Korijeni 2

Napiši novu temu   Odgovori na poruku

Strana 5 od 6 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sledeći

Ići dole

Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Sub Feb 10, 2018 2:56 pm

First topic message reminder :

Nastavak knjige je umjetnički prikaz života Kunta Kinte, uz priče koje se vežu za buduće generacije, sve do Aleksa Hejlija. Ova knjiga je rezultat 12-godišnjeg istraživanja Hejlijevih predaka. Iako knjiga ima 700 stranica, većina čitatelja tvrdi kako od početne priče knjigu iz ruku nisu ispuštali sve do zadnje stranice. Knjiga ''Korijeni'' je izdata 1976. godine i za manje od sedam mjeseci prodata je u više od milion i pol primjeraka, osvojivši mnoge nagrade. Do sada je prevedena na 37 svjetskih jezika. Uz to, 1977. i 1979. godine su na osnovu ove knjige napravljene dvije popularne serije, koje su emitovane na TV kanalu ABC.

Knjiga ''Korijeni'' za razliku od mnogih drugih romana, nije fikcija ili mašta pisca nego bolna prošlost. Ovaj dokument govori o divljaštvu robovlasnika i potlačenosti robova, i najbolji je dokaz okrutnosti zapadnih bjelaca. Porodica Aleksa Hejlija je imala sreću da nakon američkog Građanskog rata od 1861. do 1865. godine osjeti malo olakšanja. Ali većina američkih crnaca nije bila te sreće. Između 1880. i 1890. godine, 100 crnaca je godišne „linčovano“ . Žive bi ih spaljivali, rezali u komade ili vješali. Ovo nisu priče o prahistoriji! Nevjerovatno, ali ovo su događaji od prije 100 godina!

Alireza Farahman, perzijski prevodilac knjige ''Korijeni'', u uvodu piše: “Korijen je uvijek najvažniji, misteriozni dio drveta... Ja mislim kako su korijen iz ugla Aleksa Hejlija svi crni robovi koji su istjerani iz srca afričke zemlje u druga podneblja. Crni korijeni su stvorili neovisnost i ekonomsku veličinu današnje Amerike. Ali problem je u tome da što su oni dublje tonuli u zemlju, bjelci su se sve više dizali i širili svoje grane.''

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39216
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:29 am


[You must be registered and logged in to see this link.]



110. POGLAVLJE



Bijaše početak mjeseca studenog godine 1860, i Tom se žurio da završi svoj posljednji kovački posao prije nego što padne mrak. Uspio je. Onda zapreta vatru u ognjištu i iscrpljen se odvuče kući na večeru s Irenom, dojila je njihovu kćerkicu Mariju, kojoj je sad bilo osamnaest mjeseci. Ali jeli su bez riječi, zato što Irene nije htjela prekidati njegovu šutnju i razmišljanje. A poslije se pridruže ostaloj obitelji, koja se sakupila u Matildinoj kolibi, tukla i čistila orahe hikorije. Orahe su sakupile ona i Irene, ponovo noseća,za posebne kolače i slatkiše što su namjeravale ispeći za Božić i Novu godinu.

Tom je sjedio i bez riječi slušao živahan razgovor, činilo se kao da ga i ne čuje, a onda, na kraju, kad nastupi tajac, nagne se naprijed u naslonjaču i izusti: ‘’Sjećate se ja mnogo puti pričo da bijeli ljudi razgovaraju u mojoj kovačnici, suju i bjesne na onaj massa Lincoln? Daklem, šteta što ih vi ne čujete danas! Njega izabrali za presnika. Govoru da će on sadak bit gori u Bijeloj kući proti Juga i svi oni koji drže robove.’’

‘’Daklem,reče Matilda ,’’pripremijo s me da čujem što o tomu kaže massa Murray. On cijelo vrijeme govori gospoji budne velke neprilike ako Sjever i Jug ne riješe svoje svađe, na bilo koji način.’’

‘’Čujem ja razne stvari,’’proslijedi Tom,’’mnogo više ljudi nego što mi mislimo je proti ropstvo. I nisu svi oni samo tamok gori na Sjever. Nikako ja ne možem mislit na ono što danas radim, tolko mnogo ja o tomu mislim. Reko bi, izgleda nemoguće, ali moždak jednog dana više neće bit robova. ‘’

‘’Daklem, mi to sigurno nećemo doživit .’’mrzovoljno će Ashford.

‘’Ali moždak ona oće ,’’ubaci Virgil pokazavši Ireninu kćerkicu.

‘’Ja mislim da neće,’’odvrati Irene ,’’ali ja rado to vjerovam. Ako staviš zajedno sve robove na Jugu, a samo težak vrijedi osamsto,devesto dolori, to više novaca nego Bog ima! A uz to mi radimo svi poslovi. ‘’Pogledala je Toma.’’ Znaš, bijeli ljudi nećedu se tog odreć. ‘’

‘’Ne bez borbe,’’reče Ashford. ‘’A njih mnogo više nego nas. Pa kako mi možemo pobijedit?’’

‘’Ali ako govoriš o cijeloj zemlji ,’’primijeti Tom,moždak je isto tolko mnogo ljudi proti ropstva ko za ropstvo.’’

‘’Nevolja je što oni koji su proti nisu ovdi gdi mi,’’reče Virgil, a Ashford kimne glavom. Začudo, ipak se konačno s nekim složio!

‘’Daklem,ako Ashford pravo kaže da će bit borbe,sve to bi se zbiljam brzo moglo promijenit .’’ kazao je Tom.

Jedne noći početkom mjeseca prosinca, malo nakon što su se massa i missis Murray vratili kući na svojim kolima s večere u susjednoj velikoj kući, Matilda dohrli iz velike kuće u kolibu Toma i Irene.

‘’Što znači »cecesija«? ‘’zapita ona, a kada samo slegnuše ramenima, ona nastavi: ‘’Daklem, massa je reko to Južna Carolina upravo učinila. Massa veli to znači da se odvojila iz Objedinjene Države.’’

‘’Kako oni možedu odvojit iz zemlja kad su u u njoj ? ‘’upita Tom.

‘’Bijeli ljudi kadri svašta učinit.’’reče Irene.

Tom im nije ispričao da je cijeli dan slušao svoje bijele mušterije kako se busaju u prsa da će »zagaziti u krv sve do koljena« prije nego što popuste Sjeveru u nečemu što su nazivali »državna prava« zajedno s pravom na zakonitost robova.

‘’Ne bi vas ćeo zaplašit ,’’reče on Matildi i Ireni ,’’ali ja zbiljam mislim da će doći rat. ‘’

‘’O, gospode! A gdi će rat biti, Tome?’’

‘’Majko, nema nikako posebno mjesto za rat, ko što ima mjesto za crkvu ili piknik! ‘’

‘’Daklem, nadam se da to neće bit nigdi ovdi blizu! ‘’

Irene im se objema podrugivala: ‘’Ne tražite od mene da povjerujem kako će bijelci ubijat jedni drugog zaradi nigera.’’

Ali, kako su prolazili dani, vijesti koje je Tom načuo u kovačnici uvjeriše ga da je imao pravo. Nešto je pripovijedao svojoj obitelji,a nešto im nije govorio, jer ih nije želio bezrazložno plašiti, a još ni sam nije znao boji li se događaja koji su se primicali, ili se njima nada.Ali je osjećao kako se povećava uznemirenost u obitelji, isto kao i promet na glavnoj cesti, bijeli konjanici i kola jurili su u oba smjera pokraj plantaže sve brže i brže, i u sve većem broju.

Gotovo svakodnevno, kada bi netko skrenuo na prilazni odvojak i upuštao se u razgovor s massom Murrayem,Matilda se služila svim mogućim lukavstvima da pere pod i briše prašinu upravo na mjestu odakle ih je mogla slušati. I polagano, tokom slijedećih nekoliko tjedana, u obiteljskim noćnim razgovorima je preplašen i srdit razgovor bijelih ljudi postepeno sve njih poticao da se usuđuju povjerovati, ako bude rata i ako »Jenkiji« pobijede, posve je moguće da oni zaista postanu slobodni.

Sve veći broj crnaca koji su Tomu donosili kovačke poslove pričao mu je da njihovi masse i missis postaju sumnjičavi i tajnoviti, da spuštaju glas, šta više da sriču riječi čak i kad bi u prostoriju ušli njihovi najstariji i najprisniji sluge.

‘’Ponašaju se oni neobično u velku kuću tad ti tamok, majko? ‘’zapita Tom Matildu.

‘’Ne, ne šapću, ne sriču nit štogod slično radu.’’reče ona. ‘’Ali zapazila ja, iznenada prebacu razgovor na ljetinu ili na večernje zabave čim ja uđem. ‘’

‘’Za nas sve bit će najbolje,’’ izjavi Tom,’’da se ponašamo najgluplje što možemo, ko da nismo čuli što se događa.’’

Matilda razmisli o tomu, ali odluči postupati suprotno.I jedne večeri, nakon što je poslužila Murrayeve slatkišem, uđe u blagovaonicu pa uzvikne kršeći ruke: ‘’Gospode boţe, massa i missis, oprostite, al ja moram reć mojoj djeci i ja slušam sve one glasine, i mnogo se bojimo oni Jenkija. I, naravski, nadamo se, vi se za nas pobrigat ako bude poteškoća. ‘’

Zadovoljno opazi kako je njihovim licem preletio izraz odobravanja i olakšanja.

‘’Pa, pravo imate što se bojite, jer oni Jenkiji zasigurno vam nisu prijatelji! ‘’primijeti missis Murray.

‘’Ali ne brini ,’’umirivao ju je massa ,’’neće biti nikakvih poteškoća. ‘’

Čak se i Tom morao nasmijati kada je Matilda opisivala taj prizor. A ponovo se nasmije s cijelom obitelji kad im ispriča kako je navodno mladi konjušar u Melville Townshipu sredio to škakljivo pitanje. Na massino pitanje na čiju će stranu stati ako izbije rat, mladi konjušar je odgovorio: ‘’Jeste vidili dva psa kako se biju oko ista kost, massa? Daklem, ta kost mi nigeri.’’

Dođe Božić i prođe,a onda i Nova godina, a nitko u kotaru Alamance ni da pomisli na kakvo


svetkovanje. Svakih nekoliko dana Tomu su pristizale mušterije s vijestima o secesiji drugih južnjačkih država, najprije Mississippi, pa Florida, Alabama, Georgia i Louisiana, sve tokom mjeseca siječnja godine 1861, a prvog dana veljače i Texas. A sve one pristupile su »Konfederaciji« južnih drţava na čelu s vlastitim predsjednikom, čovjekom po imenu Jefferson Davis.

‘’Oni massa Davis i cijela arpa južnjački senatora, članova kongresa i visoki ličnosti u vojski’’ izvještavao je Tom svoju obitelj ,’’ dajedu ostavku i vraćaju se doma.’’

‘’Tom, nama to sve više blizu .’’uzvikne Matilda.

‘’Danas došo čovjek i reko massi da stari sudac Ruffin sutra odlazi iz Haw Rivera na velku mirovnu koferenciju u onome Washingtonu, D.C.! ‘’

Ali nekoliko dana kasnije Tom od svojih mušterija u kovačnici začu da se sudac Ruffin vratio,i s tugom rekao da je mirovna konferencija završila neuspjehom i žučljivim razmiricama između mladih delegata Sjevera i Juga. A onda crni vozač taljiga ispriča Tomu da je doznao iz prve ruke, od sudskoga podvornika za kotar Alamance, da je održan masovni sastanak gotovo tisuću i četiri stotine bijelih ljudi iz tog kraja, Tom je znao da je među njima bio i massa Murray,te da su massa Holt, bivši Irenin gospodar, i drugi, isto toliko značajni, vikali da se rat mora izbjeći i udarali šakom o stol, nazivajući »izdajicom« svakoga tko se priključi Konfederaciji. Podvornik mu je također rekao da je massa Giles Mebane izabran da na konvenciju u povodu secesije država odnese glasove kotara Alamance, četiri naprama jedan da ostaju u krilu Unije.

Obitelji postade teško da ide ukorak sa svim o čemu su svake noći izvještavali Tom ili Matilda. Jednoga jedinoga dana u mjesecu ožujku stiže im vijest da je predsjednik Lincoln položio zakletvu, da je na velikoj ceremoniji u Montgomeryju, država Alabama, razvijena zastava Konfederacije i da je predsjednik Konfederacije Jeff Davis proglasio ukinuće trgovine afričkim robovima, budući da je cijela obitelj znala kakvo je njegovo mišljenje o roptvu nije mogla shvatiti razlog. Samo nekoliko dana kasnije napetost je dosegla vrhunac kada je zakonodavstvo Sjeverne Caroline objavilo da smjesta traži dvadeset tisuća dobrovoljaca za vojsku.

U petak, 12. travnja godine 1861. massa Murray se u rano jutro odvezao na sastanak u gradu Mebane, a Lewis, James, Ashford, Mala Kizzy i Mary marljivo su u polju presađivali mladice duhana kadli zapaze neuobičajeno velik broj bijelih konjanika koji su punim galopom jurili glavnom cestom.

Kada je jedan jahač na trenutak usporio i bijesno zamahnuo pesnicom prema njima, doviknuvši im nešto što nisu mogli razumjeti, Virgil pošalje Malu Kizzy neka potrči iz polja pa da javi Tomu, Matildi i Ireni kako se zacijelo dogodilo nešto ozbiljno.

Vječito mirni Tom se uzrujao kada mu Kizzy nije mogla ništa pobliže reći.

‘’Što vam on dovikivo? ‘’ zapita on.

Ali ona mu je mogla samo ponoviti da je konjanik bio predaleko pa da ga nisu mogli jasno čuti.

‘’Uzet ću mazgu pa pođem da doznam! ‘’ izjavi Tom.

‘’ Ali nemaš putnicu! ‘’vikne Virgil. Ali Tom već odjaha niz prilazni odvojak.

‘’ Moram ja riskirat! ‘’ odvrati mu Tom.

Kada dođe na glavnu cestu, ona je već bila nalik na trkalište. Znao je da jahači jamačno idu prema kompanijskim radionicama, jer je njihov telegrafski ured primao važne vijesti preko žica napetih visoko na vrhu stupova.Dok su jurili, neki konjanici uzajamno su izmjenjivali povike, ali činilo se da ne znaju mnogo više od njega. Kad je prolazio pokraj siromašnih bijelaca i crnaca koji su trčali, Tom je znao da

se dogodilo ono najgore, ali srce mu se svejedno stisne kada je stigao do prostora za željezničke popravke i ugledao golemu masu ljudi naguranih oko telegrafskoga ureda.

Skoči na zemlju i zaveže mazgu, optrči širok krug oko gomile bijelih ljudi, koji su bijesno mahali rukama i uporno buljili uvis u telegrafske žice, kao da očekuju da će nešto pasti iz žica. Došavši na drugu stranu, dođe do grupice crnaca i začu njihovo ćeretanje: ‘’Massa Linkum sigurno se sadak poradi nas borit . ‘’

‘’Reklo bi se da Gospod ipak mari i za nigere!’’

‘’Jednostavno ne možem povjerovati .’’

‘’Slobodni, gospode, slobodni! ‘’

Tom povuče u stranu jednoga starca pa dozna što se dogodilo. Trupe Južne Caroline pucale su na federalni Fort Sumter u luci Charlestona, a po naredbi predsjednika Davisa bijaše zaposjednuto dvadeset i devet drugih federalnih baza na Jugu. Rat je zaista počeo.Čak i kad se Tom s vijestima vratio kući, stigavši iz opreza prije masse, crnački tajni razgovori bijahu tjednima gotovo zakrčeni novostima.

Doznali su da se Fort Sumter predao poslije dva dana opsade, s petnaestoricom mrtvih na obje strane, a da je više od tisuću robova vrećama pijeska zatvaralo prilaze u luku Charleston. Obavijestivši predsjednika Lincolna da od Sjeverne Caroline neće dobiti vojsku, guverner Sjeverne Caroline John Ellis obeća vojsci Konfederacije tisuće vojnika s mušketama.Predsjednik Davis zatražio je od svih bijelaca na Jugu u dobi između osamnaest i trideset i pet godina da se dobrovoljno jave u vojsku na tri godine i naredio da se od svakih deset robova na plantaži jedan mora besplatno staviti na raspolaganje vojsci. General Robert E. Lee dao je ostavku u vojsci Sjedinjenih Država i postao zapovjednikom virdžinijske armije. A govorkalo se da je svaka vladina zgrada u Washingtonu, D.C. puna naoružanih vojnika i željeznih i betonskih barikada, sve od straha pred južnjačkim zavojevačkim snagama.

U međuvremenu su čitave gomile bijelaca širom kotara Alamance u redovima čekale da stupe u vojsku i da se bore. Tomu je crni taljigaš rekao da je njegov massa pozvao svoga najpovjerljivijega slugu u velikoj kući i da mu je kazao: ‘’A sada, momče, očekujem da ćeš paziti na missis i na djecu dok se ne vratim, čuješ li?’’

A mnoštvo bijelaca iz susjedstva došlo je da im potkuje konje prije nego što se s ostatkom nedavno obrazovane »Čete Hawfields« iz kotara Alamance okupe u Mebane Townshipu i ukrcaju u vlak koji je čekao da ih odveze u logor za obuku u Charlotteu.

Crni taljigaš koji je tamo odvezao svoga massu i missis da isprate najstarijeg sina ovako je Tomu opisao taj prizor,žene su gorko plakale, njihovi sinovi naginjali su se kroz prozore na vlaku, zrakom su se razlijegali povici oduševljenja, mnogi su uzvikivali: ‘’Sredit ćemo one jenkijevske kujine sinove i vratiti se prije doručka!’’

‘’Mladi massa,’’pričao je vozač taljiga,’’imo na sebe nova siva uniforma i plako isto nako gorko ko staro massa i missis, i počejo se ljubit i grlit. Ondak su se na kraju jednostavno odvojli i tako stajali na cesti, nakašljavali se i šmrcali. Nema potrebe da ja lažem, i ja zaplako! ‘’

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39216
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:30 am


[You must be registered and logged in to see this link.]



111. POGLAVLJE



Kasno te noći u svjetlu svijeća Tom je u kolibi već po drugi put sjedio pokraj kreveta uz Irene koja ga je grčevito stiskala za ruku, a kada su njezini uzdasi od porođajnih bolova odjednom prerasli u prodoran vrisak, izjuri napolje po svoju majku. Ali bez obzira na doba, Matilda nagonski nije zaspala, te je i ona čula vrisak. Sreo ju je kad je već istrčala iz kolibe i kad je preko ramena doviknula pospanima Maloj Kizzy i Mary: ‘’Skuhajte nekolko kabla vode i brzo doneste!’’

Tokom slijedećih nekoliko trenutaka iz koliba se pomole i ostali odrasli članovi obitelji, a Tomovo petoro braće stade isto onako uzrujano koračati i trzati se kao on, dok je Irene i dalje bolno stenjala. U cik zore, kada se začu prodoran plač djeteta, braća se okupe oko Toma, tapšući ga po ramenima, stišćući mu ruke,čak i Ashford ,a onda za kratko vrijeme kroz vrata kolibe izađe nasmiješena Matilda i poviče: ‘’Tome, dobijo si drugu ćerkicu!’’

Malo kasnije, dok je svitalo jutro, najprije Tom,a zatim i ostala porodica u povorci su ulazili unutra da vide iscrpljenu ali nasmiješenu Irenu i njezino tamnoputo dijete smežurana lica. Matilda je odnijela vijest u veliku kuću, u kojoj je na brzinu skuhala doručak, a čim su doručkovali, i massa i missis Murray dođu u robovski sokak i sa zadovoljstvom pogledaju drugo novorođenče koje se rodilo u njihovu vlasništvu. Tom spremno pristane na Ireninu želju da svojoj drugoj kćerki dade ime »Ellen«, po Ireninoj majci. Toliko se veselio što je ponovo postao otac da se tek kasnije prisjetio koliko je silno priželjkivao sina.

Matilda je sačekala slijedeće popodne da navrati u kovačnicu.

‘’Znaš ti, Tom, na što mislim? ‘’zapita ona.

‘’Zakasnila si, majko,’’reče Tom sa smiješkom.’’Već sam reko svima, i mislijo sam tebi. Navečer u ovu subotu stisnemo se mi u kolibu pa ću ovom djetetu ispričat obiteljsku povijest ko i Mariji kada se rodila. ‘’

Obitelj se po planu sakupi i Tom nastavi tradiciju koja se prenosila od pokojne bake Kizzy preko Georgea Kokotića, a poslije toga su se mnogo šalili, ako ikada itko od njih propusti da kojemu novorođenčetu ispriča porodičnu kroniku, onda svakako može očekivati da mu očita bukvicu duh bake Kizzy.

Ali čak i uzbuđenje prilikom rođenja drugog djeteta Toma i Irene ubrzo je splasnulo kako su se sve većom brzinom ređali ratni događaji. Dok je marno potkivao konje i mazge te izrađivao i popravljao alat, Tom bi naćulio uši da čuje i što više odlomaka razgovora bijelih mušterija okupljenih pred kovačnicom, i razočarano bi protrnuo kad su oni uzastopce podnosili radosne izvještaje o pobjedama Konfederacije. Bijele mušterije osobito su klicale poslije bitke koju su nazvali »Buli Run«, udarali jedan drugoga po leđima i bacali šešire u zrak uzvikujući:

‘’Oni Jenkiji koji nisu poginuli ili ostali ranjeni na bojištu, pobjegoše glavom bez obzira!’’ Ili: ‘’Čim Jenkiji čuju da dolaze naši momci, okrenu svoje guzice! ‘’

Likovanje se ponovi u povodu velikog gubitka Jenkija kod »Wilson's Creeka« u Missouriju, a onda uskoro zatim prigodom »Ball's Bluffa« u Virginiji, kad je na bojištu ostalo na stotine mrtvih Jenkija,

uključujući i mecima prorešetanog generala, koji je bio prisan osobni prijatelj predsjednika Lincolna.

‘’Oni bijeli ljudi svi skaču gori doli i smiju se jerbo presnik Lincoln, kada to čujo, zaplako ko dijete

.’’ reče Tom svojoj snuždenoj porodici.

Krajem godine 1861,kada je kotar Alamance odaslao na razna bojišta dvanaest četa ponavljao bi im samo nešto od onoga što je i dalje slušao, jer to je samo pojačavalo njegovu tugu, a i tugu cijele porodice.

‘’Gospode, ne bi rekla da ćemo bit slobodni ako vako nastavi! ‘’reče Matilda jedne nedjelje kasno poslije podne kada se osvrnula na polukrug obješenih lica.

Neko vrijeme nitko ništa nije govorio, a onda se javi Lilly Sue, koja je mazila svoga bolešljivoga sina Uriaha: ‘’Svi govoru o slobodi! Ja izgubla svaku nadu!

A onda jednoga proljetnog poslijepodneva godine 1862, kada je konjanik u laganom kasu dojahao prilaznim odvojkom na posjed Murray, u sivoj uniformi oficira Konfederacije, Tomu se čak i s povećeg razmaka učinio nekako poznat. Kada se jahač primakao, Tom se zgrane ustanovivši da je to bivši kotarski šerif Cates, vlasnik sjemenarnice, na čiji je savjet massa Murray ponukao i prisilio Georgea Kokotića da napusti državu. Sa sve većom zebnjom Tom gledaše kako Cates silazi s konja i iščezava u velikoj kući, a onda uskoro Matilda dobrza do kovačnice, zabrinuto nabravši obrve:

‘’Massa te traži, Tom. Razgovara s onaj gad, trgovac sjemenja, massa Cates. Što misliš, što oni oće?

‘’

Tomovom su glavom vrvjele razne mogućnosti, jer je od mušterija slušao da su mnogi plantažeri sa sobom u bitke vodili robove, s drugi su vojsci nudili usluge svojih robova vičnih zanatima, osobito tesarskom, kožoprerađivačkom i kovačkom. Ipak je rekao što je mogao mirnije: ‘’Ne znam, majko. Mislim, najbolje da pođim pa vidim.’’

Tom se sabere pa teškim koracima krene prema velikoj kući.

‘’Tome, poznaješ majora Catesa ,’’reče massa Murray.

‘’Da, gospodne. ,’’Tom nije pogledao Catesa, ali je na sebi osjećao njegov pogled.

‘’Major Cates mi veli da je zapovjednik nove konjičke jedinice koja ima obuku kod kompanijskih radionica, a ti si im potreban da im konje potkuješ.’’

Tom proguta knedlu. Osjeti kako mu iz grla muklo izlaze riječi: ‘’Massa, to znači da ja pođim u rat? ‘’ ‘’Nikakvi nigeri neće poći tamo gdje se ja borim.’’podrugljivo odgovori Cates.

‘’Pobjegli bi čim bi čuli kako zviţdi metak! Samo si nam potreban da potkivaš konje tamo gdje je obuka.’’

‘’Svaćam, gospodne ,’’uzdahne Tom s olakšanjem.

‘’Major i ja smo se već dogovorili.’’reče massa Murray. ‘’Radit ćeš jedan tjedan za njegovu konjicu, a onda jedan tjedan ovdje kod mene sve dok bude trajao rat, ali čini se da neće dugo. ‘’ Massa Murray pogleda majora Catesa:'

‘’Kada želite da on započne? ‘’

‘’Sutra ujutro, ako vam je pravo, gospodine Murray. ‘’

‘’Zašto ne? Naravno, pa to je naša dužnost prema Jugu!’’žustro će massa Murrav, očito razveseljen što ima prilike da pomogne ratnom cilju.


‘’Nadam se da će niger razumjeti koje je njegovo mjesto.’’ubaci Cates. ‘’U vojsci nije lako kao na plantaži. ‘’

‘’Siguran sam da Tom znade kako da se ponaša.’’ Massa Murray s pouzdanjem pogleda Toma. ‘’Večeras ću napisati putnicu, dat ću Tomu jednu svoju mazgu, pa će vam se sutra ujutro javiti. ‘’ ‘’U redu! ‘’odvrati Cates, a onda zirne na Toma.

‘’Imamo potkovice, ali ti donesi alat, a sada ću ti reći da tražimo dobar i brz rad. Nemamo vremena da ga gubimo! ‘’

‘’Da, gospodne. ‘’

Tom uprti na mazgu nosivu opremu za potkivanje, koju je na brzu ruku skupio, a kada se približio željezničkoj radionici, vidje da su okolna rijetko pošumljena jutra sada posuta dugim urednim nizovima malih šatora. Prišavši još bliže, začu svirku trube i potmulo puškaranje ispaljenih mušketa. Onda se ukruti kad vidje da prema njemu galopira stražar na konju.

‘’Zar ne vidiš da je ovo vojska, niger?’’ zapita vojnik.’’Kamo ti to krećeš? ‘’

‘’Major Cates mi reko neka ovdi dođem potkivat konji .’’uzrujano će Tom.

‘’Daklem, konjica je tamo prijeko ... ‘’pokaže mu stražar.‘’Tornjaj se! Prije nego zapucam u tebe!’’

Tom podbode mazgu i uskoro dođe na malu uzvisinu te ugleda četiri reda konjanika koji su vježbali i skupljali se u formacije, a iza oficira što su izvikivali naredbe razabere majora Catesa, koji je kružio i šepirio se na konju. Znao je da je major spazio njega i mazgu, jer je dao znak jednom vojniku na konju, koji na to galopom jurne prema njemu. Tom zaustavi mazgu i sačeka.

‘’Ti si onaj crni kovač? ‘’

‘’Da, gospodne. ‘’ Stražar pokaţe prema maloj skupini šatora.

‘’Ostat ćeš i raditi dolje,kraj onih šatora za smeće.Čim se spremiš, počet ćemo ti slati konje.’’

Tokom prvog Tomova tjedna u službi konfederativne konjice dolazaše beskrajna povorka konja, kojima su očajnički bile potrebne nove potkovice. Potkivao ih je od rane zore pa do mraka sve dotle dok kao u nekoj omaglici ne bi vidio donju stranu kopita. Sve što bi načuo od mladih konjanika još ga više uvjeri u to da su Jenkiji u svakoj bitki bili potučeni do nogu, pa se Tom iscrpljen i neutješan vrati kući da slijedeći tjedan uslužuje redovite mušterije za massu Murraya. Žene iz robovskog sokaka zatekao je u silnom nemiru. Cijelu prethodnu noć i jutro smatrale su da se izgubio Uriah, bolešljivi sin Lilly Sue. Tek kratko vrijeme prije Tomova povratka Matilda je, dok je mela verandu, začula neobične glasove pa se dala u potragu i našla uplakanog i gladnog dječaka koji se sakrivao ispod velike kuće.

‘’Samo sam ćeo čut što govoru massa i missis o oslobođenje nas nigera, ali tamok doli opće ništa nisam čujo.’’rekao je Uriah, a sada su se i Matilda i Irene trudile da utješe smetenu i izbezumljenu Lilly Sue, čiji je uvijek čudni sin izazvao toliku strku. Tom im pomogne da je smire, a onda opiše porodici svoja iskustva proteklog tjedna.

‘’Sve što sam vidijo i čujo ne govori ništa dobro,’’ zaključi on.

Irene se uzalud trudila da ih barem malčice oraspoloži.

‘’Nikada nisam bila slobodna, pa mi to neće falit ,’’izjavi ona, ali Matilda reče: ‘’Pravo vam kažem, grozno se bojim da nama ne budne jošte gore nego prija.’’

Ista mračna slutnja obuzimala je Toma kad je započeo svoj drugi tjedan rada kao potkivač konja

konfederativne vojske.Treće noći, dok je budan ležao i razmišljao, začu neke šumove koji kao da su dopirali iz jednog od susjednih šatora za smeće. Tom je uzrujano tapkao u mraku i zgrabio svoj kovački čekić. Išulja se na slabu mjesečinu da vidi što je. Baš htjede zaključiti da je to čuo neku životinju koja je čeprkala po hrani kad spazi kako se iz šatora za smeće povlači nejasni ljudski lik i grize nešto što je držao u rukama. Tom se prikrade bliže i posve iznenadi mršavog bijelog mladića blijeda lica. Trenutak su na mjesečini buljili jedan u drugoga, a tada bijeli mladić dade petama vjetra. Ali ni deset metara dalje bjegunac posrne o nešto i diže veliku buku,a onda se prene i nestane u noći.Tada naoružani stražari, koji su dojurili s mušketama i svjetiljkama, spaze Toma kako tamo stoji i drži u ruci čekić.

‘’Što to kradeš, niger?’’

Tom odmah shvati u kakvoj je nevolji. Da izravno porekne optužbu, značilo bi bijelca nazvati lažljivcem, što bijaše još opasnije nego krađa. Tom je zamucketao u svome žaru da mu povjeruju: ‘’Čujo sam nešto i došo pogledat i vidijo bijelca u smeće, massa, a on pobjego.’’

Dva stražara izmijene poglede pune nevjerice, a onda prasnu u podrugljiv smijeh.

‘’Zar ti izgledamo tako glupi, niger? ‘’zapita jedan. ‘’Major Cates je rekao da te osobito držimo na oku! Poći ćeš k njemu čim se on ujutro probudi, momče! ‘’

Netremice motreći Toma, stražari su se šapatom savjetovali.

‘’Momče, baci taj čekić!’’reče drugi stražar. Tomova pesnica nagonski stegne ručicu čekića. Stražar istupi korak i uperi mušketu u Tomov trbuh.

‘’Baci ga! ‘’

Tom olabavi stisak i začu kako čekić potmulo udara o zemlju. Stražari ga gurnu ispred sebe i potjeraju. Tako su prešli poveliku udaljenost prije nego što mu narede da stane na maloj čistini pred velikim šatorom, gdje je stajao naoružani straţar.

‘’Mi smo na straži, a ovoga smo nigera uhvatili u krađi.’’reče jedan od prve dvojice straţara i pokaže prema velikome šatoru.

‘’Već bismo ga mi sredili, ali major nam je rekao da motrimo na njega i da ga o svemu izvještavamo. Vratit ćemo se kad major ustane.’’ Dva stražara ostave Toma kod novog stražara koji ga mrko pogleda i zareža: ‘’Lezi na leđa, niger. Ako se makneš, mrtav si. ‘’Tom leže kao što mu bijaše naređeno. Zemlja je bila hladna. Razmišljao je što bi se moglo dogoditi, razmatrao svoje prilike za bijeg i posljedice ako pobjegne. Gledao je kako puca zora, onda se vrate ona prva dva stražara, a po buci u šatorima shvati da je major Cates ustao.

‘’Dopuštate li da vam se obratim, majore? ‘’glasno vikne jedan od stražara.

‘’O čemu se radi? ‘’začu Tom kako iznutra reži glas.

‘’Noćas smo uhvatili onoga crnog kovača kako krade, gospodine! ‘’ Nastupi tajac.

‘’Gdje je on sada? ‘’

‘’Zatvorenik je ovdje pred šatorom, gospodine!’’

‘’Odmah ću izaći! ‘’

Prođe još trenutak, a onda se šator rastvori te major Cates istupi i zagleda se u Toma kao mačak u pticu.

‘’Dakle, ti uobražena nigerčino, čujem da kradeš! Znaš li kako na to gledamo mi u vojsci?’’


‘’Massa ...’’Tom mu vatreno reče istinu o onomu što se dogodilo i zaključi: ‘’Bijo on mnogo gladan, massa, kad kopo po smeću.’’

‘’Sad kažeš da bijeli čovjek jede smeće! Zaboravljaš da smo se mi već sreli i da ja poznajem tvoju bagru, niger! Sredio sam onog tvog taticu, onog gada, oslobođenog nigera, ali ti si mi izmigoljio. Dakle, ovaj put ću te naučiti ratnim propisima.’’

Tom je s nevjericom gledao kako Cates krupnim koracima ide po konjski bič što je visio s jabuke balčaka njegova sedla, odloženog na obližnjem stupicu.Tomove oči su letjele, odmjeravao je mogućnost bijega, ali sva tri stražara upere muškete u njega, a Cates se primicao, izobličena lica podigne bič pletenac pa ga spusti preko Tomovih leđa, ošinuvši kao vatra, pa još jednom, pa još jednom . . .

Kada je Tom, ponižen i bijesan, doteturao natrag do mjesta gdje je potkivao konje, ne brinući se što će se dogoditi ako ga izazovu, zgrabi torbu s alatom, skoči na mazgu i nije zastajao sve dok nije došao do velike kuće. Massa Murray posluša što se dogodilo, bio je sav crven od bijesa kada je Tom završio: ‘’Ništa me nije briga, massa, ali ja se ne vraćam. ‘’

‘’Je li ti sad dobro, Tome? ‘’

‘’Mene ne boli ništa, samo duša, ako to mislite, gospodne.’’

‘’Daklem, dat ću ti svoju riječ. Ako se major pojavi i bude tražio nevolju, spreman sam poći njegovom pretpostavljenome generalu ako bude potrebno. Uistinu mi je žao što se ovo dogodilo. Samo ti pođi u kovačnicu i radi svoj posao.’’

Massa Murray je oklijevao.

‘’Tome, znam da ti nisi najstariji, ali missis Murray i ja u tebi gledamo glavu porodice. I želimo da im kažeš da se veselimo što ćemo svi do kraja života skladno provesti skupa čim potučemo one Jenkije. Oni su vragovi u ljudskoj spodobi! ‘’

‘’Da, gospodne ,’’reče Tom.Pomisli kako massa ne može shvatiti da nikada nikome ne može biti ugodno kad netko njime gospodari.

Kako su tjedni napredovali, u proljeće godine 1862, Irene ponovo zatrudni, a vijesti što ih je Tom svakodnevno slušao od mjesnih bijelaca, svojih mušterija, dovedu ga do zaključka da je kotar Alamance nešto poput mirnog središta u orkanu rata koji se vojevao na drugim mjestima.

Čuo je za bitku kod Shiloha, gdje su Jenkiji i konfederativci pobili ili ranili blizu četrdeset tisuća na svakoj strani,dok naposljetku preživjeli nisu morali krčiti sebi put među mrtvacima, a tolikim je ranjenicima trebalo izvršiti amputaciju da je u dvorištu najbliže bolnice u Mississippiju narasla velika gomila odrezanih ljudskih udova. Ta bitka ispala je neodlučna, ali bijaše neprijeporno da Jenkiji gube većinu važnih bitaka. Negdje krajem mjeseca kolovoza Tom je slušao radosne opise kako su se u drugoj bitki kod Buli Runa Jenkiji povukli, izgubili dva generala, a tisuće njihovih jedinica u neredu u se povlačile prema Washingtonu,D.C.,odakle su navodno građani panično bježali,a činovnici barikadirali federalne zgrade, novac iz državne blagajne i banaka odvezli su u New York City, a kotlovi topovnjače u rijeci Potomac bijahu upaljeni kako bi u svakom trenutku mogli evakuirati predsjednika Lincolna i njegov kabinet.

A onda, ni dva tjedna poslije u Harpers Ferrvju, snage Konfederacije pod generalom Stonewallom Jacksonom zarobe jedanaest tisuća Jenkija.

‘’Tome, jednostavno neću više da čujem za taj strašno rat. ‘’reče mu Irene jedne rujanske noći dok su sjedili i gledali u ognjište, nakon što joj je on ispričao kako su se dva niza vojnika, Konfederacije i

Jenkija, duga do tri milje, suočila i poubijala kod mjesta zvanog Antietam.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39216
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:31 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


‘’Sjedim ja ovdi, u trbuhu naše treće dijete. Znaš, nije pravo da svi mi stalno govorimo samo o borbama i ubijanje …’’

Tada njih dvoje istodobno pogledaju iza sebe prema vratima kolibe, jer su čuli nekakav zvuk, ali bijaše tako slabašan da ni on ni ona više na nj nisu obraćali paţnju. Ali kad se zvuk ponovi, sada kao tiho kucanje, ustade Irene, koja je sjedila bliže pa otvori vrata, a Tom nabere obrve začuvši molećiv glas bijela čovjeka: ‘’Oprostite. Imate li išta što bih mogao pojesti? Gladan sam.’’

Tom se okrene i samo što ne padne sa stolice prepoznavši onog bijelog mladića kojega je iznenadio među kantama za smeće u konjičkom taboru. Tom se brzo sabere, posumnjavši da se radi o kakvoj zamci pa ukočeno sjedne. Ali začuje svoju ženu, koja ni u što nije posumnjala, kako kaže: ‘’Daklem, nemamo ništa, samo hladnog kukuružnjaka, osto nam od večere. ‘’

‘’Za to bih vam bio zahvalan, već dva dana ništa nisam jeo.’’

Zaključivši da je to samo neobična podudarnost, Tom ustade sa stolice i krene prema vratima.

‘’Radiš ti i drugi stvari osim što prosiš, je l' da? Jedan tren mladić je ispitljivo buljio u Toma, a onda mu se oči razrogače, nestao je tako brzo da se Irene zaprepasti, a još se više zapanji kad joj Tom reče koga se spremala nahraniti.

Cijeli robovski sokak doznade za taj nevjerojatan događaj slijedeće noći kada Matilda, pred Tomom i Irenom koji su došli na porodični skup,spomene kako se malo poslije doručka »nekakvi mršavi jadni bijeli dječak« odjednom pojavio na mrežastim vratima kuhinje i ponizno prosio hranu, dala mu je u zdjeli ostatke hladnog gulaša, a on joj na tome toplo zahvalio prije nego što se izgubio,a kasnije je čistu zdjelu našla na kuhinjskim stepenicama. Tom objasni tko je taj mladić i reče: ‘’Kad ti njega raniš, mislim da on još ovdi. On sigurno spava negdi u šumi. Nikako mu ne vjerujem, neko bi mogo doć u nepriliku. ‘’

‘’Živa istina! ‘’uzvikne Matilda. ‘’Daklem, ja ti kažem jedno stvar.Ako jopet pokaže svoje lice, reći ću mu ja počekaj, pa ću se pravit ko da nešto spremam, a otiđem massi i rečem mu.

Klopka je savršeno upalila slijedećeg jutra kada se mladić ponovo pojavio. Na Matildino upozorenje massa Murray pohrli kroz prednja vrata pa zaobiđe kuću, dok je Matilda požurila natrag u kuhinju i stigla upravo na vrijeme da čuje kako je massa potpuno iznenadio momka što je čekao.

‘’Zbog čega ti ovdje čekaš ? ‘’zapita massa Murray. Ali mladića nije uhvatila panika niti je izgledao imalo zbunjen.

‘’Gospodine, umoran sam od putovanja i gladovanja. To nikome ne možete zamjeriti, a vaši nigeri bili su toliko dobri da su mi dali nešto hrane.’’

Massa Murray je oklijevao, a onda kazao: ‘’Dakle, mogu shvatiti tvoj položaj, ali morao bi znati koliko su sada teška vremena pa stoga ne možemo hraniti suvišna usta. Moraš otići dalje.’’

Onda Matilda začuje kako mladić kukavno moljaka: ‘’Gospodine, molim vas, dopustite mi da ostanem. Ne bojim se nikakvoga posla. Samo ne želim umrijeti od gladi. Radit ću bilo kakav posao koji imate.’’

‘’Nema ovdje nikakvoga posla za tebe.’’reče massa Murray. ‘’Moji nigeri obrađuju polja.

‘’Rodio sam se i rastao u poljima.Radit ću više nego vaši nigeri, gospodine, samo da redovito jedem ,’’usrdno će mladić.

‘’Kako se zoveš i odakle dolaziš, sinko? ‘’

‘’George Johnson. Iz Južne Caroline, gospodine.’’

Rat je sve opustošio u mjestu gdje sam živio. Pokušao sam stupiti u vojsku, ali mi rekoše da sam premlad. Tek mi je šesnaest godina. Rat je strašno uništio naše usjeve i sve ostalo, da su i zečevi pobjegli. I ja sam otišao, jer sam mislio da je negdje drugdje,bilo gdje drugdje sigurno bolje. Ali ispalo je da sam jedino od vaših nigera čuo lijepu riječ. ‘’

Matilda osjeti da je mladićeva priča ganula massu Murraya. A onda nije vjerovala svojim ušima kada je začula: ‘’Imaš li ikakva pojma o poslu nadzornika? ‘’

‘’To nikada nisam probao.’’Mladi George Johnson djelovao je zapanjen, a zatim doda krzmajući:

‘’Ali rekao sam vam, nema toga što ne bih okušao. ‘’

Matilda se još više priljubi rubu mrežastih vrata da bolje čuje. Bila je užasnuta.

‘’Uvijek sam želio imati nadzornika, iako moji nigeri vrlo dobro obraduju moje usjeve. Voljan sam te iskušati, u početku ćeš dobivati samo konak i hranu, pa ćemo vidjeti kako će ispasti.’’

‘’Gospodine…gospodine, kako vam je ime? ‘’

‘’Murray.’’ reče massa.

‘’Pa, dobili ste nadzornika, gospodine Murray. ‘’ Matilda začu kako se massa smijucka. Rekao je:

‘’Tamo iza konjušnice nalazi se prazni štagalj u koji možeš useliti. Gdje su ti stvari? ‘’

‘’Gospodine, sve što imam, nosim na sebi .’’reče George Johnson.

Zapanjujuća vijest širila se porodicom djelovanjem udarca groma.

‘’Jednostavno nisam mogla povjerovat što sam čula!’’poviče Matilda završavajući svoj nevjerojatni izvještaj, a članovi porodice dignu dreku: ‘’Massa sigurno poludijo! ‘’

‘’Ko da mi sami ne vodimo dobro svi poslovi? ‘’

‘’Samo zbog radi toga što taj mali bijelac, eto, tolko! ‘’

‘’Mislim, on će drukčije gledat na tu bijednu fukaru kad se mi pobrinemo da stvari krenu po zlu! ‘’

No, ma kako bili srditi, već od prvog izravnog susreta s varalicom sutradan ujutro u polju on je smjesta onemogućio njihov gnjev da ostane na užarenoj točki. Mršavi bljedunjavi George Johnson već je bio u polju kad oni stigoše na čelu s Virgilom, pa im pođe u susret. Njegovo tanko lice je pocrvenjelo, a Adamova jabučica poskakivala mu je kada je rekao: ‘’Nikome od vas ne mogu zamjeriti što me mrzite, ali mogu vas sve zamoliti da malo pričekate pa ćete vidjeti jesam li tako loš kao što mislite. Vi ste prvi crnci s kojima sam ikada imao posla, ali ja kažem, vi ste se rodili crni kao što sam se ja rodio bijel, a ja ljude sudim po tome kako se ponašaju. Znam jedno,vi ste me nahranili kada sam bio gladan, a bilo je mnogo bijelaca koji to nisu učinili. Sad bih rekao da je gospodin Murray čvrsto odlučio da ima nadzornika, i ja znadem da mu vi možete pomoći da me se otarasi, ali ako to učinite, mnogo ćete riskirati, jer slijedeći nadzornik kojega on nađe može biti mnogo gori od mene. ‘’

Nitko iz porodice nije znao što bi mu odgovorio. Činilo se da se tu nema što uraditi, osim krenuti i prihvatiti se posla. Svi su kriomice promatrali kako se George Johnson laća posla isto onako marno kao oni, ako ne i marljivije,zapravo, djelovao je opsjednut željom da dokaže svoju iskrenost.

Treća kćerka Toma i Irene, Viney, rodila se krajem došljakova prvoga tjedna. Sada je George Johnson već smjelo sjedao u polju s ostalim članovima porodice kad bi bio ručak, i pravio se kao da ne primjećuje kad bi Ashford upadljivo ustao, mrštio se i odmicao.

‘’Vidite da nemam pojam o poslu nadzornika, pa mi morate vi pomoći,’’otvoreno im je rekao George Johnson. ‘’Ne bi imalo smisla da gospodin Murray dođe u polje i pomisli da ne obavljam posao onako kako on želi.’’

Kada su navečer o tomu razgovarali u robovskome sokaku, pomisao da će izučiti svoga nadzornika zabavi čak i vječno dostojanstvenoga Toma, i svi se slože da će ta dužnost pasti na Virgila, jer je on uvijek vodio težačke poslove.

‘’Kao prvo,’’reče on Georgeu Johnsonu,’’ ti moraš mnogo promijenit ponašanje. Naime, mi ćemo cijelo vrijeme gledati okolo, massa se ne može primaknut a da ti ne damo znak. Onda moraš požurit i udaljit se da nam ne budeš previše blizu. Mislim, znadeš da bijeli ljudi ne smiju izgledat previše blisko s nigerima, a pogotovo ne nazorniki.

‘’Pa, u Južnoj Carolini, odakle potječem, činilo mi se da se crnci nikada ne približavaju previše bijelim ljudima .’’reče George Johnson.

‘’Daklem, ti nigeri su podmukli! ‘’izjavi Virgil.

‘’Drugo, massa voli vidit njegov nazornik da tjera nigeri radit više nego su radli prija nego došo nazornik. Ti mora nauči vikat: »Na poso, vi nigeri!« i tomu slično. I svaki put kad blizu massa ili kaki drugi bijeli ljudi, ne zovi nas nikad po imenu ko inače. Ti mora naučit režat i sovat i izgledat zbiljam zločest, tako da massa osjeti da nisi premekan prema nama i nas goniš na rad.’’

Kada je slijedeći put massa Murray razgledavao polja,George Johnson silno se trudio, derao se, psovao, šta više, prijetio svima u polju, od Virgila pa redom.

‘’Dakle, kako rade? ‘’zapita massa Murray.

‘’Dosta dobro s obzirom na to da su ovi nigeri prije bili sami,’’otegnuto će George Johnson ‘’ali mislim da ću ih za jedno tjedan,dva lijepo srediti.

Te večeri porodica se gušila od smijeha, oponašajući Georgea Johnsona i očito zadovoljstvo masse Murraya. Kada je veselje minulo, George Johnson im mirno ispriča kako je cijeli svoj dosadašnji život bio šušti siromah, i prije nego što je njegova porodica posve propala, jer im je rat uništio polja, sve dok nije potražio neki nov i bolji ţivot.

‘’Mislim, jedini bijeli čovjek koji pošten kad o sebi govori.’’izrazi Virgil njihovo zajedničko mišljenje.

‘’Pravo da kažem,drago mi ga slušat kako govori.’’ reče Lilly Sue.

A Mali George se podrugivao: ‘’On priča ko sva bijedna fukara. Drukčiji po tomu što je prvi kojega sam vidijo koji se ne pravi ko nešto što nije. Većina se tolko srame ono što jesu. ‘’ Mary se nasmije.

‘’Daklem, ovi se ne srami, barem ne dotle dok bude jest vako ko što jede. ‘’ ‘’Ja bi rekla svi vi zbiljam zavolili »staro« George .’’reče Matilda.

Nasta nov smijeh zbog novoga nadimka njihovoga nadzornika kojega su sami školovali, »stari« George jer on bijaše tako smiješno mlad. A Matilda je imala pravo, ma koliko zvučalo nevjerojatno, svi su ga iskreno zavoljeli.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39216
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:32 am


[You must be registered and logged in to see this link.]




112. POGLAVLJE



Sjever i Jug kao da su se dohvatili u koštac poput pijetlova u ubilačkoj borbi. Činilo se da ni jedan ni drugi ne može izvojevati odlučnu pobjedu kojom bi drugoga uklonio.

Tom u razgovoru svojih mušterija počne zapažati nekakvu obeshrabrenost. Bijaše to pojas za spašavanje slobodarske nade koja je u njemu još bila snažna.

Porodica se udubila u napregnuto nagađanje kada »stari« George Johnson tajanstveno izjavi:

‘’Gospodin Murray mi je reko da mogu poć obaviti nekakav posao! Vratit ću se što prije budem mogao. ‘’

A slijedećeg jutra je otišao.

‘’Što misliš da je to? ‘’

‘’Po onome što je uvijek govorijo, tamok odaklem došo nema što sređivat, jer ništa nije ostalo. ‘’

‘’Moţdak to ima kake veze s njegovom rodbinom …’’

‘’Ali, on ne spominje nikakvu rodbinu, barem nikoga osobito. ‘’

‘’Sigurno negdi ima nekoga.’’

‘’Moždak odlučijo poć u vojsku. ‘’

‘’Daklem, ne možem zamislit da »stari« George ćeo ikoga ubit.’’

‘’Mislim on sad konačno napunijo trbuh. Mi ga više ne vidimo!’’

‘’O, umukni, Ashford! Nikada nemaš reć dobro o njemu i o nikome drugome!’’

Prođe gotovo mjesec dana kada se jedne nedjelje otegnu povici i urlici, naime, »stari« George se vratio posramljeno se osmjehujući, a s njim je bilo bijedno plašljivo djevojče, isto onako mršavo i blijedo kao što je on bio, a uslijed osmomjesečne trudnoće izgledala je kao da je progutala tikvu.

‘’Ovo moja supruga Martha .’’reče im »stari« George Johnson. ‘’Vjenčali smo se baš uoči mog odlaska i rekao sam joj da ću se vratit kad negdje nađem posao i krov. A nisam ništa govorio o ženi zato što mi je dosta teško bilo naći nekoga tko bi i sama mene primio.’’

Nasmiješi se svojoj Marthi.

‘’Zašto ne kažeš ljudima, zdravo? ‘’

Martha svima njima poslušno reče zdravo i nadoveže po svome shvaćanju dug govor: ‘’George mi je mnogo o vama pričao. ‘’

‘’Daklem, nadam se da je reko dobro! ‘’vedro će Matilda, a »stari« George vidje kako ona već drugi put zirka na Marthu, ispupčena trbuha, u visokom stupnju trudnoće.

‘’Kad sam otišao,nisam znao da nam je dijete na putu. Samo sam cijelo vrijeme imao osjećaj da bi se morao vratiti. A ona me čekala noseća. ‘’

Krhka Marta izgledala je tako savršena žena za »starog« Georgea Johnsona da porodica osjeti kako taj par osvaja njihova srca.

‘’Misliš da nisi reko ni massi Murray? ‘’ zapita Irene.

‘’Ne, nisam. Samo sam rekao da imam neki posao, isto kao i vama. Ako nas on želi otjerati, morat ćemo poći, i gotovo.’’

‘’Daklem, massa to neće učinit .’’reče Irene.

‘’Naravski da neće .’’javi se i Matilda. ‘’Massa nije taki čovjek.’’

‘’Daklem,recite mu da moram odmah s njim govoriti.’’reče »stari« George Johnson Matildi.

A ona,po svome,ne prepuštajući ništa slučaju, najprije obavijesti missis Murray,pomalo dramatizirajući situaciju: ‘’Missis, znam ja, on nazornik i sve to, al on i ona njegova jadna ženca smrtno se boju da ih massa ne oćera, jerbo on prija ne spomenujo ništa o ženi, a vremena su teška, i tako. A ona, osim toga, brzo rodit…’’

‘’Dakle, ne mogu stvarati odluke umjesto muža, ali sam sigurna da ih on neće otpustiti …’’

‘’Da, missis, znala sam da nećete, pogotovu zato jerbo kako mi se čini, njoj trinajs,četrnajs godna, missis, a izgleda sad će rodit, a taman došla amok i ne poznaji nikog osim mi ... i vi.’’

‘’Dakle, kao što sam rekla,’’kazala je missis Murray,’’to nije moj posao, odlučit će gospodin Murray. Ali sam sigurna da će oni moći ostati.’’

Vrativši se u robovski sokak, Matilda reče zahvalnom »starom« Georgeu Johnsonu neka ne brine, jer je missis Murray izrazila sigurnost da neće biti poteškoća. Onda pohrli u Ireninu kolibu, tu su se kratko savjetovale, a onda lagano odšetaju u pregrađenu malu šupu iza staje. Tu su se smjestili »stari« George Johnson i njegova supruga. Irena pokuca, a kada na vrata izađe »stari« George Johnson, ona reče: ‘’Zabrinute mi za tvoja žena. Rec joj da ćemo mi kuhat i perat jerbo ona mora sačuvat to snaga što ima da rodi vaše dijete. ‘’

‘’Ona sad spava.’’reče on. ‘’Naravno, hvala vam. Naime, mnogo povraća otkako smo došli ovamo. ‘’

‘’Nije ni čudo ,’’reče Irene. ‘’Ona nema snage ni ko tičica. ‘’

‘’Svejedno, nis je smijo ćerat na tako dug put u ovo vrijeme .’’strogo nadoda Matilda.

‘’Trudio sam se da joj to rečem kad sam se vratio. Ali ona je htjela samo to.’’

‘’Zamisli da se nešto dogodi! Nemaš ti pojma kako djeca rađaju! ‘’poviče Matilda.

‘’Ionako jedva mogu vjerovati da ću postati otac .’’reče on.

‘’Daklem, naravski da oćeš!’’ Irene se gotovo nasmijala videći zabrinuto lice »starog« Georgea, a onda se ona i Matilda okrenu i vrate u svoje kolibe.

Ona i Matilda su se potajno zabrinjavale.

‘’Jadno žemska nikako mi ne izgleda dobro.’’ povjerljivo joj prišapne Matilda.’’Gotovo joj možeš vidit kosti. A mislim, ionako prekasno da mi nju dobro uhranimo.’’

‘’Mislim da će joj bit mnogo teško ,’’prorekla je Irene.’’Gospode, nikada nisam mislila da ću zavolit siromašni bijeli ljudi! ‘’

Nisu prošla ni dva tjedna kada jednog popodneva počnu Marthi trudovi. Cijela porodica iz robovskog sokaka čula je njezine jauke iz šupe, a Matilda i Irene mučile su se s njom cijelu tu noć, gotovo sve do podneva slijedećeg dana. Kada je naposljetku Irene izašla, njezino lice sve reče izmoždenom »starom« Georgeu Johnsonu još prije nego što su njezina usta stigla izgovoriti riječi: ‘’Sigurno će se gospa Martha

izvuć. Dobijo ti ćerkica, ali mrtvo.’’

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39216
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:33 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


113. POGLAVLJE



U kasno poslijepodne na Novu godinu 1863. Matilda je gotovo doletjela u robovski sokak.

‘’Jeste vi vidilo ono bijelo čovjek koji dojaho amok? Nećete vjerovat! On tamok nutra viče na massu da preko željeznička telegrafska žica upravo stigla vijes da presnik Lincoln potpiso »Proklamacja o mancipacji« koja nas oslobađa! ‘’

Ta uzbudljiva novost bacila je crne Murrayeve među milijune ljudi koji su se poput njih pomamno veselili u zaklonu svojih koliba ... ali sa svakim tjednom, što je dolazio, jenjavalo je radosno iščekivanje slobode, smanjivalo se i naposljetku ustupalo mjesta novom očaju, jer je sve to jasnije postajalo da je naredba predsjednika Lincolna izazvala samo još ljući prezir prema njemu u krilu Konfederacije, koja je neprestano trpjela poraze i lila krv.

U Murrayevu robovskom sokaku,zavlada silan očaj da,usprkos Tomovim povremenim izvještajima o velikim pobjedama Jenkija, uključujući i zauzeće Atlante, nisu htjeli više davati maha svojim slobodarskim nadama sve do kraja godine 1864, kada ugledaše Toma toliko uzbuđena kao što nije bio već gotovo dvije godine.

Reče kako mu njegove bijele mušterije opisuju da bezbrojne tisuće ubilačkih jenkijevskih pljačkaša stupaju na fronti širokoj pet milja pod nekim ludim generalom Shermanom i pustoše državom Georgijom. Ma kako su često prije toga porodične nade bile satrvene, jedva su mogli suzbiti svoju obnovljenu nadu u slobodu dok im je Tom uzastopce podnosio noćne izvještaje.

‘’Reklo bi se da Jenkiji ne ostavljaju ništa iza sebe! Oni bijeli ljudi kunu se da oni polja palu, i velke kuće, i štagljevi! Mazge ubijadu, a kuhaju krave i sve drugo što možedu pojes! A što ne možedu zapalit i pojes, jednostavno razoru, a kradu sve što možedu preves! A govoru da po šumama i cestama vrve ko mravi robovi koji napustili svoje masse i plantaže da slijedu Jenkiji, sve dok ih general Sherman osobno ne zamolijo nek se vratu odaklem su došli! ‘’

A onda, ne mnogo nakon što je pobjedonosno napredovanje Jenkija došlo sve do mora, Tom ih sav zasoptao izvijesti: ‘’Pao Charleston! ...’’A onda: ‘’Dženeral Grant zauzejo Richmond! ...’’ A, na kraju, u travnju godine 1865: ‘’Dženeral Lee predajo cijelu vojsku Kofederacje! Jug kapitulira! ‘’

Sad je veselje u robovskom sokaku prešlo svaku mjeru, raštrkali su se po dvorištu ispred velike kuće, preletjeli prilazni odvojak, izašli na glavnu cestu i pridružili se stotinama koje su već tamo vrvjele,poskakivale,skakutale gore dolje, urlale, klicale, pjevale, propovijedale, molile.

‘’Slobodni, Gospode, slobodni! ... ‘’

‘’Fala, Bože svemogući, najzad slobodni! ‘’

Ali za nekoliko dana duh slavlja pretvori se u duboku tugu i žalost kad odjekne porazna novost o atentatu na predsjednika Lincolna.

‘’Uuuuuuužas! ‘’vrisne Matilda, dok je cijela porodica oko nje plakala, kao i milijuni njima sličnih, koji su poginulog predsjednika štovali kao svoga Mojsija.

A zatim, u mjesecu svibnju, kao što se događalo širom poraženog Juga, massa Murray sazove sve

svoje robove u dvorište ispred velike kuće. Kada se svi okupe i u red, bilo im je teško ravno gledati iscrpljeno i zgranuto massino lice, uplakanu missis Murray te »starog« Georgea Johnsona i njegovu ženu, koji su također bili bijelci. Tada im tjeskobnim glasom massa Murray polako pročita iz lista papira što ga je držao u ruci da je Jug izgubio rat. Tek što se nije zagrcnuo pred crnom porodicom koja je stajala pred njim.

‘’Mislim da to znači da ste vi isto slobodni kao mi,’’reče on.‘’Možete otići ako hoćete, možete ostati ako želite, a onima koji ostanu,nastojat ćemo platiti.’’

Crni Murrayevi ponovo su počeli skakati, pjevati, moliti i vrištati: ‘’Slobodni smo!Konačno slobodni!’’

‘’Fala ti, Isukrste!’’

Halabuka pomamne svečanosti prodirala je kroz otvorena vrata male kolibe u kojoj je sin Lilly Sue, Uriah, kojemu je sad bilo osam godina, već tjednima ležao u groznici i buncao.

‘’Sloboda! Sloboda!’’

Začuvši to, Uriah sav užaren skoči sa svog leţaja, njegova noćna košulja je lepršala, najprije odjuri do svinjca i uzvikne: ‘’Vi stari svinje, prestante roktat, slobodni ste! ‘’ Zaleti se u staju: ‘’A vi, krave, ne dajte više mlijeko, slobodni ste! ‘’ Zatim dječak otrči u kokošinjac: ‘’Kokce, prestante sjedit na jaja, slobodni ste! ... A i ja! ‘’

Ali te noći, kada je slavlje završilo u posvemašnjoj iscrpljenosti, Tom Murray okupi u staji svoju veliku porodicu da se dogovore što da se radi sada kada je došla ta dugo očekivana »sloboda«.

‘’Sloboda nas neće ranit,’’ reče Tom ,’’samo prepušta da mi odlučimo što oćemo radit da jedemo.Mi nemamo mnogo novci,a osim mene, kovača, i mame kuharce, jedino poznajemo težački poso .’’ izrazi Tom njihovu dvojbu.

Matilda ih izvijesti da ju je massa Murray zamolio neka ih sve nagovori da razmisle o njegovoj ponudi da usitne plantažu na čestice koje bi im on dao u zakup napola. Nastane vruća rasprava. Neki odrasli članovi porodice htjedoše što prije otići. Matilda je prosvjedovala: ‘’Oću da ova porodica ostane zajedno. A to što vi govorite odemo, zamislite mi odimo, a vaš otac George Kokotić se vrati. Niko mu neće moć reć ni kojim putom mi pošli! ‘’

Zavlada tišina kad im Tom stavi na znanje da želi govoriti: ‘’Reći ću svima zašto jošte ne možemo otić, zato jerbo mi ne spremni. Čim se spremimo, ja ću bit prvi koji će ćet otić.’’

Većina na kraju bijaše uvjerena da Tom govori »razumno« i porodični skup se raziđe.

Uhvativši Irene za ruku, Tom s njom pođe na šetnju po mjesečini prema poljima. Lagano preskoči ogradu i krene krupnim koračajima, zaokrene pod pravim kutom,pa koračaše dalje sve dok nije opisao četvorokut, a onda se žurno vrati do ograde pa reče: ‘’Irene, ovo će bit naše! ‘’

‘’Naše .’’nježno je ponovila za njim.

Za sedmicu dana pojedini ogranci porodice obrađivahu svaki svoje polje. Jednoga jutra kada je Tom otišao iz kovačnice da pomogne svojoj braći, u usamljenom jahaču koji je nadolazio cestom prepoznao je bivšeg konjičkoga majora Catesa, u odrpanoj uniformi i na šepavom konju. I Cates prepozna Toma pa stane kad je došao kraj ograde.

‘’Čuj, niger, donesi mi zaimaču te vode! ‘’vikne on.

Tom pogleda kabao s vodom koji je stajao u blizini,onda dugo proučavaše Catesovo lice prije nego


što je pošao do kabla. Napuni zaimaču pa dođe do Catesa i pruži mu je.

‘’Sadak se stvari promjenle, gospodne Cates,’’mirno će Tom. ‘’Donijo sam vam ovu vodu samo zato što bi svakom žednom čovjeku donijo piti, a ne zato što se vi izderali na mene. Oću da to znate. ‘’ Cates mu vrati zaimaču.

‘’Donesi mi još jednu, niger. ‘’

Tom uze zaimaču i baci je natrag u kabao pa se udalji. Nijedanput se nije obazreo.

Ali kada je drugi konjanik dojurio cestom, galopirajući i kličući, a otrcani crni polucilindar lijepo mu se vidio iznad izblijedjela zelena šala, svi koji su bili u polju kao jedan otrče natrag u robovski sokak.

‘’Majko, vratijo se! Vratijo se! ‘’

Kada je konj stigao u dvorište, sinovi podignu Georgea Kokotića na ramena i s njim odjure zaplakanoj Matildi.

‘’Što tu cmizdri, žemsko glavo? ‘’zapita on hineći ogorčenje i zagrli je kao da je nikada neće pustiti, ali naposljetku je ipak pusti, doviknuvši porodici neka se okupi i umukne.

‘’Kasnije ću vam pričat o svim mjestima u kojima sam bijo i o stvarima koje sam radijo otkako smo se posljednji put vidili.’’uzvikne George Kokotić. ‘’Ali sadak vas moram upoznat s mjestom u koje ćemo svi zajedno poći! ‘’

U muku u kojem se moglo čuti zujanje muhe, George Kokotić im svojim urođenim smislom za dramatičnost ispriča da je za sve njih našao naselje na zapadu u Tennesseeju, gdje bijeli ljudi željno iščekuju njihov dolazak da im pomognu podići grad.

‘’Nešto ću vam reć! Zemlja tamok gdi idemo tolko je crna i bogata da zasadiš svinjeći rep a izraste krmak …A noću se ne može ni spavati jerbo lubenice rastu tako brzo da pucaju i pršte ko praskalice! Kažem ja vama,pod stablima persimone leže oposumi koji su predebeli da se miču, a persimonin šećer kapi na njih gust ko melasa! ...’’

Ludo oduševljena porodica nikako ga nije puštala da dovrši. Dok su neki odjurili da se hvale znancima na susjednim plantažama, Tom tog poslijepodneva počne razmišljati kako da kola na farmi pretvori u natkriveni »rockaway«. Desetak takvih kola moglo bi prebaciti sve ogranke porodice do novog naselja.

A do zalaska sunca dođe tuce glavara novooslobođenih obitelji, nisu molili nego zahtijevali da pođu i njihove obitelji. Bijahu to crni Holtovi, Fitzpatrickovi, Permovi, Taylorovi, Wrightovi, Lakeovi, MacGregorovi i ostali s plantaža u kotaru Alamance.

U slijedeća dva mjeseca grozničavog rada muškarci su gradili »rockawaye«. Žene su klale blago, kuhale, ukuhavale i dimile namirnice za put i birale ostale,za život neophodne stvari koje će ponijeti. A »stari« George Kokotić koračao je unaokolo i nadzirao sve poslove, uživajući u svojoj ulozi junaka. Toma Murraay zaspe dobrovoljna pomoć još nekoliko novooslobođenih obitelji koje su bile čvrsto uvjerene da će uskoro i one dobiti svoja kola, koja će postati »rockaway« njihove porodice. Naposljetku objavi da može poći svatko tko želi, ali da na svaku obitelj može doći samo jedan »rockaway«. Kad je naposljetku dvadeset i osam kola bilo spakovano i spremno da krenu sutradan kad sunce izađe, oslobođeni ljudi u neobičnom, spokojnom osjećaju tuge išli su uokolo i nježno dodirivali poznate predmete, praonike i stupove na ogradama, znajući da im je to posljednji put.

Danima su crni Murrayevi samo letimično viđali bijele Murrayeve. Matilda je plakala: ‘’Gospode, teško mi mislit što oni proživljavaju, kunem se, teško mi je! ‘’

Tom Murray navečer se povukao u svoja kola kad na stražnjoj ogradi za spuštanje začu lagano kucanje. Na neki način je znao tko je tamo i prije nego što je otvorio stražnje krilo. Pred njim je stajao »stari« George Johnson, lice mu se trzalo od uzrujanosti, a rukama je grčio šešir.

‘’Tome, želim razgovarati s tobom, ako imaš vremena …’’

Tom Murray siđe iz kola pa prijeđe pod mjesečinom poveći komad puta sa »starim« Georgeom Johnsonom.Kad se naposljetku »stari« George zaustavio,zbunjenost i uzbuđenje toliko su ga gušili da je jedva govorio.

‘’Ja i Martha smo razgovarali ... Vi ste naša jedina porodica. Tome, pitamo se hoćete li nam dopustit da pođemo s vama tamo kamo vi idete? ‘’

Prođe neko vrijeme prije nego što Tom izusti: ‘’Da je samo moja porodica, mogo bi ja odma reć, ali njih ima mnogo više. Morat ću se o tomu sa svima njima dogovorit. Javit ću ja tebe…’’

Tom je išao od kola do kola, lagano kucao i pozivao muškarce da izađu. Okupivši ih, reče što se dogodilo. Nastupi trenutak mučne tišine. Tom Murray je objašnjavao: ‘’On nam najbolji nazornik za kojeg sam čujo, jerbo opće nije bijo nazornik. On radi s nama rame uz rame.’’

Kod nekih naiđe na oštro protivljenje, neki bijahu općenito protiv bijelaca, ali nakon kratkog vremena netko mirno reče: ‘’Nije on kriv što on bijelac ... ‘’

Naposljetku su glasali, a većina odluči da Johnsonovi mogu poći.

Morali su put odgoditi za jedan dan da sagrade »rockaway« »starome« Georgeu i Marthi. A sutradan, karavana od dvadeset i devet pokrivenih »rockawaya« kola za kolima uz škripu i viku krene s imanja Murray u susret zori.

Ispred kola jahao je šezdeset sedmogodišnji George Kokotić, sa svojim polu cilindrom i šalom, noseći na konju, »starome Bobu«, starog jednookog borbenog pijevca. Iza njega je Tom Murray upravljao prvim kolima, kraj njega je sjedila Irene, a otraga bijahu njihova djeca, razrogačivši oči od uzbuđenja, a najmlađa među njima bila je dvogodišnja Cynthia. A poslije dvadeset i sedam drugih kola, u kojima su na kočijaškoj klupi sjedili crnci ili mulati sa svojim ženama, naposljetku su se na sjedalu zadnjega »rockawaya« nalazili »stari« George i Martha Johnson, koji uskoro počeše istezati vrat da kroz maglicu prašine koju su digla sva ona pusta kopita i kotači pred njima nazru put prema onome što će, kako im se kleo George Kokotić, biti zemlja obećana.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39216
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:33 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


114. POGLAVLJE



‘’Je li to ono? ‘’zapita Tom.

‘’Zemlja obećana? ‘’upita Matilda.

‘’Gdi svinje i lubenice skoču iz zemlje?’’priupita jedno dijete kada George Kokotić zaustavi svog konja.

Pred njima bijaše šumska čistina s nekoliko drvenih trgovina, na križanju utrtoga puta, na kojemu su oni bili, s cestom što ga je presijecala pod pravim kutom. Tri bijelca, jedan je sjedio na bačvici s čavlićima, drugi u ljuljački, a treći se podupirao na stražnje noge stolca, naslonivši leđa na oplatu drvene kuće od letava na preklop s drugim daskama, a noge na stup za vezivanje konja,lagano gurnu jedan drugoga laktom i pokažu povorku zaprašenih kola i putnika.

Dva bijela dječaka koja su gurala obruč zastanu i zabulje se u njih, a obruč se otkotrlja daleko, sve do sredine ceste, tamo se nekoliko puta okrene i padne. Postariji crnac koji je meo trijem dugo ih je bezizražajno motrio, a onda mu se na usnama pokaže slab, polagan osmijeh. Veliki pas koji se češao pokraj bačve s kišnicom zastane sa šapom u zraku, nagne glavu prema njima, a onda se opet prihvati češanja.

‘’Reko sam vam da je to novo naselje,’’kazao je žurno George Kokotić.

‘’Ovdi sadak živi samo sto ili otprilke tolko bijelaca, pa ćemo mi, i s ovih petnajs kola koja imamo jerbo su ostali otpali i naselili se usput, udvostručit stanovništvo. Baš smo stigli u prizemlje grada u razvoju. ‘’

‘’Daklem, vidi se da je u razvoju.’’reče Mali George bez smiješka.

‘’Samo pričekaj da vidiš kaka je divna zemlja,’’vedro će njegov otac i pun iščekivanja trljaše ruke.

‘’Vjerojatno močvara.’’progunđa Ashford, ali iz opreza tako tiho da ga George Kokotić nije čuo.

Ali, bijaše to uistinu prvorazredna zemlja, bogata i ilovasta, svaka je obitelj dobila trideset jutara, raštrkanih u četvrtastim česticama od predgrađa pa sve do farmi bijelih ljudi, koji su već zauzeli najbolju zemlju u kotaru Lauderdale, na obalama rijeke Hatchie, šest milja prema sjeveru. Mnoge farme bijelih ljudi bijahu velike kao sva njihova imanja zajedno, ali trideset jutara bijaše trideset puta više nego što je itko od njih ikada prije posjedovao, pa im je i od toga bila puna šaka brade.

Obitelji su još živjele u stiješnjenim kolima, ali su započele slijedećeg jutra krčiti i čistiti džbunove. Uskoro uzoraše brazde i zasade prve usjeve, uglavnom pamuk, nešto kukuruza, napraviše gredice za povrće i lijehu sa cvijećem. Dok su se oni latili slijedećeg posla, piljenja stabala i cijepanja trupaca za građu koliba, George Kokotić je na konju obilazio od imanja do imanja, nudio svoj savjet za izgradnju i na sva usta trubio kako je on promijenio njihov život. Čak se i medu bijelim doseljenicima u Henningu hvastao kako će ljudi koje je sa sobom doveo pomoći da se grad razvije i napreduje, a nije propustio spomenuti da će njegov srednji sin teškim,napraviti prvu kovačnicu u tom kraju.

Jednoga dana malo poslije toga tri bijelca ujašu na Tomovu česticu zemlje, dok je on sa djecom miješao svinjske čekinje blatom čime će krpiti rupe u svojoj dopola sagrađenoj kolibi.

‘’Koji je od vas kovač? ‘’vikne jedan s konja!

Uvjeren da su mu stigle prve mušterije još prije nego što je uspio započeti s poslom, Tom ponosno istupi.

‘’Čujemo da namjeravaš otvoriti kovačnicu ovdje u gradu .’’reče jedan.

‘’Da, gospodne. Tražim najbolje mjesto da ju sagradim. Mislijo sam, možda bi bila za to prazna parcela kraj pilane, ako ne padne u oči drugome. ‘’

Sva trojica se zgledaše.

‘’Dakle, momče,’’nastavi drugi došljak ,’’nema smisla da gubimo vrijeme, pa ćemo odmah prijeći na stvar. Možeš raditi kao kovač, to je u redu. Ali, ako želiš to raditi u ovom gradu, morat ćeš raditi za bijelca koji će biti vlasnik kovačnice. Jesi li o tome razmišljao? ‘’

Toma obuze toliki bijes da je gotovo prošla cijela minuta prije nego što se obuzdao i prozborio: ‘’Ne, gospodne, nisam .’’polako je rekao.’’Ja i moja porodica sada smo slobodni ljudi i mi nastojimo živiti ko svi ostali, radit marljivo ono što radit znamo. ‘’

Pogledao ih je ravno u oči.

‘’Ako ne možem bit gospodar onom što vlastitim rukama uradim, ondak ovo mjesto nije za nas.’’

‘’Ako ti tako misliš,’’reče treći bijeli čovjek,’’sigurno ćeš dugo putovati po ovoj državi, momče.

‘’Pa, navikli mi na putovanja,’’reče Tom. ‘’Nikako ne bi ćeo izazivat neprilke, ali moram živit ko čovjek. Samo mi žao što nisam znajo kako vi ovdi mislite, jerbo vas moja porodica ne bi mučla i ovdi ostala.’’

‘’Dobro, razmisli o tomu, momče ,’’reče drugi bijelac.’’ Zavisi od tebe.’’

‘’Vi morate naučiti da vam one puste govorancije o slobodi ne smiju udariti u glavu.’’ reče prvi čovjek.

Okrenuše konja bez ijedne riječi više i odjahaše. Kada vijest proleti poljoprivrednim imanjima, glavari svake porodice pohrle da razgovaraju s Tomom.

‘’Sinko ,’’reče George Kokotić,’’cijeli život znadeš kaki su bijeli ljudi. Zar ne moš uradit što oni žele? A ondak, ti si tako dobar kovač, za kratko vrijeme će oni pjevat druga pjesma.’’

‘’Tolko smo putovali, a sad se spakuj i idi jopet! poviče Matilda.

’’Ne radi to svojoj porodici, sinko! ‘’

‘’Molim te, Tome!’’ Irene se pridruži zboru.

‘’Jednostavno sam umorna! Umorna! ‘’ Ali Tomovo lice bijaše mrko.

‘’Stvari se nikad nećedu popravit ako ih čovjek ne popravi! ‘’reče on.

‘’Nigdi ja neću ostat ako ne možem radit što slobodan čovjek ima pravo radit. Ne pitam nikoga drugoga da dođi s nama, ali mi ćemo spakovat svoja kola i sutra otić.’’

‘’Idim i ja! ‘’srdito će Ashford.

Te noći Tom sam izađe u šetnju pa pun grizodušja razmotri novu tegobu što ju je nametao svojoj porodici. Glavom mu je ponovo prolazilo mučenje koje su svi pretrpjeli u kolima, vozili se tjedne i tjedne ... i sjeti se nečega što je Matilda govorila: ‘’Ako ćeš pomno tražit u zlu, sigurno ćeš nać neko

dobro. ‘’

Kad mu ta zamisao pade na pamet, šetao je još jedan sat da mu se taj plan slegne u mozgu. Onda je brzo krenuo natrag u kola u kojima je već pozaspala njegova obitelj. Pođe u krevet.

Ujuro Tom reče Jamesu i Lewisu da sagrade privremene nadstrešnice u kojima će spavati Irene i djeca, jer će kola biti njemu potrebna. Dok je porodica stajala oko njega i zapanjeno ga promatrala ,Ashford sa sve većom nevjericom i gnjevom,uz Virgilovu pomoć iskrca teški nakovanj pa ga postavi na netom ispiljen panj. Do podne je već stvorio kovačnicu za prvu ruku. Dok su svi još uvijek samo buljili, on skine platneni pokrov s kola, a onda i drvenu ogradu, ostavivši samo postolje na kojemu tada počne raditi sa svojim najtežim alatom. Postepeno su nazirali zapanjujuću zamisao koju je Tom pretvarao u stvarnost.

Koncem tog tjedna Tom se u svojoj putujućoj kovačnici vozio gradom, a nije bilo muškarca, žene ni djeteta koji ne bi zastali i zapiljili se u nakovanj,kovačko ognjište i kadu za hlađenje, te police na kojima je on uredno rasporedio kovačko oruđe, a sve to bijaše čvrsto postavljeno na postolju kola i učvršćeno teškim potpornjima.

Tom je uljudno kimao glavom svim ljudima koje je sretao, i bijelim i crnim, i pitao imaju li kovačkoga posla koji će im on obaviti po umjerenoj cijeni. Za nekoliko dana sve više farma oko novoga naselja tražilo je njegove usluge, jer nitko nije mogao smisliti valjan razlog zašto crnac ne bi mogao obavljati poslove u kolima.

Kada su shvatili da on mnogo bolje prolazi sa svojom putujućom kovačnicom nego što bi ikada zaradio u stalnoj radnji, Tom je već postao toliko neophodno potreban u gradu da se nisu usuđivali izreći nikakve zamjerke, čak i da su htjeli. Ali nisu ni htjeli, jer je Tom djelovao kao čovjek koji obavlja svoj zanat i gleda svoja posla,a to su morali poštovati. I zaista, uskoro se cijela porodica potvrdila kao čestit kršćanski svijet koji je pošteno plaćao račune i držao se postrance, i »ostajao na svome mjestu«, kako je, po pričanju »staroga« Georgea Johnsona, kazala skupina bijelih ljudi u razgovoru koji je on načuo u središnjem dućanu.

Ali, i prema »starome Georgeu« postupali su ostali bijelci kao prema jednome od »njih«, društvo ga se klonilo, a u radnjama je morao čekati sve dok ne bi podvorili ostale bijele kupce. Jednom mu je čak neki trgovac rekao da je »kupio« šešir koji je on samo probao i vratio na policu jer mu je bio premalen. Kasnije je to ispričao obitelji, namjerno je namjestio šešir na sam vrh glave, a svi su se smijali slatko kao on.

‘’Iznenadilo me šešir tebe ne pristaje,’’prasne Mali George,’’a ti glupak probo ga u ona trgovina.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39216
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:34 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


Naravno, Ashford se toliko rasrdio da je zaprijetio, ututanj: ‘’Pošo ja tamok doli i tutnijo ga ono siromašno golać u grlo. ‘’

Ma kako malo bijela zajednica imala koristi od njih i obratno ,Tom i ostali su vrlo dobro znali da gradski trgovci jedva mogu suzbiti veselje uslijed naglog porasta prometa koji su im oni donijeli. Iako su sami mahom izrađivali svoju odjeću, uglavnom jeli ono što bi sami proizveli, i većinom sjekli svoje drvo, količina čavala, valovitoga lima i bodljikave žice koje su pokupovali tokom slijedeće dvije godine svjedočila je o brzini razvitka njihove zajednice.

Do godine 1874. sagradili su sve svoje kuće, staje, šupe i ograde, a tada se porodica, na čelu s Matildom, posveti poslu koji nisu smatrali ništa manje važnim za svoje blagostanje, izgradnji crkve što će zamijeniti onu drvenu straćaru koja im je za nuždu sluţila kao hram božji. To im je oduzelo gotovo godinu dana i velik dio ušteđevina, ali kada su Tom, njegova braća i njihovi sinovi dovršili posljednju klupu u

crkvi, a Irenino prekrasno bijelo rukom tkano platno, ukrašeno križem ciklamine boje, resilo propovjedaonicu, sučelice prozoru od obojena stakla, vrijedna dvjesta pedeset dolara, što su ga naručili od »Searsa i Roebucka«, svi su se složili da metodistička episkopalna crkva za obojene »Nova nada« zavređuje vrijeme, napor i trošak koji je stajala.

Te prve nedjelje na službu boţju došlo je toliko ljudi,gotovo svi crnci u opsegu od dvadeset milja, koji su mogli hodati ili su ih mogli nositi ,da se gomila razlila kroz vrata i prozore preko okolne tratine. Ali svi su bez muke čuli svaku riječ zvonke propovijedi velečasnog Sylusa Henninga, nekadašnjega roba doktora D.C.Henninga,upravitelja središnje željeznice Illinois, koji je imao velike zemljoposjede oko grada. U toku njegova svečanoga govora Mali George šapne Virgilu da velečasni, čini se, sebe smatra doktorom Henningom, ali nitko od vjernika ne bi se usudio sumnjati u žar njegove prodike.

Poslije zadnjega srcedrapateljnoga zbornog pjeva »Stari priprosti križ« pjesmu je vodila Matilda i bila veselija nego ikada otkako ju je George Kokotić vidio,vjernici osuše oči i stanu se redati kraj propovjednika, tresući mu ruku i tapšući ga po leđima. U trijemu uzmu košare s hranom za piknik te prostru pokrivače po livadi da uživaju u pečenoj piletini, sendvičima sa svinjskim odrescima, tvrdo kuhanim jajima, salati od krumpira, salati od ribanog kupusa s majonezom, kiselim krastavcima, kukuružnjaku, limunadi i u toliko kolača i slatkiša da je i Mali George hvatao zrak kada je dokrajčio posljednju krišku.

Dok su svi sjedili i čavrljali ili šetali unaokolo,muškarci i mladići u svečanim odijelima s kravatama, starije žene u bijelom, djevojke u haljinama svijetlih boja s vrpcom oko pojasa Matilda je zamagljenih očiju gledala kako njezino potomstvo unučadi neumorno trčkara unaokolo i igra se lovice. Naposljetku se okrene prema mužu i stavi ruku na njegovu, kvrgavu i izbrazdanu od ogrebotina borbenih pijevaca.

‘’Nikad ja neću zaboravit ovi dan, George.’’prošapće ona.

‘’Prešli smo dugi put otkako si ti došo meni udvarat s taj tvoj polucilinder. Naša porodica je odrasla i ima svoju djecu, a Gospodin smatro shodno da nas sve zadrži na okupu. Jedino bi ćela da ovdi tvoja majka Kizzy da ovo gleda s nama. George Kokotić pogleda je suznih očiju: ‘’Ona nas gledi, lutko. Naravski, gledi! ‘’

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39216
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:34 am

[You must be registered and logged in to see this link.]






115. POGLAVLJE



U ponedjeljak u podne, za vrijeme odmora od rada u polju, djeca stadoše upadati u crkvu na prvi dan nastave pod krovom. Protekle dvije godine, sve nikako je došla u grad, nakon što je među prvima diplomirala na »Lane Collegeu« u Jacksonu, država Tennessee, sestra Carrie White držala im je nastavu pod vedrim nebom, pa je ovakvo korištenje crkve bilo velik događaj. Vjernici metodističke episkopalne crkve za obojene »Nova nada« George Kokotić, Tom i njegova braća,namakli su novac za kupnju olovaka, bilježnica i početnica za »čitanje, pisanje i ritmetiku«. Budući da je istodobno držala nastavu svoj školskoj djeci, sestra Carrie je u svojih šest razreda imala učenike od pet do petnaest godina, uključujući i petoro Tomove starije djece, dvanaestogodišnju Mariju Jane, Ellen, Viney, Malu Matildu i šestogodišnju Elizabeth. Mali Tom, slijedeći po dobi, imao je poći u školu dogodine, a onda je dolazila na red najmlađa, Cynthia.

Godine 1883, kada je Cynthia završila osmi razred, Maria Jane je već napustila očinski dom, udala se i rodila svoje prvo dijete, a Elizabeth koja je učila najbolje od svih u obitelji, naučila je njihova oca Toma Murraya da se potpiše, i čak je postala računovođa u njegovoj kovačnici. To mu bijaše potrebno jer je njegova kovačnica na kotačima postigla dotle već toliki uspjeh da je sagradio i pravu radionicu i nitko ništa nije pisnuo, i spadao je među najimućnije ljude u gradu.

Otprilike godinu dana nakon što je Elizabeth počela raditi kod oca, zaljubila se u Johna Tolanda, došljaka u Henning, koji je bio zakupnik napoličar na farmi od šesto jutara blizu rijeke Hatchie, koja bijaše u vlasništvu male bijele obitelji. Srela ga je jednoga dana u velikoj trgovini u gradu i na nju su, rekla je svojoj majci Ireni, ostavili snažan utisak ne samo njegova pristala vanjština i mišićava građa već i dostojanstveno držanje i očigledna inteligencija.Čak je znao nešto i pisati, primijetila je ona kad je potpisivao priznanicu. Tokom slijedećih nekoliko sedmica, jedanput ili dvaput tjedno išla je s njim na šetnje u šumu i otkrila da je on uz to i mladić dobra značaja, vjernik, i da želi štedjeti kako bi osnovao vlastitu farmu, i da je isto onoliko nježan koliko snažan.

Tek kad su se oni već gotovo dva mjeseca redovito viđali i počeli šuškati o vjenčanju, Tom Murray koji je za njih znao od početka zapovjedi joj da se prestane skrivati i da ga slijedeće nedjelje dovede iz crkve kući. Elizabeth ga posluša. John Toland nije mogao biti ljubazniji ni iskazivati više poštovanja kad ga je upoznala s Tomom Murrayom,koji bijaše još šutljiviji nego inače, a udaljio se poslije svega nekoliko minuta mučnih šala. Kada je John Toland otišao, Tom Murray zovne Elizabeth i strogo joj reče: ‘’Po tvome ponašanju prema onomu mladiću jasno se vidi da si u nj zacopana. Imate l' vas dvoje štogod na umu? ‘’

‘’Što to misliš, tatce? ‘’promuca ona i pocrveni kao rak.

‘’Vjenčanje! To vam je na umu, je č' da? ‘’ Ona osta bez riječi.

‘’Tim si mi sve rekla. Daklem, rado bi vam dajo svoj blagoslav, jerbo oću da budeš sretna isto tolko kolko tj to želiš. Izgleda mi ko dobar čovjek, al ne možem ti dopustit da se za nj udaš. ‘’

Elizabeth ga s nerazumijevanjem pogleda.

‘’Previše je svijetao. Gotovo bi mogo proć za bijelca, a jopet nije bijel. Nije ni riba ni meso. Svaćaš li što govorim? Previše je svijetao za crne ljude, previše taman za bijele ljude. Nije on kriv što tako


izgleda, al bez obzira kolko se silno trudijo, nikada neće nigdi pripadat. A ti moraš mislit kako će izgledat tvoja djeca! Ja ne želim taki život za tebe, Lizabeth. ‘’

‘’Ali, tatce, svi volu Johna! Ako se slažemo sa »starim« Georgeom Johnsonom, zašto se ne možemo s njime složit? ‘’

‘’Nije to isto!’’

‘’Ali, tatce! ‘’očajnički će ona. ‘’Govoriš da ga ljudi neće privatit! Ti ga ne privaćaš! ‘’

‘’Dosta! Rekla si sve što o tom želim čut. Nemaš razuma da se kloniš take nesreće pa ja moram mislit za tebe. Neću da ga više viđaš.’’

‘’Ali, tatce ... ‘’zajeca ona.

‘’S ovim smo svršli! I ušuti!’’

‘’Ako se ne možem udat za Johna, nikad se za nikog neću udat!’’ vikala je Elizabeth.

Tom Murray se okrene i krupnim koracima izađe iz sobe zalupivši vratima. Zaustavi se u susjednoj sobi.

‘’Tome, što ti to . . . ? ‘’započne Irene i ukočeno se uspravi u ljuljački.

‘’O tomu ništa više nemam reć! ‘’odsiječe on i izađe kroz glavna vrata.

Kad za to dozna Matilda,toliko se rasrdi da je Irene morade suzdržati da ne napadne Toma.

‘’Otac tvoga oca ima u sebi bijele krvi! ‘’ vrisne ona.

Odjednom se trgne, a onda uhvati za grudi. Matilda se skljoka na stol. Irene je uhvati kad se rušila na pod.

‘’O, moj boţe! ‘’stenjala je ona dok joj se lice krivilo od bola.‘’Mili Isuse! O, Gospode, nemoj!’’ Očni kapci su joj treptali i sklopili se.

‘’Bakce! ‘’vikne Irene i obuhvati je oko ramena. ‘’Bakce! ‘’

Privine joj glavu na grudi i oslušne. Još su se čuli otkucaji srca. Ali dva dana kasnije srce je stalo.

George Kokotić nije plakao, ali bijaše nešto dirljivo u njegovu okamenjenom izrazu, ozračje smrti u njegovim očima. Od toga dana nitko se nije sjećao da se on ikada više nasmiješio ili kome rekao lijepu riječ. On i Matilda nikada nisu izgledali osobito prisni, ali kada je ona umrla, kao da je s njom umrla i njegova vlastita toplina. Počeo se uvlačiti u sebe, sušiti, ostario je gotovo preko noći. Nije postao slabašan i slabouman nego zajedljiv i čangrizav. Nije više htio stanovati u kolibi koju je dijelio s Matildom, počne živjeti redom čas kod jednog sina ili kćerke, čas kod drugog, dok ne bi dosadilo i njemu i njima, pa bi stari sjedokosi George Kokotić pošao dalje. Kad ne bi zanovijetao, obično bi sjedio na trijemu u ljuljački koju je uvijek nosio sa sobom i čitave sate zurio mrzovoljno u polja.

Upravo je navršio osamdeset i treću godinu i zagrižljivo odbio da takne i komadić rođendanske torte koju su mu ispekli,kad je u kasnu zimu godine 1890. sjedio pred ognjištem u kući svoje najstarije unuke Marije Jane. Naredila mu je da mirno sjedi i da odmara bolesnu nogu i pohrlila van da na obližnje polje odnese mužu ručak.Kada se vratila što je prije mogla, nađe ga kako leži na ognjištu, kamo se odvukao pa je pao u vatru. Maria Jane vrisne, na što njezin muž dotrči. Polucilindar, šal i pleteni prsluk su tinjali, a George Kokotić bijaše užasno opečen od glave do pojasa. Kasno noću je izdahnuo.

Gotovo sva crna čeljad iz Henninga došla mu je na sprovod, a deseci njih bijahu njegova djeca, unučad i praunučad. Stojeći pokraj groba dok su ga spuštali u zemlju uz Matildu, njegov sin Mali George

nagne se prema Virgilu pa prošapće: ‘’Otac je bijo taka ljudina da nije ni mogo umrijet prirodnom smrću. ‘’

Virgil se okrene i tužno pogleda brata.

‘’Ja sam ga volijo ,’’tiho će on. ‘’I ti, i svi mi.’’

‘’Naravski da jesmo,’’reče Mali George.’’Niko nije mogo živit sa starom čangrizavom bitangom, a gle sadak, svi šmrču zato jerbo je on umro! ‘’

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39216
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:36 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

116. POGLAVLJE



‘’Majko! ‘’vikne Cynthia Ireni sva zadahtana.’’Will Palmer me zamolijo smije li me slijedeće nedjelje dopratiti kući iz crkve!’’

‘’Ne bi s moglo reć da je baš brz, je l' da? Barem dvije godine vidim kako te on svake nedjelje motri u crkvi ... ‘’reče Irene.

‘’Tko? ‘’zapita Tom.

‘’Will Palmer! Smije li me dopratit kući?’’ Poslije izvjesnog vremena Tom Murray suho odgovori :

‘’Razmislit ću o tomu. ‘’

Cynthia ode kao da ju je netko nožem probo,ostavivši Irene da proučava lice svoga supruga.

‘’Tome, zar niko nije dovoljno dobar za tvoje ćerke? Svi u gradu znadu da mladi Will gotovo upravlja tvrtkom drvne grade umjesto onog starog, vječito pijanog gospodina Jamesa. Ljudi po cijelom Henningu vidili su ga kako sam iskrcaje drvnu građu iz teretnjaka, kako je sam prodaje i dostavlja, kako zatim ispisuje račune, ubire novac i sam ulaže na banku.Čak obavlja razne sitnije stolarske poslove koji su potrebni mušterijama i za to ništa ne traži. I uza sve to malo zaradi, ali nikada ne kaže ni riječi proti gospodina Jamesa.’’

‘’Meni se čini da on samo vrši svoj posao i da gleda svoje poslove.’’ odvrati Tom Murrav. ‘’Vidim ga ja i u crkvi, pola djevojaka tamok trepće očima na nj.’’

‘’Naravski! ‘’reče Irene. ‘’To je najbolja partija u Henningu. Ali još nikada nijednu nije zamolijo smije li je dopratit kući.’’

‘’A ona Lula Carter kojoj je poklonio cvijeće? ‘’Zapanjena što je to Tomu poznato, Irene reče: ‘’Bilo je to prije više od godinu dana, Tome, a kad s već tolko upućen, mislim da znaš i to da se poslije toga ponašala ko glupača, motala se oko njega ko sjena, tako da je na kraju potpuno presto s njom razgovarat!’’

‘’Učinijo je to jemput, može jopet.’’

‘’Ne, Cynthiji to neće učinit, jerbo je ona mnogo razumna, a uz to lijepa i dobro odgojena. Rekla mi je, iako joj se Will mnogo sviđa, nikada mu nije dala znat što za nj osjeća! Kaže mu najviše: »Zdravo!« i nasmješi mu se kad se on njoj smiješi. Bez obzira na to kolko cura oko njega oblijeće, vidiš za kojom on oblijeće! ‘’

‘’Vidim da si ti već sve sredila ,’’primijeti Tom.

‘’Daj, Tome,’’moljakaše ga Irene ,’’dopusti mu da malu doprati kući. Barem im dopusti da se spoje. O njima ovisi oćedu li ostat zajedno. ‘’

‘’I o meni! ‘’ strogo će Tom.

Nije htio da ispadne mekan ni prema jednoj svojoj kćerki, a niti prema supruzi. A nadasve nije htio da Irene dozna da je on već prije vidio tu mogućnost, razmotrio je i potpuno bio za Willa Palmera,ako dođe vrijeme.Promatrao je mladoga Willa otkako je došao u Hanning, i Tom je u sebi često žalio što ni jedan

od njegova dva sina ne pokazuje ni polovicu snalažljivosti mladoga Willa. U biti je silno ozbiljni, ambiciozni i vrlo sposobni Will Palmer podsjećao Toma na njega samoga u mladim danima.

Nitko nije očekivao da će se veza tako brzo razvijati. Deset mjeseci kasnije u »sobi za društvo« u novoj Tomovoj i Ireninoj kući sa četiri prostorije, Will je zaprosio Cynthiju, koja je jedva uspjela suzdržati svoj: »Da!« dok on nije završio rečenicu.

A treće nedjelje vjenčali su se u metodističko-episkopalnoj crkvi za obojene»Nova nada«,a svečanosti je prisustvovalo više od dvjesta ljudi ,otprilike polovica njih došla je onomad karavanom iz Sjeverne Caroline,te njihova djeca. A sada su živjeli na farmama raštrkani po cijelom kotaru Lauderdale.

Will je svojim rukama i oruđem sagradio mali dom, gdje im se godinu dana kasnije, 1894, rodilo prvo dijete, i umrlo poslije nekoliko dana. Sada Will Palmer nikada nije imao ni jedan dan slobodan. Vlasnik tvrtke drvnom gradom, teški pijanac, toliko se odao piću da je Will doslovce vodio sav posao. Jednog olujnog petka u kasno poslijepodne, dok je listao po knjigama tvrtke, Will otkrije da tog dana moraju platiti račun Narodnoj banci. Odjaše na konju osam milja po užasnom pljusku i zakuca na vrata za poslugu predsjednika banke.

‘’Gospodine Vaughan,’’reče on,’’gospodin James zaboravio je na isplatu, a znam da ne bi želio da čekate do ponedjeljka.’’ Kada su ga pozvali unutra da se osuši, on reče: ‘’Ne, hvala, gospodine, Cynthia će se brinuti gdje sam.’’ I zaželjevši bankaru laku noć, odjaše natrag na kišu.

Bankara se to snažno dojmilo pa je pričao o tom događaju po gradu.

Najesen 1893.netko dođe Willu pa mu reče da ga traže u banci. Will bijaše zapanjen nekoliko minuta dok je išao do banke, a unutra nađe deset vodećih bijelih poslovnih ljudi iz Henninga, čekali su ga zajapureni u licu i djelovali zbunjeno. Bankar Vaughan mu žurno objasni da je vlasnik tvrtke za drvnu građu proglasio stečaj i da se sa svojom obitelji namjerava odseliti.

‘’Henningu je potrebna tvrtka za drvnu građu,’’reče bankar.’’I svi mi koje nas ovdje vidite već tjednima o tomu raspravljamo i ne možemo se sjetiti nikoga tko bi je vodio bolje od vas, Wille. Dogovorili smo se da ćemo supotpisati račun i isplatiti dugove tvrtke koju ćete vi preuzeti kao novi vlasnik.’’

Dok su mu suze kapale niz obraze, Will Palmer je bez riječi išao duž reda bijelih ljudi. Kako bi uhvatio i stisnuo komu ruku, taj bi čovjek žurno potpisivao račun i još brže otišao, sa suzama u očima. Kada su svi otišli, Will je dugo stiskao bankarovu ruku.

‘’Gospodine Vaughan, moram vas moliti za još jednu uslugu. Biste li podigli polovicu moje ušteđevine i izdali ček gospodinu Jamesu? Ali neka on nikad ne dozna od koga je to! ‘’

Za godinu dana je Willovo geslo »pružiti najbolju moguću robu i uslugu uz najniže moguće cijene« privlačilo mušterije i iz okolnih gradova, a čitava kola ljudi, mahom crnaca, stizala su čak iz Memphisa ,četrdeset osam milja južnije,da svojim očima vide prvu tvrtku u zapadnom Tennesseeju kojoj je vlasnik bio crnac. Na prozore je Cynthia objesila nabrane, uškrobljene zavjese, a Will na pročelju naslikao natpis: »W.E. PALMER. TVRTKA DRVNOM GRAĐOM«.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39216
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:37 am


[You must be registered and logged in to see this link.]



117. POGLAVLJE



Molitve Cynthije i Willa bijahu uslišane godine 1895.kad im se rodila lijepa zdrava kćerkica, kojoj su dali ime Bertha George »George« po Willovu ocu. Cynthia je uporno zahtijevala da u kući skupe rodbinu i pred njima je gugutavom djetencetu ispričala priču sve do Afrikanca Kunta Kinte, isto kao što ju je Tom Murray pričao na mahove svojoj djeci kad su bila malena.

Will Palmer je poštovao Cynthijinu vjernost uspomeni njezinih predaka, ali njegov silni ponos vrijeđalo je da ljudi smatraju da se on oženio u Cynthijinu porodicu namjesto obrnuto. Vjerojatno je stoga počeo svojatati malu Berthu još prije nego što je prohodala. Svakog jutra bi je nosao prije odlaska na posao. Svake noći bi je strpao u kolijevčicu koju je svojim rukama za nju izradio.

Kada je Berthi bilo pet godina, ostatak porodice i većina crne zajednice u gradu navodila je Cynthijine riječi i ponavljala njezino mišljenje: ‘’Will Palmer strašno će razmazit onu malu!’’

Omogućio joj je kredit u svim prodavaonicama slatkiša u Henningu i svakog mjeseca plaćao je račun, ali je nju tjerao da vodi popis troškova i svečano izjavljivao »da je uči poslu«. Kada joj je kao dar za petnaesti rođendan otvorio na njezino ime, kod firme »Searsa, Roebucka«, račun u svrhu pokrića narudžbi za dostavu putem pošte, ljudi su odmahivali i kimali glavama u mješavini čuđenja, zaprepaštenja i ponosa: ‘’Ta mala samo mora izabrat što joj se svidi iz onog kataloga sa slikama i ispisat narudžbenicu,pa oni bijeli ljudi tamok u Chicagu kod »Searsa, Roebucka« odmah to pošalju,vidijo sam to ovim ovdi očima ... A njezin otac to plaća…Čuješ li me što ti govorim, dijete! Sve što god ta Bertha zaželi!’’

Kasnije te iste godine Will je plaćao učitelja koji je svakog tjedna putovao čak iz Memphisa da daje Berthi poduku na klaviru. Bila je nadarena učenica pa je uskoro svirala zboru u metodističko-episkopalnoj crkvi za obojene»Nova nada« u kojoj je Will bio glavni staratelj, a Cynthia dugogodišnja predsjednica vjerničkog odbora.

Kada je Bertha u lipnju 1909. završila najviši, osmi razred, nije bilo dvojbe da će otputovati iz Henninga i pohađati »Lane Institute«, koji je potpomagala metodističko-episkopalna crkva za obojene, a nalazio se trideset milja istočno, u Jacksonu, Tennessee, i imao razrede od devetoga dalje, čak i dvije godine koledža.

‘’Ćerce, ne znaš ti što to znači ... Ti s prva iz ove porodice koja ide u koledž …’’

‘’Mama, molim te, hoću li ikada tebe i tatu naučiti da više ne govorite riječi kao »ćerce« i »s«! Stalno vam velim da se one pravilno izgovaraju »kćerce« i »sa«!! Uostalom, zato i postoje koledži da ljudi u njima uče!’’

Cynthia zaplače kad ostade sama sa svojim suprugom. ‘’Gospode bože, pomozi nam s njome, Wille, ona ne razumije.’’

‘’Možda je bolje što ne razumije,’’pokuša je on utješiti.’’ Znam samo da bih dao svoj posljednji dah samo da njoj bude bolje nego nama. ‘’

Kao što se od nje i očekivalo,Bertha je neprestano imala izvrsne ocjene,studirala je pedagogiju da postane učiteljica ,a u školskom zboru je svirala klavir i pjevala. Svakoga mjeseca dolazila je kući na


dva vikenda i jednom takvom prilikom nagovorila oca da na oboja vrata svog kamiona za dostavu naslika natpis: »Henning 121, Kad trebaš drvo, zovi mene prvo!« Telefoni su tek nedavno došli u Henning, bijaše to divan primjer Berthine domišljatosti i često se o tome govorilo po gradu.

Za kasnijih posjeta Bertha je počela pričati o mladiću kojega je upoznala u zboru koledža. Zvao se Simon Alexander Haley, a bio je iz grada Savannah u Tennesseeju. Rekla je da je vrlo siromašan pa da radi istodobno i na četiri mjesta samo da može ostati u koledžu gdje je studirao agronomiju. Kad je Bertha i dalje o njemu govorila, Will i Cynthia joj godinu dana kasnije, 1913, predlože da ga pozove u Henning njima u posjetu tako da ga osobno mogu procijeniti.

Metodističko-episkopalna crkva za obojene »Nova nada« bijaše prepuna one nedjelje kad se pročulo da će među prisutnima biti »Berthin mladić iz koledža«. Došao je, praćen ispitivačkim pogledima ne samo Willa i Cynthije Palmer nego i cijele crnačke zajednice. Ali, djelovao je kao vrlo samouvjeren mladić. Nakon što je otpjevao bariton solo »U vrtu«, a Bertha ga pratila na klaviru, neusiljeno je razgovarao sa svima koji su se kasnije natisnuh oko njega u crkvenom dvorištu. Svakom je gledao ravno u oči, snažno stiskao ruke svim muškarcima, a svim ženama skidao šešir.

Bertha i njezin Simon Alexander Haley,punim imenom,vratiše se te večeri autobusom u »Lane College«. Nitko nije imao ni riječi da kaže protiv njega, javno, u raspravama koje su uslijedile. Ali, potajice su izražavali izvjestan stupanj sumnjičavosti u pogledu njegove gotovo žućkaste puti. (On je tamnoputnoj Berthi u povjerenju rekao da su mu oba roditelja, bivši robovi, rekli da su im majke bile ropkinje, a očevi bijelci, Irci, s očeve strane nadzornik po imenu Jim Baugh, o kojemu se malo što znalo, a s majčine sin plantažera iz kotara Marion u Alabami, kasniji pukovnik u građanskom ratu po imenu James Jackson.) Ali svi složno izjave da dobro pjeva, da je, kako se čini, dobro odgojen i da se nipošto ne pokušava praviti važan samo zato što je školovan.

Haley je preko ljeta radio kao podvornik u spavaćim kolima »Pullman« i štedio svaki cent da se može prebaciti na četvorogodišnji»Agricultural and Technical College« u Greensborou, Sjeverna Carolina. Svakog tjedna je izmjenjivao pisma s Berthom. Kada je buknuo prvi svjetski rat,on i svi ostali mladići iz njegove klase masovno su se javili u vojsku Sjedinjenih Država i doskora Bertha počne primati njegova pisma iz Francuske, gdje je 1918. u argonskoj šumi bio otrovan bojnim plinom. Više mjeseci liječio se u bolnici preko oceana, onda ga pošalju kući na oporavak, a godine 1919. je, posve izliječen, ponovo došao u Henning te on i Bertha objave svoje zaruke.

Njihovo vjenčanje u metodističko-episkopalnoj crkvi za obojene »Nova nada« ljeti godine 1920. bijaše glavni društveni događaj u Henningu na koji dođoše i crnci i bijelci, ne samo zato što je Will Palmer sada spadao među najistaknutije gradske ličnosti, nego i stoga što je i sama za sebe neusporediva živahna Bertha bila djevojka kojom su se ponosili svi u Henningu. Prijem je održan na velikoj kosoj tratini ispred nove novcate kuće Palmerovih, sa deset soba, uključujući muzički salon i knjižnicu. Serviran je pravi banket jestvina, bijaše nagomilano više poklona nego što se inače moglo vidjeti na tri prosječna vjenčanja, cjelokupan zbor »Lane Collegea« u čijim su se redovima upoznali zaneseni mladenci , izveo je recital. Svi oni doputovali su autobusom koji je Will Palmer naručio iz Jacksona.

Kasno navečer mala željeznička stanica Henning bijaše prepuna svijeta kad se Simon i Bertha Haley ukrcaše u vlak Illinois Central, koji ih je noću odvezao u Chicago, gdje presjedoše u drugi vlak za mjesto zvano Ithaca u državi New York. Simon je namjeravao diplomirati agronomiju na Sveučilištu Cornell, a Bertha će se upisati na obližnji »Glazbeni konzervatorij«, Ithaca.

Jedno devet mjeseci Bertha je redovito pisala kući, izvještavala ih o svojim dosadašnjim uzbudljivim doživljajima i opisivala kako su sretni. Ali odjednom rano ljeti godine 1921. Berthina pisma se prorijede te se na kraju Cynthia i Will silno zabrinu da su oni u nekoj nevolji o kojoj im Bertha ništa ne javlja. Will

je dao Cynthiji petsto dolara neka ih pošalje Berthi uz napomenu da ih Bertha upotrijebi kako želi i da o tome uopće ne govori Simonu. Ali pisma njihove kćerke stizala su još rjeđe, te koncem kolovoza Cynthija i reče Willu i njihovim najbližim prijateljima da će osobno otputovati u New York da vidi o čemu se radi.

Dva dana prije nego što je Cynthia imala otputovati, probudi ih i prestravi ponoćno kucanje na glavnim vratima. Cvnthija prva izleti iz kreveta, posegnuvši za haljinom, a Will je išao tik iza nje. Sa vrata spavaće sobe je kroz ostakljena velika vrata dnevnoga boravka vidjela mjesečinom obasjane obrise Berthe i Simona na trijemu. Cynthia vrisne, skoči pa širom otvori vrata.

‘’Oprostite što nismo pisali .’’mirno će Bertha.

‘’Željeli smo vam donijeti dar iznenađenja …’’

Pruži Cynthiji smotuljak od pokrivača koji je držala na rukama. Cynthiji zaigra srce, i dok je Will s nevjericom zurio preko njezina ramena, ona digne nabor na pokrivaču i otkrije okruglo smeđe lice …

Taj dječačić, kojemu bijaše šest tjedana, bio sam ja. Kasnije mi je tata običavao govoriti kada se s radošću i smijehom prisjećao one noći velikoga iznenađenja: ‘’Malo kasnije učinilo mi se da sam izgubio sina…Tata je pričao da je djed Will Palmer obišao oko bake i podigao me iz njezina naručja.

‘’I bez ijedne riječi odveo te van u dvorište nekamo iza kuće. Znaš, mislim da je bio vani čak pola sata, a onda se vratio. Cynthia, Bertha i ja nismo mu ni riječi rekli zbog toga, zato što je on bio Will Palmer,a drugo, svi smo znali kako je on godinama silno želio dobiti sina koga bi odgajao. Mislim da si ti, kao Berthin sin, postao i njegov.’’

Poslije jedno sedmicu dana tata se sam vratio u Ithaku,ostavivši mamu i mene u Henningu. Odlučiše da će tako biti bolje dok on ne dobije diplomu. Djed i baka prihvatili su me kao rođena sina, pogotovu djed.

Još prije nego sam progovorio, pričala mi je baka mnogo godina kasnije, na rukama bi me odnio u tvrtku drvne građe, tamo bi me položio u kolijevku koju je sam izradio i onda obavljao poslove. Kada sam prohodao, zajedno bismo išli u grad, ja sam na svaki njegov korak skakutao po tri koraka, a moja mala pesnica čvrsto bi stiskala njegov ispruženi lijevi kažiprst. Uzdižući se iznad mene poput crnog visokog snažnog stabla, djed bi zastajkivao i čavrljao s ljudima koje smo usput sretali. Djed me naučio da svakoga gledam ravno u oči i da sa svima razgovaram jasno i uljudno. Katkada bi ljudi klicali kako sam dobro odgojen i kako se lijepo razvijam.

‘’Daklem, mislim da će bit nešto od njega,’’odgovarao bi im djed.

A dolje, kod »W.E. Palmer, trgovina drvnom građom«, puštao bi me da se igram među velikim gomilama hrasstovine, cedrovine, borovine i hikorovine, usred svih tih dasaka različite dužine i debljine, s ugodnom mješavinom mirisa, i zamišljao sam sebe upletena u sve vrste uzbudljivih pustolovina, gotovo uvijek u dalekim vremenima i mjestima. A ponekad bi mi djed dopuštao da sjednem u kancelariji u njegovu veliku stolicu s visokim naslonom koja se okretala oko osovine, nataknuo bi mi na glavu svoju kapu sa zelenim zaslonom za oči, a ja sam se vrtio i vrtio dok me ne bi uhvatila takva vrtoglavica da mi se i nakon što bih se zaustavio još uvijek činilo da mi se vrti u glavi. Divno sam se zabavljao svugdje kamo god sam išao s djedom.

A kad mi je bilo pet godina, on je umro. Dobio sam takav histeričan napadaj da mi je dr Dillard morao dati čašu neke bjeličaste tekućine da te noći zaspim. Ali prije nego što sam zaspao, sjećam se kako sam u drijemežu nazirao mnogo ljudi, crnih i bijelih, kako se u neravnoj crti skupljaju po prašnjavoj cesti što je vodila uz kuću, svi spuštene glave, žene su na glavu vezale rupce, a muškarci su držali šešire u rukama. Slijedećih nekoliko dana meni se činilo kao da plaču svi na svijetu.

Tata koji je dotad već gotovo završio magistarsku radnju, došao je iz Cornella da preuzme tvrtku drvne građe,a mama je počela predavati u našoj mjesnoj školi. Budući da sam toliko silno volio djeda i budući da sam gledao bakinu užasnu tugu, ona i ja uskoro smo postali silno bliski i ona bi rijetko pošla ,a da me ne bi povela sa sobom.

Mislim da je baka u nastojanju da nekako ispuni prazninu koju je izazvala djedova smrt počela svakog proljeća pozivati raznorazne rođakinje iz porodice Murray da s nama provedu bar dio ljeta, ako ne i cijelo ljeto.Prosječno im se starost kretala između kraja četrdesetih i početka pedesetih godina,a dolazile su iz mjesta koja su mi zvučila vrlo egzotično, poput Dversburga, Tennessee, Inkstera, Michigan, St. Louisa i Kansas Cityja, a zvale su se tetka Plus,tetka Matilda,tetka Liz, tetka Tili, tetka Viney i rođakinja Georgia. Kada bi oprale posuđe nakon ručka, sve bi izašle na trijem i sjele u ljuljačke sa sjedalima od trstike, a ja sam bio među njima i zgurio se iza bijele ljuljačke u koju bi se smjestila baka. Bilo bi to otprilike ono doba kada se suton produbljivao u noć, kada krijesnice trepere i gase se oko vitica kozje krvi, a svake večeri, koliko se sjećam, osim ako nije bilo nekog prečeg gradskog naklapanja, uvijek su razgovarale o istim temama,bijahu to odlomci i ulomci onoga što je, kako sam kasnije naučio, bila duga nagomilana porodična povijest koja se prenosila kroz niz naraštaja.

Znao sam da te priče uvijek izazivaju jedine,koliko se ja sjećam,otvorene trzavice između mame i bake. Baka bi katkada načela taj predmet i onda kad nije bilo,njezinih postarijih ljetnjih gošća, a mama bi doskora uvijek odbrusila nešto poput: ‘’O, majko, daj prestani s tim starim pričama o ropstvu, to je tako neumjesno!’’

A baka bi joj odsjekla kao iz puške:

‘’Ako tebe nije briga od koga i odakle potječeš, daklem, mene je briga! ‘’

Tako bi po cijeli dan znale ići po kući i izbjegavale da jedna s drugom razgovaraju. A katkada i dulje.

Bilo kako bilo, znam da sam stekao dojam da se to o čemu razgovaraju baka i ostale sijede gospođe vrlo davno dogodilo, kad bi se poneka od njih prisjećala nečega iz djetinjstva i rekla, iznenada uperivši prst prema meni: ‘’Nisam bila ništa veća od ovoga ovdi maloga! ‘’

Već i sama pomisao da je netko tako star i naboran kao što su one, nekoć bio malen kao ja, nadmašivala je moje razumijevanje. Ali, kao što rekoh, po tom sam shvatio da su se događaji o kojima su one pripovijedale sigurno zbili vrlo davno.

Kako sam bio vrlo malen, teško sam mogao pratiti većinu onoga što su one pričale. Nisam znao što je »massa« ili »missis«; nisam znao što je »plantaža«, iako sam nagađao da je to nešto slično farmi. Ali polagano, budući da sam te priče slušao svakog ljeta, počeo sam među ljudima o kojima su razgovarale raspoznavati imena koja su često ponavljale i pamtio što one pričaju o tim osobama. Najudaljenija osoba o kojoj su ikada govorile bijaše čovjek što su ga nazivale »Afrikanac«. Za nj su uvijek pričale da je u ovu zemlju dovezen na brodu u neko mjesto koje su izgovarale »Naplis«. Rekoše da ga je s broda kupio »massa John Waller« koji je imao plantažu u mjestu zvanom »okrug Spotsylvania, Virginia«. Pričale su kako je Afrikanac ustrajno pokušavao pobjeći i kako su ga prilikom četvrtog pokušaja na njegovu nesreću uhvatila dva profesionalna lovca na robove koji su očigledno odlučili da on posluži drugima kao primjer.Tom Afrikancu dadoše da bira, ili će ga uškopiti ili će mu odsjeći stopalo, i …

‘’Hvala Isuskrstu, ne bismo bile ovdi da to pričamo!’’

Afrikanac je izabrao nogu. Nikako nisam mogao shvatiti zbog čega bi bijeli ljudi učinili nešto tako podlo i opako.

Ali tome Afrikancu spasi život, pričale su starice, brat masse Johna, doktor William Waller, kojega je

toliko ogorčilo to nepotrebno sakaćenje da je kupio Afrikanca za svoju plantažu. Iako je Afrikanac bio sakat, mogao je obavljati ograničene poslove te ga liječnik dodijeli u povrtnjak. Stoga je taj Afrikanac ostao dugo na jednoj plantaži, u doba kada su robove, pogotovu muškarce, toliko često prodavali da su robovska djeca često rasla i ne znajući tko su im bili roditelji.

Baka i ostale rekoše da su Afrikancima koji bi se tek iskrcali iz brodova za robove njihovi masse nadijevali novo ime. U slučaju tog Afrikanca novo ime bilo je »Toby«. Ali, pričale su one, kad god bi ga tako nazvao koji od ostalih robova, ogorčeno je prosvjedovao i govorio da je njegovo ime »Kintay«.

Šepajući okolo, obavljajući poslove u vrtu, a kasnije postavši massin vozač jednoprega »Toby« ili »Kintay« upoznao je i na kraju oženio tamošnju ropkinju koju su baka i ostale starice nazivale »Bell, kuharica u velikoj kući«. Dobili su kćerkicu i dali joj ime Kizzy. Kad joj je bilo kojih četiri,pet godina, njezin afrički otac uzimao bi je za ruku i vodio unaokolo kad god je imao prilike, pokazivao joj razne predmete i ponavljao joj njihove nazive na svom materinskom jeziku. Tako bi na primjer, pokazao gitaru i rekao nešto što je zvučalo kao »ko«. Ili bi pokazao rijeku što je tekla blizu plantaže,bijaše to rijeka Mattaponi,pa rekao nešto što je zvučalo kao »Kamby bolongo«, i još mnogo drugih stvari i riječi. Kako je Kizzy rasla, a njezin afrički otac bolje naučio engleski, počeo joj je pričati o sebi, svome narodu i svojoj domovini, te kako su ga iz nje otrgli. Rekao je da je pošao u šumu nedaleko od sela i sjekao drva da izradi bubanj kadli ga iznenade četiri čovjeka, svladaju i odvedu u ropstvo.

Kada je Kizzy imala šesnaest godina, pričale su baka Palmer i ostale rođakinje iz porodice Murray, prodaše je novom gospodaru koji se zvao Tom Lea i posjedovao omanju plantažu u Sjevernoj Carolini. I na toj plantaži rodi Kizzy sina kojemu otac bijaše Tom Lea. On dječaku odabere ime George.

Kada je Georgeu bilo četiri,pet godina, majka mu je počela govoriti riječi i priče svoga afričkoga oca sve dok ih nije dobro naučio. A onda, kada je Georgeu bilo dvanaest godina, doznao sam ja na bakinu trijemu, postao je učenik staroga »strike Minga« koji je uvježbavao gospodareve borbene pijevce,a dječak je sa šesnaest godina stekao takav ugled kao uvježbavatelj borbenih pijevaca da su mu prišili nadimak koji je odnio sa sobom u grob, »George Kokotić«.

Kad je Georgeu Kokotiću bilo osamnaest godina, upoznao je mladu ropkinju po imenu Matilda, uzeo je za ženu i ona mu je rodila osmoro djece. Prilikom rođenja svakog novog djeteta, pričale su bake i ostale starice, George Kokotić bi u svojoj robovskoj kolibi okupio cijelu obitelj pa bi im ponovo pričao o njihovu afričkom pradjedu po imenu »Kintay«, koji je gitaru zvao »ko«, rijeku u Virginiji »Kamby bolongo«, a druge stvari drugim nazivima, i koji je pričao da je cijepao drvo da izradi bubanj kad su ga odveli u ropstvo.

Osmoro djece je poraslo,poženilo se i poudalo i imalo svoju djecu.Četvrti po redu sin, Tom, bijaše kovač kad ga zajedno s ostalom porodicom prodaše »massi Murrayu«, vlasniku plantaže duhana u kotaru Alamance, Sjeverna Carolina. Tamo Tom upozna i uzme za ženu ropkinju Irene, Poluindijanku. Ona je došla s plantaže »masse Holta« koji je posjedovao predionicu pamuka. I Irene je rodila osmoro djece, a prilikom svakoga novoga rođenja Tom je nastavio tradiciju što ju je započeo njegov otac, George Kokotić. Okupio bi obitelj oko ognjišta i pripovijedao im o njihovu afričkom prapradjedu i o svima koji su od njega potjecali.

Od te druge skupine od osmoro djece najmlađe bijaše mala Cynthia, kojoj su bile dvije godine kada su njezin otac Tom i djed George Kokotić poveli karavanu netom oslobođenih robova na zapad, u Henning, državu Tennessee. Tamo je Cynthia srela Willa Palmera i u dobi od dvadeset i dvije godine udala se za nj.

Kada bih se zdušno zadubio u priče o svim tim neviđenim ljudima koji su živjeli tako davno, uvijek


bih se zapanjio kad bi ta duga pripovijetka naposljetku došla do Cynthije ... a ja sam sjedio i gledao baku! I tetku Viney, tetku Matildu i tetku Liz, bakine starije sestre, koje su se onomad također vozile s njom u karavani.

Ostao sam kod bake u Henningu dok mi se ne rodiše dva mlađa brata, George godine 1925, a onda Julius 1929. Tata je za bakin račun prodao tvrtku drvnom građom i zaposlio se kao profesor agronomije, a mama i nas tri sina selili smo se tamo gdje je on predavao. Najduže se zadržao na »Agricultural and Mechanical College« u Normalu, država Alabama.

Tamo sam jednoga jutra godine 1931. bio u školi kad netko dođe s porukom da požurim kući, i ja pohrlim. Uletio sam kroz vrata začuvši tatine gorke jecaje. Mama, koja je često pobolijevala otkako smo otišli iz Henninga, ležala je u krevetu, na umoru. Bijaše joj trideset i šest godina.

George, Julius i ja provodili smo svako ljeto u Henningu kod bake. Očigledno se vidjelo da je izgubila nešto od svoje stare poletnosti zajedno s gubitkom djeda i mame. Prolaznici bi je pozdravljali kad bi u bijeloj ljuljački sjedila na trijemu: ‘’Seko Cynthia, kako smo? ‘’

A ona bi im mahom odgovarala:

‘’Sjedim, sjedim …’’

Poslije dvije godine tata se ponovo oženio, svojom kolegicom, profesoricom Zeonom Hatcher iz Columbusa, drţava Ohio, koja je diplomirala na »Ohio State University«. Zaokupilo ju je odgajanje i razvitak nas trojice dječaka koji smo brzo rasli, a onda nam je darovala sestricu po imenu Lois.

Završio sam dvije godine koledža i sa sedamnaest godina dobrovoljno stupio u Obalnu stražu SAD kao mali u kantini kada je izbio drugi svjetski rat.

Na teretnjaku za snabdijevanje municijom koji je saobraćao po jugozapadnom Pacifiku nabasao sam na dugu stazu koja me naposljetku dovela dotle da napišem »Korijene«.

Katkada smo i tri mjeseca neprestano bili na moru, pa se najpostojanija borba naše posade zapravo nije odnosila na neprijateljske bombardere ni podmornice već na suzbijanje dosade. Na tatin nagovor sam u srednjoj školi naučio strojopis, pa mi je prenosivi pisaći stroj postao najdragocjenija imovina na brodu. Pisao sam pisma svakome koga bih se god sjetio. I pročitao sam sve knjige u maloj brodskoj knjižnici i djela koja sam posuđivao od ostalih mornara. Još od djetinjstva volio sam čitati, pogotovu pustolovne priče. Kad sam i po treći put pročitao sve što je bilo na brodu, mislim da sam iz suštog očaja odlučio da i sam pokušam pisati priče. Zamisao da netko moţe ubaciti u pisaći stroj prazan list papira i na njemu napisati nešto što će drugi ljudi htjeti čitati, ako ih zainteresira, silno me veselila kao što me i danas veseli.

Ne znam što me drugo poticalo i podržavalo u pokušajima da pišem svake božje noći, sedam noći sedmično, da šaljem časopisima svoje radove i da skupljam doslovce na stotine obavijesti o odbijanju rukopisa, tokom slijedećih osam godina prije nego su mi prihvatili prvu priču.

Poslije rata tu i tamo bi mi pokoji urednik prihvatio poneku reportažu, pa je hijerarhija Obalne straže SAD-a za me stvorila nov položaj »novinar«. Pošto sam pisao svaki sat kad bih stigao, češće su mi i objavljivali sastavke, naposljetku godine 1959. sa trideset i sedam godina, kad sam već nakupio dvadeset godina službovanja i ispunio uvjete za mirovinu, u koju sam i pošao, odlučih da se okušam u novom poslu, kao profesionalni pisac.

Isprva sam prodao neke članke pustolovnim časopisima, mahom o povijesnim pomorskim dramama, jer volim more. Onda mi je »Reader's Digest« počeo naručivati uglavnom biografske priče o ljudima koji su preživjeli dramatične zgode ili vodili uzbudljiv život.

A onda sam, godine 1962, slučajno snimio razgovor s čuvenim trubačem džeza Milesom Davisom, i to je bio prvi članak u seriji »Playboy Interviews«. Među mojim slijedećim sugovornicima za intervju bijaše tadašnji predstavnik crnih muslimana Malcolm X. Izdavač koji je pročitao intervju naručio je knjigu o njegovu životu. Malcolm X. ponudio mi je da s njim radim kao suradnik što sam i prihvatio. Slijedeću godinu uglavnom sam proveo marljivo ga intervjuirajući, a naredne godine sam napisao »Autobiografiju Malcolma X«, a on, kao što je i prorekao, nije doživio da je pročita, jer ga ubiše jedno dva tjedna nakon što je rukopis bio završen.

Uskoro me časopis poslovno poslao u London. U slobodno vrijeme između dva zaduženja, kako sam bio neizrecivo ushićen posvudašnjim obiljem starina, tokom slijedećih nekoliko dana nisam propuštao ni jedan izlet unutar područja Londona. Jednoga dana, njuškajući nešto sam malo načuo, o kamenu iz Rosette. Ne znam zašto, ali on me zanio. U knjižnici muzeja nabavio sam knjigu da više o tomu doznam.

Naučio sam da je taj kamen otkriven u delti Nila, a na njegovu licu bijahu uklesana tri odvojena teksta, jedan poznatim grčkim pismom, drugi tada još nepoznatim znakovima, a treći drevnim hijeroglifima, za koje se smatralo da ih nitko nikada neće moći odgonetnuti. Ali, francuski znanstvenik Jean Champollion s uspjehom je usporedio znak po znak nepoznati tekst i hijeroglife s poznatim grčkim tekstom i postavio tezu da je to jedan te isti tekst. Što je najbitnije, on je razotkrio tajnu prije neodgonetljivih hijeroglifa, kojima bijaše zabilježen velik dio ranije povijesti čovječanstva.

Opčaravao me taj ključ koji je otključavao vrata prošlosti. Nekako sam osjećao da to za mene ima neko osobito značenje, ali nisam mogao dokučiti kakvo. U avionu kojim sam se vraćao u Sjedinjene Države, padne mi na um zamisao. Posluživši se jezikom uklesanim u kamenu, francuski je znanstvenik odgonetnuo povijesnu nepoznanicu uspoređujući je s onim što je bilo poznato. To me postavi pred pribliţnu analogiju, u usmenoj povijesti koju su baka, tetka Liz, tetka Plus, rođakinja Georgia i ostale,u mome djetinjstvu uvijek otkrivale na verandi u Henningu nepoznanicu su predstavljale one strane riječi i zvukovi koje nam je Afrikanac ostavio u amanet.

Stao sam o njima razmišljati: »Kintay« mu, kako je rekao, bijaše ime. Gitaru je nazivao »ko«. Rijeku u Virginiji nazvao je »Kamby bolongo«. Bijahu to mahom oštri, grleni zvuci u kojima je prevladavalo »k«. Vjerojatno su se ti zvuci nešto promijenili kroz naraštaje koji su ih prenosili, ali su nadvojbeno predstavljali fonetske djeliće onog specifičnog jezika pa ma koji to bio,mog afričkog pretka koji je postao porodična legenda. Avion iz Londona kruţio je uoči slijetanja u New Yorku, a ja sam se pitao, koji li je to specifični afrički jezik? Postoji li ikakav način na svijetu da to otkrijem?

Sada, poslije više od trideset godina, od starica koje su pričale porodičnu povijest na verandi u Henningu, bijaše još živa jedino najmlađa od njih, rođakinja Georgia Anderson. Umrla je baka, a i sve ostale. Sada je rođakinja Georgia, prešavši osamdesetu, živjela sa sinom i kćerkom, Floydom Andersonom i Beaom Neely u Kansas Cityju, država Kansas, 1200 Everett Avenue. Nisam je vidio nakon svojih čestih posjeta u taj kraj prije nekoliko godina kada sam dolazio da,koliko je to u mojim mogućnostima, pomognem bratu Georgeu koji se bacio u politiku. Nakon što je bio u vojnoj avijaciji SAD-a, »Morehouse Collegeu« u Atlanti te Pravnom fakultetu na Sveučilištu Arkansas, George je vatreno vodio kampanju da postane senator države Kansas. One noći kad je davao zabavu u povodu pobjede, zaorio se smijeh da je pravi razlog njegove pobjede bila … rođakinja Georgia. Učestalo je slušala svoga sina Floyda, organizatora kampanje, kako ljudima govori o Georgeovoj općenito poznatoj čestitosti te je naša draga sijeda, pogrbljena,energična rođakinja Georgia počela obijati susjedne pragove. Resko bi kucnula na vrata svojim štapom za šetnju, a onda bi zapanjenim ljudima gurnula pod nos sliku kandidata, svoga pranećaka, i rekla: ‘’Ovaj momak ima više čestitosti nego što zamislit možete! ‘’

Sada sam ponovo letio za Kansas City da posjetim rođakinju Georgiju.


Mislim da nikad neću zaboraviti njezinu neposrednu reakciju kada sam zapodjenuo razgovor o porodičnoj povijesti. Naborana i bolešljiva, uspravila se jednim trzajem u krevetu i sva uzbuđena izgovorila moje odjeke iz dječaštva na verandi: ‘’Da, sinko, onaj Afrikanac je govorijo da se zove »Kintay«!...Gitaru je zvao »ko«, a rijeku »Kamby bolongo« i sjeko je drvo da izradi bubanj kada su ga uvatili! ‘’

Rođakinja Georgia toliko se silno uzbudila zbog stare porodične povijesti da smo je Floyd, Bea i ja jedva uspjeli primiriti. Objasnio sam joj da želim pokušati pronaći ko je bio naš »Kintay« … čime bismo otkrili svoje drevno pleme.’’

‘’Samo idi naprijed, sinko! ‘’uzviknula je rođakinja Georgia.’’Tvoja dobra baka i svi ostali gledaju te s nebesa! ‘’

Pri toj pomisli osjetih se ... bože mili, toliko potresen!

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39216
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:43 am


[You must be registered and logged in to see this link.]







120. POGLAVLJE




Uskoro zatim pošao sam u »Nacionalni arhiv« u Washingtonu, D.C., i rekao informatoru u čitaonici da me zanima popis stanovništva neposredno poslije građanskog rata u kotaru Alamance, Sjeverna Carolina. Dadu mi kolute mikrofilmova. Počeo sam vrtjeti film na projektoru i osjećao sve veću znatiželju gledajući beskonačan niz imena zabilježenih onim starinskim krasopisom raznih popisivača stanovništva u devetnaestom stoljeću. Poslije više dugih svitaka mikrofilma, zamoren, odjednom s neizrecivim čuđenjem sam sebe uhvatim kako gledam: »Tom Murray, crnac, kovač «, »Irene Murray, crnkinja, kućanica « a za njima imena bakinih starijih sestara, većinu njih sam bezbroj puta slušao na bakinoj verandi. »Elizabeth, šest godina«, nitko drugi nego moja pratetka Liz! U vrijeme tog popisa stanovništva baka se još nije niti rodila!

Nije da nisam vjerovao u te priče bake i ostalih.Mojoj baki jednostavno se moralo vjerovati, ali ipak bijaše tako neobično sjediti i buljiti u ona imena uistinu zabilježena u službenim dokumentima vlade SAD.

Tada sam stanovao u New Yorku, a u Washington sam navraćao što sam mogao češće, pretraživao po »Nacionalnom arhivu«, po Kongresnoj knjižnici,u knjižnici »Kćeri američke revolucije«.

Ma u kojem mjestu bio, čudotvornom bih brzinom dobivao zatražene dokumente. Iz nekoliko izvora mogao sam godine 1966. dokumentirati barem najistaknutije događaje iz omiljene porodične povijesti, dao bih sve na svijetu da sam to mogao reći baki, a onda bih se sjetio onog što je rekla rođakinja Georgia, da me ona, kao i svi ostali, »gledaju s nebesa«.

Da bih mogao znati gdje, što i kako da istražujem, morao sam otkriti odakle oni zvuci koje je, kako su uvijek svi govorili, izricao naš afrički predak.Učini mi se logičnim da se povežem sa što više pravih Afrikanaca,jednostavno zbog toga što se u Africi govori toliko mnogo raznih plemenskih jezika.U New Yorku sam počeo raditi ono što mi se samo po sebi nametnulo, počeo sam dolaziti u zgradu Ujedinjenih naroda nekako pred kraj radnog vremena, iz liftova su nadirali ljudi pa se gurali kroz atrij na putu kući. Nije bilo teško zapaziti Afrikance, i ja sam svakome koji me je htio slušati izgovarao one zvukove. Za dva tjedna sam, mislim, zaustavio dvadesetak Afrikanaca, a svaki od njih na brzinu bi me pogledao, žurno


saslušao, a onda se udaljio. Daleko sam od toga da im zamjerim, jer sam im svojim naglaskom iz Tennesseeja pokušao saopćiti afričke riječi.

Sve razočaraniji dugo sam razgovarao s Georgeom Simsom s kojim sam odrastao u Henningu, a koji je poznati istraživač. Poslije nekoliko dana George mi je donio popis desetak osoba koje slove kao stručnjaci za afričku lingvistiku. Ubrzo me zaintrigirao Belgijanac, dr Jan Vansina i njegova prošlost. Poslije studiranja na »University of London's School of African and Oriental Studies« bavio se istraživanjima živeći po afričkim selima i napisao knjigu »La Tradition Orale«.

Telefonirao sam dru Vansini na Sveučilište u Wisconsinu, gdje je predavao, i on mi je zakazao sastanak. U srijedu ujutro odletio sam u Madison, Wisconsin, potaknut svojom silnom znatiželjom u vezi s nekim neobičnim glasovima ... a nisam mogao ni sanjati što će se iz toga roditi…

Te večeri sam Vansini u njegovoj sobi za dnevni boravak kazao svaki slog kojega sam se mogao prisjetiti iz obiteljske povijesti što sam je od dječaštva slušao, a koju je nedavno potkrijepila rođakinja Georgia u Kansas Cityju. Dr Vansina pažljivo me sasluša od početka do kraja, a onda mi počne postavljati pitanja. Budući da je bio istraživač usmene predaje osobito ga je zanimala fizička predaja naše povijesti kroz naraštaje.

Govorili smo dokasna pa me pozvao da kod njega prenoćim, a sutradan ujutro dr Vansina reče vrlo ozbiljna izraza lica: ‘’Htio sam to prespavati. Razgranjivanje fonetskih zvukova što su se u vašoj porodici očuvali kroz generacije moglo bi biti golemo. ‘’

Reče da je telefonski razgovarao s kolegom afrikanistom, doktorom Philipom Curtinom, obojica bijahu uvjereni da riječi koje sam mu rekao potječu iz jezika mandingo. Nikad nisam čuo tu riječ, a on mi reče da tim jezikom govori narod Mandingo. Onda je prevodio neke riječi onako kako mu se činilo. Jedna je po svoj prilici označivala kravu ili stoku, a druga vjerojatno stablo baobab koje raste u zapadnoj Africi. Reče da bi se »ko« moglo odnositi na riječ »kora«, jedan od najstarijih žičanih instrumenata naroda Mandingo, izgrađenog od velike suhe polovice tikve, pokrivenog kozjom kožom, s dugim vratom, s dvadeset i jednom žicom i kobilicom. Mandingo koji je pao u ropstvo mogao je instrument »kora« vizualno povezati s nekim tipom žičanih instrumenata što su ih imali robovi u Sjedinjenim Državama.

Najplodniji zvuči što sam ih čuo i donio bijahu Kamby bolongo, riječi moga pretka upućene njegovoj kćerki Kizzy kad joj je pokazao rijeku Mattaponi u kotaru Spotsylvania, Virginia. Dr Vansina reče da »bolongo« u jeziku mandingo nedvojbeno označuje vodu tekućicu kao što je rijeka, a kad ispred toga stoji riječ »Kamby«, moglo bi to označavati rijeku Gambiju. Ja nikad nisam za nju čuo.

Dogodi se nešto što u mene usadi uvjerenje,pogotovo kad su se zbili još neki neobični događaji ,da oni uistinu gledaju s nebesa . . .

Pozvali su me da održim predavanje na seminaru koji se održavao na»Utica College«, Utica, država New York. Šetajući po auli s profesorom koji me pozvao, rekoh da sam upravo doletio iz Washingtona i zbog čega sam tamo bio.

‘’Gambija? Ako se ne varam, netko je nedavno spomenuo da prijeko u Hamiltonu studira neki izvrstan student iz te zemlje.’’

Stari ugledni »Hamilton College« bijaše udaljen oko pola sata vožnje automobilom, u Clintonu, New York. Prije nego sam dorekao svoje pitanje, profesor Charles Todd reče: ‘’Govorite o Ebou Manga. ‘’

Pogleda u popis kolegija i reče mi gdje da ga nađem, na satu poljoprivredne ekonomije. Ebou Manga bijaše niska rasta, pažljivih očiju, suzdržana držanja, crn kao ugljen. Činilo mu se da može potvrditi moje zvukove, očigledno zapanjen što ih od mene čuje. Je li mandingo njegov materinski jezik?

‘’Nije, ali ga poznajem.’’

Bio je Wolof, reče mi. U njegovoj studentskoj sobi ispričao sam mu o svome traganju. Krajem slijedećega tjedna otputovali smo u Gambiju.

Sutradan ujutro, stigavši u Dakar u Senegalu, presjeli smo na laki avion za mali aerodrom Yundum u Gambiji. U putničkom kombiju odvezli smo se u glavni grad Banjul (tadašnji Bathurst). Ebou i njegov otac Alhadži Manga,Gambijci su mahom muslimani ,skupe malu grupu muškaraca upućenih u povijest njihove male zemlje i oni se nađoše sa mnom u atriju hotela »Atlantic«. Kao što sam prije ispričao dru Vansini u Wisconsinu, tako sam i tim ljudima iznio porodičnu priču koja se prenosila kroz naraštaje. Pričao sam im je u obrnutom redoslijedu, od bake, preko Toma, Georgea Kokotića pa onda Kizzy, koja je pričala kako je njezin afrički otac uporno tvrdio ostalim robovima da je njegovo ime »Kintay«, i ponavljala one čudne zvukove koji su označivali razne predmete, kao i priče, poput one da su ga napali i uhvatili kada je nedaleko od svoga sela sjekao drvo.

Kada sam završio rekoše, gotovo zlurado:

‘’Pa, naravno, »Kamby bolongo« je rijeka Gambija, to svi znaju.

Vatreno sam im rekao ne, mnogo ljudi to ne zna! Ali pokažu mnogo veće zanimanje za ustrajno ponavljanje moga pretka negdje iz godine 1760. da je njegovo ime »Kintay«.

‘’Najstarija naselja u našoj zemlji često su dobila imena po porodicama koje su prije stotina godina osnovale ta sela,’’rekoše mi. Naruče zemljopisnu kartu i pokazavši jednu točku, rekoše: ‘’Gledajte, ovo je selo Kinte Kundah. A nedaleko od njega, selo Kinte Kundah Janneh Ya.

Onda mi rekoše nešto o čemu nikad ne bih ni sanjao,vrlo stari ljudi, zvani grioti, još se mogu naći u starim zabitim selima, a ti ljudi zapravo su živi arhivi usmene povijesti. Prekaljeni griot obično je starac pri kraju šezdesetih ili početkom sedamdesetih godina, a ispod njega dolazili su sve mlađi i mlađi grioti i dječaci, šegrti, tako da bi dječak četrdeset do pedeset godina slušao osobito pripovijedanje tih griota prije nego što bi mogao postati iskusni griot koji je u posebnim prigodama pripovijedao stoljetne priče o selima, klanovima, porodicama i velikim junacima.

Po cijeloj crnoj Africi prenosile su se takve usmene kronike još od vremena drevnih praotaca, rekoše mi tada, a postojali su neki legendarni grioti, koji su mogli pričati razne aspekte afričke povijesti doslovce i do tri dana, a da se nikad ne ponove.

Budući da je moj predak kazao da se zove »Kintay« a to se pravilno piše »Kinte«, rekoše mi oni ,a budući da je klan Kinte bio star i dobro poznat u Gambiji, obećali su da će učiniti što budu mogli da nadu griota koji bi mi pomogao u istraživanju.

Kad sam se vratio u Sjedinjene Države, počeo sam gutati knjige o afričkoj povijesti. Ubrzo to preraste u neku vrstu opsesije da popravim svoje neznanje o tom drugom po veličini kontinentu na svijetu. I dan danas mi je neugodno da su dotada moje predodžbe o Africi uglavnom potjecale ili proizlazile iz filmova o Tarzanu, a ono vrlo malo autentičnog znanja nakupio "sam iz tek povremenog listanja »National Geographica«.

A sada bih odjedanput, nakon što sam čitao cijeli dan,noću sjedio na rubu kreveta i proučavao kartu Afrike, pamtio položaje raznih zemalja i glavnih vodenih tokova kojima su plovili robovski brodovi.

Poslije nekoliko tjedana stiže mi iz Gambije preporučeno pismo, pozivalo me da se vratim čim mi bude moguće. Ali tada sam bio u posvemašnjoj besparici, pogotovu stoga što sam vrlo malo vremena posvećivao pisanju.


Jednom mi je na vrtnoj zabavi »Reader's Digesta« suosnivačica časopisa gospođa Dewit Wallace rekla da joj se silno svidio članak »Nezaboravna ličnost« koji sam napisao o starom prekaljenom morskom vuku, kuharu koji mi je nekoć bio šef u Obalnoj straži SAD, a prije odlaska gospoda Wallace me ohrabri da se njoj javim ako mi ikada zatreba pomoć. Sada sam napisao gospodi Wallace prilično postiđeno pismo i ukratko iznio neodoljivo traganje u koje sam se upustio. Zatražila je od nekolicine urednika da se sa mnom sastanu i da donesu svoje mišljenje. Kad su me pozvali da s njima ručam, gotovo sam neprekidno govorio gotovo tri sata. Malo zatim primio sam pismo da će mi »Reader's Digest« godinu dana slati ček na tristo dolara mjesečno, a uz to, ono što je za mene bilo životno važno, snosit će »razumne neophodne putne troškove«.

Ponovo sam posjetio rođakinju Georgiju u Kansas Cityju, nešto me na to ponukalo, a našao sam je teško bolesnu. Ali bijaše tronuta kad je čula i ono što sam naučio i ono što sam se tek nadao da ću naučiti. Zaželjela mi je sretan put i tada sam odletio u Afriku.

Oni isti ljudi s kojima sam prije razgovarao sada mi rekoše posve jednostavno da su odaslali vijest u unutrašnjost te da su pronašli griota koji je vrlo potkovan za klan Kinte. Kazaše mi da se zove Kebba Kanji Fofana. Umalo nisam prsnuo od nestrpljenja.

‘’Gdje je on? ‘’ Čudno me pogledahu: ‘’On je u svojem selu. ‘’

Otkrio sam da ću, ako namjeravam razgovarati s tim griotom, morati učiniti nešto što mi nikada ni u snu nije padalo na um, morat ću organizirati neku,tako se barem meni tada činilo,vrstu mini safarija! Tri dana trajali su moji pregovori, ona neuobičajena, beskrajna afrička okolišanja dok najzad nisam unajmio motorni čamac koji će voziti uzvodno, dok nisam uplatio kamion i lendrover koji će prevesti namirnice zaobilaznim kopnenim putem i dok na kraju nisam sakupio ukupno četrnaest ljudi, uključujući tri tumača i četiri svirača koji su mi rekli da stari grioti u zaleđu ne žele pripovijedati bez glazbene pratnje.

U motornjaku »Baddibu« koji je treperio po širokom i brzom »Kamby bolongo«, osjećao sam se nelagodno, neprijatno stran.

Jesu li me svi oni smatrali pukim lovcem na pustolovine? Napokon se pred nama pomoli Jamesov otok, na kojemu se dva stoljeća uzdizala tvrđava oko koje su Engleska i Francuska neprestano ratovale zbog njezina povoljnog preglednog položaja za trgovinu robljem. Zamolio sam da na trenutak tamo pristanemo pa sam se probijao među razvalinama što ih je još uvijek čuvao avetinjski top.

Zamišljajući sva ona zvjerstva koja su se ovdje zbivala, obuze me želja da se mlateći sjekirom vratim natrag kroz taj vid povijesti crne Afrike. Bezuspješno sam pokušavao pronaći nekakav simboličan ostatak nekadašnjih veriga, ponio sam odlomljenu žbuku i opeku. Slijedećih nekoliko minuta, prije nego što ćemo se vratiti na »Baddibu«, netremice sam buljio uzvodno i nizvodno tom rijekom koju je moj predak imenovao svojoj kćerki daleko preko Atlantskog oceana, u kotaru Spotsylvania, Virginia. Onda pođosmo dalje i stigavši u seoce po imenu Albreda, pristadosmo i pješke se uputismo u još manje seoce Juffure gdje je, tako su mojim pratiocima rekli, živio onaj griot.

Postoji izraz »vrhunski doživljaj«, to jest onakav doživljaj što ga po snazi ništa više nikad ne nadilazi.

Moj vrhunski doživljaj zbio se tog prvog dana u unutrašnjosti crne zapadne Afrike.Kad smo došli nadomak Juffurea, djeca koja su se napolju igrala digla su uzbunu, pa se ljudi sjate iz koliba. To je seoce od svega sedamdesetak duša. Kao većina sela u unutrašnjosti, uglavnom se vrlo malo promijenilo u proteklih dvjesta godina sa svojim okruglim blatnim kolibama i šiljastim slamnatim krovovima. Među ljudima što su se okupili bijaše i sitan čovjek u žućkastobijeloj haljini, s okruglom kapicom na crnoj glavi orlovskih crta lica, a oko njega se širilo ozračje samouvjerenosti. Shvatio sam da je to čovjek kojega smo


došli vidjeti i čuti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39216
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:44 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


Dok su tri tumača ostavila našu ekspediciju i pošla k njemu, onih sedamdesetak ostalih mještana tijesno se skupe oko mene, u obliku konjske potkovice, debele posvuda nešto više od metar. Da sam ispružio ruke, dodirnuo bih prstima one koji su mi stajali najbliže s obje strane. Svi su oni zurili u mene. Naprosto su me šibali očima. Nabrali su čela, toliko su se silno zabuljili.

Negdje duboko iz mene počne navirati osjećaj koji je izvirao i ključao iz utrobe, zapanjen sam se zapitao što li je to ... a malo kasnije svom snagom zapljusne me vjetar saznanja, mnogo puta u životu bio sam među svjetinom, ali nisam bio nigdje gdje su svi bili crni kao ugljen!

U pustom uzbuđenju spustio sam pogled kao što obično radimo kada smo zbunjeni, nesigurni, i, oči mi padnu na smećkastu put mojih ruku. Ovaj put me zapljusne, još brže i snažnije nego prije, novo uzbuđenje, kao nalet vjetra. osjećao sam se kao nekakav hibrid Nekako sam se osjećao nečist medu čistima, bijaše to strahovito sramotan osjećaj.

Nekako tada starac se odjednom udalji od tumača. I ljudi se smjesta udalje od mene te se natisnu oko njega. Jedan od mojih tumača žurno mi pristupi i šapne na uho: ‘’Oni ovako bulje u vas zato što ovdje nikada nisu vidjeli crnog Amerikanca.’’

Kad sam shvatio što to znači, mislim da me se to jače dojmilo nego ono što se dotada dogodilo. Oni nisu u meni gledali pojedinca, u njihovim očima ja sam predstavljao simbol dvadeset i pet milijuna nas crnaca koje oni nikada nisu vidjeli i koji su živjeli preko oceana.

Seljani su se gusto zbili oko starca, a svi su na mahove bacali pogled prema meni dok su živahno razgovarali svojim jezikom mandingo.

Poslije stanovitog vremena starac se okrene, ţustro prođe između mještana pokraj moja tri tumača i stane do mene. Prodorno zarine pogled u moj i kao da je osjećao da bih ja trebao razumjeti njegov jezik mandingo, izrazi mišljenje svih njih o onim neviđenim milijunima nas koji smo stanovali na onim mjestima što su nekoć bila odredišta robovskih brodova, a onda uslijedi prijevod: ‘’Rekoše nam praoci da je mnogo naših iz ovoga kraja u izgnanstvu u onom mjestu što zovu ga Amerika, i na drugim mjestima.’’

Starac sjedne meni sučelice, a seljani se žurno skupe iza njega. Onda mi stade recitirati drevnu povijest klana Kinte, koja se prenosila usmenom predajom stoljećima, od vremena praotaca. Nije to bio tek puki govor, više je podsjećao na čitanje svitaka pergamenta. Za mirne i tihe seljane ovo očigledno bijaše svečana prilika. Griot bi govorio nagnuvši se prema naprijed, ukočena tijela, ispupčenih vratnih žila, njegove riječi doimale su se gotovo materijalno. Poslije rečenice,dvije, kao da bi se opuštao, nagnuo bi se unatrag i slušao prijevod tumača. Iz griotove glave naviralo je nevjerojatno složeno rodoslovlje klana Kinte, koje se protezalo unatrag kroz mnoge generacije, tko je koga oženio, tko je imao kakvu djecu, a zatim koja su se djeca za koga poženila, pa onda njihovi potomci. Sve to bijaše naprosto nevjerojatno.

Zapanji me ne samo izobilje pojedinosti već i biblijski stil pripovijesti, nešto poput: ... I taj i taj uze za ženu tu i tu, i rodi… i rodi... i rodi. ..

Zatim bi imenovao i suprugu, ili supruge svakoga potomka, i njihovo obično mnogobrojno potomstvo, i tako redom. Da datira pojedinosti griot ih je vezivao za događaje, poput »u godini velike vode«, što je označavalo poplavu, »on je ubio vodenog bivola«. Da se odredi kalendarski datum, trebalo je utvrditi kad je bila ta poplava.

Pojednostavnit ću do krajnosti enciklopedijsku sagu koju sam čuo, griot je ispričao da klan Kinte potječe iz zemlje zvane »Stari Mali«. Tada su muškarci iz klana Kinte po tradiciji bili kovači, »osvojili

su vatru«, a žene mahom lončarice i tkalje. Kasnije je jedan ogranak klana otišao u zemlju zvanu Mauritanija, a iz Mauritanije je jedan sin iz toga klana, po imenu Kairaba Kunta Kinte,marabut ili sveti čovjek muslimanske vjere,otputovao sve dolje do zemlje zvane Gambija. Najprije je došao u selo po imenu Pakali N'Ding, tamo je neko vrijeme ostao, a onda pošao u selo zvano Jiffarong, pa u seoce Juffure.

U Juffureu se Kairaba Kunta Kinte prvi put oženi mandinškom djevicom po imenu Sireng. I ona mu rodi dva sina koji su se zvali Janneh i Saloum. Onda uze drugu ženu,njezino je ime bilo Yaisa. I Yaisa mu rodi sina po imenu Omoro.

Ta tri sina rasla su u Juffureu do muževne dobi. Tada dva starija, Janneh i Saloum, odu i osnuju novo selo zvano Kinte Kundah Janneh Ya. Najmlađi sin Omoro ostade u selu Juffure dok ne navrši trideset kiša (godina), a tada uze za ženu djevicu Mandingo po imenu Binta Kebba. I s Bintom Kebba, otprilike između godine 1750. i 1760. Omoro Kinte rodi četiri sina čija imena, po redoslijedu njihova rođenja, glase Kunta, Lamin, Suwadu i Madi.

Stari griot govorio je gotovo već dva sata, a možda je jedno pedeset puta ubacivao u pripovijest kakvu pojedinost o nekome koga bi imenovao.

A sada, tek što je naveo tu četvoricu sinova, ponovo se upusti u potankosti, a tumač prevede: ‘’Nekako u vrijeme kad dođoše vojnici kraljevi,(još jedan griotov način za određivanje vremena) najstariji od ta četiri sina, Kunta, udalji se iz sela svoga da drva posiječe ... i nikada ga više ne vidješe…’’

Tad griot nastavi svoju priču.

Sjedio sam kao okamenjen.Činilo mi se da mi se zaledila krv u žilama.Taj čovjek koji je cijeli svoj vijek proživio u ovom zabitom afričkom selu nikako nije mogao znati da je upravo ponovio ono što sam ja cijelo svoje dječaštvo slušao na bakinom trijemu u Henningu, država Tennessee…o Afrikancu koji je uvijek uporno tvrdio da se zove »Kintay«, koji je gitaru nazivao »ko« a rijeku u državi Virginiji »Kamby bolongo« i koga su odvukli u ropstvo kada je nedaleko od svoga sela sjekao stablo da izradi bubanj.

Iz svoje torbe od grube vunene dlakave tkanine »dafla« uspio sam iščeprkati bilježnicu i pokazao tumaču prve stranice na kojima sam ispisao bakinu priču. Letimično je pročitao, očigledno zapanjen, pa brzo govoraše sa starim griotom pokazujući mu bilježnicu.

Starac se uzvrti, ustane, vikne nešto seljanima pokazujući moju biljeţnicu u tumačevim rukama. I svi se oni uskomešaju.

Ne sjećam se da sam čuo ikakvu naredbu, samo se sjećam da je tih sedamdesetak osoba oko mene stvorilo širok ljudski prsten i da su se kretali suprotno od kazaljke na satu, pjevali tiho, glasno pa opet tiho, tijesno priljubivši tijela, visoko su izdizali koljena i gazili zemlju od koje su se odvajali crvenkasti oblaci prašine…

Žena koja je istupila iz pokretnoga kruga bijaše jedna od njih desetak koje su u platnenom povezu prebačenom preko ramena držale malu djecu.Žena pohrli prema meni, njezino kao ugljen crno lice silno se trzalo, bosim nogama udarala je o zemlju. Istrgne čedo iz poveza i gotovo ga grubo gurnu prema meni, a njezin pokret je govorio: ‘’Prihvati ga! ‘’


I ja ga prihvatih i privinuh dijete na prsa. Onda ona odvuče svoje dijete, a druga žena gurala je prema meni svoje dijete,pa još jedna, pa još jedna…dok nisam izgrlio desetak dječice.

Značenje tog obreda doznao sam tek godinu dana kasnije od profesora na sveučilištu Harvard, dra

Jeromea Brunera, stručnjaka za takva pitanja: ‘’Niste znali da sudjelujete u jednom od najstarijih obreda čovječanstva, zvanom »Polaganje ruku«! One su vam na svoj način govorile: »Ovim mesom koje je naše, mi smo ti, a ti si mi!« ‘’

Kasnije su me muškarci Juffurea odveli u svoju bogomolju sagrađenu od bambusa i slame i molili oko mene na arapskom. Sjećam se kako sam tako klečeći razmišljao: »Sada kad sam otkrio odakle potječem, ne razumijem ni riječi od onog što govore«. Kasnije su mi preveli suštinu molitava: »Hvaljen budi Alah jer nam je vratio jednog našega koji je dugo bio izgubljen«.

Budući da smo došli rijekom, želio sam se vratiti kopnom. Dok sam sjedio pored mišićavog mladog šofera Mandinga, koji je iza nas ostavljao uzvitlanu prašinu na usijanoj, neravnoj, izoranoj,neodržavanoj cesti prema Banjulu,odjednom mi u glavi sine zapanjujuća spoznaja kada bi svaki crni Amerikanac bio toliko sretan kao ja da zna samo nekoliko podataka o svojim precima, da li bi on ili ona mogli doznati tko je njihov afrički predak, ili preci, bilo s očeve bilo s majčine strane, i gdje je taj predak živio kada su ga zarobili, i na kraju, kada je taj predak bio zarobljen,onda bi tek tih nekoliko podataka moglo omogućiti tome crnom Amerikancu da pronađe kakvoga smežuranoga staroga crnog griota koji bi svojom pričom razotkrio drevni klan toga crnog Amerikanca, a možda čak i samo selo.

U mašti sam počeo nazirati opise ,kao da su mi u magli projicirani na ekranu,koje sam čitao o tome kako su grupno odvodili u roblje na milijune naših predaka.

Mnoge tisuće otimali su pojedinačno kao moga praoca Kuntu, ali milijune su budili noću, usred vriske, jurnjave i bjesnila po napadnutim selima koja bi često palili.

Zarobljenim snažnim preživjelima remenjem su okivali vrat uz vrat,a te povorke zvane »coffles« katkada su bile duge i čitavu milju. Zamišljao sam gomile onih što su umrli, ili bili prepušteni smrti zato što su bili preslabi da nastave tegoban hod prema obali, a one koji bi izdržali do mora trljali bi uljem, obrijali, ispitivali im svaki otvor, a često su ih žigosali zažarenim željezom. Pred mojim očima oni su promicali, dok ih bijelci nemilice šibaju i vuku prema velikim čamcima, vidio sam ih kako u grču vrište i ruke zarivaju u tle, kako se guše trpajući u usta pregršti pijeska, u očajničkom naporu da se posljednji put uhvate za Afriku koja im je bila dom. Vidio sam kako ih guraju, tuku i bacaju u smrdljiva grotla robovskih brodova, kako ih lancima prikivaju za daske, a često tako zbijaju da su morali ležati na boku, kao žlice u ladici …

U glavi mi je sve to prolazilo dok smo se primicali drugome, mnogo većem selu. Zabuljivši se preda se, shvatio sam da je vijest o događaju u Juffureu jamačno odande otišla prije mene. Šofer uspori pa sam vidio kako se mještani ovoga sela tiskaju na cesti ispred nas, mahali su i u kakofoniji nešto uzvikivali. Uspravio sam se u lendroveru i odmahivao im na pozdrave, a oni kao da su se preko volje odmicali da oslobode prolaz autu.

Mislim da smo prošli jedno trećinu puta kroz selo kad moj mozak odjednom registrira što oni uzvikuju…smežurani starci u haljinama i mlađi muškarci, majke i naga djeca crna kao ugljen, svi su mi oni mahali, vedra lica, veseli, i zajedno uzvikivali: ‘’Meester Kinte! Meester Kinte! 00

Nešto ću vam reći: ja sam čovjek. Jecaj nadre negdje iz moje nutrine, snažno provali, i ja, zarinuvši lice među ruke, zaplakah kako nisam plakao otkada sam bio dijete.

‘’Meester Kinte! ‘’

Osjetih kako plačem u ime svih povijesnih nevjerojatnih okrutnosti čovjeka prema čovjeku koje su, mislim, najveća mana čovječanstva …

Vraćajući se avionom iz Dakara u domovinu odlučio sam napisati knjigu. Moji preci tako će postati i

simbolična saga svih ljudi koji potječu iz Afrike, a koji su bez iznimke sjeme nekoga tko se poput Kunte rodio i odrastao u nekom crnom afričkom selu, nekoga tko bijaše zarobljen i okovan u jednom od onih brodova s robovima što su ih prevozili preko istoga oceana. Izmijenili su niz plantaža, a zatim je došla borba za oslobođenje.

U New Yorku me dočekaše telefonske poruke, među ostalima i ta da je u bolnici u Kansas Cityju preminula naša osamdeset i trogodišnja rođakinja Georgia. Kasnije, usporedivši satove u te dvije razne vremenske zone, ustanovio sam da je izdahnula upravo onog sata kada sam ja ušao u selo Juffure. Mislim da je ona, kao posljednja od onih starica koje su na bakinom trijemu pripovijedale tu priču, imala zadatak da me sprovede do Afrike, a onda se pridružila ostalima koji me gledaju s neba.

Zapravo, već od najranijeg djetinjstva nazirem slijed povezanih događaja koji su na kraju, kad su se udružili, uzrokovali nastanak ove knjige. Baka i ostale starice usadile su u me obiteljsku povijest. Zatim, stjecajem okolnosti, kada sam na moru kuhao na brodovima Obalne straže SAD, započeo sam dugi proces pokušaja i pogrešaka da naučim pisati. A stoga što sam zavolio more, u prvim napisima opisivao sam dramatične pustolovine na moru što sam ih pabirčio po starim požutjelim pomorskim spisima iz arhiva Obalne straže SAD. Nisam mogao steći bolju pripremu da se uhvatim ukoštac s tegobama pomorskog istraživanja, koje će mi donijeti ova knjiga.

Baka i druge starice uvijek su govorile da je brod dovezao Afrikanca »u neko mjesto zvano 'Naplis«.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39216
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:44 am


[You must be registered and logged in to see this link.]
Znao sam da se to vjerojatno odnosilo na Annapolis u Marylandu. Stoga odlučim da moram pokušati pronaći koji je brod doplovio u Annapolis iz rijeke Gambije, što je među svojim ljudskim tovarom imao i »Afrikanca« koji je kasnije uporno tvrdio da je njegovo ime »Kintay«, kada mu je njegov massa John Waller dao ime »Toby«.

Morao sam odrediti vrijeme oko kojega bih usredotočio traganje za tim brodom. Prije nekoliko mjeseci griot iz seoca Juffurea vremenski je odredio zarobljavanje Kunte Kinte »nekako u vrijeme kada dođoše vojnici kraljevi«.

Vratio sam se u London i polovicom druge sedmice traganja po spisima o kretanjima britanskih vojnih jedinica od godine 1760. do 1769, na kraju sam ustanovio da se naziv »vojnici kraljevi« sigurno odnosi na jedinicu zvanu »snage pukovnika O'Hare«. Ta jedinica bijaše 1767. poslana iz Londona da čuva robovsku tvrđavu Fort James, na rijeci Gambiji, koju su tada držali Britanci. Griot je bio toliko točan da sam se osjetio postiđenim kako uopće mogu provjeravati njegove navode.

Pošao sam londonskom Lloydu. U kancelariji direktora po imenu Mr. R.C.E. Landers iz mene naprosto nahrupe riječi o tome što pokušavam učiniti. On ustane od stola i reče: ‘’Mladi čovječe, londonski Lloyd dat će vam svu moguću pomoć.’’

Bijaše to dar božji, jer su mi se Lloydovom zaslugom otvorila vrata koja su mi omogućila da prekapam među mirijadama starih engleskih pomorskih spisa.

Ne sjećam se da sam se ikada toliko izmorio kao tokom prvih šest sedmica na izgled beskonačnog uzaludnog traganja iz dana u dan, u nastojanju da iz nagomilanih kutija i dosjea starih spisa o tisućama putovanja brodova s robovima u trokutu između Engleske, Afrike i Amerike ,iznađem i otkrijem baš onaj specifični brod na onom,specifičnom putovanju. Usporedo s razočaranjem u meni je sve više rastao gnjev što sam više razotkrivao u kolikoj je mjeri svojedobno većina sudionika u trgovini robovima to smatrala naprosto još jednom trgovinom na veliko, otprilike kao što danas gledamo na kupoprodaju i prijevoz stoke. Mnoge spise kao da nitko nije više otvarao nakon što bi ih tu odložio, očigledno nitko nije poţelio da ih pregleda.

Nisam našao ni jedan jedini brod iz Gambije za Annapolis, kadli sedmoga tjedna, jednoga


poslijepodneva oko dva i trideset počnem proučavati tisuću dvadeset treći listić iz dokumentacije o brodovima s robovima.

Na tom velikom pravokutnom listu bijahu zabilježeni ulasci tridesetak brodova u rijeku Gambiju i izlasci iz nje tokom godine 1766. i 1767. Prelijetajući popis, oči mi stignu do broda broj 18. i počnu automatski prelaziti po raznim zaglavljima s podacima o brodu.

5. srpnja 1767, one godine »kada dođoše vojnici kraljevi«, brod po imenu »Lord Ligonier«, s kapetanom Thomasom E. Daviesom isplovio je iz rijeke Gambije za Annapolis…

Ne znam zbog čega, ali moja unutrašnja emotivna reakcija bijaše, začudno, zakašnjela. Sjećam se kako sam pasivno pribilježio tu informaciju, vratio dokumentaciju i izašao. Iza ugla nalazila se mala čajana. Ušao sam i naručio čaj i uštipak. Sjedeći i pijuckajući čaj, odjednom mi padne na pamet kako je vrlo moguće da je upravo taj brod dovezao Kuntu Kintea!

Još i danas dugujem onoj gospođi za čaj i uštipak.

»Pan American« mi je telefonski potvrdio posljednje slobodno mjesto toga dana za New York. Naprosto nisam imao vremena da svratim u hotel u kojemu sam odsjeo. Rekoh taksisti: ‘’Aerodrom Heathrow! ‘’

Nisam spavao te noći dok smo letjeli preko Atlantskog oceana. U mislima sam vidio knjigu u Kongresnoj knjižnici, Washington, D.C. koja mi je morala ponovo dopasti šaka. Imala je svijetlosmeđe korice,na kojima bijahu otisnuta tamnosmeđa slova »Promet u luci Annapolis«, djelo Vaughana W. Browna.

Iz New Yorka me mali avion kompanije »Eastern Airlines« prevezao u Washington. Taksijem sam se odvezao u Kongresnu knjižnicu, naručio knjigu, gotovo je istrgnuo iz ruke mladića koji ju je donio i stao brzo propuštati stranice preko palca ... i gle, tamo stajaše potvrda! 29. rujna 1767. lučki carinik u Annapolisu pregledao je brod »Lord Ligonier«.

Unajmio sam kola i odjurio u Annapolis, pošao u Državni arhiv Marylanda i zatražio kod arhivarke gospode Phebe Jacobson, primjerke svih mjesnih novina objavljenih tokom prvog tjedna mjeseca listopada 1767. Uskoro mi je predala svitak mikrofilma merilendske »Gazette«. Na projektoru sam već napola pregledao izdanje od 1. listopada, kad ugledah oglas otiskan starinskim slovima: »UPRAVO UVEZENO, na brodu Lord Ligonier, kap. Davies, iz rijeke Gambije u Africi, prodaju niže potpisani u Annapolisu za gotov novac ili za valjane mjenice u srijedu, 7. listopada, TOVAR IZVRSNIH ZDRAVIH ROBOVA. Dotični brod prevest će u London duhan uz franšizu od šest šilinga sterlinga po toni.« Oglas su potpisali John Ridout i Daniel of St. Thos. Jenifer.

29. rujna 1967. osjećao sam da ne bih trebao biti nigdje na svijetu osim na pristaništu u Annapolisu, gdje sam i bio, navršilo se točno dvjesto godina otkako je pristao »Lord Ligonier«. Buljeći u more preko onih voda preko kojih su dovezli moga pra-pra-pra-pradjeda, ponovo sam briznuo u plač.

Dokument iz godine 1766/67, sastavljen u James Fortu na rijeci Gambiji, zabilježio je da je »Lord Ligonier« otplovio sa sto četrdeset robova u svom teretnom prostoru. Koliko ih je preţivjelo putovanje?

Sad sam se latio drugoga zadatka u Državnom arhivu Marylanda. Nastojao sam pronaći ispravu o brodskom teretu po dolasku u Annapolis, i našao sam slijedeći inventar, ispisan starinskim rukopisom : 3 265 »slonovih zuba«, kako su tada nazivali kljove od bjelokosti; 3 700 funti pčelinjeg voska; 800 funti sirovog pamuka; 32 unce gambijskog zlata i 98 »nigera«. Gubitak od 42 Afrikanca na putovanju, ili otprilike jedna trećina, bijaše prosjek za brodove robova po jednom putovanju.

Tada sam već spoznao da su baka, tetka Liz, tetka Plus i rođakinja Georgia također na svoj način bile

grioti.

U mojoj bilježnici bijahu ispisane njihove stoljetne priče da su našega Afrikanca prodali »massi Johnu Walleru«, koji mu je dao ime »Toby«. Tokom svog četvrtog pokušaja bijega, kad su ga satjerali u tjesnac,kamenom je ranio jednoga od dvojice profesionalnih lovaca na robove koji su ga uhvatili, a oni su mu odsjekli stopalo.

»Brat masse Johna, dr William Waller« spasio je robu život, a onda ga je, ogorčen tim sakaćenjem, kupio od brata. Već sam se ponadao da možda postoji i nekakva vrsta autentične dokumentacije o tomu.

Pošao sam u Richmond, u Virginiji. Zurio sam u mikrofilmove sudskih spisa sastavljenih u kotaru Spotsylvania, Virginia, poslije rujna godine 1767. kada je pristao »Lord Ligonier«. Najzad sam našao podulji spis s datumom 5. rujna 1768, kojim su John Waller i njegova supruga Ann prenijeli na Williama Wallera zemlju i dobra, uključivši i dvije stotine i četrdeset jutara oranica ... a onda, na drugoj strani: »i crnog roba po imenu Toby«.

Bože moj!

U dvanaest godina otkako sam vidio kamen Rosettu,proputovao sam osamsto tisuća kilometara, pretpostavljam,tražeći,razmatrajući, provjeravajući, preispitujući i saznavajući sve više i više o ljudima čije su se usmene predaje pokazale ne samo točnima, već su se i nadovezivale s obje strane oceana. Konačno sam se uspio ophrvati daljnjem traganju, kako bih se mogao prihvatiti pisanja ove knjige.

Razrada dječaštva i mladosti Kunte Kintea oduzeše mi mnogo vremena, i tako sam ga dobro upoznao da me tištilo što je pao u roblje. Kad sam pokušao pisati o njegovu putovanju preko mora, ili o putovanju cijelog onog broda s robovima iz Gambije, naposljetku sam odletio u Afriku i potucao se po brodskim kompanijama da me ukrcaju kao putnika na prvom teretnom brodu koji će iz bilo koje luke u crnoj Africi isploviti ravno za Sjedinjene Države. Ispostavilo se da je to brod kompanije Farrell »African Star«. Kad smo se otisnuli, objasnih im što bih želio učiniti kako bih lakše opisao pomorsko putovanje svog pretka. Poslije svake večere u kasnu noć bih se niz nekoliko metalnih ljestava spustio u duboki, mračni, hladni teretni prostor. Svukao bih se u donje rublje, pa legao nauznak na široku grubu golu dasku za pakovanje i prisiljavao sam sebe da tu izdržim svih deset noći putovanja, u nastojanju da zamislim što je on vidio, čuo, osjećao, mirisao i okusio, a nadasve, budući da sam Kuntu poznavao, o čemu li je razmišljao? Naravno, moje putovanje bijaše smiješno raskošno u usporedbi s jezovitim mukama koje je prošao Kunta Kinte, njegovi suputnici i svi oni pusti milijuni, koji su u užasu ležali okovani i sputani, u svojem vlastitom govnu, u prosjeku osamdeset do devedeset dana, a poslije toga bi ih očekivale nove tjelesne i duševne strahote.No, bilo kako bilo, naposljetku sam opisao putovanje preko oceana, sa stanovišta ljudskog tereta.

Napokon sam utkao naših sedam generacija u ovu knjigu koja je u vašim rukama. Tokom godina kako sam je pisao također sam održao i brojna predavanja o nastanku »Korijena«, pa bi me, prirodno, tu i tamo netko zapitao: »Koliko je toga u ,Korijenima' stvarnost a koliko izmišljotina ?«

Koliko najbolje znam i umijem, svaki podatak o rodoslovlju u »Korijenima« potječe iz pomno sačuvane usmene predaje moje afričke ili američke obitelji, a mnogo toga uspio sam potkrijepiti autentičnim dokumentima.

Ti dokumenti kao i mirijade upredenih pojedinosti o tadašnjem načinu života, društvenim običajima i slično, koji »Korijenima« daju meso,predstavljaju trud godina upornog traganja u pedesetak knjižnica, arhiva i drugih riznica na tri kontinenta.

Budući da se ja još nisam rodio kada se odigrao veći dio priče, najveći dio dijaloga i mahom sva


zbivanja su silom prilika romansirani amalgam onoga što znam da se dogodilo i onoga što na osnovi svega istraživanja s vjerojatnošću smatram da se dogodilo.

A sada mislim da me »gledaju s neba« ne samo baka, rođakinja Georgia i one starice nego i svi ostali,Kunta i Bell, Kizzy, George Kokotić i Matilda, Tom i Irene, djed Will Palmer, Bertha, majka, a sada i tata koji im se najzadnji pridružio…

Bijahu mu osamdeset i tri godine. Kada smo se mi, njegova djeca,George, Julius, Lois i ja dogovorili za sprovod, netko od nas reče da je tatin život bio ispunjen i bogat onim u čemu je on gledao bogatstvo. Štaviše, umro je brzo, bez patnji, a tako smo dobro poznavali tatu da smo se svi složili da on ne bi želio da plačemo. I dogovorili smo se da nećemo plakati.

Bio sam tako preplavljen uspomenama pa sam se,kada je pogrebni poduzetnik rekao »pokojni« zapanjio da on pod tim podrazumijeva našega tatu, oko kojega je vrlo rijetko bilo dosadno. Neposredno prije prvih zadušnica, koje su za nj održane u Washingtonu, D.C., u kapelici prepunoj porodičnih prijatelja, moj brat George reče velečasnom Boydu, koji će služiti misu, da bismo mi sinovi željeli u zgodnom trenutku ispričati okupljenim prijateljima neke uspomene na tatu.

Tako je poslije kratkog uobičajenog obreda otpjevana tatina najmilija pjesma, a onda je George ustao i stao pokraj otvorena lijesa.Kazao je kako se živo sjeća da je, bez obzira na to gdje je tata predavao, u našoj kući uvijek stanovao barem jedan mladić, sin kakvoga sitnog farmera, kojega bi tata nagovorio da pusti sina na studij, a prosvjed: »Nemamo novaca«, tata bi rješavao rekavši: »Stanovat će kod nas«. Kao rezultat toga George je smatrao da na cijelome Jugu ima kojih osamnaest kotarskih inženjera agronomije, upravitelja srednjih škola i nastavnika koji su se s ponosom zvali »dečki profesora Haleyja«.

George ispriča da u njegove najranije uspomene spada kako nam je jednom, kada smo živjeli u Alabami, tata rekao za doručkom: »Dođite, dečki, želim da upoznate jednog velikana«. I s neba pa u rebra tata je nas, tri sina vozio nekoliko sati u Tuskeegee, Alabama, gdje smo posjetili tajanstveni laboratorij niskog tamnoputnog genijalnog znanstvenika dra Georgea Washingtona Carvera, koji nam je rekao da moramo dobro učiti i svakome od nas dao po cvjetić. George izjavi da je tata pod stare dane bio tužan što ne održavamo velike godišnje porodične skupove kao što bi on volio, pa George tada pozove prisutne da se pridruže našoj potrebi da ovom prilikom držimo skup i za našeg tatu i s našim tatom.

Digao sam se kad je George sjeo, pošao do lijesa, pogledao tatu i rekao ljudima da se kao najstarije dijete sjećam još davnijih stvari o džentlmenu koji tu počiva. Na primjer, prvi dječački dojam ljubavi doživio sam promatrajući kako se tata i mama gledaju iznad klavira, kada bi mama u našoj crkvi svirala kakvu malu introdukciju, a tata stajao pokraj nje i čekao da zapjeva.A druga rana uspomena bila je kako bih uvijek dobivao od tate petocentaš ili čak deseticu, bez obzira na to što je on ,kako su govorili ljudi, imao malo novaca. Bilo je potrebno da ga samo uhvatim nasamu pa da ga počnem moliti da mi samo još jedanput ispriča kako se njegova 92. divizija, 366. pješadije američkih ekspedicionih snaga borila u argonskoj šumi na rijeci Meuse. ‘’Znaš, bili smo strašni, sinko! ‘’uzviknuo bi tata. Kad bi mi dao desetaču, bijaše već jasno, čim bi generalu Blackjacku Pershingu pošlo po zlu, uvijek bi slao kurira po narednika Simona A. Halevja (broj 2816106), iz mjesta Savannah, Tennessee. Nakon toga bi pritajeni njemački špijuni proslijedili tu vijest svojoj vrhovnoj komandi, što bi i samome kajzeru utjeralo strah u kosti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39216
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:45 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


Ali meni se čini, rekao sam ljudima, da se poslije tatinog susreta s mamom u »Lane Collegeu« njegov slijedeći najpresudniji susret za sve nas zbio kada se tata premjestio na »Agricultural and Technical College« u Greensborou, Sjeverna Carolina, i kad se već spremao odustati od studiranja i vratiti se kući na napoličarstvo, »jer, dečki, budući da sam istodobno radio na četiri mjesta, jednostavno nikada nisam imao vremena za učenje«. Ali prije odlaska stiže mu vijest da će ga preko ljeta privremeno zaposliti kao

poslužnika u spavaćim kolima »Pullman«. U noćnom vlaku od Buffaloa do Pittsburga negdje oko dva sata poslije ponoći zazvoni njegovo zvonce, bijeli čovjek i njegova žena koji nisu mogli zaspati tražili su po čašu toplog mlijeka.

Tata je donio mlijeko, pričao nam je, »i pokušao sam otići ali čovjek je bio raspoložen za razgovor i kao da se iznenadio što ja radim i studiram. Postavio mi je mnogo pitanja, a u Pittsburgu mi je dao dobru napojnicu.« Kada se tata tog rujna 1916. vratio u koledž, uštedjevši svaki cent koji je mogao, predsjednik koledža pokaže mu pismo onog putnika iz vlaka, umirovljenog direktora reklamne agencije Curtis, koji se zvao R. S. M. Boyce, a koji je tražio da mu jave sveukupnu cijenu studija za godinu dana i onda poslao ček. »Bijaše to 503 dolara i 15 centi, što je uključivalo školarinu, studentski dom, obroke i knjige«, kazao je tata.Dobio je takve ocjene da su mu kasnije dali studentsku stipendiju koju je Agronomski fakultet sveučilišta Cornell počeo te godine dijeliti najboljem studentu agronomije na svakom crnačkom koledžu koji je primao dotaciju od savezne države.
I tako je, rekao sam prisutnima, naš tata došao do diplome u Cornellu, a zatim radio kao profesor, te smo mi, njegova djeca, rasli okruženi utjecajima te vrste, koji su, udruženi s onim što je postiglo i mnogo drugih rođaka s majčine strane, predstavljali razlog što smo sad toliko sretni da se rastajemo s tatom, ja kao književnik,George kao pomoćnik direktora »Informativne agencije« Ujedinjenih naroda, Julius kao arhitekt Ministarstva za ratnu mornaricu SAD-a, a Lois kao profesorica glazbe.
Zatim smo avionom prevezli tatino tijelo u Arkansas, gdje su na drugu ceremoniju nagrnuli njegovi prijatelji s »Pine Bluff s AM and N University« i iz okolice, gdje je tata, kao dekan na agronomiji zaokružio svojih ukupno četrdeset godina predavačkog rada. Kao što bi on, znali smo, želio,vozili smo ga kroz studentski grad i dvaput duž ceste u kojoj je pokraj zgrade agronomije bila ploča s imenom ulice »Prilaz S.A. Haleyja«, koju su tako nazvali kad je on pošao u mirovinu.

Kad je obred u Pine Bluffu završio, odvezli smo tatu u mjesto gdje nam je rekao da bi želio počivati, boračko groblje u Little Rocku. Ispraćajući njegov lijes, stajali smo i gledali kako tatu spuštaju u grob br. 1429. A onda se mi, koje je on rodio,pripadnici sedmog naraštaja Kunte Kinte,žurno udaljismo, izbjegavajući pogledati jedan drugoga," jer smo se dogovorili da nećemo plakati.’’

Tako se tata pridružio ostalima gore na nebu. Osjećam da nas oni uistinu gledaju i vode, a isto tako osjećam da se pridružuju mojoj nadi da ova priča o našemu rodu može pridonijeti ublaženju baštinjene činjenice ,da povijest pretežno pišu pobjednici.


Kraj

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39216
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 10:45 am

[You must be registered and logged in to see this link.]



POSVETA

Nije bilo zamišljeno da istraţivanje materijala i pisanje Korijena potraje punih dvanaest godina.Igrom slučaja knjiga je objavljena u godini kad se slavila dvjestota obljetnica postojanja Sjedinjenih Država.I stoga namjenjujem Korijene kao rođendanski poklon mojoj domovini u kojoj se zbiva najveći dio radnje Korijena.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39216
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Korijeni 2

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 5 od 6 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Možte odgovarati na teme u ovom forumu