Kazanova-Memoari

Napiši novu temu   Odgovori na poruku

Strana 1 od 5 1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:06 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

Memoari Đakoma Đirolama Kazanove potpuno su jedinstveni u svetskoj književnosti. Ovaj venecijanski pustolov opisao je prvih pedeset godina svog neverovatno uzbudljivog života u vrlo obimnom delu Povest mog života, koja se pojavila posle njegove smrti. Neki su čak mislili da je Kazanova pseudonim, i da je ovu neprevaziđenu hroniku 18. veka napisao Stendal.
Kazanova je imao u najvećoj meri razvijeno osećanje za slobodu. Njegova književna nadarenost vodila je neprestanu borbu sa sklonošću ka avanturizmu, a iz te borbe moglo je da nastane ovakvo delo samo pod uslovom da ga starost i nemaština uklone iz društva, iz života, pa da on u svojoj usamljenosti, više radi utehe nego iz životnih ambicija, napiše ovu najpotpuniju hroniku svakidašnjeg i nesvakidašnjeg života XVIII veka.


Poslednji izmenio Mustra dana Ned Feb 11, 2018 12:16 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39225
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:08 am

[You must be registered and logged in to see this link.]



KNJIGA PRVA

Uvodna riječ

Čitaoče, želim ti najprije reći da svemu što počinih za svoga vijeka, bilo to dobro ili zlo, sam uvijek bijah sretnim ili nesretnim vinovnikom, pa se tako s pravom mogu smatrati slobodnim.
Čovjek je slobodan sve dotle dok sam vjeruje u vlastitu slobodu, a što se više pouzda u moć sudbine, to više sam sebe lišava snage koju mu dade bog obdarivši ga razumom. Razum je udio tvorčeva božanstva u nama. Ako se njime služimo u želji da postanemo ponizni i pravedni, najbolje ćemo ugoditi onom koji nam ga podari. Bog prestaje da bude bog samo za one koji smatraju da je njegovo nepostojanje nemoguće, a takvo shvaćanje je najveća kazna za njih.
Čovjek je slobodan, ali zato ne smijemo misliti da je vlastan učiniti što mu se god svidi, jer kad se prepusti strasti da njime ovlada, tad postaje robom. Onaj tko ima snage da se sustegne od nekog čina sve dok se potpuno ne sabere, pravi je mudrac; ali takva su čeljad rijetka.
Čitalac će u ovim memoarima razabrati da, ne težeći nikad za nekim postojanim ciljem, nisam imao drugog načela, ako je to uopće neko načelo, doli da se prepuštam vjetru neka me nosi po svojoj volji. Kolike li promjenljivosti u tim slobodnim načelima! Moji uspjesi i moji porazi, dobro i zlo što ga iskusih, sve me je to naučilo da spoznam kako u ovom našem svijetu, i tjelesnom i duhovnom, dobro proistječe uvijek iz zla kao što i zlo proistječe iz dobra. Moja će lutanja pokazati misliocu oprečne pute, ili će ga pak naučiti velikom umijeću da se drži staze što vodi između njih. Treba samo hrabrosti, jer snaga bez samopouzdanja ne služi ničem.
Meni se često desilo da me s nepromišljena koraka, koji je trebalo da me odvede u propast, snađe velika sreća, te sam, sve karajući se, zahvaljivao bogu; a iz razumna i promišljena ponašanja često bi proizašla teška nevolja. To bi me žalostilo; ali znajući da sam u pravu, uskoro bih se utješio.
Usprkos iskri divnog morala, koji božanska počela usadiše u moje srce, čitava sam života bio žrtva svoje puti, volio sam bludjeti, bez prestanka sam živio u grijehu, nemajući druge utjehe doli spoznaje da sam na stranputici. I zato se nadam, ljubazni čitaoče, da u mojoj povijesti nećeš osjetiti duh nedolična hvalisanja, već upravo onakav kakav priliči ispovijesti, premda u mom pričanju nećeš naći ni skrušenost pokajnika ni sputanost nekog koji, crveneći, priznaje svoje ludorije. Sve su to mladenačke ludosti, i uvidjet ćeš da im se i ja sam smijem, a i ti ćeš se, ako si dobra srca, smijati zajedno sa mnom.
Smijat ćeš se kad budeš čitao koliko sam puta, kad bjeh u nuždi, bez grižnje savjesti varao lakoumnike, lopuže i budale. Sa ženama varanje je uvijek uzajamno, jer netom se ljubav umiješala, obje su strane nasamarene. S budalama je sasvim drugačije. Još i danas mi je drago kad god se prisjetim da sam mnoge zapleo u svoje mreže, jer njihova bezobraština i preuzetnost pravi su izazov duhu. Varajući budale osvećujemo duh, a takva pobjeda vrijedi truda, jer budala ima oklop, pa ne znaš kako da je dohvatiš. Prevariti budalu, to je, mislim, podvig dostojan čovjeka od duha. Otkad postojim, u mojim je žilama nesavladiva mržnja na soj budala, jer kad sam god bio u njihovu društvu, osjećao sam se i sam budalom. Među njih uopće ne ubrajam ljude koje nazivamo glupima; takve čak i volim, jer njihova glupost proizlazi iz manjkava odgoja. Sretoh među njima mnoge koji bijahu veoma pošteni i čija glupost ne bijaše bez duha i bez razboritosti, po čemu se znatno razlikuju od budala. Oni su poput očiju na koje se navukla mrena, a koje bi inače bile veoma lijepe.
Ako si pronikao duh ovog predgovora, onda si, dragi čitaoče, lako pogodio moju namjeru. Napisao sam ga jer želim da me upoznaš prije no što pristupiš čitanju moje povijesti. Jer s nepoznatima čovjek razgovara samo u kavani ili za gostioničkim stolom.
Napisao sam svoju povijest, i tome se nema što prigovoriti. Ali jesam li u pravu što je predajem općinstvu o kojem znam toliko toga što mu ne ide u prilog? Znam da činim ludost, ali kad već osjećam potrebu da se zabavim i nasmijem, zašto bih to sebi uskraćivao?
Jedan od starih pisaca savjetuje nas učiteljski: »Ako nisi činio stvari dostojne da budu napisane, barem piši stvari dostojne da budu pročitane.«
Ovaj je savjet krasan poput najčišćeg dijamanta kakav se pravio u Engleskoj, ali ja ga ne mogu slijediti, jer ne pišem ni roman ni povijest neke slavne i ugledne ličnosti. Bio dostojan ili nedostojan, moj je život moj predmet, a moj je predmet moj život. Kako sam provodio život i ne misleći da će mi jednog dana doći želja da ga opišem, možda će stoga ova povijest biti zanimljivija nego da sam živio s namjerom da je napišem kad zađem u staračke godine i, što više, da je objavim.
U dobi od 72 godine, 1797. kad mogu reći vixi1 premda još uvijek živim, bilo bi mi teško naći ugodniju razonodu od razgovora o mojim pustolovinama, na ugodu i razveseljavanje otmjena društva koje me sluša, koje mi je uvijek bilo prijateljski naklonjeno i s kojim sam uvijek drugovao. Da bih dobro napisao svoju ispovijest, dovoljna mi je i sama pomisao na to da će me oni čitati. Što se tiče neznalica kojima neću moći zapriječiti da čitaju, dovoljno mi je saznanje da ne pišem za njih.
1. Živio sam.
Prisjećajući se užitaka koje sam proživio, ja ih obnavljam, pa tako još jednom uživam u njima, a pri tom se smijem patnjama koje nekad podnesoh i koje više ne osjećam. Dio sam svemira, govorim u zrak i zamišljam da polažem račun o svom življenju kao što domoupravitelj polaže račun svom gospodaru prije negoli što će se povući. Budućnost me kao filozofa nikad nije mučila, jer ništa o njoj ne znam; a kao kršćanin znam da vjera vjeruje bez razmišljanja i da ona najčistija nikad ne progovara. Znam da sam postojao, jer sam osjećao, a kako mi je osjećanje davalo to saznanje, znam isto tako da više neću postojati kad budem prestao osjećati.
Desi li se da osjećam i poslije smrti, tad više ni u što neću sumnjati, ali ću utjerati u laž sve one koji mi kažu da sam mrtav.
Kako povijest započinje najstarijim događajem koje je zadržalo pamćenje, to će moja započeti od dana kad mi je bilo osam godina i četiri mjeseca. Prije tog vremena, ako je istina da vivere cogitare est2, ja nisam živio, već naprosto životario. Budući da se ljudsko mišljenje sastoji od usporedbi kojima spoznajemo odnose, ono ne može postojati prije pamćenja. Organ namijenjen pamćenju razvio se u mojoj glavi tek osam godina nakon rođenja, i tad je moja duša postala osjetljiva na dojmove. Kako je bestjelesna supstancija koja se ne može nec tangere, nec tangi3 u stanju da prima dojmove, nije u ljudskoj moći da objasni.
2. Živjeti, to znači misliti. Ciceron, »Tusculanae«.
3. "Ne može se dotaći, niti biti dotaknuta."
Jedna utješljiva filozofija u skladu s religijom tvrdi da je ovisnost duše o osjetilima i organima samo slučajna i prolazna, i da će duša biti odriješena i slobodna kad je smrt tijela riješi ove tiranske potčinjenosti. To je vrlo lijepo, ali kako ne mogu vlastitim umom doći do sigurna uvjerenja da sam besmrtan, nego jedino pod uvjetom da prestanem živjeti, to mi ne zamjerite što ne hitam da dođem do spoznaje takve istine; jer spoznaja kojoj je cijena život čini mi se odviše skupom. U međuvremenu slavim boga, prežući od svakog nepravedna čina, i grozim se od zlih, premda im ne činim zla. Zadovoljavam se da im ne činim ni dobra, jer sam uvjeren da ne treba hraniti zmiju u njedrima.
Moram nešto reći i o svom temperamentu i prirodi. Pri tom se nadam da čitalac koji će me najblaže suditi neće biti ni najnepošteniji ni najsiromašniji duhom.
U meni su se izređali svi temperamenti: mekušan u djetinjstvu, sangviničan u mladosti, u zrelim godinama žučan, a sad, pod starost, melankoličan, i takav ću vjerojatno ostati do kraja. Usklađujući hranu s ustrojstvom i građom tijela, uvijek sam bio dobra zdravlja, a kako sam već zarana naučio da zdravlju šteti svako pretjerivanje, bilo u jelu bilo u gladovanju, nikad nisam imao drugog liječnika do sama sebe. Rekao bih da je pretjerivanje u postu opasnije od neumjerenosti, jer ako neumjerenost kvari probavu, gladovanje vodi u smrt.
Sad kad sam već ostario, premda mi je želudac još uvijek dobar, treba mi samo jedan obrok na dan, ali mi taj gubitak nadoknađuje sladak san i lakoća kojom misli stavljam na papir a da se ne moram služiti ni paradoksima ni sofizmima koji bi ionako mogli prije obmanuti mene nego čitaoca, jer se nikad ne bih usudio da mu proturim lažan novac, znajući da je lažan.
Sangvinični temperament učinio me je neobično osjetljivim za slasti užitka; bio sam uvijek veseo, uvijek pripravan da idem iz naslade u nasladu, a bio sam i veoma dovitljiv u iznalaženju užitaka. Zbog toga sam bio tako sklon da sklapam uvijek nove veze, a otud i velika lakoća kojom sam ih kidao, iako uvijek s razlogom, a nikad iz puste obijesti.
Pogreške u temperamentu ne mogu se ispraviti, jer temperament ne ovisi o našoj moći. Sasvim je drugačije s karakterom. Karakter je sazdan od duha i srca, i temperament u tom nema tako reći nikakva udjela, pa stoga karakter zavisi o odgoju i može se popraviti i izmijeniti.
Prepuštam drugima da prosude imam li dobar ili loš karakter; ali on je takav kakav jest, odrazuje se na mojoj fizionomiji, i svaki će ga dobar poznavalac moći lako proniknuti. Jedino na licu karakter postaje predmet dostupan oku: tu je njegovo sjedište. Promatramo li ljude koji nemaju nikakve fizionomije, a takvih je mnogo – vidjet ćemo da nemaju ni onog što se naziva karakterom, pa odatle izvlačimo pravilo da je raznolikost fizionomija tolika kolika je različitost karaktera.
Kad sam priznao da sam se čitava života više upravljao prema porivima osjećaja negoli prema zaključcima rasuđivanja, mislim da sam priznao i to da je moje ponašanje bilo podložnije mom karakteru negoli duhu, a oni su obično bili među sobom na ratnoj nozi, pa tako u njihovu neprestanom sukobu nikad nisam imao dosta duha da savladam karakter, niti pak dosta karaktera da savladam duh. Ali, zaustavimo se malo ovdje: ako je istina da si brevis volo, obscurus fio4, mislim da – ne vrijeđajući skromnost – mogu primijeniti na sebe ove riječi dragog mi Verligija:
4. Kad želim biti kratak – postajem nejasan. Netačno citiranje prema Ars poetica Horacija.Nec sum adeo informis: nuper me in littore vidi
Cum placidum ventis staret mare.5
5. Nisam tako ružan; nedavno se vidjeh na obali dok je more bilo mirno. Vergilije, Ekloge, II.
Gajiti naslade puti bila je uvijek moja glavna briga, i nikad nisam imao nikakve važnije. Osjećajući da sam rođen za lijepi spol, uvijek sam ljubio i nastojao da budem ljubljen koliko je to god bilo moguće. Silno sam volio i obilatu trpezu i strasno se zanimao za sve što je podsticalo moju radoznalost.
Imao sam prijatelja koji mi bijahu dobri i sretan sam što sam im u svakoj prilici mogao dokazati svoju zahvalnost. Imao sam i odvratnih neprijatelja koji su me progonili, a koje nisam mogao istrijebiti, jer to nije bilo u mojoj moći. Ne bih im nikad oprostio da nisam zaboravio zlo koje su mi nanosili. Čovjek koji zaboravi uvredu nije je oprostio, već ju je zaboravio; jer oproštenje je čin koji dolazi iz uzvišenosti osjećaja, iz plemenitosti srca, iz velikodušnosti duha, dok zaborav dolazi iz slabosti pamćenja ili nebrige kakva prati miroljubive duše, a često iz puke potrebe za mirom i spokojem; jer mržnja vremenom razjede nesretnika koji je dugo pothranjuje.
Ako me netko nazove sladostrasnikom, imat će krivo, jer me snaga puti nikad nije navela da zanemarim dužnosti kad sam ih imao. Zbog istog razloga nikad se ne bi smjelo Homera nazivati pijanicom: Laudibus arguitur vini vinosus Homerus.6
6. Pohvalama što ih pjeva vinu Homer se iskazuje kao ljubitelj vina. Horacije, Epistolae, II.
Volio sam žestoka jela: makarone koje je priredio vrstan napuljski kuhar, španjolsku ollu podridu[1], sluzastog bakalara iz Nove Zemlje, meso divljači u pacu kad malo tukne, i sireve koji dosižu savršenstvo kad sićušna bića što se u njima stvaraju postanu vidljiva. Što se tiče žena, uvijek mi je bio sladak miris onih koje sam volio.
[1] Olla podrida, španjolsko narodno jelo od mesa, povrća i začina, poput našeg »lonca«.
Kakvih li izopačenih sklonosti! – reći će netko. Sramotna li čovjeka koji ih priznaje, a pri tom ne crveni!
Takva mi je pokuda smiješna, jer mislim da sam, zahvaljujući svojoj sirovosti, sretniji od drugih, budući da sam zbog nje prijemljiviji na užitak. Sretnik je onaj koji umije uživati a da time drugom ne udi, a nerazumnik je onaj koji misli da Svevišnji uživa u bolima, patnjama i odricanjima koje mu prinosi kao žrtvu, i da bog miluje samo čudake koji se trape. Bog može tražiti od onih koje je stvorio samo to da uzgajaju vrline koje im je usadio u duše, jer sve što imamo dao nam je da budemo sretni: samoljublje, želju za pohvalama, za natjecanjem, snagu, hrabrost i jedino pravo koje nam nitko ne može oduzeti: pravo da se ubijemo ako nakon ispravne ili krive procjene zaključimo da nam na nesreću to odgovara. To je nepobitan dokaz naše moralne slobode koju su sofisti toliko poricali. Međutim, od te se naše moći grozi čitava priroda, pa je zato s pravom sve religije zabranjuju.
Jedan navodno slobodarski duh reče mi jednog dana da se ne mogu smatrati filozofom ako ne priznajem Otkrovenje. Ali ako ga priznajemo u fizičkom svijetu, zašto ga ne bismo priznali i u religiji? Riječ je samo o obliku. Duh govori duhu, a ne ušima. Načela svega onog što znamo morala su biti otkrivena onima koji su nam ih predali posredstvom velikog i uzvišenog načela što sadrži sva ostala. Pčela koja gradi košnicu, lastavica koja savija gnijezdo, mrav koji gradi svoj podzemni grad, pauk koji prede mrežu, ne bi nikad ništa uradili da nije prethodnog vječnog otkrovenja. Ili moram vjerovati da je tako, ili pretpostaviti da materija misli. Ali kako se ne usuđujemo da materiji pripišemo toliku čast, držimo se otkrovenja.
Onaj veliki filozof što je, proučavajući prirodu, povjerovao da se dovinuo do pobjede kad je u njoj vidio boga, prerano je umro. Da je još poživio, otišao bi mnogo dalje, a put mu ipak ne bi bio dug; bitišući po svom stvoritelju, ne bi ga više mogao nijekati: in co movemur et sumus7. Spoznao bi da ga se ne može spoznati i ne bi se više kinjio.
7. Po njemu se mičemo i jesmo. Citirano prema Djelima apostolskim, 17, 28; Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo. (In ipso enim vivimus, et movemur et sumus.).
Zar bi bog, taj veliki začetnik svih načela što sam nikad ne imađaše začetka, mogao sam sebe pojmiti kad bi zbog toga morao spoznati svoj vlastiti početak?
O, blaženo neznanje!

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39225
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:10 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


Spinoza, kreposni Spinoza, umro je prije no što je uspio da se dovine do njeg. Da je vjerovao u besmrtnost svoje duše, umro bi kao mudrac s pravom da traži nagradu za krepost.
Nije istina da nadanje u nagradu ne doliči pravoj kreposti i da vrijeđa njenu čistotu. Ona joj, naprotiv, pomaže da se održi, jer je čovjek biće isuviše krhko da bi poželjelo živjeti kreposno samo radi zadovoljstva.
Ja mislim da je onaj Amfijaraj[2] koji vir bonus esse quam videri molebat8 izmišljeno biće. Mislim napokon da na svijetu nema poštena čovjeka koji ne bi znao za neku tražbinu, pa ću i ja govoriti o svojoj.
[2] Amfijaraj, vrač u Argu. Bio je jedan od Argonauta. Na pohodu sedmorice protiv Tebe proždrla ga je zmija.
8. Koji je volio da bude dobar negoli da ga takvim smatraju. Prema Eshilu, »Sedmorica protiv Tebe«.
Ja očekujem zahvalnost, poštovanje i prijateljstvo svojih čitalaca; nadam se zahvalnosti ako ih ovi Memoari u nečem poduče i ako im se svide; poštovanju, ako, sudeći o meni onako kako treba, uvide da imam više odlika nego mana; a prijateljstvo će mi pak ukazati ako spoznaju da sam dostojan te časti zbog iskrenosti i otvorenosti kojom se predajem njihovu sudu, bez himbe, ovakav kakav doista jesam.
Vidjet će da sam uvijek volio istinu toliko strasno da bih znao i lagati samo da joj prokrčim put do glava koje nisu spoznale njenu ljepotu. Neće mi zamjeriti kad budu vidjeli kako praznim kesu prijatelju da bih zadovoljio svoje hire, jer ti su prijatelji imali isprazne nakane, te sam se, ulijevajući im nadu u uspjeh, i ja sam nadao da ću ih izliječiti i otvoriti im oči. Plaćao sam tako svoje užitke novcem namijenjenim stjecanju stvari koje su u prirodi nemoguće. Smatrao bih se krivim da sam stekao bogatstvo; ali ja nemam ništa, sve sam rasuo, a to me tješi i opravdava. Bio je to i onako novac namijenjen ludorijama, pa kad sam se njime poslužio da plaćam svoje vlastite, nisam mu nimalo promijenio namjenu.
Ako mi se izjalovi nada da se svidim čitaocu, bit će mi krivo, ali ne toliko da bih se pokajao što sam pisao, jer ništa me ne može odvratiti od želje da se zabavljam. O, okrutna dosado! Pisci paklenih muka nisu te strpali u pakao samo iz zaboravnosti.
Ipak moram priznati da se ne mogu obraniti od straha da ću biti izviždan: odviše je to prirodan strah a da bih se mogao hvalisati kako sam neosjetljiv za nj; a nimalo me ne tješi ni pomisao da neću biti živ kad ovi Memoari iziđu. Gnušam se od pomisli da primim bilo kakvu obavezu prema smrti koju toliko mrzim: bio sretan ili nesretan, život je jedino dobro koje nam se pruža, a oni koji ga ne vole, nisu ga dostojni. Ako mu se pretpostavlja čast, to je zato što ga podgriza sramota. Pa ako se katkada pri izboru čovjek odluči na smrt, tad filozofija treba da šuti.
O, smrti, kruta smrti! Nemilostivi zakone, trebalo bi da te pravda prokune, jer težiš njenom uništenju.
Ciceron kaže da nas smrt oslobađa muka; ali taj veliki filozof bilježi rashod ne vodeći računa o prihodu. Ne sjećam se je li u vrijeme dok je pisao svoje Tusculanes njegova Tulija već bila mrtva. Smrt je čudovište što pažljiva gledaoca tjera iz velikog kazališta prije nego što završi komad koji ga beskrajno zanima. Već samo to je dovoljno da je mrzimo.
U ovim Memoarima neće biti opisane sve moje pustolovine; izostavio sam dogodovštine koje bi mogle izazvati negodovanje osoba što su u njima učestvovale, jer bi se pokazale u lošem svjetlu. I pored sve moje suzdržanosti, poneki će me smatrati i odviše brbljavim, a to me žalosti. Ako se prije smrti opametim i budem li imao vremena, sve ću spaliti; sad još nemam hrabrosti za to.
Ako li se nekom učini da slikajući izvjesne ljubavne prizore ulazim u potankosti, neka me zbog toga ne kudi, osim ako misli da sam slab slikar, jer se mojoj staroj duši ne smije zamjeriti što još samo u sjećanju može uživati. Uostalom, kreposni čitalac može preskočiti prizore koji bi mogli povrijediti njegovu čednost; to je savjet koji, mislim, moram u predgovoru dati čitaocu. To gore po one koji ga ne pročitaju! Neće to biti moja krivnja, jer svatko treba znati da je predgovor djelu isto što i plakat kazališnoj predstavi: treba ga pročitati.
Ove Memoare nisam napisao za mladež, i ona neka svoje mladenačko doba proživi u neznanju i očuva se tako od poroka; napisao sam ih za one koji, pošto su živjeli, nisu više podložni zavođenju, i koji su, jer su prošli kroz vatru, postali nesagorivim daždevnjacima[3]. Kako su prave kreposti samo stvar navike, to se usuđujem reći da su istinski kreposni oni koji su to bez truda i napora. Takvi ljudi nisu nigda nesnošljivi, i upravo za njih ja i pišem.
[3] Legenda o nesagorivosti daždevnjaka veoma je stara. Već Aristotel u svome djelu Historia naturalis govori o tom vjerovanju u daždevnjakovu nesagorivost, koja se sačuvala kroz čitav srednji vijek.
Pisao sam na francuskom, a ne na talijanskom, jer je francuski jezik rašireniji od talijanskog, a čistunci koji će mi prigovarati kad u mom pismu naiđu na izraze iz moje domaje bit će u pravu, ako im zbog toga ne budem jasan i zanimljiv.
Geslo koje sam usvojio, opravdat će udaljavanje od predmeta i tumačenja kojima sam možda prečesto popratio zgode svake ruke:
Nequidquam sapit qui sibi non sapit9 Iz istog razloga uvijek sam težio za pohvalama odlična društva:
9. Tko ne pozna vlastitu sočnost ne može okusiti ni sočnost stvari. Netačno citirana Ciceronova izreka u jednom tekstu o Euripidu.
Excitât auditor studium, laudatque virtus Crescit, et immensum gloria calcar habet.10 Rado bih ovdje iznio gordu izreku: Nemo laeditur nisi a se ipso11, kad se ne bih bojao da ću uvrijediti nepregledno mnoštvo onih koji su navikli da izvikuju, kad god im nešto ne pođe od ruke: »Nije to moja krivnja!« Ostavimo im ovu sitnu utjehu jer bi bez takva utočišta počeli mrziti sami sebe A mržnja na sebe često vodi kobnoj misli na samoubojstvo. Kako ja volim uvijek priznati da sam glavni uzročnik i dobra i zla koji me snađoše, to sam uvijek bio radostan što mi je bilo dano da budem svoj vlastiti učenik i što mi je bila dužnost da volim svog učitelja.
10. Slušalac potiče mar, pohvala povećava vrijednost, a slava je moćan poticaj. Ovidije, »Ex Ponto*, IV.
11. Ako si uvrijeđen, sam si se uvrijedio. Prema Seneki.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39225
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:15 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


I
Don Jacob Casanova, rođen u Zaragozi, sjedištu Aragonije, nezakoniti sin don Francisca, oteo je iz samostana, godine 1428. Annu Palafox, sutradan pošto se zaredila. Bio je tajnik kralja don Alfonsa. Pobjegao je s njom u Rim, gdje im je nakon godinu dana tamnovanja papa Martin III dao bračni blagoslov i riješio Annu zavjeta, na nagovor don Juana Casanove, domoupravitelja pontifikalne palače i ujaka don Jacoba. Sva djeca potekla iz tog braka umriješe u najranijem djetinjstvu, osim don Juana; ovaj se oženi 1475. donnom Eleonorom Albini, koja mu rodi sina Marka Antonija.
Godine 1481. don Juan morade napustiti Rim, pošto je ubio jednog oficira napuljskog kralja, i skloni se u Como sa ženom i sinom; u potrazi za bogatstvom otisnuo se na more i 1493. umro prateći na putu Kristofora Kolumba.
Marko Antonije, koji postade dobar pjesnik u maniri Marcijala, bio je tajnik kardinala Pompeja Colonne. Zbog satire na Giulija Medicija morao je napustiti Rim, te se vratio u Como, gdje se oženio Abondijom Rezzonicom.
Postavši papom pod imenom Klementa VII, taj isti Giulio de Medici oprostio mu je uvredu i vratio ga u Rim zajedno sa ženom. Kad su careve čete 1526. zauzele i opljačkale grad, Marko Antonije umrije od kuge; da ga nije pokosila bolest, umro bi od neimaštine, jer su mu vojnici Karla V oduzeli sve što je imao.
Tri mjeseca nakon njegove smrti, udovica Abondia donese na svijet Giacoma Casanovu koji je u dubokoj starosti umro u Francuskoj kao pukovnik u vojsci kojom je zapovijedao Farnese u borbi protiv Henrika Navarskog, budućeg kralja Francuske. U Parmi je ostavio sina koji se oženio Teresom Conti i s njom imao sina Giacoma koji se 1680. oženio Annom Roli.
Giacomo je imao dva sina: Giovannija Battista i Gaetana Giuseppa Giacoma. Stariji je 1712. otišao iz Parme i više se nije vratio, dok je mlađi 1715. kad mu je bilo devetnaest godina, napustio obitelj.
To je sve što sam našao u zborniku svog oca, a ono što ću sad ispričati čuo sam iz majčinih usta.
Gaetano Giuseppe Giacomo napustio je obitelj zaljubivši se u čari jedne glumice zvane Fragoletta, koja je igrala uloge sobarica u komedijama. Zaljubljen i bez sredstava za život, odluči se da zarađuje na vlastitoj osobi. Posvetio se plesu i pet godina kasnije glumio je na daskama ističući se više svojom raskalašenošću negoli talentom.
Bilo iz želje za promjenom, bilo iz ljubomore, napustio je Fragolettu i u Veneciji se pridružio glumačkoj trupi koja je igrala u kazalištu San Samuele. Nasuprot kući gdje je stanovao, živio je jedan postolar imenom Geronimo Fausti sa ženom Marzijom i jedinicom kćeri, šesnaestogodišnjom krasoticom Zanettom. Mladi se glumac zaljubi u djevojku, ganu joj srce i prikloni je da se dade oteti. Bio je to jedini način da dođe do nje, jer, kao glumac, nikad je ne bi dobio od Marzije, a još manje od Geronima, u čijim je očima svaki glumac bio osoba dostojna prezira.
Opskrbivši se potrebnim ispravama, dvoje mladih i zaljubljenih, u pratnji dvojice svjedoka, pođoše do venecijanskog nadbiskupa koji im podijeli bračni blagoslov.
Marzia, Zanettina majka, nadade se u kuknjavu, a otac umrije od tuge. Nakon devet mjeseci iz tog sam se braka rodio ja, 2. travnja 1725.
Naredne godine majka me ostavi na brizi svoje majke koja joj je oprostila kad je saznala da joj se moj otac zakleo kako je nikad neće siliti da nastupi na pozornici. Takva obećanja daju svi glumci kad se žene građanskim djevojkama, ali ga se nikad ne drže, jer ženama nije ni na kraj pameti da se pozivaju na muževu zadanu riječ.
Uostalom, po majku je bila velika sreća što je naučila glumiti, jer bez tog vrela prihoda ne bi mogla podići djecu kad je nakon devet godina braka ostala udovicom sa šestoro siročadi.
Bilo mi je, dakle, tek godinu dana kad me je otac ostavio u Veneciji i otišao u London igrati komedije. U tom velikom gradu moja majka je prvi put nastupila na pozornici, a tamo je 1727. rodila mog brata Franceska, slavnog slikara bitaka, koji je od 1783. radio u Veneciji.
[4]
[4] Francesco Casanova (1727 – 1805), drugi sin Geatana i Zanette, postao je slavan kao slikar bitaka. Slike su mu bile vrlo tražene, a radio je po narudžbi nekih evropskih vladara. Najpoznatija mu je slika »Hanibal prelazi Alpe« i niz slika što ih je izradio za rusku caricu Katarinu II. Zbog činjenice što je rođen u Londonu dugo su ga vremena ubrajali među engleske slikare, iako je najveći dio života proveo u Veneciji i Parizu.
Potkraj 1728. majka se zajedno s ocem vratila u Veneciju, a kako je postala glumicom, i dalje je nastupala.
1730. rodila je mog brata Giovannija koji je 1795. umro u Dresdenu, u službi izbornog kneza, kao upravitelj slikarske akademije; naredne tri godine donijela je na svijet još dvije kćeri, od kojih je jedna umrla u ranom djetinjstvu, a druga se udala u Dresdenu, gdje 1798. godine još uvijek živi.
Imao sam još jednog brata, posmrče, koji je postao svećenik i prije petnaest godina umro u Rimu.
Prijeđimo sad na početak mog postojanja kao misaonog bića.
Organ pamćenja razvio mi se u početku mjeseca kolovoza 1733. Bilo mi je dakle osam godina i četiri mjeseca. Ne sjećam se ničeg što se prije tog vremena sa mnom dešavalo. Evo događaja:
Stojim u kutu neke sobe, nagnut prema zidu, pridržavam glavu i buljim u krv koja mi obilno curi iz nosa i razlijeva se po tlu.
Marzia, moja baka, čiji sam miljenik bio, priđe mi, umije me hladnom vodom, u potaji me ukrca u jednu gondolu i povede u Murano[5], gusto naseljen otok svega pola milje udaljen od Venecije.
[5] Gradić Murano sagrađen je na pet otočića do kojih se iz Venecije stizalo za četvrt sata. U 13. stoljeću Venecijanci su u Muranu koncentrirali svoju proizvodnju stakla, koju su bili naučili u Siriji. Kao grad stakla Murano je i danas poznat u čitavom svijetu.
Iskrcavši se iz gondole uđosmo u neku jazbinu gdje ugledasmo jednu staricu kako sjedi na prljavoj strunjači, držeći u naručju crnu mačku, dok se drugih pet ili šest motalo uz njenu suknju. Bila je to vještica. Dvije su starice zapodjele dug razgovor u kom je vjerojatno i o meni bilo riječi. Kad se taj razgovor, koji se vodio na furlanskom, završio, vještica, pošto je primila od bake srebrni dukat, otvori neku škrinju, uze me pod ruku, smjesti me unutra i zatvori poklopac, rekavši da se ne bojim, što bi bilo sasvim dovoljno da me uplaši da sam imao imalo mozga; ali ja sam bio malouman.
Sjedio sam mirno unutra, držeći na nosu maramicu, jer sam neprestano krvario, posve neosjetljiv na galamu koja je dopirala izvana. Čuo sam smijeh, plač, pjevanje, krikove, udarce o škrinju, no sve mi je to bilo svejedno. Naposljetku me izvukoše iz škrinje, a krv mi presuši. Ona me čudna žena obaspe milovanjima, svuče mi odjeću, položi me u postelju, pripali trave, pohvata dim u ponjavu, zamota me, izrekne čarobne riječi i zakletve, onda me odmota i dade mi da progutam pet zašećerenih badema vrlo ugodna okusa. Zatim mi odmah istrlja sljepoočnice i zatiljak nekom masti koja je rasprostirala sladak miomiris, nakon čega me ponovo odjene. Tad mi reče da će mi se krvarenje neosjetno izgubiti, samo ako nikom živom ne odam što je uradila da me ozdravi, i zaprijeti mi gubitkom svekolike moje krvi i smrću ako se usudim ovu tajnu bilo kome otkriti.
Kad me je tako podučila, objavi mi da će me iduće noći pohoditi jedna gospođa i reče da će me po njoj snaći sreća budem li imao snage da nikome ne govorim o toj posjeti. Na to smo otišli i vratili se kući.
Tek što sam legao, odmah sam zaspao i ne misleći na lijepu posjetiteljku koja me je imala obići; ali kad sam se poslije nekoliko sati probudio, vidio sam, ili mi se to pričinilo, kako iz kamina izlazi jedna sjajna žena u širokoj suknji s obručem, od predivna tkanja, dok joj je u kosi poput plamena sjao vijenac od dragulja. Ona mi polako priđe, veličanstvena i blaga izraza, sjede na postelju, pa izvuče iz džepova nekoliko kutijica koje isprazni nad mojom glavom mrmljajući neke riječi. Pošto mi je održala dug govor od kojeg nisam ništa razumio, poljubi me i vrati se odakle je i došla, a ja onda ponovo usnuh.
Kad je sutradan došla baka da me odjene, čim je pristupila mom krevetu, poče mi naređivati da šutim, grozeći mi se smrću ako ikome progovorim o onom što mi se dogodilo prošle noći.
Ova grožnja – upućena od žene koja je nada mnom imala neograničen utjecaj i koja me naučila da se slijepo pokoravam njenim zapovijedima – bila je uzrok što sam se prisjetio one noćne prikaze i što sam je, stavivši na nju pečat šutnje, pohranio u najskrovitiji kutak svoga tek rođenog pamćenja.
Ja, uostalom, nisam ni bio u napasti da nekom ispričam taj događaj: ponajprije zato što nisam znao hoće li ikoga zanimati, a zatim nisam ni znao kome bih ga ispričao.
Kako me je bolest učinila sumornim i nimalo zabavnim, svatko me je žalio i puštao na miru: vjerovali su da su mi dani odbrojeni, a oni koji me obdariše životom nikad nisu sa mnom razgovarali.
Poslije onog puta u Murano i pohoda noćne vile i dalje sam krvario, ali svakog dana sve manje, i moje se pamćenje malo-pomalo razvijalo. Za manje od mjesec dana naučih čitati.
Bilo bi bez sumnje smiješno pripisivati moje ozdravljenje ovim čarolijama, ali ipak mislim da bih imao krivo kad bih sasvim porekao da su mu mogle pridonijeti. A onu pojavu divne kraljice uvijek sam smatrao snom, ako to nije bila maskarada koju su namjerice za mene priredili. Ipak zna se da se lijek za najveće bolesti ne nalazi uvijek u ljekarnama. Svakog nam dana poneki događaj pokaže koliko je naše neznanje, pa je stoga, vjerujem, teško naći toliko mudra čovjeka čiji bi duh bio lišen svakog praznovjerja.
Na svijetu sigurno nikad nije bilo vještica, ali zato je ipak istina da je njihova moć uvijek postojala za one kojima su se razni podlaci spretno prikazivali kao vrači.
Sommio nocturnos lémures portentaque Thessala vides12 Tako neke stvari koje su najprije živjele samo u mašti postaju stvarne, te prema tome mnogo toga što se pripisuje vjeri ne mora uvijek biti čudotvorno, kako se to čini onome tko vjeri pridaje bezgraničnu moć.
12. Katkada u snu vidimo noćne duhove, strašne prikaze. Ovaj Horacijev stih, Casanova citira netačno.
(Epist. II, 2, 209).

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39225
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:22 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


Otac je umro u cvijetu života; bilo mu je tek trideset i šest godina. Ali ponio je u grob iskreno žaljenje svekolikog općinstva koje je uviđalo da se uzdigao iznad svog staleža, koliko ponašanjem toliko i znanjem što ga je stekao u mehanici.
Dva dana pred smrt, osjećajući da mu se bliži kraj, otac poželi da nas sve još jednom vidi kraj svoje postelje u prisustvu žene i trojice messera Grimani, venecijanskih plemića, koje je htio privoljeti da nam postanu zaštitnici.
Pošto nas je sve blagoslovio, zatraži od majke, koja se gušila u suzama, neka mu se zakune da nijedno dijete neće odgajati za kazalište kamo ni sam nikad ne bi pristupio da ga na to nije nagnala nesretna strast. Ona se zakle, a trojica patricija zajamčiše nepovredivost obećanja. Prilike joj pomogoše da održi riječ.
Kako je tad bila u šestom mjesecu trudnoće, majka je bila oslobođena od nastupa na pozornici sve nekako do poslije Uskrsa. Lijepa i mlada, ipak je odbijala sve koji su je prosili i, uzdajući se u providnost, nadala se da će nas sama podići.
Najprije je namislila da se pobrine za mene, ne zato što bi me voljela više no druge, već zbog moje bolesti koja me je dotjerala dotle da nisu znali što da započnu sa mnom. Bio sam sasvim slabašan, bez teka, nemoćan da se bilo čega prihvatim, a s lica mi nije silazio tupoglav izraz.
Liječnici su se prepirali oko uzroka moje boljetice.
– On gubi sedmično dvije litre krvi – govorili su – a ne može ih imati u sebi više od šesnaest do osamnaest. Odakle tako obilna obnova krvi?
Jedan je tvrdio da se sav moj mliječ pretvara u krv; drugi je govorio da zrak koji udišem pri svakom udisaju povećava količinu krvi u plućima i da zato uvijek držim usta otvorena.
Sve sam to šest godina kasnije saznao od gospodina Baffa,[6] koji je bio velik prijatelj mog pokojnog oca. On je upitao za savjet slavnog padovanskog liječnika Macoppa koji mu je pismeno saopćio svoje mišljenje. U tom se pismu – koje još i sad čuvam – kaže da je naša krv rastezljiva tekućina koja može smanjiti ili povećati gustoću, ali ne i količinu; da moje krvarenje dolazi jedino od gustoće mase. I zato da se prirodnim putem prorjeđuje da bi olakšala optok. Rekao je da bih ja već bio mrtav da priroda – koja želi živjeti – nije sama sebi pomogla. Zaključio je da ta gustoća može dolaziti samo iz zraka koji udišem, pa ako me ne žele izgubiti neka me pošalju na promjenu zraka. Po njegovim riječima i blesavost koja mi se odražava na licu dolazi jedino od prevelike gustoće moje krvi.
[6] Giorgio Baffo (1694 –1768), venecijanski patricij, bio je posljednji odvjetak stare plemićke obitelji koja je došla u Veneciju u 9. stoljeću i dala Republici niz državnika i vojnika. Giorgio Baffo vršio je razne sudačke dužnosti. Tri godine nakon njegove smrti prijatelji su objavili zbirku njegovih erotičkih pjesama pod naslovom Le poesie di Giorgio Baffo.
I tako je gospodin Baffo, uzvišeni genij, pjesnik najputenije od svih pjesničkih vrsta, ali velik i jedinstven, bio uzrokom što su odlučili da me smjeste u jedan pansion u Padovi, pa prema tome njemu dugujem život.
Umro je dvadeset godina kasnije kao posljednji izdanak stare patricijske obitelji, ali njegove pjesme, premda golicave, i dalje će mu pronositi svijetom ime. Inkvizitori venecijanske republike svojom su nabožnošću samo povećali njegovu slavu; jer su – osudivši i zabranivši njegove rukopise – pridonijeli da postanu traženi i dragocjeni; ta morali su znati da spreta exolescunt13.
13. Prezrene stvari propadaju same od sebe. Tacit, Anali, IV, 34.
Čim je proročanstvo profesora Macoppe bilo prihvaćeno, otac Grimani[7] preuze na sebe da mi u Padovi nađe dobar pansion posredstvom jednog svog prijatelja kemičara koji je živio u tom gradu. Zvao se Ottaviani, a bavio se i trgovinom starinama.
[7] Alviso Grimani, svećenik, bio je malom Casanovi nemilosrdni i škrti tutor. Neki autori smatraju da je bio i lihvar.
Za nekoliko dana pansion je bio pronađen i 2. travnja 1734. na moj deveti rođendan, ukrcali smo se na burchiello i kanalom Brente pošli za Padovu.
Burchiello je prava mala ploveća kuća. Na njem se nalazi poveća dvorana, s kabinom sa svake strane i ležaj ima za služinčad na provi i krmi. Barka ima oblik izdužena četvorokuta s natkrovljem, oivičena nizom prozora s kapcima. Putovanje traje osam sati. Pratili su me otac Grimani, gospodin Baffo i moja majka: ja sam spavao s majkom u dvorani, a naši prijatelji provedoše noć u jednom od dvaju kabineta.
Majka se digla u zoru i otvorila prozor nasuprot krevetu; zrake ranog sunca udariše mi u lice i prisiliše me da otvorim oči. Krevet je bio odviše nizak, pa nisam mogao vidjeti zemlju, a kroz prozor sam vidio samo vrške stabala kako se nižu duž obale rijeke.
Barka je plovila, ali tako ujednačeno da to nisam mogao ni osjetiti, tako da su stabla što su promicala ispred očiju izazivala u meni neopisivo čuđenje:
– Ah, majko draga – povikao sam – što li je ovo? Stabla hodaju.
Baš u taj čas uđoše naša dva plemića i videći me zapanjena upitaše što me je tako uzbudilo.
– Kako to – odgovorih – da stabla hodaju?
Oni udariše u smijeh, ali majka, uzdahnuvši, reče samilosnim glasom:
– Ne hodaju stabla, već se to barka kreće. Obuci se! Ja u tili čas shvatih uzrok toj pojavi,a moj tek rođeni razum, ne pomevši se nimalo, pođe i dalje:
– Moguće je, dakle – odgovorih ja – da se ni sunce ne kreće, već da se to mi krećemo odzapada na istok.
Moja dobra majka poviče da sam glupan, a gospodin Grimani stade očajavati zbog tolike moje nedotupavosti. Ja ostadoh osupnut i posramljen, i tek što ne briznuh u plač.
Gospodin Baffo mi povrati dušu. Baci se na mene i uze me nježno ljubiti:
– Imaš pravo, dijete, sunce se ne miče, budi hrabar, zaključuj uvijek razumno i pustiljude neka se smiju.
Moja ga majka u čudu zapita nije li možda lud kad mi daje takve savjete, ali filozof joj čak i ne odgovori i nastavi da mi u grubim crtama iznosi teoriju dostupnu mom čistom i jednostavnom poimanju. Bio je to prvi pravi užitak koji sam u životu okusio. Bez gospodina Baffa taj bi trenutak bio dovoljan da osakati moj duh, jer bi se u nj uvukao kukavičluk i povodljivost. Neznanje ono dvoje drugih sigurno bi otupilo oštricu jedne moje sposobnosti, koja, ne znam da li me je daleko odvela, ali znam sigurno da jedino njoj dugujem sreću koju osjećam kad se nađem sam sa sobom.
U Padovu smo stigli rano i uputih se k Ottavianiju, čija me žena odmah uze maziti. Tamo je bilo petoro ili šestoro djece, a među njima jedna djevojčica od osam godina, koja se zvala Maria, i još jedna od sedam godina, Roza, a bila je lijepa kao anđeo.
Ottaviani nas najprije povede do kuće gdje je trebalo da ostanem u pansionu. To je bilo na pedeset koraka od njegova stana, kod crkve Santa Maria in Vanzo, u župi sv. Mihajla, kod jedne stare Schiavone[8] koja je svoj prvi kat dala u najam gospi Midi, ženi jednog pukovnika Schiavona.
[8] Schiavoni, naziv za mletačke podanike u Istri i Dalmaciji koji su govorili slavenski.
Moji pratioci otvoriše moj mali kovčeg i predadoše joj sve što je sadržavao. Nakon toga joj izbrojiše šest cekina za šest mjeseci unaprijed. Za te me je male novce imala hraniti, držati čisto i slati u školu. Pustiše je da se žali kako joj to nije dovoljno, poljubiše me naredivši mi da joj budem u svemu poslušan, i ostaviše. I tako me se otarasiše.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39225
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:23 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


II
Baka me premješta doktoru Gozziju - Moje prvo ljubavno iskustvo - Iz Bettine istjeruju nečastivoga
Čim se nađoh sam sa Schiavonom, ona me povede na tavan i pokaza mi krevet u istom redu s još četiri druga, od kojih su tri pripadala trojici dječaka mojih godina, što su upravo bili u školi, dok je u četvrtom spavala služavka kojoj je bilo naređeno da nas nadzire i sprečava sitne nepodopštine koje đaci rado čine.
Poslije tog posjeta siđosmo u prizemlje i ona me odvede u vrt rekavši mi neka se do ručka šećem.
Nisam se osjećao ni sretnim ni nesretnim, pa i ne rekoh ništa. Nije u meni bilo ni straha ni nade, niti ikakve radoznalosti; nisam bio ni radostan ni tužan. Jedina stvar nad kojom sam se zgražao bio je gazdaričin lik; jer iako tad još nisam imao nikakve predodžbe ni o ljepoti ni o rugobi, sve me je na njoj odbijalo, njeno lice, izgled, glas i govor. Njene muškaračke crte zbunjivale su me svaki put kad bih joj pogledao u lice slušajući što mi govori. Bila je visoka i omašna kao neki vojnik; put joj je bila žuta, kosa crna, obrve dugačke i guste, a brada obrasla dugim crnim dlakama. I da slika bude potpuna, smežurane i napola razotkrivene sise odvratno su joj visile do pasa.
Moglo joj je biti pedesetak godina.
Služavka je bila krupna seljanka, koja je obavljala sve poslove, a ono što se nazivalo vrtom bio je mali četvorokut koji je mjerio tridesetak do četrdesetak koraka, gdje osim zelene boje nije bilo ničeg što bi godilo oku.
Oko podneva ugledah svoja tri druga koji mi ispričaše mnoge stvari baš kao da smo stari znanci i kao da ja znam sve što i oni. Nisam im ništa odgovarao, ali ih to nije zbunjivalo, pa me na kraju primoraše da sudjelujem u njihovim nevinim šalama. Trebalo je trčati, nositi se, preskakati jedan preko drugog, i ja im prilično dragovoljno dopuštah da me priučavaju sve dok nas ne pozvaše na objed.
Sjedoh za trpezu i ugledah pred sobom drvenu žlicu, ali je odbacih, zahtijevajući da mi se dade moj srebrni pribor koji mi je bio veoma drag, jer je to bio dar od bake.
Služavka mi odgovori da gazdarica želi da svi budu jednaki, pa da se i ja moram prema tome ravnati. Pokorih se, premda mi je bilo krivo, i, pošto su me poučili da sve mora biti jednako, stadoh kao i ostali jesti juhu iz tanjura, ne žaleći se na brzinu kojom su jeli moji drugovi, iako me čudilo što je takav red pri stolu dopušten.
Poslije vrlo neukusne juhe dadoše nam komadić sušena bakalara, zatim jednu jabuku, i time se objed završi: bili smo u korizmi.
Nije bilo ni čaša ni kupa, pa smo svi pili iz istog zemljanog suda nekakvo bijedno piće koje zovu graspia[9], a pravi se od vode u kojoj su se kuhale grožđane šepurine.
[9] Graspia ili vineto piccolo zapravo je lako vino ugodna okusa. Priprema se tako da se u bačvu sa droždinom ulije voda. To se piće proizvodi još i danas u nekim krajevima pokrajine Veneto. Narednih dana pio sam samo vodu.
Taj me je objed začudio, jer nisam znao smijem li ga smatrati lošim i oskudnim.
Poslije ručka služavka me odvede u školu jednom mladom svećeniku koji se zvao doktor Gozzi, a s kojim je Schiavona ugovorila da će mu mjesečno plaćati četrdeset novčića, što je iznosilo jedanaestinu cekina.
Kako sam najprije morao naučiti pisati, stavili su me među dječake od pet-šest godina koji mi se odmah počeše izrugivati.
Kad sam se vratio Schiavoni, dali su mi večeru koja je – kao što i priliči – bila gora od ručka. Čudilo me što se nisam smio požaliti. Zatim me polegoše u postelju gdje mi tri poznate vrste gamadi čitave noći ne dadoše ni oka sklopiti. Osim toga, štakori su se ganjali po tavanu, skakali mi po krevetu i ulijevali mi takav strah da mi se krv ledila. Tad sam prvi put počeo spoznavati što je bijeda, i tu sam naučio da je strpljivo snosim.
Insekti što su me ujedali umanjivali su užas koji su mi ulijevali štakori, a kao po nekom zakonu ravnoteže, užas od štakora učinio me manje osjetljivim na ugrize insekata, pa se tako moja duša koristila sukobom dvaju zala.
Služavka je sve vrijeme ostala gluha na moje krikove i, pošto sam joj se malo izjadao zbog svih patnji koje podnesoh, zatražih da mi dade čistu košulju, jer moju je bilo odvratno i pogledati. Ali ona mi odvrati da se rublje mijenja sam nedjeljom i nasmije se kad joj se zagrozih da ću se potužiti gazdarici.
Prvi put u životu tad zaplakah od tuge i jada kad čuh kako mi se drugovi izruguju. Nesretnici su dijelili moju sudbinu, ali nisu poznavali nikakvu drugu, pa to sve objašnjava.
Satrven tugom, prospavao sam u školi čitavo jutro. Jedan od mojih drugova otkri doktoru pravi razlog, ali to učini s namjerom da me izvrgne smijehu. Taj dobri svećenik, na kojeg me je sigurno sama providnost uputila, povede me u svoju sobu i, nakon što je sve saslušao i svojim se očima uvjerio u istinitost mojeg kazivanja, ganut plikovima kojima je bila prekrivena moja nježna koža, prebaci brzo ogrtač, povede me kući i pokaza staroj vještici u kakvom sam stanju. Ova se pretvarala da je iznenađena i svaljivaše svu krivicu na služavku. Na svećenikovo navaljivanje da vidi moj ležaj, ona popusti i pokaza mu ga: i sam nisam bio ništa manje zaprepašten od svećenika kad ugledah prljavštinu ponjava na kojima sam proveo noć.
Svaljujući svejednako krivnju na služavku, prokleta baba je uvjeravala svećenika da će je otjerati; ali ova naiđe baš u taj čas i, ne mogavši otrpjeti grdnje, očita joj u lice da je sama kriva, pa otkri postelje mojih drugova i pokaza nam da nisu ništa bolje od moje.
Bijesna gazdarica odmah joj odalami vruć šamar, no služavka joj, ne htijući ostati dužna, uzvrati istom mjerom i pobježe.
Doktor me ostavi u kući rekavši da me neće primiti u školu sve dok ne budem čist kao i drugi đaci. Onda sam morao pretrpjeti žestoku grdnju koja se završila prijetnjom da će me – priredim li joj još jednu takvu nepriliku – izbaciti iz kuće.
Od sveg ovog nisam ništa shvaćao; tek sam se rodio i nisam imao druge predodžbe do one o kući u kojoj sam se rodio i bio odgajan, gdje je vladala čistoća i čestito obilje; a sad sam bio izložen zlostavljanju i karanju, premda mi nije išlo u glavu da sam bilo što skrivio. Naposljetku mi ta oštrokonđa baci u glavu jednu košulju, a sat kasnije vidjeh da služavka mijenja ponjave s naših ležaja dok smo mi večerali.
Moj se učitelj zdušno starao da me poduči. Posjeo bi me čak za svoj stol i, da ga uvjerim koliko cijenim to odličje, ja se iz svih sila dadoh na učenje, te sam nakon mjesec dana tako dobro pisao da su me počeli učiti gramatici.
Novi život u koji sam ušao, glad koju sam morao trpjeti, a više od svega padovanski zrak, dadoše mi zdravlje kakvo do tog vremena nikad nisam okusio; ali upravo zbog tog zdravlja glad koju sam morao podnositi postade još ljuća i nepodnošljivija.
Rastao sam naočigled; spavao sam devet sati najdubljim snom koji nisu remetili nikakvi snovi, osim što sam uvijek snio da sjedim za obilnom trpezom, zabavljen utaživanjem svog žestokog teka; tako bih svakog jutra iznova iskusio koliko su lijepi snovi neugodni. Ta bi me halapljiva glad sigurno sasvim iznurila da nisam odlučio da dograbim i progutam sve što bi mi od jela došlo pod ruku, kad sam bio siguran da me neće vidjeti.
U nuždi čovjek postaje dovitljiv. U kuhinjskom ormaru zamijetio sam koje pedesetak na dimu sušenih sleđeva, te sam ih pomalo sve prožderao, kao i kobasice obješene u dimnjaku. A da bih to mogao uraditi neopazice, dizao sam se usred noći i pipajući vršio svoje prepade. Sva tek izležena jaja kojih sam se u kokošinjcu mogao dočepati postadoše još sasvim topla mojom najslađom zakuskom.
Da bih se domogao hrane, potkradao sam čak i kuhinju svog učitelja.
Schiavona, očajna što ne može otkriti kradljivca, bacala je za redom sve služavke iz kuće. I usprkos tome, kako nije uvijek bilo prilike za krađu, bio sam mršav kao kostur.
U četiri-pet mjeseci toliko sam uznapredovao da me je doktor imenovao za školskog starješinu. Bilo mi je dano u dužnost da pregledavam zadaće tridesetorice svojih drugova, da im ispravljam greške i prijavljujem ih učitelju, uz pohvalu ili ukor, već kako su zasluživali.
Ali moja strogost ne bi duga vijeka, jer su ljenivci lako otkrili tajnu kako da me umilostive. Kad su im latinske zadaće bile prepune grešaka, pridobivali su me pečenim rebarcima i pilićima, a često su mi davali i novaca.
To je sve jače podsticalo moju pohlepu ili, bolje reći, proždrljivost, te – ne zadovoljavajući se doprinosom od neznalica – postadoh tiranin i uskraćivah pohvale onima koji su ih zasluživali, samo ako su željeli da budu oslobođeni od nameta koji sam odredio.
Ne mogavši dalje trpjeti nepravdu, tužiše me učitelju, koji me, uvjerivši se da sam ogrezao u iznuđivanju, skinu s položaja starješine.
Ja bih sigurno mnogo trpio zbog tog svrgnuća da uskoro sudbina nije okončala moje tegobno ispaštanje.
Doktor, koji mi je bio naklonjen, pozva me jednom nasamo u svoju radnu sobu i zapita hoću li poduzeti korake koje će mi on svjetovati kako bih što prije izišao iz Schiavonine kuće i prešao k njemu. Videći da sam očaran tim prijedlogom, dade mi da prepišem tri pisma od kojih jedno odaslah ocu Grimaniju, drugo gospodinu Baffu, a treće svojoj dobroj baki.
Kako je polugodište uskoro svršavalo, a majke mi tad nije bilo u Veneciji, nije se smjelo gubiti vremena. U pismima sam oslikao sve svoje patnje i rekao da ću umrijeti ako me ne izvuku iz Schiavoninih ruku i ne smjeste kod mog učitelja koji je voljan da me primi, ali zahtijeva dva cekina na mjesec.
Umjesto da mi odgovori, otac Grimani naredi svom prijatelju Ottavianiju da me izgrdi što sam se dao zavesti; ali gospodin Baffo ode do moje bake koja nije znala pisati i u pismu koje mi je uputio najavi da ću za koji dan biti sretniji.
I doista, nakon osam dana stiže ta predobra žena, koja me je do posljednjeg svog časa voljela, i to upravo u trenutku kad sam sjedao za objed.
Ušla je s gazdaricom, i čim sam je ugledao, pao sam joj oko vrata lijući obilne suze s kojima se izmiješaše i njene.
Kad je sjela i uzela me u krilo, osjetih kako mi se vraća hrabrost i u prisutnosti Schiavone nabrojih joj sve svoje muke te, pošto joj pokazah prosjački stol za kojim sam jeo, odvedoh je da vidi moj ležaj. Naposljetku je zamolih da me odvede sa sobom na objed nakon gladovanja koje me je šest mjeseci iscrpljivalo.
Schiavona se držala neustrašivo i reče da ne može dati više za novac koji dobiva. Govorila je istinu. Ali zar ju je netko silio da drži pitomce i da bude krvnikom djece koju joj je povjerila škrtost, djece koju je trebalo hraniti?
Moja joj baka veoma sabrano dade na znanje da će me odvesti i reče joj neka mi spremi odjeću u kovčeg. Presretan što ugledah opet svoj srebrni pribor, pograbih ga i brzo turih u džep.
Za vrijeme tih priprema bio sam neiskazano sretan. Prvi put sam u svom vijeku okusio radost zadovoljstva koje navodi srce da sve prašta, a duh da zaboravi tegobe koje su prethodile.
Baka me odvede u gostionicu gdje je odsjela, te sjedosmo da objedujemo; no ona nije gotovo ništa okusila, toliko je bila zapanjena mojom proždrljivošću.
Uto naiđe i doktor Gozzi, kojeg je obavijestila o svom dolasku, i njegov joj se izgled odmah dopade. Bio je to lijep svećenik od dvadeset i šest godina, jedar, smjeran i uglađen.
Za četvrt sata sve je bilo dogovoreno. Dobra moja baka izbroja mu dvadeset i četiri cekina za godinu dana unaprijed i primi od njeg potvrdu; ali me zadrža još tri dana kako bi me odjenula u svećenika[10] i dala mi načiniti vlasulju jer zbog prljavštine morade mi odrezati kosu.
[10]... svećeničko odijelo; zapravo u crnu odjeću kakvu su tada nosili mladići koji su odlučili da se posvete svećeničkom pozivu; oni se ni po čemu nisu razlikovali od svjetovnih đaka, jedino što im je bilo zabranjeno da plešu i da se tuku u dvobojima.
Kad su prošla ta tri dana, baka izrazi želju da me sama smjesti kod doktora Gozzija i preporuči njegovoj majci; ova joj odmah kaza da mi pošalje krevet, ili da ga kupi u samoj Padovi; međutim doktor reče da mogu spavati i s njim, jer je njegov krevet veoma širok, te mu baka iskaza zahvalnost na velikoj dobroti; naposljetku je otpratismo do burchiella kojim se imala vratiti u Veneciju.
Obitelj doktora Gozzija sastojala se od njegove majke, koja je gajila prema njemu strahopoštovanje, jer se, rođena kao seljanka, smatrala nedostojnom da ima sina svećenika, što više doktora; bila je to žena stara, ružna i čangrizava; tu je bio i njegov otac, postolar koji je radio po vas dan i ni s kim nije razgovarao, čak ni za stolom. Postajao bi druželjubiv samo na blagdane, koje bi redovito provodio s prijateljima u krčmama, vraćajući se tek u ponoć, pijan da se nije mogao držati na nogama i pjevajući Tassa. U takvu stanju dobričina se ne bi dao sklonuti da ide na spavanje, pa bi postajao i grub kad su ga na to silili. Imao je samo onoliko pameti i duha koliko bi mu ga dalo vino, dok u trijeznom stanju bijaše nesposoban da razmotri i najsitnije kućno pitanje. Njegova je žena govorila da se nikad ne bi oženio njome, da se nisu pobrinuli i dobro ga nahranili prije nego što će poći u crkvu.
Doktor Gozzi je imao i jednu sestru od trinaest godina koja se zvala Bettina; bila je ljepušna, vesela i rado je čitala romane. Otac i majka uvijek su je grdili što se previše pokazuje na prozoru, a doktor ju je korio zbog pretjerane sklonosti čitanju. To mi se djevojče odmah svidjelo a da ni sam nisam znao zašto; ona je prva, malo-pomalo, razbudila u mom srcu početne iskre žara koji će kasnije postati mojom glavnom strasti.
Šest mjeseci nakon što sam ušao u tu kuću, doktor ostade bez pitomaca, koji ga napustiše zato što sam ja postao njegovom prvom brigom. On odluči stoga da otvori vlastitu malu školu s učenicima koji će boraviti u njegovoj kući, ali trebalo je pune dvije godine da u tom uspije.
Za to vrijeme prenio mi je sve što je znao, a to je, istini za volju, bilo prilično malo, no
ipak dovoljno da me uputi u sve nauke. Učio me je svirati violinu, a tom umijeću pribjegoh u jednoj teškoj prilici o kojoj će čitalac saznati kad za to dođe vrijeme.
Dobri doktor Gozzi, koji ni u čem nije bio filozof, učio me je logici peripatetičara,[11] tumačio mi kozmografiju starog Ptolomejeva sistema, s kojim sam se neprestano izrugivao, zbunjujući ga poučcima na koje nije znao što da odgovori.
[11] Peripatetičari, učenici ili pristalice Aristotelove filozofske škole; naziv je nastao od toga što je, po tradiciji, Aristotel imao običaj predavati svoju filozofiju za vrijeme šetnja.
Njegovu načinu života nije se moglo ništa prigovoriti, a u pitanjima religije, premda nije bio bogomoljac, bijaše vrlo strog; kako je za njeg sve predstavljalo dio vjerovanja, to ništa nije ostajalo nedostupno njegovu poimanju.
Tvrdio je da je potop bio sveopći; prije te nesreće ljudi su živjeli tisuću godina, i bog je s njima razgovarao. Noa je gradio arku stotinu godina; zemlja, viseći u zraku, stoji nepomična usred svemira koji je bog stvorio ni iz čega. Kad bih mu uzvraćao i dokazivao da je postojanje ničeg besmislica, on bi me ljutito prekinuo, krsteći me budalom.
Volio je udobnu postelju i obiteljske radosti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39225
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:23 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


Nije volio ni duhovitost ni krasnorječivost, niti izricanje sudova o koječem, jer to lako prijeđe u kletvu; smijao se gluposti onih koji se bave čitanjem novina, jer – po njem – one samo lažu i uvijek ponavljaju jedne te iste stvari. Govorio je da ništa toliko ne remeti spokojstvo koliko neizvjesnost, te je zbog toga osuđivao svako razmišljanje budući da se iz njeg rađa sumnja.
Velika mu je strast bilo propovijedanje, a tome su znatno pogodovali njegovo lice i glas: stoga se njegovo slušateljstvo sastojalo isključivo od žena, premda je bio njihov zakleti neprijatelj, tako da im nikad nije gledao u lice kad bi morao s njima razgovarati. Puteni je grijeh po njegovu vjerovanju najveći od sviju grijeha; zato se ljutio kad bih mu govorio da može jedino biti najmanji.
Svoje je propovijedi začinjao odlomcima iz grčkih pisaca koje je prevodio na latinski. Kad sam se jednog dana odlučio da mu kažem kako bi ih trebalo prevesti na talijanski, jer žene ne razumiju latinski ništa više negoli grčki, tako se naljutio da više nisam imao hrabrosti da mu to spominjem. Inače me hvalio svim prijateljima kao čudo od djeteta jer sam sam naučio čitati grčki bez druge pomoći osim gramatike.
U korizmi 1736. moja je majka pisala doktoru Gozziju da me dovede na nekoliko dana u Veneciju, jer ona mora uskoro u Petrograd, pa bi me prije odlaska željela vidjeti. Taj ga poziv smete i baci u brigu, jer dotad nije nikad vidio Veneciju niti upoznao otmjena društva, a nije htio pokazati da je u bilo čemu neiskusan.
Čim smo bili spremni za put, čitava nas obitelj otprati do burchiella.
Moja ga majka primi s otmjenom neusiljenošću, ali kako je bila lijepa kao dan, moj se jadni učitelj nađe u velikoj zabuni, ne usuđujući se da joj pogleda u lice, premda je bio prisiljen da s njom razgovara. Ona to zapazi i naumi da se u zgodnoj prilici pošali s njim. Ja sam pak privlačio pažnju čitave družbe, jer, poznavajući me kao tupoglavca, svatko se čudio koliko sam u dvije godine živahnuo. Doktoru je godilo što vidi da njemu pripisuju svu zaslugu za moju preobrazbu.
Prva stvar koja je zapela za oko majci bila je moja plava vlasulja što je kričavo odudarala od zagasitog mi lica i bila u najgorem neskladu s mojim crnim obrvama i očima. Na pitanje zašto ne počešlja moju vlastitu kosu, doktor odgovori da me njegova sestra s vlasuljom lakše drži čistim. Taj prostodušni odgovor nasmija sve prisutne; smijeh se udvostručio pošto ga je majka upitala da li mu je sestra udata, a ja uzeh riječ i odgovorih umjesto njega da je Bettina najljepša djevojka u četvrti i da joj je tek četrnaest godina.
Majka na to reče doktoru da će njegovoj sestri poslati lijep poklon, ali pod uvjetom da mi više ne stavlja vlasulju, na što on obeća da će joj udovoljiti. Na to majka poruči po vlasuljara koji donese vlasulju u skladu s bojom mog lica.
Za večerom je doktor sjedio pored moje majke i bio vrlo nespretan. Sigurno ne bi progovorio ni riječi da mu se jedan Englez, čovjek od pera, nije obratio na latinskom; pošto ga nije razumio, moj mu učitelj smjerno odgovori da ne zna engleski, što izazva buru smijeha. Iz neprilike nas izvuče gospodin Baffo, uzevši objašnjavati da Englezi čitaju i izgovaraju latinski kao što čitaju i izgovaraju vlastiti jezik. Na to ja primijetih da Englezi imaju krivo, kao što bismo imali i mi kad bismo htjeli čitati i izgovarati njihov jezik prema pravilima koja vrijede za latinski. Diveći se mojoj pameti, Englez odmah napisa ovaj starinski dvostih i dade mi da ga pročitam.
– Dičite grammatici, cur mascula nomina cunnus, Et cur femineum mentula nomen habet14
14. »Recite, gramatičari, zašto je cunnus muškog roda, a mentula nosi žensko ime« (u vulg. lat. nazivi za muški i ženski genitalni organ).
Pročitavši naglas, uzviknuo sam:
– Ovo je doista latinski!
– To znamo – reče mi majka – ali sad nam objasni što to znači.
– Objasniti nije dovoljno – odvratih – to je pitanje na koje želim odgovoriti.I pošto sam razmislio, napisah ovaj pentametar:
– Disce quod a domino nomina servus habet15
15. »Zato što rob dobiva ime po svom gospodaru.«
Bio je to moj prvi književni podvig, i mogu reći da je taj događaj probudio u mojoj duši čežnju za slavom koju donosi pisanje, jer me je odobravanje društva uznijelo do vrhunca sreće.
Zadivljeni Englez reče da nikad nije bilo dječaka od jedanaest godina koji je učinio nešto slična, te me stade ljubiti i pokloni mi svoj sat.
Majka radoznalo upita oca Grimanija što znače ti stihovi, ali kako on nije razumio koliko ni ona, to joj gospodin Baffo šapnu značenje na uho. Iznenađena mojim znanjem, ona se dignu, ode po zlatni sat i pokloni ga mom učitelju koji – ni sam ne znajući kako da joj iskaže svoju veliku zahvalnost – priredi vrlo smiješan prizor. Da ga riješi svih zahvala majka mu pruži obraz: radilo se samo o dva cjelova, što je u otmjenu društvu stvar najbezazlenija i najbeznačajnija; ali siromah je bio sav na živoj žeravici i tako pometen da bi, mislim, prije umro nego joj ih dao. Ustuknuo je oborene glave, pa ga do odlaska na počinak pustiše na miru.
Čim smo bili sami u našoj sobi, on iskali srce i reče mi da je šteta što neće u Padovi moći objaviti ni dvostih ni moj odgovor.
– A zašto ne? – zapitah.
– Zato što je to sablazan.
– Ali moj odgovor je divan.
– Hajdemo spavati i ne govorimo više o tom. Tvoj odgovor je čudesan, jer ti još ne možešpoznavati te stvari, niti pak znaš praviti stihove!
Ja sam o tom već znao ponešto iz teorije, jer sam u potaji čitao Meursiusa,[12] upravo zato što mi je on to branio, ali bio je u pravu kad se začudio što znam praviti stihove, jer on sam, premda me je učio zakonima stihotvorstva, nije nikad umio načiniti ni jedan jedini.
[12] Johannes Mersius (1613 –1654), Holanđanin, autor nekoliko arheoloških traktata. Smatran je za pisca poznate opscene knjige Joannis Meursii Elegantiae latini sermonis, seu Aloisiae Sigae Toletauae Satyr a Sotađica de Arcanis Amoris et Veneris. Kasnije je ustanovljeno da je pravi autor te mnogo čitane erotičke knjige Francuz Nicolas Chorier, advokat, historičar i pisac (1616 – 1692).
Četiri dana kasnije, majka mi, kad smo odlazili, preda jedan omot za Bettinu, a otac Grimani mi dade četiri cekina da kupim knjiga.
Nakon osam dana majka je otputovala za Petrograd.
Kad smo se vratili u Padovu, moj je dobri učitelj mjesecima govorio samo o mojoj majci, i to u svakoj prilici; a Bettina, pošto je u omotu koji je poslala moja majka našla pet rifova crnog latka i dvanaest pari rukavica, postade mi neobično privržena i stade se toliko brinuti za moju kosu, da sam za manje od šest mjeseci mogao odbaciti vlasulju. Svakog je dana dolazila da me počešlja, i to često dok sam još bio u postelji, govoreći da nema vremena čekati dok se odjenem.
Prala mi je lice, vrat, prsa, obasipala me djetinjim milovanjima koja sam smatrao nevinima, a koja su me i protiv volje ljutila, jer su me smućivala.
Kako sam bio od nje tri godine mlađi, činilo mi se da u njezinoj nježnosti ne može biti nikakvih primisli, pa sam stoga sebi ljutito predbacivao svoje.
Kad je, sjedeći na mom krevetu, govorila da se debljam i provjeravala tu tvrdnju rukama, izazivala je u meni najživlje uzbuđenje, ali ja sam joj se prepuštao bojeći se da ne primijeti moju osjetljivost; a kad bi mi rekla da imam nježnu kožu, ne mogavši podnositi golicanja, povlačio sam se i izmicao, ljut na sebe što se ne usuđujem da uradim to isto njoj, ali ipak sretan što nije mogla naslutiti koliko to želim.
Kad bih se obukao, davala bi mi najnježnije poljupce, zovući me svojim predragim djetetom, ali, ma koliko da sam to želio, još nisam imao smjelosti da se povedem za njezinim primjerom.
Kasnije, međutim, kad je Bettina ismijala moju plašljivost, odvažih se i uzvratih joj cjelovima još boljim od njenih; no prestajao sam čim bih osjetio želju da pođem dalje: okrenuo bih glavu, praveći se da nešto tražim, i ona bi otišla. Čim bih ostao sam, obuzeo bi me očaj što se nisam poveo za porivom svoje prirode i, čudeći se što Bettina bez ikakvih posljedica može raditi sa mnom sve što joj se svidi dok se ja samo s najvećom mukom suzdržavam da ne pođem dalje, svaki sam se put zaricao da ću promijeniti držanje.
Početkom jeseni doktor je dobio dva nova učenika. Primijetio sam da je jedan od njih, kome je bilo oko petnaest godina, postao za manje od mjesec dana vrlo prisan s Bettinom.
To otkriće izazva u meni dotad posve nepoznat osjećaj, koji sam uspio raščlaniti tek nekoliko godina kasnije. Nije to bila ni ljubomora ni negodovanje, već neki uzvišen prezir koji nisam ni pokušavao potisnuti, jer mi se činilo da jedan Cordiani, neznalica, prostak, bez duha, bez pristojna odgoja, sin običnog seljačkog gazde, nesposoban da se u bilo čemu takmiči sa mnom, bez ikakve druge prednosti nada mnom do svojih godina, nije momak kog bi se smjelo pretpostaviti meni; moje mlado samoljublje govorilo mi je da vrijedim više od njega.
U meni se rodi osjećaj gordosti pomiješan s prezirom koji se okrenu protiv Bettine, jer sam je volio a da to nisam ni znao. Ona je to primijetila po načinu kako sam primao njena milovanja kad bi dolazila da me češlja u krevetu: gurao sam od sebe njezine ruke i nisam joj više uzvraćao poljupce.
Jednoga dana zapita me zašto se tako ponašam, i, uvrijeđena što neću da joj odgovorim, reče mi, praveći se kao da me žali, da sam ljubomoran na Cordianija. Ta mi se zamjerka učini podlom klevetom, i ja joj odvratih da je Cordiani dostojan nje i ona njega.
Ona ode s osmijehom na ustima i, smišljajući kako da mi se osveti, zaključi da će me najprije morati napraviti ljubomornim. No da bi došla do tog cilja morala me je navesti da se zaljubim u nju. I evo kako je to izvela.
Jednog jutra priđe mom krevetu, noseći par bijelih čarapa koje mi bješe isplela. Kad me je očešljala, reče da mi ih mora sama navući, kako bi vidjela u čem je pogriješila i da bi se mogla ravnati pri pletenju drugih.
Doktor je bio otišao da služi misu. Navlačeći mi čarape, reče da su mi bedra prljava i odmah prionu da ih opere. Silno bih se posramio da sam joj pokazao svoj stid. Zato je pustih da radi što hoće, i ne predviđajući što će se iz tog izroditi.
Sjedeći tako na krevetu, Bettina u žaru čišćenja otjera predaleko, što u meni izazva silnu požudu, koja prestade tek kad se više nije moglo dalje. Kad sam se smirio, uvidjeh da moram priznati krivicu i zamoliti je za oproštenje. Kako se tome nije nadala, ona se časak zamisli, pa mi dobrohotno reče da je krivnja na njoj, ali da joj se to više neće dogoditi. Na to me ostavi, prepuštajući me mojim mislima.
A te su bile okrutne. Činilo mi se da sam je obeščastio, da sam iznevjerio povjerenje njezine obitelji, oskvrnuo svete zakone gostoprimstva, naposljetku da sam počinio strahovito nedjelo koje mogu izbrisati jedino tako da se oženim njome, ako Bettina uopće ikad pristane da uzme za muža jednog takvog besramnika koji je nije dostojan.
Nakon tih misli nadođe crna tuga koja danomice bivaše veća, jer Bettina sasvim prestade dolaziti k mom krevetu. Prvih osam dana njezino mi se sustezanje činilo razumnim, i moja bi se tuga uskoro pretvorila u savršenu ljubav, da mi njezino ponašanje prema Cordianiju nije ulijevalo u dušu otrov ljubomore, iako sam bio daleko od pomisli da je s njim počinila isti zločin kao i sa mnom.
Razmišljajući uvjerih sama sebe da je ono što je sa mnom načinila bilo svjesno urađeno, pa je tako samo kajanje priječi da mi se vrati, što je godilo mom samoljublju, jer je pothranjivalo pretpostavku da je u me zaljubljena: u tom očajnom premišljanju odlučih da je ohrabrim pismom.
Napisao sam pisamce, kratko doduše ali dovoljno da joj umiri duh, bilo da smatra samu sebe krivom, ili pak da optužuje mene zbog osjećaja drugačijih od onih kakve je zahtijevao njen ponos. To mi se pismo učini remek-djelom, više nego dovoljnim da postanem predmetom obožavanja i iznesem pobjedu nad Cordianijem, koji mi se činio suviše neznatnim a da bi se ona i načas mogla kolebati između njega i mene.
Pola sata nakon što je primila pismo, ona sama dođe i reče mi da će sutradan ujutro doći u moju sobu kao i prije onog događaja.
Čekao sam je uzalud. Bio sam povrijeđen, ali kakvo je tek bilo moje iznenađenje kad me ona za stolom upita hoću li da me preodjene u djevojku za ples koji će doktor Olivor jedan od naših susjeda, prirediti za nekoliko dana!
Svi s odobravanjem dočekaše taj prijedlog, te ja pristadoh. U tom sam vidio pogodnu priliku da se objasnimo, uzajamno opravdamo i ponovo postanemo prisni prijatelji, sigurni od svakog iznenađenja koje bi moglo proisteći iz slabosti puti.
Ali evo što je omelo taj susret i dovelo do prave tragikomedije.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39225
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:26 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


Jedan kum doktora Gozzija, star i imućan, koji je živio na selu, uviđajući da mu se u dugoj bolesti bliži kraj životu, pošalje doktoru kola moleći ga da bez oklijevanja dođe s ocem k njemu, kako bi prisustvovao njegovoj smrti i preporučio mu bogu dušu. Stari postolar najprije isprazni jednu bocu, zatim odjene nedjeljno odijelo i pođe sa sinom.
Prosudivši da je prilika vrlo povoljna i želeći se njome okoristiti, jer mi se – u mojoj nestrpljivosti – plesna noć činila odviše dalekom, izabrah pogodan trenutak i rekoh Bettini da ću u svojoj sobi ostaviti otvorena vrata koja vode na hodnik i da ću je sačekati kad svi polijegaju. Odgovori mi da će sigurno doći.
Ona je spavala u prizemlju, u jednom sobičku koji je bio odijeljen od sobe gdje joj je spavao otac samo tankom pregradom; kako je doktor bio odsutan, ja sam spavao sam u velikoj sobi. Tri druga đaka spavala su u jednoj udaljenoj sobi, pa se nisam morao bojati nikakvih neprilika.
Bio sam ushićen što će uskoro kucnuti dugo željeni trenutak.
Čim sam se povukao u svoju sobu, zatvorio sam zasunom glavna vrata i odškrinuo sporedna koja su vodila u hodnik tako da ih Bettina pri ulasku samo gurne; zatim sam ugasio svjetlo i legao odjeven.
U romanima nam se ovakve situacije čine pretjeranima, ali uvjeravam vas da nisu, i da je Ariostov opis Ruggiera koji čeka Alcinu, vjerna slika stvarnosti.
Do ponoći sam čekao bez uznemirenja, ali kad prođoše dva, tri, pa i četiri sata izjutra, a ona se ne pojavi, uzavre mi krv i stade me obuzimati bijes. Snijeg je padao u krupnim pahuljicama, ali ja sam ginuo više od jeda negoli od hladnoće.
Sat prije svanuća, ne mogavši više obuzdati nestrpljivost, odlučih da siđem bosonog kako ne bih probudio psa, pa da se sakrijem podno stubišta na tri koraka od Bettininih vrata koja će – ako je izišla – morati biti otvorena. Prikučih se oprezno vratima i uvjerih se da su zatvorena; a kako su se zatvarala samo iznutra, pomislih da je Bettina zaspala. Htjedoh pokucati, ali se pobojah da buka ne probudi psa i odustadoh.
Slomljen tugom, nemoćan da donesem bilo kakvu odluku, sjedoh na posljednju stepenicu, ali, kako je već svitalo, bijah sav prozebao i ukočen; cvokoćući od studeni, bojeći se uz to da ne naiđe služavka koja bi pomislila da sam poludio, odlučih da se vratim u sobu.
Ustadoh, dakle, no upravo u taj čas začuh šum u Bettininoj sobi. Uvjeren da će se pojaviti ona, a obodren nadom, priđoh vratima, ova se otvore, ali umjesto Bettine ugledah kako iz sobe izlazi Cordiani, koji me tako žestoko udari nogom u trbuh da sam daleko odletio i ispružio se po snijegu koliko sam dug i širok.
Ne obazirući se, Cordiani ode i zatvori se u sobu gdje je spavao s dvojicom Feltrinija, svojim drugovima.
Hitro se podigoh u čvrstoj namjeri da se smjesta osvetim Bettini, koju tog časa ništa ne bi moglo spasiti od moga gnjeva. Kako nađoh vrata zatvorena, silovito udarih nogom u njih, na to pas udari u lavež, i ja se žurno popeh u svoju sobu gdje se zatvorih i legoh da se oporavim i duševno i tjelesno, jer sam se osjećao gore nego da sam mrtav.
Prevaren, ponižen, izbijen, postavši ruglom jednom Cordianiju, sretnom pobjedniku, proveo sam tri sata kujući najcrnje osvetničke planove. Da ih oboje otrujem, činilo mi se u tom strašnom i nesretnom trenutku da bi bila odveć blaga osveta. Od te nakane prijeđoh na drugu, koliko mahnitu toliko i kukavičku, naime da istog časa odem do njena brata i sve mu otkrijem.
Kako mi je bilo tek dvanaest godina, moj duh još nije bio vičan sposobnosti da hladno i zrelo skuje planove uzvišene osvete, kakvi se rađaju iz tobožnjeg osjećaja časti: tad sam se tek upućivao u pothvate takve vrsti.
Dok sam se osjećao tako kao što opisah, začuh odjednom na vratima promukli glas Bettinine majke, koja me je molila da siđem jer joj kći umire.
Želeći da ne umre prije no što okusi moju osvetu, brzo se digoh i siđoh.
Ugledah je na očevoj postelji, u strašnim grčevima, okruženu čitavom obitelji. Napola naga savijala se u luk, valjala se sad na jednu sad na drugu stranu udarajući nasumce rukama i nogama, i silovitim trzajima otimala se ukućanima koji su nastojali da je zadrže.
Gledajući taj prizor, još prepun onog što sam te noći doživio, nisam znao što da pomislim. Tad još nisam poznavao prirodu i lukavstva, i čudio sam se što se mogu osjećati kao hladni promatrač i potpuni gospodar sama sebe u prisustvu dvaju bića od kojih sam jedno nakanio ubiti a drugo osramotiti. Nakon jednog sata Bettina je zaspala.
Uto stigoše doktor Olivo i primalja. Ova reče da Bettinine grčeve uzrokuje histerično oboljenje, dok je doktor tvrdio suprotno i naredio mirovanje i hladne kupke.
Ja sam se smijao i jednom i drugom, jer sam znao, ili mislio da znam, da djevojčina bolest dolazi samo od njene noćne rabote, ili od straha koji joj je, po svoj prilici, ulio moj noćašnji susret s Cordianijem. Bilo jedno ili drugo, odlučio sam odgoditi osvetu do dolaska njena brata, premda sam bio daleko od pomisli da je Bettinina bolest glumljena, jer nisam vjerovao da bi u njoj bilo toliko snage.
Vraćajući se u svoju sobu, morao sam proći kroz Bettinin sobičak; spazih na krevetu njenu pregaču i dođe mi želja da pretražim džepove. Nađoh jedno pismo i, prepoznavši Cordianijev rukopis, ponesoh ga u svoju sobu da ga u miru pročitam. Iznenadila me neopreznost te djevojke, jer majka joj je lako mogla naći pismo i, kako nije znala čitati, dati ga sinu doktoru.
Pomislih najprije da je morala izgubiti glavu; ali neka čitalac sam presudi što sam morao osjećati kad pročitah slijedeće riječi:
»Budući da je vaš otac otišao, nije potrebno da ostavljate vrata svoje sobe otvorena kao dosada. Poslije večere ja ću se uvući u vaš sobičak i tamo ćete me naći.«
Kad me je minula smućenost i nakon što dođoh sebi spopade me želja da se smijem, te – uviđajući kako sam bio savršeno nasamaren – povjerovali da sam izliječen od svoje velike ljubavi. Učini mi se da Cordiani zaslužuje oprost. Radovao sam se toj izvrsnoj pouci koja će mi koristiti do kraja života, čak sam odobravao Bettini što je više voljela Cordianija, kome je bilo petnaest godina, negoli mene koji sam još bio dijete. No i pored najboljih nakana da zaboravim, onaj me Cordianijev udarac nije prestajao peći, te sam se i dalje ljutio na njega.
Kad smo u podne bili za stolom u kuhinji, gdje smo zbog studeni objedovali, začuše se ponovo Bettinini krici. Svi poletješe k njoj osim mene: ja nastavih mirno jesti, nakon čega odoh na učenje.
Kad sam naveče sišao na večeru, ugledah u kuhinji Bettinin krevet postavljen uz postelju njene majke, ali na to ostadoh posve ravnodušan, jednako kao i na buku koja se čula čitave noći i na metež kad su je sutradan opet uhvatili grčevi.
Istoga dana navečer vratio se doktor s ocem. Cordiani, koji se bojao moje osvete, dođe da me upita što sam nakanio, ali spazivši da jurim prema njemu s otvorenim nožem u ruci, pobježe što ga noge nose.
Misao da otkrijem doktoru sablažnjivi događaj nije mi više padala na um, jer osveta takve prirode mogla mi se javiti samo u trenutku bijesa i uzrujanosti.
Sutradan nas doktorova majka prekinu za vrijeme sata i nakon duga okolišanja reče doktoru da misli da je otkrila prirodu kćerkine bolesti; da je to posljedica uroka koji je jedna vještica bacila na nju i da ona dobro zna koja je to.
– To je moguće, draga majko, ali trebalo bi to znati pouzdano. Tko je ta vještica?
– Naša stara služavka, u to sam se malo prije osvjedočila.
– Kako?
– Zagradila sam vrata svoje sobe s dva drška od metle ukrštena u križ, koja je – da bimogla ući – morala raskrstiti, a ona, kad ih je ugledala, ustuknu i uđe na druga vrata. Očigledno je da bi ih raskrstila da nije vještica.
– To nije tako očigledno, majko. Pošaljite mi tu ženu! Čim se služavka pojavila, doktor jeupita:
– Zašto jutros nisi ušla na vrata na koja se obično ulazi?
– Ne razumijem što me pitate.
– Zar nisi vidjela na vratima križ svetoga Andrije?
– Što je taj križ?
– Uzalud se praviš neznalicom – reče joj majka; – gdje si spavala prošlog četvrtka?
– Kod svoje nećakinje koja se porađala.
– Nije istina. Išla si na vještičje sijelo, jer si vještica i urekla si moju kćer.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39225
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:30 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


Sirota se žena rasrdi i pijunu joj u lice; doktorova majka bijesno poleti po štap da je izbije; doktor htjede zadržati majku, ali bi primoran da potrči za služavkom koja je jurila stepenicama kunući i vičući da uzbuni susjede; doktor je uhvati i naposljetku uspije da je umiri, davši joj nešto novaca.
Nakon tog prizora, koji je bio isto toliko smiješan koliko i sablažnjiv, doktor ode po svoje svećeničke halje kako bi istjerao đavla iz sestre i uvjerio se ima li doista đavla u tijelu.
Neobičnost i novina tih misterija privukoše svu moju pažnju. Sve sam ukućane smatrao luđacima ili blunama, jer me je i sama pomisao da je Bettinu opsjeo đavao gonila na nesuzdrživ smijeh.
Kad smo pristupili njenom krevetu, njoj kao da je stalo ponestajati daha i sva zaklinjanja njezina brata nisu joj ga vraćala.
U to naiđe doktor Olivo i zapita velečasnog Gozzija nije li suvišan, pa kad mu je ovaj odgovorio da nije ukoliko ima vjere, Olivo napusti kuću, rekavši da se njegova vjera ograničava na čudesa iz Evanđelja.
Kad je malo kasnije doktor otišao u svoju sobu, ja se, našavši se nasamo s Bettinom, nagnuh njenom uhu i rekoh joj:
– Ohrabri se, ozdravi i budi sigurna u moju šutnju! Ona odvrati glavu od mene i ništa mi ne odgovori, ali ostatak dana provede mirno, bez grčenja.
Mislio sam da je izliječili, ali sutradan razdraženost joj udari u mozak tako da u ludilu stade buncati nasumce nabacane latinske i grčke riječi, te više nitko nije sumnjao da je doista opsjednuta đavlom.
Njezina majka iziđe i vrati se nakon jednog sata s najčuvenijim izgoniteljem đavola u Padovi. Bio je to jedan franjevac neobično ružan, kog su zvali otac Prospero da Bovolenta.
Čim je Bettina spazila izgonitelja, stade mu, prasnuvši u smijeh, dobacivati masne pogrde koje se svidješe svim prisutnima, jer samo je đavo mogao imati toliko drskosti da se tako ponaša prema jednom franjevcu; ali ovaj, čuvši da ga se naziva neznalicom i smrdljivcem, poče udarati Bettinu velikim križem govoreći da bije đavla.
Prestade tek kad je vidio kako se ona sprema da mu baci u glavu noćnu posudu koju je bila dohvatila.
– Ako je onaj koji te je riječima pogrdio doista đavao – reče mu ona – uzvrati mu i bij gasvojim riječima, magarče jedan; ali ako sam to ja, znaj, zvekane, da me imaš poštovati i nosi se!...
Vidio sam kako se doktor Gozzi crveni. Ali franjevac ne popusti, već naoružan od pete do glave uze čitati strašna zaklinjanja; zatim navali na zloduha da mu kaže kako se zove.
– Zovem se Bettina.
– Nije istina, jer to je ime krštene djevojke.
– Ti dakle misliš da đavao mora imati muško ime? Znaj, glupi kapucine, da je đavao duhkoji ne može imati nikakva spola. Ali ako doista vjeruješ da na moja usta govori zloduh, onda mi obećaj da ćeš govoriti istinu, a ja ti zauzvrat obećajem da ću se pokoriti tvojim zaklinjanjima.
– Obećajem ti!
– Reci, dakle, smatraš li se mudrijim od mene?
– Ne, ali se smatram moćnijim u ime sv. Trojstva i svog svetog poziva.
– Ako si moćniji, spriječi me da ti kažem istinu o tebi. Ti si umišljen u ljepotu svojebrade: bojadišeš je deset puta dnevno i ne bi pristao da je napola skratiš kad bih ja zauzvrat izišao iz tijela. Odsijeci je, i ja ti se kunem da ću izići.
– Oče laži, udvostručit ću tvoje muke.
– Pokušaj!
Izrekavši to, Bettina se tako gromko nasmija da se nisam mogao suspregnuti a da se i ja ne nasmijem.
Franjevac se tada okrenu doktoru i reče mu da ja nemam, u sebi vjere, te da treba da izađem napolje, što ja i učinih, odgovorivši mu da je tačno pogodio.
Još nisam došao ni do vrata kad s radošću opazih kako Bettina pljuje na ruku koju joj je franjevac pružio na poljubac.
Ta neshvatljiva djevojka pokaza toliko oštrog duha koji je sasvim porazio franjevca, a da to nije nikog začudilo, jer su njene odgovore pripisivali demonu. Nikako nisam mogao prozrijeti što li namjerava.
Franjevac je objedovao s nama i za vrijeme jela natrabunjao mnoštvo gluposti. Poslije objeda vrati se u Bettininu sobu da joj podijeli blagoslav; međutim, čim ga ugleda, ona pograbi čašu s nekom crnom mješavinom koju joj je poslao ljekarnik i baci mu je u glavu. Velik dio tekućine izlije se na Cordianija koji je stajao sasvim uz franjevca, što je meni pričinilo veliko zadovoljstvo.
Bettina se obilno koristila okolnostima, jer se sve što je radila upisivalo na račun đavla.
Očito nezadovoljan, otac Prospero reče pri odlasku doktoru da je djevojka sigurno opsjednuta, ali da treba potražiti drugog izgonitelja jer njemu bog uskraćuje milost da je oslobodi.
Poslije njegova odlaska Bettina je provela šest veoma mirnih sati i naveče nas je sve iznenadila kad je prišla k stolu da večera zajedno s nama.
Uvjeravala je oca i majku da se dobro osjeća, razgovarala je s bratom, a zatim se obratila i meni rekavši da se onaj ples održava sutra i da će ona ujutro sići da me počešlja kao djevojku.
Ja joj zahvalih i rekoh da je bila teško bolesna, te da se mora štedjeti. Ona uskoro ode na spavanje, a mi ostadosmo za stolom razgovarajući samo o njoj. Kad sam se povukao u svoju sobu i spremio za počinak, nađoh na noćnoj kapici cedulju s ovim riječima:
»Ili ćete ići sa mnom na ples prerušeni u djevojku, ili ću vam prirediti prizor koji će vas natjerati na plač!«
Sačekavši da doktor usne, počeh pisati ovaj odgovor:
»Neću ići na ples, jer sam čvrsto odlučio izbjegavati svaku priliku da se nađem s vama nasamo. Što se tiče žalosnog; prizora kojim mi se prijetite, vjerujem da je u vas dosta hrabrosti da održite riječ, ali ja vas molim da poštedite moje srce, jer vas volim kao da ste mi sestra. Oprostio sam vam, draga Bettina, i želim sve zaboraviti. Prilažem jedno pismo koje vraćam u vaše ruke, što će vam vjerojatno pričiniti najveće zadovoljstvo. Uviđate i sami čemu ste se izložili kad ste ga ostavili u pregači na krevetu. Vraćanje ovog pisma mora vas uvjeriti u moje iskreno prijateljstvo.«

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39225
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:31 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


III
Bettinu smatraju ludom - Otac Moneta - Male boginje - Moj odlazak iz Padove
Kako nije znala u čije je ruke moglo dospjeti njezino pisamce, Bettina mora da je bila izvan sebe; riješivši je te strepnje, dao sam joj dakle velik dokaz prijateljstva, ali moja velikodušnost, koja ju je oslobađala jedne velike muke, mora da joj je nanijela drugu još veću, jer je sad znala da sam ja gospodar njezine tajne.
Cordianijevo pismo bijaše nedvosmisleno, ono je jasno kazivalo da ga je primala svake noći, pa joj ne bijahu ni od kakve koristi priče koje je možda pripremila da me obmane. Ja sam to naslućivao, i htijući je zbog sebe umiriti, obiđoh je drugog jutra u postelji, pa joj predadoh pisamce i odgovor.
Ta je djevojka svojim duhom stekla moje poštovanje i više je nisam mogao prezirati. Gledao sam u njoj tek biće zavedeno svojom vlastitom naravi. Ona je voljela muškarce i mogao si je požaliti samo zbog posljedica.
Uvjeren da sam stvar nazreo u njenoj pravoj svjetlosti, odlučio sam se vladati kao razborit mladić, a ne kao ojađeni zaljubljenik. Ta ona je trebala da crveni, a ne ja. U meni je ostala samo želja da saznam jesu li i dva Feltrinija, Cordianijevi drugovi, spavali s njom.
Bettina je čitavog dana hinila vedro raspoloženje. Naveče se obukla da pođe na ples, ali je iznenadna slabost, prava ili hinjena, primora da legne u krevet, što uzbudi čitavu kuću. Kako sam sve znao, to sam očekivao nove, sve potresnije prizore. Jer ja sam stekao nad njom prevlast koju njeno samoljublje nije moglo podnositi. Usprkos tako dobroj školi koja je prethodila mom mladenaštvu, dao sam se varati od žena sve do svoje šezdesete godine. Još prije dvanaest godina, da me nije zakrilio moj dobri duh, bio bih se u Beču oženio jednom mladom lakoumnicom u koju sam se zaljubio. Danas, kad su mi sedamdeset i dvije godine, osjećam se sigurnim pred ludostima ovakve vrste, ali, avaj, baš to je ono što me najviše žalosti.
Sutradan je čitava obitelj stala očajavati, jer je demon koji je opsjeo Bettinu zavladao i njenim razumom. Doktor mi reče da joj u bezumnom bulažnjenju dolaze na usta bogohulne riječi i da je sigurno opsjednuta, jer teško da bi kao luda mogla onoliko vrijeđati oca Prospera. On dakle odluči da je povjeri brizi oca Mancie.
Taj otac bijaše poznati istjerivač đavola, iz reda dominikanaca, a uživao je glas da još kod nijedne opsjednute djevojke nije doživio neuspjeh.
Bilo je to jedne nedjelje. Bettina je dobro ručala i čitavog dana ludovala. Oko ponoći vrati se njen otac, pjevajući po svojoj navadi Tassa, pijan da se nije mogao držati na nogama. On priđe Bettininu krevetu i, nježno je poljubivši, reče:
– Ti nisi luda, kćeri moja.
Ona mu odvrati da on nije pijan.
– Ti si opsjednuta, kćeri.
– Jesam, oče, i jedino me vi možete ozdraviti.
– Ako je tako, spreman sam.
Nato naš postolar uze govoriti kao teolog i mudrovati o snazi vjere i očinskog blagoslova. Zatim zbaci ogrtač, jednom rukom uze raspelo, a drugu položi kćeri na glavu, pa se stade obraćati đavlu tako smiješnim riječima da se čak njegova žena, inače uvijek tupa, žalosna i mrzovoljna, od velikog smijeha hvatala za slabine.
Jedino se naša dva glumca nisu smijala, a njihova je ozbiljnost činila prizor još smješnijim. Divio sam se Bettini, koja je, inače tako laka na smijehu, tada imala snage da sačuva potpuni mir. I doktor Gozzi se smijao priželjkujući ipak da farsa svrši, jer mu se činilo da su naklapanja njegova oca sve same hule na svetu ceremoniju istjerivanja đavla. Izgonitelj, umoran, pođe naposljetku u postelju, govoreći kako je sad uvjeren da će zloduh ostaviti njegovu kćerku cijele noći na miru.
Sutradan, baš kad smo se dizali od stola, stiže otac Mancia. Doktor ga u pratnji cijele obitelji povede krevetu svoje sestre. Ja pak, ne skidajući oka s redovnika, stajah kao izvan sebe. Evo kako je izgledao:
Stasa je bio visoka i veličanstvena, a moglo mu je biti oko trideset godina; imao je plavu kosu i modre oči. Crte njegova lica bijahu kao u Apolona Belvederskog, samo što u njima ne bijaše ni pobjedničkog slavlja ni preuzetnosti. Put mu bješe blistavo bijela i blijeda, ali ta bljedoća kao da je bila smišljena da što više istakne crvenilo njegovih usana koje, otvarajući se napola, pokazivahu dva reda bisera. Nije bio ni mršav ni debeo, a tuga koja je stajala na njegovu licu činila ga je još blažim. Hod mu bješe polagan, a bojažljiv izgled kao da je govorio o velikoj skromnosti duše.
Kad smo ušli, Bettina je spavala ili se samo pretvarala. Otac Mancia najprije uze škropilo i poškropi je vodom za očišćenje od grijeha. Ona otvori oči, pogleda redovnika i odmah ih zatvori. Začas ih opet otvori, pogleda ga malo bolje, ispruži se na leđa i, dražesno priklonivši glavu, podade se snu od kojeg ne bijaše ništa ljupkije.
Izgonitelj, koji ostade stajati, izvadi iz džepa trebnik i stolu, koju stavi oko vrata, zatim čivot sa svetim moćima, koji položi na grudi zaspale, i onda nas sa svetačkim izrazom lica zamoli neka svi kleknemo i pomolimo se bogu kako bi ga prosvijetlio da uzmogne razaznati je li bolesnica opsjednuta ili ju je napala neka prirodna bolest. U tom nas je položaju držao pola sata, sve potiho čitajući molitve. Bettina se nije micala.
Umoran, rekao bih, od te uloge, redovnik zamoli doktora da ga sasluša nasamo. Oni prijeđoše u doktorovu sobu, odakle iziđoše poslije četvrt sata, privučeni silnim grohotom smijeha u koji je udarila luđakinja, koja im, čim ih ugleda na vratima, okrenu leđa. Otac Mancia se nasmiješi, dvaput uroni škropilo u škropionicu, sve nas obilno poškropi i ode.
Doktor nam reče da će se redovnik sutra vratiti i da se obvezao da će je, ako je opsjednuta, iscijeliti za tri sata, ali ako je luda, tad ne može ništa obećati. Majka stade tvrditi da će je on sigurno osloboditi i poče zahvaljivati bogu što joj je udijelio milost da prije smrti vidi jednog sveca.
Sutradan Bettinino ludilo postade ljepše no ikad. Počela je kazivati najluđe stvari što ih samo pjesnik može izmisliti i nije prestajala ni kad je ušao lijepi izgonitelj. Ovaj se neko vrijeme naslađivao tim bezumnim riječima, a onda nas, oboružavši se svime što mu bijaše potrebno, zamoli da izađemo. Mi se odmah pokorismo.
Vrata ostadoše otvorena, ali zar to nije bilo svejedno? Zar bi se itko usudio ući?
Za duga tri sata nismo čuli ništa osim sumorne tišine. U podne redovnik zovnu i mi uđosmo.
Bettina bijaše u postelji, tužna i veoma mirna, dok je izgonitelj spremao svoje stvari. Otišao je govoreći da se uzda u boga i zamolio doktora da ga obavijesti o stanju bolesnice.
Bettina je ručala u krevetu i večerala za stolom, a sutradan je bila posve razumna. Ali zgodi se nešto što mi potvrdi da nije bila ni luda ni opsjednuta.
Bijaše to uoči Svijećnice. Doktor nas je običavao voditi na pričest u svoju župu, ali na ispovijed smo išli u Crkvu sv. Augustina u kojoj su služili dominikanci iz Padove. On nam za stolom kaza neka se sutradan spremimo za ispovijed. Majka nato reče:
– Morali biste se svi ispovjediti kod oca Mancie, da dobijete odrješenje od tako svetog čovjeka. I ja ću ići njemu.
Cordiani i Feltrinijevi se složiše, a ja ne rekoh ništa.
Taj mi se plan nije sviđao, ali pravio sam se ravnodušnim, smišljajući kako da ga osujetim. Vjerovao sam u pečat ispovjedne tajne i ne bih se mogao lažno ispovjediti, ali znajući da po slobodnoj volji mogu birati ispovjednika, nije mi padalo na pamet da počinim budalaštinu pa da iskažem ocu Mancii što mi se desilo s jednom djevojkom u kojoj bi on odmah prepoznao Bettinu. Bio sam siguran da će mu Cordiani sve ispričati, a to mi je bilo veoma neugodno.
Sutradan, već rano izjutra, ona mi donese u krevet neki kratki ogrtačić i tutnu mi u ruku ovo pisamce:
»Mrzite moje žice, ali poštedite moju čast i ono malo mira za kojim čeznem. Nitko od vas ne smije sutra na ispovijed ocu Mancii. Vi ste jedini koji to možete osujetiti, i ne treba vam mojih uputa kako da to učinite. Vidjet ću je li istina da ste mi prijatelj.«
Riječima ne mogu iskazati koliko mi se sažalila ta djevojka dok sam čitao njeno pisamce. Usprkos tome, evo što joj odgovorih:
»Shvaćam koliko vas, usprkos nepovredivosti ispovjedne tajne, mora zabrinjavati odluka vaše majke, ali ne shvaćam zašto meni povjeravate osujećenje tog plana, a ne Cordianiju, koji je izjavio da je sporazuman s prijedlogom. Ja vam mogu obećati samo to da im se neću pridružiti, ali nad vašim ljubavnikom nemam nikakve moći. Na vama je da s njim porazgovarate.«
A evo što mi je ona odgovorila:
»Od one kobne noći koja me je unesrećila nisam s Cordianijem prozborila ni riječi, i ne bih mu se obratila ni kad bih znala da će mi to povratiti izgubljenu sreću. Vama jedinom želim dugovati svoj život i čast.«
Ta me je djevojka zapanjila više od onih o kojima romani što ih pročitah pričahu čudesa. Činilo mi se da se ona sa mnom poigrava s besprimjernom bestidnošću. Vjerovao sam da me opet želi uhvatiti u svoje mreže, i makar mi do tog nije bilo stalo, ipak se odlučih da učinim taj velikodušan čin koji je ona od mene očekivala i za koji je samo mene smatrala sposobnim. Bila je sigurna da će uspjeti, pa se pitam u kojoj je to školi naučila da poznaje ljudsko srce. Čitajući romane? Istina, čitanje nekih romana dovelo je mnogog mladog čovjeka do propasti, no čitajući dobre, mladi se ljudi nedvojbeno uče plemenitosti i postizanju društvenih vrlina.
Odlučivši dakle da se prema toj djevojci pokažem onoliko uslužan koliko je ona očekivala, iskoristih trenutak kad se polazilo na spavanje i rekoh doktoru kako mi savjest nalaže da ga zamolim neka me oslobodi toga da se ispovjedim kod oca Mancie i kako bih volio da se i moji drugovi povedu za istim primjerom. Doktor mi blagonaklono odgovori da naslućuje moje razloge i da će nas odvesti Sv. Antunu. Nato mu u znak zahvalnosti poljubih ruku.
Sutradan, pošto je sve bilo urađeno po Bettininoj volji, ugledah je kako prilazi stolu lica ozarena zadovoljstvom.
Poslije podne morao sam leći zbog neke ozljede na nozi. Doktor je bio odveo svoje učenike u školu. Bettina, ostavši sama, iskoristi taj trenutak, uđe u moju sobu i sjede mi na postelju. Ja sam to očekivao i, videći da je napokon došao čas velikog objašnjenja, što mi je bilo neobično drago, primih njen posjet sa zadovoljstvom.
Ona otpoče govoreći kako se nada da se ne ljutim što je iskoristila zgodnu priliku da mi dođe na razgovor.
– Ne ljutim se – odgovorio sam – jer mi vi pružate priliku da vam kažem da prema vamagajim samo prijateljske osjećaje, pa se ubuduće ne morate bojati da bih vas bilo kojim povodom uznemirio. I tako ćete, Bettino, moći raditi što vas bude volja, jer da bih postupio drugačije, morao bih biti zaljubljen u vas, a ja to više nisam. Vi ste u jednom trenutku ugušili klicu velike strasti što ste mi je bili udahnuli. Kad sam se vratio u svoju sobu poslije ružne uvrede koju mi je nanio Cordiani, počeo sam vas mrziti, ali se uskoro moja mržnja pretvori u prezir, a taj se osjećaj malo-pomalo preobratio u najdublju ravnodušnost. Međutim te ravnodušnosti nestade kad vidjeh što je vaš duh u stanju da učini. Postao sam vaš prijatelj; opraštam vam vaše slabosti, i kad sam naučio da vas gledam onakvu kakvi jeste, stao sam prema vama gajiti najneobičniji osjećaj: poštovanje prema vašem duhu. Obmanuo me i prevario, ali što zato? On postoji, on je zapanjujući, božanski, ja mu se divim, volim ga i mislim da ću mu odati priznanje kakvo mu dolikuje ako biću što ga posjeduje budem iskazivao najčišće prijateljstvo. Uzvratite mi istom mjerom i budite istiniti, iskreni i otvoreni. Prestanite sa svim tim budalaštinama, jer ste kod mene postigli sve što ste mogli. Što se tiče ljubavi, mrska mi je i sama pomisao na nju, jer ja mogu voljeti samo kad sam jedini u srcu voljenog bića. Ako hoćete, pripišite tu glupu tankoćutnost mojim godinama, ali to je tako i drugačije ne može biti. Napisali ste mi da više ne govorite s Cordianijem; ako sam ja uzrok tom raskidu, tad mi je veoma žao. A kako, vjerujem, vaša čast traži da se pokušate pomiriti, to vam obećajem da ću se ubuduće čuvati kako ne bih u njem izazvao ni tračka sumnje. Osim toga, ako ste u njem probudili ljubav zavodeći ga istim sredstvima koja ste iskušali i na meni, tad ste počinili dvostruku nepravdu, jer je lako moguće da ste ga – ako vas je zavolio – učinili nesretnim.
– Sve što ste mi sad rekli – odvratila je Bettina – počiva na krivom dojmu i na prividnomstjecaju okolnosti. – Ja ne volim Cordianija i nikad ga nisam voljela. Naprotiv, mrzila sam ga i mrzim ga još uvijek, jer je zaslužio moju mržnju, i nadam se da ću vas u to uvjeriti premda me okolnosti optužuju. Glede zavođenja, molim vas da me poštedite tako podla prigovora i imajte na umu da ste najprije vi mene zaveli i da se bez toga ne bih nikad s vama upustila u ono rad čega sam se gorko pokajala, zbog razloga koje vi ne znate, a koje ću vam sad otkriti. Moj je grijeh velik samo zato što nisam predvidjela da će mi ga za zlo uzeti neiskusna slava jednog nezahvalnika koji se drznuo da mi ga predbaci.
I Bettina zaplaka.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39225
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:32 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

To što mi je ispričala bilo je vjerojatno i laskavo, ali ja sam se previše toga nagledao da bih joj povjerovao. Osim toga, znao sam što je sve u stanju učiniti njen duh, i prirodno mi se nametala misao da me opet želi nadmudriti, jer kako sam mogao pretpostaviti da je taj njen korak tek posljedica teško ranjena samoljublja koje nije moglo otrpjeti moju pobjedu? I zato joj, ustrajući nepokolebljivo u svom uvjerenju, odgovorih kako vjerujem sve što mi je ispričala o stanju svog srca prije one šale zbog koje sam planuo za njom, i neka bude sigurna da joj više nikad neću spominjati zavođenje.
– Ali – nadovezao sam – priznajte da je snaga vašeg plamena bila časovita i da se ugasilaod najmanjeg daška. Vaša krepost, koja je jednog trenutka poklekla i ubrzo opet stekla vlast nad vašim osjetilima, vrijedna je hvale. Obožavali ste me, kažete, a postali ste preko noći neosjetljivi na sve moje patnje, koliko sam se god trudio da vam ih pokažem. Volio bih znati zašto ste toliko čuvali tu krepost od mene, a Cordianiju ste svake noći dopuštali da je utapa u svom zagrljaju.
Na to mi Bettina, izrazom u kojem se ogledala sigurnost u pobjedu, ovako odvrati:
– Napokon ste načeli ono zbog čega sam došla. Sad ćete čuti ono što vam nisam moglaotkriti i što vam nikad nisam mogla kazati, jer ste odbijali sve sastanke na koje sam vas pozivala u želji da vam povjerim istinu... Cordiani mi je – nastavila je – izjavio ljubav osam dana nakon svog dolaska k nama. Tražio je od mene pristanak da njegov otac, čim on završi nauke, zatraži moju ruku. Odgovorila sam mu da ga još dovoljno ne poznam, da za udaju nemam nikakve volje i zamolila ga da mi o tom više ne govori. On se pravio kao da to mirno prima. Ali to nije bilo tako, jer kad me je jednog dana zamolio da ga katkad dođem počešljati u njegovu sobu, na što sam mu odgovorila da nemam za to vremena, reče da ste vi sretniji od njega. Na taj se prigovor nisam mnogo obazirala jer je svatko u kući znao da ja vodim brigu o vama. Petnaestak dana nakon tog razgovora slučila se između nas ona šala koja je u vama prirodno probudila osjećaje koje još niste poznavali. Ja sam se pak osjetila veoma zadovoljnom. Ta voljela sam vas i uživala sam što sam se predala prirodnim porivima, ne osjećajući zbog tog ni malo grižnje savjesti.
Jedva sam čekala sutrašnji dan da se opet nađem svama: Ali tog istog dana poslije večere započeše moje muke. Cordiani mi je kriomice spustio u ruke cedulju i ovo pismo koje sam sve dosad skrivala u jednoj rupi u zidu, tražeći pogodan tren i mjesto da vam ih pokažem.
Rekavši to, Bettinami pruži pismo i cedulju. U cedulji su stajale ove riječi:
»Ili ćete me večeras primiti u svojoj sobici, ostavljajući vrata prema dvorištu pritvorena, ili razmislite kako ćete se opravdati pred svojim bratom kojem ću sutra predati pismo što vam ga prilažem u prijepisu.«
Rečeno pismo sadržavalo je bezočnu priču razjarenog potkazivača, te je zaista moglo imati kobnih posljedica. Pisac je obavještavao doktora da njegova sestra provodi jutra u grešnom poslu sa mnom, dok on odlazi na služenje mise, i obećavao mu podrobnija razjašnjenja koja će razbiti svaku sumnju.
– Pošto sam dobro, promozgala o svemu – nastavila je Bettina – odlučila sam saslušatineman, ali kako bijah spremna na sve, sakrih u džepu očev nožić i, ostavivši vrata odškrinuta, dočekah ga na pragu ne puštajući ga unutra, jer je moja sobica odijeljena od očeve samo tankom pregradom, pa ga je i najmanji šum mogao probuditi. Na moje prvo pitanje o kleveti što ju je sadržavalo pismo kojim mi se prijetio, Cordiani mi odgovori da to nije kleveta, jer je on na svoje oči vidio što smo onog jutra radili, kroz rupe koje je izbušio na tavanu upravo iznad našeg kreveta i kamo bi odlazio kad je god znao da idem u vašu sobu. Na kraju mi je rekao da će sve otkriti mom bratu i majci ako mu ne dopustim iste ljubaznosti koje sam iskazala i vama. Ja ga nato, u svojoj pravednoj srdžbi, obasuh najstrašnijim pogrdama i nazvah ga kukavcem, doušnikom i klevetnikom, jer ono što je vidio bijahu puke djetinjarije, te se zakleh da me nikakvom grožnjom neće privoljeti da se s njim upustim u iste nježnosti. On me tada tisuću puta zamoli za oproštenje i stade me uvjeravati da ga je samo moja nepopustljivost navela na taj korak na koji se nikad ne bi odlučio da ga nije nagnala strast koju sam u njemu raspalila i koja ga satire. Priznao je da je njegovo pismo klevetničko i da se ponio kao izdajnik, zaklinjući se pri tome da se nikad neće poslužiti silom kako bi iznudio nježnost koju se nada zadobiti postojanošću svoje ljubavi. Pomislila sam da bi bilo nerazborito lišiti ga svake nade, te mu rekoh da ću ga vremenom možda zavoljeti i obećah da više neću dolaziti vašem krevetu dok mi brata, ne bude kod kuće. I tako ga otpravih zadovoljna obećavajući mu da ćemo se još ponekad sastati na istom mjestu. On ode, ne usuđujući se da me zamoli i za jedan jedini cjelov.
– Otišla sam u postelju očajavajući što vam više neću moći dolaziti u sobu dok mi nebude brata kod kuće i što vam neću moći otkriti razlog takvog ponašanja. Tako prođoše tri nedjelje, a ono što sam propatila riječima se ne može opisati, jer vi ste me često salijetali, a ja sam vas morala odbijati. Strahovala sam i od trenutka kad se budemo našli nasamo, jer sam znala da vam neću moći prešutjeti razlog svog ponašanja. Ne zaboravite da sam se uza sve te patnje morala jednom tjedno sastajati na ulaznim vratima s onim lupežom, da barem riječima smirim njegovu nestrpljivost. Naposljetku se odlučih da učinim kraj tom mučenju, kadli mi i od vas stade prijetiti opasnost. Predložila sam vam da pođete sa mnom na ples, preodjeveni u djevojku: namjeravala sam vam otkriti čitavu spletku i prepustiti vam brigu da je riješite. Taj se dogovor po svoj prilici Cordianiju nije nimalo sviđao, ali to nije moglo pokolebati moju odluku. Poznato vam je uslijed kakvih se zapreka to izjalovilo. Odlazak brata i oca naveo vas je obojicu na istu misao. Bila sam vam obećala da ću doći u vašu sobu prije no što sam primila pisamce, kojim nije tražio sastanak, već me obavještavao da će se sakriti u mojoj sobici. Nije bilo vremena ni da njemu kažem da mu to zbog važnih razloga zabranjujem, niti da vas obavijestim da ću k vama doći tek poslije ponoći, što sam i namjeravala učiniti, jer sam vjerovala da ću onog bijednika, pošto provedemo sat u brbljanju, lako otpraviti u njegovu sobu. Međutim, plan koji je on bio smislio i smatrao svojom dužnošću da mi ga saopći, zahtijevao je mnogo više vremena. Nisam ga se mogla nikako otarasiti. Morala sam ga slušati i podnositi čitave noći. Njegovim jadikovkama i pretjeranim opisima njegovih muka ne bijaše kraja. Predbacivao mi je što ne pristajem na plan koji bih, kad bih ga voljela, morala objeručke prihvatiti. Smislio je naime da pobjegne sa mnom u svetoj nedjelji i da se sklonimo u Ferraru, gdje je imao jednog ujaka koji bi nas primio i koji bi lako ishodio pristanak njegova oca, pa bismo onda bili sretno sjedinjeni za čitav život. Moji prigovori, njegovi odgovori, pojedinosti, objašnjenja o uklanjanju poteškoća, sve to potraja do zore. Misleći na vas, srce mi je krvarilo, ali ja nemam sebi što da predbacim. Nije se desilo ništa zbog čega biste mi mogli uskratiti poštovanje. Uskratiti mi ga možete jedino budete li smatrali da je sve što sam vam ispričala puka izmišljotina. Ali pogriješit ćete i postupiti nepravedno. Da sam se mogla odlučiti na žrtvu koju čovjek prinosi samo ljubavi, mogla sam onog izdajicu otpremiti iz svoje sobice već nakon jednog sata, ali prije bih umrla no pribjegla tom gnusnom sredstvu. Zar sam mogla naslutiti da vi čekate vani, na vjetru i kiši? Oboje smo bili u žalosnu položaju, ali moj je bio gori od vašeg. Sve mi je to bilo pisano u zvijezdama; da izgubim zdravlje i razum koji mi se vraća tek na časove, pa nikad nisam sigurna neće li me opet spopasti grčevi. Kažu da sam ureknuta i da je nečastivi ušao u me. Ja ne znam ništa o tom, ali ako je tako, tad sam najnesretnija djevojka na svijetu.
Nato ona zašuti, prepuštajući se suzama i jecajima. Možda se uistinu desilo onako kako mi je ispričala, ali bih to teško mogao povjerovati:
Forse era vero, ma non pero credibile A chi del senso suo fosse signore16 a ja bijah pri zdravoj pameti. Ono što me je ganulo, to bijahu njene suze, u kojih iskrenost nisam mogao sumnjati. Pripisivao sam ih njenoj gordosti i samoljublju. Da me je mogla uvjeriti, popustio bih, ali uvjeriti nas može ne ono što je vjerojatno, već samo ono što je očigledno. Ja nisam mogao povjerovati ni u Cordianijevu suzdržljivost ni u Bettinino strpljenje, a još manje u pripovijest o nevinu razgovoru koji je potrajao preko sedam sati. Usprkos tome osjećao sam neko zadovoljstvo, praveći se da primam pod gotov groš sve laži što mi ih je nanizala.
16. Možda to bijaše istina, ali se ipak činjaše nevjerojatnom svakom tko bijaže pri zdravoj pameti. Ariosto, Bijesni Orlando, I, 56.
Otrvši suze, ona upre svoje lijepe oči u moje, nadajući se da će u njima nazrijeti vidljive znake svoje pobjede, ali je ja nemalo iznenadih kad je podsjetih na jednu tačku koju je u svojoj obrani vješto zaobišla. Retorika upotrebljava tajne prirode baš kao slikari koji je nastoje oponašati. Ono što najljepše daju, lažno je. Bistri duh te djevojke, premda se nije istančao školovanjem, znao je da mu je najmoćnije oružje baš u tom što ga smatraju čistim i neiskvarenim, pa je to saznanje često upotrebljavao u svoju korist.
– Draga moja Bettino – rekoh joj – vaša me je ispovijed ganula, ali recite mi kako mogupovjerovati da su vaši grčevi, dražesno ludilo vašeg smućenog uma i znaci bjesomučnosti, koje ste i odviše pokazivali prilikom istjerivanja nečastivog, prirodni, kad ste maločas razumno rekli da vi sami niste u to sigurni?
Na te me riječi ona pogleda ravno u oči i ostade nekoliko trenutaka nijema, onda obori glavu i opet udari u plač, izvikujući s vremena na vrijeme: »O, nesretne li mene!« Kako mi je taj prizor počeo bivati sve dosadnijim, zapitah je što želi da učinim za nju. Ona mi žalostivo odvrati:
– Ako vam to srce ne kazuje, onda uistinu ne znam što bih tražila od vas. Mislila sam daću opet zadobiti izgubljena prava na vaše srce, ali vidim da vam više nije stalo do mene. Budite i nadalje nemilosrdni, smatrajte izmišljotinom istinski jad kome ste vi uzrok i koji sad još povećavate. Pokajat ćete se kad bude prekasno i u kajanju nećete naći smirenja.
Rekavši to, ona se htjede udaljiti, ali znajući da je na sve spremna, ja se pobojah za nju i, dozvavši je natrag, rekoh da će opet zadobiti moju naklonost ako mjesec dana provede bez grčeva, tako da neće biti potrebe slati po lijepog oca Manciu.
– To – odgovori ona – ne zavisi o meni. Ali recite mi što znači taj pridjev »lijep« kojimste ukrasili ime tog dominikanca? Da niste pomislili...?
– Ne, ne, ništa nisam pomislio. Jer da nešto tako pomislim, morao bih biti ljubomoran.Ali jedno ću vam ipak reći: svi su primijetili da su vaši demoni pretpostavili tog lijepog redovnika ružnom franjevcu, i to je dalo povoda nekim primjedbama koje vam ne služe odviše na čast. Uostalom, radite kako vam drago!
Nato ona ode, a ubrzo se vratiše i ukućani.
Poslije večere služavka mi, premda je nisam pitao, reče da je Bettina legla u žestokoj drhtavici i da je dala prenijeti svoju postelju u kuhinju kako bi ostala pokraj majke.
Ta je groznica mogla biti prirodna, ali u to sam sumnjao. Bio sam uvjeren da je ništa na svijetu ne bi moglo navesti da se prizna zdravom, jer bi mi time dala odviše povoda da posumnjam i u ono što mi je ispripovjedila o tobožnjoj nevinosti svojih odnosa s Cordianijem. Pa i to što je dala namjestiti postelju uz majčin krevet smatrao sam prijetvornom lukavštinom.
Sutradan bi pozvan liječnik Olivo. Pošto je ustanovio da je djevojka u velikoj ognjici, upozori doktora da će bolesnica po svoj prilici pasti u bunilo, ali da će joj to doći od groznice, a ne od nečastivog.
I Bettina je zaista bulaznila čitavog dana, ali se doktor, pozivajući se na liječnikove riječi, ne obaziraše na majčine savjete i ne dade poslati po dominikanca.
Trećeg dana vrućica poraste još većma, a pjege što joj se pojaviše na koži predskazivahu male boginje, koje četvrtog dana doista i izbiše. Smjesta otpremiše iz kuće Cordianija i dvojicu Feltrinija, koji još ne bijahu preboljeli boginje, a ja ostadoh, jer se nisam morao bojati zaraze.
Jadna je djevojka bila tako pokrivena tom kugom da joj šestog dana na čitavom tijelu ne ostade ni komadić zdrave kože. Oči joj se zatvoriše, moradoše joj odrezati kosu do tjemena, a kad primijetiše da su joj usta i grlo tako puni čireva da su u jednjak jedva usuli nekoliko kapi meda, izgubiše svaku nadu u njeno ozdravljenje. Osim disanja nije se u njoj opažalo drugog znaka života. Majka joj nije odlazila od kreveta, a kad vidješe gdje ja prenosim svoj stol i svoje bilježnice da se smjestim pokraj bolesnice, stadoše me kovati u zvijezde.
Jadno biće bješe se pretvorilo u nešto strašno; glava joj postade za trećinu veća, nos joj se više nije vidio, i bojali su se da će ostati slijepa, čak ako izbjegne smrti. Ono što me najviše smetalo, a što sam se uporno silio da podnosim, bio je odvratan zadah njenog znoja.
Devetog dana dođe župnik da joj podijeli oproštenje od grijeha i posljednju pomast, a na odlasku reče da je ostavlja u božjim rukama. U toj žalosnoj prilici umalo što me razgovor koji se poveo između doktora i Bettinine majke nije natjerao na smijeh. Ta je dobra žena htjela znati hoće, li đavao koji je ušao u njenu kćer i nakon što je primila svete sakramente imati nad njom moći, i što će biti s njime ako ona umre, jer ga, umovala je dalje starica, ona ne smatra toliko glupim da ostane u tako odvratnu tijelu. Na ta je pitanja jadni doktor bogoslovlja davao odgovore u kojima nije bilo truna razbora, što je sirotu ženu još više zbunjivalo.
Desetog i jedanaestog dana svakog smo časa strahovali da će izdahnuti. Svi gnojni čirevi na njenom tijelu pocrnjeli su i svojim smradom okuživali zrak, tako da nitko osim mene, kog je stanje tog jadnog bića duboko ganulo, nije mogao izdržati u sobi. Ljudsko je srce bunar bez dna, jer tko bi ikad pomišljao da će mi ona baš u tom strašnom stanju nadahnuti svu onu nježnost kojom sam je okružio poslije ozdravljenja?
Trinaestog dana vrućica spade, ali ona ne mogaše naći mjesta u postelji zbog nepodnošljiva svrbeža, koji nijedan lijek ne bi mogao tako ublažiti kao ove moćne riječi koje sam joj ponavljao svakog časa:
– Bettino, vi znate da ćete ozdraviti, ali vjerujte mi, budete li se grebli, tako ćete poružnjeti da vas nitko neće voljeti.
Volio bih vidjeti bi li ikoji liječnik na svijetu našao djelotvornijeg lijeka protiv svrbeža što muči djevojku koja zna da je bila lijepa, a prijeti joj opasnost da svojom krivnjom izgubi ljepotu, bude li se grebla.
Naposljetku ona otvori svoje lijepe oči. Promijeniše joj krevet i preniješe je u njenu sobu, ali zbog gnojne rane koja joj se napravila na vratu nije mogla ustati sve do Uskrsa.
Bila mi je ucijepila nekoliko čireva od kojih mi tri ostaviše neizbrisive tragove na licu, ali oni su me uzvisili u nježnim očima, jer su bjelodano svjedočili o mojoj brizi za nju. Na njenoj koži ostadoše crvene mrlje koje se poslije godinu dana sasvim izgubiše.
Poslije ozdravljenja ona me je zavoljela iskrenom nježnošću, a i ja sam je usrdno volio a da nisam nikad ubrao cvijet koji je sudbina potpomognuta predrasudom sačuvala za Himeneja.[13] Ali za kakvog jadnog Himeneja! Bettina se za dvije godine udala za postolara Pigazza, nekog besramnog lupeža, kod kojega je živjela tako bijedno i nesretno da ju je doktor, njen brat, morao uzeti k sebi i brinuti se o njoj i kad je petnaest godina kasnije bio postavljen za nadđakona u Val San Giorgiu, poveo ju je sa sobom.
[13] Himenej, u grčkoj mitologiji bog svadbe.
Kad sam ga prije osamnaest godina ondje posjetio, zatekao sam Bettinu na umoru, ostarjelu i bolesnu. Izdahnula je pred mojim očima 1776. dvadeset i četiri sata poslije mog dolaska.
Nekako se u to vrijeme vratila moja majka iz Petrograda, jer carici Ani Ivanovnoj ne bijaše talijanska komedija dovoljno zabavna. Glumačka družina već se vratila u Italiju, dok je moja majka putovala s Carlinom Bertinazzijem, harlekinom, koji je umro u Parizu 1783. Čim je stigla u Padovu, obavijesti doktora o svom dolasku i ovaj pohita da me odvede u svratiste gdje je odsjela.
Zajedno smo ručali, a pri rastanku ona pokloni doktoru lijepu bundu, a meni preda krasno risje krzno za Bettinu.
Šest mjeseci kasnije pozvala me je u Veneciju da me vidi prije odlaska u Dresden gdje je dobila doživotnu službu kod saskog izbornog kneza Augusta III, poljskog kralja. Sa sobom je povela mog brata Giovannija, kojem je tada bilo osam godina. Dječak je na rastanku očajnički plakao, što mi se učinilo veoma glupo jer u tom odlasku nije bilo ničeg tragičnog. On je jedini od braće svu svoju sreću dugovao majci, premda nije bio njen miljenik.
Poslije toga proveo sam u Padovi još godinu dana učeći pravo, i u šesnaestoj sam godini stekao naslov doktora, pošto sam u građanskom pravu obranio tezu »De testamentis«,17 a u kanonskom Utidem Hebrei possint construere novas Synagogas.18
17. O oporukama.
18. Mogu li Jevreji graditi nove sinagoge.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39225
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:32 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


Moja je želja bila da učim medicinu, jer sam za taj poziv imao veliku sklonost, ali me moji skrbnici nisu slušali, već odlučiše da se prihvatim prava, prema kome sam osjećao nesavladivu odvratnost. Tvrdili su da ću advokatskim pozivom najlakše doći do bogatstva, a kako su smatrali da imam govorničkog dara, nakaniše me dati u crkvene advokate, što je još gore. Da su bolje razmislili, pustili bi mi na volju, pa bih se bavio zanatom koji po broju šarlatana nadvisuje i samo advokatsko zvanje.
Međutim, ja nisam izučio ni jedno ni drugo, a drugačije nije moglo ni biti. Možda baš u tom leži razlog što se nikad nisam utekao advokatskom savjetu kad sam imao pravnih tražbina na sudu, ni pozvao liječnika kad sam bio bolestan. Fiškalstvo je upropastilo mnogo više obitelji no što ih je pomoglo, a od liječničkih savjeta više je ljudi pomrlo no ozdravilo, pa iz toga slijedi da bi život bez njih bio mnogo sretniji.
Kako sam imao pohađati sveučilište koje se u ono doba nazivalo Bo[14], to sam odsele morao izlaziti sasvim sam, bez, pratnje, što me je silno radovalo, jer se do tog vremena nikada nisam osjećao kao slobodan čovjek. Želeći da se što više naužijem slobode koje sam se dočepao, uzeh se družiti s najuglednijim đacima, koji svi odreda bijahu na glasu sa svoje raskalašenosti. Jer najveći ugled uživahu baš oni najgori, raspusnici, kockari, posjetioci ozloglašenih mjesta, ispičuture, razvratnici, oskvrnitelji poštenih djevojaka, nasilnici i lasci, nesposobni da hrane u duši i najsitniju iskricu kreposti. U društvu ljudi te sorte počeh dakle upoznavati svijet, proučavajući ga u velikoj knjizi iskustva.
[14] Sveučilište u Padovi nazivalo se tim imenom zato što je bilo podignuto na mjestu gdje se nekad nalazila čuvena gostionica »II Bo«, tj. gostionica »K volu«.
Toj povlastici što mi ju je podijelio doktor Gozzi puštajući me da izlazim sam zahvaljujem što sam upoznao mnoge istine koje su mi dotad bile nepoznate, pa čak i one koje nisam mogao ni naslutiti. Čim sam se pojavio, uzeše me u svoje ruke oni najiskusniji i podvrgoše me ispitu. Kad ustanoviše da sam još u svemu novajlija, odlučiše da me poduče, hvatajući me u zamke svake ruke. Navodili su me da igram u novac, pa kad su dobili ono malo što sam imao, nagovoriše me da igram na riječ, učeći me svakojakim nepoštenim poslovima da im uzmognem vratiti dug. Tad sam prvi put upoznao brige. Naučio sam da se treba čuvati onih koji te hvale u lice i da se ne valja oslanjati na pomoć onih koji ti laskaju. Naučio sam živjeti s kavgadžijama kojih se treba kloniti ako se ne želimo svakog časa naći na rubu ponora. Što se pak tiče žena raspusnica po zanatu, u njihove se mreže nisam zapleo jer mi se nijedna nije činila tako dražesna kao Bettina. Ipak nisam mogao odoljeti težnji za slavom koju nam donosi hrabrost što prezire život.
Padovanski su đaci u ono vrijeme uživali velike povlastice. To zapravo bijahu zloporabe koje su se uslijed zastare ozakonile. Uostalom, takvo je porijeklo svih povlastica, i po tome se one razlikuju od zakonitih prava. Doista, da bi te povlastice održali u snazi, đaci se često nisu žacali ni zločina. Krivci nisu bili po zakonu kažnjavani jer viši državni obziri nisu dopuštali da se pretjeranom strogošću smanji priliv školaraca koji su sa svih strana Evrope dolazili na to slavno sveučilište. Mletačka je vlada dobro plaćala profesore koji bijahu na glasu sa svoje učenosti, a one koji su ih dolazili slušati puštala je da žive u najvećoj slobodi, što bijaše veoma mudro načelo. Đaci su imali nad sobom samo jednog školskog glavara, koji se zvao sindaco[15]. To je obično bio inozemni plemić kojemu bijaše dužnost da bdije nad redom i da pred vladom odgovara za vladanje đaka. Kad bi prekršili zakon, bio ih je dužan predati pravdi. Đaci se nisu protivili njegovim odlukama jer su znali da ih on braniti ako iole imaju pravo.
[15] Sveučilište u Padovi potpadalo je pod nadležnost zapovjednika grada (podesta) kojem su pomagala trojica profesora, od kojih je jedan bio rektor, a druga dvojica su nosila naslov sindaca. Ove potonje birali su sami studenti.
Đaci na primjer nisu dopuštali mitničarima da im pretražuju kovčege, a obični se žbiri nisu nikad usuđivali da uzapte kojeg od njih. Nosili su svakakvo zabranjeno oružje, varali djevojke koje roditelji nisu znali zaštititi od njihova salijetanja, često su narušavali javni red noćnim ispadima, ukratko bijaše to razularena mladež koja je samo gledala da zadovolji svoje hirove, da se nasmije i pozabavi, ne obazirući se ni na koga.
Dogodilo se u to vrijeme da je jedan žbir ušao u kavanu gdje su se nalazila dva đaka! Jedan od njih pokaza žbiru vrata, a kad ovaj ne htjede poslušati, đak odape na njeg iz pištolja ali ga promaši. Žbir bijaše vještiji, pa uzvrati i ranivši napadača uteče. Đaci se odmah sakupiše u sveučilištu, podijeliše u skupine, pa uzeše krstariti svim četvrtima ne bi li našli žbire da ih sasijeku i tako osvete uvredu koja im je nanesena. U jednom okršaju đaci ostaviše na poprištu bitke dva mrtva. Tad se svi ostali složiše u četu i prisegoše da neće odložiti oružje dok ijednog žbira bude u Padovi. U stvar se umiješala vlada, a sindaco je obećao da se isposlovati odlaganje oružja ukoliko se đacima dade zadovoljština, jer ne bijahu oni krivi, već žbiri. Pošto je žbir koji je ranio onog đaka u kavani bio Obješen, mir bi uspostavljen, ali za onih osam dana koliko su trajali neredi đaci su u grupama patrolirali ulicama. Budući da u hrabrosti nisam htio zaostajati za drugima prepustio sam se bujici, ne obazirući se na doktorove jadikovke.
Oboružan pištoljima i karabinkom jurio sam ulicama. Išao kud i svi moji drugovi, tražeći neprijatelja, i sjećam se da sam se veoma ljutio što moja grupa nije nikad naišla ni na jednog. Kad se ratovanje završilo, doktor mi se izrugivao, no Bettina se divila mojoj srčanosti.
Kako se u tom novom načinu života nisam htio pokazati siromašnijim od novostečenih prijatelja, bacao sam se u nepromišljene troškove koje nisam mogao izdržati. Sve sam prodao ili založio i još napravio dugove koje nisam mogao isplatiti. Bijaše to moj prvi jad, najgorči što ga jedan mladić može osjetiti. Ne znajući što da radim, pisah svojoj dobroj baki moleći je za pomoć, ali umjesto da mi pošalje novaca, dođe u Padovu ona sama, prvog dana listopada 1739. godine. Zahvalivši doktoru i Bettini na brizi koju su mi iskazali, odvede me sa sobom u Veneciju.
Lijući suze, doktor mi na rastanku pokloni ono što mi je bilo najdraže: moći jednog sveca koje bih možda još i danas imao da nisu bile uokvirene zlatom. Čudo koje su učinile bilo je to što su mi u velikoj nuždi pomogle doći do novca. Odonda sam svaki put kad bih dolazio u Padovu da završim učenje prava odsjedao kod tog dobrog svećenika i uvijek sam se žalostio videći pokraj Bettine onog zvekana za kojeg se imala udati a koji joj baš nikako nije pristajao. Ljutilo me što sam zbog jedne predrasude, koje sam se kasnije oslobodio, sačuvao za njeg cvijet koji sam mogao sam ubrati.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39225
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:33 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


IV
Venecijanski patrijarh podjeljuje mi niže redove - Poznanstvo sa senatorom Malipierom,
Teresom Imer, župnikovom nećakinjom, gospodom Orio, Nanettom i Marton, te sa
Čistimrljom - Postajem propovjednik - Zgoda s Lucijom u Pasianu - Sastanak na trećem katu
»Došao je iz Padove, gdje je svršio nauke«, to su bile riječi kojima su me svuda predstavljali. Tek što su bile izrečene, postajao sam predmetom šutljive pažnje mladića ravnih mi po godinama i položaju, dok su mi očevi obitelji dijelili laskava priznanja, a stare me gospe obasipale milovanjima, pa čak i neke koje su, premda još mlade, govorile da su stare, kako bi me bez sablazni mogle ljubiti.
Pošto me smjestio u svojoj crkvi, župnik crkve San Samuelo, imenom Tosello, predstavi me monsinjoru Correru, mletačkom patrijarhu, koji mi dade tonzuru i četiri mjeseca kasnije, po naročitoj milosti, podijeli četiri niža reda.
Radost i zadovoljstvo moje bake bijahu neopisivi. Odmah mi nađoše vrsne učitelje kako bih nastavio nauke, a gospodin Baffo izabra Biagia Schiava da me nauči ispravnom talijanskom, osobito jeziku pjesništva, za koji sam imao izrazitu sklonost.
Premda je velečasni Grimani bio moj glavni zaštitnik, rijetko sam ga viđao, ali sam se zato neobično zbližio s gospodinom Malipierom, kojem me je bio predstavio župnik Tosello.
Taj gospodin Malipiero bio je senator od sedamdeset godina koji je, ne htijući se više miješati u državne poslove, provodio u svojoj palači sretan život, dobro jeo i svake večeri imao birano društvo gospođa koje su nekad obilno koristile svoju lijepu mladost, i gospode koja su znala sve što se događalo u gradu. Senator je bio neoženjen i bogat, ali su ga nesrećom nekoliko puta na godinu hvatali teški napadi uloga koji mu ukočiše sad ovaj, sad onaj ud, tako da je bio uzet u čitavu tijelu, jedino mu glava, želudac i pluća ostadoše pošteđeni od te nemilosrdne boljetice. Bio je lijep, sladokusac i popašan; imao je profinjen duh, veliko poznavanje svijeta, divnu rječitost Venecijanaca i onu posebnu pronicavost senatora koji se povukao tek nakon četrdeset godina bavljenja državnim poslovima i koji je prestao udvarati ljepoticama tek pošto je imao dvadesetak ljubavnica i pošto je morao priznati samom sebi da se više ni jednoj ne bi mogao svidjeti. I kad je bio gotovo potpuno uzet, nije tako izgledao kad bi sjedio, razgovarao ili bio za stolom. Uzimao je samo jedan obrok na dan, i to uvijek sam, jer se – nemajući više zubi i jedući polagano – nije htio žuriti samo zato da bi ugodio gostima, a bilo bi mu odviše teško da gleda kako čekaju na nj. Ta je tankoćutnost njega lišavala zadovoljstva koje bi osjećao kad bi za trpezom okupljao ugodne uzvanike, a njegova odličnog kuhara tjerala u očaj.
Prvi put kad mi je župnik učinio čast i predstavio me Njegovoj ekscelenciji, ja sam vrlo gorljivo pobijao razloge koji su ga naveli da jede sam, govoreći mu da bi ubuduće trebalo pozivati samo osobe koje imaju tek za dvojicu.
– A gdje da ih nađem? – upitao me.
– Tu valja postupati tankoćutno – odgovorih. – Vaša ekscelencija neka najprije uzmeuzvanike na ogled, pa kad se uvjeri da su takvi kakve želi, preostaje vam samo da ih zadržite ne govoreći im zašto, jer nema dobro odgojene osobe koja bi dopustila da se u društvu govorka kako joj je ukazana čast da jede za stolom Vaše ekscelencije samo zato što jede za dvojicu.
Uvidjevši snagu mog dokazivanja, senator reče župniku da me sutradan dovede na ručak, i pošto se osvjedočio da sam na djelu još bolji negoli na savjetu, uze me za redovitog stolnog druga.
Taj čovjek, koji se odrekao svega osim samog sebe, gajio je, usprkos poodmaklim godinama i ulozima, jednu ljubavnu strast. Volio je neku djevojku koja se zvala Teresa Imer, a bila je kći jednog glumca koji je stanovao u kući pored senatorove palače. Prozori Teresina stana gledali su na starčevu spavaonicu. Djevojka, kojoj tada bijaše sedamnaest godina, bila je lijepa, ćudljiva i koketna. Učila je muziku da bi kasnije mogla nastupati na pozornici; pokazujući se stalno na prozoru opila je starca i bila s njim nesmiljena. Ipak je svakog dana dolazila starcu u pohode, ali uvijek u pratnji majke, stare glumice koja se bila povukla iz kazališta da poradi na svom spasu i koja je – kako i treba – skovala plan da spoji nebeska stremljenja sa zemaljskim činima.
Svakog dana vodila je kćer na misu i zahtijevala da se svake sedmice ispovjedi, ali ju je zato svakog popodneva vodila zaljubljenom starcu čiji me je mahniti bijes svaki put prestravio, kad bi mu ona uskratila poljubac, pravdajući se da je istog jutra bila na pobožnosti i da ne može pristati da uvrijedi tog istog boga koji je možda još uvijek u njoj.
Kakve li slike za mene kom bijaše tek petnaest godina i kojeg je starac kao nijemog svjedoka pripuštao tim sladostrasnim prizorima.
Nedostojna majka živo je odobravala otporu mladog stvorenja i čak se usuđivala da propovijeda starcu, koji se pak sa svoje strane nije usuđivao pobijati njene, ili prekršćanske ili nekršćanske izreke, prinuđen da se bori protiv iskušenja da joj ne baci u glavu prvu stvar koja mu se nađe pod rukom. U takvu stanju neodlučnosti požuda je ustupala pred srdžbom, i čim bi one otišle, utjecao bi se meni, tražeći oduška u filozofskim razmatranjima.
Kako sam mu morao odgovarati, a ne znajući što da kažem, smislih jednog dana da mu savjetujem ženidbu. Neobično se iznenadih kad mi odgovori da ona odbija da se uda za nj iz straha da ne navuče na se mržnju roditelja.
– Onda joj ponudite veliku svotu novca, blagostanje.
– Ona ni za kraljevsku krunu ne bi pristala da počini smrtni grijeh – reče on.
– Onda je treba oteti silom, ili otjerati, ukloniti vam je s očiju.
– Ne mogu ni jedno ni drugo, jer mi nedostaje tjelesne i duševne snage.
– Ubijte je!
– To će se i dogoditi, ako prije ne umrem.
– Vaša je ekscelencija doista vrijedna sažaljenja.
– Ideš li ti ikad k njoj?
– Ne, jer bih se mogao zaljubiti, a to bi me učinilo nesretnim.
– Imaš pravo.
Pošto sam tako bio svjedokom tih prizora i počašćen takvim i sličnim razgovorima, postadoh ljubimac tog gospodina. On mi dopusti da prisustvujem njegovim večernjim skupovima, koji, kako već rekoh, bijahu sastavljeni od ostarjelih gospođa i od duhovite gospode. Govorio mi je da ću se u tom krugu naučiti daleko većoj mudrosti negoli što je Gassendijeva filozofija koju sam, po njegovu savjetu, izučavao umjesto Aristotelove, kojoj se on izrugivao. Dao mi je upute, objasnivši mi od kolike je potrebe da ih se pridržavam ako želim postati sudionikom tog skupa koji će začuditi prisutnost mladića mojih godina. Naredio mi je neka nikad ne odgovaram na izravna pitanja, a naročito neka nikad ne izričem svoje mišljenje ni o kakvom predmetu, jer to u mojim godinama nije dopušteno.
Slijedeći vjerno njegove naputke i pokoravajući se njegovim zapovijedima, ja u malo dana zadobih njegovo poštovanje i ujedno postadoh djetetom miljenikom svih gospođa koje su zalazile u njegovu kuću. Smatrajući me mladim, bezopasnim misnikom, zahtijevale su da ih pratim kad bi odlazile da posjete svoje kćeri ili nećakinje u samostanima gdje su se odgajale; ulazio bih k njima u svako doba dana bez najave; karale bi me kad bi proteklo osam dana a ja se ne bih pojavio. Kad bih ušao u odaje djevojaka, one bi se razbježale, ali su se vraćale čim bi se uvjerile da sam to samo ja, a to mi se njihovo povjerenje činilo dražesnim.
Prije večere gospodin Malipiero zabavljao se ispitujući me od kakve mi je koristi ljubazan prijem časnih gospođa koje sam upoznao kod njeg, kazujući mi prije nego što ću odgovoriti da su one utjelovljena vrlina i da će svi o meni loše suditi ako ikad izreknem nešto što ne bi bilo u skladu s dobrim glasom što ga one uživaju. Tako mi je vješto ulijevao u dušu mudre pouke o diskretnosti.
Kod tog sam senatora upoznao gospođu Manzoni, ženu javnog bilježnika, o kojoj ću još imati prilike govoriti. Ta mi je časna gospođa iskazivala najživlju naklonost; davala mi je veoma mudre pouke i savjete: da sam se okoristio njima i da sam ih se držao, moj život ne bi bio buran, ali ga zato danas ne bih smatrao vrijednim da bude opisan.
Toliko krasnih poznanstava sa ženama koje se smatralo »comme il faut«19 pobudi u meni želju da postanem privlačan obličjem i biranošću odjeće, ali moj župnik nađe tome prigovora, slažući se u tom s mojom dobrom bakom.
19. Francuski izraz, koji znači: na svom mjestu, kako se dolikuje, kako priliči.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39225
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:33 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


Jednog dana, povevši me na stranu, reče mi medenim riječima da u zvanju kog sam se prihvatio moram misliti kako ću ugoditi bogu srcem, a ne svijetu licem. Ukori me zbog suviše brižljivo očešljane kose i zbog preslatka mirisa pomade kojom sam se mazao. Reče mi da me je nečastivi uhvatio za kosu i da ću biti izopćen nastavim li je tako njegovati, i naposljetku mi navede riječi ekumenskog koncila: Clericus qui nutrit comam, anathema sit.20
20. Neka na svećenika koji njeguje kosu padne anatema.
Ja mu odgovorih, navodeći primjer stotine namirisanih svećenika koje nitko ne smatra izopćenima, koje svak pušta u miru, a stavljaju četiri puta više pudera od mene koji se naprašujem tek toliko da se nasluti; mažu se pomadom od ambre, od koje žene obamiru, dok moja, što miriše na jasmin, nailazi na priznanje svakog društva u koje zalazim.
Na kraju rekoh da mi je žao što ga ne mogu poslušati i da bih otišao u franjevce a ne u svećenike da sam htio živjeti u prljavštini.
Moj ga je odgovor morao veoma naljutiti, jer nakon tri ili četiri dana, pošto je uspio nagovoriti moju baku da ga rano izjutra pusti u moju sobu, dok sam ja još spavao, taj se osvetoljubivi ili zaslijepljeni svećenik tiho prikuči mojoj postelji i oštrim škarama odreže mi svu kosu sprijeda, od jednog uha do drugog.
Moj brat Francesco, koji je bio u sobi pored moje, vidio je župnika i pustio ga da radi što mu je volja, čak je bio ushićen, jer je sam nosio vlasulju i bio mi zavidan na ljepoti vlasi. Bio mi je zavidan čitava života, ali je zavist spajao s prijateljstvom, što ja nikad nisam mogao razumjeti. Taj njegov porok, kao i svi moji, mora da se ugasio sa starošću.
Poslije tog lijepog čina, župnik iziđe kao da nije bilo ništa; ali kad sam se malo kasnije probudio i opipom spoznao sav užas nečuvene sječe, moja srdžba i moje negodovanje nisu imali granica.
Koliki su mi se osvetnički planovi stali rojiti glavom kad sam s ogledalom u ruci vidio u kakvo me je stanje doveo taj drznik od svećenika!
Na moju viku dotrča baka, i dok se moj brat smijao, ona mi se zaklinjala da nipošto ne bi pustila župnika, da je samo mogla naslutiti kakve su mu namjere.
Uspjela me je malo smiriti, priznavši da je taj svećenik prešao granice dopuštene kazne.
Odlučivši da se osvetim, odijevao sam se smišljajući stotinu mračnih planova. Činilo mi se da imam pravo da se nekažnjeno osvetim na krvav način.
Kako su kazališta bila otvorena, iziđoh zakrabuljen i uputih se advokatu Carrari, kojeg
sam upoznao kod senatora, da se kod njega obavijestim mogu li župnika goniti putem suda. On mi reče da je baš nedavno jedna obitelj bila sasvim upropaštena, jer je netko od njenih odrezao brk jednom Schiavonu, što je daleko manje od čitava čeonog pramena kose, i ako želim podići protiv župnika proces od kojeg će zadrhtati, neka samo zapovjedim.
Ja pristadoh, zamolivši ga da gospodinu Malipieru objasni razloge koji me priječe da se pojavim kod njega; bilo je prirodno da se ne pokazujem dok mi ponovo ne poraste kosa.
Na to se povukoh da s bratom prionem uz ručak koji mi se, u poređenju s onim što sam ih uživao kod starog senatora, činio veoma mršavim. Lišavanje birane hrane na koju me Njegova svjetlost bila naučila nije bilo najmanje zlo koje mi je prouzročio bjesomučni čin mahnita župnika čije sam bio kumče. Moje je ogorčenje bilo toliko da sam lijevao teške suze, to više što sam osjećao da ta uvreda sadrži u sebi nešto šaljivo, što me čini pomalo smiješnim, a to sam smatrao sramotnijim od najgoreg zločina.
Rano se povukoh na spavanje, i pošto mi je krepak san od punih deset sati osvježio duh, osjetih se trezvenijim, ali zato ništa manje odlučnim da pognam župnika na sud.
Stadoh se odijevati u namjeri da odem do advokata i upoznam se s tužbom, kad vidjeh kako mi u sobu ulazi jedan spretni vlasuljar kojeg sam upoznao kod gospođe Contarini. On mi reče da ga je poslao gospodin Malipiero s nalogom neka mi popravi kosu kako bih mogao izići, jer želi da me već danas vidi na ručku.
Pošto je razmotrio kvar, stade se smijati i reči mi neka ga samo pustim da radi, jer će me tako urediti da ću biti u stanju pojaviti se u društvu još otmjeniji nego prije; i doista, pošto mi je čeoni uvojak preuredio u četkicu, toliko se svidjeh samom sebi da sam se osjetio osvećenim.
Zaboravivši uvredu, navratih advokatu da mu kažem neka ne poduzima nikakve korake; od njeg odjurih gospodinu Malipieru, a slučaj htjede da tamo nađem župnika, kojem, unatoč svoj svojoj radosti, ne mogoh a da ne dobacim neprijateljski pogled.
O toj se stvari uopće nije poveo razgovor. Senator je samo promatrao, i župnik je otišao, po svoj prilici kajući se teško, jer sam ja doista zaslužio da budem izopćen zbog krajnje brižljivosti kojom sam dotjerivao svoju kosu.
Poslije odlaska mog opakog kuma više se nisam pretvarao pred gospodinom Malipierom; rekoh mu otvoreno da ću potražiti drugu crkvu, jer nikako ne želim i dalje pripadati crkvi kojom upravlja čovjek tako naprasite ćudi, koji je u stanju da počini takve ispade i nepodopštine. Mudri mi starac reče da sam u pravu, a to je bio način na koji me je uvijek navodio da uradim sve što je htio.
Naveče me čitav skup, kojem je cijela priča bila poznata, obasu laskavim pohvalama, uvjeravajući me da nema ništa dražesnije od mog lica. Bio sam cijelo vrijeme u nekom ushitu, to više što je od one zgode prošlo četrnaest dana, a gospodin Malipiero nije mi spominjao da se vratim u crkvu.
Jedino moja baka nije prestajala govoriti da se moram vratiti. Ali to je bilo kao zatišje pred oluju, jer u trenutku kad sam se osjećao najsigurnijim, gospodin Malipiero me osupnu rekavši mi da mi se pruža prilika da se vratim u crkvu i dobijem od župnika punu zadovoljštinu.
– Kao predsjedniku bratstva Svetog otajstva – dodao je on – dužnost mi je da nađem govornika koji će održati govor u slavu Svetog otajstva četvrte nedjelje ovog mjeseca, što pada upravo na drugi dan Božića. Predložit ću mu tebe i siguran sam da se neće usuditi odbiti. Što kažeš o toj pobjedi? Zar ti se ne čini lijepom?
Taj me prijedlog nemalo iznenadi, jer mi nikad nije palo na pamet da budem propovjednik i nikad nisam ni pomišljao da bih mogao biti sposoban napisati i izgovoriti ijednu propovijed.
Rekoh mu da se on sigurno šali, ali pošto mi je odgovorio da misli veoma ozbiljno, bio mu je dovoljan trenutak da me nagovori i uvjeri kako sam upravo rođen da postanem najslavniji propovjednik svog vremena, čim se udebljam, a to je bila odlika od koje bijah još daleko, jer sam tada bio vrlo mršav. Nisam sumnjao ni u svoj glas ni u svoje držanje, a što se tiče sastava, osjećao sam u sebi dovoljno snage da s lakoćom stvorim pravo remek-djelo.
Rekoh gospodinu Malipieru da sam pripravan i da hitam kući kako bih se odmah prihvatio posla i da, iako nisam teolog, dobro poznajem predmet, te da ću kazati nove i neobične stvari.
Kad sam sutradan vidio tog gospodina, on me odmah obavijesti da je župnik oduševljen mojim izborom, a još više mojim pristankom da se prihvatim te zadaće, ali zahtijeva da mu pokažem govor čim ga završim, jer kako je riječ o predmetu s područja najviše teologije, on ne može dopustiti da se popnem na propovjedaonicu dok ne bude siguran da neću kazivati bezboštva.
Ja pristadoh i u toku sedmice složih i prepisah u čisto svoje djelo. Sačuvao sam taj govor, i premda sam star, moram reći da mi se još i danas čini izvrsnim.
Ne mogu opisati radost svoje dobre bake; po čitave je dane plakala od sreće što vidi svog unuka kao apostola. Zaželjela je da joj pročitam svoj sastavak. Sasluša ga moleći krunicu i učini joj se veoma krasnim.
Gospodin Malipiero, koji me nije saslušao moleći krunicu, reče mi da se propovijed neće svidjeti župniku. Kao tezu uzeo sam ovaj Horacijev stih:
– Ploravere suis non responderé favorem Speratum meritis.21
21. Gorko se žaljahu što očekivana milost ne bijaše ravna njihovoj zasluzi. Horacije, Epistolae, II, 1. 9.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39225
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:34 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

Oplakivao sam zloću i nezahvalnost ljudskog roda koji nije znao spoznati nakanu što je božanska mudrost smisli da ga otkupi.
Senator bi više volio da nisam uzeo riječi jednog bezvjerca, ali je inače bio oduševljen što svoj sastav nisam iskitio latinskim izrekama.
Otišao sam župniku da mu ga pročitam, ali kako ga nisam našao, a želio sam ga sačekati, pristupio sam Angeli, njegovoj nećakinji, i smjesta se zaljubio u nju.
Ona je vezla na đerđefu, i kad sjedoh do nje, reče mi da bi me željela upoznati i da će biti presretna ako joj ispričam o pramu kose koji mi je odsjekao njen uvaženi ujak.
Ljubav prema Angeli bila je za mene sudbonosna, jer bijaše uzrokom dviju drugih, iz kojih se rodiše još mnoge druge koje me naposljetku nagnaše da se odreknem svećeničkog poziva.
Ali hajdmo polako i ne otkrivajmo prije vremena budućnost.
Kad se župnik vratio, zatekao me je sa svojom nećakinjom koja je bila moja vršnjakinja, ali se činilo da se nije zbog toga naljutio. Ja mu predadoh svoju propovijed, on je pročita i reče mi da je to vrlo lijepa akademska polemika, koja međutim nikako ne dolikuje propovjedaonici.
– Dat ću vam jednu od svojih propovijedi – dodao je – koju nitko ne pozna; naučit ćete jenapamet, a ja vam dopuštam da kažete da je vaša.
– Zahvaljujem vam, časni oče, ali ja ću održati ili svoju ili ničiju!
– Vi ovu propovijed nećete održati u mojoj crkvi!
– O tom ćete razgovarati s gospodinom Malipierom, a ja ću u međuvremenu odnijeti svojsastavak na cenzuru, a zatim monsinjoru patrijarhu, pa ako ga odbiju, dat ću ga štampati.
– Samo vi idite, mladiću; patrijarh će se složiti sa mnom.
Naveče kod gospodina Malipiera ja ispričah pred čitavim skupom svoju raspru sa župnikom. Uzvanici poželješe da im pročitam svoju propovijed, i ja dobih sveopće priznanje.
Hvalili su moju skromnost što se nisam pozivao ni na jednog od crkvenih otaca, koje u svojim godinama, kako se smatralo, nisam ni morao poznavati; osobito su mi se divile žene, pošto su se uvjerile da u cijeloj besjedi nema nijedne latinske izreke osim riječi Horacija, koji je, premda bijaše velik raskalašnik, napisao dosta zgodnih stvari.
Jedna patrijarhova nećakinja, koja se te večeri nalazila u društvu, obeća mi da će me zagovarati kod svog ujaka kome sam se odlučio obratiti, ali mi gospodin Malipiero reče neka sutra, prije nego li išta poduzmem, dođem k njemu na dogovor.
Kad sam sutradan ujutro došao k njemu, on dade pozvati župnika, koji ubrzo stiže. Znajući o čem je riječ, odmah se upusti u dug govor koji nisam prekidao sve dok nije iscrpao svoje prigovore i zamjerke, kad mu rekoh da se mogu desiti dvije stvari: ili će patrijarh odobriti moje djelo, koje ću mu pročitati od početka do kraja, ili ga neće odobriti; u prvom slučaju, ja ću propovijed održati u crkvi bez ikakve njegove odgovornosti, a u drugom ću odustati.
Iznenađen mojom odlučnošću, župnik mi reče:
– Ne idite patrijarhu, ja odobravam propovijed. Samo vas molim da izmijenite tezu, jerje Horacije bio razbojnik.
– A zašto vi navodite Seneku, Tertulijana, Origena i Boetija? Svi su oni bili bezvjerci iprema tome bi vam morali biti mnogo mrži od Horacija, koji na kraju krajeva nije ni mogao da bude kršćanin? – odvraćao sam ja župniku.
Međutim, primijetivši da bi to bilo po volji gospodinu Malipieru, pristadoh da umjesto Horacijeve izreke umetnem onu koju mi je predložio župnik, mada nije uopće bila u skladu s izabranim predmetom; a kako bih imao izgovor da vidim njegovu nećakinju, predadoh mu svoju besjedu rekavši da ću sutradan doći po nju.
Iz taštine poslao sam jedan primjerak i doktoru Gozziju; ta me je poštenjačina iskreno nasmijala kad mi je otposlala propovijed, poručivši mi da sam poludio, te ako mi se dopusti da je održim, bit ću osramoćen zajedno s onim koji me je odgojio.
Taj me se njegov sud malo dirnuo, i označenog dana ja održah svoju propovijed u Crkvi svetog Otajstva pred najbiranijim općinstvom.
Čestitali su mi sa svih strana i svak je smatrao potrebnim da mi predskaže kako sam određen da postanem prvim propovjednikom svog vremena, jer u dobi od petnaest godina još nitko nikad nije tu ulogu tako dobro odigrao kao ja.
U vrećici u koju vjernici po običaju stavljaju darivanja za propovjednika, zvonar, pošto ju je ispraznio, nađe više od pedeset cekina i nekoliko ljubavnih pisama nad kojima se zgranuše pobožnjaci.
Jedno nepotpisano pisamce navede me na neumjestan korak koji više volim prešutjeti. Ovako bogata žetva u velikoj novčanoj nuždi u kojoj sam se nalazio potaknu me na ozbiljnu odluku da postanem propovjednikom, i ja tu svoju namisao saopćih župniku zamolivši ga da mi pomogne. To mi je pribavilo pravo da svaki dan dolazim u njegovu kuću, i ja to iskoristih da razgovaram s Angelom, u koju sam se sve više zaljubljivao.
Ali Angela bijaše kreposna; htjela je da je volim, ali je željela da napustim svećenički poziv i da se oženim njome. I pored sve sklonosti prema njoj nisam se mogao na to odlučiti, ali sam je i dalje posjećivao u nadi da ću je na kraju skloniti na drugačije držanje.
Jednog dana župnik – kome se naposljetku ipak stala sviđati moja prva propovijed – stavi mi u dužnost da sastavim i drugu, za svetkovinu sv. Josipa, zamolivši me da je održim 19. ožujka 1741. Ja je napisah, a jadni župnik nađe za nju samo izraze oduševljenja. Ali bilo je suđeno da propovijedam samo jednom u životu. Evo te mukotrpne priče, na žalost odviše istinite, koju neki neotesanci smatraju smiješnom.
Kako sam bio mlad i samouvjeren, zamišljao sam da se ne moram odviše truditi da bih svoju propovijed naučio napamet; ta ja sam je sam napisao i imao u glavi čitav redoslijed misli, pa mi se činilo nemogućim da bih je mogao zaboraviti. Moglo mi se dogoditi da se ne sjetim poneke rečenice, ali sam bio kadar da je zamijenim drugom, odgovarajućom; i kako mi se nikad nije desilo da mi uzmanjka riječ kad sam govorio u društvu uvaženih ljudi, činilo mi se nevjerojatnim da bih mogao zanijemjeti pred slušateljstvom gdje nisam poznavao nikog tko bi me mogao uplašiti i oduzeti mi odjedared sposobnost rasuđivanja.
Zabavljao sam se, dakle, po svom običaju, zadovoljavajući se time da svoj sastav pročitam ujutro i navečer kako bi mi se dobro usjekao u pamćenje, na koje se dotad još nikad nisam imao prilike požaliti.
Osvanu 19. ožujak, dan kad sam se u četiri sata poslije podne imao uspeti na propovjedaonicu; ali u raspoloženju u kojem sam se nalazio, nisam imao snage lišiti se zadovoljstva da ručam s grofom Mont-Realom koji je stanovao kod mene i koji je pozvao patricija Barozzija, koji se poslije Uskrsa imao oženiti njegovom kćerkom Lucijom.
Još sam bio za stolom sa čitavim odličnim društvom, kad li naiđe jedan klerik i obavijesti me da me čekaju u sakristiji. Digoh se puna želuca i smućene glave, pojurih u crkvu i uspeh se na propovjedaonicu.
Uvod izgovorih vrlo dobro i uzeh dah; ali čim sam kazao prve rečenice besjede, više nisam znao ni što govorim ni što moram reći, a htijući silom nastaviti, stadoh bulazniti. Ono što me je potpuno smutilo bio je nejasan žamor što se počeo dizati u uznemirenom općinstvu gdje je svatko odmah primijetio moju zabunu.
Vidim kako neki napuštaju crkvu, pričinja mi se da čujem smijeh, izgubim sasvim glavu i nadu da ću se izvući iz neprilike.
Još ni danas ne znam jesam li se pretvarao da padam u nesvijest ili sam se doista obeznanio; znam samo to da sam klonuo na tlo propovjedaonice, udarivši silovito glavom o zid, u želji da me nestane.
Dva klerika dođoše po mene i odnesoše me u sakristiju gdje, ne govoreći nikom ni riječi, uzeh kaput i šešir i odoh da se zatvorim u svoju sobu. Tamo obukoh kratko odijelo kakvo nose seoski svećenici, i pošto sam spremio stvari u torbu, pođoh do svoje dobre bake da je zamolim za nešto novaca, pa se otputih u Padovu da pristupim svom trećem ispitu.
Stigao sam onamo u ponoć i otišao da prenoćim kod dobrog doktora Gozzija.
Nisam došao u iskušenje da mu ispričam svoj zlosretni doživljaj.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39225
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 5 1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Možte odgovarati na teme u ovom forumu