Gospođa Bovary

Napiši novu temu   Odgovori na poruku

Strana 6 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Ići dole

Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 12:32 pm

First topic message reminder :

[You must be registered and logged in to see this link.]



Marie-Antoine-Julesu Sénardu članu pariške odvjetničke komore bivšemu predsjedniku narodne skupštine

i negdašnjemu ministru unutrašnjih poslova


Dragi i odlični prijatelju,

Dopustite mi da napišem vaše ime na čelu ove knjige i iznad njezine posvete; Vama, naime, nadasve dugujem njezino izdavanje. Prošavši kroz vašu veličanstvenu obra-nu, moje djelo kao da je i u mojim očima steklo neočekivan ugled. Primite stoga ov-dje izraze mojega dubokog štovanja i zahvalnosti koja, ma kako velika bila, nikada neće doseći visinu vaše rječitosti i vaše požrtvovnosti.

Gustave Flaubert

Pariz, 12. siječnja 1857.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39218
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:53 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



I doista, od dvije mjenice što ih Charles bijaše potpisao Emma je do tada bila isplati-la tek jednu. Što se pak tiče druge, trgovac je na njezinu molbu bijaše pristao zamije-niti dvjema novima, a i njihova je isplata već bila odgođena na veoma dugačak rok. Potom izvadi iz džepa popis neplaćenih potrepština, naime: zastori, sag, tkanina za naslonjače, nekoliko haljina i razne toaletne sitnice, a vrijednost se svega toga penja-la otprilike na dvije tisuće franaka

Ona spusti glavu; on nastavi:

– Nego, ako nemate gotovine, imate drugih dobara.

I spomenu joj ruševnu kućicu u Barnevilleu kraj Aumalea koja nije bogzna što dono-sila. Pripadala je nekoć malenu gospodarstvu što ga je bio prodao još stari gospodin Bovary, a Lheureux je o tome sve znao, čak i koliko ima hektara, kao i imena susje-da.

– Na vašem mjestu – govoraše – riješio bih se svega, a još bi mi i preteklo novaca. Ona prigovori kako se na kupca teško namjeriti, on joj dade nadu da će ga naći, no
ona zapita kako bi uopće sama mogla prodati kuću.

– Pa zar nemate punomoć? – odgovori on.

Te joj se riječi učiniše kao dašak svježega zraka.

– Ostavite mi račun – reče Emma.

– Oh, nije nužno! – prihvati Lheureux.

Ponovo dođe idućega tjedna i pohvali se da je, nakon silnoga traženja, naposljetku našao stanovitoga Langloisa koji već poodavno mjerka to imanje, ali ne nudi ni-kakvu cijenu.

– Svejedno je za cijenu! – uzviknu ona.

Naprotiv, treba pričekati, ispipati tog lukavca. Zbog nečega takva isplati se i poći na put, a kako ona ne može putovati, ponudi joj da će sam otići i na licu se mjesta po-razgovoriti s Langloisom. Vrativši se, priopći joj da kupac nudi četiri tisuće franaka.

Na tu se vijest Emma razveseli.

– Iskreno rečeno – doda on – to je dobro plaćeno.

Ona odmah primi polovicu svote, a kada htjede isplatiti račun, trgovac joj kaza:

– Časne mi riječi, dolazi mi teško kada vidim kako se najednom odjeljujete od tako znatne svote kao što je ova.

Tada ona pogleda novčanice, pa sanjareći o neograničenome broju sastanaka što ih predstavljahu te dvije tisuće franaka, promuca:

– Što? Što?

– Oh! – prihvati on dobrodušno se smijući. – Na račun se može staviti sve što se hoće. Kao da ja ne znam kako to ide u braku!

I promatraše je netremice, svejednako držeći u ruci dva dugačka papira i provlačeći ih između noktiju. Napokon, otvorivši lisnicu, raširi na stolu četiri mjenice, svaku na tisuću franaka.

– Potpišite mi ovo i sve zadržite. Ona se ogorčeno usprotivi.

– Pa, ako vam dam ostatak – bezobrazno odgovori gospodin Lheureux – ne činim li time ja vama uslugu?

Pa uze pero i napisa u dnu računa: »Primio od gospođe Bovary četiri tisuće franaka.«
– Što vas to brine, kad ćete za šest mjeseci primiti ostatak novca za onu svoju dašča-ru, a ja vam za posljednju mjenicu odobravam rok isplate tek nakon toga primitka?
Emma se u tim računima nije najbolje snalazila, a u ušima joj je zvonilo kao da zlatnici, ispadajući iz kese, zveče po parketu posvuda oko nje. Najposlije joj Lheure-ux objasni kako u Rouenu ima prijatelja, bankara Vinçarta, koji će iskupiti te četiri mjenice, a potom će on glavom gospođi predati preostatak od stvarnoga duga.

No, umjesto dvije tisuće, donese joj tek tisuću i osamsto franaka, jer prijatelj Vinçart bijaše (kao što je i pravo) unaprijed naplatio dvije stotine franaka za posredničke i iskupne troškove.

Potom nehajno zatraži priznanicu.

– Razumijete... u trgovačkim poslovima... ponekad... I s datumom, molim vas, s da-tumom.

Obzorje se ostvarivih želja i željica tada raskrili pred Emmom. Imala je dovoljno razbora da na stranu ostavi tisuću talira kojima, odmah po dospijeću, isplati prve tri mjenice, no četvrta slučajno dospije u kuću jednog četvrtka pa Charles, uznemiren, strpljivo sačeka ženin povratak da čuje objašnjenje.

Što mu nije spominjala tu mjenicu, učinila je to samo zato da ga poštedi kućnih bri-ga. Sjede mu u krilo, stade ga milovati i gugutati mu, nabroji dugačak niz prijeko potrebnih stvari što ih bijaše uzela na vjeru.

– Ukratko, složit ćeš se da, s obzirom na količinu, to i nije odviše skupo.

Ne znajući što bi i kako bi, Charles se doskora uteče vječitome Lheureuxu koji se zakle da će sve izgladiti ako mu gospodin potpiše dvije mjenice, od kojih jednu na sedam stotina franaka, plativu za tri mjeseca. Da s time iziđe na kraj, napisa majci dirljivo pismo. Umjesto da mu pošalje odgovor, ona dođe osobno, a kada Emma htjede čuti je li od nje štogod izvukao, Charles joj odgovori:

– Da, ali traži da vidi račun.

Sutradan, tek što svanu, Emma otrča do gospodina Lheureuxa da ga zamoli za drugi račun koji neće prelaziti tisuću franaka, jer bi, pokaže li onaj na četiri tisuće, morala reći da je od njega već dvije trećine isplatila te prema tome priznati prodaju one nekretnine, posao koji je trgovac bio tako vješto izveo i za koji će se tek kasnije saznati.

Unatoč vrlo niskoj cijeni za svaku stavku, stara gospođa Bovary svejedno nađe da je trošak pretjeran.

– Nije li to moglo proći i bez saga? Zašto presvlačiti naslonjače? U moje vrijeme u kući je uvijek bio samo jedan naslonjač, za starije ljude – bar je tako bilo kod moje majke, a ona je, uvjeravam vas, bila čestita žena. Ne može svatko biti bogat! Toli-kom rasipanju nikakav imutak ne može odoljeti! Mene bi bilo sram da sam tako razmažena kao vi! A ipak, stara sam, moram paziti na sebe... A kod vas, kod vas, sve sami ukrasi i uresi! Kako! Svila za podstavu po dva franka!... A pamučne se tkanine može naći i po deset sua, pa čak i po osam, a savršeno služi za istu svrhu!

Emma, zavalivši se na sofu, uzvraćaše da ne može mirnije:

– Eh, gospođo, dosta! Dosta!...

A druga joj žena i dalje držaše prodike proričući im da će završiti u ubožnici. Uosta-lom, kriv je Bovary. Srećom, obećao je da će poništiti onu punomoć...

– Kako?

– Ah, zakleo mi se na to – priklopi vrla gospođa.

Emma otvori prozor, dozva Charlesa pa jadnik morade priznati obećanje što mu ga majka bijaše iznudila.

Emma iščeznu, potom se brzo vrati dostojanstveno joj pružajući oveći list papira.

– Zahvaljujem vam – reče stara gospođa. I baci punomoć u vatru.

Emmu spopade prodoran, grohotan, nezaustavljiv smijeh: bio je to živčani napadaj.

– Ah, Bože! – uzviknu Charles. – Sada ti krivo činiš! Samo izazivaš sukobe.

Mati, slegnuvši ramenima, ustvrdi da je sve to samo prenemaganje.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39218
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:54 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



No, Charles, usprotivivši se prvi put u životu, uze ženu u obranu, tako da starija gospođa Bovary odluči otići odande. Otputova već sutradan, a na pragu, budući da je on pokušavaše zadržati, odvrati:

– Ne, ne! Nju voliš više nego mene i u pravu si, to je posve naravno. Uostalom, ništa zato! Vidjet ćeš ti već!... Zdravo mi ostaj!... Ne kanim ovdje skoro, kako ti kažeš, izazivati sukobe.

Charles se unatoč tomu držao pokunjeno pred Emmom, jer ona nimalo ne prikrivaše koliko mu zamjera što nije u nju imao povjerenja; trebalo je mnogo moljakanja prije no što je pristala opet prihvatiti punomoć pa je on čak otprati do gospodina Guillaumina kako bi joj dao sastaviti drugu, posve istu kao što je bila i prva.

– Razumijem ja to – reče bilježnik. – Čovjek od znanosti ne može se opterećivati svakodnevnim životnim sitnicama.

Charles osjeti olakšanje zbog te udvoričke napomene koja njegovoj slabosti davaše laskav privid zaokupljenosti višim pitanjima.

Kakva li ludovanja idućega četvrtka, u hotelu s Léonom, u onoj njihovoj sobi! Smi-jala se, plakala, pjevala, plesala, naručivala u sobu hladna pića, htjela pušiti cigarete, a njemu se činila ekstravagantnom, no obožavanja vrijednom i izvanrednom.

Nije znao kakva to nagla promjena u cijelome biću i dalje goni Emmu da se tako strmoglavljuje u životne užitke. Postala je razdražljiva, nezasitna i pohotna; šetala je s njime po ulicama, uzdignute glave, bez straha, kako govoraše, da će izgubiti dobar glas. Kadšto bi ipak uzdrhtala pri nenadanoj pomisli da bi mogla naići na Rodolphea; činilo joj se, naime, premda se njih dvoje bijahu zauvijek rastali, da se nije potpuno oslobodila vezanosti uz njega.

Jedne se večeri Emma uopće ne vrati u Yonville. Charles od brige siđe s pameti, a mala Berthe, odbijajući da legne bez mame, jecaše kao da joj se srce kida. Justin bi-jaše za svaki slučaj pošao do ceste. Gospodin je Homais zbog toga otišao iz ljekarne.

Najposlije, u jedanaest sati, ne mogavši više izdržati, Charles upregnu boc, skoči u nj, ošinu životinju i oko dva sata ujutro stiže do Crvenoga križa. Njoj ni traga. Po-misli da ju je možda pisar vidio, ali gdje on stanuje? Charles se srećom sjeti adrese njegova poslodavca. Odjuri onamo.

Počinjaše se daniti. Nad jednim vratima razabra ploču s grbom; pokuca. Netko mu, ne otvarajući, doviknu traženu obavijest, pridometnuvši usput i gomilu psovki upere-nih protiv onih koji noću uznemiruju ljude.

Kuća u kojoj stanovaše pisar nije imala ni zvonca, ni alke, ni vratara. Charles nekoli-ko puta snažno udari šakom po kapcima. Uto ulicom prođe redarstvenik; tada se uplaši i ode.

– Baš sam lud – govoraše u sebi. Bez sumnje su je zadržali na večeri kod gospodina Lormeauxa.

Obitelj Lormeaux više ne živi u Rouenu.

– Možda je ostala da pripazi na gospođu Dubreuil. Eh, gospođa Dubreuil umrla je prije deset mjeseci!... Pa gdje je onda?
Na um mu dođe jedna misao. U nekoj kavani zatraži Godišnji imenik pa u njemu potraži ime gospođice Lempereur koja stanovaše u ulici Renelle-des-Maroquiniers, na broju 73.

Baš kad je ulazio u tu ulicu, na drugom se njezinu kraju pojavi Emma; više se baci na nju nego što je zagrli uzviknuvši:

– Zašto jučer nisi došla?

– Nije mi bilo dobro.

– Od čega?... Gdje?... Kako?...

Ona prijeđe rukom preko čela i odgovori.

– Kod gospođice Lempereur.

– Tako sam i mislio! Baš sam krenuo onamo.

– Oh, sada više nema smisla – reče Emma. – Maločas je izišla, ali se ubuduće nemoj uznemiravati. Ne osjećam se slobodnom, razumiješ, ako znam da ćeš se uzrujati i zbog najmanjeg zakašnjenja.

Bijaše to svojevrsno dopuštenje što ga sama sebi davaše da se nimalo ne ustručava u svojem ludovanju. Stoga je to do mile volje iskorištavala, i to obilno. Kada bi je uhvatila želja da vidi Léona, otputovala bi pod bilo kakvom izlikom, a kako je on toga dana ne očekivaše, otišla bi do njega u ured.

Bila je to prava radost, prvih nekoliko puta, no ubrzo joj prestade tajiti istinu, naime, da mu se gazda silno žali na takvo ometanje u radu.

– Ah, koješta! Dođi ti sa mnom – govoraše ona. I on bi pobjegao s posla.

Ushtjedne da se on odijeva posve u crno i da pusti šiljatu bradicu eda bi tako naliko-vao na portrete Ljudevita XIII. Zaželje vidjeti njegov stan, učini joj se osrednjim; on zbog toga pocrvenje od stida, ona to zanemari, potom ga posavjetova da kupi zastore slične njezinima, a kada on prigovori zbog troška, reče kroz smijeh:

– Ah, ah! Ne daš ti svoje dukate!

Svaki joj je put Léon morao ispripovjediti sve što je radio od njihova posljednjeg sastanka. Zatraži od njega stihove, stihove napisane samo za nju, nešto o ljubavi u njezinu čast; nikako nije mogao naći rimu za drugi stih, pa naposljetku prepisa jedan sonet iz nekoga spomenara.
Učinio je to manje iz taštine, a više s ciljem da joj ugodi. Nikada nije raspravljao o njezinim zamislima, u svemu je prihvaćao njezin ukus, u većoj mjeri bijaše on njoj milosnica negoli ona njemu. Obasipala ga je nježnim riječima, uz poljupce što su mu zanosili dušu. Gdje li se naučila takvoj pokvarenosti, gotovo bestjelesnoj, toliko bija-še duboka i prikrivena?

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39218
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:54 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]




VI.

Na putovanjima na koja je odlazio da se vidi s njome, Léon je često objedovao kod ljekarnika pa je vjerovao kako iz pristojnosti mora i on njega jednom pogostiti.

– Sa zadovoljstvom! – bijaše odgovorio gospodin Homais. – Ionako se moram malo rastresti, inače ću ovdje otupaviti. Otići ćemo u kazalište, u restoran, izludovati se!

– Ah, mili moj! – nježno promrmlja gospođa Homais, ustrašena pred nepoznatim po-gibeljima u koja se on namjeravaše upustiti.

– E, pa, i što s tim? Misliš da dovoljno ne uništavam zdravlje među neprestanim isparinama ovdje u ljekarni? Eto, to ti je ženski značaj: ljubomorne su na znanost, a onda se bune ako se čovjek opravdano poželi malo razonoditi. Svejedno, računajte vi na mene, jednog od ovih dana, eto mene u Rouenu pa ćemo zajedno spiskati koji groš.

Nekoć bi se apotekar bio dobro čuvao takvih izraza, ali je sada nekako bio sklon oponašanju vragoljastoga pariškog načina, nalazeći to veoma otmjenim, pa je, baš kao i njegova susjeda gospođa Bovary, radoznalo ispitivao pisara o običajima u pri-jestolnici te pače govorio šatrovački kako bi zadivio... malograđane, govoreći gajba, šljaka, šik, šlif, štajga i giljam umjesto »odlazim«.

Jednoga se četvrtka, dakle, Emma iznenadi susrevši u kuhinji Zlatnoga lava gospodi-na Homaisa u putnom odijelu, što će reći u starom ogrtaču u kojem ga do tada nitko nije vidio, s kovčegom u jednoj, a toplom navlakom za noge iz ljekarne u drugoj ruci. Ne bijaše nikome povjerio svoj naum, iz bojazni da će izbivanjem uznemiriti mještane.

Zbog pomisli na to da će opet vidjeti mjesta na kojima mu je protekla mladost, zaci-jelo je bio izvan sebe, jer je cijelim putem neprestano govorio; potom je, čim su stigli, živo skočio s kola i krenuo u potragu za Léonom. Uzalud je pisaru bilo svako opiranje: gospodin ga Homais odvuče u veliku kavanu Normandie, kamo dosto-janstveno uđe ne otkrivajući glave, držeći skidanje šešira na javnome mjestu odveć provincijskim.

Emma je tri četvrt sata čekala na Léona. Napokon otrča do njegova ureda pa, gubeći se u svakojakim nagađanjima, optužujući ga zbog ravnodušnosti i predbacujući sebi zbog vlastite slabosti, provede poslijepodne čela naslonjena na okno.
A njih su dvojica u dva sata još uvijek sučelice sjedila za stolom. Velika se blagova-onica praznila, dimovodna cijev na peći, oblikovana kao palma, na bijelome je stro-pu svijala pozlaćene grane, a blizu njih, iza stakla, na jarkome suncu, maleni je vo-doskok brbotao u mramornom bazenu gdje se među dragušcem i šparogama bijahu, tik do prepelica, nagomilanih na boku jedna na drugu, ispružila tri ukočena jastoga

Homais uživaše. Premda ga je više opijala raskoš negoli dobro jelo, pomarsko mu vino ipak pomalo udaraše u glavu, a kada se na stolu pojavi omlet s rumom, uze iznositi nemoralne teorije o ženama. Ono što njega nadasve privlači, to ti je šik. Obo-žava otmjenu haljinu u lijepo namještenoj odaji, a što se pak tiče tjelesnih oblina, pu-našna cura njemu nije mrska.

Léon očajnički promatraše zidni sat. Apotekar je pio, jeo, pričao.

– Vi mora da ste – reče najednom – jako osamljeni u Rouenu. Ipak, vaša ljubav nije daleko.

Pa, kada mu sugovornik porumenje:

– Dajte, budite iskreni! Nećete valjda reći da u Yonvilleu...?

Mladić zamuca.

– Kod gospođe Bovary, ne udvarate li možda...?

– A kome?

– Služavki!

Nije se šalio, no kod Léona taština odnese prevagu nad svakom razboritošću, pa se i protiv volje usprotivi. Uostalom, on voli samo tamnokose.

– Tu se slažem s vama – kaza ljekarnik. – Vatrenije su.

Pa nagnuvši se do prijateljeva uha, stade govoriti o znakovima po kojima se pre-poznaje vatrena žena. Upusti se pače u etnografske dodatke: Njemica je ćudljiva, Francuskinja raskalašna, Talijanka strastvena.

– A crnkinje? – zapita pisar.

– To je već umjetnički ukus – reče Homais. – Konobar! Dvije crne kave!

– Idemo li? – na kraju će Léon nestrpljivo.

– Yes.

No, prije no što će krenuti, dade pozvati vlasnika kavane pa mu izrazi sve pohvale zbog dobre usluge.
Mladi čovjek tada, ne bi li dalje pošao sam, izjavi kako ima posla.

– Ah, poći ću s vama! – reče Homais.

Pa je, idući uz njega ulicama, svejednako govorio o ženi, djeci, njihovoj budućnosti i o ljekarni, pripovijedao u kakvu je lošem stanju nekoć bila i savršenstvu do kojega ju je uzdigao.

Stigavši pred hotel Bourgogne, Léon ga naglo ostavi, uzleti uza stube i zateče lju-bavnicu u veliku uzbuđenju.
Na spomen ljekarnikova imena, planu. On joj, međutim, uze iznositi svu silu opravdanih razloga: nije on kriv, pa zar ne zna kakav je gospodin Homais? Zar može i pomisliti da mu je draže njegovo društvo od njezina? No, ona se okrenu da ode; on je zadrža te je, bacivši se na koljena, objema rukama obujmi oko struka čeznutljivom kretnjom punom požude i zaklinjanja.

Stajala je pred njim; krupne ga plamene oči promatrahu ozbiljno, gotovo strašno. Po-tom ih zamračiše suze, ružičaste joj se vjeđe spustiše, a ona mu prepusti ruke i Léon ih je baš prinosio ustima, kadli uđe sluga i obavijesti gospodina da ga netko traži.

– Vratit ćeš se? – reče ona.

– Da.

– Ali kada?

– Odmah.

– Bila je to varka – reče ljekarnik opazivši Léona. – Htio sam prekinuti taj posjet koji vam je, kako mi se činilo, bio neugodan. Hajdemo do Bridouxa na čašicu garu-
sa.[51]

Léon se zakle da se mora vratiti u ured. Onda apotekar uze zbijati šale na račun pravničkih papira i posla općenito.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39218
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:55 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



– Kvragu, ostavite se načas Cujasa i Bartola![52] Tko vam što brani? Pokažite da ste muško! Idemo do Bridouxa, vidjet ćete onog psa. Silno je zanimljiv!

A kako se pisar i dalje tvrdoglavo opirao:

– Onda, idem s vama. Čitat ću novine dok vas čekam ili ću listati kakav zakonik.

Ošamućen Emminim gnjevom, brbljanjem gospodina Homaisa, a možda i pre-obilnim ručkom, Léon stajaše neodlučno i kao opčinjen pred ljekarnikom koji po-navljaše:
– Hajdemo do Bridouxa. To je na dva koraka odavde, u ulici Malpalu.

I tako se, što iz kukavštine, što iz gluposti, a što zbog onoga neobjašnjivog osjećaja koji nas navodi i na najodbojnije postupke, Léon dade odvesti do Bridouxa. Nađoše ga u malenu dvorištu gdje nadgleda tri momka koja dašćući okretahu veliko kolo stroja za izradu sode. Homais im dade nekoliko savjeta, izgrli se s Bridouxom, a po-tom popiše po čašicu garusa. Stotinu puta Léon htjede otići, ali bi ga ljekarnik uto to uhvatio za ruku govoreći:

– Odmah ćemo! Evo, idem i ja. Poći ćemo do gospode u uredništvu Fanal de Ro-uena. Predstavit ću vas Thomassinu.
Mladić ga se ipak nekako otarasi pa kao strijela odjuri u hotel. Emme tamo više nije bilo.

Upravo je bila otišla, sva ogorčena. Sada ga je mrzila. Što je prekršio riječ da će doći na sastanak, činilo joj se uvredom pa je sada tražila i druge razloge da s njime preki-ne: nesposoban je za junaštvo, slabić, prostak, mekušniji od kakve žene, a usto i škrtac i strašljivac.

Potom, umirivši se, najposlije otkri kako ga je nedvojbeno krivo optužila. No, ocrnji-vanje onih koje ljubimo uvijek nas malčice razdvaja od njih. Ne valja dirati u idole: njihova nam pozlata ostaje na rukama.

Njih dvoje sada počeše češće razgovarati o stvarima koje se nisu ticale njihove ljuba-vi, a u pismima što mu ih je Emma slala govorilo se o cvijeću, o stihovima, o mjese-cu i zvijezdama, sve sama bezazlena sredstva kojima oslabljena strast pokušava samu sebe vratiti u život služeći se svim vanjskim pomagalima. Ona je neprestano, pri svakom sljedećem putovanju, predviđala duboku sreću, potom bi sebi priznavala kako ništa izvanredno ne osjeća. To je razočaranje brzo uzmicalo pred novom nadom te se Emma vraćala Léonu još strastvenija, još požudnija. Naglo bi se svukla, trgajući tanku uzicu na stezniku koji bi joj zašuštao oko bokova kao da zmija puže. Bosonoga bi na vršcima prstiju pošla još jednom provjeriti jesu li vrata zatvorena, potom bi jed-nom kretnjom zbacila svu odjeću pa bi mu se, blijeda, bez riječi i ozbiljna, uz duga-čak drhtaj bacala na grudi.

No, na tome čelu prekrivenom hladnim kapima znoja, na tim usnicama uzdrhtalim od tepanja, u izgubljenom pogledu, u zagrljaju njezinih ruku bilo je nečega pretjera-nog, nejasnog i turobnog za što se Léonu činilo da se neosjetno uvlači između njih, kao da ih hoće rastaviti.
Ne usuđivaše joj se postavljati pitanja, no razabirući njezino iskustvo, mora da je, govoraše sam sebi, prošla kroz sve kušnje boli i užitka. Ono što ga nekoć očaravaše, sada ga je pomalo zastrašivalo. Osim toga, bunio se protiv vlastitoga utapanja u nje-zinoj osobi koje svakim danom postajaše sve potpunije. Zamjerao je Emmi zbog te neprekidne pobjede. Trudio se pače da mu prestane biti stalo do nje, potom bi se na škripu njezinih čizmica osjetio slabim, poput pijanca kada ugleda žestoko piće.

Nije, istina, propuštala nijedan oblik pažnje kojim ga je mogla obasuti, od biranih jela do koketiranja u odijevanju i čeznutljivosti u pogledu. U njedrima je iz Yonvillea donosila ruže koje bi mu razasula po licu, pokazivala zabrinutost zbog njegova zdravlja, davala mu savjete o lijepom vladanju te mu, kako bi ga još jače vezala uza se, oko vrata objesi medaljicu s likom Blažene Djevice. Raspitivala se kao brižna majka o tome s kime se druži. Govorila mu:

– Ne sastaj se s njima, ne idi van, misli samo na nas, ljubi me!

Bila bi najvoljela nadzirati cijeli njegov život pa dođe i na zamisao da ga dadne pra-titi po ulicama. Oko hotela uvijek se vrzmao neki lutalica koji je prilazio putnicima i koji ne bi odbio... No, ponos joj se protiv toga pobuni.

– Eh, pa neka! Neka me vara, baš me briga! Kao da je meni stalo do toga!

Jednoga dana kada su se rano rastali, a ona se sama vraćala bulevarom, opazi zidine svojega samostana; sjede tada na klupu, u sjenu brijestova. Kako li mirno bijaše ono doba! Kako li je priželjkivala neizrecive ljubavne osjećaje što ih je pokušavala za-misliti prema uzorima iz knjiga.

Prvi mjeseci braka, odlasci na konju u šumu, valcer s vikontom i Lagardyjevo pjeva-nje, sve joj to opet prođe pred očima... I Léon joj se najednom učini jednako dalekim kao i svi ostali.

– A ipak ga volim! – govorila je sama sebi.

Svejedno! Nije sretna niti je to ikada bila. Otkuda ta životna nepotpunost, to trenutno propadanje svega na što se oslanja?... No, ako negdje postoji neki snažan i lijep stvor, neka junačna narav, u isti mah puna strastvenih čuvstava i istančanosti, pjesničko srce s anđeoskim likom, lira s mjedenim strunama s koje se do neba zvonko izvijaju elegični epitalami, zašto ne bi ona slučajno naišla na nj? Oh, nemo-gućih li nada! Ni za čime, uostalom, nema smisla tragati; sve je laž! Iza svakoga se osmijeha krije zijevanje od dosade, iza svake radosti prokletstvo, a najslađi poljupci na usnama ostavljaju tek neostvarivu žudnju za još jačom nasladom.Metalni se hropac razliježe zrakom i samostansko zvono četiri puta jeknu. Četiri sata! A činilo joj se da već cijelu vječnost sjedi tu na klupi. No, bezbroj strasti može stati u jedan časak, baš kao i gomila ljudi u malen prostor.

Emma je živjela posve zaokupljena samom sobom, a o novcu je brinula isto tako malo kao kakva nadvojvotkinja.

Jednom, međutim, dođe k njoj neki čovjek slabunjava izgleda, crven u licu i ćelav izjavivši kako ga je poslao gospodin Vinçart iz Rouena. Izvuče pribadače kojima mu bijaše zatvoren džep na dugome zelenom kaputu, zabode ih u rukav i uljudno joj pru-ži neki papir.

Bijaše to mjenica na sedam stotina franaka, s njezinim potpisom, a koju je Lheureux, unatoč svim uvjeravanjima, bio prenio na Vinçarta.

Pošalje služavku po trgovca. Nije mogao doći.

Onda neznanac koji bijaše ostao na nogama, bacajući desno i lijevo radoznale pogle-de skrivene pod gustim plavim obrvama, prostodušno zapita:

– Kakav ću odgovor odnijeti gospodinu Vinçartu?

– Pa – odgovori Emma – recite mu... da nemam novaca... Do idućeg tjedna... Neka pričeka... da, do idućeg tjedna.

I čovjek ode ne rekavši ni riječi.

No, sutradan u podne dobije sudski poziv i pogled na papir s biljegom na kojemu se na više mjesta krupnim slovima kočilo: »Hareng, sudski ovršitelj u Buchyju« toliko je prestraši da u najvećoj hitnji otrči do trgovca tkaninama.

Zateče ga u trgovini gdje upravo veže neki omot.

– Sluga pokoran! – reče. – Stojim vam na raspolaganju.

Lheureux se zbog toga ne okani trenutačnoga posla, a u tome mu pomagaše djevojče od kojih trinaest godina, pomalo grbavo, a koje je kod njega služilo u isti mah kao pomoćnica i kao kuharica.

Potom se, kloparajući klompama po podu od drvenih dasaka, pope ispred gospođe na prvi kat i uvede je u uski sobičak gdje na velikome pisaćem stolu od jelovine ležaše nekoliko trgovačkih knjiga, zaštićenih poprečnom željeznom šipkom s lokotom. Uza zid se pod uzorcima pamučne tkanine nazirala blagajna, no takve veličine da se u njoj moralo kriti i štošta drugo, a ne samo mjenice i novac. Gospodin je Lheureux zapravo posuđivao novac uz zalog pa je ovamo bio spremio i zlatni lanac gospođe Bovary, kao i naušnice što mu ih bijaše ostavio jadni čiča Tellier koji je, napokon pri-siljen da sve rasproda, u Quincampoixu kupio nekakav jadni dućančić s mješovitom robom u kojemu umiraše od upale sluznice, okružen svijećama koje bijahu manje žute od njegova lica.

Lheureux sjede u svoj široki pleteni naslonjač govoreći:

– Što je novo?

– Pogledajte.

I pokaza mu papir.

– E, pa što ja tu mogu?

Ona se tada razjari podsjetivši ga na riječ koju joj bijaše dao kako neće trgovati nje-zinim mjenicama; trgovac to priznavaše.

– Ali, bio sam prisiljen na to, nož mi je bio pod grlom.

– I što će se sada dogoditi? – reče ona.

– Oh, vrlo jednostavno: sudska presuda, a onda pljenidba... i šlus!

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39218
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:56 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



Emma se suzdržavala da ga ne udari. Polako ga upita nema li načina da se smiri gospodina Vinçarta.

– Ama nemojte! Smiriti Vinçarta? Ne poznajete vi njega, gori je od Židova. Ipak, gospodin se Lheureux u to mora umiješati.

– Slušajte! Čini mi se da sam do sada bio prema vama prilično uviđavan. Pa, otvorivši jednu od onih poslovnih knjiga:

– Pogledajte!

Potom, pomičući prst prema vrhu stranice:

– Da vidimo... da vidimo... Dne 3. kolovoza, dvije stotine franaka... Pa 17. lipnja, stotinu i pedeset... 23. ožujka, četrdeset i šest... U travnju...

Tu zastade, kao da se boji da u čemu ne pogriješi.

– A da ništa i ne kažem o mjenicama koje je potpisao gospodin, jednu na sedam sto-tina, a drugu na tri stotine franaka! Što se tiče vaših sitnih predujmova, zajedno s ka-matama, tome nema ni kraja ni konca, tu se više nitko ne može snaći. Neću se ja više u to miješati!

Plakala je, nazva ga čak »dobrim gospodinom Lheureuxom«. No, on je sve prebacivao na onu »hulju Vinçarta«. Uostalom, on nema ni prebijene pare, više nitko ništa ne plaća, svi ga samo strižu kao ovcu, siromašan trgovac kao što je on ne može dava-ti novac u zajam.

Emma je šutjela, a gospodin se Leroux koji griskaše isperke na guščjem peru, ne-dvojbeno zabrinu zbog njezine šutnje, jer nastavi:

– Bar da ovih dana dobijem kakvu uplatu... mogao bih...

– Uostalom – reče ona – čim stigne ostatak duga za Barneville...

– Što?...

Pa doznavši da Langlois još uvijek nije platio, naoko se silno iznenadi. Potom će me-denim glasom:

– Dakle, dogovorit ćemo se, kažete vi...?

– Oh, o svemu što hoćete!

Onda on zatvori oči razmišljajući, napisa nekoliko brojki pa, izjavivši da će se s time dobrano namučiti, da je stvar mutna te da time ostaje bez marjaša, u pero joj reče kako da ispiše četiri mjenice na dvije stotine i pedeset franaka, s rokom dospijeća od mjesec dana između njih.

– Samo ako me Vinçart bude htio saslušati! Uostalom, dogovor je tu, nisam ja od onih što okolišaju, što na umu, to na drumu.

Zatim gospođi, kao usput, pokaza nešto nove robe, od čega ništa, po njegovu mišlje-nju, nje nije dostojno.

– Kada samo pomislim da tkanina za ovu haljinu stoji sedam sua po metru, sa za-jamčeno postojanom bojom! I ljudi to progutaju! Ne kaže im se, možete misliti, kako zapravo s time stoji – reče, hoteći je tim priznanjem kako vara druge potpuno uvjeriti u svoju čestitost.

Potom je pozva natrag da joj pokaže tri lakta šivane čipke koju je nedavno našao »na nekoj prodaji«.

– Lijepo je, jelda? – govoraše Lheureux. – Sada se često traži, i to za uzglavlja na naslonjačima, to vam je sada u modi.

Pa, žustrije od kakva opsjenara, zamota čipku u modri papir i tutne je Emmi u ruke.

– Bar mi recite da znam...

– Ah, kasnije ćemo o tome – dočeka on okrenuvši joj leđa.
Još iste večeri prisili Bovaryja da piše majci ne bi li im što prije poslala ostatak novca od nasljedstva. Svekrva odgovori da više nema ničega: konačni je obračun završen pa im, osim Barnevillea, ostaje šest stotina livara godišnjega prihoda, što će im ona točno na vrijeme isplaćivati.

Onda gospođa posla račune dvojici-trojici pacijenata, a uskoro se stade uvelike služi-ti tim sredstvom koje se pokazivaše uspješnim. Uvijek je pazila da u postskriptumu nadoda: »Ne spominjite ovo mojemu mužu, znate koliko je ponosan... Oprostite... Bilježim se sa štovanjem...« Bilo je nekoliko pritužaba; ona ih zadrža.

Da pribavi nešto novca, poče prodavati svoje stare rukavice, stare šešire, staro ovo i ono, a cjenkala se gramzivo – seljačka ju je krv gonila za zaradom. Potom će, mišlja-še, prilikom odlazaka u grad, kod staretinara kupovati kojekakve trice koje će joj, ako nitko drugi, zacijelo otkupiti gospodin Lheureux. Nakupova sebi nojevih pera, kineskoga porculana i kovčežića; posuđivaše od Félicité, od gospođe Lefrançois, od vlasnice Crvenoga križa, od svakoga i svugdje. S novcem što ga napokon dobi za Barneville isplati dvije mjenice, a ostalih se tisuću i petsto franaka istopiše. Zaduži se opet, i tako uvijek iznova!

Kadšto je, istina, pokušavala svesti račune, no pri tome otkrivaše takve strahote da u njih nije mogla vjerovati. Onda bi počela iznova, brzo se u tome izgubila, od svega dizala ruke i nije više o tome mislila.

U kući sada bijaše sumorno. Dobavljači su odande izlazili bijesna lica. Džepni su se rupčići vukli ostavljeni po pećima, a mala je Berthe, na veliko zgražanje gospođe Homais, nosila poderane čarape. Ako bi se Charles bojažljivo odvažio na kakvu primjedbu, Emma mu osorno odgovaraše kako nije ona za to kriva!

Otkuda ti napadaji razdražljivosti? Objašnjavao je sve to njezinom nekadašnjom bo-lešću živaca te je, predbacujući sebi što je njezine boljetice shvaćao kao mane, sam sebe optuživao zbog sebičnosti i obuzimala ga je želja da joj pritrči, da je poljubi.

– O, ne – govoraše u sebi. – Time bih je samo gnjavio. I ne bi se ni maknuo.

Poslije objeda sam bi šetao vrtom; uzimao je malu Berthu na krilo pa bi je, rastvo-rivši medicinski časopis, pokušavao učiti čitanju. Dijete, nenaviklo na učenje, ubrzo bi širom otvorilo velike tužne oči i udarilo u plač. Onda bi je on tješio, donosio joj vode u kanti za zalijevanje eda bi mogla u pijesku praviti rječice ili bi joj trgao grančice kaline da sadi drveće po lijehama, što nimalo nije naruživalo vrt, ionako sav zarastao u visoku travu; koliko li su samo nadnica dugovali Lestiboudoisu! Potom bi djetetu postalo hladno i zapitalo bi za majku.

– Pozovi služavku – govoraše Charles. – Znaš, malena, da mama ne voli kada joj se smeta.

Bijaše početak jeseni i lišće je već padalo – kao i prije dvije godine, kada je ona bo-lovala! Kada li će sve to završiti?!... Pa bi i dalje koračao, stavivši ruke na leđa.

Gospođa je boravila u svojoj sobi. Nitko nije ulazio onamo. Ona je ostajala ondje po cijele dane, utonula u obamrlost, jedva odjevena te paleći od vremena do vremena mirisava zrnca što ih bijaše kupila u Rouenu, u dućanu nekog Alžirca. Da noću ne mora trpjeti toga muškarca što spava ispružen kraj nje, naposljetku ga prenemaga-njem otpravi na drugi kat, a ona do jutra čitaše uzbudljive knjige u kojima bijaše ra-zuzdanih prikaza i prizora punih krvi. Često bi je obuzeo užas, kriknula bi. Charles bi dotrčao.

– Ah, odlazi! – rekla bi mu ona.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39218
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:57 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


Gdjekada bi pak, još jače izgarajući od onoga unutarnjeg žara što ga u njoj raspiriva-še preljub, zadihana, uzbuđena, žudnjom obuzeta, otvorila prozor, udisala hladni zrak, raspuštala na vjetru prebujnu kosu te, promatrajući zvijezde, priželjkivala lju-bav kakva kneza. Mislila je na njega, na Léona. Bila bi tada sve dala za jedan jedini od onih sastanaka na kojima je tažila strasti.

Bijahu ti dani za nju prava svetkovina. Htjela je da budu što sjajniji! Pa kad on ne bi sam mogao platiti trošak, velikodušno bi doplaćivala ostatak, što se gotovo svaki put događalo. On joj pokuša predočiti kako bi im bilo jednako dobro i drugdje, u kakvu skromnijem hotelu, no ona tomu nađe prigovora.

Jednoga dana izvuče ona iz torbice šest žličica od pozlaćena srebra (bijaše to vjenča-ni dar čiče Rouaulta) i zamoli ga da ih, umjesto nje, smjesta odnese u zalagaonicu, a Léon posluša, premda mu se zadatak nije milio. Bojao se da će se osramotiti.

Potom, razmišljajući o tome, zaključi da ljubavničino vladanje postaje sve čudnije te da možda i nisu u krivu oni koji ga od nje žele odvojiti.

Zapravo, netko bijaše njegovoj majci poslao dugačko nepotpisano pismo upozorava-jući je da joj se sin upušta s udanom ženom, a valjana gospođa, nazrevši u tome vje-čitoga obiteljskog bauka, to jest nepoznato i pogubno stvorenje, onu sirenu, onu ne-man, što bajkovito živi u ljubavnim dubinama, napisa pismo gospodinu Dubocageu, njegovu gazdi, koji se savršeno pokaza u tom slučaju. Tri četvrt sata zadrža Léona u razgovoru, hoteći mu otvoriti oči, upozoriti ga na ponor u koji srlja. Takva tajna veza kasnije će mu naškoditi položaju. Usrdno ga zamoli da s time prekine, a ako tu žrtvu ne prinese radi samoga sebe, neka to učini bar za ljubav njemu, Dubocageu!

Léon se naposljetku bijaše zakleo da se više neće viđati s Emmom pa predbacivaše sam sebi što nije održao riječ, uzimajući u obzir sve nevolje i govorkanja kojima bi ga ta žena još mogla izložiti, da se i ne govori o šalama što su ih, ujutro, oko peći, na njegov račun zbijali kolege. Osim toga, uskoro će postati prvi pisar: ovo je trenutak da se uozbilji. Stoga se odreče flaute, pretjeranih čuvstava, maštanja – tȁ, svaki je malograđanin u žaru mladosti, pa makar samo na dan, na časak, povjerovao da je ka-dar za goleme strasti, za velike pothvate. I najobičniji je razvratnik sanjario o sultani-jama, a svaki javni bilježnik nosi u sebi krhotine pjesnika.

Sada mu je, kada bi mu Emma najednom zajecala na grudima, bilo dosadno, a srce bi mu, poput onih ljudi koji glazbu mogu otrpjeti samo do određene granice, obamrlo od ravnodušnosti na bučne izraze ljubavi čijega nježnog govora više nije razabiralo.

I previše su se dobro poznavali da bi i dalje ćutjeli one ushite ljubavnoga posjedova-nja koji ustostručuju užitak. Ona se njega bijaše isto toliko zasitila koliko se on bio umorio od nje. U preljubu je Emma opet nalazila svu bljutavost braka.

No, kako da se oslobodi? Osim toga, uzalud joj je bilo što se osjećala poniženom zbog niskosti takve sreće, iz navike ili iz iskvarenosti ipak je držala do nje, a svakoga se dana za nju sve strastvenije hvatala, pa joj je svaka radost sahnula zbog želje da je pretjerano uveća. Léona je okrivljavala zbog izjalovljenih nada, kao da ju je u neče-mu iznevjerio, pa je čak priželjkivala kakvu nesreću koja bi ih dovela do rastanka, jer sama nije imala hrabrosti da se na to odluči.

Uza sve to, i dalje mu je pisala ljubavna pisma, pridržavajući se nazora da žena uvi-jek mora pisati ljubavniku.

No, dok ih je pisala, pred oči joj je izlazio drugi čovjek, prikaza satkana od njezinih najvatrenijih uspomena, od najljepših pojedinosti koje je pročitala, od najstrastveni-jih priželjkivanja, a na kraju je postao tako istinit i dosežan da je zbog toga treperila od divote premda ga nije mogla jasno zamisliti, toliko se gubio, poput kakva boga, pod preobiljem vlastitih svojstava. Obitavao je u plavetnom kraju gdje se svilene ljestvice njišu s balkona, u dašku cvijeća i svjetlosti mjesečine. Osjećala ga je u svo-joj blizini, uskoro će stići i cijelu je oteti u jednome cjelovu. Zatim bi opet klonula, sva slomljena, jer su je ti uzleti nestvarne ljubavi više izmarali od velikoga razvrata.
Emma je sada osjećala neprekidnu i opću malaksalost. Često je pače dobivala i sud-ske pozive, papir s biljegom koji bi jedva i pogledala. Najvoljela bi bila da više nije živa ili da vječito spava.

U četvrtak se o polovici korizme ne vrati u Yonville, nego uvečer pođe na krabuljni ples. Odjenu se u baršunaste hlače i crvene čarape, stavi vlasulju s repićem, a trorogi šešir naheri na uho. Plesala je tako cijele noći, uz pomamni zvuk trombona; svi se okupljahu u krug oko nje, a jutro je zateče pod stupovima pred kazalištem između pet-šest krabulja, žena iz puka ili mornara, Léonovih drugova, koji se dogovarahu o tome da pođu nekamo nešto prigristi.

Obližnje kavane bijahu pune. Pronađoše u luci neku osrednje dobru gostionicu, gdje im gazda otvori jednu sobicu na četvrtom katu.

Muškarci se stadoše došaptavati u kutu, zacijelo se dogovarajući o trošku. Bijahu tu jedan pisar, dva studenta medicine i jedan trgovački pomoćnik: lijepa li društva za nju! Žene pak bijahu, ubrzo uoči Emma po boji njihova glasa, gotovo sve iz najnižih slojeva. Tada se ona uplaši, odmaknu stolac i obori oči.

Ostali se dadoše na jelo. Ona nije jela; čelo joj je gorjelo, vjeđe je peckale, a koža bila hladna kao led. U glavi je još uvijek osjećala kako odjekuje pod plesne dvorane pod ritmičkim udarcima tisuću nogu što po njemu plešu. Potom je omami miris punča i dim cigara. Pade u nesvijest: odnesoše je do prozora.

Dan se počinjao buditi i velika se mrlja grimizne boje širila na blijedom nebu nad obronkom Sainte-Catherine. Olovnomodra rijeka mreškaše se na vjetru; na mostovi-ma ne bijaše nikoga; ulične su se svjetiljke gasile.

Ona ipak dođe k svijesti pa pomisli na Berthu, kako sada spava kod kuće, u služavki-noj sobi. No, prođoše kola puna dugačkih plosnatih željeznih šipki zasipajući zidove kuća zaglušnom tréšnjom kovine.

Naglo umače od ostalih, oslobodi se krabulje, reče Léonu da se mora vratiti te napo-kon ostade sama u hotelu Boulogne. Ništa, pa ni samu sebe, nije mogla podnijeti. Najradije bi bila poletjela poput ptice i pobjegla nekamo daleko, u neokaljana prostranstva, da ondje opet bude mlada.

Iziđe, prođe bulevarom, trgom Cauchoise i predgrađem, sve do otvorene ulice što je vodila poviše vrtova. Koračaše brzo, svjež ju je zrak smirivao i malo-pomalo sva ona lica iz svjetine, krabulje, četvorke, svijećnjaci, zakuska, one žene, sve poče nestajati poput magle kada se razilazi. Potom, vrativši se u Crveni križ, baci se na postelju u
malenoj sobi na drugome katu, gdje su na zidu visjele slike iz Tornja Nesle. U četiri poslije podne probudi je Hivert.
Kada stiže kući, Félicité joj pokaza neki sivi papir zataknut iza ure njihalice. Pročita:

»Temeljem prijepisa izvršne presude...«

Kakve presude? Prethodnoga dana, zapravo, bijaše stigao još jedan dopis o kojemu ona nije ništa znala; stoga se i zapanji na ove riječi:

»Ovime se u ime kralja, zakona i pravde nalaže gospođi Bovary...«

Onda, preskočivši nekoliko redaka, opazi:

»Da u roku od dvadeset i četiri sata bezodvlačno...« – Što to? – »... isplati sveukupnu svotu od osam tisuća franaka.« Pače, malo niže, stajalo je i ovo: »Primijenit će se protiv nje sva raspoloživa zakonska sredstva, u prvom redu izvršna pljenidba pokretne imovine i drugih pokretnih stvari.«

Što sada?... U roku od dvadeset i četiri sata! Pa to je sutra! Lheureux je, pomisli, za-cijelo opet hoće zastrašiti: umah prozre sve njegove lukavštine, cilj njegovih usluga. Umirivaše je tek jedno: pretjerani iznos te svote.

Međutim, neprestanim kupovanjem, neplaćanjem, posudbom, potpisivanjem mjeni-ca, a potom njihovim produživanjem, tako da im je iznos poslije svakoga roka sve više rastao, naposljetku je za gospodina Lheureuxa bila pripravila kapital što ga je on nestrpljivo čekao za svoje špekulacije.

Otputi se k njemu bez posebne priprave.

– Sigurno znate što mi se dogodilo? To je vjerojatno šala!

– Nije.

– Što to znači?

On se polagano okrenu i reče joj prekriživši ruke:

– Zar ste vi mislili, draga moja gospođo, da ću ja vama navijeke biti dobavljač i bankar, a sve Bogu za ljubav? Pa i ja moram već jednom doći do svojih para, ako ćemo pravo!

Ona se požali na visinu duga.

– Ah, što ćemo! Sud ga je priznao! Presuda je tu! Dostavili su vam je! Uostalom, ni-sam vas tužio ja, nego Vinçart.

– A vi ne biste mogli...?
– Oh, baš ništa!

– Ali... ipak... dajte da razmislimo.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39218
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:57 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



Pa se stade izmotavati, te nije ništa o tome znala... te je to došlo tako iznenada...

– A tko vam je kriv? – reče Lheureux podrugljivo se klanjajući. – Dok ja ovdje crnčim, vi se naokolo provodite!

– Ah, samo bez mudrih pouka!

– To nikada nije naodmet – uzvrati on.

Ona se ustraši, stade ga zaklinjati, pače krasnu bijelu i dugu ruku položi trgovcu na koljeno.

– Ama, ostavite me! Reklo bi se da me hoćete zavesti!

– Baš ste bijednik! – uzviknu ona.

– O, o! Što se žestite?! – dočeka on smijući se.

– Svi će doznati kakvi ste zapravo. Reći ću mužu...

– Odlično, a ja ću mu nešto pokazati!

I Lheureux iz blagajne izvadi priznanicu na tisuću i osam stotina franaka koju mu je bila dala kada je ono Vinçart bio iskupio mjenicu.

– Vjerujete li – dodade – da jadni dragi mužić neće otkriti vašu krađicu?

Ona klonu, ošamućenija no što bi bila da ju je netko udario maljem po glavi. on je šetkao od prozora do stola, svejednako ponavljajući:

– E, pokazat ću mu to... još kako ću mu pokazati...

Zatim joj se približi pa će tihim glasom:

– Nije ugodno, znam, ali na kraju krajeva, nitko od toga još nije umro, a budući da je to jedino sredstvo koje vam preostaje da mi vratite novac...

– Pa gdje ću ga naći? – reče Emma kršeći ruke.

– Ah, koješta! Uz prijatelje kakve vi imate!

I gledaše je tako pronicavo i tako strašno da ona od toga uzdrhta do dna srca.

– Obećajem vam – reče – potpisat ću...

– Dosta je meni vaših potpisa!

– Opet ću nešto prodati...

– Ma, dajte! – on će sliježući ramenima. – Pa vi više ništa nemate. I viknu kroz otvor kroz koji se moglo vidjeti u dućan:

– Annette, ne zaboravi ona tri uzorka pod brojem četrnaest!

Služavka se pojavi. Emma shvati i zapita »koliko bi trebalo novaca da se obustavi svaki daljnji postupak.«

– Prekasno!

– Ali da vam donesem nekoliko tisuća franaka, četvrtinu iznosa, trećinu, gotovo sve?

– E, ne, ništa od toga!

Poče je polako gurati prema stubištu.

– Preklinjem vas, gospodine Lheureux, još nekoliko dana! Jecala je.

– No, krasno! Sad još i suze!

– Bacate me u očaj!

– Fućkam vam ja na to! – reče on zatvarajući vrata za njom.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39218
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:58 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



VII.

Držala se potpuno mirno sutradan, kada se kod nje pojavi sudski ovršitelj Hareng, zajedno s dva svjedoka, da sastavi pljenidbeni popis.

Započeše s Bovaryjevom ordinacijom pa frenološku glavu ne popisaše, smatrajući je nužnom za obavljanje liječničkoga zvanja, no zato u kuhinji prebrojiše tanjure, lonce, stolce i svijećnjake, a u spavaćoj sobi sve ukrasne tričarije na polici. Pregleda-še joj haljine, rublje, odjevaonicu i njezin se život, sve do najprisnijih pojedinosti, nađe, kao kakvo truplo što ga seciraju, u potpunosti izložen pogledima ove trojice muškaraca.

Gospodin Hareng, do grla zakopčan u tijesnom crnom kaputu, s bijelom kravatom i čvrsto zategnutim potpetcima, ponavljaše od vremena do vremena:

– Dopuštate, gospođo? Dopuštate? Često bi mu se oteo usklik:

– Divno!... Jako lijepo!

Potom bi se opet dao na pisanje umačući pero u tintarnicu od rožine koju držaše u li-jevoj ruci.

Kada su završili sa sobama, popeše se na tavan.

Emma je ondje čuvala pisaći stol u kojemu su bila zaključana Rodolpheova pisma.

Morade ga otvoriti.

– Ah! Prepiska! – reče gospodin Hareng s obzirnim osmijehom. – No, dopustite! Moram se uvjeriti da u toj kutiji nema ničega drugog.

Pa lagano odigne papire kao iz njih hoće istresti napoleondore. Nju tada obuze ogorčenost, kada vidje kako se ta debela ruka crvenih i poput puža ljigavih prstiju spušta na stranice nad kojima je njoj nekoć udaralo srce.

Napokon odoše! Vrati se Félicité. Bijaše je poslala da vreba na Bovaryja i da ga za-drži pa njih dvije na brzinu smjestiše pljenidbenog stražara pod krov, a on se zakle da će ondje i ostati.

Charles joj se cijele večeri činio zabrinutim. Emma ga kradomice promatraše pogle-dom punim zebnje vjerujući da vidi optužbu u svakoj bori njegova lica. Potom, kada bi svrnula oči na kineske zaslone pred kaminom, na bogate zastore, na naslonjače, riječju, na sve one stvari kojima sebi bijaše ublažila gorčinu života, obuzelo bi je gri-zodušje odnosno, bolje rečeno, golema tuga koja je strasti u njoj uznemiravala, umjesto da ih stiša. Charles je mirno čarkao vatru, podigavši obje noge na prijeklade.

U jednom trenutku stražar, zacijelo se dosađujući u skrovištu, nečim zaštropota.

– To netko gore hoda? – reče Charles.

– Ne! – dočeka ona. – Ostao je otvoren tavanski prozorčić pa vjetar njime lupka.

Sutradan, u nedjelju, otputova u Rouen s namjerom da pohodi sve novčare koje je znala po imenu. Bijahu na ladanju ili na putu. No, nju to ne zaplaši: tražila je novac od onih koje je uspjela naći, uvjeravajući ih da joj je potreban, da će ga vratiti. Neki joj se nasmijaše u lice, a svi je odbiše.

U dva sata otrča k Léonu, zakuca mu na vrata. Nitko ne otvori. Napokon se on poja-vi.

– Otkuda ti ovdje?

– Smetam ti?

– Ne... ali...

Pa priznade kako kućevlasnik ne voli da mu stanari primaju »žene«.

– Moram razgovarati s tobom – nastavi ona. On tada posegne za ključem. Ona ga zaustavi.

– Oh, ne tu! Tamo, u našoj sobi.

I pođoše u svoju sobu u hotelu Boulogne.

Čim stigoše, ona ispi veliku čašu vode, Bijaše vrlo blijeda. reče mu.

– Léone, moraš mi učiniti uslugu.

Pa tresući ga i grčevito ga stišćući za ruke, dodade:

– Slušaj, treba mi osam tisuća franaka!

– Ti si poludjela!

– Još nisam!

I smjesta mu, ispripovjedivši mu priču o pljenidbi, izloži svoj nevoljni položaj: Charles o svemu ništa ne zna, svekrva je mrzi, čiča Rouault ne može joj pomoći, ali će on, Léon, pohitati na sve strane da nađe tu prijeko potrebnu svotu...

– Pa kako ću ja...?

– Kakva si ti kukavica! – uzviknu ona. Onda on glupo reče:

– Ti preuveličavaš svoje poteškoće. Možda bi se taj tvoj svat smirio i s nekih tisuću talira.

Razlog više da se nešto pokuša: nije moguće da se ne može pronaći tri tisuće frana-ka. Uostalom, Léon se može obvezati umjesto nje.

– Idi! Pokušaj! Moraš to učiniti! Trči!... Oh, potrudi se, potrudi se! Tako ću te volje-ti!

On iziđe, vrati se nakon sat vremena i reče ozbiljna lica:

– Bio sam kod tri osobe... uzalud!

Potom ostadoše sjedeći jedno sučelice drugome, svaki s jedne strane kamina, nepo-mični, ništa ne govoreći. Emma je, svejednako lupkajući nogom, slijegala ramenima. On je začu gdje mrmlja:

– Da sam na tvojem mjestu, ja bih već našla taj novac!

– Ama gdje?

– U tvojem uredu!

I pogleda ga.

Paklenska joj odvažnost izbijala iz usplamtjelih zjenica, a vjeđe joj se skupljahu bestidno i izazivački, tako da mladić osjeti kako popušta pred nijemom voljom te žene što ga nagovaraše na zločin. Tada ga obuze strah te se, kako bi izbjegao svako objašnjavanje, lupi rukom po čelu uzviknuvši:

– Večeras se vraća Morel! Neće me odbiti, nadam se (bijaše to jedan od njegovih pri-jatelja, sin vrlo bogata veletrgovca), pa ću ti to sutra donijeti – dodade.

Emma kao da tu nadu ne dočeka s onoliko radosti kako on to bijaše zamislio. Sluti li laž? Pocrvenjevši, nastavi:

– Ipak, ako me ne bude do tri sata, ti me više nemoj čekati, mila moja. Moram poći, oprosti. Zbogom!

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39218
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:58 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



Stisnu joj ruku, no osjeti da je posve omlitavjela. Emma više nije imala snage ni za kakav osjećaj.

Odbiše četiri sata pa ona ustade da se vrati u Yonville, poput žive se lutke pokorava-jući moći navike.
Bijaše lijepo vrijeme; bio je to jedan od onih vedrih i oštrih dana u ožujku kada sunce sja na savršeno bijelome nebu. Ruanci u nedjeljnom ruhu šetahu sretna lica. Ona stiže na trg pred stolnom crkvom. Svijet je izlazio s večernje; gomila protjecaše kroz tri portala poput rijeke ispod triju lukova na mostu, a usred njih, postojaniji od klisurine, stajaše crkveni stražar.

Tada se ona sjeti onoga dana kada je, sva puna tjeskobe i nade, ušla u tu veliku crkvenu lađu što se pružala pred njom, ni izdaleka tako duboka kao njezina ljubav, pa nastavi koračati, plačući pod koprenom, ošamućena, teturajući, na rubu nesvjesti-ce.

– Čuvaj! – viknu glas iz veže što se u taj čas otvarala.

Ona zastade da propusti vranca što je nestrpljivo poigravao u rukunicama tilburyja kojim upravljaše otmjen gospodin u bundi od samurovine. Tko je to? Pa ona ga poznaje... Kočija poleti i nestade.

Pa, to je on, vikont! Ona se okrenu; ulica bijaše pusta. I osjeti se tako shrvanom, tako tužnom te se nasloni na zid da ne padne.

Potom pomisli da se prevarila. Uostalom, nije bila sigurna. Sve je napuštaše, i u njoj samoj i oko nje. Osjećaše se izgubljenom, kao da nasumce srlja u neizmjeran bezdan, pa stigavši do Crvenoga križa, gotovo s radošću ugleda valjanog Homaisa koji pro-matraše kako na Lastavicu tovare veliki sanduk pun ljekarničkih potrepština. U ruci je, u svilenu rupcu, nosio šest posnih kruščića za svoju suprugu.

Gospođa je Homais silno voljela ta tvrda peciva u obliku turbana koja se u korizme-no doba jedu sa slanim maslacem: posljednji ostatak srednjovjekovne hrane koja možda potječe još iz vijeka križarskih ratova, a kojom su kršni Normani jednoć puni-li trbuhe, zamišljajući na stolu, pri svjetlu žutih baklji, između vrčeva s hipokra-

som[53] i divovskih komada sušene svinjetine, saracenske glave koje valja potamaniti. Apotekarova je žena mlatila po njima kao i oni, junački, usprkos silno lošim zubima; zato joj ih je gospodin Homais, svaki put kada je putovao u grad, neizostavno dono-sio, a uvijek ih je kupovao kod glavnoga pekara u ulici Massacre.

– Baš mi je milo što vas vidim! – reče nudeći Emmi ruku da joj pomogne uspeti se u

Lastavicu.

Potom objesi peciva o vrpce na mreži te ostade gologlav i prekriženih ruku, držeći se zamišljeno i napoleonski.

No, kada se, kao i obično, u podnožju obronka pojavi onaj slijepac, uzviknu:
– Ne razumijem kako vlasti još uvijek dopuštaju ovako kažnjive pojave! Trebalo bi te nesretnike pozatvarati i prisiliti ih na kakav rad! Boljitak, časne mi moje riječi, napreduje puževim korakom. Još uvijek smo ogrezli u sveopće divljaštvo.

Slijepac pružaše šešir koji se njihaše na rubu vrata na kočiji kao da se s njih otrgnuo komad tkanine kojom bijahu obložena.

– Eto vam – reče ljekarnik – teškog slučaja škrofuloze!

Pa, iako poznavaše jadnika, pričini se kao da ga prvi put vidi, promrmlja riječi rožni-ca, zamućena rožnica, sklerotično, facies, potom ga očinski zapita:
– Koliko dugo, prijatelju, već patiš od ove strašne bolesti? Umjesto da se opijaš u krčmi, bolje bi ti bilo da paziš na prehranu.

Pa mu stade preporučivati da bira dobro vino, dobro pivo, dobru pečenku. Slijepac nastavljaše s pjesmom; izgled mu, uostalom, bijaše kao u idiota. Napokon, gospodin Homais otvori novčanik.

– Na, evo ti jedan su, vrati mi dva lijara: i ne zaboravi moje preporuke, od toga će ti biti dobro.

Hivert se odvaži glasno izraziti sumnju u djelotvornost tih preporuka. No, apotekar zajamči da će ga osobno izliječiti, i to antiflogističnim melemom što ga sam spravlja te mu dade adresu:

– Gospodin Homais, kraj tržnice, svi znaju za mene.

– E, pa, za uzvrat ćeš nam – reče Hivert – izvesti onu svoju točku.

Slijepac se sruši na koljena pa se, zabačene glave, svejednako kolutajući zelenkastim očima i plazeći jezik, stade objema rukama trljati po trbuhu, a usput ispuštaše ne-kakvo muklo zavijanje, poput izgladnjela psa. Emma mu, sva se zgrozivši, preko ra-mena dobaci kovanicu od pet franaka. Bijaše joj to sav imutak. Činilo joj se zgodnim da ga tako baci.

Kola već bijahu ponovo krenula, kadli se gospodin Homais najednom nagnu kroz prozorčić i povika:

– Ništa brašnato ni mliječno! Na goloj koži nositi vuneno sukno, a bolesne dijelove izlagati dimu od smrekinja!

Prizor što su ga tvorili poznati predmeti koji joj promicahu pred očima malo-pomalo odvraćaše Emmu od sadašnje boli. Nepodnošljiv je umor obhrva pa stiže kući omamljena, obeshrabrena, polusnena.
Neka bude što bude! – govoraše u sebi.

A potom, tko zna? Zašto svaki čas ne bi moglo iskrsnuti nešto neočekivano? Čak bi Lheureux mogao i umrijeti!

U devet je sati izjutra probudi žamor glasova na trgu. Oko tržnice se bijaše okupila sva sila svijeta čitajući veliki oglas prilijepljen na jednome stupu, a vidje i Justina kako se penje na kamen međaš i dere taj oglas. No, u tom ga trenutku poljar ščepa za ovratnik. Gospodin Homais iziđe iz ljekarne, a kuma Lefrançois kao da je usred go-mile držala nekakvu besjedu.

– Gospođo! Gospođo! – uzviknu Félicité ulazeći u kuću. – Ovo je prava strahota!

I jadna joj djevojka uzbuđeno pruži žuti papir koji je maločas bila strgnula s vrata.

Emma u tren oka pročita da joj se na prodaju stavlja sva pokretna imovina.

Njih se dvije tada šutke zgledaše. Između gospodarice i služavke ne bijaše nikakvih tajni. Najposlije Félicité uzdahnu:

– Na vašem mjestu, gospođo, ja bi otišla gospodinu Guillauminu.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39218
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:59 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



– Tako?

A to je pitanje značilo:

»Ti tu kuću poznaješ zahvaljujući sluzi, pa je li gospodar kada govorio o meni?« – Da, idite, dobro ćete učiniti.

Ona se odjenu, obuče crnu haljinu, a na glavu stavi šešir s vrpcama ukrašen zrncima od crnoga jantara, a da je tkogod ne vidi (uvijek je na trgu bilo mnogo svijeta), pođe okolnim putem, stazom uz riječnu obalu.

Sva zadihana, stiže pred bilježnikovu rešetkastu ogradu; nebo bijaše tmurno i pomalo padaše snijeg.

Na zvuk zvonca pojavi se na vanjskim stubama Théodore u crvenu prsluku. Otvori joj gotovo prisno, kao kakvoj znanici, te je uvede u blagovaonicu.

Velika je porculanska peć brundala pod kaktusom koji ispunjavaše udubinu u zidu, a u crnim su drvenim okvirima, ističući se na zidnim tapetama boje hrastovine, visjeli

Steubenova Esmeralda[54] i Schopinov Putifar.[55] Prostrt stol, dvije srebrne grijalice za jelo, okrugle kristalne kvake na vratima, parket i pokućstvo, sve blistaše od sitni-čave, upravo engleske čistoće; okna na prozorima bijahu u svakome kutu ukrašena staklom u boji.
– Eto, ovakva bi blagovaonica – mišljaše Emma – meni trebala.

Uđe bilježnik, lijevom rukom stišćući uz tijelo kućni ogrtač ukrašen palmama, dok je drugom skidao i opet brzo stavljao na glavu kapu od kestenjastosmeđega baršuna, obijesno naherenu na desnu stranu gdje ispod nje izvirivahu vrhovi triju plavih pra-menova koji mu, začešljani od zatiljka, pokrivahu ćelavu glavu.

Ponudivši joj stolac, sjede za doručak, usput se silno ispričavajući zbog te neuljud-nosti.

– Gospodine – reče ona – došla sam vas zamoliti...

– Što, gospođo? Slušam.

Ona mu poče izlagati svoj položaj.

Gospodinu je Guillauminu sve to bilo poznato, jer je potajno bio u vezi s trgovcem tkaninama kod kojega je uvijek nalazio novaca za hipotekarne zajmove što ih se od njega tražilo da ugovori.

Poznavao je, prema tome, i to bolje i od nje same, dugu povijest njezinih mjenica, isprva posve neznatne vrijednosti, prenošenih na razna imena, odgađanih na duge ro-kove i neprestano produživanih, sve do dana kada je trgovac tkaninama, prikupivši sve proteste, zadužio prijatelja Vinçarta da u svoje ime pokrene potrebni sudski postupak, ne želeći među sugrađanima sloviti kao krvožedan čovjek.

U svoju je priču uplela i optužbe protiv Lheureuxa, optužbe na koje bilježnik od vre-mena na vrijeme odgovaraše kakvom beznačajnom upadicom. Jedući kotlet i pijući čaj, naslanjaše bradu na nebesko plavu kravatu u koju bijahu zabodene dvije dija-mantne igle povezane zlatnim lančićem te se smješkaše čudnim osmijehom, nekako sladunjavo i dvosmisleno. No, opazivši da su joj noge mokre, reče:

– Približite se peći... više... sasvim na porculan.

Ona se bojaše da će zaprljati peć. Bilježnik udvorno dočeka:

– Ono što je lijepo ne može ničemu naškoditi.

Tada ga ona pokuša ganuti pa, i sama se prepuštajući uzbuđenju, uze mu pripovijeda-ti o svojim obiteljskim nevoljama, poteškoćama, potrebama. Razumije on to: tako otmjena žena! I ne prestajući s jelom, bijaše se posve okrenuo prema njoj, tako da joj je koljenom dodirivao čizmicu čiji se potplat svijao pušeći se na peći.

No, kada ona od njega zatraži tisuću talira, stisnu usnice, a potom izjavi kako mu je silno žao što mu uprava nad njezinim imutkom nije ranije povjerena, jer ima stotinu
vrlo povoljnih načina, čak i za jednu gospođu, da probitačno uloži novac. Bilo s tre-setištima u Grumesnilu ili s gradilištima u Havreu moguće se upustiti, gotovo bez opasnosti, u izvrsne spekulacije, te je pusti da se živa pojede od bijesa pri pomisli na bajoslovne svote koje bi sigurno bila zaradila.

– Kako to – nastavi on – da niste došli k meni?

– Zapravo ne znam – reče ona.

– Pa, zašto? Toliko ste me se bojali? Naprotiv, baš bih se ja trebao žaliti! Nas dvoje jedva da se i poznajemo! A ja sam vam ipak veoma odan: nadam se da u to više ne sumnjate?

Ispruži ruku, uhvati njezinu, utisnu na nju lakom poljubac, potom je zadrža na kolje-nu te se nježno igraše njezinim prstima govoreći joj usput tisuću slatkih riječi.

Bljutavi mu je glas romorio poput potoka što teče, iz zjenica mu usred svjetlucanja naočala sijevaše iskra, a ruke mu se zavlačile u Emmin rukav pipkajući joj podlakti-cu. Na obrazu je osjećala dah soptava disanja. Ovaj joj se čovjek strahovito gadio.

Najednom skoči i reče mu:

– Gospodine, čekam!

– A što to? – na to će bilježnik koji umah sva problijedi.

– Novac.

– Ali...

Potom, ne odolijevajući više navali prejake požude:

– Neka bude, da!...

Na koljenima je puzio prema njoj, i ne pazeći na kućni ogrtač.

– Za Boga miloga, ostanite! Ljubim vas! I uhvati je oko struka.

Grimizni val najednom obli lice gospođe Bovary. Prestravljena ustuknu, uzviknuvši:

– Besramno iskorištavate moj nevoljni položaj, gospodine! Za žaljenje jesam, ali ni-sam na prodaju!

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39218
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 4:59 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



I iziđe.

Bilježnik ostade zapanjen, očiju uperenih u svoje krasne vezene papuče. Bijaše to ljubavni poklon. Pogled na njih napokon ga utješi. Uostalom, mišljaše, ovakva bi ga pustolovina bila predaleko odvela.

– Bijednik jedan! Prostak!... Kakva sramota! – govoraše ona u sebi uzrujanim kora-kom bježeći pod jasikama uz cestu. Ogorčenost uvrijeđene čednosti bijaše pojačana razočaranjem zbog neuspjeha; činilo joj se da je sama Providnost neumoljivo progo-ni pa, uzdižući se zbog toga u svojem ponosu, još nikada nije u vlastitim očima bila toliko na cijeni niti je osjećala toliko prezira prema drugima. Neki je ratoboran duh raspaljivaše. Najvoljela bi bila udariti po muškarcima, pljunuti im u lice, smrviti ih sve do posljednjega pa je i dalje koračala, brzo i samo naprijed, blijeda, uzdrhtala, bi-jesna, zaplakanim okom pretražujući prazno obzorje i gotovo se naslađujući mržnjom što ju je gušila.

Kada ugleda svoju kuću, obuze je neko mrtvilo. Nije više mogla naprijed. Drugoga joj, međutim, nije bilo, a uostalom, kamo bi i pobjegla?

Félicité je čekaše na vratima.

– I?

– Ništa! – reče Emma.

I njih dvije četvrt sata razmatrahu razne ljude u Yonvilleu koji bi im možda bili voljni priteći u pomoć. No, svaki put kada bi Félicité nekoga spomenula po imenu, Emma bi odvratila.

– Nemoguće! Neće oni to htjeti!

– A gospodin će se svaki čas vratiti!

– Znam... Ostavi me nasamo.

Sve je pokušala. Sada se više ništa ne može učiniti, a kada se Charles pojavi, reći će mu:

– Makni se odatle. Taj sag po kojem hodaš više nije naš. Od cijele kuće više nemaš ni jednoga jedinog komada pokućstva, ni jedne igle, ni jedne slamke, a upropastila sam te ja, jadniče moj!

Začut će se tada glasan jecaj, a potom će Charles dugo plakati, a najposlije će joj, kada iznenađenje prođe, i oprostiti.

– Da – mrmljala je škripeći zubima – oprostit će mi, on koji bi mi mogao ponuditi i čitav milijun, a ja mu ipak ne bih oprostila što me ikada upoznao... Nikada! Nikada!

Ta pomisao o Bovaryjevoj nadmoćnosti bacala ju je u očaj. Potom, priznala mu ona ili ne priznala, on će ubrzo, za koji tren, sutra doznati za nesreću što se na njih sruči-la; valja joj, dakle, pričekati na taj strašni prizor i podnijeti teret njegove velikodušnosti. Uhvati je želja da opet ode do Lheureuxa – čemu? Da piše ocu – za to je prekasno. A možda bi se sada i stala kajati što nije popustila bilježniku, kadli začuje konjski topot u drvoredu. To je on, otvara vrata na ogradi, bljeđi je od sadrena zida. Sletje niza stube, hitro pobježe preko trga, a načelnikova je žena koja je pred crkvom razgovarala s Lestiboudoisom vidje kako ulazi k ubiraču poreza.

Otrča do gospođe Caron da joj to kaže. Obje se gospođe popeše na tavan te se, skri-vene iza rublja što se sušilo poduprto motkama, smjestiše tako da udobno mogu pro-matrati unutrašnjost Binetova stana.

Binet bijaše sam u svojem potkrovlju, upravo u drvu izrađujući nešto po uzoru na one neopisive predmete od bjelokosti koji se sastoje od polumjeseca, kugli izrezbare-nih jedna u drugoj, a sve to ravno poput kakva obeliska i bez ikakve svrhe: baš je za-počinjao posljednji komad i bližio se cilju! U chiaroscuru radionice žuta je prašina frcala iz stroja kao snop iskara pod potkovama konja u galopu, oba su se kola vrtjela, zvrjala. Binet se smiješio, spuštene brade, raširenih nosnica, jednom riječju, kao da je utonuo u onakvu potpunu sreću koja je nedvojbeno svojstvena osrednje zahtjevnim poslovima koji um zabavljaju lakim poteškoćama i zadovoljavaju ga ostvarenjem onkraj kojega više nema nikakvih snova.

– Ah! Evo je! – reče gospođa Tuvache.

No, zbog brujanja tokarske klupe nije bilo moguće čuti što Emma govori.

Napokon se gospođama učini da su razabrale riječ franaka pa kuma Tuvache posve tiho šapnu:
– Moli ga ne bi li dobila odgodu za plaćanje poreza.

– Tako se čini! – prihvati druga.

Vidješe nju kako korača ovamo-onamo ispitljivo promatrajući po zidovima kolute za ubruse, svijećnjake, kugle za stubišne rukohvate, dok je Binet zadovoljno gladio bra-du.

– Možda je došla nešto od njega naručiti? – reče gospođa Tuvache.

– Ali on ništa ne prodaje! – primijeti susjeda.

Poreznik je, čini se, slušao, no razrogačenih očiju, kao da ne razumije. Ona nastavlja-še nježno, preklinjući. Primaknu mu se, grudi joj se nadimahu; više nisu govorili.

– Zar se to ona njemu nudi? – reče gospođa Tuvache. Binet se bijaše zacrvenio do ušiju. Ona ga uhvati za ruke.

– Ah, ovo je previše!

I nedvojbeno mu je predlagala nešto strahotno, jer ubirač poreza – bijaše on, među-tim, hrabar čovjek, nekoć se borio kod Bautzena i Lutzena te u bitkama po Francuskoj te je pače bio predložen za Križ – najednom, kao da je zmiju ugledao, od-skoči daleko od nje uzviknuvši:

– Gospođo, pa što vi mislite?...

– Takve bi žene trebalo bičevati! – reče gospođa Tuvache.

– Pa gdje je sada? – prihvati gospođa Caron.

Ona, naime, bijaše iščezla dok su njih dvije to govorile; potom, opazivši je gdje ulazi u Glavnu ulicu i skreće nadesno kao da će poći na groblje, izgubiše se u nagađanji-ma.

– Kumo Rolet – reče Emma stigavši k dojilji – gušim se! Raskopčajte me.

I sruši se na postelju; jecala je. Kuma Rolet pokri je jednom podsuknjom i ostade sta-jati kraj nje. Potom, kako joj nije odgovarala, žena se udalji, sjede za kolovrat i stade presti lan.

– Oh, prestanite! – promrmlja Emma vjerujući da još uvijek čuje Binetovu tokarsku klupu.

– Što joj to smeta? – pitaše se dojilja. – Zašto je došla ovamo?

Bijaše ona dotrčala ovamo gonjena nekakvim užasom koji ju je tjerao od kuće.

Ležeći nauznak, nepomična, ukočena pogleda, nejasno razabiraše predmete, unatoč tome što na njih usmjeravaše pozornost s nekom glupavom ustrajnošću. Promatraše oljušten zid, dva ugarka što su se dimila jedan kraj drugoga, i velikoga pauka koji joj je milio iznad glave u pukotini jedne grede. Najposlije pribra misli. Sjećala se... Jed-noga dana, s Léonom... Oh, kako je sada tome davno!... Sunce je blistalo na rijeci i pavit je mirisala... Onda, ponesena uspomenama kao uskovitlanom brzicom, ubrzo stiže i do sjećanja na jučerašnji dan.

– Koliko je sati? – zapita.

Kuma Rolet iziđe pred kuću, podiže prste desne ruke prema onoj strani gdje nebo bi-jaše najvedrije, pa se polagano vrati i kaza:

– Domalo će tri sata.

– Ah, hvala! Hvala!

Jer on će svaki čas doći. Sigurno! Zacijelo je našao novac! No, možda će otići do njezine kuće, i ne sluteći da je ona ovdje; pa naloži dojilji da otrči onamo i da ga do-vede.

– Žurite se!

– Ama, draga moja gospođo, evo me, već idem!

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39218
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 5:00 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



Sada se čudila kako nije odmah pomislila na njega. Jučer joj bijaše dao riječ, neće je prekršiti, pa je već vidjela sebe kod Lheureuxa, gdje mu na pisaći stol polaže tri krupne novčanice. Potom će valjati izmisliti neku priču kojom će razjasniti stvari Bovaryju. Samo kakvu?

Dojilja, međutim, nikako da se vrati. No, kako u kolibi nije bilo nikakva sata, Emma se plašila da se možda vara pa joj se vrijeme čini predugim. Pođe u šetnju vrtom, ko-rak po korak, zađe na stazu duž živice, a onda naglo okrenu natrag, nadajući se da se žena vratila nekim drugim putem. Napokon, umorna od čekanja, obhrvana sumnjama koje odbacivaše, ne znajući više nalazi li se ovdje već cijelo stoljeće ili tek časak, sjede u kut i sklopi oči, začepi uši. Vrata škripnuše: ona skoči, no i prije nego je pro-govorila, kuma joj Rolet reče:

– Nema kod vas nikoga!

– Kako?

– Oh, nikoga! A gospodin plače. Zove vas. Svi vas traže.

Emma ništa ne odgovori. Teško je disala, svejednako kružeći očima uokolo, dok je seljanka, ustrašivši se od njezina lica, nagonski uzmicala vjerujući da je poludjela. Najednom se lupi rukom po čelu i ote joj se krik, jer joj pomisao na Rodolphea, po-put silne munje u mrkloj noći, sijevnu kroz dušu. Tako je dobar, tako obziran, tako velikodušan! A, uostalom, ako bi se i skanjivao da joj učini tu uslugu, ona će ga već umjeti na to natjerati, jednim ga jedinim migom podsjećajući na njihovu izgubljenu ljubav. Otputi se, dakle, u Huchettu, ne uviđajući da hita u susret onome što je malo-čas bijaše tako silno ogorčilo te ni izdaleka ne sluteći da je to zapravo prodaja za novac.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39218
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 5:00 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



VIII.

Koračajući, pitala se: »Što ću mu reći? Odakle ću početi?« I dok je išla naprijed, podsjećala se na grmlje, drveće, morsku trsku na brežuljku, dvorac podno njega. Opet bijaše zapala u čuvstva prve ljubavi i ubogo joj se sputavano srce zaljubljeno otvaralo za njih. Mlak joj vjetar puhaše u lice, topeći se, snijeg kap po kap padaše s pupoljaka na travu.

Uđe, kao i nekoć, kroz mala vrata u perivoj, potom stiže do glavnoga dvorišta, obrubljena dvostrukim redom krošnjatih lipa. Šušteći, njihahu dugačkim granama. Svi psi u psetarnici zalajaše i zvuk njihova laveža odjekivaše neko vrijeme, ali se nitko ne pojavi.

Uspne se širokim ravnim stubištem s drvenom ogradom koje je vodilo u hodnik popločan prašnjavim pločicama, a na koji se izlazilo iz nekoliko soba, nanizanih jed-na za drugom kao u samostanima ili u konačištima. Njegova spavaonica bijaše na kraju hodnika, posve u dnu, s lijeve strane. Kada joj prsti dotaknuše kvaku, snage je najednom ostaviše. Bojaše se da ga nema, a u isti mah to gotovo i priželjkivaše, iako joj je to bila jedina nada, posljednja prilika za spas. Načas zastade da se pribere pa, prekalivši vlastitu hrabrost na osjećaju trenutačne prijeke potrebe, uđe.

Sjedio je kraj vatre, s nogama oslonjenim o kamin, i pušio lulu.

– Gle! To ste vi! – reče naglo ustavši.

– Da, ja!... Došla sam vas, Rodolphe, zamoliti za savjet. No, ma koliko se naprezala, nije mogla ni usta otvoriti.

– Niste se promijenili, još ste uvijek jednako čarobni!

– Oh! – gorko dočeka ona. – Jadne su to čari, prijatelju dragi, kada ste ih vi svojevre-meno prezreli.

Onda se on upusti u objašnjavanje svojih postupaka, izgovarajući se neodređenim izrazima, budući da ništa bolje nije mogao iznaći.

Pusti da je zanesu njegove riječi, a još više glas i pojava, pa se pričini da vjeruje ili možda čak i povjerova u izlike kojim on opravdavaše prekid među njima: bijaše to tajna o kojoj su ovisili čast, pa čak i život neke treće osobe.

– Nije važno! – ona će tužno ga promatrajući. – Bilo mi je silno teško.

On filozofski odgovori:

– Život je takav!

– Je li bar, od našega rastanka – prihvati Emma – bio dobar prema vama?

– Oh, ni dobar... ni loš.

– Možda bi bilo bolje da se nikada nismo ni rastali.

– Da... možda!

– Misliš? – reče ona primičući mu se.

Pa uzdahnu:

– O, Rodolphe, da samo znaš... toliko sam te voljela!

Uhvati ga tada za ruku pa ostadoše tako neko vrijeme, isprepletenih prstiju – kao i onoga prvog dana na poljoprivredničkoj skupštini! Kao iz ponosa, on se pokušavaše othrvati nježnosti. No, klonuvši mu na grudi, ona reče:

– Kako si mislio da ću živjeti bez tebe? Čovjek se od sreće ne može odviknuti! Bila sam očajna! Vjerovala sam da umirem! Sve ću ti to ispričati, vidjet ćeš. A ti... ti si bježao od mene!...

Naime, već ju je tri godine on brižljivo izbjegavao, i to iz one prirodne kukavštine koja je svojstvena jačem spolu, a Emma je i dalje dražesno kimala glavom, umiljatija od zaljubljene mačke:

– Voliš druge žene, priznaj. Oh, razumijem ja njih, opravdavam ih: bit će da si ih za-veo, kao što si zaveo i mene. Ti si muškarac! Imaš sve što je potrebno da budeš vo-ljen. No, mi ćemo iznova početi, je li tako? Voljet ćemo se! Gledaj, smijem se, sretna sam!... Pa, reci nešto!

A bijaše je prekrasno vidjeti, s onim pogledom u kojemu drhtaše suza, poput vode zaostale nakon oluje u modroj cvjetnoj čaški.

On je privuče na krilo te joj stade nadlanicom prelaziti po glatkoj kosi na kojoj u svjetlu sutona poput zlatne strelice svjetlucaše posljednja sunčana zraka. Ona sagi-njaše čelo; naposljetku je poljubi u vjeđe, posve nježno, krajičkom usana.

– Plakala si! – reče. – Zašto?

Ona najednom zajeca. Rodolphe pomisli da je to izljev ljubavi; kako je šutjela, shvati tu šutnju kao posljednji preostatak stidljivosti pa uzviknu:

– Ah, oprosti mi! Ti si jedina do koje mi je stalo. Bio sam glup i okrutan! Ljubim te i

ljubit ću te uvijek! Što ti je? Reci mi!

I stade se spuštati na koljena.

– Pa, evo!... Uništena sam, Rodolphe! Moraš mi posuditi tri tisuće franaka!

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39218
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 5:01 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



– Ali... ali... – reče on polagano se pridižući dok mu lice poprimaše ozbiljan izraz.

– Znaš – nastavljaše brzo ona – da je moj muž sav svoj imutak povjerio jednom bi-lježniku, a on je pobjegao. Zadužili smo se, bolesnici nisu plaćali. Uostalom, nasljed-stvo još nije do kraja riješeno, poslije toga ćemo imati novaca. No, danas, ako ne na-đemo tri tisuće franaka, zaplijenit će nam sve u kući, i to sada, ovoga časa, pa sam ja računajući na tvoje prijateljstvo, došla ovamo.

»Ah!«, pomisli Rodolphe koji najednom silno problijedje, »znači, zbog toga je došla!«

Naposljetku kaza vrlo mirno:

– Draga gospođo, nemam ih.

Nije nimalo lagao. Da ih je imao, bio bi ih zasigurno dao, premda je činiti tako dobra djela općenito neugodno, jer je novčano pitanje od svih oluja što se mogu oboriti na ljubav najhladnija i najrazornija.

Emma se isprva na nekoliko časaka nepomično zagleda u nj.

– Nemaš ih!

Pa više puta ponovi:

– Nemaš ih!... Mogla sam sebi prištedjeti ovo posljednje poniženje. Nikada me nisi ljubio! Nisi nimalo bolji od drugih!

Razotkrivala se, gubila.

Rodolphe je prekide tvrdeći da je i sam u »stisci s novcem«.

– Ah! Baš te žalim! – reče Emma. – Da, tako te žalim!...

Oči joj zastadoše na srebrom optočenoj puški koja blistaše u zbirci oružja na zidu:

– No, kada je netko tako siromašan, neće kundak na puški ukrasiti srebrom! Niti ku-

piti zidni sat obložen sedefom! – nastavljaše pokazujući na Boulleov[56] sat. – Ni pozlaćene pištaljke za bičeve – dotakne ih – ni privjeske za džepni sat! Oh! Njemu ništa ne manjka! Pa ni ormarić za likere u spavaćoj sobi! Ti sebe voliš, dobro živiš, imaš dvorac, imanja, šume; u lov ideš na konju i s psima, putuješ u Pariz... Eh, pa samo za ovo – uzviknu dohvativši s kamina puceta za orukvice – pa i za najmanju od ovih tričarija moglo bi se dobiti novaca!... Oh, neću ih, samo ti njih zadrži!
I daleko od sebe odbaci puceta, a ona udare o zid i zlatni se lančić na njima pretrgnu.
– A ja, ja bih tebi bila sve dala, bila bih sve prodala, vlastitim bih rukama radila, prosjačila po putovima za jedan osmijeh, za jedan pogled, samo da od tebe čujem: »Hvala!« A ti sjediš tu mirno u naslonjaču, kao da mi već nisi nanio dovoljno boli! Da tebe nije bilo, znaš, mogla sam sretno živjeti! Tko te na bilo što tjerao? Je li u pi-tanju bila neka oklada? Pa, ipak, ljubio si me, govorio si mi to... Pa i maločas... Ah! bolje bi bilo da si me otjerao! Ruke su mi još tople od tvojih poljubaca, a evo, na ovome ovdje mjestu, na sagu, u mojem krilu zaklinjao si mi se na vječnu ljubav. Na-veo si me da u to povjerujem: dvije godine vodio si me kroz najveličanstvenji i najslađi san! Ej, sjećaš li se naših dogovora o putovanju? Oh, a ono tvoje pismo, to pismo slomilo mi je srce! A sada, kada sam opet došla k njemu, k njemu koji je bo-gat, sretan, slobodan, došla da ga zamolim za pomoć koju bi mi pružio svatko na ovom svijetu, preklinjući ga i nudeći mu opet svu svoju ljubav, on mene odbija, jer bi ga to stajalo tri tisuće franaka!

– Nemam ih! – odgovori Rodolphe s onim savršenim mirom iza kojega se, kao iza kakva štita, krije sa sudbinom pomireni gnjev.

Emma iziđe. Zidovi podrhtavahu, strop prijetio da će je smrviti; opet prođe dugač-kim drvoredom spotičući se o gomile uvela lišća što ih je raznosio vjetar. Konačno stiže do jarka pred vratima s rešetkom; polomi nokte na bravi, toliko se žurila da je otvori. Potom, stotinu koraka dalje, zadihana, gotova da se sruši, zastade. I onda, okrenuvši se, još jednom pogleda bešćutni dvorac s perivojem, njegove vrtove, tri dvorišta i sve prozore na pročelju.

Ostade sva obamrla, znajući za sebe tek po kucaju u žilama koji joj se učini kao kakva zaglušna glazba što odnekle izbija i ispunja polja oko nje. Tlo joj pod nogama bijaše mekše od vode, a izorane joj se brazde prividješe kao golemi smeđi valovi što se lome o obalu. Sve uspomene, sve misli što ih je bilo u njezinoj glavi u jednom joj mahu stadoše izbijati pred oči poput svjetala kakva vatrometa. Vidje oca, onaj Lhe-ureuxov sobičak, sobu u Rouenu, neki drugi krajobraz. Hvataše je ludilo, uplaši se i uspije se pribrati, istina, nekako smućeno, jer se nipošto nije sjećala uzroka svojemu strašnom stanju, to jest nevolje s novcem. Patila je samo zbog svoje ljubavi i pri sje-ćanju na nju osjećala da je duša ostavlja, baš kao što ranjenici, boreći se sa smrću, osjećaju kako im život istječe kroz ranu što krvari.Padaše noć, vrane su letjele.Najednom joj se učini da se po zraku poput praskavih loptica rasprskavaju kuglice vatrene boje, a potom se, polako gasnući, okreću i okreću, sve dok se napokon ne rasplinu među granama u snijegu. Usred svake joj se od njih ukazivaše Rodolphov lik. Postadoše brojnije, približavahu joj se, prodirahu u nju, onda svega nestade. Raspozna po kućama svjetla čije su se zrake izdaleka širile kroz maglu.

Vlastiti joj se položaj tada ukaza poput kakva bezdana. Grudi joj se kidahu od teška disanja. Potom, u naletu junaštva od kojega postajaše gotovo radosnom, trčeći se spusti niz padinu, prijeđe preko kravljega mostića, pa stazom, drvoredom i preko tržnice te stiže pred ljekarnu.

Ondje ne bijaše nikoga. Htjede ući, ali je na zvuk zvonca tkogod mogao doći, pa zato šmugnu kroz vrata na ogradi te, zadržavajući dah, pipkajući po zidovima, pođe naprijed, do ulaza u kuhinju gdje je na peći gorjela svijeća. Justin, samo u košulji, baš je iznosio jelo.

– Ah, večeraju! Pričekajmo.

On se vrati. Ona pokuca na okno. On iziđe.

– Ključ! Onaj odozgo, tamo gdje...

– Što!

Gledaše je, iznenađen bljedilom njezina lica što se, onako bijelo, isticaše na crnoj po-zadini noći. Učini mu se izvanredno lijepom i veličanstvenom poput prikaze; ako i nije shvaćao što hoće, predosjećaše nešto užasno.

No, ona živo nastavi, tihim glasom, glasom slatkim, ganutljivim:

– Hoću taj ključ! Dajte mi ga.

Kako je pregradni zid bio tanak, iz blagovaonice se čulo zveckanje vilica po tanjuri-ma.

Ustvrdi kako mora potrovati štakore koji joj smetaju da zaspi.

– Morao bih obavijestiti gospodina.

– Ne, ne idi!

Potom će nehajno:

– Eh, nema potrebe, i sama ću mu poslije reći. Hajde, posvijetli mi!

I uđe u hodnik na koji se otvarahu vrata laboratorija. Na zidu je visio ključ s ozna-kom Kafarnaum.
– Justine! – viknu apotekar koji postajaše nestrpljiv.

– Idemo gore!

I on se pope za njom.

Ključ se okrenu u bravi, a ona pođe ravno prema trećoj polici, sjećanje ju je tako do-bro vodilo, pograbi modru staklenku, iščupa iz nje čep, gurne unutra ruku i izvukavši punu šaku bijeloga praha, uze ga onako iz ruke gutati.

– Stanite! – uzviknu on bacivši se na nju.

– Šuti! Doći će netko...

Sav zdvojan, htio je pozvati upomoć.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39218
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Mustra taj Sub Feb 03, 2018 5:01 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


– Ni riječi o ovome, sve će pasti na tvojega gospodara!

Potom se vrati kući, najedamput smirena i kao obuzeta vedrinom zbog obavljene dužnosti.

Kada se Charles, potresen viješću o ovrsi, vratio kući, Emma upravo bijaše izišla. On zavika, zaplaka, pade u nesvijest, ali se ona ne vrati. Gdje li je mogla biti? Posla Féli-cité k Homaisu, do gospodina Tuvachea, k Lheureuxu, k Zlatnome lavu, svuda, a u trenucima kada bi ga tjeskoba načas ostavila, vidio je svoj uništeni ugled, izgubljeni imutak, razorenu Berthinu budućnost. Zbog čega!... Ni riječi o tome! Pričeka do šest sati uvečer. Napokon, ne mogavši više izdržati i zamišljajući kako je Emma otišla u Rouen, iziđe na glavnu cestu, prijeđe pola milje, ne srete nikoga, još malo počeka i pođe kući.

Emma se bijaše vratila.

– Što je to bilo?... Zašto?... Objasni mi?...

Ona sjede za pisaći stol i napisa pismo, a onda ga polako zapečati, dopisavši još da-tum i sat.

Potom reče svečanim glasom:

– Pročitat ćeš ga sutra, a do tada, molim te, ne postavljaj mi nikakvih pitanja!... Ne, ni jedno jedino!

– Ali...

– Oh, ostavi me!

Pa se ispruži na postelji.

Probudi je opor okus što ga osjećaše u ustima. Opazi Charlesa i opet sklopi oči.Radoznalo je u sebi pratila sve što se zbiva da razabere osjeća li kakve bolove. Ali, ne! Još ništa. Čula je udaranje sata, pucketanje vatre i Charlesa kako diše stojeći kraj njezine postelje.– Ah, smrt je prava sitnica! – mišljaše ona. – Zaspat ću i sve će biti gotovo! Popi gutljaj vode i okrenu se k zidu.

Onaj se strašni okus crnila i dalje osjećao.

– Žedna sam!... Oh, tako sam žedna! – uzdahnu.

– Ama, što ti je? – reče Charles pružajući joj čašu.

– Ništa!... Otvori prozor... ugušit ću se!

I uhvati je tako iznenadna mučnina da jedva stiže izvući rupčić ispod jastuka. – Odnesi ga! – reče živo. – Baci ga!

On je uze ispitivati, ona ne odgovori. Ležaše nepomično, od straha da će joj i najma-nji pokret izazvati povraćanje. Osjećaše, međutim, neku ledenu hladnoću koja joj se od stopala širila prema srcu.

– Ah, počinje! – promrmlja.

– Što kažeš?

Ona polaganom kretnjom, punom tjeskobe, okretaše glavu čas na jednu, čas na drugu stranu, svejednako neprestano rastvarajući čeljusti, kao da joj na jeziku leži nešto ve-oma teško. U osam sati, povraćanje opet započe.

Charles primijeti da se na dnu umivaonika skupio neki bijeli pijesak, hvatajući se za porculansku stijenku.

– Neobično! Čudnovato! – reče nekoliko puta. No, ona reče čvrstim glasom:

– Ne, varaš se!

Onda joj on nježno i gotovo je milujući prijeđe rukom preko trbuha. Ona ispusti oštar krik. On sav prestravljen ustuknu.

Potom ona stade stenjati, isprva slabašno. Ramena su joj se tresla u jakoj drhtavici, a postajaše bljeđa od plahte u koju joj se zarivahu zgrčeni prsti. Bȉlo, do tada neujed-načeno, sada se jedva i osjećalo.

Kapljice joj znoja izbijahu na pomodrjelu licu koje kao da se bijaše ukočilo u hlapljenju neke kovinaste pare. Zubi joj cvokotahu, razrogačene oči mutno gledahu uokolo, a na sva pitanja odgovaraše tek kimanjem glave; čak se dva-tri puta i nasmi-ješi. Malo-pomalo stenjanje se pojača. Ote joj se mukao vrisak; ustvrdi da joj je bolje i da će smjesta ustati. No, spopadoše je grčevi pa uzviknu:

– Ah, Bože, ovo je užasno!

On se baci na koljena kraj njezine postelje.

– Govori! Što si pojela? Odgovaraj, za ime Božje!

I gledaše je očima punim takve nježnosti kakvu još nikada ne bijaše vidjela.

– Eno, tamo... tamo... – reče iznemoglim glasom.

On priskoči pisaćem stolu, slomi pečat i naglas pročita! Ne optužujte nikoga... Zasta-de, prijeđe rukom preko očiju i još jednom pročita.
– Što! U pomoć! Ovamo!

Mogao je samo ponavljati jednu jedinu riječ: »Otrovana! Otrovana!« Félicité otrči do Homaisa, a on tu istu riječ glasno uzviknu na trgu; gospođa Lefrançois ču je u Zlatnom lavu. Neki mještani ustadoše da je prenesu susjedima i cijele noći mjesto ostade budno.

Izgubljen, mucajući, jedva se držeći na nogama, Charles je koračao uokolo po sobi. Udarao je o pokućstvo, čupao kosu, a ljekarnik nikada nije ni pomislio da tako stra-hovit prizor uopće može postojati.

Vrati se kući s namjerom da piše gospodinu Canivetu i doktoru Larivièreu. Gubio je glavu; po petnaest puta načini nacrt za ta pisma. Hippolyte ode za Neufchâtel, a Justin tako snažno podbadaše Bovaryjeva konja da ga morade ostaviti na obronku Bois-Guillaume, iscrpljena i polumrtva.

Charles htjede prolistati liječnički leksikon; ništa nije vidio, reci mu plesahu pred očima.

– Samo mirno! – reče apotekar. – Jedino joj treba dati jak protuotrov. O kakvom je otrovu riječ?

Charles mu pokaza pismo. Riječ bijaše o arseniku.

– E, pa – dočeka Homais – treba napraviti analizu.

On je, naime, znao da pri svakom trovanju treba napraviti analizu, a njegov sugo-vornik ništa nije razumio pa odgovori:

– Ah, napravite to, napravite! Spasite je...
Potom, vrativši se do nje, sruši se na sag i stade jecati glave naslonjene na rub njezi-na ležaja.

– Ne plači! – reče mu ona. – Uskoro te više neću mučiti!

– Zašto? Tko te na to natjerao?

Ona odvrati:

– Moralo je tako biti, mili moj.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39218
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gospođa Bovary

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 6 od 7 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Možte odgovarati na teme u ovom forumu