Gospođa Bovary

Napiši novu temu   Odgovori na poruku

Strana 5 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 12:32 pm

First topic message reminder :

[You must be registered and logged in to see this link.]



Marie-Antoine-Julesu Sénardu članu pariške odvjetničke komore bivšemu predsjedniku narodne skupštine

i negdašnjemu ministru unutrašnjih poslova


Dragi i odlični prijatelju,

Dopustite mi da napišem vaše ime na čelu ove knjige i iznad njezine posvete; Vama, naime, nadasve dugujem njezino izdavanje. Prošavši kroz vašu veličanstvenu obra-nu, moje djelo kao da je i u mojim očima steklo neočekivan ugled. Primite stoga ov-dje izraze mojega dubokog štovanja i zahvalnosti koja, ma kako velika bila, nikada neće doseći visinu vaše rječitosti i vaše požrtvovnosti.

Gustave Flaubert

Pariz, 12. siječnja 1857.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39219
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:44 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



Gospodin Bournisien navraćaše, kao i prije, svakoga dana poslije vjeronauka. Najra-dije ostajaše vani kako bi se nadisao zraka usred šumarka; tako nazivaše sjenicu. U taj bi se sat i Charles vratio kući. Bijaše im vruće, donijeli bi im slatke jabukovače,pa bi obojica ispila za potpuno gospođino ozdravljenje.

Našao bi se tu i Binet, to jest, nešto malo niže, uza zid terase, u lovu na rakove. Bo-vary bi ga pozvao da se osvježi pićem, a on pak bijaše majstor u vađenju čepa iz boce.

– Treba – govoraše, ogledajući se zadovoljnim pogledom oko sebe pa sve do krajnjih granica krajobraza – bocu držati ovako, okomito na stolu, a kada prerežete uzice, pluteni čep gurati pomalo, polako, polako, kao što se to u restoranima radi s bocama soda-vode.

No, jabukovača bi im, za vrijeme te demonstracije, često prsnula ravno u lice, a du-hovnik nikada ne bi propustio ovakvu šalu, popraćenu neodređenim smijehom:

– Njezina kakvoća zbilja upada u oko!

Inače je bio čestit čovjek pa se jednoga dana čak i ne sablazni nad ljekarnikom koji savjetovaše Charlesu da radi razonode odvede gospođu u ruansko kazalište na nastup glasovitoga tenora Lagardyja. Homais, čudeći se toj šutnji, zatraži da čuju i njegovo mišljenje, a svećenik izjavi kako na glazbu gleda kao na manje opasnu za ćudoređe negoli književnost.

No, ljekarnik uze književnost u obranu. Kazalište, tvrdio je, služi suzbijanju predra-suda te pod krinkom zabave poučava vrlini.

– Castigat ridendo mores, gospodine Bournisien![44] Primjerice, pogledajte većinu Voltaireovih komedija: vješto su protkane filozofskim razmišljanjima tako da su za puk istinska škola ćudoređa i diplomatičnosti.

– Ja sam – kaza Binet – jednom gledao komad koji se zvao Pariški deran, a u kojoj se ističe lik nekoga starog generala koji je zbilja dobro pogođen! On vam grdi jednog momka iz bolje obitelji zbog toga što je zaveo neku radnicu koja na kraju...

– Svakako – nastavljaše Homais – ima loše književnosti, baš kao što ima i lošeg lje-karništva, ali općenito osuđivati ovu najvažniju od svih umjetnosti čini mi se kao prava glupost, srednjovjekovno poimanje, dostojno onih užasnih vremena kada je je-dan Galilej mogao završiti u zatvoru.

– Znam dobro – primijeti župnik – da postoje dobra djela i dobri pisci; međutim, pa da su posrijedi i samo one osobe različita spola okupljene u čarobno lijepoj odaji, urešenoj svjetovnim sjajem, a potom i ona poganska prerušavanja, ona naličena lica, ona rasvjeta, oni ženskasti glasovi – sve to naposljetku mora uroditi stanovitom duhovnom razuzdanošću i navesti vas na nečasne misli, nečiste kušnje. Takvo je bar mišljenje crkvenih otaca. Napokon – doda progovorivši najednom s mističnim prizvukom u glasu, istodobno valjajući između palca i kažiprsta prstovet burmuta – ako je Crkva osudila kazališne predstave, mora da to s pravom čini, a nama se valja pokoriti njezinim odlukama.

– Zašto se – zapita apotekar – izopćuju glumci? Nekada su glumci otvoreno sudjelo-vali u vjerskim obredima. Da, glumilo se, pred samim oltarom prikazivale su se svo-jevrsne lakrdije zvane misterijima, a u kojima su se zakoni pristojnosti nerijetko krši-li.

Duhovnik se zadovolji teškim uzdahom, a ljekarnik nastavi:

– Baš kao i u Bibliji. Ima tamo... znate... više... sablažnjivih pojedinosti, zbilja...

preslobodnih stvarčica!

Pa odgovori na razdraženu kretnju gospodina Bournisiena:

– Ah! Složit ćete se da to nije knjiga koju biste rado dali u ruke mladoj djevojci, a meni ne bi bilo nimalo drago da moja Athalie...

– Ali Bibliju preporučuju protestanti – nestrpljivo uzviknu njegov sugovornik – a ne mi!

– Svejedno – reče Homais – čudim se što se i dan-danas, u ovom prosvijećenom sto-ljeću, još uvijek tvrdoglavo prokazuje duševna razonoda koja nikome ne škodi, po-maže ćudoređu, a ponekad je i za zdravlje korisna, je li tako, doktore?

– Nedvojbeno – nehajno odgovori liječnik, bilo zato što je bio istoga mišljenja kao i ljekarnik pa nije htio nikoga uvrijediti bilo zato što nije imao nikakva mišljenja.

Činilo se da je razgovor završen, kadli ljekarnik prosudi zgodnim zadati i posljednji udarac.

– Znam ja neke svećenike koji su se preoblačili u građansko odijelo da bi mogli gle-dati plesačice kako dižu noge uvis.

– Ma, nije valjda! – na to će župnik.

– Ah! Znam ih ja.

Pa izgovarajući u rečenici svaki slog za sebe, Homais ponovi:

– Znam – ja – njih.

– E, pa, nije im valjalo to što su činili – kaza Bournisien pomirivši se s time da će sve čuti.

– Pobogu, rade oni i gore stvari! – uskliknu apotekar.

– Gospodine!... – dočeka svećenik tako ga divlje gledajući da se ljekarnik pokunji.

– Samo hoću reći – odvrati, sada već manje grubim tonom – kako je snošljivost najsigurnije sredstvo da se duše privuku vjeri.

– Istina! Istina! – popusti dobričina opet se spustivši na stolac.

No, ostade još samo dvije minute. Potom, odmah nakon njegova odlaska, gospodin

Homais reče liječniku:

– Eto, to se zove prepirka! Dobro sam ga sredio, vidjeli ste!... Ukratko, poslušajte vi mene, odvedite gospođu u kazalište, pa makar i samo zato da jednom u životu raz-bjesnite nekoga od tih gavrana, boramu! Kad bi me netko mogao zamijeniti, i ja bih išao s vama. Nego, morate požuriti! Lagardy će nastupiti samo u jednoj predstavi; ima ponudu iz Engleske uz znatno veću plaću. Kažu za njega da je velika zvjerka! Pliva u novcu! Vodi sa sobom tri ljubavnice i vlastitog kuhara! Svi ti veliki umjetnici sebe nemilice uništavaju; potreban im je raskalašan život koji podjaruje maštu. No, na kraju umru u ubožnici, jer u mladosti nisu imali toliko pameti da nešto zaštede. No, hajde, dobar vam tek! Sutra se vidimo!

Ova zamisao o kazalištu brzo se razvi u Bovaryjevoj glavi; odmah je priopći ženi koja ponajprije odbi izgovarajući se umorom, putnim brigama i troškovima, no Charles začudo ne popusti, toliko smatraše da će takvo opuštanje za nju biti korisno. Nije za to vidio nikakve prepreke: njegova im majka bijaše poslala tri stotine franaka na koje više nije ni računao, tekući dugovi nisu bili pretjerano veliki, a dospijeće mjenica što ih je valjalo isplatiti gospodinu Lheureuxu još tako daleko da na to nije trebalo ni misliti. Uostalom, zamišljajući da se ona usteže iz nekakva obzira, Charles još više navali, tako da ona zbog tolikoga salijetanja naposljetku pristade. I sutradan se, u osam sati, njih dvoje ukrcaše u Lastavicu.

Apotekar kojega ništa ne zadržavaše u Yonvilleu, no koji se smatraše prisiljenim da se odande ne miče, uzdahnu vidjevši ih na odlasku.

– Pa, eto, sretan vam put! – reče im – Sretnici jedni!

Potom, obraćajući se Emmi koja je na sebi imala modru svilenu haljinu s četiri ukrasna volana:

Lijepi ste mi kao san! Pobudit ćete burno odobravanje u Rouenu.
Poštanska se kočija zaustavljaše pred hotelom Crveni križ na trgu Beauvoisine. Bija-še to jedno od onih svratišta kakvih ima po svim provincijskim predgrađima, s veli-kim konjušnicama i malenim spavaonicama, gdje se usred dvorišta vide kokoši što kljucaju zrna zobi pod blatnjavim dvokolicama trgovačkih putnika – dobra stara pre-noćišta s balkonima od crvotočna drva što u zimskim noćima pucketaju na vjetru, neprestano puna svijeta, graje i svakojakih jela, gdje su crni stolovi ljepljivi od proli-vene kave s rakijom, debela okna zapljuvana od muha, vlažni ubrusi umrljani lošim vinom, prenoćišta koja, uvijek mirišući na selo, poput seoskih momaka u građansko-me odijelu, s ulične strane imaju kavanu, a sa strane prema polju, povrtnjak. Charles smjesta krenu po ulaznice. Pobrka prednja sjedala s galerijom, parket s ložama, zatraži objašnjenje, ne shvati ih, od blagajnika stiže do ravnatelja, vrati se u gostioni-cu, pođe opet na blagajnu, te tako nekoliko puta prijeđe grad uzduž i poprijeko, od kazališta pa sve do bulevara.

Gospođa sebi kupi šešir, rukavice, kiticu cvijeća. Gospodin se silno bojao da će pro-pustiti početak pa se, ne našavši vremena ni da pojedu juhu, pojaviše pred kazališnim vratima koja se još ne bijahu ni otvorila.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39219
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:45 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


XV.


Uza zid stajaše gomila svijeta, uredno svrstana između balustrada. Na uglovima obližnjih ulica na divovskim je plakatima opetovano pisalo kićenim slovima: »Lucia

di Lammermoor[45]... Lagardy... Opera... itd.« Bijaše lijepo vrijeme; svima bijaše vru-će; znoj je curio kroz nakovrčane uvojke, rupčići izvučeni iz džepa brisali su zažare-na čela, a kadšto bi se od mlaka vjetra što puhaše s rijeke meko zanjihao rub platne-nih nadstrešnica razapetih pred vratima kavanica. Nešto niže, međutim, ljude osvje-žavaše strujanje ledenoga zraka što mirisaše po loju, koži i ulju. Bijaše to isparavanje iz ulice Charrettes, pune velikih crnih skladišta po kojima se kotrljaju bačve.

Iz straha da ne ispadne smiješna Emma htjede prije ulaska malo prošetati po luci, a Bovary iz opreza zadrža ulaznice u ruci, u džepu na hlačama, pritišćući ih uz trbuh.

Srce joj jače zakuca još u predvorju. Od taštine se i nehotice nasmiješi videći kako gomila grne desno drugim hodnikom, dok se ona uza stube uspinjala prema ložama na prvom katu. Bio joj je užitak, kao kakvu djetetu, prstom gurnuti široka, tkaninom presvučena vrata; punim plućima udahnu prašnjavi miris hodnika, a kada sjede u ložu, zauze nehajno i uspravno držanje poput kakve vojvotkinje.

Dvorana se počinjaše puniti, dalekozori se izvlačili iz korica, a pretplatnici se, izda-leka primjećujući jedni druge, međusobno pozdravljahu. Ovamo su dolazili da u umjetnosti nađu odmor od trgovačkih briga, no nikako ne zaboravljajući poslove, i dalje su razgovarali o pamuku, osamdesetpetpostotnom alkoholu ili indigu. Viđahu se ondje staračke glave, bezizražajne i miroljubive, koje, onako bjelkaste kose i puti, nalikovahu na srebrne medalje potamnjele od olovne pare. Mladi su se ljepotani še-pirili u parketu dičeći se ružičastom ili blijedozelenom kravatom u izrezu prsluka, a gospođa Bovary odozgo ih zadivljeno promatraše kako se dlanom utegnutim u žutu rukavicu oslanjaju na štapove za šetnju sa zlatnim drškom.

Međutim se upališe svijeće u orkestru; veliki se viseći svijećnjak spusti sa stropa, svjetlucanjem brušenih kristala oblivši dvoranu nenadanom veselošću; potom jedan za drugim uđoše glazbenici pa najprije nastade dugačko i neskladno gunđanje baso-va, škripa violina, trubljenje pistona, pijuk flauta i frulica. No, uto se na pozornici za-čuju tri udarca; otpoče grmljavina bubnjeva, limena glazbala jeknuše s nekoliko akorda, a kada se podiže zastor, ukaza se krajobraz.Bijaše to raskršće u šumi, s izvorom na lijevoj strani, u sjeni nekoga hrasta. Seljaci i velmože, sa škotskim plaštevima preko ramena, svi zajedno pjevahu neku lovačku pjesmu, potom dođe neki zapovjednik straže i zazove anđela zla podižući obje ruke k nebu; pojavi se još jedan lik pa njih dvojica odoše, a lovci nastaviše s pjesmom.

Emma se prenese u štivo svoje mladosti, u svijet Waltera Scotta. Bijaše joj kao da kroz maglu čuje zvuk škotskih gajdi gdje odjekuje ponad vriština. Uostalom, kako joj sjećanje na roman olakšavaše razumijevanje libreta, pratila je zaplet rečenicu po rečenicu, dok su se neuhvatljive misli što joj dolažahu na um odmah raspršivale pod naletima glazbe. Prepuštaše se uspavanci napjeva i osjećaše kao da i sama cijelim bi-ćem treperi, kao da joj gudala violina prelaze po živcima. Ne mogaše se dovoljno nagledati kostima, kulisa, glumaca, naslikanih stabala što podrhtavahu kada bi tko prošao pokraj njih, baršunastih kapa, ogrtača, mačeva, svih tih maštarija što se kome-šahu u skladu glazbe, kao u ozračju nekoga drugog svijeta. Uto naprijed istupi jedna mlada žena bacivši kesu nekome mladom štitonoši. Ostade sama, a onda se začu fla-uta koja zvučaše kao da izvor žubori ili kao da cvrkuću ptice. Lucia neustrašivo zapjeva kavatinu u G-duru; tužila je zbog ljubavi, priželjkivala krila. I Emma bi isto tako rado bila pobjegla iz vlastitoga života, i to utekavši u nečijemu zagrljaju. Najed-nom se na pozornici pojavi Edgardo-Lagardy.

Odlikovaše ga ona velebna bljedoća što vatrenim južnjacima daje nešto od veli-čanstvenosti mramornih kipova. Snažni mu stas bijaše utegnut u prsluk smeđe boje, maleni izrezbareni bodež udaraše ga po lijevom bedru, čeznutljivo je na sve strane kružio pogledom pokazujući bijele zube. Govorilo se da se neka poljska kneginja, slušajući ga jedne večeri kako pjeva na žalu u Biarritzu gdje je radio na krpanju bro-dova, bijaše u nj zaljubila. Ostavio ju je radi drugih žena, a ta mu je slavna senti-mentalna pustolovina samo povećala umjetnički ugled. Taj se snalažljivi lakrdijaš pače brinuo da se u najave uvijek ubaci pokoja pjesnički sročena rečenica o privlač-nosti njegova lika i osjećajnosti njegove duše. Lijep glas, nepokolebljivo samopo-uzdanje, više strasti nego razuma i više zanosa nego lirizma, u tome se na kraju kra-jeva sastojala vrijednost ove divljenja vrijedne šarlatanske naravi u kojoj se sjedinja-vahu osobine brijača i toreadora.

Već u prvom prizoru izazva oduševljenje. Privijaše Luciju u naručaj, ostavljaše je, vraćaše se k njoj, bijaše naoko očajan, spopadahu ga napadaji bijesa, potom elegični hropci beskrajne slatkoće, a note mu se otimahu iz gola grla pune jecaja i cjelova. Emma se naginjaše naprijed da ga vidi, zabadajući nokte u baršun na ogradi lože.Ispunjaše vlastito srce tim melodioznim tužbalicama što se uz pratnju kontrabasa otegnuto izvijahu poput krikova brodolomaca u vrtlogu oluje. U njima ona prepozna-vaše svu opijenost i svu zebnju zbog kojih zamalo bijaše umrla. Primadonin joj se glas pričinjaše tek odjekom vlastite svijesti, a obmana što je očaravaše kao nešto iz samoga njezina života. No, nju nitko na svijetu nije ljubio ovakvom ljubavlju. Ro-dolphe nije plakao kao Edgardo, one posljednje večeri na mjesečini, kada su jedno drugome govorili: »Doviđenja sutra, doviđenja sutra!...« Dvoranom se prolamahu povici odobravanja; cijela se završna arija morala ponoviti; ljubavnici govorahu o cvijeću sa svojega groba, o prisegama, o progonstvu, o sudbini, o nadama, a kada zapjevaše posljednje zbogom, Emma ispusti oštar krik koji se stopi s titranjem posljednjih akorda.

– A zašto je – zapita Bovary – taj gospodin stalno progoni?

– Ma, ne progoni je – odgovori ona. – To je njezin dragan.

– Ali on se kune da će se osvetiti njezinoj obitelji, a onaj drugi, onaj koji je maloprije došao, kaže: »Ljubim Luciju i vjerujem da i ona ljubi mene.« Uostalom, otišao je ruku pod ruku s njezinim ocem. To je valjda njezin otac, je li tako, onaj ružni čovje-čuljak s pijetlovim perom na šeširu?

Unatoč Emminim objašnjenjima, odmah nakon recitativnoga dueta u kojemu Gilbert svojemu gospodaru Ashtonu izlaže opake spletke, Charles, videći lažni zaručnički prsten koji treba obmanuti Luciju, povjerova da je to ljubavni spomen što joj ga šalje Edgardo. Inače je priznavao da ne razumije priču – zbog glazbe koja toliko smeta ri-ječima.

– Pa što s tim? – reče Emma. – Šuti!

– Pa znaš da ja – dočeka on naginjući joj se nad rame – volim znati što je na stvari.

– Šuti! Šuti! – nestrpljivo će ona.

Lucija stupaše naprijed, napola se oslanjajući na služavke, s vijencem od narančina cvijeća u kosi i bljeđa od vlastite bijele svilene haljine. Emma se sanjarski sjeti dana svojega vjenčanja i opet vidje samu sebe ondje, usred žitnih polja, na stazici kojom su išli prema crkvi. Zašto li se i ona nije, kao Lucia, opirala, preklinjala? Bila je, naprotiv, radosna, i ne opažajući ponor u koji srlja... Ah! Da je u onome cvijetu lje-pote, prije ljage koju joj je donio brak i razočaranja koje je doživjela u preljubu, mogla svoj život povjeriti nečijemu velikom, pouzdanom srcu, tada bi se vrlina, nježnost, požuda i dužnost bile stopile u jedno i ona se nikada ne bi spustila s vrhunca tolikog blaženstva. No, ta je sreća nedvojbeno bila tek laž, izmišljena zato da oduzme nadi svakoj žudnji. Sada je poznavala niskost strasti što ih umjetnost toli-ko preuveličava. Trudeći se, dakle, da od toga odvrati misli, Emma se trsila da u ovo-me ponovljenom prikazu vlastitih boli vidi tek utjelovljenu maštariju ugodnu oku te se pače s prezrivom samilošću u sebi smješkala, kadli se u dnu pozornice, iza baršu-nastoga zastora, pojavi čovjek u crnome plaštu.

Jednim pokretom zbaci s glave veliki španjolski šešir, a glazbala i pjevači istoga časa započeše sekstet. Edgardo, plamteći od bijesa, jasnim glasom nadvisivaše sve ostale; Ashton mu je u dubokim notama dobacivao ubojite izazove; Lucia prodorno pjevala tužaljku; Arturo postrance izvijao srednje tonove, a duboki učiteljev bas brujao poput orgulja, dok se ženski glasovi, ponavljajući njegove riječi, u zboru predivno nadove-zivahu na njih. Svi stajahu u istom redu mašući rukama, a gnjev, osveta, ljubomora, strah, samilost i zaprepaštenje u isti im se mah izlijevahu iz poluotvorenih usta. Uvri-jeđeni ljubavnik vitlaše golim mačem, ovratnik od šivane čipke isprekidano mu po-drhtavaše, ovisno o spuštanju i podizanju prsa, a on krupnim koracima koračaše lije-vo i desno, zveckajući po daskama pozlaćenim ostrugama na mekim čizmama što su se širile u gležnju. Ljubav mora da mu je nepresušna, mišljaše ona, kada njome u to-likim izljevima obasipa ovu svjetinu. Sve njezine nakane da je podcijeni iščezavahu pred pjesničkom ljepotom uloge koja je obuzimaše pa, privučena ovome muškarcu zbog osobina lika što ga je glumio, pokuša sebi predočiti njegov život, taj burni, izvanredni, sjajni život kojim je, da je slučaj tako htio, i ona mogla živjeti. Mogli su se upoznati, ljubiti jedno drugo! S njime bi bila proputovala kroz sve evropske kra-ljevine, od prijestolnice do prijestolnice, dijeleći s njime umor i ponos, skupljajući cvijeće kojim bi ga obasipali, sama mu vezući odjeću za nastup, a potom bi svake večeri, u dnu kakve lože, udivljeno primala ushite te duše koja bi pjevala tek za nju: s pozornice on bi je, glumeći, svejednako gledao. Na to je prože luda zanesenost: on je gleda, sigurno je gleda! Obuze je želja da mu potrči u naručaj, tražeći utočište u njegovoj snazi, kao u utjelovljenju same ljubavi, pa da mu rekne, da uzvikne: »Otmi me, odvedi me, idemo odavde! Tebi, tebi poklanjam sav svoj žar i svoje snove!«

Zastor se spusti.

Miris se plina miješao s ljudskim dahom; od mahanja lepezama zrak postajaše još zagušljiviji. Emma htjede izići; gomila bijaše zakrčila hodnike pa ona opet pade na svoje sjedalo gušeći se od jakoga lupanja srca. Charles, bojeći se da mu se ne onesvi-jesti, otrča do bifea po čašu bademovice.
Jedva mu se uspje vratiti na svoje mjesto, jer bi ga, zbog čaše koju je držao objema rukama, na svakom koraku netko udario u lakat, pa čak tri četvrtine pića izli po ra-menima jedne Ruanke u haljini kratkih rukava koja, osjetivši kako joj se hladna teku-ćina slijeva po križima stade cičati kao guja u procijepu, kao da je netko kolje. Nje-zin se muž, vlasnik predionice, rasrdi na nespretnjakovića pa je, dok je ona rupčićem brisala mrlje s krasne haljine od tafta trešnjeve boje, mrgodnim glasom mrmljao nešto o odšteti, o troškovima, o naknadi. Na posljetku Charles stiže do vlastite žene i reče joj sav zadihan:

– Bome sam mislio da ću ondje i ostati! Koliko ljudi!... koliko svijeta!...

Pa dodade:

– Pogodi koga sam gore sreo? Gospodina Léona!

– Léona?

– Baš njega. Sad će doći ovamo da se s tobom pozdravi.

I, baš dok je završavao rečenicu, u ložu uđe nekadašnji pisar iz Yonvillea.

Pruži ruku s plemenitaškom neusiljenošću, a gospođa Bovary nehotimično ispruži svoju, nedvojbeno se pokoravajući privlačnoj snazi neke jače volje. Ne bijaše je osje-tila još od one proljetne večeri kada je kiša padala po zelenome lišću, a njih se dvoje oprostili stojeći kraj prozora. No, ubrzo, sjetivši se pristojnosti što se u takvoj prilici očekuje, s naporom se trže iz obamrlosti što je izazvaše uspomene i izmuca nekoliko brzih rečenica.

– Ah! Dobra večer... Kako! Vi ovdje?

– Tiho! – viknu glas iz parketa, jer upravo počinjaše treći čin.

– Znači, u Rouenu ste?

– Da.

– A otkada?

– Van! Van s njima!

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39219
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:46 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]





Glave se okretahu prema njima pa zašutješe.

No, od toga časa ona više nije slušala; svadbeni zbor, prizor između Ashtona i njego-va paža, veliki duet u D-duru, sve to za nju prođe u daljini, kao da su glazbala izgu-bila zvučnost, a likovi uzmaknuli; sjećaše se kartanja kod ljekarnika i šetnje do doji-ljine kuće, čitanja u sjenici, boravaka nasamo kraj vatre, sve one jadne ljubavi, tako mirne i tako duge, tako tajne, tako nježne, a koju ona, međutim, bijaše zaboravila. Zašto se sada vraća? Kakav li ga stjecaj okolnosti opet dovodi u njezin život? Stajao je iza nje, naslanjajući se ramenom na zid lože, a ona od vremena do vremena osje-ćaše kako je prolazi drhtaj pod mlakim dahom što joj iz njegovih nosnica strujaše na kosu.

– Sviđa li vam se ovo? – zapita on naginjući se tako blizu k njoj da joj vrškom brka dotače obraz.

Ona nehajno odgovori:

– Oh, Bože moj, ne! Ne previše!

On tada iznese prijedlog da iziđu iz kazališta i pođu nekamo na sladoled.

– Ah, ne još! Ostanimo! – reče Bovary. – Rasplela je kosu: moglo bi postati tragično.

No, prizor ludila Emmu nije nimalo zanimao, a i primadonino joj se glumatanje učini pretjeranim.

– Previše vrišti – reče ona okrenuvši se k Charlesu koji je pozorno slušao.

– Da... možda... malo – odvrati on kolebajući se između iskrenosti vlastita užitka i poštovanja prema ženinu mišljenju.

Potom Léon kaza uzdišući:

– Baš je vruće...

– Nepodnošljivo, zbilja!

– Ne osjećaš se dobro? – upita Bovary?

– Da, zagušljivo mi je, idemo odavde.

Gospodin Léon pažljivo joj preko ramena prebaci dugački čipkasti šal pa sve troje pođoše u luku i ondje sjedoše na otvorenome, pred neku kavanu. Najprije se razgo-varalo o njezinoj bolesti, premda bi Emma od vremena do vremena prekinula Charlesa iz straha, govoraše, da dosađuju gospodinu Léonu, a ovaj im pak ispriča kako je u Rouen došao zato da ovdje provede dvije godine u kakvu uglednom uredu eda bi stekao što više iskustva u poslovima koji se u Normandiji ipak razlikuju od onih koji se obavljaju u Parizu. Potom se raspita o Berthi, o obitelji Homais, o kumi Lefrançois pa, kako pred njezinim mužem, više nisu imali što reći jedno drugome, razgovor ubrzo zamrije.

Neki ljudi na izlasku iz kazališta prođoše pločnikom pjevuckajući ili se derući iz sveg grla: O Lucijo, anđele moj lijepi! Tada Léon, da pokaže koliki je ljubitelj glazbe, stade o tome govoriti. Čuo je on Tamburinija, Rubinija, Persianija, Grisija, a u usporedbi s njima Lagardy, i pored sve svoje razvikanosti, ne vrijedi ništa.

– Pa ipak – upade Charles koji je pomalo pijuckao šerbet s rumom – kažu da je u posljednjem činu upravo izvrstan. Žao mi je što smo otišli prije svršetka, baš mi se bilo počelo sviđati.

– Inače – prihvati pisar – on će uskoro nastupiti u još jednoj predstavi.

No, Charles odgovori da njih dvoje već sutra odlaze.

– Osim – dodade okrenuvši se k ženi – ako ti, maco moja, ne želiš ostati.

Pa, mijenjajući taktiku u skladu pred tom neočekivanom prilikom koja odgovaraše na njegove nade, mladi čovjek udari u hvalu Lagardyju u završnom prizoru. Nešto predivno, uzvišeno! Tada Charles navali:

– Doći ćeš kući u nedjelju. Hajde, odluči se! Krivo činiš, ako i najmanje osjećaš da bi ti to koristilo.

Međutim se stolovi uokolo počinjahu prazniti; priđe im poslužitelj i šutke stade kraj njih; Charles shvati i izvuče lisnicu; pisar mu zadrža ruku te pače ne zaboravi ostaviti još dva srebrna novčića koji zazvečaše na mramornoj ploči.

– Zbilja me srdi – promrmlja Bovary – što vi taj novac...

Sugovornik s omalovažavanjem i srdačnošću odmahnu rukom te će, dohvativši šešir:

– Znači, dogovoreno, sutra u šest?

Charles se još jednom potuži kako sam ne može duže izbivati od kuće, ali da Emmu

ništa ne priječi...

– Zapravo... – zamuca ona s neobičnim osmijehom – ni sama ne znam...

– E, pa, razmislit ćeš, vidjet ćemo, jutro je pametnije od večeri...

Potom će Léonu koji bijaše pošao s njima:

– Sada kad ste opet u našem kraju, doći ćete nam, nadam se, koji put na objed?

Pisar potvrdi to nipošto neće propustiti, jer ionako mora navratiti u Yonville zbog ne-koga pravnog posla. I tako se rastadoše pred prolazom Saint-Herbland baš kada je sa stolne crkve izbijalo jedanaest i pol.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39219
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:46 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


Treći dio
I.

Gospodin Léon usporedo je sa studijem prava poprilično često zalazio u pariški Chaumière,[46] gdje je pače imao veoma lijepih uspjeha kod grizeta koje su nalazile da se doima otmjenim. Bio je među najprimjernijim studentima: kosu nije nosio ni odveć dugačku ni odveć kratku, ne bi već prvoga u mjesecu spiskao novac predviđen za ci-jelo tromjesečje, a s profesorima je bio u dobrim odnosima. Što se pak tiče kakvih ispada, toga se uvijek klonio koliko iz kukavštine, toliko i zbog tankoćutnosti.

Često bi mu, kada bi ostao čitati u sobi ili uvečer sjedio pod lipama u Luksemburškom perivoju, Zakonik ispao iz ruke na zemlju, a vratila mu se uspome-na na Emmu. No, malo pomalo taj osjećaj oslabi i preko njega se naslojiše druge žudnje, premda se on javljaše i kroz njih, jer Léon ne bijaše izgubio svaku nadu pa kao da je neko neizvjesno obećanje u budućnosti lebdjelo pred njim, poput zlatnoga ploda što se njiše na kakvoj bajoslovnoj grani.

Sada se, kada ju je nakon tri godine izbivanja opet sreo, strast u njemu razbudi. Valja mu, mišljaše, napokon odlučiti da je zadobije. Uostalom, u dodiru mu s vjetropi-rastim društvom bojažljivost bijaše oslabila pa se u provinciju vraćao prezirući sve što nogom u lakiranoj cipeli ne gazi po bulevarskom asfaltu. Pred Parižankom u čipkama, u salonu kakva slavna doktora, usto još i s odličjima i kočijom, jadni bi pi-sar bez dvojbe zadrhtao kao dijete; no ovdje u Rouenu, u luci, pred ženom toga beznačajnog liječnika, osjećaše se lagodno, već unaprijed siguran da će je očarati. Samopouzdanost ovisi o sredini u kojoj se nađe: na prvome katu ne govorimo onako kao na četvrtome, a bogata žena kao da oko sebe nosi, da joj očuvaju krepost, sve novčanice koje posjeduje, poput kakva oklopa, u podstavi svojega steznika.

Rastavši se sinoć s gospodinom i gospođom Bovary, Léon bijaše izdaleka pošao uli-com za njima; potom je, vidjevši da su zastali pred Crvenim križem, okrenuo natrag i cijelu noć proveo smišljajući najbolju osnovu.

Sutradan, dakle, oko pet sati uđe u gostioničku kuhinju, stisnuta grla, blijedih obraza i s onom kukavičkom odlučnošću koju ništa ne može zaustaviti.
– Gospodin nije ovdje – reče mu sluga.

Njemu se to učini dobrim znakom. Uspne se na kat.

Emmu njegov dolazak nimalo ne smete; naprotiv, ispriča mu se što mu bijahu zabo-ravili reći gdje su odsjeli.

– Oh, pa ja sam to pogodio – prihvati Léon.

– Kako?

On ustvrdi da ga je k njoj nasumce doveo nagon. Ona se poče smješkati, a Léon joj smjesta, da izgladi tu glupost, ispriča kako je jutro proveo tražeći je redom po svim gradskim hotelima.

– Znači, odlučili ste ostati? – pridoda.

– Da – reče ona – i krivo sam učinila. Ne treba se navikavati na nedosežne užitke kada oko sebe imamo na tisuće drugih obveza...

– Oh, mogu zamisliti...

– E, ne možete, jer niste žena.

I muškarci imaju svojih jada, i tako s nekoliko filozofskih misli otpoče razgovor. Emma nadugo i naširoko razmotri bijedu ovozemaljske ljubavi i vječitu osamljenost u kojoj srce počiva kao u grobu.

Da se malo napravi važan ili pak bezazleno oponašajući ovu melankoliju koja zazi-vaše njegovu, mladi čovjek izjavi kako se za sve vrijeme studija nevjerojatno dosađi-vao. Pravo mu je išlo na živce, privlačili su ga drugi pozivi, a majka mu je nepresta-no, u svakome pismu, dodijavala. Sve su točnije, naime, određivali razloge svoje boli, oboje se, što su dulje govorili, pomalo zanoseći u tome postupnom povjerava-nju. No, kadšto bi odustali od toga da potpuno izlože neku misao pa bi nastojali smisliti rečenicu kojom bi je ipak mogli izraziti. Emma ne priznade strast prema dru-gome muškarcu; on ne reče da je bijaše zaboravio.

Možda se više nije ni sjećao večera na koje je nakon plesa odlazio sa zakrabuljenim djevojkama, a ona se nedvojbeno nije spominjala davnih sastanaka, kada je jutrom kroz travu trčala prema ljubavnikovu dvorcu. Gradska buka jedva dopiraše do njih, a soba se činila malenom, kao stvorena za to da još jače istakne njihovu samoću. Emma, odjevena u jutarnju haljinu od parheta, bijaše spustila pundžu na naslon sta-roga naslonjača; žute zidne tapete tvorile zlatnu pozadinu iza nje: nepokrivena joj se glava ogledala u zrcalu s bijelim razdjeljkom po sredini, a ušne joj resice izvirivale ispod kose.

– No, oprostite – reče ona – ne bi trebalo! Dosađujem vam s vječitim žalopojkama!

– Ne, nipošto! Nimalo!

– Da samo znate – prihvati ona dižući k stropu krasne oči u kojemu drhtaše suza – o čemu sam nekada sanjarila!

– A tek ja! Oh, toliko mi je bilo teško! Često bih izišao, hodao naokolo, vukao se duž kejova na Seini, omamljivao se bukom mnoštva ne uspijevajući odagnati sliku koja me ustrajno opsjedala. Na bulevaru, kod jednoga trgovca slikama, visi talijanska gra-vira koja prikazuje jednu od Muza. Ogrnuta je tunikom i promatra mjesec, s potočni-cama u raspletenoj kosi. Mene je nešto neprestano tamo tjeralo; ostajao bih ondje po čitave sate.

Potom će drhtavim glasom.

– Nalikovala je malo na vas.

Gospođa Bovary okrenu glavu da on ne bi vidio osmijeh što joj se neodoljivo spre-maše zaigrati na usnama.

– Često sam vam – dalje će on – pisao pisma pa bih ih zatim poderao. Ona ne odgovaraše. On nastavi.

– Ponekad sam zamišljao da će vas kakav slučaj dovesti preda me. Znalo mi se učini-ti da sam vas prepoznao na uglu neke ulice: trčao sam za svim kočijama na kojima je kroz vrata lepršao šal ili veo slični vašem.

Ona se činila odlučnom da ga pusti govoriti bez prekida. Prekriženih ruku i pognute glave, promatraše ukras u obliku ružice na papučama i na mahove lagano micaše nožnim prstima pod svilom od koje papučice bijahu načinjene.

Međutim, ona uzdahnu:

– Najžalosnije je, zar ne, životariti, kao ja, tako beskorisnim životom? Kada bi naše boli kome mogle pomoći, tješili bismo se mišlju na tu žrtvu.

On uze hvaliti krepost, dužnost i nijemo prinošenje žrtava budući da i sam osjeća nevjerojatnu potrebu za predanošću, a ne može je zadovoljiti.

– Najradije bih – reče ona – bila časna sestra u bolnici.

– Na žalost – odvrati on – za muškarce nema takvih svetih poziva i nigdje ne vidim nikakvo zvanje... osim možda liječničkog...Uz lako slijeganje ramenima Emma ga prekide eda bi se požalila na bolest od koje je zamalo umrla. Baš šteta! Sada više ne bi patila. Léon odmah zažali za grobnim mi-rom, a čak je jedne večeri bio napisao i oporuku u kojoj je izrazio želju da ga sahrane u onome krasnom prekrivaču za noge, ukrašenom baršunastim trakama, što ga bijaše dobio od nje; oboje su, naime, doista htjeli da je moglo biti tako, zamišljajući i jedno i drugo ideal prema kojemu su sada prilagođavali svoj prijašnji život. Uostalom, go-vor je nalik na valjaonički stroj koji uvijek rasteže naše osjećaje.

No, na onu izmišljotinu o prekrivaču za noge ona zapita:

– A zašto?

– Zašto? Oklijevao je.

– Zato što sam vas toliko ljubio!

I Léon, čestitajući samome sebi što je svladao tu poteškoću, potajice joj krajičkom oka promotri lice.

Bilo je to kao kada udar vjetra s neba rastjera oblake. Gomila tužnih misli što joj zamračivaše modre oči kao da najednom nestade iz njih; cijelo joj se lice ozari.

Čekao je. Ona napokon odgovori:

– Oduvijek sam to slutila...

Onda stadoše jedno drugome pripovijedati nevažne događaje iz onoga davnog života čije su užitak i sjetu maločas saželi u jednoj jedinoj riječi. On se sjećao odrine na ko-joj je rasla pavit, haljina koje je ona nosila, pokućstva u njezinoj sobi, cijele kuće.

– A jadni naši kaktusi, što je s njima?

– Zimus su stradali od studeni.

– Ah, da znate koliko sam mislio o njima! Često bih ih vidio pred sobom kao nekada, kada je u ljetna jutra sunce udaralo u kapke... a ja sam gledao vaše nage ruke kako promiču među cvijećem.

– Ubogi moj prijatelju! – ona će pružajući mu ruku.

Léon hitro na nju pritisnu usne. Potom, pošto je duboko uzdahnuo:

– U ono ste vrijeme za mene bili neka neshvatljiva sila koja mi je bila ovladala živo-tom. Jednom sam, primjerice, došao do vas, ali vi se toga jamačno ne sjećate?

– Sjećam se – reče ona. – Nastavite.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39219
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:47 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


– Stajali ste dolje, u predvorju, spremni za izlazak, na posljednjoj stubi; na glavi ste čak imali šešir s plavim cvjetićima, a ja sam, bez vašega poziva, protiv svoje volje, pošao s vama. Svakim časkom, međutim, postajala mi je sve jasnija vlastita glupost pa sam i dalje išao uz vas, ne usuđujući vas se ni doista pratiti, a ne hoteći vas ni ostaviti. Kada biste ušli u neku trgovinu, ostao bih na ulici, gledao vas kroz izlog kako skidate rukavice i brojite novac na pultu. Zatim ste pozvonili kod gospođe Tu-vache, otvorili su vam, a ja sam kao budala ostao pred velikim teškim vratima koja su se za vama opet zatvorila.

Gospođa se Bovary, slušajući ga, čudila da je već tako stara; sve to što se ponovo po-javljivaše pred njom kao da su davale širinu njezinu životu; stvaraše to neki osjećajni beskraj u koji se prenosila pa je, tihim glasom i napola sklopljenih očiju, od vremena do vremena govorila:

– Da, istina!... Točno!... Točno tako...

Začuše kako odbija osam sati na raznim zvonicima četvrti Beauvoisine koja je puna djevojačkih zavoda, crkava i napuštenih velikih palača. Nisu više razgovarali, ali su, promatrajući jedno drugo, u glavi osjećali neki bruj, kao da im nešto zvučno uza-jamno izbijaše iz nepomičnih zjenica. Ruke im se bijahu spojile, a prošlost, buduć-nost, podsjećanja i snovi, sve se stopilo u slatkoći toga silnog zanosa. Noć se zgušnjavaše na zidovima na kojima još uvijek, napola izgubljene u tami, blistahu

grube boje četiriju otisaka što prikazivahu četiri prizora iz Tornja Nesle,[47] s objašnjenjima na španjolskom i francuskom. Kroz prozor na podizanje vidio se između šiljastih krovova krajičak crnoga neba.

Ona ustade da zapali dvije svijeće na komodi, potom ponovo sjede.

– Pa?... – oglasi se Léon.

– Pa? – odgovori ona.

Baš je smišljao kako da nastavi prekinuti razgovor, kadli mu ona reče:

– Kako to da mi nitko do sada nije izrazio takve osjećaje?

Pisar se potuži kako je idealne naravi teško razumjeti. On se u nju bio zaljubio već na prvi pogled pa je očajavao misleći o sreći koju su mogli uživati da su se milosti-vošću slučaja bili ranije sreli i nerazdruživo se vezali jedno uz drugo.

– Katkada sam pomišljala na to – prihvati ona.

– Kakav san! – promrmlja Léon.
Pa prstom obzirno dotičući plavi rub njezina dugačkog bijelog pojasa, dodade:

– Tko nam priječi da počnemo iznova?...

– Ne, prijatelju moj – odgovori ona. – Ja sam prestara... vi ste premladi... zaboravite me! Druge će vas voljeti... vi ćete voljeti njih.

– Ne kao vas! – uzviknu on.

– Pravo ste dijete! Hajde, budimo razumni! Tako ja hoću!

Predoči mu koliko je njihova ljubav nemoguća te da se, kao i nekoć, moraju zadržati u jednostavnim okvirima bratskoga prijateljstva.

Je li to ozbiljno govorila? Nedvojbeno ni sama Emma to nije znala, sva obuzeta ča-rom zavođenja i nuždom da se od toga brani te je, raznježenim pogledom promatra-jući mladoga čovjeka, blago odbijala bojažljiva milovanja u koja se upuštahu njego-ve drhtave ruke.

– Ah, oprostite – reče on uzmičući.

A Emmu obuze nejasan strah pred tom bojažljivošću, opasnijom za nju od Rodolphe-ove smjelosti, iz doba kada joj se primicao raširenih ruku. Nikada joj se nijedan muškarac ne bijaše učinio tako lijepim. Predivna mu prostodušnost izbijaše iz cijelo-ga držanja. Dugačke, uzvinute trepavice držaše spuštene. Meka mu se koža na obra-zu rumenjela, mišljaše, zbog žudnje za njom i Emma osjećaše neodoljivu želju da na nju prisloni usne. Onda će, naginjući se prema zidnoj uri njihalici kao da gleda koli-ko je sati:

– Bože, kako je kasno! Baš smo se zapričali! On shvati njezin mig pa potraži šešir.

– Čak sam i na predstavu zaboravila! A jadni me moj Bovary izričito radi toga ovdje ostavio! Gospodin Lormeau iz ulice Grand-Pont trebao me povesti onamo zajedno sa svojom ženom.

I prilika bijaše propala. jer već sutradan odlazi.

– Zbilja? – na to će Léon.

– Da.

– Ipak, moram vas opet vidjeti – dočeka on – htio sam vam reći...

– Što?

– Nešto... važno, ozbiljno. E, ne, uostalom, vi i nećete otputovati, to je nemoguće!
Kad biste znali... Saslušajte me... Niste razumjeli? Znači, niste naslutili?...

– Vi, međutim, jasno govorite – reče Emma.

– Ah! Čak se i šalite! Dosta, dosta! Smilujte se, dajte da vas opet vidim... još jed-nom... samo još jednom.

– Pa, dobro!...

Zastade; potom, kao da se predomišlja:

– O, ne ovdje!

– Gdje god hoćete.

– Hoćete li...

Kao da se zamisli, pa će naglo:

– Sutra, u jedanaest sati u katedrali.

– Bit ću tamo! – uzviknu on hvatajući je za ruke, ali ih ona povuče k sebi.

Pa, kako su oboje stajali, on iza njezinih leđa, a Emma oborene glave, sagnu se nad njezin vrat i dugim je cjelovom poljubi u zatiljak.

– Pa vi ste ludi! Ah, ludi! – govoraše ona sa sitnim zvonkim smijehom, dok se po-ljupci i dalje redahu.

Onda on, nagnuvši glavu preko njezina ramena, kao da u njezinim očima potraži pristanak. One mu uzvratiše pogledom punim ledena veličanstva.

Léon uzmaknu tri koraka spremajući se za odlazak. Zastade na pragu. Potom pro-šapta uzdrhtalim glasom:

– Doviđenja sutra.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39219
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:47 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



Ona odgovori kimanjem glave i poput ptičice nestade u susjednoj sobi.

Emma uvečer pisaru napisa beskonačno dugačko pismo u kojem mu otkazivaše sastanak; sada je sve svršeno i njih se dvoje, radi vlastite sreće, više ne smiju sresti. No, kada je pismo već bilo zatvoreno, budući da nije znala Léonovu adresu, nađe se u velikoj neprilici.

– Predat ću mu ga sama – pomisli. – Doći će onamo.

Léon sutradan, uz otvoren prozor i pjevuckajući na balkonu, sam ulašti svoje poluci-pele, i to u nekoliko slojeva. Navuče bijele hlače, tanke čarape, kratki zeleni kaput, izlije na rupčić sve mirise što ih je imao kod kuće, potom dade nakovrčati kosu, a onda je raščešlja eda bi kosi dao što više prirodne otmjenosti.
– Još je prerano! – pomisli pogledavši vlasuljarov sat s kukavicom što pokazivaše devet.

Prelista stari modni žurnal, iziđe, popuši cigaru, prođe tri ulice, učini mu se da je vri-jeme za polazak i polako se otputi prema trgu pred Bogorodičinom crkvom.

Bijaše krasno ljetno jutro. Srebrnina blistaše po zlatarskim izlozima, a svjetlost što koso padaše na stolnu crkvu ostavljaše svjetlucave treptaje u pukotinama sivoga ka-mena; ptičje društvance kružilo je na modrome nebu oko tornjića s prozorima u obli-ku trolista; trg, odjekujući povicima, mirisaše na cvijeće kojima bijaše okruženo nje-govo popločano tlo – na ruže, jasmin, karanfile, narcise i tuberoze, među kojima je nejednolično raslo vlažno zelenilo, od mačje trave do vidovčice namijenjene ptica-ma; nasred trga brbotao je vodoskok, a pod širokim suncobranima, među dinjama naslaganim u piramide, piljarice bez marame na glavi umatahu u papir kitice ljubiči-ca.

Mladić kupi stručak ljubičica. Bijaše mu to prvi put u životu da kupuje cvijeće za neku ženu pa mu se grudi, kada ga je pomirisao, naduše od ponosa, kao da se ta po-čast što je bijaše namijenio drugoj osobi prenosi i na njega.

Bojaše se, međutim, da ga tkogod ne bi vidio pa odlučno uđe u crkvu.

Crkveni stražar u tom času stajaše na pragu, na sredini lijevoga portala, ispod reljefa Marianne pleše, s perjanicom na glavi, dugačkim mačem o bedru i štapom u ruci, veličajniji od kakva kardinala i sav blistav kao kakav kalež.

Pođe prema Léonu pa će, s onim dobroćudno sladunjavim smiješkom koji duhovnici upotrebljavaju kada ispituju djecu:

– Gospodin jamačno nije odavde? Gospodin možda želi razgledati znamenitosti u našoj crkvi?

– Ne – reče njegov sugovornik.

Pa najprije obiđe bočne lađe. Zatim pođe i pogleda na trg. Emme još nije bilo. Vrati se natrag do kora.

Lađa se u punim škropionicama ogledala krajevima šiljatih lukova i nekim dijelovi-ma vitraja. No, odraz se oslikana stakla, lomeći se na mramornome rubu, protezao još dalje po kamenim pločama, poput šarena saga. Bijeli je dan kroz troja otvorena vrata prodirao u crkvu u vidu triju golemih zraka. Od vremena do vremena u dnu bi crkve prošao kakav crkvenjak klecnuvši usput pred glavnim oltarom, kako to čine vjernici u žurbi. Kristalni su svijećnjaci nepomično visjeli. Pred glavnim je oltarom gorjela srebrna svjetiljka, a iz pokrajnjih kapelica, tih mračnih dijelova crkve, kadšto se izvijaše kao nekakav dašak uzdaha, uz štropot rešetke koja pada, a odjek mu se odbija od visokih svodova.

Léon je svečanim korakom išao uza zidove. Nikada mu se život nije činio tako krasnim. Za koji čas ona će doći, dražesna, usplahirena, potajice iza sebe provjerava-jući poglede što je prate, u haljini s volanima, sa zlatnim lornjonom, u malešnim čizmicama, s kojekakvim otmjenim uresima u kojima do sada nije uživao i s neizre-civom zavodljivošću kreposti koja popušta. Cijela se crkva, poput divovskoga budo-ara, širi oko nje; svodovi se naginju da u tami čuju ispovijest njezine ljubavi; vitraji blistaju da bi joj obasjali lice, a kadionice se spremaju razgorjeti eda bi se ona ukaza-la poput anđela u miomirisnu oblaku.

Ona, međutim nije dolazila. On se smjesti na stolac i oči mu se zaustaviše na modro-me vitraju na kojemu su se vidjeli brodari kako nose košare. Promotri ga dugo, pažljivo te stade brojati riblje ljuske i rupice za puceta na prslucima, dok mu misao lutaše u potrazi za Emmom.

Crkveni se stražar iz prikrajka u sebi srdio na toga stvora koji sebi dopušta ovako se samostalno diviti stolnoj crkvi. Takvo mu se njegovo vladanje činilo čudovišnim, kao da ga u neku ruku potkrada i gotovo kao da počinja neko svetogrđe.

Šušanj svile na kamenim pločama, obod nečijeg šešira, crna kukuljica... Bijaše to ona! Léon ustade i pohita joj u susret.

Emma bijaše blijeda. Brzo je koračala.

– Čitajte! – reče pružajući mu neki papir... – Oh, ne!

Pa naglo povuče ruku i uđe u kapelicu Blažene Djevice, gdje klekne uz jedan stolac i stade se moliti.

Mladi se čovjek razljuti zbog toga hirovitog bogomoljstva; potom osjeti stanovitu draž u tome što se ona sred sastanka s njime zadubila u molitve poput kakve andalu-zijske markize, a onda mu i to ubrzo dosadi, jer ona nikako ne prestajaše s molitvom.

Emma se molila odnosno, bolje rečeno, trudila se moliti, nadajući se da će joj s neba doći kakvo nenadano rješenje, a da bi primamila božansku pomoć, napajala je oči sjajem svetohraništa, udisala miris bijelih večernica što se bijahu rascvjetale u veli-kim posudama i osluškivala crkvenu tišinu što joj samo povećavaše oluju u srcu.

Ona poče ustajati i baš se spremahu krenuti, kadli im živo pristupi crkveni stražar govoreći:

– Gospođa jamačno nije odavde? Gospođa možda želi razgledati znamenitosti u na-šoj crkvi?

– A, ne! – uzviknu pisar.

– Zašto ne? – dočeka ona.

U svojoj se pokolebanoj kreposti grčevito, naime, hvataše za Bogorodicu, za kipove, za grobove, za svaku priliku.

Onda ih čuvar, eda bi sve išlo po redu, povede do ulaza, kraj samoga trga, odakle im štapom pokaza velik krug načinjen od crnih kocaka, bez natpisa i urezanih ukrasa:
– Ovo je – dostojanstveno će zatim, opseg divnog Amboiseovog zvona. Težilo je četrdeset tisuća funti. U cijeloj mu Evropi nije bilo ravna. Radnik koji ga je izlio umro je od radosti...

– Idemo – reče Léon.

Onaj prijan opet krene naprijed; potom, vrativši se do Bogorodičine kapelice, ispruži ruke kao da tom sveobuhvatnom kretnjom želi sve zajedno pokazati pa će, ponosniji od kakva seoska posjednika što pokazuje svoj voćnjak:

– Pod ovom jednostavnom pločom leži Pierre de Brézé, gospodar od Varenne i Brissaca, veliki maršal od Poitoua i namjesnik Normandije, koji je poginuo u bitki kod Montlhéryja, 16. srpnja 1465.

Grizući usne, Léon je nestrpljivo lupkao nogom.

– A desno, onaj plemić sav u željeznom oklopu, na konju koji se propinje, to je nje-gov unuk Louis de Brézé, gospodar od Brévala i Montcahuveta, grof od Maulevriera, barun od Maunyja, kraljev komornik, vitez Reda te isto tako namjesnik Normandije, umro 23. srpnja 1531., jedne nedjelje, kako stoji i na natpisu; a ispod toga, onaj čovjek koji se sprema sići u grob prikazuje upravo istu osobu. Nije moguće, zar ne, zamisliti savršeniju predodžbu ništavila?

Gospođa Bovary izvuče lornjon. Léon je nepomično promatraše ne pokušavajući reći više ni jednu jedinu riječ, načiniti jednu jedinu kretnju, toliko se osjećaše obeshrabre-nim pred ovom dvostrukom spremnošću na blagoglagoljivost i na ravnodušnost.

Vječiti vodič nastavljaše:

– Pokraj njega, ova žena koja kleči i plače, to je njegova supruga Diane de Poitiers, grofica od Brézéa, vojvotkinja od Valentinoisa, rođena 1499., a umrla 1566., a lijevo,s djetetom u naručju, stoji sveta Djeva Marija. Sada se okrenite na ovu stranu: to su grobovi Amboiseovih. Obojica su bili kardinali i ruanski nadbiskupi. Onaj tamo bio je i ministar kralja Ljudevita XII. Mnogo je dobra učinio za ovu stolnu crkvu, a opo-rukom je za siromahe ostavio trideset tisuća zlatnih talira.

Pa ih, bez zaustavljanja i svejednako govoreći, povuče u jednu kapelicu prepunu re-šetkastih ograda, odmaknu neke od njih i otkri nekakvu kamenu stijenu koja je neka-da možda bila kakav loše izrađen kip.

– Nekoć je – reče s dubokim uzdahom – ovo krasilo grob Rikarda Lavljeg Srca, engleskog kralja i normanskog vojvode. U ovakvo su vam ga stanje, gospodine, do-veli kalvinisti. Iz čiste su ga zlobe zakopali u zemlju, ispod nadbiskupskog trona Njegove Preuzvišenosti. Vidite, ovo su vrata kroz koja Preuzvišeni ide u svoj stan. Pođimo sada pogledati oslikane prozore s Gargouilleom.[48]

No, Léon naglo iz džepa izvuče srebrnjak i zgrabi Emmu za nadlakticu. Stražar osta-de na mjestu ukopan od zaprepaštenja, nikako ne shvaćajući tu preuranjenu stranče-vu darežljivost kada bijaše još toliko toga što je valjalo vidjeti. Stoga će pozivajući ga natrag:

– E, gospodine! A toranj! Toranj!

– Hvala – uzvrati Léon.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39219
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:48 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


– Gospodin ne zna što propušta! Toranj je visok četiri stotine i četrdeset stopa, devet stopa manje od velike egipatske piramide. Sav je od lijevanog željeza i...

Léon je bježao; činilo mu se, naime, da će njegova ljubav, već se prije dva sata ka-menom okamenivši u crkvi, sada poput dima nestati kroz tu okrhnutu cijev, taj dugu-ljasti kavez, taj šupljikavi dimnjak što se tako groteskno koči nad katedralom kao čudnovati hir nekoga ljevača s odveć bujnom maštom.

– Kamo idemo? – zapita ona.

Ne odgovarajući, brzim je koracima išao dalje te je gospođa Bovary već umakala prst u blagoslovljenu vodu, kadli za sobom začuše glasno dahtanje isprekidano ravnomjernim udarcima štapa. Léon se okrenu.

– Gospodine!

– Što je sad?

Prepoznade crkvenoga stražara koji je pod rukom nosio, a trbuhom podupirao da ih održi u ravnoteži nekih dvadesetak debelih broširanih svezaka. Bila su to djela u kojima se govorilo o katedrali.

– O budale! – progunđa Léon izletjevši iz crkve. Na trgu pred crkvom dangubio je neki deran.

– Hajde, pozovi mi kočiju!

Dijete kao strijela poleti ulicom Quatre-Vents; njih dvoje tada ostadoše nekoliko ča-saka sami, licem u lice i ponešto zbunjeni.

– Ah! Léone!... Zbilja... ne znam... smijem li...! Prenemagala se. Potom će ozbiljno:

– Ovo je vrlo nedolično, znate li to?

– Po čemu? – odvrati pisar. – Tako se radi u Parizu!

Te je riječi, kao kakav nepobitan razlog, navedoše na odluku.

Međutim, kočija nije dolazila. Léon se bojao da se ona ne vrati u crkvu. Napokon se kočija pojavi.

– Iziđite bar kroz sjeverni portal! – doviknu im crkveni stražar koji bijaše ostao na pragu – Tako da možete vidjeti Uskrsnuće, Posljednji sud, Raj, Kralja Davida i Grešnike u paklenom ognju.

– Kamo će gospodin? – zapita kočijaš.

– Kamo god hoćete! – reče Léon uvukavši Emmu u kočiju.

I tromo vozilo krenu.

Spusti se ulicom Grand-Pont, prijeđe preko trga Arts, Napoleonovom obalom, No-vim mostom te se kao ukopano zaustavi pred kipom Pierrea Corneillea.

– Vozite dalje! – na to će glas što dopiraše iz unutrašnjosti kočije.

Kola ponovo krenuše pa, već se od raskršća La Fayette prepustivši nizbrdici, u pu-nom trku uđoše u ograđen prostor pred kolodvorom.

– Ne, samo ravno! – viknu onaj isti glas.

Kočija iziđe izvan ograde pa ubrzo, stigavši na šetalište, krenu laganim kasom izme-đu visokih brijestova. Kočijaš obrisa čelo, stisnu kožnu kapu između bedara pa potje-ra kola onkraj sporednih uličica, do riječne obale, uz rub tratine.

Krenuše kola niz rijeku, putem za lađare posutim suhim šljunkom, potom nastaviše još dugo prema Oysselu, nizvodno od otoka.No, odjedanput naglo proletješe kroz Quatremares, Sotteville, Grande-Chaussée, uli-cu Elbeuf te se po treći put zaustaviše pred Botaničkim vrtom.

– Ama vozite! – još mahnitije uzviknu onaj glas.

I smjesta, nastavivši vožnju, prođoše kroz Saint-Sever, preko keja Curandiers i keja Meules, još jednom preko mosta i trga Champ-de-Mars pa iza bolničkih vrtova gdje starci u crnim haljecima šeću po suncu, duž neke terase što se sva zelenjela od bršlja-na. Uspeše se bulevarom Cauchoise, potom uz cijeli Mont-Riboudet sve do obronka Deville.

Krenuše natrag, a onda, bez cilja i smjera, stadoše nasumce lutati. Vidješe ih u Saint-Polu, u Lescureu, na brežuljku Gargan, na Rouge-Mareu i trgu Gaillardbois; u ulici Maladrerie, ulici Dinanderie, pred Saint-Romainom, Saint-Vivienom, Saint-Maclo-uom, Saint-Nicaiseom, pred carinarnicom, kraj Basse-Vieille-Tour, kraj Trois-Pipes i kraj glavnoga groblja. Od vremena do vremena kočijaš je sa svojega sjedala bacao očajničke poglede na razne krčme. Nije shvaćao kakva to pomama za kretanjem goni ovo dvoje pa se nikako ne žele zaustaviti. Nekoliko je puta sam pokušao stati, ali bi odmah iza sebe začuo one ljutite povike. Onda bi svom snagom ošinuo svoja dva kljuseta oblivena znojem, i ne obazirući se na poskakivanje kočije, zapinjući ovdje-ondje, ne mareći ni za što, sav utučen i gotovo se rasplakavši od žeđi, umora i tuge.

A u luci, usred teretnih kola i bačava, po cestama, na uglovima ulica, građani su u čudu širili oči pred tim prizorom tako neuobičajenim za provinciju – kočijom sa spuštenim zastorima što neprestano odnekuda iskrsava, zatvorena kao grob i zanjiha-na kao brod.

U jednom se trenu, u pol bijela dana, nasred polja, u času kada je sunce najjače zaba-dalo zrake u stare posrebrene ulične svjetiljke, jedna gola ruka pomoli ispod zastora od žuta platna i baci poderane komadiće papira što se raspršiše na vjetru i poput bije-lih leptira popadaše nešto dalje po polju crvene djeteline u punom cvatu.

Potom se oko šest sati kola zaustaviše u jednoj uličici u četvrti Beauvoisine i iz njih iziđe žena i pođe dalje, spuštene koprene i ne okrećući glave.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39219
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:48 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]




II.

Stigavši u svratište, gospođa se Bovary začudi što nigdje ne vidi poštansku kočiju.

Hivert je bijaše čekao pedeset i tri minute te je naposljetku otišao.

Ipak, ništa je nije sililo na odlazak, no bijaše dala riječ da će se vratiti još iste večeri. Uostalom, Charles ju je čekao i ona je već u srcu osjećala onu kukavičku poslušnost koja je za mnoge žene poput kazne, a u isti mah i naknada za preljub.

Žurno spremi kovčeg, plati račun, u dvorištu unajmi dvokolicu pa, požurujući kočija-ša, potičući ga, svaki se čas raspitujući o tome koliko je sati i koliko su kilometara već prešli, uspje stići Lastavicu kod prvih kuća u Quincampoixu.

Jedva što sjede u kut, sklopi oči i otvori ih tek u podnožju obronka, odakle izdaleka prepozna Félicité koja je poput kakve izvidnice čekaše ispred potkivačeve kuće. Hi-vert zaustavi konje, a kuharica, na prstima se propevši do prozora na kočiji, reče ta-janstveno:

– Gospođo, morate odmah poći do gospodina Homaisa. Radi se o nečem hitnom.

Mjesto bijaše tiho kao i obično. Na uglovima ulica vidjele su se ružičaste hrpice što su se pušile na zraku, jer bijaše doba ukuhavanja voća, a u Yonvilleu su svi pripre-mali zalihe istoga dana. No, pred ljekarnom se ponosno kočila veća hrpa, premašuju-ći sve ostale nadmoćnošću što je ljekarnička radionica mora imati nad pećima obič-nih građana, opća potreba nad pojedinačnim prohtjevima.

Emma uđe. Veliki naslonjač bijaše prevrnut, a čak i Fanal de Rouen ležaše na podu između dvije stupe. Gurne vrata prema hodniku i nasred kuhinje, između smeđih ću-pova punih očišćena ribiza, usitnjena šećera i šećera u komadima, među vagama na stolu i zdjelama na vatri opazi sve Homaisove, velike i male, s pregačama što im se-zahu do brade i s vilicama u ruci. Justin stajaše oborene glave, a ljekarnik je galamio:

– A tko ti je rekao da ideš po nju u kafarnaum?

– Što se događa? Što je to bilo?

– Što je bilo? – odgovori apotekar. – Kuhali smo pekmez i on provrije, ali nam je zbog prejakog ključanja umalo prekipio pa ja zatražim još jednu zdjelu. I onda ovaj ovdje, iz nemara, iz lijenosti, ode i s čavla u laboratoriju uzme ključ od kafarnauma.

Apotekar je tako nazivao izbicu u potkrovlju, punu posuđa i robe što pripadaše nje-govoj struci. Često je ondje sam provodio duge sate stavljajući naljepnice, pretačući tekućine i vezujući omote te je nije smatrao običnim skladištem, već istinskim sve-tištem iz kojega su zatim, kao njegovih ruku djelo, izlazile svakovrsne pilulice i pilu-le, čajevi, vodice i napici koji će mu po okolici pronositi slavu. Nitko na svijetu nije smio onamo nogom stupiti, a toliko je držao do te izbe da ju je sam i meo. Ukratko, ako je ljekarna, otvorena svima i svakome, bila mjesto kojim se dičio i gdje se razmetao, kafarnaum bijaše utočište u kojemu se, sebično se onamo povlačeći, oda-vao obavljanju najmilijih poslova. Zbog toga mu se ova Justinova nesmotrenost i učinila tako čudovišnim nedostatkom poštovanja te je, rumeniji od ribiza, ponavljao:

– Da, ključ od kafarnauma! Ključ pod kojim držim kiseline zajedno s jetkim lužina-ma! Otići po zdjelu spremljenu kao zaliha! Zdjelu s poklopcem! I to zdjelu koju ja možda nikada neću upotrijebiti! U osjetljivim postupcima naše struke sve ima neku važnost! Pa, dovraga! Treba znati što čemu služi, a ne rabiti za kućanske potrebe ono što je predviđeno za ljekarničke svrhe! Baš kao da kirurškim nožem režeš kokoš, kao da sudac...

– Ama, umiri se! – govoraše gospođa Homais.

A Athalie, vukući ga za kaput, vikaše:

– Tata! Tata!

– Ne, pustite me! – odgovaraše apotekar. – Pustite me! Kvragu! Bolje da sam otvorio trgovinu mješovitom robom, časna riječ! Samo daj! Ništa ne poštuj! Razbijaj! Trgaj! Puštaj pijavice! Pali bijeli sljez! Kiseli krastavce u ljekarničkim staklenkama, deri zavoje!

– Zvali ste me zbog nečega... – reče Emma.

– Samo malo! Znaš li ti uopće čemu si se izložio?... Nisi ništa vidio, u kutu, slijeva, na trećoj polici? Govori, odgovaraj, reci nešto!

– Nnne... znam – promuca mladić.

– A, ne znaš! E, pa, ja znam! Vidio si bocu od modrog stakla, zapečaćenu žutim voskom, u njoj je bijeli prašak, a ja sam na njoj napisao: Opasno! A znaš što je u njoj? Arsenik! I ti ideš u to dirati! Uzeti zdjelu koja odmah kraj toga stoji!
– Odmah kraj toga! – ciknu gospođa Homais sklapajući ruke. – Arsenik! Mogao si nas sve potrovati!

A djecu spopade vriska kao da u utrobi već osjećaju strahovite bolove.

– Ili otrovati nekog bolesnika! – nastavi apotekar. – Ti bi da ja dospijem na optuže-ničku klupu, pred porotni sud? Da vidiš kako me odvlače na stratište? Zar ne znaš koliko pomno rukujem s lijekovima, unatoč svem svojem silnom iskustvu? Često se i sam uplašim kad pomislim kolika je to odgovornost! Vlada nas progoni, a besmisleni zakoni kojih se treba držati vise nam nad glavom kao pravi pravcati Damoklov mač!

Emma više i ne pomišljaše na to da zapita što su htjeli od nje, a ljekarnik i dalje niza-še zadihane rečenice:

– Tako ti nama uzvraćaš svu dobrotu koju prema tebi pokazujemo! Tako mi se odu-žuješ za očinsku brigu kojom te obasipam! Pa gdje bi ti bio da mene nema? Što bi ra-dio? Tko te hrani, odgaja, oblači, tko ti pruža sve što će ti jednog dana omogućiti da nađeš časno mjesto u društvu? No, za to treba dobro zasukati rukave i dobiti, kako se to kaže, žuljeve na rukama. Fabricando fit faber, age quod agis.[49]

Bijaše već prešao i na latinski, toliko je bio ogorčen. Bio bi on progovorio i kineski i grenlandski da je poznavao te jezike, jer je bio u jednome od onakvih opasnih stanja kada cijela duša bez razlike pokazuje sve što se u njoj krije, poput oceana koji se za oluje rastvori od morske trave na obali pa sve do pijeska u dubinama.

I nastavi:

– Počinjem se strašno kajati što sam te uzeo na brigu! Zbilja bi mi bilo bolje da sam te ostavio u bijedi i blatu u kojem si se rodio! Nikada nećeš biti ni za što drugo nego da čuvaš rogatu stoku! Nemaš nimalo dara za znanost! Jedva da znaš i naljepnicu prilijepiti! A živiš tu kod mene kao grof, kao bubreg u loju, ne manjka ti ni ića ni pića!

No, Emma će obraćajući se gospođi Homais:

– Poslali ste po mene...

– O, Bože – tužna je lica prekide ova draga gospođa – kako ću vam to reći?... Prava nesreća!

Ne dovrši. Apotekar je grmio:

– Isprazni je! Izribaj! Odnesi natrag! Ama, požuri se!

Pa prodrma Justina za ovratnik radnoga haljetka tako da momku iz džepa ispadne nekakva knjiga.

Dečko se saže. Homais je bio brži pa podigavši svezak, stade ga promatrati razroga-čenih očiju i otvorenih usta.

– Bračna... ljubav! – reče polagano rastavljajući te dvije riječi. – Ah! Baš dobro! Jako dobro! Prekrasno! I to sa slikama!... Ah! Ovo je ipak previše!
Gospođa Homais krene prema njima.

– Ne, ne diraj u to!

Djeca htjedoše pogledati slike.

– Izlazite! – zapovjednički će on. I svi iziđoše.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39219
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:49 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


Ljekarnik se najprije ushoda gore-dolje velikim koracima, s dva prsta držeći otvore-nu knjigu, prevrćući očima, sav zadihan, spreman da pukne, kao da će ga kap udariti. Potom priđe ravno k svojemu učeniku i stade preda nj prekriženih ruku:

– Ama, ti si obdaren svim porocima, nesrećo jedna!... Čuvaj se, na stranputicu si za-šao!... Ni pomislio nisi da ta besramna knjiga može doći u ruke mojoj djeci, raspaliti im mozak, okaljati Athalijinu čistoću, izopačiti Napoléona! On je gotovo muškarac! Jesi li bar sasvim siguran da je njih dvoje nisu čitali? Možeš li mi zajamčiti...?

– Nego, gospodine – Emma će njemu – imali ste mi nešto reći...

– Jesam, gospođo... Tast vam je umro!

Doista, stari gospodin Bovary bijaše preminuo preksinoć, nenadano, od kapi, baš kad je ustajao od stola, a Charles bijaše, iz pretjerana opreza zbog Emmine osjetljivosti, zamolio gospodina Homaisa da joj obzirno priopći tu strašnu vijest.

Ljekarnik bijaše promislio presudnu rečenicu, zaoblio je, izgladio, ritmički odmjerio: bijaše to remek-djelo razboritosti i okolišanja, tankoćutnih izraza i obzirnosti, no srdžba bijaše otplavila govorničku vještinu.

Emma, odustajući od bilo kakvih pojedinosti, pođe iz ljekarne, jer se gospodin Ho-mais bijaše vratio sipanju prijekora. U međuvremenu se bijaše smirio pa sada gunđa-še očinskim glasom, svejednako se hladeći onom svojom grčkom kapom.

– To ne znači da ja u potpunosti osuđujem ovo djelo! Njegov je pisac bio liječnik. Ima ono pojedinih znanstvenih strana koje muškarcu nije loše poznavati pa čak, usu-dio bih se reći, koje bi muškarcu valjalo poznavati. Ali ne sada, ne sada! Pričekaj bar dok i sam ne postaneš muškarcem, dok ti um ne sazrije.

Na Emmino kucanje alkom po vratima, Charles koji je čekaše pođe prema njoj raši-renih ruku i reče joj sa suzama u glasu:

– Ah, mila moja...

I nježno se naže da je poljubi. No, pri dodiru njegovih usana nju obuze sjećanje na drugog muškarca pa dršćući prijeđe rukom preko lica.

Međutim, ipak mu odgovori:

– Da, znam... znam...

Pokaza joj pismo u kojem njegova majka prikazivaše događaj bez ikakva senti-mentalnog licemjerstva. Žalila je jedino što joj muž nije primio vjersku utjehu, jer je umro u Doudevilleu, na ulici, na pragu neke kavane, nakon rodoljubive večere s ne-kadašnjim časnicima.

Emma mu vrati pismo; potom se pri večeri iz pristojnosti pretvarala kako joj nije do jela. No, kako ju je on nutkao, stade odlučno jesti, dok joj je Charles sjedio sučelice, nepomičan i satrven.

Od vremena do vremena, podigavši glavu, uputio bi joj dugačak pogled pun boli i jada. Jednom i uzdahnu:

– Da sam ga bar još jednom vidio!

Šutjela je. Napokon, shvativši da treba nešto reći:

– Koliko je tvojem ocu bilo godina?

– Pedeset i osam!

– Ah!

I to je bilo sve.

Četvrt sata poslije toga on dodade:

– A jadna majka... Što će sada biti s njom? Emma slegnu ramenima

Videći je tako šutljivu, Charles pretpostavljaše da je ovo i nju pogodilo pa se prisilja-vaše na šutnju kako ne bi povećao bol što nju potresaše. Ipak, odagnavši vlastitu bol, zapita:

– Jučer si se dobro zabavila?

– Da.

Kada služavka ukloni stolnjak, Bovary ne ustade, a isto tako ni Emma, pa što ga je dulje promatrala, to je jače jednoličnost toga prizora iz njezina srca malo-pomalo go-nila svako sažaljenje. Činio joj se kukavnim, slabašnim, bezvrijednim, riječju, bijed-nikom u svakom pogledu. Kako da ga se riješi? Kakve li beskonačne večeri! Umrtvljivaše je neka omama nalik na miris opijuma.

Iz predvorja začuše oštre udarce štapa po drvenom podu. Bijaše to Hippolyte s gospođinom prtljagom.

Da bi je odložio, drvenom nogom mučno opisa četvrtinu kruga.

– Više i ne misli na to! – govoraše ona u sebi promatrajući jadnoga momka iz čije je grube crvene kose kapao znoj.

Bovary je po novčaniku tražio sitniš, po svoj prilici i ne shvaćajući koliko poniženje za nj znači već i sama prisutnost ovoga čovjeka što stajaše ondje kao utjelovljeni pri-jekor njegove neizlječive nesposobnosti.

– Gle, lijepo ti je ovo cvijeće! – reče opazivši na kaminu Léonove ljubičice.

– Da – ravnodušno će ona – maloprije sam ga kupila... od neke prosjakinje.

Charles uze ljubičice pa ih stade oprezno mirisati osvježujući na njima oči posve crvene od suza. Emma mu ih brzo istrgnu iz ruke i pođe ih staviti u čašu vode.

Sutradan stiže stara gospođa Bovary. I ona i sin dugo su plakali. Pod izlikom da ima izdati neke naloge, Emma se izgubi.

Narednoga je dana valjalo zajednički razmisliti o crnini. S kutijama za ručni rad po-đoše sjesti na obalu vode, pod sjenicu.

Charles mišljaše na oca te se čudio što osjeća toliko privrženosti prema čovjeku za kojega mu se sve do tada činilo da ga tek donekle voli. Starija gospođa Bovary mišljaše na svojega muža. I najgori negdašnji dani sada su joj se činili dostojni žalje-nja. Sve iščezavaše pred nagonskom žalošću za tako dugotrajnom navikom, pa bi joj, od vremena do vremena, dok je provlačila iglu, krupna suza kliznula niz nos i na tren se ondje viseći zadržala.

Emma je pak mislila na to kako su prije jedva četrdeset i osam sati njih dvoje bili za-jedno, daleko od svijeta, posve opijeni, ne mogući se dovoljno nagledati jedno dru-goga. Pokušavaše prizvati i najneznatnije pojedinosti toga iščezlog dana. No, smetala joj je svekrvina i muževljeva prisutnost. Najvoljela bi bila da ništa ne čuje, ništa ne vidi, samo da joj to ne ometa prisjećanje na ljubav koje se, pa ma što ona činila, postupno gubilo pred vanjskim osjetima.

Na nekoj je haljini parala podstavu čiji su komadići lepršali oko nje: majka Bovary, ne dižući očiju, zveckala je škarama, a Charles je, u krpenim papučama i starome smeđem kaputu koji mu je služio kao kućni ogrtač, sjedio s rukama u džepovima te ni sam nije ništa govorio, dok je kraj njih Berthe u bijeloj pregačici lopaticom zgrtala pijesak po stazama.

Najednom vidješe gospodina Lheureuxa, trgovca tkaninama, gdje ulazi kroz vrtna vrata.

Bijaše došao ponuditi svoje usluge, s obzirom na kobne okolnosti koje su ih snašle.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39219
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:50 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



Emma odgovori kako misli da će moći i bez toga. Trgovac se ne dade otpraviti.

– Tisuću se puta ispričavam – reče – želio bih o nečemu porazgovarati u četiri oka. Potom će tihim glasom:

– U vezi s onim poslom... znate?

Charles pocrvenje do ušiju.

– A, da!... Zbilja.

Pa se u neprilici okrenu k ženi:

– Ne bi li ti mogla... mila?...

Očito ga je razumjela, jer ustade, a Charles reče majci:

– Ništa važno! Bez sumnje nekakva sitnica u vezi s kućanstvom.

Nikako nije htio da majka dozna za priču s mjenicom, strahujući od njezinih prigo-vora.

Čim ostadoše sami, gospodin Lheureux uze prilično otvorenim riječima čestitati Emmi na nasljedstvu, a potom prijeđe na nevažne stvari, voćnjak, ljetinu i vlastito zdravlje koje je »uvijek tako-tako, ni simo ni tamo. Zapravo, zbilja se ubija od posla, premda ne uspijeva, ma što ljudi govorili, zaraditi ni toliko da na kruh svagdašnji doda i malo maslaca.

Emma ga puštaše da govori. Već se dva dana tako strahovito dosađivala!

– A vi ste se, znači, posve oporavili? – nastavljaše on. – Bogami, muž vam se bio pošteno uplašio! Krasan je on momak, premda smo imali nekih nesporazuma.

Ona zapita zbog čega, jer joj Charles bijaše prešutio svoje odbijanje da primi
trgovčevu isporuku.

– Ama, znate vi zbog čega! – nato će Lheureux. – Zbog vaših želja i željica, zbog onih putnih kutija.

Bijaše pritom navukao šešir na oči pa, s rukama na leđima, smješkajući se i zviždu-čući, s nepodnošljivom drskošću gledaše Emmu ravno u lice. Sluti li nešto? Gubila se u svakojakim strahovanjima. Na kraju on ipak nastavi:

– Izmirili smo se pa sam mu i opet došao predložiti nagodbu.

Naime, produžiti mjenicu što je Bovary bijaše potpisao. Gospodin će, uostalom, postupiti po svojem nahođenju, uopće se zbog toga ne smije uznemiravati, pogotovo sada kada ga čeka gomila drugih briga.

– A čak bi mu bilo bolje da to prenese na koga drugoga, na primjer, na vas; uz puno-moć bi to bilo jednostavno, a nas dvoje onda bismo zaključivali raznorazne posliće...

Nije ga shvaćala. Lheureux zašuti. Zatim, prelazeći na trgovačke poslove, izjavi kako gospođa svakako mora nešto od njega uzeti. Poslat će joj crnu vunenu tkaninu, dva-naest metara, da od nje sebi sašije haljinu.

– Ova koju imate na sebi dobra je za kuću. Treba vam druga za odlazak u posjete. Vidio sam vam ja to na prvi pogled, čim sam ušao. U mene je oko sokolovo.

Tkaninu ne posla, sam je donese. Potom opet dođe radi mjerenja, dođe i poslije pod drugim izlikama, trudeći se svaki put pokazati ljubaznim, uslužnim, dodvoravajući se, kako bi rekao Homais, te uvijek usput uspijevajući Emmi prišapnuti pokoji savjet u pogledu punomoći. O mjenici nije ni govorio. Emma na nju nije ni pomišljala; Charles joj je na početku njezina oporavka bio, doduše, nešto o tome pripovijedao, ali je njoj u glavi tada vladao takav nemir da se toga više nije ni sjećala. Uostalom, čuvala se svake rasprave o novčanim pitanjima; majka se Bovary zbog toga iznenadi te ovu promjenu raspoloženja pripisa vjerskim osjećajima što se u snahe bijahu poja-vili za vrijeme bolesti.

No, čim ona ode, Emma ubrzo zadivi Bovaryja praktičnim i zdravim razumom. Tre-ba će se raspitati, provjeriti hipoteke, vidjeti ima li razloga za javnu dražbu ili raspro-daju.

Kao iz rukava je sipala stručne izraze, izgovarala krupne riječi kao što su red, buduć-nost, oprez, te neprestano preuveličavala brige oko nasljedstva, tako da mu jednoga dana pokaza primjerak sveopćeg ovlaštenja za »vođenje i obavljanje poslova, podi-zanje zajmova, potpisivanje i prenošenje svih mjenica, plaćanje svih iznosa, itd.« Bijaše se okoristila Lheureuxovim poukama.

Charles je bezazleno zapita otkuda joj taj papir.

– Od gospodina Guillaumina.

Pa doda s najvećom zamislivom hladnokrvnošću:

– Ne pouzdajem se previše u njega. Javni su bilježnici na tako lošem glasu! Možda bi se trebalo posavjetovati s... Poznajemo samo... Oh, nikoga!

– Osim ako bi Léon... – uzvrati Charles premišljajući.

No, preko pisama se bijaše teško sporazumjeti. Onda se ona ponudi da će otputovati do Rouena. On joj se na tome zahvali. Ona ustraja. Bijaše to pravo natjecanje u uslužnosti. Napokon, ona uzviknu s hinjenom samovoljom:

– Ne, molim te, idem.

– Kako si dobra! – reče on ljubeći je u čelo.

Već se sutradan ona ukrca u Lastavicu i ode u Rouen da se posavjetuje s gospodinom Léonom te ostade ondje tri dana.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39219
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:50 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



III.
Bijahu to tri puna dana, predivna, sjajna, pravi medeni mjesec.

Bili su u hotelu Boulogne, na pristaništu. Živjeli su ondje iza spuštenih kapaka, iza zatvorenih vrata, među cvijećem rasutim po podu, pijući slatke napitke s ledom što su im ih donosili od rana jutra.

Predvečer bi unajmili pokriven čamac i otišli na otok na večeru.

Bijaše to sat kada se s ruba brodogradilišta čuje kako po školjki broda odjekuje drve-ni kalafatski bat. Katranski se dim uzdizao između stabala, a na rijeci se vidjelo gdje plutaju velike masne mrlje što se nejednako zibahu pod grimiznom sunčevom bojom, poput ploča od firentinske bronce.

Zaplovili bi nizvodno usred privezanih čamaca čiji bi dugački i nezategnuti konopi tu i tamo okrznuli gornji rub njihova čamca.

Gradska se buka neosjetno udaljavala, štropot kola, žamor glasova, pseći lavež na brodskim palubama. Ona bi odvezala šešir i pristali bi na svojem otoku.

Smjestili bi se u krčmu niska stropa kojoj su na vratima visjele crne mreže. Jeli su pržene snijetce, kremu i trešnje. Legli bi na travu, ljubili se daleko od ljudi, pod ja-blanovima, te su žalili što ne mogu, kao dva Robinzona, vječito živjeti na tome mjestu koje im se u njihovu blaženstvu činilo najveličanstvenijim na svem svijetu. Ne bijaše to prvi put da zamjećuju drveće, modro nebo, tratinu, da slušaju vodu gdje teče i lahor gdje ćarlija kroz lišće, ali se bez dvojbe nikada nisu svemu tome divili, kao da prije priroda nije ni postojala ili kao da je postala lijepa tek otkako su oni postigli zadovoljenje svoje žudnje.

Kada bi pala noć, krenuli bi natrag. Čamac je plovio uz obalu otoka. Njih bi mu dvo-je sjedili na dnu, skriveni tamom, ništa ne govoreći. Četvrtasta vesla škripahu u že-ljeznim rašljama i to u tišini odjekivaše poput otkucavanja nekakva metronoma, dok je kratko uže što se vuklo za čamcem neprekidno tiho pljuskalo po vodi.

Jednom se pojavi i mjesec; njih dvoje ne propustiše izreći velike riječi, nalazeći to
nebesko svjetlilo sjetnim i punim poezije, a ona čak i zapjeva:

Jedno veče – pamtiš? – plovismo u muku, itd.[50]

Milozvučan joj se i slabašan glas gubio nad valovima i vjetar mu sa sobom odnosio drhtaje, a Léon ih slušao kako prolijeću pokraj njega poput ptičjega lepeta.

Ona mu je sjedila sučelice, naslonjena na pregradu čamca kamo kroz jedan od otvo-renih prozorčića dopiraše mjesečeva svjetlost. Crna ju je haljina čiji su se nabori širi-li u vidu lepeze činila vitkijom, višom. Glavu bijaše zabacila, sklopila ruke, a oči po-digla k nebu. Kadšto bi je sjena vrba potpuno skrila, a potom bi se najednom opet ukazala poput priviđenja na mjesečini.

Léon na podu kraj nje napipa rukom svilenu vrpcu jasnocrvenu poput maka.

Brodar je promotri te će naposljetku:

– Ah! To je možda ostalo od onog društva koje sam neki dan vozio. Došla vam je ta gomila veseljaka, muški i ženske, s kolačima, šampanjcem, kornet-pistonima, cijela tarapana! A baš je bio jedan među njima, visok i lijep muškarac s brčićima, bio je silno zabavan! I svi su mu govorili: »Daj, pričaj nam o nečem... Adolphe... Do-dolphe...« Ili nešto slično!

Ona zadrhta.

– Nije ti dobro? – Léon će primaknuvši se bliže.

– Oh, nije to ništa. Bit će da je zbog noćne svježine.

– Takvom sigurno ne manjka žena! – doda potiho stari mornar vjerujući da time laska neznancu.

Potom, pljunuvši u šake, opet dohvati vesla.

Trebalo se, međutim, rastati! Oproštaj bijaše žalostan. On će joj pisma slati na naslov kume Rolet, te mu dade tako točne upute u vezi s dvostrukom omotnicom da se on silno zadivi takvoj ljubavnoj prepredenosti.

– Znači, uvjeravaš me da je sve ovo u redu? – kaza mu ona pri posljednjem poljupcu.

– Da, svakako!

No, zašto li joj je, pomisli kasnije, dok se sam vraćao ulicama, toliko stalo do te pu-nomoći?

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39219
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:51 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


IV.

Léon se uskoro poče pred kolegama držati nekako nadmoćno, udalji se iz njihova društva i potpuno zanemari povjerene mu predmete.

Čekaše njezina pisma; čitaše ih po više puta. Otpisivaše joj. Prizivaše je svom sna-gom svoje žudnje i svojih uspomena. Umjesto da zbog razdvojenosti oslabi, želja da je opet vidi još više poraste, tako da on jedne subote prijepodne pobježe iz ureda.

Kada s vrha obronka ugleda u dolini crkveni zvonik s limenom zastavicom što se okretaše na vjetru, osjeti onakvu radost pomiješanu sa slavodobitnom taštinom i se-bičnim ganućem kakva mora da obuzima milijunaše kada se vraćaju u posjet rodno-me selu.

Pođe u obilazak oko njezine kuće. U kuhinji je gorjelo svjetlo. Htjede uvrebati njezi-nu sjenu iza zastora. Ništa se ne pojavi.

Kuma Lefrançois, ugledavši ga, stade klicati te nađe da je »porastao i postao vitkiji«, dok Artémise, naprotiv, držaše da je »ojačao i preplanuo«.

Povečera u maloj blagovaonici, kao i nekoć, no sam, bez ubirača poreza, jer Binet, umoran od čekanja na Lastavicu, bijaše konačno pomaknuo obroke za sat ranije pa je sada večerao točno u pet sati, a svejedno je i dalje često tvrdio da stara krntija kasni.

Léon se ipak odluči; pođe i zakuca na liječnikova vrata. Gospođa je bila u sobi, odakle je izišla tek nakon četvrt sata. Gospodinu kao da bijaše drago što ga vidi, ali se cijele večeri ne maknu iz kuće, baš kao ni cijeli sutrašnji dan.

Nađe se s njome nasamo uvečer, veoma kasno, iza vrta, u onoj uličici – u onoj uliči-ci, kao nekoć s drugim muškarcem! Bijaše se digla oluja pa razgovarahu pod kišo-branom, pri blijesku munja.

Razdvojenost im postajaše nepodnošljiva.

– Radije ću umrijeti! – govoraše Emma. Pod rukom mu se plačući svijala od boli.

– Zbogom!... Zbogom!... Kada ću te opet vidjeti?

Vratiše se po još jedan cjelov i ona mu tada obeća da će ubrzo, na bilo koji način, naći stalnu priliku da se s njime slobodno viđa bar jednom tjedno. Emma nije dvojila o tome. Bila je, uostalom, puna nade. Uskoro je imala dobiti nešto novaca.

Zbog toga za svoju sobu i kupi dva žuta zastora sa širokim prugama čiju joj povoljnu cijenu bijaše nahvalio gospodin Lheureux. Sanjarila je o sagu, a Lheureux se, tvrdeći kako »to nisu zvijezde s neba«, uljudno obveza da će joj ga isporučiti. Više nije mogla bez njegovih usluga. Stotinu je puta dnevno slala po njega, a on bi odmah i bez pogovora ostavljao svaki drugi posao. Isto tako, nitko nije shvaćao zašto kuma Rolet svakoga dana kod nje doručkuje te joj pače i nasamo dolazi u pohode.

Negdje u to doba, što će reći na početku zime, nju kao da obuze silna strast za glazbu.

Jedne večeri, dok ju je Charles slušao, četiri puta za redom započe isti ulomak, i to svaki se put iznova srdeći, a on, ne opazivši nikakve razlike, uzvikivaše:

– Bravo!... Izvrsno!... Zašto prekidaš? Sviraj dalje!

– E, ne! Ovo je grozno! Prsti su mi zahrđali. Sutradan je on zamoli da mu opet nešto odsvira.

– Pa dobro, ako tebe to veseli!

I Charles priznade da joj malo slabije ide. Pogrešno je svirala note, zapinjala, a po-tom će iznenada zastavši:

– Ah! Ništa od toga! Trebala bih uzimati sate, ali...

Ugrize se za usne i dodade:

– Dvadeset franaka po satu, to je preskupo!

– Da, zbilja... malo preskupo... – reče Charles glupavo se smijuljeći. – Ipak, čini mi se da bi se moglo naći i nešto jeftinije, jer ima umjetnika koji nisu na glasu, a često vrijede više od slavnih.

– A ti ih potraži – reče Emma.

Sutradan, vrativši se kući, lukavo je odmjeri te mu na kraju izmače ova rečenica:

– A i ti si ponekad tvrdoglava! Bio sam danas u Barfeuchèresu. I, pazi ovo! Gospođa Liégeard tvrdi da njezine tri djevojke koje se nalaze u Milosrđu uzimaju sate za pe-deset sua po osobi, i to kod poznate učiteljice.

Ona sleže ramenima pa više i ne otvori klavir.
No, kad god bi prošla kraj njega (i to ako bi se Bovary našao u blizini), uzdahnula bi:

– Ah, jadni moj klavir!

A kada bi joj tko došao u posjet, ne propuštaše priklopiti kako se ostavila glazbe i kako joj se sada ne može vratiti iz nekih važnijih razloga. Tada bi je svi sažalijevali. Baš šteta! A ima toliko dara! Spomenuše to i Bovaryju. Spočitavahu mu, a osobito ljekarnik.

– Griješite! Prirodne sposobnosti nikada ne valja zapuštati. Uostalom, pomislite, dra-gi moj prijatelju, da ćete, potaknete li gospođu da vježba, kasnije zaštedjeti na glazbenom odgoju svoga djeteta! Ja držim da majke moraju same poučavati vlastitu djecu. To je Rousseauova zamisao, možda za sada još nova, no koja će naposljetku odnijeti pobjedu, u to sam siguran, baš kao što se dogodilo s mišlju da majke same doje djecu i sa cijepljenjem.

Charles se, dakle, još jednom vrati na pitanje klavira. Emma ogorčeno odgovori kako bi ga bilo najbolje prodati. No, vidjeti kako im iz kuće odlazi klavir koji mu je toliko puta bio izvorom tašta zadovoljstva, to za Bovaryja bijaše poput neodrediva samo-uništenja jednoga dijela njezine osobe.

– Kad bi htjela... – govoraše joj – pokoji sat od vremena do vremena, to nas najposli-je ne bi baš do kraja upropastilo.

– Od takvih sati – uzvraćaše ona – ima koristi samo ako su redoviti.

I tako se, eto, snašla da od muža dobije dopuštenje za odlazak u grad, jednom tjedno, eda bi se ondje sastajala s ljubavnikom. Nakon mjesec dana svi su pače držali da je znatno napredovala.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39219
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:51 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]




V.

Bijaše to četvrtkom. Ustala bi i tiho se odjenula da ne probudi Charlesa koji bi joj prigovorio što se prerano priprema. Zatim bi koračala kućom uzduž i poprijeko, stala pred prozor i gledala na trg. Rano jutarnje svjetlo provlačilo se između stupova tržni-ce, a na ljekarnikovoj kući čiji kapci bijahu zatvoreni u blijedoj se svjetlosti zore na-zirahu velika slova na natpisu nad ulazom.

Kada bi zidni sat pokazao sedam i četvrt, otišla bi do Zlatnoga lava, gdje bi joj Artémise zijevajući otvorila vrata. Potom bi radi gospođe razgrnula žeravicu zapreta-nu u pepelu. Emma bi ostala sama u kuhinji. Od vremena bi do vremena izišla. Hi-vert bi bez žurbe prezao konje, slušajući usput kumu Lefrançois koja bi ga zaduživa-la narudžbama i davala mu objašnjenja koja bi svakoga drugog potpuno zbunila. Emma je po popločanom dvorištu tapkala čizmicama da se zagrije.

Napokon, pošto bi pojeo juhu, ogrnuo se kabanicom, zapalio lulu i zgrabio bič, koči-jaš bi se mirno popeo na svoje sjedište.

Lastavica bi krenula laganim kasom te se prvih tri četvrt milje zaustavljala od jedno-ga mjesta do drugog da primi putnike koji su je izglédali stojeći kraj puta, pred dvo-rišnim vratima. One koji bijahu dan ranije osigurali mjesto trebalo je pričekati, neki se pače još izležavahu kod kuće u postelji; Hivert je dozivao, vikao, psovao, potom bi sišao s kočijaškoga sjedišta i pošao im iz sve snage zalupati na vrata. Kroz na-pukle je prozorčiće na kočiji puhao vjetar.

Sve bi se četiri klupe, međutim, popunile, kola bi se zakotrljala, stabla se jabuka stala nizati jedno za drugim, a cesta se između dva dugačka jarka ispunjena žutom vodom neprekidno sužavala prema obzoru.

Emma ju je poznavala s kraja na kraj; znala je da nakon kakva pašnjaka dolazi puto-kaz, zatim brijest, pa suša ili cestarova kolibica. kadšto bi pače, eda bi samoj sebi priuštila iznenađenje, sklopila oči. No, nikada nije gubila jasan osjećaj za udaljenost što ju je još valjalo prijeći.

Napokon bi se kuće od opeke stale približavati, zemlja je odjekivala pod kotačima,

Lastavica promicala između vrtova u kojima su se kroz ogradu vidjeli kipovi, gdje-koji humak s brajdom, okresane tise i poneka ljuljačka. Potom bi se najednom poja-vio grad.

Spuštajući se polukružno i utonuo u maglu, zbrkano se širio onkraj mostova. Iza toga se u jednoličnom potezu dizahu otvorena polja, sve dok u daljini ne bi dotaknula ne-jasnu crtu blijedoga neba. Gledan tako s visine, cijeli se krajobraz doimao nepomič-nim poput slike: s jednoga se kraja stisnuli usidreni brodovi, rijeka opisivala luk pod-no zelenih brežuljaka, a otoci duguljasta oblika činili se na vodi slični velikim ne-pokretnim crnim ribama. S tvorničkih se dimnjaka dizale goleme mrke perjanice od-lijećući im s vrhova. Čuo se tutanj ljevaonica uz jasan zvon zvona s crkava što su stršale iz magle. Ogoljelo je drveće na bulevarima tvorilo među kućama ljubičastu šikaru, a krovovi, blistavi od kiše, nejednoliko svjetlucali, ovisno o položaju pojedi-ne četvrti. Kadšto bi nalet vjetra ponio oblake prema obronku Sainte-Catherine, kao kakve zračne valove što se nečujno razbijaju o hridinu.

Iz tih se nagomilanih života za nju oslobađaše nešto vrtoglavo, a srce joj se snažno nadimaše, kao da od onih sto i dvadeset tisuća duša što ondje trepere sve do nje dopi-re opojnost strasti koju im pripisivaše. Pred tim prostorom i njezina ljubav postajaše većom i ispunjavaše se nemirom pri nerazgovijetnoj huci što se dizaše prema njoj. Izlijevaše se iz nje na trgove, po šetalištima, ulicama, pa se ovaj stari normandijski grad pred njezinim očima prostirao nalik na neku golemu prijestolnicu, na nekakav Babilon u koji upravo ulazi. Objema se rukama naginjala kroz prozorčiće kočije i udisala miris povjetarca. Sva su tri konja jurila, kamenje škripalo u blatu, poštanska se kočija ljuljala, a Hivert se izdaleka dovikivaše s drugim kolima na putu, dok su se građani koji bijahu proveli noć u Bois-Guillaume, u malim obiteljskim kolima mirno spuštali niz obronak.

Zaustavili bi se pred mitnicom; Emma bi otkopčala kaljače, navukla druge rukavice, popravila šal i dvadeset koraka dalje izišla iz Lastavice.

Grad bi se u to doba budio. Trgovački pomoćnici s grčkom kapom na glavi čistili su izloge na dućanima, a žene s košarama o boku povremeno bi se zvonkim povikom javile s uličnih uglova. Koračala je oborenih očiju, uza same zidove, smiješeći se od zadovoljstva pod spuštenom crnom koprenom.

Iz straha da je tkogod ne vidi, obično nije išla najkraćim putem. Zavlačila se u mrač-ne uličice i sva u znoju stizala na kraj ulice Nationale, nedaleko vodoskoka što se on-dje nalazi. To je četvrt kazališta, gostionica i djevojčura. Često bi kraj nje prošla kola vozeći kazališne kulise što podrhtavahu. Konobari u pregačama pijeskom su posipa-vali pločnik, između zelenih grmova. Mirisalo je na apsint, cigare i ostrige.

Skrenula bi u jednu ulicu; i prepoznala ga po kovrčavoj kosi što mu provirivaše ispod šešira.

Léon bi i dalje koračao pločnikom. Ona bi pošla za njim, sve do hotela; on bi se po-peo, otvorio vrata, ušao... Kakva li zagrljaja!

Potom bi se, nakon cjelova, jedna za drugom prosule riječi. Pripovijedahu o jadima od minuloga tjedna, o predosjećajima, nespokojstvu zbog pisama; no sada se sve za-boravljalo i gledahu se licem u lice, uz razbludan smijeh i nježna imena.

Ležaj im bijaše velika postelja od mahagonijeva drva u obliku čamca. Crveni zastori od levantinske svile što se spuštahu sa stropa nisko se skupljahu nad širokim uzglavljem, a na svijetu ništa ne bijaše tako lijepo kao njezina tamna glava i bijela put što se isticahu na toj grimiznoj boji kada bi u čednoj kretnji stisnula nage ruke jednu uz drugu i dlanovima prekrila lice.

Topla odaja s neupadljivim sagom, luckastim ukrasima i smirenom svjetlošću bijaše kao stvorena za potajne izljeve strasti. Šipke s krajevima u vidu strelice, bakreni oko-

i velike kugle na prijekladu najednom bi zasjale kada bi sunce ušlo u sobu. Na ka-minu između svijećnjaka ležahu dvije ružičaste školjke, od onih u kojima se čuje šum mora kada ih prislonimo na uho.

Kako li su voljeli tu dragu sobu punu radosti, unatoč pomalo izblijedjelu sjaju! Po-kućstvo su uvijek nalazili na istome mjestu, a kadšto i ukosnice što bi ih ona prethod-noga četvrtka bila zaboravila pod postoljem ure njihalice. Jeli bi kraj vatre, za okruglim stolićem ukrašenim umecima od palisandrovine. Emma je rezala i stavljala mu komade na tanjur obasipajući ga maznim riječima i smijala se zvonkim i ra-zuzdanim smijehom kada bi joj se šampanjska pjena iz tanke čaše razlila po prstenju na ruci. Bijahu toliko izgubljeni u uzajamnome posjedovanju da im se činilo kao da se nalaze u vlastitoj kući i da će tu do smrti živjeti, kao dvoje vječitih mladenaca. Govorahu naša soba, naš sag, naši naslonjači, ona je pače govorila moje papuče za Léonov dar, zadovoljenje njezina hira. Bile su to papuče od ružičasta satena, obrub-ljene labuđim perjem. Kada bi mu sjela u krilo, noga joj je, tada odveć kratka, visjela u zraku, a dražesna joj se papučica koja nije imala zapetice držala samo na prstima bosoga stopala.

Prvi je put u životu uživao u neizrecivoj milini ženske otmjenosti. Nikada još ne bijaše naišao na takvu dražest u govoru, takvu suzdržanost u odijevanju, takvo držanje usnule golubice. Divio se kod nje što duševnoj zanesenosti, što čipkama na pod-suknji. Uostalom, nije li ona žena iz otmjena društva, i to udana žena, riječju, prava pravcata ljubavnica?!

Zbog promjenljive ćudi, sad tajanstvena ili vesela, a sad pak brbljava, šutljiva, puna zanosa i nehajna, izazivala je u njemu tisuću žudnji, prizivala nagone i uspomene. Bijaše ona dragana iz svakoga romana, junakinja svake drame, neodređena ona iz svake zbirke pjesama. Na njezinim ramenima otkrivaše jantarnu boju Odaliske u ku-pelji, struk joj bijaše kao u feudalnih velikašica, a nalikovaše mu i na Blijedu Barce-lonku, no iznad svega bijaše Anđeo!

Često bi mu se, dok ju je gledao, učinilo da mu se duša, stremeći prema njoj, poput vala razlijeva oko obrisa njezine glave i privučena se spušta na bjelinu njezinih gru-di.

Sjeo bi pred nju na pod pa je, naslonivši se laktovima na koljena, promatrao sa smi-ješkom, a čelo mu izražavaše napetu pažnju.

Ona bi se nagnula k njemu i mrmljala, kao da je opijenost guši:

– Oh, ne miči se! Ne govori! Gledaj me! Iz očiju ti izbija nešto tako nježno, što mi tako godi!

Nazivaše ga svojim malenim:

– Maleno moje, voliš li me?

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39219
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:52 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



Pa ne bi ni čula njegova odgovora, u užurbanosti jednih usana što podizahu k drugim ustima.

Na uri njihalici stajaše mali brončani Kupido što izvještačeno izvijaše ruke pod pozlaćenim vijencem. Mnogo su mu se puta nasmijali, no kada se trebalo rastati, sve im se činilo ozbiljnim.

Nepomični, jedno sučelice drugom, ponavljahu:

– Do četvrtka!... Do četvrtka!...

Najednom bi mu ona objema rukama obuhvatila glavu, brzo ga poljubila u čelo uzviknuvši: »Zbogom!« pa poletjela niza stube.

Pošla bi u ulicu Comédie, vlasuljaru, da dadne urediti kosu. Padala je noć, u češlja-onici bi zapalili plinsku rasvjetu.

Čula bi kazališno zvonce gdje poziva izvođače na predstavu i vidjela kako preko
puta prolaze muškarci obijeljena lica i žene u iznošenim haljinama te ulaze na ulaz za glumce.

Bijaše vruće u toj malenoj preniskoj prostoriji u kojoj je peć brundala usred vlasulja i pomada. Miris škara za kovrčanje, uz masne ruke što joj uređivahu kosu, ubrzo bi je omamio pa bi zadrijemala pod ogrtačem za češljanje. Često bi joj vlasuljarski po-moćnik, češljajući je, ponudio ulaznice za krabuljni ples.

Potom bi krenula kući! Vratila bi se istim ulicama, stigla u Crveni križ, opet obula kaljače koje ujutro bijaše skrila pod klupu pa bi se stisnula na svojem mjestu, između nestrpljivih putnika. Neki bi sišli već podno obronka. Tada bi ostala sama u kočiji.

Na svakom su se zavoju sve jasnije opažala sva gradska svjetla što stvarahu golemu svjetlosnu izmaglicu iznad nerazaznatljivih kuća. Emma bi kleknula na jastuke i pogledom lutala po tom blještavilu. Jecala je, dozivala Léona te mu upućivala nježne riječi i poljupce što su se gubili u vjetru.

Na obronku se između kočija znao vrzmati neki jadničak sa štapom. Pleća mu bijahu pokrivena gomilom rita, a stari prošupljeni šešir od dabrovine, zaobljen kao zdjela, skrivao mu je lice; no, kada bi ga sklonio, namjesto vjeđa otkrile bi se dvije razjapljene i posve zakrvavljene očne šupljine. Meso se u njima ljuštilo u crvenim krpama, a iz njih curile izlučine što se u zelenim krastama zgrušavahu sve do nosa na kojemu crne nosnice grčevito šmrcahu. Kada bi htio s vama govoriti, zabacio bi gla-vu uz blesav smijeh, a plavkaste šarenice u neprestanu kolutanju udarahu na sljepo-očicama o rub žive rane.

Idući za kolima, pjevao je pjesmicu:
Za ljetnoga često dana
O ljubavi cura sanja.
A sve dalje bilo je o pticama, suncu i zelenome lišću.

Kadšto bi se nenadano pojavio Emmi iza leđa, otkrivene glave. Ona bi s krikom ustuknula. Hivert bi s njime zbijao šale. Nagovarao bi ga da na dan svetoga Romaina zakupi na sajmu daščaru ili bi ga kroz smijeh pitao kako mu je dragana sa zdravljem.

Često bi već bili krenuli kada bi se njegov šešir najednom kroz prozorčić pojavio u kočiji, dok se on sam drugom rukom grčevito održavao na nogostupu, gdje ga je prskalo blato s kotača. Glas mu, isprva slab i cmizdrav, postao bi oštar. Pronosio bi se kroz noć kao nerazgovijetna tužaljka zbog nejasne nevolje, a kroz zvon praporaca, mrmor drveća i štropot prazne kočije, bijaše u njemu nečega dalekog što potresaše Emmu. Poniraše joj u dubinu duše kao zračni kovitlac u kakvu provaliju noseći je kroz prostore bezgranične sjete. No, Hivert bi, osjetivši dodatni teret o boku kočije, stao žestoko udarati bičem po slijepcu. Ošinuo bi ga po ranama te bi ovaj s urlikom pao u blato.Naposljetku bi putnici u Lastavici pozaspali, jedni otvorenih usta, drugi spuštene brade, naslonivši se na rame svojega susjeda ili pak provukavši ruku kroz kožni pri-drživač, svejednako se odmjereno ljuljuškajući u skladu sa zibanjem kočije, a odsjaj svjetiljke što se vani njihala nad konjskim sapima, prodirući u unutrašnjost kočije kroz pamučne zastore čokoladne boje, bacaše na sve te nepomične stvorove krvavo-crvene sjenke. Emma bi, pijana od tuge, drhtala pod odjećom i osjećala sve veću hladnoću u nogama, a u duši silnu bol.

Charles bi je dočekao kod kuće: Lastavica je četvrtkom uvijek kasnila. Gospođa na-pokon stiže! Malenu bi jedva i poljubila. Večera nije gotova, ništa zato! Nalazila je isprike za kuharicu. Toj djevojci kao da sada sve bijaše dopušteno.

Muž bi je, primijetivši njezino bljedilo, često zapitao nije li možda bolesna.

– Ne – govoraše Emma.

– Ali – uzvraćaše on – večeras si tako čudna.

– Eh, nije to ništa! Baš ništa!

Bijaše pače dana kada je odmah po povratku odlazila u sobu, a Justin kojega bi ondje zatekla vrzmao bi se naokolo nečujnim koracima, vještije je dvoreći nego najbolja sobarica. Pripremio bi joj šibice, svijećnjak i knjigu, namjestio spavaćicu, razgrnuo postelju.

– Eto! – govoraše ona – Sve je u redu. Možeš ići.

On bi, naime, i dalje stajao, spuštenih ruku i razrogačenih očiju, kao zapleten u bez-brojne niti kakva nenadana sanjarenja.

Sutrašnji bi dan Emmi bio užasan, a oni iza njega još nepodnošljiviji zbog nestrplje-nja da opet doživi onakvu sreću – zbog opore žudnje raspaljivane poznatim slikama, a koja bi sedmoga dana nezaustavljivo buknula pod Léonovim milovanjima. Njegov se pak ljubavni žar krio iza izljeva divljenja i zahvalnosti. Emma obzirno i predano kušaše tu ljubav, održavaše je svim umijećem vlastite nježnosti i pomalo drhtaše od strepnje da je s vremenom ne nestane.

Često bi mu rekla, s blagošću i sjetom u glasu:

– Ah! Ti ćeš me ostaviti!... Oženit ćeš se!... Bit ćeš kao i drugi. On je pitao:

– Koji drugi?

– Pa, kao i svi muškarci – odgovaraše ona.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39219
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:53 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



Potom bi dodala malaksalom ga kretnjom odgurnuvši od sebe:

– Svi ste vi besramni!

Jednoga dana, dok su mudroslovili o ovozemaljskim razočaranjima, ona mu reče (da bi iskušala njegovu ljubomoru ili možda popuštajući prejakoj potrebi za povjerava-njem) kako je nekoć, prije njega, ljubila drugoga, »ne tako kao tebe!«, brzo je nasta-vila, zaklinjući se životom vlastite kćeri kako među njima ničega nije bilo.

Mladi joj čovjek povjerova, ali je uza sve to stade ispitivati što je taj čovjek bio po zanimanju.

– Kapetan bojnog broda, mili moj.

Nije li tako spriječila svako daljnje istraživanje, a u isti mah samu sebe silno uzvisila tvrdnjom da je očarala muškarca koji mora da je bio ratničke naravi i navikao na lju-bavne uspjehe?

Pisar tada osjeti neznatnost vlastita položaja; poželje epolete, odličja i naslove. Sve bi se to njoj zacijelo svidjelo; slutio je to po njezinim rasipničkim navikama.

Emma mu, međutim, prešućivaše mnoge od svojih pretjeranih prohtjeva, na primjer, želju da za dolaske u Rouen ima plavi tilbury u koji bi bio upregnut engleski konj, a kojim bi upravljao groom u posuvraćenim čizmama. Za tu se hirovitu zamisao zani-jela zahvaljujući Justinovu zaklinjanju da ga uzme k sebi za sobara pa, ako već i nije umanjivao radost dolaska pri svakome njihovu sastanku, taj je nedostatak svakako pojačavao gorčinu povratka.

Često bi, kada su razgovarali o Parizu, naposljetku prošaptala:

– Ah! Kako bi nam ondje bilo lijepo živjeti!

– Zar nismo sretni? – nježno bi prihvatio mladić milujući je rukom po kosi.

– Da, jesmo – rekla bi ona – ludo govorim: poljubi me!

Prema mužu se sada ponašala ljupkije no ikada, spravljala mu je kreme od pistacija i
svirala valcere poslije večere. On se smatrao najsretnijim čovjekom na svijetu, a

Emma je bezbrižno živjela, kadli iznenada jedne večeri:

– Tebi satove iz sviranja daje gospođica Lempereur, je li tako?

– Da.

– E, pa, maločas sam je sreo – prihvati Charles – kod gospođe Liégeard. Spomenuo sam joj tebe – uopće ne zna tko si.

Bilo je to kao grom iz vedra neba. Međutim, ona odvrati držeći se prirodno:

– Ah, valjda je zaboravila kako se zovem!

– Ili možda u Rouenu – kaza liječnik – ima nekoliko gospođica Lempereur koje po-učavaju sviranje klavira?

– Može biti!

Potom će živo:

– Ali imam njezine potvrde, evo, pogledaj!

Pa ode do pisaćeg stola, prekopa po svim ladicama, ispremiješa papire pa na-posljetku do te mjere izgubi glavu te je Charles usrdno zamoli da ne zadaje sebi toli-ko muke zbog tih nevažnih priznanica.

– Oh, naći ću ja njih – reče ona.

I doista, već idućeg petka, obuvajući čizmu u tamnom sobičku u kojem stajahu nagu-rana njegova odijela, Charles između kože i čarape osjeti neki papir, izvuče ga i pro-čita:

»Primila za tromjesečnu poduku, kao i za razne potrepštine, svotu od šezdeset i pet franaka. Félicie Lempereur, profesorica glazbe.«

– Kako li je kvragu ovo dospjelo u moje čizme?

– Bit će valjda da je palo – odgovori ona – iz stare kutije za račune, ondje na rubu police.

Od toga joj časa život postade tek splet laži kojima je, kao koprenama, omatala svoju ljubav da je prikrije.

Bijaše to kod nje potreba, strast, užitak, i to do te mjere da je, ako bi rekla kako je ju-čer prošla desnom stranom neke ulice, svakako trebalo misliti da je prošla lijevom.

Jednoga jutra, netom što je otputovala, već po običaju prilično lagano odjevena, na-jednom stade sniježiti, a kako je Charles kroz prozor provjeravao kakvo je vrijeme,opazi gospodina Bournisiena u bocu s gospodinom Tuvacheom koji ga je vozio u Rouen. Pođe tada dolje i povjeri svećeniku debeli šal da ga preda gospođi, čim stigne do Crvenoga križa. Čim je ušao u svratište, Bournisien zapita za ženu jonvilskoga li-ječnika. Vlasnica reče kako gospođa vrlo rijetko navraća u njezino konačište. I tako župnik uvečer, prepoznavši je u Lastavici, ispripovjedi gospođi Bovary o toj zabuni, očevidno ne pridajući tome, uostalom, previše važnosti, jer odmah poče kovati u zvi-jezde nekoga propovjednika koji je u to vrijeme izvodio čuda u stolnoj crkvi i kojega su sve gospođe hitale slušati.

Unatoč svemu, ako svećenik i nije tražio nikakvih razjašnjenja, mnogi bi se kasnije mogli pokazati manje obzirni. Stoga procijeni korisnim svaki put odsjesti u Crveno-me križu, tako da vrli mještani, vidjevši je na stubama, ništa ne posumnjaju.

Jednoga je dana, međutim, baš kada je, ruku pod ruku s Léonom, izlazila iz hotela

Boulogne, sretne gospodin Lheureux pa se ona uplaši misleći da će se on izbrbljati.

Ne bijaše on tako glup.

No, poslije tri dana, uđe u njezinu sobu, zatvori vrata i reče:

– Treba mi novaca.

Ona izjavi kako mu ga ne može dati. Lheureux udari u jadikovke te je podsjeti na sve usluge što joj ih bijaše učinio.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39219
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 5 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Možte odgovarati na teme u ovom forumu