Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Dostojevski

Strana 1 od 5 1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Dostojevski

Počalji od Mustra Uto Feb 06, 2018 2:21 pm

First topic message reminder :

Dostojevski - Page 2 0710.Nesterov.Mihail.Molchanie.1903.holst.maslo.71h116.sm





PRVI DEO

GLAVA PRVA
I
Ne mogavši da se savladam, sedoh da napišem ovu istoriju mojih prvih koraka u životu, iako sam mogao proći i bez toga... Jedno znam pouzdano: nikad neću sesti da pišem svoju autobiografiju, pa makar živeo i do sto godina. Mora čovek biti baš bedno u sebe zaljubljen, pa da bez stida piše sâm o sebi. Ipak se opravdavam time što ne pišem iz istih razloga zbog kojih pišu svi, to jest zbog pohvale čitalačke. Što sam se iznenada rešio da napišem od reči do reči sve što se sa mnom dogodilo od prošle godine, to sam učinio po unutrašnjoj potrebi: toliko sam potresen svim onim što se desilo. Zapisaću samo događaje, izbegavajući koliko je god moguće sve što je sporedno, a naročito književne ukrase; književnik piše trideset godina, i na kraju krajeva opet ne zna zašto je pisao toliko. ja nisam književnik, niti hoću da budem književnik, i smatrao bih da je neprilično i ružno da iznosim unutrašnjost moje duše i lep opis mojih osećanja na njihovu književnu pijacu. Međutim, na žalost, predosećam da, kako mi izgleda, nije moguće potpuno proći bez opisivanja osećanja i bez razmišljanja (možda čak i otrcanih razmišljanja). Toliko razorno deluje na čoveka književni rad, čak i kad piše samo za sebe. Razmišljanja će možda biti čak i vrlo otrcanih, jer je vrlo moguće da ono što čovek sâm ceni, nema nikakve vrednosti za druge. Ali sve to na stranu. Pri svem tom, evo ipak predgovora! Više u tom pravcu neće biti.
Na posao! Mada ništa nije teže nego prići ma kom poslu, možda čak i svakom poslu.


Poslednji put izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 12:12 pm, izmenio ukupno 2 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Uto Feb 06, 2018 2:33 pm

Dostojevski - Page 2 0723.Nikitin.Ivan.Nikitich.Petr.I.na.smertnom.lozhe.1725.holst.m



IV
Ovde moram da priznam zašto me je toliko oduševio Vasinov argument o „ideji-osećaju“, i ujedno s tim moram da se pakleno stidim. Da, odista sam se plašio da odem Dergačevu, iako ne iz onoga razloga koji je zamišljao Jefim. Plašio sam se zato što sam ih se plašio još u Moskvi. Znao sam da su oni (to jest, bilo oni ili drugi koji su kao oni — sasvim svejedno) — dialektičari, i da će mi verovatno razbiti „moju ideju“. Bio sam čvrsto uveren u sebe, i u to da im svoju ideju ne odam i ne kažem: ali bi oni (to jest, opet ili oni ili slični njima) mogli nešto reći od čega bih se razočarao u mojoj ideji, sve da im i ne spomenem ništa o njoj. U „mojoj ideji“ bilo je pitanja koja još nisam bio rešio, ali ja nisam hteo da ih ma ko drugi rešava sem mene. poslednje dve godine čak sam bio prestao da čitam knjige, bojeći se da ne nabasam na štogod što ne bi bilo u korist „ideje“, što bi me moglo pokolebati. I najedanput Vasin jednim udarcem rešava zadatak, i uspokojava me u višem smislu. Doista, čega sam se bojao, i šta su mi mogli učiniti kakvom bilo dialektikom? Možda sam ja jedini tamo i razumeo šta je Vasin govorio o „ideji-osećaju“! Nije dovoljno oprovrgnuti jednu divnu ideju, treba je zameniti drugim nečim što je podjednako divno; inače ću, zato što ne želim da se odvojim od svoga osećaja, u svom srcu makar i nasilno oprovrgnuti svako njihovo oprovrgavanje koje bi mi oni tamo kazali. A šta bi mi oni mogli dati u zamenu? Zbog toga, mogao sam biti hrabriji, trebalo je da sam bio više čovek. Ushićen Vasinom, osećao sam stid, a sebe sam smatrao — nedostupnim derištetom.
Još zbog nečega sam se stideo. Nisam ja probio led i uzeo da govorim iz odvratne želje da se pohvalim svojom pameću, nego više da bih im se „obesio o vrat“. Ovu želju da se ljudima obesim o vrat, da me priznaju za dobrog, i da me zavole, ili slično (jednom reči, prava svinjarija s moje strane), smatram u sebi za najgoru od svih stvari zbog kojih imam da se stidim, a podozrevao sam je u sebi još vrlo davno; još od vremena onog kutka u koji sam se zatvorio pre toliko godina — pa ipak se od nje nisam odvikao. Znao sam da među ljudima treba da budem zatvoreniji. Tešilo me je, posle svakog takvog sramnog ispada, jedino to što mi je ipak ostala „ideja“ skrivena kao i pre, i što im je nisam odao. Sa strahom sam često zamišljao sebe: kad bih ma kome saopštio moju ideju, meni ne bi ništa više ostalo, tako da bih odmah postao kao i drugi ljudi, a možda bih i ideju odbacio; i zbog toga sam je krio i čuvao i bojao se da se ne izbrbljam. I evo kod Dergačeva već od prvoga trenutka gotovo nisam mogao da se uzdržim: istina, nisam ništa odao, ali sam na nedopušten način brbljao; ispala je sramota. Ružna uspomena! Ne, ne treba da živim zajedno sa ljudima; tako i sada mislim; na četrdeset godina unapred to govorim. Moja ideja je — samovanje, kutak.
V
Samo što me je Vasin pohvalio, i već nisam više mogao da se uzdržim da ne govorim.
— Po mom mišljenju, svaki čovek ima pravo da ima svoje osećaje... ako su po njegovom uverenju... s tim da ga niko zbog njih ne prekoreva, — obratih se ja Vasinu. Mada sam progovorio smelo, ipak to nisam govorio ja, nego se u mojim ustima u stvari tuđ jezik kretao.
— Zar? — odmah dohvati otegnuto s ironijom onaj isti glas koji je prekidao Dergačeva i doviknuo Kraftu da je Nemac. Pošto sam ga smatrao punim ništavilom, okrenuh se učitelju kao da mi je on doviknuo:
— Ubeđenje moje je da nikoga ne smem suditi,— rekoh dršćući, jer sam već znao da ću se zaleteti.
— Što ste toliko skromni? — odjeknu opet glas ništavila.
— Svak ima svoju ideju, — gledao sam pravo na učitelja, koji je naprotiv ćutao i posmatrao me smešeći se.
— A koja je vaša? — dobaci ništavilo.
— Dugo bi trajalo da objašnjavam... Ali delimično moja je ideja baš u tome da me ljudi ostave na miru. Dok god imam dve rublje u džepu, hoću da ni od koga ne zavisim (ne uznemiravajte se, znam sve prigovore) i da ništa ne radim — čak ni za to veliko buduće čovečanstvo, za koje ste prizivali gospodina Krafta da radi. Lična sloboda, to jest moja sopstvena na prvom mestu, a za sve drugo neću da znam.
Moja pogreška bila je u tome što sam pao u vatru.
— Znači, vi propovedate spokojstvo site krave?
— I to. Krava nikoga ne vređa, nikome nisam ništa dužan, plaćam društvu u obliku poreza odštetu da me ne kradu, ne premlate i ne ubiju, a više niko ništa ne sme da traži od mene. ja možda imam lično i drugih ideja, i možda ću služiti čovečanstvu, i to možda i deset puta više nego svi ovi što to propovedaju; ali ja hoću da to od mene niko ne zahteva, da me niko ne nagoni kao gospodina Krafta; hoću punu slobodu, čak ako ni prstom ne mrdnem. A ovo trčanje da se svakom obesiš o vrat od ljubavi prema čovečanstvu, i rastapanje u suzama od razneženosti — to je samo moda. A po čemu ja moram neizostavno voleti svoga bližnjeg ili to vaše buduće čovečanstvo koje nikada neću videti, koje za mene neće znati, i koje će, takođe, proći bez svakoga traga i spomena (vreme tu ne igra nikakvu ulogu), kad se zemlja, sa svoje strane, bude pretvorila u ledenu stenu i bude letela po bezvazdušnom prostoru sa beskonačnim brojem takvih ledenih stena, to jest, nešto besmislenije nije moguće ni zamisliti! Eto vaše nauke! Recite, zašto da bezuslovno moram biti plemenit, u toliko pre što sve to traje samo jedan minut!
— B-ba! — doviknu glas.
Sve to ispalio sam nervozno i ljutito, pokidavši sve konce. Znao sam da padam u provaliju, ali sam još hitao iz bojazni da me ko u tom ne sprečava. I suviše sam osećao da sipam kao kroz rešeto, bez veze i kroz deset misli u jedanaestu, ali meni se žurilo da ih uverim i pobedim. To je toliko bilo važno za mene! Tri godine sam se spremao. Značajno je da su se svi ujedanput ućutali, ništa nisu govorili, nego su svi slušali. ja opet produžih da govorim učitelju.
— Baš tako. Jedan vrlo uman čovek rekao je, između ostaloga, da ništa nije teže nego odgovoriti na pitanje: „Zašto je neophodno potrebno biti plemenit?“ Vidite, ima tri vrste podlaca na svetu: prvo, naivni podlaci, to jest, oni koji su uvereni da je njihova podlost najveća plemenitost; zatim, podlaci koji se stide svoje sopstvene podlosti, ali ipak je ne napuštaju; i najzad, prosto podlaci, čistokrvni podlaci. Dopustite: imao sam jednog školskog druga, po imenu Lamberta, koji mi je govorio još kad mu je bilo šesnaest godina, da će mu, kad se bude obogatio, najveće uživanje biti da hrani pse hlebom i mesom, dok deca siromaha budu umirala od gladi; a kad ne budu imali čime da se ogreju, on će kupiti puno dvorište drva, drva će složiti u polju i zapaliti, a siromasima neće dati ni ivera! Recite, šta da odgovorim ovom čistokrvnom podlacu na pitanje: „zašto neophodno treba da bude plemenit?“ A naročito sada u naše vreme koje ste tako preobrnuli, jer gore od ovoga što sad biva — nikad nije bilo. U našem društvu, gospodo, vlada zbrka. Boga odričete, polet odričete, pa koja gluva, slepa, tupa začmalost može da me nagna da radim ovako, ako mi je prijatnije onako? Vi kažete: „razuman odnos prema čovečanstvu je i moja korist“; a ako ja nalazim da su sve te razumnosti nerazumne, sve te kasarne, te falange? Neka ih đavo nosi, i njih i one buduće, kad samo jedanput živim na svetu! Dopustite mi da ja sâm znam šta je moj interes: to više vredi. Šta me se tiče šta će biti kroz hiljadu godina s tim vašim čovečanstvom, ako za sve to po vašem kodeksu ne budem imao ni ljubavi, ni budućega života, ni priznanja za moje podvige? Ne; ako je tako, onda ću na najbezobzirniji način živeti za sebe, a ostali makar svi propali!
— Divna želja!
— Uostalom, uvek sam spreman da se pridružim — Još lepše! (ovo sve onaj isti glas).
Svi ostali su i dalje ćutali, svi su me posmatrali i zagledali; ali, malo po malo, s raznih strana sobe poče kikotanje, istina tiho, ali su se ovi kikotali meni pravo u oči. Samo Vasin i Kraft se nisu kikotali. I onaj s crnim zaliscima se smešio; on me je neprestano posmatrao i slušao.
— Gospodo, — drhtao sam sav, —Ja vam moju ideju neću reći nipošto, a pitam vas sa vaše tačke, — ne sa moje, verujte, jer ja možda hiljadu puta više volim čovečanstvo nego vi svi ukupno! Recite, — a vi ste sada neophodno dužni da mi odgovorite, vi ste to obavezni zato što se smejete, — recite: čime ćete me pridobiti da idem za vama? Recite, čime ćete mi dokazati da će kod vas biti bolje? Šta ćete da učinite s protestom moje ličnosti u vašoj kasarni? Odavno sam, gospodo, želeo da se sretnem s vama! Kod vas će biti kasarna, zajednički stanovi, stricte nésessaire,[9] ateizam i zajedničke žene bez dece, — to je vaš finale, znam ja to. I za to, za taj mali delić srednje vrednosti koju će mi obezbediti vaša razumnost, za zalogaj i za toplu sobu vi biste u zamenu hteli celu moju ličnost! Dopustite: neko mi, recimo, odvede ženu: da li ćete mi u toj meri oduzeti lično pravo da protivniku ne smem da razbijem glavu? Reći ćete da ću i ja tada biti razumniji; ali šta će žena reći o takvom razumnom mužu, ako sebe koliko-toliko poštuje? To je neprirodno; stidite se!
— A vi ste u pitanju ženske časti — specialist? — odazva se zlurado glas ništavila.
U jednom trenutku mi dođe da jurnem na njega i da ga udarim pesnicom. Bio je sitnoga rasta, riđ i pegav...
uostalom, neka ide do đavola sa svojom spoljašnošću!
— Budite spokojni, ja još nisam poznao nijednu ženu — odsekoh ja, okrenuvši se sad prvi put njemu.
— Dragoceno priznanje, koje je samo moglo biti učtivije iskazano s obzirom na prisutne dame!
Ali najedanput svi se okrenuše; svi počeše da traže šešire i pođoše da odlaze, — naravno ne zbog mene, nego što im je bilo vreme da idu; a mene obuze stid zbog toga što su svi ćutali prema meni. I ja skočih.
— Dopustite mi da se raspitam za vaše prezime: vi ste neprestano gledali u mene? — priđe mi iznenada učitelj s najpodlijim osmejkom.
— Dolgoruki.
— Knez Dolgoruki?
— Ne, samo Dolgoruki, sin bivšega roba Makara Dolgorukog, i nezakoniti sin moga bivšega spahije gospodina Versilova. — Ne uznemiravajte se, gospodo: nisam to rekao zato da me odmah svi zagrlite i da svi zariknemo kao telad od razneženosti!
Odjedanput odjeknu gromak i bezobziran smej tako da se dete, koje je bilo zaspalo iza vrata, probudilo i zapištalo. Drhtao sam od besa. Svi su se rukovali s Dergačevom i odlazili, ne obraćajući na mene nikakvu pažnju.
— Hajdemo, — povuče me Kraft.
Priđoh Dergačevu, rukovah se s njim iz sve snage i još mu nekoliko puta takođe iz sve snage prodrmah ruku.
— Izvinite što vas je neprestano vređao Kudrjumov (onaj riđi), — reče mi Dergačev.
Otidoh za Kraftom. Nimalo se nisam stideo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:15 am

Dostojevski - Page 2 0722.Nevrev.Nikolaiy._1830-1904_.Pietr.I.v.inozemnom.nariade


VI
Naravno, beskonačna je razlika između mene kakav sam sada, i mene kakav sam bio u to vreme.
Produžujući da „se nimalo ne stidim“, još na stepenicama stignem Vasina, ostavivši Krafta kao ličnost drugostepene važnosti, i s najprirodnijim izgledom, kao da se ništa nije dogodilo, zapitam ga:
— Čini mi se, molim vas, da vi poznajete moga oca, to jest, hoću da kažem Versilova?
— S njim lično baš se ne poznajem, — odmah odgovori Vasin (bez i najmanjega traga od one uvredljive utančane učtivosti koju imaju ljubazni ljudi kad govore s čovekom koji se maločas osramotio); — ali ga nešto malo poznajem: sretao sam ga u društvu i slušao kad govori.
— Kad ste ga slušali, onda ga naravno i poznajete, zato što ste vi — vi! Kako vi o njemu mislite? Izvinite što sam ubrzao s ovim pitanjem, ali mi je potrebno. Baš kako vi o njemu mislite, baš vaše mišljenje mi je neophodno potrebno.
— Mnogo me pitate. Meni izgleda da je taj čovek sposoban da sebi postavi ogromne zadatke i, možda, da ih i ispuni, — ali on ne daje nikome računa o svom radu.
— Tako je, sasvim tako, on je vrlo ponosit čovek! Ali da li je on čist čovek? Čujte, šta vi mislite o njegovom katoličanstvu? Uostalom, zaboravio sam da vi možda ne znate...
Da nisam bio toliko uzbuđen, sigurno ga, razume se, ne bih saleteo s takvim pitanjima, i to čoveka s kojim nikada nisam govorio, nego o njemu samo čuo. Iznenađivalo me je da Vasin kao da nije ni primetio moju ludost.
— Čuo sam nešto i o tome, ali ne znam koliko u tome ima istine, — odgovori on spokojno i mirno kao i ranije.
— Nema nimalo! To je laž o njemu! Zar vi istina mislite da on može da veruje u Boga?
— On je vrlo ponosit čovek, kao što ste maločas rekli, a mnogi vrlo ponositi ljudi vole da veruju u Boga, naročito oni koji malo preziru ostale.
Mnogi jaki ljudi imaju, izgleda, neku prirodnu potrebu — da nađu koga bilo ili što bilo, čemu će se klanjati. Jakom čoveku često je teško da podnosi svoju snagu.
— Čujte, to mora biti da je potpuno tačno! — viknuh ja opet, — samo, hteo bih da shvatim...
— Uzrok je jasan: oni izaberu Boga, da se ne bi klanjali ljudima; — razume se, ni sami ne znajući na koji se način to u njima događa; pokloniti se Bogu, to nije toliko poniženje. Među njima se javljaju verski fanatici, — tačnije rečeno, oni koji bi želeli da budu verski fanatici; ali oni samo svoju želju smatraju da je vera. Među takvim ljudima nalaze se vrlo često na kraju krajeva oni koji se razočaravaju O gospodinu Versilovu mislim da ima i izvanredno iskrene karakterne crte. I uopšte me je zainteresovao.
— Vasine! — uskliknuh ja, — vi ste me obradovali! Ne divim se vašem umu, nego se divim tome kako možete vi, toliko čist čovek i koji je toliko iznad mene, — kako možete da idete sa mnom i da govorite tako prosto i ljubazno kao da se ništa nije desilo!
Vasin se nasmešio.
— Vi me preterano hvalite, a tamo se nije desilo ništa drugo sem to da vi odveć volite razvučene razgovore. Vi ste, verovatno, vrlo dugo pre toga ćutali.
— Tri godine sam ćutao, tri godine sam se spremao da govorim... Razume se, nisam vam mogao izgledati magarac zato što ste vi sami vrlo pametan čovek, mada je nemoguće ponašati se gluplje nego ja, ali ćete me zato smatrati podlacem?
— Podlacem?
— Da, nesumnjivo! Recite, zar me u potaji ne prezirete zato što sam kazao da sam vanbračni sin Versilovljev... i što sam se pohvalio da sam sin spahijskoga sluge?
— Vi sebe preterano mučite. Ako nalazite da je glupo to što ste kazali, drugi put nemojte to više da činite: imate pred sobom još pedeset godina.
— O, ja znam da je potrebno da budem vrlo ćutljiv pred ljudima. Najgori od svih poroka je taj: vešati se ljudima o vrat; to sam im sâm maločas rekao, a evo se već i vama vešam! Ali ipak ima mala razlika, je l’ te? Ako ste shvatili tu razliku, ako ste bili sposobni da je shvatite, blagosiljaću taj trenutak.
Vasin se opet nasmešio.
— Hajdete k meni ako hoćete, — reče. — Imam sada posla i zauzet sam, ali učinićete mi zadovoljstvo.
— Po vašem licu zaključio sam maločas da ste vrlo tvrd i zatvoren čovek.
— To je, možda, potpuno tačno. Upoznao sam vašu sestru, Lizavetu Makarovnu, prošle godine u Lugi... Kraft je zastao i, izgleda, čeka vas; on ide na drugu stranu.
Snažno stisnem ruku Vasinu i pohitam do Krafta koji je neprestano išao ispred nas dok sam ja razgovarao s Vasinom. Ćuteći smo došli do njegovoga stana; još nisam hteo ni mogao da govorim s njim. U Kraftovom karakteru najistaknutija crta bila je — nežnost.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:16 am

Dostojevski - Page 2 0721.Nesterov.Mihail.Videnie.otroku.Varfolomeiu.Variant



GLAVA ČETVRTA
I
Kraft je ranije imao nekakvu službu, ali je ujedno i pomagao pokojnom Andronikovu (uz nagradu) u vođenju raznih privatnih njegovih poslova kojima se ovaj stalno bavio pored svoje službe. Za mene je bilo važno to što je Kraftu, usled njegovih bliskih veza sa Andronikovim, moglo biti poznato mnogo što-šta od onoga što je mene toliko interesovalo. Ali sam saznao od Marije Ivanovne, žene Nikole Semjonovića, kod koga sam stanovao toliko godina dok sam išao u gimnaziju, i koja je bila Andronikova sestričina, pitomica i ljubimica, — da je Kraftu čak „poručeno“ da mi nešto preda. Već sam ga čekao celoga meseca.
On je imao mali stan od dve sobe, u kome je živeo savršeno sam, a sad, po svome povratku bio je čak i bez posluge. Kofer mu otvoren, ali stvari nisu bile raspremljene, nego su ležale po stolicama, a na stolu pred divanom bila je putna torba, ručni mali kofer, revolver, i drugo. Kad smo ušli, Kraft je bio vrlo zamišljen, kao da je na mene sasvim zaboravio; možda nije bio ni primetio da ja s njim uz put nisam razgovarao. On uze odmah da nešto traži, ali, pogledavši uzgred u ogledalo, zastade, te je čitav minut posmatrao svoje lice. ja sam, doduše, primetio tu čudnovatost (a docnije sam se svega i suviše sećao), ali sam bio utučen i zbunjen. Nisam mogao da se priberem. U jednom trenutku hteo sam da odmah odem, i tako da ostavim celu stvar za svagda. A i kakva je uopšte to briga? Dolazio sam u očajanje što traćim mnogo energije možda na nedostojne sitnice, i to jedino iz osetljivosti, dok pred sobom imam energičan zadatak. A, međutim, moja nesposobnost za ozbiljan posao očevidno se pokazala u onome što se dogodilo kod Dergačeva.
— je l’ te, Krafte, hoćete li vi još koji put ići k njima? — zapitah ga najedanput. On se polako okrenu k’ meni kao da me je rđavo razumeo. ja sedoh na stolicu.
— Oprostite im! — reče Kraft najedared. Meni se to, naravno, učinilo kao podsmevanje; ali kad sam ga bolje pogledao, spazio sam na njegovom licu takvu čudnovatu i čak retku prostodušnost, da je i mene samoga iznenadilo kako je on to tako ozbiljno mene zamolio da im „oprostim“. On uze stolicu i sede pored mene.
— I sâm znam da sam, možda, gomila častoljublja i više ništa, — otpočeh ja, — ali ne tražim izvinjenja.
— Nemate ni od koga, — progovori on tiho i ozbiljno. Celo vreme je govorio tiho i vrlo sporo.
— Mogu baš i ostati kriv u svojim očima... ja volim da sâm sebe optužujem... Izvinite, Krafte, što trtljam koješta. Recite, jeste li i vi član toga kruga ljudi? Eto to sam hteo da vas pitam.
— Nisu oni ni gluplji od drugih ljudi, ni pametniji; oni su pametni kao i svi drugi.
— Zar su svi pametni? — obratih se ja njemu nehotimično radoznalo.
— Svi bolji ljudi sad su pametni. Zdravo žive samo osrednji ljudi i ljudi bez talenta... Uostalom, sve to nema vrednosti.
Dok je govorio, nekako je gledao u vazduh, počinjao rečenice i prekidao ih. Naročito me je poražavala neka tuga u njegovom glasu.
— Da li je i Vasin s njima? Vasin je pametan, Vasin ima moralnu ideju! —rekoh ja.
— Moralnih ideja sada uopšte nema; najedanput se pokazalo da nema nijedne, i, što je glavno, izgleda da ih nikad nije ni bilo.
— Zar ih ranije nije bilo?
—Bolje da to ostavimo,—progovori on očevidno zamoren.
Mene je dirnula njegova bolna ozbiljnost! Zastideh se svoga egoizma, hteo sam da uđem u njegov ton.
— Današnje vreme, — poče on sam, pošto je poćutao dva tri minuta, i sve gledajući nekuda u vazduh, — današnje vreme, to je vreme zlatne sredine i bezosećajnosti, ljubavi prema neznanju, lenosti, nesposobnosti za rad i želje da se sve nađe gotovo. Niko ne razmišlja; retko će ko da izradi za sebe ideju.
— Sad u Rusiji upropašćuju šume, iscrpljavaju njeno tlo, pretvaraju je u stepu i pripremaju je za Kalmike. Javi li se čovek s nadom i posadi li drvo, — svi ga ismevaju: „Zar ćeš ti doživeti plod od njega?“ S druge strane, oni koji žele dobro, raspravljaju o tome šta će biti kroz hiljadu godina. Ideja koja bi ohrabrivala, sasvim je propala. Svi kao da su na železničkoj stanici u čekaonici, i kao da sutra odlaze svi iz Rusije, svi žive tako da samo za njih još bude dovoljno...
— Dopustite, Krafte, vi rekoste: „brinu se o tome šta će biti kroz hiljadu godina“. A zar vaše očajanje... o udelu Rusije... zar ono nije takođe briga iste vrste?
— To... to je najnasušnije pitanje koje postoji! — progovori on razdraženo i brzo ustade s mesta.
— Ah, da! ja sam i zaboravio! — reče on najedanput sa potpuno drukčijim glasom, gledajući me u nedoumici. — Zvao sam vas poslom, a međutim... Tako vam Boga, izvinite.
Kao da se najedanput probudio iz sna, gotovo se zbunio. Zatim uze iz portfelja koji je ležao na stolu, jedno pismo i dade mi ga.
— Evo ovo sam imao da vam predam. To je dokument koji ima neku važnost, -— poče on s pažnjom i poslovno. Mene je još dugo posle toga, kad bih se setio, poražavala ta njegova sposobnost (u takvim za njega trenucima) da se s takvom srdačnom pažnjom unese u tuđu stvar, i da je tako spokojno i jasno izloži.
— Ovo pismo je od onoga Stolbjejeva, posle čije smrti je, zbog njegovoga zaveštanja, izbila varnica Versilovljeva s kneževima Sokoljskim. Ta stvar sad se rešava u sudu, i po svoj prilici rešiće se u korist Versilova; na njegovoj strani je zakon. Međutim, u ovom pismu, koje je privatno, a pisano pre dve godine, sâm zaveštalac izlaže svoju volju, ili, tačnije, želju, i to više u korist kneževa, nego u korist Versilova. U svakom slučaju, one tačke na koje se naslanjaju kneževi Sokoljski u svom osporavanju zaveštanja, dobijaju jaku podršku u ovom pismu. Versilovljevi protivnici mnogo bi dali za ovaj dokument, koji, uostalom, nema odlučne pravne važnosti. Aleksije Nikanorović (Andronikov), koji se bavio Versilovljevim poslovima, sačuvao je ovo pismo kod sebe, i, kratko vreme pre svoje smrti, predao mi ga je s molbom da ga „sačuvam“, — možda se bojao za svoje hartije pošto je predosećao da će umreti. Ne želim da sada sudim o namerama Aleksija Nikanorovića u ovoj stvari, i priznajem da sam se posle njegove smrti našao u nekoj teškoj nerešljivosti šta da radim s ovim dokumentom, naročito s obzirom na to što je blisko rešenje ove parnice u sudu. Ali Marija Ivanovna, kojoj je Aleksije Nikanorović, izgleda, vrlo mnogo poveravao u životu, izvela me je iz teškoće: napisala mi je pre tri nedelje odlučno pismo da predam ovaj dokument baš vama, i da je to, izgleda (njen izraz), saglasno i sa voljom Andronikova. I tako, evo vam taj dokument, a meni je vrlo milo što ga, najzad, mogu da predam.
— Čujte, — rekoh ja, zbunjen takvom neočekivanom novošću, — šta da ja sad radim s ovim pismom? Kako da postupim?
— To zavisi od vaše volje.
— Nemoguće, ja sam vrlo vezan, vidite i sami! Versilov je toliko očekivao ovo nasleđe... i znate, on će propasti bez ove pomoći, — i sad odjedared iskrsava ovaj dokument!
— On postoji samo ovde, u sobi.
— Zaista? — pogledah ga ja pažljivo.
— Ako vi sami ne znate kako da postupite, šta ja mogu da vam savetujem?
— Ali ne mogu ga predati ni knezu Sokoljskom: ubiću sve nade Versilovljeve i, sem toga, pred njim ću ispasti izdajica... S druge strane, ako predam Versilovu, oštetiću nevine ljude, a samog Versilova dovodim u bezilazan položaj: ili da se odrekne nasleđa, ili da izvrši krađu.
— Vi preterano preuveličavate važnost ovoga dokumenta.
— Recite mi samo: ima li ovaj dokument konačno rešavajući karakter?
— Ne, nema. ja nisam bogzna kakav pravnik. Advokat protivne strane, razume se, znao bi kako bi trebalo iskoristiti ovaj dokument, i izvukao bi iz njega svu korist; ali Aleksije Nikanorović je smatrao kao pouzdano da ovo pismo, ako bi se prijavilo, ne bi imalo veće pravne važnosti, tako da Versilov ipak ne bi izgubio parnicu. Više bi se moglo reći da ovaj dokument predstavlja, tako reći, stvar savesti...
— Pa to i jeste važnije od svega, — prekinem ja, — baš zbog toga će Versilov i biti u bezizlaznom položaju.
— On može i da uništi ovaj dokument, i tada će, naprotiv, biti izbavljen od svake opasnosti.
—Imate li vi naročitoga razloga da o njemu tako mislite, Krafte? Eto to bih hteo da znam: zato sam i došao kod vas!
— Ja mislim da bi svak na njegovom mestu tako postupio.
— Da li biste i vi tako postupili?
— Ja ne dobijam nasleđa, i zato ne znam šta bih radio.
— E pa lepo, — rekoh ja, metnuvši pismo u džep. — Neka ova stvar bude za sada svršena. Krafte, čujte, Marija Ivanovna koja mi je, uveravam vas, mnogo stvari otkrila, rekla mi je da biste vi, i to samo vi mogli kazati istinu o onome što se dogodilo pre pola godine u Emsu između Versilova i Ahmakovih. Čekao sam vas kao sunce koje će sve u meni osvetliti. Vi ne znate moj položaj, Krafte. Molim vas da mi kažete celu istinu. Hteo bih da znam to kakav je on čovek, a sad, Sad mi je to više potrebno nego ikad!
— Iznenađuje me da vam Marija Ivanovna to sama nije kazala; ona je o svemu tome mogla čuti od pokojnoga Andronikova i, razume se, ona je i čula, i zato možda zna bolje od mene.
— Andronikovu nije ta stvar bila jasna, baš tako mi je govorila Marija Ivanovna. Tu stvar, izgleda, niko ne može da razjasni. Tu bi se i sâm đavo zapleo. Ali ja znam da ste vi tada bili u Emsu...
— Ne za celo vreme, ali što znam, reći ću rado, samo da li ćete biti zadovoljni?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:16 am

Dostojevski - Page 2 0720.Nesterov.Mihail.Videnie.otroku.Varfolomeiu.1899-1890.holst


II
Neću ovde iznositi od reči do reči kako mi je pripovedao, nego ću samo reći ukratko suštinu.
Pre pola godine, Versilov, koji je preko staroga kneza Sokoljskog postao prijatelj kuće Ahmakovih (svi su se tada nalazili u inostranstvu u Emsu), načinio je silan utisak u prvom redu na samoga Ahmakova, đenerala, i još ne tako starog čoveka, koji je na kartama prokockao ceo bogati miraz svoje žene Katarine Nikolajevne za tri godine bračnoga života, i koga je od razuzdanog života već jedanput bila udarila kaplja. Od ovoga udara on se oporavljao u inostranstvu, a u Emsu se bavio zbog svoje kćeri iz prvoga braka. To je bila jedna bolešljiva devojka od sedamnaest godina, koja je patila od grudne bolesti i kažu da je bila vanredno lepa, ali zajedno s tim i beskrajno fantastična. Miraza nije imala; nadali su se, no običaju, da će dati stari knez. Katarina Nikolajevna bila je, kažu, dobra maćeha. Ali ova devojka se zbog nečega naročito privezala za Versilova. On je u to doba propovedao „nešto strasno“, kako se izrazio Kraft, neki novi život, „bio je u religioznom zanosu višega reda“, — kako su mi kazali da se o njemu čudno, i, može biti, podsmešljivo izrazio Andronikov. Palo je u oči da ga uskoro niko više nije trpeo. Đeneral ga se čak bojao; Kraft ne odriče potpuno glas da je Versilov uspeo da uveri bolesnoga muža da Katarina Nikolajevna nije ravnodušna prema mladome knezu Sokoljskom (koji je tada iz Emsa otputovao u Pariz). On mu to nije rekao otvoreno, nego „po svom običaju“ — izdaleka i pomoću raznih zaobilaznih nagoveštenja, u čemu je bio velik majstor“, izrazio se Kraft. Uopšte treba da kažem da ga je Kraft smatrao i želeo da smatra više jednom varalicom i rođenim intrigantom, nego čovekom istinski proniknutim nečim višim ili bar originalnim. ja sam već i bez Krafta znao da je Versilov u početku imao vrlo jak uticaj na Katarinu Nikolajevnu, i da je malo po malo došlo s njom do prekida. U čemu se sastojala cela ta igra, ni od Krafta nisam mogao saznati, ali svi su potvrđivali da se među njima obojima posle prijateljstva javila uzajamna mržnja. Zatim se desila jedna čudna stvar: bolešljiva pastorka Katarine Nikolajevne očevidno se zaljubila u Versilova: ili ju je nešto u njemu zasenulo, ili se zagrejala njegovim govorom, ili je bilo nešto što ja ne mogu da znam; ali je pouzdano da je Versilov jedno vreme gotovo cele dane provodio u društvu ove devojke. Stvar se svršila s tim što je devojka najedanput izjavila ocu da želi da se uda za Versilova. Da se to odista dogodilo, — to svi potvrđuju, i Kraft, i Andronikov, i Marija Ivanovna, i čak mi je jedanput o tome nešto rekla i Tatjana Pavlovna. Utvrđeno je i to da je Versilov ne samo želeo ovaj brak, nego čak i nastojavao da do njega dođe, i da je saglasnost ovih dvaju nejednorodnih bića, staroga čoveka sa mladom devojkom, bila obostrana. Ali otac se uplašio od ove namere; ukoliko se svakim danom sve više odbijao od Katarine Nikolajevne, on je počeo da gotovo obožava svoju kćer, naročito posle kaplje. Ali kao najogorčennji protivnik ovoga braka pojavila se sama Katarina Nikolajevna. Desilo se puno raznih tajnih, vrlo neprijatnih porodičnih sukoba, sporova, ogorčenja, jednom reči svakojakih gadosti. Otac je, najzad, počeo da popušta kad je video upornost svoje zaljubljene i od Versilova „fanatizovane“ kćeri — kako se izrazio Kraft. Ali Katarina Nikolajevna je produžila da se protivi i to sa neumoljivom mržnjom. I prvo tu sad nastaje nejasnost koju niko ne pominje. Ipak mogu da saopštim objašnjenje koje je dao Kraft na osnovu podataka, ali i to je samo nagađanje.
Po njemu, Versilov je uspeo da, na svoj način, ulije vešto i sigurno u glavu mladoj devojci da Katarina Nikolajevna zato ne pristaje što je i sama u njega zaljubljena, i da ga već odavno muči ljubomorom, trči za njim, intrigira, da mu je već izjavila ljubav i da je sad gotova da ga i spali za to što on voli drugu; jednom reči, nešto slično. Najružnije je to što je on „nagovestio“ o tome i ocu, mužu „neverne“ žene, objasnivši da je knez bio samo izgovor. Razume se, u porodici je nastao pakao. Prema drugim varijantima, Katarina Nikolajevna je vrlo volela svoju pastorku, i sad, oklevetana pred njom, bila je u očajanju, da i ne govorim o njenom odnosu prema mužu. Ali uporedo s ovim ima još jedna varijanta, u koju na moju žalost potpuno veruje i Kraft, i u koju sam i ja sâm bio uveren (o svemu tome sam još ranije slušao). Tvrdili su (kažu da je Andronikov to čuo od same Katarine Nikolajevne) da je, naprotiv, Versilov još ranije, to jest pre nego što su počela osećanja mlade devojke, izjavio svoju ljubav Katarini Nikolajevnoj; da je ona koja je, istina, ranije bila njegov prijatelj, i njime se čak i oduševljavala, mada nije u njega imala poverenja, nego mu stalno protivrečila, — primila ovu Versilovljevu izjavu s velikom mržnjom, i strahovito ga ismejala. Oterala ga je formalno od sebe zato što ju je otvoreno zaprosio, stavljajući joj u izgled da će njenoga muža i po drugi put udariti kaplja. Zbog toga je Katarina Nikolajevna morala osetiti naročitu mržnju prema Versilovu kad je docnije saznala da on tako otvoreno traži ruku njene pastorke. Kad mi je to ispričala u Moskvi, Marija Ivanovna je verovala i u jednu i u drugu varijantu, to jest u obe zajedno: čak je tvrdila da se to moglo desiti zajedno, da je to neka vrsta la Naine dans l amour[10] uvređeni ljubavni ponos sa obe strane, itd, itd, jednom reči da je to jedan zapleten ljubavni roman, nedostojan iole ozbiljnog čoveka sa zdravim mozgom, i uz to pun podlosti. Ali Marija Ivanovna je bila i sama, još od detinjstva, puna romana koje je čitala i dan i noć, bez obzira na njen divni karakter. Na kraju krajeva ispoljilo se očevidno nevaljalstvo Versilovljevo, njegove laži i intrige, nešto crno i ružno, utoliko više što se cela stvar svršila odista tragično: jadna zaljubljena devojčica otrovala se, kažu, fosfornim žižicama; uostalom, ni danas ne znam da li je taj glas istinit; u svakom slučaju starali su se da ga suzbiju svim silama. Devojka je bolovala svega dve nedelje i umrla. Žižice su na taj način ostale pod sumnjom, ali Kraft je i u njih bio čvrsto uveren. Zatim je brzo umro i devojčin otac, kažu od tuge koja je izazvala ponovan udar kaplje, iako tek posle tri meseca. Ali posle pogreba devojčinog, mladi knez Sokoljski koji se vratio iz Pariza u Ems, opalio je Versilovu šamar javno u parku, a ovaj nije hteo da ga pozove na dvoboj; naprotiv, idućega dana pojavio se na šetalištu kao da se ništa nije ni dogodilo. Zato su ga svi napustili; u Petrogradu takođe. Prijateljstva koja je Versilov produžio, bila su u sasvim drugom krugu. U boljem društvu svi su ga osuđivali, mada je, uostalom, malo ko i znao sve pojedinosti; znali su samo nešto o romantičnoj smrti mlade devojke i za šamar. Više podataka imala su samo dva tri lica; više od svih znao je pokojni Andronikov koji je odavno imao poslovne odnose s Ahmakovima, a naročito s Katarinom Nikolajevnom, po jednoj stvari. Ali je on sve te tajne krio čak i od svoje porodice, a otkrio je samo nešto Kraftu i Mariji Ivanovnoj, pa i to zato što je morao.
— Glavna je stvar tu sad jedan dokument, — završio je Kraft, — od koga se neobično mnogo boji gospođa Ahmakov.
A evo šta mi je saopštio i o tome:
Katarina Nikolajevna bila je nesmotrena, te je, kad je stari knez, njen otac, u inostranstvu počeo da se oporavlja od svoga napada, napisala Andronikovu u najvećoj tajnosti (Katarina Nikolajevna imala je u njega puno poverenje) jedno pismo koje ju vanredno kompromituje. U to vreme, kad je počeo da se oporavlja, knez je odista, kažu, počeo da dobija sklonost da troši novac, da ga gotovo baca kroz prozor: u inostranstvu je počeo da kupuje potpuno nepotrebne, ali skupe stvari, slike, vaze — da poklanja velike sume na Bog zna kakve tamošnje razne ustanove; od jednog Rusa svetskoga raspikuće umalo što nije slepo kupio za ogromnu sumu jedno upropašćeno i dugom opterećeno imanje; najzad, počeo je odista i da mašta o ženidbi. Videvši sve to, Katarina Ivanovna, ne napuštajući oca za sve vreme njegove bolesti, zapitala je tada Andronikova, kao pravnika i staroga prijatelja: „da li je moguće po zakonu staviti kneza pod tutorstvo ili ga proglasiti pravno nesposobnim; ako može, onda na koji bi se to način moglo učiniti najudobnije, bez skandala, da niko ne bi mogao da se žali, i da se pri tome poštede osećanja njenoga oca, itd, itd.“ Andronikov kažu da ju je tada odvratio od, toga koraka; a docnije, kad je knez potpuno ozdravio, nije ni bila potreba vraćati se na tu misao; ali pismo je ostalo kod Andronikova. On umire; Katarina Nikolajevna se seća toga pisma: ako bi se ono pronašlo u hartijama pokojnikovim i došlo u ruke staroga kneza, on bi je nesumnjivo oterao na svagda, lišio bi je nasleđa i ne bi joj dao ni kopejke za života. Misao da njegova rođena kći ne veruje u njegovu pamet i da je čak htela da ga proglasi za poludela, pretvorila bi ovo jagnje od čoveka u zver. Ona pak, čim je obudovila, ostala je no milosti kockara muža potpuno bez sredstava, te je računala jedino na oca: ona se potpuno nadala od njega novom mirazu, isto toliko bogatom kao što je bio prvi.
Kraft je o sudbini ovoga pisma znao vrlo malo, ali je primetio da Andronikov „nikad nije cepao potrebne hartije“, i da je, sem toga, mada je bio čovek širokoga uma, bio i „široke savesti“. (Mene je iznenadilo to vrlo bezobzirno mišljenje Kraftovo, koji je baš voleo i uvažavao Andronikova). Kraft je ipak imao uverenje da je ovaj kompromitirajući dokument dospeo u Versilovljeve ruke zbog njegovoga prijateljstva sa udovicom i kćerima Andronikova; bilo se već znalo za to da su one odmah i vrlo uslužno predale Versilovu sve hartije koje je pokojnik ostavio. On je znao i to da je i Katarini Nikolajevnoj poznato da se pismo nalazi u Versilova i da se ona toga i plaši, jer misli da će Versilov odmah otići s pismom starom knezu, — i da je, čim se vratila iz inostranstva, već tražila to pismo u Petrogradu, bila kod Andronikovih, i da ga sad neprestano traži, jer još ipak ima nade da pismo možda i nije u
Versilova, i, najzad, da je i u Moskvu išla jedino u tom cilju, i zamolila Mariju Ivanovnu da potraži pismo među onim hartijama koje su ostale kod nje. O postojanju Marije Ivanovne i o njenim odnosima prema pokojnome Andronikovu ona je saznala tek nedavno, po svom povratku u Petrograd.
— Vi mislite da ga ona nije našla kod Marije Ivanovne? — zapitam ja, imajući međutim svoju misao.
— Ako Marija Ivanovna nije otkrila ništa čak ni vama, znači da možda ni ona nema ništa.
— Znači da vi mislite da je dokument u Versilova?
— Najverovatnije je da će biti tako. Uostalom ne znam, sve može biti, — promrmlja on očevidno zamoren.
Prestao sam da raspitujem, a i našto? Sve što je glavno za mene, objasnilo se, usprkos one nedostojne tamne tačke; sve čega sam se plašio — potvrdilo se.
— Sve je ovo kao bunilo i san, — rekoh ja vrlo rastužen i uzeh šešir.
— Vi vrlo volite toga čoveka? — zapita Kraft sa očevidnim i velikim saučešćem koje sam pročitao na njegovom licu u tom trenutku.
— Tako sam i predosećao, — rekoh ja, — da od vas ipak neću saznati sve potpuno. Ostaje jedina nada na Ahmakovu. U nju sam se i uzdao. Možda ću ići njoj, a možda i neću.
Kraft me pogleda u nedoumici.
— Zbogom, Krafte! Zašto se nametati ljudima koji vas neće? Zar nije bolje sve prekinuti — a?
— A posle kuda? — zapita on nekako surovo i gledajući u zemlju.
— U sebe, u sebe! Sve prekinuti i povući se u sebe!
— U Ameriku?
— Kakvu Ameriku! U sebe, samo u sebe! Eto u tome je cela „moja ideja“, Krafte! —rekoh ja svečano.
On me pogleda nekako radoznalo.
— A vi imate to mesto: „u sebe?“
— Imam. Do viđenja, Krafte! Hvala vam, i izvinite što sam vas uznemirio. Da sam na vašem mestu, kad bih ja Rusiju shvatao tako kao vi, sve bih poslao do đavola: idite kuda znate, intrigirajte, koljite se — šta me se to tiče.
— Ostanite još, —reče on najedanput prateći me već do vrata.
Ja se malo iznenadih, vratih se i opet sedoh. Kraft sede prema meni. Smešili smo se jedno na drugo — sve to vidim kao da se sada događa. Vrlo dobro se sećam da me je on malo iznenađivao. — Vi mi se dopadate, Krafte, zato što ste tako ljubazni, — rekoh ja odjednom.
— Istina?
— To je zato što ja sâm retko umem da budem ljubazan, mada bih želeo da to umem... Uostalom, možda je i bolje što ljudi vređaju: bar vas spasavaju od nevolje da ih volite.
— Koji deo dana vi najviše volite? — zapita me on, očevidno ne slušajući šta govorim.
— Koji deo dana? Ne znam. Ne volim zalazak sunca.
— Istina? — reče on nekako čudno radoznalo, ali se tada odmah opet zamisli.
— Vi opet nekud putujete?
— Da... putujem.
— Uskoro?
— Uskoro.
— Zar je odista za putovanje do Vilna potreban revolver? — zapitah ja potpuno bez ikakve zadnje misli: misli uopšte nije bilo. Tako sam zapitao samo zato što sam spazio revolver, a mučio sam se o čemu da govorim.
On se okrenu i pogleda na revolver ukočeno.
— Nije potreban, ali ga nosim tako, po navici.
— Kad bih imao revolver, sakrio bih ga negde pod ključem. Znate, Bože moj, može čovek da padne u iskušenje. ja možda ne verujem nimalo u epidemiju samoubistava, ali kad vam to neprestano štrči pred očima — ima trenutaka kad može čovek da padne u iskušenje.
— Nemojte da govorite o tome, — reče on i ujedanput ustade sa stolice.
— Ne govorim ja o sebi, — dodadoh ja, takođe ustajući: — meni neće biti potreban revolver. Dajte mi i tri života, — pa će mi biti malo.
— Živite! — izusti on kao da mu se otelo.
On se rasejano nasmeši i, čudnovato, pravo pođe u predsoblje, prosto me izvodeći iz kuće sam, razume se ne primećujući šta čini.
— Želim vam svaku sreću, Krafte, — rekoh ja na izlasku na stepenice.
— Da Bog da! — odgovori on čvrsto.
— Do viđenja!
— I to da Bog da!
Još se sećam njegovog poslednjeg pogleda na mene.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:17 am

Dostojevski - Page 2 0719.Nesterov.Mihail.Velikiiy.postrig.1898.holst.maslo



III
To je, dakle, bio čovek za kojim je toliko godina kucalo moje srce! I šta sam očekivao od Krafta, kakva su to imala da budu nova saopštenja?
Kad iziđoh od Krafta, osetih silnu glad; već je nastajalo veče, a još nisam bio ručao. Stoga uđem, na Velikom prospektu na Petrogradskoj strani, u jednu malu gostionicu, s tim da potrošim jedno dvadeset, a najviše dvadeset pet kopejaka — više tada nipošto sebi ne bih dopustio. Uzeo sam supu i, sećam se, pošto sam je pojeo, seo sam pored prozora i gledao; u lokalu je bilo dosta sveta, osećalo se na pregorelo maslo, stare salfete i duvan. Bilo je odvratno. Nad mojom glavom udarao je kljunom o dno ovoga kaveza ćutljiv slavuj, mračan i zamišljen. U susednoj sobi za bilijar čula se larma, ali ja sam sedeo i mislio. Zalazak sunca (zašto li se Kraft začudio što ja ne volim zalazak sunca?) izazvao je u meni neka nova i neočekivana osećanja, potpuno nesaglasna sa mestom. Sve mi se pojavljivao tihi pogled moje majke, njene slatke oči koje me evo već mesec dana tako bojažljivo gledaju. U poslednje vreme bio sam vrlo grub u kući, najviše prema njoj: želeo sam da budem grub prema Versilovu, ali nisam smeo, te sam po svom podlom običaju mučio nju. Čak sam je sasvim zaplašio: ona me je često takvim molbenim pogledom posmatrala kad bi ušao Andreja Petrović, jer se bojala da s moje strane ne bude ispada... Vrlo čudno je bilo to što sam sad, u gostionici, prvi put poredio fakt da mi Versilov govori ti, a ona — vi. Tome sam se čudio i ranije, i ne u njenu korist, ali sam to sad naročito uporedio — i druge čudne misli su mi jedna za drugom prolazile kroz glavu. Dugo sam odsedao u mestu, sve dok nije pao potpun mrak. Mislio sam i o sestri...
Ovo je za mene odlučan čas. Trebalo je da se rešim po svaku cenu. Zar sam odista nesposoban da se rešim? Šta je to teško da prekinem, kad i oni sami mene neće? A majka i sestra? Ali njih neću ni u kom slučaju napustiti; — ma kako da se obrne stvar.
To je istina da je pojava ovoga čoveka u mom životu, to jest njegova pojava na jedan tren još u prvom mom detinjstvu, bila za mene onaj fatalni udar kojim je počelo moje buđenje svesti. Da ga nisam tada sreo, — moja pamet, moj sklad misli, moja sudbina po svoj prilici bi bili drukčiji, bez obzira čak i na moj unapred sudbinom mi određeni karakter koji svakako ne bih mogao izbeći.
I sad je sve jasnije da je ovaj čovek samo plod moje mašte, mašte iz doba detinjstva. ja sam ga sâm takvim izmislio, a u stvari je on drukčiji, mnogo niži nego u mojoj fantaziji. ja sam došao čistom, čoveku, a ne ovome. I zašto sam se u njega zaljubio, jedanput zauvek, onoga kratkoga trenutka kad sam ga video dok sam još bio dete? Ovo „zauvek“ treba da iščezne. Jedanput ću, ako bude bilo mesta, opisati ovaj naš prvi susret: to je potpuno prazna anegdota iz koje baš ništa ne izlazi. Ali u meni je narasla čitava piramida. Počeo sam tu piramidu još pod dečjim pokrivačem kad sam, legavši da spavam, mogao plakati i maštati — o čemu? — to ni sâm ne znam. O tome što su me ostavili? O tome što me muče? Ali su me mučili samo malo, svega dve godine, u pansionu kod Tušara u koji me je on tada, gurnuo i otputovao za svagda. Docnije me niko nije mučio; naprotiv, čak sam ja gordo gledao na školske drugove. I ne mogu da podnosim tu siročad bez roditelja koja sebe oplakuje! Ništa nije mrže nego kad siročad, vanbračno rođena deca, svi ti odbačeni i uopšte sav taj gad prema kojima nemam nimalo saučešća, najedanput svečano počnu pred publikom da se dižu i da žalostivno, ali neodoljivo, kukaju: „Vidite li kako su s nama postupali!“ ja bih izbio tu siročad. Jer u tom celom odvratnom izmetu nema nikoga da shvati da mu je deset puta plemenitije da ćuti, a ne da jauče i da se ponižava da kuka. A kad si se ponizio, neka ti, sine ljubavi, tako i bude. Eto tako ja o tome mislim.
Ali nije to smešno što sam ja maštao ranije „pod pokrivačem“, nego to što sam došao i ovamo zbog njega, opet zbog ovoga izmišljenoga čoveka, i gotovo zaboravio na moj glavni cil>. Došao sam da mu pomognem da obori klevetu, da smoždi neprijatelje. Taj dokument o kome je govorio Kraft, to pismo ove žene Andronikovu kojeg se ona toliko plaši, koje može da uništi njenu sudbinu i da je baci u siromašvto, a za koje ona misli da se nalazi kod Versilova, — to pismo nije imao Versilov, nego je bilo u mene zašiveno u džepu sa strane! sâm sam ga zašio, i niko više na svetu nije ništa znao o tome. To što je romantična Marija Ivanovna, u koje se dokument nalazio „na čuvanju“, našla za potrebno da ga preda meni i nikom drugom, to je bilo samo njeno shvatanje i njena volja, što ne moram da objašnjavam, mada ću to možda jedanput i učiniti; ali tako neočekivano naoružan, nisam mogao da odolim iskušenju da se pojavim u Petrogradu. Naravno, hteo sam da pomognem tome čoveku samo tajno, ne drukčije, ne ističući se i ne padajući u vatru, ne očekujući ni njegove pohvale ni njegove zagrljaje. I nikad, nikad se ne bih ponizio da mu što prebacim! Zar je on štogod kriv što sam se ja u njega zaljubio i od njega načinio fantastičan ideal? Možda ga uopšte i nisam voleo! Njegova originalna pamet, njegov interesantan karakter, nekoliko onih njegovih intriga i doživljaja, i to što je kod njega bila moja majka — sve to, izgleda, nije više moglo biti dovoljno da me zadrži; dovoljno bi bilo i to što je moja izmaštana ljutnja razbijena i što ga, možda, već više ne mogu voleti. Prema tome, šta me je još zadržavalo, u šta sam se upleo? — to je pitanje. Iz svega je izlazilo da sam glup samo ja, i niko drugi.
Ali kad tražim čestitost od drugih ljudi, biću čestit i Ja: moram priznati da zašiveni u mom džepu dokument nije u mene budio jedino strasnu želju da poletim u pomoć Versilovu. sad mi je to i suviše jasno, a i tada sam već crveneo pri toj pomisli. Meni se priviđala žena, gordo biće višega sveta, s kojom ću se susresti lice u lice; ona će me prezirati, smejaće mi se kao kakvom mišu, a neće ni slutiti da sam gospodar njene sudbine. Ova misao zanosila me je još u Moskvi, a naročito u vagonu kad sam putovao ovamo; to sam već jedanput ranije priznao. Da, mrzeo sam ovu ženu, ali već sam je voleo kao moju žrtvu, i sve je to istina, i sve je tako odista. Ali to je bilo ujedno i tako detinjasto, da takvo što ni od čoveka kao što sam ja, nisam očekivao. ja opisujem svoja tadašnja osećanja, to jest ono što mi je tada prolazilo kroz glavu dok sam sedeo u gostionici ispod slavuja i kad sam se rešavao da još toga večera raskinem s njima neminovno. Pomisao na jutrošnji susret s ovom ženom zalila je odjednom crvenilom stida moje lice. Sraman susret! Sraman i glup utisak koji je — što je glavno — bolji dokaz nego ma šta drugo koliko sam nesposoban da išta izvedem. Ili je bio samo dokaz, tako sam mislio tada, — da nisam kadar da se oduprem čak ni najglupljim mamcima, a ovamo sam maločas rekao Kraftu da imam „svoje mesto“, da imam svoj posao, i kad bih imao tri života, da bi mi i to bilo malo. To sam rekao gordo. Što sam odgurnuo moju ideju i upleo se u Versilovljeve poslove — to bi se još moglo kako tako objasniti; ali što skačem kao uplašen zec s jedne strane na drugu, i što se zadržavam na svakoj sitnici, za to je samo moja glupost kriva. Šta me je teralo da idem kod Dergačeva i da ispadam sa svojim glupostima, kad već odavno za sebe znam da ne umem da kažem ništa pametno ni mudro, i da je za mene najbolje da ćutim? I mora da dođe neki Vasin da me urazumljava time kako imam pred sobom još „pedeset godina života“ i da prema tome ne treba ni zbog čega da se žalostim. Priznajem da je njegova napomena divna, i ona čini čast njegovoj neospornoj pameti; divna je već usled toga što je vrlo prosta, a sve što je vrlo prosto shvata se tek na kraju, pošto je čovek oprobao sve što je nerazumljivije ili gluplje; no za taj argument znao sam i pre Vasina; tu misao sam nosio još pre tri godine; i ne samo to, nego u osnovu te misli je delimično i „moja ideja“. — Eto šta sam sve mislio tada u gostionici.
Imao sam ružno osećanje kad sam, umoran od hoda i od misli, stigao uveče oko osam časova u Semjonovski polk. Već je bio sasvim mrak i vreme se bilo promenilo; bilo je suvo, ali se podigao onaj neprijatni petrogradski vetar i počeo da me oštro bije u leđa, i da raznosi uokrug prašinu i pesak. Koliko natmurenih lica maloga sveta koji se vraćao žurno u svoj kutak s posla i iz fabrika! Svaki ima svoju namrgođenu brigu na licu, a nijedan u celoj toj gomili nema, možda, opštu misao koja bi sve ujedinjavala! Kraft ima pravo: svak na svoju stranu. Sreo sam jednoga maloga dečka, tako maloga da me je čudilo kako je mogao u to doba naći se sâm na ulici; očevidno je zalutao; jedna žena je zastala za trenutak da ga sasluša, ali ništa nije razumela, odmahnula je rukama i otišla dalje, ostavivši ga samog u mraku. ja mu priđem, ali on se, ko zna zašto, uplaši od mene i pobegne dalje. Kad sam se približio kući, rešio sam se da više nikada ne idem Vasinu. Penjući se uza stepenice zaželeo sam vrlo da kod kuće zateknem samo naše, bez Versilova, da bih mogao pre njegova dolaska reći koju dobru reč svojoj majci ili mojoj dragoj sestri, kojoj celoga meseca nisam rekao gotovo nijedne reči. Tako se i dogodilo: on nije bio kod kuće...
Povodom toga što u ove svoje „Beleške“ uvodim ovo „novo lice“ na scenu (to jest, ja govorim o Versilovu), ukratko ću saopštiti njegov životopis, koji je uostalom beznačajan. Činim to zato da bi čitalac sve mogao bolje razumeti, i zato što ne predviđam gde bih mogao da uturim taj životopis u daljem toku pričanja.
Učio je univerzitet, ali je stupio u gardu u konjički puk. Oženio se Fanariotovom i dao ostavku na službu.
Otputovao je u inostranstvo i, kad se vratio, živeo je u Moskvi veselim svetskim životom. Posle ženine smrti došao je u selo; tu se desila epizoda s mojom majkom. Docnije je dugo živeo negde na jugu. Za vreme rata s Evropom opet je stupio u vojsku, ali na Krimu nije bio, i celo vreme nije bio u ratu. Kad se svršio rat, dao je ostavku, otputovao je u inostranstvo i to s mojom majkom, koju je, ipak, ostavio u Kenigsbergu. Sirotica pričala je često sa užasom i sve vrteći glavom, kako je provela tada čitavo pola godine, sama samcita, s malom ćerčicom, ne znajući jezika, kao izgubljena u šumi, a na kraju i bez novca. Tada je za njom doputovala Tatjana Pavlovna i odvela je nazad, nekuda u Nižegorodsku guberniju. Potom je Versilov stupio u službu kao pomiritelni sudija prvoga stepena i, kažu, vrlo dobro vršio svoj posao; ali je uskoro napustio ovaj položaj, i počeo u Petrogradu da se bavi advokaturom po privatnim građanskim sporovima. Andronikov je uvek visoko cenio njegove sposobnosti, vrlo ga je uvažavao, i govorio jedino da ne razume njegov karakter. Zatim je Versilov i ovo napustio, i opet otputovao u inostranstvo, i to na duže vreme, na nekoliko godina. posle su počele naročito bliske veze sa starim knezom Sokoljskim. Za celo to vreme njegova novčana, sredstva izmenila su se dva-tri puta radikalno: čas je pao u potpuno siromaštvo, čas je opet postao bogat čovek i izdizao se.
Sad ću se, uostalom, pošto sam svoje beleške doveo baš do ove tačke, rešiti da izložim i „moju ideju“. Opisaću je rečima, prvi putotkako se rodila. Rešavam se daje, tako reći, otkrijem čitaocu, i to opet radi jasnosti daljega izlaganja.
Jer ne samo čitalac, nego i ja sam, koji ovo pišem, počinjem da se gubim u teškoći objašnjavanja mojih postupaka, zato što nisam objasnio šta me je navelo i navuklo na njih. Zbog te „figure prećutkivanja“ upao sam, usled moje neumešnosti, u one „krasote“ romanopisaca kojima sam se gore smejao. Ulazeći tako reći kroz vrata u moj petrogradski roman sa svima mojim stidnim doživljajima u njemu, nalazim da je ovaj uvod neophodno potreban. Ali nisu me „krasote“ dovele u iskušenje da do sada ćutim, nego i suština stvari, to jest teškoća stvari; čak i sad, kad je već sve prošlo što je bilo, osećam neodoljivu teškoću da; izložim tu „misao“. Sem toga, bez sumnje sam dužan da je iznesem u njenom tadašnjem obliku, to jest kako se ona složila u mojim mislima u to doba, a ne kakva je ona sada, a to je već jedna nova teškoća. Mnoge stvari gotovo je nemoguće prepričati. Naročito te ideje koje su od svih prostije, od svih jasnije, — baš njih je teško shvatiti. Da je Kolumbo pre otkrića Amerike stao da izlaže svoju ideju drugim ljudima, uveren sam da ga užasno dugo ne bi shvatili. Pa nisu ga ni shvatili. Kad to kažem, nipošto ne mislim da sebe poredim s Kolumbom, a ako ko bude to zaključio, neka se sâm stidi, i toliko.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:18 am


Dostojevski - Page 2 0718.Nesterov.Mihail.Sviataia.Rus_.1905.holst.maslo.233h375.sm


GLAVA PETA
I
Moja ideja je — da postanem Rotšild. Pozivam čitaoca da bude miran i ozbiljan.
Ponavljam: moja ideja je — da postanem Rotšild, da postanem isto toliko bogat kao Rotšild; ne samo bogat, nego bogat baš kao Rotšild. Zašto, zbog čega, kakve imam ciljeve — o tome biće reči docnije. Odmah ću samo reći to da je postizanje moga upornost i istrajnost.
Stvar je vrlo prosta, cela je tajna u dve reči: upornost i istrajnost.
— Čuli smo mi već to, — reći će mi ko, —to nije nikakva novina. Svaki fater u Nemačkoj govori to neprestano svojoj deci, a, međutim, vaš Rotšild (to jest pokojni Džems Rotšild iz Pariza, ja o njemu govorim) bio je i ostao jedan, a fatera ima milionima.
Ja bih na to odgovorio:
— Vi tvrdite da ste to već čuli, a međutim niste čuli ništa. Istina, u jednom i vi imate pravo: rekao sam da je ta stvar „vrlo prosta“, ali sam zaboravio da dodam da je i vrlo teška. Sve religije i svi morali u svetu svode se na jedno: „Treba voleti vrlinu i kloniti se poroka“. Ima li, izgleda, išta prostije? Ali deder učinite što bilo po pravilima ma koje vrline i napustite ma koji vaš porok, poprobajte — a? Tako je i ovde.
Eto zato bezbrojni vaši fateri u toku bezbrojnih vekova mogu ponavljati ove dve čudne reči iz kojih je sastavljena cela tajna, a, međutim, Rotšild će ostati jedan jedini. Znači da to nije to, i da fateri ne ponavljaju tu misao.
O upornosti i istrajnosti su bez sumnje slušali i oni: ali za postizanje moga cilja nisu potrebne faterska upornost i faterska istrajnost.
Već samo to da je neko fater, — ne govorim jedino o Nemcima, — da ima porodicu, i da živi kao ostali svet, da ima rashode kao ostali, obaveze kao ostali — pa već ne može postati Rotšild, nego će postati samo srednji čovek. Odveć jasno shvatam da kad postanem Rotšild, ili već samo time što sam poželeo da to postanem, ali ne faterski nego istinski, — već tim samim izlazim iz društva.
Pre nekoliko godina pročitao sam u novinama da je na Volgi na jednom parobrodu umro jedan siromašak koji je išao u ritama i prosio milostinju, čovek svima tamo dobro poznat. U njega su, posle njegove smrti, našli zašiveno u njegove dronjke oko tri hiljade banknota. Nedavno sam opet čitao o jednome prosjaku plemiću koji je išao po gostionicama i pružao ruku za milostinju. Uhapsili su ga, i u njega našli oko pet hiljada rubalja. Odatle se izvode dva zaključka: prvi, da upornost u sabiranju, čak ako su samo i kopejke, daje na kraju ogromne rezultate (vreme tu ne znači ništa), i drugi — da i najnelukaviji oblik zarađivanja, ali samo ako je istrajan — obezbeđuje uspeh matematički.
Međutim ima, možda, i vrlo mnogo ljudi, poštovanih, pametnih i trezvenih, koji (koliko god se trudili) nemaju ni tri, ni pet hiljada rubalja, a koji bi baš užasno želeli da ih imaju. Zašto je to tako? Odgovor je jasan: zato što nijedan od njih, bez obzira na sve njihovo htenje, ipak, ne želi, neće do toga stepena, da, na primer, ako nikako drukčije ne može da zaradi, postane čak i prosjak; i nije do toga stepena uporan da, već kad postane prosjak, ne potroši prve zarađene kopejke na izlišne zalogaje svoje ili svoje porodice. Međutim, pri takvom načinu štednje, to jest pri prosjačenju, potrebno je hraniti se, da bi čovek mogao zaštedeti novac, samo hlebom sa solju i ničim više; bar ja tako mislim. Tako su po svoj prilici radila i pomenuta dva prosjaka, to jest jeli samo hleba, a spavali pod otvorenim nebom. Sumnje nema, oni nisu imali nameru da postanu Rotšildi: to su bili prosto Harpagoni ili Pljuškini u najčistijem obliku, i ništa više; ali i pri svesnom bogaćenju u savršeno drugom obliku, no s ciljem da čovek postane Rotšild, — potrebno je ne manje htenja i silne volje, nego što su je imala ova dva prosjaka. Fater ne iskazuje takvu silnu volju. Na svetu su vrlo različne sile i snage, snaga volje i htenja naročito. Postoji temperatura na kojoj vri voda i postoji temperatura na kojoj se zažari železo.
Ovo je isto kao i manastir, isto kao i asketski podvizi. To je osećanje, a nije ideja. Zašto? Zbog čega? Zar je to moralno i zar nije čudovišno ići u prosjačkom odelu i jesti crn hleb celoga života, a nositi uza se toliki novac? O tim pitanjima docnije, a sada govorimo samo o mogućnosti postizanja cilja.
Kad sam smislio „moju ideju“ (a ona je sva u zažarenom stanju), — pokušao sam da sebe oprobam: da li sam sposoban za manastir i za asketstvo. U tom cilju hranio sam se celoga prvoga meseca samo hlebom i vodom. Crnoga hleba nisam trošio dnevno više od dve i po funte. Da bih mogao ovo da izvedem, morao sam da obmanjujem dobroga Nikolu Semjonovića i Mariju Ivanovnu koja mi je dobra želela. Tražio sam, pored sve njene ljutnje i pored izvesne nedoumice finoga Nikole Semjonovića, da mi se ručak donosi u moju sobu. Tamo sam ga prosto bacao: supu sam prosipao kroz prozor u koprivu ili na koje drugo mesto, goveđinu ili davao kroz prozor psu, ili zavijao u hartiju, trpao u džep i docnije iznosio napolje, i tako sve ostalo. Ali pošto su hleba za ručak davali mnogo manje od dve i po funte, to sam krišom kupovao hleb sam. Taj sam mesec izdržao, samo sam možda malo pokvario stomak; ali idućega meseca dodao sam uz hleb i supu, a ujutru i uveče po šolju čaja—i uveravam vas da sam tako proveo godinu dana u savršenom zdravlju i zadovoljstvu, a duhovno — kao u pijanstvu i neprekidnom tajnom ushićenju. Ne samo nisam žalio što ne jedem, nego sam uživao. Na kraju godine pošto sam se uverio da sam u stanju da održim koji bilo post, počeo sam da jedem kao i ostali, i prešao da ručam s njima zajedno. Ali se nisam zadovoljio s ovom probom, nego sam načinio još jednu: na moj džeparac, sem za izdržavanje koje se plaćalo Nikoli Semjonoviću, davali su mi svakoga meseca po pet rubalja. ja sam se rešio da od njih trošim samo polovinu. Ovo je bila vrlo teška proba, ali posle dve godine, kad sam došao u Petrograd, imao sam u džepu, sem ostalih para, sedamdeset rubalja: koje sam zaštedeo od ovoga džeparca. Rezultat ova dva pokušaja za mene je bio ogroman: uvideo sam pouzdano da mogu toliko hteti da stignem svome cilju, i u tom je, ponavljam, cela „moja ideja“, a ostalo — sve su sitnice.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:19 am

Dostojevski - Page 2 0717.Nesterov.Mihail.Starec-rab.Bozhiiy.holst.maslo

II
Ipak, da razgledamo i sitnice.
Opisao sam moja dva opita; u Petrogradu, kao što je već poznato, načinio sam i treći — išao sam na rasprodaju i, jednim udarcem, zaradio sam sedam rubalja i dvadeset pet kopejaka. Naravno, to nije bila ozbiljna roba, nego samo — igra, zabava: hteo sam od budućnosti da ukradem jedan trenutak i da okusim kako ću ja to ići i raditi. I uopšte ozbiljan prilazak poslu odložio sam još od početka u Moskvi do vremena kad budem bio potpuno slobodan; bilo mi je savršeno jasno da mi je, naprimer, prvo potrebno da svršim gimnaziju. (Universitet sam, kako se već zna, žrtvovao). Neosporno, dolazio sam u Petrograd s prikrivenim gnevom: tek što sam svršio gimnaziju i prvi put postao slobodan, najedanput uvideh da će me Versilovljeva stvar ponovo odvući od prilaska svome delu na neodređeno vreme! Ali mada sam bio ljut, ipak sam putovao potpuno spokojan za moj cilj.
Istina, nisam imao nikakva iskustva; ipak sam tri godine razmišljao, i zbog toga ne mogu imati nikakve sumnje. Hiljadu puta sam zamislio sliku kako ću otpočeti: nađem se najedanput u jednoj od naših dveju glavnih varoši (za početak izabrao sam naše glavne varoši, i baš Petrograd kome sam, po nekom razlogu, dao prvenstvo), i kao pao s neba, ali potpuno slobodan, ni od koga nezavisan, zdrav, i imam zašteđenih u džepu sto rubalja kao prvi početni obrtni kapital. Nemoguće je početi bez sto rubalja, jer bi inače prvi period uspeha odveć dugo trajao. Pored sto rubalja imao sam, kao što je već poznato, hrabrost, upornost, istrajnost, potpunu usamljenost, i tajnu. Usamljenost — to je glavno: užasno sam mrzeo do poslednjeg trenutka druženje i opštenje s ljudima; uopšte govoreći, radi otpočinjanja „ideje“ postavio sam kao uslov sine qua non[11] da budem sam. Ljude sam teško podnosio, i bio bih nespokojan u duši, a nespokojstvo bi škodilo cilju. I uopšte do sada celoga moga života u svem mom maštanju o tome kako ću opštiti sa ljudima — uvek je sve bilo vrlo pametno; ali čim bih prešao na delo — uvek je ispadalo vrlo glupo. I priznajem to s negodovanjem i iskreno, uvek sam sebe sâm izdavao rečima i prenagljenošću, i zbog toga sam se rešio da izbegavam ljude. Da bih uspeo potrebna je nezavisnost, duševno spokojstvo, jasan cilj.
Bez obzira na veliku skupoću u Petrogradu, odredio sam jednom na svagda da neću na hranu trošiti više od petnaest kopejaka, i znao sam da ću održati reč. Ovo pitanje ishrane pretresao sam nadugačko i naširoko; rešio sam, na primer, da dva dana uzastopce jedem samo hleba sa solju, ali s tim da trećega dana potrošim dvodnevnu uštedu; učinilo mi se da će to biti bolje za zdravlje, nego večiti jednaki post od minimuma po petnaest kopejaka. Zatim, radi stanovanja potreban mi je kutak, kutak bukvalno, samo toliko da se noću ispavam ili da se danju u njemu skrijem od nevremena. Rešio sam se da provodim vreme na ulici, a za nevolju bio sam spreman da noćivam i u noćnim skloništima gde, povrh ležišta, daju i komad hleba i šolju čaja. O, umeo bih ja još kako dobro da sakrijem svoje pare, da mi ih u uglu ili u skloništu ne ukradu, i ne bi čak ni slutili da ih imam. „Šta, zar meni da ukradu? A ja se sam bojim da od koga ne ukradem“ — čuo sam jedanput kako je jedan prolaznik na ulici uzviknuo veselo. Naravno, što se mene tiče, ja bih od toga na sebe primenio samo predostrožnost i lukavstvo, ali nemam nameru da kradem. Pre kratkog vremena, još u Moskvi, možda još od prvoga dana „ideje“ rešio sam da se ne bavim davanjem novca na zaloge ni zelenaštvom: za to su Jevreji i oni Rusi koji nemaju ni pameti ni karaktera. Zaloge i procent — to je prostački posao.
Što se tiče odela, rešio sam se da imam dva: jedno svakodnevno i jedno praznično. Kad ih već budem nabavio, bio sam uveren da ću ih nositi dugo; dve i po godine naročito sam se vežbao da nosim odelo i čak sam otkrio tajnu: da bi odelo bilo uvek novo i neiznošeno, potrebno je da se čisti četkom koliko je moguće češće, pet do šest puta dnevno. Sukno se ne boji četke, nego se boji prašine i blata. Prašina je u stvari kamen ako se pogleda kroz mikroskop, a četka ma koliko da je tvrda, opet je samo slična vuni. Isto tako vežbao sam se da nosim obuću: tajna je u tome da se gazi ravno celom stopalom, i koliko je moguće ređe ivicom. Čovek može da se tome nauči za dve nedelje, a posle već ide samo. Na taj način obuća se nosi prosečno za trećinu vremena duže. Opit od dve godine.
Zatim sam se bavio samim ostvarivanjem.
Pošao sam od ove zamisli: imam sto rubalja. U Petrogradu ima toliko javnih rasprodaja i mušterija, malih dućančića na starinarskoj čaršiji, i ljudi koji žele da kupuju, da je nemoguće da čovek kupi jednu stvar za ovoliko, a da je docnije ne proda malo skuplje. Za album sam dobio sedam rubalja i devedeset pet kopejaka na dve rublje i pet kopejaka uloženoga kapitala. Ova ogromna dobit bila je bez riska: po očima sam video da kupac neće odustati. Razume se, ja vrlo dobro znam da je ovo bio samo slučaj; ali takve slučajeve ja i tražim, zbog toga sam se i rešio da živim na ulici. No, neka su takvi slučajevi vrlo retki; ne mari, moje je glavno pravilo da ništa ne riskujem, i drugo, da neizostavno svakoga dana koliko bilo zaradim preko minimuma koji sam utrošio na život, tako da se nijednoga dana ne prekida štednja.
Reći će mi se: sve je to mašta, vi ne poznajete ulicu, i na prvom koraku će vas prevariti. Ali ja imam volju i karakter, a ulična nauka je nauka kao i svaka druga, postiže se upornošću, pažnjom i sposobnostima. U gimnaziji sam sve do sedmog razreda bio među prvima, bio sam vrlo dobar u matematici. A zar je moguće do takvog idolskog stepena preuznositi praktičan život i uličnu nauku, da se može pretskazivati pouzdan neuspeh! To uvek govore samo oni ljudi koji nikada nisu načinili nikakvu probu, nikakav život otpočinjali, nego uvek na gotovo dolazili. „Jedan je tako razbio nos, prema tome će i drugi razbiti nos“. Ne, ja neću razbiti nos. ja imam karakter i pomoću pažnje mogu sve da naučim. Zar je moguće zamisliti da, kad je čovek neprekidno uporan, neprekidno budnoga oka, i neprekidno smišljen i sračunat, i kad neumorno radi i trči, da ne stekne najzad toliko znanja da svakoga dana zaradi samo dvadeset kopejaka? Glavno, rešio sam da se nikad ne otimam za maksimum dobiti, nego da samo neprekidno ostanem miran. A docnije, kad već budem sakupio jednu i dve hiljade rubalja, samim tim bih, naravno, napustio komisionarske poslove i uličnu trgovinu. Istina, za sada malo znam šta je to berza, akcije, bankarski posao i slično. Ali u zamenu za to znam kao što poznajem svojih pet prstiju na ruci, da ću sve te berze i bankarstvo znati i izučiti u svoje vreme bolje nego iko drugi, i da će se to znanje pojaviti sasvim prosto, tim samim što se stvar u tom pravcu razvija. Zar je tu baš toliko pameti potrebno? I to mi je neka Solomonova mudrost: treba samo imati karakter; razumevanje, veština, znanje doći će sami sobom. Jedino ne treba prestajati „hteti“.
Glavna je stvar ne riskovati, a to se može baš samo kad čovek ima karakter. Još nedavno imao sam u rukama jedan poziv na upis železničkih akcija; oni koji su stigli da upišu, zaradili su mnogo. Jedno vreme akcije su se pele. I evo najedanput, jedan koji nije uspeo da upiše, ili želi da ima akcije, vidi da ih ja držim u rukama, predlaže mi da mu ih prodam, za toliko procenata premije. ja bih tada odmah i neizostavno prodao. Naravno da bi me drugi zbog toga ismejavali: mogli ste, rekli bi, pričekati, pa biste ih deset puta bolje prodali. Moguće, ali moja premija je bolja zbog toga što mi je u džepu, a ona vaša još leti u vazduhu. Reći će: na taj način nećeš mnogo steći; izvinite, i tu se varate, tu su se i prevarili naši Kokorevi, Poljakovi, Gubonjini. Znajte da je istina: neprekidnost i upornost u zarađivanju, i, što je glavno, u štednji, više važi nego slučajne dobiti makar i od sto na sto procenata!
Pred francusku revoluciju pojavio se u Parizu neki Lou i izneo jedan u načelu genijalan projekt (koji je docnije pri ostvarenju strašno propao). Ceo Pariz se uzbudio; Louove akcije su prosto razgrabljene pre izdavanja. U kuću u kojoj je bilo otvoreno upisivanje, slivao se novac celoga Pariza kao iz vreće; ali ni kuća, najzad, nije bila dovoljno prostrana: svet se gurao na ulici — bilo ih je svih staleža, stanja i uzrasta: građana, plemića, njihove dece, grofica, markiza, javnih žena — sve se to zbilo u jednu opsednutu sumanutu gomilu ljudi koje je ujeo besan pas; činovi, porodične predrasude i ponos, čak i čast i dobro ime — sve je to zgaženo; sve se prinosilo na žrtvu (čak i žene su to činile), samo da se dođe do nekoliko akcija. Upisivanje se najzad prenelo na ulicu, ali nije imalo gde da se piše. Tad jednom grbonji predlože da ustupi svoju grbu da na njoj mesto stola upisuju akcije. Grbavac je pristao — možete zamisliti po koju cenu! posle izvesnog (vrlo kratkog) vremena svi su bankrotirali, sve se srušilo, cela ideja je otišla do đavola, a akcije su izgubile svaku vrednost. Ko je, dakle, dobio? Jedino onaj grbonja, i to baš zato što nije uzimao akcije, nego zvečeće lujdore. E, evo i ja sam kao taj grbonja! Imao sam dovoljno snage da ne jedem i od kopejaka da zaštedim sedamdeset dve rublje; imaću je dovoljno da se uzdržim i u najgrozničavijem vihoru koji hvata ceo svet, te da pretpostavim sigurnu paru velikim parama. ja sam sitničar samo u sitnicama, ali u velikim stvarima — nisam. Kad je trebalo da samo malo otrpim, često nisam imao karaktera, čak i posle rođenja „ideje“, ali za veliko imaću uvek. Kad mi je majka jutrom, pre nego što ću ići na službu, davala ohladnelu kafu, ljutio sam se i bio grub prema njoj, a međutim ja sam bio onaj isti čovek koji je mesec dana živeo o hlebu i vodi.
Jednom reči, ne steći i ne naučiti kako valja steći — bilo bi neprirodno. Neprirodno je takođe, ako se neprekidno i podjednako stiče, ako čovek ima neprekidnu obazrivost i trezvenost misli, uzdržljivost, ako je sve štedljiviji i sve energičniji, neprirodno je, ponavljam, da čovek ne postane milioner. Čime je stekao onaj prosjak svoj novac ako ne fanatizmom karaktera i upornošću? Zar sam ja gori od toga prosjaka? „I, najzad, sve i da ne postignem ništa, makar moj račun bio i netačan, makar ne uspeo i makar propao, svejedno — ipak ću ići. Ići ću zato što tako hoću.“ Eto to sam govorio još u Moskvi.
Reći će mi neko da tu nema nikakve „ideje“ i baš ničega novog. A ja im kažem i to poslednji put, da tu ima bezbrojno mnogo ideja i beskonačno mnogo novoga.
O, predosećao sam ja kakvi će trivialni biti svi prigovori i kako ću trivialan biti i ja sâm kad budem izlagao „ideju“:
ali šta sam izrekao? Ni stotiniti deo nisam rekao; osećam da je sve ispalo sitno, grubo, površno i čak vrlo detinjasto za moje godine.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:19 am

Dostojevski - Page 2 0716.Nesterov.Mihail.Pustynnik.1888-1889.holst.maslo.143h125.sm



III
Ostaje još da odgovorim na pitanja: „zašto“ i „zbog čega“, „da li je moralno ili nije“, i dr., i dr., — pošto sam obećao da i na to odgovorim.
Žao mi je što ću razočarati čitaoca, žao mi je, ali i milo mi je. Neka se zna da u ciljevima moje „ideje“ nema ni najmanjega osećanja kakve „osvete“, ničega Bajronovskog, — ni proklinjanja, ni kukanja siročeta, ni suza vanbračnog deteta, ničega, ničega. Jednom reči, ako bi moje beleške došle u ruke kakvoj romantičnoj dami, odmah bi obesila nos. Ceo cilj moje „ideje“ je — usamljenost.
— Ali usamljenost čovek može postići i ako se ne kočoperi da postane Rotšild. Šta će tu Rotšild?
— Zato što je, sem usamljenosti, meni potrebna i moć.
Prvo malo predgovora: možda će se čitalac zgranuti na otvorenost moje ispovesti i prostodušno se zapitati: zar je moguće da pisac nije pocrveneo od stida? Odgovaram da ja ne pišem za štampu; čitaoca ću verovatno imati tek kroz desetak godina kad sve već bude do toga stepena jasno, izvršeno i dokazano, da neće više biti potrebno da se stidim. A što se neki put u beleškama obraćam čitaocu, to je samo manir. Moj čitalac je zamišljeno lice.
Ne, nisu ni vanbračnost kojom su me toliko dražili kod Tušara, ni žalosno detinjstvo, ni osveta, ni pravo na protest razlozi što se pojavila moja „ideja“; svemu je kriv jedino moj karakter. Od dvanaeste godine, čini mi se, to jest otkad sam počeo da budem svestan, počeo sam da ne volim ljude. Ne da ne volim, nego su mi nekako postali teški. Često mi je bilo odveć žao, i to u mojim najčistijim trenutcima, što ne mogu sve da iskažem ni najbližim ljudima, to jest mogao bih, ali neću, zbog nečega se ustežem; što sam nepoverljiv, natmuren i povučen. Isto tako sam već davno zapazio u sebe crtu, gotovo još u detinjstvu, da vrlo rado optužujem, da sam vrlo sklon da optužujem druge ljude; ali za tom sklonosti veoma često je odmah dolazila druga misao, za mene vrlo neprijatna: „da li nisam ja sam kriv, a ne oni?“ I koliko puta sâm sebe sam optuživao bez razloga! I da ne bih takva pitanja imao da rešavam, ja sam, naravno, tražio usamljenost. Uz to, ništa nisam našao u ljudskom društvu, koliko god sam tražio i tražio; bar su se svi moji vršnjaci, svi moji drugovi, svi do jednoga pokazali niži od mene duhovno; ne sećam se nijednoga izuzetka.
Da, sumoran sam, neprekidno se skrivam. Često želim da izađem iz društva. Možda ću i činiti dobro ljudima, ali često ne vidim ni najmanjega razloga da im činim dobra. I uopšte ljudi nisu tako divni da bi bilo potrebno o njima se toliko brinuti. Zašto oni ne priđu pravo i otvoreno, i zašto da neminovno ja prvi moram ići njima? O tome sam sebi postavljao pitanja. ja sam blagodarno biće i dokazao sam to već sa sto gluposti. Odmah bih odgovorio otvorenom čoveku otvorenošću, i odmah bih počeo da ga volim. Tako sam i činio; ali svi su me odmah prevarili, i, ismevajući me, od mene su se skrivali. Najotvoreniji od svih je bio Lambert, koji me je vrlo mnogo tukao u detinjstvu; ali i on je samo otvoren nevaljalac i razbojnik; a i njegova otvorenost bila je samo iz gluposti. To su bile moje misli kad sam stigao u Petrograd.
Kad sam onoga dana izišao od Dergačeva (kome me je sâm Bog zna šta odvelo), prišao sam Vasinu i u nastupu razdraganosti pretrpao ga nahvalama. A posle? Još istoga večera osetio sam da ga mnogo manje volim. Zašto? Samo zbog toga što sam, time što sam ga preterano pohvalio, pred njim sebe potčinio. Međutim, izgleda da bi trebalo da bude obratno: čovek koji je toliko spravedljiv i velikodušan da odaje drugome priznanje čak i na svoju štetu, takav čovek stoji gotovo više po svome dostojanstvu nego svi drugi. Lepo, -— ja sam to znao, pa ipak sam manje voleo Vasina, čak mnogo manje; naročito uzimam primer koji je čitaocu već poznat. Čak i Krafta sam se sećao s gorkim i kiselim osećajem zato što me je izveo sâm u predsoblje, i tako je bilo sve do idućega dana kad se za Krafta već sve potpuno objasnilo, i nije bilo razloga da se na njega srdim. I u najnižim razredima u gimnaziji, kad me je koji od drugova pretekao ili u nauci ili u oštroumnim odgovorima ili fizički, odmah sam prestajao s njim da se družim i da govorim. Ne zato što sam mu zavideo ili mu želeo nesreću; nego sam se prosto odbio od njega, zato što mi je takav karakter.
Da, celoga svoga života bio sam žedan moći, moći i usamljenosti. O tome sam maštao još u onom dobu uzrasta kada bi mi se nesumnjivo svak nasmejao u lice da je čuo šta se snuje u mojoj glavi. Eto zašto sam toliko zavoleo tajnost. Da, maštao sam iz sve snage, i toliko da mi nije ostajalo vremena da s drugim ljudima razgovaram; iz toga su ljudi zaključili da sam nedruželjubiv, a zbog moje rasejanosti pravili su još ružnije zaključke na moj račun, ali moji rumeni obrazi dokazivali su protivno.
Bio sam vrlo srećan kad sam, legavši da spavam, pokriven, počinjao, sam u potpunoj usamljenosti, neuznemiravan više hodom ljudi oko mene i njihovom larmom, da izgrađujem sebi drugi život. Tako je nastala „ideja“ u najuzavrelijoj mašti, i tad su svi snovi, dotle glupi, postajali razumni, i iz fantastičnog oblika romana prešli u trezven oblik realnosti.
Sve se slilo u jedan cilj. Moji snovi, u ostalom, ni ranije nisu bili toliko glupi, mada ih je bilo tušta i tma i hiljadama hiljada. Ali ih je bilo koje sam naročito voleo... Uostalom, neću sad da ih ovde navodim.
Moć! Uveren sam da bi mnogima bilo smešno kad bi saznali da ovaka „trica“ sanja o moći. Ali će se još više začuditi na ovo: možda još od prvih mojih maštanja, to jest još u najranijem detinjstvu, nisam sebe mogao drukčije da zamislim nego među prvima, i to u svima stvarima. Dodajem još ovo čudno priznanje: možda se ovo produžava i do danas. Ističem da ne tražim izvinjenja.
U tome i jeste moja „ideja“, u tome i jeste njena snaga: da je novac —jedini put koji vodi na prvo mesto čak i ništavila. Možda ja i nisam ništavilo, ali, na primer, znam po ogledalu da mi moja spoljašnost škodi, jer je moje lice obično. Ali ako se obogatim kao Rotšild — ko će još pitati za moje lice, i zar neće hiljade žena, čim zviždnem, poleteti meni sa svojom lepotom? Čak sam uveren da će one same potpuno iskreno smatrati da sam na kraju krajeva lep čovek. ja sam možda i pametan. Ali ma koliko da sam pametan, nesumnjivo će se u društvu naći neko još pametniji od mene — i ja sam propao. Međutim, kad sam Rotšild, — da li će ovaj pametniji štogod vredeti pored mene? Ah, neće mu dati ni da govori pored mene! ja sam možda i duhovit; ali se pojavi pored mene kakav Taleran, Piron — i ja padam u zasenak; ali čim sam ja Rotšild — kakav Piron, pa čak i kakav Taleran? Novac, istina, znači despotsku moć, ali u isto vreme i najvišu jednakost, i u tome je glavna njegova snaga. Novac izjednačuje sve nejednakosti. Sve to sam rešio još u Moskvi.
Vi ćete u tome videti, istina, samo bestidnost, nasilje, triumf ništavila nad talentom. Slažem se s tim da je ta misao drska (i zbog toga slatka). Ali neka je tako: vi sigurno mislite da sam ja tada želeo moć da bih progonio, svetio se? U tome i jeste stvar da bi tako postupili prostaci. No ne samo oni, nego sam uveren da hiljade ljudi od talenta i pametni, koji se toliko ističu, kad bi čovek iznenada sručio na njih Rotšildove milione, ne bi umeli da se održe, nego bi postupili kao najveći prostaci, i davili ostale više Nego ma ko. To nije moja ideja. ja se para ne bojim; one me neće zadaviti, niti će me navesti da davim druge.
Meni nije potrebno para, ili, bolje, meni pare nisu potrebne, čak ni moć; meni je potrebno samo ono što se dobija moću, i što se nikako drukčije ne može dobiti nego moću: a to je usamljena i spokojna svest o snazi! Ovo je najpunija definicija slobode oko koje se svet toliko bori! Sloboda! Najzad sam napisao tu veliku reč... Da, usamljena svest o snazi — koliko očarava i kako je divna! Imam snagu i spokojan sam. Jupiter ima gromove u rukama: zbog toga je spokojan; da li se često čuje da grmi? Budale misle da on spava. Ali posadi na mesto Jupiterovo kog literatora ili koju glupu seljanku — grmljavini nikad kraja!
I kad budem imao moć, razmišljao sam dalje, neće mi uopšte biti potrebna; uveravam da ću sam, od svoje volje, svuda zauzimati poslednje mesto. Da sam Rotšild, išao bih u oveštalom odelu i sa amrelom. Šta bi me se ticalo što me guraju na ulici, i što sam prinuđen da po blatu preskačem na trotoar da me kočijaši ne pregaze. Svest da sam to ja, Rotšild glavom, čak bi mi toga trenutka činila zadovoljstvo. Znam da mogu imati: ručak kao niko drugi i prvoga kuvara na svetu, i meni je dovoljno što to znam. Jeo bih komad hleba i šunke, i bio bih sit od svoje svesti. Čak i sada tako mislim. ja neću prilaziti aristokratiji, nego će ona prići meni; neću ja trčati za ženama, nego one za mnom, nudeći mi sve što žena ima da ponudi. „Budale“ će trčati za parama, a pametne će privlačiti radoznalost da vide kakvo je ovo čudo, ponosito, povučeno i prema svemu ravnodušno biće. Biću ljubazan i s jednima i s drugima, i možda ću im dati para, ali sam od njih neću uzimati ništa. Radoznalost rađa strast, možda ću i ja izazvati strast.
Ali uveravam vas da će se od mene vratiti ni s čim — sem sa poklonima. Samo ću dvostruko biti za njih interesantan.
„...jer meni je dovoljna Svest o tome“.
Čudnovato je da sam se u tu sliku (uostalom, verno naslikanu) zaljubio još u sedamnaestoj godini.
Ne želim da gazim ni da mučim nikoga, niti ću to činiti; ali znam da mi se, kad bih zaželeo da upropastim izvesnoga čoveka, svoga neprijatelja, niko u tome ne bi odupro, nego bi mi ovi išli na ruku, i time sam opet zadovoljan. Čak se nikome ne bih ni svetio. Uvek sam se čudio kako je Džems Rotšild mogao pristati da postane baron! Zašto, zbog čega, kad je i bez toga veći od svih na svetu? „O, neka me slobodno vređa taj bezobrazni đeneral, na stanici gde obojica čekamo konje; kad bi znao ko sam, sam bi potrčao da mi ih zapregne i da mi pomogne da se popnem u svoja skromna kola! Bilo je u novinama kako je jedan grof ili baron u inostranstvu, na jednoj železnici u Beču, jednom tamošnjem bankaru pred celim svetom metnuo na noge papuče, a ovaj je bio toliki prostak da je to dopustio. O, neka je, neka samo ta strašna lepotica (baš strašna, ima takvih!) — ta kći ponosite i čuvene aristokratije, s kojom ću se slučajno susresti na parobrodu ili gde bilo, neka gleda popreko i podignutoga nosa, i čudi se s prezrenjem kako je smeo ući u prvu klasu s njom zajedno, taj skromni i odvratni čovečuljak, s knjigom ili novinama u ruci? Ali kad bi znala ko sedi pored nje! I saznaće — saznaće, i tada će sesti pored mene sama, pokorna kao robinja, ljubazna, tražeći moj pogled, radosna ako se na nju nasmešim...“ Naročito sam opisao ove najranije slike da bih jače izrazio misao; ali ove slike su blede i možda trivialne. Jedino stvarnost sve opravdava.
Reći će ko: da je glupo tako živeti: zašto da nemam palatu, da ne otvorim dom i oko sebe skupljam društvo, da nemam uticaja, da se ne ženim? Ali šta bi onda bilo od Rotšilda? Postao bi kao i svi ostali. Sva draž „ideje“ bi iščezla, cela njena moralna snaga. Još u detinjstvu naučio sam napamet monolog „Viteza tvrdice“ Puškinovog; po ideji, Puškin ništa bolje od toga nije stvorio! Toga sam mišljenja i danas.
— Ali vaš ideal je odveć nizak, — reći će ko s prezrenjem; — pare, bogatstvo! A kamo rad na opštem dobru, humana dela?
A otkud vi znate kako ću ja upotrebiti moje bogatstvo? Šta ima u tome nemoralnog, i šta ima u tome niskog što će se iz mnogo jevrejskih štetnih i prljavih ruku ti milioni steći u ruke jednog trezvenog i čvrstog asketa koji budno posmatra svet? Uopšte, sva ova maštanja o budućnosti, sva ova proricanja — sve je to sad još kao neki roman, i ja, možda, uzalud to zapisujem; bolje da je sve ostalo samo u glavi; znam takođe da ove redove možda niko neće pročitati, ali ako ih ko bude i pročitao, da li neće pomisliti da ja, možda, nisam dorastao za Rotšildove milione? Ne zbog toga što bi me to progonilo, nego u sasvim drugom, u obrnutom smislu. U svojoj mašti već sam ne jedanput zamislio taj trenutak u budućnosti kad moja svest bude zadovoljna, a moć mi se ukaže odveć mala. Tada, — ne iz dosade i ne iz besciljne zabrinutosti, nego zbog toga što ću želeti nešto beskrajno veće, — pokloniću sve moje milione ljudima; neka društvo raspolaže svim mojim bogatstvom, a ja — ja ću ponovo utonuti među ništavila! Možda ću se čak pretvoriti u onoga prosjaka koji je umro na lađi, s tom razlikom što u mom odelu neće naći ništa zašiveno. Sama svest o tome da su u mojim rukama bili milioni, i da sam ih bacio u blato, bila bi mi dovoljna hrana u mojoj pustinji. I sad sam gotov tako da mislim. Da, moja „ideja“ je eto ta tvrđava u koju mogu uvek i u svakom slučaju da se skrijem od svih ljudi, makar i kao prosjak koji je umro na lađi! To je moja pesma! I znajte da mi je potrebna moja tvrda volja cela, — jedino da dokažem samom sebi da sam u stanju da se i nje odreknem.
Bez sumnje, prigovoriće ko da je ovo samo poezija, i da nikad neću ispustiti milione ako mi dođu do ruku, i da se neću obratiti u saratovskog prosjaka. Možda ih i neću ispustiti; ja sam samo naslikao ideal moje misli. Ali dodajem ozbiljno: ako bih, skupljajući bogatstvo, došao do cifre kao u Rotšilda, moglo bi se odista svršiti s tim da novac bacim društvu. (Uostalom, pre nego što bih dostigao Rotšildovu cifru, bilo bi i teško to ispuniti.) I to ne bih dao polovinu, zato što bi to bilo nevaljalstvo: bio bih samo upola siromašniji i ništa više; nego bih dao baš sve, sve do kopejke, jer time što bih postao prosjak, najedanput bih bio dvostruko bogatiji od Rotšilda! Ako to ko ne razume, nisam ja kriv; neću da objašnjavam.
„To je fakirstvo, poezija ništavosti i nemoći! — sudiće ljudi, — triumf nedarovitosti i osrednjosti.“ Da, priznajem da tu ima delimično triumfa i nedarovitosti i osrednjosti, ali nema nemoći. Užasno mi se dopadalo da zamišljam baš jednog nedarovitog i osrednjeg čoveka koji je stao pred ceo svet i govori mu s osmehom: vi ste Galileji i Koperniki, Karli Veliki i Napoleoni, vi ste Puškini i Šekspiri, vi ste feldmaršali i hofmaršali, a ja — bez talenta i vanbračno dete, pa ipak iznad vas, zato što ste se sami potčinili. Priznajem da sam dovodio tu fantaziju tako daleko da sam odricao čak i obrazovanje. Izgledalo mi je da će biti lepše ako taj čovek bude i strašno neobrazovan. Ova preteranost mašte imala je uticaja tada čak i na moj uspeh u sedmom razredu gimnazije; prestao sam da učim baš iz fanatizma: ako budem bez obrazovanja biće lepši ideal. sad sam izmenio uverenje u toj tački; obrazovanje neće smetati ništa.
Gospodo, zar vam je nezavisna misao, makar bila i najmanja, baš toliko teška? Blago onome koji ima ideal lepote, makar baš i pogrešan! U svoj ideal ja verujem. Jedino ga nisam dobro izložio, nego nevešto, početnički. Kroz deset godina, naravno, izložio bih ga bolje. A ovo ću čuvati za uspomenu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:20 am

Dostojevski - Page 2 0715.Nesterov.Mihail.Prepodobnyiy.Sergiiy.Radonezhskiiy.1899.hol



IV
Završio sam „ideju“. Ako sam je opisao rđavo, površno, — kriv sam ja, a ne „ideja“. Već sam rekao da je najteže razumeti najprostije ideje; sad dodajem još da ih je i teže izložiti, u toliko više što sam opisivao „ideju“ u njenom ranijem obliku. Ali i za ideje važi zakon suprotnosti: rđave, jeftine ideje—shvata svet obično brzo, i neizostavno cela masa i cela ulica; ne samo to, nego ih svet smatra za najveličanstvenije i za najgenijalnije, ali — samo onoga dana kad se pojave. Ono što je jeftino, nije trajno. Zato što se brzo shvata — dokaz je da je ništavno ono što se shvata. Bizmarkova ideja je u čas postala genijalna, a sâm Bizmark — genije; ali baš ta brzina je podozriva; čekam Bizmarka kroz deset godina, pa ćemo tada videti šta će ostati od njegove ideje, a možda i od samoga gospodina kancelara. Ovu primedbu koja u stvari ne spada ovamo, beležim naravno ne radi poređenja, nego da bih je zapamtio. (Ovo objašnjenje upućeno je samo vrlo prostom čitaocu.)
A sad ću da ispričam dve anegdote, i time ću potpuno završiti s opisom „ideje“, i to tako da ona više ničim neće remetiti pričanje.
U leto, u julu mesecu, dva meseca pre polaska za Petrograd, kad sam već postao potpuno slobodan, zamolila me je Marija Ivanovna da se izvezem u „Trojicki Posad“ do jedne stare devojke koja je onde stanovala, s jednim potpuno neinteresantnim nalogom, tako da ga ne vredi ni pominjati. Pri povratku još istoga dana primetim u vagonu jednog ružnog mladića, u lepom, ali prljavom odelu, sa plesnivim licem, crnomanjaste, prljavo zagasite boje kože. On je padao u oči time što je na svakoj stanici i polustanici neizostavno morao da izađe i da pije votku. Pri kraju putovanja obrazovao se oko njega jedan veseo krug, uostalom vrlo žalosnog društva. Naročito se jedan trgovac, takođe malo napit, oduševljavao sposobnošću mladićevom da neprekidno pije, a ostaje trezan. Vrlo zadovoljan bio je još jedan dečak, vrlo glup i strašno brbljiv, odeven nemački, i koji je vrlo neprijatno zaudarao — jedan lakej, kako sam docnije saznao; ovaj se čak sprijateljio s onim mladićem što je pio, i kad bi voz stao, uhvatio bi ga i rekao: „sad je vreme za jednu votku“, — i oba bi izišli zagrljeni. Onaj mladić što je pio, nije gotovo ni reči progovorio putem, ali društvo oko njega skupljalo se sve veće i veće; on je samo slušao sve njih, neprekidno se smešio zabalavljenim ustima, i, s vremena na vreme, ali uvek neočekivano, izgovorio bi nešto kao: „ćur-ljur-lju!“ i pri tom bi na vrlo smešan način podnosio prst sebi do nosa. Ovo je baš i razveseljavalo trgovca i lakeja i sve, i oni su se vanredno glasno i slobodno smejali. Nije moguće shvatiti čemu se često ljudi smeju. Prišao sam i ja — ne znam zašto mi se taj mladić nešto dopao; možda svojim sasvim otvorenim narušavanjem opšteprimljenih i ozakonjenih pravila ponašanja, jednom reči, nisam zapazio da je to budala, nego sam počeo da s njim razgovaram sa ti, i, izlazeći iz vagona, saznam od njega da će uveče oko devet sati doći na Tverski bulevar. Pokazalo se da je bivši student. ja sam takođe došao na bulevar, i evo kakvoj neumesnoj šali me je on naučio: išli smo obojica po svima bulevarima, i čim bismo u mraku spazili koju čestitu ženu, ali tako da u blizini nije bilo sveta, odmah bismo joj prilazili. S njom ne bismo govorili ni reči, stali bismo on s jedne, a ja s druge strane od nje, i najmirnije bismo, kao da nju sasvim i ne vidimo, među sobom vodili najnepristojnije razgovore. Nazivali bismo predmete svojim pravim imenima, sa potpuno mirnim licem kao da to tako treba da bude, i upuštali bismo se u tako detaljna opisivanja i objašnjenja raznih gadosti i svinjarija, da to ni najpokvarenija fantazija najpokvarenijeg razvratnika ne bi mogla smisliti. (Ja sam, naravno, sva ta znanja stekao još u školi, i još pre nego što sam pošao u gimnaziju, ali samo reči, ne i samu stvar.) Žena bi se strašno uplašila, potrčala bi da što pre izmakne, ali i mi bismo požurili svoje korake i — produžili svoju šalu. Naravno, naša žrtva je bila nemoćna, nije mogla da viče: nije bilo svedoka, i bila je uopšte u velikoj neprilici. U takvoj zabavi prošlo je osam dana; ne razumem kako mi se to moglo dopasti; nije mi se odista ni dopadalo, nego tako. U početku mi se to učinilo originalno, zato što je izlazilo iz okvira šablonskoga ponašanja; a uz to i zbog toga što nisam mogao da trpim žene. Jedanput rekoh studentu da Žan Žak Ruso u svojoj ispovesti na jednom mestu priznaje da je, dok je još bio mladić, voleo da se skrije iza kakvoga ćoška i da izvadi gole delove tela koji se obično drže skriveni, i tako da čeka žene koje bi prolazile. Student mi je odgovorio svojim ćur-ljur-lju. Primetio sam da je bio grdna neznalica, i da se neverovatno malo interesovao za šta bilo. Nije tu bilo nikakve skrivene ideje koju sam očekivao da ću u njemu naći. Umesto originalnosti, našao sam kod njega samo dosadnu monotonost. Sve sam ga manje i manje voleo. Najzad, cela se stvar završila na neočekivan način: opet smo jedanput tako pošli u potpunom mraku za jednom devojkom koja je brzo i mirno prolazila bulevarom, vrlo mladom, u jedva šesnaestoj možda godini, ili još mlađom, u vrlo čistoj i skromnoj haljini, devojkom koja je možda živela od svoga rada i vraćala se kući sa zaradom svojoj staroj majci, bednoj udovici s decom; uostalom, zašto da padam u sentimentalnost. Devojka je jedno vreme slušala i požurivala korake — požurivala, okrenuv glavu i zavijena u ogrtač, uplašena i dršćući, ali je najedanput zastala, spustila ogrtač sa svoga nimalo ne ružnoga, koliko se sećam, ali mršavoga lica, i sevajući očima podviknula nam:
— Ah, nevaljalci!
Možda bi se ona tu i zaplakala, ali se desilo nešto drugo: razmahnula je, i svojom mršavom rukom vešto opalila studentu takav šamar kakav, možda, još niko nije dobio. Samo je puklo! On je počeo da psuje i htede da je bije, ali ga ja zaustavim, i devojka uspe da pobegne. Kad smo ostali sami, odmah smo se posvađali: rekao sam mu sve što se u meni za sve vreme protiv njega nakupilo: rekao sam mu da je bednik bez talenta i prostak, i da nikada nije imao ni traga od kakve ideje. I on je psovao mene... (Ja sam mu jedanput bio objasnio moje vanbračno poreklo), zatim smo pljunuli jedan na drugog, i od toga doba ga više nisam video. Toga večera bio sam vrlo ljut, idućega dana ne toliko mnogo, trećega dana — potpuno sam zaboravio ceo događaj. Pa i docnije, kad bi mi dolazila na pamet ta devojka, to bi bilo samo slučajno i prolazno. Tek kad sam stigao u Petrograd, dve nedelje docnije, najedared sam se setio ove scene, — setio se i do te mere me je obuzeo stid, da su mi od stida potekle suze niz obraze. Mučio sam se cele večeri, cele noći, delimično mi je teško i sada. U početku nisam mogao da shvatim kako sam mogao tada da padnem tako nisko i sramotno, i, što je glavno, — da zaboravim taj slučaj, da ga se ne stidim, da se zbog njega ne pokajem. Tek sam sad pogodio u čemu je stvar: „ideja“ je bila kriva svemu tome. Kraće, neposredno ću da izvedem zaključak: kad čovek ima nešto nepokretno, večito, silno, što gaje celoga obuzelo — onda kao da je tim samim udaljen od celoga sveta u pustinju, i sve što se događa, prolazi površno mimo onog što je glavno. Čak se i utisci primaju nepravilno. I, sem toga, važno je to što čovek uvek ima izgovor. Koliko sam mučio svoju majku za to vreme, kako sam sramno ostavljao svoju sestru: „e, ja imam svoju „ideju“, a sve ovo su sitnice“ — eto na taj način sam prelazio preko svega, i eto tako govorio u sebi. Vređali su me, i još koliko — ali ja sam odlazio uvređen, a posle bih najedanput u sebi rekao: „e, jesam mali, ali ipak imam svoju ideju, a oni o tome nemaju ni pojma“. „Ideja“ me je tešila i u poniženju i u sramoti; ali i sve moje bestidnosti skrivale su se pod ideju; ona je, tako reći, sve olakšavala, ali i sve oblačila u maglu preda mnom. No takvo nejasno shvatanje događaja i stvari, naravno, može da škodi i samoj „ideji“, a da ne govorim o drugome.
Sad ona druga anegdota.
Marija Ivanovna je prvoga aprila prošle godine slavila imendan. Uveče je došlo nekoliko gostiju, ali ne mnogo. Najedanput uleti unutra, zaduvana Agrafena i saopšti da u hodniku pred kujnom pišti jedno bačeno dete, i da ona ne zna šta da radi. Ova vest je uzbudila sve, svi izađoše i nađoše korpu, a u korpi — žensko dete od tri ili četiri nedelje koje je plakalo. ja uzeh korpu i unesoh u kujnu, i u korpi odmah nađem hartijicu sa zabeleškom: „Dragi dobročinioci, ukažite iskrenu pomoć devojčici koja je na krštenju nazvana Arinom, a mi ćemo s njom za vas večito slati Božjem prestolu naše suzne molitve, i pozdravljamo vas na vaš imendan; ljudi koje ne poznajete.“ Ovom prilikom me je Nikola Semjonović, koga sam toliko cenio, vrlo rastužio: on načini vrlo ozbiljno lice i izjavi da devojčicu treba odmah poslati u dom za nahodčad. To me je jako ožalostilo. Oni su živeli vrlo štedljivo, ali nisu imali dece, i Nikola Semjonović je time uvek bio zadovoljan. ja polako izvadim iz korpe Arinočku i poduhvatim je ispod leđa; iz korpe zabazdi neki kiseo i jak zadah, kao obično od dugo neokupanog odojčeta. Pošto sam se prvo svađao s Nikolom Semjonovićem, iznenada mu izjavim da ću uzeti devojčicu na svoj račun. On stade da me odvraća sa izvesnom strogošću pored sve svoje mekosti, i mada je završio prepirku jednom šalom, nipošto nije hteo da odustane od svoje namere u pogledu doma za nahodčad. Ipak, dogodilo se kako sam ja hteo: u istoj avliji, ali na drugom krilu, stanovao je jedan vrlo siromašan stolar, stariji čovek i pijanica; ali njegovoj ženi, još mladoj i vrlo zdravoj ženi, nedavno je umrlo dete na sisi, i, što je glavno, jedino dete koje se rodilo posle osam godina besplodnoga braka, takođe žensko, i, po čudnom srećnom slučaju, takođe Arinočka. Kažem po srećnom slučaju zbog toga što, dok smo se mi prepirali u kujni, ova je žena, čuvši šta se dogodilo, došla da vidi dete, i kad je čula da se zove Arinočka — sažalilo joj se. Mleko joj još nije bilo prošlo, ona otkopča grudi i nasloni na grudi detence. ja joj priđoh i uzeh moliti da ga ponese sebi, i da ću joj plaćati svakog meseca. Ona se bojala od muža da li će joj dopustiti, ali ga je uzela za ovu noć. Idućega jutra muž joj je dopustio za osam rubalja mesečno, te mu ih isplatim tu za prvi mesec unapred; on je odmah propio sav novac. Nikola Semjonović Još neprestano se smejući čudnovato, pristao je da jemči za mene stolaru da ću novac, osam rubalja mesečno, plaćati sigurno. Hteo sam da dam Nikoli Semjonoviću, na ime garantije, mojih šeset rubalja, ali nije hteo da primi: uostalom, znao je da imam para, i verovao mi je. Ovom delikatnošću njegovom bila je naša trenutna svađa izglađena. Marija Ivanovna nije ništa govorila, nego se čudila otkuda ja da uzimam na sebe toliku brigu. ja sam naročito uvek cenio delikatnost tih ljudi, što nikada nijedno od njih dvoje nisu sebi dopustili da se sa mnom i najmanje našale zbog ovoga; nego su, naprotiv, uzeli stvar tako ozbiljno kao što je i bila. Svakoga dana išao sam Darji Rodivonovnoj i po tri puta dnevno, a posle nedelju dana poklonio sam njoj lično, krišom od njenog muža, još tri rublje. Za druge tri rublje kupio sam pokrivač i pelene. Ali posle deset dana Arinočka se najedanput razbolela. Odmah sam doveo doktora, on joj je nešto prepisao, i mi provedosmo celu noć mučeći malog crva njegovim ružnim lekom, a idućega dana on nam reče da je već dockan, i na moje molbe, — ili, uostalom, izgleda, prekore,—samo je odgovarao s plemenitom mirnoćom: „Ja nisam Bog“. Jezičić, usne i cela usta u deteta pokrila su se nekom beličastom navlakom, i ono umre pred veče, upirući u mene svoje krupne očice, kao da štogod već razume. Ne znam kako mi je palo na pamet da je mrtvu fotografišem. I da li će ko verovati, ja sam ne plakao, nego prosto urlikao toga večera, što ranije sebi nikada ne bih dopustio, i Marija Ivanovna je morala da me teši, — i sve je bilo opet bez podsmevanja, i s njene i s njegove strane.
Stolar je načinio mrtvački sanduk; Marija Ivanovna nakitila ga rišem i metnula u nj lepo jastuče, a ja sam kupio cveća i posuo po detetu: i tako odneše moj mali jadni cvetić koji, da li ćete verovati, do danas još nisam mogao da zaboravim. Ali uskoro posle toga ceo taj gotovo nepredviđeni događaj dao mi je povoda da se baš vrlo zamislim. Naravno, Rinočka nije koštala mnogo, — sa svim, sa sandukom, s pogrebom, s cvećem, s platom Darji Rodivonovnoj
— ukupno trideset rubalja. Ovaj novac sam, kad sam išao za Petrograd, popunio od četrdeset rubalja koje mi je Versilov bio poslao za putni trošak, i prodajom nekih sitnih stvari pre odlaska, tako da je ceo moj „kapital“ ostao nedirnut. „Ali, — razmišljao sam ja, — ako budem tako udarao u stranu, neću daleko otići Iz istorije sa studentom izlazi da „ideja“ može da dovede do nejasnosti utisaka i da odvuče sa dnevnoga reda. Iz istorije sa Rinočkom izlazi obrnuto, da nikakva „ideja“ nije toliko snažna da (bar mene) odvede dotle da se iznenada zaustavim pred kakvim bilo potresnim faktom i da njemu žrtvujem sve ono što sam već godinama napora učinio za „ideju“. I ako su suprotni, ipak su oba zaključka istinita.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:21 am

Dostojevski - Page 2 0714.Nesterov.Mihail.Pod.Blagovest.1895.holst.maslo.159h124.sm


GLAVA ŠESTA
I
Moje nade nisu se potpuno ispunile: nisam ih zatekao same: Versilov, istina, nije bio tu, ali je kod moje majke bila Tatjana Pavlovna — dakle ipak tuđe lice. Polovina moga velikodušnog raspoloženja odmah je iščezla iz mene. Čudno kako sam brz i prevrtljiv u takvim slučajevima; dosta je zrno peska ili dlačica, pa da rastera ono što je lepo i da zameni ružnim. Ali moja ružna raspoloženja, na moju žalost, ne razgone se brzo, mada nisam zlopamtilo. Kad sam ušao unutra, učinilo mi se u trenutku da je moja majka brzo prekinula svoj vrlo živ razgovor s Tatjanom Pavlovnom. Moja sestra bila se vratila s rada tek jedan minut ranije, i još nije izišla iz svoje sobice.
Stan se sastojao iz tri sobe. Ona soba u kojoj su svi po običaju sedeli, u sredini ili gostinska, bila je prilično velika i sasvim pristojno nameštena. U njoj su bar bili meki crveni divani, uostalom vrlo otrcani (Versilov nije trpeo navlake na nameštaju), nekoliko ćilimova, nekoliko stolova i nepotrebnih stolica. Desno od ove sobe bila je soba Versilovljeva, tesna i uzana, s jednim prozorom; u njoj je bio jedan bedan pisaći sto, na kome je ležalo nekoliko neupotrebljenih knjiga i zaboravljenih hartija, a pred stolom jedna manje bedna meka fotelja sa slomljenim i u vis iskrivljenim federom, zbog koje je Versilov često uzdisao i psovao. U istom kabinetu, na mekanom i takođe izanđalom divanu njemu se nameštala postelja za spavanje; on je mrzeo ovaj svoj kabinet i, izgleda, ništa nije u njemu radio, nego je više voleo da besposlen sedi u kafani čitave sate. Levo od gostinske sobe bila je potpuno ista takva sobica: u njoj su spavale moja majka i sestra. U gostinsku sobu ulazilo se iz koridora koji se završavao ulazom u kujnu, gde je živela kuvarica Lukerja, i kad je spremala ručak, puštala nemilosrdno miris zagoreloga masla po celom stanu. Bilo je trenutaka kad je Versilov glasno proklinjao svoj život zbog toga mirisa iz kujne, i ja sam u toj jednoj stvari s njim potpuno saosećao; i ja mrzim ove mirise mada nisu dolazili do mene: stanovao sam u sobici gore ispod krova kuda sam se peo po vrlo strmim stepenicama koje su škripale. Tamo su pomena dostojni poluokrugli prozor, i užasno niska tavanica; divan prevučen mušemom, na kome mi je Lukerja večerom prostirala postelju i jastuk, i od ostalog nameštaja — samo dva predmeta: najprostiji sto od dasaka i stolica sa propalim pletenim sedištem.
Uostalom, ipak su se u nas sačuvali ostatci nekadašnjega konfora; u gostinskoj sobi, na primer, bila je vrlo lepa lampa od porculana, a na zidu je visila velika gravura Drezdenske Madone, a sproću nje, na drugom divanu, jedna skupocena fotografija ogromnoga razmera čuvenih bronzanih dveri Katedrale u Firenci. U istoj sobi u uglu visio je velik ćivot sa starim porodičnim ikonama, od kojih je na jednoj (Svi sveti) bio velik pozlaćen srebrni okov — ona koju su hteli da založe, a druga (ikona Majke Božje) — imala je okvir prevučen kadifom koja je bila isprešivana biserom. Pred ikonama visilo je kandilo koje je paljeno uoči svakoga praznika. Versilov je prema ovim ikonama, u smislu njihovoga značaja, bio očevidno ravnodušan, i samo se mrštio neki put, očevidno se savlađujući zbog svetlosti koja se iz kandila odbijala od pozlaćenoga okova, kao žaleći se da mu smeta da gleda, ali ipak nije majci zabranjivao da ga pali.
Ja sam obično ulazio ćutke i netremice, gledajući nekuda u stranu, a često, ulazeći, nisam se ni pozdravljao. Inače sam se uvek ranije kući vraćao nego sada, i ručak mi se donosio gore. Kad sam sad ušao, najedared sam rekao: „Dobar veče, mama“, što ranije nikad nisam činio, ali i sada nisam iz neke stidljivosti mogao da sebe nateram da je pogledam, i sednem na suprotnom kraju sobe. Bio sam vrlo umoran, ali na to nisam mislio.
— Ovaj neotesanko još neprestano ulazi u sobu neučtivo kao i ranije, — siknu na mene Tatjana Pavlovna:
pogrdne reči prema meni ona je sebi i ranije dopuštala, i to je već ušlo između nje i mene u običaj.
— Dobar veče... — odgovori mi majka, kao uplašena od toga što sam je pozdravio.
— Jelo je odavno gotovo, — dodade ona čisto zbunjena, — samo ako se supa nije već ohladila, ali kotlete ću odmah reći...
I već se spremala da pođe u kujnu, i prvi put, možda, celoga ovoga meseca, najedanput me bi stid što je ona tako brzo skočila da me usluži, što sam ja dotle sam od nje iziskivao.
— Vrlo ti hvala, mama, već sam večerao. Ako ne smetam, ovde ću da se odmorim.
— Ah... što da ne!.„ Zašto, sedite...
— Ne uznemiravajte se, mama, neću više biti grub prema Andreji Petroviću, — odvalim ja iznenada.
— Ah, Gospode, kakva velikodušnost od njegove strane! — ciknu Tatjana Pavlovna. — Zar ti, draga Sonja, još jednako njemu govoriš vi? Ko je on, da mu se daje takva počast, i to još od njegove rođene majke! Gle, i ti si se sasvim zbunila pred njim, sramota!
— I meni bi bilo vrlo prijatno kad biste mi mama, govorili ti.
— Ah... Pa lepo, pa i hoću, — splela se majka. — Ja... ja i nisam uvek... Ali od sada ću tako. Bila je sva pocrvenela. Njeno lice je imalo nesumnjivo nečega vrlo privlačnog... Lice joj je bilo prostodušno, ali ne sasvim obično, lice malo bledo, malokrvno. Obrazi joj behu vrlo mršavi, čak upali, a na čelu počele su se skupljati mnoge bore, ali oko očiju još ih nije bilo, i oči, prilično krupne i otvorene, sijale su uvek tihom i spokojnom svetlošću koja me je njoj privukla od prvoga dana. Voleo sam takođe što u njenom pogledu nije bilo nimalo tuge ni ogorčenja; naprotiv, izraz njenoga lica bio bi čak veseo, samo kad se ne bi svaki čas toliko trzala uplašena, često bez razloga. Ona se često plašila i ustajala s mesta bez ikakvog razloga, ili je plašljivo osluškivala čiji novi razgovor, dok se ne bi uverila da sve ostaje lepo po starome — a „sve ostaje lepo po starome“ značilo je kod nje da sve ostaje dobro. Samo da se ništa ne menja, samo da se ne desi ništa novo, makar to bilo i srećno!...
Čovek bi pomislio da se ona u detinjstvu nečim naplašila. Sem njenih očiju, meni se dopadala ovalnost njenoga duguljastog lica i, čini mi se, kad bi jagodične kosti bile za dlaku uže, ono bi se ne samo u mladosti, nego i sad još moglo nazvati lepim. sad još nije bila prešla trideset devetu godinu, ali u tamnoplavoj kosi već su se pojavljivale i sede dlačice.
Tatjana Pavlovna pogleda na nju, ne krijući svoje negodovanje.
— Zar ovako da drhtiš pred njim, pred ovakvim klipanom! Baš si smešna, Sofija; ljuta sam na tebe, da znaš!
— Ah, Tatjano Pavlovna, što ste sad takvi prema njemu! Ali vi se samo šalite, a? — zapita moja majka primetivši na licu Tatjane Pavlovne nešto kao mali osmejak.
Grdnju Tatjane Pavlovne odista nije mogao čovek uvek uzeti ozbiljno, ali ona se naravno (ako se odista osmehnula) osmehnula samo na moju majku zato što je strašno volela njenu dobrotu, i što je, bez sumnje, primetila koliko je ona u tom trenutku bila srećna zbog moje pokornosti.
— ja, naravno, ne mogu ostati ravnodušan kad me tako napadate, Tatjana Pavlovna, i to baš kad sam ušavši rekao „dobar veče, mama“, što nikad ranije nisam činio, — našao sam najzad da je potrebno da joj primetim.
— Zamislite, — uskipi ona odmah, — i on smatra to za neku milost? Da li da pred tobom na kolenima klečimo zato što si se jedanput u životu pokazao učtiv? Pa i kakva mi je to učtivost! Što si sve gledao u stranu kad si ulazio? Misliš ti da je ne znam kako se ti pred njom čiftetaš i bacakaš! Mogao si i meni reći „dobar veče“, i ja sam te zavijala u pelene, ja sam ti kuma.
Razume se, nisam ništa odgovorio. U tom trenutku najedanput uđe u sobu moja sestra, i ja se brzo obratim njoj:
— Lizo, danas sam video Vasina, i on me je pitao za tebe. Vi se poznajete?
— Da, upoznali smo se u Lu gi, prošle godine, — odgovori mi ona sasvim prosto, sede pored mene i ljubazno me pogleda.
Ne znam zašto sam mislio da će ona odmah pocrveneti kad joj budem spomenuo Vasina. Moja sestra je bila plavuša, svetloplave kose, nimalo ni na majku ni na oca po kosi; ali oči, ovalno lice bili su gotovo kao u majke. Hoc vrlo prav, mali i pravilan; inače još jedna osobita crta — male pege po licu, što majka nije imala. Od Versilova imala je vrlo malo, jedino tanak stas, visok rast i nekako zavodljiv hod. Sa mnom nije imala ničega sličnog — bili smo kao dva suprotna pola.
— Bila sam s njima tri meseca, — dodade Liza.
— Da li ti to za Vasina kažeš njima, Lizo? Treba reći s njim, a ne njima. Izvini, sestro, što te popravljam, ali mi je krivo što su tvoje vaspitanje, izgleda, potpuno prenebregli.
— Pred majkom je ružno da se prave takve napomene sa tvoje strane, — odmah zapenuši Tatjana Pavlovna. — I lažeš, — nisu nimalo prenebregli.
— Ja ništa i ne govorim o majci, — uzeh ja da se branim oštro. — Znajte, mama, da Lizu smatram kao drugu vas: vi ste od nje načinili po dobroti i karakteru isto takvo divno stvorenje kakvo ste i vi bili po svoj prilici, i kakvi ste i do
danas, i kakvi ćete biti uvek... ja govorim samo o spoljašnjoj uglađenosti, o svim tim svetskim glupostima, koje su
uostalom neophodne. Ljutim se samo na to što te Versilov, kad bi te čuo da ti za Vasina kažeš oni, a ne on, sigurno ne bi popravio, — do te mere je on nadut i ravnodušan prema nama. Eto šta me ljuti!
— Sâm je prava mečka, a hteo bi da druge uči uglađenosti. Gospodine, ne smete pred majkom govoriti „Versilov“, isto tako ni u mom prisustvu, — ja to neću da trpim! — usplamte Tatjana Pavlovna sevajući očima.
— Mama, danas sam primio platu, pedeset rubalja, evo izvolite, uzmite ih!
Priđoh i dadoh joj novac; ona je odmah cela uzdrhtala.
— Ah, ne znam da li da uzmem! — progovori ona, kao da se bojala da dodirne novac.
Nisam mogao da je razumem.
— Molim vas, mama, ako me vas dve smatrate za sina i brata, onda...
— Ah, ogrešila sam se o tebe, skrivila sam ti nešto, Arkadije; priznala bih ti, ali se vrlo bojim...
To je rekla sa jednim bojažljivim osmejkom punim molbe; ali je opet nisam razumeo, te je prekinem:
— Zbilja, mama; da li znate da se danas u sudu rešavala parnica Andreje Petrovića sa Sokoljskima?
— Ah, znam! — uzviknu ona; od straha sklopivši pred sobom ruke (to je bio njen gest).
— Danas? — zadrhta cela i Tatjana Pavlovna. — To ne može biti, on bi nam to rekao. je li tebi rekao? — okrenu se ona mojoj majci.
— Ah, nije, nije mi rekao da je danas. Ali sam cele nedelje tako imala strah. Makar je i izgubio, pomolila bih se Bogu, samo da nam se to već jedanput skine s leđa, i da bude po starome.
— Znači da ni vama nije rekao, mama! — uzviknem ja. — Eto kakav je to čovek! Ovo je primer njegove ravnodušnosti i nadutosti; šta sam rekao maločas?
— Ali kako je rešena, kako je rešena? I ko ti je rekao? — kidala se Tatjana Pavlovna. — Ta govori jedanput!
— Evo on sâm dolazi! Možda će vam on reći,— rekoh ja pošto sam čuo njegove korake u hodniku, i brzo sednem pored Lize.
— Brate, tako ti Boga, poštedi mamu, budi strpljiv sa Andrejom Petrovićem, — prošapta mi sestra.
— Biću, biću, zato sam se i vratio, — i stisnem joj ruku. Liza me je nepoverljivo pogledala, i imala je pravo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:22 am

Dostojevski - Page 2 0713.Nesterov.Mihail.Otcy-pustynniki.i.zheny.neporochny.1932.hol


II
On uđe u sobu vrlo zadovoljan sobom, toliko zadovoljan da nije našao za potrebno ni da krije svoje raspoloženje. Uopšte, uostalom, on se u poslednje vreme navikao da pred nama bude otvoren bez ikakvih ceremonija, i to ne samo u onome što je u njega ružno, nego i u smešnom, što svi ljudi izbegavaju; međutim je potpuno bio svestan da mi sve do poslednje crte shvatamo. poslednje godine je, no tvrđenju Tatjane Pavlovne, vrlo zanemario svoje odelo; bio je uvek odeven pristojno, ali je odelo bilo staro i neprobrano. Istina, pristao je da belo rublje nosi no dva dana, što je moju majku vrlo ljutilo; to se u njih smatralo za žrtvu, i cela ta grupa njemu odanih žena u tome je videla pravo herojstvo. On je uvek nosio meke šešire, sa širokim obodom, i crne; kad bi na vratima skinuo šešir na glavi bi mu se izdigla bujna gusta kosa, koja je već bila jako prosedela. Voleo sam videti tu njegovu kosu kad je skidao šešir.
— Dobar veče; svi ste na okupu, čak i on je na broju? — čuo sam njegov glas još iz predsoblja; to je mene prekorevao, izgleda?
Znak da je bio veselo raspoložen — bilo je to kad je počinjao da se sa mnom šali. ja nisam odgovarao, razume se. Uđe Lukerja s velikim paketom nakupovanih stvari, i metnu na sto.
— Pobeda, Tatjana Pavlovna; na sudu je dobiveno, a da se žale na presudu, kneževi se naravno neće odlučiti. Parnicu sam dobio Ja! Odmah sam našao zajam od hiljadu rubalja. Sofija, sad mahni posao, ne kvari oči! Lizo, jesi li došla s rada?
— Jesam, tata, — ljubazno mu odgovori Liza; ona ga je zvala ocem; ja tome nikako nisam hteo da se potčinim.
— Jesi li umorna?
— Jesam.
— Ostavi posao, sutra nećeš ići, i uopšte nećeš više ići na posao.
— Tata, meni je gore tako.
— Molim te... ja užasno mrzim kad žene rade, Tatjana Pavlovna.
— Kako se može bez posla? A zašto da žene ne rade!
— Znam, znam, sve je to lepo i krasno, i unapred se s tim slažem; ali ja u stvari govorim o ručnom radu. To je u mene, izgleda, jedna bolesna predrasuda, ili, bolje, neprijatan utisak iz detinjstva. U tamnim sećanjima iza moje pete ili šeste godine najviše pamtim od svega, — naravno s odvratnošću, — oko okrugloga stola sednicu ozbiljnih žena, strogih i surova pogleda, makaze, štof, mustre, i modne slike. Sve razmišljaju i dogovaraju se, važno i polako klimajući glavom, premeravaju i sračunavaju i spremaju se da kroje. Sva ta ljubazna lica koja i mene toliko vole, — najedanput nisu više pristupačna; ako sam nemiran, odmah me izvode iz sobe. Čak i moja stara dadilja koja me drži za ruku i ne odgovara na moju dreku i trzanje, zagledala se i zapela da sluša kao rajska ptica. Eto ta strogost odraslih lica i važnost pre nego što se otpočne krojiti — meni su nekako neprijatne i sad kad to zamislim. Tatjana Pavlovna, vi užasno volite da krojite — ali koliko god da je to aristokratski, ipak više volim ženu koja ništa ne radi. Nemoj to da primiš na sebe, Sofija!... Otkuda bi ti! Žena je i bez toga velika sila. To, uostalom, i ti znaš, Sonja. Kakvo je vaše mišljenje, Arkadije Makaroviću, vi ste sigurno protivni?
— Ne, nimalo, — odgovorih ja. — Naročito ste lepo kazali da je žena velika sila, mada ne znam zašto ste to doveli u vezu sa radom? Ali da se mora raditi kad se nema para — znate i sami.
— No, sad imamo dovoljno, — obrati se on mojoj majčici koja je sva sijala od zadovoljstva (kad se on obratio meni, bila je sva uzdrhtala); — bar u prvo vreme da ne vidim ovaj ručni rad, molim s moje strane. Ti, Arkadije, kao mladić našega doba, sigurno si pomalo socijalist; ali veruj mi, dragi prijatelju, da najviše vole da ne rade baš ljudi iz naroda koji večito radi!
— Odmor možda, ali ne nerad.
— Ne, nego baš nerad, potpuno besposličenje; u tome je ideal! Poznavao sam jednog večnog trudbenika, mada nije bio čovek iz naroda; bio je prilično duševno razvijen, i mogao je da rasuđuje. Celoga svoga života, svakoga dana može biti, maštao je sa slašću i nežno o potpunoj besposlici, dovodeći, tako da kažem, ovaj ideal do apsolutnog — do beskonačne nezavisnosti, do večite slobode maštanja i razmišljanja u neradu. I o tome je maštao dok se nije slomio na radu; nije mu se moglo pomoći; umro je u bolnici. Neki put bih rekao gotovo da su slast rada izmislili besposličari, naravno oni bolji među njima. To je jedna od „ženevskih ideja“ s kraja prošloga veka. Tatjana Pavlovna, pre tri dana isekao sam iz novina jedan oglas (on izvadi komad hartije iz džepa od prsnika), — od onih oglasa što ih daju ti bezbrojni „studenti“ koji znaju klasične jezike i matematiku, i koji su spremni i da putuju, da žive u sobi pod krovom i što god hoćete. Evo da čujete: „Nastavnica sprema za sve škole (slušajte, za sve) i daje časove iz aritmetike“; — samo jedan red, ali klasičan! Sprema za sve škole — znači, naravno, da sprema i iz aritmetike? Ne, kod nje je iz aritmetike zasebno. To, to je već čista glad, to je već poslednji stepen nevolje. Dirljiva je tu baš ta neumešnost: očevidno, nikad se nije spremala za nastavnicu, i teško da i ume da poučava. Ali mada se već topi, daje i poslednju rublju novinama i objavljuje kako daje časove za sve škole, i, povrh svega toga, daje i časove iz matematike. Per tutTo mundo e in altri siti.[12]
— Ax, Andreja Petroviću, njoj treba pomoći! Gde stanuje? — uzviknu Tatjana Pavlovna.
— E, ima mnogo takvih! — i metnu adresu u džep. — U ovom paketu su pokloni, — tebi, Lizo, i vama, Tatjana
Pavlovna; Sofija i ja, mi ne volimo slatkiše. Posluži se i ti, mladi čoveče. Sâm sam sve kupio kod Jelisejeva i kod Balea. Već smo dosta „sedeli gladni“, kako kaže Lukerja (NV. Nikad niko nije kod nas bio gladan). Tu imate grožđa, bonbona, ušećerenog voća i torte s jagodama, uzeo sam čak i odličnog likera; ima i oraha. Interesantno je da i danas, još od detinjstva, volim orahe, Tatjana Pavlovna, i, znate, one najprostije. Liza je na mene, i ona, kao veverica, voli da gricka orahe. Odista nema ničega lepšega, Tatjana Pavlovna, nego kad se čovek zamisli da se, kao nekad što je činio u detinjstvu, najedanput nađe u šumi, u gustom grmlju, i sâm trese orahe... Dani su već jesenji, ali svetli, po neki put već je i sveže, čovek se zavuče u šiprag, luta po šumi, lišće miriše... Vi nekako simpatično gledate, vidim, Arkadije Makaroviću?
— Prve godine moga detinjstva takođe su prošle na selu.
— Kako? Zar ti nisi, čini mi se, u Moskvi proveo... ako se ne varam.
— On je samo tada bio kod Andronikova u Moskvi kad ste vi tamo došli; a dotle je bio kod pokojne vaše tetke, Varvare Stepanovne, na selu, — upadne Tatjana Pavlovna.
— Sofija, evo ti novac, skloni. Ovih dana obećali su da će dati pet hiljada.
— Kneževi, dakle, nemaju više nikakve nade? — zapita Tatjana Pavlovna.
— Savršeno nikakve, Tatjana Pavlovna.
— Uvek sam osećala za vas, Andreja Petroviću, i za sve Barne, i bila prijatelj vaše kuće, ali mada su mi kneževi strani, ipak mi ih je, ne znam zašto, žao. Ne ljutite se, Andreja Petroviću.
— Nemam nameru da s njima delim, Tatjana Pavlovna.
— Vi, naravno, znate šta ja mislim, Andreja Petroviću, oni bi prekinuli parnicu da ste predložili deobu, po polovinu u samom početku; sad je naravno sve dockan. Uostalom, ne mogu o toj stvari da sudim... Jedino zbog toga što ih pokojnik po svoj prilici ne bi izostavio u svome zaveštanju.
— Ne samo da ih ne bi obišao, nego bi im po svoj prilici sve ostavio, a obišao bi mene, baš da je umeo stvar da izvede i da napiše zaveštanje kako treba; ali sad — za mene je zakon — i kraj. Ne mogu i neću da pristanem na deobu, Tatjana Pavlovna, i stvar je time svršena.
Ovo je rekao čak s nekom ljutnjom, što je sebi retko dopuštao. Tatjana Pavlovna je ućutala. Moja majka je nekako tužno spustila oči: Versilov je znao da ona odobrava mišljenje Tatjane Pavlovne.
„Ovde je umešan šamar iz Emsa!“ pomislih u sebi. Dokument koji mi je dao Kraft i koji je bio u mene u džepu, imao bi žalosnu sudbinu kad bi mu pao u ruke. Najedanput sam osetio da se sve to meni popelo na vrat; ta pomisao, u vezi sa svim ostalim, naravno, samo me je razdražila.
— Arkadije, želeo bih da se lepše odeneš, dragi prijatelju; odelo ti nije ružno, ali za ubuduće mogao bih ti preporučiti jednog dobrog krojača Francuza, koji je vrlo savestan i dobroga ukusa.
— Molim vas da mi nikad ne činite slične predloge, — planem ja najedanput.
— A zašto?
— Ja u tome, doduše, ne nalazim nikakvog unižavanja, ali mi nismo baš u takvom prijateljstvu, nego, naprotiv, čak u svađi, jer ću ovih dana, još sutra prestati da idem knezu, pošto tamo nema nikakve službe.
— Pa cela služba i jeste u tome da ideš i sediš s njim.
— Ta me misao unižava.
— Ne razumem zašto; uostalom, ako si tako osetljiv, nemoj primati novac od njega, nego samo idi njemu. Užasno ćeš ga uvrediti; on te je već zavoleo, budi uveren... Uostalom, kako hoćeš...
Bilo mu je, očevidno, neprijatno.
— Vi kažete, ne traži novac, a ja sam, blagodareći vašoj dobroti, danas učinio podlost: niste mi ništa rekli, te sam od njega danas tražio i naplatio mesečnu platu.
— Dakle, već si to učinio; a ja, priznajem, nisam mislio da ćeš tražiti; kako ste, ipak, danas svi vešti! Danas nema više omladine, Tatjana Pavlovna.
Užasno se naljutio; ali i ja sam se rasrdio užasno.
— Moram s vama već jedanput da se razračunam... sami ste me na to naterali, — ne znam sad kako ću.
— Zbilja, Sofija, odmah podaj Arkadiju njegovih šeset rubalja; a ti, dragi prijatelju, nemoj da se ljutiš zbog brzog obračuna. Po tvom licu pogađam da imaš u glavi neko preduzeće, i da ti je potreban... obrtni kapital... ili tako nešto.
— Ne znam šta se vidi po mom licu, ali nikako nisam očekivao od mame da će vam pričati za taj novac, kad sam je za to molio, — pogledah ja na majku, i sevnuh očima. Ne mogu da izrazim koliko sam bio uvređen.
— Arkaša, drago dete, oprosti, tako ti Boga, nisam mogla da ne kažem...
— Dragi prijatelju, nemoj misliti da je htela da mi otkrije tvoje tajne, — obrati se on meni, — uz to, ona je to učinila u dobroj nameri — prosto, majka je htela da se pohvali osećajima svoga sina. Ali veruj mi da bih ja i bez toga pogodio da si ti kapitalista. Sve tvoje tajne napisane su na tvom čestitom čelu. On ima „svoju ideju“, — Tatjana Pavlovna, rekao sam vam već.
— Ostavimo moje čestito lice, — produžih ja da besnim, — znam ja da vi često vidite ljude skroz, što ne smeta da u drugim slučajevima ne vidite dalje od nosa, — i divio sam se vašoj pronicljivosti. Pa dobro, jeste, ja imam „svoju ideju“. To što ste se vi tako izrazili, to je, naravno, slučajno, ali se ja ne bojim da priznam: imam „ideju“. Ne bojim se i ne stidim se.
— Pre svega, ne stidi se.
— Ali vam je ipak neću otkriti.
— To jest, nećeš me udostojiti da mi otkriješ. Nije potrebno, dragi prijatelju, i bez toga znam suštinu tvoje ideje; u svakom slučaju ona se sastoji u ovome:
„Povlačim se u pustinju“, Tatjana Pavlovna! ja mislim da on hoće da postane Rotšild ili nešto slično, i da se povuče u svoju veličinu. Razume se, on će nama i vama velikodušno odrediti izdržavanje, a meni možda i neće, — ali u svakom slučaju, to će biti naše najduže viđenje. On je kod nas kao mlad mesec — čim se pokaže, već i zađe.
Ja zadrhtah u srcu. Naravno, to je sve bilo slučajno: on nije ništa znao, i govorio je o nečem sasvim drugom mada je i pomenuo Rotšilda; ali kako je samo mogao onako verno da oceni moja osećanja: da s njima prekinem i da se povučem? On je sve unapred pogodio i unapred je hteo tragizam fakta da zamaže svojim cinizmom. Da se užasno ljutio, o tome nije bilo nikakve sumnje.
— Mama! oprostite moj ispad, utoliko pre što je od Andreje Petrovića i bez toga nemoguće sakriti se, — zasmejah se ja pretvorno, i starajući se da bar za trenutak sve skrenem na šalu.
— Od svega je, dragi moj, najlepše to što si se zasmejao. Teško je predstaviti koliko time dobija svak, čak u svojoj spoljašnosti. Govorim najozbiljnije. On, Tatjana Pavlovna, uvek tako izgleda kao da ima u glavi bogzna koliko važnu stvar, da se čak i sâm stidi zbog toga.
— Ozbiljno bih vas molio da smotrenije govorite, Andreja Petroviću.
— Imaš pravo, dragi prijatelju; ali je potrebno jedanput za svagda da se kaže sve, da se posle toga više i ne dotičemo. Došao si nam iz Moskve s tim da se ovde odmah pobuniš, — to je za sada što znamo o cilju tvoga bavljenja kod nas. O tome što si došao s tim da nas nečim zadiviš, o tome, razume se, neću da kažem ni reči. Zatim, kod nas si čitav mesec i na nas frčeš, međutim, očevidno si inteligentan čovek i kao takav mogao bi to frčanje da ostaviš onima koji ničim drugim ne mogu da se osvete ljudima za svoje ništavilo. Neprestano se zatvaraš, dok već tvoj čestit izgled i tvoji rumeni obrazi jasno dokazuju da bi mogao pogledati svima u oči s punom nevinošću. On je hipohonder, Tatjana Pavlovna, ne razumem zašto su svi oni danas hipohondri?
— Kad ne znate ni gde sam odrastao, kako možete znati zašto sam hipohonder?
— Evo objašnjenje: ti si uvređen zato što sam zaboravio gde si odrastao!
— Nije tako, nemojte da mi pripisujete gluposti, Mama, Andreja Petrović me je maločas pohvalio što sam se zasmejao; hajde, smejte se, što tako sedite! Hoćete li da vam o sebi pričam anegdote? U toliko pre što Andreja Petrović ništa ne zna o mome životu.
U meni je kipelo. Znao sam da nikad više nećemo kao sada sedeti svi zajedno, i da, ako izađem iz ove kuće, nikad više u nju neću ući, — i zbog toga, uoči svega toga, nisam mogao da se savladam. On me je sâm izazvao na takvo finale.
— To će nam, naravno, biti vrlo milo, samo ako odista bude i smešno, — reče on gledajući u mene pronicljivo. — Ti si postao malo grub, dragi prijatelju, tamo gde si rastao, ali ipak si još dosta pristojan. On je danas vrlo mio, Tatjana Pavlovna, i vrlo dobro ste učinili što ste najzad otvorili ovaj paket.
Ali Tatjana Pavlovna se mrštila; ona se čak nije ni obrnula na njegove reči, i produžila je da otvara paket i da na dodate joj tanjire ređa slatkiše. I moja majka je sedela u savršenoj nedoumici, naravno, shvatajući i predosećajući da se stvar između nas neće svršiti dobro. Sestra me je još jedanput povukla za lakat.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:22 am


Dostojevski - Page 2 0712.Nesterov.Mihail.Na.Rusi.Dusha.naroda.1914-1916.holst.maslo


III
— Hoću samo da vam svima ispričam, — počeh ja bez svakog ustručavanja, — kako se jedan otac prvi put sreo sa svojim dragim sinom; a to se desilo „tamo gde si rastao“...
— Dragi prijatelju, da to ne bude... dosadno? Ti znaš: Tous les genr'es...[13]
— Ne mrštite se, Andreja Petroviću, neću ja to što vi mislite. ja baš hoću da se svi smeju.
— Iz tvojih usta u Božje uši, dragi moj. Znam da nas sve voliš i... da nećeš da nam pokvariš ovo veče, promrmlja on nekako izveštačeno, nemarno.
— Vi ste, naravno, i sada po mom licu poznali da vas volim?
— Da, delimično i po licu.
— A i ja sam po licu Tatjane Pavlovne odavno pogodio da i ona mene voli. Ne gledajte me tako zverski, Tatjana Pavlovna, bolje se smejte! Bolje je da se smejemo!
Ona se najedanput brzo okrenu meni, i uze da me gleda oštro pola minuta:
— Uzmi se na um! — zapreti mi prstom, ali tako ozbiljno da se to nimalo nije moglo odnositi na moju glupu šalu, nego je bila opomena za nešto drugo: „nemoj ponovo da otpočinješ!“
— Andreja Petroviću, zar se vi zbilja ne sećate kad sam se prvi put s vama sreo u životu!
— E, Bože moj, zaboravio sam, dragi prijatelju, i u duši se osećam kriv. Sećam se samo da je to moralo biti vrlo davno, i da se desilo negde...
— Mama, a zar se ni vi ne sećate kako ste bili u selu gde sam rastao, čini mi se, do moje šeste ili sedme godine, i, što je glavno, da li ste vi bili kadgod u tom selu uistini, ili mi se to samo čini kao u snu da sam vas tamo prvi put video?
— Kako da se ne sećam, Arkašenjka, kako da se ne sećam! Da, ja sam tamo bila tri puta u gostima kod Varvare Stepanovne; prvi put sam došla kad ti je bila svega godina dana od rođenja; drugi put kad si navršio četiri godine, i, posle, kad ti je prošlo šest godina.
— A ja sam ceo mesec hteo za to da vas upitam. Moja majka je sva porumenela od brzo naišlih uspomena i s osećajem me zapita:
— Zar me se, Arkašenjka, zbilja još od tada sećaš?
— Ničega se ne sećam i ništa ne znam, sem što je od vašega lica nešto ostalo u mome srcu za ceo moj život, i, sem toga, ostala mi je svest da ste vi moja majka. Celo to selo i sad vidim kao u snu, zaboravio sam i svoju dadilju. Varvaru Stepanovnu zapamtio sam malo samo po tome što je večito bila povezane glave zbog bolesnih zuba. Sećam se još oko kuće ogromnog drveća, lipa, izgleda, zatim neki put vrlo sjajnog sunca koje prodire kroz otvorene prozore, ograđenog vrta s cvećem i staza u njoj; a vas se, mama, sećam jasno samo u jednom trenutku kad su me u tamošnjoj crkvi pričešćivali, a vi ste me izdigli da primim pričešće i da celivam putir; to je bilo u leto, i jedan golub je proleteo kroz crkvu iz jednoga prozora na drugi...
— Gospode! Sve je bilo baš tako, — zapljesnu moja majka rukama, — i toga goluba se sećam kao da ga sad vidim. Ti si pred samim putirom počeo da se otimaš i da vičeš: „eno goluba, eno goluba!“
— Vaše lice, ili nešto od njega, izraz njegov, do te mere se urezalo u mojoj pameti da sam vas posle pet godina u
Moskvi odmah poznao, mada mi niko nije kazao da ste moja majka. A kad sam se prvi put sreo sa Andrejom Petrovićem, to je bilo kad sam otišao od Andronikovih; kod njih sam dotle tiho i veselo proveo čitavih pet godina. Sećam se do sitnica njihovoga državnoga stana, i svih onih gospođa i gospođica koje su sad sve već u godinama, i cele kuće, i samoga Andronikova, kako celo snabdevanje, živinu, ribe i prasad donosi sâm iz varoši u paketima, i za stolom umesto svoje žene koja se sve pravila važna, sipao nam supu, i kako smo se svi za stolom tome smejali, a on prvi. Tamo su me gospođe naučile da govorim francuski, ali sam najviše voleo Krilovljeve basne, kojih sam mnogo naučio napamet, i svaki dan sam deklamovao po jednu Andronikovu, ulazeći pravo k njemu u njegov mali kabinet, bez obzira da li je imao posla ili nije. I eto pomoću basne sam se i s vama upoznao, Andreja Petroviću. Vidim da ste počeli da se prisećate.
— Nečega se kao sećam pomalo, dragi moj, od onoga što si mi tada ispričao... da li basnu, ili Pamet donosi jad[14] ako se ne varam? Ipak, koliko ti imaš dobro sećanje!
— Dobro sećanje! Baš nimalo! ja sam celoga života mislio samo na ovo jedno.
— Lepo, lepo, dragi moj, prosto me oživljavaš tvojim pričanjem.
On se čak nasmešio, i odmah za njim počele su se smešiti moja majka i sestra. Poverenje se vraćalo; ali Tatjana Pavlovna, pošto je izređala na stolu slatkiše i sela u ugao, i dalje me je gledala oštrim i namrgođenim pogledom. ja produžih:
— To se desilo ovako: jedanput, jednoga divnoga jutra dođe po mene prijatelj moj od detinjstva, Tatjana Pavlovna, koja se uvek pojavljivala u mome životu iznenadno kao u pozorištu, i odveze me u kolima u jednu plemićku kuću u jedan sjajan stan. Vi ste se nastanili tada kod gospođe Fanariotove, Andreja Petroviću, u njenoj kući u kojoj niko nije sedeo, a koju je ona od vas ranije kupila; ona je u to doba bila u inostranstvu. Dotle sam nosio samo bluze, a sad me najedared obukoše u lepo pravo odelo i dadoše mi vanredno lepo belo rublje. Tatjana Pavlovna celoga toga dana trčkarala je oko mene i nakupovala mi mnogo stvari; a ja sam neprestano išao kroz puste sobe i zagledao se u sva ogledala. I tako sam sutradan oko devet časova izjutra, lutajući po sobama, najedanput, i ne sluteći, ušao u vaš kabinet. ja sam vas već video još uoči toga dana, tek što su me bili dovezli, na stepenicama, ali samo za čas. Vi ste silazili sa stepenica, išli ste u kola da se nekuda odvezete; u Moskvu ste došli sami, posle vrlo dugoga otsustva i na kratko vreme, tako da su se svi o vas grabili, i da skoro i niste živeli kod kuće. Kad ste me sreli na stepenicama s Tatjanom Pavlovnom, samo ste uzviknuli otegnuto: A! i niste čak ni zastali.
— On opisuje s naročitom ljubavlju, — primeti Versilov, okrenuvši se Tatjani Pavlovnoj; ali ova je okrenula glavu na drugu stranu i ne htede ništa da odgovori.
— Kao da vas sad gledam kako ste tada bili mladi i lepi. Za čudo ste uspeli da ostarite i da poružnjate za ovih devet godina, oprostite mi moju otvorenost; uostalom, vama je i tada već bilo trideset i sedam godina, ali ja nisam mogao da skinem očiju s vas: kakvu ste imali divnu kosu, gotovo sasvim crnu, sjajnu, bez ijedne sede; brkove i zaliske, kao da ih je zlatar salio, — ne mogu drukčije da se izrazim; lice zatvoreno bledo, ne ovako bolesno bledo kao sada, nego kao što ga ima vaša kći Ana Andrejevna, koju sam imao čast danas da vidim; svetle i crne oči i sjajni zubi, naročito kad biste se zasmejali. Baš ste se zasmejali kad ste me videli da ulazim; nisam tada mnogo razumevao, ali od vašega osmejka srce mi se razveselilo. Toga jutra bili ste u kratkom zagasitoplavom kadifenom kaputu, sa mašnom boje solferino, u skupocenoj košulji sa alansonskim čipkama, stajali ste pred ogledalom sa jednom sveščicom u ruci i vežbali se, deklamujući, poslednji monolog Čackoga,[15] a naročito njegov poslednji uzvik: „Dajte kola, kola!“
— Ah, Bože moj, — uzviknu Versilov, — odista! On ima pravo! ja sam se tada primio, bez obzira na kratko bavljenje u Moskvi, zbog toga što je Nilejko oboleo, da igram ulogu Čackoga na domaćoj predstavi kod Aleksandre Petrovne Vitovtove!
— Zar ste bili odista zaboravili? — zasmeja se Tatjana Pavlovna.
— On me je potsetio! I, priznajem, tih tadašnjih nekoliko dana u Moskvi bili su, može biti, najlepši trenuci u celom mome životu! Svi mi bili smo tada još toliko mladi... i svi smo s takvim žarom očekivali... Tada sam u Moskvi neočekivano sreo toliko... Ali, produži, dragi moj; vrlo dobro si učinio što si sve tako podrobno ispripovedao...
— Ja zastadoh, uzeh da vas gledam, i uzviknuh: „Ah, kako je lep, pravi Čacki!“ — Vi se najedanput okrenuste prema meni i zapitaste: „A zar ti znaš ko je Čacki?“ — sedoste na divan u najboljem raspoloženju da pijete kafu, — tako da sam hteo da vas zagrlim. Tad sam vam saopštio da su kod Andronikova svi vrlo mnogo čitali, i da gospođice znaju mnogo stihova napamet, i da iz komada Pamet donosi jad često u kući između sebe prikazuju pojedine scene, i da su cele prošle nedelje svi čitali po večeri zajedno „Zapise jednoga lovca“,[16] i da najviše volim Krilovljeve basne, i da ih znam napamet. Vi mi tada rekoste da štogod kažem napamet, i ja vam očitah „Devojku probiračicu:“ „Jedna mlada devojka želela je sebi mladoženju“.
— Tačno, tačno, no, svega se sećam, — uzviknu opet Versilov. — Ali, dragi prijatelju, i ja se tebe sada sećam jasno: ti si tada bio tako mio dečak, ljubazan iako mali, i kunem ti se, i ti si izgubio za ovih devet godina.
Tada su se svi, čak i Tatjana Pavlovna, počeli da smeju. Jasno je da je Andreja Petrović izvoleo da se šali, i da mi je u istoj moneti „vratio“ onu moju primedbu da je ostareo. Svi su bili veseli; ali je i bilo sve divno ispričano.
— Dok sam deklamovao, vi ste se sve više smešili, ali ja nisam ni do polovine došao, a vi me zaustaviste, zazvoniste, i sluzi koji je ušao, naredite da zamoli Tatjanu Pavlovnu da dođe, i ona je odmah žurno došla s tako veselim licem da je ja, koji sam je juče video, sad gotovo jedva poznadoh. Pred Tatjanom Pavlovnom sam ponovo deklamovao „Devojku probiračicu“ i doterao do kraja sjajno; čak se i Tatjana Pavlovna nasmešila, a vi, Andreja Petroviću, ste uzviknuli „bravo“! i izjavili živo da ne bi bilo čudno kad bi takav mali dečak, kao ja što sam u mojim godinama, očitao basnu o „Cvrčku i mravu“, ali ovu basnu: „Jedna mlada devojka želela je sebi mladoženju, To nije ništa strašno“.
Čujte samo kako on izgovara: „To nije ništa strašno!“ Jednom reči, bili ste ushićeni. Vi tada počeste da s Tatjanom Pavlovnom govorite francuski, i ona se odmah namrštila i uzela da vam protivreči, čak se i vrlo naljutila; ali kako je nemoguće odreći Andreji Petroviću kad nešto zaželi, to me je Tatjana Pavlovna brzo odvela u svoju sobu; tamo su me ponova umili, oprali mi ruke, promenili rublje, namazali mi kosu pomadom i čak načinili kovrčice. Zatim se pred veče i sama Tatjana Pavlovna namestila dosta svečano, toliko čak da je to prešlo moja očekivanja, i odvezla me sobom u kolima. Došao sam u pozorište prvi put u životu, na diletantsku predstavu kod gospođe Vitovtove; puno sveća, lustera, dama, oficira, đenerala, gospođica, zavesa, redova stolica, — ništa slično dotle nisam video. Tatjana Pavlovna zauzela je najskromnije mesto u jednom od poslednjih redova, i mene je posadila pored sebe. Bilo je, razume se, i dece kao što sam bio ja, ali ja nisam ni na šta gledao, nego sam čekao predstavu sa uzbuđenim srcem. Kad ste vi izišli na scenu, Andreja Petroviću, bio sam oduševljen do suza, — zašto i zbog čega — ni sâm ne znam. Otkud suze oduševljenja? — to mi je bilo čudno kad god sam se ovih devet godina toga sećao! Sav obamro pratio sam predstavu, u kojoj sam, naravno, razumeo samo to da ga je ona prevarila, da ga ismejavaju glupaci i ljudi koji ne vrede ni koliko prst na njegovoj nozi. Kad je deklamovao na balu, razumeo sam da se oseća unižen i uvređen, da prekoreva sve te bednike, ali da je on — velik, velik! Naravno, sprema kod Andronikova pomogla je da bolje razumem, ali — i vaša igra, Andreja Petroviću! Prvi put sam gledao pozorišnu predstavu! U poslednjoj sceni kad je Čacki viknuo: „Dajte kola, kola!“ (a vi ste to viknuli divno), ja skočih sa stolice i zajedno sa celom salom, koja se tresla od aplauza, zatapšah rukama i iz sve snage viknuh „bravo!“ Živo se sećam kako me je u tom času kao čiodom ubolo pozadi „niže pojasa“: ljutito me uštinula Tatjana Pavlovna, ali ja na to nisam obraćao pažnju! Razume se, odmah posle predstave „Pamet donosi jad“ Tatjana Pavlovna me je odvezla kući: „ti ne možeš ostati na igranci, zbog tebe ni ja ne mogu da ostanem!“ siktali ste vi na mene, Tatjana Pavlovna, celim putem u kolima. Celu noć bio sam u bunilu, a ujutru u deset sati već sam bio pred kabinetom, ali kabinet je bio zatvoren: kod vas je u poseti bilo puno ljudi, i vi ste s njima razgovarali o poslovima; posle ste otišli na ceo dan i ostali duboko u noć, -— i tako vas nisam više ni video! Ono što sam tada hteo da vam kažem — zaboravio sam, naravno, ni tada nisam znao šta, ali sam vatreno želeo da vas vidim što pre. Preksutra izjutra, još oko osam časova, izvoleli ste da otputujete u Serpuhov: kratko vreme pre toga bili ste prodali svoje imanje u tulskoj guberniji da biste isplatili svoje poverioce, ali vam je ipak u rukama ostala prilično zamašna suma, i zbog toga ste tada i u Moskvu dolazili u koju niste do toga vremena mogli ni da zavirite iz straha od poverilaca, i jedino onaj prostak iz Serpuhova, jedini među svima poveriocima, nije pristajao da primi polovinu duga mesto celoga. Tatjana Pavlovna na moje pitanje čak nije ni odgovarala: „Šta se tebe to tiče, prekosutra ću te odvesti u pansion; spremi se, uzmi svoje sveske, knjige dovedi u red, i nauči se da sâm držiš u redu svoj kufer, ne pristoji se da odrasteš razmažen, gospodine“, te ovo, te ono, čantrali ste mi, Tatjana Pavlovna ta tri dana! Tako je i bilo, odvezli su me u pansion kod Tušara, mene, u vas zaljubljenog i bezazlenog, Andreja Petroviću; i ko bi rekao, ceo ovaj naš susret bio je najgluplja slučajnost; ali hoćete li mi verovati da sam posle pola godine hteo da pobegnem od Tušara kod vas.
— Divno si pričao o svemu, i na sve si me tako živo podsetio, — polako i razvučeno reče Versilov, — ali me vrlo iznenađuje u tvojoj priči bogatstvo nekih čudnih podrobnosti, o mojim dugovima, naprimer. Da ne govorim o izvesnoj nepriličnosti tih podrobnoeti, i ne razumem kako si do njih došao?
— Podrobnosti? Kako sam do njih došao? Pa rekao sam vam da sam svih ovih devet godina samo to radio: kupio sam podrobnosti o vama.
— Čudno priznanje i čudno provođenje vremena. On se okrenu poluležeći u naslonjači, i čak je malo i zevnuo, — naročito ili ne, ne znam.
— Da li da produžim o tome kako sam hteo da pobegnem vama od Tušara?
— Zabranite mu, Andreja Petroviću, uzmite ga i izbacite ga napolje, — upade Tatjana Pavlovna.
— Nije moguće, Tatjana Pavlovna, — odgovori Versilov ohrabrujući me; — Arkadije je očevidno nešto naumio, i, prema tome, bezuslovno je potrebno dopustiti mu da dovrši. Pa neka ga, neka priča. Ispričaće što ima, skinuće teret s leđa, a za njega to i jeste glavno da zbaci teret s leđa. Otpočni, dragi moj, tvoju novu istoriju; to jest, ja samo tako kažem da je nova; ne uznemiruj se, znam njen svršetak.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:23 am

Dostojevski - Page 2 0711.Nesterov.Mihail.Myslitel_.Portret.Ivana.Aleksandrovicha.Il


IV
— Moje begstvo, to jest moja namera da pobegnem vama, bilo je vrlo prosto. Tatjana Pavlovna, sećate li se kako vam je dve nedelje posle moga dolaska u pansion, Tušar napisao pismo, — je l’ te? Meni je docnije Marija Ivanovna pokazivala to pismo, i ono se sačuvalo u hartijama pokojnoga Andronikova. Tušar se najedared setio da je za mene malo uzeo para, i „s dostojanstvom“ vas izvestio u svom pismu da se u njegovom zavodu vaspitavaju kneževski i senatorski sinovi, i da on smatra da škodi ugledu njegovoga zavoda ako drži vaspitanika takvoga porekla kao što sam ja, i ako mu se ne plati dodatak.
— Mon cher, ti bi mogao...
— O, ništa, ništa, — upadnem ja, — ja ću samo malo o Tušaru. Vi ste mu, Tatjana Pavlovna, odgovorili još iz unutrašnjosti, kroz dve nedelje, i oštro ga odbili. Sećam se kako je tada, sav crven, ušao u naš razred. On je bio jedan vrlo mali i vrlo gojazan Francuz, bilo mu je oko četrdeset i pet godina, i odista iz Pariza rodom, razume se iz obućarske porodice, ali je već nezapamćeno otkad je služio u Moskvi kao predavač francuskoga jezika u državnoj školi, imao je čak i čin, kojim se neobično mnogo ponosio, — i bio je čovek duboko neobrazovan. Nas, pitomaca, bilo je kod njega svega šestorica; od njih je odista jedan bio rođak nekog senatora iz Moskve; svi mi kod njega živeli smo savršeno kao u porodici, više pod prismotrom njegove žene, vrlo fine dame, kćeri jednog ruskog činovnika. ja sam se za te dve nedelje užasno pravio važan pred drugovima, hvalio se svojim plavim odelom i svojim taticom Andrejom Petrovićem, i njihova pitanja: zašto sam ja Dolgoruki, a ne Versilov, nimalo me nisu zbunjivala, a to zato što ni ja sam nisam znao zašto.
— Andreja Petroviću! — ciknu Tatjana Pavlovna pretećim glasom gotovo. Naprotiv, moja majka me je, ne skidajući s mene pogleda, slušala besprekidno, i očevidno joj je bilo milo da produžim.
— Ce Touchard... odista, sećam se sad, bio je tako jedan mali, nemiran čovek, — procedi Versilov, — ali meni su ga tada preporučili sa najlepše strane...
— Ce Touchard je ušao s pismom u ruci, prišao našem velikom hrastovom stolu za kojim smo sva šestorica baš učili, uhvatio mene snažno za ramena, podigao me od stola i naredio mi da uzmem svoje sveske.
— Tvoje mesto nije ovde, nego tamo, — pokaza mi on jedan mali sobičak levo od predsoblja, u kome je stajao jedan prost sto, jedna pletena stolica i divan pokriven voštanim platnom, — isti ovakav kao što je ovaj sada kod mene u sobi pod krovom. ja pređoh iznenađen i vrlo uplašen: nikad se dotle sa mnom niko nije grubo ophodio. posle pola sata, kad je Tušar izišao iz učionice, počeo sam da se sa drugovima pogledam i smejem; naravno, oni su se smejali meni, ali ja to nisam ni naslućivao, nego sam mislio da se smejemo zato što smo veseli. Tada najedanput ulete Tušar, uhvati me za kosu, i poče da me vuče.
— Ti ne smeš zajedno sedeti sa plemićkom decom, ti si niskoga porekla i pravi sluga!
I on me šljepnu snažno po mom punom rumenom obrazu. To mu se dopalo, te me je udario i drugi i treći put. ja se zacenih od plača, bio sam strahovito iznenađen. Ceo sat sam sedeo pokrivši rukama lice, i plakao sam i plakao. Desilo se nešto što nikako nisam razumevao. Ne razumem kako je jedan čovek koji nije bio rđav, kao Tušar, tuđinac, koji se čak radovao oslobođenju ruskoga seljaka, — mogao tući jedno glupo derište kao što sam bio ja. Uostalom, ja sam bio samo iznenađen, a ne i uvređen; još nisam umeo da se nađem uvređen. Meni se učinilo da sam nešto skrivio, ali kad se popravim, on će mi oprostiti, i opet ćemo svi biti veseli, ići ćemo u dvorište da se igramo, i živećemo da ne može biti lepše.
— Prijatelju moj, da sam samo znao... — reče Versilov otegnuto s nemarnim osmejkom malo umornoga čoveka;
— ali ko je mogao misliti da je takav pustahija taj Tušar! Uostalom, ipak ne gubim nadu da ćeš se ti svim silama potruditi i da ćeš nam sve to, najzad, oprostiti, te ćemo opet živeti da ne može biti lepše.
I on zevnu.
— Ali ja ne krivim nikoga, baš nimalo, i verujte, ne žalim se na Tušara! — izgovorih ja glasno, malo zbunjen. — Tukao me je čitava dva meseca. Sećam se da sam sve hteo nečim da ga obezoružam, te sam mu hvatao da ih ljubim ruke i ljubio ih, i neprestano plakao i plakao. Drugovi su me ismevali i prezirali, jer je Tušar počeo da me često upotrebljava da ga poslužujem, naređivao mi da mu donosim odelo kad se oblačio. Tu sam se instinktivno koristio mojim lakejstvom: starao sam se iz sve snage da mu ugodim i nimalo nisam bio uvređen, zato što ništa od svega toga nisam razumevao, i iznenađuje me čak do danas to kako sam bio tada još toliko glup da nisam mogao da shvatim da im nisam ravan. Istina, moji drugovi su mi mnogo i tada već objasnili; bila je to dobra škola. Tušar je docnije uzeo da me udara kolenom pozadi umesto da me bije po licu, a posle pola godine, bio je prema meni neki put i ljubazan; ali bar jedanput mesečno, da ne bih zaboravio, radi opomene, ipak bi me izudarao. Uskoro sam opet mogao da sedim s ostalim dečacima i da se zajedno s njima igram, ali ni jedanput, za cele dve i po godine, Tušar nije zaboravio razliku u socijalnom položaju našem, i mada ne često, ali ipak me je stalno upotrebljavao da ga uslužujem, i ja mislim zato, da bi me opominjao. Bežao sam, to jest, hteo sam da bežim već pet meseci posle ta prva dva meseca. Uopšte, bio sam celoga života spor na odlukama. Kad sam legao u postelju i pokrio se da spavam, odmah sam počeo da maštam o vama, Andreja Petroviću, samo o vama; savršeno ne znam zašto je tako bilo. Vi ste mi čak i na san dolazili. Glavno, strasno sam maštao o tome da ćete iznenada doći, ja ću vam pasti u zagrljaj, a vi ćete me odvesti odavde k sebi u onaj kabinet, i opet ćemo ići u pozorište, i sve tako. Glavno, nećemo se više rastati — to je bilo glavno. Kad smo se izjutra probudili, drugovi su odmah otpočinjali ismejavanje i podrugivanje; jedan od njih počeo je prosto da me tuče, i da mi naređuje da mu dodajem čizme; ružio me je najpogrdnijim imenima, i naročito se starao da objasni moje poreklo, čemu su se radovali ostali koji su slušali. A kad se na kraju pojavljivao sâm Tušar, u mojoj duši počelo je da se rađa nešto neizdržljivo. Osećao sam da mi ovde nikad neće oprostiti, — o, već sam počeo pomalo da shvatam šta je to što mi neće oprostiti, i šta sam skrivio! I tako sam najzad rešio da bežim. Maštao sam o tome užasno čitava dva meseca, i najzad sam se rešio; tada je bio septembar. Sačekao sam da se svi drugovi raziđu u subotu na nedeljni odmor, a dotle sam krišom i pažljivo načinio zavežljaj najneophodnijih stvari; od para imao sam dve rublje. Hteo sam da sačekam da se smrkne: „tada ću sići niz stepenice, mislio sam, i izići ću, a zatim ću otići“. Kuda? Znao sam da je Andronikov već bio premešten u Petrograd, te sam se bio rešio da odem kod Fanariotovih na Arbatu; „noć ću provesti gde bilo šetajući ili sedeći, a izjutra ću se raspitati kod posluge u kući: gde je sad Andreja Petrović, i ako nije u Moskvi, onda u kom je gradu ili u kojoj je državi? Sigurno će mi reći. I onda ću otići, a zatim ću na drugom mestu opet negde i koga bilo zapitati na koji đeram treba da udarim da stignem u taj i taj grad, i onda ću opet izići, i produžiću jednako da idem. Neprestano ću ići: noćivaću gde bilo na putu pod drvećem, a ješću jedino hleba, a hleb za dve rublje, trajaće mi vrlo dugo“. Ipak u subotu nisam mogao da pobegnem; trebalo je sačekati do sutra, do nedelje; Tušar, kao naročito, ove je nedelje nekuda sa ženom otišao; kod kuće smo ostali u celoj kući samo ja i Agafja. Čekao sam da dođe noć, sa strašnom čežnjom; sećam se: sedeo sam u našoj sali kod prozora i gledao na prašljivu ulicu sa drvenim kućicama i na retke prolaznike. Tušar je imao stan u zabačenom kraju i s prozora se mogao videti đeram, i ja mišljah u sebi: da li je to taj đeram? Sunce je zalazilo tako crveno, nebo je bilo tako hladno, i oštar vetar, baš kao i danas, dizao je prašinu. Najzad se sasvim smrklo; ja stadoh pred ikonu i počeh da se molim Bogu, ali brzo, žurio sam se: zgrabih zavežljaj i na prstima pođoh da silazim niz stepenice koje su škripale, u užasnom strahu da me iz kujne ne čuje Agafja. Ključ je bio u vratima, otvorih vrata, i najedared — preda mnom se zacrni tamna noć kao beskrajna, opasna neizvesnost, a vetar mi, uz to, odnese kapu s glave. Bio sam izišao na ulicu; na drugoj strani trotoara razlegalo se promuklo deranje jednog pijanoga prolaznika koji je psovao; ja malo postojah, pogledah, i tiho se vratih, tiho se popeh gore, tiho se svukoh, razvezah zavežljaj i legoh ničice, bez suza i bez misli, i eto od toga trenutka sam počeo da mislim, Andreja Petroviću! Od toga trenutka, kad sam postao svestan da sam, povrh toga što sam lakej, još i kukavica, počelo je moje pravo, moje istinsko duševno razviće!
— A i ja sam tebe, od ovoga trenutka sada, za navek upoznala! — skoči najedanput sa svoga mesta Tatjana Pavlovna, i to tako neočekivano da sam bio potpuno iznenađen; — da, ti si ne samo tada bio lakej, nego si i sada lakej; ti imaš lakejsku dušu! Šta je tada Andreji Petroviću bilo stalo da te ne da da budeš obućar? Čak bi ti učinio dobročinstvo da te je dao na zanat! Ko je od njega mogao što više za tebe da očekuje ili traži? Tvoj otac, Makar Ivanović, je ne samo to molio, nego je i tražio da vas, njegovu decu, ne izvodi iz nižega staleža. Ne, ti ne ceniš što te je doveo do universiteta, i što si pomoću njega stekao prava. Drugovi su ga u školi zadirkivali, vidiš ti njega, i on se zakleo da se osveti čovečanstvu... Rito jedna!
Priznajem da sam bio poražen ovim ispadom. Ustao sam i jedno vreme samo gledao, ne znajući šta da kažem.
— Odista, Tatjana Pavlovna mi je rekla nešto novo, — okrenem se ja odlučno, najzad, Versilovu; — odista, ja sam utoliko lakej što nikako ne mogu da se zadovoljim time što me Versilov nije dao u obućare; čak ni „prava“ na viši stalež me nisu dirnula, nego sam iskao celoga Versilova, iskao sam sebi oca... eto to sam tražio — kako dakle da onda nisam lakej? Mama, meni je na savesti već osam godina kako ste mi sami dolazili u posetu kod Tušara i kako sam vas tada primio, ali sada neću o tome da pričam, jer Tatjana Pavlovna neće dopustiti. Sutra, mama, još ćemo se možda videti. Tatjana Pavlovna! A šta ako sam do toga stepena lakej da nikako ne mogu ni to da dopustim da se čovek pored žive žene može još jedanput da ženi? A baš to se desilo sa Andrejom Petrovićem u Emsu! Mama, ako nećete da ostanete s mužem koji će se sutra oženiti s drugom, onda ne zaboravite da imate sina koji vam obećava da će vam doveka biti sin koji vas poštuje, ne zaboravite to i pođite sa mnom, ali samo pod uslovom: „ili on, ili Ja“, — hoćete li? Naravno, ne tražim da mi sad odmah odgovorite: znam da se na takva pitanja ne može odmah odgovoriti...
Ali nisam mogao da dovršim, prvo zato što sam bio vrlo uzbuđen, te sam se zbunio. Moja majka je bila sva bleda i glas joj se kao presekao: nije mogla ni reči da progovori. Tatjana Pavlovna govorila je vrlo glasno i mnogo, tako da nimalo nisam mogao da razumem šta, i nekoliko puta me udarila pesnicom u leđa. Samo se toliko sećam da je vikala da su moje reči „izmišljene, rođene i odrasle u sitnoj duši, prstima iščačkane“. Versilov je sedeo nepomično i vrlo ozbiljno, nije se osmejkivao. ja sam otišao u svoju sobu gore. poslednji pogled koji me je pratio iz sobe, bio je prekoran pogled moje sestre; ona je za mnom strogo vrtela glavom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:31 am


Dostojevski - Page 2 Image



GLAVA SEDMA
I
Sve ove scene opisujem ne štedeći sebe, da bih se svega jasno setio i da bih obnovio utiske. Kad sam se popeo u svoju sobu, nisam znao da li treba da se stidim ili da likujem kao čovek koji je ispunio svoju dužnost. Da sam bio za dlaku iskusniji, znao bih da i najmanja sumnja u takvom slučaju daje pravo da se objasni stvar onim što je gore. Ali mene je zbunjivala druga okolnost: ne znam zašto sam bio veseo, ali sam bio užasno veseo, pored svega toga što sam bio u sumnji i što sam otvoreno bio svestan da sam se nisko pokosio. Čak i to što me je Tatjana Pavlovna onako pakosno izgrdila, bilo mi je samo smešno i zabavno, i nimalo me nije ljutilo. Verovatno je da je to sve bilo zbog toga što sam raskinuo lanac i što sam se prvi put u životu osećao na slobodi.
Osećao sam takođe da sam pokvario svoj položaj: još mi je sad nejasnije bilo šta imam da činim s pismom o nasleđu. sad će tek sigurno pomisliti da hoću da se osvetim Versilovu. Ali još dok sam bio dole, za vreme sve te debate, bio sam rešio da stvar s pismom o nasleđu predam na rešenje trećem licu, i da se, kao sudiji, obratim Vasinu, a ako on bude odbio, onda nekom drugom, — već sam znao kome. Jedanput, samo zbog ove jedne stvari, ići ću Vasinu, mislio sam u sebi, a posle — posle ću iščeznuti za sve zadugo, za nekoliko meseci, a za Vasina ću čak naročito iščeznuti: jedino s majkom i sa sestrom, možda, viđaću se, ali retko. Sve je to bilo u mislima bez reda; osećao sam da sam nešto učinio, ali ne onako kako je trebalo, i — i ipak sam bio zadovoljan; ponavljam, ipak sam zbog nečega bio veseo.
Rešio sam se ranije da legnem da spavam, pošto sam sutra imao mnogo da idem. Sem što ću uzeti sebi stan i preseliti se, doneo sam još neke odluke, koje sam se rešio da izvršim bilo ovako ili onako. Ali ovo veče nije moglo da se završi bez iznenađenja, i Versilov je umeo da me vanredno zadivi. U moj sobičak nikad nije dolazio, a sad, još nisam ni jedan sat bio u ovoj sobi, kad začuh njegove korake na stepenicama: zvao me je da mu osvetlim. Izneo sam sveću, i pruživ dole ruku koju je on uhvatio, pomogoh mu da se popne gope.
— Merci, prijatelju, ovamo još nijedanput nisam ulazio, čak ni kad sam pogađao stan. Predosećao sam kako je ovde, ali ipak nisam mislio da je takva rupa. — Stao je nasred moje sobice i radoznalo gledao po njoj. — To je grob, pravi grob!
Odista, bilo je neke sličnosti s unutrašnjošću groba, i baš sam se začudio kako je on tačno jednom rečju ocenio. Sobica je bila uzana i duguljasta; na visini mojih ramena, ne više, počinjao je ugao zida i krov, čiji sam kraj mogao da opipam dlanom. Versilov je u prvom trenutku stajao i nehotice pogrbljen, bojeći se da glavom ne udari o plafon, ali, naravno, pošto se to nije dogodilo, on se prilično spokojno spusti na moj divan na kome je već bila nameštena moja postelja. Što se mene tiče, ja nisam hteo da sednem, nego sam ga posmatrao u najvećem divljenju.
— Tvoja majka mi reče da nije znala da li da primi od tebe novac koji si joj danas dao za tvoje mesečno izdržavanje. S obzirom na ovaj grob u kome stanuješ, ne samo da ne treba od tebe ništa primiti; nego, naprotiv, mi bismo trebali tebi da platimo! Nikad nisam bio ovde i... ne mogu da zamislim da se ovde može stanovati.
— Ja sam navikao. Ali ja vas vidim u svojoj sobi, to mi nikako ne ide u glavu posle onoga što se desilo dole.
— O, da, ti si bio prilično grub dole, ali... i ja imam svoje naročite planove koje ću ti objasniti, mada, uostalom, u mome dolasku ovamo nema ničega neobičnoga; čak to što se desilo dole — to je sve u potpunoj vezi stvari; ali mi, tako ti Hrista, objasni ovo: ono što si nam dole pričao i na šta si nas tako svečano pripremao, da li je to odista bilo sve što si hteo da nam otkriješ ili saopštiš, i da li nisi imao nešto drugo da kažeš?
— To je bilo sve. To jest, uzmimo da je bilo sve.
— To je prilično malo, dragi prijatelju; moram priznati da sam, sudeći po tvom pristupu i kako si nas pozivao da se smejemo, jednom reči, videći te kako si želeo da pričaš, — očekivao više.
— Zar vam to nije ravnodušno?
— Ja to u stvari kažem iz osećanja mere: nije trebalo toliko praskanja i bila je narušena mera. Celoga si meseca ćutao, skupljao, i najedanput — ništa.
— Hteo sam dugo da pričam, ali se sad stidim što sam i ovoliko pričao. Ne može se sve ispričati, često se izvesne stvari rečima nikad ne daju iskazati. Eto, dosta sam rekao, pa ipak niste shvatili.
— A, i ti dakle trpiš od toga što ti misao ne ide u reči! To je plemenit bol, dragi prijatelju, i imaju ga samo izabrani; budala je uvek zadovoljan s onim što je rekao, i, uz to, uvek kaže više nego što je potrebno; voli da je više, za rezervu.
— Kao i ja dole, na primer; i ja sam rekao više nego što je potrebno: tražio sam „celoga Versilova“, to je mnogo više nego što treba; meni Versilov uopšte nije potreban.
— Dragi prijatelju, vidim da hoćeš da popraviš ono što si dole proigrao. Očevidno je da si se pokajao, i pošto pokajati se, znači kod nas odmah koga bilo opet napasti, to me valjda nećeš i drugi put promašiti. Došao sam rano, još se nisi ohladio, i, uz to, teško podnosiš kritiku. Ali sedi, Boga ti, došao sam da ti saopštim nešto; tako, hvala. Iz onoga što si rekao svojoj majci dole, izlazi i suviše jasno da je u svakom slučaju bolje da se raziđemo. Došao sam s tim da te zamolim da to izvršiš, po mogućnosti, što mekše i bez skandala, da ne bi rastužio i naplašio svoju majku još više. Čak i to što sam ovamo došao sam, već ju je obodrilo: ona kao da veruje da ćemo uspeti da se pomirimo, i da će sve i dalje ostati po starome. ja mislim da bismo nas dvojica, ako bismo se sad, dva tri put, glasnije nasmejali, uneli veliku radost u njihova plašljiva srca. Mada su to proste duše, one ipak vole iskreno i prostodušno, i zašto da im čovek ne učini dobrotu kad se pokaže prilika? Eto, to bi bila jedna stvar. Druga je ovo: zašto da se moramo neophodno rastati sa željom za osvetom, sa škrgutom zuba, s proklinjanjem i tome slično? Bez svake sumnje, nemamo potrebe da se jedan drugome vešamo o vrat, ali se možemo rastati, tako da kažem, uzajamno uvažavajući jedan drugoga, zar nije tako, a?
— Sve je to — besmislica! Obećavam da ću napustiti kuću bez skandala — to je dosta. Vi kažete da to molite zbog moje majke? A meni se čini da spokojstvo moje majke tu ne igra nikakvu ulogu, nego vi to samo tako govorite.
— Ti ne veruješ?
— Vi sa mnom razgovarate kao da sam dete!
— Dragi prijatelju, spreman sam da za sve to što mi prebacuješ, za sve te godine tvoga detinjstva i tako dalje, hiljadu puta molim za oproštenje, ali, cher enfant, šta će izići iz toga? Dovoljno se inteligentan da nećeš hteti ni sâm da se nađeš u tako glupom položaju. Neću ni da govorim o tome da ni sad još nimalo ne shvatam tvoje prekore: u stvari, čime me ti upravo okrivljuješ? Time što se nisi rodio kao Versilov? Ili ne? Ba! Ti se smeješ prezrivo i odmahuješ rukama, dakle nije to?
— Verujte da nije. Verujte da ne nalazim nikakvu čast u tome da se zovem Versilov.
— Ostavimo čast; i, naravno, tvoj odgovor je morao biti neizostavno demokratski; ali ako je tako, onda zašto me okrivljuješ?
— Tatjana Pavlovna je maločas rekla sve što mi je bilo potrebno da znam, a što ja pre nje nikako nisam mogao da pojmim: to jest, što me niste dali u obućare, i da zbog toga treba da sam vam još i blagodaran. Ne mogu da shvatim po čemu sam neblagodaran, i to sad, pošto ste mi stvar objasnili. Zar tu ne govori vaša ponosita krv, Andreja Petroviću?
— Verovatno ne. I, sem toga, priznaj da su svi tvoji ispadi dole, umesto da se sruče na mene, kao što si unapred i objavio, samo mučili i pogađali tvoju majku. Međutim, izgleda da se tebi ne pristoji da joj sudiš. I čime se ona o tebe ogrešila? Objasni mi takođe, ovom prilikom, dragi prijatelju: zašto si i u kakvoj nameri obaveštavao i u školi, i u gimnaziji, i u celom svom životu, i svakoga koga si prvog sreo, kao što sam slušao, da si vanbračno rođen? Slušao sam da si to činio s naročitim zadovoljstvom. A međutim, sve je to besmislica i gnusna kleveta, ti si zakoniti sin Makara Ivanovića Dolgorukog, čoveka poštenog i odličnoga umom i karakterom. Što si dobio više obrazovanja, to odista imaš da blagodariš svome bivšem spahiji, Versilovu, ali šta iz toga svega izlazi? Glavno, trubeći na sve strane priču o svome vanbračnom rođenju, što je samo po sebi kleveta, samim tim si objavio tajnu svoje majke, i, iz neke lažne gordosti, izložio svoju majku sudu svakoga ološa. Dragi prijatelju, to je vrlo neblagorodno od tebe, utoliko više što tvoja majka ni po čem nije kriva lično: ona je vrlo čestita duša, a što nije Versilova, to je jedino zbog toga što još ima muža.
— Dosta, ja se s vama potpuno slažem, i toliko verujem u vaš um da se potpuno nadam da ćete prestati da me i dalje grdite. Vi toliko volite meru; a, međutim, sve ima meru, pa i vaša iznenadna ljubav prema mojoj majci. Bolje od toga je ovo: kad ste se rešili da kod mene dođete i da se zadržite četvrt ili pola sata (još nikako ne znam zbog čega, ali uzmimo da je to zbog spokojstva moje majke) — i, povrh toga, s takvim zadovoljstvom sa mnom razgovarate bez obzira na ono što se desilo dole, onda je bolje da mi pričate o mome ocu, — o tome Makaru Ivanoviću, hadžiji. Baš bi mi bilo milo da od vas čujem štogod o njemu; odavno sam imao nameru da vas za to zamolim. Odlazeći odavde i, možda, na dugo vreme, vrlo bih želeo da od vas dobijem odgovor još i na ovo pitanje: zar za ovih čitavih dvadeset godina niste mogli da svojim ličnim obrazovanjem utičete na predrasude moje majke, a sad isto tako i na moju sestru, toliko, da razbijete prvobitni mrak sredine koji je majku okružavao? O, ja ne govorim o njenoj čistoti! Ona je i bez svega toga bila od vas viša u pogledu morala, izvinite, ali... ona je samo beskonačno viši — mrtvac. Živ je samo Versilov, a sve ostalo oko njega i sve što je s njim svezano, vegetira samo pod tim neizbežnim uslovom da ima čast da ga hrani svojom snagom, svojim živim sokovima. Ali je i ona sigurno nekad bila živa? Vi ste se sigurno u nešto u njoj zaljubili. Sigurno je i ona jednom bila žena?
— Dragi moj, kad baš želiš, nije bila nikad, — odgovori mi on, skrivši se odmah u svoj prvobitni, tadašnji njegov način ophođenja prema meni, koga se toliko sećam i koji me je toliko srdio; to jest, spolja, on je najiskrenija prostodušnost, a kad ga bolje osmotriš — sve je to samo najdublje podsmevanje od njegove strane, tako da često nisam mogao nikako da se razaznam. — Nikad nije bila! Ruskinje nikad nisu žene.
— A zar Poljkinje i Francuskinje jesu? Ili Italijanke, strasne Italijanke, koje umeju da očaraju civilizovanoga Rusa iz viših krugova, ljude kao što je Versilov?
— Ah, — nasmeja se Versilov, — zar sam mogao slutiti da ću ovde naići na slovenofila?
Sećam se od reči do reči njegovoga razgovora: počeo je da govori čak sa velikim zadovoljstvom i sa očevidnim uživanjem. Odveć mi je bilo jasno da mi nije u sobu došao da sa mnom ćaska, i isto tako da nije došao da umiri moju majku, nego je po svoj prilici imao druge ciljeve.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:32 am


Dostojevski - Page 2 C_._35_24_

II
— Mi, tvoja majka i ja, proveli smo svih tih dvadeset godina ćutke, — poče on svoje ćaskanje (u najvećoj meri izveštačeno i neprirodno), — i sve što je bilo između nas, dogodilo se tako, ćutke. Glavna osobina naše dvadesetgodišnje veze bilo je — ćutanje. Mislim da se nikad nismo posvađali. Istina, ja sam se često odvajao i ostavljao je samu, ali se to svršavalo time što sam se uvek vraćao. Nous revenons Toujours,[17] to ti je tako jedna osnovna osobina muškaraca; to je kod njih zbog velikodušnosti. Kad bi brak zavisio jedino od žena, nijedan brak se ne bi održao. Smirena, popustljiva, poslušna, i u isto vreme postojana, snažna, istinski snažna, — eto takva je tvoja majka. Zapamti, ona je najbolja od svih žena koje sam sreo na svetu. A da je snažna, to te uveravam: video sam kako ju je ta snaga održala. Gde se tiče, neću da kažem ubeđenja — pravilnih ubeđenja tu ne može biti — nego samo onoga što žene drže za ubeđenje, i što, dakle, smatraju za svetinju, tu ih možeš stavljati na muke ako hoćeš. A što se mene tiče, možeš li reći: ličim li ja na mučitelja? Eto zato sam pretpostavio da potpuno ćutim, i ne samo zato što je to lakše; i, priznajem, ne kajem se. Na taj način sve je išlo samo po sebi glatko i humano, tako da sebi i ne pripisujem nikakvu zaslugu. Da kažem uzgred, u zagradama: po nečem sam uvek podozrevao da ona nikad nije verovala u moju humanost, i da je zbog toga uvek drhtala od straha; ali iako je drhtala, ipak se nije podala nikakvoj kulturi. Taj svet to nekako ume, i tu ima nešto što mi ne razumemo, i uopšte oni umeju bolje nego mi da svršavaju svoje poslove. Oni mogu da ne prestaju živeti na svoj način i u najneprirodnijim za njih prilikama, i da u prilikama njima potpuno tuđim uvek ostanu ono što su. Mi to ne umemo.
— Ko su to oni? Ne razumem vas sasvim.
— Narod, dragi moj, ja govorim o narodu. On je dokazao tu veliku, živu snagu i istorijsku širinu svoju, i moralno i politički. No, da se vratim našoj stvari, primećujem ti da tvoja majka ne ćuti neprestano, tvoja majka neki put i govori, i onda govori tako da jasno vidiš da si protraćio vreme govoreći joj, pa čak da si je i pet godina postepeno pripremao. Uz to, u stanju je da ti da najneočekivanije prigovore. I opet zapamti, da je ja ne nazivam glupom; naprotiv, to je svoje vrste pamet, i to čak vrlo znatna pamet; uostalom, ti možda ne veruješ u njenu pamet...
— Zašto da ne? ja samo ne verujem u to da vi verujete u njenu pamet istinski i ne pretvarajući se.
— Zar? Zar ti mene smatraš takvim kameleonom? Dragi prijatelju, ja tebi malo odveć dopuštam... kao razmaženom sinu... ali neka za sad ostane na tome.
— Recite mi, ako možete, istinu o mome ocu.
— O Makaru Ivanoviću? Makar Ivanović — to ti je, kao što već znaš, spahijski sluga koji je, tako da kažem, zaželeo da se proslavi...
— Opkladio bih se da mu vi ovoga trenutka u nečem zavidite!
— Naprotiv, dragi prijatelju, naprotiv, i ako hoćeš, vrlo mi je milo što te vidim u tako duhovitom raspoloženju; kunem ti se da baš sad osećam najveće kajanje, i da mi je baš sad, ovoga trenutka, po hiljaditi put možda, beskrajno žao za sve što se pre dvadeset godina desilo. Bog je svedok da se sve to desilo potpuno neočekivano... no, i onda, koliko je bilo u mojoj snazi, i humano, bar ukoliko sam tada zamišljao humanost... O, mi smo tada svi goreli revnošću da činimo dobra, da služimo građanskim ciljevima, višoj ideji; osuđivali smo podelu na klase, naša nasledna prava, imanja, i čak i zavod za pozajmice novčane, bar neki od nas... Kunem ti se. Nije nas bilo mnogo, ali smo govorili lepo, i, uveravam te, čak smo neki put lepo i postupili.
— To onda kad ste plakali u zagrljaju?
— Dragi prijatelju, ja se s tobom unapred slažem u svemu; što se tiče ovoga, ti si o zagrljaju čuo od mene, i, dakle, ovoga trenutka zloupotrebljavaš moju prostodušnost i moju poverljivost; ali priznaj da taj zagrljaj baš nije bio tako ružna stvar kako izgleda na prvi pogled, naročito za ono vreme; mi smo tada tek počinjali da radimo. ja sam, istina, glumio, ali tada još nisam znao da je to samo gluma. Zar ti, na primer, nikad ne glumiš u praktičnim slučajevima?
— Maločas dole bio sam pao u vatru, i kad sam došao ovamo počeo je da me obuzima stid pri pomisli da ćete smatrati da sam samo glumio. To je istina da čovek neki put i kad iskreno oseća, drukčije se predstavlja; ali sada, kunem se, dole sve je bilo prirodno.
— To baš i jeste; sasvim si dobro rekao: „i kad iskreno oseća čovek, ipak glumi“; eto tako je bilo tačno sa mnom: mada sam se pretvarao, ridao sam potpuno iskreno. Ne sporim da je Makar Ivanović mogao shvatiti taj zagrljaj kao još veće ismevanje, da je bio oštroumniji, ali njegova čestitost je tada omela njegovu pronicljivost. Samo ne znam da li mu je tada bilo žao mene; sećam se da sam tada to vrlo želeo.
— Znate li, — prekinem ga ja, — evo vi se i sad, govoreći to, podsmevate. I uopšte, celo vreme dok ste govorili sa mnom, celoga ovoga meseca, vi ste se podsmevali. Zašto ste to uvek činili kad god ste sa mnom razgovarali?
— Misliš? — odgovori on blago. — Ti si vrlo nepoverljiv; uostalom, ako se zasmejem, ja se ne smejem tebi ili bar ne tebi samom, budi spokojan. Ali sad se ne smejem, a tada — jednom reči, učinio sam sve što sam mogao, i, veruj, ne u svoju korist. Mi, to jest tadašnji uzvišeni ljudi, suprotno narodu, nismo nimalo umeli da radimo u svoju korist: naprotiv, neprestano smo sebi pakostili koliko je moguće, i čini mi se da se to i smatralo u nas tada nekom „višom i našom korišću“, razume se u višem smislu. Današnje pokolenje pionira nesravnjeno više misli na svoju ličnu korist nego mi. ja sam tada, još pre greha, sve objasnio Makaru Ivanoviću s neobičnom otvorenošću. sad se s tim slažem da mnogo što-šta nije bilo ni potrebno objašnjavati, još manje tako otvoreno: to bi bilo uglađenije, bez obzira na humanost; ali deder zadrži se kad počneš igrati, da ne učiniš još jedan korak ako te obuzme želja? Ali ko zna, možda su to u stvari zahtevi lepoga i uzvišenoga; celoga svoga života nisam mogao to da odgonetam. Uostalom, ovo je odveć duboka tema za ovaj naš površan razgovor, ali kunem ti se da sad često umirem od stida kad se svega setim. Predložio sam mu tada tri hiljade rubalja, i, sećam se, on je neprestano ćutao, a samo sam ja govorio. Zamisli, uobrazio sam da me se on boji, to jest moga spahijskog prava, i, sećam se, upeo sam se da ga ohrabrim; govorio sam mu da se ne plaši ničega, da iskaže sve svoje želje i čak neka i kritikuje. Kao garantiju dao sam mu reč da, ako ne bude hteo da primi moj predlog, to jest tri hiljade rubalja, slobodu (za njega i za ženu, razume se) i put na sve četiri strane sveta (bez žene, razume se), onda neka kaže otvoreno, te ću mu odmah dati slobodu, vratiću mu ženu, oboje ću ih nagraditi, i neće oni morati od mene odlaziti na sve četiri strane sveta, nego ću ja od njih otići na tri godine u Italiju, sâm samcit. Mon ami, budi uveren, ne bih sobom poveo u Italiju M-11e Sapoškovu; bio sam vrlo iskren u tim trenutcima. I šta je bilo? Taj Makar je znao vrlo dobro da ću ja i učiniti ono što govorim; ali je produžio da ćuti, i tek kad sam već po treći put hteo o tome da govorim, on se odmakao, odmahnuo rukom i izišao čak nekako ceremonijalno, uveravam te, da sam bio iznenađen. Slučajno sam se tada video u ogledalu, i ne mogu da zaboravim kakav sam izgledao. Uopšte, oni kad ništa ne kažu — To je gore nego ma šta, a on je imao mračan karakter, i, priznajem, kad sam ga zvao u kabinet, ne samo da nisam imao poverenja u njega, nego sam ga se i bojao užasno: u tim krugovima ima karaktera, i užasno mnogo takvih ljudi koji se zaključaju u sebe, koji su, tako da kažem, oličenje neuračunjivosti, a toga se valja bojati više nego udaraca. Sic! I koliko sam riskovao, koliko sam riskovao! Jer, da se on razvikao po imanju, da je zaurlao, ovaj seoski Urija, — šta bi tada bilo sa mnom, malim Davidom, i šta bi mi tada ostalo da činim? Eto zato sam mu prvo i pre svega podneo tri hiljade rubalja, to je bilo instinktivno, ali sam se, srećom, prevario: ovaj Makar Ivanović bio je nešto sasvim drugo...
— Recite mi da li se greh već dogodio? Maločas ste kazali da ste muža prizvali pre greha?
— To jest, vidiš, kako se uzme...
— Znači, već se dogodio. Maločas ste rekli da ste se u njemu prevarili, da je on bio nešto drugo?
— Šta je baš bio, ni danas još ne znam, Ali bio je nešto drugo, i, znaš, nešto potpuno pristojno; zaključujem po tome što me je najzad pred njim triput više grizla savest. Već drugoga dana je pristao da ide na put, bez reči, ne propustivši, naravno, da primi nijednu nagradu koju sam predložio.
— Je li i pape uzeo?
— Još kako! I znaš, dragi prijatelju, u tom pogledu me je čak vrlo iznenadio. Tada, razume se, nisam imao u džepu tri hiljade rubalja, ali nabavim sedam stotina rubalja i predam mu ih za početak; i šta je bilo? Tražio mi je za ostalih dve hiljade i trista priznanicu sa jemstvom jednoga trgovca. Zatim mi je posle dve godine po toj priznanici tražio novac sudskim putem i s procentom, tako da sam se opet iznenadio, tim više što je bukvalno prosio milostinju u korist podizanja jedne crkve, i od tada skita se evo već dvadeset godina. Ne razumem šta će hadžiji toliki sopstveni novac... Novac je svetska stvar... ja sam mu ih, naravno, u onom trenutku nudio iskreno i, tako da kažem, u prvoj vatri, ali posle, pošto je prošlo mnogo trenutaka, mogao sam da o stvari razmislim... i računao sam da će me bar poštedeti... ili, kako da kažem, da će nas poštedeti, mene i nju, da će pričekati bar. Međutim, nije hteo ni da pričeka...
(Ovde imam da umetnem jednu neophodnu napomenu: da se je desilo da moja majka preživi gospodina Versilova, ostala bi bukvalno bez groša u svojoj starosti, da nije bilo tih tri hiljade Makara Ivanovića, odavno udvostručenih interesom, i koje je on njoj ostavio nedirnute do poslednje rublje prošle godine u svom zaveštanju. Prozreo je Versilova još tada.)
— Jednom ste rekli da vam je Makar Ivanović dolazio više puta u posetu, i da je uvek odsedao kod mame?
— Jeste, dragi prijatelju; i s početka sam se užasno plašio tih poseta. Za sve ovo vreme, za ovih dvadeset godina, u svemu je dolazio šest (ili sedam) puta, i u početku, ako sam bio kod kuće, ja sam se krio. Čak spočetka nisam razumevao šta to ima da znači, i zašto se pojavljuje. Ali docnije, posle malo razmišljanja, učinilo mi se da to baš nije tako glupo s njegove strane. Jednom, slučajno, počeo sam se interesovati i otišao sam da ga vidim, i, uveravam te, dobio sam vrlo originalan utisak. To je bilo već u vreme njegove treće ili četvrte posete, baš onda kad sam se primio službe pomiritelnoga sudije, i kad sam, naravno, legao da što bolje proučim Rusiju. Od njega sam čuo vanredno mnogo novih stvari. Sem toga, Našao sam kod njega nešto što nikako nisam očekivao: neku dobrodušnost, ujednačenost karaktera, i što je najčudnije, gotovo neku veselost. Nijedne aluzije na ono (Tu comprends?)[18] i vrlo veliku sposobnost da govori stvarno i da govori lepo, to jest bez one njihove glupe seljačke dubokomislenosti, koju, priznajem ti, pored svega moga demokratizma ne mogu da trpim, i bez svih onih izveštačenih rusizama kojima u nas govore u romanima i u pozorištu „pravi Rusi“. Uz to, vanredno malo o veri, sem ako sâm o tome ne otpočneš, i divne priče svoje vrste o manastirima i o manastirskom životu, ako te je to interesovalo. Što je glavno — snishodljivost, ona skromna snishodljivost, baš ona snishodljivost koja je neophodno potrebna ne samo radi višega izjednačenja, nego bez koje se, po mome mišljenju, ne može postići ni prvenstvo. Baš pomoću izbegavanja sitnoga isticanja postiže se viša pristojnost, i javlja se čovek koji sebe nesumnjivo poštuje, i baš u svom položaju, ma kakav da je taj položaj, i ma kakva da mu je određena sudbina. Ta sposobnost poštovati sebe baš u svom položaju — vanredno je retka u svetu, ili bar toliko retka koliko i istinsko sopstveno dostojanstvo... I sâm ćeš videti kad budeš stariji. Ali najviše me je porazilo, i to docnije, a ne u početku (dodade Versilov), — to što se taj Makar Ivanović vanredno važno drži, i što je, priznajem ti, vrlo lep čovek. Istina, star je, ali „Opaljena lica, visok i prav“,
prost i dostojanstven; čak sam se čudio mojoj jadnoj Sofiji kako je mogla tada pretpostaviti mene; tada je njemu bilo pedeset godina, ali je ipak bio čitav čovek, a ja, u poređenju s njim, vetropir. Uostalom, sećam se, još i tada je bio nesrazmerno sed, i biće da se tako sed s njom i oženio... Možda je to uticalo.
Ovaj Versilov ima rđav običaj koji spada u ton boljega društva: pošto rekne (kad nije moglo drukčije) nekoliko vrlo pametnih i divnih stvari, najedared završi naročito nekom glupošću, kao što je ovo nagađanje o sedoći Makara Ivanovića i o njenom uticaju na moju majku. On je to činio tako, verovatno ni sâm ne znajući zašto, po glupoj društvenoj navici. Kad ga čovek sluša, izgleda da govori vrlo ozbiljno, a međutim u sebi se krevelji ili podsmeva.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:32 am


Dostojevski - Page 2 1814_2_1

III
Ne znam zašto me je tada najedanput obuzeo strašan bes. Uopšte, sa velikim nezadovoljstvom se sećam nekih mojih ispada u tim trenutcima— najedanput sam ustao sa stolice.
— Znate šta, — rekoh, — vi kažete da ste došli uglavnom zbog toga da bi moja majka pomislila da smo se izmirili. Prošlo je dosta vremena da bi to mislila; da li vam neće biti prijatno da me ostavite samog.
On malo pocrvene i ustade s mesta.
— Dragi moj, ti si sa mnom vanredno besceremonijalan. Uostalom, do viđenja; ne može te čovek naterati da budeš ljubazan. Dopuštam sebi samo jedno pitanje: hoćeš li odista da ostaviš kneza?
— Aha! Znao sam da imate naročitih namera...
— To jest, ti podozrevaš da sam došao da te sklonim da ostaneš kod kneza, zato što imam od toga neke koristi. Ali, dragi prijatelju, da ne misliš da sam te i iz Moskve zvao zato što sam imao u vidu neku svoju korist? O, kako si nepoverljiv! ja ti, naprotiv, želim svako dobro. I baš evo sada kad su se tako popravile moje prilike, želeo bih da mi bar koji put dopustiš da ti ja i majka pomognemo.
— Ja vas ne volim, Versilove.
— I čak „Versilov“. Uostalom, vrlo mi je žao što ti ne mogu predati ovo ime, jer u suštini u tome i jeste cela moja krivica, ako tu ima kakve krivice, je li tako? Ali, za Boga, nisam se mogao oženiti udatom ženom, rasudi sam.
— Zato ste se, verovatno, hteli da oženite i neudatom ženom.
Na licu mu se pojavi mali grč.
— Ti to misliš na Ems. Čuj, Arkadije, ti si dole već sebi dopustio taj ispad, ukazujući na mene prstom, pred svojom majkom. A znaj da si baš tu najviše promašio. Iz te istorije s pokojnom JJidijom Ahmakovom ti ne znaš baš ništa. Ne znaš ni to koliko je u toj istoriji sama tvoja majka učestvovala, jeste, pored svega toga što tamo sa mnom nije bila; i ako sam ikada video dobru ženu, to sam video tada, mislim na tvoju majku. Ali dosta; to je za sada još tajna, a ti — ti govoriš što sâm ne znaš, i znaš samo po čuvenju.
— Knez je baš danas rekao da ste ljubitelj goluždravih devojčića.
— To je rekao knez?
— Da, čujte: hoćete li da vam kažem tačno zašto ste sad dolazili kod mene? Celo vreme sam sedeo i pitao se: u čemu je tajna ove posete, i najzad izgleda da sam sad pogodio.
Već je bio na vratima, ali se zaustavio i okrenuo mi glavu očekujući.
— Večeras sam uzgred pomenuo da se pismo Tušarevo Tatjani Pavlovnoj, koje je dospelo među hartije Andronikova, našlo posle njegove smrti u Moskvi u Marije Ivanovne. Primetio sam tada da se vaše lice najedared kao zgrčilo, i tek sad sam pogodio; kad vam se, maločas, još jedanput, isto takav grč pojavio na licu: palo vam je tada na pamet, dole: ako se jedno Andronikovljevo pismo našlo kod Marije Ivanovne, zašto da se nije našlo i drugo pismo? A posle smrti Andronikova mogla su ostati vrlo važna pisma, a? Zar nije tako?
— I ja sam, dolazeći tebi, hteo tobože da te navedem da se o tome izbrbljaš?
— Vi to sami najbolje znate. On je vrlo pobledeo.
— To ti nisi sam pogodio; tu ima uticaj jedne žene; i koliko samo ima mržnje u tvojim rečima — u tvom grubom nagađanju!
— Jedne žene? A ja sam tu ženu baš danas video! Vi možda zato i hoćete da me ostavite kod kneza, da bih je špijunirao?
— Vidim da ćeš vrlo daleko doterati na svom novom putu. Da nije to ta „tvoja ideja“? Produži samo, dragi prijatelju, ti imaš nesumnjive sposobnosti za detektiva. Kad ti je dat talent, treba da ga i usavršiš.
On zastade da uzme daha.
— Uzmite se na um, Versilove, nemojte me praviti vašim neprijateljem!
— Dragi prijatelju, u takvim slučajevima niko neće iskazati svoje poslednje misli, nego će ih sačuvati za sebe. A zatim, molim te, prisvetli mi. Mada si mi neprijatelj, ipak, verovatno, nisi toliki da bi mi poželeo da skrham vrat. Tiens, mon ami.[19] — produži on silazeći, — zamisli, ja sam te ceo mesec dana držao za dobričinu. Ti toliko želiš da živiš i tako si žedan života, da kad bi ti čovek dao i tri života, i to bi ti bilo malo: to ti piše na licu; a takvi ljudi su većinom dobričine. I gle, koliko sam se prevario!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:33 am

Dostojevski - Page 2 0_Vladimirov_IA_12


IV
Ne mogu da izrazim kako mi se steglo srce kad sam ostao sâm: bilo mi je kao da sam sa sebe živa odsekao komad mesa! Zašto sam se tako najedared, rasrdio i zašto sam ga tako uvredio — tako nasilno i hotimice — ne bih mogao sad reći, ali naravno ni tada. I kako je pobledeo! A šta ako je to bledilo možda bilo izraz najiskrenijeg i najčistijeg osećanja i najdubljeg bola, a ne ljutnje i uvrede? Uvek mi je izgledalo da je bilo trenutaka kad me je vrlo voleo. Zašto, zašto sad da u to ne verujem, u toliko pre što su sad već mnoge stvari potpuno objašnjene?
A rasrdio sam se iznenada i isterao ga iz sobe možda upravo zbog iznenadne sumnje: da je došao kod mene u
nadi da sazna: da li je u Marije Ivanovne ostalo još Andronikovljevih pisama? Da mora tražiti ta pisma i da ih traži— to sam znao. Ali ko zna, možda sam se tada, baš u tom trenutku, užasno prevario! I ko zna, možda sam ga samom svojom greškom i naveo docnije na misao o Mariji Ivanovnoj i o mogućnosti da se u nje nalaze pisma?
I, najzad, još jedna čudna stvar: on je opet ponovio reč po reč moju misao (o tri života) koju sam ranije izrekao Kraftu, i to mojim baš rečima. Podudarnost reči je naravno slučajna, ali, ipak, koliko on poznaje suštinu moje prirode! Kakav pogled, kakva sposobnost pogađanja! Ali ako tako ume da shvati jedno, zašto onda nimalo ne pojima drugo? I zar se odista nije pretvarao, i odista nije bio u stanju da pogodi da mi nije stalo do Versilovljevog plemstva, da mu ja ne opraštam ne svoje rođenje, nego da sam celoga života žudeo za samim Versilovom, za celim čovekom, ocem, i da mi je ta misao već prešla u krv? Zar je ovaj fini čovek toliko tup i grub? A ako nije, zašto me ljuti, zašto se pretvara?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:33 am

Dostojevski - Page 2 0_Vladimirov_IA_11



GLAVA OSMA
I
Idućega jutra postarao sam se da ustanem što ranije. Obično se kod nas ustajalo oko osam sati, to jest, ja, moja majka i sestra; Versilov se izležavao do pola deset. Tačno u pola devet majka mi je donosila kafu. Ali ovoga puta sam, ne čekajući kafu, umakao iz kuće već u osam sati. Još uveče sam sastavio opšti plan rada za ceo ovaj dan. U tom planu, pored sve moje strasne rešenosti da neizostavno pristupim njegovom izvršenju, ipak sam osećao da je bilo vrlo mnogo nepouzdanih i neodređenih tačaka, baš među najvažnijima; i zato sam gotovo celu noć bio kao u polusnu, u nekom bunilu, imao užasno mnogo snova, i gotovo nimalo nisam spavao kako bi trebalo. Ipak sam ustao bodriji i svežiji nego
ikad. S majkom naročito nisam želeo da se sretnem. S njome ne bih mogao gavoriti ni o čem drugom sem o poznatoj temi, te sam se bojao da će me kakav nov i neočekivan utisak odvući od preduzetih namera.
Jutro je bilo hladno i sve je pokrivala vlažna, mlečna magla. Ne znam zašto, ali rano, poslovno jutro u Petrogradu, pored svega njegovog ružnog izgleda, uvek mi se dopada, i ceo taj svet koji žuri za svojim poslom, egoističan i neprestano zamišljen, ima za mene u osam sati izjutra nešto naročito privlačno. Naročito volim usput, žureći se, ili da sâm koga zapitam o nečem, ili da mene ko zapita šta bilo: i pitanje i odgovor su uvek kratki, jasni, razumni, postavljaju se bez zastajkivanja i uvek gotovo prijateljski, i gotovost na odgovor je veća nego preko dana. Petrograđanin u podne ili uveče postaje manje razgovoran, i za malu stvar će izgrditi ili ismejati; sasvim je drukčiji rano izjutra, pre rada, u najtreznije i najozbiljnije doba. To sam zapazio.
Opet sam pošao na „Petrogradsku stranu“. Kako je oko dvanaest sati neizostavno trebalo da budem opet na Fontanki kod Vasina (koji se najčešće mogao zateći kod kuće oko dvanaest sati), požurio sam se ne zadržavajući se, mada sam jako želeo da negde popijem kafu. Uz to, trebalo je i Jefima Zvjereva svakako zateći kod kuće; opet sam otišao do njega i umalo nisam odocneo; već je bio popio kafu i spremao se da izađe.
— Šta te to opet donosi? — zapita me on, ne ustajući s mesta.
— Odmah ću ti objasniti.
Svako rano jutro, isto tako i petrogradsko, utiče na prirodu čovečju otrežnjavajući. Mnogi vatren noćni san ispari zajedno s jutarnjom svetlošću i hladnoćom, i meni samom dešavalo se često da se setim izjutra mnogih svojih noćnih tek minulih maštanja, a često i postupaka, sa prekorom i stidom. Ali uzgred da ipak primetim da smatram petrogradsko jutro, koje izgleda da je najprozaičnije jutro na celom zemnom šaru, — gotovo kao najfantastičnije na svetu. To je moje lično mišljenje ili, bolje reći, utisak, ali za njega jemčim. Na takvom petrogradskom jutru, gnjilom, vlažnom i maglovitom, divlja misao kakvog Puškinovog Hermana iz „Pikove dame“ (kolosalno lice, neobičan, savršeno petrogradski tip, — tip iz petrogradskog perioda) — čini mi se da mora još više da ojača. Sto puta mi je usred ove magle nailazila čudna misao koje nikako nisam mogao da se otresem: „A šta bi bilo kada bi, čim se raziđe ova magla i digne u vis, s njom zajedno nestalo i ovog gnjilog, močvarnog grada, da se digne s maglom i iščezne kao dim, a ostane pređašnje finsko blato, i usred njega, ako hoćete kao ukras, bronzani vitez na zaduvanom propetom konju?“ Jednom reči, ne mogu da izrazim svoje utiske zato što je to sve ipak fantazija, — poezija, dakle besmislica; ipak mi se postavljalo često i još se postavlja jedno potpuno besmisleno pitanje: „Svi se oni žure i praćakaju, a ko zna, možda je to sve samo nečiji san, i možda tu nema ni jednog jedinog pravog, istinskog čoveka, nijednog stvarnog pokreta? A taj čiji je to san, najedared će se probuditi — sve će najedared iščeznuti“. Ali ja sam se udaljio.
Odmah da kažem: ima zamisli i ima maštanja u svakom ljudskom životu koja izgledaju toliko ekscentrična, da bi ih čovek na prvi pogled mogao bezuslovno smatrati kao ludost. S jednom takvom fantazijom i ja sam došao toga jutra Zvjerevu, — Zvjerevu zato što nikoga drugoga nisam imao u Petrogradu kome bih se s tim mogao obratiti. A međutim Jefim je bio baš takav čovek kome bih se, da sam imao izbor, s ovakvim predlogom poslednjem obratio. Kad sam seo prema njemu, i sam sam uvideo da prema meni, oličenom bunilu i žaru, sedi oličena zlatna sredina i proza. Ali s moje strane bila je ideja i pravi osećaj, na njegovoj strani samo praktičan zaključak: da se tako nikad ne radi. Ukratko, ja sam mu kratko i jasno izložio da sem njega u Petrogradu nemam nijednog poznanika koga bih mogao poslati po jednom izvanrednom pitanju časti kao sekundanta; da je on moj stari drug i da prema tome nema prava da mi odrekne, a da želim da izazovem gardijskog poručnika kneza Sokoljskog, zato što je, pre više od godinu dana, u Emsu udario mom ocu, Versilovu, šamar. Napominjem da je Jefim baš vrlo podrobno znao sve moje porodične prilike, moje odnose prema Versilovu, i gotovo sve što sam i ja znao iz prošlosti Versilovljeve; u razna vremena sam mu to saopštavao, sem, naravno, nekih tajni. On je sedeo i slušao, po svom običaju rđave volje, kao vrabac u kavezu ćutljiv i ozbiljan, naduven, sa svojom razbarušenom belom kosom. Nepomičan, prezriv osmejak nije silazio s njegovih usana. Taj osmejak bio je utoliko neprijatniji, što je bio potpuno nenameran i nehotičan; videlo se no njemu da se on odista i stvarno u tom trenutku smatrao od mene viši pameću i karakterom. Takođe sam podozrevao da me uz to prezire i zbog sinoćne scene kod Dergačeva: tako je i moralo da bude: Jefim je gomila, Jefim je ulica, a ona se uvek klanja samo pred uspehom.
— A Versilov ne zna za to? — zapita on.
— Naravno da ne zna.
— Kakvo onda imaš pravo da se mešaš u njegove stvari? To je prvo. Drugo, šta želiš time da dokažeš?
Znao sam prigovore, i odmah mu objasnih da sve to nije tako glupo kao što on misli. Prvo, bezobraznom knezu dokazaće se da još ima ljudi koji znaju šta je čast, i to u našim krugovima, a drugo, biće postiđen Versilov i dobiće lekciju. I treće, najvažnije, čak ako Versilov ima i pravo, iz kakvih god svojih uverenja, što kneza nije izazvao na dvoboj, i što se rešio da otrpi šamar, on će tad videti da postoji neko ko toliko oseća njegovu uvredu da je prima kao svoju, i da je gotov da za njegove interese čak i svoj život položi... bez obzira na to što se s njim za svagda rastaje...
— Čekaj, ne viči toliko, tetka to ne voli. Reci ti meni, je li to taj knez Sokoljski s kojim se Versilov sudi oko nasleđa? U tom slučaju to bi bio savršeno nov i originalan način da se izigra tužba — ubiti protivnika u dvoboju.
Ja mu tada objasnih Toutes lettres[20]: da je on običan glupak i bezobraznik, i da njegov prezrivi osmejak pokazuje samo njegovu uobraženost i prostotu, da on ne može da ne misli da pitanje parnice nije bilo jasno u mojoj glavi, i da sam zato rešio da posetim jedino njegovu mislima nabijenu glavu. Zatim sam mu izložio da je parnica već dobivena, zatim da se ona ne vodi s knezom Sokoljskim, nego s kneževima Sokoljskima, tako da kad bi poginuo jedan knez, onda ostaju još drugi, ali da bez sumnje treba odložiti izazivanje na dvoboj dok ne prođe rok za žalbu apelaciji, (iako kneževi neće podnositi žalbu), recimo, radi reda. Kad bude došao taj rok, biće i duel; da sam s tim i došao sad da duel ne bude odmah, nego da mi je bilo potrebno da se osiguram jer nemam sekundanta; da nemam poznanika, dakle da mogu međutim da nađem koga, ako bi mi on, Jefim, odrekao.
— E pa onda dođi da govoriš kad ti bude trebalo, a ne da sada prelaziš deset vrsta. On ustade i uze kapu.
— A pristaješ li da onda budeš?
— Ne, ne pristajem, naravno.
— Zašto?
— Već samo zbog toga, što ćeš, ako sad pristanem da onda budem sekundant, celo vreme apelacijskoga roka da
mi dolaziš svakoga dana. A cela ta stvar je besmislica i ništa drugo. I zašto da zbog tebe kvarim svoju karieru? I kad me knez bude zapitao: „Ko vas je poslao?“ — Dolgoruki. — „A kakva posla ima Dolgoruki s Versilovom?“ moram mu objasniti tvoj rodoslov, zar ne? A on će da prsne u smej.
— Udari ga po njušci!
— To je lako reći.
— Zar se bojiš? Zar ti, tako visok? Bio si najjači od svih u gimnaziji.
— Bojim se; naravno, bojim se. I knez se već zbog toga neće hteti tući, što se oni tuku samo sa jednakima.
— I ja sam džentlmen, po obrazovanju, ja sam stekao prava, ja sam jednak s njim... naprotiv, on je niži.
— Ne, ti si mali.
— Kako mali?
— Tako, mali; obojica smo mali, a on je velik.
— Ti si glup! Po zakonu, ja mogu već godinu dana da se ženim.
— Pa ženi se, ali si ipak klipan: još si nedorastao!
Najzad sam shvatio da se on rešio da mi se podsmeva. Nesumnjivo, celu ovu glupu anegdotu mogao sam i da ne ispričam, i čak bi bilo bolje da je umrla neznano; pored toga ona je odvratna zbog toga što je neznatna i nepotrebna, iako je imala dovoljno ozbiljne posledice.
Ali da bih sebe još više kaznio, ispričaću je do kraja. Kad sam shvatio da mi se Jefim podsmeva, udarim ga u leđa desnom rukom ili, tačnije, pesnicom. On me tada spopadne za ramena, obrne licem napolje i — dokaže mi delom da je odista bio najsnažniji od svih nas u gimnaziji.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:34 am

Dostojevski - Page 2 0_Vladimirov_IA_09



II
Čitalac će, naravno, pomisliti da sam, izlazeći od Jefima, bio u najstrašnijem raspoloženju; ali se vara. Odveć mi je bilo jasno da je to bila samo drugarska šala, a da je ozbiljnost stvari ostala netaknuta. Kafu sam popio tek na Vasiljevskom ostrvu, pošto sam naročito izbegao moju jučerašnju gostionicu na Petrogradskoj strani; i ta gostionica i onaj slavuj postali su mi dvostruko mrski. Čudna stvar: sposoban sam da mrzim mesta i predmete na isti način kao i ljude. Ali ja imam u Petrogradu i nekoliko srećnih mesta, to jest takvih gde sam zbog nečega jedanput bio srećan, — i ta mesta čuvam da odem naročito do njih, i to što je mogućno docnije, kad budem sasvim sam i nesrećan, da tamo tugujem i predam se uspomenama. Pijući kafu, dao sam potpuno za pravo Jefimu i njegovom zdravom smislu. Da, on je bio praktičniji od mene, ali nije bio realniji. Realizam koji je ograničen krajem svoga nosa opasniji je i od najbezumnije fantastičnosti, zato što je slep. Ali mada sam dao za pravo Jefimu (koji je, verovatno, u tom trenutku mislio da ja idem ulicom i da psujem), — ipak nisam ni u čem odstupao od svojih uverenja, kao što ni dan danji ne odstupam od njih. Video sam ja dosta takvih ljudi koji posle prvog čabra hladne vode ne samo da odstupaju od svojih namera, nego čak i od svojih ideja, i počinju da se smeju onome što su, sve do pre jednoga trenutka, smatrali za svetinju: o, kako oni to lako čine! Neka je Jefim, čak i u suštini stvari, imao više pravo nego ja, a ja bio gluplji i od najvećega glupaka i samo glumio, ipak je u dubini stvari ležala jedna tačka na osnovu koje sam i ja bio u pravu: u nečem sam i ja imao pravo, ali ljudi to nikada nisu mogli da shvate.
Kod Vasina, na Fontanki, kod Semjonovskoga mosta, bio sam tačno u dvanaest sati, ali ga nisam zatekao kod kuće. Svoj posao imao je Vasin na Vasiljevskom ostrvu, a kući je dolazio u strogo određeno vreme, između ostaloga gotovo uvek u dvanaest sati. I kako je, uz to, još bio i nekakav praznik, ja sam baš očekivao da ću ga sigurno zateći; kad ga nisam zatekao, odlučio sam da ga čekam, bez obzira na to što sam mu dolazio prvi put.
Ovako sam razmišljao: stvar s pismom o nasleđu je stvar savesti, i, uzimajući Vasina za sudiju, tim samim pokazujem mu svu dubinu moga poštovanja, što će mu, naravno, morati biti prijatno. Razume se, ovo pismo mi je zadavalo ozbiljnu brigu, i ja sam bio odista uveren u neophodnost da stvar reši treći; ali ipak mislim da sam se još tada mogao izvući iz teškoća bez ičije tuđe pomoći. I, što je glavno, to sam znao još tada: trebalo je samo predati pismo samome Versilovu iz ruke u ruku, a on neka čini s njim šta mu je volja — i eto ti rešenja. Da sam sebe postavljam za višega sudiju i rešavaoca u poslu te vrste, bilo je sasvim nepravilno. Izvlačeći sebe iz spora predajom pisma iz ruke u ruku i to ćutke, tim samim bih dobio, jer bih sebe postavio na položaj iznad Versilova; jer odričući se, ukoliko se mene tiče, svih koristi nasleđa (zato što bi mi kao Versilovljevom sinu naravno nešto pripalo od toga novca, ne odmah, nego docnije), — za sebe bih zauvek sačuvao pravo da s moralne visine posmatram budući postupak Versilova. Ako bi me ko hteo da prekori da sam upropastio kneževe, to ne bi mogao zato što dokument nije imao odlučnu pravnu važnost. Sve to sam razmislio i sebi potpuno objasnio sedeći u pustoj Vasinovoj sobi; čak mi je palo na pamet da sam došao Vasinu ne zato da od njega tražim savet kako da postupim, — nego jedino u toj nameri da bi on pri tom uvideo kako sam ja najblagorodniji i najnekoristoljubiviji čovek na svetu, i da mu se tim osvetim za jučerašnje moje uniženje pred njim.
Kad mi je to postalo jasno, osetio sam veliku srdžbu; ipak nisam otišao, nego sam ostao, mada sam tačno znao da će moja srdžba svakih pet minuta biti sve veća.
Pre svega, počela je da mi se užasno ne dopada Vasinova soba. „Pokaži mi svoju sobu, pa ću ti reći kakav si“, odista bi se tako moglo reći. Vasin je stanovao u nameštenoj sobi koju su izdavali očevidno siromašni ljudi, koji su imali i druge kirajdžije sem njega, i od toga se izdržavali. Poznate su mi te uzane, nameštajem jedva snabdevene sobe, koje ipak imaju pretenzije da izgledaju udobne; tu je bezuslovno jedan mek divan kupljen na starinarnici, koji je opasno pomeriti s mesta; jedan umivaonik i gvozdeni krevet iza zaslona. Vasin je očevidno bio najbolji i najpouzdaniji kirajdžija: takvog najboljeg kirajdžiju neizostavno ima po jednog svaka sopstvenica stana, i zato mu se naročito ugađa: njegova soba sprema se i čisti najpažljivije, veša se iznad divana litografska slika, ispod stola prostire ćilim koji tek što se ne raspadne. Ljudi koji vole tu zagušljivu čistoću, i, što je glavno, uslužnu snishodljivost gazdarica — i sami su sumnjivi. Bio sam uveren da je položaj najboljega kirajdžije laskao dosta Vasinu. Ne znam zašto, ali me je malo po malo počeo da ljuti pogled na dva stola pretovarena knjigama. Knjige, hartije, mastionica — sve je to bilo u najodvratnijem redu, čiji je ideal u saglasnosti sa shvatanjem života gazdarice Nemice i njene sobarice. Knjiga je bilo dosta, i ne samo novina i časopisa, nego i pravih knjiga, — i on ih je očevidno čitao, i, verovatno, seo bi da čita ili je uzimao da piše sa neobično važnim i savesnim izrazom na licu. Ne znam, ali više volim kad su knjige razbacane bez reda; bar se od posla ne pravi sveštena služba. Po svoj prilici je ovaj Vasin vrlo uglađen s posetiocem, ali, po svoj prilici, svaki njegov pokret govori mu: „Zadržaću se s tobom jedno sat i no, a posle, kad odeš, opet ću se baciti na posao“. Po svoj prilici je s njim moguće voditi vrlo interesantne razgovore, i čuti od njega nove stvari, ali — „sad ću s tobom razgovarati i vrlo ću te zainteresovati, a čim iziđeš, uzeću da se bavim nečim što me više interesuje“... I ipak nikako nisam odlazio, nego sam ostajao. A u to da mi nimalo nije potreban njegov savet, uverio sam se konačno.
Čekao sam tako jedan sat i više, sedeći kraj prozora na jednoj od dveju pletenih stolica koje su bile pored prozora. Ljutilo me je i to što je prolazilo vreme, a imao sam do večera još i da nađem sebi stan. Već sam hteo da uzmem kakvu knjigu da razbijem dugo vreme, ali nisam uzeo; na samu pomisao da se razonodim, postalo mi je dvaput dosadnije. Više od jednoga sata trajala je vanredna tišina, i tada najedanput negde vrlo blizu, iza vrata, koja je zaklanjao divan, i nehotice sam postepeno počeo da čujem sve razgovetniji i razgovetniji šapat. Govorila su dva glasa, očevidno ženska, to se čulo, ali nisu se nikako mogle razaznati reči; pa ipak sam iz duga vremena počeo da prisluškujem. Jasno je bilo da su govorili živo i strasno, i da nije bilo govora o krojačkim mustrama: o nečemu su se dogovarali ili sporili, ili je jedan glas ubeđivao i molio, a drugi nije slušao i protivio se. Morali su biti neki drugi kirajdžije. Ubrzo mi je opet postalo dosadno, i uvo mi se priviklo, tako da je to sve, mada sam i dalje slušao, bilo mehanički, i po koji put bih sasvim zaboravio da slušam, dok se najedanput ne desi nešto izvanredno, baš kao da je neko skočio sa stolice obema nogama, ili najedanput skočio s mesta i lupio nogama; zatim se razleže jecanje, pa jedan krik, čak i ne krik nego kreštanje kao u životinje, ljutito, kojem kao da je ravnodušno da li će ga čuti stranci ili neće. ja poleteh i otvorih vrata; u isti mah otvorila su se i druga vrata na kraju hodnika, gazdaričina vrata kako sam docnije saznao, odakle pogledaše dve radoznale glave. Krik se odmah utišao, ali najedared se otvoriše vrata pored mene, koja su pripadala susetkama, i jedna mlada, kako mi se učinilo, žena brzo istrča i otisnu se niz stepenice. A druga, starija žena, želela je da je zadrži, ali nije mogla, i samo je zastenjala za njom:
— Olja, Olja, kuda ćeš? Oh!
Ali kad je videla dvoja naša otvorena vrata, hitro pritvori svoja, ostavivši mali otvor kroz koji je prisluškivala na stepenice sve dok nisu potpuno umukli koraci Olje koja je otrčala dole. ja se vratih mome prozoru. Sve se utišalo. Događaj je bio beznačajan, a, možda, i smešan, te sam prestao da o njemu mislim.
Otprilike četvrt sata docnije odjeknuo je u hodniku, pred samim Vasinovim vratima, glasan i slobodan muški glas. Neko je uhvatio za kvaku i otvorio vrata toliko da sam u hodniku mogao da vidim Jednog visokog čoveka koji je očevidno mene spazio i čak me posmatrao, ali koji još nije hteo da uđe u sobu, nego je produžio da preko celoga hodnika, sve jednako držeći kvaku, razgovara s gazdaricom. Gazdarica se dovikivala s njim tankim i ljubaznim glasićem, i već po glasu se moglo poznati da joj je posetilac davnašnji poznanik, od nje uvažen i cenjen ne samo kao solidan gost, nego i kao veseo gospodin. Veseli gospodin je vikao i šalio se, ali se razgovor vodio oko toga samo da Vasin nije kod kuće, da ga on nikako ne može da zatekne, da mu je to pisalo još od rođenja, i da će opet da ga jednom čeka, i sve se to gazdarici, bez sumnje, činilo da je vrhunac duhovitosti. Najzad je gost ušao u sobu, i ulazeći otvorio vrata širom.
To je bio jedan lepo obučen gospodin, čija je odela radio očevidno bolji krojač, bio je odeven „gospodski“, a međutim na sebi nije imao ničega „gospodskoga“, pored sve njegove velike želje. Nije bio neuglađen, nego nekako po prirodi drzak, zato je njegovo ponašanje mnogo manje vređalo nego drskost naučena pred ogledalom. Njegova tamnoplava kosa, malo proseda, crne obrve, velika brada i velike oči ne samo da nisu davale nikakvu osobenost njegovom karakteru, nego su mu baš nekako davale opšti izgled, nešto čime je ličio na ostale. Takav čovek može da se smeje i rado se smeje, ali iz bogzna kakvog razloga ne osećate se veselo u njegovom društvu. Lice mu je svaki čas menjalo izgled, i brzo, on se čas smešio, čas uozbiljio, zatim gledao veselo ili podmigivao, ali sve to nekako nepovezano i bezrazložno... Uostalom, nema potrebe unapred ga opisivati. Ovoga gospodina docnije sam mnogo više i bliže upoznao, i zato ga sad prikazujem nehotice tačnije nego što sam mogao da ga ocenim kad je otvorio vrata i ušao u sobu. Ali i sada bi mi teško bilo da o njemu kažem ma šta tačno i određeno, zato što je kod tih ljudi glavna stvar baš njihova neodređenost, nepovezanost i neopredeljenost.
On još nije ni seo, kad mi pade na um da to mora biti da je Vasinov očuh, neki g. Stebeljkov, o kome sam već ponešto slušao, ali samo uzgred, tako da nikako ne bih umeo reći šta: sećam se samo da nije ništa lepo. Znao sam da je Vasin dugo bio siroče pod njegovim staraštvom, ali da je već odavno izišao ispod njegovog uticaja, da su im i namere i interesi različni, i da u svakom pogledu žive odvojeno. Zapamtio sam takođe da je taj Stebeljkov imao nešto kapitala, i da se bavi i spekulacijama i da je prometalo — jednom reči, o njemu sam već možda i znao podrobnije, ali sam zaboravio. On me je odmerio pogledom, ne pozdravivši me uostalom, metnuo je svoj šešir-cilinder na sto pred divanom, kao da je gospodar nogom je odgurnuo sto u stranu i nije seo, nego se na divan na koji ja nisam smeo da sednem, prosto izvalio tako da je zaškripao, ukrstio noge, i, visoko digavši vrh svoje desne lakovane čizme, stao da im se divi. Naravno, odmah se obrnuo meni, i odmerio me svojim krupnim, malo ukrućenim očima.
— Ne mogu da ga zateknem! — malo mi klimnu glavom.
Ja sam ćutao.
— Netačan je! Ima svoje poglede na stvari. Sa Petrogradske strane?
— Hteli ste reći da dolazite sa Petrogradske strane? — zapitah ga ja.
— Ne, to ja vas pitam.
— Ja... ja sam došao sa Petrogradske strane, ali otkuda znate?
— Otkuda? Hm. — On podmignu, ali me nije udostojio objašnjenja.
— U stvari, ja ne stanujem na Petrogradskoj strani, ali sam sad bio tamo i odande sam maločas došao.
Produžio je da se ćuteći smeši značajno, na način koji mi se užasno nije dopao. U tom podmigivanju bilo je nečega glupog.
— Kod gospodina Dergačeva? — reče on najzad.
— Šta, kod Dergačeva? — razrogačih ja oči.
On me pogleda pobedonosno.
— Ja se s njim i ne poznajem.
— Hm!
— Kako hoćete, — odgovorih. Postao mi je odvratan.
— Hm! Da. Evo, vi dopuštate: vi kupite u jednom dućanu stvar, u drugom dućanu pored njega drugi kupac kupi drugu stvar, šta mislite kakvu? Novac, kod trgovca koji se zove zelenaš... zato što je i novac stvar, a i zelenaš je trgovac... Vi me pratite?
— Molim, pratim.
— Prođe treći jedan kupac i, pokazujući na jedan od tih dućana, rekne: „ovo je solidno“, i pokazujući na drugi dućan, rekne: „ovo je nesolidno“. Šta mogu iz toga da zaključim o samom kupcu?
— Otkud ja znam.
— Dopustite. Još jedan primer; čovek živi od dobrih primera. Idem po Nevskom i spazim da na drugoj strani ulice po trotoaru ide jedan gospodin čiji bih karakter hteo da odredim. Idemo, svaki svojom stranom ulice, sve do ugla u Morsku ulicu, i baš na mestu gde je Engleski magacin, spazimo trećeg prolaznika koga je maločas pregazio konj. sad pazite: prolazi četvrti gospodin koji želi da sazna karakter nas sve trojice, zajedno s pregaženim čovekom, u smislu praktičnosti i solidnosti... Pratite li me?
— Izvinite, ali s velikom mukom.
— Odlično; to sam i mislio. Promeniću temu. Nalazim se u banji, u Nemačkoj, u mineralnoj banji, kao što se to ne jedanput događalo; u kojoj — to nije važno. Šetam po banji i vidim Engleze. S Englezom je, kao što znate, teško načiniti poznanstvo; ali kroz dva meseca, pošto smo svršili lečenje, svi smo gore u planini, penjemo se u društvu sa šiljatim štapovima uz brda, svejedno koja. Na uglu, to jest na odmorištu, i baš tamo gde kaluđeri proizvode liker Šartrez, — ovo zapamtite — sretnem jednog meštanina gde stoji sam i posmatra i ćuti. Želim da saznam njegovu solidnost: šta mislite, da li sam se mogao obratiti po toj stvari grupi Engleza s kojima idem, jedino zbog toga što s njima u banji nisam umeo da otpočnem razgovor?
— Otkud ja znam. Izvinite, meni je vrlo teško da vas pratim.
— Teško?
— Da, zamarate me.
— Hm! — On podmignu i rukom načini neki pokret koji je verovatno trebao da znači neko likovanje i pobedu; zatim, sasvim mirno i spokojno izvadi iz džepa novine, očevidno maločas kupljene, raširi ih i stade čitati na poslednjoj strani, u jasnoj nameri da me ostavi potpuno na miru. Jedno pet minuta nije me ni pogledao.
— Bresto-grajevske ipak ne padaju, a? Naprotiv, skočile su i skaču! Znam mnoge koje su pale.
Pogledao me je punom dušom.
— Ja imam za sada malo smisla za berzu, — odgovorim mu ja.
— Osuđujete?
— Šta?
— Novac.
— Ne osuđujem novac, ali... ali, meni se čini da prvo treba imati ideju, pa onda dolazi novac.
— To jest, dopustite... Uzmimo jednog čoveka koji, tako reći, ima svoj kapital...
— Prvo viša ideja, a posle novac, jer bez više ideje s novcem društvo će propasti.
Ne znam zašto sam počeo da padam u vatru. On me je posmatrao nekako tupo kao da ne može da se snađe, ali mu se lice najedanput rasplinulo u vrlo veseo i lukav osmejak.
— Versilov, a? Ipak je dobio, dobio! Juče je presuđeno, a?
Najedanput i neočekivano sam video da on već odavno zna ko sam ja, i, možda, još mnogo više zna. Samo ne razumem zašto sam odjedared porumeneo i na najgluplji način gledao ga ne skidajući sa njega oči. On je očevidno likovao, veselo me gledao, kao da me je u nečem na lukav način uhvatio i zbog nečega me okrivio.
— Ne, — reče on digav u vis obrve; — mene treba vi da pitate za toga gospodina Versilova! Šta sam vam maločas govorio o solidnosti? Pre godinu i po dana mogao je pomoću onoga deteta napraviti divan posao — da, ali je upropastio stvar, da.
— Pomoću kakvoga deteta?
— Onog odojčeta što i sada izdržava na strani, samo što mu to nikakve koristi ne donosi... jer...
— Kakvo odojče? Šta znači to?
— Njegovo, naravno, lično njegovo, od M-11e Lidije Ahmakove... „Divna me je devojka volela“... Fosforne žižice, a?
— Kakva besmislica, kakva glupost! On nikad nije imao dete od Ahmakove!
— Oxo! A gde sam ja bio? ja sam i lekar i akušer. Zovem se Stebeljkov, niste nikad čuli? Istina, i tada već odavno nisam vršio praksu, ali praktičan savet u praktičnom slučaju mogao sam ipak dati.
— Vi akušer... i vi pomagali pri porođaju deteta gospođice Ahmakove?
— Ne, ništa ja nisam pomagao kod Ahmakove. Tamo, u predgrađu, bio je neki doktor Granc, s mnogobrojnom porodicom, platili su mu pola talira, takav je tamo u njih položaj lekarski, i niko ga nije znao, on je bio mesto mene... ja sam ga i preporučio da bi stvar ostala pokrivena mrakom. Vi me pratite? A ja sam dao samo praktičan savet na pitanje Versilova, Andreje Petrovića, na njegovo vrlo poverljivo pitanje, u četiri oka. Ali Andreja Petrović je lovio dva zeca.
Slušao sam, duboko iznenađen, da mi je pamet stala.
— Ko dva zeca lovi, nijednoga ne ulovi, kaže narodna, ili, tačnije, prostonarodna poslovica. A ja kažem ovako: izuzetci koji se neprestano ponavljaju, postaju opšte pravilo. Poleteo je za drugim zecom, to znači prevedeno na ruski, poleteo je za drugom damom — i rezultat nije bio nikakav. Kad čovek jedanput nešto uhvati, to treba i da drži. Gde treba raditi brzo, on okleva. Versilov — to je neki „ženski prorok“ — tako ga je tada mladi knez Sokoljski preda mnom lepo nazvao. Ne, kod mene vi dođite! Ako želite da o Versilovu mnogo doznate, kod mene dođite!
On je očevidno uživao što sam ja zinuo od čuda. Nikada i ništa do sada nisam čuo o odojčetu. Tada, u tom trenutku, najedanput se zalupiše vrata kod susetki, i neko brzo uđe u sobu.
— Versilov živi u Semjonovskom polku, u Možajskoj ulici, u kući gospođe Litvinove, br. 17, bila sam lično u prijavnom odeljenju! — glasno je vikao razdražen ženski glas; čuli smo svaku reč. Stebeljkov diže obrve u vis i prst iznad glave.
— Mi o njemu govorimo ovde, a on je već onde... To su oni izuzetci što se neprestano ponavljaju!
On se brzo, odskočiv, prikuči na divanu onim vratima uz koja je divan bio naslonjen, i stade prisluškivati.
Bio sam užasno poražen. Zaključio sam da je to, verovatno, izgovorila ona ista mlada žena koja je maločas istrčala onako uzbuđena. Ali šta će tu Versilov? Najedanput se začu isto ječanje kao ranije, besno, ječanje čoveka koji se izbezumio od gneva, kome nešto ne daju ili koga u nečem sprečavaju. Čula se borba, neke reči, česte, brzo izgovorene: „neću, neću, vratite, odmah vratite!“ — ili tako nešto — ne mogu potpuno da se setim. Zatim, kao i ranije, neko je naglo skočio k vratima i otvorio ih. Obe susetke jurnuše u hodnik, jedna, kao i maločas, očevidno sprečavajući drugu. Stebeljkov, koji je već davno skočio s divana i s nasladom prisluškivao, takođe je priskočio vratima i odmah sasvim slobodno izišao u hodnik pravo susetkama. Naravno, i ja sam pritrčao vratima. Ali njegova pojava u hodniku bila je kao čabar hladne vode: susetke se naglo povukoše u svoju sobu i za sobom zalupiše vrata. Stebeljkov je hteo da poleti za njima, ali se zaustavio, digao prst u vis, nasmešio se i uzeo da razmišlja; no sad sam u njegovom osmejku primetio nešto vrlo odvratno, mračno i kobno. On spazi gazdaricu koja je opet stajala na svojim vratima, i brzo na prstima otrči k njoj kroz hodnik; pošto je s njom čitava dva minuta nešto ćućorio i po svoj prilici dobio potrebna obaveštenja, vrati se dostojanstveno i odlučno u sobu, uze sa stola svoj cilinder, uzgred se pogleda u ogledalu, namesti kosu u vis, i sa sigurnošću i dostojanstveno, mene čak i ne pogledavši, ode susetkama. Za jedan časak je oslušnuo na vratima, prisloniv uvo, i pobedonosno namigujući kroz hodnik gazdarici koja mu je pretila prstom i vrtela glavom kao da bi mu htela reći: „oh, mangupe, mangupe!“ Najad, sa odlučnim i ozbiljnim licem, čak kao iz saučešća, oborene glave, zakuca na vrata susetki. Ču se glas:
— Ko je?
— Da li dopuštate da uđem po jednom vrlo važnom poslu? — glasno i dostojanstveno zapita Stebeljkov.
Oklevale su prvo, ali su ipak otvorile vrata, s početka malo, na četvrt; no Stebeljkov je odmah snažno uhvatio za kvaku i više nije dao da se vrata zatvore. Otpočeo je razgovor; Stebeljkov je govorio glasno, sve više ulazeći u sobu; ne sećam se reči, ali je govorio o Versilovu, da može da saopšti, sve da razjasni — „ne, mene vi pitajte“, „ne, kod mene vi dođite“ — i slično. Vrlo ubrzo ga pustiše unutra. ja se vratih na divan i uzeh da prisluškujem, ali nisam mogao sve da razaberem, samo sam čuo da su često pominjali Versilova. Po intonaciji glasa dosećao sam se da je Stebeljkov već ovladao razgovorom, da već govori bez ulagivanja, zapovednički i nagvaždajući, kao malopre sa mnom: „vi me pratite?“, „sad molim da pazite“, i slično. Uostalom, sa ovim ženama mora biti da je bio vrlo ljubazan. Već dva puta je odjeknuo njegov glasan smej i po svoj prilici sasvim neumesno, zbog toga što su se pored njegova glasa, a neki put i jače od njegova glasa, čuli i glasovi obeju žena koji nimalo nisu pokazivali veselost, a naročito glas mlade žene, one što je malopre ječala: ona je govorila mnogo, nervozno, brzo, očevidno se žaleći na nekoga i optužujući, tražeći suda i sudiju. Ali Stebeljkov nije popuštao, dizao je glas sve više i više, i kikotao sve češće i češće; ljudi kao on što je, ne umeju da slušaju druge. Uskoro sam sišao s divana, jer mi se učinilo stidno da prisluškujem, i zauzeh svoje staro mesto, kod prozora, na pletenoj stolici. Bio sam uveren da Vasin ovoga gospodina ne računa ni u šta, ali kad bih ja iskazao isto mišljenje, on bi odmah ozbiljno i dostojanstveno stao da razlaže i da spasonosno dokazuje da je to „praktičan čovek, od onih današnjih radnih ljudi koje ne treba ocenjivati našim opštim i apstraktnim merilom“. U tom času uostalom, sećam se, bio sam moralno sav utučen, srce mi je udaralo, i nesumnjivo sam nešto čekao. Prošlo je deset minuta i najedanput, usred najgromkijeg kikotanja Stebeljkovljevog, neko, isto kao malopre, ustade sa stolice, zatim se ču vika obeju žena, moglo se čuti kako je i Stebeljkov ustao sa stolice, da je počeo nešto da govori već drukčijim glasom, kao izvinjavajući se, kao moleći da ga saslušaju do kraja... Ali ga one ne saslušaše, nego se čuše ljutiti povici: „Napolje! Bitango, bezobrazniče!“ Jednom reči, bilo je jasno da ga teraju napolje. ja otvorih vrata baš u trenutku kad je izleteo u hodnik iz sobe susetki i, čini mi se, bukvalno, to jest, rukama izguran. Kad je video mene, on najedanput viknu, ukazujući na mene:
— Evo ovo je Versilovljev sin! Ako mi ne verujete, evo vam njegov sin, lično njegov sin! Izvolite! — I on me zapovednički uze za ruku.
— Ovo je njegov sin, njegov rođeni sin! — ponovi on, vodeći me damama i ne dodajući uostalom ništa više radi objašnjenja.
Mlada žena je stajala u hodniku, a starija jedan korak pozadi nje na vratima. Sećam se samo da ova jadna devojka nije bila ružna, da joj je bilo oko dvaest godina, ali je bila mršava i bolešljiva, riđa, i u licu malo slična mojoj sestri: ova crta mi se zadržala i ostala netaknuta u mom sećanju; jedino što Liza nije nikada bila i, naravno, nikad nije ni mogla biti, toliko van sebe od gneva kao što je bila ova žena preda mnom: usne su joj bile blede, njene sjajne sive oči su sevale, a ona je sva drhtala od ljutine. Sećam se takođe da sam bio u vanredno glupom i nedostojnom položaju, jer nisam znao šta da kažem, blagodareći ovome prostaku Stebeljkovu.
— Šta se to mene tiče čiji je on sin! Ako je sa vama, onda je i on nevaljalac. Ako ste vi sin Versilova, — obrati se ona najedared meni: — onda kažite od moje strane vašem ocu da je nevaljalac, da je običan bezobraznik, da mi njegov novac ne treba... Nate, nate, nate, odnesite mu odmah ovaj novac!
Ona brzo izvadi iz džepa nekoliko banknota, ali starija (to jest njena majka, kao što se videlo docnije) je uhvati za ruku:
— Olja, ali možda je to i neistina, možda on i nije njegov sin!
Olja me pogleda brzo, razmisli malo, pogleda me prezrivo i vrati se natrag u sobu, no pre nego što će zalupiti vratima, sa praga još jedanput viknu u pomami Stebeljkovu:
— Napolje!
I čak je lupnula nogom. Zatim se vrata zalupiše i zaključaše. Stebeljkov, jednako me držeći za rame, digavši prst u vis i razvukav usta u širok neodređen osmejak, uperi na mene pogled, gledajući me ispitivački.
— Nalazim da je vaš postupak sa mnom smešan i nedostojan, — promrmljah ja s negodovanjem.
Ali me on nije ni slušao mada nije s mene skidao očiju. — To bi trebalo is-pi-ta-ti! — progovori on zamišljeno.
— Ali ipak, kako ste smeli da me tako uvlačite? Ko su one? Kakva je ovo žena? Uzeli ste me za ramena i gurate me pred njih — šta to znači?
—E, do đavola! Jedna kojoj su oduzeli nevinost... „izuzetak koji se često ponavlja“ — vi me pratite?
I on mi uperi prst u prsa.
— E, do đavola! — i odgurnem mu prst.
Ali on se najedanput, potpuno neočekivano, zasmeja tiho, jedva čujno, dugo, veselo. Najzad, nataknu cilinder na glavu, brzo promeni izgled lica, i sad već mrko gledajući, dignutih obrva, reče:
— A gazdaricu bi trebalo naučiti... trebalo bi ih isterati iz stana, — i to što pre, inače će one ovde... Videćete vi! Zapamtite što vam kažem, videćete! E, do đavola! — i opet se razveseli najedanput: — a vi ćete još da čekate Grišu?
— Ne, neću da ga čekam, — odgovorih ja odlučno.
— Pa, svejedno...
I ne rekav više ni reči, okrenu se, iziđe, i siđe niz stepenice, ne udostojivši čak ni pogleda gazdaricu koja je očevidno očekivala razjašnjenje i izveštaj. I ja uzeh šešir i zamolivši gazdaricu da kaže Vasinu da sam bio ja, Dolgoruki, strčah niza stepenice.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:35 am

Dostojevski - Page 2 0_Vladimirov_IA_08


III
Samo sam prodangubio. Kad sam izišao na ulicu, odmah sam pošao da tražim stan; ali sam bio rasejan, proveo sam nekoliko sati po ulicama, i mada sam razgledao pet-šest stanova za samce, sasvim sam bio uveren da sam prošao pored dvadeset ostalih koje nisam primetio. Na veliku moju dosadu, nisam ni pomišljao da je tako teško naći stan. Svuda sobe kao Vasinova, i čak mnogo gore, a cene ogromne, to jest prema mome računu. Meni je trebao samo jedan kutak, samo da se u njemu mogu okrenuti; prezrivo su mi davali na znanje da u tom slučaju treba da idem tamo gde se izdaju „uglovi“. Sem toga, svuda je bilo mnogo čudnih kirajdžija, s kojima već po njihovom izgledu ne bih mogao stanovati zajedno, — čak bih i platio da ne moram stanovati pored njih. Neka gospoda bez kaputa, samo u prsnicima, sa razbarušenim bradama, drskog ponašanja i radoznali. U jednoj maloj sobici sedelo je desetoro za kartama i za pivom, a pored te drugu sobu su nudili meni. Na drugim mestima sam, na pitanja vlasnika, odgovarao tako besmisleno da su me gledali iznenađeno, a u jednom stanu sam se čak posvađao. Uostalom, nije potrebno opisivati sve te sitnice; reći ću samo toliko da sam bio užasno umoran, i da sam u jednoj narodnoj kujni malo jeo tek kad se smrklo. U meni je stvar bila potpuno rešena da odmah odem, da odmah sam i lično predam Versilovu pismo o nasleđu (bez svakoga objašnjenja), da iz moje sobice uzmem i strpam svoje stvari u kofer, i da pređem da noćim makar i u hotelu. Na kraju Obuhovskoga prospekta, kod Triumfalne kapije, znao sam da ima jeftinih hotela u kojima je moguće dobiti i zasebnu sobu za trideset kopejaka; za jednu noć rešio sam da to žrtvujem, samo da više ne noćim kod Versilova. I kad sam prolazio već pored Tehnološkog instituta, najedared mi pade na pamet zbog nečega da svratim do Tatjane Pavlovne koja je tu stanovala, sproću samog Instituta. Kao razlog da svratim bilo je ovo pismo o nasleđu, ali moja neodoljiva pobuda da svratim, imala je, naravno, drugi uzrok koji čak ni sada još ne umem da razjasnim: u glavi mi je bila čitava zbrka o „odojčetu“, o „izuzetcima koji postaju opšte pravilo“. Da li sam želeo da s kim porazgovorim, ili da se napravim važan, ili da se potučem, ili čak da se zaplačem, — ne znam, tek ja uđoh kod Tatjane Pavlovne. Kod nje sam do sada bio svega jedanput, u početku posle moga dolaska iz Moskve, po nekoj poruci od strane moje majke, i, sećam se, kad sam ušao kod nje i predao joj pismo, izišao sam posle jednog minuta, i ne sevši čak, na što me, uostalom, ona nije ni ponudila.
Zazvonih, i kuvarica mi odmah otvori vrata i pusti me unutra ne progovorivši reči. Sve ove podrobnosti su potrebne da bi se moglo razumeti na koji se način desio ovaj ludi događaj koji je imao tako ogroman uticaj na sve što je došlo posle. Prvo o kuvarici. To je bila jedna zlobna Finlanđanka prćasta nosa koja je, izgleda, mrzela svoju gazdaricu Tatjanu Pavlovnu, dok se ova, naprotiv, nije mogla da rastavi od nje, vezana za nju kao matore devojke za mopsove s vlažnim njuškama ili za večito sanjive kokoške. Finlanđanka se ili ljutila i bila gruba, ili je posle svađe ćutala nedeljama, kažnjavajući time svoju gospodaricu. Mora da sam upao takvoga ćutljivoga dana, jer mi čak ni na moje pitanje: „je li gospođa kod kuće?“ koje sam joj, tačno se sećam, postavio, — nije odgovorila, nego je ćuteći otišla u kujnu. ja sam na to, naravno uveren da je gospođa kod kuće, otišao u sobu, i, kad nikoga nisam zatekao, počeo sam da čekam, računajući da će Tatjana Pavlovna odmah doći iz spavaće sobe; inače zašto bi me kuvarica pustila unutra? Nisam seo, nego sam čekao dva-tri minuta; već se bilo smrklo, i tamni stan Tatjane Pavlovne učinio je na mene još neprijatniji utisak zbog zavesa koje su svuda bile povešane. Dve reči o ovom ružnom stanu, da bi bilo razumljivo mesto gde se desio događaj. Tatjana Pavlovna, po svom iskrenom i zapovedničkom karakteru, i zbog svojih starinskih spahijskih pojmova, nije mogla da stanuje u nameštenoj sobi za samce, te je uzela pod najam ovu parodiju stana, samo da bi stanovala zasebno i bila sama svoja gospođa. Ove dve sobe bile su kao dva kaveza za kanarinke, jedna pored druge, jedna od druge manja, na trećem spratu i s prozorima na dvorište. Ulazeći u stan, prvo se uđe u jedan uzan hodničić, širok aršin i po; s leve strane su ta dva pomenuta kaveza za kanarinke, a pravo hodničićem, u dubini, ulazi se u malu kujnicu. Možda je u tim sobama i bilo jedan i po kubni hvat potreban čoveku za dvanaest sati vazduha, ali teško da je bilo više. Bile su bezobrazno niske, no što je gluplje od svega, — prozori, vrata, nameštaj, sve, sve je bilo zastrto ili pokriveno katunom, divnim francuskim katunom; i svugde festonski ukrasi, zbog čega je soba izgledala dvaput tamnija i ličila na unutrašnjost putničkoga vagona. U toj sobi u kojoj sam čekao, još je čovek mogao da se i okrene, mada je sve bilo pretrpano nameštajem, (i nimalo ružnim nameštajem) tu su bili razni stočići sa inkrustacijama, sa bronzanim ramovima, šatule, elegantan i čak bogat toaletni sto. Ali iduća soba iz koje sam očekivao njen dolazak, spavaća soba, odvojena od ove sobe debelom zavesom sastojala se, kako sam posle video, bukvalno iz jednog kreveta. Sve ove podrobnosti su neophodno potrebne, da bi se razumela glupost koju sam načinio.
I tako sam čekao ne sumnjajući ni u šta, kad zazvoni zvono. Čuo sam kako je sporim koracima po hodničiću kuvarica prošla i kako je ćuteći, kao maločas mene, pustila nekoga unutra. To su bile dve dame i obe su govorile glasno, ali kakvo je bilo moje iznenađenje kad sam, po glasu, poznao u jednoj Tatjanu Pavlovnu, a u drugoj — baš onu ženu koju sam najmanje očekivao da sada sretnem, i to još u ovakvim okolnostima! Nisam mogao da se varam: taj zvučni, snažni, metalni glas čuo sam juče, istina svega tri minuta, ali je on ostao u mojoj duši. Da, to je bila ta „žena od juče“. Šta sam mogao da radim? Ovo pitanje ne postavljam čitaocu, nego samom sebi prikazujem taj tadašnji trenutak, i čak ni sada nisam u stanju da objasnim kako se desilo da sam skočio iza zavese, te se nađoh u spavaćoj sobi Tatjane Pavlovne. Ukratko, ja sam se sakrio i jedva sam uspeo da se sklonim, a one su već bile u sobi. Zašto im nisam pošao u susret, nego sam se sakrio — ne znam; sve se desilo neočekivano, potpuno bez razmišljanja.
Kad sam uskočio u spavaću sobu i naleteo na krevet, odmah sam primetio da jedna vrata vode u kujnu, da, dakle, imam izlaz iz nevolje i da mogu da se potpuno spasem, ali — o užasa! — vrata su bila zaključana, a u bravi nije bilo ključa. U očajanju se spustih na krevet; jasno sam video da ću sad čuti šta one govore, i već po prvim rečenicama, po prvim glasovima razgovora zaključio sam da je njihov razgovor tajan i poverljiv. O, naravno, častan i blagorodan čovek treba u takvom slučaju da ustane, da iziđe pred njih i da glasno kaže: „Ovde sam ja, pričekajte!“ i, bez obzira na svoj smešan položaj, da se ukloni; no ja nisam ni ustao, niti sam izišao; nisam imao hrabrosti, bio sam podlac i kukavica.
—Ali draga moja Katarina Nikolajevna, vi me mnogo žalostite, — molila je Tatjana Pavlovna: — umirite se jedanput na svagda, to čak ne odgovara vašem karakteru. Gde god ste vi, tamo je i veselje, i sad najedanput... Ali ćete verovati bar meni, mislim: vi znate kako sam vam odana. Nimalo manje nego Andreju Petroviću, kome ću večno biti odana, što ni pred kim ne krijem... Dakle, verujte mi, tako mi časti, on nema taj dokument u rukama, a možda dokument nije ni u koga; Versilov nije ni sposoban za takve intrige. Grešite što ga sumnjičite time. Vas dvoje ste sami sebi stvorili to neprijateljstvo...
— Dokument postoji, a on je sposoban za sve. I šta je bilo, kad sam juče došla kući: prvi koga sam srela — se petit espion[21] koga je on knezu naturio.
— Ex, se petit espion. Prvo, on nimalo nije espion, zato što sam ja, ja radila na tome da ga namestim kod kneza, inače bi u Moskvi poludeo ili bi umro od gladi, — tako su nam javili o njemu odande; i, što je najvažnije, taj neotesani deran je baš pravi ćalov, otkud on može biti špijun?
— Da, moguće je da je ćalov, ali mu to možda neće smetati da bude hulja. Da nisam bila ljuta, juče bih umrla od smeja: pobledeo je, približio se, poklonio se, progovorio nešto francuski. A u Moskvi mi je Marija Ivanovna o njemu tvrdila da je genijalan. Da se to nesrećno pismo nalazi negde sačuvano i to na vrlo opasnom mestu, — to sam zaključila po licu Marije Ivanovne.
— Draga moja! Zar mi niste baš vi kazali da ona nema ništa!
— To i jeste stvar: ona dokument ima; ona samo laže, i samo da znate kako je prepredena! Pre moga puta u Moskvu još me nije napuštala nada: da nisu ostale nikakve hartije, no sad, sad...
— Ali draga moja, naprotiv, svi kažu da je ona dobro i pametno stvorenje, da je nju pokojnik cenio više nego sve ostale sestričine. Istina, ja je baš toliko ne poznajem, ali — vi, lepotice moja, vi ste mogli da je pridobijete. Ta vama nije teško da pobedite, evo i ja, ovako stara, pa sam zaljubljena u vas i čisto bih vas sad poljubila... Ne bi vam bilo teško da je pridobijete.
— Gledala sam, Tatjana Pavlovna, da je pridobijem, pokušavala sam, već sam je i zanela, ali i ona je vrlo lukava... Ne, ona je netaknut karakter, i to još naročiti, moskovski... I zamislite, savetovala mi je da se obratim nekom Kraftu, ovdašnjem, bivšem pomoćniku kod Andronikova, možda će on što znati. O tom Kraftu znam nešto malo, i čak se sećam da sam ga i videla uzgred; ali na koji mi je način ona rekla za toga Krafta, to me je konačno uverilo da njoj ne samo nije stvar nepoznata, nego da laže i da sve zna.
— Pa zašto, zašto? Da, vidite, to bi se moglo od njega saznati! Taj Nemac, Kraft, nije laparalo, i, sećam se, vrlo je čestit čovek — tačno, trebalo bi njega pitati! Samo izgleda da sada nije u Petrogradu...
— O, vratio se juče, maločas sam bila kod njega... Zato sam vam i došla u tolikom uzbuđenju, dršću mi noge i ruke, htela sam da vas zamolim anđele slatki, Tatjana Pavlovna, jer vi sve ljude poznajete: zar se ne bi moglo na neki način saznati što o tim hartijama, jer su pouzdano ostale hartije posle njega — ali u čije su ruke one sad dospele? Ko zna, opet možda u nečije opasne ruke? Došla sam da vas pitam za savet.
— Ali o kakvim hartijama vi govorite?—nije razumevala Tatjana Pavlovna, — sami ste rekli da ste maločas bili kod Krafta?
— Bila sam, bila, malopre sam bila, ali on je izvršio samoubistvo! Još sinoć.
Ja skočih s kreveta. Mogao sam da izdržim i da sedim dok su me nazivale špijunom i idiotom, i što su dalje išle u svom razgovoru, bilo mi je sve jasnije da se ne mogu pojaviti. To bi bilo nemoguće i zamisliti! U duši sam se rešio da produžim da sedim mirno, dok Tatjana Pavlovna ne isprati gošću (ako kakvom mojom nesrećom sama ne uđe ranije u spavaću sobu), — a posle, kad ode Ahmakova, — neka dođe i do tuče između mene i Tatjane Pavlovne!... Ali sad najedanput kada sam, čuvši za Kraftovo samoubistvo, skočio s kreveta, kao da me je uhvatio neki grč. Nisam ni o čem mislio ni rasuđivao, nego načinim korak, dignem zavesu i nađem se pred njima dvema. Još je bilo dovoljno dana, te su mogle da me poznadu, bio sam bled i drhtao sam... One obadve ciknuše. Kako i da ne ciknu?
— Kraft? — promrmljah ja obraćajući se Ahmakovoj: — izvršio samoubistvo? Sinoć? Po zalasku sunca?
— Gde si ti bio? Odakle dolaziš? — zasikta Tatjana Pavlovna i bukvalno zarije nokte u moje rame. — Ti si špijunirao? Prisluškivao si?
— Šta sam vam rekla maločas? — ustade s divana Katarina Nikolajevna, pokazujući na mene.
Bio sam van sebe.
— Laž, besmislica! — prekinem je ja ljutito: — maločas ste me nazvali špijunom, o Bože! Da li je moguće ne samo špijunirati, nego i živeti na svetu pored ovakvog sveta kao što ste vi! Onaj velikodušni čovek završava život samoubistvom, Kraft se ubio — zbog ideje, zbog Hekube... Uostalom, šta vi znate ko je Hekuba!... A ti živi ovde među tim vašim intrigama, teturaj se između tih vaših laži, obmana, spletaka!... Svega mi je dosta!
— Opalite mu šamar! Opalite mu šamar! — vikala je Tatjana Pavlovna, i pošto me je Katarina Nikolajevna samo gledala (sećam se svake sitnice), ne skidajući s mene očiju, ali se nije mrdnula s mesta, to bi Tatjana Pavlovna, samo za jedan još časak, po svoj prilici sama izvršila svoj savet, da nisam nehotice digao ruku da zaštitim lice; od ovog pokreta njoj se učinilo da sam ja na nju zamahnuo.
— Hajde, udari, udari! Dokaži da si ropske krvi: jači si od žena, što se ustežeš!
— Dosta s tim klevetama, dosta! — viknuh ja. — Nikad nisam digao ruku na ženu! Da vas je stid, Tatjana Pavlovna, uvek ste me prezirali. O, s ljudima treba opštiti, ali ih ne treba uvažavati! Vi se smejete, Katarina Nikolajevna, verovatno, mojoj figuri: da, Bog mi nije dao lep stas kao vašim ađutantima. Pa ipak se ne osećam unižen pred vama, nego, naprotiv, uzvišen... Ali je svejedno kojim bi se to izrazom reklo, jedino, ja nisam kriv! Došao sam ovamo slučajno, Tatjana Pavlovna: kriva je vaša Finlanđanka, ili, bolje reći, vaša naklonost prema njoj: zašto mi nije na moje pitanje odgovorila, nego me je pravo ovamo uvela? A posle, priznaćete i sami, da iskočim iz spavaće sobe jedne žene, učinilo mi se da je toliko monstruozna stvar, da sam se rešio da radije otrpim vašu grdnju, nego da se pokažem... Vi se opet smejete, Katarina Nikolajevna?
— Napolje, napolje, odlazi napolje! — razvikala se Tatjana Pavlovna, gotovo me izgurujući. — Ne obraćajte pažnju na njegovo bulažnjenje, Katarina Nikolajevna: kazala sam vam već da su mi odande pisali da je pošašavio!
— Ja pošašavio? Odakle su pisali? Ko je to mogao da piše? Svejedno, dosta mi je svega! Katarina Nikolajevna, kunem vam se svim što mi je najsvetije, da će ovaj razgovor i sve ovo što sam čuo ostati među nama... Nisam ja kriv što sam saznao vaše tajne. Utoliko manje što već sutra napuštam službu kod vašega oca; a što se tiče dokumenta koji tražite, možete biti spokojni.
— Šta znači to?.„ O kakvom dokumentu vi govorite? — zbunila se Katarina Nikolajevna, i to toliko da je pobledela, ili mi se, možda, tako samo učinilo. Bilo mi je jasno da sam rekao više nego što treba.
Izišao sam brzo; one su me ispratile očima, i u njihovom pogledu videlo se najveće iznenađenje. Jednom reči, zadao sam zagonetku.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:35 am


Dostojevski - Page 2 0_Vladimirov_IA_07



GLAVA DEVETA
I
Hitao sam kući i — čudna stvar — bio sam vrlo zadovoljan sobom. Naravno, tako se ne govori sa ženama, — tačnije rečeno s takvom ženom, pošto Tatjanu Pavlovnu nisam uračunao. Možda se ne sme nikad reći u lice ženi te vrste: „pljujem na vaše intrige“, ali ja sam to rekao, i baš sam time i bio zadovoljan. Da ne govorim o ostalom, bio sam bar uveren da sam tim tonom potro svu komičnost moga položaja. Ali nisam imao vremena da o tome mnogo mislim: u mojoj glavi je neprestano bio Kraft. Ne zato što bi me on tako užasno mučio, nego što sam ipak bio do dna duše potresen, toliko, da je čak onaj obični ljudski osećaj izvesnoga zadovoljstva prilikom tuđe nesreće, to jest kad ko slomije nogu, izgubi čast ili ljubljeno stvorenje i slično, čak i taj obični osećaj podlog zadovoljstva ustupio u meni mesto drugome, i potpuno nedirnutom osećanju, i to tuzi: sažaljenju prema Kraftu, to jest ne znam da li je bilo sažaljenje, ali je u svakom slučaju bilo jedno snažno i dobro osećanje. I tim sam takođe bio zadovoljan. Čudno je koliko mnogo sporednih misli može da prođe kroz glavu baš onda kad je čovek sav potresen kakvim bilo kolosalnim izveštajem, koji bi, u stvari, tako izgleda, morao ugušiti ostala osećanja, i razagnati sve sporedne misli, naročito neznatne, a neznatne i sitne naprotiv baš onda najviše i nadiru. Sećam se još kako me je malo pomalo obuhvatilo neko nervozno drhtanje, prilično jako, koje je trajalo nekoliko minuta, i produžilo se za vreme dok sam bio kod kuće i objašnjavao se s Versilovom.
Ovo objašnjavanje dogodilo se pod čudnim i neobičnim okolnostima. Već sam spomenuo da smo tamnovali na zasebnom krilu iz dvorišta; ovaj stan bio je obeležen brojem trinaest. Pre nego što sam ušao u kapiju, čuo sam jedan ženski glas koji je nekoga s nestrpljenjem i razdraženo pitao glasno: „gde je stan broj 13?“ To je pitala jedna dama, tu odmah do kapije, otvorivši vrata jednog dućančića: ali joj tamo, izgleda, ništa nisu odgovorili ili su je čak oterali, i ona je silazila s krila niz stepenice, razdražena i ljuta.
— Pa gde je ovde vratar? — viknu ona, udarivši nogom. ja sam već izranije čuo taj glas.
— Ja idem u stan broj 13, — priđem joj ja, — koga tražite?
— Već čitav sat tražim vratara, svuda sam raspitivala, po svima stepenicama se pela.
— Taj je stan iz dvorišta. Zar me ne poznajete? Ali me je ona već poznala.
— Vi tražite Versilova; imate s njim da raspravite, imam i ja, — produžih ja, — došao sam da se s njim oprostim na svagda. Hajdemo.
— Jeste li vi njegov sin?
— To ne znači ništa. Uostalom, uzmimo da sam njegov sin, mada sam ja Dolgoruki, ja sam vanbračno dete. Taj gospodin ima beskrajno mnogo vanbračne dece. Kad to zahteva savest i čast, i rođeni sin napušta roditeljski dom. To piše i u Bibliji. Uz to, on je dobio jedno nasleđe, a ja neću da ga delim s njim, i idem da živim od rada ovojih ruku. Kad treba, velikodušan čovek žrtvuje i svoj život; Kraft se ubio, Kraft, zbog ideje, zamislite, mlad čovek koji je ulivao nade... Ovuda, ovuda! Mi stanujemo u zasebnom krilu. I u Bibliji piše da deca napuštaju očeve i osnivaju svoje gnezdo... Kad koga vuče ideja... kad ima ideju! Najvažnija je ideja, u ideji je sve...
Ja sam joj brbljao u ovom smislu za sve vreme dok smo se peli k nama. Čitalac je, verovatno, primetio da ja sebe baš ne štedim i, gde je potrebno, strogo osuđujem: hoću da se naučim da govorim istinu. Versilov je bio kod kuće. Ušao sam ne skidajući gornji kaput, ušla je i ona. Ona je bila vrlo siromaški odevena: preko ugasite haljinice visilo je parče nekog štofa koje je izigravalo ogrtač ili mantil; na glavi je imala jednu staru otrcanu matrosku kapu, koja joj je vrlo ružno stajala. Kad smo ušli u gostinsku sobu, moja majka je sedela na svom običnom mestu sa ručnim radom, a sestra je izišla iz svoje sobe da vidi ko to dolazi, i zastala na vratima. Versilov, po običaju, nije ništa radio i pošao nam je u susret; upro je na mene strog, upitni pogled.
— Nemam s tim nikakve veze, -— pohitah ja da se branim i stadoh u stranu, — sreo sam ovu damu na samim vratima; tražila je vas, i niko nije mogao da je uputi. ja sam došao po svom ličnom poslu koji ću imati zadovoljstvo da vam objasnim posle ove dame..
Versilov me je neprestano i dalje posmatrao radoznalo.
— Dopustite, — nestrpljivo poče devojka. Versilov joj se okrenu.
— Dugo sam razmišljala zašto vam je palo na pamet da mi sinoć ostavite novaca... Ja... jednom reči... Evo vam vaš novac! — gotovo zaciča ona kao danas po podne, i baci paketić banknota na sto, — morala sam da tražim vašu adresu u prijavnom odeljenju, inače bih ranije donela. Slušajte vi! — obrati se najedanput mojoj majci koja je bila sva pobledela, — neću da vas ucveljujem, vi izgledate čestita žena, i može biti da je to i vaša kći. Ne znam da li ste mu žena, ali znajte da ovaj gospodin iseca oglase u novinama u kojima za svoj poslednji groš traže zaradu guvernante i učiteljice, i odlazi tim jadnicama, iskorišćava ih nečasno, i gura ih u bedu pomoću novaca. Ne razumem kako sam mogla juče od njega primiti novac: izgledao je tako čestit!... Ni reči da niste progovorili! Vi ste nitkov, milostivi gospodine! Da ste imali i časne namere, ipak ne bih primila od vas milostinju. Ni reči, ni reči! O, kako mi je milo što sam vas izobličila sad pred vašom ženskom čeljadi. Prokleti da ste!
Ona brzo istrča, ali s praga se okrenu za časak, samo da dovikne:
— Kažu da ste dobili nasleđe!
I zatim je iščezla kao sen. Ističem još jedanput: bila je izbezumljena. Versilov je bio duboko poražen: stajao je kao utonuo u razmišljanje i kao da o nečem odlučuje; najzad se najedared okrenu meni:
— Ti je nimalo ne poznaješ?
— Slučajno sam danas video kako se ljutila u hodniku kod Vasina, kako je pričala i proklinjala vas; ali nisam stupao u razgovor i ništa ne znam, a sad sam je sreo na kapiji. Verovatno je to ona sinoćnja učiteljica što „daje časove iz aritmetike“?
— Jest, to je ta. Jedanput sam u životu hteo da učinim dobro, i... A šta ti imaš?
— Evo vam ovo pismo, -— odgovorih mu Ja. — Ne nalazim da treba da vam objašnjavam: dobio sam ga od Krafta, a on ga je dobio od pokojnoga Andronikova. Iz sadržine saznaćete sve. Dodajem da niko na svetu danas ne zna za ovo pismo sem mene, zato što je Kraft, pošto mi je sinoć predao ovo pismo, čim sam od njega izišao, izvršio samoubistvo...
Dok sam ja govorio bez daha i žurio, on je uzeo pismo u ruke, i, držeći ga u levoj ruci neodlučno, pažljivo me slušao. Kad sam saopštio vest o samoubistvu Kraftovom, naročito pažljivo sam pogledao u njegovo lice da vidim efekt. I šta je bilo? Saopštenje nije učinilo nikakav utisak: čak ni da je izdigao obrve! Naprotiv, kad je video da sam stao izvuče svoj cviker koji nikada nije ostavljao i koji mu je visio o crnoj vrpci, prinese pismo sveći, i, pogledav u potpis, uze da ga čita s pažnjom. Ne mogu da izrazim koliko sam se osećao uvređen tom njegovom nadutom bezosećajnošću. On je morao vrlo dobro poznavati Krafta, a to nije bilo baš tako obično saopštenje! Najzad, ja sam, naravno, želeo da ono proizvede efekt. Počekavši oko pola minuta, i znajući da je pismo dugačko, okrenuh se i izađoh. Kofer mi je bio davno već spremljen, ostalo je samo da još nekoliko stvari vežem u zavežljaj. Mislio sam na moju majku, i zašto joj nisam prišao. posle deset minuta, kad sam već bio potpuno gotov i hteo da iziđem da nađem kola, uđe u moju sobicu moja sestra.
— Evo ti mama šalje tvojih šeset rubalja, i opet te moli da je izviniš što je ispričala za njih Andreji Petroviću, i onda još dvadeset rubalja. Ti si sinoć dao za svoju ishranu pedeset rubalja; mama kaže da nipošto ne može da primi više od trideset, zato što na tebe ne pada pedeset, te ti dvadeset rubalja vraća.
— Dobro, i hvala, samo ako govoriš istinu. Zbogom, sestro, ja odlazim!
— Kuda ideš sad?
— Privremeno u hotel, samo da ne noćim u ovoj kući. Reci mami da je volim.
— Ona to zna. Ona zna da ti voliš i Andreju Petrovića. Zar se ne stidiš što si doveo onu nesrećnicu!
— Kunem ti se da je nisam doveo; sreo sam je u kapiji.
— Ne, ti si je doveo.
— Uveravam te...
— Razmisli, ispitaj sebe samog, pa ćeš uvideti da si i ti bio uzrok njenom dolasku.
— Samo mi je bilo vrlo milo što je Versilov osramoćen. Zamisli, imao je dete sa Lidijom Ahmakovom... uostalom, zašto ti ja to govorim...
— On? Dete? Ali to nije njegovo dete! Od koga si čuo tu neistinu?
— Ah, šta ti znaš.
— Ja da ne znam? Pa ja sam i negovala to dete u Lugi. Slušaj, brate: odavno vidim da ti ni o čem ništa ne znaš, a međutim vređaš Andreju Petrovića, — pa i mamu.
— Ako on ima pravo, onda sam kriv, i to je sve, ali vas ja zato ne volim manje. Zašto si tako pocrvenela, sestro? Gle, sad još jače! No, dobro, ali ću ipak izazvati na dvoboj onoga knezića zbog šamara što ga je udario Versilovu u Emsu. A ako je Versilov bio ispravan s Ahmakovom, utoliko pre.
— Brate, urazumi se, šta ti je!
— Dobro je što je parnica u sudu završena... Gle, sad si pobledela.
— Ali knez neće ni izići na dvoboj s tobom, — reče Liza kroz osmejak, bleda od straha.
— Onda ću ga javno osramotiti. Šta je tebi, Lizo?
Ona je toliko pobledela da nije mogla da stoji na nogama, nego se spustila na divan.
— Lizo! — čuo se odozdo glas majčin.
Ona se trže i ustade, i osmehnu se ka meni ljubazno:
— Brate, okani se tih gluposti, ili pričekaj dok bar više ne saznaš: ti znaš vrlo malo.
— Neću zaboraviti, Lizo, da si pobledela kad si čula da ću ići na dvoboj.
— Da, da, seti se i toga! — nasmeši se ona još jedanput pri izlasku, i siđe.
Dozvao sam kočijaša i s njegovom pomoću iznesem svoje stvari iz stana. Niko od domaćih nije me sprečavao ni zaustavljao. Nisam otišao da se oprostim s majkom, da se ne bih susreo s Versilovom. Kad sam već seo u kola, sinu mi u glavi misao:
— Na Fontanku, do Semjonovskog mosta, — naredih iznenada i odoh opet Vasinu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:36 am


Dostojevski - Page 2 0_Vladimirov_IA_06

II
Iznenada mi pade na pamet da Vasin sigurno već zna za Krafta (i to, možda, sto puta više nego ja) tako je i bilo. Vasin mi je odmah vrlo ljubazno saopštio sve pojedinosti, bez većega uzbuđenja, uostalom; iz toga sam zaključio da je bio umoran, a tako je i bilo. On je lično bio jutros kod Krafta. Kraft se ubio iz revolvera (onoga istoga) sinoć, u pun sumrak, što se vidi iz njegovoga dnevnika. poslednja zabeleška u dnevniku bila je pred samo samoubistvo, i on primećuje u njoj da piše već u mraku, jedva razaznajući slova; sveću nije hteo da pali, bojeći se da posle sebe ne ostavi požar. „A da je zapalim, pa da je pre samoubistva opet gasim, kao i svoj život, to neću“,—čudnovato je dodao gotovo u poslednjem redu. Ovaj predsmrtni dnevnik svoj otpočeo je pre tri dana, čim se vratio u Petrograd, još pre svoje posete kod Dergačeva. Pošto sam ja od njega izišao, upisivao je na hartiju svaki četvrt sata; poslednje tri četiri beleške zapisivao je svakih pet minuta. Čudio sam se što ga Vasin, kad je imao taj dnevnik toliko vremena u rukama (dali su mu da ga pročita), nije prepisao, utoliko pre što nije bilo više od jednog lista, a beleške su bile sve kratke, — „da ste prepisali bar poslednju stranu!“ Vasin mi je s osmehom odgovorio da je on i ovako sve zapamtio, uz to: beleške su bez ikakvoga sistema, o svačemu što padne na um. Već sam hteo da ga uveravam da baš to u danom slučaju i jeste dragoceno, ali odustadoh od toga, nego ga uzmem ispitivati šta je zapamtio, i on se seti nekoliko redaka, naprimer onih na jedan sat pre izvršenja samoubistva, o tome „da ga hvata jeza“, „da je, da bi se ugrejao, mislio da popije čašicu ruma, ali misao da bi od toga moglo nastati jače krvoliptenje — odvratila ga je“. I sve otprilike tako, — završio je Vasin.
— I to vi nazivate „glupostima“? — uzviknuh ja.
— Kad sam ja to nazvao tako? ja samo nisam ništa prepisao. Ali sve i da nisu gluposti, ovaj dnevnik je, odista, dosta običan ili, bolje, prirodan, to jest baš onakav kakav i treba da bude u takvom slučaju...
— Ali to su poslednje misli, poslednje misli!
— poslednje misli često su vrlo ništavne. Jedan samoubica se žali, u istom takvom dnevniku, što mu u tako važnom času baš nijedna „viša misao“ ne nailazi, nego, naprotiv, sve neke sitne i prazne.
— A to što hvata jeza, je li i to prazna misao?
— Znači: vi mislite baš na pravu jezu i na krvoliptenje? Poznata je stvar da su vrlo mnogi od onih koji imaju snage da misle na svoju predstojeću smrt, svojevoljnu ili ne, vrlo često skloni da se brinu o tome da li će lepo izgledati njihov trup. U tom smislu se i Kraft pobojao izlišnog krvoliptenja.
— Ne znam da li je to poznat fakt... i da li je tako, — promrmljah ja, — nego me čudi što vi sve to smatrate tako prirodnim; a međutim — nije prošlo mnogo vremena otkako je Kraft govorio, uzbuđivao se, sedeo među nama? Zar vam ga odista nije žao?
— O, naravno, žao mi ga je, i to je sasvim druga stvar; ali u svakom slučaju, Kraft je postavio svoju smrt u obliku logičnoga zaključka. sad se vidi da je sve što se o njemu govorilo sinoć kod Dergačeva, potpuno tačno: posle njega ostala je evo ovolika sveščica učenih zaključaka o tome da su Rusi — drugostepena ljudska rasa, na osnovu frenologije, kraneologije i čak i matematike, i da, dakle, kao Rus čovek ne treba da živi. Ako hoćete, tu je najkarakterističnije to što je moguće načiniti kakav vam je volja logički zaključak; ali uzeti pa izvršiti samoubistvo na osnovu zaključaka — to se, naravno, ne događa svaki dan.
— Trebalo bi bar odati počast karakteru.
— Može biti, ali ne samo tome — okolišno odgovori Vasin, a bilo je jasno da je mislio na glupost ili slabu sposobnost rasuđivanja. Sve me je to razdraživalo.
— Vi sami ste sinoć govorili o osećanju, Vasine.
— Ni sada to ne odričem; ali u ovom događaju ima nešto toliko krupno pogrešno, da strog pogled na stvar nehotice potiskuje na neki način i samu žalost.
— Znate šta: ja sam po vašim očima još ranije nagađao da ćete osuđivati Krafta, i da ne bih čuo vaše osuđivanje, rešio sam se da vas ne pitam za vaše mišljenje; ali vi ste ga sami rekli, te sam i nehotice primoran da se s vama složim; a, međutim, ja nisam s vama zadovoljan. Meni je žao Krafta.
— Znate, otišli smo daleko...
— Jeste, jeste, — prekidoh ga ja, — bar ostaje uteha da uvek u takvim slučajevima oni koji ostaju u životu, sudije pokojnikove, mogu reći za sebe: „i ako se ovaj čovek ubio, ipak zaslužuje svako žaljenje i prizrenje, ali mi smo, veli, ostali u životu, i prema tome nema razloga da mnogo tugujemo“.
— Da, razume se, ako s te tačke... Ah, to ste vi, izgleda, rekli iz šale: ali je vrlo duhovito. ja u ovo doba pijem čaj, i sad ću ga poručiti: nadam se da ćete mi činiti društvo.
I on iziđe, odmeriv očima moj kofer i moj zavežljaj.
Meni je, odista, bilo došlo da kažem nešto pakosno, da bih osvetio Krafta; i kazao sam koliko sam umeo; ali je interesantno da je on u početku uzeo ozbiljno moju misao o tome da „ljudi kao mi ostaju u životu“. No bilo tako ili ne, on je ipak u svemu imao više pravo nego ja, čak i u pitanju osećanja. To sam priznao u sebi bez ikakvog nezadovoljstva, ali sam jasno osećao da ga ne volim.
Kad je donesen čaj, objasnih mu da ga molim za gostoprimstvo samo za jednu noć, ali ako to nije moguće, neka samo kaže, i ja ću preći u hotel. Zatim sam mu ukratko izložio zašto sam došao, rekavši mu pravo i prosto da sam se posvađao s Versilovom konačno, i ne upuštajući se pri tom u pojedinosti. Vasin me je saslušao pažljivo, ali bez ikakvog uzbuđenja. On je uopšte samo odgovarao na pitanja, iako je odgovarao srdačno i dosta opširno. O pismu s kojim sam mu dolazio posle podne da od njega tražim saveta — potpuno sam ćutao; a današnji moj dolazak objasnio sam mu kao prostu posetu. Pošto sam Versilovu dao reč da o tome pismu sem mene niko više neće ništa znati, počeo sam smatrati da nemam prava o njemu nikome više ništa da govorim. Iz nekih razloga postalo mi je mrsko da o nekim stvarima govorim Vasinu. O nekim stvarima, ali ne o svima: uspeo sam da ga zainteresujem pripovedanjem o današnjim scenama koje su se odigrale u hodniku i kod susetki, a koje su se završile u Versilovljevom stanu. On me je slušao sa najvećom pažnjom, naročito kad sam govorio o Stebeljkovu. O tome kako se Stebeljkov raspitivao o Dergačevu, morao sam mu dva puta pričati, i on se posle toga zamislio. U tom času sam najedared osetio da Vasina ništa i nikad ne može da dovede u nepriliku; uostalom, prva misao o tome, sećam se, došla mi je u obliku za njega vrlo laskavom.
— Uopšte, ne mogu da razumem mnogo što šta od onoga što je govorio gospodin Stebeljkov, — završih ja o Stebeljkovu, — on govori nekako zbrkano... ima u njemu neke lakomislenosti...
Vasin odmah načini ozbiljno lice.
— On, odista, ne raspolaže govorničkim darom, ali ipak o mnogim stvarima već na prvi pogled ima vrlo pravilne napomene, i uopšte — to su više ljudi od rada, od poslova, nego ljudi apstraktne misli, i njih treba ocenjivati sa toga gledišta...
Tačno onako kao što sam i ja malopre mislio.
— On je međutim kod vaših susetki nešto strašno zamesio, i sam Bog zna čim se to još moglo da svrši.
O svojim susetkama Vasin je ispričao da ovde stanuju od pre dve tri nedelje, i da su došle odnekud iz unutrašnjosti; da imaju vrlo malu sobicu, i da se no svemu vidi da su vrlo siromašne, da sada sede i nešto čekaju. On nije znao da je mlađa dala oglas u novine za časove, ali je čuo da im je dolazio Versilov; to se dogodilo u njegovom odsustvu, a njemu je ispričala gazdarica. Susetke se tuđe od svakoga, pa i od same gazdarice. poslednjih dana i on je primetio da kod njih odista nije sve glatko, ali takvih scena kao što je ova današnja, nije bilo. Sve ove naše razgovore o susetkama beležim s obzirom na ono što će se docnije dogoditi; kod susetki iza vrata u to vreme vladala je mrtva tišina. S naročitom radoznalošću saslušao je Vasin kad sam mu ispričao da je Stebeljkov smatrao da je neophodno potrebno da o susetkama razgovara s gazdaricom, i da je ponovio dvaput: „videćete već, videćete već!“
— I videćete, — dodade Vasin, — da mu to nije bez razloga prošlo kroz glavu; u tom smislu on ima vrlo oštar pogled.
— Da li vi mislite da gazdarici treba posavetovati da ih najuri?
— Ne nisam mislio da ih treba najuriti, nego da će iz svega toga izići neka istorija... Uostalom, sve takve istorije, svršavaju se, bile ovake ili onake, na jedan isti način... Ostavimo to.
O Versilovljevoj poseti kod susetki odlučno je odbio da iskaže svoje mišljenje.
— Sve je moguće; čovek je osetio u džepu kod sebe novac... Uostalom, verovatno je i to da je prosto hteo dati milostinju; to je u njegovoj tradiciji, a možda i u sklonostima. Ispričao sam mu šta je Stebeljkov govorio o „odojčetu“.
— Stebeljkov se tu potpuno vara, — vrlo ozbiljno i sa naročitim isticanjem (i to sam vrlo dobro zapamtio) reče Vasin. — Stebeljkov, — produži on, — pouzdava se često odveć u svoju praktičnu zdravu pamet, i usled toga brza u donošenju zaklju čaka saobrazno svojoj logici, koja je često vrlo oštroumna; međutim, stvarnost može imati mnogo više fantastičan i neočekivan kolorit, prema tome koja lica učestvuju u događajima. Tako je bilo i tu; znajući stvar delimično, on je zaključio da je dete Versilovljevo; a ipak dete nije Versilovljevo.
Ja navalih na njega, i evo šta sam saznao na moje veliko iznenađenje: dete je bilo od kneza Sergija Sokoljskoga. Lidija Ahmakova, da li zbog bolesti ili samo zbog svog fantastičnog karaktera, često se ponašala kao luda. Zaljubila se u kneza pre Versilova, a knez se „nije ustezao da primi njenu ljubav“, izrazio se Vasin. Veza je trajala neko vreme: zatim su se, kako se zna, posvađali, i Lidija je odgurnula od sebe kneza, „što je, izgleda, on jedva i čekao“. Lidija je bila vrlo nastrana devojka, — dodao je Vasin, — čak je vrlo moguće da nije bila uvek uračunljiva. Ali otišavši za Pariz, knez nije ništa znao o tome u kakvom je položaju ostavio svoju žrtvu, on to nije znao sve do svršetka, do svoga povratka. Versilov, koji se sprijateljio s mladom devojkom, predložio joj je da se venča s njim, i to baš zbog pomenute okolnosti (koju, izgleda, ni roditelji nisu naslućivali gotovo sve do pred kraj). Zaljubljena devojka bila je očarana njim, i u Versilovljevom predlogu „nije videla samo njegovo samopožrtvovanje“, koje je, uostalom, takođe cenila. Uostalom, naravno, on je već umeo da udesi stvar, — dodao je dalje Vasin. — Dete (žensko) se rodilo mesec dana ili šest nedelja pre roka, i dato je na negu negde u Nemačku, ali ga je docnije Versilov uzeo natrag i sad se nalazi negde u Rusiji, možda u Petrogradu.
— A šta je s fosfornim žižicama?
— O tome ne znam ništa, — završi Vasin. — Lidija Ahmakova je umrla dve nedelje posle porođaja: šta je tu bilo — ne znam. Knez, čim se vratio iz Pariza, saznao je za dete i, izgleda, u početku nije hteo da veruje da je njegovo... Uopšte, celu ovu istoriju svi kriju još i danas.
— Kakav je čovek taj knez! — uzviknuh ja ljutito. — Kakvo je to postupanje s bolesnom devojkom!
— Ona tada još nije bila toliko bolesna... Uz to, ona ga je sama najurila... U svakom slučaju, on se možda bez potrebe požurio da napusti službu.
— Zar vi branite takvog nitkova?
— Ne, ja ga samo ne nazivam nitkovom. Ima tu još mnogo drugih stvari, sem prostog nitkovluka. Uopšte, to je dosta običan događaj.
— Recite mi, Vasine, jeste li ga poznavali izbliže? Vrlo bih želeo da mogu da se oslonim na vaše mišljenje, zbog jedne okolnosti koja me se mnogo tiče.
Ali na to mi je Vasin odgovorio prilično rezervisano. On je poznavao kneza, ali kojom prilikom se s njim upoznao — to je prećutao namerno, što je bilo očevidno. Dalje je rekao da knez po svome karakteru zaslužuje izvesno prizrenje. „On je pun čestitih sklonosti i osećajan je, ali ne vlada ni rasuđivanjem, ni snažnom voljom, da bi mogao da dovoljno upravlja svojim željama“. On je neobrazovan čovek, mnoge ideje i pojave nije u stanju da shvati, a međutim se hvata za njih. On će vam, na primer, smelo tvrditi stvari kao što je ova: „Ja sam knez i Rurikov potomak; ali zašto ne bih bio obućarski kalfa ako je potrebno zarađivati hleb, a ne umem da radim nikakav drugi posao? Na firmi će pisati: „obućar knez taj i taj“ — to je čak otmeno“.
On će to ne samo reći, nego će i učiniti — a to je najvažnije, — dodade Vasin; — međutim on to ne bi činio iz nekog jakog ubeđenja, nego iz čiste lakomislene osećajnosti. Zato će posle neizbežno doći i kajanje, i tada je uvek gotov na savršeno protivnu krajnost; i u tome mu prolazi ceo život. U naše doba je mnogo ljudi na taj način došlo u nepriliku,
— završi Vasin, — baš zato što su se rodili u naše vreme.
I nehotice se zamislih.
— Je li istina da je ranije bio isteran iz svoga puka? — počeh opet da raspitujem.
— Ne znam da li je bio isteran, ali je izišao iz vojske u stvari zbog neprijatnosti. je li vam poznato da je s jeseni prošle godine, kad je već bio u ostavci, proveo dva ili tri meseca u Lugi?
— Ja... ja znam da ste vi tada bili u Lugi.
— Da, jedno vreme bio sam i ja. Knez se poznavao i sa Lizavetom Makarovnom.
— Zbilja? Nisam to znao, Priznajem da sam vrlo malo razgovarao sa svojom sestrom... Ali zar je on bio priman u kući moje majke?... uzviknuh ja.
— O, ne: bio je samo daleki poznanik, preko jedne treće kuće.
— Da, vidite, šta mi je ono sestra govorila o detetu? Zar je i ono dete bilo u Lugi?
— Bilo je neko vreme.
— A gde je sada?
— Po svoj prilici u Petrogradu.
— Nikad dok sam živ, neću poverovati — uzviknuh ja vrlo uzbuđeno, — u to da je moja majka imalo učestvovala u toj istoriji, s tom Lidijom!
— U toj istoriji, samo ako čovek odbaci sve intrige, koje ja ne mislim da objašnjavam, Versilovljeva uloga lično nije imala baš ničega što bi trebalo osuđivati, — primeti Vasin sa snishodljivim osmejkom. Čini mi se da mu je bilo teško da sa mnom govori, ali nije hteo da to pokaže.
— Nikada, nikada neću poverovati da bi jedna žena, — uzviknuh ja opet, —- mogla ustupiti svoga muža drugoj ženi, u to neću da poverujem!... Mogao bih se zakleti da moja majka u tome nije uzela nikakvog učešća.
— Ipak, izgleda, nije protivrečila.
— Ja na njenom mestu već iz samog ponosa ne bih protivrečio!
— S moje strane, potpuno odbijam da dajem svoj sud o toj stvari, — završi Vasin.
Odista, Vasin se, koliko god je bio inteligentan, možda nije nimalo razumevao u žene, tako da mu je jedan čitav krug ideja i pojava ostajao nepoznat. ja zaćutah. Vasin je privremeno radio u jednom akcionarskom društvu, i meni je bilo poznato da je on i kući nosio da radi poslove. Na moje navaljivanje priznao je da i sada ima da radi — da nešto sračunava, i ja ga toplo zamolih da se od mene ne ustručava. To mu je bilo prijatno; ali pre nego što je seo iza svojih hartija, uzeo je da mi prvo načini postelju na divanu. S’ početka je hteo da mi ustupi krevet, ali kad ja na to nisam hteo da pristanem, izgleda da mu je to bilo prijatno. Od gazdarice je nabavio jastuk i pokrivač; Vasin je bio vrlo učtiv i ljubazan čovek, ali meni je bilo neprijatno da ga gledam kako se oko mene trudi. Više mi se dopadalo kad sam jedanput, pre tri nedelje, neočekivano zanoćio na Petrogradskoj strani kod Jefima. Sećam se kako mi je on tada namestio postelju takođe na divanu i krišom od svoje tetke, bojeći se ne znam zašto da će se ona ljutiti kad dozna da mu dolaze na prenoćište drugovi. Mnogo smo se smejali, mesto čaršava prostrli smo košulju, mesto jastuka uvili smo gornji kaput. Sećam se kako je Zvjerev kad je svršio s nameštanjem, udario ponosito rukom po divanu i rekao mi:
— Vous dormirez comme un pettit roi![22]
I njegova glupa veselost i francuska rečenica koja mu je ličila kao kravi sedlo, učinile su da sam se naspavao vanredno slatko tada kod ovoga lakrdijaša. A kod Vasina bilo mi je prijatno tek kad je, najzad, seo za svoj posao, okrenuvši mi leđa. ja sam se prućio po divanu i, gledajući u njegova leđa, razmišljao dugo i o mnogim stvarima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:36 am


Dostojevski - Page 2 0_Vladimirov_IA_04

III
A imalo je i o čemu. U duši mi je bila velika zbrka, ali ničega konkretnog; ipak su se neka osećanja vrlo određeno ispoljavala, mada me nijedno nije potpuno sobom odvuklo, jer ih je bilo mnogo. Sve se nekako mutilo bez veze i reda, a ja sâm nisam, sećam se, hteo da se zadržim ni na čem, ni da zavedem red. Čak i ideja o Kraftu je neprimetno otišla u pozadinu. Najviše me je uzbuđivao moj lični položaj, što sam sad već i „prekinuo“ i što je moj kofer sa mnom, što nisam više kod kuće i što sam otpočeo potpuno nov život. Kao da su do sada sve moje namere i pripreme bile samo šala, i kao da je tek „sada najedared i, što je glavno, sasvim iznenada, sve otpočelo da se ostvaruje“. Ta misao me je bodrila, i, ma koliko da sam se osećao u duši zbunjen od mnogih događaja, razveseljavala me je. Ali... ali bilo je i drugih osećanja; i jedno od njih naročito je htelo da se izdvoji pred ostalima i da ovlada mojom dušom, i, čudna stvar, ovo osećanje takođe mi je ulivalo hrabrosti i gotovo me izazivalo da budem vrlo veseo. A ipak je otpočelo sa strahom: bojao sam se već odavno, još od posle podne, da sam se u vatri i iznenađenju izrekao Ahmakovoj više nego što treba o dokumentu. „Da, suviše sam mnogo rekao, mislio sam, i sad će se one po svoj prilici dosetiti... zlo! Razume se, neće me ostaviti na miru ako počnu da podozrevaju, ali... neka! Uostalom, one me neće moći naći — sakriću se! A šta ako otpočnu da me gone...“ I ja se setih do poslednje crte, i sa sve većim zadovoljstvom, kako sam stojao pred Katarinom Nikolajevnom, i kako su me njene drske, ali užasno začuđene oči ukočeno gledale. I kad sam izišao, ostavio sam je u tom čuđenju, sećao sam se sad; „njene oči, ipak, nisu sasvim crne... samo su trepavice vrlo crne, zbog toga i oči izgledaju tako tamne...“
I najedanput, sećam se, postade mi užasno mrsko i neprijatno, i odvratno, da se sećam i njih i sebe. Počeo sam da sebi nešto prebacujem i trudio sam se da mislim o nečem drugom. „Zašto se ni malo ne ljutim na Versilova zbog istorije sa susetkama?“ najedanput mi pade na pamet. S moje strane, bio sam tvrdo uveren da je on tu igrao ljubavničku ulogu, i da je dolazio da se provede, ali baš to me nije ozlojeđivalo. Činilo mi se čak da njega ne treba drukčije ni zamišljati, i mada mi je u stvari bilo milo što je osramoćen, ipak ga nisam optuživao. To za mene nije bilo važno; za mene je bilo važnije što me je onako srdito pogledao kad sam ušao u sobu sa susetkom, pogledao me tako kao nikada dotle. „Najzad me je pogledao ozbiljno! — mislio sam u sebi, srce mi je lupalo od uzbuđenja. — O, da ga nisam voleo, ne bih se toliko obradovao njegovoj mržnji!“
Najzad sam zadremao i sasvim zaspao. Sećam se samo kao kroz san kako je Vasin, pošto je svršio posao, sve na stolu doveo u red, i, pošto je oštro pogledao na moj divan, skinuo se i ugasio sveću. Bila je prošla ponoć.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:37 am

Dostojevski - Page 2 0_Vladimirov_IA_02

IV
Skoro ravno dva sata docnije skočih iz sna kao poludeo, i sedoh na divan. Iza vrata naših susetki razlegalo se strašno zapomaganje, plač i jauk. Naša vrata bila su širom otvorena, a u hodniku, koji je bio već osvetljen, vikao je i trčao svet.
Hteo sam da zovnem Vasina, ali sam se dosetio da više nije bio u krevetu. Nisam znao gde da nađem kutiju sa žižicama, te pipajući nađem svoje odelo i počnem se u mraku brzo oblačiti. Susetkama su, očevidno, dotrčali i gazdarica i, naravno, i ostale kirajdžije. Čuo se, uostalom, vapaj samo jednog glasa, i to one starije susetke, a jučerašnji mladi glas koji sam odveć dobro zapamtio, — potpuno je ćutao; sećam se da mi je to s prvom mišlju tada sevnulo kroz glavu. Još se nisam ni obukao, a u sobu brzo uđe Vasin; za čas nađe naviknutom rukom žižice i osvetli sobu. Preko belog rublja navukao je šlafrok, na nogama su mu bile papuče, i odmah uze da se oblači.
— Šta se to dogodilo? — zapitah ga ja.
— Vrlo neprijatna i vrlo odvratna stvar! — odgovori on gotovo ljutito, — ona mlada susetka o kojoj ste mi pričali, obesila se u svojoj sobi.
Ja ciknuh. Ne mogu da opišem koliko je bila ožalošćena moja duša! Istrčali smo u hodnik. Priznajem, nisam imao smelosti da uđem u sobu susetkama, i tako videh nesrećnicu tek kad su je skinuli, a i to, istina, sa izvesnog rastojanja, pokrivenu čaršavom, ispod koga su virila samo dva uzana đona njenih cipela. Na taj način nisam joj ni video lice. Njena majka je bila u strašnom položaju: s njom je bila naša gazdarica, koja, uostalom, nije bila mnogo uplašena. Svi kirajdžije bili su se tu iskupili. Nije ih bilo mnogo: samo jedan stari mornar koji je inače neprestano nešto gunđao i naređivao, ali koji se sada sasvim pritajio i utišao, i jedan starac i starica, muž i žena, koji su došli iz Tverske gubernije, vrlo časni ljudi iz činovničkog reda. Neću da opisujem celu ostalu noć, sve ono trčanje, a posle i dolazak zvaničnih lica; sve do svanuća bukvalno sam drhtao i smatrao da sam obavezan da ne legnem, mada nisam imao nikakva posla. U stvari, svi su izgledali vrlo bodri, čak nekako naročito bodri. Vasin je nekuda otišao kolima. Gazdarica se pokazala prilično čestita žena, mnogo više nego što sam očekivao od nje. Uverio sam je (i to sebi uračunavam u čast) da ne treba majku ostaviti tako, samu s lešem njene kćeri, nego da je bar do jutra prevede u svoju sobu. Ona je odmah na to pristala, i, mada se majka plačući protivila da ostavi leš, ipak je najzad prešla kod gazdarice koja je odmah naredila da se pristavi čaj. posle toga su se i kirajdžije razišle po svojim sobama i zatvorili se, ali ja nipošto nisam hteo da legnem i dugo sam sedeo kod gazdarice, kojoj je baš bilo milo što tu ima još nekoga koji bi sa svoje strane mogao da joj još što ispriča o ovom događaju. Čaj nam je vrlo dobro došao, i čaj je uopšte najneophodnija ruska stvar, i to baš u svima katastrofama i nesrećama, naročito kad su užasne, iznenadne i ekscentrične; sama majka je popila dve šoljice, naravno posle vrlo mnogo molbi i gotovo silom, a međutim, iskreno da kažem, nikad nisam video većega i neposrednijega bola nego kod ove jadnice. posle prvih izliva ridanja i histerije, ona je počela da govori žudno, i ja sam je željno slušao. Ima nesrećnih ljudi, naročito među ženama, kojima je neophodno potrebno dopustiti da koliko je moguće više govore u takvim slučajevima. I ima karaktera koji su, tako reći, toliko oguglali na bol, jer su celoga života trpeli, jer su pretrpeli vrlo mnogo i mnogo većih bolova, i to uvek zbog sitnica, i koji se ničemu više ne mogu da začude, nikakvim iznenadnim katastrofama i, što je glavno, koji čak ni pred odrom najmilijega stvora ne zaboravljaju nijedno jedino, toliko teško naučeno, pravilo obaveznog ophođenja s ljudima. I ja ne osuđujem: to nije niski egoizam, i nije grubost osećanja; u tim srcima možda se nalazi više zlata nego kod po izgledu najplemenitijih junakinja — samo, tu navika na dugotrajno poniženje, instinkt samoodbrane, dugotrajna zaplašenost i potlačenost, na kraju čine svoje. Jadna samoubica u tome nije ličila na svoju mamicu. Licem jesu obe, izgleda, ličile jedna na drugu, iako pokojnica nesumnjivo nije bila prosto ružna. Njena majka je bila ne baš stara žena, moglo joj je biti pedeset godina najviše, i imala je isto tako plavu kosu kao i ona, ali su joj oči i obrazi bili upali, a zubi sasvim žuti, veliki i neravni. Pa i sve na njoj bilo je nekako žuto, koža na licu i rukama ličila je na pergament; njena ugasita haljina je od starosti takođe potpuno požutela, a i nokat na kažiprstu desne ruke, ne znam zašto, bio je zalepljen žutim voskom, brižljivo i uredno.
Pričanje ove jadnice bilo je delimično bez veze. Prepričaću kako sam shvatio i šta sam zapamtio.
Došle su iz Moskve. Ona je već odavno udovica. „ali ipak dvorska savetnikovica“, muž joj je bio činovnik, nije posle smrti ostavio gotovo ništa „sem dve stotine rubalja pensije. Ali šta su dvesta rubalja? Ipak je mogla da odgaji Olju i da je da u gimnaziju“... „I kako je učila, kako je učila; na završetku gimnazije dobila je srebrnu medalju...“ (Tu je, naravno, dugo plakala.) Njenom pokojnom mužu propao je kod jednog ovdašnjeg trgovca u Petrogradu kapital od gotovo četiri hiljade rubalja. Ovaj se trgovac najedanput opet obogatio, „imam dokumente o tome, pitala sam za savet, rekli su mi: tražite, nesumnjivo ćete sve dobiti...“ ja tako i uradih, trgovac je kao pristajao; ali su mi savetovali da dođem ovamo lično. Pođem ja s Oljom, no stignemo pre jedno mesec dana. Ali kakva smo imali sredstva; uzele smo ovu sobicu zato što je najmanja od svih, i što je u poštenoj kući, to smo odmah videle, a do toga nam je bilo najviše stalo: mi smo neiskusne žene, svako može da nas vređa. Vama smo isplatili za jedan mesec, ovamo-onamo, Petrograd je skup, a naš trgovac sve odriče. „Ne poznajem vas, i ne znam ni za šta“, a dokument što ga imam, nije ispravan, to uviđam sama. Tada mi savetovaše: otidite čuvenom advokatu; on je bio profesor, nije običan advokat, nego pravnik, i on će tačno kazati šta treba raditi. Odnela sam mu poslednjih naših pedeset rubalja; iziđe advokat i nije me slušao ni tri minuta: „vidim, kaže, znam, kaže, ako trgovac hoće, kaže, on će dati, a ako neće, — neće dati, a ako otpočnete parnicu, još ćete imati i da platite parnične troškove; najbolje je da se s njime nagodite“. Još je u šali naveo iz Jevanđelja: „izmirite se, kaže, dok ste na putu, da ne platite i “poslednji groš“, i isprati me smejući se. Propadoše mojih pedeset rubalja. Dođem Olji, sedimo jedna prema drugoj, i ja se zaplakah. Ona ne plače; sedi tako ponosita, ljuti se. I uvek je takva bila, celoga života, i kad je bila mala, nikad nije uzdisala, nikad nije plakala, nego samo sedi i strašno gleda, da je i meni teško pogledati je. I nećete mi verovati: bojala sam je se, jako sam je se bojala, odavno sam je se bojala, i neki put hoću da zaplačem, ali ne smem kad je ona tu. Otišla sam trgovcu poslednji put, isplakala sam se kod njega: „lepo, veli“, čak i ne sluša. Međutim, moram vam priznati da smo, kako nismo očekivale da će to dugo trajati, već odavno ostale bez novaca. Počela sam pomalo da odnosim od naših haljina: koliko založimo, od toga smo živele. Sve sa sebe smo založile; ona tada poče da daje svoje poslednje belo rublje, tad sam se gorko zaplakala. Ona lupi nogom, skoči i otrča sama onom trgovcu. On je udovac; on joj reče: „dođite, veli, preksutra oko pet sati, možda ću vam tada štogod i reći“. Vratila se vrlo vesela: „možda će, veli, štogod i reći“. I ja sam bila vesela, ali oko srca mi je nešto bilo hladno: šta li će to, mislim, biti; a nisam smela da je pitam. Preksutra se vratila od trgovca bleda, sva drhti, bacila se na krevet — sve sam shvatila, i ne smem da pitam. Šta mislite: ponudio joj, razbojnik, petnaest rubalja, „ako, veli, nađem punu nevinost, daću još četrdeset rubalja“. To joj je u oči rekao, nije ga bilo ni stid. Ona skoči na njega da ga udari, pričala mi je, ali; on ju je odgurnuo i u drugoj sobi se od nje zatvorio. A međutim nismo, priznajem vam po pravoj savesti, gotovo imali šta da jedemo. Odnesemo zimski kaput, bio je postavljen zečjim krznom, i prodasmo, te ona ode u novine i objavi: daje časove na svih nauka i iz aritmetike. „Platiće mi, veli, makar trideset kopejaka“. I počela sam najzad, majčice, da se za nju plašim: ništa nije govorila sa mnom, čitave sate sedi kraj prozora, gleda na krov preko puta, i najedanput vikne: „makar i rublje prala, makar i zemlju kopala!“ samo tako neku reč vikne i udari nogom. I nikoga nismo imali poznatog, nikome nismo imali da odemo: „šta će biti od nas, mislim?“ A s njom se sve bojim da govorim. Jedanput je spavala preko dan, probudila se, otvorila oči i pogledala me; ja sam sedela na sanduku i takođe gledam nju; ona ustade ćuteći, priđe mi, zagrlila me jako, jako, i ne mogosmo da se uzdržimo nego se zaplakasmo, sedimo i plačemo, i jedna drugoj ruke ne ispuštamo. Prvi put je ovakva bila za celoga svoga života. I dok tako jedna s drugom sedimo a vaša Nastasija ulazi i reče: traži vas tamo jedna gospođa, raspituje se za vas. To je bilo svega pre četiri dana. Uđe ta gospođa: vidim, odevena vrlo lepo, govori istina ruski, ali sa nemačkim izgovorom: „vi ste, veli, objavili u novinama da dajete časove?“ Toliko smo joj se tada obradovali, ponudili smo je da sedne, ona se tako ljubazno smešila: „ne za mene, veli, nego moja sestričina ima malu decu; ako vam je ugodno, izvolite do nas, tamo ćemo se dogovoriti“. Dala je adresu, kod Voznesenskoga mosta, broj taj i taj, i stana broj, takođe. Otišla. Spremila se Olječka, i otišla još istoga dana, i šta je bilo — vratila se posle dva sata, sva izvan sebe, udara sebe samu. Ispričala mi je posle: „pitam, veli, vratara: gde je stan broj taj i taj? Vratar, veli, pogleda me samo: „a šta ćete vi, veli, u tom stanu?“ Tako je čudno to rekao, tako da je još tada mogla posumnjati. Ali ona je bila ponosita, netrpeljiva, nije podnosila takva pitanja i prostotu „ovuda“, veli, i pokaza prstom na stepenice, i zatim se okrenuo i vratio u svoju sobu. I šta mislite? Ulazi ona, pita, i odmah sa svih strana dotrča puno žena: „izvolite, izvolite!“ — sve same žene, smeju se, opkole je, narumenjene, grozne, sviraju na klaviru, vuku je; „otimala sam se od njih, veli, da izađem, ali me ne puštaju“. Tu ju je uhvatio strah, noge joj se odsekle, ne puštaju je, govore joj ljubazno, nagovaraju je, otvorili flašu s vinom, nude joj da pije, nateruju je. Ona onda skoči, poče da viče iz svega grla, dršćući: „pustite me, pustite me!“ Potrči vratima, ali one drže vrata, a ona viče u pomoć; tada dolete ona što je dolazila kod nas, udari moju Olju dvaputa po obrazu, i izgura je kroz vrata: „ne zaslužuješ, veli, životinjo, da budeš u otmenom domu!“ A druga viče za njom na stepenicama: „sama si nam došla da se nametneš, jer nemaš šta da jedeš, a mi takvu rugobu ne bi ni pogledali!“ Cele te noći preležala je u groznici, buncala, i ujutru joj oči svetle, ustala je i šeta po sobi: „u policiju, veli, treba njih, u policiju!“... ja ćutim: mislim, šta ti tu pomaže policija, čime ćeš dokazati? Ona samo šeta, lomi ruke, teku joj suze, a usne stegla čvrsto. I potamnelo joj je celo lice, od toga trenutka, pa sve do kraja. Trećega dana bilo joj je lakše, ućutala se, kao smirila se malo. I baš toga dana oko četiri sata posle podne dođe nam gospodin Versilov.
— Otvoreno kažem: ne mogu da shvatim ni sada kako je Olja, koja je toliko nepoverljiva, gotovo od prve reči počela da ga sluša? Od svega, najviše nas je obadve privuklo tada to što je on ozbiljan izgledao, čak strog, govorio je tiho, stvarno, i sve tako učtivo, — kako učtivo, čak s poštovanjem, a, međutim, na njemu se ne vidi da je hteo da se udvara: nego sasvim izgleda da je došao s čistim mislima. „Pročitao sam, veli, vaš oglas u novinama, niste ga, veli, gospođice, dobro napisali, tako da tim samim možete sebi naneti štetu“. I on poče da objašnjava, priznajem da nisam razumela ništa, nešto je govorio o aritmetici, samo je, vidim, Olja pocrvenela, i ponovo kao oživela, sluša, u razgovor ulazi vrlo rado (mora da je inteligentan čovek!); čujem, čak mu zahvaljuje. O svemu ju je tako stvarno ispitivao, i vidi se da je poduže živeo u Moskvi, i direktorku gimnazije, videlo se, lično poznaje. „Časove ću vam, veli, naći sigurno, zato što znam ovde mnogo sveta, i mogu i zamoliti mnogo uticajnih lica, tako da ako želite i stalno mesto, i to možete očekivati... ali zasada, izvinite, veli, što ću vas nešto otvoreno zapitati: da li vam mogu sad odmah biti čime od pomoći? Neću ja vama, veli, nego ćete vi meni, naprotiv, time učiniti zadovoljstvo ako mi dopustite da vam ukažem kakvu bilo pomoć. Neka to bude, veli, zajam, pa čim dobijete mesto, vi ćete se u najkraćem vremenu sa mnom obračunati. Kad bih câm docnije pao u takvu nevolju, a vi, naprotiv, da ste obezbeđeni, verujte mi na čast, došao bih pravo kod vas da mi pomognete, poslao bih vam svoju ženu i kćer“... to jest ne sećam se baš svih njegovih reči, tek ja se tu zaplakah, zatim sam videla da su i Olji od blagodarnosti zadrhtale usne. „Primam samo zato, odgovorila mu je, što imam poverenja u jednog čestitog i humanog čoveka koji bi mi mogao biti otac“... Tako mu je divno ona to tada rekla, krotko i otmeno: „humanog, veli, čoveka“. On je odmah ustao: „sigurno, sigurno, veli „naći ću vam časove i mesto; još danas ću preduzeti korake, jer vi imate potpuno dovoljne kvalifikacije“... Zaboravila sam da kažem da je on odmah u početku, čim je ušao, pregledao sva njena svedočanstva iz gimnazije, sve mu je ona pokazala, i on ju je sam iz raznih predmeta propitivao... „Mamice, govorila mi je posle toga Olja, propitao me je iz svih predmeta, i kako je, veli, pametan, nikad još nisam razgovarala sa tako pametnim i obrazovanim čovekom“... I sva je sijala Olja. Novac, šeset rubalja, leži na stolu: „uzmite, mamice, veli: čim dobijem mesto, prva će nam biti stvar da vratimo dug, da pokažemo da smo pošteni ljudi, a da smo delikatni, to je već video“. Zatim je malo ćutala, vidim da duboko diše: „Znate li, mamice, kaže mi najedanput, da nismo delikatne, mi od njega zbog našeg ponosa možda ne bi ni primile novac; a što smo ga primile, tim smo dokazale samo našu delikatnost da u svemu imamo u njega poverenja kao u poštenoga sedoga čoveka, zar nije tako?“ ja je spočetka nisam razumela, te rekoh: „zašto, Olja, da ne primimo od blagorodnog i bogatog čoveka dobročinstvo, ako je povrh toga i čovek koji ima dobru dušu?“ Ona se na mene namrštila: „ne, mamice, veli, to nije to, nije potrebno dobročinstvo, nego njegova „humanost“, veli, je važna. A novac bolje da nismo uzimale, mamice: dosta je što mi je obećao da će mi naći mesto... mada smo u nuždi“. „Ah, Olja, rekoh, u tolikoj smo nevolji, da nikako ne možemo da odbijemo“, još sam se ja nasmejala. I bila sam tako radosna u sebi, ali posle jednoga sata ona mi se okrenu: „mamice, veli, nemojte odmah da trošite onaj novac“, i to je rekla odlučno. — A zašto? kažem. — Tako, veli, — prekide i ućuta. Celoga večera je ćutala; tek noću, oko dva sata, probudim se i čujem kako se Olja prevrće po krevetu: „ne spavate, mamice?“ — Ne, kažem, ne spavam. — Znate li, veli, on je hteo da me uvredi?“ — Šta ti je, šta ti je? kažem. — Bezuslovno je tako, veli: on je nevaljalac, ne smete, veli, potrošiti nijedne kopejke od njegovoga novca“. Počela sam da joj govorim, čak sam počela i da plačem u krevetu, — ona se okrenula zidu: „ćutite, veli, pustite me da spavam!“ Izjutra je gledam, šeta, sasvim se izmenila; i verovali mi ili ne verovali, pred sudom Božjim ću reći: tada nije više bila pri pameti! Od onoga časa kad su je uvredili u onoj nevaljaloj kući, u njoj se poremetilo srce... i pamet. Gledam je ja to jutro i čudim joj se; strašno mi je; neću joj, mislim, ni slovca protivurečiti. „On nam, mamice, veli, nije ostavio svoju adresu“. — Nemoj da grešiš, Olja, kažem: sama si ga juče slušala, sama si ga posle hvalila, sama si bila gotova da se zaplačeš od blagodarnosti“. Samo sam to rekla — a ona ciknu i udari nogom: „Vi ste, veli, žena niskih osećanja, vi ste, veli, ropskoga vaspitanja!“... i šta još sve nije rekla, zgrabila šešir i istrčala, a ja viči za njom: šta joj je, mislim, kuda je otrčala? A ona je trčala u prijavno odeljenje, izvestila se gde stanuje gospodin Versilov, i vratila se: „još danas ću mu, veli, odneti njegov novac i baciti mu u lice; on je hteo veli, da me uvredi, isto kao Safronov (to je onaj naš trgovac); samo što me je Safronov uvredio kao prost mužik, a ovaj kao lukav jezuita“. I tu na nesreću zakuca na vrata onaj jučerašnji gospodin: „Čujem da govorite o Versilovu, mogu da vas o njemu izvestim“. Čim je čula za Versilova, odmah se zanese za gostom, sva izvan sebe, i govori i govori, gledam je samo i čudim se: ni s kim ona, kako je mučaljiva, tako nije govorila, a sad evo i sa potpuno nepoznatim čovekom. Obrazi su joj se zajapurili, oči sevaju... A on reče baš: „imate, gospođice, veli, potpuno pravo. Versilov, veli, to je čovek kao neki ovdašnji đenerali koje opisuju u novinama; nakiti se đeneral sa svim ordenjem i posećuje sve guvernante koje daju oglase po novinama, ide tako i nađe što traži; a ako ne nađe što traži, posedi malo, porazgovara, da punu korpu obećanja i ode, — bar je imao malo razonođenja“. Zasmejala se čak i Olja, ali zlobno, a taj gospodin, lepo gledam, uzima njenu ruku i priteže je svojim grudima: „Ja, gospođice, veli, takođe imam svoj sopstveni kapital, i uvek bih ga mogao ponuditi kojoj divnoj devojci, ali je bolje, veli, da joj prvo samo poljubim njenu slatku ručicu“... i privlači, vidim, njenu ruku da je poljubi. Ali tada je skočila ona, a i ja odmah s njom, i onoga isterasmo iz sobe. Pred veče Olja uze novac od mene, istrča, i posle kad se vratila: „Ja sam se, mamice, veli, osvetila onome nevaljalcu!“ — „Ah, Olja, Olja, kažem joj ja, možda smo izgubili našu sreću, uvredila si jednog plemenitog čoveka, dobročinitelja našeg!“ Zaplakala sam se od ljutnje na nju, nisam mogla da se uzdržim. Ona tada uze da viče na mene: „neću, viče, neću! Bio on i najčestitiji čovek, neću njegovu milostinju! Ni to neću da me ko sažaljeva!“ Legla sam, ne misleći ni na što. Koliko sam puta posmatrala onaj ekser na zidu što je ostao od vašega ogledala, — ali mi nikad nije padalo na um, ni juče ni ranije, niti sam pomišljala na to, uopšte nisam slutila, niti sam od Olje to očekivala. Spavala sam kao obično tvrdo, rkala sam, krv mi se sliva u glavu, a neki put i u srce, te vičem u snu, tako da Olja mora da me noću budi: „šta vam je, mamice, veli, kako tvrdo spavate, ne može čovek da vas probudi kad treba“. — „Oj, kažem, Olja, istina je da tvrdo spavam“. Mora biti da sam sinoć zarkala, i kad je to videla, ustala je bez bojazni da će me probuditi. Ovaj kajiš je od, kofera, dugačak, celoga meseca se vukao po sobi, i još jutros sam mislila: „da ga sklonim najzad, da se ne poteže“. A stolicu mora biti da je posle nogom odgurnula, a da ne bi lupnula, podmetnula je svoju suknju. I mora biti da sam se ja tek dugo posle toga, čitav sat ili više posle toga, probudila: „Olja, viknem, Olja!“ — I odjednom posumnjam nešto, i viknem je ponovo. Da li zato što nisam čula disanje s njenog kreveta, ili zato što sam u mraku ipak nazirala kao da je njen krevet prazan, — tek ustanem brzo, i opipam rukom: ne, nikoga nema u krevetu, a jastuk hladan. Steže mi se srce, ne mrdam s mesta, kao ukočena, pamet mi stala: „izišla je“ mislim, — pomaknem se za jedan korak, i spazim pored kreveta u uglu, pored vrata ona stoji. ja stojim, ćutim, gledam je, a ona iz mraka kao da mene gleda, nepokretna... „Ali zašto se popela na stolicu?“ — „Olja, šapćem i dršćem, Olja, čuješ li?“ I tada tek odjedanput kao da mi sve bi jasno, pođem, pružim obe ruke napred pravo prema njoj, obuhvatim je, a ona mi se u rukama zaljulja, ja je povučem, a ona se ljulja, razumem sve, a ne želim da razumem... Htela bih da vičem, ali nemam glasa... Ah, mislim! Tada padoh na pod, i tek tada mi se ote glas...
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
— Vasine, — rekoh izjutra oko šest časova, — da nije bilo vašega Stebeljkova, sve ovo ne bi se, možda, dogodilo.
— Ko zna, po svoj prilici bi se ipak dogodilo. To se ne može tako presuđivati, to je bilo i bez toga sve zrelo... Istina, Stebaljkov često...
Nije dovršio rečenicu i vrlo se namrštio. Oko sedam sati opet je otišao; starao se o svemu. Ostao sam, najzad, potpuno sâm. Već je bilo svanulo. U glavi mi se malo vrtelo. Pred očima mi je lebdeo Versilov: pričanje ove dame prikazalo ga je u potpuno drugoj svetlosti. Da bih mogao o svemu udobnije da razmišljam, prilegoh u Vasinov krevet, onako obučen i u čizmama, na jedan minut samo, potpuno bez namere da spavam — i najedanput zaspah, čak se i ne sećam kako se to dogodilo. Spavao sam čitava četiri sata; niko me nije probudio.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:38 am

Dostojevski - Page 2 0_Vladimirov_IA_01


GLAVA DESETA
I
Probudio sam se tek oko pola jedanaest sati, i dugo nisam verovao svojim očima: na divanu na kome sam sinoć spavao, sedela je moja majka, a pored nje — naša nesrećna susetka, majka samoubičina. One su se obe držale za ruke, razgovarale šapatom, verovatno da me ne bi probudile, i obe su plakale. Ustadoh s kreveta i priđoh pravo majci da je poljubim. Ona je sva zasjala od radosti, poljubila me i prekrstila tri puta desnom rukom. Nismo mogli da kažemo ni reči, jer se otvoriše vrata i uđoše Versilov i Vasin. Mama odmah ustade i povede sobom i susetku. Vasin mi pruži ruku, a Versilov mi ne reče ni reči, nego sede u fotelju. On i mama, očevidno, bili su ovde već neko vreme. Lice mu je bilo zabrinuto i mračno.
— Najviše mi je žao, — poče on sporo da govori Vasinu, očevidno produžujući započeti razgovor, — što nisam uspeo da sve to uredim još sinoć, i — po svoj prilici ne bi se desila ova strašna stvar? A imalo je još vremena: još nije bilo osam sati. Čim je od nas istrčala sinoć, u mislima sam već bio rešio da za njom pođem ovamo i da je razuverim, ali onaj nepredviđeni i neodložni posao koji je, uostalom, sasvim mogao da bude odložen za danas... čak i za nedelju dana — taj neprijatni posao sve je pokvario i sve sprečio. Sve se tako steklo ujedno!
— Može biti da ne biste uspeli da je razuverite; tu je već i bez vas, izgleda, sve već bilo zapaljeno i prekipelo, — olako primeti Vasin.
— Ne, uspeo bih, uspeo bih sigurno. Mislio sam da pošljem mesto sebe Sofiju Andrejevnu. Ali samo za trenutak sam mislio, samo za trenutak. Sofija Andrejevna bi je umirila, i nesrećnica bi ostala u životu. Ne, nikad više neću da se bavim... „dobrim delima“... I samo sam jedanput u životu to i činio! I čak sam mislio da još pripadam mladom pokolenju i da razumem savremenu omladinu. Da, mi stariji smo ostarili pre nego što smo sazreli. Povodom ovoga da kažem, odista ima užasno mnogo savremenika koji po navici sebe još smatraju mladim pokolenjem, zato što su još juče to bili, a ne primećuju da su već odigrali svoje.
— Ovde je, u ovom slučaju, više bio nesporazum, to je i suviše jasno, — umesno primeti Vasin. — Njena majka kaže da je ona posle velike uvrede u javnoj kući došla kao da je izgubila moć rasuđivanja. Dodajte tome njihove prilike, zatim uvredu koju joj je pre toga, naneo trgovac... sve to moglo je da se desi isto tako i u ranija vremena, i nimalo, po mome mišljenju, ne karakteriše naročito baš današnju omladinu.
— Malo je nestrpljiva ova današnja omladina pored toga, razume se, što slabo pojima stvarnost; i mada je to svojstveno svakoj omladini u svakoj, epohi, ali današnjoj nekako naročito... Recite mi šta je to natrućao gospodin Stebeljkov?
— Gospodin Stebeljkov, -— upletem se ja najedanput, — kriv je za sve. Da nije bilo njega, ništa se ne bi desilo;
on je nasuo ulja na vatru.
Versilov je saslušao, ali me nije pogledao. Vasin se namrštio.
— Prebacujem sebi još jednu smešnu stvar, — produži Versilov, govoreći sporo i otežući reči, — izgleda da sam, po svom ružnom običaju, sebi dopustio da s njom razgovaram izvesnim veselim, lakomislenim, šaljivim tonom, — jednom reči, nisam, bio dovoljno oštar, suv i mračan, što su, izgleda, tri osobine takođe na velikoj ceni kod današnjeg mladog pokolenja... Jednom reči, dao sam joj povod, da me smatra za putujućega Seladona.
— Baš naprotiv, — opet se upletem ja oštro, — njena majka tvrdi da ste vi na njih načinili, velikodušan utisak baš svojom ozbiljnošću, čak strogošću, i iskrenošću, — to su njene reči. Pokojnica vas je kad ste izišli, vrlo hvalila u tom smislu.
— T-tako? — promrmlja Versilov, najzad me malo pogledav. — Uzmite ovu hartijicu, potrebna je pri ovoj stvari — pruži on Vasinu jednu malu ceduljicu. Ovaj uze i vide da ja gledam radoznalo, te mi je dade da je pročitam. To je bilo pisamce, dva nepravilna reda, nažvrljana olovkom, i, može biti, u mraku:
„Mamice, draga, oprostite mi što sam prekratila moj životni debi.[23] Vaša Olja koja vas je rastužila“.
— Ovo je nađeno tek jutros, — objasni Vasin.
— Kakvo čudno pismo! — rekoh ja začuđeno.
— Zašto je čudno? — zapita Vasin.
— Zar je moguće u takvom času pisati humorističnim izrazima?
Vasin me pogleda ispitivački.
— I taj humor je čudan, — produžih ja, — gimnazijski uslovni jezik među drugovima... Ko može u takvom času i u takvom pismu nesrećnoj majci, — a majku je, pokazalo se, ona volela, — napisati: „prekratila svoj životni debi!“ — Zašto ne može da se tako napiše? — nije još nikako razumevao Vasin.
— Tu nema baš nikakvoga humora, — primeti najzad Versilov, — izraz naravno nije podesan, nije nimalo u tonu, i, odista, mogao je ponići u gimnazijskom ili u kakvom drugom drugarskom jeziku ili iz kakvih feljtona, ali pokojnica ga je upotrebila u tom užasnom pismu savršeno naivno i ozbiljno.
— To ne može biti, ona je svršila gimnazijski kurs i bila nagrađena srebrnom medaljom.
— Srebrna medalja tu ništa ne znači. Danas mnogi tako svršavaju kurs.
— Opet protiv omladine, — nasmeši se Vasin.
— Nimalo, — odgovori mu Versilov ustajući s mesta i uzevši šešir, — ako današnje pokolenje nije toliko literarno, ono nesumnjivo vlada... drugim lepim osobinama, — dodade on neobično ozbiljno. Uz to, „mnogi“ nisu „svi“, a vama, na primer, nisam prebacio nedovoljno literarno obrazovanje, a inače ste i vi mlad čovek.
— Ali ni Vasin nije našao ništa rđavog u „debi“-u — nisam mogao da se uzdržim da ne primetim.
Versilov ćuteći pruži ruku Vasinu; on takođe uze kapu da s njim zajedno iziđe i viknu mi: do viđenja! Versilov je izišao, ne pogledavši me. Ni ja nisam imao vremena da dangubim: po svaku cenu morao sam otići da nađem stan, — sad više nego ikad! Mama nije bila kod gazdarice, bila je otišla i odvela sobom i susetku. Izišao sam na ulicu nekako naročito bodro... Neko novo i bolje osećanje rađalo mi se u duši. Uz to, nekako mi je sve išlo lako od ruke: neobično brzo sam našao stan kakav sam tražio; o ovom stanu ću govoriti docnije, a sad da završim glavno.
Bio je svega prošao jedan sat popodne kad sam se vratio Vasinu da uzmem svoj kofer, i opet ga zatekoh kod kuće. Kad me je video, reče mi veselo i iskreno:
— Koliko mi je milo što ste me zatekli, baš sam sad hteo da iziđem! Mogu da vam saopštim jedan fakt koji će vas, izgleda, vrlo interesovati.
— Unapred sam uveren! — rekoh ja.
— Ba! Kako sveže izgledate! Recite mi, jeste li znali štogod o jednom pismu koje je bilo sačuvano kod Krafta, i koje je juče dostavljeno Versilovu, a u kome ima nešto što se odnosi na dobijeno nasleđe? U tom pismu zaveštalac objašnjava svoju volju u smislu obratnom od jučerašnjeg sudskog rešenja. Pismo je bilo odavno već napisano. Jednom reči, ne znam šta je tačno u stvari, da li vi štogod znate?
— Kako da ne znam. Kraft me je pre tri dana za to i pozvao sebi... od one gospode, jer je hteo da mi dâ to pismo, i ja sam ga sinoć predao Versilovu.
— Tako? To sam i mislio. Zamislite, posao o kome je maločas govorio ovde Versilov, — da ga js sprečio da sinoć dođe ovamo da razuveri onu devojku, — taj posao je iskočio baš povodom toga pisma. Versilov se pravo, još sinoć, uputio advokatu kneza Sokoljskog, predao mu to pismo i odrekao se celoga nasleđa koje je dobio. U ovom trenutku taj otkaz već ima zakonski oblik. Versilov ne poklanja nego u tom aktu priznaje puno pravo kneževima.
Zapanjio sam se, ali sam bio ushićen. Ako ću da govorim istinu, bio sam potpuno uveren da će Versilov uništiti pismo, i ne samo to, nego: pored svega toga što sam govorio Kraftu da bi takav postupak bio ružan, i što sam to i sam ponavljao u sebi kad sam bio u gostionici, i da sam „došao čistom čoveku, a ne ovome“, — ipak u sebi, to jest u dubini svoje duše, smatrao sam da se drukčije ne može postupiti nego prosto uništiti dokument. To jest, smatrao sam da je to najprirodnija stvar na svetu. A što bih ja posle optuživao Versilova, to bih činio naročito, sa namerom, to jest zbog toga da nad njim sačuvam svoju moralnu nadmoć. Ali kad sam sad saznao za Versilovljev postupak, obuzela me je iskrena neizmerna radost, te sam s kajanjem i stidom počeo da osuđujem svoj cinizam i svoju ravnodušnost prema vrlini, i za trenutak uzvisivši Versilova beskrajno iznad sebe, umalo što nisam zagrlio Vasina.
— Kakav čovek! Kakav čovek! Ko bi to učinio? — klicao sam kao opijen.
— Slažem se s vama da to ne bi mnogo ljudi učinilo... i da je, neosporno, ovaj postupak vrlo nekoristoljubiv...
— „Ali?“... Dovršite, Vasine, vi imate još i; jedno „ali?“
— Naravno, ima i jedno „ali;“ mislim da je Versilovljev postupak malo prenagljen i malo neiskren. — nasmeši se Vasin.
— Neiskren?
— Jeste. Tu ima i kao neki „pjedestal“. Zato što je, u svakom slučaju, bilo moguće učiniti isto ovo, ali bez svoje štete. Ako ne polovina, a ono, nesumnjivo, bar jedan deo nasleđa mogao je i sad pripasti Versilovu, čak i po sudu vrlo osetljivog čoveka, utoliko više što dokument nije imao odlučnu važnost, a parnicu je Versilov već dobio. Tako misli i sam advokat protivne strane; maločas sam s njim razgovarao. Postupak bi ne manje ostao divan, ali se drukčije dogodilo samo zato što je Versilov hteo da zadovolji svoj ponos. Pre svega, gospodin Versilov se zaleteo i — izlišno prenaglio, jer je maločas i sam rekao da je stvar mogao odložiti još za čitavu nedelju dana...
— Znate li šta, Vasine? Ne mogu da se složim s vama, ali... ovako više volim, ovo mi se više dopada!
— Uostalom, to je stvar ukusa. Sami ste me izazvali, ja bih prećutao.
— Čak ako ovde i postoji „pjedestal“, i tada je bolje, — produžih Ja; — mada je pjedestal pjedestal, ipak je on sam po sebi vrlo dragocena stvar. Taj „pjedestal“ je ipak „ideal“, i teško da bi bilo bolje ako ga u dušama današnjih ljudi ne bi bilo; može on biti malo i okrnjen, glavno je da postoji! I po svoj prilici da i vi tako mislite, Vasine, dragi moj Vasine, mili moj Vasine! Jednom reči, ja se jesam, naravno, malo zapleo, ali ćete me ipak razumeti. Ta vi ste Vasin; i, u svakom slučaju, dajte da vas zagrlim i poljubim, Vasine!
— Od radosti?
— Od najveće radosti. „Jer ovaj čovek bi mrtav i ožive, izgubio se i nađe se!“ Vasine, ja sam bedan dečak, i nisam vas dostojan. I baš zbog toga priznajem da u izvesnim trenutcima postajem sasvim drugi čovek, viši i dublji. Zato što sam vas pre tri dana u oči hvalio (a hvalio sam vas samo zato što su mene unizili i osramotili), cela dva dana sam vas mrzeo. Dao sam reč još iste noći da nikad ne dođem kod vas, a došao sam vam juče pre podne jedino iz pakosti, razumete li, iz pakosti. Sedeo sam ovde na stolici sâm i kritikovao vašu sobu i vas, i svaku vašu knjigu, i gazdaricu vašu, trudio sam se da vas unizim i da vam se smejem.
— To nije trebalo da mi govorite...
— Sinoć, kad sam iz jedne vaše rečenice zaključio da ne shvatate žene, bilo mi je milo što sam vas na tome uhvatio. Kad sam vas posle uhvatio na „debi“-u — opet mi je bilo užasno milo, a sve zbog toga što sam vas tada mnogo pohvalio.
— Nego šta biste vi hteli! — uzviknu najzad Vasin (on se neprestano smešio, nimalo mi se ne čudeći): — pa tako je uvek gotovo kod svih ljudi, i to je prvo što biva; samo to niko neće da prizna, pa i ne treba da prizna, zato što, u svakom slučaju, to prođe čoveka i nema nikakvih posledica.
— Zar je kod svakoga tako? Jesu li svi ljudi takvi? I vi ste, dok to govorite, mirni? Ali s takvim pogledima ne može se živeti!
— Vi ste, valjda, mišljenja:
„Tama niskih istina mi je milija Nego obmane koje nas izdižu?“
— Pa zar nije tako, — uzviknuh Ja: — ta dva stiha sadrže jednu svetu aksiomu!
— Ne znam; ne bih hteo da odlučujem da li su ta dva stiha istinita ili nisu. Po svoj prilici se istina nalazi, kao i uvek, negde po sredini: to jest, u jednom slučaju je sveta istina, a u drugim je laž. Jedno znam tačno: da će još dugo ova misao ostati jedna od glavnih spornih tačaka među ljudima. U svakom slučaju primećujem da se vama sad igra. Ako, igrajte: imate jak povod, ali meni su danas baš mnogo posla natovarili... a već sam se i zadocnio u razgovoru s vama!
— Idem, idem, kupim se odmah! Samo još jednu reč, — rekoh, pošto sam već zgrabio kofer: — što sam vam maločas opet „pao o vrat“, to je bilo jedino zato što ste mi, kad sam ušao, — s takvim iskrenim zadovoljstvom saopštili onaj fakt, i „obradovali se“ što sam uspeo opet da vas uhvatim, i to posle današnjega „debi“-a; tim iskrenim zadovoljstvom najedanput ste prevrnuli moje „mlado srce“ opet na vašu stranu. Ali zbogom, zbogom, trudiću ss da vam što duže ne dođem, i znam da će vam to biti vrlo prijatno, a to vidim i po vašim očima, i čak će nam obojici biti prijatno...
Brbljajući tako i ne dolazeći do daha od radosnog brbljanja, povukoh svoj kofer i uputih se s njim u svoj stan. Što je glavno, užasno mi se dopadalo što se Versilov onako nesumnjivo na mene maločas srdio, tako da nije hteo ni da govori sa mnom, ni da me gleda. Čim sam prevezao kofer, odmah poleteh mome starom knezu. Priznajem, ova dva dana bilo mi je bez njega baš malo teško. Uz to, mora biti da je već čuo i on za Versilova.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:48 am

Dostojevski - Page 2 1797-1857_._I._1836



II
Znao sam da će mi se užasno obradovati, i, kunem se, ja bih i bez Versilova otišao danas do njega.
Sinoć i danas me je samo plašila misao da kako ne sretnem Katarinu Nikolajevnu; ali sad se više nisam ničega plašio. Knez me je grlio od radosti.
— Šta kažete za Versilova? Jeste li čuli? — počeh ja pravo o glavnoj stvari.
— Cher enfant, dragi moj prijatelju, to je toliko uzvišeno, to je toliko uzvišeno, to je toliko otmeno, —jednom reči, čak je i Kiljana (onoga činovnika dole) potreslo! To je nerazumno s njegove strane, ali je sjajno, to je podvig! Treba poštovati ideal!
— Zar nije tako? Zar nije tako? U tom se nas dvoje uvek slažemo.
— Dragi moj, ja sam se s tobom uvek slagao. Ali gde si bio? Bezuslovno sam hteo da dođem kod tebe, ali nisam znao gde da te nađem... jer tek nisam mogao ići kod Versilova... Mada sad, posle svega ovoga... Znaš, dragi prijatelju: baš s ovim je on, čini mi se, pobeđivao žene, baš s ovim osobinama, to je nesumnjivo...
— Zbilja, da ne bih zaboravio, baš sam zbog vas to i zapamtio. Juče je jedan nevaljalac i velik magarac, grdeći preda mnom Versilova, rekao o njemu da je — „ženski prorok;“ šta vi mislite o tom imenu, o tom baš imenu? Zbog vas sam ga zapamtio...
— „Ženski prorok“!! Mais... s est charmant! Ha-ha! To mu tako pristaje, to jest nimalo mu ne pristaje — pfuj!... Ali tako liči na njega... to jest baš nimalo ne liči, ali...
— Ne mari ništa, ne mari ništa, ne zbunjujte se smatrajte to ime samo kao duhovitost!
— Odlična duhovitost, i, znaš, ima svoj vrlo dubok smisao... Potpuno tačna ideja! To jest, hoćeš li mi verovati... Jednom reči, saopštiću ti jednu malu tajnu. Jesi li tada video onu Olimpijadu? Veruješ li da ona čezne u srcu za Andrejom Petrovićem, i to toliko da, izgleda, gaji nadu...
— Gaji nadu! Može, ako želi da iskusi ovo! — uzviknuh ja u ljutnji pokazujući pesnicu.
— Mon cher, ne viči, sve je tako, i ti imaš pravo sa tvoga gledišta. Zbilja dragi prijatelju, šta se to dogodilo prošloga puta kad je ovde bila Katarina Nikolajevna? Zaljuljao si se... pomislio sam da ćeš da padneš, i htedoh da potrčim da te zadržim.
— Ne govorimo o tome sada... Tako, jednom reči, prosto sam se zbunio, iz izvesnog razloga...
— I sad si pocrveneo.
— A vi baš morate to odmah da istaknete. Vi znate da je ona u neprijateljstvu s Versilovom... pa eto to je sve; zato sam se uzbudio; eh, ostavimo to, drugi put!
— Tako je, da ostavimo to, da ostavimo to, i ja volim da o tome ne govorimo... Jednom reči, jako sam se o nju ogrešio, i čak sam, ako se sećaš, tada roptao protiv nje pred tobom... Zaboravi to, dragi prijatelju; i ona će izmeniti svoje mišljenje o tebi, to i suviše predosećam... A, evo i kneza Serjože!
Uđe jedan mlad i lep oficir. Žudno sam ga gledao, nisam ga nikad još video. To jest, ja kažem lep, kao što su za njega svi govorili, ali je bilo nešto u njegovom mladom i lepom licu, što nije bilo sasvim privlačno. Pominjem to kao utisak prvoga trenutka, moga prvoga pogleda na njega, koji je ostao u meni za svagda. Bio je suvoljav, divnoga rasta, tamno plav, svežega lica, uostalom malo žućkastog, sa odlučnim pogledom. Njegove divne tamne oči gledale su malo surovo, čak i kad je bio potpuno miran. Ali baš njegov odlučan pogled je odbijao, zato što se nekako osećalo po nečem da ga ta odlučnost ne staje skupo. Uostalom, ne umem da se izrazim... Naravno, njegovo lice je bilo sposobno da se izmeni i da od surovog izraza pređe u vanredno ljubazan, dobrodušan i nežan izraz, i, što je važno, potpuno iskreno. Ta iskrenost je privlačila. Primećujem još jednu crtu: pored sve ljubaznosti i iskrenosti, nikad ovo lice nije bilo veselo, čak ni kad se knez smejao od svega srca; neprestano ste imali osećanje da prave, svetle, lake veselosti nikad nije bilo u njegovom srcu... Uostalom, vrlo je teško tako opisivati lice. To nimalo ne umem. Stari knez odmah potrča da nas upozna, po svojoj glupoj navici.
— Ovo je moj mladi prijatelj, Arkadije Andrejević (opet Andrejević!) Dolgoruki.
Mladi knez se odmah okrenu k meni s dvostruko ljubaznim izrazom na licu; ali se videlo da mu je moje ime bilo potpuno nepoznato.
— To je... rođak Andreje Petrovića, — promrmlja moj dosadni knez. (Kako dosadni postaju neki put ovi starci sa svojim navikama!) Mladi knez se odmah dosetio.
— Ah! Već sam ranije o vama čuo... — brzo progovori on: — imao sam vanredno zadovoljstvo da se prošle godine upoznam u Lugi s vašom sestricom Lizavetom Makarovnom... I ona mi je o vama pričala...
Baš sam se iznenadio: na njegovom licu je sijalo sasvim iskreno zadovoljstvo.
— Dopustite, kneže, — promucam ja, metnuvši na leđa obe moje ruke: — moram iskreno da vam kažem, — i milo mi je što to mogu da kažem pred našim dragim knezom, — da sam čak želeo da se sretnem s vama, i da sam to sasvim nedavno želeo, koliko još juče, ali u sasvim drugoj nameri. Otvoreno ću reći, da se ne biste iznenadili. Ukratko, hteo sam da vas izazovem na dvoboj zbog uvrede koju ste pre godinu i po dana u Emsu naneli Versilovu. I mada vi možda, i naravno ne bi odgovorili na moje izazivanje zato što sam samo gimnazist i nepunoletno momče, svejedno, ipak bih vas izazvao na dvoboj, bez obzira na to što vi taj poziv ne biste primili, i na to šta biste vi radili... i, priznajem, i sad imam tu nameru.
Stari knez mi je docnije ispričao da sam uspeo da sve to kažem vrlo otmeno.
Na licu mladog kneza ocrtala se iskrena tuga.
— Niste mi dali ni da se izjasnim, — odgovori on ozbiljno. — ja sam se vama obratio s iskrenom radošću zbog sadašnjih osećanja koja imam prema Andreji Petroviću. Žao mi je što ne mogu odmah da vam saopštim sve okolnosti; ali vas uveravam svojom čašću da se već odavno i odavno najdublje kajem zbog svoga nesrećnog postupka u Emsu. Vraćajući se u Petrograd, rešio sam se da dam svako moguće zadovoljenje Andreji Petroviću, to jest da ga otvoreno, bukvalno, zamolim da mi oprosti, i to u obliku kakav on sam bude odredio. Viši i jači uticaji su bili uzrok što sam promenio svoja osećanja. To što smo bili u parnici, nimalo nije uticalo na moje rešenje. A jučerašnji njegov postupak prema meni tako reći je potresao moju dušu, i čak ni sada, verujte mi, još nisam došao k sebi. I evo sad moram da vam saopštim, — i do kneza sam došao baš zbog toga da mu saopštim jednu izvanrednu stvar: pre tri sata, to jest tačno u vreme kad je s advokatom sastavljao taj akt, javio mi se opunomoćenik Andreje Petrovića, i predao mi njegov poziv na dvoboj... formalni poziv na dvoboj zbog one istorije u Emsu...
— On vas je pozvao na dvoboj? — uzviknuh ja i osetih da su mi se oči zapalile i da mi je krv skočila u lice.
— Jeste, pozvao me je na dvoboj; odmah sam primio poziv, ali sam se rešio da mu još pre dvoboja pošljem pismo u kome ću izložiti moje poglede na moj postupak, i celo moje kajanje zbog tog užasnog nesporazuma... zato što je to bio samo nesporazum, — nesrećan, fatalan nesporazum! Primećujem vam da zbog mog položaja u vojsci taj način znači riskovanje: zbog takvog pisma pre dvoboja izložio bih se opštoj osudi... Vi razumete? Ali bez obzira i na to, bio sam se rešio, i nisam uspeo da pošljem pismo zato što sam, jedan sat posle poziva na dvoboj, od njega opet dobio hartijicu kojom me moli da ga izvinim što me je uznemirio, i da zaboravim poziv na dvoboj, dodajući da se kaje zbog toga „trenutnog nastupa malodušnosti i egoizma“, — to su njegove reči. Na taj način on mi sad savršeno olakšava korak s pismom. Još ga nisam poslao, ali sam došao knezu da o toj stvari govorim... A verujte mi, pretrpeo sam od griže savesti mnogo više nego možda iko... je li vam bar zasad dovoljno objašnjeno, Arkadije Makaroviću? Hoćete li mi učiniti čast da verujete u moju punu iskrenost?
Bio sam potpuno pobeđen; video sam nesumnjivu iskrenost koju nisam nimalo očekivao. Ništa slično nisam očekivao. Promrmljah nešto kao odgovor i pravo mu pružih obe ruke; on ih radosno prihvati i steže u svojim rukama. Zatim odvede kneza i s njim je jedno pet minuta razgovarao u njegovoj spavaćoj sobi.
— Ako hoćete da mi načinite naročito zadovoljstvo, — reče mi glasno i otvoreno kad je izišao od kneza: — onda pođite odmah sa mnom, i ja ću vam pokazati pismo koje ću sad poslati Andreju Petroviću, i u isti mah i njegovo pismo meni.
Pristao sam vrlo rado. Moj se knez uzvrteo kad sam pošao, i čak me je za trenutak pozvao u svoju spavaću sobu.
— Mon ami, kako mi je milo, kako mi je milo... O svemu tome razgovaraćemo docnije. Zbilja, evo ovde u mom portfelju su dva pisma: jedno od njih treba predati i objasniti se lično, a drugo pismo je za banku — i tamo takođe...
I tako mi dade dva, božem, neodložna posla za koja je potreban, božem, neobičan trud i pažnja. Imalo je samo da odem, da ih odista predam, da se potpišem itd.
— Ah, vi lukavko! — rekoh mu ja uzimajući pisma: — zakleo bih se da je to sve besmislica i da tu nema nikakva posla, a ova dva pisma ste namerno izmislili da biste me uverili da vršim neku službu i da ne dobijam pare na poklon!
— Mon enfant, kunem ti se da se varaš: ovo su dve vrlo neodložne stvari... cher enfatnt! — uzviknu on najedanput, užasno raznežen: — Dragi moj mladiću! (Metnuo mi je obe ruke na glavu). Blagosiljam tebe i tvoju sudbinu... budi uvek tako čistoga srca kao što si bio danas... dobar i uzvišen što je moguće više,... da voliš sve što je uzvišeno... u svima njegovim raznim oblicima... Ho, enfin... enfin, rendons grâse... et je te bénis![24]
Nije dovršio, nego je zajecao nad mojom glavom. Priznajem da sam se gotovo i ja zaplakao; bar sam iskreno i sa zadovoljstvom zagrlio moga osobenjaka. Poljubili smo se od srca.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:56 am


Dostojevski - Page 2 Image



III
Knez Serjoža (tj. knez Sergije Petrović, kako ću ga i zvati) dovezao me je u elegantnim kolima u svoj stan, i, prvo što je bilo, to je da me je iznenadio sjaj njegova stana. To jest ne baš sjaj, koliko to što je stan bio kao u „najboljega sveta“ visoke, velike, svetle sobe (video sam dve, ostale su bile pritvorene) i nameštaj, — istina ne Bog zna kakav
Versailles ili Renaissanse,[25] nego lep, udoban, obilan, vrlo raskošan; ćilimi, rezbarije, i statuete; međutim, za njih se govorilo da su siromašni, da baš ništa nemaju. ja sam, naravno uzgred, bio čuo da je ovaj knez svuda bacao ljudima prašinu u oči gde je samo mogao, — i ovde, i u Moskvi, i u pređašnjem svom puku, i u Parizu, da se i kockao, i da ima mnogo dugova. ja sam na sebi imao crn kaput na kome je još bilo perja zato što sam spavao u njemu, a košulju nisam presvukao već četvrti dan. Uostalom, moj crni kaput nije još bio sasvim ružan, ali, kad sam došao kod kneza, setih se Versilovljevog predloga da poručim novo odelo.
— Zamislite, blagodareći jednoj samoubici celu sam noć prespavao u odelu, — primetih ja rasejano, a kako je on odmah pokazao da ga stvar interesuje, ispričao sam mu događaj ukratko. Ali njega je očevidno, više svega, interesovalo pismo. Mene je pak mnogo začuđavalo to što se on ne samo nije nasmejao, nego čak nije pokazao ni senku nekakvog smeška, kad sam mu maločas rekao da sam hteo da ga pozovem na dvoboj. Mada bih ja već umeo da ga zadržim da se ne smeje, ipak je to bilo čudno od strane čoveka te vrste. Seli smo jedan prema drugom na sred sobe za njegov ogroman pisaći sto, i on mi dade da pročitam njegovo već spremno i načisto prepisano pismo za Versilova. Ovaj dokument sadržavao je otprilike sve ono što mi je on već rekao kod kneza; bilo je napisano čak sa poletom. Ovu njegovu otvorenost i gotovost na sve što je lepo, ja, istina, još nisam znao kako da razumem, ali sam već počeo da mu se podajem, svakako zbog toga što nisam imao razloga da mu ne verujem. Ma kakav da je čovek, i ma šta o njemu pričali, on je ipak mogao biti čovek s dobrim sklonostima. Pročitao sam i poslednje pisamce Versilovljevo od sedam redaka — povlačenje poziva na dvoboj. Mada je on, odista, u njemu pisao o svojoj „malodušnosti“ i o „svom egoizmu“, ipak je iz celoga toga pisamceta govorila neka nadutost... ili, bolje, u celom njegovom postupku ležalo je neko omalovažavanje. Ali ja to ne htedoh da kažem.
— Ho, kako vi smatrate ovaj otkaz, — zapitam ja, — vi valjda ne smatrate da se on uplašio?
— Naravno da ne smatram, — nasmeši se knez, ali nekako ozbiljno, i uopšte je postajao sve više zabrinut: —Ja odveć dobro znam da je on hrabar čovek. Ovo je, naravno, njegovo naročito gledište, njegov lični način mišljenja...
— Bez sumnje, — prekinem ga ja vatreno. — Neki Vasin kaže da je u postupku s tim pismom i u odricanju od nasleđa, u pitanju „pjedestal“... Po mom mišljenju takve stvari ne čine se zbog publike, nego zbog nečega osnovnoga što se nalazi u čoveku.
— Ja vrlo dobro poznajem gospodina Vasina, — primeti knez.
— Ah, da, vi ste ga morali viđati u Lugi. Najedanput se pogledasmo i, sećam se, ja sam, izgleda, malo porumeneo. On je tad odmah prekinuo razgovor. A ja sam baš želeo da se razgovaramo. Misao na jedan jučerašnji susret izazivala me je da mu postavim neka pitanja, samo nisam znao kako da otpočnem. I uopšte, bio sam nekako neraspoložen. Poražavala me je njegova izvanredna uglađenost, ljubaznost, neutegnutost manira, — jednom reči, ceo onaj blesak njegovoga tona, koji ljudi njegove sredine primaju još od kolevke. U njegovom pismu pak pročitao sam dve vrlo grube gramatičke greške. No uopšte, pri takvim susretima ja se nikad ne unižavam, nego postajem preterano oštar, što je često, možda, i nepristojno. Ali u ovom slučaju tome je naročito pomagala još i misao da sam pun perja, tako da sam čak postao i malo drzak i ušao u familijarnost... Krišom sam primetio da me je knez neki put vrlo pažljivo gledao.
— Recite, kneže, — izleteh ja iznenada s pitanjem: — ne nalazite li vi unutra u sebi da je smešno što sam ja, još „žutokljun“, hteo da vas pozovem na dvoboj, i to za tuđu uvredu?
— Za uvredu svoga oca vrlo je moguće naći se uvređenim. Ne, ne nalazim da je smešno.
— A meni se čini da je to užasno smešno... sa izvesnoga gledišta... to jest, naravno, ne sa moga gledišta. Utoliko pre što sam ja Dolgoruki, a nisam Versilov. A ako mi govorite neistinu, ili samo zato što hoćete da stvar ulepšate iz razloga koje nalažu pravila svetskoga ponašanja, onda znači da me vi i u svemu ostalom obmanjujete?
— Ne, ne nalazim da je smešno, — ponovi on užasno ozbiljno; — zar nije moguće da vi osećate u sebi krv svoga oca?.„ Istina, vi ste još mladi, jer... ne znam... izgleda, ko nije punoletan, ne može da ide na dvoboj, niti se od njega može primiti poziv na dvoboj... po pravilima... Ali ako hoćete, tu ima možda samo jedan važan prigovor: ako izazivate na dvoboj bez znanja uvređenoga zbog čije uvrede vi izazivate, tim samim pokazujete neku vrstu neuvažavanja toga čoveka s vaše strane, zar nije tako?
Naš razgovor je najedared prekinuo lakej koji je ušao da mu nešto javi. Čim ga je spazio, knez, koji kao da ga je očekivao, ustade, ne dovršiv reči, i brzo mu priđe, tako da mu je ovaj poluglasno javio što je imao, i ja, naravno, ništa nisam čuo.
— Izvinite me, — obrati mi se knez: — vratiću se za minut.
I iziđe. Ostao sam sâm, šetao po sobi i mislio. Čudna stvar, on mi se i dopadao, i nije mi se dopadao. Imao je nešto čemu ne mogu da nađem imena, ali što me je odbijalo. „Ako mi se odista nimalo ne smeje, onda je bez sumnje vrlo prostosrdačan; ali ako mi se smeje, onda bi mi... možda, izgledao pametniji“... tako sam čudno razmišljao. Prišao sam stolu i još jedanput pročitao njegovo pismo za Versilova. Zabavivši se, čak sam zaboravio na vreme, i kad se prenuh, najedared primetih da se knežev minut neosporno produžio u čitavo četvrt sata. To me je malo naljutilo; još sam jedanput prošetao gore i dole, najzad uzeh šešir, i, sećam se, reših se da iziđem s tim da, ako sretnem koga, pošljem po kneza, a kad bude on došao, da se odmah oprostim s njim i da mu reknem da imam posla i da nemam vremena da ga više čekam. Učinilo mi se da će tako biti najpriličnije, zato što me je malo mučila misao da, ostavljajući me tako dugo, on postupa sa mnom prilično nemarno.
Oboja zatvorena vrata ove sobe bila su na dva kraja istoga zida. Pošto sam zaboravio kroz koja smo vrata ušli, a možda i iz rasejanosti, ja otvorih jedna od njih i najedanput, u jednoj dugačkoj i uzanoj sobi, spazih gde sedi na divanu, — moju sestru, Lizu. Sem nje nije nikoga više bilo, i ona je, svakako, nekoga čekala. Ali nisam uspeo ni da se začudim, kad najedared čuh glas kneza koji je s nekim glasno govorio i vraćao se u sobu. ja brzo pritvorih vrata, a knez koji je ušao kroz druga vrata, nije ništa primetio. Sećam se, počeo je da se izvinjava i nešto je rekao o nekoj Ani Fjodorovnoj... Ali ja sam bio toliko zbunjen i poražen da gotovo ništa nisam razumeo, nego sam samo promucao da neophodno moram da idem kući, i zatim sam odlučno i brzo izišao. Uglađeni knez je, naravno, morao biti iznenađen mojim ponašanjem. Ispratio me je do samoga predsoblja i govorio celo vreme, ali mu ja nisam ništa odgovarao, niti sam ga gledao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:58 am

Dostojevski - Page 2 1854-1914_._

IV
Kad sam izišao na ulicu, okrenuo sam levo i pošao bez cilja. U mojoj glavi sve je bilo pomešano. Išao sam polako, i, izgleda, prošao sam mnogo, čitavih pet stotina koraka, kad najedared osetih da me je neko lako udario po ramenu. Okrenem se i vidim Lizu: stigla me je i udarila suncobranom. U njenom licu koje se sijalo, bilo je nešto užasno veselo, a pomalo i lukavo.
— Oh, što mi je milo što si i ti pošao na ovu stranu, inače te danas ne bih videla! — Ona se bila malo zaduvala od brzoga hoda.
— Kako si se zaduvala!
— Užasno sam trčala, htela sam da te stignem.
— Lizo, jesam li ja to tebe maločas video?
— A gde to?
— Kod kneza... kod kneza Sokoljskog...
— Ne, nisi mene, ne, nisi mene video...
Ja zaćutah, i prođosmo tako oko deset koraka. Liza se strašno zasmeja.
— Mene, ta naravno, mene, mene si video! Čuj, pa ti si me sâm video, sam si mi gledao u oči, i ja sam tebi gledala u oči, i kako možeš da me pitaš da li si mene video? Kakav je to karakter! A znaš, htela sam užasno da se smejem kad si mi tamo gledao u oči, užasno si smešno gledao.
Ona se silno smejala. Osetio sam da mi je sva briga odmah iščezla iz srca.
— Ali otkuda ti, reci mi, tamo?
— Bila sam kod Ane Fjodorovne.
— Kakve Ane Fjodorovne?
— Stolbjejeve. Kad smo bili u Lugi, provodila sam kod nje čitave dane, ona je i mamu primala, čak je i kod nas dolazila. A ona gotovo nikome nije išla tamo. Ona je dalja rođaka Andreje Petrovića, i kneževima Sokoljskima je rođaka: ona je kneževa nekakva tetka.
— Zar ona stanuje kod kneza?
— Ne, knez stanuje kod nje.
— A čiji je stan?
— Njen je stan, ona ima ovaj stan već godinu dana. Knez je neki dan došao, i nastanio se kod nje. I ona je svega četiri dana u Petrogradu.
— Ali... znaš šta, Lizo, daleko joj lepa kuća, i kući i njoj...
— Zašto, ona je divna...
— Neka bude. Ali i mi smo divni ljudi! Pogledaj kako je lep dan, pogledaj kako je lepo! Kako si danas lepa, Lizo! I, uostalom, ti si užasno dete.
— Arkadije, reci, ta devojka sinoć!
— Ah, tako mi je žao nje, Lizo, tako mi je žao!
— Ah, kako je to žalosno! Kakva sudbina! Znaš, čak je greh što idemo ovako veseli, a njena duša negde sad leti
u mraku, u kakvom beskrajnom mraku, sa svojim grehom i sa uvredom koju su joj naneli. Arkadije, ko je kriv za njen greh? Ah, kako je to strašno! Pomišljaš li ti kadgod na taj mrak? Ah; koliko se bojim smrti, i kako je to grešno! ja ne volim mrak, sasvim je druga stvar ovo sunce! Mama kaže da je greh bojati se... Arkadije, da li ti dobro poznaješ mamu?
— Još je malo, malo znam, Lizo.
— Ah, kakvo je ona stvorenje; moraš, moraš je upoznati! Nju je potrebno naročito shvatiti...
— Ni tebe nisam znao, a evo te sad već znam celu! Upoznao sam te za jedan minut. Ti, Lizo, mada se bojiš smrti, treba da budeš ponosita, smela, hrabra. Bolja od mene, znatno bolja od mene! Užasno te volim, Lizo! Ah, Lizo! Neka smrt dođe kad bude moralo, a dotle — život, život! Požalimo onu jadnicu, ali ipak neka je blagosloven život, zar nije tako? Zar nije tako? ja imam „ideju“, Lizo. Lizo, da li znaš da se Versilov odrekao nasleđa? Ti ne poznaješ moju dušu, Lizo, ti ne znaš šta je za mene značio taj čovek?
— Kako da ne znam, sve ja znam.
— Sve znaš? Jeste, zato si ti — ti! Ti si pametna; pametnija si od Vasina. Ti i mama — vi imate pronicljive oči, humane, to jest pogled, a ne oči, ja lupetam... Odvratan sam u mnogom pogledu, Lizo.
— Tebe je potrebno uzeti za ruke i voditi i to je sve!
— Uzmi, Lizo. Kako je lepo gledati te danas. A znaš li da si divna? Nikad još nisam video tvoje oči... Tek sad sam ih prvi put video... Gde si ih uzela danas, Lizo? Gde si ih kupila? Koliko si za njih platila? Lizo, nisam imao prijatelja, a i smatram prijateljstvo kao besmislicu; ali s tobom nije besmislica... Hoćeš li da budemo prijatelji? Ti razumeš šta hoću da kažem?
— Vrlo dobro razumem.
— I znaš, bez ugovora, bez kontrakta, — prosto da budemo prijatelji!
— Da, prosto, prosto, ali samo jedan uslov: ako se jedan jedini put budemo žalili jedno na drugo, ako budemo čime god nezadovoljni, ako postanemo sami zli i rđavi, ako zaboravimo sve to, — da nikad ne zaboravimo današnji dan ni ovaj sat! Zadajmo sebi takvu reč! Zadajmo sebi reč da ćemo se uvek sećati ovoga dana kad smo išli zajedno ruka u ruci, i toliko se smejali i toliko bili veseli... Da li hoćeš? je li?
— Hoću, Lizo, hoću, i kunem ti se; ali, Lizo, kao da te sad prvi put čujem... Lizo, jesi li ti mnogo čitala?
— Do sada me još nisi to pitao! Tek sinoć prvi put, kad sam pogrešila u jednoj reči, udostojio si me tvoje pažnje, milostivi gospodine i gospodine filozofe!
— A što nisi ti otpočela da sa mnom razgovaraš, kad sam ja toliki magarac?
— Sve sam čekala da se opametiš. Prozrela sam vas još od samoga početka, Arkadije Makaroviću, i čim sam vas prozrela, odmah sam pomislila: „Doći će on već, sigurno će na kraju krajeva doći“, — i rešila sam se da bolje vama da ostavim čast da prvi načinite korak: „A ne, mislila sam, potrči ti malo za mnom!“
— Ah, koketo jedna! Ali, Lizo, priznaj mi iskreno: da li si mi se smejala ovoga meseca?
— Oh, ti si vrlo smešan, užasno si smešan, Arkadije! I znaš, možda sam te zato više svega i zavolela ovoga meseca što si eto takav osobenjak. No ti si u mnogim stvarima i odvratan osobenjak — ovo ti kažem da se ne bi pogordio. I znaš li ko ti se još smejao? Mama ti se smejala, mama sa mnom zajedno: „Vidi ga, šaptala je, vidi ga kakav je osobenjak!“ A ti sediš i misliš za to vreme da mi sedimo i dršćemo pred tobom.
— Lizo, šta ti misliš o Versilovu?
— Ja vrlo mnogo o njemu mislim; ali znaš, sad o njemu nećemo da razgovaramo. O njemu danas ne treba govoriti; zar nije tako?
— Sasvim je tako! Ne, ti si užasno pametna, Lizo! Ti si nesumnjivo pametnija od mene. Čekaj samo, Lizo, imam da svršim sve ovo, i onda ću ti, možda, nešto reći...
— Zašto si se namrštio?
— Ne, nisam se namrštio, Lizo, nego tako... Vidiš, Lizo, bolje da kažem otvoreno: imam tu osobinu da ne volim kad mi ko prstom dira u ono što mi je u duši osetljivo... ili bolje da kažem, kad se izvesna osećanja iznose na vidik da ih svi gledaju, zar to nije sramota, nije li tako? Zato često više volim da se namrštim i da ćutim: ti si pametna, ti ćeš to razumeti.
— Ne samo to, nego sam i ja takva; u svemu sam te razumela. Znaš li da je i mama takva?
— Ah, Lizo! Samo kad bi čovek duže mogao da živi na svetu! A? Šta si kazala?
— Ne, ja ništa nisam kazala.
— Što me gledaš?
— Pa i ti mene gledaš. Gledam te i volim te. Doveo sam je gotovo do kuće i dao joj moju adresu.
Na rastanku sam je poljubio, prvi put u svome životu.
I sve bi to bilo lepo, samo jedna stvar nije bila lepa: jedna teška misao začela se u meni od same noći i nikako nije izlazila iz glave. A to je bilo: što sam rekao onoj jadnici kad sam je susreo sinoć u našoj kapiji, da i ja napuštam tu kuću, to gnezdo, jer zle ljude čovek treba da napusti i da osnuje svoje gnezdo, i da Versilov ima mnogo vanbračne dece. Te reči, o ocu od sina, konačno su utvrdile u njoj svu njenu sumnju o Versilovu i o tome da ju je uvredio, okrivljavao sam Stebeljkova, ali sam možda baš ja bio taj koji je dolio ulje na vatru! Ta je misao bila strašna, strašna je i danas!... Ali tada, onoga jutra, mada je počela već da me muči, meni se činilo da je besmislena: „Ah, tu je sve već i bez mene bilo zapaljeno i prekipelo“, — ponovio bih s vremena na vreme: ah, ne mari, proći će! Popraviću se!
Popraviću to nečim... kakvim dobrim postupkom... Imam pred sobom još pedeset godina!
Ali ona misao je i dalje ostala.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 10:59 am

Dostojevski - Page 2 Image



DRUGI DEO

GLAVA PRVA
I
Preskačem vreme od gotovo dva meseca; ali neka se čitalac ne uznemiruje: iz daljega izlaganja biće mu sve jasno. Oštro ističem dan petnaestog novembra — dan koji sam dobro zapamtio iz mnogih razloga. Prvo, niko me ne bi poznao ko me je video dva meseca ranije, bar po spoljašnosti, to jest možda bi me i poznao, ali ništa ne bi razumeo. Bio sam vrlo elegantno obučen — to je prvo. Onaj „savesni Francuz što ima dobar ukus“, koga mi je preporučio u svoje vreme Versilov, ne samo da mi je sašio celo odelo, nego mi već nije više ni dovoljno dobar: za mene sad šiju odela drugi krojači, viši, prvoklasni, i čak imam kod njih otvoren račun. Imam otvoren račun i u jednom otmenom restoranu, ali se tu još bojim i, čim imam novaca, plaćam odmah, mada znam da je to — mauvais Ton,[26] i da se time kompromitujem. Na Nevskom prospektu, frizer Francuz, s kojim sam vrlo dobro, kad se kod njega friziram, priča mi anegdote. I, priznajem, s njim se vežbam u francuskoj konverzaciji. Mada znam dobro francuski, čak sasvim dobro, ipak se u velikom društvu sve nekako bojim da otpočnem; a izgovor mi je, no svoj prilici, daleko od pariskoga izgovora. Imam svoga otmenog kočijaša sa kasačkim konjima, Matveju, koji mi se javlja na službu u označeno vreme. On tera vranca jasne boje (čilaše ne volim). Ima, uostalom, i nepovoljnih stvari: petnaesti je novembar, i već su tri dana kako je nastala zima, a moja bunda je stara, medveđa, koju je već iznosio Versilov: kad bih je prodao, dobio bih za nju dvadeset pet rubalja. „Treba da kupim novu bundu, a cepovi mi prazni, a, sem toga, trebalo bi mi još večeras para, i to po svaku cenu, — inače sam „nesrećan i propadoh“; to su moje sopstvene tadašnje reči. O, niskosti! Kako, otkuda najedanput te hiljadarke, ta kasačka kola, i ti Boreli (otmeni restorani)? Kako sam mogao tako najedanput sve da zaboravim i da se tako izmenim? Sramota! Čitaoče, sad ću da otpočnem istoriju moga stida i moje sramote, i ništa u životu ne može za mene biti stidnije od ovih uspomena.
Ovako govorim kao svoj sudija, i znam da sam kriv. U onom vihoru u kome sam se tada vrteo, bio sam istina sâm, bez rukovodioca i savetnika, ali se kunem da sam i tada bio svestan svoga pada, i prema tome nema mi opravdanja. A međutim, za ta dva meseca bio sam gotovo srećan, — zašto: gotovo? Bio sam odveć srećan! I čak toliko srećan da svest o sramoti, koja se prolazno javljala u izvesnim trenutcima (i to često!) i od koje bi zadrhtala moja duša, — ta svest — da li ćete verovati? — još me je jače opijala: „Šta da radim! Kad padam, neka padam; ali neću propasti, izvući ću se! Čuva me moja zvezda!“
— Išao sam kao po uzanom mostu od iverja i bez ograde iznad provalije, i radovao sam se što tako idem; čak sam se naginjao nad provaliju. Bilo je opasno, i bilo je zabavno. A „ideja“?
— „Ideja“ je — ostala za docnije, ideja je čekala; sve što se sada događalo, bilo je „samo skok u stranu“: „zašto da se čovek malo ne zabavi?“ U tome i jeste ružna strana „moje ideje“, još jednom ponavljam, što ona potpuno dopušta i sve skokove u stranu; da je ona manje čvrsta i manje radikalna, verovatno je da bih se plašio da zastranjujem.
Za to vreme sam neprestano držao svoj stan, držao sam ga, ali nisam u njemu stanovao; tamo je bio moj kofer, moja putna torba i druge neke stvari; glavna moja rezidencija bila je kod kneza Sergija Sokoljskog. Kod njega sam stanovao, kod njega sam i spavao, i tako je to trajalo nedeljama... Kako se to desilo, o tome ću odmah pričati, a dotle ću prvo da kažem nešto o tom mom malom stanu. Već sam ga bio zavoleo: tu mi je došao u posetu Versilov, sâm, prvi put posle tadašnje svađe, i zatim je dolazio mnogo puta. Ponavljam, to je vreme bilo za mene vreme strašne sramote, ali i ogromne sreće... Sve je tada išlo tako lako od ruke i tako se smešilo na mene! „Našto mi je bila sva ona pređašnja natmurenost, — mislio sam neki put opijen, — našto one stare bolne rane, moje usamljeno i tužno detinjstvo, moja glupa maštanja pod pokrivačem, zakletve, planovi i čak „ideja“? Sve su to kule u vazduhu, sve sam ja to samo izmislio, a pokazalo se da je u životu sasvim drukčije; sad se osećam tako radostan i lak: imam oca — Versilova, imam prijatelje — kneza Serjožu, imam još“..., ali to još,— to da ostavimo. Avaj, sve se događalo u ime ljubavi, velikodušnosti, časti, a posle se videlo da je sve bilo sramno, nevaljalo, beščasno.
Dosta.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 11:00 am


Dostojevski - Page 2 _1801


II
Došao mi je prvi put trećega dana posle naše tadašnje svađe. Nisam bio kod kuće, i on je ostao da me čeka. Kad sam ušao u svoju malu sobicu, iako sam ga čekao sva ova tri dana, meni se ipak navodniše oči, i tako mi je zakucalo srce, da sam zastao na samim vratima. Srećom, on je sedeo s mojim gazdom, koji je, da posetiocu ne bi bilo dugo vreme da čeka, smatrao da neizbežno treba da mu se predstavi i da mu otpočne nešto pripovedati. Gazda je bio titularni savetnik, bilo mu je već četrdeset godina, vrlo rošav, vrlo siromah, opterećen ženom bolesnom od sušice, i bolesnim detetom; vanredno razgovornog i smirenog karaktera, uostalom i dosta učtiv. Obradovao sam se njegovom prisustvu, i bio mi je čak dobro došao, jer šta bih ja mogao reći Versilovu? Znao sam, tačno sam znao, sva tri ova dana, da će Versilov doći sam, prvi, — sasvim onako kao što sam i želeo, zato što mu ja nipošto na svetu ne bih otišao prvi, i to ne iz prkosa, nego baš iz ljubavi prema njemu, iz neke ljubomore, — ne umem to da izrazim. Čitalac uopšte neće kod mene naći krasnorečivosti. Ali iako sam ga čekao sva ta tri dana i zamišljao gotovo neprekidno kako će izgledati kad bude ušao u sobu, ipak nikako nisam mogao unapred da predstavim, mada sam se iz sve snage trudio — o čemu ćemo razgovarati posle svega što se dosad desilo.
— Ah, evo i tebe — pruži mi on ruku prijateljski i ne ustajući s mesta. — Sedi ovamo do nas; Petar Hipolitović mi pripoveda jednu divnu istoriju o onom kamenu blizu Pavlovskih kasarni... ili tamo negde...
— Da, znam taj kamen. — odgovorim ja brzo i sednem na stolicu pored njih.
Sedeli su za stolom. Cela soba imala je tačno četiri kvadratna metra. Teško sam odahnuo. U Versilovljevim očima zasja iskra zadovoljstva: izgleda da je sumnjao i mislio da ću se prema njemu rđavo ponašati. sad se umirio.
— Počnite opet s početka, Petre Hipolitoviću.— Njih dvoje se već zvali po imenu ličnom i po imenu oca.
— Dakle, to je bilo još za vreme pokojnoga cara,— okrenu mi se Petar Hipolitović, nervozno i nekako mučno, kao da se unapred plaši za uspeh efekta, — vi već znate taj kamen, — jedan običan kamen na ulici, šta će on tamo, zbog čega, samo smeta, zar nije tako? Vozio se tuda car mnogo puta, i kamen je uvek stajao na tom mestu. Najzad caru to dozlogrdi, i odista: čitavo brdo, brdo stoji na ulici, zakrčava ulicu: „Da se ukloni ovaj kamen!“ Rekao je: da se ukloni, — vi pojmite dobro njegovo „da se ukloni“? Sećate li se kakav je bio pokojni car? Šta da rade s kamenom? Svi izgubili glavu; i cela Duma, ali glavni je bio, ne sećam se više njegova imena, jedan među prvima tadašnjim velikašima, koji je uglavnom radio. I ovaj velikaš sluša: kažu mu da će koštati petnaest hiljada rubalja, nimalo manje, i to sve u srebru (zato što je papirni novac za vreme pokojnoga cara bio jedino računat u srebru). „Kakvih petnaest hiljada rubalja! Glupost!“ U početku, Englezi htedoše da postave prugu donde, da kamen metnu i odvezu parnom mašinom: ali šta bi to koštalo? Železničkih pruga tada još nije bilo, jedino je radila železnica za Carsko selo...
— Mogli su prosto da ga razbiju, — počeh ja da se mrštim; bilo mi je užasno neprijatno i stid od Verislova; ali on je slušao s očevidnim zadovoljstvom. Shvatio sam da je i on voleo što je gazda bio prisutan, jer se i on stideo od mene, to sam lepo video; čak mi ga je, sećam se, zbog toga bilo kao žao.
— Jeste, tako je, baš na tu ideju su i bili došli, i to baš Monferan; on je tada gradio i Isakijevsku crkvu. Razbiti, veli, pa onda odvući. Jeste, ali šta će to da košta?
— Ništa neće da košta, ima prosto da se razbije i da se odvuče.
— Ne, dozvolite, tu je potrebno postaviti mašinu, parnu mašinu; pa onda: kuda da se odvuče? Pa onda, čitavo brdo? Deset hiljada rubalja, kažu, s manje se ne bi moglo proći, deset ili dvanaest hiljada.
— Ma čujte, Petre Hipolitoviću, to je besmislica, to nije bilo tako... — Ali mi u taj čas Versilov neprimetno namigne, i ja sam u tom namigivanju video toliko saučešće prema gazdi, čak bol zbog njega, da mi se to užasno dopalo, te se nasmejah.
— Pa da, da, — obradovao se gazda koji nije ništa primetio, a užasno se bojao, kao i svi razgovorni ljudi, da će ga ko omesti pitanjima, — ali priđe jedan varošanin, i još mlad, tako, znate, jedan Rus, sa punom bradom, u dugom kaftanu, i možda malo nakresan... uostalom, ne, nije bio nakresan. Tako, stoji ovaj varošanin i sluša kako se oni savetuju, Englezi i Monferan; a ono lice kome je bilo naređeno sve to, došlo već tu s kolima, sluša i ljuti se: koliko dugo već rešavaju i nikako ne mogu da reše; i najedanput spazi izdaleka ovoga varošanina kako stoji i lukavo se smeje, to jest ne lukavo, nisam to hteo da kažem, nego tako kao...
— Podrugljivo, — oprezno mu pomogne Versilov.
— Jeste, jeste, podrugljivo, malo podrugljivo, sa onim dobrim ruskim osmejkom, znate; i ono lice se, naravno, naljuti, znate: „Ti tamo, bradonjo, šta ti čekaš? Koji si ti?“
— Evo, kaže, gledam ovaj kamenčić, vaša Svetlosti!“ Baš je, izgleda, bio Svetlost; biće da je bio knez Suvorov, Italijanski, potomak staroga vojvode... Uostalom, ne, nije bio Suvorov, baš mi je žao što sam mu zaboravio ime, samo, znate, iako je bio Svetlost, ipak je bio čist Rus, pravi ruski tip, široko rusko srce; i doseti se on:
— Da nećeš ti, kaže, da ukloniš ovaj kamen? Što se smeješ?“
— Više se smejem ovim Englezima, vaša Svetlosti, što traže nesrazmernu cenu, jer ruski novčanik je debeo, a oni nemaju kod kuće šta da jedu. Dajte mi sto rubljica, vaša Svetlosti, — i do sutra uveče uklonićemo ovaj kamenčić“.
— Možete zamisliti takav predlog? Englezi, naravno, da se pojedu živi; Monferan se smeje; samo njegova Svetlost, pravo rusko srce, veli: „Neka mu se da sto rubalja! Ali kako ćeš ga, veli, ukloniti?“ — Sutra uveče neće biti tu, vaša Svetlosti“.
— Pa kako ćeš da učiniš to?“
— To je, bez uvrede vaše Svetlosti — moja tajna“, veli, i, znate, onako ruskim jezikom mu je kazao. To se dopalo onome licu: „Da mu se da sve što bude tražio!“ I na tome ostade; šta mislite da je uradio?
Gazda zastade i stade nas meriti ljubaznim pogledom.
— Ne znam, — nasmeši se Versilov; ja sam se mrštio.
— Evo šta je uradio, — progovori gazda, toliko likujući kao da je on sam to učinio, — doveo je mužike sa ašovima, dobre naše proste Ruse, i počeo da kopa pored samoga kamena, pored samoga kraja, jednu rupu; Kopali su celu noć, iskopali su ogromnu rupu, veliku kao kamen, i još možda veću, a kad su iskopali, naredio je da pomalo i oprezno potkopavaju zemlju ispod samoga kamena. I, naravno, zbog toga što su ga potkopavali, kamen nije imao na čemu da stoji, i izgubio je ravnotežu; a čim se izgubila ravnoteža, ljudi kamen s druge strane još pogurnuše rukama, onako na ura, ruski: i kamen, puf u rupu! Onda ga zaspu lopatama, utapkaju maljevima, šljunkom zakaldrmišu, — glatko, i nema kamena više!
— Zamislite! — reče Versilov.
— I šta se tu sabralo naroda, nije se moglo okom sagledati; i oni Englezi dođoše, dosetili su se i oni odavno, i ljute se. Došao i Monferan: to je, veli, sasvim seljački, veli, prosto. Ali u tome i jeste stvar, što je prosto, a vi se niste setili, magarci! I mogu vam reći, onaj načelnik, onaj carski čovek, samo ga je zagrlio i poljubio: „A odakle si ti, veli?“ — „Ja sam iz Jaroslavske gubernije, vaša Svetlosti, idem po svom zanatu, ja sam krojač, a leti dolazim u prestonicu da malo trgujem voćem“. Ta stvar je došla i do vlasti; vlast je naredila da mu se da medalja; i on je dugo šetao s medaljom o vratu, a posle se propio, kažu; znate kako je, Rus, ne može da se uzdrži! Zato nas i danas tuđinci isisavaju — da, tako je to!
— Da, naravno, ruska pamet... — poče Versilov. Ali tu našega razgovornoga gazdu, na njegovu sreću, odazva bolesna gazdarica, i on otrča, jer ja ne bih mogao duže da izdržim. Versilov se smejao.
— Dragi moj, zabavljao me je on čitav sat pre tebe. Taj kamen... to je najgluplja među sličnim patriotskim pričama, ali kako da ga prekineš? I sam si video da se topi od zadovoljstva. Pored toga, taj kamen, izgleda, i danas stoji, samo ako se ne varam, i nije uopšte u rupi...
— Ah, Bože moj! — uzviknuh, — tačno je tako! Ali kako je onda smeo!...
— Šta ti je? Ti se, izgleda, ozbiljno ljutiš; ostavi! On se u stvari pobrkao: još u vreme moga detinjstva slušao sam jednu sličnu priču o kamenu, samo, naravno, ne ovako i ne o ovom kamenu. Molim te: „došlo do vlasti“. Cela njegova duša bila je ushićena u tom času kad je „došao do vlasti“. U toj žalosnoj sredini ne može se bez sličnih anegdota. Imaju ih oni mnogo, i one im se dopadaju, poglavito zbog njihove preteranosti. Ništa nisu učili, ništa ne znaju tačno, ali neki put hoće ljudi, sem o kartama i svom poslu, da porazgovaraju i o opštečovečanskim, poetskim stvarima... Šta je on, ko je taj Petar Hipolitović?
— Vrlo siromah, i još i nesrećan čovek.
— Eto vidiš, verovatno i ne igra karte. Ponavljam, pričajući ovu glupost, on zadovoljava svoju ljubav prema bližnjem: hteo je i nas da načini srećnima. Patriotsko osećanje je tim zadovoljeno.
Imaju, na primer, još jednu anegdotu, o tome kako su Zavjalovu Englezi davali milion rubalja samo da ne meće svoju fabričku marku na svoje proizvode.
— Ah, Bože moj, već sam slušao tu anegdotu.
— Ko je nije čuo! I onaj ko priča čak dobro zna da si je već sigurno čuo, ali ipak priča, namerno uobražavajući da je nisi čuo. Anegdota o snu švedskoga kralja — ona izgleda da je već zastarela; ali u mojim mladim godinama ponavljali cu je ca zanosom i s tajanstvenim šapatom, kao i onu priču kako je neko, na početku ovoga veka, klečao na kolenima pred senatorima u senatu. O komandantu Bašuckom bilo je takođe mnogo priča, na primer kako je ukraden njegov spomenik. Naročito su omiljene priče iz dvorskoga života; na primer, priče o Černiševu, ministru pređašnjega cara, na koji je način, on, starac od sedamdeset godina, tako umeo da udesi svoju spoljašnost da je izgledalo da mu ima trideset godina, tako da mu se i pokojni car čudio na primanju...
— I to sam čuo...
— Ko je nije čuo? Sve su te anegdote vrhunac poremećenosti; ali znaj da je ovaj tip poremećenosti mnogo dublje i dalje rasprostranjen, nego što mislimo. Želja da se slaže, sa ciljem da se usreći bližnji, javlja se čak i u našem boljem društvu, jer svi mi patimo od te preteranosti naših srdaca. Samo, mi imamo priče druge vrste: šta mi sve ne pričamo o Americi samo, to je — strašno, i to naši državnici! I ja sam, priznajem, spadam u taj poremećeni tip ljudi, i od toga sam stradao celoga života...
— O Černiševu sam i ja nekoliko puta pričao.
— I ti si dakle pričao već?
— Ovde ima sem mene još jedan kirajdžija, jedan činovnik, i on je rošav, već stariji čovek, ali je užasan prozaik, i čim Petar Hipolitović prozbori reč, odmah počne da ga prekida i da mu protivreči. I dotle ga je doveo, da mu onaj služi kao rob i ugađa mu, samo da bi ga kirajdžija slušao.
— To je već drugi tip poremećenosti, i, možda, odvratniji od prvoga. Prvi — sav oduševljenje! „Pusti samo da preklapam — videćeš da će sve lepo ispasti!“ Drugi tip — sav mrzovolja i proza: „ne dam ti da preklapaš! gde, kad, koje godine?“ — jednom reči čovek bez srca. Dragi prijatelju, pusti čoveka uvek neka malo polaguje — to je potpuno nevino. Pusti ga čak neka mnogo polaguje. Prvo, to će pokazati tvoju delikatnost, a drugo, zbog toga će i tebi dati da polaguješ — dakle, dve koristi u isti mah. Que diable![27] Treba voleti bližnjega svoga. Ali meni je već vreme. Divno li si se ovde smestio, — dodade on dižući se ca stolice. — Reći ću Sofiji Andrejevnoj i tvojoj sestri da sam te posetio i zatekao te u dobrom zdravlju. Do viđenja, dragi moj!
Kako, zar je to sve? Ma to nije bilo ono što sam ja tražio; ja sam čekao drugo, glavno, mada sam potpuno pojimao da ne može biti drukčije. Uzeo sam sveću i pođoh da ga pratim niza stepenice; dotrča i moj gazda, ali ga ja, krišom od Versilova, snažno uhvatih za ruku i svirepo ga odgurnuh. On me je pogledao unezveren, ali se odmah izgubio.
— Ove stepenice... — mrmljao je Versilov, razvlačeći reči, očevidno samo zato da bi nešto govorio, i očevidno bojeći se da ja što ne bih rekao, — ove stepenice —Ja sam se odvikao od njih, a ti si na trećem spratu, uostalom sad znam put... ne uznemiruj se, dragi moj, još ćeš nazepsti.
Ali se ja ne vratih. Spuštali smo se već niza druge stepenice.
— Čekao sam vas sva ova tri dana, — ote mi se iznenada, kao da govorim sâm sebi; stade mi dah.
— Hvala ti, dragi moj!
— Znao sam da ćete neizostavno doći.
— I ja sam znao da ti znaš da ću neizostavno doći. Hvala ti, dragi moj!
On zaćuta. Dođosmo već do izlaznih vrata, a ja sam neprestano išao za njim. On otvori vrata; vetar duhnu brzo i ugasi mi sveću. Tada ga ja najedanput uhvatih za ruku; bio je potpun mrak. On zadrhta, ali je ćutao. ja se prignuh njegovoj ruci i najedanput stadoh da je žudno ljubim, nekoliko puta, mnogo puta.
— Dragi moj mali, zašto me toliko voliš? — progovori on, ali već sasvim drukčijim glasom. Njegov glas je drhtao, u njemu je odjekivalo nešto sasvim novo, kao da to nije on govorio.
Hteo sam nešto da odgovorim, ali mi ne dođe na um šta, i otrčah natrag, gore. On je jednako čekao u mestu, i tek kad sam dotrčao do stana, čuo sam kako su se otvorila i zalupila s treskom spoljna vrata dole. Pored gazde koji se opet zbog nečega došunjao, probih se u moju sobu, zaključah vrata i, ne paleći sveću, bacih se na krevet, licem u jastuk i — stadoh da plačem, da plačem. sad sam se prvi put zaplakao posle Tušara! Jecao sam toliko snažno, i bio sam toliko srećan... ali našto da to opisujem!
Zapisao sam ovo ne stideći se, zato što je, možda, sve ovo bilo i lepo, bez obzira na to što je bilo budalasto.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 2 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 5 1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu