Gistav Flober

Strana 4 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 12:32 pm

First topic message reminder :





Marie-Antoine-Julesu Sénardu članu pariške odvjetničke komore bivšemu predsjedniku narodne skupštine

i negdašnjemu ministru unutrašnjih poslova


Dragi i odlični prijatelju,

Dopustite mi da napišem vaše ime na čelu ove knjige i iznad njezine posvete; Vama, naime, nadasve dugujem njezino izdavanje. Prošavši kroz vašu veličanstvenu obra-nu, moje djelo kao da je i u mojim očima steklo neočekivan ugled. Primite stoga ov-dje izraze mojega dubokog štovanja i zahvalnosti koja, ma kako velika bila, nikada neće doseći visinu vaše rječitosti i vaše požrtvovnosti.

Gustave Flaubert

Pariz, 12. siječnja 1857.


Poslednji izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 12:14 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:43 pm




X.


Malo-pomalo Rodolpheove bojazni obuzeše i nju. Ljubav je isprva bijaše opila, nije pomišljala ni na što osim toga. No, sada kada više bez nje nije mogla živjeti, bojala se da od nje štogod ne izgubi ili pače da je što ne pomuti. Kada se od njega vraćala kući, bacala je posvuda oko sebe zabrinute poglede, vrebajući svaki lik što bi se po-javio na obzoru i svaki tavanski prozorčić u mjestu s kojega bi je netko mogao opazi-ti. Osluškivala je korake, povike, škripu plugova i zaustavljala se, bljeđa i drhtavija od lišća na jablanima što joj se lelujaše nad glavom.

Jednoga jutra, dok je tako išla kući, učini joj se najednom da razabire dugačku cijev neke puške koja kao da bijaše uperena u nju. Izvirivala je koso iz jedne bačvice do-pola skrivene u travi na rubu jarka. Emma, umalo se onesvijestivši od užasa, ipak za-korači naprijed, a iz bačve iziđe čovjek, onako kao što onaj vražićak na pero iskače iz kutije. Nosio je dokoljenice zakopčane do vrha, kapu nabijenu na oči, usne mu drhtale, a nos se crvenio od zime. Bijaše to kapetan Binet, u zasjedi na divlje patke.

– Trebali ste se izdaleka javiti! – uzviknu. – Kad opazite pušku, uvijek treba upozori-ti na sebe.

Ubirač poreza time pokušavaše prikriti vlastiti strah; naime, s obzirom na to da je okružnom odredbom lov na patke bio zabranjen, osim iz čamca, gospodin se Binet, unatoč svem svojem poštovanju prema zakonu, zatekao u prekršaju. Stoga mu se svaki čas pričinjalo da čuje poljarov dolazak. No, taj mu je nemir samo pojačavao užitak pa je, onako posve sam u bačvi, sam sebi čestitao na vlastitoj sreći i lukavstvu.

Kada ugleda Emmu, kao da mu velik teret pade sa srca te će, odmah se upuštajući u razgovor:

– Nije baš toplo, štipa!

Emma ništa ne odgovori. On nastavi:

– A vi ste bome rano izišli!

– Da – reče ona mucajući. – Dolazim od dojilje kod koje mi je dijete.

– Ah! Baš lijepo, baš lijepo! A ja sam vam tu, kako vidite, već od rane zore, ali je vrijeme tako mutno da osim ako mi patka ne doleti ravno pred cijev...

– Doviđenja, gospodine Binet – prekide ga ona okrenuvši se na peti.
– Sluga pokoran, gospođo – dočeka on suho. I vrati se u bačvu.

Emma se pokaja što je tako naglo ostavila ubirača poreza. Nedvojbeno će se sada upustiti u nepovoljna nagađanja u vezi s njom. Priča o dojilji bijaše najgora moguća isprika, jer su svi u Yonvilleu dobro znali da se mala Bovaryjeva već prije godinu dana vratila k roditeljima. Uostalom, ovdje u blizini nitko nije stanovao; taj je put vodio samo u Huchette; Binet je, dakle, pogodio odakle ona dolazi i neće šutjeti, iz-brbljat će se, to je izvjesno! Sve do večeri razbijala je glavu, unaprijed smišljajući sve zamislive laži, a neprestano joj pred očima bijaše ona budala s lovačkom torbom.

Charles je poslije večere, videći je zabrinutu, htjede odvesti do ljekarnika da se ondje razonodi; a prva osoba koju opazi u ljekarni i opet bijaše on, onaj ubirač poreza! Sta-jao je ispred pulta, obasjan odsjajem crvene bočice, i govorio:

– Dajte mi, molim vas, pola unče vitriola.

– Justin – viknu apotekar – donesi nam sumporne kiseline.

Potom će Emmi koja se baš kanila popeti u sobu gospođe Homais:

– Ne, ostanite tu, nema potrebe, sad će ona doći dolje. Ugrijte se dotle uz peć... Ispri-čajte me... Dobar dan, doktore (ljekarniku pričinjavaše, naime, silno zadovoljstvo izgovarati riječ doktor, kao da, dok je upućuje drugome, i na njega pada nešto od sja-ja što ga je u njoj nalazio)... Ama, pazi da ne prevrneš mužare! Radije idi po stolce u malu primaću sobu, pa znaš da ne treba micati naslonjače iz salona.

I upravo se Homais, da bi vratio naslonjač na mjesto, spremao pohrliti iza tezge, kad-li Binet zatraži pola unče šećerne kiseline.

– Šećerne kiseline? – prezirno će ljekarnik. – Nikad čuo, ne znam što je to! Možda hoćete oksalnu kiselinu? Oksalnu, točno?

Binet objasni kako mu treba neko sredstvo za nagrizanje da napravi tekućinu kojom će od hrđe čistiti pojedine dijelove lovačke opreme. Emma uzdrhta. Ljekarnik se suglasi:

– Zbilja, vrijeme nije povoljno, zbog vlage.

– Međutim – lukavo dočeka posrednik – nekima to itekako odgovara. Gušila se.

– Dajte mi i...

– Pa ovaj nikada neće otići! – mišljaše ona.

– Pola unče kolofonija i terpentina, četiri žutog voska i tri životinjskog ugljena, mo-lim, za čišćenje lakirane kože na opremi.

Apotekar upravo počinjaše rezati vosak, kadli se gospođa Homais pojavi s Irmom u naručju i Napoléonom kraj sebe, a Athalie je išla za njima. Smjesti se kraj prozora, na baršunom presvučenu klupu, a dečkić se šćućuri na stoličici, dok je starija sestra obilazila oko kutije pune ušećerenih čičimaka i svojega tatice. Ovaj je pak lijevao te-kućinu kroz lijevak, na bočice stavljao čepove, lijepio natpise, pravio omote. Svi su oko njega šutjeli, a samo se od vremena do vremena čulo gdje zveckaju utezi na vagi, uz nekoliko tihih riječi kojima je ljekarnik davao savjete šegrtu.

– Kako vam je curica? – najednom zapita gospođa Homais.

– Tišina! – uskliknu njezin muž koji je upisivao brojke u trgovačku knjigu.

– Zašto je niste doveli? – poluglasno nastavi ona.

– Pst! Pst! – Emma će, pokazujući prstom na apotekara.

No, Binet, potpuno zadubljen u provjeru računa, vjerojatno ne bijaše ništa čuo. Na-pokon iziđe. Emma, riješivši se nelagode, ispusti dugačak uzdah.

– Kako vi teško dišete! – reče gospođa Homais.

– Ah! To je od vrućine – odgovori ona.

Sutradan se njih dvoje posavjetovaše o tome kako će ubuduće ugovarati sastanke; Emma je htjela darom predobiti služavku, no bolje je bilo pronaći u Yonvilleu kakvu skrovitu kuću. Rodolphe obeća da će je potražiti.

Tokom cijele zime, tri-četiri puta tjedno, dolazio je on po mrkloj noći u vrt. Emma bijaše smišljeno izvadila ključ iz vrtnih vrata pa je Charles povjerovao kako se izgu-bio.

Da joj javi kako je stigao, Rodolphe bi bacio šaku pijeska u prozorski kapak. Ona bi skočila s mjesta, ali je kadšto morala pričekati, jer je Charles silno volio brbljati kraj vatre, i to bez kraja i konca.

Grizla se iznutra od nestrpljivosti; da je samo mogla, pogledom bi ga bila izbacila kroz prozor. Napokon bi se počela preodijevati za spavanje; potom bi uzela knjigu i posve mirno dalje čitala, kao da je čitanje zabavlja. No, Charles koji je već bio u postelji zvao ju je da legne.

– Daj dođi, Emma – govorio je – već je kasno.
– Evo me, idem! – odgovarala je ona.

Međutim, kako mu je svijeća blještala u oči, Charles bi se okrenuo prema zidu i zaspao. Ona bi se iskrala zadržavajući dah, nasmiješena, drhtava od uzbuđenja i na-pola razodjevena.

Rodolphe je nosio širok ogrtač; potpuno bi je uvio u njega pa bi je, uhvativši je ru-kom oko struka, bez riječi odvukao do nakraj vrta.

U sjenicu, na onu istu klupu od istrunulih oblica na kojoj ju je nekoć Léon za ljetnih večeri tako zaljubljeno promatrao. Sada više nije ni mislila na nj.

Zvijezde su sjale kroz ogoljelo jasminovo granje. Iza sebe su čuli rijeku gdje teče, a od vremena do vremena i šuštanje suhe trske na obali. Tu i tamo nadimahu se u tami goleme sjene, a kadšto bi se, zadrhtavši sve u isti mah, uspravile i nadvile nad njih poput ogromnih crnih valova što se približavahu da ih prekriju. Zbog noćne hladnoće još se jače stiskahu jedno uz drugo; uzdasi s vlastitih usana činili im se jači; oči što se jedva međusobno nazirahu izgledahu im krupnije, a usred tišine čule se riječi, posve tiho izrečene, što im uz kristalni zvuk padahu na dušu i odjekivahu u njoj u vi-šestrukim titrajima.

Kada je noć bila kišovita, sklonili bi se u ordinaciju, između kolnice i konjušnice. Ona bi zapalila jedan od kuhinjskih svijećnjaka što ga bijaše sakrila iza knjiga. Ro-dolphe bi se smjestio kao u vlastitoj kući. Pogled na ormar za knjige i na pisaći stol, riječju, na cijelu prostoriju, izazivaše u njemu silno veselje pa se nije mogao suzdrža-ti da na Charlesov račun ne zbija kojekakve šale, što je smetalo Emmi. Bila bi voljela da je ozbiljniji, pa čak ponekad i dramatičniji, kao onom prigodom kada se njoj uči-nilo da u drvoredu čuje korake što se približuju.

– Netko dolazi! – reče ona. On ugasi svjetlo.

– Imaš li pištolje?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:44 pm






– Zašto?

– Pa... za obranu – dočeka Emma.

– Od tvojeg muža? Ah! Od tog jadnika?

I Rodolphe dovrši rečenicu kretnjom koja je značila: »Smrvio bih ga malim prstom!«

Nju zadivi njegova hrabrost, premda u njoj osjeti svojevrsnu bezobzirnost i priprostu grubost zbog kojih se sablažnjavala.
Rodolphe se pak itekako zamisli nad tom pričom s pištoljima. Ako je govorila ozbiljno, to je zbilja smiješno, mišljaše, pače odvratno, jer on nema nikakva razloga za mržnju prema dobričini Charlesu budući da ga, kako se ono veli, ne izjeda ljubo-mora; a i Emma mu se tom prilikom svečano zavjetovala na vjernost, što mu se isto tako baš ne učini znakom dobrog ukusa.

Osim toga, postajaše vrlo sentimentalna. Trebalo je razmijeniti slike, odrezali su svatko po pramen kose, a sada zahtijevaše i prsten, pravi vjenčani prsten kao znak vječne veze. Često mu spominjaše večernja zvona i glasove prirode; potom razgova-raše s njime o svojoj, kao i o njegovoj majci. Rodolphe je majku bio izgubio još prije dvadeset godina. Emma ga je svejedno tješila sladunjavim riječima, kao da tješi na-puštena dječarca, a kadšto bi mu pače rekla promatrajući mjesec:

– Sigurna sam da njih dvije gore na nebu odobravaju našu ljubav.

No, bila je tako lijepa! Malo ih je bilo tako bezazlenih među ženama koje je posjedo-vao! Ova ljubav bez raskalašenosti bijaše za nj nešto novo, što je, oslobađajući ga od lakomislenih navika, u isti mah laskalo njegovu ponosu i njegovoj putenosti. Emmin mu se zanos, što ga je njegov zdrav malograđanski razum prezirao, u dubini duše či-nio dražesnim, jer bijaše na njega usmjeren. I tada, siguran u njezinu ljubav, prestade se truditi i vladanje mu se malo-pomalo promijeni.

Nije više za nju, kao nekoć, imao onih tako slatkih riječi koje su je tjerale u plač ni onih vatrenih milovanja koja su je dovodila do ludila, tako da njihova velika ljubav u kojoj je Emma živjela, potpuno u tome iščezavajući, kao da se pod njom poče sma-njivati, poput riječne vode koja ponire u korito, te se na dnu ukaza mulj. Ne htjede u to povjerovati; postade dvostruko nježnija; a Rodolphe je sve manje skrivao svoju ravnodušnost.

Nije znala kaje li se što mu je popustila ili ga, naprotiv, želi još više ljubiti. Poniženje što se osjeća slabom pretvaraše se u ozlojeđenost koju ublažavahu puteni užici. Ne bijaše to više privrženost, više je nalikovalo na neprekidno zavođenje. On je nju pod-činjavao. Ona se njega malone bojala.

Naoko je, međutim, sve izgledalo mirnije no ikada, jer je Rodolpheu pošlo za rukom da tim preljubništvom upravlja po svojoj volji; pa nakon šest mjeseci, kada stiže pro-ljeće, bijahu oni jedno drugome poput supružnika što mirno održavaju plamen kuć-noga ognjišta.

Bijaše to doba kada je čiča Rouault obično slao puricu u spomen na svoju izliječenu nogu. Uz dar je uvijek stizalo i pismo. Emma prereza uzicu kojom bijaše privezano za košaru i pročita sljedeće retke:


»Draga djeco,

»Nadam se da će vas ovo zateći u dobru zdravlju i da će ova biti jednako dobra kao i one druge, jer mi se čini malo mekanija, ako smijem tako reći, a i teža. Ali, idući put poslat ću vam za promjenu pijetla, osim ako i dalje radije nećete tukice, i vratite mi, molim vas, korpu, a i one dvije prijašnje. Imao sam nevolju sa štagljem: jedne je noći jako puhalo pa je krov odletio među drveće. A ni žetva nije baš bila naročita. Uglavnom, ne znam kada ću doći do vas. Tako mi je sada teško ostaviti kuću, draga moja Emma, otkako sam sâm!«


I tu između redaka bijaše razmak, kao da je dobričina bio ispustio pero i na tren se prepustio mislima.

»Što se mene tiče, dobro sam, osim prehlade koju sam neki dan navukao na sajmu u Yvetotu – išao sam tamo da uzmem novog pastira, jer sam staroga izbacio zbog toga što se previše cifrao. Jadni li smo s tim razbojnicima! Ovaj je, osim svega, bio i drzak.

Saznao sam od jednog torbara koji je zimus putovao po vašem kraju pa je dao vaditi zub da Bovary stalno marljivo radi. To me ne čudi, a pokazao mi je i iščupani zub; zajedno smo popili kavu. Pitao sam ga je li te vidio, rekao mi je da ne, ali da je u sta-ji vidio dvije životinje, iz čega zaključujem da posao dobro ide. Tim bolje, djeco moja draga, i neka vam dragi Bog dade svaku moguću sreću.

Dolazi mi na žao što još nisam upoznao svoju ljubljenu unučicu Berthu Bovary. Za nju sam u vrtu, pod prozorom tvoje sobe, zasadio šljivu ranku i nikome ne dam da u nju dira, osim kasnije za kompot koji ću u ormaru čuvati za nju kad dođe.

Zbogom, djeco draga. Ljubim te, kćeri moja, a i vas, dragi zete, kao i onu malenu, u oba obraza.

Ostajem uz srdačne pozdrave

vaš nježni otac

Théodore Rouault.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:45 pm




Zastade na nekoliko trenutaka držeći među prstima grubi papir. Pravopisne se pogreške prepletahu jedna s drugom, a Emma je pratila nježnu misao koja kokodaka-še s kraja na kraj, kao kokoš napola skrivena u trnovoj živici. Pismo bijaše posušeno pepelom s ognjišta, jer joj malo sive prašine s pisma kliznu na haljinu i gotovo joj se učini da vidi oca kako se priginje prema rešetki da dosegne mašice. Koliko je vreme-na proteklo otkako više nije uz njega, na klupici pred kaminom, paleći vrh kakva šta-pa na velikom plamenu od morske trske koja bi pritom zapucketala!... Sjeti se ljetnih predvečerja prepunih sunca. Ždrebad je rzala kad bi tkogod naišao i trčala, trčala ga-lopom... Pod njezinim je prozorom bila košnica pa bi pčele kadšto, kovitlajući se na svjetlosti, udarale o okna i od njih odskakivale poput zlatnih kuglica. Koliko li je sre-će bilo u tim danima! Koliko slobode! Koliko nade! Koliko maštanja! Sada joj od toga više ništa ne preostaje! Sve je potratila u pustolovinama vlastite duše, u jednom životnom razdoblju za drugim, u djevojaštvu, braku i ljubavi, gubeći ih tako neprestano kroz cijeli život, poput putnika koji ponešto od svojega bogatstva ostavlja u svakome usputnom svratištu.

No, što to nju čini tako nesretnom? Gdje je ta izuzetna nesreća koja ju je toliko potresla? Pa podiže glavu, ogledavajući se oko sebe, kao da traži uzrok onome zbog čega toliko pati.

Travanjska se zraka prelijevala na porculanskome posuđu na polici, vatra je gorjela, pod papučama osjećaše mekoću saga, dan bijaše svijetao, zrak mlak, a čula je i svoje dijete kako negdje vrišti od smijeha.

Mališanka se zapravo valjala po tratini, usred pokošene trave koju su upravo prevrta-li. Ležala je potrbuške navrh jednoga plasta. Služavka ju je držala za suknjicu. Lesti-boudois je grabljao pokraj nje i svaki put kad bi se približio, ona bi se nagnula mašu-ći ručicama po zraku.

– Dovedite je ovamo! – reče njezina mati jurnuvši da je zagrli. – Kako te volim, jad-no moje dijete, kako te volim!

Potom, opazivši da su joj ušne resice malo prljave, brzo pozvoni da joj donesu tople vode pa je umi, presvuče joj rublje, čarape i cipele, postavi tisuću pitanja o njezinu zdravlju, kao da se maločas vratila s puta, te je napokon, poljubivši je još jednom i malčice zaplakavši, opet predade u ruke služavki koja stajaše zabezeknuta pred tom pretjeranom nježnošću.

Rodolphe je uvečer zateče ozbiljniju no obično.
– Proći će to nju – procijeni. – To je samo hir.

Pa uzastopce ne dođe na tri sastanka. Kada se napokon pojavi, ona se pokaza hlad-nom i malone puna prezira.

– Ah! Ništa ti to ne vrijedi, dušo moja...

I gradio se da ne primjećuje njezine sjetne uzdahe ni rupčić što ga je svaki čas vadila.

Tada se Emma pokaja!

Zapita se pače zašto joj je Charles toliko odbojan i ne bi li bilo bolje da ga može lju-biti. No, on joj nije davao baš previše povoda za takvu promjenu osjećaja tako da je i dalje bila silno zbunjena u svojoj požrtvovnosti, kadli joj apotekar u dobar čas za to pruži priliku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:46 pm






XI.




On bijaše nedavno pročitao hvalospjev o novome načinu liječenja skvrčenih stopala, a kako bijaše pobornik napretka, rodi se u njemu rodoljubna zamisao kako bi i u Yonvilleu, eda bi bio na visini, trebalo obaviti pokoju operaciju strefopodije.

– Jer – govoraše on Emmi – što se time stavlja na kocku? Razmotrite i sami (pa stade na prste nabrajati prednosti takva pokušaja): gotovo izvjestan uspjeh, olakšanje i otklanjanje nakaznosti kod bolesnika, brzo stečena slava za liječnika koji izvede ope-raciju. Zašto vaš muž, na primjer, ne bi onoga jadnog Hippolytea iz Zlatnoga lava toga riješio? Imajte na pameti da bi on o svojem ozdravljenju jamačno pripovijedao svim putnicima, a osim toga (Homais ovdje snizi glas i ogleda se uokolo) tko bi meni branio da u novine pošaljem crticu o tome? Eh, Bože moj! Članak ide od ruke do ruke... o njemu se govori... na kraju iz toga ispadne lavina! Pa tko zna, tko zna?

Doista, Bovary je mogao i uspjeti; ništa nije Emmu uvjeravalo u to da je nesposoban, a i kakvo bi to za nju bilo zadovoljstvo da ga navede na korak kojim bi se povećali njegova slava i imutak? Tražila je tek mogućnost da se osloni na nešto čvršće od lju-bavi.

Charles se, pod pritiskom apotekarova i njezina salijetanja, dade nagovoriti. Nabavi iz Rouena knjigu doktora Duvala pa se svake večeri, podupirući glavu rukama, za-dubljivaše u čitanje.

Pa dok je on proučavao ekvinuse, varuse i valguse, to jest strefokatopodiju, stre-fendopodiju i strefeksopodiju (odnosno, jasnije rečeno, različite vrste iskrivljenja stopala, prema dolje, prema unutra ili prema van), zajedno sa strefipopodijom i stre-fanopodijom (drugim riječima: izvrnutost stopala prema dolje i ispravljanje prema gore), gospodin Homais raznoraznim je razlozima bodrio gostioničkoga momka ne

bi li se dao operirati.[39]

– Jedva ćeš osjetiti, a i to možda, laganu bol; to je običan ubod, kao kad ti puste malo krvi, manje nego odstranjivanje nekih žuljeva na nogama.

Hippolyte, razmišljajući, bedasto prevrtaše očima.

– Uostalom – nastavljaše ljekarnik – mene se to ne tiče! To je radi tebe, iz čistog čovjekoljublja! Volio bih, prijatelju, da se riješiš toga odvratnog šepanja, uz njihanje u lumbalnoj regiji, što mora da ti, ma koliko ti to poricao, poprilično smeta u
obavljanju posla.

Onda mu Homais uze predočavati koliko će se nakon toga osjećati veselijim i čilijim te mu čak davaše naslutiti da bi se i ženama lakše mogao svidjeti, na što se stajski sluga samo blesavo osmjehivaše. Potom ga napade pozivajući se na taštinu:

– Boramu, jesi li ti muško? A što bi bilo da si morao ići u vojsku, služiti pod oružjem?... Ah, Hippolyte!

I Homais bi se udaljio izjavljujući kako ne razumije takvu tvrdoglavost, toliku zasli-jepljenost zbog koje se netko odbija koristiti blagodatima znanosti.

Nesretnik popusti, jer to već bijaše poput neke urote protiv njega. Binet koji se nika-da nije miješao u tuđe poslove, gospođa Lefrançois, Artémise, susjedi, pa i sam na-čelnik, gospodin Tuvache, svi ga nagovarahu, držahu mu prodike, nastojahu ga posti-djeti, no on se naposljetku odluči samo zato što ga to neće ništa stajati. Bovary čak preuze na sebe da će nabaviti uređaj za operaciju. Zamisao za takav plemeniti postu-pak bijaše Emmina, a Charles na to pristade govoreći sam sebi u dnu duše kako mu je žena pravi anđeo.

Uz ljekarnikove savjete i tri puta započinjući posao od početka, dade kod stolara, uz bravarovu pomoć, izraditi nekakvu kutiju koja je težila oko osam funti i na kojoj se nije štedjelo ni željeza, ni drva, ni lima, ni kože, ni vijaka i matica.

Međutim, da bi se vidjelo koju tetivu treba Hippolyteu prerezati, trebalo je najprije ustanoviti kojoj vrsti pripada njegovo kljasto stopalo.

U njega bijaše stopalo položeno gotovo u ravnoj crti s nogom, no ujedno i izvrnuto prema unutra, tako da je posrijedi bio ekvinus s manjom primjesom varusa ili pak la-gani varus s jakim znacima ekvinusa. No, s tim je svojim ekvinusom koji doista bija-še širok kao konjska noga, hrapave kože, osušenih tetiva, krupnih prstiju na kojima crni nokti izgledahu poput čavala na potkovi, naš strefopod od jutra do mraka jurcao naokolo poput jelena. Neprestano ga se viđalo na trgu gdje skakuće oko taljiga, izba-cujući naprijed kraći od svoja dva podupirača. Činilo se pače da mu je ta noga jača od zdrave. Zbog dugogodišnje službe bijaše stekla neka moralna svojstva kao što su strpljivost i energija pa kada bi dobio kakav teži posao, njezin se vlasnik radije osla-njao na nju.

I tako je, budući da je posrijedi bio ekvinus, valjalo prerezati Ahilovu tetivu, s time da se kasnije prijeđe na prednji potkoljenični mišić: liječnik se, naime, ne usuđivaše u isti mah upuštati u dvije operacije, te je pače već drhtao od straha da će zaći u neko
važno područje koje mu ne bijaše poznato.

Ni Ambroiseu Paréu kada je petnaest stoljeća nakon Celsa prvi put primjenjivao ne-posredno povezivanje arterije, ni Dupuytrenu kada se spremao otvoriti apsces kroz debeli moždani sloj, ni Gensoulu kada je obavljao prvo kirurško odstranjivanje gornje čeljusti, nije zacijelo srce tako udaralo, ruka tako drhtala, um bio tako napregnut kao gospodinu Bovaryju kada se približio Hippoliteu s tenotomom među prstima. I ovdje se, kao i u bolnicama, na jednom stolu sa strane vidjela hrpa svilače, navošteni konci, mnogo zavoja, cijela piramida od zavoja, sve što se od zavoja uopće moglo naći kod apotekara. Sve je to već rano ujutro pripremio gospodin Homais, ko-liko da zapanji mnoštvo, toliko i da sam sebe obmane. Charles zareže kroz kožu; začu se suho pucketanje. Tetiva bijaše prerezana, operacija gotova. Hippolyte nije mogao doći k sebi od čuda: sagibaše se Bovaryju do ruku da ih obaspe poljupcima.

– Daj, smiri se – govoraše apotekar – kasnije ćeš izraziti zahvalnost svojem dobroči-nitelju.

Pa siđe da ishod operacije ispriča petorici-šestorici znatiželjnika koji se nisu micali iz dvorišta i koji su zamišljali da će se pred njima pojaviti sam Hippolyte prav kao svi-jeća. Potom se Charles, prikopčavši svojemu bolesniku mehaničku napravu, vrati kući gdje ga Emma, sva u strepnji, čekaše na vratima. Ona mu se baci oko vrata, sje-doše za stol, on mnogo pojede, te čak uz slatko htjede popiti šalicu kave, raskoš koju sebi dopuštaše samo nedjeljom kada bi imali goste.

Večer im bi ugodna, puna razgovora i zajedničkih snova. Porazgovoriše se o budu-ćem bogatstvu, o poboljšanjima koje treba uvesti u kućanstvo; on je već vidio kako mu ugled raste, blagostanje se povećava i žena ga zauvijek ljubi, a ona se smatrala sretnom što se može okrijepiti novim, zdravijim, boljim čuvstvom, riječju, što osjeća bar nešto nježnosti prema ovome jadnom čovjeku koji je toliko voli. Na tren joj gla-vom proleti pomisao na Rodolphea, no oči joj se opet svrnuše na Charlesa; čak u čudu primijeti i da mu zubi nisu nimalo ružni.

Bijahu u postelji kadli gospodin Homais, unatoč kuharici, najednom uđe u sobu drže-ći u ruci svježe ispisan list papira. Bijaše to članak namijenjen za objavu u Fanal de Rouen. Donio im ga je na čitanje.

– Pročitajte nam ga vi – reče Bovary. I on pročita:

– »Unatoč predrasudama koje poput mreže još uvijek prekrivaju jedan dio lica Evrope, svjetlost ipak počinje prodirati u naša sela. Tako je u utorak naše malo mjesto Yonville bilo pozornicom kirurškoga pokusa koji je istodobno bio i djelo velikoga čovjekoljublja. Gospodin Bovary, jedan od naših najistaknutijih praktičara...«

– Ah! To je pretjerano! Pretjerano! – govoraše Charles gušeći se od ganuća.

– Ama, ne, nipošto! Ma kakvi!... »... operirao je kljastu nogu...« Nisam naveo znanstveni izraz, jer u novinama, znate... ne bi to možda svatko razumio, treba širem čitateljstvu...

– Svakako – reče Bovary. – Nastavite.

– Ovako ide dalje – reče ljekarnik. – »... Gospodin Bovary, jedan od naših na-jistaknutijih praktičara, operirao je kljastu nogu stanovitome Hippolyteu Tautainu koji već dvadeset i pet godina služi kao konjušar u svratištu Zlatni lav, što ga drži gospođa ud. Lefrançois, na trgu Armes. Novost toga pokušaja i zanimanje za ovaj slučaj izazvali su toliku navalu svijeta da je prostor pred zgradom bio potpuno zakrčen. Operacija je pak obavljena kao nekom čarolijom tako da se na koži jedva pojavilo nekoliko kapi krvi, tek toliko da pokažu kako je neposlušna tetiva napokon popustila pred naporima ovoga umijeća. Bolesnik se, pravo čudo (potvrđujemo ovo

de visu),[40] nije ni potužio na bol. Stanje mu je do sada takvo da se bolje ne bi moglo ni poželjeti. Sve ukazuje na to da će oporavak kratko trajati pa tko zna nećemo li već na idućem seoskom proštenju vidjeti našega vrlog Hippolytea gdje se, usred mnoštva razdraganih veseljaka, pojavljuje u bakhovskim plesovima te tako poletom i poskaki-vanjem pred svima dokazuje kako je potpuno ozdravio? Svaka počast stoga plemeni-tim učenjacima! Počast onim neumornim umovima koji probdjevene noći posvećuju poboljšanju ili pak olakšanju života svojih bližnjih! Počast! Trostruka počast! Nije li ovo prilika da uskliknemo kako će slijepi progledati, uši gluhih se otvoriti, a hromi prohodati! No, ono što je svojim izabranicima obećavao fanatizam, to danas znanost ostvaruje za sve ljude! Redovito ćemo izvještavati čitatelje o daljnjem razvoju ovoga značajnoga liječenja.«

Uza sve to, pet dana poslije pojavi se, sva prestravljena, kuma Lefrançois vičući:

– Upomoć! Umire!... Ne znam što ću s njim!

Charles odjuri prema Zlatnome lavu, a ljekarnik, kada ga spazi kako gologlav prelazi preko trga, ostavi ljekarnu. Pojavi se i sam, zadihan, crven u licu, zabrinut, ispitujući sve koji se penjahu uza stube:

– Pa što je to bilo s našim zanimljivim strefopodom?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:47 pm






A strefopod se previjao u groznim grčevima, tako da je mehanička naprava u koju mu noga bijaše zatvorena udarala o zid kao da će ga probiti.

Sa svim mjerama opreza, kako ne bi poremetili položaj uda, skinuše, dakle, kutiju i pred očima im se ukaza užasan prizor. Oblici su se stopala gubili u takvoj oteklini te se činilo da bi sva koža mogla svaki čas popucati, a bijaše prekrivena podljevima što ih je prouzročio onaj glasoviti uređaj. Hippolyte se već ranije bijaše potužio da mu on izaziva bol; nitko se na to nije obazirao; sada je trebalo priznati da nije bio potpu-no u krivu pa ga nekoliko sati ostaviše bez toga. No, tek što je otok malo splasnuo, obojica mudraca procijeniše uputnim da se ud ponovo stavi u napravu i još jače stegne ne bi li se stvar pospješila. Naposljetku, nakon tri dana, kada Hippolyte više sve to nije mogao izdržati, još mu jednom skinuše napravu, silno se zaprepastivši nad ishodom što ga ugledaše. Modri se otok bijaše proširio i na nogu, i to uz mjesti-mične plikove iz kojih se lučila crna tekućina. Ovo već postajaše ozbiljno. Hippolyte se počinjaše zabrinjavati, a kuma ga Lefrançois premjesti u malu blagovaonicu, od-mah kraj kuhinje, da ima bar kakvu takvu razonodu.

No, ubirač poreza koji je ondje svakodnevno objedovao gorko se požali na takvo društvo. Onda Hippolytea prenesoše u sobu za biljar.

Ondje je ležao stenjući pod debelim pokrivačima, blijed, obrastao u dugu bradu, upa-lih očiju te od vremena do vremena okrećući znojnu glavu na prljavom jastuku na koji slijetahu muhe. Gospođa Bovary dolazila mu je u posjet. Donosila mu je platno za obloge i tješila ga, hrabrila. Ni inače mu nije nedostajalo društva, posebno u sajmene dane, kada su seljaci oko njega udarali biljarske kugle, mačevali se bi-ljarskim štapovima, pušili, pili, pjevali, galamili.

– Kako je? – govorahu udarajući ga po ramenu. – Ah! Ne baš sjajno, kako izgleda! Za to si sam kriv. Trebalo bi napraviti ovako, napraviti onako...

Pa bi mu pripovijedali priče o ljudima koji su se svi izliječili drugačijim lijekovima od njegovih; potom bi kao za utjehu dodavali:

– Ti sebe previše štediš! Daj, ustani! Paziš se i maziš kao nekakav kralj! Svejedno, šaljivčino stara, ne mirišeš baš najbolje!

Gangrena se doista sve više širila. Bovary se od toga i sam užasno osjećao. Dolazio je u svako doba, u svaki čas. Hippolyte ga je gledao očima punim užasa i mucao je-cajući:

– Kada ću ozdraviti?... Ah, spasite me!... Tako mi je teško! Tako teško!
A liječnik je odlazio, stalno mu preporučujući dijetu.

– Ne slušaj ti njega, dečko moj – govoraše kuma Lefrançois. – Već su te dosta izmu-čili! Još ćeš više oslabiti. Hajde, jedi!

Pa bi mu donijela kakvu krepku juhu, pokoji odrezak ovčjega buta, koji komad slani-ne, a kadšto i čašicu rakije koju se on ne usuđivaše prinijeti ustima.

Doznavši da mu je gore, opat ga Bournisien zaželje posjetiti. Najprije ga požali zbog nevolje koja ga je snašla, svejednako izjavljujući kako se tome treba radovati, jer je to volja Gospodnja te brzo iskoristiti priliku i izmiriti se s Bogom.

– Jer – očinskim glasom govoraše duhovnik – pomalo si zanemarivao svoje dužnosti; rijetko te se viđalo na službi Božjoj, a koliko godina ima da nisi pristupio svetoj pričesti? Razumijem da su te tvoji poslovi, da te vrtlog svijeta možda odvratio od brige za vlastiti spas. No, sada je čas da o tome razmisliš. Ipak, nemoj zdvajati; upoznao sam već velike grešnike koji su, neposredno prije no što će pred njega stupi-ti (znam dobro, da ti još nisi do toga došao), zaklinjali Boga da im bude milosrdan i doista su umrli u najboljem duševnom stanju. Nadajmo se da ćeš nam i ti, baš kao i oni, pružiti dobar primjer! Tako, opreza radi, tko ti brani da ujutro i uvečer po jedan put izgovoriš »Zdravo, Marijo, milosti puna« i »Oče naš, koji jesi na nebesima«? Da, učini tako! Mene radi, meni za ljubav! Pa što te to stoji?... Obećaješ li?

Jadnik sve obeća. Župnik dođe i narednih dana. Čavrljao je s gostioničarkom te joj čak pripovijedao razne pričice protkane šalama, dvosmislicama koje Hippolyte nije razumio. Potom, čim bi se za to ukazala zgoda, navraćaše razgovor na vjerske pred-mete, pokazujući pritom dolično lice.

Njegova revnost kao da urodi plodom, jer strefopod ubrzo posvjedoči želju da, oz-dravi li, pođe na hodočašće u Bon-Secours, na što gospodin Bournisien odgovori da u tome ne vidi ništa loše: dvostruka je predostrožnost bolja od jedne same. Ništa se time ne stavlja na kocku.

Apotekar se rasrdi zbog tih, kako ih nazivaše, popovskih majstorija; one škode, tvrdio je, Hippolyteovu oporavku, te ponavljaše gospođi Lefrançois:

– Ostavite ga na miru! Ostavite ga na miru! Samo ga ubijate u pojam s tim svojim misticizmom!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:48 pm




No, dobra ga žena više nije htjela slušati. Od njega je sve i počelo. Iz čiste želje za protivljenjem, čak iznad bolesnikova uzglavlja objesi škropionicu sa svetom vodi-com i šimširovom grančicom.
Međutim, ni vjera, baš kao ni kirurgija ne pokazaše se od velike pomoći te se gangrena nezaustavljivo sve više širila od udova prema trbuhu. Uzalud bijaše pribje-gavanje raznim lijekovima i mijenjanje obloga, mišići svakodnevno sve više propa-dahu te Charles napokon odgovori potvrdnim kimanjem glave kada ga kuma Lefrançois zapita bi li, budući da im drugo i ne preostaje, mogla poslati po gospodina Caniveta, slavnoga liječnika iz Neufchâtela.

Doktor medicine, pedesetogodišnjak, na dobrome položaju i siguran u sebe, taj se kolega bez ikakva ustručavanja prezirno nasmija otkrivši nogu do koljena zahvaćenu gangrenom. Potom, jasno i glasno izjavivši da to treba odrezati, pođe do ljekarnika da ondje istrese grdnje na one magarce koji su jadnoga čovjeka doveli u ovakvo sta-nje. Vukući gospodina Homaisa za puce na kaputu, na sav je glas vikao po ljekarni:

– To su vam ti pariški izumi! Što sve neće izmisliti ta gospoda iz prijestolnice! Tako je i sa strabizmom, kloroformom i žučnim kamencima, sve same grozote koje bi vla-da morala zabraniti! E, ali to su pametnjakovići pa vas kljukaju lijekovima i ne mare za posljedice. Mi nismo tako sposobni, nismo mi učeni ni gizdavi, nismo ženskasti kicoši; mi smo praktičari, mi liječimo ljude, nije nam ni na kraj pameti operirati zdrava zdravcata čovjeka! Ispravljati kljasto stopalo? Pa zar se kljasto stopalo može ispraviti? To vam je isto kao da hoćete, primjerice, grbavca učiniti uspravnim!

Homaisu bijaše teško slušati taj govor, a nelagodu prikrivaše udvornim osmijehom, jer mu se valjalo obzirno ophoditi s gospodinom Canivetom čiji su recepti kadšto sti-zali i do Yonvillea. Stoga se i ne prihvati toga da brani Bovaryja, pa čak i ne stavi ni-kakva prigovora te, odrekavši se vlastitih načela, žrtvova dostojanstvo važnijoj ko-risti što ju je donosio trgovački posao.

Za selo ta natkoljenična amputacija što ju je trebao obaviti doktor Canivet bijaše va-žan događaj. Svi stanovnici bijahu toga dana ranije ustali, a glavna se ulica, iako puna svijeta, doimaše nekako turobno, kao da je posrijedi izvršenje smrtne kazne. Kod sitničara se raspravljalo o Hippolyteovoj bolesti, po dućanima se ništa nije pro-davalo, a gospođa Tuvache, načelnikova žena, nije se ni micala s prozora, sve od nestrpljenja neće li ugledati kirurga gdje dolazi.

On stiže u jednoprežnoj dvokolici kojom sam upravljaše. No, kako opruga na desnoj strani bijaše s vremenom popustila pod teretom njegove glomazne pojave, kočija se u vožnji malo naginjala pa se na jastuku kraj njega opažala prostrana kutija presvu-čena crvenom ovčjom kožom, s tri bakrene bravice koje blistahu izvanrednim sja-jem.
Kada poput vihora uletje pod trijem Zlatnoga lava, doktor na sav glas viknu zapovi-jedajući da mu ispregnu konja, a potom sam pođe u staju da vidi je li životinja zbilja dobila zobi; naime, kad god je dolazio kakvu bolesniku, najprije bi se pobrinuo za kobilu i dvokolicu. Tim se povodom čak i govorilo: »Ah! Gospodin Canivet, taj vam je na svoju ruku!« I zbog te su ga postojane staloženosti još više cijenili. Pa makar i svijet propao do posljednjeg čovjeka, ne bi se on odrekao ni najmanje od svojih navi-ka.

Homais iziđe preda nj.

– Računam na vas – reče doktor. – Jesmo li spremni? Naprijed!

No, apotekar crveneći priznade kako je preosjetljiv da bi prisustvovao takvoj opera-ciji.

– Kada ste samo promatrač – govoraše – to vam, znate, prejako djeluje na maštu. A i moj je živčani sustav toliko...

– Ah, koješta! – prekide ga Canivet. – Meni se, naprotiv, čini da ste skloni kapi. A tome se, uostalom, i ne čudim, jer se vi, gospoda ljekarnici, volite zabiti u onu svoju kuhinju od laboratorija, pa vam to naposljetku nužno pokvari i zdravlje. Pogledajte radije mene: svaki dan ustajem u četiri, brijem se hladnom vodom (nikada mi nije zima), ne nosim vuneno rublje, nikada me ne hvata prehlada, zdrav sam kao dren! Živim sad ovako, sad onako, kao filozof, a jedem što ima. Zato i nisam tako osjetljiv kao vi i savršeno mi je svejedno režem li kakvo kršteno čeljade ili nekakvu perad koja mi dođe pod ruku. Vi ćete mi na ovo reći: navika... navika!...

I tako, bez imalo obzira prema Hippolyteu koji se pod pokrivačima znojio od straha, ova se gospoda upustiše u razgovor u kojemu apotekar hladnokrvnost u kirurga usporedi s hladnokrvnošću kakva generala, a ta se usporedba svidje Canivetu te se i sam raspriča o zahtjevima svojega umijeća. Smatraše ga svetinjom, premda neki zdravstvenici to umijeće sramote. Napokon, vrativši se na bolesnika, pregleda zavoje koje bijaše donio Homais, iste one što bijahu preostali od operacije na kljastoj nozi, te zatraži nekoga tko će držati ud. Poslaše po Lestibudoisa, a gospodin Canivet, zasu-kavši rukave, prijeđe u sobu za biljar, dok apotekar ostade s Artémisom i gostioni-čarkom koje, obje bljeđe od vlastitih pregača, prislanjahu uho na vrata.

Bovary se za to vrijeme ne usuđivaše maknuti iz kuće. Sjedio je dolje, u primaćoj sobi, kraj ugasla kamina, spustivši bradu na prsa, sklopljenih ruku, ukočenih očiju. »Kakva li neuspjeha!«, mišljaše. »Kakva razočaranja!« Ipak, poduzeo je sve zamislive mjere opreza. Zla se kob u to umiješala. Svejedno! Dogodi li se da Hippolyte poslije ovoga umre, ispast će kao da ga je on ubio. A osim toga, kakve će razloge na-vesti prilikom posjeta bolesnicima, kada ga budu ispitivali? Možda se ipak u čemu prevario? Razmišljao je, nije se mogao domisliti. Pa i najglasovitiji se kirurzi znaju prevariti. No, u to nitko neće htjeti vjerovati. Naprotiv, smijat će mu se, ogovarati ga! Ovo će se razglasiti sve do Forgesa! Sve do Neufchâtela! Sve do Rouena! Posvuda! Tko zna neće li i kolege pisati protiv njega? Uslijedit će polemika, trebat će odgova-rati u novinama. A Hippolyte ga pače može i tužiti. Već je sebe vidio osramoćena, upropaštena, uništena! I mašta mu se, zaokupljena brojnim pretpostavkama, ljuljala posred njih poput prazne bačve koju je odnijelo more i koja se valja na valovima.

Sučelice njemu, Emma ga promatraše; nije s njime dijelila njegovo poniženje, osje-ćala je vlastito: poniženje zbog toga što je uopće i pomislila da takav čovjek može nešto vrijediti, kao da već stotinu puta nije dovoljno zapazila njegovu osrednjost.

Charles šetaše ovamo-onamo po sobi. Čizme mu škripahu po parketu.

– Sjedni! – reče ona. – Kidaš mi živce! On opet sjede.

Kako li se samo mogla (i to ona koja bijaše tako pametna!) još jednom prevariti? Uostalom, zbog kakve je to žaljenja vrijedne ludosti sebi uništila život neprestanim žrtvama? Sjeti se svih svojih nagonskih težnji prema raskoši, svih duševnih odrica-nja, niskosti braka, obiteljskoga života, svojih snova što bijahu popadali u blato po-put ranjenih lastavica, svega što je željela, svega što je sebi uskratila, svega što je mogla imati! A zašto, zašto?

Usred tišine kojom mjesto bijaše ispunjeno bolan krik propara zrak. Bovary problije-dje kao da će se onesvijestiti. Ona uzrujano namršti obrve, pa se vrati svojim misli-ma. Zbog njega je to sve bilo, zbog toga stvora, toga čovjeka koji ništa ne razumije, ništa ne osjeća! Sjedi tu, posve mirno, a čak i ne sluti da će ruglo njegova imena od-sada blatiti nju kao i njega. A ona je uložila toliko truda u to da ga zavoli i već se u suzama bila pokajala što se podala drugome.

– A možda je to bio valgus? – iznenada uskliknu Bovary koji je cijelo vrijeme razmišljao.
Na neočekivani udar te rečenice što se oborila na njezinu misao poput olovne kugle na srebrnu pliticu Emma dršćući podiže glavu da odgonetne što on time misli reći i njih se dvoje šutke pogledaše, gotovo zapanjeni što se vide, toliko su u vlastitoj svijesti bili udaljeni jedno od drugoga. Charles je promatraše mutnim pogledom pijana čovjeka, svejednako nepomično osluškujući posljednje krikove amputiranoga koji su slijedili jedan za drugim u otegnutim prijelazima, ispresijecani pokojim oštrim vriskom, nalik na dalek urlik kakve životinje koju kolju. Emma je grizla blijede usni-ce te je, prevrćući među prstima grančicu koju bijaše odlomila s koraljnoga grma, upirala u Charlesa užarenu oštricu svojih zjenica, poput dviju ognjenih strijela spremnih da polete. Sve je na njemu sada razdraživaše – lice, odijelo, ono što nikada nije govorio, cijela osoba, riječju, to što postoji. Kao zbog kakva zločina, kajala se zbog svoje negdašnje kreposti, a ono što je od nje još bilo preostalo rušilo se pod mahnitim udarcima njezina ponosa. Uživala je u opakoj ironiji preljuba puna likova-nja. Uspomena na ljubavnika vraćaše joj se s vrtoglavom zamamnošću; baci se u to svom svojom dušom, ponesena novim oduševljenjem za tu sliku; a Charles joj se učini tako odvojen od njezina života, tako zauvijek iz njega odsutan, tako nemoguć i uništen kao da će svaki čas umrijeti i kao da se pred njezinim očima bori sa smrću.

Začu se zvuk koraka po pločniku. Charles pogleda i kroz spuštene kapke na prozori-ma opazi kraj tržnice, na jarkome suncu, gospodina Caniveta koji svilenim rupcem brisaše čelo. Homais je za njim u ruci nosio veliku crvenu kutiju i obojica su išla pre-ma ljekarni.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:48 pm





Tada se, obuzet iznenadnom nježnošću i malodušnošću, Charles okrenu k ženi govo-reći:

– Zagrli me, dušo!

– Pusti me! – ona će, sva crvena od gnjeva.

– Što ti je? Što ti je? – ponavljaše on zapanjeno. – Smiri se! Priberi se! Pa znaš da te ljubim... Dođi!

– Dosta! – uzviknu ona sa strahovitim izrazom na licu.

I Emma, umaknuvši iz primaće sobe, tako snažno zalupi vratima da barometar od-skoči sa zida i razbi se na tlu.

Charles klonu u naslonjač, potresen, pitajući se što li je njoj, pomišljajući na bolest živaca, plačući i nejasno osjećajući kako oko njega kruži nešto zlokobno i neshvatlji-vo.

Kada uvečer stiže u vrt, Rodolphe zateče ljubavnicu gdje ga čeka podno vanjskoga stubišta, na prvoj stubi. Strastveno se zagrliše i u žaru im se toga poljupca sva ogorčenost rastopi poput snijega.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:49 pm




XII.


Ljubav među njima ponovo otpoče. Često bi mu pače Emma usred dana iznenada pi-sala; potom bi kroz okno dala znak Justinu koji bi, brzo odvezavši pregaču, odletio u Huchette. Rodolphe bi stigao, i to samo zato da od nje čuje kako se dosađuje, kako joj je muž odbojan, a život užasan!

– Pa što ću ti ja? – jednoga dana on nestrpljivo uskliknu.

– Ah! Kad bi samo htio!...

Sjedila je na zemlji, između njegovih koljena, raspletene kose, izgubljena pogleda.

– Što to? – Rodolphe će na to. Ona uzdahnu:

– Mogli bismo poći živjeti drugdje... negdje...

– Zbilja si luda! – reče on kroz smijeh. – Pa kako bi to bilo moguće?

Ona se opet vrati na to; on se učini da ne razumije pa svrnu razgovor na nešto drugo. Nije razumio sav taj nemir u nečemu tako jednostavnom kao što je ljubav. Ona je u svojoj privrženosti nalazila pobudu, razlog, takoreći – nekakva saveznika.

Ta je nježna ljubav doista svakim danom rasla, usporedo s odbojnošću prema mužu. Što se više predavala jednome, to je drugoga više mrzila; nikada joj se Charles nije činio tako neugodnim, prsti mu tako nezgrapni, um tako tup, vladanje tako prostač-ko, kao kada bi se nakon sastanaka s Rodolpheom opet s njime našla. Tada bi, sve-jednako izigravajući suprugu i kreposnicu, izgarala pri pomisli na onu glavu na kojoj je crna kosa na čelu opaljenom od sunca prelazila u uvojak, na onaj stas u isti mah tako snažan i tako otmjen, riječju, na onog muškarca koji u razboritosti pokazuje to-liko iskustva, a toliko strasti u žudnjama! Za njega je dotjerivala nokte s rezbarskom brižljivošću, za njega nikada nije štedjela cold-cream na svojoj koži ni miris pačulija na rupčićima. Tovarila je na sebe narukvice, prstenje, ogrlice. Kada je on trebao doći, ružama bi napunila one svoje dvije velike vaze od modra stakla i uredila svoje odaje i sebe samu poput kakve milosnice što čeka kneza. Služavka je neprestance morala prati i glačati rublje, pa se Félicité po čitav dan nije micala iz kuhinje, gdje ju je mali Justin, koji joj je često pravio društvo, gledao kako radi.

Nalaktivši se na dugačku dasku na kojoj je ona glačala, požudno je promatrao sve te
ženske stvarčice razastrte oko njega: podsuknje od parheta, rupce, čipkaste ovratni-ke, dugačke gaćice s vrpcom koje bijahu široke u bokovima, a pri dnu se sužavahu.

– Čemu to služi? – pitao je dečko prelazeći rukom po krinolini ili po kopčama.

– Pa ti zbilja nikad nisi ništa vidio? – odgovaraše Félicité kroz smijeh. – Kao da ti gazdarica, gospođa Homais, ne nosi takve stvarčice.

– Ah! Ma, baš! Gospođa Homais!

Pa dodavaše zamišljenim glasom:

– Nije ona dama kao vaša gospođa.

No, Félicité bi izgubila strpljenje videći da se toliko mota oko nje. Imala je šest godi-na više od njega i Théodore, sluga gospodina Guillaumina, počinjaše joj udvarati.

– Pusti me na miru! – govorila je premještajući lonac sa štirkom. – Radije idi tucati bademe; stalno se nešto miješaš među ženski svijet. Pričekaj najprije da ti brada izraste, zločesto derle, pa se onda petljaj u to.

– Ma, hajde, ne ljutite se, očistit ću vam njezine čizmice.

I smjesta s police dohvati Emminu obuću, prljavu od skorena blata, blata s ljubavnih sastanaka, što mu se pod prstima mrvilo u prah, a on ga gledaše kako se lagano diže uvis u sunčevoj zraci.

– Kako se bojiš da ih ne oštetiš! – govoraše kuharica koja se nije baš toliko cifrala kada ih je sama čistila, jer ih je gospođa, čim više nisu bile posve nove, prepuštala njoj.

Emma je imala mnogo obuće u ormaru i nemilice ju je trošila, a da Charles nikada sebi nije dopustio ni najmanji prigovor.

Tako je istresao i tri stotine franaka za drvenu nogu koju je ona procijenila primjere-nom da se daruje Hippolyteu. Potporanj je na toj nozi bio obložen plutom, a imala je i zglobove na oprugu, složen mehanizam prekriven crnom nogavicom koja završava-še lakiranom čizmom. No, Hippolyte, kako se ne usuđivaše svaki dan služiti tako li-jepom nogom, smjerno zamoli gospođu Bovary da mu pribavi drugu, prikladniju. Li-ječnik je, dakako, prihvatio troškove i za tu nabavku.

Stajski se momak tako malo-pomalo vrati svojemu poslu. Viđalo ga se kako, kao i nekoć, trčkara po mjestu, a kada bi Charles izdaleka začuo oštar zvuk drvene noge na pločniku, brzo bi krenuo drugim putem.

Tu narudžbu na sebe bijaše preuzeo gospodin Lheureux, trgovac; to mu pruži priliku

da pohađa Emmu. Razgovarao je s njom o novim pošiljkama iz Pariza, o tisuću sitni-ca zanimljivih ženama, pokazivao se silno uslužnim i nikada nije tražio novaca. Emma se dade uljuljkati mogućnošću da lako zadovolji sve svoje hirove. Tako pože-lje nabaviti, kako bi ga poklonila Rodolpheu, vrlo lijep bič koji se mogao naći u Ro-uenu u jednoj trgovini kišobranima. Gospodin Lheureux naredni joj ga tjedan položi na stol.

Sutradan se, međutim, pojavi kod nje s računom na dvije stotine sedamdeset franaka, ne računajući centime. Emma se nađe u velikoj neprilici: sve ladice pisaćeg stola bi-jahu prazne; Lestiboudoisu ne bijahu platili već više od petnaest dana, služavki za dva tromjesečja, kao ni račune za mnoštvo drugih stvari, a Bovary je nestrpljivo oče-kivao novčanu pošiljku od gospodina Derozeraysa koji ga običavaše svake godine isplatiti o Petrovu.

Isprva joj pođe za rukom nekako zavlačiti Lheureuxa; napokon on izgubi strpljivost: njega gone, sav je novac uložio pa ako ne dobije natrag bar nešto od toga, bit će pri-siljen odnijeti svu robu koju je od njega primila.

– E, pa nosite! – reče Emma.

– Oh, samo se šalim! – odvrati on. – Jedino mi je žao za bič. Bogme, zamolit ću gospodina da mi ga vrati.

– Ne! Ne! – na to će ona.

– Ah! Sad te imam! – pomisli Lheureux.

Pa, siguran u svoje otkriće, iziđe ponavljajući poluglasno i uz uobičajeno tiho zviždukanje:

– Pa neka! Vidjet ćemo, vidjet ćemo!

Bijaše utonula u razmišljanje o tome kako da se izvuče, kadli uđe kuharica i odloži na kamin maleni svitak od plavoga papira poslan od gospodina Derozeraysa. Emma skoči na nj, otvori ga. Unutra bijaše petnaest napoleondora. Tolik bijaše i račun. Začu Charlesa na stubištu, baci zlato u ladicu i uze ključ.

Tri dana poslije, Lheureux se ponovo pojavi.

– Predložit ću vam nagodbu – reče. – Ako biste, umjesto dogovorenog iznosa, htjeli prihvatiti...

– Evo vam! – ona će stavljajući mu u ruku četrnaest napoleondora.

Trgovac se zapanji. Onda, da prikrije razočaranje, uze se razbacivati isprikama i ponudama za razne usluge, što Emma sve odbi; potom zastade nekoliko časaka opipa-vajući u džepu na pregači dvije kovanice od sto sua što joj ih trgovac bijaše vratio. Obećavaše sebi kako će štedjeti eda bi kasnije vratila...

– Ah! Koješta! – pomisli. – Neće on na to ni pomisliti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:50 pm





Osim biča s drškom od pozlaćena srebra, Rodolphe bijaše dobio i pečat s geslom:

Amor nel cor;[41] povrh toga, svileni šal koji će ga štititi od zime, te napokon kutiju za cigare posve sličnu vikontovoj kutiji koju je Charles svojedobno bio našao na cesti i koju Emma čuvaše. Međutim, njega ti darovi posramljivahu. Nekoliko ih odbi: ona navali pa Rodolphe naposljetku popusti, držeći je zahtjevnom i previše nasilnom.

Osim toga, imala je čudnih zamisli:

– Kada odbije ponoć – govorila bi mu – pomisli na mene!

A kada bi joj priznao da se toga nije sjetio, uslijedila bi silna predbacivanja koja uvi-jek završavahu vječnim pitanjem:

– Ljubiš li me?

– Pa jasno da te ljubim! – odgovaraše on.

– Jako?

– Svakako!

– Nisi ljubio i druge, hm?

– A ti misliš da si me dobila kao djevca? – uskliknuo bi smijući se.

Emma bi zaplakala, a on se trudio da je utješi, šalama ukrašujući svoja uvjeravanja.

– Oh! Toliko te ljubim! – ponavljaše ona. – Ljubim te toliko da ne mogu bez tebe, znaš? Ponekad osjetim takvu želju da te vidim da me počne razdirati ljubavna mahnitost. Pitam se: »Gdje je? Možda razgovara s drugim ženama? One mu se smi-ješe, a on im prilazi...« Oh, ne! Nijedna ti se ne sviđa, je li tako? Ima ljepših od mene, ali ja umijem jače ljubiti! Tvoja sam ropkinja i priležnica! Ti si moj kralj, moj idol! Dobar si! Lijep! Tako pametan! Tako jak!

On je već toliko puta bio čuo te riječi da u njima za nj ne bijaše ništa novo. Emma je bila nalik na sve ostale ljubavnice; a čar novine, spadajući malo-pomalo poput kakve haljine, razgolićavaše vječnu jednoličnost strasti kojoj su oblici i jezik uvijek isti. Taj muškarac tako pun iskustva nije iza istovjetnosti izraza razabirao različitost osjećaja. Budući da su mu raskalašne ili potkupljive usne svojedobno šaptale slične riječi, tek
je slabo vjerovao u iskrenost njezinih: od ovoga treba odbiti, mišljaše, pretjerane izri-čaje koji prikrivaju osrednja čuvstva, kao da se punoća duše kadšto ne prelijeva i uz pomoć najispraznijih metafora, jer nitko nikada ne može odrediti točnu mjeru svojih potreba, ni svojih poimanja, ni svojih boli, a ljudska je riječ poput napuknuta kotla na kojemu udaranjem izvodimo napjeve uz koje jedva da može plesati medvjed, a mi bismo njima htjeli ganuti zvijezde.

No, s onom kritičkom nadmoćnošću svojstvenoj čovjeku koji u svakoj vezi umije ostati suzdržan, Rodolphe u toj ljubavi uoči mogućnost za druge užitke. Svaki stid procijeni neprikladnim. Prema Emmi postupaše bezobzirno. Načini od nje podložno i pokvareno stvorenje. Bijaše to svojevrsna glupa privrženost, puna divljenja prema njemu, a putene naslade za nju, blaženstvo koje ju omamljivaše, a duša joj je tonula u tu opijenost i sva se zgrčena u njoj utapala, poput vojvode od Clarencea u bačvi malvazije.

Pod samim utjecajem ljubavnih navada promijeni gospođa Bovary i ponašanje. Pogledi joj postadoše smjeliji, govor slobodniji; čak bi toliko nepristojna da se poka-že u šetnji s gospodinom Rodolpheom, s cigaretom u ustima, kao u prkos svima, a napokon oni koji su još sumnjali prestadoše sumnjati kada je jednoga dana vidješe kako izlazi iz Lastavice, struka na mušku utegnuta u tijesan prsluk, a stara gospođa Bovary koja se, nakon strahovite prepirke s mužem, bijaše utekla k sinu, nije bila najmanje sablažnjena među mještankama. Ni mnogo joj se drugoga nije sviđalo: najprije, Charles ne bijaše poslušao njezine savjete u pogledu zabrane romana; osim toga, nisu joj se sviđali običaji u njihovoj kući; dopusti sebi neke prigovore pa dođe do svađe, posebno jednom zgodom, i to zbog Félicité.

Stara gospođa Bovary prethodne ju je večeri, prolazeći hodnikom, bila zatekla u društvu s nekim muškarcem, čovjekom koji je nosio smeđi ovratnik i kojemu bijaše četrdesetak godina, a koji je na zvuk njezinih koraka brzo umaknuo iz kuhinje. Emmu na ovo uhvati smijeh, no čestita gospođa planu izjavljujući da, osim ako već sami ne vodimo računa o pristojnosti, bar moramo pripaziti na ponašanje služinčadi.

– U kojem svijetu vi živite? – reče snaha uz tako drzak pogled da je gospođa Bovary zapita ne brani li možda vlastiti slučaj.

– Izlazite odavde! – mlada će žena skočivši na noge.

– Emma!... Mama!... – vikaše Charles u želji da ih izmiri.

No, u bijesnoj ogorčenosti one bijahu pobjegle svaka na svoju stranu. Emma udaraše nogom o zemlju ponavljajući:

– Ah! Kakvo ponašanje! Kakva seljančura!

On otrči k majci; potpuno izvan sebe, ona je mucala:

– Bestidnica! Lakoumnica, a možda i gore od toga!

I htjela je smjesta otputovati ako je ona druga ne dođe zamoliti za oproštenje. Charles se vrati ženi i stade je zaklinjati da popusti: kleknu, a ona naposljetku odgo-vori:

– Pa dobro, idem!

I doista, pruži svekrvi ruku s dostojanstvom kakve markize i reče:

– Oprostite mi, gospođo.

Potom se opet pope u svoju sobu, baci potrbuške na postelju i zaplaka kao dijete, zagnjurivši glavu u jastuk.

S Rodolpheom bijaše utanačila da će u slučaju kakva izuzetna događaja na prozorski kapak pričvrstiti komadić bijela papira kako bi on, nađe li se slučajno u Yonvilleu, dotrčao u uličicu iza kuće. Emma postavi znak; čekala je već tri četvrt sata, kadli na-jednom spazi Rodolphea na uglu tržnice. Dođe u napast da otvori prozor, da ga pozo-ve, no on već bijaše nestao. Ponovo zapade u očaj.

Uskoro joj se ipak učini da netko korača pločnikom. To je nedvojbeno on: siđe niz stube, prođe kroz dvorište. Stajao je ondje, vani. Baci mu se u naručaj.

– Tȁ pripazi! – reče on.

– Ah! Da samo znaš! – dočeka ona.

I uze mu sve pripovijedati, u žurbi, nesuvislo, pretjerujući, pače i izmišljajući činje-nice, te uz toliko umetnutih rečenica da on od toga ništa nije razumijevao.

– No, hajde, anđele moj jadni, budi hrabra, smiri se, samo strpljivo!

– Pa već četiri godine strpljivo čekam i patim...! Ljubav kao što je naša morala bi se priznati pred licem nebeskim! Stalno me muče. Ne mogu više! Spasi me!

Privijaše se uz Rodolphea. Oči joj, pune suza, blistahu poput plamena pod vodom; grlo joj se nadimaše u brzim drhtajima; nikada je još nije toliko ljubio, toliko da izgubi glavu i kaza:

– Što treba učiniti? Što želiš?

– Odvedi me odavde! – uzviknu ona. – Otmi me!... Oh, zaklinjem te...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 3:52 pm




I baci se na njegova usta, kao da će ondje ugrabiti neočekivani pristanak koji odande izlažaše u dahu poljupca.

– Nego... – nastavi Rodolphe.

– Što?

– A tvoja kći?

Ona porazmisli nekoliko časaka, potom odgovori:

– Pa što? Povest ćemo je sa sobom!

– Kakve li žene! – reče on u sebi gledajući je gdje se udaljava. Bila je, naime, već umaknula u vrt. Netko je bijaše pozvao.

Majku Bovary narednih dana silno iznenadi potpuna promjena kod njezine snahe. Emma se doista pokaza krotkijom, a u popustljivosti ode pače tako daleko da od nje zatraži recept za kiseljenje krastavaca.

Bijaše li to zato da ih oboje što bolje obmane? Ili je pak iz svojevrsnoga požudnog stoicizma htjela još dublje oćutjeti gorčinu svega što je kanila napustiti? No, nije na to ni mislila, naprotiv: živjela je kao izgubljena u očekivanome okusu skore sreće. Bio je to vječiti predmet razgovora s Rodolpheom. Naslonila bi mu se na rame, šapu-tala:

– Eh, kad jednom budemo u poštanskoj kočiji!... Možeš li to zamisliti? Je li to mogu-će? Meni se čini da će mi u trenutku kada osjetim kako je kočija pojurila biti kao da se uspinjemo u balonu, kao da letimo prema oblacima. Znaš li da brojim dane?... A ti?

Nikada gospođa Bovary ne bje tako lijepa kao u to vrijeme; krasila ju je ona neodre-diva ljepota koja proizlazi iz radosti, oduševljenja, uspjeha, a koja nije ništa drugo doli sklad naše ćudi s danim okolnostima. Njezine žudnje, njezini jadi, iskustvo u užitku i uvijek mlade tlapnje bijahu, baš kao što gnojivo, kiša, vjetar i sunce postupa-ju s cvijećem, postupno pridonijeli njezinu razvoju te se napokon rascvala u punoći vlastite naravi. Vjeđe kao da su bile izričito oblikovane za duge zaljubljene poglede u kojima se zjenica gubi, dok joj je snažan udisaj širio nježne nosnice i podizao pu-našne kutove usana na koje pri svjetlu bacaše sjenku nešto sitnih crnih maljica. Reklo bi se da joj je kosu na zatiljku svio neki umjetnik vješt u zavođenju: nehajno skupljena u tešku cjelinu svakodnevno se raspletala, ovisno o zgodama kada se pre-davala preljubu. Glas joj sada odavaše mekšu gipkost, a isto tako i stas; nešto
istančano što bi vas potpuno proželo izbijaše iz samih nabora njezine haljine i luka njezina stopala. Charles je, kao i u prvim danima braka, držaše predivnom i posve neodoljivom.

Kada bi se usred noći vratio kući, nije ju se usuđivao buditi. Noćna svjetiljka od porculana ocrtavaše na stropu krug uzdrhtale svjetlosti, a navučene zavjesice na koli-jevci tvorile su kao neku bijelu kolibicu što se isticaše u tami kraj postelje. Charles ih promatraše. Činilo mu se da čuje djetetov laki dah. Kćer će mu sada rasti; svako će godišnje doba sa sobom donositi brz napredak. Već ju je vidio gdje se na izmaku dana vraća iz škole, sva nasmijana, u pregačici zamrljanoj crnilom i s košaricom pre-ko ruke; potom će je trebati poslati u kakav djevojački zavod, a to će skupo stajati; kako će s time? I onda bi razmišljao. Kanio je uzeti u zakup kakvo manje gospo-darstvo u okolici koje će sam nadzirati, svakoga jutra, prilikom obilaska bolesnika. Prihod će ostavljati na stranu, polagati u štedionicu; poslije će kupiti dionice, negdje, bilo gdje; uostalom i broj će njegovih bolesnika porasti; računao je s time, jer je htio da Berthe bude dobro odgojena, svestrano nadarena i da nauči svirati klavir. Ah, kako će biti lijepa, kasnije, kao petnaestogodišnjakinja, kada bude, posve nalik na majku, ljeti nosila, kao i ona, velike slamnate šešire! Izdaleka će ljudi misliti da su sestre. Zamišljaše je kako uvečer radi kraj njih dvoje uz svjetlo svjetiljke; vest će mu papuče, brinuti se za kućanstvo, cijelu kuću ispunjavati ljupkošću i veselošću. Na-posljetku će se njih dvoje pobrinuti i za njezinu udaju: naći će joj kakva valjana momka s dobrim zvanjem; on će je usrećiti to će zauvijek potrajati.

Emma pak nije spavala, pričinjala se da spava, pa je, dok je on kraj nje tonuo u san, budna sanjala druge snove.

U galopu su je četiri konja već osam dana nosila prema novoj zemlji iz koje se njih dvoje više neće vratiti. Išli su, išli sve dalje, isprepletenih ruku, ništa ne govoreći. Često bi s gorskoga vrhunca najednom ugledali kakav sjajan grad s kupolama, mostovima, brodovima, limunovim šumama i stolnim crkvama od bijela mramora na čijim su šiljatim zvonicima rode svijale gnijezda. Vozili su se korakom zbog ceste od velikih kamenih ploča, a na zemlji su ležale kitice cvijeća što su vam ih nudile žene u crvenim košuljcima. Čulo se gdje zvone zvona, ržu mazge, uz mrmor gitara i žubor vodoskoka iz kojih se dizaše vodena prašina osvježavajući hrpe voća, naslagana u obliku piramida pred nogama blijedih kipova što se smješkahu pod vodenim mlazo-vima. I potom su jedne večeri stigli u ribarsko selo gdje su se smeđe mreže sušile na vjetru, duž litice i pokraj koliba. Tu će se zaustaviti, tu će živjeti: stanovat će u niskoj
kući s ravnim krovom, u sjeni palme, u dnu zaljeva, na morskoj obali. Vozit će se gondolom, njihati u mreži za ljuljanje, a život će im biti lak i udoban poput svilene odjeće, topao i zvjezdan poput blagih noći što će ih promatrati. Međutim, na beskraju se te budućnosti koju je sebi predočavala ne pomaljaše ništa osobito: dani, svi veli-čanstveni, nalikovahu jedan na drugi kao val valu; i sve se to lelujaše na ne-izmjernom, skladnom, modrikastom i suncem obasjanom obzoru. No, dijete bi se u kolijevci zakašljalo ili pak Bovary jače zahrkao, a Emma bi zaspala tek pred jutro, kada bi zora zabijelila okna i kada bi mali Justin na trgu već otvorio kapke na lje-karni.

Bijaše poslala po gospodina Lheureuxa i rekla mu:

– Trebala bih ogrtač, širok ogrtač, s visokim ovratnikom i podstavom.

– Idete na put? – zapita on.

Ne! Ali... svejedno, na vas mogu računati, je li tako? I to što prije! On se nakloni.

– Trebao bi mi još – nastavi ona – i kovčeg... ne pretežak... dovoljno velik.

– Da, da, razumijem, devedeset i dva centimetra na pedeset, kakvi se danas rade.

– I putna torba.

– Bome – pomisli Lheureux – tu je bilo kavge.

– I evo – reče gospođa Bovary vadeći sat iz pojasa – uzmite ovo: od toga ćete se naplatiti.

No, trgovac uzviknu kako za tim nema potrebe; ta njih se dvoje poznaju; zar on sumnja u nju? Kakva djetinjarija! Ona, međutim, ustraja na tome da on uzme bar la-nac i Lheureux ga već bijaše stavio u džep i bio na odlasku, kadli ga ona pozove natrag:

– Sve ćete ostaviti kod sebe. Što se tiče ogrtača – učini se kao da razmišlja – ni njega nemojte donositi; samo ćete mi dati krojačevu adresu i javiti mu da mi ga pričuva.

Pobjeći se spremahu idući mjesec. Ona će otići iz Yonvillea kao da ide obaviti neke kupovine u Rouenu. Rodolphe će rezervirati mjesta, izvaditi putnice te čak pisati u Pariz ne bi li isključivo za sebe dobili poštanska kola do Marseillea, gdje bi kupili kočiju i odatle bez zaustavljanja nastavili putem prema Genovi. Ona će se pobrinuti da Lheureuxu pošalje svoju prtljagu koja će se onda odnijeti ravno na Lastavicu, tako da nitko ništa ne posumnja, a u svemu tome nikada nije bilo ni spomena o djetetu.
Rodolphe je izbjegavao govoriti o tome; ona možda na to nije ni mislila.

Rodolphe htjede sebi ostaviti još dva tjedna da posvršava neke poslove; potom, na-kon osam dana, zatraži još petnaest dana, potom reče da je bolestan; zatim ode na put; mjesec kolovoz prođe pa nakon svih tih odgađanja odlučiše da to bude neopozi-vo četvrtoga rujna, u ponedjeljak.

Napokon stiže subota, dva dana uoči bijega.

Rodolphe dođe uvečer, ranije nego obično.

– Sve je spremno? – zapita ga ona.

– Da.

Obiđoše zatim lijehu i sjedoše kraj terase, na rub zida.

– Tužan si – reče Emma.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:40 pm






– Nisam, zašto?

A ipak je nekako neobično, nježno gledaše.

– Zato što odlaziš? – nastavi ona. – Zato što ostavljaš sve što ti je ovdje drago, svoj život? Ah! Razumijem te... Ali ja, ja nemam ništa na svijetu! Ti si mi sve! Zato ću i ja tebi biti sve, bit ću ti obitelj, domovina: brinut ću se za tebe, ljubit ću te.

– Kako si krasna! – reče on privlačeći je u naručaj.

– Zbilja? – ona će sa žudnim osmijehom. – Ljubiš li me? Hajde, zakuni se!

– Ljubim li te? Ljubim? Pa ja te obožavam, ljubavi moja!

Mjesec, sav okrugao i grimizom obojen, dizaše se iznad same zemlje, u dnu livade. Brzo se uspinjao kroz jablanovo granje koje ga ovdje-ondje zakrivaše poput crna ru-pičava zastora. Potom se, blistav od bjeline, pojavi na praznome nebu i osvijetli ga, a onda uspori i s njega na rijeku pade velika mrlja pretvarajući se u bezbroj zvijezda, a ta srebrna svjetlost kao da se u vodi sve do dna svijaše poput kakve bezglave zmije prekrivene svjetlucavim ljuskama. Nalikovalo je to i na čudovišni svijećnjak niz koji se slijevahu kapi rastaljenih dijamanata. Blaga se noć prostiraše oko njih, plašt sjene ispunjavaše lisnate krošnje. Emma, napola sklopljenih očiju, uz duboke je uzdahe udisala svježi vjetar što je puhao prema njoj. Ništa nisu govorili, odveć izgubljeni u sanjarenju koje ih bijaše obuzelo. Nježnost davnih dana opet im ispunjaše srce, nabu-jala i šutljiva poput rijeke što protjecaše onuda, s jednako toliko mekoće koliko je u sebi imaše i pajasminov miomiris, bacajući na njihove uspomene neizmjernije i sjetnije sjenke nego što bijahu sjene nepomičnih vrba što se pružahu po travi. Često bi kakva noćna životinja, krenuvši u lov, pomaknula lišće ili bi se na trenutke čula zrela breskva što sama od sebe padaše sa stabla.

– Ah! Lijepa noć! – reče Rodolphe.

– Imat ćemo ih još! – dočeka Emma. Pa, kao da govori sama sebi:

– Da, bit će krasno putovati... a ipak, zašto mi je srce tužno? Je li to strah pred ne-poznatim?... Ili zbog rastanka od dosadašnjih navika?... Ili možda?... Ne, to je od prevelike sreće! Tako sam slaba, je li? Oprosti mi!

– Još ima vremena! – uzviknu on. – Razmisli, možda ćeš se kajati.

– Nikada! – plahovito će ona.

Pa, primaknuvši se k njemu:

– Pa kakva bi me nevolja mogla snaći? Nema pustinje, nema ponora ni oceana preko kojega ne bih s tobom prešla. Što dulje budemo živjeli zajedno, to će nam se sve či-niti poput zagrljaja koji svakim danom postaje sve jači, sve potpuniji! Neće biti niče-ga što će nas smućivati, nikakvih briga, nikakvih prepreka! Bit ćemo sami, potpuno svoji, vječno... Daj, kaži nešto, odgovori mi!

On odgovaraše u ravnomjernim razmacima: »Da!... Da!...« Ona mu bijaše uplela ruke u kosu pa ponavljaše djetinjastim glasićem, unatoč krupnim suzama što je obli-jevahu:

– Rodolphe! Rodolphe!... Ah! Rodolphe, dragi moj Rodolfiću!« Odbi ponoć.

– Ponoć! – reče ona. – Znači, sutra! Još jedan dan!

On ustade spremajući se da pođe, a kao da je ta kretnja bila znak za zajednički bijeg,

Emma će, najednom se razveselivši:

– Imaš putnice?

– Da.

– Ništa nisi zaboravio?

– Ne.

– Siguran si?

– Svakako.
– Čekat ćeš me u hotelu Provence, je li tako?... U podne? On kimnu glavom.
– Onda, do sutra – reče Emma u posljednjem zagrljaju.

I gledaše ga gdje se udaljava.

Nije se osvrtao. Potrča za njim pa, nagnuvši se kroz grmlje nad riječnu obalu, viknu:

– Sutra!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:41 pm




Već je bio na drugoj strani rijeke i brzo koračao preko livade.

Nakon nekoliko časaka Rodolphe zastade pa, kada je vidje kako u bijeloj haljini malo-pomalo iščezava u tami poput prikaze, srce mu snažno zakuca te se morade nasloniti na drvo da ne padne.

– Kakva sam ja budala! – reče uz strahovitu kletvu. – Svejedno, bila je to dražesna ljubavnica!

I umah mu pred oči ponovo dođe Emmina ljepota, zajedno sa svim užicima njihove ljubavi. Isprva se raznježi, a potom se zbog nje ozlojedi.

– Pa, napokon – uzvikivaše mašući rukama – ne mogu valjda otići u inozemstvo, na-tovariti sebi brigu za dijete.

Govorio je tako sam sebi ne bi li povećao vlastitu čvrstinu.

– A osim toga, razne poteškoće, troškovi... Ah, ne! Ne, tisuću puta ne! Bilo bi to i odviše glupo!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:42 pm







XIII.

Čim je stigao kući, Rodolphe odmah sjede za pisaći stol, ispod jelenske glave što je na zidu visjela kao trofej. No, kada mu se pero nađe među prstima, ništa mu ne pada-še na um, pa tako, nalaktivši se na stol, uze razmišljati. Činilo mu se da je Emma uzmaknula u daleku prošlost, kao da je odluka koju bijaše donio najednom između njih postavila neizmjernu udaljenost.

Da se opet dotakne bar nečega u vezi s njome, potraži u ormaru kraju uzglavlja staru kutiju od remskih keksa u koju je obično spremao raznorazna ženska pisma, a iz nje se podiže miris vlažne prašine i uvelih ruža. Najprije opazi rupčić poprskan izblije-djelim kapljicama. Njezin rupčić, upotrijebljen jedne prilike kad joj je u šetnji po-tekla krv iz nosa; bio je na to već i zaboravio. Pokraj rupčića bijaše minijaturna slika, na svim uglovima okrhnuta, koju mu Emma bijaše dala; njezina mu se haljina učini napadnom, a pogled ispod oka ostavljaše jadan dojam; potom, dok je promatrao sliku i prizivao uspomenu na njezin predložak, Emmine mu se crte malo-pomalo pomije-šaše u sjećanju, kao da su se živi i naslikani lik, tarući se jedan o drugi, uzajamno iz-brisali. Napokon pročita i neka njezina pisma; bijahu puna objašnjenja u vezi s njiho-vim putovanjem, kratka, praktična i zahtjevna kao poslovni dopisi. Htjede opet vidje-ti dugačka pisma iz davnih dana; da bi ih izvukao s dna kutije, Rodolphe isprevrta sva ostala, pa uze mehanički prekapati po toj hrpi papira i drugih stvarčica, nailazeći na nabacane stručke cvijeća, jednu podvezicu, crnu krinku, pribadače i kosu – kosu crnu, plavu, a neke vlasi čak bijahu zapele za okov kutije pa bi se trgale kad god bi je tkogod otvorio.

Lutajući tako među uspomenama, pregledavaše rukopis i stil u tim pismima što se međusobno razlikovahu koliko i njihov pravopis. Bijahu ona nježna ili šaljiva, kaći-perna, sjetna; u jednima se tražila ljubav, u drugima se tražio novac. Pri nekoj se rije-či prisjećao lica, pojedinih kretnji, zvuka nečijeg glasa, a kadšto se pak nije sjećao ničega.

Zapravo, te žene, hrleći mu najednom u misli, smetahu jedna drugoj i uzajamno se umanjivahu, kao da su svedene na istu ljubavnu razinu na kojoj sve postajahu jedna-ke. Uzimajući punu šaku ispremiješanih pisama, zabavljaše se nekoliko časaka puštajući ih da mu kao slap padaju iz desne u lijevu ruku. Napokon, zamoren i po-lusnen, Rodolphe odnese kutiju natrag u ormar govoreći:
– Hrpa gluposti!...

Čime je sažeo svoje mišljenje, jer mu užici, baš kao đaci po školskom dvorištu, bija-hu toliko izgazili srce da u njemu više ništa zeleno i svježe nije nicalo, a ono što je onuda prolazilo, vjetropirastije od djece, nije ondje poput njih ostavljalo čak ni ure-zano ime na zidu.

– Hajde – reče sam sebi – počnimo! Pa napisa:

»Budite hrabri, Emma! Budite hrabri! Ne želim u vaš život unijeti nesreću...«

– Na kraju krajeva, to je i istina – pomisli Rodolphe. – Radim za njezino dobro, časno postupam.

»Jeste li zrelo odvagnuli svoju odluku? Znate li u kakav sam vas ponor htio povući, ubogi anđele? Ne znate, zar ne? Puni povjerenja i ludo, išli ste za mnom, vjerujući u sreću, u budućnost... Ah, kako li smo nesretni! Kako bezumni!«

Rodolphe zastade ne bi li našao kakav zgodan izgovor.

– A da joj kažem kako sam ostao bez imutka?... Ah, ne! A uostalom, to ne bi ništa pomoglo. Poslije bi sve opet počelo od početka. Može li se takve žene uopće privesti pameti?

Razmisli, a potom dodade:

»Neću vas zaboraviti, budite u to uvjereni, i zauvijek ću prema vama osjećati duboku odanost, no jednoga dana, prije ili poslije, ovaj bi se žar (takva je sudba svih ljudskih stvari) nedvojbeno umanjio. Zamor bi nas svladao, a tko zna ne bih morao otrpjeti strahovitu bol da svjedočim vašemu grizodušju te da i sam u njemu sudjelujem budu-ći da bih mu bio uzrokom. I sama pomisao na jade koji vas očekuju za me je muka, Emma! Zaboravite me! Zašto li sam vas morao upoznati? Zašto ste bili tako lijepi? Jesam li ja tomu kriv? O, Bože moj, ne, ne! Krivite za to tek sudbinu!«

– Ta riječ uvijek ima učinka – reče on u sebi.

»Ah! Da ste bili jedna od onih žena površna srca kakve se svuda viđaju, zacijelo bih se bio iz sebičnosti mogao odvažiti na takav doživljaj, jer u tome tada ne bi bilo opasnosti za vas. No, onaj slatki zanos iz kojega u isti mah izviru i vaša čar i vaš jad zapriječio vam je da shvatite, vi, obožavanja vrijedna ženo, himbu našega budućeg položaja. Ni ja nisam isprva o tome razmišljao i počivao sam u sjeni te savršene sre-

će kao u sjeni mancinelina drveta,[42] ne predviđajući posljedice.«
– Možda će povjerovati da odustajem zbog škrtosti... Ah! Svejedno! Baš me briga, ovo treba okončati!

»Svijet je okrutan, Emma. Progonio bi nas svakamo, gdje god bili. Valjalo bi vam podnositi bezobzirna pitanja, klevete, prezir, pa možda i uvrede. Vas da vrijeđaju! Oh!... A ja bih vas bio najradije uzdigao na prijestolje! Misao na vas nosim kao kakvu hamajliju! Kažnjavam, naime, sebe progonstvom za sve zlo koje sam vam na-nio. Odlazim. Kamo? Ni sam to ne znam, ludim! Zbogom! Uvijek budite dobri! Sa-čuvajte spomen na nesretnika koji vas je izgubio! Naučite mojemu imenu svoje dije-te, neka ga spominje u molitvama.«

Stijenj dviju svijeća podrhtavaše. Rodolphe ustade pa pođe zatvoriti prozor, a kada opet sjede:

– Čini mi se da je to sve. Ah! Još i ovo, da me opet ne dođe gnjaviti.

»Već ću biti daleko kada budete čitali ove tužne retke, jer sam htio što prije pobjeći kako bih izbjegao napasti da vas ponovo vidim. Ne podliježimo slabosti! Vratit ću se, a možda ćemo jednom vrlo hladno razgovarati o svojoj negdašnjoj ljubavi. Zbo-gom!«

A nađe se tu i posljednje zbogom, napisano kao dvije riječi: S Bogom!, što držaše znakom izvrsna ukusa.
– Kako da se sada potpišem? – reče sam sebi. – Vrlo vam odani... Ne. Vaš prijatelj?...

Da, to je to.

»Vaš prijatelj.«

Pročita pismo. Učini mu se dobrim.

– Sirota ženica! – pomisli raznježivši se. – Vjerovat će da mi je srce tvrđe od kame-na; trebalo bi tu i nekoliko suza, ali ne mogu plakati; nisam za to kriv.

Onda, ulivši malo vode u čašu, Rodolphe u nju umoči prst pa s visine kapnu krupnu kap koja načini blijedu mrlju na crnilu; potom, dok je tražio čime će zapečatiti pismo, slučajno mu pod ruku dođe onaj pečat s natpisom Amor nel cor.

– Nije baš posve prikladno za ovu prigodu... Ah, koješta! Svejedno! Nakon čega popuši tri lule i pođe u postelju.

Sutradan, kada ustade (otprilike oko dva poslijepodne, jer je spavao do kasna), dade nabrati košaru marelica. Stavi pismo na dno, ispod vinova lišća, te smjesta naredi Gi-rardu, momku koji ispomagaše u polju, da sve to brižljivo odnese gospođi Bovary.
Tim se sredstvom služio da se s njome dopisuje, šaljući joj, ovisno o godišnjem dobu, voće ili divljač.

– Ako pita za mene – reče – odgovorit ćeš joj da sam otputovao. Košaricu moraš pre-dati njoj osobno, u ruke... Hajde i pazi što ćeš!

Girard obuče nov radni haljetak, sveza džepni rubac oko marelica pa se, koračajući velikim i teškim koracima u krupnim okovanim cipelama, mirno krenu putem prema Yonvilleu.

Gospođa Bovary, kada on stiže, slagala je zajedno s Félicité hrpu rublja na ku-hinjskom stolu.

– Evo – reče momak – ovo vam gazda šalje.

Nju obuze neka slutnja pa tražeći sitniš u džepu uplašenim pogledom promatraše se-ljaka koji pak gledaše nju, ne shvaćajući da ovakav dar nekoga može toliko uzbuditi. Napokon, on ode. Félicité je i dalje bila tu. Nije mogla više izdržati; otrči u blagova-onicu kao zato da tamo odnese marelice, iskrenu košaricu, počupa lišće, pronađe pismo, otvori ga pa, kao da joj za petama gori kakav strahovit požar, sva prestravlje-na, pojuri prema spavaćoj sobi.

Charles bijaše ondje, ona ga opazi; on joj nešto reče, ona ništa ne ču, te produži uza stube, zadihana, izgubljena, omamljena, stalno držeći taj užasni list papira koji joj lupkaše između prstiju poput kakve limene ploče. Na drugom se katu zaustavi pred tavanskim vratima, a ona bijahu zatvorena.

Onda se htjede smiriti; sjeti se pisma; trebalo ga je pročitati do kraja, to se nije usuđi-vala. Uostalom, gdje? Kako? Netko će je vidjeti.

– Ah, ne! – pomisli. – Ovdje ću biti na miru. Emma gurnu vrata i uđe.

Krovne ploče od škriljevca isijavahu omarnu vrućinu koja joj je stezala sljepoočice i gušila je; odvuče se do zatvorenoga tavanskog prozora i povuče zasun, pa unutra na-jednom briznu blještava svjetlost.

Pred njom se onkraj krovova u nedogled pružaše otvoreno polje. Dolje, ispod nje, se-oski trg bijaše pust, kamen na pločniku svjetlucaše, vjetrokazi na kućama nepomično stajahu, a na uglu ulice, s nekoga nižeg kata, najednom se začu nekakvo brujanje popraćeno oštrim struganjem. To je Binet tokario.

Bijaše se naslonila na okvir tavanskog prozora pa po drugi put čitaše pismo podrugljivo se smijući od bijesa. No, što se više na nj usredotočavala, to su joj se misli više mutile. Opet ga je vidjela, čula, grlila ga objema rukama, a kucaji srca što joj u grudima teško udarahu poput ovna za rušenje zidina, ubrzano se redahu jedan za dru-gim u nejednakim razmacima. Ogledavaše se na sve strane u želji da se zemlja pod njom prolomi. Zašto da sve to ne okonča? Tko je priječi? Slobodna je. Pa se nagnu, pogleda pločnik govoreći:

– Hajde! Hajde!

Sjajna zraka što se penjaše ravno odozdo vukla je u ponor težinu njezina tijela. Čini-lo joj se da se zanjihano tlo na trgu diže uza zidove i da se pod s jednoga kraja nagi-nje poput broda što pleše na valovima. Stajaše na samom rubu prozora, gotovo vise-ći, okružena širokim prostorom. Nebeska je modrina već preplavljivaše, kroz ošamu-ćenu joj glavu strujaše zrak, trebalo je samo popustiti, prepustiti se padu, a brujanje tokarske klupe ne prestajaše, poput kakva mahnita glasa koji poziva.

– Ženo! Ženo! – povika Charles. Ona zastade.

– Pa gdje si? Dođi!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:42 pm





Na pomisao da je upravo izmaknula smrti samo što od straha ne pade u nesvijest; sklopi oči; potom uzdrhta na dodir nečije ruke na rukavu: bijaše to Félicité.

– Gospodin vas čeka, gospođo; juha je poslužena. Trebalo je sići! Trebalo je sjesti za stol!

Pokuša jesti. Zalogaji su je gušili. Raširi ubrus kao da hoće na njemu pregledati zakrpe i zaista htjede prionuti na taj posao, na brojanje niti na platnu. Najednom joj opet dođe na pamet pismo. Je li ga izgubila? Gdje će ga naći? No, osjećaše da joj je um tako umoran te nikako ne uspijevaše smisliti kakvu izliku da ustane od stola. Usto je uhvati i bojažljivost: bojala se Charlesa; sve je doznao – to bijaše sigurno! I doista, on nekako neobično izreče ove riječi:

– Kako se čini, nećemo tako skoro vidjeti gospodina Rodolphea.

– Tko ti je to rekao? – ona će zadrhtavši.

– Tko mi je rekao? – odvrati on, pomalo iznenađen njezinim odsječnim glasom. – Pa Girard, kad sam ga maločas sreo na ulazu u Francusku kavanu. Otputovao je ili će svaki čas otputovati.

Ona se zagrcnu.
– Što je u tome čudno? I inače tako odlazi od vremena do vremena da se malo rastre-se, a bogami, ja mu to i odobravam. Kad imaš novaca i kad si neženja... Uostalom, taj se naš prijatelj veselo provodi! Pravi bećar! Pričao mi je gospodin Langlois...

Iz pristojnosti zašuti, zbog služavke koja je upravo ulazila.

Služavka skupi u košaricu marelice što se bijahu rasule po polici; Charles, ne opaža-jući ženino rumenilo, zatraži da mu ih donese, dohvati jednu i zagrize u nju.

– O, izvrsne su! – govoraše. – Hajde, kušaj. Pruži joj košaricu, a ona je lagano odgurnu.

– Bar pomiriši! Kakav miris! – on će stavljajući joj u nekoliko navrata košaricu pod nos.

– Gušim se! – uzviknu ona skočivši na noge.

No, zahvaljujući naporu volje, i taj grč popusti.

– Nije to ništa! – reče potom. – Nije to ništa! Živci! Samo sjedni i jedi!

Bojaše se, naime, da je ne počne ispitivati, skrbiti se za nju, ne mičući se od nje.

Charles, u želji da je posluša, bijaše opet sjeo pa sada pljuvaše u ruku koštice od ma-relica, a potom ih stavljaše na tanjur.

Najednom, preko trga u brzom kasu projuri plavi tilbury. Emma vrisnu i nauznak se sruši na zemlju kao gromom ošinuta.
Zapravo, Rodolphe bijaše nakon mnogo razmišljanja odlučio krenuti u Rouen. Kako pak od Huchette do Buchyja nema drugoga puta osim kroz Yonville, valjalo mu je proći kroz mjesto, a Emma ga bijaše prepoznala pri svjetlosti svjetiljaka što parahu sumrak poput munje.

Na strku koja se čula iz kuće, dohrli ljekarnik. Stol se bijaše prevrnuo sa svim tanju-rima, umak, meso, noževi, soljenka i boca s uljem ležahu na sve strane po odaji; Charles je dozivao u pomoć, ustrašena Berthe vriskala, a Félicité drhtavim rukama raskopčavala gospođu koja se grčevito trzaše cijelim tijelom.

– Jurim u laboratorij – reče apotekar – po malo mirišljavog octa. A potom će, kada ona, udahnuvši iz bočice, stade otvarati oči:

– Bio sam siguran u to: ovo bi i mrtvaca probudilo.

– Reci nešto! – govoraše Charles. – Reci nešto! Dođi k sebi! To sam ja, tvoj Charles koji te voli! Prepoznaješ li me? Evo, ti i malene! Hajde, poljubi je!
Djevojčica pružaše ručice prema majci da joj se objesi oko vrata. No, okrenuvši gla-vu, Emma reče isprekidanim glasom:

– Ne, ne... nikoga!

I opet se onesvijesti. Odnesoše je u postelju.

Ležaše ondje ispružena, otvorenih usta, spuštenih vjeđa, mlitavih ruku, nepomična i bijela kao voštani kip. Iz očiju joj izbijahu dva potoka suza te se polagano slijevahu na jastuk.

Charles je stajao u dnu ložnice, a ljekarnik kraj njega zamišljeno šutio, kako to i doli-kuje u ozbiljnim prigodama u životu.

– Smirite se – reče gurkajući ga laktom – vjerujem da je najgore prošlo.

– Da, sada se samo malo odmara! – odgovori Charles gledajući je kako spava. – Jad-na žena!... Jadna žena!... Opet se razboljela!

Onda Homais upita kako je došlo do napadaja. Charles odgovori da ju je to iznenada uhvatilo dok je jela marelice.

– Izvanredno čudno!... – dočeka ljekarnik. – Ipak, može biti da su ovu sinkopu izazvale marelice! Ima naravi tako osjetljivih na pojedine mirise! A bio bi to i za-nimljiv predmet proučavanja, kako s patološkoga, tako i s fiziološkoga gledišta. Sve-ćenici poznaju važnost mirisa pa su u obredima oduvijek i rabili miomirise. Time se omamljuje razum i izaziva zanos, što je, uostalom, lako postići kod pripadnica ljepšega spola koje su nježnije nego mi. Spominju se slučajevi nesvjestice zbog miri-sa spaljena roga ili svježe pečenog kruha...

– Pazite da je ne probudite! – tihim glasom reče Bovary.

– I ne pogađaju – nastavi apotekar – takve anomalije samo ljudska bića, nego i živo-tinje. Tako zacijelo znate za osobito afrodizijačko djelovanje što ga Nepeta cataria, pučki nazvana mačjom travom, ima na cijeli mačji rod, a s druge strane, da navedem primjer za koji jamčim da je istinit, Bridoux (moj nekadašnji kolega, trenutačno vlasnik ljekarne u ulici Malpalu) ima psa kojega spopadnu grčevi čim mu pokažete burmuticu. On čak s njime često pred prijateljima pravi pokuse u svojem ljetnikovcu u Bois-Guillaume. Tko bi povjerovao da obično sredstvo za kihanje može potaknuti takve poremećaje u organizmu jednoga četveronošca? Izvanredno zanimljivo, zar ne?

– Da – reče Charles ne slušajući ga.

– To nam je dokaz – dočeka Homais smješkajući se s izrazom dobrohotne samodo-voljnosti – za nebrojene nepravilnosti u živčanom sustavu. Što se pak tiče gospođe, uvijek mi se, priznajem, činila vrlo osjetljivom. Zato vam nipošto neću preporučiti, dobri moj prijatelju, nijedan od onih navodnih lijekova koji, pod izlikom da uništava-ju simptome, zapravo uništavaju zdravlje. Ne, samo bez beskorisnih lijekova! Dijeta, to je glavno! Sredstva za umirenje, za olakšavanje, za ublaživanje boli. Osim toga, ne mislite li da bi možda trebalo djelovati na maštu?

– U kojem pogledu? Kako? – reče Bovary.

– Ah, u tome i jest pitanje. Doista, to je pitanje: That is the question!, kako sam ne-davno čitao u novinama.
No, Emma povika budeći se:

– A pismo? A pismo?

Pomisliše da bunca, a poslije ponoći doista i pade u bunilo: bijaše nastupila upala mozga.

Četrdeset i tri dana Charles se ne maknu od nje. Zanemari sve bolesnike; više nije li-jegao u postelju, neprestano joj je opipavao bȉlo, stavljao gorušičine obloge i obloge hladne vode. Slao je Justina po led čak u Neufchâtel; led bi se putem rastopio, pa bi ga opet poslao. Pozva gospodina Caniveta da je pregleda; dade iz Rouena dovesti doktora Larivièrea, svojega bivšeg profesora; bijaše sav očajan. Najviše ga je plašilo Emmino mrtvilo: nije govorila, ništa nije čula, a činilo se pače da je ništa ne boli – kao da joj se i tijelo i duša zajedno odmarahu od svih onih potresa.

Oko sredine listopada mogla je, poduprta jastucima, već sjesti u postelji. Charles zaplaka kada je vidje gdje jede prvi komad kruha s pekmezom. Vrati joj se snaga; poslijepodne bi ustala na nekoliko sati, a jednoga dana, kada se osjećala bolje, on je pokuša, držeći je pod ruku, povesti u šetnju vrtom. Pijesak na stazama nestajaše pod uvelim lišćem; ona je išla korak po korak, vukući papuče te se, naslanjajući se rame-nom na Charlesa, neprestano smiješila.

Pođoše tako do kraja vrta, u blizinu terase. Ona se polagano uspravi, zakloni rukom oči da bolje vidi: pogleda u daljinu, no na obzorju ne bijaše ničega osim velikih vatri od trave što su se dimile po brežuljcima.

– Umorit ćeš se, mila – reče Bovary.

Pa će gurajući je nježno prema ulazu u sjenicu:

– Sjedni na ovu klupu: bit će ti udobno.

– Oh, ne! Ne tu! – ona će slabašnim glasom.

Spopade je vrtoglavica, pa joj se bolest vrati još iste večeri, istina, s neizvjesnijim to-kom, ali sa složenijim osobinama.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:43 pm







XIV.
Kao prvo, nije znao kako da gospodinu Homaisu naknadi trošak za sve lijekove što ih je kod njega uzimao te se, iako ih, kao liječnik, i nije morao platiti, svejedno po-malo crvenio zbog te obveze. Potom, i troškovi za kućanstvo, otkako je njime gospo-darila kuharica, postajahu sve užasniji: računi su samo pljuštali u kuću, dobavljači rogoborili, a nadasve ga je progonio gospodin Lheureux. Zaista, za najgore Emmine bolesti, ulučivši zgodu da što više uveća račun, taj se bijaše požurio da donese ogrtač, putnu torbu, dva kovčega umjesto jednoga i još mnoštvo koječega drugog. Uzalud ga je Charles uvjeravao da mu ništa od toga ne treba, trgovac mu drzovito odgovori da su sve te stavke od njega naručene i da on neće ništa primiti natrag; uostalom, to bi značilo uznemiriti gospođu usred oporavka, neka gospodin o tome razmisli, riječju, odlučan je da ga radije tuži sudu negoli da se odrekne svojih prava i odnese robu. Charles poslije toga zapovjedi da se sve odnese natrag u dućan; Félicité to zaboravi, on je imao drugih briga, pa više nitko na to nije ni mislio; gospodin Lhe-ureux opet dođe istim poslom pa, sad prijeteći, sad se jadajući, sve vješto sredi tako da mu Bovary naposljetku potpisa mjenicu plativu za šest mjeseci. No, tek što je tu mjenicu potpisao, pade mu na um smiona zamisao: da od gospodina Lheureuxa po-sudi tisuću franaka. S vidljivom nelagodom, dakle, zapita ima li mogućnosti da ih dobije, dodajući da je to na godinu dana i uz koju god kamatu. Lheureux otrča u du-ćan, donese talire i sastavi još jednu mjenicu kojom se Bovary obvezivaše da će na njegov nalog prvoga rujna iduće godine isplatiti svotu od tisuću i sedamdeset frana-ka, što je zajedno s onih već ugovorenih stotinu i osamdeset iznosilo točno tisuću dvije stotine i pedeset franaka. Tako je, dajući novac u zajam uz šest posto kamata, uvećano za četvrtinu narudžbe i uz zaradu u visini od dobre trećine vrijednosti ispo-ručene robe, sve mu je to trebalo u dvanaest mjeseci donijeti stotinu i trideset franaka dobitka, a nadao se da se stvari neće na tome zaustaviti, da mjenice neće moći biti isplaćene, da će se rok za isplatu morati produžiti te da će mu se njegov jadni novac, udebljavši se kod liječnika kao u kakvome prihvatilištu, jednoga dana vratiti znatno bucmastiji i tako krupan te će mu kesa od njega pucati.

Sve mu je, uostalom, polazilo za rukom. Njemu bijaše dodijeljena opskrba jabukova-čom za bolnicu u Neufchâtelu, gospodin Guillaumin obećavaše mu dionice tresetišta u Grumesnilu, a sanjao je i o tome da uspostavi novu prijevozničku uslugu
poštanskim kolima između Argueila i Rouena koja će nedvojbeno ubrzo izbaciti iz utrke stara kola Zlatnoga lava te zahvaljujući kojoj će, budući da će prometovati brže, biti jeftinija i prevoziti više prtljage, u njegove ruke prijeći sva trgovina u Yonvilleu.

Charles se više puta zapita kako će iduće godine vratiti toliki novac, pa je tražio, smišljao razne izlaze, na primjer, da se obrati ocu ili da štogod proda. No, njegov bi se otac na to oglušio, a sam nije imao ništa za prodaju. Tada bi otkrio u kakvim se poteškoćama nalazi pa bi iz svijesti brzo izbacio tako neugodan predmet razmišlja-nja. Predbacivao je sebi što zbog toga zaboravlja na Emmu, kao da, budući da sve njegove misli pripadahu toj ženi, to što neprestano ne misli na nju, znači da joj nešto oduzima.

Zima bje oštra. Gospođin oporavak dugotrajan. Kada je bilo lijepo vrijeme, dogurali bi je u naslonjaču do prozora, i to do onoga koji je gledao na trg, jer vrt sada više nije mogla ni smisliti pa su kapci na toj strani bili stalno zatvoreni. Zatraži da se konj proda; sve što je nekada voljela, sada joj bijaše odbojno. Sve misli kao da joj se ogra-ničavahu na skrb za samu sebe. Ostala bi u postelji pa tu i tamo nešto založila, zvoni-la služavki da pita što je s čajem ili da s njome popriča. Za to vrijeme snijeg na krovu tržnica bacaše u sobu bijel, nepomičan odsjaj, a poslije toga poče padati kiša. A Emma svakodnevno, s nekom zebnjom, iščekivaše neminovno ponavljanje nevažnih događaja koji joj, međutim, nisu baš ništa značili. Najznačajniji je bio svakovečernji dolazak Lastavice. Tada bi gostioničarka vikala, a drugi joj glasovi odgovarali, dok se svjetiljka uz čije je svjetlo Hippolyte po krovu kočije tražio kovčege doimala po-put kakve zvijezde u tmini. U podne bi se Charles vratio kući, a zatim opet otišao, potom bi ona pojela juhu, a oko pet sati, na izmaku dana, svako bi od djece što se vraćahu iz škole vukući klompe po pločniku redom po šarki na kapcima udarilo ravnalom.

U taj joj je sat u posjet dolazio gospodin Bournisien. Pitao bi je za zdravlje, donosio joj novosti i poticao je na vjeru u umilnome čavrljanju koje joj ne bijaše neugodno. Krijepio ju je već sam pogled na njegovu reverendu.

Jednoga dana, kada je na vrhuncu svoje bolesti pomislila da joj se kraj bliži, bijaše zatražila da se pričesti pa, dok su se u sobi obavljale pripreme za taj sveti čin, dok su komodu zatrpanu raznim sirupima preuređivali u oltar, a Félicité pod posipavala da-lijinim cvijećem, Emma osjeti kako preko nje prelazi nešto snažno što je oslobađa svih boli, svakog opažaja, svakog osjećaja. Tijelo s kojega spade sav teret postade joj lako; za nju počinjaše nov život; učini joj se da će joj se cijelo biće, uzdižući se k Bogu, rasplinuti u toj ljubavi poput zapaljena tamjana što se razilazi u dim. Poškropi-še joj postelju blagoslovljenom vodom, svećenik iz svetoga kaleža izvadi bijelu hostiju, a ona, sva klonula od nebeske radosti, otvori usne da primi tijelo Spasiteljevo koje joj bi pruženo. Zavjese se na ložnici meko nadimahu oko nje kao oblaci, a zrake dviju svijeća što su gorjele na komodi pričiniše joj se poput dva blistava svetokruga. Spusti tada ponovo glavu na jastuk vjerujući da u prostranstvima čuje pjev sera-finskih harfa i da usred modroga neba na zlatnome prijestolju, okružena svecima sa zelenim palmovim grančicama u ruci, u svem njegovu veličanstvu vidi Boga Oca na čiji znak na zemlju slijeću anđeli plamenih krila da je na rukama u visine uznesu.

Ovo joj divotno priviđenje ostade u sjećanju kao nešto najljepše o čemu se može sa-njati, tako da nastojaše iznova oćutjeti iste osjete koji, međutim, i dalje trajahu, no manje isključivo, a ipak s jednako dubokom slatkoćom. Duša joj se, iznemogla od oholosti, napokon odmarala u kršćanskoj poniznosti, a Emma, s nasladom uživajući u vlastitoj slabosti, promatraše u sebi razaranje volje, čime su se širom imala otvoriti vrata prodoru milosti. Uz sreću su, dakle, postojala i veća blaženstva, drugačija lju-bav nad svim ostalim ljubavima, neprekidna i beskrajna, koja će vječito bivati sve većom! Među tlapnjama o nadi nazre stanje čistoće što lebdi ponad zemlje, stapajući se s nebom, a u kojem se čeznula naći. Htjede postati sveticom. Nakupova krunicâ, stade nositi amulete; u sobi je željela, uz uzglavlje svojega ležaja, imati relikvijarij optočen smaragdima da ga svake večeri može ljubiti.

Župnika zadivljavahu te njezine sklonosti, iako je Emmina pobožnost, držaše on, zbog pretjeranoga žara mogla naposljetku prijeći u krivovjerje, pače u nastranost. No, kako se nije osobito snalazio u takvim pitanjima, čim bi ona prešla stanovitu mjeru, napisa pismo gospodinu Boulardu, monsinjorovu knjižaru, s molbom da mu pošalje neko glasovito djelo za osobu ljepšega spola, a ujedno punu duha. Knjižar, s jednakom ravnodušnošću kao da crncima otprema staklene perlice, zbrda-zdola spa-kira sve što se tada moglo naći u optjecaju u trgovini pobožnim knjigama. Bijaše tu priručnika sastavljenih u obliku pitanja i odgovora, pamfleta napisanih bahatim to-

nom na način gospodina de Maistrea[43] te svakojakih romana, ružičastih korica i sla-dunjava stila, što ih bijahu sklepali trubadurski raspoloženi sjemeništarci ili učene pokajnice. Našlo se tu knjiga kao Promislite dobro o ovome, Svjetski čovjek pred no-gama Marijinim (napisao gospodin de ***, nosilac brojnih odličja), Voltaireove za-blude – priručnik za mladež, itd.
Gospođi Bovary um se još ne bijaše dovoljno razbistrio da bi ozbiljno mogla na bilo što prionuti, a i ovoga se štiva bijaše odveć žustro latila. Naljuti se na vjerske propi-se, nabusitost joj se polemičkih napisa ne svidje zbog žučljivosti uperene protiv ljudi koje nije poznavala, a svjetovne pripovijesti tu i tamo potkrijepljene vjerom učiniše joj se napisane s takvim nepoznavanjem svijeta da je i neosjetno udaljiše od istine za koju očekivaše dokaze. Ipak, ustraja, a kada bi joj knjiga iskliznula iz ruku, činilo joj se da je obuzima najnježnija katolička sjeta koju eterična duša uopće može i pojmiti.

U pogledu pak uspomene na Rodolphea, nju bijaše potisnula u dubinu srca pa je on-dje i ostala, svečanija i nepomičnija od kakve kraljevske mumije u podzemnoj odaji. Iz te se goleme balzamirane ljubavi širila nekakva isparina koja je, prodirući kroza sve, miomirisom nježnosti ispunjala bezgrešno ozračje u kojemu je Emma htjela živjeti. Kada bi kleknula na gotičko klecalo, upućivala bi Gospodinu iste umilne rije-či kakve je nekoć šaptala ljubavniku u preljubničkim izljevima. Time je kanila dozvati vjeru, no s neba nije silazila nikakva naslada pa bi ustala, umornih udova, s nejasnim osjećajem ogromne obmane. To traganje, mišljaše ona, bijaše joj samo jed-na zasluga više pa se, u ponosu zbog vlastite pobožnosti, uspoređivala s visokim gospama iz drevnih vremena o čijoj je slavi jednoć sanjarila nad slikom gospođice de La Vallière, a koje su se, vukući za sobom s toliko veličanstva vezenu povlaku du-gačke haljine, povlačile u samoću da ondje pred Kristovim nogama izliju sve suze svojega srca što ga je život ranio.

Tada se Emma predade pretjerano milosrdnim djelima. Šila je odjeću za siromahe, slala drva rodiljama, a jednoga dana Charles, vrativši se kući, zateče u kuhinji i troji-cu skitnica kako za stolom jedu juhu. Kćerkicu koju muž za vrijeme njezine bolesti bijaše smjestio kod dojilje opet dovede kući. Htjede je naučiti čitati; ma koliko Berthe plakala, nju to više nije razdraživalo. Bijaše to unaprijed stvorena odluka da se pomiri sa sudbinom, svekolika popustljivost. Govor joj svakom prigodom bijaše pun uzorna izražavanja. Svojemu je djetetu govorila:

– Više te ne boli želučić, anđele?

Starija gospođa Bovary nije nalazila ništa za pokudu, osim možda opsjednutosti ple-tenjem haljinica za siročad, umjesto krpanja vlastitih kuhinjskih krpa. No, umorna od domaćih svađa, dobra se žena osjećaše ugodno u ovoj mirnoj kući pa čak tu ostade i poslije Uskrsa, u želji da izbjegne zajedljive poruge staroga Bovaryja koji je svakoga Velikog petka za sebe neizostavno naručivao svinjsku kobasicu.

Osim svekrvina društva u kojem je, zahvaljujući ispravnim prosudbama i ozbiljnu

držanju starije žene, donekle nalazila potporu, Emma je gotovo svakodnevno imala i drugih posjeta. Bijahu tu gospođa Langlois, gospođa Caron, gospođa Dubreuil, gospođa Tuvache te, i to redovito od dva do pet, izvrsna gospođa Homais koja nika-da nije htjela povjerovati ni u kakva ogovaranja što su se širila o njezinoj susjedi. U pohode su joj dolazili i mali Homaisovi; dopratio bi ih Justin. Popeo bi se s njima do sobe i ostao stajati kraj vrata, nepomično i šutke. Često bi se gospođa Bovary, i ne obazirući se na nj, počela dotjerivati. Najprije bi iz kose izvukla češalj, naglim pokretom zatresavši glavom, a za jadnog je momčića, kada je prvi put vidio svu tu kosu što joj je, odmotavajući se u crnim uvojcima, padala sve do listova, to bilo po-put nenadana ulaska u nešto izvanredno i novo, i to ga svojim sjajem preplaši.

Emma nesumnjivo ne zamjećivaše njegovu nijemu gorljivost ni njegovu stidljivost. Ni slutila nije da ljubav, premda iščezla iz njezina života, treperi tu, blizu nje, pod tom košuljom od gruba platna, u tomu mladenačkom srcu otvorenu za očitovanje njezine ljepote. Uostalom, u nje se sada sve zaodijevaše takvom ravnodušnošću, rije-či joj bijahu tako srdačne, a pogledi tako oholi, vladanje tako raznovrsno da se kod nje više sebičnost nije mogla razlučiti od milosrđa ni pokvarenost od kreposti. Jedne se večeri, na primjer, razgnjevi na služavku koja ju je molila da smije izići i mucala tražeći kakav izgovor, a potom će najednom:

– Voliš ga, znači?

Pa i ne čekajući odgovor od porumenjele Félicité, dodade tužno:

– Hajde, požuri! Zabavi se!

Dade početkom proljeća s kraja na kraj prekopati vrt, usprkos Bovaryjevim prigovo-rima; on, međutim, bijaše sretan što ona napokon pokazuje volju za nešto. A posvje-dočavala ju je to jače što se više oporavljala. Najprije nađe načina da iz kuće izbaci kumu Rolet, dojilju koja se za vrijeme njezina oporavka bijaše naučila prečesto dola-ziti u kuhinju, i to zajedno sa svoja dva dojenčeta i dječačićem kojega je držala na stanu i hrani, a koji je bio proždrljiviji od kakva ljudoždera. Potom se otarasi i obite-lji Homais, redom otpravi sve ostale posjetioce te pače i u crkvu stade odlaziti s ma-nje revnosti, što je apotekar uvelike odobravao te joj na to prijateljski reče:

– Vi samo što oltare niste počeli lizati!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gistav Flober

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu