Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Gistav Flober

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 12:32 pm

First topic message reminder :

Gistav Flober - Page 2 2042



Marie-Antoine-Julesu Sénardu članu pariške odvjetničke komore bivšemu predsjedniku narodne skupštine

i negdašnjemu ministru unutrašnjih poslova


Dragi i odlični prijatelju,

Dopustite mi da napišem vaše ime na čelu ove knjige i iznad njezine posvete; Vama, naime, nadasve dugujem njezino izdavanje. Prošavši kroz vašu veličanstvenu obra-nu, moje djelo kao da je i u mojim očima steklo neočekivan ugled. Primite stoga ov-dje izraze mojega dubokog štovanja i zahvalnosti koja, ma kako velika bila, nikada neće doseći visinu vaše rječitosti i vaše požrtvovnosti.

Gustave Flaubert

Pariz, 12. siječnja 1857.


Poslednji izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 12:14 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 2:34 pm

Gistav Flober - Page 2 JEUNE_PRINCESSE_AU_TAMBOURIN



VI.




Jedne večeri, kada je prozor bio otvoren, a ona, sjedeći uza nj, malo prije toga gleda-la crkvenjaka Lestiboudoisa kako obrezuje šimšir, najednom začu gdje zvoni za Poz-dravljenje.

Bijaše početak travnja, kada jaglaci cvjetaju: mlak se vjetar valja preko okopanih gredica, a vrtovi kao da se, poput žena, uresuju za ljetne svetkovine. Kroz rešetke se na sjenici i posvuda naokolo vidjela rijeka u ravnici gdje u travi iscrtava skitnički krivudavi tok. Večernja se izmaglica provlačila između ogoljelih jablana ublažujući im obrise ljubičastom sjenkom što im zapinjaše u granju, bljeđom i providnijom od najtanje koprene. U daljini je prolazila stoka; nije joj se čuo ni topot ni mukanje, a zvono je, neprekidno zvoneći, i dalje zrakom širilo svoju mirnu tužaljku.

Na taj opetovani zvon, misao mlade žene stade bludjeti među starim uspomenama iz mladosti i iz dana u djevojačkom zavodu. Sjeti se velikih svijećnjaka što na oltaru nadvisivahu vaze pune cvijeća i svetohraništa sa stupićima. Najradije bi se bila, kao nekoć, utopila u dugom redu bijelih koprena što su ga tu i tamo crnilom obilježavale krute kukuljice časnih sestara prignutih na klecalima; nedjeljom na misi, kada bi po-digla glavu, među plavkastim bi kovitlacima tamjana što se dizao uvis opazila blago lice Djevičino. Obuze je tada neko ganuće: osjeti se slabom i posve napuštenom kao ptičje pero nošeno olujom pa se, nesvjesna toga što čini, zaputi prema crkvi, spremna na svaku pobožnost, samo da joj se u njoj upokori duša i cijeli život iščezne u tome.

Susretne na trgu Lestibudoisa koji se iz crkve vraćao; da ne bi gubio od radnoga dana, radije je prekidao posao, a potom ga nastavljao, tako da je za Pozdravljenje zvonio kada bi njemu to odgovaralo. Uostalom, ranija zvonjava opominjaše dječake na sat vjeronauka.

Nekolicina koji već bijahu stigli igrala se špekulama na kamenim grobljanskim plo-čama. Drugi, zajahavši na zid, mahali su nogama, koseći klompama visoke koprive izrasle između niske ograde i posljednjih grobova. Bijaše to ovdje jedino zeleno mjesto, sve je ostalo bilo tek kamen, i to neprekidno prekriven sitnom prašinom, unatoč metli u sakristiji.

Djeca su u krpenoj obući trčala onuda kao po parketu načinjenu za njih, a prodorni im se glasovi čuli kroz brujanje zvona. To se brujanje smirivaše zajedno s njihajima debelog užeta što se, padajući s vrha zvonika, jednim krajem vuklo po zemlji. Lasta-vice prolijetahu cvrkućući, rezahu zrak oštricom svojega leta te se brzo vraćahu u žuta gnijezda pod crepovima na strehi. U dnu je crkve gorjela svjetiljka, to jest žižak u čaši obješenoj negdje odozgo. Svjetlost joj iz daljine izgledaše poput bjelkaste mrlje što podrhtava na ulju. Dugačka sunčeva zraka presijecaše cijelu glavnu lađu te zbog toga pokrajnje lađe i kutovi crkve izgledahu još mračnijima.

– Gdje je župnik? – zapita gospođa Bovary dječačića koji se zabavljaše okrećući obrtaljku u razlabavljenoj rupi.

– Sad će doći – odgovori on.

I zbilja, vrata na župnom dvoru zaškripaše i pojavi se opat Bournisien, a djeca navrat-nanos pobjegoše u crkvu.

– Mangupi nijedni! – promrmlja duhovnik. – Uvijek isto s njima! Pa, podižući razderani katekizam o koji se uto spotaknuo, reče:

– Ništa ne poštuju!

No, čim opazi gospođu Bovary, reče:

– Oprostite, nisam vas odmah prepoznao.

Gurnu katekizam u džep i zastade njišući između dva prsta ključ od sakristije.

Od svjetlosti sunca na zalasku koja mu udaraše ravno u lice izblijedjelim se činilo vuneno sukno njegove reverende, izlizane na laktovima i iskrzane po donjem rubu. Mrlje od masti i duhana na širokim mu se prsima nizahu duž sitnih puceta, a bijaše ih sve više što bijahu dalje od ovratnika na koji mu se oslanjahu obilni nabori crvene kože; ta koža bijaše prepuna žutih pjega što nestajahu u oštroj dlaci prosijede brade. Bijaše maločas povečerao pa je teško disao.

– Kako ste? – dodade.

– Loše – odgovori Emma – teško sve ovo podnosim.

– No, da! I meni je tako – prihvati duhovnik. – Od ovih se prvih vrućina čovjek osje-ća nevjerojatno slab. Uostalom, što ćete! Rođeni smo da nam bude teško, kao što veli sveti Pavao. A što misli o tome gospodin Bovary?

– Ma, on! – prezirno će ona odmahujući rukom.

– Što! – odvrati dobričina silno se začudivši. – Ništa vam ne propisuje?

– Ah! – reče Emma. ne trebaju meni zemaljski lijekovi.

Župnik, međutim, od vremena do vremena pogledavaše u crkvu gdje dječaci klečahu gurajući se uzajamno ramenom te od toga padahu na tlo kao svijeće.

– Voljela bih znati... – nastavi ona.

– Čekaj samo, Riboudet – gnjevnim glasom viknu duhovnik – izvući ću već ja tebi uši, mangupe zločesti!

Potom se okrenu k Emmi:

– To je sin tesara Boudeta. Roditelji su mu imućni pa mu dopuštaju da tjera svoje. Ipak, mogao bi brzo učiti, samo da hoće, jer je vrlo bistar. Ponekad ga iz šale zovem Riboudet, kao ono brdo preko kojeg se ide u Maromme, pa mu čak kažem: e, moj

Riboudet. Ha! Ha! Mont Riboudet![33] Neki dan ispričao sam tu dosjetku monsinjoru koji se tome nasmijao... blagoizvolio nasmijati. A kako je gospodin Bovary?

Ona kao da nije čula. On nastavi:

– Uvijek prezaposlen, sigurno? Nas dvojica, on i ja, zacijelo imamo najviše posla u cijeloj župi. No, on je liječnik za tijelo – dodade s muklim smijehom – a ja za dušu. Ona upre umolne oči u svećenika:

– Da... – kaza. – Vi olakšavate sve jade.

– Ah! Ne spominjite mi to, gospođo Bovary! Baš sam jutros morao ići u Bas-Di-auville zbog neke krave koja se nadula: mislili su da je to od uroka. Sve te njihove krave, ne znam kako... Nego, oprostite! Longuemarre i Boudet! Sunce vam žarko! Prestanite već jednom!

I jednim skokom odjuri u crkvu.

Dječaci se gurahu oko velike propovjedaonice, uspinjahu se na zborovođin stolac, otvarahu misal, a drugi se spremahu da se na prstima odvaže i u ispovjedaonicu. No, župnik ih iznenada sve obasu kišom pljusaka. Uhvativši ih za ovratnik na kaputiću, podigao bi svakoga od njih sa zemlje i na oba ih koljena spuštao na popločani pod pred oltarom, i to snažno, kao da ih hoće usaditi u nj.

– Čujte – reče kada se vratio k Emmi razmatajući veliki pamučni rubac čiji jedan kraj stavi među zube. – Te seljake zbilja treba žaliti!

– I ne samo njih – odgovori ona.

– Svakako! Radnike po gradovima, na primjer.

– Nisam o njima...

– Oprostite! Upoznao sam među njima siromašne majke i domaćice, kreposne žene, uvjeravam vas, prave svetice, a ni kruha nisu imale.

– A one – prihvati Emma, a krajevi su joj se usta krivili dok je govorila – one, gospo-dine župniče, koje imaju kruha, ali nemaju...

– Ogrjeva usred zime – reče svećenik.

– Eh, što s tim?

– Kako, što s tim? Meni se čini da, kad je čovjeku toplo, kad je sit... naime, na kraju krajeva...

– Bože moj, Bože moj! – uzdisaše ona.

– Nije vam dobro? – on će, zabrinuto joj se približivši. – To je sigurno od probave. Najbolje, pođite kući, gospođo Bovary, popijte malo čaja, to će vam pomoći. Ili uzmite čašu hladne vode sa sirovim šećerom.

– Zašto?

Izgledaše kao netko tko se budi iza sna.

– Prešli ste rukom preko čela. Pomislio sam da vam se zavrtjelo u glavi. Potom se prisjeti:

– Ali vi ste me nešto htjeli pitati? Što je to bilo. Više ne znam.

– Ja? Ništa... ništa... – ponavljaše Emma.

I njezin se pogled kojim je kružila oko sebe polagano spusti na starca u reverendi.

Uzajamno se promatrahu, bez riječi i licem u lice.

– Nego, gospođo Bovary – reče on napokon – morate me ispričati, ali znate, dužnost prije svega; moram se pobrinuti za one svoje derane. Eto, skoro će nam prva pričest.

Strah me, još će nas i nepripravne zateći! Zato ih od Spasova recta[34] svake srijede držim po sat dulje. Jadna ta djeca! Nikada ih nije prerano izvesti na put Gospodnji, kako nam je to, uostalom, on sam preporučio kroz usta svojega božanskog Sina... Ostajte mi u dobrom zdravlju, gospođo. Moje poštovanje vašem gospodinu suprugu.

Pa uđe u crkvu prigibajući koljeno već na vratima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:20 pm

Gistav Flober - Page 2 Ba01f9e036f0


Emma ga vidje gdje nestaje među dvostrukim redom klupa, koračajući teškim kora-cima, glave malčice nagnute na rame i napola otvorenih šaka koje držaše podalje od tijela.

Potom se okrenu na peti, ukočeno, poput kipa na stožeru, te udari putem prema kući. No, krupan župnikov glas i jasni dječački glasovi još joj uvijek dopirahu do ušiju i nastavljahu za njom:

– Jesi li kršćanin?

– Da, kršćanin sam.

– Što znači kršćanin?

– To je kad netko tko je kršten... kršten... kršten.

Ona se uspne uza stube držeći se za ogradu; čim se nađe u svojoj sobi, baci se u naslonjač.

Bjeličasto svjetlo na oknima gasilo se polagano i lelujavo. Pokućstvo kao da stajaše na svojemu mjestu čvršće no inače te se gubilo u tami kao u mračnome oceanu. Vatra se u kaminu bijaše ugasila, sat neprestano kucaše, a Emmu nejasno zapanjivaše ta mirnoća okolnih stvari dok se u njoj samoj burkao toliki nemir. No, između prozora i stolića za ručni rad stajaše mala Berthe posrćući u pletenim cipelicama i pokušavaju-ći prići majci i uhvatiti je za krajeve vrpci na pregači.

– Ostavi me! – reče mati odmičući je rukom.

Djevojčica se domalo primače još bliže majčinim koljenima pa, oslanjajući se ručica-ma na njih, podizaše k njoj krupne modre oči, dok joj je tanak mlaz čiste sline curio s usana na svilenu pregaču.

– Ostavi me! – ponovi mlada žena sva razdražena. Njezino lice prestraši dijete i ono stade vriskati.

– Ma, ostavi me već jednom! – Emma će odgurnuvši je laktom.

Berthe pade podno komode i udari o bakreni okov; rasiječe lice na njemu, poteče krv. Gospođa Bovary pohita da je podigne, zazvonivši potrga uzicu od zvonca, iz svega glasa zazva služavku i već se spremi samu sebe prokleti, kadli se pojavi Charles. Bijaše vrijeme večeri pa se vraćao kući.

– Pogledaj, dragi – reče mu Emma mirnim glasom. – Mala je pala u igri pa se ozlije-dila.

Charles je umiri, rana ne bijaše ozbiljna, pa ode po ljekoviti oblog.

Gospođa Bovary ne htjede sići u primaću sobu: željela je ostati sama uz dijete. Pro-matrajući djevojčicu kako spava, i ono malo zabrinutosti što bijaše ostalo u njoj po-malo se rasplinu pa se sama sebi učini veoma glupom i bedastom što se maločas uznemirila zbog takve sitnice. Berthe doista više nije jecala. Od njezina se disanja pamučni pokrivač sada tek neprimjetno podizao. Krupne joj suze bijahu zastale u ku-tovima napola sklopljenih vjeđa ispod koji se kroz trepavice nazirahu dvije blijede, ugasle zjenice. Ljekoviti flaster, prilijepljen na licu, ukoso joj natezaše napetu kožu.

– Pravo je čudo – mišljaše Emma – kako je to dijete ružno!

Kad se Charles u jedanaest sati uvečer vrati iz ljekarne, kamo nakon večere bijaše otišao vratiti preostatak ljekovitoga obloga, nađe ženu kako stoji kraj kolijevke.

– Ma, kad ti kažem da to nije ništa – reče ljubeći je u čelo. – Nemoj se toliko uzbuđi-vati, jadna moja, još ćeš mi se i razboljeti!

Bijaše dugo ostao kod apotekara. Premda ondje nije pokazao da se previše uzrujao, gospodin Homais svejedno se potrudio da ga ohrabri, da ga oraspoloži. Razgovarali su onda o raznim opasnostima što ugrožavaju djecu i o nebrizi služinčadi. Gospođa Homais imala je o tome što pripovijedati, jer je na prsima još uvijek nosila tragove žeravice koja svojevremeno nekoj kuharici bijaše iz lopatice ispala na njezinu prega-čicu. Njezini dragi roditelji stoga ubuduće poduzimahu sve moguće mjere opreza. Noževi nikada ne bijahu naoštreni niti pod u sobama namazan voskom. Na prozori-ma bijahu željezne rešetke, a oko kamina čvrsta ograda. Mali se Homaisovi, unatoč svoj slobodi, nisu nikamo mogli maknuti bez nadzora; pri najmanjoj prehladi, otac ih je kljukao lijekovima protiv kašlja, a sve do poslije četvrte godine svi su beziznimno nosili podstavljene štitnike za glavu. Bijaše to, istina, manija gospođe Homais; njezi-na je supruga to u duši mučilo, jer se bojao mogućih posljedica takva pritiska na nji-hove umne sposobnosti pa bi se katkada zaletio i rekao:

– Zar kaniš od njih napraviti Karaibe i Botokude[35]? Charles je, međutim, više puta pokušao prekinuti razgovor.
– Moram s vama razgovarati – šapnu potiho pisaru na uho, a ovaj stubama krenu pred njim.

– Sluti li možda nešto? – pitaše se Léon. Srce mu je snažno udaralo i gubio se u koje-kakvim nagađanjima.
Napokon ga Charles, zatvorivši za sobom vrata, zamoli da u Rouenu provjeri kolike bi mogle biti cijene za lijepu dagerotipiju; bijaše to dirljivo iznenađenje što ga spre-maše ženi, znak nježne pažnje, njegova slika u fraku. No, prije toga je htio doznati s čime treba računati; to raspitivanje valjda neće previše opteretiti gospodina Léona, s obzirom na to da gotovo svakog tjedna ide u grad.

Zbog čega? Homais sumnjaše na neku mladenačku pustolovinu, neku ljubavnu spletku. No, u tome se varao: ne bijaše se Léon upustio ni u kakvo ljubovanje. Više no ikada on tugovaše, a gospođa je Lefrançois to jasno primjećivala po količini hrane koju sada ostavljaše na tanjuru. Da dozna nešto više o tome, raspita se kod ubirača poreza; Binet joj osorno odvrati da njega ne plaća policija.

Njegov mu se drug za stolom svejedno pričinjaše veoma čudnim, jer se Léon često znao zavaliti na stolcu šireći ruke te se neodređeno tužiti na život.

– To vam je zbog toga što se ničim ne zabavljate – govoraše ubirač poreza.

– A čime?

– Ja bih na vašem mjestu nabavio tokarsku klupu!

– Pa ja ne znam tokariti – odgovori pisar.

– O, da, istina! – potvrđivaše njegov sugovornik gladeći se po čeljusti s prezirom u kojemu bijaše poprilično zadovoljstva.

Léonu već bijaše navrh glave da ljubi bez uspjeha, osim toga počinjaše osjećati onu potištenost što je u nama stvara uvijek jedan te isti život u kojemu nema nikakve za-nimljivosti i koji ne nadahnjuje nikakva nada. Yonville i njegovi stanovnici bijahu mu tako dojadili da ga je i sam pogled na neke ljude, na neke kuće do krajnosti raz-draživao, a i ljekarnik, kolika god da je bio dobričina, postajaše mu potpuno nepod-nošljiv. Izgledi za nekakvu promjenu, međutim, isto su ga toliko plašili koliko su ga i mamili.

Ta se bojazan ubrzo prometnu u nestrpljivost, a Pariz mu tada iz daljine ispuni uši fanfarama krabuljnih plesova, popraćen smijehom grizeta. Kad već ionako mora završiti pravo, zašto da ne otputuje? Tko ga priječi? I stade u mislima raditi pripreme za to; već unaprijed rasporedi svoje poslove. U glavi već namjesti stan. Živjet će on-dje životom kakvim žive umjetnici! Uzimat će satove gitare! Nosit će kućni haljetak, baskijsku kapu, papuče od modra baršuna! I već se unaprijed divio prekriženim ma-čevima nad kaminom, uz mrtvačku glavu i gitaru iznad njih.

Poteškoća bijaše u majčinu pristanku, a ipak se ništa nije činilo razboritijim. Pa i sam ga bilježnik poticaše da prijeđe u neki drugi ured gdje bi mogao napredovati. Odabi-rući srednji put, Léon potraži u Rouenu mjesto drugog pisara i ništa ne nađe. Na-posljetku majci napisa dugačko pismo u kojemu joj podrobno iznese razloge zbog kojih mu se valja smjesta preseliti u Pariz. Ona na to pristade.

Nije se nimalo žurio. Svakoga mu je dana, tokom cijeloga mjeseca, Hivert iz Yonvillea u Rouen i iz Rouena u Yonville prevozio škrinje, kovčege, omote, a Léon, čak i kada je pospremio svu odjeću, dao presvući tri svoja naslonjača, kupio zalihu svilenih rubaca, riječju, kada je obavio više priprema negoli za put oko svijeta, iz tjedna u tjedan odgađaše odlazak, sve dok ne primi još jedno pismo od majke u koje-mu ga požurivaše da krene ako želi položiti ispit prije praznika.

Kada stiže trenutak rastanka, gospođa Homais zaplaka, Justin jecaše, a Homais, kao pravi muškarac, prikri svoje ganuće; htjede prijatelju osobno ponijeti ogrtač do bi-lježnikovih vrata, jer je bilježnik Léona vozio u Rouen vlastitim kolima. Léonu osta-jaše tek toliko vremena da se oprosti s gospodinom Bovaryjem.

Kada je bio navrh stubišta, zastade, toliko se bijaše zadihao. Čim uđe u sobu, gospo-đa Bovary hitro ustade.

– Evo me opet ovdje! – reče Léon.

– Bila sam sigurna u to.

Ona se ugrize za usnice, a val joj krvi prođe ispod kože koja se sva oboji u ružičasto, od korijena kose do ruba čipkastog ovratnika. Ostade stajati naslanjajući se ramenom na drvenu zidnu oplatu.

– Gospodina, znači, nema kod kuće? – prihvati on.

– Vani je.

Pa ponovi:

– Vani je.

Nasta muk. Pogledaše se, a misli im se, stopljene u istoj zebnji, grčevito zagrliše, po-put dvaju uzdrhtalih srca.

– Htio bih još jednom poljubiti Berthu – reče Léon. Emma siđe niz nekoliko stuba i pozva Félicité.

On brzo zaokruži pogledom na sve strane, obuhvativši njime zidove, police, kamin, kao da u sve hoće prodrijeti, sve sa sobom ponijeti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:25 pm

Gistav Flober - Page 2 An_Elegant_Lady_in_Profile


No, uto se vrati Emma, a služavka dovede Berthu koja je mahala vjetrenjačom na uzici i vrškom okrenutim nadolje.

Léon je nekoliko puta poljubi u vratić

– Zbogom, sirotice moja! Zbogom, mila djevojčice, zbogom! Potom je vrati majci.

– Odvedite je – reče ona.

Ostadoše sami.

Gospođa Bovary, okrenuvši se leđima, bijaše prislonila lice na prozorsko okno; Léon držaše kapu u ruci i lagano se lupkaše njome po bedru.

– Sprema se kiša – reče Emma.

– Imam kabanicu – odgovori on.

– Ah!

Ona se okrenu, spuštene brade i naprijed pognuta čela. Po njemu je svjetlo klizilo kao po kakvu mramoru, sve do luka obrva, pa se nije moglo razabrati što Emma pro-matra na obzoru ni što misli u dubini duše.

– Onda, zbogom! – uzdahnu on. Ona naglo podiže glavu.

– Da, zbogom... idite!

Krenuše jedno prema drugome: on ispruži ruku, ona neodlučno zastade.

– Kao Englezi, znači – reče ona prepuštajući mu ruku, svejednako nastojeći da se nasmije.

Léon osjeti njezinu ruku među prstima i bijaše mu kao da se i sama srž njegova bića spušta u taj vlažni dlan.

Potom raširi šaku, oči im se još jednom susretoše i on naglo iziđe.

Kada stiže na tržnicu, zastade i sakri se iza jednoga stupa da po posljednji put pro-motri tu bijelu kuću s četiri zelena kapka. Pričini mu se da u sobi iza prozora vidi neku sjenu, ali zastor, otkačivši se s kuke kao da nitko u nj i ne dira, polagano raspusti dugačke kose nabore te se oni najednom svi raširiše, a zastor ostade ravan, nepomičniji od ožbukana zida. Léon potrča.

Izdaleka opazi na cesti laku dvokolicu bilježnikovu, a kraj nje čovjeka u gruboj pre-gači koji držaše konja. Homais i gospodin Guillaumin međusobno razgovarahu. Čekali su na njega.

– Zagrlite me – reče apotekar sa suzama u očima. – Evo vam ogrtač, dragi moj prija-telju, pazite se prehlade! Čuvajte se! Štedite se!

– Idemo, Léone, u kola! – reče bilježnik.

Homais se naže nad blatobran i glasom isprekidanim od jecaja izusti ove dvije tužne riječi:

– Sretan put!

– Laku noć – odgovori gospodin Guillaumin. – Krenimo! Njih dvojica otputovaše, a Homais se vrati kući.

Gospođa Bovary bijaše otvorila prozor prema vrtu i promatraše oblake.

Gomilahu se na zapadu, u smjeru prema Rouenu, te brzo valjahu svoje crne obline iza kojih se pomaljahu duge sunčane zrake, poput zlatnih strelica s kakva trofeja što visi na zidu, dok se ostatak pustoga neba bijelio poput porculana. No, pod naglim se naletom vjetra poviše jablanovi, a onda najednom udari kiša; pljuštaše po zelenom lišću. Potom se opet pomoli sunce, kokoši zakokodakaše, vrapci lepršahu po vlažnu grmlju, a lokvice vode na pijesku otjecahu odnoseći sa sobom ružičaste cvjetove s jednog bagrema.

– Ah! Kako mora da je već daleko! – pomisli ona.

Gospodin Homais, kao i obično, dođe oko pola sedam, za vrijeme večere.

– E, pa – reče sjedajući – i tako smo, znači, maloprije ispratili našega mladića!

– Izgleda! – odgovori liječnik. Potom će, okrenuvši se u stolcu: – A što ima novo kod vas?

– Ništa posebno. Samo što mi se žena danas popodne malo uzbudila. Znate kakve su žene, svaka ih sitnica uzruja! A pogotovo moju! No, pogrešno bi im bilo to zamjeriti kad im živčani sustav mnogo lakše popušta od našega.

– Jadni Léon! – govoraše Charles. – Kako će živjeti u Parizu...? Hoće li se priviknu-ti?

Gospođa Bovary uzdahnu.

– Ma, dajte! – reče ljekarnik pucnuvši jezikom. – Otmjene večerice po restoranima! Krabuljni plesovi! Šampanjac! Bit će njemu veselo, bez brige budite!

– Ne vjerujem da će njega to iskvariti – primijeti Bovary.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:29 pm

Gistav Flober - Page 2 A_Young_Beauty

– Ni ja! – prihvati gospodin Homais. – Premda... morat će se ipak povesti za drugi-ma, inače će ga držati za jezuita. A tek da znate kakvim životom žive ti vjetropiri, u Latinskoj četvrti i s glumicama! Uostalom, studenti su u Parizu jako dobro viđeni. Samo neka pokažu i najmanje smisla za društvenost, primaju ih u najbolja društva, a zna se dogoditi i to da se koja otmjena gospođa iz predgrađa Saint-Germain zaljubi u studenta, što onda na kraju znači i priliku za bogatu ženidbu.

– Nego – reče liječnik – bojim se za njega da se... tamo...

– U pravu ste – prekide ga apotekar – to je druga strana medalje! Tamo stalno moraš paziti na džepove. Tako, recimo, šećete po javnom perivoju, priđe vam neki čovjek, lijepo odjeven, čak i s odličjem na prsima, reklo bi se, pravi diplomat. Oslovi vas, počnete razgovarati, ulaguje vam se, nudi vas burmutom ili pred vama podigne šešir. Potom se još i više zbližite, odvede vas u kavanu, pozove vas u svoju kuću na lada-nju, između dvije čaše vina upoznaje vas s raznoraznim ljudima, a sve to samo zato da vam mazne lisnicu ili vas uvuče u kakav opasan pothvat.

– Istina – odgovori Charles – ali najviše sam mislio na bolesti, na tifus, primjerice, od kojega većinom obolijevaju studenti koji dolaze iz unutrašnjosti.

Emma zadrhta.

– Zbog drugačije prehrane – nastavi ljekarnik i zbog poremećaja do kojega zbog toga dolazi u cijelom ustrojstvu. A, onda, znate, i ta pariška voda! Pa hrana u restoranima, sva ona paprena jela na kraju vam raspale krv, a ne vrijede, pa neka kaže tko što hoće, koliko jedna dobra goveđa juhica. Što se mene tiče, ja sam uvijek više volio domaću kuhinju: puno je zdravija! Zato sam, dok sam u Rouenu studirao farmaciju, u jednom pansionu uzeo stan i hranu, a jeo sam s profesorima.

Pa nastavi izlagati općenite misli i osobne naklonosti, sve dok po njega Justin ne dođe radi ljekovitoga napitka što ga je trebalo spraviti.

– Nemam ni časka mira! – uzviknu. – Stalno na lancu! Ni na trenutak ne mogu izići! Vječito u krvi i znoju, kao kakav tegleći konj! Pravi pasji život!

Potom, kad je već bio na vratima:

– Zbilja – reče – Jeste li čuli novosti?

– O čemu to?

– Sva je prilika – prihvati Homais podižući obrve i s najozbiljnijim mogućim izra-zom na licu – da će se poljoprivrednička skupština za Seine-Inférieure ove godine
održati u Yonivilleu-l'Abbaye. Tako barem kruži glas. Jutros se i u novinama nešto o tome spominjalo. To bi bilo od prvorazredne važnosti za naš okrug! Nego, o tome ćemo drugi put. Vidim put, hvala vam, Justin ima svjetiljku.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:30 pm


Gistav Flober - Page 2 3854694_1_l


VII.


Sutrašnji dan bijaše za Emmu smrtno turoban. Sve joj se učini obavijeno crnim raspoloženjem koje je nejasno lebdjelo nad vanjštinom svega, a bol joj poniraše u dušu uz tihi vapaj kakvim se zimski vjetar oglašava u napuštenim dvorcima. Bijaše to ono sanjarenje koje posvećujemo onome što se više neće vratiti, onaj umor koji vas obuzima poslije svakoga svršenog čina, ukratko, ona bol, koju donosi prekid sva-ke uobičajene kretnje, nagli prestanak dugotrajna treperenja.

Kao i po povratku iz Vaubyessarda, kada su joj u glavi kovitlale četvorke, obuzimaše je neka sumorna sjeta, neki tupi očaj. Léon joj se ponovno ukazivaše – viši, ljepši, ljupkiji, nejasniji; premda se bijaše odvojio od nje, nije ju napustio; bio je tu, a nje-gova sjena kao da se još uvijek zadržavaše na kućnim zidovima. Nije mogla odvojiti pogleda od saga po kojemu je on koračao, od praznih naslonjača u kojima je sjedio. Rijeka je i dalje tekla, polagano udarajući sitnim valićima o sklisku obalu. Mnogo su puta onuda šetali, uz isti žubor vala po kamenju obraslu mahovinom. Koliko li je puta sunce izišlo za njih! Kakva li su krasna poslijepodneva provodili sami, u hladu u dnu vrta! On je naglas čitao, gologlav, sjedeći na klupičici od suhih oblica, a od svježega vjetra s livade podrhtavahu stranice u knjizi i dragoljubi u sjenici... Ah! Oti-šao je on, jedina čar njezina života, jedina moguća nada u sreću! Kako nije zgrabila tu sreću kada joj se nudila! Zašto je nije zadržala objema rukama, na koljenima, kada joj je htjela izmaknuti? Prokle samu sebe što se nije upustila u ljubav s Léonom, že-đaše za njegovim usnama. Obuze je želja da potrči i pronađe ga, da mu se baci u na-ručaj, da mu rekne: »Evo me, tvoja sam!« No, Emma unaprijed uzmicaše pred po-teškoćama takva pothvata, a njezine žudnje, pojačane žaljenjem, zbog toga se samo još jače rasplamsavahu.

Ovo sjećanje na Léona postade otada svojevrsnim središtem njezine dosade; tinjaše u njoj jače od ognja što ga za sobom usred snijega ostave putnici u ruskoj stepi. Hitala je prema njemu, zgurila bi se uza nj, brižljivo poticala žar već spreman da zgasne, ogledavala se oko sebe za svime čime ga bi mogla ponovo raspiriti – za najudaljeni-jim uspomenama, kao i za najnovijim događajima, onime što je osjećala uz ono o
čemu je maštala, za putenim žudnjama što se rasplinjavahu, za osnovama o sreći što pucketahu na vjetru kao suho granje, za svojom jalovom krepošću, izgubljenim na-dama, mračnim logom, sve je to skupljala, sve grabila i svime se služila samo da po-takne svoju tugu.

Međutim, plam se stiša, bilo zato što se zaliha goriva sama od sebe iscrpla ili pak zato što gomila bijaše prevelika. Ljubav se u odsutnosti malo-pomalo ugasi, žaljenje se uguši pod teretom navike, sjaj požara što je grimizom bojio njezino blijedo nebo stade se zastirati sve gušćom tamom i postupno iščeznu. U tako uspavanoj svijesti čak je i odbojnost prema mužu shvaćala kao čežnju za ljubavnikom, a žar mržnje kao toplinu nježne ljubavi. No, kako je vihor još uvijek bjesnio, a strast bila izgorjela do pepela, kako niotkuda ne bi nikakve pomoći, kako niotkuda nikakvo sunce ne zasja, sa svih strana zavlada posvemašnja noć te Emma osta izgubljena u strahotnoj studeni koja je prožimaše.

Tada opet započeše tegobni dani kao negda u Tostesu. Sada se smatrala mnogo nesretnijom, jer već bijaše doživjela iskustvo o boli, uz izvjesnost da tome nema kra-ja.

Žena koja je sebi nametnula tako velike žrtve, može sebi dopustiti i neke hirove. Kupi gotičko klecalo, potroši u mjesec dana četrnaest franaka na limun za njegu noktiju; iz Rouena pismenim putem naruči haljinu od modra kašmira, kod Lheureuxa odabra najljepši od svih njegovih šalova – vezivaše ga oko struka preko kućne halji-ne pa bi se tako odjevena, iza zatvorenih kapaka, ispružila na kanapeu s knjigom u ruci.

Često je mijenjala frizuru: češljala se na kineski način, uvijala meke uvojke, plela pletenice, čak je načinila i razdjeljak sa strane i podvila kosu kao da je muškarac.

Htjede naučiti talijanski: kupi rječnike, gramatiku, zalihu bijeloga papira. Okuša se u ozbiljnom štivu, u povijesti i filozofiji. Noću bi se Charles kadšto trgnuo iza sna vje-rujući da ga zovu bolesniku:

– Evo, odmah – promucao bi.

A bijaše to prasak žigice koju je Emma užgala da zapali svjetiljku. No, s njezinim či-tanjem bijaše kao i s njezinim vezovima koji se, svi tek započeti, gomilahu u ormaru: dohvatila bi nešto, ostavila, prešla na štogod drugo.

Katkada bi je spopalo takvo raspoloženje da ju je bilo lako navesti na svaku krajnost. Jednoga dana ustvrdi, suprotstavljajući se mužu, da će popiti pola velike čaše rakije,
a kako je Charles bio dovoljno glup da prihvati izazov, ona ispi rakiju do posljednje kapi.

Usprkos lakoumnu izgledu (kako to nazivahu kućedomaćice u Yonvilleu), Emma se ipak ne doimaše radosnom, a u kutovima usta uvijek joj stajao onaj nepomični grč od kojega se boraju lica starih djevojaka i neuspješnih slavoljubivih ljudi. Bijaše sva bli-jeda, bijela poput platna, koža joj na nosu bijaše zategnuta prema nosnicama, a oči joj zamagljeno gledahu u vas. Otkrivši na sljepoočicama tri sijede vlasi, stade govo-riti o starosti.

Često joj se znalo zanesvijestiti. Jednoga dana pače izbaci i malo krvi, a kada se

Charles užurba oko nje ne skrivajući zabrinutost, odgovori mu:

– Ah! Koješta! Kao da je to važno?

Charles se skloni u ordinaciju i ondje zaplaka, naslanjajući se laktovima na stol i sje-deći u uredskom naslonjaču pod onom frenološkom glavom.

Napisa tada majci pismo i zamoli je da dođe pa se međusobno dugo savjetovahu o Emmi.

Na što da se odluče? Što da se radi, kad ona odbija svako liječenje?

– Znaš li ti što zapravo treba tvojoj ženi? – stalno govoraše majka Bovary. – Na-pornih poslova, fizičkog rada! Da mora, kao tolike druge, zarađivati vlastiti kruh, ne bi je spopadale takve mušice koje joj dolaze od raznoraznih misli koje sebi zabija u glavu i od dokolice u kojoj živi.

– Pa ona se uvijek nečim bavi – odgovaraše Charles.

– Ah, nečim se bavi! A čime to? Čitanjem romana, loših knjiga, djela koja govore protiv vjere i u kojima se riječima preuzetim od Voltairea izruguje svećenicima. No, sve to vodi na krivi put, jadni moj sine, a osoba koja nema vjere na kraju uvijek loše završi.

Bi, dakle, odlučeno da se Emma spriječi u čitanju romana. Zadatak ne izgledaše ni-malo lagan. Draga gospođa to uze na sebe: kada bude prolazila kroz Rouen, osobno će svratiti do knjižara kod kojega Emma posuđivaše knjige i javiti mu da ona otkazu-je daljnju pretplatu. Zar ne bi imali pravo i policiju obavijestiti ako bi knjižar ipak ustrajao u svojem trovačkom zanatu?

Rastanak između svekrve i snahe bijaše hladan. Tokom tri tjedna što su ih provele jedna uz drugu ne bijahu izmijenile više od nekoliko riječi, osim kratkih pitanja i
pozdrava kada bi se našle zajedno za stolom i uvečer prije odlaska u postelju.

Starija gospođa Bovary otputova jedne srijede, baš kada u Yonvilleu bijaše sajmeni dan.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:31 pm

Gistav Flober - Page 2 3551


Trg već od jutra bi zakrčen dugačkim redom seljačkih kola koja, sa spuštenim stražnjim dijelom i uzdignutim rukunicama, stajahu poredana duž kuća, od crkve sve do gostionice. Na drugoj strani trga bijahu podignute platnene kućice gdje se proda-vahu pamučne tkanine, vuneni pokrivači i vunene čarape, uz konjske ulare i smo-tuljke plave vrpce kojoj krajevi lepršahu na vjetru. Prosta željezarija bijaše izložena na tlu, među piramidama od jaja i košaricama sa sirom iz kojih stršahu ljepljive slamke, a pokraj vršilica, pružajući vratove kroz rešetke, u niskim krletkama kokoda-kahu kokoši. Od svjetine što se stalno gomilala na istome mjestu, bez namjere da se pomakne, kadšto bi ljekarnikovu izlogu zaprijetila opasnost da se razbije. Srijedom se ljekarna nikako nije ni praznila, a svijet se ondje gurao, manje zato da kupuje lije-kove, a više zbog raznih savjeta, toliko na slavnu glasu bijaše gospodin Homais po susjednim selima. Njegova nepokolebljiva sigurnost bijaše očarala seljake. Vidjeli su njemu liječnika nad liječnicima.

Emma se bijaše naslonila na prozor(često je tu stajala, jer prozor u pokrajini zamje-njuje kazalište i šetalište) pa se zabavljaše promatrajući uskomešane seljake, kadli opazi nekoga gospodina u zelenu baršunastom kaputu. Na rukama je imao žute ruka-vice, premda je na nogama nosio i čvrste dokoljenice. Išao je u smjeru liječnikove kuće, a pratio ga je seljak koji je koračao oborene glave i s veoma zamišljenim izra-zom na licu.

– Može li me gospodin primiti? – zapita Justina koji je na pragu čavrljao s Félicité. Pa, misleći da je Justin sluga iz te kuće, doda: – Recite mu da ga treba gospodin Ro-dolphe Boulanger od Huchette.

Nije pridošlica svojemu imenu ono »od« dodao zbog zemljoposjedničke taštine, nego zato da se što bolje predstavi. Huchette bijaše zapravo imanje blizu Yonvillea na kojemu on nedavno bijaše kupio dvorac s dva gospodarstva, koja je sam vodio, premda se nije oko toga previše trudio. Živio je kao neženja, a govorilo se da ima ba-rem petnaest tisuća livara godišnjeg prihoda.

Charles uđe u primaću sobu. Gospodin Boulanger mu predstavi svojeg čovjeka koji bijaše došao da mu se pusti krv, jer osjeća »mrave po cijelom tijelu«.

– To će me pročistiti – odgovaraše na sva razuvjeravanja.Bovary, dakle, za početak donese zavoj i zdjelicu za krv te zamoli Justina da mu je pridrži. Potom će, obraćajući se seljaku koji već bijaše problijedio:

– Ne bojte se, junačino.

– Ne, ne – odgovori ovaj – samo vi dajte!

Pa razmetljivim pokretom ispruži krupnu ruku. Na ubod lancete krv briznu i poprska zrcalo.

– Primakni posudu! – uzviknu Charles.

– Bogo moj! – govoraše seljak. – To curi kao iz pipe! I kako mi je krv crvena! To mora biti dobar znak, jelda?
– Ponekad se – prihvati liječnik – u početku ništa ne osjeća, a a onda nastupi sinko-pa, i to posebno kod jakih ljudi kao što je on.

Seljak na ove riječi ispusti kutijicu koju okretaše među prstima. Trže ramenima tako da naslon stolca od toga zaškripa. Šešir mu pade.

– To sam i mislio – reče Bovary pritišćući prstom žilu.

Zdjelica se u Justinovim rukama počinjaše tresti, pomoćniku zaklecaše koljena i on sav problijedje.

– Ženo! Ženo! – pozva Charles. Ona smjesta siđe niza stube.

– Octa! – viknu on. – O, Bože, dvojica najednom! U uzbuđenju se mučio sa stavljanjem povoja.

– Nije to ništa – govoraše posve mirno gospodin Boulanger podižući Justina u naru-čaj.

Posjede ga na stol tako da se leđima naslanja na zid.

Gospođa Bovary uze mu odvezivati kravatu. Uzice mu se na košulji bijahu zauzlale pa se nekoliko časaka zadrža pomičući lake prste po mladićevu vratu. Zatim izli malo octa na svoj batisteni rupčić: sitnim mu je pokretima vlažila sljepoočice i nježno puhala u njih.

Vozar dođe k sebi, ali je Justinova nesvjestica još uvijek trajala, a šarenice mu se gu-bile u blijedoj rožnici kao plavi cvjetovi u mlijeku.

– Trebalo bi ovo – reče Charles – sakriti od njega.

Gospođa Bovary uze zdjelicu s namjerom da je stavi pod stol; pri kretnji koju učini nagnuvši se, haljina joj se – bijaše to ljetna haljina s četiri volana, žute boje, spuštena struka i sa širokom suknjom, haljina joj se raširi oko nje po podnim pločicama, a kako se Emma, prignuta, malo njihala šireći ruke, napuhana bi tkanina mjestimice splasnula slijedeći lelujanje njezina tijela. Zatim pođe po stakleni vrč te upravo u vodi otapaše nekoliko komada šećera kadli stiže ljekarnik. Služavka bijaše u onoj uzbuni otišla po njega. Opazivši da su šegrtu oči otvorene, odahnu. Potom, obilazeći oko njega, stade ga pogledom mjeriti od glave do pete.

– Budalo! – govoraše. – Budalo jedna! Prava pravcata budalo! Strašna stvar ta flebo-tomija, ma nemoj! Junačina koja se ničega ne boji! Kao vjeverica se za orasima pe-nje u vrtoglave visine, a vidi sad ovo! Hajde, reci nešto, hvali se malo! Baš krasne osobine za budućeg ljekarnika! A što ako te u ozbiljnim okolnostima pozovu pred sud da sucima objasniš kakav slučaj? Morat ćeš zadržati hladnokrvnost, ostati tri-jezne glave, pokazati se kao muškarac, inače ćeš ispasti budala!

Justin ne odgovaraše. Apotekar nastavi:

– Tko te uopće zvao ovamo? Samo stalno gnjaviš gospodina i gospođu! Uostalom, srijedom si mi najpotrebniji. U ljekarni je ovaj čas dvadeset ljudi. Sve sam ostavio zbog brige za tebe. Hajde, nestani! Trči! Čekaj me i pazi na bočice!

Kada se Justin obukao i otišao, neko se vrijeme razgovaralo o nesvjestici. U gospođe Bovary toga nikada nije bilo.

– Zaista izvanredno za ženu! – reče gospodin Boulanger. – Inače, ima veoma osjetlji-vih ljudi. Tako sam prije jednog dvoboja vidio svjedoka koji je izgubio svijest samo na zvuk punjenja pištolja.

– Meni – reče apotekar – ništa ne znači pogled na tuđu krv, ali i sama pomisao da bi moja mogla poteći, bila bi dovoljna da mi se zanesvijesti, kada bih o tome previše razmišljao.

Gospodin Boulanger, međutim, otpravi slugu preporučivši mu da se smiri, jer su mu prohtjevi sada zadovoljeni.

– To mi je priskrbilo priliku da se s vama upoznam – dodade. I pri toj rečenici gledaše u Emmu.

Potom položi tri franka na kraj stola, nehajno pozdravi i ode.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:33 pm

Gistav Flober - Page 2 31e080abd00a



Uskoro je bio na drugoj strani rijeke (bijaše to put kojim se obično vraćao u Huc-hette) i Emma ga opazi na livadi gdje korača ispod jablanova, od vremena do vreme-
na usporavajući hod, kao netko tko o nečemu razmišlja.

– Veoma je zgodna! – govoraše u sebi. – Veoma je zgodna ta liječnikova žena.! Lije-pi zubi, crne oči, dražesna nožica i držanje poput Parižanke. Kvragu, odakle je ispa-la? I gdje li ju je taj prostak samo našao?

Gospodinu Rodolpheu Boulangeru bijahu trideset i četiri godine, bijaše osorne ćudi i pronicava uma, mnogo se družio sa ženama i dobro se u njih razumio. Ova mu se učinila lijepom pa je sada mislio o njoj, a i o njezinu mužu.

– Izgleda mi jako glup. Bez sumnje joj je već dojadio. Nokti su mu prljavi, a brada stara tri dana. Dok trčkara od bolesnika do bolesnika, ona sjedi doma i krpa mu čara-pe. I dosađuje se! Voljela bi živjeti u gradu, svake večeri plesati polku! Jadna ženica! Vapi za ljubavlju kao šaran na kuhinjskom stolu za vodom. Nekoliko udvornih riječi i već bi me obožavala, u to sam uvjeren! Kako bi to bilo dirljivo! Čarobno!... Da, ali kako da je se poslije otarasim?

I neugodnosti u vezi s tim užitkom što ih već unaprijed naslućivaše, navedoše ga da, kao na opreku, pomisli na svoju ljubavnicu. Bijaše to neka glumica iz Rouena koju je uzdržavao pa, kada se sada zaustavio na njezinu liku kojega bijaše sit već i pri samo-me sjećanju, pomisli:

– Ah! Gospođa Bovary mnogo je ljepša od nje, posebno svježija. Virginie se zbilja počela debljati. I tako je nesnosna u vezi sa stvarima koje je raduju. A još i ona njezi-na pomama za račićima!

Okolna polja bijahu pusta i Rodolphe je oko sebe čuo tek ravnomjerno šuštanje trave što mu šibaše obuću, uz cvrčanje cvrčaka skrivenih u daljini, ispod zobnog klasja. Opet je vidio Emmu u primaćoj sobi, odjevenu onako kako je bijaše vidio, pa je sada uze svlačiti.

– Oh! Bit će moja! – uskliknu udarcem štapa mrveći pred sobom zemljani grumen.

Pa odmah uze razmatrati način na koji bi najbolje mogao udesiti taj pothvat. Zapita sam sebe:

– Gdje ćemo se sastajati? Kako ćemo to izvesti? Stalno će nam na vratu biti ono dije-te, pa služavka, susjedi, muž i svakojaka ostala gnjavaža. Ah! Koješta! – reče. – Pre-više se vremena tu gubi! – A potom će ispočetka: – Ali ona njezina dva oka zbilja ti u srce prodiru kao dva svrdla. A tek blijeda put... Obožavam bljedolike žene!

Do vrha argejskog obronka već bijaše donio odluku.– Još samo treba potražiti priliku. Pa, neka! Navraćat ću povremeno do njih, slat ću im divljač, perad, ustreba li, dat ću si puštati krv, sprijateljit ćemo se, pozvat ću ih k sebi... Ma, dabome! – dodade. – Uskoro će i skupština. Bit će ona tamo pa ću je vi-djeti. Tako ćemo započeti, i to neustrašivo, tako je najsigurnije.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:34 pm

Gistav Flober - Page 2 20bb1041afee


VIII.


I doista, stiže i ta slavna poljoprivrednička skupština. Na dan svečanoga događaja svi stanovnici, stojeći na kućnim vratima, od rana jutra raspravljahu o pripremama za nj: zabat općine bijaše okićen bršljanovim vijencima, na jednoj livadi podignut šator za svečani ručak, a nasred trga, pred crkvom, neka vrsta mužara trebala je najaviti dola-zak gospodina prefekta i proglašenje nagrađenih poljoprivrednika. Iz Buchyja (u Yonvilleu je nije bilo) bijaše došla narodna garda i pridružila se vatrogasnoj četi ko-joj kao kapetan zapovijedaše Binet. Toga je dana nosio još viši ovratnik no obično, a gornji dio tijela, sapet u odoru, bijaše mu tako ukočen i nepokretan da izgledaše kao da se sva živost njegova lika spustila u noge koje se podizahu u taktu, odmjerenim korakom i u jednom pokretu. Kako između ubirača poreza i pukovnika vladaše stalno suparništvo, obojica su, da bi pokazali svoju nadarenost, svaki za sebe izvodili svoje ljude na vježbu. Vidjelo se kako ovamo-onamo naizmjence prolaze crvene epo-lete i crni prsnici. I tako u beskonačnost i uvijek iznova! Nikada nije ovdje bilo tako razmetljiva sjaja! Mnogi mještani bijahu uoči ovoga dana oprali kuće, trobojnice su visjele na upola otvorenim prozorima, sve krčme bijahu pune, a kako bijaše lijepo vrijeme, uškrobljene ženske kapice, zlatni križići i šareni rupci izgledahu bjelji od snijega, svjetlucahu se na jasnome suncu i raspršenom višebojnošću razbijahu su-mornu jednoličnost muških kaputa i plave radne odjeće. Gazdarice s okolnih imanja otkapčale su, silazeći s konja, veliku pribadaču što im oko tijela pridržavaše haljinu koju bijahu zadigle iz straha da im se ne uprlja, a njihovi muževi, da bi zaštitili šeši-re, naprotiv, i dalje na njima zadržavahu džepne rupce držeći im jedan kraj među zu-bima.

Svijet stizaše u glavnu ulicu s oba kraja sela. Grnuo je iz uličica, iz drvoreda, iz kuća, a od vremena do vremena začuo bi se zveket alke na vratima za mještankom u končanim rukavicama što je izlazila iz kuće da krene na svetkovinu. Najviše su se svi divili dvama visokim stožastim nosačima prepunim lampiona i podignutim s obje strane tribine predviđene za predstavnike vlasti, a usto su uz četiri stupa na općinskoj zgradi bile postavljene četiri motke od kojih je svaka nosila po jednu zastavicu od

zelenkasta platna, dodatno urešenu natpisima ispisanim zlatnim slovima.[36] Na jed-noj se moglo pročitati »Trgovina«, na drugoj »Poljoprivreda«, na trećoj »Obrtništvo«, a na četvrtoj »Domaća radinost«.
No, zbog slavljeničkoga veselja od kojega se bijahu ozarila sva lica kao da se bila smrknula gostioničarka, gospođa Lefrançois. Stojeći na kuhinjskim stubama, mrmljaše sebi u bradu:

– Glupost! Prava pravcata glupost, ta njihova platnena kućica! Ne vjeruju valjda da će se prefekt obradovati objedu pod šatorom, kao za cirkusante! I takve blesarije na-zivaju radom za dobrobit našeg kraja! I za to je trebalo dovoditi ovamo posebnog ku-hara iz Neufchâtela?! I to za koga? Za kravare? Za bosonoge bokce!...

Uto onuda prođe apotekar. Bio je u fraku i hlačama od nankinga, s cipelama od da-brovine na nogama te, izuzetno, sa šeširom na glavi – i to niskim šeširom.

– Sluga pokoran! – reče. – Ispričajte me, žuri mi se. A kako ga debela udovica zapita kamo ide, odvrati:

– Čini vam se čudno, je li? Inače se ne mičem od laboratorija, još i više nego onaj štakor iz basne od svojega sira.

– Kakvog sira? – gostioničarka će na to.

– Ma, ništa, ništa! – prihvati Homais. – Htio sam vam samo priopćiti, gospođo Lefrançois, da se obično držim kuće kao kakav zatočenik. Danas, međutim, s obzi-rom na ovu prigodu, svakako moram...

– Ah! Idete onamo? – kaza ona prezirno.

– Da, idem – začuđeno odgovori apotekar. – Pa ja sam član savjetodavnog povje-renstva!

Kuma Lefrançois promotri ga nekoliko časaka pa naposljetku s osmijehom odgovori:

– A, to je nešto drugo! Ali što se vas tiče poljoprivreda? Zar se vi u to razumijete?

– Razumijem se, dakako, jer sam ljekarnik, što će reći kemičar! A kako je kemiji, gospođo Lefrançois, cilj znanje o uzajamnom i molekularnom djelovanju svih tijela u prirodi, iz toga slijedi da i poljoprivreda spada u njezino područje! I zapravo, što je sastav gnojiva, vrenje tekućina, analiza plinova i utjecaj isparavanja akoli ne prava pravcata kemija?

Gostioničarka ništa ne odgovori. Homais nastavi:

– Mislite li vi da je za agronomsko zvanje dostatno obrađivati zemlju i uzgajati pe-rad? Ama, prije svega je potrebno poznavati sastav pojedinih tvari, geološke slojeve, atmosferske utjecaje, kakvoću zemljišta, ruda, vode, gustoću raznih tijela i njihovu kapilarnost! I još koješta drugo! A valja i temeljito poznavati sva higijenska načela
da biste mogli davati upute i primjedbe u vezi s izgradnjom gospodarskih zgrada, uzgojem stoke, prehranom služinčadi! I još, gospođo Lefrançois, treba dobro ra-zumjeti i u botaniku, biti kadar razlikovati biljke. Razumijete? Koje su ljekovite, a koje škodljive, koje su beskorisne, a koje hranjive, je li ih na jednome mjestu dobro plijeviti, a na drugome sijati, uzgajati jedne, a uništavati druge. Ukratko, putem bro-šura i javnih glasila treba ići ukorak sa znanošću, nikada ne zaostajati, eda bismo ukazivali na moguća poboljšanja...

Gostioničarka ne skidaše očiju s vrata Francuske kavane, a ljekarnik nastavi:

– Dajbože da naši poljoprivrednici budu kemičari ili da bar više slušaju savjete zna-nosti! Eto, ja sam, na primjer, nedavno napisao značajno djelce, raspravu koja ima više od sedamdeset i dvije stranice, a nosi naslov: O jabukovači, njezinoj proizvodnji i djelovanju, uz neke nove spoznaje o tom predmetu, pa sam ga poslao Agronomsko-me društvu u Rouenu, čemu i imam zahvaliti prijem u tamošnje članstvo, odjel za poljoprivredu, razred za voćarstvo. No, dobro! Da je javnost bila upoznata s tim mo-jim djelom...

No, apotekar zastade, jer gospođa Lefrançois bijaše očito obuzeta drugim mislima.

– Pa, pogledajte ih samo – govoraše. – Tko bi to razumio! U takvoj prčvarnici!

Pa sliježući ramenima tako da joj se pleteni košuljac na prsima rastezao, objema ru-kama pokazivaše na krčmu svojega suparnika odakle se u tom času razlijegaše pjesma.

– Uostalom, neće on još dugo! – dodade. – Najviše osam dana i sve je gotovo! Homais od zaprepaštenja ustuknu. Ona siđe niz one tri stube i šapne mu na uho:

– Što? Niste čuli? Ovaj tjedan bit će kod njega pljenidba. Lheureux traži prodaju. Dotukao ga je mjenicama.

– Kakva strahovita nesreća! – uskliknu apotekar koji je za svaku zamislivu priliku umio pronaći pogodan izraz.

Gostioničarka mu, dakle, poče pripovijedati cijelu priču koju bijaše doznala od Théodorea, sluge gospodina Guillaumina, a ma koliko je mrzila Telliera, ipak okrivljavaše Lheureuxa. Lihvar, podlac.

– Ah! Gledajte – reče ona – eno ga na tržnici: baš pozdravlja gospođu Bovary, vidite njezin zeleni šešir. Čak drži pod ruku gospodina Boulangera.

– Gospođa Bovary! – Homais će na to. – Hitam joj izraziti svoje poštovanje. Možda će joj biti drago ako dobije mjesto u ograđenom prostoru, pod stupovima.

Pa, ne slušajući kumu Lefrançois koja ga dozivaše da mu ispriča još neke pojedi-nosti, ljekarnik se udalji brzim korakom, s osmijehom na usnama i kočoperna drža-nja, upućujući desno i lijevo brojne naklone i zauzimajući mnogo prostora dugim skutovima svojega fraka što za njim lepršahu na vjetru.

Rodolphe, opazivši ga izdaleka, bijaše ubrzao korak, no gospođi Bovary ponestade daha pa on stoga uspori hod i uz smiješak joj grubo reče:

– Htio sam izbjeći onog debeljka: znate, apotekara. Ona ga gurnu laktom.

– Što li to znači? – zapita se on.

Pa je ispod oka promotri, svejednako i dalje koračajući.

Gledano postrance, lice joj bijaše tako mirno da se na njemu ništa ne naslućivaše. Isticaše se u punoj svjetlosti pod ovalnim obodom šešira s blijedim vrpcama što nali-kovahu na trskino lišće. Oči joj ispod dugih, svijenih trepavica gledahu ravno napri-jed te, premda širom otvorene, izgledahu malo iskošene zbog krvi što joj blago stru-jaše pod nježnom kožom na jagodicama. Ružičasta joj se boja zadržavaše na pregra-di između nosnica. Glavu naginjaše na rame, a između usnica vidio joj se sedefni rub bijelih zuba.

– Poigrava li se to ona sa mnom? – razmišljaše Rodolphe.

Ona Emmina kretnja bijaše, međutim, samo upozorenje, jer je za njima išao gospo-din Lheureux te im od vremena do vremena nešto govorio, kao da se hoće upustiti u razgovor.

– Kakav veličanstven dan! Svi su vani! A puše i istočnjak.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:35 pm

Gistav Flober - Page 2 00889f88



A gospođa Bovary, baš kao ni Rodolphe, uopće mu ne odgovaraše, iako im je on i na najmanji pokret prilazio govoreći: »Molit ću lijepo?« i ruku prinosio šeširu.

Kada su bili pred potkivačevom kućom, umjesto da nastavi cestom do mitnice, Ro-dolphe naglo skrenu na stazu, povukavši za sobom gospođu Bovary, te doviknu:

– Doviđenja, gospodine Lheureux! Ugodan provod!

– Kako ste ga samo otpravili! – reče ona smijući se.

– Zašto bismo se dali – prihvati on – smetati od drugih? A budući da danas imam sreću biti s vama...Emma porumenje. On ne dovrši rečenicu. Progovori onda o lijepom vremenu i o užitku što ga pruža hodanje po travi. Nekoliko ivančica bijaše opet niknulo.

– Gle, lijepih li ivančica – reče. – Ima ih dovoljno da njima mogu gatati sve zaljub-ljene djevojke u našemu kraju.

Pa dodade:

– Da uberem koju? Što mislite?

– A vi ste zaljubljeni? – ona će, lagano se nakašljavši.

– Eh, eh! Tko zna? – odgovori Rodolphe.

Ledina se počinjaše puniti svijetom pa ste se tu sudarali domaćicama i njihovim veli-kim kišobranima, košarama i sitnom dječicom. Često ste se morali ukloniti pred du-gačkim redom seljanki, služavki u plavim čarapama, u cipelama bez potpetice, sa srebrnim prstenjem, a koje, kada biste prošli kraj njih, mirisahu po mlijeku. Koračale su držeći se za ruke te se tako raširivši duž cijele livade, od jasikova drvoreda do ša-tora predviđena za gozbu. No, došlo je vrijeme za ocjenjivanje stoke pa uzgajivači jedan za drugim ulažahu u svojevrsno trkalište što ga zatvaraše dugačko uže pri-čvršćeno na motkama.

Životinje stajahu ondje, njuškom okrenute prema povocu, tvoreći nejednakim sapima zbrkani niz. Pospane svinje rovahu rilom po zemlji, telad mukaše, ovce blejahu, kra-ve, podvivši jednu nogu, ležahu trbuhom na travi te, polagano preživajući, žmirkahu teškim vjeđama pod navalom mušica što zujahu oko njih. Zasukavši rukave, vozari za ular držahu pastuhe što se propinjahu raširenih nozdrva i rzahu okrećući se prema kobilama. One pak ostajahu mirne, ispružene glave i obješene grive, dok im se ždre-bad odmarala u njihovoj sjeni ili tu i tamo prilazila da sisa, a iznad dugačkoga se le-lujanja svih tih nagomilanih tijela vidjelo kako se na vjetru poput vala uzdiže pokoja bijela griva ili strše šiljati rogovi, kao i glave muškaraca u trku. Postrance, izvan ograđenog prostora, stotinu koraka podalje, stajaše velik crni bik s brnjicom na njuški i željeznim kolutom u nozdrvi, nepomičan kao kakva brončana životinja. Na užetu ga držalo neko dijete u dronjcima.

Međutim su između dva reda stoke teškim korakom prolazila gospoda, pomno motreći svaku životinju, a potom se tihim glasom savjetujući između sebe. Jedan od njih, očevidno najvažniji, u hodu je usput unosio bilješke u ukoričenu bilježnicu. Bi-jaše to predsjednik ocjenjivačkog odbora: gospodin Derozerays de la Panville. Čim prepozna Rodolphea, hitro mu priđe i reče ljubazno se smiješeći:
– Kako to, gospodine Boulanger, zar nas ostavljate?

Rodolphe prosvjedovaše govoreći da je baš krenuo k njima. No, kada predsjednik ode, nastavi:

– Bogme, ne, ne idem. Vaše mi je društvo draže od njegovog.

Svejednako se rugajući cijeloj ovoj skupštini, Rodolphe ipak, da bi se slobodnije kre-tao, pokazivaše oružniku plavu propusnicu te se čak kadšto zaustavljaše pred kakvim lijepim primjerkom kojemu se gospođa Bovary nije nimalo divila. On to primijeti pa uze zbijati šale na račun jonvilskih gospođa i njihovih haljina, a potom se i sam ispri-ča zbog vlastitoga nemarna odijela. U odjeći mu se vidio onaj nesklad između obič-nih i biranih stvari u čemu prost puk obično misli da nazire razotkrivanje neuravno-težena života, razuzdanost osjećaja, samovolju umjetnosti te stalno nekakav prezir prema društvenim običajima, što u njemu izaziva zadivljenost ili ogorčenost. Tako mu se kroz izrez prsluka od sive dvonitke na vjetru nadimaše batistena košulja s na-branim orukvicama, hlače sa širokim prugama na gležnjevima otkrivahu čizmice od nankinga s kapicama od lakirane kože. Toliko bijahu sjajne da se i trava u njima ogledala. Njima je gazio po konjskoj balegi, s jednom rukom u džepu kaputića i slamnatim šeširom naherenim na glavi.

– Uostalom – dodade on – kada čovjek živi na selu...

– Sve je to uzaludan trud – kaza Emma.

– Baš tako! – odvrati Rodolphe. – Kad pomislite da nitko od ove čestite čeljadi nije kadar shvatiti što znači pošten kroj!

Onda stadoše govoriti o provincijskoj uskogrudnosti, o životu koji se u njoj guši, o iluzijama koje se u njoj gube.

– Zbog toga – govoraše Rodolphe – zapadam u takvu tugu...

– Vi? – s čuđenjem će ona. – A ja sam vas držala za vrlo vesela čovjeka!

– Ah, da, prividno, jer pred svijetom umijem na lice staviti šaljivu krinku, a ipak, ko-liko li sam se puta, na prolasku kraj groblja po mjesečini zapitao ne bi li mi bilo bolje da se pridružim onima koji ondje počivaju...

– Oh! A vaši prijatelji? – reče ona. – Na njih ne mislite.

– Prijatelji? A koji? Imam li ih ja uopće? Zar tko za mene mari?

I poprati ove posljednje riječi nekakvim zviždukom između usana.

No, moradoše se razdvojiti zbog visoke gomile stolaca što ih je za njima nosio neki čovjek. Toliko njima bijaše pretovaren da su mu se opažali samo vrhovi klompi i krajevi raširenih ruku. Bio je to grobar Lestiboudois koji je kroz mnoštvo nosio stolce iz crkve. Silno domišljat u vezi sa svime što se ticalo kakve zarade, bijaše otkrio ovo sredstvo da za sebe izvuče korist iz skupštine, a zamisao mu je dobro po-lazila za rukom, jer više nije znao kome prije da udovolji. I doista, seljacima bijaše vruće pa se otimahu za te stolce čija slama mirisaše na tamjan i sa stanovitim se stra-hopoštovanjem naslanjahu na grube naslone zamrljane voskom svijeća.

Gospođa Bovary opet uhvati Rodolphea pod ruku, a on nastavi kao da za sebe govo-ri:

– Da! Toliko mi je toga nedostajalo! Uvijek sam! Ah! Da sam imao u životu kakav cilj, da sam našao ljubav, da sam nekoga upoznao... Oh, kako bih tada sve svoje sna-ge posvetio tome, sve bih bio nadvladao, sve skršio!

– Čini mi se ipak – reče Emma – da vas ne treba previše žaliti.

– Ah? Vama to tako izgleda? – reče Rodolphe.

– Tȁ, na kraju krajeva... – prihvati ona. – Vi ste slobodni. – Oklijevaše časak: – I bo-gati.

– Ne rugajte mi se! – odgovori on.

Ona se zaklinjaše da mu se ne ruga, kadli uto zagrmi top: svi se u neredu stadoše gu-rati prema mjestu.

Bijaše to lažna uzbuna. Gospodin prefekt nikako da stigne, a članovi ocjenjivačkoga odbora bijahu u velikoj neprilici bili započeli sa zasjedanjem ili još malo pričekali.

Napokon se u dnu trga pojavi velika najamna kočija s pomičnim krovom koju su vukla dva mršava konja, a kočijaš u bijelom šeširu iz sve ih snage gonio bičem. Bi-netu ostade tek toliko vremena da poviče: »Na oružje!«, a pukovniku da se povede za njegovim primjerom. Svi potrčaše prema puškama naslaganim u piramidu, pohita-še ovamo i onamo. Neki čak zaboraviše i ovratnik. No, prefektova zaprega kao da je naslutila tu zbrku te oba upregnuta kljuseta, njišući se u ormi, u lakom kasu stigoše pred ulaz u općinu, upravo u trenutku kada se ondje svrstavahu narodna garda i vatrogasci udarajući u bubnjeve i stupajući u mjestu.

– Pooo-zdrav! – viknu Binet.

– Stooooj! – viknu pukovnik. – Nalijevo ravnaaajs!

Nakon pozdrava pri kojemu zveket grivni na puškama odjeknu poput bakrena kotlića što se kotrlja niza stube, sve se puške spustiše k nozi.

Tada svi vidješe kako iz kočije izlazi gospodin u kratkom kaputu urešenom srebrnim vezom, ćelav sprijeda i s nešto kose na stražnjoj strani glave, bljedunjave puti i ne-obično dobroćudna izgleda. Oči mu, silno krupne i zastrte debelim kapcima, žmirka-hu ne bi li promotrile okolno mnoštvo, a u isti mu se mah šiljati nos dizaše uvis i smješkahu uvučena usta. Prepoznade općinskoga načelnika po lenti te mu prenese da gospodin prefekt nije mogao doći, a da je on okružni savjetnik, te doda još nekoliko isprika. Tuvache uzvrati s nekoliko uljudnih riječi, drugi priznade da je zbunjen, pa obojica ostadoše tako, licem u lice, gotovo se dodirujući čelom, okruženi članovima ocjenjivačkog odbora, općinskim vijećem, uglednicima, narodnom gardom i svjeti-nom. Gospodin savjetnik, stišćući na prsima trorogi šeširić, neprestano se klanjaše, a i Tuvache se, svijen poput luka, smiješio, mucao, tražio riječi, isticao vlastitu odanost monarhiji i čast koja se ovime ukazuje Yonvilleu.

Hippolyte, gostionički sluga, preuze uzde od kočijaša te ih, svejednako šepajući kljastom nogom, odvede pod trijem Zlatnome lavu gdje se skupi mnogo seljaka u že-lji da vide kočiju. Udari bubanj, top zarika, a gospoda se jedan za drugim uspeše na tribinu i posjedaše u naslonjače od crvena utrehtskog baršuna, posuđene od gospođe Tuvache.

Svi ti ljudi bijahu jedan drugome nalik. Mlitava svjetloputa lica, jedva opaljena suncem, bijahu boje slatke jabukovače, a gusti im zalisci stršahu iz krutih visokih ovratnika što ih pridržavahu bijele kravate vezane u krupan čvor. Svi prsluci bijahu od baršuna i s preklopljenim ovratnikom, sa svih je satova na crvenoj vrpci visio ka-kav jajolik privjesak od crvena ahata, a sve se ruke oslanjahu o bedra brižljivo popravljajući hlače čije novo i sjajno sukno blistaše jače od kože njihovih teških či-zama.

Gospođe iz visokog društva držahu se otraga, u predvorju između stupova, a običan svijet bijaše preko puta, stojeći ili pak sjedeći na stolcima. Doista, Lestiboudois bija-še prenio ovamo sve stolce koje je uklonio s livade te je čak svaki čas trčao u crkvu po druge i tom svojom trgovinom izazivao toliku smetnju da se do malih stuba pred tribinom moglo prići tek jedva jedvice.

– Ja držim – reče gospodin Lheureux (obraćajući se ljekarniku koji je mimo njega prolazio idući na svoje mjesto) – da je tu trebalo zabiti dva venecijanska jarbola: s nekim malo ozbiljnijim i bogatijim ukrasima, bio bi to užitak za oko.

– Zacijelo – odgovori Homais. – No, što ćete! Sve je to načelnik preuzeo na sebe. A jadni Tuvache nema mnogo ukusa, čak je potpuno lišen onoga što se naziva smislom za umjetnost.

Međutim se Rodolphe s gospođom Bovary bijaše popeo na prvi kat općine, u vijeć-ničku dvoranu, pa kako ta prostorija bijaše prazna, izjavio je da će im tu biti ugodno i da će odatle moći bolje uživati u svečanosti. Dohvati tri stolčića što stajahu oko ovalnoga stola, ispod vladarova poprsja, te ih primaknu jednome od prozora pa tako njih dvoje sjedoše jedno uz drugo.

Nastade nekakvo komešanje na tribini, dugotrajno došaptavanje i dogovori. Napokon ustade gospodin savjetnik. Sada se već znalo da se zove Lieuvain te mu se ime od usta do usta pronosilo među mnoštvom. Usporedivši, dakle, nekoliko listova papira i uprijevši u njih oko da bolje vidi, on započe:

»Gospodo!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:36 pm

Gistav Flober - Page 2 Image



Neka mi bude najprije dopušteno (prije nego što prijeđem na predmet ovoga da-našnjeg skupa, a taj će osjećaj, siguran sam u to, ujedno biti i vaš), neka mi, velim, bude dopušteno da odam priznanje vrhovnoj upravi, vladavini, vladaru, gospodo, na-šemu suverenu, tome ljubljenom kralju koji ni prema jednoj grani općega ili pojedi-načnoga blagostanja nije ravnodušan i koji istodobno tako čvrstom i tako mudrom rukom upravlja državnim kolima kroz neprekidne pogibli na uzburkanome moru, znajući, uostalom, pribaviti poštovanje miru, kao i ratu, obrtništvu, trgovini, po-ljoprivredi i domaćoj radinosti.«

– Morao bih se – kaza Rodolphe – malo odmaknuti od prozora.

– Zašto? – reče Emma.

No, u tom se času savjetnikov glas uzdiže do izuzetne jačine. Zborio je u zanosu:

»Prošla su, gospodo, vremena kada su se zbog građanske nesloge krvlju oblijevali naši trgovi, kada je zemljoposjednik, trgovac pače i sam radnik, zaspavši navečer snom pravednika, drhtao neće li ga najednoć probuditi zvono što zvoni na uzbunu, kada su najsubverzivnija načela drsko podrivala temelje...«

– Zato što bi me – prihvati Rodolphe – netko odozdo mogao opaziti, pa bih cijela dva tjedna morao pronalaziti isprike, a uz moj zao glas...

– Oh! Sami sebe ocrnjujete – reče Emma.

– Ne, ne, zaista je užasan, kunem vam se.

»No, gospodo«, nastavi savjetnik, »upravim li, udaljivši iz svojega spomena te tmurne slike, oči na današnji položaj lijepe naše domovine, što vidim? Posvuda cvje-taju trgovina i umjetnost, posvuda nove prometnice, poput novih krvnih žila, u državnome tijelu uspostavljaju nove veze, naša su se velika tvornička središta opet pokrenula, vjera, još čvršća no prije, smiješi se svakome srcu, luke su nam pune, po-uzdanje se ponovno rađa, a Francuska je napokon odahnula!...«

– Uostalom – dodade Rodolphe – možda s općeg gledišta, to i nije sasvim pogrešno.

– Kako to? – ona će na to.

– Eh! – reče on. – Pa zar ne znate da ima duša koje uvijek muči neki nemir? Trebaju im sad snovi, a sad djelo, najčišće strasti, najmahnitiji užici, pa se tako prepuštaju svakojakim hirovima i ludostima.

Ona ga tada pogleda kao što se promatra putnik koji je proputovao neobične zemlje pa prihvati:

– Mi, jadne žene, nemamo čak ni te zabave!

– Jadne li zabave kad čovjek u njoj ne nalazi sreću.

– No, može li se ona ikada naći? – zapita ona.

– Da, jednoga se dana na nju namjerimo – odgovori on.

»Upravo ste to i vi razumjeli«, govoraše savjetnik. »Vi, poljoprivrednici i radnici s naših polja, vi, tihi predvodnici uljudbom prožeta pothvata, vi, ljudi od napretka i ću-doređa, vi ste razumjeli, velim, da su političke oluje uistinu još mnogo strašnije od vremenskih nepogoda...«

– Jednoga se dana namjerimo na nju – ponovi Rodolphe – jednoga dana, nenadano i kada smo već izgubili nadu u to. Obzorje se tada rastvori, a neki glas kao da povikne: »Evo je!« Osjećate u sebi potrebu da toj osobi povjerite cijeli svoj život, da joj sve date, sve žrtvujete! Ništa se ne objašnjava, sve se razumije. Već ste se u snovima vi-djeli. (Tu je pogleda.) I napokon, tu je ono blago koje ste toliko tražili, tu je pred vama – blista, svjetluca. Ipak, još uvijek sumnjamo u nj, ne usuđujemo se vjerovati. Ostajemo njime zaslijepljeni, kao da smo iz tmine izišli na svjetlost.

Izrekavši ove riječi, Rodolphe poprati tu rečenicu izražajnom kretnjom. Prijeđe ru-kom preko lica, poput čovjeka kojega hvata omaglica, a potom je spusti na Emminu. Ona povuče ruku. A savjetnik i dalje čitaše:

»Tȁ tko bi se, gospodo, tome i čudio? Samo onaj tko je toliko slijep, toliko ogrezao (ne bojim se to reći), toliko ogrezao u predrasudama minulih vremena da još uvijek
ne uviđa duh zemljoradničkoga žiteljstva. Gdje se, doista, može naći većega rodo-ljublja negoli na selu, veće odanosti općemu dobru, riječju, više inteligencije? I ne mislim pod time, gospodo, onu površnu inteligenciju, isprazan ukras dokonih umo-va, već na onu duboku i uravnoteženu inteligenciju koja prije svega stremi prema ko-risnim ciljevima, pridonoseći tako dobrobiti svakoga pojedinca, općemu blagostanju i državnome očuvanju, što je plod poštovanja zakona i izvršavanja dužnosti...

– Ah, opet! – reče Rodolphe. – Uvijek te dužnosti, te mi je riječi već preko glave. Gomila ishlapjelih starkelja u flanelskim prslucima i bogomoljki s grijalicama i kru-nicama koji nam stalno trube u uho: »Dužnost! Dužnost!« Eh! Pobogu! Dužnost zna-či osjećati ono što je veliko, voljeti ono što je lijepo, a ne prihvaćati sve društvene običaje, zajedno sa svim ruglom što nam se uz njih nameće.

– Pa ipak... ipak.. – prigovaraše gospođa Bovary.

– Eh, ne! Zašto propovijedati protiv strasti? Zar one nisu jedino što je na ovome svi-jetu lijepo, izvor junaštva, ushita, pjesništva, glazbe, umjetnosti, ukratko, svega?

– No, treba ipak – reče Emma – donekle voditi računa o onome što svijet misli i po-koravati se njegovim pravilima o čestitosti.

– Ah! Postoje dvije vrste čestitosti – odvrati on. Sitna, uobičajena čestitost, ljudska čestitost, čestitost koja se neprestano mijenja i na sav glas kriješti, vrpolji se po tlu, pri zemlji, kao ovaj skup budala koje vidite pred sobom. No, druga, vječna čestitost, ta je čestitost svugdje oko nas i iznad nas, kao krajobraz koji nas okružuje i plavo nebo koje na nas sja.

Gospodin Lieuvain uto obriše usta džepnim rupčićem pa nastavi:

»A zašto bih se ja, gospodo, upuštao u to da vama ukazujem na korist od poljoprivre-de? Tȁ tko zadovoljava naše potrebe? Tko nam priskrbljuje hranu? Tko drugi nego poljodjelstvo. Poljodjelac, gospodo, koji marljivom rukom zasijava plodne brazde na njivama te po njima niče žito koje melju i u prah pretvaraju vješto načinjene naprave pa iz njih izlazi pod nazivom 'brašno' i odatle se prevozi u gradove, gdje se odmah upućuje do pekara koji od njega proizvodi namirnicu namijenjenu kako siromahu, tako i bogatašu. Zar ne spada na poljodjelca uzgoj mnogobrojnih stada po pašnjaci-ma, a sve radi naše odjeće? Naime, kako bismo se odijevali, kako bismo se hranili bez poljodjelca? Pače, je li uopće potrebno, gospodo, ići tako daleko u potrazi za primjerima? Tko nije često pomislio na svu važnost što je za nas ima skromna životi-nja, ures naših dvorišta za živad, koja nam u isti mah daje mekan jastuk za postelju,
sočno meso na stolu, a isto tako i jaja? No, nikada ne bih stigao do kraja kada bih morao jedne za drugima nabrajati razne proizvode što ih dobro obrađivana zemlja, poput plemenite matere, u izobilju podjeljuje svojoj djeci. Ovdje loza, drugdje jabu-ke za jabukovaču, ondje repica, malo dalje, sirevi, pa i lan – gospodo, ne zaboravimo lan čija je proizvodnja posljednjih godina znatno porasla i na koji ću vam naročito svratiti pozornost.«

Nije bilo potrebe da je naročito svraća, jer mnoštvo bijaše razjapilo usta, kao da se hoće napiti njegovih riječi. Tuvache, pokraj njega, slušaše ga razrogačenih očiju, gospodin Derozerays od vremena bi do vremena lagano sklopio vjeđe, a malo poda-lje ljekarnik, držeći sina Napoléona među koljenima, svijaše polukružno ruku iza uha da mu ni slog ne promakne. Ostali članovi ocjenjivačkoga odbora u znak odobrava-nja polagano micahu bradom spuštenom prema prsluku. Vatrogasci se podno tribine odmarahu oslonjeni o puške s bajunetom, a Binet stajaše nepomično, isturivši lakat i podigavši vrh sablje uvis. Možda je nešto i čuo, no vidio sigurno nije ništa, jer mu se vizir na kacigi spuštao sve do nosa. Njegov poručnik, mlađi sin gospodina Tuvachea, bijaše odabrao još veću: nosio je golemu kacigu koja mu se klatila na glavi i ispod koje mu je virio krajičak šarenoga pamučnog rupca. S djetinjastom se ljupkošću smješkao ispod nje, a na sitnu mu se blijedu licu po kojemu je znoj u potocima tekao čitao izraz užitka, klonulosti i pospanosti.

Trg sve do kuća bijaše prepun svijeta. Na svim prozorima vidjeli se ljudi koji se na njih naslanjahu, drugi pak stajahu na svim vratima, a Justin, pred izlogom ljekarne, kao da se bijaše sav zadubio u promatranje onoga što je vidio pred sobom. Unatoč muku, glas se gospodina Lieuvaina gubio u zraku. Dopiraše do vas u rastrganim re-čenicama koje tu i tamo prekidaše struganje stolcima među mnoštvom, a potom bi čovjek najednom iza sebe čuo otegnuto mukanje kakva vola ili blejanje janjaca koji na uglu ulice jedni drugima odgovarahu. I doista, kravari i pastiri bijahu dognali svo-je životinje sve do ovamo pa se one od vremena do vremena oglašavahu, svejednako jezikom otkidajući pokoji listić s granja što im je visjelo nad njuškom.

Rodolphe se bijaše primaknuo Emmi i tihim joj glasom brzo govorio:

– Zar zbog te urote svijeta oko nas niste ogorčeni? Ima li i jednog jedinog osjećaja koji on ne osuđuje? Najplemenitiji nagoni, najčistije sklonosti progone se, ocrnjuju, a ako se naposljetku dvije uboge duše i susretnu, sve se udešava tako da se ne mogu sastati. Ipak će pokušavati, udarat će krilima, dozivat će jedna drugu. Oh, svejedno, prije ili poslije, za šest mjeseci, za deset godina, združit će se, ljubiti, jer sudbina to
zahtijeva i jer su jedna za drugu rođene.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:37 pm


Gistav Flober - Page 2 Image



Držaše ruke prekrižene na koljenima pa, podigavši tako lice prema njoj, izbliza, netremice promatraše Emmu. Ona mu u očima razabiraše sitne zlatne zrake što su mu se na sve strane širile iz crnih zjenica te čak osjećaše miris pomade od koje mu se sjajila kosa. Obuze je tada neka klonulost, sjeti se onoga vikonta s kojim je onomad plesala valcer u Vaubyessardu i iz čije brade dopiraše, baš kao i iz ove kose, ovakav miris po vaniliji i limunu, te nesvjesno napola spusti vjeđe da bi ga što bolje udahnu-la. No, pri kretnji koju je učinila uspravivši se u stolcu, u daljini, sasvim u dnu ob-zorja, opazi Lastavicu, staru poštansku kočiju što se polagano spuštaše niz obronak Leux, vukući za sobom dugačak oblak prašine. U tim se žutim kolima Léon tako često vraćao k njoj, a tom je cestom zauvijek i otišao! Prividje joj se da ga je opazila preko puta, na onome njegovu prozoru, potom se sve stopi, navukoše se oblaci. Pri-čini joj se da se još uvijek vrti u valceru, pod svjetlom lustera, i vikontovu naručju, a da ni Léon nije daleko, da će uskoro doći... a ipak je stalno kraj sebe osjećala Ro-dolpheovu glavu. Slatkoća toga osjećaja prože tako njezine nekadašnje žudnje te se one, poput pješčanih zrnaca pod naletom vjetra, stadoše vrtložiti na jedva primjetno-me valu mirisa što se nadvijaše nad njezinom dušom. U nekoliko navrata raširi nosnice, snažno, ne bi li udahnula svježinu bršljana na kapitelima. Skide rukavice, obrisa ruke, a potom uze rupčićem hladiti lice, dok je kroz udaranje u sljepoočicama čula žamor gomile i savjetnikov glas koji pjevuckavo i dalje čitaše rečenice.
A on govoraše:
»Nastavite i dalje tako! Ustrajte u tome! Ne slušajte ni nagovor navike ni prenagljene savjete presmionog iskustva! Nadasve prionite na poboljšavanje tla, na uporabu do-broga gnojiva, na uzgoj raznih pasmina konja, goveda, ovaca i svinja! Neka ova skupština za vas bude poput kakva miroljubiva borilišta gdje će pobjednik na izlasku pružiti ruku pobijeđenome i s njime se pobratiti u nadi u što bolji uspjeh! A vi, časni sluge, ponizna služinčadi čiji tegoban trud do dana današnjega nijedna vlada nije uzela u obzir, dođite i primite nagradu za svoje mučaljive kreposti i budite uvjereni da će država ubuduće upirati oči u vas, da će vas bodriti, da će vas štititi, da će udo-voljavati vašim pravednim zahtjevima i da će vam, koliko god to do nje stoji, olakša-ti breme mučnih žrtava!«

Gospodin Lieuvain sjede, a ustade gospodin Derozerays i otpoče nov govor. Njegov možda nije bio tako kićen kao savjetnikov, ali se odlikovaše određenijim stilskim značajem, što će reći stručnijim znanjem i uzvišenijim razmatranjem. Tako je u nje-
mu manje mjesta zauzimao hvalospjev vladi, a više ga bijaše ostavljeno vjeri i po-ljoprivredi. Prikazivao se odnos između jednoga i drugoga te način na koji je oboje uvijek pridonosilo civilizaciji. Rodolphe pak razgovaraše s gospođom Bovary o sno-vima, predosjećajima, magnetizmu. Vrativši se do kolijevke ljudskoga društva, go-vornik oslikavaše divlje doba kada su ljudi živjeli hraneći se žirom, i to duboko u šu-mama. Potom su zbacili životinjsko krzno, odjenuli se u sukno, izorali brazde, zasa-dili vinovu lozu. Je li to bilo dobro i nije li u tome otkriću bilo više štete nego ko-risti? Takvo pitanje postavljaše sebi gospodin Derozerays. Od magnetizma je Ro-dolphe malo-pomalo dospio do srodnosti duša, pa dok je gospodin predsjednik kao primjer navodio Cinncinata i njegov plug, Dioklecijana koji je sadio kupus i kitajske careve što su novu godinu svečano započinjali sjetvom, mladi je muškarac objašnja-vao mladoj ženi kako te neodoljive privlačne sile imaju svoj uzrok u nekome pri-jašnjem životu.

– Eto – govoraše – zašto smo se nas dvoje upoznali? Koji je slučaj to htio? Ne-dvojbeno, mora da su nas, unatoč udaljenosti, poput dviju rijeka koje teku da bi se na kraju spojile, naše osobne sklonosti dovele jedno k drugome.

Uhvati je za ruku; ona je ne izvuče.

»Za sveukupni uspješni poljoprivrednički rad!« povika predsjednik.

– Neki dan, na primjer, kada sam došao k vama...

»Gospodinu Bizetu iz Quincampoisa.«

– Jesam li znao da ću vas danas pratiti? »Sedamdeset franaka!«

– Čak sam stotinu puta htio otići, ali sam pošao za vama i ostao. »Gnojidba.«

– Kao što ću ostati večeras, sutra, svih drugih dana, cijeloga života! »Gospodinu Caronu iz Argueila, zlatna medalja!«

– Jer nikada nisam ni u čijem društvu doživio takvu očaranost. »Gospodinu Bainu iz Givry-Saint-Martina!«

– Zato ću sa sobom svugdje nositi uspomenu na vas.

»Za merino ovna...«

– Ali vi ćete me zaboraviti. Za vas ću nestati kao sjenka...
»Gospodinu Belotu iz Notre-Damea...«

– Oh, ne! Ipak ću, zar ne, nešto značiti u vašim mislima, u vašem životu?

»Uzgoj svinja, nagrada ex aequo[37] gospodi Lehérisséu i Cullembourgu, šezdeset fra-naka!«

Rodolphe joj stezaše ruku i osjećaše kako je topla i uzdrhtala poput uhvaćene grlice koja bi najradije nastavila let. No, bilo da ju je pokušala izvući ili je odgovorila na njegov stisak, ona pomače prste. On uzviknu:

– Oh, hvala vam! Ne odbijate me! Tako ste dobri! Shvaćate da sam vaš! Pustite da vas gledam, da vas promatram!

Od udara vjetra koji uletje kroz prozore nabra se stolnjak na stolu, a dolje na trgu se-ljakinjama se podigoše velike kape, nalik na lepršava krila u bijelih leptira.

»Iskorištavanje pogača od uljanog zrnja«, nastavi predsjednik.

Pa se požuri:

»Flamansko gnojivo – uzgajanje lana – isušivanje, dugoročni zemljišni zakup – služba u domaćinstvu.«

Rodolphe više nije govorio. Gledali su jedno drugo. Od silne žudnje drhtale im suhe usne, a prsti im se isprepletoše, meko, sami od sebe.

»Catherine-Nicaise-Elisabethi Leroux iz Sassetot-la-Guerièrea, za pedeset i četiri go-dine službe na istome majuru, srebrna medalja – vrijedna dvadeset i pet franaka!«

»Gdje je Catherine Leroux?« ponovi savjetnik.

Nije se pojavljivala; samo su se čuli glasovi kako se došaptavaju:

– Pa hajde!

– Ne.

– Nalijevo!

– Ne boj se!

– Ah, kako je bedasta!

– No, dobro, je li tu? – zavika Tuvache.

– Da! Evo je!

– Neka onda dođe ovamo!

Napokon tribini priđe sitna starica plašljiva držanja koja kao da se u siromaškoj odjeći bijaše sva zgurila. Na nogama je nosila teške drvene cokule, a oko bokova veliku plavu pregaču. Mršavo joj lice, uokvireno neobrubljenom kapicom, bijaše jače iz-brazdano borama nego što ih ima na uveloj jabuci reneti, a iz rukava crvene bluze izvirivahu dvije dugačke šake s kvrgavim člancima. Od prašine po sušama, od pranja u lužini i od sjere iz vune tako su okorjele, ohrapavile, otvrdnule da su se činile prlja-vima, ma koliko bile oribane u čistoj vodi, a od dugogodišnjega služenja, ostajahu napola otvorene, kao da i same hoće pružiti ponizno svjedočanstvo o tolikim muka-ma što su ih pretrpjele. Neka redovnička bešćutnost pridavaše uzvišen izraz njezinu licu. Ništa tužno ili nježno ne umekšavaše taj blijedi pogled. U druženju sa životinja-ma na nju bijahu prešli njihova šutljivost i spokoj. Ovo joj bijaše prvi put da se našla u tako brojnome društvu pa se, u duši uplašena zbog zastava, bubnjeva, gospode u frakovima i savjetnikovim ordenom časti, držala posve nepomično, ne znajući bi li istupila naprijed ili pobjegla, ni zašto je gomila gura i zašto joj se ocjenjivači smješkaju. Tako stajaše pred razdraganim građanima tih pola stoljeća robovanja.

– Pristupite, uvažena Catheine-Nicaise-Elisabeth Leroux! – reče gospodin savjetnik koji iz predsjednikovih ruku bijaše uzeo popis nagrađenih osoba.

Pa, gledajući naizmjence u list papira, a potom u staricu, ponovi očinskim tonom:

– Pristupite, pristupite!

– Jeste li gluhi? – reče Tuvache skočivši iz naslonjača.

Pa joj stade vikati na uho:

– Pedeset i četiri godine službe! Srebrna medalja! Dvadeset i pet franaka! Za vas.

Potom, kada je primila medalju, ona je promotri. Cijelim joj se licem tada razli bla-ženi osmijeh i čulo se kako na odlasku mrmlja:

– Dat ću je našem župniku, da za mene odsluži nekoliko misa.

– Kakav fanatizam! – uskliknu ljekarnik nagnuvši se prema javnome bilježniku.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:38 pm


Gistav Flober - Page 2 Image


Skupština bijaše gotova, gomila se rasprši. I sada, kada su svi govori pročitani, svatko opet zauze svoj položaj i sve se vrati u uobičajenu kolotečinu: gospodari su zlostavljali sluge, a ovi pak tukli životinje, ravnodušne slavljenike koji su, sa zelenim vijencem među rogovima, odlazili natrag u staju.

Međutim se pripadnici narodne garde bijahu popeli na prvi kat općine, s kolačima nataknutim na bajunete i s bataljunskim bubnjarom koji je nosio košaru punu boca. Gospođa Bovary uze Rodolphea pod ruku; on je otprati kući; rastadoše se pred vratima; potom on sam prošeta po livadi čekajući da započne svečani ručak.

Gozba bi duga, bučna i uz lošu podvorbu; svi bijahu tako zbijeni da su jedva mogli i laktove pomaknuti, a uske daske što su služile umjesto klupa samo što se ne slomiše pod težinom uzvanika. Jelo se obilato. Svatko se trudio naplatiti svoj prilog. Sa sva-koga je čela curio znoj, a bjeličasta para, poput izmaglice nad rijekom u jesenje jutro, lebdjela je iznad stola, između obješenih petrolejki. Rodolphe je, naslonivši se leđi-ma na šatorsko platno, toliko mislio na Emmu da ništa nije čuo. Iza njega, na tratini, sluge slagahu prljave tanjure na hrpu; susjedi mu se obraćahu, on im ne odgovaraše; netko mu punio čašu, no na misli mu se, unatoč sve većoj graji, spuštaše tišina. Sa-njario je o onome što mu bijaše rekla i o obliku njezinih usana; lice joj je, poput ča-robna zrcala, blistalo na limenim kacigama; nabori haljine spuštali joj se niz stijenke šatora, a dani puni ljubavi u beskraj se nizali u očekivanju budućnosti.

Vidje je opet navečer, za vrijeme vatrometa, no bila je s mužem, gospođom Homais i ljekarnikom koji se silno uznemiravaše zbog opasnosti od zalutalih raketa te je svaki čas ostavljao društvo i s raznoraznim preporukama odlazio do Bineta.

Pirotehnička sredstva poslana na ime gospodina Tuvachea iz prevelikoga su opreza bila spremljena u njegovu podrumu; vlažni se barut stoga nikako nije dao zapaliti pa je glavni prizor, kada se trebao prikazati zmaj što grize vlastiti rep, potpuno propao. Od vremena do vremena poletjela bi pokoja jadna rimska svjećica; zblenuta bi gomi-la tada podigla graju s kojom se miješala cika žena koje je netko u tami uhvatio oko struka. Emma se šutke nježno pripijala uz Charlesovo rame te je, podigavši bradu uvis, pratila svijetli trag raketa na tamnome nebu. Rodolphe je promatraše pri svjetlu lampiona što su još gorjeli.

Onda se lampioni malo-pomalo ugasiše. Upališe se zvijezde. Pade nekoliko kapi kiše. Ona zaveza rubac oko glave.

U taj čas iz gostionice iziđe savjetnikova kočija. Kočijaš bijaše pijan pa odmah zadri-jema te se izdaleka, preko krova kočije, između dviju svjetiljaka, opažalo njegovo glomazno tijelo kako se njiše lijevo-desno, ovisno o zibanju kočije.

– Zaista – kaza apotekar – pijanstvo bi trebalo najstrože kažnjavati! Da se mene pita,

svakoga bi se tjedna na ploču, postavljenu ad hoc[38] pred općinom, ispisivala imena svih onih koji su se preko tjedna trovali alkoholom. Uostalom, sa statističkoga gle-dišta, tako bismo dobili točne podatke koji bi se u slučaju potrebe... Nego, ispričajte me.
I opet potrča prema kapetanu.

Ovaj se vraćaše kući. Svojoj tokarskoj klupi.

– Možda ne bi bilo loše – reče mu Homais – da pošaljete nekoga od svojih ljudi ili da sami pođete...

– Ama, pustite me na miru – odgovori mu ubirač poreza – ništa se ne događa!

– Možete biti mirni – reče apotekar vrativši se k prijateljima. – Gospodin Binet potvrdio mi je da su poduzete sve mjere. Ni iskrica neće pasti. Crpke su pune. Idemo na spavanje.

– Bogme, baš sam pospana – na to će gospođa Homais koja je uvelike zijevala – ali ne smeta, baš smo imali krasan dan za ovu svečanost.

Rodolphe ponovi tihim glasom i uz nježan pogled:

– Oh, da! Zaista krasan!

I pozdravivši se, krenuše svatko na svoju stranu.

Dva dana kasnije objavi Fanal de Rouen opširan članak o skupštini. Homais ga već sutradan bijaše sastavio s mnogo žara.
»Čemu vijenci, cvijeće, ukrasno zelenilo? Kamo, poput valova pomahnitala mora, grne sav ovaj svijet pod žarkim zrakama tropskoga sunca što lije toplinu po našim njivama?«

Zatim je govorio o položaju seljaka. Vlada, doduše, čini mnogo, ali ne i dovoljno! »Samo hrabro!« dovikivaše joj on. »Prijeko je potrebno na tisuće reformi, provedimo ih.« Potom, dotičući se savjetnikova dolaska, ne zaboravljaše ni »ratnički dojam naše narodne vojske«, ni »naše vragoljaste seljanke«, ni starce ćelavih glava, »svojevrsne patrijarhe koji su bili ondje, a među kojima su neki, ostaci naših besmrtnih falangi, još uvijek osjećali kako im srce udara na muževni zvuk bubnjeva.« Sebe je naveo među prvima među članovima ocjenjivačkog odbora te je u jednoj bilješci pače pod-sjećao na raspravu o jabukovači koju je gospodin Homais, ljekarnik, svojevremeno poslao Agronomskome društvu. Kada je stigao do podjele nagrada, pravim je diti-rambima oslikavao veselje dobitnika. »Otac je grlio sina, brat brata, suprug suprugu. Mnogi je s ponosom pokazivao skromnu medalju, a kada se vratio kući, svojoj dra-goj domaćici, nedvojbeno ju je suznih očiju objesio na goli zid svoje kolibice.«

»Oko šest sati, na svečanomu ručku, priređenom na travnjaku gospodina Liégearda, okupili su se glavni sudionici ove svečanosti. Cijelo je vrijeme tu vladala najveća
srdačnost. Izrečene su razne zdravice: gospodin Lieuvain nazdravio je vladaru! Gospodin Tuvache prefektu! Gospodin Derozerays poljoprivredi! Gospodin Homais obrtu i domaćoj radinosti, tom bratu i sestri! Gospodin Leplichey boljitku! Uvečer je nebo najednom rasvijetlio sjajan vatromet. Reklo bi se, pravi kaleidoskop, prava operna dekoracija pa se u jednom trenutku našemu malom mjestu moglo učiniti da je preneseno usred kakva sna iz Tisuću i jedne noći.«

»Napomenimo i to da nikakav neugodan događaj nije poremetio ovaj obiteljski skup.

Na kraju je dodao:

»Zapažena je jedino odsutnost crkvenih predstavnika. Svećenstvo nedvojbeno druga-čije shvaća napredak. Slobodno vam bilo, gospodo Loyolina!«
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:39 pm

Gistav Flober - Page 2 Image

IX.

Proteče šest tjedana. Rodolphea niotkuda. Jedne se večeri napokon pojavi.

Sutradan poslije skupštine bijaše sam sebi rekao:

– Ne idimo brzo k njoj, to bi bila pogreška. Pa potkraj tjedna ode u lov.

Po povratku iz lova pomisli da je prekasno, potom uze ovako rasuđivati:

– No, ako me već prvoga dana zavoljela, mora me sada, zbog nestrpljenja da me opet vidi, još više voljeti. Nastavimo, dakle, ovako!

Uvjeri se da mu je računica bila ispravna kada, ušavši u primaću sobu, primijeti kako je Emma poblijedjela.

Bila je sama. Dan bijaše na izmaku. Zbog muslinskih zavjesica na oknima sumrak bijaše još gušći, a pozlata na barometru na koji padaše sunčeva zraka bacaše kroz grančice koralja užaren odbljesak na zrcalo.

Rodolphe ostade na nogama, a Emma jedva da nešto i odvrati na njegove prve uljud-ne riječi.

– Imao sam posla – reče on. – Bio sam bolestan.

– Nešto ozbiljno? – uzviknu ona.

– Pa – Rodolphe će, sjedajući kraj nje na klupičicu – zapravo i ne!... Nisam htio do-laziti.

– Zašto?

– Ne pogađate?

On je još jednom pogleda, no tako silovito da ona porumenjevši obori glavu. On nastavi:

– Emma...

– Gospodine! – na to će ona malo se odmičući.

– Ah! Sada vidite – odvrati on sjetnim glasom – da sam bio u pravu što nisam htio doći. I to ime, to ime koje mi ispunja dušu i koje mi je nehotice izmaklo, ni njega mi ne dopuštate! Gospođa Bovary!... Eh! Svi vas tako zovu!... To, uostalom, i nije vaše ime; to ime pripada drugome!

Pa ponovi:

– Drugome!

I sakri glavu u ruke.

– Da, stalno mislim na vas!... Pomisao na vas baca me u očaj! Ah! Oprostite!...

Ostavljam vas... Zbogom!... Otići ću daleko... tako daleko da više nećete ni čuti o meni!... A ipak... danas... ne znam ni sam kakva me sila još jednom dovela k vama! Protiv nebesa se ne možemo boriti, ne možemo odoljeti osmijehu anđela! Prepušta-mo se onome što je lijepo, dražesno i vrijedno obožavanja!

Prvi put u životu slušaše Emma da joj netko ovako govori te se njezin ponos, poput čovjeka koji se opušta u vrućoj kupki, meko i potpuno protezaše od topline tih riječi.

– No, ako i nisam dolazio – nastavi on – ako vas nisam mogao vidjeti, ah, bar sam često promatrao sve što vas okružuje. Noću, svake noći, ustajao sam, dolazio ovamo, promatrao kuću, krov koji je sjao na mjesečini, drveće u vrtu koje vam se njihalo pod prozorom i malenu svjetiljku, svjetlost koja je kroz okna sjala u tamu. Ah, a vi niste ni znali da tu dolje, tako blizu, a ipak tako daleko, jedan ubogi jadnik...

Ona se s jecajem okrenu k njemu.

– Oh! Kako ste dobri! – reče.

– Ne, samo vas ljubim, to je sve! Ne sumnjajte u to! Recite mi to, jednu riječ! Jednu jedinu riječ!

I Rodolphe jedva primjetno skliznu s klupičice na zemlju, no uto se u kuhinji začu lupkanje klompi, a ni vrata primaće sobe, opazi on, ne bijahu zatvorena.

– Kako bi bilo ljubazno od vas – produži on podižući se – kad biste udovoljili jedno-me mojem hiru!

Naime, da mu pokaže kuću; želio ju je upoznati; a kako gospođa Bovary nije u tome vidjela ništa loše, oboje upravo ustajahu kadli uđe Charles.

– Dobar dan, doktore – reče mu Rodolphe.

Liječnik, polaskan tim neočekivanim naslovom, rastopi se od uslužnosti, a Rodolphe to iskoristi da se malčice pribere.

– Gospođa mi je – on će potom – govorila o svojem zdravlju...

Charles ga prekide: i sam je bio u tisuću briga; ženine tegobe s disanjem bijahu opet počele. Rodolphe tada zapita ne bi li tu jahanje koristilo.

– Dakako! Izvrsno, savršeno!... Odlična zamisao! Trebala bi to pokušati.

A kako se ona bunila da nema konja, gospodin Rodolphe joj ponudi jednoga od svo-jih; ona odbi njegovu ponudu; on ne ustraja; potom, da bi opravdao svoj posjet, ispri-povjedi kako se njegovu vozaru, čovjeku kojemu su onomad puštali krv, još uvijek zna zanesvijestiti.

– Doći ću do vas – reče Bovary.

– Ne, ne, poslat ću vam ga ovamo; doći ćemo obojica, to će vam biti zgodnije.

– Ah! Veoma dobro. Hvala vam.

A čim ostadoše sami:

– Zašto ne prihvatiš prijedlog gospodina Boulangera? To je tako ljubazno od njega.

Ona se tobože namrgodi, iznese tisuću isprika te na kraju izjavi kako bi se to možda činilo neobičnim.
– Ah! Baš mene briga za to! – reče Charles da dokrajči raspravu. – Zdravlje prije svega! U krivu si!

– Eh! A kako ću jahati kad nemam jahaće odijelo?

– Treba ti ga naručiti! – odgovori on.

Jahaće odijelo navede je na odluku.

Kad je odijelo bilo gotovo, Charles napisa gospodinu Boulangeru da mu njegova žena stoji na raspolaganju i da računa na njegovu ljubaznost.

Sutradan u podne Rodolphe stiže pred Charlesova vrata s dva jahaća konja. Jedan je na ušima imao ružičaste kićanke i žensko sedlo od jelenje kože.

Rodolphe bijaše obuo visoke mekane čizme, pomislivši kako ona takvih jamačno ni-kada nije vidjela; Emmu doista očara njegova vanjština čim se pojavio na odmorištu u raskošnom baršunastom kaputu i bijelim pletenim hlačama. Bijaše spremna i čeka-še na nj.

Justin se iskrade iz ljekarne da je vidi, a i apotekar načas ostavi posao. Bijaše pun preporuka za gospodina Boulangera:

– Nesreća se tako lako dogodi! Pazite se! Konji su vam možda odviše vatreni!

Ona začu neki zvuk iznad glave: to je Félicité bubnjala o okno da zabavi malu Berthu. Djevojčica joj iz daljine dobaci poljubac; majka mu odgovori mašući drškom biča.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:40 pm

Gistav Flober - Page 2 Image


– Ugodno jahanje! – viknu gospodin Homais. – I oprez! Oprez prije svega! I zamaha novinama gledajući za njima.

Čim osjeti zemlju, Emmin se konj dade u galop. Rodolphe galopom jahaše usporedo s njom. Od trena do trena izmijenili bi pokoju riječ. Lagano se pognuvši, visoko po-digavši šaku i ispruživši desnu ruku, ona se prepuštaše ravnomjernome kretanju od kojega se njihaše u sedlu.

U podnožju obronka Rodolphe pusti uzde; pojuriše zajedno, u isti mah; potom se na vrhu konji zaustaviše i njoj duga modra koprena pade niz leđa.

Bijahu prvi listopadski dani. Magla se prostiraše po poljima. Na obzoru se magla rastezala među obrisima brežuljaka, a drugdje se pak trgala, uzdizala, rasplinjavala. Kadšto se, u procjepu između oblaka, obasjani sunčevom zrakom, opažahu krovovi u Yonvilleu, s vrtovima uz vodu, dvorištima, zidovima i crkvenim zvonikom. Emma napola stiskaše oči ne bi li prepoznala svoju kuću i nikada joj se do tada to jadno se-oce u kojemu je živjela ne bijaše učinilo tako malenim. S visine na kojoj su se nala-zili cijela se dolina doimala poput golema blijeda jezera što se isparava u zrak. Guste skupine stabala stršahu tu i tamo nalik na crne litice, a visoki nizovi jablana što se izdizahu nad maglom izgledahu kao pješčano žalo koje se mreška na vjetru.

Sa strane na tratini, među jelama, u mlakome je zraku kružila neka smeđa svjetlost. Zemlja, crvenkasta poput duhanskoga praha, prigušivaše zvuk koraka, a konji u hodu rubom kopita pred sobom odgurivahu otpale borove češere.

Rodolphe i Emma pođoše tako uz rub šume. Ona se od vremena do vremena okretala ustranu ne bi li izbjegla njegov pogled i tada bi vidjela tek redove jelovih debala, a od njihova neprekidna slijeda pomalo je hvataše omaglica. Konji su dahtali. Koža na sedlima škripala.

U času kada zađoše u šumu pojavi se sunce.

– Bog nas čuva! – reče Rodolphe.

– Mislite? – ona će na to.

– Naprijed! Naprijed! – dočeka on. Pucnu jezikom. Obje životinje pojuriše.

Visoka se paprat uz rub puta zapletaše Emmi u stremen. Rodolphe se, svejednako ja-šući, saginjao i usput je uklanjao. U drugim bi prilikama, da pred njom razmakne granje, prošao tik uz nju i Emma bi osjetila kako joj je njegovo koljeno okrznulo
nogu. Nebo bijaše postalo modro. Lišće se više nije micalo. Oko njih se prostirahu cijela područja puna rascvjetala vrijesa, a ljubičasti se sagovi smjenjivahu s guštici-ma, sivim, rujnim ili zlatnim, već prema boji raznovrsnoga lišća. Često se čulo kako je ispod grmlja kliznuo sićušan lepet krila ili pak promuklo i tiho zagraktao gavran što uzlijetaše na hrast.

Sjahaše. Rodolphe priveza konje. Ona je išla naprijed, po mahovini, između kolnih tragova.

No, preduga joj je haljina smetala premda je bijaše zadigla uhvativši je za skut, a Ro-dolphe je, koračajući za njom, između crnoga sukna i crne čizmice promatrao nježnu ljepotu bijele čarape koja mu se činila kao djelić njezine nagosti.

Ona zastade.

– Umorna sam – reče.

– Hajde, pokušajte još malo! – dočeka on. – Samo hrabro!

Potom, nakon još stotinjak koraka, ona ponovo zastade, a kroz koprenu koja joj s muškoga šešira koso padaše na bokove razaznavaše joj se lice u modrikastoj provid-nosti, kao da i sama pliva pod azurnim valovima.

– Kamo zapravo idemo?

On ništa ne odgovori. Ona je isprekidano disala. Rodolphe se ogledavao oko sebe i grizao brk.

Stigoše do proširenja među drvećem gdje ležaše posječeno nekoliko mladih stabala.

Sjedoše na jedno oboreno deblo, pa Rodolphe progovori o svojoj ljubavi.

Isprva je pazio da je ne uplaši laskanjem. Bio je miran, ozbiljan, sjetan.

Emma ga slušaše oborene glave, svejednako vrškom stopala gurkajući iverje na tlu.

No, na njegovu rečenicu:

– Zar nam sudbina sada nije zajednička? Odgovori:

– Ne, nipošto! I sami to znate. To je nemoguće.

Ona ustade da ode. On je pograbi za zapešće. Ona zastade. Potom, promotrivši ga nekoliko časaka zaljubljenim i vlažnim pogledom, živo reče:

– Ah! Čujte, ne govorimo više o tome... Gdje su konji? Vratimo se. On srdito i ojađeno odmahnu. Ona ponovi:

– Gdje su konji? Gdje su konji?

Tada, osmjehujući se čudnim osmijehom, ukočenih zjenica i stišćući zube, on rašire-nih ruku krene prema njoj. Ona dršćući ustuknu. Mucala je:

– O, vi me plašite! Mučite me! Idemo odavde!

– Kad tako mora biti – prihvati on promijenivši izraz lica.

I smjesta opet postade pun poštovanja, umiljat, bojažljiv. Ona mu dopusti da je uhva-ti pod ruku. Krenuše natrag. On je govorio:
– Tȁ što vam je bilo? Zašto? Nisam shvatio. Zacijelo ste pogrešno razumjeli? U mo-joj ste duši vi kao Madona na pijedestalu, na uzvišenom, postojanom i neokaljanom mjestu. No, vi mi trebate da bih živio! Trebaju mi vaše oči, glas, misli. Budite mi pri-jateljica, sestra, moj anđeo!

Pa ispruži ruku i uhvati je oko struka. Ona se nevoljko pokušavaše osloboditi. On je pridržavaše tako i koračaše dalje.

Uto začuše konje gdje brste lišće.

– Oh! Još samo malo – reče Rodolphe. – Ne idimo! Ostanite!

Odvede je podalje, do malena jezerca čiju površinu svojim zelenilom prekrivaše vo-dena leća. Uveli lopoči nepomično ležahu među trskama. Na zvuk njihovih koraka po travi žabe poskakaše u potrazi za skrovištem.

– Ne valja to što činim, ne valja – govoraše ona. – Luda sam što vas slušam.

– Zašto?... Emma! Emma!

– Oh! Rodolphe!... – polagano će mlada žena naslanjajući mu se na rame.

Tkanina se njezine haljine pripije uz baršun njegova kaputa, ona zabaci bijeli vrat što se nadimaše od uzdaha; pa mu se, klonula, sva u suzama, uz dug drhtaj i skrivajući lice, prepusti.

Spuštahu se večernje sjene; sunce na obzorju, probijajući se kroz granje, blještalo joj u oči. Tu i tamo, posvuda oko nje, među lišćem ili na tlu, podrhtavahu mrlje svjetlosti, kao da su kakvi kolibrići u letu tuda razasuli perje. Svugdje vladaše tišina; iz drveća kao da se širila nekakva blagost; ona osjećaše kako joj srce opet počinje kucati i kako joj krv struji po tijelu poput mliječne rijeke. Onda iz velike daljine, onkraj šume, na drugim brežuljcima, začu neki nejasan i razvučen krik, neki glas što se otezaše, pa ga slušaše šuteći gdje se poput glazbe miješa s posljednjim titrajima njezinih uzbuđenih živaca. Rodolphe, s cigarom među zubima, nožićem popravljaše
potrganu uzdu.

U Yonville se vratiše istim putem. Opet vidješe tragove svojih konja u blatu, jedan uz drugi, isto grmlje, isto kamenje u travi. Ništa se oko njih ne bijaše promijenilo, a ipak se za nju zbilo nešto mnogo značajnije nego da su se i planine pomakle s mjesta. Rodolphe se od vremena do vremena saginjaše i uzimaše je za ruku da je po-ljubi.

Kako li je na konju bila dražesna! Uspravna, tanka u struku, s koljenom svijenim na životinjinoj grivi i ponešto zarumenjena od svježega zraka, usred večernjega rumeni-la.

Ulazeći u Yonville, poigra konja na popločanoj cesti.

Sa svih prozora gledahu u nju.

Muž joj za večerom reče da dobro izgleda, no ona se pričini da ga ne čuje kada je upita kako joj je bilo na jahanju i samo je sjedila držeći lakat uz tanjur, između dviju svijeća što su gorjele kraj nje.

– Emma! – reče on.

– Što je?

– Pa, čuj, danas popodne skoknuo sam do gospodina Alexandrea; ima staru kobilu, ali je još vrlo lijepa, samo joj je na koljenu mali ožiljak, a mogli bismo je dobiti, si-guran sam, za nekih stotinu talira...

I dodade:

– Čak sam mislio da će ti to biti drago pa sam je zakapario... kupio... Jesam li dobro postupio. Što kažeš?

Ona kimnu glavom u znak odobravanja, potom će, četvrt sata kasnije:

– Ideš li van večeras?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:40 pm

Gistav Flober - Page 2 Image



– Da. Zašto?

– Oh, mili, ništa, ništa.

Pa, čim se riješila Charlesa, pope se u svoju sobu i ondje se zatvori.

Isprva je sve bilo kao nekakva omama; vidjela je drveće, puteve, jarke, Rodolphea, još je osjećala stisak njegovih ruku, dok je lišće podrhtavalo, a na vjetru zviždale trske.

No, ugledavši se u zrcalu, začudi se vlastitom licu. Nikada joj oči nisu bile tako velike, tako crne niti su imale takvu dubinu. Preobražavaše je neka istančanost koja joj bijaše preplavila cijelo biće.

Ponavljaše u sebi: »Imam ljubavnika! Ljubavnika!«, naslađujući se tom mišlju kao predodžbom o novoj mladosti koja ju je opet zatekla. Napokon će, znači, upoznati one ljubavne radosti, onu grozničavost sreće u koju već bijaše izgubila svaku nadu. Stupaše u nešto čarobno, gdje će sve biti strast, ushit i zanos; okruživaše je modrikast beskraj, osjećajni joj vrhunci svjetlucahu u mislima, svagdanji se život ukazivaše tek u daljini, nisko dolje, u tmini, u razmacima između tih visova.

Sjeti se tada junakinja iz knjiga koje bijaše pročitala i lirska legija svih tih preljubni-ca stade u njezinu sjećanju pjevati sestrinskim glasom koji je očaravaše. Kao da, pro-matrajući se u liku ljubavnice za kojim je nekoć toliko hlepila, i sama postajaše istinskim dijelom tih maštanja i ostvarivaše dugotrajno sanjarenje iz mladenačkih dana. Uza sve ovo, osjećaše Emma i osvetničko zadovoljstvo. Nije li dovoljno trpje-la? No, sada likuje, a ljubav, tako dugo sputavana, svom snagom izbija u uzavrelome zanosu. Kušaše je sa slašću, bez grižnje savjesti, bez brige, bez nemira.

Sutrašnji dan proteče u novoj slasti. Zavjetovaše se jedno drugome. Ona mu povjeri svu svoju tugu. Rodolphe je prekidaše poljupcima, a ona je, promatrajući ga kroz na-pola sklopljene vjeđe, od njega tražila da je i opet zove po imenu i ponavlja joj kako je ljubi. Bijaše to u šumi, kao i prethodnoga dana, u potleušici koja pripadaše izrađi-vaču klompi. Zidovi joj bijahu od slame, a krov tako nizak da se valjalo saginjati. Sjedili su jedno uz drugo na ležaju od suhoga lišća.

Od toga se dana svake večeri redovito dopisivahu. Emma bi odnijela pismo na kraj vrta, blizu rijeke, u pukotinu na terasi. Rodolphe je dolazio po nj i ostavljao svoje za koje se ona uvijek tužila da je prekratko.

Jednoga jutra, kada je Charles još prije zore bio izišao iz kuće, uhvati je hir da istoga časa vidi Rodolphea. Moguće je hitro otići u Huchette, ostati ondje sat vremena i vratiti se u Yonville dok svi još budu spavali. Na tu joj se pomisao dah presiječe od žudnje; ubrzo se nađe usred livade, idući brzim koracima i ne osvrćući se za sobom.

Počinjaše se daniti. Emma izdaleka prepoznade ljubavnikovu kuću na kojoj su se dva nazubljena vjetrokaza crnjela u blijedome polumraku.

Nakon dvorišta na imanju dolazila je glavna zgrada, što mora da je bio dvorac. Ona uđe u nj, kao da su se zidovi pred njom sami od sebe razmaknuli. Veliko je ravno stubište vodilo gore u hodnik. Emma okrenu kvaku na jednim vratima i smjesta u
dnu sobe opazi usnula muškarca. Bijaše to Rodolphe. Ona vrisnu.

– Ti ovdje! Ovdje! – ponavljaše on. – Kako si samo uspjela doći?... Ah! Smočila si haljinu!

– Ljubim te! – odgovori ona ovijajući mu ruke oko vrata.

Budući da joj taj prvi smioni pokušaj pošao za rukom, Emma bi se sada, svaki put kada bi Charles rano izišao, brzo obukla i tihim se korakom spustila vanjskim stuba-ma koje su vodile na riječnu obalu.

No, kada bi daska postavljena kravama za prijelaz bila podignuta, valjalo joj je ići duž zidova što se pružahu uz rijeku; obala bijaše skliska; da ne padne, rukom se hva-tala za busenje uvelih žutih šeboja. Potom bi udarila preko uzoranih njiva, gdje bi upadala u brazde, posrtala i zapinjala u tankim čizmicama. Svileni rubac, vezan oko glave, lepršaše joj na vjetru usred pašnjaka; uplašila bi se volova pa bi potrčala; sti-zaše bez daha, ružičastih obraza, cijelim svojim bićem odišući svježim miomirisom bujnosti, zelenila i poljskoga zraka. Rodolphe bi u taj sat još spavao. Bilo je to kao da mu proljetno jutro ulazi u sobu.

Žuti zastori na prozorima lagano bi propuštali tešku zlaćanu svjetlost. Emma bi žmirkajući pipala oko sebe, a rosne kapi koje joj bijahu zaostale u kosi tvorile su joj kao nekakav topazni svetokrug oko lica. Rodolphe bi je uz smijeh privukao k sebi i pritisnuo na grudi.

Poslije, ona je razgledavala njegove odaje, otvarala ladice, češljala se njegovim češljem i promatrala se u njegovu zrcalu za brijanje. Često bi pače među zube stavila veliku lulu koja je ležala na noćnom ormariću, među limunima i komadićima šećera, pokraj vrča s vodom.

Za rastanak im je trebalo dobrih četvrt sata. Emma bi tada zaplakala; najradije bi da nikada ne mora napustiti Rodolphea. Nešto jače od nje gonilo ju je k njemu, tako da se on jednoga dana, videći je gdje nenadano dolazi, namršti kao čovjek kojemu nešto nije po volji.

– Ama, što ti je? – reče ona. – Jesi li bolestan? Govori!

Napokon on ozbiljna lica izjavi da njezini posjeti postaju nerazboriti i da ne pazi na svoj dobar glas.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:43 pm

Gistav Flober - Page 2 Image


X.


Malo-pomalo Rodolpheove bojazni obuzeše i nju. Ljubav je isprva bijaše opila, nije pomišljala ni na što osim toga. No, sada kada više bez nje nije mogla živjeti, bojala se da od nje štogod ne izgubi ili pače da je što ne pomuti. Kada se od njega vraćala kući, bacala je posvuda oko sebe zabrinute poglede, vrebajući svaki lik što bi se po-javio na obzoru i svaki tavanski prozorčić u mjestu s kojega bi je netko mogao opazi-ti. Osluškivala je korake, povike, škripu plugova i zaustavljala se, bljeđa i drhtavija od lišća na jablanima što joj se lelujaše nad glavom.

Jednoga jutra, dok je tako išla kući, učini joj se najednom da razabire dugačku cijev neke puške koja kao da bijaše uperena u nju. Izvirivala je koso iz jedne bačvice do-pola skrivene u travi na rubu jarka. Emma, umalo se onesvijestivši od užasa, ipak za-korači naprijed, a iz bačve iziđe čovjek, onako kao što onaj vražićak na pero iskače iz kutije. Nosio je dokoljenice zakopčane do vrha, kapu nabijenu na oči, usne mu drhtale, a nos se crvenio od zime. Bijaše to kapetan Binet, u zasjedi na divlje patke.

– Trebali ste se izdaleka javiti! – uzviknu. – Kad opazite pušku, uvijek treba upozori-ti na sebe.

Ubirač poreza time pokušavaše prikriti vlastiti strah; naime, s obzirom na to da je okružnom odredbom lov na patke bio zabranjen, osim iz čamca, gospodin se Binet, unatoč svem svojem poštovanju prema zakonu, zatekao u prekršaju. Stoga mu se svaki čas pričinjalo da čuje poljarov dolazak. No, taj mu je nemir samo pojačavao užitak pa je, onako posve sam u bačvi, sam sebi čestitao na vlastitoj sreći i lukavstvu.

Kada ugleda Emmu, kao da mu velik teret pade sa srca te će, odmah se upuštajući u razgovor:

– Nije baš toplo, štipa!

Emma ništa ne odgovori. On nastavi:

– A vi ste bome rano izišli!

– Da – reče ona mucajući. – Dolazim od dojilje kod koje mi je dijete.

– Ah! Baš lijepo, baš lijepo! A ja sam vam tu, kako vidite, već od rane zore, ali je vrijeme tako mutno da osim ako mi patka ne doleti ravno pred cijev...

– Doviđenja, gospodine Binet – prekide ga ona okrenuvši se na peti.
– Sluga pokoran, gospođo – dočeka on suho. I vrati se u bačvu.

Emma se pokaja što je tako naglo ostavila ubirača poreza. Nedvojbeno će se sada upustiti u nepovoljna nagađanja u vezi s njom. Priča o dojilji bijaše najgora moguća isprika, jer su svi u Yonvilleu dobro znali da se mala Bovaryjeva već prije godinu dana vratila k roditeljima. Uostalom, ovdje u blizini nitko nije stanovao; taj je put vodio samo u Huchette; Binet je, dakle, pogodio odakle ona dolazi i neće šutjeti, iz-brbljat će se, to je izvjesno! Sve do večeri razbijala je glavu, unaprijed smišljajući sve zamislive laži, a neprestano joj pred očima bijaše ona budala s lovačkom torbom.

Charles je poslije večere, videći je zabrinutu, htjede odvesti do ljekarnika da se ondje razonodi; a prva osoba koju opazi u ljekarni i opet bijaše on, onaj ubirač poreza! Sta-jao je ispred pulta, obasjan odsjajem crvene bočice, i govorio:

– Dajte mi, molim vas, pola unče vitriola.

– Justin – viknu apotekar – donesi nam sumporne kiseline.

Potom će Emmi koja se baš kanila popeti u sobu gospođe Homais:

– Ne, ostanite tu, nema potrebe, sad će ona doći dolje. Ugrijte se dotle uz peć... Ispri-čajte me... Dobar dan, doktore (ljekarniku pričinjavaše, naime, silno zadovoljstvo izgovarati riječ doktor, kao da, dok je upućuje drugome, i na njega pada nešto od sja-ja što ga je u njoj nalazio)... Ama, pazi da ne prevrneš mužare! Radije idi po stolce u malu primaću sobu, pa znaš da ne treba micati naslonjače iz salona.

I upravo se Homais, da bi vratio naslonjač na mjesto, spremao pohrliti iza tezge, kad-li Binet zatraži pola unče šećerne kiseline.

– Šećerne kiseline? – prezirno će ljekarnik. – Nikad čuo, ne znam što je to! Možda hoćete oksalnu kiselinu? Oksalnu, točno?

Binet objasni kako mu treba neko sredstvo za nagrizanje da napravi tekućinu kojom će od hrđe čistiti pojedine dijelove lovačke opreme. Emma uzdrhta. Ljekarnik se suglasi:

– Zbilja, vrijeme nije povoljno, zbog vlage.

– Međutim – lukavo dočeka posrednik – nekima to itekako odgovara. Gušila se.

– Dajte mi i...

– Pa ovaj nikada neće otići! – mišljaše ona.

– Pola unče kolofonija i terpentina, četiri žutog voska i tri životinjskog ugljena, mo-lim, za čišćenje lakirane kože na opremi.

Apotekar upravo počinjaše rezati vosak, kadli se gospođa Homais pojavi s Irmom u naručju i Napoléonom kraj sebe, a Athalie je išla za njima. Smjesti se kraj prozora, na baršunom presvučenu klupu, a dečkić se šćućuri na stoličici, dok je starija sestra obilazila oko kutije pune ušećerenih čičimaka i svojega tatice. Ovaj je pak lijevao te-kućinu kroz lijevak, na bočice stavljao čepove, lijepio natpise, pravio omote. Svi su oko njega šutjeli, a samo se od vremena do vremena čulo gdje zveckaju utezi na vagi, uz nekoliko tihih riječi kojima je ljekarnik davao savjete šegrtu.

– Kako vam je curica? – najednom zapita gospođa Homais.

– Tišina! – uskliknu njezin muž koji je upisivao brojke u trgovačku knjigu.

– Zašto je niste doveli? – poluglasno nastavi ona.

– Pst! Pst! – Emma će, pokazujući prstom na apotekara.

No, Binet, potpuno zadubljen u provjeru računa, vjerojatno ne bijaše ništa čuo. Na-pokon iziđe. Emma, riješivši se nelagode, ispusti dugačak uzdah.

– Kako vi teško dišete! – reče gospođa Homais.

– Ah! To je od vrućine – odgovori ona.

Sutradan se njih dvoje posavjetovaše o tome kako će ubuduće ugovarati sastanke; Emma je htjela darom predobiti služavku, no bolje je bilo pronaći u Yonvilleu kakvu skrovitu kuću. Rodolphe obeća da će je potražiti.

Tokom cijele zime, tri-četiri puta tjedno, dolazio je on po mrkloj noći u vrt. Emma bijaše smišljeno izvadila ključ iz vrtnih vrata pa je Charles povjerovao kako se izgu-bio.

Da joj javi kako je stigao, Rodolphe bi bacio šaku pijeska u prozorski kapak. Ona bi skočila s mjesta, ali je kadšto morala pričekati, jer je Charles silno volio brbljati kraj vatre, i to bez kraja i konca.

Grizla se iznutra od nestrpljivosti; da je samo mogla, pogledom bi ga bila izbacila kroz prozor. Napokon bi se počela preodijevati za spavanje; potom bi uzela knjigu i posve mirno dalje čitala, kao da je čitanje zabavlja. No, Charles koji je već bio u postelji zvao ju je da legne.

– Daj dođi, Emma – govorio je – već je kasno.
– Evo me, idem! – odgovarala je ona.

Međutim, kako mu je svijeća blještala u oči, Charles bi se okrenuo prema zidu i zaspao. Ona bi se iskrala zadržavajući dah, nasmiješena, drhtava od uzbuđenja i na-pola razodjevena.

Rodolphe je nosio širok ogrtač; potpuno bi je uvio u njega pa bi je, uhvativši je ru-kom oko struka, bez riječi odvukao do nakraj vrta.

U sjenicu, na onu istu klupu od istrunulih oblica na kojoj ju je nekoć Léon za ljetnih večeri tako zaljubljeno promatrao. Sada više nije ni mislila na nj.

Zvijezde su sjale kroz ogoljelo jasminovo granje. Iza sebe su čuli rijeku gdje teče, a od vremena do vremena i šuštanje suhe trske na obali. Tu i tamo nadimahu se u tami goleme sjene, a kadšto bi se, zadrhtavši sve u isti mah, uspravile i nadvile nad njih poput ogromnih crnih valova što se približavahu da ih prekriju. Zbog noćne hladnoće još se jače stiskahu jedno uz drugo; uzdasi s vlastitih usana činili im se jači; oči što se jedva međusobno nazirahu izgledahu im krupnije, a usred tišine čule se riječi, posve tiho izrečene, što im uz kristalni zvuk padahu na dušu i odjekivahu u njoj u vi-šestrukim titrajima.

Kada je noć bila kišovita, sklonili bi se u ordinaciju, između kolnice i konjušnice. Ona bi zapalila jedan od kuhinjskih svijećnjaka što ga bijaše sakrila iza knjiga. Ro-dolphe bi se smjestio kao u vlastitoj kući. Pogled na ormar za knjige i na pisaći stol, riječju, na cijelu prostoriju, izazivaše u njemu silno veselje pa se nije mogao suzdrža-ti da na Charlesov račun ne zbija kojekakve šale, što je smetalo Emmi. Bila bi voljela da je ozbiljniji, pa čak ponekad i dramatičniji, kao onom prigodom kada se njoj uči-nilo da u drvoredu čuje korake što se približuju.

– Netko dolazi! – reče ona. On ugasi svjetlo.

– Imaš li pištolje?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:44 pm


Gistav Flober - Page 2 Image



– Zašto?

– Pa... za obranu – dočeka Emma.

– Od tvojeg muža? Ah! Od tog jadnika?

I Rodolphe dovrši rečenicu kretnjom koja je značila: »Smrvio bih ga malim prstom!«

Nju zadivi njegova hrabrost, premda u njoj osjeti svojevrsnu bezobzirnost i priprostu grubost zbog kojih se sablažnjavala.
Rodolphe se pak itekako zamisli nad tom pričom s pištoljima. Ako je govorila ozbiljno, to je zbilja smiješno, mišljaše, pače odvratno, jer on nema nikakva razloga za mržnju prema dobričini Charlesu budući da ga, kako se ono veli, ne izjeda ljubo-mora; a i Emma mu se tom prilikom svečano zavjetovala na vjernost, što mu se isto tako baš ne učini znakom dobrog ukusa.

Osim toga, postajaše vrlo sentimentalna. Trebalo je razmijeniti slike, odrezali su svatko po pramen kose, a sada zahtijevaše i prsten, pravi vjenčani prsten kao znak vječne veze. Često mu spominjaše večernja zvona i glasove prirode; potom razgova-raše s njime o svojoj, kao i o njegovoj majci. Rodolphe je majku bio izgubio još prije dvadeset godina. Emma ga je svejedno tješila sladunjavim riječima, kao da tješi na-puštena dječarca, a kadšto bi mu pače rekla promatrajući mjesec:

– Sigurna sam da njih dvije gore na nebu odobravaju našu ljubav.

No, bila je tako lijepa! Malo ih je bilo tako bezazlenih među ženama koje je posjedo-vao! Ova ljubav bez raskalašenosti bijaše za nj nešto novo, što je, oslobađajući ga od lakomislenih navika, u isti mah laskalo njegovu ponosu i njegovoj putenosti. Emmin mu se zanos, što ga je njegov zdrav malograđanski razum prezirao, u dubini duše či-nio dražesnim, jer bijaše na njega usmjeren. I tada, siguran u njezinu ljubav, prestade se truditi i vladanje mu se malo-pomalo promijeni.

Nije više za nju, kao nekoć, imao onih tako slatkih riječi koje su je tjerale u plač ni onih vatrenih milovanja koja su je dovodila do ludila, tako da njihova velika ljubav u kojoj je Emma živjela, potpuno u tome iščezavajući, kao da se pod njom poče sma-njivati, poput riječne vode koja ponire u korito, te se na dnu ukaza mulj. Ne htjede u to povjerovati; postade dvostruko nježnija; a Rodolphe je sve manje skrivao svoju ravnodušnost.

Nije znala kaje li se što mu je popustila ili ga, naprotiv, želi još više ljubiti. Poniženje što se osjeća slabom pretvaraše se u ozlojeđenost koju ublažavahu puteni užici. Ne bijaše to više privrženost, više je nalikovalo na neprekidno zavođenje. On je nju pod-činjavao. Ona se njega malone bojala.

Naoko je, međutim, sve izgledalo mirnije no ikada, jer je Rodolpheu pošlo za rukom da tim preljubništvom upravlja po svojoj volji; pa nakon šest mjeseci, kada stiže pro-ljeće, bijahu oni jedno drugome poput supružnika što mirno održavaju plamen kuć-noga ognjišta.

Bijaše to doba kada je čiča Rouault obično slao puricu u spomen na svoju izliječenu nogu. Uz dar je uvijek stizalo i pismo. Emma prereza uzicu kojom bijaše privezano za košaru i pročita sljedeće retke:


»Draga djeco,

»Nadam se da će vas ovo zateći u dobru zdravlju i da će ova biti jednako dobra kao i one druge, jer mi se čini malo mekanija, ako smijem tako reći, a i teža. Ali, idući put poslat ću vam za promjenu pijetla, osim ako i dalje radije nećete tukice, i vratite mi, molim vas, korpu, a i one dvije prijašnje. Imao sam nevolju sa štagljem: jedne je noći jako puhalo pa je krov odletio među drveće. A ni žetva nije baš bila naročita. Uglavnom, ne znam kada ću doći do vas. Tako mi je sada teško ostaviti kuću, draga moja Emma, otkako sam sâm!«


I tu između redaka bijaše razmak, kao da je dobričina bio ispustio pero i na tren se prepustio mislima.

»Što se mene tiče, dobro sam, osim prehlade koju sam neki dan navukao na sajmu u Yvetotu – išao sam tamo da uzmem novog pastira, jer sam staroga izbacio zbog toga što se previše cifrao. Jadni li smo s tim razbojnicima! Ovaj je, osim svega, bio i drzak.

Saznao sam od jednog torbara koji je zimus putovao po vašem kraju pa je dao vaditi zub da Bovary stalno marljivo radi. To me ne čudi, a pokazao mi je i iščupani zub; zajedno smo popili kavu. Pitao sam ga je li te vidio, rekao mi je da ne, ali da je u sta-ji vidio dvije životinje, iz čega zaključujem da posao dobro ide. Tim bolje, djeco moja draga, i neka vam dragi Bog dade svaku moguću sreću.

Dolazi mi na žao što još nisam upoznao svoju ljubljenu unučicu Berthu Bovary. Za nju sam u vrtu, pod prozorom tvoje sobe, zasadio šljivu ranku i nikome ne dam da u nju dira, osim kasnije za kompot koji ću u ormaru čuvati za nju kad dođe.

Zbogom, djeco draga. Ljubim te, kćeri moja, a i vas, dragi zete, kao i onu malenu, u oba obraza.

Ostajem uz srdačne pozdrave

vaš nježni otac

Théodore Rouault.«
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:45 pm

Gistav Flober - Page 2 Image


Zastade na nekoliko trenutaka držeći među prstima grubi papir. Pravopisne se pogreške prepletahu jedna s drugom, a Emma je pratila nježnu misao koja kokodaka-še s kraja na kraj, kao kokoš napola skrivena u trnovoj živici. Pismo bijaše posušeno pepelom s ognjišta, jer joj malo sive prašine s pisma kliznu na haljinu i gotovo joj se učini da vidi oca kako se priginje prema rešetki da dosegne mašice. Koliko je vreme-na proteklo otkako više nije uz njega, na klupici pred kaminom, paleći vrh kakva šta-pa na velikom plamenu od morske trske koja bi pritom zapucketala!... Sjeti se ljetnih predvečerja prepunih sunca. Ždrebad je rzala kad bi tkogod naišao i trčala, trčala ga-lopom... Pod njezinim je prozorom bila košnica pa bi pčele kadšto, kovitlajući se na svjetlosti, udarale o okna i od njih odskakivale poput zlatnih kuglica. Koliko li je sre-će bilo u tim danima! Koliko slobode! Koliko nade! Koliko maštanja! Sada joj od toga više ništa ne preostaje! Sve je potratila u pustolovinama vlastite duše, u jednom životnom razdoblju za drugim, u djevojaštvu, braku i ljubavi, gubeći ih tako neprestano kroz cijeli život, poput putnika koji ponešto od svojega bogatstva ostavlja u svakome usputnom svratištu.

No, što to nju čini tako nesretnom? Gdje je ta izuzetna nesreća koja ju je toliko potresla? Pa podiže glavu, ogledavajući se oko sebe, kao da traži uzrok onome zbog čega toliko pati.

Travanjska se zraka prelijevala na porculanskome posuđu na polici, vatra je gorjela, pod papučama osjećaše mekoću saga, dan bijaše svijetao, zrak mlak, a čula je i svoje dijete kako negdje vrišti od smijeha.

Mališanka se zapravo valjala po tratini, usred pokošene trave koju su upravo prevrta-li. Ležala je potrbuške navrh jednoga plasta. Služavka ju je držala za suknjicu. Lesti-boudois je grabljao pokraj nje i svaki put kad bi se približio, ona bi se nagnula mašu-ći ručicama po zraku.

– Dovedite je ovamo! – reče njezina mati jurnuvši da je zagrli. – Kako te volim, jad-no moje dijete, kako te volim!

Potom, opazivši da su joj ušne resice malo prljave, brzo pozvoni da joj donesu tople vode pa je umi, presvuče joj rublje, čarape i cipele, postavi tisuću pitanja o njezinu zdravlju, kao da se maločas vratila s puta, te je napokon, poljubivši je još jednom i malčice zaplakavši, opet predade u ruke služavki koja stajaše zabezeknuta pred tom pretjeranom nježnošću.

Rodolphe je uvečer zateče ozbiljniju no obično.
– Proći će to nju – procijeni. – To je samo hir.

Pa uzastopce ne dođe na tri sastanka. Kada se napokon pojavi, ona se pokaza hlad-nom i malone puna prezira.

– Ah! Ništa ti to ne vrijedi, dušo moja...

I gradio se da ne primjećuje njezine sjetne uzdahe ni rupčić što ga je svaki čas vadila.

Tada se Emma pokaja!

Zapita se pače zašto joj je Charles toliko odbojan i ne bi li bilo bolje da ga može lju-biti. No, on joj nije davao baš previše povoda za takvu promjenu osjećaja tako da je i dalje bila silno zbunjena u svojoj požrtvovnosti, kadli joj apotekar u dobar čas za to pruži priliku.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:46 pm

Gistav Flober - Page 2 Image




XI.




On bijaše nedavno pročitao hvalospjev o novome načinu liječenja skvrčenih stopala, a kako bijaše pobornik napretka, rodi se u njemu rodoljubna zamisao kako bi i u Yonvilleu, eda bi bio na visini, trebalo obaviti pokoju operaciju strefopodije.

– Jer – govoraše on Emmi – što se time stavlja na kocku? Razmotrite i sami (pa stade na prste nabrajati prednosti takva pokušaja): gotovo izvjestan uspjeh, olakšanje i otklanjanje nakaznosti kod bolesnika, brzo stečena slava za liječnika koji izvede ope-raciju. Zašto vaš muž, na primjer, ne bi onoga jadnog Hippolytea iz Zlatnoga lava toga riješio? Imajte na pameti da bi on o svojem ozdravljenju jamačno pripovijedao svim putnicima, a osim toga (Homais ovdje snizi glas i ogleda se uokolo) tko bi meni branio da u novine pošaljem crticu o tome? Eh, Bože moj! Članak ide od ruke do ruke... o njemu se govori... na kraju iz toga ispadne lavina! Pa tko zna, tko zna?

Doista, Bovary je mogao i uspjeti; ništa nije Emmu uvjeravalo u to da je nesposoban, a i kakvo bi to za nju bilo zadovoljstvo da ga navede na korak kojim bi se povećali njegova slava i imutak? Tražila je tek mogućnost da se osloni na nešto čvršće od lju-bavi.

Charles se, pod pritiskom apotekarova i njezina salijetanja, dade nagovoriti. Nabavi iz Rouena knjigu doktora Duvala pa se svake večeri, podupirući glavu rukama, za-dubljivaše u čitanje.

Pa dok je on proučavao ekvinuse, varuse i valguse, to jest strefokatopodiju, stre-fendopodiju i strefeksopodiju (odnosno, jasnije rečeno, različite vrste iskrivljenja stopala, prema dolje, prema unutra ili prema van), zajedno sa strefipopodijom i stre-fanopodijom (drugim riječima: izvrnutost stopala prema dolje i ispravljanje prema gore), gospodin Homais raznoraznim je razlozima bodrio gostioničkoga momka ne

bi li se dao operirati.[39]

– Jedva ćeš osjetiti, a i to možda, laganu bol; to je običan ubod, kao kad ti puste malo krvi, manje nego odstranjivanje nekih žuljeva na nogama.

Hippolyte, razmišljajući, bedasto prevrtaše očima.

– Uostalom – nastavljaše ljekarnik – mene se to ne tiče! To je radi tebe, iz čistog čovjekoljublja! Volio bih, prijatelju, da se riješiš toga odvratnog šepanja, uz njihanje u lumbalnoj regiji, što mora da ti, ma koliko ti to poricao, poprilično smeta u
obavljanju posla.

Onda mu Homais uze predočavati koliko će se nakon toga osjećati veselijim i čilijim te mu čak davaše naslutiti da bi se i ženama lakše mogao svidjeti, na što se stajski sluga samo blesavo osmjehivaše. Potom ga napade pozivajući se na taštinu:

– Boramu, jesi li ti muško? A što bi bilo da si morao ići u vojsku, služiti pod oružjem?... Ah, Hippolyte!

I Homais bi se udaljio izjavljujući kako ne razumije takvu tvrdoglavost, toliku zasli-jepljenost zbog koje se netko odbija koristiti blagodatima znanosti.

Nesretnik popusti, jer to već bijaše poput neke urote protiv njega. Binet koji se nika-da nije miješao u tuđe poslove, gospođa Lefrançois, Artémise, susjedi, pa i sam na-čelnik, gospodin Tuvache, svi ga nagovarahu, držahu mu prodike, nastojahu ga posti-djeti, no on se naposljetku odluči samo zato što ga to neće ništa stajati. Bovary čak preuze na sebe da će nabaviti uređaj za operaciju. Zamisao za takav plemeniti postu-pak bijaše Emmina, a Charles na to pristade govoreći sam sebi u dnu duše kako mu je žena pravi anđeo.

Uz ljekarnikove savjete i tri puta započinjući posao od početka, dade kod stolara, uz bravarovu pomoć, izraditi nekakvu kutiju koja je težila oko osam funti i na kojoj se nije štedjelo ni željeza, ni drva, ni lima, ni kože, ni vijaka i matica.

Međutim, da bi se vidjelo koju tetivu treba Hippolyteu prerezati, trebalo je najprije ustanoviti kojoj vrsti pripada njegovo kljasto stopalo.

U njega bijaše stopalo položeno gotovo u ravnoj crti s nogom, no ujedno i izvrnuto prema unutra, tako da je posrijedi bio ekvinus s manjom primjesom varusa ili pak la-gani varus s jakim znacima ekvinusa. No, s tim je svojim ekvinusom koji doista bija-še širok kao konjska noga, hrapave kože, osušenih tetiva, krupnih prstiju na kojima crni nokti izgledahu poput čavala na potkovi, naš strefopod od jutra do mraka jurcao naokolo poput jelena. Neprestano ga se viđalo na trgu gdje skakuće oko taljiga, izba-cujući naprijed kraći od svoja dva podupirača. Činilo se pače da mu je ta noga jača od zdrave. Zbog dugogodišnje službe bijaše stekla neka moralna svojstva kao što su strpljivost i energija pa kada bi dobio kakav teži posao, njezin se vlasnik radije osla-njao na nju.

I tako je, budući da je posrijedi bio ekvinus, valjalo prerezati Ahilovu tetivu, s time da se kasnije prijeđe na prednji potkoljenični mišić: liječnik se, naime, ne usuđivaše u isti mah upuštati u dvije operacije, te je pače već drhtao od straha da će zaći u neko
važno područje koje mu ne bijaše poznato.

Ni Ambroiseu Paréu kada je petnaest stoljeća nakon Celsa prvi put primjenjivao ne-posredno povezivanje arterije, ni Dupuytrenu kada se spremao otvoriti apsces kroz debeli moždani sloj, ni Gensoulu kada je obavljao prvo kirurško odstranjivanje gornje čeljusti, nije zacijelo srce tako udaralo, ruka tako drhtala, um bio tako napregnut kao gospodinu Bovaryju kada se približio Hippoliteu s tenotomom među prstima. I ovdje se, kao i u bolnicama, na jednom stolu sa strane vidjela hrpa svilače, navošteni konci, mnogo zavoja, cijela piramida od zavoja, sve što se od zavoja uopće moglo naći kod apotekara. Sve je to već rano ujutro pripremio gospodin Homais, ko-liko da zapanji mnoštvo, toliko i da sam sebe obmane. Charles zareže kroz kožu; začu se suho pucketanje. Tetiva bijaše prerezana, operacija gotova. Hippolyte nije mogao doći k sebi od čuda: sagibaše se Bovaryju do ruku da ih obaspe poljupcima.

– Daj, smiri se – govoraše apotekar – kasnije ćeš izraziti zahvalnost svojem dobroči-nitelju.

Pa siđe da ishod operacije ispriča petorici-šestorici znatiželjnika koji se nisu micali iz dvorišta i koji su zamišljali da će se pred njima pojaviti sam Hippolyte prav kao svi-jeća. Potom se Charles, prikopčavši svojemu bolesniku mehaničku napravu, vrati kući gdje ga Emma, sva u strepnji, čekaše na vratima. Ona mu se baci oko vrata, sje-doše za stol, on mnogo pojede, te čak uz slatko htjede popiti šalicu kave, raskoš koju sebi dopuštaše samo nedjeljom kada bi imali goste.

Večer im bi ugodna, puna razgovora i zajedničkih snova. Porazgovoriše se o budu-ćem bogatstvu, o poboljšanjima koje treba uvesti u kućanstvo; on je već vidio kako mu ugled raste, blagostanje se povećava i žena ga zauvijek ljubi, a ona se smatrala sretnom što se može okrijepiti novim, zdravijim, boljim čuvstvom, riječju, što osjeća bar nešto nježnosti prema ovome jadnom čovjeku koji je toliko voli. Na tren joj gla-vom proleti pomisao na Rodolphea, no oči joj se opet svrnuše na Charlesa; čak u čudu primijeti i da mu zubi nisu nimalo ružni.

Bijahu u postelji kadli gospodin Homais, unatoč kuharici, najednom uđe u sobu drže-ći u ruci svježe ispisan list papira. Bijaše to članak namijenjen za objavu u Fanal de Rouen. Donio im ga je na čitanje.

– Pročitajte nam ga vi – reče Bovary. I on pročita:

– »Unatoč predrasudama koje poput mreže još uvijek prekrivaju jedan dio lica Evrope, svjetlost ipak počinje prodirati u naša sela. Tako je u utorak naše malo mjesto Yonville bilo pozornicom kirurškoga pokusa koji je istodobno bio i djelo velikoga čovjekoljublja. Gospodin Bovary, jedan od naših najistaknutijih praktičara...«

– Ah! To je pretjerano! Pretjerano! – govoraše Charles gušeći se od ganuća.

– Ama, ne, nipošto! Ma kakvi!... »... operirao je kljastu nogu...« Nisam naveo znanstveni izraz, jer u novinama, znate... ne bi to možda svatko razumio, treba širem čitateljstvu...

– Svakako – reče Bovary. – Nastavite.

– Ovako ide dalje – reče ljekarnik. – »... Gospodin Bovary, jedan od naših na-jistaknutijih praktičara, operirao je kljastu nogu stanovitome Hippolyteu Tautainu koji već dvadeset i pet godina služi kao konjušar u svratištu Zlatni lav, što ga drži gospođa ud. Lefrançois, na trgu Armes. Novost toga pokušaja i zanimanje za ovaj slučaj izazvali su toliku navalu svijeta da je prostor pred zgradom bio potpuno zakrčen. Operacija je pak obavljena kao nekom čarolijom tako da se na koži jedva pojavilo nekoliko kapi krvi, tek toliko da pokažu kako je neposlušna tetiva napokon popustila pred naporima ovoga umijeća. Bolesnik se, pravo čudo (potvrđujemo ovo

de visu),[40] nije ni potužio na bol. Stanje mu je do sada takvo da se bolje ne bi moglo ni poželjeti. Sve ukazuje na to da će oporavak kratko trajati pa tko zna nećemo li već na idućem seoskom proštenju vidjeti našega vrlog Hippolytea gdje se, usred mnoštva razdraganih veseljaka, pojavljuje u bakhovskim plesovima te tako poletom i poskaki-vanjem pred svima dokazuje kako je potpuno ozdravio? Svaka počast stoga plemeni-tim učenjacima! Počast onim neumornim umovima koji probdjevene noći posvećuju poboljšanju ili pak olakšanju života svojih bližnjih! Počast! Trostruka počast! Nije li ovo prilika da uskliknemo kako će slijepi progledati, uši gluhih se otvoriti, a hromi prohodati! No, ono što je svojim izabranicima obećavao fanatizam, to danas znanost ostvaruje za sve ljude! Redovito ćemo izvještavati čitatelje o daljnjem razvoju ovoga značajnoga liječenja.«

Uza sve to, pet dana poslije pojavi se, sva prestravljena, kuma Lefrançois vičući:

– Upomoć! Umire!... Ne znam što ću s njim!

Charles odjuri prema Zlatnome lavu, a ljekarnik, kada ga spazi kako gologlav prelazi preko trga, ostavi ljekarnu. Pojavi se i sam, zadihan, crven u licu, zabrinut, ispitujući sve koji se penjahu uza stube:

– Pa što je to bilo s našim zanimljivim strefopodom?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:47 pm


Gistav Flober - Page 2 Image



A strefopod se previjao u groznim grčevima, tako da je mehanička naprava u koju mu noga bijaše zatvorena udarala o zid kao da će ga probiti.

Sa svim mjerama opreza, kako ne bi poremetili položaj uda, skinuše, dakle, kutiju i pred očima im se ukaza užasan prizor. Oblici su se stopala gubili u takvoj oteklini te se činilo da bi sva koža mogla svaki čas popucati, a bijaše prekrivena podljevima što ih je prouzročio onaj glasoviti uređaj. Hippolyte se već ranije bijaše potužio da mu on izaziva bol; nitko se na to nije obazirao; sada je trebalo priznati da nije bio potpu-no u krivu pa ga nekoliko sati ostaviše bez toga. No, tek što je otok malo splasnuo, obojica mudraca procijeniše uputnim da se ud ponovo stavi u napravu i još jače stegne ne bi li se stvar pospješila. Naposljetku, nakon tri dana, kada Hippolyte više sve to nije mogao izdržati, još mu jednom skinuše napravu, silno se zaprepastivši nad ishodom što ga ugledaše. Modri se otok bijaše proširio i na nogu, i to uz mjesti-mične plikove iz kojih se lučila crna tekućina. Ovo već postajaše ozbiljno. Hippolyte se počinjaše zabrinjavati, a kuma ga Lefrançois premjesti u malu blagovaonicu, od-mah kraj kuhinje, da ima bar kakvu takvu razonodu.

No, ubirač poreza koji je ondje svakodnevno objedovao gorko se požali na takvo društvo. Onda Hippolytea prenesoše u sobu za biljar.

Ondje je ležao stenjući pod debelim pokrivačima, blijed, obrastao u dugu bradu, upa-lih očiju te od vremena do vremena okrećući znojnu glavu na prljavom jastuku na koji slijetahu muhe. Gospođa Bovary dolazila mu je u posjet. Donosila mu je platno za obloge i tješila ga, hrabrila. Ni inače mu nije nedostajalo društva, posebno u sajmene dane, kada su seljaci oko njega udarali biljarske kugle, mačevali se bi-ljarskim štapovima, pušili, pili, pjevali, galamili.

– Kako je? – govorahu udarajući ga po ramenu. – Ah! Ne baš sjajno, kako izgleda! Za to si sam kriv. Trebalo bi napraviti ovako, napraviti onako...

Pa bi mu pripovijedali priče o ljudima koji su se svi izliječili drugačijim lijekovima od njegovih; potom bi kao za utjehu dodavali:

– Ti sebe previše štediš! Daj, ustani! Paziš se i maziš kao nekakav kralj! Svejedno, šaljivčino stara, ne mirišeš baš najbolje!

Gangrena se doista sve više širila. Bovary se od toga i sam užasno osjećao. Dolazio je u svako doba, u svaki čas. Hippolyte ga je gledao očima punim užasa i mucao je-cajući:

– Kada ću ozdraviti?... Ah, spasite me!... Tako mi je teško! Tako teško!
A liječnik je odlazio, stalno mu preporučujući dijetu.

– Ne slušaj ti njega, dečko moj – govoraše kuma Lefrançois. – Već su te dosta izmu-čili! Još ćeš više oslabiti. Hajde, jedi!

Pa bi mu donijela kakvu krepku juhu, pokoji odrezak ovčjega buta, koji komad slani-ne, a kadšto i čašicu rakije koju se on ne usuđivaše prinijeti ustima.

Doznavši da mu je gore, opat ga Bournisien zaželje posjetiti. Najprije ga požali zbog nevolje koja ga je snašla, svejednako izjavljujući kako se tome treba radovati, jer je to volja Gospodnja te brzo iskoristiti priliku i izmiriti se s Bogom.

– Jer – očinskim glasom govoraše duhovnik – pomalo si zanemarivao svoje dužnosti; rijetko te se viđalo na službi Božjoj, a koliko godina ima da nisi pristupio svetoj pričesti? Razumijem da su te tvoji poslovi, da te vrtlog svijeta možda odvratio od brige za vlastiti spas. No, sada je čas da o tome razmisliš. Ipak, nemoj zdvajati; upoznao sam već velike grešnike koji su, neposredno prije no što će pred njega stupi-ti (znam dobro, da ti još nisi do toga došao), zaklinjali Boga da im bude milosrdan i doista su umrli u najboljem duševnom stanju. Nadajmo se da ćeš nam i ti, baš kao i oni, pružiti dobar primjer! Tako, opreza radi, tko ti brani da ujutro i uvečer po jedan put izgovoriš »Zdravo, Marijo, milosti puna« i »Oče naš, koji jesi na nebesima«? Da, učini tako! Mene radi, meni za ljubav! Pa što te to stoji?... Obećaješ li?

Jadnik sve obeća. Župnik dođe i narednih dana. Čavrljao je s gostioničarkom te joj čak pripovijedao razne pričice protkane šalama, dvosmislicama koje Hippolyte nije razumio. Potom, čim bi se za to ukazala zgoda, navraćaše razgovor na vjerske pred-mete, pokazujući pritom dolično lice.

Njegova revnost kao da urodi plodom, jer strefopod ubrzo posvjedoči želju da, oz-dravi li, pođe na hodočašće u Bon-Secours, na što gospodin Bournisien odgovori da u tome ne vidi ništa loše: dvostruka je predostrožnost bolja od jedne same. Ništa se time ne stavlja na kocku.

Apotekar se rasrdi zbog tih, kako ih nazivaše, popovskih majstorija; one škode, tvrdio je, Hippolyteovu oporavku, te ponavljaše gospođi Lefrançois:

– Ostavite ga na miru! Ostavite ga na miru! Samo ga ubijate u pojam s tim svojim misticizmom!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:48 pm

Gistav Flober - Page 2 Image


No, dobra ga žena više nije htjela slušati. Od njega je sve i počelo. Iz čiste želje za protivljenjem, čak iznad bolesnikova uzglavlja objesi škropionicu sa svetom vodi-com i šimširovom grančicom.
Međutim, ni vjera, baš kao ni kirurgija ne pokazaše se od velike pomoći te se gangrena nezaustavljivo sve više širila od udova prema trbuhu. Uzalud bijaše pribje-gavanje raznim lijekovima i mijenjanje obloga, mišići svakodnevno sve više propa-dahu te Charles napokon odgovori potvrdnim kimanjem glave kada ga kuma Lefrançois zapita bi li, budući da im drugo i ne preostaje, mogla poslati po gospodina Caniveta, slavnoga liječnika iz Neufchâtela.

Doktor medicine, pedesetogodišnjak, na dobrome položaju i siguran u sebe, taj se kolega bez ikakva ustručavanja prezirno nasmija otkrivši nogu do koljena zahvaćenu gangrenom. Potom, jasno i glasno izjavivši da to treba odrezati, pođe do ljekarnika da ondje istrese grdnje na one magarce koji su jadnoga čovjeka doveli u ovakvo sta-nje. Vukući gospodina Homaisa za puce na kaputu, na sav je glas vikao po ljekarni:

– To su vam ti pariški izumi! Što sve neće izmisliti ta gospoda iz prijestolnice! Tako je i sa strabizmom, kloroformom i žučnim kamencima, sve same grozote koje bi vla-da morala zabraniti! E, ali to su pametnjakovići pa vas kljukaju lijekovima i ne mare za posljedice. Mi nismo tako sposobni, nismo mi učeni ni gizdavi, nismo ženskasti kicoši; mi smo praktičari, mi liječimo ljude, nije nam ni na kraj pameti operirati zdrava zdravcata čovjeka! Ispravljati kljasto stopalo? Pa zar se kljasto stopalo može ispraviti? To vam je isto kao da hoćete, primjerice, grbavca učiniti uspravnim!

Homaisu bijaše teško slušati taj govor, a nelagodu prikrivaše udvornim osmijehom, jer mu se valjalo obzirno ophoditi s gospodinom Canivetom čiji su recepti kadšto sti-zali i do Yonvillea. Stoga se i ne prihvati toga da brani Bovaryja, pa čak i ne stavi ni-kakva prigovora te, odrekavši se vlastitih načela, žrtvova dostojanstvo važnijoj ko-risti što ju je donosio trgovački posao.

Za selo ta natkoljenična amputacija što ju je trebao obaviti doktor Canivet bijaše va-žan događaj. Svi stanovnici bijahu toga dana ranije ustali, a glavna se ulica, iako puna svijeta, doimaše nekako turobno, kao da je posrijedi izvršenje smrtne kazne. Kod sitničara se raspravljalo o Hippolyteovoj bolesti, po dućanima se ništa nije pro-davalo, a gospođa Tuvache, načelnikova žena, nije se ni micala s prozora, sve od nestrpljenja neće li ugledati kirurga gdje dolazi.

On stiže u jednoprežnoj dvokolici kojom sam upravljaše. No, kako opruga na desnoj strani bijaše s vremenom popustila pod teretom njegove glomazne pojave, kočija se u vožnji malo naginjala pa se na jastuku kraj njega opažala prostrana kutija presvu-čena crvenom ovčjom kožom, s tri bakrene bravice koje blistahu izvanrednim sja-jem.
Kada poput vihora uletje pod trijem Zlatnoga lava, doktor na sav glas viknu zapovi-jedajući da mu ispregnu konja, a potom sam pođe u staju da vidi je li životinja zbilja dobila zobi; naime, kad god je dolazio kakvu bolesniku, najprije bi se pobrinuo za kobilu i dvokolicu. Tim se povodom čak i govorilo: »Ah! Gospodin Canivet, taj vam je na svoju ruku!« I zbog te su ga postojane staloženosti još više cijenili. Pa makar i svijet propao do posljednjeg čovjeka, ne bi se on odrekao ni najmanje od svojih navi-ka.

Homais iziđe preda nj.

– Računam na vas – reče doktor. – Jesmo li spremni? Naprijed!

No, apotekar crveneći priznade kako je preosjetljiv da bi prisustvovao takvoj opera-ciji.

– Kada ste samo promatrač – govoraše – to vam, znate, prejako djeluje na maštu. A i moj je živčani sustav toliko...

– Ah, koješta! – prekide ga Canivet. – Meni se, naprotiv, čini da ste skloni kapi. A tome se, uostalom, i ne čudim, jer se vi, gospoda ljekarnici, volite zabiti u onu svoju kuhinju od laboratorija, pa vam to naposljetku nužno pokvari i zdravlje. Pogledajte radije mene: svaki dan ustajem u četiri, brijem se hladnom vodom (nikada mi nije zima), ne nosim vuneno rublje, nikada me ne hvata prehlada, zdrav sam kao dren! Živim sad ovako, sad onako, kao filozof, a jedem što ima. Zato i nisam tako osjetljiv kao vi i savršeno mi je svejedno režem li kakvo kršteno čeljade ili nekakvu perad koja mi dođe pod ruku. Vi ćete mi na ovo reći: navika... navika!...

I tako, bez imalo obzira prema Hippolyteu koji se pod pokrivačima znojio od straha, ova se gospoda upustiše u razgovor u kojemu apotekar hladnokrvnost u kirurga usporedi s hladnokrvnošću kakva generala, a ta se usporedba svidje Canivetu te se i sam raspriča o zahtjevima svojega umijeća. Smatraše ga svetinjom, premda neki zdravstvenici to umijeće sramote. Napokon, vrativši se na bolesnika, pregleda zavoje koje bijaše donio Homais, iste one što bijahu preostali od operacije na kljastoj nozi, te zatraži nekoga tko će držati ud. Poslaše po Lestibudoisa, a gospodin Canivet, zasu-kavši rukave, prijeđe u sobu za biljar, dok apotekar ostade s Artémisom i gostioni-čarkom koje, obje bljeđe od vlastitih pregača, prislanjahu uho na vrata.

Bovary se za to vrijeme ne usuđivaše maknuti iz kuće. Sjedio je dolje, u primaćoj sobi, kraj ugasla kamina, spustivši bradu na prsa, sklopljenih ruku, ukočenih očiju. »Kakva li neuspjeha!«, mišljaše. »Kakva razočaranja!« Ipak, poduzeo je sve zamislive mjere opreza. Zla se kob u to umiješala. Svejedno! Dogodi li se da Hippolyte poslije ovoga umre, ispast će kao da ga je on ubio. A osim toga, kakve će razloge na-vesti prilikom posjeta bolesnicima, kada ga budu ispitivali? Možda se ipak u čemu prevario? Razmišljao je, nije se mogao domisliti. Pa i najglasovitiji se kirurzi znaju prevariti. No, u to nitko neće htjeti vjerovati. Naprotiv, smijat će mu se, ogovarati ga! Ovo će se razglasiti sve do Forgesa! Sve do Neufchâtela! Sve do Rouena! Posvuda! Tko zna neće li i kolege pisati protiv njega? Uslijedit će polemika, trebat će odgova-rati u novinama. A Hippolyte ga pače može i tužiti. Već je sebe vidio osramoćena, upropaštena, uništena! I mašta mu se, zaokupljena brojnim pretpostavkama, ljuljala posred njih poput prazne bačve koju je odnijelo more i koja se valja na valovima.

Sučelice njemu, Emma ga promatraše; nije s njime dijelila njegovo poniženje, osje-ćala je vlastito: poniženje zbog toga što je uopće i pomislila da takav čovjek može nešto vrijediti, kao da već stotinu puta nije dovoljno zapazila njegovu osrednjost.

Charles šetaše ovamo-onamo po sobi. Čizme mu škripahu po parketu.

– Sjedni! – reče ona. – Kidaš mi živce! On opet sjede.

Kako li se samo mogla (i to ona koja bijaše tako pametna!) još jednom prevariti? Uostalom, zbog kakve je to žaljenja vrijedne ludosti sebi uništila život neprestanim žrtvama? Sjeti se svih svojih nagonskih težnji prema raskoši, svih duševnih odrica-nja, niskosti braka, obiteljskoga života, svojih snova što bijahu popadali u blato po-put ranjenih lastavica, svega što je željela, svega što je sebi uskratila, svega što je mogla imati! A zašto, zašto?

Usred tišine kojom mjesto bijaše ispunjeno bolan krik propara zrak. Bovary problije-dje kao da će se onesvijestiti. Ona uzrujano namršti obrve, pa se vrati svojim misli-ma. Zbog njega je to sve bilo, zbog toga stvora, toga čovjeka koji ništa ne razumije, ništa ne osjeća! Sjedi tu, posve mirno, a čak i ne sluti da će ruglo njegova imena od-sada blatiti nju kao i njega. A ona je uložila toliko truda u to da ga zavoli i već se u suzama bila pokajala što se podala drugome.

– A možda je to bio valgus? – iznenada uskliknu Bovary koji je cijelo vrijeme razmišljao.
Na neočekivani udar te rečenice što se oborila na njezinu misao poput olovne kugle na srebrnu pliticu Emma dršćući podiže glavu da odgonetne što on time misli reći i njih se dvoje šutke pogledaše, gotovo zapanjeni što se vide, toliko su u vlastitoj svijesti bili udaljeni jedno od drugoga. Charles je promatraše mutnim pogledom pijana čovjeka, svejednako nepomično osluškujući posljednje krikove amputiranoga koji su slijedili jedan za drugim u otegnutim prijelazima, ispresijecani pokojim oštrim vriskom, nalik na dalek urlik kakve životinje koju kolju. Emma je grizla blijede usni-ce te je, prevrćući među prstima grančicu koju bijaše odlomila s koraljnoga grma, upirala u Charlesa užarenu oštricu svojih zjenica, poput dviju ognjenih strijela spremnih da polete. Sve je na njemu sada razdraživaše – lice, odijelo, ono što nikada nije govorio, cijela osoba, riječju, to što postoji. Kao zbog kakva zločina, kajala se zbog svoje negdašnje kreposti, a ono što je od nje još bilo preostalo rušilo se pod mahnitim udarcima njezina ponosa. Uživala je u opakoj ironiji preljuba puna likova-nja. Uspomena na ljubavnika vraćaše joj se s vrtoglavom zamamnošću; baci se u to svom svojom dušom, ponesena novim oduševljenjem za tu sliku; a Charles joj se učini tako odvojen od njezina života, tako zauvijek iz njega odsutan, tako nemoguć i uništen kao da će svaki čas umrijeti i kao da se pred njezinim očima bori sa smrću.

Začu se zvuk koraka po pločniku. Charles pogleda i kroz spuštene kapke na prozori-ma opazi kraj tržnice, na jarkome suncu, gospodina Caniveta koji svilenim rupcem brisaše čelo. Homais je za njim u ruci nosio veliku crvenu kutiju i obojica su išla pre-ma ljekarni.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:48 pm

Gistav Flober - Page 2 1fe6a21e8de4



Tada se, obuzet iznenadnom nježnošću i malodušnošću, Charles okrenu k ženi govo-reći:

– Zagrli me, dušo!

– Pusti me! – ona će, sva crvena od gnjeva.

– Što ti je? Što ti je? – ponavljaše on zapanjeno. – Smiri se! Priberi se! Pa znaš da te ljubim... Dođi!

– Dosta! – uzviknu ona sa strahovitim izrazom na licu.

I Emma, umaknuvši iz primaće sobe, tako snažno zalupi vratima da barometar od-skoči sa zida i razbi se na tlu.

Charles klonu u naslonjač, potresen, pitajući se što li je njoj, pomišljajući na bolest živaca, plačući i nejasno osjećajući kako oko njega kruži nešto zlokobno i neshvatlji-vo.

Kada uvečer stiže u vrt, Rodolphe zateče ljubavnicu gdje ga čeka podno vanjskoga stubišta, na prvoj stubi. Strastveno se zagrliše i u žaru im se toga poljupca sva ogorčenost rastopi poput snijega.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:49 pm

Gistav Flober - Page 2 Image


XII.


Ljubav među njima ponovo otpoče. Često bi mu pače Emma usred dana iznenada pi-sala; potom bi kroz okno dala znak Justinu koji bi, brzo odvezavši pregaču, odletio u Huchette. Rodolphe bi stigao, i to samo zato da od nje čuje kako se dosađuje, kako joj je muž odbojan, a život užasan!

– Pa što ću ti ja? – jednoga dana on nestrpljivo uskliknu.

– Ah! Kad bi samo htio!...

Sjedila je na zemlji, između njegovih koljena, raspletene kose, izgubljena pogleda.

– Što to? – Rodolphe će na to. Ona uzdahnu:

– Mogli bismo poći živjeti drugdje... negdje...

– Zbilja si luda! – reče on kroz smijeh. – Pa kako bi to bilo moguće?

Ona se opet vrati na to; on se učini da ne razumije pa svrnu razgovor na nešto drugo. Nije razumio sav taj nemir u nečemu tako jednostavnom kao što je ljubav. Ona je u svojoj privrženosti nalazila pobudu, razlog, takoreći – nekakva saveznika.

Ta je nježna ljubav doista svakim danom rasla, usporedo s odbojnošću prema mužu. Što se više predavala jednome, to je drugoga više mrzila; nikada joj se Charles nije činio tako neugodnim, prsti mu tako nezgrapni, um tako tup, vladanje tako prostač-ko, kao kada bi se nakon sastanaka s Rodolpheom opet s njime našla. Tada bi, sve-jednako izigravajući suprugu i kreposnicu, izgarala pri pomisli na onu glavu na kojoj je crna kosa na čelu opaljenom od sunca prelazila u uvojak, na onaj stas u isti mah tako snažan i tako otmjen, riječju, na onog muškarca koji u razboritosti pokazuje to-liko iskustva, a toliko strasti u žudnjama! Za njega je dotjerivala nokte s rezbarskom brižljivošću, za njega nikada nije štedjela cold-cream na svojoj koži ni miris pačulija na rupčićima. Tovarila je na sebe narukvice, prstenje, ogrlice. Kada je on trebao doći, ružama bi napunila one svoje dvije velike vaze od modra stakla i uredila svoje odaje i sebe samu poput kakve milosnice što čeka kneza. Služavka je neprestance morala prati i glačati rublje, pa se Félicité po čitav dan nije micala iz kuhinje, gdje ju je mali Justin, koji joj je često pravio društvo, gledao kako radi.

Nalaktivši se na dugačku dasku na kojoj je ona glačala, požudno je promatrao sve te
ženske stvarčice razastrte oko njega: podsuknje od parheta, rupce, čipkaste ovratni-ke, dugačke gaćice s vrpcom koje bijahu široke u bokovima, a pri dnu se sužavahu.

– Čemu to služi? – pitao je dečko prelazeći rukom po krinolini ili po kopčama.

– Pa ti zbilja nikad nisi ništa vidio? – odgovaraše Félicité kroz smijeh. – Kao da ti gazdarica, gospođa Homais, ne nosi takve stvarčice.

– Ah! Ma, baš! Gospođa Homais!

Pa dodavaše zamišljenim glasom:

– Nije ona dama kao vaša gospođa.

No, Félicité bi izgubila strpljenje videći da se toliko mota oko nje. Imala je šest godi-na više od njega i Théodore, sluga gospodina Guillaumina, počinjaše joj udvarati.

– Pusti me na miru! – govorila je premještajući lonac sa štirkom. – Radije idi tucati bademe; stalno se nešto miješaš među ženski svijet. Pričekaj najprije da ti brada izraste, zločesto derle, pa se onda petljaj u to.

– Ma, hajde, ne ljutite se, očistit ću vam njezine čizmice.

I smjesta s police dohvati Emminu obuću, prljavu od skorena blata, blata s ljubavnih sastanaka, što mu se pod prstima mrvilo u prah, a on ga gledaše kako se lagano diže uvis u sunčevoj zraci.

– Kako se bojiš da ih ne oštetiš! – govoraše kuharica koja se nije baš toliko cifrala kada ih je sama čistila, jer ih je gospođa, čim više nisu bile posve nove, prepuštala njoj.

Emma je imala mnogo obuće u ormaru i nemilice ju je trošila, a da Charles nikada sebi nije dopustio ni najmanji prigovor.

Tako je istresao i tri stotine franaka za drvenu nogu koju je ona procijenila primjere-nom da se daruje Hippolyteu. Potporanj je na toj nozi bio obložen plutom, a imala je i zglobove na oprugu, složen mehanizam prekriven crnom nogavicom koja završava-še lakiranom čizmom. No, Hippolyte, kako se ne usuđivaše svaki dan služiti tako li-jepom nogom, smjerno zamoli gospođu Bovary da mu pribavi drugu, prikladniju. Li-ječnik je, dakako, prihvatio troškove i za tu nabavku.

Stajski se momak tako malo-pomalo vrati svojemu poslu. Viđalo ga se kako, kao i nekoć, trčkara po mjestu, a kada bi Charles izdaleka začuo oštar zvuk drvene noge na pločniku, brzo bi krenuo drugim putem.

Tu narudžbu na sebe bijaše preuzeo gospodin Lheureux, trgovac; to mu pruži priliku

da pohađa Emmu. Razgovarao je s njom o novim pošiljkama iz Pariza, o tisuću sitni-ca zanimljivih ženama, pokazivao se silno uslužnim i nikada nije tražio novaca. Emma se dade uljuljkati mogućnošću da lako zadovolji sve svoje hirove. Tako pože-lje nabaviti, kako bi ga poklonila Rodolpheu, vrlo lijep bič koji se mogao naći u Ro-uenu u jednoj trgovini kišobranima. Gospodin Lheureux naredni joj ga tjedan položi na stol.

Sutradan se, međutim, pojavi kod nje s računom na dvije stotine sedamdeset franaka, ne računajući centime. Emma se nađe u velikoj neprilici: sve ladice pisaćeg stola bi-jahu prazne; Lestiboudoisu ne bijahu platili već više od petnaest dana, služavki za dva tromjesečja, kao ni račune za mnoštvo drugih stvari, a Bovary je nestrpljivo oče-kivao novčanu pošiljku od gospodina Derozeraysa koji ga običavaše svake godine isplatiti o Petrovu.

Isprva joj pođe za rukom nekako zavlačiti Lheureuxa; napokon on izgubi strpljivost: njega gone, sav je novac uložio pa ako ne dobije natrag bar nešto od toga, bit će pri-siljen odnijeti svu robu koju je od njega primila.

– E, pa nosite! – reče Emma.

– Oh, samo se šalim! – odvrati on. – Jedino mi je žao za bič. Bogme, zamolit ću gospodina da mi ga vrati.

– Ne! Ne! – na to će ona.

– Ah! Sad te imam! – pomisli Lheureux.

Pa, siguran u svoje otkriće, iziđe ponavljajući poluglasno i uz uobičajeno tiho zviždukanje:

– Pa neka! Vidjet ćemo, vidjet ćemo!

Bijaše utonula u razmišljanje o tome kako da se izvuče, kadli uđe kuharica i odloži na kamin maleni svitak od plavoga papira poslan od gospodina Derozeraysa. Emma skoči na nj, otvori ga. Unutra bijaše petnaest napoleondora. Tolik bijaše i račun. Začu Charlesa na stubištu, baci zlato u ladicu i uze ključ.

Tri dana poslije, Lheureux se ponovo pojavi.

– Predložit ću vam nagodbu – reče. – Ako biste, umjesto dogovorenog iznosa, htjeli prihvatiti...

– Evo vam! – ona će stavljajući mu u ruku četrnaest napoleondora.

Trgovac se zapanji. Onda, da prikrije razočaranje, uze se razbacivati isprikama i ponudama za razne usluge, što Emma sve odbi; potom zastade nekoliko časaka opipa-vajući u džepu na pregači dvije kovanice od sto sua što joj ih trgovac bijaše vratio. Obećavaše sebi kako će štedjeti eda bi kasnije vratila...

– Ah! Koješta! – pomisli. – Neće on na to ni pomisliti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:50 pm

Gistav Flober - Page 2 Image



Osim biča s drškom od pozlaćena srebra, Rodolphe bijaše dobio i pečat s geslom:

Amor nel cor;[41] povrh toga, svileni šal koji će ga štititi od zime, te napokon kutiju za cigare posve sličnu vikontovoj kutiji koju je Charles svojedobno bio našao na cesti i koju Emma čuvaše. Međutim, njega ti darovi posramljivahu. Nekoliko ih odbi: ona navali pa Rodolphe naposljetku popusti, držeći je zahtjevnom i previše nasilnom.

Osim toga, imala je čudnih zamisli:

– Kada odbije ponoć – govorila bi mu – pomisli na mene!

A kada bi joj priznao da se toga nije sjetio, uslijedila bi silna predbacivanja koja uvi-jek završavahu vječnim pitanjem:

– Ljubiš li me?

– Pa jasno da te ljubim! – odgovaraše on.

– Jako?

– Svakako!

– Nisi ljubio i druge, hm?

– A ti misliš da si me dobila kao djevca? – uskliknuo bi smijući se.

Emma bi zaplakala, a on se trudio da je utješi, šalama ukrašujući svoja uvjeravanja.

– Oh! Toliko te ljubim! – ponavljaše ona. – Ljubim te toliko da ne mogu bez tebe, znaš? Ponekad osjetim takvu želju da te vidim da me počne razdirati ljubavna mahnitost. Pitam se: »Gdje je? Možda razgovara s drugim ženama? One mu se smi-ješe, a on im prilazi...« Oh, ne! Nijedna ti se ne sviđa, je li tako? Ima ljepših od mene, ali ja umijem jače ljubiti! Tvoja sam ropkinja i priležnica! Ti si moj kralj, moj idol! Dobar si! Lijep! Tako pametan! Tako jak!

On je već toliko puta bio čuo te riječi da u njima za nj ne bijaše ništa novo. Emma je bila nalik na sve ostale ljubavnice; a čar novine, spadajući malo-pomalo poput kakve haljine, razgolićavaše vječnu jednoličnost strasti kojoj su oblici i jezik uvijek isti. Taj muškarac tako pun iskustva nije iza istovjetnosti izraza razabirao različitost osjećaja. Budući da su mu raskalašne ili potkupljive usne svojedobno šaptale slične riječi, tek
je slabo vjerovao u iskrenost njezinih: od ovoga treba odbiti, mišljaše, pretjerane izri-čaje koji prikrivaju osrednja čuvstva, kao da se punoća duše kadšto ne prelijeva i uz pomoć najispraznijih metafora, jer nitko nikada ne može odrediti točnu mjeru svojih potreba, ni svojih poimanja, ni svojih boli, a ljudska je riječ poput napuknuta kotla na kojemu udaranjem izvodimo napjeve uz koje jedva da može plesati medvjed, a mi bismo njima htjeli ganuti zvijezde.

No, s onom kritičkom nadmoćnošću svojstvenoj čovjeku koji u svakoj vezi umije ostati suzdržan, Rodolphe u toj ljubavi uoči mogućnost za druge užitke. Svaki stid procijeni neprikladnim. Prema Emmi postupaše bezobzirno. Načini od nje podložno i pokvareno stvorenje. Bijaše to svojevrsna glupa privrženost, puna divljenja prema njemu, a putene naslade za nju, blaženstvo koje ju omamljivaše, a duša joj je tonula u tu opijenost i sva se zgrčena u njoj utapala, poput vojvode od Clarencea u bačvi malvazije.

Pod samim utjecajem ljubavnih navada promijeni gospođa Bovary i ponašanje. Pogledi joj postadoše smjeliji, govor slobodniji; čak bi toliko nepristojna da se poka-že u šetnji s gospodinom Rodolpheom, s cigaretom u ustima, kao u prkos svima, a napokon oni koji su još sumnjali prestadoše sumnjati kada je jednoga dana vidješe kako izlazi iz Lastavice, struka na mušku utegnuta u tijesan prsluk, a stara gospođa Bovary koja se, nakon strahovite prepirke s mužem, bijaše utekla k sinu, nije bila najmanje sablažnjena među mještankama. Ni mnogo joj se drugoga nije sviđalo: najprije, Charles ne bijaše poslušao njezine savjete u pogledu zabrane romana; osim toga, nisu joj se sviđali običaji u njihovoj kući; dopusti sebi neke prigovore pa dođe do svađe, posebno jednom zgodom, i to zbog Félicité.

Stara gospođa Bovary prethodne ju je večeri, prolazeći hodnikom, bila zatekla u društvu s nekim muškarcem, čovjekom koji je nosio smeđi ovratnik i kojemu bijaše četrdesetak godina, a koji je na zvuk njezinih koraka brzo umaknuo iz kuhinje. Emmu na ovo uhvati smijeh, no čestita gospođa planu izjavljujući da, osim ako već sami ne vodimo računa o pristojnosti, bar moramo pripaziti na ponašanje služinčadi.

– U kojem svijetu vi živite? – reče snaha uz tako drzak pogled da je gospođa Bovary zapita ne brani li možda vlastiti slučaj.

– Izlazite odavde! – mlada će žena skočivši na noge.

– Emma!... Mama!... – vikaše Charles u želji da ih izmiri.

No, u bijesnoj ogorčenosti one bijahu pobjegle svaka na svoju stranu. Emma udaraše nogom o zemlju ponavljajući:

– Ah! Kakvo ponašanje! Kakva seljančura!

On otrči k majci; potpuno izvan sebe, ona je mucala:

– Bestidnica! Lakoumnica, a možda i gore od toga!

I htjela je smjesta otputovati ako je ona druga ne dođe zamoliti za oproštenje. Charles se vrati ženi i stade je zaklinjati da popusti: kleknu, a ona naposljetku odgo-vori:

– Pa dobro, idem!

I doista, pruži svekrvi ruku s dostojanstvom kakve markize i reče:

– Oprostite mi, gospođo.

Potom se opet pope u svoju sobu, baci potrbuške na postelju i zaplaka kao dijete, zagnjurivši glavu u jastuk.

S Rodolpheom bijaše utanačila da će u slučaju kakva izuzetna događaja na prozorski kapak pričvrstiti komadić bijela papira kako bi on, nađe li se slučajno u Yonvilleu, dotrčao u uličicu iza kuće. Emma postavi znak; čekala je već tri četvrt sata, kadli na-jednom spazi Rodolphea na uglu tržnice. Dođe u napast da otvori prozor, da ga pozo-ve, no on već bijaše nestao. Ponovo zapade u očaj.

Uskoro joj se ipak učini da netko korača pločnikom. To je nedvojbeno on: siđe niz stube, prođe kroz dvorište. Stajao je ondje, vani. Baci mu se u naručaj.

– Tȁ pripazi! – reče on.

– Ah! Da samo znaš! – dočeka ona.

I uze mu sve pripovijedati, u žurbi, nesuvislo, pretjerujući, pače i izmišljajući činje-nice, te uz toliko umetnutih rečenica da on od toga ništa nije razumijevao.

– No, hajde, anđele moj jadni, budi hrabra, smiri se, samo strpljivo!

– Pa već četiri godine strpljivo čekam i patim...! Ljubav kao što je naša morala bi se priznati pred licem nebeskim! Stalno me muče. Ne mogu više! Spasi me!

Privijaše se uz Rodolphea. Oči joj, pune suza, blistahu poput plamena pod vodom; grlo joj se nadimaše u brzim drhtajima; nikada je još nije toliko ljubio, toliko da izgubi glavu i kaza:

– Što treba učiniti? Što želiš?

– Odvedi me odavde! – uzviknu ona. – Otmi me!... Oh, zaklinjem te...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 3:52 pm

Gistav Flober - Page 2 Image


I baci se na njegova usta, kao da će ondje ugrabiti neočekivani pristanak koji odande izlažaše u dahu poljupca.

– Nego... – nastavi Rodolphe.

– Što?

– A tvoja kći?

Ona porazmisli nekoliko časaka, potom odgovori:

– Pa što? Povest ćemo je sa sobom!

– Kakve li žene! – reče on u sebi gledajući je gdje se udaljava. Bila je, naime, već umaknula u vrt. Netko je bijaše pozvao.

Majku Bovary narednih dana silno iznenadi potpuna promjena kod njezine snahe. Emma se doista pokaza krotkijom, a u popustljivosti ode pače tako daleko da od nje zatraži recept za kiseljenje krastavaca.

Bijaše li to zato da ih oboje što bolje obmane? Ili je pak iz svojevrsnoga požudnog stoicizma htjela još dublje oćutjeti gorčinu svega što je kanila napustiti? No, nije na to ni mislila, naprotiv: živjela je kao izgubljena u očekivanome okusu skore sreće. Bio je to vječiti predmet razgovora s Rodolpheom. Naslonila bi mu se na rame, šapu-tala:

– Eh, kad jednom budemo u poštanskoj kočiji!... Možeš li to zamisliti? Je li to mogu-će? Meni se čini da će mi u trenutku kada osjetim kako je kočija pojurila biti kao da se uspinjemo u balonu, kao da letimo prema oblacima. Znaš li da brojim dane?... A ti?

Nikada gospođa Bovary ne bje tako lijepa kao u to vrijeme; krasila ju je ona neodre-diva ljepota koja proizlazi iz radosti, oduševljenja, uspjeha, a koja nije ništa drugo doli sklad naše ćudi s danim okolnostima. Njezine žudnje, njezini jadi, iskustvo u užitku i uvijek mlade tlapnje bijahu, baš kao što gnojivo, kiša, vjetar i sunce postupa-ju s cvijećem, postupno pridonijeli njezinu razvoju te se napokon rascvala u punoći vlastite naravi. Vjeđe kao da su bile izričito oblikovane za duge zaljubljene poglede u kojima se zjenica gubi, dok joj je snažan udisaj širio nježne nosnice i podizao pu-našne kutove usana na koje pri svjetlu bacaše sjenku nešto sitnih crnih maljica. Reklo bi se da joj je kosu na zatiljku svio neki umjetnik vješt u zavođenju: nehajno skupljena u tešku cjelinu svakodnevno se raspletala, ovisno o zgodama kada se pre-davala preljubu. Glas joj sada odavaše mekšu gipkost, a isto tako i stas; nešto
istančano što bi vas potpuno proželo izbijaše iz samih nabora njezine haljine i luka njezina stopala. Charles je, kao i u prvim danima braka, držaše predivnom i posve neodoljivom.

Kada bi se usred noći vratio kući, nije ju se usuđivao buditi. Noćna svjetiljka od porculana ocrtavaše na stropu krug uzdrhtale svjetlosti, a navučene zavjesice na koli-jevci tvorile su kao neku bijelu kolibicu što se isticaše u tami kraj postelje. Charles ih promatraše. Činilo mu se da čuje djetetov laki dah. Kćer će mu sada rasti; svako će godišnje doba sa sobom donositi brz napredak. Već ju je vidio gdje se na izmaku dana vraća iz škole, sva nasmijana, u pregačici zamrljanoj crnilom i s košaricom pre-ko ruke; potom će je trebati poslati u kakav djevojački zavod, a to će skupo stajati; kako će s time? I onda bi razmišljao. Kanio je uzeti u zakup kakvo manje gospo-darstvo u okolici koje će sam nadzirati, svakoga jutra, prilikom obilaska bolesnika. Prihod će ostavljati na stranu, polagati u štedionicu; poslije će kupiti dionice, negdje, bilo gdje; uostalom i broj će njegovih bolesnika porasti; računao je s time, jer je htio da Berthe bude dobro odgojena, svestrano nadarena i da nauči svirati klavir. Ah, kako će biti lijepa, kasnije, kao petnaestogodišnjakinja, kada bude, posve nalik na majku, ljeti nosila, kao i ona, velike slamnate šešire! Izdaleka će ljudi misliti da su sestre. Zamišljaše je kako uvečer radi kraj njih dvoje uz svjetlo svjetiljke; vest će mu papuče, brinuti se za kućanstvo, cijelu kuću ispunjavati ljupkošću i veselošću. Na-posljetku će se njih dvoje pobrinuti i za njezinu udaju: naći će joj kakva valjana momka s dobrim zvanjem; on će je usrećiti to će zauvijek potrajati.

Emma pak nije spavala, pričinjala se da spava, pa je, dok je on kraj nje tonuo u san, budna sanjala druge snove.

U galopu su je četiri konja već osam dana nosila prema novoj zemlji iz koje se njih dvoje više neće vratiti. Išli su, išli sve dalje, isprepletenih ruku, ništa ne govoreći. Često bi s gorskoga vrhunca najednom ugledali kakav sjajan grad s kupolama, mostovima, brodovima, limunovim šumama i stolnim crkvama od bijela mramora na čijim su šiljatim zvonicima rode svijale gnijezda. Vozili su se korakom zbog ceste od velikih kamenih ploča, a na zemlji su ležale kitice cvijeća što su vam ih nudile žene u crvenim košuljcima. Čulo se gdje zvone zvona, ržu mazge, uz mrmor gitara i žubor vodoskoka iz kojih se dizaše vodena prašina osvježavajući hrpe voća, naslagana u obliku piramida pred nogama blijedih kipova što se smješkahu pod vodenim mlazo-vima. I potom su jedne večeri stigli u ribarsko selo gdje su se smeđe mreže sušile na vjetru, duž litice i pokraj koliba. Tu će se zaustaviti, tu će živjeti: stanovat će u niskoj
kući s ravnim krovom, u sjeni palme, u dnu zaljeva, na morskoj obali. Vozit će se gondolom, njihati u mreži za ljuljanje, a život će im biti lak i udoban poput svilene odjeće, topao i zvjezdan poput blagih noći što će ih promatrati. Međutim, na beskraju se te budućnosti koju je sebi predočavala ne pomaljaše ništa osobito: dani, svi veli-čanstveni, nalikovahu jedan na drugi kao val valu; i sve se to lelujaše na ne-izmjernom, skladnom, modrikastom i suncem obasjanom obzoru. No, dijete bi se u kolijevci zakašljalo ili pak Bovary jače zahrkao, a Emma bi zaspala tek pred jutro, kada bi zora zabijelila okna i kada bi mali Justin na trgu već otvorio kapke na lje-karni.

Bijaše poslala po gospodina Lheureuxa i rekla mu:

– Trebala bih ogrtač, širok ogrtač, s visokim ovratnikom i podstavom.

– Idete na put? – zapita on.

Ne! Ali... svejedno, na vas mogu računati, je li tako? I to što prije! On se nakloni.

– Trebao bi mi još – nastavi ona – i kovčeg... ne pretežak... dovoljno velik.

– Da, da, razumijem, devedeset i dva centimetra na pedeset, kakvi se danas rade.

– I putna torba.

– Bome – pomisli Lheureux – tu je bilo kavge.

– I evo – reče gospođa Bovary vadeći sat iz pojasa – uzmite ovo: od toga ćete se naplatiti.

No, trgovac uzviknu kako za tim nema potrebe; ta njih se dvoje poznaju; zar on sumnja u nju? Kakva djetinjarija! Ona, međutim, ustraja na tome da on uzme bar la-nac i Lheureux ga već bijaše stavio u džep i bio na odlasku, kadli ga ona pozove natrag:

– Sve ćete ostaviti kod sebe. Što se tiče ogrtača – učini se kao da razmišlja – ni njega nemojte donositi; samo ćete mi dati krojačevu adresu i javiti mu da mi ga pričuva.

Pobjeći se spremahu idući mjesec. Ona će otići iz Yonvillea kao da ide obaviti neke kupovine u Rouenu. Rodolphe će rezervirati mjesta, izvaditi putnice te čak pisati u Pariz ne bi li isključivo za sebe dobili poštanska kola do Marseillea, gdje bi kupili kočiju i odatle bez zaustavljanja nastavili putem prema Genovi. Ona će se pobrinuti da Lheureuxu pošalje svoju prtljagu koja će se onda odnijeti ravno na Lastavicu, tako da nitko ništa ne posumnja, a u svemu tome nikada nije bilo ni spomena o djetetu.
Rodolphe je izbjegavao govoriti o tome; ona možda na to nije ni mislila.

Rodolphe htjede sebi ostaviti još dva tjedna da posvršava neke poslove; potom, na-kon osam dana, zatraži još petnaest dana, potom reče da je bolestan; zatim ode na put; mjesec kolovoz prođe pa nakon svih tih odgađanja odlučiše da to bude neopozi-vo četvrtoga rujna, u ponedjeljak.

Napokon stiže subota, dva dana uoči bijega.

Rodolphe dođe uvečer, ranije nego obično.

– Sve je spremno? – zapita ga ona.

– Da.

Obiđoše zatim lijehu i sjedoše kraj terase, na rub zida.

– Tužan si – reče Emma.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 4:40 pm


Gistav Flober - Page 2 ZWILLER_MARIE-_AUGUSTIN



– Nisam, zašto?

A ipak je nekako neobično, nježno gledaše.

– Zato što odlaziš? – nastavi ona. – Zato što ostavljaš sve što ti je ovdje drago, svoj život? Ah! Razumijem te... Ali ja, ja nemam ništa na svijetu! Ti si mi sve! Zato ću i ja tebi biti sve, bit ću ti obitelj, domovina: brinut ću se za tebe, ljubit ću te.

– Kako si krasna! – reče on privlačeći je u naručaj.

– Zbilja? – ona će sa žudnim osmijehom. – Ljubiš li me? Hajde, zakuni se!

– Ljubim li te? Ljubim? Pa ja te obožavam, ljubavi moja!

Mjesec, sav okrugao i grimizom obojen, dizaše se iznad same zemlje, u dnu livade. Brzo se uspinjao kroz jablanovo granje koje ga ovdje-ondje zakrivaše poput crna ru-pičava zastora. Potom se, blistav od bjeline, pojavi na praznome nebu i osvijetli ga, a onda uspori i s njega na rijeku pade velika mrlja pretvarajući se u bezbroj zvijezda, a ta srebrna svjetlost kao da se u vodi sve do dna svijaše poput kakve bezglave zmije prekrivene svjetlucavim ljuskama. Nalikovalo je to i na čudovišni svijećnjak niz koji se slijevahu kapi rastaljenih dijamanata. Blaga se noć prostiraše oko njih, plašt sjene ispunjavaše lisnate krošnje. Emma, napola sklopljenih očiju, uz duboke je uzdahe udisala svježi vjetar što je puhao prema njoj. Ništa nisu govorili, odveć izgubljeni u sanjarenju koje ih bijaše obuzelo. Nježnost davnih dana opet im ispunjaše srce, nabu-jala i šutljiva poput rijeke što protjecaše onuda, s jednako toliko mekoće koliko je u sebi imaše i pajasminov miomiris, bacajući na njihove uspomene neizmjernije i sjetnije sjenke nego što bijahu sjene nepomičnih vrba što se pružahu po travi. Često bi kakva noćna životinja, krenuvši u lov, pomaknula lišće ili bi se na trenutke čula zrela breskva što sama od sebe padaše sa stabla.

– Ah! Lijepa noć! – reče Rodolphe.

– Imat ćemo ih još! – dočeka Emma. Pa, kao da govori sama sebi:

– Da, bit će krasno putovati... a ipak, zašto mi je srce tužno? Je li to strah pred ne-poznatim?... Ili zbog rastanka od dosadašnjih navika?... Ili možda?... Ne, to je od prevelike sreće! Tako sam slaba, je li? Oprosti mi!

– Još ima vremena! – uzviknu on. – Razmisli, možda ćeš se kajati.

– Nikada! – plahovito će ona.

Pa, primaknuvši se k njemu:

– Pa kakva bi me nevolja mogla snaći? Nema pustinje, nema ponora ni oceana preko kojega ne bih s tobom prešla. Što dulje budemo živjeli zajedno, to će nam se sve či-niti poput zagrljaja koji svakim danom postaje sve jači, sve potpuniji! Neće biti niče-ga što će nas smućivati, nikakvih briga, nikakvih prepreka! Bit ćemo sami, potpuno svoji, vječno... Daj, kaži nešto, odgovori mi!

On odgovaraše u ravnomjernim razmacima: »Da!... Da!...« Ona mu bijaše uplela ruke u kosu pa ponavljaše djetinjastim glasićem, unatoč krupnim suzama što je obli-jevahu:

– Rodolphe! Rodolphe!... Ah! Rodolphe, dragi moj Rodolfiću!« Odbi ponoć.

– Ponoć! – reče ona. – Znači, sutra! Još jedan dan!

On ustade spremajući se da pođe, a kao da je ta kretnja bila znak za zajednički bijeg,

Emma će, najednom se razveselivši:

– Imaš putnice?

– Da.

– Ništa nisi zaboravio?

– Ne.

– Siguran si?

– Svakako.
– Čekat ćeš me u hotelu Provence, je li tako?... U podne? On kimnu glavom.
– Onda, do sutra – reče Emma u posljednjem zagrljaju.

I gledaše ga gdje se udaljava.

Nije se osvrtao. Potrča za njim pa, nagnuvši se kroz grmlje nad riječnu obalu, viknu:

– Sutra!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 4:41 pm

Gistav Flober - Page 2 Young_Woman_Smoking


Već je bio na drugoj strani rijeke i brzo koračao preko livade.

Nakon nekoliko časaka Rodolphe zastade pa, kada je vidje kako u bijeloj haljini malo-pomalo iščezava u tami poput prikaze, srce mu snažno zakuca te se morade nasloniti na drvo da ne padne.

– Kakva sam ja budala! – reče uz strahovitu kletvu. – Svejedno, bila je to dražesna ljubavnica!

I umah mu pred oči ponovo dođe Emmina ljepota, zajedno sa svim užicima njihove ljubavi. Isprva se raznježi, a potom se zbog nje ozlojedi.

– Pa, napokon – uzvikivaše mašući rukama – ne mogu valjda otići u inozemstvo, na-tovariti sebi brigu za dijete.

Govorio je tako sam sebi ne bi li povećao vlastitu čvrstinu.

– A osim toga, razne poteškoće, troškovi... Ah, ne! Ne, tisuću puta ne! Bilo bi to i odviše glupo!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 4:42 pm

Gistav Flober - Page 2 Women_in_the_Music_Room_1885





XIII.

Čim je stigao kući, Rodolphe odmah sjede za pisaći stol, ispod jelenske glave što je na zidu visjela kao trofej. No, kada mu se pero nađe među prstima, ništa mu ne pada-še na um, pa tako, nalaktivši se na stol, uze razmišljati. Činilo mu se da je Emma uzmaknula u daleku prošlost, kao da je odluka koju bijaše donio najednom između njih postavila neizmjernu udaljenost.

Da se opet dotakne bar nečega u vezi s njome, potraži u ormaru kraju uzglavlja staru kutiju od remskih keksa u koju je obično spremao raznorazna ženska pisma, a iz nje se podiže miris vlažne prašine i uvelih ruža. Najprije opazi rupčić poprskan izblije-djelim kapljicama. Njezin rupčić, upotrijebljen jedne prilike kad joj je u šetnji po-tekla krv iz nosa; bio je na to već i zaboravio. Pokraj rupčića bijaše minijaturna slika, na svim uglovima okrhnuta, koju mu Emma bijaše dala; njezina mu se haljina učini napadnom, a pogled ispod oka ostavljaše jadan dojam; potom, dok je promatrao sliku i prizivao uspomenu na njezin predložak, Emmine mu se crte malo-pomalo pomije-šaše u sjećanju, kao da su se živi i naslikani lik, tarući se jedan o drugi, uzajamno iz-brisali. Napokon pročita i neka njezina pisma; bijahu puna objašnjenja u vezi s njiho-vim putovanjem, kratka, praktična i zahtjevna kao poslovni dopisi. Htjede opet vidje-ti dugačka pisma iz davnih dana; da bi ih izvukao s dna kutije, Rodolphe isprevrta sva ostala, pa uze mehanički prekapati po toj hrpi papira i drugih stvarčica, nailazeći na nabacane stručke cvijeća, jednu podvezicu, crnu krinku, pribadače i kosu – kosu crnu, plavu, a neke vlasi čak bijahu zapele za okov kutije pa bi se trgale kad god bi je tkogod otvorio.

Lutajući tako među uspomenama, pregledavaše rukopis i stil u tim pismima što se međusobno razlikovahu koliko i njihov pravopis. Bijahu ona nježna ili šaljiva, kaći-perna, sjetna; u jednima se tražila ljubav, u drugima se tražio novac. Pri nekoj se rije-či prisjećao lica, pojedinih kretnji, zvuka nečijeg glasa, a kadšto se pak nije sjećao ničega.

Zapravo, te žene, hrleći mu najednom u misli, smetahu jedna drugoj i uzajamno se umanjivahu, kao da su svedene na istu ljubavnu razinu na kojoj sve postajahu jedna-ke. Uzimajući punu šaku ispremiješanih pisama, zabavljaše se nekoliko časaka puštajući ih da mu kao slap padaju iz desne u lijevu ruku. Napokon, zamoren i po-lusnen, Rodolphe odnese kutiju natrag u ormar govoreći:
– Hrpa gluposti!...

Čime je sažeo svoje mišljenje, jer mu užici, baš kao đaci po školskom dvorištu, bija-hu toliko izgazili srce da u njemu više ništa zeleno i svježe nije nicalo, a ono što je onuda prolazilo, vjetropirastije od djece, nije ondje poput njih ostavljalo čak ni ure-zano ime na zidu.

– Hajde – reče sam sebi – počnimo! Pa napisa:

»Budite hrabri, Emma! Budite hrabri! Ne želim u vaš život unijeti nesreću...«

– Na kraju krajeva, to je i istina – pomisli Rodolphe. – Radim za njezino dobro, časno postupam.

»Jeste li zrelo odvagnuli svoju odluku? Znate li u kakav sam vas ponor htio povući, ubogi anđele? Ne znate, zar ne? Puni povjerenja i ludo, išli ste za mnom, vjerujući u sreću, u budućnost... Ah, kako li smo nesretni! Kako bezumni!«

Rodolphe zastade ne bi li našao kakav zgodan izgovor.

– A da joj kažem kako sam ostao bez imutka?... Ah, ne! A uostalom, to ne bi ništa pomoglo. Poslije bi sve opet počelo od početka. Može li se takve žene uopće privesti pameti?

Razmisli, a potom dodade:

»Neću vas zaboraviti, budite u to uvjereni, i zauvijek ću prema vama osjećati duboku odanost, no jednoga dana, prije ili poslije, ovaj bi se žar (takva je sudba svih ljudskih stvari) nedvojbeno umanjio. Zamor bi nas svladao, a tko zna ne bih morao otrpjeti strahovitu bol da svjedočim vašemu grizodušju te da i sam u njemu sudjelujem budu-ći da bih mu bio uzrokom. I sama pomisao na jade koji vas očekuju za me je muka, Emma! Zaboravite me! Zašto li sam vas morao upoznati? Zašto ste bili tako lijepi? Jesam li ja tomu kriv? O, Bože moj, ne, ne! Krivite za to tek sudbinu!«

– Ta riječ uvijek ima učinka – reče on u sebi.

»Ah! Da ste bili jedna od onih žena površna srca kakve se svuda viđaju, zacijelo bih se bio iz sebičnosti mogao odvažiti na takav doživljaj, jer u tome tada ne bi bilo opasnosti za vas. No, onaj slatki zanos iz kojega u isti mah izviru i vaša čar i vaš jad zapriječio vam je da shvatite, vi, obožavanja vrijedna ženo, himbu našega budućeg položaja. Ni ja nisam isprva o tome razmišljao i počivao sam u sjeni te savršene sre-

će kao u sjeni mancinelina drveta,[42] ne predviđajući posljedice.«
– Možda će povjerovati da odustajem zbog škrtosti... Ah! Svejedno! Baš me briga, ovo treba okončati!

»Svijet je okrutan, Emma. Progonio bi nas svakamo, gdje god bili. Valjalo bi vam podnositi bezobzirna pitanja, klevete, prezir, pa možda i uvrede. Vas da vrijeđaju! Oh!... A ja bih vas bio najradije uzdigao na prijestolje! Misao na vas nosim kao kakvu hamajliju! Kažnjavam, naime, sebe progonstvom za sve zlo koje sam vam na-nio. Odlazim. Kamo? Ni sam to ne znam, ludim! Zbogom! Uvijek budite dobri! Sa-čuvajte spomen na nesretnika koji vas je izgubio! Naučite mojemu imenu svoje dije-te, neka ga spominje u molitvama.«

Stijenj dviju svijeća podrhtavaše. Rodolphe ustade pa pođe zatvoriti prozor, a kada opet sjede:

– Čini mi se da je to sve. Ah! Još i ovo, da me opet ne dođe gnjaviti.

»Već ću biti daleko kada budete čitali ove tužne retke, jer sam htio što prije pobjeći kako bih izbjegao napasti da vas ponovo vidim. Ne podliježimo slabosti! Vratit ću se, a možda ćemo jednom vrlo hladno razgovarati o svojoj negdašnjoj ljubavi. Zbo-gom!«

A nađe se tu i posljednje zbogom, napisano kao dvije riječi: S Bogom!, što držaše znakom izvrsna ukusa.
– Kako da se sada potpišem? – reče sam sebi. – Vrlo vam odani... Ne. Vaš prijatelj?...

Da, to je to.

»Vaš prijatelj.«

Pročita pismo. Učini mu se dobrim.

– Sirota ženica! – pomisli raznježivši se. – Vjerovat će da mi je srce tvrđe od kame-na; trebalo bi tu i nekoliko suza, ali ne mogu plakati; nisam za to kriv.

Onda, ulivši malo vode u čašu, Rodolphe u nju umoči prst pa s visine kapnu krupnu kap koja načini blijedu mrlju na crnilu; potom, dok je tražio čime će zapečatiti pismo, slučajno mu pod ruku dođe onaj pečat s natpisom Amor nel cor.

– Nije baš posve prikladno za ovu prigodu... Ah, koješta! Svejedno! Nakon čega popuši tri lule i pođe u postelju.

Sutradan, kada ustade (otprilike oko dva poslijepodne, jer je spavao do kasna), dade nabrati košaru marelica. Stavi pismo na dno, ispod vinova lišća, te smjesta naredi Gi-rardu, momku koji ispomagaše u polju, da sve to brižljivo odnese gospođi Bovary.
Tim se sredstvom služio da se s njome dopisuje, šaljući joj, ovisno o godišnjem dobu, voće ili divljač.

– Ako pita za mene – reče – odgovorit ćeš joj da sam otputovao. Košaricu moraš pre-dati njoj osobno, u ruke... Hajde i pazi što ćeš!

Girard obuče nov radni haljetak, sveza džepni rubac oko marelica pa se, koračajući velikim i teškim koracima u krupnim okovanim cipelama, mirno krenu putem prema Yonvilleu.

Gospođa Bovary, kada on stiže, slagala je zajedno s Félicité hrpu rublja na ku-hinjskom stolu.

– Evo – reče momak – ovo vam gazda šalje.

Nju obuze neka slutnja pa tražeći sitniš u džepu uplašenim pogledom promatraše se-ljaka koji pak gledaše nju, ne shvaćajući da ovakav dar nekoga može toliko uzbuditi. Napokon, on ode. Félicité je i dalje bila tu. Nije mogla više izdržati; otrči u blagova-onicu kao zato da tamo odnese marelice, iskrenu košaricu, počupa lišće, pronađe pismo, otvori ga pa, kao da joj za petama gori kakav strahovit požar, sva prestravlje-na, pojuri prema spavaćoj sobi.

Charles bijaše ondje, ona ga opazi; on joj nešto reče, ona ništa ne ču, te produži uza stube, zadihana, izgubljena, omamljena, stalno držeći taj užasni list papira koji joj lupkaše između prstiju poput kakve limene ploče. Na drugom se katu zaustavi pred tavanskim vratima, a ona bijahu zatvorena.

Onda se htjede smiriti; sjeti se pisma; trebalo ga je pročitati do kraja, to se nije usuđi-vala. Uostalom, gdje? Kako? Netko će je vidjeti.

– Ah, ne! – pomisli. – Ovdje ću biti na miru. Emma gurnu vrata i uđe.

Krovne ploče od škriljevca isijavahu omarnu vrućinu koja joj je stezala sljepoočice i gušila je; odvuče se do zatvorenoga tavanskog prozora i povuče zasun, pa unutra na-jednom briznu blještava svjetlost.

Pred njom se onkraj krovova u nedogled pružaše otvoreno polje. Dolje, ispod nje, se-oski trg bijaše pust, kamen na pločniku svjetlucaše, vjetrokazi na kućama nepomično stajahu, a na uglu ulice, s nekoga nižeg kata, najednom se začu nekakvo brujanje popraćeno oštrim struganjem. To je Binet tokario.

Bijaše se naslonila na okvir tavanskog prozora pa po drugi put čitaše pismo podrugljivo se smijući od bijesa. No, što se više na nj usredotočavala, to su joj se misli više mutile. Opet ga je vidjela, čula, grlila ga objema rukama, a kucaji srca što joj u grudima teško udarahu poput ovna za rušenje zidina, ubrzano se redahu jedan za dru-gim u nejednakim razmacima. Ogledavaše se na sve strane u želji da se zemlja pod njom prolomi. Zašto da sve to ne okonča? Tko je priječi? Slobodna je. Pa se nagnu, pogleda pločnik govoreći:

– Hajde! Hajde!

Sjajna zraka što se penjaše ravno odozdo vukla je u ponor težinu njezina tijela. Čini-lo joj se da se zanjihano tlo na trgu diže uza zidove i da se pod s jednoga kraja nagi-nje poput broda što pleše na valovima. Stajaše na samom rubu prozora, gotovo vise-ći, okružena širokim prostorom. Nebeska je modrina već preplavljivaše, kroz ošamu-ćenu joj glavu strujaše zrak, trebalo je samo popustiti, prepustiti se padu, a brujanje tokarske klupe ne prestajaše, poput kakva mahnita glasa koji poziva.

– Ženo! Ženo! – povika Charles. Ona zastade.

– Pa gdje si? Dođi!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 4:42 pm

Gistav Flober - Page 2 Woman_with_Pigeons_c.1883_by_Ernst_Philippe_Zac



Na pomisao da je upravo izmaknula smrti samo što od straha ne pade u nesvijest; sklopi oči; potom uzdrhta na dodir nečije ruke na rukavu: bijaše to Félicité.

– Gospodin vas čeka, gospođo; juha je poslužena. Trebalo je sići! Trebalo je sjesti za stol!

Pokuša jesti. Zalogaji su je gušili. Raširi ubrus kao da hoće na njemu pregledati zakrpe i zaista htjede prionuti na taj posao, na brojanje niti na platnu. Najednom joj opet dođe na pamet pismo. Je li ga izgubila? Gdje će ga naći? No, osjećaše da joj je um tako umoran te nikako ne uspijevaše smisliti kakvu izliku da ustane od stola. Usto je uhvati i bojažljivost: bojala se Charlesa; sve je doznao – to bijaše sigurno! I doista, on nekako neobično izreče ove riječi:

– Kako se čini, nećemo tako skoro vidjeti gospodina Rodolphea.

– Tko ti je to rekao? – ona će zadrhtavši.

– Tko mi je rekao? – odvrati on, pomalo iznenađen njezinim odsječnim glasom. – Pa Girard, kad sam ga maločas sreo na ulazu u Francusku kavanu. Otputovao je ili će svaki čas otputovati.

Ona se zagrcnu.
– Što je u tome čudno? I inače tako odlazi od vremena do vremena da se malo rastre-se, a bogami, ja mu to i odobravam. Kad imaš novaca i kad si neženja... Uostalom, taj se naš prijatelj veselo provodi! Pravi bećar! Pričao mi je gospodin Langlois...

Iz pristojnosti zašuti, zbog služavke koja je upravo ulazila.

Služavka skupi u košaricu marelice što se bijahu rasule po polici; Charles, ne opaža-jući ženino rumenilo, zatraži da mu ih donese, dohvati jednu i zagrize u nju.

– O, izvrsne su! – govoraše. – Hajde, kušaj. Pruži joj košaricu, a ona je lagano odgurnu.

– Bar pomiriši! Kakav miris! – on će stavljajući joj u nekoliko navrata košaricu pod nos.

– Gušim se! – uzviknu ona skočivši na noge.

No, zahvaljujući naporu volje, i taj grč popusti.

– Nije to ništa! – reče potom. – Nije to ništa! Živci! Samo sjedni i jedi!

Bojaše se, naime, da je ne počne ispitivati, skrbiti se za nju, ne mičući se od nje.

Charles, u želji da je posluša, bijaše opet sjeo pa sada pljuvaše u ruku koštice od ma-relica, a potom ih stavljaše na tanjur.

Najednom, preko trga u brzom kasu projuri plavi tilbury. Emma vrisnu i nauznak se sruši na zemlju kao gromom ošinuta.
Zapravo, Rodolphe bijaše nakon mnogo razmišljanja odlučio krenuti u Rouen. Kako pak od Huchette do Buchyja nema drugoga puta osim kroz Yonville, valjalo mu je proći kroz mjesto, a Emma ga bijaše prepoznala pri svjetlosti svjetiljaka što parahu sumrak poput munje.

Na strku koja se čula iz kuće, dohrli ljekarnik. Stol se bijaše prevrnuo sa svim tanju-rima, umak, meso, noževi, soljenka i boca s uljem ležahu na sve strane po odaji; Charles je dozivao u pomoć, ustrašena Berthe vriskala, a Félicité drhtavim rukama raskopčavala gospođu koja se grčevito trzaše cijelim tijelom.

– Jurim u laboratorij – reče apotekar – po malo mirišljavog octa. A potom će, kada ona, udahnuvši iz bočice, stade otvarati oči:

– Bio sam siguran u to: ovo bi i mrtvaca probudilo.

– Reci nešto! – govoraše Charles. – Reci nešto! Dođi k sebi! To sam ja, tvoj Charles koji te voli! Prepoznaješ li me? Evo, ti i malene! Hajde, poljubi je!
Djevojčica pružaše ručice prema majci da joj se objesi oko vrata. No, okrenuvši gla-vu, Emma reče isprekidanim glasom:

– Ne, ne... nikoga!

I opet se onesvijesti. Odnesoše je u postelju.

Ležaše ondje ispružena, otvorenih usta, spuštenih vjeđa, mlitavih ruku, nepomična i bijela kao voštani kip. Iz očiju joj izbijahu dva potoka suza te se polagano slijevahu na jastuk.

Charles je stajao u dnu ložnice, a ljekarnik kraj njega zamišljeno šutio, kako to i doli-kuje u ozbiljnim prigodama u životu.

– Smirite se – reče gurkajući ga laktom – vjerujem da je najgore prošlo.

– Da, sada se samo malo odmara! – odgovori Charles gledajući je kako spava. – Jad-na žena!... Jadna žena!... Opet se razboljela!

Onda Homais upita kako je došlo do napadaja. Charles odgovori da ju je to iznenada uhvatilo dok je jela marelice.

– Izvanredno čudno!... – dočeka ljekarnik. – Ipak, može biti da su ovu sinkopu izazvale marelice! Ima naravi tako osjetljivih na pojedine mirise! A bio bi to i za-nimljiv predmet proučavanja, kako s patološkoga, tako i s fiziološkoga gledišta. Sve-ćenici poznaju važnost mirisa pa su u obredima oduvijek i rabili miomirise. Time se omamljuje razum i izaziva zanos, što je, uostalom, lako postići kod pripadnica ljepšega spola koje su nježnije nego mi. Spominju se slučajevi nesvjestice zbog miri-sa spaljena roga ili svježe pečenog kruha...

– Pazite da je ne probudite! – tihim glasom reče Bovary.

– I ne pogađaju – nastavi apotekar – takve anomalije samo ljudska bića, nego i živo-tinje. Tako zacijelo znate za osobito afrodizijačko djelovanje što ga Nepeta cataria, pučki nazvana mačjom travom, ima na cijeli mačji rod, a s druge strane, da navedem primjer za koji jamčim da je istinit, Bridoux (moj nekadašnji kolega, trenutačno vlasnik ljekarne u ulici Malpalu) ima psa kojega spopadnu grčevi čim mu pokažete burmuticu. On čak s njime često pred prijateljima pravi pokuse u svojem ljetnikovcu u Bois-Guillaume. Tko bi povjerovao da obično sredstvo za kihanje može potaknuti takve poremećaje u organizmu jednoga četveronošca? Izvanredno zanimljivo, zar ne?

– Da – reče Charles ne slušajući ga.

– To nam je dokaz – dočeka Homais smješkajući se s izrazom dobrohotne samodo-voljnosti – za nebrojene nepravilnosti u živčanom sustavu. Što se pak tiče gospođe, uvijek mi se, priznajem, činila vrlo osjetljivom. Zato vam nipošto neću preporučiti, dobri moj prijatelju, nijedan od onih navodnih lijekova koji, pod izlikom da uništava-ju simptome, zapravo uništavaju zdravlje. Ne, samo bez beskorisnih lijekova! Dijeta, to je glavno! Sredstva za umirenje, za olakšavanje, za ublaživanje boli. Osim toga, ne mislite li da bi možda trebalo djelovati na maštu?

– U kojem pogledu? Kako? – reče Bovary.

– Ah, u tome i jest pitanje. Doista, to je pitanje: That is the question!, kako sam ne-davno čitao u novinama.
No, Emma povika budeći se:

– A pismo? A pismo?

Pomisliše da bunca, a poslije ponoći doista i pade u bunilo: bijaše nastupila upala mozga.

Četrdeset i tri dana Charles se ne maknu od nje. Zanemari sve bolesnike; više nije li-jegao u postelju, neprestano joj je opipavao bȉlo, stavljao gorušičine obloge i obloge hladne vode. Slao je Justina po led čak u Neufchâtel; led bi se putem rastopio, pa bi ga opet poslao. Pozva gospodina Caniveta da je pregleda; dade iz Rouena dovesti doktora Larivièrea, svojega bivšeg profesora; bijaše sav očajan. Najviše ga je plašilo Emmino mrtvilo: nije govorila, ništa nije čula, a činilo se pače da je ništa ne boli – kao da joj se i tijelo i duša zajedno odmarahu od svih onih potresa.

Oko sredine listopada mogla je, poduprta jastucima, već sjesti u postelji. Charles zaplaka kada je vidje gdje jede prvi komad kruha s pekmezom. Vrati joj se snaga; poslijepodne bi ustala na nekoliko sati, a jednoga dana, kada se osjećala bolje, on je pokuša, držeći je pod ruku, povesti u šetnju vrtom. Pijesak na stazama nestajaše pod uvelim lišćem; ona je išla korak po korak, vukući papuče te se, naslanjajući se rame-nom na Charlesa, neprestano smiješila.

Pođoše tako do kraja vrta, u blizinu terase. Ona se polagano uspravi, zakloni rukom oči da bolje vidi: pogleda u daljinu, no na obzorju ne bijaše ničega osim velikih vatri od trave što su se dimile po brežuljcima.

– Umorit ćeš se, mila – reče Bovary.

Pa će gurajući je nježno prema ulazu u sjenicu:

– Sjedni na ovu klupu: bit će ti udobno.

– Oh, ne! Ne tu! – ona će slabašnim glasom.

Spopade je vrtoglavica, pa joj se bolest vrati još iste večeri, istina, s neizvjesnijim to-kom, ali sa složenijim osobinama.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra Sub Feb 03, 2018 4:43 pm



Gistav Flober - Page 2 Woman_in_her_garden



XIV.
Kao prvo, nije znao kako da gospodinu Homaisu naknadi trošak za sve lijekove što ih je kod njega uzimao te se, iako ih, kao liječnik, i nije morao platiti, svejedno po-malo crvenio zbog te obveze. Potom, i troškovi za kućanstvo, otkako je njime gospo-darila kuharica, postajahu sve užasniji: računi su samo pljuštali u kuću, dobavljači rogoborili, a nadasve ga je progonio gospodin Lheureux. Zaista, za najgore Emmine bolesti, ulučivši zgodu da što više uveća račun, taj se bijaše požurio da donese ogrtač, putnu torbu, dva kovčega umjesto jednoga i još mnoštvo koječega drugog. Uzalud ga je Charles uvjeravao da mu ništa od toga ne treba, trgovac mu drzovito odgovori da su sve te stavke od njega naručene i da on neće ništa primiti natrag; uostalom, to bi značilo uznemiriti gospođu usred oporavka, neka gospodin o tome razmisli, riječju, odlučan je da ga radije tuži sudu negoli da se odrekne svojih prava i odnese robu. Charles poslije toga zapovjedi da se sve odnese natrag u dućan; Félicité to zaboravi, on je imao drugih briga, pa više nitko na to nije ni mislio; gospodin Lhe-ureux opet dođe istim poslom pa, sad prijeteći, sad se jadajući, sve vješto sredi tako da mu Bovary naposljetku potpisa mjenicu plativu za šest mjeseci. No, tek što je tu mjenicu potpisao, pade mu na um smiona zamisao: da od gospodina Lheureuxa po-sudi tisuću franaka. S vidljivom nelagodom, dakle, zapita ima li mogućnosti da ih dobije, dodajući da je to na godinu dana i uz koju god kamatu. Lheureux otrča u du-ćan, donese talire i sastavi još jednu mjenicu kojom se Bovary obvezivaše da će na njegov nalog prvoga rujna iduće godine isplatiti svotu od tisuću i sedamdeset frana-ka, što je zajedno s onih već ugovorenih stotinu i osamdeset iznosilo točno tisuću dvije stotine i pedeset franaka. Tako je, dajući novac u zajam uz šest posto kamata, uvećano za četvrtinu narudžbe i uz zaradu u visini od dobre trećine vrijednosti ispo-ručene robe, sve mu je to trebalo u dvanaest mjeseci donijeti stotinu i trideset franaka dobitka, a nadao se da se stvari neće na tome zaustaviti, da mjenice neće moći biti isplaćene, da će se rok za isplatu morati produžiti te da će mu se njegov jadni novac, udebljavši se kod liječnika kao u kakvome prihvatilištu, jednoga dana vratiti znatno bucmastiji i tako krupan te će mu kesa od njega pucati.

Sve mu je, uostalom, polazilo za rukom. Njemu bijaše dodijeljena opskrba jabukova-čom za bolnicu u Neufchâtelu, gospodin Guillaumin obećavaše mu dionice tresetišta u Grumesnilu, a sanjao je i o tome da uspostavi novu prijevozničku uslugu
poštanskim kolima između Argueila i Rouena koja će nedvojbeno ubrzo izbaciti iz utrke stara kola Zlatnoga lava te zahvaljujući kojoj će, budući da će prometovati brže, biti jeftinija i prevoziti više prtljage, u njegove ruke prijeći sva trgovina u Yonvilleu.

Charles se više puta zapita kako će iduće godine vratiti toliki novac, pa je tražio, smišljao razne izlaze, na primjer, da se obrati ocu ili da štogod proda. No, njegov bi se otac na to oglušio, a sam nije imao ništa za prodaju. Tada bi otkrio u kakvim se poteškoćama nalazi pa bi iz svijesti brzo izbacio tako neugodan predmet razmišlja-nja. Predbacivao je sebi što zbog toga zaboravlja na Emmu, kao da, budući da sve njegove misli pripadahu toj ženi, to što neprestano ne misli na nju, znači da joj nešto oduzima.

Zima bje oštra. Gospođin oporavak dugotrajan. Kada je bilo lijepo vrijeme, dogurali bi je u naslonjaču do prozora, i to do onoga koji je gledao na trg, jer vrt sada više nije mogla ni smisliti pa su kapci na toj strani bili stalno zatvoreni. Zatraži da se konj proda; sve što je nekada voljela, sada joj bijaše odbojno. Sve misli kao da joj se ogra-ničavahu na skrb za samu sebe. Ostala bi u postelji pa tu i tamo nešto založila, zvoni-la služavki da pita što je s čajem ili da s njome popriča. Za to vrijeme snijeg na krovu tržnica bacaše u sobu bijel, nepomičan odsjaj, a poslije toga poče padati kiša. A Emma svakodnevno, s nekom zebnjom, iščekivaše neminovno ponavljanje nevažnih događaja koji joj, međutim, nisu baš ništa značili. Najznačajniji je bio svakovečernji dolazak Lastavice. Tada bi gostioničarka vikala, a drugi joj glasovi odgovarali, dok se svjetiljka uz čije je svjetlo Hippolyte po krovu kočije tražio kovčege doimala po-put kakve zvijezde u tmini. U podne bi se Charles vratio kući, a zatim opet otišao, potom bi ona pojela juhu, a oko pet sati, na izmaku dana, svako bi od djece što se vraćahu iz škole vukući klompe po pločniku redom po šarki na kapcima udarilo ravnalom.

U taj joj je sat u posjet dolazio gospodin Bournisien. Pitao bi je za zdravlje, donosio joj novosti i poticao je na vjeru u umilnome čavrljanju koje joj ne bijaše neugodno. Krijepio ju je već sam pogled na njegovu reverendu.

Jednoga dana, kada je na vrhuncu svoje bolesti pomislila da joj se kraj bliži, bijaše zatražila da se pričesti pa, dok su se u sobi obavljale pripreme za taj sveti čin, dok su komodu zatrpanu raznim sirupima preuređivali u oltar, a Félicité pod posipavala da-lijinim cvijećem, Emma osjeti kako preko nje prelazi nešto snažno što je oslobađa svih boli, svakog opažaja, svakog osjećaja. Tijelo s kojega spade sav teret postade joj lako; za nju počinjaše nov život; učini joj se da će joj se cijelo biće, uzdižući se k Bogu, rasplinuti u toj ljubavi poput zapaljena tamjana što se razilazi u dim. Poškropi-še joj postelju blagoslovljenom vodom, svećenik iz svetoga kaleža izvadi bijelu hostiju, a ona, sva klonula od nebeske radosti, otvori usne da primi tijelo Spasiteljevo koje joj bi pruženo. Zavjese se na ložnici meko nadimahu oko nje kao oblaci, a zrake dviju svijeća što su gorjele na komodi pričiniše joj se poput dva blistava svetokruga. Spusti tada ponovo glavu na jastuk vjerujući da u prostranstvima čuje pjev sera-finskih harfa i da usred modroga neba na zlatnome prijestolju, okružena svecima sa zelenim palmovim grančicama u ruci, u svem njegovu veličanstvu vidi Boga Oca na čiji znak na zemlju slijeću anđeli plamenih krila da je na rukama u visine uznesu.

Ovo joj divotno priviđenje ostade u sjećanju kao nešto najljepše o čemu se može sa-njati, tako da nastojaše iznova oćutjeti iste osjete koji, međutim, i dalje trajahu, no manje isključivo, a ipak s jednako dubokom slatkoćom. Duša joj se, iznemogla od oholosti, napokon odmarala u kršćanskoj poniznosti, a Emma, s nasladom uživajući u vlastitoj slabosti, promatraše u sebi razaranje volje, čime su se širom imala otvoriti vrata prodoru milosti. Uz sreću su, dakle, postojala i veća blaženstva, drugačija lju-bav nad svim ostalim ljubavima, neprekidna i beskrajna, koja će vječito bivati sve većom! Među tlapnjama o nadi nazre stanje čistoće što lebdi ponad zemlje, stapajući se s nebom, a u kojem se čeznula naći. Htjede postati sveticom. Nakupova krunicâ, stade nositi amulete; u sobi je željela, uz uzglavlje svojega ležaja, imati relikvijarij optočen smaragdima da ga svake večeri može ljubiti.

Župnika zadivljavahu te njezine sklonosti, iako je Emmina pobožnost, držaše on, zbog pretjeranoga žara mogla naposljetku prijeći u krivovjerje, pače u nastranost. No, kako se nije osobito snalazio u takvim pitanjima, čim bi ona prešla stanovitu mjeru, napisa pismo gospodinu Boulardu, monsinjorovu knjižaru, s molbom da mu pošalje neko glasovito djelo za osobu ljepšega spola, a ujedno punu duha. Knjižar, s jednakom ravnodušnošću kao da crncima otprema staklene perlice, zbrda-zdola spa-kira sve što se tada moglo naći u optjecaju u trgovini pobožnim knjigama. Bijaše tu priručnika sastavljenih u obliku pitanja i odgovora, pamfleta napisanih bahatim to-

nom na način gospodina de Maistrea[43] te svakojakih romana, ružičastih korica i sla-dunjava stila, što ih bijahu sklepali trubadurski raspoloženi sjemeništarci ili učene pokajnice. Našlo se tu knjiga kao Promislite dobro o ovome, Svjetski čovjek pred no-gama Marijinim (napisao gospodin de ***, nosilac brojnih odličja), Voltaireove za-blude – priručnik za mladež, itd.
Gospođi Bovary um se još ne bijaše dovoljno razbistrio da bi ozbiljno mogla na bilo što prionuti, a i ovoga se štiva bijaše odveć žustro latila. Naljuti se na vjerske propi-se, nabusitost joj se polemičkih napisa ne svidje zbog žučljivosti uperene protiv ljudi koje nije poznavala, a svjetovne pripovijesti tu i tamo potkrijepljene vjerom učiniše joj se napisane s takvim nepoznavanjem svijeta da je i neosjetno udaljiše od istine za koju očekivaše dokaze. Ipak, ustraja, a kada bi joj knjiga iskliznula iz ruku, činilo joj se da je obuzima najnježnija katolička sjeta koju eterična duša uopće može i pojmiti.

U pogledu pak uspomene na Rodolphea, nju bijaše potisnula u dubinu srca pa je on-dje i ostala, svečanija i nepomičnija od kakve kraljevske mumije u podzemnoj odaji. Iz te se goleme balzamirane ljubavi širila nekakva isparina koja je, prodirući kroza sve, miomirisom nježnosti ispunjala bezgrešno ozračje u kojemu je Emma htjela živjeti. Kada bi kleknula na gotičko klecalo, upućivala bi Gospodinu iste umilne rije-či kakve je nekoć šaptala ljubavniku u preljubničkim izljevima. Time je kanila dozvati vjeru, no s neba nije silazila nikakva naslada pa bi ustala, umornih udova, s nejasnim osjećajem ogromne obmane. To traganje, mišljaše ona, bijaše joj samo jed-na zasluga više pa se, u ponosu zbog vlastite pobožnosti, uspoređivala s visokim gospama iz drevnih vremena o čijoj je slavi jednoć sanjarila nad slikom gospođice de La Vallière, a koje su se, vukući za sobom s toliko veličanstva vezenu povlaku du-gačke haljine, povlačile u samoću da ondje pred Kristovim nogama izliju sve suze svojega srca što ga je život ranio.

Tada se Emma predade pretjerano milosrdnim djelima. Šila je odjeću za siromahe, slala drva rodiljama, a jednoga dana Charles, vrativši se kući, zateče u kuhinji i troji-cu skitnica kako za stolom jedu juhu. Kćerkicu koju muž za vrijeme njezine bolesti bijaše smjestio kod dojilje opet dovede kući. Htjede je naučiti čitati; ma koliko Berthe plakala, nju to više nije razdraživalo. Bijaše to unaprijed stvorena odluka da se pomiri sa sudbinom, svekolika popustljivost. Govor joj svakom prigodom bijaše pun uzorna izražavanja. Svojemu je djetetu govorila:

– Više te ne boli želučić, anđele?

Starija gospođa Bovary nije nalazila ništa za pokudu, osim možda opsjednutosti ple-tenjem haljinica za siročad, umjesto krpanja vlastitih kuhinjskih krpa. No, umorna od domaćih svađa, dobra se žena osjećaše ugodno u ovoj mirnoj kući pa čak tu ostade i poslije Uskrsa, u želji da izbjegne zajedljive poruge staroga Bovaryja koji je svakoga Velikog petka za sebe neizostavno naručivao svinjsku kobasicu.

Osim svekrvina društva u kojem je, zahvaljujući ispravnim prosudbama i ozbiljnu

držanju starije žene, donekle nalazila potporu, Emma je gotovo svakodnevno imala i drugih posjeta. Bijahu tu gospođa Langlois, gospođa Caron, gospođa Dubreuil, gospođa Tuvache te, i to redovito od dva do pet, izvrsna gospođa Homais koja nika-da nije htjela povjerovati ni u kakva ogovaranja što su se širila o njezinoj susjedi. U pohode su joj dolazili i mali Homaisovi; dopratio bi ih Justin. Popeo bi se s njima do sobe i ostao stajati kraj vrata, nepomično i šutke. Često bi se gospođa Bovary, i ne obazirući se na nj, počela dotjerivati. Najprije bi iz kose izvukla češalj, naglim pokretom zatresavši glavom, a za jadnog je momčića, kada je prvi put vidio svu tu kosu što joj je, odmotavajući se u crnim uvojcima, padala sve do listova, to bilo po-put nenadana ulaska u nešto izvanredno i novo, i to ga svojim sjajem preplaši.

Emma nesumnjivo ne zamjećivaše njegovu nijemu gorljivost ni njegovu stidljivost. Ni slutila nije da ljubav, premda iščezla iz njezina života, treperi tu, blizu nje, pod tom košuljom od gruba platna, u tomu mladenačkom srcu otvorenu za očitovanje njezine ljepote. Uostalom, u nje se sada sve zaodijevaše takvom ravnodušnošću, rije-či joj bijahu tako srdačne, a pogledi tako oholi, vladanje tako raznovrsno da se kod nje više sebičnost nije mogla razlučiti od milosrđa ni pokvarenost od kreposti. Jedne se večeri, na primjer, razgnjevi na služavku koja ju je molila da smije izići i mucala tražeći kakav izgovor, a potom će najednom:

– Voliš ga, znači?

Pa i ne čekajući odgovor od porumenjele Félicité, dodade tužno:

– Hajde, požuri! Zabavi se!

Dade početkom proljeća s kraja na kraj prekopati vrt, usprkos Bovaryjevim prigovo-rima; on, međutim, bijaše sretan što ona napokon pokazuje volju za nešto. A posvje-dočavala ju je to jače što se više oporavljala. Najprije nađe načina da iz kuće izbaci kumu Rolet, dojilju koja se za vrijeme njezina oporavka bijaše naučila prečesto dola-ziti u kuhinju, i to zajedno sa svoja dva dojenčeta i dječačićem kojega je držala na stanu i hrani, a koji je bio proždrljiviji od kakva ljudoždera. Potom se otarasi i obite-lji Homais, redom otpravi sve ostale posjetioce te pače i u crkvu stade odlaziti s ma-nje revnosti, što je apotekar uvelike odobravao te joj na to prijateljski reče:

– Vi samo što oltare niste počeli lizati!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Gistav Flober - Page 2 Empty Re: Gistav Flober

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu