Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Radovan Samardžić

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Radovan Samardžić - Page 3 Empty Radovan Samardžić

Počalji od Mustra Čet Feb 01, 2018 11:24 am

First topic message reminder :

Radovan Samardžić - Page 3 Sulejm10




O autoru


Radovan Samardžić (1922, Sarajevo ˗ 1994, Beograd), istoričar, pisac i profesor Univerziteta u Beogradu, rođen je u porodici Vase Samardžića, trgovca i, jedno vreme, malog industrijalca. Studije istorije završio je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Doktorirao je 1956. kod prof. Jorja Tadića. Usavršavao se kod Fernana Brodela u Parizu i u Institutu za evropsku istoriju u Majncu. Istraživao je u Dubrovniku, Veneciji, Firenci, Rimu, Parizu i Beču. Održavao je aktivne odnose s naučnim institucijama, asocijacijama i značajnim ličnostima u Francuskoj, Italiji, Austriji, Grčkoj, Bugarskoj i SAD. Bio je urednik Jugoslovenskog istorijskog časopisa i Zbornika radova Jevrejskog istorijskog muzeja, kao i glavni urednik Istorije srpskog naroda Srpske književne zadruge. Takođe je bio redovni profesor Filozofskog fakulteta, redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti, direktor Balkanološkog instituta (1978-1988) i predsednik Srpske književne zadruge (1988-1994).

U svojoj prvoj velikoj studiji Veliki vek Dubrovnika (1962) rekonstruisao je hroniku dekadencije i borbe za opstanak koja je dostigla vrhunac u velikom zemljotresu 1667. Istoriju Dubrovnika, posebno njegov sistem funkcija koji je prodirao u najšire balkansko zaleđe, smestio je u kontekst evropskih prilika, pokušavajući da pronikne u karaktere i kulturnu antropologiju važnih ličnosti koje gotovo da su izvučene iz istorijske anonimnosti. Pojavi Velikog veka Dubrovnika prethodila je zbirka dokumenata Borba Dubrovnika za opstanak posle velikog zemljotresa 1667. Arhivska građa (1667-1670). U zbirci Beograd i Srbija u spisima francuskih savremenika. XVI i XVII vek (1961), impozantnog obima, skupio je svedočanstva svih važnih francuskih putnika po Osmanskom carstvu.

Gotovo uobičajeno vezivanje svakog pisca za onu knjigu koja se smatra, ili oseća, izričitim iskazom jednog talenta, crta individualiteta, uporištem stvaralačke moći, za knjigu čiji junak postaje alter ego svoga tvorca, upućuje da se u tom smislu podvuče Samardžićev Mehmed Sokolović (1971). Život velikog vezira srpskog porekla koji je, na vrhu jedne imperije, na njenim vrhuncima, u sebi, oko sebe, i u docnijem pamćenju, izgradio složene slojeve identiteta, koji je u sebi, u jednom bogatom sinkretizmu, okupljao i prelamao kulture, običaje, sećanja i verovanja, promišljen je tako da je mesto Mehmeda Sokolovića u istoriografskoj fikciji postalo značajno gotovo u onom smislu u kojem je bila važna njegova stvarna, opipljiva ištorijska pojava. Prevodi Mehmeda Sokolovića na francuski, poljski i turski usledili su iza ogromnih napora, samo donekle uspešnih, da se knjiga predstavi međunarodnoj publici.

Sulejman i Rokselana (1976) naredna je Samardžićeva studija osmanske istorije koja se zadržala na konceptu istorijske biografije. Ova knjiga je zaslužila visoko mesto u svom žanru svojom istraživačkom osnovom, kao i svojom elokventnom, duboko misaonom i virtuozno strukturiranom naracijom, koja gotovo da se poigrava s prostorom i vremenom, dok istorijska stvarnost, u ovakvome tumačenju, povremeno naizgled zaluta u zamišljeni limb magičnog realizma.

Treća osmanska biografija, nazvana jednostavno Osman, kao istoimeni spev Dživa Gundulića, ostala je nedovršena.

Prvo izdanje ove studije izašlo je u Srpskoj književnoj zadruzi (1994, priredio i dopunio Nikola Samardžić). Od samog Osmana II, koji je vladao kratko i neuspešno, a završio tragično, bilo je sigurno značajnijih ličnosti koje su takođe uticale na tokove opšte i njegove, pojedinačne sudbine, mada su u Osmanu ostale da figuriraju kao akteri u senci dramatičnih zapleta i stihije koja je progutala mladog sultana, najavljujući epohu osmanske dekadencije.

Sažetu sintezu istorije jugoslovenskih naroda, do 1918, Radovan Samardžić je priložio za treći tom Opšte enciklopedije Larousse (1974). Pisci srpske istorije su zbirke ogleda i studija koje suse pojavile u tri knjige(1976, 1981, 1986), dok je posthumno objavljena i četvrta (1994, priredio Nikola Samardžić). Manje radove iz srpske istorije Radovan Samardžić sakupio je i u tri zbirke: Usmena narodna hronika, Ideje za srpsku istoriju i Kosovsko opredeljenje. Sakupljao je istorijsku građu za zbirku Zadužbine Kosova (1987) i uredio kolektivnu monografiju Kosovo i Metohija u srpskoj istoriji (1989). Kao glavni urednik Istorije srpskog naroda Srpske književne zadruge, napisao je veći broj poglavlja za istoriju XVI-XVIII veka, kao i poglavlja posvećena nauci XIX i XX veka.

Ogromna radna energija, erudicija i pažnja, ne zaboravljajući podmukle otpore u sopstvenoj sredini, bili su neophodni kako bi se, decenijama, izdavala sabrana dela Vuka Karadžića, a naročito Slobodana Jovanovića, čiji je priređivač bio Radovan Samardžić.

Najnovije izdanje Sulejmana i Rokselane je možda i pokušaj da jedan pisac i njegova knjiga nastave da žive u jednom vremenu koje takođe iziskuje sopstveno duboko razumevanje.

Nikola Samardžić


Poslednji izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 12:28 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Radovan Samardžić - Page 3 Empty Re: Radovan Samardžić

Počalji od Mustra Čet Feb 01, 2018 12:06 pm

Radovan Samardžić - Page 3 20386076_m


- Kraj miljenika -


Neko vreme su se sva najvažnija lica ove tragične i smešne istorije ljudskih uzleta i nemoći nalazila u Carigradu. Prohtevi i strasti, dotad možda i potiskivani, odjednom su usled svakodnevnih dodira počeli dospevati s drugu stranu razuma, strpljenja i potrebnog nadzora. A možda je i zeman došao da se svi, najzad, do kraja iskažu. Naglo i brzo, kao što je to često bivalo kod Turaka, scena je zatim gotovo opustela. Odlazili su, pometeni, istim putevima ili na razne strane, svi tašti i ponositi, ali svi u sebe turobno zagledani i sklupčani oko svojih požuda, namisli i računa kao oko žive rane. I svi su po deo sebe ostavljali u drugima, i svi sobom odnosili delove drugih, da se to u njima kameni ili raspada u otrov. Bilo je tada Turaka, osobito uglednika bliskih dvoru, koji su sve češće govorili da se nakupilo suviše ustajale i zle krvi, jer je Sulejman zaboravio načelo da se vlast obnavlja žrtvama. Po čaršijama se već glasno prebrojavalo koliko je pokojni sultan Selim pobio vezira za manje vremena od onog koje je potrebno njegovom sinu da bi samo jednog upoznao.

Kad je krenuo u rat protiv Persije, Ibrahim se držao kao da ne zapaža koliko je pozornica oko njega počela postajati prazna, a natrpana samo po zamračenim rubovima i uglovima. Pravio se da nije rob koji je ženidbom potčinjen carskoj kući nego da je njen ravnopravan član. Sultaniju Hafsu je oslovljavao sa "gospođo majko" ili ponekad sa "stara majko", caru se obraćao sa "moj brate", a njegovim ženama sa "sestro" ili ,,snaho", dok je svastike zvao po imenu. U svetu se ravnao s kraljevima koje je nazivao braćom, a ne sa njihovim ministrima. Jedno pismo Karla V velikom veziru ima ovakav početak: "Njegovoj ekselenciji presvetlom Ibrahim-paši, silnog i uzvišenog padišaha sultan Sulejman-šaha, ćesara svih muslimana, velikom veziru i tajniku, upravitelju sve zemlje, glavi i vrhovnom poglavaru svih begova, raje i robova..." Uputivši Ibrahima da zavojšti na šaha Tahmaspa, sultan je objavio namesnicima, vojnim zapovednicima i drugim službenicima carstva da se pokoravaju seraskerovim fermanima kao da su njegovi; u protivnom, sve neposlušne će pogoditi najteža kazna. Sulejman je tom prilikom oglasio da je Ibrahim-paša "odličnik države i ovoga sveta, zastupnik carstva i uzvišeni serasker..." Miljenik je počeo da izdaje fermane čim je zakoračio na tle Male Azije i da u njima pridaje sebi dotle nečuvenu titulu: serasker sultan.

Prema vestima koje su tada stigle u Mletke, nepojmljivo složen odnos između sultana i njegovog vezira izazivao je pometnju u ljudima, ali i u pojedinim tradicionalnim ustanovama Osmanskog carstva. Sulejman je svu vlast prepustio Ibrahimu koji ne donosi odluke na vezirskom veću ili u dogovoru s vojskovođama, nego ima svoje lične pomoćnike. To su Skender-čelebija, veliki defterdar, koji rukuje prihodima carstva, i Alvize Griti koji je trgovac, ali je postao jedna od prvih i najpoverljivijih ličnosti turske diplomatije. "Ovaj sistem vlade u vladi doveo je do toga da je država ostala bez dobre uprave, a vojska bez vrsnih vojvoda." "Kad bi sultan imao razboritosti da uvidi ovaj nered i kad bi smogao snage da se toga oslobodi, sve bi mu stvari bolje krenule, jer bi mnogi ljudi mogli pokazati svoju vrednost i svome vladaru najkorisnije poslužiti. On sve to zna, ali namerno tako postupa da bi ugodio Ibrahimu, i zato njegova ljubav prema miljeniku zaslužuje umesto hvale svaku pokudu... Na kraju je o Ibrahim-paši sastavljena priča u kojoj je bilo istine, ali i naknadno izmišljenih pojedinosti, i koja je o njegovom životu i delovanju govorila kao o dovršenom slučaju ˗ a to je već značilo izricanje konačne presude i predodređivanje sudbine. ,,Sa svim onim veštinama i hitrinama koje je upotrebio da bi se uzdigao, a koje i dalje upotrebljava da bi se održao, veliki vezir je unizio ili čak oterao u smrt sve one koji su mu smetali svojom vrednošću i položajem", pisao je 1534. godine Danijele Ludovizi: "Udesio je, tako, da se odseče glava hrabrom vojskovođi Ferhad-paši; Ahmed-pašu je naveo da se, upropašćen, pobuni, zbog čega je pogubljen u Kairu; on je kriv što je sultan otpustio velikog vezira Piri Mehmed-pašu, starca mudrog i savetodavnog, a neki ga optužuju da je paša otrovan na njegov mig." U strahu od njihove pobune, Ibrahim je najbolje janičare odagnao iz Carigrada i smestio ih po raznim udaljenim mestima. Ludovizi je još ispričao šta se dogodilo Rustemu, nastojniku carske konjušnice, s kojim je sultan ponekad rado razgovarao jer je nalazio da je razborit, pun vrlina i veselog duha. Mada je za to doznao dok je, krenuvši na Persiju, zimovao u Halebu, Ibrahim je po najbržem skoroteči poslao Rustemu ukaz kojim mu daje na upravu jedan sandžak na krajnjem istoku Male Azije. Kad se dvoranin obratio caru s molbom da ga ostavi u Carigradu, ovaj je slegnuo ramenima i rekao: "Nastojaću da te vratim kad dođe Ibrahim." Uprava i vojska lišene su valjanih ljudi zbog toga što ih vezir uklanja, ali i zato što mnogi "usled prezira ili straha prikrivaju svoja znanja i sposobnosti". "Siguran sam da je Ibrahim svega toga sasvim svestan jer je veoma pametan čovek; ali on nema duhovne snage da otkloni sav ovaj nered. Najzad je počeo da voli sebe više nego svoga gospodara..." Očevidno, Ibrahim je bio od ljudi čija sudbina više zavisi od utiska koji ostave i koji jednog trenutka postane nepromenljiv nego od stvarne vrednosti i suštinskog značenja njihovog dela.

Serasker je u jesen 1533. godine poveo vojsku na Persiju ispraćen spletkama dvorskih krugova i pogrdama carigradske svetine koja je govorila da on to udešava međusobno klanje muslimana kako bi od rata i pogibije zaštitio hrišćane na Zapadu. Ovo žamorenje bilo je odista podmuklo i stoga predznak zle kobi. Prema obavezi koju su mu zaveštali preci, a neposredno i najviše otac Selim, osvajač Sirije i Egipta, Sulejman je bio dužan da jednako ratuje protiv nevernika u Evropi i protiv jeretika u Aziji. Pre deset godina, on se, više od toga, već pripremao da zarati na šaha Tahmaspa, pa je po ugledu na oca naredio opštu istragu Persijanaca koji su se zatekli u njegovom carstvu, ali je pohod odgodio zbog nemira u Misiru. I povodi za rat bili su već pripremljeni pomoću rovarenja pograničnih namesnika. Najpre je Šerih, han Bitlisa, izdao sultana i prišao šahu, a zatim je Ulama-beg, gospodar Azerbejdžana, izneverio šaha i priklonio se sultanu. Nekoliko meseci pre nego što je 1532. godine pošao u rat objavljen Karlu V, sultan je primio Ulamu, pripustio ga ruci i dao mu na upravu, sa zvanjem beglerbega, pored njegove i Šerif-hanovu zemlju. Ujedno je naredio pašama Karamanije, Amasije, Dulkadira, Sirije i Dijarbekira da priteknu Ulamu u pomoć dok bude zaposedao Bitlis. Za poglavicom Azerbejdžana uskoro se poveo i Zulfikar-han, persijski namesnik u Bagdadu, koji je nosio titulu "halifa nad halifama", i poslao sultanu ključeve svoga grada. Međutim, svaki posao s Persijancima postao bi Turcima na kraju mnogo teži i zamršeniji nego što su to u početku zamišljali. Sulejman se još bavio na ratištu kad su mu stigle vesti da je Ulama poražen pod Bitlisom i da su šahu odani ljudi ubili Zulfikar-hana. "Čast više nije dozvoljavala sultanu da i dalje odlaže rat protiv Persije. Zbog toga je i pristao na mir sa Austrijom".

I ne osvrnuvši se na one koji su ga iz prestonice ispratili pogledom zloočnika i glasom zloguka, Ibrahim-paša je prohodio Malom Azijom ovenčan slavom neumitnog pobedonosca. Njegovo nastupanje je smišljeno i ostvareno tako da nije izostala nijedna pojedinost. Sva Anadolija se pretvorila u mravinjak, odjednom nečim uznemiren, u kome su svi žurno išli na sve strane, a svi, u stvari, obavljali isti posao. Put kojim će serasker naići obeležen je unapred pripremljenim noćištima; vojsku koja je neprekidno rasla svuda su čekale gomile hrane, stočne krme i džebane. Ibrahim je ulazio u gradove pozdravljen topovskom paljbom, ulice kojima je išao bile su prekrivene ćilimima, a u sretanje su mu izlazili najugledniji ljudi da mu iskažu dobrodošlicu, predaju mu običajne poklone i odvedu ga pod čador, unapred pripremljen, da ga pogoste i potuže mu se, ako treba, na svoje nevolje. Vezir je rat protiv Persijanaca pretvorio u pohod protiv prestupnika svih vrsta, a naročito onih koji su suprotno zakonu globili i kinjili sirotinju ˗ pisao je jedan od njegovih pratilaca. "Smesta je kažnjavao one koji su to zaslužili. Ako bi krivac bio daleko, izdavao je zapovest kadijama da ga nađu i da uteraju pravo ozlobljenog koji se žali. Pored njega su uvek bili sanduci puni papira s tugrom sultana Sulejmana, i on bi na svakom konaku davao nalog da se ispiše po nekoliko njegovih ukaza i naređenja." A da bi mu uporedo s vojnom silom i pravda izgledala ubedljiva, priređivao je za narod parade i viteška nadmetanja.

I ratna sreća se dostojnom brzo osmehne: vezir je tek stigao u Konju kad su mu doneli glavu Šerif-hana, izdajnika. Javljali su mu da Persijanci ni na svome zemljištu nigde ne pomaljaju glavu. "Ako po svom plemenitom i štedrom običaju bar malčice pitate za ovog vašeg istinskog ljubitelja, on je dobro i zdravo pod vašom blagoslovenom zaštitom", pisao je Ibrahim ženi Hatidži: "Neka se zna da je on i danju i noću zauzet hairli dovama za vas... Pomoću i milošću Onog u kome je Najviša Istina i blagoslovenim staranjem njihovog veličanstva, našega srećnog padišaha ˗ neka Bog posveti njegove pobede! ˗ sa svih strana dolaze dobre vesti. Nada je da me nećete zaboraviti i da ćete mi pisati da ste zdravo. Učinite dar shodno vašoj ljubaznosti i čovečnosti." Krajem jeseni, Ibrahim-paša je zaustavio vojsku i pao na zimovanje u Haleb. Tada su se obelodanile spletke.

Sve je počelo od duga vremena, ali sve je imalo dublje korene. Prema pričanju turskih hroničara, Ibrahim se omrazio s defterdarom Skender-čelebijom iz čiste sujete. Bezmerno bogat, gotovo svemoćan u rukovanju državnim finansijama, bezbedan u sultanovoj milosti, Skender-čelebija je učestvovao u pohodu kao najveštiji da preuzme zaplenjeno blago, sprovede popis stanovništva i utvrdi poreske obaveze u osvojenim zemljama. Od seraskera se, uz to, nije odvajao jer je imao i ulogu njegovog prvog zamenika. Zavadivši se s defterdarom zbog toga što mu je on prkosio većim brojem i lepšom odećom svoje pratnje, vezir je svog davnašnjeg prijatelja nabedio da snosi krivicu što je opljačkan karavan sa carskom haznom. Skender-čelebija mu se odmah odužio tako što mu je poturio Ulama-bega, koji je već jednom bio izdajnik, da mu savetuje neka se privremeno odrekne marša na Bagdad i najpre osvoji šahovu prestonicu Tebriz. Vezir je defterdaru pripremao osudu zbog izgubljenog novca, a ovaj njemu propast vojske u gudurama, gde su iz zaseda već vrebale persijske čete. Možda svedočenje turskih hroničara, onih koji su posmatrali događaje s najmanjeg rastojanja, i nije do kraja naivno: da bi oni koji su godinama zajednički tekli bogatstva, ugled i vlast začas i neočekivano postali najljući neprijatelji nije potreban osobito veliki razlog ˗ dovoljno je samo to da i jedan i drugi stignu do onih međa odakle im dalje nema puta i gde više ne znaju ni šta će sa onim što su postigli, niti sa sobom. U Turskoj su ove međe uvek i za sve bile skrivene, mada se iz iskustva znalo da su uvek negde blizu ljudskih pohlepa i samoljublja.

Postoje, pored toga, izvesni nagoveštaji da se Skender-čelebija počeo udaljavati od Ibrahima još ranije, u Carigradu, posle povratka iz rata 1532. godine, kad je i krenulo došaptavanje onih uglednih Turaka koji su, oslanjajući se na uličnu gomilu, sve češće tobože kradom izjavljivali da carstvo pravovernih treba spasavati od uljeza kakav je veliki vezir i kakvi su mahom svi oni što se oko njega okupljaju. Iako naglašavaju da je njihovo prijateljstvo razorila povređena taština, turski hroničari na drugim mestima pominju da je defterdar za sve vreme persijske vojne ulagao prigovore na svaki ferman u kome bi veliki vezir upotrebio za sebe naziv serasker sultan. Znatno kasnije, u jednu hroniku na španskom napisanu u jevrejskoj opštini u Solunu, stigla je nekako vest da je Skender-čelebija otkrio Ibrahim-pašin plan o svrgavanju s prestola sultana Sulejmana u svoju korist. U svakom slučaju izgleda da se iza iskidane zavese oskudnih podataka o vezirovom zimovanju u Halebu ukazuju uzbudljiva, potresna i mračna zbivanja. On tada ni svojoj ženi nije pisao nekoliko meseci. "Voljena moja, Bog zna da vas ljubim više od svoje duše", javio se Hatidži kad se bar prividno sve primirilo: "Moja oka dva, nisam vam pisao ni o svom zdravlju ni o svojoj bolesti da se ne biste žalostili... Ja sam samo slabašan rob koji nema snage da čeka milost na ovome svetu."

U proleće 1534. godine, Ibrahim-paša je preveo vojsku preko Eufrata i uputio se prema Tebrizu. "Hrlio je ispunjen podbunjenom ohološću da u istoriju uđe s nazivom osvajača prestonice persijskog šaha, koju je pre njega uzimao jedino slavodobitni sultan Selim I." Mada su ga Skender-čelebija i Ulama-beg naveli da nestrpljivo udari kraćim putem, kroz opasne klance Kizildžedaga, tako da je u njima ostavio oko deset hiljada ljudi, serasker je pobedonosno stupio u Jermeniju: zemaljski prvaci sami su mu izlazili u sretanje i predavali mu ključeve svojih gradova. Pored ostalih, tako je u seraskerove ruke pao i tvrdi grad Van, na obali istoimenog jezera, koji je odmah proglašen za središte novog pašaluka i predan na upravu dotadašnjem sirijskom namesniku Husrev-paši. Prvog dana 941. godine po hidžri, tj. 13. jula 1534, Ibrahim je ušao u Tebriz koji mu je otvorio kapije. Premda je veliki muftija, pre nego što će Turska zaratiti protiv Persije, izdao fetvu kojom se svi jeretici unapred osuđuju na istrebljenje, vezir je u šahovoj prestonici strogo zapovedio ,,da se nikome ne sme naneti šteta ni koliko za dlaku na glavi". Tako se i dogodilo. Uskoro su Ibrahimu došli na poklonjenje izaslanici Širvana i Gilana. ,,S pomoću Višnjega Boga, a na sreću i korist njihovog veličanstva našeg padišaha, mi smo s blagoslovima vaših dobrohotnih molitava mnoge gradove preoteli iz ruku prokletoga kizilbaše", pisao je Ibrahim Hatidži: "Ali, revnujući za islamsku veru, mi se time nismo zadovoljili, nego smo, radi Ponosa oba sveta i na putu njihovog veličanstva našeg srećnog padišaha, našu glavu i naše imanje žrtvovali: iz dana u dan idemo samo napred. Sad smo se udaljili za konak ili dva od Tebriza. Prokleti kizilbaša otišao je prema Horasanu ˗ neka Bog da te glavu izgubio!"

Uto je na ratište stigao sultan.

Dok je njegov vezir vodio vojsku na Persiju, zimovao u Halebu i zauzimao jermenske gradove, Sulejman je gotovo sam donosio najvažnije odluke o odnosima s hrišćanskim državama, o unutrašnjem redu u carstvu i o sudbini svoje porodice. To je trajalo od početka jeseni 1533. do kraja proleća 1534. godine, i promena se morala osetiti. Ibrahima je zamenjivao Ajas-paša, drugi vezir Porte, koji se nezgrapno i sporo uklapao u poslove jer je sve do tada bio potisnut do položaja dekorativne ličnosti u sultanovoj pratnji i na prijemima. Ali on je mrzeo prvog vezira sa strašću čoveka koji se, ako ne može delom, osećanjima sveti zbog nemoći na koju je bio osuđen. Domogavši se zakratko bar neke vlasti, Ajas-paša je odreda podupirao sve one koji su se na raznim mestima dizali protiv Ibrahima i njegovih privrženika. U tome mu je najviše pomogao veliki tumač Junus-beg, diplomat izuzetno upućen u međunarodne odnose, koji je znao sve ono što se kao nedozvoljeno moglo pripisati Ibrahim-paši, Skender-čelebiji i mletačkom trgovcu Gritiju u njihovim pregovorima i udešavanju zakulisnih radnji s hrišćanskim emisarima i poslovnim ljudima. Silan Turčin, gromadan telom, navlastito sporih pokreta, dostojanstven i ponosit, on je prilikom svojih misija u Budimu, Beču, Mlecima i Parizu naučio da nastupa pompezno i razmetljivo jer su svuda smatrali da mu kao sultanovom izaslaniku treba prirediti doček koji će se od evropskog ceremonijala razlikovati po lažnom i komičnom blesku. Samo, to je u stambolskoj sredini počelo ostavljati ubedljiv utisak, i sve što je Junus-beg govorio neodoljivo je upućivalo na potrebu okupljanja pravovernih oko svoga sultana kako bi se Turska sačuvala od uljeza i njihovih smutnji. Kakvo je podneblje stvoreno tada u Carigradu, najbolje je iskusio Alvize Griti.

Otkako mu se sreća osmehnula da gotovo u isto vreme njegov otac postane dužd u Mlecima, a njegov prijatelj Ibrahim uskoči u zvanje velikog vezira u Carigradu, Griti je počeo iziskivati da mu se klanjaju kao da je kraljevski sin ˗ pisao je Benedeto Ramberti u trenucima kad se mletački trgovac pripremao za poslednji čin one žalosne komedije koju je sam smišljao i u njoj sebe igrao. Pošto je prigrabio svu vlast u carstvu, Ibrahim-paša je uvideo svoju neveštinu i nedovoljno znanje da bi se snašao u raznim poslovima, pa je uzeo Gritija za svoga savetnika. Učinio je to sasvim smišljeno, jer je znao da ga on kao hrišćanin ne može ugroziti i potisnuti, a u Mlecima kao vanbračni sin nikad neće uspeti da se domogne većeg ugleda. Paša je potpuno vezao za sebe trgovca, a ovaj je u njemu našao jedinu uzdanicu da bi se vinuo do visokog položaja. Tako je među njima nestalo svakog razloga za nepoverenje i oprez, i tako su oni koji su ih posmatrali sa strane mogli uskoro zaključiti da je "gospodar Alvize, ako se ne uzme u obzir sultan, po uticaju i rangu drugi čovek u carstvu". "Puk ga poštuje kao kakvog pašu, a velikaši ga se plaše i u jednakoj meri ga mrze, i više od svega se jadaju da je njihovom zemljom zavladao đaur, dok su oni lišeni svakog učešća u vlasti." On za sve to, međutim, mnogo ne haje, nego se trudi da zlo predupredi nagomilavanjem novca i održavanjem ličnog sjaja. Zahvaljujući Ibrahimovom zauzimanju, sultan mu je podario prihode od raznih nameta i globa "koji mu godišnje donesu četrdeset hiljada dukata". "Ali, to mu nije bilo dovoljno da bi pokrio svakodnevne troškove, pa mu je dodeljena i jedna biskupija u Ugarskoj s dohotkom od oko dvadeset pet hiljada dukata. Napokon je postavljen za namesnika Ugarskog kraljevstva, a to zvanje je veoma časno i unosno."

Alvize Griti živi s Turcima kao Turčin, a sa hrišćanima kao hrišćanin ˗ naglasio je Ramberti. On sada ima saraj uređen po ugledu na sultanov ˗ s dvoranima, službenicima i telohraniteljima, s posebnim odajama za dečake i žene, s pet stotina robova i šest stotina konja. "Griti se i oblači po turski, jedino što ne nosi turban nego, slično Ugrima, kapu od samurovine u obliku piramide." U to vreme, 1534. godine, on je imao oko pedeset pet godina, mada je izgledao bar deset godina mlađi. "Bio je visok, snažnih udova, krupnih, crnih i nemirnih očiju iz kojih je izbijala vatra. Imao je velike i sastavljene obrve, pomalo orlovski i iskrivljen nos, crnu bradu i zagasitu put. Glas mu je bio zvonak i žuboriv. Dok bi zborio i pratio reči pokretima očiju i ruku, svi bi ga netremice slušali i povinovali se onome što kaže... Ipak, kad bi počeo da govori, besedi mu ne bi bilo kraja, pa bi mu stoga počesto prebacivali što je previše glagoljiv." Ovaj čovek, po svemu velik, ima jednu manu ˗ zapazio je Ramberti. Kad sam sebe uveri da je u nečemu vrstan, on pretera sa isticanjem te svoje osobine i izgubi skromnost. Zahteva zahvalnost za ono što je učinio, i ne voli da ga cene po poreklu. Ima ogromnu želju da se isključivo svojim sposobnostima, pošto se obogatio, dočepa i vlasti, pa nastoji da zadobije Ugarsku, ili bar jedan njen deo, najradije Erdelj.

Alviza Gritija i Benedeta Rambertija očito je delilo i odvajalo vreme. Prvi je nosio tragove čoveka koji je u prethodnom stoleću još uvek sređivao svoj lik u znaku modernog individualizma i, podstaknut svojim sposobnostima, ponekad pustolovno hrlio za bogatstvom, silom, vlašću i slavom, uveren da to može postići sopstvenim snagama. Sve ređi su stizali do cilja, i sve veći je bio broj onih koji su se gubili negde na putu. Drugi je, još mlad, pripadao vremenu koje je nastajalo i koje je, u senci velikih vladara i verskih revnosnika, donosilo drukčija uznemirenja, na prvom mestu potrese i previranja ljudskih savesti. Zbog toga je Ramberti i bio kadar da kod mletačkog trgovca primeti izvesna svojstva, intimna i protivrečna, koja savremenici jednakog duhovnog sastava jedni kod drugih obično ne zapažaju.

Dok je Ibrahim-paša izbivao na ratištu, svi pogledi su se zadržavali na Alvizu Gritiju kao onome koji će voditi diplomatske poslove na Porti. Ponovo su u Carigradu, u proleće 1534, boravili Kornelije Duplicije Šeper i Jerolim Zadranin, ovoga puta sa zadatkom da kao poslanici cara Karla V i kralja Ferdinanda pobliže utvrde uslove mira koji je Austrija sklopila sa Osmanskim carstvom i da, ako Turci popuste, naknadno unesu u ugovor i druge zemlje u habzburškoj vlasti. Ali sve se odjednom preokrenulo. Griti je neprekidno bio s poslanicima, pregovarao s njima o pitanjima dalekosežnog značaja, dopisivao se s njihovim vladarima i u sve uklapao svoje interese. Na Porti su pratili njegovo delovanje, i prema svemu se držali nevešto kao da i ne znaju šta on to radi. Umesto toga su se počeli prenositi glasovi da su Ibrahim-paša i njegov pouzdanik Mlečanin prilikom nedavnog mirenja sa Austrijom jedno ugovarali s poslanicima, a drugo prenosili sultanu, jedno primali kao odluku carskog divana, a drugo unosili u pisma koja su upućivali u Beč, i da je povrh svega Alvize Griti mnoge zvanične akte sastavljao ili prevodio u svojoj kući, udešavajući pritom da se s njihovom sadržinom upoznaju mletačke uhode. Mada su zvaničnici bliski dvoru i dalje isticali da je on "zastupnik i zaštitnik sultanovih prava u Ugarskoj", Griti je osećao da mu Turci na svoj način okreću leđa i ostavljaju oko njega sve širi prazan krug. Primivši poslanike 2. juna, nekoliko dana pred svoj polazak na vojnu, Sulejman je na neočekivano odsečen i grub način izjavio da će poštovati mir koji je darovao Austriji, ali da on ne zna ni za kakvu pogodbu o daljoj sudbini ugarskih zemalja. "Kraljevina Ugarska pripada meni, i ja sam u njoj namestio svog roba Jovana, kralja koji bez mene ne može ništa da učini", rekao je: ,,Ja sam mu dao onu državu i, ako hoću, mogu mu je ponovo uzeti. I sa njom i s njenim žiteljima, koji su svi moji robovi, mogu činiti što mi je volja. Neka se Ferdinand ni u šta ne pača jer ja Ugarsku neću napustiti. Sve što radi, kralj Jovan radi u moje ime. Stoga neka se Ferdinand čuva da ne bi šta preduzeo protiv njega."

U međuvremenu, sluteći da mu se ne priprema dobro, Alvize Griti se za presudan korak približio poslanicima i doušnicima hrišćanskih vladara, pa počeo da od njihovih podvala i svojih obećanja gradi kule u vazduhu svoje buduće vlasti i slave. Prevejani Jeronim Laski, poklisar Jovana Zapolje, zadržavao je Gritija u podnošljivim odnosima sa svojim gospodarom, ali mu je, čini se iskreno, uporedo s tim pothranjivao u glavi ideju da zadobije svoju državu ˗ verovatno Erdelj, možda Moravsku i Šlesku ili neku drugu oblast spornog položaja u srednjoj Evropi. U tom slučaju ne bi ni on ostao bez velikog domena. Ni pamet ni lukavstvo, a ni iskustvo stečeno dugotrajnim kovanjem sreće jedino svojom snalažljivošću, nikakva njihova upućenost u političke odnose, ljudske karaktere i uloge ćudljive sudbine, ništa od svega toga nije moglo sputati Laskog i Gritija da kockarski teže za onim što im više nije moglo pripasti u poretku koji se uspostavljao među evropskim državama. Laski je doduše stajao iza Gritija i smišljao svoju sreću tako što je na prvo mesto isticao njegov slučaj. A kad je od svega ostala samo jedna krvava mrlja na pozornici zaludnih taština, neopaženo se zadržao u svojoj ulozi diplomate najamnika. Mletačkog trgovca su očekivali u Beču da sa njim povoljno reše ugarsko pitanje, obraćao mu se i papa u nadi da će preko njega pridobiti sultana za opšti mir s hrišćanima, protestantski knezovi u Nemačkoj sve češće su ga uzimali u obzir sklapajući saveze protiv Habzburgovaca, ali je ipak pod pečatom najdubljeg podozrenja ostajalo sve što se s njim radilo ili o njemu govorilo. "Ovaj Griti je postao čist paganin koji se udružio sa đavolom da bi služio sultanu", pisao je Kornelije Duplicije Šeper. Da bi ga upozorio s kim ima posla, Junus-beg je, zastupajući mišljenje stvoreno među Turcima, otvoreno rekao poslaniku: ,,On je uzrok svih nevolja. I Evropa i Azija bi morale uskliknuti od sreće kad bi ga nestalo u zemljotresu." Zatim je Gritiju, kao najubedljivija opomena, uručena odluka carskog divana po kojoj duguje državnoj riznici dve stotine hiljada dukata na ime zakupa poreza u Grčkoj i Albaniji, i da smesta mora isplatiti dve petine toga iznosa. Dok je Mlečanin prodavao zlatno i srebrno posuđe da bi vratio ono što nije dužan, Junus-beg je glasno govorio: "Šteta što se u Ugarskoj niko nije našao da mu dohaka. Posle toga ne bi bilo čoveka koji bi se setio tog kurvinog sina." U svom oplitanju mreže oko Gritija, njegovi neprijatelji su istupali sve otvorenije, a Junus-beg je među njima bio najgrlatiji, zbog toga što im se svima za leđima, da bi ih hrabrio i podbadao, našao Hajrudin Barbarosa, u to vreme ne samo prvi Turčin na moru nego i sve uticajniji na dvoru. Ne treba sumnjati u to da se Alvize Griti, stavivši glavu u torbu, najviše zbog toga i obratio Karlu V s predlogom da Španija, Mleci i papa sklope savez protiv Turske i, pre nego što se ova izvuče iz rata s Persijom, koji će sigurno biti dug, zatoran i krvav, na prepad unište Barbarosu, potope mu brodovlje i udare na afiričke, grčke i albanske obale. Griti se još ponudio da na karti obeleži slaba mesta koja bi udružena hrišćanska armada mogla osvojiti gotovo bez borbe. (U isto vreme je Pavle Bakić savetovao kralju Ferdinandu da ne oklevajući uđe u Ugarsku i istera Jovana Zapolju.) Ali hrišćanski vladari su se obraćali Turcima tražeći mir u času kad su ovi bili u nemogućnosti da protiv njih ratuju. Zbog toga se sultan i poneo onako osiono i s mnogo lažne nadmenosti prema poslanicima Karla V i kralja Ferdinanda. Rat je uistinu uskoro izbio, i to s rasporedom snaga koji je bio sličan onome što ga je predlagao Alvize Griti, ali se to dogodilo tek pošto su Turci povukli svoje snage s persijskog bojišta.

Ljuto opadan u Carigradu, Mlečanin je ne samo usled svoga slavoljublja nego i u najvećoj ojađenosti izdao sultana i predao se u ruke Karla V i njegovih sumnjivih agenata. Ipak, vremena je bilo malo, jer su prestonicu napuštali i oni koji su se u njoj, oko sultana, još neko vreme zadržali, tako da na Porti nisu tada dokučili dokle je Griti stigao u dosluhu s habzburškim poslanicima. Polazeći na vojnu, Sulejman je otpustio Kornelija Duplicija Šepera i Jerolima Zadranina, a Gritiju je naredio da s tri hiljade janičara ode u Ugarsku i da tamo nadgleda kako se poštuje njegov suverenitet. Pošto se oslobodio carigradskog pritiska i more, Mlečanin je s raspoloženjem promenio i mišljenje: od 18. juna, kad je krenuo ka Dunavu, svaki njegov postupak je svedočio da se odrekao svega što je sam nudio hrišćanskim vladarima i da je opet sve svoje uzdanje polagao jedino u Ibrahim-pašu i njegov skori povratak iz Azije. Dve godine posle toga, kad se moglo reći sve pošto ničega nije više bilo, jedan tobože dobro obavešten austrijski diplomata je tvrdio kako je u osnovi tadašnje turske politike bila zavera da veliki vezir svrgne sultana, a njegov pouzdanik Jovana Zapolju.

"Užasi su obeležavali njegov put", napisao je jedan od Gritijevih biografa: "Prelazeći u Vlašku, naredio je da se na obali Dunava obesi jedan boljar koji se nije pobrinuo za prevoz preko reke." ,,U Erdelju, u kome se i zadržao, ponašao se kao krvolok i izazivao najveći strah gde god bi se pojavio", najčešća je ocena istoričara Ugarske: "Globio je sela i gradove preteranim nametima da bi se brzo nagrabio blaga, ali i da bi njih unapred kaznio." Kornelije Duplicije Šeper govori u svom izveštaju o dve stotine hiljada dukata koje je Gritiju poslao Jovan Zapolja samo da bi ga umilostivio i umirio. Posle svega što je otrpeo u Carigradu, Alvize Griti se svetio na bilo kome, pa tako i drugima i sebi dokazivao koliko je u vlasti neprikosnoven. Oponašao je moćnike svoga veka u trenucima kad nasiljem pokoravaju jednu zemlju, a u stvari je bio onoliko lakoveran i naivan koliko nije više bio sposoban da shvati što se sve za njegovo vreme promenilo na štetu ljudi njemu podobnih. Ili je zlodelom, a da toga i nije bio svestan, potiskivao u sebi potmule bojazni? Prevarili su ga odreda svi jer je svima postao suvišan. Moldavski vojvoda Petar Rareš prikazao mu se kao saveznik, a u stvari je stalno bio u dogovoru s njegovim neprijateljima. Jovan Zapolja mu se izdaleka kukavički ulagivao, a oglušio se da mu pošalje pomoć kad mu je od nje zavisio život. Ferdinand Habzburški je posle svega zaključio da mu u rešavanju ugarskog pitanja ovakav neozbiljan posrednik, koji je ipak bio turski plaćenik, mnogo više šteti nego koristi. Erdeljce je na ustanak protiv Gritija pokrenuo vlastelin Stevan Majlat koji mu se gotovo sve vreme nalazio u pratnji, a bio je pritajeni Ferdinandov pristalica: "Nije bilo seoske kuće u kojoj se nije znalo da se oko mletačkog trgovca steže smrtonosni obruč, i nije bilo kmeta koji nije dobio oružje da na poziv ustane protiv silnika, samo on nije ništa primećivao." Svi su još samo čekali na njegov pogrešan potez.

Jedini koji je protiv Alviza Gritija počeo javno i glasno govoriti bio je Imre Cibak, erdeljski vojvoda i velikovaradinski biskup. Kad je to doznao, Mlečanin je, i dalje slep za stvari oko sebe, trgnuo s glave samur-kalpak, tresnuo ga o zemlju i proderao se: ,,Ova kapa ne može pokriti dve glave." Uskoro, Cibak je zatečen na konaku pod šatorom. Starac je, u noćnoj košulji, s mačem u ruci odbijao napade sve dok nisu presekli konopce šatora i ubili ga pod platnom koje ga je poklopilo. Gritijeve pristalice učinile su ovo više iz sopstvene omraze s biskupom nego po izričitom nalogu. Kad su mu na vrhu koplja doneli glavu prkosnog neprijatelja, Griti je sedeo pod svojim čadorom okružen savetnicima i dvoranima. Prvi put potresen nelagodnošću i strahom, on je počeo govoriti kako to nije bila njegova namera niti je to njegovo delo. Priča se da nije ni primetio kad su se ljudi oko njega, pa i Jeronim Laski, jedan po jedan išunjali u olujnu noć i otišli iz logora. Griti se tada sa svojim janičarskim halkom i nekoliko stotina Mađara i Vlaha povukao u grad Međeš, nedavno utvrđen. Tu je sklonio svoje sinove koje je u pratnji poveo iz Carigrada, pohranio prikupljeni novac i dragocenosti, pa počeo prizivati u pomoć okolne vladare i velikaše. Oglasio se da stiže jedino moldavski vojvoda, i priključio se onima koji su već opkoljavali grad.

Opsada Međeša trajala je mesec dana, od kraja avgusta do kraja septembra 1534. godine. Vojska Stevana Majlata sastojala se najvećim delom od slabo naoružanih seljaka, a topova koji su tukli bedeme bilo je samo nekoliko, i to male snage i kratkog dometa. Borbe su vođene mlako, i da među opkoljenima nije bilo Turaka koji su verno služili Gritija, opsada bi se svela na razgovore onih na zidinama sa onima ispod zidina ˗ da sačekaju ono što se ionako moralo desiti. Mlečanin je uzalud podsticao na ratničku revnost i mržnju, tri puta je otvarao gradska vrata i, predvodeći najodanije, pokušavao da na ravnom polju zapodene boj; nije pristao da beži ni onda kad se oko Međeša okupilo četrdeset hiljada ljudi koji su došli samo zato da njega ubiju. U rano jutro 29. septembra, u gradu su odjeknula zvona, zaverenici su raskrilili kapije i Međeš se najednom u tolikoj meri nakrcao za tren oka pobesnelim ljudima da je na jednog janičara, raznoseći ga sabljama i noževima, kidisala čitava gomila. Alvize Griti je imao jedva toliko vremena da svoje sinove preda kao taoce vojvodi Petru Rarešu (koji je uto dopanuo i jedino pred njim se pretvarao da mu je saveznik), a potom se i sam, u času kad su mu opkoljavali kuću, iskrao i preobučen utekao u moldavski logor. Vojvoda ga je odmah predao Ugrima.

Mletačkom trgovcu je odsečena glava, a telo mu je, potpuno golo, izbačeno na ulicu da tamo leži na porugu narodu. Posle dva dana, leš sav unakažen pokupili su monasi Reda Sv. Franje i sahranili ga u svom manastiru. Kad su ga skidali posle pogubljenja, kaže jedan očevidac, ,,u Gritijevim čizmama su našli gomilu dragog kamenja ogromne vrednosti koje su velikaši odmah razgrabili". Malobrojni pratioci zlosrećnog namesnika Ugarske raščerečeni su i kao bravi u kasapnici izvešeni po gradu. Iz Velikog Varadina, u kome je u to vreme stolovao, odmah je u Međeš pohrlio i Jovan Zapolja, i u jednoj tvrđavi odista našao pohranjeno Gritijevo blago. "Zaplenjene dragocenosti jedva su stale na troja kola." Svi Jevreji i Grci koje je Mlečanin poveo iz Carigrada da u Erdelju zasnuju trgovačke poslove opljačkani su do gole kože, a zatim proterani. I to je bila Zapoljina naredba.

Tragedija se bezglasno i nevidljivo završila iza kulisa krvave pozornice, u Moldaviji, gde je vojvoda Petar Rareš naredio da se podave Gritijevi sinovi.

Od drugih je, na kraju, postala zavisna i potonja sudbina onoga koji je hteo više nego što mu je pripadalo prema utvrđenom rasporedu vlasti i prava na sujetu. Sulejman je već bio u Bagdadu kad je dohrlio Zapoljin emisar da opravda gospodara i sav teret pokolja u Međešu prebaci na kralja Ferdinanda i vojvodu Petra Rareša. Docnije, kad je završen persijski rat, sultan je uputio u Ugarsku velikog tumača Junus-bega da ispita šta se to dogodilo. Do tog trenutka, diplomat Visoke Porte već je primao redovno mito od habzburških poverenika u Carigradu, tako da je njegov izveštaj blatio Jovana Zapolju kao uzročnika svega što se u Erdelju sramno odigralo. Očekujući pogodan čas kad će dvojstvo vlasti u Ugarskoj preobratiti u svoju korist, sultan je na sav ovaj nered u vestima i na izgled poverljivim dojavama odgovarao nemim strpljenjem. A onda je Alvize Griti, čekajući mrtav svoju konačnu presudu, predan večitom ćutanju u pratnji svoga velikog zaštitnika Ibrahim-paše.

U njemu je bilo sve, poslednja odluka svakome pripremljena, i dok su drugima vitlale pogubne strasti, Sulejman je lagano i mirno nastupao kroz Malu Aziju. Kad je stigao u Konju, od seraskera su mu, s vestima o njihovoj predaji, doneli ključeve grada Vana i drugih tvrđava u Jermeniji. Zanemarivši vojničko slavlje, sultan se poklonio grobu velikog pesnika i mistika XIII veka Mevlane Dželaludina Rumija, zaštitnika mevlevijskog reda. ,,Uz zvuke frula i doboša plesali su tada derviši, i toliki je bio njihov zanos i tolika opijenost čula onih koji su ih posmatrali da se činilo kako i sam grob pesnikov s njima poigrava." Tako je car postupao od mesta do mesta, a zemlje kojima je prolazio bile su gusto obeležene grobovima tvoraca islamske tradicije. Kao da se i sam, nikud ne hitajući, zanosio ovim mističkim ritmom svoga putovanja, i kao da nije odlazio u rat nego u svetle predele uzvišenog i smirenog saznanja. Da li je to činio zbog toga što se pripremao da uzme Bagdad, prestonicu halifa, ili je u sebi sakupljao snagu za neku odluku koja se mora opravdati njenim višim smislom? Sulejman je ušao u Tebriz 20. septembra 1534. godine. Osam dana posle toga, na planini Udžan, sreo se s velikim vezirom, i sjedinjena osmanska ordija zaputila se ka jugu.

Sultan je tražio šaha koji je stalno uzmicao i pratio ga, nevidljiv, u obližnjim gudurama. Hrabar i lep, ali okrutan u svojoj izdržljivosti poput mnogih u njegovoj gorovitoj i pustinjskoj zemlji, Tahmasp je štedeo vojsku da bi se posle Sulejmanovog povlačenja ponovo vratio na svoju očevinu. Ima pisaca koji tvrde da se Sulejman kamenio od besa i jada što je opet zagazio u rat u kome, kad nema neprijatelja, nema ni pobede. Da bi ga zaustavili u širenju carstva pravovernih, njegovi neprijatelji su jedan od drugog već preuzimali ratna iskustva i veštinu. Umesto da se dosete nevolji i nekako im doskoče, njegovi veziri i vojskovođe, sa Ibrahim-pašom na čelu, naočigled su ponavljali iste greške. Kad pohod, što se dešavalo, propadne u evropskim zemljama, na lako savladivom prostoru, gde je sve nadohvat ruke, moglo se bar do mile volje harati da ni carstvo ni vojska ne ostanu praznih šaka. Ovde, u beskonačnim klisurama, pustinjama i močvarama, gde se putovanje merilo na mesece a ne na dane, sve se to s malo neopreza moglo preobratiti u veliko zlo i pokor. Iako, kažu, stegnuta srca, sultan je ipak nastupao vedra čela, pobožno ozbiljan, dostojanstveno neosetljiv prema nevoljama, uvek strpljiv i popustljiv, a Ibrahim-paši toliko naklonjen da ga je obasipao poklonima kakve nije mogao zamisliti ni najprisniji svedok njihovih dotadašnjih odnosa. Jer, ,,on je išao onim putevima kojima su prolazile asirske kohorte, falange Aleksandra Velikog i rimske legije". Više od toga, ulazio je u zemlje koje su nekada halife, nosioci islama, pretvoriie u ogledalo raja i koje su kolevke gde se u sjaju nadahnuća odnjihala i podigla snaga istinske vere. Kasnije su te zemlje poklopljene tamom šiitskog otpadništva, ali ih je on morao osvajati od jeretika s najvećom pažnjom, jer su se svuda, makar i u ruševinama, nalazili spomeni na slavna vremena nepomućene pobožnosti, mnoga svetilišta, tekije i grobovi.

Nijedno Sulejmanovo ratno putovanje nije bilo u tolikoj meri užasno, jer je snagu u ljudima satiralo sve: strah od pritajenih Persijanaca, razbojnički napadi, glad i žeđ u pustinjama koje su obrtale sliku sveta u svesti ljudi, zverinje koje je pratilo vojsku, i noću, daveći ih, odvlačilo junake, konje i kamile, priroda koja se svojim fenomenima tako neočekivano menjala da je to izbezumljivalo duh i slamalo telo. Uza sve to, nikad se Sulejman na jednom maršu nije držao toliko čvrsto i pribrano. Od početka oktobra 1534. godine, on se sa svojim halkom probijao kroz divlje gorje i preko pustih visoravni Azerbejdžana, Hamedana i Kurdistana, i tek je poslednjih dana novembra izišao u močvarnu ravnicu, ispresecanu pritokama Tigra i zapuštenim kanalima za navodnjavanje, u kojoj se već osećala blizina Bagdada. S većinom vojske kojom je zapovedao, serasker Ibrahim-paša je povremeno odlazio da utire put i uzima gradove, tako da je Sulejman često zapadao u nepogode s malim brojem ljudi, oko njega uplašeno okupljenih. Prolazili su kroz klance toliko stešnjene da su koračali jedan za drugim i na ramenima prenosili prtljag; danju su se pod užarenim nebom topili kao vosak, a noću su, stisnuti u grozdove kao ose kad se obese o granu, cvileli u jedan glas od studeni i slušali kako od mraza pucaju stene; tukla ih je ledena kiša i, mnoge zanavek, zarobljavala mećava; nekoliko puta su upadali u takvu maglu da bi po svu noć presedeli na konjima, zbijeni jedan uz drugog, prestravljeni da će ih, ako se i za korak maknu, progutati kakav bezdan ili dočepati Persijanci; konji i kamile su skapavali, komora se gubila po bespućima i propadala, jednom su topove zatrpali u zemlju da ih, kad već ne mogu napred, ne dograbi neprijatelj; nekoliko puta su sultan i serasker zastali i naredili da se ne ide dalje dok se ne okupi vojska koja je dotle tražila put po brdima, klisurama i mrtvim dolinama. ,,Od Erzeruma dovde ne videsmo jednog drveta", zapisano je u sultanovom dnevniku 9. novembra, onog dana kad je od iznemoglosti umro nišandžija Sejdi-beg, prošaptavši još želju da ga odnesu do Bagdada i sahrane blizu groba velikog imama Abu Hanife. Umesto toga, po kamenitim brdima, ponekad čelično sivim, ponekad sasvim crvenim, videle su se šuplje razvaline nekadašnjih gradova i tvrđava. Jednom je vojska, izludela od žeđi, naišla na bujan potok; ali, on se vruć pušio, a voda mu je bila gorka i slana. Dok se spuštala ka Bagdadu, turska ordija je bila zahvaćena kišama koje su neprekidno lile kao pred potop, i nebo i zemlja, u očekivanju smaka, tresli su se i rušili, puni tutnjave gromova i munja. Na vojsku su se s brda obarale bujice koje su se samo po zvuku mogle slutiti. Kad je počela silaziti u ravnicu, propadala je i davila se u poplavljenim pirinčanim poljima. Da li su to zli džinovi činili smetnje da se ide put Bedema svetaca i Kuće spasa?

Najstrašniju noć na ovom putovanju proveo je Sulejman u jednom klancu blizu starog i napuštenog grada Sultanije. To je bila noć najvećeg pokušaja džinova da ga pretnjama zaustave. Posle sparnog dana, kad se od usijanog vazduha, koji se udisao kao vrela para, nije videlo ni nebo ni zemlja gde je ono dotiče, vojska je ušla u nekakvo polumračno planinsko ždrelo i brzo pospala pod čadorima između kojih su zapaljene bezbrojne vatre. Odjednom, pred ponoć, nad logorom se stvorila i u kovitlac okrenula džinovska vazdušna pijavica. U istom trenu, sve vatre su pogašene, stražari oboreni na zemlju, a čadori, ,,svi sem sultanovog", iščupani i razneseni na sve strane. Na mestu gde se pijavica, pre nego što će krenuti dalje, svojim stožerom pobola i mahnito zavrtela, dignuti su uvis šatori, ljudi, oružje, sve što se našlo pri zemlji. Tek posle prvog udara se osetilo da je vihor doneo nepojmljivu studen i sa njom onaj sitan grad od koga se sve skočanji i pretvori u igličast led. Istovremeno se iz utrobe brda začula rika, užasna kao da dolazi od nekih orijaških bića koja se otimaju iz vekovnih sindžira, a svuda u vazduhu, po nebu, među stenjem, između čoveka i čoveka, negde nadohvat ruke, nešto je grozno bubnjalo kao da se oglašava poslednjom opomenom. Da li se to javlja zao ili možda dobar duh? Nekad je, prema verskoj tradiciji, abisinski namesnik Jemena Ebrehe poveo vojsku slonova na Ćabu da je razori, ali su ospice oborile i unakazile njegove ljude, a jata ptica ih zatukla skamenjenom zemljom i učinila nalik "izjedenom klasju". Noć je proticala u studeni od koje su ljudi umirali izgubivši svest, a kamile su se, ječeći, same ispružale da uginu. Nošen olujom, sneg nije padao nego je zatrpavao sultanove vojnike. Oni su se pribijali jedan uz drugoga i nemo prizivali Alaha da ih sačuva od planinskih demona koje su probudili persijski vrači. Tako je, kažu neki, mislio i sultan i, zarobljen pod čadorom, prkosno sleđena srca čekao da se priroda otkravi. Zar je ovo prvi put da mu sile mraka u vidu nebeskih znakova pokušavaju omesti borbu za pravu veru? Ujutro su se džinovi povukli i čarolije je nestalo na suncu. Sulejman je sa ostacima halka u savršenom poretku nastavio putovanje.

I pored svih tegoba, pohod je bio toliko carski i tako brižno vođen u pobožnosti da su često izdaleka dolazili glavari pojedinih zemalja i mesta da sultanu poljube ruku i izjave mu pokornost. Ipak, strasti su i dalje tinjale i, zato što su izazvane žudnjom za vlašću, povremeno se razbuktavale nasuprot svim obzirima. "Opšta zlovolja zbog mučnog puta davala je težinu rečima koje je Ibrahim-paša na sve strane prosipao na štetu velikog defterdara i ćehaje Skender-čelebije, čiji je položaj postao osetljiv tim pre što je imao obavezu da se brine za udoban marš i logorovanje." Na jednom noćištu, posle kiše koja je razrovala put i rasturila komoru, Skender-čelebija je maknut s položaja, a njegovi posedi vraćeni su državi. Sultan je ugađao svome veziru više nego bilo kad ranije. Stizale su sasvim pouzdane vesti da će se Bagdad predati bez otpora, ali je car ipak pustio Ibrahima da se odvoji s većinom vojske i da prvi uđe u Kuću halifa.

Serasker Ibrahim-paša stigao je pred Bagdad 28. novembra. ,,U pratnji svih begova i aga obišao je jednom oko zidina i onda posetio grad s nekoliko odabranih ljudi." Ne naišavši ni na kakav otpor, čak ni na iznenađena lica, vezir je, u nameri da predupredi pljačku, naredio da se kapije spolja zamandale, i po svom barjaktaru Džafer-begu poslao gospodaru ključeve grada. Srećni muštulugdžija dobio je od sultana pet stotina dukata na dar i Zvornički sandžak na upravu s redovnim godišnjim dohotkom od šest hiljada dukata. Dva dana posle toga, 30. novembra, Sulejman je smerno ušao u Bagdad i, primajući čestitanja, nagradio Ibrahim-pašu povećanjem godišnjih prihoda za dvadeset hiljada dukata, i to na račun misirske hazne. Sultan je svoga ljubimca ogrnuo kaftanom s postavom od samurovine, preko njegovih ispruženih ruku spustio sablju ukrašenu dragim kamenjem i obdario ga sa četrdeset kesa dukata.

Odmah po uzimanju Bagdada, carski divan je zasedao gotovo svakog dana. Od oblasti kroz koje je osmanska vojska više prošla nego što ih je stvarno zaposela obrazovani su novi sandžaci, i svi su dati na upravu domaćim prvacima, onima što su, potčinivši se padišahu, iskoristili pokoju priliku da mu dokažu svoju odanost. Unapređeni su, potom, visoki službenici carske kancelarije. Dotadašnji reis-efendija i hroničar Mustava-čelebija Dželalzade uzdignut je na položaj velikog nišandžije, anjegovo mesto je zauzeo do tadamaio zapaženi Redžep-čelebija. Za teskeredžiju je postavljen Ješildže Mehmed-čelebija Ramazanzade, zvani Mali, potonji pisac Nišandžijine istorije (koji je nekad, u zvanju jaja-baše, sakupljao po Bosni danak u krvi, pa među ostalim mladićima i dečacima odveo u Carigrad i Baja Sokolovića). Stigavši u nekadašnju prestonicu halifa kao baštinik i nosilac toga zvanja, sultan je morao paziti na svoj ugled, a on je zavisio od toga kakvi će akti izlaziti iz njegove kancelarije. Vojsci je odmah naredio da se smesti u zimovnike, a sam je pošao da obilazi svetinje. "Ako pitate za rat, poraženi šah nije imao snage da stane nasuprot islamskoj vojsci, pa je gonjen do šehera Hamedana", pisao je Ibrahim-paša svojoj Hatidži. "Njegova džebana se prosula, a on je izneo glavu te otišao. Ostao je poražen i pobeđen. Sada, pre dolaska zime, na nama je bilo da idemo ispred njegovog veličanstva srećnog padišaha, središta sveta, kako bi se krenulo u osvajanje Bagdada... Trenutno smo ovde, mirujemo... Više niko ne pomalja nosa, i toliko je časti zadobijeno koliko je nikada niko nije postigao."

Posle osvajanja Beograda, kad je zadobio naziv gospodara Kuće svetog rata, ulazak u Bagdad, u Kuću spasa i pobede, bio je Sulejmanov nesumnjivo najveći uspeh. "Grad je na istočnoj obali Tigra podigao Mansur, drugi halifa iz dinastije Abasida, 148. godine po hidžri, tj. 765. godine po hrišćanskoj eri, i u njega preneo prestonicu halifata. Učinio je to pod najpovoljnijim sazvežđem, kažu istočnjački istoričari i geografi, tako da nijedan od trideset šestorice Abasida koji su u njemu vladali nije umro među njegovim zidinama." Ovaj najsjajniji dragulj u islamskom svetu naglo je potamneo 1258. godine kad je pao u mongolske ruke. Džamije, turbeta, tekije, medrese, bolnice i zlatom rasvetljeni saraji halifa propadali su u rukama onih kojima su šatori od šarene konjske kože bili do tada najčešće stanište. Džingis-hanovim tragom krenuo je kasnije Timur-han, i natopio Bagdad krvlju, podigavši umesto zdanja za pobožne svrhe kule od lobanja. Najposle je šah Ismail, osnivač persijske dinastije Safavida, preoteo nekadašnju prestonicu halifa iz vlasti gospodara Belog ovna, i to je bio drugi suton koji se spustio na Kuću spasa: tada je u njoj konačno prevladala šiitska jeres. Ali, za one što su hteli da se sećaju i umeli da vide, Bagdad je za sva vremena zračio spomenima na uzvišene duhove koji su u njemu, kao nastavljači svete tradicije, propovedali istinsku veru i za nju često postajali mučenici. Najglasovitiji među njima svakako je bio Abu Hanifa, prvi od četvorice imama koji su utvrdili pravoverni islamski zakon i obrede. "Sulejman je, da bi mu se poklonio, najpre potražio njegov grob." Sultan je u Bagdadu zimovao četiri meseca. Najpre je raznim vladarima, sve do Mletaka i Beča, odaslao glasnike s pismima o svojoj pobedi. Zatim je, s velikim vezirom i sa službenicima centralne kancelarije, u osvojeni Irak pored pravovernog šerijata uveo i osmansko državno pravo: preduzete su mere da se zemlja popiše i da se daruju lena, da se utvrde poreske obaveze i s njima u skladu odredi položaj raznih kategorija stanovništva, da se ispita i ustanovi odnos zadobijenih oblasti prema celini Osmanskog carstva kako bi se za njih sastavio poseban zakon. "Sva zemlja između Tigra i Eufrata sveto je izvorište islamskih tradicija, i car se uskoro preobrazio u skromnog hodočasnika koji je obilazio mesta drevnih legendi, svetilišta u kojima je još uvek tinjao plamičak čistog predanja i nadgrobne belege onih koji su borbom za veru, tumačenjem Prorokovih reči i misticizmom stvorili zajedničku baštinu svih muslimana." Sultan se poklonio mnogim grobovima, pored ostalih, u Kerbelu i Nedžefu, Muhamedovog zeta Alije i njegovih sinova Hasana i Huseina. Znameniti šejh i veliki mistik Abdul Kadir Gilani, osnivač derviškog reda kadirija, ležao je na ulazu u grad, i

Sulejman je ponekad odlazio do njegovog turbeta da bi se prepustio zanosu jedinog saznanja. Ipak, on je najpre pokušao da nađe grob Abu Hanife, osnivača hanefijske pravne škole u Kufi, koji je protivstao Abasidima zato što su dozvoljavali širenje šiitske jeresi, pa je 769. godine doveden u Bagdad, i tu je, verovatno otrovan, umro u tamnici. Sulejman se, kao halifa i sultan, obraćao, u stvari, onome čije je učenje bilo temelj verskog i državnog zakona na kojima je počivalo njegovo carstvo. Međutim, vladalo je mišljenje da su šiiti "raskopali i oskrnavili imamov grob, odnevši i spalivši kosti". "Srećom, stari čuvar groba rekao je u poverenju jednom čaušu kako mu je uoči pomenutog skrnavljenja došao na san veliki imam i zapovedio mu da sačuva njegove zemne ostatke od nasilja. Čuvar je tako i postupio, i to na taj način što je sklonio imamovo telo i umesto njega podmetnuo leš jednog nevernika. Čauš je o ovome obavestio seraskera Ibrahim-pašu, a on sultana, i najzad je profesor Taškun dobio nalog da ispita grob. Malo potom je stigao izveštaj da su radnici, kopajući zemlju budacima, naišli na zid od koga se širio miris mošusa, i to je bio znak da je starac govorio istinu. Zbog toga je serasker najbrže što je mogao odjurio na naznačeno mesto, svojim rukama digao kamen i odista otkrio imamov grob. Odmah je došao i Sulejman, sišao pod svod grobnice ˗ i sad je sva vojska bila uverena... da su najslavniji među vezirima i najveći među sultanima našli mošti velikog imama. Po utisku koji je izazvalo, ovo otkriće se može uporediti jedino s pronalaskom groba Prorokovog saborca Ejuba Ensarija prilikom zauzimanja Carigrada, mada su sve to bile obične izmišljotine. Vojska je išla na Abu Hanifin grob kao na hodočašće i verovala da je otkopavanje njegovih kostiju najbolji znak milostive naklonosti neba prema sultanu. Isto se dogodilo i Sulejmanovom slavnom pretku Mehmedu, osvajaču Carigrada. I kao što je Mehmed nad Ejubovim grobom podigao džamiju, Sulejman je najvećem među imamima izgradio turbe u obliku kubeta." Jedan od najvećih turskih pesnika Sulejmanovog vremena, Fuzuli, ispevao je tada kasidu sa hronostihom: "Došao je u grad svetitelja slavni padišah."

Sulejman nije samo osvajao zemlje: on je svoju vlast oslanjao i na duboko ukopane temelje koji su se nalazili u svesti njegovih savremenika. Zbog toga su njegovi uspesi primani u sunitskom svetu s najvećim poverenjem, kao stvar koja je pouzdana i savršeno do kraja izvedena, tako da je on sve više postajao potpora, uzdanica i stvarni gospodar pravovernih, sve do Sumatre.

Dok je car obilazio sveta mesta i oživljavao kultove, u Carigradu je zavladala morija. Rokselana je savijala decu oko sebe i provodila dane očekujući glasonošu sa Sulejmanovom knjigom. "Bog će se smilovati da bolest prođe do dolaska moga gospodara...", pisala je u Bagdad. "Naši bogougodnici vele: bolest će minuti kad opadne jesenje lišće." Nikad njena pisma, prožeta čežnjom, nisu imala frazu toliko raspletenu da je delovala gotovo neposrednom iskrenošću. Da li je žudela srcem, a događaje predviđala nepomućenim mozgom? Pisala je, pored ostalog, Sulejmanu i o tome kako je u prestonici proslavljena njegova pobeda:

"Moje veličanstvo, gospodaru!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Radovan Samardžić - Page 3 Empty Re: Radovan Samardžić

Počalji od Mustra Čet Feb 01, 2018 12:07 pm

Radovan Samardžić - Page 3 20386075_m


Stavljam lice zemlji i ljubim vam prah stopa, utočište sreće. A zatim, sunce moje snage i blago moje sreće, moj gospodaru, ako pitate za ovu vašu sluškinju kojoj je, zbog vašeg odlaska, utroba kao drvo sagorela, grudi postale ruševina, oči kao vrelo, ako pitate za sirotu utopljenicu u moru čežnje koja ne razlikuje dan od noći, koja je postradala sa ljubavi prema vama, koja je izluđena grđe od Ferhada i Medžnuna ˗ otkad sam razdvojena od mog gospodara, uzdišem poput slavuja i vapim neprestano, i od tvog odlaska u takvom sam stanju koje ne dao Bog ni tvojim prezrenim neverničkim robovima.

...................................

Višnjem Gospodu i Njegovom oltaru hiljadu hvala čineći obavljeni su šenluk i veselje. Sav svet je izašao iz tmine, preplavljen je svetlošću milosti božje. Hvala Bogu na dobroti, hvala Voditelju, neka moj gospodar, moj padišah, moj prag ka Gospodaru ovoga i onoga sveta, blago svetlosti mojih očiju kojima gledam na ovome svetu, neka moj šah i moj sultan vazda vodi sveti rat, srozava svoje dušmane i osvaja zemlje, neka zapleni sedam iklima! Čovek i džin neka su pokorni vašoj naredbi, Bog neka vas čuva svake greške i nesreće, neka vam ostvari svaku nadu koja poteče iz vašeg blagoslovenog srca, da mi budete vidljivi Hizr Ilijas Pomagačev! Nad vama neka bdiju svi proroci i svetitelji, budni i spremni, celi svet neka radostan i veseo prijatno provodi vreme u vašoj srećnoj senci i, ako Višnji Bog da ˗ za Ijubav svetlosti sunca ovoga i onoga sveta, glave svih božjih poslanika, Amin! o Gospodine svetova! ˗ opet se nadam i uzdam u Višnjega Boga da omogući i dosudi da što pre dođete, da vidim vaše blagosloveno lice, da stavim obraz u prašinu podno vaših nogu. Amin! o Ti koji odgovaraš moliteljima!"

Drugo Rokselanino pismo dobrim delom je svedeno na pesmu, punu već poznatih reči, u kojoj se svaka druga strofa završava stihom:

Kao sunce, samo putuješ i greješ.

Pošto je u prestonici halifa kao prvog osmanskog namesnika ostavio Sulejman-pašu, ranije beglerbega Dijarbekira, sultan je 1. aprila 1535. godine digao ordiju i ponovo krenuo na Tebriz, u koji je šah Tahmasp upao čim su Turci prošle jeseni otišli da osvajaju Bagdad. Ali, mada je rat proticao u znaku najveće pobožnosti onoga koji je izvršavao svoju dužnost predvodnika pravovernih, od slave je ostala i senka. U svojoj otrovnoj mržnji prema Skender-čelebiji, veliki vezir je i dalje bio neosetljiv i tvrdokoran bez obzira na to što je njegov protivnik maknut s položaja i što su mu oduzeti posedi. On je prezao, pun nespokoja, od njegovih sposobnosti, bogatstva i veza koje je dobro upoznao, jer su dugo bili prijatelji i najbliži na poslu. Kasnije je Ahmed-paša (veliki vezir 1553-1555), koji se u ono vreme, u Bagdadu, nalazio kao paž u sviti svrgnutog defterdara, doslovno izjavio: "Skender-čelebijino bogatstvo i moć bili su veći od imetka i uticaja svih sedam vezira na sadašnjem carskom divanu." Na Ibrahim-pašino navaljivanje da se Skender-čelebiji izrekne još jedna kazna, sultan je popustio verovatno zbog toga što je i sam stekao takvo ubeđenje; možda je u sebi bio rešen da svom glavnom miljeniku, iako na gnusan način, zadovolji još jednu želju; ili je smišljeno nameravao da se, jednog za drugim, oslobodi svih svojih ljubimaca, pa da svoju vladavinu nastavi na obnovljenim osnovama? Na divanu održanom 13. marta sve je teklo neuobičajenim redom: sultan i veliki vezir započeli su većanje pre vremena i doneli glavne odluke ne čekajući dolazak druge dvojice vezira, Ajas-paše i Kasim-paše. Veliki defterdar je osuđen na smrt vešanjem, i pogubljenje je izvršeno odmah, na bagdadskom at-mejdanu. Ista sudbina je zadesila i njegovog zeta i pomoćnika Husein-čelebiju. Šest ili sedam hiljada Skenderovih robova nije izloženo javnoj prodaji. Oni su pridodani sultanovoj pratnji, kao što je i njegovo blago zaplenjeno u korist državne riznice. U njegovoj sviti, među paževima koji su nosili zlatne kape, nalazilo se sedam mladića i dečaka koji su kasnije postali istaknuti veziri carstva. Najviše je padao u oči jedan dugajlija, nazvan Visoki, nekakav Mehmed od roda Sokolovića u Bosni, za koga tada niko nije slutio da će postati poslednji vezir koji je služio cara Sulejmana. Na vest o Skender-čelebijinom pogubljenju, turska vojska je, potištena, počela dizati glas protiv Ibrahima, a u Halebu se zakratko i pobunila. Pesnik Gazali, nazvan Ludi Brat, spevao je tom prilikom tužbalicu:

Vlasti otrov slatko radovanje mu truje,

I zvezda njegova koja se rađa zapadu se kloni;

Nedostojni prah podozrevane izdaje licu njegovom poleti,

I zapovest krenu: neka se uništi!

Iz praha zemaljskog bi odmah podignut do nebesa kao lak vazduh,

I sa omčom na vratu oslobođen tužnih bukagija bede;

Nogu ne mače, iglavu na žrtvu ponudi.

Podignut do neba ostavi svog tela težak teret...

Skender-čelebija je kao lopov obešen nasred pazara, ali je još iste noči, kao živ, došao sultanu na san i počeo da ga davi maramom, govoreči: "Zašto me obesi nevina?" Ovako je bar u svojoj hronici zapisao, neka se zapamti, Ibrahim Pečevija. Sulejman se probudio u strahu i otprve prokleo velikog vezira: "Ako Bog da, Ibrahime, i ti ćeš dogodine ovako svršiti." Možda ova priča i nije naknadno nastala.

Kad je posle tri meseca hoda doveo vojsku u Tebriz, sultan je, mada shrvan umorom i turobnim mislima, ponovo blistao pobedničkim sjajem: šah Tahmasp je utekao s poprišta, njegova vojska bi svaki put pretrpela poraz čim bi se, ma i u najmanjem boju, pokušala ogledati s Turcima, a njegov brat princ Sami Mirza, iskreno ili pritvorno se priklonio osmanskom caru, priznao ga za gospodara i dobi na upravu severni deo Iraka. ,,S pomoću Višnjega Boga, naš dušmanin nije mogao stati protiv nas, izišao je iz Tebriza i pobegao", javljao je Ibrahim Hatidži. ,,A kad smo došli u Tebriz, on je otišao u Hamedan... Među nama je ostao prostor koliko za jedan megdan. Mnogi od mojih junaka stigoše te se biše, sekoše glave begova i donosiše ih. Više nije imao snage da se drži, nego pobeže u vrletne planine i iznese glavu... Naš dušmanin je postao bedan i prezren, ostavio je svoju krunu i presto, pa kao haramija ide s brda na brdo." Zemaljska gospoda i plemenski prvaci, koje je šah bio pokolebao u njihovoj površnoj odanosti Carigradu, opet su obarali glave i tražili najmanje opasan put da se vrate u sultanovu milost. Kao što nalaže mudrost vladanja, Sulejman je bio nejednako dobrohotan. Od starice majke Semsudin-hana, novog odmetnika u Bitlisu koji je poverovao u persijsku pomoć, primio je ključeve grada s blagodušnom naklonošću; za sličan prestup odrubljene su glave kurdskom poglavici Ševketu i šestorici njegovih doglavnika. Izmoždena putovanjem, ,,na kome je videla više zmija nego rastinja", vojska je umirena tako što su janičari dobili po dvadeset dukata, a timarnici uvećanje dohotka od dve stotine na svaku hiljadu aspri. "Sultan se smestio u dvor persijskog šaha, i tu niko drugi nije spavao sem njega i Ibrahima. Ostali veziri i begovi noćivali su pod čadorima." Carski divan je preuređen da bi se sultan i njegov vezir oslobodili prisustva većeg broja dostojanstvenika i time svoja većanja i odlučivanja učinili, uzdižući se iznad svih, naglašeno samovlasnima. Rečeno je da na divanu, pored vezira Porte, može sedeti još i rumelijski beglerbeg. Anadolski beglerbeg sme pristupiti caru i vezirima jedino u slučaju kad ima da podnese kakav predlog. Drugim namesnicima nije mesto pod kubetom nego napolju, ,,uz dovratak". "Nišandžija i istoričar Mustafa-čelebija Dželalzade iskoristio je boravak u Tebrizu da bi od najučenijih Persijanaca prikupio pohvale za svoju istoriju sultana Sulejmana... Uvek revnosni u preterivanju, Persijanci su ovoga puta bili ponajviše širokogrudi: u pitanju je bila knjiga o osvajaču njihove zemlje koju je, slaveći ga, pisao njegov sekretar."

Sulejman je ovim pohodom stigao do vrhunca ugleda i moći, ali i pored toga on nije imao ruku toliko snažnu da bi smirio i zadržao u pokornosti večito buntovna plemena u istočnim provincijama carstva. To nije mogao učiniti ni on, ni bilo ko drugi, kao ni persijski šah na svojim zapadnim granicama. U Carigrad se vratio 8. januara 1536. godine posle skoro pet meseci putovanja preko Bitlisa, Haleba, stare Antiohije, Adane i Konje. Hteo je da poseti mesta znamenita u legendi i istoriji i da, gde god bude mogao, što pouzdanije utvrdi svoju vlast. Mada su njegove istočne oblasti dobrim delom ostale u tako metežnom stanju da se carstvu gotovo nije znala granica prema Persiji, Sulejman je odbio sve pokušaje šaha Tahmaspa da se povedu pregovori o primirju. Jer, sa otpadnicima od pravog islama nije smelo biti izmirenja.

Pohod na Persiju nije izazvao zastoj u zapadnoj politici sultana Sulejmana. Neposredno po svom povratku u prestonicu, on je primio Žana de La Forea, sekretara i poslanika Fransoa I, čija je misija značila odsudan korak francusko-turskom približavanju. Završavalo se jedno i započinjalo drugo poglavlje u istoriji međunarodnih odnosa na Sredozemlju i u jugoistočnoj Evropi. Ali ovaj važan trenutak imao je svoju predistoriju koja je tekla uporedo s ratovanjem na Istoku.

Kad je, polazeči na bojište, otpustio poslanike Karla V i kralja Ferdinanda rečima u kojima se gotovo naslučivalo obnavljanje neprijateljstva, Sulejman je imao u vidu, pored trenutne klonulosti hrišćanskog Zapada, i nekoliko sasvim određenih činjenica. Na razmetljivu pojavu Andreje Dorije, koji je u septembru 1532. godine osvojio tvrđavu Koron na Peloponezu, on je odgovorio na taj način što je uskoro potom, 1533, pozvao u Carigrad poglavicu alžirskih gusara Hajrudina Barbarosu, poraženog jer je izbegao da se ogleda sa admiralom, pa ga obasuo svakojakim počastima i namenio mu zvanje kapudan-paše, vrhovnog zapovednika svih pomorskih snaga Osmanskog carstva. U tom času, gusaru je bilo blizu sedamdeset godina.

Rodom iz Mitilene, na Lezbosu, Hajrudin Barbarosa je prema potonjim turskim piscima bio sin nekakvog spahije

Jakuba iz Jenidževardara u Rumeliji, koji je za vlade Mehmeda II učestvovao u osvajanju egejskih ostrva i ostao tamo dobivši bolji timar; na hrišćanskoj strani je stvorena priča da mu je otac bio Grk, siromašan lončar u Mitileni, koji je zbog bede pustio sinove na more da bi na njemu potražili bolju sreću. Potonji Hajrudin Barbarosa pojavio se, pod imenom Hizr, u senci svog starijeg brata Baba-Urudža, i to među onim gusarima koji su se početkom XVI veka sa svih strana počeli okupljati na obalama severne Afrike. Od 1504. godine, kad su osvanuli u istoriji, Baba-Urudž i Hirz su, kao piratski reisi, stolovali na utvrđenom ostrvu Džerbi koje im je ustupio tuniski sultan. Neko vreme su bili samo gusari na zlu glasu, a zatim su počeli udarati na španske tvrđave duž afričke obale, tako da se muslimansko stanovništvo kolebalo između njih i svojih slabih i potkupljivih poglavica. Na kraju je Baba-Urudž 1515. godine upao u Alžir, smaknuo tamošnjeg deja i odbio Špance koji su pokušali da ga otuda isteraju. Ipak, pokušaj morskih razbojnika da stvore svoju državu naišao je u Alžiru na odbojno tlo starih i istrošenih, ali još uvek delotvornih tradicija. Baba-Urudž je 1518. godine ostao i bez vojske i bez glave u sukobu sa alžirskim prvacima, ali se njegov brat, usamljen ,,u jednoj potpuno stranoj i neprijateljskoj sredini", snašao, kako valja, a svoju državu, koja je jedva postojala, potčinio sultanu Selimu I. Time se vlast onoga koji je, osvojivši Siriju i Egipat, naglašeno istakao ulogu Turske kao matice islamskih zemalja, počela protezati obalom severne Afrike nadomak hrišćanskog sveta. Pored toga, Selim I je u najpotrebnijem času vezao za Carigrad ne samo alžirske nego i sve druge muslimanske gusare, i u njihovom brodovlju našao jednu od osnova buduće turske sile na moru. Pošto je primio Alžir, sultan je dojakošnjeg gusara stavio na čelo svojih neredovnih pomorskih snaga, i tako je utemeljena slava onoga čije se ime na neverničkim obalama pominjalo samo sa užasom, a koga je car pravovernih, diveći se njegovim podvizima, nazvao Hajrudin ("dobro vere islama").

Godine su ipak prolazile a da Turska nije imala većeg uspeha na moru. Njena armada je raspolagala znatnim brojem brodova, ali su oni mahom bili loše građeni i u rukama toliko neveštim da se sve češće ponavljalo mišljenje kako Turci ne samo da iz prezira neće nego da, sputani svojim urođenim osobinama, gotovo i ne mogu postati dobri pomorci. Na drugoj strani, okupivši oko sebe mnoge odmetnike željne pljačke i osvete, Hajrudin Barbarosa je koristio Turskoj time što je ometao plovidbu njenih neprijatelja i pustošio sve one hrišćanske krajeve do kojih se mogao privući s mora; ali on je u suštini bio i ostao gusar. Zbog toga odluka sultana Sulejmana da se u zvanje admirala celokupne turske flote uvede Hajrudin Barbarosa ima opipljiv značaj: njome su svi gusarski brodovi stavljeni pod nadzor i jedinstvenu komandu zvaničnih pomorskih snaga, i time je sultanova armada, ma koliko šarolika, gotovo preko noći postala mnogobrojna, raznovrsna sastavom, sa već uspostavljenom mrežom luka i puteva; uporedo s tim, sultanovom odlukom je stvorena osnova da se u tursku ratnu flotu prenesu iskustva i znanja, ali i srčanost muslimanskih gusara, sve ono što je nedostajalo njenim posadama. U nameri da razvitak svoje mornarice, slično drugim vladarima svoga vremena, podstakne i ubrza uzimajući u službu proslavljene gusare, sultan je bez sumnje imao u vidu privremenu vrednost i trajanje ovakvih nastojanja. Vreme Hajrudina Barbarose tek je dolazilo, a već su izronjavali temelji njegovog prevazilaženja. Oni su bili u Sulejmanovom zakonodavnom radu koji je omogućavao da se stanovništvu pojedinih oblasti uz poseban pravni položaj i poreske olakšice mogu naložiti obaveze da priprema građu i opremu za brodove, da čuva luke i služi na državnim lađama. Za pouzdaniji izlazak na mora Turska se pripremala i prikupljanjem geografskih znanja, i to ne samo iz arapskog nasleđa nego i iz savremenih evropskih priručnika i karata. Glasoviti kartograf Piri-Reis sastavio je 1521. i proširio 1528. godine svoju Pomorsku knjigu, u koju je, pored uputstava o jedrenju preuzetih iz najnovijih portugalskih portolana, uneo mape sredozemnih obala i mapu Amerike, nacrtanu prema karti koju je 1498. izradio Kristofor Kolumbo. Sultan Sulejman je, najzad, nameravao da svoje carstvo izvede na obale Indijskog okeana i tamo, zajedno s brodovljem, prihvati i tradicije slavnog arapskog moreplovstva.

Padišah je 1533. godine primio Hajrudina Barbarosu s najvećom pažnjom i poklonio mu saraj kraj carigradskog arsenala, a zatim ga poslao u Haleb, gde se veliki vezir nalazio na ratnom zimovanju. Osetljiv na svoj položaj i ugled vrhovnog zapovednika svih vojnih snaga, Ibrahim-paša je zahtevao da lično uvede starog gusara u zvanje i posed, i uputi ga u dalje delovanje. Hajrudin Barbarosa je s malom pratnjom projahao kroz Malu Aziju i Siriju da bi ga vezir, na divanu, oglasio za prvog među sultanovim namesnicima i dao mu, kao beglerbegu, Alžir ne samo na upravu nego i kao leno. Vrativši se potom u Carigrad, Barbarosa je nekoliko meseci nadgledao gradnju novih galija i prizivao gusare s raznih strana da se okupe na prilazima prestonici. Dok se sultan, u maju 1534. godine, spremao da krene na persijsko ratište, on je isplovio iz Bosfora sa flotom od osamdeset četiri broda i najpre zaposeo Koron koji su Španci pre toga sami napustili. Pre toga, sultan je na ovaj tvrdi grad slao Mehmeda, sina Jahja-pašinog, koji je s krajišta u Beogradu prebačen za sandžakbega Moreje, ali je Andrea Dorija i ovoga puta brzo razagnao tursko brodovlje. Zatim je Koron opkoljen s kopna. Posada je najpre pojela sve konje, posle njih sve magarce, a kad je počela kuvati đonove svojih čizama, nekoliko Grka je pobeglo iz grada i predalo se Turcima, vapijući za hlebom. "Ovi su ih žive odrali i, nadogled opkoljenima, stavili na žar da se peku." Tada su se Španci nagodili s Turcima da odu iz grada pod uslovima časne predaje. Iz Korona, Barbarosa je prošao kroz Mesinski moreuz i poharao obalu Kalabrije. Iako je opustošio niz gradova, sela i manjih utvrda sve do blizu Napulja, gusar je time samo prikrivao glavni cilj svoga pohoda (za koji mu je sultan dao, kao pomorsku pešadiju, osam hiljada janičara i gotovo neverovatnu sumu od osam stotina hiljada dukata). U Tunisu je tada vladao sultan Mula Hasan, dvadeset drugi izdanak dinastije Beni Hafs, koja je već tri i po veka gospodarila gradom i njegovom širom okolinom i održavala prijateljske veze s pojedinim trgovačkim republikama u Sredozemlju, naročito s Mlecima. Mula Hasan se učvrstio na prestolu pobivši, sem jednog, svu svoju braću, njih četrdeset četiri na broju. "Sav mekušan i razbludan, on nije ni pomišljao na to da naoruža grad i uvežba vojsku, nego je stalno nastojao da poveća svoj harem u kome je tada imao četiri stotine dečaka." Hajrudin Barbarosa je 24. avgusta ušao u Tunis bez borbe: stanovnici su verovali da im umesto bezvoljnog Mula Hasana dovodi za sultana njegovog brata Rašida. Ali brat je bio izdajnik, i Sulejman ga, pošto ga je iskoristio, nije pustio iz Carigrada. Mula Hasanu je ipak pošlo za rukom da umakne iz Tunisa i skloni se kod susednih arapskih plemena.

Pozadinu ovih zbivanja sačinjavala je dobro smišljena diplomatska delatnost kojoj je bio cilj da se na štetu Španije ostvari što bliža francusko-turska saradnja. Sve je ostajalo u tajnosti, i putovanja i razgovori, kao i akti koji bi mogli svedočiti o postignutom sporazumu. Emisari "veoma hrišćanskog kralja" Fransoa I bili su ovoga puta njegov sekretar Žan de La Fore i dubrovački vlastelin Serafin Gučetić, dok je pregovorima s turske strane upravljao Ibrahim-paša. Između njih, Hajrudin Barbarosa je igrao ulogu revnosnog posrednika i vazda prvog da ono što je dogovoreno pretvori u delo svojim podvizima na moru. Jedno gusarsko poslanstvo stiglo je na dvor Fransoa I sredinom jula 1533. godine, u vreme kad je Turska, posle ratnih neuspeha i na kopnu i na moru, ,,s više pažnje morala pratiti nastojanja Francuske da joj se približi". Zatim je Serafin Gučetić, kao veoma poverljiv i brižno čuvan kraljev agent, uz Barbarosinu pomoć, preko severne Afrike i Rodosa, posetio Ibrahim-pašu u Halebu, sklopio s njim plan o zajedničkoj borbi protiv Španije i, najzad, u maju 1534. godine, poklonivši mu se u Carigradu, dobio od sultana trgovačke povlastice na tri godine kojima je, u stvari, prikriven "prvi politički ugovor između Turske i Francuske". Kralj je kasnije obdario Dubrovčanina s pet stotina talira zato što mu je, kao poklon velikog vezira, ,,čak iz Haleba doveo tri besna arapska hata". Upravo onih dana kad je primio Serafina Gučetića, sultan je zapovedio Hajrudinu Barbarosi da zabrodi put Italije i Tunisa, tako da se ovaj pohod lako može protumačiti prethodno sklopljenim francusko-turskim sporazumom na račun Španije. Trebalo je da Tunis postane glavno uporište za poduhvate protiv zemalja Karla V na Sredozemlju. "Tako su o padu Tunisa mislili i prijatelji i neprijatelji Španije, a celo hrišćanstvo je ovaj pad shvatilo kao svoj veliki poraz. Turci su tada nastavili da još jače učvršćuju svoje prijateljstvo s Francuskom." U jesen iste godine stiglo je u Marsej na Barbarosinim brodovima jedno tursko poslanstvo "koje se na veliko zaprepašćenje svih hrišćana slobodno kretalo po gradu". Ovim je veliki okršaj na Sredozemlju samo nagovešten.

Dok su se sultan i veliki vezir u leto 1535. godine bavili u Tebrizu, Karlo V je u ime Mula Hasana, koji mu se poklonio u Barseloni, i za utehu ucveljenom i prestrašenom hrišćanstvu "preoteo Tunis iz kandža alžirskog gusara na način koji je trebalo da pokaže koliko je za njega rat protiv Turaka i njihovih žalosnih saveznika samo jedna bleštava parada". Okupio je oko pet stotina brodova, nakrcao ih španskim, nemačkim i italijanskim trupama, okitio ih cvetom tadašnjeg plemstva i sam se, okružen sekretarima, ispovednicima, družbenicima u svetu muza i malim orkestrom, našao na jednom od njih, a zatim je predao komandu admiralu Andreji Doriji. Armada je 14. jula osvojila La Goletu, utvrđenje koje je štitilo prevlaku na ulazu u luku. U Tunisu, koji je Hajrudin Barbarosa branio s nekoliko hiljada janičara, plaćenih vojnika potukača, naoružanih domorodaca i svojih gusara, bilo je isto toliko, oko sedam hiljada, zasužnjenih hrišćana. Barbarosi je u jednom trenutku palo na um da započne klanje ovog roblja ne bi li time prinudio Andreju Doriju da odstupi, ali je to izazvalo pobunu svih onih koji su, prevarivši se jednom, iščekivali povratak Mula Hasana. U Tunis su, pošto je gusar pobegao, 21. jula najpre ušle španske trupe i u potrazi za zlatom opustošile i razorile grad. Car je zatim uveo Nemce da Tunis gotovo preotmu od njegovih ponositih Španaca. Mula Hasan se ponovo našao na prestolu, ali ovoga puta pod zaštitom posade koju je u La Goleti ostavio Karlo V.

U međuvremenu je jedan tajni emisar francuskog kralja, najverovatnije opet Serafin Gučetić, stigao u sultanov logor na granici Persije s novim porukama o prijateljstvu i savezničkoj saradnji. Ali, po završetku rata, Sulejman se vratio u prestonicu sav gorko ojađen zbog prevrtljivog kralja koji ništa nije preduzeo da bi omeo Karla V u osvajanju Tunisa. I pored toga, Žanu de La Foreu, koji je sačekao sultana u Carigradu, očito nije bilo teško da uveri Portu koliko je savez u tom času potreban obema stranama: uspeh Karla V već je doveo do pomeranja odnosa u Evropi koja se još jednom počela priklanjati habzburškoj prevlasti. Samo mesec dana po Sulejmanovom povratku s ratišta, u februaru 1536. godine, poslanik je sa Ibrahim-pašom postigao sporazum o povlašćenom položaju podanika francuskog kralja na teritoriji Osmanskog carstva.

Ovom sultanovom darovnicom, zvanom kapitulacije, Francuska je dobila pravo da drži diplomatskog predstavnika u Carigradu i konzule u drugim mestima Turske koji će suditi njenim podanicima u njihovim međusobnim građanskim i krivičnim sporovima; u mešovitim sporovima, turske vlasti nemaju pravo intervencije bez učešća francuskih predstavnika. Za prestupe onih Francuza koji su napustili sultanovu državu ne mogu biti odgovorni drugi kraljevi podanici u Turskoj, budući da on preuzima obavezu izvršenja dužnih represalija. Francuskim građanima koji se nalaze u Turskoj dozvoljeno je slobodno ispovedanje vere. Oni podležu plaćanju poreza, kuluku ili drugim nametima tek posle deset godina provedenih u Turskoj. Imaju pravo slobodnog zaveštanja imovine, a imanja umrlih bez testamenta moraju se predati naslednicima posredstvom konzula. Zabranjeno je da se podanici obojice vladara pretvaraju u robove, a vlasti su obavezne da progone gusare i da njihov plen vraćaju oštećenima. Zabranjeno je međusobno pretraživanje tovara. Francuski brodovi mogu se snabdevati hranom u turskim lukama bez prava tamošnjih vlasti da ih carine; ova prava su pridržana jedino za carigradsku luku. U slučaju brodoloma, roba i dalje ostaje u posedu vlasnika ili njihovih naslednika. Prepušteno je na volju papi i Engleskoj da u roku od sedam meseci pristupe ovom sporazumu.

Noviji francuski istoričari smatraju da ove kapitulacije kao autentičan dokument nisu nikad ni postojale. U celokupnoj prepisci koja je nastala oko La Foreove misije ni na jednom mestu se ne pominje dobijanje ovakvog akta. Za njega nije znala ni mletačka obaveštajna služba, inače do pojedinosti upoznata sa svim onim što bi moglo povrediti interese Republike. Kapitulacijama je uspostavljena francuska konzularna služba u Turskoj, a prvi konzuli se pominju u carstvu tek krajem XVI veka, ukoliko se ne uzmu u obzir predstavnici u Egiptu i Siriji. Na kraju, ne postoji originalan tekst ovog ugovora, iako nema razloga da baš on izuzetno nestane u nizu drugih. Francuska je dobila slične kapitulacije od Egipta 1507. godine, pre njegovog pada pod Tursku, i sultan Sulejman ih je obnovio za područje pod upravom kairskog paše. Trebalo bi, prema tome, pretpostaviti da je Žan de La Fore dobio proširenje ovih privilegija na celo Osmansko carstvo, ali o tome nema stvarnih dokaza, mada je očevidno da je osporavani akt mogao biti inspirisan jedino dokumentima koji su se odnosili na Egipat. I među turskim istoričarima je uvreženo mišljenje da "kapitulacije o kojima su vodili pregovore Ibrahim-paša i Žan de La Fore... Sulejman I nikada nije potvrdio. Prema tome, nema kapitulacija iz 1536. godine. Prve kapitulacije koje su Turci dali Francuzima potiču tek iz 1569. godine".

Sve ovo se tvrdi uprkos činjenici shvaćenoj još u ono vreme da Francuskoj nisu ni bile potrebne trgovačke povlastice, jer ona nije imala pomorskih snaga da bi se njima koristila, nego se iza njih krio politički sporazum koji nije objavljen zbog tajnosti, ali i zbog toga što sultan nije imao prava da ulazi u savezničke odnose s neverničkim vladarima. Uostalom, ,,čim se na Zapadu doznalo za ugovor, nastalo je veliko nezadovoljstvo koje se naročito ispoljavalo među neprijateljima Francuske. Smatralo se nedostojnim jedne hrišćanske države... da sklapa savez s nevernicima, i to protiv ostalog hrišćanskog sveta". Raspored snaga u sistemu evropskih država ponovo se izmenio, i to u korist Francuske i Turske. Fransoa I je odmah ušao u rat protiv Karla V, i njegova vojska je u proleće 1536. godine provalila u Savoju, dok se Hajrudin Barbarosa razmahnuo po Sredozemlju i opet opljačkao obale južne Italije. Uskoro su, iz nevolje, pod okrilje Karla V prešli i Mlečani, sve do tada najljubomorniji u čuvanju turskog prijateljstva, i to je bio najočevidniji znak da su se odnosi u osetnoj meri poremetili. Više od svega, mada nije bila u mogućnosti da s Levantom uspostavi privredne odnose kakve su joj nudile stvarne ili tobožnje kapitulacije, Francuska je od sredine tridesetih godina XVI veka počela preuzimati ulogu najpovlašćenije zemlje u odnosima Turske prema zapadnom svetu. "Otada su svi hrišćani sem Mlečana bili prisiljeni da se stavljaju pod zaštitu francuske zastave, jer su jedino tako mogli bez ikakvih zapreka i opasnosti voditi trgovinu po turskim zemljama." Kasnije kapitulacije, one koje nisu sporne, bile su, u stvari, samo ozakonjenje već stvorenih odnosa. Pitanje samog dokumenta, međutim, verovatno će ostati trajno nerazjašnjeno. Možda je sačinjen samo njegov nacrt, i možda se čekalo, kao što se to na Porti redovno dešavalo, da ga obradi, uresi i carskom tugrom obeleži centralna kancelarija. Uto se desila jedna promena zbog koje se mnogo šta zamrsilo i zaturilo. Potonji tekst kapitulacija, koji je formalno apokrifan, mogao je nastati naknadnom rekonstrukcijom.

Nekim stvarima u istoriji nije samo zaludno nego i nepotrebno ispitivati uzroke i tražiti sve puteve koji do njih vode. Osetljivo tkivo prošlih zbivanja, koja su ponekad izazvana onim što je nerazjašnjivo ili su samo posledica trenutne pometnje u karakterima, može biti oštećeno ako se po njemu suviše pretražuje.

Ima jedan datum u Dnevniku prvog sultan-Sulejmanovog pohoda na Persiju koji treba izdvojiti. To je 23. septembar 1535. godine. Ibrahim-paša je od početka vojne, u zapovestima koje je izdavao, nazivao sebe serasker sultan. Od navedenog dana, ta titula mu je redovno pridavana i u ratnom dnevniku koji je vođen za dvorske potrebe. Da bi se ipak napravila razlika, car se u dnevniku pominje jedino kao padišah. Sulejman i njegov Ibrahim vratili su se u Carigrad očevidno narušivši hijerarhijski red u državi Osmanovića, a to se moralo osetiti kao potres i doživeti sa ogorčenjem. Istorija Turske obeležena je, kao međašima, okupljanjem onih koji su u vremenima meteža, kvarenja naravi ili poraza pozivali na povratak starom poretku i vrlinama. Sve do kraja XVIII veka Turska nije nalazila snage da produži život u stvaranju novih shvatanja nego u oživljavanju tradicionalnih pogleda, odnosa i ustanova. Drugi i treći vezir, Ajas-paša i Kasim-paša, nesumnjivo nisu krili, a biće da su i smišljali dokaze kako bi odličnicima u Carigradu predočili u kakvu je pravnu neizvesnost i moralnu opasnost dospelo carstvo preteranom spregom sultana i velikog vezira. Zatim se broj primera nedopuštenog razbacivanja ugledom države počeo sam od sebe umnožavati. Ibrahim-paša i njegov štićenik Alvize Griti dali su podanicima mletačkog dužda do te mere povlašćen položaj da su njihovi diplomatski i trgovački poslovi počeli dovoditi Turke do jetkog nestrpljenja i uvređenosti. Pošto je kao serasker dva puta vodio sultana na Austriju i dva puta ga vraćao u prestonicu ukaljanog neuspesima, veliki vezir je na kraju udesio da se s kraljem Ferdinandom sklopi mir, premda je svako mirenje s nevernicima bilo nedopušteno. On ni persijskog šaha nije umeo prinuditi da iziđe na bojno polje, nego ga je s neokrnjenom vojskom ostavio u njegovim planinama da siđe sa njih kad to bude hteo, i da od zemalja koje je izgubio povrati sebi bar koliko bude mogao. Kao saveznik u borbi protiv Habzburga, Francuska je bila potrebna Turskoj, i na tome je najviše radio Hajrudin Barbarosa, sve istaknutiji među neprijateljima velikog vezira (koji to možda nije ni saznao). Uprkos tome, Ibrahim-pašin dogovor sa Žanom de La Foreom o kapitulacijama procenjen je u krugovima oko Porte kao suviše darežljiv. Francuska nije bila trgovačka republika skučenog poseda i nevelikih vojnih snaga da bi joj sultan davao privilegije slične ahdnamama koje su od njega, kao i od njegovih predaka, dobijali Mleci, Đenova, Firenca, Dubrovčani, Katalonci i drugi. I pored habzburške prevlasti, Francuska je među Turcima još uvek uživala ugled najsnažnije i najbogatije hrišćanske zemlje. Da li su sultanovi saradnici, oni koji su na stvari počeli gledati drukčije od Ibrahima, nazreli tada opasnost za svoje carstvo ukoliko ga privredno podrede jednoj moćnoj zapadnoj državi bez obzira na to što će se ona za njega vezati politički? Iako su se Francuska i Turska odmah posle toga pojavile na međunarodnoj sceni kao saveznice, Sulejmanov odnos prema veziru miljeniku ostao je pod pritiskom još jedne optužbe, grubog sumnjičenja i nelagodnog duga prema onoj drugoj strani. Dogodilo se ono što se jedino moglo očekivati: Ibrahima su počeli kuditi i opadati najpre kao rđavog muslimana, a zatim i kao izdajnika islama. ,,U vreme kad je smatrao da mu je potrebno pretvaranje, Ibrahim je svaki Kur'an koji bi mu došao u ruke ljubio i prislanjao uz čelo u znak najdubljeg poštovanja", pisao je hroničar Ali: "Posle persijskog pohoda, uvek bi pao u srdžbu kad bi mu ko poklonio Kur'an, govoreći da ih previše ima."

Posle petnaest godina Sulejmanove vladavine, kad njegovom odlukom nije pala nijedna viđena glava, sem u slučajevima izdaje, napokon se na vešalima zaljuljao leš ˗ i to je Ibrahimu bila najveća, ako ne i tragična greška. Jer, smaknut je čovekkoji je, bogat i uticajan, ne samo u Carigradu nego i širom carstva, imao mnogobrojne prijatelje među najuglednijim velikašima, ulemom i poslovnim ljudima. Iz srca najvišeg osmanskog društva iščupan je jedan njegov briljantan predstavnik i, kukavički, brzo i bez suda, pogubljen daleko i skriveno od svakog pogieda. Ponovo su krenula pitanja: ko je taj Ibrahim, i da li on stvarno zaslužuje onu moć koje se domogao? Sultan ga je još u mladosti zamilovao, pa su ga nazivali Makbul ("omiljeni"), Mergub ("željeni") i Mahbub (,,voljeni"). Ali rob se vremenom osilio, postao mnogima teret već time što se dugo održao, pa su mu po životu tražili samo ono što ga je ružilo. Tako je proneta i priča kako je nekad Ibrahim, kao dvoranin, podsecao sultanu nokte nad srebrnom činijom i potom ih čuvao u ružinoj vodici kao relikviju; u poslednje vreme, pošto se domogao vlasti, on sve češće oslovljava padišaha sa: ,,Ti Turčine!" Iz društva je, konačno smišljenim prezirom, istiskivan čovek kome je Sulejman dozvolio da sebe naziva sultanom, i čvor se više nije mogao razmrsiti.

Neki turski istoričari smatraju da je Sulejmanov odnos prema Ibrahimu, na kraju, kao i sve, došao u zavisnost od Rokselanine volje. Ima, doista, svedočanstava koja o tome neposredno govore. Razlaz između ljubimca i miljenice trajao je godinama, ali je dugo obuzdavan posredovanjem sultanije-majke Hafse koja je štitila svog zeta i, verovala je, najboljeg vezira koga je carstvo moglo dobiti; ujedno, ona je imala dovoljno uticaja da bar donekle omeđi polje Rokselaninog rovarenja. Sultanija Hatidža, Ibrahimova žena, prezirala je nekadašnju rusku robinju toliko da se odbila i od svog brata, koga je smatrala slabićem, a postepeno i od cele porodice. Pored majke, ipak joj je najbliža bila Mahidevran, prva Sulejmanova žena, s kojom se i dopisivala ljubaznim rečima umirenja i utehe. Sve povučenija, Hatidža u svome prkosu godinama nije izlazila iz saraja. Nije se čak pridružila ni velikoj svetkovini priređenoj povodom obrezivanja sultanovih sinova. Na jednom porodičnom skupu prvi put se našla, posle dužeg vremena, kad joj je 1534. godine umrla majka, i to je Ibrahim, pišući joj s persijskog ratišta, pohvalio kao promišljen postupak, ali je dodao: "Neka su zemlje i nebesa s vama zadovoljni! Za vašu sreću i dalje se vladajte na naše zadovoljstvo i, dok mi nismo tamo, ne odlazite na prijeme i gozbe." Držeći se po strani, Hatidža je među Osmanovićima samo povećavala svoj ugled, i uvek je mogla da mužu pomogne i, kad ustreba, da ga od zla zakloni. Zauzet ratovanjem, Ibrahim joj je uzvraćao pismima punim pozdrava "mirisnih kao proletnji behar", ali i obaveštenja o događajima na bojištu. Svoje jedino dete, sina Mehmeda, vezir je u ovim pismima pominjao kao dar i zalogu njihove ljubavi. "Pupoljku veselog ružičnjaka, voćki vrta ljudskoga Mehmed-šahu, ljubim oba oka, i njegovoj majci ljubim oba oka", pisao je paša iz Haleba 1534. godine. I poslanici Karla V pominju "veliku ljubav sultanije Hatidže i velikog vezira Ibrahima". Ali, kad je umrla sultanija-majka Hafsa, mnogo šta je među Osmanovićima ostalo bez svoga temelja. Baš-kaduna Mahidevran prognana je sinu Mustafi u Manisu, a Rokselana je postala zakonita Sulejmanova žena. Lišena oslonca, Hatidža je, kako to po redosledu biva, izgubila i svoju ljubav. U ono vreme, izgleda, kad je prestao vladati svojim samoljubljem, kraj Ibrahima se pojavila inoča Muhsina koja ga je sasvim zarobila igrom strasti i ljubomore. "Dok plačem i tužim u uglu bola, na odžaku čežnje, iznenada je zaćarlijao mili zvuk jutarnjeg vetra i doneo govor, srcu drag, vašeg Ijupkog tela i slatkog jezika", pisala je jednom Muhsina veziru, već narušenom prečestim ratnim tegobama i, usled njih, već pomalo naivnom. Ibrahim-paša je učinio još jednu smrtnu grešku: da svojoj ženi koja je bila sultanija, Osmanovićka uvek ponosita i kad treba opaka, bar trenutno pretpostavi drugu ženu koja mu je u početku bila samo naložnica. To je Rokselana jedva dočekala.

Sultanova štićenica sve češće je udarala na vezira, ali mu dugo nije mogla nauditi zbog toga što se on pretvarao da mnogo šta ne primećuje, a svoju ženu je sklanjao od porodičnih intriga. Oglušujući se o njena podbadanja, Rokselanu je smirivao i sultan; dok mu je majka bila živa, on bi svoju miljenicu, zbog pogana jezika, ponekad čak i prekoreo. ,,Vi ste izvoleli reći: spletka je satkana. O moj gospodaru, dušo moja i srećo, obavestite vašu robinju... otkud vam takva šala. Zarad duha Pejgamberovog, pišite i javite vašoj robinji, moj padišahu, kome sam ja kurban", pisala je jednom Rokselana sultanu. Povlačila se i usput branila, da bi na kraju lukavo obrnula ceo slučaj i izrazila brigu za Ibrahima kao da je on kriv: "Ako Bog da, moj gospodaru, vi ovoga puta nećete zbaciti Ibrahim-pašu, srećo moja." Početkom 1536. godine, kad su se po završetku rata protiv Persije svi opet okupili u Carigradu, Rokselana je nastavila borbu protiv Ibrahima, samo što se sad znalo i zbog čega: "pošto je osvajanjem završila dugotrajnu opsadu Sulejmanovog srca, ona je započela bitku i za vlast, u čemu joj je najveća smetnja bio carević Mustafa, najstariji sultanov sin, onaj što ga je rodila druga majka, a koji je vremenom, možda i zbog nje i nasuprot njoj, postao sa Ibrahimom najbliži." Veliki vezir se priklanjao Mustafi kao prvorođenom princu i uz to junoši sjajnih svojstava, a ne samo zbog odnosa u carskoj porodici i svog sukoba s Rokselanom koji se potmulo razgorevao. Hteo je da kao brižan državnik na najbolji način predodredi rešenje dinastijskog pitanja u carstvu koje se nekoliko puta iz temelja rastreslo zbog otimanja oko prestola. Dok je u ulozi vrhovnog zapovednika upravljao ratnim poduhvatima protiv Persijanaca, Ibrahim-paša je mladom princu, zato što je i sultan bio na bojištu, upućivao izveštaje kao namesniku carstva. Ako je želela da se oslobodi paše, Rokselana nije mogla naći bolji trenutak od onoga koji je nastao završetkom rata: oko Ibrahima se zatvarao krug neprijatelja najraznovrsnijih pobuda; rasrdila se na njega čak i njegova Hatidža, ona koju je doskora nazivao "dvostrukom među lepoticama i glavnom među vladikama".

Ne postoji nijedan podatak koji bi neposredno svedočio šta je za to vreme snovao sultan i kojim se on putevima približavao svojoj odluci. On je svoju namisao uvek izvršavao tvrda srca, ali je to bilo stoga što je prethodno mnogo razmišljao i, kolebajući se, hotimice patio. Usput se prepuštao uticajima, dugo ih sobom nosio i proveravao, da bi, najzad, primio najkorisnije. Samo, da li je to značilo i sklonost podleganju onima bez kojih, kao saputnika, čini se nije mogao ni da vlada niti da živi? Ibrahimova preterana sujeta, njegovo samovlasno isticanje na štetu sultanovog ugleda i vlasti, napokon i optužbe sumnjive vrednosti o njegovoj izdajničkoj politici ˗ sve je to kao matica nabujale reke odvuklo pašu na obalu suprotnu od onoga što je bio običaj u dotadašnjoj osmanskoj istoriji. Da li je to, u suštini, bilo međusobno udaljavanje dva čoveka koji su nekad bili najdublje bliski? "Kad bi moja vlasulja znala moju tajnu, ja bih je spalio", rekao je 1568. godine Filip II ostavljajući potomstvu zagonetku o smrti svoga sina Don Karlosa koji je, osumnjičen zbog zavere, umro u zatvoru. Sultan nije rekao ni toliko.

Bilo je to dvadeset druge noći Ramazana, meseca posta, 942. godine po hidžri (između 14. i 15. marta 1536). Ibrahim je po običaju došao u saraj da večera sa sultanom i da sa njim zanoći u istoj sobi. Ujutro su ga našli zadavljenog. "Izgleda da se branio jer su još jedan vek posle toga pokazivali na duvarima tragove njegove krvi kao strašnu opomenu onima koji tu ulaze kao ljubimci da se ne bi uzoholili." Sahranili su ga u dvorištu jedne tekije u Galati, bez belega: "samo jedno drvo označava njegov grob, ali trajnije i ubedljivije nego natpis u kamenu".

Kad su službenici plenili njegovo imanje u korist države, popisano je "815 seoskih dobara i kuća; 476 vodenica; 2.000.000 dukata, ne računajući tu zlato i srebro u polugama; 32 velika dijamanta procenjena na 11.000.000 aspri; 5.000 bogato izvezenih kabanica; 8.000 turbana; 1.100 kapa vezenih čistim zlatom; 2.000 pancir-košulja; 2.000 oklopa; 1.100 konjskih sedala ukrašenih dragim kamenjem i zlatom; 2.000 šlemova; 130 pari mamuza; 760 sabalja; 1.000 kopalja; 800 zlatom okovanih i dijamantima i drugim dragim kamenjem ukrašenih Kur'ana; 1.700 robova i robinja; 2.000 konja i 1.100 kamila". Ostavio je mnoge zadužbine u Carigradu, Galati, Meki i drugim mestima širom azijske Turske. Njegov dvor na At-majdenu pretvoren je u školu za mlade janičare, a njegovi vrtovi na Zlatnom rogu dugo su služili kao šetalište.

Tako je onaj koga su za života zvali Makbul (,,omiljeni") nastavio da traje tajnom svoga bića i svoje smrti kao Maktul ("pogubljeni"). O Hatidža-sultaniji uskoro se čulo da je udaju za nekakvog drugog pašu, ,,jer nije red da udovica živi sama".
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Radovan Samardžić - Page 3 Empty Re: Radovan Samardžić

Počalji od Mustra Čet Feb 01, 2018 12:09 pm

Radovan Samardžić - Page 3 20386074_m


- Dorija i Barbarosa -


Dugo posle Ibrahimove smrti Sulejman nije mogao da se smiri. Od 1537. do 1544. godine, Turska je ratovala na prostoru između Indijskog okeana, Crnog mora, zapadne Ugarske, provansalske obale i Alžira, i to protiv Mletačke Republike, Portugalije, Španije, Austrije i moldavskog vojvode Petra Rareša, a sam sultan je četiri puta odlazio u vojne pohode koji su trajali mesecima i nisu uvek bili dostojni njegovog imena i osvajačke slave. Za to vreme, Rokselana nije suviše izlazila na videlo: njeni sinovi su, jedan za drugim, izrastali u momke, a i kći joj je dospevala za udaju, tako da je posle sloma izazvanog Ibrahimovim pogubljenjem morala polagano, strpljivo i oprezno raditi kako bi im se pobrinula za budućnost. Postoji samo jedna vest, pa i ona nedorečena, da je Sulejman zažalio za svojim miljenikom. Od mladosti u sebe zamotan i dostojanstveno snužden, on je počeo odavati nesumnjive znake melanholičnih tegoba i razdražljivosti tek od 1543. godine kad mu je umro najmiliji sin Mehmed. Samo, da li se on još uvek, sav kostobolan, lomio po ratištima kako bi bio sa svojim Ibrahimom ili da bi se od njega sklonio? Možda je, pun hrabre volje, produžavao ono što su njih dvojica tolike godine zajedno radili i stvarali? Nužda je nalagala žrtvu, i ona je prinesena, a potom je valjalo nastaviti obavljanje onih dužnosti koje su proisticale iz njegovog položaja Prorokovog namesnika na zemlji.

Ibrahim je zadavljen da bi bio sklonjen s vlasti, a sultan je uskoro posle njegovog pogubljenja počeo dobijati velike i slavne bojeve ih zaposedati zemlje gotovo bez napora. Dogodilo se to, mada mu je uz skute, kao veliki vezir, bio sada Ajas-paša, "čovek doduše pravičan i nepotkupljiv, ali nedopustivo nepokretnog duha da bilo šta sam smisli i preduzme"; sad je i Hajrudin Barbarosa, doskorašnji gusar koji je izišao na glas pojavljujući se jedino tamo gde se ne može izgubiti, postao nenadmašan pomorski strateg koji je izazivao bitke čitavih armada i ulazio u njih toliko taktički nadmoćan da mu se Andrea Dorija ovog puta sklanjao s poprišta. Oko sultana su ostali isti ljudi, oni iz senke, i s njima je on počeo, činilo se bez zastoja, ostvarivati ideju o pretvaranju Turske u svetsko carstvo. Zapis na tvrđavi Bender, sagrađenoj 1538. godine, svedoči o sultanovom poimanju svoje vlasti: ,,Ja sam rob božji i sultan ovozemaljski. Po milosti božjoj, poglavar sam Muhamedove zajednice. Božja moć i Muhamedova čuda moji su saborci. Ja sam Sulejman u čije se ime čita hutba u Meki i Medini. U Bagdadu sam šah, u Vizantiji car, a u Egiptu sultan. Šaljem svoje brodove na evropska mora, u Magreb i Indiju. Sultan sam koji je preuzeo krunu i presto Ugarske, a njene stanovnike pretvorio u ponizne robove. Vojvoda Petar se drznuo da digne bunu, pa sam ga kopitama svoga konja smrvio u prah i osvojio njegovu zemlju Moldaviju." Sasvim je izvesno da su u osnovama svega što je Sulejman postigao, počevši od 1537. godine, bili njegovi raniji napori, godinama strpljivo obnavljani, da konačno zagospodari Ugarskom, da posed kralja Ferdinanda svede na što tešnji prostor i zatim ga stegne krvavim krajištem, da pridobije sve pravoverne muslimane gde god ih ima i da, učvrstivši se u istočnom, izvrši prodor i u zapadno Sredozemlje; takođe, izvesno je da je sve to Sulejman pripremio zahvaljujući naklonosti sudbine koja mu je dala vezira kakav je, blizak njegovim potrebama, bio Makbul Ibrahim. Međutim, da li bi se sve to moglo preobraziti u ostvarenje da je njegov miljenik i dalje ostao na vlasti i u životu, i da li se ono što je Ibrahim dobro činio odista u jednom času moralo osloboditi njega samog kako bi postalo delotvorno?

Sultan se odjednom mogao okrenuti protiv celog sistema hrišćanskih država i njihovih prekomorskih uporišta na prvom mestu zbog toga što je na svim stranama počelo najzad klijati seme razdora koje je Ibrahim-paša već godinama sejao među nevernicima. Trenutna prevlast kralja Ferdinanda u Ugarskoj nije značila više od davanja povoda Turcima da opet posreduju, ali ovoga puta u svoju korist. Savez s Francuskom iz osnove je uzdrmao habzburšku hegemoniju i na evropskom kopnu i na Sredozemlju, jer su njime najednom otvorena široka polja ne samo za ratne nego i za diplomatske poteze većih razmera. Na podstrek svojih saveznika, Sulejman se, pored ostalog, obraćao i protestantskim knezovima u Nemačkoj i pozivao ih da nastave saradnju s Francuskom protiv Karla V i pape. Uostalom, oni su bliski muslimanima jer su, kao i oni, "odbacili idole i ustali protiv pape". Sulejman je uveravao protestante da će ih uzeti u zaštitu i pokloniti im slobodu ukoliko njegova vojska prodre na Zapad. Da ova obećanja nisu bila trenutan potez lišen temeljitijeg poimanja stvari, pokazuje slučaj Ugarske koja je ,,pod pokroviteljstvom Turske... postala takva utvrda kalvinizma da je u Evropi stvoren izraz kalvinoturcizam". Ali ova pojava ima i svoje dublje korene.

Krstaški pohodi hrišćanskih vladara ostali su kao žig utisnuti do dna svesti svakom pravovernom. Ova mržnja, proniknuta strahom, obnovljena je kod Turaka tokom XV veka, kad su sjedinjene hrišćanske vojske stizale do Varne i Kosova. Prizrenac Suzi Čelebija je početkom XVI stoleća u svojoj Knjizi osvajanja opevao borbe onih krajišnika koji su svojim podvizima zaustavljali krstaške prodore i, zalećući se u njihove zemlje, širili granice Turske prema severu. Ali-beg Mihaloglu prelazio je Dunav tri stotine triđeset puta i uz pomoć svetih ratnika razbijao Mađare, Čehe i Poljake ˗ pisao je Suzi Čelebija. Tokom XV veka stvorena je kod Turaka predstava da je rimski papa njihov glavni neprijatelj, jer je on uvek nad nevernicima kad treba da s okupe i, pod mnogim zastavama, združeni krenu na sultanove zemlje. Ova predstava je tokom XVI i XVII stoleća nekoliko puta obnovljena, i to ne samo u ratnim vremenima, kad bi Turska ulazila u borbu protiv hrišćanskih saveza, nego u miru, budući da bi se na Porti doznalo za svakog papu revnosnika koji je pokušavao da ujedini Evropu na štetu Osmanlija. Osvajanje Rima i uništenje papstva bio je najtrajniji i najveći san svakog Turčina, a ne samo padišaha u Stambolu, i taj san je svakog od njih neprekidno uznemiravao sve do sloma pod Bečom 1683. godine. Pošto bi obišao logor, razgovarao s vojnicima i pio šerbet iz njihovih bardaka, Sulejman se od njih često opraštao rečima: "Videćemo se u Kizil-elmi" (u "Crvenoj jabuci", tj. u Rimu).

Borba protiv poglavara katoličke crkve i, uporedo s njom, protiv rimsko-nemačkog cara imala je još jedan cilj kome je sultan Sulejman dao najizrazitiji naglasak. On je težio za idealom da stvori osmanski poredak i mir univerzalnog značenja i rasprostranjenosti, pa je već zbog toga morao biti neprijatelj svakoj drugoj ideji i pojavi svetske imperije, i duhovne i svetovne. Jer, na zemlji je moglo postojati samo jedno carstvo i mogla je imati prevlast samo jedna ideja, verska i državna, na kojoj bi se to carstvo temeljilo. Sulejman je to naučio od Rimljana, od romejskih imperatora u Carigradu, od svoga pretka Mehmeda II koji je zagospodario Vizantijom, to shvatanje je baštinio i sa svojim pozivom poglavara islamskog sveta, a neposredan podsticaj da razvije svoju zamisao sveopšte države dali su mu savremenici ˗ papa i Karlo V. Zbog toga je i pokušavao da hrabreći protestante zadrži Evropu u političkoj razjedinjenosti i da iznutra podrije Rimsko-nemačko carstvo koje nije priznavao kao ustanovu. Luterove pristalice među nemačkim knezovima pomogle su kralju Ferdinandu u borbi protiv istočnog osvajača, ali isto tako stoji činjenica ,,da su Turci svojim pritiscima između 1521. i 1555. godine prisiljavali Habzburge da čine ustupke protestantima, i to je bez sumnje doprinelo konačnom priznavanju njihovog pokreta". Jednovremeno s tim, Ibrahim-paša je u velikom zaveštanju Mehmeda II našao osnove za brižljivo sračunatu politiku Porte prema pravoslavnima u Turskoj. On je uzeo u zaštitu, dajući joj određeniji pravni položaj, najpre grčku crkvu kojoj je i sam nekada pripadao, i u kojoj su odbojnost i mržnja prema Latinima bile najdublje ukorenjene. Dajući odobrenje 1557. godine da i srpska crkva obnovi svoj rad, i to u svim onim krajevima do kojih su stigli i u kojima žive Srbi, sultan Sulejman je još jasnije otkrio da suštastveni politički smisao njegove verske politike leži u razbijanju univerzalnih ciljeva katoličkog Rima. On je posrednim putem doprineo održanju protestantizma u Nemačkoj. Pravoslavno stanovništvo svoga carstva neposredno je pridigao da se crkveno organizuje i da verski očvrsne, jer tako je govorilo slovo zakona, a to je zahtevala i njegova državna ideja. Islamska univerzalnost osmanske ideologije nije sprečila nacionalno osamostaljenje pokorenih naroda. Da li je to Tursku pokopalo? Ili joj je to dalo onaj vek trajanja koji su otprilike imala sva velika svetska carstva u Evropi i na Bliskom istoku?

"Svi namesnici u carstvu dobili su 1537. godine naređenja da svakog građanina koji posumnja u Prorokove reči treba smatrati izdajnikom vere i pogubiti. Druga naredba je propisivala da se u svakom selu mora podići džamija i da su predstavnici vlasti dužni da zajedno sa skupom vernika prisustvuju molitvi petkom." Ove zapovesti su izazvane osvajanjem persijskih oblasti iz kojih je u korist pravovernog sunitskog ispovedanja trebalo potisnuti šiitsku jeres. Ali one su nesumnjivo značile i pokušaj daljeg idejnog sređivanja osmanskog društva uoči velikog obračuna s hrišćanskom Evropom. Čuveni enciklopedista XVI veka Ahmed Taškeprilizade je pisao: "Neka nas Bog sačuva onih koji svoje verovanje iskazuju fanatizmom." Svaki čovek je slobodan da sebi izabere versku školu, i u raskoraku je s pravim islamom onaj "koji svoju školu smatra neprikosnoveno ispravnom, a tuđu lažnom". Jedino Bog zna koja je vera istinita. Put do saznanja Boga otvara se misticizmom, a ne krutom dogmom i propisima koji ne mogu biti nepogrešivi. Taškeprilizade je umro 1561. godine kao umirovljeni carigradski kadija, silno ugledan učenjak, narušen bolešću i slep, ali je ipak dočekao da njegovo mišljenje potisnu konzervativni demagozi koji su zastupali potrebu duhovnog jedinstva i ujednačenosti kulta svih pravovernih: rasprostirući se, carstvo je moralo očvrsnuti svojim idejnim skeletom i tako se, svetsko po svojim predstavama i obimu, unapred zaštititi od osipanja. Verski fanatizam naroda, borba protiv novotarija, žigosanje raskošnog života i pokvarenosti visokog društva, spasavanje poljuljanog morala i, više od svega, stalna opasnost od jeresi u koju je, smatralo se, vodilo slobodno verovanje mistika ˗ sve je to davalo snagu dogmaticima i njihovom mišljenju da je islamu suprotna svaka novina koja se ne može opravdati priznatim tumačenjem Kur'ana.

Započeo je pobedonosni pohod lažnih ili istinskih vrlina protiv poroka svih vrsta. Nekad se Sulejman zatvarao sa Ibrahimom da piju vino, onda su počele izlaziti zabrane dovoza i prodaje pića, zbog čega su gomile pijanaca, na čelu s janičarima i uličnim pesnicima, najčešćim gostima u grčkim krčmama, izazivale meteže po čaršijama i dizale bune. Neko vreme je važila zabrana pijenja kafe jer i ona "zanosi mozak slično vinu". Načela bogougodnog života zauzimala su uvodno mesto u svim Sulejmanovim zakonima. Došlo je i vreme da se pisci satira za osetan trenutak povuku pred piscima pohvala. Nestalo je Ishak Čelebije koga je Selim I vodio u Egipat da bi u razgovoru sa njim razbijao noćnu dosadu, ali ga je ubrzo zbog nedoličnog ponašanja kaznio degenekom po tabanima. Kasnije su pesnika viđali u prestonici ,,bez turbana na ludoj glavi, uvek ošamućenoj kakvom bestidnom strašću". Ostarevši, odrekao se vina, ali ne i mržnje prema ženama: "neprekidno je bosonog i gologlav trčao za dečacima po carigradskim sokacima". Ali njegovi stihovi su se ipak penušali sjajnom duhovitošću. Pošto je oplakao, ružeći druge, svoga mecenu defterdara Skendera, otišao je, sam, i pesnik Gazali, zvani Ludi Brat, čije su satire propovedale blud i ismejavale lažni moral osmanskog društva. U predgrađu Bešiktaš, na obali Bosfora, on je novcem svoga zaštitnika, ,,ali i uz pomoć drugih vezira", sagradio hamam, okružen vrtom, koji je postao stecište biranih prestoničkih razvratnika. Posle defterdarove smrti, ovo gnezdo je razoreno po naređenju velikog vezira Ibrahim-paše, koji se na pesnika ispizmio još od svoje ženidbe sultanijom Hatidžom. Tada je na carigradskim ulicama Ludi Brat stekao priznanje stihovima:

Ne zna se ko je gospodar,

A koje njegov sluga,

Ko srcem slavi venčan par,

A ko se tome ruga...

Izgubivši zaštitnika, Gazali je otišao u Meku, začas okupio društvo i počeo slati u Stambol satirične pesme da ih čitaju po ćepencima i kafanama. Jednog dana je sabrao svoje prijatelje u vinu, bludu i sprdnji, pa neočekivano rekao: "Drugovi, društvu je kraj! Peharnik smrti prineo mi je čašu!" I toga trena je umro.

Turska se pripremala za svoj veliki obračun sa Zapadom pod neposrednim uticajem francuske diplomatije. Posle sklopljenog saveza, Žan de La Fore je ostao u Carigradu, pa je svim silama nastojao da sultana, konačno, navede na odluku o iskrcavanju u Italiji. Uporedo s tim, agenti Karla V na svim stranama su se trudili da okupe hrišćanski svet za borbu protiv Osmanlija. Tako su se u vrtlogu između dva talasa našli Mleci čije su pomorske snage mogle doneti značajnu prednost savezu kome bi se oni pridružili. Posle pogubljenja sultanovih miljenika, sve trojice oglašenih mletačkih zaštitnika, krugove oko Porte zahvatila je plima izrazitog neraspoloženja prema Latinima koji su se previše osilili, pa im nije dovoljno što zgrću blago trgujući, nego još udaraju na brodove pravovernih, kao što su to učinili s jednom flotilom aleksandrijskih gusara. Mletački hroničari su kratko zabeležili da se u središtu spletaka na štetu Prejasne republike nalazila Rokselana "koja je nastavila da se sveti mrtvom Ibrahimu". Pod uticajem francuske diplomatije, Porta je ipak nastojala da ne donese odluku lišenu potrebne promišljenosti. Veliki tumač Junus-beg otišao je još jednom u Mletke, "ovog puta s ponudom duždu da se pridruži savezu koji su sklopili sultan i francuski kralj". Senatori su odgovorili da Republika Sv. Marka nikad neće biti prijatelj turskih neprijatelja, ali da je za nju bolje ako ostane izvan sukoba, toliko je slaba. Ovo objašnjenje dobro je primljeno na Porti.

Sultan je poveo vojsku na Italiju 17. maja 1537. godine. Pratili su ga sinovi Mehmed i Selim, a uz njega se nalazio i Žan de La Fore, uveren da će ordiju, kad iziđe na more, već čekati, prema dogovoru, flota njegovog kralja. Put ih je vodio na Jedrene, Plovdiv, Samakov, Ćustendil, Skoplje, Tetovo i Elbasan. U Valonu su stigli 15. jula posle gotovo dva meseca tromog marša. Izišavši na obalu, Sulejman je pristupio otvorenoj sceni sve većih pomorskih okršaja. Turska je i otpre ratovala na moru, ali u skromnim razmerama. Sada je more postalo poprište zbivanja koja su možda bila jednako važna, kao i ona na kopnu.

Prema turskim hronikama, od tog trenutka, posle svrgavanja Kenankeš Ahmed-bega, zvaničnog zapovednika celokupne osmanske flote, od Hajrudina Barbarose je zavisilo da li će se sultan i njegova vojska iskrcati u Italiji i zavojštiti na Rim. Kad je sultan stigao u Valonu, na moru nije bilo nikoga jer je francusko brodovlje, malobrojno i nespremno, kasnilo s predumišljajem. Sulejman ipak nije odustao od pohoda. Isplovivši iz Alžira, Barbarosa je najpre udario na Majorku i

Minorku, gde je razorio luku Maon, a zatim se ponovo okrenuo ka Africi i zaposeo Bizertu, ali napadom na Balearska ostrva nije omeo okupljanje hrišćanske armade, jer se ona pod komandom Andreje Dorije već nalazila u Mesinskom tesnacu. Tada su dva admirala počela da se traže u nameri da se ne nađu. Dorija je kod Kefalonije uhvatio deset turskih trgovačkih lađa, koje su prevozile robu iz Misira, pa im preoteo teret i sažegao ih zajedno s posadama, a onda je kod Paksosa zametnuo boj s dvanaest galija kojima je zapovedao Ali-čelebija, galipoljski ćehaja, i porazio ih tako da niko od Turaka nije izneo živu glavu. Dočuvši da se negde u blizini pojavio turski admiral, on je posle toga ponovo potražio skrovište u Mesinskom kanalu. Tako je alžirski gusar neometen započeo najvažniji poduhvat u svom životu.

Krajem jula 1537. godine, u vreme kad je sultan, u Valoni, već počeo, uznemiren, očekivati vesti od kojih je zavisio uspeh njegovog ratnog preduzeća u celini, Hajrudin Barbarosa je podno grada Kastra, nedaleko od Otranta, iskrcao oko deset hiljada vojnika, osam hiljada konja i zamašan broj opsadnih topova. Zatim se u ovom poduhvatu, naveliko zamišljenom, javila pukotina. Mahom na prevaru, Barbarosa je zauzimao utvrđena mesta na apulijskoj obali i sakupljao roblje do onog broja, otprilike deset hiljada, koliko ga je moglo stati na njegove lađe. Zaposeo je znatan obalski pojas i nekoliko podesnih luka koje je morao držati pod blokadom svih svojih brodova. Sultan je iščekivao da se na vidiku pojavi flota njegovog nepouzdanog saveznika koja bi ga s vojskom prebacila u Italiju, a kad je sve to postalo zaludno i besmisleno, ratni plan je u celini izmenjen: uzevši za povod jedan pomorski incident, on je krajem avgusta naredio da se krene u osvajanje mletačkog ostrva Krfa.

Turci su odavno nagoveštavali Mlečanima da će im uzeti Krf, i te pretnje su sve više postajale sredstvo diplomatskog ucenjivanja. Sultan je doneo ovu odluku na podsticaj Hajrudina Barbarose koji je, napustivši apulijsku obalu, najpre otplovio do Preveze i iskrcao vojsku da u Epiru pohara nepokorna arbanaška plemena, a zatim je doveo brodove na raspolaganje carskoj ordiji koja je logorovala na poljima oko Valone. Na divanu se nije raspravljalo ni c ratu ni o miru, i po svemu sudeći se verovalo da će Mlečani otrpeti gubitak ostrva. Glavnu tvrđavu na Krfu opkolilo je oko pedeset hiljada ljudi pod zapovedništvom velikog vezira Ajas-paše i njemu uz bok drugog i trećeg vezira Porte, Kasim-paše i Lutfi-paše (uvedenog u to zvanje posle Ibrahim-pašinog pogubljenja). Opsada je trajala od 29. avgusta do 7. septembra 1537. godine, ali nije donela nikakvog uspeha sem što su akindžije "pretresle i opustošile grad Potamo, odnevši sve do igle". Topovska paljba gotovo da nije ni okrnjila opkoljenu tvrđavu, a branioci Krfa su samo u jednom danu, gađajući s bedema, potopili dve turske galije. Uto je naišla olujna kiša koja je nakvasila džebanu i razmekšala i ono malo volje s kojom su Turci ušli u bitku. Čekajući u Valoni, Sulejman je poverovao da se sve odigrava pod nepovoljnim rasporedom zvezda, tim pre što se upustio u poduhvat koji prethodno nije smislio u Carigradu, pa je ubrzo zapovedio da se opsada digne. Odluka o povlačenju već je pala kad je u vode Krfa uplovila francuska flota pod vođstvom admirala Sen-Blankara, ali je sultan odbio da obnovi ratovanje. Žan de La Fore, oboleo od groznice trodnevke, tih dana je izdahnuo u jednom manastiru kraj Valone. Sulejman se vratio u Carigrad 1. novembra preko Bitolja, Soluna, Sereza, Kavale, Dimotike i Jedrena. Na divanima, koje je održavao konačeći, stalno su vršene promene u državnoj upravi, sudstvu, finansijama i vojsci. Domalo su stigle vesti da osmanska vojska pobeđuje na onim stranama gde je oduvek bila ubojita.

Ubistvom Alviza Gritija nije se ništa izmenilo u odnosima između Ferdinanda i Zapolje; povrh svega se čulo da će sultan odustati od dalje istrage "zato što su se među papirima vezira Ibrahima našla Gritijeva pisma koja su ga teretila kao izdajnika". Zauzetost turske vojske u Aziji 1533-1536. godine najviše je iskorišćena za velikaške razmirice, manje za obračun dva kralja, nikako za pripreme da se neprijatelj jednog dana valjano dočeka. Hrvatska i Slavonija bile su ,,bez bana i zemaljskog gospodara". Među Srbima u Ugarskoj, ostaci plemstva su iščezavali izgubivši pre toga smisao svoga opstojanja. Stevan Balentič, gospodar Lipove, umoren je u tamnici 1535. godine kao habzburški pristalica po ličnom nalogu Jovana Zapolje. Ferdinandu je počeo tajno prilaziti i despot Stevan Berislavić, pa ga je bosanski beg Husrev, kidišući na njegove slavonske gradove, pomenute godine na prevaru ubio. Iz Slavonije je odmah potom izbegao Nikola Balša, potomak Stefana Vukčića-Kosače, i sklonio se u Erdelj, blizu svoga šuraka Marka Jakšića koji je imao posede u severnom Banatu. Jakšić je, međutim, umro 1537. i ostavio šest kćeri udatih za mađarske velikaše, a samo jednu za Srbina Mihaila Bakića. Svoje posede je napustio i Stevan Štiljanović, potonji srpski svetitelj, i nastanio se u gradu Valpovu kao kastelan. Jedino se održao Pavle Bakić čiji je dobar glas stizao daleko, među sve Srbe, sve do Svete Gore iz koje su stizali kaluđeri da mu se proseći poklone. Bakić je upravljao službom uhođenja u korist habzburškog dvora i bio u dogovoru sa svima koji su nameravali da prebegnu iz Turske. Njegovi napori, međutim, nailazili su na otpor ugarske vlastele. Plemići pljačkaši često su robili i ubijali srpske prebege koji su prenosili dragocenosti, dukate, okovano oružje, bogato ruho, ukrašene ikone i knjige, crkvene sasude i mošti. Druge su dočekivali katolički misionari i prevodili ih u jedinu istinsku veru. "Papa je 12. februara 1536. godine naročito pohvalio pavlićanina Đorđa Horvata zbog revnosti koju je pokazao pri preobraćanju Srba u katolike." Prinudni neuspeh Pavla Bakića u okupljanju njegovih sunarodnika na tlu Ugarskog kraljevstva bio je Srbima još jedno upozorenje da obazrivo biraju onog gospodara koji će im zakonom zajamčiti zajeđnička prava kao naknadu za vojničku službu. A to je mnogo više od drugih bio sultan. Najposle je Pavle Bakić i sam jada dopanuo da se bori za imanje i život. Pošto je ponovo prešao na stranu Jovana Zapolje, okrutni i smutljivi velikaš Valentin Terek, u nameri da poveća imanje, počeo je otimati zemlje Pavla Bakića. Računao je pouzdano s tim da niko od ugarske vlastele neće priskočiti u pomoć tuđincu koji je, došavši iz Turske, zadobio tolika dobra i ugled.

U proleće 1536. godine, Mehmed-beg Jahjapašić je iz Moreje, koja mu je bila data na upravu zbog španske opasnosti, opet premešten za smederevskog sandžakbega; jednovremeno je Husrev-beg, koji je zamenjivao Jahja-pašinog sina u severnoj Srbiji, ponovo odaslan u Sarajevo. Ovo vraćanje glasovitih krajišnika na granicu bilo je do kraja smišljeno: zaposedajući dobra Stevana Berislavića, u Slavoniju je prvo upao bosanski sandžakbeg Husrev; zatim mu se iz Srbije pridružio Mehmed-beg Jahjapašić, pa osvojio Požegu i iz nje provalio u virovitičku i križevačku županiju. Tada je, padom Dobora i Kobaša, sva Bosna konačno potpala pod tursku vlast: ,,Na bosanskoj strani Save držala se još neko vreme jedino Kostajnica." Husrev-beg je posebno utvrdio Brod na Savi i u njega smestio poveću posadu bašlija, azapa i martolosa. Hrišćani ni tada nisu pružali otpor jer im se vojska pre vremena rasturila usled nesloge i omraze starešina. "Turci sada drže slobodne prelaze preko Save i Drave tako da svakog časa mogu pokriti čitavu Slavoniju", pisali su Karlu V. "Treba strahovati da se seljaci, zato što se s njima nemilosrdno postupa, najzad, ne pobune i listom ne pridruže Turcima." Upozorenje je ipak primljeno.

Tokom 1537. godine, Ferdinand Habzburški je sakupljao trupe u Austriji, Češkoj, Moravskoj, Štajerskoj, Koruškoj i Hrvatskoj. Na saboru slavonskih staleža u Križevcima, u aprilu, proglašen je "opšti zemaljski mir" koji će trajati do Božića, a upravu su umesto bana preuzeli Šimun Erdedi, Ljudevit Pekri, Franjo Baćanji i Petar Keglević. Od Pavla Bakića se očekivalo da pokrene u borbu Srbe ne samo u Zapoljinoj državi nego i u Turskoj. Zbog toga je kralj 20. septembra izdao povelju kojom je starom vojvodi dao titulu despota, a srpski narod pozvao da se okupi oko svoga poglavara. Malo je verovatno da je Pavle Bakić primio ovu ispravu. U logoru kod Koprivnice, pod zapovedništvom Ivana Kacijanera, našlo se na okupu šesnaest hiljada pešaka i osam hiljada konjanika. "Tako mnogobrojna i lepa vojska nije se u Slavoniji odavno videla". Hrišćani su udarili na Osijek, u kome se bio zatvorio Mehmed-beg Jahjapašić s petnaest hiljada vojnika i šezdeset topova, ali su njihovi napadi od početka bili mlaki i neodlučni. Uto je došla i glad, jer je Slavonija najvećim delom bila ogoljena. Ivan Kacijaner je naredio povlačenje čim se čulo da iz Bosne stiže Husrev-beg. Turci su izbezumljenoj hrišćanskoj vojsci, koja je bežala satirući se u međusobnim svađama, presekli odstupnicu tek pošto su iz nje, na čelu sa Ivanom Kacijanerom, utekle gotovo sve njene vojvode. Poslednja bitka odigrala se 9. oktobra kod Gorjana, nedaleko od Đakova. Pavle Bakić je sa svojom četom jurnuo posred neprijateljske vojske, ali je, ranjen, pao s konja pravo u ruke Turcima; oni su mu odseJdi glavu i, kad su završili bitku pokoljem, poslali je na poklon sultanu. "Najviše su na ovoj vojni stradali Česi: od pet hiljada, valjda se nijedan nije vratio kući." Tada je Turcima, uz drugi plen, pao u ruke i ogroman top nazvan kacijanerica, "koji su oni posle toga pola stoleća i više vukli po ratištima." Umesto Ivana Kacijanera, koji je bačen u tamnicu tako da iz nje može pobeći, kralj Ferdinand je za zapovednika sve vojske na krajini prema Turskoj imenovao Nikolu Jurišića, odličnog među junacima i proverenog među diplomatama. Pavla Bakića nije imao ko da zameni. On je bio "poslednji čovek koji je mogao da govori u ime svih Srba i da prikaže srpski narod kao jedinstvenu političku činjenicu".

Turci su sve radili na svoj način strpljivo i promišljeno. Upadima u Slavoniju 1536. i 1537. godine, postigli su toliko da su se sa izvesnošću mogli upustiti u dalja osvajanja i, opet na tle Ugarske, pobedonosno izvesti sultana Sulejmana. Jednodobno, 12. marta 1537. godine, ćehaja bosanskog namesnika

Murat-beg Tardić, Šibenčanin, na prepad je osvojio tvrđavu Klis, poviše Splita, koji je kao uskočko gnezdo bio trn u oku ne samo Turcima nego i Mlečanima. Preživeli branioci ovog "poslednjeg ugarskog bedema južno od Velebita" razišli su se na razne strane, a mnogi od njih sklonili su se u Senj. Njihov kapetan, proslavljeni Petar Kružić, izgubio je glavu pošto se ukrcao na brod u nameri da beži, jer su ga i tu sustigli Turci. Tada je od susednih krajeva, zapadne Bosne, Dalmacije, Krbave i Like, obrazovan Kliški sandžak koji je na Husrev-begov predlog poveren na upravu njegovom ćehaji Murat-begu. Kliški sandžakbeg je stolovao u Livnu, uvek spreman da udari na susedne mletačke posede.

Osvitak godine 1538. dočekalo je Osmansko carstvo u ratu protiv svih hrišćanskih država s kojima se graničilo bilo kopnom, bilo morem. Posle opsade Krfa, Lutfi-paša je odveo galije u zimska pristaništa Carigrada. Prkoseći jesenjim olujama, Hajrudin Barbarosa je sa svojim gusarskim brodovima opljačkao obale Krita i prinudio na predaju južna ostrva Egejskog arhipelaga. Za to vreme je Kasim, sandžakbeg Moreje, opseo Nauplion i Monemvasiju, obalske tvrđave na Peloponezu koje su još pripadale Mlecima. U nevolji, Republika Sv. Marka je 8. februara 1538. godine pristupila Svetoj ligi u koju su još ušh papa, Španija i Austrija. Trebalo je da ovom savezu priđu još Portugalija, Ugarska kralja Ferdinanda, Poljska, Rusija i Francuska (pošto napusti sporazum s Turskom). Ugovoreno je da se krstaška vojska koja će poći na sultanove zemlje okupi u Otrantu ili Brindiziju. Za glavnog zapovednika udružene hrišćanske flote naimenovan je Andrea Dorija. Već je i plen bio unapred podeljen: trebalo je da papa proširi svoju svetovnu vlast na posede nekadašnje Vizantije, da Karlo V dobije Carigrad, vitezovi Sv. Jovana Rodos, a Mleci, pored ostalog, Valonu i grčke luke na Jonskom moru. Ovaj ugovor o savezu obnovljen je 3. novembra iste godine.

Karlo V je navodio Sulejmana da iziđe na razbojište kome nije bilo granica i gde mu malo ko od hrišćana nije bio neprijatelj. A iza kulisa, posredovanjem pape Pavla III, sultanu je pripremano najveće iznenađenje. Tokom 1538. godine, Španija i Francuska su ratovale u Provansi i Pijemontu toliko bezvoljno da mirovni pregovori u Nici i srdačan susret Karla V i Fransoa I u Egi Mortu uopšte nisu odjeknuli kao iznenađenje. Sulejman je odgovorio svođenjem stvari na njihovu pravu meru. Ostavši još ranije usamljen na velikom bojištu, on je počeo da upućuje na opreznost tamo gde je opasnost odista postojala, ali i da se oglušuje o svaki lažan zveket oružja, da usporava poteze i istražuje kod neprijatelja slabe tačke. Znao je da je hrišćanska liga, uza svu svoju svetlost, manje čvrsta i trajna od njegovog prijateljstva s francuskim kraljem, često nemoćnim u obruču jednovernih država. Postojan u svojoj namisli, on je jedan veliki rat pretvarao u niz manjih, jer je, suprotno svima, imao snage da vojuje unedogled. I dok je Karlo V šumno pretio udruženim hrišćanstvom, on je 9. jula 1538. godine krenuo na Moldaviju da kazni njenog nepokornog vojvodu Petra Rareša.

Sulejman je u to vreme ipak podnosio pregolem teret, pa je oko sebe tražio ljude s kojima će ga podeliti. Očevidno je još želeo da novo razdoblje svoje vladavine, koje je doista sve manje ličilo na vreme kad je pokraj sebe imao Ibrahima, započne sa što većim brojem novih ljudi. Promene su najpre izvršene u provincijskoj upravi. Svaki žal za onima kojih je nestalo otklonjen je sa onima koji su ga sobom nosili. Husrev-paša Sokolović u Rumeliji, Rustem-paša Opuković u Anadoliji i Sulejman-paša u Egiptu izronili su kao novi stubovi carstva u njegovim evropskim, azijskim i afričkim zemljama. Sastavljajući vezirsko veće, Sulejman se najviše dvoumio, ali zakratko. Stari Kasim-paša, drugi vezir, čovek povučen ali preduga pamćenja, svrgnut je pod optužbom da je previše lakom i pohlepan. Posle nekoliko brzih promena, kad je i njemu glava, koliko da je ne zaboravi, visila o koncu, za drugog vezira je doveden Lutfi-paša, poreklom Arbanas, ranije namesnik u Karamaniji, Siriji i Rumeliji, paša obdaren pameću, raznovrsnim znanjima i diplomatskim taktom, ali prkosno lakomislen i potajno odan porocima. U zvanju trećeg vezira pojavio se Mehmed-paša Sofi, rodom iz Bosne, doskorašnji dvoranin, dovoljno pobožan, ćutljivi mudar da bi se, što ne bi valjalo, samovoljno uplitao u carske poslove.

Pre nego što je pošao u svoj osmi ratni pohod, Sulejman je primio firentinskog poslanika koji je došao da mu se pokloni i, dok su Mlečani u nemilosti i ratu, započne pregovore o proširenju trgovačkih povlastica. Zadovoljan što već primećuje naprslinu u sistemu evropskih država, sultan nije bio nestrpljiv nego je, ostavivši poslanika na svom tainu i s ponekim obećanjem, polako krenuo na onoga kome je njegova kazna za tu godinu bila namenjena.

Sulejman je poveo vojsku na Petra Rareša, gospodara Kara-Bogdanske, da bi mu pokazao kako nije zaboravio njegovo učešće u smaknuću Alviza Gritija. Što se on Mlečanina sam docnije odrekao, stvar je koja druge nije oslobađala prethodne odgovornosti. Pravi razlog pohoda bio je u vojvodinom dogovaranju s kraljem Ferdinandom. Rasprostirući se severnom Ugarskom, habzburški uticaj se posebno učvrstio u Erdelju, gde je zemaljski sabor u Tordi, posle ubistva sultanovog namesnika Gritija, izabrao za kneza prvog među njegovim neprijateljima Stevana Majlata. Upleten u ova zbivanja, vojvoda Petar Rareš sklopio je ugovor s kraljem Ferdinandom 4. aprila 1535. godine, a zatim počeo podsticati hrišćane do kojih je dolazio njegov glas da se udruže protiv Turaka bar dok su oni zabavljeni ratovanjem u Aziji. On je pristao uz Habzburge čim su ovi pritesnili poljskog kralja Sigismunda I da bi ga odvratili od dobrih odnosa sa Carigradom. Istovremeno se čulo i za njegov dosluh s Rusijom. Petar Rareš je, čini se, na sve ovo bio prisiljen jer je naslućivao da je sultan, stvarajući svoj osvajački plan, sigurno predvideo i zaposedanje zapadnih obala Crnog mora kako bi Tursku spojio s Krimskim Hanatom i mogao neposrednije delovati na raspored država koji se stvarao u istočnoj Evropi. On je pokušao da se prikrije revnosnim izvršavanjem vazalskih obaveza prema Sulejmanu, pa je svoj danak od deset hiljada dukata i mnoge poklone u zlatu, krznima, konjima i sokolovima predavao, redovno, svake godine o Đurđevdanu i Preobraženju. Kad bi vojvoda Petar došao na podvorenje u Carigrad, sultan bi ga obdario s dva tuga, insignijom vlasti napravljenom od konjskog repa, što je odgovaralo dostojanstvu beglerbega. Ali vreme lažne odanosti i izneverene milosti je prošlo. Pre nego što je krenuo na Moldaviju, Sulejman je poručio Sahibu Giraju, tatarskom hanu, da ga sačeka s vojskom u Jašiju. Uporedo s tim, on je ne samo osvojene krajeve u Slavoniji nego i sopstveni pohod ka severu zaštitio osnivanjem Požeškog sandžaka koji je poveren na upravu Arslan-begu, sinu Mehmed-bega Jahjapašića, smederevskog namesnika. Mladi krajišnik, koji se proslavio prilikom osvajanja Požege, odneo je posle toga dobre vesti sultanu, i ovaj je oštrim okom odmah zapazio da je pred njim ptić dostojan sokolovog gnezda iz koga je ponikao.

Kazneni pohod na Moldaviju odigrao se u znaku Sulejmanovog veličanstva i slave kao da se na svetu uokolo ništa drugo ne dešava. Silni car je išao na malog bega karabogdanskog, ali ishod vojne, samim tim što se on pokrenuo, nije mogao biti mali. Ugarske gradove, bez obzira na to kome su pripadali, zaposedale su čete nemačkih, italijanskih i španskih najamnika. Poljski kralj Sigismund I izmirio se s Petrom Rarešom i, da bi preduhitrio Turke, uzeo grad Hotin na Dnjestru. Suprotno tome, vlaški vojvoda Vlad izrazio je sultanu poniznost čim je doznao za njegov pokret. Hiljade njegovih ljudi krčile su šume kojima će proći turska vojska, podizale mostove, teglile topove, dovlačile hranu i opsluživale u logorima, a jedan odred konjanika se u ulozi kalauza pridružio akindžijama i Tatarima koji su odjurili kao prethodnica da na legalu zateknu moldavskog vojvodu. Dok je konačio u Jedrenu, Sulejman je primio poslanstvo Rašida, emira Basre, koji mu je iskazao svoju pokornost, i tako je Osmansko carstvo dobilo izlaz na Persijski zaliv. Stigavši u Dobrudžu, sultan se poklonio grobu šejha Sari Saltuka koji je čuvala stara turkmenska naseobina. Posle dva meseca marša koji je pratila sva evropska Turska, jer su svi stajali pod oružjem, okupljeni na zbornim mestima, osmanski sultan i tatarski han sastali su se 9. septembra u Jašiju. Dok je trajao šenluk, pa su u nebo pucale stotine topova, grad je bio potpuno razoren i spaljen. Šest dana posle toga, 15. septembra, sultan je bez otpora ušao u Sučavu, prestonicu Moldavije, i pred okupljenim boljarima ustoličio vojvodu Stefana, brata svrgnutog Petra Rareša, s teškom obavezom da svake druge godine dolazi na pokorenje u Carigrad i lično predaje harač. "Sva dvorska riznica zaplenjena je u sultanovu korist: podrumi s bačvama punim novca, magaze nakrcane skupocenim krznima, srebrno posuđe, krstovi, Jevanđelja okovana zlatom i sablje ukrašene draguljima." Za to vreme je Petar Rareš sabrao seljačku vojsku, još jednom se, na svojoj zemlji, pomolio Bogu u manastiru Bistrici, zatim se kroz neprohodne šume probio u Erdelj, i tu su ga velikaši sakrili. A Sulejman je prešao Prut i, spuštajući se niz Dnjestar, započeo svoj pobednički povratak. Tada je sagrađena tvrđava Bender s natpisom o sveopštoj vlasti osmanskog cara. Od Moldavije je oduzeto zemljište između donjeg toka Dnjestra i Pruta, pa je tu osnovan sandžak koji je nosio ime dve znamenite crnomorske tvrđave, Akermana i Kilije. Sulejman je proveo zimu u Jedrenu zabavljen lovom. Tu je 20. februara 1539. godine primio Hajrudina Barbarosu i milostivo mu dozvolio da ga opširno obavesti o svemu što se u međuvremenu odigralo na moru.

Ujesen 1537. godine, kad se počeo pripremati za pohod na Moldaviju, sultan je naredio da se preko zime sagradi u Carigradu sto galija na trošak njegovih vezira. Ali, kako su majstori kasnili sa opremanjem ovih lađa, Hajrudin Barbarosa se 7. juna 1538. otisnuo na more da se pozabavi osvajanjem ostrva Egejskog arhipelaga, dok galije ne budu završene i dok se, pod vođstvom zloglasnih reisa Saliha i Turguta, ne prikupi dovoljno gusarskih brodova bez kojih preteške i nespretne carske galije, natrpane pomorskom pešadijom, nije smeo povesti na hrišćansku armadu raznovrsnog sastava i znatne manevarske pokretljivosti. Pre nekoliko meseci, dok se vraćao od Krfa, kapudan-paša je osvojio deset mletačkih ostrva u Arhipelagu, i sve ih do kamena opustošio. Ovog puta je za sultana zadobio petnaest ostrva koja su bezmalo sva ostala nedirnuta zbog toga što su se sama potčinila i pristala na plaćanje godišnjeg harača. Jer, Sulejman Zakonodavac je u međuvremenu odredio da se egejskim ostrvima, kako bi država od njih dobijala ono što ona mogu dati u poljoprivredi, brodarstvu i trgovini, podare samoupravne povlastice pod uslovom da mu se bez otpora pokore, pristanu na plaćanje danka i preuzmu službe u miru i ratu koje će za njih biti propisane posebnim odredbama. Barbarosa nije odstupio od ove sultanove odluke, ali je zato na obalama Krita uništio osamdeset sela dok je svoju flotu, koja se već okupljala, snabdeo vodom, hranom i robljem za vojničku razonodu. Zatim je uplovio u Jonsko more gde ga je čekala armada Svete lige.

Boj hrišćanske i turske flote, koje su se srele kod Preveze 27. septembra, nije se, u stvari ni odigrao, ali je i pored toga značio toliki sultanov trijumf nad udruženim neprijateljima da se njihov savez uskoro posle toga raspao. Do bitke kod Preveze, moreplovci su se bavili prevozom robe ili gusarenjem: prvi su se održavali ploveći u konvojima i pod zaštitom naoružanih brodova, a drugi su sticali slavu i plen udarajući na nedovoljno zaštićene. Odluke o sudbini pojedinih zemalja padale su na kopnu, kad bi se vojske sudarile na otvorenom polju ili na bedemima kakvog grada. Bitkom kod Preveze započela je moderna istorija ratovanja na moru, jer su prvi put sasvim izrazito ne samo ishod jednog rata nego i sudbina celog sistema država bili predodređeni onim što se tu odigralo.

Pod zapovedništvom Andreje Dorije okupilo se u vodama Krfa, prema najnovijim procenama, 166 papskih, mletačkih i španskih galija i 64 broda na jedra. Hajrudin Barbarosa je svoju flotu, koja se sastojala od 122 galije i oko 35 gusarskih fusta, sklonio u zaliv Preveze, na epirskoj obali. Znatno slabiji, on je mamio hrišćane da ga napadnu u luci u kojoj su ga štitili topovi smešteni po bedemima. Uvidevši to, Dorija je zabrodio prema Patrasu u nameri da turske lađe navuče na artiljerijsku vatru svojih brodova na jedra, pa da ih zatim napadne zgusnuto postrojenim galijama. Barbarosa je zaista isplovio iz zaliva, ali ne u bojnom poretku koji je očekivao njegov protivnik ˗ i time je počeo niz onih velikih pomorskih bitaka koje će obeležiti noviju istoriju. On je svoje brodove, svrstane u tri velike grupe, rasporedio u obliku ogromnog polumeseca koji je smesta zapretio na jednom mestu okupljenoj hrišćanskoj armadi, isuviše stešnjenoj da bi imala prostora za nesmetano kretanje. S druge strane, s pučine, more koje je u dubinama tutnjalo pretilo je nevremenom. Admiral je nameravao da uzmakne, ali su protiv toga ustali zapovednici mletačkih i papskih brodova. Ipak, dok su Turci na bokovima vodili bitku s transportnim lađama, a u centru u talasima nasrtali na jedan orijaški galeon naoružan sa 128 topova koji je, raspadajući se, odbijao sve napade, Dorija je čuvao rastojanje i neprestano manevrisao galijama, tako da se nekoliko puta približavao Barbarosi, ali se odmah od njega udaljavao. On je, izgleda, nastojao da se dohvati otvorenog mora, a povukavši za sobom tursku armadu, zametne boj na prostoru koji će mu omogućiti da izvrši povoljniji raspored svojih snaga. Do noći, kada je udarila kiša nošena južnim vetrom, sultanova flota je zarobila sedam hrišćanskih galija, a pri tom izgubila samo jedan veći brod. Tokom noći, uza sva protivljenja drugih zapovednika, poglavito mletačkih,

Andrea Dorija je iskoristio povoljan vetar i povukao brodove u luke Krfa. Hajrudin Barbarosa je najpre pohrlio za hrišćanima, ali je uskoro odustao od toga da gotovu pobedu pretvori u nov i neizvestan boj, pa se i on sklonio u zatone oko Lepanta. Vesti o događajima kod Preveze zatekle su Sulejmana u Jambolu, u Trakiji, gde je lovio. On je tada priredio neviđen šenluk kako bi zadovoljio naviku svojih Turaka da, uvek potajno ustrašeni, slave sve što je podsećalo na pobedu, ali izvesno i zato što je predviđao kraj hrišćanske lige. Da bi sprala sramotu, sjedinjena papska, mletačka i španska flota zabrodila je od Krfa ka severu i 24. oktobra stigla u Boku Kotorsku, pod Novi, koji je od 1481. godine služio Turcima kao tvrđava, gusarsko leglo, i, dok je zakona, kao trg. Novi je osvojen za dva dana, 27. i 28. oktobra, ali je u to vreme među savezničkim zapovednicima već harao razdor.

Andrea Dorija je izvršio napad na Novi zbog toga što su to Mlečani zahtevali već prilikom sklapanja Svete lige. Njihove namere bile su dobro promišljene: uzimanjem toga grada, oni bi potpuno zagospodarili Bokom Kotorskom i za krupan korak se približili ostvarenju svoga cilja da uspostave prevlast na južnim obalama Jadranskog mora; time bi i Dubrovnik u najvećoj meri postao od njih zavisan. Ali planovi Karla V bili su sasvim drukčiji. Kad je, posle obrazovanja saveza, na madridskom dvoru oživela krstaška ideja o proterivanju Turaka iz Evrope, pored ostalog je zamišljeno da se preduzme napad na Bosnu sa dve strane: jedna vojska bi se uputila iz Ugarske niz Dunav, a druga bi započela pohod iskrcavši se kod Novog. Odista, osvojivši grad, Andrea Dorija ga nije hteo ustupiti Mlečanima, nego je u njegovu tvrđavu postavio špansku vojsku, i to je izazvalo još dublje nepoverenje između saveznika. Bila je jesen, brodovlje se razišlo u svoje luke, admiral je otplovio u Napulj, ali su Španci ostali u Novom. Učinili su to izlažući se pogibiji nadohvat Turcima, iako niko više nije verovao ne samo u krstaške planove nego ni u dugu budućnost hrišćanske lige. Podozrevalo se, u stvari, da će Mleci zaključiti s Portom odvojen mir ukoliko dobiju Novi. A ako grad ostane u španskim rukama, verovalo se u Madridu, sultan će biti primoran da ugovara opšte primirje. Tako je jedna mala turska tvrđava na istočnoj jadranskoj obali, nekadašnji trg kralja Tvrtka Kotromanića i poslednje prestono mesto hercega od Svetoga Save, za primetan trenutak postalo, činilo se, najvidljiviji predmet oko koga su se istovremeno krvile zaraćene strane i spoticali saveznici. Dobivši u početku razmere opšteg sukoba hrišćanskog Zapada i islamskog Istoka, rat je očito prelazio u stanje besmisla čim je u njemu kamen kušnje, ma koliko isprskan krvlju, postao jedan mali grad (na koji su Mlečani bacili oko možda najviše zbog Dubrovnika). Novi je bio i onaj treptavi žižak na koji se sveo, pre nego što će se ugasiti, sjaj Svete lige. Već 20. marta 1539. Mlečani su svoje tajne pregovore s Portom dokonali tromesečnim primirjem.

Dok se u Sredozemlju jedan veliki rat suzio na borbu oko jednog malog grada, na Istoku je pohod samo jednog paše doneo sultanu, uz prevlast na Crvenom moru, i glas zaštitnika islamskog sveta po svim obalama Indijskog okeana. Tada je Sulejman, ratovanjem ovoga paše započeo obračun s Timur-hanovim potomkom Humajunom, sinom Baburovim, velikim mogulom koji je vladao Indijom i stvarao imperiju u čiju će senku pasti sva druga azijska carstva. Sultan je izlazio na Mohačko polje, opsedao Beč i Kiseg, pohodio Moldaviju i slao Hajrudina Barbarosu na Italiju, ali se neprekidno trudio da upravlja zbivanjima na Istoku. Glavni oslonac u tome bio mu je egipatski paša Sulejman, koga je iz Damaska doveo u Kairo veliki vezir Ibrahim kad je 1525. godine ugušio bunu Ahmed-paše Izdajnika. "Mali rastom, ali veliki hrabrošću, Sulejman-paša je, iako uškopljenik, imao snage za velike zamisli i smele poduhvate." Ljut kao britka sablja, ali postojan i uman, spreman da se svagda upusti u one pustolovne podvige kojima su ljudi XVI veka stvarali carstva i povezivali svetove, ali uporedo s tim strpljiv i prilježan u dobroj upravi i bogougodnom delu, ovaj čudni čovek ostao je među onim nedovoljno zapaženim saradnicima sultana Sulejmana koji su, daleko od glavne scene, možda više učinili za veličinu Osmanskog carstva nego pojedinci u važnijim ulogama. Nastavivši sređivanje prilika u Egiptu tragom Ibrahim-pašinih postupaka, on je prvi uputio u Carigrad redovan godišnji harač, zvani misirska hazna, koji je iznosio osam stotina hiljada dukata. Da se ne bi smanjila careva mirija, državni dohodak od zemlje, paša je preuzeo upravu i nadzor nad zadužbinskim imanjima, vakufima. Jedan deo zemaljskih prihoda, otprilike trećinu, nije ni slao u stambolsku riznicu nego ga je koristio u samom Egiptu: prokopavao je kanale za navodnjavanje, utvrđivao gradove novim bedemima i zidao vodovode; Aleksandriju i Suec je pretvorio u pomorska uporišta u kojima je stalno nadgledao gradnju brodova. Samo što je on došao na upravu u Egipat, iz Sueca je 25. aprila 1526. godine, u vreme kad je sultan polazio na Mohač, isplovila eksadra pod zapovedništvom hrabrog reisa Selmana. Tri galije naoružane topovima i tri nave s posadom od četiri hiljade ljudi zabrodile su Crvenim morem da bi haranjem kaznile nepokorna arapska plemena i pronele slavu padišaha sve do legendarne kraljevine Sabe. Sultan se ipak s najvećom pažnjom okrenuo Istoku tek pošto se 1536. godine vratio iz pohoda koji mu je doneo Bagdad, prestonicu halifa i Kuću spasa. Tada se, bežeći od sile velikog mogula, kod osmanskog cara sklonio Burhan-beg, gospodar Delhija, i zatražio pomoć. Stigli su i emisari Behadir-šaha od Gudžarata koji je u strahu od Timur-hanovog potomka poslao tri stotine sanduka zlata i srebra da se za njega pohrane u Meki, a sultanu je uz mnoge druge bescene poklone namenio pojas iskićen draguljima, vredan šest miliona dukata prema proceni onovremenih basnoslovaca. Međutim, u času kad je sultan odašiljao nalog svome misirskom paši da opremi brodove i zajedri put Indije, otuda su došle vesti da je Behadir-šah ubijen, i to ne u najezdi velikog mogula nego u borbi protiv Portugalaca koji su se dokopali njegove luke Diu. Sultan je tada naredio da se šahovo blago ne sklanja u Meku nego u državnu blagajnu u Carigradu, a Sulejman-paša je zaplovio ka džinovskoj zemlji velikog mogula i u susret portugalskim tvrđavama i pomorskim snagama u Indijskom okeanu. To se dogodilo 13. jula 1538. godine. U tom času, uškopljenik je imao osamdeset godina i, mada je bio niskog rasta, od debljine je bio toliko težak da su ga četvorica slugu dizala s postelje. Pa ipak, volja i srčanost nisu ga napuštali. Poveo je Crvenim morem šezdeset brodova s dvadeset hiljada vojnika, ali posle podviga dostojnog pamćenja: budući da u Suecu nije imao toliku flotu, on je naredio da se rasklope galije u aleksandrijskoj luci i na kamilama i konjima prenesu do drugog mora. Usput je Sulejman-paša domamio na svoj brod i obesio o jarbol Amira Ben Davuda, gospodara Adena, utvrđene luke koja je štitila ulaz u Crveno more, a njegovu državu pretvorio u turski sandžak. Od sredine avgusta do kraja oktobra, paša je krstario pored obala Indije. Grad Diu, koji su branili Portugalci, nije bio kadar osvojiti, mada ga je dvadeset dana tukao topovima "velikim kao oni pod Carigradom 1453. godine". U naknadu za to, čim je na povratku uplovio u Crveno more, na prevaru je uhvatio, pa i njega smesta obesio, Ahmeda, jednog od emira Srećne Arabije, i to je bio početak uspostavljanja osmanske vlasti u Jemenu. Ostavivši brodovlje u Džedi, glavnoj arabijskoj luci na putu između Egipta i Indije, Sulejman-paša je preko Meke otišao caru u Stambol. Kad je došao na divan čekalo ga je mesto da sedne pored vezira.

Ratnim poduhvatima u 1537. i 1538. godini Turska je dokazala svoju prevlast kao svetska imperija. Sveta liga se već počela raspadati, i jedino vidljivo svedočanstvo o nekom uspehu udružene hrišćanske vojske i flote bio je grad Novi. Turci su za to vreme prigrabili deo Slavonije, zadobili i učvrstili gradove na Savi, slomili otpor prkosnog Klisa i tako se u pograničnim oblastima pripremili za dalje prodore. Sultan je glavom zaposeo Akerman i Kiliju s njihovim moldavskim zaleđem, i Crno more pretvorio u islamsko jezero. Hajrudin Barbarosaje osvojio južna egejska ostrva, a pred padom su se nalazila poslednja mletačka uporišta na Peloponezu. Povrh toga, stari gusar je pobedio do tada nenadmašnog admirala Andreju Doriju i uspostavio prevlast osmanskog brodovlja u vodama Sredozemlja. Pošto je uzela Bagdad, Turska je preko Basre izišla na Persijski zaliv, a zatim je pripajanjem Adena i Jemena ostvarila gospodstvo nad Crvenim morem. Sulejman je širio svoje carstvo ne samo na račun hrišćanske Evrope nego i u svim onim pravcima gde su već živeli muslimani. On je uistinu postao vrhovni poglavar i onim pravovernima koji su se nalazili daleko izvan dometa njegove stvarne vlasti i moći.

Dve godine potom, 1539. i 1540, sultan nije izlazio na bojno polje. U sistemu evropskih država opet su se vršila pomeranja, pa je nastupilo vreme diplomatskih pregovora i očekivanja novog odnosa snaga. Jedino ratište na kome su se još mogle voditi borbe bilo je u Dalmaciji, ali tu od početka sukoba, a kamoli kasnije, nije bilo većih okršaja. Početkom jeseni 1537. godine, malo posle turskog napada na Krf, Mlečani su osvojili Skradin i pokušali da uzmu Obrovac. Zatim je Murat-beg Tardić, sredinom aprila 1538, pao s vojskom pod Zadar i bez borbe zadobio Nadin i Vranu. Mlečani su odgovorili ponovnim napadom na Obrovac u koji su, pobivši nespremnu odbranu, brzo upali, ali su ga brzo i napustih. U ovu kratku hroniku valja uneti i pad Risna, krajem oktobra 1538. godine, dok je Dorijina armada zaposedala Novi. Risan se predao Mlečanima bez otpora, pošto su mu izdajnici iznutra otvorili kapije.

Godinama ranije, turski krajišnici su nasrtali na Dalmaciju, odvodili iz nje roblje i prisiljavali narod da se sklanja na ostrva ili seli preko mora, tako da se ova mletačka provincija svela na zamrle gradove i na njihovu opustošenu okolinu. Ali, od trenutka kad je započeo otvoren rat, Turci ništa nisu učinili da iskoriste ovakvo stanje na zemljištu koje su dugim haranjem već bili pripremili za osvajanje. ,,Na osnovu mletačke dokumentacije, jasno se vidi da su Turci bez većih teškoća mogli osvojiti dalmatinske gradove i potisnuti Mlečane na ostrva. Taj sudbonosni trenutak istorije Dalmacije ostaje zagonetan." Stariji istoričari Turske odgovarali su na ovo pitanje ističući zaštitnički odnos velikog vezira Ajas-paše prema Mlecima. Njihovi opširni opisi, iz dana u dan, onoga što se zbivalo na Porti otkrivaju, pored toga, da je u Carigradu još vladalo načelo unapred utvrđene postupnosti u osvajanju pojedinih zemalja, tako da je Mletačka republika ovoga puta bila, izgleda, osuđena da joj se uzmu egejska ostrva, Krf i luke na Peloponezu. Najzad, sultan je na svim stranama dizao vojsku i držao je pod oružjem, ali je, za godine koje su nastupale, predvideo mnogo važnije ratne napore na drugoj strani, u Ugarskoj, pa očito nije hteo da odvaja veće odrede i satire ih po Dalmaciji, oko utvrđenih gradova koje su Turci uvek teško osvajali i skupo plaćali vremenom i ljudskim žrtvama. A odista je imao dovoljno razloga da ne rasipa svoje vojne snage.

Početkom 1538. godine, 24. februara, sklopljen je u Velikom Varadinu mir između Ferdinanda Habzburškog i Jovana Zapolje kojim je trebalo da se, konačno, reši pitanje ugarskog nasleđa. Ferdinand je pristao na sporazum posle turskog prodora u Slavoniju i svoga poraza u boju kod Gorjana. Slomljen velikaškom samovoljom, gotovo neprekidnim građanskim ratom i sve težim pritiskom koji je dolazio iz Carigrada, Zapolja se, bez potomaka, nije više imao čemu nadati niti kome šta ostaviti. Ugovor je za obe strane bio prihvatljiv pogotovu stoga što je sklopljen na zauzimanje i uz jemstvo Karla V. Zapolji su s kraljevskom titulom priznate one zemlje koje su se u taj mah nalazile u njegovom posedu, s tim da cela Ugarska posle njegove smrti pripadne Ferdinandu. Da bi se ovaj ugovor prikrio pred Turcima, odlučeno je da se oglasi jednogodišnje primirje ˗ "dok se car Karlo ne pripremi da zajednički napadnu na neprijatelja i potpuno ga isteraju iz Ugarske". Uza svu njegovu tajnost, mir je kao nagla promena u odnosima postao suviše opipljiv da Porta ne bi mogla proceniti suštinu zbivanja, i to u vreme kad je stvaranje Svete lige samo podstaklo njeno podozrenje prema svemu što se zbivalo među hrišćanima, naročito u Ugarskoj. Stolujući u Beogradu, Mehmed-beg Jahjapašić je upravljao službom uhođenja koja je pružala svoje izdanke sve do Nemačke, Poljske i Crnog mora. U svakom slučaju, samo nekoliko meseci posle sklapanja mira u Velikom Varadinu, sultan je poveo vojsku na Moldaviju, stigao nadomak Erdelja i učvrstio svoju vlast u zemljama u kojima se nije smela dozvoliti pojava habzburškog uticaja i koje su, u njegovim rukama, pritiskivale Ugarsku sa istoka.

Mletačko-turski mirovni pregovori trajali su gotovo dve godine, do 2. oktobra 1540. Porta je nastojala da izmučenog neprijatelja, koji sada nije nalazio podršku ni u kome sem u poverljivim agentima francuskog kralja, natera na što veća odricanja i ustupke. Za to vreme, na ratištu u Dalmaciji nije zabeležen nijedan znatniji okršaj. Jedino je Hajrudin Barbarosa 7. i 8. avgusta 1539. godine, doplovivši u Boku Kotorsku sa 90 galija i 30 fusta, Špancima preoteo Novi, a njegove branioce ili pobio ili okovao na galije. Tom prilikom je uzeo i Risan, ali bez krvi, jer je podmitio posadu lažnim novcem, pa je i nju delom povešao, a delom stavio uz vesla. Na kraju je svu svoju silu doveo pred Kotor i, zapretivši mu, otplovio put Carigrada. Tih dana se Andrea Dorija sa upola manjom flotom zadržavao oko Otranta i Brindizija, neodlučan da bilo šta preduzme. Nameravao je da pođe u pljačkanje albanske obale ne bi li naterao Barbarosu da se povuče od Novoga, ali ni to nije učinio. I u tome je bio kraj rata Svete lige i Turske. "Sramotniji mir nije se mogao zamisliti, povoljniji se nije mogao dobiti." Republika se odrekla Naupliona i Monemvasije na Peloponezu i izgubljenih ostrva u Egejskom moru, i uz to se obavezala da za tri godine isplati 300.000 dukata na ime ratne odštete. Turska je pristala da vrati Nadin, Vranu i neka sela u okolini Šibenika. Mlečani su povrh svega morali primiti odredbu da neće pomagati sultanovim neprijateljima i ometati njegove poduhvate protiv hrišćana. Ali s Habzburgovcima mira nije bilo, niti ga je moglo biti, jedino što je oružje na neko vreme odloženo. Između Turske i Austrije još uvek je stajao nerazmrsiv ugarski čvor, a sredozemne vode tek su iščekivale pravi obračun Andreje Dorije i Hajrudina Barbarose.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Radovan Samardžić - Page 3 Empty Re: Radovan Samardžić

Počalji od Mustra Čet Feb 01, 2018 12:10 pm

Radovan Samardžić - Page 3 20386073_m

- Na vrhuncu -


U vreme njegove najveće moći i slave, Sulejmanu su se javili znaci opomene. Možda je sve počelo u leto 1537. godine kad je vodio vojsku u Valonu. Tada se harambaša Damjan, koji je hajdukovao u planinama Epira, privukao kroz šumu do turskog logora da bi, slično junaku iz pesme, ubio cara pod čadorom, ali ga je izdala suva grana na koju je nagazio. Stavljen na muke, hajduk je priznao svoju nameru i odao mesto gde se za to vreme krila njegova družina, ,,pa su se janičari stuštili da je traže kao što se love divlje zveri". Sve što se dešavalo upućivalo je sultana na ljude i na ono što su sobom nosili kao dobro ili zlo. Dve godine posle toga, u julu 1539, buknuo je požar u carigradskom brodogradilištu i, raznošen vetrom, ostavio nekoliko četvrti u pepelu ili crnim razvalinama. Izgoreo je zindan pun zatvorenika; najpre je proključao, a zatim se srušio na skuvana tela jedan veliki hamam; ostale su u zgarištima ne samo čaršije sklepane od drveta nego i kameni bezistani ,,sa čijeg je krova poteklo rastopljeno olovo"; tada je u plamenu nestala i biblioteka Matije Korvina, zaplenjena u Budimu 1526. godine. Pala je sumnja da su vatru podmetnuli janičari željni nereda i pljačke, ali je Sulejman strogim merama prekinuo svaki pokušaj bezakonja.

Da bi se nesreća udvojila, u to vreme je u prestonici zacarila kuga, i nije bilo dana kad ne bi udavila ponekog iz najbliže sultanove okoline. Među prvima je 13. jula umro veliki vezir Ajas-paša, i tek tada, kad su se stvari obelodanile, Sulejman je saznao ko mu je bio slavni vojskovođa i kome je posle Ibrahim-pašinog pogubljenja poverio državni pečat. Paša je ostavio pun harem žena sa stotinu i dvadesetoro nezbrinute siročadi; bio je, pričalo se, toliki sladostrasnik da mu se u kolevkama ljuljalo i po četrdeset dojenčadi. Držeći se reda, Sulejman je za svog prvog ministra uzeo Lutfi-pašu, dotadašnjeg drugog vezira, i oženio ga svojom sestrom Šah-sultanijom, Osmanovićkom u poodmaklim godinama, čiji je ponos samo rastao s dugim čekanjem muža. I sve je počelo u znaku najvećeg dostojanstva. Lutfi-pašino mesto u vezirskom veću zauzeo je Sulejman-paša, stari uškopljenik koji je izveo carstvo na obale Indijskog okeana. A novi sultanov zet, "čovek otmen, istančanog ukusa i u sebe zagledana sveznalica", počeo se odmah isticati veštinom u diplomatskim pregovorima; pored toga, on je predložio sultanu nekoliko zakona koji su poboljšali poreski sistem i zaštitili raju od zuluma stajaće vojske. Ali zlo u ljudima nije mirovalo. Savremeni zapadni hroničari su doznali da Lutfi-paša nije izazivao opštu sablazan time što je opštio s mladićima, nego zato što to nije činio i sa ženama. Među Turcima je zabeleženo da je paša zbog drugih žena omrznuo i svoju (ili obratno), i da je po Carigradu počeo kažnjavati preljubnice tako što su im "britvom sakatili deo tela koji je toliko stidan da to nije mogućno navesti". Priča se na obema stranama završava na isti način: Šah-sultanija je nazvala muža bestidnikom, on je uzvratio udarcem pa je Sulejman 9. maja 1541. svrgnuo Lutfi-pašu s položaja i prognao ga u Dimotiku. Pošto je napustio poprište ljudskih taština, paša je u izgnanstvu napisao Osmansku istoriju i Asafnamu, knjigu o dužnostima velikog vezira.

Kad je stupio na presto, Sulejman je od oca preuzeo njegove vezire koje je posle proveravao izlažući ih raznim iskušenjima i tegobama, najčešće ratnim. I to mu je ostalo. Svemoćan toliko da je u bilo kom času mogao izvršiti bilo kakvu promenu, on je ljude radije ispitivao na delu nego što ih je puštao da posluju tek onda kad bi upoznao njihov karakter. Tim putem se i uvukao crv u njegovu vladavinu i u njegov život. Lutfi-paša je još bio na upravi kad je Sulejman popunio vezirsko veće još jednim članom. Od Ibrahim-pašinog dolaska na položaj prvog vezira 1523. godine, car je uz svoga miljenika, kako bi lakše delili vlast, držao još samo dvojicu vezira. U jesen 1539. na Porti se ponovo pojavio četvrti vezir. Bio je to Rustem-paša Opuković, nekadašnji carski konjušar, koji je, zadobivši naklonost dvorskih krugova, do tada bio na upravi u Dijarbekiru i Anadoliji. Istovremeno kad i vezir, paša je postao i carski zet jer mu je sultan dao jedinu kćer, svoju mezimicu Mihrimah. Venčanje je obavljeno za vreme velike svetkovine koja je priređena u Carigradu povodom sunećenja carevića Bajazida i Džihangira (i koja je pomračila slično slavlje pre šest godina). Kad su sve to videli, ibretom su se ljudi ibretili šta bi sultanu da takvu gnjidu uzme za zeta i vezira. Rustem je bio poznat po tome što ga ama baš niko nije podnosio ni kao čoveka ni kao državnog zvaničnika. Najmanje su ga begenisali pesnici, koji su odmah smislili ono što treba. Pred njegov ulazak u carsku kuću, neprijatelji su napanjkali Rustema da ima gubu na bedru, ali da je vešto krije. Sultan je tada našao poverljivog slugu da u pašinom haremu izvidi šta je istina. Podozrenja je nestalo onoga časa kad je sluga, baveći se oko Rustema, našao vaš na njegovom odelu. "Jer, Turci su verovali da insekt neće na gubu." Kaže se da je sluga tada uskliknuo: "Zahvali nebu što ti je poslalo ovu vašku kao dokaz tvoga zdravlja. Ona će te učiniti sultanovim zetom!" Smesta su po prestonici krenuli stihovi:

Kome je sreća naklonjena baška

Tome je dovoljna i obična vaška...

Rustem-paša je namrznuo pesnike za sav život, i nije jednom rekao (misleći na stihove): "Uzme me huja kad vidim izlomljene redove." I tako je car Sulejman počeo da kuša još jednog vezira i miljenika svoje porodice. Ovoga puta, međutim, nije bio u pitanju bilo koji paša ili ljubimac po njegovom izboru. Rustem se vinuo visoko kao štićenik svemoćne Rokselane koja ga je uvela u igru pred njen završni čin. Kad je u proleće 1541. godine svrgnut Lutfi-paša, sultanijin mili zet probio se sa mesta četvrtog vezira Porte na položaj drugog vezira.

U nove diplomatske pregovore, a zatim i u ratne sukobe, Sulejman je ušao s novim ljudima, i on je usled toga bio u prednosti bez obzira na to kakvi su to ljudi bili. U želji da zadobiju njegovu milost i domognu se višeg zvanja, oni su revnosno podešavali svoj trud prema njegovoj volji i zamislima, i to je bilo dovoljno da se stekne preimućstvo nad hrišćanima. A Ferdinand Habzburški i Jovan Zapolja još jednom su izveli na scenu sve one velikaše, vojskovođe i diplomate koji su već godinama pokazivali nemoć da se oslobode sopstvenih karaktera i da iziđu iz kruga svojih političkih navika. Ponovo se pojavio i Jeronim Laski, ali ovoga puta kao poslanik kralja Ferdinanda. On je pao u Zapoljinu nemilost onoga časa kad je ubijen Alvize Griti, pa je bacan u tamnicu i jedva je uspeo da pribegne novom gospodaru. U početku je služio austrijskom dvoru kao diplomatski plaćenik, ali kad su u zavisnost od njegove uloge dospele presudne stvari, u njemu su se ponovo razbuktale želje da se domogne kneštva. S druge strane, još jednom se pojavio Antonio Rinkon, Španac u službi francuskog kralja, ovoga puta s namerom da, nasuprot svim nesuglasicama, konačno približi svoga gospodara sultanu. Sukob Jeronima Laskog i Antonija Rinkona bio je, ipak, samo znak ratnog vrtloga koji je ponovo zahvatao Evropu s pokretačkom snagom u sultanovoj volji. I u tome vrtlogu su obojica nestala.

Pod uticajem konetabla Monmoransija, koji je svoje delovanje objašnjavao obećanjem Karla V da će svome zetu ustupiti

Milansko vojvodstvo, Fransoa I se priklonio miru i pristao na srdačan susret sa šurakom u Egi Mortu 14. jula 1538. godine. Vest o izdaji koju je počinio njegov saveznik pogodila je Sulejmana dok je vojevao u Moldaviji. Šarl de Marijak, ffancuski poslanik na Porti, vratio se u Pariz, a flota pod Sen-Blankarovom komandom, koja je prezimila u Carigradu, otplovila je u svoje vode izbegavši odmazdu u poslednjem trenutku. Ostao je Gijom Pelisje, ambasador u Mlecima, da pokuša povezati pokidane niti politike svoga kralja. Ali taj posao nije obavio nijedan od zvaničnih predstavnika Fransoa I, nego su to učinili njegovi poverljivi emisari i tajni agenti koji su gotovo svi odreda bili fuorusciti, begunci iz svoje zemlje, okupljeni oko Antonija Rinkova. Sultan je dopustio nevernom savezniku da mu se još jednom približi zbog novih meteža u Ugarskoj koji su, izvesno, opet značili predigru rata; pored toga, kraljevi ljudi su posredovali u mirovnim pregovorima mletačke vlade i Porte, što je ubrzalo kraj Svete lige. Dokučivši šta mu se zbiva iza leđa, Karlo V je odgovorio potezom koji je još jednom uzdrmao francusko-turske odnose. On je najpre zahtevao od svoga zeta da posreduje kod sultana u njegovu korist i u cilju opšteg izmirenja hrišćanskih vladara s Turcima, i to je udaljilo sultana od svake pomisli da se sporazumeva s nevernicima. Zatim je Karlo V u januaru 1540. godine posetio Pariz i glasno izjavio da je na pomolu obnavljanje Svete lige u kojoj će Francuska ovoga puta odigrati najvažniju ulogu. U naknadu za to, Fransoa I će obnoviti latinsko carstvo s prestonicom u Carigradu. Kad su vesti o ovim događajima stigle na Portu, sultan je nazvao kralja nezahvalnikom i maloumnikom, a Rinkonu je zapretio da će mu otkinuti glavu zbog toga što on govori jedno, a njegov gospodar tvori drugo. Sva ova lažna grmljavina ipak se brzo stišala. Pregovori između Karla V i Fransoa I prekinuti su u junu 1540. godine kad je Milansko vojvodstvo dodeljeno španskom infantu Filipu. To je dovelo do povlačenja konetabla Monmoransija, i to je značilo slom politike približavanja dvojice najmoćnijih vladara Zapada. Novi rat je bio neizbežan, ,,i kralj se sada svim srcem još jednom preobratio u sultanovog prijatelja". Njegovi zastupnici u Carigradu učinili su tada sve da se Ugarska otrgne iz habzburških ruku. Započeo je veliki okršaj Antonija Rinkona i Jeronima Laskog. Na kraju, Ugarska je postala turski pašaluk, a austrijski emisar je od iznemoglosti umro; pre toga je Karlo V spleo zamku francuskom emisaru.

Jeronim Laski je kao poslanik kralja Ferdinanda prvi put došao u Carigrad u jesen 1539. godine. Odnosi u Podunavlju toliko su do tada bili izmenjeni da se budućnost Ugarske još jednom našla u sultanovim rukama. Kratkotrajna nada da će se Turci zabaviti ratovanjem u Dalmaciji, i tako ostaviti na miru habzburške zemlje, iščezla je onoga časa kada je u njihove ruke, 6. aprila 1538, pala Dubica, grad blizu utoka Une u Savu, čime je "vojsci bosanskog paše širom otvorena kapija za dalje prodore u pravcu Zagreba". Pred opasnošću, Ferdinand je uputio ozloglašene španske plaćenike da zaposednu gradove u Slavoniji, i to je mnoge nezadovoljnike samo nateralo na pomisao da traže spas u saradnji s Turcima. Sabor u Dubravi, održan 8. maja 1539, doneo je nekoliko odluka o boljoj odbrani zemlje; one su se mahom svodile na uvođenje novih nameta, pa je i to opteretilo narod osećanjem beznadežnosti. Na tome da se Hrvatska i Slavonija dobrovoljno potčine sultanu i uz plaćanje danka steknu mir i autonomiju, prvi je, izgleda, počeo raditi Ivan Kacijaner, teško okrivljen za poraz kod Gorjana. Sklonivši se u Kostajnicu, koju je preoteo od knezova Ivana i Nikole Zrinskog, Kacijaner je šurovao s Turcima, sumnje nema, sa ciljem da bi se, oglašen za izdajnika i begunca, nekako održao, ali možda i iz drugih pobuda. Jer kad su Zrinski, uz podršku Nikole Jurišića, 30. oktobra 1539. na prevaru ubili Kacijanera, nije se samo čulo da se okuplja turska vojska duž Save i nisu samo martolosi stali življe upadati u nezaposednuti deo Slavonije ˗ ,,sam sultan Sulejman planuo je silnim gnevom na hrvatske knezove, te je zahtevao od kralja Ferdinanda da ih kazni zbog ubistva". Sasvim je neizvesno da li su postojale neke potajne namere habzburškog dvora sa Ivanom Kacijanerom. Ferdinand je odgovorio tako što je s položaja vrhovnog kapetana zbacio Nikolu Jurišića i na njegovo mesto doveo štajerskog grofa Ivana Ungnada. U međuvremenu, 2. marta, Jovan Zapolja se oženio Izabelom, kćerkom poljskog kralja Sigismunda I, i time je ugovor u Velikom Varadinu bio sasvim ugrožen: moglo se očekivati da će ugarski kralj, i dotad često veroloman, pogaziti datu reč i osporiti Ferdinandu ugarsku baštinu u korist svojih potomaka. Jeronim Laski je poglavito zbog toga i doputovao u Carigrad; upoznao je Portu sa svim potankostima tajnoga mira i zatražio da sultan prizna Ferdinanda za zakonitog naslednika ugarskog prestola. Ali njegov dolazak je izazvao opšte gnušanje. Sulejman-paša je predložio da mu se odseku uši i nos, a sultan je rekao: "Ova dva kralja nedostojno nose krunu na svojim neverničkim glavama. Kao besramne varalice, oni nemaju ni ljudskog ponosa ni straha od Boga, nego krše ugovore na koje su se zakleli." Laski se ovoga puta izvukao i, izmolivši za svoga kralja polugodišnje primirje, već početkom 1540. stigao je u Beč. U svom izveštaju je naglasio da je to postigao zahvaljujući poklonima kojima je potkupio vezire. (U to vreme se i Antonio Rinkon počeo služiti mitom na Porti. Za Ibrahim-pašinog vezirovanja nije se na taj način razgovaralo sa sultanovim saradnicima.)

Izazvani slomom na Mohačkom polju, ugarski meteži su dostigli vrhunac u 1540. godini. Ne osvrćući se na zaključeno primirje, turski krajišnici su zaposedali reke flotilama šajki i okupljali vojsku najpre prema Slavoniji i Hrvatskoj, a zatim i na putevima koji su vodili u Budim. Od samog početka bilo je jasno da Mehmed-beg sa sinom Arslanom i Husrev-beg sa štićenikom Muratom nisu izišli na Savu jedino da bi harali i, ako uzmognu, osvajali utvrđene gradove. Oni su prežali šta se zbiva na drugoj strani i pripremali vojne snage tako da u svakom času budu kadri izvršiti prodor u bilo kom pravcu. A tamo, na drugoj strani, umesto Turaka pustošilo je konačno bezumlje. Posle petnaest godina velikaškog otimanja o zemlju i vlast, Hrvatska i Slavonija su pale u takvu bedu da je na njihov račun počeo ostvarivati svoje pustolovne prohteve i Jeronim Laski, diplomatski najamnik koji je sve radio s predumišljajem da i on u opštoj pometnji stekne negde svoju državu. Čini se da je Laski oslonio svoj plan na prethodni sumnjiv pokušaj Ivana Kacijanera. Uzdajući se u njegovo poznavanje prilika u Osmanskom carstvu, ali i u njegove lične veze s Turcima, Ferdinand je 8. jula 1540. naimenovao Jeronima Laskog za "bana kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije", i uz to mu ustupio Susjedgrad i Stubicu (koji su pre toga pripadali Kacijaneru). Laski se zaista pojavio kao onaj od koga zavisi odbrana zemlje: od stanovništva je prikupljao novac koji će mu poslužiti za podmićivanje susednih krajišnika, tražio je od kralja vojsku da utvrdi granicu, obrazovao svoju službu uhođenja i samovlasno započeo pregovore s turskim zvaničnicima. Otišavši u jesen ponovo u Carigrad, uzavreo od priprema za rat, on je svojim pismima uporno savetovao kralju da zagrebačkom biskupu i njemu dozvoli izdvajanje Hrvatske i Slavonije u zasebnu oblast koja će se davanjem harača nominalno potčiniti sultanu i tako sačuvati od daljih turskih prodora. A on, Ferdinand, "pribraće na jednom mestu sve svoje sile za odsudni boj u Ugarskoj". Jeronim Laski nije došao u dobru priliku da mu smutnja donese koristi zato što se vrtlog zbivanja već bio pomerio u Ugarsku i Erdelj.

Da bi izvršio pritisak na Jovana Zapolju, Ferdinand je podstakao na odmetništvo i bunu erdeljskog kneza Stevana Majlata, ali se on ubrzo prestao boriti za tuđeg kralja, nego je to činio za sopstvenu državu u Erdelju, pa je tako počeo ulaziti u dosluh s Turcima. Ovo je učinio tim pre što je bio suviše slab da bi se nosio sa Zapoljom koji je, da bi ga oterao s dedovine, krenuo na njega s velikom vojskom i u pratnji svojih prvih doglavnika. Žalosna drama Ugarske, koja je predugo trajala da bi se dobro završila, na kraju je dobila kulise između kojih je i započela. Zapolju je udarila kaplja dok je opsedao Majlata u gradu Fogarašu; polumrtvog kralja preneli su u Sasšebeš, gde ga je zatekla vest da mu se 7. jula u Budimu rodio sin. Da li je to dete, koje niko nije predviđao, došlo na svet poradi spasa Ugarske ili da bi se igrom slučaja produžila njena agonija? Na samrtnoj postelji, Zapolja je 18. jula pripustio sebi svoje glavne saradnike i ostavio im u amanet da njegovog sina proglase za kralja i da mu obezbede sultanovu zaštitu. Brigu nad malim Jovanom Sigismundom, koji je sredinom septembra proglašen za kralja na Rakoškom polju, preuzeo je velikovaradinski biskup Đorđe Utješenović. Kraljev rođak Petar Petrović postao je namesnik Ugarske, a vrhovno zapovedništvo nad vojskom pripalo je Valentinu Tereku. Kancelar Stefan Verbeci pohitao je na Portu da bi uverio sultana kako se u Ugarskoj ništa nije promenilo, a neće se ni promeniti ukoliko on uzme u zaštitu njenog novog kralja. Sulejman je pristao da Jovanu Sigismundu prizna ona prava i dužnosti koje je imao njegov otac tek onda kad se uverio da je on uistinu rođen. (Do njega je stigla poruka Stevana Majlata da je dete izmišljeno.) Naročiti sultanov čauš posetio je kraljicu Izabelu u Budimu, ,,i ona mu je iznela siroče plačući... Turčin je stavio ruku na grudi, pao na kolena, poljubio detetu nogu i u sultanovo ime se zakleo da niko drugi sem sina kralja Januša neće vladati Ugarskom".

Zaman je Jeronim Laski obletao oko vezira ubeđujući ih da njegov kralj s razlogom polaže pravo na ugarsku baštinu. "Lepo govoriš, ali rđavo radiš", rekao mu je Lutfi-paša. Drugi su mu prigovorili što kao Poljak služi Nemca. Treći su mu nudili da se poturči i da svoje sposobnosti, kojima bi se svak mogao podičiti, ponudi sultanu. Svi su ga gostili i zapodevali s njim prijatne razgovore, ali samo zato da bi izbegli ozbiljnije raspre. Tako je Laski nemoćno posmatrao kako drugi umesto njega svršavaju poslove. Antonio Rinkon je u ime svoga kralja uzeo u zaštitu tek rođenog Jovana Sigismunda i, više od toga, udesio da sultan obeća Ugarsku vojvodi orleanskom koji bi se oženio Zapoljinom udovicom Izabelom ukoliko bi se desilo da njen sin ne ostane u životu. Laski nije mogao sprečiti ni Rinkonov dogovor s Portom da Francuska zarati protiv Karla V istovremeno kad sultan bude krenuo na Budim. Dok je Španac odlazio na razgovore kod Sulejmana očevidno ga hrabreći da i sa kopna i sa mora izvrši napad na habzburške zemlje, Poljak je stavljen u kućni zatvor. Car je jednom ostao sam sa Rinkonom čak ,,dva ili tri debela sata, što se do tada nikad nikome, ni hrišćaninu ni Turčinu, nije dogodilo". Ali ni Laski nije mirovao. Od paša koje su ga obilazile, a ponajviše od velikog tumača Junus-bega, on je bez muke izvlačio svaku pojedinost o diplomatskim razgovorima u Carigradu, jer su svi verovali da je njegova uloga završena i da stoga mogu sa njim besediti uz manje opreza. Podmićujući stražu, on je još udesio da njegova pisma kradom izlaze iz zatvora do glasnika koji su ih nosili u Beč i Madrid. Tako je Karlo V saznao ne samo plan zajedničkog napada Francuske i Turske na habzburške zemlje nego i važan podatak da je Rinkon 28. novembra krenuo u Pariz sa sultanovim porukama kralju. U Mlecima, emisar je primljen s velikim počastima, mada Sinjorija nije prihvatila njegov predlog da se Republika Sv. Marka pridruži francusko-turskom savezu. Pošto je nekoliko puta u poslednji čas umakao carevim uhodama, Rinkon je stigao na francuski dvor početkom aprila 1541. godine i, na vrhuncu slave, smislio s kraljem mnoge pojedinosti buduće ratne saradnje s Turskom. Zatim se opet žurno zaputio ka Carigradu u kome su ga iščekivali i sultan s kopnenom vojskom i Hajrudin Barbarosa s brodovljem. Antonio Rinkon je mučki umoren 3. jula 1541. na reci Pou dok je brodio put Mletaka. Kasnije se doznalo da je Karlo V udesio ovo ubistvo prema obaveštenjima koja je o Rinkonovim poslovima i kretanjima dobijao od Jeronima Laskog. To je bio veliki trijumf i najbolje smišljena osveta diplomate koji je, ostavši praznih šaka, na kraju iz inata počeo kao zatvorenik upravljati događajima.

Sultan je primio vest o Rinkonovoj pogibiji dok je na putu za Budim sređivao vojsku u Beogradu. Pre devet godina dočekao je topovskim salvama glasovitog poklisara na istom mestu na kome mu je sad dojavljena njegova pogibija. Nije sačuvana nijedna beleška o tome kako se sultan tada poneo, ali ima mnogo dokaza da je ovoga puta najmanje štedeo svoje neprijatelje.

Otpor uzjogunjene Ugarske i sve teži pritisak turske vojske na granici naveli su Ferdinanda Habzburškog da jednim smelim potezom stavi obe strane pred svršen čin. Njegova vojska je bez uspeha pokušavala da upadne u Budim još u oktobru 1540. godine. Grad je 3. maja 1541. ponovo opkolio general Viljem od Rogendorfa s dvadeset hiljada vojnika i s dobro opremljenom flotom, ali je Đorđe Utješenović, koji je zapovedao odbranom, odbijao sve napade i najposle prizvao u pomoć Mehmed-bega Jahjapašića. Opsada je trajala do 21. avgusta, kad je Ferdinandova vojska, čuvši da je sultan gotovo na vidiku, tako navalila da beži da se delom podavila u Dunavu, a delom je pravo naletela pod turske sablje. Za sve to vreme, od maja do avgusta, borbe su se pretežno vodile između austrijskih šajkaša, s jedne, i udruženog ugarsko-turskog brodovlja, s druge strane. Možda su posade na lađama sva tri vladara sačinjavali većinom Srbi šajkaši. U boju za Budim poginuo je u ulozi komandanta flote Jerolim Zadranin, poslanik koji je 1533. godine sklopio prvi mir između Austrije i Turske. Viljem od Rogendorfa je dočekao kraj bitke, a zatim podlegao zadobijenim ranama. Dotle je stigao i sultan.

Na svoju devetu vojnu osmanski car je pošao ponovo u ulozi vrhovnog zapovednika celokupne vojske. Evnuha Sulejman-pašu, kome je nedavno poverio državni pečat oduzet svrgnutom Lutfi-paši, nije ni poveo na ratište, nego ga je poslao u Malu Aziju da bude blizu persijske granice, gde su Kurdi ponovo dizali glavu. Sultan je to, kažu stariji istoričari, namerno učinio kako bi se posle iskustva sa Ibrahimom, kome je nekoliko puta poveravao ulogu seraskera, konačno oslobodio bilo čijeg mišljenja i odlučivanja, pa sve sam u ratu ili slavno dobio ili svojom greškom izgubio. Ako se uzme u obzir onaj skup okolnosti, istinski povoljnih, pod kojima je 1541. godine krenuo na Budhn, nije teško pretpostaviti da je Sulejman pouzdano očekivao da će ovoga puta prisvojiti Ugarsku. A takav poduhvat se ne poverava drugom i takva slava se s drugim ne deli. Uporedo sa ovom postoji još jedna pretpostavka zbog čega je veliki vezir odaslan u Malu Aziju umesto da pođe sa sultanom. Čim je Rustem-paša, kao Rokselanin štićenik, ušao u vezirsko veće, sultan je počeo odavati znake podozrenja prema svom prvorođenom sinu Mustafi koji se tada nalazio na upravi u provinciji Saruhan. Do oca su stizali lažni izveštaji da je carević, koji je već bio u punoj snazi i lepoti, postao ljubimac vojske i ratničkih plemena, pa njegovi razgovori sve češće dobijaju zaverenički prizvuk, a njegovo oružje sve čudnije zvekeće nestrpljenjem. Sulejman je mogao prikloniti uho ovakvom potkazivanju tim pre što je dobro znao zlu krv Osmanovića, i što mu je sva mladost ostala u krvavoj senci porodičnog rata koji je izazvao njegov najbliži predak, pokojni sultan Selim, ustavši ne samo protiv braće i njihovog poroda nego i protiv oca. Vesti o početku novog raskola u Sulejmanovoj porodici sasvim su retke i iskidane, ali je jedna među njima ipak dovoljno rečita: pred polazak na Budim, Sulejman je carevića Mustafu premestio iz Saruhana u Amasiju, provinciju podalje od prestonice, istočno od reke Kizilirmaka.

I dok je stari uškopljenik čuvao krajinu prema Persiji da bi iz potaje motrio na princa Mustafu, sultan je poveo vojsku na bojište u takvoj stezi i redu da je to podsetilo na njegove najslavnije pohode. ,,Ko bi ukrao jedan štap", pisao je hroničar Ferdi, "dobio bi u naknadu hiljadu drugih." Sulejman je iz Plovdiva poslao nalog Hajrudinu Barbarosi da sa osamdeset galija otplovi ka Alžiru "koji je, prema dobijenim vestima, ugrožavala španska flota". U Nišu je primio firentinsko poslanstvo i dao mu pismo puno prijateljskih izjava njegovoj vladi. U Beogradu ga je sa svojim odredima sačekao Husrev-paša Sokolović, dotadašnji beglerbeg Rumelije, koji je sada uveden u zvanje četvrtog vezira Porte. Stigle su, najzad, vesti da je u Sarajevu umro Husrev-beg, zbog zasluga nazvan Gazi. Na njegovo mesto Sulejman je neočekivano poslao sasvim drukčijeg čoveka, Ulama-bega, nekadašnjeg gospodara Azerbejdžana i bivšeg vazala persijskog šaha, koga više nije hteo držati u Aziji, kao što ni u Bosni nije ostavio na upravi nikog od domaćih odžakovića. Svaki Sulejmanov postupak svedočio je o čvrstini njegove volje, ali i o nameri da ovoga puta bez milosti udari sabljom po ugarskom čvoru.

Prvi je sultanu pao u ruke Stevan Majlat koga su na prevaru domamili iz Fogaraša nikopoljski sandžakbeg Ahmed i bivši moldavski vojvoda Petar Rareš ("rešen da se time ponovo umili turskom caru"). Majlat je otpremljen u Carigrad i za sva vremena zatvoren u zindan Sedam kula. Leševi koji su plovili Dunavom bili su najbolji znak da je glavni posao na bojištu već priveden kraju. Sulejman je prvi put ušao u Budim 1526. godine, posle mohačkog boja. Drugi put ga je osvojio idući na Beč 1529. i ostavio ga u vlasti kralja januša. Došavši pod Budim treći put 26. avgusta 1541, sultan je naredio da se pod njegovim bedemima pokolje šest stotina zarobljenika koje mu je poklonio Kasim, zapovednik dunavske flote, i tek je posle dva dana, kad su utisci počeli delovati svojim pravim značenjem, poslao darove mladom kralju i njegovoj majci. Sultan je uz to poručio Izabeli: budući da mu zakon zabranjuje da je lično poseti, on je usrdno moli neka mu pošalje u logor sina u pratnji one vlastele "koja je hrabro odbranila tvrđavu". Noć bdenja, užasa i besciljnog savetovanja provedena je zatim u budimskom dvoru. Sutradan 29. avgusta, upravo na dan kad je pre petnaest godina propalo Ugarsko kraljevstvo na Mohačkom polju, zaputila se u sultanov logor neobična povorka. Kralja Jovana Sigismunda, koji je nedavno ušao u drugu godinu života, vozila je dadilja u pozlaćenim kolicima. Pratile su je dve starice, a za njima su išli prvi ljudi Zapoljinog kraljevstva ˗ Đorđe Utješenović, Petar Petrović, Valentin Terek, Stefan Verbeci, Urban Baćanji i drugi. U sretanje su im izišli sultanovi dvorani, sandžakbegovi i čauši s velikom svitom janičara. Kralj je plakao, pa ga je pod čador, caru na divan, morala uneti dadilja. Sulejman je dobro zagledao nejakog Jovana Sigismunda, zatim je naredio sinu Bajazidu, koji ga je pratio na vojni, da ga poljubi, a potom je dao znak da dete vrate majci. Ugarske velikaše je zadržao u logoru i u njihovom prisustvu započeo većanje s vezirima o budućnosti kraljevine. "Jedan paša je predlagao da se kraljica sa sinom pošalje u Carigrad i da se Ugarska pretvori u pašaluk. Drugi je opet tražio da se kraljica otpremi ocu u Poljsku, da se njen sin odnese radi odgoja u saraj, velikaši da se pogube, a Ugarska da postane turska pokrajina." Prevladao je ipak predlog drugog vezira i carevog zeta Rustema čija je žena, sultanija Mihrimah, primajući poklone, već održavala veze sa ženama na poljskom dvoru i s kraljicom Izabelom. Rustem-paša je, u stvari, saopštio sultanovu odluku koja je smišljena pre ovog divana: Ugarska između Dunava i Tise biće ubuduće turska zemlja, a Ugarska istočno od Tise zajedno sa Erdeljom ostaće u posedu Jovana Sigismunda kao sultanovog kletvenika uz godišnji danak od deset hiljada dukata. Veliki nišandžija Mustafa-čelebija Dželalzade napisao je zlatnim i plavim slovima ferman koji je odmah uručen kraljici, a ,,u kome se sultan kleo Prorokom, svojim precima i svojom sabljom da će držati Budim dok mladi kralj bude maloletan i da će mu ga vratiti čim za to dođe vreme". (Budim je s najvećim delom Ugarske ostao u turskoj vlasti do 1686. godine.) Na upravu u Budimski pašaluk, koji je tada osnovan i kome su priključeni ,,ne samo svi sandžaci u Ugarskoj nego i sandžaci Požega, Zvornik, Osijek ili Srem, Smederevo i Vidin", došao je Sulejman-paša, poreklom Mađar, koji je do tada bio bagdadski i anadolski namesnik, i to u rangu vezira ili paše s tri tuga. ,,Za budimskog kadiju, koji će suditi muslimanima, postavljen je Hajrudin-efendija, a Stefan Verbeci, dotadašnji kancelar Ugarskog kraljevstva, naimenovan je za vrhovnog sudiju hrišćanskog stanovništva s dnevnom platom od deset dukata. Ali Verbeci je već sledeće godine umro od kuge, i Turci su ga zatrpali na jevrejskom groblju." Posle njega se ne pominje posebna sudska ustanova za hrišćane u Budimskom pašaluku.

Dok se pod sultanovim čadorom većalo o sudbini Ugarske, janičari su mirno zaposeli grad, a građanima je objavljeno da će se svima poštedeti životi i imanja ukoliko sami predaju oružje. Sulejman je ušao u Budim 2. septembra i klanjao u Crkvi Sv. Marije koja je pretvorena u džamiju, a tri dana posle toga kraljica Izabela je sa sinom i pratnjom, noseći krunu i druge državne insignije, krenula za Lipovu. Od njenih savetnika, sultan nije pustio jedino Valentina Tereka, ,,jer je zao glas o njemu dotužio i Turcima", nego ga je, kao i Majlata, poslao u Carigrad, gde je posle pet godina umro u zatvoru Sedam kula. Govorilo se da Đorđe Utješenović, sve više siva eminencija Zapoljinog dvora, ničim nije pokazao da je Ugarska pogođena takvom Terekovom sudbinom.

Kraljica Izabela je još boravila u Budimu kad je u sultanov logor stiglo poslanstvo Ferdinanda Habzburškog koje su predvodili Nikola Salm, sin hrabrog branioca Beča, i Sigismund Herbertštajn, diplomata pun iskustva, najvećma glasovit sa svoga putovanja u Rusiju. Kad su ih priveli Sulejmanu, "koji je sedeo pod zlatnim baldahinom, sa štitom, buzdovanom, strelama i lukom podno nogu", poslanici su mu kao kraljev poklon predali "jedan veliki časovnik, vešto izrađen prema nacrtu cara Maksimilijana, udešen tako da pokazuje ne samo sate i dane u mesecu nego i kretanje nebeskih tela. Ovu čudnu napravu nosilo je dvanaest slugu u pratnji časovničara koji je pokazao kako se mašina namešta da bi radila. Uz to je priložio i knjižicu u kojoj je bio opisan mehanizam sata. Upućen u astronomiju i kosmografiju, Sulejman je razgledao poklon s velikim zanimanjem i zadovoljstvom". Kad su mu, međutim, rekli kako su poslanici došli da bi mu u ime svoga kralja ponudili godišnji danak od sto hiljada dukata za posed Ugarske, ili četrdeset hiljada dukata za onaj njen deo koji se još uvek nalazio u habzburškim rukama, on je osorno odvratio: "Ako su došli da kažu samo to, otpratite ih neka idu." Zauzeo se, ipak, Rustem-paša, "koji je govorio slovenski", da se pregovori nastave, pa je sultan na kraju pristao da se mir sklopi onda kad mu Ferdinand vrati Višegrad, Ostrogon, Stolni Beograd i Tatu, a za onaj deo Ugarske koji ostane u njegovoj vlasti da se ugovori plaćanje harača. Šest godina kasnije, kad se vaistinu pripremao mirovni sporazum, ova sultanova izjava pojavila se kao osnova pregovora.

U turski logor pod Budimom stigao je posle svih i jedan čudan svat. Bio je to kapetan Polen, izaslanik francuskog kralja, koji je došao da predloži obnavljanje ratne saradnje i da zatraži odmazdu nad Jeronimom Laskim kao glavnim krivcem za smrt Antonija Rinkona. Turci su zasužnjenog diplomatu vodili sobom do Budima, a on je tada bio toliko bolestan da Sulejman nije dozvolio osvetu. Zatim su 22. septembra svi krenuli ka jugu. Kad su stigli u Beograd, sultan je pustio Laskog da ode kući u Krakov kako bi bar umro među svojima, a kapetana Polena je poveo u Carigrad da mu se nađe pri ruci u daljim poduhvatima. Jer, dok se on približavao prestonici, u koju je ušao sredinom novembra, Sredozemlje je postalo poprište drugog neslavnog poraza habzburškog doma u istoj godini. Savez s Francuskom mogao je bar sada uroditi krupnijim plodom.

Kad je Sulejman poveo vojsku na Budim, sva hrišćanska 4 _ Evropa se okrenula prema Karlu V očekujući šta će on smisliti i preduzeti da bi zaštitio habzburške zemlje koje će neposredno dospeti pod turski udar ukoliko padne Ugarska, u što se sve manje sumnjalo. Car se najpre prevario što je poverovao da će Fransoa I, kao sultanov saveznik, i sam smesta zagaziti u rat, pa je užurbano došao u Italiju da je pripremi za odbranu. Zatim je odlučio da sultanu zada presudan udarac na sredozemnim vodama, na kojima je Hajrudin Barbarosa posle bitke kod Preveze i raspada Svete lige uspostavio privremenu prevlast turskog brodovlja. To je bio i carev dug hrišćanskom svetu, naročito Italiji koja je najviše stradala od gusarskog robljenja, a i Andrea Dorija je tražio priliku da se još jednom, kao što čast nalaže, ogleda sa "starim alžirskim šakalom" (koji se već približavao devedesetoj). Pored toga, dok je mornarica Karla V, izbegavajući otvoren sukob, u leto 1540. godine krstarila po Jonskom moru i čuvala južnu Italiju, Barbarosa je drsko i neustrašivo opljačkao obale Španije i zauzeo Gibraltar. Obračun s Turskom na moru nije više bio stvar prestiža nego sušte nužde. U nameri da neprijatelja uništi razorivši, pre svega, njegovo gnezdo, car je pripremio napad na Alžir i u zalivu Specije okupio 74 galije i 200 nava, na koje se ukrcala moćna vojska: 22.000 pešaka, 1.000 konjanika, 400 malteških vitezova, kao i "mnoge španske dame koje su zamišljale da idu na viteški turnir". Sa ovom sjajnom svitom, koja je odgovarala njegovom poimanju sopstvene veličine i načina ratovanja, Karlo V se 20. oktobra 1541. iskrcao nedaleko od Alžira i sledećeg jutra rasporedio vojsku u tri bojna reda. Najpre su nastupali Španci pod vođstvom napuljskog potkralja Ferdinanda Gonzage, za njima su išli Nemci kojima je zapovedao lično car, a zaštitnicu su sačinjavali Italijani i Maltežani potčinjeni komandi Kamila Kolone. Grad je branio Hasan-beg sa šest stotina turskih konjanika i oko tri hiljade naoružanih domorodaca. Tada se dogodilo ono na šta su stari pomorci upozoravali Karla V kad su mu savetovali da se usred jeseni ne upušta u borbu s gusarima. Juriš na bedeme Alžira nije kako valja ni počeo, a s mora je naišao oštar i studen vetar noseći pljusak kome nije bilo kraja, i koji je sav predeo oko grada, žut od prašine, peska i okorele gline, odjednom pretvorio u ogromnu kaljugu. Zarobljena u vihoru, kiši i blatu, vojska je uz to ostala i bez džebane, jer je sva bila natopljena vodom. Glomazne prevozne lađe, koje su pokušavale da se primaknu obali ne bi li spasile vojsku, nošene talasima i vetrom naletale su na plitak sprud i ostajale na njemu nemoćno nasukane. Opkoljeni su uto izišli iz grada i, daleko od pomisli da udaraju na vojsku, spopali nastradale brodove da ih pljačkaju. Za to vreme se na moru vodila borba da se spasu galije. Prema Dorijinoj zapovesti, one su se rasturile po pučini i pokušavale da se uz pomoć vesala održe na pomahnitalim talasima. Opsada je sasvim dignuta posle tri dana, 23. oktobra, kad je jednom delu pešadije ipak pošlo za rukom da se uz nadljudske napore ukrca na brodove. I onda je, u najvećem rasulu, počelo povlačenje slavne armade koju je vetar razgonio po moru, a posadu svakog broda prisiljavao da se bori kako ume i traži svoj put spasa. Admiralski brod, noseći Karla V, uplovio je u luku Kartagene, na španskoj obali, posle trodnevnog posrtanja nad slanim bezdanima. Druge lađe, ,,na kojima su talasi polomili sve što je pripadalo palubi", sklanjale su se u razne luke kako je koja stizala da savlada nepogodu. U pohodu na Alžir, Karlo V je izgubio oko sto pedeset brodova sa celokupnom posadom. Posle ovog sloma hrišćanske flote koji je bio izazvan nevremenom, a koji je Hajrudin Barbarosa proglasio svojom pobedom, Španija godinama nije bila u mogućnosti da obnovi svoje pomorske snage na Sredozemlju i da bar povrati ravnotežu potpuno narušenu u tursku korist.

Tako je sultan Sulejman u jednoj godini, 1541, u srcu Ugarske stvorio Budimski pašaluk i uništio špansku opasnost na Sredozemlju. Ogromna habzburška klešta koja su pokušavala da mu stegnu carstvo između Budima i Alžira ostala su, bar za trenutak, polomljenih čeljusti. Turska je svojim granicama zahvatila veliki deo Panonije i jednovremeno svojim pomorskim snagama zadobila prevlast na mediteranskim vodama. Sulejmanova ideja o stvaranju univerzalnog carstva nije više bila samo usplamtela želja jednog revnosnika na prestolu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Radovan Samardžić - Page 3 Empty Re: Radovan Samardžić

Počalji od Mustra Čet Feb 01, 2018 12:11 pm

Radovan Samardžić - Page 3 20386072_m

- Krvavi pečat -


Mnogi vladari u XVI veku osvajali su ili nasleđem dobijali zemlje u kojima njihovo gospodstvo nije bilo dugog veka. Univerzalne imperije dužeg trajanja stvarane su gotovo jedino otkrićima i kolonizacijom drugih kontinenata. Pretvarajući se u carstva svetskih razmera, pokoravanjem novih zemalja, evropske države su se preobražavale u sisteme koji su se vekovima održali jer su i sami bili novi, znatno jedinstveni, oslobođeni ranijih pravnih običaja i nasleđenih obaveza; domoroci su mogli sačuvati pojedine oblike svoga uređenja i upravljanja jedino ukoliko su se time uklapali u cehnu sistema jedne kolonijalne imperije. Na Starom kontinentu, moderne države su se uobličile tek u XVII veku kad je postao jasniji pojam nacionalnih teritorija i privrede, a vladari su počeli zavoditi apsolutizam kao političku teoriju celovite monarhije. Naknadno obrazovanje evropskih država univerzalnog tipa, poglavito austrijske, omogućeno je pre svega zaposedanjem zemalja oduzetih od Turske, u kojima se, zato što tu nije bilo više ničega, bez većih teškoća mogla ostvariti misao o carstvu kao složenom sistemu mnogih funkcija koje uza svu svoju raznovrsnost imaju jedan cilj.

Sulejman je toliko proširio tekovinu svojih predaka da je ona, i pored istovetnog jezgra, izrasla u carstvo ne samo većeg obima nego i znatno izmenjenog unutrašnjeg sastava. On je postao gospodar Panonije, Crnog mora, Jermenije, Đurđijanske, Iraka, Jemena i severne Afrike do Maroka. Njegovo carstvo je okružavalo veći deo Sredozemlja i izlazilo na Kaspijsko jezero, Persijski zaliv i Crveno more. Nad mnogim narodima i raznolikim rasama, nad bezbrojnim verama i neprebrojivim jeresima, nad civilizacijama u ruševinama i kulturama u cvatu, vladala je samo jedna državna ideja. Zatim se, gotovo vek i po, ovo carstvo samo uvećavalo. Njegovo propadanje je, posle toga, trajalo duže nego njegovo stvaranje. Nestalo ga je u ratu 1914-1918. u kome su srušena ne samo znatno mlađa nego i mnogo jača carstva. Snaga državne misli koju je Sulejman nasledio od predaka i dao joj naglašeno univerzalno značenje bila je u njenoj jednostavnosti. Kao Prorokov namesnik, sultan je u osnovama svoga carstva imao verski zakon (šerijat), tako da je državni zakon (Kanun-Osmani) mogao da se stvara i upotpunjuje kodifikacijom običaja (adet) ili sultanovim naredbama, onima koje su iziskivali novi pravni slučajevi, ali jedino onda kad se to nije kosilo sa slovom Kur'ana i pravoverne islamske tradicije. Na ovoj osnovi, Turska je često zadržavala i zakone pokorenih država, najčešće one koji su omogućavali lakše upravljanje i privređivanje korišćenjem zatečenih ustanova, staleža i dažbinskih obaveza. Mnoge uredbe iz raznih oblasti prava donošene su, s vremenom, ne baš sasvim u skladu sa šerijatom ukoliko nisu značile i zloupotrebu osnovnog zakona. Ali, bar u svesti one većine čije mišljenje uvek naginje koristoljubivom uprošćavanju, ovaj sklad nije narušavan, ili se preko odstupanja od slova zakona prelazilo kazuističkim dovijanjem. Stvarna ili tobožnja nerazlučivost duha zakona i pravnog poretka temeljila se na činjenici da je država raspolagala najvećim delom prihoda, naročito onih od zemlje, pa su uprava i vojska, ali i stanovništvo u celini, sačinjavali, u stvari, jedan centralizovan živi mehanizam u čijem je središtu bio sultan. Snaga i budućnost carstva zavisili su od toga koliko će se i kako će se iskoristiti opšti verski zakon, koji je bio dovoljno širok, da bi se na njemu izradio što složeniji državni sistem, a da se pri tome jedinstvom verskog zakona obezbedi jedinstvo državnog sistema. Ugledavši se u tom pogledu na svoga velikog prethodnika Mehmeda II Fatiha koji se, osvojivši Carigrad, proglasio za jedinog zakonitog naslednika Rimske imperije i koji je izvršio prvo prikupljanje osmanskih zakona, Sulejman je najbolje uvideo potrebu da svakoj provinciji, kraju, a često i mestu, da svakoj verskoj grupi, plemenu, staležu i zanatu, da onima koji su povlašćeni zato što ratuju i onima koji obrađuju zemlju i plaćaju dažbine da bi drugi ratovali, da ne samo svim oblastima nego i svim kategorijama svojih podanika odredi posebne zakone po kojima će se vladati na korist carstvu, ali da sve to ostane u okvirima šerijata i državne ideje. Značajno je to da je veliki deo osmanskih zakona nastao popisivanjem zemlje, stanovništva i njegovih obaveza u pojedinim sandžacima. S vremenom je zaveden običaj da svaki ovakav popisni defter ima u svome uvodu kanun-namu, zbirku zakona koja se odnosila na određeni sandžak, ali se u suštini podudarala sa osnovnim državnim zakonom. Ovi defteri i kanun-name sačinjavali su sliku carstva u celini i uvek omogućavali centralnim vlastima da vrše promene u pravnom položaju stanovništva, u njegovom zanimanju, vojnim obavezama i nametima, u njegovoj ulozi i privređivanju i u demografskim odnosima. Jednom je Sulejman, nazvan Kanuni, izrekom naglasio da se nepravde mogu iskoreniti jedino onda kad se do pojedinosti ispita i upozna pravo stanje u državi.

U carstvu koje je u svojim temeljima imalo verski zakon, pravoverni su, kao ratnici za taj zakon, njegovi vernici, nosioci i zastupnici, morali biti povlašćeni, a istovremeno su morali biti i najodgovorniji. Na čelu sa sultanom, oni su gospodarili svojim carstvom, a to je značilo da su bili samo robovi njegove ideje i interesa. Uvek i za sve je postojalo samo jedno rešenje, i svako otuđenje od zajedničke ideje, stvorene za sva vremena, isključivo je vodilo u otpadništvo i izdaju. Zbog toga su u Turskoj na poseban način bili svesni toga da im država počiva na borcima svetog rata, ali i na raji, i pravovernoj i hriščanskoj, od čijeg rada i poreza zavisi održanje celokupnog sistema. Jednom je Sulejman upitao svoje saradnike šta misle ko je največi dobrotvor na ovome svetu. Oni su odreda odgovorili da je to njegovo veličanstvo padišah. ,,Ne, najveći dobrotvor na ovome svetu je raja... koja seje i žanje i sve nas ishranjuje plodovima svoga truda", odgovorio je sultan. Seljak u Turskoj nije mogao napustiti zemlju dok se ne nađe onaj koji će je obrađivati umesto njega. Bez obzira na to da li su služili kao povlašćeni vojnici ili su bili raja, hrišćani su uživali sultanovu zaštitu dokle god bi ispunjavali obaveze koje im je propisivao zakon. Oni su korišćeni onako kako su to zahtevale potrebe carstva u svom opstojanju i širenju: kao zemljoradnici, zanatlije i trgovci, kao pripadnici pomoćnih vojnih odreda i kao masa potrebna za naseljavanje osvojenih krajeva. Podlegali su kolektivnoj odgovornosti za preuzete obaveze, a u naknadu su imali zakonom zajamčenu pravnu bezbednost. Kao predmet bilo kakve više brige, oni nisu postojali za nosioce režima.

Kad se nadnese nad svim onim što se zbivalo u unutrašnjosti Turske za vladavine sultana Sulejmana, istraživač mora ostati gotovo začuđen koliko je tu promena izvršeno ne samo s ljudskim grupama nego i sa pojedincima. U sistem javnog života i delovanja bili su uključeni svi da bi svak nekim poslom i obavezom, čija je raznovrsnost bila nedogledna, doprineo veličini i rasprostiranju carstva. Nije bilo zaseoka bez određene uloge i nije bilo pojedinca koji nije znao šta mu valja činiti i gde su granice njegovih prava. Ali sve je to bilo podložno neprekidnim promenama, pa je rajetin mogao postati vojnik, i obratno, i malo je ko bio siguran da će dočekati zimu onde gde se u proleće zatekao, ukoliko ustreba da se seli. Svaka promena je, međutim, iziskivala odluku koja je imala snagu zakona. "Osmanski kanun se svodio na fermane ˗ sve što sultan naređuje, njegov je zakon ˗ te ga otud sačinjava niz ukaza koje su pojedini sultani donosili, povinujući se određenim okolnostima. Stoga je svaki novi vladar po svom ustoličenju morao da ih potvrđuje. Osnovni i nepromenljivi zakon je šerijat, verski zakon islama. Svaki ferman je sadržavao frazu da je usaglašen sa šerijatom i ranije ustanovljenim kanunom." Zato zbirke zakonskih odluka nisu ni imale karakter i značaj konačno uvedenog kodeksa, nego su, kao priručnici, služile sultanu, državnicima, kadijama i softama da bi imali potpuniji uvid u organizaciju carstva i njegove ustanove. Sulejman nije dobio atribut Zakonodavac zbog toga što je u početku njegove vladavine nišandžija Sejdi-beg sastavio tzv. Kanun-namu sultana Sulejmana. Taj naziv je stekao neprekidnim nastojanjem na uređenju carstva kao osvajačke imperije i na donošenju zakonskih odluka kako bi se taj cilj postigao. Najveću pomoć u tome poslu ukazale su mu velike muftije Ali Džemali, Kemalpašazade i Ebusuud, koji su kao pravoznalci uticali da zakonodavstvo ostane pod pečatom šerijatskog prava, i nišandžije Sejdi-beg i Mustafa-čelebija Dželalzade koji su, sastavljajući fermane, dovodili njihov smisao u zavisnost od osnovnih normi opšteg državnog zakona.

Sasvim jasno se obelodanilo da je Ugarska bila najvažniji predmet Sulejmanovih osvajačkih namera i carske sujete tek od trenutka kad je 1541. uzeo Budim. I tek tada se razgovetno uočilo da je on imao strpljenja i upornosti za rad dvadeset godina dug kako bi se te zemlje domogao kad ona istroši sve svoje snage. Gotovo da se ponovilo ono što su njegovi preci sto godina ranije činili slamajući Srbiju. Više od toga, stvarajući svetsko carstvo kao izuzetno složen životni organizam i pravni sistem, takav da će se kasnije zbog međusobne uslovljenosti svih od svakoga vekovima žilavo održavati, on je u Ugarskoj video onu zemlju koja će, ogromna i plodna, najbliža srcu neverničkog sveta, udvojiti snagu i vrednost njegovih evropskih poseda. Zbog toga je izdao ferman kojim se pokoreni narod Ugarske odmah pretvara u raju, a sva zemlja koja nije pod vinogradima i baštama prenosi u državnu svojinu. Uvodni deo toga dokumenta napisan je arapski, jezikom Kur'ana, i u njemu se u nedoglednom nizu nabrajaju vladarski atributi Sulejmana kao gospodara univerzalne imperije. Ovaj ferman, koji je postao osnovni zakon turskog dela Ugarske, sastavio je "siromašni rob Mehmed Ebusuud", popisnik zaposednute zemlje, potonji šejh-ul-islam i najistaknutiji Sulejmanov pravni savetnik i zakonopisac.

"Radi Boga, Vladara nebesa i zemlje i svega što je u njima ˗ a On je svemoguć ˗ njihovo veličanstvo, vladar lica zemaljskoga, halifa Poslanika Gospoda svih svetova, rasprostranitelj pravila jasnog božjeg zakona, utvrditelj pravilnika čvrste vere, izraz najviše reči, uzdizalac znamenja islamske vere do krajnjih visina, vladar država ovoga sveta, senovita senka božja nad svima narodima, osvajač zemalja Istoka i Zapada, pobednik uz pomoć Dragoga Boga, Njegove vojske i Dobitnika bitaka slavnih među narodima i golemih događaja zapisanih na stranicama dana, nosilac zvanja velikog imama i presvetli gospodar, baštinik velikog halifata, stariji od najstarijega, objavitelj vladarskih zakona, deseti među osmanskim sultanima, glavosek onih koji seku, porazitelj velike gospode, gospodar Arapa, Persijanaca i Romeja, moćni zaštitnik poštovanih Dveju Svetinja i uzvišenih i blistavih Dvaju Mesta, sultan sin sultana, sultan Sulejman-han sin sultana Selim-hana ˗ neka traje njegova vladarska loza do dana uskrsnuća i neka su u upotrebi odluke njegove pravednosti po svim stranama naseljene četvrtine zemlje!

Božanskom pomoću izvoleli su osvojiti i poraziti oblast Budima. I kad se pristupilo sprovođenju odluka, izraza pravednosti, izdao je ovu blistavu zapovest i ferman lepih posledica za svu raju i svu beraju:

Svi žitelji navedene oblasti ostavljaju se na svome mestu. U njihove živote i čeljad niko da ne dira. I pokretna imanja koja su u njihovim rukama, i njihove kuće, dućani i ostale zgrade koje su u gradovima i selima, i vinogradi i vrtovi koje su oni podigli ˗ njihovi su mulkovi [privatno vlasništvoj. Drže ih kako god žele: prodaju, poklanjaju i otuđuju na drugi način, sve je u njihovoj ruci. A kad oni umru, prelaze u mulk njihovim sinovima. U spomenuta imanja niko da se ne meša i da ih ne dira, izuzev zakonskih dažbina od njihovih vinograda i vrtova.

I njive koje oni oru i seju, takođe neka ostanu u njihovim rukama. Ali one nisu njihov mulk kao spomenuta imanja. One su, poput ostalih državnih zemalja u bogomštićenoj carevini, koje su poznate pod nazivom mirijska zemlja, pod vrhovnim vlasništvom fiskusa muslimana. U posedu raje nalaze se u vidu zajma. Oni od raznih žitarica i useva seju i žanju ono što žele, daju od toga harač na ime desetka i ostale dažbine, a sami ih koriste kako žele. I dokle god zemlju ne zapuste, nego je kako treba oru, i seju, i obrađuju, i valjano daju njene dažbine, niko neka se ne meša i neka ih ne dira. Oni ih drže do smrti, a kada umru, na njihovo mesto staju njihovi sinovi i drže ih na objašnjeni način. A ako se njihovi sinovi istraže, neka se, po uzoru na ostale zemlje naprednih oblasti, daju na tapiju osobama izvana, sposobnima da ih obrađuju, uzimajući naknadu za nastupninu. I ovi takođe neka ih drže na ranije objašnjeni način.

I zemljišta njihovih vinograda i vrtova, takođe su od te vrste. Kad propadne ono što je na njima podignuto, njihova zemljišta drže se kao i ostale njive. Neka se ne uobražava da su ona njihov mulk kao što su to vinograd i vrt na njima. ˗ A Višnji Bog zna najbolje i Njegova jeodluka najstarija."



Pridavši sebi, povodom osvajanja Budima, najviša carska obeležja koja su proisticala iz njegove uloge Prorokovog namesnika, Sulejman je istovremeno pokazao i brigu za ovozemaljske osnove državnog života. Pretvaranjem ugarske teritorije između Dunava i Tise u mirijsku zemlju i prevođenjem tamošnjeg stanovništva u raju koja će tu zemlju obavezno obrađivati, on je, u stvari, samo nastavio započeti niz mera da se najplodnije oblasti osposobe za poljoprivrednu proizvodnju. Time bi Turska izbegla strah od gladi, pojavila bi se na međunarodnom tržištu sa znatnijim količinama žita i stočarskih artikala, povećala državni dohodak i vidno umnožila broj spahija koje je izdržavala raja i koje su, zajedno s janičarima, sačinjavale osnovu njene vojne moći. Stanovništvo severne Srbije stalo je gubiti status povlašćenih vojnika još 1536. godine, u ono vreme, dakle, kad su Turci krenuli u osvajanje Slavonije, pa se krajina počela pomerati prema zapadu. Slične mere sprovedene su i u drugim sandžacima koji više nisu bili na granici ili nadomak neprijatelju. Uporedo sa stvaranjem većih regiona pretežno nastanjenih rajom i spahijama, po razmaknutim rubovima carstva obrazovana su, pored već postojećih, nova područja naseljena vojnicima koji su, u naknadu za svoju službu, davali smanjene namete. Sve ove promene vršene su nasilnim ili dragovoljnim preseljavanjem stanovništva i menjanjem ne samo zanimanja, pravnog položaja i dažbinskih obaveza nego i društvene organizacije i unutrašnje uprave pojedinih grupa. Nastupila su vremena možda najdubljeg pada koji su balkanski i podunavski narodi doživeli nakon gubitka svojih srednjovekovnih država.

Sulejman, međutim, još nije dizao ruku sa tih zemalja, i njegove pripreme daljih osvajanja nisu prestajale: za njega su evropske provincije bile izvorište slave, bogatstva i vojne moći, ali, sve izrazitije, i najbolje ogledalo njegovih nastojanja da stvori što složeniji, savršeniji i za interese carstva što delotvorniji državni sistem i pravni poredak.

Turska osvajanja za trenutak su približila kraljicu Izabelu i njene savetnike Ferdinandu Habzburškom, pa je već 29. decembra 1541. u mestu Đalu na reci Samošu sklopljen sporazum na temelju velikovaradinskog ugovora. Izabela se u ime svoga sina odrekla ugarskog kraljevstva u korist kralja Ferdinanda, a ovaj se obavezao da će joj u naknadu dati sepeško kneštvo i plaćati joj godišnje dvanaest hiljada forinti, a Jovana Sigismunda će oženiti jednom od svojih kćeri. Hrišćanska vojska, koja će izagnati Turke iz Budima, prikupljala se kraj Beća gotovo deset meseci, tako da se njen broj popeo na 55.000 ljudi, uz mnoge opsadne topove i jaku dunavsku flotu. Pod zapovedništvom brandenburškog izbornika Joakima, ova sila je zatim krenula na Turke, ali nije smela udariti na Budim nego je opkolila Peštu, pa je i tu pretrpela poraz. O ovoj neslavnoj opsadi, koja je trajala od 28. septembra do 5. oktobra 1542, Ferdinand je pisao bratu Karlu: "Nije manjkalo ni vojske ni zaire jer je svega bilo u obilju. Samo nije bilo vrsne glave koja bi vojsku vodila. Nemačka država nije doživela veće sramote." Sulejman je na ovaj napad bez oklevanja odgovorio svojim desetim ratnim pohodom koji je poveo s pripremljenim planom da proširi vlast u Slavoniji i zauzme zapadnu Ugarsku. On je na vojnu obično polazio u maju, oko Đurđevdana, a ovog puta je sa ogromnom ordijom, za koju se tvrdi da je brojala 200.000 ljudi, još u aprilu 1543. godine krenuo iz Jedrena prema Beogradu. Sultan je još bio na putu kad je Ulama-beg provalio iz Bosne u Slavoniju i zaposeo gradove Voćin, Stupčanicu, Čakovac, Bijelu Stijenu i Orahovicu, a Valpovo, "poslednji slobodan grad u istočnoj Slavoniji", samo je opkolio i pod njim sačekao sultana. Uzevši Valpovo 23. juna, Sulejman je preveo vojsku preko Drave i za dva meseca osvojio Šikloš, Pečuj, Ostrogon i Stolni Beograd. Dok su akindžijske i tatarske čete haračile oko Blatnog jezera, sultan je s Rustem-pašom smišljao u Budimu mere koje bi trebalo preduzeti da bi se obezbedila osmanska vlast u zauzetim krajevima. Tada je za budimskog beglerbega postavljen Mehmed-paša Jahjapašić, nekadašnji smederevski krajišnik, ,,u koga se moglo pouzdati da će odbraniti ona mesta gde je ostalo utisnuto carevo stopalo". Završivši pohod, Sulejman se sredinom septembra zaputio ka Beogradu i Carigradu, ali se rat time nije okončao: u poznu jesen, Murat-beg Tardić je osvojio Brezovicu, Pakrac i Petrovinu, pa se prikučio do Virovitice. Ratovanje je obnovljeno odmah u proleće 1544. godine. Mehmed-paša Jahjapašić je već početkom maja osvojio Višegrad, Novigrad i Hatvan, a Ulama-beg je opkolio Veliku u Posavini i zadobio je bez borbe zahvaljujući pobuni kmetova koji su pre toga potražili sklonište među gradskim zidovima. "Turci su sve kmetove odmah poubijali, a zarobljene vojnike su pustili uz otkup." U avgustu 1545. godine, ne obazirući se na sklopljeno primirje, Ulama-beg je dograbio Moslavinu. "Svi novi turski posedi u Slavonskoj Podravini priključeni su Požeškom sandžaku. Posavina je pripadala Bosanskom sandžaku."

Turska osvajanja 1543-1545. godine prinudila su kralja Ferdinanda da se bar privremeno odrekne pretenzije na Ugarsku i da prizna činjenicu o njenoj podeli na tri dela: habzburški, turski i erdeljski. Po cenu velikih napora, poniženja i skupih podmićivanja, austrijskim diplomatama je pošlo za rukom da s Portom sklope primirje koje će trajati godinu i po dana, od novembra 1545. do maja 1547. godine. Ferdinand je ovoga puta pristao da osnovni uslov primirja bude njegovo priznanje Zapoljine države i sultanovog suvereniteta nad njom. Sulejmanu je ovo primirje bilo potrebno zbog promena u unutrašnjoj upravi izazvanih novim osvajanjima, ali i zato što njegov savez s Francuskom radi zajedničke borbe protiv Habzburga nije urodio gotovo nikakvim plodom. U novom ratu protiv Karla V, koji je ovoga puta na svojoj strani imao Englesku kao saveznika, Fransoa I je 1542. godine pretrpeo nekoliko poraza u Flandriji. Zbog toga je Sulejman naredio Hajrudinu Barbarosi da se sa svojom armadom stavi na raspolaganje Francuzima i izvrši pritisak na obale pod španskom vlašću. Ovaj poduhvat je odgovarao sultanu tim pre što se i sam pripremao da zavojšti na Habzburge koji su udarali na Budim, pa se nadao boljem uspehu ako sa dve strane napadne njihove zemlje. I dok je on u proleće 1543. godine vodio ordiju u Podunavlje, Barbarosa je sa 110 brodova i, na njima, 14.000 janičara i azapa zaplovio na svoj poslednji veliki pohod. Pošto je usput orobila obale Sicilije i Italije, turska armada se kraj provansalske obale sjedinila s francuskom flotom, sastavljenom od 40 galija sa 7.000 vojnika, kojom je zapovedao grof Angijen, tako da je ova "bezazorna mornarica", zapanjivši hrišćansku Evropu, bez napora zauzela Nicu, a zatim se ukotvila u Tulonu da prezimi. Flote su se, međutim, ubrzo razdvojile jer su se besposleni Turci razmileli da robe, a da pri tom nisu vodili računa da li su na savezničkom ili na neprijateljskom zemljištu. U proleće 1544. godine, nakrcavši na svoje galije oko četrnaest hiljada robova, Hajrudin Barbarosa je otplovio put Carigrada, a sultanov saveznik Fransoa I ostao je zbog ove ratne pustolovine izložen pogrdama cele Evrope. Vojska Karla V prodirala je kroz Šampanju u pravcu Pariza, a protestantski knezovi u Nemačkoj prešli su na carevu stranu da bi mu pomogli u borbi protiv Turaka. Nakon trideset godina gotovo neprekidnog ratovanja, Fransoa I je u Krepiju 18. septembra 1544. zaključio svoj poslednji mir. Umro je posle tri godine, ugovarajući zajmove da bi vratio dugove i da bi se pripremio za novi rat. U međuvremenu, 4. jula 1546, "Bog je primio i dušu Hajrudina Barbarose, koji je posle više od četrdeset godina gusarenja ostavio samo šezdeset hiljada dukata i dve hiljade robova, od čega je pola otišlo na dugove". Neki su zapisali da je umro blaženo osmehnut ,,jer mu se i nakon sedamdesete dešavalo da zarobljene lepotice, i to iz uglednih kuća, koje bi neko vreme kod njega provele, nisu više htele da se od njega odvoje i da se vrate roditeljima, mada ih je on velikodušno puštao. Jedina briga mu je bila da sultan njegovo zvanje prenese na njegovog sina, pa je u tu svrhu potrošio na vezire silan novac, ali je sultan odbio da to učini, nego je za kapudan-pašu doveo dvoranina Mehmeda Sokolovića i dao mu nalog da obnovi armadu novim brodovima, ljudima i uredbama. Dobivši počasni naziv oslobodioca i oca domovine, Andrea Dorija se, pritisnut starošću, sve duže zadržavao u Đenovi i prepuštao more sinovcu Đanetinu. Kad je poslednji put, 1554, stao na komandni pramac i isukao mač da bi odagnao Francuze sa Korzike, Dorija je imao osamdeset šest godina. Na poprištu sukoba između hrišćanskog Zapada i islamskog Istoka zavladalo je zatišje i zbog toga što su Karlo V i kralj Ferdinand ponovo 1546. godine zaratili protiv protestanata i izveli vojsku na bojna polja u Nemačkoj, i što se Sulejman počeo pripremati za novi pohod protiv šaha Tahmaspa. Potreban obema stranama, mir je, posle nekoliko meseci pregovora, konačno utanačen 19. juna 1547. godine. Fransoa I je pokušao da preko svog poslanika Gabrijela d’Armona omete sultanovo mirenje s Habzburzima, ali ga je smrt pretekla da ne dočeka ono što se, uprkos njegovim porukama, moralo dogoditi. Mir je sklopljen između Austrije i Turske, ali se, na Ferdinandov zahtev, odnosio na Rimsko-nemačko carstvo u celini. Turci su tražili, pa je tako i bilo, da se ugovor protegne ne samo na Francusku nego i na Mletačku republiku. Izmirenjem Karla V i Sulejmana završeno je razdoblje velikog sukoba između dva carstva, dve vladarske ideologije i dve vere na Sredozemlju, razdoblje koje je polako počelo da pada u senku nekadašnje slave. Najvažnija odredba sporazuma svodila se ipak na to da je Ferdinand od Ugarske, Hrvatske i Slavonije zadržao sve što mu se zateklo u rukama "ali je za to morao obećati sultanu godišnji danak od trideset hiljada dukata". Istočna Ugarska i Erdelj ostali su u vlasti kraljice Izabele i njenog sina prema slovu primirja zaključenog 1545. godine.

U godinama kad je bio na vrhuncu moći, jer je svome carstvu, dok ga je rasprostirao, stalno davao zakone i uredbe da bi očvrslo kao jedinstven organizam proniknut jednom mišlju, Sulejman je izgubio svoj lični mir i sreću. Njegov spokoj se zanavek preobratio ne samo u pregolem jad nego i u duševnu pustoš. Uza sve to, on je još mnogo godina ostao veliki vladar, ravan sebi i pokoran višnjem nalogu. Izjednačivši se sav sa idejom za koju se borio, on je ostao dokaz možda najveće ljudske snage, a možda i bede. Jer, zbog udaljenosti epohe i nedorečenosti istorijskih izvora, nema odgovora na pitanje: šta je u njemu bilo jače ˗ da li prirodna potreba življenja ili ukorenjena sujeta, i koja se od njih poslužila drugom da bi uspostavila odnos između jednog satrvenog čoveka i njegovog naknadnog bića, tobože poistovećenog s misijom što mu je poverena?

Sve je imalo duboke korene, ali je sve neposredno počelo onog dana kad je Sulejman, vraćajući se sa ugarskog ratišta u kasnu jesen 1543. godine, putem doznao da mu je u Manisi umro sin Mehmed. Rođen u vreme kad je sultan opsedao Rodos, Mehmed je bio najstariji Rokselanin sin, njena najveća nada i uzrok njenog stalnog strahovanja. Podigla ga je, zajedno sa Sulejmanom, tako da je izrastao u krasnog carevića, bolešljivog ali prepametnog, ne samo likom nego i vladarskim podobnostima sličnog ocu. Sulejman i Rokselana voleli su ga tim više što su zapažali da se njihova ljubav preobražava u njegovom mladom biću u trajnu nežnost prema roditeljima. "Ako izvolite pitati za moju majku, ona je spolja dobro, ali iznutra, zbog rastanka s vama, nijedno mesto na njoj nije zdravo. Obuzeta je čežnjom za vama, danju i noću uzdiše i došla je do propasti", pisao je Mehmed ocu dok je ovaj pokoravao Moldaviju. Pored toga mu je javio da je Hajrudin Barbarosa porazio neverničku flotu, a obavestio ga je i o tome koju je knjigu uzeo da čita. Mehmed je odgajan brižnom negom i Sulejmana i Rokselane, mada se znalo da će on izgubiti glavu onoga časa kad njegovom starijem bratu Mustafi dođe vreme da preuzme presto. U tome je bio glavni razlog Rokselanine pobune. Kad je Mustafa iz Saruhana, provincije kojom su, zato što je među najbližima Carigradu, redovno upravljali predodređeni baštinici prestola, 1541. udaljen u Amasiju, na njegovo mesto je posle godinu dana doveden Mehmed. Tako je započeo veliki obračun u carskoj porodici kojim je upravljala Rokselana. Ali Mehmed je naprečac umro, i to posle šenluka koji je priredio dočuvši za očeve pobede u Ugarskoj. Umesto da u prestonici rasvetljenoj mnogim hiljadama sveća, proslavlja svoj trijumf nad hrišćanima, Sulejman je u najcrnjoj noći oplakivao, s Rokselanom, svoga mezimca. Mehmed je sahranjen blizu stare janičarske kasarne, a zatim je Kodža Mimar Sinan, najveći među neimarima, kraj njegovog turbeta po sultanovom nalogu sagradio Šehzade-džamiju, "skladnu i lepu kao uspomena na pokojnog carevića". Posle Mehmedove smrti, u Saruhan je za namesnika doveden Selim, drugi Rokselanin sin. Carev prvenac Mustafa zadržan je u Amasiji pod pojačanim nadzorom maćehinih uhoda.

Od one turobne jeseni kad je mrtvi princ na rukama prenesen iz Manise u Carigrad, Sulejman je davao utisak opustošene ličnosti: sve češće se povlačio da dugo samuje, čemeran i suzan, a kad bi se pojavio među vezirima, najčešće je, nečim zanesen, ćutao, ili bi, prozborivši, odmah postajao razdražljiv. Na ratište nije izlazio gotovo pet godina, a mirovne pregovore je pratio samo viškom carske volje da se ne bi dogodila kakva šteta. Majka se, tvrda srca, ipak prva pribrala jer je imala još tri sina čiji su životi zajedno vredeli koliko jedan Mustafin. Njeno najveće uzdanje postao je Rustem-paša, posprdno nazvan Damad ("zet"). I pored svih ruženja i opadanja s kojima je dočekan, paša je ipak pokazivao izvesne državničke sposobnosti, ali je ono što je znao i umeo stavljao mahom u službu sultanije Rokselane i njenih intriga. Zaslužan što se za njegovo ime najčešće vezuje prevlast korupcije i uticaja haremskih žena na javne poslove u Turskoj, on je, čini se, nalazio sigurnost i samozadovoljstvo u takvoj grabežljivosti i tako bezumnom nagomilavanju ne samo dragocenosti nego i svakojake robe po ćilerima da je to izazvalo opštu sprdnju i nekoliko puta je poslužilo Rokselani da ga, sasuvši mu istinu u lice, uceni i prinudi na obavljanje prljavih poslova. Rustem-paša je postao prvi ministar u martu 1544. godine posle jednog sukoba na divanu, kad umalo krv nije pala između Sulejman-paše, starog evnuha, i Husrev-paše Sokolovića, neobuzdanog ratnika, koji su tom prilikom završili svoju svađu dugu ravno deset godina. Sultan je oduzeo državni pečat Sulejman-paši i dodelio ga zetu Rustemu, a nezadovoljni suparnici zauvek su otišli na razne strane: devedesetogodišnji uškopljenik sklonio se na Galipolje da bi se konačno prepustio umiranju, a Sokolović je pao od besa na postelju i hotimice presvisnuo od gladi. "Sultan je odista postajao sve grublji i naprasitiji, ali i popustljiviji kad bi osetio da to odgovara njegovim ćudima... Poslušavši opomenu vračare, on je rasterao pevače sa svoga dvora i spalio velelepnu zbirku muzičkih instrumenata ukrašenih draguljima... Jedino je Rokselani polazilo za rukom da posreduje između njega i onoga što se u njemu javljalo kao sve jogunastija netrpeljivost." Za to vreme su Rustem-pašini žbiri plenili pisma koja je princ Mustafa slao pojedinim provincijskim namesnicima ne bi li ih utvrdio u odanosti; ili bi vesti o njemu ti potkazivači jednostavno iznedrili.

Ušavši u šestu deceniju života, Sulejman je još imao snage da vlada carstvom, ali ne i da sebe drži u muževnoj snazi i pribranosti. Vojska ga je obožavala, i nije među Osmanovićima bilo sultana kome je ona, kao njemu, bila s ljubavlju privržena. Uprava je na temeljima razvijenog zakonodavstva delovala kao složen mehanizam koji ne podleže brzim poremećajima. Samo, car je postao toliko povodljiv prema onima koji su ga okružavali da neki hroničari tvrde kako se Rokselana bila hladno zabrinula da joj se zbog njegove prerane starosti ne izjalovi baš ono zbog čega ga je i učinila toliko privrženim. Zato je sultanija, priča Ibrahim Pečevija, i navela Sulejmana da 1547. godine ponovo zarati na Persiju: "Pohod protiv kizilbaša, razmišljala je Hurem, biče dobra prilika njenom zetu Rustemu da pokaže svoje ratničke sposobnosti, a njenom najstarijem sinu Selimu da se istakne vladarskim svojstvima dok bude zamenjivao oca u Carigradu". A onda se, bar za neupučene ili nestrpljive desilo čudo: car je dve godine, 1548. i 1549, proveo na ratištu i, prema njegovim rečima, "osvojio trideset i jedan grad, razorio trinaest mesta i sagradio dvadeset i osam tvrđava". On je ponovo, u leto 1547, ušao u Tebriz i Van (koje je šah vratio pod svoju vlast po završetku rata 1535) i utvrdio se u Đurđijanskoj. Opet su za njim krenula Rokselanina pisma, sastavljena istim rečima i izrazima kao pre dvadeset godina. "Moja srečo, moj gospodaru, kako je vaše časno i blagosloveno raspoloženje, kako je vaša blagoslovena glava... i kako su vaše blagoslovene noge?", pitala je sultanija svoga muža, doznavši da ga je na bojištu ponovo napala kostobolja, tako da nije mogao da se osloni na jednu nogu. "Moj gospodaru, oba oka moja, nema šale, sada nastojte da dođete." Na poleđini jednog pisma, Rokselana je dodala: ,,A posle, moja srečo, kojoj sam žrtvovala oba oka moja, vaš rob Rustem-paša je vaš rob, ne odbacujte ga od svoga časnog pogleda. Moja srećo, ne radite ni po čijim rečima radi one vaše robinje Mihrimah, moja srećo, moj padišahu, radi vaše svete glave, za hatar meni, tvojoj robinji, moj srećni padišahu."

Kad se Sulejman u decembru 1548. godine vratio u prestonicu, Rokselana se našla pred novom nevoljom: očito shrvan bolešću i zamorom, on je sad, bar izgledom ponosit, nastojao da prikrije svoje patnje. Privikavao se ne na svoj jad, nego na sebe koji ga podnosi, pa se opet, onako usukan, klimav i sav užuteo, redovno pojavljivao na divanu, izdavao dobro smišljene zakone i pripremao carstvo za nova osvajanja. Oduvek tvrdičav na rečima, govorio je, ipak, manje nego ranije i u sebi je nosio nešto skamenjeno i prkosno da se nije znalo kako mu i s koje strane treba prići. Već poharana godinama, žalošću i neutoljivom brigom za svoje sinove, Rokselana mu se, kao ni on njoj, više nije mogla približiti osećanjima. Preostajalo joj je još samo to da izazove vrtlog događaja i pokuša predodrediti njihov ishod.

Da bi uništila princa Mustafu, sultanija se dugo pripremala i čekala zgodnu priliku. "Car je odbio od sebe sina još u ono vreme, 1534, kad je prognao njegovu majku u Manisu. Izdržljiv u svom zlopamćenju, on bi često namrznuo one kojima bi nepravo učinio, pa ih je i dalje progonio samo zato što ga to muči." U stalnom odlaganju sukoba, otad je proteklo mnogo godina. U trenutku kad su 1553. godine ova nevesela zbivanja iz istorije oholih, zloćudnih i nesrećnih Osmanovića dostigla vrhunac, princ Mustafa je imao trideset osam godina i već se gotovo dve decenije nalazio u Maloj Aziji. Likom i duhovnim svojstvima podsećao je na dedu Selima I Javuza. Temeljit, plećat, snažnih udova, okrugle glave i brzih pokreta, on je čvrstinom volje, odlučnošću i odsustvom svakog smisla za pretvaranje ostavljao na svoju okolinu utisak istinskog viteza koji je uz to obdaren vladarskim vrlinama. Pored sultana, vojska je volela samo njega i u njemu već videla svoga budućeg cara. Mustafa je uživao veliki ugled i među učenjacima koje je okupljao na svome dvoru; lično se zanimao više pesništvom nego mudroslovljem, i pod pseudonimom Muhlisi ostavio je tri divana lirskih stihova. "Hurem-sultanija je javaš javaš [polako] pristupila svom krvavom delu tek kad se uverila da se žrtvi može postaviti sigurna klopka." Dogodilo se to u vreme kad je šah Tahmasp obnovio rat protiv Turske u nameri da povrati izgubljene zemlje i gradove.

Od ovog trenutka, dela zapadnih pisaca, i onovremenih i potonjih, treba kao izvor gotovo sasvim prenebregnuti. Puni izmišljenih pisama, izveštačenih beseda i poslovičnih izjava, puni mračnih scena, oluja, zavereničkog došaptavanja, suza, otrovnih napitaka i nerazmrsivih intriga, ovi spisi svedoče da je slučaj osmanskog princa vremenom postao predmet ne samo klasicisitičkih tragedija nego i onih romanesknih istorija koje su niži sloj čitalaca zabavljale neobičnim događajima na istočnjačkom dvoru. Današnji istoričar ne mora žaliti što je u neprilici da se odrekne plodova mašte svojih prethodnika na Zapadu, jer se ono što su zapisali turski hroničari svojim unutrašnjim smislom sasvim podesno uklapa u celinu zbivanja.

Od 1521. do 1548. godine, Sulejman je jedanaest puta vodio ratne pohode, tako da je, sve češće na postelji, rado popustio pred molbama brižne Rokselane da najzad ostane kod kuće i da na šaha, koji će uzmaći čim se pojavi osmanska vojska, uputi kao seraskera velikog vezira Rustem-pašu. Ordija je krenula iz Uskudara u pozno leto 1552. godine i pala na zimovanje u Aksaraj, u Karamaniji, blizu Konje u kojoj se tada, pripremajući vojsku, nalazio Mustafa. Događaji su posle toga počeli da se nižu po predviđenom redosledu. Negde pred zimu, sultanu je stigao, kao Rustemov pouzdanik, spahijski aga Šemsi Ahmed Kizil-Ahmedović, poslednji potomak nekadašnjih gospodara Kastamunije, uništenih u borbi sa Osmanovićima, koji se zarekao da će, unoseći zlo i porok u njihovu kuću, osvetiti svoj porušeni odžak. Pored toga, Šemsi Ahmed-aga je bio pesnik koji je opsluživao Rustem-pašu, mada je on, kako bi zaštitio sebe, progonio stihotvorce kao čeljad opasnu po carstvo zbog pogana jezika. Aga je dojavio sultanu da janičari u ratnom logoru stalno mrmore i sve češće oglašavaju princa Mustafu za svoga cara. "Sultan je prestar i nesposoban da predvodi vojsku", govorili su: "Presto treba da preuzme njegov zakonit baštinik, čemu se protivi jedino Rustem-paša. Zbog toga bi valjalo skinuti veziru glavu, a starog sultana poslati u Dimotiku da se odmara." Verni Rustem je, preko age, prizivao cara da uzme vojsku u svoje ruke. "Sačuvaj nas, Bože, ovakve ljage", odgovorio je Sulejman smutljivcu i pozvao vezira u Carigrad. Time je sve bilo odlučeno.

U svoj dvanaesti pohod, Sulejman je krenuo sredinom leta 1553. godine. Išao je sporo, okružen velikom svitom, srca konačno sleđenog vladarskom voljom i razumom. Vodio je sve svoje sinove, Selima, Bajazida i Džihangira, da na krvavoj pozornici do kraja izuče nauk vladanja. Sve što se dešavalo i što će se desiti bilo je Sulejmanu odavno poznato, i to ne samo iz starije osmanske istorije kad su prinčevi, otimajući se oko vlasti, zametali građanske ratove i dovodili carstvo na rub propasti, nego i iz onog vremena, kome je i sam bio svedok, kad je njegov otac Selim pobio braću i sve njihove potomke, pa prisilio Bajazida II, koji ga je rodio, da mu ustupi presto. Da li je to prokletstvo ili nužda, pitao se možda Sulejman, ali je uporedo s tim bio svestan da on odavno u bezbednosti vlada i uzdiže carstvo iznad drugih samo zato što se njegov otac pobrinuo da ga na vreme oslobodi svih suparnika.

Prošla je jesenja ravnodnevica kad je sultan, pridruživši se ordiji kojom je zapovedao Rustem-paša, zakonačio u mestu Aktepe, kraj grada Ergeli, stare Arhelaide. U blizini se nalazio i logor princa Mustafe. Caru su razapeli čador, ogroman kao dvor, podeljen pregradama od svile na nekoliko odaja. "Bio je 6. oktobar 1553. godine kad je Sulejman pozvao sina da ga poseti. Tako je nekad doveo na večeru i miljenika Ibrahima." Sav u teškoj zlatnoj odeći, više nalik na mumiju nego bilo kad ranije, car je nepomično sedeo pod čadorom i kroz zavesu, dovoljno providnu, zurio u drugu odaju koja je još uvek bila prazna. U jednom trenutku, napolju je zavladala tišina i u odaju je, bez pratnje, ušao Mustafa, njegov sin, sav u beloj odeći, lep kao junak iz priče, i zastao začuđen što nikog nema u polutamnoj prostoriji. A onda je Sulejman video kako iz uglova iskaču mutavci, ogromni i crni, i bacaju se na Mustafu da ga zadave. Dok je trajalo rvanje, sultan je primetio da ga je sin zapazio kroz zavesu i, zajaukavši da mu pomogne, poslednjom snagom zbacio sa sebe džinove. Princu je tada prišao s leđa dvoranin Zal Mahmud-paša, potonji vezir i zet carske kuće, i nabacio mu gajtan oko vrata. Za to vreme, car se nije ni pomerio.

I posle toga, mada je vojska udarila u lelek i plač, sve je ostalo potčinjeno sultanovoj volji. Rustem-paši je oduzet carski pečat, i time su svi obmanuti. Ahmed-paša, koji je tada postao veliki vezir, nije možda ni slutio da mu je tog časa izrečena smrtna presuda, jer se Rokselanin zet i miljenik morao jednog dana ipak vratiti na svoj položaj. Svrgnutom Rustemu, svirepom ali mekušnom, u trenutku se učinilo da je za njega sve izgubljeno, pa je do kraja života ostao zbunjen i smrvljene volje. Čim je osetila da nad njom lebdi sultanova pravda, vojska se, jecajući, polako primirila i za svojim vojskovođama pošla na ratište. Uskoro, u Brusi, evnuh Ibrahim je zadavio jedinog Mustafinog sina, sedmogodišnjeg Mehmeda, tako da više nije bilo nikog ko bi mislio na osvetu. Ostala je samo sultanija Mahidevran, nekad Proletnja Ruža, da još dvanaest godina oplakuje sina i unuka. Živela je sasvim zaboravljena, u tolikoj oskudici da se na kraju morala obratiti Sulejmanu i zamoliti ga da joj isplati dugove.

Mustafu su najviše ožalili pesnici i učenjaci. Saruri-efendija, znamenit kao filolog i tumač persijskog pesništva, prevodio je u to vreme za princa arapsku knjigu Najčudnija čudesa. Kad je čuo šta se dogodilo, on je svoj prevod odmah prekinuo, dodavši još samo nekoliko reči o žalosti koja ga je pogodila. Pesnik Sami je složio elegiju punu gorkih prekora sultanu što je na prevaru ubio sina "jasnog kao dan", ,,bez trunke greha" i ,,bez kriva pogleda". Jahja-beg Pljevljak, jedan od najčuvenijih turskih pesnika onoga vremena, napisao je na dan pogubljenja veliku tužbalicu kako bi bar sebi iskazao bol za zaštitnikom. "Stavio sam u pesmu sve što mi je došlo pod pero. Želja mi je bila da se ona ne širi dok sam ja živ, nego da ostane posle moje smrti", pričao je kasnije pesnik. Ali, dok je on spavao, jedan prijatelj mu je našao pesmu i brzo je prepisao. "Sutradan odoh da gledam carsku ordiju", sećao se Jahja. "Kad li tamo, ljudi po uglovima čitaju moju pesmu: koji suze roni, koji uzdiše govoreći: ’Za ovo će Jahja-begu biti oprošteni svi gresi’." Rustem-paša je tražio od sultana da se podbunjivač ubije jer, "radi poretka sveta, ovakve osobe ne treba da postoje". ,,Ne obrći uho takvima, a mani se želje da im se svetiš", odgovorio mu je gospodar.

Otišavši na zimovanje u Haleb, Sulejman se sav posvetio vojsci u želji da je smiri, prožme svojom voljom i opet osokoli za borbu. Za to vreme, poslednjih dana 1553. godine, pored njega je umirao princ Džihangir, njegov najmlađi sin, koji je od tuge za Mustafom pao na postelju i, sav satkan od osećanja svojstvenih mladiću trošnog života, nikako nije mogao da preboli razočaranje i jad. Sulejman je otpremio mrtvog sina u Carigrad, a onda se, posle malo vremena, obratio vojsci rečima toliko punim ratničkog zanosa da su svi pali na kolena i sa suzama u očima uglas obećali kako će svoga padišaha pratiti sve do Indije i Kine.

Ratovanje u Jermeniji 1554. godine uistinu je bilo od najsvirepijih koje je zabeležila istorija XVI veka. Turci su nailazili kao oluja i ostavljali za sobom samo razvaline i zgarišta. Erivan i Nahičevan razoreni su do temelja, a zatim se sultanova vojska razdvojila na dva krila da bi jedan prohujao kroz Đurđijansku, a drugi haranjem ostavio u pokornosti Kurdistan. Dok su njihove vojske, izbegavajući otvoren boj, pustošile jedna drugoj zemlju, sultan i šah su ratovali pismima i neštedimice se vređali zbog razlika u verovanju. Na kraju, Turska i Persija su 29. maja 1555. sklopile u Amasiji prvi mirovni ugovor koji je zaključen u vekovnoj i, govorilo se, nepomirljivoj borbi između sunita i šiita. Utvrdivši svoju vlast u Đurđijanskoj, Jermeniji i Iraku, Sulejman se u avgustu 1555. godine opet pobedonosno vratio u Carigrad. Ali za njim je ostalo sve, ne samo njegov porod nego i on sam. Započeo je potonji život prošlosti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Radovan Samardžić - Page 3 Empty Re: Radovan Samardžić

Počalji od Mustra Čet Feb 01, 2018 12:12 pm

Radovan Samardžić - Page 3 20386037_m


EPILOG


Posle povratka iz persijske vojne, sultan Sulejman više od deset godina nije izlazio na ratište. To je bilo ono pozno razdoblje njegove vladavine kad su granice Turske razmicali veziri i provincijski namesnici. Sve što su oni tada učinili značilo je uobličavanje tekovina njihovog sultana u džinovsko carstvo na tri kontinenta. Pred poslednji Sulejmanov pohod na persijskog šaha, Turska je ponovo ušla u rat protiv Austrije zbog njenih nastojanja da prigrabi Zapoljinu državu, pa su Mehmed-paša Sokolović, kao rumelijski beglerbeg, i drugi vezir Ahmed-paša 1551. i 1552. godine osvojih Banat između Dunava, Tise i Moriša. Tako je na zemljištu nekadašnjeg Ugarskog kraljevstva osnovan, pored Budimskog, i Temišvarski pašaluk. Uporedo s tim, Turci su 1552. godine nastavili i svoje upade u Slavoniju, u kojoj su, pored ostalog, zauzeli Viroviticu i Čazmu s njihovim širim područjima. Osmansko carstvo je, u isto vreme, utvrdilo i svoju prevlast u severnoj Africi. Silni Turgut-reis, koga su gusari smatrali za dostojnog naslednika Hajrudina Barbarose, zadobio je 1551. godine Tripolis. Deset godina kasnije, 1560, Pijale Mehmed-paša, veliki admiral, preoteo je od Španaca utvrđeno ostrvo Džerbu, i time zaštitio Tripohs, a Tunis stavio pod neposredan nadzor svojih pomorskih snaga. Za Sulejmanova veka, carstvo se na ovim međama i zadržalo. U Stambol su stizala poslanstva iz središnje Azije i Indije, sa muslimanskih obala istočne Afrike, od gospodara Jave i Sumatre, i u tome je bio jedini znak daljeg širenja sultanove moći i ugleda. Javili su se, nasuprot tome, oni koji su počeli zaustavljati ili suzbijati zračenje sveopšte ideje islamskog carstva. Rusi su 1552. i 1556. godine osvojili Kazanski i Astrahanski Hanat, a Portugalci su osmanskim brodovima i dalje zatvarali izlaz iz Persijskog zaliva držeći neosvojivo ostrvo Hormuz. Sulejman se nerado mirio sa činjenicom da obim njegovog carstva ne zavisi jedino od njegovih shvatanja univerzalne države i od nenarušive snage njegove volje, nego i od prostora koji zbog svojih razmera i onih civilizacija što se na njemu stvaraju postaje sve više nesavladiv. Pred smrt, u stanju kad mu se svest povremeno razvedravala i vraćala ga u davnašnje slavne dane, Sulejman je ponovo pokušao da ostvari svoju staru namisao o zaokruživanju hrišćanske Evrope s dva ogromna kraka, jednim koji bi išao Sredozemnim morem a drugim koji bi preko Beča uzdrmao Nemačku. Opsada Malte 1565. godine završila se, međutim, slomom; to je bio kraj osmanskih iluzija o prodoru u zapadno Sredozemlje i, ujedno, pouzdan predznak prvog sutona njihovog prestiža na moru. Car je na kraju naredio da ga stave u nosiljku i da u punom broju i u najvećem sjaju ordija još jednom krene za njim na Beč. Sve je tako i bilo, ali se ponovilo ono što se pre trideset četiri godine desilo pod Kisegom. Ovoga puta je neumitna turska sila, bolje opremljena nego bilo kad ranije, zapela za tvrđavu Siget i počela ga besciljno opsedati. Pod bedemima prkosnog grada, Sulejman je iščileo naveki i ostavio potomcima carstvo u kome je ostala ugrađena njegova vladarska misao kao zavetni podsticaj da se uvek nastoji više od onog što se može postići kako bi se postiglo najviše što je mogućno. U tome je bila njegova tragična veličina. Naročito kad se posle smrti svojih sinova, okrutan ali i prebolan, povukao s ratišta u svoje odaje, Sulejman je sve češće mislio na dušu i, umesto na svetkovine i gozbe, rasipao blago na zadužbine. U njegovom veku osmanska kultura je dostigla svoje konačno savršenstvo. Procvat pesništva, istoriografije i kaligrafije bio je plod sultanove darežljivosti, aristokratskog načina života po sarajima, popustljivosti prema persijskim uticajima i materijalnog uspona društva u celini. Vezana pretežno za dvor i krugove oko njega, ova kultura se zatim širila do najudaljenijih granica carstva i ostajala svuda jednaka bar onim što je u njoj bilo suštastveno. S vremenom, ona svoju životnost nije gubila zbog toga što je po svom postanku bila dvorska nego prvenstveno usled nepromenljivosti ideja, ponajviše verskih, koje su bile u njenoj osnovi i nisu dozvoljavale razvitak oblika. Koliko je sam vladalac, kao prvi čovek u državi koji je na savremenike zaista delovao veličanstveno, davao kulturi svoga doba i unutrašnju snagu i izraz, najbolje svedoči arhitektura, oduvek neposredna kao ogledalo bogatstva, duhovnog podneblja i namera jedne sredine. Glavni Sulejmanov graditelj Kodža Mimar Sinan, jedan od najvećih umetnika u neimarstvu svih vremena, čija dela zbog monumentalnosti ne gube prijatan sklad, istančanost poruke i gotovo pesničku ljupkost, završio je u Carigradu 1556. godine džamiju Sulejmaniju, "nesumnjivo najlepši spomenik koji je sultan mogao podići i svome vremenu i sebi". Celo Osmansko carstvo ostalo je posle Sulejmana rasvetljeno mnogim bogomoljama koje je iz temelja podizao ili je u njih, čineći to u svakom osvojenom mestu, pretvarao hrišćanske crkve. Pored Sulejmanije, u prestonici je gradio džamije za dušu svojih pokojnika, oca Selima i sinova Mehmeda i Džihangira, ali i za budući pomen onih što su još u životu, sultanije Hurem i kćeri Mihrimah. Revnujući za budući pomen svoje Rokselane, car je za nju još napravio imarete u Meki i Medini, vodovod s mnogim česmama u Jedrenu i karavan-saraj na Marici, pa sve te zadužbine obdario bogatim vakufima. A kad je sultanija umrla, on bi često naredio da se iz državne hazne odvoji po koja hiljada dukata i podeli milostinja učenjacima i fukari. U mnogim mestima koja su bila sveta, jer je u njima stvarano islamsko predanje, on je ostavio svoj beleg dižući svetilišta, tekije, medrese, imarete i turbeta. Tako je bilo u Ćabi, Bagdadu, Jerusalimu, Konji, u kasabi Sejid Gazi i drugim pribežištima istinskog nadahnuća i saznanja. I Rokselana se pobrinula oko toga da posle njene smrti trepti na ovome svetu žižak koji je ona upalila u kandilu večnog umirenja. U četvrti Avret-pazar, koja se danas po njoj zove Haseki ("odabranica"), ostala je njena džamija sa šadrvanom, a pored nje škola, bolnica i dobrotvorna kuhinja.

Jednom utisnut krvavi pečat je, uza svu njihovu pobožnost, ostao u Sulejmanu i Rokselani kao živa rana kojoj nema ugoda. Buna Lažnog Mustafe, "jedne protuve iz okoline Soluna", koji je 1555. godine oglasio da je niko drugi do princ Mustafa, spasen od pogubljenja neverovatnom ujdurmom dželata da umesto njega zadavi nekakvog zlikovca, bacila je sultana u najveću pečal, jer mu je pred oči ponovo izašlo sve što se pre dve godine dogodilo pod njegovim čadorom. On se povukao u najdublje odaje saraja, ali su ga priviđenja, dok bi suzeći jecao, i dalje spopadala. Samo, bio je još jedan razlog njegovog neprebola. U bunu Lažnog Mustafe bio je upleten i njegov mlađi sin Bajazid koji je okolišio oko prestola i tražio put da mu se primakne, mada mu on nije mogao pripasti. Ne bi li se ponovo umilio ocu, carević je, idući za majčinim savetima, lično učestvovao u hvatanju kukavnog odmetnika, i sve mu je bilo oprošteno. Od toga je ostalo podozrenje.

Najveće muke ipak je podnosila Rokselana. Od četvorice sinova imala je još dva, pa je za dvojicom tugovala, a trećeg je morala unapred ožaliti jer je samo jedan od njih smeo ostati u životu kako bi bio spokojan na vlasti, a carstvo se sačuvalo od potresa. Njen stariji sin Selim, debeo i riđ, naklonjen piću, bludu i bezbrižnom životu, vrgnuo se na nju spoljašnjim podobijem, samo ne i snagom volje, promišljenim lukavstvom i umešnošću da vlada ljudima. "Sultanija nije najvećma volela svoga starijeg sina ne samo sa njegove ćudi nego i stoga što je na nju nalikovao. Bila je oduvek nesrećna zbog svoga izgleda." Njen istinski mezimac postao je posle Mehmedove smrti Bajazid, lepši od oca zbog prikladnije stasitosti, ali sa njegovim crtama iz mladih dana, izrazito uklesanim i na licu i u karakteru. Dobrodušan i otvoren, snažan iako tankovit, on se zanimao pesništvom, pravom i veštinom vladarskog poziva, pa je obećavao mnogo i na kraju je i svoju okolinu i samog sebe uverio da njegov brat Selim može pored njega ostati samo bezvoljan gojenik zatvoren u haremu. Da bi obezbedila sebi pomoć, a svome Bajazidu desnu ruku, sultanija je 1555. udesila da veliki vezir Ahmed-paša, nagazivši na prikrivenu zamku, izgubi i zvanje i glavu, i da državni pečat ponovo dobije njen zet Rustem-paša koji više nije imao svoje ličnosti. Tri godine posle toga, sredinom aprila 1558, Haseki Hurem-sultanija, koju su na Zapadu upamtili kao Rokselanu, umrla je, izgleda, od vodene bolesti. Car je nad svojom ljubom, koju mu je dodelila sudbina, lebdeo do poslednjeg časa i sahranio je pored džamije Sulejmanije, gde joj je podigao turbe. Ali, ovoga puta, on se nije priklonio njenoj volji.

Sultan Sulejman je stvorio ogromno carstvo kome je, do kraja života, davao mudre i delotvorne zakone. On je sve to činio toliko privržen osmanskim tradicijama da ih je prevazilazio jedino kad bi uvideo da nove mere neće narušiti njihovo staro jezgro. Ova stalna bojazan da ne izneveri zaveštanje predaka ponekad ga je ipak sputavala da odsudnije zakorači unapred. Tako je i pitanje nasleđa prestola ostalo nerešeno. U ratu prinčeva, koji je buknuo 1559, godinu dana posle Rokselanine smrti, Selim je bio kandidat grupe paša i begova koji su tada izlazili na površinu i nastojali da, zaduživši budućeg cara, pripreme i sebi bolje položaje. U njihovoj klopci, udešenoj tako da su o njemu stizale na dvor samo pogrešne vesti, Bajazid je, lišen nade, prihvatio borbu i, poražen, prebegao pod zaštitu persijskog šaha. Time je sve bilo odlučeno. Obukavši ga u prosjačke dronjke, Tahmasp je za nekoliko tovara blaga predao princa Turcima. Sultan je bio nemoćan jer Bajazid nije više bio njegov sin nego običan izdajnik. Nesrećnik je, sa četiri sina, pogubljen 28. novembra 1561. godine; "njegov peti sin, koji je imao samo tri godine, zadavljen je pre toga u Brusi, po zapovesti svoga deda". Osam godina ranije, 1553, Sulejman je imao četiri izdanka. Na prestolu je ostao onaj u čije se sposobnosti s pravom najmanje verovalo. Krvavi pečat je utisnut još dublje, pa su kasnije u Turskoj, kako bi se izbegli građanski ratovi, u trenutku stupanja na presto novog sultana gubila glavu sva njegova braća, njihovi potomci i žene koje su zatečene sa čedom pod pojasom.

Onaj koji je, uz naklonost sudbine, u svome carstvu dobio atribut Zakonodavac, a na Zapadu naziv Veličanstveni, sačuvao je još toliko umne snage da pod kraj života dovede za velikog vezira čoveka po svome mišljenju i nahođenju, koji će tečevinu njegovih predaka i delo njegovog truda održati u snazi i sjaju. Bio je to Mehmed Sokolović.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Radovan Samardžić - Page 3 Empty Re: Radovan Samardžić

Počalji od Mustra Čet Feb 01, 2018 12:13 pm

Radovan Samardžić - Page 3 20386036_m


Hronologija


1494. Verovatno 6. novembra u Trapezuntu, na obali Crnog mora, rođen je budući osmanski sultan Sulejman II Veličanstveni. Otpočinju Italijanski ratovi, koji traju do 1559.

U Ganu (Gentu), rođen budući španski kralj i habzburški car Karlo V.

Ismail I (1487-1524), šeik Ardabila, osvojio Persiju i ustanovio dinastiju Safavida (vladala do 1736).

Smrću srpskog despota Jovana završila se epoha sremskih Brankovića.

Rođen francuski astrolog Nostradamus (umro 1566).

1509. Početak vladavine Henrija VIII, kralja Engleske (umro 1547).

1512. Na presto stupio Selim I, osmanski sultan, otac Sulejmana Veličanstvenog (vladao do smrti 1520).

Bitka kod Čaldirana, Selim I porazio safavidskog šaha Ismaila I, istočna Anadolija pod turskom kontrolom.

Ugovor u Beču Maksimilijana I, Sigismunda I i Lajoša (Ludovika) II Ugarskog o uzajamnom nasleđu

Habzburgovaca i Jagelonaca. Na presto stupio Fransoa I, kralj Francuske (vladao do smrti 1547).

Selim I zauzeo Siriju i Palestinu. Karlo Habzburški, budući Karlo V, proglašen za kralja Kastilje i Aragona.

Selim I osvojio Egipat i uzeo titulu kalife. U Evropi se pojavila kafa.

Pojavile se berberske ,,države" Alžir i Tunis.

Selim I uspostavio vrhovnu vlast nad Alžirom. Umro car Svetog rimskog carstva Maksimilijan I Habzburški, deda Karla V. Karlo V u Frankfurtu izabran za kralja Rimljana i rimsko-nemačkog cara.

Početak vladavine Sulejmana II (do smrti 1566). Otvoren sukob Lutera i pape Lava X. Fransoa I objavio rat Karlu V. Karlo V ustupio bratu Ferdinandu I Habzburškom pet austrijskih vojvodstava (Gornja i Donja Austrija, Stajerska, Koruška i Kranjska). U Lincu se Ferdinand I oženio Anom Ugarskom; ugarski kralj Lajoš (Ludovik) II, njen brat, oženio se Marijom (Karlovom mlađom i Ferdinandovom starijom sestrom).

Turci osvojili Beograd. Španci zauzeli Milano. Ernan Kortes uništio carstvo Acteka u Meksiku. Na presto stupio Žoan III Pobožni, kralj Portugala (vladao do smrti 1557).

16. juna počinje turska opsada Rodosa, koji je osvojen 30. januara 1523. Tajnim ugovorom u Briselu Karlo V postavio svoga brata Ferdinanda za guvernera Habzburškog carstva, prepustivši mu i posede u jugozapadnoj Nemačkoj i Tirolu.

Ustoličen papa Kliment VII (do 1534).

Španci još jednom isterali Francuze iz Italije. Francuzi ponovo uzeli Milano.

Kod Pavije Karlo V porazio Francuze, zarobljen Fransoa I i zatočen u Madridu.

29. avgusta, na Mohaču, Turci porazili ugarsku vojsku, Lajoš (Ludovik) II poginuo. Pokret u Bačkoj i Banatu srpskog pobunjenika, samozvanog cara Jovana Nenada, "Crnog čoveka". Ferdinand I Habzburški postao kralj Češke i izabran za kralja Ugarske. Turci postavili erdeljskog vojvodu Jovana Zapolju za kralja Ugarske. U Madridu Fransoa I pristao na dogovor s Karlom V. Papa Kliment VII objavio rat Karlu V. Novi rat Karla V i Fransoa I.

Carske trupe Karla V poharale Rim. U Valjadolidu se rodio infant Filip, budući španski kralj Filip II (vladao od 1556. do smrti 1598).

U Madridu potpisana Condotta, ugovor kojim je Andrea Dorija, zapovednik đenovljanske flote, prešao u službu Karla V. Uz pomoć španskih trupa, Dorija preuzeo vlast u Đenovi.

Od 10. maja do 16. decembra prva turska opsada Beča. Sulejman Veličanstveni se povukao. Hajrudin Barbarosa zauzeo Penjon u Alžiru. Mir Španije i Francuske. "Protest" luterana na imperijalnoj dieti u Špajeru (Rajhstag) protiv odluka rimokatoličke većine. Henri VIII proglasio razvod s Katalinom Aragonskom, ćerkom "katoličlđh kraljeva" i tetkom Karla V. Ugovorom u Bolonji Karlo V ozvaničio mir u celoj Italiji. Mediči se vratili u Firencu.

U Bolonji papa Kliment VII krunisao Karla V železnom krunom kraljeva Lombardije, potom i zlatnom imperijalnom krunom. Karlo V bio je poslednji rimskonemački car koji je krunu primio od pape. Karlo V ustupio Maltu, inače feud Kraljevstva Sicilije, vitezovima jovanovcima, proteranim s Rodosa 1522.

U Kelnu Ferdinand I Habzburški ustoličen za kralja Rimljana, na zahtev Karla V. Henri VIII se proglasio poglavarom engleske crkve. Paolo Đovio, Commentario de le cose de’ Turchi, istorija Osmanskog carstva do početka vladavine Sulejmana Veličanstvenog. "Velika kometa" (docnije Halejeva) proizvela provalu straha i sujeverja.

Od 25. aprila do 21. novembra turska opsada Kisega (Guns) u zapadnoj Ugarskoj, na novom pohodu na Beč. Karlo V ušao u Beč. Posmrtno objavljeni Makijavelijevi spisi Vladalac (1513) i Istorie Fiorentine. Počinje rat Turske protiv Persije, koji traje do 1555.

Karlo V i Kliment VII zaključili tajni ugovor kojim se papa obavezao da će sazvati opšti crkveni sabor, neće stupati u savez s nekim trećim i poslaće pomoć protiv Turaka. U Marseju se sastajali Kliment VII i Fransoa I.

Od 11. juna do 8. januara 1536. turski pohod na Persiju. Tursko osvajanje Bagdada. Ustoličen papa Pavle III (do 1549).

Na čelu krstaške flote, Karlo V osvojio La Goletu i Tunis. Trijumfalno dočekan u Napulju.

Karlo V na papskom dvoru održao čuveni govor kojim je ukazao na savez Francuske i Turske.

Od 17. maja do 22. novembra turska opsada mletačkog Krfa. Počeo rat Turske i Venecije, koji je trajao do 1540.

U Rimu zaključena Sveta liga između Karla V, pape i Venecije protiv Turaka. Bitka kod Preveze. Primirje Španije i Francuske zaključeno u Nici na deset godina. Otpočinje rat Svete lige i Turske, koji je trajao do 1541. Od 9. jula do 27. novembra turski pohod na Moldaviju.

Separatni mir Turske i Venecije.

Od 20. juna do 27 novembra turska opsada Budima, koji je nakon smrti Jovana Zapolje preuzeo Ferdinand

I Habzburški. Sulejman Veličanstveni zauzeo Budim, koji je ostao turski do 1686. Karlo V u Luki, gde je s papom Pavlom III razgovarao o protestantima, crkvenom saboru i predstoječem napadu na Alžir. Karlo V pred Alžirom umalo da nastrada, dok je oluja uništila veliki deo flote.

Papa Pavle III ustanovio Inkviziciju u Rimu.

Od 23. aprila do 16. novembra turski pohod na Ugarsku, posed Budima dodatno osiguran zauzimanjem Sekešfehervara, Šikloša i Segedina.

U Jedrenu primirje između Sulejmana Veličanstvenog, Karla V i Ferdinanda Habzburškog. Rođen don Huan Austrijski, vanbračni sin Karla V (umro 1578). Istakao se u ratovima protiv Moriska (1568-1571). Predvodio hrišćansku flotu koja je porazila tursku flotu u bici kod Lepanta 1571.

Umro Hajrudin Barbarosa. Mehmed-paša Sokolović postao admiral turske flote.

Najveći deo Ugarske pod turskom vlašću. Anri II krunisan za kralja Francuske (vladao do smrti 1559).

Od 29. marta 1548. do 21. decembra 1549. drugi Sulejmanov pohod na Persiju; povukao se privremeno obezbedivši uporišta u Jermeniji, Gruziji i Provinciji Van. "Politički testament" Karla V sinu Filipu, 65 tačaka o spoljnoj politici, odbrani rimokatolicizma, crkvenom saboru, potrebi izbegavanja ratova, o neophodnosti da se dogovara sa stricem Ferdinandom i blagotvornosti mira u svetlosti predstojećih poduhvata protiv Turaka i protestanata.

Ustoličen papa Julije III (do 1555).

Karlo V i Ferdinand I utvrdili neka od načela imperijalnog nasleđa: pošto primi imperijalno zvanje, Ferdinand će podržati kandidaturu Filipa II; Filip II će biti carski namesnik u Italiji, oženiće se jednom od Ferdinandovih kćeri i podržaće, jednog dana, kandidaturu Ferdinandovog sina Maksimilijana kao naslednika imperijuma. Anri II objavio rat Karlu V. Posle napada na Maltu, Turci osvojili Tripoli na severu Afrike i uspostavili vlast nad Libijom. Memed-paša Sokolović postaje beglerbeg Rumelije (do 1555).

Mehmed-paša Sokolović osvojio Temišvarski Banat.

Od 28. avgusta 1553. do 31. jula 1555. treći Sulejmanov pohod na Persiju; izgubio pa ponovo osvojio Erzerum. Meri Tjudor (ćerka Henrija VIII i Kataline Aragonske) krunisana za kraljicu Engleske (vladala do smrti 1558).

Mir Turske i Persije u Amasiji. Sulejman vratio Tebriz, i zadržao Bagdad, donju Mesopotamiju, ušće Tigra i Eufrata, kao i deo obale Persijskog zaliva. Mehmed-paša Sokolović postaje treći vezir na Porti. Ustoličen papa Pavle IV (do 1559).

U Briselu Karlo V abdicirao kao španski kralj u korist sina Filipa II, zadržavši carsku titulu. Zatim se odrekao i Burgundije i abdicirao kao rimsko-nemački car u korist svoga brata Ferdinanda. U međuvremenu je ratifikovao primirje s Francuskom potpisano u Voselu. Filip II krunisan za kralja Španije (vladao do smrti 1598).

Obnova Pećke patrijaršije.

Umro Karlo V. Ferdinand I preuzeo titulu Svetog rimskog cara. Elizabeta I krunisana za kraljicu Engleske (vladala do smrti 1603).

Mirom u Kato-Kambreziju okončani Italijanski ratovi. Francuski kralj Anri II smrtno ranjen u viteškom turniru. Nasledio ga Fransoa II (vladao do 1560), čija je žena Meri Stjuart uzela i titulu "kraljica Engleske". Ustoličen papa Pije IV (do 1565).

Turci ispred Tripolija odbili špansku flotu vojvode od Medine. Šarl IX krunisan za kralja Francuske (vladao do smrti 1574). Za njegovog maloletstva namesnica je bila njegova majka Katarina Mediči, udovica Anrija II. Oko 1560. u zapadnoj Evropi prvi put su se pojavile lale, cvet sa Bliskog istoka.

Mehmed-paša Sokolović postaje drugi vezir na Porti.

Maksimilijan II proglašen za cara Svetog rimskog carstva (vladao do smrti 1576).

Neuspešna turska opsada Malte. Mehmed-paša Sokolović postaje prvi vezir na Porti (do smrti 1579).

Dana 1. maja počela turska opsada Sigeta (Baranja), poseda Nikole Šubića Zrinskog. Dana 6. septembra smrt Sulejmana Veličanstvenog. Počeci Nizozemske revolucije. Selim II postaje osmanski sultan (vladao do smrti 1574). Ustoličen papa Pije V (do 1572).

Veliki požar u Istanbulu.

Turci osvojili Kipar.

Lepantska bitka, poraz turske flote.

1578. Turci osvojili Tbilisi i najveći deo Gruzije.

1590. Mir Turske i safavidske Persije. Gruzija, Azerbejdžan i Jermenija pod turskom vlašću.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Radovan Samardžić - Page 3 Empty Re: Radovan Samardžić

Počalji od Mustra Čet Feb 01, 2018 12:14 pm

Radovan Samardžić - Page 3 20386035_m


Rečnik


ADET ˗ običaj; pravni običaj; zakon, zakonski propis

AFION ˗ opijum

AGA ˗ starešina; zapovednik; počasni naziv za pojedine turske dostojanstvenike, upravne činovnike i zapovednike plaćene vojske

AGARJANI ˗ naziv za Turke u starim srpskim spomenicima (po starozavetnom imenu jednog arapskog plemena)

AHDNAMA ˗ dokument o povlasticama; međunarodni ugovor

AKINDŽIJA ˗ pripadnik lake konjice u Turskoj koja je svojim upadima i pustošenjima pripremala osvajanja

AKŠAM ˗ veče neposredno posle zalaska sunca; molitva koja se obavlja odmah po zalasku sunca

ALAJ ˗ mnoštvo ljudi; parada prilikom vojnih i građanskih svečanosti; formacija koju su sačinjavale spahije jednog sandžaka; na čelu jednog alaja nalazio se alajbeg ili mirilaj

ALAJBARJAK ˗ svečana, paradna zastava; insignija jednog alaja; odred od hiljadu vojnika

ALAJBEG ili MIRILAJ ˗ starešina spahija jednog sandžaka

ARKEBUZA ˗ jedna od prvih vrsta ručnog vatrenog oružja;

ARKEBUZIJER ˗ vojnik naoružan arkebuzom

ASKER ˗ vojnik; vojska

ASPRA ili AKČA ˗ turski srebrni novac kovan od 1328. godine za vlade emira Orhana; sredinom XVI veka jedan mletački dukat vredeo je oko 60 aspri

AZAP ˗ pripadnik turske pešadije koja je služila u pomorskoj i rečnoj floti ili u priobalnim tvrđavama

BABA ˗ otac; titula za šejhove izvesnih derviških redova

BAILO ˗ naziv za mletačkog ambasadora u XVI veku

BAJRAM ˗ naziv za muslimanske praznike: Ramazanski bajram dolazi posle Ramazana, jednomesečnog posta, i traje tri dana; Kurban-bajram dolazi sedamdeset dana kasnije i traje četiri dana (vid.).

BAJRAMIJE ˗ muslimanski derviški red koji je osnovao Hadži Bajram Veli (umro 1429/30. u Ankari)

BAKŠIŠ ˗ poklon; napojnica, mito

BALJEMEZ ˗ dalekometni top velikog kalibra koji je izbacivao đulad i do 50 kg težine

BARJAK (BAJRAK) ˗ zastava; manji odred vojske pod jednom zastavom

BAŠLIJA ˗ pribadača, igla, čioda

BEG ˗ gospodin; počasni naziv za upravne i vojne funkcionere u Turskoj

BEGLERBEG ˗ namesnik najveće vojno-administrativne oblasti u Turskoj koja se nazivala BEGLERBEGLUK ili EJALET; bio je paša višeg ranga s najmanje dva tuga (vid.)

BEKTAŠIJE ˗ muslimanski derviški red koji je osnovao Hadži Bektaš Veli (umro 1337); ovome redu pripadali su janičari

BERAT ˗ sultanov ukaz kojim se postavlja neki zvaničnik ili dodeljuje posed, odlikovanje ili plata

BEŠLIJA ˗ pripadnik konjičkih posada po turskim utvrđenjima; čuvali su granice i obezbeđivali puteve

BRIGANTIN ˗ brod pokriven palubom, s jednim jarbolom i jednim jedrom, osam do šesnaest klupa, s po jednim veslačem na svakoj klupi (XVI vek)

BULJUK ˗ mali odred raznih rodova plaćene vojske u Turskoj; zapovednik: BULJUK-BAŠA ili SERBULJUK

BUZDOVAN ˗ vrsta oružja, topuz; PERNATI BUZDOVAN ˗ buzdovan sa ispupčenjima

ČADOR ˗ šator

ČALMA ˗ saruk, platno omotano oko kape

ČARDAK ˗ kuća, dvor, letnjikovac, drvena zgrada na stubovima; velika soba na spratu

ČARŠIJA ˗ trgovačka četvrt grada; tržište, trg

ČAUŠ ˗ dvorski organ kome je poveravano izvršenje raznih poslova; niži čin kod janičara; starešina:

ČAUŠ-BAŠA ČELEBI(JA) ˗ obrazovan čovek plemenitog roda; otmen gospodin

ČEŠNEGIR ˗ dvoranin koji je služio hranom svoga gospodara i prvi kušao jelo da nije otrovano; starešina:

ČEŠNEGIR-BAŠA, jedan od najpoverljivijih sultanovih dvorana koji je pratio gospodara na svim pohodima

ČETOBAŠA ˗ zapovednik čete

ČIFUTANA ˗ jevrejska mahala u turskim gradovima

ĆEHAJA ˗ pomoćnik, najbliži saradnik i zastupnik raznih turskih funkcionera

ĆEPENAK ˗ prozorski kapak na dućanu koji se otvara nadole i služi kao izlog robe

ĆILER (KILER) ˗ ostava

ĆORDA ˗ vrsta sablje

DANAK U KRVI ˗ vid. devširma

DEFTERDAR ˗ šef finansija pri centralnoj vladi u Carigradu (VELIKI DEFTERDAR) ili u središtu pašaluka; DEFTER-EMIN ˗ šef centralne ili pokrajinske arhive; TIMAR-DEFERDAR ˗ rukovodilac kancelarije koja je vodila računa o vojničkim imanjima (timarima)

DEGENEK ˗ batina; batinjanje

DELIJA ˗ smeli, ludi, pustahija; pripadnik odreda telohranitelja pojedinih turskih velmoža ili udarnih četa na granici; srp.: ZATOČNIK

DERBENDŽIJA ˗ čuvar klanaca, mostova i uopšte nesigurnih prolaza na drumovima; za svoju službu derbendžije su delimično oslobađane feudalnih davanja

DERBEZAN ˗ opasadna sprava za bacanje kamenja i mina

DERVIŠ ˗ pripadnik derviškog reda, muslimanski mistik

DEVŠIRMA ˗ prikupljanje danka u krvi; kupljenje dečaka i mladića od pokorenih hrišćana ili od muslimana radi obrazovanja dvorskih službenika i janičara; kupljenje se vršilo u razmaku od nekoliko godina

DIVAN ˗ veće na Porti ili kod pokrajinskih namesnika u Turskoj koje su sačinjavali najviši vojni i upravni funkcioneri i koje je rešavalo najvažnija državna pitanja; naziv za zasedanje veća i za mesto gde se održavalo; zbornik pesama

DIVIT ˗ duguljasta metalna kutija za držanje pera s mastionicom; divit se nosio za pojasom

DIZDAR ˗ zapovednik tvrđave u Turskoj

DOLAMA ˗ haljina od ljubičaste, zelene ili crvene čohe s dugim rukavima; janičarska odeća

DOVA ˗ u islamskoj terminologiji: molitva, blagoslov;

DOVADŽIJA ˗ onaj koji čita dovu

DRAGOMAN ˗ zvanični diplomatski tumač, prevodilac, posebno pri stranim poslanstvima u Turskoj

DŽAMIJA ˗ muslimanska bogomolja u kojoj se obavljaju ne samo svakodnevne molitve nego i velike molitve petkom i praznicima; mora imati MINARE i MIHRAB (nišu odakle imam rukovodi grupnim klanjanjem)

DŽEBANA ˗ municija, naoružanje

DŽEBELIJA ˗ oklopnik; konjanik sa određenom ratnom opremom; svaki spahija koji je imao timar od najmanje 1.000 akči bio je i sam džebelija ili je slao u rat svog zamenika; spahije s većim prihodima vodili su veći broj džebelija

DŽELAT ˗ krvnik, izvršilac smrtne presude

DŽELEP ˗ stado, krdo

DŽUMA ˗ svečana podnevna molitva koja se obavlja petkom u džamiji

ĐAUR ˗ nevernik, onaj koji nije musliman, hrišćanin

ĐULE ˗ topovsko zrno
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Radovan Samardžić - Page 3 Empty Re: Radovan Samardžić

Počalji od Mustra Čet Feb 01, 2018 12:15 pm

Radovan Samardžić - Page 3 20386034_m


EFENDIJA ˗ gospodin; počasni naziv za obrazovane ljude

ELČIJA ˗ poslanik s diplomatskom misijom

EMIN ˗ pouzdanik; nadzornik; službenik kome je poverena uprava ili sakupljanje i čuvanje određenih državnih dobara, odnosno prihoda

EMIR ˗ prvak, vođa; vladar

ESPAP ˗ oprema, materijal; roba za prodaju

EVNUH ˗ uškopljenik; čuvar žena u haremu

FEREDŽA ˗ vrsta odeće od crne ili modre čohe koju muslimanke oblače prilikom izlaska na ulicu

FERMAN ˗ sultanova pismena zapovest potvrđena njegovom tugrom (vid.)

FETVA ˗ pravno mišljenje ili odgovor na neko šerijatsko ili državno-pravno pitanje koje izdaje muftija; sultan je dobijao fetvu za svoje najvažnije postupke od velikog muftije ili šejh-ul-islama

FUSTA ˗ mali i laki ratni brod sa 10-14 klupa za veslače

GALIJA ˗ trgovački i ratni brod na vesla i jedra

GALION ˗ ratni brod na jedra (XVI-XVII vek)

GAZI(JA) ˗ učesnik u GAZI, svetom ratu; pobedonosni junak

HABER ˗ vest, glas, obaveštenje;

HABERDAR ˗ vesnik, glasonoša, glasnik

HADŽIJA ˗ kod muslimana onaj koji je izvršio HADŽ, tj. koji je posetio Ćabu u Meki; kod hrišćana onaj koji je išao na poklonjenje Hristovom grobu u Jerusalimu

HAFIZ ˗ onaj koji zna čitav Kur'an napamet

HAIN ˗ izdajica, nevernik, zlobnik, prepredenjak

HALIFA ˗ vrhovni verski poglavar svih muslimana ili jednog većeg dela muslimana

HALK ˗ ljudstvo

HAMAM (AMAM) ˗ kupatilo; javno kupatilo

HAMETOM (HAMETICE) ˗ sasvim, potpuno, odreda, listom

HAN ˗ zgrada koja služi za svratište i prenoćište putnika; titula osmanskih sultana i poglavara krimskih Tatara

HANDŽAR ˗ kratak krivi nož

HARAČ ˗ lični porez koji se za turske vladavine ubirao od muškaraca nemuslimana; godišnji tribut vazala osmanskih sultana

HARAČLIJA (HARAČ-AGA ili HARAČ-EMIN) ˗ organ centralne vlasti u Turskoj koji je sakupljao harač

HARAMIJA ˗ razbojnik; naziv za akindžije koji vrše pljačkaške upade

HAREM ˗ odeljenje za žene u dvoru ili muslimanskoj kući u koje ne zalaze strani muškarci

HAZNA (HAZINA) ˗ blagajna, riznica; blago

HAZNADAR (HAZINEDAR) ˗ rizničar na dvoru sultana ili nekog od visokih turskih fimkcionera HIDŽRA ˗ početak računanja muslimanske ere, 16. VII622. n. e.

HUREM ˗ bezbrižan, blag, dobar; zadovoljan, veseo

HURIJA ˗ rajska lepotica

HUTBA ˗ propoved koju drži imam u džamiji u praznične dane

IĆINDIJA ˗ treća po redu svakodnevna molitva muslimana koja se obavlja oko sredine vremena između podneva i zalaska sunca

IMAM ˗ muslimanski sveštenik koji predvodi zajedničke molitve; glavni službenik svake džamije

IMARET ˗ skup zadužbinskih zgrada; javna kuhinja za sirotinju, vakufske službenike, putnike i učenike medrese

JACIJA ˗ noćna molitva muslimana, peta po redu u toku jednog dana, koja se klanja oko dva sata posle zalaska sunca

JAGMA ˗ grabljenje, otimanje, pljačka

JAJA ˗ pripadnik starog turskog vojnog reda osnovanog još za vreme sultana Orhana; bili su pešaci; starešina: JAJA-BAŠA

JANIČARI ˗ stajaća pešadija u Turskoj, u početku popunjavana zarobljenicima, a kasnije pretežno dankom u krvi (vid.); janičari su primali platu iz državne blagajne i, sem pojedinih odreda smeštenih po provincijskim garnizonima i tvrđavama, stalno bili uz sultana kao njegova najodanija vojska; zapovednik: JANIČARSKI AGA

JATAGAN ˗ krivi nož

JEČERMA ˗ deo muške nošnje; prsluk s rukavima ukrašen gajtanima

JEDEK ˗ raskošno opremljen konj koji se vodio u povodu

KADIJA ˗ sudija; državni organ nadležan za sudske poslove na području jednog kadiluka; vršio kontrolu zakonitosti akata svih vlasti i imao ovlašćenja u oblasti ne samo civilne nego i vojne uprave

KADILUK (KAZA) ˗ područje nadležnosti jednog kadije; zvanje kadije

KAFTAN ˗ vrsta gornje odeće, obično od čohe, često ukrašena krznom; ogrtala se strancu ili gostu u znak odlikovanja, počasti i priznanja

KAJMAKAM (KAJMEKAM) ˗ zastupnik, namesnik, ličnost koja je zamenjivala visoke turske funkcionere u odsustvu

KALAUZ ˗ putovođa, vodič

KALENDER ˗ pripadnik muslimanskog derviškog reda koji je u XIII veku osnovao Jusuf Andelusi

KALPAK ˗ vrsta kape, najčešće vojničke, koja je imala obod od krzna

KANA (KNA) ˗ boja biljnog porekla za kosu i nokte

KANUN ˗ zakon; verski ili državni zakon u Turskoj

KAPETAN ˗ zapovednik kapetanije, određene teritorije s tvrđavama kojima su se branile luke na moru ili reci

KAPIDŽIJA ˗ vratar; dvorski stražar, pripadnik svite na dvorovima sultana i visokih dostojanstvenika; zapovednik,

KAPIDŽI-BAŠA, pored ostalog je privodio strane poslanike u audijenciju, vršio diplomatske misije i dostavljao najvažnije poruke Porte provincijskim namesnicima

KAPITULACIJE ˗ ugovori kojima su sultani pojedinim hrišćanskim državama davali povlastice za bezbednost boravka, kretanja, poslovanja i zaveštanja imovine njihovih trgovaca u Turskom carstvu

KAPUDAN-PAŠA ˗ glavni zapovednik pomorskih snaga Turskog carstva

KASIDA ˗ poduža pohvalna pesma na persijskom, arapskom ili turskom jeziku, rimovana na jednu rimu KAURIN ˗ vid. đaur

KAVGADŽIJA ˗ svađalica, ukoljica, onaj koji izaziva svađu

KEČA (KEČE) ˗ kapa od valjane vune

KIZIL-BAŠA ˗ pripadnik jedne sekte šiita u Maloj Aziji koja je u Turskoj smatrana jeretičkom i otpadničkom; podrugljiv turski naziv za Persijance kao šiite; doslovno značenje "crvenoglavac" nastalo je po njihovim crvenim čalmama

KIZLAR-AGA ˗ glavni nadzornik sultanovog harema, gotovo redovno crni uškopljenik

KONAK ˗ noćište, prenoćište; svratište za putnike; rastojanje između putnih stanica; dvor visokog upravnog ili vojnog zapovednika

KUBE-VEZIR ˗ najviši državni dostojanstvenik u Turskoj koji je ulazio u ministarsko veće na Porti na čelu s velikim vezirom

KUČUK ˗ mali; beznačajan; dete
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Radovan Samardžić - Page 3 Empty Re: Radovan Samardžić

Počalji od Mustra Čet Feb 01, 2018 12:15 pm

Radovan Samardžić - Page 3 20386033_m


KUMBARA ˗ granata, bomba, top koji je izbacivao đulad

KUPASTA KAPA (ŽARKULA) ˗ visoka kapa koju su nosili janičari

KURBAN-BAJRAM ˗ muslimanski praznik koji traje četiri dana, od 10. do 13. meseca zulhidže (dvanaesti po arap. kalendaru); naziva se po KURBANU, bravčetu ili govečetu koje se tom prilikom kolje

LALA ˗ vaspitač carskih prinčeva; naziv kojim je sultan često oslovljavao, pismeno ili usmeno, vezire i paše

LANDSKNEHT ˗ pripadnik najamničke nemačke pešadije

LEJLEI-KADR ˗ najsvetlija noć kod muslimana, dvadeset sedma noć Ramazana, kad je Muhamedu došla prva božja objava

MAHALA ˗ mala četvrt u gradu, a u selu zaselak

MARTOLOS ˗ pripadnik posebnog roda turske vojske koji su mahom sačinjavali hrišćani, služeći kao posada po tvrđavama, kao graničari, šajkaši na rekama, čuvari Idanaca i puteva

MEDRESA ˗ opšti naziv za sve vrste srednjih i visokih škola u islamslđm zemljama

MEGDAN ˗ dvoboj; boj; učesnik:

MEGDANDŽIJA MEHDIJA ˗ ime preporoditelja koji će se javiti pred sudnji dan, obnoviti islam i uspostaviti pravdu

MEHTER ˗ svirač; član vojne muzike

MEHTERHANA ˗ muzika u Turskoj; kasarna vojnih svirača

METERIZ ˗ opkop, šanac, deo utvrđenja

MINARE ˗ visoki toranj džamije s koga mujezin poziva muslimane na molitvu MINDERLUK ˗ sećija

MORLAK ˗ italijanski naziv za stanovnike dalmatinskog zaleđa

MUDERIS (MUDERIZ) ˗ profesor medrese

MUFTIJA ˗ pravnik koji je ovlašćen da izdaje pravna mišljenja, FETVE, u skladu sa islamskim zakonom; VELIKI MUFTIJA je evropski naziv za vrhovnog muftiju u Turskom carstvu zv. ŠEJH-UL-ISLAM

MUJEZIN ˗ službenik džamije koji sa minareta poziva vernike na molitvu

MUSKETA ˗ ručno vatreno oružje većeg kalibra od arkebuze (vid.)

MUŠTULUK ˗ nagrada koja se daje onome koji prvi donese dobru vest

MUŽAR(A) ˗ top kratke cevi

NASADA ˗ mali rečni ratni brod na Dunavu sličan šajki

NAVA ˗ trgovački, ratni ili transportni brod na jedra (IX-XV vek)

NIŠANDŽI-BAŠA (VELIKI NIŠANDŽIJA) ˗ visoki funkcioner Porte koji je na sultanove akte, kako bi overio njihovu autentičnost, stavljao

TUGRU, sultanov monogram koji se sastojao od njegovog imena i titule

ODALISKA ˗ robinja, žena u haremu

ORDIJA ˗ naziv za vojsku u Turskom carstvu

ORTA ˗ janičarski odred od oko 400 ljudi; zgrada u kojoj se nalazio taj odred; orte su ujedno sačinjavale janičarski odžak

ORMA ˗ konjska oprema

PADIŠAH ˗ vladar, car, sultan

PALANDER ˗ vrsta ratnog broda snabdevenog pojačanim artiljerijskim oruđem

PALANKA ˗ manje utvrđenje od drveta i zemlje, obično podizano pored drumova radi obezbeđenja saobraćaja

PAŠA ˗ titula najviših vojnih i upravnih funkcionera u Turskoj

PAZAR ˗ trg, pijaca; pijačni dan; trgovanje; novac od trgovačkog prometa

PEHLIVAN (PELIVAN) ˗ akrobata, rvač

PILAV ˗ jelo od gusto kuvanog pirinča

PIZMA ˗ omraza, zloba, mržnja, neprijateljstvo

PORTA ˗ evropski naziv za tursku vladu (VISOKA PORTA)

PUSTAHIJA ˗ besposličar, skitnica, hajduk

RAJA ˗ stado, pastva, puk; stanovništvo u Turskoj koje je plaćalo danak i nalazilo se u feudalnoj zavisnosti, ali je imalo položaj zaštićenih sultanovih podanika

RAJETIN ˗ hrišćanin koji je u Turskoj morao da plaća harač; siromašan, prezren čovek

RAMAZAN ˗ ime devetog meseca muslimanskog kalendara, mesec posta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Radovan Samardžić - Page 3 Empty Re: Radovan Samardžić

Počalji od Mustra Čet Feb 01, 2018 12:16 pm

Radovan Samardžić - Page 3 20386032_m


REIS ˗ starešina, glavar, zapovednik; kapetan broda; zapovednik flotile ili luke; komandant nekih vojnih rodova na vodama, posebno farisa i azapa

REIS-EFENDIJA (REIS-UL-KUTAB) ˗ šef kabineta i starešina pisara, vrsta generalnog sekretara jednog sandžakbega ili beglerbega; na Porti funkcija približna zvanju državnog sekretara

SAFIJAN ˗ uštavljena kozja ili jareća koža nazvana po marokanskom gradu Safi

SAHAN ˗ bakrena posuda iz koje se jelo

SANDŽAK ˗ zastava; upravna oblast na čelu sa sandžakbegom; nekoliko sandžaka sačinjavalo je beglerbegluk (pašaluk, ejalet)

SANDŽAKBEG ˗ vojni i upravni namesnik jednog sandžaka

SARAJ ˗ dvor

SEĆIJA ˗ uzdignuto sedište od dasaka; vid. MINDERLUK

SEJMEN (SEGBAN) ˗ čuvar pasa; pripadnik treće divizije janičarskog korpusa koja je obuhvatala 34 orte; u početku samostalan rod vojske, sejmeni su zbog nediscipline pripojeni janičarskom korpusu odlukom Mehmeda II

SEJMEN-BAŠA (SEGBAN-BAŠA) ˗ starešina sejmena, jedan od najviših oficira janičarskog korpusa, drugi posle janičarskog age

SERASKER ˗ vrhovni zapovednikjednogvećeg ratnog pohoda, uzet iz redova vezira

SERDAR ˗ glavar, starešina, zapovednik, vojskovođa; starešina janičara na jednom manjem upravnom području; vrhovni zapovednik vojske u jednom ratnom pohodu

SERHAT(LUK) ˗ krajina, pogranični kraj s vojnom organizacijom

SINDŽIR ˗ lanac

SOFRA ˗ trpeza, sinija

SOFTA ˗ učenik medrese

SOKAK ˗ ulica

SOLAK ˗ levoruk; strelac, pripadnik posebnog dvorskog korpusa janičara; sultanova telesna straža i njegova pešačka pratnja naoružana velikim lukovima SPAHIJA ˗ timarnik (vid.) koji je bio dužan da sam ili s još nekoliko konjanika ide u rat; pripadnik stajače konjičke vojske koja je sačinjavala carigradski garnizon

SUBAŠA ˗ organ visokih funkcionera u Turskoj koji je upravljao njihovim posedima (hasovima); nadzornik u jednom gradu

SULTAN ˗ suveren Osmanskog (Turskog) carstva; naziv za princa-naslednika

SUNET ˗ sve ono što je Muhamed radio, preporučio ili odobrio da se radi, a što inače nije zapisano u Kur'anu

SUNITI ˗ muslimani koji smatraju da je jedino Muhamed mogao nepogrešivo tumačiti Kur'an; up. ŠIITI

SURA ˗ poglavlje u Kur'anu (koji ima 114 sura)

SURGUN ˗ progonstvo, izgnanstvo; prognan, proteran

ŠAH ˗ vladarska titula (posebno u Persiji)

ŠAHI-ZARBEZAN ˗ veliki top

ŠAJKA ˗ rečni ratni brod koji je imao 8-20 vesala i 1-2 jedra i kojim se od XV-XIX veka služilo u Podunavlju; posadu su sačinjavali vojnici ˗ ŠAJKAŠI

ŠALVARE ˗ široke gače; ženske dimije

ŠEHER ˗ veči otvoreni grad u Turskoj naseljen pretežno muslimanskom stanovništvom s više džamija i drugih javnih zgrada

ŠEJH ˗ starešina; plemenski poglavar; poglavica derviša

ŠEJH-UL-ISLAM ˗ vid. muftija

ŠENLUK ˗ veselje, svetkovina, javno veselje

ŠERBE (ŠERBEG) ˗ zaslađena i namirisana voda

ŠERIF ˗ častan, plemenit, poštovan; svet; titula kod Arapa ŠERIJAT ˗ islamsko versko pravo

ŠIITI ˗ pripadnici struje u islamu koji veruju da su Alija i njegovi muški potomci, kao Muhamedovi nasleđnici, nepogrešivi u tumačenju Kur'ana i šerijatskog prava; za Osmanlije kao SUNITE šiiti su otpadnici od pravovernog islama

TABUT ˗ mrtvački sanduk kod muslimana koji je bez poklopca i u kome se umrli nose do groba

TALAMBAS ˗ vrsta vojnog doboša po kome je bubnjao čauš

TAPIJA ˗ isprava o zemljišnom posedu

TEKIJA ˗ zgrada u kojoj derviši vrše svoje obrede

TELAL ˗ izvršilac javnih licitacija; posrednik u privatnim prodajama; glasnik koji je objavljivao proglase vlasti po trgovima

TESKERA ˗ isprava; službena potvrda; poziv

TESKEREDŽIJA ˗ službenik koji izdaje teskere i vodi protokole

TIMAR ˗ spahilukkoji je donosio godišnji prihod od 20.000 akči

TIMARNIK ˗ uživalac timara, obično vojnik koji je imao obavezu da kao konjanik, sam ili s pratnjom (u zavisnosti od veličine prihoda), ide u rat

TOBDŽIJA (TOPČIJA) ˗ artiljerac, pripadnik regularne vojske koju je izdržavala država; delili su se na dve međusobno nezavisne kategorije: one koji su lili topove (glavna livnica bila je u Carigradu) i one koji su učestvovali u borbama prilikom napada na gradove ih u njihovoj odbrani; zapovednik: TOBDŽI-BAŠA (TOPČI-BAŠA)

TOPUZ ˗ buzdovan; u početku drveni štap sa kvrgom na jednom kraju, kasnije kugla od gvožđa s drvenom ili gvozdenom drškom

TUG ˗ konjski rep sa zastavom koji je bio insignija najviših vojnih komandanata u Turskoj; rang paše se razlikovao prema broju tugova

TUGRA ˗ sultanov monogram koji se sastojao iz njegovog imena i titule; stavljana je na fermane i berate

TURBAN ˗ čalma, saruk

TURBE ˗ natkrivena grobnica

ULAK ˗ glasnik

ULEFADŽIJA ˗ pripadnik plaćene vojske u Turskoj

ULEMA ˗ sloj učenih ljudi kod muslimana

VAKUF ˗ muslimanska zadužbina; imovina čiji su prihodi zaveštani za održavanje raznih verskih ili prosvetnih ustanova ili u dobrotvorne svrhe

VAKUF-NAMA ˗ povelja o osnivanju vakufa s propisima o upravljanju njime

VALIJA ˗ namesnik jedne provincije u Turskom carstvu

VELIKI MUFTIJA ˗ vid. muftija; šejh-ul-islam

VELIKI VEZIR ˗ prvi ministar u Turskom carstvu; predsednik ministarskog veća koje je delovalo u okviru carskog divana; rukovodio je celokupnom državnom upravom i vojskom

VEZIR ˗ najviša titula u državnoj hijerarhiji Turske (posle sultana); dobijale su je tzv. paše s tri tuga koje su ulazile u ministarsko veće ili najviši provincijski namesnici

VILAJET ˗ provincija; područje nadležnosti jednog valije

ZAHIRA ˗ hrana za ljude ili stoku;

ZAHIRIDŽIJA ˗ zvaničnik koji se brinuo o nabavci hrane za ljude i stoku ZAIM ˗ korisnik lena u Turskoj s prihodom od 20.000 do 100.000 akči godišnje ZAPTIJA ˗ čuvar reda, policajac

ZARBEZAN ˗ odbrambeni top široke primene u zavisnosti od veličine; opsadni top za rušenje tvrđava

ZINDAN ˗ tamnica

ZULUM ˗ nepravda, nasilje, bezakonje

ZURNA (ZURLA) ˗ duvački instrument s jakim piskavim tonom
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Radovan Samardžić - Page 3 Empty Re: Radovan Samardžić

Počalji od Mustra Čet Feb 01, 2018 12:16 pm

Radovan Samardžić - Page 3 20386031_m


* * *

Istorijska biografija jednog od najvećih srednjovekovnih vladara, ova povest o Sulejmanu Veličanstvenom čita se kao istočnjačka priča u kojoj se prepliću ljubav, dvorski sjaj, ratovi, moć i slava. Od stupanja na presto 1520, Sulejman je, među savremenicima osvedočen kao pravedan, milosrdan i mudar vladar, krenuo trnovitim putem osmanskog osvajača pohodima na Persiju, severnu Afriku i istočni Mediteran, te Ugarsku i habzburške zemlje u Evropi. Njegov uspon prate uzbudljive epizode o životu na carskom dvoru u Stambolu, spletkama u Porti i intrigama i običajima u sultanovom haremu.



Odbrana i pad Beograda 1521, ključna za nastavak Sulejmanovog pohoda na Zapad, dramatično i verno opisani su u ovoj knjizi. Njegova posledica je bila propast ugarskog kraljevstva i strah susednih naroda da će doživeti istu sudbinu, a vest o padu jednog od najvažnijih hrišćanskih uporišta gromoglasno je odjeknula u Evropi: hrišćanski svet je svakim danom postajao sve zabrinutiji za svoj opstanak pred naletima osmanske sile...

Sulejman Veličanstveni vladao je 46 godina, predvodio 13 ratnih pohoda, podizao raskošne građevine i spomenike širom Osmanskog carstva i osvojenih zemalja, uveo reformu zakona, uprave i školstva, govorio arapski, turski, persijski i srpski jezik, proučavao filozofiju i pisao poeziju... Njegovo carstvo prostiralo se od Ugarske do Iraka i od Tripolitanije i Jemena do ruskih stepa na istoku Kaspijskog mora — ali njegovim srcem vladala je zapravo samo jedna žena, isprva ukrajinska robinja u njegovom haremu, a kasnije moćna sultanija, prva robinja kojom se jedan sultan zvanično oženio po šerijatskom zakonu. Povest o Sulejmanu istovremeno je i povest o njenom uticaju na velikog osmanskog sultana i njihovoj zajedničkoj slavi širom sveta...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Radovan Samardžić - Page 3 Empty Re: Radovan Samardžić

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu