Gistav Flober

Strana 3 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 12:32 pm

First topic message reminder :





Marie-Antoine-Julesu Sénardu članu pariške odvjetničke komore bivšemu predsjedniku narodne skupštine

i negdašnjemu ministru unutrašnjih poslova


Dragi i odlični prijatelju,

Dopustite mi da napišem vaše ime na čelu ove knjige i iznad njezine posvete; Vama, naime, nadasve dugujem njezino izdavanje. Prošavši kroz vašu veličanstvenu obra-nu, moje djelo kao da je i u mojim očima steklo neočekivan ugled. Primite stoga ov-dje izraze mojega dubokog štovanja i zahvalnosti koja, ma kako velika bila, nikada neće doseći visinu vaše rječitosti i vaše požrtvovnosti.

Gustave Flaubert

Pariz, 12. siječnja 1857.


Poslednji izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 12:14 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 2:34 pm





VI.




Jedne večeri, kada je prozor bio otvoren, a ona, sjedeći uza nj, malo prije toga gleda-la crkvenjaka Lestiboudoisa kako obrezuje šimšir, najednom začu gdje zvoni za Poz-dravljenje.

Bijaše početak travnja, kada jaglaci cvjetaju: mlak se vjetar valja preko okopanih gredica, a vrtovi kao da se, poput žena, uresuju za ljetne svetkovine. Kroz rešetke se na sjenici i posvuda naokolo vidjela rijeka u ravnici gdje u travi iscrtava skitnički krivudavi tok. Večernja se izmaglica provlačila između ogoljelih jablana ublažujući im obrise ljubičastom sjenkom što im zapinjaše u granju, bljeđom i providnijom od najtanje koprene. U daljini je prolazila stoka; nije joj se čuo ni topot ni mukanje, a zvono je, neprekidno zvoneći, i dalje zrakom širilo svoju mirnu tužaljku.

Na taj opetovani zvon, misao mlade žene stade bludjeti među starim uspomenama iz mladosti i iz dana u djevojačkom zavodu. Sjeti se velikih svijećnjaka što na oltaru nadvisivahu vaze pune cvijeća i svetohraništa sa stupićima. Najradije bi se bila, kao nekoć, utopila u dugom redu bijelih koprena što su ga tu i tamo crnilom obilježavale krute kukuljice časnih sestara prignutih na klecalima; nedjeljom na misi, kada bi po-digla glavu, među plavkastim bi kovitlacima tamjana što se dizao uvis opazila blago lice Djevičino. Obuze je tada neko ganuće: osjeti se slabom i posve napuštenom kao ptičje pero nošeno olujom pa se, nesvjesna toga što čini, zaputi prema crkvi, spremna na svaku pobožnost, samo da joj se u njoj upokori duša i cijeli život iščezne u tome.

Susretne na trgu Lestibudoisa koji se iz crkve vraćao; da ne bi gubio od radnoga dana, radije je prekidao posao, a potom ga nastavljao, tako da je za Pozdravljenje zvonio kada bi njemu to odgovaralo. Uostalom, ranija zvonjava opominjaše dječake na sat vjeronauka.

Nekolicina koji već bijahu stigli igrala se špekulama na kamenim grobljanskim plo-čama. Drugi, zajahavši na zid, mahali su nogama, koseći klompama visoke koprive izrasle između niske ograde i posljednjih grobova. Bijaše to ovdje jedino zeleno mjesto, sve je ostalo bilo tek kamen, i to neprekidno prekriven sitnom prašinom, unatoč metli u sakristiji.

Djeca su u krpenoj obući trčala onuda kao po parketu načinjenu za njih, a prodorni im se glasovi čuli kroz brujanje zvona. To se brujanje smirivaše zajedno s njihajima debelog užeta što se, padajući s vrha zvonika, jednim krajem vuklo po zemlji. Lasta-vice prolijetahu cvrkućući, rezahu zrak oštricom svojega leta te se brzo vraćahu u žuta gnijezda pod crepovima na strehi. U dnu je crkve gorjela svjetiljka, to jest žižak u čaši obješenoj negdje odozgo. Svjetlost joj iz daljine izgledaše poput bjelkaste mrlje što podrhtava na ulju. Dugačka sunčeva zraka presijecaše cijelu glavnu lađu te zbog toga pokrajnje lađe i kutovi crkve izgledahu još mračnijima.

– Gdje je župnik? – zapita gospođa Bovary dječačića koji se zabavljaše okrećući obrtaljku u razlabavljenoj rupi.

– Sad će doći – odgovori on.

I zbilja, vrata na župnom dvoru zaškripaše i pojavi se opat Bournisien, a djeca navrat-nanos pobjegoše u crkvu.

– Mangupi nijedni! – promrmlja duhovnik. – Uvijek isto s njima! Pa, podižući razderani katekizam o koji se uto spotaknuo, reče:

– Ništa ne poštuju!

No, čim opazi gospođu Bovary, reče:

– Oprostite, nisam vas odmah prepoznao.

Gurnu katekizam u džep i zastade njišući između dva prsta ključ od sakristije.

Od svjetlosti sunca na zalasku koja mu udaraše ravno u lice izblijedjelim se činilo vuneno sukno njegove reverende, izlizane na laktovima i iskrzane po donjem rubu. Mrlje od masti i duhana na širokim mu se prsima nizahu duž sitnih puceta, a bijaše ih sve više što bijahu dalje od ovratnika na koji mu se oslanjahu obilni nabori crvene kože; ta koža bijaše prepuna žutih pjega što nestajahu u oštroj dlaci prosijede brade. Bijaše maločas povečerao pa je teško disao.

– Kako ste? – dodade.

– Loše – odgovori Emma – teško sve ovo podnosim.

– No, da! I meni je tako – prihvati duhovnik. – Od ovih se prvih vrućina čovjek osje-ća nevjerojatno slab. Uostalom, što ćete! Rođeni smo da nam bude teško, kao što veli sveti Pavao. A što misli o tome gospodin Bovary?

– Ma, on! – prezirno će ona odmahujući rukom.

– Što! – odvrati dobričina silno se začudivši. – Ništa vam ne propisuje?

– Ah! – reče Emma. ne trebaju meni zemaljski lijekovi.

Župnik, međutim, od vremena do vremena pogledavaše u crkvu gdje dječaci klečahu gurajući se uzajamno ramenom te od toga padahu na tlo kao svijeće.

– Voljela bih znati... – nastavi ona.

– Čekaj samo, Riboudet – gnjevnim glasom viknu duhovnik – izvući ću već ja tebi uši, mangupe zločesti!

Potom se okrenu k Emmi:

– To je sin tesara Boudeta. Roditelji su mu imućni pa mu dopuštaju da tjera svoje. Ipak, mogao bi brzo učiti, samo da hoće, jer je vrlo bistar. Ponekad ga iz šale zovem Riboudet, kao ono brdo preko kojeg se ide u Maromme, pa mu čak kažem: e, moj

Riboudet. Ha! Ha! Mont Riboudet![33] Neki dan ispričao sam tu dosjetku monsinjoru koji se tome nasmijao... blagoizvolio nasmijati. A kako je gospodin Bovary?

Ona kao da nije čula. On nastavi:

– Uvijek prezaposlen, sigurno? Nas dvojica, on i ja, zacijelo imamo najviše posla u cijeloj župi. No, on je liječnik za tijelo – dodade s muklim smijehom – a ja za dušu. Ona upre umolne oči u svećenika:

– Da... – kaza. – Vi olakšavate sve jade.

– Ah! Ne spominjite mi to, gospođo Bovary! Baš sam jutros morao ići u Bas-Di-auville zbog neke krave koja se nadula: mislili su da je to od uroka. Sve te njihove krave, ne znam kako... Nego, oprostite! Longuemarre i Boudet! Sunce vam žarko! Prestanite već jednom!

I jednim skokom odjuri u crkvu.

Dječaci se gurahu oko velike propovjedaonice, uspinjahu se na zborovođin stolac, otvarahu misal, a drugi se spremahu da se na prstima odvaže i u ispovjedaonicu. No, župnik ih iznenada sve obasu kišom pljusaka. Uhvativši ih za ovratnik na kaputiću, podigao bi svakoga od njih sa zemlje i na oba ih koljena spuštao na popločani pod pred oltarom, i to snažno, kao da ih hoće usaditi u nj.

– Čujte – reče kada se vratio k Emmi razmatajući veliki pamučni rubac čiji jedan kraj stavi među zube. – Te seljake zbilja treba žaliti!

– I ne samo njih – odgovori ona.

– Svakako! Radnike po gradovima, na primjer.

– Nisam o njima...

– Oprostite! Upoznao sam među njima siromašne majke i domaćice, kreposne žene, uvjeravam vas, prave svetice, a ni kruha nisu imale.

– A one – prihvati Emma, a krajevi su joj se usta krivili dok je govorila – one, gospo-dine župniče, koje imaju kruha, ali nemaju...

– Ogrjeva usred zime – reče svećenik.

– Eh, što s tim?

– Kako, što s tim? Meni se čini da, kad je čovjeku toplo, kad je sit... naime, na kraju krajeva...

– Bože moj, Bože moj! – uzdisaše ona.

– Nije vam dobro? – on će, zabrinuto joj se približivši. – To je sigurno od probave. Najbolje, pođite kući, gospođo Bovary, popijte malo čaja, to će vam pomoći. Ili uzmite čašu hladne vode sa sirovim šećerom.

– Zašto?

Izgledaše kao netko tko se budi iza sna.

– Prešli ste rukom preko čela. Pomislio sam da vam se zavrtjelo u glavi. Potom se prisjeti:

– Ali vi ste me nešto htjeli pitati? Što je to bilo. Više ne znam.

– Ja? Ništa... ništa... – ponavljaše Emma.

I njezin se pogled kojim je kružila oko sebe polagano spusti na starca u reverendi.

Uzajamno se promatrahu, bez riječi i licem u lice.

– Nego, gospođo Bovary – reče on napokon – morate me ispričati, ali znate, dužnost prije svega; moram se pobrinuti za one svoje derane. Eto, skoro će nam prva pričest.

Strah me, još će nas i nepripravne zateći! Zato ih od Spasova recta[34] svake srijede držim po sat dulje. Jadna ta djeca! Nikada ih nije prerano izvesti na put Gospodnji, kako nam je to, uostalom, on sam preporučio kroz usta svojega božanskog Sina... Ostajte mi u dobrom zdravlju, gospođo. Moje poštovanje vašem gospodinu suprugu.

Pa uđe u crkvu prigibajući koljeno već na vratima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:20 pm




Emma ga vidje gdje nestaje među dvostrukim redom klupa, koračajući teškim kora-cima, glave malčice nagnute na rame i napola otvorenih šaka koje držaše podalje od tijela.

Potom se okrenu na peti, ukočeno, poput kipa na stožeru, te udari putem prema kući. No, krupan župnikov glas i jasni dječački glasovi još joj uvijek dopirahu do ušiju i nastavljahu za njom:

– Jesi li kršćanin?

– Da, kršćanin sam.

– Što znači kršćanin?

– To je kad netko tko je kršten... kršten... kršten.

Ona se uspne uza stube držeći se za ogradu; čim se nađe u svojoj sobi, baci se u naslonjač.

Bjeličasto svjetlo na oknima gasilo se polagano i lelujavo. Pokućstvo kao da stajaše na svojemu mjestu čvršće no inače te se gubilo u tami kao u mračnome oceanu. Vatra se u kaminu bijaše ugasila, sat neprestano kucaše, a Emmu nejasno zapanjivaše ta mirnoća okolnih stvari dok se u njoj samoj burkao toliki nemir. No, između prozora i stolića za ručni rad stajaše mala Berthe posrćući u pletenim cipelicama i pokušavaju-ći prići majci i uhvatiti je za krajeve vrpci na pregači.

– Ostavi me! – reče mati odmičući je rukom.

Djevojčica se domalo primače još bliže majčinim koljenima pa, oslanjajući se ručica-ma na njih, podizaše k njoj krupne modre oči, dok joj je tanak mlaz čiste sline curio s usana na svilenu pregaču.

– Ostavi me! – ponovi mlada žena sva razdražena. Njezino lice prestraši dijete i ono stade vriskati.

– Ma, ostavi me već jednom! – Emma će odgurnuvši je laktom.

Berthe pade podno komode i udari o bakreni okov; rasiječe lice na njemu, poteče krv. Gospođa Bovary pohita da je podigne, zazvonivši potrga uzicu od zvonca, iz svega glasa zazva služavku i već se spremi samu sebe prokleti, kadli se pojavi Charles. Bijaše vrijeme večeri pa se vraćao kući.

– Pogledaj, dragi – reče mu Emma mirnim glasom. – Mala je pala u igri pa se ozlije-dila.

Charles je umiri, rana ne bijaše ozbiljna, pa ode po ljekoviti oblog.

Gospođa Bovary ne htjede sići u primaću sobu: željela je ostati sama uz dijete. Pro-matrajući djevojčicu kako spava, i ono malo zabrinutosti što bijaše ostalo u njoj po-malo se rasplinu pa se sama sebi učini veoma glupom i bedastom što se maločas uznemirila zbog takve sitnice. Berthe doista više nije jecala. Od njezina se disanja pamučni pokrivač sada tek neprimjetno podizao. Krupne joj suze bijahu zastale u ku-tovima napola sklopljenih vjeđa ispod koji se kroz trepavice nazirahu dvije blijede, ugasle zjenice. Ljekoviti flaster, prilijepljen na licu, ukoso joj natezaše napetu kožu.

– Pravo je čudo – mišljaše Emma – kako je to dijete ružno!

Kad se Charles u jedanaest sati uvečer vrati iz ljekarne, kamo nakon večere bijaše otišao vratiti preostatak ljekovitoga obloga, nađe ženu kako stoji kraj kolijevke.

– Ma, kad ti kažem da to nije ništa – reče ljubeći je u čelo. – Nemoj se toliko uzbuđi-vati, jadna moja, još ćeš mi se i razboljeti!

Bijaše dugo ostao kod apotekara. Premda ondje nije pokazao da se previše uzrujao, gospodin Homais svejedno se potrudio da ga ohrabri, da ga oraspoloži. Razgovarali su onda o raznim opasnostima što ugrožavaju djecu i o nebrizi služinčadi. Gospođa Homais imala je o tome što pripovijedati, jer je na prsima još uvijek nosila tragove žeravice koja svojevremeno nekoj kuharici bijaše iz lopatice ispala na njezinu prega-čicu. Njezini dragi roditelji stoga ubuduće poduzimahu sve moguće mjere opreza. Noževi nikada ne bijahu naoštreni niti pod u sobama namazan voskom. Na prozori-ma bijahu željezne rešetke, a oko kamina čvrsta ograda. Mali se Homaisovi, unatoč svoj slobodi, nisu nikamo mogli maknuti bez nadzora; pri najmanjoj prehladi, otac ih je kljukao lijekovima protiv kašlja, a sve do poslije četvrte godine svi su beziznimno nosili podstavljene štitnike za glavu. Bijaše to, istina, manija gospođe Homais; njezi-na je supruga to u duši mučilo, jer se bojao mogućih posljedica takva pritiska na nji-hove umne sposobnosti pa bi se katkada zaletio i rekao:

– Zar kaniš od njih napraviti Karaibe i Botokude[35]? Charles je, međutim, više puta pokušao prekinuti razgovor.
– Moram s vama razgovarati – šapnu potiho pisaru na uho, a ovaj stubama krenu pred njim.

– Sluti li možda nešto? – pitaše se Léon. Srce mu je snažno udaralo i gubio se u koje-kakvim nagađanjima.
Napokon ga Charles, zatvorivši za sobom vrata, zamoli da u Rouenu provjeri kolike bi mogle biti cijene za lijepu dagerotipiju; bijaše to dirljivo iznenađenje što ga spre-maše ženi, znak nježne pažnje, njegova slika u fraku. No, prije toga je htio doznati s čime treba računati; to raspitivanje valjda neće previše opteretiti gospodina Léona, s obzirom na to da gotovo svakog tjedna ide u grad.

Zbog čega? Homais sumnjaše na neku mladenačku pustolovinu, neku ljubavnu spletku. No, u tome se varao: ne bijaše se Léon upustio ni u kakvo ljubovanje. Više no ikada on tugovaše, a gospođa je Lefrançois to jasno primjećivala po količini hrane koju sada ostavljaše na tanjuru. Da dozna nešto više o tome, raspita se kod ubirača poreza; Binet joj osorno odvrati da njega ne plaća policija.

Njegov mu se drug za stolom svejedno pričinjaše veoma čudnim, jer se Léon često znao zavaliti na stolcu šireći ruke te se neodređeno tužiti na život.

– To vam je zbog toga što se ničim ne zabavljate – govoraše ubirač poreza.

– A čime?

– Ja bih na vašem mjestu nabavio tokarsku klupu!

– Pa ja ne znam tokariti – odgovori pisar.

– O, da, istina! – potvrđivaše njegov sugovornik gladeći se po čeljusti s prezirom u kojemu bijaše poprilično zadovoljstva.

Léonu već bijaše navrh glave da ljubi bez uspjeha, osim toga počinjaše osjećati onu potištenost što je u nama stvara uvijek jedan te isti život u kojemu nema nikakve za-nimljivosti i koji ne nadahnjuje nikakva nada. Yonville i njegovi stanovnici bijahu mu tako dojadili da ga je i sam pogled na neke ljude, na neke kuće do krajnosti raz-draživao, a i ljekarnik, kolika god da je bio dobričina, postajaše mu potpuno nepod-nošljiv. Izgledi za nekakvu promjenu, međutim, isto su ga toliko plašili koliko su ga i mamili.

Ta se bojazan ubrzo prometnu u nestrpljivost, a Pariz mu tada iz daljine ispuni uši fanfarama krabuljnih plesova, popraćen smijehom grizeta. Kad već ionako mora završiti pravo, zašto da ne otputuje? Tko ga priječi? I stade u mislima raditi pripreme za to; već unaprijed rasporedi svoje poslove. U glavi već namjesti stan. Živjet će on-dje životom kakvim žive umjetnici! Uzimat će satove gitare! Nosit će kućni haljetak, baskijsku kapu, papuče od modra baršuna! I već se unaprijed divio prekriženim ma-čevima nad kaminom, uz mrtvačku glavu i gitaru iznad njih.

Poteškoća bijaše u majčinu pristanku, a ipak se ništa nije činilo razboritijim. Pa i sam ga bilježnik poticaše da prijeđe u neki drugi ured gdje bi mogao napredovati. Odabi-rući srednji put, Léon potraži u Rouenu mjesto drugog pisara i ništa ne nađe. Na-posljetku majci napisa dugačko pismo u kojemu joj podrobno iznese razloge zbog kojih mu se valja smjesta preseliti u Pariz. Ona na to pristade.

Nije se nimalo žurio. Svakoga mu je dana, tokom cijeloga mjeseca, Hivert iz Yonvillea u Rouen i iz Rouena u Yonville prevozio škrinje, kovčege, omote, a Léon, čak i kada je pospremio svu odjeću, dao presvući tri svoja naslonjača, kupio zalihu svilenih rubaca, riječju, kada je obavio više priprema negoli za put oko svijeta, iz tjedna u tjedan odgađaše odlazak, sve dok ne primi još jedno pismo od majke u koje-mu ga požurivaše da krene ako želi položiti ispit prije praznika.

Kada stiže trenutak rastanka, gospođa Homais zaplaka, Justin jecaše, a Homais, kao pravi muškarac, prikri svoje ganuće; htjede prijatelju osobno ponijeti ogrtač do bi-lježnikovih vrata, jer je bilježnik Léona vozio u Rouen vlastitim kolima. Léonu osta-jaše tek toliko vremena da se oprosti s gospodinom Bovaryjem.

Kada je bio navrh stubišta, zastade, toliko se bijaše zadihao. Čim uđe u sobu, gospo-đa Bovary hitro ustade.

– Evo me opet ovdje! – reče Léon.

– Bila sam sigurna u to.

Ona se ugrize za usnice, a val joj krvi prođe ispod kože koja se sva oboji u ružičasto, od korijena kose do ruba čipkastog ovratnika. Ostade stajati naslanjajući se ramenom na drvenu zidnu oplatu.

– Gospodina, znači, nema kod kuće? – prihvati on.

– Vani je.

Pa ponovi:

– Vani je.

Nasta muk. Pogledaše se, a misli im se, stopljene u istoj zebnji, grčevito zagrliše, po-put dvaju uzdrhtalih srca.

– Htio bih još jednom poljubiti Berthu – reče Léon. Emma siđe niz nekoliko stuba i pozva Félicité.

On brzo zaokruži pogledom na sve strane, obuhvativši njime zidove, police, kamin, kao da u sve hoće prodrijeti, sve sa sobom ponijeti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:25 pm




No, uto se vrati Emma, a služavka dovede Berthu koja je mahala vjetrenjačom na uzici i vrškom okrenutim nadolje.

Léon je nekoliko puta poljubi u vratić

– Zbogom, sirotice moja! Zbogom, mila djevojčice, zbogom! Potom je vrati majci.

– Odvedite je – reče ona.

Ostadoše sami.

Gospođa Bovary, okrenuvši se leđima, bijaše prislonila lice na prozorsko okno; Léon držaše kapu u ruci i lagano se lupkaše njome po bedru.

– Sprema se kiša – reče Emma.

– Imam kabanicu – odgovori on.

– Ah!

Ona se okrenu, spuštene brade i naprijed pognuta čela. Po njemu je svjetlo klizilo kao po kakvu mramoru, sve do luka obrva, pa se nije moglo razabrati što Emma pro-matra na obzoru ni što misli u dubini duše.

– Onda, zbogom! – uzdahnu on. Ona naglo podiže glavu.

– Da, zbogom... idite!

Krenuše jedno prema drugome: on ispruži ruku, ona neodlučno zastade.

– Kao Englezi, znači – reče ona prepuštajući mu ruku, svejednako nastojeći da se nasmije.

Léon osjeti njezinu ruku među prstima i bijaše mu kao da se i sama srž njegova bića spušta u taj vlažni dlan.

Potom raširi šaku, oči im se još jednom susretoše i on naglo iziđe.

Kada stiže na tržnicu, zastade i sakri se iza jednoga stupa da po posljednji put pro-motri tu bijelu kuću s četiri zelena kapka. Pričini mu se da u sobi iza prozora vidi neku sjenu, ali zastor, otkačivši se s kuke kao da nitko u nj i ne dira, polagano raspusti dugačke kose nabore te se oni najednom svi raširiše, a zastor ostade ravan, nepomičniji od ožbukana zida. Léon potrča.

Izdaleka opazi na cesti laku dvokolicu bilježnikovu, a kraj nje čovjeka u gruboj pre-gači koji držaše konja. Homais i gospodin Guillaumin međusobno razgovarahu. Čekali su na njega.

– Zagrlite me – reče apotekar sa suzama u očima. – Evo vam ogrtač, dragi moj prija-telju, pazite se prehlade! Čuvajte se! Štedite se!

– Idemo, Léone, u kola! – reče bilježnik.

Homais se naže nad blatobran i glasom isprekidanim od jecaja izusti ove dvije tužne riječi:

– Sretan put!

– Laku noć – odgovori gospodin Guillaumin. – Krenimo! Njih dvojica otputovaše, a Homais se vrati kući.

Gospođa Bovary bijaše otvorila prozor prema vrtu i promatraše oblake.

Gomilahu se na zapadu, u smjeru prema Rouenu, te brzo valjahu svoje crne obline iza kojih se pomaljahu duge sunčane zrake, poput zlatnih strelica s kakva trofeja što visi na zidu, dok se ostatak pustoga neba bijelio poput porculana. No, pod naglim se naletom vjetra poviše jablanovi, a onda najednom udari kiša; pljuštaše po zelenom lišću. Potom se opet pomoli sunce, kokoši zakokodakaše, vrapci lepršahu po vlažnu grmlju, a lokvice vode na pijesku otjecahu odnoseći sa sobom ružičaste cvjetove s jednog bagrema.

– Ah! Kako mora da je već daleko! – pomisli ona.

Gospodin Homais, kao i obično, dođe oko pola sedam, za vrijeme večere.

– E, pa – reče sjedajući – i tako smo, znači, maloprije ispratili našega mladića!

– Izgleda! – odgovori liječnik. Potom će, okrenuvši se u stolcu: – A što ima novo kod vas?

– Ništa posebno. Samo što mi se žena danas popodne malo uzbudila. Znate kakve su žene, svaka ih sitnica uzruja! A pogotovo moju! No, pogrešno bi im bilo to zamjeriti kad im živčani sustav mnogo lakše popušta od našega.

– Jadni Léon! – govoraše Charles. – Kako će živjeti u Parizu...? Hoće li se priviknu-ti?

Gospođa Bovary uzdahnu.

– Ma, dajte! – reče ljekarnik pucnuvši jezikom. – Otmjene večerice po restoranima! Krabuljni plesovi! Šampanjac! Bit će njemu veselo, bez brige budite!

– Ne vjerujem da će njega to iskvariti – primijeti Bovary.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:29 pm



– Ni ja! – prihvati gospodin Homais. – Premda... morat će se ipak povesti za drugi-ma, inače će ga držati za jezuita. A tek da znate kakvim životom žive ti vjetropiri, u Latinskoj četvrti i s glumicama! Uostalom, studenti su u Parizu jako dobro viđeni. Samo neka pokažu i najmanje smisla za društvenost, primaju ih u najbolja društva, a zna se dogoditi i to da se koja otmjena gospođa iz predgrađa Saint-Germain zaljubi u studenta, što onda na kraju znači i priliku za bogatu ženidbu.

– Nego – reče liječnik – bojim se za njega da se... tamo...

– U pravu ste – prekide ga apotekar – to je druga strana medalje! Tamo stalno moraš paziti na džepove. Tako, recimo, šećete po javnom perivoju, priđe vam neki čovjek, lijepo odjeven, čak i s odličjem na prsima, reklo bi se, pravi diplomat. Oslovi vas, počnete razgovarati, ulaguje vam se, nudi vas burmutom ili pred vama podigne šešir. Potom se još i više zbližite, odvede vas u kavanu, pozove vas u svoju kuću na lada-nju, između dvije čaše vina upoznaje vas s raznoraznim ljudima, a sve to samo zato da vam mazne lisnicu ili vas uvuče u kakav opasan pothvat.

– Istina – odgovori Charles – ali najviše sam mislio na bolesti, na tifus, primjerice, od kojega većinom obolijevaju studenti koji dolaze iz unutrašnjosti.

Emma zadrhta.

– Zbog drugačije prehrane – nastavi ljekarnik i zbog poremećaja do kojega zbog toga dolazi u cijelom ustrojstvu. A, onda, znate, i ta pariška voda! Pa hrana u restoranima, sva ona paprena jela na kraju vam raspale krv, a ne vrijede, pa neka kaže tko što hoće, koliko jedna dobra goveđa juhica. Što se mene tiče, ja sam uvijek više volio domaću kuhinju: puno je zdravija! Zato sam, dok sam u Rouenu studirao farmaciju, u jednom pansionu uzeo stan i hranu, a jeo sam s profesorima.

Pa nastavi izlagati općenite misli i osobne naklonosti, sve dok po njega Justin ne dođe radi ljekovitoga napitka što ga je trebalo spraviti.

– Nemam ni časka mira! – uzviknu. – Stalno na lancu! Ni na trenutak ne mogu izići! Vječito u krvi i znoju, kao kakav tegleći konj! Pravi pasji život!

Potom, kad je već bio na vratima:

– Zbilja – reče – Jeste li čuli novosti?

– O čemu to?

– Sva je prilika – prihvati Homais podižući obrve i s najozbiljnijim mogućim izra-zom na licu – da će se poljoprivrednička skupština za Seine-Inférieure ove godine
održati u Yonivilleu-l'Abbaye. Tako barem kruži glas. Jutros se i u novinama nešto o tome spominjalo. To bi bilo od prvorazredne važnosti za naš okrug! Nego, o tome ćemo drugi put. Vidim put, hvala vam, Justin ima svjetiljku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:30 pm





VII.


Sutrašnji dan bijaše za Emmu smrtno turoban. Sve joj se učini obavijeno crnim raspoloženjem koje je nejasno lebdjelo nad vanjštinom svega, a bol joj poniraše u dušu uz tihi vapaj kakvim se zimski vjetar oglašava u napuštenim dvorcima. Bijaše to ono sanjarenje koje posvećujemo onome što se više neće vratiti, onaj umor koji vas obuzima poslije svakoga svršenog čina, ukratko, ona bol, koju donosi prekid sva-ke uobičajene kretnje, nagli prestanak dugotrajna treperenja.

Kao i po povratku iz Vaubyessarda, kada su joj u glavi kovitlale četvorke, obuzimaše je neka sumorna sjeta, neki tupi očaj. Léon joj se ponovno ukazivaše – viši, ljepši, ljupkiji, nejasniji; premda se bijaše odvojio od nje, nije ju napustio; bio je tu, a nje-gova sjena kao da se još uvijek zadržavaše na kućnim zidovima. Nije mogla odvojiti pogleda od saga po kojemu je on koračao, od praznih naslonjača u kojima je sjedio. Rijeka je i dalje tekla, polagano udarajući sitnim valićima o sklisku obalu. Mnogo su puta onuda šetali, uz isti žubor vala po kamenju obraslu mahovinom. Koliko li je puta sunce izišlo za njih! Kakva li su krasna poslijepodneva provodili sami, u hladu u dnu vrta! On je naglas čitao, gologlav, sjedeći na klupičici od suhih oblica, a od svježega vjetra s livade podrhtavahu stranice u knjizi i dragoljubi u sjenici... Ah! Oti-šao je on, jedina čar njezina života, jedina moguća nada u sreću! Kako nije zgrabila tu sreću kada joj se nudila! Zašto je nije zadržala objema rukama, na koljenima, kada joj je htjela izmaknuti? Prokle samu sebe što se nije upustila u ljubav s Léonom, že-đaše za njegovim usnama. Obuze je želja da potrči i pronađe ga, da mu se baci u na-ručaj, da mu rekne: »Evo me, tvoja sam!« No, Emma unaprijed uzmicaše pred po-teškoćama takva pothvata, a njezine žudnje, pojačane žaljenjem, zbog toga se samo još jače rasplamsavahu.

Ovo sjećanje na Léona postade otada svojevrsnim središtem njezine dosade; tinjaše u njoj jače od ognja što ga za sobom usred snijega ostave putnici u ruskoj stepi. Hitala je prema njemu, zgurila bi se uza nj, brižljivo poticala žar već spreman da zgasne, ogledavala se oko sebe za svime čime ga bi mogla ponovo raspiriti – za najudaljeni-jim uspomenama, kao i za najnovijim događajima, onime što je osjećala uz ono o
čemu je maštala, za putenim žudnjama što se rasplinjavahu, za osnovama o sreći što pucketahu na vjetru kao suho granje, za svojom jalovom krepošću, izgubljenim na-dama, mračnim logom, sve je to skupljala, sve grabila i svime se služila samo da po-takne svoju tugu.

Međutim, plam se stiša, bilo zato što se zaliha goriva sama od sebe iscrpla ili pak zato što gomila bijaše prevelika. Ljubav se u odsutnosti malo-pomalo ugasi, žaljenje se uguši pod teretom navike, sjaj požara što je grimizom bojio njezino blijedo nebo stade se zastirati sve gušćom tamom i postupno iščeznu. U tako uspavanoj svijesti čak je i odbojnost prema mužu shvaćala kao čežnju za ljubavnikom, a žar mržnje kao toplinu nježne ljubavi. No, kako je vihor još uvijek bjesnio, a strast bila izgorjela do pepela, kako niotkuda ne bi nikakve pomoći, kako niotkuda nikakvo sunce ne zasja, sa svih strana zavlada posvemašnja noć te Emma osta izgubljena u strahotnoj studeni koja je prožimaše.

Tada opet započeše tegobni dani kao negda u Tostesu. Sada se smatrala mnogo nesretnijom, jer već bijaše doživjela iskustvo o boli, uz izvjesnost da tome nema kra-ja.

Žena koja je sebi nametnula tako velike žrtve, može sebi dopustiti i neke hirove. Kupi gotičko klecalo, potroši u mjesec dana četrnaest franaka na limun za njegu noktiju; iz Rouena pismenim putem naruči haljinu od modra kašmira, kod Lheureuxa odabra najljepši od svih njegovih šalova – vezivaše ga oko struka preko kućne halji-ne pa bi se tako odjevena, iza zatvorenih kapaka, ispružila na kanapeu s knjigom u ruci.

Često je mijenjala frizuru: češljala se na kineski način, uvijala meke uvojke, plela pletenice, čak je načinila i razdjeljak sa strane i podvila kosu kao da je muškarac.

Htjede naučiti talijanski: kupi rječnike, gramatiku, zalihu bijeloga papira. Okuša se u ozbiljnom štivu, u povijesti i filozofiji. Noću bi se Charles kadšto trgnuo iza sna vje-rujući da ga zovu bolesniku:

– Evo, odmah – promucao bi.

A bijaše to prasak žigice koju je Emma užgala da zapali svjetiljku. No, s njezinim či-tanjem bijaše kao i s njezinim vezovima koji se, svi tek započeti, gomilahu u ormaru: dohvatila bi nešto, ostavila, prešla na štogod drugo.

Katkada bi je spopalo takvo raspoloženje da ju je bilo lako navesti na svaku krajnost. Jednoga dana ustvrdi, suprotstavljajući se mužu, da će popiti pola velike čaše rakije,
a kako je Charles bio dovoljno glup da prihvati izazov, ona ispi rakiju do posljednje kapi.

Usprkos lakoumnu izgledu (kako to nazivahu kućedomaćice u Yonvilleu), Emma se ipak ne doimaše radosnom, a u kutovima usta uvijek joj stajao onaj nepomični grč od kojega se boraju lica starih djevojaka i neuspješnih slavoljubivih ljudi. Bijaše sva bli-jeda, bijela poput platna, koža joj na nosu bijaše zategnuta prema nosnicama, a oči joj zamagljeno gledahu u vas. Otkrivši na sljepoočicama tri sijede vlasi, stade govo-riti o starosti.

Često joj se znalo zanesvijestiti. Jednoga dana pače izbaci i malo krvi, a kada se

Charles užurba oko nje ne skrivajući zabrinutost, odgovori mu:

– Ah! Koješta! Kao da je to važno?

Charles se skloni u ordinaciju i ondje zaplaka, naslanjajući se laktovima na stol i sje-deći u uredskom naslonjaču pod onom frenološkom glavom.

Napisa tada majci pismo i zamoli je da dođe pa se međusobno dugo savjetovahu o Emmi.

Na što da se odluče? Što da se radi, kad ona odbija svako liječenje?

– Znaš li ti što zapravo treba tvojoj ženi? – stalno govoraše majka Bovary. – Na-pornih poslova, fizičkog rada! Da mora, kao tolike druge, zarađivati vlastiti kruh, ne bi je spopadale takve mušice koje joj dolaze od raznoraznih misli koje sebi zabija u glavu i od dokolice u kojoj živi.

– Pa ona se uvijek nečim bavi – odgovaraše Charles.

– Ah, nečim se bavi! A čime to? Čitanjem romana, loših knjiga, djela koja govore protiv vjere i u kojima se riječima preuzetim od Voltairea izruguje svećenicima. No, sve to vodi na krivi put, jadni moj sine, a osoba koja nema vjere na kraju uvijek loše završi.

Bi, dakle, odlučeno da se Emma spriječi u čitanju romana. Zadatak ne izgledaše ni-malo lagan. Draga gospođa to uze na sebe: kada bude prolazila kroz Rouen, osobno će svratiti do knjižara kod kojega Emma posuđivaše knjige i javiti mu da ona otkazu-je daljnju pretplatu. Zar ne bi imali pravo i policiju obavijestiti ako bi knjižar ipak ustrajao u svojem trovačkom zanatu?

Rastanak između svekrve i snahe bijaše hladan. Tokom tri tjedna što su ih provele jedna uz drugu ne bijahu izmijenile više od nekoliko riječi, osim kratkih pitanja i
pozdrava kada bi se našle zajedno za stolom i uvečer prije odlaska u postelju.

Starija gospođa Bovary otputova jedne srijede, baš kada u Yonvilleu bijaše sajmeni dan.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:31 pm




Trg već od jutra bi zakrčen dugačkim redom seljačkih kola koja, sa spuštenim stražnjim dijelom i uzdignutim rukunicama, stajahu poredana duž kuća, od crkve sve do gostionice. Na drugoj strani trga bijahu podignute platnene kućice gdje se proda-vahu pamučne tkanine, vuneni pokrivači i vunene čarape, uz konjske ulare i smo-tuljke plave vrpce kojoj krajevi lepršahu na vjetru. Prosta željezarija bijaše izložena na tlu, među piramidama od jaja i košaricama sa sirom iz kojih stršahu ljepljive slamke, a pokraj vršilica, pružajući vratove kroz rešetke, u niskim krletkama kokoda-kahu kokoši. Od svjetine što se stalno gomilala na istome mjestu, bez namjere da se pomakne, kadšto bi ljekarnikovu izlogu zaprijetila opasnost da se razbije. Srijedom se ljekarna nikako nije ni praznila, a svijet se ondje gurao, manje zato da kupuje lije-kove, a više zbog raznih savjeta, toliko na slavnu glasu bijaše gospodin Homais po susjednim selima. Njegova nepokolebljiva sigurnost bijaše očarala seljake. Vidjeli su njemu liječnika nad liječnicima.

Emma se bijaše naslonila na prozor(često je tu stajala, jer prozor u pokrajini zamje-njuje kazalište i šetalište) pa se zabavljaše promatrajući uskomešane seljake, kadli opazi nekoga gospodina u zelenu baršunastom kaputu. Na rukama je imao žute ruka-vice, premda je na nogama nosio i čvrste dokoljenice. Išao je u smjeru liječnikove kuće, a pratio ga je seljak koji je koračao oborene glave i s veoma zamišljenim izra-zom na licu.

– Može li me gospodin primiti? – zapita Justina koji je na pragu čavrljao s Félicité. Pa, misleći da je Justin sluga iz te kuće, doda: – Recite mu da ga treba gospodin Ro-dolphe Boulanger od Huchette.

Nije pridošlica svojemu imenu ono »od« dodao zbog zemljoposjedničke taštine, nego zato da se što bolje predstavi. Huchette bijaše zapravo imanje blizu Yonvillea na kojemu on nedavno bijaše kupio dvorac s dva gospodarstva, koja je sam vodio, premda se nije oko toga previše trudio. Živio je kao neženja, a govorilo se da ima ba-rem petnaest tisuća livara godišnjeg prihoda.

Charles uđe u primaću sobu. Gospodin Boulanger mu predstavi svojeg čovjeka koji bijaše došao da mu se pusti krv, jer osjeća »mrave po cijelom tijelu«.

– To će me pročistiti – odgovaraše na sva razuvjeravanja.Bovary, dakle, za početak donese zavoj i zdjelicu za krv te zamoli Justina da mu je pridrži. Potom će, obraćajući se seljaku koji već bijaše problijedio:

– Ne bojte se, junačino.

– Ne, ne – odgovori ovaj – samo vi dajte!

Pa razmetljivim pokretom ispruži krupnu ruku. Na ubod lancete krv briznu i poprska zrcalo.

– Primakni posudu! – uzviknu Charles.

– Bogo moj! – govoraše seljak. – To curi kao iz pipe! I kako mi je krv crvena! To mora biti dobar znak, jelda?
– Ponekad se – prihvati liječnik – u početku ništa ne osjeća, a a onda nastupi sinko-pa, i to posebno kod jakih ljudi kao što je on.

Seljak na ove riječi ispusti kutijicu koju okretaše među prstima. Trže ramenima tako da naslon stolca od toga zaškripa. Šešir mu pade.

– To sam i mislio – reče Bovary pritišćući prstom žilu.

Zdjelica se u Justinovim rukama počinjaše tresti, pomoćniku zaklecaše koljena i on sav problijedje.

– Ženo! Ženo! – pozva Charles. Ona smjesta siđe niza stube.

– Octa! – viknu on. – O, Bože, dvojica najednom! U uzbuđenju se mučio sa stavljanjem povoja.

– Nije to ništa – govoraše posve mirno gospodin Boulanger podižući Justina u naru-čaj.

Posjede ga na stol tako da se leđima naslanja na zid.

Gospođa Bovary uze mu odvezivati kravatu. Uzice mu se na košulji bijahu zauzlale pa se nekoliko časaka zadrža pomičući lake prste po mladićevu vratu. Zatim izli malo octa na svoj batisteni rupčić: sitnim mu je pokretima vlažila sljepoočice i nježno puhala u njih.

Vozar dođe k sebi, ali je Justinova nesvjestica još uvijek trajala, a šarenice mu se gu-bile u blijedoj rožnici kao plavi cvjetovi u mlijeku.

– Trebalo bi ovo – reče Charles – sakriti od njega.

Gospođa Bovary uze zdjelicu s namjerom da je stavi pod stol; pri kretnji koju učini nagnuvši se, haljina joj se – bijaše to ljetna haljina s četiri volana, žute boje, spuštena struka i sa širokom suknjom, haljina joj se raširi oko nje po podnim pločicama, a kako se Emma, prignuta, malo njihala šireći ruke, napuhana bi tkanina mjestimice splasnula slijedeći lelujanje njezina tijela. Zatim pođe po stakleni vrč te upravo u vodi otapaše nekoliko komada šećera kadli stiže ljekarnik. Služavka bijaše u onoj uzbuni otišla po njega. Opazivši da su šegrtu oči otvorene, odahnu. Potom, obilazeći oko njega, stade ga pogledom mjeriti od glave do pete.

– Budalo! – govoraše. – Budalo jedna! Prava pravcata budalo! Strašna stvar ta flebo-tomija, ma nemoj! Junačina koja se ničega ne boji! Kao vjeverica se za orasima pe-nje u vrtoglave visine, a vidi sad ovo! Hajde, reci nešto, hvali se malo! Baš krasne osobine za budućeg ljekarnika! A što ako te u ozbiljnim okolnostima pozovu pred sud da sucima objasniš kakav slučaj? Morat ćeš zadržati hladnokrvnost, ostati tri-jezne glave, pokazati se kao muškarac, inače ćeš ispasti budala!

Justin ne odgovaraše. Apotekar nastavi:

– Tko te uopće zvao ovamo? Samo stalno gnjaviš gospodina i gospođu! Uostalom, srijedom si mi najpotrebniji. U ljekarni je ovaj čas dvadeset ljudi. Sve sam ostavio zbog brige za tebe. Hajde, nestani! Trči! Čekaj me i pazi na bočice!

Kada se Justin obukao i otišao, neko se vrijeme razgovaralo o nesvjestici. U gospođe Bovary toga nikada nije bilo.

– Zaista izvanredno za ženu! – reče gospodin Boulanger. – Inače, ima veoma osjetlji-vih ljudi. Tako sam prije jednog dvoboja vidio svjedoka koji je izgubio svijest samo na zvuk punjenja pištolja.

– Meni – reče apotekar – ništa ne znači pogled na tuđu krv, ali i sama pomisao da bi moja mogla poteći, bila bi dovoljna da mi se zanesvijesti, kada bih o tome previše razmišljao.

Gospodin Boulanger, međutim, otpravi slugu preporučivši mu da se smiri, jer su mu prohtjevi sada zadovoljeni.

– To mi je priskrbilo priliku da se s vama upoznam – dodade. I pri toj rečenici gledaše u Emmu.

Potom položi tri franka na kraj stola, nehajno pozdravi i ode.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:33 pm





Uskoro je bio na drugoj strani rijeke (bijaše to put kojim se obično vraćao u Huc-hette) i Emma ga opazi na livadi gdje korača ispod jablanova, od vremena do vreme-
na usporavajući hod, kao netko tko o nečemu razmišlja.

– Veoma je zgodna! – govoraše u sebi. – Veoma je zgodna ta liječnikova žena.! Lije-pi zubi, crne oči, dražesna nožica i držanje poput Parižanke. Kvragu, odakle je ispa-la? I gdje li ju je taj prostak samo našao?

Gospodinu Rodolpheu Boulangeru bijahu trideset i četiri godine, bijaše osorne ćudi i pronicava uma, mnogo se družio sa ženama i dobro se u njih razumio. Ova mu se učinila lijepom pa je sada mislio o njoj, a i o njezinu mužu.

– Izgleda mi jako glup. Bez sumnje joj je već dojadio. Nokti su mu prljavi, a brada stara tri dana. Dok trčkara od bolesnika do bolesnika, ona sjedi doma i krpa mu čara-pe. I dosađuje se! Voljela bi živjeti u gradu, svake večeri plesati polku! Jadna ženica! Vapi za ljubavlju kao šaran na kuhinjskom stolu za vodom. Nekoliko udvornih riječi i već bi me obožavala, u to sam uvjeren! Kako bi to bilo dirljivo! Čarobno!... Da, ali kako da je se poslije otarasim?

I neugodnosti u vezi s tim užitkom što ih već unaprijed naslućivaše, navedoše ga da, kao na opreku, pomisli na svoju ljubavnicu. Bijaše to neka glumica iz Rouena koju je uzdržavao pa, kada se sada zaustavio na njezinu liku kojega bijaše sit već i pri samo-me sjećanju, pomisli:

– Ah! Gospođa Bovary mnogo je ljepša od nje, posebno svježija. Virginie se zbilja počela debljati. I tako je nesnosna u vezi sa stvarima koje je raduju. A još i ona njezi-na pomama za račićima!

Okolna polja bijahu pusta i Rodolphe je oko sebe čuo tek ravnomjerno šuštanje trave što mu šibaše obuću, uz cvrčanje cvrčaka skrivenih u daljini, ispod zobnog klasja. Opet je vidio Emmu u primaćoj sobi, odjevenu onako kako je bijaše vidio, pa je sada uze svlačiti.

– Oh! Bit će moja! – uskliknu udarcem štapa mrveći pred sobom zemljani grumen.

Pa odmah uze razmatrati način na koji bi najbolje mogao udesiti taj pothvat. Zapita sam sebe:

– Gdje ćemo se sastajati? Kako ćemo to izvesti? Stalno će nam na vratu biti ono dije-te, pa služavka, susjedi, muž i svakojaka ostala gnjavaža. Ah! Koješta! – reče. – Pre-više se vremena tu gubi! – A potom će ispočetka: – Ali ona njezina dva oka zbilja ti u srce prodiru kao dva svrdla. A tek blijeda put... Obožavam bljedolike žene!

Do vrha argejskog obronka već bijaše donio odluku.– Još samo treba potražiti priliku. Pa, neka! Navraćat ću povremeno do njih, slat ću im divljač, perad, ustreba li, dat ću si puštati krv, sprijateljit ćemo se, pozvat ću ih k sebi... Ma, dabome! – dodade. – Uskoro će i skupština. Bit će ona tamo pa ću je vi-djeti. Tako ćemo započeti, i to neustrašivo, tako je najsigurnije.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:34 pm




VIII.


I doista, stiže i ta slavna poljoprivrednička skupština. Na dan svečanoga događaja svi stanovnici, stojeći na kućnim vratima, od rana jutra raspravljahu o pripremama za nj: zabat općine bijaše okićen bršljanovim vijencima, na jednoj livadi podignut šator za svečani ručak, a nasred trga, pred crkvom, neka vrsta mužara trebala je najaviti dola-zak gospodina prefekta i proglašenje nagrađenih poljoprivrednika. Iz Buchyja (u Yonvilleu je nije bilo) bijaše došla narodna garda i pridružila se vatrogasnoj četi ko-joj kao kapetan zapovijedaše Binet. Toga je dana nosio još viši ovratnik no obično, a gornji dio tijela, sapet u odoru, bijaše mu tako ukočen i nepokretan da izgledaše kao da se sva živost njegova lika spustila u noge koje se podizahu u taktu, odmjerenim korakom i u jednom pokretu. Kako između ubirača poreza i pukovnika vladaše stalno suparništvo, obojica su, da bi pokazali svoju nadarenost, svaki za sebe izvodili svoje ljude na vježbu. Vidjelo se kako ovamo-onamo naizmjence prolaze crvene epo-lete i crni prsnici. I tako u beskonačnost i uvijek iznova! Nikada nije ovdje bilo tako razmetljiva sjaja! Mnogi mještani bijahu uoči ovoga dana oprali kuće, trobojnice su visjele na upola otvorenim prozorima, sve krčme bijahu pune, a kako bijaše lijepo vrijeme, uškrobljene ženske kapice, zlatni križići i šareni rupci izgledahu bjelji od snijega, svjetlucahu se na jasnome suncu i raspršenom višebojnošću razbijahu su-mornu jednoličnost muških kaputa i plave radne odjeće. Gazdarice s okolnih imanja otkapčale su, silazeći s konja, veliku pribadaču što im oko tijela pridržavaše haljinu koju bijahu zadigle iz straha da im se ne uprlja, a njihovi muževi, da bi zaštitili šeši-re, naprotiv, i dalje na njima zadržavahu džepne rupce držeći im jedan kraj među zu-bima.

Svijet stizaše u glavnu ulicu s oba kraja sela. Grnuo je iz uličica, iz drvoreda, iz kuća, a od vremena do vremena začuo bi se zveket alke na vratima za mještankom u končanim rukavicama što je izlazila iz kuće da krene na svetkovinu. Najviše su se svi divili dvama visokim stožastim nosačima prepunim lampiona i podignutim s obje strane tribine predviđene za predstavnike vlasti, a usto su uz četiri stupa na općinskoj zgradi bile postavljene četiri motke od kojih je svaka nosila po jednu zastavicu od

zelenkasta platna, dodatno urešenu natpisima ispisanim zlatnim slovima.[36] Na jed-noj se moglo pročitati »Trgovina«, na drugoj »Poljoprivreda«, na trećoj »Obrtništvo«, a na četvrtoj »Domaća radinost«.
No, zbog slavljeničkoga veselja od kojega se bijahu ozarila sva lica kao da se bila smrknula gostioničarka, gospođa Lefrançois. Stojeći na kuhinjskim stubama, mrmljaše sebi u bradu:

– Glupost! Prava pravcata glupost, ta njihova platnena kućica! Ne vjeruju valjda da će se prefekt obradovati objedu pod šatorom, kao za cirkusante! I takve blesarije na-zivaju radom za dobrobit našeg kraja! I za to je trebalo dovoditi ovamo posebnog ku-hara iz Neufchâtela?! I to za koga? Za kravare? Za bosonoge bokce!...

Uto onuda prođe apotekar. Bio je u fraku i hlačama od nankinga, s cipelama od da-brovine na nogama te, izuzetno, sa šeširom na glavi – i to niskim šeširom.

– Sluga pokoran! – reče. – Ispričajte me, žuri mi se. A kako ga debela udovica zapita kamo ide, odvrati:

– Čini vam se čudno, je li? Inače se ne mičem od laboratorija, još i više nego onaj štakor iz basne od svojega sira.

– Kakvog sira? – gostioničarka će na to.

– Ma, ništa, ništa! – prihvati Homais. – Htio sam vam samo priopćiti, gospođo Lefrançois, da se obično držim kuće kao kakav zatočenik. Danas, međutim, s obzi-rom na ovu prigodu, svakako moram...

– Ah! Idete onamo? – kaza ona prezirno.

– Da, idem – začuđeno odgovori apotekar. – Pa ja sam član savjetodavnog povje-renstva!

Kuma Lefrançois promotri ga nekoliko časaka pa naposljetku s osmijehom odgovori:

– A, to je nešto drugo! Ali što se vas tiče poljoprivreda? Zar se vi u to razumijete?

– Razumijem se, dakako, jer sam ljekarnik, što će reći kemičar! A kako je kemiji, gospođo Lefrançois, cilj znanje o uzajamnom i molekularnom djelovanju svih tijela u prirodi, iz toga slijedi da i poljoprivreda spada u njezino područje! I zapravo, što je sastav gnojiva, vrenje tekućina, analiza plinova i utjecaj isparavanja akoli ne prava pravcata kemija?

Gostioničarka ništa ne odgovori. Homais nastavi:

– Mislite li vi da je za agronomsko zvanje dostatno obrađivati zemlju i uzgajati pe-rad? Ama, prije svega je potrebno poznavati sastav pojedinih tvari, geološke slojeve, atmosferske utjecaje, kakvoću zemljišta, ruda, vode, gustoću raznih tijela i njihovu kapilarnost! I još koješta drugo! A valja i temeljito poznavati sva higijenska načela
da biste mogli davati upute i primjedbe u vezi s izgradnjom gospodarskih zgrada, uzgojem stoke, prehranom služinčadi! I još, gospođo Lefrançois, treba dobro ra-zumjeti i u botaniku, biti kadar razlikovati biljke. Razumijete? Koje su ljekovite, a koje škodljive, koje su beskorisne, a koje hranjive, je li ih na jednome mjestu dobro plijeviti, a na drugome sijati, uzgajati jedne, a uništavati druge. Ukratko, putem bro-šura i javnih glasila treba ići ukorak sa znanošću, nikada ne zaostajati, eda bismo ukazivali na moguća poboljšanja...

Gostioničarka ne skidaše očiju s vrata Francuske kavane, a ljekarnik nastavi:

– Dajbože da naši poljoprivrednici budu kemičari ili da bar više slušaju savjete zna-nosti! Eto, ja sam, na primjer, nedavno napisao značajno djelce, raspravu koja ima više od sedamdeset i dvije stranice, a nosi naslov: O jabukovači, njezinoj proizvodnji i djelovanju, uz neke nove spoznaje o tom predmetu, pa sam ga poslao Agronomsko-me društvu u Rouenu, čemu i imam zahvaliti prijem u tamošnje članstvo, odjel za poljoprivredu, razred za voćarstvo. No, dobro! Da je javnost bila upoznata s tim mo-jim djelom...

No, apotekar zastade, jer gospođa Lefrançois bijaše očito obuzeta drugim mislima.

– Pa, pogledajte ih samo – govoraše. – Tko bi to razumio! U takvoj prčvarnici!

Pa sliježući ramenima tako da joj se pleteni košuljac na prsima rastezao, objema ru-kama pokazivaše na krčmu svojega suparnika odakle se u tom času razlijegaše pjesma.

– Uostalom, neće on još dugo! – dodade. – Najviše osam dana i sve je gotovo! Homais od zaprepaštenja ustuknu. Ona siđe niz one tri stube i šapne mu na uho:

– Što? Niste čuli? Ovaj tjedan bit će kod njega pljenidba. Lheureux traži prodaju. Dotukao ga je mjenicama.

– Kakva strahovita nesreća! – uskliknu apotekar koji je za svaku zamislivu priliku umio pronaći pogodan izraz.

Gostioničarka mu, dakle, poče pripovijedati cijelu priču koju bijaše doznala od Théodorea, sluge gospodina Guillaumina, a ma koliko je mrzila Telliera, ipak okrivljavaše Lheureuxa. Lihvar, podlac.

– Ah! Gledajte – reče ona – eno ga na tržnici: baš pozdravlja gospođu Bovary, vidite njezin zeleni šešir. Čak drži pod ruku gospodina Boulangera.

– Gospođa Bovary! – Homais će na to. – Hitam joj izraziti svoje poštovanje. Možda će joj biti drago ako dobije mjesto u ograđenom prostoru, pod stupovima.

Pa, ne slušajući kumu Lefrançois koja ga dozivaše da mu ispriča još neke pojedi-nosti, ljekarnik se udalji brzim korakom, s osmijehom na usnama i kočoperna drža-nja, upućujući desno i lijevo brojne naklone i zauzimajući mnogo prostora dugim skutovima svojega fraka što za njim lepršahu na vjetru.

Rodolphe, opazivši ga izdaleka, bijaše ubrzao korak, no gospođi Bovary ponestade daha pa on stoga uspori hod i uz smiješak joj grubo reče:

– Htio sam izbjeći onog debeljka: znate, apotekara. Ona ga gurnu laktom.

– Što li to znači? – zapita se on.

Pa je ispod oka promotri, svejednako i dalje koračajući.

Gledano postrance, lice joj bijaše tako mirno da se na njemu ništa ne naslućivaše. Isticaše se u punoj svjetlosti pod ovalnim obodom šešira s blijedim vrpcama što nali-kovahu na trskino lišće. Oči joj ispod dugih, svijenih trepavica gledahu ravno napri-jed te, premda širom otvorene, izgledahu malo iskošene zbog krvi što joj blago stru-jaše pod nježnom kožom na jagodicama. Ružičasta joj se boja zadržavaše na pregra-di između nosnica. Glavu naginjaše na rame, a između usnica vidio joj se sedefni rub bijelih zuba.

– Poigrava li se to ona sa mnom? – razmišljaše Rodolphe.

Ona Emmina kretnja bijaše, međutim, samo upozorenje, jer je za njima išao gospo-din Lheureux te im od vremena do vremena nešto govorio, kao da se hoće upustiti u razgovor.

– Kakav veličanstven dan! Svi su vani! A puše i istočnjak.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:35 pm





A gospođa Bovary, baš kao ni Rodolphe, uopće mu ne odgovaraše, iako im je on i na najmanji pokret prilazio govoreći: »Molit ću lijepo?« i ruku prinosio šeširu.

Kada su bili pred potkivačevom kućom, umjesto da nastavi cestom do mitnice, Ro-dolphe naglo skrenu na stazu, povukavši za sobom gospođu Bovary, te doviknu:

– Doviđenja, gospodine Lheureux! Ugodan provod!

– Kako ste ga samo otpravili! – reče ona smijući se.

– Zašto bismo se dali – prihvati on – smetati od drugih? A budući da danas imam sreću biti s vama...Emma porumenje. On ne dovrši rečenicu. Progovori onda o lijepom vremenu i o užitku što ga pruža hodanje po travi. Nekoliko ivančica bijaše opet niknulo.

– Gle, lijepih li ivančica – reče. – Ima ih dovoljno da njima mogu gatati sve zaljub-ljene djevojke u našemu kraju.

Pa dodade:

– Da uberem koju? Što mislite?

– A vi ste zaljubljeni? – ona će, lagano se nakašljavši.

– Eh, eh! Tko zna? – odgovori Rodolphe.

Ledina se počinjaše puniti svijetom pa ste se tu sudarali domaćicama i njihovim veli-kim kišobranima, košarama i sitnom dječicom. Često ste se morali ukloniti pred du-gačkim redom seljanki, služavki u plavim čarapama, u cipelama bez potpetice, sa srebrnim prstenjem, a koje, kada biste prošli kraj njih, mirisahu po mlijeku. Koračale su držeći se za ruke te se tako raširivši duž cijele livade, od jasikova drvoreda do ša-tora predviđena za gozbu. No, došlo je vrijeme za ocjenjivanje stoke pa uzgajivači jedan za drugim ulažahu u svojevrsno trkalište što ga zatvaraše dugačko uže pri-čvršćeno na motkama.

Životinje stajahu ondje, njuškom okrenute prema povocu, tvoreći nejednakim sapima zbrkani niz. Pospane svinje rovahu rilom po zemlji, telad mukaše, ovce blejahu, kra-ve, podvivši jednu nogu, ležahu trbuhom na travi te, polagano preživajući, žmirkahu teškim vjeđama pod navalom mušica što zujahu oko njih. Zasukavši rukave, vozari za ular držahu pastuhe što se propinjahu raširenih nozdrva i rzahu okrećući se prema kobilama. One pak ostajahu mirne, ispružene glave i obješene grive, dok im se ždre-bad odmarala u njihovoj sjeni ili tu i tamo prilazila da sisa, a iznad dugačkoga se le-lujanja svih tih nagomilanih tijela vidjelo kako se na vjetru poput vala uzdiže pokoja bijela griva ili strše šiljati rogovi, kao i glave muškaraca u trku. Postrance, izvan ograđenog prostora, stotinu koraka podalje, stajaše velik crni bik s brnjicom na njuški i željeznim kolutom u nozdrvi, nepomičan kao kakva brončana životinja. Na užetu ga držalo neko dijete u dronjcima.

Međutim su između dva reda stoke teškim korakom prolazila gospoda, pomno motreći svaku životinju, a potom se tihim glasom savjetujući između sebe. Jedan od njih, očevidno najvažniji, u hodu je usput unosio bilješke u ukoričenu bilježnicu. Bi-jaše to predsjednik ocjenjivačkog odbora: gospodin Derozerays de la Panville. Čim prepozna Rodolphea, hitro mu priđe i reče ljubazno se smiješeći:
– Kako to, gospodine Boulanger, zar nas ostavljate?

Rodolphe prosvjedovaše govoreći da je baš krenuo k njima. No, kada predsjednik ode, nastavi:

– Bogme, ne, ne idem. Vaše mi je društvo draže od njegovog.

Svejednako se rugajući cijeloj ovoj skupštini, Rodolphe ipak, da bi se slobodnije kre-tao, pokazivaše oružniku plavu propusnicu te se čak kadšto zaustavljaše pred kakvim lijepim primjerkom kojemu se gospođa Bovary nije nimalo divila. On to primijeti pa uze zbijati šale na račun jonvilskih gospođa i njihovih haljina, a potom se i sam ispri-ča zbog vlastitoga nemarna odijela. U odjeći mu se vidio onaj nesklad između obič-nih i biranih stvari u čemu prost puk obično misli da nazire razotkrivanje neuravno-težena života, razuzdanost osjećaja, samovolju umjetnosti te stalno nekakav prezir prema društvenim običajima, što u njemu izaziva zadivljenost ili ogorčenost. Tako mu se kroz izrez prsluka od sive dvonitke na vjetru nadimaše batistena košulja s na-branim orukvicama, hlače sa širokim prugama na gležnjevima otkrivahu čizmice od nankinga s kapicama od lakirane kože. Toliko bijahu sjajne da se i trava u njima ogledala. Njima je gazio po konjskoj balegi, s jednom rukom u džepu kaputića i slamnatim šeširom naherenim na glavi.

– Uostalom – dodade on – kada čovjek živi na selu...

– Sve je to uzaludan trud – kaza Emma.

– Baš tako! – odvrati Rodolphe. – Kad pomislite da nitko od ove čestite čeljadi nije kadar shvatiti što znači pošten kroj!

Onda stadoše govoriti o provincijskoj uskogrudnosti, o životu koji se u njoj guši, o iluzijama koje se u njoj gube.

– Zbog toga – govoraše Rodolphe – zapadam u takvu tugu...

– Vi? – s čuđenjem će ona. – A ja sam vas držala za vrlo vesela čovjeka!

– Ah, da, prividno, jer pred svijetom umijem na lice staviti šaljivu krinku, a ipak, ko-liko li sam se puta, na prolasku kraj groblja po mjesečini zapitao ne bi li mi bilo bolje da se pridružim onima koji ondje počivaju...

– Oh! A vaši prijatelji? – reče ona. – Na njih ne mislite.

– Prijatelji? A koji? Imam li ih ja uopće? Zar tko za mene mari?

I poprati ove posljednje riječi nekakvim zviždukom između usana.

No, moradoše se razdvojiti zbog visoke gomile stolaca što ih je za njima nosio neki čovjek. Toliko njima bijaše pretovaren da su mu se opažali samo vrhovi klompi i krajevi raširenih ruku. Bio je to grobar Lestiboudois koji je kroz mnoštvo nosio stolce iz crkve. Silno domišljat u vezi sa svime što se ticalo kakve zarade, bijaše otkrio ovo sredstvo da za sebe izvuče korist iz skupštine, a zamisao mu je dobro po-lazila za rukom, jer više nije znao kome prije da udovolji. I doista, seljacima bijaše vruće pa se otimahu za te stolce čija slama mirisaše na tamjan i sa stanovitim se stra-hopoštovanjem naslanjahu na grube naslone zamrljane voskom svijeća.

Gospođa Bovary opet uhvati Rodolphea pod ruku, a on nastavi kao da za sebe govo-ri:

– Da! Toliko mi je toga nedostajalo! Uvijek sam! Ah! Da sam imao u životu kakav cilj, da sam našao ljubav, da sam nekoga upoznao... Oh, kako bih tada sve svoje sna-ge posvetio tome, sve bih bio nadvladao, sve skršio!

– Čini mi se ipak – reče Emma – da vas ne treba previše žaliti.

– Ah? Vama to tako izgleda? – reče Rodolphe.

– Tȁ, na kraju krajeva... – prihvati ona. – Vi ste slobodni. – Oklijevaše časak: – I bo-gati.

– Ne rugajte mi se! – odgovori on.

Ona se zaklinjaše da mu se ne ruga, kadli uto zagrmi top: svi se u neredu stadoše gu-rati prema mjestu.

Bijaše to lažna uzbuna. Gospodin prefekt nikako da stigne, a članovi ocjenjivačkoga odbora bijahu u velikoj neprilici bili započeli sa zasjedanjem ili još malo pričekali.

Napokon se u dnu trga pojavi velika najamna kočija s pomičnim krovom koju su vukla dva mršava konja, a kočijaš u bijelom šeširu iz sve ih snage gonio bičem. Bi-netu ostade tek toliko vremena da poviče: »Na oružje!«, a pukovniku da se povede za njegovim primjerom. Svi potrčaše prema puškama naslaganim u piramidu, pohita-še ovamo i onamo. Neki čak zaboraviše i ovratnik. No, prefektova zaprega kao da je naslutila tu zbrku te oba upregnuta kljuseta, njišući se u ormi, u lakom kasu stigoše pred ulaz u općinu, upravo u trenutku kada se ondje svrstavahu narodna garda i vatrogasci udarajući u bubnjeve i stupajući u mjestu.

– Pooo-zdrav! – viknu Binet.

– Stooooj! – viknu pukovnik. – Nalijevo ravnaaajs!

Nakon pozdrava pri kojemu zveket grivni na puškama odjeknu poput bakrena kotlića što se kotrlja niza stube, sve se puške spustiše k nozi.

Tada svi vidješe kako iz kočije izlazi gospodin u kratkom kaputu urešenom srebrnim vezom, ćelav sprijeda i s nešto kose na stražnjoj strani glave, bljedunjave puti i ne-obično dobroćudna izgleda. Oči mu, silno krupne i zastrte debelim kapcima, žmirka-hu ne bi li promotrile okolno mnoštvo, a u isti mu se mah šiljati nos dizaše uvis i smješkahu uvučena usta. Prepoznade općinskoga načelnika po lenti te mu prenese da gospodin prefekt nije mogao doći, a da je on okružni savjetnik, te doda još nekoliko isprika. Tuvache uzvrati s nekoliko uljudnih riječi, drugi priznade da je zbunjen, pa obojica ostadoše tako, licem u lice, gotovo se dodirujući čelom, okruženi članovima ocjenjivačkog odbora, općinskim vijećem, uglednicima, narodnom gardom i svjeti-nom. Gospodin savjetnik, stišćući na prsima trorogi šeširić, neprestano se klanjaše, a i Tuvache se, svijen poput luka, smiješio, mucao, tražio riječi, isticao vlastitu odanost monarhiji i čast koja se ovime ukazuje Yonvilleu.

Hippolyte, gostionički sluga, preuze uzde od kočijaša te ih, svejednako šepajući kljastom nogom, odvede pod trijem Zlatnome lavu gdje se skupi mnogo seljaka u že-lji da vide kočiju. Udari bubanj, top zarika, a gospoda se jedan za drugim uspeše na tribinu i posjedaše u naslonjače od crvena utrehtskog baršuna, posuđene od gospođe Tuvache.

Svi ti ljudi bijahu jedan drugome nalik. Mlitava svjetloputa lica, jedva opaljena suncem, bijahu boje slatke jabukovače, a gusti im zalisci stršahu iz krutih visokih ovratnika što ih pridržavahu bijele kravate vezane u krupan čvor. Svi prsluci bijahu od baršuna i s preklopljenim ovratnikom, sa svih je satova na crvenoj vrpci visio ka-kav jajolik privjesak od crvena ahata, a sve se ruke oslanjahu o bedra brižljivo popravljajući hlače čije novo i sjajno sukno blistaše jače od kože njihovih teških či-zama.

Gospođe iz visokog društva držahu se otraga, u predvorju između stupova, a običan svijet bijaše preko puta, stojeći ili pak sjedeći na stolcima. Doista, Lestiboudois bija-še prenio ovamo sve stolce koje je uklonio s livade te je čak svaki čas trčao u crkvu po druge i tom svojom trgovinom izazivao toliku smetnju da se do malih stuba pred tribinom moglo prići tek jedva jedvice.

– Ja držim – reče gospodin Lheureux (obraćajući se ljekarniku koji je mimo njega prolazio idući na svoje mjesto) – da je tu trebalo zabiti dva venecijanska jarbola: s nekim malo ozbiljnijim i bogatijim ukrasima, bio bi to užitak za oko.

– Zacijelo – odgovori Homais. – No, što ćete! Sve je to načelnik preuzeo na sebe. A jadni Tuvache nema mnogo ukusa, čak je potpuno lišen onoga što se naziva smislom za umjetnost.

Međutim se Rodolphe s gospođom Bovary bijaše popeo na prvi kat općine, u vijeć-ničku dvoranu, pa kako ta prostorija bijaše prazna, izjavio je da će im tu biti ugodno i da će odatle moći bolje uživati u svečanosti. Dohvati tri stolčića što stajahu oko ovalnoga stola, ispod vladarova poprsja, te ih primaknu jednome od prozora pa tako njih dvoje sjedoše jedno uz drugo.

Nastade nekakvo komešanje na tribini, dugotrajno došaptavanje i dogovori. Napokon ustade gospodin savjetnik. Sada se već znalo da se zove Lieuvain te mu se ime od usta do usta pronosilo među mnoštvom. Usporedivši, dakle, nekoliko listova papira i uprijevši u njih oko da bolje vidi, on započe:

»Gospodo!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:36 pm





Neka mi bude najprije dopušteno (prije nego što prijeđem na predmet ovoga da-našnjeg skupa, a taj će osjećaj, siguran sam u to, ujedno biti i vaš), neka mi, velim, bude dopušteno da odam priznanje vrhovnoj upravi, vladavini, vladaru, gospodo, na-šemu suverenu, tome ljubljenom kralju koji ni prema jednoj grani općega ili pojedi-načnoga blagostanja nije ravnodušan i koji istodobno tako čvrstom i tako mudrom rukom upravlja državnim kolima kroz neprekidne pogibli na uzburkanome moru, znajući, uostalom, pribaviti poštovanje miru, kao i ratu, obrtništvu, trgovini, po-ljoprivredi i domaćoj radinosti.«

– Morao bih se – kaza Rodolphe – malo odmaknuti od prozora.

– Zašto? – reče Emma.

No, u tom se času savjetnikov glas uzdiže do izuzetne jačine. Zborio je u zanosu:

»Prošla su, gospodo, vremena kada su se zbog građanske nesloge krvlju oblijevali naši trgovi, kada je zemljoposjednik, trgovac pače i sam radnik, zaspavši navečer snom pravednika, drhtao neće li ga najednoć probuditi zvono što zvoni na uzbunu, kada su najsubverzivnija načela drsko podrivala temelje...«

– Zato što bi me – prihvati Rodolphe – netko odozdo mogao opaziti, pa bih cijela dva tjedna morao pronalaziti isprike, a uz moj zao glas...

– Oh! Sami sebe ocrnjujete – reče Emma.

– Ne, ne, zaista je užasan, kunem vam se.

»No, gospodo«, nastavi savjetnik, »upravim li, udaljivši iz svojega spomena te tmurne slike, oči na današnji položaj lijepe naše domovine, što vidim? Posvuda cvje-taju trgovina i umjetnost, posvuda nove prometnice, poput novih krvnih žila, u državnome tijelu uspostavljaju nove veze, naša su se velika tvornička središta opet pokrenula, vjera, još čvršća no prije, smiješi se svakome srcu, luke su nam pune, po-uzdanje se ponovno rađa, a Francuska je napokon odahnula!...«

– Uostalom – dodade Rodolphe – možda s općeg gledišta, to i nije sasvim pogrešno.

– Kako to? – ona će na to.

– Eh! – reče on. – Pa zar ne znate da ima duša koje uvijek muči neki nemir? Trebaju im sad snovi, a sad djelo, najčišće strasti, najmahnitiji užici, pa se tako prepuštaju svakojakim hirovima i ludostima.

Ona ga tada pogleda kao što se promatra putnik koji je proputovao neobične zemlje pa prihvati:

– Mi, jadne žene, nemamo čak ni te zabave!

– Jadne li zabave kad čovjek u njoj ne nalazi sreću.

– No, može li se ona ikada naći? – zapita ona.

– Da, jednoga se dana na nju namjerimo – odgovori on.

»Upravo ste to i vi razumjeli«, govoraše savjetnik. »Vi, poljoprivrednici i radnici s naših polja, vi, tihi predvodnici uljudbom prožeta pothvata, vi, ljudi od napretka i ću-doređa, vi ste razumjeli, velim, da su političke oluje uistinu još mnogo strašnije od vremenskih nepogoda...«

– Jednoga se dana namjerimo na nju – ponovi Rodolphe – jednoga dana, nenadano i kada smo već izgubili nadu u to. Obzorje se tada rastvori, a neki glas kao da povikne: »Evo je!« Osjećate u sebi potrebu da toj osobi povjerite cijeli svoj život, da joj sve date, sve žrtvujete! Ništa se ne objašnjava, sve se razumije. Već ste se u snovima vi-djeli. (Tu je pogleda.) I napokon, tu je ono blago koje ste toliko tražili, tu je pred vama – blista, svjetluca. Ipak, još uvijek sumnjamo u nj, ne usuđujemo se vjerovati. Ostajemo njime zaslijepljeni, kao da smo iz tmine izišli na svjetlost.

Izrekavši ove riječi, Rodolphe poprati tu rečenicu izražajnom kretnjom. Prijeđe ru-kom preko lica, poput čovjeka kojega hvata omaglica, a potom je spusti na Emminu. Ona povuče ruku. A savjetnik i dalje čitaše:

»Tȁ tko bi se, gospodo, tome i čudio? Samo onaj tko je toliko slijep, toliko ogrezao (ne bojim se to reći), toliko ogrezao u predrasudama minulih vremena da još uvijek
ne uviđa duh zemljoradničkoga žiteljstva. Gdje se, doista, može naći većega rodo-ljublja negoli na selu, veće odanosti općemu dobru, riječju, više inteligencije? I ne mislim pod time, gospodo, onu površnu inteligenciju, isprazan ukras dokonih umo-va, već na onu duboku i uravnoteženu inteligenciju koja prije svega stremi prema ko-risnim ciljevima, pridonoseći tako dobrobiti svakoga pojedinca, općemu blagostanju i državnome očuvanju, što je plod poštovanja zakona i izvršavanja dužnosti...

– Ah, opet! – reče Rodolphe. – Uvijek te dužnosti, te mi je riječi već preko glave. Gomila ishlapjelih starkelja u flanelskim prslucima i bogomoljki s grijalicama i kru-nicama koji nam stalno trube u uho: »Dužnost! Dužnost!« Eh! Pobogu! Dužnost zna-či osjećati ono što je veliko, voljeti ono što je lijepo, a ne prihvaćati sve društvene običaje, zajedno sa svim ruglom što nam se uz njih nameće.

– Pa ipak... ipak.. – prigovaraše gospođa Bovary.

– Eh, ne! Zašto propovijedati protiv strasti? Zar one nisu jedino što je na ovome svi-jetu lijepo, izvor junaštva, ushita, pjesništva, glazbe, umjetnosti, ukratko, svega?

– No, treba ipak – reče Emma – donekle voditi računa o onome što svijet misli i po-koravati se njegovim pravilima o čestitosti.

– Ah! Postoje dvije vrste čestitosti – odvrati on. Sitna, uobičajena čestitost, ljudska čestitost, čestitost koja se neprestano mijenja i na sav glas kriješti, vrpolji se po tlu, pri zemlji, kao ovaj skup budala koje vidite pred sobom. No, druga, vječna čestitost, ta je čestitost svugdje oko nas i iznad nas, kao krajobraz koji nas okružuje i plavo nebo koje na nas sja.

Gospodin Lieuvain uto obriše usta džepnim rupčićem pa nastavi:

»A zašto bih se ja, gospodo, upuštao u to da vama ukazujem na korist od poljoprivre-de? Tȁ tko zadovoljava naše potrebe? Tko nam priskrbljuje hranu? Tko drugi nego poljodjelstvo. Poljodjelac, gospodo, koji marljivom rukom zasijava plodne brazde na njivama te po njima niče žito koje melju i u prah pretvaraju vješto načinjene naprave pa iz njih izlazi pod nazivom 'brašno' i odatle se prevozi u gradove, gdje se odmah upućuje do pekara koji od njega proizvodi namirnicu namijenjenu kako siromahu, tako i bogatašu. Zar ne spada na poljodjelca uzgoj mnogobrojnih stada po pašnjaci-ma, a sve radi naše odjeće? Naime, kako bismo se odijevali, kako bismo se hranili bez poljodjelca? Pače, je li uopće potrebno, gospodo, ići tako daleko u potrazi za primjerima? Tko nije često pomislio na svu važnost što je za nas ima skromna životi-nja, ures naših dvorišta za živad, koja nam u isti mah daje mekan jastuk za postelju,
sočno meso na stolu, a isto tako i jaja? No, nikada ne bih stigao do kraja kada bih morao jedne za drugima nabrajati razne proizvode što ih dobro obrađivana zemlja, poput plemenite matere, u izobilju podjeljuje svojoj djeci. Ovdje loza, drugdje jabu-ke za jabukovaču, ondje repica, malo dalje, sirevi, pa i lan – gospodo, ne zaboravimo lan čija je proizvodnja posljednjih godina znatno porasla i na koji ću vam naročito svratiti pozornost.«

Nije bilo potrebe da je naročito svraća, jer mnoštvo bijaše razjapilo usta, kao da se hoće napiti njegovih riječi. Tuvache, pokraj njega, slušaše ga razrogačenih očiju, gospodin Derozerays od vremena bi do vremena lagano sklopio vjeđe, a malo poda-lje ljekarnik, držeći sina Napoléona među koljenima, svijaše polukružno ruku iza uha da mu ni slog ne promakne. Ostali članovi ocjenjivačkoga odbora u znak odobrava-nja polagano micahu bradom spuštenom prema prsluku. Vatrogasci se podno tribine odmarahu oslonjeni o puške s bajunetom, a Binet stajaše nepomično, isturivši lakat i podigavši vrh sablje uvis. Možda je nešto i čuo, no vidio sigurno nije ništa, jer mu se vizir na kacigi spuštao sve do nosa. Njegov poručnik, mlađi sin gospodina Tuvachea, bijaše odabrao još veću: nosio je golemu kacigu koja mu se klatila na glavi i ispod koje mu je virio krajičak šarenoga pamučnog rupca. S djetinjastom se ljupkošću smješkao ispod nje, a na sitnu mu se blijedu licu po kojemu je znoj u potocima tekao čitao izraz užitka, klonulosti i pospanosti.

Trg sve do kuća bijaše prepun svijeta. Na svim prozorima vidjeli se ljudi koji se na njih naslanjahu, drugi pak stajahu na svim vratima, a Justin, pred izlogom ljekarne, kao da se bijaše sav zadubio u promatranje onoga što je vidio pred sobom. Unatoč muku, glas se gospodina Lieuvaina gubio u zraku. Dopiraše do vas u rastrganim re-čenicama koje tu i tamo prekidaše struganje stolcima među mnoštvom, a potom bi čovjek najednom iza sebe čuo otegnuto mukanje kakva vola ili blejanje janjaca koji na uglu ulice jedni drugima odgovarahu. I doista, kravari i pastiri bijahu dognali svo-je životinje sve do ovamo pa se one od vremena do vremena oglašavahu, svejednako jezikom otkidajući pokoji listić s granja što im je visjelo nad njuškom.

Rodolphe se bijaše primaknuo Emmi i tihim joj glasom brzo govorio:

– Zar zbog te urote svijeta oko nas niste ogorčeni? Ima li i jednog jedinog osjećaja koji on ne osuđuje? Najplemenitiji nagoni, najčistije sklonosti progone se, ocrnjuju, a ako se naposljetku dvije uboge duše i susretnu, sve se udešava tako da se ne mogu sastati. Ipak će pokušavati, udarat će krilima, dozivat će jedna drugu. Oh, svejedno, prije ili poslije, za šest mjeseci, za deset godina, združit će se, ljubiti, jer sudbina to
zahtijeva i jer su jedna za drugu rođene.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:37 pm






Držaše ruke prekrižene na koljenima pa, podigavši tako lice prema njoj, izbliza, netremice promatraše Emmu. Ona mu u očima razabiraše sitne zlatne zrake što su mu se na sve strane širile iz crnih zjenica te čak osjećaše miris pomade od koje mu se sjajila kosa. Obuze je tada neka klonulost, sjeti se onoga vikonta s kojim je onomad plesala valcer u Vaubyessardu i iz čije brade dopiraše, baš kao i iz ove kose, ovakav miris po vaniliji i limunu, te nesvjesno napola spusti vjeđe da bi ga što bolje udahnu-la. No, pri kretnji koju je učinila uspravivši se u stolcu, u daljini, sasvim u dnu ob-zorja, opazi Lastavicu, staru poštansku kočiju što se polagano spuštaše niz obronak Leux, vukući za sobom dugačak oblak prašine. U tim se žutim kolima Léon tako često vraćao k njoj, a tom je cestom zauvijek i otišao! Prividje joj se da ga je opazila preko puta, na onome njegovu prozoru, potom se sve stopi, navukoše se oblaci. Pri-čini joj se da se još uvijek vrti u valceru, pod svjetlom lustera, i vikontovu naručju, a da ni Léon nije daleko, da će uskoro doći... a ipak je stalno kraj sebe osjećala Ro-dolpheovu glavu. Slatkoća toga osjećaja prože tako njezine nekadašnje žudnje te se one, poput pješčanih zrnaca pod naletom vjetra, stadoše vrtložiti na jedva primjetno-me valu mirisa što se nadvijaše nad njezinom dušom. U nekoliko navrata raširi nosnice, snažno, ne bi li udahnula svježinu bršljana na kapitelima. Skide rukavice, obrisa ruke, a potom uze rupčićem hladiti lice, dok je kroz udaranje u sljepoočicama čula žamor gomile i savjetnikov glas koji pjevuckavo i dalje čitaše rečenice.
A on govoraše:
»Nastavite i dalje tako! Ustrajte u tome! Ne slušajte ni nagovor navike ni prenagljene savjete presmionog iskustva! Nadasve prionite na poboljšavanje tla, na uporabu do-broga gnojiva, na uzgoj raznih pasmina konja, goveda, ovaca i svinja! Neka ova skupština za vas bude poput kakva miroljubiva borilišta gdje će pobjednik na izlasku pružiti ruku pobijeđenome i s njime se pobratiti u nadi u što bolji uspjeh! A vi, časni sluge, ponizna služinčadi čiji tegoban trud do dana današnjega nijedna vlada nije uzela u obzir, dođite i primite nagradu za svoje mučaljive kreposti i budite uvjereni da će država ubuduće upirati oči u vas, da će vas bodriti, da će vas štititi, da će udo-voljavati vašim pravednim zahtjevima i da će vam, koliko god to do nje stoji, olakša-ti breme mučnih žrtava!«

Gospodin Lieuvain sjede, a ustade gospodin Derozerays i otpoče nov govor. Njegov možda nije bio tako kićen kao savjetnikov, ali se odlikovaše određenijim stilskim značajem, što će reći stručnijim znanjem i uzvišenijim razmatranjem. Tako je u nje-
mu manje mjesta zauzimao hvalospjev vladi, a više ga bijaše ostavljeno vjeri i po-ljoprivredi. Prikazivao se odnos između jednoga i drugoga te način na koji je oboje uvijek pridonosilo civilizaciji. Rodolphe pak razgovaraše s gospođom Bovary o sno-vima, predosjećajima, magnetizmu. Vrativši se do kolijevke ljudskoga društva, go-vornik oslikavaše divlje doba kada su ljudi živjeli hraneći se žirom, i to duboko u šu-mama. Potom su zbacili životinjsko krzno, odjenuli se u sukno, izorali brazde, zasa-dili vinovu lozu. Je li to bilo dobro i nije li u tome otkriću bilo više štete nego ko-risti? Takvo pitanje postavljaše sebi gospodin Derozerays. Od magnetizma je Ro-dolphe malo-pomalo dospio do srodnosti duša, pa dok je gospodin predsjednik kao primjer navodio Cinncinata i njegov plug, Dioklecijana koji je sadio kupus i kitajske careve što su novu godinu svečano započinjali sjetvom, mladi je muškarac objašnja-vao mladoj ženi kako te neodoljive privlačne sile imaju svoj uzrok u nekome pri-jašnjem životu.

– Eto – govoraše – zašto smo se nas dvoje upoznali? Koji je slučaj to htio? Ne-dvojbeno, mora da su nas, unatoč udaljenosti, poput dviju rijeka koje teku da bi se na kraju spojile, naše osobne sklonosti dovele jedno k drugome.

Uhvati je za ruku; ona je ne izvuče.

»Za sveukupni uspješni poljoprivrednički rad!« povika predsjednik.

– Neki dan, na primjer, kada sam došao k vama...

»Gospodinu Bizetu iz Quincampoisa.«

– Jesam li znao da ću vas danas pratiti? »Sedamdeset franaka!«

– Čak sam stotinu puta htio otići, ali sam pošao za vama i ostao. »Gnojidba.«

– Kao što ću ostati večeras, sutra, svih drugih dana, cijeloga života! »Gospodinu Caronu iz Argueila, zlatna medalja!«

– Jer nikada nisam ni u čijem društvu doživio takvu očaranost. »Gospodinu Bainu iz Givry-Saint-Martina!«

– Zato ću sa sobom svugdje nositi uspomenu na vas.

»Za merino ovna...«

– Ali vi ćete me zaboraviti. Za vas ću nestati kao sjenka...
»Gospodinu Belotu iz Notre-Damea...«

– Oh, ne! Ipak ću, zar ne, nešto značiti u vašim mislima, u vašem životu?

»Uzgoj svinja, nagrada ex aequo[37] gospodi Lehérisséu i Cullembourgu, šezdeset fra-naka!«

Rodolphe joj stezaše ruku i osjećaše kako je topla i uzdrhtala poput uhvaćene grlice koja bi najradije nastavila let. No, bilo da ju je pokušala izvući ili je odgovorila na njegov stisak, ona pomače prste. On uzviknu:

– Oh, hvala vam! Ne odbijate me! Tako ste dobri! Shvaćate da sam vaš! Pustite da vas gledam, da vas promatram!

Od udara vjetra koji uletje kroz prozore nabra se stolnjak na stolu, a dolje na trgu se-ljakinjama se podigoše velike kape, nalik na lepršava krila u bijelih leptira.

»Iskorištavanje pogača od uljanog zrnja«, nastavi predsjednik.

Pa se požuri:

»Flamansko gnojivo – uzgajanje lana – isušivanje, dugoročni zemljišni zakup – služba u domaćinstvu.«

Rodolphe više nije govorio. Gledali su jedno drugo. Od silne žudnje drhtale im suhe usne, a prsti im se isprepletoše, meko, sami od sebe.

»Catherine-Nicaise-Elisabethi Leroux iz Sassetot-la-Guerièrea, za pedeset i četiri go-dine službe na istome majuru, srebrna medalja – vrijedna dvadeset i pet franaka!«

»Gdje je Catherine Leroux?« ponovi savjetnik.

Nije se pojavljivala; samo su se čuli glasovi kako se došaptavaju:

– Pa hajde!

– Ne.

– Nalijevo!

– Ne boj se!

– Ah, kako je bedasta!

– No, dobro, je li tu? – zavika Tuvache.

– Da! Evo je!

– Neka onda dođe ovamo!

Napokon tribini priđe sitna starica plašljiva držanja koja kao da se u siromaškoj odjeći bijaše sva zgurila. Na nogama je nosila teške drvene cokule, a oko bokova veliku plavu pregaču. Mršavo joj lice, uokvireno neobrubljenom kapicom, bijaše jače iz-brazdano borama nego što ih ima na uveloj jabuci reneti, a iz rukava crvene bluze izvirivahu dvije dugačke šake s kvrgavim člancima. Od prašine po sušama, od pranja u lužini i od sjere iz vune tako su okorjele, ohrapavile, otvrdnule da su se činile prlja-vima, ma koliko bile oribane u čistoj vodi, a od dugogodišnjega služenja, ostajahu napola otvorene, kao da i same hoće pružiti ponizno svjedočanstvo o tolikim muka-ma što su ih pretrpjele. Neka redovnička bešćutnost pridavaše uzvišen izraz njezinu licu. Ništa tužno ili nježno ne umekšavaše taj blijedi pogled. U druženju sa životinja-ma na nju bijahu prešli njihova šutljivost i spokoj. Ovo joj bijaše prvi put da se našla u tako brojnome društvu pa se, u duši uplašena zbog zastava, bubnjeva, gospode u frakovima i savjetnikovim ordenom časti, držala posve nepomično, ne znajući bi li istupila naprijed ili pobjegla, ni zašto je gomila gura i zašto joj se ocjenjivači smješkaju. Tako stajaše pred razdraganim građanima tih pola stoljeća robovanja.

– Pristupite, uvažena Catheine-Nicaise-Elisabeth Leroux! – reče gospodin savjetnik koji iz predsjednikovih ruku bijaše uzeo popis nagrađenih osoba.

Pa, gledajući naizmjence u list papira, a potom u staricu, ponovi očinskim tonom:

– Pristupite, pristupite!

– Jeste li gluhi? – reče Tuvache skočivši iz naslonjača.

Pa joj stade vikati na uho:

– Pedeset i četiri godine službe! Srebrna medalja! Dvadeset i pet franaka! Za vas.

Potom, kada je primila medalju, ona je promotri. Cijelim joj se licem tada razli bla-ženi osmijeh i čulo se kako na odlasku mrmlja:

– Dat ću je našem župniku, da za mene odsluži nekoliko misa.

– Kakav fanatizam! – uskliknu ljekarnik nagnuvši se prema javnome bilježniku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:38 pm





Skupština bijaše gotova, gomila se rasprši. I sada, kada su svi govori pročitani, svatko opet zauze svoj položaj i sve se vrati u uobičajenu kolotečinu: gospodari su zlostavljali sluge, a ovi pak tukli životinje, ravnodušne slavljenike koji su, sa zelenim vijencem među rogovima, odlazili natrag u staju.

Međutim se pripadnici narodne garde bijahu popeli na prvi kat općine, s kolačima nataknutim na bajunete i s bataljunskim bubnjarom koji je nosio košaru punu boca. Gospođa Bovary uze Rodolphea pod ruku; on je otprati kući; rastadoše se pred vratima; potom on sam prošeta po livadi čekajući da započne svečani ručak.

Gozba bi duga, bučna i uz lošu podvorbu; svi bijahu tako zbijeni da su jedva mogli i laktove pomaknuti, a uske daske što su služile umjesto klupa samo što se ne slomiše pod težinom uzvanika. Jelo se obilato. Svatko se trudio naplatiti svoj prilog. Sa sva-koga je čela curio znoj, a bjeličasta para, poput izmaglice nad rijekom u jesenje jutro, lebdjela je iznad stola, između obješenih petrolejki. Rodolphe je, naslonivši se leđi-ma na šatorsko platno, toliko mislio na Emmu da ništa nije čuo. Iza njega, na tratini, sluge slagahu prljave tanjure na hrpu; susjedi mu se obraćahu, on im ne odgovaraše; netko mu punio čašu, no na misli mu se, unatoč sve većoj graji, spuštaše tišina. Sa-njario je o onome što mu bijaše rekla i o obliku njezinih usana; lice joj je, poput ča-robna zrcala, blistalo na limenim kacigama; nabori haljine spuštali joj se niz stijenke šatora, a dani puni ljubavi u beskraj se nizali u očekivanju budućnosti.

Vidje je opet navečer, za vrijeme vatrometa, no bila je s mužem, gospođom Homais i ljekarnikom koji se silno uznemiravaše zbog opasnosti od zalutalih raketa te je svaki čas ostavljao društvo i s raznoraznim preporukama odlazio do Bineta.

Pirotehnička sredstva poslana na ime gospodina Tuvachea iz prevelikoga su opreza bila spremljena u njegovu podrumu; vlažni se barut stoga nikako nije dao zapaliti pa je glavni prizor, kada se trebao prikazati zmaj što grize vlastiti rep, potpuno propao. Od vremena do vremena poletjela bi pokoja jadna rimska svjećica; zblenuta bi gomi-la tada podigla graju s kojom se miješala cika žena koje je netko u tami uhvatio oko struka. Emma se šutke nježno pripijala uz Charlesovo rame te je, podigavši bradu uvis, pratila svijetli trag raketa na tamnome nebu. Rodolphe je promatraše pri svjetlu lampiona što su još gorjeli.

Onda se lampioni malo-pomalo ugasiše. Upališe se zvijezde. Pade nekoliko kapi kiše. Ona zaveza rubac oko glave.

U taj čas iz gostionice iziđe savjetnikova kočija. Kočijaš bijaše pijan pa odmah zadri-jema te se izdaleka, preko krova kočije, između dviju svjetiljaka, opažalo njegovo glomazno tijelo kako se njiše lijevo-desno, ovisno o zibanju kočije.

– Zaista – kaza apotekar – pijanstvo bi trebalo najstrože kažnjavati! Da se mene pita,

svakoga bi se tjedna na ploču, postavljenu ad hoc[38] pred općinom, ispisivala imena svih onih koji su se preko tjedna trovali alkoholom. Uostalom, sa statističkoga gle-dišta, tako bismo dobili točne podatke koji bi se u slučaju potrebe... Nego, ispričajte me.
I opet potrča prema kapetanu.

Ovaj se vraćaše kući. Svojoj tokarskoj klupi.

– Možda ne bi bilo loše – reče mu Homais – da pošaljete nekoga od svojih ljudi ili da sami pođete...

– Ama, pustite me na miru – odgovori mu ubirač poreza – ništa se ne događa!

– Možete biti mirni – reče apotekar vrativši se k prijateljima. – Gospodin Binet potvrdio mi je da su poduzete sve mjere. Ni iskrica neće pasti. Crpke su pune. Idemo na spavanje.

– Bogme, baš sam pospana – na to će gospođa Homais koja je uvelike zijevala – ali ne smeta, baš smo imali krasan dan za ovu svečanost.

Rodolphe ponovi tihim glasom i uz nježan pogled:

– Oh, da! Zaista krasan!

I pozdravivši se, krenuše svatko na svoju stranu.

Dva dana kasnije objavi Fanal de Rouen opširan članak o skupštini. Homais ga već sutradan bijaše sastavio s mnogo žara.
»Čemu vijenci, cvijeće, ukrasno zelenilo? Kamo, poput valova pomahnitala mora, grne sav ovaj svijet pod žarkim zrakama tropskoga sunca što lije toplinu po našim njivama?«

Zatim je govorio o položaju seljaka. Vlada, doduše, čini mnogo, ali ne i dovoljno! »Samo hrabro!« dovikivaše joj on. »Prijeko je potrebno na tisuće reformi, provedimo ih.« Potom, dotičući se savjetnikova dolaska, ne zaboravljaše ni »ratnički dojam naše narodne vojske«, ni »naše vragoljaste seljanke«, ni starce ćelavih glava, »svojevrsne patrijarhe koji su bili ondje, a među kojima su neki, ostaci naših besmrtnih falangi, još uvijek osjećali kako im srce udara na muževni zvuk bubnjeva.« Sebe je naveo među prvima među članovima ocjenjivačkog odbora te je u jednoj bilješci pače pod-sjećao na raspravu o jabukovači koju je gospodin Homais, ljekarnik, svojevremeno poslao Agronomskome društvu. Kada je stigao do podjele nagrada, pravim je diti-rambima oslikavao veselje dobitnika. »Otac je grlio sina, brat brata, suprug suprugu. Mnogi je s ponosom pokazivao skromnu medalju, a kada se vratio kući, svojoj dra-goj domaćici, nedvojbeno ju je suznih očiju objesio na goli zid svoje kolibice.«

»Oko šest sati, na svečanomu ručku, priređenom na travnjaku gospodina Liégearda, okupili su se glavni sudionici ove svečanosti. Cijelo je vrijeme tu vladala najveća
srdačnost. Izrečene su razne zdravice: gospodin Lieuvain nazdravio je vladaru! Gospodin Tuvache prefektu! Gospodin Derozerays poljoprivredi! Gospodin Homais obrtu i domaćoj radinosti, tom bratu i sestri! Gospodin Leplichey boljitku! Uvečer je nebo najednom rasvijetlio sjajan vatromet. Reklo bi se, pravi kaleidoskop, prava operna dekoracija pa se u jednom trenutku našemu malom mjestu moglo učiniti da je preneseno usred kakva sna iz Tisuću i jedne noći.«

»Napomenimo i to da nikakav neugodan događaj nije poremetio ovaj obiteljski skup.

Na kraju je dodao:

»Zapažena je jedino odsutnost crkvenih predstavnika. Svećenstvo nedvojbeno druga-čije shvaća napredak. Slobodno vam bilo, gospodo Loyolina!«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:39 pm



IX.

Proteče šest tjedana. Rodolphea niotkuda. Jedne se večeri napokon pojavi.

Sutradan poslije skupštine bijaše sam sebi rekao:

– Ne idimo brzo k njoj, to bi bila pogreška. Pa potkraj tjedna ode u lov.

Po povratku iz lova pomisli da je prekasno, potom uze ovako rasuđivati:

– No, ako me već prvoga dana zavoljela, mora me sada, zbog nestrpljenja da me opet vidi, još više voljeti. Nastavimo, dakle, ovako!

Uvjeri se da mu je računica bila ispravna kada, ušavši u primaću sobu, primijeti kako je Emma poblijedjela.

Bila je sama. Dan bijaše na izmaku. Zbog muslinskih zavjesica na oknima sumrak bijaše još gušći, a pozlata na barometru na koji padaše sunčeva zraka bacaše kroz grančice koralja užaren odbljesak na zrcalo.

Rodolphe ostade na nogama, a Emma jedva da nešto i odvrati na njegove prve uljud-ne riječi.

– Imao sam posla – reče on. – Bio sam bolestan.

– Nešto ozbiljno? – uzviknu ona.

– Pa – Rodolphe će, sjedajući kraj nje na klupičicu – zapravo i ne!... Nisam htio do-laziti.

– Zašto?

– Ne pogađate?

On je još jednom pogleda, no tako silovito da ona porumenjevši obori glavu. On nastavi:

– Emma...

– Gospodine! – na to će ona malo se odmičući.

– Ah! Sada vidite – odvrati on sjetnim glasom – da sam bio u pravu što nisam htio doći. I to ime, to ime koje mi ispunja dušu i koje mi je nehotice izmaklo, ni njega mi ne dopuštate! Gospođa Bovary!... Eh! Svi vas tako zovu!... To, uostalom, i nije vaše ime; to ime pripada drugome!

Pa ponovi:

– Drugome!

I sakri glavu u ruke.

– Da, stalno mislim na vas!... Pomisao na vas baca me u očaj! Ah! Oprostite!...

Ostavljam vas... Zbogom!... Otići ću daleko... tako daleko da više nećete ni čuti o meni!... A ipak... danas... ne znam ni sam kakva me sila još jednom dovela k vama! Protiv nebesa se ne možemo boriti, ne možemo odoljeti osmijehu anđela! Prepušta-mo se onome što je lijepo, dražesno i vrijedno obožavanja!

Prvi put u životu slušaše Emma da joj netko ovako govori te se njezin ponos, poput čovjeka koji se opušta u vrućoj kupki, meko i potpuno protezaše od topline tih riječi.

– No, ako i nisam dolazio – nastavi on – ako vas nisam mogao vidjeti, ah, bar sam često promatrao sve što vas okružuje. Noću, svake noći, ustajao sam, dolazio ovamo, promatrao kuću, krov koji je sjao na mjesečini, drveće u vrtu koje vam se njihalo pod prozorom i malenu svjetiljku, svjetlost koja je kroz okna sjala u tamu. Ah, a vi niste ni znali da tu dolje, tako blizu, a ipak tako daleko, jedan ubogi jadnik...

Ona se s jecajem okrenu k njemu.

– Oh! Kako ste dobri! – reče.

– Ne, samo vas ljubim, to je sve! Ne sumnjajte u to! Recite mi to, jednu riječ! Jednu jedinu riječ!

I Rodolphe jedva primjetno skliznu s klupičice na zemlju, no uto se u kuhinji začu lupkanje klompi, a ni vrata primaće sobe, opazi on, ne bijahu zatvorena.

– Kako bi bilo ljubazno od vas – produži on podižući se – kad biste udovoljili jedno-me mojem hiru!

Naime, da mu pokaže kuću; želio ju je upoznati; a kako gospođa Bovary nije u tome vidjela ništa loše, oboje upravo ustajahu kadli uđe Charles.

– Dobar dan, doktore – reče mu Rodolphe.

Liječnik, polaskan tim neočekivanim naslovom, rastopi se od uslužnosti, a Rodolphe to iskoristi da se malčice pribere.

– Gospođa mi je – on će potom – govorila o svojem zdravlju...

Charles ga prekide: i sam je bio u tisuću briga; ženine tegobe s disanjem bijahu opet počele. Rodolphe tada zapita ne bi li tu jahanje koristilo.

– Dakako! Izvrsno, savršeno!... Odlična zamisao! Trebala bi to pokušati.

A kako se ona bunila da nema konja, gospodin Rodolphe joj ponudi jednoga od svo-jih; ona odbi njegovu ponudu; on ne ustraja; potom, da bi opravdao svoj posjet, ispri-povjedi kako se njegovu vozaru, čovjeku kojemu su onomad puštali krv, još uvijek zna zanesvijestiti.

– Doći ću do vas – reče Bovary.

– Ne, ne, poslat ću vam ga ovamo; doći ćemo obojica, to će vam biti zgodnije.

– Ah! Veoma dobro. Hvala vam.

A čim ostadoše sami:

– Zašto ne prihvatiš prijedlog gospodina Boulangera? To je tako ljubazno od njega.

Ona se tobože namrgodi, iznese tisuću isprika te na kraju izjavi kako bi se to možda činilo neobičnim.
– Ah! Baš mene briga za to! – reče Charles da dokrajči raspravu. – Zdravlje prije svega! U krivu si!

– Eh! A kako ću jahati kad nemam jahaće odijelo?

– Treba ti ga naručiti! – odgovori on.

Jahaće odijelo navede je na odluku.

Kad je odijelo bilo gotovo, Charles napisa gospodinu Boulangeru da mu njegova žena stoji na raspolaganju i da računa na njegovu ljubaznost.

Sutradan u podne Rodolphe stiže pred Charlesova vrata s dva jahaća konja. Jedan je na ušima imao ružičaste kićanke i žensko sedlo od jelenje kože.

Rodolphe bijaše obuo visoke mekane čizme, pomislivši kako ona takvih jamačno ni-kada nije vidjela; Emmu doista očara njegova vanjština čim se pojavio na odmorištu u raskošnom baršunastom kaputu i bijelim pletenim hlačama. Bijaše spremna i čeka-še na nj.

Justin se iskrade iz ljekarne da je vidi, a i apotekar načas ostavi posao. Bijaše pun preporuka za gospodina Boulangera:

– Nesreća se tako lako dogodi! Pazite se! Konji su vam možda odviše vatreni!

Ona začu neki zvuk iznad glave: to je Félicité bubnjala o okno da zabavi malu Berthu. Djevojčica joj iz daljine dobaci poljubac; majka mu odgovori mašući drškom biča.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:40 pm




– Ugodno jahanje! – viknu gospodin Homais. – I oprez! Oprez prije svega! I zamaha novinama gledajući za njima.

Čim osjeti zemlju, Emmin se konj dade u galop. Rodolphe galopom jahaše usporedo s njom. Od trena do trena izmijenili bi pokoju riječ. Lagano se pognuvši, visoko po-digavši šaku i ispruživši desnu ruku, ona se prepuštaše ravnomjernome kretanju od kojega se njihaše u sedlu.

U podnožju obronka Rodolphe pusti uzde; pojuriše zajedno, u isti mah; potom se na vrhu konji zaustaviše i njoj duga modra koprena pade niz leđa.

Bijahu prvi listopadski dani. Magla se prostiraše po poljima. Na obzoru se magla rastezala među obrisima brežuljaka, a drugdje se pak trgala, uzdizala, rasplinjavala. Kadšto se, u procjepu između oblaka, obasjani sunčevom zrakom, opažahu krovovi u Yonvilleu, s vrtovima uz vodu, dvorištima, zidovima i crkvenim zvonikom. Emma napola stiskaše oči ne bi li prepoznala svoju kuću i nikada joj se do tada to jadno se-oce u kojemu je živjela ne bijaše učinilo tako malenim. S visine na kojoj su se nala-zili cijela se dolina doimala poput golema blijeda jezera što se isparava u zrak. Guste skupine stabala stršahu tu i tamo nalik na crne litice, a visoki nizovi jablana što se izdizahu nad maglom izgledahu kao pješčano žalo koje se mreška na vjetru.

Sa strane na tratini, među jelama, u mlakome je zraku kružila neka smeđa svjetlost. Zemlja, crvenkasta poput duhanskoga praha, prigušivaše zvuk koraka, a konji u hodu rubom kopita pred sobom odgurivahu otpale borove češere.

Rodolphe i Emma pođoše tako uz rub šume. Ona se od vremena do vremena okretala ustranu ne bi li izbjegla njegov pogled i tada bi vidjela tek redove jelovih debala, a od njihova neprekidna slijeda pomalo je hvataše omaglica. Konji su dahtali. Koža na sedlima škripala.

U času kada zađoše u šumu pojavi se sunce.

– Bog nas čuva! – reče Rodolphe.

– Mislite? – ona će na to.

– Naprijed! Naprijed! – dočeka on. Pucnu jezikom. Obje životinje pojuriše.

Visoka se paprat uz rub puta zapletaše Emmi u stremen. Rodolphe se, svejednako ja-šući, saginjao i usput je uklanjao. U drugim bi prilikama, da pred njom razmakne granje, prošao tik uz nju i Emma bi osjetila kako joj je njegovo koljeno okrznulo
nogu. Nebo bijaše postalo modro. Lišće se više nije micalo. Oko njih se prostirahu cijela područja puna rascvjetala vrijesa, a ljubičasti se sagovi smjenjivahu s guštici-ma, sivim, rujnim ili zlatnim, već prema boji raznovrsnoga lišća. Često se čulo kako je ispod grmlja kliznuo sićušan lepet krila ili pak promuklo i tiho zagraktao gavran što uzlijetaše na hrast.

Sjahaše. Rodolphe priveza konje. Ona je išla naprijed, po mahovini, između kolnih tragova.

No, preduga joj je haljina smetala premda je bijaše zadigla uhvativši je za skut, a Ro-dolphe je, koračajući za njom, između crnoga sukna i crne čizmice promatrao nježnu ljepotu bijele čarape koja mu se činila kao djelić njezine nagosti.

Ona zastade.

– Umorna sam – reče.

– Hajde, pokušajte još malo! – dočeka on. – Samo hrabro!

Potom, nakon još stotinjak koraka, ona ponovo zastade, a kroz koprenu koja joj s muškoga šešira koso padaše na bokove razaznavaše joj se lice u modrikastoj provid-nosti, kao da i sama pliva pod azurnim valovima.

– Kamo zapravo idemo?

On ništa ne odgovori. Ona je isprekidano disala. Rodolphe se ogledavao oko sebe i grizao brk.

Stigoše do proširenja među drvećem gdje ležaše posječeno nekoliko mladih stabala.

Sjedoše na jedno oboreno deblo, pa Rodolphe progovori o svojoj ljubavi.

Isprva je pazio da je ne uplaši laskanjem. Bio je miran, ozbiljan, sjetan.

Emma ga slušaše oborene glave, svejednako vrškom stopala gurkajući iverje na tlu.

No, na njegovu rečenicu:

– Zar nam sudbina sada nije zajednička? Odgovori:

– Ne, nipošto! I sami to znate. To je nemoguće.

Ona ustade da ode. On je pograbi za zapešće. Ona zastade. Potom, promotrivši ga nekoliko časaka zaljubljenim i vlažnim pogledom, živo reče:

– Ah! Čujte, ne govorimo više o tome... Gdje su konji? Vratimo se. On srdito i ojađeno odmahnu. Ona ponovi:

– Gdje su konji? Gdje su konji?

Tada, osmjehujući se čudnim osmijehom, ukočenih zjenica i stišćući zube, on rašire-nih ruku krene prema njoj. Ona dršćući ustuknu. Mucala je:

– O, vi me plašite! Mučite me! Idemo odavde!

– Kad tako mora biti – prihvati on promijenivši izraz lica.

I smjesta opet postade pun poštovanja, umiljat, bojažljiv. Ona mu dopusti da je uhva-ti pod ruku. Krenuše natrag. On je govorio:
– Tȁ što vam je bilo? Zašto? Nisam shvatio. Zacijelo ste pogrešno razumjeli? U mo-joj ste duši vi kao Madona na pijedestalu, na uzvišenom, postojanom i neokaljanom mjestu. No, vi mi trebate da bih živio! Trebaju mi vaše oči, glas, misli. Budite mi pri-jateljica, sestra, moj anđeo!

Pa ispruži ruku i uhvati je oko struka. Ona se nevoljko pokušavaše osloboditi. On je pridržavaše tako i koračaše dalje.

Uto začuše konje gdje brste lišće.

– Oh! Još samo malo – reče Rodolphe. – Ne idimo! Ostanite!

Odvede je podalje, do malena jezerca čiju površinu svojim zelenilom prekrivaše vo-dena leća. Uveli lopoči nepomično ležahu među trskama. Na zvuk njihovih koraka po travi žabe poskakaše u potrazi za skrovištem.

– Ne valja to što činim, ne valja – govoraše ona. – Luda sam što vas slušam.

– Zašto?... Emma! Emma!

– Oh! Rodolphe!... – polagano će mlada žena naslanjajući mu se na rame.

Tkanina se njezine haljine pripije uz baršun njegova kaputa, ona zabaci bijeli vrat što se nadimaše od uzdaha; pa mu se, klonula, sva u suzama, uz dug drhtaj i skrivajući lice, prepusti.

Spuštahu se večernje sjene; sunce na obzorju, probijajući se kroz granje, blještalo joj u oči. Tu i tamo, posvuda oko nje, među lišćem ili na tlu, podrhtavahu mrlje svjetlosti, kao da su kakvi kolibrići u letu tuda razasuli perje. Svugdje vladaše tišina; iz drveća kao da se širila nekakva blagost; ona osjećaše kako joj srce opet počinje kucati i kako joj krv struji po tijelu poput mliječne rijeke. Onda iz velike daljine, onkraj šume, na drugim brežuljcima, začu neki nejasan i razvučen krik, neki glas što se otezaše, pa ga slušaše šuteći gdje se poput glazbe miješa s posljednjim titrajima njezinih uzbuđenih živaca. Rodolphe, s cigarom među zubima, nožićem popravljaše
potrganu uzdu.

U Yonville se vratiše istim putem. Opet vidješe tragove svojih konja u blatu, jedan uz drugi, isto grmlje, isto kamenje u travi. Ništa se oko njih ne bijaše promijenilo, a ipak se za nju zbilo nešto mnogo značajnije nego da su se i planine pomakle s mjesta. Rodolphe se od vremena do vremena saginjaše i uzimaše je za ruku da je po-ljubi.

Kako li je na konju bila dražesna! Uspravna, tanka u struku, s koljenom svijenim na životinjinoj grivi i ponešto zarumenjena od svježega zraka, usred večernjega rumeni-la.

Ulazeći u Yonville, poigra konja na popločanoj cesti.

Sa svih prozora gledahu u nju.

Muž joj za večerom reče da dobro izgleda, no ona se pričini da ga ne čuje kada je upita kako joj je bilo na jahanju i samo je sjedila držeći lakat uz tanjur, između dviju svijeća što su gorjele kraj nje.

– Emma! – reče on.

– Što je?

– Pa, čuj, danas popodne skoknuo sam do gospodina Alexandrea; ima staru kobilu, ali je još vrlo lijepa, samo joj je na koljenu mali ožiljak, a mogli bismo je dobiti, si-guran sam, za nekih stotinu talira...

I dodade:

– Čak sam mislio da će ti to biti drago pa sam je zakapario... kupio... Jesam li dobro postupio. Što kažeš?

Ona kimnu glavom u znak odobravanja, potom će, četvrt sata kasnije:

– Ideš li van večeras?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:40 pm





– Da. Zašto?

– Oh, mili, ništa, ništa.

Pa, čim se riješila Charlesa, pope se u svoju sobu i ondje se zatvori.

Isprva je sve bilo kao nekakva omama; vidjela je drveće, puteve, jarke, Rodolphea, još je osjećala stisak njegovih ruku, dok je lišće podrhtavalo, a na vjetru zviždale trske.

No, ugledavši se u zrcalu, začudi se vlastitom licu. Nikada joj oči nisu bile tako velike, tako crne niti su imale takvu dubinu. Preobražavaše je neka istančanost koja joj bijaše preplavila cijelo biće.

Ponavljaše u sebi: »Imam ljubavnika! Ljubavnika!«, naslađujući se tom mišlju kao predodžbom o novoj mladosti koja ju je opet zatekla. Napokon će, znači, upoznati one ljubavne radosti, onu grozničavost sreće u koju već bijaše izgubila svaku nadu. Stupaše u nešto čarobno, gdje će sve biti strast, ushit i zanos; okruživaše je modrikast beskraj, osjećajni joj vrhunci svjetlucahu u mislima, svagdanji se život ukazivaše tek u daljini, nisko dolje, u tmini, u razmacima između tih visova.

Sjeti se tada junakinja iz knjiga koje bijaše pročitala i lirska legija svih tih preljubni-ca stade u njezinu sjećanju pjevati sestrinskim glasom koji je očaravaše. Kao da, pro-matrajući se u liku ljubavnice za kojim je nekoć toliko hlepila, i sama postajaše istinskim dijelom tih maštanja i ostvarivaše dugotrajno sanjarenje iz mladenačkih dana. Uza sve ovo, osjećaše Emma i osvetničko zadovoljstvo. Nije li dovoljno trpje-la? No, sada likuje, a ljubav, tako dugo sputavana, svom snagom izbija u uzavrelome zanosu. Kušaše je sa slašću, bez grižnje savjesti, bez brige, bez nemira.

Sutrašnji dan proteče u novoj slasti. Zavjetovaše se jedno drugome. Ona mu povjeri svu svoju tugu. Rodolphe je prekidaše poljupcima, a ona je, promatrajući ga kroz na-pola sklopljene vjeđe, od njega tražila da je i opet zove po imenu i ponavlja joj kako je ljubi. Bijaše to u šumi, kao i prethodnoga dana, u potleušici koja pripadaše izrađi-vaču klompi. Zidovi joj bijahu od slame, a krov tako nizak da se valjalo saginjati. Sjedili su jedno uz drugo na ležaju od suhoga lišća.

Od toga se dana svake večeri redovito dopisivahu. Emma bi odnijela pismo na kraj vrta, blizu rijeke, u pukotinu na terasi. Rodolphe je dolazio po nj i ostavljao svoje za koje se ona uvijek tužila da je prekratko.

Jednoga jutra, kada je Charles još prije zore bio izišao iz kuće, uhvati je hir da istoga časa vidi Rodolphea. Moguće je hitro otići u Huchette, ostati ondje sat vremena i vratiti se u Yonville dok svi još budu spavali. Na tu joj se pomisao dah presiječe od žudnje; ubrzo se nađe usred livade, idući brzim koracima i ne osvrćući se za sobom.

Počinjaše se daniti. Emma izdaleka prepoznade ljubavnikovu kuću na kojoj su se dva nazubljena vjetrokaza crnjela u blijedome polumraku.

Nakon dvorišta na imanju dolazila je glavna zgrada, što mora da je bio dvorac. Ona uđe u nj, kao da su se zidovi pred njom sami od sebe razmaknuli. Veliko je ravno stubište vodilo gore u hodnik. Emma okrenu kvaku na jednim vratima i smjesta u
dnu sobe opazi usnula muškarca. Bijaše to Rodolphe. Ona vrisnu.

– Ti ovdje! Ovdje! – ponavljaše on. – Kako si samo uspjela doći?... Ah! Smočila si haljinu!

– Ljubim te! – odgovori ona ovijajući mu ruke oko vrata.

Budući da joj taj prvi smioni pokušaj pošao za rukom, Emma bi se sada, svaki put kada bi Charles rano izišao, brzo obukla i tihim se korakom spustila vanjskim stuba-ma koje su vodile na riječnu obalu.

No, kada bi daska postavljena kravama za prijelaz bila podignuta, valjalo joj je ići duž zidova što se pružahu uz rijeku; obala bijaše skliska; da ne padne, rukom se hva-tala za busenje uvelih žutih šeboja. Potom bi udarila preko uzoranih njiva, gdje bi upadala u brazde, posrtala i zapinjala u tankim čizmicama. Svileni rubac, vezan oko glave, lepršaše joj na vjetru usred pašnjaka; uplašila bi se volova pa bi potrčala; sti-zaše bez daha, ružičastih obraza, cijelim svojim bićem odišući svježim miomirisom bujnosti, zelenila i poljskoga zraka. Rodolphe bi u taj sat još spavao. Bilo je to kao da mu proljetno jutro ulazi u sobu.

Žuti zastori na prozorima lagano bi propuštali tešku zlaćanu svjetlost. Emma bi žmirkajući pipala oko sebe, a rosne kapi koje joj bijahu zaostale u kosi tvorile su joj kao nekakav topazni svetokrug oko lica. Rodolphe bi je uz smijeh privukao k sebi i pritisnuo na grudi.

Poslije, ona je razgledavala njegove odaje, otvarala ladice, češljala se njegovim češljem i promatrala se u njegovu zrcalu za brijanje. Često bi pače među zube stavila veliku lulu koja je ležala na noćnom ormariću, među limunima i komadićima šećera, pokraj vrča s vodom.

Za rastanak im je trebalo dobrih četvrt sata. Emma bi tada zaplakala; najradije bi da nikada ne mora napustiti Rodolphea. Nešto jače od nje gonilo ju je k njemu, tako da se on jednoga dana, videći je gdje nenadano dolazi, namršti kao čovjek kojemu nešto nije po volji.

– Ama, što ti je? – reče ona. – Jesi li bolestan? Govori!

Napokon on ozbiljna lica izjavi da njezini posjeti postaju nerazboriti i da ne pazi na svoj dobar glas.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu