Korijeni 1

Napiši novu temu   Odgovori na poruku

Strana 3 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Korijeni 1

Počalji od Mustra taj Pon Feb 05, 2018 5:33 pm

First topic message reminder :

... gorka priča američkih crnih robova

IRIB -Historija crne rase u SAD-u je bolna pripovijest, puna tegobe, uspona i padova.

Korijen svakog crnca koji živi u Americi uglavnom se veže za afrički kontinent. Pretci ovih ljudi su prije mnogo godina dovedeni na američko tlo, prisiljeni na ropstvo i najgore životne uslove. Bez ikakvog razloga, samo zbog boje kože, oni su prisiljeni na ropstvo te su proživljavali najgore torture. Iz tog vremena je izrastao njihov neostvari san, posjedovanje mirnog i srećnog života...

Aleks Hejli je veliki pisac, koji je u okviru svog romana sačinio biografiju patnje davnih „crnih robova“. Njegov roman ''Korijeni'' je nedavno spominjao i lider ajetullah Hamenei, te je čitanje ovog romana nazvao dobrim načinom za spoznaju američkog kolonijalizma. U nastavku vam donosimo neke zanimljive i tužne djelove ove knjige...

Iako je trenutno predsjednik SAD-a crnac, on ipak predstavlja manjinu američkih takozvanih „afro-amerikanaca“ koji su nekako uspjeli da uđu u viši sloj američkog društva. Robovlasništvo u ovoj zemlji je počelo od 1691. a crni robovi su u 17. i 18. stoljeću dovođeni u Ameriku. Robovi su, radeći na farmama duhana, riže, pšenice isl. odigrali veliku ulogu u napredku američke ekonomije. Oni su obično radili najteže poslove i najmanje zarađivali. Čak su i crne trudnice bile primorane na rad. One su imale pravo samo 3-4 mjeseca dojiti svoju djecu. Zato je pola rođene djece među robovima preminulo. Amerika koju danas poznajemo, samoprozvani borac za ljudska prava, utemeljena je na ovakvim osnovama. Sva ekonomija današnjih Sjedinjenih Američkih Država i svi aspekti vlasti su sagrađeni na leđima robova, koje danas niko ne spominje. Njihovi potomci i danas dan pate od rasizma.

Aleks Hejli, i sam čovjek crne rase, u knjizi ''Korijeni'' slikovito i jako vješto opisuje život robova, na način da se osoba koja čita knjigu jednostavno nađe u tom tužnom svijetu. Ova knjiga počinje od piščevog predka po imenu „Kunta Kinte“, čovjeka kojeg u 18. stoljeću kao roba dovode iz rodne Gambije u SAD.

Radnja knjige započinje u selu po imenu Žufure u Gambiji. Gambija je plodna država na zapadu Afrike, čija se ekonomija zasniva na poljoprivredi, ribarstvu i turizmu. Knjiga počinje sa rođenjem Kunta Kinte i ceremonijom njegovog imenovanja.  U toj ceremonij, Hejli na vrhunski način opisuje plemensku kulturu svog naroda američkom čitatelju. Kunteov otac je bio musliman, koji poštuje visoke islamske vrijednosti tokom  ceremonije davanja imena djetetu.

Kunta odrasta u prekrasnom afričkom okruženju. Otac mu daje potpunu slobodu, dok je mati stroga u vaspitanju. Otac je vjernik i posebnu pažnju obraća na mjesto svoje molitve. Kuntu vaspitaju da bude kulturan i iskren, da ne laže i da odrasle poštuje. Kunta Kinte jednog proljetnog dana, kada je išao da bratu nabavi drva za bubanj, biva zarobljen od strane bjelaca, i tu prestaje njegov bezbrižan život iz mladosti. Nakon teškog maltretiranja i batinanja, Kunta se nađe na brodu koji plovi ka zemlji „Jenkija“. Od silnih modrica na tjelu više su ga boljeli lanci na njegovim rukama i nogama. On cijelim putem razmišlja jedino o tome zašto su bijelci tako okrutni? Zaključuje kako bijelci „nemaju boga“ jer ništa ne poštuju, ček ni dostojanstvo crne žene!

U knjizi se nalaze bolne slike iz broda koji prevozi robove u Ameriku. Kada stigne, Kunta biva prodan nekom gazdi, od kojeg je četiri puta neuspješno bježao.

„Zakon kaže - ako crnac bjelca pogleda u oči, 10 puta mora biti bičovan. Njihov zakon govori - ako se bjelac zakune da crnac laže, imaju pravo da mu odsjeku uho. Ako bijeli kaže da je crnac dvaput slagao, režu dva uha. Zakon kaže - ako ubiješ bjelca, ideš na vješanje, no ako ubiješ drugog crnca slijedi ti bičovanje. Crnci zakonski nemaju pravo na čitanje i pisanje, nezakonito je crncu dati knjigu...“

Ovu su riječi jednog crnca Kunta Kinti kada je po četvrti put pokušao pobjeći. Nakon posljednjeg bijega, Kunteovu desnu nogu su odrezali, da mu to ne pada više na pamet. Crnce su tjerali da pojedu svoje odrezane uši a ruke su im klinovima prikivali za zid.

Ranije su u filmovima crnce predstavljali kao ljudoždere, no Aleks Hejli u svojoj knjizi crnom čovjeku daje dostojanstvo i odanost, opisuje ga kao osobu koja je učila Kur'an i hadise. Sve su to poznate islamske vrijednosti. Zapadnjaci i bjelci su većinom propagirali da crnci potiču iz nekulturnih i beduinskih plemena, koja su uvijek željela da žive kao bjelci. Hejli je u svojoj knjizi pažljivo demantovao nebuloze da su afrička plemena divlja i nekulturna. Čitanjem ove knjige shvatamo kako prijašnji crnci nisu čak voljeli ni miris bjelaca!



Poslednji izmenio Mustra dana Sub Feb 10, 2018 2:55 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Korijeni 1

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 1:48 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]




30. POGLAVLJE



Kraj putnikova stabla Kunta se pomoli Alahu da njihovo putovanje prođe bez opasnosti. A kako bi im putovanje donijelo i koristi, on zaveže za nogu pile, koje je ponio sa sobom, o jednu nisku granu, ostavivši ga da lepeće krilima i panično pijuče dok su se on i Lamin uputili stazom. Iako se nije osvrnuo, Kunta je znao da se Lamin sada iz sve snage trudi održati korak s njime, u isti mah nositi u ravnoteži zamotak na glavi,i ujedno sve to sakriti kako Kunta ne bi ništa primijetio.

Nakon otprilike sat hoda, staza ih dovede do niskog, razgranatog stabla, gusto okićenog šarenim kuglicama. Kunta je želio razjasniti Laminu kako to znači da negdje u blizini žive neki od malobrojnih Mandinga, kafiri, poganski nevjernici koji su šmrkali ili pušili duhan u lulama od drva ili pečene gline, a također su pili i pivo od medovine.Ali, za Lamina je sad bilo važnije naučiti vještinu hodanja šutke.Oko podneva Kunta je znao da Lamina zacijelo već jako bole noge, stopala, pa i vrat od težine tereta koji je nosio na glavi. Međutim, samo ako uprkos bolovima nastavi hodati, moći će dječaku očvrsnuti i tijelo i duh. No, znao je da se Lamin mora odmoriti prije nego potpuno iznemogne i padne, što bi povrijedilo njegov ponos.

Izabravši stazu koja je zaobilazila prvo selo na koje su naišli, ubrzo su se oslobodili golišave dječurlije iz prvog kafa koja su im bila istrčala u susret kako bi ih bolje osmotrila. Kunta još uvijek nije gledao iza sebe, ali znao je da je Lamin sada vjerojatno zbog djece ubrzao korak i ispravio leđa. Ali kad su dječurlija i to selo ostali za njima, Kuntine misli odlutaše od Lamina. Mislio je ponovo na bubanj koji je za sebe kanio napraviti,izrađujući ga prvo u mislima, onako kako su to činili rezbari kad su se spremali rezbariti maske i figure. Za glavu bubnja već je imao spremljenu ostruganu kožu i sad se u njegovoj kolibi natapala u taninu, a znao je i pravo mjesto,tek nekoliko koračaja iza rižinih polja žena,gdje će naći tvrdo drvo koje mu je bilo potrebno za čvrsti okvir bubnja. Već mu je gotovo mogao čuti zvuk.

Kad ih je staza dovela do gustog šumarka koji je počinjao odmah uz stazu, Kunta čvršće uhvati koplje, onako kako su ga učili. Oprezno je nastavio hodati zatim stane i, ukočivši se na mjestu, oslušne. Lamin je razrogačenih očiju stajao iza njega i nije se usuđivao disati. Trenutak kasnije Kunta se opusti i nastavi hodati u pravcu zvuka koji je s olakšanjem prepoznao kao glasove nekolicine muškaraca koji su pjevali neku poslenu pjesmu.

Uskoro su Kunta i Lamin izbili na čistinu i ugledali dvanaest muškaraca koji su na konopima vukli novu kanou,napravljenu od izdubljenog debla. Sasjekli su stablo i izdubili ga pomoću vatre i sjekira, a sad su ga počeli vući do daleke rijeke. Nakon svakog povlačenja konopa, otpjevali bi naredni stih pjesme, a svaki je stih završavao riječima: »Svi zajedno!«, zatim bi ponovo, upinjući svim silama, pomakli izdubljeno deblo za otprilike dužinu ruke. Mašući ljudima na pozdrav, a oni su mu također uzvratili mahanjem, Kunta prođe pokraj njih i pomisli kako ne smije zaboraviti protumačiti kasnije Laminu tko su bili ti ljudi i zašto su napravili kanou od stabla koje je raslo ovdje u šumi, umjesto da su odabrali neko stablo bliže obali rijeke,ti su ljudi naime bili iz sela Kerewan, gdje su se izrađivale najbolje kanoe plemena Mandingo,oni su vrlo dobro znali da će samo deblo iz šume ploviti na vodi.

Kunta s osjećajem topline u srcu pomisli na tri mladića iz Barra kojima će se uskoro pridružiti. Začudo, iako su se samo jednom susreli, činili su mu se kao braća.Možda zato što su i oni bili Mandingo.Razlikovali su se od njega po govoru, ali su iznutra bili isti. Poput njih i on odluči otići iz sela u potragu za srećom i nešto malo uzbuđenja ,prije nego se vrate svojim domovima prije slijedeće velike


kiše.

Uskoro se primaklo vrijeme,za alansaro molitvu koja se moli sredinom popodneva,te Kunta istupi sa staze na mjestu gdje je neka rječica protjecala između drveća. Ne osvrćući se za Laminom, spusti svoj teret s glave, protegne se i sagne kako bi rukama zahvatio vode i ispljuskao lice.Popio je samo nekoliko gutljaja i baš je bio usred molitve kad je čuo kako je Laminov zavežljaj tupo tresnuo o zemlju. Skočivši na noge, nakon završene molitve, namjeravao je ukoriti Lamina, ali ga ugleda kako mučno puže prema vodi. Ipak Kunta nije umekšao glas: ‘’Polako pij!’’

Dok je Lamin pio, Kunta odluči da će im biti dostatan odmor od jednog sata. Kad pojede nekoliko zalogaja hrane, Lamin će biti sposoban nastaviti hodati dok ne bude vrijeme za fitiro molitvu, negdje u sumrak, kad će im obojici dobro doći obilniji obrok i odmor preko noći.

Lamin je bio previše umoran čak i za jelo. Ležao je tamo gdje se spustio kako bi se napio vode iz rječice, licem prema zemlji, raširenih ruku, dlanova okrenutih nebu. Kunta mu tiho priđe i pogleda u kakvom su mu stanju tabani, još nisu krvarili.Zatim Kunta i sam malo zadrijema, a kad je ponovo ustao, izvadi iz zavežljaja sušenog mesa,dovoljno za dvojicu.Prodrma Lamina, pruži mu njegov dio mesa i zatim pojede svoj dio. Uskoro su ponovo hodali stazom što je vijugala i prolazila pokraj svih onih putokaza koje su mladići iz Barra nacrtali Kunti u pijesku. U blizini jednog sela vidjeli su dvije bake i dvije mlade djevojke kako zajedno s nekoliko mališana iz prvog kafa marljivo rukama hvataju rakove,hitro bi zavukle ruke u malu rječicu i žustro izvukle plijen.

Malo prije sumraka, kad je Lamin počeo sve češće primati rukama svoj zavežljaj, Kunta pred njima ugleda jato tetrijebovih kokoši kako kruže iznad grmlja i spremaju se sletjeti na zemlju. Naglo stane, sakrije se, i dok se Lamin srušio na koljena iza obližnjeg grma, Kunta napući usta i ispusti zov kojim mužjak doziva ženke u doba parenja i uskoro se nekoliko krasnih, debelih kokoški približi lepećući krilima i nezgrapno se gegajući. Istezale su vratove i ogledavale se naokolo kad se Kuntina strelica zabola u jednu od njih. Otkinuvši joj glavu, Kunta sačeka da isteče krv, i dok se ptica pekla na vatri, on u grmlju izgradi privremeni zaklon, zatim izmoli molitvu. Odmah je ispekao i nekoliko klipova divljeg kukuruza, ubranih usput, a zatim je probudio Lamina, koji je bio opet zaspao onog trenutka kad su spustili zavežljaje.Dječak je na brzinu progutao hranu i odmah se srušio na meku mahovinu ispod kosog krova od lisnatih grana, te zaspao ne pustivši od sebe ni glaska.

Kunta je ostao sjediti u mirnom noćnom zraku, obgrlivši koljena. Nedaleko od njih počele su štektati hijene.Neko se vrijeme zabavljao razlučujući razne zvukove iz šume.Zatim se tri puta začuo melodični zvuk roga. Znao je da ti zvuči označavaju posljednji poziv na molitvu alima iz susjednog sela koji je puhao u izdubljenu slonovsku kljovu. Poželio je da je Lamin budan,kako bi mogao čuti taj tajanstveni zvuk, gotovo nalik na ljudski glas, ali se odmah nasmiješio,njegovom je bratu sada bilo sasvim svejedno kako što zvuči. Zatim, izmolivši molitvu, Kunta također usne.

Ubrzo nakon izlaska sunca prolazili su pokraj tog sela i slušali brzo, ritmičko udaranje tučaka kojima su žene u stupama mrvile kuskus za jutarnju kašu. Kunta je gotovo osjećao okus kaše u ustima,ali se nisu zaustavili. Nedaleko iza tog sela, dalje niz stazu, nalazilo se drugo selo i kad su prolazili, muškarci su u selu upravo izlazili iz bogomolje, a žene su poslovale oko kuhinjskih ognjišta. Još dalje, Kunta ugleda pred njima nekog starca koji je sjedio uz stazu. Starac je glavom maltene dodirivao brojne kauri školjke, koje je ređao i ponovo premještao po pletenoj bambusovoj prostirci, mrmljajući pri tom nešto sebi u bradu.Ne hoteći ga ometati, Kunta je upravo htio proći kraj njega kad starac podigne glavu i zazove ih neka dođu do njega.

‘’Ja sam iz sela Kootacunda koje su nalazi u kraljevstvu Wooli, gdje sunce izlazi iza Simbani šume,’’reče starac visokim, lomnim glasom.

’’A odakle biste bili vas dvojica?’’Kunta mu reče da su iz sela Juffurea, a starac kimne glavom. ‘’Čuo sam za to selo.’’

Slagao je svoje školjke, reče im, kako bi vidio koja je njihova najnovija poruka u vezi s njegovim putovanjem u grad Timbuktu, »koji želim vidjeti prije nego umrem« i pitao se da li bi mu putnici htjeli bilo kako pomoći.

‘’Mi smo siromašni, djede, ali rado ćemo podijeliti s tobom ono što imamo.’’ odgovorio je Kunta, spustio svoj zavežljaj i, posegnuvši u njega i izvadivši nešto sušenog mesa, pružio ga starcu koji mu zahvali i spusti meso sebi u krilo.

Zapiljivši se u njih obojicu, starac upita: ‘’Vi ste braća i pošli ste na put?’’

‘’Jesmo, djede.’’odgovori Kunta.

‘’To je dobro!’’reče starac i uzme dvije od svojih školjki.

‘’Pridodaj ovu onim drugima na svojoj lovačkoj torbi i donijet će ti lijep dobitak.’’ reče starac Kunti pružajući mu jednu školjku.

‘’A ti mladiću,’’reče on Laminu, pružajući mu drugu školjku,pričuvaj ovo za kasnije, kad postaneš muškarac i budeš imao vlastitu torbu.’’

Obojica mu zahvale, a on im poželi Alahov blagoslov.

Hodali su prilično dugo kad Kunta odluči da je došao čas kad može prekinuti šutnju. Ne zaustavljajući se i ne osvrćući se, on počne govoriti: ‘’Postoji legenda, mali brate, koja kaže da su putujući Mandingo ljudi dali ime mjestu u koje se uputio onaj starac. Tamo su naišli na nekakvog kukca kakvog nikad ranije nisu bili vidjeli i nazvali su to mjesto »Tumbo Kutu«, što znači »novi kukac«. Kako od Lamina nije bilo nikakva odgovora, Kunta okrene glavu, Lamin je bio daleko iza njega, sagnut iznad svog zavežljaja,koji je pao na zemlju i rastvorio se,i mučio se da ga opet zaveže.

Dok je Kunta trčao natrag do njega, shvatio je da je Lamin, neprestano dodirujući zavežljaj kako bi ga održao na glavi, konačno olabavio uzlove, te da ga je nekako uspio nečujno spustiti na zemlju, ne želeći prekršiti pravilo šutnje i zamoliti Kuntu da stane. Dok mu je Kunta vezivao zavežljaj, primijetio je da su Laminova stopala počela krvariti, međutim, to se moglo očekivati i on ne reče ništa.U Laminovim su očima svjetlucale suze dok mu je Kunta ponovo namještao zavežljaj na glavu i oni nastaviše put.Kunta sam sebe prekori što nije primijetio kako je Lamin zaostao, jer ga je tako mogao izgubiti.

Nisu otišli mnogo dalje kad Lamin prigušeno krikne. Pomislivši da je stao na trn, Kunta se okrene i ugleda brata kako ukočeno zuri uvis u veliku panteru koja je ležala priljubljena uz granu stabla ispod kojega su slijedećeg trenutka upravo trebali proći. Pantera se oglasi sss i zatim na izgled upravo lijeno odlebdi kroz granje i već trenutak kasnije nisu je više vidjeli.

Kunta nastavi hodati, potresen, posramljen, uzrujan i ljut na samoga sebe. Zašto on nije primijetio panteru? Bilo je prilično vjerojatno da je pantera željela ostati neprimijećena i da ne bi bila skočila na njih sa grane, jer ukoliko velike mačke nisu izgladnjele, rijetko su napadale čak i životinjski plijen za dana, a ljude rijetko kad u bilo koje doba, osim ako bi se osjetile stjerane u tjesnac, izazvane, ili ako su bile ranjene. Ipak, Kunti u pamćenju bljesne slika koze koju mu je pantera rastrgala kad je bio pastir. Gotovo je mogao čuti kintanga kako ga opominje: ‘’Osjetila lovca moraju biti istančana.On mora čuti ono što drugi ne mogu, namirisati ono što drugi ne mogu. On mora biti sposoban vidjeti i u mraku.’’Ali, dok je hodao, a misli mu lutale, Lamin je bio taj koji je ugledao panteru. Najveći dio njegovih najgorih nevolja proistekao je uvijek iz te njegove loše navike koje se jednom zauvijek mora odviknuti, razmišljao je.Hitro

se sagnuvši, ne prekidajući ritam koračanja, Kunta podigne kamenčić, pljune na njega tri puta i baci ga daleko natrag iza njih, kako bi kamen na taj način odnio daleko od njih duhove nesreće.

Hodali su, a sunce ih je pržilo, dok se kraj oko njih postepeno mijenjao, od zelene šume došli su do palma uljarica i tihih potoka punih mulja, koji su ih vodili dalje uz prašna, vruća sela gdje su,baš kao u Juffureu, mališani iz prvog kafa trčkarali i vriskali naokolo, muškarci ljenčarili ispod baobaba, a žene brbljale kraj seoskog bunara. Međutim, Kunta se čudio zašto su oni svoje koze puštali da lunjaju selom, zajedno sa psima i kokošima, umjesto da su ih držali u oborima ili ih izvodili na pašu, kako su to radili ljudi u Juffureu. Zaključio je da to moraju biti neki čudni, drugačiji ljudi.

Nastavili su put preko gole, pješčane zemlje, bez trave, posute raspucalim plodovima baobaba, krošnje kojih su ovdje imale vrlo čudan oblik. Kad je došlo vrijeme za molitvu, odmorili su se i pojeli lagani obrok, a Kunta je pregledao Laminov zavežljaj i dječakova stopala koja više nisu tako jako krvarila. A križanja su se stalno nizala kao neka smotana slika što se otvara, sve dok se konačno pred njima nije našlo šuplje deblo starog baobaba, koje su Kunti također bili opisali mladići iz Barra. Moralo je biti staro stotine kiša, a sada konačno umire, pomislio je Kunta, i on ispriča Laminu ono što mu je bio rekao jedan od mladića: ‘’Jedan je griot sahranjen unutra.’’dodajući tome još i ono što je sam bio znao, kako griote nikada ne ukapaju u zemlju kao druge ljude, nego ih sahranjuju u šuplja debla starih baobaba, jer su stabla i priče u glavama griota jači od vremena.

‘’Sad smo blizu.’’rekao je i poželio da sada ima onaj bubanj koji kani napraviti kako bi svojim prijateljima mogao unaprijed najaviti dolazak.

Sa zalazećim suncem konačno su stigli do glinenih jama i tu su ih dočekala i ona tri mladića.

‘’Osjećali smo da ćeš doći! ‘’vikali su sretni što ga vide. Lamina su jednostavno previdjeli kao da je njihov mlađi brat iz drugog kafa. Užurbano govoreći, tri mladića ponosno pokažu sićušna zrnca zlata koja su prikupili.

S prvim svjetlom zore slijedećeg jutra, Kunta i Lamin uključili su se u posao, rezali su velike komade ljepljive gline i bacali ih u široke posude pune vode. Neko bi vrijeme kružili posudom,polako bi zatim odlili dio muljave vode i pažljivo bi prstima pipali, provjeravajući da li se na dnu zadržalo koje zrnce zlata.Tu i tamo našli bi zrnce sićušno poput sjemena prosa ili nešto veće.

Radili su tako grozničavo da nije bilo vremena za razgovor.

Lamin je, izgleda, čak zaboravio na bolove u mišićima od žara s kojim se dao u potragu za zlatom. A svako dragocjeno zrnce stavljali bi u drške najvećih pera iz krila divljeg goluba koje bi začepili s malo pamuka.

Kunta i Lamin su napunili šest pera kad su tri mladića iz Barra izjavili da su dovoljno sakupili.Oni sada žele, rekli su, poći dalje tom stazom, dublje u unutrašnjost zemlje, u lov na slonovske kljove.Rekli su kako su čuli da stari slonovi ponekad izgube kljove dok u potrazi za hranom pokušavaju istrgnuti iz korijena neko manje stablo ili gusti grm.Isto su tako čuli kako onaj tko pronađe skrovito groblje slonova, može kljovama koje tamo nađe zaraditi čitavo bogatstvo. Hoće li i Kunta poći s njima? Kunta bi bio i te kako rado pošao, to je zvučalo još uzbudljivije od lova na zlato. Ali nije mogao ići,tamo nije mogao povesti Lamina.Tužno im zahvali na pozivu i odgovori kako se mora vratiti kući sa svojim bratom. Toplo su se oprostili, ali je Kunta prije rastanka ipak iznudio od mladića obećanje da će se pri povratku kući u Barru, zaustaviti u Kuntinom selu i prihvatiti gostoprimstvo Juffurea.

Kunti se put kući učinio kraćim. Laminova su stopala još gore krvarila, ali je hodao brže kad mu je Kunta dao da nosi pera sa zlatom, s riječima: ‘’Tvoja će se majka tome veseliti.’’

Laminova sreća što je bio s njim na tom putovanju nije bila ništa snažnija od Kuntine sreće što je poveo sa sobom brata.Tako je i njega poveo njegov otac baš kao što će Lamin jednog dana povesti Suwadua, a Suwadu će povesti Madija.

Približavali su se putnikovu stablu Juffurea, kad Kunta začuje kako je Laminov zavežljaj opet tresnuo o zemlju. Kunta se Ijutito okrene, ali ga zatekne molećiv izraz na licu malog brata.

‘’U redu, doći ćeš po njega kasnije!’’oštro odreže.

Bez riječi, zaboravivši na bolne mišiće i krvava stopala, Lamin protrči kraj Kunte naprijed, prema selu, jureći na svojim tankim nožicama brže nego ikada.

Kad je Kunta stigao do vrata u seoskoj ogradi, uzbuđene žene i djeca okružili su Bintu koja je upravo zabadala u kosu onih šest pera sa zlatom,očigledno pucajući od sreće i olakšanja.Trenutak kasnije preko Bintinog i Kuntinog lica preletio je izraz nježnosti i topline koji je daleko prelazio uobičajeni pozdrav što bi ga izmijenili majka i njezin odrasli sin po povratku s putovanja.

Klepetavi jezici žena ubrzo su čitavom Juffureu razglasili što su dva najstarija sina Kinte donijeli kući.

‘’Na Bintinoj je glavi krava!’’viknula je jedna baka,u perima je bilo dovoljno zlata da se za nj kupi krava, a druge su žene prihvatile od nje taj uzvik.

‘’Dobro si se ponio.’’rekao je Omoro jednostavno Kunti kad su se susreli. Ali, osjećaj koji su dijelili,iako nisu više progovorili ni riječi,bio je još jači od osjećaja koji je Kunta podijelio s Bintom.

U danima što su slijedili, stariji ljudi kad bi susreli Kuntu negdje u selu, počeli su s njime razgovarati i smješkati se nekako naročito,a on bi im ozbiljno odgovarao s dužnim poštovanjem.Čak su i Suwaduovi drugovi iz drugog kafa pozdravljali Kuntu kao odraslog, govoreći: ’’Mir!’’a zatim bi stali, dlanova prekriženih preko prsiju, čekajući da Kunta prođe.

Jednog je dana slučajno čuo Bintu kako na bunaru brblja o »dva muškarca koja hranim«, i ispunio ga je ponos što je njegova majka konačno shvatila da je on muškarac.

Za Kuntu je sad opet bilo u redu ne samo to što mu Binta priprema hranu, nego joj je čak dopuštao i da mu bište glavu od ušiju, što mu je, kad joj je to bio ranije zabranio, teško bila zamjerila. I osjećao je kako je sad opet u redu ako od vremena do vremena posjeti njezinu kolibu. Što se tiče Binte, ona je poslovala naokolo uvijek nasmiješena, čak je pjevuckala ispod glasa dok bi kuhala. Namjerno ravnodušnim glasom Kunta bi je upitao treba li joj nešto da joj on pomogne i ako bi trebala, ona bi mu to rekla, a on bi joj to učinio što je prije mogao. Dovoljno je bilo da on samo pogleda Lamina ili Suvvadua, ako bi, na primjer, previše galamili u igri,pa bi smjesta utihnuli i umirili se. A Kunti se sviđalo bacati u zrak malog Madija, hvatati ga u zraku, a Madi je to volio još više od njega.A što se tiče Lamina, za njega je očito samo Alah bio veći od Kunte. Brinuo se za sedam Kuntinih koza ,koje su se lijepo razmnožavale, kao da su te koze od zlata, i gorljivo je pomagao Kunti obrađivati njegovu malu njivu zasijanu kuskusom i kikirikijem.

Svaki put kad bi Binta trebala obaviti neke poslove u kolibi, Kunta bi je oslobodio sva tri mališana, i ona bi nasmiješena stajala na pragu i gledala za njim kako odlazi s Madijem na ramenima, Laminom za petama,napuhanim poput pijevca i Suwaduom koji bi se ljubomorno vukao u začelju. Lijepo je to, mislio je Kunta,zapravo toliko lijepo da on sebe uhvati kako želi vlastitu obitelj, poput ove. Ali, ne prije nego što za to dođe vrijeme, naravno, reče Kunta sam sebi, a to je vrijeme još daleko.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 1

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 1:49 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


31. POGLAVLJE



Ukoliko se to ne bi kosilo s njihovim dužnostima,novi muškarci poput Kunte i njegovih vršnjaka, smjeli su sa svojih mjesta u zadnjem, vanjskom krugu, pratiti službena zasjedanja Savjeta starješina, koji se sastajao ispod drevnog baobaba Juffurea jednom u toku svakog mjesečevog ciklusa. Tako, sjedeći ispod starog baobaba na mekim kožama, sasvim blizu jedan drugome, šest uvaženih starješina izgledali su gotovo isto tako stari kao i baobab,mislio je Kunta, te kao da su i stablo i oni izrezani od istog drva, osim što je njihova koža bila crna poput ebanovine, odudarajući od bjeline dugačkih tunika i okruglih kapica, tijesno priljubljenih uz lubanju.

Licem prema starješinama, sjedili su oni koji su imali nekih nevolja ili razmirica o kojima je Savjet trebao presuditi, iza molitelja, u polukružnim redovima, prema starosti, sjedili su prvo mladi starješine kao što je bio Omoro, a iza njih su sjedili novi muškarci, mladići iz Kuntinog kafa. A iza njih su mogle sjesti seoske žene,mada su one rijetko kada prisustvovale sjednicama,osim ako bi netko od njihove najbliže rodbine trebao govoriti pred Savjetom.Tek vrlo rijetko dogodilo bi se da se na nekom zasjedanju okupe sve žene to se događalo samo kada bi slučaj o kojem će se raspravljati obećavao primamljivu građu za ogovaranje.

Nijedna žena ne bi nikada prisustvovala onda kad bi se Savjet sastajao da raspravlja o posve upravnim pitanjima, kao što su odnosi sela Juffure s drugim selima. Međutim, na dane kad se raspravljalo o problemima koji su se ticali seljana, publika bi uvijek bila mnogobrojna i bučna ali bi se svi brzo stišali kad bi najstariji starješina podigao štap, ukrašen kuglicama žarkih boja, spremajući se njime zabubnjati na bubnju za dojavljivanje,postavljenim ispred njega, ime onoga koga će Savjet prvog saslušati.

Redoslijed molitelja određivao se prema starosti, kako bi se prvo udovoljilo potrebama najstarijih. Onaj koga bi prozvali ustao bi, iznio svoj slučaj, a starješine bi zurili u zemlju, slušajući ga dok ne bi završio i ponovo sjeo.Nakon toga mu je bilo koji od starješina mogao postavljati pitanja.

Ukoliko bi slučaj uključivao neke razmirice, druga bi strana iznijela svoje zahtjeve, uslijedila bi zatim daljnja pitanja, nakon čega bi se starješine okrenuli leđima prema skupu i, približivši glave, raspravljali bi o slučaju,što je moglo prilično dugo potrajati. Jedan ili više njih mogao se ponovo okrenuti i postaviti još neko pitanje.Ali, konačno bi se svi okrenuli licem prema okupljenim seljanima i najstariji bi starješina izrekao njihovu odluku, a potom bi bubanj prozvao slijedeće ime.

Čak i za nove muškarce, kakav je bio Kunta, većina tih saslušanja bila su uobičajena. Ljudi kojima su se nedavno rodila djeca, tražili su više zemlje za obrađivanje i dodatno rižino polje za ženu,takvim bi zahtjevima gotovo uvijek bilo vrlo brzo udovoljeno,a također su se brzo rješavali zahtjevi za dodjeljivanje prve njive neoženjenim mladićima poput Kunte i njegovih vršnjaka.U toku priprema za muškarce, kintango ih je bio uputio neka ne propuste ni jednu od sjednica Savjeta starješina, jer prisutnost na raspravama i pri izricanju odluka Savjeta proširuje znanje muškarca od kiše do kiše, sve dok i on jednog dana ne postane ugledni starješina.

Prisustvujući prvi put sjednici, Kunta se zagledao u Omora koji je sjedio ispred njega, razmišljajući kolike li stotine odluka mora imati u glavi njegov otac, mada on još nije bio čak ni stariji starješina.Na prvoj sjednici kojoj je prisustvovao, Kunta je bio svjedokom rasprave o zemlji koja je uključivala i

razmirice.Dvojica muškaraca su svojatala pravo na plodove nekih voćaka koje je posadio prvi od njih na zemlji za koju je sada drugi imao pravo obrađivanja, budući da se obitelj prvoga u međuvremenu smanjila.Savjet starješina dodijelio je voće prvome, izrekavši: »Da ovaj čovjek nije posadio ta stabla, voća sada ne bi bilo«.

Na kasnijim zasjedanjima Kunta je često prisustvovao raspravama u kojima bi nekoga tužili kako je slomio ili izgubio nešto od ljutitog vlasnika, koji bi tvrdio kako je predmet bio i vrijedan i potpuno nov. Ukoliko tuženi nije imao svjedoka koji su mogli oboriti vlasnikovu tvrdnju, obično bi mu Savjet odredio da ima platiti ili nadoknaditi štetu u vrijednosti novog predmeta.Kunta je također vidio i ljude koji su bijesno optuživali druge da su pomoću zle magije zazvali na njih nesreću.Jedan je čovjek svjedočio kako ga je drugi dotaknuo ostrugom pijevca i time skrivio da se tužitelj ozbiljno razbolio. Jedna je mlada supruga izjavila da joj je svekrva sakrila u kuhinju grančicu bourein grma, zbog čega je svako jelo koje bi mlada žena skuhala bilo neukusno. A jedna je udovica tvrdila kako je neki starac, čije je ljubavne ponude prezrela, posuo putom kojim je ona prolazila u prah smrvljene ljuske od jaja, čime je zazvao na nju čitav niz nevolja koje je ona zatim opisala.Ako bi se slučaj iznio s dovoljno uvjerljivim dokazima o motivima i rezultatima uroka, Savjet bi odredio da se smjesta izvrši magični čin skidanja uroka, što će obaviti najbliži putujući vrač kojega će bubanj za poruke hitno pozvati u Juffure na trošak onoga tko je počinio zlodjelo.

Kunta je vidio dužnike kojima je naloženo da vrate dugove makar morali rasprodati sve što posjeduju, ili ako ništa nisu imali za prodaju, morali su dug odraditi, kao robovi zajmodavca.Vidio je robove koji su se tužili da su im gospodari okrutni, ili da im ne daju pristojnu hranu i smještaj, ili da uzimaju više od polovine koja im je po zakonu pripadala od plodova rada njihovih robova. Gospodari su opet sa svoje strane optuživali robove da su ih prevarili i sakrili dio usjeva, ili da aljkavo obavljaju posao, ili da su namjerno slomili neka gospodarska oruđa.

Kunta je vidio kako u takvim slučajevima Savjet brižljivo važe dokaze, kao i sve ono što se u selu znalo o ljudima upletenim u takve slučajeve, i nerijetko bi se ustanovilo kako neki rob uživa u selu veći ugled od svoga gospodara!

Međutim,ponekad između gospodara i njegovog roba ne bi bilo nikakvih razmirica.Dapače,Kunta je vidio kako zajedno dolaze tražiti za roba dopuštenje da ženidbom ude u obitelj svog gospodara. Jer je svaki par u selu koji se namjeravao vjenčati, morao prvo dobiti odobrenje Savjeta. Parovi za koje bi Savjet ocijenio da su isuviše bliski rod, odmah bi bili odbijeni, ali za one koji nisu tako ocijenjeni, određivalo se razdoblje čekanja u trajanju od jednog mjesečevog ciklusa računajući od dana podnošenja zahtjeva do odgovora Savjeta, u toku kojeg se od seljana očekivalo da neprimjetno posjete bilo kojeg od viših starješina i iznesu bilo kakvu nepoznatu pojedinost, dobru ili lošu, o dotičnom paru.Jesu li oboje od djetinjstva uvijek svojim ponašanjem pokazivali da su dobro odgojeni ?Da li su, bilo on, bilo ona, ikada nekome prouzročili nepotrebnih briga, uključujući tu i njihove vlastite roditelje? Da li su, bilo on, bilo ona, ikada pokazivali znakove nekih nepoželjnih sklonosti kao što su varanje ili kazivanje nepotpune istine?Je li djevojka bila poznata kao razdražljiva i svadljiva osoba? Da li se za mladića znalo da nemilosrdno tuče koze? Ukoliko bi se ustanovilo nešto od toga, vjenčanje bi bilo zabranjeno, jer se vjerovalo da takva osoba može te svoje osobine prenijeti na njegovu ili njezinu djecu.Ali, kako je to i Kunta znao, čak i prije nego što je počeo prisustvovati sjednicama Savjeta,većina parova dobila bi odobrenje za vjenčanje, jer bi njihovi roditelji saznali odgovore na sva ta pitanja i ocijenili da li odgovori zadovoljavaju, još prije nego što bi oni dali roditeljsku privolu.

Na sjednicama Savjeta, međutim, Kunta je saznao kako se događa da roditeljima ponekad zataje izvjesne zamjerke koje bi seljani zatim rekli višim starješinama.Bio je tako prisutan kad je jedan zahtjev za odobrenje vjenčanja bio glatko odbijen, nakon što je istupio svjedok koji je izjavio kako je mladić koji

se namjeravao ženiti, jednom kao mladi pastir, ukrao od svjedoka košaru, misleći da ga nitko nije vidio.

Zločin nije tada prijavljen,jer se svjedoku sažalio počinitelj koji je još bio dječak,da ga je tada bio prijavio, prema zakonu bila bi mu odsječena desna ruka.Kunta je sjedio kao prikovan dok je mladi lopov,konačno otkriven, briznuo u plač i grcajući priznao krivicu pred svojim užasnutim roditeljima i djevojkom koju je molio da se uda za nj, a koja je na to počela vriskati. Ubrzo nakon toga mladić je nestao iz Juffurea i nitko ga više nikada nije vidio, niti se što čulo o njemu.

Nakon što je za mnogo mjesečevih ciklusa prisustvovao sjednicama Savjeta, Kunta je uvidio kako većina problema koje je Savjet trebao riješiti, dolazi od oženjenih ljudi,pogotovo muškaraca sa dvije, tri ili četiri žene. Preljub je bio najčešća optužba koju bi ti muževi iznosili, a muškarcu kojega bi optužili, događale su se velike neugodnosti, ako je optužba prevarenog muža bila potkrijepljena uvjerljivim, nepristranim svjedočenjem ili nekim drugim snažnim dokazom.

Ako je uvrijeđeni muž bio siromašan, a preljubnik imućan, Savjet je mogao odrediti da će prestupnik predati povrijeđenome komad po komad svu svoju imovinu, sve dok ovaj ne izrekne »Sad imam dovoljno«, što se ne mora dogoditi sve dok preljubniku ne ostane samo prazna koliba. Međutim, ako su oba muškarca siromašna,što je obično bio slučaj,Savjet je mogao odrediti preljubniku da će raditi kao rob povrijeđenog muža toliko dugo dok muž bude smatrao da vrijedi zloupotreba njegove žene. A Kunta se stresao od sažaljenja nad jednim dvostrukim preljubnikom kad su starješine odredile dan i vrijeme kada će zadnji uvrijeđeni muž prestupniku javno udariti trideset i devet udaraca bičem po golim leđima,prema drevnom muslimanskom zakonu »četrdeset manje jedan«.

Kuntina su vlastita razmišljanja o ženidbi ponešto ohladnjela nakon što je slušao i promatrao ljutita svjedočenja prevarenih žena i muževa ispred Savjeta. Muškarci su tužili žene da im ne ukazuju dužno poštovanje, da su pretjerano lijene, da ne žele voditi ljubav kad na njih dođe red, ili su naprosto općenito nemoguće da bi se s njima živjelo. Ukoliko optužena žena ne bi mogla iznijeti jaki protudokaz,i ako nekoliko svjedoka ne bi potvrdilo njezine izjave, starješine bi obično rekli mužu neka još tog dana pode u njezinu kolibu i iznese pred kolibu bilo koje tri stvari što pripadaju njegovoj ženi, pa da zatim, u prisutnosti svjedoka,okrenut prema tim stvarima tri puta izgovori riječi: »Rastavljam se od tebe!«

Najozbiljnija optužba koju je žena mogla iznijeti, a koja bi na sjednicu dovela svaku ženu iz sela ukoliko su je mogle unaprijed naslutiti,bila je da izjavi kako njezin muž nije muškarac, što je značilo da je zakazao u krevetu. Starješine bi u tom slučaju odredile tri starije osobe, jednu iz obitelji žene koja se pobunila, drugu iz obitelji muža, a treća bi osoba bio jedan od članova Savjeta. Zatim bi odredili dan i sat kad će ti svjedoci promatrati ženu i muža u krevetu.Ukoliko bi dvojica od tri svjedoka glasali da je žena u pravu,ona bi dobila rastavu i njezinoj bi obitelji bile vraćene koze koje je žena dobila u miraz,međutim, ako bi dva promatrača izjavila da je muž dobro obavio svoju dužnost, muž bi dobio koze i još bi imao pravo istući ženu i razvesti se od nje ukoliko to želi.

U toku kiša otkako se Kunta vratio iz jujuo sela, nijedan slučaj koji je Savjet razmatrao, nije u njemu i njegovim vršnjacima izazvao toliko napetog iščekivanja koliko onaj koji je počeo ogovaranjima i šaputanjem o dva starija člana njihova vlastitog kafa i o dvije najprivlačnije udovice u Juffureu. Onoga dana kad je taj slučaj konačno trebao biti iznesen pred Savjet, gotovo svi su se stanovnici Juffurea okupili mnogo prije početka zasjedanja kako bi osigurali bolja mjesta.

Prvo je rješavan niz uobičajenih problema starih ljudi, zatim je došao na red slučaj Dembo Daba i Kadi Tambe koji su pred više od jedne kiše dobili odobrenje za rastavu, ali su se sad ponovo pojavili pred Savjetom, široko se osmjehujući i držeći se za ruke i zatražili dopuštenje da se opet vjenčaju.

Prestali su se smješkati kad im je najviši starješina strogo rekao: ‘’Tražili ste rastavu,zato se ne možete ponovo vjenčati, sve dok svako od vas ne bude imao najprije drugu ženu i drugog muža.

Iznenađene uzvike onih u zadnjim redovima utišao je poziv bubnja za poruke, koji je prozvao imena slijedećih molitelja: »Tuda Tamba i Kalilu Conteh! Fanta Bedeng i Sefo Kela!«

Dva člana Kuntinog kafa i dvije udovice ustadoše. Viša udovica, Fanta Bedeng, govorila je za sve njih i činilo se da je brižljivo uvježbala što će reći, ipak, još uvijek je bila uzrujana.

‘’Tuda Tamba s njezine trideset dvije kiše i ja s moje trideset i tri, imamo malo nade da ćemo uloviti nove muževe,’’ rekla je, i nastavila s molbom Savjetu da za nju i Tuda Tambu odobre renya prijateljstvo, što znači odobrenje, da kuhaju za Sefo Kelu i Kalilu Conteha, te da spavaju s njima, svaka sa svojim.

Razni starješine postavili su nekoliko pitanja svoj četvorici,udovice su smiono odgovarale, Kuntini prijatelji prilično nesigurno, što je oštro odudaralo od njihova uobičajenog smjelog ponašanja.A zatim su se starješine okrenule leđima, mrmljajući medu sobom. Publika je bila tako napeta i tiha da bi se čuo orah da je tog časa pao na zemlju,kad su se starješine konačno ponovo okrenule prema seljanima. Najstariji starješina progovori: ‘’Alah bi odobrio vašu molbu! Udovice će imati muškarca da se njime služe, a vi, novi muškarci, steći ćete vrijedno iskustvo za kasnije kad se budete ženili.’’

Najstariji starješina oštro udari štapom dva puta o rub bubnja za poruke, i strogo se zagleda u brbljave žene u zadnjim redovima.Tek kad su se žene utišale, prozvano je slijedeće ime:»Jankeh Jallon! «

Kako je imala samo petnaest kiša,posljednja je došla na red.Čitavo je selo Juffure plesalo i slavilo kad je ona uspjela doći kući, nakon što je pobjegla od nekog tuobaba koji ju je bio ukrao.A zatim, nekoliko mjesečevih ciklusa kasnije, narastao joj je trbuh, iako nije bila udata, i to je izazvalo mnogo govorkanja. Mlada i jaka, još uvijek je mogla naći nekog starca koji bi je prihvatio kao treću ili četvrtu inoču. Ali onda se rodilo dijete, bio je dječak, čudne blijede puti, boje štavljene kože, i imao je vrlo neobičnu kosu,i gdje god bi se Jankeh Jallon nakon toga pojavila, ljudi bi gledali u zemlju i požurili bi da se udalje od nje. Oči su joj blistale od suza, ustala je i upitala Savjet: što da radi?

Starješine se nisu okrenuli na savjetovanje, nego joj najstariji starješina reče kako će o tom problemu,koji je izvanredno ozbiljan i težak,morati razmišljati sve do slijedećeg sastanka Savjeta koji će se održati za jedan mjesečev ciklus. I s tim riječima on i ostalih pet starješina, ustanu i odu.

Zbunjen i nekako nezadovoljan završetkom zasjedanja, Kunta ostane sjediti još neko vrijeme nakon što su većina njegovih vršnjaka i drugih promatrača ustali brbljajući jedan s drugim,te se uputili svojim kolibama.

Glava mu je još uvijek bila puna raznih misli kad mu je Binta kasnije donijela večeru.On joj ne uputi ni riječi dok je jeo, a ni ona njemu ništa nije rekla. I kasnije, kad je dohvatio koplje i luk i strelice i potrčao sa svojim wuolo psom do njemu dodijeljenog stražarskog mjesta,jer to je bila noć kad je na njega došao red čuvati stražu izvan sela,Kunta je još uvijek razmišljao o bljedolikom djetetu s čudnom kosom, o njegovu, bez sumnje, još čudnijem ocu i o tome da li bi taj tuobab pojeo Jankeh Jallon da nije uspjela pobjeći od njega.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 1

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 1:49 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



32. POGLAVLJE



Na mjesečinom obasjanom prostranom polju polu zrelih kikirikija, Kunta se uspne po za to predviđenim usjecima uz visoki jarbol,u čvrstim rašljama kojega bijaše sagrađeno postolje osmatračnice, visoko iznad zemlje.Položivši kraj sebe oružje,između ostalog i sjekiru kojom je slijedećeg jutra kanio konačno posjeći stablo od kojeg će izdjelati okvir za svoj bubanj,promatrao je kako njegov wuolo pas trčkara i njuši po poljima ispod njega.U toku prvih nekoliko mjesečevih ciklusa, kad je tek bio počeo obavljati dužnosti stražara, a otada je prošlo već toliko kiša, hvatao bi se koplja već ako bi miš zašuškao u travi, sjećao se Kunta.Od svake mu se sjenke pričinjalo da je majmun, od svakog majmuna pantera, a od pantere tuobab, sve dok nije izvježbao oči i uši i postao iskusniji. Malo pomalo, otkrio je kako umije razlikovati režanje lava od režanja leoparda. Međutim, mnogo mu je više vremena trebalo dok je naučio kako će ostati budan čitavu dugu noć.Kad bi misli skrenule pozornost unutra, u njega samoga,što bi se njemu redovito događalo,često bi zaboravio gdje se nalazi i što bi zapravo trebao činiti. Ali konačno je ipak naučio kako će polovinom svijesti zadržati budnost za ono što se oko njega događa, dok bi druga polovina bila zaokupljena vlastitim mislima.

Noćas je razmišljao o renya prijateljstvu koje je Savjet starješina odobrio njegovim prijateljima.Oni su već nekoliko mjesečevih ciklusa govorili Kunti i ostalim vršnjacima kako će iznijeti svoj slučaj pred Savjet, ali nitko nije u to stvarno vjerovao.A sad je sve riješeno. Možda upravo u tom trenutku njegovi prijatelji vrše teriya čin u krevetu sa svoje dvije udovice. Kunta se ukoči pokušavajući zamisliti kako bi to moglo izgledati.

Ono malo koliko je Kunta znao o tome što se krije ispod odjeće žena, uglavnom je saznao iz priča svojih vršnjaka.Znao je da u toku pregovora za vjenčanje, očevi djevojaka moraju jamčiti za njih da su djevice kako bi postigli što bolju cijenu za nevjestu.Sa ženama je bilo povezano i puno krvi i krvarenja, i to je znao.Svakog mjesečevog ciklusa one su imale krv,i svaki put kad bi imale djecu, i u noći nakon vjenčanja. Svi su znali kako bi slijedećeg jutra, majke mladenaca odlazile do njihove kolibe, i u košari bi ponijele alimu okrvavljeno bijelo pagne platno,na kojem je par te noći spavao, kao dokaz djevojčinog djevičanstva. Alimo bi tek tada prošao kroz selo zazivajući bubnjem za dojavljivanje Alahov blagoslov za taj brak. A kad na bijeloj tkanini ne bi bilo krvi,Kunta je i to znao mladoženja bi srdito napustio kolibu s obje majke koje bi mu poslužile kao svjedokinje i glasno bi viknuo: Rastajem se od tebe! tri puta, tako da svi čuju. Ali u renay prijateljstvu svega toga nije bilo,naprosto su mladići spavali s udovicama, koje su to i same željele, i jeli su hranu koju su im one kuhale. Kunta na trenutak pomisli na to kako ga je gledala Jinna M'Baki, ne skrivajući svoje namjere, kad su se sinoć susreli u gomili koja se, gurajući se, razilazila nakon zasjedanja Savjeta.Gotovo i ne primjećujući što čini, Kunta stisne svoj ukrućeni foto, ali se suprotstavi snažnoj želji da ga pomiluje, zato što bi to izgledalo kao da pristaje na ono što je udovica željela, a na što se on stidio čak i pomisliti. On ne bi uistinu želio s njom podijeliti onaj osjećaj vlažne ljepljivosti, govorio je samome sebi, ali sada kad je muškarac, ima puno pravo, ako mu se tako prohtije, misliti o renya prijateljstvu što uostalom, kako su to sa svojom presudom potvrdili i sami ugledni starješine, nije ništa čega bi se jedan odrastao muškarac trebao sramiti.

Kuntine se misli vrate uspomeni na skupinu djevojaka kraj kojih su on i Lamin prošli u jednom selu kad su se vraćali iz lova na zlato. Bilo ih je desetak, činilo mu se, sve su bile prekrasno crne, u uskim haljinama, ukrašene šarenim ogrlicama i narukvicama, visokih grudi,a kosa im je bila upletena u male,

čvrste pletenice što su im stršale oko glave.Ponašale su se čudno dok je Kunta prolazio kraj njih, i on je tek nakon nekoliko trenutaka shvatio kako njihovo naglašeno gledanje u stranu, svaki put kad bi ih pogledao, ne znači da one nisu zainteresirane, nego da žele u njemu pobuditi interes.

Ženske uvijek zbunjuju čovjeka, pomislio je. Djevojke u Juffureu koje su bile njegove vršnjakinje, nikada mu nisu poklanjale toliko pozornosti da bi pred njim pogledale u stranu. Da li je to bilo zbog toga što su one znale kakav je on zapravo? Ili zbog toga što su znale da je mnogo mlađi nego što izgleda premlad da bi bio vrijedan zanimanja? Vjerojatno su djevojke u onom selu mislile kako muškarac koji putuje s jednim dječakom ne može imati manje od dvadeset ili dvadeset pet kiša, u svakom slučaju nikako tek sedamnaest koliko je Kunta navršio. Da su to znale, vjerojatno bi mu se rugale.

Pa ipak, željela ga je udovica koja je vrlo dobro znala koliko on ima kiša. Možda je čak i sreća što nije stariji, pomisli Kunta. Kad bi bio stariji, djevojke Juffurea bi se pravile važne pred njim onako kako su to činile djevojke u onom selu, a on je vrlo dobro znao kako je svima njima na pameti samo jedno.udaja. Jinna M'Baki barem je bila isuviše stara da bi od njega tražila bilo što drugo osim renya prijateljstva. Zašto se muškarci uopće žene kad mogu dobiti ženu koja će im kuhati i koja će s njima spavati i bez vjenčanja? Mora postojati neki razlog. Možda je razlog to što je samo ženidbom muškarac mogao dobiti sinove. To je svakako dobra strana braka. Ali, što bi on mogao naučiti svoje sinove kad još ni sam nije dovoljno dugo živio da bi mogao naučiti nešto o svijetu,ne samo ono što ga je naučio njegov otac, i arafang, i kintango, nego istražujući sam za sebe, onako kako su to učinili njegovi stričevi?

Njegovi stričevi još uvijek nisu bili oženjeni, iako su bili stariji od njegova oca i mada je većina muškaraca njihove dobi već uzimala i druge žene.Da li je Omoro pomišljao na to da uzme drugu ženu? Kunta je bio toliko iznenađen tom mišlju da se je naglo uspravio.A što bi o tome mislila njegova majka? No, ako ništa drugo, Binta bi kao starija,mogla drugoj ženi određivati njezine dužnosti, tjerati je da marljivo radi i odlučivati o tome kad će na mlađu ženu doći red da spava s Omorom.

Ne, Kunta je bio uvjeren da Binta nikada ne bi bila kao prva kintangova žena, za koju su svi znali da toliko grdi njegove druge žene,izazivajući stalne svađe, da bi kintango rijetko kada imao od njih malo mira.

Kunta izmijeni položaj nogu, spustivši ih da mu neko vrijeme vise preko ruba malog postolja, kako ga ne bi uhvatio grč u mišićima.Njegov je wuolo-pas ležao sklupčan ispod njega,a njegovo je glatko, smeđe krzno sjalo na mjesečini, međutim, Kunta je znao da pas samo na izgled drijema, a zapravo mu i uši i nos budno podrhtavaju ispitujući noćni zrak, da bi se već na najmanji trag mirisa ili zvuka upozorenja, nadao u trk i bjesomučno lajao na babune koji su u zadnje vrijeme gotovo svake noći okradali polja kikirikija. U toku svakog takvog noćnog stražarenja,Kuntu ništa nije toliko veselilo kao kad bi ga,možda i dvanaestak puta u toku jedne noći ,iznenada iz razmišljanja trgnulo udaljeno režanje, znak da je nekog babuna napala u grmlju velika mačka,a posebno ako bi se babunovo grleno glasanje pretvorilo u krik koji bi ubrzo utihnuo, što je značilo da nije uspio pobjeći.

Ali sada, dok je Kunta sjedio na rubu svoga postolja i gledao preko polja, sve je bilo tiho. Zapravo, i jedini je znak života iza visoke trave bilo skakutavo žuto svjetlo Fulani kravara u daljini, koji je mahao bakljom od trave, plašeći neku životinju,vjerojatno hijenu, jer se previše približila njegovim kravama.Fulani su bili tako dobri čuvari stoke da su ljudi pričali kako oni doista znaju razgovarati sa svojim životinjama. A Omoro je pričao Kunti kako oni svakog dana, to je dio njihove plaće, izvuku malo krvi iz kravljih vratova, pomiješaju je s mlijekom i popiju.Kakvi čudni ljudi, mislio je Kunta. Pa ipak, mada nisu Mandingo, Fulani su Gambijci, poput njega. Koliko čudniji moraju biti ljudi i običaji na koje bi naišao iza granica svoje zemlje.

U toku ovog mjesečevog ciklusa, otkako se vratio iz lova na zlato, Kunta je bio ispunjen čežnjom za


novim putovanjem,za pravim putovanjem.Drugi mladići iz njegova kafa, znao je, planirali su otputovati nekamo odmah nakon završetka žetvenih poslova, ali nijedan se od njih nije spremao daleko putovati.

Kunta je, međutim, namjeravao baciti pogled i kročiti nogom na područje one daleke zemlje koja se zove Mali, a gdje je, prije nekih tri ili četiri stotine kiša, kako su računali Omoro i njegovi stričevi, zasnovan klan Kinte. Ti njegovi preci Kinte, prisjetio se, proslavili su se kao kovači, ljudi koji su pokorili vatru kako bi izradili željezno oružje koje je donosilo pobjedu u boju,i željezno oruđe kojim je obrađivanje zemlje postalo mnogo lakši posao. A od te prve obitelji Kinte, svi su njihovi potomci i svi ljudi koji su radili za njih, preuzeli ime Kinte. A neki su pripadnici klana Kinte prešli u Mauritaniju, zemlju u kojoj se rodio sveti čovjek, Kuntin djed.

Kako nitko, čak ni Omoro, ne bi za njegov plan saznao prije nego što to on bude htio, Kunta se u najstrožem povjerenju posavjetovao s arafangom o najpogodnijem putu do Malija.Iscrtavši mu u prašini grubim potezima kartu i prelazeći po njoj prstom, arafang je Kunti rekao kako će putnik koji pođe obalom Kamby bolonga i hoda otprilike šest dana u smjeru u kojem vjernik upravlja svoje molitve Alahu, stići do otoka Samo. Nakon toga, rijeka se sužava i oštro skreće ulijevo, te se dalje zmijoliko uvija i zaokreće uz mnogo varljivih bolonga što se od nje odvajaju, široki i sami poput rijeke, muljevite obale koje se na nekim mjestima uopće ne vide od gustih šuma mangrova, izraslih ponekad i do desetorostruke visine čovjeka. Kad su obale vidljive, reče Kunti učitelj, obično su gusto napučene majmunima, vodenim konjima, divovskim krokodilima i golemim skupinama babuna, koje ponekad broje čak i do pet stotina.Ipak, dva do tri dana takvog teškog putovanja trebala bi Kuntu dovesti do drugog velikog otoka, gdje niske, muljevite obale prelaze u male stijene obrasle šipražjem i niskim drvećem.Staza što vijuga uz rijeku, provest će ga pokraj sela. Bansang, Karantaba i Diabugu. Uskoro nakon toga prijeći će istočnu granicu Gambije i ući u kraljevstvo Fulladu, a pola dana hoda od tog mjesta naći će selo Fatoto.

Kunta iz torbe izvuče komad obrađene kože koji mu je dao arafang. Na njemu je bilo zapisano ime arafanga iz Fatota koji će, rekao mu je učitelj, Kunti objasniti pravac putovanja za slijedećih dvanaest do četrnaest dana, u toku kojih će proći kroz zemlju što se zove Senegal. Iza nje, rekao je arafang, nalazi se Mali i cilj Kuntina putovanja, Kaba, glavno mjesto te zemlje. Za odlazak tamo i za povratak, računao je arafang, trebat će mu otprilike jedan mjesečev ciklus ne računajući vrijeme koje Kunta odluči provesti u Maliju.

Kunta je toliko iscrtavao i proučavao taj put na zemljanom podu svoje kolibe uklanjajući tragove prije nego što Binta stigne s jelom,da ga je gotovo gledao pred sobom dok je tako sjedio na svojoj osmatračnici iznad polja kikirikija. Razmišljajući o pustolovinama što su ga očekivale na tom putovanju i u Maliju jedva je susprezao nestrpljenje da što prije krene na put. A gotovo je isto toliko čeznuo za tim da o svojim planovima ispriča Laminu, ne samo zato što je želio s nekim podijeliti svoju tajnu, nego i zato što je bio odlučio sa sobom povesti i svog mlađeg brata.Znao je koliko se Lamin hvalisao svojim prijašnjim putovanjem s velikim bratom.Otada je Lamin također prošao pripreme za muškarca i sada će biti iskusniji i pouzdaniji suputnik. Međutim, najdublji razlog Kuntine odluke da ga vodi sa sobom ,bila je jednostavna činjenica da nije želio ići sam.

Za trenutak Kunta je sjedio u mraku i smiješio se, zamišljajući Laminovo lice kad dođe vrijeme da to sazna. Kunta je, naravno, namjeravao tu vijest spomenuti onako, uzgred, kao da je slučajno baš tog časa pomislio na to. Ali prije mora o tome razgovarati s Omorom, iako je znao da se Omoro ovaj put neće mnogo zabrinuti. Kunta je bio uvjeren da će Omoru biti drago, i da će čak i Binta, iako se bude zabrinula, biti manje nesretna nego prošli put. Kunta se pitao što bi Binti mogao donijeti iz Malija, čime bi se još više ponosila od onih njezinih omiljelih zlatnih pera. Možda neke fine lonce od lijevanog metala ili smotak neke lijepe tkanine. Omoro i njegovi stričevi pričali su mu kako su nekada, u Maliju, žene klana Kinte bile poznate po loncima koje su izrađivale i po blistavim šarama koje su utkivale u svoje tkanine,

pa možda žene iz klana Kinte tamo još uvijek izrađuju takve stvari.

Kad se vrati iz Malija, sjeti se Kunta,možda će odmah početi planirati putovanje za slijedeću kišu. Možda ode čak do onog dalekog mjesta iza beskrajnog pijeska gdje,kako su mu pričali stričevi, prolaze duge karavane čudnih životinja koje čuvaju zalihu vode u dvije grbe na leđima. Neka samo Kalilu Conteh i Sefo Kela uživaju u svojim starim, ružnim renyja udovicama,on, Kunta Kinte, otići će čak na hodočašće u Meku.Kako je u taj čas slučajno zurio u pravcu tog svetog grada, Kunta postade svjestan sićušnog, ovaj put mirnog žutog svjetla tamo u daljini, preko njiva. Fulani kravar tamo prijeko, shvatio je, priprema doručak.Kunta uopće nije bio primijetio prvi, slabi odsjaj svjetla na istoku.

Saginjući se da pokupi oružje i pođe kući,on opazi sjekiru i sjeti se drva za okvir svog bubnja. Ali, pomisli, umoran je,možda sutra posiječe to stablo.

Ne, sad je već bio na pola puta do šumarka, i ako to sada ne učini, znao je da će vjerojatno opet sve odgoditi do slijedeće noćne straže, koja će njega zapasti tek za dvanaest dana. Osim toga, nije muški prepustiti se umoru. Micao je nogama kako bi provjerio da li mu se možda ukočio koji mišić i, uvjerivši se da je sve u redu, spusti se niz usjeke u jarbolu do svog wuolo psa koji ga je dolje dočekao glasajući se sretnim,kratkim lavežom i mašući repom.Nakon što je klečeći izmolio sabah molitvu, Kunta ustane, protegne se, duboko udahne svježi zrak ranog jutra i trčeći dugim, lakim koracima, uputi se prema bolongu.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 1

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 1:50 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]




33. POGLAVLJE



Prisni mirisi divljih cvjetova ispunili su mu nozdrve dok je trčao, mokrih nogu, kroz visoku travu,blistavu od rose pod prvim tracima sunca.Nekoliko jastrebova kružilo je iznad njega u potrazi za plijenom, a u jarku pored njiva živahno je odjekivao kreket žaba. Kunta u širokom luku zaobiđe jedno stablo kako ne bi poplašio jato kosova koji su iskitili grane poput kakvog crnog lišća. Mogao je sebi prištedjeti taj trud, jer netom je prošao kad ga ljutito, promuklo graktanje natjera da se okrene, upravo na vrijeme da bi vidio kako stotine vrana tjera kosove s njihova noćišta.

Duboko udišući zrak dok je trčao, ali još ne gubeći daha, Kunta sad osjeti slatkasti miris mangrova dok se približavao niskom, gustom šipražju, što se u širokom pojasu protezalo uz obalu bolonga.Čim su ga ugledale, među divljim svinjama razliježe se iznenađeno groktanje, što opet izazove režanje i kevtanje među babunima, a krupni su mužjaci brzo gurnuli iza sebe ženke i mladunčad. Kad je bio dječak, Kunta bi obično stao i počeo ih oponašati, gunđajući i skačući gore dolje,što bi uvijek naljutilo babune i oni bi mu se onda grozili pesnicama, a ponekad bi počeli bacati na njega i kamenje. Ali Kunta više nije bio dječak i morao je naučiti postupati sa svim Alahovim stvorenjima onako kako želi da drugi s njime postupaju ,s poštovanjem.

Lepršavi bijeli valovi čaplji, ždralova, roda i pelikana podizali su se sa svojih noćišta dok je Kunta tražio put kroz isprepletene mangrove dolje do bolonga. Njegov wuolo pas trčao je ispred njega goneći zmije i velike smeđe kornjače da po skliskom mulju kliznu u vodu, na glatkoj površini koje ne bi svojim prolaskom izazvali ni najmanje mreškanje.Kao i inače kad bi nakon noćnog stražarenja osjetio potrebu da dođe ovamo, Kunta je neko vrijeme nepomično stajao na obali bolonga, danas zagledan u sivoga ždrala kako vuče za sobom svoje duge, tanke noge, dok na visini otprilike koplja leti iznad svijetlozelene vode,mreškajući površinu svakim zamahom krila.Iako je ždral tragao za sitnijim plijenom, Kunta je znao da je ovo najbolje mjesto na čitavom bolongu za lov na kujalo, veliku snažnu ribu koju je Kunta volio uloviti za Bintu. Ona bi mu je zatim pripremila s lukom, rižom i kiselim rajčicama. Dok mu se želudac glasao tražeći doručak, Kunta osjeti kako mu je već sama pomisao na to ukusno jelo izazvala glad.

Malo niže niza struju, Kunta skrene s obale na stazu koju je on sam prokrčio, a vodila je do starog mangrova koji ga, mislio je, nakon bezbrojnih posjeta, zacijelo već tako dobro poznaje kao što Kunta poznaje njega.Izvukao se na rukama u najniže grane, a zatim se popeo do svog omiljenog mjesta blizu vrha. Odavde je, u jasno jutro, dok bi mu sunce grijalo leđa, mogao vidjeti sve do slijedećeg izbočenog dijela obale oko kojega je bolong zakretao, sada još uvijek pokrivenog prostirkom uspavanih vodenih ptica, a dalje, iza ptica, pogled je dopirao sve do rižinih polja žena. Iz tih su polja stršali zakloni od bambusa u kojima su majke dojile djecu.

U kojem je od njih, pitao se Kunta, majka ostavljala njega kad je bio mali? To bi mjesto u rano jutro Kuntu uvijek ispunjavalo snažnim osjećajem mira i udivljenja, snažnije nego bilo koje drugo mjesto za koje je znao. Snažnije negoli čak i u seoskoj bogomolji,Kunta je ovdje osjećao kako je svatko i sve u potpunosti u rukama Alaha,i kako je sve što on sa vrha ovog stabla može vidjeti i čuti i omirisati, bilo ovdje još u vrijeme do kojeg ne doseže ljudsko sjećanje, i bit će ovdje još dugo nakon što se on i njegovi sinovi, i sinovi njegovih sinova budu pridružili duhovima predaka.

Laganim trkom Kunta se udalji malo od bolonga u smjeru sunca i konačno stigne do pojasa trave što mu je sezala do iznad glave, a okruživala je šumarak gdje je kanio izabrati i posjeći dio debla odgovarajuće veličine za okvir svoga bubnja. Ako se svježe drvo počne već danas sušiti i prerađivati, moglo bi biti spremno da ga izdubi i počne obrađivati kroz za po prilici jedan i po mjesečev ciklus, nekako u vrijeme kad se Lamin i on vrate s putovanja u Mali.

Kad je ušao u šumarak, Kunta krajičkom oka zapazi neki nagli pokret. Bio je to zec i wuolo pas je odmah jurnuo za njim poput strijele,dok je zec bježao, tražeći spasa u visokoj travi. Pas je očito ganjao zeca više za zabavu nego zbog gladi, jer je neprestano bijesno lajao.Kunta je znao da se wuolo psi nikada ne glasaju ako su doista gladni.I pas i zec uskoro su odjurili tako daleko da ih Kunta više nije mogao čuti, ali je znao da će se pas vratiti kad mu dojadi goniti zeca.

Kunta se uputi prema središtu šumarka, gdje će naći više stabala između kojih će moći izabrati deblo upravo onakve veličine, onako glatko i onako okruglo kako je bio zamislio. Mekano, mahovinom obraslo tlo, ugodno se ugibalo pod Kuntinim stopalima dok je sve dublje ulazio u mračnu šumicu, ali zrak je ovdje, primijetio je, bio vlažan i hladan,jer sunce još nije bilo dovoljno visoko, ni dovoljno jako da bi se probilo kroz guste krošnje iznad njegove glave. Oslonivši oružje i sjekiru o jedno zakržljalo drvo,Kunta je počeo lunjati naokolo, povremeno bi se zaustavio, ispitujući deblo pogledom i opipom, tragajući za deblom koje bi bilo baš kako treba. Moralo je biti nešto veće,jer će se pri sušenju smanjiti od mjere koju je bio zamislio za svoj bubanj.

Stajao je pognut iznad debla koje mu se učinilo pogodnim, kad je začuo oštar prasak slomljene grane, a za tim je odmah uslijedio krik papige iznad njegove glave. Vjerojatno se pas vraća iz potjere, proleti mu kroz glavu. Ali, nijedan odrastao pas nikada neće slomiti granu, sijevne mu, i još dok je to mislio, strelovito se okrene.

Nejasno, u trku prema sebi, on zapazi bijelo lice, podignutu toljagu i začuje teške korake iza leđa.Tuobab! Kunta hitro ispruži nogu i dohvati čovjeka ispred sebe u želudac,osjetio je kako je mekan i začuo hroptanje,upravo kad mu je nešto tvrdo i teško okrznulo potiljak, i golemo, poput čitavog stabla, palo mu na rame.

Klecajući od bola, Kunta se obrne,okrećući leđa čovjeku koji je skvrčen ležao na zemlji pod njegovim nogama i počne slijepo udarati šakama lica dvojice crnih ljudi koji su posezali prema njemu s nekakvom velikom vrećom što su je držali u rukama, kao i po drugom tuobabu koji je vitlao kratkom, debelom toljagom i ovaj ga put promašio, jer je Kunta skočio u stranu.

Dok mu je mozak urlao za bilo kakvim oružjem,Kunta skoči među njih,grebao je, gurao, udarao koljenima, davio jedva osjećajući udarce toljage po leđima. Kad su sva trojica pali na zemlju zajedno s njime,rušeći ga svojom udruženom težinom, koljeno udari Kuntu nisko u leđa, nanijevši mu tako strahovitu bol da je ostao bez daha.Njegova razjapljena usta naišla su na meso, stisnuo je čeljusti, grizao, kidao. Prsti, otupjeli od bola, našli su neko lice, zabili se duboko u nečije oko i Kunta je još čuo urlik onoga čije je to bilo oko,kad mu se ponovo spusti na glavu teška toljaga.

Omamljen, čuo je režanje psa, urlik tuobaba, zatim iznenada bolno skvičanje. Uspravivši se nekako na noge, divlje se izvijajući, izmičući, saginjući,kako bi izbjegao novim udarcima toljage, dok mu je iz rane na glavi tekla krv.

Kunta ugleda jednog crnca kako se drži za oko, jednog tuobaba kako pridržava krvavu ruku iznad lešine psa, te preostalu dvojicu kako u krugovima obilaze oko njega s uzdignutim toljagama. Urlajući od bijesa, Kunta se baci na drugog tuobaba, dočekavši i ublaživši udarac toljage stisnutim šakama. Gušeći se od užasnog tuobabovog smrada, očajnički mu je pokušavao oteti toljagu. Zašto ih nije čuo, osjetio,

nanjušio?

Upravo u tom trenutku toljaga crnca ponovo udari Kuntu, rušeći ga na koljena, a tuobab,oslobođen, odskoči od Kunte.Glava mu je pucala, tijelo mu se zanosilo. Izbezumljen zbog vlastite nemoći, Kunta se ponovo uspravi i zaurla, slijepo mašući rukama po zraku sad već potpuno zaslijepljen suzama, krvlju i znojem. Kunta se sada borio za nešto više od života. Omoro! Binta! Lamin! Suwadu! Madi! Teška toljaga tuobaba spusti mu se na sljepoočnicu. I zavlada tama.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 1

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 1:50 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



34. POGLAVLJE



Kunta se pitao da nije možda iznenada poludio. Gol, u lancima, s okovima na nogama, probudio se ležeći na leđima između dva druga muškarca, u mrkloj tmini punoj vrelih isparivanja, mučnog smrada i stravične galame, mješavine krikova,naricanja,glasnih molitvi i povraćanja.Nos mu je bio ispunjen smradom vlastitog izbljuvka, koji je osjećao na grudima i trbuhu.Čitavo mu je tijelo bilo jedan jedini grč bola od batina što ih je primio u toku ova četiri dana otkako su ga ugrabili. Ali više od svega boljelo ga je mjesto na sredini leđa, gdje su mu prislonili usijano željezo.

Debelo, dlakavo tijelo štakora okrzne mu lice, brkata njuška njuškala mu je oko usta. Drhteći od gađenja, Kunta očajnički škljocne zubima i štakor pobjegne. U bijesu je Kunta vukao i udarao lancima koji su mu vezivali noge i ruke. Odmah su se začuli ljutiti uzvici onih koji su bili lancima vezani za njega.

Užas i bol samo su još pojačali njegov bijes i Kunta se silom uspravi, snažno udarivši glavom o drveni strop,upravo onim dijelom gdje ga je u šumi pogodila toubabova toljaga. Dahćući i hropćući, Kunta i nevidljivi muškarac pokraj njega, udarali su željeznim orukvicama jedan prema drugome sve dok se obojica nisu srušili od iznemoglosti.Kunta osjeti da će ponovo početi povraćati i pokuša suspregnuti nadražaj, ali nije uspio. Njegov već ispražnjeni želudac izbacio je nekakvu rijetku, kiselu tekućinu, što mu se iscijedila iz kuta usta dok je ležao prizivajući smrt.

Govorio je samome sebi kako ne smije ponovo izgubiti vlast nad sobom, ukoliko želi sačuvati snagu i prisebnost duha. Nakon izvjesnog vremena, kad je osjetio da se opet može pomaknuti, vrlo polako i oprezno počne lijevom rukom istraživati zapešće i članak desne ruke i noge koji su bili okovani željeznom karikom. Krvarili su mu i zapešće i članak. On oprezno povuče lanac,izgleda da je lanac bio prikopčan za lijevu ruku i lijevu nogu onog čovjeka s kojim se bio tukao.

S lijeve mu je strane, privezan za njega lancima i okovima oko svoje ruke i noge,ležao neki drugi čovjek, koji je neprekidno stenjao, a svi su bili toliko blizu jedan drugome da bi im se ramena, ruke i noge dotakli čim bi se jedan od njih makar samo malo pomaknuo.

Sjetivši se drvene prepreke o koju je lupio glavom,Kunta se opet digne, ovaj put je samo lagano tucnuo glavom o daske, nije bilo dovoljno mjesta čak ni da uspravno sjedne. A iza glave mu je bio drveni zid. Uhvaćen sam kao leopard u željeznu stupicu, pomisli. Zatim se sjeti kako je sjedio u mraku kolibe u jujuo selu prije toliko kiša,nakon što su ga zavezanih očiju doveli iz Juffurea na pripreme za muškarca, i osjeti kako mu iz grudi navire jecaj, ali ga je uspio ugušiti.Prisili se razmišljati o krikovima i jaucima koje je slušao svuda oko sebe.

Ovdje je, u ovom mraku, moralo biti mnogo muškaraca, neki su bili blizu njega, neki dalje,neki su bili uz njega, drugi ispred njega,ali svi su bili u istoj prostoriji, ukoliko je to uopće prostorija. Osluškujući, uspio je čuti još i neke druge krikove, ali su ovi bili prigušeni i dopirali su odozdo, ispod hrapavih dasaka na kojima je Kunta ležao.

Slušajući još pozornije, Kunta je počeo razaznavati pojedina narječja ljudi oko sebe. Jedan Fulani nikako nije prestajao uzvikivati na arapskom:’’Alahu na nebesima, pomozi mi!’’A neki je pripadnik plemena Serere promuklo izvikivao nešto što su vjerojatno bila imena članova njegove obitelji. Ipak, najviše je čuo Mandingo ljude,najglasniji medu njima divlje su blebetali na sira kango, tajnom jeziku muškaraca, najavljujući strašnu smrt svim tuobabima. Krikovi drugih ljudi bili su toliko izmijenjeni


jecajima da Kunta nije mogao razaznati ni riječi, ni narječje kojim su govorili, iako je znao da neka od tih čudnih narječja koja je slušao moraju potjecati iz krajeva izvan granica Gambije.

Dok je Kunta ležao tako osluškujući, polako je postao svjestan kako već neko vrijeme pokušava istisnuti iz svijesti potrebu da udovolji zahtjevu svojih crijeva što je već bio danima potiskivao. Međutim, sad više nije mogao izdržati i konačno mu izmet izbije iz stražnjice.Zgađen nad samim sobom, osjećajući zadah vlastitog priloga općem smradu,Kunta počne jecati i želudac mu se ponovo počne grčiti, izbacivši ovaj put samo malo sline, ali se Kunta nastavio naprezati. Za kakve je to grijehe bio ovako strahovito kažnjen? Preklinjao je Alaha neka mu odgovori. Dovoljan je grijeh bio to što nije molio od onog jutra kad je pošao po drvo za svoj bubanj. Iako nije mogao kleknuti, a čak nije znao ni na kojoj je strani Istok, on zaklopi oči onako kako je ležao i počne moliti, zaklinjući Alaha neka mu oprosti.

Nakon molitve Kunta je dugo ležao tupo uronjen u bolove i polako je postajao sve svjesniji jednog od njih, unutra u njegovom zgrčenom želucu, bola koji nije bio ništa drugo nego glad.Sjeti se kako nije ništa jeo sve od one noći prije susreta s tuobabom.Pokušavao se prisjetiti je li spavao sve to vrijeme, kad odjednom ugleda samog sebe kako ide stazom kroz šumu,iza njega idu dva crnca, ispred njega dvojica tuobaba u njihovoj čudnoj odjeći, duge kose čudnih boja. Kunta silom otvori oči i potrese glavom, sav je bio okupan u znoju, a srce mu je silovito udaralo. Zaspao je, a da toga uopće nije bio svjestan. Je li to bila mora, ili je ovo mora, ova smradna tmina? Ne, ovo je isto toliko stvarno koliko je stvarna bila i ona scena u šumi iz njegova sna. Mimo njegovu volje, sve mu se ponovo vrati u sjećanje.

Nakon one očajničke borbe u šumarku, sa crnim slateejima i tuobabom, sjeća se kako se probudio u poplavi zasljepljujućeg bola i otkrio da su mu začepili usta, povezali oči, svezali ruke na leđima, a članci na nogama bili su mu sputani čvrstim užetom.Bacajući se u pokušajima da se oslobodi, osjećao je kako ga bodu oštrim štapovima sve dok mu niz noge nije potekla krv. Povukli su ga uvis i postavili na noge i zatim ga podbadali štapovima, tjerajući ga da se pokrene sve dok konačno nije počeo pred njima posrtati onoliko brzo koliko su mu to dopuštale sapete noge.

Negdje uz obalu bolonga,Kunta je to pogodio prema zvukovima i prema mekom tlu ispod nogu,gurnuli su ga na dno neke kanoe. Još uvijek povezanih očiju, slušao je kako slatee stenju,žurno veslajući, dok je tuobab udarao po Kunti svaki put kad bi trzajima pokušavao raskinuti veze.Kad su pristali uz obalu, opet su počeli hodati, sve dok konačno te večeri nisu stigli do mjesta gdje su Kuntu gurnuli na zemlju, vezali ga leđima uz bambusovu ogradu i bez upozorenja, strgnuli mu povez sa očiju.

Bio je mrak, ali mogao je nazrjeti bijelo lice tuobaba iznad sebe i obrise drugih zarobljenika poput njega, kako leže na zemlji malo dalje od njega. Tuobab mu je pred usta pržžio komad mesa kako bi odgrizao zalogaj. Kunta okrene glavu i stisne čeljusti. Sikćući od bijesa, tuobab ga zgrabi za grlo i pokuša mu silom otvoriti usta. Kad je Kunta uporno i dalje stiskao zube, tuobab ga šakom snažno udari u lice.Ostavili su ga na miru ostatak te noći.

U zoru je počeo razaznavati,privezane uz druge bambusove kolce,likove ostalih zarobljenika,bilo ih je jedanaestoro,šest muškaraca,tri djevojke,dvoje djece,a nad svima su budno stražarili naoružani slatee i tuobab. Djevojke su bile gole. Kunta je samo mogao skrenuti pogled,do tada on još nikada nije vidio golu ženu.Muškarci, isto tako goli, sjedili su s izrazom ubojite mržnje urezanim u lica,smrknuti i nijemi, pokriveni skorjelom krvlju od udaraca bičeva.Ali djevojke su naricale, jedna je oplakivala svoje drage, pobijene u spaljenom selu, druga, gorko plačući,njihala se naprijed natrag i tepala riječi pune ljubavi zamišljenom djetetu u njezinu praznom naručju,dok je treća povremeno vriskala kako ide u susret Alahu.

U divljem bijesu Kunta se bacao naprijed i natrag, pokušavajući nekako raskinuti veze.Teški udarac toljagom ponovo mu oduzme svijest.Kad se osvijestio, ustanovio je da je i on sada gol, te da su svima obrijali glave, a tijela im izmazali crvenim palmovim uljem. Negdje oko podneva, u šumarak su došla

dva nova tuobaba. Slatee, sada nasmiješeni, brzo su odvezali zarobljenike od bambusovih kolaca i počeli vikati na njih neka se poređaju u stroj.

Kuntini su mišići bili ukočeni od srdžbe i straha. Jedan od dva nova tuobaba bio je kratak i zdepast,a kosa mu je bila bijela.Drugi ga je uvelike nadvisivao, golem i mrgodan, s dubokim ožiljcima od noža preko lica, ali je onaj bjelokosi bio taj pred kojim su se lica slateeja i drugog tuobaba širila u osmijeh i kojemu samo što se nisu klanjali.

Promatrajući sve zarobljenike, bjelokosi pokretom ruke naredi Kunti neka istupi ispred drugih.Povlačeći se hitro unazad u paničnom strahu, Kunta vrisne kad ga je bič opržio preko leda. Jedan od slateeja gurne ga na koljena, povlačeći mu glavu unazad. Bjelokosi mirno raširi Kuntine drhtave usnice i pregleda mu zube. Kunta pokuša skočiti na noge, ali nakon drugog udarca bičem, stao je kako su mu naložili, a čitavo mu je tijelo podrhtavalo dok su tuobabovi prsti ispitivali njegove oči, prsa, trbuh. Kad su prsti dohvatili njegov foto, Kunta se uz prigušeni krik, baci u stranu. Dva slateeja i još nekoliko udaraca bičem bili su potrebni kako bi prisilili Kuntu da se sagne gotovo do zemlje, te on ustravljen osjeti kako mu široko razvlače stražnjicu.

Zatim je bjelokosi tuobab grubo odgurnuo Kuntu u stranu i jednog po jednog, na isti način ispitao i sve ostale zarobljenike,čak je pregledao i skrovite dijelove tijela rasplakanih djevojaka. Zatim su bičevima i vikom potjerali zarobljenike da trče u krug unutar ograde, a potom su morali čučnuti i čučeći skakati gore dolje.

Nakon što ih je neko vrijeme promatrao, bjelokosi toubab i onaj drugi, veliki, s licem unakaženim ožiljcima od noža, otišli su malo u stranu i nešto su se kratko dogovarali tihim glasovima. Vrativši se, bjelokosi pokretom glave dozove onog trećeg tuobaba i upre prstom u četiri muškarca, jedan je od njih bio Kunta i u dvije djevojke.

Treći je tuobab izgledao zapanjen,pokazivao je na ostale zarobljenike s izrazom molbe na licu. Ali bjelokosi odlučno potrese glavom. Kunta je sjedio napinjući se, ne bi li nekako pokidao veze, a činilo mu se kao da će mu se glava rasprsnuti od bijesa,dok su se tuobabi ogorčeno prepirali.Nakon izvjesnog vremena, bjelokosi s izrazom gađenja napiše nešto na komadiću papira i pruži to onome s kojim se prepirao, a ovaj to ljutito primi.

Kunta se opirao i urlao od bijesa kad su ga slatee opet dograbili,silom ga postavili u sjedeći položaj, s glavom medu koljenima.Očima razrogačenim od užasa, Kunta je gledao kako tuobab iz vatre izvlači dugačko, tanko željezo koje je bjelokosi bio donio sa sobom. Kunta se već bacao i vriskao kad mu je željezo izazvalo eksploziju bola na sredini leđa. Bambusov je šumarak odjekivao zatim krikovima ostalih, jednog po jednog. Poslije su im utrljali crveno palmovo ulje na čudan znak LL koji je Kunta vidio na leđima ostalih zarobljenika.

Za jedan sat, posrtali su jedan iza drugoga, uz zveket lanaca, dok su se bičevi u rukama slateeja spremno spuštali po onima koji bi zastali ili bi se spotakli. Kuntina su leđa i ramena bila sva išarana krvavim urezima kad su kasno te noći stigli do dvije kanoe, sakrivene ispod gustih, visećih grana mangrova na obali rijeke.Podijeljeni u dvije grupe, plovili su kroz mrak dok su slatee veslali, a toubab udarao bičem na najmanji znak otpora.

Kad je Kunta ugledao kako se pred njima u tami uzdiže neka golema crna masa, osjetio je da je to sada njegova posljednja prilika. Skočio je i bacio se naprijed usred povika i krikova oko njega, gotovo je prevrnuo kanou napinjući se skočiti u vodu,ali bio je privezan za ostale i nije uspio iskočiti. Nije gotovo ni osjećao udarce bičeva i toljaga po rebrima, leđima, licu, trbuhu, glavi,a tada je kanuoa udarila o bok one velike crne stvari. Kroz bolove Kunta je osjećao kako mu se niz lice slijeva topla krv i čuo je iznad

sebe povike mnogih tuobaba. Zatim su ga uvezali konopom i više se nije mogao opirati. Nakon što su ga napola gurali, a napola vukli uz neke čudne ljestve od užadi, imao je još dovoljno snage da divljim pokretom izvije tijelo u još jednom pokušaju da se domogne slobode, ponovo su ga išibali, a neke su ga ruke grabile usred strahovitog smrada i glasnih psovki tuobaba, i oštrih ženskih krikova.

Kroz otekle kapke Kunta je ugledao svuda oko sebe šumu nogu, a kad mu je uspjelo podignuti pogled,dok je svoje raskrvareno lice štitio nadlakticom, ugledao je malog tuobaba bijele kose kako mirno stoji i zapisuje kratkom pisaljkom u jednu malu knjižicu nekakve znakove. Zatim je osjetio kako su ga povukli uvis i grubo ga gurnuli preko neke ravne površine. Ugrabio je pogled na nekakve visoke štapove debelo omotane grubom bijelom tkaninom.Zatim su ga usmjerili, dok je iznemoglo posrtao, niz nekakve uske stepenice u prostor u kojem je vladao mrkli mrak,istog časa nos mu se ispuni nevjerojatnim smradom, a uši mu zagluše krikovi užasa.

Kunta je počeo povraćati još dok mu je tuobab,držeći za obruč na vrhu metalnog okvira slabašnu žućkastu vatru koja je unutra gorjela,stavljao oko članaka ruku i nogu željezne karike i zatim ga gurnuo unatrag, u uski prostor između dva druga muškarca koji su glasno stenjali. Mada je bio obuzet užasnim strahom, shvatio je da ona skakutava svjetla što su se vidjela kako se kreću u drugim pravcima znače da to tuobab vodi ostale zarobljenike koji su došli zajedno s njime kako bi ih okovao negdje drugdje. Zatim osjeti da mu misli izmiču,pomisli kako on vjerojatno sve to samo sanja. A potom ga je, milostivo, doista svladao san.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 1

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 1:51 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



35. POGLAVLJE



Jedino bi hrapavi zvuk povlačenja poklopca s otvora iznad njih kazivao Kunti da li je dan ili noć. Kad bi začuo metalni zvuk zasuna, trgnuo bi glavu uvis,jedini pokret koji su mu dopuštali lanci i okovi,i gledao četiri tuobaba kako se spuštaju među njih,dvojica s treperavim vatrama i bičevima u rukama, čuvajući drugu dvojicu dok su se ovi kretali uskim prolazima, gurajući pred sobom kazan s jelom. Gurnuli bi limene plitice s onim što bi nagrabili iz kazana na izmetom i izbljuvcima pokrivene daske između svakog okovanog para.Dosad bi Kunta, svaki put kad bi stiglo jelo, stisnuo zube, odlučujući se radije za smrt od gladi, sve dok bol u njegovu praznom želucu nije gladovanje učinio isto tako strašnim kao što su bili bolovi od bičevanja.Kad su podijelili hranu u onom prostoru gdje se nalazio Kunta, svjetla su pokazala tuobabe kako se s ostatkom jela spuštaju još niže, ispod njih.

Ne tako često kao što su donosili jelo i obično u vrijeme kad bi vani bila noć, tuobab je dovodio nove zarobljenike koji su vriskali i jecali od užasa dok su ih gurali i bičevima tjerali do praznih mjesta na tvrdim,drvenim klupama, podignutim od poda, gdje bi ih okovali.

Jednog dana,ubrzo nakon što su im donijeli jelo,Kuntine uši uhvate neki čudan,prigušeni zvuk koji se činio kao da treperi kroz daske iznad njegove glave. I neki drugi zarobljenici čuli su taj zvuk i njihovo se jecanje naglo prekinulo.Kunta je ležao napeto osluškujući, zvučalo je kao da iznad njega mnogo nogu trči sad ovamo, sad onamo. Zatim,mnogo bliži njima dolje u mraku začuo se novi zvuk, kao da netko vrlo polako i uz škripu izvlači neke veoma teške predmete.

Kuntina gola leđa osjećala su neke čudne drhtaje koji kao da su izbijali iz tvrdih,grubih dasaka na kojima je ležao.Osjetio je nekakvo stezanje i nadimanje u grudima i ležao je sleđen od užasa. Oko sebe je čuo tupe zvukove za koje je znao da se to njegovi drugovi istežu, upinjući se o lance. Osjećao je kako mu je krv navrla u glavu u kojoj mu je muklo kucalo. A zatim mu se strah uvuče u želudac kad je osjetio kako se ovo mjesto na kojem se nalazi na neki način miče,odnoseći ih sa sobom.Ljudi oko njega počeli su vikati, krikovima zazivljući Alaha i njegove duhove,udarali su glavama o daske,divlje se bacali, pokušavajući raskidati zveketave lance.

‘’Alah! Nikad se više neću moliti manje od pet puta dnevno!’’ vrisnuo je Kunta u sveopću paklenu galamu.

‘’Čuj me! Pomozi mi! ‘’

Užasnuti krikovi,plač i molitve nastavili su se, stišavajući se tek kad su se jedan za drugim iznemogli ljudi počeli rušiti na daske, i tako ležeći borili se za zrak u smrdljivom mraku.

Kunta je znao da više nikada neće vidjeti domovinu.Sad je jasno osjećao kroz tijelo, preko dasaka,lagano ljuljanje, ponekad dovoljno snažno da mu ramena ili ruke ili bokove načas pritisne o toplinu jednoga od dvojice muškaraca za koje je bio prikovan.Vikao je iz sve snage i već više nije imao glasa, tako da je sada umjesto njega, vriskala njegova svijest: »Ubijte tuobaba i njegove izdajničke crne pomoćnike!«

Tiho je jecao kad su otvorili poklopac i četiri se tuobaba ponovo spustili dolje nemarno gurajući pred sobom preko neravnog poda klepetavi kazan. Stisnuo je čeljusti, potiskujući grčeve od gladi, ali se uto prisjeti nečega što im je jednom rekao kintango,kako ratnici i lovci moraju puno jesti, jer im treba više

snage nego ostalim ljudima.Gladovati je značilo dopustiti da ga slabost spriječi da ubije toubaba.I tako, kad su gurnuli pliticu između njega i čovjeka pokraj njega, ovaj su put i Kuntini prsti zagrabili u gustu kašu.

Kaša je imala okus smrvljenog kukuruza,skuhanog s nešto palmovog ulja. Svaki progutani zalogaj izazivao mu je bol u grlu na onom mjestu gdje ga je tuobab ranije davio kad je bio odbio jesti, međutim, nastavio je gutati sve dok se plitica nije ispraznila.Osjećao je hranu kako mu leži poput teške grude u želucu i ubrzo mu se opet počela vraćati u grlo. Nije ju mogao zadržati i trenutak kasnije sva je kaša bila ponovo na podu.Čuo je kroz šum vlastitog povraćanja da se to i sa drugima zbiva.

Kad su se svjetla približila kraju dugačke police od dasaka na kojoj je Kunta ležao, odjednom se čuo zveket lanaca, udarac glave o daske, a zatim je neki čovjek počeo histerično vriskati na nekoj čudnoj mješavini jezika mandingo i nečega što je zvučalo kao neke od toubabovih riječi.Gromoglasan smijeh zaorio se među toubabima uz kazan, zatim su se čuli udarci bičeva koji su potrajali sve dok se krikovi onog čovjeka nisu stišali u nejasno mrmljanje i jecaje. Je li to moguće? Zar je to čuo Afrikanca koji govori jezik tuobaba? Zar su među njima i slatee?Kunta je čuo priče kako tuobab često znade iznevjeriti svoje crne pomoćnike, te izdajice vlastitog naroda, pa i njih baciti u okove.

Kad je tuobab sišao s jelom u prostor ispod njih,na razini na kojoj je ležao Kunta jedva se čuo poneki zvuk sve dok se tuobab nije ponovo pojavio, sada sa ispražnjenim kazanom i popeo se gore, zatvarajući za sobom poklopac.

U tom času, razleglo se ljutito mrmljanje na raznim jezicima, poput zujanja pobješnjelih pčela. Zatim, nešto niže dolje, na istoj klupi od dasaka na kojoj je i Kunta ležao, začuo se teški zveket i udarci lancima, bolni urlik i ogorčeno psovanje onog istog mandingo glasa.Kunta je čuo kako čovjek viče: ‘’Zar mislite da sam tuobab?’’

Uslijedilo je još silovitih,brzih udaraca i očajničkih krikova.Onda su udarci prestali i u tami potpalublja začulo se skvičanje,a potom onaj strašni, grgotavi zvuk čovjeka kojega dave. Još jednom zveket lanaca, pa niz brzih udaraca bosih peta o daske i zatim tišina.Kunti je tuklo u glavi i srce mu je udaralo dok su ljudi oko njega počeli vikati: ‘’Slatee! Umri!’’

A zatim je i Kunta kričao zajedno s njima i pridružio se divljem zveketanju lancima,kad se odjednom uz hrapavi prasak otvorio poklopac iznad njih, propuštajući mlaz dnevnog svjetla i skupinu tuobaba sa svjetiljkama i bičevima.Očigledno su čuli buku iz potpalublja,i mada je sad u cijelom prostoru zavladala potpuna tišina, toubabi su se razletjeli po prolazima između ležaja, vičući i udarajući bičevima lijevo i desno. Kad su otišli, a nisu otkrili mrtvaca, potpalublje je još neko vrijeme ostalo u potpunoj tišini.Zatim, posve tiho, Kunta začuje neveseli smijeh s drugog kraja klupe, s onog mjesta pokraj mrtvog izdajice.

Kad su im slijedeći put donijeli kašu, u potpalublju je vladala napetost. Kao da je tuobab osjetio da nešto nije u redu, bičevi su fijukali još češće nego inače. Kunta se trgne i glasno jaukne kad mu je noge opržila munja bola.Naučio je da će onoga tko glasno ne jaukne kad ga pogodi udarac biča, početi ozbiljno mlatiti sve dok ne počne jaukati.Zatim je počeo grabiti i gurati niz grlo neukusnu kašu dok je očima pratio svjetla kako se primiču donjem kraju njihove podine.

Svaki je čovjek u potpalublju osluškivao kad je jedan toubab nešto glasno viknuo ostalima. Gledali su kako svjetla poskakuju, onda su se opet čuli glasni uzvici i psovke, a zatim je jedan od tuobaba žurno pošao uz prolaz i uspeo se gore kroz otvor,te se ubrzo vratio sa još dva tuobaba.Kunta je čuo kako otključavaju okove i lance.Dva su tuobaba napola iznijela,a napola izvukla tijelo mrtvaca kroz prolaz i gore na palubu, dok su ostali nastavili gurati kazan s kašom kroz prolaze između dugačkih klupa.

Grupa s kazanom nalazila se u prostoru ispod njihovog kad su se kroz otvor spustila još četiri tuobaba

i uputila se ravno onamo gdje je ležao okovan mrtvi slatee.Okrećući glavu Kunta je uspio vidjeti visoko podignuta svjetla. Pored strahovitih psovki čuli su se bjesomučni udarci bičeva dvojice tuobaba o meso. Onaj kojega su bičevali isprva nije htio jaukati iako je već samo osluškivanje siline udaraca paraliziralo Kuntu, čuo je kako se čovjek baca u lancima u agoniji bola i osjetio je njegovu ogorčenu odlučnost da iz sebe ne pusti ni glasa.

A onda je tuobab već upravo vrištao svoje kletve i vidjeli su kako svjetiljke prelaze iz ruke u ruku dok se tuobabi smjenjuju s bičevima. Konačno je čovjek kojega su tukli počeo vriskati,prvo je proklinjao na foulah narječju, zatim je vikao nešto što se nije moglo razumjeti, iako je i to bilo na jeziku Foulaha. Kunti u pameti bljesne sjećanje na tiho, blago pleme Foulaha koji su se brinuli za stoku Mandinga ,a zvuči bičevanja su se nastavili sve dok čovjek kojega su tukli nije još samo tiho cvilio. Tada su četiri tuobaba otišla psujući, dahćući i gušeći se u smradu potpalublja.

Jecanje Foulaha izazivalo je drhtavicu u mračnom potpalublju.A onda, nakon izvjesnog vremena,jedan jasni glas poviče na mandingo jeziku: ‘’Podijelite s njim njegovu bol! Na ovome mjestu svi moramo biti kao jedno selo!’’

Bio je to glas nekog starješine. Imao je pravo. Foulahovi bolovi kao da su bili Kuntini vlastiti.Osjećao se kao da će se svaki čas rasprsnuti od bijesa. A istodobno, na neki neodređeni način, osjećao je strah jači od svega što je ikada ranije upoznao, a činilo mu se da taj strah dopire iz srži njegovih vlastitih kostiju. Jedan dio njega želio je umrijeti, pobjeći od svega ovoga,ali ne, mora živjeti kako bi se osvetio. Prisilio se da leži potpuno mirno. Dugo mu je trebalo, ali konačno je osjetio kako u njemu popušta napetost i smućenost, čak su popustili i bolovi,osim na onome mjestu između ramena gdje su mu pritisnuli užareno željezo. Osjetio je kako se sada može bolje koncentrirati na jedini izbor koji je, čini se,preostao i njemu i ostalima,ili će svi pomrijeti u ovom stravičnom prostoru, ili će nekako morati nadvladati i ubiti tuobaba.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 1

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 1:52 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



36. POGLAVLJE



Ugrizi ušiju koji su žarili, a zatim svrbež, postepeno su postajali sve gori. U prostoru zagađenom nečistoćom, uši, a isto tako i buhe, namnožile su se u tisućama,dok nisu poplavile čitavo potpalublje.Najgore su grizle na onim mjestima gdje je u nekom pregibu na tijelu bilo dlaka.

Ispod pazuha i oko fota,Kunta je osjećao kao da gori i slobodnom se rukom neprestano češao po onim mjestima do kojih nije mogao doprijeti rukom u okovima. Svako malo obuzela bi ga želja da skoči i pobjegne odavde,a zatim, trenutak kasnije, oči bi mu se ispunile suzama zbog bespomoćnosti i spopala bi ga srdžba, a onda bi se borio protiv toga sve dok konačno opet ne bi osjetio nekakvo smirenje. Najgore od svega bilo je što se nikamo nije mogao maknuti, osjećao je želju da zubima razgrize okove. Odlučio je pripaziti da neprestano bude usredotočen na nešto, bilo što, što će mu zaokupiti misli ili ruke, jer će inače poludjeti,kao što se to nekima, sudeći po onome što su uzvikivali, izgleda dogodilo.

Ležeći posve mirno i osluškujući disanje bilo jednoga, bilo drugoga od one dvojice koji su uz njega ležali, Kunta se već odavno izvježbao i mogao je točno pogoditi koji je od njih budan,a koji spava.Sad se upro da osluškuje zvukove dalje od njega. Nakon upornog vježbanja i pozornog osluškivanja zvukova koji su se ponavljali, ustanovio je nakon izvjesnog vremena kako ušima može posve precizno odrediti gdje se nalazi izvor zvuka, bio je to vrlo čudan osjećaj, gotovo kao da mu uši služe umjesto očiju.

Tu i tamo, između jecanja i kletvi što su ispunjavale tminu, Kunta bi čuo udarac nečije glave o daske na kojima je ležao.A bio je tu i neki drugi,čudan i jednoličan zvuk.Prestao bi na neko vrijeme, zatim bi ga opet čuo.Zvučalo je kao da netko snažno trlja jednu o drugu dvije kovine,i nakon što je još neko vrijeme osluškivao, Kunta pogodi da to netko trenjem pokušava prekinuti svoj lanac. Također bi često čuo kratke uzvike i štropot lanaca kad bi se neka dvojica bjesomučno potukla tako što bi svaki naglim trzajima ruke ili noge potezao ruku ili nogu onoga za kojega je bio prikovan.

Kunta je sasvim izgubio osjećaj za vrijeme. Mokraća, izbljuvana hrana i izmet, koji su zaudarali svud oko njega, pokrili su kao nekim sluzavim premazom tvrde daske dugačkih klupa na kojima su ležali.

Upravo kad je počeo misliti kako to više neće moći izdržati, osam je tuobaba sišlo uz glasne psovke niz stepenice što su vodile u njihovo potpalublje. Umjesto uobičajenog kazana s jelom, donijeli su sa sobom nešto poput lopata s dugačkim držaljama i četiri velika kazana. A Kunta je s čuđenjem primijetio da na sebi uopće nemaju odjeće.Goli su tuobabi gotovo istog časa počeli povraćati gore od svih onih koji su prije njih silazili ovamo.

U svjetlu svjetiljaka, upravo su trčali duž prolaza između ležaja, gurali lopate po daskama između okovanih ljudi i, stružući, skupili su ponešto od naslaga smrada u svoje kazane.Kad bi napunili jedan kazan,izvukli bi ga uz silno treskanje kroz prolaz i po stepenicama da ga gore isprazne, a zatim bi se opet vraćali.Tuobabi su se sad već užasno gušili i kašljali, smiješno iskrivljenih lica i dlakavih, bezbojnih, golih tijela, isprskanih smrdljivom nečisti koju su skupljali sa dasaka ležaja.

Međutim, kad su završili posao i otišli, u vrelom, strašnom, zagušljivom smradu potpalublja, nije se moglo primijetiti nikakvo poboljšanje.

Kad je slijedeći put u potpalublje sišlo više od uobičajenih četiri tuobaba koji bi silazili s kazanom kaše, Kunta procijeni da ih je,lupajući nogama niz stepenice moralo sići barem dvadeset. Ležao je ukočen

od straha. Okrećući glavu lijevo i desno, vidio je kako se male skupine tuobaba postavljaju na nekoliko mjesta u potpalublju, neki su bili naoružani bičevima i puškama, štiteći druge koji su s podignutim svjetiljkama stajali na oba kraja svake klupe s okovanim ljudima. Čvor straha u Kuntinom želucu još se jače stegnuo kad su se začuli čudni, zveckavi zvukovi, a nakon njih teški štropot lanaca. Zatim se njegov okovani članak desne noge počeo trzati, kroz blijesak užasa Kunta shvati da ga tuobabi oslobađaju okova. Zašto? Kakav će se užas sada dogoditi? Ukočeno je ležao, ne osjećajući više na članku uobičajenu težinu lanca,slušajući kako sa svih strana u potpalublju dopire zveket i štropot povlačenja lanaca. Zatim je tuobab počeo vikati i udarati bičevima. Kunta je znao da je to značilo zapovijed neka siđu sa ležaja. Njegov krik straha pridružio se iznenadnoj stravičnoj galami krikova na različitim narječjima kad su se ljudi počeli podizati na ležajima, udarajući glavama o grede na stropu.

Bičevi su fijukali usred zaglušne buke bolnih krikova dok su dvojica po dvojica ljudi posrćući silazili u prolaz između drvenih klupa.

Kunta i njegov drug u okovima,pripadnik Wolof plemena,zagrlili su se na ležaju dok su se grčevito trzali pod vrelim udarcima biča. Zatim su im nečije ruke čvrsto uhvatile članke na nogama i grubo ih izvukle preko smradne gnojne kaše na ležajima u gužvu ostalih u prolazu, koji su svi urlali pod bičevima tuobaba.

Trzajući se i izvijajući u uzaludnom pokušaju da izbjegne udarcima biča, Kunta nazre obrise spodoba koje su se kretale ocrtavajući se na svijetloj pozadini otvorenog poklopca na palubi.Tuobabi su grabili ljude, postavljali ih na noge dvojicu po dvojicu i zatim ih udarali i gurali niz prolaz, dok su se svi zajedno spoticali u mraku, prema stepenicama što su vodile gore do otvora. Kunta osjeti kao da su mu se odvojile noge od tijela dok je posrtao niz prolaz uz Wolofa, vezan za njega okovom oko desnog zapešća, gol, pokriven skorjelom nečisti, preklinjući tuobaba neka ga ne pojede.

Prvo dnevno svjetlo nakon gotovo punih petnaest dana mraka, udarilo je Kuntu u oči poput udarca čekićem. Posrnuo je od eksplozije bola u glavi, pokrivajući oči slobodnom rukom.Bosi su mu tabani kazivali kako se ovo po čemu hoda, što je da je, lagano njiše, s jedne strane na drugu.Spotičući se nesigurno i slijepo prema naprijed, jer mada je pokrio oči rukom i čvrsto stisnuo kapke, još uvijek je do zjenica dopiralo nešto bolnog blijeska,uzalud je pokušavao disati kroz nosnice gotovo potpuno začepljene skorjelom sluzi, i on zato širom rastvori spečene usnice i duboko udahne morski zrak,prvi put u svom životu. Pluća mu se zgrče od oštrine čistog zraka i on se sruši na palubu, povraćajući, zajedno sa svojim drugom u okovima.Svud oko sebe čuo je druge kako povraćaju, lance kako zvekeću, udarce bičeva o ljudsko meso i krikove bola, a sve je to pratila vika i psovke tuobaba i neko čudno lepršanje iznad njihovih glava.

Kad mu je ponovo bič zaparao leđa, Kunta se skvrči na bok i začuje kako je njegov drug Wolof oštro udahnuo kad je i njega pogodio udarac biča. Bič im je obojici nastavio paliti kožu sve dok se nekako nisu uspjeli podići na noge. Kunta samo malo otvori oči kako bi vidio može li nekako izbjeći biču, ali mu svjetlost probode glavu novom munjom bola,a kroz to ih je vrijeme njihov mučitelj tjerao dalje prema mjestu gdje je Kunta nejasno razabrao obrise nekog drugog tuobaba koji je kroz verige oko njihovih članaka provlačio dugački lanac.

Bilo ih je tamo dolje,u mraku, mnogo više nego što se njemu činilo da ih ima , a ovdje je bilo mnogo više tuobaba nego što su ikada sišli dolje medu njih. U svjetlu sunca izgledali su Kunti vrlo čudno,s rupicama, ožiljcima od bolesti, njihova duga kosa bila je žute, crne ili crvene boje, neki su čak imali kosu oko usta i ispod brade. Neki su bili koščati, drugi debeli, neki su imali ružne ožiljke od noža, drugima je nedostajala ruka, ili oko, ili noga, a mnogima su leđa bila išarana dubokim brazgotinama.Kunta se sjeti kako su mu pregledavali zube,nekoliko je tuobaba, vidio je, imalo samo dva ili tri zuba.


Velik broj tuobaba bio je raspoređen uz ogradu, u rukama su imali bičeve, dugačke noževe ili nekakve teške metalne štapove s rupom na kraju, a iza njih, Kunta je ugledao zapanjujući prizor,nevjerojatan beskraj ustalasane plave vode.Trgne glavu uvis za onim lepetavim zvukom iznad svoje glave i ugleda goleme komade bijele tkanine koja se nadimala između visokih debala i mnogobrojnih konopa.Tkanina, je izgleda, bila ispunjena vjetrom.

Okrenuvši se, Kunta ugleda visoku pregradu od bambusa, višu od najvišeg čovjeka, koja se protezala cijelom širinom te velike kanoe.Provirujući kroz središte ograde,širio se crni otvor neke velike željezne stvari, zastrašujućeg izgleda, koja je imala nekakvu dugu, debelu i praznu cijev, a oko nje su provirivali vrhovi istih onakvih metalnih štapova kao što su bili oni koje su u rukama držali tuobabi uz ogradu. I ta velika stvar i ti vrhovi željeznih štapova, bili su okrenuti prema mjestu na kojem su stajali okupljeni on i ostali okovani ljudi.

Kad su im noge povezali novim lancem, Kunta je imao prilike prvi put malo bolje osmotriti svog druga u okovima.Kao i Kunta, čovjek je bio od glave do pete pokriven skorjelom nečisti. Izgledao je otprilike istih kiša kao Kuntin otac Omoro i imao je klasične crte lica plemena Wolof,a koža mu je bila izrazito crna. Wolofova su leža krvarila, isječena udarcima biča, a gnoj se cijedio iz rane na mjestu gdje mu je znak LL bio užarenim željezom urezan u kožu. Kunta shvati,dok su se tako gledali ispitujućim pogledima,kako Wolof zuri u njega s jednakim zaprepaštenjem.Usred opće gužve,imali su vremena pogledati i druge gole ljude,koji su većinom uzbuđeno žagorili,obuzeti strahom.

Prema različitim crtama lica, utetoviranim plemenskim šarama i urezanim uznjuuiia, picmenskim oznakama, Kunta je uočio pripadnike plemena Foulah, Jola, Serere i Wolof, poput njegovog druga, ali najviše je bilo Mandinga i još nekih za koje nije bio siguran iz kojeg su plemena.Uzbuđen, Kunta je zurio u onog čovjeka za kojega je bio siguran kako je baš on ubio onog slateeja. Doista je bio Foulah, tijelo mu je bilo pokriveno sasušenom krvlju od batina koje je primio.

Ubrzo su ih sve zajedno počeli gurati i bičevima tjerati do mjesta gdje su jedan drugi lanac s deset ljudi upravo polijevali kablicama punim morske vode, koju su izvlačili preko ograde.Zatim su drugi tuobabi četkama na dugačkim štapovima ribali ljude koji su urlali od bola. I Kunta je vrisnuo kad ga je udario mlaz slane vode,žareći poput vatre na mjestima gdje je koža pukla pod udarcima biča i na onom mjestu na leđima spaljenom usijanim željezom. Još je glasnije zavriskao kad su krute četke, osim što su sastrugale i skinule nešto skorjele nečistoće s njegova tijela, ujedno otvorile i one već zarasle ožiljke od bičevanja. Gledao je kako im se pod noge slijeva zapjenjena i ružičasto obojena voda.Zatim su ih potjerali natrag do središta palube, gdje su se iznemogli srušili u hrpu.

Kunta je zurio uvis i ugledao jednog tuobaba koji je poput majmuna skakao po onim visokim motkama, povlačeći bezbrojne konopce između velikih bijelih komada tkanine.Iako je bio u šoku od bola, sunce je grijalo toplo i ugodno, a osjećao je i neopisivo olakšanje što mu se tijelo oslobodilo barem jednog dijela prljavštine.

Iznenadni zbor krikova trgnuo je na noge okovane ljude. Oko dvadesetak žena, većinom ispod dvadeset kiša, i četvoro djece, izašlo je trčeći i bez okova iza pregrade, bježeći ispred dvojice tuobaba s bičevima.Kunta odmah prepozna djevojke koje su doveli zajedno s njim,osjećajući kako ga preplavljuje osjećaj bijesa dok je gledao kako svi tuobabi besramno ogledavaju njihovu golotinju, a neki su čak trljali svoj foto. Strašnim naporom volje, Kunta se borio sa željom da se baci na najbližeg tuobaba usprkos njihovu oružju.Ruku stisnutih u pesnice, s naporom je lovio dah, silom okrećući pogled od užasnutih žena.

Zatim je jedan od onih tuobaba uz ogradu počeo razvlačiti i stezati među rukama neku čudnu sklopivu stvar iz koje su izlazili piskavi zvukovi. Drugi mu se pridružio udarajući afrički bubanj,dok su se ostali tuobabi poređali u nepravilnu liniju, a goli muškarci, žene i djeca zurili u njih. Tuobabi koji su stali u red

izvukli su komad konopa i svaki je od njih omotao jedan nožni članak kao da je konopac lanac, onakav kakvim su bili povezani goli ljudi.Nasmijani, tuobabi su počeli skakati gore dolje,svi zajedno,u kratkim skokovima, održavajući ritam s udarcima bubnja i zvucima one piskave stvari. Zatim su oni i ostali, naoružani tuobabi počeli mahati prema ljudima u lancima, neka i oni počnu poskakivati na isti način. Međutim, kad su okovani ljudi ostali stajati kao okamenjeni, nasmijana lica tuobaba namrštila su se i opet su počeli fijukati bičevi.

‘’Skačite!’’odjednom je viknula najstarija među ženama, na mandingo narječju. Bila je otprilike istih kiša kao i Kuntina majka Binta. Iskočivši naprijed, ona je sama prva počela skakati.

‘’Skačite!’’opet je prodorno vrisnula, zureći u djevojke i djecu, i oni počnu skakati poput nje.

‘’Skačite za tuobabovu smrt!’’vrisnula je, dobacujući brze poglede golim muškarcima, izbacujući ruke i šake, izvodeći pokrete ratničkog plesa. A zatim, kad su shvatili smisao njezinih riječi,jedan za drugim parovi okovanih muškaraca počnu skakati iznemoglo,posrćući,gore dolje, dok su lanci štropotali udarajući o palubu. Pognute glave, Kunta je gledao šumu nogu i stopala kako poskakuju, osjećajući kako se njegove vlastige noge svijaju pod njim od slabosti, a dah mu prelazi u ubrzano dahtanje. A tada su se ženinom pjevanju pridružile i djevojke.Zvučalo je veselo,ali riječi koje su pjevale pričale su muškarcima o tome kako ovi strašni tuobabi svake noći odvlače sve žene u mračne uglove velike kanoe da ih iskoriste kao da su kuje.

‘’Tuobab fa!( Ubij tuobaba! )’’vriskale su smješkajući se i glasno hihoćući.Goli muškarci, poskakujući, prihvatili su njihov krik: ‘’Tuobab fa!’’ Čak su se i tuobabi cerekali, neki su pljeskali dlanovima od zadovoljstva.

Ali Kunti su počela klecati koljena i grlo mu se osušilo kad je ugledao kako im se približava onaj mali, zdepasti tuobab, bijele kose, a uz njega i onaj golemi, namrgođeni, lica unakaženog ožiljcima od noža, koji je također bio na onom mjestu gdje su Kuntu pregledavali ,tukli i davili i pržili užarenim željezom, prije nego što su ga doveli ovamo, na veliku kanou.Začas, čim su i ostali goli ljudi ugledali tu dvojicu,naglo zavlada tišina i jedini je zvuk bio lepet golemih komada platna iznad njih, jer čak su se i ostali tuobabi ukočili u njihovu prisustvu.

Visoki tuobab zalaje nešto hrapavim glasom i odstrani druge tuobabe od okovanih ljudi.Obješen o pojas, njihao mu se veliki prsten s mnogo uskih, sjajnih komada metala, koje je Kunta zapazio kad su ih drugi tuobabi upotrebljavali dok su otvarali lance. A bjelokosi se zatim uputi među gole ljude, zagledajući izbliza njihova tijela.

Tamo gdje bi ugledao zagađene, upaljene rane od biča, ili bi vidio kako se gnoj cijedi iz rana od ugriza štakora ili od užarenog željeza, mazao je ta mjesta nekakvom mašću iz limene posude koju bi mu svaki put dodao visoki tuobab. Ili bi visoki sam posipao nekakvim žućkastim prahom iz druge posude zapešća i članke koji su ispod okova poprimili bolesnu, većinom sivkastu boju. Kad su se dva tuobaba približili njemu, Kunta se skvrčio od straha i bijesa, ali bjelokosi je već mazao Kuntine upaljene rane mašću, a visoki mu posipao zapešća i članke žućkastim prahom i činilo se da nijedan od njih nije prepoznao Kuntu.

A onda, iznenada, usred sve jače vike tuobaba, jedna od djevojaka koju su doveli zajedno s Kuntom, istrgne se i počne divlje trčati između uzbuđenih stražara. Kad je nekoliko njih potrčalo za njom pokušavajući je uhvatiti, a drugi se bacali prema njoj pokušavajući je srušiti, ona se, vrišteći, prebaci preko ograde i nestane u dubini. U strašnoj pometnji i galami bjelokosi tuobab i onaj visoki dograbe bičeve i uz strahovite psovke počnu mlatiti po leđima onih tuobaba koji su trčali za djevojkom, zato što su dopustili da im pobjegne.

Zatim je onaj tuobab gore medu komadima platna počeo vikati i pokazivati rukom prema vodi. Okrećući glave u tom smjeru, goli ljudi ugledaše djevojku kako pluta na valovima,a nedaleko od nje par tamnih peraja koje su joj se hitro približavale.Zatim se čuo krik koji im je zaledio krv u žilama,pa uspjenjeno i uzburkano more, i djevojka nestane s površine, ostavljajući iza sebe samo crvenu mrlju na mjestu gdje se maloprije nalazila.

Po prvi put bičevi nisu fijukali dok su okovane ljude,ukočene od užasa, potjerali nazad u mračno potpalublje i tamo ih ponovo prikovali na njihova mjesta. Kunti se zavrtjelo u glavi. Poslije čistog oceanskog zraka, smrad ih je gušio još gore nego prije, a nakon dnevnog svjetla, mrak se u potpalublju činio još crnjim. Kad je uskoro počelo novo komešanje, ovaj put nekako iz daljine, Kunta je svojim izvježbanim sluhom pogodio kako to sad tuobab izvodi na palubu ustrašene ljude iz prostora ispod njih. Malo kasnije, čuo je sasvim uz desno uho tiho mrmljanje.

‘’Jula?’’

Kunti srce poskoči u grudima. Znao je vrlo malo riječi iz narječja wolofa, ali je znao da Wolofi i neka druga plemena koriste riječ jula za značenje putnika i trgovaca, a to su obično bili Mandingo. I okrećući glavu kako bi se približio uhu Wolofa, Kunta prošapće: ‘’Jula. Mandingo.’’

Nekoliko časaka, dok je napet ležao, Wolof ništa ne odgovori. Kunti proleti kroz glavu kako bi to bilo lijepo kad bi on znao govoriti mnogim narječjima onako kao braća njegova oca,ali istog časa ga obuzme stid što je njih, makar i u mislima, doveo na ovo mjesto.

‘’Wolof. Jebou Manga,’’prošapće konačno čovjek do njega i Kunta je shvatio da je to njegovo ime.

‘’Kunta Kinte,’’uzvrati on, također šapćući. Izmjenjujući šapatom poneku riječ nakon toga,osjećajući očajničku potrebu za razgovorom, ispitivali su se kako bi naučili po koju novu riječ, sad jednu, malo kasnije drugu, iz narječja jednoga i drugoga. To je umnogome sličilo na ono vrijeme kad su kao mališani iz prvog kafa učili prve riječi. Dok je neko vrijeme vladala šutnja medu njima, Kunta se prisjetio kako mu je, dok je sjedio noću na straži i čuvao polja kikirikija, daleka vatra onog Fulani kravara pružala osjećaj sigurnosti i kako je tada želio da postoji neki način kako bi mogao porazgovarati s tim čovjekom kojega nikada nije bio vidio. To sada bilo je kao neko ispunjenje njegove davne želje, osim što je sada razgovarao s Wolofom, uz kojega je, nepoznatog i nevidljivog, tjednima ležao okovan.

Izvlačio je iz pamćenja svaku riječ wolof narječja koju je ikada čuo. A znao je da se Wolof isto tako napreže ne bi li se prisjetio riječi mandinga kojih je on, međutim, znao više nego što je Kunta znao riječi wolofa. Opet za vrijeme duge šutnje medu njima, Kunta osjeti kako onaj muškarac s njegove lijeve strane, koji do tada osim bolnog jecanja nije od sebe davao nikakva glasa, pozorno osluškuje njihovo šaptanje.

Kunta odjednom shvati po tihom mrmoru koji se postepeno sve više širio potpalubljem kako,nakon što su ljudi konačno imali prilike pogledati svoje drugove na danjem svjetlu,on i njegov drug u okovima nisu bili jedini koji su pokušavali uspostaviti razgovor. Mrmljanje se neprestano širilo. Sad bi u potpalublju zavladala tišina još jedino onda kad bi došao tuobab s jelom ili sa četkama da počisti smrad sa ležaja. A tišina koja bi u tim trenucima zavladala u potpalublju nosila je u sebi novo obilježje, po prvi put otkako su bili uhvaćeni i bačeni u okove, osjećalo se kako medu tim ljudima postoji osjećaj zajedništva.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 1

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 1:52 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


37. POGLAVLJE



Kad su ih slijedeći put izveli na palubu, Kunta je posebno nastojao osmotriti čovjeka koji je stajao u redu iza njega, onoga koji mu je dolje u potpalublju ležao slijeva.Bio je iz plemena Serere, mnogo stariji od Kunte, a tijelo mu je i sprijeda i straga bilo izbrazdano ranama od bičevanja, neke su bile tako duboke i upaljene da se Kunta zasramio što je dolje u mraku ponekad poželio udariti tog čovjeka zbog njegova neprekidnog bolnog jaukanja.Uzvraćajući Kuntin pogled, tamne su oči Serere ukočeno buljile u njega, pune srdžbe i prkosa.

Jedan bič zapraska nad njima još dok su tako stajali i gledali se, udarac je ovaj put bio namijenjen Kunti, tjerali su ga neka se pomakne naprijed. Silovitost udarca gotovo ga je srušila na koljena i oslobodila u njemu pravu provalu bijesa. Dok mu je grlo parao upravo životinjski urlik, Kunta se baci glavom prema tuobabu, ali istog časa padne, raširenih ruku i nogu, povlačeći za sobom svog druga u okovima, a tuobab je spretno skočio u stranu izbjegavši obojicu. Ljudi su nagrnuli oko njih dok je tuobab, očiju stisnutih od mržnje, bjesomučno mlatio bičem, ponovo i ponovo, po jednom i po drugom, po Kunti i po Wolofu, a bič im je sjekao kožu poput noža. Kad se pokušao otkotrljati u stranu, tuobab ga je svom snagom udario nogom u rebra. Ali, nekako su on i Wolof, koji je ječao od bolova, uspjeli oteturati do grupe ljudi s njihove platforme koji su se, povlačeći noge, polako kretali prema mjestu gdje će ih polijevati kablicama morske vode.

Trenutak kasnije, oštra se sol morske vode upekla u Kuntine rane i njegovim su se krikovima pridružili krikovi ostalih,nadglasavajući zvukove bubnja i one piskave stvari, zvukove koji su se opet oglasili označavajući ritam po kojem su okovani ljudi morali skakati i plesati za tuobaba. Kunta i Wolof bili su toliko slabi od ovog najnovijeg bičevanja da su dva puta pali, ali su ih udarci bičeva i tuobabovih nogu natjerali da nastave nespretno poskakivati u svojim lancima. Kuntin je bijes bio toliko silan da je jedva zamijetio pjevanje žena: ‘’Tuobab fa!’’

A kad su ga konačno, ponovo prikovali na njegovo mjesto dolje u mračnom potpalublju, srce mu je silovito tuklo od strašne želje da ubije tuobaba.

Svakih nekoliko dana, osam golih tuobaba silazili bi ponovo u smrdljivi mrak i skupljali u vedrice izmet koji bi se u međuvremenu nakupio na daskama gdje su ležali okovani ljudi. Kunta bi nepomično ležao, i očima, užagrelim od mržnje, slijedio bi pogledom treperava narančasta svjetla, osluškujući kako tuobabi psuju i kako se ponekad okliznu i padnu u skliski smrad na podu kojega je sada, zbog sve slabijih crijeva okovanih ljudi, bilo toliko da se izmet počeo slijevati sa klupa na pod prolaza.

Kad su posljednji put bili gore na palubi, Kunta je primijetio jednog čovjeka koji je teško hramao zbog upaljene rane na nozi. Glavni mu je tuobab namazao ranu onom svojom mašću, ali to nije pomoglo, i taj je čovjek počeo strašno vikati u mraku potpalublja. Kad su opet izlazili na palubu, morali su mu pomoći hodati i Kunta opazi da je noga,koja je prije bila sivkaste boje, počela truliti, a zaudarala je čak i na svježem zraku.Ovaj put su tog čovjeka zadržali na palubi kad su ostale vratili dolje.

Nekoliko dana kasnije, žene su kroz pjevanje ispričale ostalim zarobljenicima kako je tuobab tom čovjeku odrezao nogu, a jednoj su ženi zapovjedili da se za njega stara, ali je čovjek još iste noći umro, a tijelo su mu bacili preko ograde u vodu.

Otada, kad bi tuobabi došli čistiti klupe, donosili bi zdjele s jakim octom i u njih bi bacali komade

užarenog željeza.Oblaci oštrog dima malo bi popravili zrak, ali bi potpalublje vrlo brzo ponovo preplavio zagušljivi smrad. Kunta je imao osjećaj da se njegova pluća i koža nikada više neće osloboditi tog smrada.

Jednolično mrmljanje što se širilo potpalubljem čim bi tuobab otišao, stalno se pojačavalo, po obujmu i po jakosti, kako su se ljudi počinjali sve bolje i bolje međusobno sporazumijevati.Riječi koje netko ne bi mogao razumjeti, šaptale su se od usta do uha, od ležaja do ležaja, sve dok netko, tko je znao više jezika ne bi natrag poručio što te riječi znače.

Na taj način, svi su ljudi na jednoj klupi naučili nove riječi na jezicima koje ranije nisu poznavali.Ponekad bi se netko trgnuo,pridigao,udarajući glavom o grede stropa,ponesen dvostrukim uzbuđenjem, što razgovara sa svojim drugovima i što to čine bez tuobabova znanja. Tim međusobnim mrmljanjem, koje bi znalo potrajati satima, u ljudima se razvio duboki osjećaj zavjereništva i bratstva.Iako su potjecali iz različitih sela i plemena,među njima je jačao osjećaj pripadnosti istom narodu i istoj zemlji.

Kad je Tuobab slijedeći put došao da ih istjera na palubu,okovani su ljudi stupali kao da su na svečanosti.A kad su ih vratili dolje, nekoliko onih koji su govorili više jezika, uspjelo je zamijeniti mjesto u redu kako bi ih prikovali na kraj klupe, jer je to omogućivalo brže prenošenje prijevoda. Tuobab izgleda ništa nije primijetio, jer dio je njih bio potpuno nezainteresiran, a drugi uopće nisu razlikovali jednog okovanog čovjeka od drugoga.

Upiti i odgovori počeli su kružiti potpalubljem.

‘’Kamo nas vode? ‘’

Taj je upit izazvao ogorčeni žagor.

‘’Zar se ikada netko vratio kako bi nam to mogao ispričati?’’

‘’Zato što su ih pojeli!’’

Pitanje,‘’Kako smo dugo ovdje?’’izazvalo je čitav niz nagađanja,neki su čak tvrdili da je prošao pun mjesečev ciklus,sve dok to pitanje nisu preveli jednom čovjeku koji je uspijevao brojiti dane po dnevnom svjetlu što je do njega dopiralo kroz mali otvor za zrak pokraj njegova ležaja.on im je rekao kako je otkako je velika kanoa isplovila,izbrojao osamnaest dana.

Zbog upadanja tuobaba s kazanima s jelom ili lopatama za izmet, ponekad bi se čitav jedan dan utrošio za prenošenje različitih mišljenja i odgovora na jedno jedino pitanje ili izjavu. Počela su i uzbuđena ispitivanja o mogućim znancima otprije.

‘’Ima li nekoga iz sela Barrakunda?’’upita netko jednog dana i nakon izvjesnog vremena stigne, prelijećući od usta do uha, radosni odgovor: ‘’Ja sam ovdje, Jabon Sallah!’’

Jednog drugog dana, Kunta se gotovo raspukao od uzbuđenja kad mu je Wolof užurbano došapnuo:

‘’Ima li koga iz sela Juffure?’’

‘’Da, Kunta Kinte!’’pošalje on bez daha odgovor.

Ležao je, gotovo se ne usuđujući disati, čitav sat, koliko je trebalo da se od njega vrati odgovor: ‘’Da, bilo je to ime.Čuo sam bubnjeve njegova sela koje ga je oplakivalo’’

Kunta brizne u plač dok su mu se u glavi nizale slike njegove obitelji okupljene oko bijelog pijevca koji je uginuo ležeći na leđima, a seoski voadanela prolazi selom objavljujući tužnu vijest svim seljanima, koji će zatim doći i čučnuti uz Omora, Bintu, Lamina, Suwadua i malog Madija, i svi će plakati


dok će seoski bubnjevi muklo javljati svima koji će u daljini čuti tu poruku, kako se sin ovoga sela, po imenu Kunta Kinte, od sada smatra zauvijek izgubljenim.

Dani razgovora protekli su u traženju odgovora na pitanje:’Kako bi ljudi mogli napasti i ubiti tuobabe s ove kanoe? Da li je bilo tko od njih imao nešto što bi se moglo upotrijebiti kao oružje?’

Nitko ništa. A kad su bili gore na palubi, je li tkogod možda zapazio bilo kakav tuobabov propust ili slabost,nešto što bi se moglo iskoristiti za iznenadni napad?Opet nitko ništa nije zapazio.Najkorisniju obavijest, dobili su iz pjevanja žena za vrijeme plesa u lancima,kako se s njima na toj velikoj kanoi nalazi oko trideset tuobaba.Činilo se kao da ih je mnogo više,ali žene su bile u povoljnijem položaju da ih prebroje.Žene su im također rekle kako je na početku putovanja bilo više tuobaba, ali ih je petorica umrlo. Ušili su ih u bijelo platno i bacili preko ograde dok je bjelokosi glavni tuobab pri tom nešto čitao iz nekakve knjige. Žene su još pjevale kako se tuobabi često žestoko tuku i mlate među sobom, najčešće zbog svađe oko toga tko će se prvi poslužiti ženama.

Zahvaljujući njihovu pjevanju, sve što se događalo gore na palubi ubrzo bi bilo dojavljeno muškarcima za vrijeme plesa u lancima,a oni bi zatim o tome razgovarali dok su ležali u potpalublju.A onda je stigla uzbudljiva vijest o novom uspjehu,uspostavljena je veza s ljudima smještenim u prostoru ispod njihova.

U Kuntinom bi potpalublju zavladala tišina, a pitanje bi doviknuo onaj tko je ležao najbliže otvoru u donji prostor: ’’Koliko vas je tamo dolje?’’Nakon izvjesnog vremena, u Kuntinom bi prostoru počeo kružiti odgovor: ‘’Mislimo da nas je oko šezdeset.’’

Prenošenje obavijesti iz bilo kojeg izvora činilo se gotovo jedinim djelovanjem koje je donekle opravdavalo to što još uvijek žive.Kad nije bilo nikakvih novosti, ljudi bi pričali o svojim obiteljima, svojim selima, svojim zanimanjima, gospodarstvima,o lovu.I sve je češće dolazilo do nesuglasica oko toga kako ubiti tuobaba i kad bi to trebalo pokušati.Neki su ljudi smatrali kako, bez obzira na posljedice, treba napasti tuobabe kad ih slijedeći put izvedu na palubu.Ostali su smatrali kako bi bilo mudrije motriti i čekati najpogodniji trenutak.Počele su se raspaljivati ogorčene prepirke.Jedna je rasprava naglo prekinuta kad je potpalubljem odjeknuo glas nekog starješine: ‘’Čujte me!Iako smo iz raznih plemena i govorimo različitim jezicima, ne zaboravite da smo svi jedan narod! Moramo biti kao jedno selo, svi zajedno, ovdje na ovome mjestu!’’

Žamor odobravanja hitro se širio kroz potpalublje. Taj su glas već jednom čuli kako ih savjetuje u trenucima najgorih patnji. Bio je to glas u kojem se, osim mudrosti, osjećalo iskustvo i ugled. Ubrzo se pronijela vijest kako je taj govornik bio alcala u svom selu. Malo kasnije, on ponovo progovori, i sad im je rekao kako moraju između sebe naći vođu i njegov izbor moraju svi odobriti, a svaki plan za napad trebaju saslušati i odobriti svi zarobljenici, jer bez toga nema nikakve nade da će prevladati tuobabe koji su očigledno dobro organizirani i izvrsno naoružani. Opet se potpalublje ispunilo žagorom odobravanja.Novi i utješni osjećaj bliskosti s ostalim zarobljenicima pomogao je Kunti da sada lakše podnosi smrad i prljavštinu, pa čak i uši i štakore.

A zatim je saznao za novi strah koji se širio medu okovanim ljudim, postojala je bojazan da se još jedan slatee nalazi medu njima, dolje u drugom potpalublju. Jedna od žena pjevala je o tome kako je došla s grupom ljudi koju je taj slatee pomogao dovesti,povezanih očiju,ovamo na kanou. Pjevala je kako je bila noć kad su joj skinuli povez s očiju, ali uspjela je vidjeti kako je tuobab tom slateeu dao piti sve dok ovaj nije pijan počeo posrtati naokolo,a onda je tuobab, urlajući od smijeha, onesvijestio slateeja i odvukao ga u potpalublje.Žena je dalje pjevala da taj slatee,mada im ne može točno opisati njegovo lice, mora biti dolje, u lancima kao i ostali, strahujući da će ga otkriti i ubiti, jer je znao da su ljudi već ubili jednog slateeja.

U potpalublju su ljudi razgovarali o tome kako vjerojatno taj slatee zna nešto riječi tuobabovog jezika, pa bi nadajući se spasiti svoj bijedni život, mogao pokušati upozoriti tuobaba i ispričati mu o planu za napad za koji bi uspio saznati.

Kunta odjednom shvati,dok je tresao lancima kako bi otjerao jednog debelog štakora,zašto je on dosad tako malo znao o slateejima. Jednostavno zato što se nijedan od njih nikada ne bi usudio živjeti u selu, među ljudima, gdje bi čak i nešto jača sumnja o tome tko je on zapravo, značila za njega neizbježnu smrt. Sjetio se kako mu se tamo u Juffureu često činilo da njegov vlastiti otac, Omoro, i drugi ljudi, još stariji od njega,izgledaju nepotrebno zaokupljeni mračnim brigama i sumornim razmišljanjima i opasnostima. Sjetio se također kako su on i drugi mladići mislili da nikada neće dopustiti takvim mislima da i njima ovladaju.Sada je shvaćao zašto su stariji bili toliko zabrinuti za sigurnost sela, oni su bolje od njega,znali koliko se slateeja šunja naokolo po Gambiji. Prezrenu smeđu sasso borro djecu od oca tuobaba,bilo je doduše lako prepoznati,ali ne svu.Kunta sada pomisli na onu djevojku iz njegova sela koju je bio oteo tuobab, a od kojega je ona kasnije pobjegla, sjeti se kako je izašla pred Savjet starješina upravo dan prije nego što je njega uhvatio tuobab, tražeći savjeta što da učini sa svojim nedavno rođenim sasso borro i pitao se što li je Savjet na kraju odlučio o tome.

Neki malobrojni slatee, saznao je iz razgovora u potpalublju,su snabdjevali tuobabove kanoe dobrima kao što su indigo,zlato i bjelokost. Međutim, bilo je na stotine drugih koji su tuobabu pomagali paliti sela i hvatati ljude. Neki su ljudi pričali kako bi slatee vabili djecu komadima šećerne trske,zatim bi im preko glave bacili vreću.Drugi su pričali kako su ih slatee nemilosrdno tukli za vrijeme hoda nakon što su ih uhvatili.Žena jednog od okovanih muškaraca, koja je trebala ubrzo roditi, umrla je na putu. Drugome su izranjenog sina ostavili na putu da iskrvari i umre od rana zadanih bičevima. Što je više slušao, Kuntin je bijes porastao i zbog drugih, njegovih supatnika.

Ležao je tako u mraku i slušao glas svoga oca kako strogo opominje njega i Lamina neka nikada nikamo ne odlaze sami,Kunta očajnički požali što nije poslušao očevo upozorenje. Srce mu se stislo na pomisao kako sada više nikada neće imati prilike poslušati očeve savjete, jer će u onom preostalom dijelu svog života morati naučiti da misli sam za sebe.

‘Sve što se na svijetu događa, volja je Alahova!’

Ta izreka,koja je pošla od alcale,širila se od uha do uha, a kad ju je Kunti prenio onaj čovjek s njegove lijeve strane, on okrene glavu kako bi te riječi došapnuo Wolofu. Trenutak kasnije Kunta shvati da Wolof nije došapnuo poruku slijedećem čovjeku, te nakon što je neko vrijeme začuđeno razmišljao zašto to Wolof nije učinio, pomisli kako ih vjerojatno nije dovoljno jasno izrekao i on se okrene i ponovo šapne izreku. Ali Wolof iznenada ogorčeno odbrusi, dovoljno glasno da se čulo kroz cijelo potpalublje: ‘’Ako je to volja tvog Alaha, meni je onda draži Sotona!’’

Odnekud iz mraka začuje se nekoliko glasnih uzvika povlađivanja Wolofovim riječima i tu i tamo izbiju prepirke.Kunta je bio duboko potresen. Strašno saznanje da uz njega leži nevjernik, peklo mu je mozak, jer vjera u Alaha bila je za nj dragocjena koliko i sam život. Dosad je poštovao prijateljstvo i mudre nazore svog starijeg druga. Ali, odsada, znao je, među njima više ne može biti nikakvog drugovanja.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 1

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 1:53 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


38. POGLAVLJE



Bili su gore na palubi i žene su im pjesmom javile kako su uspjele ukrasti i sakriti nekoliko noževa i još neke stvari koje bi se mogle koristiti kao oružje. Dolje u potpalublju, još izrazitije nego ikada prije toga, došlo je do podjele na dva tabora suprotnih mišljenja. Vođa grupe koja je smatrala kako tuobaba treba bez oklijevanja napasti, bio je jedan tetovirani Wolof, opasna izgleda. Svi su ga vidjeli gore na palubi kako je divlje plesao, iskesivši svoje šiljasto izbrušene zube prema tuobabima koji su mu pljeskali, jer su mislili da se smije. One koji su vjerovali da je pametnije motriti i brižljivo se još neko vrijeme pripremati, vodio je onaj smeđi Foulah kojega su izbičevali zato što je zadavio slateeja.

Bilo je i nekoliko sljedbenika jednog drugog Wolofa, koji je vikao kako tuobaba treba napasti kad puno njih siđe ovamo u potpalublje, jer ovdje okovani ljudi bolje vide od njih, a uz to bi i iznenađenje bilo najveće,ali sve one koji su zagovarali taj plan, ostali su vrlo brzo proglasili lakomislenima i ukazali im na to kako bi još uvijek glavnina tuobaba ostala gore na palubi, pa bi prema tome bila u mogućnosti pobiti okovane ljude u potpalublju kao štakore.Ponekad,kad bi se prepirka između Foulaha i Wolofa pretvorila u srdito vikanje, umiješao bi se alcala, zapovijedajući im neka tiše govore inače će njihovo prepiranje čuti tuobab.

Bez obzira na to čije će mišljenje na kraju prevladati, Kunta je bio spreman boriti se nasmrt. Više se nije plašio umrijeti. Onog časa kad je zaključio kako više nikada neće vidjeti svoju obitelj i svoju domovinu, Kunta se već osjetio mrtvim. Sada se plašio samo da ne umre prije nego što barem jedan tuobab ne pogine od njegove ruke. Ipak, vođa kojemu je Kunta bio više naklonjen ,a tako i većina drugih, osjećao je,bio je oprezni, ožiljcima od biča unakaženi Foulah.

U međuvremenu je Kunta saznao kako je većina ljudi u potpalublju bilo iz plemena Mandingo, a svaki je Mandingo znao da je narod Foulaha poznat po tome što će utrošiti godine, pa i čitav život ako tako mora biti, da bi smrću osvetili svaku ozbiljniju uvredu koju im ikada netko nanese. Ako bi netko ubio nekog Foulaha i uspio pobjeći, sinovi ubijenoga ne bi nikada prestali tragati za njim sve dok jednog dana ne bi pronašli i ubili ubojicu.

‘’Moramo svi kao jedan slijediti vođu za kojega ćemo se složiti’’,savjetovao im je alcala.

Čulo se ljutito mrmljanje onih koji su bili za Wolofa, ali postalo je jasno da je većina uz Foulaha, i on izrekne prvi nalog.

‘’Moramo jastrebovim očima pratiti svaki tuobabov pokret. A kad dođe vrtjeme za borbu, moramo biti ratnici.’’

Savjetovao im je da poslušaju savjet one žene koja im je rekla neka se pričinjaju sretnima tuobabovu pozornost i onda će ga lakše iznenaditi. Foulah im još reče neka svaki čovjek pogledom za sebe potraži neki predmet pogodan kao oružje koji će moći brzo dohvatiti i upotrijebiti.Kunta je bio veoma ponosan na samoga sebe, jer on je u toku boravka gore na palubi već bio zapazio šiljasti kolac koji je ležao labavo privezan ispod ograde kanoe, a koji je namjeravao otrgnuti i upotrijebiti kao koplje koje će zabosti u trbuh najbližem tuobabu. Prsti bi mu se čvrsto savili oko kolca koji je zamišljao u svojim rukama svaki put kad bi na to pomislio.

Svaki put kad bi tuobab povukao poklopac s otvora i sišao među njih, vičući i zamahujući bičevima,

Kunta bi ležao tiho poput šumske životinje.Mislio je na to kako im je kintango za vrijeme boravka u jujuo selu uvijek govorio kako lovac mora učiniti ono čemu je sam Alah naučio životinje,kako će se sakriti i motriti lovce koji ih žele ubiti. Kunta je satima ležao razmišljajući o tome kako tuobab čini se uživa nanositi bol.Sjećao se s gađenjem kako bi se tuobabi smijali dok su bičevali ljude,posebno one čija su tijela bila puna upaljenih rana i kako bi zatim s izrazom gnušanja brisali sa sebe gnoj koji bi ih poprskao.

Ležeći tako, Kunta je također s ogorčenjem zamišljao tuobabe kako noću silom odvlače žene u mračne zakutke kanoe,učinilo mu se kao da čuje vrisak žena.Zar tuobabi nemaju svojih žena? Je li to razlog zbog čega tako kao psi jure za tuđim ženama? Tuobabu čini se ništa nije bilo sveto,oni izgleda nemaju ni bogova, ni duhova kojima bi se molili.

Jedino što je Kunti moglo odvratiti misli od tuobaba i načina kako će ih pobiti bili su štakori, koji su svakim danom postajali sve drskiji. Njihovi brkovi škakljali bi Kuntu između nogu kad bi ga došli gristi za neku ranu koja je krvarila ili se iz nje cijedio gnoj. Međutim, uši su više voljele gristi za lice, ili bi mu sisale tekućinu iz uglova očiju, ili slinu što mu se cijedila iz nosa. Kunta bi grčio tijelo, hitro posežući i zatim stišćući prste kako bi noktima smrvio neku uš koju bi uspio uhvatiti. Ali, još gora od ušiju i štakora, bila je bol u ramenima, laktovima i kukovima, jer je pekla poput vatre, a uzrokovalo ju je dugotrajno struganje o tvrde, hrapave daske na kojima su ležali.Kad su bili gore na palubi, zamijetio je i kod drugih izguljenu kožu na tim mjestima i njegovi su se vlastiti krikovi pridruživali sveopćem zboru krikova svaki put kada bi se velika kanoa njihala ili valjala nešto jače nego obično.

A Kunta je vidio također kako su se gore na palubi neki ljudi počeli ponašati kao zombi,lica su im imala izraz koji je govorio da se oni više ničega ne plaše, jer im je postalo sasvim svejedno hoće li živjeti ili umrijeti.Čak kad bi ih ošinuo tuobabov bič, oni bi vrlo sporo reagirali. A nakon što bi s njih oribali nečistoću, neki su od njih bili naprosto nesposobni čak i da pokušaju poskakivati, i bjelokosi bi glavni tuobab, zabrinuta lica, naložio drugima neka tim ljudima dopuste sjesti, i oni bi sjeli s glavom među koljenima dok im se niz izranjena leđa slijevala rijetka, ružičasta tekućina. Tada bi im glavni tuobab silom zabacio glavu i u poluotvorena bi usta ulijevao nešto od čega bi se oni obično počeli gušiti. A neki od njih samo bi se mlitavo srušili na bok, nesposobni učiniti i najmanji pokret, i tuobabi su takve morali nositi natrag u potpalublje. I prije nego što su ti ljudi umrli, a većina ih je umirala, Kunta je znao da su oni na neki način voljno izazvali svoju smrt.

Međutim, slušajući Foulahov savjet, Kunta i većina ostalih zarobljenika trudili su se izgledati što su mogli veselije dok bi plesali u lancima, iako su taj napor osjećali poput gube na dušama. Ipak, moglo se primijetiti kako je kod tuobaba uslijed toga ponešto popustila napetost, manje je udaraca bičevima padalo po njihovim leđima, a ljudima je sada bilo dopušteno da ostanu gore na suncem obasjanoj palubi duže nego prije.Nakon što bi izdržali polijevanje morskom vodom i mučna ribanja četkama, Kunta i ostali ljudi, čučali bi odmarajući se i pozorno promatrali svaki tuobabov pokret,na kojim su se udaljenostima jedan od drugoga raspoređivali duž ograde,kako su obično držali oružje previše blizu sebe da bi im ga mogli ugrabiti. Oči okovanih ljudi ne bi propustile zamijetiti kad bi neki tuobab načas ostavio pušku oslonjenu na ogradu.

Dok bi tako sjedili na palubi i unaprijed se veselili danu kada će ubijati tuobabe, Kunta se brinuo zbog one velike željezne stvari što je provirivala kroz pregradu od bambusa. Znao je da će, bez obzira na to koliko to koštalo života, morati nadvladati i oduzeti tuobabu to oružje, jer mada nije baš točno znao što je to, znao je da ono mora na neki način strahovito razorno djelovati, jer je dakako to i bio razlog zašto je tuobab tu stvar tamo postavio.

Brinuo se također zbog onih nekoliko tuobaba koji su uvijek vrtjeli kotač velike kanoe, malo na jednu, malo na drugu stranu, zureći pri tom u nekakav okrugli, smećkasti metalni predmet ispred njih.Jednom,

dolje u potpalublju, alcala je izrekao Kuntinu vlastitu misao: ‘’Ako pobijemo ove tuobabe, tko će upravljati kanoom? A Foulah, njihov vođa, odgovorio je kako te tuobabe treba žive zarobiti.

‘’S kopljem pod grlom,’’rekao je,’’vratit će nas u našu domovinu, ili će umrijeti.’’ Već sama pomisao da bi doista mogao ponovo vidjeti svoju zemlju, svoj dom, svoju obitelj izazivala je Kunti žmarce po leđima. Međutim, čak i kad bi se to uistinu dogodilo, pomislio je, trebao bi doživjeti duboku starost dok bi uspio zaboraviti čak i najmanji dio onoga što mu je tuobab učinio.

Kunta se još nečega strašio,da bi tuobab mogao biti sposoban uočiti promjenu u njihovu načinu plesanja tamo gore na palubi, jer oni su sada doista plesali, nisu mogli spriječiti da pokretima ne izraze ono što im je tako silno zaokupljalo misli,brže kretnje odbacivanja okova i lanaca,a zatim udaranje toljagama, gušenje, probadanje kopljem, ubijanje.Dok bi plesali, Kunta i ostali muškarci čak su hrapavim glasovima izvikivali svoje radosno iščekivanje ubijanja. Međutim, na Kuntino veliko olakšanje,kad bi ples završio i kad bi se ljudi ponovo uspjeli sabrati, vidjeli bi kako se tuobab, koji nije ništa posumnjao, sretno osmjehuje.

Zatim, jednog dana gore na palubi, ljudi su odjednom stali kao ukopani od zaprepaštenja, zureći baš kao i tuobab,u stotine letećih riba što su ispunile zrak iznad vode, nalik na srebrne ptice. Kunta je gledao, zapanjen, kad najednom začuje krik.

Hitro se okrenuvši, ugleda onog divljeg, tetoviranog Wolofa kako upravo grabi metalni štap jednog tuobaba.Mašući njime kao toljagom,Wolof razaspe po palubi mozak tog tuobaba,dok su se drugi tuobabi prenuli iz zaprepaštenosti, on je još jednoga srušio na palubu.Sve se odigravalo takvom brzinom da je Wolof, bjesomučno urlajući, udarao svakog petog tuobaba kada mu je blijesak dugog noža skinuo glavu sa ramena. Wolofova je glava već pala na palubu, a tek onda se srušilo i tijelo, te iz oba odvojena dijela brizne krv. Na odsječenoj glavi oči su još uvijek bile otvorene i gledale su veoma iznenađeno.

Usred paničnih povika, sve je više i više tuobaba izlazilo na palubu, dolazili su, trčeći, kroz vrata i spuštali se poput majmuna odozgo, između velikih bijelih komada platna.Dok su žene vriskale,okovani su se ljudi stisnuli u krug. Željezni su štapovi bljuvali vatru i dim,zatim je velika crna cijev krenula uz gromoglasni trijesak, a oblak gustog dima i vreline proleti upravo iznad njihovih glava i oni udare u vrisak i bace se na pod u užasu, jedan preko drugoga.

Iz prostora iza pregrade izleti glavni tuobab i njegov pomoćnik unakažena lica, obojica vrišteći od bijesa. Visoki udari najbližeg tuobaba takvom žestinom da je ovome pokuljala krv na usta, a zatim su se svi ostali tuobabi pretvorili u masu kreštavih spodoba dok su s bičevima, noževima i vatrenim štapovima pojurili prema okovanim ljudima, tjerajući ih nazad prema otvorenom ulazu u utrobu kanoe.Kunta se kretao ne osjećajući udarce biča koji bi ga dohvatili, još uvijek očekujući da će Foulah dati znak za napad.Ali, gotovo prije nego što je toga uopće postao svjestan,već su opet bili dolje, prikovani za svoja mjesta, u mraku, a poklopac se uz trijesak spustio na otvor.

Ali nisu bili sami. U općem metežu, jedan je tuobab ostao zarobljen dolje među njima.Trčao je ovamo,onamo u mraku, spotičući se i udarajući o rubove klupa s okovanim ljudima, kričao je od užasa, hitro se podižući na noge kad bi pao, ponovo tumarajući u tmini. Njegov je urlik zvučao poput urlika divlje zvijeri. ‘’Tuobab fa!’’poviče netko, a ostali mu se glasovi pridruže: ‘’Tuobab fa! Tuobab fa!’’

Vikali su, sve glasnije i glasnije, a sve se više glasova pridruživalo zboru. Kao da je znao što to za njega znači, tuobab je počeo ispuštati nekakve molećive zvukove, dok je Kunta ukočen ležao, nesposoban pokrenuti bilo koji mišić. U glavi mu je silovito kucalo, iz tijela mu je potocima tekao znoj, dahtao je gušeći se.Odjednom se poklopac naglo otvori i oko tuce tuobaba sleti, trupkajući nogama, niza stepenice u mračno potpaljublje. Neki od bičeva spustili su se svom žestinom na zaostalog tuobaba prije nego što je


ovaj mogao objasniti da je on jedan od njih.

Zatim su ljude, uz strahovite udarce bičevima, ponovo oslobodili lanaca, i bičevima i batinama otjerali ih na palubu, gdje su morali gledati kako četiri tuobaba teškim korbačima tuku i pretvaraju u kašu bezglavo Wolofovo tijelo. Gola tijela ljudi u okovima sjala su se od znoja i krvi što je tekla iz starih i novih rana, ali među njima se gotovo nije čulo ni glasa. Svaki je tuobab sada bio teško oboružan, a na licima im se čitala ubilačka mržnja dok su stajali u krugu oko njih, zureći i teško dišući.A onda su opet zafijukali bičevi dok su gole ljude tjerali natrag u potpalublje i tamo ih prikovali na njihove ležajeve.

Dugo se nitko nije usudio ni šaptati. U metežu misli i osjećaja što su obuzeli Kuntu kad mu je strah dovoljno popustio da mu je uopće proradio mozak, izdvajala se pomisao kako on nije jedini koji se divi Wolofovoj hrabrosti,jer je ovaj umro onako kako ratnik i treba umrijeti. Sjetio se svog vlastitog žudnog iščekivanja da im njihov vođa Foulah svakog trenutka dade znak za napad,ali znaka nije bilo.Kunta je osjećao ogorčenje, jer bez obzira na to što bi se bilo dogodilo, dosad bi već bilo završeno,a čemu odgađati smrt?Zar je imalo ikakvog smisla produživati život u toj smrdljivoj tmini?Očajnički je poželio da može,kao nekad, porazgovarati sa svojim drugom u okovima, ali Wolof je bio poganin.

Ljutito mrmljanje zbog toga što je Foulah propustio uzvratiti i djelovati, prekinula je njegova dramatična poruka,napad, objavio je, treba uslijediti kad slijedeći put ljudi iz njihovog potpalublja budu na palubi radi pranja i kad budu poskakivali u okovima, jer tada je, čini se, tuobab najmanje oprezan.

‘’Mnogi će od nas umrijeti,’’rekao im je Foulah,’’kao što je naš brat umro za nas ali osvetit će nas ova naša braća dolje ispod nas.

U tihom žamoru koji se sad počeo širiti potpalubljem,čuli su se promukli povici odobravanja. A Kunta je ležao u mraku i osluškivao struganje ukradene turpije o nečiji lanac.Već ih je tjednima čuo,znao je da se strugotine brižljivo pokrivaju izmetom kako tuobab ne bi ništa primijetio. Ležao je gledajući u pameti lica tuobaba koji su okretali veliki kotač kanoe, budući da su oni bili jedini čije će živote poštedjeti.

Međutim,u toku te duge noći u potpalublju,Kunta i ostali zarobljenici nenadano začuše neki čudan, novi zvuk kakav nikad dotad nisu bili čuli.Činilo se da dopire kroz daske iznad njihovih glava. Potpalublje se naglo utišalo i napeto osluškujući,Kunta se dosjeti da to jači vjetar mlati velikim komadima platna, silovitije nego inače. Uskoro su čuli još jedan novi zvuk,kao da netko po palubi prosipa rižu, poslije nekoliko trenutaka Kunta se dosjetio da je to vjerojatno počela padati jaka kiša. A onda začuje,bio je uvjeren u to,prigušeni prasak i tutnjavu snažnog groma.

Čuli su topot nogu po daskama palube iznad njih,a velika se kanoa počela valjati i tresti. Kuntinim krikovima pridružili bi se i krikovi ostalih svaki put kad bi kretanje broda, gore,dolje, ili s jedne na drugu stranu, pritisnulo gola ramena, laktove i stražnjice okovanih ljudi,već krvave i zagnojene,još čvršće o hrapave daske pod njima, koje bi sastrugale još meke, zaražene kože sve dok nisu počele strugati ogoljele mišiće. Od vrućeg, oštrog bola što mu je prostrujao tijelom od glave do pete, gotovo je izgubio svijest, i kao iz daljine, nejasno mu je do svijesti dopirao zvuk vode koja se počela slijevati u potpalublje, te usred općeg žagora krikovi prestravljenih ljudi.

Voda je sve jače prodirala u potpalublje sve dok Kunta nije začuo zvuk kao da se gore, po palubi, vuče nešto teško, kao neko veliko platno. Nekoliko trenutaka kasnije, poplava se svela na nekoliko tankih mlazića,ali se Kunta počeo znojiti i gušiti.

Tuobab je pokrio rupe iznad njih kako bi spriječio prodiranje vode, ali je time prekinuo i dovod zraka izvana i sada su sva vrućina i smrad ostajali uhvaćeni u prostoru potpalublja. Postalo je neizdrživo, ljudi su se počeli gušiti i povraćati, grozničavo udarajući okovima i vriskajući u panici. Kunta je imao osjećaj

da su mu nos, grlo, a zatim i pluća, ispunjeni gorućim pamukom. Dahtao je, hvatajući zraka za novi krik. Okružen divljim, paničnim štropotom povlačenja lanaca, te krikovima napola ugušenih ljudi, nije ni osjetio kad su mu se naglo ispraznili i crijeva i mjehur.

Valovi su se muklo razbijali o školjku broda poput teških mlatova, a grede iza njihovih glava istezale su se i napinjale zakovice kojima su bile spojene. Iskidani krikovi ljudi iz utrobe broda ispod njih, postali su glasniji kad je kanoa mučno zaronila u veliki val, podrhtavajući pod tonama oceanske vode što se prelila preko njega. Zatim, kao nekim čudom, kanoa se ponovo ispravila pod mlazovima silovite kiše što je po njoj udarala poput tuče. Kad ju je slijedeći divovski val ponovo poklopio, ovaj put s boka, i potom je opet digao,dok je kanoa posrtala, valjala se, drhtala,galama u potpalublju počela se pomalo stišavati kako je sve više i više ljudi gubilo svijest i mlitavo se rušilo na daske ležaja.

Kad se Kunta osvijestio, bio je gore na palubi, iznenađen što je još uvijek živ. Narančasta svjetla što su se kretala naokolo, navela su ga da u prvi čas pomisli kako je još uvijek dolje. A onda je duboko udahnuo i shvatio da diše svježi zrak. Ležao je bespomoćno na leđima koja su mu razdirali tako strahoviti bolovi da nije mogao prestati plakati, čak ni pred tuobabom. Vidio ih je visoko gore iznad svoje glave, sablasne na mjesečini, kako pužu uz križeve dugačkih, debelih štapova,izgleda, pokušavali su razmotati velika bijela platna. Zatim okrećući glavu u smjeru iznenadne glasne galame, Kunta ugleda još neke tuobabe kako posrćući izlaze iz potpalublja, spotičući se, dok su za sobom vukli mlitava, okovana tijela golih ljudi, izvlačili ih kroz otvor na palubu i spuštali ih grubo na daske blizu Kunte i ostalih koji su tu već ležali, poslagani u hrpu, kao klade.

Kuntin je drug u okovima nezaustavljivo drhtao i kašljao uz neprekidno jecanje. Ni Kunta se nikako nije mogao prestati gušiti u kašlju dok je promatrao bjelokosog glavnog tuobaba i visokog tuobaba s ožiljcima kako viču i psuju ostale tuobabe koji su se sklizali i padali po izbljuvcima na palubi,a dio te prljavštine potjecao je od njih,dok su i dalje dovlačili onesviještena tijela iz utrobe kanoe.Velika se kanoa još uvijek teško valjala, a kiša kapljica bi svako malo obilno zalila komandni most.

Glavni tuobab je s teškom mukom održavao ravnotežu dok im je žurno prilazio, a slijedio ga je visoki tuobab sa svjetiljkom. Jedan ili drugi, okrenuli bi na leđa svakog onesviještenog, golog čovjeka i približili bi svjetiljku.Glavni tuobab bi se zatim pozorno upiljio u lice zarobljenika, a ponekad bi prstima dotisao zapešće okovanog čovjeka.Katkada bi potom,ogorčeno psujući,izlajao nekakvo naređenje, i onaj drugi tuobab je nato podizao čovjeka i bacao ga preko ograde u ocean.Kunta je shvatio da su ti ljudi umrli dolje u potpalublju. Pitao se zar je moguće da se Alah, za kojega je,rečeno da se nalazi svugdje, u svakom času nalazi sada ovdje. Zatim pomisli kako ga već samo takvo pitanje čini jednakim ovom nevjerniku koji drhti i ječi kraj njega. I on usmjeri misli na molitvu za duše onih koje su bacali preko ograde i koji su se sad već pridružili svojim precima. Bio im je zavidan.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 1

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 1:53 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


39. POGLAVLJE



Do zore se nevrijeme smirilo i nebo raščistilo, ali se brod i dalje valjao na teškim, sporim valovima. Neki od ljudi koji su još uvijek ležali na leđima, ili na boku,nisu pokazivali gotovo nikakvih znakova života,drugi su se svijali u užasnim grčevima.Međutim, kao i većina okovanih ljudi, Kunta se uspio uspraviti u sjedeći položaj što mu je donekle olakšalo užasne bolove u leđima i stražnjici. Tupo je zurio u leđa onih oko sebe; svi su ponovo krvarili kroz kraste sasušene i skorjene krvi otprije, a primijetio je i nešto što je izgledalo kao kost kako se bjelasa na ramenima i laktovima zatočenika. Upravivši odsutno pogled na drugu stranu, ugledao je jednu ženu kako leži široko raširenih nogu, skroviti dijelovi njezina tijela, okrenuti prema njemu, bili su prekriveni nekom čudnom sivkastožućkastom sluzi, a Kuntin nos nanjuši neopisivi smrad za koji je znao da mora dopirati od nje.

Od vremena do vremena, jedan od onih koji su još uvijek ležali, pokušao bi se uspraviti. Neki bi odmah padali nazad, ali među onima koji su uspjeli sjesti, primijeti Kunta, bio je njihov vođa, Foulah.Jako je krvario, a lice mu je bilo prazno, kao da se potpuno isključio iz svega što se oko njega događalo. Kunta nije prepoznavao mnoge od onih koje je vidio oko sebe.Dosjeti se da su to zacijelo ljudi iz drugog potpalublja, ispod njih.To su oni ljudi za koje je Foulah rekao kako će osvetiti smrt braće iz prvog potpalublja nakon napada na tuobaba. Napad. Kunta čak nije imao snage niti razmišljati više o tome.

Na licima ljudi oko sebe, uključujući lice čovjeka uz kojega je bio prikovan okovima, Kunta je vidio znak smrti. Nije znao zašto, ali bio je siguran da će ti ljudi umrijeti.

Lice njegova druga Wolofa bilo je sivo, a svaki put kad bi otvorio usta kako bi uhvatio zraka, u nosu bi mu se čuo neki klokotavi zvuk.Čak su i kosti što su provirivale kroz zderano meso na Wolofovim ramenima i laktovima, izgledale nekako sivkaste. Kao da je znao da ga Kunta promatra,Wolofove vjeđe zatrepere,podignu se,i on pogleda Kuntu,ali bez ikakva znaka da ga prepoznaje. Čovjek je,doduše, poganin, ali...Kunta nemoćno ispruži prst i dotakne Wolofovu ruku. Međutim, Wolof ničim nije pokazao da je svjestan te Kuntine kretnje i njezina izvanrednog značenja.

Iako bolovi nisu popuštali, toplina sunca pomogla je da se Kunta osjećao malo bolje.Pogledao je dolje u lokvi vode u kojoj je sjedio, primijeti krv što se cijedila s njegovih leđa i drhtavi mu jecaj izleti iz grla. Tuobabi, koji su također izgledali slabi i bolesni, kretali su se po palubi sa četkama i kablicama i čistili izmet i izbljuvke, a ostali su dovlačili iz utrobe broda kazane pune smrdljivog gnoja i praznili ih preko ograde.U svjetlu dana Kunta je odsutno zapazio kako je tuobabova koža blijeda i kosmata i kako im je malen foto.

Malo kasnije osjeti miris isparivanja kipućeg octa i katrana što je dopirao kroz daske palube, dok je glavni tuobab počeo obilaziti okovane ljude i mazati ih svojim balzamom. Tamo gdje su se kosti ukazale kroz oderano meso, tuobab je polagao komad platna koji bi prije toga posuo praškom,ali od krvi što je neprekidno navirala, krpe bi vrlo brzo spuznule i pale. Nekim je ljudima tuobab otvarao usta,među ostalima i Kunti,i silom im ulijevao u grlo nešto iz nekakve crne boce.

U sumrak, oni koji su bili dovoljno snažni dobili su jelo,kuhani kukuruz sa crvenim palmovim uljem,što su im donijeli u jednom malom kazanu iz kojega su svi grabili rukama. Zatim su svakome dali nekoliko gutljaja vode koju su donijeli iz velike bačve privezane ispod najvišeg jarbola. Kad su se na

nebu ukazale zvijezde, oni su već ponovo bili dolje,u lancima.

U Kuntinom potpalublju, ispražnjena mjesta onih koji su umrli popunjena su najslabijima od onih iz donjeg potpalublja i njihovo je mučno jecanje sada bilo još glasnije nego ranije.

Tri je dana Kunta ležao tako među njima u sumraku bola,povraćanja i groznice, njegovi krikovi izmiješahu se s krikovima ostalih. I on je bio jedan od onih koje su potresali napadi teškog, promuklog kašlja. Vrat mu je bio vruć i otekao, a cijelo mu se tijelo kupalo u znoju. Samo se jednom trgao iz obamrlosti, kad je osjetio brkove štakora na boku, gotovo nesvijesno njegova se slobodna ruka ispruži i prsti mu zgrabe štakorovu glavu i prednje noge. Nije mogao vjerovati da mu je to doista uspjelo.Sav bijes koji je potiskivao u sebi tako dugo izlije se sada kroz ruku u Kuntinu šaku.Stiskao je sve jače i jače,štakor se bjesomučno trzao i skvičao,sve dok Kunta nije osjetio kako su mu oči iskočile, a lubanja se smrvila pod pritiskom palca.Tek tada osjeti kako mu prsti gube snagu i on otvori šaku pa ispusti smrvljene životinjske ostatke.

Dan ili dva kasnije, glavni je tuobab osobno počeo silaziti u potpalublje, zatičući svaki put i skidajući s takvih okove,barem po još jedno beživotno tijelo. Gušeći se u smradu, dok su mu ostali svijetlili visoko podignutim svjetiljkama, mazao je balzam i posipao prašak i silom gurao grlić crne boce u usta onih koji su još živjeli.

Kunta se prisiljavao suspregnuti krik bola svaki put kad bi mu tuobabovi prsti mazali leđa ili mu gurali grlić boce medu usnice. Stresao bi se od dodira tih blijedih ruku na svojoj koži,draži bi mu bio udarac biča. A u narančastom sjaju svjetiljaka,lica tuobaba pretvarala su se u bijele mrlje, bez ikakva izraza, i Kunta je znao da mu se slika tih lica nikada neće izbrisati iz sjećanja, kao ni smrad u kojem je ležao.

Ležeći tako u smradu i groznici, Kunta više nije znao jesu li se u utrobi kanoe nalazili dva ili šest mjesečevih ciklusa, ili čak toliko vremena koliko traje od kiše do kiše. Onaj čovjek koji je ležao uz otvor za zračenje kroz koji je brojio dane, bio je mrtav.A među onima koji su preživjeli, nije više bilo nikakvih razgovora.

Jednom se Kunta trgao iz polusna, osjećajući neki neodređeni užas i blizinu smrti. Potom, nešto kasnije, shvati kako više ne čuje poznato, piskavo disanje svog druga u okovima.Dugo mu je vremena trebalo dok se prisilio ispružiti ruku i dotaknuti ruku čovjeka pored sebe.Povukao se prestravljen,jer Wolofova je ruka bila hladna i ukočena. Kunta je ležao drhteći. Bez obzira na to što je bio poganin, Wolof i Kunta su razgovarali, ležali jedan uz drugoga. A sada je Kunta bio sam.

Kad je tuobab opet sišao među njih s kazanom kukuruzne kaše, Kunta se grčio dok se njihovo kašljanje i mrmljanje približavalo njegovu ležaju. Osjetio je kako je jedan od tuobaba stresao mrtvo Wolofovo tijelo i čuo ga je kako psuje. Onda Kunta začuje kako mu, kao i obično, zahvaćaju hranu pliticom i kako su pliticu gurnuli na daske između njega i ukočenog Wolofa, a tuobab produži dalje do slijedećeg para. Bez obzira na glad, Kunta nije mogao ni pomisliti na jelo.

Nešto kasnije došla su dva tuobaba i skinula okove s Wolofovog zapešća i noge, razdvajajući ga od Kunte. Još omamljen od udarca, Kunta je slušao kako vuku mrtvo tijelo niz prolaz i uz stepenice, dok je glava udarala po daskama. Htio se što dalje odmaknuti od tog ispražnjenog mjesta, ali, čim se pomaknuo, hrapavi dodir dasaka o njegove ogoljele mišiće natjera ga da krikne od strahovitog bola.Dok je nepomično ležao čekajući da se bol malo smiri, u glavi mu je odjekivao zvuk naricanja žena u Wolofovom selu dok oplakuju njegovu smrt. ‘’Tuobab fa!’’,vrisnuo je u smrdljivi zrak, a s njegove okovane ruke zazvekeću prazni Wolofovi okovi.

Kad su slijedeći put izašli na palubu, Kuntin se pogled susretne s pogledom onog tuobaba koji je

tukao njega i Wolofa. Za trenutak su se duboko zagledali jedan drugome u oči, i mada su se tuobabovo lice i oči grčili od mržnje, ovaj put udarci biča nisu zaparali Kuntina leđa. Kad se Kunta oporavio od iznenađenja, pogledao je preko palube i prvi put poslije oluje, ugledao žene. Srce mu se stislo u grudima.Od nekadašnjih dvadeset,ostalo ih je samo dvanaest. Međutim, osjeti drhtaj olakšanja kad je vidio da su preživjela sva četiri djeteta.

Ovaj put nije bilo ribanja,rane na leđima okovanih bile su isuviše strašne i poskakivali su svoj ples u lancima sasvim iznemoglo,a pratio ih je samo bubanj, više nije bilo tuobaba koji je stiskao onu piskavu stvar. Onako kako su mogle, uz strašne bolove, preostale su im žene otpjevale kako je u međuvremenu priličan broj tuobaba, ušivenih u bijelo platno, završio preko ograde u moru.

S izrazom velikog umora na licu, bjelokosi je tuobab obilazio gole ljude, noseći mast i crnu bocu,kad jedan čovjek, kojemu su sa zapešća i članaka visjeli prazni okovi njegova mrtvog druga, naglo skoči i potrči prema ogradi.

Već je bio pretrčao pola puta do ograde, kad je jednom tuobabu, koji mu je bio najbliži, uspjelo dostići ga i uhvatiti lanac što se za njim vukao, upravo u trenutku kad je čovjek skočio. Trenutak kasnije tijelo okovanoga udarilo je o stranu broda, a paluba je odjekivala od hroptavih krikova.Odjednom, posve jasno, između krikova, Kunta začuje i neke riječi na jeziku tuobaba. Među okovanim ljudima na palubi začulo se psikanje, to je bio drugi slatee, u to nije bilo sumnje. Dok je slatee udarao o bok broda kriješteći:’’Tuobab fa!,’’i zatim preklinjući za milost,glavni tuobab ode do ograde, nagne se i pogleda dolje. Neko je vrijeme slušao, a onda naglo istrgne lanac iz ruke drugog tuobaba i ispusti u more slateeja koji je užasnuto vriskao. Zatim, bez riječi, sjedokosi nastavi mazati i prašiti rane kao da se ništa nije dogodilo.

Iako se više nisu tako često služili bičevima, stražari su se počeli ponašati kao da se boje svojih zarobljenika. Svaki put kad bi okovane ljude izveli na palubu, tuobabi bi ih tijesno okružili, oboružani vatrenim štapovima i isukanim noževima, kao da bi ih okovani ljudi mogli svakog časa napasti. Ali, bar što se ticalo Kunte, iako je i dalje prezirao tuobabe svim svojim bićem, više mu nije bilo stalo do toga da ih pobije. Bio je toliko bolestan i slab da mu je već postalo sasvim svejedno hoće li i on sam preživjeti ili će umrijeti.Gore na palubi jednostavno bi legao na bok i zaklopio oči. Ubrzo bi osjetio kako mu glavni tuobab opet stavlja na leđa onu mast. A zatim, neko vrijeme, ne bi osjećao ništa osim topline sunca i mirisa svježeg oceanskog povjetarca, a bol bi se istopila i smirenu omaglicu gotovo blaženog očekivanja trenutka kad će umrijeti i pridružiti se svojim precima.

Ponekad, dolje u potpalublju, Kunta bi tu i tamo začuo tiho mrmljanje i čudio se o čemu to imaju razgovarati. I kakve to ima svrhe? Njegova druga u okovima, Wolofa, više nema,a smrt je odnijela i neke od onih koji su bili prevodioci svojim drugovima. Osim toga, razgovor bi sada značio preveliki napor.

Svakog dana Kunta se osjećao sve gore,a još ga je više obeshrabrivalo kad bi gledao što se događa s nekim drugim zarobljenicima.Iz crijeva im se sada počela cijediti neka mješavina zgrušane krvi i guste, sivožućkaste sluzi koja je užasno zaudarala.

Kad su prvi put osjetili taj smrad i vidjeli taj gnojni izmet, tuobabi su se uznemirili. Jedan od njih odmah je otrčao gore na palubu i za nekoliko minuta sišao je glavni tuobab. Gušeći se, on je oštrim pokretima ruke naložio ostalim tuobabima neka skinu okove s ljudi koji su u mukama jaukali i neka ih uklone iz potpalublja. Uskoro se vratilo još više tuobaba sa svjetiljkama, lopatama, četkama i kablicama s vodom. Povraćajući i zadahtano psujući, tuobabi su grebli lopatama, ribali i opet ribali daske s kojih su odneseni bolesni ljudi. Zatim su ta mjesta polijevali kipućim octom i premjestili su ljude koji su ležali pokraj tih mjesta, na prazna mjesta dalje odatle.

Međutim, ništa nije pomagalo, jer krvava se zaraza,Kunta je čuo tuobabe kako to zovu »proljev« sve više i više širila. Uskoro se i on počeo previjati od bolova u glavi i leđima, zatim bi naizmjence gorio i smrzavao se od vrućice i zimice, i konačno je osjetio kako mu se utroba grči i istiskuje iz njega smrdljivu krv i sluz.Osjećajući kao da mu crijeva izlaze zajedno s izmetom, Kunta je gotovo gubio svijest od bolova. Između krikova vikao bi riječi za koje je jedva i sam mogao vjerovati da ih izgovara:’Omoro,Kalif Omar Drugi, treći nakon Proroka Muhameda! Kairaba.Kairaba znači mir!’Konačno je gotovo posve izgubio glas od kričanja i jedva ga se čulo od jecanja ostalih. U roku dva dana proljev je napao gotovo svakog čovjeka u potpalublju.

Sad su već krvave izmetine kapale sa dasaka klupa u prolaze i tuobab više nikako nije mogao izbjeći da ih ne dotakne ili ne stane na njih,psujući i povraćajući,svaki put kad bi sišli u potpalublje. Sada su svaki dan izvodili ljude na palubu, dok se tuobab spuštao dolje s kablicama octa i katrana koje su kuhali kako bi isparivanjima očistili zrak u potpalublju.

Kunta i njegovi supatnici posrtali bi uza stepenice, kroz otvor, i dalje do mjesta određenog za njih, i tamo bi se složili na palubu koja bi se vrlo brzo onečistila krvlju s njihovih leđa i izlučinama iz njihovih crijeva. Miris svježeg zraka kao da je Kunti prolazio kroz čitavo tijelo, od stopala do glave. A zatim, kad bi ih vratili u potpalublje, isto bi ga tako prožeo miris octa i katrana, iako čak ni to nikada nije uspjelo sasvim uništiti smrad proljeva.

U besvijesti, Kunta bi u kratkim bljeskovima vidio baku Yaisu kako, oslonjena na jednu ruku, ležeći u krevetu, zadnji put razgovara s njime, još dok je bio mali dječak, i sjetio bi se bake Nyo Boto i njezine priče iz vremena kad je Kunta bio mališan iz prvog kafa, o krokodilu koji se uhvatio u stupicu na obali rijeke i o dječaku koji je onuda prolazio i oslobodio krokodila. Ječeći i buncajući, Kunta bi grebao i mlatio oko sebe rukama i nogama svaki put kad bi mu se približio neki tuobab.

Uskoro većina zarobljenika više uopće nije mogla hodati, i tuobabi su im morali pomagati da se popnu na palubu kako bi ih bjelokosi mogao na dnevnom svjetlu mazati svojim beskorisnim balzamom.Svakog je dana netko umro, a mrtve bi bacali preko ograde, uključujući još nekoliko žena i dvoje od četvoro djece,kao i nekoliko tuobaba. Mnogi od preživjelih tuobaba jedva su se i sami vukli naokolo, a jedan je upravljao kotačem velike kanoe stojeći u kazanu kako bi se ravno u njega slijevale izlučine iz njegovih crijeva.

Noći i dani smjenjivali su se u omaglici, dok jednog dana Kunta i nekoliko njegovih drugova iz potpalublja, koji su se još uspijevali izvući stepenicama na palubu,nisu u tupom čuđenju blenuli preko ograde u uzbibani sag zlatne morske trave što je prekrio površinu vode dokle im je pogled dopirao.

Kunta je znao da vodi mora negdje biti kraj, i sada se činilo da će se velika kanoa prevrnuti preko ruba svijeta,ali bilo mu je svejedno.Duboko u sebi osjećao je kako se i njemu bliži kraj, samo nije bio siguran od čega će umrijeti.

Zamagljenim pogledom primijeti kako velika bijela platna mlitavo vise, nisu više bila puna vjetra kao prije. Gore, medu jarbolima, tuobabi su potezali mrežu od konopaca, okrećući platna čas u ovom, čas u onom smjeru, pokušavajući uhvatiti svaki i najmanji dašak. Tuobabi dolje na palubi dodavali su onima gore vedra s vodom, a ovi su tom vodom polijevali velika platna. Ali, uprkos svemu, velika je kanoa ostala u mjestu i blago se valjala naprijed i natrag, pokrenuta samo tromim podizanjem i spuštanjem oceana.

Svi su tuobabi postali krajnje razdražljivi,čak je i bjelokosi vikao na svog visokog druga unakažena lica, koji je opet psovao još više nego prije i tukao druge tuobabe,nižeg ranga,a ovi su se opet tukli među sobom, češće nego ikada dotada.Ali, okovane ljude više nisu tukli, osim vrlo rijetko, i oni su sada gotovo


čitave dane smjeli ostati gore na palubi, te su,na Kuntino iznenađenje dobivali punih pola litre vode svakog dana.

Kad su ih jednog jutra izveli iz potpalublja, ljudi su ugledali stotine letećih riba nagomilanih po palubi.Žene su pjevale kako je tuobab noć prije toga postavio na palubi svjetla da bi primamio ribe, i one su doletjele na palubu i uzaludno se bacale po daskama pokušavajući pobjeći. Te su noći skuhali ribe zajedno s kukuruznom kašom i užitak u mesu svježe ribe iznenadi Kuntu. Lakomo je progutao jelo, zajedno s kostima.

Kad su mu slijedeći put posuli leđa žutim praškom što je pekao, glavni mu tuobab omota oko desnog ramena debeli pamučni zavoj. Kunta je znao što to znači, kost mu se počela nazirati, onako kako se to već dogodilo kod tolikih drugih ljudi, posebno onih mršavijih koji su imali najmanje mesa na kostima. Kuntu je od zavoja rame boljelo još jače nego ranije. Međutim, nije bio dugo u potpalublju kad je krv, što je stalno navirala iz rane na ramenu, olabavila zavoj i zavoj je spao. Svejedno. Ponekad bi mu svijest bila zaokupljena užasima kroz koje je prošao ili dubokim gađenjem koje je osjećao prema svim tuobabima, ali najčešće bi naprosto ležao u smrdljivom mraku, očiju slijepljenih žućkastom izlučinom, jedva svjestan da je još uvijek živ.Čuo je kako drugi ljudi plaču, ili zaklinju Alaha neka ih spasi, ali nije znao, niti je želio znati tko su ti ljudi.

Polako bi se zanio u nemiran san, i ječeći bi sanjao iskidane snove o radu na njivi kod kuće u Juffureu,o lisnatim, zelenim gospodarstvima, o ribama kako iskaču iz mirne, staklaste površine bolonga, o tustim butovima antilope kako se peku iznad zažarenog ugljevlja, o zdjelicama vrućeg čaja zaslađenog medom. Zatim bi se polako vraćao k svijesti, i ponekad bi sam sebe čuo kako izgovara ogorčene, nesuvisle prijetnje i kako glasno preklinje, protiv svoje volje, neka mu milostivo dopuste još jedan pogled na njegovu obitelj. Svaki pojedini član njegove obitelji,Omoro, Binta, Lamin, Suwadu, Madi, bio je zaseban kamen u njegovu srcu.Mučila ga je misao na to da im je svojim nestankom prouzročio boli. Konačno bi silom skrenuo misli na nešto drugo, ali to nije ništa pomagalo. Prije ili kasnije, uvijek bi mu se misli vratile nekoj uspomeni, kao na primjer onom bubnju koji je kanio napraviti.Mislio je o tome kako je namjeravao vježbati na bubnju za vrijeme noćnih stražarenja na poljima kikirikija, jer ga tamo nitko ne bi mogao čuti ako griješi. Ali bi se zatim sjetio onog dana kad je pošao posjeći stablo za okvir bubnja i opet bi mu se sve vratilo u sjećanje.

Od onih ljudi što su još uvijek bili živi, Kunta je bio jedan od posljednjih koji su se mogli sami, bez pomoći, spustiti s ležaja i popeti uza stepenice na palubu. Ali su potom i njegove omršavjele noge počele drhtati i svijati se pod njime, te su na kraju i njega morali upola nositi, upola vući iz potpalublja do palube.

Tiho ječeći, s glavom medu koljenima, čvrsto zatvorenih, upaljenih očiju, sjedio bi mlitavo,sve dok ne bi na njega došao red za pranje.Tuobab je sada upotrebljavao veliku, sapunjavu spužvu,kako oštre četke ne bi još više izranile izmrcvarena i krvava leđa okovanih. Pa ipak, Kunta je još uvijek bio u boljem stanju od ostalih koji su još mogli samo ležati na boku, dok se činilo da su sasvim prestali disati.

Od svih njih, jedino su preživjele žene i djeca izgledali donekle zdravi, njih nisu držali okovane i u lancima dolje u mraku, prepuštene nečistoći, smradu, ušima, buhama, štakorima i zarazi.

Najstarija od preživjelih žena, ona koja je bila otprilike Bintinih kiša,ime joj je bilo Mbuto,a bila je Mandingo iz sela Kerewan,imala je tako ponosno i dostojanstveno držanje da je čak i gola izgledala kao da na sebi ima svečanu halju.Tuobab je nije ni pokušao zaustaviti kad je s utješnim riječima počela obilaziti okovane muškarce,nemoćno ispružene po daskama palube, trljajući im grozničava prsa i čela.’’Majko! Majko!’’šaptao je Kunta kad bi osjetio njezine nježne ruke,a jedan drugi muškarac,previše slab da joj nešto kaže,samo je širio čeljusti pokušavajući se nasmiješiti.

Konačno, Kunta više nije mogao ni jesti bez tuđe pomoći.Oslabljeni mišići ramena i laktova nisu više bili u stanju podići šaku dovoljno visoko da bi prstima mogao zagrabiti u zdjelu s hranom. Sada su ih često hranili na palubi, i jednoga dana, kad su Kuntini prsti grebli po palubi, upinjući se da prijeđu preko ruba plitice, primijeti to tuobab s unakaženim licem. On izlaje nekakvo naređenje jednom od tuobaba nižega ranga, koji zatim silom ugura Kunti u usta neku cijev i počne kroz nju sipati kašu. Gušeći se zbog te cijevi, Kunta nekako proguta i posiše hranu, a zatim se sruši na trbuh.

Dani su postajali sve topliji i sad su se čak i na palubi svi pržili u nepomičnom zraku.Nekoliko dana kasnije,Kunta osjeti dašak osvježavajućeg povjetarca. Velika platna na visokim štapovima počela su opet lepetati i uskoro su se napela na vjetru. Tuobabi su gore, iznad palube, opet skakali po konopima poput majmuna i ubrzo je velika kanoa rezala vodu, ostavljajući iza krme pjenušavi trag.

Slijedećeg jutra, više je tuobaba nego obično sišlo lupajući nogama niz stepenice u potpalublje i to mnogo ranije nego ikada prije. Po njihovim riječima i pokretima vidjelo se da su veoma uzbuđeni, žurili su duž klupa s ležajima, skidajući okove s ljudi i užurbano im pomažući da se popnu na palubu. Posrćući kroz otvor na palubi iza niza drugih koji su bili ispred njega, Kunta zatrepće na svjetlu ranog jutra, a zatim ugleda ostale tuobabe i žene i djecu, kako stoje uz ogradu broda. Svi su se tuobabi smijali i radosno uzvikivali, divlje mašući rukama. Između izranjenih leđa drugih ljudi, Kunta žmirne i ugleda . . .

Iako još zaklonjen maglicom u daljini, to je ipak nesumnjivo bio neki komad Alahove zemlje. Znači, ovi tuobabi doista imaju zemlju po kojoj mogu kročiti nogama,zemlju tuobabo doo,za koju su drevni pradjedovi kazivali da se prostire od izlaska do zalaska sunca.Čitavo se Kuntino tijelo treslo.

Znoj mu izbije i zasja na čelu. Putovanje je završeno. Preživio je sve užase. Ali, suze su mu uskoro zamutile sliku kopna i prekrile mu oči sivom, vodenom maglicom, jer je bio uvjeren da će ono što ga sada čeka, bez obzira na to što to bilo, zacijelo biti još strašnije od ovoga.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 1

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:29 pm

foto, Америка 1850-1954

[You must be registered and logged in to see this link.]


40. POGLAVLJE



Opet dolje, u mraku potpalublja, okovani su ljudi bili isuviše prestrašeni da bi se usudili otvoriti usta.U tišini,Kunta je slušao škripanje brodskih greda, prigušenih udarcima mora uz bokove broda i tupi topot nogu tuobaba koji su trčali po palubi iznad njihovih glava.Iznenada neki Mandingo počne vičući slaviti Alaha i ubrzo su mu se pridružili i svi ostali,sve dok nije nastala paklena galama od uzvika hvale,molitvi i štropota lanaca koje su ljudi počeli tresti svom snagom što je u njima bila preostala.

Od buke Kunta uopće nije čuo zvuk povlačenja poklopca iznad njih, ali mu blistavi mlaz dnevnog svjetla ukoči jezik, a glava mu se trgne u pravcu otvora. Trepćući očima kako bi ih očistio od krmelja, gledao je kao kroz maglicu kako tuobab ulazi sa svjetlima i počinje ih goniti,uz neuobičajenu žurbu,natrag na palubu.Mašući ponovo četkama na dugačkim držaljima, tuobabi se nisu osvrtali na krikove ljudi dok su im ribali s gnojavih tijela skorenu nečistoću, a glavni je tuobab išao od jednoga do drugoga i posipao po njima žuti prašak. Ali sada, kada bi naišao na neki mišić koji je od struganja po daskama ležaja bio duboko otvoren, sjedokosi bi dozvao svog visokog pomoćnika koji bi na to mjesto širokom, pljosnatom četkom nanio nekakvu crnu smjesu. Kad je ta četka dotakla Kuntinu izranjenu stražnjicu, strašna ga je bol bacila omamljenog na palubu.

Dok je ležao osjećajući kao da mu čitavo tijelo gori, čuo je kako su ljudi ponovo počeli urlikati od straha i, podižući naglo glavu, ugledao je nekoliko tuobaba uposlenih nečim što je jedino moglo značiti da je tuobab počeo pripremati ljude da ih pojede.Nekoliko tuobaba, u parovima, gurali su prvo jednog, zatim slijedećeg okovanog čovjeka na koljena i držali bi ga tako dok bi treći tuobab četkom namazao čovjeku glavu nekakvom bijelom pjenom i zatim bi, nekakvim uskim, blistavim predmetom sastrugao kosu s lubanje, nakon čega bi čovjeku niz lice potekli tanki mlazovi krvi.

Kad su došli do Kunte i zgrabili ga, on je vriskao i odupirao se svom snagom, sve dok mu težak udarac nogom u rebra nije prekinuo dah.Na koži glave tupo je osjećao mazanje pjenom i struganje. Poslije toga su im mazali tijela uljem sve dok nisu zasjala,a onda su ih natjerali da uđu u neke čudne bedrene pregače što su imale dvije rupe kroz koje su prolazile noge, a pokrivale su stidne dijelove tijela. Konačno, kad je sunce doseglo središte neba, prikovali su ih, pod oštrim nadzorom tuobaba, u ležećem položaju uz ogradu broda.

Kunta je ležao omamljen, u nekakvom tupom mrtvilu. Sijevne mu kroz glavu kako će njegov duh, kad mu tuobab konačno pojede meso i isiše kosti, već biti na putu k Alahu. Tiho je molio kad ga oštri uzvici glavnog tuobaba i njegova visokog pomoćnika natjeraše da otvori oči, upravo na vrijeme da bi ugledao kako tuobabi nižeg ranga jure na jarbole.Samo ovaj put njihovo naporno stenjanje dok su se istezali na konopima bijaše izmiješano s radosnim uzvicima i smijehom. Trenutak kasnije, najveći je dio velikih platna splasnuo i mlitavo se srozao uz jarbole.

Kuntine nozdrve otkrile su u zraku neki novi miris,zapravo, bila je to mješavina mnogih mirisa, većinom čudnih i njemu nepoznatih. Zatim mu se učini kao da čuje neke nove zvukove iz daljine, preko vode. Ležeći na palubi s napola zaklopljenim krmeljivim očima, nije mogao odrediti odakle dopiru ti zvuci. Ali, zvuci su se brzo približili, a tada se njegovo zastrašeno jecanje pridruži jaucima njegovih drugova.

Kako su zvuci postajali sve glasniji,tako je jačala grozničavost njihovih molitava i buncanja,sve dok


konačno,s blagim povjetarcem, do Kunte ne dopre miris mnogih nepoznatih tuobaba. Upravo u tom času, velika kanoa teško udari o nešto tvrdo i nezgrapno se i tromo odbije, ljuljajući se naprijed i natrag, sve dok se privezana konopima nije umirila, po prvi put otkako su prije četiri i pol mjesečeva ciklusa ostavili Afriku.

Okovani ljudi sjedili su sleđeni od straha.Kuntine ruke čvrsto su ogrlile koljena, a oči su mu bile čvrsto zatvorene, kao da je oduzet. Koliko je mogao duže, zadržavao je dah da ne bi morao udisati mučne zapahe zadaha, ali kad je nešto teško tresnulo o palubu,oprezno je podignuo kapke i ugledao dva nova tuobaba kako silaze sa široke daske, pokrivajući noseve bijelim komadima platna. Žustro se krećući, oni se rukovaše s glavnim tuobabom, koji se sada rastapao u osmijesima, očito se trudeći da im ugodi. Kunta je u sebi molio Alaha neka mu oprosti grijehe i neka mu se smiluje, dok su tuobabi hitro prolazili između okovanih, skidali okove sa crnih ljudi i pokretima ruku i uzvicima tjerali ih neka ustanu. Kad su se Kunta i njegovi drugovi grčevito uhvatili svojih lanaca ne hoteći ispustiti iz ruku ono što im je gotovo postalo dio tijela, bičevi su ponovo zapucketali, prvo iznad glava,a zatim i po leđima. Istog su časa crni ljudi, uz vrisak ispustili lance i ustali.

Preko ograde velike kanoe, dolje na pristaništu, Kunta je ugledao na desetke tuobaba kako udaraju nogama, smiju se, uzbuđeno pokazuju rukama, dok su deseci drugih stizali trčeći iz raznih pravaca kako bi im se pridružili. Pod udarcima bičeva njih su stjerali u red, jednog iza drugoga, i potjerali su ih niza stranu kanoe dolje, po kosoj dasci, prema gomili koja ih je čekala.Kuntine su se noge gotovo složile pod njim kad su mu stopala dotakla tuobabovu zemlju,ali su ih drugi tuobabi sa spremno podignutim bičevima tjerali da se nastave kretati dalje,sasvim blizu bučne gomile koje je zadah Kunta osjećao poput udarca neke divovske šake posred lica.Kad je jedan crni čovjek pao, vapeći Alahu,njegovi su lanci povukli one ispred i one iza njega.Bičevi su opet zapucali po leđima svih, a gomila tuobaba vriskala je od uzbuđenja.

U Kunti je divlje bujala želja da potrči i pobjegne, ali su bičevi održavali njegov okovani niz u stalnom pokretu.

Prolazili su kraj tuobaba u nekim neobičnim vozilima sa dva i četiri kotača, a vukle su ih neke goleme životinje pomalo nalik na magarce,zatim su prošli pored mnogo tuobaba koji su se gurali na nekakvom mjestu za trgovanje, gdje su bile naslagane šarolike hrpe nečega što je izgledalo kao voće i povrće. Otmjeno odjeveni tuobabi gledali su na njih s izrazom gađenja, dok su lošije odjeveni tuobabi pokazivali na njih rukama i dovikivali, zabavljajući se.

Među ovim drugima,opazio je, bila je i jedna žena tuobab, s raščupanom kosom boje slame. Nakon što je gledao kako su tuobabi na velikoj kanoi ludovali za crnim ženama, Kuntu je zaprepastilo saznanje da tuobabi imaju i vlastitih žena, međutim, kad je malo bolje osmotrio taj primjerak, shvatio je zašto su im draže afričke žene.

Kunta samo kratko pogleda u stranu kad su prolazili pokraj neke skupine tuobaba koji su luđački kričali iznad uskomešale hrpe perja, a to bijahu dva pijevca koji su se tukli. Jedva se ta galama stišala iza njih, kad su došli do uskomešane gomile koja je vičući odskakivala sad ovamo, sad onamo, kako bi izbjegla sudar s trojicom dječaka tuobaba koji su trčali i bacali se za skvičavom, prljavom svinjom, sjajnom kao da je premazana mašću. Kunta naprosto nije mogao vjerovati vlastitim očima.

Poput udarca groma djelovao je zatim na njega pogled na dva crna čovjeka koji nisu bili sa velike kanoe,jednog Mandingo i jednog Serera, u to nije bilo sumnje. Okrenuo je glavu i buljio u njih, gledajući ih kako šutke hodaju iza jednog tuobaba. Znači, on i njegovi drugovi ipak nisu sami u toj strašnoj zemlji! A kad je tim ljudima bilo dopušteno živjeti, možda će i njih poštedjeti kuharskog kazana.Kunta je želio potrčati do njih i zagrliti ih,međutim, primijetio je njihova bezizražajna lica i strah u pogledima uprtim u zemlju.

A zatim mu nosnice uhvate njihov miris,nešto nije bilo u redu. Vrtjelo mu se u glavi,nije mogao shvatiti kako to da crni ljudi mirno slijede tuobaba koji ih ne nadzire, pa čak nema kod sebe ni oružje, umjesto da pokušaju pobjeći ili ubiti tuobaba.

Nije imao vremena dulje o tome razmišljati, jer su se iznenada našli pred otvorenim vratima neke velike, četverouglaste kuće, sagrađene od pečenih zemljanih opeka izduženog oblika, sa željeznim šipkama ugrađenim u nekoliko otvora na zidu kuće.Okovane su ljude bičevima utjerali kroz široka vrata, pored tuobaba stražara, u neku veliku prostoriju. Kunta pod stopalima osjeti hladan pod od nabijene zemlje. U slabom svjetlu što je dopiralo kroz dva, željeznim šipkama pregrađena otvora, on žmirkajući očima zapazi obrise petorice crnih muškaraca, skvrčenih uz jedan od zidova. Ti ljudi nisu ni podigli glave dok je tuobab okivao zapešća i članke Kunte i njegove skupine u jake željezne obruče na kratkim lancima zakovanim za zid.

Zajedno s drugima, Kunta se i sam skvrči uza zid, oslonivši bradu na koljena obgrljena rukama,ošamućen i smućen svime što je vidio i čuo i omirisao otkako su sišli sa velike kanoe. Nešto kasnije ušao je još jedan crni čovjek. Ne gledajući nikoga, on ostavi ispred svakog čovjeka metalne posude s vodom i hranom i brzo izađe. Kunta nije bio gladan, ali grlo mu se tako osušilo da se konačno nije mogao suzdržati pa i on srkne malo vode, imala je čudan okus. Tupo, bez misli, zurio je kroz jedan od šipkama pregrađenih otvora dok se dan gasio i polako prelazio u noć.

Što su dulje ovdje sjedili, Kunta je sve dublje tonuo u neki nejasni strah. Gotovo bi mu bio draži mrak potpalublja na velikoj kanoi, jer tamo je barem znao što može očekivati. Svaki put bi se zastrašeno zgrčio kad bi u toku noći u prostoriju ušao neki tuobab,njihov je zadah bio čudan i omamljivao ga je. Međutim, na druge zadahe u toj prostoriji bio je odavno navikao,znoj, mokraća, prljava tijela, smrad koji bi se širio kad bi netko od okovanih ljudi prolazio kroz muke pražnjenja crijeva usred izmiješanih molitvi,kletvi, jauka i zveketa lanaca ostalih zarobljenika.

Odjednom, svaka buka prestade kad se u prostoriji pojavio tuobab noseći u ruci svjetiljku sličnu na one koje su koristili tuobabi na velikoj kanoi,a iza njega, u prigušenom žućkastom odsjaju, drugi tuobab koji je bičem udarao po jednom novom crnom čovjeku, a ovaj je jaukao na nekom jeziku koji je zvučao kao jezik tuobaba.Ubrzo su ga okovali i ona dvojica tuobaba izađu. Kunta i njegovi drugovi tiho su sjedili, slušajući tužne zvukove muka i patnje pridošlice.

Bližila se zora, osjećao je Kunta, kad mu odnekud dođe u glavu,isto onako jasno kao kad je bio na pripremama za muškarca,visoki, prodorni glas kintanga: »Mudar je čovjek onaj koji promatra životinje i koji uči od njih«.

To je bilo toliko zapanjujuće da je Kunta odmah sjeo uspravno, ukočenih leđa. Je li mu Alah konačno šalje nekakvu poruku? Kakvo bi značenje moglo imati učenje od životinja,ovdje, sada? Kad je i on sam poput životinje u stupici. U svijesti mu se pojave slike životinja koje je vidio uhvaćene u stupici. Ali ponekad životinje uspiju pobjeći prije nego ih lovci ubiju. Koje su to životinje koje uspijevaju pobjeći?

Konačno se dosjetio odgovoru.Životinje za koje je on znao da su uspjele pobjeći iz stupice, nisu bile one koje su se bjesomučno otimale u stupici dok ih ne bi savladala potpuna iscrpljenost, pobjegle su one koje su se prisilile tiho čekati, čuvajući snagu za onaj trenutak kada stignu lovci, a zatim bi iskoristile njihovu nepažnju i sve svoje snage ulile u očajnički napad, ili još mudrije,u bijeg prema slobodi.

Kunta jasno osjeti kako mu se bude čula. To je bila njegova prva stvarna nada sve odonda kad je s drugovima snovao planove o pokolju tuobaba na velikoj kanoi. Mozak mu se sada čvrsto uhvati ove nade, bijeg. Mora pred tuobabom izgledati kao da je poražen. Zasad još ne smije ni bjesnjeti, niti se boriti, tuobabu mora izgledati kao da je Kunta izgubio svaku nadu.


Međutim, čak i ako uspije pobjeći, kamo bi pošao? Gdje bi se mogao skrivati u toj nepoznatoj zemlji? Kraj oko Juffurea poznavao je isto tako dobro kao i unutrašnjost vlastite kolibe, ali ovdje ni o čemu nije imao pojma.Čak nije znao ima li tuobab šuma? A ukoliko ih ima, hoće li u njima naći one znakove kojima se lovci služe za kretanje kroz šumu?Kunta sam sebi odgovori kako će naprosto sve te probleme morati rješavati onako kako se budu pojavljivali.

Kad su se prvi zraci zore probili kroz rešetke na prozorima, Kunta je zapao u nemiran san. Ali, mu se činilo kao da je jedva sklopio oči kad ga je probudio onaj čudni crnac donoseći posude s vodom i hranom. Kunti se želudac grčio od gladi,ali jelo je imalo neki mučni zadah, i on se okrene na drugu stranu. Osjećao je kako mu je jezik prljav i otečen. Pokušao je progutati slinu i od napora gutanja zaboli ga grlo.

Gledao je tupo oko sebe svoje drugove s velike kanoe,svi su izgledali kao da ništa ne vide, ništa ne čuju,potpuno su se povukli u sebe. Kunta zatim okrene glavu i pogleda onu petoricu koji su već bili ovdje kad su njih doveli. Bili su odjeveni u pocijepanu tuobabovu odjeću. Dvojica među njima imali su kožu svijetlosmeđe sasso borro boje,za koju su starješine govorili kako je to posljedica veze nekih tuobaba s crnim ženama. Zatim Kunta pogleda pridošlicu kojega su doveli u toku noći,sjedio je s glavom na koljenima, kose slijepljene osušenom krvlju što je umrljala tuobabovu odjeću koju je imao na sebi, a jedna mu je ruka tako čudno visila da je Kunti odmah bilo jasno kako je ta ruka slomljena.

Opet je prošlo nešto vremena i konačno Kunta opet zaspi, da bi ga probudilo, ovaj put mnogo kasnije, unošenje novog obroka. Bila je to nekakva vruća kaša i zaudarala je još gore od onoga što su prije stavili preda nj. On zaklopi oči kako ne bi gledao to strašno jelo, ali kad su svi njegovi drugovi dograbili posude i počeli lakomo gutati kašu,Kunta pomisli kako valjda ipak nije tako ogavno. Ako misli ikada pobjeći odavde, razmišljao je, trebat će mu snage. Prisilit će se pojesti malo te kaše,ali samo malo. Dohvatio je zdjelu i, prinijevši je otvorenim ustima,sipao je i gutao sve dok nije ispraznio zdjelu. Zgađen nad samim sobom, tresne zdjelom o pod i počne kašljati osjećajući kako mu se hrana vraća u grlo, ali se uspije svladati.Ako kani preživjeti, mora se prisiliti da zadrži u sebi hranu.

Od tada, tri puta dnevno, Kunta se silio jesti mrsku hranu. Crni čovjek, koji im je nosio hranu, dolazio bi svakog dana jedanput s kablićem i lopatom i čistio bi za njima. A svakog popodneva dolazila su dva tuobaba i mazala onu ljutu, crnu tekućinu na najgore, otvorene rane, dok su manje rane posipali žutim praškom. Kunta je sam sebe prezirao zbog slabosti, jer nikako se nije mogao suzdržati da se ne trza i ne jauče od bola kao i svi drugi.

Kroz prozor s rešetkama, Kunta je izbrojio šest dana i pet noći. Prve četiri noći, čuo je odnekud nejasno, mada nedaleko, krikove žena čije je glasove prepoznao kao glasove žena s velike kanoe.On i njegovi drugovi morali su sjediti ovdje, goreći od poniženja, nemoćni braniti čak ni svoje žene, a kamoli same sebe. Međutim, noćas je bilo još i gore, jer više se nisu čuli nikakvi ženski krikovi. Kakvu su to novu strahotu izvršili nad njima?

Gotovo svakog dana u prostoriju bi grubo gurnuli i zatim okovali jednog ili više nepoznatih crnih ljudi u tuobabovoj odjeći. Oni bi se srušili na zid iza sebe, ili bi se zgrčili na podu i uvijek su na njima bili vidljivi tragovi nedavnog batinanja, a činilo se da uopće nisu svjesni gdje se nalaze, niti mare za to što bi se s njima moglo dogoditi.Zatim, obično još prije nego bi prošao drugi dan, neki tuobab vrlo važnog izgleda ušao bi u prostoriju s krpom pritisnutom na nos, i uvijek bi jedan od tih novih zarobljenika počeo vikati od straha,dok bi ga taj tuobab udarao nogom i urlao na njega, zatim bi crnog čovjeka odveli.

Svaki put kad bi osjetio da mu se želudac primirio i da će zadržati hranu koju je pojeo, Kunta bi pokušavao prestati razmišljati kako bi uspio zaspati. Već samo nekoliko minuta odmora značilo je da će za to vrijeme biti izbrisan užas kojem izgleda nema kraja, a koji je iz nekog njemu nedostupnog razloga bio božanska volja Alahova. Kad ne bi mogao spavati, što se najčešće događalo, pokušavao bi se

natjerati da misli o bilo čemu samo ne o svojoj obitelji i svome selu,jer kad bi o njima razmišljao, svaki put bi briznuo u plač.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 1

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:31 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



41. POGLAVLJE



Neposredno nakon što su im sedmi put donijeli jutarnju kašu, u prostoriju s rešetkama ušla su dva tuobaba s rukama punim odjeće. Jednom po jednom, oni su ustrašenim ljudima skinuli okove i pokazivali im kako će te stvari obući na sebe. Jedan je komad odjeće pokrivao struk i noge, a drugi gornji dio tijela.

Čim ih je Kunta stavio na sebe, odmah su ga počele svrbjeti rane, koje su već počele pokazivati prve znakove zarašćivanja.

Malo kasnije, začuo je izvana zvuk mnogih glasova,ubrzo su glasovi postajali sve glasniji i glasniji. Okupljali su se mnogi tuobabi, razgovarali su, smijali su se nedaleko ispred prozora s rešetkama. Kunta i njegovi drugovi sjedili su u svojoj tuobab odjeći obuzeti stravom zbog onoga što će im se dogoditi ,bez obzira na to što će to biti.

Kad su se dvojica tuobaba vratili, žurno su prišli onoj petorici koji su prvi bili ovdje i trojici su od njih skinuli lance i izveli ih iz prostorije. Sva su se trojica crnih ljudi ponašali kao da su to doživjeli već toliko puta da im to uopće više ništa ne znači. Zatim, za nekoliko trenutaka, zvukovi tuobaba izvana iznenada su se promijenili, postalo je mnogo tiše, a jedan je tuobab počeo nešto vikati. Upinjući se uzaludno ne bi li shvatio o čemu govore, Kunta je, ne shvaćajući, osluškivao čudne uzvike: ‘’Zdrav kao dren! Ovaj je ždrijebac živa vatra!’’

U kratkim razmacima drugi bi tuobabi upadali, glasno izvikujući: ‘’Trista pedeset!Četiri stotine!

Pet!’’A prvi je tuobab vikao: ‘’Tko kaže šest? Pogledajte ga! Snažan je kao konj!’’

Kunta se tresao od straha, niz lice mu se slijevao znoj, dah mu je jedva prolazio kroz grlo. Kad su četiri tuobaba ušla u prostoriju,prva dvojica s još dvojicom novih,Kunta se potpuno ukočio.

Dvojica novih tuobaba ostali su stajati u vratima, držeći u ruci kratke, debele štapove, a u drugoj ruci neke male, metalne predmete. Prva dvojica su pošli na Kuntinu stranu i počeli su jednom po jednom čovjeku skidati željezne okove. Ako bi netko viknuo ili se opirao, udarali su ga kratkim, debelim kožnatim remenom.Pa ipak, kad je osjetio kako ga dotiču, Kunta se propne, režeći od bijesa i straha. Od udarca koji je uslijedio činilo mu se da mu se raspukla glava, samo je još nejasno osjetio povlačenje lanca i skidanje okova.

Kad mu se u glavi malo razbistrilo, ustanovio je da se nalazi na čelu lancem povezanog niza od šestorice ljudi i da upravo posrče kroz široka vrata u dnevno svjetlo.

‘’Svježa roba, tek pobrana s drveća!’’

Tuobab koji je izvikivao stajao je na niskom drvenom postolju, a pred njim se gurala gomila od više stotina drugih tuobaba. Dok su tuobabi otvarali usta i mahali rukama,Kunta se stresao od njihova snažnog zadaha.

Ugledao je nekolicinu crnih ljudi medu gomilom tuobaba, ali lica su im bila prazna, bez ikakvog izraza.Dvojica od njih držala su u lancima dvojicu onih crnih ljudi koje su maloprije bili izveli iz prostorije s rešetkama. Sad je onaj tuobab koji je izvikivao hitro prišao do Kunte i njegovih drugova, i pošao je od jednog do drugoga, a njegove su ih oči procjenjivale od glave do pete. Zatim se opet vratio do početka njihova niza, gurajući im držak korbača u prsa i trbuhe, neprekidno se glasajući čudnim


krikovima: ‘’Čili poput majmuna! Sposobni za bilo kakav rad!’’

Zatim, došavši do kraja niza, grubo izgura Kuntu prema izdignutom postolju. Međutim, Kunta se nije mogao maknuti, samo je drhtao,činilo mu se da su ga ostavila sva čula. Držak korbača opali ga po ljuskavoj krasti upaljene rane na stražnjici i, gotovo se srušivši od bola, Kunta posrne naprijed, a tuobab ukopča slobodni kraj njegova lanca u nekakav željezni predmet.

‘’Mlado meso najbolje kvalitete,mlado i gipko! ‘’vikao je tuobab.

Kunta je već bio toliko obamro od straha da je jedva primijetio kako se gomila tuobaba pokrenula bliže njemu. Zatim su ga počeli bosti kratkim štapovima i držaljama korbača, rastvarali su mu stisnute usnice kako bi pogledali njegove čvrsto stegnute zube i golim su ga rukama opipavali posvuda,ispod pazuha, po leđima, po prsima, pipali su mu spolovilo. Zatim su neki od onih koji su ga opipavali, odstupili i počeli ispuštati čudne krikove.

‘’Tri stotine dolara!...trista pedeset!’’

Tuobab koji je izvikivao s postolja, prezrivo se nasmijao.

‘’Pet stotina! … šest!’’

Glas mu je zvučao srdito.

‘’Ovaj mladi niger je najbolje kvalitete! Tko je rekao sedamsto pedeset? ‘’

‘’Sedamsto pedeset!’’začuje se povik.

Tuobab je nekoliko puta ponovio isti uzvik, zatim je viknuo: ‘’Osam!’’sve dok netko iz gomile nije viknuo to isto.Zatim, još prije nego što je tuobab izvikivač imao prilike ponovo nešto reći, netko drugi poviče: ‘’Osamsto pedeset!’’

Više nije bilo novih uzvika.Tuobab s platforme otključa Kuntin lanac i gurne ga prema nekom tuobabu koji je istupio iz gomile. Kunta osjeti poriv da odmah sad pokuša bježati, ali znao je da mu to nikada ne bi uspjelo,osim toga, činilo mu se da uopće više ne može micati nogama.

Vidio je kako jedan crni čovjek izlazi iza tuobaba kojemu je izvikivač uručio Kuntin lanac.Kuntine oči preklinjale su tog crnog čovjeka koji je imao izrazite crte lica pripadnika plemena Wolof,’Brate, ti si iz moje domovine…’Međutim, izgledalo je kao da crni čovjek uopće i ne vidi Kuntu,samo je povukao lanac takvom snagom da je Kunta poletio za njim posrćući,i počeli su prolaziti kroz gomilu tuobaba.

Neki su se mladi tuobabi smijali,rugali i gurkali Kuntu svojim štapovima dok su kraj njih prolazili,ali konačno su izašli iz gomile, i crni se čovjek zaustavi ispred jedne velike kutije, izdignute iznad zemlje na četiri kotača.Ispred nje je stajala jedna od onih golemih životinja koje je Kunta već bio primijetio putom od velike kanoe do te kuće s rešetkama.

Uz ljutiti uzvik,crni čovjek dohvati Kuntu oko bokova i prebaci ga preko ograde, na pod velike kutije, gdje se Kunta iznuren srušio,opet je čuo kako je slobodni kraj njegova lanca škljocnuo,zakopčan u nešto što se nalazilo ispod sjedišta na prednjem kraju kutije, iza velike životinje.

Dvije velike vreće,pune nečega što je mirisalo na neku vrstu žita,ležale su jedna preko druge blizu mjesta gdje je ležao Kunta.Kuntine su oči bile čvrsto stisnute, osjećao se toliko bijedno da više ništa nije želio vidjeti pogotovo ne tog mrskog crnog slateeja.

Nakon izvjesnog,njemu se činilo, veoma dugog vremena, Kunta je njuhom osjetio da se vratio tuobab.Tuobab je nešto rekao, a onda su se on i onaj crni popeli na prednje sjedište, a ono je zaškripalo pod njihovom težinom. Crnac je ispustio nekakav kliktaj i pucnuo kožnim korbačem preko leda životinje

koja je odmah počela vući kutiju, a ta se pokrenula kotrljajući se na kotačima.

Kunta je bio toliko omamljen da za trenutak uopće nije čuo kako lanac,vezan za članak njegove noge, štropoće po podu kutije. Nije imao pojma koliko su dugo putovali,kad mu se u glavi ustalila prva jasna misao, i on napola otvori oči, dovoljno da izbliza osmotri lanac. Da, bio je tanji od onoga na velikoj kanoi, ako skupi snage i skoči, hoće li se lanac istrgnuti iz poda kutije?

Kunta oprezno podigne pogled i zagleda se u leđa para na prednjem sjedištu, tuobaba koji je ukočeno sjedio na jednom kraju drvenog sjedala, dok je crnac opušteno sjedio na drugom kraju.I jedan i drugi su zurili preda se kao da uopće ne primjećuju da obojica dijele isto sjedište. Ispod sjedala,negdje u sjenci lanac je čini se bio sigurno pričvršćen.Kunta zaključi kako još nije vrijeme za skok.

Omamljivao ga je miris onih vreća punih žita, pokraj njega, ali je još uvijek osjećao i miris tuobaba i njegova crnog vozara, a uskoro je nanjušio još neke crne ljude, prilično su im bili blizu. Nečujno, Kunta je pomicao svoje bolno tijelo komadić po komadić uz grubu stranu kutije, ali se plašio podignuti glavu preko ruba i tako ih nije vidio.

Kad se ponovo ispružio na podu, tuobab je okrenuo glavu i pogledi im se susretnu. Kunta se sledio i osjetio slabost od straha, ali tuobabovo je lice ostalo bezizražajno i časak kasnije ponovo se okrenuo prema naprijed.

Ohrabren tuobabovom ravnodušnošću, Kunta opet sjedne,ovaj put se malo više ispravio,kad je u daljini čuo pjevanje koje je postepeno postajalo sve glasnije. Nedaleko ispred njih ugledao je nekog tuobaba kako sjedi na leđima iste onakve životinje kao što je bila ova koja je vukla kutiju što se kotrlja.

Tuobab je držao savijen bič i lanac koji je polazio od životinje i povezivao željezne orukvice oko zapešća nekih dvadesetak crnaca,odnosno, većina su bili crni, a neki su bili smeđi,koji su hodali u koloni ispred tog tuobaba. Kunta zatrepće kapcima kako bi bolje vidio. Osim dvije potpuno odjevene žene, svi su bili muškarci i goli do pojasa, a pjevali su s izrazitim osjećajem duboke sjete. Kunta je vrlo pozorno osluškivao riječi, ali one za njega nisu imale nikakvog smisla.

Dok je kutija koja se kotrlja sporo prolazila kraj njih, nijedan crnac, niti njihov tuobab nisu čak ni pogledali prema njemu, iako su bili dovoljno blizu da su se mogli dodirnuti. Većina crnih leđa, zapazio je Kunta, bila su išarana ožiljcima od bičevanja, neki su tragovi biča bili svježi, a gledajući ih, Kunta je pogađao iz kojeg su plemena:Foulah, Yoruba, Mauritanci, Wolofi, Mandingo. Njih je mogao odrediti s više sigurnosti nego one druge koji su imali nesreću da im tuobab bude otac.

Iza crnaca, koliko su to Kuntine upaljene oči mogle vidjeti,pružala su se beskrajna polja usjeva različitih boja. Uz cestu se nalazila njiva zasijana biljkom koju je prepoznao, bio je to kukuruz. Baš kao i kod njegove kuće, u Juffureu, nakon berbe, stabljike su bile smeđe, a klipovi obrani.

Uskoro nakon toga tuobab se nagnuo, uzeo malo kruha i nekakvo meso iz vreće ispod sjedišta, otkinuo komad od jednog i od drugog i ostavio to na sjedištu između sebe i crnog, a ovaj je to pokupio u rub svog šešira i počeo jesti. Malo kasnije, crni se okrenuo u sjedištu, pogledao dugim pogledom Kuntu koji ga je pozorno promatrao i ponudio mu komad kruha. Mogao ga je omirisati odavde gdje je ležao, i miris mu je tjerao vodu na usta, ali Kunta okrene glavu. Onaj crnac slegne ramenima i strpa komad kruha sebi u usta.

Pokušavajući ne misliti na glad,Kunta pogleda preko ruba kutije i ugleda, daleko na drugom kraju njive, nešto što je izgledalo kao mala skupina ljudi pognutih leđa, vjerojatno su nešto radili. Pomislio je kako su zacijelo i oni crnci, ali bili su previše daleko,nije mogao točno vidjeti.Onjušio je zrak, pokušavajući uloviti njihov miris, ali nije uspio.

Kad je sunce počelo zalaziti, njihova kutija prođe pored jedne druge, isto takve, koja se kretala u

suprotnom smjeru, a u kojoj je uzde držao jedan tuobab dok se otraga u kutiji vozilo troje crnih mališana koji su prema uzrastu pripadali u prvi kafo.Umorno povlačeći nogama u lancima, iza kutije je hodalo sedmoro odraslih crnaca, četiri muškarca odjevena u otrcanu odjeću i tri žene u grubim haljinama.Kunta se čudio zašto ovi ne pjevaju,zatim, dok su prolazili kraj njega, on im na licu zapazi izraz dubokog očaja. Pitao se kamo ih to vodi onaj tuobab.

Dok je sumrak postajao sve gušći, mali crni šišmiši počeli su skvičati i hitro prelijetati ovamo onamo, baš onako kako su letjeli i u Africi.

Kunta začuje kako je tuobab rekao nešto crnome, i nedugo nakon toga kutija skrene na manju cestu. Kunta se uspravi i uskoro u daljini kroz drveće opazi veliku bijelu kuću.Želudac mu se zgrči: za ime Alaha, što će se sada dogoditi? Hoće li ga ovdje pojesti? Kunta se sruši natrag u kutiju, i ležao je na podu kao da u njemu više nema života.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 1

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:32 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



42. POGLAVLJE



Dok se kutija kotrljala sve bliže i bliže prema kući, Kunta je počeo osjećati miris a zatim ih je i čuo,drugih crnih ljudi. Podigavši se na laktove, u večernjem je sumraku vidio tek obrise trojice crnaca koji su se približavali. Najveći između njih mahao je onakvom malom vatrom s kojima se Kunta upoznao onda kad je tuobab silazio u mračnu utrobu velike kanoe,međutim, ova je vatra bila zatvorena u nešto prozirno i sjajno, a ne u metal. Kunta nikada do sada nije vidio nešto nalik na to, izgledalo je tvrdo, ali se kroz to vidjelo kao da uopće i ne postoji. Međutim,nije imao prilike tu stvar pobliže osmotriti jer su trojica crnaca hitro stupila u stranu kad je pokraj njih prošao dugim koracima jedan novi tuobab i uputio se do kutije koja se spremno zaustavila pokraj njega.

Dva su se tuobaba pozdravila, a zatim je jedan od crnaca podigao vatru tako da tuobab iz kutije bolje vidi dok silazi na zemlju i prilazi onom drugom tuobabu. Srdačno su se rukovali i zatim su se zajedno uputili prema velikoj kući.

U Kunti zaplamsa nada.Hoće li ga sada crnci osloboditi? Ali tek što je to pomislio,kad vatra koju su nosili obasja njihova lica dok su stajali i gledali njega preko ruba kutije,smijali su mu se. Kakvi su to crnci koji preziru svoj vlastiti narod i rade poput koza za tuobaba? Odakle su? Izgledali su kao ljudi iz Afrike, ali oni očito nisu bili Afrikanci.

Zatim je onaj koji je vozio kutiju što se kotrljala, coknuo jezikom životinji i pucnuo korbačem i kutija se pomakla dalje.Ostali su crnci koračali uz kutiju,još uvijek su se smijali,dok se kutija opet nije zaustavila. Silazeći na zemlju, vozar je prišao stražnjoj strani kutije i u svjetlu vatre grubo povukao Kuntin lanac,ispuštajući prijeteće zvukove dok je otkopčavao lanac ispod sjedala,a zatim je rukom pokazao Kunti neka izađe iz kutije.

Kunta je s naporom suspregao želju da skoči za vrat četvorici crnaca. Međutim, sada su izgledi bili isuviše loši,njegova će prilika doći kasnije. Svaki mu je mišić, činilo mu se, vriskao od bola dok se s mukom podigao na koljena i počeo se natraške izvlačiti iz kutije. Kako se po njihovu mišljenju,previše sporo kretao, dva crnca dohvate Kuntu, grubo ga podignu preko ruba kutije i gotovo ga bace na zemlju.Trenutak kasnije vozar omota slobodni kraj Kuntinog lanca oko nekakvog debelog štapa i zaključa ga.

Dok je tako ležao,preplavljen bolovima, strahom i mržnjom, jedan od crnaca postavi pred njega dvije metalne posude. U svjetlu vatre u njihovim rukama, Kunta je razabrao da je jedna od posuda gotovo puna vode, a u drugoj je bilo neko jelo čudnog izgleda i mirisa. Unatoč tome, Kuntina se usta ispune slinom koja mu se slije u grlo,no on čak ni očima ne dopusti da mu se pomaknu. Crnci su ga gledali i smijali se.Držeći visoko vatru, vozar priđe debelom štapu i svom snagom povuče lanac, očito s namjerom da Kunti pokaže kako ga ne može slomiti.Zatim nogom pokaže na vodu i hranu,ispuštajući prijeteće zvukove, a ostali su se opet smijali dok su sva četvorica zajedno odlazili.

Kunta je ležao u mraku, čekajući da one tamo svlada san. U mislima je gledao samog sebe kako se propinje,očajnički upire o lanac, ponovo i ponovo, svom snagom koju uspije prikupiti, sve dok se lanac ne prekine i on, oslobođen, konačno bude mogao pobjeći u ...

Upravo u tom času osjeti miris psa koji mu se približavao i začuje ga kako radoznalo njuši. Na neki način, Kunta je osjećao da mu taj pas nije neprijatelj. Ali zatim, kad je pas prišao bliže, Kunta začuje

zvuk žvakanja i udarac zuba o kovinu posude.Iako sam nije htio jesti,Kunta skoči bijesan,režeći poput leoparda. Pas hitro pobjegne, i kad se malo udaljio, počne lajati. Slijedećeg trenutka neka su se vrata škripeći otvorila negdje u blizini i netko je trčao prema njemu s vatrom u rukama. Bio je to vozar,i Kunta je sjedio zureći u ledenom bijesu dok je vozar uzbuđeno ispitivao lanac oko štapa,a zatim i mjesto gdje je lanac bio prikopčan na željezni obruč oko Kuntine noge. U slabom žutom svjetlu Kunta je ugledao izraz zadovoljstva koji se na vozarevom licu pojavio kad je zapazio praznu posudu gdje je bila hrana. Promuklo nešto progunđavši, vozar je otišao nazad u svoju kolibu, ostavljajući Kuntu u mraku, obuzetog željom da može onom psu omotati lanac oko šije.

Malo kasnije Kunta počne pipati oko sebe, tražeći posudu s vodom i, dohvativši je, popije nekoliko gutljaja, ali mu od toga nije bilo nimalo bolje,zapravo se osjećao kao da mu je sva snaga istekla iz njega; činilo mu se da mu je tijelo još samo prazna ljuska.

Odbacujući zamisao o kidanju lanca,barem za sada,osjećao se kao da mu je Alah okrenuo leđa ,ali zašto? Što je to tako strašno zgriješio i kada? Pokušavao je u sjećanju razmisliti o svakom svom činu od iole nekog značenja u njegovu dotadašnjem životu, o svemu, i dobrom i lošem ,sve do onog jutra kad je pošao posjeći deblo za svoj bubanj i kad je, prekasno, čuo kako je pukla grana.Činilo mu se da je svaka pojedina kazna koju je dosad morao pretrpjeti u svom životu uvijek bila kazna za nebrigu i nepažnju.

Kunta je ležao osluškujući cvrčke, lepet krila noćnih ptica i lavež dalekih pasa i jednom, iznenadno skvičanje miša, a zatim krckanje kostiju u zubima životinje koja ga je uhvatila. Svako malo, hvatala bi ga želja da pobjegne, ali je znao da bi štropot vrlo brzo probudio nekoga u obližnjim kolibama čak i kad bi uspio istrgnuti lanac.

Ležao je tako i ne pomišljajući na spavanje sve do prvih zraka zore.Naprežući se koliko su mu dopuštali bolni udovi, uspravio se na koljena i počeo moliti sabah. Ali, kad je čelom dotaknuo zemlju, izgubio je ravnotežu i umalo se nije srušio na stranu,razbjesnjelo ga je saznanje koliko je oslabio.

Dok se nebo na istoku polako jasnilo, Kunta ponovo dohvati posudu s vodom i popije sve što je još bilo ostalo. Tek što je odložio posudu, kad ga zvuk koraka što su se približavali, upozori na povratak one četvorice crnih ljudi. Oni žurno opet podignu Kuntu u kutiju što se kotrljala, te zatim odvezu kutiju pred veliku bijelu kuću, gdje ih je čekao tuobab koji se opet popne na sjedište kraj vozara. I prije no što se Kunta dospio osvijestiti, već su se našli na glavnoj cesti, krećući se u istom smjeru kao jučer.

Neko vrijeme,dok se danilo,Kunta je ležao odsutno zureći u lanac što je zveckao i protezao se preko dna kutije do onog mjesta ispod sjedišta gdje je bio pričvršćen.Zatim je neko vrijeme pustio očima da s mržnjom buše leđa tuobaba i crnca ispred njega. Poželio je da ih može ubiti. Prisiljavajući se, on samog sebe podsjeti kako ukoliko želi preživjeti, kad je dosad već toliko toga preživio mora ostati sabran,mora zadržati vlast nad sobom,mora samog sebe prisiliti na čekanje, ne smije trošiti snagu dok ne bude siguran da je došao pravi trenutak.

Negdje sredinom prijepodneva Kunta začuje neki novi zvuk i odmah pogodi da to kovač udara po željezu,podižući glavu,Kunta napne oči ogledavajući se,i konačno ustanovi da zvuk dopire odnekle iza gustog šumarka pokraj kojega su upravo prolazili.Vidio je kako su mnoga debla nedavno posječena i panjevi izvučeni, a na nekim mjestima, dok se kutija uporno dalje kotrljala, Kunta je vidio i omirisao sivkasti dim što se dizao s mjesta na kojima su palili suhu travu. Pitao se da li i tuobab na taj način gnoji zemlju za slijedeću sjetvu, kako su to činili kod kuće u Juffureu.

Zatim, malo dalje ispred njih,Kunta ugleda uz cestu malu četverouglastu kolibu. Izgledalo je da je sagrađena od greda, a na raskrčenom komadu zemlje ispred kolibe jedan je tuobab teško koračao iza smeđeg vola. Tuobabove su ruke snažno pritiskale nadolje zakrivljene ručice nekakvog velikog predmeta

koji je vukao vol, i taj je predmet parao zemlju.Kad su došli bliže, Kunta ugleda još dva tuobaba, blijede i mršave, kako čuče ispod nekakvog stabla,a tri isto tako mršave svinje rovale su oko njih, dok je nekoliko kokoši čeprkalo tražeći hranu. U vratima kolibe stajala je jedna žena tuobab, crvene kose. Zatim su iza žene istrčala tri mala tuobaba koji su vikali i mahali rukama prema kutiji što se kotrlja.Ugledavši Kuntu, mali su tuobabi prasnuli u smijeh i pokazivali rukom na njega. Kunta je zurio u njih kao da su mladunčad hijene.Trčali su pored kutije dobar dio puta, a zatim su se okrenuli i otrčali natrag, a Kunta je ležao shvaćajući kako je sada svojim očima vidio jednu pravu obitelj tuobaba.

Još dva puta, daleko od ceste, Kunta je spazio velike bijele kuće tuobaba, slične na onu gdje su kola prenoćila prošle noći. Svaka je od njih bila visoka kao dvije kuće,kao da su jednu kuću postavili na drugu,svaka je na prednjem dijelu imala niz golemih bijelih štapova, debelih a gotovo toliko i visokih,kao stabla.U blizini svake od njih nalazila se skupina malih, tamnih koliba u kojima su, pogađao je Kunta, živjeli crnci,a oko svake velike kuće prostirala su se beskrajna polja pamuka, sva nedavno obrana, tako da se tek ponegdje još bjelasala po koja bijela grudica.

Negdje između te dvije velike kuće, kutija što se kotrljala prestigla je čudan par ljudi koji su hodali uz rub ceste. Isprva je Kunta mislio za njih da su crnci, ali kad su im se kola približila, vidio je da im je koža crvenkastosmeđa, a imali su dugu crnu kosu, vezanu na potiljku, tako da im je visila niz leđa poput konopa, a hodali su brzo, lakim koracima u obući koja je, kao i njihove bedrene pregače, izgleda bila načinjena od kože. Nosili su lukove i strijele. Očito nisu bili tuobabi, ali nisu bili ni ljudi iz Afrike,čak im je i miris bio drugačiji. Kakvi su to bili ljudi? Nijedan od njih nije, čini se, primjećivao kutiju što se kotrlja dok je prolazila kraj njih i pokrila ih oblacima prašine.

Kad je sunce počelo zalaziti, Kunta okrene lice prema istoku, i kad je završio svoju bezglasnu večernju molitvu Alahu, već se spuštao sumrak. Obuzela ga je tako strašna slabost ,poslije puna dva dana odbijanja svake hrane koju bi mu ponudili,da se morao nemoćno opružiti po dnu kutije što se kotrlja, gubeći gotovo posve zanimanje za sve što se oko njega događa.Ali se uspio opet uspraviti i pogledati preko ruba kad se kutija malo kasnije zaustavila.

Silazeći na zemlju,vozar je objesio jednu od onih svjetiljaka na bok kutije, vratio se na svoje sjedalo i nastavili su put. Nakon dugo vremena, tuobab nešto kratko progovori, a crnac mu odgovori, to je bilo prvi put otkako su tog dana krenuli da su njih dvojica izmijenili između sebe neki glas. Ponovo su stali i vozar je sišao i dobacio Kunti nekakav pokrivač koji je Kunta previdio. Vraćajući se u sjedište, sad i vozar i tuobab navuku na sebe nekakve pokrivače i kola krenu dalje.

Iako je vrlo brzo počeo drhtati od hladnoće, Kunta je uporno odbijao pružiti ruku i povući na sebe pokrivač,ne hoteći im pružiti to zadovoljstvo.Nude mi pokrivač, a drže me u lancima, razmišljao je,a ljudi mog vlastitog naroda to mirno promatraju i sve to dopuštaju i, štaviše, obavljaju za tuobaba prljave poslove.

Kunta je pouzdano znao samo da nekako mora pobjeći iz te užasne zemlje,ili umrijeti pri pokušaju bijega.Nije se usuđivao sanjati o tome da će ikada ponovo ugledati Juffure, ali ako mu to uspije, zakleo se da će čitava Gambija saznati istinu o zemlji tuobaba.

Već se gotovo bio ukočio od hladnoće kad je kutija što se kotrlja iznenada skrenula sa glavne ceste na neku manju, punu neravnina. Opet je prisilio svoje bolno tijelo da se dovoljno ispravi kako bi mogao pogledati u mrak oko njih i tamo u daljini ugleda kako se bjelasa još jedna od onih velikih kuća.Kao i prošle noći, kroz Kuntu prostruji strah od onoga što će mu se dogoditi sada kad su stali ispred kuće ,ali nije mogao nanjušiti bilo kakav znak tuobaba ili crnaca za koje je mislio da će ih dočekati.

Kad se kutija konačno zaustavila, tuobab sa sjedišta ispred njega skoči na zemlju s uzdahom

olakšanja, sagne se i čučne nekoliko puta kako bi protegnuo ukočene mišiće, zatim nešto kratko reče vozaru, pokazujući pri tom rukom na Kuntu, i zatim ode prema velikoj kući.

Još uvijek se nisu pojavljivali drugi crnci, i kad je kutija što se kotrljala krenula uz škripu dalje, prema obližnjim kolibama, Kunta je ležao otraga glumeći ravnodušnost. Ali je, svaki živac u njemu bio napet, potpuno je bio zaboravio na bolove. Nosnice su mu negdje u blizini otkrile miris drugih crnaca, pa ipak, nitko nije izašao iz koliba. U njemu poraste nada.

Zaustavivši kutiju u blizini koliba, vozar se teško i tromo spusti sa sjedala i odgega do najbliže kolibe, dok mu se vatra njihala u ruci. Kad je gurnuo vrata kolibe, Kunta je promatrao i čekao, spreman na skok hoće li vozar ući unutra, umjesto toga, crnac se okrene i vrati do kutije. Gurnuvši ruku ispod sjedišta, on otkopča Kuntin lanac i zatim zadrži u ruci slobodan kraj lanca dok je obilazio oko kutije prilazeći stražnjem kraju. Ipak, nešto je sililo Kuntu da se još suzdrži. Crnac oštro trgne lanac i zalaje nešto grubo prema Kunti.

Dok je vozar stajao pozorno ga motreći, Kunta se s mukom podigne na sve četiri,pokušavajući ostaviti dojam kako je još slabiji nego što je uistinu bio i počne puzati natraške što je mogao polaganije i nespretnije.

Kako se i nadao, crnac izgubi strpljenje, nagne se prema Kunti i, uhvativši ga samo jednom, snažnom rukom, ispravi ga i prebaci preko stražnjeg ruba kola, ublaživši podignutim koljenom njegov pad na zemlju.U tom trenutku Kunta sune uvis ,šake mu se stisnu oko vozarevog širokog vrata poput kostolomnih čeljusti hijene.Vatra padne na zemlju kad je crnac, uz promukli uzvik, zateturao unazad,a zatim se opet strelovito uspravio udarajući, grabeći i grebući po Kuntinom licu i rukama. Ali, Kunta odnekud namakne snage i još više pojača stisak oko vozarevog grla, dok je u isti mah očajnički izvijao tijelo nastojeći izmaknuti teškim udarcima vozara koji je oko sebe mlatio šakama, stopalima i koljenima. Kuntin zahvat nije popustio sve dok crnac nije konačno posrnuo unazad i potom pao na zemlju, ispuštajući neki duboki, krkljavi zvuk, a zatim mu se tijelo mlitavo opružilo.

Skočivši na noge,strašeći se više od svega nekog lajavog psa, Kunta se šunjajući se poput sjenke,udalji pognut dok su mu noge lomile smrznute stabljike pamuka.Njegovi su mišići, poslije tako dugog mirovanja, vriskali od bola, ali hladan zrak kroz koji je trčao milovao mu je kožu, pa se morao silom susprezati da ne počne glasno kliktati od užitka zbog osjećaja divlje slobode.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 1

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:33 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]




43. POGLAVLJE



Trnovito grmlje i žilavo, isprepleteno raslinje na rubu šume kao da se pružalo prema Kunti i namjerno mu opletalo noge. Trgajući i odmičući grančice i stabljike, Kunta se probijao naprijed posrćući i padajući i ponovo se podižući sve dublje i dublje u šumu.Odnosno, tako je mislio, sve dok se drveće odjednom nije prorijedilo i on se opet našao među niskim grmljem.

Ispred njega prostiralo se novo, široko polje pamuka, a iza tog polja stajala je jedna druga velika bijela kuća sa skupinom malih crnih koliba pokraj nje. Užasnut i u panici, Kunta odskoči natrag prema šumi, shvativši da je samo pretrčao uski pojas šume što je dijelio dva velika posjeda.Čučnuo je iza jednog stabla i slušao krv kako mu bubnja u srcu i u glavi i uskoro osjeti kako peku dlanovi, ruke i stopala.Pogledavši bolje u sjaju mjesečine, opazi da je sav izderan i krvav od trnja. Ali ga je najviše prestrašilo kad je vidio da je mjesec već nisko na nebu,uskoro će svanuti. Znao je kako mu je bez obzira na to što kani učiniti ,preostalo vrlo malo vremena da o tome odluči.

Ponovo se s mukom pokrenuo, ali je već nakon kratkog vremena shvatio da ga njegovi mišići neće još dugo nositi. Mora se zavući u najgušći dio šume koji uspije pronaći i tamo neko vrijeme ostati sakriven.I on pade na sve četiri, zaplećući se i rukama i nogama u povijuše, sve dok se konačno nije našao među skupinom drveća, gusto izraslog jedno uz drugo. Iako mu se činilo da će mu se pluća rasprsnuti, Kunta razmisli da li bi bilo bolje popeti se na jedno od stabala, ali ga meki, duboki pokrivač otpalog lišća pod nogama podsjeti na to da su grane sada ogoljele, što znači da bi ga lako mogli primijetiti gore na stablu, pa će prema tome biti bolje sakriti se negdje na zemlji.

Ponovo puzajući, Kunta se konačno smjesti,upravo kad je nebo počelo blijedjeti usred gustog šipražja. Osim šištavog daha iz njegovih vlastitih pluća, sve je oko njega bilo vrlo tiho i podsjetilo ga je na njegova duga, usamljena stražarenja na poljima kikirikija u društvu njegova vjernog wuolo psa. Upravo tada Kunta iz daljine začuje duboki lavež nekog psa. Možda mu se samo pričinilo, pomisli, naglo se razbudivši i napinjući sluh. Ali, lavež se ponovio,samo su sad lajala dva psa. Nije mu ostalo još mnogo vremena.

Kleknuvši prema istoku, molio je Alaha neka ga izbavi i upravo kad je završio molitvu,opet se začulo grleno lajanje, ovaj put s manje udaljenosti. Kunta odluči da će biti najbolje ako ostane tamo gdje je, ali kad je opet začuo pse,sad su bili još bliže ,samo nekoliko minuta kasnije, a činilo se kao da točno znaju gdje se on nalazi.Vlastiti mu udovi više nisu dopuštali da makar i trenutak duže ostane na tome mjestu.

Opet je puzao kroz šiprag, tragajući za još gušćim, još skrivenijim mjestom. Svaki pomak kroz trnje na rukama i koljenima bio je pravo mučenje, ali sa svakim novim glasanjem pasa, Kunta je puzao sve brže i brže. Međutim, unatoč tome lavež je postajao sve glasniji i bliži i Kunta je bio uvjeren kako sad već čuje i uzvike ljudi koji su išli za psima.

Nije se dovoljno hitro kretao, skočivši na noge, Kunta počne trčati,posrćući kroz trnje,nastojeći se kretati brzo i nečujno, koliko mu je to dopuštalo njegovo iscrpljeno tijelo.Gotovo istovremeno začuje nekakav prasak, koljena mu klecnu od straha i on se ispruži koliko je dug i širok medu čičke.

Psi su režali već na samom rubu gustiša. Drhteći od straha, Kunta čak osjeti njihov miris. Trenutak kasnije, već su se probijali kroz šiprag ravno prema njemu. Kunta se uspio uspraviti na koljena upravo kad su dva psa izbila iz grmlja i skočila na njega. Zavijajući, slineći i škljocajući zubima srušili su ga na

zemlju, a zatim su odskočili, spremajući se za novi skok. Režeći i sam, Kunta se divlje borio kako bi ih otjerao,služeći se rukama kao pandžama dok je istodobno pokušavao pobjeći natraške u grmlje. Zatim je čuo ljudske glasove s ruba šipražja i opet je odjeknuo prasak, ovaj put mnogo glasniji.

Dok su psi malo popustili u svojim napadima, Kunta je čuo ljude kako psuju i kako se probijaju kroz šiprag krčeći put noževima.

Iza ljutitih pasa prvo je ugledao onog crnca kojega je davio. U jednoj mu je ruci bio dugački nož,u drugoj kratka palica i konop, a lice mu je imalo ubilački izraz. Kunta je ležao na leđima, krvareći, stisnutih čeljusti kako bi spriječio krikove, očekujući da će ga sasjeći na komadiće.Zatim ugleda kako se, zacrvenjela i oznojena lica, iza crnca pojavljuje onaj tuobab koji ga je doveo ovamo.Čekao je na plamen i prasak za koje je na velikoj kanoi naučio da izlaze iz vatrenog štapa koji je jedan drugi tuobab,a tog još nikada nije vidio,sada držao uperen prema njemu.Međutim, upravo je crnac bijesno jurnuo na njega s uzdignutom toljagom,kad tuobab zaviče.Crnac se zaustavi, tuobab zovne pse, a oni se povuku unazad. Zatim je tuobab nešto govorio crncu koji pode prema Kunti odmotavajući uže.

Teški udarac u glavu milostivo omami Kuntu. Samo je nejasno osjećao kako ga vezuju, toliko čvrsto da mu se konop urezao u kožu koja je već krvarila. Zatim su ga podigli na noge, među čičke,i natjerali ga da hoda. vaki put kad bi izgubio ravnotežu i pao, bič bi mu zaparao leđa. Kad su konačno došli do ruba šume, Kunta ugleda, privezane uz obližnja stabla, tri onakve životinje koje su sličile na magarca.

Kad su se približili životinjama, Kunta opet pokuša pobjeći, ali ga bijesni trzaj za slobodni kraj užeta zaustavi i baci na zemlju,a nečija mu se noga bolno zabije medu rebra. Sada onaj drugi tuobab, držeći za konop, stane ispred Kunte i povuče ga za sobom tako da je posrtao, vodeći ga prema stablu blizu kojega su bile vezane životinje. Slobodni su kraj užeta prebacili preko jedne niske grane i crnac je počeo povlačiti konop i Kuntu uvis sve dok su mu stopala još jedva dodirivala zemlju.

Fijuk biča glavnog tuobaba pratio je udarce što su zapljuštali po Kuntinim leđima. Grčio se od bola, tvrdoglavo ne puštajući od sebe ni glasa, ali svaki je udarac osjećao kao da ga sijeku popola. Konačno je ipak počeo vriskati, ali se bičevanje nastavilo.

Kunta je već bio blizu nesvijesti kad je bič konačno prestao udarati. Nejasno je osjetio kako su ga spustili i kako se srušio na zemlju,zatim su ga podigli i prebacili preko leđa jedne od onih životinja,potom je osjetio kako se kreću.

Slijedeće čega je bio svjestan,jer nije imao pojma koliko je vremena prošlo , bilo je kako leži raširenih ruku i nogu, na leđima, u nekakvoj kolibi. Zapazio je lanac, zakvačen za okove oko obje ruke i noge, a sva su četiri lanca drugim krajem bila pričvršćena za po jedan od četiri štapa, pobodena u četiri ugla kolibe.I najmanji pokret izazivao mu je tako nepodnošljive bolove da je Kunta dugo ležao potpuno nepomičan, dok mu je niz lice kapao znoj, a dah mu je bio kratak i isprekidan.

Ne mičući se, mogao je vidjeti mali četvrtasti otvor iznad sebe kroz koji je u kolibu prodiralo svjetlo dana. Kutkom oka zapazio je nekakvu udubinu u zidu kolibe i u njoj uglavnom izgorjele komade drva i pepeo. Na drugoj strani kolibe, ugledao je nekakav široki, niski, neravni predmet od platna, položen na pod, iz kojega su kroz brojne rupe provirivale kukuruzne komušine,dosjetio se da to vjerojatno služi umjesto kreveta.

Kad se u otvoru iznad njega pokazao sumrak, Kunta začuje,negdje vrlo blizu čudan zvuk nekakvog roga. Nedugo zatim, čuo je glasove i osjetio miris mnogih crnih ljudi koji su prolazili blizu kolibe u kojoj se Kunta nalazio. Zatim je osjetio miris jela koje se kuha.

Dok su mu se grčevi gladi miješali s muklim bolovima u glavi i oštrim bolovima u leđima, rukama i

nogama, izderanim od trnja, Kunta samog sebe prekori što nije sačekao bolji trenutak za bijeg, onako kako bi učinila u stupicu uhvaćena životinja.Prvo je morao pozorno promatrati i nešto više naučiti o toj čudnoj zemlji i tom poganskom narodu.

Kuntine su oči bile zatvorene kad su zaškripala vrata kolibe,osjetio je miris crnca kojega je bio napao,koji je pomogao tuobabu da ga ponovo uhvati. Ležao je nepomično, pričinjajući se da spava,dok ga snažan udarac nogom o rebra nije natjerao da naglo otvori oči. Uz psovku, crnac stavi Kunti nešto pred samo lice, prebaci preko njega pokrivač i izađe, zalupivši za sobom vrata.

Miris hrane ispred njega izazivao je Kunti bolove u želucu, gotovo isto toliko neizdržive kao što su bili bolovi u leđima. Konačno otvori oči. Na okruglom, ravnom komadu kovine bila je nabacana nekakva kaša i nekakvo meso, a pokraj toga bila je niska, okrugla tikva s vodom.

Okovi koji su ga raspinjali, onemogućavali su mu da dohvati posude, ali obje su bile dovoljno blizu da ih je mogao dohvatiti ustima. Baš kad je htio uzeti malo hrane, Kunta nanjuši da je meso prljava svinjetina i gorka slina poleti mu iz želuca ravno u metalni tanjur.U toku noći naizmjence je tonuo u san i ponovo se budio,razmišljajući začuđeno o tim crncima koji su izgledali kao Afrikanci a jeli su svinjetinu. To je jedino moglo značiti da oni ne poznaju ,ili su izdali ,Alaha.Tiho je unaprijed molio od Alaha oproštenje ako njegove usnice ikada nesvjesno dotaknu svinjetinu, ili ako možda bude jeo iz neke plitice na kojoj je prije toga ležalo svinjsko meso.

Ubrzo potom, kroz otvor se ukazalo svjetlo novog dana i Kunta opet začuje onaj čudni zvuk nalik na rog,zatim je zamirisalo jelo i čuli su se glasovi crnaca koji su se užurbano kretali oko kolibe.Onda se opet pojavi onaj čovjek kojega je Kunta prezirao, i donio mu je novu hranu i vodu.Kad je vidio da je Kunta povraćao preko nedirnute hrane od sinoć, sagne se ljutito psujući i natrlja Kunti lice sadržinom jučerašnjeg tanjura. Zatim stavi pred njega svježu hranu i vodu pa izađe.Kunta odluči da će jelo progutati kasnije,sada mu je bilo toliko mučno da o tome uopće nije mogao ni misliti.

Malo kasnije,čuo je kako su se opet otvorila vrata. Ovaj put je osjetio zadah tuobaba. Kunta je čvrsto stiskao oči, ali kad je tuobab ljutito zagunđao, uplašio se da će ga ponovo udariti nogom i otvorio je oči. Našao se pred mrskim licem tuobaba koji ga je bio doveo ovamo.Tuobabovo je lice bilo zajapureno od bijesa. Govorio je nešto glasom koji je zvučao kao psovka i prijetećim mu je pokretima ruku pokazivao kako će opet dobiti batine ako ne bude htio jesti. Zatim tuobab izađe iz kolibe.

Kunta uspije pomaknuti lijevu ruku dovoljno daleko da je prstima mogao zagrepsti malo prašine s onog mjesta na kojem je stajao tuobab.Privlačeći prašinu bliže sebi,Kunta sklopi oči i zazove duhove zla neka bace vječno prokletstvo na utrobu tog tuobaba i njegove obitelji.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 1

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:33 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


44. POGLAVLJE



Kunta je izbrojio četiri dana i tri noći u kolibi.A svake je noći osluškivao pjevanje iz obližnjih koliba i više se osjećao Afrikancem nego ikada prije u svom vlastitom selu. Kakvi su to ljudi, mislio je, koji provode živote pjevajući ovdje u zemlji tuobaba. Pitao se koliko u čitavoj zemlji tuobaba ima takvih čudnih crnaca koji izgleda niti znaju, niti ih zanima tko su i što su.

Kunta je osjećao posebnu bliskost sa suncem, svakog jutra kad bi izašlo. Sjetio se što je onaj starac koji je nekoć bio alcala, rekao tamo u mraku utrobe velike kanoe: ‘’Svakog će nas dana izlazeće sunce podsjećati na to da ono izlazi u našoj Africi, koja je pupak svijeta.’’

Iako je ležao raspet lancima, vježbao je sve dok nije naučio kako će se pomicati pomalo naprijed ili natrag, pomažući se leđima i stražnjicom, kako bi mogao bolje razgledati uske, ali debele željezne obruče, nalik na narukvice, kojima su lanci bili pričvršćeni za četiri štapa u četiri ugla kolibe. Štapovi su bili debeli kao donji dio Kuntine noge, i Kunta je bio svjestan kako nema nikakve nade da bi ikada mogao barem jedan od njih slomiti ili iščupati iz čvrsto nabijenog zemljanog poda, jer gornji su krajevi štapova izlazili ravno kroz krov kolibe. Prvo očima, zatim prstima,Kunta je brižljivo ispitao rupice u debelim željeznim orukvicama,vidio je kako su njegovi čuvari uvlačili u te rupe neki tanki, metalni predmet koji bi okretali i onda bi se čuo nekakav klik zvuk. Kad bi potresao jedan od prstena, zazveketali bi lanci,dovoljno glasno da bi to netko mogao čuti i tako je odustao od toga.

Pokušao je privući jedan prsten do usta i grizao je koliko je jače mogao,na kraju mu se slomio jedan zub i glavu mu prostrijeli užasna bol.

Tražeći zemlju koja bi bila pogodnija od one s poda kolibe a kojom bi mogao napraviti fetiš za duhove, Kunta je prstima izgrebao između greda u zidu kolibe komadić crvenkastog, sasušenog blata.Primijetivši kratke,oštre čekinje u tom blatu, on znatiželjno ispita jednu od njih, shvativši da je to dlaka prljave svinje, Kunta baci ,dlaku i komadić blata, daleko od sebe i obriše ruku koja je to držala.

Petog jutra ušao je onaj crnac ubrzo nakon što je glas roga označio buđenje, i Kunta se napeto ukoči primijetivši kako osim uobičajene kratke pljosnate toljage, čovjek nosi i dva debela željezna obruča. Sagnuo se i zaključao mu oko nogu te obruče, koji su međusobno bili povezani debelim lancem. Tek nakon toga, otključao je jedan po jedan, sva četiri lanca među kojima je Kunta bio razapet.

Kad se konačno opet mogao slobodno pokrenuti, Kunta se nije mogao suzdržati i skočio je na noge,ali ga je odmah ponovo oborio udarac crnčeve šake, jer je crnac izgleda samo na to čekao.Kad se počeo uspravljati, noga odjevena u čizmu bijesno mu se zarila u rebra. Teturajući, Kunta se još jednom podigne u užasu bola i bijesa,crnac ga ponovo obori, još jačim udarcem. Nije bio svjestan koliko su ga ti dani nepomičnog ležanja na leđima bili oslabili, i sada je ležao boreći se za dah, dok je crnac stajao nad njim s takvim izrazom lica koji je Kunti jasno govorio kako će ga nastaviti obarati na zemlju sve dok ne nauči tko je ovdje gazda.

Sad crni grubom kretnjom naloži Kunti neka ustane. Kad se nije mogao podići čak ni na ruke i koljena, crnac ga grubo povuče na noge i gurne naprijed, a teški obruči na nogama prisilili su Kuntu da se pri hodu nespretno gega.

Blijesak dnevnog svjetla na izlazu iz kolibe isprva ga je zaslijepio, ali trenutak kasnije počeo je

razabirati povorku crnih ljudi koji su užurbano prolazili blizu njega, jedan iza drugoga, a odmah iza njih išao je jedan tuobab, sjedeći na onoj čudnoj životinji koju su kako je čuo zvali »kon«.

Kunta je po mirisu znao da taj tuobab nije onaj koji je držao konop nakon što su Kuntu uhvatili psi.

Bilo je oko deset ili dvanaest crnih,žene su imale glave povezane crvenim ili bijelim krpama,a većina muškaraca i djece nosili su na glavama otrcane slamnate šešire,međutim, nekolicina su bili gologlavi, ali koliko je Kunta mogao vidjeti, nijedan nije oko vrata ili mišice nosio saphie amajliju.

Neki su od muškaraca nosili nešto što je izgledalo kao dugi, čvrsti nož, a čitava se povorka kretala u pravcu velikih polja. Pomislio je kako to moraju biti oni koje je uvečer slušao kako pjevaju.Nije za njih osjećao ništa osim prezira. Skrećući pogled, još uvijek žmirkajući, Kunta izbroji kolibe iz kojih su ti ljudi došli,bilo ih je deset, uključujući i njegovu,sve su bile male poput njegove i nisu izgledale onako čvrsto kao kolibe od zemlje u njegovu rodnom selu gdje su krovovi bili od mirisne trave.

Ove su kolibe bile poređane u nizove po pet,postavljene tako,primijetio je Kunta,da se iz velike kuće lako moglo pratiti sve što se događalo među crnima koji su ovdje živjeli.

Odjednom, crni pokraj njega počne prstom ubadati Kuntu u grudi, uzvikujući: ‘’Ti ,ti Toby!’’

Kunta nije ništa shvaćao i to mu se čitalo na licu, tako da je crni nastavio gurati prst u Kuntine grudi i stalno je ponavljao jedno te isto. Polako Kunti postane jasno kako,ga crni pokušava dovesti do toga da shvati nešto što mu je ponavljao na tom čudnom jeziku tuobaba.Kako je Kunta i dalje tupo gledao u njega, crni počne sada sebe bosti prstom u grudi.

‘’Ja Samson!’’uzviknuo je. ‘’Samson! ‘’onda je opet prenio svoj tvrdi prst na Kuntu.

‘’Ti Toby! Toby. Massa reći, ti ime Toby!’’

Kad je počeo shvaćati o čemu on govori, Kunta je morao upotrijebiti svu svoju snagu da zadrži vlast nad sobom,i potisne bijes koji ga je preplavio,ne pokazujući pri tom nijednom crtom lica da je razumio ono što mu je crnac govorio.Želio je kriknuti: »Ja sam Kunta Kinte, prvi sin Omora kojemu je otac sveti čovjek Kairaba Kunta Kinte!«

Gubeći strpljenje zbog Kuntine prividne gluposti, crni opsuje, slegne ramenima i povede ga dok se Kunta gegao u lancima, u jednu drugu kolibu gdje mu pokretima ruke pokaže neka se opere u velikoj, širokoj posudi od kovine u kojoj je bilo nešto vode. Crni u tu vodu baci krpu i komad nečeg smeđeg. Po mirisu Kunta je zaključio da je to nešto slično sapunu kakav su žene u Juffureu pravile od vrućeg topljenog sala izmiješanog s lugom od vode što se cijedi kroz pepeo sagorjelog drva.

Crni je promatrao, mršteći se, dok je Kunta iskoristio priliku da se opere. Kad je završio, crni mu dobaci neke druge komade tuobab odjeće mjesto dosadašnjih da njima pokrije prsa i noge,kao i jedan otrcani šešir od žućkaste slame, onakav kakav su nosili oni drugi crnci. Kako bi se ti pogani proveli pod žarkim suncem Afrike, pitao se Kunta.

Crni ga zatim odvede u treću kolibu. Unutra neka stara žena razdraženo tresne pred Kuntu pliticu s hranom. On proguta gustu kašu i kruh koji je podsjećao na munko kolač, i zatim to spere nekakvom vrućom juhom što je podsjećala na goveđu, a koju su mu dali u okrugloj šalici.

Nakon toga su otišli do uske, tijesne kolibe gdje mu je zadah unaprijed najavio čemu ona služi. Pričinjajući se kao da skida donji dio odjeće, crni čučne iznad velike rupe izrezane u drvenom sjedalu i počne teško stenjati kao da prazni crijeva. Mala hrpica kukuruznih klipova ležala je u jednom uglu i Kunta nije mogao shvatiti čemu bi to trebalo služiti.Ali je pogodio da mu crni želi pokazati običaje tuobaba,koje je Kunta ionako želio što bolje naučiti kako bi lakše mogao pobjeći.

Dok ga je crni vodio pokraj slijedećih nekoliko koliba, prošli su kraj nekog starca koji je sjedio u nekakvoj čudnoj stolici,stolica se polako ljuljala naprijed natrag dok je starac pleo osušenu komušinu u nešto što se Kunti učinilo kao metla. Ne podižući glavu, starac mu dobaci pogled u kojem je zamijetio prilično ljubaznosti, ali ga je Kunta hladno previdio.

Uzevši jedan dugi nož onakav kakve je Kunta vidio u rukama nekih drugih crnaca, crni mu pokretom glave pokaže prema dalekim poljima, gunđajući i rukom pozivajući Kuntu neka ga slijedi.

Gegajući se nespretno u željeznim okovima koji su mu gulili kožu sa članaka, Kunta je gledao kako se na poljima ispred njih žene i mladi muškarci saginju i skupljaju,te zatim slažu u hrpe osušene stabljike kukuruza, hodajući iza starijih muškaraca koji su rezali stabljike snažnim zamasima dugih noževa.

Većina muškaraca bili su golih leđa i sjali su se od znoja. Kuntine su oči tražile znakove žigosanja,znakove od užarenog željeza kakav je on nosio na leđima , ali vidio je samo ožiljke od bičevanja.

Tuobab je dojahao na svom »konu«,izmijenio je nekoliko riječi s Kuntinim crncem,a zatim se prijeteći zagledao u Kuntu,dok ga je crni pokretima ruke pozivao neka pozorno prati što će mu pokazati.

Sasjekavši nožem oko tucet kukuruznih stabljika, crni se okrene, sagne i pokretima pokaže Kunti neka ih pokupi i počne slagati na hrpu, onako kako su to radili ostali crnci. Tuobab je trznuo konja bliže uz Kuntu, držeći u ruci bič i mršteći se kako bi što jasnije pokazao što namjerava učiniti ako Kunta odbije poslušnost. Ljut zbog svoje bespomoćnosti, Kunta se prigne i pokupi dvije stabljike.Oklijevajući pogleda nož crnoga kako uz reski zvuk siječe stabljike ispred njega. Ponovo se sagne i pokupi još dvije stabljike, pa još dvije. Osjećao je poglede ostalih crnaca iz drugih redova i vidio je kraj sebe noge tuobabovog konja.Osjetio je olakšanje drugih crnaca, a konačno su se i konjske noge odmaknule od njega.Ne dižući glavu, Kunta je vidio kako tuobab jaše sad ovamo, sad onamo, odlazeći uvijek tamo gdje bi primijetio kako netko, po njegovu sudu, ne radi dovoljno hitro, gdje bi se, uz ljutiti uzvik, njegov bič oštro spustio na leđa tog nesretnika.

Tamo u daljini,Kunta je ugledao cestu.

Nekoliko puta u toku vrelog poslijepodneva, kroz znoj što mu se slijevalo niz čelo i grizao ga za oči, Kunta je uhvatio pogledom usamljenog jahača tamo na cesti, a dva puta je vidio i kola kako prolaze. Okrećući glavu na drugu stranu, vidio je rub šume u koju je pokušao pobjeći. A odavde gdje je sada skupljao stabljike kukuruza, jasno je mogao vidjeti kako je ta šuma uska, zbog čega su ga lako uhvatili,a što dosad nije znao.

Nakon nekog vremena, Kunta prestane pogledavati u tom pravcu, jer je želja da skoči i potrči prema tim stablima bila gotovo neodoljiva.Svaki korak koji je napravio podsjećao ga je uostalom na to kako s okovima na nogama ne bi uspio napraviti ni pet koraka preko polja.Dok je u toku poslijepodneva nastavio raditi, Kunta odluči kako,prije nego ponovo pokuša pobjeći,mora naći nekakvo oružje da bi se mogao boriti sa psima i ljudima. Nijedan sluga Alaha ne smije odustati od borbe ako ga tko napadne, podsjeti se Kunta. Bilo da se radi o psima ili o ljudima, o ranjenom bivolu ili gladnom lavu, sin Omora Kinte nikada ne smije ni pomisliti na predaju.

Sunce je već bilo zašlo kad se rog opet oglasio,ovaj put u daljini. Dok je Kunta gledao ostale crnce kako se žurno svrstavaju u red, poželio je da može prestati misliti o njima kao o pripadnicima plemena čije su karakteristike nosili, jer su ovo bili nevrijedni pogani, nedostojni da ih pribraja onima koji su s njim došli na velikoj kanoi.

Ali, kako je glup morao biti tuobab kad je ljude iz plemena Fulani,ma koliko to bili bijedni primjerci

svoga roda,tjerao da mu skupljaju kukuruzne stabljike, umjesto da ih zaposli kod stoke.Svatko zna da su Fulani jednostavno rođeni za to da se brinu za stoku, Fulani naprosto razgovaraju sa svojim životinjama.

Tu je Kuntinu misao prekinuo prasak biča kojim je tuobab na »konu« upućivao Kuntu neka stane u red s drugima.Kad je poslušao,neka zdepasta, debela žena u koloni ispred njega, napravi nekoliko brzih koraka naprijed kako bi se što više udaljila od Kunte. Kunta poželi pljunuti na tu ženu.

Kad su počeli hodati,svaki je nespretni korak još jače derao njegove članke, s kojih je koža već bila zguljena tako da je počela kapati krv,Kunta začuje negdje u daljini lavež lovačkih pasa. Strese se sjećajući se onih koji su njega gonili i napali. Zatim mu kroz pamet proleti sjećanje na njegova wuolo psa. Poginuo je napadajući ljude koji su tamo u Africi napali i zarobili Kuntu.

Ponovo u svojoj kolibi, Kunta je kleknuo i čelom dotakao tvrdi zemljani pod u pravcu gdje će,znao je,sutra izaći novo sunce.Dugo je molio kako bi nadoknadio dvije molitve koje nije mogao izmoliti tamo u polju, jer bi ga zacijelo prekinuo udarac bičem onog tuobaba što jaše »kona«.

Kad je završio s molitvom,Kunta sjedne uspravno i neko je vrijeme tiho govorio na tajnom jeziku sira kango, moleći svoje pretke neka mu pomognu izdržati. Zatim,stišćući među prstima dva pijetlova pera koja je neprimjetno uspio pokupiti tog jutra dok ga je »Samson« vodio naokolo ,Kunta razmisli kako bi mogao uhvatiti priliku i ukrasti jedno svježe jaje. S pijetlovim perima i malo sitno smrvljene ljuske svježeg jajeta, mogao bi prirediti moćni fetiš za duhove. Njime bi od njih tražio neka blagoslove prašinu koju je Kunta dotakao svojim posljednjim koracima u rodnom selu.Ako bi ta prašina bila blagoslovljena, otisci njegovih stopala pojavili bi se jednog dana ponovo na tlu Juffurea, gdje svaki čovjek u selu poznaje otiske stopala svojih susjeda,i selo bi se veselilo ugledavši znamenje koje bi im javljalo da je Kunta još uvijek živ i da će se živ i zdrav vratiti u svoje selo. Bilo kada...

Po tisućiti put Kunta je preživljavao moru onih trenutaka kad su ga tuobabi zarobili.Da je ona grančica koja ga je upozorila pukla samo korak ranije, mogao je skočiti i dohvatiti koplje. Suze nemoćnog bijesa navrle su mu na oči.Činilo mu se kako se već beskonačno dugo vremena njegov život sastoji samo od toga da ga gone, napadaju, hvataju i okivaju u lance.

Konačno, on je sada odrastao muškarac,sa svojih sedamnaest kiša on se više ne može prepuštati plaču i samosažaljenju.Kunta obriše suze i otpuže do svog tankog, kvrgavog ležaja od kukuruzovine, te pokuša zaspati ali, neprestano mu se po glavi vrtjelo ime »Toby« koje su mu nadjenuli i u njemu se opet probudi srdžba.Bijesno zatopće nogama od bespomoćnosti ali je taj pokret još dublje usjekao željezne okove u njegove članke i Kunta se rasplače.

Da li će on ikada postati muškarac kakav je Omoro? Pitao se da li njegov otac još misli na njega,i da li je njegova majka prenijela na Lamina,Suwadua i Madija onu ljubav koja joj je oduzeta kad su joj ukrali Kuntu. Mislio je na sve seljane Juffurea i na to kako još nikada nije tako jasno osjetio koliko duboko voli svoje selo. Kao što je često činio na velikoj kanoi, Kunta je pola noći ležao budan, a pred očima su mu se nizali prizori iz Juffurea, sve dok se svjesno nije prisilio zaklopiti oči i tada ga konačno savlada san.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 1

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Možte odgovarati na teme u ovom forumu