Gianni Rodari

First topic message reminder :

Gianni Rodari rodio se 1920. godine u mjestu Omenga. Ovaj talijanski pisac sasvim je slučajno počeo pisati priče za djecu.
Radio je kao novinar u listu "unita" te je pisao za tjednu stranicu za obitelj. Tada je napisao prve priče i pjesme za djecu koje je pričao svojim učenicima kada je radio kao učitelj u školi. Tako je u spomenutim novinama nastala rubrika za najmlađe koja mu je donijela veliku popularnost.
Nakon 1950. godine posvetio se pisanju knjiga za djecu, a one su prevedene na brojne jezike. Njegova najpoznatija djela su: "Telefonske priče", "Čipolino", "Putovanje Plave strijele", Gelsomino u zemlji lažljivaca".
1970. godine primio je najveću nagradu za dječju književnost - Andersenovu nagradu. 10 godina kasnije, 1980. godine, umro je u Rimu.

TAKNUTI KRALJEV NOS


Jednom je Ivica Zgubidan odlučio da otputuje u Rim i da dotakne kraljev nos. Njegovi su ga prijatelji odgovarali od tog nauma govoreći mu: – Pazi, to je opasno. Ako se kralj razljuti, izgubit ćeš svoj nos sa čitavom glavom.
No Ivica je bio tvrdoglav. Dok se spremao na put, vježbe radi, pošao je posjetiti župnika, načelnika i žandara i svoj je trojici dodirnuo nos tako oprezno i spretno da nisu ni primijetili.
Stigavši u susjedni grad, potražio je guvernerovu, predsjednikovu i sučevu kuću. Posjetio je te važne ličnosti i dotaknuo im nos jednim ili s dva prsta. Važne su se ličnosti ponešto uvrijedile, jer im se činilo da je Ivica pristojan, a znao je o svemu razgovarati. Predsjednik se naljutio i
uzviknuo: – Ta zar vi mene vučete za nos?
Ni govora – rekao je Ivica. – Otjerao sam vam muhu.
Predsjednik se ogledao, no nije vidio ni muhe ni komarca, a Ivica se u međuvremenu brzo poklonio i izišao ne zaboravivši zatvoriti vrata za sobom.
Ivica je imao bilježnicu u koju je zapisivao sve noseve koje bi uspio dodirnuti. Bili su to sve važni nosevi.
No u Rimu broj noseva tako je naglo porastao, da je Ivica morao kupiti deblju bilježnicu. Dovoljno je bilo da prošeće ulicom i već bi sreo nekoliko ekselencija, pokojeg zamjenika ministra i desetak glavnih sekretara.
Direktore da i ne spominjemo: bilo je više direktora negoli prosjaka. I svi su ti nosevi bili prilično pristupačni. Njihovi su vlasnici mislili da im Ivica Zgubidan dodiruje nos iz poštovanja prema njihovu autoritetu, a neki su čak počeli zahtijevati od svojih podređenih da ih pozdravljaju na isti način. Govorili su:
Od sada dalje, umjesto da mi se klanjate, mogli biste mi dodirnuti nos. To je modernije i finije.
Podređeni se u početku nisu usuđivali dodirivati noseve svojih starješina, no, kako su ih ovi stali bodriti širokim osmijesima, navalili su, te stali dodirivati, stiskati, opipavati noseve: uzvišeni nosevi postali su sjajni i crveni od užitka.
Ivica nije zaboravio svoj glavni cilj i samo je čekao pogodnu priliku. A ta mu se pružila za vrijeme jedne povorke. Ivica je primijetio da se s vremena na vrijeme netko od prisutnih izdvaja iz mase, skače na stepenice kraljevske kočije i predaje kralju kovertu, vjerojatno kakvu molbu, koju bi kralj, smiješeći se, predavao svom prvom ministru.
Kad se kočija dovoljno približila, Ivica je skočio na stepenicu i, dok mu
se kralj ljubazno smiješio, rekao je: – Dopustite – pružio ruku i protrljao vrškom kažiprsta vrh nosa njegova Veličanstva.
Kralj je zabezeknuto protrljao svoj nos, zaustio da nešto kaže, no Ivica se jednim skokom unatrag već sklonio na sigurno, među ljude. Prolomio se burni pljesak i odmah su i drugi građani oduševljeno požurili da slijede Ivičin primjer: skakali su na kočiju, hvatali kralja za nos i drmali ga.
To je novi znak poštovanja, Veličanstvo – šaptao je prvi ministar kralju u uho, smiješeći se.
No kralja je prošla volja za smijehom: zabolio ga je nos i počeo cijediti, a on nije imao vremena da obriše svjećicu, jer mu njegovi vjerni podanici nisu davali predaha, već su ga i dalje veselo vukli za nos.
Ivica se zadovoljan vratio u svoje mjesto.

ČUVENA KIŠA U PIOMBINU


Jedanput su u Piombinu padali bomboni. Padali su krupni poput grada, a bili su svakojakih boja: zeleni, ružičasti, ljubičasti, plavi. Neki je dječak stavio u usta bombon zelene boje da ga kuša i osjetio da ima okus mente. Drugi dječak uzeo je ružičasti bombon, a taj je imao ukus jagode.
To su bomboni! Bomboni! I svi su izletjeli na ulice da napune džepove. No nisu stizali niti da ih pokupe, a već su pali novi.
Kiša nije dugo trajala, ali kad je prestala sve su ulice bile prekrivene sagom mirisnih bombona koji su škripali pod nogama. ðaci su, vraćajući se iz škole, našli još dovoljno bombona da napune školske torbe. Starice su ih pokupile i napravile velike zavežljaje od svojih marama.
Bio je to velik dan.
I sada još mnogi ljudi čekaju da s neba stanu padati bomboni, no onaj oblak nije se više nadvio nad Piombinom, niti nad Torinom, a možda neće proći niti nad Cremonom.

VRTULJAK IZ CESENATICA


Jednom je u Cesenatico, na morsku obalu, stigao nekakav vrtuljak. Imao je samo šest drvenih konja i šest crvenih džipova, ponešto izblijedjelih za ukus današnje djece. Čovječuljak koji je rukama gurao vrtuljak, bio je sitan, mršav, tamnoput, a na licu mu se vidjelo da jede jedanput u tri dana. Jednom riječju, nije to bio neki naročiti vrtuljak, no djeci kao da se činilo da je od čokolade, jer su se neprestano vrtjela oko njega, divila mu se i jogunila da se uspnu na nj.
Što li je tom vrtuljku, kao da je od meda? – govorile su majke. I predlagale bi djeci: – Idemo pogledati dupine u kanalu, pođimo jesti u onu kavanu sa sjedalima-ljuljačkama.
Ništa od toga. Djeca su htjela vrtuljak.
Jedne se večeri jedan stari gospodin, pošto je ukrcao unuka u džip, uspeo na vrtuljak i uzjahao drvenog konjića. Nije mu bilo udobno, jer je imao duge noge, pa su mu stopala dodirivala tlo, no svejedno se smijao. Ali čim je čovječuljak pokrenuo vrutljak, desilo se čudo: u tili čas stari se gospodin našao u visini cesenatskog nebodera, a njegov je konjić galopirao zrakom upravivši njušku ravno u oblake. Pogledao je dolje i vidio čitavu Romanju, zatim cijelu Italiju, a onda Zemlju koja se udaljavala pod kopitama konja i ubrzo se pretvorila u mali plavi vrtuljak što se vrtio, vrtio pokazujući redom kontinente i oceane kao nacrtane na
zemljopisnoj karti.
"Kamo ćemo?", pitao se stari gospodin.
U tom času prošao je ispred njega unučić za volanom stara izblijedjela džipa, koji se pretvorio u svemirski brod. Iza njega, u redu, sva ostala djeca, mirna i sigurna u svojoj putanji poput brojnih umjetnih satelita. Tko zna gdje je sada bio čovječuljak iz vrtuljka; no još se uvijek čula ploča što je svirala neki ružni ča-ča-ča: svaki krug na vrtuljku trajao je koliko čitava ploča.
"U tom grmu leži zec" – pomislio je stari gospodin.
Onaj čovjek mora da je čarobnjak.
Pomislio je također: "Ako za vrijeme jedne ploče obletimo čitavu Zemlju, potući ćemo Gagarinov rekord."
Sad je svemirska karavana letjela nad Tihim oceanom s mnogo otočića, nad Australijom gdje su skakali klokani, nad Južnim polom s milijunima pingvina što su ih gledali podigavši noseve, no nije bilo vremena da ih se prebroji: umjesto njih već su američki Indijanci davali dimne znakove, zatim evo njujorških nebodera, onda samo jedan neboder, a bio je to cesenatski. Ploča je bila gotova. Stari se gospodin začuđeno ogledao: opet je bio na starom, pitomom vrtuljku na obali Jadranskog mora, a tamni mršavi čovječuljak kočio je polako, bez trzaja. Stari je gospodin teturajući sišao.
Slušajte, vi – rekao je čovječuljku. No ovaj nije imao vremena da ga sluša, druga su djeca zauzela konjiće i džipove, vrtuljak je opet krenuo na novi put oko svijeta.
Recite mi – opet je pokušao stari gospodin, već ponešto ljutito. Čovječuljak ga nije ni pogledao. Gurao je vrtuljak. Vesela dječja lica tražila su pogledom svoje roditelje koji su stajali u krugu s ohrabrujućim smiješkom na ustima.
Čarobnjak, taj bijedni čovječuljak? Čarobni vrtuljak, ta smiješna mašina što tetura uz zvukove ružnog ča-ča-ča?
Neka – zaključio je starac – bolje da to nikome i ne spomenem. Možda bi mi se ljudi smijali iza leđa i još bi mi rekli: zar ne znate da je u vašim godinama opasno ići na vrutljak, može vas uhvatiti vrtoglavica?

NA PLAŽI U OSTIJI


Nekoliko kilometara od Rima nalazi se Ostijska plaža, kamo ljeti odlaze tisuće i tisuće Rimljana, pa na plaži nema mjesta niti da se iskopa rupa lopaticom, a oni koji posljednji stignu nemaju gdje da pobodu suncobran. Jednom je na Ostijsku plažu stigao neki čudni gospodin, zaista duhovit.
Stigao je posljednji, sa suncobranom pod miškom, i nije našao mjesta da ga pobode. Tada ga je otvorio, namjestio nešto na dršku, i suncobran se odmah uzdigao uvis, preletio tisuće kupača i zaustavio se baš na morskoj obali, ali dva-tri metra iznad ostalih suncobrana. Duhoviti gospodin otvorio je svoju ležaljku, koja je također stala lebdjeti; legao je u sjenu suncobrana, izvadio iz džepa neku knjigu i počeo čitati udišući morski zrak, pun soli i joda.
Ljudi ga isprva nisu ni primijetili. Svi su bili pod svojim suncobranima i nastojali ugledati komadić mora među glavama onih koji su bili ispred njih, ili su rješavali križaljke, no nitko nije gledao uvis. Najednom je neka gospođa čula kako je nešto palo na njen suncobran, pomislila je da se radi o lopti, izišla je da se obrecne na djecu, ogledala se, pogledala uvis i ugledala duhovitog gospodina kako lebdi nad njenom glavom.
Gospodin je gledao dolje i zamolio onu gospođu:
Oprostite, gospođo, pala mi je knjiga. Hoćete li biti tako dobri da mi je dobacite?
Gospođa je od čuda sjela na pijesak, a kako je bila jako debela, nije mogla ustati. Dotrčali su njeni rođaci da joj pomognu, a ona im je, bez riječi, prstom pokazala leteći suncobran.
Molim vas – ponovio je duhoviti gospodin – hoćete li mi dobaciti moju knjigu?
Zar ne vidite da ste prestrašili našu tetku?
Žao mi je, zaista nisam htio.
Onda siđite odanle, to je zabranjeno.
Ni govora, na plaži nije bilo mjesta, pa sam se ovdje smjestio. I ja plaćam porez, da znate!
Jedan za drugim, svi Rimljani koji su se zatekli na plaži, stali su gledati u zrak i, smijući se, pokazivati prstom čudnog kupača.
Pazi onoga – govorili su. – Ima suncobran na mlazni pogon,
Gagarine – vikali su – mogu li i ja k tebi?
Jedan mu je dječak dobacio knjigu, a gospodin je stao nervozno listati dok nije našao gdje je stao, zatim je otpuhnuo i nastavio čitati. Malo- pomalo pustili su ga na miru. Samo su djeca s vremena na vrijeme zavidno pogledavala u zrak, a oni najhrabriji bi i poviknuli:
Gospodine, gospodine!
Što hoćete?
Zašto nas ne naučite kako se lebdi?
No gospodin bi samo otpuhnuo i nastavio čitati. U suton suncobran je poletio uz lagani zvižduk, duhoviti gospodin spustio se na cestu pokraj svog motorkotača, zajahao ga i otišao. Tko zna tko je bio i tko zna gdje je kupio onaj suncobran.

MIŠ IZ STRIPOVA


Jednom mišiću iz stripova dojadilo je živjeti među stranicama časopisa, pa je, željan da zamijeni okus papira za okus sira, skočio i našao se u svijetu pravih miševa od krvi i mesa.
Skvaš! – odmah je uzviknuo osjetivši miris mačke.
Kako ste rekli? – prošaptali su drugi miševi, zbunjeni tom čudnom riječju.
Splum, bang, gulp! – rekao je mišić koji je govorio samo jezikom stripova.
Mora biti Turčin – primijetio je neki stari brodski miš koji je, prije negoli je otišao u penziju, plovio po Sredozemlju. I pokušao mu se obratiti na turskom. Mišić ga je začuđeno pogledao i rekao:
Ziip, fiiiš, bronk.
Nije Turčin – zaključio je stari moreplovac.
A što je onda?
Tko bi ga znao.
I tako su ga prozvali Tkobigaznao, a držali su ga pomalo za seosku ludu.
Tkobigaznao – pitali bi ga – što više voliš parmezan ili grojer?
Spliit, grong, ziziziiir – odgovorio bi mišić iz stripova.
Idi bestraga – smijali su se miševi. A oni manji vukli su ga za rep ne bi li čuli gdje onako smiješno prosvjeduje: – Zoong, splaš, skvarr!
Jednom su pošli u lov u neki mlin pun vreća bijelog i žutog brašna. Miševi su zagrizli u tu blagodat i stali žvakati kao za okladu: krik, krik, krik, kako već rade miševi kad žvaču. Ali miš iz stripova je žvakao: – Krek, skrek, skererek.
Nauči barem jesti kao pristojan čovjek – promrmljao je miš moreplovac. – Da smo na brodu, već bismo te bili bacili u more. Je li ti doprlo do mozga da proizvodiš odvratne zvukove?
Kreng – rekao je miš iz stripova i ponovno se uvukao u vreću žutoga brašna.
Moreplovac je namignuo ostalima i svi su tiho otišli i ostavili stranca njegovoj sudbini, uvjereni da neće nikada više pronaći put do kuće. Mišić je još neko vrijeme nastavio grickati. Kad je konačno primijetio da je ostao sam, bio je već pregusti mrak, a da bi potražio put, te je odlučio da prenoći u mlinu. Upravo je počeo drijemati, kad se u tami upale dva žuta semafora i začu se strašan šušanj lovčevih šapa. Mačka!
Skvaš! – rekao je mišić drhteći.
Gragrranjau! – odgovorila je mačka. O čuda, bila je to mačka iz stripova! Pleme pravih mačaka otjeralo ju je, jer nije znala mijaukati kako se priliči.
Dvoje se otpadnika zagrlilo, zaklelo jedno drugome na vječno prijateljstvo, te provelo čitavu noć razgovarajući na čudnom jeziku stripova. Divno su se razumjeli.

PRIČA
O KRALJEVSTVU PROŽDRLJIVIJI


U dalekoj, drevnoj zemlji Proždrljiviji, istočno od Dobropijske vojvodine, prvi je kraljevao Proždrljivko Probavljač, a tako su ga zvali jer, kad bi pojeo rezance, progutao bi i tanjur i divno ga probavio.
Naslijedio ga je na prijestolju Proždrljivko Drugi kog su nazivali Tri
Žlice, jer je jeo rezance u juhi služeći se istovremeno trima srebrnim žlicama: dvije je držao svojim rukama, a treću je držala kraljica i jao si ga njoj, ako žlica ne bi bila puna.
Poslije njega su se izredali na prijestolju Proždrljivije, koje se nalazilo na čelu trpeze, prostrte danju i noću:
Proždrljivko Treći, zvan Predjelo.
Proždrljivko Četvrti, zvan Kotlet na parmski način. Proždrljivko Peti, zvan Izjelica.
Proždrljivko Šesti, zvan Smažipuran.
Proždrljivko Sedmi, kog su zvali "Ima li još?", a progutao je čak i krunu, iako je bila od kovanog željeza.
Proždrljivko Osmi, zvan "Kora od sira", nije našao na stolu više ništa za jelo pa je progutao stolnjak.
Proždrljivko Deveti, zvan Čelična vilica, pojeo je prijestolje sa svim jastucima.
I tako je dinastija nestala.

ALISA JE PALA U MORE


Jedanput je Alisa Padalica otišla na more, zaljubila se u njega, pa se nikako nije dala iz vode.
Alisa, van iz mora! – zvala ju je mama.
Odmah, evo me – odgovorila bi Alisa, a ujedno bi mislila: – Ostat ću u vodi dok mi ne narastu peraje i ne pretvorim se u ribu.
Navečer, prije negoli je išla u krevet, pogledala bi u zrcalo rastu li joj na leđima peraje ili barem koja srebrna ljuska. No nalazila je samo zrnca
pijeska, kad se ne bi dobro istuširala.
Jednog je jutra sišla na plažu ranije nego inače i srela nekog dječaka koji je skupljao školjke i morske ježeve. Bio je ribarev sin i znao je mnogo o moru.
Znaš li kako se postaje riba? – upitala ga je Alisa.
Odmah ću ti pokazati – odgovorio joj je dječak.
Položio je na hrid rubac s ježevima i školjkama i skočio u more. Prošao je jedan minut, prošla su dva, a dječak se nije pojavio na površini. No evo, umjesto njega izronio je dupin, stao se prevrtati među valovima i veselo štrcati vodu uvis. Dupin se počeo igrati oko Alisinih nogu, a ona ga se uopće nije bojala.
Poslije nekog vremena dupin se, uz elegantan udarac repom, uputio prema pučini. Umjesto njega izronio je dječak i nasmiješio se:
Jesi li vidjela kako je lako?
Vidjela sam, ali ne znam hoću li i ja moći.
Pokušaj.
Alisa je skočila u more žarko želeći da se pretvori u morsku zvijezdu, a kad tamo, pala je u neku školjku što je upravo zijevala, da se naglo zatvori zarobivši Alisu i njene sanje.
"Opet sam u nevolji", pomislila je djevojčica. Kakva tišina, kakva svježina ondje dolje, u školjci. Bilo bi lijepo ostati ondje zauvijek, živjeti na dnu mora kao nekada morske vile. Alisa je uzdahnula. Sjetila se mame koja je mislila da Alisa još uvijek spava; sjetila se tate koji je upravo te večeri trebao doći iz grada, jer je bila subota.
Ne mogu ih ostaviti same, previše me vole. Ovog puta vratit ću se na zemlju.
Uprla se rukama i nogama i uspjela toliko rastvoriti školjku, da je mogla iskočiti iz nje i isplivati na površinu. Dječak sa školjkama bio je već
daleko. Alisa nije nikada nikome ispričala što joj se dogodilo.

RAT ZVONA


Bio jedanput jedan rat, veliki i strašni rat, u kom su umirali mnogi vojnici na jednoj i na drugoj strani. Mi smo bili ovdje, a naši neprijatelji ondje, i pucali smo jedni na druge danju i noću, ali rat je tako dugo trajao da je na kraju ponestalo bronze za topove, nismo više imali željeza za noževe i tako dalje.
Naš zapovjednik, Nadgeneral Bombaš Pucač Tutanjavaš, zapovjedio je da se sva zvona skinu sa zvonika i da se rastale da bi se od njih iskovao ogroman top: samo jedan, ali tako velik da se njime može dobiti rat samo jednim pucnjem.
Trebalo je sto tisuća dizalica da se podigne taj top; za prijevoz na front bilo je potrebno dvadeset i sedam vlakova. Nadgeneral je trljao dlanove od zadovoljstva i govorio: – Kad moj top opali, neprijatelji će pobjeći čak na Mjesec.
Kucnuo je veliki trenutak. Top je upravljen na neprijatelja. Mi smo začepili uši da nam tutanj ne probije bubnjiće.
Nadgeneral Bombaš Pucač Tutnjavaš naredio je: – Pali!
Jedan je artiljerac pritisnuo dugme. I najednom, s jednog kraja fronta na drugi, razlegla se zaglušujuća zvonjava: – Din! Don! Dan! Mi smo izvukli pamuk iz ušiju da bolje čujemo.
Din! Don! Dan! – Grmjela je topina. A sto tisuća jeka ponavljalo je brdima i dolinama: – Din! Don! Dan!
Pali! – dreknuo je Nadgeneral po drugi put: – Pali! Hajd!
Artiljerac je ponovno pritisnuo dugme i opet se veseli koncert zvona razlegnuo iz rova u rov. Kao da su najednom počela zvoniti sva zvona naše domovine. Nadgeneral je čupao kosu od bijesa i nastavio je čupati, dok mu nije preostala samo jedna jedina vlas.
Onda je nastalo zatišje. Kad evo, s one strane fronta, kao da je netko dao znak, začuo se veseli, zaglušujući odgovor: – Din! Don! Dan!
Jer morate znati da je i neprijateljskom zapovjedniku, Smrtiralu Von Bomben Pucen Tutnjavenu, palo na pamet da izradi topinu od svih zvona njegove zemlje.
Din! Dan! – grmio je sada naš top.
Don! – odgovarao je neprijateljski top. A vojnici dviju vojski iskakali su iz rovova, trčali jedni u susret drugima, plesali i vikali: – Zvona, zvona! Praznik je! Buknuo je mir!
Nadgeneral i Smrtiral ukrcali su se u svoje automobile i odjurili daleko, potrošili sav benzin, no zvuk zvona ih je i dalje pratio.

LJUBIČICA NA SJEVERNOM POLU


Jednog je jutra na Sjevernom polu bijela medvjedica nanjušila neki čudan miris, pa je rekla velikom medvjedu (mali medvjed bio joj je sin):
Da nije stigla kakva ekspedicija?
Ljubičicu su našli medvjedići. Bila je mala i drhtala je od hladnoće, no i dalje je hrabro mirisala, jer joj je to bila dužnost.
Mama, tata! – uzviknuli su medvjedići.
Ja sam odmah rekla da se radi o nečem čudnom – rekla je bijela medvjedica svojoj obitelji. – A po mom mišljenju, to nije riba.
Sigurno ne – rekao je veliki medvjed. – No, nije niti ptica.
I ti imaš pravo – rekla je bijela medvjedica, pošto je razmislila.
Još prije večeri vijest se pronijela čitavim Polom: malo, čudno, mirisavo stvorenjce ljubičaste boje pojavilo se u ledenoj pustinji, stajalo na jednoj nozi i nije se micalo. Ljubičicu su došli pogledati foke i tuljani, iz Sibira su stigli sobovi, iz Amerike polarni volovi, a iz još većih daljina došli su bijele lisice, vukovi i morske svrake. Svi su se divili nepoznatom cvijetu, njegovoj drhtavoj peteljci, svi su udisali njegov miris, no još uvijek ga je bilo dovoljno i za one koji su posljednji stigli da ga ponjuše.
Ako ima toliko mirisa, znači da mu je zaliha pod ledom – rekla je neka foka.
Ja sam odmah rekla – uzviknula je bijela medvjedica – da se tu nešto krije.
Nije baš sasvim tako rekla, ali nitko se više nije sjećao.
Jedan galeb, kog su poslali na jug da skupi podatke, vratio se s viješću da se malo mirisavo stvorenje zove ljubičica i da ga u nekim zemljama i ondje dolje ima na milijune.
Sada znamo koliko i prije – primijetila je foka. – Kako to da je ova ljubičica dospjela upravo ovamo? Reći ću vam što mislim: sve mi se to čini prilično zakučasto.
Kako je rekla da joj se čini?– upitao je veliki medvjed svoju ženu.
Zakučasto. To jest, ništa ne shvaća.
Eto – uzviknuo je veliki medvjed – baš tako i ja mislim.
Te se noći čitavim Polom začula strašna škripa. Vječni led tresao se poput stakla, a mjestimice se i raspucao. Ljubičica je još jače zamirisala kao da je odlučila da najednom rastopi beskrajnu ledenu pustoš i da je pretvori u plavo i toplo more, ili zelenu, baršunastu livadu. Napor ju je iscrpio. U praskozorje su je vidjeli kako vene, svija se nad peteljkom, gubi boju i
život. Prevedena na naše riječi i na naš jezik njena posljednja misao vjerojatno bi glasila ovako: – Eto, ja umirem... No netko je morao početi... Jednog će dana ovamo stići milijuni ljubičica. Vječni će se led otopiti, a tu će biti otoci, kuće i djeca.

MLADI RAK


Jedan je mladi rak pomislio: "Zašto svi u mojoj obitelji hodaju natraške? Hoću da naučim hodati naprijed poput žaba i neka mi otpadne zadak, ako ne uspijem."
Kriomice je počeo vježbati među kamenjem rodnog potoka i prvih ga je dana taj pothvat stajao velikih napora. Udarao je na sve strane, ulubljivao oklop i gazio jednom nogom po drugoj. No malo-pomalo krenulo je nabolje, jer sve se može naučiti samo ako se hoće.
Kad je postao potpuno siguran, došao je svojoj obitelji i rekao: – Gledajte! – I prekrasno je potrčao naprijed.
Sine moj! – udarila je u plač majka. – Jesi li poludio? Dođi k sebi, hodaj kao što su te otac i majka naučili, hodaj kao tvoja braća koja te toliko vole!
A braća su se podrugljivo smijuckala.
Otac ga je neko vrijeme strogo gledao, a onda reče:
Dosta. Ako hoćeš da ostaneš s nama, hodaj kao i drugi rakovi. Ako hoćeš po svojoj volji, potok je velik: idi i ne vraćaj se više.
Dobri račić volio je svoju obitelj, no bio je i suviše uvjeren da je u pravu, a da bi se predomislio: zagrlio je majku, pozdravio oca i braću i krenuo u svijet.
Njegov način hodanja odmah je izazivao čuđenje skupine žaba koje su se, kao prave klepetuše, sastale oko nekog lopočevog lista da malo pročavrljaju.
Svijet se okrenuo naopačke – rekla je jedna žaba. – Pogledajte onog raka i recite mi da nisam u pravu, ako možete.
Više niko nikog ne poštuje u ovom svijetu – rekla je druga žaba.
Jao, jao! – zajaukala je treća.
No račić je proslijedio ravno svojim putem, što se u njegovu slučaju zaista može reći. Najednom je začuo kako ga zove neki stari rak tužna lica, što je sam samcat stajao pored jednog kamena.
Dobar dan – rekao je račić.
Starac ga je dugo promatrao, a onda rekao: – Što misliš učiniti? I ja sam, kad sam bio mlad, namjeravao naučiti rakove da hodaju naprijed. I evo šta sam dočekao: živim potpuno sam, a ostali bi prije odgrizli jezik, nego da progovore sa mnom. Poslušaj me, dok je vrijeme: pomiri se s time da hodaš kao i drugi i jednog ćeš mi dana biti zahvalan na savjetu.
Mladi rak nije znao šta da odgovori, pa je šutio. No mislio je: "Ja imam pravo."
I pošto je prijazno pozdravio starca, ponosno je nastavio put.
Hoće li daleko stići? Hoće li mu se nasmiještiti sreća? Hoće li ispraviti sve krive stvari na svijetu? Mi to još ne znamo jer on još uvijek hoda odlučno i hrabro kao i prvog dana. Možemo mu samo poželjeti svim sr- cem: – Sretan put!

DIVOVA KOSA


Jednom su živjela četiri brata. Trojica su bila mala, ali jako lukava, a četvrti je bio div neizmjerne snage, no mnogo naivniji od ostalih. Snaga mu je bila u šakama i mišićima, a pamet mu se nalazila u kosi. Njegova lukava braća šišala su mu kosu kratko-kratko, kako bi uvijek bio donekle bedast, i morao je obavljati sve poslove budući da je bio jak, dok su ga oni gledali i ubirali zaradu.
Morao je orati njive, cijepati drva, okretati mlinski kamen, vući kola umjesto konja, a njegova su mudra braća sjedila na kolima i vodila ga uz fijuk biča.
I dok su sjedili na kolima promatrali su mu glavu i govorili:
Kako ti lijepo stoji kratka kosa.
Ah, prava ljepota nije u uvojcima.
Pogledajte onaj pramen kako je narastao: večeras ćemo ga malo potkratiti.
I usput su jedan drugome namigivali, veselo se gurali laktom pod rebra; na sajmu bi zaradili novaca, otišli u gostionicu, a orijaša ostavili da čuva kola.
Davali su mu dovoljno hrane kako bi mogao raditi; i piti su mu davali kad god je bio žedan, ali samo vina iz bunara.
Jednog se dana orijaš razbolio. Njegova braća, bojeći se da ne umre dok je još mogao raditi, pozvala su najbolje liječnike u zemlji da ga liječe, davala mu da pije najskuplje lijekove i donosila mu doručak u krevet.
Jedan mu je namještao jastuke, drugi popravljao pokrivače. Uz to su govorili:
Vidiš li koliko te volimo? Ti, dakle, nemoj umrijeti, nemoj nam nanijeti
takvu nepravdu.
Toliko su se brinuli za njegovo zdravlje, da su zaboravili na kosu. I kosa je imala vremena da naraste duga kao nikada prije, a s njom se orijašu vratila i njegova pamet. Počeo je razmišljati, promatrati svoju braću, zbrajati dva više dva i četiri više četiri. Konačno je shvatio koliko su mu braća pokvarena, a on glup, no nije ništa rekao. Pričekao je da mu se vrati snaga i jednog jutra, dok su mu braća još spavala, ustao je, zavezao ih poput slame i ukrcao na kola.
Kamo nas voziš, dragi brate? Kamo voziš svoju ljubljenu braću?
Sad ćete vidjeti.
Odvezao ih je na željezničku stanicu, ubacio ih u vlak onako zavezane, a za pozdrav im je rekao: – Idite i da vas više nisam ovdje vidio! Sad sam ja gazda.
Vlak je zazviždio, kotači su se pokrenuli, a tri brata šutke su ostala na svom mjestu i više ih nikada nitko nije vidio.

ODBJEGLI NOS


Nikolaj Gogolj ispričao je priču o nekom lenjingradskom nosu koji je šetao kočijom i stvarao svakakve vragolije.
Slična se pripovijest dogodila u Lavenu, na jezeru Maggiore. Jednog jutra neki čovjek, koji je stanovao baš nasuprot pristanu za posuđivanje čamaca, ustao je, otišao u kupaonicu da se obrije i, pogledavši se u zrcalo, uzviknuo:
U pomoć! Moj nos!
Posred lica nije bilo nosa, umjesto njega sve je bilo ravno. Onaj je čovjek
u kućnom haljetku potrčao na balkon taman na vrijeme da vidi nos kako izlazi na trg i brzim se koracima udaljuje prema pristanu promičući između automobila koji su se ukrcavali na trajekt za Verbaniju.
Stoj! Stoj! – vikao je čovjek. – Moj nos! Drž' lopova! Drž' lopova! Ljudi su gledali i smijali se.
Ukrali su vam nos, a ostavili tikvu? Strašno!
Onom čovjeku nije preostalo drugo, doli da siđe na ulicu i pojuri za bjeguncem, a pred licem je držao rupčić kao da je prehlađen.
Nažalost, stigao je jedva na vrijeme da vidi kako se trajekt udaljuje od pristana. Hrabro je skočio u vodu da ga stigne, praćen povicima putnika i turista: "Naprijed! Naprijed!" No brod je već brzo plovio, a kapetanu nije ni na pamet palo da se vrati i da ukrca one koji su zakasnili.
Pričekajte drugi trajekt – vikao je jedan mornar onome čovjeku. – Vozi svakih pola sata.
Čovjek se obeshrabreno vraćao na obalu, kad je ugledao svoj nos kako, prostrijevši kaput na vodi, polako plovi poput splavi.
Dakle, nisi se odvezao brodom? Prevario si me? – uzviknuo je. Nos je gledao ravno preda se poput starog jezerskog vuka i nije se udostojio ni da se obazre. Kaput se talasao lagano, poput meduze.
Kamo ideš? – uzviknuo je čovjek.
Nos nije odgovorio, i njegov nesretni gospodar morao se vratiti u Lavensku luku i proći kroz gomilu znatiželjnika na povratku kući, gdje se zabarikadirao i naredio kućnoj pomoćnici da nikoga ne pušta unutra, a vrijeme je provodio promatrajući u zrcalu svoje lice bez nosa.
Nekoliko dana kasnije jedan je ribar iz Ranca, izvukavši mrežu, našao u njoj odbjegli nos koji je doživio brodolom posred jezera, jer je kaput bio pun rupa. Ribar je odlučio da odnese nos na tržnicu u Laveno.
Kućna pomoćnica onog gospodina pošla je na tržnicu da kupi ribu i
odmah je ugledala nos među linjcima i štukama.
Ta to je nos moga gospodara! – užasnuto je uzviknula: – Dajte mi ga odmah da mu ga odnesem.
Ja ne znam čiji je – izjavio je ribar. – Ja sam ga upecao i prodajem ga.
Pošto?
Težina u zlatu, jasno. To je nos, nije valjda grgeč. Kućna pomoćnica je odjurila da obavijesti svoga gospodara.
Daj mu koliko traži! Hoću svoj nos!
Kućna pomoćnica je izračunala da je potrebno jako mnogo novaca, jer je nos bio prilično velik: trebalo je pedest hiljada lira, trinaest trinaestica i po. Da bi skupila tu svotu, morala je prodati i svoje naušnice, no kako je voljela svoga gospodara, žrtvovala ih je uzdahnuvši.
Kupila je nos, umotala ga u rubac i odnijela kući. Nos je dopustio posve mirno da ga odnesu kući, a nije se pobunio čak ni kad ga je njegov vlasnik primio drhtavim rukama.
Ta zašto si pobjegao? Što sam ti skrivio?
Nos ga je poprijeko pogledao, otpuhnuo od gađenja i rekao: – Slušaj, nemoj više nikada kopati u nosu. Ili, barem odreži nokte.

CESTA KOJA NIJE NIKAMO VODILA


Na izlazu iz sela račvale su se tri ceste: jedna je vodila prema moru, druga prema gradu, a treća nije vodila nikamo.
Martin je to znao, jer je već pitao gotovo sve ljude i svi su mu jednako odgovorili:
Ona cesta? Ne vodi nikamo. Uzalud je uputiti se njome.
A kuda prolazi?
Nikuda.
A zašto su je onda sagradili?
Niko je nije sagradio, uvijek je bila tu.
Ali zar nikada nitko nije pošao pogledati kamo vodi?
Ti si zaista tvrda glava: kad ti kažemo da nema što da se vidi...
Ne možete znati, kad niste ondje nikada bili.
Bio je tako tvrdoglav da su ga prozvali Martin Tvrdaglava, no on se nije ljutio, već je i dalje mislio na cestu koja nikamo ne vodi.
Kad je već bio dovoljno velik da prijeđe preko ceste, a da ga djed ne vodi za ruku, jednog je jutra rano ustao, izišao iz sela i bez oklijevanja uputio se tajanstvenom cestom hodajući neprestano naprijed. Cesta je bila puna rupčaga i korova, no na sreću već odavno nije kišilo, pa nije bilo lokvi.
Desno i lijevo rasla je živica, a ubrzo je počela i šuma. Granje se ispreplitalo nad cestom i tvorilo taman i svjež tunel u koji je tek tu i tamo prodirao koji zračak sunca da osvijetli put.
Martin je hodao i hodao, a tunelu nikad kraja; boljele su ga noge i već je počeo pomišljati na povratak, kad ugleda nekog psa.
"Gdje je pas, tu je i kuća ili barem čovjek", pomisli.
Pas mu je dotrčao u susret mašući repom, polizao mu je ruke, a zatim se uputio dalje cestom. Pri svakom bi se koraku okrenuo da vidi slijedi li ga Martin još uvijek.
Idem, idem – govorio je Martin pun znatiželje.
Konačno se šuma prorijedila, gore se pojavilo nebo, a cesta je završila pred velikim vrtnim vratima od željeza.
Kroz rešetke Martin je ugledao dvorac otvorenih vrata i prozora, dim je izlazio iz svih dimnjaka, a na jednom balkonu stajala je neka krasna gospođa, mahala mu rukom i dozivala ga:
Naprijed, naprijed, Martine Tvrdaglavo!
Oho – razveselio se Martin. – Ja nisam znao da ću stići, ali ona jest. Gurnuo je vrtna vrata, prošao kroz park i ušao u salon dvorca, te se poklonio lijepoj gospođi koja je silazila stepeništem. Bila je lijepa, obučena još ljepše od vila i princeza, a, osim toga, bila je vesela i smijala se.
Znači, nisi povjerovao?
U što?
U priču o cesti koja ne vodi nikamo.
Bila je preglupa. A, po mom mišljenju, ima više naselja negoli cesta.
Jasno, dovoljno je da čovjek poželi i da krene. A sada dođi, pokazat ću ti dvorac.
U dvorcu je bilo više od stotinu soba punih svakovrsnog blaga kao u dvorcima u pričama, gdje spavaju začarane ljpotice, ili gdje divovi gomilaju svoje bogatstvo. Bilo je dijamanata, dragog kamenja, zlata, srebra, a lijepa je gospođa svaki čas govorila: – Uzmi, uzmi sve što hoćeš. Posudit ću ti kola da odvezeš teret.
Budite uvjereni da Martin nije dopustio da ga moli.
Kola su bila dobrano puna, kad je odlazio. Na kočijaševu mjestu sjedio je pas, jer to je bio obučeni pas i znao je držati uzde i lajati na konje kad bi zadrijemali ili skrenuli s puta.
U selu, gdje su već smatrali da je Martin Tvrdaglava mrtav, njegov je povratak izazvao veliko čuđenje. Pas je iskrcao na trgu sve njegovo blago, dvaput odmahnuo repom u znak pozdrava, popeo se na kola i, tjeraj, nestao u oblaku prašine. Martin je lijepo obdario sve suseljane, prijatelje i neprijatelje, i morao je stotinu puta ispričati što mu se dogodilo, a svaki put kad bi svršio priču, netko bi otrčao kući po kola i konja i odjurio cestom koja nije vodila nikamo.
No one iste večeri vratili su se jedan za drugim obješena nosa od jada: za njih je cesta svršavala posred šume, pred gustim zidom stabala, u moru trnja. Nije više bilo ni vrtnih vrata, ni dvorca, niti lijepe gospođe. Jer izvjesna blaga postoje samo za one koji prvi pođu nekim putem, a prvi je bio Martin Trvdaglava.

STRAŠILO ZA PTICE


Gonario je bio najmlađi od sedmoro braće. Njegovi roditelji nisu imali novaca da ga pošalju u školu, pa su ga poslali na rad na neko veliko poljoprivredno imanje. Gonario je postao strašilo i tjerao je ptice s polja. Svakog jutra dali bi mu vrećicu baruta, a Gonario je satima i satima hodao gore-dolje poljima zaustavljajući se s vremena na vrijeme da zapali pregršt baruta. Prasak bi prestrašio ptice i one bi pobjegle bojeći se lovaca.
Jednom je vatra zahvatila Gonarijev haljetak i, da se dječak nije brzo bacio u jarak, sigurno bi poginuo u plamenu. Njegov je skok prestrašio žabe koje su bučno pobjegle, a njihovo je kreketanje preplašilo zrikavce i cvrčke, te su načas prestali pjevati.
No najprestrašeniji od svih bio je Gonario; sam samcat plakao je sjedeći na rubu jarka, mokar poput ružna pačeta, malen, odrpan i gladan. Plakao je tako očajno da su vrapci zastali na stablu gledajući ga i stali pijukati od samilosti ne bi li ga utješili. Ali ptice ne mogu utješiti strašilo za ptice.
Ta se pripovijest dogodila u Sardiniji.

IGRA ŠTAPOM


Jednog se dana mali Klaudije igrao pred kućnom vežom, a ulicom je prolazio lijepi starac sa zlatnim naočarima, hodajući pognuto i oslanjajući se o štap koji mu je pao iz ruke baš ispred veže.
Klaudije ga je spremno podigao i pružio starcu koji se nasmiješio i rekao dječaku:
Hvala, ne treba mi. Mogu izvrsno hodati i bez njega. Ako ti se sviđa, uzmi ga.
I udaljio se i ne sačekavši odgovora, a činilo se da je manje pognut negoli prije. Klaudije je stajao sa štapom u rukama i nije znao što će. Bio je to obični drveni štap savijene ručke, na kraju je imao željezni vršak i ništa drugo što bi bilo vrijedno spomena.
Klaudije je dva-tri puta udario šiljkom o tle, a zatim bez razmišljanja zajahao štap i evo, to više nije bio štap, već divan crni konj s bijelom zvijezdom na čelu, koji je poletio u galopu oko dvorišta njišteći i izbijajući kopitama iskre iz šljunka.
Kad je zaprepašten, a i ponešto preplašen, Klaudije ponovno stao na zemlju, štap je opet bio štap i nije više imao kopita, već obični zarđali šiljak, a umjesto grive obični savijeni držak.
Pokušat ću još jednom – odluči Klaudije, čim se povratio od čuda.
Opet je zajahao štap, no sada to nije bio konj, već dostojanstvena dvogrba deva. Dvorište se pretvorilo u beskrajnu pustinju koju je trebalo prijeći, no Klaudije se nije bojao. Zagledao se u daljinu gdje se trebala pojaviti
oaza.
"To je sigurno čarobni štap", rekao je Klaudije u sebi, zajahavši ga po treći put. Sad je to bio potpuno crven trkaći automobil, na poklopcu motora pisao je broj; dvorište se pretvorilo u tutnjeću trkaću stazu, a Klaudije je uvijek stizao prvi na cilj.
Zatim je štap postao motorni čamac, a dvorište mirno i zeleno jezero, onda svemirski brod koji je jurio kroz svemir ostavljajući za sobom zvjezdani trag.
Svaki put kad bi Klaudije stao nogom na zemlju, štap bi opet poprimio svoj pitomi izgled, sjajni držak, stari šiljak.
Poslijepodne je brzo prohujalo u igri. Kad se spustila večer, Klaudije je slučajno bacio pogled na ulicu i ugledao starca sa zlatnim naočarima koji se vraćao. Klaudije ga je radoznalo promatrao, no nije mogao primijetiti na njemu ništa naročito: bio je to običan starac, ponešto umoran od šetnje.
Sviđa li ti se štap? – upitao je smiješeći se Klaudija.
Klaudije je mislio da starac hoće da mu ga vrati, pa ga je pružio porumenjevši.
No starac je odmahnuo glavom.
Drži ga, drži – rekao je. – Što će meni štap? Ti možeš i letjeti s njime, a ja se mogu samo osloniti na nj. Oslonit ću se na zid i bit će isto.
I otišao je smiješeći se, jer na svijetu nema sretnijeg stvora od starca koji može nešto pokloniti djetetu.

STARE POSLOVICE


Noću su sve mačke crne – propovijedala je jedna Stara Poslovica.
A ja sam siva – rekla je jedna mačka što je prelazila preko ulice.
Nije moguće: Stare Poslovice imaju uvijek pravo.
Ali ja sam svejedno siva – ponovila je mačka.
Neka druga Stara Poslovica pošla je na nogometnu utakmicu, približila se jednom igraču i šapnula mu u uho: – Uzdaj se u se i u svoje kljuse!
Nogometaš je pokušao igrati nogomet sam, no bilo mu je užasno dosadno i nikada nije mogao pobijediti, pa se vratio u momčad. Stara Poslovica se razboljela od muke i morali su joj izvaditi krajnike.
Jedanput su se sastale tri Stare Poslovice i tek što su zaustile, već su se počele svađati:
Tko rano rani dvije sreće grabi – rekla je prva.
Bolje ikada, nego nikada – rekla je druga.
Govoriti je srebro, a šutjeti zlato – uzviknula je treća. Počupale su se za kosu i još uvijek se tuku.
Tu je još i pripovijest o onoj Staroj Poslovici kojoj se prohtjelo jesti kruške, pa je stala pod stablo razmišljajući: "Zrelo voće samo pada." No kruška je otpala tek kad je potpuno sagnjilila i zgnječila se na tikvi Stare Poslovice koja je od žalosti predala ostavku.

APOLONIJA I NJENE MARMELADE


U Sant'Antoniju, na jezeru Maggiore, živjela je neka žena koja je znala kuhati jako dobre marmelade, ali tako dobre, da su njene usluge tražili ljudi iz Valcuvije, Valtravaglie, Val Dumentine i iz Val Sirotice. Ljudi su, kad je bilo vrijeme ukuhavanja, stizali iz svih krajeva. Sjeli bi na zidić i gledali jezero, ubrali bi koju malinu s grma, a zatim pozvali onu ženu:
Apolonijo!
Što je?
Hoćete li mi skuhati marmeladu od borovnica?
Evo me!
Hoćete li mi pomoći da skuham dobru marmeladu od šljiva?
Odmah.
A ta žena Apolonija imala je zaista zlatne ruke i ukuhavala je najbolje marmelade od Varesea do Kantona Ticina.
Jednom je k njoj došla neka žena iz Arcumeggije, a bila je tako siromašna da nije imala niti vrećice breskvinih koštica, pa je putem pokupila u pregaču bodljikavih kestenovih kora.
Apolonijo, hoćete li mi skuhati marmeladu?
Od kestenovih kora?
Ništa drugo nisam našla...
Pokušat ću.
I Apolonija se toliko potrudila da je od kestenovih kora ispala marmelada nad marmeladama.
Jednom ona žena iz Arcumeggije nije našla niti kestenovih kora, jer ih je pokrilo suho lišće; i tako je donijela pregaču punu kopriva.
Apolonijo, hoćete li mi skuhati marmeladu?
Od kopriva?
Ništa drugo nisam našla...
Pa dobro, vidjet ćemo.
I Apolonija je uzela koprive, pošećerila ih, pripremila ih kako je samo ona znala i skuhala marmeladu da oblizneš prste.
Jer je ta žena Apolonija imala zlatne i srebrne ruke i bila bi skuhala marmeladu i od kamenja.
Jednom je onuda prolazio car i htio je i on okusiti Apolonijinu
marmeladu; Apolonija mu je dala tanjurić marmelade, ali se caru nakon prve žličice zgadila, jer je u nju pala muha.
Gadi mi se – rekao je car.
Da nije bila dobra, muha ne bi u nju pala – rekla je Apolonija.
No car se naljutio i naredio svojim vojnicima da odrežu Apoloniji ruke. Tada su se ljudi pobunili i poručili caru da, ako on odreže Apoloniji ruke, oni će njemu odrezati krunu skupa s glavom, jer glava za careve ima na svakom uglu, a zlatne ruke kao Apolonijine mnogo su skupocjenije i rjeđe.
I car se morao povući.

STARA TETKA ADA


Kad je stara tetka Ada jako ostarjela, otišla je u starački dom, u sobicu s tri kreveta, gdje su već stanovale dvije staričice, stare kao i ona. Stara tetka Ada odmah je zauzela stolicu pokraj prozora i razmrvila stari kolač na prozorskom naslonu.
Krasno, ovako će nam doći mravi – rekle su ljutito ostale dvije starice. A kad tamo, iz domskog vrta došla je ptičica, veselo pozobala kolač i odletjela.
Evo – prigovorile su starice – što sad imate od toga? Pojela je i odletjela. Baš kao i naša djeca koja su otišla u svijet, tko zna kamo, a nas, koje smo ih othranile, više se i ne sjećaju.
Stara tetka Ada nije ništa odgovorila no svakog je jutra mrvila kolač na prozoru, a ptičica bi dolazila da ga pojede uvijek u isto vrijeme, tačna kao da je pretplaćena, a ako kolač nije bio tu, trebali biste vidjeti kako se
ljutila.
Poslije nekog vremena ptičica je dovela i svoje mlade, jer je savila gnijezdo i izlegla su se četiri ptića, pa su sada i oni pohlepno jeli kolač stare tetke Ade; dolazili su svakog jutra, a ako ne bi ništa našli, stali bi glasno cvrkutati.
Tu su vaše ptice – rekle bi tada pomalo zavidno dvije starice staroj tetki Adi. A ona bi potrčala, ako se to može tako nazvati, sitnim koračićima do svoje komode, našla bi koji stari kolač između vrećice s kavom i vrećice s bombonima, a usput je govorila:
Strpite se, strpite se, evo me, dolazim!
Eh – mrmljale su ostale dvije starice – kad bi barem bilo dovoljno staviti malo kolača na prozor, pa da se vrate naša djeca. A vaša djeca, tetka Ado, gdje su vaša djeca?
Stara tetka Ada nije znala gdje su: možda u Austriji, možda u Australiji; no ne bi se zbunila, mrvila bi kolač za ptice i govorila im:
Jedite, hajde, jedite, jer inače nećete dovoljno ojačati za let. A kad bi pozobale mrvice:
Hajde, hajde, idite! Što još čekate? Krila su zato da se leti.
Starice su klimale glavama i mislile da je stara tetka Ada malo luda, jer je onako stara i siromašna još uvijek nešto darivala, a nije čak ni zahtijevala da joj se kaže hvala.
Onda je stara tetka Ada umrla, a njena su djeca doznala za njenu smrt tek mnogo kasnije i više se nije isplatilo putovati zbog pogreba. No ptičice su čitave zime svakog jutra dolazile na prozor i prosvjedovale, jer im stara tetka Ada nije pripremila kolač.

SUNCE I OBLAK


Sunce je putovalo nebom, veselo i ponosno na svojim platnenim kolima, i bacalo na sve strane svoje zrake zbog čega je bjesnio i prigovarao neki oblak olujna raspoloženja:
Rasipnice, vrećo bez dna, bacaj, bacaj svoje zrake, vidjet ćeš koliko će ti ih ostati.
U vinogradima je svako zrno grožđa, koje je dozrijevalo na trsovima, ukralo po jednu zraku u minuti, a poneko čak i dvije; i nije bilo vlati trave, pauka, cvijeta ili kapi vode koji nisu uzeli svoj dio.
Pusti, pusti neka te svi okradu; vidjet ćeš kako će ti biti zahvalni kad više ne budu imali što da ti uzmu.
Sunce je veselo nastavilo svojim putem poklanjajući zrake na milijune, milijarde, ne brojeći ih.
Tek na zalazu prebrojilo je preostale zrake: i, gledaj čuda, nije mu manjkala niti jedna. Oblak se od zaprepaštenja pretvorio u tuču. Sunce se veselo bacilo u more.

KRALJ KOJI JE MORAO UMRIJETI


Jedanput je neki kralj morao umrijeti. Bio je to jako moćan kralj, no bio je smrtno bolestan, pa je očajavao: – Je li moguće da tako moćan kralj mora umrijeti? Što rade moji vrači? Zašto me ne spasu?
No vračevi su pobjegli od straha da ne izgube glavu. Ostao je samo jedan, neki stari vrač koga nitko nije slušao jer je bio prilično budalast, a možda čak i malo lud. Već mnogo godina kralj ga nije pitao za savjet, no sada ga
je pozvao.
Možeš se spasiti – rekao je vrač – ali pod jednim uvjetom: moraš prepustiti na jedan dan prijestolje čovjeku koji ti najviše sliči. On će zatim umrijeti umjesto tebe.
Odmah je izdan proglas u čitavom kraljevstvu: – Oni koji su nalik na kralja neka se prijave u Dvoru u roku od dvadeset i četiri sata, u protivnom bit će smaknuti.
Javili su se mnogi: neki su imali bradu jednaku kraljevoj, ali im je nos bio nešto dulji ili kraći, i vrač bi ih odbacio; drugi su sličili kralju kao jaje jajetu u košari jaja, no vrač bi ih odbio, jer im je manjkao koji zub, ili su imali mladež na leđima.
Pa ti ih sve odbacuješ – prigovarao je kralj svome vraču. – Pusti me da pokušam s nekim od njih, za početak.
To ti ne bi pomoglo – odgovarao je vrač.
Jedne su večeri kralj i njegov vrač šetali gradskim zidinama, kad vrač najednom uzvikne: – Evo, evo čovjeka koji ti je najviše sličan.
I uz te riječi pokazivao je prosjaka, iskrivljena, grbava, poluslijepa, prljava i puna krasta.
Ta nije moguće – prosvjedovao je kralj. – Između nas dvojice je ponor.
Kralj koji mora umrijeti – nastavio je vrač – sliči samo najsiromašnijem, najbjednijem čovjeku u gradu. Brzo, zamijeni svoje odijelo s njegovim za jedan dan, postavi ga na prijestolje i bit ćeš spašen. No kralj nije htio priznati da sliči prosjaku. Uvrijeđen se vratio u palaču i umro s krunom na glavi i sa žezlom u ruci.

ČAROBNJAK S REPATICAMA

Jedanput je jedan čarobnjak izmislio stroj za izradu repatica. Ličio je donekle stroju za rezanje rezanaca, no nije bio jednak. Služio je za izradu repatica u neograničenom broju, velikih i malih, jednostruka ili dvostruka repa, žutih ili crvenih, i tako dalje.
Čarobnjak je obilazio sela i gradove, nije propuštao niti jedan sajam, dolazio je i na Milanski velesajam i na sajam konja u Veroni, i posvuda je pokazivao svoj stroj i tumačio kako je jednostavan za rukovanje. Repatice su izlazile male, pričvršćene koncem, a onda bi malo-pomalo, penjući se, narasle do željene veličine, a i onim najvećima bilo je lakše upravljati, negoli zmajevima. Ljudi su se skupljali oko mađioničara, kao što se uvijek okupiljaju oko onih koji na sajmu pokazuju neki novi stroj za izradu tanjih rezanaca ili za guljenje krumpira, no nitko nije kupio niti najmanju repaticu.
Kad bi bio balon, onda da – rekla je neka žena. – Ali, ako svome djetetu kupim repaticu, tko zna što će sve s njome učiniti.
A čarobnjak: – Nemojte se bojati! Vaša će djeca ići na zvijezde, pa je bolje da se naviknu dok su još mala.
Ne, ne, hvala! Na zvijezde će ići netko drugi, ali moj sin sigurno ne.
Repatice! Repatice! Tko želi repatice! No nitko ih nije htio.
Ubogi se čarobnjak pretvorio u kost i kožu od puste gladi, jer nije zaradio niti jedne pare. Jedne večeri, kad je osjećao veću glad negoli inače, pretvorio je svoj stroj za izradu repatica u toskanski sir i pojeo ga.

RIBAR IZ CEFALUA
Jednom je jedan ribar iz Cefalua, vukući mrežu osjetio da je jako teška, pa je pomislio da će u njoj naći tko zna što. A kad tamo, našao je ribicu ne veću od malog prsta; bijesno ju je zgrabio i zamahnuo da je baci u more, kad se začu tihi glasić:
Joj, nemoj me tako jako gnječiti.
Ribar se ogledao, no nije bilo nikoga ni blizu ni daleko, a glasić se ponovno javio:
Nemoj me baciti, nemoj me baciti!
Tada je ribar shvatio da glasić izlazi iz ribe, pa ju je rasporio i u njoj našao malecnog dječačića, ali lijepo građena; imao je ruke, noge, lice, sve na svom mjestu, samo što su mu na leđima bile dvije peraje kao u riba.
Tko si ti?
Ja sam morski dječak.
A što hoćeš od mene?
Ako me zadržiš, donijet ću ti sreću. Ribar je uzdahnuo:
Već moram hraniti toliko vlastite djece, baš je mene morala zadesiti ta sreća da nađem još jedno.
Vidjet ćeš – rekao je morski dječak.
Ribar ga je odnio kući, gdje su mu sašili košuljicu da sakrije peraje, a zatim su ga položili u kolijevku najmlađeg djeteta. Dječak nije zauzimao niti pola jastuka i kad bi se ispružio.
Ali koliko je jeo?! Da se zgroziš: više bi pojeo on sam, negoli svi ostali ribarevi sinovi, a bilo ih je sedam, ne zna se koji veća gladnica.
Zaista, divne li sreće! – uzdisao je ribar.
Idemo na ribe? – rekao je idućeg jutra morski dječak svojim tankim glasićem.
Pošli su, a morski je dječak rekao: – Veslaj ravno dok ti ne kažem da
staneš. Evo, stigli smo. Baci mrežu ovdje.
Ribar je poslušao, a kad je izvukao mrežu, vidio je da je puna kao što nikada ranije nije bila, i to samo prvorazredne ribe.
Morski dječak pljesnuo je rukama: – Jesam li ti rekao, ja znam gdje su ribe.
U kratko vrijeme ribar se obogatio, kupio još jedan čamac, zatim još jedan i onda još mnogo čamaca i svi su išli na more i za njega bacali mreže, a mreže su se punile finom ribom, i ribar je zarađivao toliko novaca da je jednoga od sinova poslao da izuči računovodstvo kako bi ih mogao izbrojiti.
Ali postavši bogat, ribar je zaboravio kako mu je bilo teško dok je bio siromašan. Zlostavljao je svoje mornare, loše ih plaćao, a ako su prosvjedovali, otpustio bi ih.
Kako ćemo prehraniti svoju djecu? – jadikovali su.
Dajte im kamenja, vidjet ćete da će ga probaviti – odgovarao je. Morski dječak je sve to vidio i čuo, pa mu je rekao jedne večeri:
Pazi, ono što je nastalo, može i nestati.
No ribar se nasmijao i nije ga poslušao. Štaviše, uhvatio je morskog dječaka, zatvorio ga u neku veliku školjku i bacio u more.
I tko zna koliko će vremena proći prije negoli se morski dječak opet oslobodi. Što biste vi učinili na njegovu mjestu?

KRALJ MIDA


Kralj Mida bio je veliki rasipnik, svake je večeri priređivao zabave i plesove, dok nije ostao bez prebijene pare. Pošao je čarobnjaku Apolonu,
ispričao mu svoje nevolje, i Apolon ga je začarao:
Sve što tvoje ruke dotaknu mora se pretvoriti u zlato.
Kralj Mida poskočio je od sreće i trkom se vratio do svog automobila, no tek što je dotaknuo kvaku vratnice, automobil se pretvorio u suho zlato: zlatni kotači, zlatna stakla, zlatni motor. Pretvorio se u zlato čak i benzin, pa auto nije mogao krenuti, i tako su morali pozvati kola s volovima da ga odvuku.
Stigavši kući, kralj Mida stao je juriti sobama i doticati što više stvari, stolove, ormare, stolice, i sve se pretvaralo u zlato.
No uhvatila ga je žeđ, naredio je sluzi da mu donese čašu vode, ali čaša je postala zlatna, voda se također pretvorila u zlato i, ako je htio piti, morao mu je sluga stavljati žlicom vodu u usta.
Došlo je vrijeme večeri. Dodirnuo bi viljušku, i ona bi postala zlatna, a svi bi uzvanici zapljeskali govoreći: – Veličanstvo, dodirnite mi dugmad na kaputu, dodirnite mi ovaj kišobran.
Kralj Mida udovoljavao je njihovim željama, no kad je uzeo kruh da ga pojede, i kruh se pretvorio u zlato, pa, ako je htio utažiti glad, morala ga je hraniti kraljica.
Uzvanici su se skrivali pod stol i smijali se, a kralj Mida se razljutio, uhvatio jednoga za nos i pretvorio mu ga u grumen zlata, pa ga uzvanik više nije mogao brisati.
Došlo je vrijeme spavanju, no kralj Mida nehotice je dotaknuo jastuk, dotaknuo plahte i strožak, i sve se pretvorilo u zlato i postalo pretvrdo za spavanje. Morao je provesti noć u naslonjači uzdignutih ruku da ne bi nešto dodirnuo, pa je drugog jutra bio mrtav umoran. Odmah je odjurio čarobnjaku Apolonu da mu skine čari, i Apolon je udovoljio njegovoj želji.
Dobro je – rekao mu je. – Ali dobro pazi, jer prije negoli nestane
čarolije, mora proći tačno sedam sati i sedam minuta, a sve što u međuvremenu takneš pretvorit će se u kravlju izmetinu.
Kralj Mida otišao je utješen i dobro je pazio na sat da ne bi nešto dotaknuo prije negoli prođe sedam sati i sedam minuta.
Nažalost, njegov je sat išao brže nego što bi trebalo, išao je naprijed jednu minutu na sat. Kad je izbrojio sedam sati i sedam minuta, kralj Mida otvorio je automobil i ušao u njega i odmah se našao sjedećke posred velike hrpe kravlje izmetine, jer je manjkalo još sedam minuta do prestanka čarolije.

PLAVI SEMAFOR


Jedanput je semafor što stoji na glavnom trgu u Milanu učinio nešto čudno. Sva su svjetla najednom postala plava, i ljudi nisu znali što će.
Hoćemo li prijeći ili ne? Hoćemo li čekati ili ne?
Iz svih svojih očiju, u sve pravce, semafor je slao neobični plavi signal, tako jasne plave boje, kakvo nije niti milansko nebo.
Čekajući ne bi li što shvatili, automobilisti su bučili i trubili, motociklisti su grmjeli ispusima, a najdeblji su pješaci vikali: – Vi još ne znate tko sam ja!
Oni duhoviti zadirkivali su: – Zeleno svjetlo je vjerojatno pojeo direktor da izgradi vilu na ladanju.
Crvenim su obojili ribe u parku.
A znate li čemu im služi žuti? Kao dodatak maslinovom ulju. Konačno je stigao saobraćajac i stao nasred raskršća da sredi promet. Drugi saobraćajac potražio je komandni sandučić da popravi kvar, i
isključio je struju.
Prije negoli se ugasio, plavi je semafor još stigao pomisliti: "Siromasi! Ja sam im dao znak 'slobodno' u nebo. Da su me razumjeli, sada bi svi znali letjeti. No možda im je uzmanjkalo hrabrosti."

MIŠ KOJI JE JEO MAČKE


Jedan stari knjiški miš pošao je u posjetu svojim rođacima koji su živjeli na tavanu i veoma su malo znali o svijetu.
Vi slabo poznajete svijet – govorio je svojim bojažljivim rođacima. – Vjerojatno ne znate ni čitati.
Ah, ti znaš mnogo toga – uzdisali su oni.
Na primjer, jeste li ikada pojeli mačku?
Ah, kako si ti pametan. Ali kod nas mačke jedu miševe.
Jer ste neznalice. Ja sam ih već nekoliko pojeo i jamčim vam da nisu rekle ni: joj!
A kakva su okusa?
Okus papira i tinte, po mom mišljenju. No to nije ništa. Jeste li ikada pojeli psa?
Ni govora.
Ja sam baš jučer pojeo jednog psa. Vučjaka. Imao je takve zube da... Uglavnom, pojeo sam ga, a nije izustio ni: joj!
A kakva je bio okusa?
Papir, papir. A jeste li ikada pojeli nosoroga?
Ah, ti si mudar. Ali mi nismo nikada niti vidjeli nosoroga. Sliči li parmezanu ili gorgonzoli?
Sliči nosorogu, naravno. A jeste li ikada pojeli slona, fratra, princezu, novogodišnje drvce?
U tom je času mačka, koja ga je slušala skrivena iza nekog kovčega, skočila i prijeteći zamijaukala. Bila je to prava mačka, od kosti i mesa, s brkovima i pandžama. Svi su mišići pojurili da se sklone, osim knjiškog miša koji se skamenio od zaprepaštenja i ostao na mjestu poput kipa.
Mačka ga je uhvatila i stala se s njim igrati.
Onda, ti si taj miš koji jede mačke?
Ja, vaša Visosti... Morate me shvatiti... Kako sam uvijek u knjižnici...
Shvaćam, shvaćam. Jedeš ih naslikane, naštampane u knjigama.
Koji put, no samo zbog naučnog istraživanja.
Jasno. I ja cijenim književnost. No ne čini li ti se da bi ipak nešto trebao naučiti i iz zbilje? Naučio bi da ima mačaka koje nisu od papira i da miševi ne mogu oglodati baš sve nosoroge.
Na sreću bijednog zarobljenika mačak je načas obratio pažnju na nekog pauka što je hodao po podu. Knjiški se miš u dva skoka vratio među svoje knjige, a mačak se morao zadovoljiti paukom.

DOLJE DEVET


Jedan je učenik dijelio:
Tri u trinaest ide četiri puta, ostaje jedan. Pišem četiri u rezultatu. Tri puta četiri dvanaest, do trinaest jedan. Dolje devet...
A, ne! – uzviknuo je tada devet.
Molim? – upitao je učenik.
Ti si protiv mene: zašto si viknuo "dolje devet"? Što sam ti učinio?
Jesam li možda narodni neprijatelj?
Ali ja...
Da, znam, već imaš spremnu izliku. Ali ja to neću otrpjeti. Viči "dolje juha u kockama","dolje šerif", ako baš hoćeš i "dolje prženi zrak", ali zašto upravo "dolje devet"?
Oprostite, ali zaista...
Ne prekidaj me, to je nepristojno. Ja sam jednocifreni broj i svaki dvocifreni bolji je od mene, ali i ja imam svoje dostojanstvo i hoću da me se poštuje. Prije svega da me poštuju balava djeca. Ukratko, spusti svoj nos, spusti i rolete ako hoćeš, ali mene ostavi na miru.
Dječak se zbunio i preplašio, pa nije spustio devet, pogriješio je dijeljenje i dobio lošu ocjenu. Eh, koji put čovjek zaista ne smije biti isuviše osjetljiv.

NEVIDLJIVI TONČIĆ


Jedanput je neki dječak po imenu Tončić otišao u školu, a nije znao zadaću, pa se jako bojao da ga učitelj ne pita.
"Ah" – govorio je u sebi – "kad bih barem postao nevidljiv..."
Učitelj je prozivao đake i, kad je došao do Tončićeva imena, dječak je rekao "ovdje", no nitko ga nije čuo, a učitelj je rekao: – Šteta što Tončić nije došao, baš sam ga namjeravao ispitati. Ako je bolestan, nadajmo se da nije ništa ozbiljno.
I tako je Tončić shvatio da je postao nevidljiv kao što je želio. Od sreće iskočio je iz klupe i odletio u korpu za otpatke. Ustao je i stao obilaziti razred, vući za kosu saučenike i prevrtati im tintarnice. Učenici su krivili
jedan drugog za te pakosti, jer nisu mogli niti posumnjati na nevidljivog Tončića.
Kad se umorio od te igre, Tončić je izišao iz škole i popeo se na trolejbus, naravno, ne plativši kartu, jer ga kondukter nije mogao vidjeti. Našao je slobodno mjesto i sjeo. Na slijedećoj stanici ušla je neka gospođa što se vraćala s tržnice s punom torbom; htjela je sjesti upravo na ono sjedalo, jer joj se učinilo da je prazno. A kad tamo, sjela je Tončiću na koljena: – Kakva je ovo neslana šala? Zar se više ne može niti sjesti? Pogledajte, stavila sam torbu na sjedalo, a torba lebdi!
Torba je bila položena na Tončićevim koljenima. Nastala je velika prepirka i gotovo svi putnici stali su bučno grditi tramvajsko poduzeće. Tončić je sišao u centru grada, ušao u neku slastičarnicu i počeo jesti sve što mu se prohtjelo. Grabio je obim rukama kolače s kremom, čokoladom, uglavnom sve što bi mu došlo pod ruku. Prodavačica je vidjela kako kolači nestaju, pa je optužila nekog dostojanstvenog starog gospodina koji je kupovao bombone s rupom za svoju staru tetku.
Gospodin se uzbudio: – Ja, tat? Vi ne znate s kim govorite! Vi ne znate tko je bio moj otac! Vi ne znate tko je bio moj djed!
I neću da znam! – odgovorila je prodavačica.
Kako, vi se usuđujete vrijeđati mog djeda!
Rasplamsala se strašna svađa. Došli su stražari. Nevidljivi Tončić provukao se između poručnikovih nogu i uputio se prema školi da vidi svoje saučenike kako izlaze. I vidio ih je kako izlaze, dapače, kako kuljaju poput lavine školskim stepeništem, ali oni nisu vidjeli njega.
Tončić je uzaludno trčao sad za ovim sad za onim, vukao za kosu svog prijatelja Roberta, nudio bombone svom prijatelju Gviskardu. Nisu ga vidjeli, niti obraćali pažnju na njega, njihovi su pogledi prolazili kroz njega kao da je od stakla.
Tončić se vratio kući umoran i ponešto obeshrabren. Majka ga je čekala na balkonu. – Tu sam, mama! – uzviknuo je Tončić. No ona ga nije ni čula ni vidjela; i dalje je zabrinuto promatrala ulicu iza njegovih leđa.
Evo me, tata! – uzviknuo je Tončić kad se vratio kući i sjeo na svoje uobičajeno mjesto. No otac je zabrinuto mrmljao: – Tko zna zašto još nema Tončića. Da mu se nije dogodila kakva nesreća?
Pa ja sam ovdje, ovdje sam! Mama, tata! – vikao je Tončić. Ali oni nisu čuli njegov glas.
Tončić je stao plakati, ali čemu služe suze, kad ih nitko ne može vidjeti?
Neću više da budem nevidljiv – jadikovao je Tončić slomljena srca. – Hoću da me moj tata vidi, da mama viče na mene, da me učitelj pita!
Hoću da se igram sa svojim drugovima! Ružno je biti nevidljiv, ružno je biti sam!
Izišao je na stubište i polako sišao u dvorište.
Zašto plačeš? – upitao ga je neki starčić koji je sjedio na klupi i sunčao se.
Zar me vi vidite? – upitao je Tončić sa strepnjom.
Jasno da te vidim. Vidim te svaki dan kad ideš u školu i kad se vraćaš.
Ali ja vas nisam nikada vidio.
Eh, znam. Mene nitko ne primjećuje. Zašto bi dječaci trebali vidjeti starog, osamljenog penzionera? Ja sam za vas kao nevidljivi čovjek.
Tončiću! – uzviknula je u taj čas mama s balkona.
Mama, zar me vidiš?
Ah, bolje bi bilo da te ne vidim. Dođi, dođi gore, pa ćeš čuti oca!
Evo me odmah, mama – veselo je uzviknuo Tončić.
Zar se ne bojiš batina? – nasmijao se starac. Tončić mu se obisnuo oko vrata i poljubio ga.
Vi ste me spasili! – rekao mu je.
Eh, ne pretjeruj – odgovorio je starčić.

MNOGO PITANJA


Bio je jedanput neki dječak koji je uvijek postavljao pitanja što, naravno, nije loše, već, štaviše, dobro. Ali na pitanja onoga dječaka bilo je veoma teško odgovoriti.
Tako je, na primjer, pitao:
Zašto ladice imaju stolove? Ljudi bi ga pogledali i odgovorili:
Ladice služe za to da se u njih spremi pribor za jelo.
Znam ja čemu služe ladice, ali ne znam zašto ladice imaju stolove. Ljudi bi odmahnuli glavom i otišli. Drugi put bi dječak pitao:
Zašto repovi imaju ribe? Ili:
Zašto brkovi imaju mačke?
Ljudi bi odmahivali glavom i otišli za svojim poslom.
Dječak je rastao, ali nije prestao postavljati pitanja. I kad je potpuno odrastao, pitao je ljude i ovo i ono. Kako mu nitko nije odgovarao, povukao se u kućicu na vrh planine i neprestano izmišljao pitanja i zapisivao ih u bilježnicu, a zatim razmišljao da im nađe odgovore, no ne bi ih našao.
Zapisivao je na primjer: "Zašto sjena ima bor?"
"Zašto oblaci ne pišu pisma?" "Zašto marke ne piju pivo?"
Od pisanja tolikih pitanja zaboljela bi ga glava, no on se nije na to obazirao. Narasla mu je i brada, ali je nije obrijao. Štaviše, pitao se: "Zašto brada ima lice?"
Jednom riječju, bio je čudan. Kad je umro, jedan se učenjak bacio na proučavanje njegova života i otkrio je da se taj čovjek još kao dijete navikao navlačiti čarape naopako i niti jedanput mu nije uspjelo da ih navuče na pravu stranu, pa tako nije nikada mogao naučiti kako se postavljaju prava pitanja.
Mnogim se ljudima događa kao i njemu.

DOBRI GILBERT


Dobri je Gilbert bio žedan znanja i zato je uvijek pozorno slušao sve što su govorili stariji.
Jedanput je čuo neku ženu kako govori: – Pogledajte Filomenu kako voli svoju mamu: donijela bi joj vode u uhu.
Dobri Gilbert je pomislio: "Divne riječi, baš ih moram naučiti napamet." Poslije nekog vremena majka mu je rekla: – Gilberte, idi i donesi mi kablić vode sa česme.
Odmah, mama – rekao je Gilbert i pomislio: "Hoću da pokažem mami koliko je volim. Umjesto u kabliću, donijet ću joj vode u ušima."
Pošao je na česmu, prignuo glavu i napunio uho vodom. Bilo je vode koliko bi stalo u naprstak, a da bi je donio kući, dobri je Gilbert morao potpuno iskriviti glavu.
Stiže li ta voda? – prigovorila je mama, jer joj je voda trebala za pranje rublja.
Odmah, mama – odgovorio je Gilbert bez daha. No, da bi odgovorio, ispravio je glavu, voda mu je istekla iz uha i slila se niz vrat. Potrčao je do česme i napunio drugo uho: bilo je vode taman koliko i u prvom uhu, i dobri je Gilbert morao iskriviti glavu na drugu stranu, ali prije negoli je stigao kući, sva se voda prosula.
Stiže li ta voda? – ljutite je upitala mama.
"Možda imam premale uši", žalosno je pomislio dobri Gilbert. No, u međuvremenu je njegova majka izgubila strpljenje, jer je mislila da se Gilbert igra oko česme, pa mu je opalila dvije zaušnice, jednu po svakom uhu.
Ubogi, dobri Gilbert.
Mirno je otrpio one dvije zaušnice i odlučio da drugi put donese vode u kabliću.

RIJEČ PLAKATI


Ova se priča još nije dogodila, no sigurno će se dogoditi sutra. Evo što nam pripovijeda:
Sutra je jedna dobra, stara učiteljica odvela svoje đake u redu po dvoje da posjete Muzej Prošlog Vremena, gdje su izloženi predmeti koji više ničemu ne služe kao, na primjer, kraljevska kruna, kraljičin plašt, tramvaj iz Monze, i tako dalje. U jednom, ponešto prašnjavom ormariću, nalazila se riječ "Plakati".
Učenici sutrašnjice pročitali su natpis, no nisu ništa shvatili.
Gospođo, što je to?
Je li to starinski nakit?
Je li možda pripadao Etrušćanima?
Učiteljica je rastumačila da se nekada ta riječ mnogo upotrebljavala i da je boljela. Pokazala im je staklenku u kojoj su se čuvale suze: tko zna, možda ih je prolio neki rob kog je gospodar tukao, možda neko dijete bez doma.
Čini se voda – rekao je jedan učenik.
Ali suze su pekle i palile – rekla je učiteljica.
Možda su ih zagrijavali do ključanja prije upotrebe.
ðaci nisu ništa shvaćali, čak su se počeli i dosađivati: Tada ih je dobra učiteljica povela da razgledaju ostale muzejske odjele, gdje su bili izloženi jednostavniji predmeti, kao: rešetka nekog zatvora, pas čuvar, tramvaj iz Monze, i tako dalje, sve predmeti koji u sretnoj zemlji Sutrašnjice nisu više postojali.