Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Džin Kalogridis

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Džin Kalogridis Empty Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 12:54 pm

Džin Kalogridis K0000310


Već stotinama godina istina o najpoznatijem osmehu u istoriji ostaje misterija kao i sama žena koja se smeši... sve do sada. DŽIN KALOGRIDIS, autorka sjajno ocenjene i veoma uspešne knjige Žena jednog Bordžije, oživljava zavodljiv glas Mona Lize u ovom predivnom romanu u kome je spojila istorijske činjenice i izuzetnu maštu. Od seksualne strasti do smrtne opasnosti, dramatični obrti stvarnih istorijskih događaja teraju čitaoca da uvek iznova okreće strane. - Filipa Gregori, autorka The Other Boley Girl


Poslednji izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 12:32 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:10 pm

Džin Kalogridis Image

Liza jun 1490.

I
Zovem se Liza di Antonio Gerardini, mada me poznanici znaju kao madona Lizu, a oni obični smrtnici jednostavno kao Mona Lizu.
Moj lik oslikan je na drvetu uljem lana i pigmentima iskopanim iz zemlje ili nastalih od praha poludragog kamenja. Nanošeni su četkicama napravljenim od perja ptica i svilenkastog krzna životinja.
Videla sam sliku. Zaista liči na mene. Kada se zagledam u nju stvarno vidim lica mojih roditelja. Osluškujem i mogu da čujem njihove glasove. Osećam njihovu ljubav i tugu; i uvek iznova sam svedok zločina koji ih povezuje; zločina koji ih veže za mene.
Moja priča ne počinje rođenjem već ubistvom počinjenim godinu dana pre mog rođenja.
Prvi put mi je na to ukazano tokom susreta sa astrologom dve nedelje pre mog rođendana koji proslavljam petnaestog juna. Majka je objavila da ću moći da odaberem poklon. Pretpostavila je da ću zahtevati novu haljinu, jer se nigde nije razmetalo krojačkim zanatom s takvom strašću kao što je to bio slučaj u mojoj rodnoj Firenci. Moj otac je bio jedan od najbogatijih gradskih trgovaca vunom, a njegove poslovne veze su mi dozvoljavale da biram raskošnu svilu, brokat, pliš i krzno.
Ali, ja nisam želela haljinu. U skorije vreme sam prisustvovala venčanju mog ujaka i njegove mlađane mlade Đovane Marije. Na proslavi koja je usledila, moja baka je kiselo primetila:
„Ovo neće biti dugotrajno. Ona je strelac sa bikom na ascedentu. Lauro je ovan. Stalno će se sudarati rogovima.“
„Majko“, moja majka joj je nežno prigovorila.
„Da ste ti i Antonio obraćali pažnju na takve stvari...“, baka je zastala nakon što joj je majka uputila oštar pogled.
Bila sam zainteresovana. Moji roditelji su se voleli, ali nikada nisu bili srećni. A, shvatila sam da nikada nisu sa mnom razgovarali o mojim zvezdama.
Kada sam ispitivala majku, otkrila sam da moja natalna karta nikada i nije izrađena. To me je iznenadilo: Bogate porodice u Firenci često su konsultovale astrologe u vezi sa nekim važnim pitanjima, a natalne karte su se izrađivale za novorođenčad. A ja sam bila retko stvorenje: jedinica u koju su polagane sve porodične nade.
I kao jedino dete bila sam potpuno svesna moći koju sam posedovala; cmizdrila sam i molila sažaljivo sve dok moja majka ne bi nevoljno popustila.
Da sam tada znala šta će uslediti, ne bih tako snažno insistirala na tome.
Jer, za moju majku nije bilo tako sigurno da se izlaže riziku. Nismo otišli u rezidenciju astrologa, već smo ga pozvali u našu palatu.
Sa prozora u hodniku koji se nalazio u blizini moje spavaće sobe posmatrala sam kako stiže pozlaćena kočija čija su vrata oslikana porodičnim grbom u dvorište iza naše kuće. Dvojica elegantnih sluga pobrinula su se za njega dok je izlazio, obučen u farsetto, uzani odevni predmet koji su neki nosili umesto tunike. U pitanju je bio ljubičasti pliš, prekriven ogrtačem bez rukava u tamnijoj nijansi iste boje. Telo mu je bilo tanano i povijeno, a držanje i pokreti zapovednički.

Zaluma, robinja moje majke, pomerila se napred kako bi ga dočekala. Tog dana Zaluma je bila lepo obučena služavka. Bila je privržena mojoj majci. Njena blaga narav probudila je odanost i majka se prema njoj ophodila kao prema bliskom prijatelju. Zaluma je bila Čerkez, poreklom sa visokih planina na misterioznom Istoku; njen narod je bio cenjen po svojoj lepoti, a Zaluma - visoka kao muškarac, crne kose i obrva i lica beljeg od mermera - nije bila izuzetak. Njene guste kovrdže napravio je Bog, a ne žarač i na njima su joj zavidele sve Firentinke. Ponekad bi prošaputala nešto sama za sebe na svom maternjem jeziku, koji nije ličio ni na jedan jezik koji sam čula. Zvala ga je „Adzghabza“.
Zaluma mu se učtivo naklonila, a onda ga uvela u kuću da se susretne sa mojom majkom. Tog jutra je bila nervozna. Nema sumnje da je razlog bio taj što je astrolog bio najčuveniji u gradu i koga je čak konsultovala Njegova svetost kada se razboleo njegov predskazivač sudbine. Trebalo je da se držim podalje od njega; prvi susret je obuhvatao poslovna pitanja, a ja bih samo odvraćala pažnju.
Napustila sam sobu i lagano koraknula prema vrhu stepeništa kako bih mogla da utvrdim šta se to dešava na spratovima ispod mene. Kameni zidovi su bili debeli, a majka je zatvorila vrata odaje u kojoj su se primali gosti. Nisam čak mogla ni da razaznam prigušene glasove.
Sastanak nije dugo trajao. Majka je otvorila vrata i pozvala Zalumu. Čula sam njene hitre korake kako odzvanjaju po mermeru, a potom i glas muškarca.
Sklonila sam se sa stepeništa i požurila nazad do prozora sa kog se pružao pogled na astrologovu kočiju.
Zaluma ga je ispratila iz kuće, a potom mu je, nakon što je pogledala oko sebe, pružila mali premet, možda kesu s novcem. U prvi mah ju je odbio, ali mu se Zaluma obratila ozbiljno i hitro. Nakon trenutka kolebanja, stavio je predmet u džep, popeo se u kočiju koja se potom odvezla.
Pretpostavila sam da mu je platila za tumačenje, mada me je iznenadilo to što je čovek njegove reputacije uopšte tumačio robinji. Ili je moja majka jednostavno zaboravila da mu plati.
Dok je išla nazad prema kući, Zaluma je sasvim slučajno pogledala naviše i susrela se s mojim pogledom. Uplašena da me je uhvatila kako špijuniram, povukla sam se.
Očekivala sam da će Zaluma to kasnije i spomenuti, jer je uživala u tome da me zadirkuje zbog mojih nestašluka, ali je ovog puta prećutala.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:11 pm

Džin Kalogridis Image


II
Astrolog se vratio tri dana kasnije. Još jednom sam sa prozora na poslednjem spratu posmatrala kako izlazi iz kočije i Zaluma ga pozdravlja. Bila sam uzbuđena; majka se složila da me pozove kada bude pravi trenutak. Shvatila sam da joj je bilo potrebno vremena da dotera loše vesti i doda im malo ružičastog odsjaja.
Ovoga puta, astrolog je svoje bogatstvo prikazao kroz briljantnu žutu tuniku od svilenog damasta ukrašenu braon krznom lasice. Pre nego što je ušao u kuću, zastao je i krišom razgovarao sa Zalumom. Stavila je ruku preko usta kao da je bila zapanjena onim što joj je rekao. On je njoj postavio pitanje. Odmahnula je glavom, a onda stavila ruku preko njegove nadlanice. Bilo je očigledno da je nešto tražila od njega. Predao joj je zavijene papire, povukao se ljutito i odlučno ušao u našu palatu. Iznervirana stavila je zamotuljke u džep sakriven među naborima njene suknje, a onda je pošla za njim.
Otišla sam od prozora i stajala sam na vrhu stepenica osluškujući potpuno zbunjena susretom i nestrpljiva da me pozovu.
Za manje od četvrt sata osetila sam nervozu kada su se dole vrata otvorila takvom silinom da su se odbila o zid. Otrčala sam do prozora. Astrolog je išao nazad do svoje kočije bez pratnje.
Podigla sam svoje suknje i potrčala niz stepenice kao strela srećna što nisam naišla na Zalumu ili na majku. Bez daha, stigla sam do kočije baš u trenutku kada je astrolog dao kočijašu znak da krene.
Stavila sam ruku na uglačana drvena vrata i pogledala u čoveka koji je sedeo sa druge strane. „Molim vas, stanite“, rekla sam.
Pokazao je kočijašu da zadrži konje i ljutito me pogledao. Ipak u njegovom pogledu bilo je znatiželje. „Ti, onda mora da si ćerka.“
„Jesam.“
Pažljivo me je zagledao. „Neću da budem deo obmane. Da li razumeš?“ „Ne.“
„Hm, uviđam da ne razumeš.“ Zastao je da pažljivo pronađe reči. „Tvoja majka, madona Lukresija, rekla mi je da si ti bila ta koja je želela moje usluge. Je li to istina?“
„Istina je.“ Pocrvenela sam, ne znajući hoće li ga moje priznanje samo još više naljutiti.
„Onda zaslužuješ da saznaš bar mali deo istine, jer je nikada u ovoj kući nećeš čuti u potpunosti.“ Njegova ljutnja je izbledela, a glas mu je postao ozbiljan i nekako je dobio mračan prizvuk. „Tvoja natalna karta je neobična, neki bi rekli da je uznemirujuća. Ja svoju veštinu shvatam veoma ozbiljno i u stanju sam da dobro primenim svoju intuiciju. Ovoga puta i jedno i drugo mi govori da si upletena u mrežu nasilja, krvi i obmane. Ono što su ostali počeli, ti moraš da završiš.“
Ustuknula sam od straha. Kada mi se glas povratio, bila sam uporna: „Ne želim da imam bilo kakva posla sa svim tim.“
„Ti si živa vatra“, rekao je. „Tvoja narav je vrela, peć u kojoj mora da se skuje mač pravde. U tvojim zvezdama sam video čin nasilja i on predstavlja tvoju prošlost i tvoju budućnost.“
„Ali, ja nikada ne bih uradila ništa čime bih povredila druge!“
„Bog je o tome odlučio. On ima svoje razloge za tvoju sudbinu.“
Želela sam više da pitam, ali je astrolog pozvao kočijaša i dva lepa crna konja su ih odvezla.
Zbunjena i zabrinuta, vratila sam se nazad u kuću. Sasvim slučajno, podigla sam pogled i videla Zalumu koja je piljila u mene sa prozora na poslednjem spratu.
Kada sam se i sama vratila u svoje odaje, nje više nije bilo tamo. Tamo sam čekala pola časa pre nego što me je majka pozvala.
Još uvek je sedela u velikom holu u kom je primila astrologa. Nasmešila mi se kada sam ušla, verovatno nesvesna da sam se susrela sa astrologom. U ruci je držala svežanj papira.
„Dođi, sedi pored mene“, rekla je veselo. „Ispričaću ti sve o tvojim zvezdama. Pošto je trebalo još odavno da napravimo natalnu kartu, odlučila sam da zaslužuješ novu haljinu. Otac će te danas odvesti do grada da izabereš tkaninu; ali ne smeš da mu kažeš bilo šta o ovome. U suprotnom, smatraće nas isuviše rasipnim.“
Sedela sam ukrućeno, pravih leđa dok su mi ruke čvrsto savijene počivale na krilu.
„Vidiš ovde.“ Majka je poređala papire po krilu, a vrhovima prstiju je dodirivala elegantno napisane astrologove spise. „Ti si blizanac, što naravno označava vazduh. I ribe u nastajanju, što označava vodu. Mesec ti je u ovnu - vatra. A pored toga imaš mnogo zemljanih aspekata u svojoj karti što znači da si izuzetno uravnotežena. Ovo označava budućnost pod veoma srećnim okolnostima.“
Dok je govorila, moj bes je rastao. Utrošila je prethodnih pola časa kako bi se pribrala i osmislila priču sa srećnim krajem. Astrolog je bio u pravu; ne treba da očekujem da ću ovde pronaći istinu.
„Imaćeš dug i dobar život, bogatstvo i mnogo dece“, nastavila je moja majka. „Ne treba da brineš o čoveku za kog ćeš se udati, jer su ti zvezde dobro aspektovane prema svakom znaku, tako da...“
Prekinula sam je. „Ne“ rekla sam. „Ja sam vatra sa svih strana. Moj život će biti obeležen izdajom i krvlju.“
Moja majka je naglo ustala; papiri su pali s njenog krila i rasuli se svuda po podu. „Zaluma!“ zašištala je, a oči su joj se zasijale od besa koji nikada ranije nisam primetila. „Da li je razgovarala sa tobom?“
„Sama sam razgovarala sa astrologom.“
Ovo ju je odmah ućutkalo, a izraz na licu postao je nekako nejasan. Pažljivo me je upitala: „Šta ti je još rekao?“
„Samo ono što sam upravo rekla.“
„Ništa više?“
„Ništa više.“
Naglo iznurena, utonula je nazad u stolicu.
Izgubljena u sopstvenom besu, nisam ni zastala da razmislim da je moja draga i ljubljena majka samo želela da me zaštiti od loših vesti. Skočila sam na noge lagane. „Sve što si rekla je laž. Šta si me još slagala?“
Bilo je okrutno to što sam rekla. Uznemireno me je pogledala. A ipak, okrenula sam se i ostavila je da sedi tako sa rukama položenim na srcu.
Ubrzo sam spoznala da su se majka i Zaluma ozbiljno posvađale. Oduvek su bile prijateljski nastrojene jedna prema drugoj. Međutim, nakon druge posete astrologa, majka bi postala hladna svaki put kada bi Zaluma ušla u sobu. Izbegavala je da im se pogledi sretnu, niti je s njom razmenjivala više od nekoliko reči. Prošlo je i nekoliko nedelje pre nego što su se vratile svom prijateljstvu.
Majka više nikada nije sa mnom razgovarala o mojim zvezdama. Često sam pomišljala da zamolim Zalumu da pronađe papire koje je astrolog dao mojoj majci, kako bih sama mogla da pročitam istinu o svojoj sudbini. Ipak, svaki put me je u toj nameri zaustavljao nezamislivi osećaj straha.
Već sam znala mnogo više nego što sam želela.
Proći će gotovo dve godine pre nego što budem saznala za zločin za koji sam neraskidivo vezana.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:11 pm


Džin Kalogridis -_._g


Deo prvi
26. april 1478.

III
U ogromnoj i nekako strogoj Katedrali Svete Marije del Fjore, Bernardo Bandini Barončeli stajao je pred oltarom i borio se da obuzda svoje drhtave ruke. Nije mogao, naravno, kao što nije mogao da sakrije od Gospoda tminu srca svog. Pritisnuo je dlanove i prste i združio ih kao da se moli i držao ih blizu usana. Drhtavim glasom, šaputao je moleći za uspeh mračnog puta u koji se upleo, molio je za oproštaj u slučaju da uspe.
Ja sam dobar čovek. Sinjor Barončeli je misao usmerio prema Svemoćnom. Uvek sam drugima mislio dobro. Kako sam se ovde obreo?
Nije bilo odgovora. Barončeli je fiksirao pogled na oltaru napravljenom od tamnog drveta i zlata. Jutarnja svetlost u zlaćanim snopovima pružala se kroz prozore s dekorativnim staklima na kupoli, svetlucajući s prašinom odbijajući se o zlatne fiksture. Prizor je podsetio na netaknut Raj. Bilo je sigurno da je Bog bio prisutan, ali Barončeli nije osetio božansko prisustvo, već samo sopstvenu poročnost.
„Bože, oprosti mi, meni, najbednijem grešniku“, promrmljao je. Njegova tiha molitva pomešala se sa stotinama prigušenih glasova unutar crkve Svete Meri cveća (ovoga puta je u pitanju bio ljiljan), koja je podsećala na pećinu. Svetilište je bilo jedno od najvećih na svetu i izgrađeno je u obliku Latinskog krsta. Iznad mesta na kom su se spajale ruke počivalo je najveće dostignuće arhitekte Bruneleskija, il Duomo. Impresivna kupola u svom punom sjaju nije posedovala naoko vidljivu potporu. Mogla se videti iz svakog dela grada, narandžasta ciglena kupola maestralno je dominirala nebeskim svodom, pa je i sama poput ljiljana postala simbol Firence. Pružala se toliko u visinu, pa je Barončeli kada ju je prvi put ugledao pomislio kako zasigurno dodiruje Rajske Kapije.
Barončeli je ovoga jutra boravio u daleko nižem kraljevstvu. Iako je izgledalo da je plan dovoljno jednostavan da bude pouzdan, sada kada je osvanuo bolno jasan dan, njega su preplavila zloslutna osećanja i žaljenje. Poslednje emocije su oduvek obeležavale njegov život: rođen u jednoj od najbogatijih i najuticajnijih porodica u gradu, proćerdao je bogatstvo i u starijim godinama zapao u dugove. Život je proveo radeći kao bankar i nije znao ništa drugo. Jedini izbor je bio da skloni ženu i decu u Napulj i moli nekog od svojih bogatih rođaka za jemstvo - opcija koju njegova iskrena žena Đovana nikada ne bi tolerisala - ili da ponudi svoje usluge jednoj od dve najveće i najprestižnije bankarske porodice u Firenci, Medičijevima ili Pazijevima.
Prvo je otišao najmoćnijima: Medičijevima. Oni su ga odbili, bila je to činjenica koja mu je i dalje bila mrska. Ali njihovi rivali, Pazijevi, rado su ga primili k sebi; i to je bio razlog zbog kog je danas stajao u prednjem redu gomile vernika uz svog poslodavca Frančeska de Pazija. Frančesko je zajedno sa svojim ujakom vitezom Messerom Iacopom vodio međunarodne porodične poslove. Bio je sitan čovek, oštrog nosa i brade i očiju koje su se sužavale pod tamnim, neobično gustim obrvama. Pored visokog i odvažnog Barončelija, on je delovao kao ružan patuljak. Barončeliju je na kraju Frančesko bio odbojniji od Medičija, jer je čovek imao nalete besa i često se zaposlenima obraćao pogrdnim jezikom, a otrovnim rečima podsećao je Barončelija na njegov bankrot.
Kako bi mogao da obezbedi svoju porodicu, Barončeli je bio prinuđen da se smeši dok su ga Pazijevi - podjednako i Meser Iacopo kao i mladi Frančesko - vređali i ophodili se prema njemu kao da je ispod njih, a zapravo je poticao iz porodice koja je bila jednaka njihovoj, ako nije bila i uglednija. Pa, kada se pitanje zavere pojavilo samo od sebe, Barončeli je mogao da bira: da rizikuje glavu time što će priznati Medičijevima, ili da dozvoli Pazijevima da ga privole da im bude saučesnik, i tako sebi obezbedi mesto u novoj vladi.
Sada, dok je stajao pred Bogom tražeći oproštaj, osetio je topao dah iznad desnog ramena saučesnika u zaveri. Čovek koji se molio iza njega nosio je odoru pokajnika od šatorskog platna.
Frančesko je stajao s Barončelijeve leve strane, meškoljio se i gledao pravo preko svog zaposlenog. Barončeli je pratio njegov pogled koji je počivao na Lorencu de Medičiju koji je zapravo, sa svojih dvadeset i devet godina vladao Firencom. Tehnički, Firencom je upravljala Sinjorija, veće sastavljeno od osam priora i vladara države, nosioca pravde. Ovi ljudi birani su iz priznatijih porodica u Firenci. Navodno je čitav proces bio pravedan, ali zanimljivo je to da je većina izabranih oduvek bila odana Lorencu, a gonfaloniere je bio pod njegovom kontrolom.
Frančesko de Pazi bio je ružan, ali je Lorenco ipak bio ružniji. Bio je viši od većine i mišićav. Njegovo lepo telo bilo je u nemilosti jednog od najružnijih lica u Firenci. Njegov nos - dug i špicast, naglašeno uzdignut i povijen u jednu stranu - imao je spljoštenu hrskavicu zbog čega je Lorenco neobično govorio kroz nos. Njegova donja vilica bila je primetno izbačena, te je stoga svaki put kada bi ušao u prostoriju njegova brada bi ga pretekla za širinu palca. Njegov uznemirujući profil bio je uokviren tamnom kosom dugačkom do brade.
Lorenco je stajao i čekao da počne misa, okružen vernim prijateljem i radnikom Frančeskom Norijem s jedne, a Frančeskom Salvijatijem, nadbiskupom iz Pize, s druge strane. Uprkos svojim fizičkim nedostacima, iz Lorenca je zračilo neverovatno dostojanstvo i pribranost. U njegovim tamnim, pomalo izbočenim očima sijala je neobična prepredenost. Iako je bio okružen neprijateljima, Lorenco je delovao staloženo. Salviati, Pazijev rođak, nije mu bio prijatelj, iako su se on i Lorenco prijateljski pozdravljali. Stariji brat Mediči snažno je lobirao da se Salviati ne postavi za nadbiskupa Pize, tražeći da papa Sikstus umesto njega na to mesto postavi Medičijevog saveznika. Papa se oglušio na Lorencov zahtev, a onda je, prekinuvši tradiciju koja se održavala generacijama, otpustio Medičijeve kao bankare svakog pape i zamenio ih Pazijevima, što je bila gorka uvreda za Lorenca.
Danas je, ipak, Lorenco primio Papinog nećaka, sedamnaestogodišnjeg kardinala Riaria od San Đorđa, kao počasnog gosta. Nakon mise u veličanstvenom Duomu, Lorenco će povesti mladog kardinala na gozbu u palatu Medičijevih, nakon koje će uslediti obilazak čuvene Medičijeve umetničke kolekcije. U međuvremenu, učtivo je stajao uz Riarija i Saviatija i klimao glavom na njihove povremene prošaputane komentare.
Smeše se dok oštre svoje mačeve, pomislio je Barončeli.
Obučen tako da ne skreće pažnju na sebe, u jednostavnu tuniku od svile plavosive boje, Lorenco skoro da i nije bio svestan prisustva dvojice sveštenika u crnoj odori koji su stajali dva reda iza njega. Staratelj u domu Pazijevih bio je mladić koga je Barončeli znao samo kao Stefana; nešto stariji čovek, Antonio da Voltera, stajao je pored njega. Barončeli je susreo Volterin pogled dok su ulazili u crkvu i brzo ga skrenuo u stranu. Sveštenikove oči bile su ispunjene istim onim plamtećim besom koji je Barončeli primetio u očima grešnika. Da Voltera koji je bio prisutan na svim tajnim sastancima, takođe je snažno govorio protiv Medičijeve „ljubavi prema svemu paganskom“, govorio o tome kako je ta porodica „uništila naš grad“ svojom nazadnom umetnošću.
Kao i ostale pristalice zavere, Barončeli je znao da neće biti nikakve gozbe niti obilazaka. Događaji koji će se ubrzo odigrati promeniće zauvek političku sliku Firence.
Iza njega, grešnik sa kapuljačom premestio je težinu s jedne noge na drugu, a potom izdahnuo napravivši zvuk koji je jedino Barončeli mogao da protumači. Njegove reči ublažila je kapuljača koju je povukao napred kako bi zataškao ono što je govorio. Barončeli je savetovao da se ne dozvoli čoveku da učestvuje u ubistvu - zašto bi mu se verovalo? Što je manje ljudi uključeno, to je bolje - ali ga je Frančesko, kao i uvek nadjačao.
„Gde je Đulijano?“ prošaputao je grešnik.
Đulijano de Mediči, mlađi brat, bio je lepuškastog lica isto onoliko koliko je Lorenco bio ružan. Zvali su ga firentinska draga - govorili su da je toliko zgodan da su muškarci i žene podjednako uzdisali u njegovom prisustvu. Nije bilo dovoljno da samo jedan brat bude prisutan u velikoj katedrali. Bilo je neophodno prisustvo obojice - ili bi cela operacija morala da se otkaže.
Barončeli je pogledao preko ramena na lice u senci njegovog saučesnika sa kapuljačom i nije rekao ništa. Nije mu se dopadao grešnik; čovek je uneo dozu opravdanog verskog osećanja u čitav proces koje je bilo toliko intenzivno da je čak i Frančesko koji je bio zreo kosmopolita počeo da veruje da danas obavljamo Božje delo.
Barončeli je znao da Bog nema ništa s tim; ovo je bio čin koji je nastao iz ljubomore i ambicije.
S druge strane, Frančesko de Pazi je zašištao: „Šta je bilo? Šta je rekao?“
Barončeli se nagnuo da šapne na uho svom poslodavcu. „Gde je Đulijano?“
Posmatrao je Frančeskovo dvolično lice kako se bori da potisne uznemiren izraz. Barončeli je i sam bio uznemiren. Misa će ubrzo početi, sada kada su Lorenco i njegov gost, kardinal bili na svojim mestima. Ukoliko se Đulijano ubrzo ne pojavi, čitav plan će se raspršiti i prerasti u katastrofu. Previše toga je bilo rizično, ulog je bio preveliki, previše ljudi bilo je uključeno u zaveru što je ostavljalo previše jezika da palacaju. Čak i sada, Meser Iacopo čekao je na znak crkvenog zvona uz malobrojnu armiju od pedeset plaćenika iz Peruđe. Kada bude zazvonilo, on će silom preuzeti kontrolu nad palatom vlade i okupiti ljude protiv Lorenca.
Grešnik se probio napred sve dok nije stajao skoro pored Barončelija, potom je podigao glavu kako bi piljio u neverovatno visoku i masivnu kupolu koja se uzdizala tačno iznad samog oltara. Čovekova kapuljača od šatorskog platna neznatno je skliznula prema nazad, otkrivajući njegov profil. Na trenutak, usne su mu se razdvojile, a obrva i usta povili formirajući izraz takve mržnje, odbojnosti, da je Barončeli ustuknuo pred njim.
Polako je ozlojeđenost u očima grešnika popuštala i izraz na njegovom licu je postepeno prešao u blaženu ekstazu, kao da je video samog Boga umesto zaobljenog glatkog mermera na kupoli. Frančesko je primetio to i gledao u njega kao da je bio prorok koji samo što nije ispustio glas.
To je i uradio. „Još uvek je u postelji.“ Dozvavši se pameti, čovek je pažljivo povukao kapuljaču napred kako bi ponovo sakrio lice.
Frančesko je zgrabio Barončelijev lakat i još jednom prosiktao. „Moramo istog časa da odemo u palatu Medičijevih!“
Smešeći se, Frančesko je poveo Barončelija ulevo, udaljavajući ga od rastrojenog Lorenca de Medičija i pored nekolicine viđenijih Firentinaca koji su popunili prvi red vernika. Nisu se poslužili obližnjim severnim vratima koja su vodila u Via de Servi, jer bi njihov izlazak najverovatnije privukao Lorencovu pažnju.
Umesto toga, njih dvojica su se kretala najudaljenijim prolazom koji se protezao zastrašujuće duž čitavog svetilišta - pored stubova od braon kamena širine kao četiri čoveka koji su bili povezani visokim, dugim lučnim prozorima bela boje od debelog stakla. Izraz na Frančeskovom licu bio je u početku dobroćudan dok se mimoilazio s jednim po jednim poznanikom u prvim redovima, klimajući glavom u znak pozdrava. Barončeli, zbunjen, dao je sve od sebe da promrmlja pozdrav onima koje je znao, ali ga je Frančesko vukao neverovatnom brzinom da je jedva mogao da dođe do vazduha.
Stotine lica, stotine tela. Da je prazna, katedrala bi delovala neizmerno golema; potpuno puna ove pete nedelje posle Uskrsa, delovala je skučeno, prepuno i bez vazduha. Svako lice koje se okrenulo pri susretu s Barončelijem delovalo je prepuno sumnje.
Prva grupa vernika koju su prošli bili su bogati ljudi Firence; žene i muškarci u punom sjaju, natovareni zlatom i nakitom, krznom i somotom. Miris muške vodice od lavande i ruzmarina mešao se sa snažnim ženskim mirisom ulja ruže. Sve je to lebdelo vazduhom pored osnovnih mirisa dima i tamjana koji je dolazio s oltara.
Frančeskove somotske papuče velikom brzinom su klizile po uglačanom mermeru; izraz na njegovom licu postao je ozbiljan i odlučan dok je prolazio pored aristokratije. Miris lavande postao je intenzivniji kada su prolazili pored redova u kojima su sedeli muškarci i žene odeveni u svilu i finu vunu, ponegde ukrašenu zlaćanim detaljima i svilom, pa čak i ponekim dijamantom. Ozbiljan, Frančesko je jednom ili dvaput u znak pozdrava klimnuo glavom u pravcu poslovnih partnera nižeg ranga. Barončeli se borio za vazduh, najezda lica - svedoka, svako od njih pobuđivalo je u njemu iskonsku paniku.
Ali Frančesko nije usporio. Dok su prolazili pored trgovaca, metalaca i pekara iz srednje klase, umetnika i njihovih pomoćnika, miris bilja ukazivao je na put kao i fina platna koja su se smenjivala sa grubim naborima vune i svile.
Siromašni su stajali u poslednjim redovima. Vunenim šalovima pokušavali su da priguše kašalj i pokriju umazana lica. Njihova odeća bila je od izanđale vune i platna sa mirisom znoja i prljavštine. I Frančesko i Barončeli nesvesno su prekrili usta i nos.
Konačno, prokrčili su put do ogromnih otvorenih vrata. Barončeli je duboko i glasno udahnuo.
„Nemamo vremena za kukavičluk!“ Frančesko se brecnuo i povukao ga naniže prema ulici, pored ruku prosjaka koji su povijenih nogu sedeli na crkvenom stepeništu, pored uzanog visokog zvonika koji se nalazio sa njihove leve strane.
Prošli su kroz veliku otvorenu pijacu, pored osmougaone krstionice Svetog Jovana koja je delovala kao patuljak naspram Duoma. Izazov da se potrči bio je ogroman, ali i opasan, iako su napredovali brzim korakom koji je Barončelija ostavljao bez daha iako su njegove noge bile dva puta duže od nogu njegovog poslodavca. Nakon prigušenog svetla iz Duoma, sunčeva svetlost je delovala neprijatno. Bio je to izuzetno lep prolećni dan bez oblačka, a ipak je Barončeliju delovao preteći.
Naglo su promenili pravac prema Via Largi, koju su ponekad zvali „ulicom Medičijevih“. Bilo je nemoguće koraknuti kaldrmom, a ne osetiti Lorencov snažan uticaj na grad. Široka ulica bila je karakteristična zbog niza palata ljudi koji su ga podržavali: Mićelozo, porodični arhitekta, Anđelo Policiano, pesnik i štićenik mecene. Dalje niz ulicu, izvan vidokruga nalazila se crkva i manastir Svetog Marka. Lorencov deda, Kozimo, obnovio je ruševnu katedralu i osnovao čuvenu manastirsku biblioteku, a zauzvrat, stekao je duboko poštovanje dominikanskih sveštenika koji su mu omogućili sopstvenu prostoriju predviđenu za trenutke kada se molio.
Kozimo je čak i kupio bašte u blizini manastira, a Lorenco ih je preobratio u baštu skulptura, luksuzno tle za mlade umetnike.
Barončeli i njegov zaverenik približili su se raskrsnici Via de Gori, mestu na kome je kupola Firentinske najstarije katedrale San Lorenco dominirala zapadnim delom neba. Bila je ruinirana, a Kozimo joj je uz pomoć Mećeloza i Bruneleskija povratio stari sjaj. Njegove kosti počivale su sada tamo, a njegov mermerni nadgrobni spomenik postavljen je pred uzvišenim oltarom.
Konačno, dvojica muškaraca su došli do svog odredišta: pravougaone sive zgradurine koja je predstavljala palatu Medičijevih, a bila je mračna i nepristupačna poput kakvog utvrđenja. Arhitekta Mićelozo dao je stroga uputstva da zgrada ne sme da bude ukrašena ornamentima, jer bi to izazvalo sumnju da Medičijevi sebe smatraju iznad običnih građana. Ipak, skroman dizajn je i dalje bio dovoljno veličanstven da bi bio pogodan za zabave kraljevima i prinčevima; Karlo VII od Francuske večerao je u veličanstvenoj dvorani.
Barončeliju je palo na pamet da je zgrada podsećala na njegovog trenutnog vlasnika: prizemlje je bilo sačinjeno od grubo obrađenog, jednostavnog kamena, drugi sprat od glatkih cigala, a treći je bio napravljen od savršeno glatkog kamena prekrivenog ispupčenim ukrasnim vencem. Lice kakvim se Lorenco predstavljao svetu bilo je podjednako uglađeno, a ipak, njegovo srce je u osnovi bilo grubo i dovoljno hladno da bi učinilo sve da zadrži kontrolu nad gradom.
Jedva da su bile potrebne četiri minute da se dođe do palate Medičijevih koja je bila dominantna na uglu gde su se susretale Via Larga i Via Gori. Te četiri minute prošle su kao da su u pitanju bili sati. Prošle su tako brzo da Barončeli čak i nije mogao da se seti da je išao ulicom.
Na južnom ulazu u zgradu, ulazu najbližem Duomu, nalazila se loža. Bila je prekrivena crepovima, ali su lučni prilazi pružali sklonište od ulice. Ovde su gradani Firence bili slobodni da se sastaju sa drugima i razgovaraju, često sa Lorencom i Đulijanom. Veliki broj poslova vodio se pod tim kamenim svodom.
Ove subote, većina naroda bila je na misi; samo su se dva muškarca zadržala u loži, tiho razgovarajući. Jedan od njih nosio je vuneni prsluk koji ga je označio kao trgovca i verovatno jednog od Medičijevih bankara, okrenuo se ljutito ka Barončeliju koji je brzo pognuo glavu, nervozan zbog mogućnosti da bi mogao da ga prepozna i seti ga se.
Još samo nekoliko koraka i dva zaverenika su se zaustavila pred teškim mesinganim vratima koja su se nalazila na glavnom ulazu u palatu iz Via Large. Frančesko je odlučno udarao po metalu i njegovi napori su konačno bili nagrađeni u trenutku kada se sluga pojavio i koji ih je poveo do veličanstvenog dvorišta.
I tako nastade agonija u čekanju dok pozovu Đulijana. Da se Barončeli nije našao u strahu u tom trenutku, možda bi bio u stanju da uživa u tome što ga je okruživalo. U svakom uglu dvorišta stajao je veliki kameni stub koji je s drugim bio povezan elegantnim lukovima. Povrh njih nalazio se friz, ukrašen medaljonima sa paganskim motivima naglašenim Medičijevim grbom.
Sedam čuvenih lopti bile su postavljene tako da je sve izgledalo kao kruna. Prema onome što Lorenco kaže, palle su predstavljale udubljenja na oklopu jednog od vitezova Charlemagne, hrabrog Averarda koji se borio protiv zastrašujućeg džina i pobedio. Charlemagne je bio toliko zadivljen da je dozvolio Averardu da napravi ogrtač od oštećenog oklopa. Medičijevi su tvrdili da su potomci hrabrog viteza i porodica je vekovima prenosila grb. Povik „Palle! Palle! Palle!" bio je korišćen da se okupe ljudi pod okrilje Medičijevih. Govorilo se da je Kozimo stariji obeležio čak i odaje sveštenika svojim kuglama.
Barončeli je pogledom pratio stazu od jednog medaljona prema drugom. Jedan je prikazao Atinu kako brani grad Atinu, drugi je bio u znak sećanja na krilatog Ikarusa koji je visoko leteo prema nebesima.
Konačno je pogled spustio na ukras koji se nalazio na samom središnjem delu dvorišta - Donatelovu bronzanu statuu Davida. Skulptura se Barončeliju oduvek činila kao da nije dovoljno muževna. Duge kovrdže rasute ispod Davidovog slamnatog pastirskog šešira; njegova naga zakrivljena figura nije prikazivala mušku građu. Zaista, jedan lakat bio je povijen dok mu je ruka počivala na kuku, prava ženska poza.
Danas je Barončeli stvorio potpuno drugačiji utisak u vezi sa statuom. Uočio je hladnoću u Davidovim očima dok je dečak piljio u glavu ubijenog Golijata. Mogao je da vidi odvažnost mača u Davidovoj desnoj ruci.
Koju bi ulogu danas trebalo da odigram? Pitao se Barončeli. Ulogu Davida ili Golijata.
Pored njega je Frančesko de Pazi špartao dok su mu ruke počivale na plećima a sitne oči piljile u uglačani mermer. Đulijanu bi bilo dobro da se ubrzo pojavi, pomislio je Barončeli, ili bi Frančesko mogao da počne da mrmlja sam sa sobom.
Međutim, Đulijano se nije pojavio. Sluga, privlačni mladić, dobro uigran kao i svaki delić mašinerije Medičijevih, vratio se s izrazom dobro uvežbanog saosećanja: „Gospodo, oprostite mi. Veoma mi je žao što moram da vam saopštim da je mom gospodaru trenutno loše i da ne može da primi nikoga.“
Frančesko jedva da je uspeo da na vreme paniku zameni veselim glasom. „Ah! Molim te, objasni gospodinu Đulijanu da se radi o veoma hitnoj stvari.“ Snizio je glas kao da mu se poverava. „Vidi, današnji ručak je u čast mladog kardinala Riaria, i on je veoma razočaran zbog toga što gospodin Đulijano neće prisustvovati. Kardinal je sada u Duomu zajedno sa gospodinom Lorencom i traži vašeg gospodara. Upravo zbog ovog pitanja misa je bila odložena, i strahujem da bi kardinal mogao da se uvredi ukoliko gospodin Đulijano odbije da sada pođe sa nama. Ne bismo želeli da ovo saopštimo njegovom ujaku, papi kada se bude vratio u Rim...“
Sluga je graciozno klimnuo glavom, dok su mu se obrve blago povile odajući blagu zabrinutost. Ipak, Barončeli je osetio da on nije sasvim ubeđen da bi trebalo ponovo da uznemirava svog gospodara. Bilo je očigledno da je isto osetio i Frančesko, jer se još više okomio na njega. „Ovde smo u ime gospodina Lorenca, koji ulaže sve svoje napore da bi njegov brat došao, i to brzo, jer svi mi čekamo...“
Mladić je naglim trzajem brade dao znak da je razumeo hitnost koju je situacija nalagala. „Naravno. Preneću svom gospodaru sve što ste rekli.“
Kada se momak okrenuo, Barončeli se okrenuo ka svom poslodavcu i zapanjio se njegovoj podmuklosti.
Ubrzo su se na mermernom stepeništu koja su vodila do dvorišta začuli koraci, a onda je pred njih stao Đulijano de Mediči. Iako je lice njegovog brata bilo nesavršeno, Đulijanovo je bilo bez mane. Njegov nos, iako primetan, bio je prav i lepo zaobljen na vrhu, vilica mu je bila snažna i četvrtasta; oči krupne i zlatnosmeđe bile su uokvirene dugim trepavicama na kojima su mu zavidele sve Firentinke. Senzitivne, lepo uobličene usne počivale su preko ravnih zuba, kosa mu je gusta i talasasta, podeljena na razdeljak i počešljana unazad kako bi se bolje prikazalo njegovo lepo lice.
Sa dvadeset i četiri godine, Đulijano je vodio lep život; bio je mlad i pun života, lepog lica i glasa. A opet, njegova blaga priroda i osećajan karakter pobrinuli su se da se nikome ne učini da se oseća kao da tu ne pripada. Zaista, njegova razdragana, darežljiva priroda učinila je da ga građani Firence vole. Pa i pored toga što možda nije delio bratovljevu političku briljantnost, bio je dovoljno sposoban da se služi i drugim stvarima kako bi stekao javnu podršku. Da Lorenco umre, Đulijano ne bi imao poteškoća da preuzme moć.
Tokom prethodnih nekoliko nedelja, Barončeli se svim silama trudio da ga omrzne, ali nije uspeo u tom naumu.
Bleda svetlost koja je ovoga jutra počela da boji podnožje stubova otkrila je da je Đulijanova lepota u velikoj meri bačena u senku. Kosa mu je bila nepočešljana, odeća obučena na brzinu, a oči su mu bile vidno zakrvavljene. Prvi put, koliko se Barončeli sećao, Đulijano se nije smešio. Kretao se polako, poput čoveka pod punom vojnom opremom. Ikarus, pomislio je Barončeli. Leteo je visoko i sada je pao nisko.
Đulijano je govorio, a njegov obično melodičan glas sada je bio promukao. „Dobar dan, gospodo. Koliko sam shvatio kardinal Riario se uvredio zbog toga što nisam prisustvovao misi.“
Barončeli je u grudima imao čudan osećaj, kao da mu srce preskače. Đulijano je izgledao kao progonjena zver koja je izbegla opasnost. Zna. Nema šanse da zna. A ipak... zna...
„Veoma nam je žao što vas uznemiravamo“, rekao je Frančesko de Pazi, ruku spojenih izvinjavajući mu se. „Došli smo u ime gospodina Lorenca...“
Đulijano je kratko uzdahnuo. „Shvatam. Sam Bog zna da moramo da vodimo računa da udovoljimo Lorencu.“ Sjaj onog dobro znanog Lorenca se vratio, i vidno i iskreno zabrinut, dodao je: „Samo se nadam da nije previše kasno da uverimo kardinala da sam mu duboko naklonjen.“
„Da“ polako je rekao Barončeli. „Nadajmo se da nije isuviše kasno. Misa je već počela.“
„Krenimo, onda“, rekao je Đulijano. Rukom im je pokazao da krenu nazad prema samom izlazu. Kada je podigao ruku, Barončeli je primetio da se Đulijano obukao u takvoj brzini da nije imao mač.
I izašli su napolje, njih trojica, u sunčano jutro.
Ljutit čovek koji je čekao u loži digao je pogled dok ga je Đulijano mimoilazio. „Gospodine Đulijano“, pozvao ga je. „Želim da prozborim koju reč sa vama. Vrlo je važno.“
Đulijano je pogledao u njegovom pravcu i bilo je očigledno da ga je prepoznao.
„Kardinal“, naglo se umešao Frančesko, a potom se i sam obratio čoveku. „Dobri čoveče, gospodin Đulijano kasni na hitan susret i moli za razumevanje.“ Rekavši to, uzeo je Đulijana za ruku i povukao ga niz Via Larga.
Barončeli ih je pratio. Bilo mu je čudno da i pored toga što je još uvek bio prestravljen da mu se ruke više nisu tresle, a srce i dah ga više nisu izdavali. Zaista, Frančesko i on su se šalili i smejali i igrali uloge dobrih prijatelja pokušavajući da uvesele jedan drugog. Đulijano se blago osmehivao njihovim naporima, ali je zaostajao, pa su dva zaverenika igrala igru u koju su njega naizmenično uvlačili. „Ne smemo da dozvolimo da kardinal čeka“, Barončeli je to ponovio najmanje triput.
„Molim vas, recite, dobri Đulijano“, rekao je Frančesko, uhvativši mladića za rukav. „Šta se to desilo zbog čega toliko uzdišete? Jeste li sigurni da vam nije srce ukrala neka bezvredna devojka?“
Đulijano je oborio pogled i odmahnuo glavom - ali u znak odgovora, već kao znak da nije želeo da pokreće takva pitanja. Frančesko je istog trena odustao od toga. Pa i pored toga, nije usporio hod i kroz nekoliko minuta stigli su pred sam ulaz u Duomo.
Barončeli je zastao. Pomisao na spori Đulijanov hod, kao da nosi ogroman teret, zabrinula ga je. Glumeći nepromišljenost, zgrabio je mladog Medičija i snažno ga zagrlio. „Dragi prijatelju“, rekao je. „Muči me što te vidim tako nesrećnog. Šta možemo da učinimo da bismo te razveselili?“
Đulijano mu se još jednom na silu nasmešio i lagano odmahnuo glavom. „Ništa, dobri
Bernardo. Ništa.“
I za Frančeskom je ušao u katedralu.
Barončeli je u međuvremenu odagnao jednu sumnju: Đulijano nije nosio zaštitni oklop ispod tunike.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:12 pm

Džin Kalogridis ZWILLER_MARIE-_AUGUSTIN


IV
Tog kasnog aprilskog jutra, Đulijano se našao pred strašnom odlukom: Morao je da izabere kome će od dvoje ljudi koje je najviše voleo da slomi srce. Jedno je pripadalo njegovom bratu, Lorencu, a drugo ženi.
Iako mlad, Đulijano je imao mnogo ljubavnica. Njegovu bivšu ljubavnicu, Simonetu Kaetano, ženu Marka Vespučija, smatrali su najlepšom ženom u Firenci sve dok nije umrla pre dve godine. Simonetu je izabrao zbog njenog izgleda: Bila je zgodna i svetle puti i pregršt zlaćane kovrdžave kose koja joj se pružala ispod struka. Bila je toliko ljupka da su je do groba nosili tako da joj je lice bilo izloženo. Iz poštovanja prema mužu i porodici, Đulijano je sve posmatrao iz daleka, ali je plakao zajedno s njima.
Pa i pored toga, nikada nije bio veran. Povremeno se upuštao u veze sa drugim ženama i povremeno je bančio i uživao u kurvama.
Sada je, prvi put u svom životu Đulijano želeo samo jednu ženu: Anu. Bila je zgodna, to je sigurno, ali ga je privukla njena inteligencija, njeno uživanje u životu i širina njenog srca. Postepeno ju je upoznavao, kroz razgovore na prijemima i zabavama. Nikada nije flertovala s njim, nikada nije pokušala da ga osvoji; u stvari, radila je sve kako bi ga obeshrabrila. Ali, nijedna od desetina devojaka iz plemićkih Firentinskih porodica koje su se žudno nadmetale i koketirale za malo njegove pažnje nije mogla da se uporedi sa njom. Simoneta je bila bezlična, dok je Ana imala dušu pesnikinje, svetice.
Njena dobrota učinila je da Đulijano na svoj pređašnji život počne da smatra neprihvatljivim. Napustio je sve druge žene i tražio samo Anino društvo, žudeo da udovolji samo njoj. Čak i pogled prema njoj terao ga je da poželi da moli za oproštaj zbog svojih prošlih pohotnih poriva. Žudeo je za njenom jednostavnošću više nego za božjom.
I sve je izgledalo kao da čudo kada je ona konačno poverila svoja osećanja: da ih je Bog stvorio jedno za drugo, i da je njegova najokrutnija šala ta što je ona već obećana drugom čoveku.
Ma koliko da je bila strastvena Anina ljubav prema njemu, njena ljubav prema čistoti i moralu je bila još veća. Pripadala je drugome, koga je odbila da izda. Priznala je svoja osećanja prema Đulijanu, ali kada ju je sabio u ćošak tokom karnevala u kući njegovog brata i molio je da mu se preda, ona ga je odbila. Moralne obaveze, rekla je onda. Odgovornost. Zvučala je kao Lorenco, koji je oduvek insistirao na tome da pronađe pravu priliku i oženi se ženom koja bi samo donela još prestiža u porodicu.
Đulijano, naviknut da ima šta god poželi, pokušao je da je podmiti ne bi li je privoleo da se predomisli. Molio ju je da bar bude nasamo s njim - samo da bi ga saslušala. Premišljala se, a potom se složila. Sreli su se jednom u odajama u prizemlju palate Medičijevih. Dozvolila je sebi da oseti zadovoljstvo u njegovim zagrljajima, poljupcima, ali nije želela da ide dalje od toga. Molio ju je da napusti Firencu, da pobegne s njim, ali je ona i to odbila.
„On zna.“ Njen glas je bio pun bola. „Da li razumete? On zna i ja više ne mogu da podnesem da ga i dalje povređujem.“
Đulijano je bio odlučan čovek. Ni Bog ni društvena načela ne bi ga pokolebali kada se jednom odluči. Za Anu je bio spreman da se odrekne mogućnosti braka sa dobrostojećom devojkom. Zbog Ane je bio spreman da istrpi cenzure crkve, čak i da bude prognan i osuđen na pakao.
Zato je izneo snažne razloge. Trebalo bi da ona pođe s njim u Rim, da odsedne u porodičnoj vili. Medičijevi su imali veze preko pape, pa bi on mogao da zatraži poništenje u njeno ime. On bi se oženio njome. Podario bi joj decu.
Bila je rastrzana, stavila je ruke preko usana. Gledao joj je u oči i u njima video jad, ali je takođe ugledao i tračak nade.
„Ne znam, ne znam“, rekla je, a on joj je dozvolio da se vrati mužu i donese odluku.
Idućeg dana, otišao je Lorencu.
Rano se probudio i nije mogao da nastavi da spava. Još uvek je bilo mračno - preostalo je još dva sata do svanuća - ali nije bio iznenađen kada je video da je u bratovljevoj sporednoj sobi još uvek gorelo svetlo. Lorenco je sedeo za svojim stolom, obraza položenog na pesnicu, i ljutito prelazio pismo koje je držao u blizini lampe.
Obično bi Lorenco podigao pogled, naterao bi se da se nasmeši kako bi upotpunio pozdrav. Međutim, tog dana, delovao je neobično loše volje. Nije čak bilo ni pozdrava. Lorenco ga je letimice pogledao, a onda se vratio pismu. Njegova sadržina je očigledno bila uzrok njegove loše volje.
Lorenco je ponekad znao da bude tvrdoglav preko mere, suviše usmeren na izgled, hladno proračunat kada je u pitanju bila politika, a ponekad se ponašao i diktatorski u vezi sa tim kako bi Đulijano trebalo da se ponaša kao i to u čijem društvu bi trebalo da bude viđen. Ali je takođe umeo da bude i neverovatno popustljiv, darežljiv i osećajan kada se radilo o željama njegovog brata. Iako Đulijano nikada nije želeo moć, Lorenco je oduvek s njim delio informacije, raspravljao s njim o političkim posledicama svakog građanskog događaja. Bilo je više nego jasno da je Lorenco duboko voleo svog brata, i da bi rado s njim podelio kontrolu nad gradom, samo da je Đulijano za tim pokazao interesovanje.
Lorencu je bilo dovoljno teško da se pomiri s tim da je izgubio oca i to što je morao na sebe da preuzme moć u tako mladim godinama. Istina, za to je bio talentovan, ali je Đulijano uviđao da ga je to iscrpilo. Posle devet godina, posledice su postale vidljive. Stalne bore našle su svoje mesto na njegovom čelu, a senka mu se spustila ispod očiju.
Delić Lorenca bio je uključen u samu moć, kao i zadovoljstvo zbog porodičnog uticaja. Banka Medičijevih imala je ogranke u Rimu, u Brugesu, kao i mnogim većim evropskim gradovima. Ipak, Lorenco je često bio iscrpljen zahtevima koji su proizilazili iz njegove uloge gran maestra. Ponekad se žalio: „Nijedna osoba u ovom gradu se neće venčati bez mog blagoslova.“ U tome je poprilično bilo istine. I baš je te nedelje primio pismo od članova crkve iz ruralne Toskane, koji su ga molili za savet: sveti crkveni očevi odobrili su stvaranje statue sveca; dva skulptora su se nadmetala oko toga ko će imati tu čast da radi na njoj. Da li bi veliki Lorenco bio toliko ljubazan da iznese svoje mišljenje? Takva dugačka pisma gomilala su se u ogromnim količinama svakoga dana. Lorenco je ustajao pre zore i svojeručno na njih odgovarao. Stalno je brinuo zbog Firence, isto onako kao što otac brine zbog svog deteta. Provodio je svaki bogovetni trenutak posvećen da utemelji napredak Firence i pobrine se za interese Medičijevih.
Ali je isto tako bio potpuno svestan da ga niko nije voleo. Jedino je Đulijano istinski obožavao svog brata zbog njega samog. Jedino je Đulijano pokušavao da učini da Lorenco zaboravi svoje obaveze; samo je Đulijano mogao da ga nasmeje. Baš zbog toga, Lorenco ga je neizmerno voleo.
I Đulijano se plašio upravo posledica te ljubavi.
Sada, dok je piljio u svog brata koji je bio okupiran nečim drugim, Đulijano se uspravio i pročistio grlo. „Odlazim u Rim“, rekao je prilično glasno.
Lorenco je povio obrve i podigao pogled, ali nije pomakao nijedan drugi deo. „Da li je uzrok tome zadovoljstvo ili neki posao s kojim bi trebalo da se upoznam?“
„Odlazim sa ženom.“
„Lorenco je uzdahnuo, a oštar izraz na licu je popustio. „Uživaj, onda, i pomisli na mene kako se ovde zlopatim.“
„Odlazim s gospođom Anom“, rekao je Đulijano.
Lorenco je oštro podigao glavu na spomen njenog imena. „Mora da se šališ.“ Rekao je lagano, ali dok je prodorno gledao u Đulijana, izraz na licu mu je postajao sve nepoverljiviji. „Mora da se šališ.“ Glas mu je prerastao u šapat. „Ovo je ludost... Đulijano, ona je iz dobre porodice. I udata je.“
Đulijano nije pokazivao ni trunčicu straha. „Volim je. Ne želim da budem bez nje. Pozvao sam je da pođe sa mnom u Rim, da živimo tamo.“
Lorencove oči postale su šire; pismo mu je iskliznulo iz ruke i lagano se spustilo na pod, ali on nije posegao za njim. „Đulijano... naša nas srca ponekad navode na krvi put. Obuzele su te emocije, veruj mi, ja to razumem. Ali i to će popustiti. Ostavi sebi dve nedelje da još jednom razmisliš o toj ideji.“
Lorencov roditeljski, odbijajući ton samo je ojačao Đulijanovu odlučnost. „Već sam ugovorio kočije i vozača, a slugama poslao poruku da pripreme vilu u Rimu. Moramo da tražimo poništenje.“ rekao je. „Ne govorimo olako ovo. Želim da se oženim Anom. Želim da mi ona podari decu.“
Lorenco se zavalio u stolicu i uporno piljio u svog brata, kao da je pokušavao da utvrdi da li je bio prevarant. Kada se uverio da je zaista mislio ono što je rekao, Lorenco je ispustio kratak, zajedljiv osmeh. „Poništenje? Kao ljubaznost našeg dobrog prijatelja pape Sikstusa, pretpostavljam? U tom slučaju mislim da bi mu bilo draže da nas vidi prognane iz Italije.“ Odgurnuo se od stola, ustao i rukom posegao prema bratu; glas mu je postao mekši. „To je fantazija, Đulijano. Razumem ja da je ona predivna žena, ali... Udata je već godinama. Čak i kada bih uspeo da sredim poništenje, to bi prouzrokovalo skandal. U
Firenci to nikada neće biti prihvaćeno.“
Lorencova ruka mu se skoro našla na ramenu; Đulijano ju je podigao i ustuknuo od njegovog sažaljivog dodira. „Ne tiče me se šta će Firenca prihvatiti, niti šta neće prihvatiti. Ostaćemo u Rimu, budemo li morali.“
Lorenco je frustrirano uzdahnuo. „Od Sikstusa nećeš dobiti poništenje. Jednostavno odustani od tih svojih romantičnih ideala: Ukoliko ne možeš da živiš bez nje, budi s njom, ali za ime boga, čini to diskretno.“
Đulijano je naglo pobesneo. „Kako možeš tako da govoriš o njoj? Poznaješ Anu, znaš da se nikada ne bi ponizila varajući. I ukoliko ne mogu da je imam, neću biti ni sa jednom drugom ženom. Sve svoje provodadžijske napore možeš da prekineš ovoga časa. Ukoliko ne budem mogao da se oženim njome...“
Dok je govorio, stekao je utisak da su njegovi razlozi bili nedovoljni. Lorencov pogled bio je ispunjen nekim posebnim žarom - besom i strahom, kao da je bio na granici ludila žar koji je naterao Đulijana da pomisli da je njegov brat spreman na zlodela. Takav pogled u Lorencovim očima retko je imao priliku da vidi - nikada ranije takav pogled nije bio upućen njemu - i odjednom ga je obuzela jeza.
„Šta ćeš da uradiš? Odbijaš da oženiš bilo koju?“ Lorenco je snažno odmahnuo glavom i povisio je glas. „Imaš obavezu, dužnost prema svojoj porodici. Misliš da možeš da odeš u Rim, jer ti se tako prohtelo, krv rasipaš na gomilu kopiladi? Ukaljaćeš nam ime time što će te crkva prognati? Jer upravo to će se i odigrati, da znaš, i tebi i njoj! Sikstus nije raspoložen da bude darežljiv prema nama.“
Đulijano nije rekao ništa; plamen na njegovim obrazima i vratu samo se rasplamsao. Nije očekivao ništa manje, ali se ipak nadao nečemu većem.
Lorenco je nastavio; ruka koja je ranije krenula prema njegovom bratu sada se svela na preteći prst oštro uperen u njega. „Imaš li uopšte ikakvu ideju o tome šta bi moglo da se dogodi Ani? Kako će je ljudi nazivati? Ona je poštena, dobra žena. Da li zaista želiš da je dovedeš do propasti? Odvešćeš je u Rim i brzo će ti dosaditi. Poželećeš da se vratiš kući u Firencu. A šta će njoj u tom slučaju preostati?“
Ljutite reči pržile su Đulijanov jezik. Poželeo je da kaže da iako je Lorenco bio oženjen strogom i zahtevnom ženom, da će on, Đulijano, radije umreti nego da živi u takvoj mizeriji bez ljubavi, da nikada ne bi pognuo glavu toliko nisko da bude otac deci sa ženom koju je prezirao. Ipak, ostao je nem. I tako je bio dovoljno nesrećan. Nije bilo svrhe da i Lorenco pati zbog istine.
Lorenco kao da je zarežao ne odobravajući. „Nikada ti to nećeš učiniti. Dozvaćeš se pameti.“
Đulijano ga je pogledao. „Volim te, Lorenco“, rekao je tiho. „Ali, ja odlazim.“ Okrenuo se i pošao prema vratima.
„Idi s njom“, zapretio je njegov brat, „i slobodno možeš da zaboraviš da sam ti brat. Nemoj ni da pomisliš da se šalim, Đulijano. Tada neću imati ništa s tobom. Idi s njom i mene više nikada nećeš videti.“
Đulijano je preko ramena još jednom pogledao u Lorenca, i odjednom je postao uplašen. On i njegov stariji brat nikada se nisu šalili kada su raspravljali o važnim pitanjima - i nijedan nije odstupao onda kada se odluči za nešto. „Molim te, ne teraj me da biram.“
Lorencova vilica bila je mirna, a pogled leden. „Moraćeš.“
Kasnije te večeri, Đulijano je čekao Lorenca u njegovim odajama u prizemlju sve dok nije došlo vreme da se sretne s Anom. Proveo je čitav dan ozbiljno razmišljajući o Lorencovom komentaru o tome kako bi Anin ugled bio ozbiljno narušen ukoliko bi pošla s njim u Rim. Prvi put je dozvolio sebi da pomisli o tome kakav bi bio Anin život ukoliko bi papa odbio da se poništi njen brak.
Suočila bi se s poniženjem, neodobravanjem, bila bi primorana da se odrekne svoje porodice, prijatelja, rodnog grada. Decu bi joj nazivali kopiladima, a bilo bi im i uskraćeno nasledstvo Medičijevih.
Bio je sebičan. Mislio je samo na sebe kada je Ani to ponudio. Suviše olako je uzeo u obzir poništenje, nadajući se da će je to privoleti da pođe s njim. I uopšte nije, bar ne do tog trenutka, razmotrio i to da bi ona mogla da odbije njegovu ponudu, jer je ta mogućnost delovala isuviše bolno da se na nju i pomisli.
Sada je shvatao da bi ga takva odluka spasila agonije u kojoj se našao pred izborom koji je trebalo da napravi.
Ali, kada je otišao da je dočeka na vratima i video joj lice okupano blagom svetlosti, uvideo je da je izbor odavno napravio, onoga trenutka kada je svoje srce poklonio Ani. Njene oči, koža, lice i obline snažno i sigurno pozivale su na užitke, čak je i u senovitom sumraku sijala. Njeni pokreti koji su nekada bili usporeni pod otežanim nesrećnim okolnostima, sada su bili lagani i hitri. Živahni pokreti glave dok ga je gledala, blagi osmeh koji je cvetao na njenim usnama, neodoljiva elegancija kojom je podizala suknje i žurno hodala prema njemu, otkrivala je njen odgovor jasnije nego reči.
Njeno prisustvo budilo je takvu nadu u njemu da je brzo pošao prema njoj i držao je uz sebe dozvoljavajući da ga taj osećaj preplavi. I baš tada, Đulijano je shvatio da ne može ništa da joj odbije, da nijedno od njih dvoje ne može da izbegne točak sudbine koji je u pokretu. A suze koje su ga zastrašivale, nisu se slivale od radosti. Bile su to suze bola, zbog Lorenca.
On i Ana ostali su zajedno manje od jednog sata. Malo su razgovarali - onoliko koliko je Đulijanu bilo potrebno da utvrdi vreme i mesto. Nije bilo potrebno razmeniti ništa više od toga.
I onda, kada je ona ponovo otišla, odnoseći sa sobom svetlost i Đulijanovo samopouzdanje, on se povukao u svoje odaje, i zatražio da mu se donese vino. Popio ga je sedeći na krevetu dok se prisećao incidenta iz detinjstva s neverovatnom jasnoćom.
Sa šest godina, otišao je sa Lorencom i dve starije sestre, Naninom i Bjankom, na piknik na obali Arnoa. U prisustvu robinje Circassian, putovali su kočijom preko Ponte Vekija, mosta koji su milenijum ranije izgradili Rimljani. Naninu su zaokupile zlatare koje su se pružale duž mosta. I sama na pragu udaje bila je zainteresovana devojačkim stvarima.
Lorenco je bio nemiran i loše volje. Neposredno pre toga je na sebe preuzeo dužnosti Medičijevih; godinu dana ranije počeo je da prima pisma u kojima su ga molili za podršku, a njihov otac Pjero već je svog najstarijeg sina poslao u Milano i Rim na putovanja s političkim motivima. On je bio ružnjikav dečak, široko postavljenih očiju, preširokom vilicom i mekom braon kosom koja je uredno podšišana padala preko bledog, nisko postavljenog čela. A ipak, inteligencija koja je sjala u tim očima činila ga je neobično privlačnim.
Prošli su pastirskim krajolikom Santa Spirita. Đulijano se sećao visokog drveća, širokih travnatih površina koje su se spuštale do mirne reke. Tamo je robinja položila lanenu tkaninu na zemlju i deci iznela hranu. Bilo je kasno proleće, toplo s nekoliko lenjih oblačaka, iako je dan ranije padala kiša. Reka Arno izgledala je živopisno kada su je sunčevi zraci obasjavali, a preteće mračna kada nisu.
Lorencovo neraspoloženje tog dana rastuživalo je Đulijana. Činilo mu se da je njihov otac bio više nego posvećen tome da Lorenca učini odraslim pre vremena. Kako bi ga nasmejao, Đulijano je otrčao do obale reke, s radošću se oglušivao o pretnje robinje, i prskajući zakoračio u vodu potpuno obučen.
Njegov nestašluk je upalio i Lorenco je pošao za njim, smejući se, dok je na sebi imao tuniku, ogrtač, papuče, sve. Već tada su i Nanina, Bjanka i robinja vikale u glas ne odobravajući. Lorenco ih je ignorisao. Bio je vešt plivač i ubrzo se udaljio od obale, a onda se zagnjurio u vodu.
Đulijano ga je nesigurno pratio, ali zbog toga što je mlađi, prilično je zaostajao.
Posmatrao je kako je Lorenco duboko uzdahnuo i nestao pod sivom površinom vode, Kada se nije pojavio odmah nakon toga, Đulijano je pljuskao vodom i smejao se očekujući da će brat proplivati ispod njega i u svakom trenutku povući ga za nogu.
Sekunde su prolazile. Đulijanov smeh je prerastao u tišinu, a potom i u strah - a onda je počeo da doziva brata. Na obali, žene koje nisu mogle da uđu u vodu zbog teških sukanja u kojima su bile, panično su jecale.
Đulijano je jedini bio dete. Još uvek nije prevazišao strah da zaroni pod vodu, a ipak ga je ljubav prema bratu navela da duboko udahne i sam ode ispod površine. Tišina pod vodom ga je iznenadila, otvorio je oči i škiljio u pravcu u kom je Lorenco zaronio.
Reka je bila mutna od kiše prethodnog dana, pa mu se pogled zamutio dok je tražio. Nije mogao da vidi ništa osim ogromnog, nepravilnog tamnog oblika u daljini, duboko u vodi. To nije bilo ljudskog porekla, nije u pitanju bio Lorenco, ali, to je bilo jedino vidljivo i instinkt mu je govorio da mu se približi. Isplivao je na površinu, udahnuo još vazduha, a potom naterao sebe da ponovo zaroni.
A tamo, ispod površine ležala je gomila granja dužine tri visoka čoveka.
Đulijanova pluća su vapila za vazduhom, ali ga je osećaj da je Lorenco u blizini terao da se suprotstavi mirnoj vodi. Poslednjim bolnim zamahom došao je do potopljenog granja i dlanom pritisnuo po glatkoj površini debla.
Najednom, jako mu se zavrtelo u glavi i čuo je bubnjanje u ušima. Zatvorio je oči i otvorio usta boreći se da dođe do vazduha. Vazduha nije bilo, pa je popio vodu Arna groznog ukusa. Odmah ju je povratio, ali ga je refleks primorao da proguta još.
Đulijano se davio.
Iako je bio dete, bilo mu je sasvim jasno da umire. To saznanje nateralo ga je da otvori oči, da poslednji put pogleda ovozemaljske stvari koje bi sa sobom poneo u Raj.
U tom trenutku, oblak iznad njega se pomerio dozvolivši da se tračak sunčeve svetlosti prelomi kroz reku i to tako jasno da je fini pesak u vodi počeo da se presijava, a čitava okolina kao da se razbistrila pred Đulijanovim očima.
Okrenut prema njemu, na dohvat ruke, nalazio se Lorenco. Tunika i ogrtač bili su zakačeni za granu, a sam se još više upetljao u nastojanjima da se oslobodi.
Oba brata je trebalo da umru tada. Ali se Đulijano molio, svojom detinjom nevinošću:
Bože, dozvoli mi da spasim brata.
Skoro nemoguće, povukao je zarobljenu odeću i oslobodio je grane.
Skoro nemoguće, oslobođeni Lorenco ščepao je Đulijanove ruke i povukao ih obojicu prema površini.
Od tog trenutka, Đulijanovo sećanje postalo je zamagljeno. Sećao se samo pojedinih delova: kako je povraćao na travnatoj obali, dok ga je robinja tapšala po leđima, mokrog Lorenca kako drhti, obmotanog u tkaninu, glasova koji uzvikuju: Brate, kaži mi nešto! Lorenca u kočiji na putu kući, besnog i kako se bori sa suzama: Nikada nemoj zbog mene da rizikuješ svoj život! Skoro da si umro! Otac mi nikada neće oprostiti...! Ali, neizgovorena poruka bila je još glasnija: Lorenco nikada to sebi neće oprostiti.
Prisećajući se incidenta, Đulijano je progutao vino a da ga nije ni okusio. Rado bi predao svoj život s ciljem da spasi Lorencov - jednako lako i bez razmišljanja kao što bi i Lorenco žrtvovao sebe kako bi spasio svog mlađeg brata. Đulijanu je izgledalo kao ruganje to što mu je Bog podario takav poklon kao što je Anina ljubav - samo da bi od njega zahtevao da povredi osobu koju je najviše voleo.
Đulijano je sedeo satima, gledao kako se tama noći produbljuje, a potom lagano bledi postajući siva s dolaskom zore i dana kada će otići u Rim. Sedeo je sve do dolaska upornih posetilaca, Frančeska de Pazija i Bernarda Barončelija. Nije mogao ni da pomisli zašto je kardinalu koji je bio u poseti bilo toliko značajno njegovo prisustvo na misi, ali ukoliko ga je Lorenco zamolio da dođe, to je bio dovoljan razlog da tako i uradi.
Nadao se, uz nalet optimizma, da je Lorenco možda promenio mišljenje, da ga je bes popustio i omogućio mu da ima više sluha.
Zato se Đulijano pribrao i kao dobar brat došao na misu onako kako se to od njega tražilo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:13 pm

Džin Kalogridis Young_Woman_Smoking


V
Barončeli je oklevao pred vratima katedrale u trenutku kada se u njega na kratko vratila objektivnost. Ovo je bila šansa da se izbegne sudbina; šansa, pre nego što se oglasi uzbuna, da otrči kući, na svoje imanje, uzjaše konja i uputi se u bilo koje kraljevstvo u kom ni zaverenici ni njihove žrtve nisu imali nikakvog uticaja. Pazijevi su bili moćni i uticajni, spremni da ulože ogromne napore da ga nađu - ali oni nisu bili ni približno povezani niti uporni kao Medičijevi.
Na čelu, Frančesko se okrenuo i ubilačkim pogledom prostrelio Barončelija. Đulijano, i dalje ometen sopstvenom tugom, nije obraćao pažnju pa je uz nesigurnog Barončelija koji je išao za Frančeskom ušao unutra. Barončeli je osetio da je upravo prošao tanku granicu između razuma i ludila.
Unutra, dimom ispunjen vazduh bio je još upečatljiviji zbog mirisa tamjana i znoja. Golema unutrašnjost svetilišta bila je zamračena, osim onog predela oko oltara koji je bio okupan kasnom jutarnjom svetlošću koja se pružala sa dugog lučnog prozora na kupoli.
I još jednom, krećući se najzabačenijom stazom duž severne strane katedrale, Frančesko se uputio prema oltaru, veoma blizu njega išao je Đulijano a potom i Barončeli. Barončeli je mogao da zatvori oči i pronađe put samo na osnovu mirisa, usput mereći snažan i neprijatan miris siromašnih i onih iz radničke klase, miris lavande karakterističan za trgovce i ružin miris onih bogatih.
Mnogo pre nego što je uspeo da ugleda sveštenika, Barončeli je mogao da ga čuje kako drži službu. To saznanje mu je ubrzalo puls. Stigli su u pravi čas, jer će ubrzo uslediti euharistija.
Nakon dugog hoda niz krilo zgrade, Barončeli i njegovi saputnici stigli su do prednjeg reda. Svaki bi promrmljao u znak izvinjenja dok su odlučno hodili do svojih prvobitnih mesta. Nastao je trenutak zabune kada je Barončeli pokušao da prođe pored Đulijana, kako bi mogao da stane s njegove desne strane, baš onako kako je planom bilo predviđeno. Đulijano koji nije baš najbolje razumeo Barončelijevu nameru, samo se pribio bliže uz Frančeska koji je potom šapnuo nešto mladiću na uvo. Đulijano je klimnuo glavom, pomakao se unazad i oslobodio put Barončeliju. Dok ga je mimoilazio, Barončeli je pogledao letimice na grešnika koji je stajao iza njega i čekao.
I Frančesko de Pazi i Barončeli su bez daha gledali, da vide da li će se Đulijano okrenuti i izviniti se, a tako možda i prepoznati čoveka. Ali je Đulijano i dalje ostao okrenut sopstvenoj patnji.
Barončeli je izvio vrat da pogleda dalje niz red, da vidi da li je Lorenco primetio bilo šta. Srećom, stariji brat Mediči bio je zauzet osluškujući komentar upravnika porodične banke, Frančeska Norija koji mu je šaputao na uvo.
Pravim čudom, ali svi su se elementi sada našli na svom mestu. Barončeli nije imao više šta da čeka. Pretvarao se da sluša službu dok mu je ruka odlutala do mača koji mu se nalazio na kuku.
Sveštenikove reči kao da nisu imale smisla; Barončeli se mučio da ih razume. Oproštaj, sveštenik ju je naglasio. Dobročinstvo. Voli neprijatelje svoje: moli se za one koji te progone.
Ove fraze zaokupile su Barončelijeve misli. Lorenco de Mediči sam je odabrao sveštenika za ovonedeljnu službu. Da li je Lorenco znao za zaveru? Da li su ove naizgled nesvesno odabrane reči upozorenje da se plan ne sprovede u delo?
Barončeli je pogledao u Frančeska de Pazija. Ukoliko je Frančesko i primetio tajnu poruku, ničim to nije pokazao. Gledao je pravo napred prema oltaru, pogled nefokusiran, ali su mu oči bile širom otvorene, ispunjene strahom i mržnjom. Mišić u uzanoj vilici divlje se grčio.
Služba se završila.
Delovi mise nastavili su se skoro komično brzo: Molitva je otpevana. Sveštenik je izgovorio Dominus vobiscum i Oremus. Gost je bio počastvovan molitvom Suscipe sancte
Pater.
Barončeli je duboko uzdahnuo i pomislio da nikada neće biti u stanju da taj isti vazduh izdahne. Služba se naglo usporila. U njegovim ušima, mogao je da oseti očajnički bat svog srca.
Sveštenikov pomoćnik prišao je oltaru da napuni zlatni kup vinom, drugi je dodao neznatnu količinu vode iz kristalnog bokala.
Konačno, sveštenik je uzeo kup. Veoma pažljivo, podigao ga je u pravcu Raja, nudeći ga ogromnom drvenom isklesanom, razapetom Hristu koji se nalazio iznad oltara.
Barončelijev pogled pratio je kretanje kupa. Zračak sunca došao je u dodir sa zlatom i zaslepljujuće se odbio o metal.
Još jednom, sveštenik je izgovorio svojim drhtavim tenorom nešto što je zazvučalo blago optuživački.
Offerimus tibi Domine...
Barončeli se okrenuo da bi pogledao u mladog Medičija. Izraz Đulijanovog lica bio je ozbiljan, a oči zatvorene. Desna ruka mu je bila skupljena u pesnicu; leva ruka ju je obuhvatila, a obe su mu bile čvrsto pribijene uz usne. Glava mu je bila pognuta, kao da se pripremao da se suoči sa smrću.
Ovo je budalasto, pomislio je Barončeli. Nije osećao nikakvo lično neprijateljstvo prema ovom čoveku. I zaista, Đulijano mu se dopadao, a on nikada nije tražio da se rodi kao Mediči. Nesuglasice sa njim bile su čisto političke, a sasvim sigurno nisu bile toliko ozbiljne da opravdaju ono što će uraditi.
Frančesko de Pazi snažno je udario Barončelija po rebrima, prenoseći mu savršeno jasno neizgovorenu poruku: Dat je znak! Dat je znak!
Barončeli je oklevajući, skoro nečujno uzdahnuo i izvukao svoj veliki nož iz korica.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:13 pm

Džin Kalogridis Women_in_the_Music_Room_1885


VI
Trenutak ranije, Lorenco de Mediči bio je uključen u ljubazan, prigušen razgovor s kardinalom Rafaelom Riariom. Iako je sveštenik završavao službu, bogati i moćni trgovci iz Firence, nisu pomišljali ni na šta drugo već su razgovarali o pitanjima u vezi sa zadovoljstvom ili poslom - sotto voce - tokom same mise. Društvene prilike bile su jednostavno suviše velike da bi se ignorisale, a i sveštenik se odavno privikao na to.
Sitan i koščat momak, Riario je izgledao još mlađe od svojih sedamnaest godina, i iako je trenutno bio student prava na univerzitetu u Pizi, njegov upis tamo je nedvosmisleno bio u velikoj meri zbog njegovog krvnog srodstva s papom Sikstusom pre nego što se radilo o prirodnoj inteligenciji.
Nećak, tako ga je Sikstus zvao. Bio je to eufemizam kojim su se pape i kardinali ponekad služili, a ticali su se njihovih kopiladi. Papa je bio vrlo pametan čovek, ali je bilo očigledno da je ovog dečaka dobio iz veze sa ženom koja je posedovala čari značajnije od pameti ili lepote.
Pa čak i tako, Lorenco je bio prinuđen da mladom kardinalu ulepša vreme tokom njegove posete Firenci. Riario je posebno tražio da se sastane s braćom Medičijevih da mu se obezbedi razgledanje njihove imovine i umetničke kolekcije što Lorenco nije mogao da odbije. Bio je to papin takozvani nećak. Iako je Lorenco izdržao javno poniženje kojim je rukovodio Sikstus, pa čak i bio prinuđen da se ugrize za jezik onda kada su Medičijevi bili zamenjeni Pazijevima kao papski bankari. Možda je ovo bio nekakav preokret. Možda je Sikstus pokušavao da diplomatski reši tu zbrku, a ovo mršavo mlado stvorenje u jarko crvenoj odori bio njegov predstavnik.
Lorenco je bio spreman da se vrati u porodičnu palatu da se uveri da je to zaista i bio slučaj, jer bi ga u suprotnom kardinalova poseta veoma uznemirila, ukoliko je Sikstus jednostavno besramno zloupotrebio Lorencovu ljubaznost. To bi samo bila još jedna uvreda.
Ali, u suprotnom, Lorenco je naredio da se napravi impresivna gozba koja će biti poslužena posle mise u kardinalovu čast. Ukoliko se bude desilo da je mladi Rafael došao samo u želji da uživa u umetninama Medičijevih, bar će moći svom ujaku da prenese da se Lorenco prema njemu ophodio veoma darežljivo. To bi moglo da posluži kao diplomatski uvod koji bi Lorenco mogao da iskoristi kao prednost, jer je bio odlučan u nameri da povrati papske kovčege iz kandži banke Pazijevih.
Stoga je Lorenco uvežbavao svoje najgracioznije ponašanje, čak iako je Frančesko Salvijati, nadbiskup iz Pize, stajao i neiskreno se smejuljio sa kardinalove leve strane. Lorenco, lično nije imao nesuglasica sa Salvijatijem, iako se dugo i ogorčeno borio protiv njegovog postavljenja za nadbiskupa. Kako Pizu kontroliše Firenca, to je bio dovoljan razlog da tamo za nadbiskupa bude postavljen neko s krvlju Medičijevih. Salvijati je bio u srodstvu s Pazijevima koji su već počeli da stiču previše papske naklonosti. Dok su Medičijevi i Pazijevi u javnosti jedni druge prigrlili kao da su prijatelji, na polju posla i politike, nije bilo većih protivnika. Lorenco je napisao Sikstusu pismo s puno emocija, objašnjavajući zašto je sastanak s rođakom Pazijevih na mestu nadbiskupa pogodio i bio poguban za papske i interese Medičijevih.
Sikstus ne samo što nije odgovorio, već je na kraju i odbacio Medičijeve kao svoje bankare.
Većina bi papski zahtev da se prema Riariju i Salvijatiju ophodi kao prema važnim gostima shvatila kao težak udarac na dostojanstvo Medičijevih. Ali, Lorenco, diplomata kao i uvek, pružio im je dobrodošlicu. I insistirao je na tome da njegov dragi prijatelj i viši upravnik banke Medičijevih, Frančesko Nori, ne pokaže ni najmanji znak da je uvređen. Nori, koji je stajao uz njega i u tišini mu pružao podršku, neizmerno se zaštitnički odnosio prema Lorencu. Kada je iz Rima došla vest da su Pazijevi imenovani za bankare pape, te da su Medičijevi sklonjeni u stranu, Nori je počeo da besni. Lorenco je bio u obavezi da smiri svog zaposlenog, iako je i sam sputavao sopstveni bes i veoma malo o svemu govorio. Nije mogao sebi da priušti rasipanje energije jer je bio prezaposlen kujući planove kako da Sikstusa ponovo privoli na svoju stranu.
I tako je razmenio učtive reči s mladim kardinalom u toku službe i iz daljine se smešio Pazijevima u znak pozdrava, koji su bili prisutni u punom broju. Većina ih se okupila na suprotnoj strani katedrale, osim Guglielmo de Pazi, koji se čvrsto, poput krpelja nalazio uz nadbiskupa. Lorencu se iskreno dopadao Guglielmo. Poznavao ga je iz vremena kada je sam bio momčić od šesnaest leta i kada je Guglielmo išao s njim do Napulja kao pratilac gde je trebalo da se sretne s krunisanim princem Federigom. Stariji čovek se tada prema njemu ophodio kao prema vlastitom sinu, a Lorenco mu to nikada nije zaboravio. U međuvremenu Guglielmo je oženio Lorencovu stariju sestru Bjanku čime je dodatno učvrstio svoje pozicije kao prijatelj Medičijevih.
Na samom početku službe, mladi kardinal je uz čudan i bolećiv osmejak prošaputao: „Vaš brat... gde je vaš brat? Bio sam uveren da će doći na misu. Nadao sam se da ću ga upoznati.“
Pitanje je iznenadilo Lorenca. Iako je Đulijano davao učtive naznake o vlastitom dolasku na misu kako bi upoznao Kardinala Riarija, Lorenco je bio siguran da niko, a ponajmanje Đulijano nije to obećanje shvatio ozbiljno. Najpoznatiji ženskaroš u Firenci, Đulijano je bio ozloglašen zbog svojih propusta da se pojavi na formalnim ili diplomatskim funkcijama, osim u slučajevima kada je Lorenco na tome snažno insistirao. (Bilo je sigurno da se tako nije poneo u ovom slučaju.) Đulijano se već javno oglasio da neće biti u stanju da prisustvuje formalnom ručku.
Bio je potpuno zaokupljen prethodnim danom kada je Đulijano izrazio svoju želju da se odmetne za Rim zajedno sa udatom ženom. Sve do tog trenutka, Đulijano svoje ljubavnice nije shvatao ozbiljno, nikada ranije nije izgovorio sličnu budalaštinu i sasvim sigurno nikada nije govorio o braku. Oduvek je bilo prihvaćeno da kada taj trenutak dođe, Lorenco će biti taj koji će mu odabrati nevestu, a Đulijano će to prihvatiti.
Ali je Đulijano odbijao da promeni svoje mišljenje u vezi sa tim da žena dobije poništenje braka što je bilo dostignuće koje ukoliko kardinal Riario nije došao kao posrednik pape, daleko izvan svakog Lorencovog domašaja.
Lorenco je strahovao za svog mlađeg brata. Đulijano je previše verovao drugima, bio je više nego spreman da u drugima vidi dobro, da bi shvatio da je imao mnogo neprijatelja, koji su ga mrzeli samo zbog činjenice da je rođen kao Mediči. Nije mogao da vidi onako kako je to mogao Lorenco, da bi isti ti mogli da iskoriste njegovu vezu s Anom i tako ga unište.
Đulijano, prava duša od čoveka, mislio je samo na ljubav. Iako je to bilo neophodno,
Lorenco nije uživao u tome što je bio okrutan prema njemu. A nije ni mogao da krivi Đulijana zbog njegovog plemenitog pogleda na nežniji pol. Ponekad je žudeo za slobodom koju je posedovao njegov mlađi brat. Ovoga jutra, Lorenco mu je posebno zavideo. Samo da je on mogao da ostane u zagrljaju lepe žene i prepusti Đulijanu da se pobrine za papinog rođaka, koji je još uvek s vremena na vreme gledao u Lorenca iščekujući da sazna kuda je krenuo njegov nepredvidivi brat.
Ne bi bilo učtivo reći kardinalu pravu istinu, odnosno da Đulijano ni je ni nameravao da dođe na misu, ili upozna Riarija, pa je stoga Lorenco pribegao ljubaznoj laži. „Mora da su zadržali mog brata. Siguran sam da će vrlo brzo biti ovde, znam da je uzbuđen što će upoznati Vaše sveštenstvo.“
Riario je zatreptao; a ženstvene usne kao da su se stanjile.
Ah, pomislio je Lorenco. Možda su interesi mladog Rafaela bili mnogo iznad površne diplomatije. Đulijanova lepota bila je poznata, a njegova pojava uzburkavala je strasti podjednako i muškarcima i ženama.
Guglielmo de Pazi nagnuo se preko nadbiskupa i potapšao kardinala po ramenu u znak ohrabrenja. „Ne strahujte, Vaše sveštenstvo. Doći će. Medičijevi se uvek dobro odnose prema svojim gostima.“
Lorenco mu se toplo osmehnuo. Guglielmo je spustio pogled, a da se nije sreo s Lorencovim i brzo mu klimnuo glavom, ali mu nije uzvratio osmehom. Ovaj gest mu se učinio čudnim, ali je u tom trenutku Lorenca omeo šapat Frančeska Norija. „Gazda... Vaš brat je upravo stigao.“
„Sam?“
Nori je na kratko pogledao u svoju levu stranu, prema severnom delu sakristije. „Došao je sa Frančeskom de Pazijem i Bernardom Barončelijem. Ne dopada mi se kako sve ovo izgleda.“
Lorenco se namrštio, ni njemu nije stalo do toga. On se već pozdravio s Frančeskom i Barončelijem kada je ušao u katedralu. Ipak, obuzeli su ga njegovi diplomatski instinkti, pa je nagnuo glavu prema Rafaelu Riariju i blago mu rekao: „Vidite, sveštenstvo? Moj brat je zaista došao.“
Tik uz njega, kardinal Riario se nagnuo napred, pogledao ulevo i ugledao Đulijana. Nekako čudno i drhtavo se osmehnuo Lorencu, a potom je naglo usmerio pogled nazad prema oltaru gde je sveštenik blagoslovio svetog domaćina.
Pokret mladića bio je toliko neobičan, tako nervozan da je Lorenco osetio strujanje zabrinutosti. Firencom su oduvek kolale glasine, koje je u većini slučajeva ignorisao. Ali, Nori je skoro objavio da je Lorenco u opasnosti, da se protiv njega planira napad. Kao i obično, Nori nije mogao da ponudi ništa konkretnije.
Smejurija, rugao se Lorenco. Uvek će biti glasina, ali mi smo Medičijevi. I sam papa može da nas vređa, ali čak ni on se ne bi usudio da podigne ruku protiv nas.
Sada je osetio tračak sumnje. Ispod ogrtača prstima je obuhvatio dršku svog kratkog mača, a potom ga snažno stegao.
Samo nekoliko sekundi kasnije, prolomio se uzvik iz pravca u koji je Riario gledao glas čoveka, nerazumljive reči izgovorene s puno strasti. Odmah potom zvona Đioto zvonika su počela da se čuju.
Lorenco je odmah znao da su takozvane Norijeve glasine zapravo stvarnost.
Prednja dva reda muškaraca kao da su se pregrupisala, a čitav prizor postao je poput nespretnog plesa tela koja su se pomicala. Ne tako daleko od njega, žena je vrištala. Salvijati je nestao, mladi kardinal se bacio prema oltaru, čučnuo i nekontrolisano jecao.
Guglielmo de Pazi, jasno prestravljen, počeo je da lomi ruke i grca. „Ja nisam izdajnik!
Ništa nisam znao o ovome! Ništa! Pred Bogom, Lorenco, ja sam potpuno nevin!“
Lorenco nije video ruku koja je pošla prema njemu otpozadi i lagano mu se spustila na levo rame, ali ju je osetio kao da se radilo o užarenoj streli. Graciozno i snažno u čemu su se ogledale godine rukovanja mačem, otrgao se iz ruku neprijatelja kog nije mogao da vidi, izvukao mač i zamahnuo njime.
Tokom iznenadnog pokreta, odlučna oštrica spustila se ispod desnog uha. Nevoljno je uzviknuo zbog osećaja blagog razdvajanja kože i tople tečnosti koja je liptala preko njegovog vrata do ramena. Međutim, ostao je na nogama i držao je mač uzdignuto, spreman da se odupre daljim napadima.
Lorenco se našao licem u lice s dva sveštenika: jedan je drhtao iza malog štita, bojažljivo stiskajući mač dok je gledao na masu koja je u brzini prolazila pored njega. Većina je išla u pravcu vrata katedrale. Ali on je bio u obavezi da svoju pažnju usmeri na Lorencovog pratioca Marka, mišićavog čoveka koji iako je dobro rukovao mačem i koristio ga uz brutalnu snagu i entuzijazam.
Drugi sveštenik, divljeg pogleda i pažnje usmerene prema Lorencu, podigao je svoj mač da još jednom napadne.
Lorenco mu je uzvratio jednom, dvaput. Iznuren, bled, neobrijan, sveštenik je imao živu vatru u pogledu, a usta otvorena i u grču kao u ludaka. Takođe je posedovao i luđačku snagu, a Lorenco je bio na pragu da poklekne pred njegovim naletima. Čelik je udarao o čelik odzvanjajući pod svodovima katedrale koja je sada bila već sasvim napuštena.
Dva borca su ukrstila oštrice, čvrsto pribijajući drške mača jednu uz drugu takvom silinom od koje je Lorencova ruka počela da podrhtava. Piljio je u oči svog odlučnog neprijatelja i uzdahnuo od emocije koju je u njima prepoznao.
Dok su njih dvojica stajali tako, ukrštenih oštrica, a nijedan nije bio spreman da popusti, Lorenco je skoro vičući pitao: „Zašto me toliko mrziš?“
To je ozbiljno i mislio. Oduvek je želeo najbolje za Firencu i njene građane. Nije mogao da shvati nezadovoljstvo koje su drugi osećali na sam pomen imena Medičijevih.
„U ime Boga“, rekao je sveštenik. Njegovo lice bilo je nadomak lica njegove žrtve. Znoj mu se slivao niz bledo čelo; vreo dah završavao se na Lorencovom obrazu. Njegov nos bio je dug, uzan, aristokratski, verovatno je poticao iz neke stare ugledne porodice. „Za Božju ljubav!“
I svom silinom je povukao svoje oružje da se Lorenco zateturao unapred, opasno blizu same oštrice.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:15 pm

Džin Kalogridis Woman_with_Pigeons_c.1883_by_Ernst_Philippe_Zac


VII
Ranije, dok je izvlačio svoj dugačak nož i podizao ga iznad glave, Barončeli se prisećao desetina fraza koje je uvežbavao baš za ovaj trenutak; nijedna se nije pomaljala na njegovim usnama, a ono što je konačno uzviknuo i njemu samom je zvučalo smešno.
„Evo ga izdajnik!“
Crkvena zvona su upravo počela da se oglašavaju kada je Đulijano pogledao naviše.
Ugledavši nož, njegove oči se raširiše od iznenađenja.
Popustivši najzad pred ludilom, Barončeli nije oklevao. Upotrebio je oštricu.
Lorenco se sapleo prema svom protivniku, ostao bez ravnoteže i ispustio dubok krik neodobravanja shvativši da ni u kom slučaju neće biti u stanju da na vreme podigne svoj mač kako bi se zaštitio od udarca koji je usledio.
Ali pre nego što je sveštenik divljeg pogleda uspeo da prolije još Lorencove krvi, Frančesko Nori istupio je držeći mač ispred svog poslodavca. I drugi prijatelji i oni koji su ga podržavali počeli su da sužavaju krug oko ubica. Lorenco je jedva postao svestan prisustva Anđela Policijana, vremešnog i debeljuškastog arhitekte Mićeloza, porodičnog skulptora Veročija, poslovnog partnera Antonija Ridolfa, Sigismonda della Stufa koji je važio za viđeniju osobu u društvu. Ova grupa zaštitila ga je od napadača i počela da ga primorava da se povlači prema oltaru.
Lorenco se opirao. „Đulijano!“, zavapio je. „Brate, gde si?“
„Pronaći ćemo ga i zaštititi. Idi sada!“ Nori je naredio, pokazujući bradom u pravcu oltara gde su sveštenici u strahu ispustili pun kup i vinom isprljali svoju oltarsku odoru.
Lorenco je oklevao.
„Idi!“, Nori je još jednom povikao. „Uputili su se ovamo! Prođi pored njih u pravcu severne sakristije!“
Lorenco nije imao predstavu ko su oni, ali je postupio onako kako mu je rečeno. Stežući još uvek svoj mač, prelazio je preko niskih prepreka i skočio u osmougaono isklesanu drvenu strukturu predviđenu za hor. Preslatki dečaci cičali su bežeći u različitim pravcima dok su im odore lepršale poput krila prestrašenih ptica.
U pratnji ljudi koju su ga štitili, Lorenco se probijao kroz hor ljudi i nesigurno hodao prema velikom oltaru. Gust dim tamjana pomešan s mirisom prosutog vina, dva visoka, teška svećnjaka jarko su gorela. Sveštenik i njegovi pomoćnici sada su zaštitnički okružili ucveljenog Riarija. Lorenco je zatvorio oči pred njima. Prizor upaljenih tananih sveća skoro da ga je oslepeo i u trenutku vrtoglavice slobodnom rukom dotakao je vrat i osetio krv.
Ipak, primorao je sebe, zbog Đulijana, da se ne onesvesti. Nije mogao sebi da priušti trenutak slabosti, sve dok mu brat ne bude na sigurnom.
U trenutku kada je Lorenco išao severno prema oltaru, Frančesko de Pazi i Bernardo Barončeli su niže u svetilištu krčili sebi put, sasvim sigurno nesvesni da su se udaljavali od svoje mete.
Lorenco se u po koraka zaustavio da bi ih u čudu pogledao, što je izazvalo sudaranje među ljudima koji su ga pratili.
Barončeli je krčio put mašući dugačkim nožem i uzvikujući nešto što se nije moglo razumeti. Frančesko je koračao s naporom, butina mu je bila krvava. I tunika je bila prekrivena tamnocrvenom bojom.
Lorenco se s mukom trudio da vidi preko svih onih koji su ga okruživali, da pogleda preko tela u pokretu na mesto na kom mu je stajao brat, ali mu je pogled bio zaklonjen.
„Đulijano!“, vikao je svom snagom koju je posedovao, moleći se da će moći da ga čuje i pored sveg komešanja. „Đulijano...! Gde si? Brate, reci nešto!“
Gomila ga je okružila. „Sve je u redu“, rekao je neko, oklevajućim glasom koji nije uspeo u tome da pruži nameravanu utehu.
Nije bilo u redu to što je Đulijano nestao. Još od očeve smrti Lorenco se brinuo o svom bratu podjednako i bratskom i očinskom ljubavlju. „Đulijano!“, Lorenco je još jednom povikao. „Đulijano...!“
„Nije ovde“, odgovorio je prigušeni glas. Nošen mišlju da je to značilo da je njegov brat poslat južno da ga pronađe, Lorenco je okrenuo leđa u tom pravcu gde su se njegovi prijatelji još uvek borili s ubicama. Manji sveštenik sa štitom je sasvim umakao, ali je drugi još uvek odolevao, iako je polako gubio bitku s Markom. Đulijano se nigde nije mogao videti.
Obeshrabren, Lorenco je polako počeo da skreće pogled, ali ga je odsjaj čelika koji se brzo kretao naterao da pogleda ponovo.
Sečivo je pripadalo Bernardu Barončeliju. S takvom silom o kojoj Lorenco nije mogao ni da sanja da poseduje, Barončeli je zario svoj dugački nož duboko u stomak Frančeska Norija. Norijeve oči se raširiše. Usne su mu oblikovale malo, skoro savršeno O dok je padao, skliznuvši s Barončelijevog mača.
Lorenco je ispustio uzvik. Policijano i dela Stufa su ga uzeli za ramena i pogurali ga napred prema oltaru i visokim vratima. „Vratite se po Frančeska!“, molio ih je. „Neka neko dovede Frančeska. Još uvek je živ, znam to!“
Pokušao je ponovo da se okrene, da pozove svog brata, ali ovoga puta njegovi ljudi mu nisu dozvolili da uspori hod do svetilišta. Lorenco je osetio fizički bol u grudima, tako snažan pritisak da je mislio da će mu srce pući.
On je ranio Đulijana. Povredio ga je u najranjivijem trenutku, i kada mu je Đulijano rekao Volim te, Lorenco... Molim te, ne teraj me da biram, Lorenco je bio okrutan. To što ga je odbio od sebe, ostavio ga bez pomoći, to je ono što je dugovao Đulijanu više od svega.
Kako je mogao drugima da objasni da nikada ne bi mogao da ostavi svog mlađeg brata? Kako da objasni odgovornost koju je osećao prema Đulijanu, koji je tako mlad izgubio oca i oduvek se za usmeravanje obraćao Lorencu? Kako da objasni obećanje koje je dao ocu na samrtnoj postelji? Svi su bili previše zaokupljeni sigurnošću Lorenca il Magnifica, kojeg su smatrali najznačajnijim čovekom u Firenci, ali nisu bili u pravu, niko od njih.
Pogurali su Lorenca iza debelih, teških vrata svetilišta. Zalupila su se nakon što je neko hrabro pojurio po ranjenog Norija.
Unutra je odaja bez zračka vazduha i prozora mirisala na vino i prašinu koja se spustila na svešteničke odore. Lorenco se čvrsto prihvatio muškaraca koji su ga vukli na sigurno. Proučavao je lice svakom posebno i svaki put je iznova bio razočaran. Tu se nije nalazio najvažniji čovek Firence.
Razmišljao je o Barončelijevom velikom zakrivljenom nožu kao i o jasnim krvavim tragovima na butini i tunici Frančeska de Pazija. Ti prizori su ga nagnali da ide prema vratima s namerom da ih otvori i vrati se nazad da spasi svog brata. Ali je dela Stufa predosetio njegovu nameru i istog trena pritisnuo njegovo telo prema izlazu. Stari Mićelozo mu se pridružio, a odmah zatim i Antonio Ridolfo. Težina trojice muškaraca brzo je zatvorila vrata. Izgurali su Lorenca do spoljne ivice izrezbarenog mesinga. Na izrazima njihovih lica bila je uočljiva zabrinutost, neizgovorena spoznaja koja se rečima i nije dala opisati, a Lorenco nije mogao niti je želeo to da prihvati.
Histerično je udarao o hladan mesing sve dok ga pesnice nisu zabolele - a potom je i nastavio da udara sve dok nisu postale krvave. Učenik Anđelo Policijano borio se da komadom vune otkinute s njegove odore obmota oko krvave posekotine na Lorencovom vratu. Lorenco je pokušao da se oslobodi smetnje koja mu se našla na putu, ali je Policijano bio odlučan sve dok rana nije bila čvrsto zaštićena.
I sve vreme, Lorenco nije posustajao u svojim naporima. „Moj brat!“, uzvikivao je glasno. Nije bilo načina da bi ga oni koji su došli da ga zaštite pomerili s tog mesta, niti ga umirili i stišali. „Moram da idem da ga nađem! Moj brat! Gde je moj brat...?“
Nekoliko trenutaka ranije, Đulijano je u čudu pogledao naviše dok je Barončeli podizao svoj veliki nož preko glave. Vrh oštrice bio je usmeren tačno u srce mlađeg Medičija.
Sve se odigralo suviše brzo da Đulijano nije ni stigao da bude uplašen. Instinktivno se povukao unazad, pravo u telo koje se pripijalo uz njega, tako čvrsto i brzo. Nije bilo sumnje da je njegov vlasnik bio deo zavere. Đulijano je letimice pogledao na čoveka iza sebe, obučenog u odore grešnika, a potom je uzdahnuo od hladnog osećaja čelika koji je uranjao u njegova leđa, tačno ispod rebara.
Bio je ozbiljno ranjen, okružen ubicama, i na korak do smrti.
To saznanje ga nije uznemirilo ni upola koliko činjenica da je bio uhvaćen u zamku i u nemogućnosti da upozori Lorenca. Sasvim je sigurno da je njegov brat sledeća meta.
„Lorenco“, rekao je saosećajno, dok se Barončelijev nož konačno spuštao, a oštrica sjajila od stotinu plamičaka sveća sa oltara koje su se ogledale na njoj. Međutim njegov vapaj bio je ugušen Barončelijevim paničnim povikom: „Evo ga izdajnik!“
Udar je završio između Đulijanovog najvišeg para rebara. A onda je usledio tup krah kosti, kao i drugi nalet boli toliko intenzivne, neizdržive, koja ga je ostavila bez daha.
Barončelijevo sveže izbrijano lice, tako blizu Đulijanovom, sjajilo se od znoja. Zaroktao je s naporom dok je izvlačio nož koji je izašao zviždeći. Đulijano se borio da još jednom udahne, da ponovo uzvikne Lorencovo ime, a ono je izašlo nečujnije od šapata.
I u tom momentu, dok mu je pogled počivao na nožu, a Barončeli se spremao da mu zada još jedan udarac, Đulijano je prešao na neko drugo mesto, drugo vreme, na reku Arno. Bio je dug dan kasnog proleća.
Dozivao je brata, ali odgovora nije bilo. Lorenco je nestao pod tamnom vodom. Đulijanove oči sevnuše. Nije mogao da pronađe snage, niti da dođe do daha, ali je znao šta mora da uradi.
Dragi Bože, molio se iskrenošću deteta. Dozvoli mi da spasim brata.
Snagom koju nije posedovao, odgurnuo se unazad prema grešniku što je uslovilo da čovek korakne nazad na ivicu svoje odore i padne uhvaćen u sopstvenu garderobu.
Đulijano je bio slobodan da pobegne, da se otetura od svojih napadača. Znao je da njihov glavni cilj mora da je Lorenco.
Vreme je stalo, isto kao i onoga dana na reci Arno. Uprkos nedostatku energije i entuzijazma, Đulijano je sebe primorao da učini nemoguće i stvori prepreku između napadača i Lorenca. Ukoliko već ne može da usklikne upozorenje svome bratu, bar može da uspori ubice.
Čuo je bratovljev glas. Đulijano!Brate, odgovori mi!
Nije mogao da odredi da li je glas dopirao iz Duoma ili se radilo o ehu iz detinjstva, glasu jedanaestogodišnjeg dečaka koji doziva s obale reke. Želeo je bratu da kaže da beži, ali nije mogao da govori. Borio se za dah i zagrcnuo se od tople tečnosti.
Barončeli je pokušao da ga mimoiđe, ali mu se Đulijano namerno našao na putu. Frančesko de Pazi probio se pored svog zaverenika. Krvavi prizor samo je uzburkao strasti. Njegove sitne tamne oči su zasjale, njegovo tanano telo treslo se od mržnje. Podižući svoj bodež, dugačko sečivo skoro jednako tanko i oštro kao i stilet (prim. prev. vrsta tankog mača, danas se koristi u mačevanju kao sportsko oružje), i on sam je pokušao da se provuče pored Barončelijeve žrtve, ali mu Đulijano nije dozvolio da prođe.
Đulijano je otvorio usta. Ono što je iz njih izašlo bilo je bolan pokušaj da se dođe do vazduha iako je nameravao da uzvikne: Nikada nećete prići mom bratu. Ja ću prvo umreti, ali nikada nećete pružiti ruku prema Lorencu.
Frančesko je zarežao i rekao nešto što se nije moglo razumeti i udario. Bez oružja, Đulijano je kao odbranu podigao ruku i nož mu je prošao kroz dlan i nadlanicu. U poređenju s bolom u grudima i leđima, ove nove rane bile su nalik ubodima insekata. Primičući se ka Frančesku i Barončeliju i primoravajući ih da se povuku, ostavljao je vremena Lorencu da pobegne.
Frančesko, zlobni čovečuljak, oslobodio se naleta besa, sveg neprijateljstva koji je njegova porodica osećala prema Medičijevima. Sve izgovoreno bilo je naglašeno još jednim ubodom noža.
Kurvini sinovi, svi vi! Vaš otac je izdao poverenje moga oca...
Đulijano je osetio ubod u ramenu, u nadlaktici. Više nije mogao da izdrži da je drži podignutu. Potpuno bez snage pala je postrance.
Tvoj brat je učinio sve što je moguće da nas drži podalje od Sinjorije.
Još ozbiljnije rane, ponovo usmerene prema njegovim grudima, vratu, na desetine udara u torzo. Frančesko je bio lud. Njegova ruka, oštrica, bez prekida su takvom brzinom udarali Đulijana da je izgledalo kao da su umotane u purpurnu kišu. Njegovi pokreti su bili tako divlji i bezobzirni, pogodio je sam sebe u butinu, zavapio dok se njegova krv mešala s krvlju njegovog neprijatelja. Bol je davao snagu Frančeskovom besu, uvek iznova bi udario.
Govorili ste loše njegovom sveštenstvu.
Vređali našu porodicu.
Ukrali nam grad.
Đulijano se utapao.
Toliko neosnovanih optužbi protiv njegovog brata bi u normalnoj situaciji prouzrokovalo bes, ali se ovoga puta našao na mestu gde su njegova osećanja mirovala.
Vode u katedrali bile su tamne od krvi, jedva da je mogao da vidi drhtavu sliku svojih napadača. I Barončeli i Frančesko su vikali. Đulijano je video kako im se usta širom otvaraju, video je odsjaj čelika koji je nestajao u mutnom Arnu, ali ništa nije čuo. U reci je sve bilo tiho.
Zračak sunca probio se od otvorenih vrata koja su vodila severno prema Via de Servi. Koraknuo je napred tražeći Lorenca, ali ga je struja snažno povukla. Bilo je tako naporno hoditi kroz uzburkanu vodu.
Izvan njegovog domašaja, Ana kose crne kao u gavrana je plakala, kršila ruke i oplakivala decu koju su mogli da imaju. Njena ljubav ga je vukla. Ali, Lorenco je bio taj u čijim rukama se nalazilo njegovo srce. Lorenco čije će srce prepući kada bude pronašao svog mlađeg brata. Za tim je Đulijano najviše žalio.
„Brate.“ Đulijanove usne oblikovale su reč dok je padao na kolena.
Lorenco je sedeo na obali reke Arno i stezao ćebe oko njegovih ramena. Bio je sasvim mokar i drhtao je, ali je još uvek bio živ.
S olakšanjem, Đulijano je plitko izdahnuo sav preostali vazduh iz pluća, a potom potonuo naniže tamo gde su vode najdublje i najmračnije.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:15 pm

Džin Kalogridis Woman_in_her_garden



VIII
26. april 1478.
Milanskim priorima
Moji najpoštovaniji gospodari,
Moj brat Đulijano je ubijen i moja vlada prolazi kroz najveću opasnost. Sada je vreme, gospodari moji, da pomognete svome slugi Lorencu. Pošaljite što je moguće više vojnika, velikom brzinom kako bi mogli da budu štit i sigurnost moje države, kao i uvek.
Vaš sluga, Lorenco de Mediči

28. decembar 1479.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:16 pm

Džin Kalogridis William_Wardlaw_Laing_England_akt._1873-1928._Fi



IX
Bernardo Barončeli se klečeći vozio u maloj kočiji do svog sudnjeg časa.
Pred njim, na praznom Trgu della Signoria , nazirala se ogromna, neumoljiva palata, sedište Firentinske vlade i srce pravde. S utvrđenjima na vrhu, tvrđava je bila impresivna i podsećala je na pravougaonik bez prozora, s uzanom zvonik kulom na jednom svom ćošku. Samo sat vremena pre nego što su ga odveli do kočije, Barončeli je čuo zvuk zvona, dubok i bolan, kao da je prizivao svedoke na spektakl.
Na jutarnjem svetlu, kameno naličje palate delovalo je bledosivo naspram tamnih oblaka. Pred zdanjem, izdižući se nad raznobojnim i raznovrsnim skupom bogatih i siromašnih Firentinaca, stajala su na brzinu sagrađena skela i vešala.
Vreme je najednom postalo neprijatno hladno. Barončelijevi poslednji trenuci poput izmaglice stajali su pred njim. Gornji deo ogrtača se otvorio, ali nije uspeo ponovo njime da se ogrne, jer su mu ruke bile zavezane na leđima.
Upravo takav, bez ravnoteže i cimajući se svaki put kada bi točak došao u dodir s kamenom, Barončeli je stigao na trg. Ništa manje od hiljadu njih se okupilo da posvedoče njegovom kraju.
Na samom kraju gomile jedan dečačić je ugledao kočiju koja se približavala, i svojim dečjim glasom uzviknuo poklič Medičijevih: „Palle! Palle! Palle!“
Histerija se proširila gomilom. Ubrzo je kolektivni povik tutnjao u Barončelijevim ušima.
„Palle! Palle! Palle!“
Neko je iz blizine bacio kamen koji se odbio o kaldrmu pored kočije koja je škripala. Nakon toga mogle su se čuti samo psovke. Sinjorija je postavila nekoliko žandarma na konjima na strateška mesta kako bi se sprečila pobuna. Barončeli je bio okružen naoružanim čuvarima na konjima.
Sve te mere predostrožnosti postavljene su s ciljem da ga ne rastrgaju pre nego što propisno bude pogubljen. Čuo je stravične priče o sudbinama svojih družbenika zaverenika: o tome kako su Pazijevi unajmljivali profesionalne vojnike koji su gurani s visokih kula palate della Signoria, kako su padali u gomilu koja ih je dole čekala i koja ih je noževima i lopatama sekla na komade.
Čak ni stari Jakopo de Pazi koji je bio poštovan za života nije izbegao Firentinski bes.
Uz zvuke Đioto zvonika, popeo se na svog konja i pokušao da okupi građane uz poklič Papolo e liberta! Ta fraza je predstavljala povik za okupljanje kako bi se zbacila trenutna vlada, u ovom slučaju Medičijevi.
Ali je narod odgovorio uzviknuvši: Palle!Palle!Palle!
I pored počinjenog greha, bila mu je zagarantovana propisna sahrana nakon pogubljenja, ali će mu omča i dalje biti oko vrata. Grad je tih divljih dana bio toliko ispunjen mržnjom, da on nije počivao u miru sve dok Sinjorija nije odlučila da bi bolje bilo da se njegovo telo prenese izvan gradskih zidina, van svete zemlje.
Frančesko de Pazi i ostali ubrzo su se suočili s pravdom. Bio je pošteđen samo Guglielmo de Pazi, zbog toga što je Bjanka de Mediči očajnički molila svog brata Lorenca da mu sačuva život.
Kada je reč o pravim zaverenicima, samo je Barončeli pobegao. Krio se u zvoniku Duoma, gde je vazduh još uvek podrhtavao od zvonjave. Kada mu se put oslobodio, pobegao je na konju na istok, u Senigallia na obali ne ostavivši ni reč svojoj porodici. Otuda je otplovio u egzotični Konstantinopolj. Kralj Ferante i Barončelijevi rođaci iz Napulja slali su dovoljno sredstava za promiskuitetan život. Barončeli je od robinja koje je kupovao sebi stvarao ljubavnice, uranjajući u zadovoljstvo, pokušavajući da potisne sva sećanja na ubistva koja je počinio.
Ipak, snove mu je zaposedala slika Đulijana, zaustavljena u trenutku kada je pogledao prema oštrici koja se presijavala. Tamne kovrdže mladića bile su zamršene, oči širom otvorene, izraz na licu ponosit i pomalo zbunjen iznenadnom pojavom smrti.
Barončeli je imao više od godinu dana da razmisli: Da li bi sklanjanje Medičijevih i na njihovo mesto dovođenje Jakopa i Frančeska de Pazija doprinelo boljitku u gradu? Lorenco je bio smiren i osećajan, oprezan; Frančesko temperamentan i brz kada treba delovati. Lorenco je bio dovoljno mudar da održava dobre odnose sa ljudima, što je dokazao brojem ljudi koji su se sada okupili na trgu. Frančesko je bio previše arogantan da bi mu do toga stalo.
Lorenco je, iznad svega, bio uporan. Na kraju mu čak i Konstantinopolj nije bio izvan domašaja. Kada su njegovi ljudi pronašli Barončelija, sultanu je poslao diplomatskog predstavnika sa zlatom i nakitom. Tako je bila zapečaćena Barončelijeva sudbina.
Sve kriminalce su vešali izvan gradskih kapija, a zatim ih brzo zakopavali. Barončelija bi trebalo sahraniti zajedno s njima, ali s obzirom na ozbiljnost njegovog zlodela, njegovo pogubljenje će biti obavljeno u Firentinskoj areni.
Sada, dok je mala kočija prolazila pored gužve prema skelama, Barončeli je ispustio glasan urlik. Strah ga je obuzeo i nadmašio bilo kakav fizički bol. Bilo mu je nezamislivo hladno, veoma vruće, osetio je kao da vrtoglavo tone. Mislio je da će se onesvestiti, a ipak, okrutno, to stanje nije dolazilo.
„Hrabrosti, gospodine“, rekao je crni. „Gospod je s vama.“
Njegov Crni, njegov utešitelj, išao je uz kočiju. Bio je to građanin Firence po imenu Lauro, član Compania di Santa Maria della Croce, takođe poznata i kao Compania di Neri - Udruženje Crnih, jer su svi članovi nosili crne ogrtače i kapuljače. Cilj udruženja bio je da se pruži uteha i samilost onima kojima je potrebna, uključujući i one napaćene duše osuđene na smrt.
Lauro je bio uz njega od trenutka kada je stigao u Firencu. Pobrinuo se da Barončeli dobije fer tretman, da mu se obezbedi odgovarajuća odeća i hrana, da mu se dozvoli da pošalje pisma svojim voljenima (Đovana nikada nije odgovorila na njegovu molbu da je vidi). Lauro je ljubazno saslušao Barončelijeva suzna priznanja da se pokajao i ostao s njim u ćeliji da se pomoli. Utešitelj je zamolio Devicu, Hrista, Boga i Svetog Jovana, zaštitnika Firence da pruže utehu Barončeliju, da mu oproste, i dozvole njegovoj duši da dođe u Čistilište, a odatle u Raj.
Barončeli mu se nije pridružio u molitvi. Osetio je da bi Bog to shvatio kao ličnu uvredu.
Sada je utešitelj s crnom kapuljačom išao pored njega i glasno govorio psalm ili molitvu, i sve je lebdelo u vazduhu kao beli prah. Uz sve to čula se buka koju je masa pravila, pa Barončeli nije mogao da razazna reči. Jedna jedina rečenica odzvanjala mu je u ušima i ubrzavala otkucaje srca.
Palle! Palle! Palle!
Kočija se zaustavila ispred stepenica koje su vodile ka vešalima. Utešitelj je provukao ruku ispod Barončelijeve i pomogao mu da siđe na hladnu kaldrmu. Od silnog straha Barončeliju su podrhtavala kolena. Utešitelj je kleknuo kraj njega i prošaputao mu na uvo.
„Ne boj se. Tvoja duša će otići pravo u Raj. Od svih ljudi, tebi nije potreban oproštaj.
Ono što si učinio bilo je Božje delo, a ne zločin. Mnogi od nas nazivaju te herojem, brate.
Načinio si prvi korak da Firencu očistiš od velikog zla.“
Barončelijev glas je podrhtavao da je i sam jedva uspevao da razume sopstvene reči:
„Od Lorenca?“
„Od razvrata. Od paganstva. Od težnje za bogohulnom umetnošću.“
Zubi su zveketali, a Barončeli je piljio u njega. „Ukoliko ti... Ukoliko drugi veruju u ovo, zašto me niste spasili pre ovoga? Spasi me!“
„Ne usuđujemo se da se razotkrijemo. Ima toliko toga da se učini pre nego što Firenca,
Italija i svet postanu spremni za nas.“ „Ti si lud“, Barončeli je zahuktao.
Utešitelj se nasmešio. „Mi smo budale u ime Boga.“
Pomogao je Barončeliju da se pridigne na noge. Besan, Barončeli ga je odgurnuo od sebe i sam se nesigurnim koracima uputio prema drvenom stepeništu.
Na skelama, čovek zadužen za vešanje, mlad i vitak licem sakrivenim ispod maske, stajao je između Barončelija i već pripremljene omče. „Pred Bogom“, rekao je dželat
Barončeliju, „molim te za oproštaj zbog dela za koji sam se zakleo da ću počiniti.“
Unutrašnja strana Barončelijevih usana i obraza našla mu se među zubima. Jezik mu je bio toliko suv. Činilo mu se kao da mu je skidao sloj kože dok je izgovarao reči. A ipak, glas mu je bio začuđujuće smiren. „Opraštam ti.“
Dželat je ispustio zvuk olakšanja. Možda je bilo drugih osuđenika spremnijih da svojom krvlju uprljaju njegove ruke. Uhvatio je Barončelija za lakat i poveo ga do tačno određenog mesta pored omče. „Ovde.“ Glas mu je bio neobično prijatan. A iz svog ogrtača izvadio je belu maramu.
Trenutak pre nego što će mu staviti povez preko očiju, Barončeli je pogledao u gomilu. U blizini je bila Đulijana zajedno s decom. Bila je previše udaljena od Barončelija da bi on bio siguran, ali mu se činilo da je jecala.
Nigde se nije mogao videti Lorenco de Mediči, ali Barončeli nije sumnjao da ga odnekud posmatrao. Možda je gledao sa nekog skrivenog balkona, ili prozora, a možda čak i iz same palate della Signoria.
Ispod, u podnožju vešala stajao je utešitelj smirenog izraza na licu i začuđujuće zadovoljan. U trenutku spoznaje, Barončeli je shvatio da su on, Frančesko de Pazi, Meser Jakopo, nadbiskup Salvijati, svi oni bili budale. Njihove sitne ambicije iskorišćene su da posluže nekom višem planu koji ga je ispunio strahom kao i blizina neizbežne smrti.
Dželat je zavezao maramu preko Barončelijevih očiju, a potom prevukao omču preko njegove brade i zategao mu je oko vrata.
Trenutak pre nego što će mu se izmaći platforma pod nogama, Barončeli je sam sebi prošaputao reči:
„Evo ga izdajnik.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:17 pm

Džin Kalogridis William_Edward_Millner_1849-1895_Returning_from


X
Odmah nakon što je Barončelijevo telo prestalo da se grči, mladi umetnik iz prvih redova pohrlio je na posao. Telo će danima visiti na trgu, sve dok kanap ne pukne od raspadanja. Ali, umetnik nije mogao da čeka. Želeo je da zabeleži prizor u kom je još uvek bilo tračka života. A, osim toga, mladi huligani, giovani, ubrzo će pohrliti da se zabavljaju gađanjem tela kamenjem, a i kiša koja se osećala u vazduhu svakako će uticati.
Skicirao je na papiru naslonjenom na tablu od topole koja mu je pružala čvrstu površinu na kojoj je mogao da radi. Skratio je pero kojim je radio, jer ga je upotrebljavao toliko često, a ono je iritiralo njegove duge prste. Kraj pera je sam zaoštrio i umakao ga je neprestano, skoro i ne razmišljajući u posudu s braon mastilom koja mu je bila pričvršćena za kaiš. S obzirom na to da niko nije u stanju da crta u rukavicama koje ograničavaju pokrete, njegove nezaštićene ruke bolele su ga od hladnoće, ali je on to smatrao nečim nedostojnim trošenja vremena. Isto tako je odbacio tugu koja je pretila da ga obuzme, jer je pogled na Barončelija podsetio na veoma bolne uspomene. Umesto toga, svu svoju pažnju usmerio je na prizor koji se nalazio pred njim.
Pa i pored svih pokušaja da maskiraju svoja prava osećanja, svi muškarci i žene su ih ipak otkrivali nekim suptilnim znacima, gestovima ili glasom. Barončelijevo pokajanje bilo je očigledno. Čak i u smrti, njegove oči su bile usmerene nadole, kao da su usmerene prema paklu. Glava mu je bila povijena, a uglovi usana od krivice savijeni nadole. Ovde je počivao čovek prepun mržnje prema samom sebi.
Umetnik se borio da ne popusti pred sopstvenim osećanjem mržnje, iako je i sam imao ličnih razloga za odbojnost prema Barončeliju. Ali, mržnja se kosila s njegovim principima, pa ju je ignorisao, kao i svoje bolne ruke i srce, te nastavio sa radom. Takođe je smatrao da nije etički ubiti, čak i kada se radilo o pogubljivanju ubice kao što je Barončeli.
Po navici, zapisivao je beleške koje bi ga podsetile na boje i teksture, jer je postojala ogromna šansa da bi skica mogla da se pretvori u sliku. Beležio je zdesna na levo. Godinama ranije, još kada je bio učenik u radnji Andra Veroćija, drugi umetnici su ga optuživali za neopravdanu tajnovitost. Kada bi im god pokazao svoje skice, nisu mogli da shvate ni delić njegovih zabeleški. Ali, on je pisao tako kako je pisao i to mu je bilo sasvim prirodno. Privatnost koju mu je to pružalo bila je samo slučajna prednost.
Mala žućkasta kapa. Pero je zagrebalo po papiru. Crni vuneni prsluk, dugačka vunena potkošulja, plavi ogrtač s lisičijim krznom, somotska kragna ukrašena crnim i crvenim Bernardo Bandino Baronćeli, crne gamašne. Barončeli je skinuo papuče tokom svojih samrtnih trzaja, pa je sada bio bosonog.
Umetnik se namrštio na Barončelijevo srednje ime. Bio je samouk i još uvek se borio da nadvlada svoj rustični Vinči naglasak, a i pisanje ga je mučilo. Ali, to nije ni važno. Lorenco de Mediči, il Magnifico, bio je zainteresovan za sliku, a ne za reči.
Napravio je sitan prikaz na brzinu na samom dnu strane koji je prikazivao Barončelijevu glavu pod uglom koji je otkrivao više od tamnih obrisa. Zadovoljan onim što je napravio, sada se posvetio svom pravom zadatku da prenese lica iz gužve. Oni iz prvih redova, plemstvo i uspešniji trgovci, upravo su počeli da odlaze u tišini, mračnih izraza na licima. Običan narod, sirotinja i oni koji su se borili za opstanak, ostali su u pozadini i zabavljali se izgovarajući pogrdne reči ili bacajući kamenje na telo.
Umetnik je pažljivo posmatrao, što je više moguće, muškarce dok su napuštali trg. Za to su postojala dva razloga: očigledan je bio taj što je on zapravo student koji je proučavao lica. Oni koji su ga poznavali navikli su se na njegovo intenzivno piljenje.
Mračniji razlog nastao je kao posledica susreta između njega i Lorenca de Medičija. On je tražio tačno određeno lice, ono koje je video dvadeset meseci ranije, samo na nekoliko trenutaka. Pa čak ni uz pomoć sopstvenog talenta za prepoznavanje fizionomije, sećanje mu nije bilo iskristalisano. A ipak, srce mu je jednako žudelo za uspehom. Ovoga puta, bio je odlučan da ne dozvoli da ga savladaju emocije. „Leonardo!“
Zvuk sopstvenog imena zbunilo je umetnika. Nevoljno se cimnuo, i refleksno prekrio posudu s mastilom kako se ne bi prosulo.
„Sandro“, rekao je Leonardo, kada je konačno njegov prijatelj stajao pored njega. „Izgledaš kao lord prior.“
Sandro Botičeli se široko osmehnuo. Sa svojih trideset i pet godina, bio je nekoliko godina stariji od Leonarda, bio je na vrhuncu svog života i karijere. Zaista je bio odeven veličanstveno, u jarko crvenom ogrtaču obrubljenim krznom, crna somotska kapa prekrivala mu je skoro svu zlaćanu kosu ošišanu do brade, mnogo kraće od mode koja je tada važila. Kao i Leonardo i on je bio sveže obrijan. Njegove zelene oči bile su napola zatvorene, ispunjene arogantnošću koja ga je oduvek karakterisala. Pa i pored toga, dopadao se Leonardu. Posedovao je ogroman talenat i dobro srce. Tokom prethodne godine, Sandro je primio nekoliko pozamašnih porudžbina od Medičijevih i Tornabuonijevih, uključujući i ogromnu sliku Primavera, koja će ubrzo postati venčani poklon od Lorenca za njegovog rođaka.
Sandro je skoro potcenjivački pogledom okrznuo Leonardovu skicu. „Vidim... Pokušavaš da mi ukradeš posao.“
Taj komentar se odnosio na nedavno oslikani mural na fasadi u blizini palate della Signoria, koji je jednim delom bio vidljiv iza skela koje je gomila sada počela da rastavlja. Primio je porudžbinu od Lorenca tokom onih groznih dana nakon Đulijanove smrti: da prikaže svakog pogubljenog Pazijevog zaverenika dok su visili na konopcu. Prizori u kojima je zabeležen i tračak života ukazivali su na neopisivi strah, a to im je i bila namera. Među njima se nalazio i Frančesko de Pazi, potpuno nag, njegova ranjena butina umrljana krvlju, a i Salvijati u svojoj odori nadbiskupa. Dva mrtva čoveka licem su bila okrenuta onome ko je posmatrao sliku. Bio je to prizor koji je ostavljao utisak, iako nije realno prikazivao činjenice. Kao i Botičeli, Leonardo je bio prisutan na Trgu della Signoria u trenutku kada su Frančeska izvukli iz postelje i izgurali do najvišeg lučnog prozora palate. Obesili su ga na samoj zgradi kako bi svi mogli da ga vide. U trenucima koji su usledili, na red je došao i Salvijati koji se u trenucima pred smrt okrenuo ka svom sapatniku u zaveri i zario mu zube u rame. Ne zna se da li je u pitanju bio nasilni, nevoljni grč ili poslednji trenutak besa. Prizor je bio više nego bizaran, toliko uznemirujući da je čak i Leonardo, ophrvan emocijama, to nije pribeležio u svoju svesku. Slike drugih pogubljenika, uključujući i Meser Jakopa bile su napola dovršene. Ali je jedan ubica nedostajao: Barončeli. Barončeli je verovatno sam ovoga jutra vodio zabeleške s namerom da dovrši mural. Ali je nakon pogleda na Leonardovu skicu samo slegnuo ramenima.
„Nema veze“, rekao je brzo. „To što sam dovoljno bogat da se obučem kao lord prior, sasvim sigurno mogu da dozvolim da jedan siromašak poput tebe dovrši zadatak. Preda mnom su daleko veće stvari koje treba završiti.“
Leonardo, obučen u radničku tuniku do kolena napravljenu od jeftinog, već korišćenog platna i u turobno sivom ogrtaču, podvio je skicu pod ruku i pognuo se naglašavajući zahvalnost.
„Više ste nego ljubazni, gospodaru.“ Pridigao se. „Idi sada. Sada sam te unajmio, a ja sam pravi umetnik, koji mora mnogo toga da dovrši pre nego što počne kiša.“
On i Sandro rastali su se razmenivši osmehe i kratak zagrljaj, a Leonardo se istog momenta vratio proučavanju gomile. Uvek je bio srećan da vidi Sandra, ali ga je nerviralo to što je morao da prekine s radom. Ulog je bio suviše veliki. Odsutno je posegao do torbice koja mu se nalazila za pojasom i prstima opipao zlatni medaljon veličine pozamašnog florina. S prednje strane bilo je urezano JAVNA ŽALOST. Ispod, Barončeli je podigao svoj dugi nož iznad Đulijanove glave dok je on iznenađeno gledao u oštricu. Iza Barončelija stajao je Frančesko de Pazi, a njegov bodež spreman za napad. Leonardo je napravio skicu. Potrudio se da verno dočara prizor, iako je, bar što se posmatrača tiče, Đulijano licem bio okrenut prema Barončeliju. Verokio je odabrao šta je pogodno sa Leonardovog crteža.
Dva dana nakon ubistva, Leonardo je prosledio pismo Lorencu de Medičiju.
Gospodaru moj, Lorenco, moram s Vama da razgovaram u četiri oka o pitanju od velike važnosti.
Nije usledio nikakav odgovor: Lorenco, ispunjen tugom, sakrio se u palati Medičijevih, koja je postala utvrđenje okruženo brojnim naoružanim muškarcima. Nije primao posetioce, dok su se gomilala pisma u kojima se tražilo njegovo mišljenje ili usluga.
Nakon što je prošla nedelja dana bez odgovora, Leonardo je pozajmio zlatni florin i otišao do dobro čuvanih vrata Medičijevih. Podmitio je jednog od čuvara da istog trenutka dostavi drugo pismo, dok je on stajao u predvorju i posmatrao jaku kišu koja je dobovala po kaldrmi.
Gospodaru moj, Lorenco, nisam došao da molim za uslugu niti poslom. Imam ključnu informaciju koja se tiče smrti Vašeg brata i koju možete da čujete Vi i niko više.
Primljen je nekoliko minuta kasnije nakon što su ga detaljno pretražili zbog oružja. To je bilo bespotrebno, jer on nikada nije posedovao oružje niti je imao predstavu o tome kako da oružjem barata.
Bled i beživotan u jednostavnoj crnoj tunici i još uvek sa vratom u zavojima, Lorenco je primio Leonarda u svojoj radnoj sobi, okružen umetninama zadivljujuće lepote. Pogledao je u Leonarda očiju ispunjenim krivicom i bolom. Čak ni to nije moglo da prikrije interesovanje da čuje ono što je umetnik imao da kaže.
Ujutro, dvadeset i šestog aprila, Leonardo je stajao nekoliko redova od oltara u katedrali Santa Marija del Fiore. Imao je pitanja za Lorenca o udruženim zaduženjima njega i njegovog bivšeg učitelja Andree Verokija da naprave Đulijanovu bistu i nadao se da će uspeti da dođe do il Magnifica nakon službe. Leonardo je samo prisustvovao misi kada je morao da posvršava poslove. Smatrao je da je svet prirode daleko inspirativniji od katedrale napravljene ljudskom rukom. Imao je veoma dobre odnose s Medičijevima. Nekoliko godina unazad, znao je da mesecima boravi u Lorencovom domu kao jedan od mnogih umetnika koje je porodica zapošljavala.
Leonardo se tog jutra iznenadio kada je u Duomu video Đulijana koji je došao sa zakašnjenjem, neuredan i u pratnji Frančeska de Pazija i njegovog zaposlenog.
Leonardu su i muškarci i žene bili podjednako lepi, jednako su zavređivali njegovu ljubav, ali je on po sopstvenom izboru živeo neispunjenim životom. Umetnik sebi nije smeo da dozvoli da ljubavne oluje ometaju njegov posao. Najviše od svega je izbegavao žene, jer bi obaveze prema njoj i deci učinile njegovo učenje o umetnosti, svetu i njegovim žiteljima praktično nemogućim. Nije želeo da postane poput njegovog učitelja Verokija koji je proćerdao svoj talenat prihvatajući se bilo kakvog posla kako bi prehranio svoju porodicu. Nije mu bilo važno da li je pravio maske za karneval ili potpetice za damske papuče. Stoga mu nije ostajalo vremena da eksperimentiše, posmatra kako bi unapredio svoje veštine.
Ser Antonio, Leonardov deda, objasnio mu je taj koncept. Antonio je veoma voleo svog unuka, ostavljajući po strani činjenicu da je bio nezakoniti potomak obične sluškinje. Dok je Leonardo rastao, jedino je njegov deda primetio talenat koji poseduje, te mu je dao knjigu punu papira i ugljen. Kada je Leonardu bilo sedam godina, znao je da sedi na hladnoj zemlji uz slikarsku olovku i oštar komad drveta i proučava kako vetar duva kroz lišće u maslinjaku. Ser Antonio - uvek zaposlen, pravih leđa i oštroumnog pogleda i pored svojih osamdeset i osam godina - zastao bi pored njega i zajedno s njim posmatrao drveće koje se njihalo.
Odjednom i bez najave, rekao je Ne obraćaj pažnju na običaje, dečače moj. Da, imao sam deo tvog talenta. Bio sam dobar u crtanju i željan da shvatim kako funkcioniše svet, ali sam slušao svog oca. Pre dolaska na farmu bio sam šegrt, ne bih li postao javni beležnik.
To smo mi - porodica javnih beležnika. Jedan je mene odgojio, pa sam i ja odgojio jednog - tvog oca. I sta smo pružili svetu? Ugovore i račune, potpise na dokumentima koji će se pretvoriti u prašinu.
Nisam odustao od svojih snova. Čak i dok sam učio o svojoj profesiji, tajno sam crtao. Posmatrao sam ptice i reke i pitao se kako oni funkcionišu. Ali, onda sam upoznao tvoju baku Luciju i zaljubio se. Bilo je to nešto najgore što se dogodilo, jer sam napustio umetnost i nauku i oženio se njome. A potom su došla deca i više nije bilo vremena za posmatranje drveća. Lucija je pronašla moje skice i bacila ih u vatru.
Ali, Bog nam je podario tebe s tvojim neverovatnim umom, rukama i očima. Imaš obavezu da ih nikada ne napustiš.
Obećaj mi da nećeš ponoviti moju grešku. Obećaj mi da nikada nećeš dozvoliti da te srce ponese.
Mladi Leonardo je dao obećanje.
Ali, kada je postao mecena Medičijevih kao i član uskog kruga ljudi i fizički i emocionalno ga je privukao Lorencov mlađi brat. Đulijano je bio čovek kojeg je bilo lako bezgranično voleti. Nije to bilo samo zbog njegovog naočitog izgleda - Leonardo je bio daleko privlačniji i često su ga prijatelji zvali „lepi“ - već i zbog neverovatne dobrote njegove duše.
Tu činjenicu Leonardo je zadržao za sebe. Nije želeo da učini da se Đulijano koji je voleo žene oseća neprijatno, niti je želeo da skandalizuje Lorenca, svog domaćina i poslodavca.
Kada se Đulijano pojavio u Duomu, Leonardo koji se nalazio samo dva reda iza njega, jer se potrudio da se nađe što je moguće bliže Lorencu, kako bi se susreo s njim, nije mogao da se otrgne i prestane da pilji u njega. Primetio je da je Đulijano potišten i više nije bio ispunjen saosećanjem niti ga je privlačio, već ga je obuzela jaka ljubomora.
Prethodne večeri, umetnik se namerio da razgovara sa Lorencom o porudžbini.
Izbio je na Via de Gori, pa pored crkve San Lorenca. Palata Medičijevih nalazila se napred, s njegove leve strane i on je iskoračio na ulicu, pravo prema njoj.
Bio je suton. Zapadni deo visoke, uzane kule palate della Signoria i velika zaobljena kupola Duoma bili su jasno vidljivi i tamni naspram horizonta koji je postepeno bledeo od boje lavande do potpuno sive. S obzirom na vreme, nije bilo gužve i Leonardo je zastao na ulici, potpuno izgubljen u lepoti koja ga je okruživala. Posmatrao je kako se kočija na točkovima kotrljala pred njim i uživao je u siluetama konja, njihovim tamnim telima naspram briljantnog neba i sunca koje se ukazivalo iza njih gutajući svaki detalj. Zalazak sunca bio mu je najomiljenije doba dana, jer je svetlost pri zalasku sunca ublažavala oblike i boje i davala im nežnu notu misterije koje je podnevno sunce bukvalno palilo.
Polako se gubio u igrama senke na telima konja, vretenastim mišićima pod kožom, načinu na koji su podizali glave. Toliko se uneo da je morao brzo da se sabere i skloni im se sa puta kada su naišli. Prešao je ulicu ispred njih i našao sebe kako stoji pred južnim delom palate Medičijevih; a njegova krajnja destinacija bila je Via Larga udaljena na manje od minute hoda.
Nedaleko ispred njega kočijaš je cimao konje do odredišta. Vrata se otvoriše. Leonardo je zastao i posmatrao mladu ženu kako istupa. Svetlost sunca na zalasku pretvorila je belinu njene kože u golubije sivu boju, a oči joj postadoše tamne. Mrka boje njene haljine i vela, ponizan stav označili su je kao sluškinju bogate porodice. Videla se odlučnost u njenom koraku kao i doza tajnosti u njenom držanju dok joj je pogled jurio čas na jednu čas na drugu stranu. Požurila je do sporednog ulaza palate i snažno pokucala.
Trenutak pauze i vrata su se otvorila uz dugu škripu. Sluškinja se povukla do kočije i naglim pokretom ruke pokazala nekome unutra.
Druga žena pojavila se iz kočije i graciozno i hitro koračala prema ulazu.
Leonardo je naglas izgovorio njeno ime, a da to nije nameravao. Bila je prijatelj Medičijevih, čest posetilac palate. Razgovarao je s njom u nekoliko prilika. Čak i pre nego što je jasno mogao da je vidi, prepoznao je njene pokrete, držanje, način na koji je okretala glavu da bi ga pogledala.
Koraknuo je bliže i konačno je bio u stanju da joj vidi lice.
Nos joj je bio dug i pravilan, vrh nosa povijen naniže, a nozdrve spremne za eksploziju, a čelo široko i veoma visoko. Brada joj je bila oštra, ali su obrazi i vilica bili zaokrugljeni, kao i njena ramena koja su bila okrenuta palati Medičijevih iako je licem bila okrenuta ka njemu.
Oduvek je bila lepa, ali je sada prigušena svetlost sve nekako ublažila. Dala je svim njenim obeležjima kvalitet koji se nije mogao ignorisati niti zaboraviti, nešto što pre tog trenutka nije posedovala. Izgledalo je kao da se topi na vazduhu. Bilo je nemoguće reći gde senke prestaju, a njen lik počinje. Njeno svetlo lice, dekolte, ruke izgledali su kao da lebde slobodno naspram tamne šume njene haljine i kose. Izraz na njenom licu odavao je pritajenu radost, oči čuvale uzvišene tajne, a usne tek nagoveštaj osmeha.
U tom trenutku ona je bila više od čoveka. Bila je nekakvo božanstvo.
Posegao je rukom prema njoj, napola misleći da će proći kroz nju, kao da je bila utvara.
Ustuknula je, a on je i pored tame video jasan plamen straha u njenim očima, u načinu na koji su joj se usne razdvojile. Nije mislila da će biti razotkrivena. Da je tada posedovao pero, na brzinu bi obrisao duboku liniju između njenih obrva i nanovo oživeo mistični izgled.
Još jednom je promrmljao njeno ime, ovoga puta u formi pitanja, ali se njen pogled vratio na otvorena vrata. Leonardo ga je ispratio i ugledao još jedno poznato lice Đulijanovo. Telo mu je u celosti bilo obavijeno senkom. Đulijano ga nije video. Video je samo ženu.
A ona je videla Đulijana i procvetala.
U tom trenutku, Leonardo je sve shvatio i okrenuo se, ogorčen, dok su se vrata za njima zatvarala.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:17 pm

Džin Kalogridis William_Ablett_French_1877-1936_Green_Scarf_19


Te noći nije otišao da vidi Lorenca. Otišao je kući, do svog malog stana i jedva da je spavao. Piljio je u plafon i jasno video ženu kako se pomalja iz tame.
Sledećeg jutra, dok je gledao u Đulijana u Duomu, Leonardo se hranio njegovim nesrećnim emocijama. Prisećao se uvek iznova bolnog trenutka kada je uhvatio pogled između Đulijana i te žene, kada je shvatio da njoj pripada Đulijanovo srce i njeno njemu. A sebe je proklinjao što je postao ranjiv zbog takve emocije kao što je ljubomora.
Toliko je bio zaokupljen svojim mislima da ga je nagli pokret koji se odigrao pred njim potpuno iznenadio. Figura u dugom ogrtaču istupila je napred trenutak pre nego što se Đulijano okrenuo da pogleda iza sebe, a potom ispustio oštar uzdah.
Zatim je usledio Barončelijev hrapav povik. Leonardo je gledao naviše, uznemirenog pogleda usmerenog prema sjajnoj oštrici. U jednom dahu, prestrašeni narod se razbežao, a plima tela nosila je unazad umetnika. Odupirao se, bespomoćno se trudio da dođe do Đulijana s namerom da ga zaštiti od daljih napada, a jedva da je i sam uspevao da se održi na nogama.
U divljem metežu, Leonardo je bio onemogućen da vidi kako Barončeli nož zariva u Đulijanovo meso. Ali je Leonardo bio svedok poslednjih nasrtaja Frančeskovog neviđeno brutalnog napada - kako je iznova i iznova bodež prodirao kroz Đulijanovo telo, istom jačinom kao što će kada za to dođe vreme, nadbiskup Salvijati ugristi rame Frančeska de Pazija.
U trenutku kada je shvatio šta se događa. Leonardo je ispustio glasan krik neartikulisan, zastrašujući, užasnut. Konačno se gužva raščistila i niko nije stajao između njega i ubica. Potrčao je prema njima dok je Frančesko i dalje šištao. Bilo je suviše kasno da se pruži zaštita Đulijanovom dobrom, nevinom duhu.
Leonardo je pao na kolena. Đulijano je ležao povijen u stranu, usne su mu i dalje podrhtavale, a krv liptala i kuljala iz svake rane.
Leonardo je rukom pritisnuo na onu najozbiljniju, na otvorenu ranu na Đulijanovim grudima. Mogao je da oseti slabašan pokret pluća koja su vodila bitku da se oslobode krvi i udahnu vazduh. Leonardovi napori da zaustavi krv bili su uzaludni.
Svaka rana s prednje strane Đulijanove svetlozelene tunike krvarila je nezaustavljivo. Krv koja je tekla najpre se račvala da bi se ponovo sjedinila, stvarajući mrežu preko mladićevog tela sve dok se nije stvorila ogromna krvava bara na mermernom podu.
„Đulijano“, Leonardo se borio za vazduh dok su mu niz obraze tekle suze zbog prizora punog patnje i takve nemerljive lepote.
Đulijano ga nije čuo. Bio je izvan svakog zvuka, i više ništa nije mogao da vidi. Njegove poluotvorene oči već su gledale u drugi svet. Dok je Leonardo bdeo nad njim, iskašljao je malo svetle krvi, udovi mu se na kratko zgrčiše, a oči širom otvoriše. Zatim je umro.
Sada, dok je stajao pred Lorencom, Leonardo nije prozborio ni reči o poslednjoj Đulijanovoj patnji, jer bi takvi detalji samo doprineli produbljivanju boli il Magnifica. Leonardo nije govorio ni o Barončeliju niti o Frančesku de Paziju. Umesto toga, pričao je o trećem čoveku, onom koga je tek trebalo pronaći.
Leonardo se prisećao da je video, krajičkom oka, figuru obučenu u ogrtač koja je istupila s Đulijanove desne strane. Verovao je da je upravo ta osoba bila ta koja je prva napala. Dok je Đulijano pokušavao da se skloni od Barončelija, ta osoba se brzo našla uz žrtvu pokušavajući da joj to onemogući. Gomila je u tom trenutku zamutila Leonardov pogled na prizor. Nepoznati čovek je na kratko nestao, možda je i pao, ali se pridigao. Nije čak ni ustuknuo dok je Frančensko divljački ubadao bodež, već je čvrsto ostao na svom mestu sve dok Frančesko i Barončeli nisu nastavili dalje.
Kada je Đulijano umro, Leonardo je pogledao naviše i primetio da se čovek hitrim korakom uputio prema vratima koja su vodila na trg. Mora da je u nekom trenutku zastao da pogleda iza sebe, da bi bio siguran da je žrtva preminula.
„Ubica!“, vikao je umetnik. „Zaustavite ga!“
Glas mu je postao autoritativan i bila je primetna istinska snaga da je zaverenik, potpuno neočekivano zastao u pola koraka i brzo se osvrnuo pogledavši preko ramena.
Leonardo je taj prizor uhvatio svojim dobro istreniranim umetničkim okom. Čovek je nosio odoru mučenika - prirodne tkanine za pravljenje vreća - a njegovo sveže obrijano lice napola je bilo u senci kapuljače. Jedino su bili vidljivi polovina donje usne i brada.
Držeći postrance, rukom je stiskao krvavi stilet.
Nakon što je odjurio, Leonardo je nežno okrenuo Đulijanovo telo na stranu i otkrio ubod - mali, ali veoma dubok na sredini njegovih leđa.
Tu informaciju je preneo Lorencu. Ali, nije priznao ono što je njegovo namučeno srce znalo, da je ustvari on, Leonardo odgovoran za Đulijanovu smrt.
Njegova krivica nije bila iracionalna. Nastala je kao posledica duge meditacije i promišljanja o događajima koji su se odigrali. Da on, umetnik, nije toliko bio obuzet osećanjem ljubavi, boli i ljubomore, Đulijano bi možda živeo.
Bila je Leonardova navika da proučava gomilu - lica, tela, držanje. Na osnovu toga bi obično dobio veliki broj informacija. Skoro da je bilo moguće pročitati čoveka s leđa jednako dobro kao i kada ga posmatrate s prednje strane. Da umetnik nije bio toliko zaokupljen mislima o Đulijanu i ženi, sigurno bi primetio naglašenu napetost u držanju mučenika, jer je čovek bio praktično ispred njega. Možda bi primetio nešto neobično u ponašanju Frančeska De Pazija i Barončelija dok su čekali pored Đulijana. Osetio bi napetost u trojici muškaraca, i tako zaključio da je Đulijano u velikoj opasnosti.
Da je samo obratio pažnju, spazio bi trenutak kada je mučenik posegao za svojim stiletom, primetio bi Barončelijevu ruku kako steže mač.
I bilo bi dovoljno vremena da napravi samo jedan korak unapred. Da posegne za rukom mučenika. Da se nađe između Đulijana i Barončelija.
Umesto toga, strast ga je pretvorila u budalastog posmatrača, prepuštenog bespomoći uspaničene gomile koja se raštrkavala na sve strane. A to je Đulijana koštalo života.
Povio je glavu od osećanja krivice, potom je pridigao i pogledao u tužne, ali i znatiželjne oči il Magnifica.
„Siguran sam da je taj čovek bio prerušen, gospodaru moj.“
Lorenco je bio zainteresovan. „Kako to uopšte možeš da znaš?“
„Zbog načina na koji se nosio. Mučenici se prepuštaju samobatinanju i nose košulje od kostreti ispod svojih ogrtača. Povijeni su, pognute glave i kreću se veoma obazrivo, zbog boli koja nastaje svaki put kada košulja dođe u dodir s njihovom kožom. Ovaj čovek se kretao slobodno, držanje mu je bilo uspravno i sigurno. Ali su mu mišići bili napeti od emocionalne uznemirenosti
„Takođe verujem da je iz više klase, s obzirom na ponos i superiornost koja je bila primetna u njegovom držanju.“
Lorencov pogled bio je prodoran. „U sve ovo ste sigurni na osnovu pokreta čoveka koji je bio obmotan u odoru?“
Leonardo mu je uzvratio pogledom, ne oklevajući. Sudio je svima jednako. Moćni ga nisu plašili. „Ne bih dolazio da u to nisam siguran.“
„Onda ćete postati moj poverenik.“ Lorencove oči se suziše od mržnje i odlučnosti. „Pomoći ćete mi da pronađem tog čoveka.“
Tokom prethodne godine Leonardo je u nekoliko prilika bio pozivan u zatvor koji se nalazio u podrumskim prostorijama palate della Signoria da pažljivo prouči usne, bradu i držanje nesrećnih ljudi. Nijedne usne, brada i držanje nisu odgovarali onima koje je posedovao mučenik iz katedrale.
Noć uoči Barončelijevog pogubljenja, Lorenco, sada zvani il Magnifico, poslao je dva čuvara da dovedu Leonarda u palatu u Via de Larga.
Lorenco se veoma malo promenio fizički, osim ožiljka koji mu je počivao na vratu. Da se ona nevidljiva rana zacelila na sličan način, ovaj dan bi je ponovo otvorio i učinio je svežom i jednako bolnom.
I sam Leonardo se borio pod sopstvenim teretom tuge i krivice. Da nije bio toliko pogođen, možda bi sebi dozvolio da se posveti osobenostima il Magnifica, posebno njegovom nosu. Mesto na kome nos tek počinje izdizao se ispod obrva, potom je bivao sve tanji da bi naglo nestao, pa se činilo kao da ga je Gospod svojim palcem udubio. A ipak, ponovo se uzdizao, prkoseći svojom zapanjujućom dužinom i spuštao se strmo u levo. Taj oblik nosa u velikoj meri je uticao na grub nazalni prizvuk u njegovom glasu, ali je isto tako stvarao još jednu čudnu posledicu: godinama koliko ga je Leonardo poznavao, Lorenco nikada nije zastao u svojoj čuvenoj bašti, ubrao cvet i pomirisao ga. Nikada nije nekoj ženi udelio kompliment zbog njenog parfema, niti primećivao bilo kakav miris, prijatan ili ne. I zaista, izgledalo je kao da je ostajao ravnodušan u onim trenucima u kojima bi drugi reagovali. Moguć je bio samo jedan zaključak: Lorenco nije posedovao čulo mirisa.
Te večeri, il Magnifico je nosio vunenu tuniku prodorne plave boje, dok je belo krzno bilo svud po rubovima kragne i rukava. Noćas je bio nesrećni pobednik, ali je bio mnogo više zabrinut nego što je likovao. „Možda ste već mogli da zaključite zbog čega sam vas pozvao“, rekao je.
„Da, odlazim sutra na trg da potražim trećeg čoveka.“ Leonardo je oklevao, jer je i sam bio zabrinut. „Potrebno mi je prvo vaše odobrenje.“
„Zatražite ga i dobićete ga. Sada imam i Barončelija, ali neću se smiriti sve dok se ne pronađe i treći ubica.“
„Barončeli je na rubu smrti, a šuška se da su ga mučili bez milosti.“
Lorenco ga je brzo prekinuo. „I to s dobrim razlogom. On je bio moja poslednja nada da pronađem poslednjeg zaverenika. Ali je insistirao na tome da ne poznaje tog čoveka. Ukoliko ga poznaje, tu tajnu će sa sobom poneti u Pakao.“
Gorčina u glasu il Magnifica naterala je Leonarda da zastane. „Ser Lorenco, ukoliko pronađem tog trećeg ubicu, ne mogu ga predati da ga ubiju.“
Lorencu se lice zgrčilo kao da ga je neko udario. „Dopustićeš da saučesnik u ubistvu moga brata ode slobodan?“
„Ne.“ Čak je i Leonardov glas blago zadrhtao. „Poštujem vašeg brata mnogo više od svih drugih.“
„Znam“, blago je odgovorio Lorenco, kao da je zaista znao celu istinu. „Zbog toga i znam, da ste vi, od svih drugih ljudi, moj najveći saveznik.“
Pokušavajući da se pribere, Leonardo je spustio glavu, a potom je ponovo podigao. „Voleo bih da se takav čovek privede pred lice pravde, da bude lišen slobode, osuđen da radi za dobrobit drugih, da se natera da ostatak svog života provede razmišljajući o učinjenom zločinu.“
Gornja Lorencova usna bila je nevidljiva, dok se donja toliko rastegla preko isturenih donjih zuba da su se u njoj oslikavali vrhovi istih. „Takav idealizam je zaista vredan divljenja.“ Napravio je pauzu. „Ja sam razuman čovek, i pošten poput vas. Ukoliko se saglasim da taj saučesnik, ukoliko ga pronađete, ne bude ubijen, već zatočen, hoćete li otići na trg da ga pronađete?“
„Hoću“, obećao je Leonardo. „I ukoliko u tome sutra ne uspem, neću prestati da tragam sve dok ne bude pronađen.“
Lorenco je zadovoljno klimnuo glavom. Skrenuo je pogled prema očaravajućoj flamanskoj slici na zidu. „Trebalo bi da znate da ovaj čovek...“ Zaćutao je, a onda ponovo počeo. „Ovo je mnogo više od ubistva moga brata, Leonardo. Imali su nameru da nas unište.“
„Da unište vas i vašu porodicu?“
Lorenco se ponovo okrenuo prema njemu. „Vas. Mene. Botičelija. Verokija. Perugina, Ghirlandaio. Sve predstavnike Firence.“ Leonardo je otvorio usta da pita Ko?Ko želi to da učini?, ali je il Magnifico podigao ruku da ga ućutka. „Idite sutra na trg. Pronađite trećeg čoveka. Imam nameru da ga sam ispitam.“
Dogovoreno je da Lorenco Leonardu plati odgovarajuću sumu za „porudžbinu“ - skicu obešenog Bernarda Barončelija, sa mogućnošću da ta skica postane portret. Tako je Leonardo iskreno mogao da odgovori da je na Trgu della Signoria zbog toga što je Lorenco de Mediči želeo crtež. Bio je veoma loš lažov, a izbegavanje odgovora mu nije ležalo.
Dok je stajao na trgu hladnog decembarskog jutra na dan Barončelijeve smrti i uporno zagledao u lice svakog čoveka koji je prošao, bio je zbunjen rečima il Magnifica. Žele da nas unište...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:18 pm


Džin Kalogridis William_Ablett_French_1877-1936



Deo drugi
Liza

XI
Uvek ću se sećati dana kada mi je majka ispričala priču o ubistvu Đulijana de Medičija.
Bio je decembar trinaesti, pola godine nakon samog događaja. Ja sam imala dvanaest godina. Prvi put u svom životu stajala sam u veličanstvenom Duomu, zabačene glave dok sam se divila veličanstvenoj Bruneleskijevoj kupoli dok je moja majka ruku skupljenih u molitvi šaputala zastrašujuću priču.
U sred nedelje posle jutarnje mise katedrala je skoro potpuno napuštena, osim ucveljene udovice koja je klečala neposredno uz sam ulaz i sveštenika koji je zamenjivao sveće na oltaru. Zaustavile smo se tačno ispred visokog oltara, na mestu gde se odigralo samo ubistvo. Volela sam avanturističke priče i pokušala sam da zamislim mladog Lorenca de Medičija s izvučenim mačem kako uskače među hor i juri pored sveštenika tražeći zaklon.
Okrenula sam se da pogledam majku Lukreciju i povukla je čipkom ukrašen rukav.
Bila je tamnokosa, tamnih očiju i kože skoro savršene da je i u meni izazivala ljubomoru. Ipak, izgledalo je kao da ona nije ni bila svesna svog neverovatnog izgleda. Bunila se zbog lokni koje su se neposlušno ispravljale i koje su davale specifičnost njenoj pojavi.. Nije bilo važno to što je bila nežne građe, predivnih ruku, stopala i zuba. Bila sam zrela za svoje doba i već sam bila krupnija od nje, sa krupnim braon kovrdžama i problematičnom kožom.
„Šta se dogodilo nakon što je Lorenco pobegao?“ prošištala sam. „Šta se desilo sa Đulijanom?“
Majčine oči su se napunile suzama. Lako bi je savladale emocije kao što je moj otac znao da kaže. „Umro je od strašnih rana. Firenca je podivljala. Svi su želeli osvetu. Kao i pogubljenje svih zaverenika...“ Stresla se od sećanja koja su navirala i nije mogla da dovrši misao.
Zaluma koja je stajala do nje, nagnula se napred da bi ljutito upozorila.
„Zar niko nije pokušao da pomogne Đulijanu?“, pitala sam. „Ili je već bio mrtav? Ja bih barem otišla da proverim da li je još uvek živ.“
„Ućuti“, upozorila me je Zaluma. „Zar ne vidiš da postaje uznemirena?“
Ovo je zaista bio razlog za zabrinutost. Majci nije bilo dobro, a nervoza i uznemirenost samo su pogoršavali njeno stanje.
„Ona je počela sa pričom“, suprotstavila sam joj se. „Nisam joj tražila.“
„Tišina!“, naredila je Zaluma. Ja sam bila tvrdoglava, ali ona je bila mnogo više. Uhvatila je majku za lakat i blažim tonom rekla: „Gospođo, vreme je da pođemo. Moramo da se vratimo kući pre nego što otkriju da vas nema.“
To se odnosilo na mog oca koji se toga dana, poput mnogih drugih brinuo o poslu. Bio bi prestravljen kada bi se vratio i otkrio da mu nema žene. Ovo je bio prvi put, godinama unazad da se odvažila da ode negde tako daleko i na toliko dugo.
U tajnosti smo planirale ovaj izlazak jako dugo. Nikada nisam videla Duomo, iako sam odrastala gledajući s druge strane Arnoa iz naše kuće u Via Mađio u njegovu veliku ciglenu kupolu. Celog svog života odlazila sam u lokalnu crkvu Santo Spirito. Mislila sam kako je velika sa unutrašnjim klasičnim stubovima i lukovima napravljenim od svetlosivog kamena. Glavni oltar takođe je bio na središtu ispod kupole koju je dizajnirao veliki Bruneleski. Bilo je to njegovo poslednje dostignuće. Smatrala sam da je Santo Spirito sa svojih trideset i osam sporednih oltara neverovatno veliki, prostran, sve dok nisam kročila u Duomo. Izgled kupole kosio se sa maštom. Dok sam piljila u nju, shvatila sam zašto su ljudi izbegavali da stoje ispod nje odmah nakon što je konstruisana. Takođe sam shvatila razlog zašto su neki, kada su začuli povike na dan Đulijanovog ubistva, pohrlili napolje, verujući da se velika kupola konačno ruši.
Bilo je magično da nešto tako ogromno bude podignuto u vazduh a da ne postoji vidljiva potpora.
Majka me je dovela na Trg del Duomo ne samo da bih se divila kupoli, već da zadovolji moju glad za umetnošću, ali i svoju. Rođena je u uglednoj porodici i bila obrazovana. Obožavala je poeziju koju je čitala i na italijanskom i latinskom (i insistirala je na tome da i ja savladam oba). S takvom strašću bi prigrlila bogatstvo znanja o kulturnom bogatstvu grada i dugo ju je tištala činjenica da ju je bolest sprečila da sve to podeli sa mnom. I, kada se ukazala prilika tog decembarskog dana, usmerile smo kočiju na istok i prešle pravo preko mosta Vekio do srca Firence.
Bilo bi daleko jednostavnije da smo se uputile niz via Mađio do najbližeg mosta Santa Tinita, ali bi mi se time uskratila vizuelna poslastica. Most Vekio bio je oivičen radnjama zlatara i umetnika. Svaka radnja bila je okrenuta direktno prema ulici, sa svom grnčarijom koju su vlasnici namenski prikazivali ispred radnji. Nosile smo naše najbolje kape oivičene krznom da nas zaštite od prohladnog vazduha, a Zaluma je ušuškala moju majku sa nekoliko debelih vunenih ćebadi. Ali ja sam bila posebno srećna da bih osećala hladnoću. Izbacila sam glavu izvan kočije da posmatram zlatne ornamente, statuete, kaiševe, narukvice i karnevalske maske. Gledala sam u isklesane mermerne biste imućnih Firentinaca, na portrete u nastajanju. Davnih dana, moja majka je rekla da je most dom kožara i ljudi koji su farbali platno i koji su imali običaj da bacaju hemikalije otrovnog mirisa u Arno. Medičijevi su se usprotivili: reka je čistija sada nego što je ikada bila, a kožari i farbari rade u posebnim delovima grada.
Na putu do Duoma, naša kočija je zastala na ogromnom trgu ispred impozantnog utvrđenja poznatijeg kao palata della Signoria u kom su se sastajali firentinski Lord Priori (prim. prev. gradska vlada). Na čuvenom zidu zgrade na koju se naslanjala nalazio se groteskni mural - slika obešenih muškaraca. O njima nisam znala ništa osim da su bili poznati kao zaverenici iz redova Pazijevih i da su bili zli. Jedan od njih, sitan, nag čovek širom otvorenih očiju besciljno je piljio u mene. Imala sam osećaj kao da mi ponestaje hrabrosti i samopouzdanja. Ali, ono što me je najviše zaintrigiralo bio je portret poslednjeg obešenog čoveka. Razlikovao se od drugih, način na koji je bio prikazan bio je mnogo delikatniji, sigurniji. Precizna senčenja jasno su budila tugu i pokajanje namučene duše. I nije delovalo kao da pluta, što je bio slučaj sa ostalima. Taj prikaz posedovao je senku i dubinu realnosti. Imala sam osećaj kao da mogu da posegnem rukom prema zidu i osetim Barončelijevo hladno meso.
Okrenula sam se prema majci. Pažljivo me je posmatrala, iako nije progovorila ni reč o muralu, niti razloge zbog kojih smo se tu zadržali. Bio je to prvi put da sam se zadržala na trgu, prvi put da mi je bilo dozvoljeno da tako izbliza sagledam obešene ljude. „Poslednjeg je uradio neki drugi umetnik“, rekla sam.
„Leonardo iz Vinčija“, rekla je. „Poseduje neverovatan smisao za jasnoću, zar ne? on je poput Boga, oživljava kamen.“ Klimnula je glavom, vidno zadovoljna mojom pronicljivošću i kočijašu dala znak da nastavi dalje.
Uputili smo se severno do Trga del Duomo.
Pre nego što smo ušli u katedralu, proučavala sam Gibertijeve reljefe na vratima obližnje oktogonalne kapele. Ovde, pored javnog ulaza na južnom kraju zgrade, prizori iz života Firentinskog zaštitnika svetog Jovana Baptiste prekrivali su zidove. Ali ono što me je istinski mučilo bila su Rajska vrata na severnoj strani. Tamo, na finoj zlaćanoj bronzi, kao da je živopisnim detaljima udahnut život Starom Zavetu. Stajala sam na vrhovima prstiju i prstom prelazila preko zaobljenog krila anđela koji je objavio Abrahamu da je Božja želja da Isak bude žrtvovan. Sagnula sam se da se divim Mojsiju koji je primao pričest iz božanske ruke. Najviše sam žudela da dotaknem savršeno prikazane glave i mišićava ramena stoke, koja su se pomaljala iz metala najudaljenijeg ornamenta. Znala sam da će vrhovi rogova biti oštri i hladni naspram mog dodira, ali su mi bili suviše visoko da bih mogla da ih dodirnem. Umesto toga, zadovoljila sam se time što sam mogla da protrljam brojne sićušne glave proroka i proročica kojima su poput girlande oivičena vrata. Bronza je pekla poput leda.
Unutrašnjost kapela nije mi bio toliko interesantan. Jedino je jedan predmet privukao moju pažnju. Donatelova u drvetu isklesana Marija Magdalena, veća od samog života. Bio je to zastrašujući, nestvaran prizor zavodnice, već ostarele. Kosa joj je bila divlja i toliko duga da se njenim pramenovima obmotavala, isto kao što se i sveti Jovan ogrtao kožama životinja. Obrazi su joj bili upali, a lice propalo od decenija krivice i kajanja. Nešto u njenom držanju podsetilo me je na moju majku.
Potom smo nas tri ušle u Duomo, i kada samo stigle do oltara, moja majka je istog trena počela da govori o ubistvu koje se odigralo na tom mestu pre četrnaest godina. Imala sam samo nekoliko trenutaka da u sebe udahnem svo prostranstvo kupole pre nego što se Zaluma zabrinula i rekla mojoj majci da je vreme da pođemo.
„Pretpostavljam da jeste.“ Majka se nevoljno složila sa Zalumom. „Ali, prvo moram nasamo da porazgovaram sa svojom ćerkom.“
Ovo je omelo sluškinjine planove. Mrštila se sve dok joj obrve nisu formirale dugačku tamnu liniju, ali ju je društveni status naterao da ostane mirna. „Naravno, madona.“ I tako se povukla, ali ne na veliku udaljenost.
Kada je moja majka konačno bila zadovoljna što Zaluma ne gleda, iz svojih nedara izvukla je mali, sjajni predmet. Novčić, pomislila sam, ali nakon što ga je pritisla uz moj dlan, videla sam zlatni medaljon na kome su bile urezane reči JAVNI ŽAL. Ispod slova, dva čoveka s noževima spremali su se da napadnu zbunjenu žrtvu. I pored veličine, prizor je bio prepun detalja i veoma živopisan, uklesan s takvom prefinjenošću dostojan Gibertija.
„Zadrži ga“, rekla je moja majka. „Ali, neka to bude naša tajna.“
Gledala sam u poklon požudno, znatiželjno. „Da li je zaista bio toliko zgodan?“
„Bio je. Prikaz je prilično precizan. I veoma redak. Naslikao ga je isti umetnik koji je predstavio Barončelija.“
Zadenula sam ga istog momenta u kaiš. Majka i ja smo obe delile ljubav prema takvim drangulijama, kao i ljubav prema umetnosti, iako je moj otac negodovao zbog toga što me interesuju takve nepraktične stvari.
Kao trgovac, radio je naporno da bi stekao svoje bogatstvo i mrzeo je da ga rasipa na nešto beskorisno. Ali, ja sam bila oduševljena. Bila sam uvek gladna za takvim stvarima.
„Zaluma“, pozvala je moja majka. „Spremna sam da pođemo.“
Zaluma je istog trena pošla i prihvatila majčinu ruku. Dok se majka okretala od oltara, zastala je i naborala nos. „Sveće...“, promrmljala je. „Da li se zapalio oltarski čaršav? Nešto gori...“
Izraz na Zaluminom licu dobio je notu panike ali je se brzo pribrala i mirno rekla, kao da je to nešto najnormalnije na svetu. „Lezite, madona. Ovde, na pod. Sve će biti u redu.“
„Sve se ponavlja“, rekla je moja majka, sa čudnim prizvukom u glasu od kojeg sam se uplašila.
„Lezite dole!“ naredila je Zaluma, strogo kao da se radi o detetu. Izgledalo je kao da je moja majka nije čula, a kada je Zaluma pritisla njene udove u pokušaju da je primora da legne na zemlju, majka se opirala.
„Sve se ponavlja“, rekla je moja majka brzo i skoro fanatično. „Zar ne vidiš da se sve ponovo događa? Ovde, na ovom svetom mestu.“
Svojom težinom pomogla sam Zalumi. Zajedno smo se borile da primoramo majku da se spusti dole, ali sve je podsećalo na pokušaj da se obori nepokretna planina koja je pritom podrhtavala.
Majčine ruke su se nevoljno pomicale u stranu, potpuno krute. Noge kao da su se zaključale pod njom. „Ovde je ubica, kao i njegove ubilačke misli!“, šištala je. „Još jednom se kuju zavere!“
Njen povik postao je nerazumljiv dok se spuštala niže.
Zaluma i ja smo se privile uz nju da, padajući, ne bi svom silinom udarila u pod.
Majka je uz hladan pod katedrale šaputala, njen plavi ogrtač zjapio je otvoren, dok su se svileni skuti vukli oko nje. Zaluma je legla preko nje, ja sam stavila moju maramicu između njenih gornjih zuba i jezika, i držala je za glavu.
Jedva da sam to uradila na vreme. Majčine tamne oči su zakolutale unazad sve dok beonjače nisu postala vidljive, a zatim je počelo drhtanje. Glava , torzo, udovi... sve je počelo da se grčevito trza.
Nekako je Zaluma uspevala da se održi, podizala se i padala pod naletima, šapćući promuklo svojim varvarskim jezikom neke čudne reči koje su nailazile neverovatnom brzinom, i bile su toliko uvežbane da sam znala da se radi o delu molitve. I ja sam počela da se molim, a da nisam ni razmišljala o jeziku koji je bio jednako star: Ave Maria, Mater dei, ora pro nobis pecatoribus, nunc et in hora mortis nostrae...
Pažnju sam usmerila na platnenu maramicu koja se nalazila u majčinim ustima, na njenim sekutićima, kao i na sitne kapi krvi koje su se tu našle. Kao i na glavu koja se grčevito trzala, a koju sam sada držala u krilu. Postala sam prestravljena kada je stranac pored nas počeo glasno da se moli, takođe na latinskom.
Pogledala sam gore i videla sveštenika u tamnoj odori kako se brine o oltaru. Naizmenično je prskao moju majku tečnošću iz male bočice i u vazduhu ocrtavao krst iznad nje dok se molio.
Konačno, nastupio je trenutak kada je moja majka ispustila poslednji bolni jecaj, a onda postala mlitava, dok su joj zatvoreni kapci podrhtavali.
Pored mene, mladi crvenokosi sveštenik s boginjavom kožom se pridigao. „Ona je u stanju žene iz koje je Isus proterao devet đavola“, rekao je autoritativno. „Ona je zaposednuta.“
Razdražljiva i s pola snage od borbe, Zaluma se uprkos tome pridigla i uspravila. Bila je za pola glave viša od sveštenika i tako piljila u njega. „To je bolest“, rekla je, „o kojoj vi ne znate ništa.“
Mladi sveštenik kao da se smanjio. Sada mu je glas postao slabašan. „To je đavo.“
Pogledom sam prešla sa sveštenikovog na Zalumin strogi izraz lica. Bila sam zrela za svoje godine i znala sam svoju odgovornost: broj majčinih napada koji se povećavao, naterali su me da se ponašam kao gospodarica domaćinstva u mnogim prilikama. Izigravala sam domaćicu gostima i pratila sam oca na društvenim prigodama. Poslednje tri godine umesto majke odlazila sam sa Zalumom na pijacu. Ali, bila sam mlada kada je u pitanju bila moja spoznaja sveta, i Boga. Još uvek sam bila neodlučna po pitanju toga da li je Bog kažnjava zbog nekog pređašnjeg greha i da li su njeni napadi zaista nekog zlog porekla. Znala sam samo da je volim, sažaljevam je i da mi se nimalo ne dopada sveštenikova odvratna snishodljivost.
Zalumini bledi obrazi postali su ružičasti. Dobro sam je poznavala: oštar odgovor se rađao u njenim mislima, a potom je titrao na usnama, ali ga je razmotrila. Zavisila je od sveštenika.
Njeno ponašanje naglo je preraslo i postalo sladunjavo. „Ja sam jadni sluga, bez prava da se usprotivim učenom čoveku, Oče. Evo, moramo da prenesemo moju gospodaricu do kočije. Hoćete li nam pomoći?“
Sveštenik ju je gledao s opravdanom sumnjom, ali nije mogao da odbije. I tako sam otrčala da pronađem našeg kočijaša. Kada je dovezao kočiju do prednjeg ulaza u katedralu, on i sveštenik su preneli moju majku do kočije.
Iscrpljena, spavala je glave uronjene u Zalumino krilo, dok sam joj ja držala noge. Kući smo se vozili pravo preko mosta Santa Trinita, poznatog kamenog mosta na kom nije bilo radnji.
Naša palata na Via Mađio nije bila ni velika niti je služila za razmetanje, iako je moj otac mogao da priušti ukrašavanje kuće. Bila je izgrađena jedan vek ranije od strane njegovog čukundede od jednostavne pietra serena, skupog prefinjenog sivog kamena. Otac nije dodavao ništa. Nije bilo vajarskih radova, niti je menjao jednostavne ishabane podove ili oštećena vrata. Suzdržavao se da unese bilo kakve nepotrebne ukrase. Provezli smo se kroz kapiju, a onda su Zaluma i kočijaš podigli moju majku i izneli je iz kočije.
Na naše zaprepašćenje, moj otac Antonio stajao je i sve to mirno posmatrao iz lože.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:18 pm

Džin Kalogridis WILHELM_AUGUSTE_RUDOLF_LEHMANN_German_1819-190


XII
Otac se ranije vratio. Obučen u svoj uobičajeni crni fasetto, tamnocrveni ogrtač i crne dokolenice, stajao je skrštenih ruku na samom ulazu u ložu kako mu ne bismo promakli. Bio je grub čovek, zlaćane kose koja je pri temenu postajala tamnija, uzanog grbavog nosa, i gustih obrva koje su počivale iznad bledih očiju boje ćilibara. Neobazrivost kada je moda bila u pitanju mogla se videti na njegovom licu. Nosio je gustu bradu i brkove u vreme kada je bilo uobičajeno da muškarci budu sveže obrijani ili da nose uredne jareće bradice.
Ipak, ironično, nije bilo nikog ko je znao više o trenutnim stilovima i potražnji u Firenci. Otac je posedovao krojačku radnju u distriktu Santa Croce, u blizini starog udruženja vunara, pod imenom Arte de Lana. Specijalizovao se u obezbeđivanju najfinije vune najbogatijim gradskim porodicama. Često je odlazio u palatu Medičijevih na Via Larga, u kočiji teškoj od tkanina obojenih najskupljom bojom napravljenom od osušenih vaši, koji su stvarali zadivljujuću tamnocrvenu boju i alessandrino, skupocenu i prelepu plavu.
Ponekad sam se vozila sa ocem i čekala ga u kočiji dok se on sastajao sa svojom najvažnijom klijentelom u njihovim palatama. Uživala sam u tim vožnjama i izgledalo je kao da i on uživa u tome da sa mnom deli pojedinosti o svom poslu dok mi se obraćao kao da sam njemu ravna. Ponekad sam osećala krivicu zbog toga što nisam sin koji bi mogao da preuzme porodični posao. Bila sam njegov jedini naslednik, i devojčica. Bog se mrštio na moje roditelje, i bilo je jasno da je krivac svemu bila moja majka i njeni napadi.
I nije se mogla sakriti činjenica da je naš tajni odlazak upravo izazvao još jedan napad.
U većini slučajeva moj otac je bio pribran čovek. Ali su ga određene stvari provocirale. Stanje moje majke bilo je jedno od njih i moglo je da izazove bes koji se nije mogao kontrolisati. Dok sam šmugnula iz kočije iza Zalume i ostalih, videla sam opasnost koja je vrebala u njegovim očima i s krivicom pogledala u stranu.
Na trenutak, ljubav prema mojoj majci prevladala je bes. Potrčao je prema nama i zauzeo Zalumino mesto, nežno pridržavajući moju majku. Zajedno su je on i kočijaš uneli u kuću i dok su to činili on je preko ramena pogledao u Zalumu i mene. Tiho je govorio kako ne bi uznemirio moju polusvesnu majku, ali sam mogla da čujem bes koji je kiptao i čekala sam trenutak kada će prasnuti.
„Vi, žene ćete je otpremiti u postelju, a onda ću porazgovarati s vama.“
Ovo je bila najgora moguća opcija. Da moja majka nije klonula pod napadom, mogli smo da mu odgovorimo činjenicom da je bila suviše mlada da bi bila osuđena na kuću i da je zaslužila da izađe. Ali ja sam bila obuzeta osećajem odgovornosti zbog svega što se dogodilo i bila spremna da se podvrgnem zasluženoj kritici. Majka me je odvela u grad zato što je bila očarana sa mnom i želela je da mi udovolji tako što će mi pokazati gradsko blago. Ocu nikada nije stalo. Prezirao je Duomo nazivajući ga „zaraženim zlom“, i govorio je da je naša crkva Santo Spirito dovoljno dobra za nas.
I tako je moj otac odneo majku u krevet. Zatvorila sam zastore kako bi onemogućila prodor svetlosti, a onda sam pomogla Zalumi da presvuče majku u njenu haljinu od izvezene bele svile toliko nežne i tanke da bi se teško mogla nazvati tkaninom. Kada je to bilo urađeno, i Zaluma bila sigurna da majka ugodno spava, tiho smo izašle u predvorje i zatvorile vrata za sobom.
Otac nas je čekao. Ponovo su mu ruke bile skrštene na grudima, a blago pegavi obrazi rumeni, a pogledom bi mogao da ubije.
Zaluma nije ustuknula. Direktno se suočila s njim, ponašanje joj je bilo učtivo, ali ne i ponizno i čekala je da joj se on prvi obrati.
Glas mu je bio nizak, ali oštar. „Znale ste kakvoj se opasnosti izlaže. Znale ste, a opet ste je pustile da izađe iz kuće. Kakva je ovo lojalnost? Šta ćemo da uradimo ukoliko umre?“
Zalumin glas je bio savršeno smiren, a ponašanje puno poštovanja. „Neće umreti, gospodine Antonio. Napad je prošao i ona sada spava. Ali, vi ste u pravu. Kriva sam.
Nikada ne bi mogla da izađe da nije bilo moje pomoći.“
„Prodaću te!“ očev glas se polako podizao. „Prodaću te i kupiti odgovornijeg roba!“ Zaluma je spustila pogled. Mišići njene vilice su se grčili u naporima da zadrže reči. Mogla sam samo da zamislim kakve su bile. Ja sam gospođina robinja, iz domaćinstva njenog oca. Bila sam njena mnogo pre nego što smo vas upoznale, i samo je na njoj odluka da li će me prodati. Ali, ništa nije rekla. Svi smo znali da je otac voleo majku, a moja majka je volela Zalumu. Nikada je ne bi prodala.
„Idi“, rekao je moj otac. „Siđi dole.“
Zaluma je na trenutak oklevala, jer nije želela da moju majku ostavi samu, ali je gospodareva reč bila poslednja. Prošla je pored nas, a njene suknje su dosezale do kamenog poda. Otac i ja smo ostali sami.
Podigla sam bradu, instinktivno u sopstvenu odbranu. Takva sam bila rođena. Otac i ja smo bili preslikani kada su nam naravi bile u pitanju.
„Ti stojiš iza ovoga“, rekao je, dok su mu obrazi još više poprimili crvenu boju. „Ti sa svojim namerama. Majka je ovo uradila da bi ti udovoljila.“
„Da, ja sam bila iza ovoga.“ Glas mi je podrhtavao, što me je nerviralo. Borila sam se da ga umirim. „Majka je ovo uradila da bi mi udovoljila. Da li misliš da sam srećna zbog svega ovoga? I ranije je izlazila, a nikada se ništa nije dogodilo. Da li zaista misliš da sam nameravala da se ovo dogodi?“
Odmahnuo je glavom. „Tako mlada devojka, a poseduje tako mnogo bestidnog nepoštovanja. Slušaj me: Ostaćeš kod kuće, uz majku cele nedelje. Nećeš ići na misu ili na pijacu. Da li znaš koliko je ozbiljan ovaj prestup? Da li znaš koliko sam prestravljen bio kada sam došao kući otkrio da je nema? Zar ne osećaš sram zbog toga što je tvoja sebičnost toliko povredila tvoju majku? Ili ti uopšte nije stalo do njenog života?“
Glas mu je neprestano postajao sve glasniji tokom govora, pa je na samom kraju već vikao.
„Naravno“, počela sam, ali sam ućutala kada su se otvorila vrata majčine sobe i ona se pojavila na pragu.
I otac i ja smo se zbunili i okrenuli se prema njoj. Izgledala je kao priviđenje, čvrsto se držeći za dovratak kako bi održala ravnotežu. Oči su joj jedva bile otvorene od iscrpljenosti. Zaluma joj je raspustila kosu, i ona se tamna rasula po njenim ramenima, nedrima i sve do struka. Nije nosila ništa osim talasaste haljine, dugih pufnastih rukava.
Jedva je i šapatom govorila, ali su se i u njemu jasno mogla čuti osećanja. „Ostavi je.
Sve je ovo bila moja ideja. Ukoliko moraš da vičeš, viči na mene.“
„Ne smeš da ustaješ“, rekla sam, ali su moje reči nestale pod očevim ljutitim glasom.
„Kako si mogla da uradiš tako nešto kada znaš da je opasno? Zašto moraš toliko da me plašiš, Lukrecija? Mogla si da umreš!“
Majka je gledala u njega iscrpljenim pogledom. „Umorna sam. Umorna sam od ove kuće, od ovog života. Nije mi važno i ako umrem. Želim da izlazim kao i sav normalan svet. Želim da živim normalno kao i svaka druga žena.“
Rekla bi još, ali ju je otac prekinuo. „Neka ti Bog oprosti što tako olako govoriš o smrti. Njegova je volja što ti tako živiš. Njegov sud. Trebalo bi to ponizno da prihvatiš.“
Nikada nisam čula pakost u majčinom milom glasu, nikada je nisam videla podrugljiv osmeh. Ali sam tog dana čula i videla i jedno i drugo.
Usna joj se razvukla u uglu. „Ne rugaj se Bogu, Antonio, kada oboje znamo istinu.“ Brzo se pomakao, zaslepljen, da bi je udario, a ona je odskočila.
Ja sam se jednako brzo snašla da se umešam. Udarila sam oca po ramenima, prisiljavajući ga se odmakne od nje. „Kako se usuđuješ!“, zavapila sam. „Kako se usuđuješ! Ona je dobra i nežna, sve što ti nisi!“
Njegove blede, zlatne oči postale su široke i jasne od besa. Udario me je nadlanicom i ja sam pala potpuno zbunjena što sam se našla na podu.
Izleteo je iz sobe. Dok je odlazio, tragala sam za nečim da bacim za njim, ali sve što sam imala bio je ogrtač koji mi je i dalje bio na ramenima, poklon od njega od teške aleksandrijske plave vune.
Savila sam ga u rukama i bacila ga, ali on jedva da je odleteo dalje od dužine ruke pre nego što je tiho pao na pod. Uzaludan pokušaj.
A onda sam se pribrala i otrčala u majčinu sobu i pronašla je na kolenima pored kreveta. Pomogla sam joj da se popne u krevet, pokrila je ćebetom i držala je za ruku dok je još jednom, polubudna tiho jecala.
„Tiho“, rekla sam joj. „Nismo tako mislili i ispravićemo grešku.“
Nasumice je posegla tražeći mi ruku, dok je nisam obuhvatila mojom. „Sve se ponavlja“, jadikovala je, i oči su joj se konačno zatvorile. „Sve se ponavlja...“ „Tiho sada“, rekla sam, „i spavaj.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:19 pm

Džin Kalogridis Watercolor_Mother_and_Child_signed_Felix_Josep


XIII
Sedela sam pored majčinog uzglavlja ostatak dana. Kada je sunce počelo da zalazi, upalila sam sveću i ostala uz nju. Sluga je došao prenoseći očev zahtev da siđem dole i večeram s njim, što sam odbila. Nisam želela da se još uvek pomirim s njim.
Dok sam sedela u tami i posmatrala majčin profil pod sjajem sveća, osetila sam krivicu. Nisam bila ništa bolja od mog oca. Iz ljubavi i želje da je zaštitim, dozvolila sam da me bes obuzme. Kada je otac podigao ruku, preteći joj, iako nisam verovala da bi zapravo i udario, ja sam ga udarila i to ne jednom već više puta. Uradila sam to iako sam znala da će svađa polomiti majčino srce.
Bila sam loša ćerka. Jedna od najgorih, osvetoljubiva i spremna da skujem zaveru protiv onih koji su nanosili zlo ljudima koje volim. Kada sam imala deset godina, imali smo novu sluškinju Evanđeliju. Bila je zdepasta s crnim dlakama na bradi i širokim crvenim licem. Kada je prvi put videla jedan od majčinih napada, izjavila je kao i sveštenik u Duomu, da je moju majku zaposeo đavo i da je neophodno moliti se za nju.
Samo ta izjava ne bi izazvala moju mržnju, samo neodobravanje. Kao što sam rekla, i dalje sam bila neodlučna da li je to bila istina, ali sam znala da su takve izjave sramotile i povređivale moju majku. Ali, Evanđelija nije popuštala. Kada bi se god našla u istoj prostoriji zajedno s mojom majkom, prekrstila bi se i pokazujući dva prsta u obliku slova „V“ pokušala da odvrati urokljivo oko. Počela je da nosi amajliju u kesici oko vrata, da bi na kraju učinila ono neoprostivo. Drugu amajliju je ostavila da visi na vratima sobe moje majke. To je trebalo navodno da drži majku zatvorenu u sobi. Kada su ostale sluge priznale celu istinu, majka je plakala. A bila je suviše ljubazna i posramljena da bi bilo šta rekla Evanđeliji.
Stvar sam preuzele u svoje ruke. Ne tolerišem nikoga ko čini sve da moja majka plače. Kradom sam ušla u majčinu sobu i uzela njen najdragoceniji prsten, veliki set rubina precizno uklesan u zlato, venčani poklon moga oca.
Sakrila sam ga među Evanđelijine stvari i čekala. Dogodilo se ono očekivano: prsten je pronađen, na zaprepašćenje svih, posebno Evanđelije. Otac ju je odmah otpustio.
U početku sam osećala zadovoljstvo, jer je pravda postignuta, a majka više nikada neće plakati od sramote. Ali, nakon nekoliko dana, savest je počela da me progoni. Veliki deo Firence saznao je za navodni zločin koji je Evanđelija počinila, a ona je bila udovica s malom ćerkom. Nijedna porodica je neće angažovati. Kako će preživeti?
Priznala sam svoj greh pred Bogom i sveštenikom. Ni jedno ni drugo mi nije donelo olakšanje. Konačno sam otišla kod majke i u suzama joj saopštila istinu. Bila je stroga i otvoreno mi rekla ono što sam već znala: da sam ženi uništila život. Na moje olakšanje, ocu nije ispričala celu istinu, samo to da je učinjena velika greška. Preklinjala ga je da pronađe Evanđeliju i da je vrati nazad, jer se njeno ime može oprati od greha.
Ali napori moga oca bili su uzaludni. Evanđelija je već napustila Firencu, zbog nemogućnosti da nađe službu.
Od tada živim sa krivicom. I dok sam te noći sedela i posmatrala usnulu majku, setila sam se svih ljutitih ispada u svojoj mladosti, svakog osvetoljubivog čina koji sam ikada uradila. Bilo ih je mnogo. I molila sam se Bogu, Bogu koji je voleo moju majku i koji nije želeo da preživljava napade, da mi oprosti moju jezivu narav. Oči su mi se ispunile suzama. Znala sam da otac i ja doprinosimo majčinoj patnji svaki put kada se svađamo.
Kako je prva suza skliznula niz moj obraz, majka se promeškoljila u snu i promrmljala nešto nerazumljivo. Nežno sam položila šaku na njenu ruku. „U redu je, ja sam ovde.“
U trenutku kada sam prozborila te reči, vrata su se nežno otvorila. Pogledala sam naviše i ugledala Zalumu i krčag koji je nosila u ruci. Skinula je kapu i šal i u kiku skupila svoju razuzdanu kosu, ali joj je niz divljih kovrdža i dalje bio uz rub lica.
„Donela sam lek“, tiho je rekla. „Kada se vaša majka probudi, ovo će joj pomoći da prespava noć.“
Klimnula sam glavom i pokušala pažljivo da obrišem vlažan obraz, nadajući se da Zaluma, dok bude spuštala krčag pored majčinog kreveta, neće ništa primetiti.
Naravno da je sve primetila, iako je bila okrenuta leđima u trenutku kada sam rukom obrisala obraz. Okrenula se prema meni i blagim glasom rekla: „Ne smeš da plačeš.“
„Ali, sve je ovo moja greška.“
Zaluma je planula. „Nisi ti kriva. Nikada nije bila tvoja greška.“ Ogorčeno je uzdahnula i pogledala prema svojoj usnuloj gazdarici. „Ono što je sveštenik rekao...“
Nagnula sam se napred, znatiželjna da čujem njeno mišljenje. „Da?“
„To je ništavilo. Neznanje, da li razumeš? Tvoja majka je najiskreniji Hrišćanin kojeg znam.“ Zastala je. „Kada sam bila veoma mala...“
„Kada si živela u planinama?“
„Da, kada sam živela u planinama. Imala sam brata. Bio mi je bliži od brata, moj blizanac.“ Blago se nasmešila na tu uspomenu. „Tvrdoglav i nestašnog duha, uvek je terao majku da krši ruke. A ja sam mu uvek pomagala.“ Blagi, iskrivljen osmejak u trenutku je nestao. „Jednoga dana, popeo se na visoko drvo. Želeo je da dodirne nebo, tako je rekao. Pratila sam ga dokle god sam mogla, ali se on popeo toliko visoko da sam se uplašila i zaustavila se. Ispuzao je na granu...“ osetio se kratak prekid u njenom glasu, zastala je i potom smireno nastavila dalje. „Otišao je predaleko. I pao je.“
Ispravila sam se u stolici, prestravljena. „Je li umro?“
„Mislili smo da hoće. Polomio je glavu i krvarila je strahovito, svud po mojoj kecelji. Kada mu je bilo bolje i kada je već mogao da hoda, otišli smo napolje da se igramo. Pre nego što smo suviše odmakli, pao je i počeo da se trese, isto onako kao što to čini tvoja majka. Posle toga, nije bio u stanju da priča neko vreme i samo je spavao. I onda mu je bilo bolje, sve do narednog napada.“
„Isto kao i majci“, napravila sam pauzu. „Da li su napadi... da li su ikada... da li je...?“
„Da li su ga napadi ubili? Nisu. Ne znam šta se desilo s njim nakon što smo se rastali.“ Zaluma me je pogledala, pokušavajući da proceni da li sam shvatila poentu priče. „Moj brat nikada nije imao napade. Sve dok nije povredio glavu. Napadi su došli posle njegove povrede. Nastali su zbog povrede.“
„Pa... To znači da je majka povredila glavu?“
Zaluma je skrenula pogled. Možda mi je ispričala priču samo da bi me utešila, ali je klimnula glavom u znak potvrdnog odgovora. „Verujem da je tako. Sada... Misliš li da je Bog gurnuo dečaka s drveta da bi ga kaznio za grehove? Ili misliš da je bio tolika kukavica da ga je zaposeo đavo i on ga naterao na skok?“
„Ne, naravno da to ne mislim.“
„Postoje ljudi koji se ne bi složili s tobom. Ali, ja poznajem srce svoga brata, a poznajem i srce tvoje majke. I znam da Bog nikada ne bi bio tako okrutan, niti bi dozvolio đavolu da počiva u tako milim dušama.“
Istog trenutka kada je Zaluma to izgovorila, sve moje sumnje su nestale. I pored toga šta je Evanđelija rekla i šta je rekao sveštenik, moja majka nije bila domaćin demonima. Svakog dana prisustvovala je misi u našoj kapeli, stalno se molila i u svojoj sobi imala je svetilište posvećeno Devici cveća - ljiljan, simbol Firence i vaskrsnuća. Bila je darežljiva prema siromašnima i nikada nije govorila zlo drugima. U mojim mislima bila je sveta, kao i bilo koji svetac. Ovo otkriće mi je pružilo veliko olakšanje.
Ali me je i dalje mučila jedna stvar.
Ovde se nalazi ubica, i njegove ubilačke misli. Opet se kuju zavere.
Nisam mogla da zaboravim šta mi je astrolog rekao pre dve godine: da sam okružena obmanom, osuđena da završim krvavo delo koje su drugi počeli.
Sve se ponavlja.
„Čudne stvari koje majka uzvikuje“, rekla sam. „Da li je i tvoj brat to činio?“
Zalumine fine crte lica kao u porculanske lutke odavale su je da okleva: konačno je popustila pred istinom. „Ne, ona je govorila o svemu tome mnogo pre nego što su počeli napadi, još otkako je bila devojčica. Ona... ona vidi i zna stvari koje su skrivene od nas ostalih. Mnogo toga što je rekla, bilo je i prošlo. Mislim da ju je Bog dodirnuo, darovao je.“
Ubica i ubilačke misli. Ovoga puta nisam želela da verujem u ono što je Zaluma rekla, pa sam izabrala da verujem da je u ovom slučaju bila samo sujeverna. „Hvala ti“, rekla sam joj. „Upamtiću ono što si rekla.“
Nasmešila se i nagnula se napred kako bi stavila ruku oko mog ramena. „Nema više nespavanja za tebe, sada je moj red. Idi i pojedi nešto.“
Pored nje, pogledala sam u majku, nesigurna. I dalje sam se osećala odgovornom za sve što se odigralo tog jutra.
„Idi“, rekla je Zaluma, glasom koji nije dozvoljavao protivljenje. „Ja ću bdeti uz nju.“
Podigla sam se i ostavila ih, ali nisam otišla u potragu za jelom. Umesto toga, sišla sam dole s namerom da odem da se pomolim. Odlutala sam napolje do dvorišta i bašte. Nešto iza, u maloj odvojenoj prostoriji nalazila se naša kapela. Noć je bila neverovatno hladna, nebo je bilo oblačno, bez mesečine, ali sam ponela sa sobom lampu da se ne bih saplela o sopstvene suknje ili nabasala na neki kamen.
Otvorila sam teška drvena vrata kapele i ušla unutra. Unutrašnjost kapele bila je mračna i sumorna. Jedino ju je osvetljavao zaveštana slika svetaca, zaštitnika naše porodice: Džon Baptista u drvetu uklesan u slavu Firence, Devica-Sveta Marija, omiljena mojoj majci i po kojoj je nazvan Duomo i očev imenjak Sveti Antonije koji nosio Hrista u svom naručju.
Većina privatnih kapela Firentinskih porodica bile su ukrašene velikim muralima, često s portretima članova u ulozi svetaca ili madona. U našoj kapeli su nedostajali takvi ukrasi, osim slika tri sveca. Naš najveći ukras nalazio se preko oltara: velika drvena statua razapetog Hrista, izraz na njegovom licu bio je kao uklet i žalostan i podsećao je na ostarelu, skrušenu Magdalenu iz krstionice Duoma.
Kada sam ušla čula sam tih, prigušen jecaj. Podigla sam svetiljku u pravcu iz kog je dolazio zvuk i videla tamnu figuru koja kleči pored oltara. Moj otac se revnosno molio, čelo mu je čvrsto bilo pritisnuto uz zglobove prstiju, a ruke snažno ukrštene.
Kleknula sam pored njega. Okrenuo se prema meni, svetlost mu je obasjala suze u svetlim očima. „Ćerko, oprosti mi“, rekao je.
„Ne“, usprotivila sam se. „Ti si taj koji mora meni da oprosti. Udarila sam te. To je užasna stvar koju dete može da uradi svom ocu.“
„I ja sam bez razloga udario tebe. Želela si samo da zaštitiš svoju majku. To je bila i moja namera, a ipak sam uradio potpuno suprotno. Ja sam stariji, trebalo bi da budem mudriji.“ Pogledao je naviše u prizor razapetog Hrista. „Nakon svih ovih godina, trebalo je da naučim kako da se kontrolišem...“
Poželela sam da ga privolim da se udalji od tog samoprigovaranja. Položila sam svoju ruku na njegovu i tiho rekla: „To onda znači da sam nasledila tvoju poganu narav,“
Uzdahnuo je i nežno palcem prešao po konturama mog obraza. „Jadno dete. Nije to tvoja greška.“
I dalje klečeći, zagrlili smo se, a u tom trenutku, već zaboravljeni medaljon je odlučio da sklizne iz mog kaiša. Udario je u mermerni pod, obrtao se u savršenim krugovima, a onda pao na jednu stranu.
Njegova pojava me je postidela. Znatiželjan, otac je posegao za novčićem, podigao ga i proučio ga. Nedugo zatim, pogled mu se suzio i blago je povio glavu unazad kao da strahuje od udarca. Posle duge pauze, progovorio je.
„Vidiš“, rekao je nežnim i tihim glasom. „Evo šta nastaje od besa. Jezivi čin nasilja.“
„Da“, glas mi je odjekivao u želji da okončam ovaj razgovor i vratim se toplom osećaju pomirenja. „Majka mi je ispričala o ubistvu u Duomu. Strašna je to stvar.“
„Bilo je strašno. Nema opravdanja za ubistvo, bez obzira na provokaciju. Takvo nasilje je gnusno, preziranje pred Bogom.“ Parče zlata koje je još uvek držao visoko, uhvatilo je slabu svetlost i zasjalo je. „Da li ti je ispričala drugu stranu svega?“
Pokušala sam da razumem, ali nisam uspela u tome. Na mah sam pomislila da je mislio na novčić. „Drugu stranu?“
„Lorenco. Ljubav prema ubijenom bratu dovela ga je do ludila posle nekoliko dana.“ Zatvorio je oči, prisećajući se. „Osamdeset ljudi za pet dana. Nekoliko ih je bilo krivih, ali je većina bila jednostavno nesrećna što je imala pogrešne rođake. Mučeni su bez milosti, izobličavani i čerečeni, njihove porodice unesrećene. Krvava tela bacana su kroz prozore palate della Signoria. A šta su učinili sa telom jadnog Mesera Jakopa...“ Zadrhtao je, užasnut mišlju da bi i mogao da nastavi dalje. „Sve uzalud, jer ni reka krvi ne bi mogla da vrati Đulijana.“ Otvorio je oči i odlučno piljio u mene. „U tebi, dete, postoji osvetnička krv. Upamti moje reči: Ništa dobro ne može da proizađe iz osvete. Moli se Bogu da ti to podari.“ Pritisnuo je hladan novčić uz moj dlan. „Zapamti šta sam ti rekao svaki put kada pogledaš u ovo.“
Oborila sam pogled i prihvatila kaznu ponizno, iako sam brzo zatvorila ruku preko mog blaga. „Hoću.“
Na moje olakšanje, konačno se podigao, a i ja za njim.
„Jesi li jeo?“ pitala sam.
Odmahnuo je glavom.
„Hajdemo onda da pronađemo kuvara.“
Na izlasku, otac je podigao moju svetiljku i uzdahnuo. „Neka nam je Bog u pomoći, kćeri. Neka nam Bog pomogne da više nikada ne popustimo pred sopstvenim besom.“ „Amin“, rekla sam.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:19 pm

Džin Kalogridis Waiting_at_Appointment


XIV
Pre nego što se Zaluma povukla te noći, potražila sam je i pozvala je u svoju sobu. Zatvorila sam vrata za nama, potom skočila na moj krevet i rukama obmotala kolena.
Još nekoliko divljih, neukrotivih pramenova našlo je svoj put van pletenica, i presijavale su se pod svetlošću jedine sveće koja joj se nalazila u ruci. Svetlost je obasjavala lice tajanstvenom svetlošću, savršenom za jezive priče koje sam priželjkivala da čujem.
„Ispričaj mi o Meser Jakopu“, tražila sam. „Otac je rekao da su oskrnavili njegovo telo. Znam da je bio pogubljen, ali želi da čujem detalje.“
Zaluma je oklevala. U normalnoj situaciji, uživala je da podeli sa mnom tako nešto, ali bilo je jasno da ju je ova tema uznemiravala. „To je užasna priča da se ispriča detetu.“
„Svi odrasli znaju o tome, a ukoliko ne želiš da mi ispričaš o tome, pitaću majku.“
„Ne“, rekla je tako oštro da je dahom skoro ugasila plamen. „Da se nisi usudila da je ometaš time.“ Mršteći se položila je sveću na moj noćni stočić. „Šta želiš da znaš?“
„Šta su uradili sa telom Meser Jakopa... i zbog čega. Nije on bio taj koji je ubo
Đulijana... i zašto su ga onda ubili?“
Sela je na ivicu moga kreveta i uzdahnula. „Postoji više od jednog odgovora na to pitanje. Stari Jakopo de Pazi bio je glavešina klana Pazijevih. Bio je učen čovek, svi su ga poštovali. Bio je vitez, znaš. I zbog toga su ga zvali „Meser“. Nije on započeo zaveru da se ubiju braća Mediči. Mislim da su ga ubedili u trenutku kada je bilo jasno da će drugi nastaviti plan sa ili bez njega.
„Tvoja majka ti je rekla da su zvonila zvona iz zvonika pored Duoma kada su ubijali Đulijana?“ „Da.“
„Pa, to je bio znak da Meser Jakopo doveze konje na Trg della Signoria i poviče Popolo e Liberta!, pozivajući ljude da se podignu protiv Medičijevih. Unajmio je skoro stotinu vojnika iz Peruđe da mu pomognu jurišajući preko Trga della Signoria. Mislio je da će mu građani pomoći. Ali, nije se sve odvijalo onako kako je planirao. Lordovi Priori su gađali kamenjem njega i njegovu vojsku sa prozora palate, a narod se okrenuo protiv njega vičući Palle! Palle!
„I onda, kada su ga zarobili, bio je obešen sa prozora palate, na istom onom na kom su bili obešeni i Frančesko de Pazi i Salvijati. Zbog svog plemićkog porekla i poštovanja prema njemu, bilo mu je dozvoljeno da prvi prizna grehe i primi poslednju pričest. Kasnije je bio sahranjen u porodičnoj grobnici u Santa Croce.
„Ali, počele su glasine da je, pre nego što je umro, Jakopo predao svoju dušu đavolu. Sveštenici iz Santa Croce su postali prestrašeni i ekshumirali su telo da bi ga sahranili izvan gradskih zidina, u neosveštenom zemljištu. A onda su neki mladići iskopali telo kada je Meser Jakopo bio već tri nedelje mrtav.
„Bio je sahranjen sa omčom oko vrata, pa su mladići vukli telo sa tom omčom po čitavom gradu.“ Zatvorila je oči i odmahnula glavom, prisećajući se tog događaja. „Rugali su mu se danima i ponašali se kao da je njegovo telo lutka. Odneli su ga do njegove palate i udarali glavom o vrata, pretvarajući se kao da je tražio da uđe. Ja...“ zamuckivala je i otvorila oči, ali kao da me nije videla.
„Videla sam ga, i te mladiće kada sam se jednoga dana vraćala s pijace. Poduprli su telo uz fontanu i obraćali mu se. „Dobar dan, gospodine Jakopo!“ „Molim vas, prođite, Meser Jakopo.“ „Kako je vaša porodica danas, Meser Jakopo?“
„A onda su leš gađali kamenjem. Zvuk je bio užasan - tupi udarci. Kiša je padala četiri dana dok je zakopan u zemlju, a on je bio veoma podnaduo. Nosio je lepu ljubičastu tuniku onoga dana kada je bio obešen. I ja sam bila u gomili. Ta tunika je istrulila, sada je bila prekrivena zelenkastocrnim muljem, a lice i ruke su mu bile bele kao riblji stomak. Usta su mu zjapila otvorena, a jezik potpuno natečen virio je napolje. Jedno oko mu je bilo otvoreno, a drugo zatvoreno prekriveno sivim naslagama. Izgledalo mi je kao da to jedno oko pilji pravo u mene. Izgledalo je kao da i iz groba moli za pomoć.
„Molila sam se za njegovu dušu, iako su se tada svi bojali da kažu bilo kakvu lepu reč o Pazijevima. Mladići su se još nekoliko dana igrali s njegovim telom, a on im je dosadilo, pa su ga bacili u Arno. Videli su ga kako pluta do mora čak do Pize.“ Napravila je pauzu, a onda pogledala pravo u mene. „Moraš da razumeš: Lorenco je mnogo dobrih stvari uradio za grad. Ali je održao u životu mržnju ljudi prema Pazijevima. Nema sumnje da je barem jednom od tih mladića florin ili dva stavio na dlan i sam Lorenco. Njegova osveta nije poznavala granice, i zbog toga, Bog će ga jednog dana naterati da plati.“
Sledećeg dana, u znak izvinjenja, otac me je poveo sa sobom u svojoj kočiji da odnese svoju najbolju vunu do palate Medičijevih na Via Larga.
Provezli smo se kroz veličanstvenu čeličnu kapiju. Kao i uvek, ostala sam u kočiji dok su sluge vezale konje a moj otac sa svojom robom ušao kroz sporedni ulaz u pratnji Medičijevog sluge.
Bio je unutra mnogo duže nego što je to bilo uobičajeno - skoro tri četvrt sata. Postala sam nestrpljiva, pamtila sam fasadu zgrade, i iscrpila sam sopstvenu memoriju istražujući šta bi moglo da se nađe iza svega toga.
Konačno su se stražari na sporednom ulazu razdvojili i moj otac se pojavio. Ali, umesto da se vrati u našu kočiju, koraknuo je u stranu i čekao. Grupa stražara s dugim sabljama ispratili su ga kroz vrata. Trenutak kasnije, pojavio se jedan čovek, oslanjajući se teško na mišićavu ruku drugog. Jedno njegovo stopalo bilo je bez papuče, obmotano nešto iznad članka najfinijom vunom koja se koristi za pravljenje ćebadi za novorođenče.
Bio je žut u licu i pomalo povijen i treptao je zbog jakog sunca. Pogledao je u mog oca koji mu je pažnju usmerio prema našoj kočiji.
Nagnula sam se napred, hipnotisana. Čovek, ružnjikav, sa ogromnim kvrgavim nosem i loše postavljenom donjom vilicom, pogledao je žmirkajući u mom pravcu. Nakon par reči upućenih njegovom pratiocu, krenuo je bliže, grčeći se sa svakim korakom koji bi napravio, jedva sposoban da podnese da se svom težinom oslanja na bolnu nogu. Ipak, bio je istrajan sve dok nije stajao dve čovečje dužine od mene. Čak i tada, morao je da iskrivi vrat kako bi me video.
Piljili smo tupo jedno u drugo. S naporom me je proučavao, oči su mu se ispunile osećanjima koje nisam mogla da protumačim. Vazduh između nas delovao je naelektrisan kao da je upravo udario grom. Znao me je, iako se nikada nismo upoznali.
Onda je čovek glavom dao znak mom ocu, i vratio se nazad u svoje utvrđenje. Otac je ušao u kočiju i seo pored mene, ne prozborivši ni reč i kao da se ništa neobično nije upravo odigralo. A ja, nisam ni reč rekla. Ostala sam bez teksta.
Jer, upravo sam doživela svoj prvi susret sa Lorencom de Medičijem.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:20 pm

Džin Kalogridis Wagner._Porzellanmaler_des_19._Jh


XV
Nova godina sa sobom je donela ulice prekrivene ledom i strahovitu hladnoću. Uprkos vremenu, napustio je našu crkvu Santo Spirito i počeo da prelazi preko Arnoa da bi prisustvovao dnevnim misama u katedrali Svetog Marka, poznatoj kao crkva Medičijevih. Stari Kozimo je rasipao novac na njenu rekonstrukciju i zadržao u njoj privatnu ćeliju koju je sve češće posećivao kako se približavao sudnjem času.
Novi fratar, fra Đirolamo Savonarola preuzeo je službu na tom mestu. Fra Đirolamo, kako su ga ljudi zvali, došao je u Firencu iz Ferara dve godine ranije. Blizak sa Lorencom Medičijem, grof Đovani Piko bio je mnogo jače impresioniran učenjima Savonarola, pa je preklinjao Lorenca, kao neslužbenog poglavara Svetog Marka da pošalje po fratru. Lorenco mu se povinovao.
Ali kada je fra Đirolamo stekao kontrolu nad dominikanskim manastirom, okrenuo se protiv svoga domaćina. Bez obzira na to što je novac Medičijevih spasio Svetog Marka od zaborava, fra Đirolamo je kleo Lorenca, ne samo po imenu, već i zbog upletenosti. Povorke koje su organizovali Medičijevi proglašavane su grešnim, paganski antikviteti koje je Lorenco brižljivo sakupljao nazivao je bogohulnim, bogatstvo i političku kontrolu koju je uživao on i njegova porodica Božjom uvredom. Iz tih razloga, fra Đirolamo je prekršio običaj koji se ticao svih novih priora u crkvu Svetog Marka. Odbio je da oda počast manastirskom dobrotvoru, Lorencu.
Takvo ponašanje godilo je neprijateljima Medičijevih kao i zavidnim siromasima. Ali je moj otac bio ushićen Savonarolinim proročanstvima Apokalipse.
Kao i mnogi u Firenci, moj otac je bio iskren čovek koji je se naprezao da razume i utoli glad za Bogom. Pošto je bio i obrazovan čovek, takođe je bio svestan značaja astroloških događaja koji su se odigrali pre nekoliko godina: konjukcija Jupitera i Saturna. Svi su se složili da je ovo označilo veličanstven događaj. Neki su govorili da je to predznak dolasku Antihrista (nadaleko se verovalo da je to Turski sultan Mehmet, koji je preuzeo Konstantinopolj i sada je pretio hrišćanstvu), drugi su verovali da je to bio predznak za čistke unutar crkve.
Savonarola je verovao i u jedno i u drugo. Otac se jednog jutra bez daha vratio s mise. Fra Đirolamo je priznao tokom službe da mu se Bog direktno obratio. „I rekao je da će crkva prva biti kažnjena, potom očišćena i ponovo vraćena na noge“, rekao je moj otac, dok mu je lice bilo obasjano. „Živimo na samom kraju vremena.“
Bio je odlučan u nameri da me povede sa sobom naredne nedelje da sama čujem kako govori. I molio je majku da pođe sa nama. „Njega je dodirnula Božja ruka, Lukrecija. Kunem ti se, kada bi ga samo lično saslušala, tvoj život bi se zauvek promenio. On je sveti čovek, i ukoliko ga ubedimo da se moli za tebe...“
Obično, moja majka ni za šta ne bi odbila svoga muža, ali se u ovom slučaju čvrsto držala. Bilo je suviše hladno za nju da izlazi napolje, a i gomila bi je naterala da se previše uzbudi. Ukoliko je već odlazila na misu, činila je to u našoj crkvi Santo Spirito, koja je udaljena od nas samo kratku šetnju, a tamo bi Bog mogao da čuje njene molitve jednako kao što je čuo molitve fra Đirolama. „Osim toga“, istakla je, „ti uvek možeš da ga saslušaš, a potom dodeš i meni ispričaš šta je sve rekao.“
Otac je bio razočaran, mislim čak i iritiran, iako je to tajio od moje majke. A bio je i ubeđen da bi se majčino stanje značajno popravilo samo ukoliko bi otišla i lično saslušala.
Dan nakon što se moji roditelji nisu sporazumeli po tom pitanju, posetilac je došao do naše palate: Grof Đovani Piko od Mirandola, isti onaj čovek koji je ubedio Lorenca de Medičija da dovede Savonarola u Firencu.
Grof Piko je bio inteligentan, osećajan čovek, proučavao je klasike i hebrejsku kabalu. Bio je zgodan, zlatne kose i jasnih sivih očiju. Roditelji su ga srdačno primili. Na kraju krajeva, bio je deo Medičijevog unutrašnjeg kruga... i poznavao je Savonarolu. Bilo mi je dozvoljeno da prisustvujem razgovoru odraslih dok je Zaluma posluživala, dajući naređenja drugim slugama i brinući se da kup grofa Pika uvek bude pun našim najboljim vinom. Okupili smo se u glavnoj odaji u kojoj se moja majka srela sa astrologom. Piko je sedeo pored mog oca, tačno preko puta majke i mene. Napolju je nebo potamnelo od olovnih oblaka koji su pretili kišom. Vazduh je bio hladan i vlažan do srži, sve u svemu jedan tipičan firentinski dan. Ali je vatra u ognjištu ispunjavala sobu toplotom, a narandžasta svetlost bojila je sjajem bledo lice moje majke, odbijala se o zlatnu Pikovu kosu.
Ono što me je najviše iznenadilo kod gospodina Đovanija, kako je insistirao da mu se obraćamo, bila je toplina i nimalo pretvaranja. Obraćao se mojim roditeljima, a posebno meni, kao da smo njemu jednaki, kao da nam je bio dužan zbog naše ljubaznosti i dobrodošlice koju smo mu pružili.
Pretpostavila sam da je došao iz čisto društvenih razloga. Kao osoba od poverenja Lorenca de Medičija, gospodin Đovani se sreo sa mojim ocem nekoliko puta kada je ovaj dolazio da proda svoju vunu. Kako i dolikuje, razgovor je otpočeo revnosno pitanjima o zdravlju il Magnifica. U poslednje vreme je bilo pogoršano. Kao i njegov otac Pijero il Gotoso, Lorenco je patio od kostobolje. Bol je u poslednje vreme postala toliko značajna, da nije bio u stanju da ustaje iz kreveta i prima posetioce.
„Molim se za njega.“ Ser Đovani je uzdahnuo. „Teško je kada ste svedok njegove agonije. Ali verujem da će se oporaviti. Dobija snagu od svoja tri sina, posebno najmlađeg Đulijana, koji sve ono vreme koje može da odvoji od učenja uz svog oca. Veoma je inspirativno videti takvu odanost u nekome tako mladom.“
„Čujem da je Lorenco i dalje istrajan u naumu da obezbedi mesto kardinala svom srednjem sinu“, rekao je moj otac, s najmanjom naznakom neodobravanja. Neprestano se palcem i kažiprstom gladio po bradi, navika koju je upražnjavao samo u situacijama kada je bio nervozan.
„Đovani, da.“ Piko se kratko i bledo osmehnuo. „Moj imenjak.“
Videla sam oba dečaka. Đulijano je bio bledunjav i tako se i nosio, ali je Đovani izgledao kao prepunjena kobasica s dugim i tankim nogama. Najstariji brat, Pjero, podsećao je na svoju majku, i bio je obučavan kao očev naslednik, iako je sudeći prema glasinama tupan i potpuno nepodesan za tu ulogu.
Piko je oklevao pre nego što je nastavio. Njegovo ponašanje podsećalo je na čoveka koji je rastrzan na dve strane. „Da, Lorenco je prilično vezan za tu ideju... iako je, naravno Đovani isuviše mlad da bi bio uzet u obzir. To bi podrazumevalo... izvrtanje kanonskog zakona.“
„Lorenco je prilično talentovan u izbegavanju stvari“, rekao je moj otac prilično nesmotreno. Čak sam i ja načula dovoljno o ovoj temi da znam koliki bes se zbog toga javlja kod mnogih Firentinaca. Lorenco je lobirao da se podignu takse kako bi se plaćalo Đovanijevo učenje za kardinala. Očevo raspoloženje naglo je postalo šaljivo. „Ispričajte Madoni Lukreciji šta je rekao o svojim dečacima.“
„Ah.“ Piko je blago pognuo glavu dok su mu se usne povile naviše. „Morate da razumete da im on to ne govori direktno, naravno. Suviše ih voli da bi im pokazao bilo kakvu neljubaznost.“ Konačno, pogledao je majci pravo u oči. „Kao što i vi očigledno činite prema svojoj kćeri, madona.“
Nisam razumela zbog čega je moja majka pocrvenela. Bila je neobično tiha, sve do ovog trenutka, što joj nije priličilo, iako je bilo jasno da je bila okupirana šarmantnim grofom kao i mi ostali.
Nije izgledalo kao da je Piko primetio njenu nelagodnost. „Lorenco uvek kaže: ’Moj najstariji je luckast, sledeći je pametan, a najmlađi dobar’."
Majčin osmeh je bio napet. Klimnula je glavom, a onda rekla: „Drago mi je da je mladi
Đulijano uteha svome ocu. Žao mi je što čujem o bolesti gospodina Lorenca.“
Piko je ponovo uzdahnuo, ovoga puta pomalo frustriran. „Veoma je teško biti svedok svega toga, madona. Posebno pošto sam sledbenik učenja fra Đirolama. Siguran sam da je vaš muž već govorio o tome.“
„Savonarola“, rekla je nežno moja majka, i naglo se ukrutila na sam spomen imena. Najednom sam shvatila njenu rezervisanost.
Meser Đovani je nastavio da govori kao da ništa pre toga nije čuo. „Molio sam Lorenca nekoliko puta da pošalje po fra Đirolama, ali se il Magnifico i dalje muči zbog toga što je odbijen od strane novog priora u crkvi Svetog Marka. Madona Lukrecija, iskreno verujem, da kada bi fra Đirolamu bilo dozvoljeno da položi ruke na Lorenca i moli se za njega, da bi on istog časa bio izlečen.“
Majka je skrenula pogled, a Pikov glas postao je još ostrašćeniji.
„Oh, slatka madona, ne okrećite glavu od istine. Video sam kako fra Đirolamo stvara čuda. U svom životu, nisam upoznao čoveka koji je više posvećen Bogu ili koji je iskreniji. Oprostite mi što sam tako otvoren u vašem prisustvu, ali svi smo mi viđali sveštenike koji su pristajali na žensko društvo, koji su i previše uživali u hrani i vinu i uživali u ovozemaljskim blagodetima. Ali, fra Đirolamove molitve imaju moć jer on živi čistim životom. Živi u siromaštvu, posti, okajava svoje grehe bičujući se. Kada ne propoveda ili ne pomaže siromašnima, on je na kolenima i moli se. I Bog mu se obraća, madona. Bog mu daje vizije.“
Dok je govorio, izraz lica gospodina Đovanija postajao je usplamteo. Oči su mu delovale svetlije i od same vatre. Nagnuo se napred i uzeo majku za ruku s neverovatnom nežnošću i brigom, ali se nije mogla osetiti ni trunka nepristojnog ponašanja. Otac se takođe pomerio prema njoj, sve dok nije počeo da gubi ravnotežu na samom rubu stolice. Bilo je jasno da je doveo Pika ovde specijalno zbog ovoga.
„Oprostite mi na mojoj odvažnosti, ali mi je vaš muž ispričao o vašoj patnji madona Lukrecija. Ne mogu da podnesem misao da neko tako mlad i pravedan bude uskraćen za normalan život. Posebno kada znam, nedvosmisleno, da vas fra Đirolamove molitve mogu izlečiti.“
Majka je bila kao obamrla, besna. Nije mogla da pogleda Piku u oči. Ipak i pored intenziteta emocija, kontrolisala je glas dok mu je odgovarala: „Drugi sveti ljudi su se u moje ime molili Bogu. Muž i ja smo se molili, a mi smo dobri hrišćani. A ipak, Bog nije smatrao da sam dovoljno vredna da bi me izlečio.“ Konačno je naterala sebe da se suoči s Pikom. „Ipak, ukoliko ste vi toliko ubeđeni u efikasnost molitvi fra Đirolama, zašto ga ne biste zamolili da se izdaleka moli za mene?“
Svom brzinom, Meser Đovani je napustio svoje mesto da bi se spustio na koleno ispred moje majke što je podsećalo na gest iskrene molbe. Snizio je glas toliko da sam morala da se i sama nagnem unapred kako bi čula od pucketanja vatre.
„Madona... sigurno ste čuli za proročanstvo o anđeoskom papi?“
Svi u Francuskoj i Italiji znaju za proročanstvo anđeoskog pape, onog koga nisu izabrali kardinali, već sam Bog, koji bi trebalo da očisti Crkvu od korupcije i ujedini je neposredno pred Hristov povratak.
Majka je samo letimično klimala glavom.
„To je fra Đirolamo, duboko u srcu sam ubeđen u to. On nije običan čovek. Madona, kakvo zlo može da se desi ukoliko jednom dođete da ga čujete? Urediću da se nasamo sretne s vama posle mise, već ove nedelje ukoliko ste voljni. Razmislite: bog će vas izlečiti rukama fra Đirolama. Ne morate ni dana više da budete zatvorenik u ovoj kući. Samo dođite, madona...“
Pogledala je u mog oca. U pogledu joj se mogao videti prekor, jer ju je stavio u veoma neprijatnu situaciju. A ipak, taj prekor je nestao u trenutku kada je ugledala izraz na njegovom licu.
Ničega tajnog nije bilo u očevom izrazu, ni trunka zadovoljstva i pobede. Njegovo lice je kao i Pikovo bilo obasjano, ne od odsjaja vatre ili božje inspiracije, već najčistijom, najbeznadežnijom ljubavlju koju sam ikada videla.
Upravo to ju je nateralo da se pokoleba, a ne Pikov šarm. Kada je konačno dala odgovor grofu, gledala je u mog oca. Sva bol i ljubav koja joj je bila sakrivena u srcu sada su se u njenom izrazu lica mogli pročitati. Oči su joj zasijale od suza koje su joj se skotrljale niz obraze dok je govorila.
„Samo jednom“, rekla je mom ocu, a ne Piku koji je i dalje klečao pred njom. „Samo jednom.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:21 pm

Džin Kalogridis Image


XVI
Te nedelje nebo je bilo plavo, obasjano suncem nedovoljno jakim da ublaži hladnoću koja je stezala. Moj najdeblji grimizan ogrtač oivičen zečjim krznom nije mi bio dovoljan da bi me ugrejao. Hladan vazduh činio je da mi oči suze. U kočiji, majka je sedela ukočena i bez izraza na licu između mene i Zalume. Oči i kosa bile su u potpunom kontrastu u odnosu na beli ogrtač s kapuljačom koji je bio obmotan oko nje. Naspram nas otac je brižno gledao u svoju ženu u želji da joj uputi znak ohrabrenja ili naklonosti, ali je ona gledala preko njega kao da uopšte i nije bio prisutan. Zaluma je gledala pravo u mog oca i nije se ni trudila da sakrije bes koji je osećala u ime svoje gazdarice.
Grof Piko se vozio sa nama i činio je sve da prijatnim komentarima skrene moje i očeve misli u nekom drugom pravcu. Ali nije bilo načina da se ne primeti majčina posramljenost. Dogovoreno je da se nasamo sastanemo sa fra Đirolamom odmah nakon službe, kako bi mogao da položi ruke na moju majku i moli se za nju.
Uzdahnula sam dok smo se vozili prema ulazu u crkvu Svetog Marka. Sama zgrada jednostavne strukture od jednostavnog kamena napravljena u istom stilu kao i crkva Santo Spirito u našoj parohiju nije mi ulivala strahopoštovanje, već broj ljudi koji su se stiskali jedni uz druge na samom ulazu u crkvu, na stepeništu i čitavom trgu.
Da grof Piko nije bio s nama, nikada ne bismo ušli. Uzviknuo je čim smo istupili iz kočije i istog trena su se pojavila tri prilično krupna dominikanska kaluđera koji su nas otpratili unutra. Njihov uticaj na gomilu bio je magičan. Gomila se topila kao vosak pred plamenom. U trenutku sam se našla kako stoji između oca i majke nedaleko od propovedaonice i glavnog oltara, ispod kog je ležao Kozimo de Mediči.
U poređenju s veličanstvenim Duomom, unutrašnjost Svetog Marka bila je uravnotežena i ne baš tako naročita sa stubovima od bledog kamena i jednostavnim oltarom. Ipak, raspoloženje unutar svetilišta bilo je grozničavo uprkos hladnoći koja je stezala. Žene su huktale i šaputale uznemirene. Muškarci su lupkali nogama, ali ne zbog hladnoće, već zbog toga što su bili nestrpljivi, a kaluđeri su teško uzdisali dok su se naglas molili. Imala sam osećaj kao da sam na karnevalu, u iščekivanju viteškog dvoboja.
Hor je počeo da peva, i procesija je otpočela.
Zaneseni vernici su se željno okrenuli prema paradi. Prvo su se pojavili sveštenikovi pomoćnici. Jedan je nosio veliki krst, dok je drugi njihao kadionicu koja je zamirisala vazduh tamjanom. Sledeći se pojavio đakon, a onda i sam sveštenik.
Poslednji je izašao fra Đirolamo na mesto najveće časti. Ugledavši ga, ljudi su povikali: „Fra Đirolamo! Moli se za mene!“, „Bog te blagoslovio, brate!“ A najglasniji od svih bio je povik: „Babbo! Babbo!“, taj mio izraz kojim su se samo najmlađa deca obraćala svojim očevima.
Stajala sam na vrhovima prstiju i krivila vrat pokušavajući da ga vidim. Jedino sam ugledala pocepanu braon odoru u kojoj se nalazila tanka figura. Kapuljača je bila podignuta, a glava mu je bila povijena. Odlučila sam da je ponos među njegovim gresima.
Seo je s pomoćnicima skupivši se i delovao je zaplašen. Tek se tada gomila smirila.
Ipak, kako je misa odmicala, njihov nemir je rastao. Kada je hor pevao Gloria in excelsis, gomila je počela da se vrpolji. Poslanica je izgovorena, Gradual otpevan. Kada je sveštenik pročitao jevanđelje ljudi su šaputali bez prestanka, sami sebi, jedni drugima, Bogu.
Ali i fra Đirolamu. Kao da sam slušala zujanje insekata i noćnih stvorenja u letnjoj noći. Zvuk je bio glasan i nerazumljiv.
U trenutku kada je kročio za propovedaonicu, svetilište je postalo veoma tiho, toliko tiho da sam mogla da čujem drvene točkove kočija kako se bore s kaldrmom u Via Larga.
Iznad nas, iznad kostiju starog Kozima, stajao je sitan suvonjav čovek usahlih obraza i krupnih, ispupčenih tamnih očiju, kapuljača mu je bila povijena unazad, a otkrivena glava puna krupnih tamnih lokni.
Bio je čak i ružniji od svog nepobedivog protivnika, Lorenca de Medičija. Njegovo čelo bilo je nisko i strmo. Nos je izgledao kao da je neko uzeo ogroman četvrtasti komad mesa u obliku sekire i pritisnuo mu na lice. Koren nosa kao da je izlazio direktno iz čela okomito, a potom padao pod pravim uglom. Donji zubi su bili iskrivljeni i istureni, pa je čitava donja vilica bila izbočena.
Nijedan spasitelj nikada nije bio više neumestan. Ipak, bojažljiv čovek kog sam spazila u procesiji i onaj koji je stajao za propovedaonicom nisu mogli više da se razlikuju. Ovaj novi Savonarola, ovaj nametnuti papa angelico naglo je izrastao, oči su mu odavale sigurnost, a koščate ruke su stezale ivice propovedaonice s božanskim autoritetom. Ovaj se čovek preobrazio silom većom od njega samog, silom koja je isijavala iz njegovog krhkog tela i koja je prožimala hladan vazduh oko nas. Po prvi put od ulaska u crkvu, zaboravila sam na hladnoću. Čak i moja majka koja je ostala pokorna, slomljena i tiha tokom rituala, ispustila je blagi uzdah zaprepašćenja.
S očeve druge strane, grof je čvrsto obuhvatio ruke kao da moli. „Fra Đirolamo“, vikao je, „blagosiljajte nas i bićemo izlečeni!“ pogledala sam u njegovo lice okrenuto nagore, ozareno verom, i suze koje su mu punile oči. Odmah sam shvatila zašto se Zaluma jednom podsmevala Savonaroli i njegovim sledbenicima da su obični piagnoni - narikači.“
Ali emocija koja je kružila oko nas bila je bezgranična, divlja i iskrena. Muškarci i žene su pružali ruke napred, otvorenih dlanova, moleći.
A fra Đirolamo je odgovorio. Njegov pogled ovlaš je prošao preko svih nas. Izgledalo je kao da vidi svakog pojedinačno i kao da priznaje ljubav koja je usmerena prema njemu. Rukama je po vazduhu ispisao krst preko mase ruku koje su blago podrhtavale od nabijene emocije. Kada je to učinio, zadovoljni uzdasi su se podigli do raja, a potom je svetilište ponovo utihnulo.
Savonarola je zatvorio oči, prizivajući unutrašnju snagu, a onda je progovorio.
„Naša služba danas dolazi iz dvadesetog poglavlja Džeremaje.“ Njegov glasan glas odzvanjao je pod svodovima crkve i bio je iznenađujuće visok i kao da je govorio kroz nos.
Tužno je odmahnuo glavom i oborio pogleda kao da je postiđen. „Svakodnevno sam podvrgnut ruglu, svi mi se podsmevaju zato što me je prekorila Gospodnja reč...“ podigao je lice prema nebu, kao da gleda pravo u Boga. „Ali je njegova reč bila u mom srcu kao upaljena vatra ugašena mojim kostima i bio sam umoran od strpljenja...“
Sada nas je pogledao. „Ljudi Firence! Iako mi se drugi rugaju, više ne mogu da tajim reči Gospoda. Obratio mi se i njegove reči tako jasno gore u meni da moram da progovorim ili ću izgoreti u njihovom plamenu.“
„Počujte Božje reči: mislite dobro, o vi bogati, jer će vas jad udariti! Ovaj grad se više neće zvati Firenca, već Jazbina Lopova i nemorala, krvoprolića. Onda ćete svi biti siromašni, svi jadni... to vreme je došlo.“
Dok je govorio glas mu se produbio i postao snažniji. Vazduh je vibrirao od tvrdnji koje su tutnjale. Podrhtavao je od prisustva koje je sasvim moguće bio sam Bog.
„O, vi, bludnici, sodome, ljubitelji nečistog! Vaša deca će postati svirepa, odvlačiće ih na ulice i mučiti. Njihova krv ispuniće Arno, a ipak Bog neće mariti za njihove bolne povike!“
Piljila sam u ženu koja je stajala neposredno iza nas dok je ispuštala urlik pun bola. Izmedu crkvenih zidova čuo se eho isprekidanih jecaja. Savladan pokajanjem, moj vlastiti otac je zagnjurio lice u ruke i jadao zajedno s grofom Pikom.
Ali se moja majka ukrutila, zaštitnički mi je stegnula ruku i od besa je brzo treptala, isturajući bradu prema fra Đirolamu kao u odbrani. „Kako se usuđuje!“ rekla je, dok joj se pogled zadržao na kaluđeru koji je zastao da pusti rečima da izazovu efekat. Glas joj se povisio i postao dovoljno glasan da ga čuje gomila. „Bog čuje vapaje nevine dece! Kako može da izgovori tako užasne stvari?“
Baš kada je majka zaštitnički stegla moju ruku, tako je i Zaluma brzo stegla majčinu. „Tiho, madona. Morate da se smirite...“ nagnula se bliže da šapne nešto pravo majci na uho. Majka je nevoljno odmahnula glavom i rukom me zagrlila preko ramena. Čvrsto me je pritisla uz sebe kao da sam bila mala. Zaluma je ignorisala sveštenika i njegove pjagnone, i sa pažnjom gledala na svoju gazdaricu. Tada sam i ja postala zabrinuta. Mogla sam da osetim kako se majčina nedra ubrzano podižu i spuštaju, kao i nevoljnu tenziju u njenom stisku.
„Ovo nije u redu“, promuklo je šaputala. „Ovo nije ispravno...“
Toliko njih u crkvi je plakalo i jecalo, šaputalo fra Đirolamu i Bogu, da je čak ni moj otac nije primećivao. I on i Piko su bili previše obuzeti sveštenikom.
„Oh Gospode!“, oštro je zavapio fra Đirolamo. Kaluđer je pritisnuo čelo uz skupljene ruke, ispustio je ogorčeni jecaj, a potom svoje uplakano lice podigao prema Raju. „Gospode, ja sam samo ponizni kaluđer. Nisam tražio Vašu posetu. Ne žudim da govorim u Vaše ime ili primam vizije. Ipak se ponizno podajem Vašoj volji. U Vaše ime sam spreman, kao što je bio spreman i Džeremaja da istrpim patnje prouzrokovane gresima Vaših proroka.“
Pogledao je dole, po nama, a oči i glas su mu odjednom postali nežni. „Ja plačem... Plačem kao što i vi to činite, zbog vaše dece. Plačem zbog Firence i kazne koja je čeka. A ipak, koliko dugo možemo da grešimo? Koliko dugo možemo da vređamo Boga pre nego što On postane spreman da odreši svoju opravdanu ljutnju? Poput oca punog ljubavi, on je sklonio ruku. Ali kada Njegova deca nastave da grdno greše, kada mu se rugaju, On mora za njihovo dobro dodeli okrutnu kaznu.
„Pogledajte na vaše žene, sa sjajnim nakitom oko vrata, na ušima. Ukoliko jedan od vas, samo jedan se pokaje zbog taštine, koliko siromašnih bi moglo da se nahrani? Pogledajte na gomilu svile, brokata, somota neprocenljivog zlata koje krasi vaša ovozemaljska tela. Ukoliko se jedan od vas obuče jednostavno da udovolji Bogu, koliko bi se njih moglo spasiti da ne umru od gladi?“
„I vi muškarci s vašim kurvanjem i sodomijom, pohlepom i pijanstvima: da ste kadri da se okrenete ispruženim rukama vaših žena, Božje Kraljevstvo bi imalo više dece. Da li biste bili spremni da polovinu svog tanjira podarite siromašnima, niko u Firenci tada ne bi bio gladan, da se odreknete vina, ne bi bilo svađe, ne bi se gradom prolivala krv.“
„Vi bogati, vi, zaljubljenici u umetnost, sakupljači ispraznih stvari... Koliko samo vređate glorifikujući čoveka umesto onog što je Božansko svojim vilama i beskorisnim prikazivanjem bogatstva dok drugi umiru od želje za malo hleba i toplote! Odbacite
ovozemaljska bogatstva i umesto toga potražite blago koje je večno.“
„Svevišnji Bože! Okreni naša srca od greha prema Tebi. Poštedi nas muke koja će sigurno sačekati one koji se oglušuju o Tvoje zakone.“
Pogledala sam u moju majku. Piljila je besno fiksirajući na Savonarolu već neku tačku iznad njega, izvan kamenih zidina crkve Svetog Marka.
„Majko“, rekla sam, ali me ona nije čula. Pokušala sam da iskliznem iz njenog zagrljaja, ali se njen stisak samo produbio sve dok nisam zacvilela. Postala je kruta poput kamena, a ja sam joj i dalje bila u zagrljaju. Zaluma je prepoznala znake i nežno i brzo je počela da joj se obraća, savetujući joj da me pusti, da legne i da će sve biti dobro.
„Ovo je Božji sud!“, vikala je moja majka takvom silinom da sam se uzalud borila da podignem ruke do ušiju.
Fra Điralomo ju je čuo. Skup oko nas je takođe čuo. U iščekivanju su pogledali u mene i moju majku. Otac i Piko pogledali su u nas dve potpuno užasnuti.
Zaluma je stavila ruke oko majčinih ramena i pokušala je da je privoli da se spusti, ali ona je bila nepomična kao stena. Glas joj se produbio i promenio boju da u jednom momentu nisam mogla da ga prepoznam.
„Počujte me!“ Njene reči su odzvanjale s takvim autoritetom da je i jecaj utihnuo. „Plamen će ga obuzeti sve dok ne padne u Pakao, deo po deo! Pet bezglavih ljudi će ga povući nadole!“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:21 pm


Džin Kalogridis Volto_di_donna_con_foulard



XVII
Majka je svom težinom pala preko mene. Iskrivila sam se pod njom, sudarivši se sa ocem. Uhvatila sam prizor Pika kako ga povlači pre nego što sam se susrela sa hladnim mermerom. Sletela sam postrance, istovremeno udarivši glavom, ramenom i kukom.
Pred očima su mi igrali zeleni somot i beli ogrtači, ženske suknje i čizme muškaraca. Čula sam šapat, povike i Zaluminu viku.
Majka je ležala preko mene, pritiskajući me bokovima. Ruke i noge su joj mlatarale, lakat joj se ukočio i zario meni u rebra. U isto vreme, majčini zubi su zveketali, a vazduh koji je ispuštala svaki put kada bi otvorila usta prošištao mi je kroz uho. Taj zvuk bi me uvek iznova prestravio. Trebalo bi da joj držim glavu, da se pobrinem da se ne ugrize za jezik ili na neki drugi način naškodi sebi.
Zalumine glasne komande odjednom su postale jasne. „Zgrabi je za ruke! Izvuci je!“
Snažne ruke ščepale su me za zglobove i povukle moje ruke iznad glave. Prevrnula sam se na leđa. Majčina glava mi je pala na grudi, a zubi su joj zvečali kidajući vazduh i snažno udarali jedni u druge. Sve vreme njene ruke i noge su me udarale. Ruka joj se otela i udarila me ispod brade, a ispod nokta joj je ostao komadić kože.
Nevidljiva Zaluma koja se nalazila pored mojih stopala rikala je: „Izvucite je napolje!“
Otac se pribrao istog trena. Neobjašnjivom silom uhvatio me je za podignute ruke i izvukao me ispod majčinog drhtavog tela. Taj pokret prouzrokovao je neverovatan nalet boli u rebrima.
Ali istog trena kada sam bila slobodna, sve je bilo zaboravljeno. Nisam dopustila ocu da pomogne. Umesto toga, popela sam se na kolena i okrenula prema majci. Zaluma je veće dopuzala napred i težinom svog tela pridržavala gazdaričine noge.
Pronašla sam krzneni deo majčine kapuljače i stavila joj ga među zube. Moje angažovanje je došlo prekasno. Progrizla je jezik, a rezultat svega je bio zastrašujući. Krv joj je umrljala usne i zube, obraze i bradu. Bela kapuljača oko njene glave bila je umrljana tamnocrvenom krvlju. Iako sam joj veoma brzo pridržala glavu, ona se tako snažno otimala u mojim rukama da joj je kapa potpuno spala. Njena meka tamna kosa ubrzo je bila upletana u moje prste. Tog jutra joj je Zaluma pažljivo napravila kovrdže.
„To je đavo!“ čovek je koraknuo unapred - mlad, crvene kose i pegave kože. Prepoznala sam ga kao sveštenika iz crkve Santa Marija de Fjore. „Video sam je ranije kako to radi, još u Duomu. Ona je zaposednuta, zlo u njoj ne može da podnese Božju kuću!“
Šapat nas je okružio i prerastao u buku sve dok Savonarola nije uzviknuo: „Tišina!“
Svi su ga pogledali. Obrve su mu bile povijene i bio je vidno uznemiren zbog takvog uvredljivog ispoljavanja mišljenja. Crvenokosi sveštenik se povukao i nestao u gomili, drugi, tihi i pokorni počeli su da se vraćaju na svoja mesta.
„Oni Zli ne žele ništa drugo nego da prekinu Božje reči“, posebno je naglasio fra Đirolamo. „Ne smemo da dozvolimo da budemo ometeni. Bog će prevagnuti.“
Rekao bi i više, ali se moj otac pomerio prema propovedaonici. Njegov pogled ustremio se na kaluđera i rukom je pokazao u pravcu svoje uboge žene i očajno i žalosno povikao: „Fra Đirolamo, pomozite joj! Pomozite joj odmah!“
I dalje sam držala majčinu glavu, ali sam kao i drugi pažljivo i bez daha gledala i priora Svetog Marka.
Namršten izraz na licu je popustio, oči su mu na kratko zatreptale nesigurno pre nego što mu se vratio osećaj potpunog autoriteta. „Bog će joj pomoći, a ne ja. Služba će se nastaviti, a misa će biti čuvena.“ Dok je otac utučen spuštao glavu, fra Đirolamo je signalizirao grofu Piku i dvojici kaluđera među skupom: „Pobrinite se za nju“, nežno im je rekao. „Odnesite je do sakristije da me sačeka.“
Potom je veoma glasno nastavio da propoveda. „Božja deco! Takvi zli nagoveštaji će se samo produbiti, sve dok se naš grad ne pokaje i okrene svoja srca Gospodu. U suprotnom, kazna će doći, i sve će biti kao da zemlje nikada i nije bilo...“
Od tog momenta čula sam podizanje i spuštanje u glasu dok je propovedao, ali nisam razumela smisao, jer su se dva kaluđera u braon odorama pojavila pored majke. Piko je preuzeo stvari u svoje ruke.
„Fra Domeniko“, rekao je onom krupnijem koji je imao kockastu glavu i tupav pogled. „Naložiću da se žene pomere. A onda ti podigni madona Lukreciju“, pokazao je na moju majku koja je još uvek bila u mukama svog napada, „i odnesi je. Fra Marćijano, pomozi mu ukoliko to bude potrebno.“
Ni Zaluma ni ja se nismo pokrenule. „Ne smete da prenosite moju majku. To bi moglo da je povredi“, bespomoćno sam insistirala. Fra Domeniko je slušao u tišini, a onda je smirenim i odlučnim pokretima razdvojio zaštitničke Zalumine ruke i uhvatio majku oko struka.
Sa lakoćom ju je podigao, primoravajući Zalumu da se povuče. Posegla uzaludno za mojom majkom dok joj se glava s haotičnim pramenovima kose njišući podigla iz mog krila. Samo je pomalo ustuknuo zbog njenih olabavljenih ruku i nogu, Domeniko ju je prebacio preko jednog ramena, kao što bi pekar uradio sa džakom brašna. Majčine noge odbijale su se o njegove grudi i torzo, a ruke su joj visile niz njegova leđa. Izgledalo je kao da ih on ni ne oseća.
„Stanite!“, Zaluma je zaurlala na kaluđera. I sama je izgledala zastrašujući poput njene gazdarice. Šal pod kapom bio je potpuno iskošen a pojedine nemirne kovrdže pronašle su svoju put napolje. Majka ju je udarila u oko koje je već tada bilo natečeno i napola zatvoreno. Jagodica ispod oka bila je sjajna i crvena što je obećavalo da će prerasti u značajnu modricu.
„Ostavite je na miru!“ povikala sam na fra Domenika. Borila sam se sa sobom da ustanem, ali mi je neko od ljudi pored stao na suknju pa sam ponovo pala.
„Pustite je da se podigne!“, naredio je muški glas iznad mene. Ljudi su počeli da prave prostora sve dok oko mene nije bilo nikoga. Snažna ruka se pojavila i zgrabila moju i povukla me da stanem na noge. Pridigla sam se boreći se da dođem do vazduha i susrela sam se sa pogledom stranca. Visok, mršav čovek koji je nosio otmenu haljinu od divnog platna, domaćina jednog od dvanaest koji je savet od osam Lordova Priora birao svaka dva meseca. Njegov pogled se susreo sa mojim i mogla sam da osetim čudan, snažan osećaj prepoznavanja, iako se nikada ranije nismo sreli.
Istog trena sam se sklonila od njega i pošla za neumoljivim Domenikom, koji je već krčio sebi put kroz gomilu. Zaboravljajući da se nalazi u Božjoj kući, otac je požurio za Domenikom, zahtevajući da bude nežniji u ophođenju prema mojoj majci.
Domenikov kompanjon, fra Marćijano ponudio je Zalumi i meni ruku da nam pomogne. Besna i neobično tiha Zaluma ga je odbila, iako je primetno ćopala. I ja sam odmahnula na njegovu ponudu. Ali ponašanje fra Marćijana je ostalo ljubazno i brižno.
Bio je star i retke kose. A oči su odavale nežnu i neiskvarenu dobrotu.
„Budite uvereni“, rekao mi je. „Dama je u Božjim rukama. Neće dozvoliti da bilo kakvo zlo dopre do nje!“
Nisam mu odgovorila. Umesto toga sam bez reči išla za drugima iza fra Domenika sve dok nismo došli do sakristije.
Soba je bila mala, daleko hladnija od svetilišta koje je bilo toplije od stotine tela. Ovde sam mogla da vidim sopstveni dah. Fra Domeniko je odneo moju majku do jedinog mesta na koje je mogao da je položi, do uzanog drvenog stola koji je otac najpre pokrio mekanim krznenim ogrtačem. Kada ju je kaluđer spustio, otac ga je odgurnuo od nje takvom silinom koja me je iznenadila. Teško dišući dvojica muškaraca su razmenili pogled ispunjen mržnjom. Mislila sam da će sve prerasti u udarce.
Domeniko je zatreptao. Konačno je oborio pogled, a onda se okrenuo i otišao. Fra Marćijano je ostao s nama, nadajući se da bi mogao da nam pruži malo pomoći i utehe.
U jednom trenutku na putu do sakristije, napad moje majke je prestao. Sada, dok je ležala obamrla i u hladnoći, otac je sa sebe skinuo svoj grimizni ogrtač i prekrio je njime. Grof Piko je položio ruku preko njegovog ramena.
Otac je pokušao da se odmakne. „Kako Bog može da dozvoli ovakvo nešto?“ U glasu mu se čulo koliko je ogorčen. „I zašto je fra Đirolamo dozvolio da njome rukuje takva zver?“
Piko je govorio nežno, iako mu se u glasu mogao čuti neobična strogost. „Fra
Domeniko je uvek uz fra Đirolama, znaš to Antonio. Možda je Bog dozvolio da madona Lukrecija istrpi ovu neprijatnost kako bi mogao još uzvišenije da joj pomogne. Njeno ozdravljenje biće zavet svima ostalima. Imaj vere. Veruj u veličinu Boga. Nije nas doveo ovako daleko da bi nas razočarao.“
„Molim se da nije tako“, rekao je moj otac. Oči je prekrio rukama. „Ne mogu da podnesem da je gledam ovakvu. Kada sazna šta se dogodilo... sramota će biti tolika da to neće moći da podnese.“
Razdvojio je ruke i pogledao na moju uspavanu majku, toliko bledu da je delovala kao da je voštana figura, a kao da je vosak bio umrljan tamnom krviju. Nežno je sklonio pramen kose sa njene obrve. Dok je to činio stvorila se prilika da nakratko pogledam u Zalumu koja je stajala naspram njega.
Iskrena mržnja u njenom izrazu me je zapanjila. Bilo je to izvan ponašanja koje je priličilo jednom robu, a ipak sam je razumela. Volela je moju majku kao da joj je sestra, a mog oca je jednako toliko mrzila. Sve do ovog trenutka držala je po strani osećanja prema njemu.
Ja sam jednostavno bila uznemirena. Pre nekog vremena, ostavila sam po strani svoje brige o uzroku majčinih napada. Zalumina priča o bratu i povredi glave koju je imao ubedila me je da je uzrok majčine boljke bio prirodan. Sada, posle njenog zastrašujućeg govora pred Savonarolom, više nisam bila sigurna. Može li duša tako nežna i pobožna kakva je majčina biti alatka nečemu zlom?
Četvrt sata je naša nesrećna skupina čekala u nezagrejanoj sakristiji. Obmotala sam svoj ogrtač tako snažno oko sebe da se ne bih smrzla. Znoj od pređašnjeg napora me je hladio, a dah se kondenzovao i pretvarao u led na vuni. Moja jadna majka se smrzavala i drhtala i pored očevog ogrtača i krznenog plašta na kom je ležala.
Konačno, teška vrata su se otvorila uz škripu i svi smo se okrenuli. Savonarola se pojavio na dovratku. Pored njega je stajao fra Domeniko, pa je Savonarola delovao mnogo manji nego što se to činilo dok je bio za propovedaonicom.
Otac je koraknuo prema majci i položio dlan preko njene ruke. Izraz na licu mu je bio strog. Gledao je u fra Domenika iako se obraćao Savonaroli. ,,On nam ne treba.“ Isturio je bradu prema Domeniku.
„On je moja desna ruka“, rekao je fra Đirolamo. „Ukoliko on nije unutra, ni ja ne ulazim.“
Otac je zatreptao i spustio pogled, potpuno poražen. Dva kaluđera su ušla unutra, a izraz na Domenikovom licu delovao je zaštitnički.
Tačno iza njih na samim vratima pojavio se crvenokosi, pegavi sveštenik iz Duoma.
„Sigurno vas je Bog poslao u Firencu, fra Đirolamo!“ uzviknuo je dok mu se lice ozarilo ulagivački. „Svakoga dana mnogobrojne grešnike navodite na pokajanje. Vi ste spasilac ovoga grada!“
Fra Đirolamo se borio da na njega ne utiče ovo laskanje. Lice i pogled su mu bili pomalo skrenuti u njegovom pravcu. U iskrenom pokušaju da ostane skroman i pokoran, ipak su mu reči prešle preko usana. Visokim nazalnim glasom, odgovorio mu je: „Gospod je taj koji će spasiti Firencu, a ne ja. Neka vaša odanost bude usmerena prema Bogu, a ne bilo kakvom čoveku.“ Napravio je kratku pauzu, a onda čvrstim i odlučnim glasom rekao:
„Sada imam drugih poslova.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:22 pm

Džin Kalogridis Vincenzo_Caprile_1856-1936_Jeune_fille_nourris

Njegove poslednje reči izgovorene su sa namerom da se reši sveštenika koji je telom zatvarao ulaz u sakristiju, ne želeći da pusti sveštenika da prođe sve dok mu ovaj ne garantuje milost. Umesto da ode, mladi čovek je i dalje piljio u sakristiju. „Ah! Ovo je žena koja je zaposednuta mnogim demonima!“
Fra Đirolamo ga je oštro pogledao. „Dozvolićemo da Bog bude sudija njenim jadima.“ Odlučno je pogledao u fra Domenika koji se saosećajno nagnuo preko sveštenika. Visoki sveštenik se uputio prema vratima.
Graciozno se provukao pored krupnog kaluđera i ušao u odaje pre nego što je mogao da mu zabrani. „Ali, fra Đirolamo, sami ste rekli da će zlo pokušati da spreči ljude da čuju Božju poruku koju vam je On preneo. Niko ne bi mogao da izgovori reči koje je ona izgovorila ukoliko sam đavo ne upravlja njima.“ Njegove svetle oči zasjale su nekim nemirnim ubeđenjem. „Istu stvar je uradila u Duomu. Uzvikivala je reči koje joj je đavo nametnuo!“
Fra Domeniko je zapanjeno slušao, čak se i nežni fra Marćijano odvojio od nas kako bi saslušao harizmatičnog mladog sveštenika.
„To je istina Babo“, rekao je Domeniko svom gazdi. „Vaše prisustvo će izazvati đavole. Koliko ljutiti moraju da budu! Koliko uplašeni! Ovo je šansa da pokažete istinsku Božju moć.“
Iako mu je bilo nelagodno zbog pravca u kome se razgovor kretao, a ipak nije mogao da ga ignoriše, Savonarola je prošao pored Domenika i sveštenika sve dok nije stajao pored majke tačno naspram mog oca i Pika.
„Je li to istina?“ fra Đirolamo je tiho upitao mog oca. „Da li je izgovarala čudne reči u Duomu pre napada?“
Tih i obazriv, otac je pogledao u mene i Zalumu. Bila je bestidna i ponašala se kao da izaziva. Kapa joj je skliznula, a njena divlja kosa sada je delovala zastrašujuće kao Meduzina otrovna kruna.
„Nije istina“, slagala je. „Pati od napada još od povrede glave, i u tome nema ni trunke đavoljeg!“
Savonarola je pomerio majčinu glavu i nežno položio ruke preko njenih ramena.
Njegova bojažljivost je nestala i pun samopouzdanja je rekao: „Pomolimo se u tišini!“
Svi smo mu se pokorili, spuštajući glave. Usudila sam se da provirim kroz napola otvorene oči. Sveštenik i Domeniko su ušli, poslednji je zatvorio teška mesingana vrata za sobom. Obojica su pohrlili da stoje pored fra Đirolama. Krčili su sebi put da stanu sa majčine desne strane što je bliže moguće predmetu njihovog obožavanja. Tako su pomerili u stranu Zalumu i mene, primoravajući nas da se pomaknemo prema majčinim nogama.
Moj otac, zakrvavljenih očiju, povio je glavu, ali je i dalje gledao. U očima mu se video oprez i bes. Stajao je levo od moje majke dok je Piko bio tik uz njega.
Posle duge pauze, Savonaroline obrve su se spojile u jedan luk. „Bog mi se obratio. Nepokajani greh je doveo do jada ove žene. Greh koji je dugo skrivana tajna i koji je zakopan i koji je u stanju da pomuti dobrotu njene duše. Moliću se Bogu da joj otvori srce i ukloni teret koji bi mogao da je oslobodi zla.“ Podigao je glavu i snizio glas, pitajući moga oca: „Znate li, gospodine, nešto o tom strašnom grehu koji možda ne želi da prizna?“
Otac ga je pogledao potpuno iznenađen. Iznenadna emocija ga je toliko obuzela da nije mogao da govori, već je samo bolno zajecao.
Piko mu se obratio: „Antonio, prijatelju moj, moraš da veruješ fra Đirolamu. Bog nas je s razlogom doveo ovamo. Sve ovo je za dobro madona Lukrecije.“
„Da li ikome nedostaje vere? Da li iko želi da ode?“, fra Đirolamo je piljio u svakoga od nas tražeći odgovor.
„Moliću se s vama!“, uzbuđeno je rekao mladi sveštenik.
Savonarola ga je pogledao upozoravajući. „Oni koji to žele mogu položiti ruke na nju zajedno sa mnom i u tišini pratiti molitvu.“
„Samo molitva može da dođe do nje“, rekao je moj otac. „Samo se molite da bi Bog mogao da je izleči!“
Savonarola mu je odgovorio pogledom koji ga je ućutka istog trena. Sveštenik i fra Domeniko su brzo stavili dlanove preko nadlaktica moje majke i preko njenog struka. Otac je stavio ruku preko njene desne, što je i Piko učinio. Zaluma i ja nismo mogle da učinimo ništa drugo do da položimo dlanove preko majčinih članaka.
Omanji kaluđer podigao je ruke i samo ih još čvršće spustio na majčina ramena da bi potom zatvorio oči. „O, Gospode!“ uzviknuo je istim onim glasom koji se obraćao s propovedaonice dok je vršio službu. „Pred sobom vidiš ženu, ubogog grešnika...“
Pod njegovim rukama, majka se promeškoljila. Kapci su joj podrhtavali. Promuklo je prošaputala: „Antonio?!“
Uzeo ju je za ruku i nežno joj se obratio. „Lukrecija, ovde sam. Sve će biti dobro. Fra
Đirolamo se moli za tvoje ozdravljenje. Odmaraj se i imaj vere.“
Tokom njihove nežne razmene reči, sveštenik je nastavio sa svojom molitvom. „Ovde postoji tama koja se otvara i produbljuje za Satanu. Gospode! Ukrali su joj telo, izobličili ga...“
Majčine oči se proširiše od straha. Iako sanjiva, osetila je kako je Savonarola steže za ramena. Slabašno se pomerila kao da je pokušavala da se otrese njegovih ruku koje su je pritiskale. „Antonio! Što on to govori? Šta se dogodilo?“
U tom trenutku, sveštenik koji je počeo da podrhtava, uzviknuo je: „đavoli su je zaposeli, o, Gospode!“
„Da!“ Domeniko je promrmljao svojim dubokim glasom. „Đavoli, Gospode!“ „Stanite“, prošaputala je moja majka.
Zaluma ih je prekinula, rečima brzim i oštrim upućenim uglavnom svešteniku, ali i Savonaroli. Pribila se uz Domenikova široka pleća pokušavajući da dođe do svoje gazdarice. „Stanite! Plašite je! Mora da ostane smirena!“
„Sve će biti u redu, Lukrecija“, rekao je moj otac. „Sve će biti dobro...“
Savonarola nije obraćao pažnju. Razgovor koji se odvijao bio je između njega i Boga, „O, Gospode! Niko je osim Tebe ne može spasiti. Nisam dovoljno vredan da se suočim s Tobom, ali Te najponiznije molim: spasi je njenih greha. Izleči je...“
Pegavi sveštenik, izgubljen u sopstvenom Iudilu, nastavio je da se moli kao da je bio posve sam. „Oslobodi je Sataninog uticaja! Počuj me đavole! Ne komandujem tobom ja, već to čini Gospod. Ostavi na miru ovu ženu! U ime Isusa Hrista, ostavi u miru njeno telo i oslobodi je!“
Fra Domeniko, podstaknut pravim žarom sveštenikovih reči, nagnuo se i ščepao majčine ruke svom snagom. Vikao joj je pravo u lice, dok mu je pljuvačka prštala iz usta: „Odlazi đavole, u ime Hrista!“
„Pomozite mi“ povikala je slabašno moja majka. „Antonio, za ime Boga...“
Tada je otac zgrabio krupne gležnjeve fra Domenika, već vičući: „Pusti je! Skloni ruke s nje!“
Savonarolin glas je postao snažniji, i prekoran zbog sveštenika, Domenika i mog oca.
„Ovde smo da tražimo izlečenje, oproštaj grehova. Tek će tada, Gospode, zlo popustiti....“ „Zaustavite ovo!“, naredila je Zaluma, uz metež molitve. „Zar ne vidite šta joj radite?“
Majčino telo se ukočilo. Vilica je počela da joj poigrava, a udovi da udaraju u drveni sto. Glava joj se cimala s jedne na drugu stranu, a krv iz povredenog jezika prskala je svuda po ljudima.
Zaluma i ja smo pokušale da se postavimo na uobičajene položaje u trenucima kao što je ovaj, ali kaluđeri i sveštenici me nisu puštali ni blizu majčine glave. Zajedno sa Zalumom, legla sam preko majčinih nogu, ali nas je jednim snažnim pokretom ruke fra Domeniko odgurnuo odatle, a da nas nije ni pogledao. Otac se sagnuo preko majke i stavio ruku preko njenog ramena.
„Vidite, Babo, đavo nam se prikazuje!“ Domeniko je likovao, a potom se pobedonosno nasmejao. „Gubi se! Ovde ne poseduješ moć!“
„Pomolimo se Bogu!“, zatutnjao je fra Đirolamo. „O, Gospode, molimo te da oslobodiš ovu ženu njenih greha, uticaja svega zlog. Tražimo njeno ozdravljenje. Ukoliko postoji bilo kakva prepreka ukaži nam na nju, o Gospode!“
„Gubi se, Satano!“ nastavio je sveštenik u istom maniru. „Odlazi u ime Svetog oca!“
Fra Domeniko, njegove bezizražajne crte lica obasjale su se zastrašujućim ubeđenjem. Našao se između molitva priora i sveštenika.
Ponavljajući reči svoga nadređenog uzviknuo je: „Otkrij sve sada, Gospode! U ime Sina, odlazi Satano!“
Kako je izgovorio te reči, majčino telo se povilo u grču toliko snažno da su muškarci izgubili kontrolu nad njom. Nastala je čudna tišina. Sveštenik i Savonarola potpuno zbunjeni prekinuli su molitvu. Kao odgovor na to, Domeniko je svojim krupnim šakama pohrlio nadole i svom snagom pritisnuo mesto majčinog srca.
„Odlazi u ime svetoga Duha!“
U neočekivanoj tišini čula sam blagu, ali stravičnu buku: tupo pucanje pod kojim se lomila majčina grudna kost. Vrisnula sam, nesvesna Zaluminih urlika i očevog besnog režanja.
Majčine oči su se raširile. Krv je iz unutrašnjosti počela da navire na uglovima njenih usana i da teče niz njene obraze u uši. Pokušala je da se nakašlje, a umesto toga samo je udisala krv što je bilo propraćeno užasnim zvukom grgljanja osobe koja se očajnički bori za vazduh. Davila se u sopstvenoj krvi.
Otac se rvao da otera Domenika od majke, a potom se vratio da bude uz nju. I ne razmišljajući, bacila sam se na snažnog sveštenika i udarala ga pesnicama, nesvesna da i Zaluma čini to isto.
Kada sam se osvestila, prišla sam majčinom uzglavlju. Sagnula sam se sve dok čelom nisam dodirnula sto. Lice mi je bilo uz majčino, i pored očevog. Zaluma je bila uz mene, njeno rame je pritiskalo moje.
Svi ostali su se sklonili od nje. Fra Đirolamo je pomakao ruke s nje i piljio u nju iskreno zbunjen i užasnut. Sveštenik se u strahu povukao i brzim pokretima se krstio. I Piko je stajao na udaljenosti, pokušavajući da razabere strašan preokret u događajima.
Jedino je moj otac ostao uz majku. „Lukrecija!“ vikao je. „Oh, Bože, Lukrecija, progovori!“
Ali, majka nije mogla. Pokreti njenih udova postajali su sve slabiji dok se potpuno nisu umirili. Lice joj je poprimilo boju grudi golubice. Krv joj se slivala niz usne dok se borila da udahne vazduh. Pokušala sam da joj pomognem jedino onako kako sam umela, pritisla sam moje lice uz njeno i rekla joj da je volim i da će sve biti dobro.
Posmatrala sam kako strah u njenim očima bledi zajedno sa samim životom i videla sam trenutak kada joj je pogled postao prazan i nepomičan.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:22 pm

Džin Kalogridis UNKNOWN_ARTIST_20th_C._Portrait_of_Liv_Ullmann



XVIII
Ne obraćajući pažnju na krv, položila sam glavu na majčine grudi. Zaluma je njenu ruku položila na svoje usne, a otac je svoj obraz priljubio uz njen. Nas troje smo žalili nad njom neko vreme, a onda me je obuzeo bes. Podigla sam svoje vlažno lice i okrenula se da se suočim s Domenikom. Ali i pre nego što sam otvorila usta da ga optužim, otac je zaurlao, a glas mu je bio izobličen i snažan.
„Ubio si je!“ Nasrnuo je na Domenika, a ruke su mu postale kandže koje su hrlile prema Domenikovom vratu. „Ubio si je i postaraću se da te obese zbog toga!“
Kaluđerovo lice je potamnelo, podigao je ruku da se odbrani. Piko i crvenokosi sveštenik su se bacili na mog oca i jedva uspeli da ga zadrže.
Ja sam zajedno sa Zalumom vrištala, dajući oduška besu koji nas je obuzeo. „Ubico!
Razbojniče!“
Savonarola se držao podalje od okršaja. Kada su Piko i sveštenik savladali mog oca, fra Đirolamo je stao ispred Domenika koji je postao pokoran. „Bože, oprosti mi“, zajecao je. „Nisam sposoban da nekome namerno nanosim bol, ovo je bila nesreća, strahovita nesreća... oh, molim te, Babo, oprosti mi!“
A onda sam iza sebe začula blag, ali jeziv očev glas: „Ovo nije bila nesreća. Imao si nameru da je ubiješ...“
„Pogledaj ovamo“, rekao je Piko odsečnim glasom. „Ovo je bila nesreća, i ništa više od toga. Fra Đirolamo i fra Domeniko su obojica došli ovamo sa božanskom namerom da je izleče.“
Savonarola je koraknuo napred, još jednom kao čovek pun samopouzdanja koji vlada dok je za propovedaonicom. „Ovo su reči koje mi je Gospodo preneo: madona Lukrecija je oslobođena svih ozloglašenih uticaja. U času njene smrti, pokajala se nad svojim gresima i sada boravi u Čistilištu. Budite spokojni u saznanju da će njena duša ubrzo biti s Bogom.“
Njegove reči su rasporile očevo srce. „To je istina“, prošaputao je. „Ali ništa manje nije istina da ju je Domeniko ubio.“
Fra Đirolamo je bio neumoljiv. „Ono što se ovde desilo bio je Božji čin. Fra Domeniko je bio samo njegov instrument. Žene!“ okrenuo se da nas isprati. „Obrišite suze! Radujete se što će vaša gospodarica ubrzo biti u Raju!“
Mračnim pogledom, Zaluma je pljunula u njegovom pravcu, a potom se okrenula s namerom da nastavi da žali.
„Bog vidi krivce“, rekla sam mu. „Bog prepoznaje zločin koji je ovde počinjen, i nijedna od vaših sladunjavih reči nikada neće moći da sve ovo sakrije od njegovog pogleda. Postaraće se da pravda stigne vas i fra Domenika u svoje vreme.“ A onda sam dodala tako naglo da sam i samu sebe iznenadila: „Ukoliko želite da načinite bilo kakav napor u
smislu naknade, možete da se postarate da se majka prenese do naše kočije.“
„To može da se uredi“, rekao je Savonarola. „Posle toga ću se moliti da ti Bog oprosti na tim rečima punim mržnje. Vremenom ćeš prihvatiti sve što se dogodilo. Ali prvo, molićemo se za madona Lukreciju da bi njeno vreme u Čistilištu bilo što kraće. A onda ću pozvati sveštenika.“ Ovo sam shvatila kao nameran prekor upućen onome u našoj crkvi, „da joj očita miropomazanje.“ Govorio je svima nama, ali je pogledom ciljao pravo u mog oca, koji je stajao mirno, slomljeno odbijajući sve Pikove napore da ga uteši. „Kleknimo“, rekao je Savonarola. Piko, sveštenik i dva kaluđera su mu se poslušno povinovala. Zaluma i ja smo ostale uz moju majku.
Otac je čvrsto stajao, nepomičan. „On ju je ubio.“
„On je bio Božja ruka“, Savonarola mu se čvrsto usprotivio. „Bog je odgovorio na naše molitve tako što je od vas uzeo Lukreciju. Ubrzo će biti s Njim, oslobođena svih patnji. Ovo je blagoslov u poređenju sa životom koji je vodila... ovo je kraj koji je poželjniji od ozdravljenja ovozemaljskog. Trebalo bi da budete zahvalni.“ Zastao je, a onda je još jednom zahtevao: „Kleknite. Kleknite i molite se s nama da bi duša vaše žene dospela u Raj.“
Otac je ispustio jecaj koji je istovremeno podsetio na režanje. Ostao je da stoji i nastavio da pilji u Domenika s mržnjom u očima.
Domeniko je kleknuo pored svog gazde, a onda otvorio oči i pogled ukrstio s očevim. Položaj njegovog tela nedvosmisleno je svedočio o pobedi. Izraz lica mu je bio sjajan i ničega Božanskog niti ispravnog nije bilo u njemu. U očirna mu je iskrila promišljena inteligencija, beskrajno iščašena i hladna da sam ja shvativši to ostala bez daha.
Potom je fra Domeniko, gledajući u mog oca blago nagnuo glavu prema stolu na kom je moja majka i dalje ležala, a onda je lagano, namerno sklonio pogled s njega na mene.
Otac je to video i ustuknuo.
„Klekni“, blagim glasom rekao je Domeniko.
Očeva nedra su se takvom brzinom podigla i spustila da sam pomislila da će planuti. A onda je, pokrivajući lice dlanovima, kleknuo na kolena pored Pika.
Domeniko se nasmešio i zatvorio oči.
Ali ja nisam htela da se pokorim. Niti je to učinila Zaluma. Nisam shvatala šta se to događa između mog oca i kaluđera. Znala sam samo da je otac dozvolio da ga slome.
Držeći se uz majčino telo, nikada ga nisam toliko mrzela kao u tom trenutku. I zaista, ne bih mogla da kažem koga sam u tom trenutku mrzela više: Boga, Savonarolu, fra Domenika ili mog oca. I tako sam odlučila da ih sve do jednog mrzim.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:23 pm

Džin Kalogridis United_Kingdom


XIX
Nakon što je primila pričest od sveštenika iz crkve Svetog Marka, majku su odneli do naše kočije. Do tada se većina ljudi razišla, ali sam čak i svojoj tuzi primetila stranca koji mi je pomogao da se pridignem s poda crkve kako stoji i posmatra.
Vozili smo se nazad preko mosta Sveta Trinita. Umotana u krvavi ogrtač i smaragdni somot, moja majka ležala je obamrla u očevom naručju dok smo se vozili. Nije dozvoljavao nikome da je dodirne. Piko je insistirao da nam se pridruži. Grofovo prisustvo me je vređalo, ali je tuga ser Đovanija bila iskrena. Obrt u događajima koji su prethodili ga je iskreno razarao.
Ali moj otac nije želeo da pogleda u Pika. Kruto je sedeo pored njega tako da im se noge, laktovi ni slučajno nisu dodirivali. Molimo se nežno i brzo za majčinu dušu, naizmenično izgovarajući Ave Mariju i Gospodnju molitvu. Kada mu se Piko pridružio, on je oklevao, kao da je bio neodlučan da li da prihvati molitve svoga prijatelja, ali onda je popustio i nastavio.
Nisam mogla da podnesem prizor u kočiji pa sam gledala kroz prozor. Doživela sam uvredu jer su spoljašnjost Svetog Marka i Via Larga izgledali isto. Ljudi su pažljivo išli niz zaleđene ulice, lica umotanih da se zaštite od hladnoće, ali nije bilo ni znaka žalosti niti poštovanja prema svemoći Smrti.
Prema ocu sam istovremeno osećala sažaljenje i bes. U isto vreme me je obuzimao osećaj odgovornosti i upravo je taj osećaj rukovodio mojim ponašanjem kada smo konačno stigli kući. Kada se kočija zaustavila iza naše kuće, bila sam prva koja se podigla.
„Gospodine Đovani“, obratila sam se grofu Piku kao da smo oboje odrasli, a ja njegov vršnjak. „Danas se mora napraviti dogovor s grobarom, kao i sa sveštenikom u vezi sa sutrašnjim danom. Ona bi želela da bude sahranjena u Santo Spiritu. Da li biste bili ljubazni...“
Pre nego što sam uspela da završim, Piko je svečano odgovorio: „Biće mi čast, madona Liza. U međuvremenu...“ Okrenuo se prema mom ocu, koji je još uvek ljuljao majčino telo. „Dozvolite nam da je unesemo unutra.“
„Gore do njenih odaja“, rekla sam. „Zaluma, pođi pre njih i prekrij njen krevet da se ne umrlja, a naloži slugama da donesu peškire i vodu.“
Otac je snažno pritisnuo majčinu glavu uz svoja nedra. „Sam ću je odneti.“
„Podite sada“, Piko ga je umirivao. „Biće vam potrebna pomoć, bar pri izlasku iz kočije.“
Otac je držao distancu prema Piku, odbijajući da ga pogleda u oči, ali je na kraju klimnuo glavom. Muškarci su majku podigli i izneli je iz kočije, ali čim je bila napolju, otac ju je otrgnuo od Pika. „Držim je sada.“ Nije dozvolio da ga nagovori u suprotno, pa je Piko otišao prema Santo Spiritu. Zaluma je požurila u kuću pre nas.
Išla sam nekoliko koraka ispred oca, koji je fanatično mrmljao: Ave Maria, gratia plena Dominus tecum, benedicta tu... Svevišnji Bože, dozvoli duši njenoj da dođe do Tebe. Tolika nepravda i sve moje činjenje od samoga početka...“
Ludilo mu je davalo snagu. Ušao je u kuću krupnim koracima, da ni u jednom trenutku nije posrnuo i uspeo se uz visoke uzane stepenice.
U majčinim odajama, Zaluma, crvenih očiju, ali savršeno pribrana čekala je na otvorenim vratima. „Voda kojom ćemo je okupati je na putu ovamo“, rekla je, „a ja sam spremila krevet.“
S neverovatnom pažnjom, otac je polegao majku na krevet koji je bio prekriven mnoštvom starog platna.
„Evo“, rekla sam. „Dozvoli nam da ovo iznesemo odavde.“ Posegla sam za prelepim somotskim ogrtačem boje smaragda čiji su rubovi bili skoreni od tamne krvi. Zaluma mi je pomogla da ga izvučem ispod majke. Kada smo završile, otac je pao na kolena, obuhvatio majčine ruke i ljubio ih.
S donjeg sprata do nas su dopirali jecaji kada je kočijaš svim slugama preneo vest. Voda i peškiri su ubrzo stigli. „Morate sada da odete“, rekla sam ocu koji je i dalje klečao. „Moramo da je operemo.“
Odmahnuo je glavom, čvrsto se držeći za moju majku. „Moramo da se molimo za nju. Molite se sve dok ne dobijemo znak od Boga da je sada u Raju i da više ne pati. Adveniat regnum tuum. Neka Tvoje carstvo dođe.“
„Bilo je dosta molitvi za nas! Odlazi!“ Zalumine oči bile su prepune besa.
Stala sam između njih. „Oče, ukoliko želiš, možeš da nastaviš u drugoj sobi.“ Nežno sam mu razdvojila ruku od majčine, a onda je čvrsto prigrlila i pomogla mu da se podigne.
„Nećemo dugo“, rekla sam mu. Povela sam ga prema vratima i snažno ih zatvorila nakon što je izašao.
Okrenula sam se prema krevetu. Dok sam to činila, videla sam Zalumu kako gleda svoju gazdaricu u očajanju i sa najiskrenijom ljubavlju. Za treptaj oka pohrlile smo jedna prema drugoj, jecajući.
„Kako je ovo moglo da se dogodi?“, borila sam se da dođem do vazduha. Brada mi se zarila u njeno rame. „Kako je Bog mogao da bude deo ovakvih užasnih stvari?“
„Bog daje ljudima moć izbora, da čine dobro ili zlo“, promrmljala je Zaluma. „Čini se da svi prečesto čine ovo poslednje.“
Volela sam majku više od bilo čega na ovom svetu. A što se tiče oca, kakvu god ljubav da sam gajila prema njemu sada je ona bivala sve manja. Sada je postojala samo Zaluma i jedino ona. Majčina i njena brižna priroda uvek nas je objedinjavala. Sada ćemo morati da pronađemo novu svrhu.
Zaluma me je potapšala po leđima tako nežno kao što bi to učinila da se radi o novorođenčetu. „Dosta, dosta“, rekla je uzdišući. Povukla sam se i malo se umirila.
„Pogledaj se“ rekla sam s neuverljivom dozom humora, gledajući u njenu divlju kosu i crvene mrlje koje su joj počivale na licu. „Mogla bi da uplašiš i najnepokolebljivijeg heroja.“
„Isto bih mogla da kažem i za tebe“, rekla je Zaluma, blago se osmehnuvši. „Bilo bi najbolje da prvo operemo ruke, ali onda moramo da požurimo.“ Najednom se smračila boreći se sa suzama. „Sada će se brzo ukrutiti.“
Pomerile smo se prema suprotnim stranama kreveta i prionule na posao. Široki, ekstravagantni rukavi s zlatnim porubom bili su prvi na redu, a onda teška majčina suknja takođe od smaragdnog somota. Potom je na redu bila podsuknja i poslednja isflekana košulja od svile boje slonovače. Sve smo skinule sa nje, sve dok nije ležala naga, a onda je Zaluma skinula i njen smaragdni prsten i svečano ga približila meni. Minđuše i ogrlica, sve je trebalo skinuti. Nikakvi ukrasi nisu bili dozvoljeni.
Iz poštovanja, Zaluma mi je pružila jedan od peškira i dozvolila mi da skinem krv s majčinog izmučenog lica. Umakala sam peškir u umivaonik, sve dok voda nije postala mutna.
Zaluma je primetila. „Doneću još nešto vode“, rekla je, jer iako sam oprala majčino lice, a Zaluma joj se pobrinula za ruke, i dalje je bilo krvi po njenim grudima i vratu.
Nakon što je otišla, uzela sam majčinu najbolju vunenu majicu iz kredenca kao i veo od belog platna, jer je zakon bio takav da je mogla da nosi samo jednostavnu belu odeću i jedino su bili dozvoljeni vuna i platno. Potom sam pronašla njen češalj i učinila sve što je moguće da joj razmrsim kosu. Bila je veoma zamršena, a ja sam bila nežna i provlačila sam češalj najpre kroz krajeve, a onda lagano prema temenu. Kosa joj je mirisala na ružinu vodicu i na čelik.
Dok sam je češljala, jednom rukom sam joj pridržavala glavu kako bih mogla da doprem do lokni koje su joj počivale na vratu. Dok sam to činila, nežno sam pomerala položaj glave. Osetila sam zupce češlja kako poniru i onda se ponovo podižu dok prelaze preko temena.
Osećaj je bio više nego čudan da sam prekinula češljanje, odložila češalj i nesigurnim prstima pronašla usek na majčinoj glavi između slepoočnice i levog uva. Razdvojila sam kosu na tom mestu i pronašla udubljenje i ožiljak.
Majka je uvek insistirala da joj Zaluma i niko drugi od sluga uređuje kosu. Čak ni meni nikada nije bilo dozvoljeno da je dodirnem.
U tom trenutku Zaluma se vratila, pažljivo hodajući da ne bi prosula svežu vodu. Videvši moj pogled, oči su joj se raširile. Položila je umivaonik na majčin noćni stočić i zatvorila vrata.
„Postoji rana na njenoj glavi“, rekla sam, dok mi se glas pojačavao od nadolazećih emocija. „Rana, ožiljak.“
Pratila sam je pogledom dok je namerno uronila dva peškira u vodu, a onda mi prišla dodajući mi jedan.
„Znala si“, rekla sam. „Oduvek si znala. Zašto mi jednostavno nisi rekla? Samo si nagoveštavala, a sve vreme si znala.“
Peškir joj je obešen visio iz ruke, pognula je glavu boreći se s emocijama. Kada ju je konačno podigla, na licu joj se video očajan izraz. Otvorila je usta kako bi progovorila, ali pre nego što su se začule prve reči, neko je kucao na vratima.
Otac ih je otvorio, a da mu nismo dale dozvolu da uđe. Ugledavši svoju mrtvu ženu kako počiva na krevetu, trgnuo se i skrenuo pogled. „Molim vas“, rekao je, „dozvolite mi da se ovde molim za nju. Želim da budem sada uz nju, pre nego što zauvek ode.“
Zaluma se okrenula prema njemu, skupljenih pesnica kao da je bila spremna da napadne. „Kako se usuđujete!“, prošištala je. „Kako se usuđujete, kada ste vi odgovorni za ovo!“
„Zaluma“, upozorila sam je. Moj otac je bio budalast i nije bio u pravu kada ju je odveo Savonaroli, ali njegova namera je bila srećan ishod.
„Istina je“, zaječala je. „Konačno ste završili ono što se započeli pre mnogo godina. I zato odlazite sada. Odlazite, i dopustite nam da se pobrinemo za nju.“ Otac se povukao i zatvorio vrata, a da nije rekao ni reč.
Zaluma je i dalje stajala okrenuta vratima, a celo telo joj je podrhtavalo i treslo se. Stavila sam ruku na njeno rame, ali ju je ona odgurnula, a onda se okomila na mene. Godine potisnute mržnje isijavale su iz nje:
„On ju je udario! Da li razumeš? On ju je udario, a ja sam se borila toliko dugo dok je bila živa da ne kažem ništa!“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:23 pm

Džin Kalogridis Tuntematon-_Okand-_Unknown_PORTRAIT_OF_A_LADY


XX
Osećala sam se kao Sveti Sebastijan, proboden s stotine strela, ranjen i bez nade da će preživeti. Nisam mogla da reagujem.
Umesto toga, kretala sam se teško i u tišini, dok smo Zaluma i ja završavale s pranjem majčinog tela, potom smo je obukle u vunenu majicu i pričvrstile uz njenu raspuštenu kosu platneni veo.
Otišle smo i ja sam pozvala sluge da je obiđu rečima kojih se više i ne sećam.
Tokom pokopa u crkvenom dvorištu, otac je naglas objavio da je Savonarola bio u pravu, adveniat regnuum tuum, da dolazi kra; sveta, što je dobra stvar jer je to značilo da će on i njegova voljena Lukrecija ubrzo biti sjedinjeni.
Posle toga, kada je palo veče, otac me je pozvao sebi.
Bila sam sama u majčinoj odaji, podstaknuta čudnom odlukom da spavam u njenom krevetu, kada je pokucao na vrata. „Uđi“, rekla sam. Očekivala sam Zalumu da me još jednom ponudi nečim za jelo.
Umesto toga, moj otac je stajao na ulazu u sobu i dalje obučen u crni ogrtač, koji se nosi u žalosti. „Zaluma“, rekao je, nesigurnim i uplašenim glasom. „Bila je prilično ljuta... Da li ti je rekla još nešto? O meni i tvojoj majci?“
Piljila sam u njega s potcenjivanjem. „Rekla je dovoljno.“
„Dovoljno?“ iščekivanje u njegovom pogledu samo me je nateralo da ga mrzim još više.
„Dovoljno“, rekla sam, „da poželim da nikada nisam tvoje rođeno dete.“
Podigao je bradu i brzo zatreptao. „Ti si sve što mi je preostalo“, rekao je, a glas mu je prerastao u promukli šapat. „Jedini razlog zbog koga dišem.“
Moj okrutni odgovor mu je verovatno dao odgovor koji je tražio, jer se okrenuo i brzo izašao napolje.
Nemirno sam spavala te noći. Budili su me snovi sa majkom o tome kako smo počinili grešku, kako na kraju ona uopšte nije umrla, da je fra Domeniko nije ubio. Za vreme jednog sna, nije me probudio osećaj već zvuci pokreta u sobi. Podigla sam glavu i razaznala Zaluminu visoku i poznatu figuru u tami. Pomerala se prema dušecima položenim na pod, na kojima je uvek spavala. Konačno je shvatila da sam budna i da gledam u nju.
„Sada sam tvoja robinja“, rekla je, i tako je zauzela svoje mesto na podu uz mene i umirila se da spava.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:23 pm

Džin Kalogridis Troligen_Italien_1800-tal_kvinna_med_lagerkran


XXI
Naš dom je bio nesrećan. Dok smo Zaluma i ja bile nerazdvojne, i vreme ispunjavale obavljanjem kućnih poslova, potpuno beznačajnih. Nastavila sam sa svojom rutinom: odlazila sam na pijacu u sivim zimskim danima umesto moje majke, kupovala meso od mesara, i obavljala druge poslove neophodne da se vodi domaćinstvo što je lagodnije moguće. Uvek su uz mene bili Zaluma i kočijaš. Ali, ovoga puta, nije bilo nikoga ko bi mi davao smernice, sve odluke sam sada donosila sama.
Oca sam izbegavala što sam više mogla. Jeli smo s nelagodnošću kada god bismo večerali zajedno. Većinu večeri se zadržavao, ostajao je do kasno u gardu pod izgovorom da radi, pa sam večerala sama. Uprkos želji za ljubavlju i oproštajem, koju je uvek majka nosila u sebi, nisam mogla da sakrijem svoj bes. Nisam mogla da se privolim da budem ljubazna. Ni jednom mi nije palo na pamet da zatražim za oproštaj zbog svojih zlobnih komentara, jer je svaki od njih bio istinit.
U svom očajanju, otac se uhvatio Savonarolinih učenja. Često je ponavljao sveštenikovo ubeđenje da je kraj sveta blizu, jer će ga jedino to, ili smrt približiti njegovoj voljenoj Lukreciji. Pretpostavljam da nije imao drugog izbora, osim da veruje da je Bog uzeo njegovu ženu kako bi je poštedeo patnji. U suprotnom, ne bi prihvatio ogromnu krivicu za njenu smrt. S druge strane, morao bi da smatra Savonarolu i tupavog Domenika ubicama. Dva puta dnevno prisustvovao je misama u crkvi Svetog Marka, uz Đovanija Pika koji je uvek bio uz njega.
Piko je postao čest posetilac u našem domu. Otac i on su počeli slično i da se oblače - u jednostavnu crnu odeću, koja ne bi mogla da se smatra svešteničkom zbog finog kroja i izuzetne finoće tkanina. Iako se otac prema grofu ophodio s neverovatno ljubaznošću, brinuo se o tome da dobija samo najbolje zalogaje iz naše kuhinje i najbolje vino, postojala je rezervisanost, hladnoća prema Piku koja nije postojala pre majčine smrti.
Za večerom, otac bi ponavljao ono što je fra Đirolamo rekao. Težio je da pronađe pravi izraz, da oživi pravu emociju koja bi iza zvala moj oproštaj i inspirisala me da odlazim u crkvu Svetog Marka zajedno s njim. Nikada nisam odgovarala na njegove izjave, već sam se strogo obraćala hrani koja je počivala preda mnom.
Šetala sam se Zalumom dva puta dnevno, po suncu i po kiši, do obližnje crkve Santo Spirito. Nisam to činila iz želja da budem pobožna, jer je u meni i dalje bilo ozlojeđenosti prema Bogu, već zbog toga što sam želela da budem bliže majci. Santo Spirito je oduvek bio njeno najveće utočište. Klečala sam u hladnoj crkvi i piljila u gracioznu drveni prikaz Hrista koji je razapet na krstu. Na licu mu nije bio izraz patnje, već najdubljeg mira. Nadala sam se da je i majka doživela sličan mir.
Tri očajne nedelje prošle su mi na sličan način. A onda, jedne večeri nakon što sam večerala sama jer je moj otac kasnio, neko je pokucao na vrata moje odaje.
Čitala sam majčinu dragocenu kopiju Dantea, pokušavajući da odlučim u koji krug Raja bi mogao da stane fra Đirolamo, i razmišljajući u koji krug Pakla bih ga ja poslala.
Zaluma je bila sa mnom. Tugovala je u osami što je bolje mogla, krijući suze, ali je ipak ona poznavala moju majku mnogo duže od mene. Probudila bih se noću nakon strašnih snova samo da bih nju zatekla kako nepomična sedi u mraku. Tokom dana, meni se posvećivala. Kada se začulo kucanje na vratima te večeri, ona je žmirkala pored uljane lampe dok smo ukrašavale jednu od maramica za miraz, finim vezom za moj venčani kovčeg.
„Uđi“, rekla sam nevoljno. Prepoznala sam ko je po načinu na koji je kucao na vrata i nisam imala želju da razgovaram.
Otac je tek napola otvorio vrata. Još uvek je nosio svoj teški ogrtač i šešir. Obesio se preko dovratka i rekao umornim glasom:
„Dole se nalazi tkanina, u velikoj odaji. Naložio sam slugama da je rasprostru za tebe. Bilo je previše da bih je doneo gore.“ Pomerio se kao da su samo te reči bile dovoljne za objašnjenje.
„Tkanina?“
Moje pitanje ga je nateralo da zastane. „Odaberi ono što želiš, a ja ću ti dovesti krojača.
Trebalo bi da imaš nove haljine. Ne brini oko troškova.“
Zaluma, koja je sedela pored mene i koja se trudila najbolje što je mogla da ignoriše oca još od majčine smrti, oštro je skrenula pogled sa šivenja.
„Zašto?“, nisam mogla ni da zamislim šta ga je navelo na ovo, osim iznenadne želje da povrati moju naklonost. Ali se takvo ponašanje kosilo s učenjima Savonarole. Sveštenik se gnušao krojačkog umeća.
Uzdahnuo je. Pitanje mu je dosađivalo, pa je negodujući odgovorio: „Prisustvovaćeš po dužnosti kući Lorenca de Medičija.“
Il Magnifico, predmet svih Savonarolinih propovedi usmerenih protiv bogatstva i neumerenosti. Bila sam i previše iznenađena da bih odgovorila odmah.
On se potom okrenuo i otišao, brzim koracima se spuštao niz stepenice, pa ni jedan od mojih poziva ga nije prizvao nazad.
Zaluma i ja smo te večeri sišle dole ali kako bismo bolje videle očev poklon vratile smo se narednog jutra kada je bilo više svetlosti.
U odaji predviđenoj za primanje gostiju, velike količine Firentinskih najimpresivnijih tkanina bile su uredno složene i s neverovatnim ukusom poređane. Ovo nisu bile mračne boje koje su odgovarale detetu jednog od Savonarolinih jadnika. Bilo je plave, tirkizne, Ijubičastoplave i bledožute, živozelene i ružičaste. Tu se još i nalazile prelepe nijanse poznate kao „cvet breskve“, „Apolova kosa“, „ružičasti safir“. Za košulju je bilo fine bele svile, prozračne kao vazduh i oivičenu srebrnim nitima, neke druge zlatnim. U blizini se nalazio niz perli koje su se mogle dodati na završeni proizvod. Bilo je blistavog damasta, bogatog brokata, somota, somota s više slojeva i tanjeg svilenog somota protkanog zlatom i srebrom. Ono na čemu mi se zadržao pogled bila je svilena marama prošarana taftom. Kada se držala okrenuta prema svetlosti presijavala se u svetlocrvenu boju, a kada bi se tkanina polako pomicala, boja se menjala do smaragdne.
Zaluma i ja smo bile poput dva deteta pred koje su izneli tanjir slatkiša. Udovoljavale smo sebi odmotavajući tkanine, neke smo kombinovali zamišljajući kakav bi krajnji ishod mogao da bude. Kačila sam ih preko ramena, tela, a potom piljila u majčino ogledalo da bih ustanovila koja mi boja najbolje pristaje. Zaluma je iznosila svoje nabusito mišljenje. Po prvi put u poslednjih nedelja iskreno smo se smejale.
A onda me je misao pogodila, naglo i u trenu mi pomutila raspoloženje. Nisam bila u stanju da dokučim zašto bi mi moj bogobojažljivi otac dozvolio da prisustvujem zabavi u palati Medičijevih. Prvo, suviše je malo vremena prošlo od majčine smrti da bih se oblačila u haljinu za zabavu, drugo, on je bio zbog svoje odanosti Savonaroli neprijatelj Medičijevih (poslovna pitanja, naravno nisu imala nikakve veze za duhovnim, pa je nastavio da im prodaje svoju robu). Postojalo je samo jedno objašnjenje za njegovu želju da pošalje svoju ćerku u sjajnoj odeći da vidi il Magnifica. Lorenco je bio nezvanični posrednik za sklapanje brakova svih imućnih Firentinaca. Ni jedno dete iz više klase nije moglo da se venča bez njegovog odobravanja, a većina porodica je više volela kada bi sam Lorenco odabrao supružnika. Trebalo je da budem proučavana, da me ocene poput stoke pre nego je zakolju. Ali je skoro svaka mlada morala da bude od bar petnaest leta.
Moje prisustvo u našem domu bilo je poput prekora mome ocu, stalni podsetnik na to kako je uništio majčin život. „Nemam još ni trinaest godina, rekla sam ne razmišljajući, spuštajući maramu na gomilu koja mi se nalazila u krilu. „A, ipak, ne može da dočeka da me se reši.“
Zaluma je sela držeći celu dužinu somota koji je gladila u ruci i potom me pogledala jasno. „Ti si suviše mlada“, rekla je. „Ali gospodin Lorenco je veoma bolestan. Možda tvoj otac samo želi njegov savet dok je još uvek među nama.“
„Zašto bi se otac uopšte savetovao s njim, ukoliko nije video način da me sada na brzinu uda?“ suprotstavila sam joj se. „U suprotnom, zašto bi uopšte primao savet od Medičijevih? Zašto ne bi sačekao i udao me za jednog od sledbenika Savonarole, za jednog pjagnonija?“
Zaluma je pomakla komad raskošnog damasta boje celera i podigla ga. Sunčeva svetlost se odbijala od njegovu finu površinu, otkrivajući šare u obliku venaca utkane u tkaninu. „Mogla bi da odbiješ“, rekla je. „I, kao što i sama kažeš, sačekaš još nekoliko godina i onda se udaš za nekog od Savonarolinih sledbenika. Ili...“ podigla je svoje lepo lice kako bi me proučavala. „Možeš da dozvoliš il Magnificu da on odluči. Da sam ja mlada, svakako bih se opredelila za to.“
Uzela sam to u obzir, a onda položila u stranu maramu. Međusobni uticaj boja bio je stvarno zadivljujući, ali je tkanina bila kruta, a crvena i zelena boja previše napadne za moj ukus. Podigla sam se, uzela damast iz Zalumine ruke i postavila ga pored tamnog modrozelenog somota. „Ovo“, rekla sam, dok mi je prst ležao na somotu, „ovo, za prsluk i suknju, oivičeno damastom. A brokat sa zelenim i ljubičastim za rukave.“
Haljina je napravljena za nedelju dana, nakon čega sam bila prinuđena na čekanje. Zdravlje il Magnifica se pogoršavalo i nije bilo sigurno kada će i hoće li uopšte susret biti upriličen. Čudno, ali meni kao da je laknulo. Iako nisam uživala živeći pod očevim krovom, čak sam još manje žudela da odem tako naglo pod nečiji tuđi. I dok mi je prisustvo u majčinim odajama prizivalo bolne uspomene, pružalo mi je i neku čudnu utehu.
Prošla je i druga nedelja, a onda je za večerom otac bio čudno tih. Iako je uvek ponavljao sveštenikove reči da je Bog uzeo moju majku i poveo je u Raj iz čiste ljubaznosti, oči pune krivice i nesigurnosti su ga odavale. Ništa nije bilo drugačije ni te noći.
Nisam mogla da podnesem da ga dugo gledam, pa sam na brzinu završila obrok. Kada sam se izvinila napuštajući sto, on me je prekinuo.
„Il Magnifico te je pozvao.“ Glas mu je bio osoran. „Sutra, kasno popodne, odvešću te u palatu u Via Larga.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:24 pm

Džin Kalogridis Toekomst_Dromen


XXII
Nisam smela da o ovome govorim pred slugama osim pred Zalumom, otac je odsečno ponavljao. Nije smeo da zna čak ni naš kočijaš. Otac će me sam odvesti kočijom koja mu je služila da njome obavlja poslove.
Sledećeg dana obuzela me je zebnja. Biću kao na izložbi, gde će biti beležene moje prednosti i mane i na osnovu njih će mi biti određena budućnost. Proučavaće me i kritikovati Lorenco i kako pretpostavljam grupa pažljivo odabranih žena iz visokog društva. Bila sam samo još nervoznija kada sam shvatila da Zalumi neće biti dozvoljeno da me prati.
Haljina, vešto napravljena da ukaže na ženine obline i tamo gde ih nije bilo, bila je mnogo svečanija od ičega što sam do tada nosila. Puna suknja sa kratkim šlepom bila je od modrozelenog somota sa šarama u obliku vinove loze. Prsluk je bio od istog somota sa umecima Zaluminog svetlozelenog damasta. Na visokom struku nalazio se kaiš od srebra. Rukavi su bili rasporeni i postavljeni, napravljeni od brokata istkanog od tirkiznih, zelenih i ljubičastih niti povezanih s onima od čistog srebra. Zaluma mi je povukla košulju kroz razrez i naborala je u skladu s trendovima. Odabrala sam laganu belu svilu, protkanu srebrnim nitima.
Kada se radilo o mojoj kosi, uvek je bilo muka. Nosila sam kapu napravljenu od brokata, ukrašenu biserima i pošto sam bila neudata, bilo je dozvoljeno da mi kosa pada preko ramena. Ali su pramenovi kose bili neposlušni i trebalo ih je pripitomiti. Zaluma se mučila sa vrućim žaračem da napravi dražesne uvojke. Ali ih moja kosa nije držala, i svi napori samo su se pretvarali u još veći haos.
A bio je kasni februar. Obukla sam ogrtač bez rukava od brokata ukrašen debelim trakama od damasta. Bio je otvoren na sredini da bi otkrio veličanstvenost haljine. Oko vrata sam nosila majčinu bisernu ogrlicu, s velikim priveskom tamnoplave boje. Pričvršćen je tako da padne malo iznad prsluka, pa je hladan počivao uz moju kožu.
Konačno, Zaluma me je dovela pred veliko ogledalo. Udahnula sam. Nikada nisam sebe videla tako lepu. Nikada nisam toliko podsećala na moju majku. Kada me je povela dole ka ocu koji je čekao, mislila sam da će zaplakati.
U kočiji sam sela pored oca, kao što bih često činila kada bih ga pratila na nekom od poslova do domova plemstva. Nosila sam tamnoplavu vuneni plašt da mi sakrije nakit, što je bilo saglasno sa zakonima o raskoši.
Dok je vozio, otac je bio namršten i ćutljiv. Piljio je u pejzaž obojen bojama u kasnu zimu, oči su mu bile ispijene, i žmirkao je zbog jakog poslepodnevnog sunca. Nosio je svoju uobičajenu jednostavnu tuniku od crne vune i iznošene dokolenice s crnim ogrtačem. Način na koji je bio obučen nimalo nije bio prigodan za mesto kome ćemo uskoro prisustvovati.
Popodnevni vazduh je bio prijatno krepak, s mirisom dima iz mnogobrojnih ognjišta. Vozili smo se uz Arno, a potom prešli most Vekio na kom je većina prodavnica i dalje bila otvorena. Setila sam se svog raspoloženja kada sam poslednji put prešla ovaj most sa Zalumom i mojom majkom, kako sam bila uzbuđena veličanstvenošću tvorevina umetnika. Sada, dok sam sedela uz oca, nisam mogla da povratim ni trenutak radosti.
Kada smo prešli most do Via Larga, shvatila sam da, ukoliko već želim da postavim pitanje koje me je proganjalo, da to moram ubrzo da učinim jer smo bili na domak našeg konačnog odredišta.
„Fra Đirolamo ne odobrava Medičijeve“, rekla sam. „Zašto me odvodiš do Lorenca?“
Otac je gledao po okolini i prstima prešao preko brade. „Zato što sam obećao. Obećanje koje sam dao još odavno.“
Pa, možda je Zaluma bila u pravu. Možda je moja majka zamolila da muža njene ćerke izabere najmudriji bračni posrednik u gradu, a moj otac se složio dok ga je još uvek zanosila njegova žena a ne Savonarola. Znajući da Lorenca izdaje zdravlje, otac je bio obazriv i želeo da se postara da mladoženja bude izabran na vreme.
Nedugo zatim, otac je zaustavio kočiju pred kapijom Lorencove palate. Naoružani čovek je otvorio čeličnu kapiju i mi smo ušli unutra, pored štala. Sačekala sam oca da se podigne i pomogne mi da siđem, a potom me isprati do palate. Prvi put, godinama unazad, bila sam zahvalna zbog njegovog prisustva.
Ali me je iznenadio. „Sačekaj“ rekao je, pružajući ruku upozorenja kada sam se pomerila da ustanem. „Samo sačekaj!“
Sedela sam u iščekivanju sve dok se minut kasnije nisu otvorila sporedna vrata palate i čovek u pratnji čuvara izašao lagano, nesigurno uz pomoć izvanredno isklesanog drvenog i zlatnog štapa.
Nekoliko meseci je prošlo otkako sam ga poslednji put videla, a Lorenco je ostario, iako je tek nekoliko godina prešao četrdesetu, izgledao je kao da je decenijama stariji. Koža mu je bila obešena i bila bolesno žuta. Samo je jedna stvar ukazivala na njegove godine. Njegova kosa, crna bez ijedne sede.
Ali iako se oslanjao na štap, hodao je graciozno i dostojanstveno i odavao je utisak odlučnog čoveka koji ni u jednom jedinom trenutku nije dovodio u pitanje svoju važnost. Bacio je pogled preko ramena do jednog od stražara i klimnuo mu glavom, pozvani čovek je požurio napred i ponudio mi svoju ruku. Prihvatila sam je i dozvolila mu da mi pomogne da siđem.
Otac je pošao za nama i poklonio se našem domaćinu.
„Neka je Bog s tobom, gospodine Antonio“ , rekao je il Magnifico dok nam je prilazio. „I s Vama, gospodine Lorenco“, odgovorio je moj otac.
„Dakle, ovo je naša Liza?“
„To je ona.“
„Madona Liza.“ Lorenco se blago, obazrivo naklonio. „Oprostite mi što ne mogu da savijem kolena i poklonim se kako dolikuje jednoj tako lepoj mladoj ženi.“
„Gospodine Lorenco.“ Ja sam mu se naklonila, iako sam bila nespremna.
„Liza.“ Moj otac je govorio blago i brzo. „Ostavljam te sada u rukama gospodina Lorenca. Biću ovde u kapeli, na večernjoj službi. Kada budeš spremna, ja ću doći po tebe.“
„Ali, oče...“, počela sam i pre nego što sam mogla da kažem išta više, on se ponovo naklonio Lorencu, a onda je u pratnji jednog stražara otišao u palatu.
Bila sam napuštena. Tada sam shvatila očeve namere: Niko osim ljudi direktno uključenih u ovo nikada neće znati da me je doveo ovamo. Čak i oni koji su nas videli na kapiji bi mogli da pomisle da je jednostavno ovde došao poslom, donoseći vunu Lorencu, kao što je oduvek to činio, a ćerka ga je samo pratila.
U panici pogledala sam prema il Magnificu.
Saosećajno se smešio. Oči su mu bile neverovatne, ljubazne i kao da su mi davale znak da sam bezbedna, ali ispod svega toga bilo je nečega brilijantno prepredenog i osećajnog što je oduzimalo dah. „Nemoj da se plašiš, mlada madona“, rekao je tihim nazalnim glasom. „Tvoj otac ima lične i verske razloge zbog kojih mu je neprijatno na našim okupljanjima. Daleko je ljubaznije osloboditi ga takvih obaveza, zar ne misliš tako?“
Pružio je svoju slobodnu ruku prema meni i prihvatio je, obuhvatajući moju oko njegove, tako da je sada bilo lagano položena preko njegovog zgloba. Ruke su mu bile čvornovate, prsti toliko čudnog oblika i preklapali su se, da je jedva mogao da obuhvati štap. Pretpostavila sam da su prošle godine otkako je poslednji put držao olovku.
Počeli smo da se krećemo zajedno. Mogla sam da osetim da je koristio štap kako bi na njega preneo veliki deo težine, pa sam nastojala da mu više budem podrška nego smetnja.
„Da“, rekla sam glupavo, jer mi je sva domišljatost nestala. „Nikada nije voleo društvena okupljanja. Zapravo ne mogu ni da se setim kada je poslednji put prisustvovao nekom.“
„Bojim se da će vam moje prisustvo kao pratioca večeras biti samo na teretu“, rekao je, dok smo koračali prema ulazu. „I žao mi je zbog toga. Svaka mlada žena pred udaju koja je ušla u moj skromni dom bila je jednako nervozna, ali su barem sve ostale imale utehu zbog prisustva porodice.“
„Njihove majke i sestre“, dodala sam razmišljajući o tome kako ja nemam ni majku ni sestru.
Klimnuo je glavom, a onda nežno rekao: „Nadam se, draga Liza, da vam nije tako strašno neprijatno.“
„Prestravljena sam“, odgovorila sam mu prilično iskreno, a zatim sam se trgla i pocrvenela zbog svoje iznenadne i nenamerne otvorenosti.
Podigao je lice prema sada već slabijem suncu i nasmejao se. „Dopada mi se što ste iskreni i odani otvorenom razgovoru, madona. Bolje ćete proći od mnogih.“
Prošli smo pored naoružanih stražara do širokog hodnika sa poliranim mermernim podovima i postavkama vekovima starog oružja i oklopa. Otuda smo prošli dalje do sledećeg hodnika čiji su zidovi bili ukrašeni slikama koje su visile u pozlaćenim ramovima.
„Prenesite iskreno saučešće vašem ocu povodom smrti vaše majke“, rekao je gospodin Lorenco. „Trebalo bi da ih sada uputim vama. Madona Lukrecija je bila fina žena, velike lepote i inteligencije. Niko nije imao plemenitiju dušu.“
Iskosa sam ga proučavala. „Poznavali ste je?“
Bledo se osmehnuo. „Kada je bila mlađa, dobro sam je poznavao.“ Nije rekao ništa više, jer smo stigli do samog kraja hodnika i visokih lučnih vrata. Par slugu koji su tu stajali, otvorili su ih.
Očekivala sam odaju umerene veličine, ispunjenu s najmanje desetak plemićki. Naišla sam na nešto posve drugačije.
U prostoriji je vrlo lako moglo da bude i na stotine ljudi. Plafoni su bili visoki i sve je bilo prostrano kao u svetilištu. Iako je sunce još uvek bilo nisko na nebu, sveće i kandelabri raznih oblika blistali su sa svih strana. I pored veličine, prostorija je bila prilično topla s obzirom na tri velika ognjišta dobro snabdevena i sjajna. I ovde je bilo izloženih oklopa i oružja, mermernih bisti na pijedestalima, gobleni od kojih je zastajao dah. Na jednom od njih bila je perjanica Medičijevih sa grbom u bojama Firence plavoj i zlatnoj. Slike sa paganskim temama prekrivale su zidove. Ono što nije bilo zatamnjeno bili su venci od cveća ukrašeni slikovitim maskama, kao pozdrav karnevalu.
Stolovi za banket na kojima se nalazila pečena jagnjetina i svinjetina i svakakva živina, kao i koštičavo voće, voće, hleb, sir i slatkiši bili su pogurani uza zidove. Formalna večera nije bila predviđena. Ogromna količina hrane bila je na raspolaganju gostima kada god oni to požele. Na oprezu su bile sluge koje su se brinule za tanjire i noževe, sluge sa praznim kupovima i krčazima punim vina. Gostima je takođe bilo na raspolaganju i osveženje, a potom bi pričali ili sedeli na udobnim stolicama.
Ja sam poslednja stigla. Vino se, kako je izgledalo, točilo već neko vreme, jer su razgovori bili živi i prilično glasni i nadmetali su se sa muzikom. Bila sam previše obuzeta emocijama da bih brojala, ali prema utisku koji sam stekla u prostoriji je bilo bar trideset ljudi.
A ja sam bila jedino žensko.
Kao što je bio običaj kada se radilo o devojkama za brak, očekivala sam da se zaustavi svaki razgovor i da se svi muškarci okrenu i da Lorenco objavi da sam stigla. Očekivala sam da će me pažljivo promatrati.
Ali, Lorenco nije rekao ništa, i dok smo ulazili u sobu muškarci razdvojeni u nekoliko manjih grupa, neki su se smejali, neki su se svađali, a neki ispredali priče, nisu učinili ništa više osim što su pogledali u nas.
Nastavila sam da piljim u gomilu, pokušavajući da ugledam neko poznato lice - možda Lorencovu snaju Madonu Alfonsinu - ali je nigde nisam mogla videti. Ovo je bilo strogo okupljanje gospode, i nisam mogla a da se ne zapitam da li je moj budući muž stajao među njima.
„Oni su moji prijatelji.“ Lorenco je podigao svoj hrapavi glas da nadglasa buku. „Nisam bio u mogućnosti da uživam u njihovom društvu već neko vreme. A kako je karneval, smatrao sam da bi uživali barem u malo vidu zabave.“ Nagnuo je glavu kako bi mi se nasmešio. „A nadam se da ćete i vi uživati.“
Nisam ga odbila kada je pozvao slugu koji je doneo kup od prefinjenog zlata ukrašenog najtamnijim lapis lazulijem koji sam ikada videla. U njemu je bilo vina s vodom najukusnijeg koje sam ikada probala. Kup je bio zaprepašćujuće pun.
„Ovo je prilično mnogo vina“, opazila sam naglas, a onda u sebi proklinjala što sam to rekla.
Izraz na njegovom licu postao je tajnovit i nestašan. „Možda će vam biti potrebno.“
U to nisam ni najmanje sumnjala. „Zar vi nećete da popijete malo?“
Odmahnuo je glavom, a osmeh mu je postao bojažljiv. „Bojim se da je prošlo moje vreme uživanja. Evo...“, pogledao je naviše i oštrom bradom pokazao na grupu ljudi koja je sedela za stolom, „voleo bih da te upoznam sa svojim najdražim prijateljima.“
Na brzinu sam uzela gutljaj vina. Ipak će me na kraju krajeva procenjivati, i to najbliži Medičijevi saradnici. Čvrsto sam nabacila blagi, skroman osmeh i krenula ruku pod ruku sa mojim domaćinom.
Il Magnifico se probijao prema grupi od četiri čoveka od kojih su njih trojica sedeli za stolom, a jedan stajao pored, dok su tanjiri s hranom i kupovi od vina ležali na stolu. Čovek koji je stajao i koji je u tom trenutku govorio približavao se polovini veka u svom životu. Njegova plava kosa bila je prošarana sivim vlasima, telo mu je bilo mesnato, a sveže obrijano lice naduto od pića. Pa čak i pored svega toga, moglo se naslutiti da je bio zgodan kao mladić, jer je imao pune senzualne usne i krupne oči. Bilo je očigledno da je bogat, jer je nosio somotski fasetto boje safira ispod vešto napravljenog ogrtača neboplave boje. U jednoj ruci držao je mali tanjir, s gomilom hrane, a u drugoj sićušnu nogu pečene prepelice koju je držao podignutu i kojoj se obraćao kao da je mogla da ga čuje.
„Teško meni, slatka ptico“, naglašavao je podrugljivo, „koliko je tragično po tebe što te nikada nije spasio jedan od naših prijatelja ovde, i koliko je sreće za mene da si mene prvog upoznala!“
Sa strane, sedeo je tamnokosi mladić tamnih očiju od možda osamnaest godina, čije su sjajno visoko postavljene obrve bile u ne tako savršenom balansu s gornjom vilicom, pa ukoliko bi se predstavilo proporcionalno delovalo je kao da je izgubio sve svoje zube. Njegovom izgledu kao da nije ni pomogla činjenica da su mu oči buljave, ili to što se držao po strani i bio natmuren. Stezao je vino, pijuckao dok su ostali uživali u razgovoru. Drugi je bio stariji čovek, usahnuo i ćelav osim par pramenova na temenu. A treći...
Ah, treći. Treći, „prijatelj“ kome se govornik obraćao, ocenila sam da ima između trideset i četrdeset godina, ili uopšte ne stari, jer su njegove haljine i odore bile sasvim izvan mode i bile nekako u skladu s onima koje su nosili stari Grci i Rimljani. Nosio je tuniku toliko dugačku da mu je dosezala do kolena boje ruže od jednostavne tkanine bez detalja. Njegova svetlo smeđa kosa prošarana zlatnim i sedim pramenovima padala je u savršenim talasima preko njegovih ramena, skoro do struka, a brada, takođe talasasta bila je slične dužine. I pored činjenice da je odudarao bio je najjednostavnije nešto najlepše u prostoriji. Zubi su mu bili beli i jednaki, nos pravilan i uzak, a oči... Ukoliko je Lorenco bio sjajan, ovaj čovek je bio sjajan kao sunce. U očima mu se ogledala neverovatna osećajnost, moć opažanja oštra poput britve.
U sebi sam se molila: Dragi Bože, ukoliko moram da posedujem jednog čoveka u Firenci, jednog od njih hiljadu, neka to bude on.
Lorenco je ostao dovoljno pozadi kako njih četvorica ne bi morali da prekidaju razgovor da bi ga opazili. Samo što je prvi čovek završio sa govorom, onaj stariji koji je sedeo do mog prelepog filozofa, namrštio se na njega i pitao: „Je li istina ono što kažu? Da odlaziš na pijacu da kupuješ ptice u kavezima da bi ih oslobodio?“
Moj filozof se šarmantno osmehnuo, a čovek koji je stajao i držao prepelicu, odgovorio je umesto njega. „Nekoliko puta sam ga pratio u jednoj takvoj misiji“, rekao je, a onda je ćušnuo pečenu nožicu u usta i izvukao samo kost, ogoljenu od mesa. Žvaćući je dodao, napola mrmljajući: „Je li uradio to otkako je bio mladić?“
Stariji čovek je sa nepoverenjem gledao u filozofa. „Stoga, ne jedete li uopšte meso?“
Moj čovek je jednostavno rekao, bez osude, ali se nije ni izvinjavao: „Ne jedem gospodine. I nisam jeo sve otkako sam odrastao.“
Stariji čovek je ustuknuo. „Nečuveno stanovište! Kako ste onda preživeli?“
„Samom domišljatošću, i jedva dragi Marisilo. Pomoću toga i supa, hleba, sira, voća i finog vina.“ Podigao je kup i ispio malo.
„Ali, sigurno je da će vam to skratiti život!“ Marisilo je bio uporan, zaista zabrinut.
„Ljudi moraju da jedu meso da bi bili snažni!“
Moj filozof je postavio kup na sto i nagnuo se napred izazivački. „Hoćete li da se rvemo da bismo utvrdili istinu po tom pitanju? Možda ne sa vama, Marisilo, uzimajući u obzir vaše cenjeno stanje, ali bi naš Sandro rado bio na vašem mestu.“ Pogledao je na onoga koji je jeo prepelicu i u njegov pozamašan stomak. „On je očito pojeo lavlju porciju mesa u Firenci, i zaista je sada pojeo poprilično. Sandro! Skidaj ogrtač! Hajdemo da se pozabavimo time i dokažemo u praksi!“
Stariji čovek se nasmejao zbog takvog budalastog predloga, a Sandro je napola dosađujući se i rugajući se rekao: „Bilo bi to nepošteno takmičenje. Imam suviše sažaljenja da se okomim na starog prijatelja, koji bi izgubio dvoboj čak i pored toga što je odmoran i sit.“
Nastala je pauza, Lorenco je koraknuo napred, držeći me ispod ruke. „Gospodo.“
Okrenuli su se. Svi osim lepog filozofa našli su se u čudu što sam ja, običan devojčurak u njihovom društvu.
„Evo mlade dame koju jednostavno morate da upoznate.“ Lorenco je koraknuo unazad, ispustivši mi ruku i pokazao prema meni kao da sam nagrada. „Ovo je madona Liza di Antonio Gerardini, ćerka trgovca vunom.“
Gospodin sa prepelicom je odložio tanjir, stavio ruku na grudi i povio se s poštovanjem. „Sandro Botičeli, skromni slikar. Zadovoljstvo mi je da sam vas upoznao, madona.“
„A ovo je moj dragi prijatelj Marisilo Fićino“, rekao je Lorenco, pokazujući u pravcu starijeg gospodina koji se zbog svojih godina i nemoći nije podigao. Pozdravio me je nezainteresovano klimnuvši glavom. „Naš Marsilo je na čelu Firentinske akademije kao i poznati prevodilac Corpus Hermeticum i veoma poštovan od svih nas.“
„Moje poštovanje, gospodo“, rekla sam obraćajući im se obojici i poklonivši se, nadajući se da veliki Botičeli neće primetiti da mi glas podrhtava. Do tada je stvorio svoja velika remek dela: Primaveru, naravno, kao i Rođenje Venere, od kojih su oba dela ukrašavala zidove Lorencove vile u Kastelu.
„Ovo mlado momče“, Lorenco je snizio glas i blago se osmehnuo tamnokosom mladiću koji je jedva sebe naterao da pogleda u nas, „je talentovani Mikelanđelo koji živi sa nama.
Možda ste čuli za njega.“
„Jesam“, rekla sam, osokoljena možda mladićevom neverovatnom stidljivošću. „Posećujem crkvu Santo Spirito gde su izložena njegova prelepa drvena raspeća. Oduvek sam im se divila.“
Mikelanđelo je spustio pogled i trepnuo, možda u znak odgovora, a možda i ne. U svakom slučaju, ja sam to shvatila kao odgovor, a drugima je izgleda sve to delovalo normalno.
Moj filozof je ustao. Bio je vitak, prav i visok, njegovo telo je poput lica bilo savršeno proporcionalno. Ugledavši me prvi put, pomalo je ustuknuo, kao da ga nešto muči, ali je njegova nelagodnost nestajala i zamenila ju je čudna i nežna melanholija. „Zovem se Leonardo“, rekao je nežno, „iz malog grada Vinči.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:25 pm


Džin Kalogridis Thoughtful_1881



XXIII
Iako bez daha, iznenada sam udahnula. Sećam se kada smo majka i ja zajedno gledale u poslednji portret na zidu na Trgu della Signoria, onaj na kom je bio ubica Bernardo Barončeli. Portret je naslikan sigurnijom, elegantnijom rukom. A ovde je bio čovek koji ga je stvorio.
„Gospodine“, rekla sam, boreći se da umirim glas, „čast mi je da upoznam tako velikog umetnika.“ Krajičkom oka sam videla kako Botičeli gurka Leonarda laktom i sve mi je delovalo kao da mu se ljubomorno ruga.
Uzeo me je za ruku i proučavao me tako studiozno da sam pocrvenela. Bilo je nečega većeg od puke umetničke zadivljenosti. Videla sam duboku zahvalnost pomešanu s pažnjom koju nisam zaslužila. „I ja sam počastvovan, madona, što upoznajem jedno živo umetničko delo.“ Sagnuo se i dodirnuo ovlaš moju nadlanicu svojim usnama. Brada mu je bila mekana kao dečja kosa.
Molim te, ponovila sam tiho. Neka on bude taj.
„Pomislila sam da ste vezani za Milano sada“, rekla sam pitajući se zbog čega je bio prisutan.
„Istina je, milanski knez je sada moj pokrovitelj“, odgovorio je ljubazno puštajući mi ruku. „Iako zahvalnost za svoju karijeru dugujem u potpunosti veličanstvenom il Magnificu.“
„Pravi je genije, ovaj naš Leonardo“, umešao se suvo Botičeli. „U Milanu slika, pravi skulpture, skicira planove za božanstvene palate, upravlja konstrukcijama za nasipe, svira flautu i peva...“ Okrenuo se prema svom starom prijatelju. „Reci mi, postoji li nešto što ne radiš za kneza?
Ton kojim je postavljeno pitanje bio je pomalo podmukao. Stari Fićino je počeo da se kikoće, a potom se pribrao kao da se u tom trenutku setio da smo Lorenco i ja bili prisutni. Lorenco je usmerio upozoravajući pogled prema dvojici muškaraca.
„To je previše“, Leonardo je blago odgovorio. „Iako imam planove za unošenje izmena u smer sunčevog kretanja.“
Usledio je smeh u kom su učestvovali svi osim Mikelanđela koji je samo primakao bliže pehar i delovao kao da ga je uplašila buka.
„Ako bi iko to mogao da uradi, onda si to ti“, bockao ga je Fićino.
„Dobri Leonardo“, rekao je Lorenco naglo se uozbiljivši. „Želja mi je da madona Lizu provedem kroz dvorište i vrt, ali mi je potreban trenutak odmora a i vreme je da ispijem
jedan od ozloglašenih otrova koje mi je lekar prepisao. Hoćete li biti ljubazni?“ „Mislim da nema većeg zadovoljstva.“ Umetnik mi je ponudio svoju ruku.
Prihvatila sam je potpuno nespremna, ali nisam bila spremna to i da pokažem. Da li je ovo bio znak da ga il Magnifico smatra dostojnim kandidatom za mog muža? Pogled na život sa ovim šarmantnim, talentovanim, čuvenim strancem, čak i u udaljenom Milanu, na dvoru kneza Ludovika Sforca, mi se činio prihvatljivim, čak i pored činjenice da sam bila suviše mlada.
„Povući ću se onda na kratko.“ Lorenco je najavio svoj odlazak kratkim ukočenim naklonom.
„Uopšte nije u redu“, rekao je Botičeli dok ga je gledao kako odlazi, „da samo jedan od nas ima to zadovoljstvo da vam pravi društvo.“
Leonardo i ja smo pošli. Poveo me je prema udaljenim vratima na kojima su se sa obe strane nalazile sluge koje su ih otvorile kada smo im prišli.
Kada smo preši prag, Leonardo je rekao: „Ne smete da budete nervozni, Liza. Rekao bih da ste inteligentna i osećajna žena. Među sebi ravnima ste, a ne među boljima od sebe.“
„Ljubazni ste što tako govorite, gospodine, ali ja ne posedujem talenat. Jedino mogu da se divim lepoti koju su drugi stvarali.“
„Sposobnost da se ceni lepota je dar sam po sebi. Gospodin Lorenco poseduje takav talenat.“
Vazduh je napolju bio svež. Videlo se nekoliko velikih baklji i mala vatra unutar kruga od naslaganog kamenja.
„Madona, mogu li da vam ponudim svoj ogrtač?“ Okrenuo je svoje savršeno lice prema meni, a svetlost zalazećeg sunca natopila mu je kožu koralnim nijansama.
Pogledala sam na ponuđeni komad tkanine. Bio je od tanke tamne vune iznošen i zakrpljen. Nasmešila sam se. „Prilično mi je toplo, hvala vam.“
„Hajde da vam onda omogućim kratak obilazak.“ Vodio me je u pravcu založene vatre. Pored, na visokom postolju nalazila se bronzana statua nagog mladića duge kovrdžave kose pod slamnatim pastirskim šeširom. Telo mu je bilo nežno i zaobljeno i podsećalo je na žensko. Jednu pesnicu je koketno podbočio uz kuk, a duga ruka mu je stezala dršku mača čiji oštar vrh je odmarao na zemlji. Pored nogu ležala je stravična ljutita glava diva.
Prišla sam statui. Svetlost vatre obasjavala je taman metal. „Je li ovo David?“ pitala sam. „Izgleda kao da je žensko!“ Stavila sam istog trena ruku na usta posramljena svojom nepromišljenom opaskom. Ko sam ja da tako nepristojno prosuđujemo o takvom remek delu?
„Da“, promrmljao je moj vodič, pomalo ometen. Pogledala sam ga da bih otkrila kako me radoznalo promatra sve vreme, kao da nikada ranije nije video žensku osobu. „David, kog je napravio veliki Donatelo.“ Nakon duge pauze koje verovatno i nije bio svestan, došao je sebi i rekao: „On je oduvek ovde, zapravo, ukrašava ovaj vrt još otkako je Lorenco bio dečak. Ali, ovde su donete i druge stvari kako biste u njima uživali.“
Kako bih ja uživala? Promislila sam o ovome, ali sam onda došla do zaključka da mi Leonardo sigurno laska.
Pomerili smo se do sledećeg para bisti. Svaka je bila postavljena na sopstveno postolje i svaka toliko pohabana da nisam ni mogla da odredim od kakvog kamena su bile napravljene. „Ove deluju prilično staro.“
„I jesu, madona. Ovo su glave Cezara Augustusa i generala Agripe, stvorene u vreme drevnog Rima.“
Ispružila sam prst da bih dotakla onu koja je pripadala Augustusu. Bilo je sasvim normalno da se prelazi preko mosta Vekio koji su tako davno izgradili rimski radnici, ali da se vidi umetničko delo stvoreno na osnovu lica čoveka koji je već hiljadama godina mrtav, ispunilo me je strahopoštovanjem. Vodič mi je pustio ruku i dozvolio mi da proučavam delo.
„Lorenco voli antikvitete“, rekao je. „U ovoj kući postoji najveća kolekcija umetnina na svetu bilo savremenih ili starih.“
Prišla sam drugoj bisti i ova je bila od belog kamena, ali se na njoj nalazio stariji čovek okruglog, baburastog nosa i s bradom ni upola impresivnom kao što je bila Leonardova. „A ko je ovo?“
„Platon.“
I ovu sam takođe morala nežno da dodirnem kako bih mogla da pod prstima osetim hladan kamen i zamislim živog čoveka ovde predstavljenog. Postojala je još jedna statua Herkulesa takođe iz davnih vremena, mišićava i robusna tobožnjeg osnivača Firence. U jednom trenutku toliko sam u mislima odlutala da sam spustila kup s vinom i sasvim zaboravila na njega.
Uprkos svom uzbuđenju, postajalo mi je sve hladnije i bila sam na granici da zamolim da se vratimo unutra i tada mi je pogled obasjala još jedna bista u pravoj veličini i od pečene gline. Nalazila se u samom uglu dvorišta. Ovo je bio moderan čovek, zgodan i snažan i na vrhuncu života. Oči su mu bile krupne i širom otvorene, a nagoveštaj osmeha titrao mu je na usnama. Izgledao je kao da je upravo video dragog prijatelja. Odmah mi se dopao.
„Deluje mi poznato.“ Namrštila sam se s naporom ne bih li se prisetila gde sam ga tačno videla.
„Nikada ga niste upoznali.“ Leonardo mi se usprotivio, iako je pokušavao da zadrži veselost u glasu, ipak sam mogla da osetim nagoveštaj neke mračne emocije. „Umro je pre nego što ste vi rođeni. Ovo je Đulijano de Mediči, Lorencov ubijeni brat.“
„Deluje tako živ.“
„Bio je“, odgovorio je moj vodič i konačno sam čula tugu u glasu.
„Pretpostavljam da ste ga poznavali.“
„Jesam. Dobro sam ga upoznao za vreme dok sam bio štićenik u domu Medičijevih.
Nikada nije rođena takva dobra duša.“
„Mogu to i da vidim na bisti.“ Okrenula sam se prema Leonardu. „Ko je umetnik koji ju je napravio?“
„Moj učitelj Verokio počeo je da radi na delu dok je Đulijano još uvek bio živ. Ja sam ga dovršio nakon Đulijanove smrti.“ Napravio je pauzu kako bi se posvetio nekoj davnašnjoj tuzi, a onda ju je odagnao. Izvežbanim pokretima posegao je za perom i podlogom koje je držao pričvršćene za kaiš i skrivene ispod ogrtača. Glas mu je opet postao živahan. „Madona, hoćete li mi učiniti tu čast? Hoćete li mi dozvoliti da vas na brzinu skiciram ovde kako posmatrate tu bistu?“
Bila sam iznenađena, uzbuđena i preplavljena emocijama od spoznaje da bi me veliki umetnik iz Vinčija uopšte udostojio toga. Želi da skicira mene beznačajnu ćerku trgovca vunom. Ostala sam bez reči. Leonardo nije ni primetio.
„Stanite tamo, Liza. Možete li se pomeriti udesno? Baš... tamo. Da. Sada pogledajte u mene i opustite lice. Pomislite na Augustusa i Agripa i kako ste se osećali dok ste ih dodirivali. Ovako, zatvorite oči, udahnite i lagano izdahnite. A sada, uopšte ne gledajte u mene. Umesto toga gledajte u Đulijana i setite se kako ste se osećali kada ste ga ugledali prvi put.“
Pokušala sam da uradim onako kako mi je rečeno, iako mi živci nisu dozvoljavali da zaboravim Leonardovo lice i njegove oči pune strasti i napet pogled dok me je na brzinu odmeravao od glave do pete i pogledom prelazio sa mene na skicu. Pero je glasno grebalo po papiru.
U jednom trenutku mi se učinilo da okleva, a pero lebdi u njegovoj ruci. Kao da više nije bio umetnik, već običan čovek koji me je gledao s čežnjivom tugom. Onda se pribrao i postao poslovan a grebanje pera postajalo je sve brže.
Sunce je konačno zašlo, ostavljajući sve stvari u nekom sivilu koje je polako postajalo sve tamnije. Baklje su još jasnije gorele.
„Diši“, naredio mi je umetnik, a ja sam u trenutku shvatila da to ne činim.
Bilo je teško, ali sam u sebi pronašla snage da se opustim, da omekšam i da se oslobodim straha. Pomislila sam na Đulijanov osmeh i kako se nimalo nije dvoumio da ljubazno gleda u umetnika dok je pozirao.
Kada sam se konačno zaboravila, pogled mi je odlutao preko Leonardovog ramena do prozora velike odaje gde su nas čekali veseli gosti. Teška tapiserija koja se nalazila na njima sada je bila sklonjena u stranu, a na prozoru je stajao čovek i gledao u nas obasjan svetlošću sobe.
Iako mu je lice bilo u senci, prepoznala sam ga po povijenom držanju. Bio je to Lorenco de Mediči.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:26 pm

Džin Kalogridis Theodore_Gericault_Frankrike_1791-1824._Efter_1


XXIV
Nedugo zatim, umetnik i ja smo se vratili na zabavu. Leonardo je imao dovoljno vremena da stvori nešto što je nazivao skicom - brz nacrt mastilom moji osnovnih crta. Bila sam nekako razočarana. U svoj svojoj naivnosti, očekivala sam da mi predstavi celokupan portret za nekoliko minuta. Ipak, nije bilo sumnje da je i skica podsećala na mene iako je izbegao da zabeleži raskoš moje haljine ili moje fine kape.
Il Magnifico nam je sada prišao sa suprotne strane prostorije u pratnji dečaka koji je godinu ili dve bio stariji od mene i mladića od možda dvadesetak godina. I pored svoje slabosti štapa, Lorenco se pokretao s neverovatno brzinom, i kada smo se sreli, uzeo me je za ruku i stegnuo je s takvom toplinom da me je zbunio.
„Liza, draga moja“, rekao je. „Verujem da ste uživali u onim postavkama iz vrta?“ „Da, veoma.“
„Nisu ništa u poređenju s onim što ćete sada videti.“ Okrenuo se mladićima koji su stajali pored njega. „Ali prvo, dozvolite me da vas upoznam s mojim sinovima. Ovo je moj najstariji, Pijero.“
S oholom dosadom koja je bila ozbiljnija od Botičelijeve, Pijero je lagano uzdahnuo dok mi se naklanjao. Visok i širokih ramena, nasledio je aroganciju i lošu narav od svoje pokojne majke i ni trunku očevog šarma i domišljatosti. Svi u Firenci su znali da je on Lorencov odabrani naslednik i svi su se kajali zbog toga.
„A ovo je moj najmlađi, Đulijano.“ Boja glasa mu je odmah postala toplija.
Mladić je nosio lepo ime. Bio je zaštićen kao očev najmlađi sin, a i sa svojim pravilnim nosem i zubima, širokim i ljubopitljivim očima kakve je imao njegov pokojni stric. A ipak, kao i njegov otac, imao je graciozno držanje. „Madona Liza“, rekao je. „Neobično zadovoljstvo.“ Kao i Leonardo, nagnuo se i poljubio mi ruku. Kada se ispravio, zadržao je pogled na meni, kao i ruku toliko dugo da sam spustila glavu i skrenula pogled, postidevši se.
Rekla bih da je Lorenco najmlađem sinu uputio jedan upozoravajući pogled pre nego što je nastavio. „Moj srednji sin, Đovani, nije mogao da prisustvuje zabavi.“ Napravio je pauzu. „Momci, idite i pobrinite se da naš dragi Leonardo bude dobro nahranjen i dobro pazite na njega, jer je dugo putovao. A što se vas tiče, mlada madona...“ sačekao je dok svi nisu otišli svojim poslom pre nego što je odlučio da nastavi. „Biće mi najveća čast ukoliko biste pristali da istražite umetnine u mojim vlastitim odajama.“
Nije bilo predloga ni pohotljivosti u njegovom glasu. Bila je to velikodušna ponuda. Ipak, bila sam potpuno zbunjena. Nisam bila odgajana u najboljoj porodici da bih mogla da se udam za njegovog najmlađeg sina (Pijero je već bio oženjen Orsinijevom, Madonom Alfonsinom), pa nisam razumela svrhu upoznavanja, osim što je tim činom zadovoljena učtivost. I ukoliko sam bila ovde da bi mi se našle potencijalne mladoženje, posebno Leonardo, čemu sam se nadala, zašto me je onda odvodio od grupe?
Možda je lukavi il Magnifico želeo da prouči moje nedostatke i oceni kakva sam prilika izbliza. I pored zbunjenosti, bila sam izvan sebe od radosti. Nikada nisam ni sanjala da ću doživeti da vidim čuvenu kolekciju Medičijevih.
„Gospodine, trebalo bi da sam oduševljena“, odgovorila sam iskreno. Svojim koščatim rukama uzeo je moje veoma čvrsto, kao da sam njegova vlastita ćerka. Šta god da se desilo tokom njegovog odsustva uskomešalo mu je emocije, i svom snagom je pokušavao da ih sakrije od mene.
Ponovo sam ga uzela za ruku i izašli smo iz odaje, ponovo prošavši kroz hodnike u kojima je bilo mnoštvo slika i skulptura, a zatim se popeli uz stepenice. Ovo je bilo bolno za njega i uspeo je da se zaduva, ali je stisnuo zube i nastavio laganim odmerenim koracima. Stavio je štap pod ruku i svom težinom se nagnuo preko ograde dok sam ja čvrsto stezala suprotnu ruku, nudeći mu podrške onoliko koliko sam mogla.
Konačno smo se popeli do vrha. Ispustio je dug izdah i zastao na trenutak skupljajući snagu. „Morate mi povlađivati.“ Njegove reči su izašle kao jedan snažan izdah. „U poslednje vreme imao sam malo prilike da vežbam svoje udove. Ali, sa svakim naporom, oni postaju jači.“
„Naravno“, promrmljala sam. Sačekali smo dok mu dah nije postao ujednačen. Poveo me je potom do velikih drvenih vrata, koja su kao i uvek čuvale sluge i otvorile ih kada smo se približili.
„Ovo je moja radna soba“, rekao je kada smo ušli.
Kako bih mogla da opišem ovakvu sobu? Nije bila zadivljujuće konstrukcije. Bila je skromne veličine, sa četiri zida i niskim plafonom, ni najmanje impresivna u poređenju sa velikom odajom koju je posedovala moja porodica. A ipak, bez obzira na to gde mi se pažnja zadržala, bilo na zidovima, ili mermernom podu, policama ili stalcima, neki od sjajnih antikviteta bi je obasjala, neka od izvanrednih kreacija nekog od najvećih svetskih umetnika.
Zavrtelo mi se u glavi od pogleda na toliko lepote na jednom mestu. Prošli smo pored para keramičkih vaza, ofarbanih prelepim istočnjačkim dezenima, tako velikih da su mi dosezale do ramena. Lorenco je prošavši pored njih samo klimnuo glavom. „Poklon“, rekao je, „od sultana Ka'it-Baja.“ Rukom je pokazao na zid. „Portret mog starog prijatelja Galeaco Marije Sforce, milanskog kneza pre nego što je umro a Ludoviko zauzeo njegovo mesto. A tamo, slika Ućela i del Polaiuola, moji omiljeni.“ Ovo su bila imena poznata svakom učenom Firentincu, iako su retki imali tu sreću da uživo vide njihova dela. „A tamo se nalazi jedno fino delo fra Anđelika.“
Fra Anđeliko: ovo je bio čuveni dominikanski kaluđer koji je stvarao veličanstvene murale na zidovima samostana Sveti Marko, čak i odajama braće, po nalogu Kozima de Medičija. Dok sam gledala po slici, nisam mogla a da se ne zapitam da li je Savonarola odobravao ovakvo bespotrebno ukrašavanje. Sveti Sebastijan, naš zaštitnik od kuge, bio je prikazan u svojoj posmrtnoj agoniji. Njegove mirne oči bile su uperene prema raju čak iako je pao, bio vezan za drvo, a telo mu okrutno bilo probodeno strelama.
Pre nego što sam i mogla da počnem da apsorbujem sva ova čuda, Lorenco je ponovo zahtevao moju pažnju. Poveo me je do dugačkog stola koji je sadržao „deo moje kolekcije novčića i kamenja.“ Zidna lampa bila je okačena neposredno iznad, tako da je svetlost obasjavala sjajan metal i drago kamenje što ga je činilo sjajnim. Bilo je izloženo skoro dve stotine predmeta. Nisam mogla ni da zamislim da postoji takvo bogatstvo u celom svetu, a kamoli u Firenci.
„Ovi su iz Cezarevog vremena.“ Pokazao je na red starih, pohabanih novčića koji su bili nepravilnog oblika. „Drugi su iz Konstantinopolja i sa Istoka. Ovamo.“ Nespretno je podigao rubin koji je bio veličine polovine njegove pesnice i pokazao mi ga, potom se nasmešio mojoj nespremnosti da ga prihvatim. „U redu je, dete, ne ujeda. Primakni ga uz svetlost i potraži nepravilnosti, pukotine ili balončiće u kamenu. Nećeš pronaći nijednu.“ Uradila sam kako mi je rekao, pokušavajući da mi ruka ne podrhtava iako sam među prstima držala veće bogatstvo nego što je posedovala moja porodica, i gledala kroz kamen pored lampe. „Prelep je.“
Klimnuo je glavom zadovoljan, a ja sam mu vratila kamen. „Mi Mediči posedujemo mnoge medaljone koje su dizajnirali naši najbolji umetnici. Evo jednog koji je napravio naš dragi Leonardo pre mnogo godina. Veoma je redak, izliveno je samo nekoliko.“ Skoro nesmotreno je odložio rubin, a onda je sa većim poštovanjem posegao za zlatnim novčićem. Obuzela ga je blaga melanholija.
Uzela sam medaljon i pročitala natpis: JAVNO ŽALJENJE. Na njemu se nalazio Đulijano blago podignute ruke naspram oštrice kojom je vitlao njegov ubica. U isto vreme sam udisala njegovu lepotu i u srcu se grozila Zalumine priče o telu Mesera Jakopa. Osamdeset ljudi u pet dana, rekao je moj otac. Može li ovaj mio čovek da bude sposoban za takve zločine?
„Molim vas“, rekao je. „Uzmite ga na poklon.“
„Posedujem već jedan“, rekla sam. U trenutku sam se postidela zbog mog nesmotrenog odgovora na takvu nezamislivo darežljivost. „Majka mi ga je poklonila.“
Napeto me je proučavao. Na moje reči, pogled mu je postao oštriji, da bi samo nakon toga omekšao. „Naravno“, rekao je. „Zaboravio sam da sam neke od ovih poklonio prijateljima.“
Umesto ovoga, poklonio mi je drugi medaljon, jedan na kojem je bila slika njegovog dede Kozima i Medičijev grb. Ovo je napravio drugi umetnik, koji je posedovao veštinu, ali mu je nedostajala prefinjenost koje su imale Leonardove ruke. Pa čak i uprkos tome, bila sam zadivljena i zbunjena darežljivošću il Magnifica.
Učinilo mi se da je postao umoran nakon toga, ali je nastavio da mi pokazuje drugu kolekciju, jednu od kamena kalcedona koja se kretala od najbelje do najtamnije sive i drugu koja je išla od jarko crvene do narandžaste. Većina je bila s urezanim radovima prelepo uklesanim u kamen, neki oivičeni zlatom čuvenog Gibertija.
Takođe je bila postavka i pehara isklesanih od dragocenog kamenja, ukrašenih dragim kamenjem i srebrom i zlatom. Tada se Lorenco nalazio već na kraju snaga, pa više ništa nije ni posebno izdvajao. Umesto toga, poveo me je do postolja na kom je bio jedan plitki sud, malo veći od onoga iz kog sam večerala.
„Ovo je takođe kalcedon, iako je posuda sama po sebi crvenkastobraon“, rekao je, a glas mu je prerastao u grub šapat. Na vrhu tamnije površine nalazila se mlečna kameja s nekoliko figurica iz davnih vremena. „To je moje najveće bogatstvo. Ovo je Oziris koji drži rog izobilja, a evo njegove žene Izis kako sedi. Njihov sin Horus ore zemlju.“ Napravio je pauzu, a ponos mu se urezao u ono što je govorio. „Ovaj pehar su koristili kraljevi i kraljice Egipta tokom rituala. Kleopatra je pila iz njega. Kada ju je Oktavijan pobedio, bio je izgubljen na neko vreme, a onda se pojavio u Konstantinopolju. Otuda je putovao do dvora kralja Alfonsa u Napulju. Konačno je došao do Rima, gde sam ga ja preuzeo u svoj posed.“ Prepoznao je moju želju i nasmešio se. „Samo napred. Dodirni je.“
I jesam, diveći se njenom savršenstvu uprkos starosti. Stanje je bilo toliko staro da sam pretpostavila, pre nego što je Lorenco prokomentarisao da je ovo još jedna Firentinska kreacija. Ivice su bile hladne i savršeno glatke. Pogledala sam ponovo prema gospodinu Lorencu osmehnuvši se i shvatila da je s velikom nežnošću i zadovoljstvom proučavao mene, a ne pehar.
Moje oduševljenje bilo je prekinuto zvucima koraka. Okrenula sam se i videla Đovanija
Pika, kome je u ruci počivao kup ispunjen tamnom tečnošću. Bio je jednako iznenađen što me vidi, kao i ja njega uostalom. Potpuno nespremna, brzo sam se sabrala. Nasmejao se učtivo, što ja nisam mogla da učinim.
„Je li ovo ćerka Antonija Gerardinija“, rekao je. Sumnjam da mi se sećao imena. „Kako ste, draga moja?“
Lorenco ga je gledao s velikom iznurenošću. „Pa, Đovani, vidim da poznajete našu madona Lizu.“
„Ja sam blizak Antonijev prijatelj.“ Piko se okrenuo prema meni klimnuvši glavom. Bilo je neučtivo, ali nisam ništa rekla. Grofa Pika nisam videla još od dana majčine sahrane. Iako je posle toga često dolazio u posetu mom ocu, ja sam odbijala da ga primim i uvek bih ostajala u svojoj sobi. Uprkos njegovom učtivom ophođenju sada, bila sam sigurna da je znao da ga mrzim.
Izraz na Pikovom licu bio je sračunat, ali nije u potpunosti mogao da sakrije znatiželju izazvanu mojim prisustvom, pa iako je bio član domaćinstva Medičijevih, bilo je sasvim očigledno da nije bio deo večerašnje proslave niti je bio upoznat s njenim ciljem. „Tražio sam vas, Lorenco“, ljubazno je rekao. „Kasno je, a vi još uvek niste uzeli lekove koji su vam prepisani.“ Znalački se nasmešio, gledajući u mom pravcu. „Naš domaćin je često previše zauzet iz želje da zadovolji potrebe drugih i zbog toga veoma malo misli o sopstvenom zdravlju.“
Lorencovo lice se pretvorilo u blagu grimasu. „Gospodin Đovani je jedan od naših najbolje paženih gostiju već mnogo godina. Ne slažemo se po mnogim pitanjima, ali smo i dalje ostali prijatelji...“
„Još mi nedostaje da vas preobratim“, šaljivo mu je odgovorio Piko. I dalje se u vazduhu mogla osetiti napetost, kao da je njihov odnos postao maglovit i mogla se osetiti potreba i nužda da se dobro isprati šta onaj dugi radi. „Oprostite mi što vam prekidam razgovor. Molim vas, madona Liza, Lorenco, nastavite. Strpljivo ću sačekati dok ne završite. Ali, upamtite, dragi Lorenco, nemojte da zaboravite na svoje zdravlje.“
Lorenco je primetio moj znatiželjan pogled koji se odnosio na lekove. Na kraju krajeva, ostavio je mene i Leonarda same u vrtu s namerom da ode i popije ih. „Bio sam... Omelo me je nešto drugo“, promrmljao je tek toliko da sam mogla samo ja da ga razumem.
„Veoma ste milostivi, gospodine Lorenco“, rekla sam dok mi je na umu bilo samo to kako da pobegnem, jer me je Pikova blizina činila nervoznom. Sećanje na majčinu smrt i dalje je bilo sveže. „Mislim da bi vam koristilo malo odmora. Uz vašu dozvolu, volela bih sada da odem.“
Možda je mogao da čuje uznemirenost u mom glasu, ili je bio iscrpljen, ali se nije protivio. „Ostavite lekove“, rekao je Piku. „Idite i pobrinite se da kočija gospodina Antonija bude spremna. Kažite mu da će ga tamo čekati ćerka. Naći ćete ga u kapeli.
Potom pronađite Pjera i pošaljite ga ovamo.“
Osetila sam veliko olakšanje kada je Piko otišao. Tada mi je il Magnifico rekao:
„Uznemirilo vas je Đovanijevo prisustvo.“
Tupo sam gledala u sjajni mermerni pod. „Bio je prisutan kada je umrla moja majka.“
„Da, sećam se da je to spomenuo.“ Sabrao je misli. „Ne postoji ništa teže od gubitka onih koje najviše volimo. Prerana smrt je surova i u nama budi najveću bol. Srca nam sa lakoćom okreće besu.“ Spustio je pogled. „Ja sam osvetoljubivo jurišao kada mi je umro brat. Sada me sve to proganja.“ Zastao je i tupo gledao u mesto na kome je do maločas stajao Piko. „Gospodin Đovani je čovek za koga se vezuju svakojaki ekstremi. Ne postoji obrazovaniji čovek, a ipak sada njegovo srce pripada fra Đirolamu. Svet je izgubio jednog od svojih najvećih filozofa. Jeste li čuli za njegovu teoriju sinkretizma?“ Odmahnula sam glavom.
„Prema njoj, sve filozofije i religije sadrže zrnce istine, ali i sve sadrže greške. Naš Đovani je rekao da bi svaka religija i filozofija trebalo da budu preispitane, da bi se utvrdile neke opšte prihvaćene istine i da bi se odbacilo ono što je pogrešno.“ Uvijeno se osmehnuo. „Zbog toga je papa predložio da bude spaljen. Došao je ovamo pre dve godine i zatražio moju zaštitu. A sada podržava čoveka koji bi me rado video poraženog.“
Lice mu se u trenutku smračilo. Izdahnuo je tako snažno da mi se činilo da mu je vazduh dolazio čak iz kostiju. „Dete, moram da budem neučtiv i zamolim da sedim u vašem prisustvu. Ovo veče me je iscrpilo mnogo više nego što sam očekivao.“
Pomogla sam mu da sedne na stolicu. Ovoga puta mi se skoro svom snagom oslonio na ruku. Više nije mogao da održi sliku o tome kako se skoro sasvim oporavio. Seo je ispustivši kratak uzdah ispod slike umirućeg Svetog Sebastijana i naslonio se na zid.
Zatvorio je oči, a pod senkom koju je pravila svetlost sveća, izgledao je još stariji.
Uplašena, upitala sam ga: „Da vam donesem lekove?“
Blago se osmehnuo, otvorio oči i nežno me pogledao. „Ne. Ali, hoćete li držati ovog starca za ruku, draga moja, ne biste li mi pružili utehu dok ne dođe Pjero?“
„Naravno.“ Pomerila sam se do njega i blago se povila kako bih ga uzela za ruku. Bila je hladna i toliko mršava da sam s lakoćom mogla da osetim savitljive kosti.
Ostali smo u ovom položaju u tišini sve dok il Magnifico nije blago upitao: „Ukoliko vas ponovo pozovem, hoćete li doći, Liza?“
„Naravno“, ponovila sam, iako nisam mogla ni da zamislim šta ga je navelo da me to pita.
„Naš Leonardo je bio prilično oduševljen vama“, rekao je. „Priznajem, video sam kako vas skicira dole u vrtu. Poručiću mu da naslika vaš portret kada bude bio u mogućnosti da ostavi svoje obaveze u Milanu na neko vreme. Da li je to u redu?“
Bila sam potpuno zatečena, pa nisam mogla ni da progovorim. Prvo na šta sam pomislila bio je moj otac. Takva čast bi veoma lako mogla da utiče na povećanje njegovog ugleda i unapredi mu posao. A ipak, sumnjam da bi to moglo da ga odvrati od njegovog fanatičnog posvećivanja Savonarolinim učenjima. To bi učvrstilo njegove veze sa Medičijevima što bi sasvim sigurno prouzrokovalo neodobravanje njegovih istomišljenika.
Sada nije bio trenutak da se izgovore ovake sumnje. Kada sam se sabrala dovoljno da bih mogla da govorim, rekla sam: „Biće mi veliko zadovoljstvo i više od toga, maestro. Oduševljena sam i samom mišlju o tome.“
„Dobro“, odgovorio je i kratko i odlučno klimnuo glavom. „Sve je onda uređeno.“ Više nismo govorili sve dok se vrata nisu otvorila i ušao Lorencov sin.
„Đulijano“, rekao je. Glas kojim je to izgovorio imao je srdit prizvuk. „Poslao sam po tvog brata. Gde je Pjero?“
„Zlovoljan je“, brzo je odgovorio Đulijano. Lice mu je bilo rumeno, kao da je trčao odgovarajući na različite pozive. Videvši me, lice mu se malčice ozarilo. „Zar se ne osećaš dobro oče?“ pogledao je po sobi i ugledao netaknute lekove. Kasniš i još uvek nisi uzeo ono što ti je lekar prepisao. Dozvoli mi da ti donesem.“
Lorenco mi je pustio ruku i domahnuo na sinovljeve reči. „Moj najmlađi sin“, obraćao mi se nepogrešivom privrženošću, „uvek brz da udovolji mojim željama, isto onoliko koliko je najstariji spreman da se o njih ogluši.“
Đulijano se nasmešio. Našto u njegovom pokretu me je podsetilo na bistu od pečene gline koja se nalazila u vrtu.
„Žalim što ne mogu da vas otpratim do oca“, nastavio je Lorenco, „ali je Đulijano odgovoran mladić. Garantujem vam da će vas bezbedno otpratiti.“ Još jednom je posegao za mojom rukom i značajno je stegnuo za nekoga ko više i nije bio toliko jak. „Neka je Bog s vama, draga moja.“
„I s vama, gospodine. Hvala vam na ljubaznosti što ste me pozvali u vaš dom. Kao i zbog narudžbine portreta...“ Nevoljno smo pustili ruke iz stiska. Osetila sam neku čudnu tugu dok sam prihvatala ruku mladog Đulijana i odlazila od njegovog oca, krhkog čoveka okruženog bogatstvom i lepotom iz raznih vekova.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:26 pm


Džin Kalogridis The_Village_Belle



XXV
U hodniku smo Đulijano i ja prošli pored mnogih skulptura, portreta i prelepih porcelanskih vaza koje su bile upola moje visine. Sve su bile obasjane slabom svetlošću koja je dopirala iz elegantno izlivenih bronzanih, srebrnih i zlatnih svećnjaka. Išli smo u neprijatnoj tišini. Moja ruka bila je kruto položena preko njegove, a on je gledao pravo ispred sebe i kretao se dostojanstveno kao da mu je takvo držanje bilo urođeno, a odgovaralo je nekome ko je bio barem deceniju stariji. Kao i njegov otac, bio je obučen u tamne, tmurne boje i jednostavno skrojenu tuniku od očeve najfinije vune.
„Žao mi je madona Liza, što je očeva bolest prekinula vašu posetu.“
„Molim vas, nemojte da se izvinjavate“, odgovorila sam. „Meni je žao što gospodinu Lorencu još uvek nije bolje.“
Na lepršavoj svetlosti, Đulijanov tmuran izraz postao je ozbiljan. „Otac svojim posetiocima bolest predstavlja kao nešto što ne treba ozbiljno shvatati, ali je prethodnih nekoliko meseci bio toliko bolestan da smo mislili da će umreti. I dalje je veoma slab, ali je bio odlučan u naumu da ponovo vidi svoje prijatelje. A posebno Leonarda. Iako mi nije rekao, pretpostavljam da je vas želeo da vidi zbog dogovora o budućem braku?“
„Da“, rekla sam. Spomen umetnika iz Vinčija, koji je podneo poseban napor da bi mogao da prisustvuje ovom okupljanju, podstakao je moje nade. „Strašno je to što se dešava vašem ocu. Od čega boluje?“
„Od srca.“ Đulijano je bespomoćno slegnuo ramenima. „Tako doktori kažu, ali mislim da znaju mnogo manje nego što su spremni da priznaju. Oduvek je patio od kostobolje. Ponekad mu je stanje bilo toliko ozbiljno da je urlao u agoniji ukoliko mu se posteljina očeše o kožu. A i kosti ga bole. U poslednje vreme, patio je od brojnih različitih stvari, a njegov lekar ni u jednom trenutku nije mogao da odgonetne o čemu se radi. Slab je, ne može da jede, uznemiren je i trpi bolove...“ Odmahnuo je glavom i u sred reči napravio stanku. „Veoma sam zabrinut za njega. Ima četrdeset i tri godine, ali deluje kao ostareo čovek. Kada sam bio mali, bio je toliko snažan, trčao je s nama, igrao se kao da je jedan od nas. Imao je običaj da me podigne na svog konja i jahao bih s njim...“
„Tako mi je žao.“ Tek što sam izgubila majku, pa sam mogla da razumem strah koji je obuzimao ovog dečaka. „Ali, i ranije se oporavljao, zar ne?“
„Da...“ Brzo je klimnuo glavom, a da me nije ni pogledao.
„Onda će mu sigurno biti sve bolje. Morate imati nade.“
Odjednom se pribrao. „Oprostite mi, madona! Vi ste naš gost, a ja vam se ovde žalim.
Ne bi trebalo da vas opterećujem takvim stvarima...“
„Ali, ja želim da znam. Gospodin Lorenco je bio ljubazan prema meni, pokazivao mi je svoju kolekciju iako je bio umoran.“
Đulijano se setno osmehnuo. „Takav je moj otac. Voli da sakuplja lepe stvari, ali mu one ne donose stvarno zadovoljstvo ukoliko ne može da ih podeli sa drugima i posmatra ih kako uživaju u njima. Čuo sam kako ljudi govore da zna da bude okrutan kada je u pitanju posao ili politika, ali sam ja u njemu video samo dobro.“ Zastao je, a glas mu je postao vedriji. „Jeste li uživali u obilasku, madona?“ „Veoma.“
„Znam da bi otac želeo da vam pokaže i ostatak svoje kolekcije. Mogu li da ga pitam da li biste mogli da se vratite da vidite ostatak? Možda možemo da uredimo da posetite našu vilu u Kastelu. Tamo ima mnogo neverovatnih slika i prelepih vrtova.“
„Volela bih to.“ Iako sam veselo poskočila od same pomisli, odgovor je usledio nakon trenutka oklevanja. Sumnjala sam da bi mi otac ikada pružio drugu šansu da posetim Medičijeve. I dalje sam se pitala hoće li ikada i razmisliti o tome da dozvoli umetniku, čak i nekom na glasu kakav je bio Leonardo, da uopšte uđe u naš dom.
Đulijano se osmehnuo zbog mog odgovora. „To bi bilo divno, madona Liza! Pošto mom ocu nije dobro, možda bi mogao da mi dozvoli da vam poslužim kao vodič.“
Odjednom me je uznemirilo saznanje da je bio toliko oduševljen sa mnom. Sigurno me Lorenco nije pozvao ovamo kao potencijalnu mladu za svog sina. Đulijano je i dalje bio par godina daleko od godina koje su bile pogodne za ženidbu kada su muškarci bili u pitanju. A kada se bude ženio, njegova mlada će biti iz jedne od najboljih porodica u Italiji. Sasvim sigurno neće biti ćerka trgovca vunom.
Pravi odgovor kao da je prošao mimo mene. Srećom, do tog trenutka smo već stigli do sporednog ulaza u palatu. Ovde nije bilo slugu, a slabo se sećam da su stražari stajali s druge strane, napolju na hladnoći. Đulijano se zaustavio. „Ostaviću vas ovde, madona, samo na trenutak, da bih se uverio da vas otac zaista čeka. Vratiću se da vas otpratim do njega.“
Impulsivno se nagnuo napred i poljubio me u obraz. Jednako brzo je i otišao.
Bilo mi je drago što više nije bio tu i što nije bilo nikoga ko bi posvedočio ovom događaju. Imajući u vidu vrelinu kojom su mi goreli lice i vrat, mora da sam bila rumenija od chermisi tamnocrvene.
Bila sam rastrzana. Ovo je bio ljubazan, dopadljiv mladić i zgodan. Svakako ulov van svih mojih očekivanja, ali nisam mogla da se oduprem a da na taj njegov poljubac ne odgovorim potpuno smušeno. U isto vreme sam se podsetila da me je bez reči ostavio Leonardo da Vinči. Bilo mi je ipak najsigurnije da ne gajim nikakve nade u vezi s venčanjem. Iako je bio potomak nezakonite veze njegovog oca sa sluškinjom, Leonardov otac je bio jedan od najčuvenijih notara u Firenci. Poticao je iz dobre porodice, približno jednakog bogatstva i ugleda koje je uživao i moj otac.
Kada se Đulijano vratio, ja sam i dalje bila previše uzbuđena da bih se susrela s njegovim pogledom. Poveo me je u svežu noć pored stražara sa sabljama koje su im počivale na kukovima i pomogao mi da se popnem u kočiju. Ničim nije odavao da se odigrao onaj zabranjeni poljubac. Kada sam se smestila pored oca, jednostavno mi je rekao: „Laku noć, madona. Laku noć, gospodine Antonio. Neka Bog bude uz vas.“ „I uz vas“, odgovorila sam.
Dok smo se vozili uz Via Larga, otac je delovao dalek i kao da ga je nešto mučilo. Molitva i razmišljanje kao da su malo toga učinili da ga uteše ili olakšaju bol zbog toga što je svoje jedino dete predao u ruke Savonarolinom neprijatelju. Govorio je, a da me nije ni pogledao u oči.
„Kako je bilo?“, upitao me je odsečno. „Šta su radili? Prikazivali te ženama?“
„Nije bilo žena. Samo muškarci.“
„Muškarci?“ Okrenuo je glavu da bi me pogledao.
„Prijatelji il Magnifica.“ Plašeći se da otac to ne bi odobravao, nisam želela da otkrivam puno, ali mi moja znatiželja nije dala mira. „Mnogi umetnici. Leonardo da Vinči je bio tamo.“ Znala sam da ne bi trebalo da spominjem da je Lorenco poručio izradu mog portreta. Pregovore oko toga prepustiću boljim diplomatama od sebe. Zastala sam, odjednom postiđena. „Ima li on ženu?“
„Leonardo?“ Smeten, otac se namrštio zbog nedostatka svetla na putu pred nama. „Ne. On je jedan od naših najčuvenijih sodomita. Pre mnogo godina, bio je optužen, ali je kasnije ta tužba povučena, ali je godinama živeo sa svojim učenikom, mladim Salaijem, koji je sigurno bio njegov ljubavnik.“ Glas mu je bio bezličan, nekako čudan, s obzirom na to da je obično pobožno reagovao na takve muškarce.
Sa vidnim naporom mi je postavljao prigodna pitanja: Ko je još bio prisutan? Da li je gospodin Lorenco ičim pokazao kakav bi muškarac meni odgovarao? Šta sam radila dok sam bila tamo?
Odgovarala sam sažeto, sa sve manje reči. Izgleda da nije primetio da su me pogodile njegove neučtive reči o Leonardu. Konačno je ućutao, izgubivši se u nekom neveselom sanjarenju i nastavili smo da se vozimo u tišini kroz hladan, mračan grad. Čvrsto sam priljubila krznom oivičen ogrtač dok smo prelazili preko napuštenog mosta Santa Trinita koji je vodio do naše kuće.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:27 pm

Džin Kalogridis The_Turkish_Bath_1896


XXVI
Iduću nedelju provela sam s novim iščekivanjem da se sretnem sa ocem za večerom u slučaju da je primio nekakve vesti od Lorenca. I dalje sam čeznula za vestima o Leonardovom izboru muškaraca. Deo mene se nadao da otac nije bio u pravu, ili da je lagao da bi me odvratio od udaje za umetnika, jer su takvi muškarci obično važili za nepouzdane muževe. Ali, znam da sam videla iskru privlačnosti u očima umetnika.
Tokom tog vremena, primila sam kratko pismo od takozvanog sodomite, koje mi je dotureno bez očevog znanja. Kada sam sklonila pečat, ispala su još dva parčeta papira i završila na podu.
Pozdrav, madona Liza, iz Milana
Naš dobri Lorenco me je uposlio da naslikam vaš portret. Ne postoji ništa što bi me više obradovalo. Vaša lepota jednostavno vapi da bude zabeležena za sva vremena. Čim ispunim određene obaveze za prečasnog vojvodu Ludovika, doći ću u Firencu na produženi boravak.
Prilažem vam neke grube skice koje sam napravio kako biste u njima uživali. Na jednoj je pažljivo skicirano sve na osnovu onoga što sam uradio one večeri u palati Medičijevih.
Druga predstavlja kopiju iz moje sveske koja je izazvala posebno interesovanje onih iz kruga bliskog Medičijevima. Nestrpljiv sam da počnem sa radom na slici i radujem se što ću vas ponovo videti mnogo više nego što to rečima mogu da opišem.
Vaš dobri prijatelj,
Leonardo

Podigla sam papire sa poda i proučavala ih sa strahopoštovanjem. Sada sam potpuno razumela zašto su Leonarda pozvali da završi skulpturu Đulijana de Medičija nakon njegove smrti. Zapanjujuće je bilo koliko se dobro sećao mojih osobenosti. Od crteža naslikanog mastilom i na brzinu u vrtu, stvorio je novu i nežnu skicu na papiru krem boje, neverovatan prikaz moga lika, vrata, ramena. Sve je delovalo istinitije, svetije i dublje od bilo kakvog odraza u ogledalu. Nije me naslikao u pozi u kojoj je tražio da budem, već u onoj u kojoj sam se našla trenutak ranije, kada sam piljila u Đulijanovu bistu od pečene gline, a potom se okrenula preko ramena da pogledam u umetnika. Bilo je predstavljeno samo moje lice u polu profilu i pažljivo osenčeno, kosa i ramena predstavljeni su tek blagim obrisima. Sa zadnje strane moje glave nalazila se nejasna struktura koja bi možda mogla da bude mreža za kosu ili oreol. Kapci, ispupčenje na bradi i predeo obraza tačno ispod očiju bili su istaknuti pažljivo nanošenim belim olovom.
Uglovi usana blago su povijeni, ne u osmeh već u njegov nagoveštaj. Bio je to odraz dobrote koji sam videla u mrtvim Đulijanovim očima. Vrlo lako sam mogla biti anđeo.
Zbunjena, piljila sam u crtež neko vreme pre nego što sam pažnju skrenula na drugu stranicu.
Na njoj se nalazio hitar i grub prikaz i onaj koji sam pamtila. Negde sam ovo već videla i trebalo mi je malo vremena pre nego što sam se setila da sam ga videla zajedno sa majkom na zidu u blizini palate della Signoria.
Bila je to slika čoveka koji visi na omči, lica spuštenog, a ruku vezanih iza leđa. Ispod slike, umetnik je napisao. „Pogubljenje Bernarda Barončelija.“
Prizor je bio stravičan i svakako nepogodan da bi se poslao mladoj devojčici. Nisam mogla ni da zamislim šta je Leonarda navelo da to pošalje. Kakve veze je Barončeli imao sa mnom?
I samo pismo je oživelo moju zbunjenost. Radujem se što ću vas videti mnogo više nego što rečima to mogu da opišem... Da li je ovo bila aluzija na ljubav? Pismo je potpisao neobičnom nemarnošću, vaš dobri prijatelj. Prijatelj i ništa više. U isto vreme, pismo me je uzbuđivalo. Izgleda da je Lorencova porudžbina ipak stvarnost, a ne samo prazno obećanje sa namerom da mi se laska.
I tako sam svake večeri čekala oca u iščekivanju da čujem nešto o portretu ili što je još važnije o pozivu da posetim Kastelo.
I svake večeri bih se razočarala. Moj otac nije spomenuo ništa o tome, i progunđao bi odričan odgovor svaki put kada bih se usudila da pitam da li je čuo išta od gospodina Lorenca o mogućem paru.
Ipak, posle jedne takve obeshrabrujuće večere, kada sam se povukla u sobu, Zaluma me je sačekala sa lampom u ruci i zatvorila vrata za nama.
„Ne pitaj kako sam došla do ovoga. Što manje znaš, to bolje.“, rekla je i iz prsluka izvukla zapečaćeno pismo. Prigrlila sam ga, misleći da bi možda moglo da bude od Lorenca. Na vosku se nalazio žig grba palle, ali je sadržaj bio daleko od onog očekivanog. Uz svetlost Zalumine lampe, pročitala sam:
Cenjena moja, madona Lizo,
Oprostite na slobodi koju sam sebi dao onda kada ste bili u očevoj palati, i oprostite mi sada na slobodi da vam pišem ovo pismo. Suviše sam smeo, znam, ali moja hrabrost potiče iz želje da vas ponovo vidim.
Otac je veoma bolestan. Pa čak i uprkos tome, dozvolio mi je da vas, uz pratnju koju će on odabrati i nekoga po izboru vašeg oca, povedem u našu vilu u Kastelo, na obilazak. Upravo ovoga dana, moj brat Pjero piše pismo gospodinu Antoniju u kome traži dozvolu da nam se pridružite.
Ispunjen sam iščekivanjem budućeg susreta. Do tada, ostajem vaš ponizni sluga,
Đulijano de Mediči
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Mustra Uto Jan 30, 2018 1:29 pm

Džin Kalogridis The_Masquerade

XXVII
U nekoliko narednih dana trudila sam se da odagnam svaku pomisao na Leonarda, iako sam se u osami posvećivala rešavanju zagonetke crteža Bernarda Barončelija. Luckasta devojčica, kakva sam i bila, okrenula sam se onom trenutku kada se Đulijano nagnuo napred kako bi me poljubio u obraz. Sanjala sam o Botičelijevoj Veneri i Primaveri. Slušala sam samo kako ih opisuju, a sada sam pokušavala da ih zamislim kako izgledaju na zidovima Kastela. Čak sam zamišljala kako bi i moj portret mogao da izgleda okačen zajedno s njima. Žudela sam još jednom zaronim među lepotu u kakvoj sam plivala pod nežnim Lorencovim vođstvom. Uveče, dok bih ležala u krevetu, po prvi put od majčine smrti u mislima bih odlazila od sebe, očeve kuće i sve tuge koja me je obuzimala.
U poslednje vreme, očev posao se poboljšao, zbog čega se često vraćao kući čak i kasnije nego što je inače to činio. Već sam navikla da se povučem uveče, a da ni ne porazgovaram s njim sve do narednog jutra. Često je dolazio kući s Đovanijem Pikom, sa kojim je pio vino i razgovarao ne obraćajući pažnju na sto postavljen za večeru.
Ali u meni je bila neka posebna odlučnost. Staloženo sam čekala, ne osvrćući se na zavijanje u stomaku, sedela sam satima za kuhinjskim stolom dok nije došao. Nisam mu postavljala nikakva pitanja, jednostavno sam sedela i jela. Svake večeri sam bila sigurna da će konačno spomenuti Lorencov poziv. Ovako sam činila četiri noći, sve dok više nisam mogla da izdržim od nestrpljenja.
Rekla sam kuvaru da održava večeru toplom, a onda sam sela za namešten sto. Sedela sam tri sata, možda i više, sve dok se upaljene sveće nisu skoro sasvim istopile, a ja postala tako gladna da sam razmišljala da kažem kuvaru da mi donese hranu.
Konačno je moj otac ušao, srećan i bez grofa Pika. Pod svetlošću sveća, delovao je ispijeno i čupavo. Nije nalazio vremena od majčine smrti da podšiša svoju zlatastu bradu. Ponegde bi se dlake povijale, što je delovalo neuredno, a brkovi, takođe dugački, dodirivali su mu gornju usnu. Delovao je razočarano, ali ne i iznenađeno, što me vidi.
„Dođi, sedi“, rekla sam pokazujući mu, a onda sam otišla da kažem kuvaru da nam donese jelo. Kada sam se vratila, on je i dalje sedeo, ali se nije potrudio da skine ogrtač iako je od vatre u ognjištu bilo prilično toplo.
Nismo govorili dok je kuvarica iznosio prvo minestra, supu i postavio je pred nas. Kada je otišla, pustila sam da prođe trenutak dok se otac obraćao svojoj večeri, a onda sam ga pitala, dok sam istovremeno pokušavala da sakrijem nervozu koju sam osećala, ali nisam uspela u tome:
„Jesi li u skorije vreme primio pismo u vezi sa mnom?“
Polako je odložio svoju kašiku i pogledao me preko stola, dok se u njegovim svetlim očima ništa nije dalo pročitati. Nije mi odgovorio.
„Od Lorenca de Medičija?“ bila sam uporna. „Ili, možda Pjera?“
„Da, primio sam pismo“, rekao je i oborio pogled i kašikom zahvatio supu iz tanjira.
Da li je uživao u tome da me muči? Bila sam prinuđena da ga pitam: „A tvoj odgovor?“
Napravio je pauzu nad svojom supom, a onda je sa suzdržanim besom od kog sam poskočila, udario kašikom o sto. „Neće biti odgovora“, rekao je. „Održao sam obećanje dato tvojoj majci. Dozvolio sam Lorencu da bude bračni posrednik. Ali, bolje bi mu bilo da izabere dobrog čoveka, ukoliko uopšte bude doživeo da donese tu odluku.“ Njegov bes samo je izazvao moj. „Zašto ne mogu da idem? Kakvo je zlo u tome? Toliko sam nesrećna! Ovo je jedina stvar u kojoj mogu da se opustim.“
„Nikada više nećeš nogom kročiti u dom Medičijevih.“ Oči su mu se caklile od besa. „Njihovo vreme samo što nije prošlo. Bog će ih oboriti, njihov pad će biti veličanstven. Uživaj u uspomeni na sve blaga koja su ti pokazali, jer će ubrzo nestati, pretvoreni u pepeo.“
Rekla bih da je kao papagaj izgovarao reči svog novog spasioca, pa sam ga ignorisala. Ali sam čvrsto zahtevala da znam: „Kako znaš da su mi pokazivali blaga? Kako to znaš?“
Nije se obazirao na pitanje. „Bio sam strpljiv s tobom, zbog osetljivosti i poštovanja prema žalosti koju osećaš. Ali, strahujem za tvoju dušu. Poći ćeš sutra sa mnom na Savonaroline propovedi. I tražićeš Bogu da odvrati tvoje misli od ovozemaljskih stvari prema onim nebeskim. A takođe ćeš se i moliti za oprost zbog svog besa koji gajiš prema fra Đirolamu.“
Pesnice su mi se zgrčile, postavila sam ih preko stola, ogorčena zbog saznanja da će svetao i prelep svet - onaj ispunjen umetnošću i Medičijevima, Leonardom koji je svojim veštim rukama predstavio mene - meni biti uskraćen. „Ti si taj koji bi trebalo da se moli Bogu za oprost. Ti si taj koji je prouzrokovao bolest svoje žene, ti si taj koji ju je odveo u smrt. Ti si taj koji sada druguje sa njenim ubicama, i ostaje slep pred njihovom krivicom kako bi umanjio sopstvenu.“
Ustao je tako naglo da je stolica pod njim zaškripala uz kameni pod. Oči su mu se ispunile suzama besa, a desna ruka mu je podrhtavala dok se borio da je zadrži i ne podigne je prema meni koja sam prouzrokovala ovoliki bes. „Ti ništa ne znaš.... Ti ništa ne znaš. Tražim od tebe ovo samo zato što te volim! Neka ti Bog oprosti.“
„Neka Bog oprosti tebi“, odgovorila sam mu. Napustila sam stolicu i okrenula se, a suknje su zašuštale. Pružilo mi je zadovoljstvo to što sam napustila prostoriju pre nego što je ono to mogao da učini.
Kasnije te večeri, ležala sam u krevetu i osluškivala Zalumnin blag i ujednačen dah kao i vlastiti stomak. Uživala sam u sopstvenom razočarenju. Nemogućnost da vidim Đulijana samo me je još više vukla da ga ponovo vidim.
U onim kratkim trenucima kada nisam bitisala u samosažaljenju, razmišljala sam o onome što je rekao moj otac. Da li je samo pretpostavljao da il Magnifico neće moći da se odupre da ne pokaže nekom novom posetiocu - pa makar on bio i beznačajni devojčurak blaga koja čuva u svojoj radnoj sobi? Ili je bilo još nečega većeg u njegovim rečima?
Nemirno sam spavala i budila se nekoliko puta. Tek kada je nebo napolju počelo da se nazire, ponovo sam se probudila, a misli su mi bile čiste i usmerene samo na jedan jedini prizor.
Baš na Đovanija Pika obučenog u crno, a lekovi udobno smešteni u njegovim rukama.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Džin Kalogridis Empty Re: Džin Kalogridis

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu