Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Alex Haley

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Alex Haley

Počalji od Mustra Pon Feb 05, 2018 5:33 pm

First topic message reminder :

... gorka priča američkih crnih robova

IRIB -Historija crne rase u SAD-u je bolna pripovijest, puna tegobe, uspona i padova.

Korijen svakog crnca koji živi u Americi uglavnom se veže za afrički kontinent. Pretci ovih ljudi su prije mnogo godina dovedeni na američko tlo, prisiljeni na ropstvo i najgore životne uslove. Bez ikakvog razloga, samo zbog boje kože, oni su prisiljeni na ropstvo te su proživljavali najgore torture. Iz tog vremena je izrastao njihov neostvari san, posjedovanje mirnog i srećnog života...

Aleks Hejli je veliki pisac, koji je u okviru svog romana sačinio biografiju patnje davnih „crnih robova“. Njegov roman ''Korijeni'' je nedavno spominjao i lider ajetullah Hamenei, te je čitanje ovog romana nazvao dobrim načinom za spoznaju američkog kolonijalizma. U nastavku vam donosimo neke zanimljive i tužne djelove ove knjige...

Iako je trenutno predsjednik SAD-a crnac, on ipak predstavlja manjinu američkih takozvanih „afro-amerikanaca“ koji su nekako uspjeli da uđu u viši sloj američkog društva. Robovlasništvo u ovoj zemlji je počelo od 1691. a crni robovi su u 17. i 18. stoljeću dovođeni u Ameriku. Robovi su, radeći na farmama duhana, riže, pšenice isl. odigrali veliku ulogu u napredku američke ekonomije. Oni su obično radili najteže poslove i najmanje zarađivali. Čak su i crne trudnice bile primorane na rad. One su imale pravo samo 3-4 mjeseca dojiti svoju djecu. Zato je pola rođene djece među robovima preminulo. Amerika koju danas poznajemo, samoprozvani borac za ljudska prava, utemeljena je na ovakvim osnovama. Sva ekonomija današnjih Sjedinjenih Američkih Država i svi aspekti vlasti su sagrađeni na leđima robova, koje danas niko ne spominje. Njihovi potomci i danas dan pate od rasizma.

Aleks Hejli, i sam čovjek crne rase, u knjizi ''Korijeni'' slikovito i jako vješto opisuje život robova, na način da se osoba koja čita knjigu jednostavno nađe u tom tužnom svijetu. Ova knjiga počinje od piščevog predka po imenu „Kunta Kinte“, čovjeka kojeg u 18. stoljeću kao roba dovode iz rodne Gambije u SAD.

Radnja knjige započinje u selu po imenu Žufure u Gambiji. Gambija je plodna država na zapadu Afrike, čija se ekonomija zasniva na poljoprivredi, ribarstvu i turizmu. Knjiga počinje sa rođenjem Kunta Kinte i ceremonijom njegovog imenovanja.  U toj ceremonij, Hejli na vrhunski način opisuje plemensku kulturu svog naroda američkom čitatelju. Kunteov otac je bio musliman, koji poštuje visoke islamske vrijednosti tokom  ceremonije davanja imena djetetu.

Kunta odrasta u prekrasnom afričkom okruženju. Otac mu daje potpunu slobodu, dok je mati stroga u vaspitanju. Otac je vjernik i posebnu pažnju obraća na mjesto svoje molitve. Kuntu vaspitaju da bude kulturan i iskren, da ne laže i da odrasle poštuje. Kunta Kinte jednog proljetnog dana, kada je išao da bratu nabavi drva za bubanj, biva zarobljen od strane bjelaca, i tu prestaje njegov bezbrižan život iz mladosti. Nakon teškog maltretiranja i batinanja, Kunta se nađe na brodu koji plovi ka zemlji „Jenkija“. Od silnih modrica na tjelu više su ga boljeli lanci na njegovim rukama i nogama. On cijelim putem razmišlja jedino o tome zašto su bijelci tako okrutni? Zaključuje kako bijelci „nemaju boga“ jer ništa ne poštuju, ček ni dostojanstvo crne žene!

U knjizi se nalaze bolne slike iz broda koji prevozi robove u Ameriku. Kada stigne, Kunta biva prodan nekom gazdi, od kojeg je četiri puta neuspješno bježao.

„Zakon kaže - ako crnac bjelca pogleda u oči, 10 puta mora biti bičovan. Njihov zakon govori - ako se bjelac zakune da crnac laže, imaju pravo da mu odsjeku uho. Ako bijeli kaže da je crnac dvaput slagao, režu dva uha. Zakon kaže - ako ubiješ bjelca, ideš na vješanje, no ako ubiješ drugog crnca slijedi ti bičovanje. Crnci zakonski nemaju pravo na čitanje i pisanje, nezakonito je crncu dati knjigu...“

Ovu su riječi jednog crnca Kunta Kinti kada je po četvrti put pokušao pobjeći. Nakon posljednjeg bijega, Kunteovu desnu nogu su odrezali, da mu to ne pada više na pamet. Crnce su tjerali da pojedu svoje odrezane uši a ruke su im klinovima prikivali za zid.

Ranije su u filmovima crnce predstavljali kao ljudoždere, no Aleks Hejli u svojoj knjizi crnom čovjeku daje dostojanstvo i odanost, opisuje ga kao osobu koja je učila Kur'an i hadise. Sve su to poznate islamske vrijednosti. Zapadnjaci i bjelci su većinom propagirali da crnci potiču iz nekulturnih i beduinskih plemena, koja su uvijek željela da žive kao bjelci. Hejli je u svojoj knjizi pažljivo demantovao nebuloze da su afrička plemena divlja i nekulturna. Čitanjem ove knjige shvatamo kako prijašnji crnci nisu čak voljeli ni miris bjelaca!


Poslednji put izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 12:04 pm, izmenio ukupno 2 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:37 pm

Alex Haley - Page 2 Tennis



15. POGLAVLJE



Prošle su dvije sezone kiša i Binta je opet imala veliki trbuh i bila još razdražljivima nego obično. Zapravo, tako se brzo dohvatala šibe i udarala po bilo kojem od svoja dva sina,da je Kunta svakog jutra bio sretan što je odlaskom na pašu mogao pobjeći od nje na nekoliko sati,a kad bi se poslije podne vratio, nije mogao da ne osjeti sažaljenje prema Laminu koji je bio još premalen da bi sam izlazio iz kuće.Zato jednog dana kad se vratio kući i zatekao malog brata u suzama, upita Bintu doduše pomalo nevoljko,može li Lamin poći s njime dok on obavlja poslove po selu, a ona kratko odbrusi: ‘’Da!’’

Goli mali Lamin jedva je susprezao sreću zbog tog neočekivano ljubaznog postupka, ali je Kunta bio toliko ozlojeđen vlastitom brzopletošću da ga je propisno opalio nogom i izvukao mu uši čim su se dovoljno udaljili od kolibe tako da ih Binta nije mogla čuti.Lamin je udario u plač,ali je slijedio brata poput vjernog psića.

Svako poslijepodne nakon toga, Kunta bi zatekao Lamina kako s nestrpljenjem čeka na vratima kolibe u nadi da će ga njegov veliki brat opet povesti sa sobom. A Kunta ga je doista i vodio, gotovo svakog dana ali ne zato što bi tako želio. Binta je pokazivala tako izrazito olakšanje što će ih se obojice osloboditi na neko vrijeme da se Kunta sada plašio da će ga išibati ako ne povede Lamina sa sobom.Činilo se kao da je neki zao duh prilijepio Kunti na leđa malog brata kao neku veliku pijavicu iz bolonga.Međutim, uskoro je Kunta počeo zamjećivati kako i nekim drugim dječacima iz njegovog kafa također za petama trče mala braća.Iako bi se mališani igrali po strani od njih ili bi trčkarali naokolo, uvijek su jednim okom budno pratili svoju veliku braću, koja su se svojski trudila da se ni ne obazru na golišavce.Katkad bi veliki dječaci iznenada otrčali, rugajući se mališanima koji bi se panično naprezali da ih sustignu. Kad bi se Kunta i njegovi drugovi popeli na neko stablo, njihova bi ih mala braća pokušala slijediti i obično bi se skotrljala natrag na zemlju, a stariji bi se dječaci glasno smijali njihovoj nespretnosti. Počelo ih je zabavljati društvo tih mališana.

Kad bi se našao nasamu s Laminom, što bi se ponekad događalo, Kunta bi bratu poklanjao nešto više pozornosti. Uzeo bi sićušno sjeme i tumačio bi mu kako je divovsko stablo ceiba u Juffureu izraslo iz takve male sjemenke.Uhvatio bi pčelu i oprezno je držeći pokazao bi Laminu njezin žalac,a zatim bi mu, okrenuvši pčelu na leđa, protumačio kako pčele sišu slatki sok iz cvijeta, a onda od njega prave med u svojim gnijezdima koja grade na najvišem drveću. I Lamin je počeo Kunti postavljati brojna pitanja, a Kunta bi na većinu njih strpljivo odgovarao. Nekako mu je godilo što Lamin misli da mu brat sve zna. Osjećao se nekako starijim od svojih osam kiša. Samome sebi uprkos, Kunta je počeo smatrati da njegov mali brat nije samo obična napast.

Kunta se silno trudio da to ničim ne pokaže, naravno, ali vraćajući se kući po podne s kozama, on se sada stvarno veselio Laminovom razdraganom dočeku. Jednom se Kunti učinilo kako se Binta čak nasmiješila kad su on i Lamin izlazili iz kolibe. Zapravo, Binta bi često oštro podviknula svom mlađem sinu: ‘’Ugledaj se na brata!’’

Slijedećeg bi trenutka, doduše, možda išibala Kuntu zbog nečega, ali to se više nije događalo tako često kao nekada. Binta bi također govorila Laminu da neće smjeti ići s Kuntom, ako se ne bude ponašao kako se pristoji, i Lamin bi onda bio dobar cijeli dan.

Braća bi uvijek vrlo pristojno izašla iz kolibe, držeći se za ruke, ali kad bi se jednom našli vani,

Kunta bi odjurio kričeći,a Lamin bi batrgao za njim,do ostalih dječaka iz drugog i prvog kafa. Kad su se jedno popodne natjerivali, neki Kuntin vršnjak, također pastir, slučajno naleti na Lamina i sruši ga, a istog se časa kraj njih našao Kunta, grubo odgurnuo starijeg dječaka i ljutito viknuo: ‘’To je moj brat! ‘’

Dječak mu predbaci što se gura i već su se bili spremni potući,ali ih drugi dječaci dohvatiše za ruke.Kunta je srdito zgrabio zaplakanog Lamina za ruku i odvukao ga od njihovih začuđenih prijatelja.U isti mah Kunta se osjećao duboko posramljen i zapanjen svojim postupkom prema drugu iz vlastitog kafa pogotovo zato što je povod bio njegov šmrkavi mali brat.Ali nakon tog događaja,Lamin je počeo otvoreno oponašati sve što bi vidio da čini Kunta, neki put čak i pred Omorom i Bintom. Mada se pričinjao kao da mu to smeta, Kunta nije mogao da ne osjeti i mrvicu ponosa.

Kad je Lamin pao s niskog drveta na koje se bio pokušao popeti jednog poslijepodneva, Kunta mu pokaže kako se treba penjati.Malo,pomalo naučio je malog brata kako će se rvati,kako bi Lamin mogao natjerati na poštovanje jednog dječaka koji ga je ponizio ispred čitavog kafa,kako će zviždati kroz prste iako ni najuspjeliji Laminov zvižduk nije bio ni izdaleka tako prodoran kao Kuntin i pokazao mu je vrstu bobica od lišća kojih je njihova majka voljela pripremati čaj.Još je upozorio Lamina kako one velike, zlatne bube koje bi stalno nalazili kako pužu po kolibi, mora uzeti u ruku i nježno ih spustiti na zemlju izvan kolibe,jer je ozlijediti te bube značilo nesreću.A dodirivati pijetlove ostruge, značilo bi da će navući još goru nesreću.Ali, ma koliko se trudio, Kunta nikako nije mogao naučiti Lamina kako će po položaju sunca pogoditi koje je doba dana.

‘’Još si premalen, ali ćeš naučiti.’’

Kunta bi još uvijek ponekad vikao na Lamina, ako bi mališanu trebalo previše vremena da nauči nešto jednostavno ili bi ga pljesnuo po turu ako bi mu dosađivao. Ali zbog toga bi mu poslije bilo toliko krivo da bi malom golišavcu ponekad čak dopustio nositi načas njegovu dundiko.

Što se više zbližavao sa svojim bratom, Kuntu je sve manje uznemirivalo nešto što ga je ranije često mučilo,jaz između njegovih osam kiša i starijih dječaka i muškaraca u Juffureu.Doista, jedva se mogao sjetiti ponekog dana u svom životu kad se nije dogodilo nešto što bi ga jasno podsjetilo kako još uvijek spada samo u drugi kafo,među dječake koji još uvijek spavaju u majčinoj kolibi. Stariji dječaci, koji su se sada pripremali za odrasle muškarce, uvijek su za dječake Kuntina uzrasta imali samo poruge i šamare. A odrasli muškarci, kao Omoro i drugi očevi, ponašali su se kao da su dječaci iz drugog kafa nešto što se, eto tako, mora podnositi. A što se tiče majki, Kunta bi, često kad bi se našao sam u savani,srdito razmišljao kako jednom kad postane muškarac svakako mora Bintu postaviti na njezino pravo mjesto, mada je ipak namjeravao biti prema njoj ljubazan i velikodušan jer, konačno, iako samo žena, ipak je bila njegova majka.

Međutim, Kuntu i njegove vršnjake najviše je ljutilo što djevojčice iz drugog kafa, s kojima su odrasli, sada nikada ne propuštaju podsjetiti dječake kako se one već spremaju da postanu supruge. Kuntu je jadilo što su se djevojčice udavale već sa četrnaest kiša, pa čak i mlađe, dok se dječaci nisu ženili sve dok ne bi već bili zreli muškarci od trideset i više kiša.

Sve a u svemu, pripadati drugom kafu, uvijek je Kunti i njegovim drugovima donosilo poneku neugodnost.Vrijedila su samo ona slobodna poslijepodneva kad bi otišli sami u savanu i u Kuntinom slučaju,njegova novostečena bliskost s Laminom.

Svaki put kad bi on i njegov brat šetali sami, Kunta bi zamišljao kako vodi Lamina na neko putovanje, kao što bi odrasli muškarci ponekad poveli svoje sinove.Na izvjestan način,Kunta je sada osjećao posebnu obavezu da se odraslije ponaša kad je s Laminom koji u njemu gleda izvor znanja. Hodajući tako uz njega, Lamin bi Kuntu obasipao nepresušnom bujicom pitanja.

‘’Kako izgleda svijet?’’

‘’Pa,’’rekao bi Kunta,’’nijedan čovjek i nijedan kanu nisu još nikada tako daleko otputovali. I nema nikoga tko bi baš sve znao o svijetu.

‘’ Što ti učiš kod arafanga?’’

Kunta mu izgovori prve stihove kurana na arapskom, a zatim reče: ‘’Pokušaj sada ti.’’ Ali kad je Lamin počeo, sve je pobrkao baš kako je Kunta očekivao.I Kunta mu očinski reče: ‘’Treba za to vremena.’’

‘’Zašto nitko ne ubija sove?’’

‘’Zato što se u sovama nalaze duhovi svih naših umrlih predaka.’’

Zatim je Laminu pričao malo o njihovoj pokojnoj baki Yaisi.

‘’Ti si još bio beba i ne možeš se nje sjećati.’’

‘’Kakva je to ptica gore na drvetu?’’

‘’Jastreb.’’

‘’Što on jede?’’

‘’Miševe i druge ptice i svašta.’’

‘’Oh.’’

Kunta dotada uopće nije bio svjestan koliko on zapravo mnogo toga zna ali, tu i tamo, Lamin bi upitao nešto o čemu čak ni Kunta nije ništa znao.

‘’Da li sunce gori? ‘’

‘’Zašto naš otac ne spava s nama?’’

U takvim bi trenucima Kunta obično zagunđao i prestao govoriti baš kao što bi Omoro postupio kad bi se umorio od Kuntinih bezbrojnih pitanja. Nakon toga ni Lamin ne bi ništa više rekao, jer Mandingo ljudi su odgajani da nikada ne govore nekome tko ne želi govoriti.Katkad bi se Kunta pričinjao kao da se zadubio u neke svoje vlastite misli. Lamin bi tada tiho sjedio kraj njega, a kad bi Kunta ustao, ustao bi i on.A ponekad, kad ne bi znao odgovoriti na pitanje, Kunta bi brzo nešto učinio što bi promijenilo tok razgovora.

Zatim bi Kunta čekao prvu priliku kad Lamina ne bi bilo u kolibi da Bintu ili Omora upita za odgovor koji mu je trebao za Lamina.Nikada im nije rekao zašto im postavlja tolika pitanja,ali činilo se da oni pogađaju pravi razlog. Zapravo, po tome kako su se počeli ponašati prema njemu, izgledalo je kao da Kuntu sada smatraju nešto odraslijom osobom otkako je preuzeo više odgovornosti za svog malog brata.Ubrzo je i Kunta u prisustvu Binte počeo oštro opominjati Lamina kad bi nešto zgriješio.

‘’Moraš glasno govoriti!’’ rekao bi i pucnuo prstima.Ili bi pljesnuo Lamina po stražnjici zato što nije dovoljno hitro skočio izvršiti ono što mu je majka naredila da učini. Binta se pričinjala kao da to ne vidi i ne čuje.

Tako je Lamin sad već pokušao i nekoliko samostalnih izleta iz kolibe, bez majčinog ili bratovog oštrog nadzora.Kunta bi tada samo trebao zapitati Bintu ili Omora bilo koje od Laminovih pitanja i oni bi mu odmah spremno odgovorili.

‘’Zašto je očev pokrivač od volovske kože crvene boje? Vol nije crven.’’

‘’Ja sam obojila kožu smjesom luga i smrvljenog prosa,’’odgovorila je Binta.

‘’Gdje živi Alah?’’

‘’Alah živi tamo odakle dolazi sunce,’’odgovorio je Omoro.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:38 pm

Alex Haley - Page 2 STIRRING_THE_POTION_circa_1934



16. POGLAVLJE



‘’Što su robovi?’’pitao je Lamin Kuntu jednog poslijepodneva.

Kunta zagunđa i zašuti.Hodajući dalje, na izgled utonuo u misli, Kunta se pitao što je to Lamin čuo što ga je navelo da mu postavi takvo pitanje. Kunta je znao da ljudi koje ulovi tuobab,postaju robovi,a čuo je odrasle govoriti o robovima koje su posjedovali neki ljudi u Juffureu.Ali, činjenica je da on uistinu ne zna što su robovi. Kao i toliko puta ranije, Laminovo ga je pitanje posramilo i ponukalo da sazna nešto više o tome.

Slijedećeg dana kad se Omoro spremio poći u sječu palmovog drva od kojeg će Binti sagraditi novu ostavu za hranu,Kunta zamoli da se pridruži ocu,on je uživao ići s Omorom bilo kamo.Međutim,ni jedan od njih nije tog dana progovorio, sve dok već nisu gotovo bili stigli do sjenovitog i svježeg šumarka palmi. Tada Kunta naglo izvali: ‘’Fa, što su robovi?’’

Omoro prvo zagunđa,ne reče ništa, i nekoliko je minuta samo obilazio šumarak, razgledavajući debla. ‘’Robove nije uvijek lako razlikovati od onih koji nisu robovi.’’

Konačno odgovori.Između udaraca sjekirom o palmu koju je izabrao,on ispriča Kunti kako su krovovi koliba kod robova pokriveni travom nyantang jongo, dok su kolibe slobodnih ljudi pokrivene sa nyantang foro, koja je, kako je to i Kunta znao, najbolja trava za pokrivanje krovova.

‘’Ali,u prisustvu robova nikada se ne smije govoriti o robovima,’’nastavi Omoro, s vrlo strogim izrazom lica. Kunta nije shvatio zašto, ali je potvrdio glavom kao da mu je sve bilo jasno.

Kad je stablo palme palo na zemlju,Omoro počne odsijecati debele,žilave grane. Kunta je ubrao za sebe nekoliko zrelih plodova, osjećajući da je otac danas raspoložen za pričanje.Veselo pomisli kako će sada moći Laminu objasniti sve o robovima.

‘’Zašto su neki ljudi robovi, a drugi nisu?’’ pitao je.

Omoro mu odgovori kako ljudi postaju robovi na razne načine.Neki se rode kao djeca robinje i on nabroji neke od onih koji su živjeli u Juffureu, ljude koje je Kunta dobro poznavao.Neki od njih bili su roditelji nekih dječaka iz njegovog vlastitog kafa.

‘’Drugi su,’’nastavi Omoro,jednom ranije,suočeni sa smrću za vrijeme kad je zavladala glad u njihovim rodnim selima,došli u Juffure i molili neka im dopuste postati robovima onoga tko pristane da ih hrani i brine se o njima.A treći su opet,’’i Omoro navede imena nekih starijih ljudi u Juffureu,’’ nekadašnji neprijatelji koji su uhvaćeni i zarobljeni.Oni su postali robovi zato što nisu bili dovoljno hrabri pa radije poginuli nego da padnu u zarobljeništvo.’’

Počeo je cijepati deblo u komade prikladne veličine da ih može ponijeti jaki muškarac. Iako su svi koje je imenovao bili robovi, nastavi Omoro, svi su bili poštovani u selu, kao što to Kunta zna.

‘’Njihova su prava zaštićena zakonima naših pradjedova,’’reče Omoro i objasni Kunti kako svaki gospodar mora svoje robove opskrbljivati hranom, odjećom, kućom, zemljom koju će obrađivati u napolici,te im također mora nabaviti ženu ili muža.

‘’Prezreni su samo oni koji to sebi dopuste,’’rekao je otac Kunti,’’oni koji su postali robovima zato

što su bili osuđeni kao ubojice,lopovi ili zbog nekih drugih zločina.To su bili jedini robovi koje je gospodar smio tući ili na drugi način kazniti, onako kako je već smatrao da su zaslužili.’’

‘’Da li robovi moraju uvijek ostati robovi?’’ pitao je Kunta.

‘’Ne, mnogi robovi otkupe za sebe slobodu onim što uštede od obrađivanja zemlje u napolici sa svojim gospodarima.’’

Omoro mu navede imena nekih iz Juffurea koji su se tako oslobodili. Zatim mu spomene neke druge koji su kupili slobodu tako što su vjenčanjem ušli u obitelj svog gospodara.

Kako bi lakše nosio teške komade debla, Omoro je napravio čvrstu omču od zelenih vriježa, i dok ju je vezivao, ispričao je Kunti kako su neki robovi čak postali bogatiji od svojih gospodara. Neki su šta više i sami uzeli robove, a neki su postali vrlo slavne osobe.

‘’Sundiata je jedan od tih!’’uzviknuo je Kunta.

Mnogo je puta slušao,kako bake i grioti pričaju o tom slavnom pretku, robovskom generalu,čija je vojska pobijedila tolike neprijatelje.Omoro zagunđa i potvrdi glavom, očigledno zadovoljan što je Kunta znao za to, jer Omoro je također mnogo slušao o Sundiati kad je bio Kuntina uzrasta.Provjeravajući sinovljevo znanje, Omoro upita: ‘’A tko je bila Sundiatina majka?’’

‘’Sogolon,žena bivol!’’odgovori Kunta ponosno.

Omoro se nasmiješi i podižući na snažna pleća dva teška komada palmovog debla,uvezana vriježom,pođe prema selu. Kunta je išao za njim,žvačući plodove koje je ubrao s oborene palme, a gotovo čitavim putom do sela, Omoro mu je pričao kako je veliko Mandingo carstvo osvojio sakati, sjajni robovski general, čija je čitava armija u početku bila samo šačica odbjeglih robova.

‘’Još ćeš više čuti o Sundiati kad počneš s pripremama za odraslog muškarca’’ reče mu Omoro i već samo spominjanje tog razdoblja njegovog života, prožme Kuntu strahom, ali i radosnim iščekivanjem.

Omoro mu reče da je Sundiata pobjegao od svog omrznutog gospodara,kako je to činila većina robova koji su bili nezadovoljni svojim gospodarima. Omoro mu još reče kako, osim osuđenih razbojnika, nijednog drugog roba gospodar ne smije prodati ukoliko se rob ne složi s izborom budućeg gospodara.

‘’I baka Nyo Boto također je robinja.’’reče Omoro, a Kunta samo što ne proguta nesažvakani komad palmovog ploda. Jednostavno mu to nije išlo u glavu. Kroz pamet su mu prolijetale slike drage stare Nyo Boto kako čuči ispred praga svoje kolibe,nadzire dvanaestak ili petnaestak seoskih golaća, plete na košare vlasulja i popraća zajedljivim primjedbama prolazak svakog odraslog seljanina čak i starješina, ako bi joj se tako prohtjelo.Ta žena nije ničija robinja,pomislio je Kunta.

Slijedećeg poslijepodneva,nakon što je koze utjerao u obore,Kunta povede Lamina putom kojim su izbjegli svoje drugove u igri i ubrzo su obojica šutke čučali ispred kolibe Nyo Boto.Za nekoliko trenutaka starica se pojavila na vratima osjetivši da se pred kolibom nalaze posjetioci.Već nakon jednog jedinog pogleda na Kuntu,koji je oduvijek bio jedan od njezinih miljenika, znala je da je dječaku nešto osobito na pameti. Pozvala je dječake u kolibu i odmah im počela kuhati nekakav čaj od trava.

‘’Kako su tata i mama?’’ upitala je.

‘’Dobro. Hvala ti što si pitala.’’odgovori Kunta učtivo.

‘’A kako si ti, bako?’’

‘’Sasvim dobro, zapravo.’’odgovorila je.Kunta nije više ništa rekao sve dok baka nije preda nj


stavila čaj. Zatim izvali: ‘’Bako, zašto si ti ropkinja?’’

Nyo Boto oštro pogleda Kuntu, pa Lamina. Sad ona neko vrijeme nije govorila. ‘’Reći ću ti.’’rekla je konačno.

‘’U mom rodnom selu, daleko, daleko odavde i prije mnogo kiša, jedne noći, kad sam još bila mlada,udata žena,’’počela je pričati Nyo Boto.

Ustrašeno se probudila kad je gorući travnati krov tresnuo o kolibu njezinih susjeda koji su vriskali u panici. Dograbivši svoje dvoje male djece, dječaka i djevojčicu čiji je otac nedavno poginuo u plemenskom ratu, ona je istrčala iz kolibe i pridružila se ostalima a sve su ih dočekali naoružani bijeli lovci na robove i njihovi crni safee pomoćnici.Uz žestoki otpor, svi oni koji nisu uspjeli pobjeći, grubo su stjerani na gomilu, a oni koji su bili teško ranjeni ili su bili previše stari ili previše mladi da bi izdržali put, pobijeni su pred njihovim očima, i Nyo Boto zajeca.

‘’Među njima i moji mališani i moja stara majka.’’

Dok su Lamin i Kunta sjedili čvrsto držeći jedan drugoga za ruku,ona im ispriča kako su smrtno prestrašene zarobljenike povezali željeznim obručima koje su im stavili oko vrata i zatim ih danima,pod udarcima biča,tjerali preko užarenog, tvrdog tla u unutrašnjost zemlje.I svakoga dana sve je više i više zarobljenika padalo pod udarcima bičeva kojima su im sjekli leđa, tjerajući ih da ubrzaju korak.Nakon nekoliko dana još više ih je počelo padati od gladi i iscrpljenosti. Neki su teturajući nastavljali put,ali one koji nisu mogli dalje, ostavljali su da postanu plijenom divljih zvijeri.Dugi red zarobljenika prolazio je kroz druga sela koja su isto tako bila spaljena i porušena,gdje lubanje i kosti ljudi i životinja ležahu,među izgorjelim kosturima koliba koje su nekada bile obiteljski domovi.Manje od polovine onih koji su počeli putovanje, stiglo je do sela Juffure, četiri dana udaljenog od najbližeg mjesta na Kamby bolongo, gdje su se prodavali robovi.

‘’Ovdje su jednu mladu zarobljenicu prodali za vreću kukuruzam’’reče starica. ‘’To sam bila ja.I tako sam dobila ime Nyo Boto’’ To,kako Kunta zna, znači »vreća kukuruza«. Čovjek koji ju je kupio za svoju robinju, ubrzo je umro, rekla je.

‘’I sve otada ja živim ovdje.’’

Lamin se vrpoljio od uzbuđenja, a Kunta je nekako sada osjećao još više ljubavi i poštovanja prema staroj Nyo Boto koja je sjedila i šutke se nježno smiješila na dječake čije je roditelje, baš kao i njih, odnjihala na svojim koljenima.

‘’Omoro, vaš tata, bio je u prvom kafu kad sam ja došla u Juffure,’’reče Nyo Boto gledajući ravno Kuntu.

‘’Yaisa, njegova majka, vaša baka,bila je moja dobra prijateljica.Sjećaš li se nje?’’ Kunta odgovori da se sjeća i ponosno nadoda kako je svom malom bratu ispričao sve o njihovoj baki.

‘’Dobro si učinio!’’reče Nyo Boto. ‘’Ja sada moram opet na posao. Hajde, idite sada.’’

Zahvalivši na čaju, Kunta i Lamin izađu i polako se upute prema Bintinoj kolibi, obojica duboko obuzeti svaki svojim mislima. Slijedećeg dana, kad se Kunta po podne vratio sa paše, Lamin ga je dočekao sa bezbroj pitanja o priči Nyo Boto. Da li je u Juffureu ikada gorjela takva vatra želio je znati.Pa, on za tako nešto nikada nije čuo,odgovorio je Kunta, a u selu se nisu primjećivali nikakvi tragovi paljevine. Je li Kunta ikada vidio jednog od tih bijelih ljudi?

‘’Naravno da nisam!’’uzviknuo je Kunta.

Ali, rekao je, njihov je otac pričao kako su on i njegova braća jednom vidjeli tuobaba i njegove

brodove na nekom mjestu dalje gore uz rijeku.Kunta brzo promijeni temu,jer je vrlo malo znao o tuobabu i htio je nasamo razmisliti o njemu.Poželio je da može jednoga vidjeti,naravno, sa sigurne udaljenosti, jer sve što je ikada o bijelim ljudima čuo, jasno je ukazivalo na to da je bolje ne prilaziti im suviše blizu.

Nedavno, jedna djevojka koja je otišla skupljati ljekovito bilje,a prije nje dva odrasla muškarca koji su otišli u lov,nestali su, svi su bili uvjereni da ih je ukrao i odveo tuobab.Kunta se, naravno, sjećao kako su,kad bi bubnjevi iz drugih sela upozoravali da je tuobab nekoga odveo, ili kako se zna da se nalazi negdje u blizini,muškarci u selu,dohvatili oružje i podvostručili straže,a prestrašene žene brzo su skupljale djecu i skrivale se s njima u šipražju daleko od sela. Ponekad bi tamo ostali i nekoliko dana,sve dok ne bi osjetili da je tuobab otišao.Kunta se sjeti kako je jednom bio na paši sa kozama i u tišini savane sjedio u sjenci svog omiljelog stabla.Slučajno je pogledao gore i na svoje iznenađenje ugledao u krošnji iznad njega dvadeset ili trideset majmuna kako skutreni sjede nanizani po granama gusto obraslim lišćem, tihi kao kipovi, a njihovi im dugi repovi vise ovješeni prema zemlji.Kunta je o majmunima uvijek mislio kao o bučnim životinjama koje su stalno u pokretu i nikako mu nije izlazilo iz pameti kako su tiho i nepomično sjedili i pratili svaki njegov pokret. Kad bi barem on mogao tako sjediti negdje na drvetu i promatrati nekog tuobaba dolje ispod njega.

Kad su slijedećeg dana tjerali koze kući s paše,nakon onog jučerašnjeg Laminog ispitivanja o tuobabu, Kunta započne o tome razgovor s ostalim pastirima i začas su svi počeli pričati što je tko čuo. Jedan dječak, Demba Conteh, reče kako je jedan njegov veoma hrabri stric jednom prišao toliko blizu da je mogao omirisati neke tuobabe, i pričao je kako oni imaju nekakav čudni vonj. Svi su dječaci čuli kako tuobab krade ljude zato da bi ih pojeo. Međutim, neki su čuli kako navodno tuobab tvrdi da ljudi koje su odveli nisu bili pojedeni, nego su samo morali raditi na nekakvim golemim njivama. Sitafa Silla na to prezirno prosikće uobičajeni odgovor svog djeda: ‘’Bjelačka laž!’’

Čim mu se za to pružila prilika, Kunta zamoli Omora: ‘’Tata, hoćeš mi ispričati kako ste ti i tvoja

braća vidjeli tuobaba na rijeci?’’ Brzo još nadoda: ‘’Moram to pravilno protumačiti Laminu.’’

Kunti se učinilo da se otac umalo bio nasmiješio,ali Omoro je samo zagunđao, očito se u tom času nije osjećao raspoložen za razgovor.Međutim,nekoliko dana kasnije, Omoro kao uzgred pozove oba svoja sina, i Kuntu i Lamina, neka pođu s njim izvan sela skupljati neko korijenje koje mu je bilo potrebno. Gologuzom Laminu bilo je to prvi put u životu da je nekamo išao sa ocem i bio je presretan.Svjestan toga da Kunti ima zahvaliti što se to dogodilo, on se čvrsto držao za rep dundiko košulje svog velikog brata.

Omoro ispriča sinovima kako su, završivši pripreme za odrasle muškarce, njegova dva starija brata, Janneh i Saloum, otišli iz Juffurea i s vremenom su o njima počele stizati vijesti kako su postali poznati putnici koji su putovali do dalekih i čudnih krajeva.Njihov je prvi povratak kući uslijedio tek kad im je govor bubnjeva donio vijest čak iz Juffurea da se Omoru rodio prvi sin. Putovali su danju i noću, bez odmora, kako bi stigli na obred imenovanja. I nakon tako dugog izbivanja,braća su radosno zagrlila neke od svojih prijatelja iz djetinjstva, vršnjake iz svoga kafa. Međutim, onih nekoliko preostalih tužnim su glasom ispričali putnicima kako su ostali njihovi prijatelji pomrli ili bili izgubljeni,neki su poginuli u spaljenim selima, neke su ubili strašni vatreni štapovi, neki su bili oteti, neki su nestali dok su obrađivali svoje njive, ili bili u lovu, ili putovali, a svemu je bio uzrok tuobab.

Omoro reče kako su ga njegova braća nato ljutito pozvala neka pođe s njima pogledati što tuobab radi i može li se možda nešto učiniti. I tako su tri brata putovala tri dana uz obale Kamby bolonga, brižljivo se skrivajući u šipražju, sve dok nisu našli što su tražili.

Oko dvadeset velikih kanua tuobaba stajalo je usidreno na rijeci, svaki od njih dovoljno prostran da bi u njega mogli stati svi stanovnici Juffurea, a svaki je kanu imao jednu golemu bijelu krpu vezanu konopima uz štap nalik na stablo, visok kao deset odraslih muškaraca.U blizini je bio otok, a na otoku je

bila tvrđava.Naokolo je hodalo mnogo tuobaba,a s njima su bili i njihovi crni pomoćnici,bilo ih je na utvrdi i u malim kanuima. Mali su kanui prevozili do velikih kanua razne stvari kao što su osušeni indigo, pamuk, pčelinji vosak, kože.Međutim, strasnije nego što on to može opisati, reče Omoro, bilo je gledati kako tuobab bičuje i na druge načine muči one koji su bili uhvaćeni i određeni da ih tuobab odvede sa sobom.

Neko vrijeme je Omoro šutio i Kunta osjeti kako otac razmišlja da li bi mu još nešto rekao. Konačno Omoro progovori: ‘’Sada više ne otimlju toliko naših ljudi kao nekada.Kad je Kunta još bio dojenče, nastavi Omoro, ‘’kralj Barra koji vlada ovim dijelom Gambije, odredio je da se više ne smije paliti sela i zarobljavati ili ubijati seoske stanovnike. Ubrzo je to doista prestalo,nakon što su vojnici nekih razljućenih kraljeva spalili velike kanue i potopili ih,poubijavši sve tuobabe koji su se u njima zatekli.

‘’Sada,’’reče Omoro,’’svaki kanu tuobaba kad ulazi u Kamby bolongo puca iz devetnaest cijevi u znak pozdrava kralju Barru.’’

On dalje reče kako sada kraljevi osobni opunomoćenici pribavljaju ljude za tuobaba,obično su to razbojnici ili dužnici, ili bilo tko za koga se posumnja da kuje urotu protiv kralja,za takvu je osudu često bilo dovoljno da netko bude primijećen kako šapće.Svaki put kad tuobabovi brodovi uplove u Kamby bolongo u potrazi za robovima koje će kupiti, reče im Omoro, broj osuđenih za razne zločine nekako naglo poraste.

‘’Ali čak ni kralj ne može zaustaviti krađu ljudi iz njihovih sela,’’produži Omoro. ‘’Vi ste poznavali neke od onih koji su nestali iz našeg sela,troje naših ljudi samo u nekoliko zadnjih mjesečevih ciklusa,kao što znate, a čuli ste i govor bubnjeva iz drugih sela.’’

Omoro je ozbiljno gledao sinove i počeo govoriti vrlo polako.

‘’Ovo što ću vam sada reći nije dovoljno da saslušate samo ušima,jer ako ne budete činili onako kako vam budem rekao, ukrast će vas i odvesti odavde zauvijek!’’

Kunta i Lamin slušali su u sve većem strahu.

‘’Nikada nemojte nigdje ostati sami,ako to ikako možete,’’reče im Omoro. ‘’Nikada nemojte izlaziti noću, ako ne morate. A i danju i noću, ako ste sami, ne prilazite visokoj travi i grmlju, ako ih možete zaobići.’’

Dok budu živi,čak i kad postanete odrasli muškarci, rekao im je otac, moraju stalno biti na oprezu od tuobaba.

‘’On često gađa iz svojih vatrenih štapova, kojih zvuk možete čuti izdaleka. A kad vidite mnogo dima tamo gdje nema nikakvog sela, to je vjerojatno tuobab zapalio vatru da pripremi sebi jelo,njegove su vatre uvijek prevelike. Morate brižljivo ispitati sve njegove tragove kako biste saznali kojim je putom otišao. Njegov je korak mnogo teži od našega i on ostavlja tragove koje ćete lako prepoznati da ne potječu od naših ljudi, tuobab lomi grančice i travu. A kad dođete blizu mjesta na kojem je tuobab boravio, osjetit ćete njegov vonj. Nešto slično na vonj mokre kokoši. A mnogi ljudi kažu kako iz tuobaba zrači strah koji mi možemo nanjušiti. Ako to osjetite, budite tihi, jer često ga možete otkriti na priličnoj udaljenosti.’’

‘’Međutim,nije dosta poznavati samo tuobaba,’’nastavi Omoro.

‘’Mnogi naši ljudi rade za njega. Oni su izdajice, slatee. Ali ako ne znate tko su, nema načina kako biste ih mogli prepoznati.Zato, kad ste u savani, budite nepovjerljivi prema svakome koga ne poznajete.’’ Kunta i Lamin sjedili su sledeni od straha.

‘’Ne mogu vam sve to dovoljno opisati’’doda otac.

’’Morate čuti što smo vaši stričevi i ja vidjeli da se događa s onima koje je tuobab ukrao.Velika je razlika između robova naših ljudi i onih koje tuobab odvodi da bi bili njegovi robovi.’’

Pričao im je kako su vidjeli ukradene ljude povezane lancima, nagurane u dugačke, čvrstom bambusovom ogradom ograđene obore, smještene uz obalu rijeke, koje su čuvali brojni stražari.Kad bi mali kanui dovezli sa velikih kanua na obalu nekog tuobaba važnog izgleda, ukradene su ljude izvlačili iz obora napolje na pijesak.

‘’Obrijali su im glave i zatim im tijela mazali uljem sve dok ne bi postali sjajni od glave do pete.Prvo su morali čučnuti, pa skočiti, gore, dolje.’’pričao je Omoro.

‘’A zatim, kad je tuobabu bilo dosta toga, zapovjedili bi stražarima da ukradenim ljudima silom otvore usta kako bi im mogli pogledati zube i grlo.

Hitro Omorov prst dotakne Kuntu između nogu, i kad je Kunta skočio, Omoro reče: ‘’Zatim su muškarcima navlačili i gledali njihov foto.Čak su i ženama gledali tajne dijelove tijela.I tuobab bi onda konačno zapovjedio ljudima da ponovo čučnu i pritiskao bi im užareno željezo na leđa i ramena. Zatim su ih, dok su vriskali i teturali od bola, tjerali prema vodi gdje su čekali mali kanui u kojima su ih vozili na velike kanue.’’

‘’Moja braća i ja gledali smo kako su se mnogi bacali na trbuh, grabeći rukama pijesak i trpajući ga u usta kao da su htjeli još jednom, posljednji put uhvatiti i zagristi svoju zemlju,’’reče Omoro. Ali, stražari su ih odvlačili i tukli.’’

Čak i u malim kanuima, vani na rijeci, pričao je otac Kunti i Laminu, neki su se još uvijek borili uprkos bičevima i batinama, sve dok na kraju ne bi iskočili iz kanua u vodu medu strašne, dugačke ribe sivih leđa, bijelog trbuha i zaobljenih usta punih oštrih zuba,i te su ribe brzo zarumenile vodu krvlju onih nesretnika. Kunta i Lamin stiskali su se jedan uz drugoga, hvatajući jedan drugoga za ruke. ‘’Bolje je da sve to znate nego da vaša majka i ja jednog dana moramo za vas ubiti bijelog pijevca.’’Omoro pogleda sinove.

‘’Da li znate što to znači?’’

Kunta je uspio kimnuti glavom i s mukom progovori: ‘’To se radi kad netko nestane, je li fa?’’Vidio je već obitelji kako panično zapijevaju molitve Alahu čučeći oko bijelog pijevca koji krvari pred njima razrezanog grkljana i udara krilima.

‘’Tako je,’’reče Omoro.’’Ako bijeli pijevac ugine ležeći na prsima, još ima nade. Ali, ako izdahne izvrnut na leđa, onda više nema nikakve nade i cijelo se selo pridružuje obitelji u tužbalicama Alahu.

‘’Fa?’’Laminov glas, piskav od straha, iznenadi Kuntu,’’kamo veliki kanui voze ukradene ljude?

‘’Stari ljudi kažu da ih voze u Jong Sang Doo,’’odgovori Omoro,’’zemlju u kojoj robove prodaju divovskim ljudožderima koji se zovu tuobabo koomi,oni se nama hrane. Nitko ne zna ništa više o tome.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:39 pm

Alex Haley - Page 2 Reading_the_Tea_Leaves



17. POGLAVLJE



Lamin je bio toliko prestrašen očevom pričom o lovu na robove i o bijelim ljudožderima,da je te noći nekoliko puta probudio Kuntu svojim ružnim snovima. A slijedećeg dana kad se Kunta vratio sa paše, on odluči skrenuti misli svog malog brata a i svoje vlastite s takvih tema pričajući mu o njihovim uglednim stričevima.

‘’Braća našeg oca također su sinovi slavnog Kairabe Kunte Kinta, po kojemu su mene imenovali,’’reče mu Kunta ponosno.

‘’Ali, naše je stričeve, Janneha i Salouma, rodila Sireng,’’nastavi on priču. Lamin ga začuđeno pogleda, ali mu Kunta odmah protumači.

‘’Sireng je bila prva žena našeg djeda, koja je umrla prije nego je on oženio našu baku Yaisu.’’

Kunta poređa po zemlji grančice kako bi bratu označio razne pojedince iz obitelji Kinte. Međutim, jasno je vidio kako Lamin još uvijek ništa ne shvaća. Uzdahnuvši,on ostavi to objašnjenje i prijeđe na priču o dogodovštinama njihovih stričeva koje su toliko puta oduševile i samoga Kuntu kad bi slušao oca kako o njima govori.

‘’Naši stričevi nisu nikada sebi uzeli žene, jer je njihova ljubav za putovanja bila jača od svega,’’reče Kunta.

‘’Mnoge i mnoge mjesečeve cikluse, putovali su pod suncem i spavali pod zvijezdama.Naš otac kaže da su bili tamo gdje sunce prži beskrajni pijesak, u zemlji gdje nikada ne pada kiša. U jednoj drugoj zemlji koju su posjetili njihovi stričevi,’’ pričao je Kunta,’’drveće je bilo tako gusto da je u šumama bilo mračno kao da je noć, čak i danju…Ljudi u toj zemlji nisu bili viši od Lamina, izgledali su poput Lamina, uvijek su išli goli,čak i nakon što su prestali biti djeca. A ti su ljudi ubijali goleme slonove sićušnim, zatrovanim strelicama. U nekoj drugoj zemlji, u zemlji divova, Janneh i Saloum su vidjeli ratnike koji su mogli baciti lovačka koplja dva puta dalje od najsnažnijeg Mandinga, i plesače koji su mogli skočiti u zrak više od vlastitih glava, a bili su šest dlanova viši od najvišeg čovjeka u Juffureu.Prije spavanja,dok ga je Lamin gledao razrogačenih očiju,Kunta mu ispriča jednu od svojih najmilijih priča,skačući naokolo naglim skokovima i zamahujući zamišljenim mačem snažno gore,dolje, kao da je Lamin jedan od razbojnika s kojima su se njihovi stričevi i drugi putnici svakodnevno borili dok bi s teškim tovarima bjelokosti, dragog kamenja i zlata, putovali mnogo uštapa do velikog crnog grada Zimbabwe.

Lamin je moljakao neka mu ispriča još koju priču, ali Kunta mu reče neka pođe spavati. vaki put kad bi Kuntu poslali na spavanje nakon što bi mu otac ispričao takve priče, Kunta bi dugo ležao budan na svome ležaju,kao što će sada ležati njegov mali brat dok bi u duhu pretvarao priče o stričevima u slike. A ponekad bi Kunta čak i sanjao kako putuje sa svojim stričevima u sve te čudne krajeve i kako razgovara s ljudima koji izgledaju, ponašaju se i žive posve drugačije od njegovog plemena Mandingo. Dovoljno mu je bilo čuti imena svojih stričeva i Kuntino bi srce odmah počelo brže kucati.

Nekoliko dana kasnije, njihova su imena odjednom doprla do Juffurea na tako uzbudljiv način da je Kunta jedva mogao obuzdati oduševljenje. Bilo je vruće, tiho popodne i gotovo svi do jednoga stanovnici Juffurea sjedili su pred vratima svojih koliba ili u sjenci baobaba, kad se odjednom začuo oštar govor bubnjeva iz susjednog sela. Kao i odrasli,i Kunta i Lamin nakrivljene su glave pozorno osluškivali kako

bi pročitali poruku bubnjeva. Lamin glasno uzvikne kad je čuo ime svog vlastitog oca. Ali, nije još bio dovoljno odrastao da bi shvatio i ostatak poruke, i zato mu Kunta šapćući saopći novost koju je dojavio bubanj, pet dana hoda u smjeru izlazećeg sunca, Janneh i Saloum Kinte gradili su novo selo. A svog brata Omora očekuju da dođe i prisustvuje ceremoniji blagoslova novog sela, koja će se održati kad izađe slijedeći mlađak.Bubanj prestane govoriti. Lamin je bio pun pitanja.

‘’Jesu li to naši stričevi? Gdje je to selo? Hoće li naš fa otići tamo?’’

Kunta nije odgovarao. Zapravo, dok je trčao preko sela prema kolibi jalibe, Kunta je jedva i čuo svoga brata. Kod jaliba su se već okupljali drugi ljudi.Zatim je došao Omoro i iza njega Binta, s velikim trbuhom. Svi su gledali kako su Omoro i jaliba kratko razgovarali, a zatim mu je Omoro predao poklon.Bubanj za poruke ležao je uz malu vatru kako bi se kozja koža na glavi bubnja zagrijala i što jače napela.Uskoro su okupljeni seljani gledali u ruke jaliba koje su udarale Omorov odgovor braći kako će, ako Alah dopusti, stići u njihovo novo selo prije slijedećeg mladog mjeseca.Slijedećih nekoliko dana Omoro nikamo nije mogao poći da ga ostali seljani ne bi obasuli čestitkama i blagoslovima za novo selo koje će u povijesti ostati zapisano kao selo koje je zasnovao rod Kinte.

Nije još ostalo mnogo dana do Omorova odlaska kad Kuntu zaokupi jedna zamisao koja je gotovo bila prezamašna da uopće o njoj misli. Postoji li možda ma i najmanja mogućnost da bi mu otac dopustio sudjelovati u tom putovanju? Kunta više ni o čemu drugom nije mogao misliti.Zamijetivši kako je neuobičajeno tih,Kuntini prijatelji pastiri, čak i Sitafa,držali su se dalje od njega. A,prema svom malom bratu koji ga je obožavao,Kunta je postao tako razdražljiv da se čak i Lamin udaljio od njega,uvrijeđen i začuđen. Kunta je bio svjestan toga da se ponaša ružno i osjećao se zbog toga krivim, ali nije mogao drugačije.

Znao je da bi od vremena do vremena neki sretan dječak dobio dopuštenje da se pridruži na putovanju svom ocu, stricu ili starijem bratu. Ali, znao je također da ti dječaci nikada nisu bili toliko mladi kao što je bio on sa svojih pukih osam kiša,osim ponekad,ako se radilo o dječaku bez oca,jer ti su dječaci prema drevnim zakonima plemena, uživali posebne privilegije.Takav bi dječak mogao početi u stopu pratiti bilo kojeg odraslog muškarca, a taj muškarac nikada ne bi imao ništa protiv toga da s dječakom dijeli sve što ima. čak i ako je bio na putovanju koje je trajalo mnoge mjesečeve cikluse,sve dok bi ga dječak slijedio na propisanoj udaljenosti od točno dva koraka, dok bi činio sve što mu se kaže, podnosio sve bez riječi žalbe i uvijek šutio, osim kad mu se obrati netko od odraslih.

Kunta je znao da ne smije dopustiti da bilo tko,a naročito njegova majka, makar i posumnja o čemu on to sanja. Bio je siguran da se Binta ne bi složila, još i više, vjerojatno bi mu zabranila da to ikada spomene, a to bi značilo da Omoro nikada ne bi ni saznao kako se njegov sin očajnički nadao da će smjeti poći s njime. I tako, znao je kako mu je jedina nada u tome da sam upita svoga fa ako mu ikada uspije uloviti ga nasamo.

Uskoro je ostalo još samo tri dana do onoga kad je Omoro trebao poći, i Kunta koji ga nije ispuštao iz vida i koji je već upravo očajavao,baš kad je poslije doručka izgonio koze iz obora, ugleda oca kako izlazi iz Bintine kolibe.

Istog časa on počne skretati koze da besciljno šetaju naprijed, natrag, sve dok Omoro nije otišao dovoljno daleko i u takvom smjeru da ga Binta sigurno više nije mogla vidjeti. Zatim, ostavivši koze same,naprosto je morao preuzeti taj rizik,Kunta potrči poput zeca i zaustavivši se bez daha pred Omorom, molećivo se zagleda u očevo iznenađeno lice. Grcajući i hvatajući dah, Kunta se više nije mogao sjetiti ni jedne jedine riječi od onoga što je namjeravao kazati ocu. Omoro se dugim pogledom zagledao u sina, a zatim progovori.

‘’Upravo sam rekao tvojoj majci,’’reče i ode.

Kunti je trebalo nekoliko sekundi da shvati što je to otac rekao.

‘’Ajeee! ‘’zavrisne, a da uopće nije bio svjestan svoga vriska. Bacio se na trbuh, zatim poput žabe skočio opet u zrak i zaletjevši se nazad prema kozama, natjerao je životinje u trk prema savani.Kad se dovoljno sabrao i svojim drugovima na paši ispričao što se dogodilo, oni su bili toliko ljubomorni da su svi otišli od njega. Međutim, oko podneva, nisu više mogli odoljeti iskušenju da s Kuntom ne podijele oduševljenje zbog njegove izvanredne sreće. Do tada se Kunta već bio utišao, shvativši u međuvremenu kako je, sve od časa kad je stigla poruka bubnjeva, njegov otac neprestano mislio na svoga sina.

Kasno tog poslijepodneva, kad je Kunta sretan dotrčao kući i uletio u kolibu svoje majke, Binta ga je bez riječi dohvatila i počela ga tako oštro pljuskati da je Kunta pobjegao ne usuđujući se pitati što je skrivio. A njezino se ponašanje prema Omoru toliko izmijenilo da je Kunta bio upravo zapanjen. Čak je i Lamin znao kako ženama baš nikada nije dopušteno otkazati mužu poštovanje,ali iako je Omoro stajao na mjestu odakle ju je sasvim jasno mogao čuti, Binta je glasno mrmljala,negodujući zbog njegovog i Kuntinog putovanja kroz savanu u vrijeme kad su bubnjevi iz raznih sela svakodnevno javljali o ljudima koji su nestali.

Pripremajući kuskus za doručak,tako je bjesomučno udarala tučkom u mužaru da se činilo kao da gromko odjekuje neki bubanj.

Dok se Kunta žurio što prije napustiti kolibu slijedećeg jutra kako bi izbjegnuo nove batine,Binta zapovjedi Laminu neka ostane s njom u kolibi i počela ga je ljubiti i maziti i grliti, što nije činila još otkako je bio beba.Laminov pogled jasno je govorio Kunti koliko mu je zbog toga neugodno, ali ni jedan ni drugi nisu tu mogli ništa učiniti.

Kad je Kunta izašao iz kolibe i kad njegova majka nije bila u blizini, gotovo svaka odrasla osoba u selu koja bi ga ugledala,čestitala bi mu što je postao najmlađi dječak u Juffureu kojemu je ikada ukazana čast da podijeli dugo putovanje s jednim od starješina. Kunta je skromno odgovarao:

‘’Hvala,’’pokazujući kako je dobro odgojen,ali kad se našao sam u savani, daleko od pogleda odraslih,on zapleše sa svojim,tog dana posebno velikim zavežljajem koji je ponio kako bi drugovima pokazao da umije dobro održati teret na glavi i da će ga održavati slijedećeg jutra kad bude hitrim korakom prolazio pokraj stabla putnika, dva koraka iza svoga oca.Zavežljaj mu padne tri puta dok je napravio isto toliko koraka.

Na putu kući, misleći na mnoge stvari koje je još htio obaviti u selu prije odlaska, Kunta osjeti neku čudnu potrebu da prije svega posjeti staru Nyo Boto. Kad je predao koze, on pobjegne iz Bintine kolibe što je prije mogao i čučne ispred kolibe Nyo Boto. Uskoro se starica pojavi na vratima.

‘’Očekivala sam te,’’reče ona pozivajući ga unutra. Kao i uvijek kad bi joj Kunta sam došao u posjetu, njih dvoje bi prvo neko vrijeme samo sjedili i šutjeli. Kunta je oduvijek volio te trenutke i unaprijed im se veselio. Iako je bio vrlo mlad, a ona vrlo stara, njih dvoje su se osjećali vrlo bliski jedno drugome, sjedeći tako u polumračnoj kolibi, svako obuzeto svojim mislima.

‘’Imam nešto za tebe,’’konačno progovori Nyo Boto.Priđe nekoj tamnoj torbi od volovske kože što je visjela na zidu kraj njezina kreveta, izvuče iz nje tamnu saphie amajliju od one vrste koja se nosi na mišici.

‘’Tvoj je djed blagoslovio ovu amajliju kad se tvoj otac pripremao za odraslog muškarca,’’reče mu Nyo Boto.

‘’Amajlija je blagoslovljena i namijenjena pripremama za muškarca Omorovog prvog sina,tebe.Tvoja

baka Yaisa ostavila ju je meni da je čuvam do tvog odlaska na pripreme za muškarca. A te pripreme zapravo počinju ovim tvojim putovanjem uz tvoga fa.’’

Kunta je s ljubavlju gledao dragu staricu, ali nije se mogao sjetiti pravih riječi kojima bi joj rekao kako će mu taj saphie uvijek pružati osjećaj da je ona s njima, ma koliko daleko otišao.

Slijedećeg jutra, nakon povratka s molitve,Omoro je nestrpljivo čekao dok je Binta, nimalo ne žureći, pripremila zavežljaj koji će Kunta ponijeti na glavi. Kad je Kunta,prošle noći ležao budan previše uzbuđen da bi mogao mirno prespavati noć, čuo ju je kako plače.A onda se odjednom našla kraj njega i grlila ga tako snažno da je mogao osjetiti kako joj cijelo tijelo drhti i tog je časa shvatio, jasnije nego ikada ranije u životu, koliko ga zapravo voli njegova majka.

Kunta je sa svojim prijateljem Sitafom brižljivo okušao i uvježbao ovo što su sada činili njegov otac i on,prvo Omoro, a za njim Kunta, iskoračili su dva koraka u prašinu iza praga njegove kolibe. Zatim su stali, okrenuli se, sagnuli se do zemlje i šakama skupili prašinu sa svojih prvih otisaka stopala, te su je spremili u svoje lovačke torbe, osiguravši na taj način povratak svojih stopala na to mjesto.

Binta je plačući promatrala sa praga svoje kolibe, stisnuvši Lamina uz svoj veliki trbuh, dok su Omoro i Kunta odlazili. Kunta se već počeo okretati kako bi bacio još posljednji pogled, ali vidjevši da se njegov otac nije okrenuo, uperi pogled preda se i nastavi koračati,shvativši da se muškarcu ne priliči pokazivati osjećaje.Dok su koračali kroz selo, ljudi pored kojih su prolazili pozdravljali su ih i smješkali se,a Kunta mahne svojim drugovima koji su kasnili s odlaskom na pašu kako bi ga mogli ispratiti. Kunta je znao da su oni shvatili zašto on nije odgovorio na njihove izgovorene pozdrave,za njega je sada govor bio tabu.Kad su stigli do stabla putnika, zastali su, i Omoro doda dvije nove pamučne trake stotinama drugih,iscijepanih vjetrom koje su već visile s niskih grana,a svaka je od njih značila molitvu putnika neka mu putovanje bude bez opasnosti i blagoslovljeno.

Kunta nije mogao vjerovati da se sve to zaista događa. Bilo je to prvi put u njegovu životu da će noć provesti daleko od majčine kolibe, prvi put što će se udaljiti od vrata Juffurea još dalje nego što obično zaluta neka od njegovih koza, prvi put, za mnoge događaje.Dok je Kunta bio zaokupljen tim mislima, Omoro se već okrenuo i bez riječi ili pogleda unazad, počeo je koračati vrlo žustrim koracima niz stazu prema šumi. Gotovo izgubivši pritom svoj zavežljaj, Kunta potrči kako bi ga sustigao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:39 pm

Alex Haley - Page 2 Reading_The_Morning_Newspaper



18. POGLAVLJE



Kunta je gotovo morao potrčati ako je želio zadržati propisana dva koraka udaljenosti iza Omora.Uvidio je da su potrebna maltene dva njegova kratka brza koraka za svaki dugi,laki korak njegova oca. Nakon otprilike jednog sata takva hoda, Kuntino je oduševljenje oslabilo skoro isto koliko i njegove noge. Zavežljaj mu se činio sve težim i težim i njega obuze strašna pomisao,što ako se toliko umori da više ne bude u stanju držati korak? Bijesno se samome sebi zarekne kako će prije pasti od umora nego što će dopustiti da se tako nešto dogodi.

Od vremena do vremena, dok su oni prolazili, divlje bi svinje žustro, rokćući, otrčale u šiprag, jarebice bi uzlepršale u zrak a zečevi požurili u zaklon. Ali, Kunta sada ne bi obratio pozornost ni na slona, zaokupljen isključivo svojom odlukom da održi korak s ocem.Mišići ispod koljena počeli su ga pomalo boljeti. Lice mu je oblijevao znoj, isto tako i glavu,osjetio je to po zavežljaju koji mu je počeo kliziti u stranu, malo ovamo, malo onamo, tako da ga je neprestano morao hvatati objema rukama i ponovo ga namještati.

Ispred njih, nakon izvjesnog vremena, Kunta ugleda putnikovo stablo nekog malog sela.Pitao se koje li je to selo,bio je uvjeren da bi prepoznao ime sela kad bi mu ga otac rekao, ali Omoro niti je progovorio, niti pogledao iza sebe sve otkako su napustili Juffure. Nekoliko minuta kasnije Kunta ugleda kako im u susret trče,kao što je to i on nekoć činio,gola djeca iz prvoga kafa. Mahali su i dovikivali pozdrave, a kad su se približili, Kunta opazi kako su im se oči raširile kad su vidjeli kako je malen taj dječak koji putuje sa svojim ocem.

‘’Kamo ideš ?,’’brbljavo su se raspitivali, trčkajući uz Kuntu s jedne i s druge strane. ‘’Je li on tvoj fa? Jesi li ti Mandingo?Iz kojeg si sela? ‘’

Iako veoma umoran, Kunta se osjećao odraslim i važnim dok je nastavio hodati, ne obraćajući pažnju na tu dječurliju,upravo onako kako je to činio njegov otac.

U blizini svakog putnikovog stabla, put bi se račvao,jedan bi krak vodio u selo, a drugi je obilazio selo, tako da onaj tko u selu nije imao nikakva posla, može proći a da ga nitko ne smatra nepristojnim.

Kad su Omoro i Kunta krenuli odvojkom što je vodio pokraj sela, mališani su žalosno uzvikivali,ali odrasli koji su sjedili ispod seoskog baobaba, samo su kratko pogledali prema putnicima,jer im je svima pozornost zaokupljao neki griot kojega je Kunta mogao čuti kako vrlo glasno i kićeno govori o veličini plemena Mandingo.Na blagoslov novog sela njegovih stričeva, pomisli Kunta, doći će zacijelo mnogi grioti, pjevači pohvalnica i glazbenici.

Znoj se počeo slijevati Kunti u oči i bio je prisiljen žmirkati kako bi olakšao neugodni peckavi osjećaj.Otkako su počeli hodati,sunce je prešlo tek preko polovice neba, ali njega su noge tako strašno boljele, a zavežljaj na glavi postao mu je tako težak da je ozbiljno počeo sumnjati hoće li izdržati. Osjećaj panike sve ga je jače obuzimao kad se Omoro iznenada zaustavi i spusti na zemlju svoj zavežljaj pokraj bistrog jezerca uz stazu.Kunta je za trenutak ostao stajati, pokušavajući kontrolirati klecava koljena.Dohvatio je zavežljaj s namjerom da ga skine s glave, ali mu on izmakne iz ruku i muklo tresne o zemlju. Umirući od srama,Kunta pogleda prema Omoru koji je to vjerojatno čuo,ali Omoro je klečao i pio na izvoru, ne pokazujući uopće da je svjestan prisutnosti svoga sina.

Kunta nije bio ni svjestan koliko je ožednio.Hramljući,približio se vodi, kleknuo da se napije,ali njegove su noge odbijale da zadrže tijelo u tom položaju. Još jednom je pokušao, ponovo bezuspješno, i Kunta konačno legne na trbuh, osloni se na laktove i nekako uspije spustiti usta do vode.

‘’Samo malo.’’

To su bile prve riječi koje je njegov otac izgovorio otkako su izašli iz sela i Kunta se iznenađeno trgao.

‘’Progutaj malo vode, pričekaj, i onda možeš popiti još malo.’’

Iz nekog nejasnog razloga, Kunta se rasrdi na oca. ‘Da, fa ,namjeravao je reći, ali iz grla mu nije izlazio nikakav zvuk. Srkne malo hladne vode i proguta. Prisili se da malo pričeka i umalo nije glavom tresnuo u vodu.Kad je srknuo još malo, Kunta ustane i sjedne pokraj izvora.Kroz glavu mu proleti misao kako pripreme za muškarca moraju biti nešto nalik na ovo. A onda je, sjedeći uspravno, Kunta utonuo u san.

Kad se trgao,koliko je dugo spavao?,nigdje nije mogao vidjeti oca. Skočivši na noge, Kunta opazi očev veliki zavežljaj ispod obližnjeg drveta. znači Omoro nije mogao biti daleko. Dok se ogledavao, Kunta osjeti kako ga čitavo tijelo boli. Strese se i protegne. Boljeli su ga mišići, ali se osjećao mnogo bolje nego prije. Kleknuo je i dok je srkao još nekoliko gutljaja vode s izvora, Kunta ugleda svoj odraz u mirnoj površini jezerca. usko crno lice s velikim očima i ustima. Kunta se nasmiješi svom odrazu u vodi, zatim se isceri pokazujući sve zube. Nije se mogao suzdržati da se ne nasmije, a kad je pogledao iznad sebe,ugledao je Omora kako stoji pokraj njega. Kunta skoči na noge, zbunjen, ali otac je, čini se, bio zaokupljen nečim drugim.

U sjenci nekih stabala, a pri tom nijedan od njih nije progovorio ni riječi dok su im iznad glava brbljali najmuni i kriještale papige, pojeli su nešto kruha koji su ponijeli u zavežljajima, kao i četiri tusta divlja goluba koje je Omoro ustrijelio lukom i strelicama, i ispekao ih dok je Kunta spavao.Dok su jeli, Kunta pomisli kako će prvi put kad mu se za to ukaže prilika,pokazati ocu kako i on zna uloviti i pripremiti hranu, onako kako su to on i ostali pastiri radili u savani.

Kad su se najeli,sunce je već bilo prešlo tri četvrtine svog puta preko neba, tako da više nije bilo toliko vruće kad su opet svezali zavežljaje, namjestili ih na glave i krenuli stazom.

‘’Tuobab pristaje svojim kanoama na mjesto koje je odavde udaljeno dan hoda,’’reče Omoro kad su već bili prešli priličnu udaljenost od izvora.

‘’Sad je dan i sve se jasno vidi, ali ipak moramo izbjegavati visoko grmlje i travu odakle vrebaju opasnosti.’’

Omorovi prsti dotaknu korice noža i tobolac sa strelicama.

‘’Noćas moramo prespavati u nekom selu.’’

Kad je sa svojim ocem, ne mora se ničega bojati, naravno, ali Kunta ipak osjeti blijesak straha jer je čitav život slušao ljude i bubnjeve kako govore o nestalim ljudima i otmicama. Dok su tako išli dalje ,sada nešto bržim korakom,Kunta primijeti na stazi izmet hijene,snježnobijele boje zato što hijene svojim snažnim zubima mrve i žderu tolike kosti. A pored staze, uznemireno njihovim približavanjem,krdo antilopa prestalo je pasti.Ukočivši se poput kipova, životinje su stajale i gledale sve dok ljudi nisu prošli.

‘’Slonovi! ‘’reče Omoro malo kasnije i Kunta ugleda oko njih izgaženi šiprag, mlada stabla potpuno obrštenih grana i oguljene kore,te nekoliko stabala napola iščupanih s korijenom s one strane na koju su se slonovi naslanjali kako bi privukli niže gornje grane s mladim, nježnim lišćem, gdje su ih mogli

dosegnuti surlama.

Kako slonovi nikada nisu pasli blizu sela i ljudi, Kunta je u cijelom svom životu vidio samo nekoliko tih životinja, a i tada samo iz velike daljine. Slonovi su bili medu tisućama šumskih životinja koje su jurile izmiješane u gomili, šireći oko sebe zvuk poput grmljavine,panično bježeći pred zastrašujućim crnim oblacima dima kad je jednom,dok je Kunta još bio sasvim mali, velika vatra bjesnjela širom savane.Alah je, međutim, poslao kišu i ona je ugasila požar prije nego što je vatra doprla do Juffurea i susjednih sela.

Dok su umorno koračali tom na izgled beskonačnom stazom, Kunti padne na pamet da su ljudske noge utabale ove staze poput pauka što iza sebe ispredaju dugačke, tanke niti po kojima putuju. Kunta se pitao da li Alah odlučuje o tome što će se dogoditi s kukcima i životinjama onako kako to odlučuje za ljude.

Iznenadilo ga je kad je shvatio da još nikada nije o tome razmišljao. Kad bi barem sad odmah mogao pitati Omora o tome. Još ga je više čudilo što ga Lamin nikada nije o tome pitao,jer Lamin se raspitivao i za mnogo sitnije pojave od kukaca.No, imat će što pričati svom malom bratu kad se vrati u Juffure dovoljno da ispuni dane na paši u savani s ostalim pastirima za čitav niz mjesečevih ciklusa.Kunti se učini da su Omoro i on sada ulazili u neko područje koje se razlikovalo od kraja u kojem su oni živjeli. Zalazeće sunce obasjavalo je sočniju travu nego što je Kunta ikada ranije vidio, a između poznatih stabala, pojavile su se velike skupine neobičnih palmi i kaktusa. Ako se izuzmu peckave muhe, od letećih stvorova Kunta nigdje nije mogao vidjeti onakve lijepe papige i ptice kakve su živjele,kriještale i pjevale oko Juffurea,zapazio je samo jastreba kako kruži zrakom u potrazi za plijenom, i lešinare koji su tražili strvine.

Narančasta sunčeva lopta bližila se zemlji kad su Omoro i Kunta ugledali debeli stup dima koji se dizao iz nekog sela u daljini. Kad su stigli do putnikova stabla, čak je i Kunta zapazio da nešto ne valja.Sa grana je visilo samo nekoliko molitvenih traka, pokazujući kako oni koji su ovdje živjeli rijetko kada izlaze iz sela i kako je većina putnika iz drugih sela pošla onim krakom staze što obilazi selo. Na žalost, nije bilo ni mališana koji bi im istrčali u susret.

Kad su prošli pokraj seoskog baobaba, Kunta zapazi da je stablo djelomično izgorjelo. Više od polovine koliba koje je odavde mogao vidjeti, bile su prazne, dvorišta su bila puna smeća,zečevi su skakali naokolo,a ptice su se kupale u prašini. Seljani,većina ih je sjedila u vratima koliba, oslonjeni na dovratak, ili su ispruženi ležali preko praga,gotovo su svi bili stari i bolesni, a osim nekoliko zaplakanih mališana koji još nisu bili ni prohodali, u selu kao da nije bilo druge djece.Kunta nije mogao vidjeti ni jedno dijete svog uzrasta,čak ni nekog mlađeg muškarca kao što je Omoro.

Nekoliko naboranih staraca mlako pozdravi putnike. Najstariji medu njima udari štapom kojim se podupirao i zapovjedi nekoj krezuboj starici neka putnicima donese vode i kuskusa, možda je ona njegova robinja, pomisli Kunta. Zatim starci počnu pričati, prekidajući jedan drugoga u riječi, žureći se ispričati što se dogodilo s njihovim selom. Skupljači robova ukrali su ili pobili jedne noći sve mlade ljude.

‘’Od tvojih kiša do njegovih!’’jedan starac pokaže na Omora, pa zatim na Kuntu. ‘’Nas su starce poštedjeli. Mi smo pobjegli u šumu.’’

Njihovo se napušteno selo počelo raspadati još prije nego su oni skupili hrabrosti i vratili se iz šume.

Još nisu dozreli usjevi i nije im ostalo mnogo ni hrane, ni snage.

‘’Pomrijet ćemo bez naših mladih ljudi,’’reče jedan od staraca. Omoro je pozorno slušao dok su govorili, a kad je progovorio, riječi su mu bile spore: ‘’Selo moje braće, koje je odavde udaljeno četiri dana hoda, rado će vas primiti, djedovi.‘’ Međutim, svi su starci zatresli glavama, a najstariji reče: ‘’Ovo je naše selo.Ni jedan drugi bunar nema tako slatku vodu. Sjenka drugih stabala nije tako ugodna.

Nijedna druga kuhinja ne miriše na jelo koje kuhaju naše žene.’’

Starci su se ispričavali što im ne mogu ponuditi kolibu gostoprimstva. Omoro ih je uvjeravao kako on i njegov sin uživaju spavati ispod zvijezda. I te noći, nakon jednostavne večere koja se sastojala od malo kruha iz njihovih zavežljala,a koji su putnici podijelili sa seljanima, Kunta je ležao na ležaju od mekih, zelenih grana i razmišljao o svemu što je čuo. A kad bi to bilo Juffure? I svi koje je poznavao mrtvi ili odvedeni,Omoro, Binta, Lamin, a također i on, Kunta, i baobab spaljen i dvorišta puna smeća. Kunta samog sebe natjera da misli na nešto drugo.Zatim, odjednom, u mraku, Kunta začuje krikove nekog šumskog stvora koji je umirao u zubima neke krvožedne zvijeri i Kunta pomisli na ljude koji love druge ljude.U daljini se čuo urlik hijene,ali bila kiša ili suša, glad ili doba žetve, Kunta je svake noći svog života slušao kako negdje zavijaju hijene. Noćas mu se njihov poznati krik učini gotovo umirujućim i on konačno utone u san.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:40 pm


Alex Haley - Page 2 Reading_the_Cards_2



19. POGLAVLJE



Kunta se probudio s prvim svjetlom zore i odmah je skočio na noge. Pokraj njegova ležaja stajala je neka čudna stara žena i visokim, napuklim glasom zahtijevala od njega da joj kaže što je učinio s hranom po koju ga je poslala još prije dva uštapa. Iza Kunte Omoro tiho odgovori starici: ‘’Bilo bi nam drago kad bismo ti to mogli reći, bako’’

Dok su žurili dalje iz sela, nakon što su se oprali i jeli, Kunta se sjeti jedne starice u Juffureu koja bi teturala po selu i unoseći se u lice svakome pokraj koga bi prošla,veselo govorila: ‘’Sutra dolazi moja kćerka!’’

Njezina je kćer nestala prije mnogo kiša, to su svi znali, a bijeli je pijevac uginuo na leđima, ali svi oni koje bi starica zaustavila, blago bi potvrdili: ‘’Da, bako, sutra.’’

Prije nego se sunce bilo visoko podiglo, putnici su ispred sebe ugledali neku usamljenu spodobu koja im je išla u susret. Prošlog dana su već bili susreli dva ili tri druga putnika,izmijenili su s njima smiješak i pozdrave, ali ovaj starac, prilazeći bliže, jasno je pokazivao kako želi s njima razgovarati. Pokazujući u pravcu iz kojega je dolazio, on im reče: ‘’Možda ćete vidjeti tuobaba.’’Stojeći iza Omora, Kunta je gotovo prestao disati. ‘’Tuobab vodi sa sobom mnogo ljudi s njegovim zavežljajima na glavama.’’

Starac nastavi i reče kako ga je Tuobab opazio i zaustavio ga, ali je samo tražio neka mu pomogne pronaći izvor rijeke.

‘’Odgovorio sam mu da rijeka počinje na mjestu koje je najudaljenije od mjesta na kojem završava.’’

‘’Nije izgledao kao neprijatelj ? ‘’pitao je Omoro.

‘’Ponašao se vrlo ljubazno,’’odgovori starac,’’ali mačka uvijek pojede miša kojim se igra.

‘’To je istina! ‘’složi se Omoro.

Kunta je želio pitati oca o tom čudnom tuobabu koji je došao tragati za rijekom umjesto za ljudima, ali Omoro se oprostio od starca i već je krenuo dalje,kao i obično, ne pogledavši je li Kunta iza njega.Ovaj je put Kunti bilo drago što je tako,jer bi inače Omoro vidio svog sina kako objema rukama pridržava zavežljaj da mu ne padne s glave dok s mukom trči da ga sustigne.

Kuntina su stopala počela krvariti, ali je vrlo dobro znao da bi bilo nedostojno muškarca na to uopće obratiti pažnju, a pogotovo to ne smije spomenuti ocu.

Iz istog razloga Kunta potisne osjećaj užasa kad su, kasnije istog dana, obišavši jedan zavoj,naletjeli na čitavu lavlju obitelj,velikog mužjaka, prekrasnu ženku i dva poluodrasla lavića,kako ljenčare izvaljeni na livadi odmah pokraj staze. Za Kuntu su lavovi bili one strašne, lukave životinje koje će rastrgati svaku kozu ako je neki nepažljiv dječak pusti odlutati predaleko od stada.

Omoro uspori korak i, ne skidajući pogled s lavova, tiho reče, kao da je naslutio strah svoga sina: ‘’U ovo doba dana oni ne love i ne hrane se, osim ako su izgladnjeli. Ovi ovdje su uhranjeni.’’

Međutim, ostavio je jednu ruku na luku, a drugu na tobolcu sa strelicama cijelo vrijeme dok su prolazili pokraj lavova. Kunta je suspregnuo dah, ali je nastavio hodati i on i lavovi, uzajamno su se motrili, sve dok jedni druge nisu izgubili iz vida.On bi sad rado bio nastavio misliti o njima i o čudnom

tuobabu koji se također nalazio negdje na ovom području, ali mu njegove izranjene noge nisu dopuštale misliti. Te večeri Kunta se ne bi bio osvrnuo ni na dvadeset lavova, pa baš da su došli žderati upravo na ono mjesto koje je Omoro izabrao da na njemu zanoće. Samo što se ispružio na ležaju od mekog lišća, već je spavao dubokim snom i učinilo mu se da je jedva prošlo nekoliko minuta kad ga je otac u ranu zoru stresao za ramena. Iako se osjećao kao da uopće nije ni spavao, Kunta je s otvorenim divljenjem promatrao Omora kako je žustro oderao, očistio i na vatri ispekao njihov jutarnji obrok koji se sastojao od dva divlja zeca, noću ulovljena u zamku. Dok je Kunta čučao i jeo ukusno meso, mislio je o tome kako je njemu i ostalim pastirima potrebno nekoliko sati da bi ulovili i pripremili divljač, i pitao se kad su to njegov otac i ostali odrasli muškarci uspjeli naći vremena da toliko nauče o svemu što se uopće moglo naučiti.

Izranjena stopala i noge i leđa i vrat, sve ga je tog trećeg dana putovanja opet počelo boljeti zapravo,čitavo mu je tijelo utonulo u osjećaj jedinstvenog muklog bola ali zamišljao je da su to već počele njegove pripreme za odraslog muškarca i kako sada mora biti posljednji od svih dječaka iz njegovog kafa koji će pokazati znakove bola. Kad je, malo prije podneva, stao na oštri trn, Kunta hrabro zagrize usnicu kako bi zaustavio krik, ali je počeo hramati i toliko je zaostao da je Omoro odlučio dopustiti mu nekoliko minuta odmora uz stazu dok budu jeli svoj popodnevni obrok. Ljekovita smjesa koju mu je otac utrljao u ranu, olakšala je bol, ali ubrzo nakon što su nastavili hodati, rana ponovo počne boljeti i krvariti i to ozbiljno.Ipak, vrlo brzo se rana ispunila prašinom i prestala krvariti,a neprekidno hodanje otupilo je bol u dovoljnoj mjeri da je mogao održati korak s ocem.Nije to mogao pouzdano ustanoviti, ali činilo mu se da je Omoro ipak malo usporio hod. Noga oko rane ružno je izgledala i bila je natekla kad su se te večeri zaustavili, ali otac mu stavi novi ljekoviti oblog, pa je ujutro noga izgledala dobro i osjećao je kako je dovoljno zaliječena da na nju može stati, a da ga previše ne zaboli.

Kad su slijedećeg jutra nastavili put, Kunta s olakšanjem primijeti da su izašli iz zemlje trnja i kaktusa kroz koju su do tada putovali, i sada su zašli u savanu, mnogo više nalik kraju oko Juffurea, dapače, s još više drveća i bujnog raslinja gusto osutih cvjetovima, te s još više brbljavih majmuna i raznobojnih ptica koje ovdje nisu letjele, nego su samo lepršale nisko uz zemlju,mnogo više nego što je on ikada dotad vidio. Udišući zrak ispunjen mirisima, Kunta se sjeti šetnji s Laminom uz obale bolonga, kamo su odlazili loviti rakove i gdje bi čekali sumrak kad će moći mahati majci i drugim ženama koje bi veslajući prolazile na putu kući, nakon rada na rižinim poljima.Omoro bi odabrao zaobilazni put kod svakog putnikovog stabla, ali iz svakog bi sela pred njih istrčali mališani iz prvog kafa i ispričali bi strancima najuzbudljivije lokalne vijesti.

Iz jednog su sela mali glasnici istrčali pred njih vičući: ‘’Mumbo jumbo! Mumbo jumbo!’’i smatrajući da su svoje obavili, pobjegoše natrag za seosku ogradu.

Zaobilazni je put prolazio dovoljno blizu sela, pa su Omoro i Kunta mogli vidjeti seljane kako okupljeni promatraju neku zakrabuljenu i čudno odjevenu spodobu koja je udarala štapom neku ženu po golim leđima,a ona je vriskala dok ju je držalo nekoliko drugih žena.Sve bi žene medu promatračima zakričale na svaki udarac batine. Iz priča svojih drugova na paši, Kunta je znao kako svaki muž, ako je dovoljno ozlojeđen svojom svadljivom i neposlušnom ženom,može bez riječi otići u susjedno selo i unajmiti mumbo jumbo koji će onda doći u njegovo selo i, sakriven, neko vrijeme svako malo ispuštati užasne krikove, a zatim će se pojaviti i javno kazniti tu ženu, poslije čega bi se obično sve žene u selu neko vrijeme mnogo bolje ponašale.

Kod jednog od slijedećih putnikovih stabala nije bilo djece koja bi istrčala u susret ocu i sinu Kinte.

Zapravo, nikoga nisu mogli vidjeti, a iz utihnulog sela čule su se samo ptice i majmuni. Kunta se pitao znači li to da su i ovdje navratili lovci na robove. Uzalud je čekao da mu Omoro razjasni tu tajnu, i tek su

mu brbljava dječurlija u slijedećem selu ispričala što se dogodilo.

Pokazujući ručicama u smjeru odakle su došli putnici, rekli su mu kako je poglavica tog sela svojim postupcima izazivao nezadovoljstvo seljana sve dok to njima nije dosadilo i jedne su noći, nedavno, dok je poglavica spavao, svi seljani pokupili sve što su posjedovali i tiho otišli iz sela, odselivši u domove rodbine i prijatelja u drugim selima,ostavljajući‘praznog poglavicu’, kako su ga djeca nazvala, koji je sada obilazio naokolo obećavajući da će se popraviti samo neka mu se vrate njegovi ljudi.

Kako je noć već bila blizu, Omoro odluči ući u selo tih mališana, i oni zateknu seljane okupljene ispod baobaba, a zrak je zujao od njihovog prepričavanja uzbudljivih glasina o njihovim susjedima. Većina je seljana tvrdila kako će se njihovi susjedi vratiti kući za nekoliko dana,budući da su svome poglavici dovoljno jasno očitali bukvicu. Dok je Kunta punio želudac sosom od kikirikija prelivenim preko kuhane riže, Omoro je otišao do seoskog jalibe i dogovorio se kakvu će poruku jaliba bubnjem za dojavljivanje poslati Omorovoj braći. Poručio im je neka ga očekuju u vrijeme slijedećeg zalaska sunca, te da je zajedno s njime doputovao i njegov prvi sin.Kunta je ponekad sanjario o tome kako će jednom čuti svoje ime da u zvucima bubnja nadaleko odjekuje i sad se to dogodilo.Zvuk mu nikako nije izlazio iz ušiju.Kasnije, na krevetu od bambusa u kolibi za goste,iako smrtno umoran, Kunta je mislio o onim drugim jalibima,nagnutim nad bubnjeve,kako dlanovima udaraju njegovo ime u svim selima odavde pa do sela Janneha i Salouma.

Kod svakog putnikova stabla do kojega bi sada stigli budući da je bubanj govorio,nisu ih više dočekivala samo gola dječica kao ranije, nego i poneki od starješina, čak i glazbenici.A Omoro ne bi mogao odbiti molbu najstarijeg starješine da počasti njegovo selo barem kratkom posjetom.

Nakon što bi se Kinte osvježili u kolibi za goste sela u koje bi ušli, te kad bi sjeli podijeliti hranu i piće sa seljanima u sjenci baobaba ili ceiba stabla, odrasli bi se radoznalo okupili da čuju Omorove odgovore na pitanja koja bi mu postavljali, dok bi se prvi, drugi i treći kafo gurao oko Kunte.

Dok je prvi kafo samo zurio u njega i nijemo mu se divio, dječaci Kuntinih kiša, i stariji, umirući od ljubomore, postavljali bi mu s dužnim poštovanjem različita pitanja o njegovom rodnom selu i o cilju njihovog putovanja.Kunta im je ozbiljno odgovarao, s jednakim dostojanstvom, nadao se, s kakvim je njegov otac odgovarao na pitanja njihovih očeva. Kad bi izašli iz sela,Kunta bi bio uvjeren da su seljani jasno osjetili kako je,među njima boravio mladić koji je veći dio svog života,proveo putujući sa svojim ocem dugačkim stazama Gambije.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:41 pm

Alex Haley - Page 2 Reading_the_Cards


20. POGLAVLJE



Toliko su se dugo zadržali u posljednjem selu da su sad morali brže hodati i manje zastajati ukoliko su željeli stići na odredište do zalaska sunca,onako kako je Omoro obećao svojoj braći.Iako se znojio i sve ga je boljelo, Kunta zamijeti da mu je lakše sada nego prije održavati zavežljaj na glavi, i osjećao je kako ga prožima nova snaga sa svakom novom porukom bubnjeva čiji su zvuci ispunili zrak najavljujući dolazak griota,jaliba,starijih starješina i drugih važnih ličnosti u novosagrađeno naselje, a svaki je od tih ljudi zastupao svoje rodno selo,poneka čak i veoma udaljena, kao što su Karantaba, Kootacunda, Pisania i Jonkakonda, za većinu kojih Kunta do tada nije uopće čuo. Dolazi i jedan griot iz kraljevstva Wooli, javljao je bubanj, čak i jedan princ,njega je poslao njegov otac, kralj Barra.

Dok su Kuntina ispucala stopala hitro tapkala niz užarenu, prašnu stazu, obuzelo ga je divljenje pred tolikom slavom i popularnošću njegovih stričeva. Doskora je Kunta već gotovo trčao, ne samo zato da ne zaostane za Omorom koji je sve brže koračao, nego i zato što su se ovi posljednji sati nekako otezali unedogled.

Konačno, baš kad se sunce obojilo grimizom, spustivši se nisko do zapadnog obzorja, Kunta ugleda dim kako se diže iza nedalekog sela. Široki, kružni oblik dima govorio je Kunti da u selu pale osušene ljuske baobaba kako bi odagnali komarce.A to je značilo da su u selu uvaženi gosti.Poželio je kriknuti od veselja. tigli su! Uskoro je začuo grmljavinu velikog ceremonijalnog tobalo bubnja koji bi se oglasio, nagađao je,svaki put kad bi nova ličnost ušla kroz vrata na seoskoj ogradi.

Izmiješavši se s tim gromovitim zvukom,odjekivalo je ritmičko pulsiranje manjih tang-tang bubnjeva i krikovi plesača.Zatim je staza zakrenula i pred njima, ispod stupa dima koji se dizao u zrak, našlo se selo. A uz stazu, pokraj grma, ugledaše nekog čovjeka koji je njih ugledao istog časa kad i oni njega, i odmah je počeo pokazivati rukom na njih i mahati, kao da je bio tu postavljen samo zato da sačeka dolazak ovog čovjeka i dječaka.Omoro uzvrati mahanjem, a čovjek istog časa čučne iznad svog bubnja i najavi: ‘’Omoro Kinte i njegov prvi sin.’’

Kunti su noge jedva doticale zemlju. Putnikovo stablo koje se uskoro ukazalo pred njima, bilo je okićeno platnenim trakama, a staza, u početku ugažena za jednog putnika, već je bila proširena prolaskom mnogih nogu, sve su to bili znakovi da se radi o omiljenom selu u koje zalazi mnogo posjetilaca. Udaranje tang-tanga postajalo je sve glasnije i glasnije, i odjednom su se pojavili plesači, ječeći i kličući, u odjeći od lišća i kore stabala, skačući i okrećući se oko svoje osi, topčući nogama izlazili su prvi kroz seoska vrata, a za njima su išli svi ostali da pohitaju dočekati ugledne goste.Duboki glas seoskog tobalo-bubnja zagrmio je kad su se dvije osobe trčeći počele probijati kroz gomilu. Ispred Kunte, Omorov zavežljaj odjednom tresne na zemlju,a Omoro potrči prema onoj dvojici.Prije nego je uopće postao svjestan što čini,Kunta baci zavežljaj i također potrči.

Dva čovjeka i njegov otac grlili su se i udarali jedan drugoga po leđima.

‘’A ovo je naš nećak?’’

Obojica počnu dizati Kuntu uvis i grliti ga, neprestano uzvikujući od radosti. Povlačeći ih sa sobom prema selu, mnogobrojni je odbor za doček izvikivao pozdrave, gurajući se oko gostiju,ali Kunta nije ni čuo, ni vidio nikoga osim svojih stričeva.

Oni su, dakako, bili slični na Omora, ali Kunta primijeti da su obojica nešto niži, krupniji i mišićaviji od njegova oca. Oči starijeg strica, Janneha, bile su napola stisnute kao da neprestano gledaju nekamo u daljinu, a oba su se muškarca kretala gipko, gotovo životinjskom okretnošću. I govorili su mnogo brže od njegova oca dok su ga sada obasipali pitanjima o Juffureu i o Binti.

Konačno Saloum spusti ruku na Kuntinu glavu.

‘’Nismo bili zajedno sve od dana kad je on dobio ime. A pogledaj ga sada! Koliko imaš kiša, Kunta?

‘’Osam, gospodine.’’odgovorio je Kunta učtivo.

‘’Još malo pa ćemo te početi pripremati za odraslog muškarca!’’usklikne njegov stric.

Svuda oko sela bila je podignuta visoka ograda od bambusa, suhi su trnoviti grmovi bili naslagani ispred ograde, a između njih, sakriveni, stršali su ušiljeni kolci, postavljeni zato da osakate svaku životinju ili čovjeka koji bi tim putom htio prodrijeti u selo.Međutim, Kunta sve to nije zamjećivao, a onih nekoliko dječaka njegova uzrasta koji su se muvali naokolo,zapazio je tek krajičkom oka. Jedva da je čuo i galamu papiga i majmuna iznad svoje glave, ili lavež wuolo pasa pod nogama, dok su ih stričevi vodili u obilazak njihovog lijepog novog sela. Svaka je koliba imala vlastito dvorište, pričao je Saloum, a spremnica za suhe namirnice svake žene u selu bila je izgrađena baš iznad ognjišta, pa je tako dim priječio da im u kuskus, rižu i proso ulaze bube.

Kuntu je već hvatala vrtoglavica od tolikog okretanja glave prema ovom ili onom uzbudljivom prizoru,mirisu ili zvuku.U isti mah, oduševljavalo ga je i zbunjivalo slušati ljude kako govore na različitim narječjima Mandinga, koja on nije mogao razumjeti osim povremeno poneku riječ.

Kao i ostali ljudi iz plemena Mandingo,osim onih učenih poput arafanga Kunta, izuzev poneke riječi, uopće nije znao jezike drugih plemena, čak ni onih koja su živjela u blizini njegovog sela.Međutim, dovoljno je vremena proveo kraj putnikova stabla da bi znao razaznavati plemena.

Ljudi iz plemena Fula imali su izdužena lica,dužu kosu, tanje usnice i oštrije crte lica,a na sljepoočnicama su imali okomite ožiljke.Wolofi su bili izrazito crni i vrlo suzdržljivi, pleme Serahuli bilo je svjetlije kože i niska rasta. A pleme Jola njih je svatko mogao lako prepoznati,ljudi iz tog plemena ukrašavali su ožiljcima čitavo tijelo,a lica su im uvijek imala okrutan izraz.

Prepoznavao je stoga ovdje u novom selu ljude iz svih tih plemena, ali bilo je još više onih za koje nije znao kojem plemenu pripadaju. Neki su se glasno cjenkali s trgovcima dok su s njima trampili robu.Starije žene galamile su okupljene oko štavljenih koža, a mlade su se cjenkale oko ukrasa za kosu od sisala i baobaba. Uzvici »Kola! Krasna crvena kola!« privukli su grupu onih čijih je nekoliko preostalih zuba već bilo jarke, narančaste boje od žvakanja kola-oraha.

Uz mnogo prijateljskog gurkanja laktovima i navlačenja, Omoro je predstavljen beskonačnoj povorci seljana i značajnih gostiju iz raznih uzbudljivih krajeva. Kunta se divio stričevima kako tečno govore na svim tim čudnim, nepoznatim jezicima. Puštajući se da ga ponese gomila, jer je znao da oca i stričeve može naći kad god zaželi, Kunta se ubrzo našao medu glazbenicima koji su svirali za one kojima se plesalo. Poslije toga je kušao pečenu antilopu, govedinu i sos od smrvljenih oraha, dok su seoske žene vodile brigu o tome da stolovi postavljeni u sjenci baobaba budu stalno obilato snabdjeveni svim vrstama jela, za sve one koji su željeli jesti.Hrana nije tako loša, zaključio je Kunta, ali nije ni blizu onako ukusna i sočna kao jela koja su majke u Juffureu pripremale za žetvene svečanosti.

Ugledavši neke žene kraj bunara preko puta, kako uzbuđeno o nečemu razgovaraju,Kunta im se nenapadno približi i širom otvorivši oči i naćulivši uši, saznade najnoviju vijest da se neki veoma slavni

marabut nalazi na putu ovamo, udaljen oko pola dana hoda, a pošao je na put sa svojom pratnjom kako bi ukazao počast novom selu, budući da su utemeljitelji sela sinovi pokojnog svetog čovjeka Kairabe Kunte Kinte. Kunta osjeti novo uzbuđenje kad je čuo s kolikim poštovanjem govore o njegovom djedu. Žene ga nisu prepoznale i on ih je još neko vrijeme slušao kad su nastavile brbljati o njegovim stričevima.

‘’Već je vrijeme da prestanu toliko putovati, neka se smire, uzmu žene i rode sinove, rekla je jedna žena.’’

‘’Što se toga tiče,jedini im je problem što ima toliko djevojaka koje bi željele biti njihove žene.’’ reče druga.

Već je gotovo zanoćalo kad se Kunta, osjećajući se veoma nelagodno, približio nekim dječacima svog uzrasta. Međutim, oni mu izgleda nisu zamjerili što se sve dosad motao oko odraslih. Kao da su uglavnom jedva dočekali ispričati Kunti o tome kako je nastalo njihovo novo selo.

‘’Sve su se naše obitelji sprijateljile s tvojim stričevima za njihovih putovanja.’’ pričao je jedan od dječaka.A sve su te obitelji bile iz ovog ili onog razloga nezadovoljne svojim životom tamo gdje su živjele.

‘’Moj djed nije imao dovoljno prostora, a želio je da čitava njegova obitelj i obitelji njegove djece žive blizu jedni uz druge,’’reče neki dječak.

‘’Naš bolong nije rodio dobrom rižom.’’reče drugi.

Njegovi stričevi, slušao je Kunta, počeli su prijateljima govoriti da znaju idealno mjesto gdje namjeravaju izgraditi selo.I ubrzo su se obitelji Jannehovih i Saloumovih prijatelja otputile na daleki put,vodeći sa sobom koze, kokoši, kućne životinje, noseći molitvene prostirke i sve ostalo što su posjedovali.

Uskoro je pao mrak i Kunta je promatrao kako se pale vatre novog sela od drva i granja koje su njegovi novi prijatelji sakupili za dana.

Kako je to bilo vrijeme proslave, rekli su mu, svi će seljani i posjetioci sjediti zajedno oko nekoliko vatri,umjesto da kako je to inače bio običaj,muškarci, žene i djeca budu obavezno razdvojeni i da svaka skupina sjedi oko svoje vatre.Alim će blagosloviti skup, rekli su, a zatim će Janneh i Saloum ući unutar kruga i pričati priče o svojim putovanjima i dogodovštinama. S njima zajedno u krugu će biti i najstariji posjetilac sela, stariji starješina iz dalekog sela Fulladu, koje se nalazilo u gornjem toku rijeke. Ljudi su šaptali kako starac ima više od stotinu kiša i kako je spreman podijeliti svoju mudrost sa svakim tko ima uši da čuje.

Kunta potrči i pridruži se ocu u krugu oko jedne vatre upravo na vrijeme da sasluša molitvu alima. Nakon molitve, svi su šutke sjedili nekoliko minuta. Cvrčci su glasno cvrčali, a dimljiva vatra bacala je nemirne sjenke po širokom krugu lica. Konačno, sasušeni, drevni starac počne govoriti: ‘’Prije više stotina kiša,čak davno prije mojih najranijih uspomena, preko velikih voda prešao je glas o jednoj planini u Africi koja je od suhoga zlata. To je bilo prvo što je dovelo tuobaba u Afriku!’’

Nikakve planine od suha zlata nije bilo u Africi, nastavio je, ali zlato neviđene ljepote našli su ljudi u rijekama i iskopali iz dubokih rovova prvo u sjevernoj Gvineji, zatim kasnije u šumama Gane.

‘’Tuobabu nikada nitko nije rekao odakle je to zlato,’’pričao je starac,’’jer što zna jedan tuobab, ubrzo znaju svi.’’

Zatim je govorio Janneh. U mnogim krajevima, rekao je, sol je bila gotovo isto tako dragocjena kao zlato.On i Saloum svojim su očima vidjeli kako ljudi mijenjaju zlato za jednaku količinu soli. Sol se

mogla naći u obliku debelih gromada ispod dalekih pješčara, a neke vode, u jednom drugom kraju, isparile bi i pretvorile se u slanu kašu koja se nakon sušenja na suncu oblikovala u komade soli.

‘’Davno nekoć postojao je grad od soli,’’rekao je starac.’’Grad Taghaza u kojem su ljudi gradili domove i džamije od blokova soli.

‘’Pričaj o čudnim, grbavim životinjama o kojima si nam već ranije pričao.‘’ zatražila je neka veoma stara žena, usuđujući se upasti starcu u riječ.Žena je Kuntu podsjetila na baku Nyo Boto.

Hijena se oglasi negdje u mraku noći dok su se ljudi nagnuli naprijed, bliže treptavom sjaju vatre. Sad je bio red na Salouma.

‘’Te životinje, koje se zovu deve, žive u zemlji beskonačnog pijeska. One putuju preko pijeska ravnajući se po suncu, zvijezdama i vjetru. Janneh i ja jahali smo jednom na tim životinjama za puna tri mjesečeva ciklusa, a zaustavili smo se samo nekoliko puta, zbog vode.

‘’Zato smo se mnogo puta zaustavili zbog razbojnika!’’dobaci Janneh.

‘’Jednom smo putovali u karavani od dvanaest tisuća deva,’’nastavi Saloum. ‘’Zapravo, mnoge su se manje karavane spojile kako bi se lakše odbranile od razbojnika.’’

Kunta primijeti kako je Janneh, dok je govorio Saloum, razmotao veliki komad štavljene kože. Starješina nestrpljivim pokretom ruke dozove dvojicu mladića, koji skočiše na noge i nabacaše na vatru nove naramke suhog granja.

U razbuktalom sjaju vatre Kunta i ostali slušatelji mogli su sada pratiti Jannehov prst koji se kretao po nekom čudnom crtežu.

‘’Ovo je Afrika.’’rekao je. Prst im pokaže ono što Janneh reče da je »velika voda« na Zapadu,a zatim »velika pješčana pustinja«, zemlja mnogo puta veća od cijele Gambije, koju im Janneh pokaže na donjem lijevom dijelu crteža.

‘’Na sjevernu obalu Afrike tuobabovi brodovi dovoze porculan, začine, platno, konje i bezbrojne stvari koje su ljudi napravili.’’reče Saloum.

‘’Zatim deve i magarci prenose tu robu dalje u unutrašnjost, u gradove kao što su Sijilmasa, Gadames i Marrakech.’’Jannehov se prst pomicao po crtežu i pokazivao gdje se nalaze ti gradovi.

‘’A dok mi ovdje noćas sjedimo,’’nastavi Saloum,’’mnogi ljudi s teškim teretima na glavi prolaze kroz duboke šume, noseći našu afričku robu,bjelokost, kože, masline,datulje,kola-orahe,pamuk,bakar,drago kamenje,natrag do tuobabovih brodova.Kunti se od svega što je čuo zavrtjelo u glavi i on se nijemo zakune kako će jednog dana i on otići na sva ta uzbudljiva mjesta.

‘’Marabut!’’

Izvana, sa staze, bubnjar-osmatrač slao je zvučnu poruku. Hitro se složila izabrana grupa koja će pozdraviti uglednika,Janneh i Saloum, kao utemeljitelji sela,zatim Savjet starješina, alim i arafang, zatim ugledni predstavnici drugih sela, uključujući Omora,a Kuntu su postavili u skupinu dječaka njegovog uzrasta, među seosku omladinu.Glazbenici su ih poveli kroz vrata sela do putnikova stabla, izračunavši da se njihov dolazak do stabla podudari s dolaskom svetog čovjeka.Kunta je netremice zurio u sjedobradog, veoma crnog starca na čelu velike i umorne družine. Muškarci,žene i djeca, svi su bili teško natovareni velikim zavežljajima, izuzev nekoliko muškaraca koji su tjerali stoku i prema Kuntinoj procjeni više od stotinu koza.

Brzim pokretima sveti čovjek blagoslovi ljude koji su ga dočekali i koji su svi kleknuli preda nj, a

onda ih zamoli neka ustanu. Zatim su Janneh i Saloum posebno blagoslovljeni, Omora je svetom čovjeku predstavio Janneh, a Saloum glavom dozove Kuntu koji im se žustro pridruži.

‘’Ovo je moj prvi sin,’’reče Omoro,’’koji nosi ime svog svetog djeda.

Kunta začuje kako marabut nad njim izgovara neke riječi na arapskom od čega on nije ništa razumio, osim imena svog djeda i osjeti dodir prstiju svetog čovjeka na glavi, nježan poput dodira leptirovih krila, a zatim se trkom vrati medu svoje vršnjake,dok je marabut sada prilazio i pozdravljao se sa drugima iz skupine za doček, razgovarajući s njima kao da je običan čovjek. Omladina iz Kuntine skupine počela se razilaziti, radoznalo zureći u dugi red žena, djece, učenika i robova koji su sačinjavali začelje marabutove družine.

Marabutove žene i djeca ubrzo su se povukli u kolibe za goste.Učenici su posjedali na zemlju i otvorili zavežljaje iz kojih su izvukli knjige i rukopise vlasništvo njihovog učitelja, svetog čovjeka te su počeli glasno čitati iz njih onima koji su se u međuvremenu okupili oko svakog od njih. Robovi, primijeti Kunta, nisu ušli u selo. Ostali su s vanjske strane ograde, čučeći blizu mjesta gdje su privezali stoku i zagradili koze. To su bili prvi robovi koje je Kunta ikada vidio da se drže odvojeno od drugih ljudi.

Sveti se čovjek jedva mogao micati od mnoštva ljudi koji su klečali oko njega. Seljani i ugledni gosti s jednakim su žarom pritiskali čela u prašinu i vapili neka sveti čovjek sasluša njihove žalbe,a oni najbliži čak su se smiono odvažili dotaknuti njegove halje. Jedni su ga preklinjali neka posjeti njihovo selo i vodi za njih davno zanemarene vjerske obrede.Drugi su tražili od njega neka presudi,jer u islamu su vjera i zakon jedno.Očevi su ga molili neka im odredi značajna imena za njihovu novorođenu djecu. Ljudi iz onih sela u kojima nije bilo arafanga, pitali su da li bi njihovu djecu mogao podučavati neki od učenika svetog čovjeka.

A ti su učenici sada marljivo prodavali male četvorokute štavljene kozje kože, koje su zatim brojne ruke pružale prema svetom čovjeku kako bi on na njima učinio svoj znak.Komadić kozje kože sa svetim znakom, ušiven u dragocjenu saphie amajliju,onakvu kakvu je Kunta nosio oko mišice, osigurat će onome tko ga nosi stalnu blizinu Alaha.Za dvije kauri školjke koje je donio sa sobom iz Juffurea, Kunta je kupio kvadratić kože i pridružio se uzbibanoj gomili koja se gurala oko marabuta.

Kroz glavu mu proleti misao kako je i njegov djed vjerojatno bio nalik na tog svetog čovjeka,koji je također imao moć,preko Alaha,dozvati kišu koja će spasiti neko izgladnjelo selo kao što je Kairaba Kunta Kinte nekoć spasio Juffure.Tako su mu njegove drage bake Yaisa i Nyo Boto govorile sve otkako je bio dovoljno velik da shvati što govore. Ali tek sada, po prvi put, Kunta je doista shvatio veličinu svoga djeda i veličinu islama.

Samo će jednoj osobi reći, pomislio je, zašto je odlučio potrošiti svoje dvije dragocjene kauri školjke i zašto se sada gurao u gomili držeći svoj vlastiti mali kvadratić kozje kože,čekajući da na njega dođe red za sveti znak.On će tu blagoslovljenu kožu odnijeti kući i predat će je staroj Nyo Boto i zamoliti je neka mu je pričuva dok ne bude vrijeme da tu kožu ušije u dragocjenu saphie amajliju za mišicu njegovog vlastitog prvog sina.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:42 pm

Alex Haley - Page 2 Portrait_of_the_Artist_s_Daughter



21. POGLAVLJE



Kuntin kafo, umirući od zavisti zbog njegova putovanja i očekujući da će se Kunta vratiti u Juffure prepun vlastite veličine,odluči,mada to nitko od dječaka nije stvarno izrazio riječima,kako nitko od njih neće, kad se Kunta vrati kući, pokazati nikakvo zanimanje ni za nj ni za njegova putovanja.Tako su i učinili, ne misleći pri tom koliko je Kuntu zaboljelo kad je došao kući i našao prijatelje s kojima je drugovao čitava života kako se ponašaju kao da on nikamo nije ni odlazio,i kako čak prekidaju razgovor kad im se on približi. A njegov se najdraži prijatelj, Sitafa, ponašao čak hladnije od ostalih.

Kunta je bio toliko nesretan da gotovo uopće nije mislio o svom novorođenom bratu koji se zvao Suwadu, a koji se rodio u vrijeme kad su on i Omoro bili na putu.Jednog popodneva dok su koze mirno pasle, Kunta ipak odluči prijeći preko neljubaznog ponašanja svojih prijatelja i pokuša popraviti odnose među njima. Prišavši ostalim dječacima koji su sjedili odvojeno od njega i ručali, on sjedne među njih i jednostavno počne razgovor.

‘’Volio bih da ste mogli biti sa mnom.’’tiho je rekao, i ne čekajući na njihov odgovor, nastavio pričati o putovanju.

Pričao im je kako je bilo teško hodati čitav dan,kako su ga boljeli svi mišići, kako se uplašio kad su prolazili pokraj lavova.Opisivao im je razna sela kroz koja je prošao i ljude koji su tamo živjeli. Dok je Kunta pričao, jedan od dječaka skoči da vrati svoje koze, a kad je došao natrag,kao da to nije učinio svjesno sjedne bliže Kunti. Uskoro su Kuntine riječi počeli pratiti uzdasi i uzvici drugih dječaka, i prije nego što su se dječaci uopće sjetili pogledati koliko je sati, baš kad je Kunta u svojoj priči došao do trenutka kad su otac i on stigli pred novo selo njegovih stričeva,već je trebalo koze potjerati natrag u selo.

Slijedećeg jutra u školskom dvorištu svi su se dječaci s mukom savladavali, trudeći se,da ne pokažu pred arafangom s koliko nestrpljenja čekaju kraj obuke.Kad su konačno opet bili u savani sa kozama, zgurali su se što su bliže mogli oko Kunte, a on im počne pričati o različitim plemenima i jezicima koji su se bili izmiješali u selu njegovih stričeva. Upravo je bio usred jedne od priča o dalekim zemljama koje su Janneh i Saloum ispričali one večeri uz vatru,dok su dječaci oko njega oduševljeno upijali svaku njegovu riječ,kad tišinu savane iznenada naruši bjesomučno lajanje jednog od wuolo pasa i vriskav, paničan meket koze.

Skočivši na noge, dječaci preko ruba visoke trave ugledaju veliku žutu panteru kako upravo ispušta iz ralja kozu i baca se na dva wuolo psa. Dječaci su stajali nepomično,ukočeni od straha, kad je zamah panterine šape odbacio jednog psa u stranu,drugi je pas divlje skakao naprijed,natrag,pantera je čučala spremajući se za skok,a strahovito režanje i jednog i drugog nadjačalo je uzbuđen lavež ostalih pasa i meket drugih koza koje su se razbježale na sve strane.

I onda dječaci potrčaše, vičući i trčeći u polukrugu, većina njih pokušavala je vratiti razbježale koze.

Međutim, Kunta je slijepo poletio prema ranjenoj kozi svoga oca.

‘’Stani, Kunta! Ne!’’vrisnuo je Sitafa, pokušavajući ga zaustaviti da ne utrči između pantere i pasa. Nije ga uspio uhvatiti, ali kad je pantera ugledala kako prema njoj trče i viču dva dječaka, povukla se nekoliko koraka unatrag, a zatim se okrenula i pobjegla nazad prema šumi s krdom pobješnjelih pasa za petama.

Od smrada panterina i pogleda na razderanu kozu Kunti se smučilo,krv je tamno tekla niz slomljeni kozin vrat, jezik je visio iz otvorene gubice, oči su bile iskrenute,ali najstrašnije od svega u razderanom trbuhu životinje Kunta je ugledao nerođenog kozlića čije je malo tijelo još uvijek polako pulsiralo. Blizu koze ležao je onaj prvi wuolo pas i cvileći od bola,razderane slabine, pokušavao se dovući do Kunte.Nesposoban učiniti i koraka, Kunta je počeo povraćati, zatim se okrenuo, lica posivjela od muke i pogledao u uplašeno Sitafino lice. Nejasno, kroz suze, Kunta osjeti i neke druge dječake oko sebe kako zure u ranjenog psa i uginulu kozu. Zatim su se polako svi povukli,ostao je samo Sitafa koji zagrli Kuntu. Nijedan od njih nije ništa rekao, ali neizgovoreno pitanje visilo je u zraku: kako će to reći ocu? Kunta nekako uspije vratiti moć govora. ‘’Možeš li se pobrinuti za moje koze?’’upitao je Sitafu.

‘’Moram ocu odnijeti ovu kožu.

Sitafa ode do drugih dječaka,porazgovori s njima i dvojica dječaka hitro pokupe i odnesu ranjenog psa. Kunta zatim dade znak Sitafi neka i on pođe s ostalima. Kleknuvši kraj uginule koze s nožem u rukama, Kunta je zatim rezao i trgao i ponovo rezao, onako kako je vidio oca da to radi, dok se konačno nije podigao na noge s krvavom kožom u rukama. Načupao je korova i njime prekrio kozu i nerođenog kozlića,te krenuo u selo. Već mu se jednom ranije bilo dogodilo da zaboravi na koze dok je s njima bio na paši, i tada se zakleo da se to više nikada neće dogoditi.Međutim, dogodilo se,a ovaj je put koza bila nepovratno izgubljena.

Kunta se očajnički nadao da će se najednom probuditi i shvatiti kako je sve ovo bio samo ružan san, ali u rukama mu je bila krvava koža. Poželio je umrijeti, ali ga to ne bi spasilo sramote, jer znao je da za njegov grijeh znaju i njegovi preci. To ga zacijelo Alah kažnjava što se hvalisao, posramljeno pomisli Kunta. I on se zaustavi, okrene se licem prema onom dijelu neba gdje izlazi sunce, klekne i pomoli se Alahu neka mu oprosti.

Podižući se na noge opazi da su pastiri već sakupili koze i da se spremaju otići s paše,podižući na glave svežnjeve granja za vatre.Jedan je dječak nosio ranjenog psa, a još su dva psa teško hramala. Sitafa, vidjevši kako Kunta gleda prema njima, hitro spusti svoj zavežljaj na zemlju i pođe prema Kunti, ali mu Kunta brzo mahne neka mu ne prilazi i neka se sa drugima vrati u selo.

Svaki korak niz utabanu stazu,činilo se Kunti,vodio ga je bliže svršetku svršetku svega.Krivica strah,neki osjećaj tuposti obuzimali su ga naizmjence, u valovima. Otjerat će ga od kuće. Nedostajat će mu Binta, Lamin i stara Nyo Boto.Čak će mu nedostajati i obuka kod arafanga. Pomisli na pokojnu baku Yaisu, na svog djeda, svetog čovjeka, čije je ime nosio i sada ga osramotio, na svoje slavne stričeve putnike koji su sagradili novo selo. Sjeti se da nije prikupio drva za vatru. Pomisli na kozu koje se dobro sjećao, uvijek je bila jogunasta i voljela je pobjeći iz stada. A zatim pomisli na nerođenog kozlića. I dok je o svemu tome mislio, zapravo ni trenutka nije prestajao misliti na ono čega se najviše plašio, na susret s ocem.

Odjednom mu se zamuti u glavi i on stane kao ukopan, ne dišući, zureći preda se niza stazu.Prema njemu je trčeći dolazio Omoro. Vjerojatno se nijedan od dječaka nije usudio ispričati što se dogodilo, odakle je onda znao?

‘’Jesi li ranjen? ‘’pitao ga je otac.

Kunti kao da se jezik prilijepio uz nepce.

‘’Nisam, fa,’’konačno promuca. Ali dok je on to uspio izmucati, Omorova je ruka već opipala Kuntin trbuh i ustanovila kako krv kojom je bila natopljena Kuntina dundiko, nije bila njegova.Ispravivši se, Omoro uzme od Kunte kožu i spusti je na travu.

‘’Sjedni! ‘’naredi i Kunta posluša drhteći, a Omoro sjedne pred njega.

‘’Nešto moraš saznati,’’reče mu Omoro.

‘’Svaki čovjek griješi. Kad sam imao upravo toliko kiša kao ti sada, meni je kozu zaklao lav.’’ Omoro povuče tuniku i pokaže sinu lijevi bok.Duboki,blijedi ožiljak na Omorovu boku potrese Kuntu.

‘’Ja sam naučio.I ti moraš naučiti.Nikada ne smiješ trčati prema opasnoj životinji!’’Pogled mu je ispitivao Kuntino lice.

‘’Jesi li me čuo?’’

‘’Da, fa. ‘’Omoro ustane, uzme kožu i baci je daleko u šiprag.

‘’Onda je rečeno sve što je o tome trebalo reći.’’

Kunti se vrtjelo u glavi dok je koračao iza oca natrag prema selu. U tom je času, jača od osjećaja krivice i jača od osjećaja olakšanja, bila ljubav koju je osjećao za svog oca.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:43 pm


Alex Haley - Page 2 PORTRAIT_OF_A_WOMAN_WITH_A_BLUE_RIBBON



22. POGLAVLJE



Kunta je napunio deset kiša i drugi je kafo, dakle njegovi vršnjaci, završavao obuku koju su pohađali dvaput dnevno sve otkako su navršili pet kiša. Kad je došao dan završnih ispita, roditelji dječaka, blistavi od ponosa, posjedali su u arafangovu školskom dvorištu u prvi red, čak ispred seoskih starješina. Dok su Kunta i ostali dječaci čučali ispred arafanga, seoski je alim izgovorio molitvu. Zatim je arafang ustao i počeo pogledom prelijetati po licima svojih učenika, koji su svi mahali rukama tražeći od njega da im postavi pitanje. Kunta je bio prvi kojega je arafang izabrao.

‘’Čime su se bavili tvoji pradjedovi, Kunta Kinte? ‘’upitao je.

‘’Prije više stotina kiša,u zemlji Mali,’’Kunta sigurno odgovori.’’Kinte muškarci bili su kovači, a njihove žene su bile lončarice i tkalje.

Na svaki pravilan odgovor bilo kojeg učenika, svi okupljeni seljani glasno bi izražavali zadovoljstvo.Kad je arafang postavio matematičko pitanje: ‘’Ako jedan babun ima sedam žena, a svaka od žena sedmoro majmunčića i svaki majmunčić pojede sedam kikirikija u sedam dana, koliko je onda oraha babun ukrao sa nečije njive?’’

Nakon mnogo užurbanog škrabanja pisaljkama od trave po pločicama od pamukovca,prvi koji je kriknuo točan odgovor bio je Sitafa Silla,i uzvici pohvale okupljenih seljana nadglasaše razočarano gunđanje ostalih dječaka.

Zatim su dječaci morali na arapskom ispisati svoja imena, onako kako ih je naučio arafang. A arafang je podizao jednu za drugom pločicu i pokazivao je roditeljima i svim ostalim prisutnima kako bi se sami uvjerili što je dječak postigao u toku obrazovanja.Kao i ostalim dječacima, i Kunti je čitanje znakova za sporazumijevanje zadavalo mnogo više muke od pisanja.Mnoga jutra i predvečerja, dok bi im arafangova šiba plesala po prstima, svi su oni s čežnjom pomišljali kako bi bilo divno kad bi pismena bila razumljiva kao govor bubnjeva, koji je čak i mališan poput Lamina mogao pratiti lako kao da mu netko nevidljiv dovikuje riječi.

Jednog po jednog, arafang pozove učenike neka ustanu. Konačno je došao red i na Kuntu. ‘’Kunta Kinte!’’

Dok su sve oči bile uprte u njega, Kunta se osjetio silno ponosan na svoje roditelje koji su sjedili u prvom redu, čak i na pretke koji su ležali na groblju iza sela.posebno na svoju dragu baku Yaisu.Stojeći, on glasno pročita stih sa posljednje stranice kurana, završivši, podigne kuran do čela i reče: ‘’Amen!’’

Kad je obavljeno čitanje, učitelj stegne ruku svakom dječaku i glasno objavi kako je ovim njihovo obrazovanje završeno, te su prema tome ovi dječaci sada treći kafo, našto svi prisutni počnu radosno klicati. Binta i ostale majke brzo poskidaše poklopce sa zdjela i plitica koje su donijele sa sobom i koje su bile do vrha pune ukusnih jela.Tako se ceremonija završnih ispita okončala gozbom na kojoj se ubrzo isprazniše sve posude.

Omoro je slijedećeg jutra, čekao kod obora kad je Kunta pošao izvesti koze na pašu. Pokazujući mu lijepog mladog jarca i krasnu mladu kozu, Omoro mu reče: ‘’Ove su životinje dar za svršetak škole.’’

Gotovo prije nego je Kunta uspio izmucati hvala, Omoro je otišao ne izgovorivši više ni riječi kao da

je sinu svakog dana poklanjao par koza ,a Kunta se silno trudio da otac ne primijeti njegovo uzbuđenje. Ali, onog časa kad ga otac više nije mogao vidjeti, Kunta vrisne tako glasno da su njegovi novi štićenici skočili i udarili u trk, a za njima, uspaničeno, i sve ostale koze. Kad ih je konačno uspio stići i otjerati na pašnjak, zatekao je tamo ostale pastire, kako se hvale svojim novim vlasništvom.

Postupajući s njima kao sa svetim životinjama, dječaci su svoje koze vodili samo na mjesta s najsočnijom travom,već zamišljajući snažne kozliće koje će im uskoro dati njihove koze, a kozlići će onda opet uskoro imati svoje kozliće i tako sve dok svaki dječak ne bude posjedovao isto tako brojno i isto tako vrijedno stado kao što su stada njihovih očeva.

Još prije izlaska slijedećeg mlađaka,Omoro i Binta su se pridružili onim roditeljima koji su poklonili i treću kozu,tu su kozu poklonili arafangu u znak zahvalnosti za podučavanje njihovog sina. Da su bili imućniji, oni bi mu rado bili poklonili čak i kravu, ali su znali da će arafang razumjeti kako takav dar nadilazi njihove mogućnosti, a isto tako i mogućnosti bilo kojeg od stanovnika Juffurea, jer to nije bilo bogato selo.

Dapače, neki od roditelja,novi robovi koji još ništa nisu uspjeli uštedjeti, nisu mogli arafangu ponuditi ništa osim svojih leđa, i njihov je dar zahvalnosti rad na arafangovoj njivi,u toku jednog mjesečevog ciklusa,učitelj primio s ljubaznim razumijevanjem.

Prolazio je mlađak za mlađakom, sezona za sezonom, sve dok nisu prošle još jedne kiše, i sad je Kuntin kafo počeo podučavati Laminov kafo kako će postati pastiri.Približavao se dugo očekivani čas. Ne bi protekao ni jedan dan da Kunta i njegovi vršnjaci ne bi s radošću i sa strepnjom pomislili na sve bliži početak žetvenih svečanosti, koje će završiti odvođenjem trećeg kafa,dječaka između deset i petnaest kiša,na mjesto daleko od Juffurea odakle će se vratiti, nakon četiri mjesečeva ciklusa, kao odrasli muškarci.

Kunta i ostali dječaci iz njegovog kafa pokušavali su se ponašati kao da nitko od njih zapravo tome ne poklanja nikakvu naročitu pozornost ili brigu. Međutim, mislili su gotovo isključivo na to, motreći i osluškujući pažljivo kako bi uhvatili makar i najmanji znak ili neku riječ odraslih koja bi imala nekakve veze s pripremama dječaka za muškarce.

Početkom sušnog razdoblja,nakon što je nekolicina očeva tiho nestala iz Juffurea na nekoliko dana i potom se isto tako tiho vratila,dječaci su se uzbuđeno došaptavali, pogotovo kad je Kalilu Conteh, prisluškujući čuo svoga strica kako je rekao da su eto, konačno,a već je bilo prijeko potrebno popravili jujuo, selo posebno izgrađeno za boravak dječaka dok prolaze pripreme za muškarce,a koje je stajalo napušteno i izloženo razornom djelovanju vremenskih nepogoda i životinja, sve otkako je, prije nekih pet kiša,tamo završila svoje pripreme posljednja skupina dječaka.

Dječaci su se još uzbuđenije počeli došaptavati kad su doznali za razgovor očeva o tome kojega će od starješina seoski Savjet starješina izabrati za kintanga.Kunta i svi njegovi vršnjaci mnogo su puta slušali očeve, stričeve i stariju braću kako s poštovanjem govore o svom kintangu, koji je prije mnogo kiša vodio njihove pripreme za muškarce.

Neposredno prije žetvenih svečanosti,svi su dječaci iz trećeg kafa u grozničavom uzbuđenju objavili ostalima kako su ih majke šutke izmjerile mjerom za šivanje, oko glave i dolje do ramena.Kunta se trudio koliko je mogao izbrisati iz pamćenja još uvijek živu sliku onog jutra prije pet kiša kad su, tek što su postali pastiri, on i njegovi vršnjaci izbezumljeni od straha gledali kako zaplakane dječake pod bijelim kukuljicama udarcima nogu i porugljivim uzvicima, uzmahujući kopljima i kričeći, tjera iz sela nekolicina zastrašujuće zakrabuljenih kankurang plesača.

Tobalo je uskoro počeo gromko oglašavati početak nove žetve i Kunta se pridružio ostalim seljanima

na poljima.Radosno je prihvatio duge dane napornog rada, jer bi na njivi bio isuviše uposlen, a kasnije isuviše umoran da bi mogao mnogo razmišljati o onome što ga čeka.

Međutim, kad je žetva završena i kad su počele svečanosti, odjednom je otkrio kako nije sposoban poput ostalih uživati u glazbi i plesu i obilnom gošćenju onako kako je inače u tome uživao otkako zna za sebe. Zapravo, što je veselje bilo veće, on je postajao sve nesretniji, i na kraju je posljednja dva dana slavlja proveo sjedeći usamljen na obali bolonga, bacajući kamenje u vodu, nastojeći da kamen nekoliko puta odskoči prije nego potone.

One večeri prije zadnjeg dana svečanosti, Kunta je sjedio u Bintinoj kolibi, u tišini završavajući večeru koja se sastojala od riže i umaka od kikirikija, kad Omoro ude iza njega u kolibu.Krajičkom oka Kunta zamijeti kako otac podiže nešto bijelo, i prije nego se mogao okrenuti, Omoro mu već čvrsto navuče bijelu kukuljicu preko glave.

Užas koji je Kunti prostrujao kroz tijelo gotovo ga je potpuno paralizirao. Osjetio je očevu ruku kako ga hvata za mišicu i poteže ga da ustane, zatim ga vuče nazad sve dok ga nije gurnuo na neku nisku stolicu. Kunta je bio zahvalan što smije sjediti, jer noge su mu bile kao od vode, a u glavi mu se vrtjelo. Slušao je samog sebe kako ubrzano diše kratkim udisajima i znao je da će,ako se pokuša maknuti,sigurno pasti sa stolice.Zato je nepomično sjedio, pokušavajući se priviknuti na mrak. Onako ustrašenom, mrak mu se činio dvostruko mračan. Dok je na gornjoj usnici osjećao vlažnu toplinu vlastitog daha unutar kukuljice, Kunti kroz glavu proleti misao kako su svojevremeno zacijelo i njegovom ocu navukli preko glave istu takvu kukuljicu. Je li moguće da je i Omoro tada bio isto tako prestrašen? Kunta to nikako nije mogao zamisliti i sramio se što je on tako nedostojan plemena Kinte.

U kolibi je bilo vrlo tiho. Boreći se sa strahom koji mu je poput tvrdog uzla stisnuo želudac,Kunta sklopi oči i usredotoči se svim porama svoga tijela ne bi li nešto čuo, bilo što.Učini mu se da je čuo Bintu kako se kreće po kolibi, ali nije bio siguran.Pitao se gdje su sada Lamin i Suwadu, jer kad bi bili u kolibi, oni zacijelo ne bi mogli biti ovako tihi. Samo je u jedno bio uvjeren. ni Binta, ni bilo tko drugi neće htjeti s njime ni razgovarati, a kamoli da bi netko pristao skinuti mu s glave kukuljicu. Odmah zatim Kunta pomisli kako bi to bilo strašno kad bi mu netko doista skinuo s glave kukuljicu, jer onda bi svatko mogao vidjeti koliko se Kunta prestrašio i možda bi zaključili kako takav dječak ne zaslužuje pridružiti se svojim vršnjacima i pripremama za odrasle muškarce.

Čak su i dječaci Laminova uzrasta znali,zato što im je to Kunta bio rekao,što će se dogoditi svakome onome tko se pokaže isuviše slabim ili suviše kukavnim i ne izdrži pripreme kroz koje dječaci izrastaju u lovce, ratnike, muževe,sve u razdoblju od dvanaest mlađaka.

A što ako ne izdrži? Kunta počne gutati nastojeći potisnuti strah, jer se sjetio kako su mu pričali da se sa svakim dječakom koji ne izdrži pripreme kasnije za čitava njegova života postupa kao s djetetom,čak iako on možda izgleda kao odrastao. Izbjegavaju ga, a selo mu nikada ne dopušta da se oženi, kako ne bi začeo slične sebi. Ti žalosni slučajevi, čuo je Kunta, obično bi se prije ili kasnije izgubili iz svog sela da se više nikada ne vrate, a čak ih ni njihovi rođeni očevi i majke, braća i sestre, nikada više ne bi spomenuli. Kunta je već vidio sebe kako se iskrada iz Juffurea poput šugave hijene, prezren od svih i misliti o tome bilo je suviše strašno.

Nakon izvjesnog vremena Kunti do svijesti dopre udaljeni ritam bubnjeva i uzvici plesača. Vrijeme je prolazilo. Koliko je sati, pitao se. Nagađao je kako bi moralo biti blizu sutoba sata,sata koji označava polovicu vremena između sutona i zore, međutim, nekoliko trenutaka kasnije začuje kreštavi glas alima koji je zvao selo na safo molitvu, koja se moli dva sata prije ponoći. Glazba se utiša i Kunta je znao da je slavlje prekinuto i da se muškarci sad žure u bogomolju.Kunta je sjedio dok nije bio siguran da je molitva već morala završiti, ali glazba se nije ponovo oglasila. Napeto je osluškivao, ali čuo je samo tišinu.

Konačno mu glava padne na prsa i on zadrijema, da bi se već nekoliko trenutaka kasnije naglo trgnuo.

Još uvijek je bilo tiho,a pod njegovom kukuljicom, mračnije od noći bez mjeseca. Konačno, nejasno, on ustanovi da je počelo rano štektanje hijena.Znao je da hijene uvijek najprije neko vrijeme kevću, a zatim počnu jednolično zavijati, što će se zatim nastaviti sve do rane zore, sablasni zvuk koji je nadaleko odjekivao.

Kunta je isto tako znao da se u vrijeme žetvenih svečanosti, na prve znake zore, uvijek prvo oglasi tobalo.Sjedio je i čekao da se to dogodi,da se bilo što dogodi. Osjećao je kako u njemu raste srdžba dok je čekao da tobalo zabubnja svakog časa ,ali ništa se ne dogodi. Kunta zaškripi zubima i opet stane čekati. A zatim, konačno, nakon što se još nekoliko puta s trzajem probudio, utone u nemiran san.

Kad se tobalo konačno oglasio, Kunta je gotovo iskočio iz kože od prepasti. Pod kukuljicom, obrazi su mu gorjeli od srama što je zaspao.Već se bio prilagodio mraku ispod kukuljice i sad je gotovo mogao vidjeti uobičajene jutarnje poslove po selu koje je prepoznavao po zvukovima,kukurijekanje pijetlova, lavež wuolo-pasa, zapijevanje alima, udaranje tučaka u stupama dok su žene mrvile kuskus za doručak.Molitva Alahu toga jutra, znao je Kunta, biti će namijenjena za uspjeh priprema za muškarce koje su upravo trebale započeti. Čuo je kako se netko kreće po kolibi i osjetio da je to Binta.Čudno,nije ju mogao vidjeti, a ipak je znao da je to njegova majka.Kunta se upita što rade Sitafa i ostali njegovi drugovi.Iznenadio se kad je shvatio kako u toku cijele noći nijednom nije pomislio na njih, sve do sada.Pomisli kako je i njima ova noć zacijelo bila jednako duga.

Kad se ispred kolibe začula glazba kora i balafona, Kunta razazna i glasove ljudi koji su se kretali i razgovarali, a svi su zvukovi postajali sve glasniji i glasniji. Zatim su se galami pridružili bubnjevi, bubnjajući u oštrom i odsječnom ritmu. Trenutak kasnije učini mu se da mu je srce stalo kad je osjetio nagli pokret nekoga tko je utrčao u kolibu.Još prije nego se mogao pripremiti, netko ga zgrabi za članke iznad šaka i grubo ga povuče sa stolca, te ga izvuče kroz vrata kolibe u zaglušnu buku brzih, oštrih otkucaja bubnjeva i ljudskih krikova.

Ruke su ga gurkale i noge udarale.Kunta u očaju već odluči oteti se i pobjeći nekamo daleko, ali baš kad je htio pokušati, jedna čvrsta, ali nježna ruka uhvati ga za ruku.Teško dišući ispod kukuljice, Kunta shvati da ga sad više nitko ne gura i ne tuče i da ljudski krikovi odjednom više nisu tako blizu.

Ljudi su, dosjetio se, vjerojatno otišli pred kolibu slijedećeg dječaka, a ruka koja ga vodi bit će ruka roba kojega je Omoro unajmio, kao što je to učinio svaki otac, da njegovog zakukuljenog sina odvede u jujuo.

Vika gomile dosegla bi grozničavi vrhunac svaki put kad bi novog dječaka izvukli iz kolibe, međutim, Kunti je bilo drago što ne može vidjeti kankurang plesače koji su krvoločno urlali i visoko skakali, zloćudno mašući kopljima. Veliki bubnjevi i mali bubnjevi,svaki bubanj koji je u selu postojao, činilo se udarali su dok je rob vodio Kuntu sve brže i brže kroz redove ljudi koji su s njegove obje strane dovikivali riječi kao na primjer: Četiri mjesečeva ciklusa!’’ili: ‘’Od njih će postati muškarci!’’

Kunta se skoro rasplakao.Osjećao je divlju želju da može ispružiti ruku i dotaknuti Omora, Bintu, Lamin, čak i šmrkavog Suwadu,jer mu se činilo da nikako neće moći izdržati ta četiri duga mjesečeva ciklusa dok ponovo ne bude mogao vidjeti one koje je volio više nego što je toga do sada ikada bio svjestan. Uši mu prenesu poruku kako su se sada on i njegov vodič priključili nekom nizu ljudi u pokretu, a svi su koračali žustro, u ritmu bubnjeva. Kad su izašli kroz vrata sela,pogodio je to jer se buka gomile počela udaljivati Kunta osjeti kako su mu na oči navrle vruće suze i počele mu se slijevati niz obraze.Čvrsto je stisnuo oči, kao da je te suze htio sakriti čak i pred samim sobom.

Kao što je ranije osjetio prisustvo Binte u kolibi, sad je osjetio kao da se radilo o nekakvom mirisu,

strah svojih prijatelja u koloni ispred i iza njega i shvatio je da je njihov strah jednako velik kao i njegov. Na neki način to mu je pomoglo da se osjeti manje posramljenim. I dok je umorno dalje koračao u bijelom sljepilu kukuljice, postao je svjestan toga kako sada za sobom ostavlja nešto više, ne samo oca i majku i braću i selo u kom se rodio i to ga je ispunilo s isto toliko tuge koliko i straha. Međutim, znao je da kroz ove kušnje mora proći, baš kao što je to prije njega prošao njegov otac, a jednog dana će to proći i njegov sin. Vratit će se u selo, ali samo kao muškarac.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:44 pm


Alex Haley - Page 2 Portrait_of_A_Lady



23. POGLAVLJE



Morali su biti blizu,koliko se možeš dobaciti kamenom, procijenio je Kunta nekom nedavno posječenom šumarku bambusa. Kroz kukuljicu je osjećao jaki miris svježe sječenog bambusa. Dolazili su bliže, miris je postajao sve jači,došli su do neke prepreke,zatim su prošli kroz nju,ali još uvijek su bili na otvorenom prostoru.Pa naravno,to je bila ograda od bambusa.

Odjednom,bubnjevi su ušutjeli i kolona se zaustavila. Nekoliko trenutaka Kunta i ostali stajali su nepomično u tišini. Osluškivao je ne bi li čuo bilo što po čemu bi mogao saznati koje je doba dana i gdje su se to zaustavili, ali čuo je samo kriještanje papiga i svađe majmuna negdje iznad njihovih glava.

Zatim su mu nenadano skinuli kukuljicu. Stajao je žmirkajući na jarkom suncu, bilo je negdje oko sredine popodneva, pokušavajući prilagoditi oči svjetlosti. Bilo ga je strah makar i malo pomaknuti glavu, koliko da pogleda svoje drugove iz kafa, jer točno ispred njega stajao je strogi, izborani stariji starješina, Silla Ba Dibba. Poput svih ostalih dječaka i Kunta je dobro poznavao i njega i njegovu obitelj.Ali, Silla Ba Dibba držao se kao da nijednog od njih nikada ranije nije vidio ,dapače, kao da bi mu bilo mnogo draže da ih ni sada ne vidi,oči su mu prelazile preko lica dječaka kao da gleda gmizave crve.

Kunta pomisli kako je starac zacijelo njihov kintango.Pokraj njega, slijeva i zdesna kintangu, stajala su dva mlađa muškarca, Ali Sise i Šoru Tura, koje je Kunta također dobro poznavao, Šoru je bio posebno blizak Omorov prijatelj. Kunta je bio sretan što nijedan od njih nije Omoro i što mu otac neće svog sina vidjeti tako ustrašenog.

Dječaci učiniše onako kako su ih učili i čitav kafo, dvadeset i tri dječaka prekriže dlanove na srcu i pozdrave svoje starije tradicionalnim pozdravom: ‘’Mir! Samo mir!’’odgovore kintango i njegovi pomoćnici. Podigavši pogled na trenutak,pazeći da pri tom ne pomakne glavu,Kunta vidje da se nalaze na središnjem, slobodnom prostoru oko kojeg bijaše porazbacano nekoliko malih koliba od blata s krovovima od trave i lišća, a čitavo je seoce bilo ograđeno visokom, novom ogradom od bambusa.Jasno su se vidjela mjesta gdje su kolibe bile nedavno popravljane, nesumnjivo su to obavili oni očevi koji su onako tiho nestali iz Juffurea na nekoliko dana. Sve je to Kunta vidio ne pokrećući ni jedan mišić. Međutim, već slijedećeg trenutka zamalo je iskočio iz vlastite kože.

‘’Djeca su izašla iz sela Juffure,’’iznenada je progovorio kintango, jakim glasom. ‘’Da se u selo vrate kao muževi, treba iskorijeniti svaki strah, jer onaj tko se straši, taj je slab, a slabić predstavlja opasnost za svoju obitelj, za svoje selo i za svoje pleme.’’

Ljutito je zurio u njih kao da još nikada u životu nije vidio takvu hrpu bijednika, a zatim se okrenuo i otišao. Čim se kintango okrenuo, njegova dva pomoćnika skoče među dječake i počnu tankim šibama udarati i desno i lijevo, obasipajući bolnim udarcima leđa i stražnjice dječaka dok su ih tjerali,poput stada koza, grupicu po grupicu, po nekoliko dječaka u svaku od onih malih koliba.

Skutreni u potpuno praznoj kolibi, Kunta i njegova četiri druga bili su previše ustrašeni da bi osjećali bol od ugriza šibe na mjestima gdje su primili udarce, i previše su se sramili podignuti glave,čak ni toliko da bi pogledali jedan drugoga.Nakon nekoliko minuta kad mu se učinilo da ih neko vrijeme neće više mučiti, Kunta počne kriomice zagledati svoje drugove. Poželio je da je Sitafa s njim u kolibi. Naravno, on je poznavao i sve ostale dječake, ali nijednog tako dobro kao svog yayo brata i srce mu oteža u grudima.

Međutim, možda to i nije bilo slučajno, razmišljao je. Vjerojatno nas žele lišiti čak i takve male utjehe.

Možda nas neće ni nahraniti, pomislio je kad mu želudac zakrča od gladi.

Odmah nakon zalaska sunca, kintangovi pomoćnici uletjeli su u kolibu.

‘’Mičite se!’’ Šiba ih oštro dohvati preko ramena, i dječaci zagrabe prema vratima, bezglavo istrčavajući iz kolibe, sudarajući se s dječacima iz drugih koliba, a pomoćnici su šištali na njih i udarcima šiba satjerali ih konačno u prilično neurednu kolonu, jednog iza drugoga, svaki držeći ruku dječaka ispred sebe.Kad su se svi poređali, kintango ih prostrijeli mrkim, prezrivim pogledom i najavi im neka se spreme na dugi noćni put duboko u šumu što se pružala iza sela.

Kad je izrečena zapovijed za pokret, dugačka kolona dječaka uputi se stazom u nezgrapnom neredu i šibe su neprekidno letjele među njima.

‘’Koračaš kao bivol!’’

Kunta začuje iza glave. edan dječak krikne pod udarcem šibe, a oba pomoćnika glasno uzviknu u tami:

‘’Tko je to viknuo? ‘’i šibe počnu još oštrije padati po njima.

Nakon toga više nijedan dječak nije ni pisnuo.

Kuntu su uskoro počele boljeti noge ali ne tako brzo i ne tako strašno kako bi ga boljele da nije od oca naučio opušteni, laki korak za vrijeme putovanja do Jannehova i Saloumova sela.Osjetio je zadovoljstvo pri pomisli kako drugi dječaci zacijelo trpe mnogo veće bolove od njega, jer oni još nisu znali kako treba hodati.

Međutim, ništa od onoga što je naučio nije mu pomoglo utišati glad i žeđ. Osjećao se kao da mu je želudac svezan u uzlove i u glavi mu se maglilo kad su im konačno,kod jedne male rječice,viknuli neka stanu.Srebrnkasti odsjaj mjeseca na površini rječice uskoro se uzbibao i razbio kad su dječaci pali na koljena i žudno počeli rukama grabiti i gutati vodu.Trenutak kasnije kintangovi im pomoćnici zapovjede neka se odmaknu od vode, naloživši im da ne smiju odjednom popiti previše vode, zatim su otvorili zavežljaje i podijelili dječacima komade sušena mesa. Dječaci su se otimali o meso poput hijena, Kunta je žvakao i gutao takvom brzinom da je jedva i osjetio okus ona četiri zalogaja koliko je uspio oteti za sebe.

Svim su dječacima na nogama iskočili veliki, krvavi žuljevi, i Kuntine su noge bile u istom stanju kao i noge svih ostalih dječaka ali takav je užitak bio osjetiti u želucu hranu i vodu da je Kunta jedva i zamjećivao bol u nogama. Dok su sjedili pokraj rječice, on i njegovi drugovi iz kafa počeše pogledavati naokolo u svjetlu mjesečine jedan prema drugome,a ovaj put nisu govorili više zbog prevelikog umora, nego zbog straha.Kunta i Sitafa izmijene dugi pogled, ali u slabom mjesečevom svjetlu nijedan nije mogao ustanoviti izgleda li njegov prijatelj onako jadno kako se on sam osjeća.

Kunta je jedva uspio u rječici malo rashladiti upaljene noge kad su im kintangovi pomoćnici već zapovjedili neka se ponovo poređaju u kolonu za dugi put natrag do jujua.Kunta je i u glavi i u nogama osjećao potpunu tupost kad su konačno, malo prije zore, ugledali vrata u ogradi od bambusa. Osjećajući se kao da će umrijeti, on otetura do svoje kolibe, spotakne se o jednog dječaka koji je već bio unutra, izgubi ravnotežu, tresne na pod od nabijene zemlje i zaspi dubokim snom tamo gdje je pao.

Svaku od slijedećih šest noći dječaci su proveli u noćnim hodanjima, a svako je bilo duže od prethodnog. Bol izranjenih nogu bila je strašna, ali četvrte noći Kunta zamijeti kako,začudo, bol više nije bila toliko važna,u njemu se javio novi osjećaj koji je pozdravio, osjećaj ponosa. Na šestom pohodu, dječaci su otkrili kako mogu ostati u koloni i kada ne drže jedan drugoga za ruku,mada je ta noć bila veoma mračna.Sedme je noći došla na red prva lekcija koju im je održao osobno kintango, pokazao im je

kako će duboko u šumi po zvijezdama odrediti put, tako da nikada ne zalutaju.

U toku prve polovine tog mjesečevog ciklusa svaki je dječak u kafu naučio kako će voditi stroj ravnajući se prema zvijezdama i dovesti ga natrag u jujuo. Jedne noći, kad je Kunta bio na čelu stroja,zamalo ne nagazi na poljskog miša prije nego što ga je životinja primijetila i pobjegla. Kunta je bio isto toliko ponosan, koliko je bio iznenađen, jer to je značilo da je povorka koračala tako tiho da ih čak ni životinje nisu mogle čuti.Međutim, životinje su, govorio je kintango, najbolji učitelji lovačkih vještina, što je najvažnije od svega što jedan Mandingo mora naučiti.

Kad je kintango zaključio da su dječaci dovoljno ovladali vještinom hodanja, poveo je kafo da slijedeću polovicu mjesečevog ciklusa provedu daleko od jujua, duboko u savani, gdje su izgradili privremena skloništa u kojima su spavali u stankama između bezbrojnih lekcija koje su ih uvodile u tajnu kako se postaje simbon.Kunti se činilo da bi jedva uspio sklopiti oči, a već bi ih jedan od kintangovih pomoćnika budio povicima neka se spreme za slijedeću vježbu.

Kintangovi su pomoćnici pokazali dječacima gdje su lavovi nedavno vrebali čekajući na lovinu, kako su zatim iskočili i ubili antilopu koja je onuda naišla, a zatim su im pokazali mjesto na koje su lavovi otišli kad su se zasitili i gdje su prespavali ostatak noći. Zatim su slijedili tragove stada antilopa unatrag, sve dok dječacima nisu gotovo naslikali sliku onoga što je sve to stado antilopa radilo tijekom dana do kobnog susreta s lavovima. Kafo je razgledavao široke pukotine u stijenju, gdje su se skrivali vukovi i hijene. A počeli su učiti i mnoge lovačke vještine o kojima prije nisu ni sanjali. Na primjer, do tada nikada nisu shvatili kako je osnovna tajna svakog majstora simbona da nikada ne čini nagle pokrete. Stari im je kintango osobno ispričao priču o jednom nevjestom lovcu koji je umro od gladi u predjelu prepunom raznovrsne divljači, samo zato što je bio toliko nezgrapan i stvarao toliko buke trčeći amo,tamo,da su se sve životinje brzo i nečujno razbježale, a on čak nije ni shvatio da mu je neka od njih bila blizu.

Dječaci su se osjećali baš kao taj nespretni lovac kad su počeli učiti oponašati životinjske i ptičje glasove. Zrak se ispunio njihovim režanjem i zvižducima, ali se nijedna ptica ni životinja nisu približile. Zatim su im pomoćnici naložili neka tiho leže u skrovištima,a kintango i pomoćnici počeli su se glasati,kako se dječacima činilo,potpuno istim glasovimima kao i oni maloprije, ali su se sada ubrzo pojavile ptice i životinje,nakrivljenih glava, ražeći onoga tko ih je pozvao.

Dok su dječaci jedno popodne vježbali glasanje ptica, odjednom neka krupna ptica, s velikim, teškim kljunom, uz glasno kriještanje sleti u obližnji grm. ‘’Pogledajte!’’vikne jedan dječak i glasno se nasmije, a drugim dječacima srca skoče u grlo,jer su znali da će zbog brbljavosti tog dječaka opet svi biti kažnjeni. Već je više puta taj dječak nepromišljeno postupio ,međutim, ovaj put ih je kintango iznenadio. Otišao je do onog dječaka i vrlo strogim glasom zapovjedio: ‘’Donesi mi onu pticu,živu!’’

Kunta i ostali dječaci zadržžše dah dok su gledali kako se dječak pognuo i počeo šuljati prema grmu na kojem je velika ptica glupo sjedila, vrteći glavom amo,tamo. Ali kad je dječak skočio, ptica je uspjela pobjeći iz njegovih ruku, i uteći panično udarajući kratkim krilima koja su je mogla podići tek toliko da može preletjeti nisko grmlje, a dječak pojuri u potjeru za njom i uskoro im se izgubi iz vida.

Kunta i njegovi drugovi sjedili su kao gromom ošinuti. Očito, nije bilo granice onome što kintango od njih može zatražiti da učine. Slijedeća tri dana i dvije noći,dok su vježbali,dječaci su često bacali duge poglede jedan prema drugome, pa zatim u obližnji šiprag, svi zaokupljeni istim pitanjem i istom brigom,što se dogodilo s njihovim nestalim drugom. Ma koliko su se ranije na njega ljutili jer su zbog njegovih postupaka svi morali trpjeti batine, sad kad ga nije bilo, činio im se bliži nego ikada.Ujutro četvrtog dana, dječaci su upravo ustajali kad je stražar dao znak da se netko približava jujuo selu. Trenutak kasnije stigla je poruka bubnja, bio je to nestali dječak. Svi su mu potrčali u susret, klikćući od

radosti kao da im se rođeni brat vratio s putovanja u Marrakech.Mršav, prljav i pokriven ogrebotinama i modricama, dječak se zanjihao na nogama kad su mu pritrčali i počeli ga pljeskati po leđima.Ipak se uspio slabašno osmjehnuti,a imao je i zašto,ispod ruke držao je pticu, krila i kljuna uvezanih dugačkom vriježom. Ptica je izgledala još gore od njega, ali još uvijek je bila živa.

Kintango izađe i mada se obratio dječaku, jasno je pokazao da zapravo govori svima: ‘’To te je naučilo dvije važne stvari, da izvršavaš ono što ti se naloži i da ne brbljaš. To su dvije od značajki po kojima se muškarac razlikuje od dječaka.’’

Zatim su Kunta i ostali dječaci vidjeli kako je kintango uputio dječaku prvi pogled otvorenog odobravanja, što starac inače nikome nije upućivao, jer je kintango znao da će dječak prije ili kasnije uhvatiti pticu koja je bila toliko teška da se kroz šiprag mogla kretati samo kratkim, niskim skokovima.Pticu su brzo ispekli i pojeli s užitkom,svi osim onoga koji ju je ulovio, jer on je bio toliko umoran da nije mogao sačekati budan dok ptica bude pečena.Dopustili su mu da prespava čitav slijedeći dan, pa čak i slijedeću noć koju su Kunta i ostali dječaci morali provesti u savani na lovačkim vježbama.

Slijedećeg dana, za vrijeme prvog odmora, dječak ispriča drugovima, koji su ga slušali u tišini, o mučnoj potjeri za pticom i kako je na kraju, nakon dva dana i jedne noći,postavio zamku u koju se ptica konačno ulovila.Nakon što ju je uvezao,uključujući i opasni kljun,nekako se održao budnim još jedan dan i još jednu noć, i ravnajući se prema zvijezdama, kako je naučio u toku vježbi, uspio se konačno vratiti u jujuo.Neko su vrijeme nakon tog događaja drugi dječaci prema njemu bili vrlo suzdržani. Kunta je samog sebe uvjeravao kako zapravo nije zavidan tom dječaku, dječak je izgleda smatrao da su ga njegov podvig i kintangovo odobravanje, uzdignuli iznad ostalih dječaka u kafu. I prvom zgodom, kad su kintangovi pomoćnici odredili jedno poslijepodne za vježbe u rvanju, Kunta iskoristi priliku, dohvati dječaka i obori ga na zemlju.

Početkom drugog mjesečevog ciklusa njihovih pri-prema za odrasle muškarce, Kuntin se kafo gotovo isto toliko izvještio u znanju kako će preživjeti u šumi, kao što bi umjeli preživjeti u vlastitom selu.Već su znali kako će otkriti i slijediti i one najmanje uočljive tragove životinja, a sada su počeli učiti tajne rituale i molitve predaka pomoću kojih veliki simbon može postati nevidljiv za životinje.Svaki zalogaj mesa koji su pojeli, ulovili su vlastitim naporom, bilo da su lovili zamkama, gađali praćkama ili strijeljali strelicama. Znali su oderati svaku životinju dva puta brže nego ranije i pripremiti meso iznad vatre koja bi gorjela gotovo bez imalo dima,jer su naučili kako će kresivom kresati iskru sasvim uz suhu mahovinu, složenu ispod lakih, suhih grana. Obroke od pečene divljači, ponekad su to bili samo mali poljski miševi,obično bi dopunili hruskavim kukcima, isprženim na žaru.

Neka od najvrednijih znanja koja su stekli, uopće nisu bila planirana. Jednog dana, za vrijeme odmora, neki je dječak isprobavao luk i nepažljivo odapeta strelica slučajno udari o gnijezdo kuburungo pčela visoko na drvetu, a oblak se ljutitih pčela spusti na dječake i tako su još jednom svi dječaci trpjeli zbog pogreške jednoga od njih. Ni najbrži trkači nisu uspjeli izbjeći bolne ubode.

‘’Simbon nikada neće odapeti strelicu dok nije siguran u što će strelica udariti.’’ rekao im je kasnije kintango. Naredivši dječacima da jedan drugome namažu bolna mjesta maslacem od si sjemenki, on im reče: ‘’Noćas ćete se obračunati s tim pčelama na pravi način.’’

Kad je pala noć, dječaci su nabacali pod stablo sa pčelinjim gnijezdom suhe mahovine. Jedan od kintangovih pomoćnika zapalio je mahovinu, a drugi na to pobaca u vatru lišće nekog grma.Gusti, zagušljivi dim penjao se u krošnju stabla i uskoro je na tisuće uginulih pčela popadalo dječacima pred noge, ovaj put su bile bezopasne poput kapi kiše. Ujutro su Kunti i njegovom kafu pokazali kako će istopiti saće,čisteći prvo zaostale mrtve pčele,a zatim su se mogli najesti meda koliko su htjeli.Kunta je gotovo osjećao kako u njemu žari ona posebna snaga za koju se vjeruje da je med daje lovcima kad im

duboko u šumi hitno zatreba hrana.

Bez obzira na to koliko bi se mučili, bez obzira na to koliko su stjecali novih znanja i sposobnosti, stari kintango nikada nije bio zadovoljan.Njegovi su zahtjevi i disciplinske odredbe i dalje bili toliko strogi da su se dječaci cijelo vrijeme osjećali rastrzani između straha i srdžbe, osim kad bi bili previše umorni da bi bilo što osjećali.Svaka zapovijed koja ne bi bila istog časa i savršeno izvršena, još uvijek bi značila šibe za čitav kafo. A kad ih ne bi šibali, činilo se Kunti, grubo bi ih budili usred noći i tjerali na dugo hodanje,što bi sad uvijek bilo određeno kao kazna za pogrešku nekog od dječaka. Kunta i drugi dječaci rado bi bili za svoj račun premlatili krivca da se nisu bojali kako će ih zacijelo išibati zbog tučnjave,jer jedna od prvih lekcija koju su ikada u životu naučili, davno prije nego što su došli u jujuo glasila je: Mandingo se nikada ne tuku među sobom.

Konačno su dječaci počeli shvaćati kako dobrobit cijele skupine ovisi o svakome od njih pojedinačno,baš kao što će jednog dana o svakome od njih ovisiti dobrobit plemena.Kršenje pravila polako se svelo na tek poneki slučajni propust,a kad su prestala šibanja,njihov je strah od kintanga polako zamijenilo poštovanje kakvo su dosad osjećali samo prema svojim očevima.

Međutim, još uvijek gotovo nije bilo dana kad ih nešto novo ne bi začudilo i navelo ih da se ponovo osjećaju glupi i nespretni. Zapanjilo ih je, na primjer, kad su ih podučili kako će komad tkanine, smotan i izvješen na određeni način u blizini nečije kolibe, obavijestiti ostale Mandingo ljude kada se taj čovjek namjerava vratiti kući, ili kako sandale postavljene ispred kolibe i prekrižene na određene načine mogu koješta značiti,a te će znakove razumjeti jedino drugi muškarci. Međutim, tajna koja se Kunti činila značajnijom od svih drugih, bio je sira kango, tajni govor muškaraca u kojem su zvuci riječi mandingo jezika bili izmijenjeni na poseban način koji nijednoj ženi, ni djetetu, ni bilo kome izvan plemena Mandingo nije bilo dopušteno naučiti. Kunte se prisjeti zgoda kad je čuo svog oca kako bi vrlo brzo rekao nekom drugom muškarcu nešto što on nije mogao razumjeti, niti se usuđivao pitati objašnjenje. Sada kad je i sam naučio tako govoriti,ubrzo su Kunta i njegovi drugovi sve što su govorili, govorili samo na tom tajnom jeziku muškaraca.

U svakoj kolibi,kako bi prošao koji mjesečev ciklus, dječaci bi dodali novi kamen u zdjelu da označe koliko je vremena prošlo otkako su otišli iz Juffurea. Nekoliko dana nakon što su u zdjelu spustili treći kamen, dječaci su se jednog popodneva rvali na slobodnom prostoru ispred koliba,kad pogledaše prema vratima u ogradi i tamo ugledaše skupinu od dvadeset pet ili trideset muškaraca. Glasni uzdasi iznenađenja začuli su se među dječacima kad su prepoznali svoje očeve, stričeve i stariju braću. Kunta je skočio, ne vjerujući vlastitim očima, a tijelo mu je potresao drhtaj radosti kad je među skupinom muškaraca ugledao Omora, prvi put nakon tri mjesečeva ciklusa. Ali, kao da ga je neka nevidljiva ruka zadržala i ugušila njegov krik radosti još i prije nego je zamijetio da na licu njegovog oca nema ni najmanjeg znaka da je prepoznao sina.

Jedan po jedan, dječaci su prilazili skupini muškaraca i zazivali ime svog oca, a očevi bi bez ijedne riječi posezali za šibom najbližeg kintangovog pomoćnika i istukli svaki svog sina, grubo vičući na njega što je pokazao osjećaje i tako dokazao da je još uvijek samo dječak. Zatim bi još nepotrebno dodao, dok bi mu dijelio zadnje udarce, neka njegov sin ne očekuje da će mu otac progledati kroz prste.Zatim je i kintango oštro podviknuo dječacima neka legnu na trbuhe, jedan kraj drugoga, a zatim su svi posjetioci prošli pokraj poleglih dječaka i štapovima kojima su se poštapali u toku putovanja, izudarali njihove ispupčene stražnjice. U Kunti su se komešali osjećaji, udarci nisu značili ništa, to je bila samo još jedna u nizu muka kroz koje je prolazio, ali boljelo ga je što nije smio zagrliti oca, čak mu nije čuo glas, dok se istodobno sramio, jer je znao da nije muški čak ni poželjeti tako nešto.

Kad se batinanje završilo, kintango naloži dječacima da se utrkuju, skaču, plešu, da se bore i mole

onako kako su ih ovdje naučili, a očevi, stričevi i starija braća promatrali su sve šutke,a zatim su uz tople izraze pohvale za kintanga i njegove pomoćnike ponovno otišli, a da se nijednom nisu osvrnuli na dječake koji su stajali spuštenih glava.Već za jedan sat dječake su ponovo istukli, zato što su se, dok su pripremali večeru, vukli naokolo nesretnih izraza lica. Dječake su te batine još više boljele zato što su se kintango i njegovi pomoćnici ponašali kao da u selo uopće nisu dolazili nikakvi posjetioci. Ali te večeri, dok su se dječaci još rvali prije spavanja doduše, preko volje jedan od kintangovih pomoćnika prošao je pokraj Kunte i ispod glasa mu oštro dobacio: ‘’Imaš novog brata, nazvali su ga Madi.’’

Sad nas je četvorica, razmišljao je Kunta ležeći budan te noći.Četiri brata četiri sina za njegove roditelje. Pomislio je kako će to zvučati kad grioti budu pričali povijest obitelji Kinte poslije stotina i stotina kiša, u budućnosti. Kad se vrati u Juffure, on će poslije Omora biti najstariji muškarac u obitelji. I on ovdje sada nije učio samo kako će postati odrastao muškarac, nego je stjecao i mnoga, mnoga znanja koja će poslije naučiti Lamina, kao što ga je već naučio koješta o dječačkom dobu. Iako mu ne smije otkriti sve, naučit će ga barem ono što dječak smije znati a zatim će Lamin podučiti Suwadua, a Suwadu će podučiti tog novog brata kojega Kunta još nije ni vidio i čije je ime bilo Madi. A jednog dana, mislio je Kunta dok je već polako tonuo u san, kad on bude imao toliko kiša kao Omoro sada, imat će vlastite sinove i sve će ovo opet početi ispočetka.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:44 pm


Alex Haley - Page 2 One_More_Spoon


24. POGLAVLJE



‘’Vaše djetinjstvo će se ubrzo završiti. Ovo što sada proživljavate, zapravo je vaše drugo rođenje, rođenje odraslog muškarca.’’rekao im je kintango jednog jutra kad su se okupili.To je bilo prvi put što je kintango upotrijebio riječ »muškarac« u vezi s njima,osim kad bi im ukazivao na ono što oni nisu. Nakon dugih mjesečevih ciklusa zajedničkog učenja, zajedničkog rada, zajedničkog podnošenja batina, rekao im je, oni su konačno počeli shvaćati kako u svakom čovjeku postoje dva bića ,jedno je ono u njemu samom,a drugo, mnogo šire biće obuhvaća i sve one čiju krv i živote dijele. Sve dok to nisu naučili, nisu mogli početi sa slijedećim dijelom priprema za muškarce, kako će postati ratnici.

‘’Već ste naučili da se pleme Mandingo bori samo onda ako se drugi ratoborno ponašaju prema njemu,’’nastavio je kintango.

‘’Međutim, kad nas natjeraju da se borimo, nema boljih ratnika od Mandinga.’’

Pola slijedećeg mjesečevog ciklusa Kunta i njegovi vršnjaci učili su kako se ratuje. Kintango ili njegovi pomoćnici, nacrtali bi im u prašini temeljna načela strategije slavne borbene taktike Mandinga, a zatim bi dječaci to morali izvesti u obliku prividne bitke.

‘’Nikada nemojte sasvim opkoliti neprijatelja,’’savjetovao im je kintango. ‘’Ostavite mu neki izlaz za bijeg, jer ako se osjeti uhvaćen u zamku, samo će se još ogorčenije boriti.’’

Dječaci su također naučili kako bitku uvijek treba početi kasno poslije podne da bi neprijatelj imao mogućnost, ukoliko se suoči s porazom,spasiti obraz povlačeći se pod zaštitom noći. I naučili su kako u toku svakog rata, nijedan od protivnika ne smije nikada učiniti ništa nažao putujućim marabutima, griotima i kovačima, jer,rasrđeni marabut može zazvati na njih Alahovu nemilost, rasrđeni griot može iskoristiti svoj vješti jezik kako bi neprijateljsku vojsku nagovorio na još veća divljaštva, a rasrđeni kovač može kovati ili popravljati oružje za neprijatelja.

Pod nadzorom kintangovih pomoćnika, Kunta i ostali dječaci izdjelali su noževima koplja i strelice s naročitim utorima,oružje koje se koristi isključivo u ratu, a zatim su tim oružjem vježbali gađati u postupno sve sitnije ciljeve. Kad bi nekom dječaku pošlo za rukom pogoditi bambusovu trsku na udaljenosti od dvadeset i pet koračaja, svi bi mu klicali i hvalili ga. Lunjajući po šumi, dječaci su tražili i pronašli nekoliko koona grmova s kojih su nabrali lišće i donijeli ga u jujuo, gdje su ga prokuhali. Tako su dobili gusti, crni sok u koji bi zamočili nit pamuka, a učitelji su im pokazali kako će ta nit, omotana oko utora na strelici, unijeti smrtni otrov u tijelo onoga koga takva strelica pogodi.

Kad su završili s ratničkim vježbama, kintango im ispriča više nego što su ikada prije znali, o najslavnijim ratovima i ratnicima naroda Mandingo,o pobjedi vojske legendarnog robovskog vođe Sundiate, sina Sogolon,Žene Bivola, nad vojnicima kralja zemlje Boure, Soumaora, kralja koji je bio toliko okrutan da se odijevao u odjeću od ljudske kože,a svoju je palaču ukrašavao na suncu izbijeljenim lubanjama ubijenih neprijatelja.

Kunta i njegovi drugovi suspregnutog su daha slušali kako je na obje strane bilo na tisuće mrtvih i ranjenih. Ali strijelci Mandingo opkolili su Suomaorove snage poput divovskih kliješta, odapinjući na njih s obje strane kišu strelica i neprekidno stežući krakove kliješta tako da su užasnuti Suomaorovi vojnici počeli bježati glavom bez obzira. Neprekidno, i danju i noću, pričao je dalje kintango, a to je bilo

prvi put što su ga dječaci vidjeli nasmiješenog ,bubnjevi za dojavljivanje javljali su,kojem se selu približavaju pobjednički ratnici Mandingo, natovareni plijenom i goneći pred sobom tisuće zarobljenika. U svakom bi selu oduševljena gomila udarala zarobljenike nogama i dovikivala im poruge, a obrijane su glave zarobljenika bile pognute dok su im ruke bile svezane iza leđa.

Na kraju je general Sundiata sazvao veliki narodni sastanak i izveo pred okupljene ljude sve neprijateljske poglavice koje bijaše porazio, vratio im njihova koplja, znak položaja poglavice,zatim je među tim poglavicama utvrdio savez mira koji će medu njima trajati slijedećih stotinu kiša. Dječaci su te večeri otišli u krevete sanjareći, i još se nikada nisu osjećali toliko ponosni što su iz plemena Mandingo.

Kad je počeo idući mjesečev ciklus njihovih vježbi, do jujua dopre govor bubnjeva koji je javljao kako tijekom slijedeća dva dana mogu očekivati posjetioce. Uzbuđenje koje bi inače izazvala vijest o bilo kakvim posjetiocima, poslije toliko vremena koliko je prošlo od posjete njihovih očeva, stričeva i starije braće, podvostručilo se kad su dječaci saznali da je poruku poslao bubnjar pobjedničke ekipe rvača iz Juffurea i da to oni dolaze održati naročitu poduku za dječake.

Kasno po podne slijedećeg dana bubnjevi najaviše dolazak posjetilaca, čak i ranije nego što su očekivali.Međutim, zadovoljstvo dječaka što opet vide poznata lica brzo je nestalo kad su ih rvači bez riječi dohvatili i počeli ih treskati o zemlju grublje nego što ih je itko ikada dotad bacao. Svi su dječaci bili izudarani i puni bolnih modrica kad su ih rvači podijelili u manje skupine i rekli im neka se bore međusobno, a prvaci će ih nadzirati.

Kunta nije ni sanjao da postoji toliko rvačkih zahvata, niti da mogu biti tako djelotvorni ako se pravilno primijene. A prvaci su neprekidno ponavljali dječacima kako se oni samo po znanju i umijeću, a ne po snazi, razlikuju od običnih rvača. Pa ipak, kad su prvaci pred svojim učenicima pokazivali različite zahvate, dječaci su se morali diviti njihovim nabreklim mišićima, ali i njihovom vještom služenju tim mišićima.

Oko vatre te večeri bubnjar iz Juffurea nizao je imena i podvige velikih rvača Mandingo više od stotinu kiša unatrag, a kad je došlo vrijeme da dječaci pođu na spavanje, rvači su napustili jujuo i pošli natrag u Juffure.

Dva dana kasnije stigla je vijest o novom posjetiocu. Ovaj je put poruku donio teklić iz Juffurea,mladić iz četvrtog kafa kojega su Kunta i ostali dječaci dobro poznavali, mada se mladić, ponosan na svoj novi status muškarca, držao kao da nikada u životu nije vidio tu dječurliju.Ne osvrćući se na njih,on otrči do kintanga i između dva duboka udisaja objavi kako će Kujali N'jai, griot poznat širom Gambije, uskoro u jujuo selu provesti čitav dan.

Griot je stigao za tri dana, a pratilo ga je nekoliko mladića iz njegove obitelji. Bio je mnogo stariji od griota koje je Kunta dotle bio vidio,zapravo, bio je toliko star da je pored njega čak i kintango izgledao mlad.Nakon što je rukom pokazao dječacima neka posjedaju u polukrug oko njega, starac im počne pričati kako je postao griot.Pričao im je kako je u toku mnogih godina učenja, sve otkako je postao muškarac,svaki griot utiskivao duboko u njegovo pamćenje podatke o njihovim precima.

‘’Kako biste inače saznali za velika djela drevnih kraljeva, svetih ljudi, lovaca i ratnika koji su živjeli stotine i stotine kiša prije nas? Zar ste se s njima susreli?’’ pitao je starac.

‘’Ne! Povijest našeg naroda čuva se za budućnost ovdje unutra.’’I on kucne prstom po svojoj sijedoj glavi.

Na pitanje koje se javilo u glavi svakog dječaka stari je griot sam dao odgovor: samo griotovi sinovi mogu postati grioti. Dapače, za njih je to sveta dužnost. Nakon što završe pripreme za muškarce, ti

dječaci poput njegovih vlastitih unuka koji sjede danas ovdje pokraj njega počinju učiti i putovati s izabranim starješinama, slušajući uvijek iznova povijesna imena i priče ,onako kako su se prenosile s koljena na koljeno. I nakon izvjesnog vremena svaki će od tih mladića znati taj posebni dio povijesti svojih predaka u potpunosti i do najsitnijih pojedinosti, baš onako kako je to bilo kazivano njegovu ocu i ocu njegova oca. I doći će dan kad će taj dječak postati muž i imati vlastite sinove, kojima će on zatim prenijeti sve te priče, kako bi događaji iz davne prošlosti nastavili živjeti zauvijek.

Kad su zadivljeni dječaci progutali na brzinu večernji obrok i požurili se ponovo okupiti oko starog griota,on ih je do kasno u noć nastavio oduševljavati pričama koje je njemu bio ispričao njegov vlastiti otac o velikim crnačkim kraljevima koji su vladali Afrikom prije mnogo stotina kiša.

‘’Davno prije nego je toubab ikada stupio nogom na tlo Afrike,’’reče stari griot ‘’postojalo je carstvo Benin, u kojem je vladao svemoćni kralj po imenu Oba. On je zahtijevao da mu svaka želja bude istog časa ispunjena. Međutim, Beninom su zapravo upravljali vjerni savjetnici kralja Obe, jer kralj je od jutra do slijedeće zore bio zaokupljen prvo, prinošenjem žrtava zlim silama kako bi ih umilostivio, a zatim, odgovarajućom pažnjom koju je bio dužan ukazivati svom haremu od preko stotinu žena. Ali, prije Benina, postojalo je još bogatije kraljevstvo koje se zvalo Songhai.’’nastavio je griot.

‘’Glavni grad kraljevine Songhai bio je Gao, pun otmjenih kuća, gdje su živjeli crni prinčevi i bogati trgovci koji su obilno gostili putujuće kramare, jer su ovi donosili mnogo zlata kojim bi kupovali različitu robu.

Čak ni to nije bilo najbogatije kraljevstvo.’’pričao je starac.I počne pričati o davnom kraljevstvu Gani, gdje je čitav jedan grad bio nastanjen isključivo kraljevim dvorjanicima. A kralj Kanissaai posjedovao je tisuću konja, svaki je konj imao tri poslužitelja i vlastitu posudu za mokrenje, izrađenu od bakra. Kunta gotovo nije vjerovao vlastitim ušima.

‘’A svake večeri,’’nastavi griot,’’kad bi kralj Kanissaai izašao iz svoje palače, zapalilo bi se tisuću vatri, osvijetlio bi se čitav prostor između neba i zemlje. A sluge velikoga kralja iznijele bi dovoljno hrane da se njome nahrani deset tisuća ljudi, koliko bi ih se tamo okupilo svake večeri.’’

Griot ovdje zastane,a dječaci nisu mogli suspregnuti uzvike divljenja, iako su vrlo dobro znali da nitko ne smije ni pisnuti dok griot priča. Ali griot, pa čak ni kintango,čini se, nisu primijetili njihovo nepristojno ponašanje. Gurnuvši u usta polovicu kola-oraha i ponudivši drugu polovicu kintangu koji ju je sa zadovoljstvom prihvatio, griot čvrsto omota noge skutom halje, braneći se od prve noćne studeni, i nastavi pričati.

‘’Ali,čak ni Gana nije bila najbogatije crno kraljevstvo!’’ uzvikne starac. ‘’Najbogatije, najstarije od svih kraljevstava, bilo je drevno kraljevstvo Mali! Kao i ostale crne države, i kraljevstvo Mali imalo je svoje gradove, ratare, zanatlije, kovače, štavitelje koža, bojadisare i tkalce, reče stari griot. Ali golemo bogatstvo Malija bilo je u razgranatoj trgovini solju, zlatom i bakrom.

‘’Sve u svemu, Mali je bio četiri mjesečeva ciklusa putovanja dugačak i četiri mjesečeva ciklusa putovanja širok,’’nastavio je starac,’’a najveći od svih njegovih gradova bio je basnoslovni Timbuktu!’’

Kao glavno središte znanosti čitave Afrike, grad je bio nastanjen tisućama učenih ljudi, a njihov se broj neprestano povećavao nepresušnom rijekom mudraca koji su ovamo dolazili želeći uvećati svoje znanje.

‘’Toliko ih je bilo da su neki od najbogatijih trgovaca prodavali samo pergamente i knjige. Ne postoji nijedan marabut, nijedan učitelj čak ni u najmanjem selu, čije znanje ne potječe barem djelomice iz grada Timbuktua.’’reče im griot.

Kad je kintango konačno ustao i zahvalio griotu na darežljivosti koju je pokazao podijelivši s njima blaga pohranjena u riznici svog sjećanja, Kunta i ostali dječaci prvi put otkako su došli u jujuo,doista su se usudili glasno izraziti negodovanje, jer su morali poći na spavanje.Kintango je, izgleda, odlučio previdjeti njihovo drsko ponašanje, barem zasad, i samo ih je strogim glasom poslao u kolibe ali su dječaci ipak još uhvatili priliku da ga usrdno zamole neka ponuka griota da se vrati i ponovo ih posjeti.

Još su uvijek razmišljali i razgovarali o čudesnim pričama koje im je griot ispričao kad,šest dana kasnije stigne vijest da će njihov logor uskoro posjetiti jedan slavni moro. Moro je u Gambiji bio naziv za učitelja najvišeg ranga, i doista,bilo ih je tek nekolicina, a toliko bijahu mudri nakon mnogih i mnogih kiša provedenih u učenju,da njihov posao nije više bio podučavanje učenika, nego podučavanje drugih učitelja, takvih kao što je bio arafang iz Juffurea.

Čak je i kintango pokazivao neuobičajenu zabrinutost zbog tog posjetioca, zapovjedio je da se čitav jujuo temeljito počisti, pa su dječaci prvo lisnatim granama dobro pročešljali prašinu,a zatim su je savršeno glatko poravnali kako bi bila dostojna počasti da se u njoj otisnu stopala velikog učitelja kad taj učeni moro stigne u jujuo. Kintango je zatim okupio dječake na središnjem prostoru i rekao im: ‘’Savjet i blagoslov čovjeka koji će uskoro biti s nama, ne cijene samo obični ljudi, nego također i poglavice, pa čak i kraljevi.’’

Kad je moro stigao slijedećeg jutra, s njim su došla i petorica njegovih učenika, a svaki je od njih na glavi nosio po jedan zavežljaj u kojem su,pogađao je Kunta, bile dragocjene arapske knjige i rukom ispisani pergamenti, poput onih iz drevnog Timbuktua. Kad je starac prošao kroz vrata sela, Kunta i ostali dječaci kleknu uz kintanga i njegove pomoćnike, dotičući čelom tlo. Nakon što je moro blagoslovio njih i njihov jujuo, ustali su i puni poštovanja posjedali oko njega, a starac je otvorio knjige i počeo im čitati,prvo iz Kurana, zatim iz takvih knjiga za koje nikad do tada nisu bili čuli, kao što su Taureta La Musa, Zabora Dawidi i Lingeeli la Isa, koje su,rekao im je,»kršćani« poznavali kao Petoknjižje Mojsija, Davidove psalme i Knjigu proroka Izaije. Svaki put kad bi moro otvorio ili zaklopio neku knjigu, smotao ili razmotao neki svitak rukopisa, on bi tu knjigu ili svitak prinosio čelu i promrmljao bi »Amen«!

Kad je završio s čitanjem, starac stavi knjige u stranu i počne pričati o velikim događajima i ljudima iz kršćanskog kurana koji oni zovu Sveta biblija. Govorio im je o Adamu i Evi,o Josipu i njegovoj braći, o Mojsiju, Davidu, Salamonu, o smrti Abelovoj. Zatim im je pričao o velikim muževima iz bliže prošlosti,kao što je bio Djoulou Kara Naini, kojega tuobab zove Aleksandar Veliki, moćni kralj zlata i srebra čije je sunce sjalo iznad pola svijeta.

Prije nego što je moro konačno ustao kako bi još te iste noći nastavio put, ispitao ih je koliko su dosad naučili od pet svakodnevnih molitava Alahu, te ih je podrobno uputio kako će se ponašati unutar svete bogomolje u svom selu, u koju će prvi put ući kad se vrate kući kao muškarci. Zatim su moro i njegovi učenici morali požuriti kako bi na vrijeme stigli u naredno od brojnih sela u koja je moro namjeravao navratiti,a kintango ih posla da spavaju otpjevavši za njega jednu od muških pjesama koju ih je naučio: »Jedan naraštaj prolazi… Drugi naraštaj dolazi i odlazi… Ali Alah ostaje zauvijek.«

U svojoj kolibi, nakon odlaska mora, Kunta je te noći ležao budan razmišljajući koliko je pojmova zapravo sve što su bili naučili,povezano jedno s drugim. Prošlost i sadašnjost, sadašnjost i budućnost,mrtvi i živi i oni koji se tek trebaju roditi, on sam i njegova obitelj, i njegovi prijatelji, i njegovo selo, i njegovo pleme, i njegova Afrika, svijet ljudi i svijet životinja i biljke što rastu iz zemlje svi žive povezani s Alahom.Kunta se osjeti sićušnim, a u isti mah golemim. Možda, pomisli, možda je upravo to ono što znači postati muškarac.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:45 pm


Alex Haley - Page 2 Nude_with_urn



25. POGLAVLJE



Došao je čas za ono zbog čega su se Kunta i ostali dječaci tresli od straha već pri samoj pomisli na to,kasaš (ryo-operacija),operacija, koja je dječake trebala očistiti i pripremiti ih da postanu očevi mnogih sinova. Dječaci su znali da ih to čeka, ali kad je taj trenutak konačno došao, došao je bez ikakva upozorenja. Jednog dana, kad je sunce dostiglo svoj podnevni položaj, jedan je kintangov pomoćnik zapovjedio, a činilo se da je to samo jedan od redovitih naloga, neka se čitav kafo postroji na središnjem prostoru jujua, što su dječaci, kao i obično, hitro izvršili. Ipak Kunta osjeti iznenadni ubod straha kad je kintango osobno izašao iz svoje kolibe, što je on u sate oko podneva rijetko kada činio, i stao pred njih.

‘’Izvadite svaki svoj foto.’’zapovjedio im je. Dječaci su oklijevali, ne vjerujući ili ne hoteći povjerovati to što su čuli.

‘’Odmah! ‘’viknuo je kintango.

Polako i stidljivo, dječaci su poslušali, pogleda uprta u zemlju dok su rukom sezali ispod pregače omotane oko bedara. Polazeći svaki s jednog kraja, kintangovi su pomoćnici išli od dječaka do dječaka i svakome su oko glavice njegova fota omotali kratku traku tkanine premazane nekakvom zelenom smjesom od smrvljenog lišća.

‘’Uskoro će foto postati neosjetljiv.’’rekao je kintango,naloživši im neka se vrate u kolibe.

Šćućureni u kolibama, osjećajući stid i strah od onoga što će se sad dogoditi, dječaci su čekali u tišini negdje do sredine popodneva, kad su im ponovo zapovjedili neka izađu,a zatim su stajali i gledali kako kroz vrata sela ulaze mnogi muškarci iz Juffurea,očevi, braća i stričevi koji su ih već ranije posjetili, ali su sada s njima došli još i drugi. Omoro je također bio s njima, ali ovaj se put Kunta pričinjao da ne vidi oca.Muškarci su se i sami postrojili nasuprot dječacima i onda su u koru, ritmički izgovorili: ‘’To što će se izvršiti… bilo je izvršeno na nama ... i našim očevima prije nas… tako ćete i vi postati... svi mi zajedno muškarci.’’

Zatim je kintango opet poslao dječake natrag u kolibe.

Već je padala noć kad su začuli mnoge bubnjeve koji su se iznenada oglasili ispred ulaza u jujuo.Izašavši po nalogu ispred koliba, ugledali su kako je kroz vrata sela nahrupilo vičući i skačući visokim skokovima dvanaestak kakurang plesača.U odjeći od lisnatih grana i s maskama od kore drveća,skakali su naokolo,prijeteći uzmahujući kopljima medu zastrašenim dječacima, a zatim su isto onako iznenadno kako su i došli ponovo nestali.Gotovo polumrtvi od straha,dječaci sad poslušaju kintangovu zapovijed neka posjedaju tijesno jedan uz drugoga, leđima oslonjeni o bambusovu ogradu jujua.

Očevi, stričevi i starija braća stajali su blizu njih i skandirali: ‘’Uskoro ćete se vratiti kućama… svojim njivama ... i kad dođe vrijeme, uzet ćete sebi žene … i iz vaših će prepona poteći vječni život.’’

Jedan od kintangovih pomoćnika vikne ime jednog dječaka.Kad je dječak ustao, pomoćnik ga pokretom ruke pošalje za dugački zaslon od pletenog bambusa. Kunta nije mogao ni vidjeti ni čuti što se tamo dogodilo, ali za nekoliko trenutaka dječak se ponovo pojavi s krvlju natopljenim komadom tkanine među nogama.Pomalo je posrtao i drugi ga je pomoćnik napola nosio natrag do njegova mjesta uz bambusovu ogradu. Prozvan je slijedeći dječak, pa još jedan i još jedan i konačno: ‘’Kunta Kinte!’’


Kunta se okamenio od straha. Ipak, prisili se ustati i pode iza zaslona. Unutra su bila četiri muškarca, jedan mu od njih zapovjedi neka legne na leđa. On posluša, noge su mu se tako tresle da ionako više ne bi mogao stajati. Muškarci se zatim nagnu nad njega, čvrsto ga uhvate i podignu mu bedra uvis. Trenutak prije nego što je zatvorio oči, Kunta ugleda kintanga kako se naginje nad njim držeći nešto u rukama. Zatim osjeti oštru bol. Bilo je još gore nego što je mislio da će biti,iako ne onako strašno kako bi bilo bez one smjese koja mu je umrtvila osjete.U trenutku je već bio čvrsto omotan i jedan mu od pomoćnika pomogne otići natrag do ograde gdje je sjeo, slab i u šoku, uz ostale dječake koji su već bili iza zaslona. Nisu se usuđivali pogledati jedan drugoga. Pa ipak, ono čega su se plašili više od svega na svijetu, bilo je sada iza njih.

Kad se kafo počeo oporavljati od operacije u jujuo selu zavladalo je opće veselje,jer zauvijek je prošlo ono nedostojno razdoblje kad su bili samo dječaci, kako tijelom, tako i duhom. Sad su već bili vrlo blizu trenutka kad će se moći nazvati muškarcima i osjećali su zbog toga beskrajnu zahvalnost i poštovanje prema kintangu.I on je, sa svoje strane, počeo na Kuntin kafo gledati drugim očima. Sada su tog starog, naboranog, sjedokosog starješinu, kojega su dječaci s vremenom zavoljeli,mogli ponekad čak vidjeti nasmiješenog.

I namjerno nenaglašeno, kad bi se obraćali kafu, kintango ili njegovi pomoćnici, rekli bi: ‘’Vi muškarci,’’ a Kunti i njegovim drugovima činilo se isto toliko nevjerojatnim, koliko i divnim što se to oni doista njima tako obraćaju.

Ubrzo potom počeo je četvrti mjesečev ciklus i sad su po dva, po tri dječaka iz Kuntinog kafa, ovisno o osobnom nalogu kintanga odlazili svake noći iz jujua i trčeći cijelim putom do uspavanog Juffurea, i poput sjenki se uvlačili u ostave svojih vlastitih majki, odakle bi ukrali toliko kuskusa, sušenog mesa i prosa koliko bi mogli ponijeti, zatim bi trčali sa svojim plijenom natrag do jujua i sutradan bi tu hranu trijumfalno pripremili za ručak,»da dokažete kako ste pametniji od svake žene, pa čak i od vlastite majke«, rekao im je kintango. Međutim,slijedećeg bi se dana njihove majke, naravno, hvalisale prijateljicama kako su čule dječake dok su se noću šuljali po ostavama i kako su budne ležale i slušale, ponosne na svoje sinove.

Sada bi u jujuo selu uvečer vladalo novo raspoloženje. Gotovo redovito Kuntin bi kafo čučao u polukrugu oko kintanga. Iako je kintango uglavnom i dalje bio jednako strog prema njima, sada im se više nije obraćao kao nestašnim, glupim malim dječacima, nego kao mladićima iz svog vlastitog sela.

Ponekad bi im govorio o odlikama muževnosti od kojih je najvažnija, odmah poslije neustrašivosti, potpuno poštenje u svemu.A ponekad im je pričao o njihovim pradjedovima. Bezgranično poštovanje dužnost je živih prema onima koji borave u društvu s Alahom, govorio im je. Svakog je dječaka upitao čijeg se imena od svih svojih predaka najbolje sjeća,Kunta je imenovao svoju baku Yaisu, a kintango im je rekao kako se ti preci koje su dječaci imenovali, mole Alahu za sreću i blagostanje svog živog potomka jer takav je običaj predaka.

Jedne druge večeri, kintango im je govorio kako je u selu u kojem žive, svaka osoba od jednake važnosti za selo,od tek rođenog djeteta do najstarijeg starca. Sad kad su postali muškarci,moraju naučiti da svakome iskazuju jednako poštovanje, a također a to je prva među mnogim dužnostima muškarca moraju štititi sreću i blagostanje svakog muškarca, žene i djeteta u Juffureu kao što bi štitili sami sebe.

‘’Kad se vratite kući,’’reče kintango,’’počet ćete služiti Juffureu kao oči i uši svoga sela. Od vas će se očekivati da čuvate stražu ispred ograde sela, kao osmatrači, i da motrite na tuobaba i ostale divljake, a na njivama ćete čuvati usjeve od štetočina.Vaša će dužnost biti da nadgledate ženama lonce,čak i lonce vlastite majke,kako biste provjerili paze li da lonci budu čisti,a ukoliko u loncima nađete makar i trunku prljavštine ili možda nekog kukca, najstrože ćete ih ukoriti.’’

Dječaci su jedva čekali da počnu obavljati svoje dužnosti.Iako su maltene svi, osim nekoliko najstarijih, još uvijek bili premladi da bi sanjali o dužnostima koje će ih dopasti kad prijeđu u četvrti kafo, znali su da će im jednog dana, kad budu mladići između petnaest i devetnaest kiša, dodijeliti važan posao prenošenja poruka kao što je onaj mladić donio glas o posjeti slavnog mora iz Juffurea u druga sela.

Kuntin kafo to nikako nije mogao zamisliti, ali oni mladići koji su već služili kao glasnici, ni za čim nisu toliko čeznuli kao za tim da prestanu biti glasnici, jer kad prijeđu u peti kafo,nakon navršenih dvadeset kiša, bit će unaprijeđeni na doista važne dužnosti,pomagat će seoskim starješinama kao poslanici i pregovarači u svim poslovima s drugim selima. Muškarci poput Omora koji su prešli trideset kiša postupno su se penjali na više položaje i dužnosti sa svakom navršenom kišom, sve dok ne bi dostigli časni status starješine. Kunta je često ponosno promatrao Omora kako sjedi na rubu kruga Savjeta starješina i unaprijed se veselio danu kad njegov otac bude ušao u unutrašnji krug onih koji će naslijediti časnu službu starješine, jer će ovi sadašnji poštovani vođe kao što je kintango ,otići pred lice Alaha.

Dječacima više nije bilo lako onako pozorno kako, bi trebalo slušati sve što im govori kintango.Činilo im se upravo nemogućim da se toliko toga dogodilo u prošla četiri mjesečeva ciklusa i da će oni sada uistinu postati muškarci. Nekoliko posljednjih dana oteglo se duže nego sve ono vrijeme prije toga, ali konačno,kad se četvrti mjesec popeo visoko na nebu i narastao do uštapa kintangovi pomoćnici, ubrzo poslije večernjeg obroka, zapovjede kafu neka se postroji.

Je li to trenutak koji su čekali? Kunta je gledao oko sebe ne bi li ugledao očeve i braću koji će zacijelo doći da prisustvuju ceremoniji proglašenja. Nije ih vidio. A gdje je kintango?Kuntine su oči pretraživale prostor između koliba i konačno otkrije kintanga kako stoji ispred vrata u ogradi jujua i upravo u tom trenutku on ih naglim pokretom širom otvori i uzvikne: ‘’Muževi Juffurea, vratite se u svoje selo!’’

Za trenutak su stajali kao ukopani, zatim polete kličući, i jedan za drugim izgrle svog kintanga i njegove pomoćnike, koji su se pričinjali kao da su uvrijeđeni njihovom drskošću.

Prije četiri mjesečeva ciklusa, kad su mu tek bili skinuli kukuljicu s glave na tom istom mjestu, Kunta bi teško povjerovao da će mu jednog dana biti žao otići odavde, ili da će zavoljeti onog strogog starca koji je tog prvog dana stajao ispred njega,međutim, ovog je časa osjećao i jedno i drugo. Zatim mu misli polete kući i već je trčao i vikao zajedno s ostalima, kroz vrata u ogradi i dalje, prema Juffureu.Nisu daleko odmakli kad se kao na neki neizgovoreni znak glasovi utišaše, a korak postade sporiji, težak od misli što su ih sve zaokupile, svakoga na njegov način o onome što ostavljaju za sobom i onome što je pred njima. Ove im noći nisu trebale zvijezde da im pokažu put.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:45 pm

Alex Haley - Page 2 N08337-66-lr-1


26. POGLAVLJE



‘’Ajii! Ajii!’’

Sretno klicanje žena odjekivalo je selom i ljudi su požurili iz koliba, nasmijani, plešući i plješćući rukama kad je Kuntin kafo i oni koji su navršili petnaest kiša i postali četvrti kafo dok su bili u jujuo selu,ponosnim korakom prošli kroz vrata Juffurea u samu zoru.Novi muškarci su koračali polako i nadali se da izgledaju dovoljno dostojanstveno,nisu govorili, niti su se smješkali u početku. Kad je ugledao majku kako trči prema njemu, Kunta osjeti želju da joj potrči u susret, i mada nije uspio spriječiti da mu lice sine od radosti, uspio se prisiliti da nastavi istim odmjerenim korakom. A onda se Binta baci na njega,ogrlila ga je rukama oko vrata, milovala mu obraze, oči su joj se ispunile suzama, mrmljala je njegovo ime. Kunta joj je sve to dopustio samo vrlo kratko, a zatim se izvukao iz njezina zagrljaja, jer on je sada bio muškarac, međutim, učinio je to na takav način da je izgledalo kao da se odmaknuo samo zato da bi bolje pogledao ono vriskavo klupko koje je, sigurno privezano povezom od tkanine, visilo Binti na leđima.Posegnuvši objema rukama u povez,Kunta izvuče djetešce.

‘’Znači, to je moj brat Madi!’’veselo je uzviknuo, podigavši dijete visoko u zrak.

Binta je sjala od sreće hodajući uza nj kad se uputio prema njenoj kolibi s djetetom u naručju, bečio se, gukao i štipkao bucmaste djetetove obraze. Ali, Kunta nije bio toliko zanesen svojim malim bratom da ne bi primijetio jato golišave dječurlije koje ga je pratilo u stopu, širom otvorivši oči i usta. Dvoje,troje držalo mu se uz koljena, a drugi su protrčavali između Binte i drugih žena, koje su neprestano uzvikivale kako Kunta izgleda snažan i zdrav, kako je postao muževan. Kunta se pričinjao da ništa ne čuje, ali su njihovi uzvici bili poput slatke glazbe u njegovim ušima.

Čudio se gdje je Omoro i gdje je Lamin,onda se naglo prisjeti da je njegov mlađi brat vjerojatno s kozama na paši. Već je bio sjeo u Bintinoj kolibi kad opazi da je za njima ušao i jedan od većih dječaka iz prvog kafa i sada je stajao pred njim, zurio u Kuntu i držao se Binti za suknju.

‘’Zdravo Kunta.’’reče dječačić.

To je bio Suwadu! Kunta to jednostavno nije mogao vjerovati. Kad je odlazio da se priprema za muškarca, Suwadu je još bio samo nešto što se svima mota pod nogama, presitno da Kunta na to obraća bilo kakvu pozornost, osim kad bi mu dojadilo njegovo vječito cviljenje.A sada, u roku od samo četiri mjesečeva ciklusa, izrastao je nekako i počeo govoriti, postao je ličnost. Vrativši djetešce Binti, Kunta podigne Suwada i počne ga bacati visoko pod krov kolibe sve dok njegov mali brat nije počeo kliktati od užitka. Kad se tako pozdravio sa Suwaduom, koji je istrčao iz kolibe kako bi pogledao još neke od novih muškaraca u kolibi nastane tišina.

Ispunjena radošću i ponosom, Binta nije imala potrebe za razgovorom. Kunta jest.Želio joj je reći koliko mu je nedostajala i koliko je sretan što je opet kod kuće. Ali, nije uspijevao naći prave riječi kojima bi joj to rekao.A znao je da to i nisu riječi koje bi jedan muškarac trebao govoriti nekoj ženi, čak ni vlastitoj majci.

‘’Gdje je moj otac?’’ konačno upita.

‘’Otišao je narezati trave za krov tvoje kolibe.’’odgovori Binta.

U svom oduševljenju Kunta je posve zaboravio kako će sada,kao odrasli muškarac, imati svoju vlastitu kolibu. Izašao je iz majčine kolibe i požurio se do mjesta koje mu je otac uvijek pokazivao govoreći kako se tu može narezati najkvalitetnija trava za pokrivanje krova.Omoro ga je vidio kako dolazi i Kunti srce brže zakuca kad zamijeti da mu otac polazi u susret.Rukovali su se kao što je običaj medu muškarcima, duboko zagledajući jedan drugome u oči, prvi put su jedan drugoga gledali kao muškarac muškarca. Kunta osjeti slabost od snage osjećaja koji su ga preplavili, i na trenutak obojica zašutješe.Zatim mu Omoro reče, ravnodušno kao da govori o vremenu, da je za njega otkupio kolibu čiji se bivši vlasnik oženio i sagradio novu kuću. Da li bi možda Kunta želio da je sada pođu razgledati? Kunta tiho reče kako bi je želio pogledati i zajedno se uputiše, a putom je uglavnom govorio Omoro, jer Kunta se još uvijek mučio tražeći riječi.

Na Kuntinoj kolibi trebalo je osim krova, popraviti i zidove.Ali, Kunta je to jedva i zamijetio,i nimalo ga to nije smetalo,jer to je bila njegova vlastita koliba, a nalazila se na sasvim drugom kraju sela,daleko od kolibe njegove majke. Naravno, nije dopustio da mu se na licu pokaže zadovoljstvo koje je osjećao, a pogotovo nije o tome ništa rekao.Umjesto toga, rekao je Omoru da će sam izvršiti potrebne popravke.Kunta može popraviti zidove, odvratio je Omoro, međutim, on bi volio da njemu prepusti dovršiti krov na kojem je već započeo raditi.Ne rekavši više ni riječi,Omoro se okrenuo i pošao natrag prema polju s travom za krovove,ostavivši Kuntu zagledanog za njim, zahvalnog ocu što je njihov novi odnos muškarca prema muškarcu započeo na tako jednostavan, svakodnevni način.

Kunta je veći dio tog poslijepodneva proveo obilazeći svaki djelić Juffurea, uživajući pri pogledu na lica kojih se s ljubavlju sjećao, na poznate kolibe i zakutke,obišao je seoski bunar, školsko dvorište, baobab i stablo ceiba.Nije uopće bio svjestan koliko je čeznuo za domom sve dok nije otkrio kako uživa u pozdravima svakoga koga bi susreo. Poželio je da je već vrijeme kad se Lamin vraća s paše, a zatim otkrije kako mu nedostaje još jedna posebno draga osoba iako je to bila žena.

Konačno,ne brinući više o tome priliči li tako nešto muškarcu,on se uputi prema maloj, oronuloj kolibi stare Nyo Boto.

‘’Bako! ‘’zazvao je na vratima.

‘’Tko je to? ‘’začuo ju je kako odgovara povišenim, ljutitim tonom.

‘’Pogodi, bako!’’reče Kunta i uđe u kolibu.Kuntinim je očima trebalo nekoliko časaka da razazna staricu u polumraku.Čučala je kraj kablića s vodom, u kojoj je namakala koru baobaba, izvlačeći duge niti iz nje.Nakon što ga je neko vrijeme oštro promatrala, progovori: ‘’Kunta!’’

‘’Tako mi je drago što te opet vidim, bako!’’ uzviknuo je Kunta.

Nyo Boto opet počne izvlačiti vlakna.

‘’Je li tvoja majka zdrava? ‘’upita ga, a on potvrdi da se Binta dobro osjeća.

Bio je pomalo osupnut, jer ona se ponašala kao da on nije nikamo ni odlazio, kao da uopće nije primijetila kako je on sada muškarac.

‘’Često sam mislio na tebe kad sam bio daleko odavde,svaki put kad bih dotaknuo ovu saphie amajliju koju si mi vezala na ruku.

Starica samo zagunđa, čak nije ni podigla pogled sa svog posla.Kunta se ispriča što ju je smetao u poslu i hitro izađe, duboko povrijeđen i strahovito zbunjen. Tek mnogo kasnije Kunta će shvatiti da je takvo njezino ponašanje boljelo Nyo Boto više nego njega,ona se, međutim,ponašala onako kako se žena mora ponašati prema nekome tko više ne može doći tražiti utjehe uz njezine suknje.


Još uvijek neraspoložen, Kunta je polako koračao prema svojoj novoj kolibi kad začuje poznatu galamu,meket koza, lavež pasa i uzvike dječaka. Drugi kafo i njihove koze vraćali su se s popodnevne paše u savani. Lamin će biti s njima. Kunta počne uzbuđeno pretraživati lica dječaka kad su mu se približili. Zatim ga Lamin ugleda, uzvikne njegovo ime i dotrči do njega, lica blistava od širokog osmijeha.Ali, nekoliko koraka ispred Kunte naglo se zaustavio, jer je ugledao hladni izraz na licu svoga brata i tako su stajali, gledajući jedan drugoga. Konačno je Kunta bio taj koji je prvi progovorio.

‘’Zdravo.’’

‘’Zdravo, Kunta.’’

Zatim su se još malo gledali. Laminove su oči sjale od ponosa, ali Kunta u njima opazi istu onu bol kakvu je i sam maloprije osjetio u kolibi Nyo Boto, te nesigurnost, nedoumicu kako bi se sada trebao ponašati prema svom velikom bratu. Kunta pomisli kako bi mu bilo mnogo draže kad se njih dvojica ne bi ovako ponašali,ali bilo je neophodno potrebno da se muškarcu ukazuje određeno poštovanje, čak i kad se radi o rođenom bratu.

Sad je Lamin prvi progovorio: ‘’Obje tvoje koze nose kozliće.’’

Kunta je bio oduševljen, to je značilo da će uskoro biti vlasnik četiri, a možda čak i pet koza,ako jedna od koza nosi dvojke.Ali nije se nasmiješio, niti je pokazao iznenađenje.

‘’To je dobra vijest.’’rekao je još hladnije nego je namjeravao.

Ne znajući što bi više rekao, Lamin se bez riječi okrene i otrči, dozivajući svoje wuolo pse da mu pomognu prikupiti koze koje su se počele razilaziti.

Cijelo vrijeme dok mu je pomagala da se preseli u vlastitu kolibu, Bintino je lice zadržalo isti ukočeni, neprobojni izraz.Stara mu je odjeća sada sva preuska i prekratka,rekla je i tonom dužnog poštovanja dodala kako će mu ona sašiti novu odjeću kad on naže malo vremena od važnih poslova koji ga sada čekaju i dođe njoj da ga izmjeri.Kako Kunta nije posjedovao mnogo više od luka, strelica i praćke, Binta je neprestano mrmljala: ‘’Trebat će ti ovo..I..Trebat će ti ono ,’’sve dok ga nije opskrbila svim najnužnijim stvarima za kućanstvo, kao što su ležaj, nekoliko zdjela, stolac i molitvena prostirka koju mu je izatkala dok je bio odsutan. Kod svake stvari koju bi mu odvojila, Kunta bi zagunđao, onako kako je to oduvijek slušao da čini njegov otac, kao ne treba mu to, ali se tog časa ne može sjetiti pravog prigovora zašto tu stvar ne želi u svojoj kući.Kad je primijetila da se češe po glavi ponudila se da pregleda nisu li mu se slučajno u kosi zakotile uši, a on ju je grubo odbio ne obazirući se na njezino mrmljanje nakon toga.

Već je bila gotovo ponoć kad je Kunta konačno zaspao, jer mu se mnoštvo raznih misli motalo po glavi. A učinilo mu se da je jedva zaklopio oči kad ga je probudilo kukurijekanje pijetlova,a odmah se za njima začuo unjkavi poziv alima na prvu jutarnju molitvu kojoj će Kunta i njegovi vršnjaci danas prvi put smjeti prisustvovati zajedno s ostalim muškarcima iz Juffurea.

Brzo se odjenuvši, Kunta ponese sa sobom novu molitvenu prostirku i pridruži se ostalim mladićima iz svoga kafa kad su,pognutih glava i sa smotanim prostirkama ispod ruke, kao da su to činili čitavog života po prvi put ulazili u bogomolju, iza ostalih muškaraca iz sela.Unutra su Kunta i ostali mladići promatrali i oponašali svaki pokret i izričaj starijih muškaraca, posebno vodeći brigu o tome da ne budu previše tihi, ni previše glasni kad kazuju molitve.

Nakon molitve, Binta je odnijela doručak u kolibu svog novog muškarca. Postavila je pred Kuntu zdjelu vrućeg kuskusa iz kojeg se dizala para a on opet samo zagunđa, pazeći da mu se na licu ne pokaže koliko je uzbuđen i Binta brzo ode, a Kunta je doručkovao bez ikakvog zadovoljstva, jer mu se učinilo da

je Binta brzo sakrila nešto što je bilo sumnjivo nalik na veseo osmijeh.

Poslije doručka, Kunta i ostali mladi muškarci počeli su obavljati svoje dužnosti s toliko gorljivosti da su to njihovi stariji izgleda smatrali isto toliko zabavnim. Žene su se jedva mogle kretati, jer bi se svaki čas kraj njih našao neki od novopečenih muškaraca i strogo zahtijevao neka mu pokaže svoje kuhinjske lonce, kako bi vidio ima li u njima kukaca. A lunjajući okolo po kolibama i oko seoske ograde,mladići su otkrili stotine mjesta koja je,po njihovim strogim procjenama ,hitno trebalo popraviti.

Čak je dvanest njih izvuklo po čabar bunarske vode i svi su brižljivo kušali vodu, zahvatajući je tikvicama, nadajući se da će otkriti kako je voda slankasta ili zamućena ili da sadrži neke druge nezdrave primjese. Bili su razočarani kad ništa nisu našli, ali su za svaki slučaj zamijenili svježima one ribe i kornjaču koje su seljani držali u bunaru kako bi vodu čistile od nametnika.

Novopečeni muškarci, ukratko, motali su se posvuda.

‘’Ima ih kao buha!’’zagunđala je stara Nyo Boto kad se Kunta približio potoku gdje je ona mlatila rublje na kamenju, i Kunta umalo ne otrči glavom bez obzira u suprotnom pravcu.

Također je brižno izbjegavao sva mjesta za koja je pretpostavljao da bi tamo mogao zateći Bintu, uvjeravajući samog sebe neprestano kako unatoč tome što je ona njegova majka on prema njoj neće imati nikakvih naročitih obzira i oštro će je ukoriti ukoliko to ikada bude potrebno. Konačno, ona je žena.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:46 pm


Alex Haley - Page 2 Lithograph



27. POGLAVLJE



Juffure je bilo tako malo selo,a seoski je kafo marljivih novopečenih muškaraca bio tako brojan da se Kunti uskoro činilo kako je svaki krov, zid, svaku zdjelu i svaki kuhinjski lonac u selu uvijek već netko pregledao, očistio, popravio ili zamijenio, trenutak prije nego što bi on tamo dospio. Međutim, on je zbog toga bio prije zadovoljan nego razočaran, jer mu je tako ostajalo više slobodnog vremena za obrađivanje malog komada zemlje koju mu je Savjet starješina dodijelio na korištenje.

Svi su novi muškarci sada uzgajali vlastiti kuskus ili kikiriki,nešto od toga služilo im je za hranu, a ostatkom su trgovali,mijenjali se s onima kojima urod s njihove njive nije dostajao da prehrane obitelj,za one stvari koje su mladićima bile potrebnije od hrane.

Mladić koji je postizao dobar urod, umio dobro trgovati i mudro raspolagao svojim kozama mijenjajući, recimo, tuce koza za mladu kravu koja bi mu kasnije dala telad, mogao je napredovati i postati imućnim čovjekom do svojih dvadeset pet ili trideset kiša, te je potom mogao početi razmišljati o tome da uzme sebi ženu i počne podizati vlastite sinove.

Za onih nekoliko mjesečevih ciklusa otkako se vratio u selo, Kunta je uzgojio mnogo više nego što je sam mogao pojesti,a toliko je spretno trgovao, nabavljajući ovu ili onu stvar za svoje kućanstvo, kako bi ukrasio svoju kolibu, da je Binta počela zbog toga glasno gunđati. Imao je toliko stolaca, prostirača pletenih od šiblja, toliko zdjela za hranu, posuda od tikava i raznovrsnih drugih predmeta u svojoj kolibi,mrmljala je,da unutra gotovo više nije bilo mjesta za Kuntu.Međutim, on je milostivo previđao njenu drskost, budući da je sada spavao na udobnom krevetu s gipkim podloškom od bambusa, prekrivenim pletenom trskom, na koji je Binta potrošila pola mjesečevog ciklusa dok mu ga je napravila.

U svojoj kolibi, uz nekoliko saphie amajlija koje je nabavio u zamjenu za urod sa svoje njive, Kunta je čuvao još čitav niz drugih moćnih sredstava za zaštitu od raznih nevolja,mirisnu tvar nekih biljaka i kore stabala kojim bi Kunta poput svakog drugog muškarca iz plemena Mandingo, svake večeri prije spavanja natrljao čelo, mišice i bedra. Vjerovali su da ta magična esencija štiti muškarca od zlih duhova kako ga ne bi napali u snu. Osim toga, od toga je lijepo mirisao o čemu je, kao i o svom izgledu, Kunta već bio počeo brinuti.

Njega i ostale iz njegova kafa, sve je više mučilo nešto što se odnosilo na njihov muški ponos, već priličan niz mjesečevih ciklusa.

Kad su otišli na pripreme za muškarce, oni su za sobom ostavili skupinu mršavih, hihotavih, glupih malih curica koje su se igrale gotovo isto tako grubih igara kao i dječaci. A zatim, nakon cijela četiri mjesečeva ciklusa koliko su bili odsutni, vratili su se kao novopečeni muškarci i našli te iste curice s kojima su odrasli kako se nametljivo šetkaju gdje god čovjek pogleda, isturujući grudi veličine mango ploda, zabacujući glave i mašući rukama, razmećući se zveckavim novim naušnicama, ogrlicama i narukvicama. Pri tom Kuntu i ostale mladiće nije toliko nerviralo što se te djevojke tako glupo ponašaju, koliko ih je ljutilo što su one, izgleda, sve to izvodile isključivo zato da bi ih uočili muškarci koji su svi bili najmanje deset kiša stariji od Kunte i njegovih drugova. Novopečenim muškarcima, te bi djevice udavače,od četrnaest i petnaest kiša, jedva poklonile poneki pogled, osim što su im se stalno rugale i podsmjehivale. I Kunti i njegovim drugovima toliko se na kraju zgadila njihova uznositost i porugljivost da su odlučili kako više neće obraćati nimalo pozornosti ni djevojkama, ni tim starijim muškarcima koji

su očigledno, sa zadovoljstvom prihvaćali pokušaje djevojaka da ih zavedu svojim lepršavim očijukanjem.

Međutim, ponekad kad bi se ujutro probudio, njegov bi foto bio tvrd poput nožnog palca. Naravno, to mu se već mnogo puta dogodilo i ranije, čak i onda dok je još bio mali kao Lamin, ali sada je to bilo sasvim drugačije, jer su se uz to u njemu budili neki novi osjećaji, duboki i snažni. I Kunta ne bi mogao odoljeti, zavukao bi ruku pod pokrivač i čvrsto bi stegnuo svoj foto. Također nije mogao prestati misliti o onome što su on i njegovi vršnjaci načuli iz razgovora odraslih o tome kako se foto stavlja u žene.

Jedne noći, sanjajući,jer je Kunta još od djetinjstva uvijek mnogo sanjao, čak i dok je bio budan, govorila je Binta,odjednom se našao u krugu gledalaca koji su promatrali seoruba ples koji se pleše u vrijeme žetvenih svečanosti, kad najljupkija, najdužega vrata,najčadavije crna djevica među plesačicama izabere Kuntu i pred noge mu baci maramu da je podigne. Kad je Kunta podigao maramu, ona potrči prema svojoj kolibi uzvikujući: ‘Svidjela sam se Kunti! i nakon pažljivog razmatranja, njezini im roditelji dadoše dozvolu da se vjenčaju. Omoro i Binta također se složiše i obadvojica očeva počnu pregovarati o cijeni nevjeste.’Djevojka je lijepa,govorio je Omoro,ali mene zanima njezina stvarna vrijednost kao supruge mog sina. Je li dovoljno snažna i marljiva radnica? Da li je ugodne naravi? Zna li dobro kuhati i voditi brigu o djeci? A najvažnije od svega, jamčite li da je djevica?’Svi su odgovori bili potvrdni i nato je ugovorena cijena i dogovoren dan vjenčanja.Kunta je sagradio novu, lijepu kolibu od blata, a obje su majke skuhale obilje poslastica kako bi gosti dobili što bolji dojam. A na dan vjenčanja, odrasli, djeca, koze, kokoši, psi, papige i majmuni gotovo su galamom nadglasali glazbenike koje su roditelji bili unajmili. Kad je stigla nevjesta s pratnjom, pjevač pohvalnica počeo je izvikivati kakve su se odlične dvije obitelji sada združile. Još su se glasniji uzvici začuli kad su nevjestine najbolje prijateljice grubo gurnule mladu ženu u Kuntinu novu kolibu. Široko se osmjehujući i domahujući svima, Kunta je pošao za njom i navukao zastor preko vrata kolibe.Kad je ona sjela na njegov krevet, Kunta joj je zapjevao najstariju i najpoznatiju tradicionalnu pjesmu o ljubavi: »Mandunbe, tvoj dugi vrat veoma je lijep..« Zatim su legli na meke, obrađene kože i ona ga je nježno poljubila, a zatim su se čvrsto zagrlili. I onda se dogodilo ono, onako kako je to Kunta zamislio prema onome što su mu o tome drugi ispričali. Bilo je još mnogo ljepše nego što su mu pričali i njegov je čudni osjećaj jačao i jačao,dok Kunta konačno nije prsnuo…

Naglo se trgnuo i jedan je dugi trenutak, tako probuđen, ostao nepomično ležati,pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Zatim, posegnuvši rukom među noge, osjeti nekakvu toplu vlagu po sebi i po krevetu. Uplašen, u panici, Kunta skoči iz kreveta, dohvati komad tkanine i obriše i sebe i krevet. Zatim, sjedeći tako u mraku, strah u njemu polako smijeni zbunjenost, koju nadjača sram, a sram se izgubi pred zadovoljstvom,a zadovoljstvo konačno smijeni neki neodređeni osjećaj ponosa.Da li se to ikada dogodilo nekom od njegovih vršnjaka, pitao se Kunta. Iako se nadao da su i oni to iskusili, istodobno se nadao da možda ipak nisu, jer možda je to ono što se događa kad uistinu postaneš muškarac, mislio je, i ako je tako, onda bi volio biti prvi. Ali Kunta je bio svjestan da to nikada neće saznati, jer to iskustvo, pa čak i te misli nisu stvari koje bi on mogao podijeliti bilo s kime. Konačno, iscrpljen i u zanosu, ponovo je legao i ubrzo zapao u blagotvorni san bez snova.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:46 pm


Alex Haley - Page 2 It_s_All_in_the_Cards



28. POGLAVLJE



Poznaje svakog muškarca, svaku ženu, dijete, psa i kozu u Juffureu, govorio je Kunta sam sebi jednog popodneva dok je sjedio i ručao uz svoje polje kikirikija, a obavljajući dužnosti u selu, svakog dana bi vidio ili razgovarao s gotovo svakim od njih.Pa zašto se onda osjećao tako usamljen? Zar je siroče? Zar nema oca koji se prema njemu odnosi onako kako se i treba odnositi muškarac prema muškarcu?Zar nema majku koja se savjesno brine o svim njegovim potrebama?Zar nema braću koja ga poštuju ? Zar im nije postao idolom, otkako je stekao status odraslog muškarca? Zar nema prijateljstvo onih s kojima se kao dijete igrao u blatu, s kojima je kao dječak čuvao koze i s kojima se vratio u Juffure kao muškarac?Zar se nije pokazao dostojnim poštovanja svojih starješina i zavisti svojih vršnjaka,pošto je mudrim gospodarenjem povećao njemu dodijeljeni posjed na sedam koza, tri kokoši i izvanredno opremljenu kolibu još prije svog šesnaestog rođendana? Ništa se od toga nije moglo poreći.

Pa ipak, bio je usamljen.Omoro je sada imao previše posla i nije mogao s Kuntom provoditi onoliko vremena kao ranije kad je imao samo jednog sina i manje obaveza u seoskoj upravi.I Binta je imala pune ruke posla sa dva njegova najmlađa brata, ali Kunta i njegova majka ionako nisu imali baš mnogo toga o čemu bi mogli razgovarati. Čak ni s Laminom nije više bio toliko blizak, nakon što je Kunta otišao na pripreme za muškarce,Suwadu je postao Laminova zadivljena sjenka, kao što je prije Lamin bio Kuntina i Kunta je pomiješanih osjećaja promatrao kako se Laminov odnos prema mlađem Suwadu mijenja od razdražene nepodnošljivosti do strpljive snošljivosti,te na kraju u ljubav. Uskoro su njih dvojica postali nerazdruživi, i za Kuntu je preostalo isto tako malo prostora koliko i za Madija,koji je još bio previše mali da bi im se pridružio,ali dovoljno velik da se rasplače zbog toga što ga nisu poveli sa sobom. Neki put kad dva starija dječaka ne bi uspjela dovoljno brzo pobjeći iz kolibe, Binta bi im, naravno, naložila neka sa sobom povedu i Madija, kako bi ga se ona malo oslobodila, i Kunta ne bi mogao suzdržati smiješak kad bi ugledao svoja tri brata kako stupaju kroz selo jedan iza drugoga, po redoslijedu rođenja,prva dvojica snuždeno zureći preda se, dok mališan, veselo se osmjehujući, trčkara u začelju, trudeći se da održi s njima korak.

Nitko više nije hodao iza Kunte, a prilično je rijetko i uz njega netko išao, jer su njegovi vršnjaci u sve one sate kad nisu spavali bili sada zaokupljeni svojim novim dužnostima, a možda isto kao Kunta, i vlastitim sumornim mislima o barem zasad prilično sumnjivim prednostima muževnoga doba.

Istina, dobili su svaki svoju njivu i počeli su stjecati imanje,koze i sve ono drugo što muškarac treba posjedovati. Ali, njive su bile male, rad težak, a ono što su uspjeli steći tako sramotno neznatno u usporedbi s imanjem starijih muškaraca. Dužnost im je bila da budu oči i uši svoga sela, međutim, kuhinjski su lonci bili uvijek čisti i bez njihova nadzora, a u njive nije nikada nitko upadao, osim poneke obitelji babuna ili gustih jata ptica.

Uskoro im je postalo jasno kako zapravo njihovi stariji obavljaju sve doista važne poslove, a kao da su to željeli još i naglasiti, pokazivali su prema mlađim muškarcima samo prividno poštovanje, baš kao što su im dali i prividne obaveze. I doista, ukoliko bi uopće obratili pažnju na mlade muškarce, uvijek bi izgledalo da se stariji muškarci, slično kao i mlade seoske djevojke, jedva suzdržavaju od smijeha, čak i kad bi netko od mladića bez greške obavio neki uistinu težak zadatak.Ali, jednog dana i on će biti jedan od tih starijih, mislio je Kunta, a tada će čast zrele muževnosti znati nositi s više dostojanstva i s više suosjećanja i razumijevanja za mlade muškarce nego što ga oni pokazuju sada za njega i njegove drugove.


Osjećajući nemir i ražalivši se malo nad samim sobom,Kunta te večeri izađe iz kolibe i uputi se u samotnu šetnju. Iako nije imao na pameti nikakav određeni cilj, noge su ga same odnijele do kruga zanesenih dječjih lica, okupljenih oko vatre uz koju su bake pričale mališanima iz prvog kafa priče za laku noć. Zastao je dovoljno blizu da može slušati,ali ne toliko blizu da bi netko mogao primijetiti kako sluša,Kunta čučne i pričini se kao da brižljivo razgledava nekakav kamen koji mu je bio pred nogama, dok je jedna od naboranih starica mahala,mršavim rukama i skakala po čistini ispred djece, dočaravajući kretnjama i mimikom priču o četiri tisuće hrabrih ratnika kralja Kasoona, kojega je u boj pratila grmljavina pet stotina velikih ratnih bubnjeva i trubljenje pet stotina rogova od slonovskih kljova. Bila je to priča koju je Kunta već mnogo puta slušao uz vatru dok je bio dijete, a sada, dok je gledao zanesena lica svog Madija u prvom i Suwadua u zadnjem redu, nekako se rastužio slušajući ponovo tu priču.Uzdahnuvši,Kunta ustane i polako se udalji,njegov je odlazak ostao nezamijećen,kao što je bio nezamijećen i dolazak. Uz vatru uz koju je sjedio Lamin s drugim dječacima svoje dobi, ponavljajući stihove iz kurana, te uz vatru uz koju je Binta sjedila s drugim majkama i brbljala o muževima, kućanstvu, djeci, kuhanju, šivanju, šminkanju,frizurama, osjećao se isto tako nepoželjnim. Prošavši pokraj te tri vatre, konačno se našao ispod široke krošnje baobaba, gdje su muškarci Juffurea sjedili uz četvrtu vatru, razgovarajući o seoskim poslovima i drugim ozbiljnim pitanjima. Kao što se osjetio prestarim da bi se pridružio skupini oko prve vatre, tako je osjetio kako je još uvijek premlad da bi ga ovdje pozdravili. Ali, nije imao kamo pa tako sjedne medu one u vanjskom krugu,iza muškaraca Omorove dobi, koji su sjedili bliže vatri, te iza onih kintangove dobi koji su sjedili najbliže, a među njima su sjedili i članovi Savjeta starješina. Kad je sjeo, čuo je kako jedan od njih pita: ‘’Da li tko zna koliko je naših ukradeno?’’

Razgovarali su o lovcima na robove,što je bila glavna tema razgovora muškaraca uz vatre već više od stotinu kiša, sve otkako je tuobab počeo krasti ljude i slati ih, vezane lancima, brodovima u kraljevstvo bijelih ljudoždera preko mora.Kratko je vrijeme vladala tišina, a zatim alim reče: ‘’Možemo samo zahvaliti Alahu što ih sada ipak kradu manje nego nekada.

‘’Manje nas je ostalo koje bi mogli ukrasti!’’dobaci jedan ljutiti starješina.

‘’Ja slušam bubnjeve i brojim nestale,reče kintango.’’Pedeset do šezdeset u toku svakog mjesečevog ciklusa, i to samo s našeg dijela bolonga, rekao bih.

Na to nitko ništa ne reče i kintango doda: ‘’Naravno,nema nikakvog načina kako bismo izbrojali gubitke dalje u unutrašnjosti i u gornjem toku rijeke.’’

‘’Zašto brojimo samo one koje toubab odvede?’’pitao je arafang.

‘’Morali bismo brojiti i spaljene baobabe i pustoš tamo gdje su nekada bila sela. Tuobab je mnogo više naših ljudi pobio vatrom, ili su poginuli u borbi s njime, nego što ih je ikada odveo!’’

Muškarci su dugo šutke zurili u vatru, a zatim jedan drugi starješina progovori: ‘’Toubabu to nikada ne bi uspjelo bez pomoći naših vlastitih ljudi.

Mandingo, Fule, Wolofi, Jole,svako pleme Gambije ima svoje izdajice,slatee. Kao dijete, sjećam se, gledao sam slatee kako udaraju one koji su njihov vlastiti narod i tjeraju ih da brže koračaju za tuobaba.

‘’Za ljubav tuobabovog novca okrećemo se protiv vlastitog naroda,’’reče jedan od viših starješina.

‘’Gramzivost i izdaja,to nam je tuobab podario u zamjenu za ljude koje je odveo.

Opet su neko vrijeme svi šutjeli, a vatra je tiho pucketala. Zatim opet progovori kintango: ‘’Još je gore od tuobabovog novca to što on laže besplatno i vara metodički, isto tako lako kao što diše. To je ono što mu daje prednost pred nama.’’

Prošlo je nekoliko trenutaka,a onda jedan od mladića iz kafa ispred Kunte upita: ‘’Zar se tuobab

nikada neće promijeniti?’’

‘’To će se dogoditi,’’odgovori jedan od starješina,’’kad rijeke počnu teći prema izvoru!

Uskoro je od vatre ostala samo hrpa žara iz koje se dizao tanki pramen dima, i muškarci počnu ustajati, protezati se, te poželjevši jedni drugima laku noć, oni se raziđu, vraćajući se svaki u svoju kolibu. Međutim, petorica mladića iz trećeg kafa nisu otišla u kolibe,jedan je ostao kako bi prašinom pokrio vrući pepeo preostao od sve četiri vatre, a ostali, uključujući i Kuntu, spremili su se još jednom, prije noćne straže, poći u kasnu ophodnju selom, nakon čega će se rasporediti na četiri osmatračka mjesta postavljena ispred četiri ugla visoke bambusove ograde oko Juffurea. Nakon tako uzbudljivog razgovora kraj vatre, Kunta je znao da mu neće biti teško ostati budan, ali nije ga baš posebno veselilo što će baš tu noć provesti izvan sigurnih granica sela.

Kad su polako prošli kroz selo i izašli kroz vrata u ogradi, Kunta mahne svojim drugovima stražarima, nadajući se da izgleda dovoljno neusiljeno, te pođe uz vanjsku stranu ograde,pokraj grmlja s oštrim trnjem, natrpanog gusto uz kolje ograde i pokraj zašiljenih kolaca sakrivenih u grmlju, do lisnatog skrovišta s kojeg mu se pružao pogled na okolni prostor, te noći posrebren mjesečinom. Smjestivši se koliko je mogao udobnije, položi koplje preko krila, privuče koljena i obgrli ih rukama kako bi se zaštitio od studeni i pripremi se da na straži provede noć. Prelazeći pozornim pogledom preko okolne savane ne bi li zamijetio neki sumnjivi pokret, Kunta je slušao cvrčanje cvrčaka, tajnovite zvižduke noćnih ptica, udaljeno zavijanje hijena i krikove uplašenih životinja koje je iznenadio neki grabežljivac i razmišljao je o onome što su ljudi te večeri razgovarali oko vatre. Kad je došla zora i ništa se nije dogodilo, Kunta je bio isto toliko iznenađen što ga nisu napali lovci na robove, koliko se iznenadio kad je shvatio kako je to prva noć u toku posljednjeg mjesečevog ciklusa u kojoj on ni trenutka nije mislio na svoje osobne probleme.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:47 pm

Alex Haley - Page 2 Harvesters_at_Rest


29. POGLAVLJE



Gotovo svakog dana, tako se činilo Kunti, Binta bi ga uspjela nečim naljutiti. Nije to bilo nešto što bi ona možda rekla ili učinila, Binta bi mu na druge načine dobačenim pogledima, izvjesnim tonom glasa,davala do znanja kako zbog nečega nije zadovoljna s njim. Najgore je došlo kad je Kunta počeo stvarima koje je već posjedovao, dodavati stvari koje nije za njega nabavila Binta. Jednog jutra, kad mu je donijela doručak,Binta maltene ispusti vreli kuskus Kunti u krilo kad je na njemu ugledala prvi dundiko koji mu ona nije sašila svojim rukama.Osjećajući se krivim što je štavljenu kožu hijene zamijenio za tu košulju, Kunta je srdito odbio dati joj bilo kakvo objašnjenje, mada je osjećao kako je njegova majka duboko povrijeđena.

Od tog jutra znao je da Binta nikada ne donese doručak, a da pri tom dobro ne osmotri svaki predmet u njegovoj kolibi, kako bi vidjela da li se pojavilo još nešto,neki stolac,prostirač,kablić, tanjur ili lonac,što nije ona za njega pribavila. Ako bi se u kolibi nalazio neki novi predmet, to nikada ne bi izbjeglo Bintinom oštrom pogledu. Kunta bi sjedio i bjesnio u sebi, a ona bi navukla na lice onaj svoj poznati izraz ravnodušnosti kao da ništa nije zamijetila, niti joj je do toga stalo, izraz koji je Kunta često kod nje primijetio u vezi s Omorom, a ovaj je međutim, kao i Kunta, isto tako dobro znao da Binta jedva čeka kad će otići do seoskog bunara i tamo pred drugim ženama glasno izjadati sve što bi je mučilo kako su to činile sve žene Mandingo plemena kad bi se posvađale sa muževima.

Jednog dana, prije nego što je njegova majka stigla s doručkom, Kunta uzme prekrasno ispletenu košaru koju mu je poklonila Jinna M'Baki, jedna od nekoliko udovica u Juffureu, te je postavi odmah iza praga gdje se Binta zacijelo morala spotaknuti o nju.Udovica je, sjetio se, zapravo bila samo nešto mlađa od Binte. Još dok je Kunta bio pastir iz drugog kafa, njezin je muž otišao u lov i više se nikada nije vratio.Živjela je prilično blizu Nyo Boto koju je Kunta često posjećivao, i tako se dogodilo da su se on i udovica često viđali, a kad je Kunta malo poodrastao,počeli su i razgovarati. Kuntu je ljutilo što su udovičini darovi davali povoda nekim njegovim prijateljima da ga draže šalama o tome zašto njemu udovica poklanja tako vrijednu košaru od bambusa. Kad je Binta ušla u kolibu i ugledala košaru,prepoznala je udovičin stil pleta,prije nego se uspjela svladati, trgnula se, kao da je košara otrovni škorpion.

Naravno, nije rekla ni riječi, ali Kunta je znao da je vrlo dobro shvatila što joj je on time želio reći. Kunta više nije dječak, i već je krajnje vrijeme da se prestane prema njemu ponašati kao brižna majka. On o tome nije mogao razgovarati s Omorom, jer je bio svjestan da ne može sebe dovesti u smiješan položaj da od oca traži savjete kako će postići da majka počne poštovati sina onako kako je poštovala muža.Kunta je pomišljao na to da o tome razgovara sa starom Nyo Boto, ali predomislio se kad se sjetio kako se starica čudno ponašala prema njemu nakon njegovog povratka iz jujuo sela.

I tako je Kunta to odlučio srediti sam, i uskoro je donio odluku da će prestati odlaziti u Bintinu kolibu, gdje je proveo veći dio svog života. A kad bi mu Binta donosila jelo, sjedio je ukočeno i bez riječi, a ona bi ostavila jelo pred njim na prostiraču i šutke izlazila i ne pogledavši ga. Konačno, Kunta počne ozbiljno razmišljati o tome da se počne hraniti negdje drugdje. Većina ostalih mladića još su dobivali jelo iz kuhinja svojih majki, ali nekima su kuhale starije sestre ili šurjakinje. Ako se Binta počne još gore ponašati, pomisli Kunta, naći će neku drugu ženu da kuha za njega,možda baš udovicu koja mu je poklonila košaru. Znao je i bez pitanja da bi udovica to vrlo rado prihvatila, ipak, nije želio da ona sazna

kako je on uopće pomišljao na to.U međuvremenu, Kunta i njegova majka nastavili su se sretati u vrijeme obroka i nastavili su se pričinjati kao da jedno drugo uopće ne primjećuju.

Jednog dana rano ujutro,vraćajući se s noćnog stražarenja na poljima kikirikija, Kunta ugleda kako stazom ispred njega, na izvjesnoj udaljenosti, žure tri mladića koji su, koliko je mogao vidjeti, bili otprilike njegovi vršnjaci, a znao je da moraju biti putnici iz nekog drugog kraja. Vikao je dok se nisu okrenuli, zatim je potrčao do njih kako bi ih upoznao i pozdravio se s njima. Rekli su mu da su iz sela koje se zove Barra, a udaljeno je jedan dan i jednu noć hoda od Juffurea, te da su se uputili u lov na zlato.

Bili su iz plemena Feloop, koje je bilo ogranak plemena Mandingo, ali Kunta ih je morao pozorno slušati kako bi razumio što govore, a s njima je bilo isto tako. To Kuntu podsjeti na njegov i očev boravak u novom selu njegovih stričeva, gdje je isto tako susretao ljude čiji govor nije mogao razumjeti, iako su dolazili iz sela koja su bila samo dva ili tri dana hoda od Juffurea.Kuntu je zanimalo putovanje na koje su pošli ti mladići. Pomislio je kako bi to vjerojatno zanimalo i neke od njegovih prijatelja pa pozove mladiće neka se odmore u njegovu selu i budu jedan dan gosti sela prije nego nastave putovati. Ali mladići ljubazno otklone poziv, objašnjavajući kako moraju već u toku trećeg poslijepodneva putovanja stići na mjesto gdje se ispiranjem može prikupiti zlato.

‘’Ali zašto ti ne bi došao s nama? ‘’jedan mladić upita Kuntu.

Kako nije ni sanjao o nečem takvom, Kunta se toliko zaprepastio da je odmah, bez razmišljanja, odbio i rekao im je da on, mada veoma cijeni njihov ljubazni poziv, ima previše posla na svom gospodarstvu, a osim toga ima i neke druge obaveze. Tri mladića izraze žaljenje.

‘’Ako možda promijeniš mišljenje, molim te dođi za nama,’’ rekao mu je jedan od njih.

Zatim su kleknuli i u prašini mu nacrtali put kojim treba ići do nalazišta zlata udaljenog otprilike dva dana i dvije noći hoda od Juffurea. Njima je za to mjesto rekao otac jednoga od njih, putujući glazbenik.

Kunta je išao uz njih i razgovarao sa svojim novim prijateljima dok nisu stigli do mjesta gdje se odvajala druga staza.

Nakon što su mladići produžili put tom drugom stazom koja je zaobilazila Juffure i okrenuli se kako bi još jednom domahnuli Kunti on se polako uputi kući. Bio je duboko zamišljen kad je ušao u svoju kolibu i kad je legao na krevet. Unatoč tome što je probdio cijelu prošlu noć, nikako nije mogao zaspati. Možda će ipak poći ispirati zlato, ako mu uspije naći nekog prijatelja koji bi na sebe preuzeo brigu o njegovoj njivi. A znao je da će neki od njegovih rado preuzeti dužnost stražarenja, samo ako ih upita,kao što bi i on bio spreman to učiniti kad bi njega netko za to zamolio.

Slijedeća je misao toliko uzbudila Kuntu da je upravo skočio s kreveta.Budući da je on sada muškarac, mogao bi sa sobom povesti Lamina, kao što je nekad otac poveo njega.Čitav slijedeći sat Kunta je šetao gore,dolje po zemljanom podu u svojoj kolibi, premećući u pameti sve poteškoće što su proizlazile iz te njegove zamisli.Prije svega, bi li Omoro dopustio Laminu poći na takvo putovanje,jer Lamin je još dječak, pa mu je prema tome potrebna očeva dozvola. Kuntu je ljutilo što kao muškarac uopće mora tražiti dozvolu za bilo što,ali što ako Omoro kaže ne! A što bi njegova tri nova prijatelja rekla da se on iznenada pojavi sa svojim malim bratom? Zapravo, kad pravo razmisli,zašto on sad premjerava pod svoje kolibe i izlaže se ozbiljnim neugodnostima samo da bi učinio uslugu svom bratu Laminu, pitao se Kunta. Otkako se vratio u Juffure iz jujua, Lamin mu čak više nije bio ni toliko blizak kao prije.

Međutim, Kunta je znao kako do njihovog međusobnog udaljivanja nije došlo zato što je to bilo koji od njih dvojice želio.Oni su doista uživali družiti se jedan s drugim prije Kuntinog odlaske u jujuo.Ali je

Lamin sada bio zaokupljen Suwaduom,koji se stalno motao oko njega,baš kao što se nekad Lamin običavao držati Kunte, i Suwadu je bio pun ponosa i divljenja prema starijem Laminu. Ipak, Kunta je osjećao kako Lamin nikada nije prestao to isto osjećati prema njemu.Ukoliko se nešto promijenilo,smatrao je, onda samo utoliko što je Lamin sada osjećao za Kuntu još veće divljenje nego ranije. Do izvjesnog udaljivanja između njih došlo je samo zbog toga što je Kunta sada bio muškarac. Muškarci jednostavno ne provode mnogo vremena s dječacima, i mada to nisu željeli ni on, ni Lamin, naprosto je izgledalo da ne postoji nikakav način kako bi se moglo zaobići to pravilo,sve dok se Kunta nije dosjetio kako bi mogao Lamina povesti sa sobom u lov na zlato.

‘’Lamin je dobar dječak.Ponaša se kao dobro odgojeni dječak. I pažljivo se brine za moje koze,’’tim je riječima Kunta započeo razgovor s Omorom, jer je vrlo dobro znao da muškarci nikada ne počinju razgovor izravno temom o kojoj kane govoriti. Omoro je, naravno, to isto tako dobro znao. Polako je kimnuo glavom i rekao: ‘’Da, rekao bih da je tako.’’

Koliko je mogao smirenije, Kunta zatim ispriča ocu o susretu sa tri nova prijatelja i o njihovu pozivu da dođe za njima i da im se pridruži u ispiranju zlata. Duboko udahnuvši, Kunta konačno izgovori: ‘’Palo mi je na pamet kako bi se Lamin možda veselio takvom putovanju.’’

Omorovo je lice ostalo potpuno bezizražajno. Nakon poduže šutnje, konačno je progovorio.

‘’Putovanja koriste dječacima.’’rekao je i Kunta je znao da to znači da otac, ako ništa drugo, barem neće Laminu posve zabraniti odlazak. Na neki način, Kunta je osjećao kako otac ima u njega povjerenje, ali je osjetio i njegovu zabrinutost, a znao je da Omoro ne želi pokazati koliko je zabrinut.

‘’Prošlo je mnogo kiša otkako sam zadnji put putovao tim krajem.Čini mi se da se više ne sjećam sasvim dobro te staze.’’rekao je Omoro, ravnodušnim glasom, kao da razgovaraju o vremenu. Kunta je shvatio kako njegov otac,za kojega se Kunta nije mogao sjetiti da je ikada išta zaboravio,pokušava saznati da li Kunta doista zna put do mjesta gdje će tražiti zlato.

Spustivši se na koljena, Kunta prutićem nacrta u prašini put do nalazišta zlata, kao da ga već godinama poznaje. Izvukao je krugove, označavajući tako sela što su se nalazila bilo u blizini staze, bilo na izvjesnoj udaljenosti, cijelom dužinom puta. Omoro se također spustio na koljena, i kad je Kunta ucrtao put, reče: ‘’Ja bih tako usmjerio kretanje da prođem blizu većine tih sela. To će značiti nešto duže putovanje, ali će biti sigurnije.’’

Kunta potvrdi glavom, nadajući se da izgleda samouvjerenije nego što se odjednom osjetio.Palo mu je na pamet kako njegova tri nova prijatelja, putujući zajedno, mogu jedan drugoga upozoriti na pogreške koje naprave u toku putovanja ,ukoliko uopće pogriješe,međutim on,putujući sam sa svojim mladim bratom za kojega će biti odgovoran, neće imati nikoga tko bi mu mogao pomoći ako dođe do neke nezgode.

Zatim Kunta opazi kako je Omorov prst zaokružio zadnju trećinu puta.

‘’Na ovom području malo ljudi govori mandingo.’’reče mu.Kunta se prisjeti poduka iz jujua i pogleda oca u oči.

‘’Sunce i zvijezde pokazivat će mi put .’’odgovori.Nastane duga šutnja, a zatim Omoro opet progovori.

‘’Mislim da ću proći pokraj kuće tvoje majke.’’

Kunti srce poskoči u grudima.Shvatio je da mu je otac na taj način želio reći kako je dobio njegovu dozvolu i kako smatra da će biti najbolje ako on osobno obavijesti Bintu o svojoj odluci.

Omoro nije dugo ostao u Bintinoj kolibi. Jedva što je izašao i uputio se prema svojoj kolibi, kad Binta izleti na vrata,pridržavajući čvrsto rukama glavu koja se tresla.

‘’Madi! Suwadu!’’vrisnula je i oni se izdvoje iz grupe djece s kojima su se igrali i dotrče do nje.

Sad su iz svojih koliba izašle i druge majke i neudate djevojke i sve su požurile za Bintom, koja je naricala i vukla dvojicu dječaka za sobom prema bunaru. Kad je stigla tamo, sve su se žene okupile oko nje,a ona je jadikovala i vikala kako su joj sad ostala još samo ta dva djeteta, jer će drugu dvojicu vjerojatno uskoro ukrasti tuobab.

Jedna djevojčica iz drugog kafa, koja se nije mogla suzdržati da svima ne ispriča o Laminovu putovanju s Kuntom, otrčala je sve do pašnjaka gdje su dječaci iz njezina kafa čuvali koze.Ubrzo potom, nasmiješene su se glave počele okretati prema malom dječaku,izbezumljenom od veselja,koji je utrčao u selo ispuštajući krikove koji bi zacijelo bili sasvim dostatni da iz vječnog sna probude njegove umrle pretke.Dostigavši majku upravo ispred njezine kolibe iako je još uvijek bio za dužinu ruke kraći od nje,Lamin je zagrli, čvrsto je poljubi u čelo i podigne je u zrak dok je ona vikala neka je smjesta spusti nazad na zemlju.Kad se konačno opet dočepala zemlje pod nogama,Binta odjuri, zgrabi najbliži komad drva i udari Lamina. Ona bi ga nastavila udarati, ali joj Lamin pobjegne,ne osjetivši uopće njezin udarac,prema Kuntinoj kolibi. Nije čak ni pokucao kad je upao unutra. Bilo je nezamislivo upadati u kolibu odraslog muškarca na tako nepristojan način,ali nakon kratkog pogleda na lice svog malog brata,Kunta se pretvarao kao da to nije primijetio. Lamin je jednostavno stajao i gledao u lice svog velikog brata. Dječakova su se usta otvarala, pokušavajući nešto reći, zapravo, čitavo mu se tijelo treslo, i Kunta se s naporom morao obuzdati da ga ne dohvati i čvrsto ga zagrli, osjećajući snažno struju ljubavi koja ih je u tom trenutku povezala.Začuje samog sebe kako govori, gotovo grubo.

‘’Vidim da si već saznao. Polazimo sutra poslije prve molitve.’’

Bilo to muški ili ne, Kunta se dobro čuvao da ne prođe blizu Bintine kolibe dok je na brzinu obilazio nekoliko prijatelja kako bi se dogovorio o tome tko će se pobrinuti za njegovu njivu, a tko će preuzeti njegove stražarske dužnosti. Po Bintinim jadikovkama,mogao je točno odrediti kuda je prolazila, obilazeći selo i jadajući se, držeći za ruku Madija i Suwadua.

‘’Ova dvojica su sve što mi je ostalo!’’vikala je koliko je mogla glasnije. Međutim,kao i svi stanovnici Jufurea, Binta je bila svjesna da Omoro bez obzira na to što ona osjećala i što učinila, neće povući svoju riječ.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:48 pm


Alex Haley - Page 2 Christmas_Morning




30. POGLAVLJE



Kraj putnikova stabla Kunta se pomoli Alahu da njihovo putovanje prođe bez opasnosti. A kako bi im putovanje donijelo i koristi, on zaveže za nogu pile, koje je ponio sa sobom, o jednu nisku granu, ostavivši ga da lepeće krilima i panično pijuče dok su se on i Lamin uputili stazom. Iako se nije osvrnuo, Kunta je znao da se Lamin sada iz sve snage trudi održati korak s njime, u isti mah nositi u ravnoteži zamotak na glavi,i ujedno sve to sakriti kako Kunta ne bi ništa primijetio.

Nakon otprilike sat hoda, staza ih dovede do niskog, razgranatog stabla, gusto okićenog šarenim kuglicama. Kunta je želio razjasniti Laminu kako to znači da negdje u blizini žive neki od malobrojnih Mandinga, kafiri, poganski nevjernici koji su šmrkali ili pušili duhan u lulama od drva ili pečene gline, a također su pili i pivo od medovine.Ali, za Lamina je sad bilo važnije naučiti vještinu hodanja šutke.Oko podneva Kunta je znao da Lamina zacijelo već jako bole noge, stopala, pa i vrat od težine tereta koji je nosio na glavi. Međutim, samo ako uprkos bolovima nastavi hodati, moći će dječaku očvrsnuti i tijelo i duh. No, znao je da se Lamin mora odmoriti prije nego potpuno iznemogne i padne, što bi povrijedilo njegov ponos.

Izabravši stazu koja je zaobilazila prvo selo na koje su naišli, ubrzo su se oslobodili golišave dječurlije iz prvog kafa koja su im bila istrčala u susret kako bi ih bolje osmotrila. Kunta još uvijek nije gledao iza sebe, ali znao je da je Lamin sada vjerojatno zbog djece ubrzao korak i ispravio leđa. Ali kad su dječurlija i to selo ostali za njima, Kuntine misli odlutaše od Lamina. Mislio je ponovo na bubanj koji je za sebe kanio napraviti,izrađujući ga prvo u mislima, onako kako su to činili rezbari kad su se spremali rezbariti maske i figure. Za glavu bubnja već je imao spremljenu ostruganu kožu i sad se u njegovoj kolibi natapala u taninu, a znao je i pravo mjesto,tek nekoliko koračaja iza rižinih polja žena,gdje će naći tvrdo drvo koje mu je bilo potrebno za čvrsti okvir bubnja. Već mu je gotovo mogao čuti zvuk.

Kad ih je staza dovela do gustog šumarka koji je počinjao odmah uz stazu, Kunta čvršće uhvati koplje, onako kako su ga učili. Oprezno je nastavio hodati zatim stane i, ukočivši se na mjestu, oslušne. Lamin je razrogačenih očiju stajao iza njega i nije se usuđivao disati. Trenutak kasnije Kunta se opusti i nastavi hodati u pravcu zvuka koji je s olakšanjem prepoznao kao glasove nekolicine muškaraca koji su pjevali neku poslenu pjesmu.

Uskoro su Kunta i Lamin izbili na čistinu i ugledali dvanaest muškaraca koji su na konopima vukli novu kanou,napravljenu od izdubljenog debla. Sasjekli su stablo i izdubili ga pomoću vatre i sjekira, a sad su ga počeli vući do daleke rijeke. Nakon svakog povlačenja konopa, otpjevali bi naredni stih pjesme, a svaki je stih završavao riječima: »Svi zajedno!«, zatim bi ponovo, upinjući svim silama, pomakli izdubljeno deblo za otprilike dužinu ruke. Mašući ljudima na pozdrav, a oni su mu također uzvratili mahanjem, Kunta prođe pokraj njih i pomisli kako ne smije zaboraviti protumačiti kasnije Laminu tko su bili ti ljudi i zašto su napravili kanou od stabla koje je raslo ovdje u šumi, umjesto da su odabrali neko stablo bliže obali rijeke,ti su ljudi naime bili iz sela Kerewan, gdje su se izrađivale najbolje kanoe plemena Mandingo,oni su vrlo dobro znali da će samo deblo iz šume ploviti na vodi.

Kunta s osjećajem topline u srcu pomisli na tri mladića iz Barra kojima će se uskoro pridružiti. Začudo, iako su se samo jednom susreli, činili su mu se kao braća.Možda zato što su i oni bili Mandingo.Razlikovali su se od njega po govoru, ali su iznutra bili isti. Poput njih i on odluči otići iz sela u potragu za srećom i nešto malo uzbuđenja ,prije nego se vrate svojim domovima prije slijedeće velike


kiše.

Uskoro se primaklo vrijeme,za alansaro molitvu koja se moli sredinom popodneva,te Kunta istupi sa staze na mjestu gdje je neka rječica protjecala između drveća. Ne osvrćući se za Laminom, spusti svoj teret s glave, protegne se i sagne kako bi rukama zahvatio vode i ispljuskao lice.Popio je samo nekoliko gutljaja i baš je bio usred molitve kad je čuo kako je Laminov zavežljaj tupo tresnuo o zemlju. Skočivši na noge, nakon završene molitve, namjeravao je ukoriti Lamina, ali ga ugleda kako mučno puže prema vodi. Ipak Kunta nije umekšao glas: ‘’Polako pij!’’

Dok je Lamin pio, Kunta odluči da će im biti dostatan odmor od jednog sata. Kad pojede nekoliko zalogaja hrane, Lamin će biti sposoban nastaviti hodati dok ne bude vrijeme za fitiro molitvu, negdje u sumrak, kad će im obojici dobro doći obilniji obrok i odmor preko noći.

Lamin je bio previše umoran čak i za jelo. Ležao je tamo gdje se spustio kako bi se napio vode iz rječice, licem prema zemlji, raširenih ruku, dlanova okrenutih nebu. Kunta mu tiho priđe i pogleda u kakvom su mu stanju tabani, još nisu krvarili.Zatim Kunta i sam malo zadrijema, a kad je ponovo ustao, izvadi iz zavežljaja sušenog mesa,dovoljno za dvojicu.Prodrma Lamina, pruži mu njegov dio mesa i zatim pojede svoj dio. Uskoro su ponovo hodali stazom što je vijugala i prolazila pokraj svih onih putokaza koje su mladići iz Barra nacrtali Kunti u pijesku. U blizini jednog sela vidjeli su dvije bake i dvije mlade djevojke kako zajedno s nekoliko mališana iz prvog kafa marljivo rukama hvataju rakove,hitro bi zavukle ruke u malu rječicu i žustro izvukle plijen.

Malo prije sumraka, kad je Lamin počeo sve češće primati rukama svoj zavežljaj, Kunta pred njima ugleda jato tetrijebovih kokoši kako kruže iznad grmlja i spremaju se sletjeti na zemlju. Naglo stane, sakrije se, i dok se Lamin srušio na koljena iza obližnjeg grma, Kunta napući usta i ispusti zov kojim mužjak doziva ženke u doba parenja i uskoro se nekoliko krasnih, debelih kokoški približi lepećući krilima i nezgrapno se gegajući. Istezale su vratove i ogledavale se naokolo kad se Kuntina strelica zabola u jednu od njih. Otkinuvši joj glavu, Kunta sačeka da isteče krv, i dok se ptica pekla na vatri, on u grmlju izgradi privremeni zaklon, zatim izmoli molitvu. Odmah je ispekao i nekoliko klipova divljeg kukuruza, ubranih usput, a zatim je probudio Lamina, koji je bio opet zaspao onog trenutka kad su spustili zavežljaje.Dječak je na brzinu progutao hranu i odmah se srušio na meku mahovinu ispod kosog krova od lisnatih grana, te zaspao ne pustivši od sebe ni glaska.

Kunta je ostao sjediti u mirnom noćnom zraku, obgrlivši koljena. Nedaleko od njih počele su štektati hijene.Neko se vrijeme zabavljao razlučujući razne zvukove iz šume.Zatim se tri puta začuo melodični zvuk roga. Znao je da ti zvuči označavaju posljednji poziv na molitvu alima iz susjednog sela koji je puhao u izdubljenu slonovsku kljovu. Poželio je da je Lamin budan,kako bi mogao čuti taj tajanstveni zvuk, gotovo nalik na ljudski glas, ali se odmah nasmiješio,njegovom je bratu sada bilo sasvim svejedno kako što zvuči. Zatim, izmolivši molitvu, Kunta također usne.

Ubrzo nakon izlaska sunca prolazili su pokraj tog sela i slušali brzo, ritmičko udaranje tučaka kojima su žene u stupama mrvile kuskus za jutarnju kašu. Kunta je gotovo osjećao okus kaše u ustima,ali se nisu zaustavili. Nedaleko iza tog sela, dalje niz stazu, nalazilo se drugo selo i kad su prolazili, muškarci su u selu upravo izlazili iz bogomolje, a žene su poslovale oko kuhinjskih ognjišta. Još dalje, Kunta ugleda pred njima nekog starca koji je sjedio uz stazu. Starac je glavom maltene dodirivao brojne kauri školjke, koje je ređao i ponovo premještao po pletenoj bambusovoj prostirci, mrmljajući pri tom nešto sebi u bradu.Ne hoteći ga ometati, Kunta je upravo htio proći kraj njega kad starac podigne glavu i zazove ih neka dođu do njega.

‘’Ja sam iz sela Kootacunda koje su nalazi u kraljevstvu Wooli, gdje sunce izlazi iza Simbani šume,’’reče starac visokim, lomnim glasom.

’’A odakle biste bili vas dvojica?’’Kunta mu reče da su iz sela Juffurea, a starac kimne glavom. ‘’Čuo sam za to selo.’’

Slagao je svoje školjke, reče im, kako bi vidio koja je njihova najnovija poruka u vezi s njegovim putovanjem u grad Timbuktu, »koji želim vidjeti prije nego umrem« i pitao se da li bi mu putnici htjeli bilo kako pomoći.

‘’Mi smo siromašni, djede, ali rado ćemo podijeliti s tobom ono što imamo.’’ odgovorio je Kunta, spustio svoj zavežljaj i, posegnuvši u njega i izvadivši nešto sušenog mesa, pružio ga starcu koji mu zahvali i spusti meso sebi u krilo.

Zapiljivši se u njih obojicu, starac upita: ‘’Vi ste braća i pošli ste na put?’’

‘’Jesmo, djede.’’odgovori Kunta.

‘’To je dobro!’’reče starac i uzme dvije od svojih školjki.

‘’Pridodaj ovu onim drugima na svojoj lovačkoj torbi i donijet će ti lijep dobitak.’’ reče starac Kunti pružajući mu jednu školjku.

‘’A ti mladiću,’’reče on Laminu, pružajući mu drugu školjku,pričuvaj ovo za kasnije, kad postaneš muškarac i budeš imao vlastitu torbu.’’

Obojica mu zahvale, a on im poželi Alahov blagoslov.

Hodali su prilično dugo kad Kunta odluči da je došao čas kad može prekinuti šutnju. Ne zaustavljajući se i ne osvrćući se, on počne govoriti: ‘’Postoji legenda, mali brate, koja kaže da su putujući Mandingo ljudi dali ime mjestu u koje se uputio onaj starac. Tamo su naišli na nekakvog kukca kakvog nikad ranije nisu bili vidjeli i nazvali su to mjesto »Tumbo Kutu«, što znači »novi kukac«. Kako od Lamina nije bilo nikakva odgovora, Kunta okrene glavu, Lamin je bio daleko iza njega, sagnut iznad svog zavežljaja,koji je pao na zemlju i rastvorio se,i mučio se da ga opet zaveže.

Dok je Kunta trčao natrag do njega, shvatio je da je Lamin, neprestano dodirujući zavežljaj kako bi ga održao na glavi, konačno olabavio uzlove, te da ga je nekako uspio nečujno spustiti na zemlju, ne želeći prekršiti pravilo šutnje i zamoliti Kuntu da stane. Dok mu je Kunta vezivao zavežljaj, primijetio je da su Laminova stopala počela krvariti, međutim, to se moglo očekivati i on ne reče ništa.U Laminovim su očima svjetlucale suze dok mu je Kunta ponovo namještao zavežljaj na glavu i oni nastaviše put.Kunta sam sebe prekori što nije primijetio kako je Lamin zaostao, jer ga je tako mogao izgubiti.

Nisu otišli mnogo dalje kad Lamin prigušeno krikne. Pomislivši da je stao na trn, Kunta se okrene i ugleda brata kako ukočeno zuri uvis u veliku panteru koja je ležala priljubljena uz granu stabla ispod kojega su slijedećeg trenutka upravo trebali proći. Pantera se oglasi sss i zatim na izgled upravo lijeno odlebdi kroz granje i već trenutak kasnije nisu je više vidjeli.

Kunta nastavi hodati, potresen, posramljen, uzrujan i ljut na samoga sebe. Zašto on nije primijetio panteru? Bilo je prilično vjerojatno da je pantera željela ostati neprimijećena i da ne bi bila skočila na njih sa grane, jer ukoliko velike mačke nisu izgladnjele, rijetko su napadale čak i životinjski plijen za dana, a ljude rijetko kad u bilo koje doba, osim ako bi se osjetile stjerane u tjesnac, izazvane, ili ako su bile ranjene. Ipak, Kunti u pamćenju bljesne slika koze koju mu je pantera rastrgala kad je bio pastir. Gotovo je mogao čuti kintanga kako ga opominje: ‘’Osjetila lovca moraju biti istančana.On mora čuti ono što drugi ne mogu, namirisati ono što drugi ne mogu. On mora biti sposoban vidjeti i u mraku.’’Ali, dok je hodao, a misli mu lutale, Lamin je bio taj koji je ugledao panteru. Najveći dio njegovih najgorih nevolja proistekao je uvijek iz te njegove loše navike koje se jednom zauvijek mora odviknuti, razmišljao je.Hitro

se sagnuvši, ne prekidajući ritam koračanja, Kunta podigne kamenčić, pljune na njega tri puta i baci ga daleko natrag iza njih, kako bi kamen na taj način odnio daleko od njih duhove nesreće.

Hodali su, a sunce ih je pržilo, dok se kraj oko njih postepeno mijenjao, od zelene šume došli su do palma uljarica i tihih potoka punih mulja, koji su ih vodili dalje uz prašna, vruća sela gdje su,baš kao u Juffureu, mališani iz prvog kafa trčkarali i vriskali naokolo, muškarci ljenčarili ispod baobaba, a žene brbljale kraj seoskog bunara. Međutim, Kunta se čudio zašto su oni svoje koze puštali da lunjaju selom, zajedno sa psima i kokošima, umjesto da su ih držali u oborima ili ih izvodili na pašu, kako su to radili ljudi u Juffureu. Zaključio je da to moraju biti neki čudni, drugačiji ljudi.

Nastavili su put preko gole, pješčane zemlje, bez trave, posute raspucalim plodovima baobaba, krošnje kojih su ovdje imale vrlo čudan oblik. Kad je došlo vrijeme za molitvu, odmorili su se i pojeli lagani obrok, a Kunta je pregledao Laminov zavežljaj i dječakova stopala koja više nisu tako jako krvarila. A križanja su se stalno nizala kao neka smotana slika što se otvara, sve dok se konačno pred njima nije našlo šuplje deblo starog baobaba, koje su Kunti također bili opisali mladići iz Barra. Moralo je biti staro stotine kiša, a sada konačno umire, pomislio je Kunta, i on ispriča Laminu ono što mu je bio rekao jedan od mladića: ‘’Jedan je griot sahranjen unutra.’’dodajući tome još i ono što je sam bio znao, kako griote nikada ne ukapaju u zemlju kao druge ljude, nego ih sahranjuju u šuplja debla starih baobaba, jer su stabla i priče u glavama griota jači od vremena.

‘’Sad smo blizu.’’rekao je i poželio da sada ima onaj bubanj koji kani napraviti kako bi svojim prijateljima mogao unaprijed najaviti dolazak.

Sa zalazećim suncem konačno su stigli do glinenih jama i tu su ih dočekala i ona tri mladića.

‘’Osjećali smo da ćeš doći! ‘’vikali su sretni što ga vide. Lamina su jednostavno previdjeli kao da je njihov mlađi brat iz drugog kafa. Užurbano govoreći, tri mladića ponosno pokažu sićušna zrnca zlata koja su prikupili.

S prvim svjetlom zore slijedećeg jutra, Kunta i Lamin uključili su se u posao, rezali su velike komade ljepljive gline i bacali ih u široke posude pune vode. Neko bi vrijeme kružili posudom,polako bi zatim odlili dio muljave vode i pažljivo bi prstima pipali, provjeravajući da li se na dnu zadržalo koje zrnce zlata.Tu i tamo našli bi zrnce sićušno poput sjemena prosa ili nešto veće.

Radili su tako grozničavo da nije bilo vremena za razgovor.

Lamin je, izgleda, čak zaboravio na bolove u mišićima od žara s kojim se dao u potragu za zlatom. A svako dragocjeno zrnce stavljali bi u drške najvećih pera iz krila divljeg goluba koje bi začepili s malo pamuka.

Kunta i Lamin su napunili šest pera kad su tri mladića iz Barra izjavili da su dovoljno sakupili.Oni sada žele, rekli su, poći dalje tom stazom, dublje u unutrašnjost zemlje, u lov na slonovske kljove.Rekli su kako su čuli da stari slonovi ponekad izgube kljove dok u potrazi za hranom pokušavaju istrgnuti iz korijena neko manje stablo ili gusti grm.Isto su tako čuli kako onaj tko pronađe skrovito groblje slonova, može kljovama koje tamo nađe zaraditi čitavo bogatstvo. Hoće li i Kunta poći s njima? Kunta bi bio i te kako rado pošao, to je zvučalo još uzbudljivije od lova na zlato. Ali nije mogao ići,tamo nije mogao povesti Lamina.Tužno im zahvali na pozivu i odgovori kako se mora vratiti kući sa svojim bratom. Toplo su se oprostili, ali je Kunta prije rastanka ipak iznudio od mladića obećanje da će se pri povratku kući u Barru, zaustaviti u Kuntinom selu i prihvatiti gostoprimstvo Juffurea.

Kunti se put kući učinio kraćim. Laminova su stopala još gore krvarila, ali je hodao brže kad mu je Kunta dao da nosi pera sa zlatom, s riječima: ‘’Tvoja će se majka tome veseliti.’’

Laminova sreća što je bio s njim na tom putovanju nije bila ništa snažnija od Kuntine sreće što je poveo sa sobom brata.Tako je i njega poveo njegov otac baš kao što će Lamin jednog dana povesti Suwadua, a Suwadu će povesti Madija.

Približavali su se putnikovu stablu Juffurea, kad Kunta začuje kako je Laminov zavežljaj opet tresnuo o zemlju. Kunta se Ijutito okrene, ali ga zatekne molećiv izraz na licu malog brata.

‘’U redu, doći ćeš po njega kasnije!’’oštro odreže.

Bez riječi, zaboravivši na bolne mišiće i krvava stopala, Lamin protrči kraj Kunte naprijed, prema selu, jureći na svojim tankim nožicama brže nego ikada.

Kad je Kunta stigao do vrata u seoskoj ogradi, uzbuđene žene i djeca okružili su Bintu koja je upravo zabadala u kosu onih šest pera sa zlatom,očigledno pucajući od sreće i olakšanja.Trenutak kasnije preko Bintinog i Kuntinog lica preletio je izraz nježnosti i topline koji je daleko prelazio uobičajeni pozdrav što bi ga izmijenili majka i njezin odrasli sin po povratku s putovanja.

Klepetavi jezici žena ubrzo su čitavom Juffureu razglasili što su dva najstarija sina Kinte donijeli kući.

‘’Na Bintinoj je glavi krava!’’viknula je jedna baka,u perima je bilo dovoljno zlata da se za nj kupi krava, a druge su žene prihvatile od nje taj uzvik.

‘’Dobro si se ponio.’’rekao je Omoro jednostavno Kunti kad su se susreli. Ali, osjećaj koji su dijelili,iako nisu više progovorili ni riječi,bio je još jači od osjećaja koji je Kunta podijelio s Bintom.

U danima što su slijedili, stariji ljudi kad bi susreli Kuntu negdje u selu, počeli su s njime razgovarati i smješkati se nekako naročito,a on bi im ozbiljno odgovarao s dužnim poštovanjem.Čak su i Suwaduovi drugovi iz drugog kafa pozdravljali Kuntu kao odraslog, govoreći: ’’Mir!’’a zatim bi stali, dlanova prekriženih preko prsiju, čekajući da Kunta prođe.

Jednog je dana slučajno čuo Bintu kako na bunaru brblja o »dva muškarca koja hranim«, i ispunio ga je ponos što je njegova majka konačno shvatila da je on muškarac.

Za Kuntu je sad opet bilo u redu ne samo to što mu Binta priprema hranu, nego joj je čak dopuštao i da mu bište glavu od ušiju, što mu je, kad joj je to bio ranije zabranio, teško bila zamjerila. I osjećao je kako je sad opet u redu ako od vremena do vremena posjeti njezinu kolibu. Što se tiče Binte, ona je poslovala naokolo uvijek nasmiješena, čak je pjevuckala ispod glasa dok bi kuhala. Namjerno ravnodušnim glasom Kunta bi je upitao treba li joj nešto da joj on pomogne i ako bi trebala, ona bi mu to rekla, a on bi joj to učinio što je prije mogao. Dovoljno je bilo da on samo pogleda Lamina ili Suvvadua, ako bi, na primjer, previše galamili u igri,pa bi smjesta utihnuli i umirili se. A Kunti se sviđalo bacati u zrak malog Madija, hvatati ga u zraku, a Madi je to volio još više od njega.A što se tiče Lamina, za njega je očito samo Alah bio veći od Kunte. Brinuo se za sedam Kuntinih koza ,koje su se lijepo razmnožavale, kao da su te koze od zlata, i gorljivo je pomagao Kunti obrađivati njegovu malu njivu zasijanu kuskusom i kikirikijem.

Svaki put kad bi Binta trebala obaviti neke poslove u kolibi, Kunta bi je oslobodio sva tri mališana, i ona bi nasmiješena stajala na pragu i gledala za njim kako odlazi s Madijem na ramenima, Laminom za petama,napuhanim poput pijevca i Suwaduom koji bi se ljubomorno vukao u začelju. Lijepo je to, mislio je Kunta,zapravo toliko lijepo da on sebe uhvati kako želi vlastitu obitelj, poput ove. Ali, ne prije nego što za to dođe vrijeme, naravno, reče Kunta sam sebi, a to je vrijeme još daleko.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:49 pm

Alex Haley - Page 2 Beach_Scene_Coney_Island


31. POGLAVLJE



Ukoliko se to ne bi kosilo s njihovim dužnostima,novi muškarci poput Kunte i njegovih vršnjaka, smjeli su sa svojih mjesta u zadnjem, vanjskom krugu, pratiti službena zasjedanja Savjeta starješina, koji se sastajao ispod drevnog baobaba Juffurea jednom u toku svakog mjesečevog ciklusa. Tako, sjedeći ispod starog baobaba na mekim kožama, sasvim blizu jedan drugome, šest uvaženih starješina izgledali su gotovo isto tako stari kao i baobab,mislio je Kunta, te kao da su i stablo i oni izrezani od istog drva, osim što je njihova koža bila crna poput ebanovine, odudarajući od bjeline dugačkih tunika i okruglih kapica, tijesno priljubljenih uz lubanju.

Licem prema starješinama, sjedili su oni koji su imali nekih nevolja ili razmirica o kojima je Savjet trebao presuditi, iza molitelja, u polukružnim redovima, prema starosti, sjedili su prvo mladi starješine kao što je bio Omoro, a iza njih su sjedili novi muškarci, mladići iz Kuntinog kafa. A iza njih su mogle sjesti seoske žene,mada su one rijetko kada prisustvovale sjednicama,osim ako bi netko od njihove najbliže rodbine trebao govoriti pred Savjetom.Tek vrlo rijetko dogodilo bi se da se na nekom zasjedanju okupe sve žene to se događalo samo kada bi slučaj o kojem će se raspravljati obećavao primamljivu građu za ogovaranje.

Nijedna žena ne bi nikada prisustvovala onda kad bi se Savjet sastajao da raspravlja o posve upravnim pitanjima, kao što su odnosi sela Juffure s drugim selima. Međutim, na dane kad se raspravljalo o problemima koji su se ticali seljana, publika bi uvijek bila mnogobrojna i bučna ali bi se svi brzo stišali kad bi najstariji starješina podigao štap, ukrašen kuglicama žarkih boja, spremajući se njime zabubnjati na bubnju za dojavljivanje,postavljenim ispred njega, ime onoga koga će Savjet prvog saslušati.

Redoslijed molitelja određivao se prema starosti, kako bi se prvo udovoljilo potrebama najstarijih. Onaj koga bi prozvali ustao bi, iznio svoj slučaj, a starješine bi zurili u zemlju, slušajući ga dok ne bi završio i ponovo sjeo.Nakon toga mu je bilo koji od starješina mogao postavljati pitanja.

Ukoliko bi slučaj uključivao neke razmirice, druga bi strana iznijela svoje zahtjeve, uslijedila bi zatim daljnja pitanja, nakon čega bi se starješine okrenuli leđima prema skupu i, približivši glave, raspravljali bi o slučaju,što je moglo prilično dugo potrajati. Jedan ili više njih mogao se ponovo okrenuti i postaviti još neko pitanje.Ali, konačno bi se svi okrenuli licem prema okupljenim seljanima i najstariji bi starješina izrekao njihovu odluku, a potom bi bubanj prozvao slijedeće ime.

Čak i za nove muškarce, kakav je bio Kunta, većina tih saslušanja bila su uobičajena. Ljudi kojima su se nedavno rodila djeca, tražili su više zemlje za obrađivanje i dodatno rižino polje za ženu,takvim bi zahtjevima gotovo uvijek bilo vrlo brzo udovoljeno,a također su se brzo rješavali zahtjevi za dodjeljivanje prve njive neoženjenim mladićima poput Kunte i njegovih vršnjaka.U toku priprema za muškarce, kintango ih je bio uputio neka ne propuste ni jednu od sjednica Savjeta starješina, jer prisutnost na raspravama i pri izricanju odluka Savjeta proširuje znanje muškarca od kiše do kiše, sve dok i on jednog dana ne postane ugledni starješina.

Prisustvujući prvi put sjednici, Kunta se zagledao u Omora koji je sjedio ispred njega, razmišljajući kolike li stotine odluka mora imati u glavi njegov otac, mada on još nije bio čak ni stariji starješina.Na prvoj sjednici kojoj je prisustvovao, Kunta je bio svjedokom rasprave o zemlji koja je uključivala i

razmirice.Dvojica muškaraca su svojatala pravo na plodove nekih voćaka koje je posadio prvi od njih na zemlji za koju je sada drugi imao pravo obrađivanja, budući da se obitelj prvoga u međuvremenu smanjila.Savjet starješina dodijelio je voće prvome, izrekavši: »Da ovaj čovjek nije posadio ta stabla, voća sada ne bi bilo«.

Na kasnijim zasjedanjima Kunta je često prisustvovao raspravama u kojima bi nekoga tužili kako je slomio ili izgubio nešto od ljutitog vlasnika, koji bi tvrdio kako je predmet bio i vrijedan i potpuno nov. Ukoliko tuženi nije imao svjedoka koji su mogli oboriti vlasnikovu tvrdnju, obično bi mu Savjet odredio da ima platiti ili nadoknaditi štetu u vrijednosti novog predmeta.Kunta je također vidio i ljude koji su bijesno optuživali druge da su pomoću zle magije zazvali na njih nesreću.Jedan je čovjek svjedočio kako ga je drugi dotaknuo ostrugom pijevca i time skrivio da se tužitelj ozbiljno razbolio. Jedna je mlada supruga izjavila da joj je svekrva sakrila u kuhinju grančicu bourein grma, zbog čega je svako jelo koje bi mlada žena skuhala bilo neukusno. A jedna je udovica tvrdila kako je neki starac, čije je ljubavne ponude prezrela, posuo putom kojim je ona prolazila u prah smrvljene ljuske od jaja, čime je zazvao na nju čitav niz nevolja koje je ona zatim opisala.Ako bi se slučaj iznio s dovoljno uvjerljivim dokazima o motivima i rezultatima uroka, Savjet bi odredio da se smjesta izvrši magični čin skidanja uroka, što će obaviti najbliži putujući vrač kojega će bubanj za poruke hitno pozvati u Juffure na trošak onoga tko je počinio zlodjelo.

Kunta je vidio dužnike kojima je naloženo da vrate dugove makar morali rasprodati sve što posjeduju, ili ako ništa nisu imali za prodaju, morali su dug odraditi, kao robovi zajmodavca.Vidio je robove koji su se tužili da su im gospodari okrutni, ili da im ne daju pristojnu hranu i smještaj, ili da uzimaju više od polovine koja im je po zakonu pripadala od plodova rada njihovih robova. Gospodari su opet sa svoje strane optuživali robove da su ih prevarili i sakrili dio usjeva, ili da aljkavo obavljaju posao, ili da su namjerno slomili neka gospodarska oruđa.

Kunta je vidio kako u takvim slučajevima Savjet brižljivo važe dokaze, kao i sve ono što se u selu znalo o ljudima upletenim u takve slučajeve, i nerijetko bi se ustanovilo kako neki rob uživa u selu veći ugled od svoga gospodara!

Međutim,ponekad između gospodara i njegovog roba ne bi bilo nikakvih razmirica.Dapače,Kunta je vidio kako zajedno dolaze tražiti za roba dopuštenje da ženidbom ude u obitelj svog gospodara. Jer je svaki par u selu koji se namjeravao vjenčati, morao prvo dobiti odobrenje Savjeta. Parovi za koje bi Savjet ocijenio da su isuviše bliski rod, odmah bi bili odbijeni, ali za one koji nisu tako ocijenjeni, određivalo se razdoblje čekanja u trajanju od jednog mjesečevog ciklusa računajući od dana podnošenja zahtjeva do odgovora Savjeta, u toku kojeg se od seljana očekivalo da neprimjetno posjete bilo kojeg od viših starješina i iznesu bilo kakvu nepoznatu pojedinost, dobru ili lošu, o dotičnom paru.Jesu li oboje od djetinjstva uvijek svojim ponašanjem pokazivali da su dobro odgojeni ?Da li su, bilo on, bilo ona, ikada nekome prouzročili nepotrebnih briga, uključujući tu i njihove vlastite roditelje? Da li su, bilo on, bilo ona, ikada pokazivali znakove nekih nepoželjnih sklonosti kao što su varanje ili kazivanje nepotpune istine?Je li djevojka bila poznata kao razdražljiva i svadljiva osoba? Da li se za mladića znalo da nemilosrdno tuče koze? Ukoliko bi se ustanovilo nešto od toga, vjenčanje bi bilo zabranjeno, jer se vjerovalo da takva osoba može te svoje osobine prenijeti na njegovu ili njezinu djecu.Ali, kako je to i Kunta znao, čak i prije nego što je počeo prisustvovati sjednicama Savjeta,većina parova dobila bi odobrenje za vjenčanje, jer bi njihovi roditelji saznali odgovore na sva ta pitanja i ocijenili da li odgovori zadovoljavaju, još prije nego što bi oni dali roditeljsku privolu.

Na sjednicama Savjeta, međutim, Kunta je saznao kako se događa da roditeljima ponekad zataje izvjesne zamjerke koje bi seljani zatim rekli višim starješinama.Bio je tako prisutan kad je jedan zahtjev za odobrenje vjenčanja bio glatko odbijen, nakon što je istupio svjedok koji je izjavio kako je mladić koji

se namjeravao ženiti, jednom kao mladi pastir, ukrao od svjedoka košaru, misleći da ga nitko nije vidio.

Zločin nije tada prijavljen,jer se svjedoku sažalio počinitelj koji je još bio dječak,da ga je tada bio prijavio, prema zakonu bila bi mu odsječena desna ruka.Kunta je sjedio kao prikovan dok je mladi lopov,konačno otkriven, briznuo u plač i grcajući priznao krivicu pred svojim užasnutim roditeljima i djevojkom koju je molio da se uda za nj, a koja je na to počela vriskati. Ubrzo nakon toga mladić je nestao iz Juffurea i nitko ga više nikada nije vidio, niti se što čulo o njemu.

Nakon što je za mnogo mjesečevih ciklusa prisustvovao sjednicama Savjeta, Kunta je uvidio kako većina problema koje je Savjet trebao riješiti, dolazi od oženjenih ljudi,pogotovo muškaraca sa dvije, tri ili četiri žene. Preljub je bio najčešća optužba koju bi ti muževi iznosili, a muškarcu kojega bi optužili, događale su se velike neugodnosti, ako je optužba prevarenog muža bila potkrijepljena uvjerljivim, nepristranim svjedočenjem ili nekim drugim snažnim dokazom.

Ako je uvrijeđeni muž bio siromašan, a preljubnik imućan, Savjet je mogao odrediti da će prestupnik predati povrijeđenome komad po komad svu svoju imovinu, sve dok ovaj ne izrekne »Sad imam dovoljno«, što se ne mora dogoditi sve dok preljubniku ne ostane samo prazna koliba. Međutim, ako su oba muškarca siromašna,što je obično bio slučaj,Savjet je mogao odrediti preljubniku da će raditi kao rob povrijeđenog muža toliko dugo dok muž bude smatrao da vrijedi zloupotreba njegove žene. A Kunta se stresao od sažaljenja nad jednim dvostrukim preljubnikom kad su starješine odredile dan i vrijeme kada će zadnji uvrijeđeni muž prestupniku javno udariti trideset i devet udaraca bičem po golim leđima,prema drevnom muslimanskom zakonu »četrdeset manje jedan«.

Kuntina su vlastita razmišljanja o ženidbi ponešto ohladnjela nakon što je slušao i promatrao ljutita svjedočenja prevarenih žena i muževa ispred Savjeta. Muškarci su tužili žene da im ne ukazuju dužno poštovanje, da su pretjerano lijene, da ne žele voditi ljubav kad na njih dođe red, ili su naprosto općenito nemoguće da bi se s njima živjelo. Ukoliko optužena žena ne bi mogla iznijeti jaki protudokaz,i ako nekoliko svjedoka ne bi potvrdilo njezine izjave, starješine bi obično rekli mužu neka još tog dana pode u njezinu kolibu i iznese pred kolibu bilo koje tri stvari što pripadaju njegovoj ženi, pa da zatim, u prisutnosti svjedoka,okrenut prema tim stvarima tri puta izgovori riječi: »Rastavljam se od tebe!«

Najozbiljnija optužba koju je žena mogla iznijeti, a koja bi na sjednicu dovela svaku ženu iz sela ukoliko su je mogle unaprijed naslutiti,bila je da izjavi kako njezin muž nije muškarac, što je značilo da je zakazao u krevetu. Starješine bi u tom slučaju odredile tri starije osobe, jednu iz obitelji žene koja se pobunila, drugu iz obitelji muža, a treća bi osoba bio jedan od članova Savjeta. Zatim bi odredili dan i sat kad će ti svjedoci promatrati ženu i muža u krevetu.Ukoliko bi dvojica od tri svjedoka glasali da je žena u pravu,ona bi dobila rastavu i njezinoj bi obitelji bile vraćene koze koje je žena dobila u miraz,međutim, ako bi dva promatrača izjavila da je muž dobro obavio svoju dužnost, muž bi dobio koze i još bi imao pravo istući ženu i razvesti se od nje ukoliko to želi.

U toku kiša otkako se Kunta vratio iz jujuo sela, nijedan slučaj koji je Savjet razmatrao, nije u njemu i njegovim vršnjacima izazvao toliko napetog iščekivanja koliko onaj koji je počeo ogovaranjima i šaputanjem o dva starija člana njihova vlastitog kafa i o dvije najprivlačnije udovice u Juffureu. Onoga dana kad je taj slučaj konačno trebao biti iznesen pred Savjet, gotovo svi su se stanovnici Juffurea okupili mnogo prije početka zasjedanja kako bi osigurali bolja mjesta.

Prvo je rješavan niz uobičajenih problema starih ljudi, zatim je došao na red slučaj Dembo Daba i Kadi Tambe koji su pred više od jedne kiše dobili odobrenje za rastavu, ali su se sad ponovo pojavili pred Savjetom, široko se osmjehujući i držeći se za ruke i zatražili dopuštenje da se opet vjenčaju.

Prestali su se smješkati kad im je najviši starješina strogo rekao: ‘’Tražili ste rastavu,zato se ne možete ponovo vjenčati, sve dok svako od vas ne bude imao najprije drugu ženu i drugog muža.

Iznenađene uzvike onih u zadnjim redovima utišao je poziv bubnja za poruke, koji je prozvao imena slijedećih molitelja: »Tuda Tamba i Kalilu Conteh! Fanta Bedeng i Sefo Kela!«

Dva člana Kuntinog kafa i dvije udovice ustadoše. Viša udovica, Fanta Bedeng, govorila je za sve njih i činilo se da je brižljivo uvježbala što će reći, ipak, još uvijek je bila uzrujana.

‘’Tuda Tamba s njezine trideset dvije kiše i ja s moje trideset i tri, imamo malo nade da ćemo uloviti nove muževe,’’ rekla je, i nastavila s molbom Savjetu da za nju i Tuda Tambu odobre renya prijateljstvo, što znači odobrenje, da kuhaju za Sefo Kelu i Kalilu Conteha, te da spavaju s njima, svaka sa svojim.

Razni starješine postavili su nekoliko pitanja svoj četvorici,udovice su smiono odgovarale, Kuntini prijatelji prilično nesigurno, što je oštro odudaralo od njihova uobičajenog smjelog ponašanja.A zatim su se starješine okrenule leđima, mrmljajući medu sobom. Publika je bila tako napeta i tiha da bi se čuo orah da je tog časa pao na zemlju,kad su se starješine konačno ponovo okrenule prema seljanima. Najstariji starješina progovori: ‘’Alah bi odobrio vašu molbu! Udovice će imati muškarca da se njime služe, a vi, novi muškarci, steći ćete vrijedno iskustvo za kasnije kad se budete ženili.’’

Najstariji starješina oštro udari štapom dva puta o rub bubnja za poruke, i strogo se zagleda u brbljave žene u zadnjim redovima.Tek kad su se žene utišale, prozvano je slijedeće ime:»Jankeh Jallon! «

Kako je imala samo petnaest kiša,posljednja je došla na red.Čitavo je selo Juffure plesalo i slavilo kad je ona uspjela doći kući, nakon što je pobjegla od nekog tuobaba koji ju je bio ukrao.A zatim, nekoliko mjesečevih ciklusa kasnije, narastao joj je trbuh, iako nije bila udata, i to je izazvalo mnogo govorkanja. Mlada i jaka, još uvijek je mogla naći nekog starca koji bi je prihvatio kao treću ili četvrtu inoču. Ali onda se rodilo dijete, bio je dječak, čudne blijede puti, boje štavljene kože, i imao je vrlo neobičnu kosu,i gdje god bi se Jankeh Jallon nakon toga pojavila, ljudi bi gledali u zemlju i požurili bi da se udalje od nje. Oči su joj blistale od suza, ustala je i upitala Savjet: što da radi?

Starješine se nisu okrenuli na savjetovanje, nego joj najstariji starješina reče kako će o tom problemu,koji je izvanredno ozbiljan i težak,morati razmišljati sve do slijedećeg sastanka Savjeta koji će se održati za jedan mjesečev ciklus. I s tim riječima on i ostalih pet starješina, ustanu i odu.

Zbunjen i nekako nezadovoljan završetkom zasjedanja, Kunta ostane sjediti još neko vrijeme nakon što su većina njegovih vršnjaka i drugih promatrača ustali brbljajući jedan s drugim,te se uputili svojim kolibama.

Glava mu je još uvijek bila puna raznih misli kad mu je Binta kasnije donijela večeru.On joj ne uputi ni riječi dok je jeo, a ni ona njemu ništa nije rekla. I kasnije, kad je dohvatio koplje i luk i strelice i potrčao sa svojim wuolo psom do njemu dodijeljenog stražarskog mjesta,jer to je bila noć kad je na njega došao red čuvati stražu izvan sela,Kunta je još uvijek razmišljao o bljedolikom djetetu s čudnom kosom, o njegovu, bez sumnje, još čudnijem ocu i o tome da li bi taj tuobab pojeo Jankeh Jallon da nije uspjela pobjeći od njega.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:49 pm

Alex Haley - Page 2 At_the_Well



32. POGLAVLJE



Na mjesečinom obasjanom prostranom polju polu zrelih kikirikija, Kunta se uspne po za to predviđenim usjecima uz visoki jarbol,u čvrstim rašljama kojega bijaše sagrađeno postolje osmatračnice, visoko iznad zemlje.Položivši kraj sebe oružje,između ostalog i sjekiru kojom je slijedećeg jutra kanio konačno posjeći stablo od kojeg će izdjelati okvir za svoj bubanj,promatrao je kako njegov wuolo pas trčkara i njuši po poljima ispod njega.U toku prvih nekoliko mjesečevih ciklusa, kad je tek bio počeo obavljati dužnosti stražara, a otada je prošlo već toliko kiša, hvatao bi se koplja već ako bi miš zašuškao u travi, sjećao se Kunta.Od svake mu se sjenke pričinjalo da je majmun, od svakog majmuna pantera, a od pantere tuobab, sve dok nije izvježbao oči i uši i postao iskusniji. Malo pomalo, otkrio je kako umije razlikovati režanje lava od režanja leoparda. Međutim, mnogo mu je više vremena trebalo dok je naučio kako će ostati budan čitavu dugu noć.Kad bi misli skrenule pozornost unutra, u njega samoga,što bi se njemu redovito događalo,često bi zaboravio gdje se nalazi i što bi zapravo trebao činiti. Ali konačno je ipak naučio kako će polovinom svijesti zadržati budnost za ono što se oko njega događa, dok bi druga polovina bila zaokupljena vlastitim mislima.

Noćas je razmišljao o renya prijateljstvu koje je Savjet starješina odobrio njegovim prijateljima.Oni su već nekoliko mjesečevih ciklusa govorili Kunti i ostalim vršnjacima kako će iznijeti svoj slučaj pred Savjet, ali nitko nije u to stvarno vjerovao.A sad je sve riješeno. Možda upravo u tom trenutku njegovi prijatelji vrše teriya čin u krevetu sa svoje dvije udovice. Kunta se ukoči pokušavajući zamisliti kako bi to moglo izgledati.

Ono malo koliko je Kunta znao o tome što se krije ispod odjeće žena, uglavnom je saznao iz priča svojih vršnjaka.Znao je da u toku pregovora za vjenčanje, očevi djevojaka moraju jamčiti za njih da su djevice kako bi postigli što bolju cijenu za nevjestu.Sa ženama je bilo povezano i puno krvi i krvarenja, i to je znao.Svakog mjesečevog ciklusa one su imale krv,i svaki put kad bi imale djecu, i u noći nakon vjenčanja. Svi su znali kako bi slijedećeg jutra, majke mladenaca odlazile do njihove kolibe, i u košari bi ponijele alimu okrvavljeno bijelo pagne platno,na kojem je par te noći spavao, kao dokaz djevojčinog djevičanstva. Alimo bi tek tada prošao kroz selo zazivajući bubnjem za dojavljivanje Alahov blagoslov za taj brak. A kad na bijeloj tkanini ne bi bilo krvi,Kunta je i to znao mladoženja bi srdito napustio kolibu s obje majke koje bi mu poslužile kao svjedokinje i glasno bi viknuo: Rastajem se od tebe! tri puta, tako da svi čuju. Ali u renay prijateljstvu svega toga nije bilo,naprosto su mladići spavali s udovicama, koje su to i same željele, i jeli su hranu koju su im one kuhale. Kunta na trenutak pomisli na to kako ga je gledala Jinna M'Baki, ne skrivajući svoje namjere, kad su se sinoć susreli u gomili koja se, gurajući se, razilazila nakon zasjedanja Savjeta.Gotovo i ne primjećujući što čini, Kunta stisne svoj ukrućeni foto, ali se suprotstavi snažnoj želji da ga pomiluje, zato što bi to izgledalo kao da pristaje na ono što je udovica željela, a na što se on stidio čak i pomisliti. On ne bi uistinu želio s njom podijeliti onaj osjećaj vlažne ljepljivosti, govorio je samome sebi, ali sada kad je muškarac, ima puno pravo, ako mu se tako prohtije, misliti o renya prijateljstvu što uostalom, kako su to sa svojom presudom potvrdili i sami ugledni starješine, nije ništa čega bi se jedan odrastao muškarac trebao sramiti.

Kuntine se misli vrate uspomeni na skupinu djevojaka kraj kojih su on i Lamin prošli u jednom selu kad su se vraćali iz lova na zlato. Bilo ih je desetak, činilo mu se, sve su bile prekrasno crne, u uskim haljinama, ukrašene šarenim ogrlicama i narukvicama, visokih grudi,a kosa im je bila upletena u male,

čvrste pletenice što su im stršale oko glave.Ponašale su se čudno dok je Kunta prolazio kraj njih, i on je tek nakon nekoliko trenutaka shvatio kako njihovo naglašeno gledanje u stranu, svaki put kad bi ih pogledao, ne znači da one nisu zainteresirane, nego da žele u njemu pobuditi interes.

Ženske uvijek zbunjuju čovjeka, pomislio je. Djevojke u Juffureu koje su bile njegove vršnjakinje, nikada mu nisu poklanjale toliko pozornosti da bi pred njim pogledale u stranu. Da li je to bilo zbog toga što su one znale kakav je on zapravo? Ili zbog toga što su znale da je mnogo mlađi nego što izgleda premlad da bi bio vrijedan zanimanja? Vjerojatno su djevojke u onom selu mislile kako muškarac koji putuje s jednim dječakom ne može imati manje od dvadeset ili dvadeset pet kiša, u svakom slučaju nikako tek sedamnaest koliko je Kunta navršio. Da su to znale, vjerojatno bi mu se rugale.

Pa ipak, željela ga je udovica koja je vrlo dobro znala koliko on ima kiša. Možda je čak i sreća što nije stariji, pomisli Kunta. Kad bi bio stariji, djevojke Juffurea bi se pravile važne pred njim onako kako su to činile djevojke u onom selu, a on je vrlo dobro znao kako je svima njima na pameti samo jedno.udaja. Jinna M'Baki barem je bila isuviše stara da bi od njega tražila bilo što drugo osim renya prijateljstva. Zašto se muškarci uopće žene kad mogu dobiti ženu koja će im kuhati i koja će s njima spavati i bez vjenčanja? Mora postojati neki razlog. Možda je razlog to što je samo ženidbom muškarac mogao dobiti sinove. To je svakako dobra strana braka. Ali, što bi on mogao naučiti svoje sinove kad još ni sam nije dovoljno dugo živio da bi mogao naučiti nešto o svijetu,ne samo ono što ga je naučio njegov otac, i arafang, i kintango, nego istražujući sam za sebe, onako kako su to učinili njegovi stričevi?

Njegovi stričevi još uvijek nisu bili oženjeni, iako su bili stariji od njegova oca i mada je većina muškaraca njihove dobi već uzimala i druge žene.Da li je Omoro pomišljao na to da uzme drugu ženu? Kunta je bio toliko iznenađen tom mišlju da se je naglo uspravio.A što bi o tome mislila njegova majka? No, ako ništa drugo, Binta bi kao starija,mogla drugoj ženi određivati njezine dužnosti, tjerati je da marljivo radi i odlučivati o tome kad će na mlađu ženu doći red da spava s Omorom.

Ne, Kunta je bio uvjeren da Binta nikada ne bi bila kao prva kintangova žena, za koju su svi znali da toliko grdi njegove druge žene,izazivajući stalne svađe, da bi kintango rijetko kada imao od njih malo mira.

Kunta izmijeni položaj nogu, spustivši ih da mu neko vrijeme vise preko ruba malog postolja, kako ga ne bi uhvatio grč u mišićima.Njegov je wuolo-pas ležao sklupčan ispod njega,a njegovo je glatko, smeđe krzno sjalo na mjesečini, međutim, Kunta je znao da pas samo na izgled drijema, a zapravo mu i uši i nos budno podrhtavaju ispitujući noćni zrak, da bi se već na najmanji trag mirisa ili zvuka upozorenja, nadao u trk i bjesomučno lajao na babune koji su u zadnje vrijeme gotovo svake noći okradali polja kikirikija. U toku svakog takvog noćnog stražarenja,Kuntu ništa nije toliko veselilo kao kad bi ga,možda i dvanaestak puta u toku jedne noći ,iznenada iz razmišljanja trgnulo udaljeno režanje, znak da je nekog babuna napala u grmlju velika mačka,a posebno ako bi se babunovo grleno glasanje pretvorilo u krik koji bi ubrzo utihnuo, što je značilo da nije uspio pobjeći.

Ali sada, dok je Kunta sjedio na rubu svoga postolja i gledao preko polja, sve je bilo tiho. Zapravo, i jedini je znak života iza visoke trave bilo skakutavo žuto svjetlo Fulani kravara u daljini, koji je mahao bakljom od trave, plašeći neku životinju,vjerojatno hijenu, jer se previše približila njegovim kravama.Fulani su bili tako dobri čuvari stoke da su ljudi pričali kako oni doista znaju razgovarati sa svojim životinjama. A Omoro je pričao Kunti kako oni svakog dana, to je dio njihove plaće, izvuku malo krvi iz kravljih vratova, pomiješaju je s mlijekom i popiju.Kakvi čudni ljudi, mislio je Kunta. Pa ipak, mada nisu Mandingo, Fulani su Gambijci, poput njega. Koliko čudniji moraju biti ljudi i običaji na koje bi naišao iza granica svoje zemlje.

U toku ovog mjesečevog ciklusa, otkako se vratio iz lova na zlato, Kunta je bio ispunjen čežnjom za


novim putovanjem,za pravim putovanjem.Drugi mladići iz njegova kafa, znao je, planirali su otputovati nekamo odmah nakon završetka žetvenih poslova, ali nijedan se od njih nije spremao daleko putovati.

Kunta je, međutim, namjeravao baciti pogled i kročiti nogom na područje one daleke zemlje koja se zove Mali, a gdje je, prije nekih tri ili četiri stotine kiša, kako su računali Omoro i njegovi stričevi, zasnovan klan Kinte. Ti njegovi preci Kinte, prisjetio se, proslavili su se kao kovači, ljudi koji su pokorili vatru kako bi izradili željezno oružje koje je donosilo pobjedu u boju,i željezno oruđe kojim je obrađivanje zemlje postalo mnogo lakši posao. A od te prve obitelji Kinte, svi su njihovi potomci i svi ljudi koji su radili za njih, preuzeli ime Kinte. A neki su pripadnici klana Kinte prešli u Mauritaniju, zemlju u kojoj se rodio sveti čovjek, Kuntin djed.

Kako nitko, čak ni Omoro, ne bi za njegov plan saznao prije nego što to on bude htio, Kunta se u najstrožem povjerenju posavjetovao s arafangom o najpogodnijem putu do Malija.Iscrtavši mu u prašini grubim potezima kartu i prelazeći po njoj prstom, arafang je Kunti rekao kako će putnik koji pođe obalom Kamby bolonga i hoda otprilike šest dana u smjeru u kojem vjernik upravlja svoje molitve Alahu, stići do otoka Samo. Nakon toga, rijeka se sužava i oštro skreće ulijevo, te se dalje zmijoliko uvija i zaokreće uz mnogo varljivih bolonga što se od nje odvajaju, široki i sami poput rijeke, muljevite obale koje se na nekim mjestima uopće ne vide od gustih šuma mangrova, izraslih ponekad i do desetorostruke visine čovjeka. Kad su obale vidljive, reče Kunti učitelj, obično su gusto napučene majmunima, vodenim konjima, divovskim krokodilima i golemim skupinama babuna, koje ponekad broje čak i do pet stotina.Ipak, dva do tri dana takvog teškog putovanja trebala bi Kuntu dovesti do drugog velikog otoka, gdje niske, muljevite obale prelaze u male stijene obrasle šipražjem i niskim drvećem.Staza što vijuga uz rijeku, provest će ga pokraj sela. Bansang, Karantaba i Diabugu. Uskoro nakon toga prijeći će istočnu granicu Gambije i ući u kraljevstvo Fulladu, a pola dana hoda od tog mjesta naći će selo Fatoto.

Kunta iz torbe izvuče komad obrađene kože koji mu je dao arafang. Na njemu je bilo zapisano ime arafanga iz Fatota koji će, rekao mu je učitelj, Kunti objasniti pravac putovanja za slijedećih dvanaest do četrnaest dana, u toku kojih će proći kroz zemlju što se zove Senegal. Iza nje, rekao je arafang, nalazi se Mali i cilj Kuntina putovanja, Kaba, glavno mjesto te zemlje. Za odlazak tamo i za povratak, računao je arafang, trebat će mu otprilike jedan mjesečev ciklus ne računajući vrijeme koje Kunta odluči provesti u Maliju.

Kunta je toliko iscrtavao i proučavao taj put na zemljanom podu svoje kolibe uklanjajući tragove prije nego što Binta stigne s jelom,da ga je gotovo gledao pred sobom dok je tako sjedio na svojoj osmatračnici iznad polja kikirikija. Razmišljajući o pustolovinama što su ga očekivale na tom putovanju i u Maliju jedva je susprezao nestrpljenje da što prije krene na put. A gotovo je isto toliko čeznuo za tim da o svojim planovima ispriča Laminu, ne samo zato što je želio s nekim podijeliti svoju tajnu, nego i zato što je bio odlučio sa sobom povesti i svog mlađeg brata.Znao je koliko se Lamin hvalisao svojim prijašnjim putovanjem s velikim bratom.Otada je Lamin također prošao pripreme za muškarca i sada će biti iskusniji i pouzdaniji suputnik. Međutim, najdublji razlog Kuntine odluke da ga vodi sa sobom ,bila je jednostavna činjenica da nije želio ići sam.

Za trenutak Kunta je sjedio u mraku i smiješio se, zamišljajući Laminovo lice kad dođe vrijeme da to sazna. Kunta je, naravno, namjeravao tu vijest spomenuti onako, uzgred, kao da je slučajno baš tog časa pomislio na to. Ali prije mora o tome razgovarati s Omorom, iako je znao da se Omoro ovaj put neće mnogo zabrinuti. Kunta je bio uvjeren da će Omoru biti drago, i da će čak i Binta, iako se bude zabrinula, biti manje nesretna nego prošli put. Kunta se pitao što bi Binti mogao donijeti iz Malija, čime bi se još više ponosila od onih njezinih omiljelih zlatnih pera. Možda neke fine lonce od lijevanog metala ili smotak neke lijepe tkanine. Omoro i njegovi stričevi pričali su mu kako su nekada, u Maliju, žene klana Kinte bile poznate po loncima koje su izrađivale i po blistavim šarama koje su utkivale u svoje tkanine,

pa možda žene iz klana Kinte tamo još uvijek izrađuju takve stvari.

Kad se vrati iz Malija, sjeti se Kunta,možda će odmah početi planirati putovanje za slijedeću kišu. Možda ode čak do onog dalekog mjesta iza beskrajnog pijeska gdje,kako su mu pričali stričevi, prolaze duge karavane čudnih životinja koje čuvaju zalihu vode u dvije grbe na leđima. Neka samo Kalilu Conteh i Sefo Kela uživaju u svojim starim, ružnim renyja udovicama,on, Kunta Kinte, otići će čak na hodočašće u Meku.Kako je u taj čas slučajno zurio u pravcu tog svetog grada, Kunta postade svjestan sićušnog, ovaj put mirnog žutog svjetla tamo u daljini, preko njiva. Fulani kravar tamo prijeko, shvatio je, priprema doručak.Kunta uopće nije bio primijetio prvi, slabi odsjaj svjetla na istoku.

Saginjući se da pokupi oružje i pođe kući,on opazi sjekiru i sjeti se drva za okvir svog bubnja. Ali, pomisli, umoran je,možda sutra posiječe to stablo.

Ne, sad je već bio na pola puta do šumarka, i ako to sada ne učini, znao je da će vjerojatno opet sve odgoditi do slijedeće noćne straže, koja će njega zapasti tek za dvanaest dana. Osim toga, nije muški prepustiti se umoru. Micao je nogama kako bi provjerio da li mu se možda ukočio koji mišić i, uvjerivši se da je sve u redu, spusti se niz usjeke u jarbolu do svog wuolo psa koji ga je dolje dočekao glasajući se sretnim,kratkim lavežom i mašući repom.Nakon što je klečeći izmolio sabah molitvu, Kunta ustane, protegne se, duboko udahne svježi zrak ranog jutra i trčeći dugim, lakim koracima, uputi se prema bolongu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:50 pm


Alex Haley - Page 2 An_Important_Letter




33. POGLAVLJE



Prisni mirisi divljih cvjetova ispunili su mu nozdrve dok je trčao, mokrih nogu, kroz visoku travu,blistavu od rose pod prvim tracima sunca.Nekoliko jastrebova kružilo je iznad njega u potrazi za plijenom, a u jarku pored njiva živahno je odjekivao kreket žaba. Kunta u širokom luku zaobiđe jedno stablo kako ne bi poplašio jato kosova koji su iskitili grane poput kakvog crnog lišća. Mogao je sebi prištedjeti taj trud, jer netom je prošao kad ga ljutito, promuklo graktanje natjera da se okrene, upravo na vrijeme da bi vidio kako stotine vrana tjera kosove s njihova noćišta.

Duboko udišući zrak dok je trčao, ali još ne gubeći daha, Kunta sad osjeti slatkasti miris mangrova dok se približavao niskom, gustom šipražju, što se u širokom pojasu protezalo uz obalu bolonga.Čim su ga ugledale, među divljim svinjama razliježe se iznenađeno groktanje, što opet izazove režanje i kevtanje među babunima, a krupni su mužjaci brzo gurnuli iza sebe ženke i mladunčad. Kad je bio dječak, Kunta bi obično stao i počeo ih oponašati, gunđajući i skačući gore dolje,što bi uvijek naljutilo babune i oni bi mu se onda grozili pesnicama, a ponekad bi počeli bacati na njega i kamenje. Ali Kunta više nije bio dječak i morao je naučiti postupati sa svim Alahovim stvorenjima onako kako želi da drugi s njime postupaju ,s poštovanjem.

Lepršavi bijeli valovi čaplji, ždralova, roda i pelikana podizali su se sa svojih noćišta dok je Kunta tražio put kroz isprepletene mangrove dolje do bolonga. Njegov wuolo pas trčao je ispred njega goneći zmije i velike smeđe kornjače da po skliskom mulju kliznu u vodu, na glatkoj površini koje ne bi svojim prolaskom izazvali ni najmanje mreškanje.Kao i inače kad bi nakon noćnog stražarenja osjetio potrebu da dođe ovamo, Kunta je neko vrijeme nepomično stajao na obali bolonga, danas zagledan u sivoga ždrala kako vuče za sobom svoje duge, tanke noge, dok na visini otprilike koplja leti iznad svijetlozelene vode,mreškajući površinu svakim zamahom krila.Iako je ždral tragao za sitnijim plijenom, Kunta je znao da je ovo najbolje mjesto na čitavom bolongu za lov na kujalo, veliku snažnu ribu koju je Kunta volio uloviti za Bintu. Ona bi mu je zatim pripremila s lukom, rižom i kiselim rajčicama. Dok mu se želudac glasao tražeći doručak, Kunta osjeti kako mu je već sama pomisao na to ukusno jelo izazvala glad.

Malo niže niza struju, Kunta skrene s obale na stazu koju je on sam prokrčio, a vodila je do starog mangrova koji ga, mislio je, nakon bezbrojnih posjeta, zacijelo već tako dobro poznaje kao što Kunta poznaje njega.Izvukao se na rukama u najniže grane, a zatim se popeo do svog omiljenog mjesta blizu vrha. Odavde je, u jasno jutro, dok bi mu sunce grijalo leđa, mogao vidjeti sve do slijedećeg izbočenog dijela obale oko kojega je bolong zakretao, sada još uvijek pokrivenog prostirkom uspavanih vodenih ptica, a dalje, iza ptica, pogled je dopirao sve do rižinih polja žena. Iz tih su polja stršali zakloni od bambusa u kojima su majke dojile djecu.

U kojem je od njih, pitao se Kunta, majka ostavljala njega kad je bio mali? To bi mjesto u rano jutro Kuntu uvijek ispunjavalo snažnim osjećajem mira i udivljenja, snažnije nego bilo koje drugo mjesto za koje je znao. Snažnije negoli čak i u seoskoj bogomolji,Kunta je ovdje osjećao kako je svatko i sve u potpunosti u rukama Alaha,i kako je sve što on sa vrha ovog stabla može vidjeti i čuti i omirisati, bilo ovdje još u vrijeme do kojeg ne doseže ljudsko sjećanje, i bit će ovdje još dugo nakon što se on i njegovi sinovi, i sinovi njegovih sinova budu pridružili duhovima predaka.

Laganim trkom Kunta se udalji malo od bolonga u smjeru sunca i konačno stigne do pojasa trave što mu je sezala do iznad glave, a okruživala je šumarak gdje je kanio izabrati i posjeći dio debla odgovarajuće veličine za okvir svoga bubnja. Ako se svježe drvo počne već danas sušiti i prerađivati, moglo bi biti spremno da ga izdubi i počne obrađivati kroz za po prilici jedan i po mjesečev ciklus, nekako u vrijeme kad se Lamin i on vrate s putovanja u Mali.

Kad je ušao u šumarak, Kunta krajičkom oka zapazi neki nagli pokret. Bio je to zec i wuolo pas je odmah jurnuo za njim poput strijele,dok je zec bježao, tražeći spasa u visokoj travi. Pas je očito ganjao zeca više za zabavu nego zbog gladi, jer je neprestano bijesno lajao.Kunta je znao da se wuolo psi nikada ne glasaju ako su doista gladni.I pas i zec uskoro su odjurili tako daleko da ih Kunta više nije mogao čuti, ali je znao da će se pas vratiti kad mu dojadi goniti zeca.

Kunta se uputi prema središtu šumarka, gdje će naći više stabala između kojih će moći izabrati deblo upravo onakve veličine, onako glatko i onako okruglo kako je bio zamislio. Mekano, mahovinom obraslo tlo, ugodno se ugibalo pod Kuntinim stopalima dok je sve dublje ulazio u mračnu šumicu, ali zrak je ovdje, primijetio je, bio vlažan i hladan,jer sunce još nije bilo dovoljno visoko, ni dovoljno jako da bi se probilo kroz guste krošnje iznad njegove glave. Oslonivši oružje i sjekiru o jedno zakržljalo drvo,Kunta je počeo lunjati naokolo, povremeno bi se zaustavio, ispitujući deblo pogledom i opipom, tragajući za deblom koje bi bilo baš kako treba. Moralo je biti nešto veće,jer će se pri sušenju smanjiti od mjere koju je bio zamislio za svoj bubanj.

Stajao je pognut iznad debla koje mu se učinilo pogodnim, kad je začuo oštar prasak slomljene grane, a za tim je odmah uslijedio krik papige iznad njegove glave. Vjerojatno se pas vraća iz potjere, proleti mu kroz glavu. Ali, nijedan odrastao pas nikada neće slomiti granu, sijevne mu, i još dok je to mislio, strelovito se okrene.

Nejasno, u trku prema sebi, on zapazi bijelo lice, podignutu toljagu i začuje teške korake iza leđa.Tuobab! Kunta hitro ispruži nogu i dohvati čovjeka ispred sebe u želudac,osjetio je kako je mekan i začuo hroptanje,upravo kad mu je nešto tvrdo i teško okrznulo potiljak, i golemo, poput čitavog stabla, palo mu na rame.

Klecajući od bola, Kunta se obrne,okrećući leđa čovjeku koji je skvrčen ležao na zemlji pod njegovim nogama i počne slijepo udarati šakama lica dvojice crnih ljudi koji su posezali prema njemu s nekakvom velikom vrećom što su je držali u rukama, kao i po drugom tuobabu koji je vitlao kratkom, debelom toljagom i ovaj ga put promašio, jer je Kunta skočio u stranu.

Dok mu je mozak urlao za bilo kakvim oružjem,Kunta skoči među njih,grebao je, gurao, udarao koljenima, davio jedva osjećajući udarce toljage po leđima. Kad su sva trojica pali na zemlju zajedno s njime,rušeći ga svojom udruženom težinom, koljeno udari Kuntu nisko u leđa, nanijevši mu tako strahovitu bol da je ostao bez daha.Njegova razjapljena usta naišla su na meso, stisnuo je čeljusti, grizao, kidao. Prsti, otupjeli od bola, našli su neko lice, zabili se duboko u nečije oko i Kunta je još čuo urlik onoga čije je to bilo oko,kad mu se ponovo spusti na glavu teška toljaga.

Omamljen, čuo je režanje psa, urlik tuobaba, zatim iznenada bolno skvičanje. Uspravivši se nekako na noge, divlje se izvijajući, izmičući, saginjući,kako bi izbjegao novim udarcima toljage, dok mu je iz rane na glavi tekla krv.

Kunta ugleda jednog crnca kako se drži za oko, jednog tuobaba kako pridržava krvavu ruku iznad lešine psa, te preostalu dvojicu kako u krugovima obilaze oko njega s uzdignutim toljagama. Urlajući od bijesa, Kunta se baci na drugog tuobaba, dočekavši i ublaživši udarac toljage stisnutim šakama. Gušeći se od užasnog tuobabovog smrada, očajnički mu je pokušavao oteti toljagu. Zašto ih nije čuo, osjetio,

nanjušio?

Upravo u tom trenutku toljaga crnca ponovo udari Kuntu, rušeći ga na koljena, a tuobab,oslobođen, odskoči od Kunte.Glava mu je pucala, tijelo mu se zanosilo. Izbezumljen zbog vlastite nemoći, Kunta se ponovo uspravi i zaurla, slijepo mašući rukama po zraku sad već potpuno zaslijepljen suzama, krvlju i znojem. Kunta se sada borio za nešto više od života. Omoro! Binta! Lamin! Suwadu! Madi! Teška toljaga tuobaba spusti mu se na sljepoočnicu. I zavlada tama.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:50 pm

Alex Haley - Page 2 A_Voodoo_Palmist_1907



34. POGLAVLJE



Kunta se pitao da nije možda iznenada poludio. Gol, u lancima, s okovima na nogama, probudio se ležeći na leđima između dva druga muškarca, u mrkloj tmini punoj vrelih isparivanja, mučnog smrada i stravične galame, mješavine krikova,naricanja,glasnih molitvi i povraćanja.Nos mu je bio ispunjen smradom vlastitog izbljuvka, koji je osjećao na grudima i trbuhu.Čitavo mu je tijelo bilo jedan jedini grč bola od batina što ih je primio u toku ova četiri dana otkako su ga ugrabili. Ali više od svega boljelo ga je mjesto na sredini leđa, gdje su mu prislonili usijano željezo.

Debelo, dlakavo tijelo štakora okrzne mu lice, brkata njuška njuškala mu je oko usta. Drhteći od gađenja, Kunta očajnički škljocne zubima i štakor pobjegne. U bijesu je Kunta vukao i udarao lancima koji su mu vezivali noge i ruke. Odmah su se začuli ljutiti uzvici onih koji su bili lancima vezani za njega.

Užas i bol samo su još pojačali njegov bijes i Kunta se silom uspravi, snažno udarivši glavom o drveni strop,upravo onim dijelom gdje ga je u šumi pogodila toubabova toljaga. Dahćući i hropćući, Kunta i nevidljivi muškarac pokraj njega, udarali su željeznim orukvicama jedan prema drugome sve dok se obojica nisu srušili od iznemoglosti.Kunta osjeti da će ponovo početi povraćati i pokuša suspregnuti nadražaj, ali nije uspio. Njegov već ispražnjeni želudac izbacio je nekakvu rijetku, kiselu tekućinu, što mu se iscijedila iz kuta usta dok je ležao prizivajući smrt.

Govorio je samome sebi kako ne smije ponovo izgubiti vlast nad sobom, ukoliko želi sačuvati snagu i prisebnost duha. Nakon izvjesnog vremena, kad je osjetio da se opet može pomaknuti, vrlo polako i oprezno počne lijevom rukom istraživati zapešće i članak desne ruke i noge koji su bili okovani željeznom karikom. Krvarili su mu i zapešće i članak. On oprezno povuče lanac,izgleda da je lanac bio prikopčan za lijevu ruku i lijevu nogu onog čovjeka s kojim se bio tukao.

S lijeve mu je strane, privezan za njega lancima i okovima oko svoje ruke i noge,ležao neki drugi čovjek, koji je neprekidno stenjao, a svi su bili toliko blizu jedan drugome da bi im se ramena, ruke i noge dotakli čim bi se jedan od njih makar samo malo pomaknuo.

Sjetivši se drvene prepreke o koju je lupio glavom,Kunta se opet digne, ovaj put je samo lagano tucnuo glavom o daske, nije bilo dovoljno mjesta čak ni da uspravno sjedne. A iza glave mu je bio drveni zid. Uhvaćen sam kao leopard u željeznu stupicu, pomisli. Zatim se sjeti kako je sjedio u mraku kolibe u jujuo selu prije toliko kiša,nakon što su ga zavezanih očiju doveli iz Juffurea na pripreme za muškarca, i osjeti kako mu iz grudi navire jecaj, ali ga je uspio ugušiti.Prisili se razmišljati o krikovima i jaucima koje je slušao svuda oko sebe.

Ovdje je, u ovom mraku, moralo biti mnogo muškaraca, neki su bili blizu njega, neki dalje,neki su bili uz njega, drugi ispred njega,ali svi su bili u istoj prostoriji, ukoliko je to uopće prostorija. Osluškujući, uspio je čuti još i neke druge krikove, ali su ovi bili prigušeni i dopirali su odozdo, ispod hrapavih dasaka na kojima je Kunta ležao.

Slušajući još pozornije, Kunta je počeo razaznavati pojedina narječja ljudi oko sebe. Jedan Fulani nikako nije prestajao uzvikivati na arapskom:’’Alahu na nebesima, pomozi mi!’’A neki je pripadnik plemena Serere promuklo izvikivao nešto što su vjerojatno bila imena članova njegove obitelji. Ipak, najviše je čuo Mandingo ljude,najglasniji medu njima divlje su blebetali na sira kango, tajnom jeziku muškaraca, najavljujući strašnu smrt svim tuobabima. Krikovi drugih ljudi bili su toliko izmijenjeni


jecajima da Kunta nije mogao razaznati ni riječi, ni narječje kojim su govorili, iako je znao da neka od tih čudnih narječja koja je slušao moraju potjecati iz krajeva izvan granica Gambije.

Dok je Kunta ležao tako osluškujući, polako je postao svjestan kako već neko vrijeme pokušava istisnuti iz svijesti potrebu da udovolji zahtjevu svojih crijeva što je već bio danima potiskivao. Međutim, sad više nije mogao izdržati i konačno mu izmet izbije iz stražnjice.Zgađen nad samim sobom, osjećajući zadah vlastitog priloga općem smradu,Kunta počne jecati i želudac mu se ponovo počne grčiti, izbacivši ovaj put samo malo sline, ali se Kunta nastavio naprezati. Za kakve je to grijehe bio ovako strahovito kažnjen? Preklinjao je Alaha neka mu odgovori. Dovoljan je grijeh bio to što nije molio od onog jutra kad je pošao po drvo za svoj bubanj. Iako nije mogao kleknuti, a čak nije znao ni na kojoj je strani Istok, on zaklopi oči onako kako je ležao i počne moliti, zaklinjući Alaha neka mu oprosti.

Nakon molitve Kunta je dugo ležao tupo uronjen u bolove i polako je postajao sve svjesniji jednog od njih, unutra u njegovom zgrčenom želucu, bola koji nije bio ništa drugo nego glad.Sjeti se kako nije ništa jeo sve od one noći prije susreta s tuobabom.Pokušavao se prisjetiti je li spavao sve to vrijeme, kad odjednom ugleda samog sebe kako ide stazom kroz šumu,iza njega idu dva crnca, ispred njega dvojica tuobaba u njihovoj čudnoj odjeći, duge kose čudnih boja. Kunta silom otvori oči i potrese glavom, sav je bio okupan u znoju, a srce mu je silovito udaralo. Zaspao je, a da toga uopće nije bio svjestan. Je li to bila mora, ili je ovo mora, ova smradna tmina? Ne, ovo je isto toliko stvarno koliko je stvarna bila i ona scena u šumi iz njegova sna. Mimo njegovu volje, sve mu se ponovo vrati u sjećanje.

Nakon one očajničke borbe u šumarku, sa crnim slateejima i tuobabom, sjeća se kako se probudio u poplavi zasljepljujućeg bola i otkrio da su mu začepili usta, povezali oči, svezali ruke na leđima, a članci na nogama bili su mu sputani čvrstim užetom.Bacajući se u pokušajima da se oslobodi, osjećao je kako ga bodu oštrim štapovima sve dok mu niz noge nije potekla krv. Povukli su ga uvis i postavili na noge i zatim ga podbadali štapovima, tjerajući ga da se pokrene sve dok konačno nije počeo pred njima posrtati onoliko brzo koliko su mu to dopuštale sapete noge.

Negdje uz obalu bolonga,Kunta je to pogodio prema zvukovima i prema mekom tlu ispod nogu,gurnuli su ga na dno neke kanoe. Još uvijek povezanih očiju, slušao je kako slatee stenju,žurno veslajući, dok je tuobab udarao po Kunti svaki put kad bi trzajima pokušavao raskinuti veze.Kad su pristali uz obalu, opet su počeli hodati, sve dok konačno te večeri nisu stigli do mjesta gdje su Kuntu gurnuli na zemlju, vezali ga leđima uz bambusovu ogradu i bez upozorenja, strgnuli mu povez sa očiju.

Bio je mrak, ali mogao je nazrjeti bijelo lice tuobaba iznad sebe i obrise drugih zarobljenika poput njega, kako leže na zemlji malo dalje od njega. Tuobab mu je pred usta pržžio komad mesa kako bi odgrizao zalogaj. Kunta okrene glavu i stisne čeljusti. Sikćući od bijesa, tuobab ga zgrabi za grlo i pokuša mu silom otvoriti usta. Kad je Kunta uporno i dalje stiskao zube, tuobab ga šakom snažno udari u lice.Ostavili su ga na miru ostatak te noći.

U zoru je počeo razaznavati,privezane uz druge bambusove kolce,likove ostalih zarobljenika,bilo ih je jedanaestoro,šest muškaraca,tri djevojke,dvoje djece,a nad svima su budno stražarili naoružani slatee i tuobab. Djevojke su bile gole. Kunta je samo mogao skrenuti pogled,do tada on još nikada nije vidio golu ženu.Muškarci, isto tako goli, sjedili su s izrazom ubojite mržnje urezanim u lica,smrknuti i nijemi, pokriveni skorjelom krvlju od udaraca bičeva.Ali djevojke su naricale, jedna je oplakivala svoje drage, pobijene u spaljenom selu, druga, gorko plačući,njihala se naprijed natrag i tepala riječi pune ljubavi zamišljenom djetetu u njezinu praznom naručju,dok je treća povremeno vriskala kako ide u susret Alahu.

U divljem bijesu Kunta se bacao naprijed i natrag, pokušavajući nekako raskinuti veze.Teški udarac toljagom ponovo mu oduzme svijest.Kad se osvijestio, ustanovio je da je i on sada gol, te da su svima obrijali glave, a tijela im izmazali crvenim palmovim uljem. Negdje oko podneva, u šumarak su došla

dva nova tuobaba. Slatee, sada nasmiješeni, brzo su odvezali zarobljenike od bambusovih kolaca i počeli vikati na njih neka se poređaju u stroj.

Kuntini su mišići bili ukočeni od srdžbe i straha. Jedan od dva nova tuobaba bio je kratak i zdepast,a kosa mu je bila bijela.Drugi ga je uvelike nadvisivao, golem i mrgodan, s dubokim ožiljcima od noža preko lica, ali je onaj bjelokosi bio taj pred kojim su se lica slateeja i drugog tuobaba širila u osmijeh i kojemu samo što se nisu klanjali.

Promatrajući sve zarobljenike, bjelokosi pokretom ruke naredi Kunti neka istupi ispred drugih.Povlačeći se hitro unazad u paničnom strahu, Kunta vrisne kad ga je bič opržio preko leda. Jedan od slateeja gurne ga na koljena, povlačeći mu glavu unazad. Bjelokosi mirno raširi Kuntine drhtave usnice i pregleda mu zube. Kunta pokuša skočiti na noge, ali nakon drugog udarca bičem, stao je kako su mu naložili, a čitavo mu je tijelo podrhtavalo dok su tuobabovi prsti ispitivali njegove oči, prsa, trbuh. Kad su prsti dohvatili njegov foto, Kunta se uz prigušeni krik, baci u stranu. Dva slateeja i još nekoliko udaraca bičem bili su potrebni kako bi prisilili Kuntu da se sagne gotovo do zemlje, te on ustravljen osjeti kako mu široko razvlače stražnjicu.

Zatim je bjelokosi tuobab grubo odgurnuo Kuntu u stranu i jednog po jednog, na isti način ispitao i sve ostale zarobljenike,čak je pregledao i skrovite dijelove tijela rasplakanih djevojaka. Zatim su bičevima i vikom potjerali zarobljenike da trče u krug unutar ograde, a potom su morali čučnuti i čučeći skakati gore dolje.

Nakon što ih je neko vrijeme promatrao, bjelokosi toubab i onaj drugi, veliki, s licem unakaženim ožiljcima od noža, otišli su malo u stranu i nešto su se kratko dogovarali tihim glasovima. Vrativši se, bjelokosi pokretom glave dozove onog trećeg tuobaba i upre prstom u četiri muškarca, jedan je od njih bio Kunta i u dvije djevojke.

Treći je tuobab izgledao zapanjen,pokazivao je na ostale zarobljenike s izrazom molbe na licu. Ali bjelokosi odlučno potrese glavom. Kunta je sjedio napinjući se, ne bi li nekako pokidao veze, a činilo mu se kao da će mu se glava rasprsnuti od bijesa,dok su se tuobabi ogorčeno prepirali.Nakon izvjesnog vremena, bjelokosi s izrazom gađenja napiše nešto na komadiću papira i pruži to onome s kojim se prepirao, a ovaj to ljutito primi.

Kunta se opirao i urlao od bijesa kad su ga slatee opet dograbili,silom ga postavili u sjedeći položaj, s glavom medu koljenima.Očima razrogačenim od užasa, Kunta je gledao kako tuobab iz vatre izvlači dugačko, tanko željezo koje je bjelokosi bio donio sa sobom. Kunta se već bacao i vriskao kad mu je željezo izazvalo eksploziju bola na sredini leđa. Bambusov je šumarak odjekivao zatim krikovima ostalih, jednog po jednog. Poslije su im utrljali crveno palmovo ulje na čudan znak LL koji je Kunta vidio na leđima ostalih zarobljenika.

Za jedan sat, posrtali su jedan iza drugoga, uz zveket lanaca, dok su se bičevi u rukama slateeja spremno spuštali po onima koji bi zastali ili bi se spotakli. Kuntina su leđa i ramena bila sva išarana krvavim urezima kad su kasno te noći stigli do dvije kanoe, sakrivene ispod gustih, visećih grana mangrova na obali rijeke.Podijeljeni u dvije grupe, plovili su kroz mrak dok su slatee veslali, a toubab udarao bičem na najmanji znak otpora.

Kad je Kunta ugledao kako se pred njima u tami uzdiže neka golema crna masa, osjetio je da je to sada njegova posljednja prilika. Skočio je i bacio se naprijed usred povika i krikova oko njega, gotovo je prevrnuo kanou napinjući se skočiti u vodu,ali bio je privezan za ostale i nije uspio iskočiti. Nije gotovo ni osjećao udarce bičeva i toljaga po rebrima, leđima, licu, trbuhu, glavi,a tada je kanuoa udarila o bok one velike crne stvari. Kroz bolove Kunta je osjećao kako mu se niz lice slijeva topla krv i čuo je iznad

sebe povike mnogih tuobaba. Zatim su ga uvezali konopom i više se nije mogao opirati. Nakon što su ga napola gurali, a napola vukli uz neke čudne ljestve od užadi, imao je još dovoljno snage da divljim pokretom izvije tijelo u još jednom pokušaju da se domogne slobode, ponovo su ga išibali, a neke su ga ruke grabile usred strahovitog smrada i glasnih psovki tuobaba, i oštrih ženskih krikova.

Kroz otekle kapke Kunta je ugledao svuda oko sebe šumu nogu, a kad mu je uspjelo podignuti pogled,dok je svoje raskrvareno lice štitio nadlakticom, ugledao je malog tuobaba bijele kose kako mirno stoji i zapisuje kratkom pisaljkom u jednu malu knjižicu nekakve znakove. Zatim je osjetio kako su ga povukli uvis i grubo ga gurnuli preko neke ravne površine. Ugrabio je pogled na nekakve visoke štapove debelo omotane grubom bijelom tkaninom.Zatim su ga usmjerili, dok je iznemoglo posrtao, niz nekakve uske stepenice u prostor u kojem je vladao mrkli mrak,istog časa nos mu se ispuni nevjerojatnim smradom, a uši mu zagluše krikovi užasa.

Kunta je počeo povraćati još dok mu je tuobab,držeći za obruč na vrhu metalnog okvira slabašnu žućkastu vatru koja je unutra gorjela,stavljao oko članaka ruku i nogu željezne karike i zatim ga gurnuo unatrag, u uski prostor između dva druga muškarca koji su glasno stenjali. Mada je bio obuzet užasnim strahom, shvatio je da ona skakutava svjetla što su se vidjela kako se kreću u drugim pravcima znače da to tuobab vodi ostale zarobljenike koji su došli zajedno s njime kako bi ih okovao negdje drugdje. Zatim osjeti da mu misli izmiču,pomisli kako on vjerojatno sve to samo sanja. A potom ga je, milostivo, doista svladao san.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:51 pm

Alex Haley - Page 2 A_Serious_Case



35. POGLAVLJE



Jedino bi hrapavi zvuk povlačenja poklopca s otvora iznad njih kazivao Kunti da li je dan ili noć. Kad bi začuo metalni zvuk zasuna, trgnuo bi glavu uvis,jedini pokret koji su mu dopuštali lanci i okovi,i gledao četiri tuobaba kako se spuštaju među njih,dvojica s treperavim vatrama i bičevima u rukama, čuvajući drugu dvojicu dok su se ovi kretali uskim prolazima, gurajući pred sobom kazan s jelom. Gurnuli bi limene plitice s onim što bi nagrabili iz kazana na izmetom i izbljuvcima pokrivene daske između svakog okovanog para.Dosad bi Kunta, svaki put kad bi stiglo jelo, stisnuo zube, odlučujući se radije za smrt od gladi, sve dok bol u njegovu praznom želucu nije gladovanje učinio isto tako strašnim kao što su bili bolovi od bičevanja.Kad su podijelili hranu u onom prostoru gdje se nalazio Kunta, svjetla su pokazala tuobabe kako se s ostatkom jela spuštaju još niže, ispod njih.

Ne tako često kao što su donosili jelo i obično u vrijeme kad bi vani bila noć, tuobab je dovodio nove zarobljenike koji su vriskali i jecali od užasa dok su ih gurali i bičevima tjerali do praznih mjesta na tvrdim,drvenim klupama, podignutim od poda, gdje bi ih okovali.

Jednog dana,ubrzo nakon što su im donijeli jelo,Kuntine uši uhvate neki čudan,prigušeni zvuk koji se činio kao da treperi kroz daske iznad njegove glave. I neki drugi zarobljenici čuli su taj zvuk i njihovo se jecanje naglo prekinulo.Kunta je ležao napeto osluškujući, zvučalo je kao da iznad njega mnogo nogu trči sad ovamo, sad onamo. Zatim,mnogo bliži njima dolje u mraku začuo se novi zvuk, kao da netko vrlo polako i uz škripu izvlači neke veoma teške predmete.

Kuntina gola leđa osjećala su neke čudne drhtaje koji kao da su izbijali iz tvrdih,grubih dasaka na kojima je ležao.Osjetio je nekakvo stezanje i nadimanje u grudima i ležao je sleđen od užasa. Oko sebe je čuo tupe zvukove za koje je znao da se to njegovi drugovi istežu, upinjući se o lance. Osjećao je kako mu je krv navrla u glavu u kojoj mu je muklo kucalo. A zatim mu se strah uvuče u želudac kad je osjetio kako se ovo mjesto na kojem se nalazi na neki način miče,odnoseći ih sa sobom.Ljudi oko njega počeli su vikati, krikovima zazivljući Alaha i njegove duhove,udarali su glavama o daske,divlje se bacali, pokušavajući raskidati zveketave lance.

‘’Alah! Nikad se više neću moliti manje od pet puta dnevno!’’ vrisnuo je Kunta u sveopću paklenu galamu.

‘’Čuj me! Pomozi mi! ‘’

Užasnuti krikovi,plač i molitve nastavili su se, stišavajući se tek kad su se jedan za drugim iznemogli ljudi počeli rušiti na daske, i tako ležeći borili se za zrak u smrdljivom mraku.

Kunta je znao da više nikada neće vidjeti domovinu.Sad je jasno osjećao kroz tijelo, preko dasaka,lagano ljuljanje, ponekad dovoljno snažno da mu ramena ili ruke ili bokove načas pritisne o toplinu jednoga od dvojice muškaraca za koje je bio prikovan.Vikao je iz sve snage i već više nije imao glasa, tako da je sada umjesto njega, vriskala njegova svijest: »Ubijte tuobaba i njegove izdajničke crne pomoćnike!«

Tiho je jecao kad su otvorili poklopac i četiri se tuobaba ponovo spustili dolje nemarno gurajući pred sobom preko neravnog poda klepetavi kazan. Stisnuo je čeljusti, potiskujući grčeve od gladi, ali se uto prisjeti nečega što im je jednom rekao kintango,kako ratnici i lovci moraju puno jesti, jer im treba više

snage nego ostalim ljudima.Gladovati je značilo dopustiti da ga slabost spriječi da ubije toubaba.I tako, kad su gurnuli pliticu između njega i čovjeka pokraj njega, ovaj su put i Kuntini prsti zagrabili u gustu kašu.

Kaša je imala okus smrvljenog kukuruza,skuhanog s nešto palmovog ulja. Svaki progutani zalogaj izazivao mu je bol u grlu na onom mjestu gdje ga je tuobab ranije davio kad je bio odbio jesti, međutim, nastavio je gutati sve dok se plitica nije ispraznila.Osjećao je hranu kako mu leži poput teške grude u želucu i ubrzo mu se opet počela vraćati u grlo. Nije ju mogao zadržati i trenutak kasnije sva je kaša bila ponovo na podu.Čuo je kroz šum vlastitog povraćanja da se to i sa drugima zbiva.

Kad su se svjetla približila kraju dugačke police od dasaka na kojoj je Kunta ležao, odjednom se čuo zveket lanaca, udarac glave o daske, a zatim je neki čovjek počeo histerično vriskati na nekoj čudnoj mješavini jezika mandingo i nečega što je zvučalo kao neke od toubabovih riječi.Gromoglasan smijeh zaorio se među toubabima uz kazan, zatim su se čuli udarci bičeva koji su potrajali sve dok se krikovi onog čovjeka nisu stišali u nejasno mrmljanje i jecaje. Je li to moguće? Zar je to čuo Afrikanca koji govori jezik tuobaba? Zar su među njima i slatee?Kunta je čuo priče kako tuobab često znade iznevjeriti svoje crne pomoćnike, te izdajice vlastitog naroda, pa i njih baciti u okove.

Kad je tuobab sišao s jelom u prostor ispod njih,na razini na kojoj je ležao Kunta jedva se čuo poneki zvuk sve dok se tuobab nije ponovo pojavio, sada sa ispražnjenim kazanom i popeo se gore, zatvarajući za sobom poklopac.

U tom času, razleglo se ljutito mrmljanje na raznim jezicima, poput zujanja pobješnjelih pčela. Zatim, nešto niže dolje, na istoj klupi od dasaka na kojoj je i Kunta ležao, začuo se teški zveket i udarci lancima, bolni urlik i ogorčeno psovanje onog istog mandingo glasa.Kunta je čuo kako čovjek viče: ‘’Zar mislite da sam tuobab?’’

Uslijedilo je još silovitih,brzih udaraca i očajničkih krikova.Onda su udarci prestali i u tami potpalublja začulo se skvičanje,a potom onaj strašni, grgotavi zvuk čovjeka kojega dave. Još jednom zveket lanaca, pa niz brzih udaraca bosih peta o daske i zatim tišina.Kunti je tuklo u glavi i srce mu je udaralo dok su ljudi oko njega počeli vikati: ‘’Slatee! Umri!’’

A zatim je i Kunta kričao zajedno s njima i pridružio se divljem zveketanju lancima,kad se odjednom uz hrapavi prasak otvorio poklopac iznad njih, propuštajući mlaz dnevnog svjetla i skupinu tuobaba sa svjetiljkama i bičevima.Očigledno su čuli buku iz potpalublja,i mada je sad u cijelom prostoru zavladala potpuna tišina, toubabi su se razletjeli po prolazima između ležaja, vičući i udarajući bičevima lijevo i desno. Kad su otišli, a nisu otkrili mrtvaca, potpalublje je još neko vrijeme ostalo u potpunoj tišini.Zatim, posve tiho, Kunta začuje neveseli smijeh s drugog kraja klupe, s onog mjesta pokraj mrtvog izdajice.

Kad su im slijedeći put donijeli kašu, u potpalublju je vladala napetost. Kao da je tuobab osjetio da nešto nije u redu, bičevi su fijukali još češće nego inače. Kunta se trgne i glasno jaukne kad mu je noge opržila munja bola.Naučio je da će onoga tko glasno ne jaukne kad ga pogodi udarac biča, početi ozbiljno mlatiti sve dok ne počne jaukati.Zatim je počeo grabiti i gurati niz grlo neukusnu kašu dok je očima pratio svjetla kako se primiču donjem kraju njihove podine.

Svaki je čovjek u potpalublju osluškivao kad je jedan toubab nešto glasno viknuo ostalima. Gledali su kako svjetla poskakuju, onda su se opet čuli glasni uzvici i psovke, a zatim je jedan od tuobaba žurno pošao uz prolaz i uspeo se gore kroz otvor,te se ubrzo vratio sa još dva tuobaba.Kunta je čuo kako otključavaju okove i lance.Dva su tuobaba napola iznijela,a napola izvukla tijelo mrtvaca kroz prolaz i gore na palubu, dok su ostali nastavili gurati kazan s kašom kroz prolaze između dugačkih klupa.

Grupa s kazanom nalazila se u prostoru ispod njihovog kad su se kroz otvor spustila još četiri tuobaba

i uputila se ravno onamo gdje je ležao okovan mrtvi slatee.Okrećući glavu Kunta je uspio vidjeti visoko podignuta svjetla. Pored strahovitih psovki čuli su se bjesomučni udarci bičeva dvojice tuobaba o meso. Onaj kojega su bičevali isprva nije htio jaukati iako je već samo osluškivanje siline udaraca paraliziralo Kuntu, čuo je kako se čovjek baca u lancima u agoniji bola i osjetio je njegovu ogorčenu odlučnost da iz sebe ne pusti ni glasa.

A onda je tuobab već upravo vrištao svoje kletve i vidjeli su kako svjetiljke prelaze iz ruke u ruku dok se tuobabi smjenjuju s bičevima. Konačno je čovjek kojega su tukli počeo vriskati,prvo je proklinjao na foulah narječju, zatim je vikao nešto što se nije moglo razumjeti, iako je i to bilo na jeziku Foulaha. Kunti u pameti bljesne sjećanje na tiho, blago pleme Foulaha koji su se brinuli za stoku Mandinga ,a zvuči bičevanja su se nastavili sve dok čovjek kojega su tukli nije još samo tiho cvilio. Tada su četiri tuobaba otišla psujući, dahćući i gušeći se u smradu potpalublja.

Jecanje Foulaha izazivalo je drhtavicu u mračnom potpalublju.A onda, nakon izvjesnog vremena,jedan jasni glas poviče na mandingo jeziku: ‘’Podijelite s njim njegovu bol! Na ovome mjestu svi moramo biti kao jedno selo!’’

Bio je to glas nekog starješine. Imao je pravo. Foulahovi bolovi kao da su bili Kuntini vlastiti.Osjećao se kao da će se svaki čas rasprsnuti od bijesa. A istodobno, na neki neodređeni način, osjećao je strah jači od svega što je ikada ranije upoznao, a činilo mu se da taj strah dopire iz srži njegovih vlastitih kostiju. Jedan dio njega želio je umrijeti, pobjeći od svega ovoga,ali ne, mora živjeti kako bi se osvetio. Prisilio se da leži potpuno mirno. Dugo mu je trebalo, ali konačno je osjetio kako u njemu popušta napetost i smućenost, čak su popustili i bolovi,osim na onome mjestu između ramena gdje su mu pritisnuli užareno željezo. Osjetio je kako se sada može bolje koncentrirati na jedini izbor koji je, čini se,preostao i njemu i ostalima,ili će svi pomrijeti u ovom stravičnom prostoru, ili će nekako morati nadvladati i ubiti tuobaba.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:52 pm


Alex Haley - Page 2 A_Drawer_of_Memories



36. POGLAVLJE



Ugrizi ušiju koji su žarili, a zatim svrbež, postepeno su postajali sve gori. U prostoru zagađenom nečistoćom, uši, a isto tako i buhe, namnožile su se u tisućama,dok nisu poplavile čitavo potpalublje.Najgore su grizle na onim mjestima gdje je u nekom pregibu na tijelu bilo dlaka.

Ispod pazuha i oko fota,Kunta je osjećao kao da gori i slobodnom se rukom neprestano češao po onim mjestima do kojih nije mogao doprijeti rukom u okovima. Svako malo obuzela bi ga želja da skoči i pobjegne odavde,a zatim, trenutak kasnije, oči bi mu se ispunile suzama zbog bespomoćnosti i spopala bi ga srdžba, a onda bi se borio protiv toga sve dok konačno opet ne bi osjetio nekakvo smirenje. Najgore od svega bilo je što se nikamo nije mogao maknuti, osjećao je želju da zubima razgrize okove. Odlučio je pripaziti da neprestano bude usredotočen na nešto, bilo što, što će mu zaokupiti misli ili ruke, jer će inače poludjeti,kao što se to nekima, sudeći po onome što su uzvikivali, izgleda dogodilo.

Ležeći posve mirno i osluškujući disanje bilo jednoga, bilo drugoga od one dvojice koji su uz njega ležali, Kunta se već odavno izvježbao i mogao je točno pogoditi koji je od njih budan,a koji spava.Sad se upro da osluškuje zvukove dalje od njega. Nakon upornog vježbanja i pozornog osluškivanja zvukova koji su se ponavljali, ustanovio je nakon izvjesnog vremena kako ušima može posve precizno odrediti gdje se nalazi izvor zvuka, bio je to vrlo čudan osjećaj, gotovo kao da mu uši služe umjesto očiju.

Tu i tamo, između jecanja i kletvi što su ispunjavale tminu, Kunta bi čuo udarac nečije glave o daske na kojima je ležao.A bio je tu i neki drugi,čudan i jednoličan zvuk.Prestao bi na neko vrijeme, zatim bi ga opet čuo.Zvučalo je kao da netko snažno trlja jednu o drugu dvije kovine,i nakon što je još neko vrijeme osluškivao, Kunta pogodi da to netko trenjem pokušava prekinuti svoj lanac. Također bi često čuo kratke uzvike i štropot lanaca kad bi se neka dvojica bjesomučno potukla tako što bi svaki naglim trzajima ruke ili noge potezao ruku ili nogu onoga za kojega je bio prikovan.

Kunta je sasvim izgubio osjećaj za vrijeme. Mokraća, izbljuvana hrana i izmet, koji su zaudarali svud oko njega, pokrili su kao nekim sluzavim premazom tvrde daske dugačkih klupa na kojima su ležali.

Upravo kad je počeo misliti kako to više neće moći izdržati, osam je tuobaba sišlo uz glasne psovke niz stepenice što su vodile u njihovo potpalublje. Umjesto uobičajenog kazana s jelom, donijeli su sa sobom nešto poput lopata s dugačkim držaljama i četiri velika kazana. A Kunta je s čuđenjem primijetio da na sebi uopće nemaju odjeće.Goli su tuobabi gotovo istog časa počeli povraćati gore od svih onih koji su prije njih silazili ovamo.

U svjetlu svjetiljaka, upravo su trčali duž prolaza između ležaja, gurali lopate po daskama između okovanih ljudi i, stružući, skupili su ponešto od naslaga smrada u svoje kazane.Kad bi napunili jedan kazan,izvukli bi ga uz silno treskanje kroz prolaz i po stepenicama da ga gore isprazne, a zatim bi se opet vraćali.Tuobabi su se sad već užasno gušili i kašljali, smiješno iskrivljenih lica i dlakavih, bezbojnih, golih tijela, isprskanih smrdljivom nečisti koju su skupljali sa dasaka ležaja.

Međutim, kad su završili posao i otišli, u vrelom, strašnom, zagušljivom smradu potpalublja, nije se moglo primijetiti nikakvo poboljšanje.

Kad je slijedeći put u potpalublje sišlo više od uobičajenih četiri tuobaba koji bi silazili s kazanom kaše, Kunta procijeni da ih je,lupajući nogama niz stepenice moralo sići barem dvadeset. Ležao je ukočen

od straha. Okrećući glavu lijevo i desno, vidio je kako se male skupine tuobaba postavljaju na nekoliko mjesta u potpalublju, neki su bili naoružani bičevima i puškama, štiteći druge koji su s podignutim svjetiljkama stajali na oba kraja svake klupe s okovanim ljudima. Čvor straha u Kuntinom želucu još se jače stegnuo kad su se začuli čudni, zveckavi zvukovi, a nakon njih teški štropot lanaca. Zatim se njegov okovani članak desne noge počeo trzati, kroz blijesak užasa Kunta shvati da ga tuobabi oslobađaju okova. Zašto? Kakav će se užas sada dogoditi? Ukočeno je ležao, ne osjećajući više na članku uobičajenu težinu lanca,slušajući kako sa svih strana u potpalublju dopire zveket i štropot povlačenja lanaca. Zatim je tuobab počeo vikati i udarati bičevima. Kunta je znao da je to značilo zapovijed neka siđu sa ležaja. Njegov krik straha pridružio se iznenadnoj stravičnoj galami krikova na različitim narječjima kad su se ljudi počeli podizati na ležajima, udarajući glavama o grede na stropu.

Bičevi su fijukali usred zaglušne buke bolnih krikova dok su dvojica po dvojica ljudi posrćući silazili u prolaz između drvenih klupa.

Kunta i njegov drug u okovima,pripadnik Wolof plemena,zagrlili su se na ležaju dok su se grčevito trzali pod vrelim udarcima biča. Zatim su im nečije ruke čvrsto uhvatile članke na nogama i grubo ih izvukle preko smradne gnojne kaše na ležajima u gužvu ostalih u prolazu, koji su svi urlali pod bičevima tuobaba.

Trzajući se i izvijajući u uzaludnom pokušaju da izbjegne udarcima biča, Kunta nazre obrise spodoba koje su se kretale ocrtavajući se na svijetloj pozadini otvorenog poklopca na palubi.Tuobabi su grabili ljude, postavljali ih na noge dvojicu po dvojicu i zatim ih udarali i gurali niz prolaz, dok su se svi zajedno spoticali u mraku, prema stepenicama što su vodile gore do otvora. Kunta osjeti kao da su mu se odvojile noge od tijela dok je posrtao niz prolaz uz Wolofa, vezan za njega okovom oko desnog zapešća, gol, pokriven skorjelom nečisti, preklinjući tuobaba neka ga ne pojede.

Prvo dnevno svjetlo nakon gotovo punih petnaest dana mraka, udarilo je Kuntu u oči poput udarca čekićem. Posrnuo je od eksplozije bola u glavi, pokrivajući oči slobodnom rukom.Bosi su mu tabani kazivali kako se ovo po čemu hoda, što je da je, lagano njiše, s jedne strane na drugu.Spotičući se nesigurno i slijepo prema naprijed, jer mada je pokrio oči rukom i čvrsto stisnuo kapke, još uvijek je do zjenica dopiralo nešto bolnog blijeska,uzalud je pokušavao disati kroz nosnice gotovo potpuno začepljene skorjelom sluzi, i on zato širom rastvori spečene usnice i duboko udahne morski zrak,prvi put u svom životu. Pluća mu se zgrče od oštrine čistog zraka i on se sruši na palubu, povraćajući, zajedno sa svojim drugom u okovima.Svud oko sebe čuo je druge kako povraćaju, lance kako zvekeću, udarce bičeva o ljudsko meso i krikove bola, a sve je to pratila vika i psovke tuobaba i neko čudno lepršanje iznad njihovih glava.

Kad mu je ponovo bič zaparao leđa, Kunta se skvrči na bok i začuje kako je njegov drug Wolof oštro udahnuo kad je i njega pogodio udarac biča. Bič im je obojici nastavio paliti kožu sve dok se nekako nisu uspjeli podići na noge. Kunta samo malo otvori oči kako bi vidio može li nekako izbjeći biču, ali mu svjetlost probode glavu novom munjom bola,a kroz to ih je vrijeme njihov mučitelj tjerao dalje prema mjestu gdje je Kunta nejasno razabrao obrise nekog drugog tuobaba koji je kroz verige oko njihovih članaka provlačio dugački lanac.

Bilo ih je tamo dolje,u mraku, mnogo više nego što se njemu činilo da ih ima , a ovdje je bilo mnogo više tuobaba nego što su ikada sišli dolje medu njih. U svjetlu sunca izgledali su Kunti vrlo čudno,s rupicama, ožiljcima od bolesti, njihova duga kosa bila je žute, crne ili crvene boje, neki su čak imali kosu oko usta i ispod brade. Neki su bili koščati, drugi debeli, neki su imali ružne ožiljke od noža, drugima je nedostajala ruka, ili oko, ili noga, a mnogima su leđa bila išarana dubokim brazgotinama.Kunta se sjeti kako su mu pregledavali zube,nekoliko je tuobaba, vidio je, imalo samo dva ili tri zuba.


Velik broj tuobaba bio je raspoređen uz ogradu, u rukama su imali bičeve, dugačke noževe ili nekakve teške metalne štapove s rupom na kraju, a iza njih, Kunta je ugledao zapanjujući prizor,nevjerojatan beskraj ustalasane plave vode.Trgne glavu uvis za onim lepetavim zvukom iznad svoje glave i ugleda goleme komade bijele tkanine koja se nadimala između visokih debala i mnogobrojnih konopa.Tkanina, je izgleda, bila ispunjena vjetrom.

Okrenuvši se, Kunta ugleda visoku pregradu od bambusa, višu od najvišeg čovjeka, koja se protezala cijelom širinom te velike kanoe.Provirujući kroz središte ograde,širio se crni otvor neke velike željezne stvari, zastrašujućeg izgleda, koja je imala nekakvu dugu, debelu i praznu cijev, a oko nje su provirivali vrhovi istih onakvih metalnih štapova kao što su bili oni koje su u rukama držali tuobabi uz ogradu. I ta velika stvar i ti vrhovi željeznih štapova, bili su okrenuti prema mjestu na kojem su stajali okupljeni on i ostali okovani ljudi.

Kad su im noge povezali novim lancem, Kunta je imao prilike prvi put malo bolje osmotriti svog druga u okovima.Kao i Kunta, čovjek je bio od glave do pete pokriven skorjelom nečisti. Izgledao je otprilike istih kiša kao Kuntin otac Omoro i imao je klasične crte lica plemena Wolof,a koža mu je bila izrazito crna. Wolofova su leža krvarila, isječena udarcima biča, a gnoj se cijedio iz rane na mjestu gdje mu je znak LL bio užarenim željezom urezan u kožu. Kunta shvati,dok su se tako gledali ispitujućim pogledima,kako Wolof zuri u njega s jednakim zaprepaštenjem.Usred opće gužve,imali su vremena pogledati i druge gole ljude,koji su većinom uzbuđeno žagorili,obuzeti strahom.

Prema različitim crtama lica, utetoviranim plemenskim šarama i urezanim uznjuuiia, picmenskim oznakama, Kunta je uočio pripadnike plemena Foulah, Jola, Serere i Wolof, poput njegovog druga, ali najviše je bilo Mandinga i još nekih za koje nije bio siguran iz kojeg su plemena.Uzbuđen, Kunta je zurio u onog čovjeka za kojega je bio siguran kako je baš on ubio onog slateeja. Doista je bio Foulah, tijelo mu je bilo pokriveno sasušenom krvlju od batina koje je primio.

Ubrzo su ih sve zajedno počeli gurati i bičevima tjerati do mjesta gdje su jedan drugi lanac s deset ljudi upravo polijevali kablicama punim morske vode, koju su izvlačili preko ograde.Zatim su drugi tuobabi četkama na dugačkim štapovima ribali ljude koji su urlali od bola. I Kunta je vrisnuo kad ga je udario mlaz slane vode,žareći poput vatre na mjestima gdje je koža pukla pod udarcima biča i na onom mjestu na leđima spaljenom usijanim željezom. Još je glasnije zavriskao kad su krute četke, osim što su sastrugale i skinule nešto skorjele nečistoće s njegova tijela, ujedno otvorile i one već zarasle ožiljke od bičevanja. Gledao je kako im se pod noge slijeva zapjenjena i ružičasto obojena voda.Zatim su ih potjerali natrag do središta palube, gdje su se iznemogli srušili u hrpu.

Kunta je zurio uvis i ugledao jednog tuobaba koji je poput majmuna skakao po onim visokim motkama, povlačeći bezbrojne konopce između velikih bijelih komada tkanine.Iako je bio u šoku od bola, sunce je grijalo toplo i ugodno, a osjećao je i neopisivo olakšanje što mu se tijelo oslobodilo barem jednog dijela prljavštine.

Iznenadni zbor krikova trgnuo je na noge okovane ljude. Oko dvadesetak žena, većinom ispod dvadeset kiša, i četvoro djece, izašlo je trčeći i bez okova iza pregrade, bježeći ispred dvojice tuobaba s bičevima.Kunta odmah prepozna djevojke koje su doveli zajedno s njim,osjećajući kako ga preplavljuje osjećaj bijesa dok je gledao kako svi tuobabi besramno ogledavaju njihovu golotinju, a neki su čak trljali svoj foto. Strašnim naporom volje, Kunta se borio sa željom da se baci na najbližeg tuobaba usprkos njihovu oružju.Ruku stisnutih u pesnice, s naporom je lovio dah, silom okrećući pogled od užasnutih žena.

Zatim je jedan od onih tuobaba uz ogradu počeo razvlačiti i stezati među rukama neku čudnu sklopivu stvar iz koje su izlazili piskavi zvukovi. Drugi mu se pridružio udarajući afrički bubanj,dok su se ostali tuobabi poređali u nepravilnu liniju, a goli muškarci, žene i djeca zurili u njih. Tuobabi koji su stali u red

izvukli su komad konopa i svaki je od njih omotao jedan nožni članak kao da je konopac lanac, onakav kakvim su bili povezani goli ljudi.Nasmijani, tuobabi su počeli skakati gore dolje,svi zajedno,u kratkim skokovima, održavajući ritam s udarcima bubnja i zvucima one piskave stvari. Zatim su oni i ostali, naoružani tuobabi počeli mahati prema ljudima u lancima, neka i oni počnu poskakivati na isti način. Međutim, kad su okovani ljudi ostali stajati kao okamenjeni, nasmijana lica tuobaba namrštila su se i opet su počeli fijukati bičevi.

‘’Skačite!’’odjednom je viknula najstarija među ženama, na mandingo narječju. Bila je otprilike istih kiša kao i Kuntina majka Binta. Iskočivši naprijed, ona je sama prva počela skakati.

‘’Skačite!’’opet je prodorno vrisnula, zureći u djevojke i djecu, i oni počnu skakati poput nje.

‘’Skačite za tuobabovu smrt!’’vrisnula je, dobacujući brze poglede golim muškarcima, izbacujući ruke i šake, izvodeći pokrete ratničkog plesa. A zatim, kad su shvatili smisao njezinih riječi,jedan za drugim parovi okovanih muškaraca počnu skakati iznemoglo,posrćući,gore dolje, dok su lanci štropotali udarajući o palubu. Pognute glave, Kunta je gledao šumu nogu i stopala kako poskakuju, osjećajući kako se njegove vlastige noge svijaju pod njim od slabosti, a dah mu prelazi u ubrzano dahtanje. A tada su se ženinom pjevanju pridružile i djevojke.Zvučalo je veselo,ali riječi koje su pjevale pričale su muškarcima o tome kako ovi strašni tuobabi svake noći odvlače sve žene u mračne uglove velike kanoe da ih iskoriste kao da su kuje.

‘’Tuobab fa!( Ubij tuobaba! )’’vriskale su smješkajući se i glasno hihoćući.Goli muškarci, poskakujući, prihvatili su njihov krik: ‘’Tuobab fa!’’ Čak su se i tuobabi cerekali, neki su pljeskali dlanovima od zadovoljstva.

Ali Kunti su počela klecati koljena i grlo mu se osušilo kad je ugledao kako im se približava onaj mali, zdepasti tuobab, bijele kose, a uz njega i onaj golemi, namrgođeni, lica unakaženog ožiljcima od noža, koji je također bio na onom mjestu gdje su Kuntu pregledavali ,tukli i davili i pržili užarenim željezom, prije nego što su ga doveli ovamo, na veliku kanou.Začas, čim su i ostali goli ljudi ugledali tu dvojicu,naglo zavlada tišina i jedini je zvuk bio lepet golemih komada platna iznad njih, jer čak su se i ostali tuobabi ukočili u njihovu prisustvu.

Visoki tuobab zalaje nešto hrapavim glasom i odstrani druge tuobabe od okovanih ljudi.Obješen o pojas, njihao mu se veliki prsten s mnogo uskih, sjajnih komada metala, koje je Kunta zapazio kad su ih drugi tuobabi upotrebljavali dok su otvarali lance. A bjelokosi se zatim uputi među gole ljude, zagledajući izbliza njihova tijela.

Tamo gdje bi ugledao zagađene, upaljene rane od biča, ili bi vidio kako se gnoj cijedi iz rana od ugriza štakora ili od užarenog željeza, mazao je ta mjesta nekakvom mašću iz limene posude koju bi mu svaki put dodao visoki tuobab. Ili bi visoki sam posipao nekakvim žućkastim prahom iz druge posude zapešća i članke koji su ispod okova poprimili bolesnu, većinom sivkastu boju. Kad su se dva tuobaba približili njemu, Kunta se skvrčio od straha i bijesa, ali bjelokosi je već mazao Kuntine upaljene rane mašću, a visoki mu posipao zapešća i članke žućkastim prahom i činilo se da nijedan od njih nije prepoznao Kuntu.

A onda, iznenada, usred sve jače vike tuobaba, jedna od djevojaka koju su doveli zajedno s Kuntom, istrgne se i počne divlje trčati između uzbuđenih stražara. Kad je nekoliko njih potrčalo za njom pokušavajući je uhvatiti, a drugi se bacali prema njoj pokušavajući je srušiti, ona se, vrišteći, prebaci preko ograde i nestane u dubini. U strašnoj pometnji i galami bjelokosi tuobab i onaj visoki dograbe bičeve i uz strahovite psovke počnu mlatiti po leđima onih tuobaba koji su trčali za djevojkom, zato što su dopustili da im pobjegne.

Zatim je onaj tuobab gore medu komadima platna počeo vikati i pokazivati rukom prema vodi. Okrećući glave u tom smjeru, goli ljudi ugledaše djevojku kako pluta na valovima,a nedaleko od nje par tamnih peraja koje su joj se hitro približavale.Zatim se čuo krik koji im je zaledio krv u žilama,pa uspjenjeno i uzburkano more, i djevojka nestane s površine, ostavljajući iza sebe samo crvenu mrlju na mjestu gdje se maloprije nalazila.

Po prvi put bičevi nisu fijukali dok su okovane ljude,ukočene od užasa, potjerali nazad u mračno potpalublje i tamo ih ponovo prikovali na njihova mjesta. Kunti se zavrtjelo u glavi. Poslije čistog oceanskog zraka, smrad ih je gušio još gore nego prije, a nakon dnevnog svjetla, mrak se u potpalublju činio još crnjim. Kad je uskoro počelo novo komešanje, ovaj put nekako iz daljine, Kunta je svojim izvježbanim sluhom pogodio kako to sad tuobab izvodi na palubu ustrašene ljude iz prostora ispod njih. Malo kasnije, čuo je sasvim uz desno uho tiho mrmljanje.

‘’Jula?’’

Kunti srce poskoči u grudima. Znao je vrlo malo riječi iz narječja wolofa, ali je znao da Wolofi i neka druga plemena koriste riječ jula za značenje putnika i trgovaca, a to su obično bili Mandingo. I okrećući glavu kako bi se približio uhu Wolofa, Kunta prošapće: ‘’Jula. Mandingo.’’

Nekoliko časaka, dok je napet ležao, Wolof ništa ne odgovori. Kunti proleti kroz glavu kako bi to bilo lijepo kad bi on znao govoriti mnogim narječjima onako kao braća njegova oca,ali istog časa ga obuzme stid što je njih, makar i u mislima, doveo na ovo mjesto.

‘’Wolof. Jebou Manga,’’prošapće konačno čovjek do njega i Kunta je shvatio da je to njegovo ime.

‘’Kunta Kinte,’’uzvrati on, također šapćući. Izmjenjujući šapatom poneku riječ nakon toga,osjećajući očajničku potrebu za razgovorom, ispitivali su se kako bi naučili po koju novu riječ, sad jednu, malo kasnije drugu, iz narječja jednoga i drugoga. To je umnogome sličilo na ono vrijeme kad su kao mališani iz prvog kafa učili prve riječi. Dok je neko vrijeme vladala šutnja medu njima, Kunta se prisjetio kako mu je, dok je sjedio noću na straži i čuvao polja kikirikija, daleka vatra onog Fulani kravara pružala osjećaj sigurnosti i kako je tada želio da postoji neki način kako bi mogao porazgovarati s tim čovjekom kojega nikada nije bio vidio. To sada bilo je kao neko ispunjenje njegove davne želje, osim što je sada razgovarao s Wolofom, uz kojega je, nepoznatog i nevidljivog, tjednima ležao okovan.

Izvlačio je iz pamćenja svaku riječ wolof narječja koju je ikada čuo. A znao je da se Wolof isto tako napreže ne bi li se prisjetio riječi mandinga kojih je on, međutim, znao više nego što je Kunta znao riječi wolofa. Opet za vrijeme duge šutnje medu njima, Kunta osjeti kako onaj muškarac s njegove lijeve strane, koji do tada osim bolnog jecanja nije od sebe davao nikakva glasa, pozorno osluškuje njihovo šaptanje.

Kunta odjednom shvati po tihom mrmoru koji se postepeno sve više širio potpalubljem kako,nakon što su ljudi konačno imali prilike pogledati svoje drugove na danjem svjetlu,on i njegov drug u okovima nisu bili jedini koji su pokušavali uspostaviti razgovor. Mrmljanje se neprestano širilo. Sad bi u potpalublju zavladala tišina još jedino onda kad bi došao tuobab s jelom ili sa četkama da počisti smrad sa ležaja. A tišina koja bi u tim trenucima zavladala u potpalublju nosila je u sebi novo obilježje, po prvi put otkako su bili uhvaćeni i bačeni u okove, osjećalo se kako medu tim ljudima postoji osjećaj zajedništva.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:52 pm


Alex Haley - Page 2 Image


37. POGLAVLJE



Kad su ih slijedeći put izveli na palubu, Kunta je posebno nastojao osmotriti čovjeka koji je stajao u redu iza njega, onoga koji mu je dolje u potpalublju ležao slijeva.Bio je iz plemena Serere, mnogo stariji od Kunte, a tijelo mu je i sprijeda i straga bilo izbrazdano ranama od bičevanja, neke su bile tako duboke i upaljene da se Kunta zasramio što je dolje u mraku ponekad poželio udariti tog čovjeka zbog njegova neprekidnog bolnog jaukanja.Uzvraćajući Kuntin pogled, tamne su oči Serere ukočeno buljile u njega, pune srdžbe i prkosa.

Jedan bič zapraska nad njima još dok su tako stajali i gledali se, udarac je ovaj put bio namijenjen Kunti, tjerali su ga neka se pomakne naprijed. Silovitost udarca gotovo ga je srušila na koljena i oslobodila u njemu pravu provalu bijesa. Dok mu je grlo parao upravo životinjski urlik, Kunta se baci glavom prema tuobabu, ali istog časa padne, raširenih ruku i nogu, povlačeći za sobom svog druga u okovima, a tuobab je spretno skočio u stranu izbjegavši obojicu. Ljudi su nagrnuli oko njih dok je tuobab, očiju stisnutih od mržnje, bjesomučno mlatio bičem, ponovo i ponovo, po jednom i po drugom, po Kunti i po Wolofu, a bič im je sjekao kožu poput noža. Kad se pokušao otkotrljati u stranu, tuobab ga je svom snagom udario nogom u rebra. Ali, nekako su on i Wolof, koji je ječao od bolova, uspjeli oteturati do grupe ljudi s njihove platforme koji su se, povlačeći noge, polako kretali prema mjestu gdje će ih polijevati kablicama morske vode.

Trenutak kasnije, oštra se sol morske vode upekla u Kuntine rane i njegovim su se krikovima pridružili krikovi ostalih,nadglasavajući zvukove bubnja i one piskave stvari, zvukove koji su se opet oglasili označavajući ritam po kojem su okovani ljudi morali skakati i plesati za tuobaba. Kunta i Wolof bili su toliko slabi od ovog najnovijeg bičevanja da su dva puta pali, ali su ih udarci bičeva i tuobabovih nogu natjerali da nastave nespretno poskakivati u svojim lancima. Kuntin je bijes bio toliko silan da je jedva zamijetio pjevanje žena: ‘’Tuobab fa!’’

A kad su ga konačno, ponovo prikovali na njegovo mjesto dolje u mračnom potpalublju, srce mu je silovito tuklo od strašne želje da ubije tuobaba.

Svakih nekoliko dana, osam golih tuobaba silazili bi ponovo u smrdljivi mrak i skupljali u vedrice izmet koji bi se u međuvremenu nakupio na daskama gdje su ležali okovani ljudi. Kunta bi nepomično ležao, i očima, užagrelim od mržnje, slijedio bi pogledom treperava narančasta svjetla, osluškujući kako tuobabi psuju i kako se ponekad okliznu i padnu u skliski smrad na podu kojega je sada, zbog sve slabijih crijeva okovanih ljudi, bilo toliko da se izmet počeo slijevati sa klupa na pod prolaza.

Kad su posljednji put bili gore na palubi, Kunta je primijetio jednog čovjeka koji je teško hramao zbog upaljene rane na nozi. Glavni mu je tuobab namazao ranu onom svojom mašću, ali to nije pomoglo, i taj je čovjek počeo strašno vikati u mraku potpalublja. Kad su opet izlazili na palubu, morali su mu pomoći hodati i Kunta opazi da je noga,koja je prije bila sivkaste boje, počela truliti, a zaudarala je čak i na svježem zraku.Ovaj put su tog čovjeka zadržali na palubi kad su ostale vratili dolje.

Nekoliko dana kasnije, žene su kroz pjevanje ispričale ostalim zarobljenicima kako je tuobab tom čovjeku odrezao nogu, a jednoj su ženi zapovjedili da se za njega stara, ali je čovjek još iste noći umro, a tijelo su mu bacili preko ograde u vodu.

Otada, kad bi tuobabi došli čistiti klupe, donosili bi zdjele s jakim octom i u njih bi bacali komade

užarenog željeza.Oblaci oštrog dima malo bi popravili zrak, ali bi potpalublje vrlo brzo ponovo preplavio zagušljivi smrad. Kunta je imao osjećaj da se njegova pluća i koža nikada više neće osloboditi tog smrada.

Jednolično mrmljanje što se širilo potpalubljem čim bi tuobab otišao, stalno se pojačavalo, po obujmu i po jakosti, kako su se ljudi počinjali sve bolje i bolje međusobno sporazumijevati.Riječi koje netko ne bi mogao razumjeti, šaptale su se od usta do uha, od ležaja do ležaja, sve dok netko, tko je znao više jezika ne bi natrag poručio što te riječi znače.

Na taj način, svi su ljudi na jednoj klupi naučili nove riječi na jezicima koje ranije nisu poznavali.Ponekad bi se netko trgnuo,pridigao,udarajući glavom o grede stropa,ponesen dvostrukim uzbuđenjem, što razgovara sa svojim drugovima i što to čine bez tuobabova znanja. Tim međusobnim mrmljanjem, koje bi znalo potrajati satima, u ljudima se razvio duboki osjećaj zavjereništva i bratstva.Iako su potjecali iz različitih sela i plemena,među njima je jačao osjećaj pripadnosti istom narodu i istoj zemlji.

Kad je Tuobab slijedeći put došao da ih istjera na palubu,okovani su ljudi stupali kao da su na svečanosti.A kad su ih vratili dolje, nekoliko onih koji su govorili više jezika, uspjelo je zamijeniti mjesto u redu kako bi ih prikovali na kraj klupe, jer je to omogućivalo brže prenošenje prijevoda. Tuobab izgleda ništa nije primijetio, jer dio je njih bio potpuno nezainteresiran, a drugi uopće nisu razlikovali jednog okovanog čovjeka od drugoga.

Upiti i odgovori počeli su kružiti potpalubljem.

‘’Kamo nas vode? ‘’

Taj je upit izazvao ogorčeni žagor.

‘’Zar se ikada netko vratio kako bi nam to mogao ispričati?’’

‘’Zato što su ih pojeli!’’

Pitanje,‘’Kako smo dugo ovdje?’’izazvalo je čitav niz nagađanja,neki su čak tvrdili da je prošao pun mjesečev ciklus,sve dok to pitanje nisu preveli jednom čovjeku koji je uspijevao brojiti dane po dnevnom svjetlu što je do njega dopiralo kroz mali otvor za zrak pokraj njegova ležaja.on im je rekao kako je otkako je velika kanoa isplovila,izbrojao osamnaest dana.

Zbog upadanja tuobaba s kazanima s jelom ili lopatama za izmet, ponekad bi se čitav jedan dan utrošio za prenošenje različitih mišljenja i odgovora na jedno jedino pitanje ili izjavu. Počela su i uzbuđena ispitivanja o mogućim znancima otprije.

‘’Ima li nekoga iz sela Barrakunda?’’upita netko jednog dana i nakon izvjesnog vremena stigne, prelijećući od usta do uha, radosni odgovor: ‘’Ja sam ovdje, Jabon Sallah!’’

Jednog drugog dana, Kunta se gotovo raspukao od uzbuđenja kad mu je Wolof užurbano došapnuo:

‘’Ima li koga iz sela Juffure?’’

‘’Da, Kunta Kinte!’’pošalje on bez daha odgovor.

Ležao je, gotovo se ne usuđujući disati, čitav sat, koliko je trebalo da se od njega vrati odgovor: ‘’Da, bilo je to ime.Čuo sam bubnjeve njegova sela koje ga je oplakivalo’’

Kunta brizne u plač dok su mu se u glavi nizale slike njegove obitelji okupljene oko bijelog pijevca koji je uginuo ležeći na leđima, a seoski voadanela prolazi selom objavljujući tužnu vijest svim seljanima, koji će zatim doći i čučnuti uz Omora, Bintu, Lamina, Suwadua i malog Madija, i svi će plakati


dok će seoski bubnjevi muklo javljati svima koji će u daljini čuti tu poruku, kako se sin ovoga sela, po imenu Kunta Kinte, od sada smatra zauvijek izgubljenim.

Dani razgovora protekli su u traženju odgovora na pitanje:’Kako bi ljudi mogli napasti i ubiti tuobabe s ove kanoe? Da li je bilo tko od njih imao nešto što bi se moglo upotrijebiti kao oružje?’

Nitko ništa. A kad su bili gore na palubi, je li tkogod možda zapazio bilo kakav tuobabov propust ili slabost,nešto što bi se moglo iskoristiti za iznenadni napad?Opet nitko ništa nije zapazio.Najkorisniju obavijest, dobili su iz pjevanja žena za vrijeme plesa u lancima,kako se s njima na toj velikoj kanoi nalazi oko trideset tuobaba.Činilo se kao da ih je mnogo više,ali žene su bile u povoljnijem položaju da ih prebroje.Žene su im također rekle kako je na početku putovanja bilo više tuobaba, ali ih je petorica umrlo. Ušili su ih u bijelo platno i bacili preko ograde dok je bjelokosi glavni tuobab pri tom nešto čitao iz nekakve knjige. Žene su još pjevale kako se tuobabi često žestoko tuku i mlate među sobom, najčešće zbog svađe oko toga tko će se prvi poslužiti ženama.

Zahvaljujući njihovu pjevanju, sve što se događalo gore na palubi ubrzo bi bilo dojavljeno muškarcima za vrijeme plesa u lancima,a oni bi zatim o tome razgovarali dok su ležali u potpalublju.A onda je stigla uzbudljiva vijest o novom uspjehu,uspostavljena je veza s ljudima smještenim u prostoru ispod njihova.

U Kuntinom bi potpalublju zavladala tišina, a pitanje bi doviknuo onaj tko je ležao najbliže otvoru u donji prostor: ’’Koliko vas je tamo dolje?’’Nakon izvjesnog vremena, u Kuntinom bi prostoru počeo kružiti odgovor: ‘’Mislimo da nas je oko šezdeset.’’

Prenošenje obavijesti iz bilo kojeg izvora činilo se gotovo jedinim djelovanjem koje je donekle opravdavalo to što još uvijek žive.Kad nije bilo nikakvih novosti, ljudi bi pričali o svojim obiteljima, svojim selima, svojim zanimanjima, gospodarstvima,o lovu.I sve je češće dolazilo do nesuglasica oko toga kako ubiti tuobaba i kad bi to trebalo pokušati.Neki su ljudi smatrali kako, bez obzira na posljedice, treba napasti tuobabe kad ih slijedeći put izvedu na palubu.Ostali su smatrali kako bi bilo mudrije motriti i čekati najpogodniji trenutak.Počele su se raspaljivati ogorčene prepirke.Jedna je rasprava naglo prekinuta kad je potpalubljem odjeknuo glas nekog starješine: ‘’Čujte me!Iako smo iz raznih plemena i govorimo različitim jezicima, ne zaboravite da smo svi jedan narod! Moramo biti kao jedno selo, svi zajedno, ovdje na ovome mjestu!’’

Žamor odobravanja hitro se širio kroz potpalublje. Taj su glas već jednom čuli kako ih savjetuje u trenucima najgorih patnji. Bio je to glas u kojem se, osim mudrosti, osjećalo iskustvo i ugled. Ubrzo se pronijela vijest kako je taj govornik bio alcala u svom selu. Malo kasnije, on ponovo progovori, i sad im je rekao kako moraju između sebe naći vođu i njegov izbor moraju svi odobriti, a svaki plan za napad trebaju saslušati i odobriti svi zarobljenici, jer bez toga nema nikakve nade da će prevladati tuobabe koji su očigledno dobro organizirani i izvrsno naoružani. Opet se potpalublje ispunilo žagorom odobravanja.Novi i utješni osjećaj bliskosti s ostalim zarobljenicima pomogao je Kunti da sada lakše podnosi smrad i prljavštinu, pa čak i uši i štakore.

A zatim je saznao za novi strah koji se širio medu okovanim ljudim, postojala je bojazan da se još jedan slatee nalazi medu njima, dolje u drugom potpalublju. Jedna od žena pjevala je o tome kako je došla s grupom ljudi koju je taj slatee pomogao dovesti,povezanih očiju,ovamo na kanou. Pjevala je kako je bila noć kad su joj skinuli povez s očiju, ali uspjela je vidjeti kako je tuobab tom slateeu dao piti sve dok ovaj nije pijan počeo posrtati naokolo,a onda je tuobab, urlajući od smijeha, onesvijestio slateeja i odvukao ga u potpalublje.Žena je dalje pjevala da taj slatee,mada im ne može točno opisati njegovo lice, mora biti dolje, u lancima kao i ostali, strahujući da će ga otkriti i ubiti, jer je znao da su ljudi već ubili jednog slateeja.

U potpalublju su ljudi razgovarali o tome kako vjerojatno taj slatee zna nešto riječi tuobabovog jezika, pa bi nadajući se spasiti svoj bijedni život, mogao pokušati upozoriti tuobaba i ispričati mu o planu za napad za koji bi uspio saznati.

Kunta odjednom shvati,dok je tresao lancima kako bi otjerao jednog debelog štakora,zašto je on dosad tako malo znao o slateejima. Jednostavno zato što se nijedan od njih nikada ne bi usudio živjeti u selu, među ljudima, gdje bi čak i nešto jača sumnja o tome tko je on zapravo, značila za njega neizbježnu smrt. Sjetio se kako mu se tamo u Juffureu često činilo da njegov vlastiti otac, Omoro, i drugi ljudi, još stariji od njega,izgledaju nepotrebno zaokupljeni mračnim brigama i sumornim razmišljanjima i opasnostima. Sjetio se također kako su on i drugi mladići mislili da nikada neće dopustiti takvim mislima da i njima ovladaju.Sada je shvaćao zašto su stariji bili toliko zabrinuti za sigurnost sela, oni su bolje od njega,znali koliko se slateeja šunja naokolo po Gambiji. Prezrenu smeđu sasso borro djecu od oca tuobaba,bilo je doduše lako prepoznati,ali ne svu.Kunta sada pomisli na onu djevojku iz njegova sela koju je bio oteo tuobab, a od kojega je ona kasnije pobjegla, sjeti se kako je izašla pred Savjet starješina upravo dan prije nego što je njega uhvatio tuobab, tražeći savjeta što da učini sa svojim nedavno rođenim sasso borro i pitao se što li je Savjet na kraju odlučio o tome.

Neki malobrojni slatee, saznao je iz razgovora u potpalublju,su snabdjevali tuobabove kanoe dobrima kao što su indigo,zlato i bjelokost. Međutim, bilo je na stotine drugih koji su tuobabu pomagali paliti sela i hvatati ljude. Neki su ljudi pričali kako bi slatee vabili djecu komadima šećerne trske,zatim bi im preko glave bacili vreću.Drugi su pričali kako su ih slatee nemilosrdno tukli za vrijeme hoda nakon što su ih uhvatili.Žena jednog od okovanih muškaraca, koja je trebala ubrzo roditi, umrla je na putu. Drugome su izranjenog sina ostavili na putu da iskrvari i umre od rana zadanih bičevima. Što je više slušao, Kuntin je bijes porastao i zbog drugih, njegovih supatnika.

Ležao je tako u mraku i slušao glas svoga oca kako strogo opominje njega i Lamina neka nikada nikamo ne odlaze sami,Kunta očajnički požali što nije poslušao očevo upozorenje. Srce mu se stislo na pomisao kako sada više nikada neće imati prilike poslušati očeve savjete, jer će u onom preostalom dijelu svog života morati naučiti da misli sam za sebe.

‘Sve što se na svijetu događa, volja je Alahova!’

Ta izreka,koja je pošla od alcale,širila se od uha do uha, a kad ju je Kunti prenio onaj čovjek s njegove lijeve strane, on okrene glavu kako bi te riječi došapnuo Wolofu. Trenutak kasnije Kunta shvati da Wolof nije došapnuo poruku slijedećem čovjeku, te nakon što je neko vrijeme začuđeno razmišljao zašto to Wolof nije učinio, pomisli kako ih vjerojatno nije dovoljno jasno izrekao i on se okrene i ponovo šapne izreku. Ali Wolof iznenada ogorčeno odbrusi, dovoljno glasno da se čulo kroz cijelo potpalublje: ‘’Ako je to volja tvog Alaha, meni je onda draži Sotona!’’

Odnekud iz mraka začuje se nekoliko glasnih uzvika povlađivanja Wolofovim riječima i tu i tamo izbiju prepirke.Kunta je bio duboko potresen. Strašno saznanje da uz njega leži nevjernik, peklo mu je mozak, jer vjera u Alaha bila je za nj dragocjena koliko i sam život. Dosad je poštovao prijateljstvo i mudre nazore svog starijeg druga. Ali, odsada, znao je, među njima više ne može biti nikakvog drugovanja.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:53 pm


Alex Haley - Page 2 Image


38. POGLAVLJE



Bili su gore na palubi i žene su im pjesmom javile kako su uspjele ukrasti i sakriti nekoliko noževa i još neke stvari koje bi se mogle koristiti kao oružje. Dolje u potpalublju, još izrazitije nego ikada prije toga, došlo je do podjele na dva tabora suprotnih mišljenja. Vođa grupe koja je smatrala kako tuobaba treba bez oklijevanja napasti, bio je jedan tetovirani Wolof, opasna izgleda. Svi su ga vidjeli gore na palubi kako je divlje plesao, iskesivši svoje šiljasto izbrušene zube prema tuobabima koji su mu pljeskali, jer su mislili da se smije. One koji su vjerovali da je pametnije motriti i brižljivo se još neko vrijeme pripremati, vodio je onaj smeđi Foulah kojega su izbičevali zato što je zadavio slateeja.

Bilo je i nekoliko sljedbenika jednog drugog Wolofa, koji je vikao kako tuobaba treba napasti kad puno njih siđe ovamo u potpalublje, jer ovdje okovani ljudi bolje vide od njih, a uz to bi i iznenađenje bilo najveće,ali sve one koji su zagovarali taj plan, ostali su vrlo brzo proglasili lakomislenima i ukazali im na to kako bi još uvijek glavnina tuobaba ostala gore na palubi, pa bi prema tome bila u mogućnosti pobiti okovane ljude u potpalublju kao štakore.Ponekad,kad bi se prepirka između Foulaha i Wolofa pretvorila u srdito vikanje, umiješao bi se alcala, zapovijedajući im neka tiše govore inače će njihovo prepiranje čuti tuobab.

Bez obzira na to čije će mišljenje na kraju prevladati, Kunta je bio spreman boriti se nasmrt. Više se nije plašio umrijeti. Onog časa kad je zaključio kako više nikada neće vidjeti svoju obitelj i svoju domovinu, Kunta se već osjetio mrtvim. Sada se plašio samo da ne umre prije nego što barem jedan tuobab ne pogine od njegove ruke. Ipak, vođa kojemu je Kunta bio više naklonjen ,a tako i većina drugih, osjećao je,bio je oprezni, ožiljcima od biča unakaženi Foulah.

U međuvremenu je Kunta saznao kako je većina ljudi u potpalublju bilo iz plemena Mandingo, a svaki je Mandingo znao da je narod Foulaha poznat po tome što će utrošiti godine, pa i čitav život ako tako mora biti, da bi smrću osvetili svaku ozbiljniju uvredu koju im ikada netko nanese. Ako bi netko ubio nekog Foulaha i uspio pobjeći, sinovi ubijenoga ne bi nikada prestali tragati za njim sve dok jednog dana ne bi pronašli i ubili ubojicu.

‘’Moramo svi kao jedan slijediti vođu za kojega ćemo se složiti’’,savjetovao im je alcala.

Čulo se ljutito mrmljanje onih koji su bili za Wolofa, ali postalo je jasno da je većina uz Foulaha, i on izrekne prvi nalog.

‘’Moramo jastrebovim očima pratiti svaki tuobabov pokret. A kad dođe vrtjeme za borbu, moramo biti ratnici.’’

Savjetovao im je da poslušaju savjet one žene koja im je rekla neka se pričinjaju sretnima tuobabovu pozornost i onda će ga lakše iznenaditi. Foulah im još reče neka svaki čovjek pogledom za sebe potraži neki predmet pogodan kao oružje koji će moći brzo dohvatiti i upotrijebiti.Kunta je bio veoma ponosan na samoga sebe, jer on je u toku boravka gore na palubi već bio zapazio šiljasti kolac koji je ležao labavo privezan ispod ograde kanoe, a koji je namjeravao otrgnuti i upotrijebiti kao koplje koje će zabosti u trbuh najbližem tuobabu. Prsti bi mu se čvrsto savili oko kolca koji je zamišljao u svojim rukama svaki put kad bi na to pomislio.

Svaki put kad bi tuobab povukao poklopac s otvora i sišao među njih, vičući i zamahujući bičevima,

Kunta bi ležao tiho poput šumske životinje.Mislio je na to kako im je kintango za vrijeme boravka u jujuo selu uvijek govorio kako lovac mora učiniti ono čemu je sam Alah naučio životinje,kako će se sakriti i motriti lovce koji ih žele ubiti. Kunta je satima ležao razmišljajući o tome kako tuobab čini se uživa nanositi bol.Sjećao se s gađenjem kako bi se tuobabi smijali dok su bičevali ljude,posebno one čija su tijela bila puna upaljenih rana i kako bi zatim s izrazom gnušanja brisali sa sebe gnoj koji bi ih poprskao.

Ležeći tako, Kunta je također s ogorčenjem zamišljao tuobabe kako noću silom odvlače žene u mračne zakutke kanoe,učinilo mu se kao da čuje vrisak žena.Zar tuobabi nemaju svojih žena? Je li to razlog zbog čega tako kao psi jure za tuđim ženama? Tuobabu čini se ništa nije bilo sveto,oni izgleda nemaju ni bogova, ni duhova kojima bi se molili.

Jedino što je Kunti moglo odvratiti misli od tuobaba i načina kako će ih pobiti bili su štakori, koji su svakim danom postajali sve drskiji. Njihovi brkovi škakljali bi Kuntu između nogu kad bi ga došli gristi za neku ranu koja je krvarila ili se iz nje cijedio gnoj. Međutim, uši su više voljele gristi za lice, ili bi mu sisale tekućinu iz uglova očiju, ili slinu što mu se cijedila iz nosa. Kunta bi grčio tijelo, hitro posežući i zatim stišćući prste kako bi noktima smrvio neku uš koju bi uspio uhvatiti. Ali, još gora od ušiju i štakora, bila je bol u ramenima, laktovima i kukovima, jer je pekla poput vatre, a uzrokovalo ju je dugotrajno struganje o tvrde, hrapave daske na kojima su ležali.Kad su bili gore na palubi, zamijetio je i kod drugih izguljenu kožu na tim mjestima i njegovi su se vlastiti krikovi pridruživali sveopćem zboru krikova svaki put kada bi se velika kanoa njihala ili valjala nešto jače nego obično.

A Kunta je vidio također kako su se gore na palubi neki ljudi počeli ponašati kao zombi,lica su im imala izraz koji je govorio da se oni više ničega ne plaše, jer im je postalo sasvim svejedno hoće li živjeti ili umrijeti.Čak kad bi ih ošinuo tuobabov bič, oni bi vrlo sporo reagirali. A nakon što bi s njih oribali nečistoću, neki su od njih bili naprosto nesposobni čak i da pokušaju poskakivati, i bjelokosi bi glavni tuobab, zabrinuta lica, naložio drugima neka tim ljudima dopuste sjesti, i oni bi sjeli s glavom među koljenima dok im se niz izranjena leđa slijevala rijetka, ružičasta tekućina. Tada bi im glavni tuobab silom zabacio glavu i u poluotvorena bi usta ulijevao nešto od čega bi se oni obično počeli gušiti. A neki od njih samo bi se mlitavo srušili na bok, nesposobni učiniti i najmanji pokret, i tuobabi su takve morali nositi natrag u potpalublje. I prije nego što su ti ljudi umrli, a većina ih je umirala, Kunta je znao da su oni na neki način voljno izazvali svoju smrt.

Međutim, slušajući Foulahov savjet, Kunta i većina ostalih zarobljenika trudili su se izgledati što su mogli veselije dok bi plesali u lancima, iako su taj napor osjećali poput gube na dušama. Ipak, moglo se primijetiti kako je kod tuobaba uslijed toga ponešto popustila napetost, manje je udaraca bičevima padalo po njihovim leđima, a ljudima je sada bilo dopušteno da ostanu gore na suncem obasjanoj palubi duže nego prije.Nakon što bi izdržali polijevanje morskom vodom i mučna ribanja četkama, Kunta i ostali ljudi, čučali bi odmarajući se i pozorno promatrali svaki tuobabov pokret,na kojim su se udaljenostima jedan od drugoga raspoređivali duž ograde,kako su obično držali oružje previše blizu sebe da bi im ga mogli ugrabiti. Oči okovanih ljudi ne bi propustile zamijetiti kad bi neki tuobab načas ostavio pušku oslonjenu na ogradu.

Dok bi tako sjedili na palubi i unaprijed se veselili danu kada će ubijati tuobabe, Kunta se brinuo zbog one velike željezne stvari što je provirivala kroz pregradu od bambusa. Znao je da će, bez obzira na to koliko to koštalo života, morati nadvladati i oduzeti tuobabu to oružje, jer mada nije baš točno znao što je to, znao je da ono mora na neki način strahovito razorno djelovati, jer je dakako to i bio razlog zašto je tuobab tu stvar tamo postavio.

Brinuo se također zbog onih nekoliko tuobaba koji su uvijek vrtjeli kotač velike kanoe, malo na jednu, malo na drugu stranu, zureći pri tom u nekakav okrugli, smećkasti metalni predmet ispred njih.Jednom,

dolje u potpalublju, alcala je izrekao Kuntinu vlastitu misao: ‘’Ako pobijemo ove tuobabe, tko će upravljati kanoom? A Foulah, njihov vođa, odgovorio je kako te tuobabe treba žive zarobiti.

‘’S kopljem pod grlom,’’rekao je,’’vratit će nas u našu domovinu, ili će umrijeti.’’ Već sama pomisao da bi doista mogao ponovo vidjeti svoju zemlju, svoj dom, svoju obitelj izazivala je Kunti žmarce po leđima. Međutim, čak i kad bi se to uistinu dogodilo, pomislio je, trebao bi doživjeti duboku starost dok bi uspio zaboraviti čak i najmanji dio onoga što mu je tuobab učinio.

Kunta se još nečega strašio,da bi tuobab mogao biti sposoban uočiti promjenu u njihovu načinu plesanja tamo gore na palubi, jer oni su sada doista plesali, nisu mogli spriječiti da pokretima ne izraze ono što im je tako silno zaokupljalo misli,brže kretnje odbacivanja okova i lanaca,a zatim udaranje toljagama, gušenje, probadanje kopljem, ubijanje.Dok bi plesali, Kunta i ostali muškarci čak su hrapavim glasovima izvikivali svoje radosno iščekivanje ubijanja. Međutim, na Kuntino veliko olakšanje,kad bi ples završio i kad bi se ljudi ponovo uspjeli sabrati, vidjeli bi kako se tuobab, koji nije ništa posumnjao, sretno osmjehuje.

Zatim, jednog dana gore na palubi, ljudi su odjednom stali kao ukopani od zaprepaštenja, zureći baš kao i tuobab,u stotine letećih riba što su ispunile zrak iznad vode, nalik na srebrne ptice. Kunta je gledao, zapanjen, kad najednom začuje krik.

Hitro se okrenuvši, ugleda onog divljeg, tetoviranog Wolofa kako upravo grabi metalni štap jednog tuobaba.Mašući njime kao toljagom,Wolof razaspe po palubi mozak tog tuobaba,dok su se drugi tuobabi prenuli iz zaprepaštenosti, on je još jednoga srušio na palubu.Sve se odigravalo takvom brzinom da je Wolof, bjesomučno urlajući, udarao svakog petog tuobaba kada mu je blijesak dugog noža skinuo glavu sa ramena. Wolofova je glava već pala na palubu, a tek onda se srušilo i tijelo, te iz oba odvojena dijela brizne krv. Na odsječenoj glavi oči su još uvijek bile otvorene i gledale su veoma iznenađeno.

Usred paničnih povika, sve je više i više tuobaba izlazilo na palubu, dolazili su, trčeći, kroz vrata i spuštali se poput majmuna odozgo, između velikih bijelih komada platna.Dok su žene vriskale,okovani su se ljudi stisnuli u krug. Željezni su štapovi bljuvali vatru i dim,zatim je velika crna cijev krenula uz gromoglasni trijesak, a oblak gustog dima i vreline proleti upravo iznad njihovih glava i oni udare u vrisak i bace se na pod u užasu, jedan preko drugoga.

Iz prostora iza pregrade izleti glavni tuobab i njegov pomoćnik unakažena lica, obojica vrišteći od bijesa. Visoki udari najbližeg tuobaba takvom žestinom da je ovome pokuljala krv na usta, a zatim su se svi ostali tuobabi pretvorili u masu kreštavih spodoba dok su s bičevima, noževima i vatrenim štapovima pojurili prema okovanim ljudima, tjerajući ih nazad prema otvorenom ulazu u utrobu kanoe.Kunta se kretao ne osjećajući udarce biča koji bi ga dohvatili, još uvijek očekujući da će Foulah dati znak za napad.Ali, gotovo prije nego što je toga uopće postao svjestan,već su opet bili dolje, prikovani za svoja mjesta, u mraku, a poklopac se uz trijesak spustio na otvor.

Ali nisu bili sami. U općem metežu, jedan je tuobab ostao zarobljen dolje među njima.Trčao je ovamo,onamo u mraku, spotičući se i udarajući o rubove klupa s okovanim ljudima, kričao je od užasa, hitro se podižući na noge kad bi pao, ponovo tumarajući u tmini. Njegov je urlik zvučao poput urlika divlje zvijeri. ‘’Tuobab fa!’’poviče netko, a ostali mu se glasovi pridruže: ‘’Tuobab fa! Tuobab fa!’’

Vikali su, sve glasnije i glasnije, a sve se više glasova pridruživalo zboru. Kao da je znao što to za njega znači, tuobab je počeo ispuštati nekakve molećive zvukove, dok je Kunta ukočen ležao, nesposoban pokrenuti bilo koji mišić. U glavi mu je silovito kucalo, iz tijela mu je potocima tekao znoj, dahtao je gušeći se.Odjednom se poklopac naglo otvori i oko tuce tuobaba sleti, trupkajući nogama, niza stepenice u mračno potpaljublje. Neki od bičeva spustili su se svom žestinom na zaostalog tuobaba prije nego što je


ovaj mogao objasniti da je on jedan od njih.

Zatim su ljude, uz strahovite udarce bičevima, ponovo oslobodili lanaca, i bičevima i batinama otjerali ih na palubu, gdje su morali gledati kako četiri tuobaba teškim korbačima tuku i pretvaraju u kašu bezglavo Wolofovo tijelo. Gola tijela ljudi u okovima sjala su se od znoja i krvi što je tekla iz starih i novih rana, ali među njima se gotovo nije čulo ni glasa. Svaki je tuobab sada bio teško oboružan, a na licima im se čitala ubilačka mržnja dok su stajali u krugu oko njih, zureći i teško dišući.A onda su opet zafijukali bičevi dok su gole ljude tjerali natrag u potpalublje i tamo ih prikovali na njihove ležajeve.

Dugo se nitko nije usudio ni šaptati. U metežu misli i osjećaja što su obuzeli Kuntu kad mu je strah dovoljno popustio da mu je uopće proradio mozak, izdvajala se pomisao kako on nije jedini koji se divi Wolofovoj hrabrosti,jer je ovaj umro onako kako ratnik i treba umrijeti. Sjetio se svog vlastitog žudnog iščekivanja da im njihov vođa Foulah svakog trenutka dade znak za napad,ali znaka nije bilo.Kunta je osjećao ogorčenje, jer bez obzira na to što bi se bilo dogodilo, dosad bi već bilo završeno,a čemu odgađati smrt?Zar je imalo ikakvog smisla produživati život u toj smrdljivoj tmini?Očajnički je poželio da može,kao nekad, porazgovarati sa svojim drugom u okovima, ali Wolof je bio poganin.

Ljutito mrmljanje zbog toga što je Foulah propustio uzvratiti i djelovati, prekinula je njegova dramatična poruka,napad, objavio je, treba uslijediti kad slijedeći put ljudi iz njihovog potpalublja budu na palubi radi pranja i kad budu poskakivali u okovima, jer tada je, čini se, tuobab najmanje oprezan.

‘’Mnogi će od nas umrijeti,’’rekao im je Foulah,’’kao što je naš brat umro za nas ali osvetit će nas ova naša braća dolje ispod nas.

U tihom žamoru koji se sad počeo širiti potpalubljem,čuli su se promukli povici odobravanja. A Kunta je ležao u mraku i osluškivao struganje ukradene turpije o nečiji lanac.Već ih je tjednima čuo,znao je da se strugotine brižljivo pokrivaju izmetom kako tuobab ne bi ništa primijetio. Ležao je gledajući u pameti lica tuobaba koji su okretali veliki kotač kanoe, budući da su oni bili jedini čije će živote poštedjeti.

Međutim,u toku te duge noći u potpalublju,Kunta i ostali zarobljenici nenadano začuše neki čudan, novi zvuk kakav nikad dotad nisu bili čuli.Činilo se da dopire kroz daske iznad njihovih glava. Potpalublje se naglo utišalo i napeto osluškujući,Kunta se dosjeti da to jači vjetar mlati velikim komadima platna, silovitije nego inače. Uskoro su čuli još jedan novi zvuk,kao da netko po palubi prosipa rižu, poslije nekoliko trenutaka Kunta se dosjetio da je to vjerojatno počela padati jaka kiša. A onda začuje,bio je uvjeren u to,prigušeni prasak i tutnjavu snažnog groma.

Čuli su topot nogu po daskama palube iznad njih,a velika se kanoa počela valjati i tresti. Kuntinim krikovima pridružili bi se i krikovi ostalih svaki put kad bi kretanje broda, gore,dolje, ili s jedne na drugu stranu, pritisnulo gola ramena, laktove i stražnjice okovanih ljudi,već krvave i zagnojene,još čvršće o hrapave daske pod njima, koje bi sastrugale još meke, zaražene kože sve dok nisu počele strugati ogoljele mišiće. Od vrućeg, oštrog bola što mu je prostrujao tijelom od glave do pete, gotovo je izgubio svijest, i kao iz daljine, nejasno mu je do svijesti dopirao zvuk vode koja se počela slijevati u potpalublje, te usred općeg žagora krikovi prestravljenih ljudi.

Voda je sve jače prodirala u potpalublje sve dok Kunta nije začuo zvuk kao da se gore, po palubi, vuče nešto teško, kao neko veliko platno. Nekoliko trenutaka kasnije, poplava se svela na nekoliko tankih mlazića,ali se Kunta počeo znojiti i gušiti.

Tuobab je pokrio rupe iznad njih kako bi spriječio prodiranje vode, ali je time prekinuo i dovod zraka izvana i sada su sva vrućina i smrad ostajali uhvaćeni u prostoru potpalublja. Postalo je neizdrživo, ljudi su se počeli gušiti i povraćati, grozničavo udarajući okovima i vriskajući u panici. Kunta je imao osjećaj

da su mu nos, grlo, a zatim i pluća, ispunjeni gorućim pamukom. Dahtao je, hvatajući zraka za novi krik. Okružen divljim, paničnim štropotom povlačenja lanaca, te krikovima napola ugušenih ljudi, nije ni osjetio kad su mu se naglo ispraznili i crijeva i mjehur.

Valovi su se muklo razbijali o školjku broda poput teških mlatova, a grede iza njihovih glava istezale su se i napinjale zakovice kojima su bile spojene. Iskidani krikovi ljudi iz utrobe broda ispod njih, postali su glasniji kad je kanoa mučno zaronila u veliki val, podrhtavajući pod tonama oceanske vode što se prelila preko njega. Zatim, kao nekim čudom, kanoa se ponovo ispravila pod mlazovima silovite kiše što je po njoj udarala poput tuče. Kad ju je slijedeći divovski val ponovo poklopio, ovaj put s boka, i potom je opet digao,dok je kanoa posrtala, valjala se, drhtala,galama u potpalublju počela se pomalo stišavati kako je sve više i više ljudi gubilo svijest i mlitavo se rušilo na daske ležaja.

Kad se Kunta osvijestio, bio je gore na palubi, iznenađen što je još uvijek živ. Narančasta svjetla što su se kretala naokolo, navela su ga da u prvi čas pomisli kako je još uvijek dolje. A onda je duboko udahnuo i shvatio da diše svježi zrak. Ležao je bespomoćno na leđima koja su mu razdirali tako strahoviti bolovi da nije mogao prestati plakati, čak ni pred tuobabom. Vidio ih je visoko gore iznad svoje glave, sablasne na mjesečini, kako pužu uz križeve dugačkih, debelih štapova,izgleda, pokušavali su razmotati velika bijela platna. Zatim okrećući glavu u smjeru iznenadne glasne galame, Kunta ugleda još neke tuobabe kako posrćući izlaze iz potpalublja, spotičući se, dok su za sobom vukli mlitava, okovana tijela golih ljudi, izvlačili ih kroz otvor na palubu i spuštali ih grubo na daske blizu Kunte i ostalih koji su tu već ležali, poslagani u hrpu, kao klade.

Kuntin je drug u okovima nezaustavljivo drhtao i kašljao uz neprekidno jecanje. Ni Kunta se nikako nije mogao prestati gušiti u kašlju dok je promatrao bjelokosog glavnog tuobaba i visokog tuobaba s ožiljcima kako viču i psuju ostale tuobabe koji su se sklizali i padali po izbljuvcima na palubi,a dio te prljavštine potjecao je od njih,dok su i dalje dovlačili onesviještena tijela iz utrobe kanoe.Velika se kanoa još uvijek teško valjala, a kiša kapljica bi svako malo obilno zalila komandni most.

Glavni tuobab je s teškom mukom održavao ravnotežu dok im je žurno prilazio, a slijedio ga je visoki tuobab sa svjetiljkom. Jedan ili drugi, okrenuli bi na leđa svakog onesviještenog, golog čovjeka i približili bi svjetiljku.Glavni tuobab bi se zatim pozorno upiljio u lice zarobljenika, a ponekad bi prstima dotisao zapešće okovanog čovjeka.Katkada bi potom,ogorčeno psujući,izlajao nekakvo naređenje, i onaj drugi tuobab je nato podizao čovjeka i bacao ga preko ograde u ocean.Kunta je shvatio da su ti ljudi umrli dolje u potpalublju. Pitao se zar je moguće da se Alah, za kojega je,rečeno da se nalazi svugdje, u svakom času nalazi sada ovdje. Zatim pomisli kako ga već samo takvo pitanje čini jednakim ovom nevjerniku koji drhti i ječi kraj njega. I on usmjeri misli na molitvu za duše onih koje su bacali preko ograde i koji su se sad već pridružili svojim precima. Bio im je zavidan.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 1:53 pm

Alex Haley - Page 2 Image


39. POGLAVLJE



Do zore se nevrijeme smirilo i nebo raščistilo, ali se brod i dalje valjao na teškim, sporim valovima. Neki od ljudi koji su još uvijek ležali na leđima, ili na boku,nisu pokazivali gotovo nikakvih znakova života,drugi su se svijali u užasnim grčevima.Međutim, kao i većina okovanih ljudi, Kunta se uspio uspraviti u sjedeći položaj što mu je donekle olakšalo užasne bolove u leđima i stražnjici. Tupo je zurio u leđa onih oko sebe; svi su ponovo krvarili kroz kraste sasušene i skorjene krvi otprije, a primijetio je i nešto što je izgledalo kao kost kako se bjelasa na ramenima i laktovima zatočenika. Upravivši odsutno pogled na drugu stranu, ugledao je jednu ženu kako leži široko raširenih nogu, skroviti dijelovi njezina tijela, okrenuti prema njemu, bili su prekriveni nekom čudnom sivkastožućkastom sluzi, a Kuntin nos nanjuši neopisivi smrad za koji je znao da mora dopirati od nje.

Od vremena do vremena, jedan od onih koji su još uvijek ležali, pokušao bi se uspraviti. Neki bi odmah padali nazad, ali među onima koji su uspjeli sjesti, primijeti Kunta, bio je njihov vođa, Foulah.Jako je krvario, a lice mu je bilo prazno, kao da se potpuno isključio iz svega što se oko njega događalo. Kunta nije prepoznavao mnoge od onih koje je vidio oko sebe.Dosjeti se da su to zacijelo ljudi iz drugog potpalublja, ispod njih.To su oni ljudi za koje je Foulah rekao kako će osvetiti smrt braće iz prvog potpalublja nakon napada na tuobaba. Napad. Kunta čak nije imao snage niti razmišljati više o tome.

Na licima ljudi oko sebe, uključujući lice čovjeka uz kojega je bio prikovan okovima, Kunta je vidio znak smrti. Nije znao zašto, ali bio je siguran da će ti ljudi umrijeti.

Lice njegova druga Wolofa bilo je sivo, a svaki put kad bi otvorio usta kako bi uhvatio zraka, u nosu bi mu se čuo neki klokotavi zvuk.Čak su i kosti što su provirivale kroz zderano meso na Wolofovim ramenima i laktovima, izgledale nekako sivkaste. Kao da je znao da ga Kunta promatra,Wolofove vjeđe zatrepere,podignu se,i on pogleda Kuntu,ali bez ikakva znaka da ga prepoznaje. Čovjek je,doduše, poganin, ali...Kunta nemoćno ispruži prst i dotakne Wolofovu ruku. Međutim, Wolof ničim nije pokazao da je svjestan te Kuntine kretnje i njezina izvanrednog značenja.

Iako bolovi nisu popuštali, toplina sunca pomogla je da se Kunta osjećao malo bolje.Pogledao je dolje u lokvi vode u kojoj je sjedio, primijeti krv što se cijedila s njegovih leđa i drhtavi mu jecaj izleti iz grla. Tuobabi, koji su također izgledali slabi i bolesni, kretali su se po palubi sa četkama i kablicama i čistili izmet i izbljuvke, a ostali su dovlačili iz utrobe broda kazane pune smrdljivog gnoja i praznili ih preko ograde.U svjetlu dana Kunta je odsutno zapazio kako je tuobabova koža blijeda i kosmata i kako im je malen foto.

Malo kasnije osjeti miris isparivanja kipućeg octa i katrana što je dopirao kroz daske palube, dok je glavni tuobab počeo obilaziti okovane ljude i mazati ih svojim balzamom. Tamo gdje su se kosti ukazale kroz oderano meso, tuobab je polagao komad platna koji bi prije toga posuo praškom,ali od krvi što je neprekidno navirala, krpe bi vrlo brzo spuznule i pale. Nekim je ljudima tuobab otvarao usta,među ostalima i Kunti,i silom im ulijevao u grlo nešto iz nekakve crne boce.

U sumrak, oni koji su bili dovoljno snažni dobili su jelo,kuhani kukuruz sa crvenim palmovim uljem,što su im donijeli u jednom malom kazanu iz kojega su svi grabili rukama. Zatim su svakome dali nekoliko gutljaja vode koju su donijeli iz velike bačve privezane ispod najvišeg jarbola. Kad su se na

nebu ukazale zvijezde, oni su već ponovo bili dolje,u lancima.

U Kuntinom potpalublju, ispražnjena mjesta onih koji su umrli popunjena su najslabijima od onih iz donjeg potpalublja i njihovo je mučno jecanje sada bilo još glasnije nego ranije.

Tri je dana Kunta ležao tako među njima u sumraku bola,povraćanja i groznice, njegovi krikovi izmiješahu se s krikovima ostalih. I on je bio jedan od onih koje su potresali napadi teškog, promuklog kašlja. Vrat mu je bio vruć i otekao, a cijelo mu se tijelo kupalo u znoju. Samo se jednom trgao iz obamrlosti, kad je osjetio brkove štakora na boku, gotovo nesvijesno njegova se slobodna ruka ispruži i prsti mu zgrabe štakorovu glavu i prednje noge. Nije mogao vjerovati da mu je to doista uspjelo.Sav bijes koji je potiskivao u sebi tako dugo izlije se sada kroz ruku u Kuntinu šaku.Stiskao je sve jače i jače,štakor se bjesomučno trzao i skvičao,sve dok Kunta nije osjetio kako su mu oči iskočile, a lubanja se smrvila pod pritiskom palca.Tek tada osjeti kako mu prsti gube snagu i on otvori šaku pa ispusti smrvljene životinjske ostatke.

Dan ili dva kasnije, glavni je tuobab osobno počeo silaziti u potpalublje, zatičući svaki put i skidajući s takvih okove,barem po još jedno beživotno tijelo. Gušeći se u smradu, dok su mu ostali svijetlili visoko podignutim svjetiljkama, mazao je balzam i posipao prašak i silom gurao grlić crne boce u usta onih koji su još živjeli.

Kunta se prisiljavao suspregnuti krik bola svaki put kad bi mu tuobabovi prsti mazali leđa ili mu gurali grlić boce medu usnice. Stresao bi se od dodira tih blijedih ruku na svojoj koži,draži bi mu bio udarac biča. A u narančastom sjaju svjetiljaka,lica tuobaba pretvarala su se u bijele mrlje, bez ikakva izraza, i Kunta je znao da mu se slika tih lica nikada neće izbrisati iz sjećanja, kao ni smrad u kojem je ležao.

Ležeći tako u smradu i groznici, Kunta više nije znao jesu li se u utrobi kanoe nalazili dva ili šest mjesečevih ciklusa, ili čak toliko vremena koliko traje od kiše do kiše. Onaj čovjek koji je ležao uz otvor za zračenje kroz koji je brojio dane, bio je mrtav.A među onima koji su preživjeli, nije više bilo nikakvih razgovora.

Jednom se Kunta trgao iz polusna, osjećajući neki neodređeni užas i blizinu smrti. Potom, nešto kasnije, shvati kako više ne čuje poznato, piskavo disanje svog druga u okovima.Dugo mu je vremena trebalo dok se prisilio ispružiti ruku i dotaknuti ruku čovjeka pored sebe.Povukao se prestravljen,jer Wolofova je ruka bila hladna i ukočena. Kunta je ležao drhteći. Bez obzira na to što je bio poganin, Wolof i Kunta su razgovarali, ležali jedan uz drugoga. A sada je Kunta bio sam.

Kad je tuobab opet sišao među njih s kazanom kukuruzne kaše, Kunta se grčio dok se njihovo kašljanje i mrmljanje približavalo njegovu ležaju. Osjetio je kako je jedan od tuobaba stresao mrtvo Wolofovo tijelo i čuo ga je kako psuje. Onda Kunta začuje kako mu, kao i obično, zahvaćaju hranu pliticom i kako su pliticu gurnuli na daske između njega i ukočenog Wolofa, a tuobab produži dalje do slijedećeg para. Bez obzira na glad, Kunta nije mogao ni pomisliti na jelo.

Nešto kasnije došla su dva tuobaba i skinula okove s Wolofovog zapešća i noge, razdvajajući ga od Kunte. Još omamljen od udarca, Kunta je slušao kako vuku mrtvo tijelo niz prolaz i uz stepenice, dok je glava udarala po daskama. Htio se što dalje odmaknuti od tog ispražnjenog mjesta, ali, čim se pomaknuo, hrapavi dodir dasaka o njegove ogoljele mišiće natjera ga da krikne od strahovitog bola.Dok je nepomično ležao čekajući da se bol malo smiri, u glavi mu je odjekivao zvuk naricanja žena u Wolofovom selu dok oplakuju njegovu smrt. ‘’Tuobab fa!’’,vrisnuo je u smrdljivi zrak, a s njegove okovane ruke zazvekeću prazni Wolofovi okovi.

Kad su slijedeći put izašli na palubu, Kuntin se pogled susretne s pogledom onog tuobaba koji je

tukao njega i Wolofa. Za trenutak su se duboko zagledali jedan drugome u oči, i mada su se tuobabovo lice i oči grčili od mržnje, ovaj put udarci biča nisu zaparali Kuntina leđa. Kad se Kunta oporavio od iznenađenja, pogledao je preko palube i prvi put poslije oluje, ugledao žene. Srce mu se stislo u grudima.Od nekadašnjih dvadeset,ostalo ih je samo dvanaest. Međutim, osjeti drhtaj olakšanja kad je vidio da su preživjela sva četiri djeteta.

Ovaj put nije bilo ribanja,rane na leđima okovanih bile su isuviše strašne i poskakivali su svoj ples u lancima sasvim iznemoglo,a pratio ih je samo bubanj, više nije bilo tuobaba koji je stiskao onu piskavu stvar. Onako kako su mogle, uz strašne bolove, preostale su im žene otpjevale kako je u međuvremenu priličan broj tuobaba, ušivenih u bijelo platno, završio preko ograde u moru.

S izrazom velikog umora na licu, bjelokosi je tuobab obilazio gole ljude, noseći mast i crnu bocu,kad jedan čovjek, kojemu su sa zapešća i članaka visjeli prazni okovi njegova mrtvog druga, naglo skoči i potrči prema ogradi.

Već je bio pretrčao pola puta do ograde, kad je jednom tuobabu, koji mu je bio najbliži, uspjelo dostići ga i uhvatiti lanac što se za njim vukao, upravo u trenutku kad je čovjek skočio. Trenutak kasnije tijelo okovanoga udarilo je o stranu broda, a paluba je odjekivala od hroptavih krikova.Odjednom, posve jasno, između krikova, Kunta začuje i neke riječi na jeziku tuobaba. Među okovanim ljudima na palubi začulo se psikanje, to je bio drugi slatee, u to nije bilo sumnje. Dok je slatee udarao o bok broda kriješteći:’’Tuobab fa!,’’i zatim preklinjući za milost,glavni tuobab ode do ograde, nagne se i pogleda dolje. Neko je vrijeme slušao, a onda naglo istrgne lanac iz ruke drugog tuobaba i ispusti u more slateeja koji je užasnuto vriskao. Zatim, bez riječi, sjedokosi nastavi mazati i prašiti rane kao da se ništa nije dogodilo.

Iako se više nisu tako često služili bičevima, stražari su se počeli ponašati kao da se boje svojih zarobljenika. Svaki put kad bi okovane ljude izveli na palubu, tuobabi bi ih tijesno okružili, oboružani vatrenim štapovima i isukanim noževima, kao da bi ih okovani ljudi mogli svakog časa napasti. Ali, bar što se ticalo Kunte, iako je i dalje prezirao tuobabe svim svojim bićem, više mu nije bilo stalo do toga da ih pobije. Bio je toliko bolestan i slab da mu je već postalo sasvim svejedno hoće li i on sam preživjeti ili će umrijeti.Gore na palubi jednostavno bi legao na bok i zaklopio oči. Ubrzo bi osjetio kako mu glavni tuobab opet stavlja na leđa onu mast. A zatim, neko vrijeme, ne bi osjećao ništa osim topline sunca i mirisa svježeg oceanskog povjetarca, a bol bi se istopila i smirenu omaglicu gotovo blaženog očekivanja trenutka kad će umrijeti i pridružiti se svojim precima.

Ponekad, dolje u potpalublju, Kunta bi tu i tamo začuo tiho mrmljanje i čudio se o čemu to imaju razgovarati. I kakve to ima svrhe? Njegova druga u okovima, Wolofa, više nema,a smrt je odnijela i neke od onih koji su bili prevodioci svojim drugovima. Osim toga, razgovor bi sada značio preveliki napor.

Svakog dana Kunta se osjećao sve gore,a još ga je više obeshrabrivalo kad bi gledao što se događa s nekim drugim zarobljenicima.Iz crijeva im se sada počela cijediti neka mješavina zgrušane krvi i guste, sivožućkaste sluzi koja je užasno zaudarala.

Kad su prvi put osjetili taj smrad i vidjeli taj gnojni izmet, tuobabi su se uznemirili. Jedan od njih odmah je otrčao gore na palubu i za nekoliko minuta sišao je glavni tuobab. Gušeći se, on je oštrim pokretima ruke naložio ostalim tuobabima neka skinu okove s ljudi koji su u mukama jaukali i neka ih uklone iz potpalublja. Uskoro se vratilo još više tuobaba sa svjetiljkama, lopatama, četkama i kablicama s vodom. Povraćajući i zadahtano psujući, tuobabi su grebli lopatama, ribali i opet ribali daske s kojih su odneseni bolesni ljudi. Zatim su ta mjesta polijevali kipućim octom i premjestili su ljude koji su ležali pokraj tih mjesta, na prazna mjesta dalje odatle.

Međutim, ništa nije pomagalo, jer krvava se zaraza,Kunta je čuo tuobabe kako to zovu »proljev« sve više i više širila. Uskoro se i on počeo previjati od bolova u glavi i leđima, zatim bi naizmjence gorio i smrzavao se od vrućice i zimice, i konačno je osjetio kako mu se utroba grči i istiskuje iz njega smrdljivu krv i sluz.Osjećajući kao da mu crijeva izlaze zajedno s izmetom, Kunta je gotovo gubio svijest od bolova. Između krikova vikao bi riječi za koje je jedva i sam mogao vjerovati da ih izgovara:’Omoro,Kalif Omar Drugi, treći nakon Proroka Muhameda! Kairaba.Kairaba znači mir!’Konačno je gotovo posve izgubio glas od kričanja i jedva ga se čulo od jecanja ostalih. U roku dva dana proljev je napao gotovo svakog čovjeka u potpalublju.

Sad su već krvave izmetine kapale sa dasaka klupa u prolaze i tuobab više nikako nije mogao izbjeći da ih ne dotakne ili ne stane na njih,psujući i povraćajući,svaki put kad bi sišli u potpalublje. Sada su svaki dan izvodili ljude na palubu, dok se tuobab spuštao dolje s kablicama octa i katrana koje su kuhali kako bi isparivanjima očistili zrak u potpalublju.

Kunta i njegovi supatnici posrtali bi uza stepenice, kroz otvor, i dalje do mjesta određenog za njih, i tamo bi se složili na palubu koja bi se vrlo brzo onečistila krvlju s njihovih leđa i izlučinama iz njihovih crijeva. Miris svježeg zraka kao da je Kunti prolazio kroz čitavo tijelo, od stopala do glave. A zatim, kad bi ih vratili u potpalublje, isto bi ga tako prožeo miris octa i katrana, iako čak ni to nikada nije uspjelo sasvim uništiti smrad proljeva.

U besvijesti, Kunta bi u kratkim bljeskovima vidio baku Yaisu kako, oslonjena na jednu ruku, ležeći u krevetu, zadnji put razgovara s njime, još dok je bio mali dječak, i sjetio bi se bake Nyo Boto i njezine priče iz vremena kad je Kunta bio mališan iz prvog kafa, o krokodilu koji se uhvatio u stupicu na obali rijeke i o dječaku koji je onuda prolazio i oslobodio krokodila. Ječeći i buncajući, Kunta bi grebao i mlatio oko sebe rukama i nogama svaki put kad bi mu se približio neki tuobab.

Uskoro većina zarobljenika više uopće nije mogla hodati, i tuobabi su im morali pomagati da se popnu na palubu kako bi ih bjelokosi mogao na dnevnom svjetlu mazati svojim beskorisnim balzamom.Svakog je dana netko umro, a mrtve bi bacali preko ograde, uključujući još nekoliko žena i dvoje od četvoro djece,kao i nekoliko tuobaba. Mnogi od preživjelih tuobaba jedva su se i sami vukli naokolo, a jedan je upravljao kotačem velike kanoe stojeći u kazanu kako bi se ravno u njega slijevale izlučine iz njegovih crijeva.

Noći i dani smjenjivali su se u omaglici, dok jednog dana Kunta i nekoliko njegovih drugova iz potpalublja, koji su se još uspijevali izvući stepenicama na palubu,nisu u tupom čuđenju blenuli preko ograde u uzbibani sag zlatne morske trave što je prekrio površinu vode dokle im je pogled dopirao.

Kunta je znao da vodi mora negdje biti kraj, i sada se činilo da će se velika kanoa prevrnuti preko ruba svijeta,ali bilo mu je svejedno.Duboko u sebi osjećao je kako se i njemu bliži kraj, samo nije bio siguran od čega će umrijeti.

Zamagljenim pogledom primijeti kako velika bijela platna mlitavo vise, nisu više bila puna vjetra kao prije. Gore, medu jarbolima, tuobabi su potezali mrežu od konopaca, okrećući platna čas u ovom, čas u onom smjeru, pokušavajući uhvatiti svaki i najmanji dašak. Tuobabi dolje na palubi dodavali su onima gore vedra s vodom, a ovi su tom vodom polijevali velika platna. Ali, uprkos svemu, velika je kanoa ostala u mjestu i blago se valjala naprijed i natrag, pokrenuta samo tromim podizanjem i spuštanjem oceana.

Svi su tuobabi postali krajnje razdražljivi,čak je i bjelokosi vikao na svog visokog druga unakažena lica, koji je opet psovao još više nego prije i tukao druge tuobabe,nižeg ranga,a ovi su se opet tukli među sobom, češće nego ikada dotada.Ali, okovane ljude više nisu tukli, osim vrlo rijetko, i oni su sada gotovo


čitave dane smjeli ostati gore na palubi, te su,na Kuntino iznenađenje dobivali punih pola litre vode svakog dana.

Kad su ih jednog jutra izveli iz potpalublja, ljudi su ugledali stotine letećih riba nagomilanih po palubi.Žene su pjevale kako je tuobab noć prije toga postavio na palubi svjetla da bi primamio ribe, i one su doletjele na palubu i uzaludno se bacale po daskama pokušavajući pobjeći. Te su noći skuhali ribe zajedno s kukuruznom kašom i užitak u mesu svježe ribe iznenadi Kuntu. Lakomo je progutao jelo, zajedno s kostima.

Kad su mu slijedeći put posuli leđa žutim praškom što je pekao, glavni mu tuobab omota oko desnog ramena debeli pamučni zavoj. Kunta je znao što to znači, kost mu se počela nazirati, onako kako se to već dogodilo kod tolikih drugih ljudi, posebno onih mršavijih koji su imali najmanje mesa na kostima. Kuntu je od zavoja rame boljelo još jače nego ranije. Međutim, nije bio dugo u potpalublju kad je krv, što je stalno navirala iz rane na ramenu, olabavila zavoj i zavoj je spao. Svejedno. Ponekad bi mu svijest bila zaokupljena užasima kroz koje je prošao ili dubokim gađenjem koje je osjećao prema svim tuobabima, ali najčešće bi naprosto ležao u smrdljivom mraku, očiju slijepljenih žućkastom izlučinom, jedva svjestan da je još uvijek živ.Čuo je kako drugi ljudi plaču, ili zaklinju Alaha neka ih spasi, ali nije znao, niti je želio znati tko su ti ljudi.

Polako bi se zanio u nemiran san, i ječeći bi sanjao iskidane snove o radu na njivi kod kuće u Juffureu,o lisnatim, zelenim gospodarstvima, o ribama kako iskaču iz mirne, staklaste površine bolonga, o tustim butovima antilope kako se peku iznad zažarenog ugljevlja, o zdjelicama vrućeg čaja zaslađenog medom. Zatim bi se polako vraćao k svijesti, i ponekad bi sam sebe čuo kako izgovara ogorčene, nesuvisle prijetnje i kako glasno preklinje, protiv svoje volje, neka mu milostivo dopuste još jedan pogled na njegovu obitelj. Svaki pojedini član njegove obitelji,Omoro, Binta, Lamin, Suwadu, Madi, bio je zaseban kamen u njegovu srcu.Mučila ga je misao na to da im je svojim nestankom prouzročio boli. Konačno bi silom skrenuo misli na nešto drugo, ali to nije ništa pomagalo. Prije ili kasnije, uvijek bi mu se misli vratile nekoj uspomeni, kao na primjer onom bubnju koji je kanio napraviti.Mislio je o tome kako je namjeravao vježbati na bubnju za vrijeme noćnih stražarenja na poljima kikirikija, jer ga tamo nitko ne bi mogao čuti ako griješi. Ali bi se zatim sjetio onog dana kad je pošao posjeći stablo za okvir bubnja i opet bi mu se sve vratilo u sjećanje.

Od onih ljudi što su još uvijek bili živi, Kunta je bio jedan od posljednjih koji su se mogli sami, bez pomoći, spustiti s ležaja i popeti uza stepenice na palubu. Ali su potom i njegove omršavjele noge počele drhtati i svijati se pod njime, te su na kraju i njega morali upola nositi, upola vući iz potpalublja do palube.

Tiho ječeći, s glavom medu koljenima, čvrsto zatvorenih, upaljenih očiju, sjedio bi mlitavo,sve dok ne bi na njega došao red za pranje.Tuobab je sada upotrebljavao veliku, sapunjavu spužvu,kako oštre četke ne bi još više izranile izmrcvarena i krvava leđa okovanih. Pa ipak, Kunta je još uvijek bio u boljem stanju od ostalih koji su još mogli samo ležati na boku, dok se činilo da su sasvim prestali disati.

Od svih njih, jedino su preživjele žene i djeca izgledali donekle zdravi, njih nisu držali okovane i u lancima dolje u mraku, prepuštene nečistoći, smradu, ušima, buhama, štakorima i zarazi.

Najstarija od preživjelih žena, ona koja je bila otprilike Bintinih kiša,ime joj je bilo Mbuto,a bila je Mandingo iz sela Kerewan,imala je tako ponosno i dostojanstveno držanje da je čak i gola izgledala kao da na sebi ima svečanu halju.Tuobab je nije ni pokušao zaustaviti kad je s utješnim riječima počela obilaziti okovane muškarce,nemoćno ispružene po daskama palube, trljajući im grozničava prsa i čela.’’Majko! Majko!’’šaptao je Kunta kad bi osjetio njezine nježne ruke,a jedan drugi muškarac,previše slab da joj nešto kaže,samo je širio čeljusti pokušavajući se nasmiješiti.

Konačno, Kunta više nije mogao ni jesti bez tuđe pomoći.Oslabljeni mišići ramena i laktova nisu više bili u stanju podići šaku dovoljno visoko da bi prstima mogao zagrabiti u zdjelu s hranom. Sada su ih često hranili na palubi, i jednoga dana, kad su Kuntini prsti grebli po palubi, upinjući se da prijeđu preko ruba plitice, primijeti to tuobab s unakaženim licem. On izlaje nekakvo naređenje jednom od tuobaba nižega ranga, koji zatim silom ugura Kunti u usta neku cijev i počne kroz nju sipati kašu. Gušeći se zbog te cijevi, Kunta nekako proguta i posiše hranu, a zatim se sruši na trbuh.

Dani su postajali sve topliji i sad su se čak i na palubi svi pržili u nepomičnom zraku.Nekoliko dana kasnije,Kunta osjeti dašak osvježavajućeg povjetarca. Velika platna na visokim štapovima počela su opet lepetati i uskoro su se napela na vjetru. Tuobabi su gore, iznad palube, opet skakali po konopima poput majmuna i ubrzo je velika kanoa rezala vodu, ostavljajući iza krme pjenušavi trag.

Slijedećeg jutra, više je tuobaba nego obično sišlo lupajući nogama niz stepenice u potpalublje i to mnogo ranije nego ikada prije. Po njihovim riječima i pokretima vidjelo se da su veoma uzbuđeni, žurili su duž klupa s ležajima, skidajući okove s ljudi i užurbano im pomažući da se popnu na palubu. Posrćući kroz otvor na palubi iza niza drugih koji su bili ispred njega, Kunta zatrepće na svjetlu ranog jutra, a zatim ugleda ostale tuobabe i žene i djecu, kako stoje uz ogradu broda. Svi su se tuobabi smijali i radosno uzvikivali, divlje mašući rukama. Između izranjenih leđa drugih ljudi, Kunta žmirne i ugleda . . .

Iako još zaklonjen maglicom u daljini, to je ipak nesumnjivo bio neki komad Alahove zemlje. Znači, ovi tuobabi doista imaju zemlju po kojoj mogu kročiti nogama,zemlju tuobabo doo,za koju su drevni pradjedovi kazivali da se prostire od izlaska do zalaska sunca.Čitavo se Kuntino tijelo treslo.

Znoj mu izbije i zasja na čelu. Putovanje je završeno. Preživio je sve užase. Ali, suze su mu uskoro zamutile sliku kopna i prekrile mu oči sivom, vodenom maglicom, jer je bio uvjeren da će ono što ga sada čeka, bez obzira na to što to bilo, zacijelo biti još strašnije od ovoga.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 2:29 pm

foto, Америка 1850-1954

Alex Haley - Page 2 1352765128-1948-1949--william-l.-patterson-one-of-principal-lawy


40. POGLAVLJE



Opet dolje, u mraku potpalublja, okovani su ljudi bili isuviše prestrašeni da bi se usudili otvoriti usta.U tišini,Kunta je slušao škripanje brodskih greda, prigušenih udarcima mora uz bokove broda i tupi topot nogu tuobaba koji su trčali po palubi iznad njihovih glava.Iznenada neki Mandingo počne vičući slaviti Alaha i ubrzo su mu se pridružili i svi ostali,sve dok nije nastala paklena galama od uzvika hvale,molitvi i štropota lanaca koje su ljudi počeli tresti svom snagom što je u njima bila preostala.

Od buke Kunta uopće nije čuo zvuk povlačenja poklopca iznad njih, ali mu blistavi mlaz dnevnog svjetla ukoči jezik, a glava mu se trgne u pravcu otvora. Trepćući očima kako bi ih očistio od krmelja, gledao je kao kroz maglicu kako tuobab ulazi sa svjetlima i počinje ih goniti,uz neuobičajenu žurbu,natrag na palubu.Mašući ponovo četkama na dugačkim držaljima, tuobabi se nisu osvrtali na krikove ljudi dok su im ribali s gnojavih tijela skorenu nečistoću, a glavni je tuobab išao od jednoga do drugoga i posipao po njima žuti prašak. Ali sada, kada bi naišao na neki mišić koji je od struganja po daskama ležaja bio duboko otvoren, sjedokosi bi dozvao svog visokog pomoćnika koji bi na to mjesto širokom, pljosnatom četkom nanio nekakvu crnu smjesu. Kad je ta četka dotakla Kuntinu izranjenu stražnjicu, strašna ga je bol bacila omamljenog na palubu.

Dok je ležao osjećajući kao da mu čitavo tijelo gori, čuo je kako su ljudi ponovo počeli urlikati od straha i, podižući naglo glavu, ugledao je nekoliko tuobaba uposlenih nečim što je jedino moglo značiti da je tuobab počeo pripremati ljude da ih pojede.Nekoliko tuobaba, u parovima, gurali su prvo jednog, zatim slijedećeg okovanog čovjeka na koljena i držali bi ga tako dok bi treći tuobab četkom namazao čovjeku glavu nekakvom bijelom pjenom i zatim bi, nekakvim uskim, blistavim predmetom sastrugao kosu s lubanje, nakon čega bi čovjeku niz lice potekli tanki mlazovi krvi.

Kad su došli do Kunte i zgrabili ga, on je vriskao i odupirao se svom snagom, sve dok mu težak udarac nogom u rebra nije prekinuo dah.Na koži glave tupo je osjećao mazanje pjenom i struganje. Poslije toga su im mazali tijela uljem sve dok nisu zasjala,a onda su ih natjerali da uđu u neke čudne bedrene pregače što su imale dvije rupe kroz koje su prolazile noge, a pokrivale su stidne dijelove tijela. Konačno, kad je sunce doseglo središte neba, prikovali su ih, pod oštrim nadzorom tuobaba, u ležećem položaju uz ogradu broda.

Kunta je ležao omamljen, u nekakvom tupom mrtvilu. Sijevne mu kroz glavu kako će njegov duh, kad mu tuobab konačno pojede meso i isiše kosti, već biti na putu k Alahu. Tiho je molio kad ga oštri uzvici glavnog tuobaba i njegova visokog pomoćnika natjeraše da otvori oči, upravo na vrijeme da bi ugledao kako tuobabi nižeg ranga jure na jarbole.Samo ovaj put njihovo naporno stenjanje dok su se istezali na konopima bijaše izmiješano s radosnim uzvicima i smijehom. Trenutak kasnije, najveći je dio velikih platna splasnuo i mlitavo se srozao uz jarbole.

Kuntine nozdrve otkrile su u zraku neki novi miris,zapravo, bila je to mješavina mnogih mirisa, većinom čudnih i njemu nepoznatih. Zatim mu se učini kao da čuje neke nove zvukove iz daljine, preko vode. Ležeći na palubi s napola zaklopljenim krmeljivim očima, nije mogao odrediti odakle dopiru ti zvuci. Ali, zvuci su se brzo približili, a tada se njegovo zastrašeno jecanje pridruži jaucima njegovih drugova.

Kako su zvuci postajali sve glasniji,tako je jačala grozničavost njihovih molitava i buncanja,sve dok


konačno,s blagim povjetarcem, do Kunte ne dopre miris mnogih nepoznatih tuobaba. Upravo u tom času, velika kanoa teško udari o nešto tvrdo i nezgrapno se i tromo odbije, ljuljajući se naprijed i natrag, sve dok se privezana konopima nije umirila, po prvi put otkako su prije četiri i pol mjesečeva ciklusa ostavili Afriku.

Okovani ljudi sjedili su sleđeni od straha.Kuntine ruke čvrsto su ogrlile koljena, a oči su mu bile čvrsto zatvorene, kao da je oduzet. Koliko je mogao duže, zadržavao je dah da ne bi morao udisati mučne zapahe zadaha, ali kad je nešto teško tresnulo o palubu,oprezno je podignuo kapke i ugledao dva nova tuobaba kako silaze sa široke daske, pokrivajući noseve bijelim komadima platna. Žustro se krećući, oni se rukovaše s glavnim tuobabom, koji se sada rastapao u osmijesima, očito se trudeći da im ugodi. Kunta je u sebi molio Alaha neka mu oprosti grijehe i neka mu se smiluje, dok su tuobabi hitro prolazili između okovanih, skidali okove sa crnih ljudi i pokretima ruku i uzvicima tjerali ih neka ustanu. Kad su se Kunta i njegovi drugovi grčevito uhvatili svojih lanaca ne hoteći ispustiti iz ruku ono što im je gotovo postalo dio tijela, bičevi su ponovo zapucketali, prvo iznad glava,a zatim i po leđima. Istog su časa crni ljudi, uz vrisak ispustili lance i ustali.

Preko ograde velike kanoe, dolje na pristaništu, Kunta je ugledao na desetke tuobaba kako udaraju nogama, smiju se, uzbuđeno pokazuju rukama, dok su deseci drugih stizali trčeći iz raznih pravaca kako bi im se pridružili. Pod udarcima bičeva njih su stjerali u red, jednog iza drugoga, i potjerali su ih niza stranu kanoe dolje, po kosoj dasci, prema gomili koja ih je čekala.Kuntine su se noge gotovo složile pod njim kad su mu stopala dotakla tuobabovu zemlju,ali su ih drugi tuobabi sa spremno podignutim bičevima tjerali da se nastave kretati dalje,sasvim blizu bučne gomile koje je zadah Kunta osjećao poput udarca neke divovske šake posred lica.Kad je jedan crni čovjek pao, vapeći Alahu,njegovi su lanci povukli one ispred i one iza njega.Bičevi su opet zapucali po leđima svih, a gomila tuobaba vriskala je od uzbuđenja.

U Kunti je divlje bujala želja da potrči i pobjegne, ali su bičevi održavali njegov okovani niz u stalnom pokretu.

Prolazili su kraj tuobaba u nekim neobičnim vozilima sa dva i četiri kotača, a vukle su ih neke goleme životinje pomalo nalik na magarce,zatim su prošli pored mnogo tuobaba koji su se gurali na nekakvom mjestu za trgovanje, gdje su bile naslagane šarolike hrpe nečega što je izgledalo kao voće i povrće. Otmjeno odjeveni tuobabi gledali su na njih s izrazom gađenja, dok su lošije odjeveni tuobabi pokazivali na njih rukama i dovikivali, zabavljajući se.

Među ovim drugima,opazio je, bila je i jedna žena tuobab, s raščupanom kosom boje slame. Nakon što je gledao kako su tuobabi na velikoj kanoi ludovali za crnim ženama, Kuntu je zaprepastilo saznanje da tuobabi imaju i vlastitih žena, međutim, kad je malo bolje osmotrio taj primjerak, shvatio je zašto su im draže afričke žene.

Kunta samo kratko pogleda u stranu kad su prolazili pokraj neke skupine tuobaba koji su luđački kričali iznad uskomešale hrpe perja, a to bijahu dva pijevca koji su se tukli. Jedva se ta galama stišala iza njih, kad su došli do uskomešane gomile koja je vičući odskakivala sad ovamo, sad onamo, kako bi izbjegla sudar s trojicom dječaka tuobaba koji su trčali i bacali se za skvičavom, prljavom svinjom, sjajnom kao da je premazana mašću. Kunta naprosto nije mogao vjerovati vlastitim očima.

Poput udarca groma djelovao je zatim na njega pogled na dva crna čovjeka koji nisu bili sa velike kanoe,jednog Mandingo i jednog Serera, u to nije bilo sumnje. Okrenuo je glavu i buljio u njih, gledajući ih kako šutke hodaju iza jednog tuobaba. Znači, on i njegovi drugovi ipak nisu sami u toj strašnoj zemlji! A kad je tim ljudima bilo dopušteno živjeti, možda će i njih poštedjeti kuharskog kazana.Kunta je želio potrčati do njih i zagrliti ih,međutim, primijetio je njihova bezizražajna lica i strah u pogledima uprtim u zemlju.

A zatim mu nosnice uhvate njihov miris,nešto nije bilo u redu. Vrtjelo mu se u glavi,nije mogao shvatiti kako to da crni ljudi mirno slijede tuobaba koji ih ne nadzire, pa čak nema kod sebe ni oružje, umjesto da pokušaju pobjeći ili ubiti tuobaba.

Nije imao vremena dulje o tome razmišljati, jer su se iznenada našli pred otvorenim vratima neke velike, četverouglaste kuće, sagrađene od pečenih zemljanih opeka izduženog oblika, sa željeznim šipkama ugrađenim u nekoliko otvora na zidu kuće.Okovane su ljude bičevima utjerali kroz široka vrata, pored tuobaba stražara, u neku veliku prostoriju. Kunta pod stopalima osjeti hladan pod od nabijene zemlje. U slabom svjetlu što je dopiralo kroz dva, željeznim šipkama pregrađena otvora, on žmirkajući očima zapazi obrise petorice crnih muškaraca, skvrčenih uz jedan od zidova. Ti ljudi nisu ni podigli glave dok je tuobab okivao zapešća i članke Kunte i njegove skupine u jake željezne obruče na kratkim lancima zakovanim za zid.

Zajedno s drugima, Kunta se i sam skvrči uza zid, oslonivši bradu na koljena obgrljena rukama,ošamućen i smućen svime što je vidio i čuo i omirisao otkako su sišli sa velike kanoe. Nešto kasnije ušao je još jedan crni čovjek. Ne gledajući nikoga, on ostavi ispred svakog čovjeka metalne posude s vodom i hranom i brzo izađe. Kunta nije bio gladan, ali grlo mu se tako osušilo da se konačno nije mogao suzdržati pa i on srkne malo vode, imala je čudan okus. Tupo, bez misli, zurio je kroz jedan od šipkama pregrađenih otvora dok se dan gasio i polako prelazio u noć.

Što su dulje ovdje sjedili, Kunta je sve dublje tonuo u neki nejasni strah. Gotovo bi mu bio draži mrak potpalublja na velikoj kanoi, jer tamo je barem znao što može očekivati. Svaki put bi se zastrašeno zgrčio kad bi u toku noći u prostoriju ušao neki tuobab,njihov je zadah bio čudan i omamljivao ga je. Međutim, na druge zadahe u toj prostoriji bio je odavno navikao,znoj, mokraća, prljava tijela, smrad koji bi se širio kad bi netko od okovanih ljudi prolazio kroz muke pražnjenja crijeva usred izmiješanih molitvi,kletvi, jauka i zveketa lanaca ostalih zarobljenika.

Odjednom, svaka buka prestade kad se u prostoriji pojavio tuobab noseći u ruci svjetiljku sličnu na one koje su koristili tuobabi na velikoj kanoi,a iza njega, u prigušenom žućkastom odsjaju, drugi tuobab koji je bičem udarao po jednom novom crnom čovjeku, a ovaj je jaukao na nekom jeziku koji je zvučao kao jezik tuobaba.Ubrzo su ga okovali i ona dvojica tuobaba izađu. Kunta i njegovi drugovi tiho su sjedili, slušajući tužne zvukove muka i patnje pridošlice.

Bližila se zora, osjećao je Kunta, kad mu odnekud dođe u glavu,isto onako jasno kao kad je bio na pripremama za muškarca,visoki, prodorni glas kintanga: »Mudar je čovjek onaj koji promatra životinje i koji uči od njih«.

To je bilo toliko zapanjujuće da je Kunta odmah sjeo uspravno, ukočenih leđa. Je li mu Alah konačno šalje nekakvu poruku? Kakvo bi značenje moglo imati učenje od životinja,ovdje, sada? Kad je i on sam poput životinje u stupici. U svijesti mu se pojave slike životinja koje je vidio uhvaćene u stupici. Ali ponekad životinje uspiju pobjeći prije nego ih lovci ubiju. Koje su to životinje koje uspijevaju pobjeći?

Konačno se dosjetio odgovoru.Životinje za koje je on znao da su uspjele pobjeći iz stupice, nisu bile one koje su se bjesomučno otimale u stupici dok ih ne bi savladala potpuna iscrpljenost, pobjegle su one koje su se prisilile tiho čekati, čuvajući snagu za onaj trenutak kada stignu lovci, a zatim bi iskoristile njihovu nepažnju i sve svoje snage ulile u očajnički napad, ili još mudrije,u bijeg prema slobodi.

Kunta jasno osjeti kako mu se bude čula. To je bila njegova prva stvarna nada sve odonda kad je s drugovima snovao planove o pokolju tuobaba na velikoj kanoi. Mozak mu se sada čvrsto uhvati ove nade, bijeg. Mora pred tuobabom izgledati kao da je poražen. Zasad još ne smije ni bjesnjeti, niti se boriti, tuobabu mora izgledati kao da je Kunta izgubio svaku nadu.


Međutim, čak i ako uspije pobjeći, kamo bi pošao? Gdje bi se mogao skrivati u toj nepoznatoj zemlji? Kraj oko Juffurea poznavao je isto tako dobro kao i unutrašnjost vlastite kolibe, ali ovdje ni o čemu nije imao pojma.Čak nije znao ima li tuobab šuma? A ukoliko ih ima, hoće li u njima naći one znakove kojima se lovci služe za kretanje kroz šumu?Kunta sam sebi odgovori kako će naprosto sve te probleme morati rješavati onako kako se budu pojavljivali.

Kad su se prvi zraci zore probili kroz rešetke na prozorima, Kunta je zapao u nemiran san. Ali, mu se činilo kao da je jedva sklopio oči kad ga je probudio onaj čudni crnac donoseći posude s vodom i hranom. Kunti se želudac grčio od gladi,ali jelo je imalo neki mučni zadah, i on se okrene na drugu stranu. Osjećao je kako mu je jezik prljav i otečen. Pokušao je progutati slinu i od napora gutanja zaboli ga grlo.

Gledao je tupo oko sebe svoje drugove s velike kanoe,svi su izgledali kao da ništa ne vide, ništa ne čuju,potpuno su se povukli u sebe. Kunta zatim okrene glavu i pogleda onu petoricu koji su već bili ovdje kad su njih doveli. Bili su odjeveni u pocijepanu tuobabovu odjeću. Dvojica među njima imali su kožu svijetlosmeđe sasso borro boje,za koju su starješine govorili kako je to posljedica veze nekih tuobaba s crnim ženama. Zatim Kunta pogleda pridošlicu kojega su doveli u toku noći,sjedio je s glavom na koljenima, kose slijepljene osušenom krvlju što je umrljala tuobabovu odjeću koju je imao na sebi, a jedna mu je ruka tako čudno visila da je Kunti odmah bilo jasno kako je ta ruka slomljena.

Opet je prošlo nešto vremena i konačno Kunta opet zaspi, da bi ga probudilo, ovaj put mnogo kasnije, unošenje novog obroka. Bila je to nekakva vruća kaša i zaudarala je još gore od onoga što su prije stavili preda nj. On zaklopi oči kako ne bi gledao to strašno jelo, ali kad su svi njegovi drugovi dograbili posude i počeli lakomo gutati kašu,Kunta pomisli kako valjda ipak nije tako ogavno. Ako misli ikada pobjeći odavde, razmišljao je, trebat će mu snage. Prisilit će se pojesti malo te kaše,ali samo malo. Dohvatio je zdjelu i, prinijevši je otvorenim ustima,sipao je i gutao sve dok nije ispraznio zdjelu. Zgađen nad samim sobom, tresne zdjelom o pod i počne kašljati osjećajući kako mu se hrana vraća u grlo, ali se uspije svladati.Ako kani preživjeti, mora se prisiliti da zadrži u sebi hranu.

Od tada, tri puta dnevno, Kunta se silio jesti mrsku hranu. Crni čovjek, koji im je nosio hranu, dolazio bi svakog dana jedanput s kablićem i lopatom i čistio bi za njima. A svakog popodneva dolazila su dva tuobaba i mazala onu ljutu, crnu tekućinu na najgore, otvorene rane, dok su manje rane posipali žutim praškom. Kunta je sam sebe prezirao zbog slabosti, jer nikako se nije mogao suzdržati da se ne trza i ne jauče od bola kao i svi drugi.

Kroz prozor s rešetkama, Kunta je izbrojio šest dana i pet noći. Prve četiri noći, čuo je odnekud nejasno, mada nedaleko, krikove žena čije je glasove prepoznao kao glasove žena s velike kanoe.On i njegovi drugovi morali su sjediti ovdje, goreći od poniženja, nemoćni braniti čak ni svoje žene, a kamoli same sebe. Međutim, noćas je bilo još i gore, jer više se nisu čuli nikakvi ženski krikovi. Kakvu su to novu strahotu izvršili nad njima?

Gotovo svakog dana u prostoriju bi grubo gurnuli i zatim okovali jednog ili više nepoznatih crnih ljudi u tuobabovoj odjeći. Oni bi se srušili na zid iza sebe, ili bi se zgrčili na podu i uvijek su na njima bili vidljivi tragovi nedavnog batinanja, a činilo se da uopće nisu svjesni gdje se nalaze, niti mare za to što bi se s njima moglo dogoditi.Zatim, obično još prije nego bi prošao drugi dan, neki tuobab vrlo važnog izgleda ušao bi u prostoriju s krpom pritisnutom na nos, i uvijek bi jedan od tih novih zarobljenika počeo vikati od straha,dok bi ga taj tuobab udarao nogom i urlao na njega, zatim bi crnog čovjeka odveli.

Svaki put kad bi osjetio da mu se želudac primirio i da će zadržati hranu koju je pojeo, Kunta bi pokušavao prestati razmišljati kako bi uspio zaspati. Već samo nekoliko minuta odmora značilo je da će za to vrijeme biti izbrisan užas kojem izgleda nema kraja, a koji je iz nekog njemu nedostupnog razloga bio božanska volja Alahova. Kad ne bi mogao spavati, što se najčešće događalo, pokušavao bi se

natjerati da misli o bilo čemu samo ne o svojoj obitelji i svome selu,jer kad bi o njima razmišljao, svaki put bi briznuo u plač.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 2:31 pm


Alex Haley - Page 2 1352765128-1947--richard-wright-pogte-and-novelist-richard-wrigh



41. POGLAVLJE



Neposredno nakon što su im sedmi put donijeli jutarnju kašu, u prostoriju s rešetkama ušla su dva tuobaba s rukama punim odjeće. Jednom po jednom, oni su ustrašenim ljudima skinuli okove i pokazivali im kako će te stvari obući na sebe. Jedan je komad odjeće pokrivao struk i noge, a drugi gornji dio tijela.

Čim ih je Kunta stavio na sebe, odmah su ga počele svrbjeti rane, koje su već počele pokazivati prve znakove zarašćivanja.

Malo kasnije, začuo je izvana zvuk mnogih glasova,ubrzo su glasovi postajali sve glasniji i glasniji. Okupljali su se mnogi tuobabi, razgovarali su, smijali su se nedaleko ispred prozora s rešetkama. Kunta i njegovi drugovi sjedili su u svojoj tuobab odjeći obuzeti stravom zbog onoga što će im se dogoditi ,bez obzira na to što će to biti.

Kad su se dvojica tuobaba vratili, žurno su prišli onoj petorici koji su prvi bili ovdje i trojici su od njih skinuli lance i izveli ih iz prostorije. Sva su se trojica crnih ljudi ponašali kao da su to doživjeli već toliko puta da im to uopće više ništa ne znači. Zatim, za nekoliko trenutaka, zvukovi tuobaba izvana iznenada su se promijenili, postalo je mnogo tiše, a jedan je tuobab počeo nešto vikati. Upinjući se uzaludno ne bi li shvatio o čemu govore, Kunta je, ne shvaćajući, osluškivao čudne uzvike: ‘’Zdrav kao dren! Ovaj je ždrijebac živa vatra!’’

U kratkim razmacima drugi bi tuobabi upadali, glasno izvikujući: ‘’Trista pedeset!Četiri stotine!

Pet!’’A prvi je tuobab vikao: ‘’Tko kaže šest? Pogledajte ga! Snažan je kao konj!’’

Kunta se tresao od straha, niz lice mu se slijevao znoj, dah mu je jedva prolazio kroz grlo. Kad su četiri tuobaba ušla u prostoriju,prva dvojica s još dvojicom novih,Kunta se potpuno ukočio.

Dvojica novih tuobaba ostali su stajati u vratima, držeći u ruci kratke, debele štapove, a u drugoj ruci neke male, metalne predmete. Prva dvojica su pošli na Kuntinu stranu i počeli su jednom po jednom čovjeku skidati željezne okove. Ako bi netko viknuo ili se opirao, udarali su ga kratkim, debelim kožnatim remenom.Pa ipak, kad je osjetio kako ga dotiču, Kunta se propne, režeći od bijesa i straha. Od udarca koji je uslijedio činilo mu se da mu se raspukla glava, samo je još nejasno osjetio povlačenje lanca i skidanje okova.

Kad mu se u glavi malo razbistrilo, ustanovio je da se nalazi na čelu lancem povezanog niza od šestorice ljudi i da upravo posrče kroz široka vrata u dnevno svjetlo.

‘’Svježa roba, tek pobrana s drveća!’’

Tuobab koji je izvikivao stajao je na niskom drvenom postolju, a pred njim se gurala gomila od više stotina drugih tuobaba. Dok su tuobabi otvarali usta i mahali rukama,Kunta se stresao od njihova snažnog zadaha.

Ugledao je nekolicinu crnih ljudi medu gomilom tuobaba, ali lica su im bila prazna, bez ikakvog izraza.Dvojica od njih držala su u lancima dvojicu onih crnih ljudi koje su maloprije bili izveli iz prostorije s rešetkama. Sad je onaj tuobab koji je izvikivao hitro prišao do Kunte i njegovih drugova, i pošao je od jednog do drugoga, a njegove su ih oči procjenjivale od glave do pete. Zatim se opet vratio do početka njihova niza, gurajući im držak korbača u prsa i trbuhe, neprekidno se glasajući čudnim


krikovima: ‘’Čili poput majmuna! Sposobni za bilo kakav rad!’’

Zatim, došavši do kraja niza, grubo izgura Kuntu prema izdignutom postolju. Međutim, Kunta se nije mogao maknuti, samo je drhtao,činilo mu se da su ga ostavila sva čula. Držak korbača opali ga po ljuskavoj krasti upaljene rane na stražnjici i, gotovo se srušivši od bola, Kunta posrne naprijed, a tuobab ukopča slobodni kraj njegova lanca u nekakav željezni predmet.

‘’Mlado meso najbolje kvalitete,mlado i gipko! ‘’vikao je tuobab.

Kunta je već bio toliko obamro od straha da je jedva primijetio kako se gomila tuobaba pokrenula bliže njemu. Zatim su ga počeli bosti kratkim štapovima i držaljama korbača, rastvarali su mu stisnute usnice kako bi pogledali njegove čvrsto stegnute zube i golim su ga rukama opipavali posvuda,ispod pazuha, po leđima, po prsima, pipali su mu spolovilo. Zatim su neki od onih koji su ga opipavali, odstupili i počeli ispuštati čudne krikove.

‘’Tri stotine dolara!...trista pedeset!’’

Tuobab koji je izvikivao s postolja, prezrivo se nasmijao.

‘’Pet stotina! … šest!’’

Glas mu je zvučao srdito.

‘’Ovaj mladi niger je najbolje kvalitete! Tko je rekao sedamsto pedeset? ‘’

‘’Sedamsto pedeset!’’začuje se povik.

Tuobab je nekoliko puta ponovio isti uzvik, zatim je viknuo: ‘’Osam!’’sve dok netko iz gomile nije viknuo to isto.Zatim, još prije nego što je tuobab izvikivač imao prilike ponovo nešto reći, netko drugi poviče: ‘’Osamsto pedeset!’’

Više nije bilo novih uzvika.Tuobab s platforme otključa Kuntin lanac i gurne ga prema nekom tuobabu koji je istupio iz gomile. Kunta osjeti poriv da odmah sad pokuša bježati, ali znao je da mu to nikada ne bi uspjelo,osim toga, činilo mu se da uopće više ne može micati nogama.

Vidio je kako jedan crni čovjek izlazi iza tuobaba kojemu je izvikivač uručio Kuntin lanac.Kuntine oči preklinjale su tog crnog čovjeka koji je imao izrazite crte lica pripadnika plemena Wolof,’Brate, ti si iz moje domovine…’Međutim, izgledalo je kao da crni čovjek uopće i ne vidi Kuntu,samo je povukao lanac takvom snagom da je Kunta poletio za njim posrćući,i počeli su prolaziti kroz gomilu tuobaba.

Neki su se mladi tuobabi smijali,rugali i gurkali Kuntu svojim štapovima dok su kraj njih prolazili,ali konačno su izašli iz gomile, i crni se čovjek zaustavi ispred jedne velike kutije, izdignute iznad zemlje na četiri kotača.Ispred nje je stajala jedna od onih golemih životinja koje je Kunta već bio primijetio putom od velike kanoe do te kuće s rešetkama.

Uz ljutiti uzvik,crni čovjek dohvati Kuntu oko bokova i prebaci ga preko ograde, na pod velike kutije, gdje se Kunta iznuren srušio,opet je čuo kako je slobodni kraj njegova lanca škljocnuo,zakopčan u nešto što se nalazilo ispod sjedišta na prednjem kraju kutije, iza velike životinje.

Dvije velike vreće,pune nečega što je mirisalo na neku vrstu žita,ležale su jedna preko druge blizu mjesta gdje je ležao Kunta.Kuntine su oči bile čvrsto stisnute, osjećao se toliko bijedno da više ništa nije želio vidjeti pogotovo ne tog mrskog crnog slateeja.

Nakon izvjesnog,njemu se činilo, veoma dugog vremena, Kunta je njuhom osjetio da se vratio tuobab.Tuobab je nešto rekao, a onda su se on i onaj crni popeli na prednje sjedište, a ono je zaškripalo pod njihovom težinom. Crnac je ispustio nekakav kliktaj i pucnuo kožnim korbačem preko leda životinje

koja je odmah počela vući kutiju, a ta se pokrenula kotrljajući se na kotačima.

Kunta je bio toliko omamljen da za trenutak uopće nije čuo kako lanac,vezan za članak njegove noge, štropoće po podu kutije. Nije imao pojma koliko su dugo putovali,kad mu se u glavi ustalila prva jasna misao, i on napola otvori oči, dovoljno da izbliza osmotri lanac. Da, bio je tanji od onoga na velikoj kanoi, ako skupi snage i skoči, hoće li se lanac istrgnuti iz poda kutije?

Kunta oprezno podigne pogled i zagleda se u leđa para na prednjem sjedištu, tuobaba koji je ukočeno sjedio na jednom kraju drvenog sjedala, dok je crnac opušteno sjedio na drugom kraju.I jedan i drugi su zurili preda se kao da uopće ne primjećuju da obojica dijele isto sjedište. Ispod sjedala,negdje u sjenci lanac je čini se bio sigurno pričvršćen.Kunta zaključi kako još nije vrijeme za skok.

Omamljivao ga je miris onih vreća punih žita, pokraj njega, ali je još uvijek osjećao i miris tuobaba i njegova crnog vozara, a uskoro je nanjušio još neke crne ljude, prilično su im bili blizu. Nečujno, Kunta je pomicao svoje bolno tijelo komadić po komadić uz grubu stranu kutije, ali se plašio podignuti glavu preko ruba i tako ih nije vidio.

Kad se ponovo ispružio na podu, tuobab je okrenuo glavu i pogledi im se susretnu. Kunta se sledio i osjetio slabost od straha, ali tuobabovo je lice ostalo bezizražajno i časak kasnije ponovo se okrenuo prema naprijed.

Ohrabren tuobabovom ravnodušnošću, Kunta opet sjedne,ovaj put se malo više ispravio,kad je u daljini čuo pjevanje koje je postepeno postajalo sve glasnije. Nedaleko ispred njih ugledao je nekog tuobaba kako sjedi na leđima iste onakve životinje kao što je bila ova koja je vukla kutiju što se kotrlja.

Tuobab je držao savijen bič i lanac koji je polazio od životinje i povezivao željezne orukvice oko zapešća nekih dvadesetak crnaca,odnosno, većina su bili crni, a neki su bili smeđi,koji su hodali u koloni ispred tog tuobaba. Kunta zatrepće kapcima kako bi bolje vidio. Osim dvije potpuno odjevene žene, svi su bili muškarci i goli do pojasa, a pjevali su s izrazitim osjećajem duboke sjete. Kunta je vrlo pozorno osluškivao riječi, ali one za njega nisu imale nikakvog smisla.

Dok je kutija koja se kotrlja sporo prolazila kraj njih, nijedan crnac, niti njihov tuobab nisu čak ni pogledali prema njemu, iako su bili dovoljno blizu da su se mogli dodirnuti. Većina crnih leđa, zapazio je Kunta, bila su išarana ožiljcima od bičevanja, neki su tragovi biča bili svježi, a gledajući ih, Kunta je pogađao iz kojeg su plemena:Foulah, Yoruba, Mauritanci, Wolofi, Mandingo. Njih je mogao odrediti s više sigurnosti nego one druge koji su imali nesreću da im tuobab bude otac.

Iza crnaca, koliko su to Kuntine upaljene oči mogle vidjeti,pružala su se beskrajna polja usjeva različitih boja. Uz cestu se nalazila njiva zasijana biljkom koju je prepoznao, bio je to kukuruz. Baš kao i kod njegove kuće, u Juffureu, nakon berbe, stabljike su bile smeđe, a klipovi obrani.

Uskoro nakon toga tuobab se nagnuo, uzeo malo kruha i nekakvo meso iz vreće ispod sjedišta, otkinuo komad od jednog i od drugog i ostavio to na sjedištu između sebe i crnog, a ovaj je to pokupio u rub svog šešira i počeo jesti. Malo kasnije, crni se okrenuo u sjedištu, pogledao dugim pogledom Kuntu koji ga je pozorno promatrao i ponudio mu komad kruha. Mogao ga je omirisati odavde gdje je ležao, i miris mu je tjerao vodu na usta, ali Kunta okrene glavu. Onaj crnac slegne ramenima i strpa komad kruha sebi u usta.

Pokušavajući ne misliti na glad,Kunta pogleda preko ruba kutije i ugleda, daleko na drugom kraju njive, nešto što je izgledalo kao mala skupina ljudi pognutih leđa, vjerojatno su nešto radili. Pomislio je kako su zacijelo i oni crnci, ali bili su previše daleko,nije mogao točno vidjeti.Onjušio je zrak, pokušavajući uloviti njihov miris, ali nije uspio.

Kad je sunce počelo zalaziti, njihova kutija prođe pored jedne druge, isto takve, koja se kretala u

suprotnom smjeru, a u kojoj je uzde držao jedan tuobab dok se otraga u kutiji vozilo troje crnih mališana koji su prema uzrastu pripadali u prvi kafo.Umorno povlačeći nogama u lancima, iza kutije je hodalo sedmoro odraslih crnaca, četiri muškarca odjevena u otrcanu odjeću i tri žene u grubim haljinama.Kunta se čudio zašto ovi ne pjevaju,zatim, dok su prolazili kraj njega, on im na licu zapazi izraz dubokog očaja. Pitao se kamo ih to vodi onaj tuobab.

Dok je sumrak postajao sve gušći, mali crni šišmiši počeli su skvičati i hitro prelijetati ovamo onamo, baš onako kako su letjeli i u Africi.

Kunta začuje kako je tuobab rekao nešto crnome, i nedugo nakon toga kutija skrene na manju cestu. Kunta se uspravi i uskoro u daljini kroz drveće opazi veliku bijelu kuću.Želudac mu se zgrči: za ime Alaha, što će se sada dogoditi? Hoće li ga ovdje pojesti? Kunta se sruši natrag u kutiju, i ležao je na podu kao da u njemu više nema života.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 2:32 pm

Alex Haley - Page 2 1352765128-1938--workmen-of-the-tobacco-rolling-barique-richmond



42. POGLAVLJE



Dok se kutija kotrljala sve bliže i bliže prema kući, Kunta je počeo osjećati miris a zatim ih je i čuo,drugih crnih ljudi. Podigavši se na laktove, u večernjem je sumraku vidio tek obrise trojice crnaca koji su se približavali. Najveći između njih mahao je onakvom malom vatrom s kojima se Kunta upoznao onda kad je tuobab silazio u mračnu utrobu velike kanoe,međutim, ova je vatra bila zatvorena u nešto prozirno i sjajno, a ne u metal. Kunta nikada do sada nije vidio nešto nalik na to, izgledalo je tvrdo, ali se kroz to vidjelo kao da uopće i ne postoji. Međutim,nije imao prilike tu stvar pobliže osmotriti jer su trojica crnaca hitro stupila u stranu kad je pokraj njih prošao dugim koracima jedan novi tuobab i uputio se do kutije koja se spremno zaustavila pokraj njega.

Dva su se tuobaba pozdravila, a zatim je jedan od crnaca podigao vatru tako da tuobab iz kutije bolje vidi dok silazi na zemlju i prilazi onom drugom tuobabu. Srdačno su se rukovali i zatim su se zajedno uputili prema velikoj kući.

U Kunti zaplamsa nada.Hoće li ga sada crnci osloboditi? Ali tek što je to pomislio,kad vatra koju su nosili obasja njihova lica dok su stajali i gledali njega preko ruba kutije,smijali su mu se. Kakvi su to crnci koji preziru svoj vlastiti narod i rade poput koza za tuobaba? Odakle su? Izgledali su kao ljudi iz Afrike, ali oni očito nisu bili Afrikanci.

Zatim je onaj koji je vozio kutiju što se kotrljala, coknuo jezikom životinji i pucnuo korbačem i kutija se pomakla dalje.Ostali su crnci koračali uz kutiju,još uvijek su se smijali,dok se kutija opet nije zaustavila. Silazeći na zemlju, vozar je prišao stražnjoj strani kutije i u svjetlu vatre grubo povukao Kuntin lanac,ispuštajući prijeteće zvukove dok je otkopčavao lanac ispod sjedala,a zatim je rukom pokazao Kunti neka izađe iz kutije.

Kunta je s naporom suspregao želju da skoči za vrat četvorici crnaca. Međutim, sada su izgledi bili isuviše loši,njegova će prilika doći kasnije. Svaki mu je mišić, činilo mu se, vriskao od bola dok se s mukom podigao na koljena i počeo se natraške izvlačiti iz kutije. Kako se po njihovu mišljenju,previše sporo kretao, dva crnca dohvate Kuntu, grubo ga podignu preko ruba kutije i gotovo ga bace na zemlju.Trenutak kasnije vozar omota slobodni kraj Kuntinog lanca oko nekakvog debelog štapa i zaključa ga.

Dok je tako ležao,preplavljen bolovima, strahom i mržnjom, jedan od crnaca postavi pred njega dvije metalne posude. U svjetlu vatre u njihovim rukama, Kunta je razabrao da je jedna od posuda gotovo puna vode, a u drugoj je bilo neko jelo čudnog izgleda i mirisa. Unatoč tome, Kuntina se usta ispune slinom koja mu se slije u grlo,no on čak ni očima ne dopusti da mu se pomaknu. Crnci su ga gledali i smijali se.Držeći visoko vatru, vozar priđe debelom štapu i svom snagom povuče lanac, očito s namjerom da Kunti pokaže kako ga ne može slomiti.Zatim nogom pokaže na vodu i hranu,ispuštajući prijeteće zvukove, a ostali su se opet smijali dok su sva četvorica zajedno odlazili.

Kunta je ležao u mraku, čekajući da one tamo svlada san. U mislima je gledao samog sebe kako se propinje,očajnički upire o lanac, ponovo i ponovo, svom snagom koju uspije prikupiti, sve dok se lanac ne prekine i on, oslobođen, konačno bude mogao pobjeći u ...

Upravo u tom času osjeti miris psa koji mu se približavao i začuje ga kako radoznalo njuši. Na neki način, Kunta je osjećao da mu taj pas nije neprijatelj. Ali zatim, kad je pas prišao bliže, Kunta začuje

zvuk žvakanja i udarac zuba o kovinu posude.Iako sam nije htio jesti,Kunta skoči bijesan,režeći poput leoparda. Pas hitro pobjegne, i kad se malo udaljio, počne lajati. Slijedećeg trenutka neka su se vrata škripeći otvorila negdje u blizini i netko je trčao prema njemu s vatrom u rukama. Bio je to vozar,i Kunta je sjedio zureći u ledenom bijesu dok je vozar uzbuđeno ispitivao lanac oko štapa,a zatim i mjesto gdje je lanac bio prikopčan na željezni obruč oko Kuntine noge. U slabom žutom svjetlu Kunta je ugledao izraz zadovoljstva koji se na vozarevom licu pojavio kad je zapazio praznu posudu gdje je bila hrana. Promuklo nešto progunđavši, vozar je otišao nazad u svoju kolibu, ostavljajući Kuntu u mraku, obuzetog željom da može onom psu omotati lanac oko šije.

Malo kasnije Kunta počne pipati oko sebe, tražeći posudu s vodom i, dohvativši je, popije nekoliko gutljaja, ali mu od toga nije bilo nimalo bolje,zapravo se osjećao kao da mu je sva snaga istekla iz njega; činilo mu se da mu je tijelo još samo prazna ljuska.

Odbacujući zamisao o kidanju lanca,barem za sada,osjećao se kao da mu je Alah okrenuo leđa ,ali zašto? Što je to tako strašno zgriješio i kada? Pokušavao je u sjećanju razmisliti o svakom svom činu od iole nekog značenja u njegovu dotadašnjem životu, o svemu, i dobrom i lošem ,sve do onog jutra kad je pošao posjeći deblo za svoj bubanj i kad je, prekasno, čuo kako je pukla grana.Činilo mu se da je svaka pojedina kazna koju je dosad morao pretrpjeti u svom životu uvijek bila kazna za nebrigu i nepažnju.

Kunta je ležao osluškujući cvrčke, lepet krila noćnih ptica i lavež dalekih pasa i jednom, iznenadno skvičanje miša, a zatim krckanje kostiju u zubima životinje koja ga je uhvatila. Svako malo, hvatala bi ga želja da pobjegne, ali je znao da bi štropot vrlo brzo probudio nekoga u obližnjim kolibama čak i kad bi uspio istrgnuti lanac.

Ležao je tako i ne pomišljajući na spavanje sve do prvih zraka zore.Naprežući se koliko su mu dopuštali bolni udovi, uspravio se na koljena i počeo moliti sabah. Ali, kad je čelom dotaknuo zemlju, izgubio je ravnotežu i umalo se nije srušio na stranu,razbjesnjelo ga je saznanje koliko je oslabio.

Dok se nebo na istoku polako jasnilo, Kunta ponovo dohvati posudu s vodom i popije sve što je još bilo ostalo. Tek što je odložio posudu, kad ga zvuk koraka što su se približavali, upozori na povratak one četvorice crnih ljudi. Oni žurno opet podignu Kuntu u kutiju što se kotrljala, te zatim odvezu kutiju pred veliku bijelu kuću, gdje ih je čekao tuobab koji se opet popne na sjedište kraj vozara. I prije no što se Kunta dospio osvijestiti, već su se našli na glavnoj cesti, krećući se u istom smjeru kao jučer.

Neko vrijeme,dok se danilo,Kunta je ležao odsutno zureći u lanac što je zveckao i protezao se preko dna kutije do onog mjesta ispod sjedišta gdje je bio pričvršćen.Zatim je neko vrijeme pustio očima da s mržnjom buše leđa tuobaba i crnca ispred njega. Poželio je da ih može ubiti. Prisiljavajući se, on samog sebe podsjeti kako ukoliko želi preživjeti, kad je dosad već toliko toga preživio mora ostati sabran,mora zadržati vlast nad sobom,mora samog sebe prisiliti na čekanje, ne smije trošiti snagu dok ne bude siguran da je došao pravi trenutak.

Negdje sredinom prijepodneva Kunta začuje neki novi zvuk i odmah pogodi da to kovač udara po željezu,podižući glavu,Kunta napne oči ogledavajući se,i konačno ustanovi da zvuk dopire odnekle iza gustog šumarka pokraj kojega su upravo prolazili.Vidio je kako su mnoga debla nedavno posječena i panjevi izvučeni, a na nekim mjestima, dok se kutija uporno dalje kotrljala, Kunta je vidio i omirisao sivkasti dim što se dizao s mjesta na kojima su palili suhu travu. Pitao se da li i tuobab na taj način gnoji zemlju za slijedeću sjetvu, kako su to činili kod kuće u Juffureu.

Zatim, malo dalje ispred njih,Kunta ugleda uz cestu malu četverouglastu kolibu. Izgledalo je da je sagrađena od greda, a na raskrčenom komadu zemlje ispred kolibe jedan je tuobab teško koračao iza smeđeg vola. Tuobabove su ruke snažno pritiskale nadolje zakrivljene ručice nekakvog velikog predmeta

koji je vukao vol, i taj je predmet parao zemlju.Kad su došli bliže, Kunta ugleda još dva tuobaba, blijede i mršave, kako čuče ispod nekakvog stabla,a tri isto tako mršave svinje rovale su oko njih, dok je nekoliko kokoši čeprkalo tražeći hranu. U vratima kolibe stajala je jedna žena tuobab, crvene kose. Zatim su iza žene istrčala tri mala tuobaba koji su vikali i mahali rukama prema kutiji što se kotrlja.Ugledavši Kuntu, mali su tuobabi prasnuli u smijeh i pokazivali rukom na njega. Kunta je zurio u njih kao da su mladunčad hijene.Trčali su pored kutije dobar dio puta, a zatim su se okrenuli i otrčali natrag, a Kunta je ležao shvaćajući kako je sada svojim očima vidio jednu pravu obitelj tuobaba.

Još dva puta, daleko od ceste, Kunta je spazio velike bijele kuće tuobaba, slične na onu gdje su kola prenoćila prošle noći. Svaka je od njih bila visoka kao dvije kuće,kao da su jednu kuću postavili na drugu,svaka je na prednjem dijelu imala niz golemih bijelih štapova, debelih a gotovo toliko i visokih,kao stabla.U blizini svake od njih nalazila se skupina malih, tamnih koliba u kojima su, pogađao je Kunta, živjeli crnci,a oko svake velike kuće prostirala su se beskrajna polja pamuka, sva nedavno obrana, tako da se tek ponegdje još bjelasala po koja bijela grudica.

Negdje između te dvije velike kuće, kutija što se kotrljala prestigla je čudan par ljudi koji su hodali uz rub ceste. Isprva je Kunta mislio za njih da su crnci, ali kad su im se kola približila, vidio je da im je koža crvenkastosmeđa, a imali su dugu crnu kosu, vezanu na potiljku, tako da im je visila niz leđa poput konopa, a hodali su brzo, lakim koracima u obući koja je, kao i njihove bedrene pregače, izgleda bila načinjena od kože. Nosili su lukove i strijele. Očito nisu bili tuobabi, ali nisu bili ni ljudi iz Afrike,čak im je i miris bio drugačiji. Kakvi su to bili ljudi? Nijedan od njih nije, čini se, primjećivao kutiju što se kotrlja dok je prolazila kraj njih i pokrila ih oblacima prašine.

Kad je sunce počelo zalaziti, Kunta okrene lice prema istoku, i kad je završio svoju bezglasnu večernju molitvu Alahu, već se spuštao sumrak. Obuzela ga je tako strašna slabost ,poslije puna dva dana odbijanja svake hrane koju bi mu ponudili,da se morao nemoćno opružiti po dnu kutije što se kotrlja, gubeći gotovo posve zanimanje za sve što se oko njega događa.Ali se uspio opet uspraviti i pogledati preko ruba kad se kutija malo kasnije zaustavila.

Silazeći na zemlju,vozar je objesio jednu od onih svjetiljaka na bok kutije, vratio se na svoje sjedalo i nastavili su put. Nakon dugo vremena, tuobab nešto kratko progovori, a crnac mu odgovori, to je bilo prvi put otkako su tog dana krenuli da su njih dvojica izmijenili između sebe neki glas. Ponovo su stali i vozar je sišao i dobacio Kunti nekakav pokrivač koji je Kunta previdio. Vraćajući se u sjedište, sad i vozar i tuobab navuku na sebe nekakve pokrivače i kola krenu dalje.

Iako je vrlo brzo počeo drhtati od hladnoće, Kunta je uporno odbijao pružiti ruku i povući na sebe pokrivač,ne hoteći im pružiti to zadovoljstvo.Nude mi pokrivač, a drže me u lancima, razmišljao je,a ljudi mog vlastitog naroda to mirno promatraju i sve to dopuštaju i, štaviše, obavljaju za tuobaba prljave poslove.

Kunta je pouzdano znao samo da nekako mora pobjeći iz te užasne zemlje,ili umrijeti pri pokušaju bijega.Nije se usuđivao sanjati o tome da će ikada ponovo ugledati Juffure, ali ako mu to uspije, zakleo se da će čitava Gambija saznati istinu o zemlji tuobaba.

Već se gotovo bio ukočio od hladnoće kad je kutija što se kotrlja iznenada skrenula sa glavne ceste na neku manju, punu neravnina. Opet je prisilio svoje bolno tijelo da se dovoljno ispravi kako bi mogao pogledati u mrak oko njih i tamo u daljini ugleda kako se bjelasa još jedna od onih velikih kuća.Kao i prošle noći, kroz Kuntu prostruji strah od onoga što će mu se dogoditi sada kad su stali ispred kuće ,ali nije mogao nanjušiti bilo kakav znak tuobaba ili crnaca za koje je mislio da će ih dočekati.

Kad se kutija konačno zaustavila, tuobab sa sjedišta ispred njega skoči na zemlju s uzdahom

olakšanja, sagne se i čučne nekoliko puta kako bi protegnuo ukočene mišiće, zatim nešto kratko reče vozaru, pokazujući pri tom rukom na Kuntu, i zatim ode prema velikoj kući.

Još uvijek se nisu pojavljivali drugi crnci, i kad je kutija što se kotrljala krenula uz škripu dalje, prema obližnjim kolibama, Kunta je ležao otraga glumeći ravnodušnost. Ali je, svaki živac u njemu bio napet, potpuno je bio zaboravio na bolove. Nosnice su mu negdje u blizini otkrile miris drugih crnaca, pa ipak, nitko nije izašao iz koliba. U njemu poraste nada.

Zaustavivši kutiju u blizini koliba, vozar se teško i tromo spusti sa sjedala i odgega do najbliže kolibe, dok mu se vatra njihala u ruci. Kad je gurnuo vrata kolibe, Kunta je promatrao i čekao, spreman na skok hoće li vozar ući unutra, umjesto toga, crnac se okrene i vrati do kutije. Gurnuvši ruku ispod sjedišta, on otkopča Kuntin lanac i zatim zadrži u ruci slobodan kraj lanca dok je obilazio oko kutije prilazeći stražnjem kraju. Ipak, nešto je sililo Kuntu da se još suzdrži. Crnac oštro trgne lanac i zalaje nešto grubo prema Kunti.

Dok je vozar stajao pozorno ga motreći, Kunta se s mukom podigne na sve četiri,pokušavajući ostaviti dojam kako je još slabiji nego što je uistinu bio i počne puzati natraške što je mogao polaganije i nespretnije.

Kako se i nadao, crnac izgubi strpljenje, nagne se prema Kunti i, uhvativši ga samo jednom, snažnom rukom, ispravi ga i prebaci preko stražnjeg ruba kola, ublaživši podignutim koljenom njegov pad na zemlju.U tom trenutku Kunta sune uvis ,šake mu se stisnu oko vozarevog širokog vrata poput kostolomnih čeljusti hijene.Vatra padne na zemlju kad je crnac, uz promukli uzvik, zateturao unazad,a zatim se opet strelovito uspravio udarajući, grabeći i grebući po Kuntinom licu i rukama. Ali, Kunta odnekud namakne snage i još više pojača stisak oko vozarevog grla, dok je u isti mah očajnički izvijao tijelo nastojeći izmaknuti teškim udarcima vozara koji je oko sebe mlatio šakama, stopalima i koljenima. Kuntin zahvat nije popustio sve dok crnac nije konačno posrnuo unazad i potom pao na zemlju, ispuštajući neki duboki, krkljavi zvuk, a zatim mu se tijelo mlitavo opružilo.

Skočivši na noge,strašeći se više od svega nekog lajavog psa, Kunta se šunjajući se poput sjenke,udalji pognut dok su mu noge lomile smrznute stabljike pamuka.Njegovi su mišići, poslije tako dugog mirovanja, vriskali od bola, ali hladan zrak kroz koji je trčao milovao mu je kožu, pa se morao silom susprezati da ne počne glasno kliktati od užitka zbog osjećaja divlje slobode.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 2:33 pm


Alex Haley - Page 2 1352765127-1946--billy-ecksteun-in-the-shop-of-discs-naylor-wash




43. POGLAVLJE



Trnovito grmlje i žilavo, isprepleteno raslinje na rubu šume kao da se pružalo prema Kunti i namjerno mu opletalo noge. Trgajući i odmičući grančice i stabljike, Kunta se probijao naprijed posrćući i padajući i ponovo se podižući sve dublje i dublje u šumu.Odnosno, tako je mislio, sve dok se drveće odjednom nije prorijedilo i on se opet našao među niskim grmljem.

Ispred njega prostiralo se novo, široko polje pamuka, a iza tog polja stajala je jedna druga velika bijela kuća sa skupinom malih crnih koliba pokraj nje. Užasnut i u panici, Kunta odskoči natrag prema šumi, shvativši da je samo pretrčao uski pojas šume što je dijelio dva velika posjeda.Čučnuo je iza jednog stabla i slušao krv kako mu bubnja u srcu i u glavi i uskoro osjeti kako peku dlanovi, ruke i stopala.Pogledavši bolje u sjaju mjesečine, opazi da je sav izderan i krvav od trnja. Ali ga je najviše prestrašilo kad je vidio da je mjesec već nisko na nebu,uskoro će svanuti. Znao je kako mu je bez obzira na to što kani učiniti ,preostalo vrlo malo vremena da o tome odluči.

Ponovo se s mukom pokrenuo, ali je već nakon kratkog vremena shvatio da ga njegovi mišići neće još dugo nositi. Mora se zavući u najgušći dio šume koji uspije pronaći i tamo neko vrijeme ostati sakriven.I on pade na sve četiri, zaplećući se i rukama i nogama u povijuše, sve dok se konačno nije našao među skupinom drveća, gusto izraslog jedno uz drugo. Iako mu se činilo da će mu se pluća rasprsnuti, Kunta razmisli da li bi bilo bolje popeti se na jedno od stabala, ali ga meki, duboki pokrivač otpalog lišća pod nogama podsjeti na to da su grane sada ogoljele, što znači da bi ga lako mogli primijetiti gore na stablu, pa će prema tome biti bolje sakriti se negdje na zemlji.

Ponovo puzajući, Kunta se konačno smjesti,upravo kad je nebo počelo blijedjeti usred gustog šipražja. Osim šištavog daha iz njegovih vlastitih pluća, sve je oko njega bilo vrlo tiho i podsjetilo ga je na njegova duga, usamljena stražarenja na poljima kikirikija u društvu njegova vjernog wuolo psa. Upravo tada Kunta iz daljine začuje duboki lavež nekog psa. Možda mu se samo pričinilo, pomisli, naglo se razbudivši i napinjući sluh. Ali, lavež se ponovio,samo su sad lajala dva psa. Nije mu ostalo još mnogo vremena.

Kleknuvši prema istoku, molio je Alaha neka ga izbavi i upravo kad je završio molitvu,opet se začulo grleno lajanje, ovaj put s manje udaljenosti. Kunta odluči da će biti najbolje ako ostane tamo gdje je, ali kad je opet začuo pse,sad su bili još bliže ,samo nekoliko minuta kasnije, a činilo se kao da točno znaju gdje se on nalazi.Vlastiti mu udovi više nisu dopuštali da makar i trenutak duže ostane na tome mjestu.

Opet je puzao kroz šiprag, tragajući za još gušćim, još skrivenijim mjestom. Svaki pomak kroz trnje na rukama i koljenima bio je pravo mučenje, ali sa svakim novim glasanjem pasa, Kunta je puzao sve brže i brže. Međutim, unatoč tome lavež je postajao sve glasniji i bliži i Kunta je bio uvjeren kako sad već čuje i uzvike ljudi koji su išli za psima.

Nije se dovoljno hitro kretao, skočivši na noge, Kunta počne trčati,posrćući kroz trnje,nastojeći se kretati brzo i nečujno, koliko mu je to dopuštalo njegovo iscrpljeno tijelo.Gotovo istovremeno začuje nekakav prasak, koljena mu klecnu od straha i on se ispruži koliko je dug i širok medu čičke.

Psi su režali već na samom rubu gustiša. Drhteći od straha, Kunta čak osjeti njihov miris. Trenutak kasnije, već su se probijali kroz šiprag ravno prema njemu. Kunta se uspio uspraviti na koljena upravo kad su dva psa izbila iz grmlja i skočila na njega. Zavijajući, slineći i škljocajući zubima srušili su ga na

zemlju, a zatim su odskočili, spremajući se za novi skok. Režeći i sam, Kunta se divlje borio kako bi ih otjerao,služeći se rukama kao pandžama dok je istodobno pokušavao pobjeći natraške u grmlje. Zatim je čuo ljudske glasove s ruba šipražja i opet je odjeknuo prasak, ovaj put mnogo glasniji.

Dok su psi malo popustili u svojim napadima, Kunta je čuo ljude kako psuju i kako se probijaju kroz šiprag krčeći put noževima.

Iza ljutitih pasa prvo je ugledao onog crnca kojega je davio. U jednoj mu je ruci bio dugački nož,u drugoj kratka palica i konop, a lice mu je imalo ubilački izraz. Kunta je ležao na leđima, krvareći, stisnutih čeljusti kako bi spriječio krikove, očekujući da će ga sasjeći na komadiće.Zatim ugleda kako se, zacrvenjela i oznojena lica, iza crnca pojavljuje onaj tuobab koji ga je doveo ovamo.Čekao je na plamen i prasak za koje je na velikoj kanoi naučio da izlaze iz vatrenog štapa koji je jedan drugi tuobab,a tog još nikada nije vidio,sada držao uperen prema njemu.Međutim, upravo je crnac bijesno jurnuo na njega s uzdignutom toljagom,kad tuobab zaviče.Crnac se zaustavi, tuobab zovne pse, a oni se povuku unazad. Zatim je tuobab nešto govorio crncu koji pode prema Kunti odmotavajući uže.

Teški udarac u glavu milostivo omami Kuntu. Samo je nejasno osjećao kako ga vezuju, toliko čvrsto da mu se konop urezao u kožu koja je već krvarila. Zatim su ga podigli na noge, među čičke,i natjerali ga da hoda. vaki put kad bi izgubio ravnotežu i pao, bič bi mu zaparao leđa. Kad su konačno došli do ruba šume, Kunta ugleda, privezane uz obližnja stabla, tri onakve životinje koje su sličile na magarca.

Kad su se približili životinjama, Kunta opet pokuša pobjeći, ali ga bijesni trzaj za slobodni kraj užeta zaustavi i baci na zemlju,a nečija mu se noga bolno zabije medu rebra. Sada onaj drugi tuobab, držeći za konop, stane ispred Kunte i povuče ga za sobom tako da je posrtao, vodeći ga prema stablu blizu kojega su bile vezane životinje. Slobodni su kraj užeta prebacili preko jedne niske grane i crnac je počeo povlačiti konop i Kuntu uvis sve dok su mu stopala još jedva dodirivala zemlju.

Fijuk biča glavnog tuobaba pratio je udarce što su zapljuštali po Kuntinim leđima. Grčio se od bola, tvrdoglavo ne puštajući od sebe ni glasa, ali svaki je udarac osjećao kao da ga sijeku popola. Konačno je ipak počeo vriskati, ali se bičevanje nastavilo.

Kunta je već bio blizu nesvijesti kad je bič konačno prestao udarati. Nejasno je osjetio kako su ga spustili i kako se srušio na zemlju,zatim su ga podigli i prebacili preko leđa jedne od onih životinja,potom je osjetio kako se kreću.

Slijedeće čega je bio svjestan,jer nije imao pojma koliko je vremena prošlo , bilo je kako leži raširenih ruku i nogu, na leđima, u nekakvoj kolibi. Zapazio je lanac, zakvačen za okove oko obje ruke i noge, a sva su četiri lanca drugim krajem bila pričvršćena za po jedan od četiri štapa, pobodena u četiri ugla kolibe.I najmanji pokret izazivao mu je tako nepodnošljive bolove da je Kunta dugo ležao potpuno nepomičan, dok mu je niz lice kapao znoj, a dah mu je bio kratak i isprekidan.

Ne mičući se, mogao je vidjeti mali četvrtasti otvor iznad sebe kroz koji je u kolibu prodiralo svjetlo dana. Kutkom oka zapazio je nekakvu udubinu u zidu kolibe i u njoj uglavnom izgorjele komade drva i pepeo. Na drugoj strani kolibe, ugledao je nekakav široki, niski, neravni predmet od platna, položen na pod, iz kojega su kroz brojne rupe provirivale kukuruzne komušine,dosjetio se da to vjerojatno služi umjesto kreveta.

Kad se u otvoru iznad njega pokazao sumrak, Kunta začuje,negdje vrlo blizu čudan zvuk nekakvog roga. Nedugo zatim, čuo je glasove i osjetio miris mnogih crnih ljudi koji su prolazili blizu kolibe u kojoj se Kunta nalazio. Zatim je osjetio miris jela koje se kuha.

Dok su mu se grčevi gladi miješali s muklim bolovima u glavi i oštrim bolovima u leđima, rukama i

nogama, izderanim od trnja, Kunta samog sebe prekori što nije sačekao bolji trenutak za bijeg, onako kako bi učinila u stupicu uhvaćena životinja.Prvo je morao pozorno promatrati i nešto više naučiti o toj čudnoj zemlji i tom poganskom narodu.

Kuntine su oči bile zatvorene kad su zaškripala vrata kolibe,osjetio je miris crnca kojega je bio napao,koji je pomogao tuobabu da ga ponovo uhvati. Ležao je nepomično, pričinjajući se da spava,dok ga snažan udarac nogom o rebra nije natjerao da naglo otvori oči. Uz psovku, crnac stavi Kunti nešto pred samo lice, prebaci preko njega pokrivač i izađe, zalupivši za sobom vrata.

Miris hrane ispred njega izazivao je Kunti bolove u želucu, gotovo isto toliko neizdržive kao što su bili bolovi u leđima. Konačno otvori oči. Na okruglom, ravnom komadu kovine bila je nabacana nekakva kaša i nekakvo meso, a pokraj toga bila je niska, okrugla tikva s vodom.

Okovi koji su ga raspinjali, onemogućavali su mu da dohvati posude, ali obje su bile dovoljno blizu da ih je mogao dohvatiti ustima. Baš kad je htio uzeti malo hrane, Kunta nanjuši da je meso prljava svinjetina i gorka slina poleti mu iz želuca ravno u metalni tanjur.U toku noći naizmjence je tonuo u san i ponovo se budio,razmišljajući začuđeno o tim crncima koji su izgledali kao Afrikanci a jeli su svinjetinu. To je jedino moglo značiti da oni ne poznaju ,ili su izdali ,Alaha.Tiho je unaprijed molio od Alaha oproštenje ako njegove usnice ikada nesvjesno dotaknu svinjetinu, ili ako možda bude jeo iz neke plitice na kojoj je prije toga ležalo svinjsko meso.

Ubrzo potom, kroz otvor se ukazalo svjetlo novog dana i Kunta opet začuje onaj čudni zvuk nalik na rog,zatim je zamirisalo jelo i čuli su se glasovi crnaca koji su se užurbano kretali oko kolibe.Onda se opet pojavi onaj čovjek kojega je Kunta prezirao, i donio mu je novu hranu i vodu.Kad je vidio da je Kunta povraćao preko nedirnute hrane od sinoć, sagne se ljutito psujući i natrlja Kunti lice sadržinom jučerašnjeg tanjura. Zatim stavi pred njega svježu hranu i vodu pa izađe.Kunta odluči da će jelo progutati kasnije,sada mu je bilo toliko mučno da o tome uopće nije mogao ni misliti.

Malo kasnije,čuo je kako su se opet otvorila vrata. Ovaj put je osjetio zadah tuobaba. Kunta je čvrsto stiskao oči, ali kad je tuobab ljutito zagunđao, uplašio se da će ga ponovo udariti nogom i otvorio je oči. Našao se pred mrskim licem tuobaba koji ga je bio doveo ovamo.Tuobabovo je lice bilo zajapureno od bijesa. Govorio je nešto glasom koji je zvučao kao psovka i prijetećim mu je pokretima ruku pokazivao kako će opet dobiti batine ako ne bude htio jesti. Zatim tuobab izađe iz kolibe.

Kunta uspije pomaknuti lijevu ruku dovoljno daleko da je prstima mogao zagrepsti malo prašine s onog mjesta na kojem je stajao tuobab.Privlačeći prašinu bliže sebi,Kunta sklopi oči i zazove duhove zla neka bace vječno prokletstvo na utrobu tog tuobaba i njegove obitelji.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Mustra Sub Feb 10, 2018 2:33 pm


Alex Haley - Page 2 1352765127-1899-1900--on-the-way-for-lynching-en-route-pour-le-l


44. POGLAVLJE



Kunta je izbrojio četiri dana i tri noći u kolibi.A svake je noći osluškivao pjevanje iz obližnjih koliba i više se osjećao Afrikancem nego ikada prije u svom vlastitom selu. Kakvi su to ljudi, mislio je, koji provode živote pjevajući ovdje u zemlji tuobaba. Pitao se koliko u čitavoj zemlji tuobaba ima takvih čudnih crnaca koji izgleda niti znaju, niti ih zanima tko su i što su.

Kunta je osjećao posebnu bliskost sa suncem, svakog jutra kad bi izašlo. Sjetio se što je onaj starac koji je nekoć bio alcala, rekao tamo u mraku utrobe velike kanoe: ‘’Svakog će nas dana izlazeće sunce podsjećati na to da ono izlazi u našoj Africi, koja je pupak svijeta.’’

Iako je ležao raspet lancima, vježbao je sve dok nije naučio kako će se pomicati pomalo naprijed ili natrag, pomažući se leđima i stražnjicom, kako bi mogao bolje razgledati uske, ali debele željezne obruče, nalik na narukvice, kojima su lanci bili pričvršćeni za četiri štapa u četiri ugla kolibe. Štapovi su bili debeli kao donji dio Kuntine noge, i Kunta je bio svjestan kako nema nikakve nade da bi ikada mogao barem jedan od njih slomiti ili iščupati iz čvrsto nabijenog zemljanog poda, jer gornji su krajevi štapova izlazili ravno kroz krov kolibe. Prvo očima, zatim prstima,Kunta je brižljivo ispitao rupice u debelim željeznim orukvicama,vidio je kako su njegovi čuvari uvlačili u te rupe neki tanki, metalni predmet koji bi okretali i onda bi se čuo nekakav klik zvuk. Kad bi potresao jedan od prstena, zazveketali bi lanci,dovoljno glasno da bi to netko mogao čuti i tako je odustao od toga.

Pokušao je privući jedan prsten do usta i grizao je koliko je jače mogao,na kraju mu se slomio jedan zub i glavu mu prostrijeli užasna bol.

Tražeći zemlju koja bi bila pogodnija od one s poda kolibe a kojom bi mogao napraviti fetiš za duhove, Kunta je prstima izgrebao između greda u zidu kolibe komadić crvenkastog, sasušenog blata.Primijetivši kratke,oštre čekinje u tom blatu, on znatiželjno ispita jednu od njih, shvativši da je to dlaka prljave svinje, Kunta baci ,dlaku i komadić blata, daleko od sebe i obriše ruku koja je to držala.

Petog jutra ušao je onaj crnac ubrzo nakon što je glas roga označio buđenje, i Kunta se napeto ukoči primijetivši kako osim uobičajene kratke pljosnate toljage, čovjek nosi i dva debela željezna obruča. Sagnuo se i zaključao mu oko nogu te obruče, koji su međusobno bili povezani debelim lancem. Tek nakon toga, otključao je jedan po jedan, sva četiri lanca među kojima je Kunta bio razapet.

Kad se konačno opet mogao slobodno pokrenuti, Kunta se nije mogao suzdržati i skočio je na noge,ali ga je odmah ponovo oborio udarac crnčeve šake, jer je crnac izgleda samo na to čekao.Kad se počeo uspravljati, noga odjevena u čizmu bijesno mu se zarila u rebra. Teturajući, Kunta se još jednom podigne u užasu bola i bijesa,crnac ga ponovo obori, još jačim udarcem. Nije bio svjestan koliko su ga ti dani nepomičnog ležanja na leđima bili oslabili, i sada je ležao boreći se za dah, dok je crnac stajao nad njim s takvim izrazom lica koji je Kunti jasno govorio kako će ga nastaviti obarati na zemlju sve dok ne nauči tko je ovdje gazda.

Sad crni grubom kretnjom naloži Kunti neka ustane. Kad se nije mogao podići čak ni na ruke i koljena, crnac ga grubo povuče na noge i gurne naprijed, a teški obruči na nogama prisilili su Kuntu da se pri hodu nespretno gega.

Blijesak dnevnog svjetla na izlazu iz kolibe isprva ga je zaslijepio, ali trenutak kasnije počeo je

razabirati povorku crnih ljudi koji su užurbano prolazili blizu njega, jedan iza drugoga, a odmah iza njih išao je jedan tuobab, sjedeći na onoj čudnoj životinji koju su kako je čuo zvali »kon«.

Kunta je po mirisu znao da taj tuobab nije onaj koji je držao konop nakon što su Kuntu uhvatili psi.

Bilo je oko deset ili dvanaest crnih,žene su imale glave povezane crvenim ili bijelim krpama,a većina muškaraca i djece nosili su na glavama otrcane slamnate šešire,međutim, nekolicina su bili gologlavi, ali koliko je Kunta mogao vidjeti, nijedan nije oko vrata ili mišice nosio saphie amajliju.

Neki su od muškaraca nosili nešto što je izgledalo kao dugi, čvrsti nož, a čitava se povorka kretala u pravcu velikih polja. Pomislio je kako to moraju biti oni koje je uvečer slušao kako pjevaju.Nije za njih osjećao ništa osim prezira. Skrećući pogled, još uvijek žmirkajući, Kunta izbroji kolibe iz kojih su ti ljudi došli,bilo ih je deset, uključujući i njegovu,sve su bile male poput njegove i nisu izgledale onako čvrsto kao kolibe od zemlje u njegovu rodnom selu gdje su krovovi bili od mirisne trave.

Ove su kolibe bile poređane u nizove po pet,postavljene tako,primijetio je Kunta,da se iz velike kuće lako moglo pratiti sve što se događalo među crnima koji su ovdje živjeli.

Odjednom, crni pokraj njega počne prstom ubadati Kuntu u grudi, uzvikujući: ‘’Ti ,ti Toby!’’

Kunta nije ništa shvaćao i to mu se čitalo na licu, tako da je crni nastavio gurati prst u Kuntine grudi i stalno je ponavljao jedno te isto. Polako Kunti postane jasno kako,ga crni pokušava dovesti do toga da shvati nešto što mu je ponavljao na tom čudnom jeziku tuobaba.Kako je Kunta i dalje tupo gledao u njega, crni počne sada sebe bosti prstom u grudi.

‘’Ja Samson!’’uzviknuo je. ‘’Samson! ‘’onda je opet prenio svoj tvrdi prst na Kuntu.

‘’Ti Toby! Toby. Massa reći, ti ime Toby!’’

Kad je počeo shvaćati o čemu on govori, Kunta je morao upotrijebiti svu svoju snagu da zadrži vlast nad sobom,i potisne bijes koji ga je preplavio,ne pokazujući pri tom nijednom crtom lica da je razumio ono što mu je crnac govorio.Želio je kriknuti: »Ja sam Kunta Kinte, prvi sin Omora kojemu je otac sveti čovjek Kairaba Kunta Kinte!«

Gubeći strpljenje zbog Kuntine prividne gluposti, crni opsuje, slegne ramenima i povede ga dok se Kunta gegao u lancima, u jednu drugu kolibu gdje mu pokretima ruke pokaže neka se opere u velikoj, širokoj posudi od kovine u kojoj je bilo nešto vode. Crni u tu vodu baci krpu i komad nečeg smeđeg. Po mirisu Kunta je zaključio da je to nešto slično sapunu kakav su žene u Juffureu pravile od vrućeg topljenog sala izmiješanog s lugom od vode što se cijedi kroz pepeo sagorjelog drva.

Crni je promatrao, mršteći se, dok je Kunta iskoristio priliku da se opere. Kad je završio, crni mu dobaci neke druge komade tuobab odjeće mjesto dosadašnjih da njima pokrije prsa i noge,kao i jedan otrcani šešir od žućkaste slame, onakav kakav su nosili oni drugi crnci. Kako bi se ti pogani proveli pod žarkim suncem Afrike, pitao se Kunta.

Crni ga zatim odvede u treću kolibu. Unutra neka stara žena razdraženo tresne pred Kuntu pliticu s hranom. On proguta gustu kašu i kruh koji je podsjećao na munko kolač, i zatim to spere nekakvom vrućom juhom što je podsjećala na goveđu, a koju su mu dali u okrugloj šalici.

Nakon toga su otišli do uske, tijesne kolibe gdje mu je zadah unaprijed najavio čemu ona služi. Pričinjajući se kao da skida donji dio odjeće, crni čučne iznad velike rupe izrezane u drvenom sjedalu i počne teško stenjati kao da prazni crijeva. Mala hrpica kukuruznih klipova ležala je u jednom uglu i Kunta nije mogao shvatiti čemu bi to trebalo služiti.Ali je pogodio da mu crni želi pokazati običaje tuobaba,koje je Kunta ionako želio što bolje naučiti kako bi lakše mogao pobjeći.

Dok ga je crni vodio pokraj slijedećih nekoliko koliba, prošli su kraj nekog starca koji je sjedio u nekakvoj čudnoj stolici,stolica se polako ljuljala naprijed natrag dok je starac pleo osušenu komušinu u nešto što se Kunti učinilo kao metla. Ne podižući glavu, starac mu dobaci pogled u kojem je zamijetio prilično ljubaznosti, ali ga je Kunta hladno previdio.

Uzevši jedan dugi nož onakav kakve je Kunta vidio u rukama nekih drugih crnaca, crni mu pokretom glave pokaže prema dalekim poljima, gunđajući i rukom pozivajući Kuntu neka ga slijedi.

Gegajući se nespretno u željeznim okovima koji su mu gulili kožu sa članaka, Kunta je gledao kako se na poljima ispred njih žene i mladi muškarci saginju i skupljaju,te zatim slažu u hrpe osušene stabljike kukuruza, hodajući iza starijih muškaraca koji su rezali stabljike snažnim zamasima dugih noževa.

Većina muškaraca bili su golih leđa i sjali su se od znoja. Kuntine su oči tražile znakove žigosanja,znakove od užarenog željeza kakav je on nosio na leđima , ali vidio je samo ožiljke od bičevanja.

Tuobab je dojahao na svom »konu«,izmijenio je nekoliko riječi s Kuntinim crncem,a zatim se prijeteći zagledao u Kuntu,dok ga je crni pokretima ruke pozivao neka pozorno prati što će mu pokazati.

Sasjekavši nožem oko tucet kukuruznih stabljika, crni se okrene, sagne i pokretima pokaže Kunti neka ih pokupi i počne slagati na hrpu, onako kako su to radili ostali crnci. Tuobab je trznuo konja bliže uz Kuntu, držeći u ruci bič i mršteći se kako bi što jasnije pokazao što namjerava učiniti ako Kunta odbije poslušnost. Ljut zbog svoje bespomoćnosti, Kunta se prigne i pokupi dvije stabljike.Oklijevajući pogleda nož crnoga kako uz reski zvuk siječe stabljike ispred njega. Ponovo se sagne i pokupi još dvije stabljike, pa još dvije. Osjećao je poglede ostalih crnaca iz drugih redova i vidio je kraj sebe noge tuobabovog konja.Osjetio je olakšanje drugih crnaca, a konačno su se i konjske noge odmaknule od njega.Ne dižući glavu, Kunta je vidio kako tuobab jaše sad ovamo, sad onamo, odlazeći uvijek tamo gdje bi primijetio kako netko, po njegovu sudu, ne radi dovoljno hitro, gdje bi se, uz ljutiti uzvik, njegov bič oštro spustio na leđa tog nesretnika.

Tamo u daljini,Kunta je ugledao cestu.

Nekoliko puta u toku vrelog poslijepodneva, kroz znoj što mu se slijevalo niz čelo i grizao ga za oči, Kunta je uhvatio pogledom usamljenog jahača tamo na cesti, a dva puta je vidio i kola kako prolaze. Okrećući glavu na drugu stranu, vidio je rub šume u koju je pokušao pobjeći. A odavde gdje je sada skupljao stabljike kukuruza, jasno je mogao vidjeti kako je ta šuma uska, zbog čega su ga lako uhvatili,a što dosad nije znao.

Nakon nekog vremena, Kunta prestane pogledavati u tom pravcu, jer je želja da skoči i potrči prema tim stablima bila gotovo neodoljiva.Svaki korak koji je napravio podsjećao ga je uostalom na to kako s okovima na nogama ne bi uspio napraviti ni pet koraka preko polja.Dok je u toku poslijepodneva nastavio raditi, Kunta odluči kako,prije nego ponovo pokuša pobjeći,mora naći nekakvo oružje da bi se mogao boriti sa psima i ljudima. Nijedan sluga Alaha ne smije odustati od borbe ako ga tko napadne, podsjeti se Kunta. Bilo da se radi o psima ili o ljudima, o ranjenom bivolu ili gladnom lavu, sin Omora Kinte nikada ne smije ni pomisliti na predaju.

Sunce je već bilo zašlo kad se rog opet oglasio,ovaj put u daljini. Dok je Kunta gledao ostale crnce kako se žurno svrstavaju u red, poželio je da može prestati misliti o njima kao o pripadnicima plemena čije su karakteristike nosili, jer su ovo bili nevrijedni pogani, nedostojni da ih pribraja onima koji su s njim došli na velikoj kanoi.

Ali, kako je glup morao biti tuobab kad je ljude iz plemena Fulani,ma koliko to bili bijedni primjerci

svoga roda,tjerao da mu skupljaju kukuruzne stabljike, umjesto da ih zaposli kod stoke.Svatko zna da su Fulani jednostavno rođeni za to da se brinu za stoku, Fulani naprosto razgovaraju sa svojim životinjama.

Tu je Kuntinu misao prekinuo prasak biča kojim je tuobab na »konu« upućivao Kuntu neka stane u red s drugima.Kad je poslušao,neka zdepasta, debela žena u koloni ispred njega, napravi nekoliko brzih koraka naprijed kako bi se što više udaljila od Kunte. Kunta poželi pljunuti na tu ženu.

Kad su počeli hodati,svaki je nespretni korak još jače derao njegove članke, s kojih je koža već bila zguljena tako da je počela kapati krv,Kunta začuje negdje u daljini lavež lovačkih pasa. Strese se sjećajući se onih koji su njega gonili i napali. Zatim mu kroz pamet proleti sjećanje na njegova wuolo psa. Poginuo je napadajući ljude koji su tamo u Africi napali i zarobili Kuntu.

Ponovo u svojoj kolibi, Kunta je kleknuo i čelom dotakao tvrdi zemljani pod u pravcu gdje će,znao je,sutra izaći novo sunce.Dugo je molio kako bi nadoknadio dvije molitve koje nije mogao izmoliti tamo u polju, jer bi ga zacijelo prekinuo udarac bičem onog tuobaba što jaše »kona«.

Kad je završio s molitvom,Kunta sjedne uspravno i neko je vrijeme tiho govorio na tajnom jeziku sira kango, moleći svoje pretke neka mu pomognu izdržati. Zatim,stišćući među prstima dva pijetlova pera koja je neprimjetno uspio pokupiti tog jutra dok ga je »Samson« vodio naokolo ,Kunta razmisli kako bi mogao uhvatiti priliku i ukrasti jedno svježe jaje. S pijetlovim perima i malo sitno smrvljene ljuske svježeg jajeta, mogao bi prirediti moćni fetiš za duhove. Njime bi od njih tražio neka blagoslove prašinu koju je Kunta dotakao svojim posljednjim koracima u rodnom selu.Ako bi ta prašina bila blagoslovljena, otisci njegovih stopala pojavili bi se jednog dana ponovo na tlu Juffurea, gdje svaki čovjek u selu poznaje otiske stopala svojih susjeda,i selo bi se veselilo ugledavši znamenje koje bi im javljalo da je Kunta još uvijek živ i da će se živ i zdrav vratiti u svoje selo. Bilo kada...

Po tisućiti put Kunta je preživljavao moru onih trenutaka kad su ga tuobabi zarobili.Da je ona grančica koja ga je upozorila pukla samo korak ranije, mogao je skočiti i dohvatiti koplje. Suze nemoćnog bijesa navrle su mu na oči.Činilo mu se kako se već beskonačno dugo vremena njegov život sastoji samo od toga da ga gone, napadaju, hvataju i okivaju u lance.

Konačno, on je sada odrastao muškarac,sa svojih sedamnaest kiša on se više ne može prepuštati plaču i samosažaljenju.Kunta obriše suze i otpuže do svog tankog, kvrgavog ležaja od kukuruzovine, te pokuša zaspati ali, neprestano mu se po glavi vrtjelo ime »Toby« koje su mu nadjenuli i u njemu se opet probudi srdžba.Bijesno zatopće nogama od bespomoćnosti ali je taj pokret još dublje usjekao željezne okove u njegove članke i Kunta se rasplače.

Da li će on ikada postati muškarac kakav je Omoro? Pitao se da li njegov otac još misli na njega,i da li je njegova majka prenijela na Lamina,Suwadua i Madija onu ljubav koja joj je oduzeta kad su joj ukrali Kuntu. Mislio je na sve seljane Juffurea i na to kako još nikada nije tako jasno osjetio koliko duboko voli svoje selo. Kao što je često činio na velikoj kanoi, Kunta je pola noći ležao budan, a pred očima su mu se nizali prizori iz Juffurea, sve dok se svjesno nije prisilio zaklopiti oči i tada ga konačno savlada san.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Alex Haley - Page 2 Empty Re: Alex Haley

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu