ordenima Počasne legije i Željezne krune i najzad trorogi šešir. Tako odjevena, Napoleona preniješe 6. maja, u pet sati i tri četvrt, iz sale u spavaću sobu, koja je bila pretvorena u kapelu. Ruke su mu ostavili slobodne; bio je položen na svoju poljsku postelju; njegov mač bio mu je o bedrima; jedno raspelo počivalo mu je na grudima, a plavi ogrtač sa Marenga bio mu je prebačen preko nogu. Tako izložen ostao je dva dana.

Osmoga, izjutra, carevo tijelo, koje je trebalo da se sahrani na otoku, dok je njegovo srce trebalo da se pošalje Mariji Lujzi, staviše u jedan kovčeg od lima, koji je iznutra bio podstavljen nekom vrsti jastuka i jednim uzglavljem, prevučenim bijelim atlasom. Šešir, koji zbog maloga prostora nije mogao ostati na glavi, metnuše ispod nogu. Oko njega razbacaše orlove i ravnovrstan novac, kovan sa njegovim likom za vrijeme njegove vladavine; tu mu metnuše i njegov stolni pribor, njegov nož i jedan tanjur s njegovim grbom. Ovaj kovčeg bi stavljen u drugi kovčeg od mahagonija, koji dođe u treći od olova, a taj naposljetku bude smješten u četvrti kovčeg od mahagonija, sličan drugome, samo veći; zatim su kovčeg izložili na istom mjestu na kojem je bilo izloženo tijelo.

U dvanaest i po sati, u podne, vojnici garnizona podigoše kovčeg i odniješe ga do glavne aleje u vrtu, gdje su ga čekala mrtvačka kola: tu ga pokriše ljubičastom tkaninom, preko koje prebaciše ogrtač sa Marenga, i pogrebna povorka krene slijedećim redom:

Opat Vignali, u svećeničkoj odjeći, a kraj njega mladi Henri Bertrand noseći srebrnu škropionicu sa škropionikom;

Doktor Antomarchi i doktor Arnott;

Osobe određene da prate kola, sa zapregom od četiri konja, koje su vodili konjušari; sa obje strane po dvanaest grenadira bez oružja, koji su imali nositi kovčeg na svojim ramenima u slučaju da zbog lošeg puta ne bi kola mogla ići;

Mladi Napoleon Bertrand i Marchand, oboje pješice iza kola;

Grofovi Bertrand i Montholon, na konjima, odmah iza kola;

Jedan dio careve pratnje;

Grofica Bertrand sa svojom kćerkom Hortenzijom, u kočijama sa dva konja, koje su vodile sluge i išle uz provaliju;

Carev konj, kojega je vodio njegov momak Archambaud;

Oficiri mornarice, pješke i na konjima;

Oficiri generalštaba, na konjima ;

General Coffin (Kofen) i markiz de Monchenu (Monšni), na konjima;

Kontraadmiral i guverner, na konjima;

Stanovnici otoka;

Garnizonske trupe.

Grob je bio iskopan na daljini od četvrt milje, blizu Hut's-Gatea. Kola se zaustaviše pokraj rake, i top poče da puca po pet puta u minuti.

Tijelo spustiše u grob. Dok je Vignali čitao molitve, Napoleonove su noge bile okrenute Istoku, koji je bio osvojio; glava mu je bila okrenuta Zapadu, kojim je bio vladao.

Jedan golemi kamen, koji će služiti njegovoj novoj kući, zapečati njegovo posljednje boravište, i on prijeđe u vječnost.

Tada doniješe jednu srebrnu pločicu, na kojoj je bilo urezano slijedeće:

NAPOLEON

Rođen u Ajacciu, 15. augusta 1769. Umro na Svetoj Heleni, 5. maja 1821.

Ali u trenutku kad htjedoše da je prikuju na kamen, sir Hudson Lowe priđe i izjavi, u ime svoje vlade, da se na grob ne može staviti nikakav natpis do ovaj: