Oskar Vajld

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Oskar Vajld

Počalji od Mustra taj Čet Feb 08, 2018 11:43 am



Slika Doriana Graya

PREDGOVOR

Umjetnik je tvorac lijepih djela.
Svrha je umjetnosti da otkrije umijeće, a sakrije umjetnika.
Kritičar je onaj koji svoj dojam o lijepu djelu može izraziti drugim načinom ili novim materijalom.
Najviši i najniži oblik kritike jest neka vrsta autobiografije.
Onaj koji nalazi u lijepim djelima gadnu namjeru, pokvaren je, osim ako nas svojom ljubaznošću osvaja. A to je zabluda.
Onaj koji u lijepu djelu nalazi lijep smisao, taj ima kulture. U ovoga se možemo nadati.
Oni su izabrani, kojima lijepa djela naprosto znače Ljepotu.
Tako nema ni moralnih ni nemoralnih knjiga. Knjige su ili dobro ili loše pisane. To je sve.
Nemilost je devetnaestoga vijeka prema realizmu kao bijes Calibanov1 kad ugleda svoj odraz u staklu.
Nemilost je devetnaestoga vijeka prema romanticizmu kao bijes Calibanov kad ne ugleda svoj odraz u staklu.
Moralni život čovječji podaje umjetniku dio podatne materije, ali se moral umjetnosti sastoji u savršenoj uporabi nesavršenog sredstva. Umjetnik ne osjeća potrebe da ikada štogod dokaže.
A čak se i istine mogu dokazivati.
U umjetnika nema etičkih nagnuća. Etičko je nagnuće kod umjetnika neoprostiv manirizam stila.
Umjetnik nije nigda boležljiv. Umjetnik može sve iskazati.
Misli i jezik su za umjetnika oruđe njegove umjetnosti. Grijeh i krepost su umjetnikova građa.
Što se izvanjskog oblika tiče, to je tip umjetnosti umjetnost glazbenikova.
Što se čuvstva tiče, umjetnost glumčeva.
Svaka je umjetnost u isto vrijeme površina i simbol.
Svatko tko prodire pod površinu, čini to uz vlastitu opasnost. Tko odgonetne simbol, čini to uz vlastitu opasnost.
U umjetnosti se kao u zrcalu odražava uistinu gledatelj, a ne život.
Protivštine kod prosuđivanja jedne umjetnine dokazuju da je ona nova komplicirana i u svom biću snažna.
Ako se kritičari ne slažu, onda je umjetnik bio sam sa sobom na čistu.
Mi možemo oprostiti jednom čovjeku što stvara nešto korisno, dok se on sam ne divi svome djelu. Jedino je opravdanje za onoga koji stvara nešto beskorisno to da se on svojoj tvorevini usrdno divi.
Svaka je umjetnost beskorisna.
OSCAR WILDE.


Poslednji put izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 12:09 pm, izmenio ukupno 2 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Oskar Vajld

Počalji od Mustra taj Čet Feb 08, 2018 11:50 am







GLAVA I.

Soba je bila puna opojnoga mirisa ruža i kadgod bi blagi ljetni vjetrić prostrujio kroz drveće u vrtu, prodirao bi kroz otvorena vrata teški zadah jorgovana ili još nježniji parfem cvijetaka crvenoga gloga.
Iz kuta perzijskoga divana, u komu se bio ispružio pušeći kao obično bezbroj cigareta, mogao je Lord Henry Wotton upravo još pogledom dohvatiti blistanje kao med slatkih i žućkastih cvjetova laburnuma, kojega su drhtave grančice, kako se činilo, teško mogle snositi težinu svoje plemenite ljepote; kadikad prhnule bi fantastične sjene ptica u letu ispred dugih svilenih zavjesa, napetih pred ogromnim prozorima; to bi proizvelo neku vrst časovitog japonskog dojma, a on bi pomišljao na blijeda i gorka lica slikara u Tokiju, koji uz pomoć jedne od nužde ukočene umjetnosti traže izrazit dojam brzine i kretanja. Muklo zujanje pčela, koje su se protiskivale kroz visoku nekošenu travu ili kružile monotonom ustrajnošću oko zaprašenih zlaćanih lijevaka nadaleko rasijane kozje krvi, kao da je tišinu činilo još potištenijom. Mutni šum Londona dopirao je kao duboki glasovi udaljenih kakovih orgulja.
Usred odaje stajala je pričvršćena o uspravan stalak u prirodnoj
veličini naslikana slika izvanredno lijepa mladića, a pred stalkom sjedio je u nekoj maloj udaljenosti sam umjetnik Basil Hallward, koji je prije nekoliko godina naglo iščeznuvši prouzročio toliko čuđenje, te su ljudi koješta čudno naslućivali.
Dok je slikar motrio dražesni i ljubak lik, koji se tako divno odsijeva iz njegova umijeća, činilo se da njegovim licem prolazi i na njemu zastaje neki radostan smijeh. Ali on ubrzo ustane, stisne oči i pritisne prstima svoje vjeđe, kao da hoće zatvoriti u svom mozgu neki čudni san, iza kojega se bojao najednom probuditi.
»To je vaše najbolje djelo, Basile, najbolje što ste ga igda stvorili«, reče polagano Lord Henry. »Do godine treba da ga pouzdano izložite u Grosvenoru2. Akademija3 je prevelika i odveć vulgarna. Svaki put, kad sam god pošao onamo, bilo je ondje ili toliko ljudi da nisam mogao slika ni vidjeti, što je već samo po sebi strašno, ili je ondje bilo opet toliko slika, da nisam mogao vidjeti ljudi, što je opet još gore.
Grosvenor je tako uistinu jedino zgodno mjesto.«
»Ja mislim da je uopće ne ću nikuda slati«, odgovori on i skrene glavom onom čudnom kretnjom, kojoj su se njegovi prijatelji u Oxfordu toliko smijali. »Ne, ja je uopće ne ću nikuda slati.«
Lord Henry digne trepavice i pogleda ga začuđeno kroz modre kolutiće dima, koji su se kovrčali u tako fantastičnim viticama iz njegove teške opijem natopljene cigarete. »Ne ćete je uopće nikuda slati? Što, dragi moj prijatelju? Imate li za to kakva razloga? Kakvi ste vi slikari čudni ljudi! Vi činite sve moguće da steknete u svijetu časno ime. Čim ga steknete, čini se da biste ga najradije opet odbacili. A vrlo je ludo tako činiti, jer na: svijetu ima samo još jedna neugodnija stvar nego da svi ljudi o kome govore, a to je ako svi ljudi o kome ne govore. Slika kao što je ova ovdje digla bi vas nad sve mlade ljude u Engleskoj, pobudila bi zavist u svih starih, ako su stari uopće još podobni za snažno kakovo čuvstvo.«
»Znam, vi ćete mi se smijati«, odgovori on, »ali ja je uistinu ne mogu izložiti. Ja sam u nju stavio odveć; mnogo od svoga bića.« Lord se Henry nasmije i ispruži na divanu. »Znao sam da ćete se smijati; ali uza sve to, to je sušta istina.«
»Da u njoj ima previše vašega bića! Evo vam moje riječi, Basile, moram priznati da nisam nikada ni pomislio da ste tako tašti; a ja bih uistinu mogao otkriti neku sličnost među vama, među vašim oporim izrazitim licem i vašom vranom kosom i među tim mladim Adonisom koji kao da je sačinjen iz viljevine i iz ružinih latica. Ne, moj dragi Basile, to je neki Narcis, a vi dakako i zacijelo imate u vašem licu neki intelektualan izražaj, i sve drugo. Ali ljepota, prava ljepota, prestaje ondje gdje počinje intelektualan izraz. Intelekt je već sam po sebi kao neki višak i razara skladnost svakoga lica. U onom trenutku kad sjednete da biste razmišljali, sav se vaš izraz ocrtava u nosu, ili na čelu ili bilo u čemu drugom gadnom. Pogledajte samo one ljude, koji su stvorili štogod valjano u učenim svojim zvanjima. Oni su svi izrazito ružni! Izuzevši dakako one u crkvenom zvanju. Ali zato se u crkvi mnogo ne razmišlja. Jedan biskup govori u svojoj osamdesetoj godini ono isto, što je govorio kao mladić od osamnaest godina, a prirodna je posljedica toga to da uvijek izgleda sasvim dražestan. Vaš tajanstveni mladi prijatelj, kojega mi ime još nikada niste spomenuli, ali me njegova slika uistinu začarava. taj nikada ne misli. O tomu sam čvrsto
uvjeren. On je zacijelo neko lijepo biće, bez moždana, koje bismo trebali imati uvijek uza se, zimi, kad nema cvijeća koje bismo gledali, ljeti, kad svoj um trebamo ponešto ohladiti. Basile, ne obmanjujte sam sebe; vi mu ni u čemu niste nalik.«
»Harry, niste me shvatili«, odgovori umjetnik. »Dakako da mu nisam sličan. Ja to sasvim dobro znam. Uistinu, žalio bih da sam mu sličan. Vi sažimate ramenima? Kazujem vam istinu. U fizičkom i intelektualnom isticanju ima neka zla kob, neka vrst sudbe, što tijekom povijesti slijedi kolebljive korake kraljeva. Bolje je da se ni u čemu ne razlikuješ ni od kojega od ljudi s kojima živiš. Na ovome je svijetu najudobnije ružnima i glupima. Oni mogu udobno sjediti i gledati na igru oko sebe. Iako oni ne znaju za pobjede, ipak im je prišteđeno da čuju štogod i o porazima. Oni žive onako, kako bismo mi svi trebali živjeti, nesmetani, ravnodušni, neuzbuđeni. Jedni drugima ne nanose propasti, a svima njima ne donosi je tuđa ruka. Za vaš položaj, za vaše blagostanje, Harry, za moju maštu, bila ona kakova god - za moju umjetnost, bila ona kolikog vrijedna; za lijepo tijelo Doriana Graya - za sve to, što su nam bogovi udijelili, trpjet ćemo strašno.«
»Dorian Gray? To mu je dakle ime?« zapita Lord Henry hodajući
odajom prema Basilu Hallwardu.
»Da, to mu je ime. Nisam vam ga namjeravao odati.«
»Ali zašto ne?«
»Oh, to ne mogu objasniti. Ljubim li koga beskrajno, ne kazujem nikomu njegovo ime. To bi bilo kao da odbacim od sebe jedan dio njega samoga. U meni se razvila ljubav prema tajnovitosti. Čini se da je to jedini način kojim bismo naš moderni život mogli učiniti tajanstvenim i čudnovatim. Najobičnija stvar biva dražesnom čim je prikrivamo. Ako kad ostavljam London, ne kazujem nikomu kuda sam naumio poći. Kad bih to učinio, izgubio bih svako veselje. Usuđujem se reći da je to, doduše, čudna navika, ali ona donosi u ljudski život, kako se čini, poprilično romantike. Naslućujem da ćete me smatrati strašno djetinjastim?«
»Ni izdaleka«, odgovori Lord Henry, »ni izdaleka, moj dragi Basile. Vi ste zacijelo zaboravili da sam oženjen, a čar braka leži upravo u tome da za oba dijela u životu čini obmanjivanje neizbježno nužnim. Ja nikada ne znam gdje je moja žena, a moja žena nikada ne zna što ja
činim. Kad se sastanemo - a mi se katkad i sastajemo, kad smo zajedno pozvani na koju večeru, ili kad trebamo poći k vojvodi - onda najozbiljnijim licem pripovijedamo jedno drugome najapsurdnije stvari. Moja se žena u to veoma dobro razumije - uistinu, čak mnogo bolje nego ja sâm. Ona se u svojim navodima nikada ne zbunjuje, a tako isto ni ja. Ali ako me ipak jednom zateče, ne diže nikada radi toga graje. Katkad bih ja to i želio; ali ona mi se na to samo smije.«
»Harry, ja mrzim taj način kojim vi govorite o svome bračnom životu«, reče Basil Hallward i pođe prema vratima koja su vodila u vrt.
»Ja sam uvjeren u to da ste vi uistinu sasvim dobar suprug, te se tek stidite svojih krjeposti. Vi ste neobičan svat. Vi nikada ne govorite moralno, ali ni ne činite što loše. Vaš cinizam nije drugo nego poza.«
»Prirodnost nije nego poza, a to je najrazdražljivija poza koju poznajem«, reče uza smijeh Lord Henry; a obojica mladih ljudi pođu zajedno van u vrt i ne govoreći više o tome sjednu na dugu klupu od bambusa što je stajala u sjeni jedne prekrasne lovorike. Sunčano se svjetlo klizalo po njezinu glatku lišću. U travi su drhtali bijeli tratori.
Poslije neke stanke izvadi Lord Henry naglo svoj sat. »Bojim se da moram otići, Basile«, šapne on, »i prije nego što pođem, trebate mi odgovoriti na ono pitanje što sam vam ga prije postavio.«
»Koje?« reče slikar, upravljajući uporno svoj pogled na tlo.
»Vi to dobro znate.«
»Ne znam, Harry.«
»Dobro, još ću vam jednom reći. Htio bih da mi razjasnite, zašto ne ćete da izložite sliku Doriana Graya. Htio bih da saznam pravi razlog.«
»Ne, vi mi ga niste rekli. Vi ste rekli, s razloga, jer u njoj ima previše od vašega bića. Ne, to je djetinjasto.«
»Harry«, reče Basil Hallward i pogleda mu ravno u oči, »svaka slika koja je naslikana s osjećajima, portret je umjetnika, ne modela. Onaj koji biva slikan, tek je poticaj, prilika. Ne raskriva njega slikar; što više, slikar na obojenom platnu raskriva sam sebe. Razlog što ja ne ću izložiti tu sliku leži u tomu što sam u nju stavio tajnu svoje vlastite duše.« Lord Henry se smijao. »A ta je?«, upita on.
»Hoću vam reći«, reče Hallward; ali se na njegovu licu pojavi izraz neke zabune.
»Veoma sam radoznao, Basile«, nastavi njegov prijatelj i pogleda na nj.
»Oh, tu se uistinu ne da mnogo pripovijedati, Harry,« odgovori slikar; »a bojim se da vi to ne ćete ni razumjeti. Možda mi ne ćete ni vjerovati.«
Lord Henry se smiješio i sagnuvši se ubere u travi rumeno zadahnut cvijet tratora i promatraše ga. »Pouzdano se nadam da ću vas razumjeti«, odgovori on, zureći uporno u malo, zlaćano, bijelim percima okruženo cvjetište, »a što se vjerovanja tiče, to mogu vjerovati u sve što je bar donekle nevjerojatno.«
Vjetar strese nekoliko cvjetova s drveća, a teški se jorgovan sa svojim grozdastim zvijezdama ljuljao u mlohavom zraku. Na zidu zacvrči jedan skakavac, a ispred njih prhne svojim smeđim i nježno tkanim krilcima modroj niti slična duga i uska libela. Lord Henry je osjećao kao da čuje kucaj srca Basila Hallwarda i bio je radoznao što će sve još doći.
»Pripovijest je eto ova,« reče nakon nekoga vremena slikar. »Prije dva mjeseca pošao sam na jednu dobro posjećenu zabavu Lady Brandonove. Ta znate da se mi ubogi umjetnici moramo od vremena do vremena pokazati u društvu da podsjetimo općinstvo da nismo divljaci. S večernjim odijelom i s bijelom ogrlicom, kako ste mi jednom rekli, može svatko, pa i kakav mešetar, steći glas civilizirana čovjeka. Nakon što sam nekih deset minuta u dvorani razgovarao sa strašno i pretjerano odjevenim udovicama i s dosadnim akademicima, osjetih najednom da me netko promatra. Okrenem se napola i opazim prvi put Doriana Graya. Kad su se naši pogledi sreli, osjetih kako sam problijedio. Obuze me neko čudan osjećaj straha. Znao sam da sam stajao licem k licu nekome koji me je već svojom pojavom tako potresao te bi, kad bih mu se podao, mogao ispiti sve moje biće, čitavu moju dušu, pače i cijelu moju umjetnost. U svom životu nisam nikada tražio izvanjskih dojmova. Ta sami znate, Harry, kako sam u svome biću nezavisan. Svagda sam bio svojim vlastitim gospodarom; a to sam bio dok nisam sreo Doriana Graya. Tada - ali ne znam kako da vam to razjasnim. Kao da mi je nešto kazivalo da sam na rubu jedne grozne krize u svome životu. U meni je bio neki čudan osjećaj da mi sudbina sprema divne slasti i divne boli. Obuze me strah, okrenem se da ostavim dvoranu. Nije me savjest nagonila da to učinim, već neka strašljivost. Ne ću se ispričati što sam se dao u bijeg.«
»I doista su savjest i strašljivost jedno isto, Basile. Savjest je zaštitni
znak firme. To je sve.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Oskar Vajld

Počalji od Mustra taj Čet Feb 08, 2018 11:50 am





»Ja u to ne vjerujem, Harry, a mislim ni vi. Ipak, pa bilo štogod uzrokom - a možda je to i ponos bio, jer sam znao i ponosit biti - ja sam doista nastojao doći do vrata. Ondje naravno nabasam na Lady Brandon. 'Mr. Hallward, ta vi se valjda još ne dadoste na bijeg?’, zavrišti ona. Ta poznajete njezin neobično oštar glas.«
»Svakako. Ona je osim ljepotom u svemu kao paun,« reče Lord Henry, raščupavajući svojim dugim, nervoznim prstima trator u sitnež.
»Nisam je se mogao riješiti. Ona me povede do članova kraljevske kuće, do ljudi najviših časti i činova4, do vremešnih gospođa s divovskim čalmama5 i s papagajskim nosovima. Govorila je o meni kao o svome najdražem prijatelju. Ja sam je prije toga samo jedan jedini put susreo, ali ona sebi utuvi u glavu da me stvori slavnim čovjekom. Čini mi se da je upravo u ono vrijeme jedna moja slika postigla velik uspjeh, a o tome koješta naklapalo i u sitnim listićima što je u devetnaestom stoljeću mjerilo besmrtnosti. Najednom se nađem licem k licu onomu mladom čovjeku koji me je svojom pojavom tako čudesno potresao. Bili smo sasvim blizu jedan drugome, gotovo smo se doticali. Naši su se pogledi opet sreli. Radio sam nepromišljeno, ali umolio sam Lady Brandon da me njemu prikaže. A možda to i nije bilo tako nepromišljeno. Bilo je naprosto neizbježno. Mi bismo bili razgovarali da i nismo bili jedan drugomu prikazani. Uvjeren sam. To mi je poslije i Dorian rekao. I on je osjećao da je naše poznanstvo bilo suđeno.«
»A kako je Lady Brandon opisala toga divnog mladog čovjeka?«,
upita njegov prijatelj. »Znam da ona vrlo rado daje ubrzo p r é c i s 6 o svim svojim gostima. Sjećam se kako me je dovela do nekog divljeg i crvenog odličnika koji je bio sav posut redovima i vrpcama, šapćući mi u uho najčudnije pojedinosti o njemu nekim tragičnim šaptom koji je svatko u dvorani morao sasvim jasno razumjeti. Ja sam naprosto pobjegao. Volim sâm upoznavati ljude. Ali Lady Brandon postupa sa svojim gostima kao prodavač sa svojom robom. Ona ih ili sasvim dugo i naširoko objašnjava, ili kazuje o njima sve do onoga što bi baš tko o njima htio znati.«
»Uboga Lady Brandon! Vi ste s njom nemilosrdni, Harry!« reče ravnodušno Hallward.
»Dragi moj prijatelju, ona je nastojala osnovati jedan salon, a
uspjelo joj je tek stvoriti restoran. Kako bih joj se tako mogao diviti? Ali sad mi recite što je pripovijedala o Mr. Dorianu Grayu?«
»Oh, nešto što je bilo kao dražestan dječak - njegova uboga majka i ja bile smo uvijek nerazdružive. Sasvim sam zaboravila čim se u taj čas bavi - bojim se za nj - a možda ipak nečim - oh, da, igra piano - ili zar violinu, dragi Mr. Gray? Nijedan se od nas nije mogao suzdržati od smijeha, i mi smo smjesta bili prijatelji.«
»Smijeh nije loš početak jednome prijateljstvu, a zacijelo mu je najljepši završetak,« reče mladi Lord, ubravši drugi trator.
Hallward je stresao glavom i tiho govorio: »Harry, u tom pogledu vi ne shvaćate što je to prijateljstvo, a što neprijateljstvo. Vi svakoga volite, a to znači da vam je svatko ravnodušan.«
»Kako ste strašno nepravedni!« odvrati Lord Henry potisnuvši svoj šešir prema zatiljku i gledajući prema onim malim oblačcima koji su kao razbarušeno klupko sjajne bijele svile plovili oblom modrinom ljetnoga neba. »Da, vi ste strašno nepravedni. Ja uvelike razlikujem ljude. Za prijatelje uzimam sebi lijepe ljude, za znance ljude značajne, za neprijatelje ljude razborite. U izboru svojih neprijatelja ne možemo biti nikada dosta oprezni. Nemam ni jednoga koji bi bio lud. Moji su svi neprijatelji ljudi od neke duševne snage, stoga me oni svi i cijene. Je li to tašto? Mislim da pomalo i jest.«
»I ja to mislim, Harry. Ali prema vašoj razdiobi, ja bih bio tek znanac.«
»Moj dragi stari Basile, vi ste mi mnogo više nego znanac.«
»A mnogo manje nego prijatelj. Možda tako nešto kao brat?«
»Oh, braća! Malo mi je stalo do braće. Moj stariji brat ne će umrijeti, a mlađa moja braća, čini se da nikada i ne čine što drugo«.
»Harry!« poviče namrštivši se Hallward.
»Dragi moj prijatelju, to nije moja zbilja. Ali ne mogu drugačije, moji su mi rođaci omrznuli. Naslućujem da to dolazi od činjenice što nitko od nas ne oprašta svoje vlastite pogrješke komu drugomu. Simpatiziram s bijesom engleske demokracije prema onome što ona naziva porocima nižih slojeva. Mase osjećaju da bi trebalo da je pijanstvo, bezumlje i nećudoređe nešto sasvim njihovo vlastito i osobito i da je, kad tko od nas čini sam iz sebe budalu, plijenjenje po njihovu braniku. Kad je ubogi Southwark stajao pred brakorazvodnim sudištem, bila je njihova srdžba upravo veličanstvena. A ipak sumnjam
da deset postotaka proletarijata živi korektno.«
»Ja se s ovim što ste sada rekli ni u jednoj jedinoj riječi ne slažem, a previše, Harry, pouzdano se nadam, ni vi sami.«
Lord Henry gladio je svoju šiljastu smeđu bradu, a resnatim svojim štapom od ebanovine tuckao je šiljke svojih lakiranih cipela. »Kako ste vi engleski, Basile! Ovu ste primjedbu učinili već drugi put. Ako jednom pravom Englezu dobacite jednu ideju - a to je uvijek prenagla stvar - on nikada ni u snu ne pomišlja je li ta ideja ispravna ili neispravna. Jedino što mu se čini važno jest to vjerujemo li mi sami u nju. Ali vrijednost jedne ideje ne stoji do iskrenosti onoga koji ju je izrekao. I doista, vjerojatno je, čim je tko manje iskren, tim će i ideja biti intelektualnija, jer će se tim manje u njoj odražavati njegove potrebe, njegove želje i njegove predrasude. Ali ja ne ću s vama raspravljati o politici, o sociologiji ili o metafizici. Volim više ljude nego načela, a ljude bez načela volim više nego išta drugo na svijetu. Pripovijedajte mi nešto o Mr. Dorianu Grayu. Kako često ga viđate?«
»Svaki dan. Ne bih bio sretan da ga ne vidim svaki dan. On je meni
apsolutno nužan.«
»Kako čudno! Mislio sam da se nikada ni za što drugo ne brinete nego za svoju umjetnost.«
»On je sada za me čitava moja umjetnost,« reče ozbiljno umjetnik.
»Katkad mislim, Harry, da su u svjetskoj povijesti samo dvije ere od neke važnosti. Prva je era pojava nekoga novog medija u umjetnosti, a druga je pojava neke nove osobnosti u njoj. Što je za Mlečane bilo otkriće slikanja uljenim bojama, to je za kasno grčko kiparstvo bilo lice Antinojevo7, a to će jednoga dana za me biti lice Doriana Graya. Nije jedino to što ga slikam, crtam i skiciram. Sasvim je prirodno da sam sve to činio. Ali on je za me mnogo više nego model ili biće koje mi sjedi. Ne ću vam reći da sam nezadovoljan sa svim onim što sam iz njega učinio, ili da se njegova ljepota ne da umjetnošću izraziti. Nema ništa što umjetnost ne bi mogla izraziti, a ja znam da su ona djela što sam ih stvorio otkako sam sreo Doriana Graya, dobra djela, da su to najbolja djela čitavoga moga života. Ali nekim čudnim načinom radoznao sam, hoćete li me razumjeti? Njegova mi je pojava podala neku sasvim novu maniru u mojoj umjetnosti, neku sasvim novu vrstu stila. Ja sada sve drugačije vidim, ja o svemu sasvim drugačije sudim. Sada mogu prikazati život nekim načinom koji mi je prije bio sasvim
tajnovit. »Jedna sanja o formi u našim danima razmišljanja« - tko je to rekao? Zaboravljam, ali to je eto za me Dorian Gray. Ta sama vidljiva nazočnost toga dječaka - jer za me on nije mnogo više nego dječak iako je već navršio dvadesetu - njegova sama vidljiva nazočnost. Ah! Htio bih znati, možete li vi shvatiti što sve to znači? Besvjesno mi on određuje crte jedne nove škole, jedne škole što u sebi krije svu strast romantičnoga, a sve savršenstvo grčkoga duha. Harmonija duše i tijela
- koliko je to! Mi smo u svome ludilu to dvoje odijelili i obreli smo jedan vulgaran realizam i jedan isprazan idealizam. Harry, kad biste znali što je za me Dorian Gray. Sjećate li se one moje slike za koju mi je Agnew8 ponudio tako nevjerojatnu svotu, ali se ja od nje nisam htio rastaviti? To je zacijelo jedna od mojih najboljih slika. A zašto je to? Zato što je Dorian Gray sjedio uza me kad sam je slikao. Neka nježna struja tekla je od njega k meni, a prvi put u svome životu otkrio sam onda, u sasvim običnim brežuljcima što sam ih slikao, ono čudo za kojim sam uvijek čeznuo, a nikada ga nisam mogao dohvatiti.«
»Basile, to je sasvim čudnovato. Moram vidjeti Doriana Graya.«
Hallward ustane sa svoga sjedala i prošeta vrtom. Tek poslije nekog vremena opet se vrati i reče: »Harry, Dorian Gray je za me jedino jedan umjetnički motiv. Vi u njemu možda i ne biste našli ništa. Ja u njemu nalazim sve. On u mojim djelima nije nikada više nazočan nego onda, kad u njima nema traga od njegove prikaze. Kako sam vam rekao, on je za me poticaj jedne manire. Nalazim ga u zavojima nekih određenih crta, u ljupkosti i nježnosti određenih nekih boja. To je sve.«
»A zašto onda ne ćete izložiti njegov portret?«, upita Lord Henry.
»Jer sam preko svoje volje u nj stavio izraz čitave ove čudesne umjetničke idolatrije, o kojoj dakako njemu nisam nikada ni riječi rekao. On o tome ne zna ništa. On i ne će o tome nikada ništa saznati. Ali bi svijet mogao to otkriti, a ja ne ću pred plitkim i požudnim očima svijeta raskriti svoju dušu. Moje srce ne će nikada pasti pod njegov mikroskop. U toj je slici previše mene samoga, Harry, previše mene samoga!«
»Pjesnici nisu tako pretjerano savjesni kao što ste vi. Oni znaju od kolike je koristi za njihova izdanja strast. Dan danas se od satrtih srdaca dosežu brojna izdanja.«
»Stoga ih i mrzim«, poviče Hallward. »Umjetnik treba stvarati
lijepa djela, ali on u njih ne smije stavljati ništa od svoga vlastitog života. Mi živimo u vremenu kada ljudi misle da umjetnost znači neku vrstu autobiografije. Izgubili smo apstraktni smisao ljepote. Jednom poslije dokazat ću svijetu što je on zapravo i stoga svijet ne će nikada ugledati moj portret Doriana Graya.«
»Mislim da nemate pravo, Basile, ali ne ću se s vama prepirati. Jedino se intelektualno slabi ljudi uvijek prepiru. Recite mi, ljubi li vas Dorian Gray doista?«
Slikar je nekoliko časaka promišljao. »On me voli,« odgovori on poslije neke stanke, »mislim da me voli. Dakako da mu ja strašno laskam. Nalazim neko sasvim osobito zadovoljstvo u tome da mu kazujem nešto za što znam da će mi poslije biti žao što sam rekao. Obično je i on sa mnom dražestan, a mi sjedimo u ateljeu i govorimo o tisuću stvari. Katkad je strašno bezobziran, a u tom kao da osjeća neku veliku nasladu. Onda, Harry, osjećam da sam podao svu svoju dušu nekome, koji s njom čini jednako kao s cvijetom što ga stavljamo u zapučak, kao s nekim uresom za jedan ljetni dan.«
»Ljetni dani, Basile, lagano umiru,« šaptao je Lord Henry. »Možda ćete ga se zasititi prije nego on vas. Nujno je to kazivati, ali bez sumnje je genij trajniji nego ljepota. To i objašnjava činjenicu da se mi toliko mučimo s našom usavršenom kulturom. U divljoj borbi za opstanak želimo imati nešto trajno i tako punimo svoj duh dronjcima i činjenicama, u glupoj nadi da ćemo tako ustrajati na biljezi. Potpuno naobražen čovjek - to je moderan ideal. A, duh ovoga naskroz naobraženog čovjeka grozna je stvar. Nalik je dućanu s kojekakvim rijetkostima, punom nemani i prašine, a svaka se stvar tu cijeni skuplje nego što je njena prava vrijednost. Ali uza sve to mislim, da ćete ga se vi prvi zasititi. Jednoga ćete dana pogledati svoga prijatelja i pričinit će vam se da je crtež loš, ili vam se ne će militi ton njegove boje, ili što drugo slično. Vi ćete ga u svome srcu gorko prekoriti i ozbiljno ćete misliti da vam je doista učinio nepravdu. Kad vas nakon toga bude pohodio, bit ćete sasvim hladni i ravnodušni. Ali to će biti veoma žalosno jer će vas to uvelike izmijeniti. To, što ste pripovijedali, doista je roman, umjetnički roman, kako bismo ga mogli nazvati, a najgore je kod svakoga romana to što, nakon što ga proživimo, ostajemo tako neromantični.
»Harry, molim vas, ne govorite tako. Dok god budem živ,
gospodarit će nada mnom osobnost Doriana Graya. Vi ne možete osjećati ono što ja osjećam. Vi se prečesto mijenjate.«
»Ah, moj dragi Basile, upravo stoga mogu to osjećati. Onaj koji je vjeran pozna samo trivijalnu stranu ljubavi: jedini nevjernici shvaćaju tragediju ljubavi.« I Lord Henry zapali na draženoj srebrenoj kutiji šibicu i počne pušiti cigaretu tako samoljubivim i zadovoljnim načinom kao da je čitav svijet skupio u jednu frazu. Vrapci su sustali i žuborili po zelenom svijetlom lišću bršljanovu, a poput lastavica brzale su preko trave jedna za drugom modre sjene oblaka. Kako je lijepo bilo u vrtu! A kako su umilni bili uzbuđeni osjećaji drugih ljudi! Ovi su bili, kako mu se činilo, još mnogo umilniji nego njihove misli. Njegova vlastita duša i strasti jednoga prijatelja - to u životu ima najviše čara. Nekim šutljivim miljem predočio je on sebi dosadni doručak što ga je propustio, ostajući tako dugo kod Basila Hallwarda. Da je pošao do svoje tetke, zacijelo bi ondje bio i Lord Goodbody, a sav bi se razgovor bio kretao oko prehranjivanja ubogara i oko potrebe uzornih stanova. Svaki bi stalež propovijedao važnost upravo onih kreposti, koje on u svom vlastitom životu nije nikako bio prinuđen vršiti. Bogati bi govorili o vrijednosti štednje, a besposlice rijetkom rječitošću o dostojanstvu rada. Bilo je dražesno da je svemu tome izmakao. Kad je pomislio na svoju tetku, činilo se kao da mu je sinula druga misao. Okrene se k Hallwardu i reče: »Dragi moj prijatelju, upravo sam se opet dosjetio.«
»Čemu ste se dosjetili, Harry?«
»Gdje sam čuo ime Doriana Graya.«
»A gdje je to bilo?« upita Hallward, malo se namrštivši.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Oskar Vajld

Počalji od Mustra taj Čet Feb 08, 2018 11:51 am



»Ne gledajte tako ljutito, Basile. To je bilo kod moje tetke, Lady Agathe. Ona mi reče da je otkrila divna mlada čovjeka koji će je potpomoći u East Endu9, a ime mu je bilo Dorian Gray. Moram odmah izjaviti da mi nije nikada govorila o njegovoj ljepoti. Žene, barem poštene žene, ne cijene ljepotu. Ona reče da je u njega mnogo ozbiljnosti i krasan značaj. Ja sam nato sebi već predočio biće s naočalama, s rijetkom kosom i sa strašnim pjegama, gdje tupka ogromnim nogama. Da sam barem znao da je to vaš prijatelj.«
»Jako me raduje što vi to niste znali, Harry.«
»Zašto?«
»Jer ne želim da ga upoznate.«
»Vi ne želite da ga upoznam?«
»Ne.«
»Mr. Dorian Gray je u ateljeu, milostivi gospodine,« reče sluga dolazeći u vrt.
»Sada me morate prikazati,«, reče uza smijeh Lord Henry.
Slikar pođe do svoga sluge koji je žmirkajući stajao na sunčanom svjetlu. »Zamolite Mr. Graya da pričeka, Parker. Doći ću za trenutak.« Čovjek se nakloni i ode puteljkom.
Slikar pogleda Lorda Henryja i reče: »Dorian Gray je moj najmiliji prijatelj. Njegovo je biće priprosto i krasno. Vaša je tetka imala sasvim pravo kad je o njemu onako govorila. Nemojte ga upropastiti. Ne kušajte utjecati na nj. Vaš bi utjecaj bio poguban. Svijet je širok, a u njemu ima još mnogo dragocjenih bića. Ne ugrabite mi ono jedino biće koje mojoj umjetnosti podaje sav njezin čar: moje je umjetničko biće o njemu ovisno. Mislite na to, Harry, ja vam se povjeravam.« On je govorio veoma lagano, a činilo se kao da se riječi od njega otkidaju preko njegove volje.
»Kako besmisleno govorite!« reče Lord Henry, nasmiješi se, uhvati Hallwarda za ruku i gotovo ga povuče u kuću.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Oskar Vajld

Počalji od Mustra taj Čet Feb 08, 2018 11:51 am




GLAVA II.

Kad su ušli, ugledaju Doriana Graya. Sjedio je, okrenuvši im leđa, kod glasovira i listao je svezak Schumannovih10 Šumskih scena.
»To mi morate posuditi, Basile,« reče on. »Moram to naučiti. To je uistinu prekrasno.«
»Doriane, to sve zavisi o tome kako ćete danas sjediti.«
»Oh, ja sam se zasitio toga sjedenja i meni nije stalo do moga portreta u prirodnoj veličini,« odgovori mladić te se jogunasto i obijesno okrene uokolo male svoje stolice. Ali kad ugleda Lorda Henryja, osu se njegovim obrazima laka rumen, a on naglo ustane.
»Molim da mi oprostite, Basile, ali nisam znao da je netko kod vas.«
»To je Lord Henry Wotton, Doriane, moj stari prijatelj iz Oxforda. Upravo sam mu pripovijedao o tome kako prekrasno sjedite, a sada ste mi sve pokvarili.«
»Ali mi niste pokvarili veselje da vas upoznajem, Mr. Gray,« reče Lord Henry, koraknuvši naprijed i pružajući mu ruku. »Moja mi je tetka često o vama govorila. Vi ste jedan od njenih miljenika, a bojim se, ujedno i jedna od njezinih žrtava.«
»Trenutno sam upisan u crne knjige Lady Agathe,« odgovori Dorian uz neki smiješni pokajnički pogled. »Obećao sam joj da ću prošloga utorka poći s njom u jedan klub u Whitechapelu11, a ja sam zbilja sve zajedno zaboravio. Trebali smo zajedno svirati jedan duet, ili čak tri, mislim. Ne znam što će mi na to reći. Previše se bojim pohoditi je.«
»Oh, ja ću vas već izmiriti sa svojom tetkom. Sasvim ste je osvojili i ja ne mislim da je vaša odsutnost mnogo pokvarila. Slušatelji su zacijelo mislili da je ono bio duet. Kad tetka Agatha sjedne za glasovir, čini ona dosta buke za dvojicu ljudi.«
»To za nju nije doista pohvalno, a ni za mene nije previše ljubazno,« odgovori smiješeći se Dorian.
Lord Henry ga pogleda. Da, on je uistinu bio prekrasan i lijep sa svojim nježno zavijenim crvenim usnicama, sa svojim bistrim modrim očima, sa svojim kovrčavim zlaćanim vlasima. U njegovu je licu bilo nešto što bi odmah potaklo na povjerljivost. U njemu se kazivala sva
mladenačka iskrenost, a i sva strastvena mladenačka čistoća. Osjećalo se da se dosada očuvao svakoga doticaja sa svijetom. Nije bilo čudo što ga je Basil Hallward obožavao.
»Previše ste lijepi da budete filantrop, Mr. Gray, previše dražesni.« I Lord Henry se baci na divan i otvori svoju cigaretnu kutiju.
Slikar je međutim bio zabavljen miješanjem svojih boja i razvrstavanjem svojih kistova. Činilo se kao da ga je nešto mučilo i kad je čuo posljednju primjedbu Lorda Henryja, brzo ga pogleda i zastavši jedan tren reče: »Harry, htio bih danas dovršiti tu sliku. Hoćete li strašno zlo o meni misliti, ako vas zamolim da pođete?« Lord Henry se nasmiješi i pogleda Doriana Graya.
»Bih li pošao, Mr. Gray?« upita on.
»Oh, molim vas, ostanite, Lorde Henry. Opažam da je Basil opet zle volje, a ja ga ne mogu podnijeti kad je takav. A, osim toga, htio bih znati zašto ste rekli da ne pođem među filantrope.«
»Mislim da vam ja to ne ću reći, Mr. Gray. To je previše dosadna stvar da bi se o njoj moralo ozbiljno govoriti. Ali sada, kada ste me umolili da ostanem, ne ću nikako otići. Vi, Basile, valjda ne ćete imati ništa protiv toga? Često ste mi kazivali da vam je milo ako vaši modeli mogu s nekim čavrljati.«
Hallward se ugrize za usnice. »Ako Dorian to želi, onda svakako morate ostati. Dorianova je volja, osim za nj, za svakoga drugoga zapovijed.«
Lord Henry uzme svoj šešir i svoje rukavice. »Koliko me i sami nagonite, Basile, i sam se bojim da moram poći. Obećao sam nekome da ću se s njime sastati u Orleans-clubu12. Ostajte zbogom, Mr. Gray. Dođite jednom poslije podne k meni u Curzon Street. Oko pete ure naći ćete me gotovo uvijek. Ali mi pišite, ako poželite doći. Bilo bi mi žao da vas minem.«
»Basile,« reče Dorian Gray, »ako pođe Lord Henry Wotton, otići ću i ja. Dok vi slikate, ne otvarate nikada svojih usta, a strašno je glupo stajati na podiju i nastojati oko ugodna lica. Molite ga da ostane. Ja to hoću.«
»Ostanite, Harry, zadužit ćete time Doriana, zadužit ćete i mene,« reče Hallward, gledajući uporno svoju sliku. »Zacijelo je tako. Dok radim ne govorim ni riječi, a i nikoga ne slušam, a to mora da je strašno dosadno mojim nesretnim sjediocima. Molim vas, ostanite.«
»Ali što će biti s mojim dogovorom u Orleansu?«
Slikar se smijao. »Mislim da s tim ne će biti poteškoća. Sjednite samo opet, Harry. A sada, Doriane, pođite na podij, ne mičite se previše, a i ne pazite nikako na ono što će vam kazivati Lord Henry. On vrlo štetno djeluje na sve svoje prijatelje, izuzevši jedino mene samoga.«
Dorian Gray stane na podij s izrazom mlada grčkog mučenika i nakrivi nešto nezadovoljno svoje usne na Lorda Henryja, prema kojemu je ubrzo osjetio neko nagnuće. Ta ovaj je bio tako različit od Basila. Ta su dvojica bili tako dražesno suprotni. A onda je imao i tako lijep glas. Poslije nekoliko trenutaka reče mu on: »Je li vaš utjecaj doista tako štetan, kako to Basil kazuje?«
»Dobroga utjecaja uopće nema, Mr. Gray. Svaki je utjecaj nemoralan - nemoralan, ako ga promatrate sa znanstvenog stanovišta.«
»Zašto?«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Oskar Vajld

Počalji od Mustra taj Čet Feb 08, 2018 11:52 am





»Jer utjecati na koga isto je kao usađivati mu svoju dušu. On onda ne misli misli svoga uma, njega ne potresaju više strasti njegova bića. Njegove kreposti nisu više njegove kreposti. Njegovi su grijesi, ako uopće ima grijeha, samo posuđeni. On biva jekom tuđih glasova, glumcem jedne uloge koja nije napisana za nj. A životni je cilj razvitak samoga sebe. Svoje biće dovesti do potpuna razvoja - to je zadaća koju svatko od nas treba izvesti. Dan danas se svatko boji sebe samoga. Ljudi su zaboravili na prvu od svih dužnosti, na dužnost prema samom sebi. Ima dakako i dobrotvora. Oni hrane gladne, a odijevaju prosjake. Ali njihove su vlastite duše gladne i nage. Naša je rasa izgubila svu odvažnost.
Možda je i nikada nismo imali. Bojazan pred društvom, na kojoj se zasniva naš moral, strah božji, ova tajna religije - to su one dvije moći koje nama upravljaju. A ipak...«
»Doriane, okrenite svoju glavu kao dobar dječak, malo više nadesno«, reče slikar zadubljen u svoj posao, ali opazivši ipak u licu mladićevu neki izraz koji prije nikada u njemu nije vidio.
»Pa ipak«, nastavi Lord Henry svojim tihim, melodičnim glasom i uz onu dražesnu kretnju ruke koja je za nj već bila karakteristična, još od školskih dana u Etonu13, »pa ipak mislim, kad bi svaki čovjek svoj život sasvim i potpuno proživio, kad bi svaki njegov osjećaj poprimio
svoj oblik, svaka njegova misao svoj izraz, a svaka njegova sanja postala zbiljom - onda bi, uvjeren sam, potekla svijetom tako svježa bujica sreće, da bismo mogli zaboraviti sve sredovječne boljke, da bismo se mogli povratiti k helenskom idealu - a možda i nečemu što je nježnije i bogatije nego i helenski ideal sam. Ali se i najhrabriji među nama boji sebe samoga. Osakaćivanje u divljaka ima svoj tragični ostatak u samozataji koja proždire naš život. Mi trpimo radi svoga odricanja. Svaki nagon što ga nastojimo savladati, u našoj se nutrini dalje leže i truje nas. Svako tijelo jednom griješi, ali se svojim grijehom oslobađa, jer je svaki rad neki oblik čišćenja. I ne preostaje ništa drugo, nego spomen na neko milje i slast pokajanja. Jedini put da se riješiš iskušenja jest taj da mu se podaš. Oprete li se iskušenju, obolit će vaša duša od čežnje za onim što je sama sebi zabranila, od požude za onim što su joj strahoviti zakoni prikazali strahovitim i nezakonitim. Ta reklo se da veliki svjetski događaji nastaju u mozgu. Ali u mozgu, i to samo u mozgu, zbivaju se i veliki grijesi ovoga svijeta. Vi, Mr. Gray, vi sami sa svojom kao ruža rumenom mladošću, sa svojim kao ruža bijelim mladenaštvom, zacijelo ste već osjetili strasti koje su vas ispunjale grozom, imali ste misli koje su vas natjerale u strah, vi ste i na javi i za sna sanjali sanje koje bi samim svojim spomenom mogle natjerati u vaše lice rumenilo stida...«
»Prestanite!« mucao je Dorian Gray, »prestanite, vi me zbunjujete.
Ne znam što da kažem. Za sve to ima samo jedan odgovor, ali ja ga ne mogu naći. Ne govorite više. Dajte da razmislim. Ili, štoviše, dajte da pokušam ne razmišljati.«
Gotovo deset minuta stajao je nepomičan, napola rastvorenih usana i sasvim neobično sjajnih očiju. On je bio sebi nejasno svjestan da su sada na nj upravljena sasvim nova nastojanja. A ipak su mu se pričinjala kao da dolaze i od njega samoga. Ono malo riječi koje mu je progovorio Basilov prijatelj - riječi pune upornih paradoksa i izrečene bez sumnje sasvim slučajno - dirnule su u njemu jednu tajnu žicu koja nije prije nikada bila taknuta, ali je on sada osjećao kako treperi i jeca čudnovatim treptajima.
Ovako ga je dosada samo glazba mogla uzbuniti. Glazba ga je već puno puta uzbunila. Ali glazba nije bila artikulirana. Ona za nas nije nov svijet, već u nama stvara neki drugi kaos. Riječi! Same riječi! I kako su grozne! Kako jasne, i žive, i okrutne! Pred njima nema bijega.
A ipak, kakav je to suptilni čar u njima! Čini se kao da su podobne za to da bezobličnim stvarima podaju plastičan oblik, a u njih je neka glazba tako slatka kao ona u viole ili u lutnje. Same riječi! Ima li što drugo što bi bilo tako stvarno kao riječi!
Da, u njegovu je mladenaštvu bilo stvari kojih nije razumijevao. Tek sada ih je razumijevao. Njegov je život najednom bio osvijetljen žarkim bojama. Sad mu se činilo kao da je prošao sred plamena. Zašto on toga do sada nije znao?
Lord Henry ga je promatrao uza svoj pronicavi smiješak. Znao je on za onaj određeni psihološki moment, kad se nijedna riječ nije smjela reći. Osjećao se jako zainteresirano. Začudio ga je nagli dojam, što su ga njegove riječi proizvele, a sad se sjetio jedne knjige koju je čitao kad mu je bilo šesnaest godina, jedne knjige koja mu je otkrila mnogo što mu dotada nije bilo poznato. Sada je bio radoznao, hoće li Doriana Graya zateći slično iskustvo. Bio je odapeo tek jednu strijelu u zrak. Je li pogodio cilj? Kako je zamamljiv bio taj dječak!
Hallward je dalje slikao onim svojim prekrasnim smjelim potezima, koji u umjetnosti znače pravu prepredenost i savršenu nježnost jer se postižu snagom. On tu šutnju nije ni zamjećivao.
»Basile, stajanje me umara«, poviče najednom Dorian Gray.
»Moram izaći i sjesti u vrtu. Zrak je ovdje nesnosan.«
»Dragi moj prijatelju, meni je zbilja žao. Kad sam zabavljen slikanjem, ne mogu ni na što drugo misliti. Ali vi: niste nikada bili podesniji. Bili ste savršeno mirni. A ja sam uhvatio onaj izraz koji sam tražio - napola rastvorene usnice i sjajan pogled. Ne znam što vam je Harry kazivao, ali on je zacijelo time u vama potaknuo najljepši izraz. Naslućujem da vam je laskao. Ali ne smijete povjerovati nijednoj njegovoj riječi.«
»Ne, on mi doista nije laskao. Možda je to i razlog da od onoga što mi je kazivao ništa ne vjerujem.«
»Sami znate da sve to vjerujete«, reče Lord Henry, gledajući ga svojim sanjivim, umornim očima. »Poći ću s vama u vrt. Ovdje je strašno sparno. Basile, dajte da popijemo štogod hladno, nešto u čemu će biti jagoda.«
»Svakako, Harry. Taknite zvonce, a kad Parker dođe, kazat ću mu što želite. Moram još ovdje na pozadini nešto završiti, pa ću kasnije doći za vama. Ali mi Doriana nemojte zadržati predugo. Nikada još
nisam bio tako podoban za slikanje kao danas. To će biti moje majstorsko djelo.«
Lord Henry pođe u vrt i nađe Doriana Graya gdje je svojim licem zaronio u velike hladne cvjetne grmove jorgovana, uzbuđeno udišući njihov miris kao da pije vino. Pođe blizu do njega i stavi svoju ruku na njegova pleća. »Imate sasvim pravo«, reče tiho. »Dušu ne može ništa izliječiti do osjećaja, jednako kao što osjećaje može izliječiti samo duša.«
Mladić se prene i korakne natrag. Bio je gologlav, a lišće je razbarušilo njegove divlje uvojke i sve njihove zlaćane niti. U njegovim očima bio je neki izraz straha, kao što je u ljudi koji se naglo trgnu iza sna. Njegove su nježno izdjeljane nosnice podrhtavale, a neki tajni živac potresao je grimizom njegovih drhtavih usana.
»Da«, nastavi Lord Henry, »evo jedne od velikih životnih tajni - spašavanje duše uz pomoć osjećaja, a spašavanje osjećaja uz pomoć duše. Vi ste prekrasan stvor. Vi o mnogo čemu znate više, nego što ste svjesni, a ipak manje nego što biste željeli.«
Dorian Gray namršti čelo i odvrati glavu. Nije se mogao obraniti od nagnuća prema ovomu velikom, dražesnomu mladom čovjeku koji je stajao uza nj. Zanimalo ga je njegovo romantično, maslinasto lice i njegov proživjeli, mlohavi izraz. U njegovu dubokom, sumornom glasu bilo je nešto apsolutno privlačno. A i njegove hladne, bijele, cvijetu slične ruke imale su neki čudnovat čar. One su se kretale kad bi govorio, pratile bi njegove riječi kao glazba, a činilo se kao da govore svojim zasebnim jezikom. Ali je on pred njim osjećao neku bojazan, a ova ga je bojazan postidjela. Ta zašto je morao dati da mu stran čovjek otkrije njegovu dušu? Basila Hallwarda poznavao je već više mjeseci, ali ga ovo prijateljstvo nije nikako promijenilo. Sada je najednom ušao u njegov život netko, koji kao da raskriva misterij njegova života. Pa ipak, čega da se boji? Ta on nije ni dječak, ni djevojčica. Ova je bojazan bila sasvim luda.
»Dajte da pođemo i da sjednemo u sjenu«, reče Lord Henry.
»Parker je donio nešto pića, a ako budete još dulje stajali na sunčanom žaru, iskvarit će vam se lice, a Basil vas ne će nikada više slikati. Vi uistinu ne smijete dati da vas sunce sažeže. To vam ne bi pristajalo.«
»Pa što mi je stalo do toga?« odvrati i nasmiješi se Dorian Gray,
sjedajući na klupu pri kraju vrta.
»Trebalo bi da vam do toga bude silno stalo, Mr. Gray.«
»Kako?«
»Jer ste tako divno mlad, a mladost je jedino što u životu ima vrijednosti.«
»Ja to ne osjećam, Lorde Henry.«
»Ne, vi to zasada ne osjećate. Jednom kasnije, kad budete stari, smežurani i gadni, kad jednom brige urežu u vaše lice svoje crte, kad strasti svojim strasnim plamenovima sažežu vaše usne, onda ćete to osjećati, strašno osjećati. Sada, kud god pošli, začaravate svijet. Hoće li to uvijek tako biti? Imate prekrasno i divno lice, Mr. Gray. Ne mrštite se. Uistinu je tako, a Ljepota je oblik Genija, i zacijelo je uzvišenija nego Genij, jer ne treba nikakva objašnjavanja. Ona je jedna od velikih životnih stvari, ona je kao sunčani sjaj, ili kao proljeće, ili u mrkim vodama odbljesak one srebrene kupe što je nazivamo mjesecom. Ona se ne može poreći. Ona ima neko uzvišeno, božansko pravo. One koji je imaju, stvara kraljevićima. Vi se smiješite? Ah, kad je jednom budete izgubili, ne ćete se više smiješiti. Katkad kažu ljudi, da je Ljepota nešto površno. Može biti da je tako. Ali svakako nije tako površna kao Mišljenje. Za mene je Ljepota čudo od čudesa. Lud je svatko tko ne rasuđuje prema vanjštini. Prava je tajna svijeta ono što je vidljivo, a ne ono što nije vidljivo... Da, Mr. Gray, bogovi su s vama dobro naumili. Ali ono što nam bogovi udijele, to nam ubrzo i otmu. Vi imate samo nekoliko godina koje možete uistinu, savršeno i potpuno proživjeti. Ostavi li vas jednom mladost, ostavit će vas zajedno s njom i ljepota, a onda ćete najednom otkriti da vas više ne čekaju trijumfi, ili ćete se opet morati zadovoljiti s onim kukavnim trijumfima koji će vam spomen na prošlost učiniti gorčima nego što bi bili porazi. Svaki mjesec što prolazi dovodi vas bliže nečemu groznomu. Vrijeme je na vas ljubomorno i bori se proti vaših ljiljana, protiv vaših ruža. Postat ćete blijedi, upalih obraza, sumornih očiju. Strašno ćete trpjeti... Ah! živite svoju mladost dok je još imate. Ne prosipajte zlato svojih dana, ne slušajte filistre, ne nastojite popraviti beznadno propadanje, ne podajte svoj život neznalicama, prostacima i svjetini. To su bolesni ciljevi, lažni ideal našega vremena. Živite! Živite onaj prekrasni život koji je u vama! Ne odričite se ničega. Tražite uvijek nove osjećaje. Ne bojte se ničega... Neki novi Hedonizam - to je što naš vijek ište. Vi:
biste mogli biti njegov vidljivi simbol. S vašom osobnošću, smjeli biste sve učiniti. Svijet je vaš za jednu sezonu... U onom trenu kad sam vas vidio, opazio sam da vi ni ne slutite što ste uistinu i što biste uistinu mogli biti. Toliko ste me začarali, da sam osjećao obvezu da vam kažem nešto o vama samom. Mislio sam, koliko bi tragedije bilo u tom da se vi sami rasprospete. Ta toliko je malo vremena dano vašoj mladosti - toliko malo vremena. Svakidašnji poljski cvjetići venu, ali oni će nanovo procvasti. Ovaj će laburnum drugoga ljeta biti isto tako žut kao i danas. Za mjesec dana će u te pavitine biti grimiznih zvijezda, a od godine do godine obuhvaća tamno zelenilo ovoga lišća grimizne ove zvijezde. Ali nama se nikada ne vraća naša mladost. Vrutak slasti što vrije u nama kad nam je dvadeset godina ubrzo presuši. Naša uda omlitave, naša osjetila sagnjilu. Mi propadamo do gadnih nakaza, muči nas spomen na strasti od kojih smo zazirali, spomen na odabrana iskušenja kojima se nismo bili dovoljno odvažni nadati. Mladost! Mladost! U svijetu nema apsolutno ništa do mladosti!«
Dorian Gray je slušao rastvorenih i začuđenih očiju. Struk
jorgovana pade iz njegove ruke na šljunak. Jedna pčela u svom krznu doleti i zazuji na tren uokolo cvjetova. Onda se počne praćakati po uskozvjezdanom grumenu maljušnih cvijetaka. On ju je promatrao onim osobitim zanimanjem za sasvim obične stvari, što ga nastojimo u sebi pobuditi onda, kada se bojimo stvari od velikog zamašaja, ili kad nas uzbunjuje neki nov osjećaj za koji ne nalazimo izraza ili kad odjednom jurne jedna strašna misao i zasjedne naše moždane tražeći da je poprimimo. Nakon nekoga vremena pčela odleti. On vidje kako se uvukla u šarenu trublju jednoga turskog hladoleža. Cvijet kao da je zadrhtao, a onda se nježno nagnuo.
Najednom se ukaže slikar na sobnim vratima i pozove ih kratkim znakovima da uđu. Njih se dvojica brzo okrenu jedan prema drugome i nasmiješe se.
»Čekam«, reče on. »Uđite. Svjetlo je upravo prekrasno, a možete sa sobom ponijeti i svoje piće.«
Oni se dignu i prošeću zajedno niz puteljak. Za njima su se lepršala dva zelena i bijela leptira, a na krušci pri kraju vrta zapjeva drozak.
»Vi se radujete što ste me sreli, Mr. Gray«, reče Lord Henry, promatrajući ga.
»Da, sada se radujem. Htio bih znati hoću li se uvijek radovati.«
»Uvijek! To je strašna riječ. Kad je čujem strese me groza. Žene se njome tako rado služe. One razaraju svaku romantičnu zgodu nastojeći da je zauvijek sačuvaju. Jedina je razlika među jednom kaprisom i jednom doživotnom strasti to da kaprisa nešto dulje potraje.«
Kad su ušli u sobu, Dorian Gray stavi svoju ruku na rame Lorda Henryja. »U tom slučaju neka je dakle naše prijateljstvo kaprisa«, šapne on, porumenjevši od svoje smjelosti, uspne se na podij i zauzme opet svoj prijašnji položaj.
Lord Henry se baci u široku vrbovu naslonjaču i promatraše ga. Hitnja i brzanje kista po platnu bio je jedini zamor što je prekidao tišinu, osim ako bi, katkad, Hallward koraknuo natrag da bi iz neke udaljenosti promotrio svoju sliku. U kosim sunčanim zrakama što su strujale kroz otvorena vrata lepršala je zlaćana prašina. A nad svim tim činilo se kao da lebdi opojni miris ruža.
Poslije nekih četvrt sata prestane Hallward sa slikanjem i promatrajući Doriana Graya dugo vremena, a zatim i sliku, ugrize čvrsto u kraj svoga dugog kista i namršti čelo. »Eto, svršena je«, reče naposljetku i sagnuvši se napiše svoje ime velikim crvenim slovima u lijevi kut slike.
Lord Henry pođe onamo i promatraše sliku. Bilo je to uistinu prekrasno umjetničko djelo, a bilo je i divno slično.
»Moj dragi prijatelju, najusrdnije vam čestitam«, reče on. »To je najbolji portret modernoga doba. Mr. Gray, dođite ovamo i pogledajte sami.«
Mladić se prepade kao probuđen od sna. »Je li uistinu svršena?« šapne on i siđe s podija.
»Sasvim svršena«, reče slikar. »A vi ste danas prekrasno sjedili.
Usrdno vam zahvaljujem.«
»To je sasvim moja zasluga«, prekine ga Lord Henry. »Nije li tako, Mr. Gray?«
Dorian ne odgovori, korakne nehajno pred svoju sliku i okrene se k njoj. Kad je ugleda uzmakne, a njegovi obrazi za tren porumene od radosti. U poglede njegovih očiju uđe neko ushićenje, kao da se prvi put prepoznao. Nepomičan i začuđen stajao je ondje, bio je sebi sasvim mutno svjestan da mu Hallward nešto govori, ali on nije shvaćao smisla tih riječi. Osjećaj njegove vlastite ljepote snađe ga kao
neko objavljenje. To nikada prije nije bio osjetio. Udvoravanja Basila Hallwarda pričinjala su mu se tek ljubaznim prijateljskim pretjerivanjem. On ih je slušao, smijao im se, ali i zaboravljao ih. Ona se nisu dojmila njegova bića. Onda je nadošao Lord Henry Wotton sa svojim čudnovatim panegirikom mladosti, sa svojom groznom opomenom o njezinoj kratkotrajnosti. To ga je onda uzbunilo, a sada, kad je tu stajao, diveći se odbljesku svoje vlastite milote, prožme ga potpuna istinitost onih nazora. Da, doći će dan kad će njegovo lice biti usahlo i naborano, njegove oči mutne i bezbojne, dražest njegova tijela satrta i izobličena. Grimiza će s njegovih usana nestati, a zlato će se njegove kose krišom odšuljati. Život što ga živi njegova duša, mučit će samo njegovo truplo. Bit će gadan, gnjusan i strašan.
Kad je na to pomislio, prožme ga kao nož oštar bol muke, te je
zadrhtala i najnježnija nit njegova bića. Njegove oči potamne kao ametist, a ispred njih zasja veo od suza. Osjećao je kao da mu se na srce spustila ledena jedna ruka.
»Kako vam se sviđa?« upita naposljetku Hallward, nešto malo zatečen mladićevom šutnjom jer nije razumijevao njezina smisla.
»Dakako da mu se sviđa«, reče Lord Henry. »A komu da se i ne sviđa? To je jedno od najvećih djela moderne umjetnosti. Dat ću vam za nj štogod zatražite. Moram ga imati.«
»Ono nije moje vlasništvo, Harry.«
»A čije je onda?«
»Dorianovo, dakako«, odgovori slikar.
»On je uistinu sretan.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Oskar Vajld

Počalji od Mustra taj Čet Feb 08, 2018 11:52 am



»Kako je to žalosno!« šapne Dorian Gray koji je još uvijek uporno motrio svoj vlastiti portret. »Kako je to žalosno! Ostarjet ću, bit ću strašan i gadan. Ali ova će slika zauvijek ostati mlada. Ne će nikada biti starija od ovoga jednog lipanjskog dana... Kad bi to samo bilo obratno! Kad bih ja ostao uvijek mlad, a kad bi slika starjela! Za to - za to - bih dao sve! Da, u svijetu nema ništa što ne bih za to htio dati! Dao bih za to i svoju dušu!«
»Ovakva vam zamjena ne bi bila baš najugodnija, Basile«, reče uza smijeh Lord Henry. »To bi bilo previše okrutno za vaše djelo.«
»Ja bih se snažno branio, Harry«, reče Hallward.
Dorian Gray se okrene i pogleda ga. »Uvjeren sam da biste se branili, Basile. Vaša vam je umjetnost milija od vaših prijatelja. Ja za
vas nisam više nego zelena brončana figura. Zacijelo, možda ni toliko.«
Slikar je bio zapanjen od čuđenja. Ovako Dorian nije nikada govorio. Što se to dogodilo? Činilo se da je bio ljut. Njegovo je lice bilo rumeno, a njegovi su se obrazi žarili.
»Da«, nastavi on, »ja sam za vas manje nego vaš viljevski Hermes ili vaš srebreni Faun. Ti će vam se uvijek militi. Ali kako dugo ću vam se ja militi? Valjda tako dugo, dok se na meni ne pojavi prvi nabor. Sada znam, izgubi li tko štogod od svoje ljepote, pa bila ona kakva god, izgubio je zajedno s tim sve. Vaša me je slika tome naučila. Lord Henry Wotton ima sasvim pravo. Jedina mladost ima vrijednosti. Kad budem osjećao da starim, usmrtit ću se.«
Hallward problijedi i uhvati njegovu ruku. »Doriane! Doriane!« poviče on, »ne govorite tako. Nisam nikada imao takova prijatelja kao što ste vi, a ne ću nikada imati drugoga takvoga. Vi niste ljubomorni na stvari materijalne, ili jeste? - vi koji ste nježniji nego sve od toga!«
»Ljubomoran sam na sve što od svoje ljepote ne umire. Ljubomoran sam na ovaj svoj portret, što ste ga naslikali. Zašto će se na njemu održati ono što će na meni nestati? Svaki tren što prolazi, oduzima meni nešto, što daje njemu. Oh, kad bi to samo bilo obratno. Kad bi se slika mijenjala, a ja da ostajem uvijek onakav kakav sam sada! Zašto ste je naslikali? Jednog će mi se dana ona podrugivati - podrugivat će mi se strašno!« Na njegove oči navru vrele suze; sustegne svoju ruku i, bacivši se na divan, utisne svoje lice u jastuk, kao da moli.
»To je vaše djelo, Harry«, reče gorko slikar.
Lord Henry slegne ramenima. »To je pravi Dorian Gray - to je sve.«
»To nije on.«
»Ako to nije on, što sam onda ja kriv?«
»Morali ste otići kad sam vas za molio«, šaptaše on.
»Ostao sam jer ste me to molili«, odvrati Lord Henry.
»Harry, ne mogu se najednom zavaditi s dva svoja najbolja prijatelja, ali vama je dvojici uspjelo da zamrzim najbolje djelo što sam ga ikada stvorio i da ću ga uništiti. Nije li to samo platno i boje? Ne dopuštam da ta slika zahvati i uništi tri života.«
Dorian Gray digne svoju zlaćanu glavu s uzglavlja i blijeda lica te suznih očiju pogleda na nj, kad je stupio do velikoga stola što je stajao
pod visokim zavjesama zastrtim prozorom. Što je ondje htio? Njegovi su prsti vrljali amo i tamo kroz zbrku kositrenih tuba i ukočenih kistova, kao da nešto traže. Da, oni su tražili dugi nož s tankom oštricom od podatne ocijeli. Naposljetku ga ipak nađe. Htio je rasporiti platno.
Nekim prigušenim jecajem skoči mladić s počivaljke, potrči do Hallwarda, istrgne mu iz ruke nož i baci ga daleko u kut sobe. »Ne činite to, Basile, ne činite to«, poviče on. »To bi bilo ubojstvo!«
»Veselim se što vi, Doriane, moje djelo naposljetku ipak cijenite«, reče slikar hladno, kao osvijestivši se od svoga čuđenja. »Nisam mislio da ćete to ikada moći.«
»Da ga cijenim? Ja sam u nj zaljubljen, Basile. To je jedan dio mene samoga. Ja to osjećam.«
»Dobro, čim se osušite, bit ćete firnisirani14, uokvireni i poslani kući. Onda možete učiniti sa sobom što god poželite.« I on pođe kroz sobu i pozvoni da se donese čaj. »Vi ćete, Doriane, zacijelo uzeti čaja? A i vi, Harry? Ili se protivite ovakvim priprostim užicima?«
»Obožavam priproste užitke«, reče Lord Henry. »Ta oni su jedino utočište kompliciranih ljudi. Ali nikako ne ljubim scene, osim onih u glumištu. Kako ste vas dvojica smiješni! Rado bih znao tko je od vas definirao čovjeka kao razumnu životinju. To je bila jedna od najnesmotrenijih definicija što su ikada izrečene. U čovjeka ima mnogo svojstava, ali razuma u njega nema. Uostalom, veselim se što je tako: iako bi mi bilo milije kad se vas dvojica ne biste tako žestoko prepirali oko te slike. Učinili biste mnogo bolje, Basile, kad biste je dali meni. Taj ludi dječak je ionako ne želi, a ja je uistinu želim.«
»Date li je kome drugome nego meni, Basile, onda vam to neću nikada oprostiti!« poviče Dorian Gray; »a ja nikomu ne dopuštam da me naziva ludim dječakom.«
»Vi znate, Doriane, da je slika vaša. Dao sam vam je prije nego što je uopće i postojala.«
»A vi, Mr. Gray, sami znate da ste ponešto lud i da vam ni najmanje ne će biti zazorno ako vas nešto podsjeti na vašu potpunu mladost.«
»Jutros, Lord Henry, moglo mi je mnogo toga biti zazorno.«
»Ah! Jutros! Ta odonda ste živjeli.«
Uto se začuje kucanje na vratima, a sluga uđe, donese pun čajni pladanj i postavi ga na jedan mali japanski stolić. Zaklepeću žlice i
zdjelice, zazuji u rovašenom georgijskom kotliću. Jedan momčić donese dvije kuglaste kineske zdjele. Dorian Gray pođe i natoči čaja. Oba muža prošeću lagano do stolića i pogledaju što je bilo ispod zaklopaca.
»Pođimo večeras u kazalište«, reče Lord Henry. »Negdje će zacijelo nešto biti. Obećao sam da ću večerati kod Whitea15, ali to mi je tek stari prijatelj, pa mu stoga mogu brzojaviti da sam bolestan ili da ne mogu doći jer sam se kasnije drugdje obvezao. Držim da bi to bila sasvim dražesna isprika, u nje je kao neki dah nevinosti«.
»Tako je dosadno odjenuti se u svečano odijelo« šaptao je Hallward. »A kad se odjeneš, tada izgledaš tako grozno.«
»Da«, odgovori šaljivo Lord Henry, »odijelo devetnaestoga stoljeća je gadno. Ono je tako sumorno, čini nas potištenima. Grijeh je gotovo jedini šareni element u modernom životu.«
»Harry, vi zbilja ne biste smjeli takve stvari govoriti pred Dorianom.«
»Pred kojim Dorianom? Pred onim koji nama natače čaja ili pred onim na slici?«
»Ni pred jednim.«
»Htio bih poći s vama u kazalište, Lorde Henry«, reče mladić.
»Onda pođite, a i vi ćete poći, Basile, zar ne?«
»Ja nikako ne mogu. A radije i ne idem. Imam jako mnogo posla.«
»Pa dobro, onda ćemo vi i ja poći sami, Mr. Gray.«
»Silno se veselim.«
Slikar se ugrize za usne i pođe prema slici sa zdjelicom u ruci.
»Ostat ću kod pravoga Doriana«, reče žalosno.
»Je li to pravi Dorian?« reče original portreta, koračajući prema slici. »Zar sam mu doista sličan?«
»Da, vi ste mu doista sasvim slični.«
»Kako je to prekrasno, Basile!«
»Barem u ovaj tren ste mu slični. Ali se slika ne će nikada promijeniti«, uzdisao je Hallward. »To je na stvari.«
»Koliko buke čini svjetina s vjernošću!«, povikne Lord Henry. »A upravo u ljubavi je ona jedno sasvim fiziološko pitanje. Ona ne stoji ni u kakvoj vezi s našom voljom. Mladi bi ljudi bili rado vjerni, a nisu to nikako; starci bi opet rado bili nevjerni, a ne mogu to biti. To je sve što se o tom može reći.«
»Ne idite večeras u kazalište, Doriane«, reče Hallward. »Ostanite ovdje i večerajte sa mnom.«
»Ne mogu, Basile.«
»Zašto?«
»Jer sam obećao Lordu Henry Wottonu da ću poći s njim.«
»Njegovo se mišljenje o vama ne će poboljšati ako budete držali svoja obećanja. On svoja krši svaki dan. Molim vas, ne idite.«
Dorian se smijao i stresao svojom glavom.
»Zaklinjem vas.«
Mladić je krzmao i pogledavao na Lorda Henryja, koji ih je od čajnoga stolića promatrao zadovoljnim smiješkom.
»Moram poći, Basile«, odgovori on.
»Pa dobro«, reče Hallward; i on pođe preko i postavi svoju zdjelicu na stolić. »Već je dosta kasno, a kako se morate još preodjenuti, ne smijete gubiti vrijeme. Zbogom, Harry. Zbogom, Doriane. Dođite i prigledajte opet do mene. Dođite sutra.«
»Pouzdano.«
»Ne ćete li zaboraviti?«
»Ne ću, svakako ne ću«, poviče Dorian.
»A... Harry!«
»Da, Basile?«
»Sjetite se onoga što sam vam rekao jutros kada smo bili u vrtu.«
»Zaboravio sam.«
»Ja vam se povjeravam.«
»Htio bih sam u sebe imati povjerenja«, reče Lord Henry uza smijeh. »Dođite, Mr. Gray, moja su kola na polju i ja vas mogu odbaciti do vašega stana. Zbogom, Basile. To je bilo uistinu vrlo zanimljivo popodne.«
Kad su se vrata iza njih zatvorila, baci se slikar na sofu, a na njegovom se licu ukaže bolna crta.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Oskar Vajld

Počalji od Mustra taj Čet Feb 08, 2018 11:53 am




GLAVA III.

U dvanaest i po sati drugoga dana koračao je Lord Henry Wotton kroz Curzon Street u Albanyu16, kako bi pohodio svoga ujaka Lorda Fermora, koji je bio vedar iako nešto opor, stari neženja koga je svijet nazivao sebičnjakom jer je hranio one ljude koji su ga zabavljali. Njegov je otac bio poslanik u Madridu u ono vrijeme kad je Isabella bila još mlada i kad na Prima17 nije još nitko mislio, ali se je on u jednom hirovitom času ostavio diplomatske službe jer mu nisu bili ponudili poslanstvo u Parizu za koje se osjećao sasvim pozvanim svojim rodom, svojom ravnodušnošću, dobrom engleštinom svojih izvještaja i svojom osobitom strašću za zabavama. I sin, koji je bio privatni tajnik svoga oca, zahvali se zajedno s njim na službi što se u ono vrijeme držalo vrlo bezumnim. A kad ga je nekoliko mjeseci kasnije naslijedio, dade se sasvim ozbiljno na aristokratsko umijeće, da apsolutno ništa ne radi. U gradu je imao dvije velike kuće, ali je on radije stanovao u malenu stanu, jer je to bilo manje bučno, a jeo je ponajviše u svome klubu. Nešto se malo brinuo i oko upravljanja svojim ugljenicima u midlandskim grofovijama, a opravdavao je tu svoju industrijsku ljagu tim, što se jedina korist posjeda jednog ugljenika sastoji u tom da jedan džentlmen može časno ložiti drvima svoju peć. U politici je bio torijevac18, kad bi pak torijevci bili na vladi, nazivao bi ih radikalnim smećem. Bio je heroj za svoga komornika koji ga je nadvikivao, a strašilo za većinu svojih rođaka koje je opet on nadvikivao. Samo Engleska ga je mogla poroditi, a on je sam kazivao da ta zemlja sve više propada. Njegova su načela bila zastarjela, ali se o njegovim predrasudama dalo reći mnogo toga.
Kad je Lord Henry ušao u sobu, nađe svoga ujaka u oporu
lovačkom kaputu, gdje puši smotku i gunđajući čita The Times.
»Ej, Harry«, reče stari džentlmen, »što te tako rano dovodi ovamo? Mislio sam, da vi mladi dandiji19 ne ustajete nikada prije druge ure, a da se nikada prije pete ure ne pokazujete.«
»Čisto obiteljsko nagnuće, uvjeravam vas ujače George. Htio bih vas nešto zamoliti.«
»Zacijelo novaca«, reče Lord Fermor i nakrivi lice. »Pa dobro,
sjedni i pripovijedaj. Vi mladi ljudi dan danas sebi umišljate da je novac sve u svijetu.«
»Da«, mrmljao je Lord Henry, popravljajući zapučak na svom kaputu; »a kad ostare, onda znaju da je tako. Ali ja ne tražim novaca. Novaca trebaju samo oni ljudi, ujače George, koji plaćaju svoje dugove, a ja svojih nikada ne plaćam. Kredit je kapital mlađih sinova, a od toga čovjek prekrasno živi. Osim toga, kupujem uvijek kod Dartmoorovih dobavljača, pa mi ovi nikada ne dosađuju. Došao sam zatražiti jednu obavijest: zacijelo nikakvu koristonosnu obavijest; sasvim beskorisnu obavijest.«
»Dobro, Harry, mogu ti sve kazati, što stoji u jednoj engleskoj Modroj knjizi20, mada ti luđaci dan danas pišu kojekakve gluposti. Dok sam još bio diplomat, bilo je to još mnogo bolje. Ali čujem da je sada za to potreban ispit. Što možemo dakle očekivati? Ispiti su, gospodine moj, od početka do kraja prosti humbug21. Ako je čovjek džentlmen, onda je u njega dosta znanja, nije li džentlmen, onda je za nj sve njegovo znanje bez vrijednosti.«
»Mr. Dorian Gray ne stoji ni u kakvoj vezi s modrim knjigama, ujače George«, reče nehajno Lord Henry.
»Mr. Dorian Gray? Tko je to?« upita Lord Fermor i sažme svoje kitnjaste bijele obrve.
»To bih upravo htio saznati, ujače George. Ili bolje reći, ja znam tko je on. On je unuk pokojnoga Lorda Kelsona. Njegova je majka bila jedna Devereuxova - Lady Margaret Devereux. Htio bih da mi kažete nešto o njegovoj majci. Kakva je ona bila žena? Za koga se udala? Vi ste u ono vrijeme gotovo svakoga poznavali, dakle ste i nju morali poznavati. Ja se sada uvelike zanimam za Mr. Graya. Tek nedavno sam ga upoznao.«
»Kelsonov unuk!« ponavljao je stari džentlmen, »Kelsonov u n u k
!... Ta dakako... njegovu sam majku vrlo dobro poznavao. Ako se ne varam, bio sam joj i kum na krštenju. Margaret Devereux bila je djevojka izvanredne ljepote i zaludjela je sve mlade ljude pobjegavši s jednim ubogim mladićem, nekim nikogovićem, gospodine moj, nekim podređenim časnikom kod pješačke jedne regimente ili kod nečega sličnog. Uistinu. Sjećam se čitavoga toga događaja kao da se jučer dogodio. Ubogi mladić pao je nekoliko mjeseci poslije svadbe u jednom dvoboju u Spaa22. O tome se onda pričala gadna pripovijest.
Govorilo se da je Kelso unajmio kukavna pustolova, nekog surovog Belgijanca, da njegova zeta javno pogrdi, plativši ga za to, gospodine moj, plativši ga za to, a taj nitkov probo je onda svoga čovjeka kao goluba. Stvar budne zabašurena, ali, dakako, Kelso je za neko vrijeme poslije toga morao u klubu svoj kotlet jesti sam. On je svoju kćer doveo opet natrag, kako su mi pripovijedali, ali ona s njim nije nijedne riječi progovorila. Ah, da, bila je to strašna stvar. Djevojka je poslije godinu dana i umrla. Ona je dakle iza sebe ostavila sina? To sam zaboravio. Kakov je to dječak? Ako je svojoj majci nalik, onda mora da je lijep mladić.«
»On je uistinu lijep«, potvrdi Lord Henry. »Nadam se da će doći u čestite ruke«, nastavi starac. »Mora da ga čeka hrpa novca, ako je Kelso učinio za nj ono što mu je bila dužnost. I njegova je majka imala novaca. Od njezina djeda pripade joj čitava Selbyeva imovina. Njezin je djed mrzio Kelsona, držao ga prostim psetom. To je on, uostalom, i bio. Došao je jednom u Madrid kad sam još ja ondje bio. Ja sam se dakako njega radi morao zastidjeti. Kraljica me običavala pitati za onog engleskog plemića koji se uvijek cjenkao s kirijašima. Iz toga se rasplela čitava pripovijest. Mjesec se dana nisam usudio pokazati na dvoru. Nadam se da je sa svojim unukom bolje postupao nego s onim kirijašima.«
»O tome ništa ne znam«, odgovori Lord Henry. »Mislim da je dječakovo stanje sasvim povoljno. Još nije punoljetan. Posjeduje Selby, to znam. To mi je sam rekao. A... njegova je majka bila uistinu lijepa.«
»Margaret Devereux bila je jedno od najljepših bića, Harry, što sam ih ikada vidio. Nisam nikada mogao razumjeti što ju je moglo nagnati da ono učini. Ta ona se mogla udati za svakoga, za koga bi samo bila poželjela. Carlington je za njom mahnitao. Ali ona je dakako bila romantična kao i sve žene u toj obitelji. Muževi su bili pravi ubogari, ali svejedno, žene su bile prekrasne. Carlington je pred njom pao na koljena. To mi je sam kazivao. Ona mu se osmjehivala, a u čitavom Londonu nije bilo djevojke koja u ono vrijeme nije za njim trčala. Uostalom, Harry, kad već govorimo o tim ludim ženidbama, kakva je to bezumnost o kojoj mi govori vaš otac, da će se Dartmoor oženiti jednom Amerikankom? Nisu li engleske djevojke dosta dobre za nj?«
»Sad je u modi ženiti se Amerikankom, ujače George.«
»Za engleske bih se žene proti svima ženama na svijetu okladio, Harry«, reče Lord Fermor i udari šakom o stol.
»Klađenje je osobina Amerikanaca.«
»Oni su postojani, kako sam čuo«, mrmljao je njegov ujak.
»Duge ih zaruke iscrpe, ali zapreke su njihovo pravo polje. Oni ih u letu svladavaju. Ali sumnjam da će Dartmoora poslužiti sreća.«
»Kakova je to obitelj?« gunđao je stari džentlmen. »Ima li je u nje uopće?«
Lord Henry tresao je svojom glavom. »Amerikanke su djevojke dosta oprezne u tome da zataje svoju obitelj, isto kao i engleske žene u tome da zataje svoju prošlost«, reče i ustane da ode.
»Onda naslućujem da su trgovci svinjama.«
»Tomu se nadam, ujače George, u Dartmoorovu interesu. Čuo sam da je u Americi iza politike trgovanje svinjama najunosniji zanat.«
»Je li ljepušna?«
»Ponaša se tako kao da je lijepa. Tako čini većina američkih žena.
To je tajna njihove dražesti.«
»Zašto te Amerikanke ne mogu ostati u svojoj zemlji? Ta one uvijek govore da je ondje ženski raj.«
»To i jest. A to je i razlog da one poput Eve tako uporno nastoje da iz njega izađu«, reče Lord Henry. »Zbogom, ujače George. Ako još ostanem, zakasnit ću na ručak. Zahvaljujem vam za obavijest koju sam zatražio. Uvijek nastojim saznati što više o svojim novim prijateljima, a što manje o svojim starim.«
»Kuda idete na ručak, Harry?«
»Tetki Agathi. Pozvao sam sebe samoga i Mr. Graya. On je njen najnoviji protégé23.«
»Hm! Harry, recite tetki Agathi neka me nikada više ne muči sa svojim dobrotvornim molbama. Zasitio sam ih se. Ta dobra žena misli da nemam nikakvog drugog posla nego pisati čekove za njezine glupe igrarije.«
»Dobro, ujače George. Kazat ću joj, ali to ne će imati nikakvog uspjeha. Ljudi filantropi gube svaki osjećaj za humanost. To je njihovo najizrazitije svojstvo.«
Stari džentlmen promrmlja kao u znak priznanja i zazvoni da bi dozvao svoga slugu.
Lord Henry prolazio je niskim arkadama u Burlington Street, upravljajući onda svoje korake prema Berkeley Square.
To je dakle bila povijest Dorianova podrijetla. Kako god mu je nezgrapno bila ispripovijedana, ipak ga je bila potresla svojom sugestijom neke čudne, upravo moderne romantike. Lijepa žena koja je za volju jedne mahnite strasti stavila sve na kocku. Nekoliko strasnih i sretnih tjedana naglo prekinutih jednim gadnim, zlobnim zločinom. Mjeseci šutljive smrtne borbe, a onda bolni porođaj djeteta. Majka smrću pokošena, a dječak predan osami i tiraniji stara i nemila čovjeka. Da, iza svake uistinu izvanredne stvari krije se neka zanimljiva pozadina. Ona je toga mladića još više izdvajala, činila ga savršenijim nego što je i bio. A kako je dražestan bio prošle večeri kod večere kad mu je u klubu sjedio sučelice sa svojim začuđenim očima i sa svojim, od neke bojažljive radosti, rastvorenim usnicama i kad su crveni zasloni svjetiljke probuđeno čudo njegova lica optočili rujnijim žarom. Razgovor s njim bio je sličan guđenju na prekrasnoj violini. On je odvraćao svakom potezu, svakom drhtaju svijeće... Neki je strašan dojam bio u izvršavanju utjecaja. Nijedna druga djelatnost nije tome nalikovala. Svoju dušu uliti u jednu dražesnu formu i dati da ondje za tren zastane; svoje vlastite intelektualne nazore čuti gdje se opet povraćaju kao od jeke, obogaćeni glazbom strasti i mladosti; svojim vlastitim temperamentom uroniti u jedan tuđi, kao da je najnježnija tekućina ili neobičan kakav miloduh: u tome je bila prava slast, možda najveća slast što nam je preostala u ovo naše usko, omeđeno i vulgarno doba, u jedno doba koje je tako grubo tjelesno u svojim nasladama, a tako sasvim običajno u svojim požudama... Taj mladi čovjek što ga je nekim čudnim slučajem upoznao u Basilovu ateljeu, bio je izvanredan tip. U njega je bilo dražesti, bijele čistoće, mladenaštva i ljepote, kakovu su nam je sačuvali samo stari grčki mramorni kipovi. Iz njega se mogao stvoriti i titan i igračka. Kolike li žalosti, što je takovoj ljepoti suđeno da uvene!... A Basil? Koliko je i on bio zanimljiv za psihologa! Ova sasvim nova umjetnička manira, onaj sasvim svježi način u promatranju života, što mu je tako čudno bio sugeriran sasvim izvanjskom prisutnošću jednoga čovjeka koji svega toga nije bio ni svjestan, čovjeka koji mu je bio šutljivim duhom, što prebiva u tmurnom prigorju, te nevidljiv izlazi u otvoreno polje koji se iznenada ukaže kao Drijada24, neustrašiv, jer se u onoj duši koja je za
njim čeznula probudila ona divotna vizija koja jedina raskriva izvanredne stvari; jednostavne crte i oblici u stvarima bivaju onda uistinu plemenitijima i poprimaju onda neku simboličku vrijednost, kao da su sami tek sjena drugih i savršenijih, kojima služe tek kao oznake. Kako je sve to bilo čudno! On se sjećao da u povijesti ima nešto nalik tomu. Je li to bio Platon, taj misaoni umjetnik koji je to prvi ovako analizirao? Nije li to bio Buonarotti koji je to uklesao u šareni mramor jednoga sonetnoga vijenca? Ali u našem vijeku bilo je to nešto vrlo rijetko... Da, pokušat će Dorianu Grayu biti ono što je taj mladić, ne znajući ni sam za to, bio slikaru koji je stvorio tako prekrasnu sliku. Pokušat će zavladati njime, ta on je to djelomično već i učinio. Nastojat će da prekrasni ovaj duh učini svojim. U ovome sinu Ljubavi i Smrti bilo je nešto privlačno.
Najednom zastane i pogleda uvis na kuće. Opazi da je već prošao

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Oskar Vajld

Počalji od Mustra taj Čet Feb 08, 2018 11:54 am




kuću svoje tetke i vrati se natrag, smijući se sam sebi. Kad je ušao u ono tmurno predvorje, reče mu sluga da su gospoda već kod ručka. Preda jednom slugi svoj šešir i svoj štap i uđe u blagovaonicu.
»Kasno, po običaju, Harry«, reče njegova tetka, klanjajući glavu prema njemu.
Nađe laku ispriku i sjedne kraj nje na praznu stolicu, gledajući uokolo da vidi tko je još prisutan. Dorian ga plaho pozdravi s kraja stola, a od veselja se njegovi obrazi zarumene. Sučelice mu je sjedila vojvotkinja Harley, gospođa začudo krasna značaja i živa temperamenta, koju su svi njeni znanci voljeli. U nje su bile one tako uzvišene arhitektonske proporcije što ih suvremeni povjesničari kod žena koje nisu vojvotkinje, nazivaju ugojenošću. Uz nju s desna sjedio je Sir Thomas Burdon, radikalan član parlamenta koji je u javnom životu slijedio vođu svoje stranke, a u privatnom najbolje kuhače, koji je u suglasju s jednim mudrim i općenito priznatim načelom, s torijevcima večerao, a s liberalcima mislio. Njoj nalijevo sjedio je Mr. Erskine of Treadley, stari gentleman izrazita šarma i kulture, ali je u njega bila zla navika šutnje, jer je, kako je jednom objašnjavao Lady Agathi, sve ono što je imao reći, rekao do svoje tridesete godine. Njegova je susjeda bila Mrs. Vandeleur, jedna od najstarijih tetkinih prijateljica, među ženama savršena svetica, ali tako strašno nemarno odjevena da je podsjećala na loše uvezan molitvenik. Na svu je njegovu sreću njoj s druge strane sjedio Lord Faudel, veoma
inteligentan mediokritet srednje dobi, tako ćelav kao kakav ministerijalni izvještaj u Donjem domu. S njim je ona razgovarala onim tako intenzivno ozbiljnim načinom, koji je ona neoprostiva pogrješka u koju upadaju uistinu dobri ljudi i koje se nijedan od njih nikada ne će riješiti.
»Govorimo o ubogom Dartmooru, Lorde Henry«, reče vojvotkinja s druge strane stola i kimne mu ljubazno glavom. »Mislite li da će se zbilja oženiti onom dražesnom mladom djevojkom?«
»Mislim da je ona čvrsto odlučila učiniti mu tu ponudu, vojvotkinjo.«
»Kako strašno!« poviče Lady Agatha. »To bi se uistinu moralo spriječiti.«
»Čuo sam iz izvrsna vrela da joj otac vodi američku trgovinu mješovitom robom«, reče Sir Thomas Burden uz neku uzvišenu kretnju.
»Moj je ujak, Sir Thomas, naslutio da je to trgovina svinjama.«
»Trgovina mješovitom robom! Što su te američke trgovine mješovitom robom?« upita vojvotkinja, dižući od čuđenja svoje duge ruke da istakne svoje riječi.
»Američki romani«, odgovori Lord Henry, služeći se prepelicom. Vojvotkinja se zapanji.
»Ne slušajte ga, draga moja«, šapne Lady Agatha. »On nikada ne misli ono što kaže.«
»Kad je Amerika otkrivena«, reče radikalac i član parlamenta i nabroji nekoliko dosadnih činjenica. Kao svi ljudi koji žele da neki predmet sasvim iscrpe, iscrpi i on strpljivost svojih slušatelja. Vojvotkinja uzdahne i izvrši svoju vlast prekidanja. »Htjela bih da sve to nije nikada ni otkriveno!« poviče ona. »Uistinu, naše djevojke dan danas nemaju više nikakva izgleda. To nikako nije pravedno.«
»Možda uza sve to Amerika uopće još nije otkrivena« reče Mr.
Erskine; »ja bih radije kazao da je samo nađena«.
»Oh! Ali ja sam vidjela primjerke njezinih stanovnica«, odgovori nesigurno vojvotkinja. »Moram priznati da ih je većina izrazito lijepa. A osim toga se dobro odijevaju. Sva svoja odijela dobivaju iz Pariza. Htjela bih da i ja to mogu učiniti.«
»Kažu ljudi da dobri Amerikanci iza svoje smrti idu u Pariz«, dodao je Sir Thomas koji je imao veliku zalihu otrcanih šala.
»Zbilja! A kuda idu zli Amerikanci kad umru?« upita vojvotkinja.
»U Ameriku«, promrmlja Lord Henry.
Sir Thomas namršti čelo. »Bojim se da vaš nećak ima mnogo predrasuda prema toj zemlji«, reče Lady Agatha. »Ja sam je svu proputovao u željezničkim kolima koja su mi prepustili direktori. Oni su u takvim stvarima izrazito ljubazni. Uvjeravam vas da je to bilo vrlo poučno putovanje.«
»Ali moramo li mi zbilja vidjeti Chicago da naš odgoj bude potpun?« upita nujno Mr. Erskine. »Osjećam da nisam dorastao takvu putu.«
»Sir Thomas mahne rukom. »Mr. Erskine of Treadley ima svijet u svojim knjigama. Mi, praktični ljudi, volimo stvari vidjeti, a ne o njima čitati. Amerikanci su izrazito zanimljiv narod. Oni su potpuno razboriti. Mislim da je to njihova najizrazitija osobina. Da, Mr. Erskine, oni su potpuno razboriti. Uvjeravam vas da kod Amerikanaca nema besmisla.«
»Kako strašno!« reče Lord Henry. »Mogu podnijeti brutalnu snagu, ali brutalan razbor mi se gadi. Njegova je uporaba nekako nepristojna. Razbor je toliko manje nego duh.«
»Ne razumijem vas«, reče Sir Thomas i porumeni.
»Ja vas razumijem, Lord Henry«, mrmljao je Mr. Erskine uza smijeh.
»Paradoksi su sami po sebi veoma lijepi i dobri...«, odvrati baronet25.
»Je li to bio paradoks?« upita Mr. Erskine. »Nisam ga tako shvatio. Možda je ipak bio. Da, put paradoksa je put istine. Da istinu spoznajemo, moramo je pretjeranu vidjeti. Bivaju li istine akrobatima, onda ih možemo rasuditi.«
»O bože!« reče Lady Agatha, »kako vi muževi raspravljate! Uvjerena sam da ne razumijem ni jedne riječi što ste je rekli. Oh! Harry, na vas se opet veoma ljutim. Zašto nastojite odvratiti našega miloga Mr. Doriana Graya da ne dolazi u East End? Uvjeravam vas da bi on ondje za nas bio od neprocjenjive vrijednosti. Ljudi bi ljubili njegovu glazbu.«
»Meni je milije da on svira za me«, odvrati Lord Henry uza smijeh, pogleda niz stol i uhvati kao za odgovor jedan žarki pogled.
»Ali oni u Whitechapelu tako su nesretni«, nastavi Lady Agatha.
»Mogu suosjećati sa svim mogućim stvarima, samo s bolovima ne suosjećam«, reče Lord Henry i sažme ramenima. »Za nje ne osjećam nikakva suosjećanja. Bolovi su tako ružni, tako strašni, tako teški. U modernoj simpatiji prema patnji ima nešto tako strašno bolesno. Trebali bismo suosjećati s bojama, s ljepotom, s životnim veseljem. Čim manje govorimo o tamnim stranama života, tim bolje.«
»A ipak, East End je veoma važan problem«, reče Sir Thomas, ozbiljno tresući glavom.
»Dakako«, odgovori mladi Lord. »To je problem ropstva, a mi ga nastojimo riješiti tako da amiziramo robove.«
Političar ga oštro pogleda. »A koju promjenu biste onda vi predložili?« upita on.
Lord Henry se nasmije. »Ja uopće ne želim da se u Engleskoj mijenja išta drugo osim vremena«, odgovori on. »Zadovoljavam se nekom filozofijskom kontemplacijom. Ali budući da je devetnaesto stoljeće bankrotiralo radi prekomjerne uporabe svoje simpatije, predložio bih da se opet utečemo znanosti, ne bi li ona sve to opet uredila. Osjećaji nas vode na stranputice, a u znanosti nema osjećaja.«
»Ali mi nosimo tešku odgovornost«, usudi se plašljivo dodati Mrs.
Vandeleur.
»Snažnu i tešku odgovornost«, odgovori Lady Agatha.
Lord Henry pogleda na Mr. Erskina. »Ljudstvo sebe shvaća previše ozbiljno. To je istočni grijeh svijeta. Da su se spiljski ljudi mogli smijati, svjetska bi povijest bila sasvim drugačija.«
»Vi me uistinu sasvim tješite«, cvrkutala je vojvotkinja. »Uvijek sam osjećala neku krivnju kadgod bih pohodila vašu milu tetku, jer se nimalo ne zanimam za sve ono što se zbiva u East Endu. Ubuduće ću joj moći pogledati u lice bez da porumenim.«
»Baš vam lijepo pristaje kad se zarumenite, vojvotkinjo«, opazi Lord Henry.
»Samo onda kad smo mladi«, odgovori ona. »Kad se stara žena kao ja zarumeni, onda je to veoma zao znak. Ah, Lorde Henry, željela bih da mi kažete način kako da opet postanem mlada.«
On je jedan tren razmišljao. »Biste li se, vojvotkinjo, mogli sjetiti kakve velike pogrješke što ste je počinili za svoje rane mladosti?« upita on, promatrajući je uporno preko stola.
»Bit će ih, bojim se, i previše.« uzvrati ona.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Oskar Vajld

Počalji od Mustra taj Čet Feb 08, 2018 11:55 am




»Onda ih činite opet sve iznova«, reče on ozbiljno. »Da steknemo opet svoju mladost, trebamo samo ponavljati svoje budalaštine.«
»Prekrasna teorija!« usklikne ona. »Moram je iskušati.«
»Pogibeljna teorija!« izusti Sir Thomas kroz svoje suhonjave usnice. Lady Agatha stresala je svojom glavom, ali ipak nije mogla a da se ne amizira. Mr. Erskine je prisluškivao.
»Da«, nastavi on, »to je jedna od velikih životnih tajni. U naše doba najviše ljudi umire od neke vrsti puzava, zdrava razuma prekasno uviđajući da su jedino za što se nikada nismo pokajali, naši grijesi«.
Uokolo stola svi su se smijali.
On se tom dosjetkom poigravao i postajao je obijestan; on ju je bacao u zrak i mijenjao ju je; dao je da se izmakne i hvatao bi je opet; u svojoj ju je mašti pustio da bliješti i podavao joj paradokse kao krila za letenje. Kad je nastavio, uzdigne se ta pohvala ludosti do nekog filozofskog sustava, a filozofija se sama pomladi, i odjevena, mogao bi pomisliti, svojom vinom umrljanom odjećom i ovjenčana bršljanom zapleše poput Bakantkinje26 brežuljcima života, rugajući se Silenu27 što je trijezan. Činjenice su ispred nje bježale kao uplašena šumska bića. Njezine su bijele noge gazile po ogromnu tijesku, uz koji je sjedio mudri Omar28, sve dok bi u valovima rujne bujice uokolo njenih nagih udova nabujao uzavreli grožđani sok ili bi u rumenoj pjeni kapao niz crne, vlažne i kose strane badnja. To je bila jedna sasvim izvanredna improvizacija. Osjećao je da su oči Doriana Graya upravljene na nj, a spoznaja da je među njegovim slušateljima jedan čiji je temperament on nastojao očarati, ta spoznaja kao da je njegovoj duhovitosti podavala oštrinu, a njegovoj imaginaciji boju. Bio je sjajan, fantastičan, razuzdan. On je svoje slušatelje tako opčinio, da su kao iz svoga bića izašli i da su uza smijeh slijedili glas njegove frule. Dorian Gray nije skretao svoga pogleda s njega i sjedio je kao pod dojmom nekoga čara, dok je smiješak za smiješkom treperio na njegovim usnicama, a čuđenje u njegovim tamnim očima bivalo sve dublje. Naposljetku, odjevena odijelom sadašnjosti, stupi u sobu Zbilja u osobi lakeja, koji je javljao vojvotkinji da je čekaju njena kola. Ona skrši ruke u porugljivoj zdvojnosti. »Kako neugodno!« poviče ona. »Moram poći. Trebam ići u klub po svoga muža i odvesti se s njim u neku glupu skupštinu u Willis's Rooms29, gdje će on predsjedati. Ako zakasnim, zacijelo će bjesnjeti, a u ovom šeširu ne bih mogla podnijeti nikakve
scene. Previše je nježan. Oštra bi ga riječ mogla uništiti. Ne, moram poći, draga Agatha. Zbogom, Lorde Henry, vi ste naskroz dražestan i strašno demoralizatoran. Uistinu ne bih znala što da kažem o vašim nazorima. Morate jedne večeri doći da s nama večerate. Utorak? Jeste li slobodni u utorak?«
»Za vas, vojvotkinjo, odrekao bih se svakoga«, reče Lord Henry i nakloni se.
»Ah, to je vrlo lijepo i vrlo nepravedno od vas«, reče ona; »ne zaboravite dakle doći«; i ona prošušti iz sobe, a otprate je Lady Agatha i druge gospođe.
Kad je Lord Henry opet sjeo, pođe Mr. Erskine uokolo, povuče jednu stolicu bliže do njega i stavi ruku na njegovo rame.
»Vi govorite bolje nego mnoge knjige«, reče on; »zašto ne napišete koju?«
»Odveć rado čitam knjige, Mr. Erskine, a da bih mogao koju napisati. Htio bih doduše napisati jednu novelu, da, jednu novelu, koja bi bila tako krasna kao perzijski sag, a isto tako neistinita. Ali u Engleskoj literarna publika ne mari za drugo nego za novine, udžbenike i enciklopedije. Od svih naroda na svijetu ima u Engleza najmanje smisla za ljepotu u književnosti.«
»Bojim se da imate pravo«, odgovori Mr. Erskine. »I sâm sam imao literarnih ambicija, ali davno je već tome što sam ih napustio. A sada, mili moj mladi prijatelju, ako mi dopustite da vas tako nazivam, smijem li vas sada zapitati je li sve ono što ste nam prije kod ručka kazivali uistinu vaše mišljenje?«
»Sasvim sam zaboravio što sam rekao«, nasmiješi se Lord Henry.
»Je li to bilo uistinu tako zlo?«
»Vrlo zlo, zacijelo. Držim vas izvanredno pogibeljnim, a ako vašu dobru vojvotkinju zadesi bilo kakva nesreća, odgovarat ćete za to u prvom redu vi. Ali ja bih htio s vama porazgovarati o životu. Naraštaj u kojemu sam ja rođen vrlo je dosadan. Onoga dana kad se zasitite Londona, dođite samo u Treadley i razložite mi uz čašu divnog burgundca, kojega kod mene na sreću ima u izobilju, svoju filozofiju uživanja.«
»Bit će mi vrlo drago. Pohod u Treadley velika je čast. Tamo je savršen domaćin i savršena biblioteka.«
»Vi ćete ju dopuniti«, odgovori stari džentlmen uz uljudni poklon.
»A sada se moramo oprostiti s vašom izvrsnom tetkom. Moram poći u Athenaeum30. To je doba kad ondje svi spavamo.«
»Vi svi, Mr. Erskine?«
»Četrdesetorica nas u četrdeset naslonjača. Vježbam se za jednu Englesku Akademiju Znanosti.«
Lord Henry se nasmije i ustane. »Ja idem u Park31« reče on.
Kad je prolazio kroz vrata, dotakne se Dorian Gray njegove ruke.
»Dajte da pođem s vama!«, promrmlja on.
»Ali ja sam mislio da ste obećali Basilu Hallwardu da ćete poći do njega«, odgovori Lord Henry.
»Htio bih radije poći s vama; da, ja osjećam da moram poći s vama. Dajte da pođem. I obećat ćete mi, je li, da ćete mi čitavo vrijeme pripovijedati? Nitko ne govori tako divno kao vi.«
»Ah! Za danas sam zbilja dosta govorio«, reče Lord Henry uza smijeh. »Sve što bih sada htio jest, gledati život. Ako poželite, možete poći sa mnom i zajedno sa mnom gledati.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Oskar Vajld

Počalji od Mustra taj Čet Feb 08, 2018 11:56 am





GLAVA IV.

Jednoga popodneva, mjesec dana kasnije, ležao je Dorian Gray u raskošnu naslonjaču, u maloj knjižnici Lorda Henryja, u njegovoj kući u Mayfairu32. To je bio u svojoj vrsti dražestan prostor sa svojim visokim panelima od zeleno prokvašene hrastovine, sa svojim kao skorup žućkastim nakićem i stropom sa izbočenim sadrenim reljefima, sa svojim kao opeka rudim sagom od pusta, posutim svilenim, dugoresatim perzijskim ćilimima. Na malešnu stolčiću od atlasnog drveta stajala je jedna Clodionova33 statua, a uz nju ležao je jedan primjerak knjige Le Cent Nouvelles34, koji je Clovis Eve35 uvezao za Margaretu Valois36, a bio je posut zlatnim tratorima, koje je kraljica bila izabrala svojim znamenjem. Na oplati kamina bilo je poredano nekoliko velikih modrih kineskih sudova i papagajskih tulipana, a kroz maljušna olovom optočena stakalca strujilo je poput kajsije žuto svjetlo jednog londonskog ljetnog dana.
Lord Henry se još nije bio vratio. On bi iz principa kasno dolazio
jer je njegov princip bio da točnost otima vrijeme. Tako se na licu mladićevu ogledala neka dosada, kad je nemirnim prstima listao brižno ilustriranim izdanjem Manon Lescaut37, što ga je bio našao među knjigama na jednom pretincu. Mučilo ga je određeno monotono kucanje jedne ure u stilu Louis-Quatorze38. Jedanput ili dvaput htio je već otići.
Naposljetku začuje vani korak, a vrata se otvore. »Kako kasno dolazite, Harry!« promrmlja on.
»Žalim što to nije Harry, Mr. Gray«, odgovori oštar glas.
On brzo pogleda uokolo i skoči na noge. »Molim da mi oprostite.
Mislio sam...«
»Mislili ste da je to moj muž. A to je tek njegova žena. Dopustite da vam se sama predstavim. Vrlo vas dobro poznajem s vaših fotografija. Mislim da ih moj muž ima bar već sedamnaest.«
»Sedamnaest ih nije, Lady Henry?«
»Pa dobro, onda osamnaest. A onda vas nedavno navečer vidjeh s njim u Operi.« Dok je govorila smijala se nervozno i promatrala ga svojim nejasnim, modrikastim očima. Bila je ona čudna žena, a njezina
je odjeća bila svagda takva, kao da je u ludilu bila nacrtana, a za oluje obučena. Bila je obično u koga zaljubljena, a kako njezinu strast nije nikada nitko uzvraćao, sačuvala je ona sebi sve svoje iluzije. Naprezala se da joj pojava bude slikovita, ali joj je polazilo za rukom tek to da bude neuredna. Ime joj je bilo Victoria, a bila je u nje strast da ide u crkvu.
»To je bilo, mislim, u Lohengrinu39, Lady Henry?«
»Da, to je bio mili Lohengrin. Wagnerovu glazbu volim više nego svaku drugu. Ona je tako bučna, da mogu čitavo vrijeme razgovarati, a da nitko drugi ne čuje ni riječi od onoga što govorim. To je velika tečevina, nije li to i vaše mišljenje, Mr. Gray?«
S njenih se tankih usana otkine opet onaj nervozni kratki smijeh, a njezini se prsti počnu igrati jednim dugim nožem od želvine kore.
Dorian se smiješio tresući glavom.
»Žalim što ja tako ne mislim, Lady Henry. Nikada ne govorim dok slušam glazbu, ili bar dok slušam dobru glazbu. Slušamo li lošu glazbu, onda nam je dužnost da je razgovorom nadglasamo.«
»Ah! to je jedan od Harryjevih nazora, nije li tako, Mr. Gray? Harryjeve nazore saznajem uvijek tek od njegovih prijatelja. To je jedini način kako ih uopće saznajem. Ali ne smijete misliti da ja dobru glazbu ne ljubim. Ja je obožavam, ali ja je se bojim. Ona me čini previše romantičnom. Pijaniste sam naprosto obožavala, kadikad po dvojicu u isto vrijeme, kako mi to Harry kazuje. Ne znam kakav je to čar u njima. Možda je to radi toga što su tuđinci. Ta to su oni svi, nije li tako? Čak i oni koji su rođeni u Engleskoj, postaju poslije nekog vremena tuđincima, nije li tako? To je od njih vrlo umno, a ujedno je to i kao neki poklon umjetnosti. Ona ih čini kozmopolitima, nije li tako? Niste bili još ni na jednoj od mojih zabava, ili možda ipak, Mr. Gray? Morate doći. Orhideja sebi doduše ne mogu nabaviti, ali zato ne štedim troškova kod nabavljanja tuđinaca. Oni čitavom okolišu daju nešto slikovito. Ali evo Harryja! Harry, došla sam ovamo da vas potražim i da nešto zapitam, zaboravila sam već što je to bilo, i našla sam ovdje Mr. Graya. Čavrljali smo vrlo dražesno o glazbi. Naše su misli gotovo sasvim iste. Ne mislim da su naše misli sasvim protivne. Ali on je bio zaista predražestan. Veoma se radujem što sam ga srela.«
»Ta to je dražesno, moje milje, zaista dražesno«, reče Lord Henry
dižući svoje tamne zaobljene vjeđe i gledajući njih dvoje uza
zadovoljni smiješak. »Žalim što sam zakasnio, Doriane. Pošao sam u Wardour Street40 pogledati komad staroga brokata, a morao sam se nekoliko sati oko njega cjenkati. Dan danas ljudi znadu svakoj stvari cijenu, ali vrijednosti nijednoj.«
»Žalim što moram poći«, reče Lady Henry, prekidajući nepriličnu šutnju svojim neumjesnim, nenadanim smijehom. »Obećala sam da ću se izvesti s vojvotkinjom. Zbogom, Mr. Gray. Zbogom, Harry. Vi zacijelo ne ćete večerati kod kuće? Ni ja. Možda ću vas vidjeti kod Lady Thornbury.«
»Po svoj prilici, mila moja«, reče Lord Henry, zatvarajući iza nje vrata, kad se ona poput rajske ptice što je čitave noći bila napolju na kiši izlepršala iz odaje, ostavljajući za sobom laki zadah bademova cvijeta. Onda zapali cigaretu i baci se na sofu.
»Ne ženite se nikada žutokosom ženom, Doriane«, reče on nakon što je otpuhnuo nekoliko dimova.
»Zašto ne, Harry?«
»Jer su tako sentimentalne.«
»Ali ja volim sentimentalne ljude.«
»Ne ženite se uopće nikada, Doriane. Muževi se žene jer su iznemogli, žene se udaju jer su radoznale; i jedni i drugi se otrijezne.«
»Ne mislim da bih se ja mogao ženiti, Harry. Ja sam za to previše zaljubljen. To je jedan od vaših aforizama. Presađujem ga u praksu, kao što činim sa svim onim što mi vi kazujete.«
»U koga ste zaljubljeni?« upita Lord Henry poslije nekog vremena.
»U jednu glumicu«, reče zarumenivši se Dorian Gray.
Lord Henry sažme ramenima, »To je vrlo svakidašnji d é b u t .41«
»Harry, Vi ne biste tako govorili, kad biste je vidjeli.«
»Tko je ona?«
»Njeno je ime Sibyl Vane.«
»Nisam nikada o njoj čuo.«
»Nitko nije o njoj štogod čuo. Ali jednom će ljudi saznati za nju.
Ona je genij.«
»Mili moj dječače, žena ne može biti genij. Žene su dekorativan spol. One nemaju nikada ništa za kazati, a ipak to kazuju dražesno. Žene predstavljaju pobjedu materije nad duhom, isto tako kao što muževi predstavljaju pobjedu duha nad moralom.«
»Harry, ta kako možete tako?«
»Mili moj Doriane, sušta je to istina. Upravo analiziram ženu sadašnjosti, pa stoga to moram znati. Taj predmet nije već tako zamršen kao što sam u početku mislio. Naposljetku nalazim da imaju samo dvije vrste žena, čiste i naličene. Čiste su žene uistinu korisne. Ako želite steći sveopće poštovanje, trebate samo jednu od njih povesti do stola. Druge su pak žene zbilja čarobne. Ali uza sve to upadaju u jednu pogrješku. One se liče da bi se pomladile. Naravno da su se i naše bake ličile, ali tek od nastojanja da duhovitije čavrljaju. Rouge i esprit42 idu usporedo. Ali sada je sve to iščezlo. Sve dok je jedna žena podobna da izgleda za deset godina mlađa od svoje vlastite kćeri, sve dok je ona sasvim zadovoljna. Ali što se konverzacije tiče, to u čitavom Londonu nema pet žena s kojima bi se bilo vrijedno porazgovarati, a dvije od ovih ne možete povesti u pošteno društvo. Bilo kako, pripovijedajte mi o svome geniju. Kako je dugo već poznajete?«
»Ah! Harry, vaši me nazori prestravljuju.«
»Ne marite za to. Kako je dugo već poznajete?«
»Tri tjedna po prilici.«
»A gdje ste se s njome susreli?«
»Pripovijedat ću vam Harry, ali ne smijete biti prema njoj bezosjećajni. Uostalom, to se uopće ne bi bilo nikada ni dogodilo, da se nisam s vama susreo. Vi ste u meni pobudili neku divlju požudu za time da upoznajem sve strane života. Još mnogo dana iza kako sam vas susreo, činilo se kao nešto kljuca u mojim žilama. Kad sam se potucao po Parku, ili kad sam vrljao po Piccadillyu43, gledao sam svakom prolazniku u lice, razmišljajući nekom ludom radoznalošću kakav život on provodi. Neki su me od njih zanijeli. Drugi su me opet ispunjali grozom. U zraku kao da je bio neki sasvim izvanredni otrov. U meni je bila neka strast za senzacijama... Jedne večeri, dakle, oko sedme ure, odlučih poći u potragu za jednim doživljajem. Osjećao sam da taj naš sivi, grdosni London, sa svojim mirijadama44 ljudi, sa svojim gadnim grešnicima i sa svojim sjajnim grijesima, kako ste mi vi jednom rekli, mora imati za mene nešto u pripravi. Zamišljao sam sebi tisuću stvari. Već je sama opasnost budila u meni neki osjećaj slasti. Sjećao sam se onoga što ste mi one divne večeri kazivali, kad smo prvi put zajedno večerali, da je prava tajna života u traženju ljepote. Ne znam što sam iščekivao, ali ja krenem i pođem prema zapadu,
izgubivši ubrzo svoj put u labirintu čađavih ulica i tamnih, golih trgova. Oko sedme i po ure prolazio sam ispred jednog sasvim smiješno malenog glumišta s velikim, drhtavim plinskim plamenovima i sa šarenim glumišnim oglasima. Na ulazu stajaše ružan Žid u najčudnijem kaputu što ga igda u svom životu vidjeh, pušeći prostu smotku. U njega su bili masni uvojci, a ogroman dragulj blještao je u sredini njegove uprljane košulje. »Želite li ložu, mylord?« reče kad me ugleda i skine svoj šešir na način neke prepokorne uslužnosti. Bilo je na njemu nešto, Harry, što me amiziralo. Ta bio je takova grdosija. Ismjehivat ćete mi se, znam, ali ja sam uistinu ušao i platio čitavu gvineju za jednu ložu u proštenju. I danas još ne mogu sebi protumačiti zašto sam to učinio; a ipak, da to nisam učinio, mili moj Harry, da to nisam učinio, zacijelo bih bio minuo najveći roman svoga života. Vidim da se smijete. To nije lijepo od vas!«
»Ne smijem se, Doriane; barem se vama ne smijem. Ali vi ne biste
smjeli govoriti o najvećem romanu svoga života. Bit ćete dovijeka ljubljeni, a sami ćete ljubiti tu ljubav. L a g r a n d e p a s s i o n 45 je privilegij onih ljudi koji nemaju nikakva posla. To je jedina korist što je zemlja imao od besposlenih staleža. Ne plašite se. Čekaju vas sasvim izvanredne stvari. To je tek početak.«
»Smatrate li da je moja narav tako plitka?« upita ljutito Dorian Gray.
»Ne smatram da je vaša narav tako duboka.«
»Kako to mislite?«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Oskar Vajld

Počalji od Mustra taj Čet Feb 08, 2018 11:56 am



»Dragi moj dječače, ljudi koji samo jedanput u svome životu ljube, zacijelo su plitki ljudi. Što oni nazivaju čestitošću i vjerom, to ja nazivam ili tupošću navike ili nestašicom tvorne snage. Vjernost je u osjetilnom životu ono, što postojanost u intelektualnom - naprosto priznavanje jednoga neuspjeha. Vjernost! Moram to jednom analizirati. U tome ima strasti za posjedom. Ima u tome još i mnogo toga što bismo mi odbacili kad se ne bismo bojali da bi to drugi ljudi mogli opet dići. Ali ne ću vas prekidati. Nastavite svoju pripovijest.«
»Dobro, sjedio sam dakle u gadnoj maloj privatnoj loži, a u oči mi je buljila prosta glumišna zavjesa. Iza svoga zastora pogledavao sam i promatrao kuću. Bilo je to neko blistavo šarenilo, puno Kupidona46 i rogova izobilja, slično građanskoj svadbenoj gibanici. Galerija i parket bili su sasvim puni, ali dva reda uprljanih loža bila sasvim prazna i
zacijelo nije ni žive duše bilo na onom mjestu što ga nazivaju prvim katom. Žene su prolazile s narančama i đumbir-vinom, a svi su prisutni kominjali orahe.«
»To je zacijelo bilo sasvim onako kao u lovorikove dane britanske drame.«
»Sasvim onako, pomislio bih ja, i zbilja nesnošljivo. Već sam razmišljao što da počnem, kad opazim glumišni oglas. Što mislite, Harry, kakva je to bila gluma?«
»Možda Dječak idiot ili Nijem ali nevin?47 Mislim da su naši očevi ljubili glumu takve vrste. Što dulje živim, Doriane, tim gorče osjećam da sve ono što je za naše očeve bilo dosta dobro, nije više dosta dobro za nas. U umjetnosti kao i u politici l e s g r a n d - p è r e s o n t t o u j o u r s t o r t 48«
»Ta je gluma bila dosta dobra za nas, Harry. Bio je to Romeo i Julija. Moram priznati da sam se nešto zgrozio od pomisli da ću gledati gdje će igrati Shakespearea u tako jadnoj spilji. A ipak sam osjećao neku radoznalost. Na svaki sam način htio dočekati prvi čin. Orkestar je bio grozan, upravljan od nekog mladog Žida, koji je sjedio pred rasklimanim klavirom. To me umalo ne izagna van, ali najednom se zastor digne, a gluma počne. Romeo je bio nešto spor stariji gospodin pocrnjelih vjeđa, hrapava tragedskog glasa i figure nalik bačvi. Mercutio je bio gotovo isto tako loš. Glumio ga je neki komik koji je uplitao svojih dosjetaka jer mu je galerija bila sklona. Obojica su bili tako groteskni kao scena sama, a ta je bila kao neko sklonište jednog težaka. Ali Julija! Harry, zamislite sebi djevojku jedva od nekih sedamnaest godina, mala cvjetna lica, uzane grčke glave, okružene bujicom tamnosmeđe kose, očiju koje su bile kao ljubičaste česme strasti, usana poput ružinih latica. To je najnježnije biće što sam ga ikada u životu vidio. Vi ste mi jednom rekli da vas čežnja ne dira, ali da vam od ljepote, čiste ljepote, mogu na oči navrijeti suze. Velim vam, Harry, jedva što sam tu djevojku ugledao, padne pred mojim očima magla od suza. A njen glas - još nikada nisam čuo takva glasa. Najprije je bio sasvim tih, dubok i zvučan, te sam osjećao da svaki ton pojedince dira moje uho. Onda je bivao nešto glasniji; zvučao je kao frula ili kao udaljena oboa. Kod prizora u vrtu izbijala je iz toga glasa sva ona drhtava ekstaza koju čujemo prije izlaska sunca, kad slavuji pjevaju. Kasnije je bilo trenutaka u kojima je taj glas bio pun divlje
strasti violine. Znate kako me jedan glas može uznemiriti. Vaš glas i glas Sybile Vane dvije su stvari kojih ne ću nikada zaboraviti. Kad zatvorim svoje oči, čujem ih oba, ali ipak svaki drugačije zvuči. Ne znam koji glas da slijedim. A zašto da je ne ljubim. Harry, ja je ljubim. Ona mi je sve u mom životu. Večer za večeri idem gledati njenu igru. Jedne je večeri Rozalinda49, druge opet Imogen50. Vidjeh je gdje umire u mraku jedne talijanske grobnice, sišući otrov s usana ljubavnikovih. Slijedio sam je kad je lutala Ardenskom šumom51, preobučena poput nježna dječaka u hlače, prsluk i vragoljastu kapu. Bila je mahnita, došla je do krivoga kralja, donoseći mu rutvice i gorkog bilja52. Bila je nevina, a crne su ruke ljubomora krasile njenu poput vlati vitu šiju53. Vidio sam je u svakoj dobi i u svakom odijelu. Žene obične nikada ne zabavljaju našu maštu. One su ograničene na svoj vijek. Nikakav ih sjaj ne preobražava. Njihove su duše isto tako poznate kao njihovi šeširi. A i u svako ih je doba moguće naći. Nikakva ih tajnovitost ne zastire. Ujutro se voze u Park, a poslije podne se razbrbljaju uz čaj. Imaju stereotipni smiješak i otmjeno ponašanje. One su tako prozirne. Ali jedna glumica!
Kako je sasvim drugačija jedna glumica! Harry! Zašto mi niste rekli
da je jedino što je vrijedno života, jedna glumica!«
»Jer sam tolike od njih već ljubio, Doriane.«
»Oh da, strašne djevojke obojene kose i oličenih obraza.«
»Ne ružite obojene kose i oličene obraze. U tome katkad ima neki sasvim izvanredan čar«, reče Lord Henry.
»Htio bih da vam nisam ništa kazivao o Sibyl Vane.«
»Vi biste mi to ipak morali pripovijedati, Doriane. Za čitavoga svoga života pripovijedat ćete mi sve, što god budete činili.«
»Da, Harry, to mislim i ja. Moram vam sve pripovijedati. Vi imate nada mnom neku sasvim čudnovatu moć. Kad bih ikada počinio kakav zločin, došao bih i ispovjedio bih ga vama. Vi biste me razumjeli.«
»Ljudi kao što ste vi - obijesni sunčani traci života - ne čine zločina, Doriane. Ali uza sve to sam vam zahvalan za kompliment. A sada mi kažite - podajte mi šibice, kao dobar dječak, hvala, - kakvi su uopće vaši odnosi prema Sibyl Vane?«
Dorian Gray skoči na noge i reče ražarenih obraza i sjajnih očiju.
»Harry! Sibyl je sveta!!«
»Samo svete su stvari vrijedne da ih se dotaknemo, Doriane«, reče
Lord Henry uz neki čudni prizvuk tuge u svome glasu. »Ali zašto se uznemirujete? Uvjeren sam da će ona jednoga dana biti vaša. Kada ljubimo, onda počinjemo uvijek najprije s obmanjivanjem samoga sebe, a svršavamo uvijek s obmanjivanjem drugih. To je ono što svijet naziva romanom. Ta vi je, mislim, već dobro poznajete?«
»Zacijelo je poznajem. Prve večeri koje sam bio u glumištu, dođe poslije predstave onaj gadni stari Žid u moju ložu i ponudi se da će me odvesti na pozornicu da me njoj prikaže. Bio sam bijesan i rekao sam mu da je Julija već mnogo stotima godina mrtva, a njeno tijelo da leži u mramornoj jednoj grobnici u Veroni. Sudeći po njegovom smušenom i prestrašenom pogledu, mislim da sam na nj učinio dojam kao da sam pio nešto previše šampanjca«. »To me čudi.«
»Onda me upita pišem li za koje novine. Ja mu odgovorim da nisam nikada čitao nikakve novine. Činilo se da je bio uvelike razočaran jer mi se povjerio da su se svi dramski kritičari urotili protiv njega, a da se ipak svaki pojedini od njih ne da podmićivati.«
»Ne bih se začudio da on zbilja ima pravo. Ali sudeći po njihovoj vanjštini, čini se da većina njih ne će biti previše skupa.«
»Da, ali činio se da je uvjeren u to da njegova sredstva nisu dovoljna«, smijao se Dorian. »Međutim su se u glumištu utrnjivala svijetla, a ja sam morao poći. Morao bih bio još pokušati jednu smotku koju je on napadno preporučivao. Ali ja sam otklonio. Druge sam večeri dakako opet bio ondje. Kad me ugleda, pokloni se duboko me uvjeravajući u to da sam veoma darežljiv zaštitnik umjetnosti. Bio je vrlo nametljiv svat, ali je u njega bila jaka strast za Shakespearea. Jedanput mi je ponosnim pogledom pripovijedao da on svojih pet bankrota zahvaljuje samo 'Bardu', kako ga je nazivao. Činilo se kao da je on i to sebi uračunavao u zaslugu.«
»To je i bila zasluga, dragi moj Doriane - velika zasluga. Ponajviše ljudi bankrotira jer su se previše zapleli u prozu života. Velika je čast biti upropašten poezijom. Ali kad ste prvi put govorili sa Sibylom Vane?«
»Treće večeri igrala je Rozalindu. Nisam se mogao svladati da ne pođem na pozornicu. Dobacio sam joj nekoliko ruža, a ona me bila pogledala; ili sam sebi bar umišljao da je tako. Stari Žid je bio nepopustljiv. Činilo se da je bio tvrdo odlučio da me povede iza pozornice, tako da sam poslije pristao. Bilo je čudno što je nisam htio
upoznati, nije li tako?«
»Ne; ne mislim.«
»A zašto ne, dragi moj Harry?«
»To ću vam drugi puta kazati. Sada želim čuti nešto o djevojci.«
»Sibyl? Oh, bila je tako plaha i tako nježna. Ima u njoj nešto djetinjasto. Njene su se oči rastvorile od izvanredna čuđenja kad sam joj pripovijedao o tome što mislim o njenoj glumi, a ona, kako se činilo, nije sebi bila svjesna svoje snage. Mislim da smo oboje bili očito uzbuđeni. Stari Žid je stajao i cerio se na vratima zaprašene garderobe, dok smo se nas dvoje gledali kao djeca. On je jednako ostajao kod toga da me zove 'Mylord'54, a ja sam opet Sibylu uvjeravao da ja to nikako nisam. Ona mi je sasvim prostodušno kazivala: Vi ste prije neki kraljević. Moram vas zvati divotnim kraljevićem.«
»Doista, Doriane, miss Sibyl se razumije u komplimente.«
»Ne razumijete je, Harry. Ona me nije drugačije shvaćala nego kao jednu osobu iz koje glume. Ona ne pozna života. Živi kod svoje majke, kod uvele, umorne žene koja je prve večeri, ogrnuta nekim čudnim plaštem, igrala Lady Capulet55, a čini se da je vidjela i bolje dane.«
»Poznajem to. To me čini potištenim«, mrmljao je Lord Henry, promatrajući svoje prstenje.
»Žid mi je htio pripovijedati tu pripovijest, ali mu rekoh da me to ne zanima.«
»Sasvim ste pravo uradili. Tragedije tuđih ljudi uvijek su strašno svakidašnje.«
»Sibyl je jedino biće za koje se zanimam. Što me se tiče odakle je ona? Od svoje male glave pa do svojih malih nožica, ona je apsolutno božanska. Svaku večer za čitavoga svoga života ići ću onamo da bih je gledao, a svake je večeri ona krasnija.«
»To je, mislim, također i uzrok tomu što više nikada sa mnom ne večerate. Pomišljao sam već da doživljavate nekakav čudnovat roman. I zbilja je tako; ali to nije ono što sam ja iščekivao.«
»Moj dragi Harry, mi smo svaki dan zajedno kod ručka ili večere, a osim toga sam više puta s vama bio i u Operi«, reče Dorian, rastvorivši od čuđenja svoje modre oči. »Ali vi uvijek dolazite strašno kasno.«
»Doista, ali ja ipak ne mogu, a da ne vidim Sibylu kad glumi«, poviče on, »pa bio to samo jedan jedini čin. Ja pogibam za njenom
prisutnošću; a kad se sjetim njene divne duše koja je duboko sakrivena u njenom viljevskom tijelu, onda osjećam neko poštovanje.«
»Hoćete li večeras sa mnom večerati, Doriane, možete li?«
On strese svojom glavom. »Večeras je ona Imogen«, odgovori on,
»a sutra će biti Julija.«
»A kad je ona Sibyla Vane?«
»Nikad.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Oskar Vajld

Počalji od Mustra taj Čet Feb 08, 2018 11:57 am





»Čestitam vam.«
»Kako ste vi grozni! Ona sjedinjuje u sebi sve velike svjetske heroine. Ona je više nego individualnost. Smijete se, ali velim vam, ona je genij. Ljubim je, a i ona mora ljubiti mene. Vi, koji poznajete sve životne tajne, recite mi, kako da očaram Sibylu Vane, da me i ona opet ljubi! Hoću u Romea potaknuti ljubomoru. Hoću da svi mrtvi ljubavnici ovoga svijeta začuju naš smijeh i da se ražale. Hoću da zadah naše strasti oživi njihov prah do svijesti, da u njihovu pepelu pobudi bol. Bože moj, kako je obožavam!« Govoreći, hodao je po sobi. Na njegovim je obrazima plamtio neki hektični žar. Bio je strašno uzbuđen.
Lord Henry ga je promatrao s nekim suptilnim osjećajem radosti. Kako se sada razlikovao od onoga plahog, bojažljivog dječaka s kojim se bio susreo u Hallwardovu ateljeu! Njegovo se biće rascvalo kao ruža, zaodjenuvši se cvjetovima grimizne boje. Iz svoga tajnog zakloništa izvila se njegova Duša, a Žudnja joj je pošla putem ususret.
»A što mislite činiti?« upita naposljetku Lord Henry.
»Hoću da vi i Basil jedne večeri pođete sa mnom i da je vidite kad glumi. Za uspjeh me nije ni najmanje strah. Vi ćete zacijelo priznati njezin genij. Onda je moramo izbaviti iz židovih ruku. Obećala mu se odsada za tri godine i osam mjeseci. Morat ću mu, dakako, nešto platiti. Čim sve to bude uređeno, unajmit ću jedno glumište u West Endu da se ona ondje čestito prikaže. Ona će svijet isto tako zaluditi, kao što je zaludila i mene.«
»To ne će biti moguće, dragi moj dječače!«
»Da, ona će to učiniti. U nje nema samo umjetnosti, već i najnježnijeg osjećaja za umjetnost, jer u nje ima i osobnosti; a vi ste mi često kazivali da svijet pokreću osobnosti, a nikada principi.«
»Pa dobro, kad ćemo dakle poći?«
»Dajte da vidim. Danas je utorak. Pođimo sutra. Sutra će glumiti
Juliju.«
»Sve je dakle u redu. U Bristolu u osam sati; a ja ću dovesti Basila.«
»Ne u osam, Harry, molim. U šest i po. Mi moramo ondje biti prije nego što se zavjesa digne. Vi je morate vidjeti u prvom činu, kad se sretne s Romeom.«
»U šest i po! Čudnog li doba! To je kao popodnevni čaj ili čitanje engleskih romana. Najranije oko sedme. Ni jedan džentlmen ne ruča prije sedme. Hoćete li do tada vidjeti Basila? Ili da mu ja pišem?«
»Mili Basil! Ja ga već tjedan dana nisam vidio. To je zapravo gadno od mene, budući da mi je poslao moju sliku u prekrasnu okviru što ga je sam nacrtao, pa iako sam nešto malo ljubomoran na sliku što je za čitav mjesec dana mlađa od mene, ipak moram priznati da me je očarala. Možda je bolje da mu vi pišete. Ne bih htio da ga sam vidim. On mi daje dobre savjete.«
Lord Henry se smijao. »Ljudi vrlo rado darivaju ono što najviše sami trebaju. Ja to nazivam dubinom podatnosti.«
»Oh, Basil je najbolji čovjek, ali mi se ipak čini da je nešto malo filistar. To sam otkrio otkako poznajem vas, Harry...«
»Basil, dragi moj dječače, prenosi sve ono što ga očarava u svoju umjetnost. Stoga mu za njegov život nije preostalo ništa drugo nego njegove predrasude, njegova načela i njegov zdravi razum. Umjetnici, što ih ja poznajem, koji svojom osobnošću očaravaju, jesu loši umjetnici. Dobri umjetnici žive samo u onom što stvaraju, pa su stoga svojom osobnošću sasvim bez interesa. Velik pjesnik, uistinu velik pjesnik, od svih je bića najnepoetičniji. Ali neznatni su pjenici zato apsolutno čarobni. Čim su lošiji njihovi srokovi, tim su oni sami slikovitiji. Sama činjenica da je tko izdao svezak loših soneta čini ga neodoljivim. On živi onu poeziju koju nije mogao napisati. Oni drugi pišu onu poeziju koju se nisu usudili oživjeti.«
»Htio bih znati je li to uistinu tako, Harry?« reče Dorian Gray, stresajući na svoju džepnu maramu nešto parfema iz duge, zlatom obrubljene bočice što je bila na stolu. »To će tako biti, kad vi to velite. A sad moram poći. Imogen me čeka. Ne zaboravite na sutra. Zbogom.« Kad je izašao iz sobe, spuste se teške vjeđe Lorda Henryja i on počne razmišljati. Zacijelo ga je malo ljudi do sada tako zanimalo kao Dorian Gray, a ipak nije mladićevo mahnito divljenje prema jednom drugom biću u njemu potaklo ni najmanji osjećaj nemira ili zavisti.
Ono ga je previše veselilo. To ga je činilo još zanimljivijim za proučavanje. Ta on je bio uvijek zauzet za metode prirodne znanosti, ali mu se običajna materija te znanosti činila trivijalnom i neznatnom. I tako je on počeo sam sebe vivisecirati56, a naposljetku je vivisecirao i druge. Ljudski život prikazao mu se jedinim što je bilo vrijedno istraživanja. U usporedbi s njim, sve je drugo bilo bez ikakve vrijednosti. Dakako, kad bi tko promatrao život u čudnovatom trganju u kojem se miješala radost s bolom, ne bi smio pred svojim licem imati staklenu krinku i spriječiti sumporne pare da mu ne zbune mozak i ne smute maštu gadnim grdosijama i nakaznim sanjama. Bilo je tako finih otrova da si se morao od njih razboljeti ako si htio upoznati njihove posljedice. Bilo je tako čudnovatih bolesti da si ih morao pretrpjeti ako si htio upoznati njihovo biće. A ipak, koliku bi onda nagradu primio! Kako krasan bi se onda svijet ukazao! Dokučiti čudnovato ukočenu logiku strasti i uzbuđen šaren život intelekta - pripaziti gdje se ovo dvoje sastaje, gdje se rastaje, u kojoj se točki sjedinjuje, a u kojoj se točki opet rastavlja - kolike li slasti u tome! Što je bilo do onoga što se stavljalo na kocku? Ni za koji osjećaj nije ni najviša cijena previsoka.
Bio je u sebi svjestan - a od te se pomisli radosno zasjaju njegove
kao ahat smeđe oči - da je i od nekih određenih njegovih riječi, melodičkih riječi izrečenih nekim muzikalnim izrazom, duša Doriana Graya bila upravljena na tu bijelu djevojku i da se ona pred njom iz poštovanja bila sagnula, a velikim je dijelom mladić bio njegov stvor. On je učinio da je prerano dozrio. To bijaše nešto. Obični su ljudi čekali dok bi im život raskrio svoje tajne, ali malo njima izabranima objavili bi se misteriji života prije nego što se koprena razgrnula. Katkad bi to bio učinak umjetnosti, a osobito literature, koja se neposredno bavila strastima i intelektom. Ali katkad bi na to mjesto stala jedna komplicirana osobnost i preuzela bi tu zadaću umjetnosti, ta bila je sama o sebi sasvim tako umjetničko djelo, jer i život ima svoje savršene umjetnine, isto kao što ih ima poezija, ili skulptura, ili slikarstvo.
Da, mladić je prije vremena dozrio. On je još za proljeća brao svoju
žetvu. U njemu je još strujala krv i strast mladosti, dok je već sam o sebi bio svjestan. Bilo ga je dražesno promatrati. Sa svojim divnim licem i sa svojom divnom dušom bio je biće komu se sve čudilo. Što je
bilo do toga, kako će sve to svršiti, ili kako će sve to morati svršiti. Bio je kao jedna od onih gracioznih pojava iz kojih sve prpoši ili iz koje glume, čije se radosti čine da su tako udaljene od nas, ali koje svojim bolovima potiču u nama smisao za ljepotu, a čije su rane kao rumene ruže.
Duša i tijelo, tijelo i duša - kako je to bilo misteriozno! U duši ima animalizma, a u tijelu ima trenutaka spiritualnosti. Osjetila se mogu oplemeniti, a duh se može poniziti. Tko bi mogao reći gdje prestaju tjelesni nagoni, a gdje počinju psihički? Kako su površne bile samovoljne definicije običajnih psihologa! A ipak, kako se teško bilo odlučiti među zahtjevima različitih škola! Je li duša sjena što prebiva u kući grijeha? Ili je tijelo uistinu u duši, kako je mislio Giordano Bruno?
57 Razlučivanje duha od materije je tajna, sjedinjenje duha s materijom je isto takva tajna.
Počeo je razmišljati, bismo li mi ikada mogli psihologiju stvoriti tako apsolutnom znanošću da bi nam se moglo otkriti i najsitnije životno vrelo. Kako je sada, mi uvijek krivo razumijevamo sebe same, a rijetko razumijevamo druge. Iskustvo nema nikakve praktične vrijednosti. To je tek naziv što ga čovjek podaje svojim zabludama. Moralisti su ga redovito smatrali nekom vrstom opomene, tražili su za nj neku određenu etičku moć u formi karaktera, slavili su ga kao nešto što nas uči, što trebamo slijediti, te nam pokazuje čega se trebamo kloniti. Ali u iskustvu nema nikakve pokretne snage. Ono je isto tako malo aktivan uzrok kao i savjest sama. Sve što ono istinu pokazuje jest to da će naša budućnost biti isto takva kao što je bila naša prošlost i da ćemo grijeh što smo ga jedanput počinili, i to s gnušanjem, činiti često, i to s veseljem.
Bilo mu je jasno da je eksperimentalna metoda jedina metoda uz
pomoć koje se moglo doći do bilo kakve znanstvene analize strasti; zacijelo je i Dorian Gray bio subjekt kao stvoren za nj, a činilo se da obećava bogate i plodne rezultate. Njegova nenadana mahnita ljubav prema Sibyl Vane bila je psihološki fenomen od širokog interesa. Bez sumnje da je kod toga i radoznalost bila od velika značenja, radoznalost i čežnja za novim iskustvima; ali to nije bila jednostavna već zbilja previše komplicirana strast. Što je u njoj bilo sasvim čistih osjetilnih mladenačkih poriva, to je djelovanjem mašte bilo pretvoreno, promijenjeno u nešto, što se dječaku samomu prikazivalo
sasvim udaljeno od osjetila, te je upravo stoga bilo veoma pogibeljno. To su bile upravo one strasti koje nas same u pogledu svoga izvora dovode u zabludu te tim više nama ne gospodare. Najslabiji su naši porivi oni o čijoj smo naravi sami svjesni. Često se događa da smo mislili eksperimentirati na drugima, a uistinu smo eksperimentirali na sebi samima.
Dok je Lord Henry još razmišljao o tim stvarima, začuje se kucanje na vratima, a njegov sluga uđe i opomenu ga da je vrijeme za to da se obuće za večeru. Ustane i pogleda dolje na ulicu. Od zapada su se sunčanoga gornji prozori suprotnih kuća zarudjeli grimiznim zlatom. Stakla su se žarila kao plohe usijane kovine. Nebo je bilo kao uvela ruža. Sjeti se svoga prijatelja i njegova mladoga, žarom osvijetljenoga života i bio je radoznao kako će sve to svršiti.
Kad se pola sata poslije ponoći vraćao kući, ležala je na stolu u predvorju brzojavka. Otvori je i vidi da je od Doriana Graya. Javljao mu da se zaručio sa Sibyl Vane.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Oskar Vajld

Počalji od Mustra taj Čet Feb 08, 2018 12:00 pm




GLAVA V.

»Majko, majko, ja sam tako sretna«, šaptala je djevojka, sakrivajući svoje lice u krilo umorne uvele žene koja je leđima okrenuta prema oštrom, nametnom svjetlu sjedila u naslonjaču, što je bio dio pokućstva njene mračne sobe. »Ja sam tako sretna!« ponovi ona, »i vi morate biti sretni!«
Mrs. Vane se uznemiri i položi svoje tanke, kao vizmut bijele ruke na glavu svoje kćeri. »Sretna!« zajeca ona. »Ja sam samo onda sretna, Sibyl, kad te vidim kako glumiš. Ne smiješ ni na što misliti nego na svoju glumu. Mr. Isaacs je bio vrlo dobar prema nama, a mi mu dugujemo novaca.«
Djevojka digne pogled i napući se. »Novaca, majko?« poviče ona, što nas se tiču novci? Ljubav je više nego novac.«
»Mr. Isaacs dao nam je predujam od pedeset funti da bismo platile naše dugove i kupile Jamesu pristojnu opremu. To ne smiješ zaboraviti, Sibyl. Pedeset funti je velika svota. Mr. Isaacs je bio vrlo čestit.«
»On nije džentlmen, majko, i ja mrzim onaj način na koji on govori sa mnom«, reče djevojka, ustane i pođe prema prozoru.
»Ne znam kako bismo mi bez njega mogli živjeti«, odgovori jecajući stara žena.
Sibyl Vane digne ponosno svoju glavu i nasmije se. »Mi ga više ne trebamo, majko. Divotni kraljević upravlja sada našim životom.« Onda ona zamukne. Neki žar uzbuni njenu krv, a lica joj se tamno zarude. Brzo dahtanje rastvori ružine latice njenih usana. One zadrhte. Neki žarki vihor strasti prostruji njome i uzbuni nježne nabore njenog ruha.
»Ja ga ljubim«, reče ona mirno.
»Ludo dijete! Ludo dijete!« bila je papagajska fraza koju ona primi kao odgovor. Kretnje krivuljastih, krivim draguljima urešenih prstiju činile su te riječi još grotesknijima.
Djevojka se opet smijala. U njenu glasu bila je neka radost kao ona što je imaju ptice u kavezu. Njezine su oči uhvatile melodiju i ponavljale su je u svome sjaju: onda bi se za čas zaklopile, kao od želje da sačuvaju svoju tajnu. Kad bi se opet otvorile, bila je na njima kao
neka sanjiva magla.
S istrošenog sjedala javljala joj se tankousna mudrost, upravljajući je k razboru, dajući joj dobre nauke iz one kukavne knjige kojoj je njen autor dao ime zdravog razuma. Ona toga nije slušala. Bila je slobodna u tamnici svoje strasti. Njezin je kraljević, divotni kraljević, bio kod nje. Zazvala je Sjećanje da joj ga prikaže. Odaslala je svoju dušu da ga potraži, a ova ga je dovela sa sobom. Njegov je cjelov opet gorio na njenim usnama. Njene su vjeđe bile tople od njegova daha.
Onda promijeni Mudrost svoju metodu govoreći o propitivanju i istraživanju. Taj mladi čovjek mogao je biti bogat. Ako je tako, onda treba misliti na ženidbu. O njezino se uho razbijalo valovlje svjetske lukavosti. Strijele prepredenosti zujale su oko nje. Vidjela je kako su se tanke usne kretale i ona se smijala.
Najednom osjeti potrebu da prozbori. Duboka ju je šutnja uznemiravala. »Majko, majko«, reče, »zašto me on toliko ljubi? Ja znam zašto ga ja ljubim. Ljubim ga jer je on onakav kakva Ljubav sama treba biti. Ali što on vidi na meni? Ja ga nisam dostojna. A ipak - zašto je tako, ne znam reći - iako osjećam da sam toliko duboko ispod njega, ipak se ne osjećam neznatnom. Osjećam da sam ponosna, strašno ponosna. Majko, jeste li i vi ljubili moga oca tako kao što ja ljubim čudesnoga kraljevića?«
Stara žena problijedi pod grubim bjelilom što je pokrivalo njezino lice, a suhe joj usne zadrhte od grčevitog bola. Sibyl potrči do nje, obujmi svojim rukama njezin vrat i poljubi je. »Oprostite mi, majko. Znam da vas boli kad vas tko sjeti oca. Ali to vas samo zato tako boli jer ste ga toliko ljubili. Ne budite tako tužni. Danas sam tako sretna kao što ste vi bili prije dvadeset godina. Ah! Dajte da budem dovijeka sretna!«
»Dijete moje, ti si još premlada da bi ozbiljno mislila na ljubav. A onda, što ti znaš o tom mladom čovjeku? Ne znaš ni za njegovo ime. Čitava je ta stvar vrlo neprilična, sad kada James odlazi u Australiju i kada ja moram na toliko toga misliti. Moram ti reći da si mogla imati nešto više obzira. Ali ipak, kako sam prije rekla, ako je bogat...«
»Ah! majko, majko, dajte da budem sretna!«
Mrs. Vane je promotri i obujmi je jednom od onih lažnih teatralnih kretnji koje glumcima tako često postaju drugom prirodom. U tom se trenu otvore vrata, a u sobu stupi mlad čovjek opore, rude kose. Bio je
dežmekasta58 uzrasta, ruke i noge su mu bile velike i u kretnjama nekako nespretne. Nije bio tako nježan kao njegova sestra. Uska rodbinska veza koja ih je vezala, teško se mogla naslućivati. Mrs. Vane upravi svoje oči na nj, a njezin se osmijeh još poveća. U svojoj svijesti uzdigne ona svoga sina do časne javnosti. Bila je uvjerena da će tableau biti zanimljiv.
»Sibyl, mislim da bi mogla neke od svojih cjelova sačuvati i za me«, reče mladić uz neko dobroćudno gunđanje.
»Ah! Jim, ta ti uopće ne voliš cjelova«, reče ona. »Ti si gadan, star medvjed«. I ona potrči kroz sobu i počne ga milovati.
James Vane zagleda se nekom milinom u lice svoje sestre. »Htio bih da pođeš sa mnom u šetnju, Sibyl. Ne mislim da ću taj strašni London ikada opet vidjeti. A i nije mi ni stalo do toga«.
»Sine moj, ne govori tako strašne stvari«, promrmlja Mrs. Vane, s uzdahom uzimajući jedno blistavo glumačko odijelo te ga počne popravljati. Osjećala je neko malo razočaranje jer se ni on nije pridružio grupi. To bi toliko povećalo teatralni i pitoreskni dojam situacije.
»Zašto ne, majko? Tako i mislim.«
»To me boli, sine moj. Uzdam se da ćeš se s izobiljem vratiti iz Australije. Naslućujem da u kolonijama uopće nema društva, ili bar onoga što se naziva društvom; ako budeš dakle ondje imao sreće, morat ćeš se vratiti i nastaniti u Londonu«.
»Društvo!« promrmlja mladić »Ne ću da čujem ni riječi o tom. Htio bih tek steći nešto novaca pa da tebe i Sibyl riješim glumišta. Ja ga mrzim«.
»Oh, Jim!« reče Sibyl uza smijeh, »to nije lijepo od tebe! Ali hoćeš li zbilja poći sa mnom u šetnju? To će biti lijepo! Bojala sam se već da ćeš poći do kojega od svojih prijatelja da mu kažeš zbogom - do Tom Hardya koji ti je dao onu gadnu lulu, ili do Ned Langtona koji ti se ruga jer iz nje pušiš. Vrlo je lijepo od tebe što mi prikazuješ svoje posljednje popodne. Kamo ćemo poći? Pođimo u Park.«
»Za to sam previše otrcan«, odgovori on ljutito. »Samo otmjeni ljudi idu u Park«.
»Budalaštine, Jim«, šapne ona, milujući njegov rukav.
Oklijevao je jedan tren. »Pa dobro«, reče naposljetku, »ali ne kasni dugo s odijevanjem.«
Ona propleše kroz vrata. Dok je bježala van, čulo se kako pjevuši.
Njene su male nožice tapkale.
On prođe sobom dva do tri puta. Onda se okrene prema šutljivoj prikazi u stolcu. »Majko, jesu li moje stvari spremne?« upita on.
»Sve je u redu, James«, odgovori ona, upravljajući pogled na svoj posao. Već nekoliko mjeseci osjećala je ona neki neugodan osjećaj kad bi se našla nasamo sa svojim oporim, ozbiljnim sinom. Njena plitka, skrovita narav uznemirila bi se od njegovih požudnih pogleda. Pitala se je li on štogod sumnjao. Šutnja, budući da on nije više ništa primijetio, postade joj nesnošljivom. Ona počne jadikovati. Žene brane sebe napadanjem, isto tako kao što upravo onda napadaju kad se iznenada i neočekivano predaju. »Nadam se, James, da ćeš biti zadovoljan sa svojim pomorskim životom.«, reče ona. »Sjećaj se uvijek toga da si ga sam odabrao. Mogao si doći i u jednu odvjetničku pisarnicu. Odvjetničko se zvanje uvelike cijeni, a na ladanju pozivaju ih u najbolje obitelji.«
»Mrzim pisarnice i mrzim pisare«, odgovori on. »Ali imate sasvim
pravo. Ja sam sebi svoj život sam odabrao. Sve što hoću reći jest, čuvajte mi Sibyl. Nju ne smije zadesiti nikakva nevolja. Majko, morate bdjeti nad njom.«
»James, ti zbilja sasvim čudno sa mnom govoriš. Ta ja i onako nad njom bdijem.«
»Čujem da neki džentlmen dolazi svake večeri u glumište, da ide za pozornicu i da s njom govori. Je li to istina? Što je s tim?«
»James, ti govoriš o stvarima koje ne razumiješ. U našem se zvanju priviknusmo primati mnogo vrlo ugodne pažnje. Sama sam primala u prijašnje vrijeme mnogo cvijeća. To je bilo onda, kada su ljudi još imali razumijevanja za glumu. Što se tiče Sibyl, to ja u ovaj tren ne mogu znati je li njeno nagnuće ozbiljno ili nije. Ali, opet, nema sumnje da je onaj mladi čovjek o kojemu je riječ, savršen džentlmen. Prema meni je uvijek vrlo pristojan. Osim toga, čini se da je i bogat, a cvijeće što ga šalje tako je lijepo.«
»Ali vi mu uza sve to ne znate ime«, reče mladić oštro.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Slika Dorijana

Počalji od Mustra taj Čet Feb 08, 2018 12:01 pm





»Ne znamo«, odgovori njegova majka, uz neki blagi izraz na svome licu. »Svoga nam pravoga imena još nije odao. Mislim da je to vrlo romantično od njega. On je po svoj prilici aristokrat.«
James Vane ugrize se za usne. »Čuvaj mi Sibyl, majko«, poviče on,
»bdij nad njom«.
»Sine moj, ti me zaista veoma vrijeđaš. Sibyl mi je uvijek bila na osobitoj brizi. Ali dakako, ako je džentlmen; imućan, nema razloga da ona ne stupi s njim u vezu. On je zacijelo aristokrat. Moram reći da bar izgleda kao aristokrat. To bi za Sibyl bila sjajna ženidba. Oni bi bili prekrasan par. Njegova je ljepota zbilja sasvim izvanredna; svatko joj se divi.«
Mladić je mrmljao nešto za se i bubnjao svojim oporim prstima po prozorskom staklu. Upravo se bio okrenuo da nešto kaže, kad se vrata otvore i Sibyl dotrči.
»Kako ste vas dvoje ozbiljni!« poviče ona. »Što se dogodilo?«
»Ništa«, odgovori on. »Mislim da katkad moramo biti ozbiljni. Zbogom, majko, hoću jesti oko pete ure. Sve je spremljeno osim košulja, vi se dakle ne trebate uznemiravati.«
»Zbogom, sine moj«, odgovori ona uz neki prisiljeno uzvišeni poklon.
Ona se strašno ljutila radi tona koji je on poprimio prema njoj, a i bojala se radi nečega što je bilo u njegovu pogledu.
»Poljubi me, majko«, reče djevojka. Njene se cvjetne usne dotaknu uvelog lica i zagriju njegovu studen.
»Dijete moje! Dijete moje!« reče Mrs. Vane, gledajući prema stropu kao da traži neku imaginarnu galeriju.
»Dođi, Sibyl«, reče nestrpljivo njen brat. On je mrzio majčinu afektaciju.
Oni izađu na blistavo vjetrom uzbuđeno sunčano svjetlo i šetaše prema pustoj Euston Road59. Prolaznici bi začuđeno gledali mrgodnog, nezgrapnog momka s oporim, loše krojenim odijelom, koji je išao u društvu tako dražesne, nježne djevojke. Bio je kao prosti vrtlar što je nosio ružu.
Jim namršti pokatkad čelo kad bi opazio oštri pogled kojega stranca. U njega je bila ona nevoljkost biti promatran, što je genijalni ljudi tek kasno u životu počinju osjećati, a koja obične ljude nikada ne ostavlja. Sibyl pak sebi nije bila svjesna onoga dojma što ga je činila. Njezina je ljubav drhtala u smijehu na njezinim usnama. Mislila je na svoga čudnovatoga kraljevića i da uzmogne u sve to vrijeme što bolje na nj misliti, nije govorila o njemu, već bi preko reda čavrljala o brodu na kojem će Jim otploviti, o zlatu koje će on zacijelo naći, o divnoj
baštinici koje će život on spasiti od strašnih, u crvene košulje odjevenih pustahija60. Jer ona nije htjela da on ostane mornar, ili nadglednik tovara, ili ono što je već htio postati. Oh ne! Život je mornarski previše strašan. Pomislite samo, ugnječen u strašnu lađu, kad mukli, grbavi valovi nastoje da prodru unutra, a crni vjetar hoće skršiti jarbole i rastrgati jedra u duge, pljuskave krpe! On neka ostavi u Melbourneu lađu, neka pristojno kapetanu kaže zbogom i neka smjesta pođe na zlatne poljane. Još prije no što bi prošla nedjelja dana, naići će on na veliki grumen suha zlata, najveći grumen što je ikada bio otkriven, otpremit će ga do obale na kolima čuvanim od šest okonjenih čuvara. Pustahije će tri puta na njih navaliti i bit će suzbijeni uz grozni pokolj. Ili, ne. On neka uopće ne pođe na zlatne poljane. To su strašne krajine gdje se ljudi opijaju i jedan drugoga po krčmama ubijaju, a usto i grozno kunu. Neka postane dobroćudan stočar, a jedne večeri, kad bude jahao kući, sastat će lijepu baštinicu koju će upravo na paripu61 ugrabiti jedan razbojnik. On će za njim i oslobodit će je. Zacijelo će se ona smjesta u njega zaljubiti, a on u nju, oženit će se njome, doći će kući i živjet će s njom u prekrasnoj kući u Londonu. Da, uistinu su ga čekali divni doživljaji. Ali i on mora biti vrlo dobar, ne smije pustiti da ikada prevre njegova vruća krv, ne smije uludo potratiti novce. Ona je tek godinu dana starija od njega, ali toliko bolje poznaje život. On joj dakle sigurno treba svakom poštom pisati, a treba se i pomoliti svake večeri prije nego što pođe spavati. Ta Bog je tako dobar i zacijelo će bdjeti nad njim. I ona će se za nj moliti, a za nekoliko godina vratit će se on kući bogat i sretan.
Mladić ju je zlovoljan slušao i nije odgovarao. Bio je gotovo
bolestan što je morao otići.
Ali nije ga to jedino činilo mračnim i mrgodnim. Koliko god je bio neiskusan, ipak je imao razvijen snažan osjećaj za pogibeljni položaj u kojemu se nalazila Sibyl. Taj mladi dandy koji joj je udvarao, nije dao naslućivati ni na što dobro. Bio je otmjen čovjek, a zato ga je i mrzio, mrzio ga od onoga čudnog instinkta rase, komu se ne bi mogao naći uzrok, ali koji je baš radi toga još jače vladao njime. On je u sebi bio svjestan površnosti i taštine majčina bića i u tom je nazrijevao nedoglednu pogibao za Sibyl i njenu sreću. Djeca počinju ljubiti svoje roditelje kad odrastu, prosuđuju ih; katkad im i opraštaju.
Njegova majka! U njegovoj je duši bila neka želja da je nešto upita,
nešto o čemu je već nekoliko mjeseci šutljivo premišljao. Sasvim slučajna riječ što ju je čuo u glumištu, neki šapnuti podrugljivi podsmijeh koji je dopro do njegova uha kad je jedne večeri čekao za vratima od glumišta, riješio je u njemu bujicu groznih misli. On se toga sjećao kao da je to bio udar bičem po njegovu licu. Njegove se vjeđe stegnu u klinastu brazdu, a od nekog grčevitog bola ugrize se u donju usnicu.
»Jim, ti ne čuješ ni jedne moje riječi«, reče Sibyl, »a ja kujem krasne osnove za tvoju budućnost. Ta kaži nešto.«
»A što hoćeš da kažem?«
»Oh! da ćeš ostati dobar dječak, i da nas ne ćeš zaboraviti«, odgovori ona, i nasmiješi mu se.
On slegne ramenima. »Puno je vjerojatnije da ćeš ti mene zaboraviti nego ja tebe, Sibyl.« Ona porumeni. »Kako to misliš, Jim«, upita ona.
»Čujem da imaš novog prijatelja. Tko je on? Zašto mi nisi ništa o njemu pripovijedala? On ne misli s tobom pošteno.«
»Umukni, Jim!« poviče ona. »Ti ne smiješ reći ništa protiv njega. Ja ga ljubim.«
»Kako, a ti mu ne znaš niti ime«, odgovori mladić. »Tko je on? Ja imam prava to saznati.«
»On se zove Divotni kraljević. Ime ti se valjda ne mili. Oh! Ti ludi dječače! Ti ga ne bi smio nikada zaboraviti. Da ga samo jedanput vidiš, pričinio bi ti se on najljepšim bićem na svijetu. Jednog ćeš ga dana ugledati, kad se vratiš kući iz Australije. Ti ćeš ga toliko zavoljeti. Svatko ga voli, i ja ga... ljubim. Htjela bih da dođeš večeras u glumište. I on će onamo doći, a ja ću glumiti Juliju. Oh! I kako ću je glumiti! Pomisli, Jim, ljubiti i glumiti Juliju! Znajući da on preda mnom sjedi! Igrati samo za nj! Bojim se da ću preplašiti čitavu družbu, preplašiti ili je očarati. Ljubiti znači nadmašiti sam sebe. Ubogi ružni Mr. Isaacs dovikivat će svojim pustahijama u baru da sam 'genij'. On im je o meni propovijedao kao o dogmi; večeras će me on navijestiti kao objavljenje. Ja to osjećam. A to sve je on, samo on, divotni kraljević, moj krasni ljubavnik, moj bog gracija. Ali ja sam uboga pokraj njega. Uboga? Pa što zato? Kad uboštvo ulegne na vrata, onda ode ljubav kroz prozore. Takve stare rečenice treba promijeniti. Izrečene su zimi, a sad je ljeto; za me proljeće, mislim, pravo cvjetno kolo na modrome
nebu.«
»On je otmjen gospodin«, reče mladić mrko.
»Kraljević!« poviče ona melodiozno. »Što ćeš više?«
»On će te pokoriti.«
»Strepim od pomisli da budem slobodna.«
»Trebaš ga se čuvati.«
»Njega vidjeti znači obožavati ga, njega poznavati znači povjeriti mu se.«
»Sibyl, on te je zaludio.«
Ona se nasmije i uhvati ga za ruku. »Dragi moj stari Jim, ti govoriš kao da ti je sto godina. Jedanput ćeš i ti sam ljubiti, onda ćeš znati što je to. Ne gledaj tako mrko. Ti bi trebao biti veseo kod pomisliš da me unatoč tvoga odlaska ostavljaš sretniju nego što sam bila ikada prije. Život je do sada za nas oboje bio težak, strasno težak i nevoljan. Ali sada će to biti drugačije. Ti polaziš u novi svijet, a i ja sam našla novi svijet. Evo dvaju sjedala; daj da sjednemo i promatramo otmjene ljude što prolaze.«
Sjednu usred jedne hrpe gledatelja. Nasadi tulipana s onu stranu kolnika žarili su se kao dva trzava plamenita prstena. Bijela prašina, drhtava oblačina praha od perunike, visjela je o vrućemu zraku. Žarko šareni suncobrani plesali su i ronili poput ogromnih leptira.
Ona je puštala da njen brat govori o sebi, o svojim nadama, o svojim namjerama. Govorio je polagano i naporno. Izmjenjivali su riječi jednako kao igrači kod igre karata. Sibyl se osjećala potištenom. Nije mogla ispovjediti svoju radost. Neki laki smiješak koji je kružio oko mrkih usana bilo je jedino što joj je vraćalo kao jeka. Poslije nekog vremena ona sasvim umukne. Najednom ona opazi sjaj zlaćane kose i osmijeh usana, a u otvorenim kolima proveze se Dorian Gray s dvjema gospođama.
Ona skoči na noge. »To je on!« poviče ona.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Oskar Vajld

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu