Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Dostojevski

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Dostojevski

Počalji od Mustra Uto Feb 06, 2018 2:21 pm

First topic message reminder :

Dostojevski - Page 4 0710.Nesterov.Mihail.Molchanie.1903.holst.maslo.71h116.sm





PRVI DEO

GLAVA PRVA
I
Ne mogavši da se savladam, sedoh da napišem ovu istoriju mojih prvih koraka u životu, iako sam mogao proći i bez toga... Jedno znam pouzdano: nikad neću sesti da pišem svoju autobiografiju, pa makar živeo i do sto godina. Mora čovek biti baš bedno u sebe zaljubljen, pa da bez stida piše sâm o sebi. Ipak se opravdavam time što ne pišem iz istih razloga zbog kojih pišu svi, to jest zbog pohvale čitalačke. Što sam se iznenada rešio da napišem od reči do reči sve što se sa mnom dogodilo od prošle godine, to sam učinio po unutrašnjoj potrebi: toliko sam potresen svim onim što se desilo. Zapisaću samo događaje, izbegavajući koliko je god moguće sve što je sporedno, a naročito književne ukrase; književnik piše trideset godina, i na kraju krajeva opet ne zna zašto je pisao toliko. ja nisam književnik, niti hoću da budem književnik, i smatrao bih da je neprilično i ružno da iznosim unutrašnjost moje duše i lep opis mojih osećanja na njihovu književnu pijacu. Međutim, na žalost, predosećam da, kako mi izgleda, nije moguće potpuno proći bez opisivanja osećanja i bez razmišljanja (možda čak i otrcanih razmišljanja). Toliko razorno deluje na čoveka književni rad, čak i kad piše samo za sebe. Razmišljanja će možda biti čak i vrlo otrcanih, jer je vrlo moguće da ono što čovek sâm ceni, nema nikakve vrednosti za druge. Ali sve to na stranu. Pri svem tom, evo ipak predgovora! Više u tom pravcu neće biti.
Na posao! Mada ništa nije teže nego prići ma kom poslu, možda čak i svakom poslu.


Poslednji put izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 12:12 pm, izmenio ukupno 2 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 11:56 am

Dostojevski - Page 4 _._1877._._89_53


IV
Od kneza, koga sam tada ostavio bio s Lizom, otišao sam oko jednoga sata posle podne u moj pređašnji stan. Zaboravio sam da kažem da je dan bio vlažan i mutan, da je počela jugovina i topao vetar, koji je u stanju da rastroji nerve i jednoga slona. Gazda me je primio vrlo radosno, raspričao se i ustumarao, što ja strašno mrzim, naročito u takvim prilikama. Pozdravio sam ga suvo i otišao pravo u svoju sobu, ali on pođe za mnom, i mada nije smeo da me zapitkuje, ipak mu je radoznalost sijala iz očiju, i gledao je tako kao da ima čak neko pravo da bude radoznao. Morao sam biti s njim ljubazan, u sopstvenom interesu: premda mi je neophodno potrebno bilo da izvesne stvari saznam od njega (a znao sam da ću ih saznati), ipak mi je bilo i odvratno da počnem da se o njima raspitujem. Prvo sam ga pitao o zdravlju njegove žene, te pređosmo kod nje. Ona me je, istina, primila pažljivo, ali vrlo zvanično i štedeći reči; to me je malo umirilo. Ipak sam toga dana saznao vrlo čudne stvari.
Naravno, Lambert je dolazio; a docnije je bio još dva puta i „razgledao ove sobe“, rekavši da će ih možda uzeti pod kiriju! Dolazila je nekoliko puta i Darja Onisimovna, ko zna zašto: „bila je vrlo radoznala“ — reče gazda za nju; ali mu ja ne učinih zadovoljstvo da zapitam: zašto je bila radoznala. Uopšte se nisam ni za šta raspitivao; govorio je samo on, gazda, a ja sam se pretvarao da nešto tražim u svom koferu (u kome gotovo ničega nije ni bilo). Najdosadnije je bilo to što je i on počeo da igra ulogu tajanstvenog čoveka, i, kad je primetio da se ustežem da ga ispitujem, počeo je da smatra za dužnost da što manje govori, i da bude čak zagonetan.
— Dolazila je i gospođica — reče on, gledajući me čudno.
— Koja gospođica?
— Ana Andrejevna; bila je dvaput; upoznala se s mojom ženom. Ona je zdravo prijatna, vrlo ljubazna dama. Takvo poznanstvo vrlo mnogo vredi, Arkadije Makaroviću... — Rekavši to, približio mi se za jedan korak: vrlo je želeo da nešto pojmim.
— Zar dvaput? — začudih se ja.
— Drugi put je došla zajedno s bratom. Sigurno s Lambertom, pomislih nehotice.
— Ne, ne; ne s gospodinom Lambertom — pogodio je odmah moju misao, kao da je svojim očima prozreo moju dušu — nego s njenim bratom, pravim, mladim gospodinom Versilovom. On je kamerjunker, čini mi se?
Bio sam vrlo zbunjen; posmatrao me je smešeći se vrlo ljubazno.
— Ah, znate li ko je još dolazio da vas traži! — ona mamzel, Francuskinja, mamzel Alfonsina de Verdenj. Ah, što lepo peva, i što divno deklamuje stihove! Išla je krišom u Carsko Selo, knezu Nikolaju Ivanoviću, da mu, veli, proda, retko, crno kučence, manje od pesnice...
Zamolih ga da me ostavi da budem sam, izgovarajući se da me boli glava. On mi odmah učini po volji, čak i ne dovršivši rečenicu koju je počeo, i ne samo nimalo uvređen nego gotovo sa zadovoljstvom; tajanstveno je odmahnuo rukom, kao daJe hteo reći: „Razumem, razumem“; i mada to nije izgovorio, ipak je zato za svoje zadovoljstvo izašao iz sobe na prstima. Ima na svetu vrlo dosadnih ljudi.
Sedeo sam sâm, razmišljajući oko sat i po; uostalom, nisam ni o čem razmišljao, nego sam samo bio zamišljen. Bio sam zbunjen, ali nisam nimalo bio iznenađen. Očekivao sam još nešto više, još veća čuda. „Možda su do sada neka čuda već i počinili“, mislio sam u sebi. Čvrsto sam i odavno bio uveren, još kod kuće, da je mašina navijena, i da ide punom parom. „Jedino još mene nemaju“, to pomislih opet, s nekim razdraženim i prijatnim samozadovoljstvom. Da me nestrpljivo čekaju, i da hoće da u mome stanu nešto izvedu — bilo je jasno kao dan. „Da neće svadbu staroga kneza? Oko njega i jeste čitava ta trka. Samo, gospodo, pitanje je da li ću to dopustiti Ja?“ — završih opet s ponositim zadovoljstvom.
„Ako se uopšte upustim u to, odmah ću upasti u vihor, opet, kao slamka. Da li sam sad, ovoga trenutka, još slobodan, ili nisam više? Da li se još mogu večeras vratiti mami, i reći sebi, kao što sam mogao ovih prošlih dana:
’Potpuno sam svoj’“
To je suština mojih pitanja, ili, bolje reći, otkucaja moga srca, za taj sat i po za koje vreme sam sedeo u uglu na krevetu, nalakćen na kolena, rukama podupirući glavu. Znao sam, još i tada sam znao: da su sva ova pitanja čista besmislica, i da me njima privlači jedino ona — ona i samo ona! Najzad sam to izgovorio otvoreno, i čak napisao crno na belo; a ni sada, kad ovo pišem, godinu dana posle toga, još ne znam kakvim imenom da nazovem svoje tadašnje osećanje!
Meni je nesumnjivo vrlo mnogo bilo žao Lize; srce mi je bilo puno najiskrenijeg bola zbog nje!
Već sam taj jedan osećaj bola bio bi u stanju da čini mi se, umiri ili suzbije, makar privremeno, moju čulnost (opet pominjem ovu reč). Ali me je vukla beskrajna radoznalost, i neki strah, i još jedno osećanje — ne znam kakvo; ali znam, i znao sam još i tada da je bilo ružno; možda sam želeo da joj padnem pred noge, a možda sam hteo i da je metnem na sve muke, i da joj „što brže, što brže“ nešto dokažem. Nikakav bol i nikakvo sažaljenje prema Lizi, nije više moglo od toga da me zadrži. A kako onda mogu ustati i poći kući... Makaru Ivanoviću?
„A zar ne bi bilo moguće poći k njima samo zato da od njih sve saznam; i odmah otići od njih na svagda, prošavši nepovređen pored čuda i čudovišta?“
Bilo je tri sata kada sam se trgao; čim sam video da sam gotovo odocnio, izađoh brzo, uzeh kola i poleteh Ani Andrejevnoj.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 11:57 am

Dostojevski - Page 4 Image



GLAVA PETA
I
Ana Andrejevna je, čim su me kod nje prijavili, ostavila ručni rad i brzo mi izišla u susret, u prvu sobu, što se nikad ranije nije događalo. Pružila mi je obe ruke i porumenela. Ne rekavši ni reči odvela me je u svoju sobu, sela opet za rad, a meni dala mesto pored sebe; ali više nije produžila da šije, nego me je gledala sa toplim sažaljenjem ne govoreći ništa.
— Vi ste mi slali Darju Onisimovnu, — otpočeh ja otvoreno, malo u nezgodi zbog i odveć pokazanoga sažaljenja, mada mi je ono laskalo.
Ona uze da govori, ne vodeći računa o mome pitanju.
— Čula sam sve, znam sve. Ta užasna noć... O, koliko mora da ste patili! je li istina, je li zbilja istina da su vas našli smrznutog na ulici?
— To vam je... Lambert... — promrmljah ja, porumenevši.
— Od njega sam ranije saznala; ali sam ipak čekala vas. Doleteo je bio ovamo kod mene sav uplašen! U vaš stan... tamo gde ste ležali bolesni, nisu hteli da ga puste k vama... i čudno su ga dočekali... Pravo da kažem, ne znam kako je tekla stvar, ali mi je on ispričao sve što se desilo one noći: rekao mi je da ste vi, čim ste došli k sebi, spominjali mene i... svoju odanost prema meni. Bila sam dirnuta do suza, Arkadije Makaroviću; odista, ne znam čime sam zaslužila tako tople simpatije s vaše strane, i još u onom stanju u kome ste se tada nalazili! Recite, g. Lambert je vaš drug iz detinjstva?
— Jeste... ali onom prilikom... priznajem, bio sam neoprezan, i možda sam mu rekao više nego što je trebalo.
— O, za onu mračnu, užasnu intrigu saznala bih ja i bez njega! Uvek, uvek sam predosećala da će vas dovesti dotle. Recite, je li istina da se Bjoring drznuo da na vas digne ruku?
Predstavljala je stvar tako kao da su Bjoring i ona krivi što sam se našao smrznut pod kapijom. Ima i pravo, pomislih, i buknuh:
— Da je digao ruku na mene, ne bi ostao čitav, i ja ne bih sedeo ovde pored vas neosvećen — odgovorih joj vatreno.
Osećao sam da ona, iz nekoga razloga, želi da me razdraži, da me protiv nekoga (uostalom, poznato mi je bilo protiv koga) naljuti; pa ipak sam upao u tu njenu klopku.
—Kad kažete: da ste predviđali da će me dotle dovesti, to je samo jedna sumnja u mene od strane Katarine Nikolajevne... a sasvim je tačno da je ona svoja lepa osećanja prema meni odveć brzo promenila u sumnju... —Odveć brzo, u tome je stvar! —prihvati Ana Andrejevna sa malo preteranim oduševljenjem. O, kad biste znali kakve se sad tamo pletu intrige! Naravno, Arkadije Makaroviću, vama je teško da shvatite u kakvom sam ja sad nezgodnom položaju — reče ona, porumenevši i oborivši oči. Tada, onoga jutra kad smo se ovde poslednji put videli, učinila sam ja jedan korak koji ne može razumeti svako, ne može ga shvatiti kao što bi ga shvatio čovek vaše još nezaražene pameti, i vaše mile, neiskvarene, sveže duše. Budite uvereni, dragi prijatelju, da ću umeti da cenim vašu predanost prema meni, i da ću vam biti večito blagodarna. U otmenom društvu, naravno, baciće se na mene kamenom, i to već i čine. Ali kad bi i bili u pravu, sa svoga odvratnog gledišta, ko bi ipak mogao, ko bi od njih smeo i tada da me osudi?! Otac me je od detinjstva napustio; mi Versilovi — stara, otmena ruska familija, mi smo bez igde ičega; ja jedem tuđ hleb dobijen kao milostinju. Zar nije bilo prirodno da se okrenem — onom koji mi je još od detinjstva zamenio oca, čiju sam dobrotu osećala u toku tolikih godina? Moja osećanja prema njemu vidi samo
Bog, i on će suditi, a ne dopuštam da me zbog koraka koji sam načinila, sudi otmeno društvo! I kad se, uza sve, pletu još i najprepredenije, najmračnije intrige, i kad rođena kći hoće da upropasti dobroćudnoga, velikodušnoga oca, zar je moguće dalje trpeti? Ne, spašću ga, makar izgubila i svoje dobro ime! Spremna sam da kod njega živim i prosto kao bolničarka, da budem njegov stražar, njegova dadilja, ali ne dam hladnom, odvratnom računu otmenoga društva da likuje!
Govorila je s neobičnim oduševljenjem, koje je, vrlo moguće, u pola bilo i namešteno, ali ipak i iskreno, jer se videlo da se sva zagrejala za stvar. ja, ja sam osećao da laže (iako iskreno, jer se može i iskreno lagati) i da je ružno ono što sad čini; ali čudna se stvar čoveku događa sa ženama: ona prividna pristojnost, one otmene forme, ona nepristupačna društvena otmenost i ponosita nevinost — sve me je to zbunjivalo, te sam joj sve odobravao, to jest dokle sam bio kod nje; u svakom slučaju, nisam mogao da se rešim da joj protivrečim. O, muškarac je u nesumnjivom moralnom ropstvu žene; naročito kad je velikodušan! Žena je u stanju da velikodušnog čoveka uveri u sve što joj je volja. „Ona i Lambert — Bože!“ mislio sam u sebi, gledajući je u nedoumici. Uostalom, reći ću sve: ni do danas nisam u stanju da iskažem svoj sud o njoj; njena stvarna osećanja mogao je videti jedino Bog; a sem toga je čovek jedna tako složena mašina, da ga u izvesnim slučajevima nikako nije moguće razumeti, a naročito ako je taj čovek — žena.
— Ana Andrejevna, šta vi u stvari od mene očekujete? — zapitah je ja dosta odlučno.
— Kako? Šta znači vaše pitanje, Arkadije Makaroviću?
— Meni izgleda po svemu... i još po nekim drugim zaključcima... — uzeh ja da objašnjavam zbunjeno — da ste me zvali jer očekujete nešto od mene; dakle, šta je to?
Ona opet uze da govori, isto onako naglo i oduševljeno, ali ne odgovarajući na moje pitanje:
— Ah, ja ne mogu, ja sam odveć gorda da ulazim u objašnjenja i sporazume s nepoznatim licima kao što je g. Lambert. Čekala sam vas, a ne g. Lamberta. Moja situacija je očajna, užasna, Arkadije Makaroviću! Moram da upotrebljavam lukavstva, pošto sam okružena špijunima te žene, i to ne mogu da podnesem. Unižavam se gotovo do intrige, te sam čekala vas kao svoga spasioca. Ne može me niko optuživati za to što željno gledam oko sebe da nađem bar jednoga prijatelja; i zbog toga i nije čudno što sam se obradovala prijatelju: čovek koji me je čak i one noći, gotovo smrznut, spominjao, izgovarao samo moje ime — nesumnjivo mi je odan prijatelj. Tako sam za sve vreme mislila, i zbog toga i polažem sve nade u vas.
Govoreći to, nestrpljivo mi je gledala u oči. I eto, opet nisam imao hrabrosti da je razuverim, da joj otvoreno objasnim da ju je Lambert obmanuo; da ja njemu uopšte nisam tada govorio kako sam tobože njoj odan, i da uopšte nisam spominjao „samo njeno ime‘\ Na taj sam način ćutanjem potvrdio Lambertovu laž. Ona je, međutim, uveren sam, i sama odveć dobro znala da je Lambert stvar preuveličao, da ju je prosto slagao, u nameri da nađe zgodan izgovor da je poseti i da s njom stupi u vezu. Dok mi je gledala u oči, kao uverena u istinitost mojih reči i moje odanosti, u stvari je znala da ja neću smeti da odreknem — s jedne strane iz delikatnosti, a s druge strane zbog svoje mladićke stidljivosti. Uostalom, da li imam pravo u ovom nagađanju, ili nemam, ne znam. Možda sam samo strašno pokvaren.
— Mene će zaštititi moj brat — reče ona najzad vatreno, videći da neću da odgovorim.
— Rekli su mi da ste s njim dolazili u moj stan — promrmljah zbunjeno.
— Ali nesrećni knez Nikola Ivanović nema gde da se spase od te intrige, ili, bolje reći, od svoje rođene kćeri, sem u vašem stanu, to jest u stanu svoga prijatelja; valjda tek ima prava da vas smatra za prijatelja!... I tada, ako samo hoćete da učinite što u njegovu korist, učinite — ako samo imate toliko velikodu šnosti i hrabrosti... najzad, ako uistinu išta možete učiniti. O, to nije radi mene, nego radi nesrećnoga starca koji vas je jedini iskreno voleo, koji vam je naklonjen srcem kao da ste mu sin, i koji i dan danji čezne za vama! Za sebe, ništa ne očekujem od vas — kad je čak i moj rođeni otac onako lukavo, onako pakosno postupio prema meni!
— Meni se čini da Andreja Petrović... — počeh ja.
— Andreja Petrović — prekide me ona s tužnim osmehom — Andreja Petrović mi je na moje otvoreno pitanje, tada, odgovorio uz časnu reč: da nikad nije imao nikakvih namera u pogledu Katarine Nikolajevne, što sam ja potpuno i verovala, kad sam preduzela svoj korak; međutim, pokazalo se da se uznemirio čim je dobio vest o nekom g. Bjoringu.
— Nije tako! — rekoh ja — u jednom trenutku sam i ja poverovao u njegovu ljubav prema toj dami, ali to nije tačno... A kad bi i bilo tačno, sada, čini mi se, sad može biti potpuno miran... posle ostavke toga gospodina.
— Koga gospodina?
— Bjoringa.
— A ko vam je rekao za ostavku? Možda nikad ranije taj gospodin nije imao toliki uticaj — nasmeje se ona zlobno; još mi se učinilo da je mene pogledala podrugljivo.
— Tako mi je rekla Darja Onisimovna — promrmljah ja u zabuni koju nisam bio u stanju da sakrijem i koju je i ona vrlo dobro spazila.
— Darja Onisimovna je simpatična žena, i, naravno, ne mogu da joj zabranim da me voli, ali ona nema sredstava da sazna stvari koje je se ne tiču.
Srce mi se zgrčilo; ako je imala nameru da zapali moju srdžbu, srdžba se u meni odista i pojavila, ali ne prema onoj dami, nego samo prema Ani Andrejevnoj. Ustadoh s mesta.
— Kao pošten čovek, moram vam unapred reći, Ana Andrejevna, da vaša očekivanja... u pogledu mene... mogu da se pokažu kao vrlo uzaludna.
— Ja očekujem da ćete biti na mojoj strani — pogleda me ona čvrsto — uz mene, koju su svi napustili... uz vašu sestru, ako hoćete, Arkadije Makaroviću!
Još trenutak, pa bi se i zaplakala.
— Onda bolje ne očekujte, zato što „možda“ ništa od svega neće biti — promucah ja s neiskazano mučnim osećanjem.
— Kako da razumem ove vaše reči? — reče ona vrlo bojažljivo.
— Prosto tako da ću ja da odem od svih vas, i — basta! — uzviknuh najednom, gotovo u ljutini — a dokument ću da pocepam. Zbogom!
Pa joj se poklonih i izađoh ćuteći, ali u isto vreme ne smejući da je pogledam. Nisam još bio sišao niza stepenice, kad me stiže Darja Onisimovna, a gde je bila dok sam razgovarao sa Anom Andrejevnom — ne znam. Nije mi rekla ni reči, nego mi je samo predala hartijicu i utekla natrag. Otvorih listić: na njemu je bila napisana čitko i jasno Lambertova adresa, spremljena očevidno još pre nekoliko dana. Setih se da sam Darji Onisimovnoj, kad je tada bila kod mene, rekao da ne znam gde sedi Lambert, ali sam joj to rekao u smislu da „ne znam, i da ne želim da znam“. Lambertovu adresu sam već dobio od Lize, koju sam naročito zamolio da je nađe u prijavnom odeljenju. Ispad Ane Andrejevne učinio mi se bezobrazan, čak ciničan: ne mareći za to što sam joj odrekao pomoć, ona me, ne verujući mi nimalo, otvoreno upućuje Lambertu. Bilo mi je potpuno jasno da joj je sve o dokumentu poznato — a od koga bi mogla saznati ako ne od Lamberta, kome me je zbog toga i slala — da pregovaram.
„Očevidno je da me svi bez izuzetka smatraju za žutokljunog mališana bez volje i karaktera, s kojim se može raditi što se hoće!“ — mislio sam, gnevan.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 11:58 am

Dostojevski - Page 4 _40_70


II
Ipak sam otišao Lambertu. A i gde da idem, onako radoznao kakav sam u tom trenutku bio? Lambert je, kako se pokazalo, sedeo vrlo daleko, u Krivoj ulici, kod Letnje bašte, i to u istom stanu gde i ranije. Ali tada, kad sam ono pobegao od njega, toliko sam malo gledao na ulice i na rastojanja da sam se, kad mi je Liza pre četiri dana dala njegovu adresu, iznenadio, i gotovo nisam hteo verovati da on tamo stanuje. Pred vratima njegovoga stana, na trećem spratu, još dok sam se peo uz stepenice, spazio sam dva mladića, za koje sam pomislio da su zazvonili pre mene, i da čekaju da im se otvori. Dok sam se peo, obojica su me, okrenuvši leđa vratima, posmatrala pažljivo. „Ovde ima više stanova; sigurno idu kod drugih kirajdžija“, mislio sam natmuren, penjući se. Bilo bi mi vrlo neprijatno da kod Lamberta zastanem još koga. Trudeći se da ih ne pogledam, pružih ruku da zazvonim.
— Atande![60] — reče mi jedan.
— Molim vas, nemojte odmah da zvonite — progovori drugi mladić zvonkim i nežnim glasićem i malo otežući reči. — sad ćemo biti gotovi, pa ćemo zajedno zazvoniti; pristajete li tako?
Ja zastadoh. Obojica su bili još mladi, moglo im je biti dvadeset, do dvadeset i dve godine; tu kod vrata bavili su se nečim čudnim, tako da sam ih posmatrao s iznenađenjem. Onaj što je rekao „atande“, bio je mladić vrlo visokoga rasta, mršav i ispijen, ali vrlo muskulozan, sa sasvim malom glavom prema rastu, i sa čudnim, nekako komičnoozbiljnim izrazom na rošavom, dosta inteligentnom i čak prijatnom licu. Oči su mu gledale preterano ukočeno, i pogled mu je imao neku sasvim nepotrebnu i izlišnu odlučnost. Bio je odeven vrlo rđavo: nosio je jedan stari vatom postavljen zimski kaput s izlizanom krznenom jakom, koji mu je prema rastu bio kratak — očevidno tuđ; rđave, gotovo seljačke čizme, i užasno izubijan i požuteo cilindar na glavi. Ceo je bio prljav: ruke, bez rukavica, bile su mu nečiste, a dugački nokti zagađeni. Njegov drug, naprotiv, bio je elegantno odeven, sudeći po njegovoj lakoj bundi od kuninog krzna, po elegantnom šeširu i novim svetlim rukavicama na tankim rukama; beše otprilike moga rasta, i njegovo sveže i mlado lice imalo je vrlo simpatičan izraz.
Onaj dugački skinu s vrata mašnu, potpuno otrcanu i masnu, uvijenu već kao kakav gajtan, a lepi mladić izvadi iz cepa drugu, crnu kravaticu, maločas kupljenu, i stade da je vezuje oko vrata svome dugačkome drugu, koji je poslušno i sa užasno ozbiljnim licem istegao vrlo dugi vrat, i razgrnuo kaput oko ramena.
— Ne, ne može tako — reče ovaj što je vezivao mašnu; — sa tako prljavom košuljom, ne samo da neće biti nikakav efekt, nego ćeš izgledati još prljaviji. Jesam ti rekao da metneš čistu ogrlicu! Ne umem da ti vežem... umete li vi? — obrati se iznenada meni.
— Šta? — zapitah ja.
— Evo, da mu vežete mašnu. Vidite, treba je nekako vezati da se ne vidi prljava košulja, inače propade ceo efekt. Naročito sam mu maločas kupio tu novu mašnu kod Filipa berberina, za rublju.
— Za to si dao onu rublju? — promrmlja dugački.
— Jeste, onu rublju; sad nemam više ni kopejke Ne umete ni vi? U tom slučaju moraćemo da zamolimo Alfonsinu.
— Kod Lamberta ćete? — zapita me dugački oštro.
— Kod Lamberta — odgovorih i ja isto tako oštro i pogledah mu u oči.
— Dolgorowku? — zapita on istim tonom i istim glasom.
— Ne, nisam Korovkin — odgovorih takođe oštro, razumevši ga pogrešno.
— Dolgorowku?! — gotovo se razdra dugački, ponavljajući, i prilazeći mi gotovo s pretnjom. Njegov drug stade da se kikoće.
— On kaže Dolgorowku, a ne Korovkin — objasni mi on. — Znate, Francuzi u Journal-u des Débats, često izokreću ruska prezimena.
— U Indérepdanse[61] — progunđa dugački.
— Pa svejedno, i u Indérepdanse Dolgorukoga, na primer, pišu Dolgorowku — čitao sam i sâm, a V-a uvek pišu comte Wallonieff.
— Dobounu! — dreknu dugački.
— Jeste, ima i neki Dobounu; pročitao sam, pa smo se obojica smejali: neka ruska M-me Dobounu, u inostranstvu... ali zašto da ih sad sve ređamo? — obrati se on dugačkome.
— Izvinite, vi ste g. Dolgoruki?
— Jeste, ja sam Dolgoruki; a otkuda znate? Onaj dugački šapnu nešto simpatičnome mladiću, ovaj se namršti i zlovoljno odmahnu rukom; a dugački se obrati meni:
— Monsieur le prinse, vous n aves pas de rouble d argent pour nous, pas deux, mais un seul, voulezvous?[62]
— Ax, nakazo — viknu mali.
— Nous vous rendons,[63] — završi dugački, govoreći francuski grubo i nespretno.
— On je, znate, cinik — nasmeja se mali — mislite da ne zna francuski? On govori francuski kao pravi Parižanin, a sad samo ismeva Ruse koji užasno vole da u društvu glasno govore između sebe francuski, a ne znaju...
— Dans les wagons[64], — dodade svoje objašnjenje dugački.
— Pa dobro, po vagonima: uf, što si dosadan! Nije potrebno da objašnjavaš. To mu je zadovoljstvo: da izigrava glupaka!
Ja međutim izvadih rublju i pružih je dugačkome.
— Nous vous rendons — reče on i strpa rublju u džep; zatim se okrenu vratima, i sa potpuno mirnim i ozbiljnim licem stade da u njih udara vrhom svoje ogromne grube čizme; i sve to, kao što rekoh, bez ikakvoga razdraženja,..
— Ah, opet ćeš da se potučeš s Lambertom! — primeti mali uznemireno. — Bolje da zazvonite vi!
Ja zazvonih, ali dugački ipak produži da udara čizmom.
— Ah, sacré...[65] — ču se Lambertov glas iznutra, i on brzo otvori vrata.
— Dites donc, voulez-vouz que je vous casse la tête, mon ami![66] — viknu on na dugačkoga.
— Mon ami, voilà Dolgorowku, l autre mon ami[67] — reče važno i ozbiljno dugački, ukočeno gledajući Lamberta, koji je bio sav crven od ljutine. Ali čim je video mene, odmah se preobrazio.
— To si ti, Arkadije! Najzad! Dakle, ozdravio si, ozdravio si najzad?
Uhvati me za ruke i snažno ih prodrma; jednom reči, beše on tako iskreno oduševljen, da mi je bilo neobično prijatno, čak sam ga i poljubio.
— Prvo sam došao kod tebe!
— Alphonisne! — viknu Lambert. Alfonsina se odmah pojavi iza zaklona.
— Le voilà![68]
— S est lui![69] — kliknu Alfonsina, pljesnu rukama, i raširi ih ponova, u nameri da me zagrli, ali me Lambert uze u zaštitu.
— No-no-no, Tout beau![70] — reče joj preteći, kao kučetu... Arkadije, danas smo se dogovorili nas nekoliko da ručamo u Tatarskom restoranu. sad te više ne puštam, i ti ćeš sa nama. Ručaćemo zajedno; ove ću brzo skinuti s vrata — i tada ćemo moći da se narazgovaramo. Ta uđi, uđi! sad ćemo, uostalom, odmah i da polazimo... postoj samo jedan časak...
Uđoh u sobu i stadoh nasred nje, obzirući se oko sebe i pokušavajući da je poznam. Lambert se iza zaklona brzo preoblačio. Dugački i njegov prijatelj takođe pođoše za mnom, bez obzira na reči kojima ih je Lambert dočekao. Svi smo stajali.
— M-lle Alphonsine, voulez-vous me baiser?[71] — progunđa dugački.
— M-lle Alphonsine — približi joj se i mali, pokazujući joj mašnu, ali se ona na obojicu okomi ljutito.
— Ah, le petit vilain! — reče ona malome; — ne m approchez pas, ne me salissez pas! et vous, le grand dadais, je vous flanque à la porte Tous les deux, savez-vous sela.[72]
Mali, bez obzira na to što se ona prezrivo i sa gađenja od njega otimala, kao da se zbilja boji da je ne uprlja (što nikako nisam mogao da razumem, zato što je mali bio toliko lep, i što se videlo da je tako lepo obučen kad je skinuo bundu) — mali ju je neprestano molio da njegovom drugu veže mašnu, a pre toga da mu metne jednu Lambertovu čistu ogrlicu. Ona se toliko naljutila na to, da je gotovo htela da ih bije; ali kad je čuo šta oni hoće, Lambert joj iza zaklona dovikne da ih ne zadržava, nego neka im učini što žele, „inače neće otići“, dodade on. Alfonsina odmah nađe jedan kraj, i veže dugačkome mašnu bez ikakvoga gađenja. A ovaj, isto kao i na stepenicama, izduži pred nju vrat dok je vezivala.
— M-lle Alphonsine, avez-vous vendu votre bologne?[73] — zapita on.
— Qu est se que ça, ma bologne?[74]
Mali joj objasni da „ma bologne“ znači njeno bolonjsko kuče.
— Tiens, quel est se baragouin?[75]
— Je parle comme une dame russe sur les eaux minérales,[76] — odgovori le grand dadais, još jednako držeći izdužen vrat.
— Qu est se que ça qu une dame russe sur les eaux minérales et... où est donc votre jolie montre, que Lambert vous a donné[77] — obrati se ona malome.
— Šta, opet je bez sata? — ču se ljutit glas Lambertov iza zaklona.
Potrošili smo ga! — gunđao je le grand dadais.
— Prodao sam ga za osam rubalja: bio je samo srebrn, pa pozlaćen, a vi ste kazali da je zlatan. Takav se i nov prodaje sad za šesnaest rubalja — odgovori mali Lambertu, braneći se zlovoljno.
— Tome moram da načinim kraj! — još ljuće produži Lambert. — Mladi prijatelju, ne kupujem ja vama odelo, i ne poklanjam vam lepe stvari da ih trošite na vašega dugačkoga prijatelja... Kakvu ste to mašnu kupili?
— Dao sam za nju samo jednu rublju; ali ne od vaših. Nije imao mašne, a još mu treba kupiti i šešir.
— Glupost! — sad se već istinski naljutio Lambert — dosta sam mu dao i za šešir, a on odmah poručio ostrige i šampanj. Sav bazdi kao gad; ne može čovek nigde da ga odvede. Kako da ga povedem na ručak?
— Na kolima — progunđa dadais — Nous avons un ruble d’argent que nous avons prêté chez notre novel ami.[78]
— Arkadije, ne daj im ništa! — opet doviknu Lambert.
— Dopustite, Lamberte; odmah tražim od vas deset rubalja! —rasrdi se mali toliko daje bio sav crven, i zbog toga je još lepši izgledao — i nemojte više nikada da govorite ovakve gluposti kao sada što ste govorili Dolgorukome. Tražim od vas deset rubalja, da odmah vratim jednu rublju Dolgorukom, a za ostale rublje ću kupiti Andrejevu šešir — osvedočićete se. Lambert izađe iza zaklona.
— Evo vam tri žute banke, tri rublje, i ništa više nema do utornika, i nemojte... inače...
Le grand dadais mu istrže novac iz ruke.
— Dolgorowku, evo vam vaša rublja, nous vous rendons avec beaucoup de grâse.[79] Peća, hajdemo! — reče svom drugu, i zatim, digavši dve banknote uvis, i mašući njima, pogleda Lamberta drsko u lice i povika iz svega glasa:
— Ohé, Lambert! Où est Lambert, as-tu vu Lambert?[80]
— Prestanite! Prestanite! — vikaše i Lambert, u najvećem besu. Meni je bilo jasno da je sve ovo u vezi s nekim ranijim događajem, o kome ja nisam imao pojma, te sam ih posmatrao iznenađeno. Ali se dugački nimalo nije plašio Lambertovog gneva; naprotiv, još je jače zaurlao: Ohé, Lambert! itd. Ovako vičući, izašli su na stepenice; Lambert potrča za njima, ali se vratio.
— Uskoro ću ih skinuti s vrata! Više koštaju nego što vrede... Hajdemo, Arkadije! Odocnio sam. Tamo me već čeka jedan čovek koji mi je... takođe potreban... I to je životinja... Svi su životinje! Marva, marva! — viknu ponova i škrgutnu zubima; ali se najedanput priseti i umiri.
— Milo mi je što si najzad došao. Alphonsine, ni koraka od kuće! Hajdemo.
Na kapiji su ga čekala kola sa odličnim konjem kasačem. Sedosmo; Lambert se celim putem još neprestano ljutio na ove mlade ljude i nikako nije mogao da se umiri. Iznenađivalo me je što on njih uzima tako ozbiljno, a sem toga, što se oni prema Lambertu ponašaju tako nepokorno, dok on gotovo drhće od straha pred njima. Meni se sve činilo, prema mojim starim utiscima iz detinjstva, da ceo svet treba da se boji Lamberta; i mislim da sam se i ja, bez obzira što sam od Lamberta bio potpuno nezavisan, u tom trenutku, i još jednako od njega plašio.
— Kažem ti, to je sve užasna marva — produži Lambert. — Veruj mi: ovaj visoki, prljavi, namučio me je pre tri dana u jednom otmenom društvu. Stao preda me, derući se: „Ohé, Lambert!“ U otmenom društvu! Svi se smeju; znaju da je to zato da bih mu dao para —- možeš da zamisliš! I dao sam. O, nevaljalci! Veruj mi, bio je junker u puku, samo su ga isterali; a obrazovan je, odrastao u otmenoj kući, možeš da zamisliš! Ima ideja, mogao bi... E, do đavola! Snažan je kao Herkul. Upotrebljiv je, ali ne mnogo. A video si: ne pere ruke. Preporučio sam ga jednoj gospođi, jednoj otmenoj staroj dami; rekao sam joj da se kaje zbog svoga načina života, i da hoće da se ubije zbog griže savesti; a kad joj je otišao, seo, i počeo da zviždi!... A ovaj drugi, lepuškasti, to je sin jednog đenerala; porodica ga se stidi, izvukao sam ga ispod osude, spasao sam ga, a on eto kako mi vraća! Ovde je rđav svet! Sve ću da ih odbacim, do đavola!
— Oni znaju moje ime: jesi li im ti govorio o meni?
— Učinio sam tu glupost. Znaš, kad čovek sedi za ručkom u društvu, omakne mu se... Tamo će doći još jedna strašna bitanga. To je baš strašna jedna bitanga, i užasno prepreden; ovde je ceo svet nitkov; ovde nema nijednog poštenog čoveka! Ali, svršićemo s njima... — onda... Šta voliš da jedeš? Uostalom, svejedno, tamo se odlično jede. ja ću platiti, nemoj ništa da se uznemiravaš. Vrlo dobro što si lepo obučen. Mogu da ti dam para. Dođi uvek kod mene. Zamisli, ovde sam ih pojio i tovio, svakoga dana su jeli riblje pastete; sat što je prodao, to je već drugi put. Ovaj mali, Trišatov, video si, Alfonsina ga se gadi, i ne da mu da joj se približi — u restoranu, pred oficirima, poručuje: „hoću šljuku“. Dao sam mu „šljuku“! Zapamtiće me.
— Sećaš li se, Lamberte, kad smo u Moskvi išli u gostionicu, i kad si me u gostionici ubo viljuškom, i kako si tada imao pedeset rubalja?
— Sećam se, kako da se ne sećam! Do đavola! Daj da te poljubim... Treba da znaš da te niko ne voli, jedino te ja volim; jedino ja, pamti!... Ovaj što sad dolazi, ovaj rošavi, to je najprepredeniji nitkov; ništa mu ne odgovaraj ako počne s tobom da razgovara; a ako počne da te što ispituje, reci mu šta bilo, ili ćuti...
Zbog svoga uzbuđenja, usput me Lambert nije stigao ni o čem da pita. Čak sam počeo da se nalazim uvređen što je toliko uveren u mene, i što čak i ne sumnja da mogu da mu ne verujem; izgledalo mi je da je još u glupom uverenju da može da mi naređuje, kao nekada pre. „Pored toga je i strašno neobrazovan“, mislio sam o njemu kad sam ulazio u restoran.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 11:58 am


Dostojevski - Page 4 _1829


III
U ovaj restoran, u Morskoj ulici, dolazio sam i ranije, u vreme moga gnusnoga pada i razvrata; i zbog toga utisak koji su na mene činile ove prostorije, ovi lakeji koji su me pogledali i u meni poznali staroga posetioca, najzad utisak koji je na mene činila ova zagonetna družina Lambertovih prijatelja u koju sam upao, i kojoj sam već kao nerazdvojno pripadao, i, što je glavno, neko tamno predosećanje da dobrovoljno srljam u neku gadost i da ću nesumnjivo završiti nekim ružnim postupkom — sve to me je probilo nekako kao nožem. U jednom trenutku umalo što ne utekoh; ali čim je taj trenutak prošao, ostao sam.
Onaj „rošavi“, od koga se bojao Lambert, već nas je čekao. To je bio čovek s glupo-zvaničnim izrazom lica, tip koji mrzim gotovo još iz detinjstva; bilo mu je oko četrdeset pet godina, čovek srednjega rasta, prosede kose, s odvratno izbrijanim licem, i s malim pravilnim bakenbartima kao dvema kobasicama na svakom obrazu njegovog prostog i pakosnog lica. Naravno, bio je dosadan, ozbiljan, nerazgovoran, i, po običaju takvih sitnih ljudi, još i nadut. Pogledao me je vrlo radoznalo, ali nije rekao ni reči, a Lambert je bio toliko glup da nije smatrao za potrebno da nas upozna, iako smo seli za isti sto, te je, dakle, mogao smatrati me kao člana Lambertove ucenjivačke pratnje. S ovim mladićima (koji su stigli gotovo istovremeno sa nama) takođe nije progovorio ni reči, za celo vreme ručka, ali je ipak bilo jasno da ih je odlično poznavao. Razgovarao je o nečem samo s Lambertom, no i to šapatom, i sve je govorio gotovo jedino Lambert, dok je rošavi samo odgovarao u isprekidanim, srditim, ultimatnim rečenicama. Držao se napeto, bio je zajedljiv i podrugljiv, dok je Lambert, naprotiv, bio vrlo uzbuđen, i očevidno ga neprestano nagovarao, verovatno želeći: da ga uvuče u neki poduhvat. Pružih ruku da dohvatim flašu s crnim vinom, a rošavi iznenada uze flašu šerija i dodade mi je, iako mi dotle nije rekao ni reči:
— Probajte od ovoga — reče mi on, dodavši mi flašu. Tad se dosetih da mora biti da je i njemu poznato sve o meni, i moja istorija, i moje ime, i, možda, i ono što je od mene očekivao Lambert. Pomisao da me smatra za Lambertovog pomagača, opet me je razljutila, a na Lambertovom licu se pokaza velika i glupa uznemirenost čim je ovaj sa mnom samo reč progovorio. Rošavi je to primetio i nasmejao se. „Jasno je da Lambert zavisi od svih njih“, pomislih u sebi, mrzeći ga u tom času iz dubine duše. Na taj način, iako smo celoga ručka sedeli za istim stolom, ipak smo bili podeljeni na dve grupe: rošavi s Lambertom, bliže prozoru, jedan prema drugom, i ja pored prljavoga Andrejeva, a prema meni Trišatov. Lambert je žurio s jelom, svaki čas terajući poslugu da služi brže. Kad je donesen šampanjac, on mi pruži svoju čašu, i, prekinuvši svoj razgovor s rošavim, reče mi:
— Da se kucnemo, u tvoje zdravlje!
— Dopuštate li i meni da se kucnem? — pruži mi preko stola svoju čašu lepi Trišatov. Sve do šampanjca je bio vrlo zamišljen i ćutljiv. Dadais uopšte nije ništa govorio; samo je ćutao i mnogo jeo.
— Sa zadovoljstvom — odgovorih ja Trišatovu. Kucnusmo se i ispismo.
— A ja za vaše zdravlje neću da pijem — najedanput mi reče dadais — ne zato što želim vašu smrt, nego da vi ovde danas više ne pijete. — Govorio je mrko i značajno. — Vama su dovoljne i tri čaše. Vi, vidim, posmatrate moju neopranu pesnicu — produži on, i metnu ruku na sto — ne perem je, i tako neopranu izdajem je pod kiriju Lambertu da razbija tuđe glave u prilikama nezgodnima za Lamberta. — Govoreći to, najednom tako jako udari pesnicom po stolu da su odskočili svi tanjiri i sve čaše. Sem nas u ovoj sobi bilo je gostiju za još četiri stola, sve oficiri i razna gospoda besprekornog izgleda; taj restoran je bio u modi. Svi odjednom prekidoše razgovore i pogledaše u naš ugao: da, verujem da smo već odavno izazvali izvesnu radoznalost. Lambert je najedanput sav pocrveneo.
— Ha, opet počinje! Čini mi se, Nikola Semjonoviću, da sam vas naročito molio da se pristojno ponašate — reče Lambert ljutito šapćući Andrejevu. Ovaj ga samo pogleda dugim i sporim pogledom:
— Neću da moj novi prijatelj Dolgorowku ovde danas pije mnogo vina.
Lambert usplamte još jače. Rošavi je slušao ćuteći, ali sa očevidnim zadovoljstvom. Njemu se Andrejevljev ispad iz nekih razloga dopao. Jedino ja nisam razumevao: zašto ne treba da pijem vina.
— On to radi samo zato da mu dam para! Dobićete još sedam rubalja, razumete li, ali kad svršimo ručak — samo nas pustite da ručamo, nemojte da nas sramotite — reče mu Lambert kroz zube.
— Aha! — gunđao je dadais pobedonosno.
Ovo je toliko oduševilo rošavoga da je pakosno zakikotao.
— Čuj, ti si vrlo... — uznemireno i gotovo sažaljivo uze da govori svome prijatelju Trišatov, očevidno u želji da ga skloni da više ne ispada. Andrejev ućuta, ali ne zadugo; to nije bilo u njegovom računu. Nedaleko od našega stola, na pet koraka, ručala su dva gospodina i živo razgovarala.
Obojica su bili gospoda srednjih godina, i na izgled vrlo osetljive prirode. Jedan, visok i vrlo debeo, drugi takođe debeo, ali mali. Govorili su poljski o savremenim političkim događajima u Parizu. Dadais je već odavno na njih radoznalo pogledao i prisluškivao šta govore. Mali Poljak mu se, očevidno, svojom figurom učinio komičan, i odmah ga je omrznuo, kao što se često dešava kod ljudi koji pate od žuči ili jetre — bez ikakvoga razloga. Taj mali Poljak najedanput pomenu ime francuskog narodnog poslanika Madije de Monžo, ali po običaju koji imaju mnogi Poljaci, izgovorio je to ime prema poljskom izgovoru, to jest sa naglaskom na pretposlednjem slogu, te je ispalo ne Madije deMonžo, nego Madije de-Monžo. Ovoliko je bilo dovoljno našem dadais. On se okrenu Poljacima, i važno se uspravivši izgovori razgovetno i glasno, kao da postavlja pitanje:
— Madije de-Monžo?
Poljaci se okrenuše ljutito, i onaj veliki debeli Poljak viknu na njega ruski:
— Šta želite?
Dadais sačeka jedan trenutak i ponovi opet glasno, da je mogla čuti cela sala: — Madije de-Monžo? — ne dajući nikakvih drugih objašnjenja, baš kao što je meni, pred Lambertovim vratima, prilazeći mi, glupo ponavljao: Dolgorowku. Poljaci skočiše s mesta, Lambert skoči od stola, pritrča Andrejevu, pa ga opet ostavi, odleti Poljacima, i uze da im se ponizno izvinjava.
— To je lud svet, pane, to je lud svet! — ponavljao je prezrivo mali Poljak, sav pocrveneo, kao cvekla, od ljutine. — Uskoro neće više biti moguće da se dolazi ovamo! — U sali nasta komešanje, ču se i gunđanje, ali je najviše bilo smeha.
— Hajdete... molim vas... da izađemo! — mrmljao je sasvim zbunjeni Lambert, trudeći se da na koji god način izvede Andrejeva iz restorana. Ovaj pažljivo pogleda Lamberta, i tek pošto je pogodio da će mu već sad dati novaca, pristade da za njim izađe. Verovatno je već više puta na slično drzak način isterivao pare od Lamberta. I Trišatov htede da ode za njima, ali pogleda na mene i ostade.
— Uh, kako je odvratno! — reče i pokri oči svojim finim rukama.
—Strašno odvratno!—prošapta sad i rošavi naljućeno.
Lambert se međutim vratio gotovo sasvim bled, i, živo pokazujući rukama, uze nešto da šapuće rošavome. Ali ovaj je u tom naredio lakeju da posluži kafu, i slušao je Lamberta s odvratnošću: bilo je jasno da želi što pre da ode. A u stvari je cela istorija bila prosta mladićka šala. Trišatov se diže s mesta i sa svojom šoljom kafe sede pored mene.
— Vrlo ga volim — stade da mi govori tako iskrenim tonom kao da je sa mnom često o tome razgovarao.
— Ne možete zamisliti koliko je Andrejev nesrećan čovek. Potrošio je i propio miraz svoje sestre, a potrošio je i propio i sve drugo što su imali one godine kad je služio kao oficir; i vidim da se sad muči. A što se ne pere i ne umiva, to je iz očajanja. On ima užasno čudne misli: kaže, na primer, da su nevaljalac i pošten čovek jedno isto, i da među njima nema nikakve razlike; zato nije potrebno ništa raditi, ni dobro ni rđavo, ili je svejedno — a radio čovek dobro, a radio rđavo, i da je najbolje da čovek samo leži, da se ne presvlači po mesec dana, da pije, jede, spava — i ništa drugo... Ali, verujte — to je rekao tek tako. A, znate, ovo sada, čini mi se da je udesio zato što hoće da potpuno prekine sa Lambertom. Još mi je juče o tome govorio. Znate, on često, noću, ili kad dugo sedi sâm, počne da plače, i, znate, kad plače, plače nekako naročito kako niko ne plače; urliče, užasno urliče, pa je čoveku još više žao... Tako visok i jak čovek, pa najedanput: urliče! je l’ te da je bednik? Hteo bih da ga spasem; a i sam sam pokvaren, propao mladić, toliko da ne biste verovali! Dolgoruki, da li ćete mi dopustiti da vas posetim?
— O, dođite samo, ja vas čak volim.
— A zašto? Ali, hvala! Čujte, da popijemo još jednu čašu. Uostalom, šta mi je! Vi bolje da ne pijete. Andrejev vam je istinu rekao da je bolje da ne pijete — i namignu mi značajno — ali ja ću piti. Za mene to nema važnosti, i ja se, verujte, ne mogu ni od čega da uzdržim. Neka mi se rekne, na primer, da više ne treba da jedem u restoranima, sve ću dati samo da opet ručam u restoranu. O, mi želimo da budemo pošteni ljudi, uveravam vas, samo što neprestano odlažemo,
„A godine prolaze — najbolje godine!“
On će se obesiti, toga se užasno bojim. Rešiće se, neće nikome reći. Takav je. Danas se ceo svet veša; ko zna, možda ima mnogo ovakvih ljudi kao što smo mi. ja, na primer, nikako ne mogu da živim bez suvišnih izdataka. Suvišni izdaci su mi mnogo važniji nego oni neophodni... Da li vi volite muziku? ja je užasno volim. Sviraću vam kad vam budem došao. Vrlo dobro sviram na klaviru; učio sam vrlo dugo. Ozbiljno sam učio. Kad bih komponovao operu, uzeo bih, znate, siže iz Fausta. Vrlo mi se dopada ta tema. Neprestano komponujem onu scenu u Sabornoj crkvi, ali samo tako, samo u glavi to smišljam. Unutrašnjost Saborne crkve u gotskom stilu, horovi, himne, ulazi Gretica, a horovi su, znate, srednjovekovni, da bi se iz njih čuo ceo petnaesti vek. Gretica je u očajanju, spočetka recitativ, tih, ali užasan, pun bola, a horovi grme mračno, strogo, nemilosrdno:
Dies irae, dies ilia
Pa najedanput đavolov glas, đavolova arija. Đavo se ne vidi, samo mu se pesma čuje, zajedno s himnama, uporedo s himnama, gotovo se upleće s njima, a međutim je nešto sasvim drugo — tako bi nekako trebalo da se načini. Njegova arija je dugačka, besprekidna, za tenor, neizostavno za tenor. Počinje tiho, nežno: „Sećaš li se, Gretice, kako si se drukčije osećala kad si, još sasvim nevina, prilazila ovome oltaru... sa dečjim igrama i sa Bogom u srcu?“ Pa arija postaje sve silnija, sve strasnija, sve burnija; tonovi sve viši, u njima su suze, bol, neprekidan i bezizlazan, i najzad očajanje: „Nema ti oproštaja!“ Gretica hoće da se moli Bogu, ali iz grudi otimaju joj se samo krici — znate, kao kad se jecanje u grudima zgrči — a đavolova pesma nikako da prestane, sve dublje se zariva u dušu kao nož, sve jače, i onda se najedanput prekine, uzvikom: „Svršeno je, prokleta si!“ Gretica pada na kolena, krha pred sobom ruke — i, sad dolazi njena molitva, vrlo kratka, polurecitativ, sasvim naivna, bez obrade, nešto u najvećoj meri srednjovekovno, četiri stiha, samo četiri stiha — Stradela ima takav motiv — i posle poslednje note — ona pada u nesvest! Opšta zabuna. Dignu je, odnose — i tu se najedanput umeša gromovit hor. To bi trebalo da bude orkan glasova, oduševljena, pobedonosna, neodoljiva horska pesma, nešto kao naše „Dorinosima činmi“, tako da se sve trese do temelja, i sve prelazi u zanosan, trijumfalan sveopšti usklik: „Osana!“ kao krik cele vaseljene, a nju nose, nose, i tu pada zavesa! Ah, znate, kad bih samo mogao! Načinio bih dobro stvar — ali ja sad više ništa ne mogu, samo maštam. Neprestano maštam i maštam; ceo život mi se pretvorio u maštanje, čak i noću maštam. Ah, Dolgoruki, jeste li čitali Dikensovu „Starinarnicu“?
— Čitao sam; a zašto pitate?
— Sećate li se... Čekajte da popijem još jednu čašu — sećate li se tamo onoga mesta na kraju kad su onaj poludeli starac i ona trinaestogodišnja devojčica, njegova unuka, posle fantastičnog bekstva i lutanja, najzad našli sklonište negde na kraj Engleske blizu jedne srednjovekovne crkve u gotskom stilu, gde je devojčica dobila neku službu, da posetiocima pokazuje crkvu... I jedanput, pri zalasku sunca, ovo dete stoji na crkvenim vratima, cela obasjana poslednjim zracima, stoji i posmatra sunčev zalazak sa tihom meditacijom u svojoj detinjoj duši, zadivljenoj duši, kao pred nekom zagonetkom, jer i jedno i drugo su zagonetke — i sunce kao Božja misao, i crkva kao ljudska misao... zar nije tako? Ah, ne umem ja to da izrazim, ali, Bog voli te prve misli dečje... A tu pored nje, na stepenicama, onaj poludeli starac, njen ded, gleda je i ne skida očiju s nje... Znate, nema ničega naročitog u toj Dikensovoj slici, baš ničega, ali ipak je celoga veka nećete zaboraviti; i ostala je u sećanju i celoj Evropi! Zašto? Zato što je divna! Tu ima nevinosti! Ne znam šta je, ali je lepa. U gimnaziji sam neprestano čitao romane. Znate, sestra moja beše na selu, samo godinu dana starija od mene... O, sad je to već sve prodato, i više nema sela! Sedeli smo zajedno na terasi, pod našim starim lipama, čitali taj roman, sunce je i tada zalazilo, pa smo najedared prestali da čitamo i rekli jedno drugom da ćemo i mi biti tako isto dobri, da ćemo i mi biti divni — u to doba spremao sam se da idem na universitet, i... Ah, Dolgoruki, znate, svaki čovek ima svoje uspomene!...
Odjednom spusti lepuškastu svoju glavicu na moje rame, te se zaplaka. Bilo mi gaje vrlo, vrlo žao. Istina, popio je dosta vina, ali je tako iskreno i tako bratski sa mnom razgovarao... sa takvim osećajem... U istom trenutku ču se sa ulice vika, i jaki udarci prstima na našem prozoru (prozori su izjedna, veliki, i na prvom donjem spratu, tako da se mogu dohvatiti rukom sa ulice). To je bio Andrejev, koga je maločas izveo Lambert.
— Ohé Lambert Où est Lambert? As-tu vu Lambert? — razlegalo se njegovo divlje vikanje.
— Ax, pa on je još tu! Zar nije otišao? — reče moj mali dižući se s mesta.
— Da platim! — viknu Lambert posluzi, škrgućući zubima. Ruke su mu baš drhtale od jeda kad je počeo da se obračunava; rošavi mu nije dopustio da plati za njega.
— Zašto nećete? Zar vas nisam ja zvao? Zar niste primili poziv?
— Ne, dopustite mi — izvadi rošavi svoj novčanik, i, pošto je izračunao svoj deo, plati zasebno.
— Vi me vređate, Semjone Sidoroviću!
— Tako ja želim! — odseče Semjon Sidorović, i uzev šešir i ne rekavši nikome zbogom, izađe sam iz sale. Lambert baci posluzi novac i hitno otrča za njim, u svojoj zabuni zaboravivši čak i na mene. Trišatov i ja izišli smo posle svih njih. Andrejev je stajao pred vratima kao kakav stub, i čekao Trišatova.
— Nitkove! — nije mogao da se uzdrži Lambert da mu ne podvikne.
— No-no! — riknu na njega Andrejev i jednim zamahom ruke zbaci mu s glave okrugli šešir, koji se otkotrljao po trotoaru. Lambert ponizno potrča da ga dohvati.
— Vingt cinq roubles![81] — pokaza Andrejev Trišatovu bank-notu koju je još malopre izmamio od Lamberta.
— Dosta — dobaci mu Trišatov. — Što galamiš neprestano... I zašto si mu iščupao tih dvadeset pet rubalja? Bio je dužan samo sedam.
— Zašto sam iščupao? Obećao je da ćemo ručati u zasebnoj sobi, i sa olimpijskim ženama, a mesto žena doveo nam je ovog rošavoga, i, pored toga, niJe mi dao da Jedem do KpaJa, i smrzavao sam se na mrazu sigurno za osamnaest rubalja. Sa onih sedam rubalja kod njega — eto ti tačno dvadeset pet rubalja.
— Obojica da idete do đavola! — vikao je Lambert, — najuriću vas obojicu, i naučiću vas pameti...
— Lamberte, oteraću ja vas! I ja ću vas naučiti pameti! — odgovori mu Andrejev. — Adieu, mon prinse, ne pijte više vina! Peća, marš! Ohé Lambert Où est Lambert? As-tu vu Lambert? — Dakle mogu da dođem kod vas?
— prošapta mi brzo Trišatov, hitajući za svojim prijateljem.
Ostadoh sam s Lambertom.
— Hajde... hajdemo! — reče on s mukom dišući i kao ošamućen.
— Kuda da idem? Neću ja nikuda da idem s tobom! — odgovorih mu ja odmah drsko.
— Kako nećeš da ideš? — trže se on uplašeno, i odmah dođe k sebi. — Pa ja sam baš to i čekao: da ostanemo sami!
— A kuda da idemo? — Priznajem da mi se malo vrtelo u glavi od one tri čaše vina i dve čašice šerija.
— Ovamo, evo ovamo, vidiš?
— Pa tu, vidiš, piše da ima svežih ostriga. Tu strašno zaudara...
— To ti se samo čini tako, posle ručka; to ti je Miljutinova delikatesna radnja; nećemo jesti ostrige, nego ću ti dati šampanjca...
— Neću! Ti hoćeš da me napiješ.
— To su ti oni rekli; rugali su ti se. Veruješ nitkovima!
— Ne, Trišatov nije nitkov. Umem ja i sam da se držim oprezno, jesi razumeo!
— Gle, imaš karaktera?
— Jeste, imam karaktera, više nego što ti imaš, jer ti si u šakama svakoga koga sretneš. Osramotio si nas, onim Poljacima si se izvinjavao kao kakav lakej. Mora da su te već često tukli po restoranima?
— Nas dvojica imamo da razgovaramo, magarhče! — viknu mi on s nekim prezrivim nestrpljenjem koje kao da
mi je govorilo: „Šta se praviš, kao da si bolji?“ — Izgleda da se bojiš, šta li? Jesmo li prijatelji, ili nismo?
—Ja nisam tvoj prijatelj, jer si ti kesaroš.
Idem s tobom jedino zato da ti pokažem da te se ne bojim. Uf, kako ružno zaudara, zaudara na sir! Kako je prljavo!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 11:59 am

Dostojevski - Page 4 _1871


GLAVA ŠESTA
I
Još jedanput molim da se ne gubi iz vida da mi se već malo vrtelo u glavi; da toga nije bilo, drukčije bih govorio i postupao. U zadnjoj sobi ovoga dućana služili su ostrige, i mi sedosmo za jedan stočić zastrt jeftinim, prljavim čaršavom. Lambert poruči šampanj; čaša hladnoga žutoga vina nađe se preda mnom i sablažnjivo gledaše u mene; ali ja sam bio ljut.
— Vidiš, Lamberte, najviše me vređa to što misliš da i sad možeš da mi zapovedaš kao ono kod Tušara — sada, kad ti sam robuješ ovde svakome.
— Magarhče! Da se kucnemo!
— Čak se i ne pretvaraš preda mnom; mada kriješ da hoćeš da me napiješ.
— Ne trtljaj, pijan si. Treba još da piješ, pa ćeš biti veseliji. Uzimaj čašu, uzmi!
— Zašto da je uzmem? Izaći ću odavde, i svršeno.
I zbilja i ustadoh. On se užasno naljutio:
— To te je Trišatov podbunio protiv mene: video sam kad ste šaptali. Ti si magarhac. Čak se i Alfonsina gnuša kad joj on priđe blizu... On je gnusan. Reći ću ti kakav je on.
—To si već jedanput kazao. Samo se pozivaš na Alfonsinu ; užasno si ograničen.
— Ograničen? — Nije razumeo šta mislim. sad su prešli rošavome. Eto to je! Zato sam ih najurio. Nemaju časti. Onaj rošavi je zlikovac, pokvariće ih. Zahtevao sam od njih da se ponašaju otmeno.
Sedoh opet, i kao mahinalno uzeh čašu i otpih jedan gutljaj.
— Imam nesravnjeno veće obrazovanje nego ti — rekoh mu. Ali on je bio blažen što sam seo, i odmah mi još nali vina.
— Izgleda da ih se bojiš? — nastavih ja da ga dražim (a po svoj prilici sam tada bio veći gad od njega). — Andrejev ti je zbacio šešir s glave, a ti si mu za to dao dvadeset pet rubalja.
— Dao sam dvadeset pet rubalja, ali će mi on platiti za to. Bune se, no ja ću ih savladati...
— Onaj rošavi ti ne dâ da spavaš... I čini mi se, znaš, da sam ti sad još jedini ja ostao. Sve svoje nade polažeš još jedino u mene — a?
— Jeste, Arkaša, tako je: ti si mi jedini još ostao veran prijatelj; to si dobro kazao! — reče i udari me po ramenu.
Šta sam mogao da radim s ovako ograničenim čovekom; bio je potpuno umno nerazvijen, i moje podsmevanje je shvatio kao pohvalu.
— Arkadije, da si mi dobar drug, mogao bi da mi pomogneš u jednoj mojoj neprilici — produži on, posmatrajući me lukavo.
— Čime bih mogao da ti pomognem?
— I sâm znaš čime. Bez mene ćeš sigurno uraditi stvar glupački, jer si magarhac, a ja bih ti dao trideset hiljada rubalja, podelili bismo dobit napola — sam znaš šta i kako. Pogledaj se samo ko si: nemaš ništa, ni imena, ni porodice, a ovde ti se najedanput pruža velik zalogaj; s tolikim novcem možeš početi znaš kakvu karijeru!
Prosto me je iznenadio takav njegov način. Pretpostavljao sam da će početi lukavo, izdaleka, a on otvoreno, pravo u rebra, razgovara sa mnom kao s detetom. Rešio sam se da ga slušam iz „širine duše“ i... iz užasne radoznalosti.
— Slušaj, Lamberte: ti to ne možeš da pojmiš, ali te ja slušam zato što sam široke duše — rekoh mu odlučno, i opet srknuh iz čaše. Lambert opet nali.
— Evo šta je, Arkadije: da se kakav Bjoring drznuo da mene izgrdi i izudara u prisustvu dame koju obožavam, ne znam šta bih s njim uradio! A ti si otrpeo! Gnušam te se! Ti si obična kukavica!
— Kako smeš da kažeš da me je Bjoring udario! — viknuh ja i pocrveneh — Pre sam ja njega udario, a ne ti njega.
— Ne, on je tebe udario, a ne ti njega.
— Lažeš! još sam mu ja na nogu zgazio.
— Ali on te je odgurnuo rukom i naredio slugama da te izbace... a ona je sedela i gledala iz kola, i smejala ti se... ona zna da nemaš oca, i da može svak da te vređa.
— Ne znam, Lamberte, ali ovo je sad detinjast razgovor koga se ja stidim. Govoriš samo zato da me razdražiš, i to tako grubo i otvoreno kao da mi je šesnaest godina. Dogovorio si se s Anom Andrejevnom! — vikao sam dršćući od jeda, a jednako srčući vino.
— Ana Andrejevna — prepredena je intrigantkinja! Nasadiće i tebe i mene, i ceo svet! Čekao sam te zato što ti bolje možeš svršiti stvari s onom.
— S kojom?
— Sa M-še Ahmakovom. Sve ja znam. Sam si mi ti rekao da se ona boji pisma koje je kod tebe...
— Kakvog pisma... lažeš... Jesi li je video? — mucao sam ja zbunjeno.
— Video sam je. Vrlo je lepa — très belle; imaš ukusa.
— Znam da si je video; samo nisi imao hrabrosti da s njom razgovaraš; i ja i hoću da o njoj ne smeš govoriti.
— Još si derište, i ona te ismeva — da znaš! Kod nas u Moskvi bila je jedna isto takva poštena ženska: uh, što je bila digla nos! A kad smo joj zapretili da ćemo sve ispričati, sva je zadrhtala, i odmah postala poslušna; i tako smo dobili i jedno i drugo: i pare i ono — znaš već šta? Ona sad opet izigrava visoku nepristupačnu damu u otmenom društvu — fu, da samo znaš kako visoko leti, i kakva kola ima — a da si samo video u kakvom se ćumezu sve to odigralo! Ti još ne poznaješ život! Kad bi znao kakvih se ćumeza one ne plaše...
— To sam mislio — promrmljah nehotice.
— Skroz su pokvarene! još ti ne znaš na šta su sve sposobne! Alfonsina je bila u jednoj takvoj kući, i prosto joj je postalo gnusno.
— To sam mislio — potvrdih opet.
— I tebe tuku, a tebi je još žao...
— Lamberte, ti si nitkov, hulja! — viknuh ja, i najedanput mi nešto bi jasno, i sav zadrhtah. — Sve sam to video u snu, tu ste stajali, ti i Ana Andrejevna... O, huljo! Zar si mislio da sam ja takav podlac! Zbog toga sam i video to u snu što sam znao da ćeš mi to reći. I najzad, sve to ne može biti tako prosta stvar, inače mi ne bi o svemu tome tako otvoreno govorio.
— Što se ljutiš toliko? De-de-de! — uze Lambert da se smeje likujući. — Arkadije, brate, sad tek sve znam što
mi je potrebno. Zato sam te i čekao. Slušaj: ti dakle nju voliš, i hoćeš da se osvetiš Bjoringu — eto to mi je bilo potrebno da znam. Celo vreme sam to naslućivao čekajući te. Ceci posé, sela change la question.[82] Utoliko bolje, zato što i ona tebe voli. Zato se ženi njom, nemoj da oklevaš, to je najbolje. Šta drugo i možeš činiti; pogodio si ono što treba. A zatim, Arkadije, da znaš da u meni imaš prijatelja, koji će život dati za tebe. Taj prijatelj će ti pomoći da se oženiš: zemlju ću prevrnuti, dragi Arkaša! A ti ćeš posle za trud dati svom starom drugaru trideset hiljada, a? A ja ću ti pomoći, u to ne sumnjaj. U svima takvim poslovima znam za sve finese; a tebi će isplatiti ceo miraz, bićeš bogataš i imaćeš karijeru!
Iako mi se okretala glava, ipak sam u najvećem čuđenju gledao Lamberta. Bio je ozbiljan; ali nije to važno što je bio ozbiljan, nego što je i on sam, to sam video jasno, potpuno verovao u mogućnost da me oženi, i čak se zanosio tom idejom. Razume se, video sam i to da želi da me uhvati u zamku kao derište; (to sam sigurno tada video) ali misao o braku s njom toliko me je prostrujala celoga, da sam, čudeći se Lambertu kako može da poveruje u takvu fantaziju, u isti mah sam zaneseno u nju verovao, premda, ipak, ni trenutka nisam gubio svest: da se to, naravno, nikad ne može ostvariti. Ne znam kako je to moglo sve zajedno da se složi.
— A da li je to moguće? — zapitah ga ja.
— Zašto da nije? Pokazaćeš joj dokument, ona će se uplašiti, i poći će za tebe, da ne bi izgubila pare.
Rešio sam se da ne prekidam Lamberta u njegovim podlim predlozima, zato što ih je toliko prostodušno izlagao preda mnom, da nije ni slutio da najedared mogu da se pobunim protiv toga; ali sam ipak promrmljao: da ne bih hteo da se ženim silom.
— Nipošto neću silom; kako možeš da budeš takav podlac, da pretpostaviš da mogu učiniti takvo što!
— Haj-haj! Ona će sama prvi korak učiniti! nećeš je ti zaplašiti! Ona će sama da se poplaši, pa će poći za tebe! A hteće da pođe za tebe još i zbog toga što te voli — dočeka se na noge Lambert.
— Lažeš. Ti mi se podsmevaš. Otkuda znaš da me voli?
— Bezuslovno. Znam. I Ana Andrejevna tako misli. To ozbiljno kažem, i istina je da to misli i Ana Andrejevna. Zatim, reći ću ti još nešto, kad budeš došao kod mene, pa ćeš videti da te voli. Alfonsina je bila u Carskom Selu; i ona je čula tamo...
— Šta je mogla da čuje?
— Hajdemo kod mene: ispričaće ti ona sama, biće ti milo da čuješ. I zar si ti gori od drugih? Lep si, vaspitan...
— Jeste, vaspitan sam — prošaptah ja, jedva dišući. Srce mi je jako kucalo, i, naravno, ne jedino od vina.
— Lep si, lepo se nosiš.
— Jeste, lepo se nosim.
— I dobar si čovek.
— Jeste, dobar sam čovek.
— Zašto, dakle, da ne pristane? Ni Bjoring je ne bi uzeo bez novaca; a ti je možeš lišiti novaca — toga se ona i plaši, oženićeš se dakle njome, i time ćeš se i osvetiti Bjoringu. I sam si mi, te noći kad si se smrzao, pričao da je zaljubljena u tebe.
— Ja ti to pričao? Sigurno ti nisam tako rekao.
— Jesi, baš tako.
— To je bilo u bunilu. Mora biti da sam ti tada rekao i za dokument?
— Jeste, rekao si mi da imaš jedno pismo; a ja sam pomislio: kad ima pismo, što da se ne koristi?
— Sve su to fantazije, Lamberte; nisam toliko glup da u to poverujem — odgovorih mu ja. — Prvo, postoji velika razlika u godinama; a drugo, ja nisam ni iz kakve porodice.
— Ipak će poći za tebe; ne može da ne pođe kad je u pitanju toliki novac — udesiću ja to. A uz to, ona te voli. Ti znaš, stari knez je vrlo raspoložen prema tebi; znaš kakve veze možeš da načiniš pomoću njega; a što se tiče toga da nisi iz porodice, to se danas ne gleda: kad se dokopaš para, ići će sve glatko, a kroz deset godina postaćeš toliki milioner da će cela Rusija da trešti, pa šta ti je onda potrebno ime? U Austriji, ako hoćeš, možeš kupiti baronstvo. A kad se budeš oženio, da dobro držiš uzde. Njih treba dobro pritegnuti! Žena kad voli čoveka, voli da je on drži čvrsto pod pesnicom. Žena kod čoveka voli karakter. I čim je budeš uplašio pismom, već si joj pokazao karakter. „A, reći će, iako je mlad, ipak ima jak karakter.“
Sedeo sam kao ošamućen. Ni s kim drugim nikad ne bih upao u tako glup razgovor. Ali ovde me je gonila neka slatka želja. Uz to, Lambert je bio toliko glup i nevaljao, da nisam mogao da ga se stidim.
— Slušaj, Lamberte — rekoh mu — reci šta hoćeš, ali tu ima mnogo gluposti; zbog toga sam s tobom razgovarao što smo drugovi, pa nema šta da se stidimo; no s drugim se nipošto ne bih ponizio da o tome govorim. Uopšte, na osnovu čega, na osnovu čega možeš da tvrdiš da me ona voli? Ono je tačno što si maločas rekao za novac; ali, vidiš, Lamberte, ti još ne poznaješ otmeno društvo; kod njih sve biva na patrijarhalnim, porodičnim tako reći vezama, tako da zasada, dok ona još ne zna moje sposobnosti, i do čega mogu u životu doterati — ipak će je biti stid. No neću da krijem od tebe, Lamberte, da odista ima jedna stvar koja pruža izvesne nade. Evo: ona bi za mene mogla poći iz blagodarnosti, zato što bih je ja tada spasao mržnje jednoga čoveka. A ona ga se boji, ona se boji toga čoveka!
— Ah, ti misliš tvoga oca? je li, on je tako voli? — zapita Lambert neobično radoznalo.
— O, ne! — odgovorih Ja; — kako si strašan, Lamberte, i glup u isto vreme! Ta zar bih ja, kad bi je on voleo, mogao hteti da se njome ženim? Mi smo ipak sin i otac! To bi bilo sramota! On voli mamu, samo mamu, video sam kad ju je zagrlio. Ali, ranije i ja sam mislio da on voli Katarinu Nikolajevnu; a sad sam saznao tačno da ju je možda nekad voleo, a sad je odavno već mrzi... i hoće da se sveti, i ona ga se boji. Zato ga se boji, da ti kažem, Lamberte, što je on užasno strašan kad hoće da se osveti. Prosto poludi. Kad se zbog nje naljuti, gotov je na sve. To je neprijateljstvo kao ona što su postojala u doba uzvišenih principa. Danas niko više ne mari za opšte principe; u današnje doba nema opštih principa, postoje samo pojedinačni slučajevi. Ah, Lamberte, ti ništa ne razumeš: glup si kao noć; govorim ti o principima, a ti sigurno ništa ne razumeš. Užasno si neobrazovan. Sećaš li se kako si me tukao? sad sam jači od tebe — znaš li?
— Arkaška, hajdemo mojoj kući! Provešćemo veče zajedno, popićemo još jednu flašu, a Alfonsina će nam pevati uz gitaru.
— Ne, neću da idem. Čuj, Lamberte, ja imam svoju „ideju“. Ako se ovo ne ostvari, i ne oženim se, živeću samo za svoju ideju; a ti nemaš ideje.
— Lepo, lepo, pričaćeš mi, hajdemo.
— Neću da idem! — rekoh mu i ustadoh — neću da idem, i neću ići. Doći ću kod tebe drugi put, ali ti si nevaljalac. Daću ti tvojih trideset hiljada, dobro, ali sam od tebe čistiji i viši... Vidim ja da hoćeš da me obmaneš. A zabranjujem ti da o njoj i misliš; ona je viša od svih, a tvoji planovi su tako veliko nevaljalstvo da me prosto iznenađuješ, Lamberte. Hoću da se ženim — to je druga stvar, ali mi nije potreban novac, jer prezirem novac. Ne bih ga uzeo ni kad bi me ona na kolenima molila da ga primim... A da se ženim, da se ženim, to je druga stvar. I, ono jedno si dobro rekao: da ih treba držati pod pesnicom. Voleti, strasno voleti, sa velikodušnošću jednog muškarca, koju nikad ne mogu imati žene, ali biti i despot — to je tačno. Zato, znaš, Lamberte, što žena voli despotizam. Ti, Lamberte, poznaješ žene. Ali si neverovatno glup u svemu ostalom. I, znaš, nisi baš sasvim tako odvratan kao što izgledaš, ti si samo prost. Volim te. Ah, Lamberte, što si takav lupež? Tako bismo veselo živeli. Znaš, Trišatov je simpatičan.
Ove poslednje rečenice izgovorio sam bez veze kad smo već izišli na ulicu. A sve ovo pominjem do sitnica, da bi čitalac video kako sam, pored svega oduševljenja i pored svih zakletvi i obećanja da ću se preporoditi na bolje, i da ću tražiti blagoobrazije i unutrašnju lepotu — lako mogao da upadnem u takvu prljavštinu! I kunem se, kad ne bih bio potpuno uveren da sad više nisam onaj isti, i da sam u praktičnom životu već izradio svoj karakter, ni za šta na svetu ne bih čitaocu sve ovo priznao.
Izađosmo iz dućana; Lambert me je pridržavao obuhvativši me lako rukom. ja ga pogledah, i spazih u njegovom pogledu onaj njegov odlučni, pažljivi, strašno radoznali i potpuno trezni izraz, koji je imao i onoga jutra kad sam se smrznuo, i kad me je vodio, isto ovako obuhvativ me rukom, u kola, i slušao, i ušima i očima, moje nevezane rečenice. Kod napitih ljudi, koji još nisu potpuno pijani, ima trenutaka kad mogu da se sasvim otrezne.
— Ni za što na svetu ne idem kod tebe! — rekoh mu odlučno i otrežnjen, gledajući ga podrugljivo i odgurujući ga rukom.
— De, hajde, hajde; reći ću Alfonsini da nam skuva čaj; hajde!
Bio je uveren da neću moći da mu se otmem; obuhvatao me je i pridržavao s nasladom, kao žrtvu, jer sam mu, naravno, bio potreban, i to baš te večeri i u takvom stanju! Docnije će se objasniti, zašto.
— Neću da idem! — rekoh mu ponovo: — hej, kočijašu!
Kako se pojaviše jedne saonice, uskočih u njih.
— Kuda ćeš? Šta ti je! — vikaše Lambert u užasnom strahu, držeći me za bundu.
— Da nisi išao za mnom! — zapretih mu ja — nemoj da me juriš!
U istom trenutku saonice krenuše, i moja bunda se istrže iz Lambertovih ruku.
— Svejedno, doći ćeš! — vikaše on za mnom ljutito.
— Doći ću kad budem hteo — ako mi bude volja! — odgovorih mu iz saonica.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 11:59 am

Dostojevski - Page 4 Image



II
Nije pošao za mnom samo zbog toga što mu se nisu očas našle druge saonice; te sam tako uspeo da se sakrijem ispred njegovih očiju. Dovezao sam se samo do Senskog trga, i tamo se skinuh i otpustih kočijaša. Užasno mi se išlo peške. Nisam osećao ni da sam umoran ni pijan, bio sam samo vrlo čio; naišao je priliv snage, neka neobična sposobnost za ovaki poduhvat, i bezbrojne prijatne misli u glavi.
Srce je udaralo pojačano i čvrsto, tako da sam čuo svaki njegov udarac. I sve mi je bilo tako lepo, tako lako. Kad sam prolazio pored glavne straže na Senskom, imao sam užasno jaku želju da priđem stražaru i da ga poljubim. Bila je jugovina, trg je bio sav pocrneo i zaudarao, ali mi se vrlo dopao i on.
„Sad ću na Obuhovski prospekt — mislio sam u sebi; — zatim ću okrenuti nalevo, i izaći na Semjonovski puk; malo zaobilazim, kako je to divno; sve je divno! Raskopčao sam bundu —- što mi je niko ne skine, gde su lopovi? Kažu da na Senskom ima lopova; neka dođu, možda ću im i dati bundu. Šta će mi bunda? Bunda je svojina. La propriété, s est le vol.[83] Uostalom, kakva glupost, i kako je sve lepo. Baš je lepo što je nastala jugovina. Šta će nam zima? Zima nimalo nije potrebna. Lepo je podnositi i gluposti. Šta rekoh, ono, Lambertu o principima? Rekao sam mu da nema opštih principa, nego da samo postoje pojedinačni slučajevi; to sam mu slagao, arhislagao! I to sam naročito učinio, da bih se pravio važan. Malo je sramota, uostalom ne mari, popraviću. Ne stidite se, Arkadije Makaroviću, ne mučite se zbog toga. Arkadije Makaroviću, vi mi se dopadate. Čak mi se vrlo dopadate, mladi moj prijatelju. Šteta samo što ste mali nitkov... I.„ I... eh, da... ah!“ Najedared stadoh, i srce mi opet kucaše od veselja:
— Bože, šta je ono rekao? Rekao mi je da me ona voli!... O, on je kesaroš, mnogo laže; to mi je rekao samo da bih otišao kod njega da prenoćim. A možda i nije. Rekao je da i Ana Andrejevna tako misli... Da! A mogla mu je i Darja Onisimovna ponešto ponegde ispitati; ona se svuda smuca... A što nisam otišao kod njega? Sve bih saznao! Hm! On ima jedan plan, a ja sam sve to do sitnica unapred osetio. San. Dobar vam je plan, g. Lamberte, samo se varate, neće tako biti. A možda i hoće! Zar bi mogao da me oženi? Možda i može. Naivan je, te veruje. Glup je i
drzak, kao svi ljudi od posla. Glupost i drskost, kad se slože, velika su snaga. Ali priznajte, Arkadije Makaroviću, da ste se ipak bojali Lamberta! Šta će njemu pošteni ljudi? Rekao mi je sasvim ozbiljno: „ovde nema nijednog čestitog čoveka!“ A šta sam Ja? Ho šta ja to govorim! Zar i podlacima nisu potrebni čestiti ljudi? Za lupeške poslove potrebni su čestiti ljudi više nego ma gde! Ha-ha! Arkadije Makaroviću, to vi u svojoj prevelikoj nevinosti do danas još niste znali. Gospode! Ako me odista oženi njome?“
Opet zastadoh. Ovde moram priznati da sam se još davno ranije hteo da ženim — to jest nisam hteo, i to se nikad ne bi dogodilo (a neće se ni u budućnosti dogoditi, dajem reč) ali sam ne jedanput, i još davno ranije — užasno mnogo, naročito svake noći pre nego što bih zaspao — maštao o tome kako bi lepo bilo da se oženim. To je počelo kod mene odmah po navršenoj šesnaestoj godini. Imao sam u gimnaziji druga, moga vršnjaka, Lavrovskog, koji je bio simpatičan, tih, lepuškast mladić, i koji se, uostalom, ničim drugim nije odlikovao. S njim nikad gotovo nisam razgovarao. Jedanput smo tako sedeli jedno pored drugoga, sami, on je bio vrlo zamišljen, te mi odjednom reče: „Ah, Dolgoruki, šta mislite, kad bismo sad mogli da se oženimo; odista, kad da se ženimo, ako ne možemo sada; sad je najbolje vreme, i ipak sada nikako nije moguće!“ To je rekao tako, otvoreno. I ja sam se u tom od svega srca složio, zato što sam i sam čeznuo za tim. Docnije smo se izvesno vreme sastajali svakoga dana, i neprestano smo samo o tome tajno razgovarali, i samo o tome. posle smo se, ne znam kako se to desilo, razišli, i prestali smo da govorimo. Eto od tada još počeo sam da sanjam o ženidbi. Ovo, naravno, nije vredelo pominjati, ali sam hteo da pokažem: kako stvari neki put imaju dalek početak...
„Ima samo jedna ozbiljna zamerka — produžio sam da maštam idući dalje. — O, naravno, ništavna razlika u našim godinama ne predstavlja smetnju; nego ovo: ona je aristokratkinja, a ja sam prosto Dolgoruki! Strašno ružno! Hm! Zar ne bi mogao Versilov, kad se venča s mamom, tražiti od vlasti dopuštenje da me usini... s obzirom na očeve zasluge, na primer... Bio je u državnoj službi, imao je dakle i zasluga; bio je pomiritelni sudija... O, dođavola, kakva gadost!“ uzviknuh najednom i zastadoh po treći put, ali sad kao premlaćen, na mestu.
Bolni osećaj uniženja zbog svesnosti da sam mogao da poželim takvu sramotu kao što je promena prezimena putem usinovljenja — ta izdaja celoga svoga detinjstva, to je u času uništilo celo moje ranije raspoloženje, i sva moja radost razišla se kao dim. „Ne, to neću nikome reći — pomislih užasno porumenevši — tako nisko mogao sam pasti samo zato što sam... zaljubljen i glup... Da, ako Lambert i u čem ima pravo, to je u tome što tvrdi da je sada, u ovom našem veku glavno sâm čovek, a zatim njegove pare. To jest, ne pare, nego njegovo bogatstvo. S takvim kapitalom baciću se na ostvarenje svoje „ideje“, i cela Rusija će da odjekuje kroz deset godina, i osvetiću se svima. A s njom ne treba da se ustručavam, tu opet ima pravo Lambert. Poplašiće se, i odmah će poći za mene. Pristaće na najprostiji i najbedniji način, i poći će za mene. (Da znaš samo u kakvom se ćumezu to odigravalo!“ padoše mi na pamet Lambertove reči od maločas „Da, da — potvrđivao sam — Lambert ima pravo u svemu, hiljadu puta ima više pravo i od mene i od Versilova, i od svih idealista. On je realist. Ona će videti da imam karakter, pa će reći: „Ah, on ima karakter!“ Lambert je podlac, i hoće samo da mi smota trideset hiljada, ali mi je ipak on jedini prijatelj. Drukčijega prijateljstva i nema, niti ga može biti; sve su to izmislili nepraktični ljudi. A nju ja čak i ne ponižavam; da li je ponižavam? Bože sačuvaj! Sve su žene takve! Zar ima žene koja nije podla? Zato je i potrebno da nad sobom ima muža, zbog toga i jeste stvorena potčinjena. Žena je porok i sablazan, a čovek plemenitost i velikodušnost. Tako će biti uvek i doveka. A što se spremam da upotrebim „dokument“, to nije ništa. To mi ne smeta da budem i plemenit i velikodušan. Šilerovi idealni ljudi ne postoje, oni su izmišljeni. Ne čini ništa malo prljavštine, ako je cilj uzvišen! Docnije se sve to spere, sve se zagladi. sad je to samo širina duše „život, samo životna istina — tako se to danas zove!“
I opet ponavljam: da mi se oprosti što ovde navodim u pojedinostima sve što sam tada u pijanstvu buncao. Naravno, ovo je samo izvod mojih tadašnjih misli, ali sam ih, čini mi se, baš ovim rečima iskazivao. Moram da ih navodim; jer sam seo da pišem da bih sebi sudio. A šta bi bilo više za osudu nego ovo? Zar u životu ima ičega ozbiljnijeg? Vino me ne može opravdati. In vino veritas.[84]
U takvom maštanju, i sav zariven u fantaziju, nisam ni primetio da sam došao kući, to jest, do maminog stana. Nisam čak ni to primetio da sam ušao u stan. A čim sam ušao u naše malo predsoblje, osetio sam da se desilo nešto neoobično. U sobama se čuo glasan razgovor i vika, a mama je plakala. Na vratima me umalo nije oborila na zemlju Lukerja, koja je iz sobe Makara Ivanovića žurno potrčala u kujnu. Skidoh bundu i uđem u sobu Makara Ivanovića, zato što su tamo svi bili okupljeni.
Tu su stajali Versilov i mama. Mama je bila u njegovu zagrljaju, a on ju je čvrsto pritiskivao na grudi. Makar Ivanović, kao i obično, sedeo je na svojoj klupici, ali bez snage, tako da ga je Liza s mukom držala rukama za ramena da ne padne; videlo se čak kako se on sve više naginje da padne. Brzo priđoh korak bliže, pretrnuh, i setih se: starac je umro.
Tek što je umro, jedan minut pre moga dolaska. Pre deset minuta osećao se još kao uvek. S njim je bila samo Liza; sedela je kraj njega i pričala mu o svom jadu, a on ju je kao i juče milovao po glavi. Najednom je sav zadrhtao (pričala je Liza) hteo je da ustane, da vikne, i zatim je bez reči počeo da pada na levu stranu. „Srčani udar!“ govorio je Versilov. Liza je ciknula tako da je čula cela kuća; i tako se svi sakupiše — i sve se to desilo jedan minut pre moga dolaska.
— Arkadije! — reče mi Versilov — odmah otrči po Tatjanu Pavlovnu. Ona je sigurno kod kuće. Zamoli je da odmah dođe. Uzmi kola. Požuri, molim te!
Oči su mu se svetlile — toga se dobro sećam. Na licu mu nisam primetio nikakav znak čiste žalosti, suze — plakale su jedino mama, Liza i Lukerja. Naprotiv, i to sam vrlo dobro zapamtio: lice mu je izražavalo neko neobično uzbuđenje, gotovo zanos. Otrčao sam po Tatjanu Pavlovnu.
Kao što je izranije poznato, do Tatjane Pavlovne nije bilo daleko. Kola nisam uzeo, nego sam ceo put prešao trkom. U glavi mi je bio haos, ali i nešto slično oduševljenju. Bilo mi je jasno da se dogodilo nešto radikalno. Otreznio sam se potpuno, pijanstva je nestalo do poslednje kapi, a zajedno s njim i sve neplemenite misli — kad sam zazvonio kod Tatjane Pavlovne.
Finlanđanka mi otvori vrata i reče: „Nije kod kuće!“ — i već je htela da vrata ponova zatvori, ali se ja uguram silom u predsoblje:
— Kako nije kod kuće? To ne može da bude! Makar Ivanović je umro!
— Šta-a! — ču se odmah glas Tatjane Pavlovne kroz zatvorena vrata njenoga salona.
— Umro je! Makar Ivanović je umro! Andreja Petrović vas moli da ovoga časa dođete!
— Samo pričaš koješta!...
Brava škljocnu, ali vrata se otškrinuše samo malo:
— Šta je bilo, reci!...
— Ne znam ni Ja; kad sam se vratio kući, već je bio mrtav. Andreja Petrović kaže: srčani udar!
— Odmah ću, još ovoga časa. Trči, reci da ću doći — odlazi, odlazi, odlazi! No, šta još čekaš?
Ja sam jasno video kroz otškrinuta vrata da je neko izišao s one strane zavese na vratima iza koje je stajao krevet Tatjane Pavlovne, i da je sad stajao u dubini sobe, iza Tatjane Pavlovne. Mahinalno, instinktivno uhvatih za kvaku, i ne dadoh više Tatjani Pavlovnoj da zatvori vrata.
— Arkadije Makaroviću! je li istina da je umro? — čuh meni poznati tihi, drhtavi, metalni glas, od koga je u mojoj duši odmah sve zatreptalo: u njenom pitanju osećalo se da je nešto proželo i uzburkalo njenu dušu.
— Kad je tako — reče Tatjana Pavlovna, i otvori vrata širom — kad je tako, gledajte sad sami šta ćete. Sami ste i hteli.
Ona brzo strča iz kuće stavljajući na se u trku maramu i bundu, i siđe niz stepenice. Mi ostadosmo sami. ja skidoh bundu, i zatvorih za sobom vrata, Ona je stajala preda mnom kao tada, u vreme onoga susreta, svetloga pogleda, i, isto kao i tada, pružila mi je obe ruke. Kao da mi se noge presekoše — bukvalno padoh pred nju na kolena.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:00 pm

Dostojevski - Page 4 Image



III
Počeo sam da plačem, ne znam zašto; ne sećam se ni kako me je smestila da sedim pored nje; sećam se samo, i ta mi je uspomena beskrajno mila, da smo sedeli jedno kraj drugog, ruka u ruku, i da smo živo razgovarali. Ona se raspitivala o starcu i o njegovoj smrti, a ja sam joj o njemu pričao — tako da je moglo izgledati da sam plakao za Makarom Ivanovićem, što bi bilo potpuno neumesno; i ja znam da ona nije ni pomislila da u meni ima od te nezrele trivijalnosti. Najzad sam se pribrao, i poče da me tada obuzima stid. sad mislim da sam onda plakao jedino od uzbuđenja, i uveren sam da je i ona to dobro znala, tako da sam u pogledu te uspomene spokojan.
Najedanput mi se u čini čudno što se ona toliko raspituje za Makara Ivanovića.
— Zar ste ga poznavali? — zapitah je začuđen.
— Odavno. Nikad ga nisam videla, ali je ipak igrao ulogu u mome životu. Mnogo mi je o njemu u svoje vreme pričao čovek koga se bojim. Vi znate ko je taj čovek.
— Ja samo znam da je „taj čovek“ stajao ogromno bliže vašoj duši nego što ste mi vi ranije predstavljali — rekoh joj, ni sâm ne znajući šta sam hteo time da izrazim, ali sam to rekao kao sa prekorom i sav namršten.
— Kažete da je maločas poljubio vašu majku? Da li ju je zagrlio? Jeste li to videli lično vi? — produži ona svoje raspitivanje, ne slušajući me
— Jeste, video sam; i, verujte, sve je to bilo potpuno iskreno i velikodušno! — pohitah da joj potvrdim, videći da joj je to milo.
— Daj Bože! — prekrsti se ona. — sad je slobodan. Taj divni starac mu je u okovima držao život. S njegovom smrću, u njemu će ponovo oživeti osećanje dužnosti, i... dostojanstvo, kao što je jednom već bilo. O, on je pre svega — velikodušan; umiriće srce vaše majke koju voli više od svega na zemlji, i umiriće se, najzad, i on sam, hvala Bogu. A i vreme je.
— Vi ga volite?
— Jeste, vrlo ga volim, iako ne u onom smislu u kome bi on želeo i u kome me vi pitate.
— Da li se vi sad bojite za njega, ili za sebe? — zapitah ja dalje.
— E, to su vešta pitanja, i ostavimo ih.
— Dobro, da ih ostavimo; naravno; samo, o svemu tome ja ništa nisam znao, možda odveć mnogo što nisam znao. Ali imate pravo, sad počinje sve iznova; i ako je iko uskrsnuo, to sam ja na prvom mestu. Katarina Nikolajevna, ja stojim pred vama s niskim mislima, i možda sam, pre nepun sat, počinio nevaljalstvo prema vama i delom, ali, da znate, sada evo sedim pored vas i ne osećam nikakvu grižu savesti. Zbog toga što je sad sve iščezlo, i što sve počinje iznova; a toga čoveka koji je pre jednoga sata udešavao nevaljalstvo protiv vas, ne poznajem, i neću da znam za njega.
— Probudite se! — nasmeši se ona — vi kao da malo buncate.
— A zar može čovek sebi suditi kad je pored vas, — produžih ja — bio pošten ili nevaljalac? — vi ste neprestano isti, kao sunce, nedostižni... recite mi, kako ste mogli da me sada tako dočekate, posle svega što je bilo? Da samo znate šta je bilo pre jednoga sata, samo pre jednoga sata! I kakav se san ispunio?
— Biće da znam sve — nasmeši se ona tiho — sigurno ste hteli da mi se osvetite zbog nečega, zakleli ste se da ćete me upropastiti; a pri tom, po svoj prilici, ubili biste, ili premlatili svakoga koji bi se drznuo da o meni pred vama izgovori jednu ružnu reč.
Oh, nasmešila se i našalila; ali je to učinila samo po svojoj beskrajnoj dobroti, zato što joj je sva duša u tom času bila puna, kako sam utvrdio docnije, velike lične brige, i tako jakog i silnog osećanja, da je sa mnom razgovarala, i da mi je odgovarala na moja ništavna, dosadna pitanja — jedino onako kako se odgovara malome detetu na neprekidna pitanja, ne bi li već jednom prestalo. To mi bi jasno, i obuze me stid; ali ipak nisam mogao da se zaustavim.
— Ne — rekoh, ne vladajući više sobom — ne, nisam ubio onoga koji je o vama govorio rđavo, naprotiv, čak sam mu odobravao!
— O, zaboga, nemojte, nije potrebno, ne pričajte ništa! — reče ona i pruži ruku da me zadrži, čak s bolom na licu, ali ja sam već bio skočio s mesta i stao pred nju da joj sve ispričam; i, da sam joj tada sve rekao, ne bi se desilo ono što se odigralo posle, zato što bi se po svoj prilici završilo s tim što bih joj ja sve ispovedio, i vratio joj njeno pismo. Ali ona se najedared zasmeja:
— Ne treba, ne treba ništa, nemojte da mi ispričate pojedinosti! Znam ja za vaše zločine: da se opkladimo da ste hteli da se sa mnom oženite, ili nešto slično, i malopre ste se još o tome dogovarali s jednim od vaših pomoćnika, vaših školskih drugova... Ah, izgleda da sam pogodila! — uzviknu ona na kraju, posmatrajući ozbiljno moje lice.
— Kako... kako ste pogodili? — promucah ja, kao magarac, strašno poražen.
— To nije bilo teško! Ali dosta, dosta o tome! Opraštam vam, samo prestanite s tim! — odmahnu ona rukom, sa očevidnim nestrpljenjem. — I ja sam sanjalica, i kad biste znali šta sve ne padne na pamet mojoj mašti, kad joj pustim na volju! Dosta! Neprestano me odvlačite u stranu. Baš volim što je Tatjana Pavlovna izašla; jako sam želela da vas vidim, a pred njom ne bismo mogli govoriti ovako. Čini mi se da sam se o vas ogrešila zbog onoga što se desilo. je li istina? je li tako?
— Vi se o mene ogrešili? Pa ja sam tada vas izdao njemu\ Šta ste mogli pomisliti o meni? O tome sam mislio celo vreme, svakoga dana od tada, svakoga minuta, mislio sam i osećao. (Nisam je lagao.)
— Zalud ste se mučili, jer sam ja već tada dobro razumela kako se to desilo: ispričali ste mu u svojoj radosti da ste u mene zaljubljeni, i da sam... da sam vas ja saslušala. Nije čudo, imate dvadeset godina. A vi ga volite više nego sve na svetu, u njemu tražite prijatelja, ideal. To mi je postalo jasno, ali malo dockan. Jeste, ja sam tada bila kriva; trebalo je da vas pozovem k sebi i da vas umirim; ali sam se naljutila, te sam zamolila da vas više ne primaju u kući; tako se onda desila i ona scena pred kućom, a zatim ona noć. A znate, i ja sam sve ovo vreme, kao i vi, maštala o tome da se s vama vidim, krišom, samo nisam znala kako da to udesim. A šta mislite čega sam se najviše bojala? Najviše sam se bojala da ćete poverovati svemu što vam on bude rekao protiv mene.
— Nikad! — uzviknuh ja.
— Mili su mi bili naši raniji sastanci; u vama sam volela momče, i još možda i vašu veliku iskrenost... ja imam vrlo ozbiljan karakter. ja sam najozbiljniji i najnatmureniji karakter među svim savremenim ženama, da znate... ha-haha! Još ćemo imati da razgovaramo, a sad sam malo izvan sebe, uzbuđena sam i... čini mi se, dobiću nervnu krizu. Ali najzad, najzad će me valjda ostaviti da mirno živim!
Ove reči su joj se otele neočekivano; to mi je odmah bilo jasno, ali učinih se da nisam čuo, a ovamo sam sav pretrnuo.
— On zna da sam mu oprostila! — reče ona opet, kao sama sebi.
— Zar ste mogli da mu oprostite ono pismo? I kako on može znati da ste mu oprostili? — nisam mogao da se uzdržim da je ne zapitam.
— Kako zna? O, zna, zna — produži ona da mi odgovara, ali sve kao da je zaboravila na mene, i kao da govori sama sa sobom. — Otvorile su mu se oči. A kako da ne zna da sam mu oprostila, kad napamet zna moju dušu? Zna on dobro da sam i ja pomalo od njegove vrste.
— Vi?
— Jeste, ja, i on to zna. O, ja nisam strasna, ja sam mirna; ali i ja bih htela, kao i on, da svi ljudi budu dobri... Moralo je biti nešto zbog čega me je zavoleo.
— A zašto je onda govorio da imate sve poroke?
— To je samo govorio, a u sebi je, tajno, drugo mislio. Ali je l’ te da je pismo njegovo bilo užasno smešno?
— Smešno! (Slušao sam je vrlo napregnuto; mislim da je odista bila u nervnoj krizi, i daje sve to govorila, ispovedala se, ne zbog mene; ipak nisam mogao da se savladam da je dalje ne ispitujem.)
— O, jeste, smešno; i kako bih se smejala, da se nisam... tako bojala. Uostalom, nisam baš tolika kukavica, nemojte da mislite; ali zbog toga pisma te noći nisam spavala; bilo je napisano nekom bolesnom krvlju... a posle toga pisma, šta još ostaje? Volim život, užasno se bojim za svoj život, u tom pogledu sam užasno malodušna... Ah, čujte! — Prenu se najedared — otidite do njega! On je sad sâm, sigurno nije neprestano onde, po svoj prilici je nekuda izašao, sâm. Pronađite ga što pre, neizostavno što pre, otrčite do njega, pokažite mu da ste mu sin koji ga voli, dokažite da ste simpatično i dobro momče, moj student koga ja... O, neka vam Bog da sreću! ja nikoga ne volim, i to je najbolje; ali svima želim sreću, svima, a njemu na prvom mestu, i neka to zna... još ovoga časa ako je moguće, bilo bi mi to vrlo prijatno...
Zatim ustade i iščeze iza zavese; na licu su joj u tom trenutku sijale suze (histerične suze, posle smeja). Ostao sam sâm, uzbuđen i zbunjen. Nisam nikako mogao da razumem zbog čega je bila u tolikom uzbuđenju, koliko kod nje nikad nisam smatrao za moguće. Nešto kao da mi se u srcu zgrčilo.
Sačekao sam jedno pet minuta, najzad deset minuta; iznenadila me je duboka tišina u stanu, te se reših da pogledam kroz vrata i da zovnem. Odazvala mi se kuvarica Marija, i saopštila mi najmirnijim tonom da se gospođa već odavno obukla, i da je izašla kroz zadnji izlaz.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:00 pm

Dostojevski - Page 4 _1843



GLAVA SEDMA
I
Još je samo to trebalo. Dohvatih bundu, i, oblačeći je u hodu, istrčah napolje sa mišlju: „Molila me je da odem do njega; ali gde da ga nađem?“
No više od svega ostaloga poražavalo me je pitanje: „Zašto ona misli da je sad nastala promena i da će joj on dati mira? Naravno, zato što će se oženiti mamom. Ali šta je to za nju? Da li se ona raduje što će se on oženiti mamom, ili, naprotiv, da li je zbog toga nesrećna? Da li zbog toga ima i nervnu krizu? Zašto ne mogu to da objasnim?“
Navodim ovu drugu misao koja mi je tada sevnula u glavi, tačno, da bi ostala zapamćena: jer je vrlo važna. Ovo veče je bilo sudbonosno. Čovek mora i nehotice da veruje u sudbinu: nisam prošao ni sto koraka u pravcu maminoga stana, kad se sretoh c onim koga sam tražio. Uhvatio me je za rame i zaustavio.
— Jesi ti to! — uzviknu on radosno i u isto vreme sa najvećim iznenađenjem. — Zamisli, bio sam u tvom stanu — reče on živo — tražio sam te, pitao za tebe, potreban si mi sad jedino ti u celoj vasioni! Tvoj gazda mi je svašta napričao; ali kako ti nikako da dođeš, otišao sam, čak sam zaboravio da zamolim da ti kažu da odmah požuriš da dođeš kod mene. Ali, išao sam u nepokolebljivom uverenju da će sudbina morati da mi te pošalje sad kad si mi vrlo potreban — i eto, tebe sam prvo sreo! Hajdemo u moj stan: nikad nisi bio kod mene.
Jednom reči, obojica smo jedno drugo tražili, i svakome od nas desilo se nešto slično. Pođosmo vrlo žurno.
On je usput progovorio samo nekoliko reči o tome da je mamu ostavio s Tatjanom Pavlovnom. Držao me je za ruku i vodio. Njegov stan nije daleko odatle, te stigosmo brzo. Zbilja, nikad nisam bio u njegovom stanu. To je bio mali stan od tri sobe, koji je uzeo pod kiriju (ili, tačnije, uzela ga je pod kiriju Tatjana Pavlovna) jedino zbog „odojčeta“. Ovaj stan je od početka bio pod nadzorom Tatjane Pavlovne, i u njemu je sedela dadilja s detetom (a sada i Darja Onisimovna) ali je uvek ostajala i jedna soba za Versilova, i to prva, ulazna soba, dosta prostrana i dosta lepo i s mekim stvarima nameštena, neka vrsta kabineta za književni i pismeni rad. Odista, na stolu, u ormanu i na policama bilo je mnogo knjiga (kojih u maminom stanu uopšte nije bilo); stajale su ispisane hartije, vezani paketići pisama — jednom reči, sve je davalo izgled prostorije u kojoj se odavno stanuje; i znam da se Versilov i ranije (iako dosta retko) s vremena na vreme sasvim preseljavao u ovaj stan, i u njemu ostajao nedeljama. Prvo na čemu se zadržala moja pažnja, bio je mamin portret, koji je visio iznad pisaćega stola, u raskošnom okviru od skupocenoga drveta s rezbarijama — fotografija, snimljena, naravno, u inostranstvu, i, sudeći po njenoj neobičnoj veličini, vrlo skupa. O ovom portretu nisam ranije znao ni slušao ništa, i, što je glavno, iznenadila me je, za fotografiju, neobična sličnost, tako da kažem duhovna sličnost; jednom reči, kao da je ovaj portret bio rađen umetničkom rukom, a ne da je bio samo mehanički otisak. Čim sam ušao, i nehotice se zadržah pred njim.
— Je li? je li? — reče dvaput Versilov.
To jest: „je li da je dobro pogođena?“ Okretoh se njemu i iznenadih se kad videh izgled njegovoga lica. Bio je malo bled, ali s vatrenim, napregnutim pogledom, koji je sijao od neke sreće i snage: takav izraz nisam kod njega uopšte nikad video.
— Nisam znao da toliko volite mamu! — rekoh mu oduševljeno.
On se blaženo nasmešio, iako je u njegovom osmehu bio i neki bolan izraz, ili, bolje da kažem, nešto humano, više... ne umem to da izrazim; ljudi visoke inteligencije, uostalom, kako se meni čini, ne mogu da imaju oduševljen i pobedonosan izraz lica. He odgovarajući mi ništa, on skide portret obema rukama sa duvara, približi ga sebi, poljubi ga, i zatim ga tiho opet obesi na mesto.
— Zapamti — reče on — fotografski snimci vrlo retko kad ispadnu slični, i to je pojmljivo: ni sam original, to jest svi mi, vrlo smo retko kad slični sebi. Samo u retkim trenucima ljudsko lice izražava svoje glavne crte, svoju karakterističnu misao. Umetnik proučava lice i pogodi tu glavnu misao lica čak ako u trenutku dok slika, nje i nema na licu. A fotograf snimi čoveka onako kakav je, i sasvim je moguće da Napoleon u jednom trenutku ispadne glup, a Bizmark nežan. Ovde, u ovom portretu, snimak je Sonju uhvatio, kao naročito, u njenom najznačajnijem trenutku stidljive, krotke ljubavi, i njene pomalo divlje, plašljive čednosti. Kako je bila srećna kad se najzad uverila da toliko želim da imam njen portret! Mada ovaj snimak nije načinjen mnogo davno, ipak je ona tada bila mlađa i lepša; međutim i tada je već imala te upale obraze, te bore na čelu, tu plašljivu stidljivost u pogledu, čega je kod nje svake godine sve više — što dalje, sve više. Veruj mi, dragi moj gotovo ne mogu ni da je zamislim sada sa drugim licem. A ona je nekada bila mlada i divna! Ruskinje brzo poružnjaju, njihova lepota proleti brzo, i pravo da ti kažem, to nije samo zbog etnografskih tipskih osobina, nego još i zbog toga što vole neštedimice. Ruskinja žrtvuje sve kad koga zavoli — i taj trenutak i celu sudbinu, i sadašnjost i budućnost; ne umeju da ekonomišu, ne čuvaju za rezervu, i stoga se njihova lepota istroši za onoga koga vole. Ovi upali obrazi, to je jedna takva lepota, koja je data za mene, za moje kratko uživanje. Tebi je milo što sam voleo tvoju mamu; ti možda nisi ni verovao da sam je voleo? Jeste, dragi prijatelju, vrlo sam je voleo, ali, sem zla, ništa joj drugo nisam učinio... Evo, imam i drugi jedan portret — pogledaj i taj.
Uze ga sa stola i dade mi ga. I to je bila fotografija, nesrazmerno manja, u finom, ovalnom, drvenom ramu — lice jedne devojčice, mršavo i jehtičavo, i, pored svega toga, divno; zamišljeno, i u isto vreme neverovatno lišeno svake misli. Crte pravilne, tipa izrađena kroz pokolenja; ali su ipak ostavljale bolestan utisak: osećalo se da je tom ličnošću najedanput ovladala neka nepokolebljiva misao, koja ju je mučila, i baš time što je bila iznad njenih moći.
— Je li to... ona devojka kojom ste hteli da se tamo oženite, i koja je umrla od jehtike... njena pastorka? — progovorih ja malo bojažljivo.
— Jeste, njom sam hteo da se oženim, umrla je od jehtike, njena pastorka. Znao sam da su ti poznate... sve te spletke. Uostalom, sem spletaka nisi mogao ništa drugo ni znati. Ostavi taj portret, dragi prijatelju; ona je samo jedna poludela nesrećnica, i ništa više.
— Potpuno poludela?
— Ili idiot; uostalom, mislim da je poludela. Imala je dete s knezom Sergijem Petrovićem (iz ludila, a ne iz ljubavi; to je najpodliji postupak kneza Sergija Petrovića) dete je sad ovde, u ovoj sobi, i već sam davno hteo da ti ga pokažem. Knez Sergije Petrović nije smeo da dolazi ovamo da viđa dete; tako sam s njim ugovorio još u inostranstvu. Uzeo sam dete k sebi s dopuštenjem tvoje mame. Sa dopuštenjem tvoje mame hteo sam tada i da se oženim tom... nesrećnicom...
— Zar je takvo dopuštenje mogućno? — zapitah ga uzbuđeno.
— O, jeste! Dopustila mi je: žene su ljubomorne na žene, a to nije bila žena.
Nije bila žena za ceo svet, sem za mamu! Ni neću poverovati da mama nije bila ljubomorna! — rekoh ja.
— Imaš pravo. To sam primetio tek pošto je sve bilo svršeno, to jest, kad je dala dopuštenje. Ali ostavi to. Stvar se nije izvela zbog Lidijine smrti; a možda se ne bi izvela ni da je ostala živa; tvoju mamu još ni danas ne puštam detetu. To je samo jedna epizoda. Dragi moj, odavno sam te ovde čekao. Odavno sam maštao kako ćemo se ovde sastati; znaš li, koliko davno? Već dve godine maštam.
Pogledao me je iskreno i prisno, predano i toplo. Uzeh ga za ruku:
— Zašto ste onda oklevali, zašto me odavno niste zvali? Da ste znali šta se međutim desilo... i šta se ne bi desilo, da ste me odavno zvali!...
U tom trenutku unesoše samovar; Darja Onisimovna donese dete koje je spavalo.
— Pogledaj ga — reče Versilov — volim ga, i naredio sam da ga sad donesu, naročito, zato da ga i ti vidiš. Dobro, odnesite ga opet, Darja Onisimovna. Sedi bliže kod samovara. Zamisliću da sam večito ovako s tobom živeo i svaku večer provodio zajedno, ne rastajući se s tobom. Pusti me da te bolje vidim; sedi ovako da ti vidim lice. Što volim to tvoje lice! Kako sam zamišljao tvoje lice dok sam te čekao iz Moskve! Pitaš: zašto te odavno nisam zvao? Čekaj, možda će ti tek sad biti jasno.
— Je li vama smrt onoga starca sad odrešila jezik? To je čudno...
Ali, iako sam to rekao, gledao sam ga s puno ljubavi. Razgovarali smo kao dva prijatelja, u višem i punom smislu reči. Doveo me je ovamo da mi nešto objasni, ispriča, opravda; međutim, sve je već i pre reči bilo objašnjeno i opravdano. Ma šta da sam sad od njega čuo — rezultat je već bio postignut; i obojica smo znali to, i osećali se srećnima, i tako smo gledali jedan drugoga.
— Ne baš smrt toga starca — odgovori on; ne samo njegova smrt; ima i drugo nešto što je palo u isti trenutak... Nek je blagosloven taj trenutak, i naš budući život, i za dugo vreme! Dragi moj, da porazgovaramo! Neprestano se udaljujem od predmeta; hoću da govorim o jednom, a upuštam se u hiljadu sporednih pojedinosti. Uvek je tako kad je srce puno... Ali da porazgovaramo; došlo je vreme; a ja sam već odavno u tebe zaljubljen, mali moj...
On se usturi u svojoj fotelji i pogleda me još jednom.
— Kako je to čudno! Kako mi čudno pada da to čujem! — rekoh zapljusnut oduševljenjem.
I tada, sećam se, pređe preko njegovog lica njegov obični grč — kao tuga i podsmeh u isti mah, koji mi je toliko poznat. Ali se on pribra, i otpoče da govori, kao s nekim naporom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:01 pm

Dostojevski - Page 4 1855-1932_._._1890._._51_6



II
— Vidiš, Arkadije: da sam te pozvao ranije, šta bih mogao da ti kažem? U tom pitanju leži i ceo moj odgovor.
— To jest, hoćete da kažete: da ste sada mamin muž, i moj otac, a onda... S obzirom na društveni položaj niste znali šta da mi kažete ranije, je li tako?
— Ne samo o tome, dragi moj, ne bih znao šta da ti kažem; imalo bi o mnogim stvarima da ćutim. Čak su mnoge od tih stvari smešne i unižavajuće, tako da liče na opsenarsku igru, baš na pravu vašarsku opsenarsku igru. Dakle, kako bismo mogli da se međusobno razumemo, kad ja sam sebe nisam shvatao sve do danas u pet sati posle podne, tačno dva sata pre smrti Makara Ivanovića. Gledaš me s neprijatnom nedoumicom? Ali umiri se: objasniću ti fakt; no to što sam ti rekao, to je potpuno tačno; ceo mi je život prošao u lutanju i nedoumicama, i najedanput, dolazi rešenje zagonetke, toga i toga dana u mesecu, u pet sati posle podne! Gotovo liči na uvredu, je li tako? Još do nedavno, ja bih se istinski i bio našao uvređen.
Slušao sam ga odista s grozničavom sumnjom; neprestano se pojavljivao raniji Versilovljev grč koji nikako nisam želeo da vidim ovoga večera, pošto su ovakve reči bile rečene. Najedanput mu kazah:
— Bože! Sigurno ste dobili nešto od nje... u pet sati, danas?
On me pogleda ukočeno, i očevidno iznenađen mojim uzvikom, a možda i mojim izrazom „od nje“.
— Sve ćeš saznati — reče zamišljeno se smešeći — i naravno, ono što je potrebno neću sakriti od tebe, zato što sam te zato i doveo ovamo; ali zasada, da sve to odložimo... Vidiš, dragi prijatelju, odavno mi je poznato da kod nas ima dece koja još od svoga detinjstva razmišljaju o svojoj familiji, ožalošćena zbog nepristojnosti svojih očeva i svoje sredine. Zapazio sam takvu decu, koja razmišljaju, još za vreme svoga školovanja, i zaključio sam tada: da je to sve otuda što su počela rano da zavide. Kasnije sam pak sam sebi rekao da sam takvo dete koje razmišlja; ali... izvini, dragi moj, neverovatno sam rasejan. Hteo sam samo da kažem: kako sam se stalno strašno bojao za tebe, kroz sve vreme. Neprestano sam zamišljao da si i ti kao ta deca, svesna svoje darovitosti, koja se odvajaju iz društva i osamljuju. Ni ja nisam, kao ni ti, nikad voleo drugare. Težak je život tih mladih bića, koja su ostavljena jedino svojoj snazi i svojim snovima, a sa strasnom, preranom i gotovo osvetoljubivom željom za blagoobrazijem; jeste, sa „osvetoljubivom“ željom. Ali dosta, dragi moj, opet sam udario u stranu... Još pre nego što sam počeo da te volim, već sam zamišljao tebe i tvoje usamljeničke, podivljale snove... Dosta, dosta; odista sam zaboravio o čemu sam počeo da govorim. Uostalom, jedanput je i to trebalo reći. A ranije, ranije, šta sam mogao da ti kažem? sad vidim tvoj pogled upravljen na mene, i znam da me gleda moj sin; još juče nisam mogao da verujem da ću moći ikad kao danas sedeti i razgovarati s mojim malim.
Odista je bio vrlo rasejan, a ujedno s tim nečim dirnut.
— sad ne moram više maštati i sanjati; vi ste mi dovoljni. Idem s vama! — rekoh ja, predajući mu se celom dušom.
— Sa mnom? Pa moja lutanja su eto baš završena, i baš danas: odocnio si, dragi moj. Danas se završio poslednji čin, i zavesa se spušta. Ovaj poslednji čin se mnogo odužio. Počeo je vrlo davno —još tada kad sam poslednji put pobegao bio u inostranstvo. Tada sam odbacio sve, i, da znaš, dragi moj, da sam se tada bio odvojio od tvoje mame, i da sam joj to i saopštio bio. To treba da znaš. Objasnio sam joj da odlazim zanavek, da me nikad više neće videti. Najgore je bilo što sam zaboravio da joj ostavim novaca. Ni na tebe nisam pomislio nijednog minuta. Otišao sam s tim da ostanem u Evropi, dragi moj, i da se nikad više ne vraćam kući. Emigrirao sam.
— Kor Hercena? Hteli ste da učestvujete u propagandi u inostranstvu? Vi ste sigurno celoga života uzimali učešća u nekoj zaveri? — zapitah ga nestrpljivo.
— Ne, dragi prijatelju, nisam uzimao učešća ni u kakvoj zaveri. A tebi su eto oči zasjale; volim tvoje žive uzvike, dragi moj. Ne, prosto sam otputovao tada od tuge, od iznenadne tuge. To je bila, pravo da ti kažem, tuga ruskih plemića, ne umem drukčije da ti se izrazim. Plemićska tuga — i ništa više.
— Zbog ukidanja ropstva... zbog oslobođenja seljaka? — progovorih ja zadihan.
— Zbog ropstva? Zar ti misliš da sam tugovao za starim ropstvom? Da nisam mogao da podnesem oslobođenje seljaka? O, ne, dragi prijatelju! Pa mi smo baš i bili oslobodioci! Emigrirao sam bez ikakve srdžbe. Dotle sam bio pomiritelni sudija i borio se svim silama, borio se nekoristoljubivo, i kad sam otputovao, nije to bilo zbog toga što sam malo bio nagrađen za svoj liberalizam. Niko od nas nije nagradu dobio, to jest, niko takav kao ja. Više sam otputovao sa gordošću nego s kajanjem, i, veruj mi, potpuno daleko i od pomisli da je sad došlo za mene doba da završim život kao kakav skromni obućar. Je suis gentilhomme avant Tout et je mourrai gentilhomme![85] Ali sam ipak bio ožalošćen. Ima nas ovakvih u Rusiji možda oko hiljadu ljudi; možda zaista ne više, ali je i taj broj dovoljan da ne umre ideja. Mi smo nosioci ideje, dragi moj!... Dragi prijatelju, govorim ti, i imam čudnu nadu da ćeš moći da shvatiš ovu zbrku. Pozvao sam te iz moga srca: odavno sam maštao o tome kako ću ti ispričati mnogo... tebi, baš tebi! A uostalom — uostalom...
— Ne, govorite — uzviknuh ja — opet vidim iskrenost na vašem licu... I, šta je bilo? u Evropi ste se preporodili? A šta je u stvari bila ta vaša „aristokratska tuga“? Oprostite mi, dragi moj, još ne mogu da shvatim.
— Da li me je preporodila Evropa? Pa ja sam tada otputovao da je sahranim!
— Da je sahranite? — ponovih ja iznenađen. On se nasmeši.
— Prijatelju Arkadije, sad mi se duša umorila, a duh mi se uzbunio. Nikad neću zaboraviti svoje tadašnje prve časove u Evropi. I ranije sam bio u Evropi, ali tada je bilo naročito vreme; nikad nisam putovao po njoj s tako neutoljivom tugom i... s takvom ljubavlju kao u to doba. Ispričaću ti jedan od mojih prvih tadašnjih utisaka. Jedan moj tadašnji san, stvarni san. To je bilo još u Nemačkoj. Tek što sam pošao iz Drezde, iz rasejanosti propustim stanicu na kojoj je trebalo da promenim voz, i tako dođem na drugu liniju. Odmah su me skinuli s voza; bilo je tri sata posle podne, lep, sunčan dan. Našao sam se u jednoj maloj nemačkoj varoši. Pokazali su mi gostionicu. Morao sam tu čekati; idući voz prolazio je u jedanaest sati uveče. Nekako sam bio i zadovoljan što se ovako desilo, zato što nikuda naročito nisam hitao. Skitao sam se, dragi prijatelju, skitao. Gostionica je bila stara i mala, ali sva u zelenilu i cveću, kao uvek što je kod njih. Dadoše mi jednu tesnu sobicu, i, kako sam celu noć putovao, zaspah odmah po ručku, u četiri sata posle podne.
Prisnio mi se san koji savršeno nisam očekivao, zato što nikad još nisam imao sličan san. U Drezdi, u galeriji, nalazi se slika Kloda Lorena, u katalogu uvedena pod imenom „Asis i Galateja“; ja sam je uvek zvao „Zlatni vek“, ni sâm ne znam zašto. Video sam je i ranije, i tada, na putovanju, za tri dana, video sam je još jedanput, uzgred. Ta slika mi se pojavila u snu, ali ne kao slika, nego kao stvarnost. Uostalom, ne bih mogao reći tačno šta mi se baš snilo: ali sam video, baš kao na onoj slici, ugao grčkog arhipelaga, i uz to se i vreme kao vratilo za tri hiljade godina unazad. Plavi pitomi talasi, ostrva i stene, cvetne obale, čarobna panorama u daljini, primamljiv zalazak sunca — rečima ne može da se opiše. To mesto je evropsko čovečanstvo zapamtilo kao svoju kolevku, i misao na to ispunila je moju dušu domovinskom ljubavlju. Tu je bio zemaljski raj čovečanstva: bogovi su silazili s neba i stupali u srodničke veze s ljudima... O, tu su stanovali divni ljudi! Srećni i nevini su i ustajali od sna i odlazili da spavaju ; livade i gajevi bili su puni njihovih pesama i veseloga klicanja; suvišak neutrošenih snaga izlivao se u ljubav i u prostodušnu radost. Sunce ih je oblivalo svojom toplotom i svetlošću, radovalo se svojoj divnoj deci... Čudan san, velika zabluda čovečanstva! Zlatni vek—najneverovatnija fantazija među svima koje su postojale, ali za koju su ljudi podnosili na žrtvu svoje živote i svu svoju snagu, za koju su umirali i ubijali se proroci, ali bez koje narodi neće da žive, a ne mogu ni da umru! Sve sam to osetio i proživeo u tom snu; stene i more, i kose zrake sunca na zalasku, sve sam to još video i kad sam se probudio i otvorio oči koje su mi bukvalno vlažne bile od suza. Sećam se da mi je bilo prijatno. Osećanje sreće, meni još nepoznato, prošlo mi je kroz srce, čak do bola; to je bila svečovečanska ljubav... Već je palo veče; kroz prozor moje male sobice, kroz cveće koje je stajalo na prozoru, prodirao je pramen večernjih sunčanih zraka i oblivao me svetlošću. I gle, dragi prijatelju, i gle, onaj zalazak sunca prvoga dana evropskoga čovečanstva, koje sam video u snu, pretvorio se za mene u času kad sam se probudio, na javi, u zalazak sunca poslednjega dana evropskoga čovečanstva! Tada kao da se čuo nad Evropom glas pogrebnoga zvona. Ne govorim samo o ratu, i požaru u Tiljerijama; i bez toga sam znao da sve to mora proći, cela slika staroga evropskoga sveta — ranije ili docnije; nego, kao ruski Evropljanin, nisam mogao da dopustim to. Jeste, baš tada je komuna zapalila Tiljerije... O, ne uznemiravaj se; znam da je to bilo „logično“, i odlično mogu da shvatim neodoljivost ideje; ali, kao nosilac više ruske kulturne misli, nisam mogao to da dopustim, jer je viša ruska misao baš u sveizmirenju ideja.
A ko bi tada mogao da shvati takvu misao, ko u celom svetu? Bio sam sâm! Ne govorim o sebi lično—govorim o ruskoj misli. Tamo je bila borba i logika; tamo je Francuz bio samo Francuz, a Nemac samo Nemac, i to s većim naporom nego ikad u celoj njihovoj istoriji; prema tome, nikad Francuz nije nanosio više štete Francuskoj, ni Nemac svojoj Nemačkoj, nego baš tada! Tada u celoj Evropi nije bilo nijednog Evropljanina! Jedini sam ja, među svima tim petrolejcima, mogao im reći u oči: da je njihovo spaljivanje Tiljerija pogreška; i jedino sam ja među svima konservativcima-osvetnicima mogao reći tim osvetnicima: da je spaljivanje Tiljerija istina zločin, ali ipak stvar logična. A to zato, mali moj, što sam jedini ja, ja, Rus — bio tada u Evropi Evropljanin. Ne govorim o sebi — nego govorim o ruskoj misli. Skitao sam se, dragi prijatelju, i skitao, i tačno sam znao da moram ćutati i skitati se. Ali me je ipak bilo žao. Ne mogu, mali moj, da ne cenim svoje plemstvo. Čini mi se da se smeješ?
— Ne, ne smejem se — rekoh mu uzbuđeno — daleko od toga; potresli ste mi srce vašim viđenjem zlatnoga veka, i budite uvereni da počinjem da vas razumevam. Ali mi je najmilije od svega što vidim da sebe toliko cenite. Hitam da vam to izjavim. Nikad od vas to nisam očekivao!
— Već sam ti, dragi moj, rekao da volim tvoje usklike! — nasmeja se on opet na moje naivne reči, i, digavši se iz fotelje, poče, ne primećujući, da šeta gore-dole po sobi. I ja sam ustao. Pa zatim da govori, svojim čudnim jezikom, ali duboko prožet svojom mišlju.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:01 pm

Dostojevski - Page 4 _1898_295_446



III
— Jeste, mali moj, opet ti kažem: ne mogu da ne cenim svoje plemstvo. Kod nas, u Rusiji, izradio se u toku vekova jedan viši kulturni tip, nepoznat do sada, i koji nigde više u svetu ne postoji — tip bola za sve ljude. To je čisto ruski tip, ali kako se on razvio u višim slojevima ruskog naroda, to ja imam čast da mu pripadam. On u sebi nosi buduću Rusiju. Nas možda nema više od hiljadu ljudi — možda više, a možda i manje — ali je cela Rusija do sada živela zato da bi proizvodila tu hiljadu. Reći će neko: da je to malo, i naljutiće se što je na hiljadu ljudi utrošeno toliko vekova, i toliko miliona ljudi. Po mom mišljenju, to nije malo. Slušao sam s najvećom pažnjom. Iz njega je govorilo ubeđenje, video sam pravac celoga njegova života. Ta „hiljada ljudi“ tako je plastično ocrtavala njega samoga! Osećao sam da je njegova ekspansivnost prema meni poticala iz nekog vrlo dubokog unutrašnjeg potresa. Govorio mi je sve te tople reči zato što me voli; ali razlog zbog koga mi je počeo najednom da govori, i zbog koga je poželeo da baš sa mnom razgovara, neprestano mi je još ostajao nepoznat.
Emigrirao sam — reče on dalje. — i nije mi žao ničega što je ostalo za mnom. Sve što je bilo u mojoj snazi, dao sam Rusiji na uslugu dok sam još bio u njoj; kad sam otputovao, produžio sam da joj služim, samo sam proširio ideju. Odslužeći tako, služio sam joj mnogo više nego da sam bio samo Rus, kao što je u to doba Francuz bio samo Francuz, a Nemac — Nemac. U Evropi to zasada još ne mogu da razumeju. Evropa je stvorila plemenite tipove Francuza, Engleza, Nemaca, ali o svome budućem čoveku ne zna još gotovo ništa. I izgleda da zasada još i ne želi da zna. To je i razumljivo: oni nisu slobodni, a mi smo slobodni. ja jedini u Evropi, sa svojom ruskom tugom, bio sam tada slobodan...
— Dragi prijatelju, obraćam ti pažnju na ovu čudnu stvar: svaki Francuz može služiti ne samo svojoj Francuskoj, nego i celom čovečanstvu, ali pod jednim uslovom: da ostane što više Francuz; isto tako i Englez i Nemac. Jedino je Rus, i to još u naše vreme, dakle još mnogo pre no što se bude sveo opšti račun — već stekao sposobnost da bude u najvećoj meri Rus baš tada kad je u najvećoj meri Evropljanin. U tome i jeste bitna nacionalna razlika između nas i svih ostalih, i u tom pogledu smo mi nešto potpuno zasebno. U Francuskoj sam Francuz, sa Nemcem sam Nemac, sa antičkim Grkom sam Grk, i, tim samim, u najvećoj meri Rus. Tim samim sam pravi Rus, i u najvećoj meri služim Rusiji, zato što nosim njenu glavnu misao. ja sam pionir te misli. ja sam tada emigrirao, ali da li sam time napustio Rusiju? Nisam, ne, samo sam produžio da joj služim. Mada nisam ništa radio u Evropi, mada sam otputovao samo da se skitam (i znao sam da idem samo da se skitam) dovoljno je bilo što sam putovao sa svojom mišlju i sa svojom svešću. Nosio sam sobom rusku tugu. O, nije mene tada uplašila samo prolivena krv, ni Tiljerije, nego sve što će morati posle toga da dođe... Imaju ti narodi još dugo da vode međusobnu borbu, Zato što su još odveć Nemci i odveć Francuzi, i što još nisu završili svoj zadatak u tim ulogama. I dotle me je žao te pogibije. Rusu je Evropa isto toliko mila kao i Rusija: svaki mu je kamen u njoj mio i drag. I Evropa nam je bila otadžbina isto tako kao i Rusija. još i više! Ne može se Rusija više voleti nego što je volim ja, ali nikad nisam sebi prebacivao što su mi Mleci, Rim, Pariz, riznice njihove nauke i umetnosti milije nego Rusija. Da, Rusima je milo to staro tuđe kamenje, ta čuda staroga Božjega sveta, ti komadi svetih čudesa; čak je njima to milije nego samim Evropljanima! Evropljani sad imaju druge misli i druge osećaje, i to staro kamenje je za njih izgubilo vrednost... Tamo se konservativci bore samo za svoj opstanak; a i petrolejci se otimaju samo za pravo na zalogaj. Jedino Rusija živi ne za sebe, nego za misli; i, priznaćeš, dragi prijatelju, da je važna stvar što Rusija živi evo već gotovo jedan vek, ne za sebe, nego samo za Evropu! A oni ostali? O, njima je suđeno da pretrpe strašne muke pre nego Što stignu u Carstvo Božje.
Priznajem da sam slušao vrlo zbunjen; plašio me je već sam ton Versilovljevih reči, mada nisam mogao da se ne divim njegovim mislima. Imao sam bolestan strah: da me laže. Rekoh mu strogim glasom:
— Maločas ste kazali: „Carstvo Božje“. Pričali su mi da ste, kad ste bili tamo, propovedali Boga, i da ste nosili verige?
— Mani moje verige — nasmeja se on; — to je nešto sasvim drugo. Tada nisam još ništa propovedao, ali mi je bilo žao njihovog Boga, to je istina. U to vreme je bio objavljen ateizam... nekolicina njih su ga objavili, ali to nije važno; to su bili samo prvi vesnici. No to je bio ipak prvi korak koji je učinjen, i to je važno. I tu je opet bila logika, ali gde je god logika, tu je i tuga. ja sam bio čovek druge kulture, i moje srce nije moglo to da dopusti. Ona neblagodarnost s kojom su se ti ljudi rastajali od ideja, ono ismevanje i bacanje u blato nisam mogao da podnosim. Bio mi je odvratan šusterski način postupka. Uostalom, realnost uvek ima nešto šustersko, čak i kad postoji najvatrenija želja za idealom, i, naravno, trebalo je da to znam; ali ja sam bio čovek drugoga tipa: bio sam slobodan u izboru, a oni nisu; i ja sam plakao, zbog njih sam plakao, plakao sam za starom idejom, i možda sam plakao pravim suzama, bez ulepšavanja.
— Zar ste tako jako verovali u Boga? — zapitah ga u neverici.
— Dragi prijatelju, to pitanje je možda izlišno. Uzmimo da i nisam mnogo verovao, ali ipak nisam mogao da ne tugujem za idejom. Nisam mogao da sebi predstavim vreme u kome će čovek živeti bez Boga; i da li će to ikada biti moguće! Srce mi je uvek govorilo da je to nemoguće; ali izvestan takav period je, ipak, moguć... Za mene je čak van sumnje da će taj period nastupiti; ali sam uvek zamišljao sasvim drugu sliku...
— Kakvu?
On je istina još u početku izjavio da je srećan, i u njegovim rečima je i bilo mnogo oduševljenja; stoga se i sećam mnogo čega od onoga što mi je tada rekao. Ali, zato što cenim ovoga čoveka, ne mislim da stavim na hartiju sve o čemu smo tada razgovarali; ipak ću ovde navesti u nekoliko crta te čudne slike koju sam uspeo da od njega izmamim. Mene su, naravno, oduvek, davno ranije mučile te „verige“; želeo sam da ih razjasnim, zbog toga sam i navaljivao. Nekoliko fantastičnih i vrlo čudnih ideja, koje je tada rekao, ostadoše mi na svagda U srcu.
— Dragi moj — poče on opet zamišljeno i s osmehom — ja smatram da je bitka gotova i da se borba svršila. posle psovki, bacanja blatom i ismevanja, nastalo je zatišje, i ljudi su ostali sami, kao što su i želeli: velika ranija ideja ih je napustila; veliki izvor snage, koji ih je hranio i grejao, nestajao je kao ono sunce na slici Kloda Lorena, samo što je ovde već počinjao poslednji dan čovečanstva. Tada odjednom ljudi uvideše da su ostali potpuno sâmi, i odjednom osetiše da su velika siročad. Dragi moj mali, ja nikad nisam mogao da zamislim ljude da su neblagodarni i glupi. Uveren sam da će ljudi, kad osete da su ostali siročad, početi da se međusobno približuju jedni drugima tešnje i s većom ljubavi; uhvatiće se za ruke, uviđajući da su sad jedan drugome sve! Iščezla bi velika ideja besmrtnosti, i nastupila potreba da se čime zameni; ceo onaj veliki suvišak ljubavi prema Onome koji je bio Besmrtnost, okrenuće se kod svih ljudi prema prirodi, svetu, ljudima, svakom živom stvoru. Zavoleće zemlju i život neiskazano, ukoliko više budu postepeno bili svesni svoje prolaznosti i konačnosti; voleće nekom naročitom, ne pređašnjom ljubavlju. U prirodi će otkriti pojave i tajne kakve pre nisu ni slutili, jer su sad uzeli da posmatraju prirodu drugim očima, pogledom ljubavnika na ljubljenu ženu. Kad se probude, potrčaće da se međusobno izljube, pošto će biti svesni da su dani njihovi kratki, i da im taj život na zemlji jedino ostaje. Radiće jedan za drugoga, i svak će svoje deliti s drugim, i tim samim će biti srećan. Svako dete će znati da su mu svi na zemlji kao i otac i majka. „Neka sutra bude moj poslednji dan, misliće ljudi posmatrajući zalazak sunca — ne mari, ne mari što ću ja umreti, kad ostaju svi ostali, a posle njih njihova deca‘\ — I ta misao: da će ostati ostali, koji će se svi međusobno voleti, i drhtati jedan nad drugim, zamisao o viđenju posle smrti. O, požuriće oni da vole, da bi utolili veliku tugu u svome srcu. Biće gordi i drski za sebe, ali krotki jedan prema drugom; svak će drhtati za život i za sreću svačiju. Biće nežni jedan prema drugom, i neće se zbog toga stideti, kao sad, i milovaće se kao deca. Pri susretu će se gledati dubokim i mislenim pogledom, i u njihovim pogledima biće ljubav i tuga...
— Dragi moj — prekide on sam sebe s osmehom — sve je to samo fantazija, neverovatna fantazija; ali mi je ipak dolazila pred oči vrlo često, zato što bez nje u svome životu nisam mogao da budem, i nisam mogao da o njoj ne mislim. Ne govorim o svojoj veri: moja vera je velika, ja sam deist, filosofski deist, kao i cela naša hiljada što je, no mom mišljenju, ali... interesantno je da sam svoju sliku završavao uvek sa viđenjem, kao u Hajneovom „Hristu na Baltičkom moru‘! Ne mogu da ga obiđem, ne mogu da ga, na kraju, ne zamislim usred ljudi koji su ostali siročad. On im dolazi, pruža im ruke i govori: „Kako ste mogli da ga zaboravite?“ I tad bi im svima padala koprena s očiju, i odjeknula bi zanosna himna novog i poslednjeg uskrsnuća... Ostavimo to, dragi prijatelju; a i moje „verige“ su budalaština; neka te ne ne uznemiruju. Još nešto: poznato ti je da sam na jeziku stidljiv i trezven; a sad sam se raspričao Zato što... zbog raznih osećaja, i zbog toga što s tobom razgovaram; nikom drugom, i nikad o tome ne bih pričao. To ti kažem zato da bih te umirio. Ali ja sam već bio uzbuđen; nije me lagao kao što sam se plašio, i to mi je bilo vrlo milo, jer mi je bilo jasno da je odista trpeo, bio tužan, i da je odista i nesumnjivo mnogo voleo — i to mi je bilo najmilije. To sam mu i rekao sa zanosom.
— Slušajte — dodadoh — izgleda mi da ste pored sve vaše tuge morali tada ipak biti srećni?
On se nasmeja veselo.
— Danas si vrlo oštrouman u svojim primedbama — reče. — Naravno da sam bio srećan; a zar sam mogao biti nesrećan s takvom tugom? Niko nije slobodniji ni srećniji od skitača Rusa-Evropljanina, koji je jedan iz naše hiljade. To ti kažem bez šale, sasvim ozbiljno. Svoju tugu ne bih dao ni za koju drugu sreću. U tom smislu sam uvek bio srećan, dragi moj, celoga svoga života. I od sreće sam tada tvoju mamu zavoleo, prvi put u svom životu.
— Kako prvi put u životu?
— Baš tako. Skitajući se i tugujući, najedanput sam je zavoleo kao nikad ranije, i odmah sam poručio da dođe.
— O, ispričajte mi i to, ispričajte mi sve o mami!
— Zato sam te i pozvao ovamo; inače — nasmeši se on opet veselo — već sam se poplašio da si mi oprostio sve zlo što sam naneo tvojoj mami, zbog Hercena, ili zbog neke tamo zavere…
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:02 pm

Dostojevski - Page 4 1854-1835_._._1875



GLAVA OSMA
I
Pošto smo tada razgovarali celo veče, i zadržali se sve do u noć, neću da navodim ceo razgovor, nego samo ono što mi je, najzad, objasnilo jednu zagonetnu tačku iz njegovoga života.
Prvo, za mene ne podleže sumnji da je on voleo mamu, a što ju je ostavio, i „razveo se“ s njom, i otputovao, to je bilo zato što mu je nešto dosadilo, ili iz nekog sličnog razloga, kako se to uostalom događa ma kome od nas, ali što nije uvek lako objasniti. U inostranstvu je, posle dugoga vremena, opet zavoleo mamu, u odsustvu, to jest u mislima, i poručio po nju. Reći će ko: „došla mu je trenutna ćud“; ali ja ću reći nešto drugo: po mome uverenju to je bilo ozbiljnije od svega u njegovom životu, bez obzira na očevidno besposličarenje, čiji uticaj, ako se baš hoće, delimično dopuštam. Ali se kunem da u njegovu evropsku tugu ne sumnjam, i da je stavljam ne samo u isti red, nego i nesravnjeno više nego ma koju savremenu praktičnu aktivnost, na primer i građenje železničkih pruga. Njegovu ljubav prema čovečanstvu priznajem kao najiskreniji i najdublji osećaj, bez ikakvog komedijašenja; a njegovu ljubav prema mami kao nešto potpuno nesporno, iako, možda, malo fantastično. U inostranstvu, „u tuzi i sreći“, i, dodajem, u najstrožijoj kaluđerskoj usamljenosti (ovaj naročiti podatak dobio sam docnije od Tatjane Pavlovne) najedanput mu pada na pamet mama — i setio se baš njenih „upalih obraza“, i odmah pisao da dođe.
— Dragi prijatelju — reče on između ostaloga — najedanput mi je došlo u svest da mene, kao moralno i razumno biće, moja služba ideji ne oslobađa obaveze da u toku svoga života načinim praktički srećnim bar jedno biće.
— Zar jedna tako knjiška misao da bude razlog svemu? — zapitah ga u nedoumici,
— To nije knjiška misao. Uostalom, kako hoćeš. Ipak se sve poklapalo: voleo sam tvoju mamu u stvari i iskreno, a ne knjiški. Da je tako nisam voleo, ne bih pisao po nju, nego bih „usrećio“ kakvoga Nemca ili Nemicu, pošto mi je već došla u glavu ta ideja. A to, da čovek bezuslovno usreći makar jedno biće za svoga života, i to ne samo praktički, nego stvarno, ja bih naredio da to bude dužnost svakog inteligentnog čoveka; baš kao što bih uneo u zakon da se natera svaki seljak da zasadi bar jedno drvo u svom životu, s obzirom na opustošene šume u Rusiji; uostalom, jedno drvo bi bilo malo; moglo bi se narediti: svake godine po jedno drvo. Viši čovek, umno razvijen čovek, koji ide za višom idejom, često se sasvim odvoji od stvarnosti, postaje smešan, ćudljiv i hladan, čak, mogu da ti kažem, i glup; i to ne samo u praktičnom životu nego, na kraju krajeva, glup i u svojim teorijama. I zato bi obaveza: da bude aktivan praktički, i da usrećava bar jedno biće—popravila sve, i osvežila bi i samoga usrećitelja. Kao teorija ovo je vrlo smešno, ali kad bi se pretvorilo u praksu i prešlo u običaj, ne bi nimalo bilo glupo. To sam iskusio na sebi: čim sam uzeo da razvijam tu misao o novoj zapovesti, s početka, razume se, jedino u šali, odmah sam počeo da uviđam koliko je velika, a pritajena u meni moja ljubav prema tvojoj majci. Do tada, uopšte nisam znao da je volim. Dok sam bio s njom, služila mi je samo za moje zadovoljstvo — dok je bila lepa; a posle sam je mučio svojim ćudima. Tek sam u Nemačkoj saznao da je volim. Počelo je s uspomenom na njene upale obraze, kojih nikad ne mogu da se ne sećam, a neki put čak i da ih ne vidim bez bola u srcu, bukvalnog bola, pravog, fizičkog bola. Ima, dragi moj, bolnih uspomena, koje pričinjavaju istinski bol; njih ima svaki čovek, samo ih ljudi zaboravljaju; ali se dešava da ih se najedanput sete, makar samo u jednoj jedinoj crti, i posle nikako više ne mogu da tu uspomenu oture od sebe. Počeo sam tako i ja da se sećam hiljadu pojedinosti iz svoga života sa Sonjom; najzad su uspomene same nagrtale, i nailazile masama, i mučile me dok sam nju čekao. Najviše me je mučilo sećanje na njenu večitu poniženost prema meni, i na to da je ona sebe večito smatrala za beskrajno nižu od mene u svakom smislu — zamisli —- čak i u fizičkom. Stidela se i usplahirila bi se ako slučajno pogledam na njene ruke i prste, koji su potpuno nearistokratski. Ali ne samo zbog prstiju, nego zbog cele svoje spoljašnjosti se stidela, bez obzira na to što sam voleo njenu lepotu. Uvek je bila prema meni stidljiva, gotovo divlja; ali je najgore bilo to što je ispod te stidljivosti uvek virio i neki strah. Ukratko, smatrala se prema meni kao niže, ili čak, u neku ruku, nepristojno stvorenje. Pomišljao sam, naročito u početku, da me neprestano još smatra za svoga spahiju, te se zato boji; ali nije bilo tako. Međutim, kunem ti se, sposobnija je nego iko da shvati moje mane; i u svom životu još nisam sreo ženu koja bi imala tako fino i pronicljivo srce. O, kako je bila nesrećna kad sam u početku, dok je još bila tako lepa, tražio da se kinđuri. Nije tu bilo uvređeno samo njeno samoljublje, nego još i jedan drugi osećaj: osećala je da nikad neće moći biti gospođa, i da će u tuđem kostimu samo biti smešna. Kao žena, nije htela da bude smešna u svojoj haljini, i bilo joj je jasno da svaka žena treba da ima svoj kostim, što hiljade i stotine hiljada žena nikad neće shvatiti — jer žele samo da se oblače po modi. Bojala se mog podrugljivog pogleda — to je! Naročito bolno sam se sećao njenih duboko začuđenih pogleda koje sam za sve naše zajedničko vreme često osećao na sebi: u njima je bilo izraženo puno shvatanje njene sudbine, i budućnosti koja je čeka; tako da mi je teško bilo od tih pogleda, iako se, priznajem, tada nisam s njom upuštao ni u kakve razgovore, i sve sam tretirao nekako s visine... Ali, znaš, nije ona uvek bila tako strašljiva i divlja, kao što je sad; i sad se događa da se najedanput razveseli, i postane lepa kao da joj je dvadeset godina; a tada, u mladosti, vrlo često bi se rašćeretala i raskikotala, naravno, u svom društvu, s devojkama i sa ženama na imanju; a kako bi pretrnula kad bih je iznenada zatekao da se smeje! Kako bi brzo porumenela i plašljivo me pogledala! Jedanput, kratko vreme pre moga odlaska u inostranstvo, to jest uoči moga raskidanja s njom, ušao sam bio u njenu sobu i zatekao je sâmu za stočićem, bez ikakvoga rada, nalakćenu na sto i duboko zamišljenu. Nikad inače nije sedela bez rada. U to vreme sam već davno prestao biti nežan prema njoj. Pošlo mi je za rukom da joj priđem tiho, na prstima, te je iznenada zagrlih i poljubih. Ona je skočila, i — nikada neću zaboraviti ono oduševljenje i onu sreću u njenom licu; a sve to samo za čas; lice joj brzo porumene, a oči zasjaše. Znaš li šta sam pročitao u tom njenom svetlom pogledu? „Udelio si mi milostinju“ — eto to. Zacenila se od plača pod izgovorom da sam je uplašio. A ja sam se već tada zamislio... Uopšte, sve takve uspomene — vrlo je to teška stvar, dragi moj prijatelju. To je kao što kod velikih umetnika ima ponekad tako bolnih scena, da se pamte celoga života; recimo, poslednji monolog Otelov kod Šekspira; Evgenija Onjegina klečanje pred Tatjanom, kod Puškina; ili susret pobegloga robijaša s detetom, s devojčicom, u hladnoj noći kod studenca, u Jadnicima Viktora Higa. Te se scene jedanput zariju u srce, i posle Zanavek ostaje rana... O, kako sam čekao Sonju, i sam želeo da je što pre zagrlim! S grčevitim nestrpljenjem sam maštao o sasvim novom životnom programu; maštao sam da postepeno, s metodičkim naporima, uništim u njenoj duši taj stalni strah od mene; da joj objasnim njenu sopstvenu vrednost i sve čime je čak viša od mene... Vrlo dobro sam znao i tada, da bih uvek počeo da volim tvoju mamu čim se odvojim od nje, i da ohladnim prema njoj kada god se s njom nađem. Ali tada nije bilo tako, tada je stvar stajala sasvim drukčije.
Bio sam iznenađen: „A ona?“ senu mi kroz glavu, te ga zapitah oprezno:
— Pa kako ste se onda sastali s mamom?
— Tada? Nisam se uopšte sastao sa njom. Ona je tada jedva doputovala do Kenigsberga, pa je tamo i ostala; a ja sam bio na Rajni. Nisam joj pošao u susret, nego sam joj poručio da ostane i da čeka. Videli smo se tek mnogo docnije, o, mnogo docnije, tek kad sam otišao do nje da molim da mi dopusti da se oženim…
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:03 pm


Dostojevski - Page 4 _1910_303_408


II
Ovde ću saopštiti samo suštinu razgovora, to jest samo ono što sam mogao da zapamtim, jer je počeo da mi govori bez veze. Pričanje mu je najedanput postalo još deset puta više bez veze i bez reda, kad je došao do ove teme.
Sreo se s Katarinom Nikolajevnom neočekivano baš u ono vreme kad je čekao mamu, u najnestrpljivijem trenutku čekanja. Svi su bili tada na Rajni, u jednoj banji, i svi su se lečili. Muž Katarine Nikolajevne bio je već gotovo na samrti, ili je bar, po lekarskom mišljenju, bio osuđen na smrt. Ona je Versilova od prvoga susreta porazila, nečim ga očarala. To je bio fatum. Obraćam pažnju na to da, zapisujući i prisećajući se sad, ne mogu da se opomenem da je on i jedanput u svome pričanju upotrebio reč „ljubav“, ili da je bio „zaljubljen“. Reči „fatum“ pak sećam se.
To je odista bio fatum. On to nije hteo; „nije hteo da voli“. Ne znam da li ću uspeti da to iskažem jasno; cela se njegova duša bunila baš protiv toga fakta, što mu se takvo što moglo da dogodi. Sve što je u njemu bilo sloboda, jednim udarcem je iščezavalo posle ovoga susreta; čovek se za navek prikovao uz ženu koja ga se nije ništa ticala. On nije želeo ovo ropstvo strasti. Reći ću sada otvoreno: Katarina Nikolajevna je redak tip otmene dame — tip kakvoga u tome krugu možda i nema. To je tip u najvećoj meri iskrene i otvorene žene. Čuo sam, to jest znam tačno, da je zbog toga i bila neodoljiva u otmenom društvu, kad bi se u njemu pojavila (često se udaljavala iz njega, sasvim). Versilov, naravno, nije poverovao tada, pri prvom susretu s njom, da je ona, takva; verovao je baš u suprotno, to jest da je pretvorna i da je jezuitka. Ovde ću odmah, unapred, da dam i njen sud o njemu: ona je tvrdila da on o njoj nije ni mogao drukčije misliti, „zato što idealist, kad udari glavom o stvarnost, uvek je više nego drugi ljudi sklon da pretpostavi gadost“. Ne znam da li je ovo o idealistima uopšte tačno, ali o njemu je bilo potpuno tačno. Ovde ću zapisati, ako hoćete, i svoj sud, koji mi je senuo kroz glavu dok sam ga tada slušao: čini mi se da je on mamu voleo, tako da kažem, više humanom i opštečovečanskom ljubavlju, nego prostom ljubavlju kojom se uopšte vole žene; i kad je sreo ženu koju je zavoleo tom prostom ljubavlju, nije hteo tu ljubav, najverovatnije zato što na nju nije bio navikao. Uostalom, možda je ova misao netačna; njemu je, naravno, nisam ni saopštio. Bilo bi to nedelikatno; a kunem se, bio je i u takvom stanju, da ga je pogotovo trebalo štedeti; bio je uzbuđen; često je pričanje prekidao, ćutao bi po nekoliko minuta, šetao po sobi sa ljutitim licem. Ona je tada ubrzo saznala njegovu tajnu; možda je, ko zna, koketovala s njim naročito: i najčistije žene postaju podle u takvim prilikama; to je njihov nesavladivi instinkt. Razišli su se s ogorčenim prekidom, i izgleda da je on hteo da je ubije; u svakom slučaju ju je zaplašio, i možda bi je i ubio, „ali se sve obratilo u mržnju“. posle je nastupio jedan čudan period: on se najedanput predao čudnom zadatku: da se muči disciplinom, „tačno onom kojom se služe kaluđeri. Postepeno i pomoću metodičkoga vežbanja savlada čovek svoju volju, počinjući od najsmešnijih i najmanjih stvari, a završava potpunim potčinjavanjem svoje volje, i postaje slobodan“. Još je rekao da je kod kaluđera ta stvar sasvim ozbiljna, jer je na osnovu hiljadugodišnjega vežbanja podignuta do nauke. Najviše pada u oči sledeće: tu ideju o „disciplini“ nije on sebi zadao zbog toga da bi se oslobodio od Katarine Nikolajevne, nego baš potpuno uveren da ne samo da je više ne voli nego da je u najvećoj meri mrzi. Toliko je verovao u svoju mržnju prema njoj, da je čak pomišljao da se zaljubi i oženi njenom pastorkom, koju je zaveo knez; sâm sebe je potpuno uverio u svoju novu ljubav, ujedno i izazvao bezgraničnu ljubav nesrećne idiotke, i bar tom ljubavlju učinio je za poslednjih meseca njenoga života beskrajno srećnom. Zašto se on tada, umesto ove devojke, nije setio mame, koja ga je neprestano čekala u Kenigsbergu — to je za mene ostala neobjašnjena tajna... Naprotiv, na mamu je najednom potpuno zaboravio; čak joj nije slao ni novca za izdržavanje, i nju je tada spasla samo Tatjana Pavlovna. Najedared, ide on mami da je „moli“ da mu dopusti da se venča s onom devojkom, pod izgovorom da „takva nevesta nije žena“. Ah, možda je sve to samo portre „knjiškog čoveka“, kako se o njemu izrazila docnije Katarina Nikolajevna; ali otkuda onda da su ovi „apstraktni ljudi“ (ako je već istina da su apstraktni) sposobni da se ipak toliko stvarno muče, da dolazi i do tragedija? Uostalom, tada, onoga večera, o tome sam malo drukčije mislio, i potresla me je jedna misao:
— Vi ste ceo svoj duševni razvitak, svu svoju Dušu stekli patnjom i borbom u toku celoga vašega života, a ona je svoje savršenstvo dobila na poklon. To je nejednakost... Žene time upravo revoltiraju! — Rekao sam ovo ne u nameri da mu polaskam, nego sa žarom, čak sa srdžbom.
— Savršenstvo? Njeno savršenstvo? Nema ona nikakvo savršenstvo! — reče on gotovo iznenađen mojim rečima — to je jedna najobičnija žena, ona je čak žena bez ikakve vrednosti... Ali je prinuđena da ima savršenstva!
— Zašto je prinuđena?
— Zato što, kad već ima toliku vlast, mora imati i sva savršenstva! — pakosno uzviknu on.
— Žalosno je što ste i sad još toliko izmučeni! — ote mi se i nehotice iz usta.
— Sad? Izmučen? — ponovi on opet moje reči, zastavši preda mnom kao u nedoumici. I tada mu najednom jedan tih, dug osmejak ozari zamišljeno lice, i on diže pred sobom u vis prst kao pokušavajući da nešto reši. Zatim, pošto se ponovo pribrao, dohvati sa stola raspečaćeno pismo i baci ga preda me:
— Na, čitaj! Bezuslovno je potrebno da saznaš sve... Zašto li si me samo naveo da toliko preturam po tim starim ludostima. Samo sam oskrvnio srce i naljutio se!...
Ne umem ni da izrazim svoje iznenađenje. Pismo je bilo od nje, upućeno njemu danas, i on ga je primio oko pet sati posle podne. Pročitao sam ga gotovo dršćući od uzbuđenja. Bilo je kratko, ali napisano tako otvoreno i iskreno, da sam, čitajući ga, gotovo video nju pred sobom i čuo njene reči. Sasvim mu je otvoreno (i zbog toga je bilo gotovo dirljivo) priznala: da ga se boji, i zatim ga je prosto zamolila da je „ostavi na miru“. Na kraju ga je izvestila da sada definitivno polazi za Bjoringa. Nikada ranije mu nije pisala. A evo šta sam ja razumeo iz njegovih objašnjenja: Čim je, posle podne, pročitao ovo pismo, osetio je nešto što ni najmanje nije očekivao: prvi put u toku ove dve fatalne godine, nije prema njoj imao ni najmanje mržnje, i nije bio ni najmanje potresen, kao što je bio, recimo, nedavno kad je „poludeo“ na samu vest o Bjoringu. „Naprotiv, poslao sam joj blagoslov od svega srca“ — rekao mi je sa dubokim osećajem. Saslušao sam ove njegove reči sa ushićenjem. Znači, sve što je u njemu bilo od strasti i muka, iščezlo je jednim udarcem, sâmo sobom, kao san, kao dvogodišnja sugestija. Još ne verujući sebi, pohitao je posle toga mami — i, šta se dogodilo, ušao je kod nje baš u trenutku kad je ona postala slobodna, kad je umro starac koji ju je juče njemu zaveštao. Eto ova dva događaja, koja su pala istovremeno, potresla su njegovu dušu. Malo vremena posle toga krenuo je da potraži mene; to što je u takvim prilikama prvo pomislio na mene, nikad mu neću zaboraviti.
Neću zaboraviti ni to kako se svršilo ovo veče. Ovaj se čovek najednom sav preobrazio. Sedeli smo duboko u noć. O tome kakav je utisak ta „vest“ učinila na mene, pričaću docnije, na svom mestu, a sad samo nekoliko završnih reči o njemu. Kad sada o svemu razmišljam, sećam se da me je tada najviše očaravala njegova smirenost preda mnom, njegova toliko otvorena iskrenost prema meni, tako malom! „To je bio zagušljiv dim, ali neka je blagosloven! — reče on — da nije bilo te zaslepljenosti, možda nikad ne bih našao u svom srcu tako potpunu i za navek jedinu moju caricu, moju paćenicu — tvoju mamu“. Ove oduševljene njegove reči, koje je izgovorio spontano, naročito beležim, s obzirom na ono što će se dogoditi docnije. A tada je njima pridobio i pobedio moju dušu.
Sećam se, pred kraj smo se užasno razveselili. Poručio je šampanjca, te smo pili u zdravlje mamino i u zdravlje „budućnosti“, Bio je tako pun života, i tako se spremao da živi! Ali nismo se od vina tako razveselili: ta ispili smo svega po dve čaše. Ne znam zašto, pred kraj nas je spopao gotovo neodoljiv smej. Počeli smo da govorimo o sasvim sporednim stvarima; pričao mi je razne anegdote; a i ja njemu. I naš smej i naše anegdote bile su potpuno bez zlobe i bez pakosti, zato što smo bili veseli. Nikako nije hteo da me pusti: „Sedi još malo, sedi još!“ ponavljao je, i ja sam ostajao. Čak je izašao da me isprati. Veče je bilo divno, malo je stegao mraz.
— Recite mi, jeste li joj već odgovorili? — zapitah ga najednom, potpuno neočekivano, poslednji put se rukujući s njim na raskrsnici.
— Nisam još, nisam još, ali to je svejedno. Dođi sutra, dođi ranije... Čuj, evo još nešto: okani se Lamberta sasvim, a „dokument“ uništi, i to što pre.
Kad je to izrekao, najednom je otišao. ja ostadoh stojeći u mestu, i toliko zbunjen da nisam mogao da se rešim da ga zadržavam. Izraz „dokument“ me je naročito potresao: od koga bi drugoga on mogao znati o dokumentu, ako ne od Lamberta? Vratio sam se kući vrlo zbunjen. Da li je odista moguće — prođe mi iznenada kroz glavu — da dvogodišnja sugestija iščezne kao san, kao dim, kao priviđenje?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:03 pm

Dostojevski - Page 4 1851-1913_._._1912

GLAVA DEVETA
I
Idućega jutra probudio sam se mnogo svežiji i raspoloženiji. Donekle sam sebi prebacivao, nehotice i od srca, što sam sa izvesnom neozbiljnošću i nekako s visoka, kako mi se činilo u sećanju, saslušao juče izvesna mesta njegove „ispovesti“. Ako je ispovest delimično i bila nesređena, ako su neka otkrivenja i bila malo nejasna i čak neskladna — Bože moj, zar se on spremao na oratorski govor kad me je juče zvao k sebi? On mi je samo učinio veliku čast što mi se obratio kao jedinom prijatelju u takvom času; i to mu nikad neću zaboraviti. Naprotiv, njegova ispovest je bila „dirljiva“, makar mi se ko i podsmevao zbog ovoga izraza; a ako je ponegde i blesnulo ponešto cinično ili smešno, ja sam bio dovoljno široke duše da shvatim i dopustim realizam — koji uostalom ne prlja ideal.
Najvažnija je stvar: da sam najzad razumeo ovoga čoveka; čak mi je delimično bilo žao, i nekako me ljutilo što se sve pokazalo tako prosto: toga sam čoveka u svom srcu uvek postavljao na vrlo veliku visinu, u oblake, i uvijao njegovu sudbinu nekom tajanstvenošću, tako da sam i protiv svoje volje želeo da se čarobno sanduče otvori na zapleteniji način. Uostalom, u njegovom upoznavanju s njom, i u dvogodišnjoj patnji njegovoj bilo je dosta složenoga; „on nije hteo fatum života, njemu je potrebna bila sloboda, a ne ropstvo fatuma; jer je zbog ropstva fatumu morao da rastuži mamu koja je čekala u Kenigsbergu“... Uz to, toga sam čoveka u svakom slučaju smatrao za propovednika: on je u srcu nosio zlatni vek i znao je budućnost ateizma; tada, susret s njom skrha sve i izopači sve!... Ne, ja nju nisam izdao, ali sam ipak bio na njegovoj strani. Mama, na primer, razmišljao sam, ni u čem ne bi smetala njegovoj sudbini, čak ni da je bio u braku s njom. To sam razumevao; to je nešto sasvim drugo nego susret s onom. Istina, ni mama mu ne bi dala mira, ali to bi bilo utoliko bolje: te vrste ljude treba drukčije ceniti, makar njihov život i za svagda ostao takav; tu nema ništa ružno; naprotiv, ružno bi bilo kad bi se oni smirili, ili postali uopšte slični svima ostalim osrednjim ljudima. Njegove pohvale plemstvu, i njegove reči: „Je mourrai gentilhomme“[86] nimalo me nisu zbunjivale; shvatio sam kakav je to bio gentilhomme; to je bio tip koji napušta sve, i postaje propovednik svesvetskog građanstva i glavne ruske misli, „sveujedinjenja ideja“. I premda sve to može biti čak i besmislica, to jest to „sveujedinjenje ideja“ (što se, naravno, ne može zamisliti) ipak je jedna stvar lepa: celoga života se klanjao ideji, a ne glupom zlatnom teletu. Bože moj! A kad sam ja smislio svoju „ideju“, da li sam se ja, baš ja, klanjao zlatnom teletu? da li mi je tada trebao novac? Kunem se da mi je bila potrebna samo ideja! Kunem se da nijednu stolicu, nijedan divan ne bih obložio somotom, nego bih, kad bih imao i sto miliona, jeo tačno jedan tanjir goveđe supe, kao i sad!
Obukao sam se i pohitao k njemu. Dodajem: da sam i u pogledu njegovoga sinoćnjega ispada o „dokumentu“ bio pet puta spokojniji nego juče. Prvo, nadao sam se da ću se s njim objasniti, a drugo: šta ima u tome ako se Lambert progurao i do njega i razgovarao s njim? Ali je moja najglavnija radost bila u jednom vanrednom osećanju: to je bila misao da on više „ne voli“ nju; u to sam užasno verovao, i osećao sam kako mi je sa srca pao strašan kamen. Sećam se da mi je došla na um još jedna stvar: ona njegova poslednja, ružna i besmislena ljutnja na vest o Bjoringu, i pošiljka tadašnjega uvredljivoga pisma; baš ta krajnost je i mogla poslužiti kao proroštvo i preteča potpuno radikalne promene u njegovim osećanjima, i bliskog njegovog povratka zdravom smislu; to je bilo valjda kao u bolesti — mislio sam — on je baš morao doći na suprotnu tačku — dakle, bila je to kao neka medicinska epizoda, lekarsko predviđanje prelaza. Ova misao me učini srećnim.
„I neka je, neka raspolaže kako hoće svojom sudbinom, neka pođe za svoga Bjoringa, samo kad je on, moj otac, moj prijatelj, više ne voli“ — klicao sam ja. Uostalom, u tome je ležala izvesna tajna mojih ličnih osećanja, o kojima ovde, u ovim mojim beleškama, neću da govorim.
Ovo je dovoljno. A sad ću da ispričam ceo užas koji je nastupio, svu mahinaciju fakata, bez ikakvih svojih rasuđivanja.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:03 pm

Dostojevski - Page 4 _._1756



II
U deset sati, baš kad sam se spremio da pođem, kod njega, naravno, pojavi se Darja Onisimovna. Zapitah je radosno: da li je on šalje, i naljutih se kad sam čuo da je ne šalje on, nego Ana Andrejevna, i da je ona, Darja Onisimovna „izašla iz stana odmah po svanuću“.
— Iz koga stana?
— Iz onoga, gde ste juče bili. Taj stan je sad uzet na moje ime za dete, a plaća ga Tatjana Pavlovna...
— Baš mi je sasvim svejedno! -— izustih ljutito —je li samo on kod kuće? Hoću li ga zateći?
Na moje iznenađenje saznadoh od nje da je on još ranije nego ona otišao od kuće; ona je otišla „po svanuću“, a on, dakle, još ranije.
— Ali se sad već vratio?
— Nije; sigurno se nije vratio; a neće se možda nikako ni vratiti — odgovori ona gledajući me istim oštrim i lukavim pogledom, koji isto onako nije skidala sa mene kao za vreme one posete kad sam ležao bolestan, koju sam uostalom već opisao. Mene je uglavnom uznemirilo to što se eto opet pojavljuju neke tajne i gluposti, i što ti ljudi, očevidno, ne mogu da žive bez tajni i bez lukavstava.
— Zašto ste rekli: sigurno se neće vratiti? Šta ste time mislili? Otišao je mami? je li to sve?
— N-ne znam.
— Zašto ste došli ovamo?
Saopštila mi je da sad ide od Ane Andrejevne koja me zove, i bezuslovno me čeka odmah, jer „posle će biti dockan“. Ova nova zagonetna reč me je već naljutila:
— Zašto dockan? Neću da idem, i neću doći! Ne dam da ovako sa mnom raspolažu. Neka najuri Lamberta — tako joj recite; i ako mi pošalje svoga Lamberta, prebiću mu leđa — tako joj saopštite!
Darja Onisimovna se užasno uplašila.
— Ah, nemojte! — priđe mi korak bliže, sklopivši ruke i moleći me —- nemojte da prenagljujete. U pitanju je važna stvar, za vas sâmora je vrlo važna, i za nju je takođe važna, i za Andreju Petrovića, i za vašu mamicu — za sve... Ah, molim vas da posetite Anu Andrejevnu odmah, jer više ne može da čeka... tako mi časti... a posle rešite sami.
Gledao sam je srdito i s odvratnošću.
— Glupost, nema ništa od toga, neću doći! — viknuh joj tvrdoglavo i zlurado — počinje novo nešto sada! Možete li vi to da razumete? Izvinite, Darja Onisimovna: namerno neću da dođem, namerno neću da vas ispitujem. Vi me samo izbijate iz koloseka. Neću da ulazim u vaše tajne.
Ali kako ona nikako nije htela da izađe, nego je neprestano stajala, ja, uzev bundu i kapu, izađoh i ostavih je nasred sobe. U mojoj sobi nije bilo nikakvih pisama ni hartija; a ni ranije nisam nikad zaključavao vrata kad sam izlazio. Ali, nisam uspeo još ni da dođem do kapije, kad sa stepenica strča za mnom bez šešira i u domaćoj haljini moj gazda, Petar Hipolitović.
— Arkadije Makaroviću! Arkadije Makaroviću!
— Šta želite od mene?
— Zar nećete izdati nikakve naredbe pre nego što izađete?
— Neću.
Pogledao me je radoznalo, očevidno uznemiren.
— Odnosno stana, na primer.
— Šta ima sa stanom? Zar vam nisam poslao kiriju na vreme?
— Nije to, ne govorim ja o kiriji — razvuče on usta u širok osmejak, neprestano me gledajući značajno.
— Šta vam je danas svima? — viknuh najzad gotovo pobesneo — Šta hoćete, govorite!
On počeka još nekoliko sekundi, sve kao da od mene nešto očekuje.
— Znači, naredićete docnije... kad vam sad nije volja — reče on, još više raširivši usta — izvolite, idite; i ja moram na dužnost.
Pa otrča uza stepenice. Naravno, sve to moglo je biti povod za razmišljanje. Naročito ne propuštam ni najmanju crtu od cele te sitničarske besmislice, zato što je svaka crtica docnije ušla u završnu celinu, i u njoj našla svoje mesto, o čemu će se uveriti i sam čitalac. A da su me tada odista izbijali iz koloseka, to je istina. Što sam bio toliko uzbuđen i razdražen, zbog toga je što sam opet razaznao u njihovim rečima onaj intrigantski i zagonetni ton koji mi je postao mrzak i opominjao me na staro. Ali, produžavam.
Versilov nije bio kod kuće, i otišao je odista čim je svanulo. „Naravno, otišao je mami“, ostajao sam ja uporno pri svom tvrđenju. Dadilju, jednu priglupu ženu, nisam hteo da pitam, a sem nje nikoga nije bilo u stanu. Požurio sam mami; priznajem, toliko uznemiren, da sam na pola puta uzeo kola. Kod mame od sinoć nije dolazio. S mamom je bila samo Tatjana Pavlovna i Liza. Čim sam ušao, Liza poče da se sprema da izađe.
Sve su sedele gore, u mom „mrtvačkom sanduku“. U salonu dole, ležao je na stolu Makar Ivanović, a pored njega je jedan starac po taktu čitao psaltir. Neću sad opisivati stvari koje se odnose neposredno na događaj, ali ipak moram da zabeležim da mrtvački sanduk, koji su već načinili i koji je stajao tu u sobi, nije bio prost, iako je bio crn, nego prevučen somotom, a i pokrov na pokojniku bio je od skupe materije. Sve je to bila raskoš koja nije odgovarala starcu ni njegovim željama; ali tako su uporno htele mama i Tatjana Pavlovna zajedno.
Naravno, nisam ni očekivao da ih zateknem vesele; ali neka naročita tuga, sa brigom i uznemirenošću, koju sam pročitao u njihovim očima, odjednom me je porazila, i ja odmah zaključih da tome „sigurno nije razlog jedino pokojni starac“. Svega toga se, ponavljam, odlično sećam.
Mamu sam nežno zagrlio, i odmah je zapitao za njega. U maminom pogledu zasjala je uzbuđena radoznalost. Ispričao sam ukratko da sam s njim prveo sinoć celo veče do duboko u noć; danas je pak otišao od kuće još o svanuću, premda me je sinoć pozvao pri rastanku da danas dođem što ranije. Mama mi nije odgovorila ništa, ali Tatjana Pavlovna, ugrabivši jedan trenutak, zapreti mi prstom.
— Do viđenja, brate! — najedared mi reče Liza, izlazeći brzo iz sobe. Naravno, brzo pođem i ja za njom, i stignem je na vratima na izlasku iz stana.
— Znala sam da ćeš sići — reče mi ona brzo šapćući.
— Lizo, šta je ovo?
— Ni ja ne znam, samo je nešto krupno. Po svoj prilici je to sad završetak „večite istorije“. Nije dolazio ovamo, a one sigurno imaju o njemu neke izveštaje. Tebi one neće ništa reći, da znaš, a ni ti nemoj da raspituješ, ako si pametan... Mama je sva ubijena. Ni ja nisam ni za što pitala. Zbogom.
Otvorila je vrata.
— Lizo, čekaj, a ima li kod tebe štogod? — zapitah je i izađem za njom u hodnik. Njen užasno utučeni, očajni izgled zaparao mi je srce. Pogledala me je ne samo ljutito, nego ogorčeno, žučno; pa se osmehnula i odmahnula rukom.
— Kad bi umro, zahvalila bih Bogu! — dobaci mi Liza sa stepenica i ode. To mi je rekla za kneza Sergija Petrovića; on je u to vreme ležao u groznici i bez svesti. „Večita istorija! Koja je to večita istorija?“ — pomislih razdražen, i najedared mi dođe volja da onima dvema neizostavno ispričam makar samo jedan deo mojih jučerašnjih utisaka koje sam dobio od njegove sinoćne ispovesti, pa i samu njegovu ispovest. „One sada misle o njemu nešto ružno — neka dakle saznaju sve!“ — proletelo mi je kroz glavu.
Sećam se da mi je pošlo za rukom da počnem pričanje nekako vrlo vešto. Odmah im se na licu pojavila neobična radoznalost. Tatjana Pavlovna nije skidala očiju s mene; mama je bila više povučena; bila je vrlo ozbiljna, ali joj se na licu pojavio jedan lak, divan, iako potpuno beznadan osmejak, koji nije iščezavao za celo vreme moga pričanja. Naravno, zadržavao sam se samo na duhovnim stvarima, iako sam znao da je to za njih gotovo nerazumljivo. Na moje veliko iznenađenje, Tatjana Pavlovna se nije uplitala, nije iziskivala tačne pojedinosti, nije neprestano prekidala, kao što je imala običaj uvek kad god bih počinjao štogod da govorim. Samo je po koji put stiskivala usne i zatvarala oči, kao trudeći se da bolje razume stvar. U pojedinim trenutcima mi se čak činilo da razumeju sve; ali to je bilo nemoguće! Pričao sam, na primer, o njegovom sinoćnjem oduševljenju, o oduševljenju za mamu, o njegovoj ljubavi prema mami, o tome da je poljubio njen portre... Slušajući to, brzo su se i ćutke pogledale; mama je sva porumenela; pa su obe opet produžile da ćute. Zatim... zatim, naravno, u maminom prisustvu nisam mogao da dodirnem glavnu tačku, to jest njegov susret s njom, i sve ostalo, i, što je najvažnije, njeno jučerašnje pismo, i moralno „uskrsnuće“ njegovo posle toga pisma — a to je bilo baš najvažnije, bez čega one njegove jučerašnje osećaje, kojima sam mislio da obradujem mamu, nisu u stvari razumele; naravno, to se nije desilo mojom krivicom, jer sam sve što je moglo da se kaže, ispričao iskreno. Završio sam pričanje potpuno zbunjen: one nisu prestajale da ćute, tako da mi je postalo neprijatno u njihovom društvu.
— Verovatno će on sad već biti kod kuće; a možda sedi kod mene i čeka — rekoh ja i ustadoh da izađem.
— Idi, idi! — odlučno reče Tatjana Pavlovna.
— Jesi li bio dole? — zapita me mama poluglasno, opraštajući se sa mnom.
— Bio sam, poklonio se i pomolio se Bogu za njega. Što ima spokojan, preobražen lik, mama! Hvala vam, mama, što niste žalili trošak za njegov sanduk. U početku mi se to učinilo čudno, ali mi je odmah palo na um da bih i ja tako učinio.
— Hoćeš li doći sutra u crkvu? — zapita me, i zadrhtaše joj usne.
— Kako možete da me pitate takvo što, mama? — začudih se ja — doći ću; i danas ću na pomen doći; i„. sem toga, sutra je vaš rođendan, mama, draga moja mama! Da je živeo, samo još tri dana!
Izašao sam s bolesnim čuđenjem; šta znači postavljati mi takva pitanja: da li ću doći ili neću doći na opelo u crkvu? Znači, kad o meni tako misle — šta li tek mora da misle o njemu?
Znao sam da će za mnom istrčati Tatjana Pavlovna, te sam naročito zastao na izlaznim vratima; ona, kad me je stigla, gurne me rukom na stepenice, pođe za mnom i za sobom zatvori vrata.
— Tatjana Pavlovna, vi dakle Andreju Petrovića ne čekate ni danas, ni sutra? Bojim se...
— Ćuti. Vrlo važno što se ti bojiš. Reci ono šta tamo gore nisi hteo da kažeš kad si pričao jučerašnje budalaštine.
Nisam smatrao za potrebno da krijem, i, gotovo ljut, ljut na Versilova, saopštio sam joj sve: o jučerašnjem pismu, koje je on dobio od Katarine Nikolajevne, i o utisku od toga pisma, to jest o uskrsnuću njegovom u nov život. Na moje veliko čudo, nju nije nimalo iznenadila vest o pismu, te se ja dosetih da je ona za njega morala znati.
— Da ne lažeš?
— Ne, ne lažem.
—Gle, molim te! — nasmeši se ona pakosno i zamišljeno: — uskrsnuće! Od njega ćemo i to dočekati! Da li je istina da je poljubio portre?
— Istina je.
— Je li ga poljubio s osećajem? Nije se pretvarao?
— Pretvarao? Zar se on kadgod pretvara? Da vas je stid, Tatjana Pavlovna! Imate surovu, žensku dušu.
To sam rekao vatreno; ali ona kao da me nije ni slušala: opet je o nečem razmišljala, bez obzira na veliku hladnoću na stepenicama. ja sam bio u bundi, a ona samo u haljini.
— Zamolila bih te za jednu stvar, ali je nevolja što si mnogo glup — reče mi ona s prezrenjem i ljutito. — Čuj, otidi do Ane Andrejevne i vidi šta se tamo kod nje radi... Ili ne, nemoj, ne idi; zvekan ostaje zvekan! Odlazi, marš, šta stojiš tu kao panj?
— Baš sada neću da idem kod Ane Andrejevne! I Ana Andrejevna mi je poručila da dođem.
— Lično ona? Po Darji Onisimovnoj? — brzo se okrenu meni; već je bila pošla i već i otvorila vrata, ali ih je ponova zatvorila.
— Ni no koju cenu neću da idem kod Ane Andrejevne! — ponovih ja sa pakosnim uživanjem — zato neću da idem što ste mi maločas rekli da sam zvekan, dok baš još nikad nisam bio tako oštrouman kao danas. Sve vaše spletke vidim jasno kao na dlanu; i baš neću da odem kod Ane Andrejevne!
— Znala sam! — uzviknu ona, ali opet tako kao da to nema veze s onim što sam ja rekao, produžavajući da misli svoje misli. — sad će joj metnuti zamke sa sviju strana... da je omčom zadave!
— Anu Andrejevnu?
— Magarče!
— Pa o kome govorite? Valjda ne govorite o Katarini Nikolajevnoj? Kakva omča? — Bio sam se užasno uplašio. Neka zbunjena, ali užasna pomisao mi je prostrujala kroz celu dušu. Tatjana Pavlovna me pogleda pronicljivo.
— A šta radiš ti tamo? — zapita me najedanput. — Da i ti nisi, nešto tamo umešan? Čula sam i za tebe — uzmi se dobro na um!
— Čujte, Tatjana Pavlovna! Reći ću vam jednu strašnu tajnu, ali samo ne odmah, sad nemam vremena, nego sutra, kad budemo nasamo; ali mi vi zato recite celu istinu: kakva je to omča?... jer sav dršćem.
— Baš me je briga što dršćeš! — reče ona. — A kakvu tajnu hoćeš da mi ispričaš sutra? Zar zaista nešto znaš? — upi se opet u mene radoznalim pogledom. — Zakleo si joj se tada da je Kraft spalio pismo.
— Tatjana Pavlovna, ponovo vam kažem, ne mučite me! — produžih ja ne odgovarajući joj na njeno pitanje zato što sam bio izvan sebe — dobro pazite, Tatjana Pavlovna, zbog toga što od mene tajite može da se desi gora nesreća... juče je on bio sasvim, potpuno preporođen!
— Hvataj put, budalo! I sam si kao vrabac zaljubljen! — otac i sin zaljubljeni u isti predmet! Pfuj, sram vas bilo!
Zatim iščeze, besno zalupivši vrata. Ljut na drski, bestidni cinizam ovih njenih poslednjih reči — cinizam za koji je sposobna samo žena — odjurih duboko uvređen. Ali, kao što sam već obećao, neću opisivati svoja zbunjena osećanja; produžiću samo da ređam fakta koja objašnjavaju sve.
Naravno, svratio sam usput opet kod njega, i — opet saznadoh od dadilje: da uopšte nije dolazio.
— I nikako neće dolaziti ?
— Sam Bog zna.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:04 pm

Dostojevski - Page 4 _1789


III
Fakta, fakta!... Ali da li će čitalac iz njih moći što da razume? Sećam se kako su i mene samoga tada pritiskala ta fakta, i kako mi nisu davala ni o čemu da razmišljam, tako da mi je glava pred kraj toga dana bila sasvim zbunjena. Zbog toga ću s dve-tri reči da zahvalim unapred.
Evo u čemu su bile moje muke: ako se on sinoć preporodio, i više nju ne voli, gde se, u tom slučaju danas zadržao? Odgovor: pre svega kod mene, s kojim se sinoć grlio; a zatim kod mame, čiji je portre sinoć poljubio. Ali, umesto toga, još ga „od svanuća“ nema kod kuće, i negde je nestao, a Darja Onisimovna fantazira da čak „teško i da će se vratiti“. Pa ne samo to, nego i Liza priča o nekom završetku „večite istorije“, i o tome da mama ima neke izveštaje koji su naposletku stigli; sem toga one nesumnjivo znaju i za pismo Katarine Nikolajevne (to sam zapazio) i ne veruju u njegovo „uskrsnuće u nov život“, iako su me saslušale pažljivo. Mama je utučena, a Tatjana Pavlovna se zmijski smeje na reč „uskrsnuće“.„Ako je sve to tako, onda, znači, s njim se preko noći desio prevrat, opet je kriza, i to posle jučerašnjega oduševljenja, razneženja i patosa! Dakle celo to „uskrsnuće“ pukloje kao naduvan mehur, i on sad možda opet ko zna gde luta, isto onoliko ljut kao i tada, posle one vesti o Bjoringu! Nastaje pitanje: šta će biti s mamom, sa mnom, sa svima nama, i... i šta će, najzad, biti i s njom? O kakvoj „omči“ je brbljala Tatjana Pavlovna, šaljući me Ani Andrejevnoj? Znači da je ta „omča“ tamo, kod Ane Andrejevne! A zašto kod Ane Andrejevne? Naravno, otrčaću kod Ane Andrejevne; samo zato što sam bio ljut rekao sam da neću otići kod nje; odmah ću otići. Ali šta ono reče Tatjana Pavlovna za „dokument?“ I zar mi nije i on juče rekao: „Spali dokument“?
Te cu mi se misli vrzle no glavi, to me je davilo kao omča oko vrata; ali, što je najvažnije, on mi je bio potreban. S njim bih za čas sve rešio, to sam osećao; razumeli bismo se u dve reči! Uhvatio bih ga za ruke i stegao toplo; našao bih u svom srcu uzbudljive reči, u to sam bio čvrsto uveren. „Savladao bih svako bezumlje!“... Ali gde je on? Gde je? I baš u tom trenutku kad sam bio ovako uzbuđen, moralo je da se desi da natrapam na Lamberta! Na nekoliko koraka pred mojim stanom, najedared vidim Lamberta; on kliknu veselo kad me je spazio, i uhvati me za ruku:
— Bio sam kod tebe, već treći put... Enfin! Hajdemo da doručkujemo!
— Čekaj! Bio si kod mene? je li tamo Andreja Petrović ?
— Nema tamo nikoga. Mani ih sve! Ti si magarac; juče si se naljutio, bio si pijan; a imam da ti pričam važne stvari; danas sam saznao divne vesti o onome o čemu smo se juče razgovarali...
— Lamberte — prekinem ga zadihano i žurno, i nehotice malo deklamujući — zastao sam ovde s tobom jedino u nameri da s tobom za navek prekinem. Već juče sam ti to rekao, ali ti nećeš da razumeš. Lamberte, ti si dete, i glup kao Francuz. Neprestano uobražavaš da smo kod Tušara, i da sam ja ostao glup kao što sam bio kod Tušara... Ali ja nisam više onako glup kao kod Tušara... Juče jesam bio pijan, ali ne od vina, nego zato što sam se pretvarao, da bih mogao da saznam tvoje misli. Obmanjivao sam te, a ti si se obradovao, i poverovao si, i trtljao. Moja ženidba s njom je tolika besmislica, da u nju ne bi poverovao ni gimnazist nižih razreda. Zar si mogao i da pomisliš da ću u to da poverujem? A ti si poverovao! Poverovao si zbog toga što ne ulaziš u više društvo, i što nimalo ne poznaješ otmeni svet. Nije to tako prosto u otmenim krugovima, i ne može to tamo da se tako prosto reši, i da se uda... ja ću ti sad reći otvoreno šta bi ti hteo: ti bi hteo da me odvedeš i da me napiješ, da bih ti predao dokument i s tobom izvršio ucenu protiv Katarine Nikolajevne! Ali se varaš! Neću ti nikad doći; a znaj i to da će sutra, ili najdalje preksutra, ona tu hartiju imati u svojim rukama, zato što taj dokument pripada njoj, jer ga je ona i pisala; i ja ću joj ga predati lično, i, ako hoćeš da znaš gde, onda znaj da će to biti preko Tatjane Pavlovne, njene poznanice, u stanu Tatjane Pavlovne, u prisustvu Tatjane Pavlovne, i da za dokument neću od nje uzeti ništa. A sad — marš od mene zauvek jer inače... inače, Lamberte, neću te toliko štedeti...
Kad sam ovo dovršio, sav sam drhtao. Vrlo je ružna navika u životu, koja je čoveku od štete u svakom poslu, to... to što se čovek ne drži prirodno. Đavo me je naveo da pred njim padnem u vatru toliko, da sam, završavajući svoj govor i s uživanjem razvlačeći reči, i sve jače dižući glas, najedanput se toliko raspalio da sam pred njega istresao i sasvim nepotrebnu pojedinost o tome da ću predati dokument preko Tatjane Pavlovne, i u njenom stanu! Ali meni je tada bilo toliko stalo da ga zaprepastim! Kad sam lupnuo onako otvoreno o dokumentu, i spazio njegov glupi strah, prohtelo mi se da ga još više prenerazim tačnim pojedinostima. I eto ta ženska hvalisava brbljivost bila je docnije uzrok mnogim nedaćama, zato što se ta pojedinost o Tatjani Pavlovnoj i njenom stanu odmah ugnezdila u njegovoj pameti, kao što se to dešava kod ucenjivača, i kod čoveka vična na sitna dela; u velikim i višim poslovima je bez vrednosti, i ne može ništa da smisli, ali za ovakve sitnice ima instinkt. Da sam oćutao detalj o Tatjani Pavlovnoj, izbegle bi se velike nesreće. Međutim, on, pošto me je saslušao, bio je u prvom trenutku potpuno izgubljen.
— Čuj me, — promrmlja — Alfonsina... Alfonsina će nam pevati... Alfonsina je bila kod nje; čuj: imam pismo, pravo pismo, u kome Ahmakova govori o tebi; rošavi mi ga je nabavio; sećaš li se onog rošavog? — pa ćeš videti, pa ćeš videti, hajdemo!
— Lažeš, pokaži to pismo!
— Kod kuće mi je, kod Alfonsine, hajdemo! Naravno, lagao je, i buncao od straha da ne uteknem od njega; ali ga ja ostavih nasred ulice, a kad je pošao za mnom, zastadoh i zapretih mu pesnicom. Ali on je već i sam bio stao, predomislio se, i pustio me da odem: možda je u glavi imao već nov plan.
Ali, još nije došao kraj mojim iznenađenjima i susretima... I kad se danas setim toga nesrećnoga dana, sve mi se čini kao da su se sva ta iznenađenja i neočekivanosti dogovorili međusobno i sručili se odjedanput na moju glavu iz nekog prokletog roga izobilja. Tek što sam otvorio vrata svoga stana, sudario sam se još u predsoblju s jednim mladim čovekom visokoga rasta, duguljasta i bledunjava lica, važne i „elegantne“ spoljašnosti, i u skupocenoj bundi. Na nosu je imao cviker koji je, čim me je spazio, skinuo (očevidno iz učtivosti) i ljubazno digavši rukom cviker, uostalom, ne zastajući, rekao mi, sa elegantnim osmejkom: „Ah, bonsoir“[87] i prošao pored mene niza stepenice. Odmah smo se poznali uzajamno, mada sam ja njega video svega jedanput u životu, uzgred, u Moskvi. To je bio brat Ane Andrejevne, kamerjunker, mladi Versilov, dakle i moj brat unekoliko. Pratila ga je do vrata gazdarica (gazda se još nije bio vratio iz kancelarije). Kad je izišao, napadnem gazdaricu:
— Šta radi on ovde? je li bio u mojoj sobi?
— Nije bio u vašoj sobi. Došao je kod mene... — naglo i suvo odseče ona i okrene mi leđa.
— A ne, ne može tako! — povikah Ja: — izvolite mi odgovoriti: zašto je dolazio?
— Ah, Bože moj! Onda bih uvek morala da vam pričam zašto ljudi dolaze kod mene. Čini mi se bar da i mi smemo da imamo svojih poslova. Možda je ovaj mladić hteo da traži od mene para, možda se raspitivao za kakvu adresu. Možda sam mu već prošloga puta obećala da ću...
— Kako prošloga puta?
— Ah, Bože moj! Pa nije on ovo prvi put ovde bio!
I ode. Pre svega, jasno mi je bilo da se ovde menja ton: počeli su da sa mnom razgovaraju grubo. Bilo je jasno da je to opet neka tajna; tajne su se gomilale na svakom koraku, svakoga trenutka. Prvi put je mladi Versilov bio došao sa svojom sestrom, sa Anom Andrejevnom, kad sam bio bolestan; to sam vrlo dobro zapamtio; baš kao i to da mi je Ana Andrejevna juče kao nagovestila: da će se stari knez možda nastaniti kod mene... Ali sve je to bilo tako zapleteno i tako nakazno, da gotovo ništa nisam umeo da mislim o tome. Uhvativ se za čelo, i ne odmorivši se čak ni malo, odjurim Ani Andrejevnoj.
Nije bila kod kuće; a od vratara saznadoh da „su se odvezli u Carsko Selo, i možda će se vratiti tek sutra u ovo vreme“.
Otišla je, dakle, u Carsko Selo, kod staroga kneza, naravno; a brat njen došao da međutim razgleda moj stan! Ne, to se neće dogoditi! — škrgutnuh ja zubima; i ako u stvari i bude nekakve omče, ja ću zaštititi tu „nesrećnu ženu“!
Od Ane Andrejevne nisam otišao kući, zato što u mojoj zapaljenoj glavi najednom senu misao da Andreja Petrović ima običaj da u svojim mračnim časovima dolazi u gostionicu na kanalu. Obradovavši se što sam se toga setio, odmah pojurim tamo; bilo je već četiri sata, i počelo da se smrkava. U gostionici su mi saopštili da je dolazio: „bavili su se malo, i izišli, i možda će opet doći“. ja se reših da ga, ako je moguće, sačekam, i poručim ručak; bar mi se ukazivala nada.
Sedoh da ručam, jeo sam čak poviše, samo da bih imao pravo da se što duže zadržim; tako sam, mislim, presedeo četiri sata. Neću da opisujem svoju tugu i svoje grozničavo nestrpljenje; kao da je sve u meni unutra drhtalo. Onaj kafanski vergl, oni gosti — o, cela ona žalosna dosada urezala se u moju dušu možda za ceo život! Neću opisivati misli koje su mi se vrzmale po glavi kao oblak suvoga lišća u jesen posle burnoga vihora; odista je sve na to ličilo, i, priznajem, osećao sam da me s vremena na vreme počinje da napušta zdrav razum.
Još me je do bola mučio (uzgred, naravno, po strani, pored glavne muke) jedan nametljiv, otrovan utisak; nametljiv kao otrovna jesenja muva, na koju čovek ne misli, ali koja se ipak vrti oko njega, smeta mu i iznenada ga jako pecne. To je bila jedna uspomena, uspomena najedan događaj o kome još nikome u životu nisam pričao. Evo u čemu je stvar — jer je potrebno da i to jedanput ispričam.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:04 pm

Dostojevski - Page 4 _1881



IV
Kad je ono u Moskvi bilo rešeno da ću putovati za Petrograd, saopšteno mi je no Nikoli Semjonoviću da sačekam da mi se pošalje putni trošak. Od koga će doći novac, o tome se nisam raspitivao; znao sam da će doći od Versilova, ali kako sam tada danonoćno, sa umiranjem u srcu i sa ponositim planovima maštao samo o tome kako ću videti Versilova, prestao sam uopšte da o njemu govorim, čak i sa Marijom Ivanovnom. Uostalom, napominjem da sam imao i svojih novaca za put; ali sam se ipak rešio da čekam; između ostaloga sam mislio i da će novac poštom doći.
Nikola Semjonović dakle, kad je jedanput došao kući, reče mi (po svom običaju, kratko i bez uvijanja) da sutra oko jedanaest sati izjutra odem na Mjasnicku, u kuću i stan kneza V-skog, da će mi tamo kamerjunker Versilov, sin Andreje Petrovića, koji je došao iz Petrograda i odseo kod svoga školskog druga iz gimnazije, kneza V-skog — da će mi on predati sumu koja mi se šalje na ime putnoga troška. Izgledalo bi da je ovo vrlo prosta stvar: zašto da Andreja Petrović ne poveri novac i poruku svome sinu, nego da ih šalje poštom. Ipak je mene ta vest na skoro neprirodan način potresla i zaplašila. Nije bilo sumnje da je Versilov želeo da me dovede u vezu sa svojim sinom, mojim bratom; na taj način su mi se ocrtavale namere i osećaji čoveka o kome sam maštao. Ali se sad tu postavljalo i jedno pitanje koje je za mene bilo od ogromne važnosti: kako da se, kako bi trebalo da se ponašam prilikom ovog neočekivanog susreta, a da ničim ne povredim svoje lično dostojanstvo?
Idućega dana, tačno u jedanaest sati, došao sam u stan kneza V-skog, jednu garsonjeru, ali koja je, kako sam na prvi pogled mogao videti, bila raskošno nameštena, sa lakejima u livreji. Zadržim se u predsoblju. Iz unutrašnjih soba čuo se glasan razgovor i smeh: sem kamerjunkera, gosta, knez je imao još poseta. Naredio sam lakeju da me prijavi, čini mi se malo gordim rečima: u svakom slučaju, on me je, odlazeći, pogledao čudnovato, i, kako mi se činilo, ne sa onoliko poštovanja koliko bi trebalo. Na moje iznenađenje, prilično je dugo trajalo dok me je prijavio, čitavih pet minuta; međutim, odonud se neprestano razlegao isti smeh i isti razgovor.
Naravno, čekao sam stojeći, znajući vrlo dobro da mi, kao „gospodinu“ ne priliči, i da ne mogu sesti u predsoblju, gde su lakeji. Sam od svoje volje, bez naročitoga poziva, uđem u salon; iz gordosti; iz preterane gluposti možda, ali je tako moralo biti. Na moje iznenađenje, dvojica lakeja koji su ostali, bili su toliko drski da su seli u mome prisustvu. Okrenuo sam im leđa da ne bih to primetio, ali sam ipak počeo da dršćem celim telom, i najedanput, okrenem se i priđem jednom lakeju i naredim mu da „odmah“ ode da me prijavi, još jedanput. Bez obzira na moj strog pogled i moje veliko uzbuđenje, lakej me pogleda lenjo, ne diže se, a mesto njega drug njegov odgovori:
— Prijavljeni ste, ne brinite.
Rešio sam da čekam još samo jedan minut, ili ako je moguće i manje, i da bezuslovno odem. Ističem da sam bio odeven potpuno pristojno: odelo i gornji kaput bili su novi, a belo rublje potpuno sveže, za šta se pobrinula, naročito u ovom slučaju, sama Marija Ivanovna. O ovim lakejima sam mnogo docnije, već u Petrogradu, tačno doznao da su od Versilovljevog sluge još uoči onoga dana čuli da „će doći jedan vanbračni brat i student“. To sad znam izvesno.
Prošao je jedan minut. Čudno je osećanje koje čovek ima kad se rešava a ne može da se reši: „da li da odem ili da ne odem, da odem ili da ne odem?“ — ponavljao sam to svakoga trenutka, gotovo u groznici; najzad se pojavi onaj sluga koji je bio otišao da me prijavi. U njegovim rukama, među prstima, lepršale su četiri crvene banknote, četrdeset rubalja.
— Evo, izvolite primiti četrdeset rubalja!
Ja buknuh. To je bila strašna uvreda! Cele prošle noći maštao sam o susretu dvojice braće koji je spremio Versilov; cele noći sanjao sam u groznici o tome kako da se držim, da ne izgubim ništa svoje, da ne izgubim svoj krug ideja koje sam sebi izradio u osamljenom životu i kojima se mogu ponositi u kome bilo društvu. Maštao sam o tome kako ću biti plemenit, ponosit, i malo tužan, možda čak i u društvu kneza V-skog, i, na taj način, ući ću pravo u taj svet — ne, ne, neću nimalo da se štedim, neka, neka bude: potrebno je da se to zabeleži tačno u pojedinostima! I sad najedanput, dobijam četrdeset rubalja po lakeju, u predsoblju, i još posle deset minuta čekanja, i još pravo iz lakejske ruke, prstiju, a ne na poslužavniku, ne u kovertu.
Toliko sam dreknuo na lakeja da se prepao i odskočio; naredio sam mu da odmah odnese novac natrag, i neka ih „gospodin sam donese“ — jednom reči, moj zahtev je, naravno, bio lakeju nejasan, i, naravno, nije ga razumeo. Ipak, toliko sam dreknuo na njega, da je otišao. Sem toga izgleda da su i u sali čuli moju dreku — i razgovor i smeh se utišaše.
Gotovo odmah zatim čuh korake, odmerene, spore, meke, i na pragu predsoblja pojavi se visoka figura lepoga i nadutog mladog čoveka; tada mi se učinio još bleđi i suvlji nego pri današnjem susretu. Nije ni došao sasvim do praga, stao je jedno dva koraka pred vratima. Bio je u skupocenoj domaćoj haljini od crvene svile i u papučama, s cvikerom na nosu. Ne rekavši ni reči, uperi pogled kroz cviker na mene, i poče da me posmatra. ja, kao zver ljut, priđoh mu za jedan korak bliže i stadoh prkosno, gledajući ga izazivački. On me je posmatrao svega jedan časak, svega deset sekundi; najedanput se pojavi skoro neprimetan osmejak na njegovim usnama, ali vrlo zajedljiv, zato baš zajedljiv što je bio gotovo neprimetan: bez reči se okrenuo i opet otišao u sobu, isto onako sporo, isto onako tiho i lako kao što je i došao. O, ti zajedljivci, oni još u detinjstvu, još u svojoj familiji se od matera svojih nauče da vređaju! Naravno, ja sam se zbunio... Ah, zašto sam se tada zbunio!
Gotovo istoga trenutka se opet pojavio onaj lakej, opet s banknotama u rukama:
— Izvolite primiti, to vam šalju iz Petrograda, a ne možete biti lično primljeni; „drugi put, kad gospodin bude imao više vremena“.
Osetio sam da je ove poslednje reči sam dodao. Moja zbunjenost je trajala i dalje. Uzeo sam novac i pošao vratima; naime, uzeo sam ga zato što sam bio zbunjen, a nije trebalo da ga uzmem; ali je lakej, da mi se osveti, naravno, dopustio sebi jednu lakejsku drskost; on rasklopi preda mnom vrata, i držeći ih širom otvorena, reče mi važno i dostojanstveno kad sam prolazio pored njega:
— Izvol’te!
— Nevaljalče! — dreknem i zamahnem rukom na njega, ali spustih ruku ne udarivši ga — i tvoj gospodar je nevaljalac! Odmah mu to javi! —dodadoh i brzo izađem na stepenice.
— Kako smete to da kažete! Kad bih to gospodaru javio, mogli bi vas odmah s ceduljom odvesti u policiju. A zabranjeno je i udarati...
Silazio sam niza stepenice. Stepenice su bile paradne, potpuno otvorene, i odozgo su me mogli videti dok sam silazio po crvenom ćilimu. Sva tri lakeja izašla su i stajala gore kraj ograde. Rešio sam, naravno, da ćutim; nisam mogao valjda svađati se s lakejima. Sišao sam niz stepenice ne ubrzavajući korak; čak mislim da sam išao sporijim korakom.
O, može biti da ima filosofa (sram ih bilo!) koji će reći da su sve to samo gluposti, samo durnovitost jednog žutokljunog mladića, može biti — ali za mene je ovaj događaj bio rana, i to rana koja ni danas još nije zarasla, čak ni do sadašnjeg časa kad ovo pišem i kad je već sve svršeno i osvećeno. O, kunem se! Nisam zlopamtilo ni osvetljivac. Nesumnjivo, uvek sam imao gotovo bolesnu želju da se osvetim kad me ko uvredi, ali, kunem se, samo velikodušnošću da se osvetim. Da mi je da mu se osvetim velikodušnošću, ali tako da oseti, da shvati — s time bih bio zadovoljan! Ovom prilikom hoću da dodam i ovo: nisam osvetljiv, ali jesam zlopamtilo iako sam velikodušan — da li je tako i kod drugih ljudi? A tada, o, tada sam bio došao s velikodušnim osećajima, koji su bili možda i smešni, dobro, smešni, ali bolje da su i smešni a velikodušni, nego ne smešni a podli, prostački, svakodnevni!
O ovom susretu s „bratom“ nikom nisam pričao, čak ni Mariji Ivanovnoj, čak ni Lizi, u Petrogradu; ovaj susret bio je za mene kao uvredljiv šamar... I sad najedared, srećem toga gospodina u trenutku kad sam najmanje očekivao da ću ga sresti; osmehuje se na mene, skida mi šešir, vrlo prijateljski mi kaže: „bonsoir“. Naravno, imao sam o čemu da razmišljam... Ali rana se ponova otvorila!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:05 pm

Dostojevski - Page 4 _1848


V
Pošto sam presedeo četiri sata u gostionici, istrčim odjednom kao u nastupu, naravno opet Versilovljevoj kući, i, naravno, opet ga ne nađem kod kuće — uopšte nije dolazio kući; dadilji je bilo dugo vreme, i zamolila me da joj pošaljem Darju Onisimovnu; a zar je meni bilo do toga! Odjurim do mame, ali ne uđem, nego izazovem Lukerju u hodnik; od nje saznam da Versilov nije dolazio, i da ni Liza nije kod kuće. Video sam da je i Lukerja htela nešto da zapita, može biti i da me nešto zamoli — ah, nije meni bilo do toga! Ostajala mi je još poslednja nada: da je svratio kod mene; ali u to više nisam verovao.
Već sam spomenuo da sam gotovo izgubio bio zdrav razum. Gle, u mojoj sobi najednom zateknem Alfonsinku i moga gazdu. Istina, oni su izlazili, a Petar Hipolitović je u rukama držao sveću.
— Šta je ovo! — gotovo ludački dreknem na gazdu — kako ste smeli da uvodite ovu kradljivicu u moju sobu?
— Tiens! — uzviknu Alfonsinka — et les amis?[88] — Napolje! — riknuh ja.
— Mais s est un ours![89] — reče ona i odskoči u koridor, pretvarajući se da se uplašila, i začas se već sakrila kod gazdarice. Petar Hipolitović, neprestano držeći sveću u rukama, priđe mi i reče mi strogo:
— Dopustite mi da vam obratim pažnju, Arkadije Makaroviću, da se bez potrebe ljutite; ma koliko da vas cenimo, ali mamzel Alfonsinka nije kradljivica, naprotiv, ona je došla ovamo u posetu, i to ne vama, nego mojoj ženi, s kojom je već od izvesnog vremena dobra prijateljica.
— A kako ste smeli da je uvodite u moju sobu? — ponovih ja, uhvativ se za glavu koja me je najedanput užasno zabolela.
— O, sasvim slučajno. Ušao sam da zatvorim prozore koje sam bio otvorio da uđe svež vazduh; i kako sam baš bio s Alfonsinkom u razgovoru, ona je, da ne bismo prekidali razgovor, ušla u sobu za mnom.
— Nije istina! Alfonsinka je špijun, Lambert je špijun! Možda ste i vi sami špijun! A Alfonsinka je dolazila u moju sobu da krade.
— To je potpuno vaša stvar. Danas ćete reći jedno, sutra drugo. Inače, ja sam moj stan izdao na izvesno vreme, i sa ženom ću se preseliti u ovu sobicu; tako da je Alfonsinka Karlovna sad gotovo isto toliko kirajdžija ovde kao i vi.
— Izdali ste stan Lambertu? — viknuh preneražen.
— Ne, ne Lambertu — odgovori on i na licu mu se pojavi onaj široki osmeh od jutros, u kome, uostalom, nije više bilo jutrošnje nedoumice, nego se mesto nje videla izvesna sigurnost — nadam se da i sami već znate kome, i samo se uzalud pravite da ne znate, jedino zbog toga da lepše izgleda, i zato se i ljutite. Laku noć i spavajte na miru!
— Jeste, jeste, ostavite me, ostavite me na miru! — zamahnuh ja rukama gotov da zaplačem, tako da me je pogledao začuđeno; ali je ipak izišao. Zaključah vrata i legoh na krevet s licem na jastuk. Eto tako mi je prošao prvi dan od ona tri poslednja sudbonosna dana kojima će se završiti ove moje beleške.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:06 pm

Dostojevski - Page 4 _1814


GLAVA DESETA
I
Opet sam prinuđen da pođem ispred događaja, i da objasnim čitaocu bar nešto unapred, jer se u logički tok ove istorije uplelo toliko mnogo slučajnosti da se ne bi mogao u njima snaći ako ih unapred ne bih razjasnio. Stvar se vrtela oko one „omče“ o kojoj je govorila Tatjana Pavlovna. A ta omča je bila u tome što se Ana Andrejevna najzad odvažila na najdrskiji korak koji se mogao zamisliti u njenoj situaciji. Odista je bila karakter! Iako je stari knez, pod izgovorom da to iziskuje njegovo zdravlje, bio u svoje vreme odveden i sklonjen u Carsko Selo, tako da vest o njegovom braku s Anom Andrejevnom nije mogla da se rasprostre u društvu, nego je baš bila zataškana, tako reći u klici ugušena — ipak taj slabi starac s kojim se moglo činiti sve, ni za šta na svetu nije pristao da odustane od svoje namere i da tako prevari Anu Andrejevnu, koja ga je isprosila. U takvim stvarima je on bio kavaljer, tako da se moglo unapred znati da će on, ranije ili docnije, iznenada prići izvršenju svoje namere, i to s neodoljivom snagom, što se vrlo često dešava kod slabih karaktera, jer kod njih postoji jedna granica do koje ih ne treba dovoditi.
Sem toga, on je potpuno bio svestan nezgodnog položaja Ane Andrejevne, koju je beskrajno cenio; bio je svestan mogućnosti ogovaranja u društvu, podsmevanja, ružnih reči na njen račun. Privremeno ga je umirivalo i zadržavalo samo to što se Katarina Nikolajevna nije nijedanput u njegovom prisustvu, ni rečju ni aluzijom, izrazila rđavo o Ani Andrejevnoj, niti je išta ispoljila protiv očeve namere da se Anom oženi. Naprotiv, pokazivala je veliku srdačnost i pažnju prema verenici svoga oca. Na taj način je Ana Andrejevna bila dovedena u vrlo neprijatan položaj. Fino je shvatala svojim ženskim instinktom da bi i najmanjom primedbom protiv Katarine Nikolajevne, koju je knez takođe obožavao, sad više nego igda baš zato što mu je tako srdačno i s poštovanjem dopustila da se ženi — da bi i najmanjom primedbom protiv nje uvredila sve kneževe nežne osećaje i probudila u njemu nepoverenje prema njoj, i čak, ako hoćete, i negodovanje. Tako se dakle na tom polju privremeno vodila borba: dva takmaca se nadmetala u delikatnosti i trpeljivosti, i knez, na kraju krajeva, nije već više znao kojoj od njih dveju da se više divi, i, po običaju svih slabih ljudi koji imaju nežno srce, stvar se svršila time što je on sam počeo da pati, i da za sve optužuje jedino sebe. Kažu da se od tuge najzad razboleo; njegovi nervi su popustili, i mesto oporavljenja u Carskom Selu, došlo je, kaže, dotle da je morao da legne u krevet.
Ovde beležim, u zagradi, ono što sam saznao vrlo mnogo docnije: govorilo se da je Bjoring otvoreno predlagao Katarini Nikolajevnoj da odvedu starca u inostranstvo (pošto ga na to sklone kakvom obmanom) a da međutim objave u društvu, u poverenju, da je postao potpuno neuračunljiv, i da u inostranstvu dobiju o tome lekarsko uverenje. Ali na to nikako nije htela da pristane Katarina Nikolajevna; tako se bar docnije tvrdilo. Kažu da je s negodovanjem odbila taj predlog. Sve su to samo glasovi — ali ja verujem u njih.
Kad je stvar došla, tako reći, do krajnje tačke bezizlaznosti, Ana Andrejevna iznenada saznaje od Lamberta da postoji jedno pismo u kome se kći savetovala s advokatom o načinu da njen otac bude proglašen neuračunljivim. Osvetoljubivi i ponositi njen karakter se uzbudio u najvećem stepenu.
Sećajući se ranijih razgovora sa mnom, i dovevši u vezu mnogo vrlo sitnih okolnosti, nije mogla da posumnja u tačnost Lambertovog saopštenja. Tada je u tom čvrstom, nesavitljivom ženskom srcu neodoljivo sazreo plan o odlučnom koraku. Plan je bio u tome da se iznenada, bez ikakvog uvoda i uvijanja, otvoreno sve kaže knezu, da se on zaplaši, da se potrese da mu se ukaže na to da ga neminovno čeka ludnica — a ako se on odupre i počne da negoduje i da ne veruje, onda da mu se pokaže i pismo njegove kćeri: „Kad je već jedanput postojala namera da ga proglase neuračunljivim, sada ima još više razloga za to, kada se želi sprečiti njegova ženidba.“ Najzad, zaplašeni i utučeni starac da se što pre preveze u Petrograd — pravo u moj stan. To je bila užasna smelost; ali se Ana Andrejevna čvrsto pouzdavala u svoju moć. Ovde, udaljujući se za časak od priče, saopštavam, zahvatajući mnogo unapred, da se ona nije prevarila u pogledu posledica od svoga koraka: utisak i dejstvo su prevazišli sva njena očekivanja. Saopštenje o pismu u činilo je na kneza možda nekoliko puta silniji utisak nego što je ona, i mi svi, pretpostavljali. Do toga vremena nisam imao pojma da je knez već nešto znao o tome pismu; još od ranije; ali, po običaju svih slabih i neodlučnih ljudi, nije poveravao u taj glas, i branio se od njega svom snagom, samo da bi ostao miran; ne samo to, nego je sebe optuživao: da nije dovoljno plemenit što je tako lako poverovao. Dodajem takođe da je fakt da pismo postoji, načinio i na Katarinu Nikolajevnu nesravnjeno silniji utisak nego što sam ja tada očekivao... Ukratko, ta hartija je ispala mnogo važnija nego što sam ja, koji sam je nosio u džepu pretpostavljao... Ali eto sam opet suviše otišao unapred.
Zapitaće ko: ali šta će knez kod mene, u mom stanu? Zašto da prevode kneza u naše bedne sobice, i da ga, možda, samo zaplaše našim bednim nameštajem? Ako već ne može u njegovu kuću (pošto su tamo mogli sve da osujete) zašto da ga ne vode u naročit, „bogat“ stan, kao što je predlagao Lambert. Ali u tome je baš i bila sva smelost izvanrednoga koraka Ane Andrejevne.
Najvažnije je bilo da se knezu, odmah po njegovom dolasku, pokaže dokument. ja, međutim, dosada nikako nisam davao dokument. No kako se više nije moglo dangubiti, Ana Andrejevna, uzdajući se u svoju moć, rešila je da otpočne stvar i bez dokumenta, no s tim da kneza dovede pravo kod mene — zbog čega? Zbog toga da tim jednim korakom uhvati i mene, kao što veli poslovica: da jednim udarcem ubije dve muve. Računala je da i na mene utiče iznenadnim udarom, potresom. Mislila je da ću, kad vidim starca kod sebe, i vidim njegovu zaplašenost, bespomoćnost, i čujem molbe svih njih — da ću se predati i pokazati dokument! Priznajem, račun je bio lukav i pametan, psihološki obrazložen, i više od toga — jer umalo nije uspeo. A što se tiče starca, Ana Andrejevna ga je jedino i mogla nagovoriti i skloniti ga da joj poveruje, iako samo na reč — pomoću toga što mu je otvoreno rekla da ga vozi kod mene. Sve to sam saznao docnije. Već sama ta vest da se dokument nalazi u mene, razbila je u njegovom plašljivom srcu poslednje sumnje u verodostojnost fakta — toliko me je voleo i cenio!
Beležim još: sama Ana Andrejevna ni trenutka nije sumnjala da je dokument još u mene, i da ga još nisam ispustio iz ruku. Ona je pogrešno ocenila moj karakter i cinički je računala na moju nevinost i prostodušnost, čak na osećajnost; a s druge strane je mislila da ću, ako bih se i rešio da pismo predam, na primer, Katarini Nikolajevnoj, to učiniti samo u nekim osobitim okolnostima; i eto te okolnosti je hitala da spreči neočekivanošću, odlučnim udarcem.
I najzad, o svemu tome ju je uveravao još i Lambert. Već sam rekao da je Lambertova situacija u to doba bila vrlo kritična: on je od sveg srca želeo da me odmami od Ane Andrejevne, da nju prevari, da ja zajedno s njim prodam dokument Ahmakovoj; to je iz nekih razloga smatrao za korisnije. Ali kako ja nisam nipošto hteo da dâm dokument ni u poslednjem minutu, rešio se u krajnjem slučaju da pomogne i Ani Andrejevnoj, da ne bi ostao bez ikakvog ćara; i zbog toga joj se do poslednjega časa naturao sa svojim uslugama, i znam da je predlagao da se, ako bude bilo potrebno, radi brzog venčanja dovede čak i sveštenik... Ali Ana Andrejevna ga je s prezrivim osmejkom zamolila da to ne pominje. Lambert joj se učinio užasno nespretan i izazivao je kod nje veliku odvratnost; iz opreznosti je međutim ipak prihvatala njegove usluge koje cu se sastojale, na primer, u špijunstvu. Ovom prilikom da zabeležim: ne znam ni do danas tačno da li su potkupili Petra Hipolitovića, moga gazdu, ili nisu, da li je od njih tada nešto primio za usluge, ili je u njihovo društvo ušao prosto iz ljubavi za spletke; svakako me je i on špijunirao, baš kao i njegova žena — to znam pouzdano.
Čitalac će sad moći da razume, da, iako sam delimično bio unapred obavešten, ipak nisam mogao ni sanjati da ću sutra ili prekosutra naći staroga kneza kod sebe na stanu, i u takvim okolnostima. Kako da sam mogao zamisliti toliku drskost od Ane Andrejevne! Rečima se mogu reći i pomenuti mnoge stvari, ali da se čovek reši i pređe i na izvršenje jednog dela — ne, kažem vam, to može samo karakter!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:07 pm


Dostojevski - Page 4 _._1820-



II
Nastavljam.
Izjutra sam se probudio dockan, a spavao sam neobično čvrsto i bez snova, što pominjem s čuđenjem — tako da sam, kad sam se probudio, opet osetio neobičnu moralnu svežinu, kao da nije ni bilo jučerašnjice. Rešio sam da ne idem kod mame, nego da odem pravo u grobljansku crkvu, a da posle ceremonije svratim u mamin stan i da od nje ne odlazim ceo dan. Bio sam čvrsto uveren da ću Versilova u svakom slučaju danas videti kod mame, ranije ili docnije — ali svakako.
I Alfonsinka i gazda su već odavno otišli bili od kuće. Gazdaricu nisam hteo ništa da ispitujem, i uopšte sam se rešio da s njima prekinem sve odnose, i da čak izađem iz stana što je moguće pre; i zbog toga sam se, čim su mi doneli kafu, opet zaključao. Najedanput neko zalupa na moja vrata. Koje iznenađenje — to je bio Trišatov.
Odmah sam mu otvorio vrata i zamolio ga, obradovavši mu se, da uđe. Ali on ne htede da uđe.
— Imam da vam kažem samo dve reči s vrata... ili je ipak bolje da uđem, jer izgleda da ovde treba govoriti šapatom; samo neću da sednem. Čudite se mom ružnom kaputu: to je zato što mi je Lambert oduzeo bundu.
Odista, bio je u iznošenom, starom kaputu, odveć dugom za njegov rast. Stajao je preda mnom, namršten i tužan, s rukama u džepovima, i ne skidajući šešir.
— Neću da sednem, neću da sednem. Čujte, Dolgoruki, ne znam pojedinosti, ali znam da vam Lambert sprema neku izdaju, blisku i neminovnu — to je pouzdano. Prema tome, čuvajte se. Preda mnom se izrekao rošavi — sećate li se rošavog? Ali mi nije dalje kazao u čemu je stvar, te ne mogu ništa više da vam saopštim. Došao sam samo da vam obratim pažnju — zbogom!
— Sedite, dragi Trišatove! Iako žurim, ipak mi je milo što ste došli... — rekoh mu ja.
— Neću da sednem, neću da sednem; a to što mi se radujete, neću vam zaboraviti. Eh, Dolgoruki, našto da obmanjujem druge ljude: ja sam svesno, svojom voljom pristao na svaku rđavštinu i na niskosti takve da me je stid i da vam kažem. sad smo kod rošavog... Zbogom. Ne zaslužujem da sednem kod vas.
— Ali nemojte, Trišatove, dragi čoveče.
— Čujte, Dolgoruki, pred svima ljudima sam ja drzak, i sad ću da otpočnem da provodim lumpački život. Uskoro ću imati još lepšu bundu i voziću se na kasačkim kolima. Ali ipak ću u sebi znati da kod vas nisam seo, zato što sam sâm sebe na to osudio, zato što sam nizak pred vama. To će mi ipak biti prijatna uspomena kad otpočnem propaličko lumpovanje. Zbogom, dakle, zbogom. Ni ruku neću da vam pružim; ni Alfensinka neće da primi moju ruku. I, molim vas, nemojte da idete za mnom, ni da me posećujete; to da bude ugovor između nas.
Ovaj mali osobenjak se okrenu i izađe. Nisam tada imao vremena, ali sam se rešio da ga što pre neizostavno potražim, čim uredim svoje poslove.
Neću da opisujem šta je sve još, bilo toga jutra, iako bi se mnoge stvari mogle pomenuti. Versilov nije bio u crkvi, ni na pogrebu, a izgleda, sudeći po licu svih ostalih, da ga u crkvi nisu ni očekivali. Mama se molila Bogu pobožno i očevidno se sva predala molitvi. Na grobu su bile samo Tatjana Pavlovna i Liza. Ali neću da opisujem ništa, ništa. posle pogreba vratili su se svi i seli za sto, i opet sam po njihovim licima zaključio da ga verovatno ni za ručak nisu očekivali. Kad su ustali od stola, prišao sam mami, naglo sam je zagrlio i čestitao joj rođendan; posle mene je to isto učinila i Liza.
— Čuj, brate — šapnula mi je kradom Liza — one ga čekaju.
— Primećujem i ja, Lizo, vidim.
— Sigurno će doći.
Znači da imaju tačan izveštaj, pomislih Ja; ali nisam hteo da pitam. Iako neću da opisujem šta sam sve osećao, ipak moram reći da je ova zagonetka, i pored moje sveže nade, odjednom opet pritisnula moje srce kao kamen. Svi smo sedeli u salonu za okruglim stolom, okupljeni oko mame. O, kako mi je tada bilo prijatno što sam s njom, i što je gledam! Mama me najednom zamoli da pročitam što iz Jevanđelja. Pročitao sam jednu glavu od Luke. Nije plakala, čak nije bila ni vrlo ožalošćena, ali mi se njeno lice nikad nije učinilo toliko ozareno duhovno. U njenom tihom pogledu sijala je neka ideja, inače nisam mogao da primetim da čeka što bilo sa strepnjom. Razgovor je neprestano tekao; mnogo se pominjao pokojnik, mnogo je o njemu pričala Tatjana Pavlovna, što mi je ranije bilo potpuno nepoznato. Da sam to zapisao, bilo bi vrlo interesantno. Tatjana Pavlovna je potpuno promenila svoj spoljašnji izgled: bila je vrlo tiha, vrlo ljubazna, i, što je glavno, i vrlo spokojna, iako je mnogo govorila da bi razonodila mamu. Jednu pojedinost sam dobro zapamtio: mama je sedela na divanu, a levo od divana, na naročitom okruglom stočiću ležala je jedna slika kao spremljena u nekoj nameri — jedna stara ikona bez okova, samo s venčićima na glavama svetiteljskim, kojih je bilo dvoje naslikano. Ova slika pripadala je Makaru Ivanoviću — to sam znao, a znao sam i to da se pokojnik nikad nije odvajao od ove ikone, i da ju je smatrao za čudotvornu. Tatjana Pavlovna je nekoliko puta pogledala na nju.
— Čuj, Sofija — reče ona odjednom, menjajući predmet razgovora — zašto da ikona leži? Zar ne bi bilo bolje da se metne da stoji na stolu, ili da se obesi na zid, i da se zapali kandilo pred njom?
— Ne, bolje je ovako kako je sad — odgovori mama.
— Imaš pravo. Inače bi izgledalo suviše svečano...
Tada ništa nisam razumeo; a stvar je bila u tome što je ovu sliku, odavno, Makar Ivanović usmeno zaveštao Andreji Petroviću; i mama se sad spremala da mu je preda.
Bilo je već pet sati posle podne; naš se razgovor produžavao; najednom primetih na maminom licu neku jezu; brzo se uspravila i stala da osluškuje, dok je Tatjana Pavlovna, koja je tada govorila, nastavila da govori, ne primećujući ništa. Okrenuh se i ja vratima, i, posle jednog sekunda, spazih na vratima Andreju Petrovića. Došao je sporednim stepenicama, kroz kujnu i hodnik; mama, jedina među svima nama, čula je njegove korake. sad ću opisati bezumnu scenu koja je nastupila; gest za gestom; reč po reč; scena je bila kratka.
Prvo i prvo, na njegovom licu, na prvi pogled bar, nisam primetio nikakvu promenu. Bio je obučen kao uvek, to jest, gotovo elegantno. U ruci je nosio mali, ali skup buket svežega cveća. Prišao je mami i predao joj ga; ona ga pogleda uplašeno i u nedoumici, ali je uzela buket, i odjednom joj se slaba rumen preli preko bledih obraza, i u očima zasja radost.
— Znao sam da ćeš ga tako primiti, Sonja — reče on.
Pošto smo svi bili ustali kad je ušao, on, prišavši stolu, uze Lizinu fotelju, koja je stajala levo od mame; ne primećujući da zauzima tuđe mesto, sede na nju. Na taj način se našao pored stočića na kome je ležala ikona.
— Zdravo da ste svi. Sonja, neizostavno sam hteo da ti donesem ovaj buket danas, na tvoj rođendan, i zbog toga nisam dolazio na pogreb, da ne bih mrtvacu prilazio s buketom; a znam da me ni ti sama nisi čekala na pogreb. Starac se sigurno neće ljutiti na ovo cveće; i sâm nam je ostavio u amanet radost, je li tako? Mislim da mora da je i on ovde negde u sobi.
Mama ga pogleda čudno; Tatjana Pavlovna je pretrnula.
— Ko je ovde u sobi? — zapita ona.
— Pokojnik. Ostavimo to. Vi znate da je čovek koji ne veruje potpuno u čuda, uvek najviše sklon predrasudama... Ali bolje da govorim o buketu: ne mogu da pojmim kako sam ga doneo. Tri puta mi je usput dolazilo da ga bacim u sneg i da ga izgazim nogom.
Mama zadrhta.
— Užasno sam to hteo. Imaj sažaljenja prema meni, Sonja, i prema mojoj jadnoj glavi. To mi je dolazilo zato što je odveć lep. Zar ima išta lepše na svetu od cveća? Nosim ga, a oko nas je svuda sneg i mraz, — kakva suprotnost! Uostalom, nisam hteo govoriti baš o tome: prosto sam imao volju da ga zgužvam zato što je lep. Sonja, sad ću opet otići, ali ću se vrlo brzo vratiti, zato što ću, čini mi se, početi da se plašim. A kad me bude uhvatio strah — ko će me lečiti od straha? Gde da nađem anđela kao što je Sonja?... Kakva vam je ovo ikona? A, pokojnikova, sećam se. To mu je familijarna ikona, dedovska; celoga veka nije se odvajao od nje; znam, sećam se, meni ju je zaveštao; vrlo dobro se sećam... i izgleda da je raskolnička... dajte da je pogledam.
On uze ikonu u ruke, prinese je sveći i zagleda je pažljivo, ali ju je držao samo nekoliko sekundi, pa je metnuo na sto pred sobom. ja sam bio iznenađen; ali sve ove čudne njegove reči bile su izgovorene tako neočekivano, da ništa nisam mogao da shvatim. Sećam se samo da mi je u srce ušao bio bolešljiv strah. Mamin strah je prelazio u sumnju i sažaljenje; ona je u Versilovu videla pre svega nesrećnog čoveka; događalo se da je on i ranije nekiput govorio gotovo isto ovako čudnovato kao sada. Liza najednom vrlo poblede i dade mi čudan znak glavom. Ali se najviše uplašila Tatjana Pavlovna.
— Šta vam je, dragi Andreja Petroviću? — reče ona oprezno.
— Pravo da vam kažem, draga Tatjana Pavlovna, ne znam šta mi je. Ne uznemiravajte se; još se sećam da ste vi Tatjana Pavlovna, i da ste dobra i mila. Došao sam samo na jedan minut; hteo sam da kažem Sonji koju lepu reč, i tražim tu reč, iako mi je srce puno reči koje ne umem da iskažem; pravo da priznam, sve nekih čudnih reči. Znate, čini mi se da se kao sav cepam nadvoje — pogleda nas on sve s užasno ozbiljnim licem i s najiskrenijom otvorenošću. — Pravo da vam kažem, misleno se cepam nadvoje, i užasno me je zbog toga strah. Kao pored mene stoji moj dvojnik, moje drugo, odvojeno Ja; ja sam pametan i razuman, a ovaj drugi pored mene neizostavno pravi gluposti i nekiput zbija šalu; i najedanput primetim da i sâm hoću da zbijam istu tu šalu, a sam Bog zna zašto, to jest nekako nehotice hoću, usprkos sebi hoću. Poznavao sam jedanput jednog doktora koji je na pogrebu svoga oca, u crkvi, najedanput uzeo da zviždi. Pravo da vam kažem, bojao sam se da danas dođem na pogreb, zato što sam odnekud uvrteo u glavu da ću zazviždati ili da ću se glasno zasmejati, kao onaj nesrećni doktor, koji je dosta žalosno i svršio... I pravo da vam kažem, ne znam otkud mi se danas neprestano vrti po glavi taj doktor; toliko, da ne mogu da ga se otresem. Evo, Sonja, evo sam opet uzeo ikonu, (uzeo je ikonu i okretao je u rukama) i, znaš, užasno dobijam volju, evo ovoga sekunda, da je lupim o peć, o onaj ćošak tamo. Uveren sam da bi se raspala na dve polovine, ni više ni manje.
Važno je pri tom da je sve to izgovorio bez ikakvog pretvorstva ili kakvog god ispada; govorio je potpuno obično, ali je utoliko bilo strašnije; i, izgleda, nečega se odista užasno bojao; najednom primetih da mu je ruka malo zadrhtala.
— Andreja Petroviću! — ciknu mama zapljesnuvši rukama.
— Ostavi, ostavi tu ikonu, Andreja Petroviću, ostavi, spusti je! — skoči Tatjana Pavlovna; — svuci se i lezi. Arkadije, zovi doktora!
— Ali... ali zašto ste se toliko uplašili? — reče on tiho, gledajući nas sve ukočenim pogledom. Zatim najednom metnu oba lakta na sto i nasloni na ruke glavu:
— Zadajem vam strah; eh, dragi moji, evo jedna molba: razonodite me malo; sedite opet, umirite se svi — bar za jedan minut! Sonja, opet se spremam da otputujem, kao što sam te već više puta napuštao. Naravno, kad bilo, ponovo ću ti se vratiti — u tom smislu ti si ona koja se ne može obići. A kod koga i da dođem kad bude sve svršeno? Veruj, Sonja, da sam sad došao kod tebe kao kod anđela, a ne kod dušmanina: kakav bi ti meni bila dušmanin? Kakav bi mi ti bila dušmanin! Nemoj da misliš da sam zato došao da razbijem ovu ikonu — zato što, znaš Sonja, meni ipak dolazi da je razbijem...
Kad je Tatjana Pavlovna pri tom ciknula: „Ostavi tu ikonu!“ — istrgla mu ju je iz ruku i držala u svojoj ruci. No čim je rekao poslednju reč, on iznenada skoči, u trenutku istrgne ikonu iz ruku Tatjaninih, i besno zamahnuvši udari njome o ćošak peći od kaljeva. Ikona se raspala tačno na dva dela... On se tad okrenu nama; lice mu je celo bilo crveno, gotovo purpurno crveno, i svaka crta na licu drhtala i grčila se:
— Nemoj, Sonja, da ovo smatraš za alegoriju. Nisam hteo da razbijem Makarovo zaveštanje, nego samo tako, da bih razbio.... A tebi ću se vratiti, svome poslednjem anđelu! Uostalom, smatraj i za alegoriju, ako hoćeš; jer to je i bilo u stvari...
I najednom brzo izađe iz sobe, opet kroz kujnu (gde mu je ostala bunda i kapa). Neću da opisujem podrobno šta je bilo s mamom: smrtno uplašena, stajala je dignutih ruku uvis i sklopljenih iznad glave, i vikala za njim:
— Andreja Petroviću, vratite se da se bar oprostimo, dragi moj!
—Doći će on, Sofija, doći će! Ne uznemiruj se! —tešila je mamu Tatjana, sva dršćući od užasnog jeda i besa. — Čula si i sama, obećao je da će se vratiti! Pusti ga, budalu, neka se još poslednji put prošeta. Ostariće — i ko će ga tada, kad mu se oduzmu noge, negovati, ako nećeš ti, stara njegova dadiljo? I sâm je tako rekao, i nije ga bilo stid...
Što se nas drugih tiče: Liza je pala u nesvest; ja sam hteo da potrčim za njim, ali sam poleteo mami. Zagrlio sam je i držao u naručju. Lukerja je dotrčala sa čašom vode za Lizu. Mama je brzo došla k sebi; spustila se na divan, sakrila lice rukama i zaplakala.
— Ali što ne trčiš za njim! — viknu najednom iz sve snage Tatjana Pavlovna, prisetivši se. — Idi... idi... trči za njim, ne odvajaj se od njega ni koraka, idi, idi! — otrže me silom od mame; — ah, potrčaću ja i sama!
— Arkaša, ah, trči za njim što brže! — viknu i mama.
Ja istrčah što sam brže mogao, takođe kroz kujnu i kroz dvorište, ali njega već više nije bilo nigde. U daljini po trotoaru crnili su se u mraku prolaznici; jurio sam za njima, i, kad bih koga stigao, svakome bih zagledao u lice prolazeći pored njega. Na taj način dotrčao sam do raskršća.
„Na poludele se ne može čovek ljutiti — sinu mi u glavi; — a Tatjana je pobesnela od ljutine na njega; znači, nije poludeo“... Sve mi se činilo da je to ipak bila alegorija, i da je on želeo da neizostavno s nečim prekine, kao što je učinio i sa ikonom, i da mi to vidimo, mama i svi. Ali da je i „dvojnik“ bio pored njega, o tome nije bilo nikakve sumnje.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:08 pm

Dostojevski - Page 4 Image


III
Nigde nisam mogao da ga nađem; u njegov stan nisam išao, jer je teško bilo zamisliti da će otići pravo u stan. Odjednom mi sinu jedna misao, i strmoglavce poletim Ani Andrejevnoj.
Ana Andrejevna se već bila vratila, te me odmah pustiše k njoj. Ulazeći trudio sam se da budem koliko je moguće više pribran. Ne htedoh da sednem, nego joj s nogu ispričam celu scenu koja se maločas desila, to jest, o „dvojniku“. Nikad neću zaboraviti niti ću joj oprostiti, onu žednu, ali nesažaljivu, spokojnu i samouverenu radoznalost s kojom me je slušala, takođe stojeći.
— Gde je sad? Vi možda znate? — završih navaljujući. — Sinoć me je Tatjana Pavlovna slala da dođem kod vas...
— Zvala sam vas ja još juče. On je juče bio u Carskom Selu, dolazio je kod mene. A sad, (i tu pogleda na sat) sad je sedam sati... Znači da je sigurno kod kuće.
— Vidim da sve znate — dakle, govorite, govorite! — rekoh.
— Znam mnogo, ali ne znam sve. Naravno, od vas ne treba da tajim... — pogleda me ona čudno, smešeći se i razmišljajući o nečem. — Juče izjutra je, odgovarajući joj na njeno pismo, formalno zaprosio Katarinu Nikolajevnu.
— To nije istina! — izbečih ja oči.
— Pismo je prošlo kroz moje ruke; ja sam ga njoj lično predala, neotpečaćeno. Ovoga puta bio je „kavaljer“, i nije ništa tajio od mene.
— Ana Andrejevna, ne razumem ništa!
— Naravno, teško je i razumeti; ta njegova prosidba, to liči na kartaša koji baca na sto poslednji zlatnik, a u džepu drži spremljen revolver. Od deset mogućnosti devet govore da će ona odbiti njegovu ponudu; ali on ipak računa na desetu mogućnost, i, priznajem, stvar je vrlo interesantna; po mom mišljenju, uostalom... uostalom, mogao je to učiniti i u bunilu, lepo ste maločas spomenuli „dvojnika“.
— I vi se smejete? I zar da poverujem da je pismo poslato preko vas? Ta vi ste verenica njenoga oca? Poštedite me, Ana Andrejevna!
— Zamolio me je da žrtvujem svoju sudbinu njegovoj sreći; uostalom, u stvari nije ni molio: sve se to prilično ćutke svršilo, samo sam mu iz očiju sve čitala. Ah, Bože moj, šta ima tu čovek da se čudi! Zar nije putovao u Kenigsberg vašoj mami da je moli da mu dopusti da se oženi sa pastorkom g-đe Ahmanove? To je vrlo slično s ovim što je juče mene izabrao za svog opunomoćenika i poverenika.
Bila je malo bleda. Ali je spokojstvo sačuvala samo pomoću sarkazma. O, mnogo što sam joj u tom trenutku oprostio, pošto sam postepeno shvatio stvar. Razmišljao sam jedan minut; ona je ćutala i čekala.
— Znate li — rekoh joj najedanput zasmejavši se — vi ste predali pismo zato što za vas nije bilo nikakvog rizika, jer se taj brak neće ostvariti! Ali on? Najzad i ona? Naravno, ona će odbiti njegovu ponudu, i tada... šta će se tada dogoditi? Gde je on sad, Ana Andrejevna? — povikah. — Ovde je svaki minut dragocen, svakoga minuta može da se desi nesreća!
— On je sad u svom stanu, rekla sam vam. U svom jučerašnjem pismu Katarini Nikolajevnoj, i koje sam joj ja predala, molio ju je da se u svakom slučaju sastanu kod njega u stanu, danas, tačno u sedam sati. Ona mu je obećala.
— Ona, kod njega u stanu? Kako je to moguće?
— Zašto? Taj stan pripada Darji Onisimovnoj: njih dvoje se lepo mogu onde sastati kao njeni gosti....
— Ali ona ga se boji... može da je ubije! Ana Andrejevna se samo nasmešila.
— Katarina Nikolajevna, bez obzira na ceo svoj strah, koji sam i ja kod nje zapazila, uvek je, još iz ranijega doba, gajila izvesno poštovanje i divljenje prema plemenitosti principa i uzvišenom umu Andreje Petrovića. Ovoga puta mu je obećala da će doći, zato da bi prekinula s njim zasvagda. A on joj je u svom pismu dao najsvečaniju, časnu reč da nema čega da se plaši... Jednom reči — ne sećam se više kojim se izrazima poslužio u pismu — ali ona mu je poverovala... jer je ovo, tako reći, poslednji put... i, tako reći, ona se odazvala s plemenitim osećajima. Bila je to izvesna utakmica u kavaljerstvu s dve strane.
— A dvojnik, dvojnik! — uzviknuh ja — pa on je poludeo!
— Kad je juče obećala da će doći na sastanak, Katarina Nikolajevna po svoj prilici nije pretpostavljala i tu mogućnost.
Ja se najednom okrenuh i poleteh napolje... K njemu, k njima, naravno! Ali se iz predsoblja još jedanput vratih, na jedan sekund.
— To vama, možda, i treba, da je ubije! — doviknuh joj, i istrčah iz kuće.
Bez obzira na to što sam ceo drhtao, kao u nastupu, ušao sam u njegov stan tiho, kroz kujnu, i šapćući zamolio da izazovu Darju Onisimovnu; ona se i sama odmah pojavila, i ćutke mi pogledala u oči, užasno radoznalo.
— Nije on kod kuće.
Ali joj ja, brzo šapćući, otvoreno predstavih da sam sve saznao od Ane Andrejevne, i da sad dolazim od Ane Andrejevne.
— Darja Onisimovna, gde su?
— U sali, tamo gde ste preksinoć sedeli, za stolom...
— Darja Onisimovna, pustite me tamo!
— Kako bi to moglo da bude?
— Ne tamo, nego u sobu pored nje. Darja Onisimovna, Ana Andrejevna, može biti, i sâma to želi.
Da nije tako, ne bi mi rekla da su ovde. Oni me neće čuti... a ona to želi...
— A ako ne želi? — reče Darja Onisimovna, ne spuštajući sa mene svoj radoznali pogled.
— Darja Onisimovna, tako vam Olje... pustite me.
Njene usne i brada najednom zadrhtaše.
— Dragi moj, samo zbog Olje... zbog tvoga osećanja za nju... Ali nemoj da napustiš Anu Andrejevnu, dragi moj! Nećeš je napustiti; a? Nećeš je napustiti?
— Neću je napustiti!
— Daj mi najsvetije obećanje da nećeš uleteti k njima u sobu, i da nećeš viknuti kad te uvedem tamo?
— Kunem se čašću, Darja Onisimovna!
Ona me uhvati za kaput, odvede me u mračnu sobu koja je bila pored one u kojoj su oni sedeli, dovede me jedva čujno, po mekom ćilimu, do vrata, postavi me baš kraj spuštene zavese na vratima, i, odgrnuvši malo zavesu, pokaza mi njih dvoje.
Ja ostadoh, a ona iziđe. Naravno da ostadoh. Bilo mi je jasno da prisluškujem, da prisluškujem tuđu tajnu, ali ipak ostadoh. Kako da ne ostanem! A dvojnik? Zar nije na moje oči razbio ikonu!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:14 pm

Dostojevski - Page 4 Image


IV
Sedeli su jedno prema drugom za istim stolom za kojim sam ja s njim juče pio vino, zbog njegovog „uskrsnuća“; mogao sam potpuno da vidim njihova lica. Ona je bila u običnoj crnoj haljini, divna, i, očevidno, spokojna kao uvek. Govorio je on, a ona ga je s velikom i ljubaznom pažnjom slušala. Možda se na njoj primećivala i izvesna zaplašenost. On je bio strašno uzbuđen. Kad sam došao, razgovor je već tekao, i zbog toga izvesno vreme nisam ništa razumevao. Sećam se da ga je zapitala:
— I ja sam tome bila uzrok?
— Ne, ja sam bio uzrok — odgovori on — a vi ste samo bez krivice krivi. Vi znate da ima krivih bez krivice? Te se krivice nikad ne opraštaju, i uvek se kažnjavaju — dodade on i nasmeja se čudno. — Ipak sam za izvesno vreme mislio da sam vas potpuno zaboravio, i smejao se svojoj glupoj strasti... ali to je vama poznato. I, šta me se tiče taj čovek, za koga se udajete? Juče sam vam učinio ponudu, oprostite mi to, to je bila besmislica; međutim, ne znam čime bih je zamenio... šta sam mogao drugo učiniti mesto te besmislice? Ne znam...
posle ovih reči nasmejao se izgubljeno, i pogledao je; do toga časa je govoreći gledao u stranu. Da sam bio na
njenom mestu, taj bi me smeh uplašio, to sam osećao. Tada, odjednom, ustade on sa stolice:
— Recite mi, kako ste mogli pristati da dođete ovamo? — zapita je najedanput kao da se setio glavne stvari — moj poziv i celo moje pismo je besmislica... Čekajte, mogu ipak da naslutim kako se desilo da ste pristali da dođete; ali — zašto ste došli — to je pitanje? Da li ste odista došli samo iz straha?
— Došla sam da vas vidim — reče ona, posmatrajući ga plašljivo i oprezno. Oboje zaćutaše jedno pola minuta. Versilov opet sede na stolicu, i poče blagim, ali uzbuđenim, gotovo dršćućim glasom:
— Užasno odavno vas nisam video, Katarina Nikolajevna, tako odavno da gotovo nisam više ni smatrao da ću ikad moći sedeti kao sad pored vas, gledati vaše lice i slušati vaš glas... Dve godine se nismo videli, dve godine nismo razgovarali. Da ću se s vama ikada još razgovarati, na to nisam više ni pomišljao! Ali, neka, što je prošlo-prošlo, i što danas jeste — sutra će iščeznuti, kao dim — pa neka! Saglasan sam zato što se to ničim drugim ne da zameniti; ali nemojte da odete sada beskorisno — najedared dodade on, gotovo preklinjući — kad ste već dali milostinju i došli, nemojte da odete beskorisno: odgovorite mi na jedno pitanje.
— Na koje pitanje?
— Nećemo se nikad više videti i — šta vas to staje! Recite mi istinu, jedanput zanavek, odgovorite mi na jedno pitanje koje nikad ne postavljaju pametni ljudi: da li ste me ikad voleli, ili sam se... prevario?
Ona pocrvene.
— Volela sam vas — odgovori.
Očekivao sam da će to reći — o, ti istinoljubiva, o, ti iskrena, o, ti čestita ženo!
— A sad? — nastavi on.
— sad vas ne volim.
— I smejete se?
— Ne smejem se; maločas sam se zato nasmešila, neočekivano, što sam znala da ćete me zapitati: „A sad?“ Zbog toga sam se eto nasmešila, zbog toga što čovek, kada god pogodi, uvek se nasmeši...
Bilo mi je vrlo čudno na duši; nikad je još nisam video tako opreznu, gotovo zaplašenu, i tako zbunjenu. On ju je proždirao očima.
— Znam da me ne volite... i — odista me ne volite?
— Možda vas odista ne volim. Ne volim vas — dodade ona odlučno i ne smešeći se više i ne crveneći —jeste, volela sam vas, ali ne dugo. Vrlo brzo sam prestala da vas volim...
— Znam, znam, uvideli ste da to nije ono što vama treba, ali... šta vama treba? Objasnite mi to još jedanput...
— Zar sam vam to ikada objasnila? Šta meni treba? Pa ja sam jedna sasvim obična žena; ja sam mirna žena; ja volim... ja volim vesele ljude!
— Vesele ljude?
— Vidite, s vama čak ne umem ni da govorim! Čini mi se, kad biste vi mogli da mene manje volite, da bih ja vas tada volela — nasmeši se ona opet plašljivo. Najpotpunija iskrenost ležala je u njenom odgovoru; a on, zar odista nije mogao da shvati da je njen odgovor najdefinitivnija formula njihovih odnosa, koja sve objašnjava i razrešava. O, kako je on bio dužan da to shvati! Ali on ju je samo posmatrao i nasmešio se.
— Bjoring je veseo čovek? — nastavi on da ispituje.
— On ne treba nimalo da vas uznemiruje — odgovori ona malo užurbano. — Polazim za njega samo zato što ću kod njega biti najspokojnija. Cela moja duša ostaće moja.
— Kažu da ste opet zavoleli društvo, svet?
— Ne društvo. Znam da je u našem društvu isti nered i poremećenost kao i svuda; ali spolja forme su još lepe, i zato, kad se već živi život prolazan, bolje je živeti u tome društvu, nego negde inače.
— Često sam slušao reč „nered, poremećenost“; vi ste se i tada bili uplašili moje poremećenosti, veriga, ideja, gluposti?
— Ne, nije bilo sasvim tako....
— Nego? Tako vam Boga, recite mi otvoreno.
— Dobro, reći ću vam otvoreno, zato što vas smatram velikim umom... Uvek mi je na vama bilo nešto smešno.
Kad je to izgovorila, sva je pocrvenela, kao da je postala svesna da je počinila izvanrednu neopreznost.
— Evo, zbog toga što ste mi sad rekli, mogu mnogo što da vam oprostim — reče on čudno.
— Nisam rekla do kraja — pohita ona, crveneći sve jače; — u stvari sam ja smešna... već zbog toga što s vama govorim kao budala.
— Ne, vi niste smešni, nego ste —jedna razvratna žena iz otmenog sveta! — reče on užasno bled. — Maločas, nisam ni ja dovršio kad sam vas pitao: zašto ste došli? Želite li da dovršim? Postoji jedno pismo, jedan dokument koga se vi užasno bojite, zato što vas vaš otac s ovim pismom u rukama može da prokune još za života, i da vas zakonski liši nasleđa u svom testamentu. Vi se bojite toga pisma, i došli ste zbog toga pisma! — reče on, gotovo sav dršćući, bezmalo cvokoćući zubima.
Ona ga je saslušala s tužnim i bolesnim izrazom na licu.
— Znam da možete da mi načinite mnogo neprijatnosti — odgovori mu ona, braneći se od njegovih reči — ali sam došla ne toliko zbog toga da vas nagovorim da me više ne gonite, koliko zato da vas lično vidim. Već odavno vrlo želim da se s vama nađem. Ali, evo, našla sam vas istog onakvog kakvi ste pre bili — dodade ona najednom kao savladana naročitom i odlučnom mišlju, i čak nekim čudnim i iznenadnim osećajem.
— A vi ste se nadali da ćete me naći drukčijeg? I to posle onoga moga pisma o vašem razvratu? Recite mi, jeste li ovamo došli bez ikakvoga straha?
— Došla sam zbog toga što sam vas ranije volela; ali, molim vas, nemojte da mi pretite ničim, bar dok smo ovde zajedno, ne podsećajte me na moje ružne misli i osećaje. Vrlo bih volela ako biste hteli da razgovaramo o čemu bilo drugom. Neka pretnje dođu posle, a sad o čemu drugom... Pravo da vam kažem, došla sam da vas za jedan minut vidim i slušam. A ako to ne možete, ubite me odmah, samo nemojte da mi pretite, i ne mučite sebe sami preda mnom! — završi ona gledajući ga u čudnom očekivanju kao da je odista pretpostavljala da može da je ubije. On opet ustade sa stolice, i gledajući je toplim pogledom, reče joj čvrsto:
— Otići ćete odavde bez ikakve uvrede.
— Ah da, vaša časna reč! — nasmeši se ona.
— Ne, ne samo zato što je u pismu data časna reč, nego zato što hoću, i što ću da mislim o vama celu noć...
— Da sebe mučite?
— Kad sam sâm, uvek mi izlazite pred oči. Stalno to činim, s vama razgovaram. Uđem u moje peštere i jazbine, i kao kontrast, pojavljujete se vi preda mnom. Ali vi mi se uvek smejete, isto ovako kao sad... — reče on to kao izvan sebe...
— Nikad, nikad vam se nisam smejala! — uzviknu ona uzbuđenim glasom, i najdublje saučešće joj se pojavi na
licu;
— došla sam, trudeći se svim silama da to učinim tako da vas nimalo ne uvredi — dodade ona najedanput. — Došla sam ovamo da vam kažem da vas gotovo volim... Oprostite, možda nisam tako kazala — dodade ona brzo. On se nasmeja.
— Što ne umete da se pretvarate? Što ste tako naivni? Zašto niste kao sve ostale?... Molim vas, kako se može reći čoveku koga odbijate: „gotovo vas volim“?
— Nisam umela da se izrazim — ubrza ona. — Nisam to tako kazala; to je otud što sam se u vašem prisustvu uvek stidela, i nisam umela da govorim, još od prvog našeg susreta. Ali ako moje reči i nisu to govorile: da vas gotovo volim, meni je bilo gotovo tako u mislima; — eto zbog toga sam to i izrekla, iako vas volim jednom... jednom opštom ljubavlju kojom čovek sve voli, i koju nije sramota priznati...
On ju je slušao ćuteći, ne skidajući s nje svoj topli pogled:
— Ja vas, naravno, vređam — produži on kao izvan sebe.
— To mora biti da je ono što ljudi nazivaju strašću... Jednu stvar znam: da je sa mnom svršeno i s vama, i bez vas. Svejedno je da li sam bez vas ili sa vama, ma gde da ste, uvek ste kod mene. Znam takođe da mogu da vas vrlo mrzim, više nego da volim. Uostalom, već odavno ni o čemu ne mislim — sve mi je ravnodušno. Samo mi je žao što sam zavoleo ženu kao što ste vi...
Glas mu se prekide; zatim je produžio zadihan:
— Šta vam je? Nalazite da je neučtivo što tako govorim?
— reče on i nasmeši se bledim osmehom.
— Mislim, kad bih mogao time da vas zadobijem, mogao bih provesti trideset godina stojeći na jednoj nozi kao mučenik na stubu... Vidim da me žalite; vaše lice govori: „volela bih te da mogu, ali ne mogu“... je l’ te? Ne mari, nemam više ponosa. Gotov sam, kao prosjak, da od vas primim svaku milostinju — čujte, svaku... Zar prosjak ima ponosa?
Ona ustade i priđe k njemu:
— Dragi prijatelju! — reče, uhvativši ga rukom za rame sa osećajem na licu koji se ne da izraziti — ne mogu da slušam takve reči! Misliću o vama celoga života kao o najdragocenijem čoveku, kao o najvećem ljudskom srcu, kao o nečem najsvetijem međ svim onim što mogu da cenim i volim. Andreja Petroviću, razumite moje reči: iz nekoga razloga sam sigurno ovamo došla, mili čoveče, i pre i sada, dragi čoveče! Nikad neću zaboraviti kako ste mi potresli pamet u vreme prvih naših susreta. Rastanimo se kao prijatelji, a vi ćete biti moja najozbiljnija i najmilija misao celoga moga života!
„Rastanimo se, i tada ću vas voleti; voleću vas — samo se rastanimo“. Čujte — reče on, vrlo bled — dajte mi još jednu milostinju: nemojte da me volite, ne živite sa mnom, nikad da se ne viđamo; biću vaš rob, ako me pozovete, i odmah ću iščeznuti, ako zaželite da me ne vidite i da me ne čujete, samo... samo nemojte ni za koga da se udajete!
Srce mi se zgrčilo od bola kad sam čuo ove reči. Ova naivna ponizna molba izazivala je sažaljenje utoliko više, prodirala je u srce utoliko jače, što je bila razgolićena i nemoguća. Da, odista, prosio je milostinju! A zar je mogao pomisliti da će ona pristati? Međutim, on se unižavao do molbe; pokušao je da moli! Ovaj poslednji stupanj malodušnosti bilo je neizdrživo gledati. Sve crte na njenom licu unakazile su se od bola; ali pre nego što je reč uspela da kaže, on se već trgao.
— Uništiću vas! —reče odjednom nekim čudnim, nagrđenim, ne svojim glasom.
Tada mu i ona odgovori takođe čudnim, takođe nimalo ne svojim, neočekivanim glasom:
— Da vam udelim milostinju — reče ona odlučno — osvetili biste mi se zbog nje docnije još više nego što mi sad pretite, zato što nikada nećete zaboraviti da ste preda mnom stajali ovako kao prosjak... Ne mogu od vas da slušam pretnje! — završi ona ljutito, pogledavši ga gotovo prkosno.
— „Pretnje od vas“ — to jest, od ovakvoga prosjaka! Samo sam se šalio — reče on tada tiho, smešeći se. — Ništa vam neću učiniti, ne bojte se, idite... a i onaj dokument, potrudiću se da ga svakako pronađem i da vam ga pošljem — samo idite, idite! Napisao sam vam glupo pismo, a vi ste se odazvali na glupo pismo i došli — sad smo kvit. Prođite ovuda — pokaza on na vrata (htela je da prođe kroz onu sobu u kojoj sam ja stajao iza zavese).
— Oprostite mi ako možete — zastade ona na vratima.
— A šta, ako se sretnemo negde kao sasvim dobri prijatelji, i setimo se ove scene sa veselim smehom? — reče on najedanput; ali sve crte na njegovom licu su drhtale kao u čoveka koga je spopao grč.
— O, daj Bože! — reče ona, sklopivši ruke pred sobom, ali plašljivo posmatrajući njegovo lice, kao nagađajući šta je hteo da kaže.
— Idite. Oboje imamo sada malo pameti u glavi, ali vi... O, vi ste čovek moga kova! Napisao sam ludo pismo, i pristali ste da dođete kod mene da biste mi rekli da „me gotovo volite“. Da, nas dvoje smo ljudi podjednakog bezumlja. Ostanite uvek tako bezumni, ne menjajte se, pa ćemo se sresti kao prijatelji — to vam proričem, kunem vam se!
— I tada ću vas sigurno zavoleti, zato što i sad to osećam! — nije u njoj mogla da se savlada žena, te mu je s praga dobacila ove poslednje reči.
Izišla je. ja brzo i nečujno odoh u kujnu, i, gotovo i ne pogledav Darju Onisimovnu, koja me je čekala, siđem niz zadnje stepenice i dvorište na ulicu. Uspeo sam da vidim kako je sela u fijaker, koji ju je čekao pred kapijom, a zatim otrčah niz ulicu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:14 pm

Dostojevski - Page 4 Image



GLAVA JEDANAESTA
I
Odjurio sam Lambertu... Ma koliko da sam želeo da dâm logički izgled, i da pronađem ma i najmanji zdrav smisao u svojim postupcima toga večera, i te cele noći — ni sada, kad sam u stanju sve da poredim, nikako ne mogu da stvari zamislim u pravoj i jasnoj vezi. Tu je postojao jedan osećaj, ili, bolje reći, čitav haos osećaja, među kojima sam, prirodno je, morao zalutati. Istina, postojao je jedan glavni osećaj, koji me je pritiskao i koji je bio iznad svih, ali... da li da ga priznam? Tim manje, što nisam siguran...
Dojurio sam kod Lamberta izvan sebe, naravno; i toliko da su se uplašili i on i Alfonsinka. Uvek mi je padalo u oči da Francuzi, i kad su najpokvareniji i najveće propalice, izvanredno vole u svom domaćem životu izvesnu vrstu buržoaskog reda, izvesnu vrstu vrlo prozaičnog načina života koji se svakoga dana održava kao obred, i koji je zaveden jedanput na svagda. Uostalom, Lambert je vrlo brzo shvatio da se nešto desilo; i pao je u oduševljenje što me je, najzad, video kod sebe, i time, najzad, dobio prevlast nada mnom. O tome je samo i mislio, danonoćno, sve ovo vreme! O, koliko sam mu bio potreban! I sad, kad je već izgubio bio svu nadu, ja se najednom pojavljujem, sam, i to još toliko izbezumljen — baš u onakvom stanju kakav sam mu i trebao.
— Lamberte, vina! — viknuh ja — daj da pijemo da se veselimo! Alfonsina, gde vam je gitara?
Neću da opisujem scenu — izlišno je. Pili smo, i ispričao sam mu sve, sve. On je slušao žudno. ja sam mu otvoreno, i to prvi, predložio zaveru. Pre svega, potrebno je da pismom pozovemo Katarinu Nikolajevnu da dođe kod nas...
— To može — odobravao je Lambert, gutajući svaku moju reč.
Drugo, da bi bilo ubedljivije, u pismu treba poslati i celu kopiju njenoga „dokumenta“, tako da odmah vidi da je ne obmanjujemo.
— To treba, tako treba! — odobravao je Lambert, neprekidno se pogledajući s Alfonsinom.
Treće, pozvaće je Lambert, ali tako kao da poziv dolazi od nepoznatog lica koje je stiglo iz Moskve. A ja ću dovesti Versilova.
— Može doći i Versilov! — odobravao je Lambert.
— Treba, a ne može! —viknuh Ja—to je neophodno potrebno! Zbog njega se cela stvar i radi! —objasnih pijući iz čaše gutljaj za gutljajem. (Pili smo sve troje, ali, izgleda mi da sam ja sam ispio celu flašu šampanjca, a oni su se samo pravili da piju.) — Sedećemo s Versilovom u drugoj sobi, (Lamberte, potrebno je naći i drugu sobu)! — i čim ona bude pristala na sve — i na otkup pomoću novca, i na onaj drugi otkup, zato što su one sve nevaljalice, onda ću ja s Versilovom da se pojavim, i da utvrdim da je nevaljalica, a Versilov će se, pošto bude uvideo kako je odvratna, odmah izlečiti i odgurnuti je od sebe. Ali, tu je potreban još i Bjoring, da i on sve vidi! — dodadoh, sav u bunilu.
— Ne, Bjoring nije potreban — pomenu Lambert.
— Jeste, jeste! — povikah ja opet — ti ništa ne razumeš, Lamberte, jer si glup! Naprotiv, neka se načini skandal u višim krugovima —- time ćemo se osvetiti i tim višim krugovima i njoj; neka bude kažnjena! Lamberte, ona će ti dati menicu... Meni ne trebaju pare — ja pljujem na pare, a ti ako hoćeš, sagni se i pokupi ih sebi u džep zajedno s mojom pljuvačkom; ali zato ću da uništim nju!
— Jeste, jeste, — neprestano je odobravao Lambert — to i tako i treba da učiniš... — Neprestano se pogledao s Alfonsinkom.
— Lamberte! Ona strašno poštuje Versilova: sad sam se uverio — brbljao sam dalje, pijan.
— To je dobro što si prisluškivao; nikad nisam mogao da zamislim da si takav špijun, i da imaš toliko pameti! — On je ovo rekao u nameri da mi polaska.
— Lažeš, Francuze, ja nisam špijun, ali imam mnogo pameti!... A znaš li, Lamberte, ona ga ipak voli! — produžih da govorim, naprežući se da se sav ispovedim. — Ali neće da pođe za njega zato što je Bjoring gardijski oficir, a Versilov samo velikodušan čovek i prijatelj čovečanstva, i kao takav, po njihovom mišljenju, samo komična ličnost i ništa više! O, ona razume njegovu ljubav i uživa u njoj, koketuje, igra se s njim, ali neće da se uda za njega! Ona je žena, zmija! Sve su žene — zmije, i sve zmije su — žene! Treba ga izlečiti; treba mu skinuti koprenu s očiju: neka vidi kakva je, pa će se izlečiti. Dovešću ti ga, Lamberte!
— Tako i treba — neprestano je potvrđivao Lambert, neprestano mi dolivajući vina.
On se trudio da me ne naljuti, da mi ne protivreči, i da što više pijem. To je radio tako nespretno i otvoreno, da sam još tada morao da primetim. A ipak nisam nipošto hteo da odem; neprestano sam pio i govorio, i strašno sam želeo da se do kraja ispričam i ispovedim. Kad je Lambert otišao po drugu flašu, Alfonsinka je svirala na gitari neki španski motiv; ja se umalo ne zaplakah.
— Lamberte, još ne znaš sve! — viknuhja s dubokim osećajem. — Toga čoveka treba bezuslovno spasti, zato što je sad u opčaranom krugu. Kad bi ona pošla za njega, on bi je sutradan posle prve noći udario nogom i oterao... jer to biva. Jer takva nasilna i divlja ljubav, to je pravi nastup, to je kao omča o vratu, bolest, i — čim se zadovolji — odmah spadne koprena s očiju i pojavljuje se suprotan osećaj — odvratnost i mržnja, želja za uništenjem, gaženjem.
Znaš li istoriju o Abisagi,[90] Lamberte, jesi li je čitao?
— Ne, ne sećam se; je li to roman? — promrmlja Lambert.
— O, ti ništa ne znaš, Lamberte! Strašno si neobrazovan... ali šta me se to tiče. Svejedno mi je... Da, on voli mamu; poljubio je njen portret; oteraće idućega jutra ovu, i vratiće se mami; samo, već će biti dockan, i zbog toga treba ga spasiti sada...
Na kraju sam počeo gorko da plačem; ali sam i dalje govorio i užasno mnogo sam pio. Vrlo karakteristično je što Lambert celoga večera nije ni jedan jedini put zapitao za „dokument“, to jest: gde se nalazi? To jest, da ga pokažem, da ga stavim na sto. Šta bi, izgleda, bilo prirodnije, nego da je to zapitao prilikom dogovaranja da se pređe na posao! Još nešto: mi smo govorili samo da treba to da učinimo, da ćemo „to“ bezuslovno učiniti, ali o tome gde će to biti, kako i kad — o tome nismo prozborili ni reči! On mi je samo odobravao pogledajući se sa Alfonsinkom — i ništa više! Naravno, tada mi to nije padalo u oči, ali sam ipak zapamtio.
Na kraju krajeva sam zaspao kod njega na divanu, obučen. Spavao sam dugo i probudio se vrlo dockan. Sećam se da sam, kad sam se probudio, neko vreme ležao na divanu kao ošamućen, da sam se naprezao da se setim šta se dogodilo, pretvarajući se da još spavam. Lambert se nije pojavljivao u sobi: bio je izišao. Već je bilo deset sati; u naloženoj peći pucketala je vatra, isto onako kao tada kad sam, posle one noći, prvi put bio kod Lamberta. Iza zaklona je pak čuvala nada mnom stražu Alfonsinka; to sam odmah primetio, zato što je dva puta provirila i pogledala na mene; no ja sam svaki put zatvorio oči i pravio se da još spavam. To sam činio zbog toga što sam bio utučen, i što mi je bilo potrebno da razmislim o svom položaju. S užasom sam osećao svu rugobu i odvratnost svoje noćašnje ispovesti Lambertu, svoga ugovora s njim, i moje pogreške što sam doleteo njemu! Ali, hvala Bogu, dokument je ipak još kod mene, neprestano zašiven u džepu sa strane; opipao sam ga rukom — tamo je! Znači, imao sam samo da odmah skočim, i da pobegnem; a od Lamberta nisam imao šta da se stidim: Lambert nije toga dostojan.
Ali sam se stideo samoga sebe! Bio sam sam svoj sudija, i, o, Bože, šta je sve bilo u mojoj duši! Hteo bih da ne opisujem taj pakleni, nesnosni osećaj, i onu svest o prljavštini i odvratnosti. Ali treba da sve to priznam, zato što je, mislim, tome došlo vreme. U mojim beleškama treba to da bude zapisano. I tako, neka se zna da nisam zbog toga hteo da nju svučem u blato, i spremao se da budem svedok kako ona Lambertu daje otkupninu (o, niskosti)! — ne zbog toga da bih spasao poludeloga Versilova, i da bih ga vratio mami, nego zato... što sam, možda, bio zaljubljen u nju, zaljubljen i ljubomoran! Na koga sam bio ljubomoran: na Bjoringa, Versilova? Na sve koje je ona gledala na balu i s kojima je mogla razgovarati, dok ja stojim u uglu stideći se samoga sebe!... O, sramote!
Jednom reči, ne znam na koga sam bio ljubomoran; ali sam osećao, i uverio se sinoć kao u dvaput dva, da sam nju izgubio, da će me ta žena odgurnuti i ismejati zbog moje prevare i rđavštine! Ona je istinoljubiva i časna, a ja sam špijun i ucenjivač.
Sve to sam od tada skrivao u svom srcu; ali sad je došlo vreme, i ja podvlačim crtu ispod računa. Samo, opet, i poslednji put: možda sam čitavu polovinu, ili čak sedamdeset i pet procenata nalagao protiv sebe! One noći sam je mrzeo kao čovek izbezumljen, a posle kao razbesneo pijan čovek. Već sam rekao da je u meni postojao haos osećaja i osećanja u kojima nisam umeo da se razaberem. Ali oni ipak treba da budu iskazani, jer je bar jedan deo tih osećaja sigurno postojao.
Sa nesavladivom odvratnošću i s neodoljivom namerom da sve zagladim, ja najedanput skočih s divana; ali čim sam skočio, odmah je iskočila i Alfonsinka. Dohvatih bundu i kapu, i rekoh joj da kaže Lambertu da sam sinoć samo buncao, da sam oklevetao ženu, da sam se namerno šalio, i neka Lambert nikad više ne dolazi kod mene... Sve to izrekao sam kojekako, navrat-nanos, žureći se, na francuskom jeziku, i, naravno, strašno nejasno; ali na moje veliko iznenađenje, Alfonsinka je sve savršeno razumela; a još me je najviše iznenadilo to što se ona gotovo obradovala.
— Oui, oui — odobravala mi je — c’est une honte! Une dame... Oh, vous êtes généreux, vous! Souez tranquille, je ferai voir raison à Lambert...[91]
Ja sam u tom trenutku prosto zastao u nedoumici kad sam video tako neočekivanu promenu u njenim osećajima, dakle, verovatno, i kod Lamberta. Ipak sam izašao ćuteći; u duši mi je bila zbrka i teško mi je bilo da mislim. O, docnije sam sve shvatio, ali je tada već bilo dockan! Kakva je to bila paklena mahinacija! Ovde ću da zastanem, i da je unapred objasnim celu, jer bi inače čitaocu bilo teško da razume ostalo.
Stvar je bila u tome što sam još prilikom svoga prvoga susreta s Lambertom, tada kad sam se „kravio“ u njegovom stanu, izbrbljao, kao magarac, da je dokument kod mene zašiven u džepu. I kad sam potom, tom prilikom, zaspao za neko vreme kod njega na divanu, u uglu, Lambert je odmah opipao moj džep, i uverio se da je u njemu odista zašivena jedna hartija. Docnije se nekoliko puta uveravao: da li je hartija još tu: tako, na primer, kad smo ručali u tatarskom restoranu, sećam se kako me je nekoliko puta naročito obuhvatao oko pojasa. Kad je najzad potpuno shvatio kakvu važnost ima ova hartija, načinio je jedan plan koji od njega nikad ne bih pretpostavio. Kao budala sam za sve vreme uobražavao da me on toliko uporno poziva k sebi jedino zato da me skloni da se s njim udružim i da radimo zajedno. Ali, avaj! On me je pozivao zbog sasvim druge stvari! Pozivao me je da bi me napio, i, kad se mrtav pijan opružim ne osećajući više ništa, i kad zahrčem, da mi rašije džep i iz džepa uzme dokument. To su ove noći on i Alfonsinka i učinili; Alfonsinka je rašila džep. Kad su se dočepali pisma, njenoga pisma, mog moskovskog dokumenta, uzeli su običnu hartiju za pisma, iste veličine, metnuli je na isto mesto u džep i ponovo zašili, kao da ništa nije ni bilo, tako da ja nisam mogao ništa primetiti. Džep je zašila Alfonsinka. A ja, ja sam gotovo do pred sam kraj, još čitav dan i po, neprestano mislio da sam gospodar tajne, i da je sudbina Katarine Nikolajevne još jednako u mojim rukama.
Jedna reč: ova krađa dokumenta je kriva za sve, za sve ostale nesreće!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:15 pm

Dostojevski - Page 4 _XVII


II
Nastaju poslednjih dvaest četiri sata mojih beležaka; nalazimo se, dakle — na kraju kraja!
Bilo je, mislim, oko pola jedanaest sati kad sam, uzbuđen, i, koliko se sećam, nekako čudno rasejan, ali sa definitivnim rešenjem u srcu, stigao u svoj stan. Nisam hitao, znao sam šta ću i kako ću. I najednom, tek što sam ušao u hodnik, videh da je iskrsla nova nevolja, i da su se stvari na neobičan način zaplele: stari knez je maločas doveden kolima iz Carskoga Sela, i nalazio se u mom stanu, a kod njega je bila Ana Andrejevna!
Smestili su ga ne u moju sobu, nego u dve gazdine sobe, pored moje. Još sinoć, kao što sam posle saznao, u tim sobama su izvršene izvesne izmene i neke popravke, uostalom vrlo neznatne. Gazda je sa ženom prešao u sobičak ćudljivog rošavog kirajdžije, o kome sam ranije govorio, a rošavoga kirajdžiju su privremeno smestili na neko drugo mesto, ne znam više gde.
Izišao je pred mene gazda, i odmah se za mnom ušunjao u moju sobu. Pogled mu nije bio onako odlučan kao juče; čovek se nalazio u nekom neobično uzbuđenom stanju, tako da kažemo: na visini događaja. Nisam mu rekao ništa, nego, otišavši u ugao i uhvativši se rukama za glavu ostadoh tako stojeći jedan minut. On je u početku mislio da ja samo „izigravam“; ali na kraju nije više mogao odoleti, i promrmlja uplašeno:
— Da vam nije što krivo? — A kad je video da ne odgovaram, dodade — Čekao sam vas da vas zapitam da li želite da se otvore ova vrata, kako biste imali neposrednu vezu sa kneževim odajama... umesto kroz hodnik? — i pokaza na sporedna, do sada uvek zatvorena vrata, koja su vodila u njegove, gazdine sobe, sada zauzete za kneza.
— Da vam kažem, Petre Hipolitoviću — obratih mu se ja strogo — molim vas najljubaznije da odete i da zamolite Anu Andrejevnu da odmah dođe ovamo na razgovor. Jesu li odavno došli?
— Biće već čitav sat.
— Dakle, idite.
Otišao je, i vratio se s čudnim odgovorom: da me Ana Andrejevna i knez Nikola Ivanović nestrpljivo očekuju da dođem kod njih; znači, Ana Andrejevna nije htela da dođe. Dovedoh u red odelo, očistih kaput u kome sam noćas spavao, umih se, očešljah, sve to ponajlak, i, svestan da treba da budem vrlo oprezan, odoh starcu.
Knez je sedeo na divanu, za jednim okruglim stolom, a Ana Andrejevna u drugom uglu za drugim stolom, koji je bio zastrt čaršavom, i na kome je sijao zagrejan gazdin samovar, očišćen kao nikada; ona je spremala čaj. Ušao sam sa strogim izgledom u licu; starac, koji je to odmah primetio, pretrnu, i osmejak na njegovom licu promeni se za trenutak u izraz straha; ja ne mogoh da izdržim, nego se nasmejah i pružih mu ruke: jadni starac mi pade u zagrljaj.
Bez sumnje, odmah sam razumeo s kim imam posla. Prvo, bilo mi je jasno, kao dvaput dva, da se od onog starca, koji je nedavno bio još dosta svež, i sasvim pri pameti, i imao, premda slab, ali ipak još neki karakter — da se od njega za vreme otkad se s njim nisam video, načinila prava mumija, nekakvo dete, plašljivo i nepoverljivo. Dodajem: on je dobro znao zašto je ovamo doveden; a sve je izvedeno tačno onako kako sam objasnio ranije. Prosto su ga najednom iznenadili, utukli, prebili vešću o izdajstvu njegove kćeri i o ludnici. On je pristao da ga odvedu, ne znajući od straha šta da radi. Rekli su mu da sam ja gospodar tajne, i da je u mene ključ za krajnje rešenje. Da dodam odmah: baš toga krajnjega rešenja i ključa on se plašio više nogo ičega. Zato je očekivao da ću ući u sobu sa presudom na čelu i s hartijom u rukama, i strašno se obradovao što sam počeo da se smejem, i uzeo da ćaskam o sasvim drugim stvarima. Kad smo se zagrlili, zaplakao je. Priznajem, i ja sam malo zaplakao; bilo mi ga je najednom vrlo žao... Malo Alfonsinkino kuče zalajalo je na mene kao zvonce tankim glasom, napadajući me sa divana. Od ovog sitnog kučeta knez se nije nikako odvajao otkako ga je nabavio; čak je s njim i spavao.
— Oh, je disais qu’il a du coeur![92] — uzviknu on ukazujući Ani Andrejevnoj na mene.
— Ali što ste se vi oporavili, kneže! Kako divno, sveže i zdravo izgledate! — rekoh mu ja. Avaj! Bilo je baš obratno: bio je mumija; a ja sam, onako govorio samo da ga ohrabrim.
— N’est-se pas, n’est-se pas?[93] — ponavljao je on radosno. — O, neobično sam se oporavio.
— Pijte međutim vaš čaj; i ako budete i meni dali jednu šolju, praviću vam društvo.
— Odlično! „Pićemo i uživaćemo“... kako li ono glase stihovi. Ana Andrejevna, dajte mu čaja; Il prend Toujours par les sentiments[94].... dajte nam čaja, draga moja.
Ana Andrejevna nam dade čaja, pa se najednom okrenu meni i poče vrlo svečano:
— Arkadije Makaroviću, nas dvoje, ja i moj dobrotvor, knez Nikola Ivanović sklonili smo se kod vas. Hoću time da kažem: da smo došli kod vas, jedino kod vas, i oboje tražimo od vas pomoći: Imajte na umu da je cela sudbina ovoga svetoga, ovoga najplemenitijega i uvređenoga čoveka u vašim rukama... Mi čekamo rešenje od vašega istinoljubivoga srca!
Ali nije mogla da dovrši; kneza je uhvatio užas, i sav je drhtao od straha:
— Après, après, n’est pas? Chère amie![95] — reče on nekoliko puta, dižući k njoj ruke.
Ne mogu da izrazim kako je neprijatan utisak na mene učinio ovaj njen ispad. Nisam odgovorio ništa, nego sam se zadovoljio time što sam se hladno i važno poklonio; zatim sam seo za sto i počeo razgovor o drugim stvarima, o nekim glupostima.; počeo sam da se smejem i da se šalim... Starac mi je očevidno bio blagodaran i razveselio se oduševljeno. Ali njegovo veselje, iako je bilo srdačno, očevidno je bilo i nepouzdano, i moglo se momentalno promeniti u potpunu malodušnost; to je bilo jasno na prvi pogled.
— Cher enfant, kažu da si bio bolestan... Ax, pardon!... Nije... Kažu da si se sve vreme bavio spiritizmom?
— Nije mi to bilo ni na kraj pameti — nasmeših se ja.
— Nisi? A ko mi je to govorio o spiritizmu?
— O tome vam je ovdašnji činovnik, Petar Hipolitović, maločas govorio — objasni mu Ana Andrejevna; — on je vrlo veseo čovek i zna mnogo priča; želite li da ga pozovem?
— Oui, oui, il est charmat... zna pričâ, ali bolje da ga pozovemo docnije. Pozvaćemo ga, pa će nam sve ispričati; mais après[96]. Zamisli, maločas postavljaju sto, a on kaže: ne uznemiravajte se, neće odleteti, mi nismo spiritisti. Zar kod spiritista stolovi lete?
— Pravo da vam kažem, ne znam; kažu da se dižu na svima nogama.
— Mais, c’est terrible se que tu dis,[97] — pogleda me on uplašen.
— O, ne bojte se, to je sve glupost.
— I ja kažem. Nastasja Stepanovna Salomejeva — znaš je... ah, jeste, ti je ne poznaješ — ...zamisli, i ona veruje u spiritizam i, zamislite, chère enfant — okrenu se on Ani Andrejevnoj — kažem joj Ja: u ministarstvima takođe ima stolova, i na njima leži po osam pari činovničkih ruku, sve pišu po hartiji—pa zašto tamo stolovi ne igraju? Zamisli, odjednom zaigraju! Pobuna stolova u ministarstvu finansija ili narodne prosvete! —toga još nije bilo!
— Kakve divne stvari govorite, kao i pre, kneže! — rekoh mu ja, trudeći se da se nasmejem što iskrenije.
— N’est-se pas? je ne parle pas trop, mais je dis bien.[98]
— Idem da dovedem Petra Hipolitovića — ustade Ana Andrejevna. Na licu joj je sijalo zadovoljstvo; obradovala se što sam tako ljubazan prema starcu. Ali čim je ona izišla, starčevo lice se za tili čas promenilo. Brzo je pogledao na vrata, osvrnuo se oko sebe, i, nagnuvši se prema meni sa divana, prošapta mi uplašeno:
— Cher ami! O, kad bih mogao da ih vidim ovde obe zajedno! O, cher enfant!
— Kneže, umirite se...
— Da, da ali... izmirićemo ih, n’est-se pas? Ovo je samo beznačajna svađa između dveju tako dobrih žena, n’est-se pas? Jedino se u tebe nadam... Sve ćemo to dovesti u red... a što je ovo neki čudan stan — poče on da se osvrće po sobi bojažljivo — i, znaš, ovaj gazda... ima neko lice... Reci mi, nije opasan?
— Gazda? O, ne! zbog čega bi bio opasan?
— C’est sa. Utoliko bolje. Il semble qu’il est bête, se gentilhomme[99]. Tako ti Boga, nemoj da govoriš Ani Andrejevnoj da se ja svega plašim ovde; kad sam došao, pohvalio sam sve, i gazdu sam pohvalio. Čuj, ti znaš istoriju o fon-Zonu — sećaš li se?
— Pa šta?
— Rien, rien du Tout... Mais je suis libre ici, n’est-se pas?[100] Kako ti misliš? Ovde mi se ne može dogoditi ništa... onome slično?
— Uveravam vas, dragi moj... ah, kako možete takvo što da pomislite!
— Mon ami! Mon enfant! — uzviknu on najednom, sklopivši ruke pred sobom i već više nimalo ne skrivajući svoj strah — ako odista imaš kakav dokument... jednom reči — ako imaš što da mi kažeš, nemoj da mi kažeš; tako ti Boga, ne govori uopšte ništa... što duže možeš, ne govori...
On htede da ustane da me zagrli; suze su mu tekle po licu; ne mogu da izrazim kako mi se stezalo srce: jadni starac ličio je na kakvo siroto, slabo, zaplašeno dete koje su iz rodnoga gnezda ukrali Cigani, i odveli ga tuđim ljudima. Ali ne bi nam suđeno da se zagrlimo: otvoriše se vrata i u sobu uđe Ana Andrejevna, ali ne s gazdom, nego sa svojim bratom kamerjunkerom. Ova novost me je ošamutila; ja ustadoh i pođoh vratima.
— Arkadije Makaroviću, dopustite da vas upoznam — glasno reče Ana Andrejevna, tako da sam i nehotice morao da ostanem.
— Odveć dobro poznajem vašega brata — rekoh, izgovarajući polako svaku reč, a naročito naglasivši reč „odveć“.
— Ah, to je bio užasan nesporazum! I toliko mi je žao, dragi And... Andreja Makaroviću — poče mladi čovek, prilazeći mi neobično ljubazno i uhvativši mi ruku koju nisam bio više u stanju da istrgnem — za sve je kriv moj Stepan; tako glupo mi vas je prijavio, da sam mislio da je neko drugi; — to se desilo u Moskvi — objasni on sestri — posle toga sam na sve načine pokušavao da vas nađem, ali sam se razboleo; evo pitajte nju. Cher prinse, nous devons être amis même par droit de naissanse...[101]
Taj drski mladić imao je hrabrosti da me i obgrli, što je bio vrhunac familijarnosti. ja stadoh u stranu, ali pošto sam se zbunio, učinilo mi se da je bolje da što pre iziđem ne rekavši ni reči. Kad sam došao u svoju sobu, seo sam na krevet, uzbuđen, da razmišljam. Intriga me je davila; ali mi je ipak bilo nemoguće da Anu Andrejevnu prosto pustim da propadne. Osetih da mi je i ona mila, i da je njen položaj užasan.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:15 pm

Dostojevski - Page 4 Image


III
Kao što sam i očekivao, došla je ona sama u moju sobu, ostavivši kneza s bratom koji je počeo da prepričava knezu razne spletke iz društva, najsvežije, čime je mnogo razonodio i razveselio radoznalog starca. Ustadoh s kreveta ćuteći i pogledah je upitno.
— Rekla sam vam sve, Arkadije Makaroviću — poče ona otvoreno — naša sudbina je u vašim rukama.
— Ali ja sam vam već rekao da ne mogu... Najsvetije obaveze me sprečavaju da učinim ono na šta vi računate...
— Tako? je li to vaš odgovor? Najzad, neka ja i propadnem, ali starac? Šta mislite? Još večeras će poludeti!
— Ne, poludeće onda ako mu pokažem pismo njegove kćeri u kome se ona savetuje s advokatom o tome kako da oca proglasi neuračunljivim! — uzviknuh ja vatreno. — To on ne bi mogao da podnese! Znajte da on i ne veruje tome pismu! Već mi je i rekao to!
Ovo sam slagao (da mi je on rekao) ali je bilo zgodno.
— Već vam je rekao? To sam i mislila! U tom slučaju sam propala; već je plakao i tražio da ide kući.
— Saopštite mi u čemu je u stvari vaš plan? — zapitah ja navaljujući. Ona pocrvene, verovatno zbog uvređene nadmenosti, ali se ipak pribra:
— S pismom njegove kćeri u rukama, opravdani smo u očima sveta. Odmah bih poslala po kneza V., i Borisa Mihajlovića Peljiščeva; to su njegovi prijatelji iz detinjstva; obojica su poštovane i uticajne ličnosti u otmenom svetu, i, to znam, oni već od pre dve godine osuđuju izvesne postupke njegove nemilosrdne i sebične kćeri. Oni će ga, naravno, izmiriti s njegovom kćeri po mojoj molbi, jer ja to tražim; ali će se zato situacija potpuno izmeniti. Sem toga, tada će se i moji rođaci Fanariotovi, kako ja mislim, rešiti da podrže moja prava. Meni je međutim pre svega stalo do njegove sreće; neka on najzad uvidi i oceni: ko mu je zbilja odan? Bez sumnje, najviše računam na vaš uticaj, Arkadije Makaroviću: vi ga tako volite... A ko ga drugi i voli, sem mene i vas? poslednjih dana je samo o vama govorio; tugovao je za vama, vi ste njegov „mladi prijatelj“... Samo po sebi se razume da celoga života mojoj blagodarnosti neće imati granica...
Ona mi je tu obećavala nagradu — i pare, možda. Prekidoh je oštro:
— Ma šta rekli, ne mogu! — rekoh joj s nepokolebljivom odlučnošću — mogu vam samo odgovoriti isto tako iskreno i objasniti vam moje poslednje namere: u najkraćem vremenu predaću ovo fatalno pismo Katarini Nikolajevnoj u ruke, ali s tim da ona od svega što se sad desilo ne pravi nikakav skandal, i da prvo obeća da neće smetati vašoj sreći. To je sve što mogu da učinim.
— To je nemoguće! — reče ona, sva pocrvenevši. Sama pomisao da nju Katarina Nikolajevna štedi, dovela ju je do besa.
— Neću menjati svoju odluku, Ana Andrejevna.
— Možda ćete je promeniti.
— Obratite se Lambertu!
— Arkadije Makaroviću, ne znate kakva nesreća može da se desi zbog vaše tvrdoglavosti — reče ona surovo i ljutito.
— Nesreća će se desiti — to je sigurno... meni se vrti glava. Dosta sam vam rekao, i rešio sam se — i svršena stvar. Samo, Boga radi, molim vas, ne dovodite mi vašega brata!
— Ali on baš želi da stvar zagladi...
— Nema šta da zagladi! Nemam potrebe, ne želim, ne želim! — viknuh ja, uhvativ se za glavu. (O, možda sam tada govorio s odveć velike visine!) Ali, recite mi gde će knez danas da noći? Neće valjda ovde?
— Noći će ovde, kod vas i s vama.
— Još večeras se selim u drugi stan!
I posle svih nemilostivih reči, uzeh kapu i počeh da oblačim bundu. Ana Andrejevna me je gledala ćuteći i surovo.
Bilo mi je žao — o, bilo mi je žao te gorde devojke! Ali sam izleteo iz stana, ne ostaviv joj ni reči nade.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:16 pm

Dostojevski - Page 4 1856-1920_._._75_138



IV
Trudim se da skratim. Moja odluka je pala konačno, i ja odoh pravo Tatjani Pavlovnoj. Avaj! Mogla je biti sprečena velika nesreća da sam je tada zatekao kod kuće; ali, kao naročito, toga dana me je teralo neuspevanje. Svratio sam, naravno, i kod mame, prvo zato da se za nju, moju mamu, raspitam; a drugo, računao sam gotovo nasigurno da ću tamo zateći Tatjanu Pavlovnu; no ona ni tamo nije bila; baš je pre kratkog vremena nekuda izašla; a mama je ležala bolesna, i s njom je ostala jedino Liza. Liza me je zamolila da ne ulazim da ne bih razbudio mamu: „celu noć nije spavala, mučila se; hvala Bogu, bar je sad zaspala“. Zagrlih Lizu i rekoh joj samo dve reči: da sam se rešio na jednu ogromnu i sudbonosnu stvar, i da ću je uskoro izvršiti. Saslušala je to bez naročitoga iznenađenja, kao najobičnije reči. O, svi su oni već navikli na moja neprekidna „poslednja rešenja“, koja docnije malodušno napuštam. Ali sad — sad je bila druga stvar! Svratio sam, isto tako, i u gostionicu na kanalu, i posedeo onde da prođe vreme te da nasigurno zateknem Tatjanu Pavlovnu kod kuće. Uostalom, objasniću zašto mi je tako iznenada bila potrebna ova žena. Stvar je u tome: hteo sam odmah da je pošljem da ode Katarini Nikolajevnoj, da je zamoli da dođe tu, u njen stan, te da joj pred Tatjanom Pavlovnom vratim dokument, i objasnim sve jedanput zasvagda... Ukratko, hteo sam samo da izvršim svoju dužnost; hteo sam da opravdam sebe jednom zauvek. Pošto bih svršio s tim, neizostavno sam rešio da progovorim nekoliko toplih reči u korist Ane Andrejevne, i, ako bude moguće, da uzmem Katarinu Nikolajevnu i Tatjanu Pavlovnu (kao svedoka), da ih odvezem u svoj stan, to jest kod kneza, i.„ i... jednom reči, da bar u tom krugu danas načinim ceo svet srećnim, tako da bi onda ostali još jedino Versilov i mama. Nisam mogao da sumnjam u uspeh: Katarina Nikolajevna iz blagodarnosti za vraćeno pismo, za koje joj ja ne bih tražio ništa, ne bi mogla odreći mi takvu molbu. Avaj! Još jednako sam uobražavao da je dokument u mene. O, u kakvom sam glupom i nedostojnom položaju bio, ne sluteći to!
Već se bilo jako smrklo; već je bilo oko četiri sata posle podne kad sam opet svratio kod Tatjane Pavlovne. Marija mi je odgovorila grubo da „nije dolazila“. Vrlo dobro se sećam sad kako me je Marija čudno pogledala; ali, naravno, tada još ništa nisam mogao da posumnjam, i utučen, silazeći sa stepenica u stanu Tatjane Pavlovne, setih se nesrećnoga kneza kako je za mnom pružao ruke — i najedanput mi dođe žao, i počeh da sebe prekorevam što sam ga napustio, i to možda zbog lične uvređenosti. Uznemireno sam počeo da zamišljam da su se tamo kod njih u mome odsustvu mogle odigrati ružne stvari, te brzo pohitah kući. Kod kuće se, međutim, desilo ovo.
Ana Andrejevna, izašavši iz moje sobe ljutita, nije izgubila hrabrost. Treba da saopštim da je još izjutra slala po Lamberta; zatim je slala još jedanput po njega; a kako Lambert nikako nije dolazio kući, poslala je najzad svoga brata da ga potraži. Nesrećnica, pošto je videla moj otpor, položila je svu nadu na Lamberta i na njegov uticaj na mene. Čekala je Lamberta s nestrpljenjem, i samo se čudila: kako ju je on, koji je dotle neprestano obletao oko nje, sad najedared odbacio i iščezao. Avaj! Njoj ni na pamet nije moglo pasti da Lambert, imajući dokument u rukama, ima sad sasvim druge planove, i da se zbog toga, naravno, krije, i da baš naročito nju izbegava.
Na taj način, uznemirena i sa sve većom uzbunom u duši, Ana Andrejevna gotovo nije više bila u stanju da razonodi starca; njegova uznemirenost je porasla do opasnih razmera. Postavljao je čudna i plašljiva pitanja, počeo je čak da i nju posmatra podozrivo i nekoliko se puta zaplakao. Mladi Versilov tada nije dugo sedeo kod njega. posle njega, Ana Andrejevna je najzad dovela Petra Hipolitovića, na koga je toliko polagala, ali ovaj se nimalo nije dopao knezu; baš je izazvao odvratnost. Uopšte je na Petra Hipolitovića knez zbog nečega počeo da gleda sa sve većim nepoverenjem i sumnjičenjem. A gazda, kao naročito, upustio se da tumači spiritizam, i neke fokuse koje je, lično video na predstavama; na primer, kako je jedan šarlatan, koji je odnekud doputovao, tobože pred celom publikom sekao ljudima glave, tako da je potekla krv koju su svi videli, i posle ih ponova metao na vrat, i one su, tobože, opet srastale; sve to pred celom publikom; i da se to desilo pedeset devete godine. Knez se toliko uplašio, i ujedno s tim se zbog nečega toliko naljutio, da je Ana Andrejevna bila prinuđena da odmah udalji pripovedača. Srećom je donet ručak, naročito poručen još uoči toga dana, negde u blizini (po preporuci Lamberta i Alfonsinke), kod jednog čuvenog kuvara Francuza, koji je ostao bez mesta i tražio službu u kakvoj aristokratskoj kući ili u klubu. Ručak sa šampanjcem je vanredno razveselio starca; jeo je mnogo i šalio se. posle ručka je, naravno, otežao, te je zaželeo da spava; a kako je on i inače uvek spavao posle ručka, Ana Andrejevna mu je spremila postelju. Pre spavanja joj je neprestano ljubio ruke i govorio: da je ona njegov raj, nada, hurija, „zlatan cvetak“ —jednom reči, tepao joj je sve samim istočnjačkim izrazima. Najzad je zaspao. U to se i ja vratih.
Ana Andrejevna brzo uđe u moju sobu, i sklopivši preda mnom ruke, reče mi da „me moli, ne zbog sebe nego zbog kneza, da ne odlazim, i da, čim se knez probudi, odem kod njega. „Bez vas će propasti, dobiće nervni udar; bojim se da neće izdržati do noći“... Dodala je još da bezuslovno mora izaći, „možda za čitava dva sata, i da, prema tome, ostavlja kneza na meni„. Obećah joj toplo da ću do večera ostati, i da ću, kad se stari bude probudio, upotrebiti sve što bude moguće da ga razonodim.
—A ja ću vršiti svoju dužnost! — završi ona energično.
— Zatim je izašla. Dodajem, zahvatajući unapred otišla je da potraži Lamberta; to joj je bila poslednja nada; pored toga, svratila je i kod brata i kod svojih rođaka Fanariotovih; može se misliti u kakvom se duševnom raspoloženju vratila.
Knez se probudio otprilike sat i po posle njenog odlaska. Čuo sam kroz zid kako ječi, i odmah otrčah do njega; zatekao sam ga da sedi na krevetu u domaćoj haljini, ali je toliko bio zaplašen što se našao sâm, i svetlošću jedne jedine lampe, i tuđom sobom, da se, kad sam ušao, trgao, skočio i povikao. Prišao sam mu brzo, i kad je video da sam to ja, počeo je da me grli sa suzama radosti.
— A meni cu kazali da si se odselio nekuda u drugi stan, da si se uplašio i pobegao.
— Ko je to mogao da vam kaže?
— Ko je mogao? Vidiš, možda sam baš i câm izmislio, a možda mi je ko i rekao. Zamisli, maločas sam sanjao:
ulazi starac s bradom i sa ikonom, sa ikonom na dvoje razbijenom, i najedared mi kaže: „Ovako će se razbiti tvoj život!“
— Ah, Bože moj, sigurno ste od nekoga čuli da je Versilov juče razbio ikonu?
— N’est-se pas? Čuo sam, čuo sam. Od Darje Onisimovne sam čuo još jutros. Ona je ovamo donela moj kofer i kučence.
— Pa ste o tome i sanjali.
— Ako, svejedno... a zatim, taj starac mi je neprestano pretio prstom. A gde je Ana Andrejevna?
— Odmah će se vratiti.
— Odakle? Zar je i ona otputovala? — zapita on bojažljivo.
— Nije, nije, sad će biti ovde; zamolila je mene da za to vreme budem kod vas.
— Oui, doći će. I tako je naš Andreja Petrović sišao s uma, „kako neprimetno i kako hitro!“ Uvek sam mu proricao da će tako svršiti. Dragi prijatelju, čekaj...
Najedanput me uhvati rukom za kaput i privuče k sebi.
— Gazda mi je maločas — poče da mi priča šapatom — donosio fotografije, odvratne ženske fotografije, sve same gole žene u raznim istočnjačkim položajima, i uzeo da mi ih pokazuje u staklu... ja, ja sam stegao srce; ali zar nisu odvratne žene dovodili i onome nesrećniku da bi ga posle lakše napili...
— Vi neprestano govorite o fon-Zonu; dosta, kneže, o tome! Gazda je magarac i ništa više!
— Magarac i ništa više! C’est mon opinion![102] Dragi prijatelju, ako možeš, spasi me odavde! — reče on i najedared sklopi preda mnom ruke.
— Kneže, učiniću sve što mogu! ja sam ceo vaš... Dragi kneže, pričekajte, možda ću sve dovesti u red!
— N’est-se pas? Uzećemo stvari i pobeći ćemo, a kofer ćemo ostaviti da on pomisli da ćemo se vratiti.
— Kuda da pobegnemo? A Ana Andrejevna?
— Ne, ne, zajedno s Anom Andrejevnom... Oh, mon cher, u glavi mi je neka kaša... Slušaj, tamo u torbici, desno, nalazi se Kaćin portret; maločas sam ga turio unutra krišom da Ana Andrejevna, i naročito ova Darja Onisimovna, ne primete; tako ti Boga, daj mi ga brzo, oprezno, pazi da nas ne zateknu... Može li da se metne reza na vrata?
Odista, našao sam u torbici fotografski portre Katarine Nikolajevne u malom ovalnom ramu. On ga uze u ruku, prinese ga svetlosti, i najedanput mu potekoše suze niz žute, mršave obraze:
— C’est un ange, c’est un ange du ciel![103] — ponavljao je — celoga života sam se grešio o nju„. i evo sad! Chère enfant, ne verujem ničem, ničem ne verujem! Dragi prijatelju, reci mi: da li se može i zamisliti da hoće da me zatvore u ludnicu? Je dis des choses charmantes et Tout jle monde rit...[104] i najedanput toga čoveka odvode u ludnicu!
— To nikom ni na um ne dolazi! — uzviknuh ja. — To je greška. ja znam njene osećaje!
— I ti znaš njene osećaje! To je divno! Dragi prijatelju, ti si me kao iz mrtvih digao! Šta mi sve nisu za tebe napričali? Dragi prijatelju, pozovi ovamo Kaću, i neka se one dve ovde preda mnom izljube, ja ću da ih odvezem kući, a gazdu ćemo oterati!
Zatim ustade, sklopi preda mnom ruke, i najednom i kleknu.
— Cher — poče da šapće u nekom bezumnom strahu, sav dršćući kao list — dragi prijatelju, reci mi celu istinu: kuda će oni sad sa mnom?
— Bože! — viknuh ja, dižući ga i stavljajući ga na krevet — pa vi ni meni više ne verujete: zar vi mislite da sam i ja u zaveri? Ta ja neću dati ovde nikome ni prstom da vas dirne!
— C’est sa, ne daj... — promuca on, uhvativ me čvrsto za laktove obema rukama, neprestano dršćući. — Ne daj me nikome! I nemoj da me obmanju ješ... hoće li me odvesti odavde? Čuj, ovaj gazda, taj Hipolit, kako li mu beše ime, je li on... — doktor?
— Kakav doktor?
— Zar ovo... ovo nije ludnica, ovo ovde, u ovoj. sobi?
U tom trenutku se otvoriše vrata i u sobu uđe Ana Andrejevna. Mora biti da je prisluškivala na vratima, i, ne mogavši više izdržati, otvorila je vrata odveć iznebuha, tako da je knez, koji se trzao na svaki škrip, uzviknuo i ničice legao na jastuk. Dobio je neku vrstu napada, koji se završio jecanjem.
— Ovo je plod vašega rada — rekoh joj, ukazujući na starca.
— Ne, to je plod vašega rada! — reče ona oštro, još višim glasom. — poslednji put vam se obraćam, Arkadije Makaroviću: hoćete li da demaskirate paklenu intrigu protiv nezaštićenoga starca, i da žrtvujete „vaše bezumne i detinjaste ljubavne snove“, da biste spasili svoju rođenu sestru?
— Spasiću vas sve, ali samo onako kako sam vam maločas rekao! Idem sad, i možda će kroz jedan sat ovde biti i Katarina Nikolajevna! Sve ću vas izmiriti, i svi će biti srećni! — uzviknuh ja gotovo oduševljeno.
— Dovedi, dovedi je ovamo! — ožive knez. — Odvedite me njoj! Hoću da vidim Kaću i da je blagoslovim — vikao je on, dižući ruke i ustajući s kreveta.
— Vidite — ukazah na njega Ani Andrejevnoj — čujte šta čovek govori: vidite da vam više ni u kom slučaju ne može pomoći nikakav „dokument“
— Vidim, ali bi ipak još pomogao da opravda moj postupak pred mišljenjem sveta; ovako sam osramoćena! Ipak, savest mi je čista; Svi su me ostavili, čak i moj rođeni brat koga je uplašio neuspeh... Ali ja ću vršiti svoju dužnost, ostaću pored ovog nesrećnog čoveka kao njegova dadilja, kao njegova bolničarka!
Kako ja nisam imao vremena da dangubim, istrčah iz sobe.
— Vratiću se kroz jedan sat, i neću se vratiti sam! — doviknuh s vrata.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:16 pm

Dostojevski - Page 4 _1841


GLAVA DVANAESTA
I
Najzad sam zatekao kod kuće Tatjanu Pavlovnu! Brzo sam joj izložio sve, sve o dokumentu, i sve do poslednje sitnice o onome što se dešava kod mene u stanu. Iako je i ona vrlo mnogo bila obaveštena o svemu, i posle dve reči već shvatila u čemu je stvar, ipak je moje izlaganje trajalo, mislim, oko deset minuta. Govorio sam samo ja, i govorio sam sve po istini kako je bilo, i nisam se stideo. Ona je ćutala nepomično, uspravljena kao pleteća igla; sedela je na stolici, stisnutih usana, ne skidajući s mene očiju, i slušajući s napregnutom pažnjom. A kad sam svršio, ona skoči s mesta, i to tako naglo da sam i ja skočio.
— Ah, kuče jedno! I to pismo je u stvari bilo kod tebe zašiveno, i zašila ga ona luda Marija Ivanovna! Ah, vi odvratni bezobraznici! Ti si dakle došao ovamo da osvajaš srca, da pobeđuješ otmeni svet. Hoćeš da se osvetiš kome bilo zato što si vanbračni sin?
— Tatjana Pavlovna — viknuh ja — nemojte da me grdite! Možda ste baš vi s vašom grdnjom od početka krivi što sam bio toliko ogorčen. Jeste, ja sam vanbračni sin, i možda sam odista hteo da se svetim zbog toga što sam vanbračni sin, i odista možda kome bilo, zato što ni sam đavo ne može da pronađe ko je tu kriv — ali ne zaboravite da sam odbio da stupim u društvo sa nevaljalcima, i da sam pobedio svoje strasti! Bez reči ću joj predati dokument i otići, neću ni jednu njenu reč sačekati; vi lično bićete svedok!
— Daj pismo, daj odmah pismo, odmah vadi pismo ovamo na sto! Ili valjda opet lažeš?
— Pismo je zašiveno u mom džepu; Marija Ivanovna ga je zašila lično; a kad sam pravio nov kaput, izvadio sam ga iz staroga i sâm sam ga zašio u ovaj novi kaput; evo ga ovde, opipajte, vidite da li lažem!
— Daj ga, izvadi ga! — navaljivala je na mene Tatjana Pavlovna.
— Ne dam ga ni no koju cenu, ponavljam vam; metnuću ga pred nju u vašem prisustvu i otići ću, neću nijednu njenu reč sačekati; ali je potrebno da ona zna i svojim očima vidi da joj ga ja sam predajem, dobrovoljno, bez prinude i bez nagrade.
— Dakle, opet hoćeš da igraš ulogu? Još si zaljubljen, kuče jedno?
— Govorite pakosti koliko hoćete; zaslužio sam ih, pa me ne vređaju. Neka joj se i učinim neznatan mališan koji je sklapao zaveru protiv nje — ali neka uvidi da sam savladao sam sebe, i da njenu sreću stavljam više svega na svetu! Ništa to ne mari, Tatjana Pavlovna, ništa to ne mari! ja sebi velim: samo hrabro i nadaj se! Iako je ovo bio moj prvi korak na poprište života, završio se dobro, plemenito! I šta ima u tome što je volim? — produžih ja oduševljeno i svetlih očiju — toga se ne stidim; mama je anđeo nebeski, a ona je carica zemaljska! Versilov će se vratiti mami. I onda ne treba da se stidim od nje: čuo sam sve šta su ona i Versilov razgovarali; stajao sam iza zavese... O, sve troje smo „ljudi istog bezumlja!“ A znate li čija je to reč: „ljudi istog bezumlja“? To je njegova reč, reč Andreje Petrovića! A znate li da nas ovde možda ima i više nego troje koji smo podjednako bezumni? Evo da se opkladimo da ste vi četvrta osoba isto takvog bezumlja! Hoćete li da kažem? Kladim se da ste i vi lično celoga svoga života bili zaljubljeni u Andreju Petrovića, a možda ste još i sada...
Ponovo kažem: bio sam u oduševljenju, i u nekom osećanju sreće, ali nisam uspeo da dovršim: ona me nekako neprirodno brzo ujedanput uhvati rukom za kosu, i dva puta me iz sve snage povuče nadole... zatim me najednom ostavi, ode u ugao, i okrenuvši mi leđa pokri lice maramom.
— Kuče jedno! Da mi to nikad više nisi rekao! — reče mi plačući.
Sve to desilo se tako neočekivano da sam prosto bio ošamućen. Stajao sam i gledao je, ne znajući šta da radim.
— Fuj, magarče! Hodi ovamo, poljubi staru ludu! — reče ona najedanput, plačući i smejući se — i da mi nikad više to nisi rekao... A tebe volim, i celoga sam te života volela... magarče jedan!
Ja je poljubih. Reći ću u zagradi: od ovoga trenutka smo nas dvoje, ja i Tatjana Pavlovna, postali prijatelji.
— Ah, da! Ta šta mi je! — uzviknu ona odjednom, i udari se no čelu — Šta kažeš, molim te, i stari knez je u tvom stanu? je li to istina?
— Uveravam vas.
— Ah, Bože moj! Oh, hvata me muka! — poče ona da trči po sobi; — i tamo sad rade s njim što im je volja! Eh, grom ih spalio, budale! I to još, kažeš, od jutros? Eto ti ta Ana Andrejevna! Eto vam ta kaluđerica! A ona princeza ništa i ne sanja!
— Koja princeza?
— Pa carica zemaljska, ideal!... Ali šta da se sad radi?
— Tatjana Pavlovna! — rekoh joj ja, pribravši se — razgovarali smo o glupostima, a zaboravili smo ono što je glavno: naime, dojurio sam ovamo po Katarinu Nikolajevnu, i svi tamo čekaju na moj povratak.
I ja joj objasnih da ću joj predati dokument samo pod tim uslovom ako obeća da će se odmah izmiriti s Anom Andrejevnom, i da pristane na njen brak...
— Odlično! — prekide me Tatjana Pavlovna — i ja sam joj to sto puta kazala. On će i onako umreti pre nego što dođe do braka, pa se dakle neće ni venčati; a ako u testamentu hoće da ostavi novac njoj, Ani, to je već i bez toga učinjeno...
— Zar je Katarini Nikolajevnoj samo novca žao?
— Ne; ona se neprestano bojala da je dokument u nje, u Ane, a i ja. Zbog toga smo motrili na nju. Kći nije htela da potrese starca, a Švabi Bjoringu, odista je žao i novca.
— I ipak, posle toga, biće u stanju da pođe za Bjoringa?
— A šta da radiš s ludom? Rečeno joj je da bude luda, i luda će ostati do veka. Znaš, ona kaže da će joj on doneti spokojstvo: „za nekoga, veli, moram da se udam; za njega je, izgleda, najbolje“; ali videćemo koliko će to trajati. Čupaće docnije kose no već će biti dockan.
— Pa zašto joj dopuštate? Vi je volite, u oči ste joj kazali da ste zaljubljeni u nju!
— I jesam zaljubljena, i više je volim nego svi vi zajedno — ali je ona ipak jedna nerazumna luda!
— Onda pohitajte no nju odmah, pa ćemo ovde sve svršiti i onda je odvesti njenom ocu.
— Ali to nije moguće, nije moguće, glupače! U tome i jeste stvar! Ah, šta ja radim! Ah, muka me hvata! — uzviknu ona i poče opet da tumara po sobi, ali ipak uze ogrtač. — E-eh, da si došao pre četiri sata; a sad je osam; malopre je otišla na večeru kod Peljiščevih, a posle s njima u operu.
— Bože moj, onda treba otići po nju u operu... ne, ne, to ne ide! Šta li će sad biti sa starcem? Umreće još u toku ove noći!
— Čuj! ne idi tamo, nego otidi kod mame, noći kod nje, i sutra rano...
— Ne, neću starca ni po koju cenu da ostavim, ma šta da se desi.
— Imaš pravo, ne ostavljaj starca. A ja ću, znaš, ipak da odjurim do nje i da joj ostavim zabelešku... znaš, napisaću našim rečima (ona će razumeti!) da je dokument ovde, i neka sutra tačno u deset sati pre podne dođe ovamo kod mene — ali tačno! Ne brini, doći će, mene će poslušati, i tada ćemo sve dovesti u red. A ti pohitaj tamo i zabavi starca kako znaš i možeš; strpaj ga da spava, da ako dočeka jutro! Ni Anu nemoj da plašiš; i nju volim; nisi pravedan prema njoj, jer ne možeš da je razumeš: ona je uvređena, još od detinjstva je uvređena; oh, svi ste mi pali na vrat! I ne propusti da joj kažeš, kaži joj s moje strane, da sam se ja zauzela za stvar, ja lično, i od svega srca, i neka ne brine, i da njen ponos neće ništa biti povređen... poslednjih dana smo se sasvim posvađale, ispljuvale, i ispsovale! Ali trči... Čekaj, pokaži mi džep... je li istina, je li istina? Oh, da li je istina? Daj mi to pismo makar preko noć, šta će ti? Ostavi ga ovde, neću ga pojesti. Možeš ga izgubiti preko noć... ili promeniti mišljenje?
— Ni po koju cenu ga ne dam! — uzviknuh ja — Opipajte, pogledajte, ali ni po koju cenu vam ga ne bih ostavio!
— Vidim da je hartija — reče ona pipajući prstima. — E-eh, dobro, idi, a ja ću možda svratiti kod nje i u pozorište, to si se dobro setio! Samo potrči, trči!
— Tatjana Pavlovna, čekajte, šta radi mama?
— Živa je.
— A Andreja Petrović? Ona odmahnu rukom.
— Doći će k sebi!
Odjurih ohrabren, s novom nadom, iako mi nije pošlo za rukom sve onako kako sam računao. Ali avaj, sudbina je odredila da bude drukčije; i mene je čekalo nešto neslućeno. Odista, postoji sudbina!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:17 pm

Dostojevski - Page 4 1855-1939_._



II
Još sa stepenica sam čuo u našem stanu lupu; a vrata moga stana nađoh otvorena. U hodniku je stajao jedan lakej u livreji, koga nisam poznavao. Petar Hipolitović sa ženom, oboje od nečega uplašeni, takođe su stajali u hodniku i nešto čekali. Vrata na kneževoj sobi su bila otvorena, i tamo se razlegao krupan glas koji sam odmah poznao — Bjoringov glas. Još nisam uspeo ni dva koraka da načinim, kad spazih da kneza, koji je bio sav uplakan i drhtao, vode iz sobe u hodnik Bjoring i njegov pratilac, baron R, onaj što je dolazio Versilovu na pregovore. Knez je na sav glas jecao, grlio i ljubio Bjoringa; Bjoring je vikao na Anu Andrejevnu, koja je takođe bila izašla u hodnik da isprati kneza; on joj je pretio, i, izgleda, lupao nogom o patos —jednom reči, pokazao se gruba vojničina, pored svega toga što je bio iz „otmenog sveta“. Docnije se videlo da je on mislio da je Ana Andrejevna izvršila krivično delo svojim postupkom, i da će sad nesumnjivo morati da odgovara čak i pred sudom. Neupoznat sa stvari, sve je preuveličao, kao što se to dešava, te je zbog toga počeo da smatra da ima pravo da prema njoj postupa bez ikakvog obzira. Nije još uspeo da shvati stvar: njega je neko, kao što se docnije videlo (o tome ću pričati zatim) anonimno izvestio o stvarima, te je on doleteo u raspoloženju pobesnelog gospodara, u raspoloženju u kome su čak i najduhovniji ljudi njegove nacije gotovi neki put da se tuku kao šusteri. Ana Andrejevna je ceo ovaj ispad posmatrala s najvećim dostojanstvom; ja tada još nisam bio tu. Video sam samo da je Bjoring, pošto je izveo starca u hodnik, predao ga baronu R, brzo se okrenuo Ani Andrejevnoj, izdrao se na nju, verovatno odgovarajući joj na kakvu njenu napomenu:
— Vi ste intrigantkinja! Hoćete njegove pare! Od ovoga trenutka ste osramoćeni u društvu, i odgovaraćete pred sudom...
— Vi eksploatišete ovog nesrećnog bolesnika, i doveli ste ga do ludila... a vičete na mene zato što sam žena, i nemam koga da me zaštiti...
— Ah, jeste! Vi ste njegova verenica, verenica! — vikao je zlobno Bjoring, besneći od ljutine.
— Bože, barone... Chère enfant, je vous aime[105] — zaplaka se knez, pružajući ruke prema Ani Andrejevnoj.
— Pođite, kneže, pođite; protiv vas je ovde postojala zavera, možda čak i protiv vašega života! — viknu mu Bjoring.
— Oui, oui, je comprends, j’ai compris au commensement...[106]
— Kneže — prekide ga Ana Andrejevna, i reče povišenim tonom — vređate me, i dopuštate da me vređaju!
— Dalje odavde! — dreknu Bjoring na nju. Ovo nisam mogao da podnesem.
— Huljo! — viknu h na njega — Ana Andrejevna, ja sam vaš zaštitnik.
Neću i ne mogu opisati u pojedinostima sve što se tada desilo. Scena je bila strašno ružna, i ja kao da sam odjednom izgubio pamet. Čini mi se da sam skočio i udario ga, u svakom slučaju sam ga jako gurnuo. On je mene udario iz sve snage po glavi, tako da sam pao. Kad sam se pribrao, potrčao sam za njima niza stepenice; sećam se da mi je iz nosa tekla krv. Pred kapijom su ih čekala kola, i dok su kneza unosili, ja pritrčah kolima, i, mada me je lakej odgurivao, skočim opet na Bjoringa. Tada se, ne znam otkuda, tu stvori i policija. Bjoring me uhvati za jaku, i oštro naredi policajcu da me odvede u kvart. ja sam vikao da i on mora sa mnom zajedno da ide, pa da se izvrši saslušanje nad obojicom, i da mene ne smeju voditi iz moga stana. Ali kako se stvar desila na ulici a ne u stanu, i pošto sam ja vikao, psovao i tukao se kao da sam pijan, i kako je Bjoring bio u uniformi, to policajac mene uhvati da me povede. Ali tek tada me uhvati bes, ja, otimajući se iz sve snage, čini mi se udarih i policajca. Sećam se da su posle toga došla još dvojica policajaca i odveli me. Zatim, jedva se sećam da su me uveli u jednu zagrejanu sobu punu dima, u kojoj je bilo mnogo ljudi, od kojih su neki stajali, neki sedeli, čekali i pisali; i ovde sam produžio da vičem, tražeći da me saslušaju. Ali stvar više nije bila prosta, nego se komplikovala sa nasiljem i ustajanjem protiv policiske vlasti. Uz to sam i nepristojno izgledao. Neko najednom dreknu na mene oštro. Policajac što me je doveo, optuživao me je za tuču, i referisao o pukovniku...
— Kako se zovete? — dreknu neko na mene.
— Dolgoruki — riknem ja.
— Knez Dolgoruki?
Izvan sebe kako sam bio, odgovorih mu nekom vrlo ružnom psovkom, a zatim... zatim se sećam da su me odvukli u jednu tamnu sobicu „za istrežnjavanje“. Ne, ja ne protestujem. Ceo čitalački svet pročitao je pre nekoliko dana u novinama kako se žali jedan gospodin koji je odsedeo celu noć u zatvoru, vezan, takođe u sobici „za istrežnjavanje“; ali taj, izgleda, nije doista ni bio kriv; a ja sam bio kriv. Legoh na daske, na kojima su već kao mrtvi spavali dvojica. Bolela me je glava, udarale su mi slepoočnice, kucalo mi je srce. Mora biti da sam zatim izgubio svest, i da sam, izgleda, pao u bunilo. Sećam se samo toliko da sam se probudio usred noći, i da sam seo. Tada sam se setio svega, i razumeo sam sve, i naslonivši laktove na kolena, podupro rukama glavu i utonuo u duboko razmišljanje.
Neću da opisujem šta sam osećao, a nemam za to ni vremena; nego ću pomenuti samo jednu stvar; možda nikad nisam preživeo veselije časove u duši nego za to vreme moga razmišljanja usred gluve noći, na daskama u zatvoru. Ovo može čitaocu izgledati čudnovato, može mu izgledati da je izmotavanje jednoga piskarala, želja da bude originalan — ali je bilo tako kao što kažem. To je bio trenutak koji možda ima svako, ali koji dolazi samo jedanput u
životu. U takvom trenutku rešava čovek svoju sudbinu, utvrđuje svoje poglede na svet, i kaže sebi jedanput za ceo život: „Evo gde je istina, i evo kuda da idem da bi je mogao naći“. Jeste, taj trenutak postade svetlost moje duše. Uvređen od nadutog Bjoringa, i očekujući da me sutra uvredi i ona otmena dama iz sveta, vrlo dobro sam znao da mogu da im se užasno osvetim — ali sam rešio da se ne svetim. Ne mareći za iskušenje, rešio sam se da ne pokažem dokument, da za njega ne sazna ceo svet (kao što mi se već vrtelo po glavi) ponavljao sam u sebi: sutra ću izneti pismo pred nju, i, ako bude moralo biti, umesto blagodarnosti, podneću i njen podrugljiv osmejak, ali ipak neću reći ni reči, nego ću otići od nje na svagda... Uostalom, našto da to ovde razlažem. Naprotiv, o tome, šta će se sutra desiti sa mnom ovde, kako će me izvesti pred vlast i šta će sa mnom učiniti — gotovo sam i zaboravio da mislim. Prekrstio sam se toplo, legao na daske, i zaspao vedrim, detinjim snom.
Probudio sam se dockan, kad se već razdanilo. U sobi sam bio sâm. seo sam i počeo ćutke da čekam, dugo, čitav sat; mora biti da je već bilo oko devet sati kad su me pozvali. Mogao bih sad da uđem u jače pojedinosti, ali ne vredi; jer je sve to sporedno; meni je stalo da kažem glavnu stvar. Pomenuću samo da su na moje najveće iznenađenje, prema meni bili neočekivano ljubazni; nešto su me zapitali, ja sam im nešto odgovorio, i odmah su me pustili da odem. Izišao sam ćuteći, a u njihovim pogledima sam sa zadovoljstvom pročitao čak neko divljenje prema čoveku koji je umeo da se drži dostojanstveno i u takvoj situaciji. Da to nisam naročito primetio, ne bih zapisao. Na izlasku me je čekala Tatjana Pavlovna. U dve reči ću objasniti zašto sam tada tako olako prošao.
Izjutra rano, možda već oko sedam sati, Tatjana Pavlovna je doletela u moj stan, to jest Petru Hipolitoviću, neprestano se nadajući da će tamo zateći kneza, i tu je saznala za sve jučerašnje užasne događaje, i, što je najvažnije, i to da sam ja uhapšen. Onoga časa je odjurila kod Katarine Nikolajevne, (koja se još sinoć, pošto se vratila iz pozorišta, sastala sa svojim ocem koji je dovezen kući) probudila ju je, zaplašila je i zatražila: da mene odmah oslobodi. S njenim pismom odmah je odjurila do Bjoringa, i od njega uzela drugo pismo, za nadležno lice, u kome Bjoring lično moli da me smesta puste na slobodu, pošto sam „uhapšen na osnovu nesporazuma“. S tim pismom je odmah došla u kvart, i molba joj je bila uvažena.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:17 pm


Dostojevski - Page 4 Image


III
Sad produžavam o glavnoj stvari. Uzevši me za ruku, Tatjana Pavlovna me posadi u kola i odveze u svoj stan; tu smesta naredi da se skuva čaj, a sama uze da me mije i čisti. U kujni mi je glasno rekla da će u pola dvanaest kod nje doći Katarina Nikolajevna — tako su se jutros dogovorile — zbog sastanka sa mnom. To je čula i Marija. Za nekoliko minuta ona posluži čaj, a posle dva minuta, kad ju je Tatjana zbog nečega zvala, nije se više odazivala: nekuda je bila izašla, kako smo docnije videli. Molim čitaoca da ovo dobro zapamti; tada je bilo, mislim, četvrt do deset. Iako se Tatjana Pavlovna naljutila što je Marija izašla bez pitanja, mislila je da je otišla samo u dućan, i odmah je i zaboravila na to. Nismo više na to mislili; govorili smo neprekidno o drugom, jer smo imali i o čemu, tako da smo izlazak Marijin gotovo sasvim smetnuli s uma. Molim čitaoca da i to zapamti.
Samo se po sebi razume da sam bio uzbuđen; izlagao sam Tatjani Pavlovnoj svoje osećaje, i, što je glavno, čekali smo Katarinu Nikolajevnu. Na pomisao da ću je kroz jedan sat, najzad, videti, i to još u tako značajnom trenutku u svom životu — drhtao sam i hvatala me je jeza. Najzad, kad sam popio dve šolje čaja, Tatjana Pavlovna ustade, uze sa stola makaze i reče:
— Daj ovamo džep, da izvadimo pismo — nećemo valjda pred njom seći ga iz džepa.
— Evo ga! — rekoh ja i otkopčah kaput.
— Kako je ovo šiveno? Ko ti je to zašio?
— Ja sam, Tatjana Pavlovna!
— Vidi se da si sâm. Evo ga...
Ona izvuče pismo; stari kuvert je bio tu, ali u njemu samo prazan list hartije.
— Šta je ovo? — uzviknu Tatjana Pavlovna, okrećući list... — Šta ti je?
Ja sam stajao nemoćan da progovorim i jednu reč; sav bled; padoh na stolicu bez snage; pravo da kažem, umalo nisam izgubio svest.
— Šta sad ovo opet znači? — izdra se Tatjana Pavlovna. — Gde je to tvoje pismo?
— Lambert! — skočih ja odjednom sa stolice, setivši se i udariv se po čelu.
Brže joj, sav zaduvan, objasnih sve — i noć koju sam proveo kod Lamberta, i našu tadašnju zaveru; uostalom, zaveru sam joj još sinoć priznao.
— Ukrali su pismo, ukrali su pismo! — vikao sam, udarajući nogama po patosu i čupajući se za kosu.
— To je zlo! — reče najzad Tatjana Pavlovna, shvativši u čemu je stvar. — Koliko je sati?
Bilo je oko jedanaest sati.
— Eh, gde li je ta Marija!... Marija, Marija!
— Šta želite, gospođo? — odazva se Marija iz kujne.
— Jesi li tu?... A sad šta da radimo! Idem brže kod nje... O, ti tupane! Ti tupane!
— A ja idem kod Lamberta! — uzviknuh. — Zadaviću ga ako bude trebalo!
— Gospođo! — ču se najedared iz kujne pištav glas Marijin: -— ovde vas traži jedna...
Još nije uspela ni da dovrši rečenicu, a „jedna“ brzo, kukajući i zapomažući, utrča sama u sobu iz kujne. To je bila Alfonsina. Neću da opisujem pojedinosti ove scene; scena je bila sva od obmane i prevare, ali treba da istaknem da ju je Alfonsinka vanredno odigrala. Sa suzama pokajanja i nemogućim mlataranjem ruku odeklamovala je svojim kreštavim glasom (francuski, naravno) da je pismo ona lično tada isekla iz džepa, da je pismo sada u Lamberta, i da
Lambert zajedno s „onim razbojnikom“, Cet homme noir,[107] hoće da pozove M-me la générale, i da je ubiju, sad odmah, kroz jedan sat... da je ona sve to saznala od njih samih, da se užasno uplašila, zato što je u njih videla pištolj, le pistolet, i brže je eto dotrčala ovamo da nas pozove da odemo, da je spasemo, da sprečimo... set homme noir...
Jednom reči, sve je vanredno ličilo na istinu; glup način na koji je Alfonsinka neke stvari objašnjavala, pojačavao je utisak da govori istinu.
— Koji homme noir? — zapita je Tatjana Pavlovna.
— Tiens, j’ai oublié son nom... Un homme affreux... Tiens, Versiloff.[108] — Versilov, ne može biti! — viknuh ja.
— Ah, može, može! — zaciča Tatjana Pavlovna: — govorite, draga moja, ne skačite toliko, ne mlatarajte rukama; šta hoće oni tamo? Objasnite nam, draga moja, lepo; ne mogu da verujem da hoće da je ubiju.
„Draga“ tada objasni ovo: (sve je bilo laž, ističem to unapred) Versiloff će sedeti iza vrata, a Lambert će, kad ona bude ušla, pokazati joj sette lettre;[109] tada će iskočiti Versiloff, i oni će je... Oh, ils feront leur vengeanse!
[110] Ona, Alfonsinka, boji se da će imati neprilika što je i ona u stvari učestvovala; a sette dame, la générale, bezuslovno će doći; „sad odmah, sad odmah“, jer su joj poslali kopiju pisma, tako da će odmah jasno videti da je pismo odista u njihovim rukama, te će sigurno otići kod njih; a napisao je njoj pismo samo Lambert; za Versilova đeneralica ne zna; a Lambert se u pismu predstavio kao gospodin koji je došao iz Moskve, po poruci jedne dame iz Moskve, une dame de Moscou (NB, Marija Ivanovna!)
— Ah, meni je zlo, meni je muka! — uze da ječi Tatjana Pavlovna.
— Sauvez-la, sauvez-la![111] — cikalaje Alfonsinka. Naravno, u ovoj ludoj priči, već na prvi pogled se znalo da ima nečega nedotupavnog; ali nismo imali vremena da razmišljamo jer je u suštini sve užasno ličilo na istinu. Mogli smo jedino pretpostaviti, i to kao vrlo verovatno, da će Katarina Nikolajevna, kad dobije Lambertov poziv, svratiti prvo kod Tatjane Pavlovne da se posavetuje o stvari; ali se to isto tako moglo i ne dogoditi; mogla bi pravo otići kod njih; a tada je propala! Teško je bilo poverovati da će ona odleteti odmah, na prvi poziv Lamberta, koga i ne poznaje; ali se i to moglo desiti, pošto vidi kopiju, i uveri se da zbilja imaju njeno pismo; i tada — opet ista nesreća! Glavno, nije nam ostajalo ni trunka vremena da o tome razmišljamo.
— A Versilov će je ubiti! Kad se ponizio da se združi sa Lambertom, onda će je i ubiti! Tu se umešao njegov dvojnik! —- uzviknuh ja.
— Ah, taj „dvojnik“! — lomila je ruke Tatjana Pavlovna.
— Nema se kud — reši se ona odjednom — uzimaj kapu, bundu, i napred marš, zajedno! Vodite nas, draga, pravo k njima. Ah, to je valjda daleko! Marija, Marija, ako bude došla Katarina Nikolajevna, reci joj da ću se odmah vratiti; reci joj neka sedne da me čeka; a ako ne bude htela da čeka, zatvori vrata i zadrži je silom. Kaži da sam ti ja tako naredila! Dobićeš, Marija, sto rubalja, ako dobro izvršiš što sam ti naredila.
Istrčasmo na stepenice. Bez sumnje, činili smo ono što nam je izgledalo najbolje, jer, u svakom slučaju, glavna nevolja. pretila je u Lambertovom stanu; a ako Katarina Nikolajevna bude međutim došla kod Tatjane Pavlovne, Marija će je zadržati. Ipak je Tatjana Pavlovna, kad je već dozvala kola, najedanput promenila odluku.
— Idi ti s njom! — naredi mi ona, ostavljajući me samog sa Alfonsinkom: — i tamo i umri ako bude potrebno, jesi li razumeo? ja ću ubrzo za tobom, a prvo ću da svratim kod nje; možda ću je zateći kod kuće; jer — ma šta ti rekao, meni je ova stvar sumnjiva!
I ona se odveze Katarini Nikolajevnoj; a ja i Alfonsinka se odvezosmo kod Lamberta. Gonio sam kočijaša da tera brže; a za vreme vožnje produžio sam da ispitujem Alfonsinku; ali Alfonsinka mi je odgovarala samo uzvicima, i najzad suzama. No sve nas je čuvao Bog, i spasao nas u trenutku kad je poslednje visilo o koncu. Nismo prošli još ni četvrtinu puta, kad ja čuh da me neko viče: viče me po imenu. Osvrnuh se — u kolima je pristizao Trišatov.
— Kuda ćete? — vikao je uplašeno — i to s njom, sa Alfonsinkom!
— Trišatove! — doviknuh mu ja — kazali ste istinu — nesreća! Žurim kod onoga nevaljalca Lamberta! Hajdemo zajedno, biće nas više!
— Vratite se, vratite se odmah! — reče Trišatov — Lambert laže, i Alfonsinka laže. Poslao me je rošavi; oni nisu kod kuće; sad sam sreo Versilova i Lamberta; odvezli su se kod Tatjane Pavlovne... sad su onde...
Zaustavih kola i pređem u kola kod Trišatova. Ni sad još ne znam kako sam mogao da se tako brzo odlučim, ali sam odmah poverovao, i odmah se odlučio. Alfonsinka je užasno zajauknula, ali je mi ostavismo, i ne znam više da lije krenula za nama ili je otišla kući — tek je nikad više nisam video.
Usput mi je na kolima Trišatov navrat-nanos, sav zaduvan, ispričao: da je spremljena neka spletka, da se Lambert bio nešto dogovorio s rošavim, ali da ga je rošavi izneverio u poslednjem trenutku, i ovoga časa poslao Trišatova Tatjani Pavlovnoj da je obavesti da Lambertu i Alfonsinki ne veruje. Trišatov je još dodao da ništa više ne zna, da mu rošavi ništa više nije saopštio, jer se nekuda žurio, a sve je bilo hitno. „Video sam vas — kazao je Trišatov — kad ste prošli, te sam pohitao za vama da vas stignem“. Naravno, bilo je sad jasno da i taj rošavi zna sve, zato što je poslao Trišatova pravo Tatjani Pavlovnoj; ali to je sad opet nova zagonetka.
Da se čitalac ne bi zbunjivao, potrebno je, pre nego što počnem da opisujem katastrofu, da još poslednji put zahvatim unapred, i da objasnim celu stvarnu istinu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:18 pm

Dostojevski - Page 4 1859-_1923_._


IV
Kad je ukrao pismo od mene, Lambert se odmah sastao s Versilovom. O tome, kako je Versilov mogao da se združi s Lambertom — zasada neću govoriti; o tome docnije; važno je da se tu umešao „dvojnik“. Združivši se s Versilovom, Lambert je pred sobom imao zadatak: da na što lukaviji način namami Katarinu Nikolajevnu. Versilov mu je određeno rekao da ona neće hteti doći. Ali Lambert je, još onoga časa kad sam mu, pre tri dana uveče, susrevši ga na ulici i hvaleći se — rekao da ću pismo vratiti Katarini Nikolajevnoj u stanu Tatjane Pavlovne, i u prisustvu Tatjane Pavlovne — Lambert je istoga trenutka organizovao izvesnu vrstu špijunaže, naime — potkupio je Mariju. Poklonio je Mariji dvadeset rubalja, a zatim, sutradan, kad je već izvršena krađa dokumenta, ponovo je posetio Mariju, i sad se već potpuno s njom dogovorio, i obećao joj za uslugu dvesta rubalja.
Eto zato je Marija, čim je maločas čula da će Katarina Nikolajevna doći u pola dvanaest kod Tatjane Pavlovne, i da ću tu biti i ja, odmah otrčala od kuće i kolima dojurila sa tim izveštajem kod Lamberta. To joj je i bila dužnost, da saopštava Lambertu događaje — u tome se sastojala njena usluga. Slučajno se kod Lamberta u tom trenutku desio i Versilov, i za trenutak je on smislio paklenu kombinaciju. Kažu da poludeo čovek u izvesnim trenutcima može da bude vrlo lukav.
Kombinacija se sastojala u tome da pošto-poto odmame nas dvoje, Tatjanu i mene, iz stana, makar samo na četvrt sata, ali pre dolaska Katarine Nikolajevne. Zatim, da čekaju na ulici, i čim izađem s Tatjanom Pavlovnom, da uđu u stan, koji će im otvoriti Marija, i da tu čekaju Katarinu Nikolajevnu. A Alfonsinka će dotle imati dužnost da nas pošto-poto zadrži, gde bilo i kako bilo. Katarina Nikolajevna je trebalo, kao što je obećala, da stigne oko pola dvanaest, dakle dvaput ranije nego što bismo mi mogli da se vratimo. (Po sebi se razume da Katarina Nikolajevna nije dobila nikakav poziv od Lamberta, i da je Alfonsinka samo lagala, i tu smicalicu izmislio je Versilov, i to u svima pojedinostima, a Alfonsinka je samo igrala ulogu uplašenoga izdajnika.) Naravno, oni su rizikovali, ali su tačno rezonovali: „Ako pođe za rukom — dobro; ako ne pođe — ništa nije izgubljeno, zato što je dokument u našim rukama“. Ali smicalica je pošla za rukom; i kako i da ne pođe, kad nismo mogli ne poći za Alfonsinkom već iz jednog razloga: „A ako je to sve zbilja istina?“ Opet ponavljam: nismo imali vremena da razmišljamo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Mustra Sre Feb 07, 2018 12:19 pm

Dostojevski - Page 4 1855-_1901_._._1882


V
Utrčao sam s Trišatovom u kujnu; tu zatekosmo Mariju zaplašenu. Bila je zaprepašćena što je, kad je propustila Lamberta i Versilova, odnekud primetila u Lambertovim rukama — revolver. Ona je istina dobila svoje pare, ali joj nije ništa rečeno o revolveru. Bila je u nedoumici, i čim me je videla, odmah mi priđe i reče:
— Ćeneralica je tu, a oni imaju pištolj!
— Trišatove, ostanite ovde u kujni — naredih ja — i čim viknem, dotrčite mi što brže možete u pomoć.
Marija mi otvori vrata u hodničić, i ja se uvukoh u spavaću sobu Tatjane Pavlovne, u onu sobicu u kojoj je jedva mogao da stane krevet Tatjane Pavlovne, i u kojoj sam jedanput već, neočekivano, prisluškivao. Sedoh na krevet i odmah nađoh otvor na zavesi.
U sobi se već čula vika i glasan razgovor; ističem da je Katarina Nikolajevna ušla u stan jedan minut posle njih. Viku i govor čuo sam već iz kujne: vikao je Lambert. Ona je sedela na divanu, a on je stajao pred njom i derao se kao magarac. sad znam zašto je izgubio glavu: žurio se, jer se bojao da mogu biti otkriveni; docnije ću objasniti koga se bojao. Pismo mu je bilo u rukama. A Versilov nije bio u sobi; ja sam stajao spreman da skočim u sobu čim se pojavi opasnost. Mogu ispričati samo smisao reči, mnogoga se možda i ne sećam, jer sam tada bio odveć uzbuđen, te nisam mogao da zapamtim sve do poslednje sitnice.
— Ovo pismo košta trideset hiljada rubalja, a vi se čudite! Ono vredi sto hiljada, a ja tražim samo trideset! — glasno reče Lambert, strašno se ljuteći.
Iako je očevidno bila uplašena, Katarina Nikolajevna ga je gledala nekako prezrivo se čudeći.
— Vidim da je ovde udešena neka zamka, i ništa ne razumem — reče ona — ali ako vi to pismo odista imate...
— Evo ga, vidite i sami! Zar nije to? Dajte menicu na trideset hiljada — ni kopejku manje! — prekide je Lambert.
— Ja nemam novaca.
— Napišite menicu — evo hartija. A zatim idite i nabavite novac, ja ću čekati; ali samo nedelju dana, ne više. Čim donesete novac, vratiću vam menicu i daću vam pismo.
— Vi razgovarate sa mnom nekim čudnim tonom. Vi se varate. Još danas će vam biti oduzet taj dokument, ako odem i prijavim vas.
— Kome? Ha-ha-ha! A skandal, a knez kome ću pokazati pismo! Gde će da mi ga oduzmu? ja ne držim dokumente u stanu. Pokazaću ga knezu preko trećega lica. Nemojte da budete tvrdoglavi, gospođo, budite blagodarni što ne tražim mnogo; drugi bi preko toga tražio i drugih usluga... vi znate kakvih... koje nijedna lepa ženica ne odriče u neprijatnim okolnostima kao što je ova... Ha-ha-ha! Vous êtes belle, vous![112]
Katarina Nikolajevna ustade naglo s mesta, sva pocrvenela, i — pljunu mu u lice. Zatim brzo pođe vratima. Tada magarac Lambert izvadi revolver. On je, pravi ograničeni magarac, slepo poverovao u efekt dokumenta; a nije — što je glavno — nije ocenio s kim ima posla, jer je, kako sam već ranije rekao, ceo svet smatrao za ljude slične sebi. Od prve reči ju je dakle naljutio svojim prostaštvom; inače, ona se možda i ne bi opirala da pristane na novčani sporazum.
— Ni koraka dalje! — riknu on, pobesneo zbog pljuvačke, i uhvati je za rame pokazujući joj revolver — naravno samo da bi je uplašio.
Ona ciknu i pade na divan. ja utrčah u sobu; ali u istom trenutku, kroz vrata iz hodnika, utrči i Versilov. (On je tamo stajao i čekao.) Tek što sam ga spazio, već je istrgnuo revolver od Lamberta, i svom snagom ga udario revolverom po glavi. Lambert posrnu i pade onesvešćen; iz glave mu poteče krv na ćilim.
Kad je spazila Versilova, ona poblede kao kreč; nekoliko trenutaka gledala ga je nepomično, sa neopisanim užasom, i odjednom izgubi svest. On joj priskoči. Sve mi to sad promiče pred očima. Sećam se kako sam tada sa strahom spazio njegovo crveno, gotovo purpurno lice, i oči nalivene krvlju. Mislim da me, iako me je primetio u sobi, nije poznao. Uhvatio ju je onesvešćenu, s neverovatnom snagom ju je digao na ruke kao perce, i počeo da je, ne znajući šta čini, nosi po sobi kao dete. Soba je bila mala; on je koračao od duvara do duvara, očevidno ne znajući sam zašto to radi. U jednom od tih trenutaka mora biti da je izgubio pamet. Neprestano je posmatrao njeno lice. ja sam trčao za njim, sa strahom od revolvera koji je zaboravio u svojoj desnoj ruci, i držao ga pored same njene glave. A on me je neprestano odgurivao, čas laktom, čas nogom. Hteo sam da viknem po Trišatova, ali sam se plašio da ću razdražiti poludeloga Versilova. Najzad, razgrnem zavesu i zamolim ga da je metne na krevet. On priđe i metnu je na krevet, stade iznad nje, neprekidno joj gledajući u lice, i najednom, nagnuvši se, poljubi je dva puta u blede usne... Najzad mi je bilo jasno da je ovaj čovek već potpuno izvan sebe. Najednom zamahnu na nju revolverom, ali, kao pradomislivši se, okrene revolver i uperi ga na njeno lice. U istom času uhvatim ga ja iz sve snage za ruku i viknem Trišatova. Sećam se da smo se obojica s njime borili, ali je uspeo da otme ruku, i da revolver ispali u sebe. Hteo je da ubije nju, pa, posle, sebe, A kad mu nismo dali da nju ubije, naperio je revolver pravo sebi u srce, ali mu ja odgurnem ruku uvis, te mu kuršum prođe samo kroz rame. U istom trenutku grunula je u sobu Tatjana Pavlovna i vrisnula; on je međutim već ležao onesvešćen na ćilimu, pored Lamberta.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Dostojevski - Page 4 Empty Re: Dostojevski

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu