Sretni princ i druge bajke

Napiši novu temu   Odgovori na poruku

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Sretni princ i druge bajke

Počalji od Mustra taj Pet Feb 09, 2018 3:23 pm

First topic message reminder :

[You must be registered and logged in to see this link.]

IZAZOVI WILDEOVIH BAJKI
(ili čitanje kao putovanje duha)

Već više od stotinu godina priče Oscara Wildea (Oskara Vajlda) , engleskog pisca irskog porijekla, ljubiteljima lijepe književnosti širom svijeta, draga su i nezaobilazna literatura. Podjednako onima koji je čitaju u prijevodima, kao i onima koji na njegovim pričama uče ljepotu engleskog jezika. Taj vrsni stilist, zaljubljenik i propagator lijepog, vođa engleskog književnog esteticizma, u svom jedinom romanu ”Slika Doriana Graya”, i trima knjigama priča objavljenim od 1887. do 1891., iz kojih je sčinjen i ovaj izbor, najbolje potvrđuje po čemu je stekao ”književnu vječnost”.
Pisac koji je za sebe tvrdio da drukčije i ne razmišlja, pa čak da niti ne zna razmišljati, doli u pričama, pokazao je to najbolje u spomenutom romanu i, naročito, trima knjigama priča. Temelj priče u današnjem značenju te riječi u svakoj literaturi je bajka. To je opće poznato i o tome nam svjedoči ono što danas zovemo usmena književnost i ona literatura koja stoji u temeljima naše civilizacije, a veže se za Bibliju, Kur’an, Homerovu Ilijadu i Odiseju, Gilgameš, 1001 noć, Dekameron. Ovdje navodimo djela za koja naš mladi čitatelj još ne zna ili ne zna za neka ođ njih, ali su važna da se susretne s njima i negdje ih u svojoj svijesti smjesti. Na tom i takvom temelju, temelju priče-bajke, je i Oscar Wilde gradio svijet svojih priča. Nijedna se istina, pouka ili životna poruka ne može tako lijepo reći, tako snažno uputiti kao ona koja dolazi pričom, posredstvom priče. Ona traje, ona se pamti, a lijepa je za uvijek iznova čitati, pričati ili slušati. Zar slučajno milijuni djece uz uzglavlje slušaju iz noći u noć priče, bajke koje im pričaju odrasli? One, bajke, sadrže u sebi neku trajnu tajnu, koja kao takva (trajna i tajna) dugoročno djeluje. I ne samo na dijete, njegov spoznajni svijet i psihu, nego na cjelovito profiliranje čovjeka.
Oscar Wilde je svojim pričama, ili bajkama, kako hoćete, dao jednu novu notu, jednu novu dimenziju. Bilo bi dobro da čitatelj sam vidi što je to novo što nam Wildeova bijka donosi u odnosu na već znane i pročitane npr. Andersenove ili braće Grimm. Prvi susret s nekom od najpoznatijih Wildeovih priča, npr. "Slavuj i ruža” otkrije nam većinu značajki koje su tako tipične za Oscara Wildea i njegov svijet bajki, nakon koga bi čitatelj veoma lako poznao neku drugu i kad ona ne bi bila potpisana. Pa da vidimo ponešto od toga. Već u prvoj rečenici imamo riječ ”student”, a sve što dosada znademo o bajkama su vile, čarobnjaci, divovi, prinčevi i osobe s dvorova, te obični mali, siromašni ljudi. Ovdje, najednom netko sasvim blizak našem svijetu. I taj je student veoma obrazovan, zna sve mudrosti i filozofije, ali to mu nije dovoljno, jer nema crvenu ružu, a ona je onaj ključ do voljene osobe. Najednom ovdje imamo ljubavnu priču skopčanu s ljubavnom patnjom i žudnjom na najdirektniji način kakav bajka do tada ne poznaje. I onda zaplet sa klasičnim razriješenjem u kome netko pomaže glavnom junaku, netko tko u priču ulazi da bi sve učinio sretnim. Ali, kod Wildea toga nema! Onaj tko pomaže, sam strada, konačni cilj zadobivanje ljubavi se ne ostvaruje, a onaj tko traga za većim od znanja, za ljubavlju, student, zaključuje: ”Kako je ljubav glupa. Nije ni napola toliko korisna kao logika... (...) Zaista je sasvim nepraktična...” Ovakav kraj bajka ne poznaje! Ne samo da se žuđeno ne dostigne, nego se ono i diskvalificira i to terminologijom koja nije primjerena bajci: logika, nepraktično, jednako kao i ranije spomenuti student. Posebna je priča o bajci koja direkino počinje podučavati, moralizirati, biti didaktična-nevezano za to koliko je to ”iskustvo” studentovo točno i koliko će ono ikoga naučiti o pameti ili gluposti, praktičnosti ili nepraktičnosti ljubavi, ili koliko jedno iskustvo ljubavi svodi na djevojčinu pohlepu za bogatstvom.
Mogli bismo Wlildeove priče pojedinačno analizirati i ”podučiti” čitatelja da u njima i sam traži novine ili neobičnosti u odnosu na njegovo ranije iskustvo čitanja bajke, ali nešto moramo ostaviti i njemu, njegovim tragalačkim sposobnostima. Ipak, ukazat ćemo i na elemente koje možda sam čitatelj nije uvijek u stanju prepoznati kao novine ili tragove iz nekog drugog iskustva. U priči ”Sebični div”, na samom njezinom kraju, gdje iznova imamo tragičan svršetak, kao netko tko spašava sudbinu priče i samoga diva je dijete s biljezima od čavala na nožicama i ručicama što je direktna slika razapetog Isusa iz Biblije koji ovdje funkcionira kao dijete-spasitelj što vodi diva u svoj vrt-raj, a priča o raju je priča o vrtu koju znaju sve religije. Bog i raj kao nagrada, budući da priča ne donosi životnu nagradu, javl ja se i u priči ”Sretni princ” i to je novo u odnosu na tip bajke koji nam nude već spominjani autori, kao što nam priča ”Odani prijatelj” nudi snažnu, naglašenu, eksplicitnu poduku, moralističku, pedagošku, o prijateljstvu i zloupotrebi prijateljsta, o sebičnosti.
Oscar Wilde ne preza niti u jednoj priči ”podučavati”. ”Putovanje divno usavršuje um i uklanja sve predrasude” nećemo pročitati u drugih bajkopisaca, ali Wildeu ne smeta ”dijeliti lekcije” ne samo svome suvremeniku s kojim je bio u stalnom sukobu drsko živeći svoju posebnost i udarajući na njegovu svijest i savjest, nego i čitatelju nakon stotinu godina. Citatelj će u toj priči naći i druge ”nauke” o ljubavi, prijateljstvu, filozofiji koje ga neće previše opterećivati, jer one su u funkciji posebne vrste priče, vajldovske priče. Sve ovo bilježimo, kako će čitatelj vidjeti u povodu priče ”Znamenita raketa”, odakle je i citirana rečenica. Priča o raketi je, kao i ono o studentu, novost u bajci. Jednako tako i njezin kraj, koji je kraj priče o oholosti koja i kad umire nije sposobna biti drugčija.
Netipične priče u svijetu bajki podario nam je Oscar Wilde, ali baš tom netipičnošću, raskoši priče, smjelosti da postojeći model bajke obogati, učinili su ga velikim i neprolaznirn piscem, piscem koji i danas nama, njegovim čitateljima, ima što reći i govori. Naravno, nije njegova priča uvijek jednostavna za čitanje i traži, pogotovu od mladog čitatelja, da se ponešto provjeri u rječniku manje poznatih riječi, da se ponešto priupita neki od iskusnijih čitatelja, ali i to spada u avanturu čitanja, u ono putovanje (ovaj put u svijet knjige) koje ”usavršuje um i uklanja predrasude”. U ovim nas pričama autor poziva na suradnju, a to je najveće poštovanje koje nam pisac može pokloniti. Mi mu to isto možemo i moramo uzvratiti. Pa, šta čekamo? Ako neka priča traži i dva čitanja nije to ništa. Ja vam ni ne smijem priznati koliko sam puta ovu knjigu pročitao. U početku je to bilo da bih je što bolje razumio, a poslije da bih u bajkama što više uživao. Vjerujte, da su oba razloga prava i neodvojiva jedan od drugoga.

Željko Ivanković

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39231
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Sretni princ i druge bajke

Počalji od Mustra taj Pet Feb 09, 2018 3:36 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



ODANI PRIJATELJ

Jednoga je jutra stari voluhar (voluhar, vrst glodavca, vodeni štakor) promolio glavu iz rupe. Imao je sjajne biserne oči i krute sijede brke a rep mu je bio kao dugačak komad crna kaučuka. Male su patkice plivale po ribnjaku baš kao jato žutih kanarinaca a majka njihova, koja je bila sva bijela sa sasvim crvenim nogama, trudila se da ih nauči kako će u vodi stajati na glavi.
Nikada nećete pristajati u otmjeno društvo ako ne budete znali stajati na glavi - govorila im je neprestano i sve im je pokazivala kako se to radi. Ali male patkice nisu pazile na nju. Bile su tako mlade da nisu znale kolika je korist pristajati u društvo.
Kako su to neposlušna djeca! - zaviče stari voluhar - zaista zaslužuju da budu potopljena.
Nipošto - odgovori patka - svatko mora jednom početi, a roditelji treba da budu nadasve strpljivi.
Ah, ja ne znam roditeljske osjećaje - reče voluhar - ja nemam obitelji. Nisam se nikada ženio, a i ne kanim se ženiti. Ljubav možda i valja na svoj način, ali prijateljstvo je mnogo uzvišenije.
Ne znam zaista ništa na svijetu što bi plemenitije i rjeđe bilo nego odano prijateljstvo.
A što sudiš ti, molim te, o dužnostima odana prijatelja? - zapita konopljarka koja je u blizini sjedila na vrbi i čula taj razgovor.
Da, to bih i ja voljela znati, reče patka te otpliva na kraj ribnjaka i stane na glavu da
svojoj djeci pokaže dobar primjer.
To je glupo pitanje! - zaviče voluhar. - Odan prijatelj treba vazda da mi bude odan, razumije se.
A što bi ti da uzvraćaš? - zapita mala ptičica te se uzvije na srebrnu grančicu i zaleprša krilašcima.
Ja te ne razumijem - odgovori voluhar.
Ispripovijedat ću vam o tom jednu zgodu - reče konopljarka.
Je li ta zgoda o meni? - zapita voluhar. - Ako jest, slušat ću jer ja silno ginem za
pričama.
Može se odnositi na tebe - odgovori konopljarka te sleti, spusti se na obalu i uze pripovijedati pripovijest o odanom prijatelju.
Bio vam je nekada - reče konopljarka - valjan momak po imenu Hans.
Je li bio jako ugledan? - zapita voluhar.
Nije - odogovori konopljarka - ne bih rekla da je ikako bio ugledan, osim po svojem blagom srcu i po neobično okruglom, dobroćudnom licu. Živio je sam samcat u siromašnom kućerku i radio svaki dan u svojem vrtu. U svem kraju nije bilo vrta koji bi bio lijep kao njegov. Tu su rasli klinčići i ljubičice i rusomače i zlatice. Tu su bile damastne ruže i žute ruže, mrazove sestrice, i zlatne, grimizne i bijele maćuhice. Pakujac i režuha, mažuranka i bosiljak, jaglac i perunika, sunovrat i vrtni klinčić cvali su i cvjetali redom, kako kojemu bude mjesec, jedan je cvijet dolazio za drugim, tako da je uvijek bilo divota da ih gledaš i ugodnih mirisa da ih mirišeš.
Mali je Hans imao svu silu prijatelja, ali najodaniji mu je prijatelj bio veliki Hugh mlinar. I zaista je bogati mlinar toliko bio odan malomu Hansu te se svaki put kad mu je prolazio kraj vrta naginjao preko zida da natrga kitu cvijeća ili šaku mirisavih biljaka ili da natrpa džepove šljivama i trešnjama ako je doba voću.
'Pravim prijateljima sve treba da je zajedničko', običavao je govoriti mlinar, a mali je Hans klimao glavom i smješkao se i jako se ponosio što ima prijatelja tako plemenitih misli.
Gdjekada su doduše susjedi sudili da je čudno što bogati mlinar ništa ne uzvraća malomu Hansu, premda ima na tavanu u svojem mlinu sto vreća brašna i šest krava muzara, i veliko stado vunatih ovaca; ali Hans nije razbijao o tom glavu i nije mu bilo veće slasti, nego slušati divne riječi što ih je mlinar znao govoriti o nesebičnosti pravoga prijateljstva.
Tako je mali Hans radio te radio u svojem vrtu. Za proljeća, ljeta i jeseni bio je sav sretan, ali kad bi nastala zima i on nije imao voća ili cvijeća da ih nosi na trg, morila ga je čestito i zima i glad i često je lijegao bez večere, samo s nekoliko suhih krušaka ili nešto tvrdih oraha. Zimi je i bio sam samcat jer mlinar mu nije nikada dolazio u posjet.
'Ne valja da odlazim k malomu Hansu dok je snijeg', znao je mlinar govoriti svojoj ženi, 'jer kad je tko u nevolji, treba da ga ostaviš sama i da mu ne dodijavaš posjetama. Tako barem ja sudim o prijateljstvu, a znam pouzdano da pravo sudim. Počekat ću dakle dok ne svane proljeće, a onda ću ga pohoditi i on će mi moći dati veliku košaru punu jaglaca i to će ga razblažiti.'
'Ti se zaista jako brineš za druge', odgovori mu žena, a sjedila je u svojem udobnom naslonjaču uz toplu vatru od borovine, 'jako se brineš zaista. Prava je slast slušati te kad govoriš o prijateljstvu. Uvjerena sam da ni sam pop ne bi znao kazivati ovakvih krasnih stvari kao ti, iako on stanuje u trokatnoj kući i ima na malom prstu zlatan prsten.'
'Ali zar mi ne bismo mogli pozvati maloga Hansa?', reče najmlađi sin mlinarov. 'Ako je mali Hans u nevolji, ja ću mu dati polovicu svoje juhe i pokazat ću mu svoje bijele kuniće.'
'Što si ti glup dječak!', zaviče mlinar, 'zaista ne znam kakva je korist što te šaljem u školu. Čini mi se da ništa ne učiš. No da mali Hans dođe ovamo te vidi našu toplu vatru i našu dobru večeru i naše veliko bure crvena vina, uzeo bi zavidjeti, a zavist je najstrašnija stvar i kvari svačiju narav. Ja ni za što ne dopuštam da se Hansu pokvari narav. Ja sam njegov najbolji prijatelj, pa ću uvijek paziti na njega i nastojati da on ne zapadne ni u kakvu napast. Osim toga, kad bi Hans došao ovamo, možda bi mi zaiskao štogod brašna na zajam, a ja to ne bih mogao učiniti. Brašno je jedno, a prijateljstvo drugo i to ne treba miješati. Te se riječi različito sriču i znače različite stvari. Svatko to vidi.'
'Kako ti valjano govoriš!', reče mlinarova žena i natoči si veliku čašu toploga piva, 'ja sam zaista pospana. Baš je kao u crkvi.'
'Mnogi ljudi rade valjano', odgovori mlinar, 'ali jako malo ljudi govori valjano, a to dokazuje da je mnogo teže govoriti, a i mnogo je odličnije' i on pogleda oštro preko stola maloga svojega sinčića koji se tako zastidio te je oborio glavu, sav se zacrvenio i stao plakati u čaj. Ali bio je tako mlad da mu morate oprostiti.
Je li to konac pripovijesti? - zapita voluhar.
Nipošto - odgovori konopljarka - to je početak.
Onda si ti sasvim zaostala za vremenom reče voluhar. - Svaki valjani pripovjedač započinje danas od svršetka, onda se laća početka i završava sredinom. To je nova metoda. Sve sam to čuo onomad od nekoga kritičara koji se je s jednim mladićem šetao oko ribnjaka. Govorio je o tom potanko, a ja sam uvjeren da je pravo govorio jer je imao modre naočare i ćelavu glavu, a svaki put kad bi mu mladić rekao štogod, odgovarao je: 'Koješta!' Ali, molim te, nastavi svoju pripovijest. Ja silno volim toga mlinara. U mene samoga ima sva sila krasnih čuvstava pa je među nama velika simpatija.
Dobro dakle - reče konopljarka, poskakujući sad na jednu nogu, sad na drugu - čim je minula zima i jaglaci stali rastvarati svoje blijede žute zvijezde, reče mlinar ženi da će sići i pohoditi maloga Hansa.
'Što si ti dobra srca!' klikne njegova žena, 'ti uvijek misliš na druge. I nemoj zaboraviti ponijeti veliku košaricu za cvijeće.'
Mlinar dakle svezao krila na vjetrenjači jakim željeznim lancem i sišao niz brdo s košaricom u ruci.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39231
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Sretni princ i druge bajke

Počalji od Mustra taj Pet Feb 09, 2018 3:36 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


'Dobro jutro, mali Hans', reče mlinar.
'Dobro jutro', odvrati Hans, podupre se svojom lopatom i sav se raskesi.
'A kako si proveo svu zimu?' zapita mlinar.
'Lijepo je zaista', klikne Hans, 'što me pitaš, zaista jako lijepo. Na žalost prilično mi je ljuta nevolja bila, ali sada je svanulo proljeće i ja sam sav sretan i sve mi cvijeće lijepo uspijeva!'
'Često smo zimus govorili o tebi, Hans', reče mlinar, 'i bili smo radoznali kako ti je.'
'To je divno od vas', reče Hans; 'skoro sam mislio da ste me zaboravili.'
'Ja se, Hans, čudim tebi', reče mlinar, 'prijateljstvo se ne zaboravlja nikada. To je najljepše u prijateljstvu, ali meni se čini da ti ne razumiješ poeziju života. Kako su ti zaista lijepi jaglaci.'
'I jesu zbilja jako lijepi', reče Hans, 'i ja sam sav sretan što ih imam ovoliko. Odnijet ću ih na trg i prodat ću ih načelnikovoj kćeri pa ću za te novce iskupiti svoje tačke.'
'Iskupit ćeš svoje tačke? Valjda ih nisi prodao? Bila bi ludost da si to učinio!'
'Ta ja sam to morao učiniti', reče Hans. 'Eto vidiš, zima je bila jako loša i ja zaista nisam imao novaca da kupim kruha. Tako sam najprije prodao srebrna dugmeta s blagdanjega kaputa, zatim sam prodao srebrni lanac i potom dugačku lulu, a naposljetku sam prodao tačke. Ali sve ću sada ponovo iskupiti.'
'Hans', reče mlinar, 'ja ću ti dati svoje tačke. Nisu doduše u osobito dobru stanju, jedna im je strana pokvarena, a i paoci im nešto ne valjaju; ali unatoč tom, ja ću ti ih dati. Znam da je to jako plemenito od mene i mnogi će me smatrati ludim što ti ih - dajem, ali ja nisam kao drugi svijet. Mislim da je plemenština jezgra prijateljstvu, a osim toga nabavio sam ja sebi nove tačke. Da, umiri se, dat ću ti ja svoje tačke.'
'To je zaista plemenito od tebe', reče mali Hans i smiješno mu se okruglo lice sasvim zasja od radosti. 'Lako ću ih opraviti jer imam kod kuće dasku.'
'Dasku!', reče mlinar, 'pa to ja baš i trebam za krov na mojoj suši. Na krovu je prilična rupa i sve će mi se žito prokvasiti ako je ne zatvorim. U sretan si čas spomenuo to! Zbilja je divota kako dobro djelo uvijek rađa drugo dobro djelo. Ja sam tebi dao svoje tačke, a sada ćeš ti meni dati svoju dasku. Razumije se, tačke su mnogo vrednije nego daska, ali pravo prijateljstvo ne pazi nikada na to. Molim te donesi je i ja ću još danas popraviti svoju sušu.'
'Svakako', klikne mali Hans, otrči u sušu i dovuče dasku.
'Nije jako velika daska', reče mlinar, 'pa mi se čini dok pokrpim krov na suši, neće tebi ništa preostati da pokrpiš tačke; ali ja tome dabome nisam kriv. A sada kad sam ti dao svoje tačke, znam zacijelo da ćeš mi za uzvrat dati nešto cvijeća. Evo košarica i gledaj da je svu napuniš.'
'Svu?', reče mali Hans prilično u brizi jer je bila zaista velika košara i on je znao, ako je napuni, da mu neće preostati cvijeća za tržnicu, a jako je želio dobiti nazad svoja srebrna dugmeta.
'Zaista', odgovori mlinar, 'kad sam ti dao svoje tačke, mislim da nije previše što ti ištem malo cvijeća. Možda krivo sudim, ali sam mislio da u prijateljstvu, u pravom prijateljstvu, nema nikakve sebičnosti.'
'Dragi moj prijatelju, predobri moj prijatelju', klikne mali Hans, 'na milu ti volju bilo sve cvijeće u mojem vrtu. Više je meni do tvojega dobroga suda, nego do mojih srebrnih dugmeta', pa on otrčao i potrgao sve svoje lijepe jaglace i napunio mlinarovu košaru.
'Zbogom, mali Hans', reče mlinar kad je krenuo uzbrdo, s daskom na ramenu i s velikom košarom u ruci.
'Zbogom', reče mali Hans i započe kopati živo, toliko se radovao tačkama.
Sutradan je pričvršćivao na trijemu kozju krv, kad začuje mlinarov glas kako ga zove s ceste. Skoči s ljestava, potrči u vrt i pogleda preko zida.
Bio je mlinar s velikom vrećom brašna na ramenu.
'Dragi mali Hans', reče mlinar, 'bi li mi ti odnio ovu vreću brašna na trg?'
'Oh, tako mi je žao', reče Hans, 'ali ja sam danas zaista u poslu. Moram pričvrstiti sve svoje povijuše i politi sve svoje cvijeće i povaljati svu svoju travu.'
'Bogme', reče mlinar, 'kad pomislim da ja tebi dajem svoje tačke, sudim da je prilično neprijazno što me odbijaš.'
'Oh, nemoj to govoriti', klikne mali Hans, 'ni za što na svijetu ne bih da budem neprijazan!', i on otrči u kuću po kapu i odšulja se s velikom vrećom na ramenu.
Bio je jako vruć dan, cesta je bila strahovito prašna te još nije bio Hans došao ni do šestoga miljokaza, a toliko se umorio da je sjeo i otpočinuo. Ali ipak je svojski koračao i naposljetku stigao na trg. Počekao je tamo neko vrijeme, prodao vreću brašna za jako dobru cijenu i onda se odmah vratio kući jer se bojao, ako se predugo zadrži, mogao bi putem sresti kakve lupeže.
'To je bio zaista težak dan', reče mali Hans sam sebi kad je lijegao u krevet, 'ali se veselim što nisam odbio mlinara jer on mi je najbolji prijatelj, a osim toga daje mi svoje tačke.'
Sutradan u rano jutro došao mlinar po svoje novce za vreću brašna, ali mali Hans bio se toliko umorio da je još ležao u krevetu.
'Vjere mi', reče mlinar, 'ti si jako lijen. Kad pomislim da ti ja dajem svoje tačke, sudim zaista da bi ti trebao jače prionuti. Besposlica je velik grijeh, a ja ne volim da mi ikoji prijatelj bude besposličar ili lijenčina. Nemoj mi zamjeriti što ti ovako otvoreno govorim. Razumije se, ne bi mi ni na kraj pameti bilo da ti ovako govorim kad ti ne bih bio prijatelj. Ali što ti vrijedi prijateljstvo ako ne smiješ iskreno kazati što misliš? Svatko zna kazivati milote i truditi se da ugodi i da polaska, ali pravi prijatelj govori uvijek što je nemilo i ne haje hoće li prijatelja ražaliti. I zaista, ako je zbiljski prijatelj, on to više voli jer zna da time čini dobro.'
'Žao mi je', reče mali Hans tarući oči i skidajući noćnu kapicu, 'ali ja sam se toliko umorio te sam smislio da još malo prolješkarim u krevetu i da poslušam kako pjevaju ptice. Znaš, svagda ja bolje radim kad se naslušam kako ptice pjevaju.'
'Tome se veselim', reče mlinar i potapša maloga Hansa po leđima, 'jer ja te trebam da mi dođeš u mlin čim se obučeš i da mi pokrpiš krov na suši.'
Siromah mali Hans silno je želio otići u vrt i raditi, jer dva dana nije polijevao cvijeće, ali nije volio da odbije mlinaru kad mu je tako dobar prijatelj.
'Što misliš, bi li bilo neprijazno kad bih rekao da sam u poslu?', zapita on plahim i strašljivim glasom.
'Zaista', odgovori mlinar 'ja sudim da ne iziskujem previše od tebe jer ja tebi dajem svoje tačke; ali ako odbiješ, ja ću dakako otići i uraditi sam.'
'Oh, nipošto', zavikne mali Hans te skoči iz kreveta, obuče se i ode k suši.
Radio je sav bogovetni dan dok nije Sunce zapalo a kad je zapalo Sunce, došao mu mlinar da vidi kako posao.
'Jesi li već popravio rupu na krovu, mali Hans?', dovikne mu mlinar veselim glasom.
'Sasvim sam popravio', odgovori mali Hans i siđe s ljestava.
'Ah!', reče mlinar, 'nikakav rad nije tako sladak kao kad radiš drugima.'

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39231
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Sretni princ i druge bajke

Počalji od Mustra taj Pet Feb 09, 2018 3:37 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]

'Zaista je velika čast slušati te kako govoriš', odgovori mali Hans sjedajući i brišući čelo, 'jako velika čast. Ali meni se čini da neću nikada imati tako krasnih misli kao ti.'
'Ah, javit će ti se one', reče mlinar, 'ali se moraš jače potruditi. Danas ti znaš samo praksu prijateljstva; za neko ćeš vrijeme dokučiti i teoriju.'
'Zar zbilja misliš da hoću?', zapita mali Hans.
'I ne sumnjam u to', odgovori mlinar, 'ali sada, kad si mi pokrpao krov, bolje je da odeš kući i da otpočineš jer ja bih da mi sutra otjeraš ovce u planinu.'
Siromah mali Hans pobojao se da odvrati išta, a sutradan u rano jutro dotjerao mlinar svoje ovce k njegovoj kućici i Hans krenuo s ovcama u planinu. Potratio je cio dan dok je stigao onamo i natrag; a kad se vratio, bio je tako umoran da je zaspao na stolici i nije se probudio dok nije svanuo bijeli dan.
'Bit će mi divota u vrtu', reče i krene odmah na posao.
Ali nikako nije stizao da se zabavi svojim cvijećem jer prijatelj je mlinar neprestano dolazio i slao ga da odlazi daleko ili ga zvao da mu pomaže u mlinu. Mali je Hans zapadao u ljute muke jer se bojao, cvijeće će mu pomisliti da ga je zaboravio, ali se tješio mišlju da mu je mlinar najbolji prijatelj. 'Osim toga', običavao je govoriti, 'on mi daje svoje tačke, a to je pravo plemenito djelo.'
Tako je mali Hans radio svejednako mlinaru, a mlinar je govorio svakojake krasote o prijateljstvu koje je Hans zapisivao u bilježnicu i čitao po noći jer je bio jako dobar učenik.
Onda se desilo da je jedne večeri mali Hans sjedio kraj ognjišta, a na vratima mu zaorila glasna lupa. Bila je jako burna noć, a vjetar je puhao i rikao oko kuće tako strašno te je Hans u prvi mah pomislio da je to samo bura. Ali ono lupilo po drugi put, a zatim po treći put, sve glasnije te glasnije.
'Bit će kakav siromah putnik', reče u sebi mali Hans i potrči k vratima.
Tamo je stajao mlinar s fenjerom u jednoj ruci, a debelim štapom u drugoj.
'Dragi mali Hans', dovikne mu mlinar, 'u velikoj sam nevolji. Moj je sinčić pao s ljestava i ozlijedio se pa ja idem po doktora, ali do njega je tako daleko i tako je ružna noć te sam se baš sjetio, bit će mnogo bolje ako ti odeš umjesto mene. Ti znaš da ja tebi dajem svoje tačke, pa se pristoji da i ti meni uzvratiš čime.'
'Dakako', klikne mali Hans, 'ja smatram i čašću što si došao po mene te ću odmah
krenuti. Ali moraš mi posuditi svoj fenjer jer tako je mračna noć te se bojim da se ne bih
svalio u jarak.'
'Jako mi je žao', odgovori mlinar, 'ali to mi je nov fenjer i velika bi mi šteta bila da mu se što desi.'
'Svejedno dakle, onda ću i bez njega', reče mali Hans te dohvati veliku bundu i toplu skrletnu kapu, omota rubac oko vrata i krene.
Bila je strahovita oluja! Noć se tako crnjela da je mali Hans jedva vidio, a vjetar je bio tako ljut da je on jedva stajao. Ali bio je odvažan pa je koračao otprilike tri sata, stigao
doktorovoj kući i pokucao na vrata.
'Tko je?', zaviče doktor i promoli glavu kroz prozor spavaće sobe.
'Mali Hans, doktore.'
'Što bi ti, mali Hans?'
'Mlinarov je sin pao s ljestava i ozlijedio se i mlinar želi da odmah dođete.'
'Dobro je!', reče doktor, naredi da mu se spremi konj, visoke čizme i fenjer te siđe i odjaše k mlinarovoj kući, a mali Hans otpješači za njim.
Ali oluja je bješnjela sve ljuće i ljuće, kiša udarala pljuskom, a mali Hans niti je vidio kamo ide niti je stizao za konjem. Naposljetku zabasao i zašao u močvaru, na opasno mjesto puno dubokih jama i tu se mali Hans siromah udavio. Sutradan su mu kozari našli tijelo gdje pliva po velikoj bari i donijeli ga kući.
Svi su došli malomu Hansu na sahranu, toliko je bio omiljen, a mlinar je bio glavni žalobnik.
'Bio sam mu najbolji prijatelj', reče mlinar, 'pa je pravo da mi bude prvo mjesto', stupao je dakle na čelu povorke u dugu crnu kaputu pa je pogdjekada brisao oči velikim džepnim rupcem.
'Svakomu je zacijelo velika šteta što je umro mali Hans', reče kovač kad su pokopali Hansa i svi udobno sjedili u gostionici, pili slasno vino i jeli slatke kolače.
'Velika je šteta meni svakako', odgovori mlinar, 'jer sam mu skoro već poklonio moje tačke, a sada zaista ne znam što bih s njima. Kod kuće mi smetaju, a u takvu su stanju te ne bih ništa dobio da ih prodam. Pazit ću bogme da ništa više ne dajem. Svagda ti je na nezgodu ako si darežljiv.'
Što je dakle? - reče voluhar nakon duge stanke. - Pa to je konac - reče konopljarka.
Ali što je s mlinarom? - zapita voluhar.
Oh, ne znam zaista - odgovori konopljarka - a i ne hajem.
Onda je sasvim jasno da ti u sebi nemaš milosrđa - reče voluhar.
Čini mi se da ti nikako ne razumiješ moral te zgode primijeti konopljarka.
Što to? - zavrišti voluhar.
Moral.
Veliš li ti da ta zgoda ima moral?
Zacijelo - odgovori konopljarka.
Zaista - reče voluhar jako srdito - mislim da si mi to trebala reći prije nego što si započela. Da si mi rekla, ne bih te zacijelo slušao; rekao bih zbilja: 'Koješta', kao onaj kritičar. Ali mogu reći sada i on cikne iza glasa: - Koješta - pljesne repom i odjuri u svoju rupu.
A kako ti se mili voluhar? - zapita patka, koja je nekoliko časaka brčkala. - Ima on mnogo dobrih svojstava, ali što se mene tiče, u mene su materinska čuvstva, pa kad vidim tvrdoglava neženju, moraju mi iskočiti suze na oči.
A meni se čini da sam mu dosadila - odgovori konopljarka. - I zaista sam mu ispripovijedala moralnu priču.
Ah, uvijek je opasno kad to činiš - reče patka. A ja se sasvim slažem s njom.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39231
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Sretni princ i druge bajke

Počalji od Mustra taj Pet Feb 09, 2018 3:38 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



ZNAMENITA RAKETA

Ženio se kraljević pa je bilo opće veselje. Cijelu godinu dana očekivao je svoju nevjestu i naposljetku je stigla. Bila je ruska princeza i dovezla se čak iz Finske na saonicama što ih je vuklo šest sobova. Saonice su nalikovale na velika zlatna labuda, a među labudovim krilima smjestila se sama mala princeza. Duga hermelinska kabanica padala joj je do nogu, na glavi joj je bila kapica od srebrna tkanja, a bila je ona blijeda kao snježna palača u kojoj je uvijek živjela. Tako je blijeda bila da se sav svijet divio kad se vozila ulicama.
- Kao bijela ruža! - klicali su i bacali cvijeće s balkona.
Na dvorskim je vratima dočekao kraljević. Bio je sanjarskih ljubičastih očiju, a kosa mu je bila kao suho zlato. Kad ju je ugledao, kleknuo na jedno koljeno i poljubio joj ruku.
Vaša je slika bila krasna - šapne on - ali vi ste mnogo krasniji od svoje slike - i mala se princeza zarumeni.
Bila je prije bijela ruža - reče mladi paž svojemu susjedu - ali sada je crvena ruža - i sav je dvor uživao.
Tri dana za redom svi su govorili: - Bijela ruža, rumena ruža, rumena ruža, bijela ruža - a kralj naredi da se pažu podvostruči plaća. Kako on uopće nije dobivao plaću, nije mu to mnogo koristilo, ali se smatralo velikom čašću i po propisu se objavilo u dvorskom listu.
Kad su protekla tri dana, proslavila se svadba. Bila je to veličanstvena svečanost, a nevjesta i mladoženja držali su se za ruke i stupali ispod baldahina od grimizna baršuna izvezena sitnim biserjem. Potom je bila svečana gozba koja je potrajala pet sati. Kraljević i kraljevna sjedili su čelo stola u velikoj dvorani i pili iz čaše od bistra kristala. Jedino vjerni ljubavnici smjeli su piti iz te čaše jer čim bi se te čaše dodirnule lažne usne, časa bi posivjela i zamutila se i natmurila.
Sasvim je jasno da se oni ljube - reče mali paž - jasno kao kristal! - a kralj mu i po drugi put podvostruči plaću.
Kolika čast! - viknuše svi dvorani.
Nakon gozbe bit će ples. Nevjesta i mladoženja plesat će ražin ples, a kralj je obećao da će svirati flautu. Svirao je jako loše, ali nitko se to nije nikada usuđivao reći jer on je bio kralj. I znao je samo dvije melodije, a nikada nije bio sasvim siguran koju svira; ali to je bilo svejedno jer činio on što mu drago, svak je uzvikivao: - Predivno, predivno.
Posljednja točka u programu bio je veliki vatromet koji će početi upravo u ponoć. Mala princeza nije još nikada u životu vidjela vatromet pa je kralj naložio da se kraljevski pirotehničar spremi za svadbeni dan.
Što su vatrometi? - zapitala ona kraljevića jedno jutro kad se šetala po terasi.
Nalik su na sjevernu svjetlost - reče kralj koji je uvijek odgovarao na pitanja što su se upravljala drugima - samo su mnogo prirodniji. Ja ih volim više nego i same zvijezde jer svagda znam kada će se javiti, a tako su divni, kao moja svirka na flauti. Moraš ih svakako vidjeti.
Sagradili dakle na kraju kraljevskoga vrta veliku pozornicu, a kad je kraljevski pirotehničar pometao sve gdje mu je mjesto, započele rakete razgovarati.
Svijet je zaista krasan - klikne mala puckavica. Pogledaj samo te žute tulipane. Ne bi bili ljepši ni da su pravi praskavci. Baš mi je drago što sam putovala. Putovanje divno usavršuje um i uklanja sve predrasude.
Kraljev vrt nije svijet, ti glupa puckavice - reče veliki žarki kolut - svijet je golemo mjesto i tri bi dana trebalo da ga svega razmotriš.
Svako mjesto koje voliš za tebe je svijet - klikne zamišljeni plameni kotač koji je od malena bio privezan uz staru drvenu škatulju i ponosio se svojim slomljenim srcem - ali ljubav nije više u modi; pjesnici su je ubili. Toliko su pisali o njoj da im nitko nije vjerovao, a ja se ne čudim tome. Prava ljubav trpi i šuti. Sjećam se i sam jednom... Ali svejedno je sada. Romantika je bila i nije.
Besmislica! - reče žarki kolut - romantika ne umire nikada. Ona je kao Mjesec i živi zauvijek.
Nevjesta i mladoženja na primjer jako se ljube. Čuo sam sve o njima jutros od jedne patrone od smeđa papira koja je slučajno bila u istoj ladici sa mnom, zna najnovije dvorske vijesti.
Ali plameni kotač zaklima glavom. Romantika je umrla, romantika je umrla – šaptao je.
Bio je on od onih koji misle ako neprestano govore jedno te isto, da će naposljetku biti istina.
Odjednom se začulo oštro, suho kašljanje i svi se ogledali.
Dolazilo je to od dugačke rakete bahata lika koja je bila svezana na kraju duge motke. Kad god je htjela nešto reći zakašljala bi da zadobije pažnju.
Ahm, ahm - govorila je i svi su poslušali osim plamenoga kotača koji je svejednako klimao glavom i šaptao: - Romantika je umrla.
Mir, mir! - zaviče jedan praskavac. Bio je on neki političar i uvijek na vidnom mjestu kod lokalnih izbora. Znao je dakle upotrebljavati prave parlamentarne izraze.
Zaista umrla - zašapće plameni kotač i zaspi.
Čim je nastala potpuna tišina, zakašlje raketa po treći put i započne. Govorila je jako polaganim, razgovijetnim glasom, kao da kazuje u pero svoje uspomene, a sve je uznosito gledala onoga s kim govori. Bile su joj zaista otmjene manire.
Kolika je sreća kraljevićeva - primijeti ona - što se ženi baš onoga dana kada ću ja uzletjeti. I zaista, sve da se unaprijed udesilo, ne bi se moglo bolje urediti; ali kraljevići su uvijek sretni.
Bože mili! - reče mala puckavica. - Ja sam mislila da je baš naopako i da će nas
pustiti kraljeviću u čast.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39231
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Sretni princ i druge bajke

Počalji od Mustra taj Pet Feb 09, 2018 3:38 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


Možda je tako s tobom - odgovori raketa - a ja i ne sumnjam da je tako, ali sa mnom je drugačije. Ja sam jako znamenita raketa i potječem od znamenitih roditelja. Otac mi je bio najslavniji plameni kotač svoga doba, a bio je na glasu zbog svog dražesnog plesa. Kad je priredio svoju veliku javnu predstavu, vrtio se devetnaest puta dok se nije ugasio, a za svaki je okret prosipao po zraku po sedam crvenih zvijezda. Imao je u promjeru tri i pol stope, a bio je načinjen od najboljega puščanoga praha. Mati mi je bila raketa kao i ja i francuskoga porijekla. Uzletjela je tako visoko te se svijet pobojao da se nikada više neće vratiti. Vratila se je ipak jer je bila dobre ćudi i sjajno je sišla kao pljusak zlatne kiše. Listovi su o njezinoj predstavi pisali jako laskavim riječima. A dvorski ju je list nazvao trijumfom pilotehničke umjetnosti.
Pirotehničke, pirotehničke, htjela si reći - reče bengalska vatra. - Ja znam da je pirotehnička jer sam vidjela, napisano je na mojoj kutiji.
A ja sam rekla: 'pilotehnička' - odgovori raketa oštrim glasom, a bengalska se vatra pokunji i odmah stane puckavice tjerati u škripac da pokaže kako je ona i dalje osoba koja nešto vrijedi.
Rekla sam - nastavi raketa - rekla sam... što sam ono rekla?
Govorila si o sebi - odvrati žarki kolut.
Razumije se: znam da sam raspravljala o nečem zanimljivom kad sam surovo prekinuta. Ja mrzim surovost i sve ružne manire jer sam do krajnosti osjetljiva. Nitko na cijelom svijetu nije tako osjetljiv kao ja, znam sasvim pouzdano.
Što je to osjetljiva osoba? - zapita praskavac žarki kolut.
Onakva osoba koja ima žuljeve na nogama pa zato neprestano gazi drugima noge - odgovori žarki kolut tihim šaptom, a praskavac skoro prasne od smijeha.
Molim te, čemu se ti smiješ? - zapita ga raketa - ja se ne smijem.
Smijem se jer sam zadovoljan - odvrati praskavac.
To je jako sebičan razlog - reče raketa ljutito. - Kakvo ti imaš pravo da budeš zadovoljan? Ti bi trebao misliti na druge. I zaista, trebao bi misliti na mene. Ja uvijek mislim na sebe i očekujem od svakoga drugoga da to isto čini. To je ono što se zove simpatijom. Časna je to vrlina, a u mene je mnogo ima. Recimo primjerice da se meni noćas desi štogod, kolika bi to nesreća bila za svakoga! Kraljević i kraljevna nikada ne bi bili sretni, propao bi im sav bračni život; a što se tiče kralja, ja znam da on to ne bi pretrpio. Zaista, kad uzmem premišljati o važnosti svojega položaja, skoro bih zaplakala.
Ako želiš rezveseliti druge - reče joj žarki kolut - bolje se pobrini da ostaneš suha.
Svakako - klikne bengalska vatra koja je sada bila bolje volje - to ti i obična pamet veli.
Obična pamet, koješta! - odvrati raketa zgražajući se - ti zaboravljaš da sam ja jako neobična i jako znamenita. Ta svak može imati obične pameti, samo ako nema mašte. Ali ja imam mašte jer nikada ne mislim na stvari kakve su zaista; ja svagda mislim na njih kao da su sasvim drugačije. Što se tiče onoga da ostanem suha, ovdje očigledno nema nikoga tko bi uopće znao cijeniti uzbudljivu prirodu. Sva sreća što ne marim za to. Jedino što te podržava u životu svijest je o tom koliko su beskrajno niži svi drugi, a ja sam uvijek njegovala to čuvstvo. Ta nitko od vas nema srca. Vi se tu smijete i lakrdijate, kao da se kraljević i kraljevna nisu upravo vjenčali.
Pa zašto ne bi - uzvikne mala vatrena kuglica. To je nadasve vesela prilika, pa kad ja poletim u zrak, kanim to pripovijedati zvijezdama. Vidjet ćete kako će zvijezde žmirkati kad im budem pripovijedala o lijepoj nevjesti.
Ah, jadna li pogleda na život - reče raketa - ali tome sam se jedinome i nadala. U vama nema ničega; vi ste šuplji i prazni. Ta možda će kraljević i kraljevna živjeti u kraju gdje ima duboka rijeka; i možda će imati sina jedinca, maloga plavokosoga dječaka ljubičastih očiju poput kraljevića; i možda će on jednoga dana s dadiljom otići na šetnju; i možda će dadilja zaspati pod velikom bazgom; i možda će dječak pasti u duboku rijeku i udaviti se.
Strahovite li nesreće! Jadna svijeta kad izgubi sina jedinca! Zaista je strahota! Neću to nikada pretrpjeti.
Ali oni nisu izgubili sina jedinca - reče žarki kolut - nije im se uopće desila nikakva nesreća.
Nisam ni rekla da jest - odvrati raketa - rekla sam da bi se mogla desiti. Da su izgubili sina jedina ne bi koristilo da se više išta govori o tom. Ja mrzim svijet koji jadikuje zbog trica i kučina. Ali kad pomislim da bi oni mogli izgubiti sina jedinca, zaista sam u silnom afektu.
I jesi! - dovikne joj bengalska vatra. - Ti si zaista najafektiranija osoba što sam je ikada srela.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39231
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Sretni princ i druge bajke

Počalji od Mustra taj Pet Feb 09, 2018 3:38 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]



Ti si najprostija osoba što sam je ikada srela - reče raketa. - Ti ne možeš razumjeti moje prijateljstvo za kraljevića.
Pa ti ga i ne znaš - promrmlja kolut.
Nisam ni rekla da ga znam - odgovori raketa. - Ja mislim, kad bih ga znala, ne bih mu nikako bila prijateljica. Jako je opasno poznavati svoje prijatelje.
Bilo bi ti zaista bolje paziti da ostaneš suha - reče vatrena kuglica. - To je glavno.
Glavno je tebi, o tom ne sumnjam - odgovori raketa - ali ja ću plakati ako me bude volja - i zaista je briznula u plač i suze joj potekle niz motku kao kišne kapi, tako da su se skoro utopila dva sitna kukca što su baš smislili da se okuće te su tražili zgodno suho mjesto gdje će živjeti.
Zaista je baš romantične naravi - reče plameni kotač jer plače iako nema razloga za plač - te uzdahne duboko i pomisli na drvenu škatulju.
Ali žarki kolut i bengalska vatra jako su se bili ozlovoljili pa se iza glasa uzvikali: - Sljeparija, sljeparija!
Bili su do krajnosti praktični pa čim bi zamjerili čemu, nazvali bi to sljeparijom.
Uto izišao Mjesec kao divan srebren štit, zvijezde zasjale i glazba zaorila iz palače.
Kraljević i kraljevna vodili su ples. Plesali su tako krasno da su vitki bijeli ljiljani virkali na prozor i motrili ih, a krupni crveni mak klimao glavom i udarao takt.
Izbilo zatim deset sati, zatim jedanaest, pa dvanaest, a kad je izbila ponoć, svi iziđoše na terasu, a kralj posla po kraljevskoga pirotehničara.
Neka započne vatromet - reče kralj, a kraljevski se pirotehničar pokloni duboko i otputi se na kraj vrta. Imao je sa sobom šest slugu i svaki je sluga nosio zapaljenu baklju na vrhu duge motke.
Bio je zaista veličanstven prizor.
Šššš, ššš, šikne plameni kotač kad se stao vrtjeti. Tres, tres, tresnuo žarki kolut. Onda puckalice zapucketale po cijelom mjestu, a bengalska vatra osvijetlila sve skrletnim sjajem.
Zbogom - zaviče vatrena kugla kad je uzletjela sipajući sitne modre iskrice. Rs, rs, odgovoriše praskavci koji su se silno radovali. Sve je silno uspjelo, osim znamenite rakete. Toliko se bila smočila kad je plakala da nikako nije mogla opaliti. Najbolja je stvar u njoj bio puščani prah, ali taj se tako raskvasio suzama da nije bio ni za što. Svi njeni jadni rođaci, s kojima je ona govorila jedino uz porugu, suknuli k nebu kao divno, zlatno cvijeće s ognjenim cvjetovima. Hura, hura, vikao je dvor, a mala se princeza smijala od veselja.
Mislim da su me ostavili za neku svečanu zgodu - reče raketa - nema sumnje da im je to nakana - i ona se uzoholi još gore nego ikada.
Sutradan došli radnici da sve urede. - To je očito poslanstvo - reče raketa - dočekat ću ih s doličnim dostojanstvom.
Ispela dakle nos u vis i stala se ljuto mrštiti, kao da premišlja o jako važnoj stvari. Ali oni nisu ni pazili na nju, sve dok nisu kanili otići. Onda ju je jedan opazio. - Hej - zaviče on - eto jadne rakete! - i bacio je preko zida u jarak.
Jadna raketa? jadna raketa? - reče ona kad je jurila zrakom - ne može biti! Slavna raketa, to je on rekao. Jadan i slavan zvuči jednako i zaista su često jednaki - i ona padne u mulj.
Tu nije udobno - primijeti - ali nema sumnje, to je neko otmjeno kupalište pa su me poslali ovamo da se oporavim. Živci su mi zaista jako poremećeni i moram otpočinuti.
Doplivala sada k njoj mala žabica blistavih očiju poput dragulja i zelene poprskane kože.
Nov došljak, vidim! - reče žaba. - Bilo što bilo, ništa ne valja kao mulj. Neka samo bude kiše i jarka pa sam sasvim sretna. Što misliš, hoće li danas poslije podne padati kiša? Ja se dakako nadam, ali nebo je sasvim modro, bez oblaka. Žalost je to!
Ahm, ahm! - reče raketa i zakašlje se.
Kakav ti je divan glas! - klikne žaba. - Zaista je kao kreket, a kreketanje je, razumije se, najdivnija muzika na svijetu. Čut ćeš večeras naš pjevački zbor. Mi sjedimo u staroj pačjoj bari kraj zakupnikove kuće, pa čim iziđe Mjesec, započinjemo. To je takva divota da svi leže budni i slušaju nas. I zaista sam baš jučer čula kako zakupnikova žena govori svojoj majci da zbog nas ne može ni da trene po noći. Silan je užitak kad vidiš kako si omilio.
Ahm, ahm! - reče raketa srdito. Toliko joj je dozlogr djelo te nije znala ni riječi priklopiti.
Zaista ti je divan glas - nastavi žaba - nadam se da ćeš doći u pačju baru. Ja idem vidjeti gdje su mi kćeri. Imam šest krasnih kćeri i strah me da ih ne bi srela patka. To je prava neman i ne bi se skanjivala da ih pojede za zajutrak. Zbogom dakle; jako me je razveselio naš razgovor, velim ti.
Baš i jest razgovor! - reče raketa. - Ti si neprestano govorila sama. To nije razgovor.
Netko mora slušati - odgovori žaba - a ja volim govoriti sama. Time se štedi vrijeme i sprečava se raspravljanje.
Ali ja volim raspravljanje - reče raketa.
Ja nikako - reče žaba uljudno. - Raspravljanje je do krajnosti prosto, jer u odličnu društvu svi su istoga mišljenja. Zbogom i po drugi put; vidim eno tamo moje kćeri - i mala žabica otpliva.
Ti si vrlo dosadna osoba - reče raketa - i vrlo loše odgojena. Ja mrzim svijet koji o sebi govori kao što govoriš ti, kad bi tko drugi da govori o sebi kao ja. To ja nazivam sebičnošću, a sebičnost je najodurnija stvar, pogotovo onom tko je mojega temperamenta jer mene znaju dobro da sam simpatične naravi. I zaista bi trebalo da se ugledaš u mene; možda ti i nema boljega ugleda. Sada, gdje ti je prilika, trebalo bi da se okoristiš, jer ja ću se uskoro vratiti na dvor. Ja sam ljubimica na dvoru, a jučer su se kraljević i kraljevna vjenčali meni u čast. Ti dakako ne razumiješ ništa o tom jer si provincijalka.
Ne koristi ti njoj govoriti - reče vretence koje je sjedilo na velikom smeđem šašu - nikako ti ne koristi jer je otišla.
Pa to je njena šteta, a nije moja - odgovori raketa. - Ne kanim prestati govoriti joj samo zato jer ona ne sluša. Ja volim slušati sebe kako govorim. To mi je jedan od najvećih užitaka. Često ja dugo razgovaram sama sa sobom, a tako sam pametna da gdjekad ne razumijem ni jednu riječ od onoga što govorim.
Onda bi ti trebala predavati filozofiju - reče vretence te raširi lijepa dvostruka krila od gaze i uzvije se k nebu.
Kako je ludo što nije ostalo ovdje! - reče raketa. - Znam izvjesno, ne dešava mu se često takva prilika da se naobrazi. Ali što ja marim. Ovakav genij, kakav sam ja, cijenit će se jednom - i ona zaglibi još dublje u glib.
Nakon nekoga vremena doplivala k njoj velika bijela patka. Imala je žute noge i na njima plitve, a zbog geganja su je smatrali silnom krasoticom.
Brb, brb, brb - reče ona - kakva si ti čudna spodoba! Bih li smjela zapitati jesi li se ovakva rodila ili si se unakazila kakvom nezgodom?
Sasvim je jasno da si ti uvijek živjela na selu - odgovori raketa - jer inače bi znala tko sam ja. Ali ja ti opraštam neukost. Ne bi bilo pravo kad bih se nadala da će drugi biti ovako znameniti kao što sam ja. Iznenadit ćeš se bez sumnje kad čuješ da ja mogu uzletjeti do neba i vratiti se kao pljusak zlatne kiše.
Do toga ja ne držim mnogo - reče patka - jer ne razabirem što to ikomu koristi. Ali da znaš kao vol orati njivu ili kao konj vući kola ili kao ovčarski pas paziti na ovce, to bi bilo nešto.
Prijo moja - uzvikne raketa jako nadutim glasom - ja vidim da si ti od nižeg staleža.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39231
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Sretni princ i druge bajke

Počalji od Mustra taj Pet Feb 09, 2018 3:39 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this link.]
Osoba mojega položaja nije nikada od koristi. Mi imamo neku naobrazbu i to je više nego dovoljno. Ja ne držim do nikakve poslenosti, a najmanje onakve poslenosti kakvu se čini da ti preporučuješ. Uvijek sam sudila da je težak rad samo utočište svijetu koji nema nikakva posla.
Da, da - reče patka koja je bila jako mirne ćudi i nije se nikada ni sa kim svađala - u svakoga je drugačiji ukus. Svakako se nadam da se ti kaniš nastaniti ovdje.
Oh, nipošto! - zaviče raketa. - Ja sam samo samo gošća, odlična gošća. A zapravo mi je ovo mjesto prilično dosadno. Nema tu ni društva ni samoće. Zaista baš kao u predgrađu. Vratit ću se po svoj prilici na dvor jer znam, suđeno mi je da uzbudim veliku senzaciju na svijetu.
I ja sam jednoč mislila stupiti u javni život - primijeti patka - ima tu mnogo stvari koje bi se morale reformirati. Ja sam i predsjedala prije nekoga vremena jednoj skupštini te smo stvorili rezolucije koje osuđuju sve što nama nije po volji. Ali se čini da rezolucije nisu mnogo koristile. Sada se bavim kućanstvom i brinem se za svoju obitelj.
Ja sam stvorena za javni život - reče raketa - pa i svi moji rođaci, sve do najnižega. Gdje god se pojavimo, uzbuđujemo silnu pažnju. Ja nisam još istupila, ali kad istupim, bit će to veličanstven prizor. Što se tiče kućanstva, od toga stariš naglo i ono ti odvraća pamet od uzvišenijih stvari.
Ah, kako su divne te uzvišenije stvari u životu! - reče patka - a to me podsjeća kako sam gladna - i ona otpliva niz potok govoreći - brb, brb, brb!
Vrati se, vrati se! - zaviče raketa - još bih mnogo da ti kažem - ali patka nije marila.
Veselim se što je otišla - reče raketa sebi - baš je sasvim purgarskih misli - i zaglibi nešto dublje u mulj te stane premišljati o genijevoj samoći kad odjednom dotrče na opkop dva mala dječaka u bijelim haljecima, s kotlićem i s nešto suharaka.
To je zacijelo poslanstvo - reče raketa i upne se da bude jako dostojanstvena.
Hej! - zaviče jedan dječak - gledaj taj stari štap! Čudim se otkud je dopao ovamo - i on izvuče raketu iz jarka.
Stari štap! - reče raketa - ne može to biti! Zlatni štap, to je on rekao. Zlatan štap, to je priličan komplimenat. On me je zamijenio zaista s nekim od dvorskih dostojanstvenika!
Hajde da ga bacimo u vatru - reče drugi dječak prije će uzavreti u kotlu.
Zgrnuli oni dakle suharke, bacili raketu na njih i zapalili vatru.
To je veličanstveno - uzvikne raketa - oni će me uzvitlati po bijelu danu i svak će me vidjeti.
Sada ćemo prileći rekoše - dok se probudimo, uzavret će u kotlu - i oni legnu u travu i zaklope oči.
Raketa je bila sva mokra i dugo je potrajalo dok se nije zapalila. Ali naposljetku uhvatila je vatra.
Sada ću uzletjeti - zaviče te se sva ukoči i uspravi. - Ja znam, uzletjet ću mnogo više od zvijezda, mnogo više od Mjeseca, mnogo više od Sunca. I uzletjet ću tako visoko da...
Ššš, ššš, ššš, i ona sukne u zrak.
Divota! - zaviče - ovako ću letjeti do vijeka. To je silan uspjeh!
Ali nitko je nije vidio.
Onda stane osjećati svuda po sebi čudno bockanje.
Sada ću se rasprsnuti - zaviče. - Zapalit ću sav svijet i nadat ću toliku graju da cijelu godinu dana nitko neće govoriti ni o čemu drugom.
I zaista se rasprsnula.
Rs, rs, rs, prasnuo puščani prah.
Nije bilo sumnje da se rasprsnula.
Ali nitko je nije čuo, pa ni ona dva mala dječaka jer su bili čvrsto zaspali.
Preostao je od nje samo štap, a taj je pao na leđa guski koja se šetala kraj jarka.
Za Boga miloga! - zaviče guska. - Eto dažde štapovi - i ona pohrli u vodu.
Znala sam da ću uzbuditi silnu senzaciju - dahne raketa i ugasi se.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39231
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Sretni princ i druge bajke

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Možte odgovarati na teme u ovom forumu