Gistav Flober

Strana 1 od 7 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 12:32 pm





Marie-Antoine-Julesu Sénardu članu pariške odvjetničke komore bivšemu predsjedniku narodne skupštine

i negdašnjemu ministru unutrašnjih poslova


Dragi i odlični prijatelju,

Dopustite mi da napišem vaše ime na čelu ove knjige i iznad njezine posvete; Vama, naime, nadasve dugujem njezino izdavanje. Prošavši kroz vašu veličanstvenu obra-nu, moje djelo kao da je i u mojim očima steklo neočekivan ugled. Primite stoga ov-dje izraze mojega dubokog štovanja i zahvalnosti koja, ma kako velika bila, nikada neće doseći visinu vaše rječitosti i vaše požrtvovnosti.

Gustave Flaubert

Pariz, 12. siječnja 1857.


Poslednji izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 12:14 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 12:33 pm





Prvi dio





Bijasmo na nastavi kadli uđe ravnatelj, a za njim jedan novi đak u građanskome odi-jelu i školski podvornik noseći veliku klupu. Oni koji spavahu, probudiše se te svi ustadoše, kao zatečeni usred posla.

Ravnatelj nam dade znak da sjednemo, a potom će, okrenuvši se prema nastavniku:

– Gospodine Roger – reče mu poluglasno – evo jednog učenika kojeg vam preporu-čujem; on će zasad u peti razred. Budu li mu učenje i vladanje primjereni, prijeći će k velikima, kamo po dobi i pripada.

Novak bijaše ostao u kutu za vratima tako da smo ga jedva primjećivali: bijaše to se-osko momče od kojih petnaestak godina i viši od svih nas. Kosa mu na čelu bila ravno podrezana, kao u kakva seoskoga crkvenog pjevača, a on sam izgledaše ra-zumno, no i veoma zbunjeno. Premda ne bijaše plećat, kaput od zelena sukna s crnim pucetima mora da ga je stezao pod pazuhom, a kroz raspore na orukavlju vidjeli se crveni zglavci, navikli da budu goli. Noge u plavim čarapama virile mu iz žućkastih hlača, jako zategnutih naramenicama. Obuven bijaše u čvrste cipele, loše ulaštene i okovane čavlima.

Započe ispitivanje gradiva. On slušaše sav se pretvorivši u uho, pažljiv kao na pro-povijedi, ne usuđujući se čak ni noge prekrižiti ili se nalaktiti, a u dva sata, kada zazvoni zvono, morade ga učitelj opomenuti da se zajedno s nama svrsta u red.

Bijaše nam običaj da ulazeći u razred bacamo kapu na tlo eda bi nam ruke bile slo-bodnije; valjalo ju je sa samog praga hitnuti pod klupu, i to tako da udari o zid i po-digne svu silu prašine; bila je to prava stvar.

No, bilo da nije opazio tu majstoriju ili se pak ne usuđivaše i sam u nju uključiti, tek molitva završi, a novak i dalje držaše kapu na koljenima. Bijaše to jedno od onih slo-

ženih pokrivala za glavu u kojima se zna naći nešto od šubare, čapke,[1] okruglog še-šira, kape od vidrina krzna i pamučne noćne kapice, jedna od onih bijednih stvarčica čija nijema ružnoća odiše dubokom izražajnošću, poput lica kakva glupana. Jajolika i zakrivljena s pomoću kitovih kostiju, započinjala je s tri kružne pletenice, a potom se

na njoj izmjenjivahu, razdvojene crvenom vrpcom, kose četvorine od baršuna i zečje kože; zatim je slijedio kao nekakav džep koji završavaše mnogokutom od ljepenke preko kojega bijaše upleten složeni ukras od okrugle vrpce, a odande, na dugoj i vrlo tankoj uzici, poput kićanke visjela malena priječnica od zlatnih niti. Kapa bijaše nova; štitnik joj blistaše.

– Ustanite – reče profesor.

Novi đak ustade; kapa mu pade. Cijeli razred prasnu u smijeh.

On se saže da je podigne. Susjed mu je izbije laktom, a on je još jednom podiže.

– Riješite se već jednom te svoje kacige – kaza profesor koji bijaše duhovit čovjek.

Razliježe se gromak učenički smijeh koji smete jadnog dječaka te nije znao bi li za-držao kapu u ruci, ostavio je na tlu ili je stavio na glavu. Opet sjede i metnu je na ko-ljena.

– Ustanite – kaza profesor – i recite mi kako se zovete.

Novak mucajući promrmlja neko nerazumljivo ime.

– Ponovite.

Začu se isto mucavo mumljanje slogova, prigušeno podrugljivim povicima cijelog razreda.

– Glasnije! – povika nastavnik. – Glasnije!

Skupivši svu odvažnost, novak široko zinu i iz svega grla, kao da nekoga doziva, ovako dreknu: Šarbovari!

U jedan mah izbi buka, uz oštre se povike uzdižući u crescendu (svi su urlali, kevtali, lupali nogama i ponavljali: Šarbovari! Šarbovari!), potom prijeđe u osamljene zvu-ke, s teškom se mukom stišavajući, da bi se zatim kadšto opet javila u ponekoj klupi gdje bi još tu i tamo, poput praskalice što se nije do kraja ugasila, prsnuo prigušen smijeh.

Međutim, pod kišom kaznenih zadaća, malo-pomalo u razredu se uspostavi red pa profesor kojem bijaše pošlo za rukom razabrati ime Charles Bovary, i to pošto je od novog đaka zatražio da mu ga kazuje u pero, slovo po slovo sriče i još jednom proči-ta, pošalje jadnička u magareću klupu, tik podno katedre. On načini kretnju kao da će poći, no neodlučno zastade.

– Što tražite? – zapita profesor.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 12:34 pm




– Ka... – plaho će novak, nemirno se ogledavajući.

– Pet stotina stihova za kaznu cijelom razredu! – Izrečeno bijesnim glasom, ovo, po-

put kakva Quos ego,[2] zaustavi nov prolom veselja. – Tȁ, mirujte već jednom! – ogorčeno nastavljaše profesor brišući čelo rupčićem što ga bijaše izvukao iz kape. – A vi, novi, vi ćete mi dvadeset puta napisati rečenicu ridiculus sum.

Zatim će blažim glasom:

– Ama, naći ćete već tu svoju kapu, nitko vam je nije ukrao!

Sve se opet smiri. Glave se nadviše nad bilježnice, a novak se naredna dva sata uzorno držaše, premda bi ga od vremena do vremena pokoja papirnata kuglica bače-na vrškom pera poprskala po licu. No, on bi se obrisao rukom i ostao nepomičan, oborenih očiju.

Uvečer je na nastavi iz klupe izvadio navlake za rukave, sredio pojedine stvarčice, brižljivo izvukao crte na papiru. Vidjesmo kako savjesno radi, tražeći svaku riječ u rječniku i silno se trseći. Nedvojbeno mora da u niži razred nije premješten zahvalju-jući upravo toj dobroj volji, jer ako i jest prilično dobro znao pravila, u izražaju mu nije baš bilo otmjenosti. Latinski ga bijaše počeo poučavati župnik iz njegova sela, jer su ga roditelji zbog štednje u gimnaziju poslali što su kasnije mogli.

Njegov otac, gospodin Charles-Denis-Bartholomé Bovary, bivši pomoćni vojni ra-narnik, iskompromitiravši se oko 1812. u poslovima novačenja te u to doba prisiljen ostaviti službu, bijaše se tada poslužio osobnom privlačnošću da se usput dočepa mi-raza od šezdeset tisuća franaka koji se nudio uz kćer nekog trgovca pletenom robom što se bijaše zaljubila u njegovu vanjštinu. Lijep muškarac, razmetljivac koji je glasno zveckao ostrugama i nosio zaliske što mu se spajahu s brkovima, prstiju uvi-jek ukrašenih prstenjem i odjeven u kričave boje, ostavljaše dojam odvažna čovjeka, dopunjen bezbrižnom lakoćom trgovačkog putnika. Oženivši se, dvije-tri godine ži-vio je od ženina miraza, dobro objedujući, kasno ustajući, pušeći iz velikih porcu-lanskih lula, uvečer se vraćajući kući tek poslije kazališta i redovito zalazeći u kava-ne. Tast mu umrije i ne ostavi bogzna što; njega to razljuti te se upusti u proizvodnju, izgubi u tome nešto novca, pa se potom povuče na selo misleći da će ondje štogod zaraditi. No, kako se u poljodjelstvo jedva nešto bolje razumio no u katun, kako je konje jahao umjesto da ih šalje na oranje, jabukovaču pio na boce umjesto da je pro-daje na bačve, najbolju perad iz dvorišta jeo, a lovačke cipele mazao svinjskom sla-ninom, ubrzo shvati da mu se najbolje okaniti svake špekulacije.
Za dvije stotine franaka godišnje uze u nekom selu, na međi između Cauxa i Pikardi-je, u najam nekakvo obitavalište koje bijaše napola gospodarska, a napola vlaste-linska zgrada te se, ogorčen, izjedan žaljenjem, optužujući nebesa, zavideći cijelome svijetu, već u dobi od četrdeset i pet godina zatvori u nju, sit ljudi, kako govoraše, eda bi ondje u miru živio.

Žena mu isprva bijaše luda za njim, ljubljaše ga uz tisuću znakova ropske odanosti, što njega još više udalji od nje. Nekoć radosna, otvorena i silno zaljubljena, stareći bijaše stakle (onako kao što se vino izloženo zraku pretvara u ocat) tešku narav te postala kričava i razdražljiva. U početku je, ne tužeći se, silno patila videći kako trči za svakom seoskom djevojčurom i uvečer se vraća s raznoraznih sumnjivih mjesta, zasićen svime i zaudarajući po pijanstvu! Potom joj se pobuni ponos. Zašutje, gutaju-ći bijes u nijemom stoicizmu u kojem ustraja sve do smrti. Neprestano je nekamo trčala, bavila se poslovima. Odlazila je k odvjetnicima, k predsjedniku suda, pazila na dospijeće mjenica, postizala produljenje rokova, a kod kuće je glačala, šivala, pra-la rublje, nadgledala radnike, isplaćivala račune, dok gospodin, ni oko čega se ne uznemiravajući, bijaše neprestano utonuo u neku zlovoljnu sanjivost iz koje bi se trgnuo samo zato da joj kaže štogod uvredljivo te ostajaše kraj vatre pušeći i pljucka-jući u pepeo.

Kada je dobila dijete, trebalo ga je dati na dojenje, a kad se mališ vratio kući, mazili su ga kao kakva kraljevića. Majka ga je pȉtala ušećerenim voćem, a otac ga puštao da trči bez cipela te čak, gradeći se filozofom, govorio da bi mogao ići uokolo i posve nag, kao životinjska mladunčad. Suprotno majčinim težnjama, otac je u glavi nosio stanoviti muževni ideal o dječaštvu prema kojemu nastojaše odgojiti sina, ho-teći da ga se odgaja strogo, na spartansku, eda bi stekao tjelesnu čvrstoću. Slao ga je na spavanje u neugrijanoj sobi, učio ga da pije rum u dugačkim gutljajima i da se izruguje procesijama. No, dječak, po naravi miran, slabo mu uzvraćaše za njegov trud. Majka ga je uvijek vukla sa sobom, izrezivala mu sličice od ljepenke, pripovije-dala priče, upuštala se s njim u beskrajne monologe, pune melankolična veselja i brbljave umiljatosti. Zbog vlastite životne osamljenosti, svu svoju raspršenu, unište-nu taštinu prenese ona na to dijete. Sanjarila je o visokim položajima, već ga vidjela visoka, lijepa, duhovita, namještena u cestogradnji i mostogradnji ili sudstvu. Nauči ga čitati, pa mu čak i pokaza, na svojem starom klaviru, kako će otpjevati dvije-tri romansice. No, na to sve gospodin Bovary, slabo mareći za znanost i književnost, govoraše da to nije vrijedno truda! Zar će ga oni ikada imati čime uzdržavati u
državnim školama, kupiti mu službu ili mu pomoći da pokrene kakav trgovački po-sao? Uostalom, uz malo petlje, čovjek uvijek uspijeva u životu. Gospođa je Bovary grizla usne, a dečko se skitao po selu.

Išao je za oračima i grudama zemlje gađao gavrane tjerajući ih da odlete. Duž jaraka zobao je kupine, s dugom šibom čuvao purane, prilikom košnje prevrtao sijeno, trčao po šumi, za kišnih se dana pod crkvenim trijemom igrao »školice«, a o velikim blagdanima preklinjao crkvenjaka da mu dopusti potezati zvona pa bi se cijelim tije-lom objesio o veliko uže osjećajući kako ga ono nosi u svom letu.

Izraste stoga poput hrasta. Jakih ruku i zdrave puti.

Kad mu je bilo dvanaest godina, majka mu se izbori za početak školovanja. Za to za-dužiše župnika. No, ti satovi bijahu tako kratki, a i dječak ih je tako slabo pratio da od njih i nije moglo biti prevelike koristi. Održavahu se u dokonim trenucima, u sakristiji, stojećke, na brzu ruku, između krštenja i pogreba; ili bi pak župnik poslao po svojeg učenika nakon Pozdravljenja kad više nije nikamo imao izlaziti. Popeli bi se njih dvojica u župnikovu sobu i ondje smjestili; mušice i noćni leptiri oblijetahu oko svijeće. Bijaše vruće pa bi dečko zaspao, a naš bi dobričina, zadrijemavši s ruka-ma na trbuhu, ubrzo zahrkao otvorenih usta. U drugim pak prigodama, kad bi gospo-din župnik, vraćajući se od nekog bolesnika iz okolice kojemu bijaše odnio svetu po-pudbinu, opazio Charlesa gdje se klatari po poljima, pozvao bi ga, četvrt mu sata či-tao bukvicu te iskoristio zgodu da mu pod nekim drvetom dadne sprezati kakav gla-gol. Prekinula bi ih kiša ili kakav znanac u prolazu. Uostalom, župnik uvijek bijaše zadovoljan dječakom, govoraše pače kako mladić ima dobro pamćenje.

Charles ne smije na tome ostati, odlučno se postavljaše gospođa. Posramljen ili, bo-lje rečeno, izmoren, gospodin bez otpora pristade pa pričekaše još godinu dana dok momčić ne primi prvu pričest.

Minu još šest mjeseci, a naredne godine Charlesa konačno poslaše u gimnaziju u Ro-uanu, kamo ga potkraj listopada odvede otac glavom, na dan sajma svetog Romaina.

Bilo kome od nas sada bi se bilo nemoguće ičega sjetiti o njemu. Bijaše to dječak mirne ćudi, koji se pod odmorima igrao, na nastavi učio, u razredu pazio, čvrsto spa-vao u spavaonici, a u blagovaonici s tekom jeo. Za staratelja mu postaviše nekog ve-letrgovca željeznom robom iz ulice Ganterie koji bi ga jednom mjesečno, nedjeljom, nakon zatvaranja dućana, izveo iz škole, poslao ga da šeće po luci i razgleda brodo-ve, a potom ga u sedam sati, prije večere, doveo natrag u gimnaziju. Svakoga bi četvrtka uvečer Charles napisao majci dugo pismo, crvenom tintom i pečateći ga s tri
kuglice tijesta; potom bi pregledavao bilješke iz povijesti ili pak čitao stari svezak

Anacharsisa[3] koji se povlačio po učionici. Na šetnji je razgovarao sa slugom koji bijaše sa sela kao i on.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 12:35 pm





Zahvaljujući velikom zalaganju, uvijek se održavao među osrednjim učenicima.; jed-nom je pače dobio i pohvalu iz prirodopisa. No, krajem trećeg razreda roditelji ga izvadiše iz gimnazije i dadoše da uči medicinu, uvjereni da će i sam moći dogurati do ispita zrelosti.

Majka mu pronađe sobu na četvrtom katu i s pogledom na Eau-de-Robec, kod neko-ga svojeg znanca, bojadisara. Pogodi se za smještaj i hranu, pribavi mu pokućstvo – stol i dva stolca, od kuće dopremi staru postelju od trešnjevine, a usto mu kupi i ma-lenu željeznu peć, uz zalihu drva kojim se imalo grijati njezino siroto dijete. Potom otputova krajem tjedna, po tisuću mu puta preporučivši da se dobro vlada, sada kad ostaje prepušten sam sebi.

Pred rasporedom predavanja što ga pročita na oglasnoj ploči obuze ga vrtoglavica: predavanja iz anatomije, predavanja iz patologije, predavanja iz fiziologije, predava-nja iz farmacije, predavanja iz kemije, kao i iz botanike, kliničke medicine i terape-utike, ne računajući higijenu i farmakologiju – sve sami nazivi kojima etimologiju nije znao, a koja ga se doimahu poput vrata što vode u neka svetišta puna uzvišene tame.

Ništa od svega toga nije razumio; uzalud je slušao, nije shvaćao. Svejedno je radio, imao sva skripta, odlazio na sva predavanja, nije propuštao nijednu bolničku vizitu. Svoju je skromnu svakidašnju zadaću obavljao poput konja koji okreće žrvanj pa ve-zanih očiju kruži u mjestu, nesvjestan posla koji obavlja.

Da mu prištedi troškove, majka bi mu svakoga tjedna po vozaru poslala komad tele-tine pečene u pećnici, što je jeo prijepodne za doručak, kada bi se vratio iz bolnice, lupkajući pritom stopalima o zid da se zagrije. Zatim je trebalo trčati na predavanja, u veliku dvoranu za obdukcije, u bolnicu pa se kroz sve silne ulice vratiti kući. Uve-čer bi se, nakon mršave večere kod gazde, vratio u sobu i opet se bacio na posao, u promočenoj odjeći što mu se kraj zažarene peći pušila na tijelu.

Za lijepih ljetnih večeri, u doba kada mlačne ulice opuste, kada se služavke na kuć-nom pragu nabacuju pernatom lopticom, otvorio bi prozor i nalaktio se na nj. Rijeka koja tu ruansku četvrt pretvara u nekakvu malu blatnjavu Veneciju protjecaše dolje, ispod njega, žuta, ljubičasta ili plava, između mostova i ograda. Radnici su, čučeći na
obali, u vodi prali ruke. Na motkama što su odozgo stršale s tavana na zraku se sušila povjesma pamuka. Sučelice njemu, ponad krovova, pružaše se veliko čisto nebo, s crvenim suncem na zalazu. Kako divno mora da je biti tamo! Kakve li svježine u bukviku! Pa bi raširio nosnice da se nadiše divnih poljskih mirisa što do njega ne do-pirahu.

Smršavi, tijelo mu se protegnu, a lice poprimi neki žaloban izraz od kojega gotovo postade zanimljivo

Naravno, malo-pomalo iz nehaja se okani svih odluka što ih bijaše stvorio. Jednom izostade s vizite u bolnici, sutradan propusti predavanje pa tako, uživajući u lijenosti, na kraju sve zapostavi.

Poče redovito odlaziti u kavanu i strastveno igrati domino. Zatvoriti se svake večeri u kakav prljav javni lokal te ondje po mramornim stolovima premetati pločice od ov-čjih kostiju obilježene crnim točkicama, to mu se činilo dragocjenim činom vlastite slobode koji mu podizaše ugled u vlastitim očima. Bijaše to poput upućivanja u tajne svijeta, poput pristupa zabranjenim užicima, pa bi pri ulasku s nekom gotovo pute-nom radošću polagao ruku na kvaku na vratima. Mnogo se toga što je do tada bilo zatomljeno probudi u njemu: nauči napamet kuplete koje pjevaše dočekujući ostale

veseljake, oduševi se za Bérangera,[4] nauči spravljati punč te napokon upozna i lju-bav.

Zahvaljujući takvim pripremama, potpuno propade na ispitu za zdravstvenika.[5] A baš ga te večeri čekahu kod kuće da proslave njegov uspjeh!

On pođe pješice i zastade na ulazu u selu, odakle posla po majku i sve joj ispriča. Ona nađe opravdanje za nj, za neuspjeh okrivljujući nepravednost ispitivača, te ga ponešto osokoli, preuzimajući na sebe da sredi stvari. Tek pet godina kasnije gospo-din Bovary doznade istinu: bijaše to davna prošlost i on se s njome pomiri, a nije, uostalom, mogao ni pretpostaviti da bi njegov potomak mogao biti glupan.

Charles se, dakle, opet dade na posao pa se bez predaha iz svih predmeta pripremi za ispit, naučivši unaprijed napamet sva pitanja. Prođe s prilično dobrom ocjenom. Divna li dana za njegovu majku! Prirediše svečani objed.

Gdje li će se sada baviti svojim umijećem? U Tostesu. Tamo je bio samo neki stari li-ječnik. Već je odavno gospođa Bovary iščekivala njegovu smrt pa se dobričina još ne bijaše ni s dušom rastao, a Charles mu se već bio nastanio preko puta kao nasljednik.

No, to što je odgojila sina, dala ga na liječnički nauk i pronašla mu Tostes za obavlja-
nje prakse, nije još bilo sve: trebala mu je žena. I ona mu je nađe: udovicu sudskoga ovrhovoditelja iz Dieppea kojoj bijaše četrdeset i pet godina, a godišnji joj prihod iznosio tisuću i dvije stotine livara.

Premda bijaše ružna, suha kao prut i puna prištića kao proljeće pupova, gospođa je Dubuc imala na izbor prosaca. Da bi postigla svoj cilj, majka Bovary bijaše ih prisi-ljena sve ukloniti s puta te pače vrlo vješto izigra spletke nekog kobasičara koji uži-vaše popovsku podršku.

Charles je isprva predviđao da će mu se prilike u braku poboljšati, zamišljajući da će biti slobodniji i da će moći raspolagati samim sobom i svojim novcem. No, žena mu je u svemu gospodarila: pred svijetom je morao govoriti ovako, a ne onako, postiti svakoga petka, odijevati se po njezinim željama, po njezinu nalogu dodijavati paci-jentima koji ne bi platili. Otvarala mu je pisma, uhodila ga na svakom koraku te kroz pregradni zid prisluškivala kada bi mu u ordinaciju na pregled dolazile žene.

Svakoga je jutra očekivala čokoladu, svakovrsne obzire bez kraja i konca. Nepresta-no se žalila na živce, na prsa, na raspoloženje. Zasmetao bi joj već i zvuk koraka: ode li tkogod od nje, samoća joj postane mrska, pođe li k njoj, to je nedvojbeno zato da je vidi gdje umire. Uvečer, kad bi se Charles vratio kući izvukla bi ispod pokriva-ča dugačke mršave ruke, ovila mu ih oko vrata te bi mu, posjevši ga na rub postelje, stala povjeravati svoje jade: on nju zanemaruje, on ljubi drugu! Lijepo su joj govorili da će biti nesretna! Naposljetku bi od njega zatražila kakav sirup za svoje zdravlje i malo više ljubavi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 12:36 pm








II.




Jedne noći, oko jedanaest, probudi ih konjski topot koji se zaustavi tik pred vratima. Služavka otvori tavanski prozorčić pa pregovaraše neko vrijeme s čovjekom koji bi-jaše zastao dolje na ulici. Dolazi po liječnika, ima za njega pismo. Nastasie siđe niza stube dršćući od studeni pa pođe otključati vrata i redom podiže sve zasune. Čovjek ostavi konja pa, pošavši za služavkom, uđe ravno za njom u kuću. Ispod vunene kape sa sivim kićankama izvuče pismo umotano u krpu i oprezno ga pruži Charlesu koji se nalakti na jastuk da ga pročita. Nastasie mu kraj postelje držaše svjetiljku. Gospo-đa, iz stidljivosti, ostade okrenuta k zidu te su joj se vidjela samo leđa.

To pismo, zapečaćeno malenim pečatom od plavog voska, preklinjaše gospodina Bo-varyja da smjesta krene na posjed Bertaux radi slomljene noge koju trebaše namjesti-ti. E, pa, od Tostesa do Bertauxa ima dobrih šest milja puta, i to ide li se preko Longuevillea i Saint-Victora. Bijaše mrkla noć. Gospođa Bovary strahovaše da joj muža ne zadesi kakva nesreća. Odlučiše stoga da konjušar pođe prvi, a Charles će krenuti tri sata kasnije, kada iziđe mjesec. U susret neka mu pošalju nekog dečka da mu pokazuje put do imanja i otvara vrata u ogradama.

Oko četiri ujutro, čvrsto se zamotavši u ogrtač, Charles se zaputi prema Bertauxu. Još sanjiv i topao od spavanja, prepuštaše se mirnome konjskom kasu. Kada bi se ži-votinja sama od sebe zaustavila pred kojom trnjem obraslom jamom kakve se kopaju uz rub njiva, trgnuo bi se iza sna, brzo se sjetio slomljene noge i trudio se prizvati u sjećanje sve prijelome za koje je znao. Kiša više nije padala, počinjalo se daniti, a po golim su granama jabuka nepomično sjedile ptice kostriješeći sitno perje na hladno-me jutarnjem vjetru.

Ravna se polja sterala u nedogled, a skupine drveća oko gospodarstava tvorile u veli-kim razmacima crnoljubičaste mrlje na toj golemoj sivoj površini što se na obzoru gubila u sumornoj boji neba. Charles je od vremena do vremena otvarao oči; potom bi, kad bi mu se duh umorio, a san sam od sebe počeo vraćati, ubrzo zapao u neka-kav drijemež u kojem su mu se najnoviji dojmovi miješali s uspomenama, pa je sa-
moga sebe vidio dvostruko: u isti mah kao studenta i kao oženjena muškarca, kako leži u postelji kao maločas i kako prolazi kirurškim odjelom kao nekoć. Topli mu se vonj obloga u glavi miješao sa svježim mirisom rose; čuo je klizanje željeznih prste-nova po šipki oko postelja i dah svoje usnule žene... Na prolazu kroz Vassonville opazi uz jarak dječačića kako sjedi u travi.

– Jeste li vi doktor? – zapita dečko.

Na potvrdan odgovor, uze klompe u ruke dade se u trk pred Charlesom.

Iz riječi svojega vodiča liječnik putem razabra kako gospodin Rouault mora da je je-dan od imućnijih poljoprivrednika. Nogu je slomio sinoć, vraćajući se od susjeda kod kojeg su se slavila Sveta tri kralja. Žena mu je umrla prije dvije godine. Uz njega je samo gospođica koja mu pomaže u vođenju kućanstva.

Tragovi kotača postajahu sve dublji; približavahu se Bertauxu. Kliznuvši kroz rupu u živici, dečko nestade, a potom se opet pojavi na kraju dvorišta otvarajući ogradu. Konj posrtaše po mokroj travi; Charles se saginjaše da se provuče ispod granja. Psi čuvari lajahu u psetarnici natežući lanac. Nakon ulaska u Bertaux, konj mu se popla-ši i odskoči daleko u stranu.

Bijaše to lijepo gospodarstvo. Po stajama su se kroz otvorena vrata vidjeli krupni oraći konji gdje mirno jedu iz novih jasala. Duž zgrada pružaše se golemo gnojište s kojeg se pušilo, a među kokošima i puranima čeprkaše ondje i pet-šest paunova, dika svakoga koškog dvorišta. Tor bijaše dugačak, štagalj visok, a zidovi mu glatki kao dlan. Pod nadstrešnicom stajahu dvoja velika kola i četiri pluga, a uz njih bičevi, ha-movi, cijela zaprežna oprema po čijim je modrim vunenim pokrivkama padala sitna prašina što se trusila s tavana. Zasađeno stablima raspoređenim u podjednakim razmacima, dvorište se postupno uzdizalo, a kraj bare odjekivaše veselo gakanje guš-čjeg jata.

Mlada žena u plavoj vunenoj haljini ukrašenoj s tri volana iziđe na kućni prag da do-čeka gospodina Bovaryja pa ga uvede u kuhinju gdje je plamtjela velika vatra. Oko vatre je u lončićima raznih veličina krčkao doručak za ukućane. Vlažna se odjeća su-šila u unutrašnjosti ognjišta. Lopatica, mašice i vrh na mijehu, svi golemih razmjera, blistahu poput uglačana čelika, a duž je zidova visjela sva sila kuhinjskog posuđa na kojem je treperavo odsijevao jasni plamen s ognjišta, pomiješan s prvim sunčevim zrakama što prodirahu kroz okna.

Charles se pope na kat da pogleda bolesnika. Nađe ga u postelji gdje se znoji pod
pokrivačima, odbacivši noćnu kapicu daleko od sebe. Bijaše to debeo čovječuljak od svojih pedeset godina, bjeloput, modrih očiju, ćelav sprijeda po glavi i s naušnicama u ušima. Kraj sebe je na stolcu držao veliku bocu s rakijom iz koje bi sebi od vreme-na do vremena malo natočio ne bi li se ohrabrio; no, čim ugleda liječnika, namah se smiri pa, umjesto da psuje, kao što je to činio već dvanaest sati, uze nemoćno stenja-ti.

Prijelom bijaše jednostavan, bez ikakvih komplikacija. Lakši Charles nije mogao ni poželjeti. Onda, sjetivši se nastupa svojih profesora pred ranjeničkim posteljama, osokoli pacijenta svakovrsnim lijepim riječima, utješnim liječničkim izrazima što su poput ulja kojim se mažu kirurški noževi. Da se načini udlaga, poslaše u kolnicu po svežanj letvica. Charles izabra jednu od njih, iscijepa je na komade i izgladi stakle-nom krhotinom, dok je služavka parala plahte da se od njih načine zavoji, a gospođi-ca se Emma trudila sašiti jastučiće. Dugo joj je trebalo da nađe kutiju sa šivaćim pri-borom pa joj se otac uzruja. Ona ništa ne odgovori, ali bi se šivajući svaki čas ubola u prst koji bi potom prinijela ustima da ga posiše.

Charlesa iznenadi bjelina njezinih noktiju. Bijahu sjajni, tanki pri vrhu, čistiji od djepske bjelokosti i podrezani u obliku badema. Ruka joj, ipak, ne bijaše lijepa, možda je bila nedostatno blijeda, a i pomalo suha u člancima; bijaše, isto tako, i pre-dugačka, a u obrisu joj nije bilo mekih oblina. U Emme lijepe bijahu oči: premda smeđe, zbog trepavica izgledahu kao da su crne, a pogled joj do vas dopiraše otvore-no i s bezazlenom smjelošću.

Kad liječnik završi s previjanjem, gospodin ga Rouault pozove da prije odlaska mrvu prezalogaji.
Charles siđe u blagovaonicu u prizemlju. Dva pribora i dvije srebrne čaše bijahu postavljeni na stoliću prostrtu podno velike postelje s nebnicom, prekrivene katunom na kojem su bili otisnuti likovi što predstavljahu Turke. Osjećao se miris perunike i vlažna rublja što dopiraše iz visokoga ormara od hrastovine nasuprot prozoru. Na podu su u kutovima stajale, uspravno poredane, vreće žita. Bijaše to višak sa susjed-nog tavana na koji se uzlazilo trima kamenim stubama. Kao ukras prostorije, bijaše, na sredini zida s kojega se zbog djelovanja salitre ljuštila zelena boja, o klin obješena Minervina glava, narisana ugljenom olovkom i u pozlaćenom okviru, a ispod nje pi-salo gotičkim slovima: »Dragome tati.«

Porazgovaraše najprije o bolesniku, onda o tome kakvo je vrijeme, o velikoj studeni, o vukovima što noću lutaju po poljima. Gospođici Rouault na selu ne bijaše nimalo
zabavno, pogotovo zato što je gotovo sva briga za majur padala na nju. U blagova-onici bijaše hladno pa je gospođica za vrijeme jela drhturila, zbog čega je pomalo pokazivala pune usnice koje je, kad je šutjela, običavala grickati.

Vrat joj izvirivaše iz bijela, posuvraćena ovratnika. Kosu joj, čije su dvije polovice izgledale kao da je svaka od jednog komada, toliko bijahu glatko začešljane, dijelila posred glave tanka stazica što se lagano ugibaše slijedeći oblinu tjemena, a oba su se ta dijela, ostavljajući ušnu resicu jedva vidljivom, otraga stapala u bogatu punđu, prethodno se valovito povijajući prema sljepočicama, što naš seoski liječnik vidje prvi put u životu. Jagodice joj bijahu rumene, a nosila je, zataknuvši ga na mušku između dva puceta na košuljcu, lornjon od kornjačevine.

Kad se Charles, pošto bijaše otišao gore da se pozdravi s čičom Roualtom, vrati u blagovaonicu, nađe Emmu gdje stoji čelom oslonjena o prozor i promatra povrtnjak u kojemu vjetar bijaše poobarao pritke za grah. Ona se okrenu.

– Trebate li nešto? – zapita.

– Svoj bič, ako smijem moliti – odgovori on.

Pa stade prekapati po postelji, iza vrata, pod stolcima; bič bijaše pao na zemlju izme-đu vreća i zida. Gospođica ga Emma ugleda i sagnu se nad vreće sa žitom. Charles iz uljudnosti priskoči pa, i sam pružajući ruku u istome smjeru, osjeti kako djevojci, dok se tako naginje pod njim, prsima dotiče leđa. Ona se uspravi, sva rumena u licu, pa ga pogleda preko ramena pružajući mu volujsku žilu.

Umjesto da svrati u Bertaux poslije tri dana, kako bijaše obećao, vrati se on već sutradan, a potom stade redovito navraćati dvaput tjedno, ne računajući neočekivane posjete u koje dolažaše od vremena do vremena, tobože slučajno.

Sve, uostalom, pođe kako valja. Ozdravljenje dobro napredovaše, a kada nakon četrdeset i šest dana vidješe čiču Rouaulta kako sam pokušava hodati po svojem ku-ćerku, počeše gospodina Bovaryja smatrati čovjekom velikih sposobnosti. Čiča Ro-uault govoraše da ga ni prvi liječnici u Yvetotu pa čak ni u Rouenu ne bi bili bolje izliječili.

Što se pak tiče Charlesa, on se i ne pokuša zapitati zašto tako rado dolazi u Bertaux. Sve da je na to i pomislio, nedvojbeno bi svoju revnost bio pripisao ozbiljnosti sluča-ja ili možda koristi kojoj se od toga nadao. Jesu li mu zbilja zbog toga posjeti tom gospodarstvu bili ugodan izuzetak među dosadnim poslovima u životu? U te bi dane rano ustajao, galopom odjahao, podbadao životinju; potom bi sjašio da obriše noge o
travu i navlačio crne rukavice prije ulaska u kuću. Volio je doći u to dvorište, osjetiti na ramenu ogradu što se okrećući otvara, volio je pijetla što kukuriječe na zidu i dje-čake što mu dolaze u susret. Volio je štagalj i staje, volio čiču Rouaulta koji ga je lupkao po ruci nazivajući ga svojim spasiocem, volio je klompe gospođice Emme na opranim podnim pločicama u kuhinji: zbog visokih se potpetica činila malko višom, a kada je koračala ispred njega, drveni potplati, brzo se podižući, oštro udarahu o kožu niskih čizmica.

Ona ga uvijek ispraćaše do prve stube pred kućom. Kada mu još ne bi bili doveli ko-nja, ostajala je uza nj. Već bi se bili oprostili, pa više nisu razgovarali; svježi bi je zrak obavio, podižući joj bez ikakva reda sitne maljice na zatiljku ili zamahujući vrpcama pregače na njezinu boku tako te lepršahu poput zastavica. Jednom, za juži-ne, iz kore se stabala voda cijedila po dvorištu, a po krovovima se gospodarskih zgrada topio snijeg. Ona bijaše izišla na prag; zatim pođe po suncobran i otvori ga. Kroz suncobran od modre svile što se prelijevala u sivo i ružičasto prodiraše sunce obasjavajući nemirnim odsjajima bijelu put njezina lica. Emma se pod njim smiješila mlakoj toplini i čulo se kako kapi vode, jedna po jedna, padaju na razapetu svilu.

U prvo se vrijeme, kada je Charles tek počeo odlaziti u Bertaux, mlada gospođa Bo-vary dosljedno raspitivala za bolesnika te čak u knjizi koju je o njegovu poslu vodila prema načelima dvostrukog knjigovodstva bijaše izabrala lijepu čistu stranicu za gospodina Rouaulta. No, kada ču da on ima kćer, potanje se raspita pa doznade da je gospođica Rouault, odgojena u samostanu kod uršulinki, dobila, štono se kaže, dobar odgoj te je, prema tome, vješta plesu, zemljopisu, crtanju, vezenju i sviranju klavira. To je ipak bilo previše!

– Zato je njemu – govoraše u sebi – lice onako ozareno kad odlazi k njoj! I zato obla-či novi prsluk izlažući se opasnosti da ga po kiši uništi! Ah, ta žena! Ta žena!...

I nagonski je zamrzi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 12:37 pm


Isprva je oduška nalazila u tome da tu i tamo ponešto natukne. Charles to ne shvati; zatim u uzgrednim primjedbama preko kojih on šutke prelažaše strahujući od oluje; napokon, u iznenadnim prijekorima na koje on nije znao što da odgovori. Kako to da još uvijek odlazi u Bertaux kad je gospodin Rouault ozdravio, a ta mu čeljad još nije platila? Ah, pa da! Ima tamo jedna osoba, netko tko ugodno čavrlja, neka vezilja, učena glavica! To on voli! Treba njemu gradskih gospođica! Pa nastavljaše:

– Kći čiče Rouaulta, pa gradska gospođica! Baš! Djed im je bio čobanin, a imaju i nekog rođaka koji je skoro završio na sudu zato što je u svađi nekoga gadno zviznuo.
Što sad ona tu ima izvoditi i nedjeljom se u crkvi kočoperiti u svilenoj haljini, kao da je grofica. Da nije bilo one uljene repice prošle godine, teško bi stari jadnik poplaćao svoje zaostatke.

Umoran od svega toga, Charles prestade odlaziti u Bertaux. Héloïse ga prisili da se zakune, položivši ruku na njezin molitvenik, kako više tamo neće ići, a sve to nakon mnogo jecaja i poljubaca, u silnome ljubavnom izljevu. Pokori se, ali se smionost njegove žudnje usprotivi tako ropskom vladanju te on iz nekakva prostodušnog li-cemjerja ocijeni kako ta zabrana da je viđa za nj znači svojevrsno pravo da je voli. A osim toga, udovica bijaše mršava, zubi joj bijahu predugi, u svako se godišnje doba zagrtala malenim crnim rupcem čiji joj se vrh spuštaše između lopatica; košćat joj lik bio, poput mača u tok, utaknut u uske haljine, toliko kratke da joj ispod njih proviri-vahu gležnjevi i vezice glomaznih cipela što se ukrštahu na sivim čarapama.

Charlesova im je mati od vremena do vremena dolazila u pohode, ali snaha kao da bi i nju poslije nekoliko dana nabrusila po uzoru na svoju vlastitu oštricu pa bi se njih dvije, kao dva noža, počele primjedbama i prigovorima zabadati u nj. Ne valja mu što toliko jede! Čemu uvijek nuditi čašicom svakoga tko naiđe? Zašto se toliko tvrdoglavi pa odbija nositi vuneno rublje?

Sluči se tako da se početkom proljeća, kad se na moru digao povoljan vjetar, bi-lježnik iz Ingouvillea, kojemu udovica Dubuc bijaše povjerila svoj imutak, ukrca na brod ponijevši sa sobom sav novac iz svojega ureda. Héloïse, istina, posjedovaše, osim udjela u brodu procijenjena na šest tisuća franaka, još i kuću u ulici Saint-François, a ipak se od cijeloga tog tako razvikanog bogatstva u njihovu domu ništa ne bijaše pojavilo do nešto pokućstva i nekoliko starih haljina. Trebalo je to istjerati na čistac. Pokaza se da su kuću u Dieppeu do temelja izjele hipoteke; koliko toga bi-jaše udovica pohranila kod bilježnika, samo je Bog znao, udio od broda ne premaši-vaše ni tisuću talira. Čestita je gospođa, znači, lagala! U ogorčenu bijesu stari gospo-din Bovary, razbivši stolac o pod, optuži ženu što im je unesrećila sina upregavši ga s takvim kljusetom na kojem orma ne vrijedi ni koliko koža. Oboje dođoše u Tostes. Izbi svađa. Bijaše tu i napada. Héloïse se, sva u suzama, baci mužu u naručje zakli-njući ga da je brani pred roditeljima. Charles je htjede zagovarati. Roditelji se nalju-tiše i otputovaše.

No, udarac bijaše zadan. Osam dana iza toga, dok je u dvorištu vješala rublje, udari njoj krv na usta, a sutradan, baš kad joj se Charles bio okrenuo leđima da spusti zastore na prozoru, izusti: »Ah! Bože moj!«, uzdahnu i izgubi svijest. Bijaše mrtva!
Kakva li zaprepaštenja!

Kada se na groblju sve završi, Charles se vrati kući. Dolje ne nađe nikoga; pope se na kat, u spavaću sobu, vidje njezinu haljinu što je još visjela u dnu ložnice pa, naslonivši se na pisaći stol, do večeri ostade izgubljen u bolnim mislima. Najzad, ona ga je ipak ljubila.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 12:38 pm








III.

Jednog jutra dođe čiča Rouault i donese Charlesu plaću za svoju izliječenu nogu: se-damdeset i pet franaka u kovanicama od četrdeset sua, a usto i jednu puricu. Bijaše doznao za njegovu nesreću pa ga uze tješiti što je bolje umio.

– Znam ja kako je to! – govoraše udarajući ga po ramenu. – I meni je tako bilo! Kad sam izgubio jadnu pokojnicu, odlazio sam u polja da budem posve sam. Bacio bih se pod neko drvo, plakao, zazivao dragog Boga, govorio mu kojekakve gluposti, htio sam biti kao one krtice što sam ih viđao po odvojcima, pune crva koji im vrve po utrobi, uglavnom, bilo mi je da umrem. A kad bih pomislio da su drugi u tom času uz svoje drage ženice i čvrsto ih drže u zagrljaju, počeo bih strahovito štapom mlatiti po zemlji. Bio sam gotovo lud, nisam više ni jeo, ma ne biste vjerovali, ali gadila mi se i sama pomisao na kavanu. E, onda, polako, dan je dolazio za danom, nakon zime pro-ljeće, poslije ljeta jesen, počelo je popuštati, komadić po komadić, mrvu po mrvu, otišlo je, nestalo, zapravo se sleglo, hoću reći, jer vam u biti uvijek ostane nešto, ne-kakav... štono bi se reklo... teret, tu, na grudima! Ali, to nam je ionako svima suđeno pa se ne smijemo prepuštati slabosti niti sebi željeti smrt zato što su drugi umrli...

Morate se trgnuti, gospodine Bovary, proći će to! Svratite do nas. Moja kći tu i tamo pomisli na vas pa kaže da ste je, izgleda, zaboravili. Brzo će i proljeće. Povest ćemo vas do uzgajališta da tamo ustrijelite kojeg kunića pa ćete se malo razonoditi.

Charles posluša savjet. Pođe ponovo do Bertauxa. Ondje sve zateče onako kako je bilo i posljednji put, to jest, kao i prije pet mjeseci. Kruške bijahu već procvale, a do-bričina Rouault, sada opet na nogama, trčkaraše amo-tamo, od čega se majur doimao življim.

Vjerujući da mu je dužnost liječnika u koroti obasuti što većom uljudnošću, zamoli ga da nipošto ne skida šešir, obraćaše mu se tihim glasom, kao bolesniku, pa se čak tobože i rasrdi što za nj ne bijahu pripravili neko lakše jelo nego inače, primjerice lončić vrhnja ili kompot od krušaka. Ispriča nekoliko zgoda. Charles se i nehotice zasmija, ali mu se najednom vrati uspomena na ženu pa se smrknu. Donesoše kavu i
on prestade na to misliti.

A i sve je manje mislio na to što se više privikavao da živi sam. Uživanje u novoste-čenoj samostalnosti ubrzo mu samoću učini podnošljivijom. Sada je sam mogao određivati vrijeme pojedinih obroka, vraćati se kući ili izlaziti nikome ne polažući računa, a kada je bio jako umoran, ispružiti se, koliko je dug i širok, po cijeloj poste-lji. Brižno je, dakle, pazio na sebe, sam sebi ugađao i prihvaćao utjehu koju mu pru-žahu. Ženina mu je smrt, s druge strane, podosta koristila u zvanju, jer se tokom mje-sec dana neprestano ponavljalo: »Jadnik! Kakve li nesreće!« Ime mu se pročulo, broj pacijenata porastao, a usto je u Bertaux odlazio kad god bi mu se prohtjelo. Osjećao je neku besciljnu nadu, neodređenu sreću, a češljajući zaliske pred zrcalom, sam se sebi činio naočitijim no prije.

Jednoga dana stiže onamo oko tri sata; svi bijahu u polju; uđe u kuhinju, ali isprva ne opazi Emmu, jer kapci na prozorima bijahu zatvoreni. Kroz pukotine je u drvu sunce po popločanom podu bacalo dugačke tanke pruge koje su se lomile na bridovima po-kućstva i treperile na stropu. Muhe su se penjale uz upotrijebljene čaše na stolu i zu-jale utapajući se na dnu, u preostaloj jabukovači. Danje svjetlo što dopiraše kroz dimnjak čađavoj je ploči ognjišta davalo baršunast sjaj, a hladnom pepelu modri-kastu boju. Između prozora i ognjišta šivala je Emma; ne bijaše se ogrnula pa su joj se na golim ramenima vidjele sitne kapi znoja.

Po seljačkom običaju, ona mu ponudi da nešto popije. On odbi, ona navali te mu na-pokon u smijehu predloži da zajedno s njom popije čašicu likera. Pođe do ormara po bocu kirasoa, dohvati dvije čašice, napuni jednu do vrha, a u drugu jedva nešto ulije pa je, kucnuvši se s njime, prinese ustima. Kako je čašica bila gotovo prazna, zabaci-vaše glavu da je iskapi pa se tako, zabačene glave, napućenih usana i napeta vrata, smijaše što ništa ne osjeća, dok je vrškom jezika što joj provirivaše između krasnih zuba pomalo lizala dno čašice.

Onda opet sjede i dohvati švelo: krpala je bijelu pamučnu čarapu. Radila je oborene glave, ništa ne govoreći, a šutio je i Charles. Strujeći ispod vrata, zrak je nosio nešto prašine po pločicama. Charles promatraše to kovitlanje, no čuo je tek nabijanje u vlastitoj glavi, a u daljini kokodakanje kokoši koja u dvorištu bijaše snijela jaje. Emma bi od vremena do vremena osvježila obraze pritišćući na njih dlanove koje je potom hladila na željeznoj kugli velikoga prijeklada na ognjištu.

Tužila se da je od početka proljeća hvata vrtoglavica; zapita bi li joj morske kupke štogod koristile; uze govoriti o samostanu, a Charles o gimnaziji – riječi im same na-
virahu. Uspeše se u njezinu sobu. Pokaza mu svoje stare note, knjižice što ih bijaše dobila za nagradu i vijence od hrastova lišća zaboravljene u dnu ormara. Govoraše mu opet o svojoj majci, o groblju, pa mu u vrtu čak pokaza lijehu s koje svakoga prvog petka u mjesecu bere cvijeće i nosi ga majci na grob. No, taj se njihov vrtlar ni u šta ne razumije; posluga je tako loša! Vrlo bi rado živjela u gradu, pa makar samo i preko zime, iako je selo zbog duljine lijepih dana ljeti možda još i dosadnije. Već prema tome što bi govorila, glas joj bijaše jasan, oštar ili bi, iznenada obojen sjetom, zatreperio prijelazima što završavahu gotovo kao šapat, kada bi govorila sama za sebe, čas radosna i širom otvorenih bezazlenih očiju, a čas spuštenih vjeđa, pogleda prožeta dosadom, dok bi joj misli nekamo odbludjele.

Navečer, na povratku kući, Charles u sebi, jednu po jednu, ponovi rečenice što ih ona bijaše izrekla, nastojeći ih se prisjetiti, dopuniti im smisao, da bi sebi predočio onaj dio njezina života za vrijeme kojega je još nije poznavao. No, nipošto je ne mogaše zamisliti drugačijom no što ju je prvi put vidio ili kakvu ju je maločas ostavio. Potom se zapita kakva će postati ako se uda, te za koga će se udati? Na žalost, čiča Rouault bijaše tako bogat, a ona... tako lijepa! Ipak, Emmin mu lik neprestano dolažaše pred oči, a nešto jednolično, nalik na zvrjanje zvrka, brujaše mu u ušima: »A da se ti ipak oženiš? Da se oženiš?« Te noći ne uspje zaspati, u grlu ga stezalo, mučila ga žeđ; ustade da se napije vode iz vrča i otvori prozor. Nebo se bijaše osulo zvijezdama, pu-haše topao vjetar, a u daljini lajahu psi. On okrenu glavu prema Bertaux.

Misleći kako na kraju krajeva nema što izgubiti, Charles sam sebi obeća da će je zaprositi čim se za to ukaže prilika; no, svaki put kad bi se takva prilika ukazala, strah da neće naći prikladnih riječi zapečatio bi mu usta.

Čiči Rouaultu ne bi se bilo nimalo krivo otarasiti kćeri od koje mu u kući nije bilo nikakve koristi. U sebi ju je opravdavao, držeći je prepametnom za poljodjelstvo, po-sao i od Boga proklet, jer u njemu nikada nije bilo milijunaša. Daleko od toga da se obogati, dobričina je svake godine bio na gubitku: naime, premda je bio izvrstan u trgovini i odlično se snalazio u lukavštinama toga zanata, samo poljodjelstvo i upravljanje majurom manje su mu odgovarali no ikome drugom. Ruke je najradije držao u džepovima, a nije žalio troška u pogledu životne udobnosti, u želji da se do-bro hrani, lijepo grije i udobno spava. Volio je jaku jabukovaču, nedopečen ovčji but, dobro zamiješanu kavu s rakijom. Jeo je u kuhinji, sam, kraj vatre, za stolićem što su mu ga donosili potpuno prostrt, kao u kazalištu.

Kada, prema tome, primijeti, da se Charlesu u nazočnosti njegove kćeri rumene
obrazi, što je značilo da će je ovih dana zaprositi, htjede unaprijed zrelo razmisliti o cijelom slučaju. Charlesa je, doduše, držao malo mekušnim, nije to bio zet kakva bi poželio, no govorilo se o njemu da je dobra vladanja, skrban, vrlo obrazovan, a ne-dvojbeno neće previše zanovijetati oko miraza. Pa, kako ga uskoro očekivaše prodaja dvadeset i dva jutra vlastitoga dobra, mnogo dugovaše zidaru, mnogo sedlaru, a tre-balo je popraviti i osovinu na tijesku, reče čiča Rouault sam sebi:

– Ako je zaprosi, a ja ću mu je dati.

O Miholju bijaše Charles došao na tri dana u Bertaux. Posljednji dan proteče kao i oba prethodna, u odgađanju iz časa u čas. Čiča Rouault pođe da ga isprati: koračahu nekim izlokanim putem i uskoro im se valjalo rastati. To bijaše pravi trenutak. Charles sebi ostavi vremena do kraja živice, a kad je prođoše, napokon promrmlja:

– Gazda Rouault, htio bih vam nešto reći. Zastadoše. Charles je šutio.

– No, hajde, da čujem što vas muči! Kao da već ne znam! reče čiča Rouault, potiho se smijući.

– Čiča Rouault... čiča Rouault... – zamuca Charles.

– Što se mene tiče, ja bolje i ne tražim – nastavi seoski gazda. – Iako je i mala bez sumnje mojeg mišljenja, ipak je treba pitati hoće li pristati. Vi samo pođite, a ja ću se vratiti kući. Ako kaže da, pazite što vam kažem, ne morate se vraćati, zbog svijeta, a uostalom, i nju bi to previše uzbudilo. Ali da se živi ne izjedete, ja ću širom otvoriti kapak na prozoru, sve do zida; moći ćete to vidjeti odavde straga, ako se nagnete preko živice.

I udalji se.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 12:39 pm





Charles priveza konja za stablo. Potrči na stazu. Počeka. Pola sata prođe, a potom on na svom satu izbroji još sedamnaest minuta. Najednom se začu udarac o zid; kapak se bijaše otvorio, kuka se na njemu još njihala.

Sutradan je bio na majuru već u devet sati. Emma porumenje kad on uđe, trudeći se da se malko nasmiješi kako bi prikrila smetenost. Čiča Rouault zagrli budućeg zeta. Dogovor o novčanim pitanjima odgodiše za kasnije; imali su, uostalom, vremena pred sobom, jer se vjenčanje iz pristojnosti nije moglo obaviti prije kraja Charlesove korote, što je značilo tek u proljeće naredne godine.

U tom iščekivanju prođe zima. Gospođica Rouault bavila se svojom opremom. Jedan
dio bi naručen u Rouenu, a košulje i noćne kapice izradi sama prema modnim crteži-ma što ih bijaše posudila. Za Charlesovih posjeta majuru, razgovarali su o priprema-ma za svadbu, pitali se u kojoj će se prostoriji prirediti gozba, maštali o količini jela koja će im biti potrebna i o tome kakva će biti predjela.

Emma bi se, nasuprot svemu tome, radije vjenčala o ponoći uz baklje, no čiči Ro-uaultu takva zamisao nije išla u glavu. Održa se, dakle, svadba na koju dođoše četrdeset i tri osobe, na kojoj svatovi ostadoše šesnaest sati za stolom, a koja se nastavi i sutradan, a ponešto i idućih dana.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 12:40 pm





IV.




Svatovi stigoše zarana u kočijama, u jednoprežnim dvokolicama, u kolima s klupica-ma na dva kotača, u starim lakim dvokolicama bez krova, u teretnim kolima s kožnim zastorima, a mlađa čeljad iz najbližih sela na taljigama na kojima stajahu jedno do drugoga, držeći se za prečke da ne padnu, jer su jurili kasom i žestoko se tresli. Neki dođoše iz daljine od deset milja, iz Godervillea, Normanvillea i Canyja. Bijaše pozvana sva rodbina iz obje obitelji, pomiriše se s posvađanim prijateljima, pismeno obavijestiše znance koje odavno bijahu izgubili iz vida.

Od vremena do vremena za živicom bi se začulo pucketanje biča, malo potom otvo-rila bi se vrata: ušla bi još jedna kola. Pojurivši do prve stube vanjskog stubišta, naglo bi se zaustavila i iskrcala putnike, a oni bi izišli trljajući koljena i protežući ruke. Gospođe u šeširima nosile su haljine krojene na gradsku, zlatne lance za sat, pelerine s krajevima ukrštenim u pojasu ili pak malene šarene rupce, na leđima pri-čvršćene iglom, što im otraga otkrivahu vrat. Dječačiće, odjevene slično kao i njiho-

tatice, nova odjeća kao da sputavaše (mnogi su od njih tog dana pače nazuli prvi par čizama u životu), a kraj njih bi se, šuteći kao zalivena, našla poneka odrasla dje-vojčica od kojih četrnaest-šesnaest godina, u bijeloj prvopričesničkoj haljini, produ-ženoj za ovu prigodu, nedvojbeno rođakinja ili starija sestra, crvena u licu, usplahire-na, kose masne od ružine pomade, sva u strahu da ne uprlja rukavice. Kako nije bilo dovoljno stajskih momaka da ispregnu sva kola, gospoda zasukaše rukave i sami se toga prihvatiše. Ovisno o različitom društvenom položaju, imahu na sebi frakove, ja-haće kapute, haljetke, podrezane kapute – otmjene frakove što u obitelji uživahu najdublje poštovanje, a iz ormara bi se vadili samo o svečanim zgodama; jahaće ka-pute s drugim skutima što lepršahu na vjetru, s valjkastim ovratnikom i džepovima širokim kao vreća; haljetke od gruba sukna uz koje je obično išla kakva kapa s bakrenim obrubom na štitniku; podrezane kapute koji su na leđima imali dva puceta, jedno uz drugo, nalik na dva oka, a skutovi kao da su im tesarskom sjekirom od jed-nog komada isječeni. Neki su k tomu (no, ti su, dakako, morali jesti na samom kraju stola) nosili svečane košulje, to jest košulje s ovratnikom prevrnutim na ramena, le-
đima nabranim u sitne nabore i našivenim pojasom nisko vezanim oko struka.

A košulje na prsima izbočile se kao oklopi! Svi se muškarci svježe podšišali, uši im stršile od glave, a svi bijahu glatko izbrijani. Neki što bijahu ustali još prije zore pa se nisu vidjeli dobro obrijati, imahu poprečne brazgotine pod nosom ili duž čeljusti oguljena mjesta na koži, velika poput talira od tri franka, upaljena od vožnje po oštrom zraku, zbog čega sva ta punašna, bijela i radosna lica bijahu ponešto išarana ružičastim mrljama.

Općina bijaše pola milje udaljena od imanja, pa se pješice uputiše onamo, a po završetku se crkvenog obreda isto tako i vratiše. Svadbena povorka, isprva jedinstve-na poput kakve šarene trake, vijugala je kroz polja uskom stazom što krivudaše među zelenim žitom, ali se doskora razvuče i raspadne na raznorazne skupine koje zaosta-jahu da popričaju. Pred povorkom je išao svirač s violinom, na pužu okićenom vrpcama; zatim su dolazili mladenci, roditelji, prijatelji, kako bi već tko stigao; a dje-ca su ostajala otraga, zabavljajući se čupkanjem zvončića sa zobenih vlati ili se igra-jući između sebe dok ih nitko ne bi gledao. Emmi se predugačka haljina malo vukla po tlu; od vremena bi se do vremena zaustavila da je podigne pa bi tada prstima u ru-kavicama s nje nježno uklanjala oštru travu i sitne čičkove bodljike, dok je Charles, praznih ruku, čekao dok ona s time ne završi. Čiča Rouault, s novim cilindrom na glavi i u crnom fraku čije mu orukvice pokrivahu šake sve do noktiju, vodio je pod ruku gospođu Bovary. Stari pak gospodin Bovary, koji, prezirući iz dna duše sav ovaj svijet, bijaše jednostavno došao u jahaćem kaputu s jednim redom puceta i vojničkog kroja, kavanskim udvaranjem obasipaše neku mladu plavokosu seljančicu. Ona se klanjala, rumenjela, nije znala kako da mu odgovori. Ostali su svatovi razgovarali o poslovima ili su jedni drugima iza leđa zbijali vragolije, unaprijed se međusobno po-tičući na veselo raspoloženje, a ako bi tkogod bolje osluhnuo, još je uvijek čuo cilik violine koja i dalje sviraše u polju. Kad bi svirač opazio da ostali posustaju, i sam bi se zaustavljao da predahne, dugo kolofonijem mazao gudalo da strune još bolje ječe, a potom bi kretao dalje, sad spuštajući, a sad podižući vrat na violini da tako sam sebi određuje takt. Škripa je glazbala već iz daljine tjerala ptičice u bijeg.

Stol bijaše prostrt pod kolnicom. A na njemu četiri goveđa bubrežnjaka, šest pilećih paprikaša, pirjana teletina, tri ovčja buta te u sredini krasan pečeni odojak i oko njega četiri svinjske kobasice s kiselicom. U kutovima stola bile postavljene staklenke s ra-kijom. Slatka se jabukovača gusto pjenila oko čepova, a sve čaše već unaprijed bija-hu do ruba napunjene vinom. Na glatkoj su površini žute kreme, poslužene u velikim
pliticama, što podrhtavaše i pri najmanjem udaru o stol, bili vitičastim slovima, nači-njenim od sitnih ušećerenih badema, ispisani monogrami mladenaca. Za torte i kola-čiće od meda i oraha bijahu doveli slastičara iz Yvetota. Budući da mu to bijaše prvi posao u ovom kraju, čovjek je dao sve od sebe pa na svršetku gozbe sam iznese tortu na kat koja izazva opće klicanje. Osnova joj, kao prvo, bijaše četvorina od modre lje-penke koja prikazivaše hram s trijemovima, stupovima i sadrenim kipićima, postavljenim svuda uokolo u udubine ukrašene zlatnim papirnatim zvjezdicama; po-tom se, na drugom katu, uzdizala kula od savojskog biskvita, okružena sićušnim utvrdama od ušećerena anđelikina korijena, badema, grožđica i narančinih krišaka; a na najvišem se sloju koji je predstavljao zelenu livadu s liticama, jezercima od pekmeza i brodićima od lješnjakovih ljusaka maleni Amor ljuljao u čokoladnoj lju-ljački na vrhu čijih su se stupića umjesto okruglih završetaka nalazila dva ružina pu-poljka.

Sve do večeri su jeli. Kad bi se tkogod previše umorio od sjedenja, odlazio se proše-

tati po dvorištu ili malo u štaglju igrati na čepove,[6] a potom se vraćao k stolu. Pri kraju neki zaspaše i zahrkaše, ali kod kave sve ponovo živnu: udariše u pjesmu, ogle-dahu se u snazi, uzeše prenositi terete, palcima pokazivahu dvosmislene pokrete, po-kušavahu na plećima podići kola, pripovijedahu masne šale i redom cjelivahu sve žene. Uvečer se konji koji se do grla bijahu najeli zobi nikako nisu dali upregnuti u rukunice: ritali su se, propinjali, kidali hamove, a gospodari ih psovali ili im se smi-jali. I cijele su noći po okolnim cestama i po mjesečini pomamne kočije jurile najve-ćim trkom, odskakujući po jarcima, poskakujući po metrima šljunka, zapinjući o na-sipe, a žene se naginjahu kroz vratašca da dohvate uzde.

Oni koji ostadoše u Bertauxu provedoše noć pijući u kuhinji. Djeca bijahu pozaspala pod klupama.

Nevjesta bijaše zamolila oca da je poštede od uobičajenih šala. Neki rođak, međutim, trgovac svježom morskom ribom, koji im pače, kao vjenčani dar, bijaše donio dva lista, baš se htio dati na to da ustima prska vodu kroz ključanicu, kadli u pravi čas stiže čiča Rouault i u tome ga spriječi te mu objasni kako ozbiljan položaj njegova zeta ne dopušta takve nepristojnosti. Rođak svejedno teško popusti pred tim razlozi-ma. Optuži u sebi čiču Rouaulta zbog oholosti i pođe se u kut pridružiti četvorici-pe-torici drugih uzvanika koji, budući da su ih kod stola u više navrata zaredom dopali lošiji komadi mesa, isto tako držahu da su ih loše ugostili pa sada ogovarahu domaći-na i prikrivenim mu riječima priželjkivahu propast.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 2:06 pm





Stara gospođa Bovary cijeloga dana ni bijele ne probijeli. Nju ne bijahu pitali za savjet ni o snahinoj haljini ni o tome kako da prirede gozbu te se ona rano povuče. Suprug, umjesto da pođe za njom, pošalje u Saint-Victor po cigare pa je do zore pu-šio, svejednako ispijajući grog od trešnjevače, mješavinu nepoznatu ostaloj družini, pa je to za nj bio izvor još većeg ugleda.
Charles nipošto ne bijaše šaljive ćudi te se na svadbi posebno i ne istaknu. Mlako je odgovarao na sve dosjetke, igre riječima, dvosmislenosti, laske i masne šale kojima ga, kao po dužnosti, obasipahu od časa kada iznesoše juhu na stol.
Sutradan se zato činio drugim čovjekom. Prije bi se pomislilo da je on ona djevica od sinoć, dok se na nevjesti ne primjećivaše ništa po čemu bi se ma što moglo naslutiti. Ni najveći vragoljani nisu znali kako bi se prema njoj postavili pa je, kad bi prošla kraj njih, promatrahu s neizmjernom pozornošću. No, Charles nije ništa prikrivao. Zvao ju je »ženo moja«, tikao je, svakoga pitao za nju, posvuda je tražio i često je odvodio u dvorište gdje bi ga se izdaleka moglo kroz drveće vidjeti gdje joj ovija ruku oko pasa i u hodu se napola naginje nad nju, gužvajući joj glavom čipkasti ume-tak na košuljcu.Dva dana po svadbi mladenci otputovaše, jer Charles zbog svojih bolesnika ne mo-gaše dulje izostati. Čiča Rouault dade ih odvesti u svojoj dvokolici te ih sam isprati do Vassonvillea. Tu posljednji put poljubi kćer, iziđe iz kočije i zaputi se natrag. Pre-valivši nekih sto koraka, zastade pa, kada je vidio kola gdje se udaljuju, a kotači im se okreću podižući prašinu, duboko uzdahnu. Sjeti se potom svoje svadbe, onoga davnog doba i ženine prve trudnoće: i on bijaše radostan onoga dana kada ju je od oca odveo svojoj kući, posjednuvši je na konja iza sebe i kaskajući po snijegu, jer bi-jaše oko Božića i sva polja bijahu bijela. Ona se jednom rukom pridržavaše za nj, a o drugoj joj visjela košarica; vjetar je vitlao duge čipke na njezinoj koškoj kapici pa ga one kadšto doticahu po ustima, a kad bi okrenuo glavu, vidio bi kraj sebe, na vlasti-tom ramenu, njezino rumeno lišce što mu se šutke smješkalo pod zlatnim uresom na kapici. Da zagrije prste, od vremena do vremena zavlačila bi mu ih u njedra. Kako je to sve davno bilo! Sinu bi im sada bilo trideset godina! Još se jednom ogleda, ali ništa ne primijeti na cesti. Osjeti se tužan kao pusta kuća, a budući da mu se u mozgu omamljenom od silnoga pića nježne uspomene miješahu s crnim mislima, načas ga obuze želja da malo prošeće do crkve. Poboja se, međutim, da ga pogled na crkvu još jače ne rastuži pa se vrati ravno kući.Gospodin i gospođa Charles stigoše u Tostes oko šest sati. Susjedi se načičkaše po
prozorima da vide novu ženu svojega liječnika.Pojavi se stara služavka, pozdravi gospođu, ispriča joj se što večera još nije gotova te je pozove da u međuvremenu obiđe kuću.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 2:07 pm








V.




Pročelje od opeka bijaše točno u ravnini s ulicom ili, bolje rečeno, cestom. Iza vrata visjela kabanica s podignutim ovratnikom, konjska uzda i crna kožna kapa, a u kutu na zemlji ležaše par gamaša još pokrivenih osušenim blatom. Nadesno bijaše blago-vaonica, to jest odaja u kojoj se jelo i boravilo preko dana. Zelenkastožuta zidna ta-peta, pri vrhu naglašena vijencem blijeda cvijeća, podrhtavala je na loše napetoj pod-lozi; bijeli pamučni zastori, obrubljeni crvenom vrpcom, u križ se spajahu na prozo-rima, a na uskoj ploči nad kaminom, između dva posrebrena svijećnjaka pod stakle-nim zvonima jajolika oblika, blistala se ura njihalica ukrašena Hipokratovom gla-vom. Na drugoj strani hodnika bijaše Charlesova ordinacija, malena prostorija, širo-ka otprilike šest koraka, s jednim stolom, tri stolca i uredskim naslonjačem. Svesci Rječnika medicinskih znanosti, još nerazrezani, no mekog uveza oštećena u uzastopnim prodajama kroz koje su prošli, gotovo sami ispunjavahu šest polica jelo-va ormara za knjige. Za pregleda bolesnika kroz zidove prodiraše ovamo miris rastopljena maslaca, a u kuhinji se čuli bolesnici gdje kašlju i podrobno pričaju o svojoj bolesti. Zatim je, otvarajući se ravno na dvorište gdje se nalazila konjušnica, dolazila velika zapuštena prostorija s krušnom peći, a trenutačno je služila kao drvarnica, podrum i spremište, onako puna starog željeza, praznih bačava, polomlje-na ratarskog oruđa, uza svu silu drugih prašnjavih predmeta kojima bijaše nemoguće pogoditi namjenu.Vrt, duži nego širi, pružaše se između dvaju zidova premazanih lijepom i s obiju stra-na prekrivenih marelicama zasađenim u špalir, pružaše se sve do trnove živice što ga je dijelila od polja. Usred vrta stajaše na zidanu postolju sunčani sat s pločom od škriljevca; četiri lijehe, zasađene kržljavim divljim ružama, sa svih strana okruživahu korisniju gredicu zasijanu važnijim biljem. Posve u dnu vrta, pod smrekama, sadreni je župnik čitao molitvenik.Emma se pope na kat, u sobe. U prvoj nije bilo nikakva pokućstva, no u drugoj, a to bijaše bračna soba, u ložnici se s crvenim zastorima nalazila postelja od mahagonija. Kutija od školjaka resila je komodu, a na pisaćem stolu uz prozor u jednoj je vazi
stajala kitica narančina cvijeća, svezana bijelim satenskim vrpcama. Bijaše to vjenča-ni buket, buket prethodničin! Ona se zagleda u nj. Charles to primijeti, dohvati ga i odnese na tavan, dok je Emma, sjedeći u naslonjaču (oko nje razmještahu njezine stvari), pomišljala na svoj vjenčani buket, spremljen u kutiji od ljepenke, te se sa-njarski pitala kako bi s njime postupili kada bi se slučajno dogodilo da ona umre.Pozabavi se prvih dana smišljanjem preinaka po kući. Sa svijećnjaka ukloni staklena zvona, dade nalijepiti nove tapete, nanovo obojiti stubište i postaviti klupe u vrtu oko sunčanog sata. Raspita se pače kako bi se mogao načiniti bazen s vodoskokom i ribi-cama. Najzad joj muž, znajući da se ona voli voziti kočijom, nađe rabljeni boc koji je, kada su mu stavili nova svjetla i blatobrane od prošivene kože, gotovo posve nali-kovao na tilbury.Charles, dakle, bijaše sretan i bez ikakve brige na ovome svijetu. Objed nasamo sa ženom, uvečer šetnja glavnom cestom, kretnja njezine ruke dok popravlja kosu, pogled na njezin slamnati šešir obješen o prozorsku kvaku i još mnogošta drugo u čemu nikada prije nije ni slutio naslade, sve to sada za nj sačinjavaše neprekidnu sre-ću. Ujutro u postelji, dok bi ležali jedno pored drugoga na jastuku, gledao je sunčevu svjetlost gdje joj prosijava kroz svijetle maljice na obrazima napola skrivenim pod dvostrukim obrubom noćne kapice. Ovako izbliza, njezine mu oči izgledahu uveća-ne, pogotovu kada bi, budeći se, više puta za redom zatreptala vjeđama: crne u sjeni, a zagasito modre na danjem svjetlu, kao da u sebi skrivahu nekoliko slojeva boje koji, u dnu tamniji, postajahu sve svjetliji što bijahu bliže površini cakline. Oko mu se gubilo u tim dubinama te je ondje vidio svoju umanjenu sliku, do ramena, sa svi-lenim rupcem na glavi i u košulji rastvorenoj oko vrata. Onda bi ustao. Ona bi izišla na prozor da gleda njegov odlazak i ostajala naslonjena na prozorsku dasku, između dva lonca s geranijima i u jutarnjoj haljini što mekano padaše oko nje. Charles bi na ulici prikopčao ostruge na kamenu međašu, a ona je odozgo i dalje razgovarala s nji-me, ustima svejednako čupkajući krajičak cvijeta ili lista koji bi potom otpuhnula prema njemu pa bi, lepršajući, lebdeći, praveći u zraku polukrugove kao ptica, prije no što će pasti na zemlju, zapeo na kuštravoj grivi stare bijele kobile koja nepomično stajaše pred vratima. Charles bi joj, uzjahavši, rukom poslao poljubac; ona bi odgo-vorila kimanjem, zatvorila prozor, pa bi on otišao. I onda bi krenuo po glavnoj cesti čija se dugačka prašnjava vrpca protezaše do u beskraj, po izlokanim stazama nad kojima se drveće nadvijalo tvoreći sjenice, po puteljcima gdje mu žito sezaše do ko-ljena, sa suncem na plećima i jutarnjim zrakom u nosnicama, srca puna noćnog blaženstva, smirena duha i zadovoljene puti, prežvakavajući svoju sreću, poput ljudi koji još i poslije objeda uživaju u okusu gomoljika koje probavljaju.
Tȁ, kakva je do sada dobra imao u životu? Zar gimnazijske dane, koje je provodio zatvoren unutar onih visokih zidova, sam među bogatijim i u nastavi sposobnijim drugovima koji su se smijali njegovu naglasku, rugali se njegovu odijelu, a kojima su majke u sobu za posjete dolazile noseći kolače u mufu? Ili kasnije, kada je studirao medicinu i nikada nije imao dovoljno novaca da povede na ples kakvu malu radnicu koja bi mu postala ljubavnicom? Poslije toga, četrnaest je mjeseci živio s udovicom kojoj noge u postelji bijahu hladne kao dva komada leda. No, sada doživotno posje-duje tu lijepu ženu koju obožava! Svijet za njega ne sezaše dalje od svilena ruba nje-zine podsuknje pa predbacivaše sebi da je ne ljubi. Uhvatila bi ga želja da je ponovo vidi, brzo se vraćao k njoj i penjao se uza stube uzdrhtala srca. Emma bi se baš obla-čila u sobi, prišao bi joj prigušenim koracima, poljubio je u leđa, a ona bi vrisnula.

Nije se mogao suzdržati da neprestano na njoj ne dodiruje češalj, prstenje, rubac; kadšto bi joj na oba obraza utisnuo zvučan cjelov ili bi joj golu ruku obasuo nizom sitnih poljupčića, od vršaka prstiju do ramena, a ona bi ga odgurnula, napola nasmi-ješeno, napola nestrpljivo, kao što se postupa s djetetom koje vam se vješa o skute.Prije udaje Emma je vjerovala da u sebi osjeća ljubav, no kako sreća koja je trebala iz te ljubavi proisteći nije dolazila, mora da se prevarila, mišljaše. Pa nastojaše doznati što se u životu zapravo podrazumijeva pod riječima sreća, strast i opijenost koje joj se u knjigama bijahu učinile tako lijepe.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 2:07 pm






VI.




Bila je pročitala Pavla i Virginiju[7] i sanjarila o bambusovoj kolibici, crncu Do-mingu, psu Fidèleu, no nadasve o slatkome prijateljstvu kakva dobroga brace koji za tebe bere rumeno voće s velikih stabala, visokih kao gora, ili bosonog trči po pijesku donoseći ti ptičje gnijezdo.Kad joj je bilo trinaest godina, otac je odvede u grad, s namjerom da je dadne u sa-mostan. Odsjedoše u gostionici u četvrti Saint-Gervais, gdje im večeru iznesoše u oslikanim tanjurima na kojima bijaše prikazana povijest gospođice de La Vallière.[8] U svim su se natpisima uz te prikaze, tu i tamo izgrebenim noževima, slavile vjera, nježnost srca i dvorska raskoš.Daleko od toga da se u samostanu dosađuje, u prvi joj mah bijaše ugodno društvo časnih sestara koje su je, da bi je razonodile, vodile u kapelicu kamo se nekim dugim hodnikom ulazilo iz blagovaonice. Za vrijeme se odmora veoma malo igrala, dobro je razumijevala katekizam i gospodinu je kapelanu na teška pitanja upravo ona odgo-varala. Nikada ne izlazeći iz mlačnoga raspoloženja u učionicama i živeći među blje-dunjavim ženama što nošahu krunice s bakrenim križićima, ona dopusti da je polaga-no uspava otajstvena čežnja koja izbija iz mirisa oltara, svježine škropionica i svjetlosti voštanica. Umjesto da sluša misu, promatrala je u molitveniku nabožne sli-čice obrubljene azurnom bojom pa su joj se sviđali bolesna ovčica, presveto srce pro-bodeno oštrim strelicama ili jadni Isus što putem pada na vlastiti križ. Pokuša za po-koru čitav dan provesti bez jela. Razbijaše glavu smišljajući na što bi se mogla zavje-tovati.Kad bi išla na ispovijed, izmislila bi beznačajne grijehe, ne bi li što dulje ondje osta-la, klečeći u tami, sklopljenih ruku, lica pripijena uz rešetku, slušajući ispovjednikov šapat. Na usporedbe sa zaručnikom, suprugom, nebeskim draganom i vječnim bra-kom što se često ponavljaju u propovijedima u dubini su joj se duše budile neočeki-vane slasti.
Uvečer prije molitve čitala su se u učionici nabožna djela. Pod tjednom je to bio ka-kav kratki izvadak iz svete povijesti ili Propovijedi opata Frayssinousa,[9] a nedje-ljom, kao razbibriga, odlomci iz Duha kršćanstva. Kako li je u prvih nekoliko navra-ta pozorno slušala zvonki vapaj romantične sjete što se ponavljaše u svakom odjeku zemlje i vječnosti! Da joj je djetinjstvo proteklo u sobičku pokraj dućana u kakvoj trgovačkoj četvrti, možda bi se tada bila otvorila lirskim čarima prirode koje obično do nas dopiru tek zahvaljujući piscima. No, ona predobro poznavaše selo, znala je što je blejanje stada, što mužnja, a što plugovi. Naviknuta na mirne životne strane, radije se okretala svemu što bijaše burno. More je voljela tek zbog oluja, a zelenilo samo ako je narijetko raslo među ruševinama. Trebalo joj je da iz svega izvuče svo-jevrsnu osobnu korist pa kao nepotrebno odbacivaše sve što nije služilo neposred-nom zadovoljenju njezina srca – bijaše više sentimentalne negoli umjetničke naravi te je tragala za uzbuđenjima, a ne za krajobrazima.

Našla se u samostanu i neka usidjelica koja onamo dolažaše na osam dana svakog mjeseca da krpa rublje. Pod zaštitom nadbiskupije, kao pripadnica stare plemićke obitelji što bijaše propala za vrijeme Revolucije, jela je u blagovaonici za stolom časnih sestara pa bi poslije jela malo s njima počavrljala prije no što će se vratiti svo-jemu poslu. Pitomice su često bježale s nastave i odlazile do nje. Znala je napamet brojne ljubavne pjesme iz prethodnoga stoljeća pa bi ih podglas pjevušila svejednako provlačeći iglu. Pripovijedala je priče, javljala novosti, u gradu obavljala usluge, a starijima krišom posuđivala kakav roman što ga je uvijek imala u džepu na pregači, a iz kojih je naša draga gospođica u predahu od posla i sama gutala cijela poglavlja. Sve tu bijaše puno ljubavnih dogodovština, ljubavnika i ljubovca, progonjenih gospi što padaju u nesvijest u osamljenim paviljonima, poštanskih kočijaša koji pogibaju kod svake postaje, konja koji na svakoj stranici crkavaju od napora, mrklih šuma, ljubavnih jada, prisega, jecaja, suza i cjelova, čamaca na mjesečini, slavuja u gaju, gospodičića hrabrih kao lav, umiljatih kao janje, a kreposnih da ih nema pod kapom nebeskom, uvijek divno odjevenih, a suze im liju iz očiju kao voda iz vrča! I tako je, s petnaest godina, Emma punih šest mjeseci prljala ruke u prašini starih čitaonica. Uz Waltera Scotta, kasnije je zanesoše i povijesne zgode pa uze sanjariti o škrinjama, stražarnicama i putujućim pjevačima. Bila bi voljela živjeti u kakvu starom zdanju, kao one vlastelinke tanka struka što su, nalaktivši se na kamen i naslonivši bradu o dlan, provodile dane pod trolistom na šiljatim prozorima izglédajući neće li s dalekih polja na vranome konju dojahati vitez s bijelom perjanicom. U to se vrijeme klanjala Mariji Stuart i osjećala zaneseno strahopoštovanje prema slavnim ili nesretnim ženama. Ivana Orleanska, Heloiza, Agnès Sorel,[10] lijepa Ferronière[11] i Clémence Isaure[12] izdvajahu se za nju poput zvijezda repatica iz mračnoga beskraja povijesti, u kojemu se još tu i tamo, no utonuli u sjenu i bez ikakve uzajamne veze, isticahu Luj

Sveti[13] i njegov hrast, Bayard[14] na umoru, nekoliko okrutnih djela Luja XI, nešto

malo Bartolomejske noći,[15] Bearnčeva perjanica[16] i nezaboravan spomen na oslika-ne tanjure koji veličahu Luja XIV.

Na satu glazbe, u romancama što ih pjevaše, spominjahu se samo anđelčići sa zlatnim krilima, Madone, lagune, gondolijeri – sve mirne skladbe koje joj dopuštahu da kroz glupavost stila i hirovitost tonova nazre privlačnu fantazmagoriju senti-mentalne stvarnosti. Neke su njezine drugarice u samostan donosile spomenare koje bijahu dobile kao novogodišnji dar. Valjalo ih je skrivati – bijaše to pravi podvig, a čitale su ih u spavaonici. Nježno držeći u rukama njihove krasne satenske korice, Emma je upirala očarani pogled u imena nepoznatih ljudi što se ispod svojih upisa najčešće potpisivahu kao grofovi ili vikonti.Drhtala je, dahom odižući svileni papir s graviranih crteža, a on se, napola svijen di-zao pa opet polako padao na stranicu. Bilo je tu svega i svačega: za ogradom nekog balkona mladić u kratkom ogrtaču u naručju steže djevojku u bijeloj haljini, s torbi-com o pojasu. Našlo se i nepoznatih portreta engleskih gospođa s plavim uvojcima koje vas ispod okruglih slamnatih šešira gledaju velikim sjajnim očima. Vidjele su se tu i gospe zavaljene u kočijama što klize kroz perivoje, a hrt poskakuje pred konjima što ih kasom tjeraju dva malena kočijaša u bijelim hlačicama. Druge su pak, sanjare-ći na počivaljkama uz otpečaćeno pismo, promatrale mjesec kroz pritvoren prozor, napola zastrt crnom zavjesom. Bezazlene djeve sa suzom na licu kroz rešetke gotičke krletke cjelivahu grlicu ili sa smiješkom naginjahu glavu na rame trgajući latice s cvijeta ivančice dugim i šiljatim prstima, zavinutim na vrhu poput šiljastih cipela. A vi ste bili ondje, sultani s dugim lulama što se pod sjenicama obeznanjujete u naručju bajadera, pa i vi, kauri, turske sablje i kapice grčke, a nadasve vi, blijedi krajobrazi iz predjela ditirampskih, što nam često u isti mah prikazujete palme i jele, tigrove s desne i lava s lijeve strane, na obzoru tatarske minarete i rimske razvaline u pred-njem dijelu, a uz njih polegle deve – i sve to uokvireno lijepo uređenom prašumom, a dugačka okomita sunčeva zraka podrhtava u vodi po kojoj plove labudovi, tu i tamo se ocrtavajući poput bijelih ogrebotina na čeličnosivoj pozadini.

A kroz staklo petrolejske svjetiljke, obješene na zidu iznad Emmine glave, padaše
svjetlo na sve te slike iz otmjena svijeta što se pred njom nizahu u tišini spavaonice i uz udaljeni štropot kakva okašnjelog fijakera što se još kotrljaše po bulevarima.

Kada joj umrije mati, Emma je prvih dana mnogo plakala. Onda dade načiniti posmrtnu sličicu ukrašenu pokojničinom kosom, a u jednome pismu što ga posla u Bertaux, punome tužnih razmatranja o životu, zatraži da je jednog dana sahrane u isti grob s majkom. Otac pomisli da je bolesna i dođe joj u posjet. Emma bijaše u sebi zadovoljna što je otprve postigla onaj rijetki ideal blijedih bića do kojega prosječno srce nikada ne stiže. Utonu, dakle, u plutanje po lamartinovskim meandrima, slušaše harfe na jezerima, svaki pjev umirućih labudova, svaki list što otpada, čiste djevice što uzlaze na nebo i glas Vječnoga što progovara u dolinama. To joj dojadi, ali to ni-pošto ne htjede sebi priznati, već ustraja – najprije iz navike, a zatim iz taštine, pa se najzad iznenadi osjetivši se smirenom i s jednako toliko malo tuge u srcu kao i bora na čelu.Redovnice koje su inače imale dobro mišljenje o njezinim naklonostima opaziše s velikim iznenađenjem kako gospođica Rouault kao da izmiče njihovoj skrbi. Bijahu je, zapravo, toliko obasule službama Božjim, povlačenjem u osamu, devetnicama i propovijedima, toliko joj zdušno preporučile štovanje što ga dugujemo svecima i mučenicima i dale toliko dobrih savjeta o čednosti tijela i za spas duše da se ponijela poput konja kad mu se pritegne uzda: zaustavila se u mjestu i odbacila žvale. Njezin se duh, praktičan usred sve zanesenosti, ljubeći crkvu zbog cvijeća u njoj, glazbu zbog riječi u romancama, a književnost zbog strastvenih uzbuđenja, bunio protiv vjerskih otajstava, baš kao što se ona sama sve više opirala stezi koja bijaše nešto od-bojno njezinoj naravi. Kada je otac odvede iz zavoda, nikome ne bijaše previše krivo što odlazi. Nadstojnica pače držaše da je u posljednje vrijeme pokazivala premalo poštovanja prema samostanskoj zajednici.Emmi se, kada se vratila kući, isprva svidje zapovijedati služinčadi, a potom joj selo omrznu te zažali za samostanom. A kada je Charles prvi put došao u Bertaux, smatraše samu sebe duboko razočaranom osobom koja više nema što naučiti i više ne treba ništa osjećati.No, tjeskoba zbog novoga položaja ili možda razdraženost prouzročena prisutnošću ovoga muškarca bijahu dovoljne da je uvjere kako se napokon domogla one čudesne strasti koja je do tada poput kakve velike ptice ružičasta perja lebdjela u sjaju pjesničkih nebesa – pa sada nikako nije mogla zamisliti da je ovaj mir u kojemu živi ona sreća o kojoj je nekoć sanjarila.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 2:08 pm







VII.




Kadšto je pomišljala da su joj to ipak najljepši dani u životu, štono kažu, medeni mjesec. Da se okusi njihova slast, nedvojbeno bi valjalo poći u one zemlje sa zvuč-nim imenima gdje prvi dani nakon vjenčanja protječu u najugodnijoj dokolici! U poštanskim kočijama, iza plavih svilenih zastora, korakom se vozite uz strme putove, slušajući pjesmu kočijaševu što u planini odjekuje zajedno s kozjim zvončićima i potmulim šumom vodopada. Kada sunce zađe, na zaljevskoj obali udišete miris li-munova, a potom, uvečer, na terasi ljetnikovca, sami i isprepletenih prstiju, pro-matrate zvijezde i kujete naume. Činilo joj se da pojedina mjesta na zemlji rađaju srećom, kao biljkom koja uspijeva samo na tome tlu, a svugdje se drugdje slabo pri-ma. Zašto se ne može nasloniti na balkon kakve švicarske kućice ili se u svojoj tuzi zatvoriti na nekom škotskom ladanju, uz muža u crnu baršunastu kaputu s dugim skutima, u mekim čizmama, sa šiljatim šeširom i orukvicama!Možda bi rado nekome sve to bila i povjerila. No, kako da izrazi onu neuhvatljivu nevoljkost kojoj se lik mijenja poput oblaka, koja se kovitla poput vjetra? Nedostaja-hu joj za to i riječi, i prilika, i smjelost.Da je Charles to, međutim, htio, da je to slutio, da je njegov pogled ma i jednom kre-nuo u susret njezinoj misli, činilo joj se da bi joj se tada iz srca otkinulo iznenadno obilje, poput zrele voćke što pada s grane čim je rukom dotakneš. No, što se pojača-vala prisnost u njihovu zajedničkom životu, tako se povećavala i unutarnja odvoje-nost koja ju je udaljavala od njega.Charlesov je način razgovora bio običan, nalik na ulični pločnik: tuda su prolazile svačije misli, u svakidašnjem ruhu, ne pobuđujući ni uzbuđenje, ni smijeh, ni snove. Nikada ga radoznalost nije navela, govorio je, dok je živio u Rouenu, da pođe u ka-zalište i gleda pariške glumce. Nije znao ni plivati, ni mačevati, ni pucati iz pištolja, a jednog joj dana nije umio objasniti neki jahački izraz na koji bijaše naišla u roma-nu.

Ne mora li se, naprotiv, muškarac u sve razumjeti, isticati se u brojnim područjima,
upućivati vas u snagu strasti, u istančane životne slasti, u sve tajne? No, ovaj njezin nikoga ni u čemu ne poučava, ništa ne zna, ništa ne priželjkuje. Vjeruje da je sretan, a ona mu zamjera na tome nepokolebljivom miru, na toj vedroj nezgrapnosti, pa čak i na sreći što mu je sama poklanja.
Kadšto je i crtala, a Charlesu bijaše veliko zadovoljstvo stajati kraj nje i gledati je gdje se naginje nad crtežom, žmirkajući očima da bolje vidi svoj rad ili palcem u kuglice valjajući mrvice kruha. Za klavirom pak, što su njoj prsti brže letjeli, to bi se on jače divio. Sa sigurnošću je udarala po tipkama i bez prekida prelazila cijelu kla-vijaturu s kraja na kraj. Podrhtavajući pod njezinom rukom, staro bi se glazbalo na kojemu žice bijahu razdešene, ako bi prozor bio otvoren, čulo do nakraj sela, a ovrši-teljev bi pisar, prolazeći glavnom cestom, gologlav i u papučama, zastao da je čuje, onako s papirom u ruci.S druge je pak strane Emma umjela voditi kućanstvo. Bolesnicima je slala obračun o posjetima, i to u pomno sročenim pismima, tako da ni izdaleka nisu podsjećala na ra-čune. Kada bi nedjeljom imali na objedu nekog susjeda, uvijek je nalazila načina da posluži ukusno složeno jelo, umjela je na vinovu lišću sagraditi piramidu od šljiva, slatko bi poslužila već istreseno iz staklenke na tanjur, govorila je pače kako će kupi-ti zdjelice za ispiranje usta nakon jela. Sve je to silno pridonosilo Bovaryjevu ugledu.Charles naposljetku poče sam sebe više cijeniti što ima takvu ženu. S ponosom u bla-govaonici pokazivaše dva njezina crteža načinjena olovkom što ih bijaše dao staviti u vrlo široke okvire pa ih objesio o zid na dugačkim zelenim vrpcama. Na povratku s mise viđahu ga pred kućom u krasnim vezenim papučama.Kući se vraćaše kasno, u deset sati, a kadšto i o ponoći. Zaiskao bi tada nešto za jelo, a kako bi služavka već bila legla, posluživaše ga Emma. Skinuo bi kaput da bi mu za večerom bilo udobnije. Nabrajao bi joj redom ljude koje je sreo, sela u kojima je bio, recepte što ih je napisao te bi, zadovoljan samim sobom, pojeo ostatak kuhane gove-dine s lukom, slistio sir, pohrskao jabuku, ispraznio vrč, a potom pošao u postelju, le-gao nauznak i zahrkao.Budući da je odavna bio naviknut nositi noćnu kapicu, rubac mu nije ostajao čvrsto vezan preko ušiju pa mu je kosa ujutro sva razbarušena padala na lice i bila posve bi-jela od pernatih pahuljica iz jastuka kojemu bi se uzice preko noći razvezale. Uvijek je nosio čvrste čizme koje su na svodu stopala imale dva široka nabora što se koso pružahu prema gležnjevima, dok je ostatak kože bio potpuno ravan, kao nategnut na drvenoj nozi. Govorio je da za selo i ne treba bolje.
Mati mu odobravaše tu štedljivost; i sada mu je, naime, dolazila u pohode kao i ne-koć, kada bi u njezinoj kući došlo do kakve malo žešće oluje, no starija gospođa Bo-vary kao da baš ne bijaše naklonjena snahi. Nalazila je njezino držanje previše uzno-sitim za njihove imovinske prilike; drva, šećer i svijeće tope se kao u kakvoj boga-taškoj kući, a toliki drveni ugljen što izgara u kuhinji dostajao bi i za dvadeset pet jela! Preslagivala joj je rublje po ormarima i učila je da pazi na mesara kada joj do-nosi meso. Emma primaše te pouke, gospođa je Bovary njima obasipaše, a riječi dra-ga kćeri i draga majko razmjenjivahu se tokom cijelog dana, popraćene lakim drhta-jem usnica, jer obje te slatke riječi izgovarahu glasom drhtavim od gnjeva.U doba gospođe Dubuc starica se još uvijek osjećala u prednosti pred njom, no sada je u Charlesovoj ljubavi prema Emmi vidjela otpadništvo od svoje ljubavi, posezanje za nečim što njoj pripada pa je sinovljevu sreću promatrala u mučnoj tišini, poput propala čovjeka što kroz okna gleda ljude gdje sjede za stolom u njegovoj negdašnjoj kući. Prizivala je pred njim uspomene na svoju muku i požrtvovnost te je, uspoređu-jući ih s Emminom nehajnošću, zaključivala kako takvo isključivo obožavanje nije nimalo razborito.

Charles nije znao što bi joj odgovorio; mater je poštovao, a ženu beskrajno ljubio. Mišljenje je prve smatrao nepogrešivim, a drugu je, međutim, držao besprijekornom. Kada bi gospođa Bovary otputovala, bojažljivo bi se odvažio, i to istim riječima, na jednu-dvije od najblažih primjedaba što ih bijaše čuo iz majčinih usta. a Emma bi ga, glasno mu i jasno dokazavši da se vara, poslala natrag bolesnicima.Htjela je, međutim, držeći se načela za koja je vjerovala da su dobra, u sebi izazvati ljubav. Po mjesečini bi mu u vrtu naizust govorila sve strastvene rime koje je znala i uzdišući mu pjevala sjetne adađe, ali se i nakon toga osjećala jednako hladnom, a ni Charles se nije zbog toga činio zaljubljenijim ili uzbuđenijim.Pošto je tako neko vrijeme kresala kremen o njegovo srce ne izbivši iz njega ni jednu jedinu iskru, nesposobna, uostalom, razumjeti ono što sama ne osjećaše, kao ni vje-rovati u sve što se ne pokazivaše u uobičajenim oblicima, s lakoćom se uvjeri da u Charlesovoj strasti više nema ničega izvanrednog. U njegove se ljubavne izljeve uvukla redovitost, grlio ju je u određene sate. Bijaše to navika kao i svaka druga, baš kao poslastica predviđena da se posluži poslije jednoličnosti objeda.Neki lovočuvar kojega gospodin bijaše izliječio od upale pluća, darova joj malenu talijansku hrticu pa ju je gospođa vodila sa sobom u šetnju, jer bi kadšto i izlazila da načas bude sama i da pred očima više nema onaj vječiti vrt i prašnjavu cestu.
Odlazila je do bukvika u Bannevilleu, u blizinu napuštenog paviljona na uglu obzi-danog perivoja, na strani okrenutoj prema poljima. Tamo je u jarku među travom bilo visokih trstika s oštrim lišćem.Najprije bi se ogledala posvuda uokolo da vidi nije li se štogod promijenilo od posljednjeg puta kada je ovdje bila. Našla bi na istome mjestu crvene pustikare i žute šeboje, koprivino busenje izniklo oko krupna kamenja i mrlje od mahovine duž triju prozora čiji se vječno zatvoreni kapci raspadahu od istrulosti na zahrđalim željeznim stožerima. Isprva bez cilja, misli joj tumarahu nasumce, baš kao i njezina hrtica koja trčala ukrug po poljima, lajala na žute leptire, hvatala rovke zubima čupkajući mako-ve na rubu žitnog polja. Zatim bi joj se misli malo-pomalo razbistrile pa, sjedeći na tratini po kojoj je sitno kopkala vrškom suncobrana, u sebi ponavljaše:

– Bože moj, zašto li sam se udala?

Pitaše se nije li se nekom drugačijom igrom slučaja moglo slučiti da sretne drugog muškarca te nastojaše zamisliti kakvi su mogli biti ti događaji što se nisu zbili, taj drugačiji život, taj drugi muž kojega nije poznavala. Tȁ nisu svi muževi nalik na nje-zina. Mogao je biti lijep, duhovit, otmjen, privlačan, kakvi su nedvojbeno bili muškarci za koje su se udale njezine nekadašnje samostanske družice. Što li one sada rade? U gradu, usred ulične vreve, kazališnoga žamora i plesnoga sjaja, provode ži-vot u kojemu se srce raduje, a osjetila razgaljuju. A ona… njoj je život hladan kao ta-van čije je okno okrenuto prema sjeveru, a dosada, taj nijemi pauk, u mraku plete mrežu po svim kutovima njezina srca. Sjećala se dana podjele nagrada, kada se uspi-njala na podij da primi zaslužene vjenčiće. Ljupko je izgledala onako kose spletene u pletenicu, u bijeloj haljini i otvorenim crnim suknenim cipelicama pa su je, dok se vraćala na mjesto, gospoda salijetala da joj čestitaju; dvorište bijaše puno kočija kroz čija joj vratašca dovikivahu zbogom, a učitelj glazbe pozdravljaše je u prolazu, pod rukom noseći kutiju s violinom. Kako je davno sve to bilo! Kako davno!
Pozvala bi Djali, smjestila je sebi među koljena, pogladila je po tananoj duguljastoj glavi i rekla:
– Hajde, poljubi gospodaricu, ti koja ne znaš za tugu.Potom bi se, promatrajući sjetan izraz vitke životinje koja je lijeno zijevala, raznježi-la te bi joj se, uspoređujući je sa sobom, uzela glasno obraćati, kao nekome koga tje-šimo u njegovoj boli.Kadšto bi naišli zapusi vjetra, morski povjetarci što, prevaljavši se u jednom zamahu preko cijele visoravni pokrajine Caux, donošahu slanu svježinu sve do ovih dalekih polja. Trstike bi zazviždale povijajući se do zemlje, a lišće bi na bukvama zašumjelo u brzom drhtaju, dok im vrhovi, neprestano se njišući, ne prekidahu svečani huk. Emma bi čvršće omotala rubac oko ramena i ustala.
U drvoredu bi zelena svjetlost, odražavajući se od lišća, obasjala glatku mahovinu što joj tiho škripaše pod nogama. Sunce zapadaše, kroz granje se crvenjelo nebo, a jednaka debla drveća zasađena u ravnoj crti doimahu se poput niza smeđih stupova što se ističu na zlatnoj podlozi. Obuzeo bi je strah, pozvala bi Djali, brzo se glavnom cestom vratila u Tostes, klonula u naslonjač i cijele večeri ne bi ni progovorila.No, potkraj rujna, u njezinu se životu dogodi nešto izvanredno: dobi poziv za odla-zak u Vaubyessard, k markizu d'Andervilliersu.Državni tajnik u doba restauracije, markiz, trudeći se vratiti u politički život, pripre-maše daleko unaprijed kandidaturu za skupštinskog zastupnika. Zimi je dijelio velike količine drva za potpalu, a u pokrajinskom vijeću stalno vatreno zahtijevao nove ceste za svoj okrug. U vrijeme velikih vrućina izbi mu u ustima nekakav čir od koje-ga ga Charles nekim čudom oslobodi u pravi ga čas probivši lancetom. Upravitelj imanja, poslan u Tostes da plati operaciju, uvečer ispriča kako je u liječnikovu male-nom vrtu vidio prekrasne trešnje. Kako su pak u Vaubyessardu trešnje slabo rodile, gospodin markiz zamoli Bovaryja za nekoliko sadnica, uze na sebe dužnost da mu osobno zahvali, spazi Emmu, nađe da je lijepa stasa i da nipošto ne pozdravlja kao seljanka, tako te su u dvorcu pomislili kako neće prekoračiti granice pokroviteljsko-ga ophođenja niti će s druge strane počiniti kakvu nesmotrenost pozovu li taj mladi bračni par.Jedne srijede, u tri sata, gospodin i gospođa Bovary, popevši se u svoj boc, odvezoše se u Vaubyessard, s velikim putnim kovčegom privezanim otraga na kola i s kutijom za šešire koja bi smještena pred zaslon za kočijaša. Charles usto među nogama drža-še i jednu kutiju od ljepenke.Stigoše pred mrak, baš kad se u perivoju počinjahu paliti svjetiljke da kočijama osvi-jetle put.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 2:08 pm






VIII.




Dvorac, moderno zdanje u talijanskome stilu, s dva isturena krila i tri vanjska stu-bišta, pružaše se podno goleme tratine po kojoj je nekoliko krava paslo među razmaknutim skupinama velikih stabala, dok su se nejednaki bokori zelenila iz koša-ra s grmićima – gorskim ružama, pajasminom i bekovinom, nadimali nad vijugavom crtom pješčane staze. Ispod mosta protjecaše rječica, kroz maglu se razabirahu zgra-de sa škopenim krovom, raspršene po livadi koju blagim padinama okruživahu dva pošumljena brežuljka, a otraga, u guštiku, stajahu u dva usporedna reda kolnice i ko-njušnice, sačuvani ostaci staroga srušenog dvorca.Charlesov se boc zaustavi pred srednjim stubištem; pojaviše se sluge; približi se markiz pa, ponudivši joj ruku, uvede liječnikovu ženu u predvorje.Predvorje bijaše popločeno mramornim pločama i veoma visoko pa od odjeka kora-ka, baš kao i od zvuka glasova, ondje odzvanjaše kao u crkvi. Nasuprot ulazu uzdiza-lo se ravno stubište, a slijeva je galerija, okrenuta prema vrtu, vodila do sobe za biljar iz koje se već s vrata čulo sudaranje kugli od bjelokosti. Prolazeći njome prema salo-nu, Emma oko biljara vidje ljude ozbiljna lika, brade naslonjene ma visoko vezane kravate, svi urešeni odličjima, a šutke se smiješe baratajući biljarskim štapom. Na tamnome drvu zidne oplate veliki su pozlaćeni okviri na donjem rubu nosili imena ispisana crnim slovima. Ona pročita: »Jean-Antoine d'Andervilliers d'Yverbonville, grof od Vaubyssarda i barun od Fresnayea, poginuo u bitki kod Coutrasa 20. listopa-da 1587.« A na drugom: »Jean-Antoine-Henry-Guy d'Andervilliers od Vaubyssarda, francuski admiral i vitez reda sv. Mihajla, ranjen u bitki kod Houge-Saint-Vaasta 29. svibnja 1692., umro u Vaubyssardu 2. siječnja 1693.« Jedva se razaznavahu imena koja dolažahu potom, jer je svjetlo svjetiljaka, padajući nisko na zeleno sukno bi-ljarskoga stola, ostavljalo ostatak prostorije u polutami. Mrkosmeđom sjenkom boje-ći vodoravna platna, ta se polutama na njima prelamaše u tanane niti, duž napuklina u pokosti, a na svim se tim velikim crnim četvorinama obrubljenim zlatom tu i tamo isticaše pokoji svjetliji dio slike – kakvo blijedo čelo, dva oka što vas motre, vlasulje što padahu na kakvo napudrano rame u crvenoj odjeći ili pak kopču na podvezici iznad kakva punahna nožnog lista.
Markiz otvori vrata salona; jedna od gospođa ustade (markiza glavom), pođe Emmi u susret i posjede je kraj sebe na sofu te uze s njome prijateljski čavrljati, kao da je već odavno poznaje. Bijaše to žena od kojih četrdeset godina, lijepih ramena, ku-kasta nosa i otegnuta glasa, a te je večeri na kestenjastu kosu stavila jednostavan ru-bac od šivane čipke koji joj trokutasto padaše niz leđa. Mlada plavokosa djevojka sjedila kraj nje na stolcu s visokim naslonom, a oko kamina, nekolicina gospode s cvjetićem u zapućku fraka razgovaraše s gospođama.U sedam sati poslužiše večeru. Muškarci, budući brojniji, posjedaše za prvi stol u predvorju, a gospođe za drugi u blagovaonici, zajedno s markizom i njegovom že-nom.Emma na ulasku osjeti kako je obavija topao zrak u kojem se miješahu miomiris cvi-jeća i krasnoga stolnog rublja, vonj pečenja i miris gomoljika. Plamen se svijeća u svijećnjacima izduljen odražavao na srebrnim poklopcima za jelo, brušeni kristal, prekriven mutnom maglicom, odsijevaše na sve strane blijedim zrakama, duž cijelo-ga stola nizahu se kite cvijeća, a na tanjurima sa širokim obrubom, u svakom otvoru između dvaju nabora na ubrusima složenim u vidu biskupske mitre, nalazilo se po jedno jajoliko pecivo. Crvene jastogove nožice stršale su iz pladnjeva, krupno voće u rupičastim košaricama bijaše naslagano na mahovini, od pečenih prepelica urešenih vlastitim perjem dizaše se mirisna para, a majordom u svilenim čarapama i kratkim hlačama, s bijelom kravatom i čipkom na prsima, ozbiljan poput kakva suca, pruža-jući između ramena gostiju već izrezana jela, jednim bi vam zahvatom žlice izvadio odabrani komad. S velike porculanske peći s bakrenim obrubom ženski kip, umotan sve do vrata, nepomično promatraše dvoranu punu svijeta.Gospođa Bovary primijeti da više gospođa nije stavilo rukavicu u čašu pred sobom.

[17]

Međutim, na čelu stola, sam među tolikim ženama, pogrbljen nad punim tanjurom i s ubrusom vezanim oko vrata kao da je dijete, jeo je starac kojem umak kapaše iz usta. Donje mu vjeđe bijahu izvrnute, a malen perčin vezan crnom vrpcom. Bijaše to

markizov tast, stari vojvoda de Laverdière, negdašnji ljubimac grofa d'Artoisa[18] u doba velikih lovova u Vaudeuilu, kod markiza de Conflansa, a bio je, govorilo se, ljubavnik kraljice Marije Antoanete, poslije gospodina de Coignyja te prije gospodi-na de Lauzuna. Vodio je buran i razvratan život, pun dvoboja, oklada, ženskih otmi-ca, spiskao je sav imutak i užasnuo cijelu obitelj. Za stolcem mu stajaše sluga kazujući mu glasno na uho imena jela što ih on mucajući označavaše prstom. Emmine se oči neprestano same od sebe vraćahu na toga starca obješenih usana kao na nešto izvanredno i uzvišeno. Tȁ, živio je na dvoru i spavao u kraljičinoj postelji!
Natočiše pjenušca iz leda. Emmi se sva koža naježi kada u ustima osjeti tu hladnoću. Nikada prije ne bijaše vidjela mogranja ni jela ananasa. Čak joj se i šećer u prahu učini bjelji i sitniji no drugdje.
Gospođe se zatim popeše u sobe da se spreme za ples.
Emma se dotjera s pomnom savjesnošću kakvu pokazuje glumica kada prvi put nastupa. Kosu počešlja prema vlasuljarovim preporukama i uvuče se u laku vunenu haljinu što raširena ležaše na postelji. Charlesa hlače stezahu u pasu.
– Ovi će mi potpetci na hlačama smetati pri plesu – reče on.
– Pri plesu? – ponovi Emma.
– Da!
– Pa ti nisi pri sebi! Rugat će ti se ljudi, bolje ostani sjediti. Uostalom to liječniku i više dolikuje – dodade ona.
Charles zašuti. Koračaše amo-tamo po sobi čekajući da se Emma do kraja odjene.
Vidio ju je odostraga, u zrcalu, između dvaju svijećnjaka. Crne joj oči izgledahu još crnje. Kosa joj, blago izbočena oko ušiju, blistaše plavim sjajem, a u punđi joj na gipkoj stabljici drhtaše ruža, s umjetnom rosom na vrhu listova. Haljina što je imaše na sebi bijaše blijede šafranove boje, ukrašena trima ružinim kiticama sa zelenim lišćem.
Charles priđe hoteći je poljubiti u rame.
– Pusti me! – reče ona. – Gužvaš mi haljinu.
Začuše se pjev violine i zvuci roga. Emma siđe niz stube, svladavajući se da ne potrči.
Četvorke bijahu započele. Svijet pristizaše. Nastade guranje. Ona sjede na klupicu blizu vrata.
Kada četvorka završi, sredina dvorane ostade slobodna za skupine gospode koja sto-jeći razgovarahu i za livrirane sluge koji donošahu velike pladnjeve. Duž cijeloga reda žena koje su sjedile sa strane mahalo se oslikanim lepezama, kiticama cvijeća napola zaklanjao smiješak na licu, a bočice sa zlatnim čepom premetale se u polu-otvorenim rukama na kojima bijele rukavice odavahu oblik nokata i stezahu meso oko zapešća. Čipkasti umeci, dijamantni broševi, narukvice s medaljonima, sve je to drhtalo na košuljcima, svjetlucalo na grudima, zveckalo na golim rukama. U kosi, sprijeda glatko začešljanoj i uvijenoj na zatiljku, u vidu vijenaca, grozdova ili granči-ca, bijahu zataknute potočnice, jasmin, cvjetovi mogranja, klasje ili različci. Majke u crvenim turbanima, smrknuta lica, mirno ostajahu na mjestu.Emmi malo zaigra srce kada stupi u red sa svojim plesačem koji je držaše za vrškove prstiju pa pričeka na potez gudala da započne s plesom. No, uzbuđenja ubrzo nestade i ona, njišući se u ritmu orkestra i lagano izvijena vrata poletje naprijed. Smiješak bi joj zatitrao na usnama pri pojedinim nježnim zvucima violine koja bi kadšto svirala sama, kad bi zamuknula ostala glazbala. Tada bi se čuo jasan zvek zlatnika što se u susjednoj sobi prosipahu po suknu na kartaškim stolovima; potom bi u isti mah sve opet započelo, kornet-a-piston ispustio bi zvonak odjek. Noge opet padahu po taktu, suknje se nadimahu i uzajamno dodirivahu, ruke se hvatahu i ispuštahu; iste oči koje su se pred vama obarale sada su se opet upirale u vaše.
Nekolicina muškaraca (njih petnaestak) između dvadeset i pet i četrdeset godina, raspršeni među plesačima ili u razgovoru na ulazima, izdvajahu se iz gomile nekom obiteljskom sličnošću, koliko god se među sobom razlikovali po godinama, odijelu ili licu.
Njihovi frakovi, boljega kroja od ostalih, kao da bijahu od mekše tkanine, a kosa, na sljepoočicama začešljana u kovrče, namazana finijim pomadama. Put im bijaše onakva kakvu daje bogatstvo, ona bijela put što se još jače ističe okružena bljedoćom porculana, satenskim preljevima, odsjajem krasnoga pokućstva, a u dobru se zdravlju održava pomnim izborom izvrsnih jela. S lakoćom okretahu vrat nad nisko vezanim kravatama, dugi im zalisci padahu na posuvraćene ovratnike; usta brisahu rupčićima na kojima bijahu izvezeni veliki monogrami i iz kojih se širio ugodan miris. Oni koji počinjahu starjeti izgledahu mladenački, a nekakva zrelost izbijaše na licima mlađih. U njihovu se ravnodušnu pogledu naziraše smirenost svakodnevno zadovoljavane strasti, a iz blagoga ophođenja izbijaše ona posebna surovost kroz koju se odaje prevlast olakih stvari u kojima se vježba snaga, a taština zabavlja, kao što je kroćenje plemenitih konja i društvo propalih žena.
Na tri koraka od Emme neki gospodin u modrom odijelu razgovaraše o Italiji s blije-dom mladom ženom koja je oko vrata nosila bisernu ogrlicu. S pohvalom su govorili o golemim stupovima crkve sv. Petra, Tivoliju, Vezuvu, Castellamareu i Cascinama, đenovskim ružama i Koloseumu po mjesečini. Drugim pak uhom osluškivaše Emma razgovor prepun izraza koje nije razumjela. Svi se okupljahu oko vrlo mlada čovjeka koji je prošloga tjedna bio pobijedio Miss Arabellu i Romulusa te zaradio dvije tisuće zlatnika tako što je preskočio neki jarak. Jedan se tužio da mu se trkaći konji deblja-ju, a drugi opet na tiskarske pogreške kojima je iskrivljeno ime njegova konja.

Zrak na plesu bijaše težak; svjetiljke su blijedjele. Svijet stade prelaziti u sobu za bi-ljar. Jedan se sluga pope na stolac i razbi dva okna; na zvuk razbijena stakla, gospođa Bovary okrenu glavu i u vrtu, naslonjena na rešetke, spazi seljačka lica kako gledaju unutra. Tada je obuze uspomena na Bertaux. Ponovo vidje majur, muljevitu baru, oca u radnoj odjeći pod jabukama, a vidje i sebe samu gdje, kao negda, prstom skida vrhnje s mlijeka u zemljanim zdjelama. No, sred sjaja sadašnjeg časa, njezin prošli život, do tada tako jasno ocrtan, iščezavaše u potpunosti i ona gotovo sumnjaše da je tim životom ikada i živjela. Bila je tu, a posvuda oko ovoga plesa, zastirući sve osta-lo, bijaše tek tama. Ona pak jede sladoled od maraskina, lijevom ga rukom drži u školjkastoj zdjelici od pozlaćena srebra pa, prinoseći žličicu ustima, napola sklapa oči.

Gospođa pokraj nje ispusti lepezu. Neki plesač naiđe onuda.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 2:09 pm






– Biste li bili tako dobri, gospodine – reče mu gospođa – da mi dohvatite lepezu? Baš mi je pala iza kanapea.

Gospodin se nakloni, a dok je pružao ruku, Emma vidje prste mlade gospođe gdje mu u šešir spuštaju nešto bijelo, svijeno u trokut. Dohvativši lepezu, gospodin je s poštovanjem pruži gospođi, a ona mu kimnu u znak zahvalnosti pa uze mirisati svoju kiticu cvijeća.

Poslije večere na kojoj je bilo mnogo španjolskih i rajnskih vina, juhe od rakova i ba-demovice, pudinga à la Trafalgar i svakojakoga hladnog mesa okružena hladetinom što drhtaše na pladnjevima, kočije počeše jedna za drugom odlaziti. Podigavši kraji-čak zavjese od muslina, vidjeli biste kako svjetlo njihovih svjetiljaka brzo nestaje u tami. Klupice se raščistiše; bijaše ostalo tek još nekoliko kartaša; glazbenici su jezi-kom hladili vrhove prstiju; Charles je napola spavao oslonivši se leđima o vrata.

U tri sata izjutra započe kotiljon. Emma nije znala plesati valcer. Svi plesahu valcer, pa i sama gospođica d'Andervilliers i markiza; ne bijaše drugih gostiju do gostiju dvorca, otprilike dvanaestak osoba.

Jedan od plesača valcera, međutim, kojega kratko nazivahu samo vikontom i kojemu duboko izrezan prsluk prianjaše uz prsa kao saliven, priđe po drugi put i zamoli gospođu Bovary za ples, uvjeravajući je da će je voditi i da će ona to sasvim dobro izvesti.

Počeše polagano, a zatim krenuše brže. Vrtjeli su se: sve se oko njih vrtjelo – svje-tiljke, pokućstvo, zidne oplate i parket, poput kakva koluta na osovini. Kad bi prošli kraj vrata, Emmina bi haljina rubom okrznula njegove hlače; noge im se isprepleta-hu; on spuštaše pogled prema njoj, a ona prema njemu dizaše oči; obamrlost je obu-zimaše i ona zastade. Opet zaplesaše i vikont, bržim je pokretom povukavši za so-bom, iščeznu s njome u dnu galerije, gdje ona, zadihana, umalo pade i na tren mu nasloni glavu na grudi. Potom je, vrteći se neprestano, no polaganije, odvede na nje-zino mjesto: ona se nasloni na zid i prekri rukom oči.

Kada ih opet otvori, usred salona su pred jednom gospođom što je sjedila na stoličici bez naslona klečala trojica plesača. Ona izabra vikonta i violina se opet oglasi.

Svi gledahu to dvoje. Odlazili su i vraćali se, ona nepomična tijela i spuštene glave, a on uvijek u istome stavu, uspravna držanja, svijena lakta i isturene brade. E, da, ova umije plesati valcer! Još dugo nastaviše s plesom i izmoriše sve ostale.

Još se nekoliko časaka razgovaralo pa poslije konačnog »zbogom«, bolje rečeno, »dobro jutro«, gosti dvorca pođoše na počinak.

Charles se vukao uz ogradu stubišta; koljena klecahu pod njim. Bijaše proveo dobrih pet sati stojeći za stolovima i gledajući kako se igra vist, a da od toga ništa nije razu-mio. Uzdahnu stoga duboko od zadovoljstva kada je izuo čizme.

Emma prebaci šal preko ramena, otvori prozor i nasloni se na nj.

Bijaše mrkla noć. Padahu rijetke kapi kiše. Emma udahnu vlažni vjetar koji joj je hladio vjeđe. Plesna joj glazba još uvijek brujaše u ušima pa se naprezala da ostane budna ne bi li joj što duže potrajala tlapnja o tome raskošnom životu koji će ubrzo morati napustiti.

Poče svitati. Ona dugim pogledom promotri prozore dvorca nastojeći pogoditi u ko-joj se sobi nalaze tko od onih što ih je sinoć vidjela. Rado bi bila štogod doznala o njihovu životu, prodrla u nj, s njime se stopila.

No, drhtaše od hladnoće. Svuče se i pod pokrivačima se stisne uz Charlesa koji već spavaše.

Za doručkom bijaše mnogo svijeta. Obrok potraja deset minuta, ne poslužiše nikakav liker, čemu se liječnik začudi. Zatim gospođica d'Andervilliers skupi u košaricu ostatke mliječnog peciva da ih odnese labudovima na jezerce pa svi pođoše u šetnju
staklenikom gdje neobične dlakave biljke bijahu poredane jedna iznad druge u obli-ku piramide ispod obješenih posuda iz kojih, kao iz pretrpanih zmijskih legla, preko rubova padahu dugi, isprepleteni zeleni traci. Dio s narančama koji se nalazio na kra-ju vodio je natkriven sve do gospodarskih zgrada. Da razonodi mladu ženu, markiz je povede do konjušnica. Iznad jasala načinjenih u obliku košarica, na porculanskim pločicama bijahu crnim slovima ispisana konjska imena. Svaka bi se životinja uzne-mirila u pregradi kad se prolazilo kraj nje te pritom mljaskala jezikom. U sedlarnici je pod sjao poput parketa u salonu. Hamovi za kola bijahu obješeni u sredini na dva okretna stupa, a žvale, bičevi, stremeni i podbradnjaci poredani duž cijeloga zida.

Charles, međutim, pođe zamoliti slugu da mu zapregne boc. Dovezoše ga pred vanjske stube i supruzi Bovary, pošto sva prtljaga bi potrpana u kola, uljudno se poz-draviše s markizom i njegovom ženom pa otputovaše u Tostes.

Emma šutke promatraše okretanje kotača. Charles, sjedeći na samome rubu klupice, upravljaše kolima raširenih ruku, a konjić trupkajući kasaše u rukunicama koje za nj bijahu preširoke. Opuštene uzde udarahu ga po sapima vlažeći se ondje njegovim znojem, a kutija privezana otraga na bocu u pravilnim je razmacima snažno lupala o zakošak.

Bijahu stigli do tiburvilskih visova, kadli mimo njih najednom smijući se prođe ne-kolicina jahača, svaki s cigarom u ustima. Emmi se pričini da je prepoznala vikonta; okrenu se i opazi na obzoru tek pokret glava što se spuštahu i dizahu u nejednakom ritmu kasa ili galopa.

Četvrt milje dalje moradoše se zaustaviti da užetom privežu potrganu uzdu koja bija-še puknula.

No, Charles, bacivši posljednji pogled na hamove, spazi nešto na zemlji, među konjskim nogama pa podiže kutiju za cigare, obrubljenu zelenom svilom i s grbom u sredini, poput grba na vratima kočije.

– Čak su unutra i dvije cigare – reče – to će mi biti za večeras poslije jela.

– Pa zar ti pušiš? – upita ona.

– Ponekad, kad mi se ukaže prilika.

Stavi kutiju u džep i ošinu kljuse.

Kada stigoše kući, večera još ne bijaše spravljena. Gospođa se razljuti. Nastasie joj drsko uzvrati.

– Odlazite odavde! – reče Emma. – Vi se zaboravljate. Otpušteni ste.

Za večeru su imali juhu od luka i komad teletine s kiselicom. Charles, sjedeći sučeli-ce Emmi, reče sretno protrljavši ruke:

– Baš je lijepo biti opet kod kuće!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 7 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu