Korijeni 2

Napiši novu temu   Odgovori na poruku

Strana 4 od 6 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sledeći

Ići dole

Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:56 pm

First topic message reminder :

Nastavak knjige je umjetnički prikaz života Kunta Kinte, uz priče koje se vežu za buduće generacije, sve do Aleksa Hejlija. Ova knjiga je rezultat 12-godišnjeg istraživanja Hejlijevih predaka. Iako knjiga ima 700 stranica, većina čitatelja tvrdi kako od početne priče knjigu iz ruku nisu ispuštali sve do zadnje stranice. Knjiga ''Korijeni'' je izdata 1976. godine i za manje od sedam mjeseci prodata je u više od milion i pol primjeraka, osvojivši mnoge nagrade. Do sada je prevedena na 37 svjetskih jezika. Uz to, 1977. i 1979. godine su na osnovu ove knjige napravljene dvije popularne serije, koje su emitovane na TV kanalu ABC.

Knjiga ''Korijeni'' za razliku od mnogih drugih romana, nije fikcija ili mašta pisca nego bolna prošlost. Ovaj dokument govori o divljaštvu robovlasnika i potlačenosti robova, i najbolji je dokaz okrutnosti zapadnih bjelaca. Porodica Aleksa Hejlija je imala sreću da nakon američkog Građanskog rata od 1861. do 1865. godine osjeti malo olakšanja. Ali većina američkih crnaca nije bila te sreće. Između 1880. i 1890. godine, 100 crnaca je godišne „linčovano“ . Žive bi ih spaljivali, rezali u komade ili vješali. Ovo nisu priče o prahistoriji! Nevjerovatno, ali ovo su događaji od prije 100 godina!

Alireza Farahman, perzijski prevodilac knjige ''Korijeni'', u uvodu piše: “Korijen je uvijek najvažniji, misteriozni dio drveta... Ja mislim kako su korijen iz ugla Aleksa Hejlija svi crni robovi koji su istjerani iz srca afričke zemlje u druga podneblja. Crni korijeni su stvorili neovisnost i ekonomsku veličinu današnje Amerike. Ali problem je u tome da što su oni dublje tonuli u zemlju, bjelci su se sve više dizali i širili svoje grane.''

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:13 am


[You must be registered and logged in to see this link.]



103. POGLAVLJE



George Kokotić nije se sjećao da je ikada išta izazvalo toliko uzbuđenje medu ljubiteljima borbi pijetlova u Sjevernoj Carolini kao vijest koja se brzo proširila koncem mjeseca studenoga godine 1854, da bogati massa Jewett u svojoj kući ima plemenitoga gosta, isto tako bogatoga kao i on, uzgajatelja borbenih pijevaca iz Engleske.

Taj je sa sobom preko oceana dovezao svojih trideset čistokrvnih ptica »stare engleske pasmine« koje su, navodno,, najodličnija vrsta borbenih pijevaca na svijetu. Govorkalo se da je Englez, sir C. Eric Russell, prihvatio pismeni poziv masse Jewetta da se sa svojim pticama ogleda protiv najboljih u Sjedinjenim Državama. Budući da su bili dugogodišnji prijatelji, više su voljeli da njihovi borbeni pijevci ne nastupaju jedni protiv drugih. Ali će svaki od njih dati dvadeset ptica da se bore protiv četrdeset ptica izazivača, čiji će vlasnici morati predujmiti svoju polovicu glavnoga zgoditka, koji je iznosio trideset tisuća dolara, a najniža pojedinačna opklada u svakoj borbi pijevaca morala je iznositi dvjesta pedeset dolara. Jedan drugi bogati uzgajatelj borbenih pijevaca iz toga kraja preuzeo je na sebe dužnost da prikupi četrdeset pijevaca natjecatelja, prihvativši samo po pet ptica od sedam ostalih vlasnika pijevaca koji će nastupiti pored njega.

Massa Lea zapravo nije trebao ni reći svome dugogodišnjemu uvježbavatelju da će i on pokušati dobiti dio tog golemog zgoditka.

‘’Dakle,’’reče on vrativši se na plantažu nakon što je položio svoj ulog od tisuću osamsto sedamdeset pet dolara ,’’imamo šest tjedana vremena da izvježbamo pet ptica.’’

‘’Da, mislim da ćemo to morat uspješno obavit.’’ odvrati George Kokotić koji se silno i bezuspješno trudio da ne oda svoje uzbuđenje. Osim svoga osobnog dubokoga ganuća pri samoj pomisli na takvo natjecanje, George Kokotić sav razdragan reče okupljenoj obitelji iz robovskog sokaka kako mu se čini da se massa Lea od pustoga uzbuđenja pomladio za dvadeset i pet godina.

‘’Oni će,naravski, tako visokom cijenom onemogućit sve sporedne natjecatelje!’’ usklikne on.

‘’Massa kaže da još nikad nigdi nije ni pristupijo borbi za ovoliki novac, da je ovo zapravo drugi po veličini ulog za koji je ikada čujo! ‘’

‘’Ohoho! A koje li je bilo to još veće takmičenje? ‘’poviče striko Pompey.

‘’Prije, mislim, moždak dvajes godna,’’reče George Kokotić,’’oni prebogati massa Nicholas Arrington, koji stanuje blizu Nashvillea u državi Tennessee, prevezo jedanajs pokrivenih kola, dvajes i dva čovjeka i trista tica ne znam ni sam kroz kolko država, probijo se među odmetnicima i Indijancima sve dok nis došli u Meksiko. Borili su se proti drugih trista tica koje su pripadale presniku Meksika, dženeralu Santa Ana, koji je imo tolko novaca da ga nije mogo izbrojit, a klejo se da uzgaja najbolje borbene pijevce na svijetu. Daklem, massa veli da su borbe pijevaca samo te dvojice čovjeka trajale tjedan dana! Ulog bijaše tako visok da je glavna nagrada iznosla po osobi škrinju punu novaca! Massa kaže da bi čak i njiove sporedne opklade mogle upropastit većinu bogatih čovjeka. Na kraju je taj massa Arrington iz Tennesseeja zaradijo oko pola miljuna dolora! Svoje je tice zvao »sakati Tonyji« po svome sakatome crnomu uvježbavatelju kojemu je ime bilo Tony.A oni meksički dženeral Santa Ana tolko je silno želijo jednoga »sakatoga Tonvja« za rasplod da je za nj platijo onolko zlata kolko je bijo težak!’’

‘’Vidim da će za men bit najbolje ako se odma upustim u borbe s pijevcima.’’javi se striko Pompey.

Slijedećih šest tjedana čeljad na plantaži vrlo je rijetko viđala Georgea Kokotića i massu Lea.

‘’Pametan je massa zato što se zadržava doli s pijevcima,’’reče miss Malizy krajem trećega tjedna onima u robovskom sokaku,’’jer missis je mnogo ljuta!Čula sam kako vrišti na njega zato jerbok je s banke digo pet tisća dolora. Čula sam je kako veli da je to otprilike polovica onoga što su uštedili cijeloga života pa se derala i srdila što on pokušava ić ukorak sa zbiljam bogatim massama koji imadu tisću puta više novaca nego on.’’

Miss Malizy završi, massa se proderao na missis neka umukne i neka, do vraga, gleda svoje poslove, a na to da je izjurio iz kuće.

Slušahu je turobno, ali ništa ne govorahu, Matilda i dvadeset dvogodišnji Tom, koji se prije četiri godine vratio na plantažu,te iza staje sagradio kovačnicu gdje je sada usluživao brojne mušterije masse Lea.Matilda samo što nije prepukla od gnjeva kada je sinu povjerila da je George Kokotić od nje bijesno zatražio i dobio njihovu sakrivenu uštedu, one dvije tisuće dolara,koje će dati massi da se time kladi za vlastite ptice. I Matilda je vrištala i plakala, uzaludno pokušavajući urazumiti Georgea.

‘’Al on se ponašo ko da je poludijo! ‘’pričala je ona Tomu.

‘’Izdero se na mene: »Žemska glavo, ja svaku ticu koju imamo znam jošte kad je jaje bila. Tri,četir naše tice nijedno krilato stvor ne može potuć! Neću propustit ovu priliku da u trenu, kolko našoj tici treba da ubije onu drugu, udvostručim našu uštedu! Dvije minute možedu nas poštedit osam,devet godina stiskanja i škrtarenja da iskupimo svoju slobodu!«’’

‘’Mamce, znam da s rekla tatci da ćemo morat počet štedit ispočetka ako pijevci izgube! ‘’ uzvikne Tom.

‘’Ne samo da sam mu to rekla, nego sam od sebe dala sve da mu utuvim u glavu da se nema prava kockat s našom slobodom! Ali, on je pobjesnijo i prodro se: »Na nikaki način ne možemo izgubit! Daj mi de moj novac, žemska glavo!« ‘’I poslušala ga je, snuždena lica reče Matilda Tomu.

U prostoru za borbene pijevce George Kokotić i massa Lea su između onih sedamnaest najboljih ptica iz borika probrali deset najvrsnijih borbenih pijevaca što ih je ikada ijedan od njih vidio. Onda počeše tih deset ptica vježbati u zraku, bacahu ih sve više i više dok ih naposljetku osam nije letjelo i do dvanaest metara prije nego što bi kandžama dotakli tle.

‘’Velju ja, reklo bi s da uvježbavamo divlje purane! ‘’smijuckao se od zadovoljstva George Kokotić.

‘’Morat će biti sokolovi protiv Jewettovih ptica i pijevaca onoga Engleza!’’ reče massa.

Kada ih je od velike borbe pijevaca dijelio samo tjedan dana,massa dojaha i vrati se sutradan kasno navečer sa šest pari najboljih ostruga od švedskog čelika, oštrih kao britva po dužini, prema kraju su se stanjivale kao vršak igle.

Poslije konačne kritične procjene dva dana prije bitke svaka je od osam ptica izgledala tako savršeno da jednostavno nisu mogli izabrati pet najboljih. Stoga massa odluči da povezu svih osam, pa da tek u posljednji čas izvrši izbor.

Rekao je Georgeu Kokotiću da će sutra u ponoć krenuti na put tako da stignu dovoljno rano da se borbeni pijevci i oni odmore od duge vožnje i da budu spremni za velike borbe. Ali George Kokotić je znao da massa isto koliko i on izgara od nestrpljivosti da tamo stigne.

Duga vožnja po mraku protekla je bez ikakvih događaja.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:14 am

[You must be registered and logged in to see this link.]



Dok je vozio, lijeno zureći u svjetiljku što je sjala i njihala se na kraju ruda između mazgi, George Kokotić je s podvojenim osjećajima razmišljao o svojoj i Matildinoj nedavnoj žučljivoj raspravi u vezi s novcem. U sebi povrijeđeno pomisli da on svakako znade bolje od nje koliko je godina strpljive štednje u to uložio,na koncu konca, zar to nisu njegovi višegodišnji dobici u desecima i desecima malih susreta borbenih pjevčića?

Nikada ni na trenutak nije pomislio da Matilda nije najbolja žena na svijetu, pa se kajao što je morao povikati na nju i onako je silno razljutiti, kao što je očigledno i massa bio prisiljen postupiti u velikoj kući, ali s druge strane, glavar obitelji u nekim trenucima jednostavno mora donositi važne i ozbiljne odluke. Učini mu se da ponovo čuje Matildu kako vrišti sva u suzama: ‘’George, nemaš prava da se kockaš sa slobodom svih nas! ‘’

Kako li je brzo zaboravila da je on začetnik odluke da uštede novac za iskup njihove slobode. A poslije svih tih sporih godina štednje, bila je prava blagodat kad mu je sada massa povjerio da mu je potrebno još gotova novca za otvorene opklade tokom predstojećih okršaja, ne samo zato da se pravi otmjen pred onim snobovskim bogatim massama, već i zato da dobije njihov novac. George Kokotić se u sebi smijuljio, razdragano se prisjećajući zaprepaštenog izraza masse Lea kad je od njega čuo: ‘’Imam ušteđeno kojih dvije tisće dolora kojima se možete poslužit za klađenje, massa.’’

Kada se oporavio od šoka,massa Lea doslovce je zgrabio ruku svoga uvježbavatelja i snažno je potresao,zadavši časnu riječ da će George Kokotić dobiti svaki cent koji on zaradi u opkladama u kojima uloži njegov novac.

‘’To ćeš sigurno udvostručiti!’’ izjavi massa. Oklijevao je: ‘’Momče, a što ćeš ti učiniti s četiri tisuće dolara? ‘’

U tome trenutku George Kokotić odluči da na kocku stavi još više, otkrit će zbog čega je štedio tako dugo i tako ustrajno.

‘’Massa, nemojte me krivo svatit, ja o vama mislim samo najbolje, massa, ali ja i Tilda tako smo razgovarali, i, massa, mi odlučili da ćemo pokušat vidit oćemo li sebe i djecu našu moć otkupit od vas pa ostatak života provest slobodni! ‘’

Videći da se massa Lea očigledno zaprepastio, George Kokotić opet ga preklinjaše: ‘’Bogom vas molju, nemojte nas krivo svatit, massa ...’’

Ali tada, u jednom od najljepših trenutaka u životu Georgea Kokotića, massa Lea je rekao: ‘’Momče, reći ću ti kakve su moje namjere u pogledu ove borbe s pijevcima na koju idemo. Odlučio sam da mi ovo bude posljednji veliki susret. Ne znam je li tebi jasno da je meni sedamdeset i osam godina.Već se više od pedeset godina mrcvarim i gnjavim svake sezone uzgajanjem i nastupima s tim pijevcima. Sit sam toga. Poslušaj me! Reći ću ti nešto, momče! Sa svojim udjelom u glavnom zgoditku i sporednim opkladama, mislim da ću dovoljno dobiti da sebi i ženi sagradim novu kuću,nikakav veliki dvorac kao što sam svojedobno želio, samo pet,šest soba, ali novu kuću, samo to nam je potrebno. I nisam na to mislio sve dok ti to maloprije nisi spomenuo, ali tada više neće biti razloga da držim cijelu gomilu vas nigera i da se moram za vas brinuti. Dovoljne su Sarah i Malizy za kuhanje i obrađivanje lijepa vrtića kojim ćemo se prehranjivati, a imat ću dovoljno novca u banci da nikada nikoga neću morati nizašto moliti …’’

Georgeu Kokotiću zastajao je dah dok je massa Lea nastavljao: ‘’Zato me dobro slušaj, momče! Svi ste me vi dobro služili i nikada mi niste zadavali jada. Pobijedit ćemo u ovoj borbi pijevaca, obojica ćemo barem udvostručiti svoj novac, jest, a ti ćeš mi dati ono što ćeš imati, četiri tisuće dolara i stvar je riješena! A znaš isto toliko dobro kao ja da vi nigeri vrijedite dvaput toliko! Znadeš, nikada ti nisam to rekao, ali jednom mi je samo za tebe onaj bogati Jewett nudio četiri tisuće, a ja sam ga odbio! Da, i tako

ćete svi vi moći živjeti slobodno, ako je to ono što želite! ‘’

Georgea Kokotića odjednom obliju suze, baci se u zagrljaj masse Lea koji se zbunjeno makne u stranu: ‘’Oh, gospodne, massa, vi ne znate što govorite! Mi tolko mnogo oćemo bit slobodni! ‘’

Odgovor masse Lea bio je neobično trpak: ‘’Dakle, ne znam što ćete vi nigeri raditi kad budete slobodni i ne budete imali nikoga da se za vas brine. Ali znam da će moja žena udariti u vrašku dreku, jer ovo je isto kao da vas puštam besplatno. Ti vraga, samo onaj momak, kovač Tom, vrijedi dobre dvije tisuće i petsto, a povrh toga mi zarađuje dobre novce! ‘’

Massa grubo odgurne Georgea Kokotića.

_’’Tornjaj se, nigeru, prije nego se predomislim! Ti vraga! Sigurno sam lud! Ali nadam se da će tvoja žemska i majka i ostatak vas nigera vidjeti da nisam zao kao što oni, znadem, uvijek o meni govore! ‘’

‘’O, nikako, nikako, massa, hvala, massa! ‘’

George Kokotić odbrza natrag dok se massa Lea žustro uputi cestom prema velikoj kući.

Sad je George više nego ikada žalio što je uopće došlo do žučnog sukoba s Matildom. Sad je odlučio da će biti najbolje da svoju pobjedonosnu tajnu zadrži za sebe te da Matildi, svojoj majci Kizzy i cijeloj obitelji priredi sveopće iznenađenje viješću da su slobodni. Međutim, ta tajna samo što nije iz njega prsnula, u više mahova zamalo ju je saopćio Tomu, ali bi se onda uvijek u posljednji tren predomislio, jer ma kako Tom bio postojan muškarac, bijaše tako vezan uz mamu i uz baku da bi ih mogao uputiti u tajnu i time bi sve bilo upropašteno. To bi isto tako potaklo medu njima vrlo škakljivo pitanje, naime, po onomu što je rekao massa, morat će ostaviti seku Sarah, miss Malizy i striku Pompeya, iako su oni bili isto tako članovi obitelji kao svi ostali.

Tako se tokom tjedana koji su preostali do natjecanja George Kokotić, sahranivši svoju tajnu u dubini, dušom i tijelom bacio na to da izvješti do posvemašnjeg savršenstva probranih osam borbenih pijevaca, koji su se sada mirno vozili u svojim pjetlarnicima iza njega i masse Lea u velikim kolima, građenim po nacrtu, što su se truckala noću po samotnoj cesti. Na mahove se George Kokotić pitao o čemu razmišlja massa Lea, jer je bio neobično šutljiv.

U ranu zoru ugledaše šaroliku svjetinu, koja je u tako rani sat ne samo preplavila prostor za borbene pijevce nego se prelila i na susjedni pašnjak, koji su brzo prekrivala druga kola, zaprege, taljige, karuce te zadahtane mazge i konji.

‘’Tooom Lea! ‘’uzvikne skupina siromašnih bijelaca kad ugledaše massu kako silazi iz svojih golemih kola.

‘’Ajde pa im pokaži, Tooome! ‘’

Dok je namještao svoj crni polucilindar, George Kokotić vidje kako im massa prijateljski klima glavom, ali ide dalje. Znao je da massa lebdi između ponosa i zbunjenosti uslijed svoje slave medu siromašnim bijelcima.Naime, poslije pola stoljeća, koliko se bavio uzgojem borbenih pijevaca, massa Lea prerastao je u legendu, u svakome mjestu u kojem su se vodile borbe pijevaca, jer se činilo da čak i u dobi od sedamdeset osam godina s nesmanjenom vještinom nastupa s pticama u borilištu za pijevce.

George Kokotić još nikada nije čuo takvu halabuku kriještanja borbenih pijevaca kao onda kad je počeo raspremati stvari za borbu. Rob uvježbavatelj zaustavi se kraj njega pa mu u prolazu reče da među ruljom ima mnogih koji su danima putovali iz drugih država, čak i iz daleke Floride. Dok su razgovarali, George Kokotić se ogledavao i ustanovio da je uobičajeni prostor za gledaoce više nego udvostručen, ali po njemu su već vrvjeli ljudi koji su sebi htjeli osigurati sjedište. Među onima koji su stalno promicali

pokraj kola vidio je toliko nepoznatih koliko i poznatih bijelih i crnih lica. Osjeti ponos kad su mnogi, iz jedne i druge rase, njega očigledno prepoznavši, obično tada gurkali laktom svoje pratioce i došaptavali se.

Žagor uzbuđenja te puste svjetine dosegao je još veći stupanj kada u borilište za pijevce dođoše tri suca, te počeše mjeriti i označivati početne crte. Začu se nov žamor kad je nečiji pijevac otprhnuo pa stao bijesno napadati ljude koji su mu se našli na putu, čak je zaplašio psa, dok ga nisu opkolili i uhvatili. A galama svjetine rasla je kako bi god stizao koji u tom kraju čuveni uzgajatelj borbenih pijevaca, a oni ga prepoznavali, pogotovu ona osmorica koji će se takmičiti protiv pokrovitelja susreta, masse Jewetta i Russella.

‘’Nikad nisam vidio nijednog Engleza,a jesi l' ti?’’ začu George Kokotić kako jedan siromašan bijelac pita drugoga,koji reče da nije ni on.

Također je čuo razgovore o bogatstvu plemenitoga Engleza, koji ne samo da ima golem posjed u Engleskoj već i bogata imanja u mjestima zvanim Škotska, Irska i Jamaica. I još je čuo kako se massa Jewett ponosno hvali svojim prijateljima da je njegov gost poznat po tomu što sa svojim pticama nastupa bilo kada, bilo gdje, protiv bilo kakvog takmaca, za bilo koju svotu.

George Kokotić sjeckao je nekoliko jabuka na komadiće da nahrani ptice kad odjedanput buka svjetine preraste u urlanje. Uspravivši se brzo u kolima, prepozna laganu kočiju s baldahinom što se primicala.Vozio ju je crni kočijaš masse Jewetta, uvijek bezizražajna lica.Otraga su sjedila dva bogata masse, smješkala su se i mahala gomili koja ih je tako silno zapljuskivala da su rasni konji s teškom mukom napredovali. A nedaleko iza njih kretalo se šest kola, krcatih visokim pjetlarnicima.

Prva kola vozio je bijeli uvježbavatelj masse Jewetta kraj kojega je sjedio mršavi bijeli čovjek šiljasta nosa, njega je plemeniti bogati Englez,čuo je George Kokotić kako netko u blizini viče ,dovezao čak preko oceana samo da mu njeguje ptice.

Ali neobično odjeveni, zdepasti engleski plemić niska rasta i rumena lica postao je žarište pažnje uzbibane gomile, dok se uz massu Jewetta vozio u laganoj kočiji. Obojica su od glave do pete djelovali kao značajni, gospodstveni muževi što su i bili. Samo se činilo da Englez pokazuje trunku više prezira i nadmenosti prema moru svjetine.

George Kokotić prisustvovao je mnogim borbama pijevaca, i zato se ponovo latio posla, masiranja ptičjih kandžica i krila,jer je iz iskustva znao da će po raznim glasovima iz gomile i bez gledanja razabrati što se događa. Uskoro se sudac prodere da ušutka podrugljivu dreku, zvižduke i neobuzdano potcikivanje, što je bilo znak da su mnogi u gomili već dobrano povukli iz boce.

Onda začuje prvu najavu:

‘’Gospodin Fred Rudolph iz Williamstowna nastupa sa svojom crvenom pticom protiv pjegavog sivca sira C. Erica Russella iz Engleske. ‘’ Zatim: ‘’Primaknite pijevce kljun' do kljuna!’’ A onda: ‘’Pustite pijevce! ‘’

A klicanje gomile nakon kojega je odjednom uslijedio prestravljeni muk, uvjerilo ga je jasno kao da i sam gleda, da je u borbi brzo pobijedila Englezova ptica.

Dok je svaki od osam izazivača redom nastupao sa svojim nizom od pet ptica, čas protiv ptice masse Jewetta, a onda protiv Englezove, George Kokotić još nikada u životu nije čuo toliku halabuku pojedinačnih opklada,a s borbama u borilištu često su se mjerila nadmetanja riječima između svjetine i sudaca koji su im dovikivali da se stišaju. Tu i tamo bi iz glasova gomile zaokupljeni George Kokotić doznao kako su obje ptice ozbiljno ozlijeđene, pa suci obustavljaju borbu, da bi im vlasnici mogli pružiti

pomoć prije nego nastave borbu. George je po osebujnoj vici gomile svaki put točno znao kada bi bila poražena ptica kojega od dvojice bogataša, što nije bilo često, i uzrujano se pitao kada će doći red na massu Lea. George je zaključio da su suci jamačno odredili redoslijed izazivača izvlačeći iz šešira imena napisana na ceduljici.

Tako bi rado gledao barem nešto od istinske borbe, ali na kocki bijaše toliko mnogo. Neće prekinuti masiranje, niti na trenutak. Letimično pomisli na ono pravo bogatstvo u novcu, od kojega nešto bijaše njegova dugogodišnja ušteda, što će massa upotrijebiti za opkladu upravo na ove ptice kojima je on sad nježno trljao mišiće. Iako će od njih nastupiti samo pet odabranih, nije se moglo pogoditi kojih, pa je stoga svaki od osam pjetlića morao biti u savršenoj tjelesnoj pripravnosti.

U svome životu George se nije često molio,ali sada moljaše.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:15 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

Pokušavao je zamisliti izraţaj na Matildinu licu,najprije kada se vrati pa joj u kecelju saspe njihov novac,barem udvostručen, a zatim kada je zamoli da okupi cijelu obitelj pa im najavi da su slobodni.

Tad začuje sučev povik:

‘’Slijedećih pet ptica izazivača vlasništvo su gospodina Toma Lea iz kotara Caswell, koji će osobno nastupati s njima! ‘’

Georgeu srce skoči u grlo! Nabivši polucilindar na glavu skoči iz kola, znajući da će massa sada doći da izabere svoju pticu.

_’’Tooooom Lea! ‘’

Začu kako to ime izvikuju siromašni bijelci, nadglasavajući buku svjetine. Onda se razlijegnu promukli buntovni usklici, a iz gomile nahrupi skupina ljudi i opkoli massu. Došavši do kola usred njih, on obavije dlan oko usta i u halabuci drekne Georgeu u uho: ‘’Ovi momci će nam pomoći da ih prenesemo do borilišta za pijevce. ‘’

‘’Svaćam, massa. ‘’

George pruži massinim pratiocima,siromašnim bijelcima,osam pjetlarnika, a u mislima mu sine kako se u svojih trideset i sedam godina nastupa s borbenim pijevcima nikada nije prestajao diviti posve opuštenom i spokojnom držanju masse Lea u tako napetim trenucima kao sada.

Onda svi žurno otkoračaju između svjetine prema borilištu za pijevce, massa Lea je nosio blistavu tamnožutu pticu,koju je izabrao za prvi nastup,a na začelju je išao George Kokotić, noseći pletenu košaru s lijekovima za slučaj ozljede, kože sa zečjeg donjeg trbuha, svježe bršljanovo lišće, glicerin, klupko paučine i terpentin. Što su se više primicali borilištu pijevaca, probijali su se sve teže, laktareći se i gurajući, u ušima su im odzvanjali pijani povici: »Toom Lea!«, a kadšto i »Ono je njegov niger George Kokotić!«

George je na sebi osjećao njihove oči kao da su to prsti i taj je osjećaj bio ugodan, ali je i dalje koračao i gledao ravno preda se, nastojeći da djeluje isto onako hladnokrvno kao massa.

A tada George Kokotić ugleda niskog, zdepastog plemenitog Engleza kako nehajno stoji pokraj borilišta za pijevce, držeći veličanstvenu pticu u lijevoj ruci, dok su mu oči pažljivo odmjeravale njihovu malu povorku koja je pristizala s pticama izazivačima. Izmijenivši kratki naklon glave s massom Lea, Russell položi svoju pticu na vagu, a sudac izvikne:

‘’Pet funti i petnaest unca! ‘’

Srebrnkastomodro perje lijepe ptice ljeskalo se i prelijevalo na sunčanom svjetlu.

Tada istupi massa sa svojom tamnožutom pticom, koja bijaše posebna miljenica Georgea Kokotića. Bila je snažna i divlja, vrat joj se izvijao kao u zmije čegrtuše, oči su joj ubojito sjale, kipjela je od žudnje da je puste. Kada je sudac izviknuo: ‘’Ravno šest funti! ‘’a navijači, pripiti siromašni bijelci uskliknu kao da ta unca više znači da je borba već dobijena.

‘’Tooooome Lea! Pokaži onomu Britancu, Toome! Reklo bi se da je vrlo uobražen! Očitaj mu dobru bukvicu! ‘’

Bijaše jasno da su navijači masse Lea dobrano nakresani, i George Kokotić vidje tamno crvenilo zbunjenosti na licu masse i Engleza koji su, praveći se da to ne čuju, klečali da svojim pticama pričvrste čelične ostruge. Ali povici postadoše sve glasniji i suroviji: ‘’Nastupa li on s pjetlićima ili patkama? ‘’

‘’Ne, ono su pjetlići što plivaju! ‘’

‘’Daa! On ih hrani ribom! ‘’

Englezovo lice bijaše bijesno. Sudac se ustrčao naprijed,nazad, srdito mašući rukama, vičući:

‘’Gospodo! Molim vas! ‘’

Ali podrugljivo cerekanje postade još glasnije, a doskočice zajedljivije: ‘’Što li će mu crveni kaput? Nastupa li on i s lisicama?’’

‘’Nee, previše je spor, gega se kao oposum! ‘’

‘’Prije kao žabetina! ‘’

‘’A meni izgleda kao pas krvosljednik! ‘’

Massa Jewett udalji se krupnim koracima, bijesno stane pred suca, rukama je mlatarao po zraku, ali je njegov glas zagušilo skandiranje: ‘’Toommme Lea! . . . Toommmme Lea! ‘’

Sad se i glavni suci pridruže sucu za taj susret, sudarali su se tamo amo, lamatali rukama, zamahivali pesnicama i režali bez prestanka: ‘’Borba pijevaca će se prekinuti ako ne zavlada tišina! ‘’

‘’Ako to želite, onda samo nastavite!’’

Polako stanu jenjavati pijani povici i smijeh. George Kokotić vidje da je lice masse Lea iskrivljeno od neugodnosti te da su Englez i massa Jewett blijedi kao krpa.

‘’Gospodine Lea! ‘’ kada je Englez glasno i odsječno prosiktao te riječi, gomila gotovo odmah utihne.

‘’Gospodine Lea, obojica ovdje imamo veličanstvene ptice. Biste li mi se htjeli pridružiti u posebnoj otvorenoj opkladi? ‘’

George Kokotić je znao da svaki od stotinu prisutnih osjeća kao i on da se iza Englezove prividne uglađenosti krije osvetoljubivost i prezir. Vidio je kako je massina šija odjednom pocrvenjela od gnjeva.

Poslije nekoliko sekundi uslijedi odrješit odgovor masse Lea: ‘’To će mi odgovarati, gospodine. Što predlažete?’’

Englez je oklijevao. Činilo se da prije nego što će progovoriti razmatra prijedlog.

‘’Hoće li biti dovoljno deset tisuća dolara? ‘’

Pustio je da se gomilom zatalasa val uzdisaja, a onda je rekao: ‘’To jest, ako imate toliko povjerenja u mogućnosti svoje ptice, gospodine Lea. ‘’

Gledao je massu, a njegov slabi smiješak bijaše očigledno preziran.


Kratkotrajnu buku i huku svjetine brzo zamijeni mrtva šutnja, oni koji su sjedili, sad poustajahu. Georgeu Kokotiću se učini da mu srce prestaje kucati. Kao u udaljenoj jeki čuo je izvještaj miss Malizy da missis Lea bjesni, jer onih pet tisuća što ih je massa digao s banke bijaše »polovica njihove životne ušteđevine«. Stoga je George Kokotić znao da massa Lea ne može pokriti tu opkladu. Ali što je drugo mogao učiniti a da se do krajnosti ne obruka pred svjetinom u kojoj su se nalazili gotovo svi njegovi znanci? Dijeleći agoniju svoga masse, George Kokotić nikako ga nije mogao pogledati. Činilo se da je prošla čitava vječnost, a onda George posumnja je li dobro čuo.

Glas masse Lea bijaše napet:

‘’Gospodine, biste li to udvostručili? Dvadeset tisuća! ‘’

Cijela gomila stade s nevjericom klicati, šuškati, zibati se. Sav užasnut George Kokotić shvati da ta svota predstavlja sve što massa Lea ima na svijetu, njegov dom, njegovu zemlju, njegove robove i uštedu Georgea Kokotića. Na Englezovu licu vidje izraz potpune zapanjenosti, ali se brzo sabrao, pa mu je sada lice bilo smireno i mrko.

‘’Pravi sportaš! ‘’poviče on te pruži ruku massi Lea. ‘’Opklada vrijedi, gospodine! Pustimo u zrak pijevce! ‘’

A onda George Kokotić odjednom shvati,massa Lea je znao da će njegova veličanstvena tamnožuta ptica pobijediti. Ne samo da će se massa u tren oka obogatiti, nego će ga ta ključna pobjeda zauvijek pretvoriti u herojsku legendu za sve siromašne bijelce, simbol da je moguće izazvati i pobijediti čak i snobovskog bogatog massu plave krvi! Nitko od njih nikada više neće moći dizati nos pred Tomom Lea!

Sada su massa Lea i Englez bili nagnuti na suprotnim stranama borilišta za pijevce, a Georgeu Kokotiću se činilo da mu u tom djeliću sekunde mozgom prolazi cijeli život massine ptice. Još dok je bio mladac odmah je privukao njegovu pažnju svojim brzim refleksima, a kad je bio jednogodišnjak, od zloće je neprestano pokušavao napadati druge pijevce kroz rupice u pjetlarnicima,a kada su ga nedavno povukli iz borika, u hipu je gotovo ubio staroga »pijevca za mamac« prije nego su ga uspjeli zaustaviti. Massa je izabrao tu pticu jer je znao koliko je bistra, ratoborna i dvolična. Samo za djelić sekunde Georgeu Kokotiću ponovo se učini da čuje ogorčenu Matildu: ‘’Ti si još ludi od masse! Najgore što mu se može dogoditi jes da jopet bude siromašna fukara, al ti zbog nekakih pijevaca stavljaš na kocku slobodu čitave svoje obitelji! ‘’

Onda istupe tri glavna suca, pa se jednoliko rasporede oko borilišta za pijevce. Sudac za taj susret meškoljio se kao da stoji na jajima. Atmosfera bijaše napeta, jer su svi prisutni znali da će biti svjedoci nečega o čemu će pripovijedati do kraja života.George Kokotić vidje kako njegov massa i Englez drže uza zemlju svoje ustreptale ptice. Obojica su digla glave da motre sučeve usne.

‘’Pustite pijevce! ‘’

Srebrnkastoplavi i tamnožuti pijevac prhnu jedan prema drugome, žestoko se sudare i odskoče unatrag. Dočekavši se na noge, obojica se u trenutku ponovo nađu u zraku, boreći se da jedan drugome razderu one dijelove koji su presudni za život. Udarajući kljunovima, sijevajući ostrugama,kretahu se oni zasljepljujućom brzinom i napadahu s takvom divljinom kojoj je George Kokotić rijetko vidio ravnu u sukobu bilo koja dva pjetlića u borilištu. Odjednom je ozlijeđen Englezov srebrnkastoplavi pijevac, massina ptica zarinula mu je ostrugu duboko u kost na krilu, izgubiše ravnotežu. Obojica su se borila da iščupaju zarinutu ostrugu, podmuklo kljucajući jedan drugome glavu.

‘’Ubacite se! Na trideset sekundi! ‘’

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:16 am


[You must be registered and logged in to see this link.]



Tek što je sudac to povikao, i Englez i massa Lea uskoče u borilište. Izvukavši ostrugu, obojica su

lizala raskuštrano perje na glavama svojih ptica dok ga nisu zalizali, a onda ih postave natrag na početnu crtu, ovaj put držali su ih za repove.

‘’Spremite se ... Pustite pijevce! ‘’

Opet se pijevci sudare podjednako visoko u zraku, oba para ostruga pokušavahu zadati smrtonosni udarac, ali bez uspjeha, prije nego što su se srušili na tle. Massina ptica je nasrtala, nastojeći izbaciti neprijatelja iz ravnoteže, ali engleska ptica sjajno je zavaravala s boka, izmami klicanje svjetine kad massina ptica bez uspjeha prošiša punom brzinom kraj nje.Prije nego što se vrtoglavo zaokrenula, engleski pijevac navali na nju,bijesno se skotrljaše na zemlju, a onda se ponovo osove na noge, jarosno se tukući kljunom uz kljun, odvajajući se, mlateći jedna drugu snažnim udarcima krila iznad uskomešanih nogu što su nemilice zamahivale. Ponovo se vinu u zrak, opet padnu, te se na zemlji još bješnje uhvate ukoštac.

Začu se uzvik! Engleska ptica je okrvarila massinu. Na grudima massine ptice ukaže se tamna mrlja koja se sve više širila. Ali se massin pijetao silovito okomi na neprijatelja i udaraše ga krilima sve dok nije posrnuo, a tad skokne iznad njega da ga dotuče. Ali engleska ptica opet veličanstveno čučne, izmakne se i pobježe. George Kokotić još nikada nije bio svjedokom tako nevjerojatno brzih refleksa. Ali tada massina ptica nasrne tako snažno da obori englesku pticu nauznak.

Dvaput je pogodi u grudi, procuri krv, ali engleska ptica uspije odlepršati uvis i spusti se pogodivši massinu pticu u šiju.

George Kokotić prestade disati dok su zakrvavljene ptice nasrtale i kružile spuštene glave. Svaka je tražila kakav otvor. U iznenadnom zasljepljujućem komešanju engleska ptica savladala je massinu, mlatila je krilima, probadala ostrugama…Krv je sve jače tekla, a onda massina ptica, nevjerojatno, prhne uvis, a kada se spusti zarinuvši ostrugu u srce engleske ptice, skljoka se u hrpu perja, iz kljuna joj je liptala krv.

To se odigralo tako brzo da je,činilo se, prošla sekunda prije nego što se digla gromoglasna buka. Ljudi su zajapurenih lica skakali gore,dolje, vrišteći: ‘’Toom! Toom! Uspio je! ‘’

George Kokotić izvan sebe od sreće vidje kako se skupljaju oko masse, pljeskaju ga po leđima i stiskaju mu ruku.

‘’Toom Lea! Toom Lea! Tom Lea! ‘’

Mi ćemo bit slobodni,slobodni, razmišljao je George Kokotić bez prestanka.Činila mu se nevjerojatnom, neshvatljivom istina koju će uskoro saopćiti svojoj obitelji. Primijeti kako je Englez izbočio vilicu da podsjećaše na buldoga.

‘’Gospodine Lea! ‘’

Vjerojatno ništa drugo ne bi moglo tako brzo utišati gomilu.

Englez krene i zaustavi se na koja tri metra od masse. Reče: ‘’Vaša se ptica sjajno borila. Mogla je pobijediti bilo koja. Ovo je najsavršeniji par što sam ga ikada vidio. Čujem da ste vi sportskoga duha pa biste svoju dobit mogli uložiti u slijedeći susret naših ptica. ‘’

Massa Lea stajaše blijeda lica.

Nekoliko sekundi kasnije jedini glasovi koji su se čuli bijahu kljucanje i kriještanje borbenih pijevaca zatvorenih u pjetlarnike, dok su natisnuti ljudi pokušavali dokučiti mogućnosti dvaju borbenih pijevaca koji će se boriti za osamdeset tisuća dolara, s time da pobjednik sve odnese.. .

Glave se okrenu prema massi Lea.Djelovao je zgranuto, nesigurno.U djeliću sekunde pogled mu

okrzne Georgea Kokotića koji je grozničavo pružao pomoć ranjenoj ptici. George Kokotić zaprepastio se isto toliko kao ostali začuvši svoj glas: ‘’Vaše tice će potuć sve krilate stvore, massa! ‘’

More bijelih lica zatalasa se prema njemu.

‘’Čuo sam da vaš odani tamnokožac spada u najbolje uvježbavatelje, ali ne bih se previše pouzdao u njegov savjet. Ja imam i drugih vrlo dobrih ptica. ‘’

Te riječi su zvučale kao da bogati Englez na svoj maloprijašnji gubitak gleda kao na gubitak u igri s klikerima, kao da se igra s massom Lea.

Onda massa Lea reče promišljeno, svečano: ‘’Da, gospodine.Kao što vi predlažete,sa zadovoljstvom ću ovu svotu uložiti u drugi okršaj.’’

Slijedećih nekoliko minuta pripremnih radova prođu Georgeu Kokotiću kao u magli. Gomila koja ih je opkoljavala nije od sebe dala ni glasa. Bijaše to nečuveno! George Kokotić je svim srcem odobravao potez masse Lea. Ovaj je kažiprstom pokazao pjetlarnik s pticom kojoj je George Kokotić nadjenuo nadimak.

‘’Sokol, svaćam, massa ,’’dahne on. Točno je poznavao sklonost te ptice da kljunom zgrabi neprijatelja i tako ga drži dok ga reže ostrugama.

Bit će to protumjera za ptice koje su uvježbane da vješto zavaravaju,što je, kako je pokazala pređašnja borba, bila značajka Englezovih ptica.

Zibajući »Sokola« u naručju, massa Lea pođe onamo gdje je Englez držao čvrstu tamnosivu pticu.

Obje ptice bile su teške ravno šest funti svaka.

Kad odjekne povik: »Pustite pijevce!« i uslijedi očekivani siloviti sraz, obje ptice, namjesto da prhnu uvis, izmjenjivahu bijesne udarce krilima, i George Kokotić je čuo kako »Sokol« mlati kljunom nastojeći čvrsto zgrabiti…kadli se u toj bitki u njega divljački zarine engleska ostruga. Massina ptica posrne, glava joj je na trenutak mlitavo visila prije nego se skljokala, dok joj je iz otvorena kljuna curila krv.

‘’O, gospode! O, gospode! O, gospode! ‘’

George Kokotić izjuri odbacivši ljude u svom naletu u kružno borilište za pijevce. Cmizdreći kao malo dijete, podigavši očigledno nasmrt ranjenog »Sokola«, sisao mu je iz kljuna zgrušanu krv, dok je ptica slabo podrhtavala, ugibajući u njegovim rukama. S mukom se održi na nogama, a oni koji su mu stajali najbliže ustuknu pred njegovim očajničkim vapajem dok je teturao kroz gomilu prema kolima, noseći u rukama uginulu pticu.

A tamo,kraj borilišta skupina plantažera divljački je pljeskala po leđima Engleza i massu Jewetta te im čestitala. Svi su okrenuli leđa utučenoj osamljenoj pojavi masse Lea koji je stajao kao u zemlju ukopan i ledenim pogledom buljio u krvave mrlje u borilištu za pijevce.

Naposljetku se sir C. Eric Russell okrene i pode prema massi Lea. Massa Lea polako diže pogled.

‘’Što vi kažete? ‘’promrmlja on.

‘’Kažem, gospodine, da ste danas imali loš dan.’’ Massa Lea prisili sebe na slab osmijeh.

‘’U pogledu opklade,’’reče sir C. Eric Russell. ‘’naravno, nitko ne nosi toliku svotu u džepu. Zašto sutra ne bismo obračunali? Recimo, negdje tokom popodneva... ‘’

On zastane.

‘’Poslije čaja, u kući gospodina Jewetta. ‘’ Massa Lea ukočeno kimne glavom: ‘’Da, gospodine.’’

Povratak kući trajao je dva sata. Ni massa ni George Kokotić nisu govorili ni riječi. Bijaše to najduža vožnja u životu Georgea Kokotića. Ali nije bila dovoljno duga, jer kola napokon udu na prilazni odvojak . . .

Kada se massa Lea sutradan u sumrak vratio od masse Jewetta, nade Georgea Kokotića kako u spremištu miješa obrok pjetlićima. Tamo je proveo najveći dio vremena otkako su ga prethodne noći Matildini vrisci, jecaji i dreka naposljetku otjerali iz njihove kolibe.

‘’George ,’’reče massa,’’ moram ti reći nešto ozbiljno. ‘’ Zastao je tražeći riječi.

‘’Ne znam kako da ti to kažem. Ali ti već znaš da nemam ni izdaleka toliko novaca koliko ljudi misle. Zapravo, osim nekoliko tisuća u novcu, sve što imam je kuća, ova zemlja i vas nekolicina nigera. ‘’

On će nas prodati, nasluti George.

‘’Nevolja je u tomu,’’nastavi massa,’’što je sve to tek polovica onoga što dugujem onom prokletom kujinom sinu. Ali, on mi je predložio rješenje…’’ Massa je ponovo oklijevao.

‘’Čuo si ga kada je rekao što je o tebi čuo. A danas je rekao da je vidio kako si vješto uvježbavao obje ptice koje su nastupile…’’ Massa duboko udahne zrak. George suzdrža dah.

‘’Dakle, rekao bih da on mora zamijeniti uvježbavatelja kojega je prije kratkog vremena izgubio tamo u Engleskoj,pa misli da bi bilo zgodno ako dovede natrag crnoga uvježbavatelja.

Massa nije mogao pogledati u Georgeove oči, koje bijahu ispunjene nevjericom. Glas mu postade odsječniji:

‘’Da ne razvlačimo tu svinjariju, smatrat će da sam mu platio dug ako mu dam svu gotovinu koju imam, prvu i drugu hipoteku na kuću, i ako bude koristio tvoje usluge u Engleskoj sve dok ne izučiš nekoga drugoga. Kaže da to neće trajati više od dvije godine. ‘’

Massa se prisili da pogleda Georgeu Kokotiću u oči.

‘’Ne mogu ti reći koliko mi je žao zbog toga, George…Nemam nikakvog izbora. Još me olako i pustio. Ako to ne učinim, propast ću, i sve ono za što sam oduvijek radio.’’

George nije mogao izustiti ni riječi. Što je mogao reći? Na koncu konca, bio je samo massin rob.

‘’Znam da si i ti satrven, pa ti namjeravam nadoknaditi gubitak. Stoga ti sada dajem svoju riječ da ću se dok tebe ne bude brinuti za tvoju ženu i djecu.A onaj dan kad se kući vratiš…’’

Massa Lea zastane, gurne ruku u džep i izvuče je. U njoj je bio savijeni papir, koji on razvije i gurne pred Georgea Kokotića.

‘’Znaš li što je ovo? Noćas sam to napisao. Gledaš svoj dokument koji će te punopravno osloboditi, momče! Držat ću ga u svome sefu i predati ga tebi onoga dana kad se vratiš!’’

Nakon što je na tren buljio u tajanstveni natpis koji je pokrivao veći dio bijelog četvrtastog lista papira, George Kokotić i dalje se borio da nadvlada bijes.

‘’Massa,’’mirno će on,’’ćeo sam iskupit slobodu svih nas! Sad je propalo sve što sam imo, a vi mene šaljete negdi preko vode daleko od moja žena i djeca. Kako to da ne možete barem njih oslobodit, sada, a mene ondak kada se vratim? ‘’

Oči masse Lea se suze.

‘’Ne moraš mi govoriti što ću učiniti, momče!Nisam ja kriv što si izgubio onaj novac! Ionako sam ti već previše ponudio, to je nevolja s vama nigerima! Savjetujem ti da pripaziš što blebećeš! ‘’

Massino lice je porumenjelo:

‘’Da mi nisi ovdje cijeli život, ja bih smjesta prodao tvoju guzicu!’’

George ga pogleda, a onda zakima glavom: ‘’Ako vam išta znači cijeli moj život, massa, kako to da mi ga upropašćujete? ‘’

Massino lice se namrgodi.

‘’Spakuj sve što želiš ponijeti sa sobom! U subotu ćeš otputovati u Englesku.’’

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:17 am


[You must be registered and logged in to see this link.]



104. POGLAVLJE



Kada je otišao George Kokotić, a s njim njegova sreća, možda i srčanost, dobra kob masse Lea i dalje je jenjavala.Najprije je naredio Malom Georgeu da cijeli dan vodi brigu o pjetlićima, ali već koncem trećeg dana massa je neke posude za vodu u nastambama pjevčića našao prazne, pa je sa strahovitim prijetnjama otpravio bucmastog sporog Malog Georgea. Zatim na taj posao prebaci najmlađeg momka, devetnaestogodišnjega Lewisa, koji je dotad radio u polju.Pripremajući se za nekoliko preostalih susreta pijevaca te sezone, massa Lea sada bijaše prisiljen da sam preuzme većinu uvježbavanja pred borbu i obuku,jer Lewis naprosto još nije znao kako se to radi.Pratio je massu na razna takmičenja u krajini, a svakoga takvoga dana ostatak obitelji sakupio bi se navečer i očekivao Lewisov povratak da čuje što se dogodilo.

Massine ptice izgubile su više borbi nego što su ih dobile, uvijek im je govorio Lewis, a poslije kratkog vremena izjavi da je čuo ljude kako otvoreno govore da Tom Lea pokušava uzajmiti novac da bi se mogao kladiti.

‘’Reko bi da je malo takih koji oćedu govorit s massom. Samo mu dobace koju riječ ili mu žurno mahnu rukom pa produlje ić ko da on ima kugu.’’

‘’Da, a ta je kuga zato što oni sad znadu da je on siromašan,’’ reče Matilda.

‘’Uvijek je on bijo najobičnija siromašna fukara! ‘’ otresito će seka Sarah.

Cijeli robovski sokak je znao da se massa Lea gotovo svakoga dana opija kao ćuskija, između drečavih zadjevica s missis Lea.

‘’Onaj starac nikada jošte nije bijo vako zločest!’’reče jedne noći miss Malizy svojim sudruzima, koji su je sumorno slušali.

‘’Dolazi u kuću i ponaša se ko prava pravcata zmija,a dere se i suje ako ga missis samo pogleda. A cijeli dan kada njega nema, ona plače da nikada više ne želi ni čut za nikake pijevce! ‘’

Matilda je slušala, sva srvana od plača i molitava otkako je otišao njezin George Kokotić. Pogledom letimično obuhvati njihove dvije kćerke djevojčurke i šest snažnih odraslih sinova, od kojih su sada već trojica imala žene i djecu.Onda joj se pogled zaustavi na Tomu, njezinome sinu kovaču, kao da bi željela da on nešto kaže. Ali umjesto njega se javi Lilly Sue, Virgilova noseća žena, koja. im je došla u kratku posjetu s obližnje plantaže Curry na kojoj je živjela. Glas joj je bio nabijen strahom: ‘’Ja ne poznajem vašega massu dobro ko vi, ali osjećam da će on učinit nešto grozno, to je sigurno ko to da se rodijo. ‘’

Nastupi tišina, nitko nije htio izreći svoje strepnje, barem ne naglas.

Sutradan poslije doručka miss Malizy žurno se odgega iz kuhinje u kovačnicu.

‘’Massa ti je poručijo da mu osedlaš konja i da mu ga dovedeš pred glavni ulaz,Tome,’’ požurivala ga je ona, a njezine velike oči bijahu očigledno vlažne.

‘’Tako ti boga, molim te požuri, jerbok ono što on govori jadnoj missis zbiljam je nepristojno. ‘’

Bez riječi Tom uskoro priveže osedlana konja za dovratnik,a baš kada je htio zaokrenuti iza velike kuće, kroz prednja vrata istetura massa Lea. Lice mu bijaše već zajapureno od pića kada se s mukom


uspentrao na konja, pa odgalopirao njišući se u sedlu.

Tom je kroz poluotvoreni prozor mogao čuti kako missis Lea plače kao da će joj srce pući. Bilo mu je neugodno zbog nje pa preko stražnjeg dvorišta produži u svoju kovačnicu. Tek što je počeo udarati po tupoj oštrici pluga da je našilji, kadli ponovo dođe miss Malizy.

‘’Tome,’’reče ona ,’’kažem ti ja, reklo bi se da će s massa ubit ako vako nastavi, čovjeku je blizu osamdes godina. ‘’

‘’Ako oćete znat istinu, miss Malizy,’’ odvrati on ,’’ja mislim da to zapravo i pokušava.’’

Massa Lea vratio se negdje sredinom poslijepodneva u pratnji nekog bijelca na konju, a sa svojih osmatračnica u kuhinji, odnosno u kovačnici, miss Malizy i Tom s iznenađenjem vidješe da njih dvojica nisu sjahala ni ušla u veliku kuću da se osvježe i zajednički nešto popiju, kao što je massa ranije uvijek postupao prema svojim gostima. Umjesto toga potjeraše konje kasom niz cestu prema prostoru za borbene pijevce. Niti pola sata kasnije Tom i miss Malizy opaze posjetioca kako žurno jaše natrag, sam, stišćući pod mišicom preplašenu borbenu kokicu koja je kvocala, a Tom je bio ispred kovačnice te je na trenutak izbliza osmotrio bijesan izražaj na licu čovjeka koji je projahao pokraj njega.

Te noći na uobičajenom skupu robovskog sokaka Lewis im ispriča što se zapravo dogodilo.

‘’Kad ja čujo da dolaze konji,’’reče on ,’’najprija sam se pred massom pravijo da radim, a ondak sam se povuko iza nekakog grmlja jerbo sam znajo da odandi možem sve čut i vidit. Daklem, poslije mnogo vrućega cjenkanja pogodili su se o sto dolora za onu borbenu kokicu koja je sjedila na gnijezdu jaja. I vidim kako čovjek izbroji novce, a ondak je massa iopet prebrojijo prija nego što ih je strpo u džep. Baš poslije toga počejo je nesporazum, jerbo je čovjek reko da mora dobit i jaja ispod koke. Daklem, poče massa sovat ko da je poludijo! Zatrči se, zgrabi kokoš pa zgazi i razbije ono gnijezdo jaja u kašu! Njih dvojca umalo su se potukla kad odjednom oni drugi čovjek dovati kokoš i skoči na svojega konja vičući da bi massi glavu satro da nije tako prokleto star! ‘’

Nevoljkost obitelji u robovskom sokaku svakim je danom sve to više rasla, a noću bi se trzali u snu od briga koji li će biti slijedeći stravični događaji.

Za vrijeme toga ljeta godine 1855, a i veći dio jeseni, prilikom svakog massina bijesnoga ispada i prilikom svakoga njegova odlaska i dolaska, cijela obitelj i nehotice bi svrnula poglede prema dvadeset i dvogodišnjem kovaču Tomu, kao da vapi da im on kaže što da se radi. Ali Tom je šutio.

U svježemu mjesecu studenomu,nakon što su pobrali bogatu ljetinu pamuka i duhana s onih šezdeset i pet massinih jutara, a znali su da je on urod prodao za dobre novce, jedne subote u suton Matilda je stala na prozor svoje kolibe pa čekala sve dok iz Tomove kovačnice nije izašla posljednja mušterija, a onda je pohrlila onamo. Iz dugoga iskustva on je iz njezina izgleda razabrao da mu ona namjerava reći nešto osobito.

‘’Molim, mama? ‘’zapita on započev zapretati vatru u ognjištu.

‘’Promislila sam, Tome,’’ reče Matilda. ‘’Svih vas šest sinova sada ste odrasli ljudi. Ti nisi moj najstariji sin, ali ja sam tvoja majka, pa znam da imaš najbistriju glavu. A uz to si kovač, a oni su težaci. Zato mi se čini da moraš bit glavar ove obitelji otkako je otišo tvoj otac, bit će tomu jedno osam mjeseci.’’

Matilda je oklijevala, a onda iskreno nadodala: ‘’Naravski, dokle se on ne vrati.’’

Tom je uistinu bio zatečen, jer je od dječačkih dana uvijek bio najpovučeniji član obitelji. Iako su se i on i sva njegova braća rodili i odgajali na plantaži masse Lea, nikada nije postao osobito prisan ni s

jednim, poglavito zato što je godinama bio odsutan kao kovački naučnik, a otkako se vratio, kao odrastao muškarac, radio je u kovačnici,dok su ostala njegova braća težačila u polju. A sada je pogotovo malo veze imao s Virgilom, Ashfordom i Malim Georgeom, iz raznoraznih razloga. Virgil, kojemu je sada bilo dvadeset i šest godina, provodio je sve svoje slobodno vrijeme na susjednoj plantaži sa svojom suprugom Lilly Sue i sa sinom koji im se nedavno rodio,a kojemu su nadjenuli ime Uriah. A što se tiče dvadeset petogodišnjega Ashforda,on i Tom oduvijek su nenavidjeli jedan drugom i međusobno se izbjegavali, a Ashford je još više zamrzio ovaj svijet zbog toga što gospodar djevojke kojom se mahnito želio oženiti nije dopuštao da preskoče preko metle, rekavši da je Ashford »osion niger«. A dvadeset četvorogodišnji »Mali George«, koji je sada bio zaobljeni debeljko, također se upustio u veliku ljubav s kuharicom na obližnjoj plantaži, dvaput starijom od sebe,što je u obitelji izazvalo gorke primjedbe da je on u stanju udvarati svakoj koja bi mu napunila želudac.

Matildina izjava Tomu da u njemu gleda obiteljskoga glavara još ga je više zatekla, jer je to značilo da će postati posrednik između njih i masse Lea, s kojim je hotimično nastojao imati što manje veze. Otkako je kupio opremu da otvori kovačnicu, uvijek je izgledalo da massa poštuje Tomovu šutljivost i suzdržljivost, kao i njegovu očiglednu kovačku vještinu, koja je privlačila sve veći broj mušterija. Za svaki posao koji bi Tom obavio uvijek su plaćali massi u velikoj kući, a svake je nedjelje massa davao Tomu dva dolara za njegov tjedni rad.

Uporedo s Tomovom prirođenom suzdržljivošću da bilo s kime mnogo razgovora išla je njegova sklonost da podrobno razmišlja o svojim problemima.Nitko ni u snu ne bi pomislio da je u ove dvije,i više godina neprestano pretresao u glavi ono što mu je opisivao otac o uzbudljivim mogućnostima koje se »gori na Sjeveru« pružaju oslobođenim crncima, i Tom je natenane razmatrao ne bi li cijeloj obitelji u robovskom sokaku predložio da bi, mjesto da čekaju još niz beskrajnih godina i pokušavaju iskupiti svoju slobodu, morali pažljivo planirati i pokušati masovno pobjeći na Sjever. Nevoljko je odbacio tu zamisao, spoznavši da je baka Kizzy dobrano zagazila u šezdesete godine, a stare seka Sarah i miss Malizy, koje su im bile kao rod, navršile su sedamdesetu.Naslućivao je da bi njih tri najprije od svih pristale na bijeg,ali je ozbiljno sumnjao u to hoće li ijedna od njih preživjeti opasnosti i nepogodnosti tako očajničkog podviga.

A nedavno je Tom došao do zaključka da su u zadnje vrijeme massini gubici u borbama pijevaca jamačno još veći nego što je on priznavao. Tom je krišom motrio kako massa Lea postaje sve napetiji, ispijeniji i stariji sa svakim danom što je prolazio i nakon svake ispijene boce viskija. Ali Tom je znao da je najporazniji dokaz da nešto nije u redu to što je, kako je izjavio Lewis, massa dosada prodao barem polovicu svoje krvoločne peradi, koju je stekao u najmanje pola stoljeća brižnoga rasplođivanja.

Onda je došao Božić i uveo ih u novu godinu 1856, a teški mrtvački pokrov kao da se nije nadvijao samo iznad robovskog sokaka nego i nad čitavom plantažom.Onda je jednoga ranoga proljetnoga popodneva novi konjanik dojahao prilaznim odvojkom. Isprva miss Malizy pomisli da je to novi kupac pijevaca. Ali zatim, videći da ga massa srdačno pozdravlja, u njoj se rodi zebnja. Smješkajući se i čavrljajući s čovjekom koji je silazio s konja, massa vikne Malom Georgeu što je stajao u blizini da konja nahrani, napoji i smjesti preko noći u staju, a onda massa Lea ljubazno uvede posjetioca.

Još prije nego što je miss Malizy počela servirati večeru u velikoj kući, robovskim sokakom već su se razlijegala prestrašena pitanja članova obitelji: ‘’Koji li je ono čovjek? ‘’

‘’Nikada ga prija nis vidije! ‘’

‘’U zadnje vrijeme massa se nije ponašo tako uljudno! ‘’

‘’Daklem, što misliš, kakvim je poslom ovdi?’’ Jedva su dočekali dolazak i izvještaj miss Malizy.

‘’Nisu razgovarali ama baš ništa važno kolko sam ja mogla čut,’’reče ona,’’moždak zato jerbo je tamok bila missis. ‘’

Onda miss Malizy zaneseno produži: ‘’Ali, kako bilo da bilo, men se baš nikako ne sviđa kako oni čovjek izgleda! Vidila sam već prija previše takih,ne gleda u oči, a pravi se ko da je „ nešto drugo nego što jes! ‘’

Dvanaest pari očiju iz robovskog sokaka motrilo je prozore velike kuće, sve dok po pokretanju svjetiljke nisu zaključili da je missis Lea ostavila muškarce u dnevnom boravku i pošla u krevet na gornji kat. Svjetiljka u dnevnom boravku još je gorjela kad je i posljednji član obitelji u robovskom sokaku odustao od bdjenja i pošao u krevet, strepeći od zvona koje će ih probuditi u cik zore.

Matilda odvede svog sina kovača u stranu prvom prilikom koja joj se pružila prije doručka.

‘’Tome, noćas nisam imala prilike da ti to kažem u četir oka, a nisam ćela nikoga nasmrt preplašit,ali Malizy mi je rekla da je čula massu kako kaže da mora platit dvije opomene za hipoteku na kuću, a Malizy znade da nemaju prebijenoga centa! Glavu dam da je oni bijeli čovjek trgovac nigerima! ‘’

‘’I ja,’’jednostavno će Tom. Neko vrijeme je šutio.

‘’Mamce, baš sam razmišljo, kod nekoga drugoga masse moždak bi nam bilo bolje. Mislim, sve dok smo svi zajedno. To je moja velka briga.’’

Uto drugi stanu izlaziti iz svojih koliba na doručak, te Matilda odbrza da ih nastavkom razgovora ne bi bezrazloţno preplašila.

Nakon što je missis Lea kazala miss Malizy da je boli glava i da ne želi doručkovati, massa i njegov pratilac pojedoše krepak doručak. Onda stadoše šetati po prednjem dvorištu i razgovarati sve u šesnaest, primaknuvši glavu uz glavu. Doskora u besciljnoj šetnji prođu duž velike kuće, zađu u stražnje dvorište i naposljetku stignu u kovačnicu. Tamo je Tom upuhivao zrak u mijeh što ga je sam izradio, tako da su žućkaste iskrice letjele uvis iz ognjišta, na kojemu su se dva plosnata željezna lista približavala točki taljenja potrebnoj da ih pretvori u šarke na vratima. Nekoliko minuta su ona dvojica netremice promatrala kako Tom dugim kliještima vadi iz ognjišta željezne listove crvene kao trešnja. Spretno savije listove čvrsto oko šipke za oblikovanje, pričvršćene za nakovanj proizvodnje »Fisher and Norris«. Zaobli prolaz za čavliće, a zatim na svakome krilcu probuši tri rupe za vijke. Uze čelično dlijeto bez drške i svoj omiljeni čekić dvokilaš, što ga je sam izradio, te razreže listove u šarke u obliku slova H, kao što je mušterija naručila. Cijelo vrijeme je radio kao da ne zapaža prisutnost promatrača.

Naposljetku progovori massa Lea.

‘’On je izvrstan kovač, to se ne bojim reći .’’nehajno će on.

Onaj čovjek potvrdno nešto progunđa. Onda se počne vrzmati pod malom nadstrešnicom, motreći mnogobrojne primjerke Tomove vještine što su visili na čavlima i klinovima. Iznebuha se čovjek obrati ravno Tomu: ‘’Koliko ti je godina, momče? ‘’

‘’Dvadeset treća, gospodne.’’

‘’Koliko djece imaš?’’

‘’Nemam još žene, gospodne. ‘’

‘’ Velikom i snažnom mladiću kao što si ti nije potrebna supruga da posvuda posije djecu.’’

Tom ništa ne reče. Razmišljao je koliko li su djece bijeli ljudi posijali po robovskim sokacima.


‘’Možda si ti jedan od onih vrlo pobožnih nigera? ‘’

Tom je znao da ga čovjek pokušava potegnuti za jezik, gotovo sigurno zato da ga procijeni za kupnju. Zagrižljivo je rekao: ‘’Mislim da vam je massa Lea kazo da smo mi ovdi mahom obitelj,moja mamca, bakca, braća, sestre i djeca. Svi smo mi odgojeni da vjerujemo u Boga i u bibliju, gospodne.’’

Čovjek stisne oči.

‘’Koji od vas čita bibliju ostalima? ‘’

Tomu ne bijaše ni na kraj pameti da tome zlokobnom strancu kaže da i njegova baka i majka znaju čitati.

‘’Mislim da smo svi mi rasli toliko slušajući Sveto pismo,’’reče on,’’da ga znamo napamet, gospodne. ‘’

Čovjeku očito lakne. Vrati se na svoju prvobitnu temu.

‘’Misliš li da bi mogao obavljati kovački zanat na mnogo većem imanju nego što je ovo? ‘’

Tom je osjećao kao da će prasnuti kada je začuo daljnju potvrdu da ga namjeravaju prodati, ali morao je doznati hoće li u to biti uključena i porodica. U bijesu što ga drže u takvoj napetosti ponovo je ispipavao: ‘’Daklem, gospodne, ja i mi ostali ovdi možemo obrađivat polje i radit sve posle koji su potrebni na imanju…’’

Ostavivši pobješnjeloga Toma isto onako mirni kao i kada su došli, massa i njegov gost tek su se zaputili prema poljima kada stara miss Malizy dojuri iz kuhinje.

‘’Što ti ljudi govoru, Tome? Missis mi se ne usuđuje u oči pogledat.’’

Nastojeći da mu glas ostane čvrst, Tom reče: ‘’Prodat će, miss Malizy, moždak sve nas, ali moždak samo mene.’’

Miss Malizy zu plač, a Tom je grubo prodrma.

‘’Miss Malizy, nema razloga da plačete! Baš ko što sam reko majci, mislim da će nam na nekom novom mjestu bit bolje nego ovdi kod njega.’’

Ali, ma koliko se Tom trudio, nije mogao ublažiti tugu stare miss Malizy.

Kad su se toga dana navečer ostali vratili iz polja, lica Tomove braće bijahu turobna i potištena, a žene su lile suze potocima i jaukale. Svi oni pokušaše odjedanput reći da su massa i njegov gost došli i njih gledati dok su radili,onda je stranac išao od jednoga do drugoga, a pitanja koja im je postavljao nisu davala mjesta nikakvoj sumnji,procjenjivao ih je za prodaju.

Sve do u sitne sate ono troje u velikoj kući zacijelo su čuli sve veću halabuku žalopojki i užasa, koja je zavladala medu sedamnaest duša u robovskom sokaku. Većina muškaraca naposljetku se ponašala isto onako histerično kao žene.Sve ih je zahvatila zaraza da grabe i grle bilo koga, već prema tome tko im je bio najbliži, vrišteći da će ih uskoro zauvijek rastaviti.

‘’Gospodne, izbavi nas iz ovoga zla! ‘’vrisne Matilda u molitvi.

Tom sutradan ujutro zazvoni u zvono za buđenje, naslućujući propast.

Stara miss Malizy prošla je pokraj njega i uputila se prema kuhinji u velikoj kući da pripremi doručak. Ni deset minuta kasnije utučeno se vratila u robovski sokak, njezino crno lice bijaše napeto od novog udarca i pokapano svježim suzama: ‘’Massa kaže neka niko ne ide nigdi.Veli, kada pojede doručak želi da se svi okupe ovdi vani.’’


Čak i da bolesnoga prastarog striku Pompeya iznesu u naslonjaču iz kolibe. Svi se prestravljeno skupiše.

Kada se massa Lea i njegov gost pomole iza velike kuće sedamnaest para očiju zaključi po teturanju masse Lea da je popio još više nego inače, kada su se njih dvojica zaustavila na četiri metra ispred onih u robovskom sokaku, massin glas bio je gromak, bijesan, a jezik mu se zapletao.

‘’Vi nigeri uvijek gurate nos u moje poslove, pa vam prema tome nije ništa novo da je ovo imanje propalo. Vi ste mi prevelik teret pa vas više neću moći nositi, stoga ću neke prodati ovome gospodinu…’’

Začuvši lelek, vriskove i jecaje, onaj drugi muškarac grubo mahne rukom.

‘’Umuknite! Tako ste se derali sinoć! ‘’ Osmotri ih sve od prvog do posljednjeg dok se nisu utišali.

‘’Ja nisam običan trgovac nigerima. Ja sam predstavnik jedne od najvećih i najbogatijih tvrtki u ovome poslu. Imamo svoje podružnice i brodove koji po narudžbi prevoze nigere između Richmonda, Charlestona, Memphisa i New Orleansa …’’

Matilda uzvikne strepnju koja ih je sve najviše morila.

‘’Oće li nas zajedno prodat, massa? ‘’

‘’Rekao sam,umuknite! Vidjet ćete! Ne moram vam reći da je ovaj vaš massa pravi džentlmen, isto kao i ona dobra dama gore u kući, koja plače kao ljuta godina zbog vaših crnih koža.Mogli bi više zaraditi da vas sve prodaju pojedinačno, mnogo više! ‘’

Pogledom okrzne Malu Kizzy i Mary koje su drhtale.

‘’Vi dvije cure već sad ste spremne da rađate nigerčiće od kojih svaki vrijedi četiri stotine pa naviše.

‘’

Pogled mu padne na Matildu.

‘’Iako si u godinama, rekla si da znaš kuhati. Dolje na Jugu dobra kuharica u današnje vrijeme stoji tisuću dvjesta do tisuću petsto.’’

Odmjeri Toma.

‘’S obzirom na to da su sad cijene poskočile, mislim da se za vrsnoga mladog kovača lako može dobiti dvije tisuće, onom tko želi da kod njega poslužuješ mušterije kao ovdje.’’

Oči su mu letjele preko Tomovo petoro braće u dobi između dvadeset i dvadeset i osam godina. ‘’A vi junci težaci vrijedite devetsto do tisuću svaki .’’

Trgovac robljem zastane da dade veću važnost onome što će reći: ‘’Ali vi ste sretna gomila nigerčina! Vaša missis ustrajno traži da vas prodam zajedno, a vaš massa je u tomu podržava! ‘’

‘’Hvala, missis! Hvala ti, Isuse! ‘’vikala je baka Kizzy.

‘’Hvaljen budi Gospodin!’’ usklikne Matilda.

‘’Umuknite! ‘’Trgovac robljem srdito zamahne rukama.

‘’Učinio sam sve što sam mogao da ih uvjerim u suprotno, ali bez uspjeha. A moja tvrtka upravo ima neke mušterije na plantaži duhana koja je ovdje u blizini! Tamo u kotaru Alamance, blizu »Željezničke kompanije Sjeverne Caroline«. Oni traže obitelj nigera koji žive skupa pa im neće stvarati neprilika, neće bježati i slično,a koji su vični svim poslovima na plantaži. Neće biti potrebno da vas prodajemo na dražbi. Rekoše mi da vas neću morati ni baciti u lance, osim ako budete stvarali neprilike! ‘’

Hladno ih je odmjerio:

‘’Dobro, svi vi s kojima sam razgovarao od ovog časa ste moji nigeri dok vas ne odvedem na odredište. Dajem vam četiri dana da pokupite svoje stvari. U subotu ujutro dovest ću nekoliko kola da vas prebacim u kotar Alamance.’’

Virgilu se prvome vrati dar govora.

‘’A što će bit s mojom Lilly Sue i sa djetetom tamok na imanju Curry? ‘’preplašeno će on.

‘’I njih ćete kupit, je l' da, gospodne?

‘’A što će bit s našom bakcom,sekom Sarah, miss Malizy,’’prasne Tom.

’’I sa strikom Pompeyom? Te članove naše obitelji niste spomenuli?’’

‘’Ni ne mislim! Ne mogu kupiti svaku curu s kojom je spavao nekakav jarac samo zato da se on ne osjeća osamljenim! ‘’zagrižljivo poviče trgovac robljem.

‘’A što se tiče ovih starih podrtina, jedva i hodaju, kamoli će raditi, njih nijedna mušterija ne bi kupila! A i gospodin Lea toliko je dobar da će im dopustiti da ostanu ovdje.’’

U moru povika i plača baka Kizzy skoči ravno pred massu Lea, a iz grla joj provale riječi: ‘’Kad ste već prek mora poslali sina rođenoga, zar barem ne možem imat unučad? ‘’

Kada je massa Lea brzo skrenuo pogled, ona klizne na zemlju, ali je mlade i snažne ruke prihvate i pridrže, a stare miss Malizy i seka Sarah proderu se gotovo jednoglasno: ‘’Oni su jedina obitelj koju imam, massa! ‘’

‘’I meni, massa! Mi smo pedes godna zajedno!’’

Prastari nemoćni striko Pompey naprosto je sjedio, ne mogavši ustati iz svog naslonjača, suze su mu tekle niz obraze, prazno je buljio preda se i micao usnama kao da moli.

‘’Umuknite!’’prodere se trgovac robljem.

‘’Posljednji put vam to kažem! Ubrzo ćete se uvjeriti da znam kako se postupa s nigerima!’’

Tomove oči potraže oči masse Lea i u jednom hipu pogledi im se sretnu.Tom reče promuklim glasom, brižno birajući riječi: ‘’Massa, naravski, žao nam je što vas je snašla nesreća i znamo da nas prodajete samo zato jerbo morate…’’

Massa Lea djelovao je gotovo zahvalno prije nego što je ponovo poniknuo očima. Morali su naćuliti uši da ga čuju.

‘’Nee, nemam ja ništa protiv nijednoga od vas, momče ...’’Oklijevao je.

‘’Zapravo, rekao bih čak da ste vi dobri nigeri, gotovo svi ste se rodili i odrasli na mojem imanju. ‘’

‘’Massa ,’’moljakao je blago Tom,’’ako oni ljudi iz kotara Alamance ne žele kupit starce iz naše obitelji, ima li kaki način da vi men dopustite da ih otkupim od vas? Ovi čovjek upravo je reko da oni ne vrijede mnogo novaca, a ja ću vam platit dobru cijenu. Bacit ću se na koljena i molit novoga massu neka mi dopusti da se vani unajmim ko kovač, moždak za onu željeznicu, a i moja braća će se unajmiti i pripomoć, gospodne.’’

Tom je očanički preklinjao, same su mu suze počele teći niz obraze: ‘’Massa, sve što ćemo zaradit, mi ćemo vam slat dok ne platimo što ćete tražit za bakcu i za ovo troje koji su nam ko rod. Poslijem svega što smo zajedno prošli, naravski, ćeli bi ostat zajedno, massa …’’

Massa Lea se ukoči, ali je rekao: ‘’Dobro! Daj mi za svakoga trista dolara pa ih možeš imati…’’ Naglo digne ruku prije nego što su mogli dati punog maha svom veselju. ‘’Stanite! Oni će ovdje ostati dok ne dobijem novac u ruke! ‘’

Usred jecaja i stenjanja odjekne Tomov hladni glas: ‘’Mi smo od vas očekivali štogod više, massa, obzirom na sve.’’

‘’Vodi ih odavde, trgovče! ‘’obrecnu se massa. Okrene se i žurno pode prema velikoj kući.

Kada su se ponovo obreli u robovskom sokaku koji je očajnički očajavao,čak su miss Malizy i seka Sarah tješile baku Kizzy. Sjedila je u ljuljački, koju joj je izradio Tom, u moru zagrljaja, poljubaca i suza kojima ju je obasipala obitelj. Svi su plakali.

Nekako je smogla snage i hrabrosti da promuklo izusti: ‘’Ne budite tužni! Ja i Sarah, Malizy i Pompey, lijepo ćemo ovdi čekat Georgea dok se vrati. Neće to dugo trajat, već su skoro prošle dvije godine. Ako on neće imat novaca da nas otkupi, ondak mislim da neće trebat mnogo vremena Tomu i vama ostalim momcima da nas…’’

‘’Da, gospo, naravski da oćemo!’’ jedva procijedi Ashford.

Ona se slabo osmjehne njemu i svima.

‘’Još nešto,’’nastavi baka Kizzy,’’tko od vas dobije djecu prija nego što vas ja jopet vidim, neka im ne zaboravi pričat o mojim roditeljima, mojoj majci Bell i mome ocu Afrikancu po imenu Kunta Kinte koji će vašoj djeci bit prapradjed! Čujte me dobro! Pričajte im o meni, o mome Georgeu, a i o sebi! I što smo proživili kod razni massa. Ispričajte djeci sve ostalo o tomu ko smo mi! ‘’

U općem leleku: ‘’Naravski da oćemo ... ‘’

‘’Nikada to nećemo zaboravit, bakce …’’

Ona lagano dodirne rukom najbliža lica.

‘’A sada, dosta! Sve će bit dobro!Umuknite, reko vam! Suzama ćete me otplavit kroz vrata!’’

Prođu ona četiri dana kad su se oni koji su imali otići pakovali,i naposljetku osvane subotnje jutro. Svi su bdjeli najveći dio noći. Ne izgovarajući gotovo ni riječi, skupe se, držeći se za ruke i promatrajući kako se sunce diže.

Naposljetku stignu kola. Oni koji su trebali otići okretahu se jedan po jedan da zagrle one koji su imali ostati.

‘’Gdje je striko Pompey? ‘’zapita netko.

‘’Jadni stari sinoć mi je reko,’’javi se miss Malizy,’’da nema snage da vas gleda kako odlazite’’.

‘’Ondak ću ja potrčat da ga poljubim! ‘’usklikne Mala Kizzy pa odjuri prema kolibi.

Trenutak kasnije začuju njezin vrisak: ‘’Oh, ne! ‘’

Ostali koji su već bili na zemlji odjure onamo, a oni s kola poskakaše. Starac je sjedio u svom naslonjaču. I bio je mrtav.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:17 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


105. POGLAVLJE



Na novoj plantaži je tek slijedeće nedjelje, kada su se massa i missis Murray u jednopregu odvezli na službu božju, cijela obitelj imala priliku da zajedno posjeda i porazgovori.

‘’Daklem, ne bi ćela prebrzo sudit,’’reče Matilda gledajući cijeli svoj porod oko sebe,’’ali cijeli ovaj tjedan ja i missis Murray mnogo smo razgovarale u kuhinji dok sam ja kuhala. Moram reć da ona i ovaj novi massa izgledaju ko dobre kršćanske duše. Mislim da će nam ovdi bit mnogo bolje, samo što se vaš otac jošte nije vratijo, a bakca i ostali jošte su kod masse Lea.’’ Ponovo prouči lica svoje djece pa zapita: ‘’Daklem, po onomu što ste čuli i vidli, što mislite? ‘’

‘’Daklem, ovi massa Murray ko da se ne razumije mnogo u zemlju,’’javi se Virgil,’’a ne zna ni kako se mora ponašat prema robovima. ‘’

‘’To je zato jerbo su oni živili u gradu,’’prekine ga Matilda — ‘’Imali su radnju u Burlingtonu, a ondak je njemu umro stric pa im u oporuci ostavijo ovu plantažu.’’

‘’Svaki put kada je s menom govorijo,’’reče Virgil,’’govorio je da traži bijeloga nazornika kojega će najmit da nam zapovijeda. Cijelo vrijeme sam mu govorijo da nema potrebe da troši taki novac i da mu je pet,šest težaka mnogo potrebnije nego nazornik. Reko sam mu neka nam dade priliku da ćemo mi njemu sami uzgojit lijepi duhan.’’

‘’Nigdi ne bi ja dugo osto,’’upadne Ashford,’’kad bi nekaki nazornik, siromašni bijelac, slijedijo svaki moj pokret! ‘’

Virgil oštro pogleda Ashforda pa nastavi: ‘’Massa Murray je reko da će neko vrijeme pričekat i vidit kako ćemo sami izać na kraj.’’

Zastao je.

‘’Zamolijo sam ga da kupi moju Lilly Sue i maloga tamok od masse Curryja pa da ih dovede ovdi. Reko sam mu da Lilly Sue radi marljivo ko svako drugi koga bi našo. Reko je da će o tomu razmislit, ali da bi nas kupili, već su morali dignut ipoteku na velku kuću pa će vidit kolko će duhana prodat ove godine.’’ Virgil zastane.

‘’Zato svi moramo dobro zapet! Vidim ja da mu drugi bijelci mnogo pričadu da nigeri kad su sami ne rade ni pola kolko možu. Ako koga od nas vidi da ljenčari i zadirkuje se, sigurno ćemo dobit nekakog nazornika.’’

Pogledavši ponovo natmurenog Ashforda, Virgil nadoveže: ‘’Zbiljam, mislim da će bit dobro da malo podviknem na vas kada massa Murray dojaši u polje dok mi budemo radit. Ali vi ćete znat zašto. ‘’

‘’Naravski! ‘’prasne Ashford.

‘’Ti i još jedan čovjek kojega poznajem uvijek nastojite bit massini ljubimci! ‘’

Tom se lecne, ali se pravio kao da ga uopće ne pogađa Ashfordova primjedba, dok se Virgil pridigne isturivši kažiprst, žuljevit od rada:

‘’Momče, reć ću ja tebi, onomu koji se s nikim ne slaže nisu sve koze na broju! To će ti zadat mnogo

nevolja jednoga dana! Možem ti reć, ako ćeš meni pravit neprilika, jednoga od nas će odnijet na nosilima! ‘’

‘’Umuknite! Obojica umuknite s tim glupostima!’’ Matilda ih obojicu bijesno pogleda, a onda osobito Ashforda prije nego što uputi Tomu preklinjući pogled, očigledno nastojeći ublažiti napetost koja je odjednom nastupila.

— Tome, mnogo puta vidila sam tebe i massu Murraya kako govorite tamok doli dok si ti gradijo kovačnicu. Što ti misliš?

Tom odgovori polagano i zamišljeno: ‘’Slažem se da bi nam ovdi moglo bit bolje. Ali mnogo toga ovisi kaki ćemo mi bit. Ko što si rekla,massa Murray ne izgleda zločest podao bijelac.Mislim isto što i Virgil, on jednostavno nije imao dovoljno iskustva da nam vjeruje. I još više, mislim da se brine da ne pomislimo da je dobričko, zbog radi toga se nako ponaša i govori stroži nego što je zapravo i zato govori da će uzet nazornika. ‘’

Tom zastane.

‘’Kako ja gledam na to, mamca će na sebe preuzet missis. Mi ostali pokazat ćemo massi da će bit najbolje da nas pusti radit kako znamo.’’

Začuje se žagor odobravanja,a Matildin glas podrhtavao je od veselja zbog očigledno svijetle budućnosti što je stajala pred obitelji: ‘’Daklem, da vidimo na čemu smo. Uz to što ste vi rekli, morat ćemo nagovorit massu Murraya da kupi Lilly Sue, a i onoga maloga Uriaha. A što se vašega oca tiče, ne možemo uradit ništa nego čekat. On će ovdi nutra doć jednoga dana ... ‘’Mary se zvonko nasmije i upadne: ‘’S onim letećim zelenim šalom i sa crnim polucilindrom na glavi!’’

‘’Naravski, ćerce.’’Matilda se nasmiješi zajedno s ostalima. Onda nastavi: ‘’A jošte vam nisam stigla već kako ćemo dobit bakcu, Sarah i Malizy. Missis Murray već mi je obećala u tome pomoć. Opisala sam joj najbolje što sam mogla, nama se srce paralo što smo ih morali ostavit. Gospode bože! Missis je ridala isto ko i ja! Rekla je, nema smisla da niko, ni ona, moli massu Murraya da kupi tri zbiljam stare žemske, ali mi je vjerno obećala da će molit massu da nade Tomu poslove izvan imanja, a i ostalim momcima. I zato utuvite dobro u glave, ovdi ne radimo za massu, nego da jopet zdruţimo svoju obitelj.’’

S tom odlukom obitelj je krenula u sjetvu godine 1856. Matilda je svojom očiglednom privrženošću,iskrenošću,odličnim kuhanjem i besprijekornim vođenjem kućanstva osvajala sve više povjerenje i poštovanje missis i masse Murraya. Massa je vidio kako Virgil neprekidno potiče i tjera svoju braću i sestre da uberu obilnu ljetinu duhana. Vidio je kako Tom naočigled dovodi plantažu u zavidno dobro stanje, njegove darovite ruke iskovale su većinu njegova alata, pokupio je staro zarđalo željezo za otpad i naposljetku ga pretvorio u desetak komada čvrstog i novog poljoprivrednog oruđa i alatljika, a uz to je izradio niz korisnih i ukusnih kućanskih potrepština.

Gotovo svake nedjelje po podne, ako bi Murrayevi ostali kod kuće, dolazile bi im u posjet obitelji mjesnih plantažera da im zažele dobrodošlicu, zajedno s njihovim starim prijateljima iz Burlingtona, Granama, Haw Rivera, Mebanea i ostalih okolnih gradova. Kada bi vodili goste da razgledaju veliku kuću i dvorišta, Murrayevi bi uvijek ponosno pokazivali razne primjerke Tomove vještine. Malo koji njihov gost sa plantaža ili iz grada odlazio bi,a da ne zamoli massu neka dopusti Tomu da za nj nešto učini ili popravi, a massa Murray bi pristao.

Postepeno se kotarom Alamance širilo sve više Tomovih rukotvorina izrađenih po nacrtu mušterija, a usmena ga je riječ dalje preporučala, pa je prvotna molba missis Murray da massa potraži Tomu posla izvan kuće postala potpuno nepotrebnom.Uskoro su,skoro svakog dana robovi, i staro i mlado, dolazili na

mazgama, a katkada pješice, i donosili polomljeno oruđe ili druge alate Tomu da ih popravi. Neki masse i missis skicirali bi ukrasne predmete koje su željeli da im on izradi za kuću. Ili bi katkada mušterije molile da massa Murray ispiše Tomu putnu dozvolu da na mazgi odjaše na druge plantaže ili u obližnje gradove i na licu mjesta izvrši popravke ili postavi neki predmet.

Godine 1857. Tom je radio od jutra do mraka svakoga dana osim nedjelje, a njegov sveukupni rad bijaše u najmanju ruku ravan poslu gospodina Isaiaha kod kojeg je učio zanat. Mušterije bi plaćale massi Murrayu, u velikoj kući ili pri susretu u crkvi, različite svote prema tarifi, četrnaest centi po kopitu za potkivanje konja, mazga i volova, trideset i sedam centi za novi kotač na kolima,osamnaest centi za popravak vila, šest centi za oštrenje pijuka. Posebno su ugovarali cijene za ukrasne radove po nacrtu mušterija, na primjer, pet dolara za rešetkasta ulazna vrata ukrašena hrastovim lišćem. A koncem svakog tjedna massa Murray obračunao bi kao Tomovu plaću deset centi od svakoga dolara koji bi mu ovaj stvorio svojim radom prethodnog tjedna. Zahvalivši massi Tom bi tu tjednu svotu davao svojoj majci Matildi, koja bi je uskoro pokopala u jednom od svojih staklenih vrčeva. Samo ona i Tom su znali na kojemu mjestu.

U subotu u podne završio bi radni tjedan za obiteljske težake. Mala Kizzy i Mary, kojima je sada bilo devetnaest, odnosno sedamnaest godina, brzo bi se okupale, čvrsto omotale uzicom svoje kratke, kovrčaste pletenice i trljale lice pčelinjim voskom dok ne bi postalo sjajno crno. Zatim bi odjenule najbolje naškrobljene i izglačane pamučne haljine pa bi se uskoro pojavile u kovačnici. Jedna bi donijela krčag vode ili kadšto »limonade«, dok bi druga nosila veliku kutlaču od tikve.

Kada bi Tom utažio žeđ, one bi zatim nudile te dobrodošle gutljaje iz kutlače od tikve maloj skupini robova, koji bi se uvijek tamo okupili svake subote po podne, jer su ih masse poslali po predmete koje je Tom obećao završiti do kraja tjedna. Tom zamijeti, sa zajedljivim zadovoljstvom da njegove sestre najprpošnije i najveselije,te uvijek zadirkuju zgodne mlade ljude. Jedne subote navečer nije se iznenadio kada je začuo kako Matilda kreštavo kara: ‘’Nis ja slijepa! Vidim ja vas doli kako vrtite repicama među muškarcima! ‘’

Mala Kizzy se vatreno branila: ‘’Pa, mamce, mi smo žemske! Nismo upoznale nikake muške kod masse Lea!’’

Matilda glasno progunda nešto što Tom nije mogao razabrati, ali je osjećao da se ona u dubini duše manje ljuti nego što se pravila. To mu malo kasnije potvrdi sama Matilda rekavši: ‘’Reklo bi se da puštaš one dvije curce da ljubakaju pred tvojim nosom. Mislim, moš barem pripazit da se ne spandžaju s krivim čovjekom!’’

Na zaprepaštenje čitave obitelji uskoro mirno objavi svoju želju da »skoči preko metle«, ne izrazito vižljasta Mala Kizzy već mnogo mirnija Mary, i to s konjušarem s plantaže blizu gradića Mebane. Moljakala je Matildu: ‘’Znam da moš pomoć uvjerit massu da me ne proda preskupo kad ga Nicodemusov massa zatraži da me proda, mamce, tako da možemo živit zajedno!’’

Ali Matilda samo nešto nerazgovijetno progunda pa Mary brizne u plač.

‘’Gospode, Tome, ja naprosto ne znam što da mislim!’’reče Matilda.

‘’Naravski da sam sretna zbog curce, vidim da je tako sretna. Ali mi je mrsko vidit bilo koga od nas da ga opet prodaju. ‘’

‘’Griješiš, mamce. Znaš da griješiš!’’reče Tom.’’Ja, naravski, ne bi želijo bit oženjen pa da žena živi na nekome drugome mjestu. Gledaj što se dogodilo Virgilu. Otkako su nas prodali, on je bolestan jerbo je tamo ostavijo Lilly Sue.


‘’Sinko,’’reče ona,’’ne pričaj meni kako je bit oženjen za nekoga kojega gotovo i ne vidiš! Kolko puta moram pogledat vas, svoju djecu, pa da se sjetim da imam muža …’’

Matilda je oklijevala: ‘’Ali da se vratimo na Maryn odlazak, ne mislim ja samo na nju nego na sve vas. Ti tolko mnogo radiš da, mislim, ne obraćaš na to pažnju, ali sad u slobodne subote vise ovdi ne vidim tvoju braću, samo tebe i Virgila. Svi ostali ludo ljubav vode …’’

‘’Mamce ,’’oštro je prekine Tom ,’’mi smo odrasli muškarci! ‘’ ‘’Naravski da jesi!’’ odbrusi Matilda.

‘’O tome ja i govorim! Oću reć da mi s čini da će s ova obitelj raspast prije nego što je jopet okupimo! ‘’

U trenutku šutnje koja medu njima nastupi Tom je nastojao smisliti kakve bi joj utješne riječi rekao,osjećao je da se laka razdražljivost njegove majke u zadnje vrijeme i neuobičajena potištenost još više pojačavala kako su promicali mjeseci nakon roka kad se njihov otac imao vratiti. Kao što je upravo spomenula, opet se morala primiriti s njegovom odsutnošću.

Tom se zgrane kada ga je Matilda odjednom odmjerila: ‘’Kad ćeš s ti oženit?’’ ‘’Na to sadak ne mislim ... ‘’Zbunjeno je oklijevao pa promijenio temu.

‘’Mislim da jopet imamo bakcu,seku Sarah i miss Malizy. Mamce, kolko smo otprilike dosad uštedili? ‘’

‘’Ne otprilike! Reć ću ti točno! S ona dva dolora i četir centa koje si mi dajo prošlu nedjelju imamo osamdeset sedam dolora i pedes dva centa. ‘’

Tom zakima glavom.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:18 am

[You must be registered and logged in to see this link.]



‘’Moram više zaradivat …’’

‘’A ja bi ćela da Virgil i ostali više pripomažu.’’

‘’Ne moš im zamjerit. Teško je nać nadničarski poso u polju, jerbo gospodari kojima je taki poso potreban mahom unajmljuju oslobođene nigere koji rade ko ludi da zarade onih dvajes pet centi dnevno, inače bi pocrkali od gladi. Moram više zaradit! Bakca, seka Sarah i miss Malizy, sve su starije! ‘’

‘’Tvojoj bakci sadak je jedno sedamdes godina, a Sarah i Malizy blizu osamdes.’’

Odjednom Matildi sine zamisao, lice joj odjednom posta sanjarsko: ‘’Tome, znaš što mi je baš palo na pamet? Tvoja bakca je pripovijedala da je njezin otac iz Afrike brojijo svoju dob ubacujuć oblutke u tikvu. Sjećaš li se da nam je to govorila?’’

‘’Jasno, naravski,’’on zastane. ‘’Koliko je njemu bilo godina? ‘’ ‘’To nikad nisam čula, barem kolko se možem sjetit. ‘’

Na licu joj se sve više očitovala zbunjenost: ‘’Zavisi o kojemu vremenu govoriš. Bijo je jedne dobi kad su bakcu Kizzy prodali i odvojili od njega i od njezine matere. Ondak je bijo druge dobi kada ga je Gospodin pozvo sebi…’’

Oklijevala je: ‘’Budući da se bakca bliži sedamdesetoj, njezin otac je, znaš, sigurno davno umro. I njezina majka. Jadni ljudi! ‘’

‘’Da ... ‘’zamišljeno će Tom.

‘’Kadikad se pitam kako li su izgledali. Tolko mnogo sam čujo o njima. ‘’

‘’I ja, sinko,’’ reče Matilda. Uspravi se u naslonjaču.

‘’Ali da se vratimo tvojoj bakci, Sarah i Malizy, svake noći kleknem pa molim Gospodina da bude uza njih i svakoga dana molim da tamok dođe tvoj otac s gomilom novaca u džepu da ih otkupi.’’ Vedro se nasmijala.

‘’Jednoga jutra ćemo se probudit, a ovdi će bit svi četri, slobodni ko tice! ‘’ ‘’Znaš, to će bit krasna slika! ‘’ nasmijulji se Tom.

Zavlada šutnja, svatko se zadubi u svoje misli. Tom odluči da je sad prikladno vrijeme i atmosfera da majci povjeri nešto što je od svih pomno krio. Činilo mu se da bi se to moglo dalje razvijati.

Kao uvod mu je poslužilo Matildino ranije pitanje.

‘’Mamce, maloprije si me zapitala da l' moždak kada pomišljam na ženidbu? ‘’

Matilda se uz trzaj uspravi, a lice i oči joj se ozare.

‘’Da, sinko? ‘’

Tom je htio samoga sebe pretući što je to uopće spomenuo. Sve se meškoljio razmišljajući kako bi nastavio. Onda će odlučno: ‘’Daklem, reko bi da sam srejo djevojku i malko smo razgovarali …’’

‘’Gospodine, smiluj se! Tome! Koja? ‘’

‘’Ti je ne poznaješ! Zove se Irene. Neki je zovedu Reeny. Pripada onomu massi Edwinu Holtu, radi u njiovoj velkoj kući …’’

‘’Onome bogatome massi Holtu za kojega massa i missis kažedu da ima onu predijonicu pamuka na Alamance Creeku? ‘’

‘’Tako je ... ‘’

‘’Za njiovu velku kuću izradijo s one lijepe rešetke na prozorima?’’

‘’Jes . . ‘’Tomovo je lice podsjećalo na maloga dječaka koji je uhvaćen u krađi kolača.

‘’Gospodne! ‘’Matildino lice bijaše ozareno.

‘’Jedna je konačno uvatila staroga rakuna! ‘’

Skočivši na noge, odjednom zagrli zbunjenog sina i promuca: ‘’Tako sam sretna zbog tebe, Tome, mnogo! ‘’

‘’Prestani! Prestani, majko! ‘’Izvuče se iz njezina zagrljaja pa joj rukom dade znak da ponovo sjedne u naslonjač.

‘’Pa samo smo razgovarali.’’

‘’Sinko, ti s moje najšutljivije dijete od svoga prvoga daha! Ako priznaješ samo to da s vidijo djevojku, znam ja da tu ima nešto više! ‘’

Bijesno je pogleda: ‘’Ne želim da to nikome izdaš, čuješ li me? ‘’

‘’Znam ja da će je massa kupit za tebe, sinko! Ispričaj mi nešto više o njoj, Tome! ‘’

U Matildinoj je glavi bjesnjela tolika tutnjava da je sve to zajedno nahrupilo ... a negdje u mozgu bljesne joj prizor svadbenih kolača koje će ispeći …’’

‘’Kasno je, moram poć ... ‘’Ali ga je držala na vratima.

‘’Tolko sam sretna što će djevojke uskoro povatat sve vas mladiće! Ti si moj najbolji!’’ Tom već odavno nije vidio da se Matilda tako sretno smije.

‘’Mislim, kako starim, postajem ista bakca Kizzy, oću što više unučadi! ‘’

Tom projuri kraj nje, a dok je kročio napolje, začu njezin glas: ‘’Ako dosta dugo poživim, možem vidit i neke praunuke! ‘’

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:19 am

[You must be registered and logged in to see this link.]



106. POGLAVLJE



Jedne nedjelje nekoliko mjeseci ranije massa i missis Murray vratiše se iz crkve kući, a massa gotovo odmah pozvoni Matildi te joj reče neka pozove Toma na trijem.

Massi se zadovoljstvo ogledavalo i na licu i u glasu kada je rekao Tomu da mu je gospodin Edwin Holt, vlasnik predionice Holt, poslao poruku da je gospoju Holt nedavno neizmjerno zadivila jedna od Tomovih nježnih željeznih rukotvorina. Već je skicirala nacrt ukrasnih rešetaka na prozorima,a nadaju se da bi ih Tom uskoro mogao izraditi i postaviti u njihovu domu »Gaj rogača«.

Dobivši od masse Murraya putnicu,Tom sutradan u rano jutro odjaha na mazgi da vidi skice i izmjeri prozore. Massa Murray mu reče da ne brine ni za kakav posao koji ga čeka u kovačnici. Massa nadoda da je najbolje ići po Haw River Roadu do gradića Grahama, onda Graham Roadom do crkve Bellemont, neka tamo skrene udesno pa nakon još dvije milje nikako neće moći promašiti gospodsku kuću Holt.

Kada je Tom stigao i predstavio se, crni vrtlar mu reče neka pričeka pokraj glavnog stubišta. Uskoro dođe i sama missis Holt pa prijazno čestita Tomu na njegovu prijašnjem radu koji je vidjela i pokaže mu svoje nacrte,da ih on pomno prouči,za željeznu ogradu na prozoru koja bi izgledala kao rešetka bogato isprepletena vinovom lozom i lišćem.

‘’Mislim da možem to učinit, dat ću sve od sebe, missis,’’reče on, ali naglasi da, s obzirom na to da ima toliko rešetaka i toliko prozora, a svaka od rešetki zahtijeva mnogo strpljivog pipavog rada, taj posao može potrajati i dva mjeseca.Missis Holt odvrati da će biti presretna ako u tom roku završi, preda Tomu svoje nacrte da ih zadrži i po njima radi i ostavi ga da obavi nuţni početni posao, da brižno izmjeri dimenzije mnogobrojnih prozora.

U rano poslijepodne, Tom je mjerio prozore gornjega kata koji su gledali na verandu, kadli nagonski osjeti da ga netko promatra.Osvrne se i zažmiri pred blještavom ljepotom djevojke bakrene puti koja je u ruci držala krpu za prašinu i šutke stajala pokraj susjednog otvorenog prozora. Na sebi je imala jednostavnu odoru kućne služavke, glatku crnu kosu splela je u veliku punđu na potiljku, a na Tomov pogled uzvrati staloženo ali toplo. Samo mu je njegova vječita urođena suzdržljivost omogućila da prikrije zapanjenost, pribrao se, brzo skinuo šešir i promucao: ‘’Dobar dan, miss.’’

‘’Dobar dan, gospodne! ‘’odvrati ona, blistavo mu se nasmiješi i nato iščezne.

Kad je naposljetku jahao natrag na plantažu Murray,Toma iznenadi i uznemiri što je nikako ne može smetnuti s uma.Noću, dok je ležao u krevetu, odjednom se osupne što joj ni ime ne zna.Smatrao je da ima devetnaest,dvadeset godina. Napokon usne, isprekidanim snom i probudi se mučeći sama sebe da je ona, onoliko lijepa, zacijelo već udata ili sigurno ima udvarača.

Izrada osnovnih okvira za rešetke, jednolično zavarivanje četiriju prethodno izrezanih plosnatih željeznih šipki u četvorokute veličine prozora, bijaše samo rutinski posao. Šest dana je to radio, a onda Tom počne obrađivati usijane šipke na nizu postupno sve manjih čeličnih kalupa dok naposljetku ne dobije štapiće, koji ne bijahu deblji od bršljana ili od vlati kozje krvi.

Tom ih je za pokus zagrijavao i savijao na razne načine, ali bijaše nezadovoljan. Stoga poče u rano jutro šetati i pomno proučavati ljupke zavijutke i vitice prave loze. Osjeti da će ih sad lakše moći izvesti.


Posao je dobro napredovao. Massa Murray svakodnevno je objašnjavao kakvoj srditoj mušteriji da Tom može obavljati samo najhitnije popravke sve dotle dok ne završi veliki posao za gospodina Edwina Holta. Time bi smirio većinu ogorčenih bundžija. Massa Murray dođe u kovačnicu da to vidi,a onda i missis Murray,zatim stanu dovoditi i prijatelje koji su im dolazili u posjet, tako da je kadikad njih osam, deset stajalo i šutke promatralo kako Tom radi.

Dok je obavljao svoj posao, pomisli koliko je sretan što svi ti ljudi smatraju čak prirodnim da kovač, zadubljen u svoj rad, na njih ne obraća paţnju. Razmišljao je kako su robovi koji su mu donosili predmete da ih popravi za njihove masse, mahom bili mrzovoljni ili bi se razmetali pred ostalim robovima po kovacnici. Ali, ako bi se pojavio koji bijelac, svi robovi u trenutku bi se nakreveljili, uzvrpoljili se ili bi se na drugi način počeli ponašati kao klauni, kao što je Tom ranije nevoljko opažao i kod svoga rođenoga oca, Georgea Kokotića, s njegovim polucilindrom i bombastičnim načinom govora.

Tom je nadalje bio sretan zbog toga što je iskreno uživao u osjećaju utapanja, u izvjesnoj mjeri i usamljivanja, u svom svijetu kovanja.Dok je radio na prozorskim rešetkama od zore pa sve do mraka, katkad bi zbrkane misli satima zaokupljale njegov um prije nego bi sebe ponovo uhvatio da misli na lijepu služavku koju je sreo.

Već kada mu je missis Holt pokazala svoje nacrte, shvatio je da će najteža kušnja biti izrada lišća na prozorskim rešetkama. Tom je opet išao na šetnje u prirodu i pažljivo proučavao lišće. Grijao je i zagrijavao četvrtaste željezne komadiće, udarcima teškog četvrtastoga čekića pretvarao ih u nježne tanke listiće, a škarama je izrezivao suvišne rubove srcolikih uzoraka. Budući da je tako tanahna kovina lako mogla izgorjeti i upropastiti se ako je ognjište bilo prevruće, s krajnjom je pažnjom upuhivao zrak mijehom što ga je sam izradio. Žurno bi svaki usijani tanki listić gurnuo u nakovanj pa ga vješto oblikovao u list brzim udarcima najlaganijeg čekića kugličaste glave.

Pažljivim zavarivanjem Tom je nježno spajao listiće, a zatim ih pričvrstio uz peteljku. Bio je sretan što ni dva lista nisu posve ista, kao ni u prirodi. Naposljetku, u sedmome tjednu napornog rada, Tom točkasto zavari lišće vinove loze na prozorske rešetkaste okvire koji su ih čekali.

‘’Oh,Tome!Velju ja tebi da izgledaju ko da su pravo izrasli!’’poviče Matilda koja je sa strahopoštovanjem zurila u majstorsko djelo svoga sina.

Ništa se manje nije oduševila Mala Kizzy, koja je sad otvoreno očijukala s tri mlada roba iz okolice. Čak su Tomova braća i njihove supruge, sada bijahu neoženjeni samo Ashford i Tom ,dobacivali poglede u kojima se zrcalilo njihovo sve veće poštovanje prema njemu. Massa i missis Murray jedva su suzdržavali svoje silno zadovoljstvo i ponos što imaju takvoga kovača.

U kolima krcatim prozorskim rešetkama Tom se sam odveze u veliku kuću Holt da ih postavi. Kada je podigao jedan okvir da ga vidi missis Holt, ona klikne i pljesne rukama, izvan sebe od sreće, pozove iz kuće kćerku, desetogodišnju djevojčicu, i nekoliko svojih odraslih sinova koji su se tamo nalazili, a svi oni odmah čestitaše Tomu.

Odmah je počeo postavljati okvire. Dva sata poslije toga prozorske rešetke u prizemlju već su bile namještene,a članovi obitelji Holt kao i nekolicina njihovih robova, i dalje im se divila. Shvatio je da se zacijelo pronio glas koliko se missis oduševila pa su dotrčali da vide svojim očima. Gdje li je bila ona? Tom se to napeto pitao dok ga je jedan Holtov sin vodio kroz ulašteno predvorje na donjem katu i dok se penjao uza zavojite stepenice da preostale rešetke postavi na prozore verande na prvom katu.

Bijaše to baš ono mjesto na kojemu je onda ona bila. Kako i koga da zapita, a da ne ispadne znatiželjan i zainteresiran, tko li je ona, gdje stanuje i kakav je njezin položaj ? Sav razočaran, Tom još marljivije prione uz posao; mora brzo završiti pa otići, odluči on.

Postavljao je treći rešetkasti prozor na katu kadli začuje ubrzane korake i opazi nju, zajapurenu, gotovo zasoptalu od hitnje. Gledao ju je izgubivši dar govora.

‘’Dobar dan, gospodne Murray! ‘’Zapanji se spoznavši da ona ne zna da se on preziva »Lea«, nego samo da mu je vlasnik massa Murray.

Nespretno je skinuo slamnati šešir.

‘’Dobar dan, miss Holt .’’

‘’Bila sam dolje u sušionici i dimila meso, taman sam čula da ste vi ovdi…’’

Pogled joj se zaustavi na posljednjoj rešetkastoj ogradi koju je postavio.

‘’Ooh, to je prekrasno! ‘’dahne ona.

‘’Srela sam dolje missis Emily, sva je oduševljena ovim vašim poslom. ‘’

Pogled mu okrzne maramu na njezinoj glavi kakvu su nosile težakinje.

‘’Mislijo sam da ste vi kućna služavka …’’ Činilo se da je to što je rekao posve prirodno.

‘’Ja volim radit različite stvari, a oni me puštaju,’’reče ona ogledavajući se.

‘’Došla sam ovdi samo vidim,moram se vratit na poso, a i vi ... ‘’

Morao je doznati nešto više, barem njezino ime. Zapita je.

‘’Irene,’’ reče ona. ‘’Zovu me Reeny. A vas? ‘’

‘’Tom ,’’reče on. Kao što je ona rekla, morali su se vratiti na posao. Morao je riskirati.

‘’Miss Irene, imate li nek,g prijatelja?’’

Pogledala ga je tako dugo i prodorno da je shvatio da je užasno pogriješio.

‘’Svi znaju,ono što mi je u srcu, to mi je i na jeziku, gospodne Murray. Kad sam ondak vidila kolko ste vi stidljivi, bojala sam se da više nećete s menom govorit.’’

Tom zamalo nije pao na pod.

Od toga dana počeo je moliti massu Murraya da mu svake nedjelje dade putnicu za cijeli dan i dopuštenje da uzme mazginu zapregu. I svojoj obitelji je rekao da traži uz rub cesta odbačene kovnate predmete da obnovi gomilu starog željeza u kovačnici. Gotovo uvijek našao bi nešto korisno dok se vozio raznim cestama na putovanju koje je trajalo po dva sata u oba smjera da vidi Irene.

Ne samo ona već i ostali koje je upoznao u robovskome sokaku Holtovih nisu ga mogli toplije primati niti se srdačnije odnositi prema njemu.

‘’Tolko si plašljiv, a tako pametan, ljudi te vole .’’bezazleno mu reče Irene.

Obično bi se odvezli na kakvo malo zabačenije mjesto u okolici, tamo bi Tom ispregnuo mazgu iz kola, pa je puštao da pase, vezanu na podugačko putilo, dok su oni šetali. Naravno, Irene je kudikamo više govorila.

‘’Moj otac je Indjanac.Zove se Hillian, kazala mi mati. Zaradi toga imam vako neobičnu boju.’’ priprosto mu objasni Irene.

‘’Jemput davno mama je pobjegla od zbiljam zločestoga masse i u šumi su je uvatili nekaki Indjanci i odveli u njiovo selo. Tamok su se ona i moj otac spojili i ja se rodila. Nisam bila mnogo velka kada su

nekaki bijelci napali selo, poubijali mnogo ljudi, zarobili moju mater i odveli nas natrag njezinu massi.Rekla je da ju je pretuko na mrtvo ime i prodo nas nekakom trgovcu nigerima i massa Holt nas je kupijo, to je bila sreća jerbo su oni vrlo dobri ljudi ... ‘’

Oči joj se suziše.

‘’Daklem, majka je bila njiova pralja i glačalja sve do prije jedno četir godine kad se razbolila i umrla, a ja sam sve otadak ovdi. Sad mi je osamnajs godna, imat ću devetnajst na samu Novu godinu …’’

Pogledala je Toma na svoj otvoreni način.

‘’Kolko je tebi godna? ‘’

‘’Dvajes četir ,’’reče Tom.

Ispričavši zauzvrat Ireni najhitnije činjenice o svojoj obitelji, Tom reče da zasad još vrlo malo poznaju ovu novu pokrajinu Sjeverne Caroline u koju su ih prodali.

‘’Daklem,’’reče ona,ja sam ti mnogo obaviještena jerbok su Holtovi vrlo važni ljudi, tako im gotovo svi bogati dolazu u posjet, a mahom ja poslužujem, a imam dobre uši. ‘’

‘’Kažedu da su prapradjedovi ovih bijelih ljudi u kotaru Alamance mahom došli iz Pennsylvanije mnogo prije onoga rata za robolucju kada ovdi nije nikoga bilo osim Indjanaca Sissipaw. Neki ih zovedu Saxapaw. Ali engleski bijeli vojnici ih pobili. Tako je sada rijeka Saxa paw jedina stvar koja nosi njiovo ime …’’

Irena se namršti.

‘’Moj massa veli da su oni pobjegli preko mora zbog velke bijede i tolko navalili u Pennsylvaniju da su Englezi koji su upravljali kolonijama najavili, u ovom dijelu Sjeverne Caroline prodat će im zemlje kolko im srce oće za manje od dva centa po jutru. Daklem, massa kaže, sva sila kvekera, prezbiterijanaca iz Škotske i Irske i njemačkih luterana strpalo sve što im je moglo stat u pokrivena kola pa kroz doline Cumberland i Shenandoh. Massa kaže, to je jedno četrista milja. Kupili zemlje kolko su mogli i počeli kopat, krčit i obrađivat, najviše su to bila mala imanja na kojima su radli sami, ko što većina bijelih ljudi u ovom kotaru jošte ovdi radi. Zbog radi toga nema mnogo nigera ko tamok gdi s one velke plantaže.’’

Slijedeće nedjelje Irene je Tomu pokazala predionicu pamuka svoga masse na obali rijeke Alamance, tako ponosno kao da su njezine i predionica i obitelj Holt.

Poslije mukotrpnog tjedna u kojem je obavljao na desetke kovačkih poslova, Tom je željno iščekivao svaku nedjelju kad se u kolima vozio uz ograde od letava što su se prostirale na milje, iza njih je rastao kukuruz, pšenica, duhan i pamuk. Tu i tamo vidio se kakav voćnjak jabuka ili bresaka i skromne farmerske kućice. Prolazeći kraj drugih crnaca koji su gotovo uvijek išli pješice, jedni drugima su mahali rukom, a Tom se nadao da oni shvaćaju zašto ih ne poziva u kola, zato što bi to narušilo njegovu prisnost s Irenom. Katkad bi naglo zaustavljao mazgu,skočio na zemlju pa ubacio straga u kola kakvu zarđalu odbačenu građu koju bi spazio u toku vožnje. Jedanput ga je zapanjila Irene koja je također iskočila i ubrala divlju ružu.

‘’Još kada sam bila mala curca volim ruže ,’’rekla mu je.

Kada bi sreli bijele ljude, koji su se također vozili ili jahali, Tom i Irene pretvorili bi se u dva kipa, i oni i bijeli ljudi buljili su ravno preda se. Tom je nakon izvjesnog vremena pripomenuo da mu se čini da u okrugu Alamance vidi manje bijelaca tipa »bijedna fukara« koji su vrvjeli tamo gdje je prije toga stanovao.

‘’Znam one siromašne bijelce koji izgledaju ko purani ,’’odvrati ona,’’na koje ti misliš. Ne, nema ih ovdi mnogo. A oni koje vidiš mahom su ovdi samo u prolazu. Bogati bijeli ljudi njih trebaju manje nego nigere.’’

Tom izrazi iznenađenje što Irene zna ponešto o svakom dućanu na raskršću kraj kojega bi prošli, ili o crkvi, školi, kolarskoj radionici, ili o bilo čemu.

‘’Daklem, slušala sam kako massa pripovijeda gostima kako je njegova obitelj umiješala prste u gotovo sve u kotaru Alamance. ‘’

Tako mu je to objasnila Irene,onda, kada su prolazili pokraj žitnog mlina, reče da i to pripada njezinu massi.

‘’On melje mnogo svoga žita u brašno,’’kazala mu je,’’a od mnogo kukuruza peče viski i prodaje u Fayettevilleu.’’

Tomu je zapravo postupno dosađivala ta,kako se njemu činila,Irenina omiljena kronologija puna pohvala prema njezinome gospodaru i njegovoj obitelji. Jedne nedjelje, kada su došli u grad Graham, sjedište kotara, ona reče: ‘’ One godne kad u Californiji vladala velka zlatna groznica, otac moga masse bijo je među velkim ljudima koji su kupili zemlju i izgradli ovaj grad, kotarsko središte.’’

Slijedeće nedjelje,dok su se vozili po Salisbury Roadu,ona pokaže istaknutu kamenu ploču: ‘’Baš ovdi na plantaži massina djeda bila je bitka za Alamance. Ljudima dosadilo gadno ponašanje onoga kralja pa okrenuli puške u njegove crvene uniforme, a massa kaže da je ta bitka zapalila fitilj za meričko robolucijski rat jedno pet godna poslije.’’

Matilda je bjesnjela.Do kraja joj je popustilo strpljenje zbog toga što on tako dugo potiskuje svoju uzbudljivu tajnu.

‘’Što je tebi? Ko da neš da niko vidi tvoju indjansku curu!’’

Prikrivajući svoju razdražljivost, Tom samo promrmlja nešto nerazumljivo pa ozlojeđena Matilda zada »niski« udarac.

‘’Moždak je ona predobra za nas jerbo pripada tolkim bogatašima! ‘’

Po prvi put u svome ţivotu Tom se bijesno udalji od majke ne udostojivši je odgovora.

Žarko je želio da može s nekim, s bilo kim, razgovarati o svojim sve većim sumnjama da li da se i dalje druži s Irenom.

Naposljetku je uvidio koliko je silno voli. Uz svoje lijepe crte lica mješanke između crnkinje i Indijanca, ona je nedvojbeno mogla biti ona dražesna, dovitljiva i bistra bračna drugarica o kojoj je sanjao. Ali po prirodi promišljen i oprezan, Tom je osjećao da oni nikada neće moći stvoriti uspješnu zajednicu, ako ne riješi dvije velike brige koje su mu se pojavile u vezi s Irenom.

Kao prvo, u svojoj duši Tom nikada nije posve volio nijednu bijelu osobu niti joj je potpuno vjerovao, uključujući tu i njegova massu i missis. Ozbiljno mu je smetalo što Irene,kako se činilo,svesrdno časti, ako ne i obožava, bijelce koji su joj bili vlasnici. to mu je ulijevalo bojazan da oni na to presudno pitanje nikada neće jednako gledati.

A druga njegova briga, smatrao je on, još se manje dala riješiti,naime, izgledalo je da obitelj Holt nije ništa manje privržena Ireni. Tako su se neke obitelji dobrostojećih gospodara često odnosile prema nekim kućnim ropkinjama. Znao je da nikada ne bi mogao izdržati šaradu da se vjenča pa da onda živi sa ženom odvojeno na različitim plantažama, to je uključivalo neprestano ponižavanje kada bi morali

moljakati svoje masse da im odobre povremene bračne posjete.

Tom je čak pomišljao na možda najčestitije rješenje, iako je znao da bi mu zadalo tešku bol, da se prestane viđati s Irenom.

‘’Što je, Tome? ‘’zapitala ga je slijedeće nedjelje, a glas joj bijaše pun zabrinutosti.

‘’Ništa.’’

Neko vrijeme su se šutke vozili. Onda ona reče na svoj bezazleni, otvoren način: ‘’Daklem, neću te silit ako ne ţeliš reć, ali znaj, ja znam da tebe nešto mori. ‘’

Tom gotovo nije osjećao uzde što ih je držao u rukama misleći da među Irenine vrline kojima se najviše divio spadaju otvorenost i čestitost, a on je "tjednima i mjesecima bio uistinu nepošten prema njoj stoga što joj je izbjegavao priznati što zapravo misli, jer bi to tobože njima oboma bilo bolno. I što on više oklijeva, samo više nastavlja nepoštenje i otešcava svoje gorko razočaranje.

Tom se trudio da mu glas zvuči prirodno: ‘’Sjećaš se da sam ti nedavno ispričo kako je žena moga brata Virgila morala ostat sa svojim massom kada su nas prodali? ‘’

Budući da to nije imalo veze s njegovom nakanom,nije joj ispričao da je kasnije, na njegovo osobno preklinjanje, massa Murray otputovao u kotar Caswell i kupio Lilly Sue i njezina sina Uriaha.

Tom sam sebe prisili da nastavi pa reče: ‘’Znaš, mislim, ako bi ja ikada moždak došo na pomiso da se s kojom oženim... daklem, mislim da ne bi mogao ako bismo morali živit na plantažama raznih gospodara.’’

‘’Ni ja! ‘’ Njezin odgovor bijaše tako brz i zanosan da je Tom zamalo ispustio uzde, sumnjajući je li dobro čuo.

Razjapivši usta trže se prema njoj.

‘’Kako misliš? ‘’promuca on.

‘’Isto ko što s reko! ‘’ Više nije bilo uzmaka: ‘’Znaš, massa i missis Holt neće te prodat! ‘’

‘’Prodat će me kad god budem ćela! ‘’mirno ga je gledala.

Tom osjeti kako mu se slabost uvlači u čitavo tijelo.

‘’Što to govoriš?’’

‘’Ne bi ćela bit prosta…To nija tvoja briga, nego moja.’’

Tom sam sebe začuje kako mlitavo pita: ‘’Daklem, zašto te ondak ne prodadu?’’

Činilo se da ona oklijeva. Umalo je umro od straha.

‘’Dobro .’’odvrati ona. ‘’Imaš li neko posebno vrijeme? ‘’

‘’Mislim da to i o tebi ovisi …’’

Misli su mu letjele. Koliku li će svotu njezin massa tražiti za ovoliko blago kao što je ona ako ovo ipak nije ludi san?

‘’Moraš pitat tvog massu oće li me kupit.’’

‘’Kupit će te.’’ reče on, ali nije bio u to toliko siguran ko što mu je glas zvučao.

Onda se osjeti kao glupan kada je zapitao: ‘’Što misliš, kolko ćeš stajat? Mislim, massa to mora

znat.’’

‘’Mislim, oni će primit što god on ponudi, ali neka bude primjereno. ‘’

Tom je piljio u nju, a Irene u njega.

‘’Tome Murray, ti s u nekim stvarima najočajniji čovjek kojega sam ikada vidila! Mogla sam ti ovo reći jošte prvoga dana kad smo se sreli! Kolko dugo čekam da mi nešto kažeš! Samo čekaj dok te ja uvatim pa ću ti izbit malo tvrdoglavosti iz te glave! ‘’

Jedva je osjećao kako ga ona svojim sitnim rukama udara po glavi i po ramenima dok je prvi put u životu hvatao u zagrljaj ženu, a mazga išla bez vozara.

Te noći dok je ležao, Tom poče u mašti nazirati željeznu ružu koju će joj izraditi. Na putu u sjedište kotara mora kupiti samo malenu šipku najboljega svježe obrađenog željeza. Mora pomno proučiti ružu, spajanje njezine peteljke i podnožja, širenje njezinih latica, svaku oblinu koja se izvija na svoj poseban način…kako da željeznu šipku zagrije do one prave narančaste zažarene boje, tako da je što brže čekićem sabije da bude tanka kao hostija. Od nje će izrezati ružine latice, još jednom zagrijati, oblikovati nježno, s ljubavlju, i zarinuti u rasol pomiješan s uljem, što će ražinim laticama dati nježnost i čvrstoću . . .

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:23 am

[You must be registered and logged in to see this link.]



107. POGLAVLJE



Kada je začula jecaje, žurno je potrčala i ugledala zapanjujući prizor, svoju dragu služavku Irenu, šćućurenu iza polukružnog zavoja donjeg stubišta kako plače kao ljuta godina, missis Emily Holt istog trenutka se prestrašila: ‘’Što je, Irene?

Missis Emily se sagne pa zgrabi i prodrma njezina ramena što su se trzala.

‘’Ustaj ovog trenutka i reci mi! Što je? ‘’

Irena se nekako osovi na noge pa bez daha prizna missis da voli Toma i da se želi za njega udati radije nego da se i dalje bori i opire redovitom napastovanju izvjesnih mladih massa. Gospoja Holt odjednom se uznemiri pa je natjera da joj reče koji su to, Irene kroz suze promuca dva imena.

Te večeri prije jela, potreseni, massa i missis Holt slože se da će za neposredni obiteljski krug očigledno biti najbolje da je brzo prodaju massi Murrayu.

Ali budući da su massa i missis Holt iskreno voljeli Irene i bili veoma zadovoljni što je izabrala Toma za muža, navaljivali su sve dok im massa i missis Murray nisu dopustili da budu domaćini pira i prijema navečer za uzvanike. Sva čeljad obitelji Holt i Murray, i crni i bijeli, okupit će se u dvorištu pred velikom kućom Holtovih, obred će slaviti njihov pop, a nevjestu će voditi osobno massa Holt.

Ali u toj divnoj potresnoj prilici najveću senzaciju izazvala je lomna, rukom izrađena, savršena željezna ruža duge peteljke što ju je mladoženja Tom izvukao iz džepa na kaputu i nježno poklonio svojoj ozarenoj mladenki.

Dok su svatovi klicali: »Ooh!« i »Ahh!«, Irene ju je milovala očima, a onda, pritisnuvši je na srce,

prošaptala: ‘’Tome, previše je lijepa! Nikada se neću udaljit od ove ruže, niti od tebe! ‘’

Tokom raskošnog ručka u dvorištu,obje radosne bijele obitelji već su se ranije bile povukle na objed ,u velikoj kući, Matilda nakon treće čaše odličnog vina reče Ireni, zaplećući jezikom: ‘’Ti s više nego lijepa, ćerce!Spasla s me od brige oće l' Tom bit previše plašljiv da djevojku zaprosi…’’

Irene odgovori kao iz topa svojim zvonkim glasom: ‘’Pa i nije me zaprosijo!’’ A gosti koji su to čuli pridruže se njima dvjema u gromoglasnom smijehu.

Kada se vratiše na plantažu Murray, Tomova obitelj je već nakon prvog tjedna doskora počela zbijati šale da mu čekić,otkako se oženio,kao da pjeva po nakovnju. I zaista, nikada ga nitko nije vidio da toliko razgovara, niti da se s tolikim ljudima tako često smije, niti da tako marljivo radi kao otkad je došla Irene. A njezina obožavana željezna ruža krasila je ploču nad kaminom u njihovoj kolibi, iz koje je on odlazio u zoru da raspali ognjište u kovačnici. A nakon toga bi se udarci njegova oruđa kojim je oblikovao kovine rijetko prekidali sve do u sumrak kada bi posljednji usijani predmet uronio u ustajalu vodu u kadi za gašenje, gdje su ti predmeti cvrčali i otpuštali mjehuriće dok bi se hladili.

Mušterije koje bi dolazile zbog nekog sitnijeg popravka ili samo zato da im naoštri alat obično bi zapitao mogu li pričekati. Neki robovi voljeli su sjediti na jednoj strani na cjepanicama visokim po jednu stopu, ali većini je bilo draže šetkati naokolo, od skupine do skupine i razgovarati o svemu i svačemu od općeg interesa. A na suprotnoj strani bi bijele mušterije, koje su čekale, mahom posjedale na klupe od

ispiljenih trupaca, koje je Tom za njih postavio i briţno učvrstio, tako da ih je ipak mogao čuti, a opet dovoljno daleko da bijelci ne posumnjaju da Tom dok radi prisluškuje njihove razgovore.

Pušili su, rezuckali drvo, tu i tamo bi u razgovoru povukli gutljaj iz boce koju su nosili u džepu. Tomova radionica postade omiljenim sastajalištem u kraju, sad su ga snabdijevali dnevnim obrokom naklapanja, a katkada svježim, važnim vijestima koje je poslije večere pričao Ireni, majci Matildi i ostatku svoje obitelji u robovskom sokaku.

Tom reče svojoj obitelji s kolikom ogorčenošću bijeli ljudi govore o sve većoj kampanji sjevernih abolicionista protiv ropstva.

‘’Kažedu da bi presniku Buchananu bolje bilo da se drži podalje od te prezira vrijedne gomile obožavatelja nigera ako oće imat podršku ovdi na Jugu. ‘’

Ali njegove bijele mušterije iskaljivale su najviše gnjeva, reče on, »proti gosnu Abrahamu Lincolnu koji kaže da će oslobodit nas robove . . .«

‘’To je živa istina,’’reče Irene.

‘’Mislim, lani sam čula, ako ne umukne, on će uvalit Sjever i Jug u rat! ‘’

‘’Morali ste čut moga staroga massu kako viče i suje!’’ usklikne Lilly Sue.

‘’On veli da taj massa Lincoln ima tako goleme noge i ruke i dugo, ružno, dlakavo lice da ne mož reć je li sličniji majmunu ili gorili! Kažedu da se rodijo i odrastao ko sušti siromah u nekakvoj brvnari i vato medvjede i tvorove da dobije što za jest, a cijepo je klade za letvice plota, ko niger. ‘’

‘’Tome, zar nam nis reko da je danas massa Lincoln odvetnik? ‘’zapita Mala Kizzy, a Tom potvrdno promrmlja i kimne glavom.

‘’Daklem, baš me briga što kažedu ti bijeli ljudi! ‘’izjavi Matilda.

‘’Massa Lincoln radi za naše dobro kad ih je tolko rasrdijo. Znate, što više o njemu slušam, sve mi se čini da je on ko Mojsije koji pokušava oslobodit nas, djecu Izraelovu! ‘’

‘’Daklem, za men on to nikad neće moć dovoljno brzo učinit! ‘’reče Irene.

Massa Murray je i nju i Lilly Sue kupio da mu pojačaju težačku radnu snagu, što je ona u početku marno i radila. Ali nije prošlo mnogo mjeseci kad Irene zamoli muža, koji ju je obožavao, da joj izradi tkalački stan, i on to učini u najkraće vrijeme za koje su ga njegove vješte ruke mogle izraditi. Onda se u tri obližnje kolibe moglo čuti neprestano klop-klop njezina razboja dok je radila do kasno u noć, mnogo poslije nego je ostatak obitelji iz robovskog sokaka pošao u krevet.

Nije prošlo dugo, a očigledno ponosni Tom pomalo je smeteno nosio košulju koju je Irene skrojila i sašila od tkanine što ju je sama satkala.

‘’Ja volim radit što me naučla majka.’’skromno je odvratila na čestitke.

Nakon toga je izgrebenala, isprela, izatkala i sašila gizdave nabrane haljine oduševljenoj Lilly Sue i Maloj Kizzy, koja se sada približavala dvadesetoj godini, ali nije pokazivala nikakvo zanimanje za udaju. Činilo se da više voli uzastopna očijukanja i udvaranja. Njezin najnoviji mladac, Amos, bijaše »čovjek za sve« u nedavno sagrađenom hotelu »Željezničke kompanije za Sjevernu Carolinu«, udaljenom deset milja, kod »Company Shops«, kompanijinih radionica.

Zatim Irene izradi košulju za svakog djevera, što ih je iskreno potreslo, pa čak i Ashforda, a naposljetku Matildi i sebi kecelje, bluze i kapice, sve od iste tkanine. I missis, a zatim i massa Murray

nisu bili nimalo manje ushićeni zapanjujuće lijepo sašivenom haljinom i košuljom, što ih je za njih izradila od pamuka koji je rastao na njihovoj vlastitoj plantaži. ‘’Pa to je prekrasno! ’’usklikne missis Murray pa se okrene da pokaže svoju haljinu presretnoj Matildi.

‘’Nikada neću shvatiti zašto li su nam je Holtovi uopće prodali, a pogotovo po tako umjerenoj cijeni!’’

Okretno izbjegavajući istinu koju joj je povjerila Irene, Matilda reče: ‘’Kolko se možem domislit, missis, zato jerbo su tolko mnogo voljeli Toma.’’

Kako je silno voljela boje, Irene je revno skupljala biljke i lišće koji su joj bili potrebni za bojadisanje tkanina, a u ranu jesen godine 1859. osvanuli bi krajem tjedna na sušilu, štapovima od španjolske trske uzorci platna crvene, zelene, ciklamine, plave, smeđe i, njoj najdraže žute boje. Bez ičije izričite odluke Irene se postupno povlačila iz poljskih radova i nitko joj to nije zamjerio. Od masse i missis pa redom sve do ćudljivog četvorogodišnjeg Uriaha, sina Virgila i Lilly Sue,svi su sve više spoznavali kako Irene na bezbroj načina unosi novu vedrinu u živote svih njih.

‘’Mislim da sam dobrim dijelom tolko silno ćela Toma jerbo sam vidila da oboje volimo izrađivat ljudma stvari,’’rekla je Matildi koja se udobno ljuljuškala u naslonjaču pred lijepo razgorenim ognjištem jedne prohladne noći koncem mjeseca listopada.

Poslije stanke Irene pogleda svoju svekrvu obješenjački, ispod oka.

‘’Pošto poznajem Toma,’’nadoda ona,’’ne moram vas ni pitat je l' vam reko da radimo i nešto drugo …’’

Bila joj je potrebna sekunda da to shvati. Matilda sretno klikne, skoči na noge i čvrsto zagrli Irene.

Bila je izvan sebe od veselja.

‘’Najprije uradi curcu, dušo, da je možem grlit i ljuljat ko lutku!’’

Tokom zimskih mjeseci kako je njezina trudnoća napredovala,Irene je izrađivala nevjerojatno mnogo stvari. Njezine ruke kao da su stvarale čuda kojima bi se uskoro divili svi, i u velikoj kući i u svakoj kolibi robovskoga sokaka. Od starih krpa plela je sagove, izrađivala je i obojene i mirisne svjećice za blagdane Boţić i Novu godinu, od suhih kravljih rogova rezbarila je lijepe češljeve, od tikava velike kutlače za vodu, a od ptičjih gnijezda maštovite ukrase. Bila je ustrajna sve dok joj Matilda nije prepustila tjedno kuhanje, pranje i glačanje odjeće svih njih. Među složenu odjeću stavljala bi mirisno lišće osušene ruže ili sitni bosiljak, te su i crni i bijeli Murrayevi mirisali isto onako lijepo kao što su se osjećali.

U mjesecu veljači Irene se pridruži trostranoj uroti majke Matilde koja je već osigurala pomoć susretljivog Ashforda. Kad joj je objasnila svoj plan, Matilda strogo upozori: ‘’Da nis ni riječi rekla Tomu, znaš kako je on krut i pristojan!’’

Kako u sebi smatraše da neće biti nikakva zla ako izvrši njezine upute, Irene prvom prilikom odvede u stranu svoju zaovu Malu Kizzy, koja ju je neskriveno oboţavala.

‘’Čula sam nešto,’’svečano će ona,’’a mislim da će te zanimat.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:24 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

Oni Ashford okolo šuška da mu s čini da te neka zbiljam lijepa djevojka istisla kod onoga čovjeka iz željezničkoga ‘otela, Amosa …’’

Irene je oklijevala tek toliko da spazi kako Mala Kizzy ljubomorno pritvara oči, a onda nastavi: ‘’Ashford veli da je ta cura na istoj plantaži ko jedna njegova.Veli da je Amos posjećuje neke noći u tjednu, a tebe viđa samo nedjeljom. Ona djevojka tvrdi da će skoro svakako nagovorit Amosa da preskoče preko metle …’’


Mala Kizzy progutala je mamac kao gladna plava somica, a Matilda se silno obradovala kada je to čula. Naime, iz prikrajka je promatrala prethodne momke svoje prpošne kćerke i zaključila da je Amos najčvršći i najiskreniji udvarač i da bi mogao natjerati Malu Kizzy da prestane očijukati i da se s njime skrasi.Irene vidje da je čak i njezin stoički Tom zapanjeno nadigao obrve slijedeće nedjelje po podne, kada je Amos došao na pozajmljenoj mazgi u svoj uobičajeni vjerni posjet. Nitko u obitelji još nikada nije vidio Malu Kizzy da se toliko razmeće uzavrelim veseljem, duhovitošću i dovitljivostima koje su zaobilazno mnogo toga nabacivale. Toliko se vezala Amosa da mu se zavezao jezik. A prije toga joj je uvijek bio dosadan. Poslije još nekoliko takvih nedjelja Mala Kizzy povjeri svojoj junakinji Irene da se konačno zaljubila, a to Irene odmah prenese Matildi koja se silno razveseli.

Ali kada je prošlo još nekoliko nedjelja, a o nakani da se preskoči metla ni spomena, Matilda se povjeri Irene: ‘’Zabrinuta sam. Znam da će oni uskoro nešto učinit. Vidiš, svaki put kada on ovdi dođe, idu u šetnju, daleko od nas i glave držu vrlo blizu …’’

Matilda ušuti.

‘’Irene, dvije stvari me brinu. Prvo, ako se budu zabavljati i previše približit, djevojka može ostat noseća. Druga stvar, oni momak tolko je naučan na željeznice i na putnike…Bojim se, misle li oni moždak pobjeć gore na Sjever? Jerbo, Mala Kizzy tolko je divlja da bi sve okušala, znaš i sama! ‘’

Kada je Amos došao slijedeće nedjelje, Matilda odmah donese zaleđenu doboš tortu i veliki krčag limunade. Glasno i istaknuto pozove Amosa. Poviče da ona ne zna tako dobro kuhati kao Mala Kizzy, ali možda bi Amos progutao komadić njezina kolača i razgovora.

‘’Zbiljam, mi vas više i ne viđamo, rekla bi!’’ ali ućutala je,kada je srela mrki Tomov pogled. Amos sjede na ponuđenu stolicu jer mu nije preostajalo ništa drugo. A onda, dok je obitelj pila i čavrljala,Amos procijedi samo nekoliko zbunjenih jednosložnih riječi. Nakon kratkog vremena Mala Kizzy očigledno zaključi da je njezin čovjek mnogo zanimljiviji nego što je njezina obitelj mogla ocijeniti.

‘’Amos, kako to da im ne pričaš o onim visokim stupovima i žicama koje su bijeli ljudi sa željeznice nedavno stavili?’’

Njezin ton bijaše više pitanje nego molba. Amos se ušeprtljio a onda rekao: ‘’Daklem, ne znam pravo možem li točno opisat što je to, ali baš prošli mjesec završli su napinjat žice preko vrhova zbiljam visokih stupova koji se pružaju dokle oko seže …’’

‘’Dobro, a zašto su stupovi i žice? ‘’upita Matilda.

‘’Sad će ti to reć, mamce! ‘’ Amos je djelovao zbunjeno.

‘’Telegraf. Mislim da oni to tako zovedu, missis. Bijo sam i vidijo kako žice vodu doli u željezničku stanicu, tamok stanični službenik ima na svome stolu onu spravcu s čudnom nekom ručkom sa strane. Kadšto on učini klik svojim prstom, ali većinom spravca čini klik klik sama od sebe.To je mnogo uzbudljivo bijelim ljudima. Sadak svakoga jutra velka gomila njih dolazi, vezuju konje i čekaju da ta stvar počne »klikat«. Oni govoru da to vijesti iz raznih krajeva dolaze preko žice gore na stupovima.’’

‘’Amos, čekaj trenutak ... ‘’Tom je govorio polagano.’’Kažeš da to donosi vijesti, ali to ne govori, nego samo »klik«? ‘’

‘’Tako je, gospodne Tome, ko nekaki velki zrikavac. Reko bi da oni službenik na stanici nekako iz toga vuče riječi dok to ne prestane. Onda on uskoro izađe pa kaže ljudima što je sve ta stvar rekla. ‘’

‘’Zar ti bijeli ljudi nisu nešto? ‘’uzvikne Matilda. ‘’Gospode bože! ‘’ Gledala je Amosa gotovo isto onoliko očarano kao Mala Kizzy.


Amos koji se očigledno osjećao mnogo prijatnije nego prije, odluči da im sada bez ikakvoga nukanja priča o drugome čudu.

‘’Gospodne Tome, jeste l' ikad bili u kojoj radjonici za popravke na željeznici? ‘’

Tomu se sviđao ovaj mladi čovjek kojega je,kako se činilo, njegova sestra napokon izabrala da zajedno skoče preko metle, on je bio pristojan. Djelovao je iskreno i solidno.

‘’Ne, sinko, nisam,’’reče Tom. ‘’Ja i žena vozili smo se pokraj onih kompanijskih radionica, ali nikada nisam bijo u nijednoj zgradi.’’

‘’Daklem, gospodne, odnijo sam iz ‘otela mnogo obroka na poslužavniku ljudma u svih dvanajst različitih radjonca, a mislim da najviše posla ima u kovačnici. Tamok radu take stvari ko što je izravnat svinute velke osovine kotača vlaka. Popravljadu sve vrste drugih kvarova na vlakovima i radu sve vrste dijelova koji vlak pokreću. Nutra ima dizalca velkih ko debla, pričvršćenih za strop i jedno des petnajs kovača, svaki ima crnoga pomoćnika koji maše većim batovima i maljevima nego što sam ikada vidijo. Imaju tako velka ognjišta da u njima mogu ispeć dvije,tri cijele krave, a jedan crni pomoćnik mi je reko da njiovi nakovnji teže čak osamsto funti! ‘’

‘’Ohoho! ‘’zvizne Tom kojega se to očigledno snažno dojmilo.

‘’Kolko težak tvoj nakovanj, Tome?’’ zapita Irene.

‘’Pa, dvije stotne funti, a ne može ga svako dignut. ‘’

‘’Amos ... ‘’usklikne Mala Kizzy ,’’nisi im ništa ispričo o tvojem novom ‘otelu u koji radiš!

‘’Čekaj malo, nije to moj ‘otel! ‘’Amos se široko osmjehnuo.

‘’Naravski, ćeo bi da jes! Oni zgrću novce na lopate! Gospode! Daklem, mislim svi vi znate taj ‘otel izgrađen nedavno. Ljudi govoru neki ljuti ko psi jerbo presnik željeznice s njima razgovaro, a ondak stavijo za upraviteljicu miss Nancy Hillard. Ona me unajmi jerbo se sjeti ja odmalena dobro radio za njezinu obitelj.Daklem, ‘otel ima trijes sobe, a u stražnjem dvorištu šes zahodi. Ljudi plaćaju dolor na dan za sobu i umivaonik i ručnik, zaedno s doručkom, ručkom i večerom i naslonjačem na trijemu. Katkada čujem kako miss Nancy bjesni jerbo željeznički radnici ostavljaju mrlje od mazivo i čađa na lijepim bijelim čistim plahtama, ali ondak govori, pa dobro, oni zato potroše sve što zarade, tako potpomažu naselje oko kompanijske radjonce! ‘’

Mala Kizzy opet potakne svoga Amosa: ‘’A kako ranite one pune vlakove ljudi? ‘’ Amos se nasmiješi: ‘’Daklem, ondak radimo ko ludi! Znate, svakoga dana ima dva putnička vlaka, jedan ide na istok, drugi na zapad. Kad stigne u McLeansville ili u Hillsboro, već prema tome u kojem smjeru ide, sprovodnik vlaka telegrafira u ‘otel kolko ima putnika i osoblja vlaka. A kada vlak stigne na našu stancu, miss Nancy im spremi sva moguća jela na velke stolove, pa se puše i dime, a svi mi pomoćnici trsimo se naranit putnike! Znate, ima prepelca i šunke, pilića, kunića, zečeva, kokica, govedne, svih vrsta salata, povrća kakog ti srce oće, zajedno s cijelim stolom na kojemu je samo desert! Ljudi navaljuju iz toga velkoga vlaka koji tamok stoji i čeka dvajes minuta da imaju vremena pojest prije nego se jopet ukrcaju i vlak počne puhat i jopet ode!’’

‘’Trgovački putnici, Amos! ‘’uzvikne Mala Kizzy, a svi se nasmiješe što se ona toliko njime ponosi.

‘’Da ‘’reče Amos.

‘’Njih gospođica Nancy najviše voli primit u ‘otel! Kasto dvojica,trojica zaedno siđi iz isto vlak pa ja i još jedno niger žuri i prija njih nosi u ‘otel njiov kovčeg i velke teške crne sanduke koji puni uzoraka koje taj trgovački putnik prodaje. Miss Nancy kaže oni pravo džentlmeni, čisti ko sunce i cijene kad neko

za njih dobro brine, a i ja ih volim. Neki ti odma dadu petica ili desetica što im nosi torba, lašti cipela ili im radi kaka druga usluga! Mahom se operi pa šeći po gradu i razgovaraj s ljudi. Kad oni večeraju, sjednu na trijem, pusu ili žvaću duhan. Oni samo gledaju ili razgovaraju dok ne odu gore u krevet. A ondak slijedeće jutro poslije doručak zovu oni jednoga od nas nigeri da prenesu njiovi kovčegi s uzorci tamok u ona kovačnica gdi im za dolor na dan unajme konj i taljigu pa odlazi prodavaj te stvari, mislim, po svim dućanima duž cesta u ovaj kotar …’’

Sav obuzet iskrenim divljenjem što Amos radi okružen takvim čudima, debeljuckasti Mali George poviče: ‘’Amos, momče, nisam ja znajo da ti vodiš tako divno život! ‘’

‘’Miss Nancy kaže da željeznica najveće stvar polije konj,’’skromno primijeti Amos. ‘’Ona kaže, čim se spoje tračnice u više željeznica, stvari više neće biti ko prija. ‘’

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:26 am

[You must be registered and logged in to see this link.]



108. POGLAVLJE



George Kokotić uspori galop svoga zapjenjenoga konja upravo na vrijeme da oštro zaokrene s glavne ceste na prilazni odvojak, a onda naglo zategne uzde. To je bilo pravo mjesto, ali otkako ga je posljednji put vidio, nevjerojatno se promijenilo! Tamo, na kraju odvojka obrasla korovom nekoć žućkasta kuća Lea postala je siva,prošarana mrljama tamo gdje se oljuštila prijašnja boja,gdje su prije bila prozorska okna, sad bijahu nagurane prnje, a jedna strana krova, sada svega u zakrpama, gotovo se uleknula.Čak su i obližnja polja bila gola, na njima su se među nakrivljenim ogradama od kolja vidjele samo stare sasušene stabljike, potamnjele od zuba vremena.

Zgranut i zapanjen popusti vođice te konj sam nastavi ići kroz korov. Kada se još više približio, ugleda iskošeni trijem velike kuće, trošne stepenice na pročelju, a svi krovovi na kolibama u robovskom sokaku bijahu urušeni.

Ne vidje ni mačku, ni psa, ni pileta kada se spustio s konja te ga na uzdi vodio uz kuću u stražnje dvorište.

Uopće nije očekivao onu glomaznu staricu koja je sjedila sagnuta na panju i brala zelenje, bacajući peteljke oko svojih nogu,a lišće u napuklu i zarđalu posudu.Shvati da je to zacijelo miss Malizy, ali toliko se nevjerojatno promijenila da mu je to izgledalo nemoguće. Njegov nepotrebno glasan: ‘’Konjiću, stoj! ‘’privukao je njezinu pažnju.

Miss Malizy prestane brati zelje. Digne glavu, ogleda se, a onda ga spazi, ali je vidio da još ne shvaća tko je on.

‘’Miss Malizy! ‘’otrči do nje, ali nesigurno zastane pročitavši na njezinu licu da ona sve jedno ispituje svoje osjećaje. Stisne oči da ga oštrije vidi…Iznenada teško spusti ruku na panj pa se s mukom uspravi.

‘’George …Jesi l' ti onaj mali George? ‘’

‘’Jesam, miss Malizy! ‘’

Sada se bacio prema njoj, obuhvatio rukama njezino debelo mlohavo tijelo i zagrlio je. Samo što nije zaplakao.

‘’Gospode, sinko, gdje s bijo? Prija s ovdi bijo cijelo vrijeme! ‘’

Njezin ton i riječi zvučali su nekako šuplje, kao da nije svjesna da je otada prohujalo gotovo pet godina.

‘’Bijo sam preko mora u Englesku, miss Malizy. Tamok sam nastupo s pijevcima. Miss Malizy, gdi s moja žena i majka i djeca? ‘’

Njezino lice bijaše toliko bezizražajno kao da se na njemu više ne mogu zrcaliti osjećaji, pa dogodilo se što mu drago.

‘’Ovdi nikoga više nema, sinko!’’

Glas joj je odavao da se čudi kako to da on to ne zna.

‘’Svi otišli. Ostali smo samo ja i massa …’’

‘’Gdi s otišli, miss Malizy?’’

Sada je znao da joj je oslabio razum. Natečenom rukom ona pokaza prema malome vrbiku ispod robovskoga sokaka.

‘’Tvoja mater …ime joj bilo Kizzy ... tamok doli leži …’’

Hripav jecaj rodi se u grlu Georgea Kokotića i provali. Ruka mu poleti da priguši urlik.

‘’I Sarah tamok doli ... i stara missis ... u prednje dvorište ... zar nis vidijo kada si prolazijo tamok?’’

‘’Miss Malizy, gdi je Tilda i moja djeca? ‘’

Nije ju htio preplašiti. Na trenutak se morala zamisliti.

‘’Tilda? Da ... Tilda dobro djevojka, dakako. Imala i cijela arpa djeca. Da. Sinko, ne znaš massa njih davno prodo ... ?’’

‘’Gdi, miss Malizy, gdi to?’’ Obuze ga bijes. ‘’Gdi je massa, miss Malizy? ‘’ Okrenula je glavu prema kući.

‘’Tamok gore jošte spava, mislim. Tolko se opije da se kasno diže, pa se dere da oće jest ... Nema više rane. Sinko, jesi l' donijo štogod za skuhat? ‘’

Dok je njegov »nisam« lebdio prema smetenoj starici, George Kokotić projuri kroz kuhinju u rasulu, potrči niz'hodnik s kojega se ljuštila boja, kroz smrdljivu neurednu sobu za dnevni boravak i zastane podno malog stepeništa.

‘’Massa Lea!’’ bijesno se prodere. Trenutak je čekao.

‘’Massa Lea! ‘’

Baš kad se htio zatrčati uza stepenice, začuje nekakvo kretanje. Trenutak kasnije se kroz desna vrata pomoli raskuštrana prilika i poviri dolje.

Usprkos svom gnjevu George Kokotić zanijemi od užasa videći olupinu svoga negdašnjeg masse, mršava, neobrijana, nepočešljana, očigledno je spavao u toj odjeći.

‘’Massa Lea?’’

‘’George! ‘’Starčevo tijelo se trgnulo.

‘’George! ‘’

Posrćući se spusti niza škripavo stepenište i zastane u podnožju, buljili su jedan u drugoga. S upalog lica masse Lea gledale su vodnjikave oči, onda se nasmije glasno i drečavo, pa raskriljenih ruku pohrli da zagrli Georgea koji se makne u stranu. Uhvati koščate ruke masse Lea pa ih snažno prodrma.

‘’George, tako sam radostan što si se vratio! Gdje li si bio? Morao si se odavno vratiti ovamo!’’

‘’Jesam, jesam. Lord Russell upravo me pustijo. Osam dana vozijo sam se dovdi s brodom u Richmond. ‘’

‘’Momče, dođi ovamo u kuhinju! ‘’

Massa Lea natezao je Georgea Kokotića za zaglavak. Kad stigoše u kuhinju, uz škripu odmakne od klimavog stola dvije stolice.


‘’Sjedni, momče! Lizy! Gdje je moj vrč? Lizy! ‘’

‘’Evo me, massa ...’’ začu se izvana staričin glas.

‘’Šenula je otkako si ti otišao, ne zna što je jučer, a što sutra .’’objasni massa Lea.

‘’Massa, gdi je moja obitelj?’’

‘’Momče, najprije da popijemo, onda ćemo razgovarati ! Toliko smo dugo zajedno, a nikada nismo zajedno pili. Tako sam sretan što si se ovamo vratio, konačno imam s nekim razgovarati! ‘’

‘’Nije mi do govora, massa! Gdi je moja obitelj ? ‘’

‘’Lizy! ‘’

‘’Evo me! ‘’

Njezina glomazna pojava prođe kroz vrata, nađe vrč i čaše te ih stavi na stol, a onda ponovno izađe kao da ne opaža Georgea Kokotića i massu Lea koji su razgovarali.

‘’Da, momče, mnogo mi je žao zbog tvoje majke. Jednostavno je bila prestara, nije se mnogo mučila i brzo je otišla. Spustili smo je u lijep grob …’’ Massa Lea lio im je piće.

Namjerno ne spominje Tildu i djecu, sijevne Georgeu Kokotiću kroz glavu. Nimalo se nije promijenio ... još je varalica i opasan kao zmija …Mora se čuvati da ga jako ne rasrdi …

‘’Sjećate se posljednje stvari koju vi mene rekli, massa? Rekli vi mene oslobodit čim se vratim. Daklem, ovdi sam! ‘’

Ali massa Lea ničim nije odavao da je to čuo kada mu preko stola gurne gotovo do vrha napunjenu čašu. Onda diže svoju: ‘’Živio, momče. Pijmo u čast tvoga povratka …To mi je potrebno… George Kokotić istrusi piće pa osjeti kako ga žeže i grije. Pokuša ponovo, zaobilazno.

‘’Naravski, bilo mi je žao čut od miss Malizy da vi izgubili vaša missis, massa.’’

Massa Lea mrmljajući iskapi piće i reče: ‘’Jednostavno se jednoga jutra nije probudila. Bilo mi je mrsko što je otišla. Nikada mi nije davala mira poslije one borbe pijevaca. Ali bilo mi je mrsko što je otišla. Mrsko mi je kada bilo tko otiđe.’’

Podrigne mu se.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:26 am

[You must be registered and logged in to see this link.]



‘’Svi moramo poći …’’

S njim nije tako loše kao s miss Malizy, ali je na istom putu. Sada je počeo izravno.

‘’Moja Tilda i djeca, massa. Miss Malizy kaže vi ih prodali …’’

Massa Lea zirne u nj.

‘’Da, morao sam, momče. Morao sam! Zla sreća nemilo se srušila na mene. Morao sam prodati sve do gotovo posljednjeg komadićka zemlje, sve, k vragu, čak i pijevce! ‘’

George Kokotić zamalo plane, ali ga on presiječe: ‘’Momče, sada sam toliko siromašan da ja i Ma jedemo ono što možemo ubrati ili uloviti!’’ Odjednom se isceri: ‘’Ti vraga, pa nije to ništa novo! Ko siromah sam se i rodio!’’

Opet se uozbilji.

‘’Ali sada kada si se vratio, ti i ja možemo ovdje početi iznova, da li me čuješ? Znam da možemo, momče!’’

Georgea Kokotića samo je njegova u srž usađena spoznaja o onom što će samo od sebe uslijediti ako tjelesno napadne bilo kojega bijelog čovjeka zadržala da ne skoči na massu Lea, ali njegov potmuli bijes pokazivaše koliko je tome blizu.

‘’Massa, poslali ste me odavdi i dali mi riječ da ćete me oslobodit! Ali ja se vratijo, a vi čak prodali moju obitelj. Oću svoje papire i gdi su mi žena i djeca, massa! ‘’

‘’Mislio sam da sam ti to rekao! Oni su tamo u kotaru Alamance, kod plantažera duhana po imenu Murray, žive nedaleko od željezničkih radionica …’’

Oči masse Lea zloćudno se suze.

‘’Da to ti nisi dizao glas na mene, momče?’’

Alamance …Murray…željezničke radionice. Urezujući te ključne riječi u pamćenje, George Kokotić sad uspije odglumiti skrušenost: ‘’Oprostite, samo sam se uzbudijo, naravski nisam mislijo, massa ."

Izraz na massinom licu bijaše neodlučan,a onda se smiri.Moram od njega izvući onaj komad papira na kojemu je napisao da će me oslobodit.

‘’Bio sam propao, momče!’’Nagnuvši se naprijed preko stola massa divljački zaškilji.

‘’Čuješ li me? Nitko nema pojma koliko sam bio propao! Ne mislim samo na novac ...’’

Pokaže na svoje grudi: ‘’Ovdje! ‘’

Činilo se kao da traži odgovor.

‘’Da, gospodne. ‘’

‘’Preživio sam teška vremena, momče! Oni kujini sinovi uzvikivali su moje ime i prelazili na drugu stranu ulice kad bih ja naišao.Čuo sam ih kako se smiju iza mojih leda. Kujini sinovi! ‘’ Koščatom rukom lupi po stolu.

‘’U srcu sam se zarekao da će im Tom Lea pokazati! Sad si se vratio. Nabavit ću novo jato pijevaca! Ne smeta što su mi osamdeset i tri godine … Mi to možemo, momče! ‘’

‘’Massa …’’

Massa Lea povjerljivo zaškilji: ‘’Zaboravio sam koliko je sada tebi godina, momče! ‘’

‘’Sadak pedes četir, massa.’’

‘’Nije moguće! ‘’

‘’Moguće, massa. Uskoro će mi bit pedes i pet .’’

‘’Ti vraga, vidio sam te onoga jutra kada si se rodio! Malo smežurano crnče boje slame ...’’ Massa Lea se naceri.

‘’Ti vraga, ja sam ti ime dao!’’

Nakon što je George Kokotić odmahnuo rukom, massa Lea natoči sebi još čašicu pa se žustro ogleda kao da se želi uvjeriti da su tu samo njih dvojica.

‘’Mislim da nema smisla da i ti budeš među onima koje sam uspio zavarati! Oni misle da ja više ništa nemam ...’’

Zavjerenički se zagleda u Georgea.

‘’Ja imam novaca! Nije mnogo . . . Sakrio sam ga! Nitko osim mene ne zna gdje! ‘’ Podulje je zurio u Georgea Kokotića.

‘’Momče, kada ja odem, znaš li tko će dobiti ono što imam? Još imam i deset jutara! Zemlja je kao novac u banci! Sve što imam tebi će pripasti! Ti si mi sada najbliži, momče. ‘’

Činilo se kao da se s nečim bori. Kradomice se nagne još bliže.

‘’Ti vraga, nema smisla da zatvaramo oči. Mi smo jedna krv, momče!’’

Sigurno je pao na dno kada to kaže. Georgeu Kokotiću se srce stezalo, ali je nijemo sjedio.

‘’Samo ostani, pa makar samo trenutak, George …’’Pijano lice je moljakalo.

‘’Znam da nećeš okrenuti leđa ljudima koji su ti pomagali na ovom svijetu…’’

Baš uoči moga odlaska pokazao mi je papir da me oslobađa,koji je napisao i potpisao i rekao da će ga pohraniti u sef.George Kokotić shvati da mora još više opiti massu Lea. Proučavao je njegovo lice preko stola razmišljajući, jedino što mu je još preostalo jeste to što je bijel .

‘’Massa,ja nikada neću zaboravit kako vi mene odgajali ,vrlo malo bijelih ljudi tako dobrih.’’ Vodnjikave oči bijesnu.

‘’Ti si bio obični mali crnjo. Naravno, sjećam se ...’’

‘’Da, gospodne, vi i striko Mingo .’’

‘’Stari Mingo! Svaka mu čast! Bio je to najbolji crni uvježbavatelj…’’

Ustreptale oči upere se u Georgea Kokotića.

‘’.... dok ti to nisi dobro izučio .Počeo sam tebe voditi na borbe, a Minga ostavljati…’’

‘’Ti i massa meni povjerit preranu tica …’’

Čak i sada ga je boljelo sjećanje na gorčinu strike Minga.

‘’Sjećate l' se, massa, spremali se na velku borbu u New Orleansu?’’

‘’Naravno! A nikada nismo pošli... ‘’Obrve mu se namršte.

‘’Jerbo striko Mingo baš uoči umro.’’

‘’Da! Stari Mingo je sada tamo pod vrbama.’’

Zajedno s mojom majkom i sekom Sarah i s miss Malizy kad ona ode, zavisno od toga tko će od vas poći prvi,pitao se George,i što će ona bez masse i on bez nje.

‘’Momče, sjećaš li se kako sam ti dao putnicu da hvataš sve cure koje zaželiš?’’

George Kokotić glumio je grohotan smijeh, pa i sam udari o stol, a massa nastavi: ‘’I pravo sam učinio,jer ako sam ikada vidio vatrenu jarčinu,to si bio ti.I obojica smo uhvatili mnogo ženskih na našim putovanjima, momče! Ja sam znao da ih imaš ti, a ti si znao da ih imam ja ... ‘’

‘’Da, gospodne! Naravski, znali mi, massa! ‘’

‘’Onda si počeo nastupati u sporednim susretima pijevaca i ja sam ti dao novac za opklade i dobivao si kao lud!’’

‘’Naravski, gospodne, živa istina! Živa istina!’’

‘’Momče, mi smo bili pravi tim, jakako! ‘’

George Kokotić zateče sebe kako gotovo počinje dijeliti njegovu potresenost slijedeći ta sjećanja, isto se tako osjećao malo vrtoglavo od viskija. Prisjeti se svoga cilja. Ispruži ruku preko stola, podigne krčag s viskijem pa nalije u svoju čašu oko dva centimetra i brzo obuhvati pesnicom čašu da prikrije tu malu količinu.Pruži bocu preko stola pa napuni čašu masse Lea više od polovice.Digne svoju čašu i dalje je sakrivajući šakom. Pravio se da tetura, a jezik mu se zapletao.

‘’Pijem za najboljeg massu, kaki igdi postoji! Ko što Englezi kažu: »Na eks!« ‘’

Srkne svoj viski, gledaše kako je massa Lea istrusio svoj.

‘’Momče, drago mi je što tako misliš …’’

‘’Još jedna zdravica! ‘’Obje čaše se uzdignu.

‘’Za najboljega nigera kojega sam ikada imao! ‘’ Iskape čaše.

Obrisavši usta nadlanicom svoje žilave ruke, zakašljavši se od jakoga viskija massa Lea reče, a i njemu se jezik zapletao: ‘’Ništa mi nisi pričao o onomu Englezu, momče…Kako mu je ime?’’

‘’Lord Russell, massa. Ima više novaca nego može izbrojit. Ima preko četrista čistokrvnih pijevaca. Od njih bira tice za borbu ... ‘’A onda će, poslije hotimične stanke: ‘’Ali nije onaki uzgajač borbeni pijevaca ko vi, massa.’’

‘’Misliš li ozbiljno, momče? ‘’

‘’Ko prvo, nije tako pametan. I nije muškarac ko vi! Jednostavno je bogat i sretan. Nije vaš vrli soj bijeli čovjek, massa! ‘’

George Kokotić sjeti se kako je čuo sira C. Erica Russella da kaže prijateljima: »Georgeov gospodar je glasovit borilac u sporednim susretima«.

Massi Lea zanjiše se glava, ponovo je trgne uvis, a oči su mu se pokušavale usredotočiti na Georgea Kokotića.

Gdje li drži sef? George Kokotić pomisli kako ostatak njegova života ovisi o tome hoće li se domoći onog četvrtastog lista papira kojega se živo sjećao, na kojemu ima jedno tri puta više slova nego na putnici, a ispod toga je potpis.

‘’Massa, možem li natočit sebi još malo pića? ‘’

‘’Znaš da ne trebaš pitati, momče …Koliko god hoćeš... ‘’

‘’Reko ja mnogim Ijudma u Engleskoj da najbolji massa na svijetu moj massa…Nikada niko nije čujo da ja govorim da ću ja tamok ostati…Hej, vaša čaša se prazni, massa ...’’

‘’Samo malo, bit će mi dosta .Ne, nisi ti takav, momče .Nikada mi nisi zadavao neprilika . ‘’ '’Ne, gospodne .Daklem, ponovo pijmo u vaše zdravlje, gospodne.’’

I pili su, a massi se prolije viski po bradi. George Kokotić koji je sve jače osjećao djelovanje viskija, odjednom sjedne uspravnije, videći da massina glava klizi prema stolu .

‘’Vi ste uvijek dobri i prema drugim nigerima, massa …’’Glava se trzala, ali osta dolje.

‘’Nastojao sam, momče …Nastojao ... ‘’Glas mu bijaše prigušen.

Mislim da je sad mrtav pijan,pomisli George.

‘’Da, gospodne, i vi i vaša missis ...’’

‘’Dobra žena ... u mnogo čemu…’’

Sada su se na stolu našle i massine grudi. George Kokotić nečujno podiže stolicu. Trenutak je napeto iščekivao. Krene prema ulazu, zastane, a onda izusti, ne previše glasno: ‘’Massa! …Massa! ‘’

Odjednom se okrene kao mačak i za hip je pretraživao sve ladice u svakom komadu pokućstva u predsoblju. Zastane, začuje samo svoj dah, pa pohrli uza stepenice proklinjući ih što toliko škripe.

Ošamuti ga spoznaja što će ući u spavaću sobu bijeloga čovjeka. Zaustavi se ... i nehotice ustuknuvši pred nagomilanim neredom. Brzo se otrijezni i ponovo uđe. Zapahnu ga udruženi jetki vonjevi ustajalog viskija, mokraće, znoja i neoprane odjeće medu praznim bocama. Onda je kao opsjednut otvarao namještaj, odgurivao stvari u stranu i uzalud pretraživao. Možda ispod kreveta. Bjesomučno se baci na koljena i ugleda blagajnu.

Zgrabi je i u trenutku je ponovo bio dolje i posrtao po hodniku. Vidje da je massa još uvijek skljokan preko stola, okrene se i odbrza kroz ulazna vrata.Zakrene za ugao kuće i napregne se da otvori zaključanu kovnatu blagajnu.Pomisli,skoči na konja i idi,provali u nju kasnije. Ali morao se uvjeriti da ima papir slobode Padne mu u oči klada za cijepanje drva u stražnjem dvorištu, a pokraj nje na zemlji bijaše stara sjekira. Gotovo skoči do nje, trže sjekiru uvis, stavi blagajnu tako da je brava bila prema gore i provali je jednim silnim udarcem. Iz nje se prospu novčanice, kovanice, savinuti papiri. Izravna papire i odmah prepozna svoj.

‘’Što ti radiš, sinko? ‘’

Umalo nije iz kože iskočio. Ali bijaše to miss Malizy koja je sjedila na panju i buljila spokojno, mirno.

‘’Što kaže massa? — zapitala je odsutno.

‘’Moram ja poć, miss Malizy! ‘’

‘’Daklem, ondak lijepo idi...’’

‘’Ja ću reć Tildi i djeci da ih lijepo pozdravljaš ... ‘’

‘’To bit lijepo, sinko …Čuvaj se ... ‘’

‘’Oću! ‘’

Brzo se makne pa je čvrsto zagrli. Moram potrčat i vidjet grobove. Onda pomislivši da će biti bolje bude li se svoje majke Kizzy i seke Sarah sjećao onakvima kakve su bile za života, George Kokotić obuhvati posljednjim pogledom ruševno imanje na kojemu se rodio i rastao,odjednom zarida, grčevito stegne papir slobode pa potrči. Vinuvši se na konja, ispred dvaju sedlenih smotaka u kojima su bile njegove stvari, galopom se vrati kroz visoki korov što je obrastao odvojak. Nije se osvrnuo.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:27 am

[You must be registered and logged in to see this link.]




109. POGLAVLJE



Irene je pokraj ograde što se pružala duž glavne ceste marljivo brala lišće koje će osušiti i spremiti za mirise. Digne glavu začuvši topot potkovica konja u galopu. Prigušeno vrisne videći da za konjanikom leprša zeleni šal, a da mu je na glavi crni polucilindar sa savinutim perom iz pijevčeva repa, što je stršalo uvis iz vrpce oko šešira.

Divlje zamahne rukama prema cesti i poviče što ju je grlo nosilo: ‘’George Kokotić! George Kokotić!

‘’

Jahač se zaustavi tik uz ogradu, a njegov zapjenjeni konj s olakšanjem uzdahne.

‘’Poznajem ja tebe, curce? ‘’reče on uzvraćajući joj osmijeh.

‘’Ne, gospodne! Nikada se nismo vidili, ali Tom,mama Tilda i ostala obitelj tolko pričaju o vama da ja znam kako izgledate.

Zabulji se u nju.

‘’Moj Tom i Tilda? ‘’

‘’Da, gospodne! Vaša žena i moj suprug, otac moje dijete!’’

Trebalo mu je nekoliko sekunda da to dokuči.

‘’Ti i Tom imate dijete? ‘’

Ona kimne glavom, sva presretna i potapša se po ispupčenom trbuhu.

‘’Dođe u drugi mjesec!’’ On odmahne glavom.

‘’Gospode bože! Bože svemogući! Kako se zoveš? ‘’

‘’Irene, gospodne!’’

Reče mu da jaše dalje pa nespretno požuri,koliko joj je to njezino stanje dopuštalo, dok nije došla do mjesta odakle su je mogli čuti Virgil, Ashford, Mali George, James, Lewis, Mala Kizzy i Lilly Sue, koji su sadili u polju.

Na njezino glasno klicanje brzo dotrči zabrinuta Mala Kizzy i odjuri natrag da im odnese nevjerojatnu novost. Svi zasoptano dojure u robovski sokak, vriskajući i gurajući se oko svoga oca, majke i Toma, i svi su ga nastojali odjedanput zagrliti, a Georgea Kokotića, posve izbubetanog i raskuštranog, potpuno srva taj doček.

‘’Mislim da bude najbolje ako vi najprija počujete loše vijesti.’’reče on, pa im onda ispriča da su umrle bakca Kizzy i seka Sarah.

‘’Nema više ni stare missis Lea .’’

Kada se nešto ublažila njihova bol zbog tih gubitaka, opiše im stanje miss Malizy, a zatim svoj susret s massom Lea, kojom prilikom se dokopao papira slobode. Taj im papir likujući raširi.

Pojeli su večeru i noć se spustila nad obitelj koja se očarano okupila oko njega,čekajući da im ispriča o onim godinama što ih je proveo u Engleskoj.

‘’Istinu ću vam reć, trebala bi mi cijela godina da ja ispričam sve što vidijo i radijo tamok preko one puste vode! Gospode bože!’’

Sada im je samo u najgrubljim crtama pričao o velikom bogatstvu i društvenom ugledu sira C. Erica Russella, o njegovom dugogodišnjem čistokrvnom soju borbenih pijevaca, koji neprestano odnose pobjede, te kako je kao stručni crni uvježbavatelj iz Amerike privlačio ljubitelje borbi s pijevcima u Engleskoj, gdje otmjene dame idu na šetnju vodeći svoje male afričke dječake, odjevene u svilu i kadifu, za zlatne lance kojim su okovani oko vrata.

‘’I neću lagat, sretan ja što sve to doživijo. Ali Bog zna da ste vi meni nedostajali! ‘’

‘’Ja to ne bi rekla, dvije godine protegle se u više od četir! ‘’odbrusi mu Matilda.

‘’Stara baba se nije promijenla, je l' da? ‘’dobaci George Kokotić svojoj razdraganoj djeci.

‘’Hu! Ko staro? ‘’obrecne se Matilda. ‘’Tvoja glava je, bome, starija od moja! ‘’

Nasmiješeno je tapšao Matildu po ramenima, a ona se pravila silno ogorčenom.

‘’Nije da se nisam želijo vratit! Podsjetijo ja lorda Russella čim se navršle dvije godne. Ali jedan dan, malo poslije, dođe on k meni i veli da ja tako dobro vježbam njegovi pjevci, a mladi bijelac, moj pomoćnik još se nije uputijo, pa on odluči poslat još jednu svotu novaca massi Lea, jerbok će me trebat bar još godinu dana,umalo nisam poludijo od bijesa! Ali što sam mogo učinit? Učinijo sam najbolje što sam mogo, zamolijo ga neka u pismu massu Lea zamoli da vama svakako objasni što se dogodilo…’’

‘’Nije nam reko ni slovo!’’ uzvikne Matilda.

‘’Znaš zašto? ‘’javi se Tom. ‘’Jerbo nas je tadak već prodo.’’

‘’Naravski, tako je! Zato nismo čuli! ’’

‘’Aha! Aha! Vidite! Nisam ja kriv! ‘’

Glas Georgea Kokotića zvučao je zadovoljno što je dokazao svoju nevinost.

Poslije toga gorkoga razočaranja, ispriča on, izmamio je od sira Russela časnu riječ da ga će ga držati samo još narednu godinu…

‘’Ondak ja radijo dalje i pomogo mu da njegovi pijevci pobijede tu sezonu više nego ikada, barem mi on to reko.Ondak mu ja reko da ja mislim kako ja mladog bijelca naučijo dovoljno da preuzme poso, a ja od veselja treso cijelu kuću, bijo sam tolko sretan!

Nešto ću vam reć, vrlo malo nigera ikada doživilo da ih prate cijele dvije kočije Engleza ko što mene otpratili do Southamptona. To mnogo veliki grad uz vodu, ne možem reć kolko brodova u nj ulazi i izlazi. Lord Russell se dogovorio da se ja u tom brodu vozim preko oceana, ispod paluba.

Gospode! Što se ja bojijo! Nismo se još udaljli, a on se počne propinjat i skakat ko divlji konj! Što sam se molijo! ‘’nije se osvrtao na Matildino: »Mmm!«

‘’Izgledalo je da je cijeli ocejan poludijo, da nas oće rastrgat na komadiće! Ali ondak na kraju lijepo se stišalo i čak bilo mirno kada smo stigli u New York gdi smo se svi iskrcali ...’’

‘’New York! ‘’klikne Mala Kizzy. ‘’Što s tamo radijo, tatce?’’

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:27 am


[You must be registered and logged in to see this link.]



‘’Ćerce, ne možem brže pričat nego pričam! Daklem, lord Russel dao jednom brodskom oficiru novce


i upute da me stavi na drugi brod, koji me odveze u Richmond. Ali brod s kojim oficir pogodijo polazi tek za pet,šest dana. Zato ja išo gori,doli po New Yorku, slušo i gledo …’’

‘’Gdi s odsjeo? ‘’zapita Matilda.

‘’Iznajmljene sobe za obojene, to ti znači nigere, a gdi drugdi misliš! Imo sam novac. I sad imam novac, tamok u bisagama. Pokazat ću vam ujutro.’’

Obješenjački baci pogled na Matildu.

‘’Mogo bi ti čak poklonit sto dolora ako se ti lijepo ponaša! ‘’

Ona frkne, a on nastavi: ‘’Ispalo,oni lord Russell zbiljam dobar čovjek. Dao mi ovu mnogo zgodnu svotu novaca baš' prije odlazak. Reko da to samo za mene, ne spominji massi Lea. A vi, naravski, znate da nisam.’’

‘’Ono najglavnije što ja učinijo bilo je u New Vorku,razgovara ja s mnogo slobodnim nigerima.Reko bi, gore im nego nama. Ali je nako ko što smo čuli. Neki od njih dobro živu! Imaju dućane ili dobro plaćene poslove. Malo ima vlastitu kuću, a više plaćadu najam u onom što zovu 'partmani, i neka djeca idu u školu, i tako… Ali svi nigeri s kojima ja razgovara ljuti su ko ose na one puste bijele useljenike, kamo ti oko padne …’’

‘’Na abolicjonisti? ‘’uzvikne Mala Kizzy.

‘’Je l' ti pričaš il ja? Ne! Naravski, ne! Kako sam svatijo, abolicjonisti su ti oni bijeli ljudi koji su u ovoj zemlji barem tolko ko nigeri. Ali ovi o kojima ja govorim širu se s brodova u New York, zapravo, preko cijelog Sjevera. Mahom Irci, ne moš razumit što govoru, a mnogo drugih čudnih vrsta ne znadu ni govorit engleski. Znate, čujo sam, prva riječ koju nauče kada siđu iz broda je »neger«, a tvrde da crnje otimaju njiov poso! Oni cijelo vrijeme zapodijevaju tučnjave i nerede, gori su od one bijele fukare! ‘’

‘’Daklem, gospodne, nadam se da će se klonit nas ovdi! ‘’reče Irene.

‘’Čujte me svi, trebo bi nam cijeli tjedan da ja vam ispričam samo pola što sam vidijo i čujo prija nego me brod dovezo u Richmond …’’

‘’Iznenadila se ja što se ti opće na nj ukrco! ‘’

‘’Žemsko glavo, zar mi nikad neš dat mira? Čovjek odsutan godine, a ti se ponašaš ko da sam jučer ošo!’’

U glasu Georgea Kokotića nije bilo ni trunka ljutine.

‘’Konja ti kupio u Richmondu? ‘’brzo upadne Tom.

‘’Tako je! Sedamdes dolora! Zbiljam brza pjegava kobila. Mislijo ja, slobodnom čovjeku potreban dobar konj. Jašio ja na njoj ludo do imanja masse Lea …’’


Kako je bio početak travnja, svi ostali bijahu veoma zaposleni. Većina obitelji bila je u punom jeku sjetve. Matilda je imala vrlo malo slobodnog vremena u punom jeku čišćenja, kuhanja i serviranja u velikoj kući. Toma su mušterije tjerale da radi punom parom od zore pa sve do mrkloga mraka, a Irene, sad gotovo u osmom mjesecu trudnoće, nije bila nimalo manje uposlena svojim raznoraznim duţnostima.

Pa ipak ih je tokom slijedećeg tjedna George Kokotić sve posjećivao.Ali tamo u polju uskoro postane neprijatno jasno njima kao i njemu da on i sve što je u vezi s težačkim poslovima nemaju ništa zajedničko.

Na Matildinu i Ireninu licu pojavio bi se brz smiješak kad bi im on prišao, a onda bi mu se isto onako

brzo ispričale da znaju kako on shvaća da se one moraju vratiti svojim poslovima. Nekoliko puta svratio je u kovačnicu k Tomu da s njim čavrlja, ali svaki put atmosfera bi postajala zategnuta. Robovi koji su čekali očigledno bi se uzrujali kad bi ga vidjeli, a još neposlužene bijele mušterije naglo bi prekinule razgovore, glasno pljuvale i meškoljile se na klupama od trupaca, dok su s očitom nijemom sumnjom motrili pojavu sa zelenim šalom i crnim polucilindrom.

U tom razdoblju je Tom dvaput zapazio kako se massa Murray upućuje prema kovačnici, a onda se okreće. Tom je znao zašto.Kada je obitelj Murray prvi puta čula za dolazak Georgea Kokotića, Matilda je rekla: ‘’Rekla bi, oni sretni zbog nas, ali, Tom, ja se brinem, znadem ono se mnogo puta zajedno nešto dogovarali, a ondak, čim sam ušla, prekidali razgovor.’’

Kakav li će biti »slobodan« položaj Georgea Kokotića na plantaži Murray? Što li će on raditi?Ta pitanja su poput crnih oblaka lebdjela u glavama svih njih,osim četvorogodišnjeg Uriaha, sinčića Virgila i Lilly Sue.

‘’Ti moj djeda? ‘’

Uriah je iskoristio priliku da nešto izravno kaže neobičnom čovjeku, koji je izazivao toliku zbrku među svim odraslima otkako je prije nekoliko dana stigao.

‘’Što? ‘’

Zapanjeni George Kokotić upravo je došetao natrag u robovski sokak, duboko rastužen jer se osjećao odbačenim. Spazi dijete koje ga je gledalo razrogačenim znatiželjnim očima.

‘’Daklem, reko bi, jesam. ‘’

George htjede krenuti dalje, ali se okrene.

‘’Kako se ono zoveš?’’

‘’Uriah, gospodne. Djede, a gdi ti radiš?’’

‘’O čemu ti govoriš? ‘’ Spusti pogled na dječaka. ‘’Tko ti je reko da me to pitaš? ‘’

— Niko. Samo tako pitam. Odluči dječaku reći istinu.

‘’Ja nigdi ne radim. Ja slobodan. ‘’ Dječak je oklijevao. ‘’Djede, a što to slobodan? ‘’

George Kokotić osjeti se smiješno što tu stoji dok ga dječačić ispituje, i već htjede otići, ali tada se sjeti što mu je Matilda povjerila o malome: ‘’Reklo bi se on bolešljiv, čak udaren u glavu. Drugi put kada ti ideš kraj njega, pogledaj kako katkada bulji u čovjeka i kada razgovor završen. ‘’

George Kokotić se okrene, promotri Uriahovo lice i vidje ono što je Matilda mislila. Dječak je zaista bio oličenje tjelesne slabosti, i osim kad bi trepnule, njegove velike oči bijahu kao prikovane za Georgea Kokotića, mjerkale su svaki njegov izraz lica ili pokret. George se osjeti nelagodno. Dječak ponovi svoje pitanje:

‘’Gospodne, a što to »slobodan«? ‘’

‘’Slobodan znači da tebi više niko nije gospodar. Obuzme ga osjećaj da govori ututanj.’’ Dječak ponovo započne: ‘’Mamca kaţe da se boriš s pijevci. S kim se oni boru? ‘’

Okrenuvši se spreman da nešto odbrusi, George Kokotić spazi ozbiljno, radoznalo lice maloga

dječaka. I srce mu zaigra,unuk.

Podozrivo je promatrao Uriaha, razmišljajući da sigurno postoji nešto i za nj pristupačno, što bi mu mogao reći. I na kraju će: ‘’Je l' ti tvoja mamca ili iko reko odakle ti potičeš? ‘’

‘’Gospodne? Potičem odakle? ‘’

Nisu mu rekli, uvidi George Kokotić, a ako i jesu, on se toga nije sjećao.

‘’Dođi s menom, sinko.’’

Dakle, i za njega je tu bilo posla. George Kokotić povede Uriaha u kolibu koju je dijelio s Matildom.

‘’Sadak sjedni u stolicu i ne postavljaj nikaka pitanja. Samo sjedi i slušaj što ja govorim.’’

‘’Svaćam, gospodne. ‘’

‘’Tvoj tatca rođen od mene i tvoje bakce Tilde.’’ Zagleda se u dječaka: ‘’Je l' to svaćaš? ‘’

‘’Moj tatca vaše dijete. ‘’

‘’Tako je. Nisi glup ko što izgledaš. A moja majka Kizzy. Znači, ona tvoja prabaka. Prabaka Kizzy. Reci to! ‘’

‘’Oću, gospodne. Prabaka Kizzy. ‘’

_ Da. A njezina majka zvala se Bell. Pogledao je dječaka.

‘’Zvala Bell. ‘’

George Kokotić progunđa: ‘’Dobro. A Kizzyn otac Kunta Kinte ... ‘’ ‘’Kunta Kinte. ‘’

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:28 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


‘’Tako je. Daklem, on i Bell tvoji prapradjedovi …’’

Gotovo jedan sat kasnije kada je Matilda uzrujano dotrčala u kolibu, pitajući se što li se moglo dogoditi Uriahu, nađe ga kako savjesno ponavlja riječi kao što su »Kunta Kinte« i »ko« i »Kamby bolongo«. I Matilda zaključi da i ona ima vremena sjesti, i sva ozarena veseljem slušaše priču Georgea Kokotića njihovu ushićenom unuku da je njegov afrički prapradjed rekao, kako je bio nedaleko od sela, sjekao drvo da izradi bubanj, kadli su ga četvorica ljudi iznenadila, savladala i odvela u ropstvo.

‘’... Ondak ga brod odvezo preko velke vode do grada 'Naplisa i tamok ga kupijo massa John Waller i odvejo na svoju plantažu tamok u kotaru Spotsylvania, Virginia …’’

Slijedećega ponedjeljka George Kokotić odveze se s Tomom na mazginoj zaprezi da kupi zalihe u gradu Grahamu, sjedištu kotara. Vrlo su malo razgovarali, činilo se da je svaki od njih udubljen u svoje vlastite misli. Dok su išli iz dućana u dućan, George Kokotić silno je uživao u spokojnom dostojanstvu koje je njegov dvadeset sedmogodišnji sin iskazivao pred raznoraznim bijelim trgovcima. Onda odoše u žitnicu koju je, reče Tom, nedavno kupio bivši kotarski šerif po imenu J. D. Cates.

Činilo se kao da ih glomazni Cates ne zamjećuje dok je išao okolo i dvorio svoje bijele mušterije. U Tomu se rodi nekakva zla slutnja, zirne na Catesa i vidje kako on kriomice motri Georgea Kokotića, s njegovim zelenim šalom i crnim polucilindrom, koji je oholo koračao okolo i izazovno mjerkao robu. Tom nagonski krene prema ocu da na brzinu izađu kad se trgovinom razlijegne Catesov glas: ‘’Hej, momče, donesi mi veliku kutlaču vode iz onog tamo kabla! ‘’

Cates je gledao ravno Toma, podrugljivih, prijetećih očiju. Tom se sav zaledi, ali pod prijetnjom bijelčeva izravna naređenja skamenjena lica pođe do kabla i vrati se sa zaimačom vode. Cates je ispije jednim gutljajem, a njegove sitne oči sada su preko ruba kutlače bile uperene u Georgea Kokotića, koji je lagano odmahivao glavom. Cates gurne zaimaču prema njemu.

‘’Još sam žedan! ‘’

George Kokotić odmjerenim pokretima izvuče iz džepa svoju brižno presavijenu ispravu o oslobođenju i pruži je Catesu. Cates je rastvori pa pročita.

‘’Što ti radiš u našem kotaru? "hladno je zapitao.

‘’On moj otac.’’žurno ubaci Tom. Nikako nije htio da njegov otac kaže išta izazovno.

‘’Tek dobijo slobodu. ‘’

‘’Sada živi s vama na imanju gospodina Murraya? ‘’

‘’Da, gospodne.’’ Cates se ogleda na svoje bijele mušterije pa usklikne: ‘’Gospodin Murrav morao bi bolje poznavati zakone ove države! ‘’

Ne znajući što on ima u vidu, ni Tom ni George nisu ništa rekli. Odjednom Catesovo držanje postane gotovo prijazno.

‘’Dakle, momci, kada se vratite kući, svakako recite gospodinu Murrayu da ću uskoro doći k njemu na razgovor.’’

Tom i George Kokotić ţurno izađu iz trgovine, dok je iza njih odzvanjao smijeh bijelih ljudi.

Sutradan po podne Cates dogalopira prilaznim odvojkom do Murrayeve velike kuće. Nekoliko minuta kasnije Tom iz kovačnice diže pogled i vidje kako Irene trči prema njemu. Žurno prođe kraj nekoliko mušterija koje su ga čekale pa joj krene u susret.

‘’Mama Tilda veli neka ti rečem da massa i oni bijeli čovjek stalno razgovaraju na trijemu. Oni čovjek cijelo vrijeme govori, a massa samo kima s glavom.’’

‘’Dobro, dušo .’’reče Tom. ‘’Ne boj se! Sad ti lijepo vrati. I Irene otrči.’’

Onda, poslije otprilike pola sata, donese mu vijest da je Cates otišao. ......

‘’A sadak massa i missis nešto šuškali u četir zida…’’

Ali ništa se nije dogodilo sve dok Matilda nije poslužila večeru massi i missis Murray i gledala ih kako jedu u usiljenoj tišini. Na kraju, kad im je donijela kolač i kavu, massa Murray reče strogim glasom: ‘’Matilda, reci mužu da ga odmah želim vidjeti na trijemu.’’

‘’Svaćam, massa. ‘’

Georgea Kokotića nađe dolje u kovačnici s Tomom. George Kokotić usiljeno se nasmije kad je čuo za poruku.

‘’Mislim da on moždak oće zapitat oću ja njemu naći borbene pijevce! ‘’

Namjesti šal, prpošno naheri polucilindar pa žustro ode prema velikoj kući. Massa Murray ga je tamo čekao, sjedeći u ljuljački na trijemu. George Kokotić zastane u dvorištu podno stubišta.

‘’Tilda veli, vi oćete s menom govorit, gospodne.’’

‘’Da, želim, George. Odmah ću prijeći na stvar. Tvoja obitelj donijela je ovdje missis Murray i meni

mnogo sreće …’’

‘’Da, gospodne,’’ubaci George ,’’i oni najljepše govoru o vama, massa! ‘’

Massin glas postade krući:

‘’Ali bojim se da ćemo morati riješiti problem koji se tebe tiče.’’Zastao je.

‘’Čujem da si jučer u Burlingtonu, sreo gospodina J. D. Catesa, našega bivšeg kotarskog šerifa . ‘’

‘’Da, gospodne, možem reć da sam ga srejo, tako je.’’

‘’Dakle, vjerojatno znadeš da me danas posjetio gospodin Cates. Skrenuo mi je pažnju na zakon Sjeverne Caroline koji oslobođenim nigerima zabranjuje da ostanu na području države više od šezdeset dana, u protivnom moraju ponovo postati robovi.’’

Trenutak je trajalo dok mu to dopre do mozga. George Kokotić se s nevjericom zabulji u massu Murraya. Nije mogao govoriti.

‘’Zaista mi je žao, momče. Znam da se to tebi ne čini poštenim.’’ ‘’Je l' se to vama čini pošteno, massa Murray? ‘’ Massa je oklijevao. ‘’Pravo da ti kažem, ne. Ali zakon je zakon.’’ Zastao je.

‘’Ali ako bi i želio ovdje ostati, jamčim ti da ćemo lijepo spram tebe postupati. Dajem ti svoju riječ.’’

‘’Vaša riječ, massa Murray? ‘’Georgeove oči su ugasle.

Te noći George i Matilda ležahu pod jorganom, držahu se za ruku i gledahu u strop.

‘’Tilda,’’reče on poslije duge šutnje,’’mislim, da ne možem ja drugo učinit nego ostat. Pa ja vječito bježim! ‘’

‘’Ne, George.’’Polako je kimala glavom naprijed i nazad.

‘’Jerbok, ti prvi od nas koji se oslobodijo. Moraš ostat slobodan, da ima neko slobodno u obitelji. Ti ne možeš jopet postat rob! ‘’

George Kokotić zaplače. A Matilda je jecala s njim. Dvije večeri poslije nije se još osjećala dobro da zajedno s njim pođe na večeru kod Toma i Irene u njihovu malu kolibu. Razgovor skrene na njihovo dijete koje se imalo roditi za dva tjedna, a George Kokotić postade vrlo dostojanstven.

‘’Svakako tom djetetu pričajte o našoj obitelji, čujete l' me? ‘’

‘’Tatce, nijedno moje dijete ne odraste,a da to ne čuje.’’Tom se usiljeno nasmiješi.

‘’Mislim, ako im ja ne kažem, bakca Kizzy se vrati da me nauči pameti. ‘’

Trenutak nastupi tajac, a sve troje buljilo je u vatru.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 6 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Možte odgovarati na teme u ovom forumu