Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Kazanova-Memoari

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:06 am

Kazanova-Memoari Kazanova_f1

Memoari Đakoma Đirolama Kazanove potpuno su jedinstveni u svetskoj književnosti. Ovaj venecijanski pustolov opisao je prvih pedeset godina svog neverovatno uzbudljivog života u vrlo obimnom delu Povest mog života, koja se pojavila posle njegove smrti. Neki su čak mislili da je Kazanova pseudonim, i da je ovu neprevaziđenu hroniku 18. veka napisao Stendal.
Kazanova je imao u najvećoj meri razvijeno osećanje za slobodu. Njegova književna nadarenost vodila je neprestanu borbu sa sklonošću ka avanturizmu, a iz te borbe moglo je da nastane ovakvo delo samo pod uslovom da ga starost i nemaština uklone iz društva, iz života, pa da on u svojoj usamljenosti, više radi utehe nego iz životnih ambicija, napiše ovu najpotpuniju hroniku svakidašnjeg i nesvakidašnjeg života XVIII veka.


Poslednji izmenio Mustra dana Ned Feb 11, 2018 12:16 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:08 am

Kazanova-Memoari Image



KNJIGA PRVA

Uvodna riječ

Čitaoče, želim ti najprije reći da svemu što počinih za svoga vijeka, bilo to dobro ili zlo, sam uvijek bijah sretnim ili nesretnim vinovnikom, pa se tako s pravom mogu smatrati slobodnim.
Čovjek je slobodan sve dotle dok sam vjeruje u vlastitu slobodu, a što se više pouzda u moć sudbine, to više sam sebe lišava snage koju mu dade bog obdarivši ga razumom. Razum je udio tvorčeva božanstva u nama. Ako se njime služimo u želji da postanemo ponizni i pravedni, najbolje ćemo ugoditi onom koji nam ga podari. Bog prestaje da bude bog samo za one koji smatraju da je njegovo nepostojanje nemoguće, a takvo shvaćanje je najveća kazna za njih.
Čovjek je slobodan, ali zato ne smijemo misliti da je vlastan učiniti što mu se god svidi, jer kad se prepusti strasti da njime ovlada, tad postaje robom. Onaj tko ima snage da se sustegne od nekog čina sve dok se potpuno ne sabere, pravi je mudrac; ali takva su čeljad rijetka.
Čitalac će u ovim memoarima razabrati da, ne težeći nikad za nekim postojanim ciljem, nisam imao drugog načela, ako je to uopće neko načelo, doli da se prepuštam vjetru neka me nosi po svojoj volji. Kolike li promjenljivosti u tim slobodnim načelima! Moji uspjesi i moji porazi, dobro i zlo što ga iskusih, sve me je to naučilo da spoznam kako u ovom našem svijetu, i tjelesnom i duhovnom, dobro proistječe uvijek iz zla kao što i zlo proistječe iz dobra. Moja će lutanja pokazati misliocu oprečne pute, ili će ga pak naučiti velikom umijeću da se drži staze što vodi između njih. Treba samo hrabrosti, jer snaga bez samopouzdanja ne služi ničem.
Meni se često desilo da me s nepromišljena koraka, koji je trebalo da me odvede u propast, snađe velika sreća, te sam, sve karajući se, zahvaljivao bogu; a iz razumna i promišljena ponašanja često bi proizašla teška nevolja. To bi me žalostilo; ali znajući da sam u pravu, uskoro bih se utješio.
Usprkos iskri divnog morala, koji božanska počela usadiše u moje srce, čitava sam života bio žrtva svoje puti, volio sam bludjeti, bez prestanka sam živio u grijehu, nemajući druge utjehe doli spoznaje da sam na stranputici. I zato se nadam, ljubazni čitaoče, da u mojoj povijesti nećeš osjetiti duh nedolična hvalisanja, već upravo onakav kakav priliči ispovijesti, premda u mom pričanju nećeš naći ni skrušenost pokajnika ni sputanost nekog koji, crveneći, priznaje svoje ludorije. Sve su to mladenačke ludosti, i uvidjet ćeš da im se i ja sam smijem, a i ti ćeš se, ako si dobra srca, smijati zajedno sa mnom.
Smijat ćeš se kad budeš čitao koliko sam puta, kad bjeh u nuždi, bez grižnje savjesti varao lakoumnike, lopuže i budale. Sa ženama varanje je uvijek uzajamno, jer netom se ljubav umiješala, obje su strane nasamarene. S budalama je sasvim drugačije. Još i danas mi je drago kad god se prisjetim da sam mnoge zapleo u svoje mreže, jer njihova bezobraština i preuzetnost pravi su izazov duhu. Varajući budale osvećujemo duh, a takva pobjeda vrijedi truda, jer budala ima oklop, pa ne znaš kako da je dohvatiš. Prevariti budalu, to je, mislim, podvig dostojan čovjeka od duha. Otkad postojim, u mojim je žilama nesavladiva mržnja na soj budala, jer kad sam god bio u njihovu društvu, osjećao sam se i sam budalom. Među njih uopće ne ubrajam ljude koje nazivamo glupima; takve čak i volim, jer njihova glupost proizlazi iz manjkava odgoja. Sretoh među njima mnoge koji bijahu veoma pošteni i čija glupost ne bijaše bez duha i bez razboritosti, po čemu se znatno razlikuju od budala. Oni su poput očiju na koje se navukla mrena, a koje bi inače bile veoma lijepe.
Ako si pronikao duh ovog predgovora, onda si, dragi čitaoče, lako pogodio moju namjeru. Napisao sam ga jer želim da me upoznaš prije no što pristupiš čitanju moje povijesti. Jer s nepoznatima čovjek razgovara samo u kavani ili za gostioničkim stolom.
Napisao sam svoju povijest, i tome se nema što prigovoriti. Ali jesam li u pravu što je predajem općinstvu o kojem znam toliko toga što mu ne ide u prilog? Znam da činim ludost, ali kad već osjećam potrebu da se zabavim i nasmijem, zašto bih to sebi uskraćivao?
Jedan od starih pisaca savjetuje nas učiteljski: »Ako nisi činio stvari dostojne da budu napisane, barem piši stvari dostojne da budu pročitane.«
Ovaj je savjet krasan poput najčišćeg dijamanta kakav se pravio u Engleskoj, ali ja ga ne mogu slijediti, jer ne pišem ni roman ni povijest neke slavne i ugledne ličnosti. Bio dostojan ili nedostojan, moj je život moj predmet, a moj je predmet moj život. Kako sam provodio život i ne misleći da će mi jednog dana doći želja da ga opišem, možda će stoga ova povijest biti zanimljivija nego da sam živio s namjerom da je napišem kad zađem u staračke godine i, što više, da je objavim.
U dobi od 72 godine, 1797. kad mogu reći vixi1 premda još uvijek živim, bilo bi mi teško naći ugodniju razonodu od razgovora o mojim pustolovinama, na ugodu i razveseljavanje otmjena društva koje me sluša, koje mi je uvijek bilo prijateljski naklonjeno i s kojim sam uvijek drugovao. Da bih dobro napisao svoju ispovijest, dovoljna mi je i sama pomisao na to da će me oni čitati. Što se tiče neznalica kojima neću moći zapriječiti da čitaju, dovoljno mi je saznanje da ne pišem za njih.
1. Živio sam.
Prisjećajući se užitaka koje sam proživio, ja ih obnavljam, pa tako još jednom uživam u njima, a pri tom se smijem patnjama koje nekad podnesoh i koje više ne osjećam. Dio sam svemira, govorim u zrak i zamišljam da polažem račun o svom življenju kao što domoupravitelj polaže račun svom gospodaru prije negoli što će se povući. Budućnost me kao filozofa nikad nije mučila, jer ništa o njoj ne znam; a kao kršćanin znam da vjera vjeruje bez razmišljanja i da ona najčistija nikad ne progovara. Znam da sam postojao, jer sam osjećao, a kako mi je osjećanje davalo to saznanje, znam isto tako da više neću postojati kad budem prestao osjećati.
Desi li se da osjećam i poslije smrti, tad više ni u što neću sumnjati, ali ću utjerati u laž sve one koji mi kažu da sam mrtav.
Kako povijest započinje najstarijim događajem koje je zadržalo pamćenje, to će moja započeti od dana kad mi je bilo osam godina i četiri mjeseca. Prije tog vremena, ako je istina da vivere cogitare est2, ja nisam živio, već naprosto životario. Budući da se ljudsko mišljenje sastoji od usporedbi kojima spoznajemo odnose, ono ne može postojati prije pamćenja. Organ namijenjen pamćenju razvio se u mojoj glavi tek osam godina nakon rođenja, i tad je moja duša postala osjetljiva na dojmove. Kako je bestjelesna supstancija koja se ne može nec tangere, nec tangi3 u stanju da prima dojmove, nije u ljudskoj moći da objasni.
2. Živjeti, to znači misliti. Ciceron, »Tusculanae«.
3. "Ne može se dotaći, niti biti dotaknuta."
Jedna utješljiva filozofija u skladu s religijom tvrdi da je ovisnost duše o osjetilima i organima samo slučajna i prolazna, i da će duša biti odriješena i slobodna kad je smrt tijela riješi ove tiranske potčinjenosti. To je vrlo lijepo, ali kako ne mogu vlastitim umom doći do sigurna uvjerenja da sam besmrtan, nego jedino pod uvjetom da prestanem živjeti, to mi ne zamjerite što ne hitam da dođem do spoznaje takve istine; jer spoznaja kojoj je cijena život čini mi se odviše skupom. U međuvremenu slavim boga, prežući od svakog nepravedna čina, i grozim se od zlih, premda im ne činim zla. Zadovoljavam se da im ne činim ni dobra, jer sam uvjeren da ne treba hraniti zmiju u njedrima.
Moram nešto reći i o svom temperamentu i prirodi. Pri tom se nadam da čitalac koji će me najblaže suditi neće biti ni najnepošteniji ni najsiromašniji duhom.
U meni su se izređali svi temperamenti: mekušan u djetinjstvu, sangviničan u mladosti, u zrelim godinama žučan, a sad, pod starost, melankoličan, i takav ću vjerojatno ostati do kraja. Usklađujući hranu s ustrojstvom i građom tijela, uvijek sam bio dobra zdravlja, a kako sam već zarana naučio da zdravlju šteti svako pretjerivanje, bilo u jelu bilo u gladovanju, nikad nisam imao drugog liječnika do sama sebe. Rekao bih da je pretjerivanje u postu opasnije od neumjerenosti, jer ako neumjerenost kvari probavu, gladovanje vodi u smrt.
Sad kad sam već ostario, premda mi je želudac još uvijek dobar, treba mi samo jedan obrok na dan, ali mi taj gubitak nadoknađuje sladak san i lakoća kojom misli stavljam na papir a da se ne moram služiti ni paradoksima ni sofizmima koji bi ionako mogli prije obmanuti mene nego čitaoca, jer se nikad ne bih usudio da mu proturim lažan novac, znajući da je lažan.
Sangvinični temperament učinio me je neobično osjetljivim za slasti užitka; bio sam uvijek veseo, uvijek pripravan da idem iz naslade u nasladu, a bio sam i veoma dovitljiv u iznalaženju užitaka. Zbog toga sam bio tako sklon da sklapam uvijek nove veze, a otud i velika lakoća kojom sam ih kidao, iako uvijek s razlogom, a nikad iz puste obijesti.
Pogreške u temperamentu ne mogu se ispraviti, jer temperament ne ovisi o našoj moći. Sasvim je drugačije s karakterom. Karakter je sazdan od duha i srca, i temperament u tom nema tako reći nikakva udjela, pa stoga karakter zavisi o odgoju i može se popraviti i izmijeniti.
Prepuštam drugima da prosude imam li dobar ili loš karakter; ali on je takav kakav jest, odrazuje se na mojoj fizionomiji, i svaki će ga dobar poznavalac moći lako proniknuti. Jedino na licu karakter postaje predmet dostupan oku: tu je njegovo sjedište. Promatramo li ljude koji nemaju nikakve fizionomije, a takvih je mnogo – vidjet ćemo da nemaju ni onog što se naziva karakterom, pa odatle izvlačimo pravilo da je raznolikost fizionomija tolika kolika je različitost karaktera.
Kad sam priznao da sam se čitava života više upravljao prema porivima osjećaja negoli prema zaključcima rasuđivanja, mislim da sam priznao i to da je moje ponašanje bilo podložnije mom karakteru negoli duhu, a oni su obično bili među sobom na ratnoj nozi, pa tako u njihovu neprestanom sukobu nikad nisam imao dosta duha da savladam karakter, niti pak dosta karaktera da savladam duh. Ali, zaustavimo se malo ovdje: ako je istina da si brevis volo, obscurus fio4, mislim da – ne vrijeđajući skromnost – mogu primijeniti na sebe ove riječi dragog mi Verligija:
4. Kad želim biti kratak – postajem nejasan. Netačno citiranje prema Ars poetica Horacija.Nec sum adeo informis: nuper me in littore vidi
Cum placidum ventis staret mare.5
5. Nisam tako ružan; nedavno se vidjeh na obali dok je more bilo mirno. Vergilije, Ekloge, II.
Gajiti naslade puti bila je uvijek moja glavna briga, i nikad nisam imao nikakve važnije. Osjećajući da sam rođen za lijepi spol, uvijek sam ljubio i nastojao da budem ljubljen koliko je to god bilo moguće. Silno sam volio i obilatu trpezu i strasno se zanimao za sve što je podsticalo moju radoznalost.
Imao sam prijatelja koji mi bijahu dobri i sretan sam što sam im u svakoj prilici mogao dokazati svoju zahvalnost. Imao sam i odvratnih neprijatelja koji su me progonili, a koje nisam mogao istrijebiti, jer to nije bilo u mojoj moći. Ne bih im nikad oprostio da nisam zaboravio zlo koje su mi nanosili. Čovjek koji zaboravi uvredu nije je oprostio, već ju je zaboravio; jer oproštenje je čin koji dolazi iz uzvišenosti osjećaja, iz plemenitosti srca, iz velikodušnosti duha, dok zaborav dolazi iz slabosti pamćenja ili nebrige kakva prati miroljubive duše, a često iz puke potrebe za mirom i spokojem; jer mržnja vremenom razjede nesretnika koji je dugo pothranjuje.
Ako me netko nazove sladostrasnikom, imat će krivo, jer me snaga puti nikad nije navela da zanemarim dužnosti kad sam ih imao. Zbog istog razloga nikad se ne bi smjelo Homera nazivati pijanicom: Laudibus arguitur vini vinosus Homerus.6
6. Pohvalama što ih pjeva vinu Homer se iskazuje kao ljubitelj vina. Horacije, Epistolae, II.
Volio sam žestoka jela: makarone koje je priredio vrstan napuljski kuhar, španjolsku ollu podridu[1], sluzastog bakalara iz Nove Zemlje, meso divljači u pacu kad malo tukne, i sireve koji dosižu savršenstvo kad sićušna bića što se u njima stvaraju postanu vidljiva. Što se tiče žena, uvijek mi je bio sladak miris onih koje sam volio.
[1] Olla podrida, španjolsko narodno jelo od mesa, povrća i začina, poput našeg »lonca«.
Kakvih li izopačenih sklonosti! – reći će netko. Sramotna li čovjeka koji ih priznaje, a pri tom ne crveni!
Takva mi je pokuda smiješna, jer mislim da sam, zahvaljujući svojoj sirovosti, sretniji od drugih, budući da sam zbog nje prijemljiviji na užitak. Sretnik je onaj koji umije uživati a da time drugom ne udi, a nerazumnik je onaj koji misli da Svevišnji uživa u bolima, patnjama i odricanjima koje mu prinosi kao žrtvu, i da bog miluje samo čudake koji se trape. Bog može tražiti od onih koje je stvorio samo to da uzgajaju vrline koje im je usadio u duše, jer sve što imamo dao nam je da budemo sretni: samoljublje, želju za pohvalama, za natjecanjem, snagu, hrabrost i jedino pravo koje nam nitko ne može oduzeti: pravo da se ubijemo ako nakon ispravne ili krive procjene zaključimo da nam na nesreću to odgovara. To je nepobitan dokaz naše moralne slobode koju su sofisti toliko poricali. Međutim, od te se naše moći grozi čitava priroda, pa je zato s pravom sve religije zabranjuju.
Jedan navodno slobodarski duh reče mi jednog dana da se ne mogu smatrati filozofom ako ne priznajem Otkrovenje. Ali ako ga priznajemo u fizičkom svijetu, zašto ga ne bismo priznali i u religiji? Riječ je samo o obliku. Duh govori duhu, a ne ušima. Načela svega onog što znamo morala su biti otkrivena onima koji su nam ih predali posredstvom velikog i uzvišenog načela što sadrži sva ostala. Pčela koja gradi košnicu, lastavica koja savija gnijezdo, mrav koji gradi svoj podzemni grad, pauk koji prede mrežu, ne bi nikad ništa uradili da nije prethodnog vječnog otkrovenja. Ili moram vjerovati da je tako, ili pretpostaviti da materija misli. Ali kako se ne usuđujemo da materiji pripišemo toliku čast, držimo se otkrovenja.
Onaj veliki filozof što je, proučavajući prirodu, povjerovao da se dovinuo do pobjede kad je u njoj vidio boga, prerano je umro. Da je još poživio, otišao bi mnogo dalje, a put mu ipak ne bi bio dug; bitišući po svom stvoritelju, ne bi ga više mogao nijekati: in co movemur et sumus7. Spoznao bi da ga se ne može spoznati i ne bi se više kinjio.
7. Po njemu se mičemo i jesmo. Citirano prema Djelima apostolskim, 17, 28; Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo. (In ipso enim vivimus, et movemur et sumus.).
Zar bi bog, taj veliki začetnik svih načela što sam nikad ne imađaše začetka, mogao sam sebe pojmiti kad bi zbog toga morao spoznati svoj vlastiti početak?
O, blaženo neznanje!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:10 am


Kazanova-Memoari Image


Spinoza, kreposni Spinoza, umro je prije no što je uspio da se dovine do njeg. Da je vjerovao u besmrtnost svoje duše, umro bi kao mudrac s pravom da traži nagradu za krepost.
Nije istina da nadanje u nagradu ne doliči pravoj kreposti i da vrijeđa njenu čistotu. Ona joj, naprotiv, pomaže da se održi, jer je čovjek biće isuviše krhko da bi poželjelo živjeti kreposno samo radi zadovoljstva.
Ja mislim da je onaj Amfijaraj[2] koji vir bonus esse quam videri molebat8 izmišljeno biće. Mislim napokon da na svijetu nema poštena čovjeka koji ne bi znao za neku tražbinu, pa ću i ja govoriti o svojoj.
[2] Amfijaraj, vrač u Argu. Bio je jedan od Argonauta. Na pohodu sedmorice protiv Tebe proždrla ga je zmija.
8. Koji je volio da bude dobar negoli da ga takvim smatraju. Prema Eshilu, »Sedmorica protiv Tebe«.
Ja očekujem zahvalnost, poštovanje i prijateljstvo svojih čitalaca; nadam se zahvalnosti ako ih ovi Memoari u nečem poduče i ako im se svide; poštovanju, ako, sudeći o meni onako kako treba, uvide da imam više odlika nego mana; a prijateljstvo će mi pak ukazati ako spoznaju da sam dostojan te časti zbog iskrenosti i otvorenosti kojom se predajem njihovu sudu, bez himbe, ovakav kakav doista jesam.
Vidjet će da sam uvijek volio istinu toliko strasno da bih znao i lagati samo da joj prokrčim put do glava koje nisu spoznale njenu ljepotu. Neće mi zamjeriti kad budu vidjeli kako praznim kesu prijatelju da bih zadovoljio svoje hire, jer ti su prijatelji imali isprazne nakane, te sam se, ulijevajući im nadu u uspjeh, i ja sam nadao da ću ih izliječiti i otvoriti im oči. Plaćao sam tako svoje užitke novcem namijenjenim stjecanju stvari koje su u prirodi nemoguće. Smatrao bih se krivim da sam stekao bogatstvo; ali ja nemam ništa, sve sam rasuo, a to me tješi i opravdava. Bio je to i onako novac namijenjen ludorijama, pa kad sam se njime poslužio da plaćam svoje vlastite, nisam mu nimalo promijenio namjenu.
Ako mi se izjalovi nada da se svidim čitaocu, bit će mi krivo, ali ne toliko da bih se pokajao što sam pisao, jer ništa me ne može odvratiti od želje da se zabavljam. O, okrutna dosado! Pisci paklenih muka nisu te strpali u pakao samo iz zaboravnosti.
Ipak moram priznati da se ne mogu obraniti od straha da ću biti izviždan: odviše je to prirodan strah a da bih se mogao hvalisati kako sam neosjetljiv za nj; a nimalo me ne tješi ni pomisao da neću biti živ kad ovi Memoari iziđu. Gnušam se od pomisli da primim bilo kakvu obavezu prema smrti koju toliko mrzim: bio sretan ili nesretan, život je jedino dobro koje nam se pruža, a oni koji ga ne vole, nisu ga dostojni. Ako mu se pretpostavlja čast, to je zato što ga podgriza sramota. Pa ako se katkada pri izboru čovjek odluči na smrt, tad filozofija treba da šuti.
O, smrti, kruta smrti! Nemilostivi zakone, trebalo bi da te pravda prokune, jer težiš njenom uništenju.
Ciceron kaže da nas smrt oslobađa muka; ali taj veliki filozof bilježi rashod ne vodeći računa o prihodu. Ne sjećam se je li u vrijeme dok je pisao svoje Tusculanes njegova Tulija već bila mrtva. Smrt je čudovište što pažljiva gledaoca tjera iz velikog kazališta prije nego što završi komad koji ga beskrajno zanima. Već samo to je dovoljno da je mrzimo.
U ovim Memoarima neće biti opisane sve moje pustolovine; izostavio sam dogodovštine koje bi mogle izazvati negodovanje osoba što su u njima učestvovale, jer bi se pokazale u lošem svjetlu. I pored sve moje suzdržanosti, poneki će me smatrati i odviše brbljavim, a to me žalosti. Ako se prije smrti opametim i budem li imao vremena, sve ću spaliti; sad još nemam hrabrosti za to.
Ako li se nekom učini da slikajući izvjesne ljubavne prizore ulazim u potankosti, neka me zbog toga ne kudi, osim ako misli da sam slab slikar, jer se mojoj staroj duši ne smije zamjeriti što još samo u sjećanju može uživati. Uostalom, kreposni čitalac može preskočiti prizore koji bi mogli povrijediti njegovu čednost; to je savjet koji, mislim, moram u predgovoru dati čitaocu. To gore po one koji ga ne pročitaju! Neće to biti moja krivnja, jer svatko treba znati da je predgovor djelu isto što i plakat kazališnoj predstavi: treba ga pročitati.
Ove Memoare nisam napisao za mladež, i ona neka svoje mladenačko doba proživi u neznanju i očuva se tako od poroka; napisao sam ih za one koji, pošto su živjeli, nisu više podložni zavođenju, i koji su, jer su prošli kroz vatru, postali nesagorivim daždevnjacima[3]. Kako su prave kreposti samo stvar navike, to se usuđujem reći da su istinski kreposni oni koji su to bez truda i napora. Takvi ljudi nisu nigda nesnošljivi, i upravo za njih ja i pišem.
[3] Legenda o nesagorivosti daždevnjaka veoma je stara. Već Aristotel u svome djelu Historia naturalis govori o tom vjerovanju u daždevnjakovu nesagorivost, koja se sačuvala kroz čitav srednji vijek.
Pisao sam na francuskom, a ne na talijanskom, jer je francuski jezik rašireniji od talijanskog, a čistunci koji će mi prigovarati kad u mom pismu naiđu na izraze iz moje domaje bit će u pravu, ako im zbog toga ne budem jasan i zanimljiv.
Geslo koje sam usvojio, opravdat će udaljavanje od predmeta i tumačenja kojima sam možda prečesto popratio zgode svake ruke:
Nequidquam sapit qui sibi non sapit9 Iz istog razloga uvijek sam težio za pohvalama odlična društva:
9. Tko ne pozna vlastitu sočnost ne može okusiti ni sočnost stvari. Netačno citirana Ciceronova izreka u jednom tekstu o Euripidu.
Excitât auditor studium, laudatque virtus Crescit, et immensum gloria calcar habet.10 Rado bih ovdje iznio gordu izreku: Nemo laeditur nisi a se ipso11, kad se ne bih bojao da ću uvrijediti nepregledno mnoštvo onih koji su navikli da izvikuju, kad god im nešto ne pođe od ruke: »Nije to moja krivnja!« Ostavimo im ovu sitnu utjehu jer bi bez takva utočišta počeli mrziti sami sebe A mržnja na sebe često vodi kobnoj misli na samoubojstvo. Kako ja volim uvijek priznati da sam glavni uzročnik i dobra i zla koji me snađoše, to sam uvijek bio radostan što mi je bilo dano da budem svoj vlastiti učenik i što mi je bila dužnost da volim svog učitelja.
10. Slušalac potiče mar, pohvala povećava vrijednost, a slava je moćan poticaj. Ovidije, »Ex Ponto*, IV.
11. Ako si uvrijeđen, sam si se uvrijedio. Prema Seneki.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:15 am


Kazanova-Memoari Image


I
Don Jacob Casanova, rođen u Zaragozi, sjedištu Aragonije, nezakoniti sin don Francisca, oteo je iz samostana, godine 1428. Annu Palafox, sutradan pošto se zaredila. Bio je tajnik kralja don Alfonsa. Pobjegao je s njom u Rim, gdje im je nakon godinu dana tamnovanja papa Martin III dao bračni blagoslov i riješio Annu zavjeta, na nagovor don Juana Casanove, domoupravitelja pontifikalne palače i ujaka don Jacoba. Sva djeca potekla iz tog braka umriješe u najranijem djetinjstvu, osim don Juana; ovaj se oženi 1475. donnom Eleonorom Albini, koja mu rodi sina Marka Antonija.
Godine 1481. don Juan morade napustiti Rim, pošto je ubio jednog oficira napuljskog kralja, i skloni se u Como sa ženom i sinom; u potrazi za bogatstvom otisnuo se na more i 1493. umro prateći na putu Kristofora Kolumba.
Marko Antonije, koji postade dobar pjesnik u maniri Marcijala, bio je tajnik kardinala Pompeja Colonne. Zbog satire na Giulija Medicija morao je napustiti Rim, te se vratio u Como, gdje se oženio Abondijom Rezzonicom.
Postavši papom pod imenom Klementa VII, taj isti Giulio de Medici oprostio mu je uvredu i vratio ga u Rim zajedno sa ženom. Kad su careve čete 1526. zauzele i opljačkale grad, Marko Antonije umrije od kuge; da ga nije pokosila bolest, umro bi od neimaštine, jer su mu vojnici Karla V oduzeli sve što je imao.
Tri mjeseca nakon njegove smrti, udovica Abondia donese na svijet Giacoma Casanovu koji je u dubokoj starosti umro u Francuskoj kao pukovnik u vojsci kojom je zapovijedao Farnese u borbi protiv Henrika Navarskog, budućeg kralja Francuske. U Parmi je ostavio sina koji se oženio Teresom Conti i s njom imao sina Giacoma koji se 1680. oženio Annom Roli.
Giacomo je imao dva sina: Giovannija Battista i Gaetana Giuseppa Giacoma. Stariji je 1712. otišao iz Parme i više se nije vratio, dok je mlađi 1715. kad mu je bilo devetnaest godina, napustio obitelj.
To je sve što sam našao u zborniku svog oca, a ono što ću sad ispričati čuo sam iz majčinih usta.
Gaetano Giuseppe Giacomo napustio je obitelj zaljubivši se u čari jedne glumice zvane Fragoletta, koja je igrala uloge sobarica u komedijama. Zaljubljen i bez sredstava za život, odluči se da zarađuje na vlastitoj osobi. Posvetio se plesu i pet godina kasnije glumio je na daskama ističući se više svojom raskalašenošću negoli talentom.
Bilo iz želje za promjenom, bilo iz ljubomore, napustio je Fragolettu i u Veneciji se pridružio glumačkoj trupi koja je igrala u kazalištu San Samuele. Nasuprot kući gdje je stanovao, živio je jedan postolar imenom Geronimo Fausti sa ženom Marzijom i jedinicom kćeri, šesnaestogodišnjom krasoticom Zanettom. Mladi se glumac zaljubi u djevojku, ganu joj srce i prikloni je da se dade oteti. Bio je to jedini način da dođe do nje, jer, kao glumac, nikad je ne bi dobio od Marzije, a još manje od Geronima, u čijim je očima svaki glumac bio osoba dostojna prezira.
Opskrbivši se potrebnim ispravama, dvoje mladih i zaljubljenih, u pratnji dvojice svjedoka, pođoše do venecijanskog nadbiskupa koji im podijeli bračni blagoslov.
Marzia, Zanettina majka, nadade se u kuknjavu, a otac umrije od tuge. Nakon devet mjeseci iz tog sam se braka rodio ja, 2. travnja 1725.
Naredne godine majka me ostavi na brizi svoje majke koja joj je oprostila kad je saznala da joj se moj otac zakleo kako je nikad neće siliti da nastupi na pozornici. Takva obećanja daju svi glumci kad se žene građanskim djevojkama, ali ga se nikad ne drže, jer ženama nije ni na kraj pameti da se pozivaju na muževu zadanu riječ.
Uostalom, po majku je bila velika sreća što je naučila glumiti, jer bez tog vrela prihoda ne bi mogla podići djecu kad je nakon devet godina braka ostala udovicom sa šestoro siročadi.
Bilo mi je, dakle, tek godinu dana kad me je otac ostavio u Veneciji i otišao u London igrati komedije. U tom velikom gradu moja majka je prvi put nastupila na pozornici, a tamo je 1727. rodila mog brata Franceska, slavnog slikara bitaka, koji je od 1783. radio u Veneciji.
[4]
[4] Francesco Casanova (1727 – 1805), drugi sin Geatana i Zanette, postao je slavan kao slikar bitaka. Slike su mu bile vrlo tražene, a radio je po narudžbi nekih evropskih vladara. Najpoznatija mu je slika »Hanibal prelazi Alpe« i niz slika što ih je izradio za rusku caricu Katarinu II. Zbog činjenice što je rođen u Londonu dugo su ga vremena ubrajali među engleske slikare, iako je najveći dio života proveo u Veneciji i Parizu.
Potkraj 1728. majka se zajedno s ocem vratila u Veneciju, a kako je postala glumicom, i dalje je nastupala.
1730. rodila je mog brata Giovannija koji je 1795. umro u Dresdenu, u službi izbornog kneza, kao upravitelj slikarske akademije; naredne tri godine donijela je na svijet još dvije kćeri, od kojih je jedna umrla u ranom djetinjstvu, a druga se udala u Dresdenu, gdje 1798. godine još uvijek živi.
Imao sam još jednog brata, posmrče, koji je postao svećenik i prije petnaest godina umro u Rimu.
Prijeđimo sad na početak mog postojanja kao misaonog bića.
Organ pamćenja razvio mi se u početku mjeseca kolovoza 1733. Bilo mi je dakle osam godina i četiri mjeseca. Ne sjećam se ničeg što se prije tog vremena sa mnom dešavalo. Evo događaja:
Stojim u kutu neke sobe, nagnut prema zidu, pridržavam glavu i buljim u krv koja mi obilno curi iz nosa i razlijeva se po tlu.
Marzia, moja baka, čiji sam miljenik bio, priđe mi, umije me hladnom vodom, u potaji me ukrca u jednu gondolu i povede u Murano[5], gusto naseljen otok svega pola milje udaljen od Venecije.
[5] Gradić Murano sagrađen je na pet otočića do kojih se iz Venecije stizalo za četvrt sata. U 13. stoljeću Venecijanci su u Muranu koncentrirali svoju proizvodnju stakla, koju su bili naučili u Siriji. Kao grad stakla Murano je i danas poznat u čitavom svijetu.
Iskrcavši se iz gondole uđosmo u neku jazbinu gdje ugledasmo jednu staricu kako sjedi na prljavoj strunjači, držeći u naručju crnu mačku, dok se drugih pet ili šest motalo uz njenu suknju. Bila je to vještica. Dvije su starice zapodjele dug razgovor u kom je vjerojatno i o meni bilo riječi. Kad se taj razgovor, koji se vodio na furlanskom, završio, vještica, pošto je primila od bake srebrni dukat, otvori neku škrinju, uze me pod ruku, smjesti me unutra i zatvori poklopac, rekavši da se ne bojim, što bi bilo sasvim dovoljno da me uplaši da sam imao imalo mozga; ali ja sam bio malouman.
Sjedio sam mirno unutra, držeći na nosu maramicu, jer sam neprestano krvario, posve neosjetljiv na galamu koja je dopirala izvana. Čuo sam smijeh, plač, pjevanje, krikove, udarce o škrinju, no sve mi je to bilo svejedno. Naposljetku me izvukoše iz škrinje, a krv mi presuši. Ona me čudna žena obaspe milovanjima, svuče mi odjeću, položi me u postelju, pripali trave, pohvata dim u ponjavu, zamota me, izrekne čarobne riječi i zakletve, onda me odmota i dade mi da progutam pet zašećerenih badema vrlo ugodna okusa. Zatim mi odmah istrlja sljepoočnice i zatiljak nekom masti koja je rasprostirala sladak miomiris, nakon čega me ponovo odjene. Tad mi reče da će mi se krvarenje neosjetno izgubiti, samo ako nikom živom ne odam što je uradila da me ozdravi, i zaprijeti mi gubitkom svekolike moje krvi i smrću ako se usudim ovu tajnu bilo kome otkriti.
Kad me je tako podučila, objavi mi da će me iduće noći pohoditi jedna gospođa i reče da će me po njoj snaći sreća budem li imao snage da nikome ne govorim o toj posjeti. Na to smo otišli i vratili se kući.
Tek što sam legao, odmah sam zaspao i ne misleći na lijepu posjetiteljku koja me je imala obići; ali kad sam se poslije nekoliko sati probudio, vidio sam, ili mi se to pričinilo, kako iz kamina izlazi jedna sjajna žena u širokoj suknji s obručem, od predivna tkanja, dok joj je u kosi poput plamena sjao vijenac od dragulja. Ona mi polako priđe, veličanstvena i blaga izraza, sjede na postelju, pa izvuče iz džepova nekoliko kutijica koje isprazni nad mojom glavom mrmljajući neke riječi. Pošto mi je održala dug govor od kojeg nisam ništa razumio, poljubi me i vrati se odakle je i došla, a ja onda ponovo usnuh.
Kad je sutradan došla baka da me odjene, čim je pristupila mom krevetu, poče mi naređivati da šutim, grozeći mi se smrću ako ikome progovorim o onom što mi se dogodilo prošle noći.
Ova grožnja – upućena od žene koja je nada mnom imala neograničen utjecaj i koja me naučila da se slijepo pokoravam njenim zapovijedima – bila je uzrok što sam se prisjetio one noćne prikaze i što sam je, stavivši na nju pečat šutnje, pohranio u najskrovitiji kutak svoga tek rođenog pamćenja.
Ja, uostalom, nisam ni bio u napasti da nekom ispričam taj događaj: ponajprije zato što nisam znao hoće li ikoga zanimati, a zatim nisam ni znao kome bih ga ispričao.
Kako me je bolest učinila sumornim i nimalo zabavnim, svatko me je žalio i puštao na miru: vjerovali su da su mi dani odbrojeni, a oni koji me obdariše životom nikad nisu sa mnom razgovarali.
Poslije onog puta u Murano i pohoda noćne vile i dalje sam krvario, ali svakog dana sve manje, i moje se pamćenje malo-pomalo razvijalo. Za manje od mjesec dana naučih čitati.
Bilo bi bez sumnje smiješno pripisivati moje ozdravljenje ovim čarolijama, ali ipak mislim da bih imao krivo kad bih sasvim porekao da su mu mogle pridonijeti. A onu pojavu divne kraljice uvijek sam smatrao snom, ako to nije bila maskarada koju su namjerice za mene priredili. Ipak zna se da se lijek za najveće bolesti ne nalazi uvijek u ljekarnama. Svakog nam dana poneki događaj pokaže koliko je naše neznanje, pa je stoga, vjerujem, teško naći toliko mudra čovjeka čiji bi duh bio lišen svakog praznovjerja.
Na svijetu sigurno nikad nije bilo vještica, ali zato je ipak istina da je njihova moć uvijek postojala za one kojima su se razni podlaci spretno prikazivali kao vrači.
Sommio nocturnos lémures portentaque Thessala vides12 Tako neke stvari koje su najprije živjele samo u mašti postaju stvarne, te prema tome mnogo toga što se pripisuje vjeri ne mora uvijek biti čudotvorno, kako se to čini onome tko vjeri pridaje bezgraničnu moć.
12. Katkada u snu vidimo noćne duhove, strašne prikaze. Ovaj Horacijev stih, Casanova citira netačno.
(Epist. II, 2, 209).
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:22 am

Kazanova-Memoari Image


Otac je umro u cvijetu života; bilo mu je tek trideset i šest godina. Ali ponio je u grob iskreno žaljenje svekolikog općinstva koje je uviđalo da se uzdigao iznad svog staleža, koliko ponašanjem toliko i znanjem što ga je stekao u mehanici.
Dva dana pred smrt, osjećajući da mu se bliži kraj, otac poželi da nas sve još jednom vidi kraj svoje postelje u prisustvu žene i trojice messera Grimani, venecijanskih plemića, koje je htio privoljeti da nam postanu zaštitnici.
Pošto nas je sve blagoslovio, zatraži od majke, koja se gušila u suzama, neka mu se zakune da nijedno dijete neće odgajati za kazalište kamo ni sam nikad ne bi pristupio da ga na to nije nagnala nesretna strast. Ona se zakle, a trojica patricija zajamčiše nepovredivost obećanja. Prilike joj pomogoše da održi riječ.
Kako je tad bila u šestom mjesecu trudnoće, majka je bila oslobođena od nastupa na pozornici sve nekako do poslije Uskrsa. Lijepa i mlada, ipak je odbijala sve koji su je prosili i, uzdajući se u providnost, nadala se da će nas sama podići.
Najprije je namislila da se pobrine za mene, ne zato što bi me voljela više no druge, već zbog moje bolesti koja me je dotjerala dotle da nisu znali što da započnu sa mnom. Bio sam sasvim slabašan, bez teka, nemoćan da se bilo čega prihvatim, a s lica mi nije silazio tupoglav izraz.
Liječnici su se prepirali oko uzroka moje boljetice.
– On gubi sedmično dvije litre krvi – govorili su – a ne može ih imati u sebi više od šesnaest do osamnaest. Odakle tako obilna obnova krvi?
Jedan je tvrdio da se sav moj mliječ pretvara u krv; drugi je govorio da zrak koji udišem pri svakom udisaju povećava količinu krvi u plućima i da zato uvijek držim usta otvorena.
Sve sam to šest godina kasnije saznao od gospodina Baffa,[6] koji je bio velik prijatelj mog pokojnog oca. On je upitao za savjet slavnog padovanskog liječnika Macoppa koji mu je pismeno saopćio svoje mišljenje. U tom se pismu – koje još i sad čuvam – kaže da je naša krv rastezljiva tekućina koja može smanjiti ili povećati gustoću, ali ne i količinu; da moje krvarenje dolazi jedino od gustoće mase. I zato da se prirodnim putem prorjeđuje da bi olakšala optok. Rekao je da bih ja već bio mrtav da priroda – koja želi živjeti – nije sama sebi pomogla. Zaključio je da ta gustoća može dolaziti samo iz zraka koji udišem, pa ako me ne žele izgubiti neka me pošalju na promjenu zraka. Po njegovim riječima i blesavost koja mi se odražava na licu dolazi jedino od prevelike gustoće moje krvi.
[6] Giorgio Baffo (1694 –1768), venecijanski patricij, bio je posljednji odvjetak stare plemićke obitelji koja je došla u Veneciju u 9. stoljeću i dala Republici niz državnika i vojnika. Giorgio Baffo vršio je razne sudačke dužnosti. Tri godine nakon njegove smrti prijatelji su objavili zbirku njegovih erotičkih pjesama pod naslovom Le poesie di Giorgio Baffo.
I tako je gospodin Baffo, uzvišeni genij, pjesnik najputenije od svih pjesničkih vrsta, ali velik i jedinstven, bio uzrokom što su odlučili da me smjeste u jedan pansion u Padovi, pa prema tome njemu dugujem život.
Umro je dvadeset godina kasnije kao posljednji izdanak stare patricijske obitelji, ali njegove pjesme, premda golicave, i dalje će mu pronositi svijetom ime. Inkvizitori venecijanske republike svojom su nabožnošću samo povećali njegovu slavu; jer su – osudivši i zabranivši njegove rukopise – pridonijeli da postanu traženi i dragocjeni; ta morali su znati da spreta exolescunt13.
13. Prezrene stvari propadaju same od sebe. Tacit, Anali, IV, 34.
Čim je proročanstvo profesora Macoppe bilo prihvaćeno, otac Grimani[7] preuze na sebe da mi u Padovi nađe dobar pansion posredstvom jednog svog prijatelja kemičara koji je živio u tom gradu. Zvao se Ottaviani, a bavio se i trgovinom starinama.
[7] Alviso Grimani, svećenik, bio je malom Casanovi nemilosrdni i škrti tutor. Neki autori smatraju da je bio i lihvar.
Za nekoliko dana pansion je bio pronađen i 2. travnja 1734. na moj deveti rođendan, ukrcali smo se na burchiello i kanalom Brente pošli za Padovu.
Burchiello je prava mala ploveća kuća. Na njem se nalazi poveća dvorana, s kabinom sa svake strane i ležaj ima za služinčad na provi i krmi. Barka ima oblik izdužena četvorokuta s natkrovljem, oivičena nizom prozora s kapcima. Putovanje traje osam sati. Pratili su me otac Grimani, gospodin Baffo i moja majka: ja sam spavao s majkom u dvorani, a naši prijatelji provedoše noć u jednom od dvaju kabineta.
Majka se digla u zoru i otvorila prozor nasuprot krevetu; zrake ranog sunca udariše mi u lice i prisiliše me da otvorim oči. Krevet je bio odviše nizak, pa nisam mogao vidjeti zemlju, a kroz prozor sam vidio samo vrške stabala kako se nižu duž obale rijeke.
Barka je plovila, ali tako ujednačeno da to nisam mogao ni osjetiti, tako da su stabla što su promicala ispred očiju izazivala u meni neopisivo čuđenje:
– Ah, majko draga – povikao sam – što li je ovo? Stabla hodaju.
Baš u taj čas uđoše naša dva plemića i videći me zapanjena upitaše što me je tako uzbudilo.
– Kako to – odgovorih – da stabla hodaju?
Oni udariše u smijeh, ali majka, uzdahnuvši, reče samilosnim glasom:
– Ne hodaju stabla, već se to barka kreće. Obuci se! Ja u tili čas shvatih uzrok toj pojavi,a moj tek rođeni razum, ne pomevši se nimalo, pođe i dalje:
– Moguće je, dakle – odgovorih ja – da se ni sunce ne kreće, već da se to mi krećemo odzapada na istok.
Moja dobra majka poviče da sam glupan, a gospodin Grimani stade očajavati zbog tolike moje nedotupavosti. Ja ostadoh osupnut i posramljen, i tek što ne briznuh u plač.
Gospodin Baffo mi povrati dušu. Baci se na mene i uze me nježno ljubiti:
– Imaš pravo, dijete, sunce se ne miče, budi hrabar, zaključuj uvijek razumno i pustiljude neka se smiju.
Moja ga majka u čudu zapita nije li možda lud kad mi daje takve savjete, ali filozof joj čak i ne odgovori i nastavi da mi u grubim crtama iznosi teoriju dostupnu mom čistom i jednostavnom poimanju. Bio je to prvi pravi užitak koji sam u životu okusio. Bez gospodina Baffa taj bi trenutak bio dovoljan da osakati moj duh, jer bi se u nj uvukao kukavičluk i povodljivost. Neznanje ono dvoje drugih sigurno bi otupilo oštricu jedne moje sposobnosti, koja, ne znam da li me je daleko odvela, ali znam sigurno da jedino njoj dugujem sreću koju osjećam kad se nađem sam sa sobom.
U Padovu smo stigli rano i uputih se k Ottavianiju, čija me žena odmah uze maziti. Tamo je bilo petoro ili šestoro djece, a među njima jedna djevojčica od osam godina, koja se zvala Maria, i još jedna od sedam godina, Roza, a bila je lijepa kao anđeo.
Ottaviani nas najprije povede do kuće gdje je trebalo da ostanem u pansionu. To je bilo na pedeset koraka od njegova stana, kod crkve Santa Maria in Vanzo, u župi sv. Mihajla, kod jedne stare Schiavone[8] koja je svoj prvi kat dala u najam gospi Midi, ženi jednog pukovnika Schiavona.
[8] Schiavoni, naziv za mletačke podanike u Istri i Dalmaciji koji su govorili slavenski.
Moji pratioci otvoriše moj mali kovčeg i predadoše joj sve što je sadržavao. Nakon toga joj izbrojiše šest cekina za šest mjeseci unaprijed. Za te me je male novce imala hraniti, držati čisto i slati u školu. Pustiše je da se žali kako joj to nije dovoljno, poljubiše me naredivši mi da joj budem u svemu poslušan, i ostaviše. I tako me se otarasiše.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:23 am


Kazanova-Memoari Image


II
Baka me premješta doktoru Gozziju - Moje prvo ljubavno iskustvo - Iz Bettine istjeruju nečastivoga
Čim se nađoh sam sa Schiavonom, ona me povede na tavan i pokaza mi krevet u istom redu s još četiri druga, od kojih su tri pripadala trojici dječaka mojih godina, što su upravo bili u školi, dok je u četvrtom spavala služavka kojoj je bilo naređeno da nas nadzire i sprečava sitne nepodopštine koje đaci rado čine.
Poslije tog posjeta siđosmo u prizemlje i ona me odvede u vrt rekavši mi neka se do ručka šećem.
Nisam se osjećao ni sretnim ni nesretnim, pa i ne rekoh ništa. Nije u meni bilo ni straha ni nade, niti ikakve radoznalosti; nisam bio ni radostan ni tužan. Jedina stvar nad kojom sam se zgražao bio je gazdaričin lik; jer iako tad još nisam imao nikakve predodžbe ni o ljepoti ni o rugobi, sve me je na njoj odbijalo, njeno lice, izgled, glas i govor. Njene muškaračke crte zbunjivale su me svaki put kad bih joj pogledao u lice slušajući što mi govori. Bila je visoka i omašna kao neki vojnik; put joj je bila žuta, kosa crna, obrve dugačke i guste, a brada obrasla dugim crnim dlakama. I da slika bude potpuna, smežurane i napola razotkrivene sise odvratno su joj visile do pasa.
Moglo joj je biti pedesetak godina.
Služavka je bila krupna seljanka, koja je obavljala sve poslove, a ono što se nazivalo vrtom bio je mali četvorokut koji je mjerio tridesetak do četrdesetak koraka, gdje osim zelene boje nije bilo ničeg što bi godilo oku.
Oko podneva ugledah svoja tri druga koji mi ispričaše mnoge stvari baš kao da smo stari znanci i kao da ja znam sve što i oni. Nisam im ništa odgovarao, ali ih to nije zbunjivalo, pa me na kraju primoraše da sudjelujem u njihovim nevinim šalama. Trebalo je trčati, nositi se, preskakati jedan preko drugog, i ja im prilično dragovoljno dopuštah da me priučavaju sve dok nas ne pozvaše na objed.
Sjedoh za trpezu i ugledah pred sobom drvenu žlicu, ali je odbacih, zahtijevajući da mi se dade moj srebrni pribor koji mi je bio veoma drag, jer je to bio dar od bake.
Služavka mi odgovori da gazdarica želi da svi budu jednaki, pa da se i ja moram prema tome ravnati. Pokorih se, premda mi je bilo krivo, i, pošto su me poučili da sve mora biti jednako, stadoh kao i ostali jesti juhu iz tanjura, ne žaleći se na brzinu kojom su jeli moji drugovi, iako me čudilo što je takav red pri stolu dopušten.
Poslije vrlo neukusne juhe dadoše nam komadić sušena bakalara, zatim jednu jabuku, i time se objed završi: bili smo u korizmi.
Nije bilo ni čaša ni kupa, pa smo svi pili iz istog zemljanog suda nekakvo bijedno piće koje zovu graspia[9], a pravi se od vode u kojoj su se kuhale grožđane šepurine.
[9] Graspia ili vineto piccolo zapravo je lako vino ugodna okusa. Priprema se tako da se u bačvu sa droždinom ulije voda. To se piće proizvodi još i danas u nekim krajevima pokrajine Veneto. Narednih dana pio sam samo vodu.
Taj me je objed začudio, jer nisam znao smijem li ga smatrati lošim i oskudnim.
Poslije ručka služavka me odvede u školu jednom mladom svećeniku koji se zvao doktor Gozzi, a s kojim je Schiavona ugovorila da će mu mjesečno plaćati četrdeset novčića, što je iznosilo jedanaestinu cekina.
Kako sam najprije morao naučiti pisati, stavili su me među dječake od pet-šest godina koji mi se odmah počeše izrugivati.
Kad sam se vratio Schiavoni, dali su mi večeru koja je – kao što i priliči – bila gora od ručka. Čudilo me što se nisam smio požaliti. Zatim me polegoše u postelju gdje mi tri poznate vrste gamadi čitave noći ne dadoše ni oka sklopiti. Osim toga, štakori su se ganjali po tavanu, skakali mi po krevetu i ulijevali mi takav strah da mi se krv ledila. Tad sam prvi put počeo spoznavati što je bijeda, i tu sam naučio da je strpljivo snosim.
Insekti što su me ujedali umanjivali su užas koji su mi ulijevali štakori, a kao po nekom zakonu ravnoteže, užas od štakora učinio me manje osjetljivim na ugrize insekata, pa se tako moja duša koristila sukobom dvaju zala.
Služavka je sve vrijeme ostala gluha na moje krikove i, pošto sam joj se malo izjadao zbog svih patnji koje podnesoh, zatražih da mi dade čistu košulju, jer moju je bilo odvratno i pogledati. Ali ona mi odvrati da se rublje mijenja sam nedjeljom i nasmije se kad joj se zagrozih da ću se potužiti gazdarici.
Prvi put u životu tad zaplakah od tuge i jada kad čuh kako mi se drugovi izruguju. Nesretnici su dijelili moju sudbinu, ali nisu poznavali nikakvu drugu, pa to sve objašnjava.
Satrven tugom, prospavao sam u školi čitavo jutro. Jedan od mojih drugova otkri doktoru pravi razlog, ali to učini s namjerom da me izvrgne smijehu. Taj dobri svećenik, na kojeg me je sigurno sama providnost uputila, povede me u svoju sobu i, nakon što je sve saslušao i svojim se očima uvjerio u istinitost mojeg kazivanja, ganut plikovima kojima je bila prekrivena moja nježna koža, prebaci brzo ogrtač, povede me kući i pokaza staroj vještici u kakvom sam stanju. Ova se pretvarala da je iznenađena i svaljivaše svu krivicu na služavku. Na svećenikovo navaljivanje da vidi moj ležaj, ona popusti i pokaza mu ga: i sam nisam bio ništa manje zaprepašten od svećenika kad ugledah prljavštinu ponjava na kojima sam proveo noć.
Svaljujući svejednako krivnju na služavku, prokleta baba je uvjeravala svećenika da će je otjerati; ali ova naiđe baš u taj čas i, ne mogavši otrpjeti grdnje, očita joj u lice da je sama kriva, pa otkri postelje mojih drugova i pokaza nam da nisu ništa bolje od moje.
Bijesna gazdarica odmah joj odalami vruć šamar, no služavka joj, ne htijući ostati dužna, uzvrati istom mjerom i pobježe.
Doktor me ostavi u kući rekavši da me neće primiti u školu sve dok ne budem čist kao i drugi đaci. Onda sam morao pretrpjeti žestoku grdnju koja se završila prijetnjom da će me – priredim li joj još jednu takvu nepriliku – izbaciti iz kuće.
Od sveg ovog nisam ništa shvaćao; tek sam se rodio i nisam imao druge predodžbe do one o kući u kojoj sam se rodio i bio odgajan, gdje je vladala čistoća i čestito obilje; a sad sam bio izložen zlostavljanju i karanju, premda mi nije išlo u glavu da sam bilo što skrivio. Naposljetku mi ta oštrokonđa baci u glavu jednu košulju, a sat kasnije vidjeh da služavka mijenja ponjave s naših ležaja dok smo mi večerali.
Moj se učitelj zdušno starao da me poduči. Posjeo bi me čak za svoj stol i, da ga uvjerim koliko cijenim to odličje, ja se iz svih sila dadoh na učenje, te sam nakon mjesec dana tako dobro pisao da su me počeli učiti gramatici.
Novi život u koji sam ušao, glad koju sam morao trpjeti, a više od svega padovanski zrak, dadoše mi zdravlje kakvo do tog vremena nikad nisam okusio; ali upravo zbog tog zdravlja glad koju sam morao podnositi postade još ljuća i nepodnošljivija.
Rastao sam naočigled; spavao sam devet sati najdubljim snom koji nisu remetili nikakvi snovi, osim što sam uvijek snio da sjedim za obilnom trpezom, zabavljen utaživanjem svog žestokog teka; tako bih svakog jutra iznova iskusio koliko su lijepi snovi neugodni. Ta bi me halapljiva glad sigurno sasvim iznurila da nisam odlučio da dograbim i progutam sve što bi mi od jela došlo pod ruku, kad sam bio siguran da me neće vidjeti.
U nuždi čovjek postaje dovitljiv. U kuhinjskom ormaru zamijetio sam koje pedesetak na dimu sušenih sleđeva, te sam ih pomalo sve prožderao, kao i kobasice obješene u dimnjaku. A da bih to mogao uraditi neopazice, dizao sam se usred noći i pipajući vršio svoje prepade. Sva tek izležena jaja kojih sam se u kokošinjcu mogao dočepati postadoše još sasvim topla mojom najslađom zakuskom.
Da bih se domogao hrane, potkradao sam čak i kuhinju svog učitelja.
Schiavona, očajna što ne može otkriti kradljivca, bacala je za redom sve služavke iz kuće. I usprkos tome, kako nije uvijek bilo prilike za krađu, bio sam mršav kao kostur.
U četiri-pet mjeseci toliko sam uznapredovao da me je doktor imenovao za školskog starješinu. Bilo mi je dano u dužnost da pregledavam zadaće tridesetorice svojih drugova, da im ispravljam greške i prijavljujem ih učitelju, uz pohvalu ili ukor, već kako su zasluživali.
Ali moja strogost ne bi duga vijeka, jer su ljenivci lako otkrili tajnu kako da me umilostive. Kad su im latinske zadaće bile prepune grešaka, pridobivali su me pečenim rebarcima i pilićima, a često su mi davali i novaca.
To je sve jače podsticalo moju pohlepu ili, bolje reći, proždrljivost, te – ne zadovoljavajući se doprinosom od neznalica – postadoh tiranin i uskraćivah pohvale onima koji su ih zasluživali, samo ako su željeli da budu oslobođeni od nameta koji sam odredio.
Ne mogavši dalje trpjeti nepravdu, tužiše me učitelju, koji me, uvjerivši se da sam ogrezao u iznuđivanju, skinu s položaja starješine.
Ja bih sigurno mnogo trpio zbog tog svrgnuća da uskoro sudbina nije okončala moje tegobno ispaštanje.
Doktor, koji mi je bio naklonjen, pozva me jednom nasamo u svoju radnu sobu i zapita hoću li poduzeti korake koje će mi on svjetovati kako bih što prije izišao iz Schiavonine kuće i prešao k njemu. Videći da sam očaran tim prijedlogom, dade mi da prepišem tri pisma od kojih jedno odaslah ocu Grimaniju, drugo gospodinu Baffu, a treće svojoj dobroj baki.
Kako je polugodište uskoro svršavalo, a majke mi tad nije bilo u Veneciji, nije se smjelo gubiti vremena. U pismima sam oslikao sve svoje patnje i rekao da ću umrijeti ako me ne izvuku iz Schiavoninih ruku i ne smjeste kod mog učitelja koji je voljan da me primi, ali zahtijeva dva cekina na mjesec.
Umjesto da mi odgovori, otac Grimani naredi svom prijatelju Ottavianiju da me izgrdi što sam se dao zavesti; ali gospodin Baffo ode do moje bake koja nije znala pisati i u pismu koje mi je uputio najavi da ću za koji dan biti sretniji.
I doista, nakon osam dana stiže ta predobra žena, koja me je do posljednjeg svog časa voljela, i to upravo u trenutku kad sam sjedao za objed.
Ušla je s gazdaricom, i čim sam je ugledao, pao sam joj oko vrata lijući obilne suze s kojima se izmiješaše i njene.
Kad je sjela i uzela me u krilo, osjetih kako mi se vraća hrabrost i u prisutnosti Schiavone nabrojih joj sve svoje muke te, pošto joj pokazah prosjački stol za kojim sam jeo, odvedoh je da vidi moj ležaj. Naposljetku je zamolih da me odvede sa sobom na objed nakon gladovanja koje me je šest mjeseci iscrpljivalo.
Schiavona se držala neustrašivo i reče da ne može dati više za novac koji dobiva. Govorila je istinu. Ali zar ju je netko silio da drži pitomce i da bude krvnikom djece koju joj je povjerila škrtost, djece koju je trebalo hraniti?
Moja joj baka veoma sabrano dade na znanje da će me odvesti i reče joj neka mi spremi odjeću u kovčeg. Presretan što ugledah opet svoj srebrni pribor, pograbih ga i brzo turih u džep.
Za vrijeme tih priprema bio sam neiskazano sretan. Prvi put sam u svom vijeku okusio radost zadovoljstva koje navodi srce da sve prašta, a duh da zaboravi tegobe koje su prethodile.
Baka me odvede u gostionicu gdje je odsjela, te sjedosmo da objedujemo; no ona nije gotovo ništa okusila, toliko je bila zapanjena mojom proždrljivošću.
Uto naiđe i doktor Gozzi, kojeg je obavijestila o svom dolasku, i njegov joj se izgled odmah dopade. Bio je to lijep svećenik od dvadeset i šest godina, jedar, smjeran i uglađen.
Za četvrt sata sve je bilo dogovoreno. Dobra moja baka izbroja mu dvadeset i četiri cekina za godinu dana unaprijed i primi od njeg potvrdu; ali me zadrža još tri dana kako bi me odjenula u svećenika[10] i dala mi načiniti vlasulju jer zbog prljavštine morade mi odrezati kosu.
[10]... svećeničko odijelo; zapravo u crnu odjeću kakvu su tada nosili mladići koji su odlučili da se posvete svećeničkom pozivu; oni se ni po čemu nisu razlikovali od svjetovnih đaka, jedino što im je bilo zabranjeno da plešu i da se tuku u dvobojima.
Kad su prošla ta tri dana, baka izrazi želju da me sama smjesti kod doktora Gozzija i preporuči njegovoj majci; ova joj odmah kaza da mi pošalje krevet, ili da ga kupi u samoj Padovi; međutim doktor reče da mogu spavati i s njim, jer je njegov krevet veoma širok, te mu baka iskaza zahvalnost na velikoj dobroti; naposljetku je otpratismo do burchiella kojim se imala vratiti u Veneciju.
Obitelj doktora Gozzija sastojala se od njegove majke, koja je gajila prema njemu strahopoštovanje, jer se, rođena kao seljanka, smatrala nedostojnom da ima sina svećenika, što više doktora; bila je to žena stara, ružna i čangrizava; tu je bio i njegov otac, postolar koji je radio po vas dan i ni s kim nije razgovarao, čak ni za stolom. Postajao bi druželjubiv samo na blagdane, koje bi redovito provodio s prijateljima u krčmama, vraćajući se tek u ponoć, pijan da se nije mogao držati na nogama i pjevajući Tassa. U takvu stanju dobričina se ne bi dao sklonuti da ide na spavanje, pa bi postajao i grub kad su ga na to silili. Imao je samo onoliko pameti i duha koliko bi mu ga dalo vino, dok u trijeznom stanju bijaše nesposoban da razmotri i najsitnije kućno pitanje. Njegova je žena govorila da se nikad ne bi oženio njome, da se nisu pobrinuli i dobro ga nahranili prije nego što će poći u crkvu.
Doktor Gozzi je imao i jednu sestru od trinaest godina koja se zvala Bettina; bila je ljepušna, vesela i rado je čitala romane. Otac i majka uvijek su je grdili što se previše pokazuje na prozoru, a doktor ju je korio zbog pretjerane sklonosti čitanju. To mi se djevojče odmah svidjelo a da ni sam nisam znao zašto; ona je prva, malo-pomalo, razbudila u mom srcu početne iskre žara koji će kasnije postati mojom glavnom strasti.
Šest mjeseci nakon što sam ušao u tu kuću, doktor ostade bez pitomaca, koji ga napustiše zato što sam ja postao njegovom prvom brigom. On odluči stoga da otvori vlastitu malu školu s učenicima koji će boraviti u njegovoj kući, ali trebalo je pune dvije godine da u tom uspije.
Za to vrijeme prenio mi je sve što je znao, a to je, istini za volju, bilo prilično malo, no
ipak dovoljno da me uputi u sve nauke. Učio me je svirati violinu, a tom umijeću pribjegoh u jednoj teškoj prilici o kojoj će čitalac saznati kad za to dođe vrijeme.
Dobri doktor Gozzi, koji ni u čem nije bio filozof, učio me je logici peripatetičara,[11] tumačio mi kozmografiju starog Ptolomejeva sistema, s kojim sam se neprestano izrugivao, zbunjujući ga poučcima na koje nije znao što da odgovori.
[11] Peripatetičari, učenici ili pristalice Aristotelove filozofske škole; naziv je nastao od toga što je, po tradiciji, Aristotel imao običaj predavati svoju filozofiju za vrijeme šetnja.
Njegovu načinu života nije se moglo ništa prigovoriti, a u pitanjima religije, premda nije bio bogomoljac, bijaše vrlo strog; kako je za njeg sve predstavljalo dio vjerovanja, to ništa nije ostajalo nedostupno njegovu poimanju.
Tvrdio je da je potop bio sveopći; prije te nesreće ljudi su živjeli tisuću godina, i bog je s njima razgovarao. Noa je gradio arku stotinu godina; zemlja, viseći u zraku, stoji nepomična usred svemira koji je bog stvorio ni iz čega. Kad bih mu uzvraćao i dokazivao da je postojanje ničeg besmislica, on bi me ljutito prekinuo, krsteći me budalom.
Volio je udobnu postelju i obiteljske radosti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:23 am

Kazanova-Memoari Image


Nije volio ni duhovitost ni krasnorječivost, niti izricanje sudova o koječem, jer to lako prijeđe u kletvu; smijao se gluposti onih koji se bave čitanjem novina, jer – po njem – one samo lažu i uvijek ponavljaju jedne te iste stvari. Govorio je da ništa toliko ne remeti spokojstvo koliko neizvjesnost, te je zbog toga osuđivao svako razmišljanje budući da se iz njeg rađa sumnja.
Velika mu je strast bilo propovijedanje, a tome su znatno pogodovali njegovo lice i glas: stoga se njegovo slušateljstvo sastojalo isključivo od žena, premda je bio njihov zakleti neprijatelj, tako da im nikad nije gledao u lice kad bi morao s njima razgovarati. Puteni je grijeh po njegovu vjerovanju najveći od sviju grijeha; zato se ljutio kad bih mu govorio da može jedino biti najmanji.
Svoje je propovijedi začinjao odlomcima iz grčkih pisaca koje je prevodio na latinski. Kad sam se jednog dana odlučio da mu kažem kako bi ih trebalo prevesti na talijanski, jer žene ne razumiju latinski ništa više negoli grčki, tako se naljutio da više nisam imao hrabrosti da mu to spominjem. Inače me hvalio svim prijateljima kao čudo od djeteta jer sam sam naučio čitati grčki bez druge pomoći osim gramatike.
U korizmi 1736. moja je majka pisala doktoru Gozziju da me dovede na nekoliko dana u Veneciju, jer ona mora uskoro u Petrograd, pa bi me prije odlaska željela vidjeti. Taj ga poziv smete i baci u brigu, jer dotad nije nikad vidio Veneciju niti upoznao otmjena društva, a nije htio pokazati da je u bilo čemu neiskusan.
Čim smo bili spremni za put, čitava nas obitelj otprati do burchiella.
Moja ga majka primi s otmjenom neusiljenošću, ali kako je bila lijepa kao dan, moj se jadni učitelj nađe u velikoj zabuni, ne usuđujući se da joj pogleda u lice, premda je bio prisiljen da s njom razgovara. Ona to zapazi i naumi da se u zgodnoj prilici pošali s njim. Ja sam pak privlačio pažnju čitave družbe, jer, poznavajući me kao tupoglavca, svatko se čudio koliko sam u dvije godine živahnuo. Doktoru je godilo što vidi da njemu pripisuju svu zaslugu za moju preobrazbu.
Prva stvar koja je zapela za oko majci bila je moja plava vlasulja što je kričavo odudarala od zagasitog mi lica i bila u najgorem neskladu s mojim crnim obrvama i očima. Na pitanje zašto ne počešlja moju vlastitu kosu, doktor odgovori da me njegova sestra s vlasuljom lakše drži čistim. Taj prostodušni odgovor nasmija sve prisutne; smijeh se udvostručio pošto ga je majka upitala da li mu je sestra udata, a ja uzeh riječ i odgovorih umjesto njega da je Bettina najljepša djevojka u četvrti i da joj je tek četrnaest godina.
Majka na to reče doktoru da će njegovoj sestri poslati lijep poklon, ali pod uvjetom da mi više ne stavlja vlasulju, na što on obeća da će joj udovoljiti. Na to majka poruči po vlasuljara koji donese vlasulju u skladu s bojom mog lica.
Za večerom je doktor sjedio pored moje majke i bio vrlo nespretan. Sigurno ne bi progovorio ni riječi da mu se jedan Englez, čovjek od pera, nije obratio na latinskom; pošto ga nije razumio, moj mu učitelj smjerno odgovori da ne zna engleski, što izazva buru smijeha. Iz neprilike nas izvuče gospodin Baffo, uzevši objašnjavati da Englezi čitaju i izgovaraju latinski kao što čitaju i izgovaraju vlastiti jezik. Na to ja primijetih da Englezi imaju krivo, kao što bismo imali i mi kad bismo htjeli čitati i izgovarati njihov jezik prema pravilima koja vrijede za latinski. Diveći se mojoj pameti, Englez odmah napisa ovaj starinski dvostih i dade mi da ga pročitam.
– Dičite grammatici, cur mascula nomina cunnus, Et cur femineum mentula nomen habet14
14. »Recite, gramatičari, zašto je cunnus muškog roda, a mentula nosi žensko ime« (u vulg. lat. nazivi za muški i ženski genitalni organ).
Pročitavši naglas, uzviknuo sam:
– Ovo je doista latinski!
– To znamo – reče mi majka – ali sad nam objasni što to znači.
– Objasniti nije dovoljno – odvratih – to je pitanje na koje želim odgovoriti.I pošto sam razmislio, napisah ovaj pentametar:
– Disce quod a domino nomina servus habet15
15. »Zato što rob dobiva ime po svom gospodaru.«
Bio je to moj prvi književni podvig, i mogu reći da je taj događaj probudio u mojoj duši čežnju za slavom koju donosi pisanje, jer me je odobravanje društva uznijelo do vrhunca sreće.
Zadivljeni Englez reče da nikad nije bilo dječaka od jedanaest godina koji je učinio nešto slična, te me stade ljubiti i pokloni mi svoj sat.
Majka radoznalo upita oca Grimanija što znače ti stihovi, ali kako on nije razumio koliko ni ona, to joj gospodin Baffo šapnu značenje na uho. Iznenađena mojim znanjem, ona se dignu, ode po zlatni sat i pokloni ga mom učitelju koji – ni sam ne znajući kako da joj iskaže svoju veliku zahvalnost – priredi vrlo smiješan prizor. Da ga riješi svih zahvala majka mu pruži obraz: radilo se samo o dva cjelova, što je u otmjenu društvu stvar najbezazlenija i najbeznačajnija; ali siromah je bio sav na živoj žeravici i tako pometen da bi, mislim, prije umro nego joj ih dao. Ustuknuo je oborene glave, pa ga do odlaska na počinak pustiše na miru.
Čim smo bili sami u našoj sobi, on iskali srce i reče mi da je šteta što neće u Padovi moći objaviti ni dvostih ni moj odgovor.
– A zašto ne? – zapitah.
– Zato što je to sablazan.
– Ali moj odgovor je divan.
– Hajdemo spavati i ne govorimo više o tom. Tvoj odgovor je čudesan, jer ti još ne možešpoznavati te stvari, niti pak znaš praviti stihove!
Ja sam o tom već znao ponešto iz teorije, jer sam u potaji čitao Meursiusa,[12] upravo zato što mi je on to branio, ali bio je u pravu kad se začudio što znam praviti stihove, jer on sam, premda me je učio zakonima stihotvorstva, nije nikad umio načiniti ni jedan jedini.
[12] Johannes Mersius (1613 –1654), Holanđanin, autor nekoliko arheoloških traktata. Smatran je za pisca poznate opscene knjige Joannis Meursii Elegantiae latini sermonis, seu Aloisiae Sigae Toletauae Satyr a Sotađica de Arcanis Amoris et Veneris. Kasnije je ustanovljeno da je pravi autor te mnogo čitane erotičke knjige Francuz Nicolas Chorier, advokat, historičar i pisac (1616 – 1692).
Četiri dana kasnije, majka mi, kad smo odlazili, preda jedan omot za Bettinu, a otac Grimani mi dade četiri cekina da kupim knjiga.
Nakon osam dana majka je otputovala za Petrograd.
Kad smo se vratili u Padovu, moj je dobri učitelj mjesecima govorio samo o mojoj majci, i to u svakoj prilici; a Bettina, pošto je u omotu koji je poslala moja majka našla pet rifova crnog latka i dvanaest pari rukavica, postade mi neobično privržena i stade se toliko brinuti za moju kosu, da sam za manje od šest mjeseci mogao odbaciti vlasulju. Svakog je dana dolazila da me počešlja, i to često dok sam još bio u postelji, govoreći da nema vremena čekati dok se odjenem.
Prala mi je lice, vrat, prsa, obasipala me djetinjim milovanjima koja sam smatrao nevinima, a koja su me i protiv volje ljutila, jer su me smućivala.
Kako sam bio od nje tri godine mlađi, činilo mi se da u njezinoj nježnosti ne može biti nikakvih primisli, pa sam stoga sebi ljutito predbacivao svoje.
Kad je, sjedeći na mom krevetu, govorila da se debljam i provjeravala tu tvrdnju rukama, izazivala je u meni najživlje uzbuđenje, ali ja sam joj se prepuštao bojeći se da ne primijeti moju osjetljivost; a kad bi mi rekla da imam nježnu kožu, ne mogavši podnositi golicanja, povlačio sam se i izmicao, ljut na sebe što se ne usuđujem da uradim to isto njoj, ali ipak sretan što nije mogla naslutiti koliko to želim.
Kad bih se obukao, davala bi mi najnježnije poljupce, zovući me svojim predragim djetetom, ali, ma koliko da sam to želio, još nisam imao smjelosti da se povedem za njezinim primjerom.
Kasnije, međutim, kad je Bettina ismijala moju plašljivost, odvažih se i uzvratih joj cjelovima još boljim od njenih; no prestajao sam čim bih osjetio želju da pođem dalje: okrenuo bih glavu, praveći se da nešto tražim, i ona bi otišla. Čim bih ostao sam, obuzeo bi me očaj što se nisam poveo za porivom svoje prirode i, čudeći se što Bettina bez ikakvih posljedica može raditi sa mnom sve što joj se svidi dok se ja samo s najvećom mukom suzdržavam da ne pođem dalje, svaki sam se put zaricao da ću promijeniti držanje.
Početkom jeseni doktor je dobio dva nova učenika. Primijetio sam da je jedan od njih, kome je bilo oko petnaest godina, postao za manje od mjesec dana vrlo prisan s Bettinom.
To otkriće izazva u meni dotad posve nepoznat osjećaj, koji sam uspio raščlaniti tek nekoliko godina kasnije. Nije to bila ni ljubomora ni negodovanje, već neki uzvišen prezir koji nisam ni pokušavao potisnuti, jer mi se činilo da jedan Cordiani, neznalica, prostak, bez duha, bez pristojna odgoja, sin običnog seljačkog gazde, nesposoban da se u bilo čemu takmiči sa mnom, bez ikakve druge prednosti nada mnom do svojih godina, nije momak kog bi se smjelo pretpostaviti meni; moje mlado samoljublje govorilo mi je da vrijedim više od njega.
U meni se rodi osjećaj gordosti pomiješan s prezirom koji se okrenu protiv Bettine, jer sam je volio a da to nisam ni znao. Ona je to primijetila po načinu kako sam primao njena milovanja kad bi dolazila da me češlja u krevetu: gurao sam od sebe njezine ruke i nisam joj više uzvraćao poljupce.
Jednoga dana zapita me zašto se tako ponašam, i, uvrijeđena što neću da joj odgovorim, reče mi, praveći se kao da me žali, da sam ljubomoran na Cordianija. Ta mi se zamjerka učini podlom klevetom, i ja joj odvratih da je Cordiani dostojan nje i ona njega.
Ona ode s osmijehom na ustima i, smišljajući kako da mi se osveti, zaključi da će me najprije morati napraviti ljubomornim. No da bi došla do tog cilja morala me je navesti da se zaljubim u nju. I evo kako je to izvela.
Jednog jutra priđe mom krevetu, noseći par bijelih čarapa koje mi bješe isplela. Kad me je očešljala, reče da mi ih mora sama navući, kako bi vidjela u čem je pogriješila i da bi se mogla ravnati pri pletenju drugih.
Doktor je bio otišao da služi misu. Navlačeći mi čarape, reče da su mi bedra prljava i odmah prionu da ih opere. Silno bih se posramio da sam joj pokazao svoj stid. Zato je pustih da radi što hoće, i ne predviđajući što će se iz tog izroditi.
Sjedeći tako na krevetu, Bettina u žaru čišćenja otjera predaleko, što u meni izazva silnu požudu, koja prestade tek kad se više nije moglo dalje. Kad sam se smirio, uvidjeh da moram priznati krivicu i zamoliti je za oproštenje. Kako se tome nije nadala, ona se časak zamisli, pa mi dobrohotno reče da je krivnja na njoj, ali da joj se to više neće dogoditi. Na to me ostavi, prepuštajući me mojim mislima.
A te su bile okrutne. Činilo mi se da sam je obeščastio, da sam iznevjerio povjerenje njezine obitelji, oskvrnuo svete zakone gostoprimstva, naposljetku da sam počinio strahovito nedjelo koje mogu izbrisati jedino tako da se oženim njome, ako Bettina uopće ikad pristane da uzme za muža jednog takvog besramnika koji je nije dostojan.
Nakon tih misli nadođe crna tuga koja danomice bivaše veća, jer Bettina sasvim prestade dolaziti k mom krevetu. Prvih osam dana njezino mi se sustezanje činilo razumnim, i moja bi se tuga uskoro pretvorila u savršenu ljubav, da mi njezino ponašanje prema Cordianiju nije ulijevalo u dušu otrov ljubomore, iako sam bio daleko od pomisli da je s njim počinila isti zločin kao i sa mnom.
Razmišljajući uvjerih sama sebe da je ono što je sa mnom načinila bilo svjesno urađeno, pa je tako samo kajanje priječi da mi se vrati, što je godilo mom samoljublju, jer je pothranjivalo pretpostavku da je u me zaljubljena: u tom očajnom premišljanju odlučih da je ohrabrim pismom.
Napisao sam pisamce, kratko doduše ali dovoljno da joj umiri duh, bilo da smatra samu sebe krivom, ili pak da optužuje mene zbog osjećaja drugačijih od onih kakve je zahtijevao njen ponos. To mi se pismo učini remek-djelom, više nego dovoljnim da postanem predmetom obožavanja i iznesem pobjedu nad Cordianijem, koji mi se činio suviše neznatnim a da bi se ona i načas mogla kolebati između njega i mene.
Pola sata nakon što je primila pismo, ona sama dođe i reče mi da će sutradan ujutro doći u moju sobu kao i prije onog događaja.
Čekao sam je uzalud. Bio sam povrijeđen, ali kakvo je tek bilo moje iznenađenje kad me ona za stolom upita hoću li da me preodjene u djevojku za ples koji će doktor Olivor jedan od naših susjeda, prirediti za nekoliko dana!
Svi s odobravanjem dočekaše taj prijedlog, te ja pristadoh. U tom sam vidio pogodnu priliku da se objasnimo, uzajamno opravdamo i ponovo postanemo prisni prijatelji, sigurni od svakog iznenađenja koje bi moglo proisteći iz slabosti puti.
Ali evo što je omelo taj susret i dovelo do prave tragikomedije.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:26 am

Kazanova-Memoari Image


Jedan kum doktora Gozzija, star i imućan, koji je živio na selu, uviđajući da mu se u dugoj bolesti bliži kraj životu, pošalje doktoru kola moleći ga da bez oklijevanja dođe s ocem k njemu, kako bi prisustvovao njegovoj smrti i preporučio mu bogu dušu. Stari postolar najprije isprazni jednu bocu, zatim odjene nedjeljno odijelo i pođe sa sinom.
Prosudivši da je prilika vrlo povoljna i želeći se njome okoristiti, jer mi se – u mojoj nestrpljivosti – plesna noć činila odviše dalekom, izabrah pogodan trenutak i rekoh Bettini da ću u svojoj sobi ostaviti otvorena vrata koja vode na hodnik i da ću je sačekati kad svi polijegaju. Odgovori mi da će sigurno doći.
Ona je spavala u prizemlju, u jednom sobičku koji je bio odijeljen od sobe gdje joj je spavao otac samo tankom pregradom; kako je doktor bio odsutan, ja sam spavao sam u velikoj sobi. Tri druga đaka spavala su u jednoj udaljenoj sobi, pa se nisam morao bojati nikakvih neprilika.
Bio sam ushićen što će uskoro kucnuti dugo željeni trenutak.
Čim sam se povukao u svoju sobu, zatvorio sam zasunom glavna vrata i odškrinuo sporedna koja su vodila u hodnik tako da ih Bettina pri ulasku samo gurne; zatim sam ugasio svjetlo i legao odjeven.
U romanima nam se ovakve situacije čine pretjeranima, ali uvjeravam vas da nisu, i da je Ariostov opis Ruggiera koji čeka Alcinu, vjerna slika stvarnosti.
Do ponoći sam čekao bez uznemirenja, ali kad prođoše dva, tri, pa i četiri sata izjutra, a ona se ne pojavi, uzavre mi krv i stade me obuzimati bijes. Snijeg je padao u krupnim pahuljicama, ali ja sam ginuo više od jeda negoli od hladnoće.
Sat prije svanuća, ne mogavši više obuzdati nestrpljivost, odlučih da siđem bosonog kako ne bih probudio psa, pa da se sakrijem podno stubišta na tri koraka od Bettininih vrata koja će – ako je izišla – morati biti otvorena. Prikučih se oprezno vratima i uvjerih se da su zatvorena; a kako su se zatvarala samo iznutra, pomislih da je Bettina zaspala. Htjedoh pokucati, ali se pobojah da buka ne probudi psa i odustadoh.
Slomljen tugom, nemoćan da donesem bilo kakvu odluku, sjedoh na posljednju stepenicu, ali, kako je već svitalo, bijah sav prozebao i ukočen; cvokoćući od studeni, bojeći se uz to da ne naiđe služavka koja bi pomislila da sam poludio, odlučih da se vratim u sobu.
Ustadoh, dakle, no upravo u taj čas začuh šum u Bettininoj sobi. Uvjeren da će se pojaviti ona, a obodren nadom, priđoh vratima, ova se otvore, ali umjesto Bettine ugledah kako iz sobe izlazi Cordiani, koji me tako žestoko udari nogom u trbuh da sam daleko odletio i ispružio se po snijegu koliko sam dug i širok.
Ne obazirući se, Cordiani ode i zatvori se u sobu gdje je spavao s dvojicom Feltrinija, svojim drugovima.
Hitro se podigoh u čvrstoj namjeri da se smjesta osvetim Bettini, koju tog časa ništa ne bi moglo spasiti od moga gnjeva. Kako nađoh vrata zatvorena, silovito udarih nogom u njih, na to pas udari u lavež, i ja se žurno popeh u svoju sobu gdje se zatvorih i legoh da se oporavim i duševno i tjelesno, jer sam se osjećao gore nego da sam mrtav.
Prevaren, ponižen, izbijen, postavši ruglom jednom Cordianiju, sretnom pobjedniku, proveo sam tri sata kujući najcrnje osvetničke planove. Da ih oboje otrujem, činilo mi se u tom strašnom i nesretnom trenutku da bi bila odveć blaga osveta. Od te nakane prijeđoh na drugu, koliko mahnitu toliko i kukavičku, naime da istog časa odem do njena brata i sve mu otkrijem.
Kako mi je bilo tek dvanaest godina, moj duh još nije bio vičan sposobnosti da hladno i zrelo skuje planove uzvišene osvete, kakvi se rađaju iz tobožnjeg osjećaja časti: tad sam se tek upućivao u pothvate takve vrsti.
Dok sam se osjećao tako kao što opisah, začuh odjednom na vratima promukli glas Bettinine majke, koja me je molila da siđem jer joj kći umire.
Želeći da ne umre prije no što okusi moju osvetu, brzo se digoh i siđoh.
Ugledah je na očevoj postelji, u strašnim grčevima, okruženu čitavom obitelji. Napola naga savijala se u luk, valjala se sad na jednu sad na drugu stranu udarajući nasumce rukama i nogama, i silovitim trzajima otimala se ukućanima koji su nastojali da je zadrže.
Gledajući taj prizor, još prepun onog što sam te noći doživio, nisam znao što da pomislim. Tad još nisam poznavao prirodu i lukavstva, i čudio sam se što se mogu osjećati kao hladni promatrač i potpuni gospodar sama sebe u prisustvu dvaju bića od kojih sam jedno nakanio ubiti a drugo osramotiti. Nakon jednog sata Bettina je zaspala.
Uto stigoše doktor Olivo i primalja. Ova reče da Bettinine grčeve uzrokuje histerično oboljenje, dok je doktor tvrdio suprotno i naredio mirovanje i hladne kupke.
Ja sam se smijao i jednom i drugom, jer sam znao, ili mislio da znam, da djevojčina bolest dolazi samo od njene noćne rabote, ili od straha koji joj je, po svoj prilici, ulio moj noćašnji susret s Cordianijem. Bilo jedno ili drugo, odlučio sam odgoditi osvetu do dolaska njena brata, premda sam bio daleko od pomisli da je Bettinina bolest glumljena, jer nisam vjerovao da bi u njoj bilo toliko snage.
Vraćajući se u svoju sobu, morao sam proći kroz Bettinin sobičak; spazih na krevetu njenu pregaču i dođe mi želja da pretražim džepove. Nađoh jedno pismo i, prepoznavši Cordianijev rukopis, ponesoh ga u svoju sobu da ga u miru pročitam. Iznenadila me neopreznost te djevojke, jer majka joj je lako mogla naći pismo i, kako nije znala čitati, dati ga sinu doktoru.
Pomislih najprije da je morala izgubiti glavu; ali neka čitalac sam presudi što sam morao osjećati kad pročitah slijedeće riječi:
»Budući da je vaš otac otišao, nije potrebno da ostavljate vrata svoje sobe otvorena kao dosada. Poslije večere ja ću se uvući u vaš sobičak i tamo ćete me naći.«
Kad me je minula smućenost i nakon što dođoh sebi spopade me želja da se smijem, te – uviđajući kako sam bio savršeno nasamaren – povjerovali da sam izliječen od svoje velike ljubavi. Učini mi se da Cordiani zaslužuje oprost. Radovao sam se toj izvrsnoj pouci koja će mi koristiti do kraja života, čak sam odobravao Bettini što je više voljela Cordianija, kome je bilo petnaest godina, negoli mene koji sam još bio dijete. No i pored najboljih nakana da zaboravim, onaj me Cordianijev udarac nije prestajao peći, te sam se i dalje ljutio na njega.
Kad smo u podne bili za stolom u kuhinji, gdje smo zbog studeni objedovali, začuše se ponovo Bettinini krici. Svi poletješe k njoj osim mene: ja nastavih mirno jesti, nakon čega odoh na učenje.
Kad sam naveče sišao na večeru, ugledah u kuhinji Bettinin krevet postavljen uz postelju njene majke, ali na to ostadoh posve ravnodušan, jednako kao i na buku koja se čula čitave noći i na metež kad su je sutradan opet uhvatili grčevi.
Istoga dana navečer vratio se doktor s ocem. Cordiani, koji se bojao moje osvete, dođe da me upita što sam nakanio, ali spazivši da jurim prema njemu s otvorenim nožem u ruci, pobježe što ga noge nose.
Misao da otkrijem doktoru sablažnjivi događaj nije mi više padala na um, jer osveta takve prirode mogla mi se javiti samo u trenutku bijesa i uzrujanosti.
Sutradan nas doktorova majka prekinu za vrijeme sata i nakon duga okolišanja reče doktoru da misli da je otkrila prirodu kćerkine bolesti; da je to posljedica uroka koji je jedna vještica bacila na nju i da ona dobro zna koja je to.
– To je moguće, draga majko, ali trebalo bi to znati pouzdano. Tko je ta vještica?
– Naša stara služavka, u to sam se malo prije osvjedočila.
– Kako?
– Zagradila sam vrata svoje sobe s dva drška od metle ukrštena u križ, koja je – da bimogla ući – morala raskrstiti, a ona, kad ih je ugledala, ustuknu i uđe na druga vrata. Očigledno je da bi ih raskrstila da nije vještica.
– To nije tako očigledno, majko. Pošaljite mi tu ženu! Čim se služavka pojavila, doktor jeupita:
– Zašto jutros nisi ušla na vrata na koja se obično ulazi?
– Ne razumijem što me pitate.
– Zar nisi vidjela na vratima križ svetoga Andrije?
– Što je taj križ?
– Uzalud se praviš neznalicom – reče joj majka; – gdje si spavala prošlog četvrtka?
– Kod svoje nećakinje koja se porađala.
– Nije istina. Išla si na vještičje sijelo, jer si vještica i urekla si moju kćer.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:30 am

Kazanova-Memoari Image


Sirota se žena rasrdi i pijunu joj u lice; doktorova majka bijesno poleti po štap da je izbije; doktor htjede zadržati majku, ali bi primoran da potrči za služavkom koja je jurila stepenicama kunući i vičući da uzbuni susjede; doktor je uhvati i naposljetku uspije da je umiri, davši joj nešto novaca.
Nakon tog prizora, koji je bio isto toliko smiješan koliko i sablažnjiv, doktor ode po svoje svećeničke halje kako bi istjerao đavla iz sestre i uvjerio se ima li doista đavla u tijelu.
Neobičnost i novina tih misterija privukoše svu moju pažnju. Sve sam ukućane smatrao luđacima ili blunama, jer me je i sama pomisao da je Bettinu opsjeo đavao gonila na nesuzdrživ smijeh.
Kad smo pristupili njenom krevetu, njoj kao da je stalo ponestajati daha i sva zaklinjanja njezina brata nisu joj ga vraćala.
U to naiđe doktor Olivo i zapita velečasnog Gozzija nije li suvišan, pa kad mu je ovaj odgovorio da nije ukoliko ima vjere, Olivo napusti kuću, rekavši da se njegova vjera ograničava na čudesa iz Evanđelja.
Kad je malo kasnije doktor otišao u svoju sobu, ja se, našavši se nasamo s Bettinom, nagnuh njenom uhu i rekoh joj:
– Ohrabri se, ozdravi i budi sigurna u moju šutnju! Ona odvrati glavu od mene i ništa mi ne odgovori, ali ostatak dana provede mirno, bez grčenja.
Mislio sam da je izliječili, ali sutradan razdraženost joj udari u mozak tako da u ludilu stade buncati nasumce nabacane latinske i grčke riječi, te više nitko nije sumnjao da je doista opsjednuta đavlom.
Njezina majka iziđe i vrati se nakon jednog sata s najčuvenijim izgoniteljem đavola u Padovi. Bio je to jedan franjevac neobično ružan, kog su zvali otac Prospero da Bovolenta.
Čim je Bettina spazila izgonitelja, stade mu, prasnuvši u smijeh, dobacivati masne pogrde koje se svidješe svim prisutnima, jer samo je đavo mogao imati toliko drskosti da se tako ponaša prema jednom franjevcu; ali ovaj, čuvši da ga se naziva neznalicom i smrdljivcem, poče udarati Bettinu velikim križem govoreći da bije đavla.
Prestade tek kad je vidio kako se ona sprema da mu baci u glavu noćnu posudu koju je bila dohvatila.
– Ako je onaj koji te je riječima pogrdio doista đavao – reče mu ona – uzvrati mu i bij gasvojim riječima, magarče jedan; ali ako sam to ja, znaj, zvekane, da me imaš poštovati i nosi se!...
Vidio sam kako se doktor Gozzi crveni. Ali franjevac ne popusti, već naoružan od pete do glave uze čitati strašna zaklinjanja; zatim navali na zloduha da mu kaže kako se zove.
– Zovem se Bettina.
– Nije istina, jer to je ime krštene djevojke.
– Ti dakle misliš da đavao mora imati muško ime? Znaj, glupi kapucine, da je đavao duhkoji ne može imati nikakva spola. Ali ako doista vjeruješ da na moja usta govori zloduh, onda mi obećaj da ćeš govoriti istinu, a ja ti zauzvrat obećajem da ću se pokoriti tvojim zaklinjanjima.
– Obećajem ti!
– Reci, dakle, smatraš li se mudrijim od mene?
– Ne, ali se smatram moćnijim u ime sv. Trojstva i svog svetog poziva.
– Ako si moćniji, spriječi me da ti kažem istinu o tebi. Ti si umišljen u ljepotu svojebrade: bojadišeš je deset puta dnevno i ne bi pristao da je napola skratiš kad bih ja zauzvrat izišao iz tijela. Odsijeci je, i ja ti se kunem da ću izići.
– Oče laži, udvostručit ću tvoje muke.
– Pokušaj!
Izrekavši to, Bettina se tako gromko nasmija da se nisam mogao suspregnuti a da se i ja ne nasmijem.
Franjevac se tada okrenu doktoru i reče mu da ja nemam, u sebi vjere, te da treba da izađem napolje, što ja i učinih, odgovorivši mu da je tačno pogodio.
Još nisam došao ni do vrata kad s radošću opazih kako Bettina pljuje na ruku koju joj je franjevac pružio na poljubac.
Ta neshvatljiva djevojka pokaza toliko oštrog duha koji je sasvim porazio franjevca, a da to nije nikog začudilo, jer su njene odgovore pripisivali demonu. Nikako nisam mogao prozrijeti što li namjerava.
Franjevac je objedovao s nama i za vrijeme jela natrabunjao mnoštvo gluposti. Poslije objeda vrati se u Bettininu sobu da joj podijeli blagoslav; međutim, čim ga ugleda, ona pograbi čašu s nekom crnom mješavinom koju joj je poslao ljekarnik i baci mu je u glavu. Velik dio tekućine izlije se na Cordianija koji je stajao sasvim uz franjevca, što je meni pričinilo veliko zadovoljstvo.
Bettina se obilno koristila okolnostima, jer se sve što je radila upisivalo na račun đavla.
Očito nezadovoljan, otac Prospero reče pri odlasku doktoru da je djevojka sigurno opsjednuta, ali da treba potražiti drugog izgonitelja jer njemu bog uskraćuje milost da je oslobodi.
Poslije njegova odlaska Bettina je provela šest veoma mirnih sati i naveče nas je sve iznenadila kad je prišla k stolu da večera zajedno s nama.
Uvjeravala je oca i majku da se dobro osjeća, razgovarala je s bratom, a zatim se obratila i meni rekavši da se onaj ples održava sutra i da će ona ujutro sići da me počešlja kao djevojku.
Ja joj zahvalih i rekoh da je bila teško bolesna, te da se mora štedjeti. Ona uskoro ode na spavanje, a mi ostadosmo za stolom razgovarajući samo o njoj. Kad sam se povukao u svoju sobu i spremio za počinak, nađoh na noćnoj kapici cedulju s ovim riječima:
»Ili ćete ići sa mnom na ples prerušeni u djevojku, ili ću vam prirediti prizor koji će vas natjerati na plač!«
Sačekavši da doktor usne, počeh pisati ovaj odgovor:
»Neću ići na ples, jer sam čvrsto odlučio izbjegavati svaku priliku da se nađem s vama nasamo. Što se tiče žalosnog; prizora kojim mi se prijetite, vjerujem da je u vas dosta hrabrosti da održite riječ, ali ja vas molim da poštedite moje srce, jer vas volim kao da ste mi sestra. Oprostio sam vam, draga Bettina, i želim sve zaboraviti. Prilažem jedno pismo koje vraćam u vaše ruke, što će vam vjerojatno pričiniti najveće zadovoljstvo. Uviđate i sami čemu ste se izložili kad ste ga ostavili u pregači na krevetu. Vraćanje ovog pisma mora vas uvjeriti u moje iskreno prijateljstvo.«
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:31 am

Kazanova-Memoari Image


III
Bettinu smatraju ludom - Otac Moneta - Male boginje - Moj odlazak iz Padove
Kako nije znala u čije je ruke moglo dospjeti njezino pisamce, Bettina mora da je bila izvan sebe; riješivši je te strepnje, dao sam joj dakle velik dokaz prijateljstva, ali moja velikodušnost, koja ju je oslobađala jedne velike muke, mora da joj je nanijela drugu još veću, jer je sad znala da sam ja gospodar njezine tajne.
Cordianijevo pismo bijaše nedvosmisleno, ono je jasno kazivalo da ga je primala svake noći, pa joj ne bijahu ni od kakve koristi priče koje je možda pripremila da me obmane. Ja sam to naslućivao, i htijući je zbog sebe umiriti, obiđoh je drugog jutra u postelji, pa joj predadoh pisamce i odgovor.
Ta je djevojka svojim duhom stekla moje poštovanje i više je nisam mogao prezirati. Gledao sam u njoj tek biće zavedeno svojom vlastitom naravi. Ona je voljela muškarce i mogao si je požaliti samo zbog posljedica.
Uvjeren da sam stvar nazreo u njenoj pravoj svjetlosti, odlučio sam se vladati kao razborit mladić, a ne kao ojađeni zaljubljenik. Ta ona je trebala da crveni, a ne ja. U meni je ostala samo želja da saznam jesu li i dva Feltrinija, Cordianijevi drugovi, spavali s njom.
Bettina je čitavog dana hinila vedro raspoloženje. Naveče se obukla da pođe na ples, ali je iznenadna slabost, prava ili hinjena, primora da legne u krevet, što uzbudi čitavu kuću. Kako sam sve znao, to sam očekivao nove, sve potresnije prizore. Jer ja sam stekao nad njom prevlast koju njeno samoljublje nije moglo podnositi. Usprkos tako dobroj školi koja je prethodila mom mladenaštvu, dao sam se varati od žena sve do svoje šezdesete godine. Još prije dvanaest godina, da me nije zakrilio moj dobri duh, bio bih se u Beču oženio jednom mladom lakoumnicom u koju sam se zaljubio. Danas, kad su mi sedamdeset i dvije godine, osjećam se sigurnim pred ludostima ovakve vrste, ali, avaj, baš to je ono što me najviše žalosti.
Sutradan je čitava obitelj stala očajavati, jer je demon koji je opsjeo Bettinu zavladao i njenim razumom. Doktor mi reče da joj u bezumnom bulažnjenju dolaze na usta bogohulne riječi i da je sigurno opsjednuta, jer teško da bi kao luda mogla onoliko vrijeđati oca Prospera. On dakle odluči da je povjeri brizi oca Mancie.
Taj otac bijaše poznati istjerivač đavola, iz reda dominikanaca, a uživao je glas da još kod nijedne opsjednute djevojke nije doživio neuspjeh.
Bilo je to jedne nedjelje. Bettina je dobro ručala i čitavog dana ludovala. Oko ponoći vrati se njen otac, pjevajući po svojoj navadi Tassa, pijan da se nije mogao držati na nogama. On priđe Bettininu krevetu i, nježno je poljubivši, reče:
– Ti nisi luda, kćeri moja.
Ona mu odvrati da on nije pijan.
– Ti si opsjednuta, kćeri.
– Jesam, oče, i jedino me vi možete ozdraviti.
– Ako je tako, spreman sam.
Nato naš postolar uze govoriti kao teolog i mudrovati o snazi vjere i očinskog blagoslova. Zatim zbaci ogrtač, jednom rukom uze raspelo, a drugu položi kćeri na glavu, pa se stade obraćati đavlu tako smiješnim riječima da se čak njegova žena, inače uvijek tupa, žalosna i mrzovoljna, od velikog smijeha hvatala za slabine.
Jedino se naša dva glumca nisu smijala, a njihova je ozbiljnost činila prizor još smješnijim. Divio sam se Bettini, koja je, inače tako laka na smijehu, tada imala snage da sačuva potpuni mir. I doktor Gozzi se smijao priželjkujući ipak da farsa svrši, jer mu se činilo da su naklapanja njegova oca sve same hule na svetu ceremoniju istjerivanja đavla. Izgonitelj, umoran, pođe naposljetku u postelju, govoreći kako je sad uvjeren da će zloduh ostaviti njegovu kćerku cijele noći na miru.
Sutradan, baš kad smo se dizali od stola, stiže otac Mancia. Doktor ga u pratnji cijele obitelji povede krevetu svoje sestre. Ja pak, ne skidajući oka s redovnika, stajah kao izvan sebe. Evo kako je izgledao:
Stasa je bio visoka i veličanstvena, a moglo mu je biti oko trideset godina; imao je plavu kosu i modre oči. Crte njegova lica bijahu kao u Apolona Belvederskog, samo što u njima ne bijaše ni pobjedničkog slavlja ni preuzetnosti. Put mu bješe blistavo bijela i blijeda, ali ta bljedoća kao da je bila smišljena da što više istakne crvenilo njegovih usana koje, otvarajući se napola, pokazivahu dva reda bisera. Nije bio ni mršav ni debeo, a tuga koja je stajala na njegovu licu činila ga je još blažim. Hod mu bješe polagan, a bojažljiv izgled kao da je govorio o velikoj skromnosti duše.
Kad smo ušli, Bettina je spavala ili se samo pretvarala. Otac Mancia najprije uze škropilo i poškropi je vodom za očišćenje od grijeha. Ona otvori oči, pogleda redovnika i odmah ih zatvori. Začas ih opet otvori, pogleda ga malo bolje, ispruži se na leđa i, dražesno priklonivši glavu, podade se snu od kojeg ne bijaše ništa ljupkije.
Izgonitelj, koji ostade stajati, izvadi iz džepa trebnik i stolu, koju stavi oko vrata, zatim čivot sa svetim moćima, koji položi na grudi zaspale, i onda nas sa svetačkim izrazom lica zamoli neka svi kleknemo i pomolimo se bogu kako bi ga prosvijetlio da uzmogne razaznati je li bolesnica opsjednuta ili ju je napala neka prirodna bolest. U tom nas je položaju držao pola sata, sve potiho čitajući molitve. Bettina se nije micala.
Umoran, rekao bih, od te uloge, redovnik zamoli doktora da ga sasluša nasamo. Oni prijeđoše u doktorovu sobu, odakle iziđoše poslije četvrt sata, privučeni silnim grohotom smijeha u koji je udarila luđakinja, koja im, čim ih ugleda na vratima, okrenu leđa. Otac Mancia se nasmiješi, dvaput uroni škropilo u škropionicu, sve nas obilno poškropi i ode.
Doktor nam reče da će se redovnik sutra vratiti i da se obvezao da će je, ako je opsjednuta, iscijeliti za tri sata, ali ako je luda, tad ne može ništa obećati. Majka stade tvrditi da će je on sigurno osloboditi i poče zahvaljivati bogu što joj je udijelio milost da prije smrti vidi jednog sveca.
Sutradan Bettinino ludilo postade ljepše no ikad. Počela je kazivati najluđe stvari što ih samo pjesnik može izmisliti i nije prestajala ni kad je ušao lijepi izgonitelj. Ovaj se neko vrijeme naslađivao tim bezumnim riječima, a onda nas, oboružavši se svime što mu bijaše potrebno, zamoli da izađemo. Mi se odmah pokorismo.
Vrata ostadoše otvorena, ali zar to nije bilo svejedno? Zar bi se itko usudio ući?
Za duga tri sata nismo čuli ništa osim sumorne tišine. U podne redovnik zovnu i mi uđosmo.
Bettina bijaše u postelji, tužna i veoma mirna, dok je izgonitelj spremao svoje stvari. Otišao je govoreći da se uzda u boga i zamolio doktora da ga obavijesti o stanju bolesnice.
Bettina je ručala u krevetu i večerala za stolom, a sutradan je bila posve razumna. Ali zgodi se nešto što mi potvrdi da nije bila ni luda ni opsjednuta.
Bijaše to uoči Svijećnice. Doktor nas je običavao voditi na pričest u svoju župu, ali na ispovijed smo išli u Crkvu sv. Augustina u kojoj su služili dominikanci iz Padove. On nam za stolom kaza neka se sutradan spremimo za ispovijed. Majka nato reče:
– Morali biste se svi ispovjediti kod oca Mancie, da dobijete odrješenje od tako svetog čovjeka. I ja ću ići njemu.
Cordiani i Feltrinijevi se složiše, a ja ne rekoh ništa.
Taj mi se plan nije sviđao, ali pravio sam se ravnodušnim, smišljajući kako da ga osujetim. Vjerovao sam u pečat ispovjedne tajne i ne bih se mogao lažno ispovjediti, ali znajući da po slobodnoj volji mogu birati ispovjednika, nije mi padalo na pamet da počinim budalaštinu pa da iskažem ocu Mancii što mi se desilo s jednom djevojkom u kojoj bi on odmah prepoznao Bettinu. Bio sam siguran da će mu Cordiani sve ispričati, a to mi je bilo veoma neugodno.
Sutradan, već rano izjutra, ona mi donese u krevet neki kratki ogrtačić i tutnu mi u ruku ovo pisamce:
»Mrzite moje žice, ali poštedite moju čast i ono malo mira za kojim čeznem. Nitko od vas ne smije sutra na ispovijed ocu Mancii. Vi ste jedini koji to možete osujetiti, i ne treba vam mojih uputa kako da to učinite. Vidjet ću je li istina da ste mi prijatelj.«
Riječima ne mogu iskazati koliko mi se sažalila ta djevojka dok sam čitao njeno pisamce. Usprkos tome, evo što joj odgovorih:
»Shvaćam koliko vas, usprkos nepovredivosti ispovjedne tajne, mora zabrinjavati odluka vaše majke, ali ne shvaćam zašto meni povjeravate osujećenje tog plana, a ne Cordianiju, koji je izjavio da je sporazuman s prijedlogom. Ja vam mogu obećati samo to da im se neću pridružiti, ali nad vašim ljubavnikom nemam nikakve moći. Na vama je da s njim porazgovarate.«
A evo što mi je ona odgovorila:
»Od one kobne noći koja me je unesrećila nisam s Cordianijem prozborila ni riječi, i ne bih mu se obratila ni kad bih znala da će mi to povratiti izgubljenu sreću. Vama jedinom želim dugovati svoj život i čast.«
Ta me je djevojka zapanjila više od onih o kojima romani što ih pročitah pričahu čudesa. Činilo mi se da se ona sa mnom poigrava s besprimjernom bestidnošću. Vjerovao sam da me opet želi uhvatiti u svoje mreže, i makar mi do tog nije bilo stalo, ipak se odlučih da učinim taj velikodušan čin koji je ona od mene očekivala i za koji je samo mene smatrala sposobnim. Bila je sigurna da će uspjeti, pa se pitam u kojoj je to školi naučila da poznaje ljudsko srce. Čitajući romane? Istina, čitanje nekih romana dovelo je mnogog mladog čovjeka do propasti, no čitajući dobre, mladi se ljudi nedvojbeno uče plemenitosti i postizanju društvenih vrlina.
Odlučivši dakle da se prema toj djevojci pokažem onoliko uslužan koliko je ona očekivala, iskoristih trenutak kad se polazilo na spavanje i rekoh doktoru kako mi savjest nalaže da ga zamolim neka me oslobodi toga da se ispovjedim kod oca Mancie i kako bih volio da se i moji drugovi povedu za istim primjerom. Doktor mi blagonaklono odgovori da naslućuje moje razloge i da će nas odvesti Sv. Antunu. Nato mu u znak zahvalnosti poljubih ruku.
Sutradan, pošto je sve bilo urađeno po Bettininoj volji, ugledah je kako prilazi stolu lica ozarena zadovoljstvom.
Poslije podne morao sam leći zbog neke ozljede na nozi. Doktor je bio odveo svoje učenike u školu. Bettina, ostavši sama, iskoristi taj trenutak, uđe u moju sobu i sjede mi na postelju. Ja sam to očekivao i, videći da je napokon došao čas velikog objašnjenja, što mi je bilo neobično drago, primih njen posjet sa zadovoljstvom.
Ona otpoče govoreći kako se nada da se ne ljutim što je iskoristila zgodnu priliku da mi dođe na razgovor.
– Ne ljutim se – odgovorio sam – jer mi vi pružate priliku da vam kažem da prema vamagajim samo prijateljske osjećaje, pa se ubuduće ne morate bojati da bih vas bilo kojim povodom uznemirio. I tako ćete, Bettino, moći raditi što vas bude volja, jer da bih postupio drugačije, morao bih biti zaljubljen u vas, a ja to više nisam. Vi ste u jednom trenutku ugušili klicu velike strasti što ste mi je bili udahnuli. Kad sam se vratio u svoju sobu poslije ružne uvrede koju mi je nanio Cordiani, počeo sam vas mrziti, ali se uskoro moja mržnja pretvori u prezir, a taj se osjećaj malo-pomalo preobratio u najdublju ravnodušnost. Međutim te ravnodušnosti nestade kad vidjeh što je vaš duh u stanju da učini. Postao sam vaš prijatelj; opraštam vam vaše slabosti, i kad sam naučio da vas gledam onakvu kakvi jeste, stao sam prema vama gajiti najneobičniji osjećaj: poštovanje prema vašem duhu. Obmanuo me i prevario, ali što zato? On postoji, on je zapanjujući, božanski, ja mu se divim, volim ga i mislim da ću mu odati priznanje kakvo mu dolikuje ako biću što ga posjeduje budem iskazivao najčišće prijateljstvo. Uzvratite mi istom mjerom i budite istiniti, iskreni i otvoreni. Prestanite sa svim tim budalaštinama, jer ste kod mene postigli sve što ste mogli. Što se tiče ljubavi, mrska mi je i sama pomisao na nju, jer ja mogu voljeti samo kad sam jedini u srcu voljenog bića. Ako hoćete, pripišite tu glupu tankoćutnost mojim godinama, ali to je tako i drugačije ne može biti. Napisali ste mi da više ne govorite s Cordianijem; ako sam ja uzrok tom raskidu, tad mi je veoma žao. A kako, vjerujem, vaša čast traži da se pokušate pomiriti, to vam obećajem da ću se ubuduće čuvati kako ne bih u njem izazvao ni tračka sumnje. Osim toga, ako ste u njem probudili ljubav zavodeći ga istim sredstvima koja ste iskušali i na meni, tad ste počinili dvostruku nepravdu, jer je lako moguće da ste ga – ako vas je zavolio – učinili nesretnim.
– Sve što ste mi sad rekli – odvratila je Bettina – počiva na krivom dojmu i na prividnomstjecaju okolnosti. – Ja ne volim Cordianija i nikad ga nisam voljela. Naprotiv, mrzila sam ga i mrzim ga još uvijek, jer je zaslužio moju mržnju, i nadam se da ću vas u to uvjeriti premda me okolnosti optužuju. Glede zavođenja, molim vas da me poštedite tako podla prigovora i imajte na umu da ste najprije vi mene zaveli i da se bez toga ne bih nikad s vama upustila u ono rad čega sam se gorko pokajala, zbog razloga koje vi ne znate, a koje ću vam sad otkriti. Moj je grijeh velik samo zato što nisam predvidjela da će mi ga za zlo uzeti neiskusna slava jednog nezahvalnika koji se drznuo da mi ga predbaci.
I Bettina zaplaka.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:32 am

Kazanova-Memoari Image

To što mi je ispričala bilo je vjerojatno i laskavo, ali ja sam se previše toga nagledao da bih joj povjerovao. Osim toga, znao sam što je sve u stanju učiniti njen duh, i prirodno mi se nametala misao da me opet želi nadmudriti, jer kako sam mogao pretpostaviti da je taj njen korak tek posljedica teško ranjena samoljublja koje nije moglo otrpjeti moju pobjedu? I zato joj, ustrajući nepokolebljivo u svom uvjerenju, odgovorih kako vjerujem sve što mi je ispričala o stanju svog srca prije one šale zbog koje sam planuo za njom, i neka bude sigurna da joj više nikad neću spominjati zavođenje.
– Ali – nadovezao sam – priznajte da je snaga vašeg plamena bila časovita i da se ugasilaod najmanjeg daška. Vaša krepost, koja je jednog trenutka poklekla i ubrzo opet stekla vlast nad vašim osjetilima, vrijedna je hvale. Obožavali ste me, kažete, a postali ste preko noći neosjetljivi na sve moje patnje, koliko sam se god trudio da vam ih pokažem. Volio bih znati zašto ste toliko čuvali tu krepost od mene, a Cordianiju ste svake noći dopuštali da je utapa u svom zagrljaju.
Na to mi Bettina, izrazom u kojem se ogledala sigurnost u pobjedu, ovako odvrati:
– Napokon ste načeli ono zbog čega sam došla. Sad ćete čuti ono što vam nisam moglaotkriti i što vam nikad nisam mogla kazati, jer ste odbijali sve sastanke na koje sam vas pozivala u želji da vam povjerim istinu... Cordiani mi je – nastavila je – izjavio ljubav osam dana nakon svog dolaska k nama. Tražio je od mene pristanak da njegov otac, čim on završi nauke, zatraži moju ruku. Odgovorila sam mu da ga još dovoljno ne poznam, da za udaju nemam nikakve volje i zamolila ga da mi o tom više ne govori. On se pravio kao da to mirno prima. Ali to nije bilo tako, jer kad me je jednog dana zamolio da ga katkad dođem počešljati u njegovu sobu, na što sam mu odgovorila da nemam za to vremena, reče da ste vi sretniji od njega. Na taj se prigovor nisam mnogo obazirala jer je svatko u kući znao da ja vodim brigu o vama. Petnaestak dana nakon tog razgovora slučila se između nas ona šala koja je u vama prirodno probudila osjećaje koje još niste poznavali. Ja sam se pak osjetila veoma zadovoljnom. Ta voljela sam vas i uživala sam što sam se predala prirodnim porivima, ne osjećajući zbog tog ni malo grižnje savjesti.
Jedva sam čekala sutrašnji dan da se opet nađem svama: Ali tog istog dana poslije večere započeše moje muke. Cordiani mi je kriomice spustio u ruke cedulju i ovo pismo koje sam sve dosad skrivala u jednoj rupi u zidu, tražeći pogodan tren i mjesto da vam ih pokažem.
Rekavši to, Bettinami pruži pismo i cedulju. U cedulji su stajale ove riječi:
»Ili ćete me večeras primiti u svojoj sobici, ostavljajući vrata prema dvorištu pritvorena, ili razmislite kako ćete se opravdati pred svojim bratom kojem ću sutra predati pismo što vam ga prilažem u prijepisu.«
Rečeno pismo sadržavalo je bezočnu priču razjarenog potkazivača, te je zaista moglo imati kobnih posljedica. Pisac je obavještavao doktora da njegova sestra provodi jutra u grešnom poslu sa mnom, dok on odlazi na služenje mise, i obećavao mu podrobnija razjašnjenja koja će razbiti svaku sumnju.
– Pošto sam dobro, promozgala o svemu – nastavila je Bettina – odlučila sam saslušatineman, ali kako bijah spremna na sve, sakrih u džepu očev nožić i, ostavivši vrata odškrinuta, dočekah ga na pragu ne puštajući ga unutra, jer je moja sobica odijeljena od očeve samo tankom pregradom, pa ga je i najmanji šum mogao probuditi. Na moje prvo pitanje o kleveti što ju je sadržavalo pismo kojim mi se prijetio, Cordiani mi odgovori da to nije kleveta, jer je on na svoje oči vidio što smo onog jutra radili, kroz rupe koje je izbušio na tavanu upravo iznad našeg kreveta i kamo bi odlazio kad je god znao da idem u vašu sobu. Na kraju mi je rekao da će sve otkriti mom bratu i majci ako mu ne dopustim iste ljubaznosti koje sam iskazala i vama. Ja ga nato, u svojoj pravednoj srdžbi, obasuh najstrašnijim pogrdama i nazvah ga kukavcem, doušnikom i klevetnikom, jer ono što je vidio bijahu puke djetinjarije, te se zakleh da me nikakvom grožnjom neće privoljeti da se s njim upustim u iste nježnosti. On me tada tisuću puta zamoli za oproštenje i stade me uvjeravati da ga je samo moja nepopustljivost navela na taj korak na koji se nikad ne bi odlučio da ga nije nagnala strast koju sam u njemu raspalila i koja ga satire. Priznao je da je njegovo pismo klevetničko i da se ponio kao izdajnik, zaklinjući se pri tome da se nikad neće poslužiti silom kako bi iznudio nježnost koju se nada zadobiti postojanošću svoje ljubavi. Pomislila sam da bi bilo nerazborito lišiti ga svake nade, te mu rekoh da ću ga vremenom možda zavoljeti i obećah da više neću dolaziti vašem krevetu dok mi brata, ne bude kod kuće. I tako ga otpravih zadovoljna obećavajući mu da ćemo se još ponekad sastati na istom mjestu. On ode, ne usuđujući se da me zamoli i za jedan jedini cjelov.
– Otišla sam u postelju očajavajući što vam više neću moći dolaziti u sobu dok mi nebude brata kod kuće i što vam neću moći otkriti razlog takvog ponašanja. Tako prođoše tri nedjelje, a ono što sam propatila riječima se ne može opisati, jer vi ste me često salijetali, a ja sam vas morala odbijati. Strahovala sam i od trenutka kad se budemo našli nasamo, jer sam znala da vam neću moći prešutjeti razlog svog ponašanja. Ne zaboravite da sam se uza sve te patnje morala jednom tjedno sastajati na ulaznim vratima s onim lupežom, da barem riječima smirim njegovu nestrpljivost. Naposljetku se odlučih da učinim kraj tom mučenju, kadli mi i od vas stade prijetiti opasnost. Predložila sam vam da pođete sa mnom na ples, preodjeveni u djevojku: namjeravala sam vam otkriti čitavu spletku i prepustiti vam brigu da je riješite. Taj se dogovor po svoj prilici Cordianiju nije nimalo sviđao, ali to nije moglo pokolebati moju odluku. Poznato vam je uslijed kakvih se zapreka to izjalovilo. Odlazak brata i oca naveo vas je obojicu na istu misao. Bila sam vam obećala da ću doći u vašu sobu prije no što sam primila pisamce, kojim nije tražio sastanak, već me obavještavao da će se sakriti u mojoj sobici. Nije bilo vremena ni da njemu kažem da mu to zbog važnih razloga zabranjujem, niti da vas obavijestim da ću k vama doći tek poslije ponoći, što sam i namjeravala učiniti, jer sam vjerovala da ću onog bijednika, pošto provedemo sat u brbljanju, lako otpraviti u njegovu sobu. Međutim, plan koji je on bio smislio i smatrao svojom dužnošću da mi ga saopći, zahtijevao je mnogo više vremena. Nisam ga se mogla nikako otarasiti. Morala sam ga slušati i podnositi čitave noći. Njegovim jadikovkama i pretjeranim opisima njegovih muka ne bijaše kraja. Predbacivao mi je što ne pristajem na plan koji bih, kad bih ga voljela, morala objeručke prihvatiti. Smislio je naime da pobjegne sa mnom u svetoj nedjelji i da se sklonimo u Ferraru, gdje je imao jednog ujaka koji bi nas primio i koji bi lako ishodio pristanak njegova oca, pa bismo onda bili sretno sjedinjeni za čitav život. Moji prigovori, njegovi odgovori, pojedinosti, objašnjenja o uklanjanju poteškoća, sve to potraja do zore. Misleći na vas, srce mi je krvarilo, ali ja nemam sebi što da predbacim. Nije se desilo ništa zbog čega biste mi mogli uskratiti poštovanje. Uskratiti mi ga možete jedino budete li smatrali da je sve što sam vam ispričala puka izmišljotina. Ali pogriješit ćete i postupiti nepravedno. Da sam se mogla odlučiti na žrtvu koju čovjek prinosi samo ljubavi, mogla sam onog izdajicu otpremiti iz svoje sobice već nakon jednog sata, ali prije bih umrla no pribjegla tom gnusnom sredstvu. Zar sam mogla naslutiti da vi čekate vani, na vjetru i kiši? Oboje smo bili u žalosnu položaju, ali moj je bio gori od vašeg. Sve mi je to bilo pisano u zvijezdama; da izgubim zdravlje i razum koji mi se vraća tek na časove, pa nikad nisam sigurna neće li me opet spopasti grčevi. Kažu da sam ureknuta i da je nečastivi ušao u me. Ja ne znam ništa o tom, ali ako je tako, tad sam najnesretnija djevojka na svijetu.
Nato ona zašuti, prepuštajući se suzama i jecajima. Možda se uistinu desilo onako kako mi je ispričala, ali bih to teško mogao povjerovati:
Forse era vero, ma non pero credibile A chi del senso suo fosse signore16 a ja bijah pri zdravoj pameti. Ono što me je ganulo, to bijahu njene suze, u kojih iskrenost nisam mogao sumnjati. Pripisivao sam ih njenoj gordosti i samoljublju. Da me je mogla uvjeriti, popustio bih, ali uvjeriti nas može ne ono što je vjerojatno, već samo ono što je očigledno. Ja nisam mogao povjerovati ni u Cordianijevu suzdržljivost ni u Bettinino strpljenje, a još manje u pripovijest o nevinu razgovoru koji je potrajao preko sedam sati. Usprkos tome osjećao sam neko zadovoljstvo, praveći se da primam pod gotov groš sve laži što mi ih je nanizala.
16. Možda to bijaše istina, ali se ipak činjaše nevjerojatnom svakom tko bijaže pri zdravoj pameti. Ariosto, Bijesni Orlando, I, 56.
Otrvši suze, ona upre svoje lijepe oči u moje, nadajući se da će u njima nazrijeti vidljive znake svoje pobjede, ali je ja nemalo iznenadih kad je podsjetih na jednu tačku koju je u svojoj obrani vješto zaobišla. Retorika upotrebljava tajne prirode baš kao slikari koji je nastoje oponašati. Ono što najljepše daju, lažno je. Bistri duh te djevojke, premda se nije istančao školovanjem, znao je da mu je najmoćnije oružje baš u tom što ga smatraju čistim i neiskvarenim, pa je to saznanje često upotrebljavao u svoju korist.
– Draga moja Bettino – rekoh joj – vaša me je ispovijed ganula, ali recite mi kako mogupovjerovati da su vaši grčevi, dražesno ludilo vašeg smućenog uma i znaci bjesomučnosti, koje ste i odviše pokazivali prilikom istjerivanja nečastivog, prirodni, kad ste maločas razumno rekli da vi sami niste u to sigurni?
Na te me riječi ona pogleda ravno u oči i ostade nekoliko trenutaka nijema, onda obori glavu i opet udari u plač, izvikujući s vremena na vrijeme: »O, nesretne li mene!« Kako mi je taj prizor počeo bivati sve dosadnijim, zapitah je što želi da učinim za nju. Ona mi žalostivo odvrati:
– Ako vam to srce ne kazuje, onda uistinu ne znam što bih tražila od vas. Mislila sam daću opet zadobiti izgubljena prava na vaše srce, ali vidim da vam više nije stalo do mene. Budite i nadalje nemilosrdni, smatrajte izmišljotinom istinski jad kome ste vi uzrok i koji sad još povećavate. Pokajat ćete se kad bude prekasno i u kajanju nećete naći smirenja.
Rekavši to, ona se htjede udaljiti, ali znajući da je na sve spremna, ja se pobojah za nju i, dozvavši je natrag, rekoh da će opet zadobiti moju naklonost ako mjesec dana provede bez grčeva, tako da neće biti potrebe slati po lijepog oca Manciu.
– To – odgovori ona – ne zavisi o meni. Ali recite mi što znači taj pridjev »lijep« kojimste ukrasili ime tog dominikanca? Da niste pomislili...?
– Ne, ne, ništa nisam pomislio. Jer da nešto tako pomislim, morao bih biti ljubomoran.Ali jedno ću vam ipak reći: svi su primijetili da su vaši demoni pretpostavili tog lijepog redovnika ružnom franjevcu, i to je dalo povoda nekim primjedbama koje vam ne služe odviše na čast. Uostalom, radite kako vam drago!
Nato ona ode, a ubrzo se vratiše i ukućani.
Poslije večere služavka mi, premda je nisam pitao, reče da je Bettina legla u žestokoj drhtavici i da je dala prenijeti svoju postelju u kuhinju kako bi ostala pokraj majke.
Ta je groznica mogla biti prirodna, ali u to sam sumnjao. Bio sam uvjeren da je ništa na svijetu ne bi moglo navesti da se prizna zdravom, jer bi mi time dala odviše povoda da posumnjam i u ono što mi je ispripovjedila o tobožnjoj nevinosti svojih odnosa s Cordianijem. Pa i to što je dala namjestiti postelju uz majčin krevet smatrao sam prijetvornom lukavštinom.
Sutradan bi pozvan liječnik Olivo. Pošto je ustanovio da je djevojka u velikoj ognjici, upozori doktora da će bolesnica po svoj prilici pasti u bunilo, ali da će joj to doći od groznice, a ne od nečastivog.
I Bettina je zaista bulaznila čitavog dana, ali se doktor, pozivajući se na liječnikove riječi, ne obaziraše na majčine savjete i ne dade poslati po dominikanca.
Trećeg dana vrućica poraste još većma, a pjege što joj se pojaviše na koži predskazivahu male boginje, koje četvrtog dana doista i izbiše. Smjesta otpremiše iz kuće Cordianija i dvojicu Feltrinija, koji još ne bijahu preboljeli boginje, a ja ostadoh, jer se nisam morao bojati zaraze.
Jadna je djevojka bila tako pokrivena tom kugom da joj šestog dana na čitavom tijelu ne ostade ni komadić zdrave kože. Oči joj se zatvoriše, moradoše joj odrezati kosu do tjemena, a kad primijetiše da su joj usta i grlo tako puni čireva da su u jednjak jedva usuli nekoliko kapi meda, izgubiše svaku nadu u njeno ozdravljenje. Osim disanja nije se u njoj opažalo drugog znaka života. Majka joj nije odlazila od kreveta, a kad vidješe gdje ja prenosim svoj stol i svoje bilježnice da se smjestim pokraj bolesnice, stadoše me kovati u zvijezde.
Jadno biće bješe se pretvorilo u nešto strašno; glava joj postade za trećinu veća, nos joj se više nije vidio, i bojali su se da će ostati slijepa, čak ako izbjegne smrti. Ono što me najviše smetalo, a što sam se uporno silio da podnosim, bio je odvratan zadah njenog znoja.
Devetog dana dođe župnik da joj podijeli oproštenje od grijeha i posljednju pomast, a na odlasku reče da je ostavlja u božjim rukama. U toj žalosnoj prilici umalo što me razgovor koji se poveo između doktora i Bettinine majke nije natjerao na smijeh. Ta je dobra žena htjela znati hoće, li đavao koji je ušao u njenu kćer i nakon što je primila svete sakramente imati nad njom moći, i što će biti s njime ako ona umre, jer ga, umovala je dalje starica, ona ne smatra toliko glupim da ostane u tako odvratnu tijelu. Na ta je pitanja jadni doktor bogoslovlja davao odgovore u kojima nije bilo truna razbora, što je sirotu ženu još više zbunjivalo.
Desetog i jedanaestog dana svakog smo časa strahovali da će izdahnuti. Svi gnojni čirevi na njenom tijelu pocrnjeli su i svojim smradom okuživali zrak, tako da nitko osim mene, kog je stanje tog jadnog bića duboko ganulo, nije mogao izdržati u sobi. Ljudsko je srce bunar bez dna, jer tko bi ikad pomišljao da će mi ona baš u tom strašnom stanju nadahnuti svu onu nježnost kojom sam je okružio poslije ozdravljenja?
Trinaestog dana vrućica spade, ali ona ne mogaše naći mjesta u postelji zbog nepodnošljiva svrbeža, koji nijedan lijek ne bi mogao tako ublažiti kao ove moćne riječi koje sam joj ponavljao svakog časa:
– Bettino, vi znate da ćete ozdraviti, ali vjerujte mi, budete li se grebli, tako ćete poružnjeti da vas nitko neće voljeti.
Volio bih vidjeti bi li ikoji liječnik na svijetu našao djelotvornijeg lijeka protiv svrbeža što muči djevojku koja zna da je bila lijepa, a prijeti joj opasnost da svojom krivnjom izgubi ljepotu, bude li se grebla.
Naposljetku ona otvori svoje lijepe oči. Promijeniše joj krevet i preniješe je u njenu sobu, ali zbog gnojne rane koja joj se napravila na vratu nije mogla ustati sve do Uskrsa.
Bila mi je ucijepila nekoliko čireva od kojih mi tri ostaviše neizbrisive tragove na licu, ali oni su me uzvisili u nježnim očima, jer su bjelodano svjedočili o mojoj brizi za nju. Na njenoj koži ostadoše crvene mrlje koje se poslije godinu dana sasvim izgubiše.
Poslije ozdravljenja ona me je zavoljela iskrenom nježnošću, a i ja sam je usrdno volio a da nisam nikad ubrao cvijet koji je sudbina potpomognuta predrasudom sačuvala za Himeneja.[13] Ali za kakvog jadnog Himeneja! Bettina se za dvije godine udala za postolara Pigazza, nekog besramnog lupeža, kod kojega je živjela tako bijedno i nesretno da ju je doktor, njen brat, morao uzeti k sebi i brinuti se o njoj i kad je petnaest godina kasnije bio postavljen za nadđakona u Val San Giorgiu, poveo ju je sa sobom.
[13] Himenej, u grčkoj mitologiji bog svadbe.
Kad sam ga prije osamnaest godina ondje posjetio, zatekao sam Bettinu na umoru, ostarjelu i bolesnu. Izdahnula je pred mojim očima 1776. dvadeset i četiri sata poslije mog dolaska.
Nekako se u to vrijeme vratila moja majka iz Petrograda, jer carici Ani Ivanovnoj ne bijaše talijanska komedija dovoljno zabavna. Glumačka družina već se vratila u Italiju, dok je moja majka putovala s Carlinom Bertinazzijem, harlekinom, koji je umro u Parizu 1783. Čim je stigla u Padovu, obavijesti doktora o svom dolasku i ovaj pohita da me odvede u svratiste gdje je odsjela.
Zajedno smo ručali, a pri rastanku ona pokloni doktoru lijepu bundu, a meni preda krasno risje krzno za Bettinu.
Šest mjeseci kasnije pozvala me je u Veneciju da me vidi prije odlaska u Dresden gdje je dobila doživotnu službu kod saskog izbornog kneza Augusta III, poljskog kralja. Sa sobom je povela mog brata Giovannija, kojem je tada bilo osam godina. Dječak je na rastanku očajnički plakao, što mi se učinilo veoma glupo jer u tom odlasku nije bilo ničeg tragičnog. On je jedini od braće svu svoju sreću dugovao majci, premda nije bio njen miljenik.
Poslije toga proveo sam u Padovi još godinu dana učeći pravo, i u šesnaestoj sam godini stekao naslov doktora, pošto sam u građanskom pravu obranio tezu »De testamentis«,17 a u kanonskom Utidem Hebrei possint construere novas Synagogas.18
17. O oporukama.
18. Mogu li Jevreji graditi nove sinagoge.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:32 am

Kazanova-Memoari Image


Moja je želja bila da učim medicinu, jer sam za taj poziv imao veliku sklonost, ali me moji skrbnici nisu slušali, već odlučiše da se prihvatim prava, prema kome sam osjećao nesavladivu odvratnost. Tvrdili su da ću advokatskim pozivom najlakše doći do bogatstva, a kako su smatrali da imam govorničkog dara, nakaniše me dati u crkvene advokate, što je još gore. Da su bolje razmislili, pustili bi mi na volju, pa bih se bavio zanatom koji po broju šarlatana nadvisuje i samo advokatsko zvanje.
Međutim, ja nisam izučio ni jedno ni drugo, a drugačije nije moglo ni biti. Možda baš u tom leži razlog što se nikad nisam utekao advokatskom savjetu kad sam imao pravnih tražbina na sudu, ni pozvao liječnika kad sam bio bolestan. Fiškalstvo je upropastilo mnogo više obitelji no što ih je pomoglo, a od liječničkih savjeta više je ljudi pomrlo no ozdravilo, pa iz toga slijedi da bi život bez njih bio mnogo sretniji.
Kako sam imao pohađati sveučilište koje se u ono doba nazivalo Bo[14], to sam odsele morao izlaziti sasvim sam, bez, pratnje, što me je silno radovalo, jer se do tog vremena nikada nisam osjećao kao slobodan čovjek. Želeći da se što više naužijem slobode koje sam se dočepao, uzeh se družiti s najuglednijim đacima, koji svi odreda bijahu na glasu sa svoje raskalašenosti. Jer najveći ugled uživahu baš oni najgori, raspusnici, kockari, posjetioci ozloglašenih mjesta, ispičuture, razvratnici, oskvrnitelji poštenih djevojaka, nasilnici i lasci, nesposobni da hrane u duši i najsitniju iskricu kreposti. U društvu ljudi te sorte počeh dakle upoznavati svijet, proučavajući ga u velikoj knjizi iskustva.
[14] Sveučilište u Padovi nazivalo se tim imenom zato što je bilo podignuto na mjestu gdje se nekad nalazila čuvena gostionica »II Bo«, tj. gostionica »K volu«.
Toj povlastici što mi ju je podijelio doktor Gozzi puštajući me da izlazim sam zahvaljujem što sam upoznao mnoge istine koje su mi dotad bile nepoznate, pa čak i one koje nisam mogao ni naslutiti. Čim sam se pojavio, uzeše me u svoje ruke oni najiskusniji i podvrgoše me ispitu. Kad ustanoviše da sam još u svemu novajlija, odlučiše da me poduče, hvatajući me u zamke svake ruke. Navodili su me da igram u novac, pa kad su dobili ono malo što sam imao, nagovoriše me da igram na riječ, učeći me svakojakim nepoštenim poslovima da im uzmognem vratiti dug. Tad sam prvi put upoznao brige. Naučio sam da se treba čuvati onih koji te hvale u lice i da se ne valja oslanjati na pomoć onih koji ti laskaju. Naučio sam živjeti s kavgadžijama kojih se treba kloniti ako se ne želimo svakog časa naći na rubu ponora. Što se pak tiče žena raspusnica po zanatu, u njihove se mreže nisam zapleo jer mi se nijedna nije činila tako dražesna kao Bettina. Ipak nisam mogao odoljeti težnji za slavom koju nam donosi hrabrost što prezire život.
Padovanski su đaci u ono vrijeme uživali velike povlastice. To zapravo bijahu zloporabe koje su se uslijed zastare ozakonile. Uostalom, takvo je porijeklo svih povlastica, i po tome se one razlikuju od zakonitih prava. Doista, da bi te povlastice održali u snazi, đaci se često nisu žacali ni zločina. Krivci nisu bili po zakonu kažnjavani jer viši državni obziri nisu dopuštali da se pretjeranom strogošću smanji priliv školaraca koji su sa svih strana Evrope dolazili na to slavno sveučilište. Mletačka je vlada dobro plaćala profesore koji bijahu na glasu sa svoje učenosti, a one koji su ih dolazili slušati puštala je da žive u najvećoj slobodi, što bijaše veoma mudro načelo. Đaci su imali nad sobom samo jednog školskog glavara, koji se zvao sindaco[15]. To je obično bio inozemni plemić kojemu bijaše dužnost da bdije nad redom i da pred vladom odgovara za vladanje đaka. Kad bi prekršili zakon, bio ih je dužan predati pravdi. Đaci se nisu protivili njegovim odlukama jer su znali da ih on braniti ako iole imaju pravo.
[15] Sveučilište u Padovi potpadalo je pod nadležnost zapovjednika grada (podesta) kojem su pomagala trojica profesora, od kojih je jedan bio rektor, a druga dvojica su nosila naslov sindaca. Ove potonje birali su sami studenti.
Đaci na primjer nisu dopuštali mitničarima da im pretražuju kovčege, a obični se žbiri nisu nikad usuđivali da uzapte kojeg od njih. Nosili su svakakvo zabranjeno oružje, varali djevojke koje roditelji nisu znali zaštititi od njihova salijetanja, često su narušavali javni red noćnim ispadima, ukratko bijaše to razularena mladež koja je samo gledala da zadovolji svoje hirove, da se nasmije i pozabavi, ne obazirući se ni na koga.
Dogodilo se u to vrijeme da je jedan žbir ušao u kavanu gdje su se nalazila dva đaka! Jedan od njih pokaza žbiru vrata, a kad ovaj ne htjede poslušati, đak odape na njeg iz pištolja ali ga promaši. Žbir bijaše vještiji, pa uzvrati i ranivši napadača uteče. Đaci se odmah sakupiše u sveučilištu, podijeliše u skupine, pa uzeše krstariti svim četvrtima ne bi li našli žbire da ih sasijeku i tako osvete uvredu koja im je nanesena. U jednom okršaju đaci ostaviše na poprištu bitke dva mrtva. Tad se svi ostali složiše u četu i prisegoše da neće odložiti oružje dok ijednog žbira bude u Padovi. U stvar se umiješala vlada, a sindaco je obećao da se isposlovati odlaganje oružja ukoliko se đacima dade zadovoljština, jer ne bijahu oni krivi, već žbiri. Pošto je žbir koji je ranio onog đaka u kavani bio Obješen, mir bi uspostavljen, ali za onih osam dana koliko su trajali neredi đaci su u grupama patrolirali ulicama. Budući da u hrabrosti nisam htio zaostajati za drugima prepustio sam se bujici, ne obazirući se na doktorove jadikovke.
Oboružan pištoljima i karabinkom jurio sam ulicama. Išao kud i svi moji drugovi, tražeći neprijatelja, i sjećam se da sam se veoma ljutio što moja grupa nije nikad naišla ni na jednog. Kad se ratovanje završilo, doktor mi se izrugivao, no Bettina se divila mojoj srčanosti.
Kako se u tom novom načinu života nisam htio pokazati siromašnijim od novostečenih prijatelja, bacao sam se u nepromišljene troškove koje nisam mogao izdržati. Sve sam prodao ili založio i još napravio dugove koje nisam mogao isplatiti. Bijaše to moj prvi jad, najgorči što ga jedan mladić može osjetiti. Ne znajući što da radim, pisah svojoj dobroj baki moleći je za pomoć, ali umjesto da mi pošalje novaca, dođe u Padovu ona sama, prvog dana listopada 1739. godine. Zahvalivši doktoru i Bettini na brizi koju su mi iskazali, odvede me sa sobom u Veneciju.
Lijući suze, doktor mi na rastanku pokloni ono što mi je bilo najdraže: moći jednog sveca koje bih možda još i danas imao da nisu bile uokvirene zlatom. Čudo koje su učinile bilo je to što su mi u velikoj nuždi pomogle doći do novca. Odonda sam svaki put kad bih dolazio u Padovu da završim učenje prava odsjedao kod tog dobrog svećenika i uvijek sam se žalostio videći pokraj Bettine onog zvekana za kojeg se imala udati a koji joj baš nikako nije pristajao. Ljutilo me što sam zbog jedne predrasude, koje sam se kasnije oslobodio, sačuvao za njeg cvijet koji sam mogao sam ubrati.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:33 am

Kazanova-Memoari Image


IV
Venecijanski patrijarh podjeljuje mi niže redove - Poznanstvo sa senatorom Malipierom,
Teresom Imer, župnikovom nećakinjom, gospodom Orio, Nanettom i Marton, te sa
Čistimrljom - Postajem propovjednik - Zgoda s Lucijom u Pasianu - Sastanak na trećem katu
»Došao je iz Padove, gdje je svršio nauke«, to su bile riječi kojima su me svuda predstavljali. Tek što su bile izrečene, postajao sam predmetom šutljive pažnje mladića ravnih mi po godinama i položaju, dok su mi očevi obitelji dijelili laskava priznanja, a stare me gospe obasipale milovanjima, pa čak i neke koje su, premda još mlade, govorile da su stare, kako bi me bez sablazni mogle ljubiti.
Pošto me smjestio u svojoj crkvi, župnik crkve San Samuelo, imenom Tosello, predstavi me monsinjoru Correru, mletačkom patrijarhu, koji mi dade tonzuru i četiri mjeseca kasnije, po naročitoj milosti, podijeli četiri niža reda.
Radost i zadovoljstvo moje bake bijahu neopisivi. Odmah mi nađoše vrsne učitelje kako bih nastavio nauke, a gospodin Baffo izabra Biagia Schiava da me nauči ispravnom talijanskom, osobito jeziku pjesništva, za koji sam imao izrazitu sklonost.
Premda je velečasni Grimani bio moj glavni zaštitnik, rijetko sam ga viđao, ali sam se zato neobično zbližio s gospodinom Malipierom, kojem me je bio predstavio župnik Tosello.
Taj gospodin Malipiero bio je senator od sedamdeset godina koji je, ne htijući se više miješati u državne poslove, provodio u svojoj palači sretan život, dobro jeo i svake večeri imao birano društvo gospođa koje su nekad obilno koristile svoju lijepu mladost, i gospode koja su znala sve što se događalo u gradu. Senator je bio neoženjen i bogat, ali su ga nesrećom nekoliko puta na godinu hvatali teški napadi uloga koji mu ukočiše sad ovaj, sad onaj ud, tako da je bio uzet u čitavu tijelu, jedino mu glava, želudac i pluća ostadoše pošteđeni od te nemilosrdne boljetice. Bio je lijep, sladokusac i popašan; imao je profinjen duh, veliko poznavanje svijeta, divnu rječitost Venecijanaca i onu posebnu pronicavost senatora koji se povukao tek nakon četrdeset godina bavljenja državnim poslovima i koji je prestao udvarati ljepoticama tek pošto je imao dvadesetak ljubavnica i pošto je morao priznati samom sebi da se više ni jednoj ne bi mogao svidjeti. I kad je bio gotovo potpuno uzet, nije tako izgledao kad bi sjedio, razgovarao ili bio za stolom. Uzimao je samo jedan obrok na dan, i to uvijek sam, jer se – nemajući više zubi i jedući polagano – nije htio žuriti samo zato da bi ugodio gostima, a bilo bi mu odviše teško da gleda kako čekaju na nj. Ta je tankoćutnost njega lišavala zadovoljstva koje bi osjećao kad bi za trpezom okupljao ugodne uzvanike, a njegova odličnog kuhara tjerala u očaj.
Prvi put kad mi je župnik učinio čast i predstavio me Njegovoj ekscelenciji, ja sam vrlo gorljivo pobijao razloge koji su ga naveli da jede sam, govoreći mu da bi ubuduće trebalo pozivati samo osobe koje imaju tek za dvojicu.
– A gdje da ih nađem? – upitao me.
– Tu valja postupati tankoćutno – odgovorih. – Vaša ekscelencija neka najprije uzmeuzvanike na ogled, pa kad se uvjeri da su takvi kakve želi, preostaje vam samo da ih zadržite ne govoreći im zašto, jer nema dobro odgojene osobe koja bi dopustila da se u društvu govorka kako joj je ukazana čast da jede za stolom Vaše ekscelencije samo zato što jede za dvojicu.
Uvidjevši snagu mog dokazivanja, senator reče župniku da me sutradan dovede na ručak, i pošto se osvjedočio da sam na djelu još bolji negoli na savjetu, uze me za redovitog stolnog druga.
Taj čovjek, koji se odrekao svega osim samog sebe, gajio je, usprkos poodmaklim godinama i ulozima, jednu ljubavnu strast. Volio je neku djevojku koja se zvala Teresa Imer, a bila je kći jednog glumca koji je stanovao u kući pored senatorove palače. Prozori Teresina stana gledali su na starčevu spavaonicu. Djevojka, kojoj tada bijaše sedamnaest godina, bila je lijepa, ćudljiva i koketna. Učila je muziku da bi kasnije mogla nastupati na pozornici; pokazujući se stalno na prozoru opila je starca i bila s njim nesmiljena. Ipak je svakog dana dolazila starcu u pohode, ali uvijek u pratnji majke, stare glumice koja se bila povukla iz kazališta da poradi na svom spasu i koja je – kako i treba – skovala plan da spoji nebeska stremljenja sa zemaljskim činima.
Svakog dana vodila je kćer na misu i zahtijevala da se svake sedmice ispovjedi, ali ju je zato svakog popodneva vodila zaljubljenom starcu čiji me je mahniti bijes svaki put prestravio, kad bi mu ona uskratila poljubac, pravdajući se da je istog jutra bila na pobožnosti i da ne može pristati da uvrijedi tog istog boga koji je možda još uvijek u njoj.
Kakve li slike za mene kom bijaše tek petnaest godina i kojeg je starac kao nijemog svjedoka pripuštao tim sladostrasnim prizorima.
Nedostojna majka živo je odobravala otporu mladog stvorenja i čak se usuđivala da propovijeda starcu, koji se pak sa svoje strane nije usuđivao pobijati njene, ili prekršćanske ili nekršćanske izreke, prinuđen da se bori protiv iskušenja da joj ne baci u glavu prvu stvar koja mu se nađe pod rukom. U takvu stanju neodlučnosti požuda je ustupala pred srdžbom, i čim bi one otišle, utjecao bi se meni, tražeći oduška u filozofskim razmatranjima.
Kako sam mu morao odgovarati, a ne znajući što da kažem, smislih jednog dana da mu savjetujem ženidbu. Neobično se iznenadih kad mi odgovori da ona odbija da se uda za nj iz straha da ne navuče na se mržnju roditelja.
– Onda joj ponudite veliku svotu novca, blagostanje.
– Ona ni za kraljevsku krunu ne bi pristala da počini smrtni grijeh – reče on.
– Onda je treba oteti silom, ili otjerati, ukloniti vam je s očiju.
– Ne mogu ni jedno ni drugo, jer mi nedostaje tjelesne i duševne snage.
– Ubijte je!
– To će se i dogoditi, ako prije ne umrem.
– Vaša je ekscelencija doista vrijedna sažaljenja.
– Ideš li ti ikad k njoj?
– Ne, jer bih se mogao zaljubiti, a to bi me učinilo nesretnim.
– Imaš pravo.
Pošto sam tako bio svjedokom tih prizora i počašćen takvim i sličnim razgovorima, postadoh ljubimac tog gospodina. On mi dopusti da prisustvujem njegovim večernjim skupovima, koji, kako već rekoh, bijahu sastavljeni od ostarjelih gospođa i od duhovite gospode. Govorio mi je da ću se u tom krugu naučiti daleko većoj mudrosti negoli što je Gassendijeva filozofija koju sam, po njegovu savjetu, izučavao umjesto Aristotelove, kojoj se on izrugivao. Dao mi je upute, objasnivši mi od kolike je potrebe da ih se pridržavam ako želim postati sudionikom tog skupa koji će začuditi prisutnost mladića mojih godina. Naredio mi je neka nikad ne odgovaram na izravna pitanja, a naročito neka nikad ne izričem svoje mišljenje ni o kakvom predmetu, jer to u mojim godinama nije dopušteno.
Slijedeći vjerno njegove naputke i pokoravajući se njegovim zapovijedima, ja u malo dana zadobih njegovo poštovanje i ujedno postadoh djetetom miljenikom svih gospođa koje su zalazile u njegovu kuću. Smatrajući me mladim, bezopasnim misnikom, zahtijevale su da ih pratim kad bi odlazile da posjete svoje kćeri ili nećakinje u samostanima gdje su se odgajale; ulazio bih k njima u svako doba dana bez najave; karale bi me kad bi proteklo osam dana a ja se ne bih pojavio. Kad bih ušao u odaje djevojaka, one bi se razbježale, ali su se vraćale čim bi se uvjerile da sam to samo ja, a to mi se njihovo povjerenje činilo dražesnim.
Prije večere gospodin Malipiero zabavljao se ispitujući me od kakve mi je koristi ljubazan prijem časnih gospođa koje sam upoznao kod njeg, kazujući mi prije nego što ću odgovoriti da su one utjelovljena vrlina i da će svi o meni loše suditi ako ikad izreknem nešto što ne bi bilo u skladu s dobrim glasom što ga one uživaju. Tako mi je vješto ulijevao u dušu mudre pouke o diskretnosti.
Kod tog sam senatora upoznao gospođu Manzoni, ženu javnog bilježnika, o kojoj ću još imati prilike govoriti. Ta mi je časna gospođa iskazivala najživlju naklonost; davala mi je veoma mudre pouke i savjete: da sam se okoristio njima i da sam ih se držao, moj život ne bi bio buran, ali ga zato danas ne bih smatrao vrijednim da bude opisan.
Toliko krasnih poznanstava sa ženama koje se smatralo »comme il faut«19 pobudi u meni želju da postanem privlačan obličjem i biranošću odjeće, ali moj župnik nađe tome prigovora, slažući se u tom s mojom dobrom bakom.
19. Francuski izraz, koji znači: na svom mjestu, kako se dolikuje, kako priliči.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:33 am


Kazanova-Memoari Image


Jednog dana, povevši me na stranu, reče mi medenim riječima da u zvanju kog sam se prihvatio moram misliti kako ću ugoditi bogu srcem, a ne svijetu licem. Ukori me zbog suviše brižljivo očešljane kose i zbog preslatka mirisa pomade kojom sam se mazao. Reče mi da me je nečastivi uhvatio za kosu i da ću biti izopćen nastavim li je tako njegovati, i naposljetku mi navede riječi ekumenskog koncila: Clericus qui nutrit comam, anathema sit.20
20. Neka na svećenika koji njeguje kosu padne anatema.
Ja mu odgovorih, navodeći primjer stotine namirisanih svećenika koje nitko ne smatra izopćenima, koje svak pušta u miru, a stavljaju četiri puta više pudera od mene koji se naprašujem tek toliko da se nasluti; mažu se pomadom od ambre, od koje žene obamiru, dok moja, što miriše na jasmin, nailazi na priznanje svakog društva u koje zalazim.
Na kraju rekoh da mi je žao što ga ne mogu poslušati i da bih otišao u franjevce a ne u svećenike da sam htio živjeti u prljavštini.
Moj ga je odgovor morao veoma naljutiti, jer nakon tri ili četiri dana, pošto je uspio nagovoriti moju baku da ga rano izjutra pusti u moju sobu, dok sam ja još spavao, taj se osvetoljubivi ili zaslijepljeni svećenik tiho prikuči mojoj postelji i oštrim škarama odreže mi svu kosu sprijeda, od jednog uha do drugog.
Moj brat Francesco, koji je bio u sobi pored moje, vidio je župnika i pustio ga da radi što mu je volja, čak je bio ushićen, jer je sam nosio vlasulju i bio mi zavidan na ljepoti vlasi. Bio mi je zavidan čitava života, ali je zavist spajao s prijateljstvom, što ja nikad nisam mogao razumjeti. Taj njegov porok, kao i svi moji, mora da se ugasio sa starošću.
Poslije tog lijepog čina, župnik iziđe kao da nije bilo ništa; ali kad sam se malo kasnije probudio i opipom spoznao sav užas nečuvene sječe, moja srdžba i moje negodovanje nisu imali granica.
Koliki su mi se osvetnički planovi stali rojiti glavom kad sam s ogledalom u ruci vidio u kakvo me je stanje doveo taj drznik od svećenika!
Na moju viku dotrča baka, i dok se moj brat smijao, ona mi se zaklinjala da nipošto ne bi pustila župnika, da je samo mogla naslutiti kakve su mu namjere.
Uspjela me je malo smiriti, priznavši da je taj svećenik prešao granice dopuštene kazne.
Odlučivši da se osvetim, odijevao sam se smišljajući stotinu mračnih planova. Činilo mi se da imam pravo da se nekažnjeno osvetim na krvav način.
Kako su kazališta bila otvorena, iziđoh zakrabuljen i uputih se advokatu Carrari, kojeg
sam upoznao kod senatora, da se kod njega obavijestim mogu li župnika goniti putem suda. On mi reče da je baš nedavno jedna obitelj bila sasvim upropaštena, jer je netko od njenih odrezao brk jednom Schiavonu, što je daleko manje od čitava čeonog pramena kose, i ako želim podići protiv župnika proces od kojeg će zadrhtati, neka samo zapovjedim.
Ja pristadoh, zamolivši ga da gospodinu Malipieru objasni razloge koji me priječe da se pojavim kod njega; bilo je prirodno da se ne pokazujem dok mi ponovo ne poraste kosa.
Na to se povukoh da s bratom prionem uz ručak koji mi se, u poređenju s onim što sam ih uživao kod starog senatora, činio veoma mršavim. Lišavanje birane hrane na koju me Njegova svjetlost bila naučila nije bilo najmanje zlo koje mi je prouzročio bjesomučni čin mahnita župnika čije sam bio kumče. Moje je ogorčenje bilo toliko da sam lijevao teške suze, to više što sam osjećao da ta uvreda sadrži u sebi nešto šaljivo, što me čini pomalo smiješnim, a to sam smatrao sramotnijim od najgoreg zločina.
Rano se povukoh na spavanje, i pošto mi je krepak san od punih deset sati osvježio duh, osjetih se trezvenijim, ali zato ništa manje odlučnim da pognam župnika na sud.
Stadoh se odijevati u namjeri da odem do advokata i upoznam se s tužbom, kad vidjeh kako mi u sobu ulazi jedan spretni vlasuljar kojeg sam upoznao kod gospođe Contarini. On mi reče da ga je poslao gospodin Malipiero s nalogom neka mi popravi kosu kako bih mogao izići, jer želi da me već danas vidi na ručku.
Pošto je razmotrio kvar, stade se smijati i reči mi neka ga samo pustim da radi, jer će me tako urediti da ću biti u stanju pojaviti se u društvu još otmjeniji nego prije; i doista, pošto mi je čeoni uvojak preuredio u četkicu, toliko se svidjeh samom sebi da sam se osjetio osvećenim.
Zaboravivši uvredu, navratih advokatu da mu kažem neka ne poduzima nikakve korake; od njeg odjurih gospodinu Malipieru, a slučaj htjede da tamo nađem župnika, kojem, unatoč svoj svojoj radosti, ne mogoh a da ne dobacim neprijateljski pogled.
O toj se stvari uopće nije poveo razgovor. Senator je samo promatrao, i župnik je otišao, po svoj prilici kajući se teško, jer sam ja doista zaslužio da budem izopćen zbog krajnje brižljivosti kojom sam dotjerivao svoju kosu.
Poslije odlaska mog opakog kuma više se nisam pretvarao pred gospodinom Malipierom; rekoh mu otvoreno da ću potražiti drugu crkvu, jer nikako ne želim i dalje pripadati crkvi kojom upravlja čovjek tako naprasite ćudi, koji je u stanju da počini takve ispade i nepodopštine. Mudri mi starac reče da sam u pravu, a to je bio način na koji me je uvijek navodio da uradim sve što je htio.
Naveče me čitav skup, kojem je cijela priča bila poznata, obasu laskavim pohvalama, uvjeravajući me da nema ništa dražesnije od mog lica. Bio sam cijelo vrijeme u nekom ushitu, to više što je od one zgode prošlo četrnaest dana, a gospodin Malipiero nije mi spominjao da se vratim u crkvu.
Jedino moja baka nije prestajala govoriti da se moram vratiti. Ali to je bilo kao zatišje pred oluju, jer u trenutku kad sam se osjećao najsigurnijim, gospodin Malipiero me osupnu rekavši mi da mi se pruža prilika da se vratim u crkvu i dobijem od župnika punu zadovoljštinu.
– Kao predsjedniku bratstva Svetog otajstva – dodao je on – dužnost mi je da nađem govornika koji će održati govor u slavu Svetog otajstva četvrte nedjelje ovog mjeseca, što pada upravo na drugi dan Božića. Predložit ću mu tebe i siguran sam da se neće usuditi odbiti. Što kažeš o toj pobjedi? Zar ti se ne čini lijepom?
Taj me prijedlog nemalo iznenadi, jer mi nikad nije palo na pamet da budem propovjednik i nikad nisam ni pomišljao da bih mogao biti sposoban napisati i izgovoriti ijednu propovijed.
Rekoh mu da se on sigurno šali, ali pošto mi je odgovorio da misli veoma ozbiljno, bio mu je dovoljan trenutak da me nagovori i uvjeri kako sam upravo rođen da postanem najslavniji propovjednik svog vremena, čim se udebljam, a to je bila odlika od koje bijah još daleko, jer sam tada bio vrlo mršav. Nisam sumnjao ni u svoj glas ni u svoje držanje, a što se tiče sastava, osjećao sam u sebi dovoljno snage da s lakoćom stvorim pravo remek-djelo.
Rekoh gospodinu Malipieru da sam pripravan i da hitam kući kako bih se odmah prihvatio posla i da, iako nisam teolog, dobro poznajem predmet, te da ću kazati nove i neobične stvari.
Kad sam sutradan vidio tog gospodina, on me odmah obavijesti da je župnik oduševljen mojim izborom, a još više mojim pristankom da se prihvatim te zadaće, ali zahtijeva da mu pokažem govor čim ga završim, jer kako je riječ o predmetu s područja najviše teologije, on ne može dopustiti da se popnem na propovjedaonicu dok ne bude siguran da neću kazivati bezboštva.
Ja pristadoh i u toku sedmice složih i prepisah u čisto svoje djelo. Sačuvao sam taj govor, i premda sam star, moram reći da mi se još i danas čini izvrsnim.
Ne mogu opisati radost svoje dobre bake; po čitave je dane plakala od sreće što vidi svog unuka kao apostola. Zaželjela je da joj pročitam svoj sastavak. Sasluša ga moleći krunicu i učini joj se veoma krasnim.
Gospodin Malipiero, koji me nije saslušao moleći krunicu, reče mi da se propovijed neće svidjeti župniku. Kao tezu uzeo sam ovaj Horacijev stih:
– Ploravere suis non responderé favorem Speratum meritis.21
21. Gorko se žaljahu što očekivana milost ne bijaše ravna njihovoj zasluzi. Horacije, Epistolae, II, 1. 9.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:34 am


Kazanova-Memoari Image

Oplakivao sam zloću i nezahvalnost ljudskog roda koji nije znao spoznati nakanu što je božanska mudrost smisli da ga otkupi.
Senator bi više volio da nisam uzeo riječi jednog bezvjerca, ali je inače bio oduševljen što svoj sastav nisam iskitio latinskim izrekama.
Otišao sam župniku da mu ga pročitam, ali kako ga nisam našao, a želio sam ga sačekati, pristupio sam Angeli, njegovoj nećakinji, i smjesta se zaljubio u nju.
Ona je vezla na đerđefu, i kad sjedoh do nje, reče mi da bi me željela upoznati i da će biti presretna ako joj ispričam o pramu kose koji mi je odsjekao njen uvaženi ujak.
Ljubav prema Angeli bila je za mene sudbonosna, jer bijaše uzrokom dviju drugih, iz kojih se rodiše još mnoge druge koje me naposljetku nagnaše da se odreknem svećeničkog poziva.
Ali hajdmo polako i ne otkrivajmo prije vremena budućnost.
Kad se župnik vratio, zatekao me je sa svojom nećakinjom koja je bila moja vršnjakinja, ali se činilo da se nije zbog toga naljutio. Ja mu predadoh svoju propovijed, on je pročita i reče mi da je to vrlo lijepa akademska polemika, koja međutim nikako ne dolikuje propovjedaonici.
– Dat ću vam jednu od svojih propovijedi – dodao je – koju nitko ne pozna; naučit ćete jenapamet, a ja vam dopuštam da kažete da je vaša.
– Zahvaljujem vam, časni oče, ali ja ću održati ili svoju ili ničiju!
– Vi ovu propovijed nećete održati u mojoj crkvi!
– O tom ćete razgovarati s gospodinom Malipierom, a ja ću u međuvremenu odnijeti svojsastavak na cenzuru, a zatim monsinjoru patrijarhu, pa ako ga odbiju, dat ću ga štampati.
– Samo vi idite, mladiću; patrijarh će se složiti sa mnom.
Naveče kod gospodina Malipiera ja ispričah pred čitavim skupom svoju raspru sa župnikom. Uzvanici poželješe da im pročitam svoju propovijed, i ja dobih sveopće priznanje.
Hvalili su moju skromnost što se nisam pozivao ni na jednog od crkvenih otaca, koje u svojim godinama, kako se smatralo, nisam ni morao poznavati; osobito su mi se divile žene, pošto su se uvjerile da u cijeloj besjedi nema nijedne latinske izreke osim riječi Horacija, koji je, premda bijaše velik raskalašnik, napisao dosta zgodnih stvari.
Jedna patrijarhova nećakinja, koja se te večeri nalazila u društvu, obeća mi da će me zagovarati kod svog ujaka kome sam se odlučio obratiti, ali mi gospodin Malipiero reče neka sutra, prije nego li išta poduzmem, dođem k njemu na dogovor.
Kad sam sutradan ujutro došao k njemu, on dade pozvati župnika, koji ubrzo stiže. Znajući o čem je riječ, odmah se upusti u dug govor koji nisam prekidao sve dok nije iscrpao svoje prigovore i zamjerke, kad mu rekoh da se mogu desiti dvije stvari: ili će patrijarh odobriti moje djelo, koje ću mu pročitati od početka do kraja, ili ga neće odobriti; u prvom slučaju, ja ću propovijed održati u crkvi bez ikakve njegove odgovornosti, a u drugom ću odustati.
Iznenađen mojom odlučnošću, župnik mi reče:
– Ne idite patrijarhu, ja odobravam propovijed. Samo vas molim da izmijenite tezu, jerje Horacije bio razbojnik.
– A zašto vi navodite Seneku, Tertulijana, Origena i Boetija? Svi su oni bili bezvjerci iprema tome bi vam morali biti mnogo mrži od Horacija, koji na kraju krajeva nije ni mogao da bude kršćanin? – odvraćao sam ja župniku.
Međutim, primijetivši da bi to bilo po volji gospodinu Malipieru, pristadoh da umjesto Horacijeve izreke umetnem onu koju mi je predložio župnik, mada nije uopće bila u skladu s izabranim predmetom; a kako bih imao izgovor da vidim njegovu nećakinju, predadoh mu svoju besjedu rekavši da ću sutradan doći po nju.
Iz taštine poslao sam jedan primjerak i doktoru Gozziju; ta me je poštenjačina iskreno nasmijala kad mi je otposlala propovijed, poručivši mi da sam poludio, te ako mi se dopusti da je održim, bit ću osramoćen zajedno s onim koji me je odgojio.
Taj me se njegov sud malo dirnuo, i označenog dana ja održah svoju propovijed u Crkvi svetog Otajstva pred najbiranijim općinstvom.
Čestitali su mi sa svih strana i svak je smatrao potrebnim da mi predskaže kako sam određen da postanem prvim propovjednikom svog vremena, jer u dobi od petnaest godina još nitko nikad nije tu ulogu tako dobro odigrao kao ja.
U vrećici u koju vjernici po običaju stavljaju darivanja za propovjednika, zvonar, pošto ju je ispraznio, nađe više od pedeset cekina i nekoliko ljubavnih pisama nad kojima se zgranuše pobožnjaci.
Jedno nepotpisano pisamce navede me na neumjestan korak koji više volim prešutjeti. Ovako bogata žetva u velikoj novčanoj nuždi u kojoj sam se nalazio potaknu me na ozbiljnu odluku da postanem propovjednikom, i ja tu svoju namisao saopćih župniku zamolivši ga da mi pomogne. To mi je pribavilo pravo da svaki dan dolazim u njegovu kuću, i ja to iskoristih da razgovaram s Angelom, u koju sam se sve više zaljubljivao.
Ali Angela bijaše kreposna; htjela je da je volim, ali je željela da napustim svećenički poziv i da se oženim njome. I pored sve sklonosti prema njoj nisam se mogao na to odlučiti, ali sam je i dalje posjećivao u nadi da ću je na kraju skloniti na drugačije držanje.
Jednog dana župnik – kome se naposljetku ipak stala sviđati moja prva propovijed – stavi mi u dužnost da sastavim i drugu, za svetkovinu sv. Josipa, zamolivši me da je održim 19. ožujka 1741. Ja je napisah, a jadni župnik nađe za nju samo izraze oduševljenja. Ali bilo je suđeno da propovijedam samo jednom u životu. Evo te mukotrpne priče, na žalost odviše istinite, koju neki neotesanci smatraju smiješnom.
Kako sam bio mlad i samouvjeren, zamišljao sam da se ne moram odviše truditi da bih svoju propovijed naučio napamet; ta ja sam je sam napisao i imao u glavi čitav redoslijed misli, pa mi se činilo nemogućim da bih je mogao zaboraviti. Moglo mi se dogoditi da se ne sjetim poneke rečenice, ali sam bio kadar da je zamijenim drugom, odgovarajućom; i kako mi se nikad nije desilo da mi uzmanjka riječ kad sam govorio u društvu uvaženih ljudi, činilo mi se nevjerojatnim da bih mogao zanijemjeti pred slušateljstvom gdje nisam poznavao nikog tko bi me mogao uplašiti i oduzeti mi odjedared sposobnost rasuđivanja.
Zabavljao sam se, dakle, po svom običaju, zadovoljavajući se time da svoj sastav pročitam ujutro i navečer kako bi mi se dobro usjekao u pamćenje, na koje se dotad još nikad nisam imao prilike požaliti.
Osvanu 19. ožujak, dan kad sam se u četiri sata poslije podne imao uspeti na propovjedaonicu; ali u raspoloženju u kojem sam se nalazio, nisam imao snage lišiti se zadovoljstva da ručam s grofom Mont-Realom koji je stanovao kod mene i koji je pozvao patricija Barozzija, koji se poslije Uskrsa imao oženiti njegovom kćerkom Lucijom.
Još sam bio za stolom sa čitavim odličnim društvom, kad li naiđe jedan klerik i obavijesti me da me čekaju u sakristiji. Digoh se puna želuca i smućene glave, pojurih u crkvu i uspeh se na propovjedaonicu.
Uvod izgovorih vrlo dobro i uzeh dah; ali čim sam kazao prve rečenice besjede, više nisam znao ni što govorim ni što moram reći, a htijući silom nastaviti, stadoh bulazniti. Ono što me je potpuno smutilo bio je nejasan žamor što se počeo dizati u uznemirenom općinstvu gdje je svatko odmah primijetio moju zabunu.
Vidim kako neki napuštaju crkvu, pričinja mi se da čujem smijeh, izgubim sasvim glavu i nadu da ću se izvući iz neprilike.
Još ni danas ne znam jesam li se pretvarao da padam u nesvijest ili sam se doista obeznanio; znam samo to da sam klonuo na tlo propovjedaonice, udarivši silovito glavom o zid, u želji da me nestane.
Dva klerika dođoše po mene i odnesoše me u sakristiju gdje, ne govoreći nikom ni riječi, uzeh kaput i šešir i odoh da se zatvorim u svoju sobu. Tamo obukoh kratko odijelo kakvo nose seoski svećenici, i pošto sam spremio stvari u torbu, pođoh do svoje dobre bake da je zamolim za nešto novaca, pa se otputih u Padovu da pristupim svom trećem ispitu.
Stigao sam onamo u ponoć i otišao da prenoćim kod dobrog doktora Gozzija.
Nisam došao u iskušenje da mu ispričam svoj zlosretni doživljaj.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:35 am

Kazanova-Memoari Image

U Padovi sam se zadržao koliko mi je bilo potrebno za pripremanje doktorata kojem sam imao pristupiti naredne godine. Poslije uskršnjih praznika vratio sam se u Veneciju. Ona moja zlosretna zgoda bila je doduše pala u zaborav, ali ja više nisam htio ni čuti o propovjedaonici, pa iako su me pokušavali nagovoriti da se okušam još jednom, ustrajao sam pri odluci da se tog kruha više nikad ne latim.
Uoči Spasova muž gospođe Manzoni upoznao me s jednom mladom milosnicom o kojoj se tada u Veneciji govorilo na sva usta. Zvali su je Cavamacchia što znači čistačica mrlja, jer joj se otac bavio tim poslom. Kako ju je taj nadimak vrijeđao, zahtijevala je da je zovu Preati, što bijaše njeno obiteljsko ime, ali sve uzalud. Njeni su je prijatelji radije zvali krštenim imenom, Giulietta. Ta je mlada osoba izašla na glas pomoću markiza Sanvitalija, parmskog vlastelina koji joj je platio tisuću dukata kao cijenu za njezinu naklonost. U Veneciji se nije govorilo o drugom doli o ljepoti te djevojke.
One koji su uspijevali s njom razgovarati smatralo se sretnima, a još sretnijima one koji su se ubrajali u njezine stalne posjetioce. Kako ću se u toku svoje pripovijesti više puta susretati s njome, čitalac se, vjerujem, neće ljutiti ako ga ukratko upoznam s njezinom poviješću.
Jednog je dana Giuliettu, kojoj tada nije bilo ni četrnaest godina, poslao njen otac da odnese očišćeno odijelo nekom mletačkom plemiću koji se zvao Marco Muazzo. Ovom se djevojka usprkos bijednih krpa kojima bijaše odjevena učinila neobično lijepom, te je on uskoro potraži u očevoj kući zajedno s uglednim advokatom Bastianom Uccellijem. Ovog više zanese Giuliettin vragolast i pustolovan duh negoli njena ljepota i dražesni stas. On je preseli u lijepo namješten stan, nađe joj učitelja muzike i uzme je za ljubavnicu. Kad ju je o spasovskom sajmu prvi put poveo na Uston,[16] izazvala je udivljenje svih ljubitelja ženske ljepote. Kako je u muzici prilično brzo napredovala, to je već nakon pola godine zaključila da je dovoljno naučila, te je sklopila ugovor s jednim kazališnim posrednikom koji je odvede u Beč gdje je imala pjevati ulogu kastrata u jednoj Metastasijevoj operi. Njen ljubavnik advokat prepusti je nekom bogatom Židovu koji je također ostavi, ali pošto joj je darovao nekoliko prekrasnih dragulja.
[16] Liston, galantno šetalište na venecijanskoj Piazzi.
Stigavši u Beč, Giulietta stade odmah nastupati u kazalištu gdje ljepotom osvoji naklonost svekolika općinstva, što svojim osrednjim glumačkim sposobnostima ne bi nikad mogla postići. Ali uskoro se čitavim gradom stadoše raznositi glasovi o njenim zgodama s gomilama obožavatelja koji su odlazili idolu u poklonstvo a mijenjali su se svakog tjedna. Marija Terezija odluči da toj sablazni stane na kraj, te dade na znanje novom božanstvu da bez odlaganja mora ostaviti grad. Grof Bonifazio Spada odvede je natrag u Veneciju, odakle ona ode u Parmu. Ondje se u nju zaljubi markiz Giacomo Sanvitali, ali ta veza ne bijaše duga vijeka. Zatekavši je jedne večeri u svojoj loži, grofica Sanvitali, koja nije znala za šalu, opali Giulietti vreo šamar, razljućena drskim riječima pjevačice. Ta se sramota toliko dojmila Giuliette da se za svagda odrekla kazališta. Vratila se opet u Veneciju gdje se s obzirom na glas da je bila protjerana iz Beča mogla nadati sigurnom uspjehu. Naime, među ženama njezine vrste smatralo se to posebnom čašću i bilo u velikoj modi. Kad su htjeli potcijeniti neku plesačicu ili pjevačicu, govorili su kako je bila u Beču gdje su je tako malo cijenili da je carica nije htjela ni protjerati.
U prvo vrijeme njezin službeni ljubavnik bijaše Stefano-Querini de Papozzes, ali ovog istisnu markiz Sanvitali koji se u proljeće 1740. opet pojavio na borilištu. Markiz je već prvog dana svojoj ljepotici poklonio sto tisuća dukata, a kako se bojao da ga zbog toga ne proglase slabićem i rasipnikom, govorio je kako je ta svota tek neznatna odšteta za pljusku koju je Giulietta dobila od njegove žene, što bijaše velika uvreda, koju je međutim uvrijeđena uvijek tajila jer je dobro znala da bi je to priznanje unizilo u očima njezinih obožavatelja. Stoga se uvijek voljela hvalisati velikodušnošću svog ljubavnika. U tom je imala pravo jer bi priznanje pljuske ponešto potamnilo slavu njezinih čari, a njoj je mnogo više išlo u račun da se sve pripiše njihovoj neodoljivoj moći.
Godinu dana nakon tih događaja gospodin Manzoni predstavio me je toj novoj Friniji[17] kao mladog velečasnog koji počinje stjecati ugled. Zatekao sam je okruženu nekolicinom njezinih najupornijih udvarača koji su je kadili tamjanom laskavih riječi. Sjedila je nemarno zavaljena na sofi, a pokraj nje Querini. Mjereći me od glave do pete kao da sam na prodaju, reče mi tonom vladarice da joj nije krivo što me je upoznala, a zatim mi kaza neka sjednem. Vraćajući joj istom mjerom, stadoh je pomnjivo i sasvim otvoreno promatrati, a to mi je bilo utoliko lakše što je majušni salon bio osvijetljen mnoštvom svijeća.
[17] Frinija, najslavnija hetera u Ateni u 4. stoljeću pr. n. e.
Giulietti bijaše tada osamnaest godina. Put joj je blistala od bjeloće, ali rumenilo njenih obraza, koralj usana, zaobljena i tanašna crta crnih obrva ne bijahu toliko djelo prirode koliko vještog umijeća. Zubi su joj bili kao dva niza bisera, pa se stoga nije primjećivalo da su joj usta povelika. Zato se valjda uvijek smiješila. Njene grudi bijahu poput lijepa i široka stola, a vješto prebačen veo obećavao je poznavaocu da će ondje naći svako obilje koje poželi. Mene ipak nisu zatravile. Usprkos narukvicama i prstenju kojeg joj bijahu prepuni prsti, zamijetio sam da su joj ruke velike i tuste, i premda je brižljivo skrivala noge, jedan pogled na izdajničku papuču koja je izvirivala ispod suknje, uvjeri me da su joj stopala velika, a to je nelijepa proporcija koja je mrska ne samo Španjolcima i Kinezima već i svakom pravom znalcu. Poželjno je da visoka žena ima malenu nogu, a to nije ništa nova jer takav ukus nalazimo već kod gospodina Holoferna[18] kojeg je baš time očarala gospođa Judita. Et sandalia ejus, reče Duh osveti, rapuerunt oculos ejus.22 Dok sam u svom pažljivom promatranju uspoređivao njezinu ljepotu sa stotinu tisuća dukata koje joj je platio Parmezanac, zaključio sam sa čuđenjem da ja ne bih dao ni cekina za uživanje svih ostalih krasota quas insternebat stola.23
[18] Holoferno, Nabukodonozorov vojskovođa, kojeg je zavela Židovka Judita i odrubila mu glavu.
22. I njene papučice zarobiše oči njegove. Judita, XVI, 11.
23. Jer je je pokrila odjeća.
Jedva je od mog dolaska prošlo četvrt sata, kadli šum vesala najavi dolazak rasipnog markiza. Mi se podigosmo, a gospodin Querini užurbano napusti svoje mjesto, zacrvenjevši se malo. Gospodin Sanvitali, čovjek već u godinama, koji se mnogo naputovao, posjedne se pokraj Giuliette, no ne na sofu već na jedan stočić, što ljepoticu primora da se okrene. Tad sam je mogao promotriti s lica i zaključio sam da je tako ljepša nego s profila.
Nakon nekoliko udvornih posjeta Giulietti upoznao sam je dovoljno da sam bez ustručavanja mogao izjaviti pred gostima gospodina Malipiera, kad su me nešto o njoj zapitali, da se ona može sviđati samo ishlapjelim sladokuscima, jer u nje nema ni čednih čari neiskvarene prirode, ni društvena duha, ni osobita talenta, a ni uglađena ponašanja. Moje se mišljenje svidjelo čitavom skupu, ali mi gospodin Malipiero došapne u smijehu da će Giulietta sigurno saznati kako sam je oslikao i da će me omrznuti. I pravo je pogodio.
Čudno mi je bilo kod te slavne kurtizane što me je tek vrlo rijetko oslovljavala i što bi se svaki put poslužila nekom udubljenom lećom ili bi stisnula kapke kao da me ne smatra dostojnim da joj otvoreno zavirim u oči. A one uistinu bijahu lijepe: modre, divno rezane i obasjane onim neusporedivim duginim sjajem koji priroda tek katkada podaruje mladosti i koji u starijim godinama obično iščezava nakon što je počinjao čudesa. Pokojni pruski kralj sačuvao ga je do smrti.
Giulietta je od brbljavog ragionatan[19] Saverija Constantinija doznala što sam izjavio kod gospodina Malipiera. Jednog dana reče preda mnom gospodinu Manzoniju da je jedan iskusni znalac pronašao u njoj neke nedostatke koji je prave dosadnom, ali je dobro pazila da ih posebno ne spominje. Odmah sam shvatio da je to kamen u moj vrt, te sam svakog časa očekivao da padne riječ kojom će me istjerati iz kuće. Ali to se dogodilo tek pri kraju večeri. Bio se poveo razgovor o koncertu što ga je priredio glumac Imer i o velikom uspjehu koji je požnjela njegova kći Teresa. Giulietta me iznebuha zapita što gospodin Malipiero radi s njom, a ja odgovorih da je odgaja.
[19] Ragionato, venecijanski činovnik koji je dobio taj naziv po školi »Colegio dei Ragionati«.
– On to i može – odvratila je – jer je čovjek velike pameti, samo bih rado znala što radi svama.
– Sve što može.
– Rekli su mi da vas smatra priglupim. Podrugljivci se dabome složiše s njom, a ja sesmetoh, ne znajući što da odgovorim. Sutradan za ručkom moj se stari senator od srca nasmijao kad sam mu ispripovjedio o svađi sa Giuliettom.
Ljeto sam proveo u savršenoj ljubavi pokraj svoje Angele. Odlazio sam da je vidim u školu gdje je učila vesti. Njena me je prevelika suzdržljivost sve više ljutila, i moja se ljubav poče pretvarati u mučenje. Mom žestokom nagonu trebala je djevojka poput Bettine koja bi znala zadovoljavati ljubavnu vatru, ne gaseći je. No tih sam se djetinjastih sklonosti vrlo brzo okanio. Kako sam u ono vrijeme još i sam bio u neku ruku nevin, to sam prema djevojačkoj nevinosti gajio najpobožnije počitanje. Djevica je za mene bila nešto kao Palada Atena za Kekropsa.[20] Za udate žene nisam mario. Bio sam naime tolika budala da bih sigurno bio ljubomoran na njihove muževe. Angela je bila do krajnosti odbojna, ali u toj nepopustljivosti ne bijaše ni traga ženskoj koketeriji. Dirljivi i žalobni govori koje sam joj držao dok je sjedila uz đerđef doimali su se više njenih družica, dviju sestara koje su vezle zajedno s njom, negoli njenog srca koje je slijepo robovalo tvrdim načelima što su mi trovala dušu. Od njene sam hladnoće ginuo i sušio se. Da mi oči nisu bile zabavljene samo njome, vidio bih koliko je one dvije sestre nadmašuju ljupkošću i ljepotom duše, ali ona me bijaše sasvim zatravila. Govorila mi je kako je gotova da se uda za mene, smatrajući da je to najviše što mogu poželjeti. Silno me je dražila kad bi mi u znak najveće milosti priznavala da je suzdržavanje muči koliko i mene.
[20] Kekrops, pola čovjek, pola zmaj, mitski osnivač Atene i prvi atički kralj.
Negdje početkom jeseni primih pismo od grofice Montereale kojim me je pozivala da dođem u Furlandiju na njezino dobro Pasiano. Kod nje se uz najbiranije društvo nalazila i njezina kći koja se bila udala za jednog venecijanskog patricija, a bila je lijepa i duhovita i imala jedno oko tako lijepo da joj je ono nadoknađivalo drugo, koje je nagrđivala ružna pjega na rožnjači.
U Pasianu nađoh veselu družbu kojoj se od srca pridružih zaboravivši na neko vrijeme neumoljivost okrutne Angele. Dali su mi u prizemlju dražesnu sobu s izgledom na vrt, u kojoj sam se udobno smjestio, ne brinući se tko su mi susjedi. Kad sam se prvog jutra probudio, moje se oči s ugodnim iznenađenjem zaustaviše na preljupkom biću koje je prilazilo krevetu da mi posluži kavu. Bilo je to jedno djevojče još sasvim mlado ali već lijepo razvijeno kao što to na selu bivaju sedamnaestogodišnje djevojke. Međutim ovoj je bila tek četrnaesta. Bijele puti, crnih očiju, raspuštene kose, odjevena u samu košulju i suknju koja je bila nakrivo svezana tako da joj se vidjela gola noga, gledala me je otvoreno i vedro kao da se odavno poznajemo. Upitala me jesam li zadovoljan krevetom.
– Veoma. Sigurno ste ga vi prostirali. Ali recite mi kako se zovete.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:35 am


Kazanova-Memoari Image


– Ja sam Lucia, vratareva kći, nemam ni braće ni sestara i navršila sam četrnaest godina.Drago mi je što nemate sluge, tako da ću vas ja dvoriti, i sigurno ćete biti zadovoljni.
Oduševljen takvim početkom, sjedoh u postelji, a ona mi doda kućnu haljinu, govoreći mi uz to stotinu stvari od kojih nisam ništa razumio. Posegoh za kavom, smeten koliko je ona bila prisebna i zbunjen njenom ljepotom na koju nitko ne bi mogao ostati ravnodušan. Ona bijaše sjela na podnožje kreveta, ispričavajući se za tu slobodu smijehom koji je sve kazivao. Dok sam još srkao kavu, uđoše njen otac i majka. Lucia se i ne pomače, već ih pogleda ponosna izraza kao da se hvali mjestom koje bijaše zaposjela. Oni je blago ukoriše i zamoliše me neka joj oprostim, na što Lucia ode za svojim poslom.
Čim je otišla, njeni je roditelji uzeše kovati u zvijezde: ona je njihovo jedino ljubljeno dijete, utjeha njihove starosti. Lucia sluša svoje roditelje i boji se boga, a zdrava je kao dren. Ima samo jedan nedostatak.
– Koji?
– Premlada je.
– Slatkog li nedostatka!
Nismo proveli ni jedan sat u razgovoru, a ja sam se već uvjerio da pred sobom imam poštenje, istinu, obiteljsku krepost i pravu sreću. Dok sam se blažio tim saznanjem, eto opet Lucije koja uđe vesela poput ševe, čisto umivena, obučena, počešljana po svom načinu i pristalo obuvena. Pošto mi se pokloni po seosku, poljubi oca i majku i sjede na koljena ocu. Rekoh joj neka sjedne na krevet, ali ona odgovori da joj ne priliči tolika čast kad je obučena.
Ushićivale su me jednostavnost i nevinost misli koje su se ogledale u tom odgovoru. Stadoh se pitati je li ljepša u toj dražesnoj odjećici ili u onoj jutarnjoj košuljici, i odlučih se za ovo potonje. Lucia mi izgledaše ljepša ne samo od Angele nego i od Bettine.
Uto dođe vlasuljar, i čestita se obitelj povuče. Pošto sam se obukao i uredio, odoh da se pridružim grofici i njezinoj ljubaznoj kćeri. Dan smo proveli veselo kao što to obično biva na ladanju kad se čovjek nađe u biranu društvu.
Sutradan, čim se probudih i pozvonih, eto opet Lucije, jednostavne i prirodne kao i prošlog jutra, zbunjujući me uvijek iznova svojim rasuđivanjem i vladanjem. Sve je u njoj sijalo ispod ljupkog vela čistoće i nevinosti. Nije mi išlo u glavu kako to da ona, premda čedna, poštena i bistra uma, ne zna da se ne može bez bojazni tako slobodno izlagati očima jednog mladića. »Bit će«, govorio sam u sebi, »da nije odviše sustezljiva, jer po svemu sudeći ne pridaje nikakve važnosti izvjesnim šalama.« Zato se spremih da joj dokažem kako umijem cijeniti njezine čari. Prema njezinim roditeljima nisam osjećao nikakve grižnje savjesti jer sam smatrao da su lakovjerni koliko i ona. Nisam strahovao ni od pomisli da ću ja prvi pomutiti njenu vedru nevinost i unijeti joj u dušu crno svjetlo nevaljalstva. Stoga je stadoh milovati drskom rukom, a ona ustukne u drhtaju koji mi se učini nehotičnim, pocrveni, s lica joj nestade radosti, i okrenuvši se pričinjaše se kao da nešto traži sve dok se nije malo pribrala. Onda pođe prema meni dok joj se na licu umjesto zabune čitala postiđenost da se možda nije pokazala kao mala nevaljalica i strah da nije krivo protumačila tu kretnju koja, jer je dolazila od mene, mora ili da je bila sasvim bezazlena ili pak znak lijepog ponašanja. Uskoro joj se vrati njen iskren smijeh, a ja, pošto sam u tren oka pročitao što joj se zbiva u duši, požurih da je umirim. Uviđajući da činom stavljam previše na kocku, odlučih da sutrašnjeg jutra od čina prijeđem na riječi.
Sutradan, slijedeći svoj naum, najednom je prekinuh u pričanju, rekavši da je u sobi hladno i da će joj biti toplije ako se uvuče pod moj pokrivač.
– Zar vam neću smetati?
– Nećeš, samo se bojim da ne naiđe tvoja majka.
– Ona u tom neće vidjeti nikakva zla.
– Onda dođi. Ali ti znaš kakvoj se opasnosti izlažemo.
– Znam, jer nisam glupa, ali vi ste razborit, a povrh toga i svećenik.
– Dođi, dakle, ali najprije zatvori vrata.
– A, to neću jer bi se moglo svašta pomisliti.
Napravih joj mjesta u krevetu, i ona se naposljetku ispruži kraj mene, kazivajući mi neku dugu pripovijest od koje nisam razumio ni slovca, jer sam, sileći se da obuzdam pokrete na koje me je nagonila priroda, ležao omlitavjelih osjetila kao u mrtvaca. Lucijina velika sigurnost, koja nikako ne bijaše hinjena, duboko me je dirala, pa me je bilo stid da joj otvorim oči. Napokon ona reče da je odzvonio petnaesti sat i da bi mogao sići stari grof Antonio, pa ako nas ovako zateče, zbijat će s njom šale koje su joj uvijek mrske. »Od tog čovjeka«, nadodala je, »bježim kao od vatre. A sad idem jer vas ne smijem gledati kad izlazite iz kreveta.«
Ja ostadoh dugo nepomičan, u stanju zaista vrijednom sažaljenja, obuzet silnim uzbuđenjem. U dugom razgovoru koji sutradan zapodjenuh s njom, ne zovući je više u krevet, napokon se uvjerih da je zavrijedila da bude idolom svojih roditelja i da sloboda njezina duha i bezbrižno ponašanje proizlaze samo iz nevinosti i čistoće njezine duše. Njena bezazlenost, njena živahnost i radoznalost, često rumenilo koje joj je oblijevalo obraze kad bi mi kazivala stvari koje su me tjerale u smijeh, a u kojima nije razabirala dvosmislena značenja, sve me je to uvjerilo da je ona anđeo u ljudskom liku, i da će zasigurno pasti žrtvom prvog raskalašenjaka koji se poduhvati da je zavede. Usrdno sam se nadao da to neću biti ja. Već pri samoj pomisli zadrhtao bih od groze. I samo moje samoljublje jamčilo je Lucijinim roditeljima za njezinu čast, jer su mi je ti čestiti ljudi povjeravali pouzdavajući se u moje poštenje. Mislio sam da bih postao najnesretniji čovjek na svijetu kad bih zloupotrebio dobro mišljenje što su ga imali o meni. Stoga se pomirih s time da trpim, i uvjeren da ću uvijek iznijeti pobjedu, odlučih da se borim protiv sama sebe, zadovoljavajući se samom njenom prisutnošću koja će mi biti nagrada za svu muku. Tada još nisam znao za izreku da je pobjeda neizvjesna sve dok traje bitka.
Rekao sam joj kako bih volio da dolazi ranije, i da me probudi ako budem spavao, tvrdeći da se bolje osjećam ako manje spavam. Tako ona dva sata razgovora postadoše tri, a i ti su prolazili poput munje. Kad bi je majka nalazila kako sjedi na mom krevetu, ne bi je više korila, već bi se samo čudila što sam tako dobar da je trpim. Lucia bi je uvijek obasula poljupcima, a tad bi me ta predobra žena molila neka je učim mudrosti i odgajam joj duh. Poslije njena odlaska Lucia se nije ponašala nimalo slobodnije. Prisutnost tog anđela stavljala me je na paklene muke. U neprestanu iskušenju da joj cjelovima obaspem lice kad bi ga, smijući se, primakla mome, govoreći kako bi mi voljela biti sestra, dobro sam se čuvao da svojim rukama ne obgrlim njene. Jedan jedini poljubac bio bi poput iskre koja bi sve bacila u zrak, jer ja bih planuo kao slama. Kad je god odlazila, uvijek sam se čudio što sam izvojevao pobjedu nad puti, ali, željan uvijek novih lovorika, jedva sam čekao slijedeće jutro da iznova otpočnem slatku i opasnu bitku. Male želje čine mladića poduzetnim, a velike ga umrtvljuju i sputavaju.
Nakon desetak dana došao sam u takvo stanje da mi nije bilo druge već ili da dokrajčim igru ili da počinim grozno nedjelo. Izabrao sam ono prvo, to prije što je ishod ovog drugog bio neizvjestan. Lucia bi se, naime, kad bih silom navalio na nju, pretvorila u ljutog zmaja, a kako su vrata uvijek bila otvorena, time bih se izvrgao velikoj sramoti i žalosnom kajanju. Užasavala me i sama pomisao na to. Trebalo je dokrajčiti, a ja nisam znao kako. Više nisam mogao odolijevati toj krasoti koja je u sam osvit dana, odjevena tek u košuljicu i suknjicu, radosno utrčavala u moju sobu i prilazila mom logu da me upita jesam li dobro spavao, i primičući svoj obraz mome, tek da mi nije stavljala riječi u usta. Ja sam odmicao glavu, a ona mi je, smijući se, zamjerala što se bojim, dok se ona eto nimalo ne boji. Ja sam joj vrlo glupo odgovarao da se vara kad misli da se mogu bojati jednog djeteta kao što je ona. Nato mi je odvraćala da razlika od dvije godine ne znači ništa. Osjećajući kako svakim trenutkom raste vatra koja me je proždirala, odlučih se da je zamolim neka mi više ne dolazi, i ta mi se odluka učini uzvišenom, junačkom, jedinstvenom i najdjelotvornijom. Ali kako sam izvršenje tog nauma odgodio za sutrašnji dan, to sam proveo neopisivo tešku noć, mučen likom Lucije i mišlju da ću je ujutro vidjeti posljednji put. Uvjeravao sam se da će se Lucia ne samo pokoriti mojoj molbi već da će me za cijeli život sačuvati u najsvjetlijoj uspomeni.
Tek što je jutro zarudjelo, eto Lucije, blistave, presretne, nasmijane, razbarušene, gdje trči prema meni raširenih ruku. No odjednom zastade, snuždi se, videći me onako blijeda, pogružena i iscrpljena.
– Što vam je? – upita me.
– Nisam mogao noćas spavati.
– Zašto?
– Zato što sam naumio da vam saopćim jednu odluku koja će me unesrećiti, ali će mizato pribaviti vaše vječno poštovanje.
– Ako je tako, tad biste se morali radovati. Ali recite mi zašto mi se danas obraćate kaonekoj gospođici, kad ste mi još jučer govorili ti? Što sam vam uradila, velečasni gospodine? Ali žurim po vašu kavu, pa kad je popijete, onda ćete mi sve reći. Jedva čekam da to čujem.
Ona ode, vrati se, ja popih kavu, ostajući svejednako zamišljen. Videći to, ona me pokuša razvedriti prostodušno čavrljajući i naposljetku joj uspije da me nasmije, čemu se veoma razveseli. Pošto je sve pospremila, zatvori vrata jer je duvao vjetar, i ne htijući izgubiti nijedne riječi od onog što sam joj nakanio reći, zamoli me da joj načinim malo mjesta kraj sebe. Učinih joj po volji jer sam se osjećao poput pravog mrtvaca.
Pošto sam joj vjerno opisao stanje u koje me je dovela njena čarobna ljepota i muke koje sam prepatio boreći se protiv želje da joj pružim opipljive dokaze svoje nježnosti, objasnih joj kako mi, jer ne mogu više izdržati patnje kojima njena prisutnost kinji moju zaljubljenu dušu, ne preostaje drugo već da je zamolim neka mi se odsada uklanja. Žarka iskrenost moje strasti i usrdna želja da ovo sredstvo kojem sam pribjegao shvati kao najuzvišenije odricanje savršene ljubavi, podariše mi za trenutak divnu krasnorječivost. Osobito živo predočio sam joj strašne posljedice koje bi nas oboje bacile u nesreću kad bismo se oglušili o ono što nam njena i moja čestitost nalažu da učinimo.
Na kraju tog dugog govora ja zaplakah, a ona mi otare oči prednjicom košulje, ne misleći da tim milosrdnim činom otkriva mojim očima dva grebena o koje bi se razbio i najvještiji kormilar.
Poslije tog nijemog prizora ona mi tužno reče kako je moje suze žaloste i kako nikad nije mogla ni naslutiti da ću ih zbog nje prolijevati.
– Sve što ste mi rekli – nastavila je – dokazuje da me veoma volite, ali ja ne znam zašto vas to toliko uznemiruje kad je za mene vaša ljubav najveća sreća. Vi me tjerate od sebe, jer vas je, kako kažete, strah vaše ljubavi. A što biste tek načinili da me mrzite? Zar sam ja kriva što sam vam se svidjela? Ako je to zločin, tad znajte da ga nisam svjesno počinila, pa me, ako imate savjesti, nećete zbog njega kažnjavati. Reći ću vam čak i to da mi je drago što me volite. Što se tiče opasnosti kojima se izlažemo kad se volimo, a ja ih dobro poznam, ta u našoj je moći da im se suprotstavimo. Čudim se što se meni neukoj to ne čini nimalo teško, dok se vi, tako učeni, kao što svi kažu, toliko bojite. Čudi me i to što ste od ljubavi oboljeli, premda ljubav nije bolest, jer na mene posve drugačije utječe. Zar je moguće da sam se prevarila i da ovo što osjećam nije ljubav? Vidjeli ste kako sam vam jutros došla vesela. A znate li zašto? Zato što sam cijelu bogovetnu noć sanjala o vama, što me ipak nije priječilo da slatko spavam. Probudila sam se, istina, nekoliko puta, ali samo zato da se uvjerim jeste li doista to vi koga sam grlila u snu. Kad sam vidjela da vas nema, odmah sam ponovo zaspala da mi san ne uteče i opet sam vas sanjala. Kako da onda ne budem jutros vesela? Mili moj velečasni, ako je ljubav za vas patnja, to mi je vrlo žao. Zar vi doista niste rođeni da volite? Učinit ću sve što naredite, samo vas nikad, čak ako o tom ovisi vaše zdravlje, neću prestati voljeti, jer mi to nije moguće. Ako pak ne možete ozdraviti dok me ne prestanete voljeti, učinite sve što možete jer ja više volim da ste živi bez ljubavi negoli mrtvi zbog prevelike ljubavi. Samo smislite neki drugi način, jer me ovaj koji mi predlažete jako žalosti. Razmislite, možda to nije jedini izlaz. Nađite drugi, koji neće biti tako tegoban, i pouzdajte se u Luciju.
Slušajući taj iskren, prostodušan i prirodan govor, uvidio sam koliko je snažnija rječitost što izvire iz prirode od krasnorječivosti filozofskog duha. I tad prvi put stegoh u naručju tu nebesku djevicu, govoreći joj: »Da, slatka moja Lucijo, ti uistinu imaš najmoćniji balzam za moju boljeticu, daj mi da tisuću puta cjelujem tvoj jezik i usta koja mi kažu da me voliš«.
I tako provedosmo čitav sat u najrječitijoj šutnji, samo bi Lucija ovda-onda uzvikivala: »Ah, bože moj, je li ovo san ili java?« Ja ipak nisam dirao u ono glavno, možda baš zato što mi se tako cijela predavala, bez ikakva otpora. U ono sam vrijeme još bio osjetljiv na takve stvari.
– Nešto me uznemiruje – odjednom će ona – to me srce opominje da mi valja poći.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:36 am


Kazanova-Memoari Image

Skoči iz kreveta, žurno popravi odjeću i sjede na uobičajeno mjesto u podnožju postelje. Istog trenutka uđe njezina majka i zatvori za sobom vrata, govoreći da je dobro što smo ih zatvorili jer da napolju puše jak vjetar. Prostodušno se obradova zdravom rumenilu mojih obraza, a onda reče kćeri neka se spremi na misu. Lucia se za jedan sat vrati da mi kaže koliko se raduje i ponosi čudom što ga je jutros napravila sa mnom, jer joj moje lijepo zdravlje tisuću puta rječitije govori o ljubavi no ono jadno stanje u kom me je u svitanje zatekla. »Ako tvoja potpuna sreća«, rekla mi je, »zavisi samo o meni, uzmi je, ja ti neću ništa uskratiti«.
Nato me ostavi, a ja, premda su mi osjetila još drhtala u slatkoj omami, uzeh razmišljati i uvidjeh da se nalazim na samom rubu ponora i da me samo čudo može spasiti da se ne sunovratim u nj.
Jedanaest noći u tom mjesecu rujnu što ga provedoh na ladanju uživao sam u posjedovanju Lucije, koja ih je, znajući da joj majka tvrdo spava, dolazila provesti u mom naručju. Oboje nas je mučila neutaživa žudnja zbog neprestana suzdržavanja, premda je ona na sve načine pokušavala ne bi li me navela da popustim. Jer kako je mogla okusiti svu slast zabranjena ploda, kad ga ja nisam htio ubrati? Stotinu je puta pokušavala da me prevari, govoreći da sam ga već ubrao, ali mene je Bettina u tom pogledu i suviše dobro podučila.
Otišao sam iz Pasiana s obećanjem da ću se vratiti na proljeće, ostavljajući je u žalosnom duševnom stanju koje je zasigurno bilo uzrokom njezine kasnije nesreće. Nesreće zbog koje ću sebi gorko predbacivati sve do smrti.
Po povratku u Veneciju prihvatio sam se prijašnjih navada i ponovo se zaljubio u Angelu, nadajući se da ću od nje dobiti barem ono što mi je dala Lucia. Neka velika bojazan koje danas više nema u meni, neki silan strah od sudbonosnih posljedica po moj budući život nisu mi dali da se predam punom uživanju. Ja ne znam jesam li uvijek bio potpuno pošten, ali znam da su osjećaji koje sam gajio u mladosti bili mnogo tankoćutniji od onih na koje sam se u toku života morao obiknuti. Pokvareni filozofijom, i odviše smo skloni da smanjimo broj onog što se naziva predrasudama.
Dvije sestre koje su radile zajedno s Angelom na đerđefu bijahu njene najprisnije prijateljice i poznavahu sve njezine tajne. Tek kasnije, kad sam ih dobro upoznao, saznao sam da su osuđivale preveliku strogost svoje prijateljice. Kako u ono vrijeme još ne bijah toliko tašt da bih mogao pomisliti kako bi se te djevojke, slušajući moje jadikovke, mogle zaljubiti u mene, nisam se pred njima nimalo ustručavao i povjeravao sam im otvoreno sve svoje jade, kad god Angele ne bijaše s njima. Često sam im govorio sa svim žarom svoje ljubavi koji sam zatomljivao čim bih se našao pred svojom okrutnicom, koja mi je rastakala sve životne snage. Onaj koji uistinu voli uvijek se boji da će ga ljubljeno biće smatrati lašcem, pa iz straha da ne kaže odviše govori manje nego što bi trebalo.
Vlasnica škole za vezenje, žena stara i pobožna, iz početka nije marila za prijateljstvo koje sam iskazivao Angeli, ali kako su moji posjeti učestali, poče me gledati prijekim okom i napokon se potuži župniku Tosellu, koji me jednog dana blago upozori da ne bih smio toliko zalaziti u tu kuću jer bi se ta moja revnost mogla krivo tumačiti, što bi naudilo dobru glasu njegove nećakinje. Premda su me te riječi ošinule poput groma, prisilih se da ih mirno saslušam, i ravnodušno odgovorih da ću odsele vrijeme koje sam provodio kod vezilje utrošiti na drugi način.
Nakon dva-tri dana dođoh učiteljici u kurtoazni posjet. Iako se ni časka nisam zaustavio kod đerđefa, ipak sam uspio neopazice spustiti u ruku Nanette, starije od dviju sestara, jedno pisamce u kom se nalazila poruka za ljubljenu Angelu. U tom sam joj pismu objasnio zbog čega sam se morao okaniti posjeta i smjerno je zamolio da porazmisli na koji bih način mogao opet doživjeti radost da joj govorim o svojoj strasti. Nanetti sam napisao da ću prekosutra doći po odgovor, uvjeren da će ona lako pronaći priliku da mi ga uruči. I doista, ona je moj naputak najzdušnije izvršila, i dva dana kasnije predala mi neopazice odgovor upravo u trenutku kad sam izlazio iz radionice.
Angela mi je u kratkom pisamcetu, jer nije voljela pisati, obećavala vječnu vjernost i preporučivala mi neka pokušam uraditi onako kako će me uputiti pismo njezine prijateljice. Evo dakle Nanettina pisma, koje sam sačuvao, kao i sva ostala koja navodim u svojoj ispovijesti:
»Nema na svijetu ništa, gospodine velečasni, što ne bih učinila za svoju prijateljicu. Ona dolazi k nama svakog blagdana, kod nas večera i noćiva. Ja ću vas uputiti kako ćete se najlakše upoznati s gospođom Orio, našom tetkom, samo, ako uspijete da vas primi, ne pokazujte odviše zanimanja za Angelu jer bi naša tetka smatrala nedoličnim što dolazite u njenu kuću da biste se lakše sastajali s nekim koji joj je stran. Evo dakle što vam predlažem, i u čemu ću vas pripomoći koliko god budem mogla: gospođa Orio, premda žena od položaja, nije bogata, pa stoga želi da bude uvrštena u spisak plemenitih udova koje uživaju potporu bratstva svetog Otajstva kojem je na čelu gospodin Malipiero. Prošle nedjelje Angela joj je rekla da ste vi kod tog gospodina u velikoj milosti i da nema čovjeka koji bi lakše ishodio njegov pristanak. Ona joj je budalasto rekla da ste vi zaljubljeni u mene i da dolazite vezilji samo zato da razgovarate sa mnom, i da bih vas prema tome ja mogla lako sklonuti da se pobrinete za nju. Moja je tetka na to kazala da od vas kao od svećenika nema nikakve opasnosti, pa bih vas ja mogla zamoliti pismom da dođete k njoj. Ja nisam htjela pristati, ali se na to umiješao advokat Rosa u kog tetka vjeruje kao u svoju besmrtnu dušu i rekao da sam potpuno u pravu i da se to meni nimalo ne pristoji, pa ako vam netko mora pisati, tad neka to učini tetka i neka vas zamoli da dođete k njoj zbog jedne važne stvari. Dodao je i to da ćete, ako se uistinu zanimate za mene, sigurno doći, što je moju tetku ponukalo da vam pošalje pismo koje ćete još večeras primiti. Želite li kod nas vidjeti Angelu, nemojte doći prije nedjelje. Ako vam pođe za rukom da u gospodina Malipiera ishodite milost kojoj se nada moja tetka, postat ćete miljenik cijele kuće. Oprostite mi unaprijed što ću se prema vama ružno ponašati, rekla sam naime da vas ne trpim. Nećete pogriješiti budete li malo udvarali tetki, iako joj je već šezdeseta. Gospodin Rosa neće biti ljubomoran, a vi ćete tako ući u volju staroj dami. Ja ću se pobrinuti da uzmognete razgovarati s Angelom nasamo. Učinit ću sve da vas uvjerim u svoje prijateljstvo. Zbogom.«
Taj mi se plan neobično svidio. Iste sam večeri primio pismo od gospođe Orio i posjetio sam je, kako me je uputila Nanette. Gospođa me je zamolila da se zauzmem za nju i predala mi je sve papire koji bi mi mogli ustrebati. Obećao sam joj da ću učiniti sve što je u mojoj moći. Za cijele večeri s Angelom gotovo nisam ni progovorio, ali sam mnogo laskao Nanetti i sasvim predobio advokata Rosu, čije mi je prijateljstvo kasnije bilo od velike koristi.
Smišljajući na koji bih način gospodina Malipiera privolio na pristanak, dosjetih se da bih se mogao obratiti Teresi Imer, koja je od senatora mogla dobiti sve što zaželi, jer je starac bio svejednako zaljubljen u nju. Stoga je sutradan neočekivano posjetih i uđoh u njezinu sobu, i ne pokucavši na vrata. Zatekao sam je samu s liječnikom Dorom koji, praveći se da je ondje samo po dužnosti, uze užurbamo propisivati neki lijek, zatim joj opipa bilo i udalji se. Za tog se liječnika govorkalo da je zaljubljen u Teresu, pa kako je gospodin Malipiero bio ljubomoran, zabranio joj je da ga prima u kuću, a ona mu je to obećala. Teresa je znala da mi je senator to povjerio, pa joj zacijelo ne bijaše drago što sam otkrio da je prekršila riječ zadanu zaljubljenom starcu. A sigurno se i pobojala da ću je odati. Ljepšu priliku za razgovor doista nisam mogao poželjeti.
Ukratko sam joj ispričao po kakvom sam poslu došao i ujedno je umirio rekavši da nikad ne bih bio spodoban za podlo potkazivanje. Teresa me na to stade uvjeravati kako joj je drago što joj se pružila prilika da mi iskaže neku uslugu, jer je to oduvijek željela, a onda zatraži da joj predam sve svjedodžbe stare gospođe za koju je trebalo posredovati. Pokazala mi je papire neke druge gospođe za koju je već obećala govoriti, ali mi dade riječ da će je žrtvovati zbog moje. Nisu prošla ni dva dana, a ja sam imao u rukama rješenje potpisano od Njegove jasnosti kao predsjednika bratovštine ubogih. Gospođa Orio bila je najprije upisana za milodare koji su se izvlačili žrijebom dva puta godišnje.
Nanette i njezina sestra Marton bijahu siročad jedne sestre gospođe Orio kojoj jedino bogatstvo bijaše kuća gdje je stanovala. Iznajmljivala je čitav drugi kat, te je živjela od najamnine i od potpore koju joj je davao njen brat, tajnik Vijeća desetorice. S njom su stanovale samo njene ljupke nećakinje od kojih jednoj bijaše šesnaest, a drugoj petnaest godina. Nije imala druge posluge osim jedne pralje koja joj je za četiri livre mjesečno dolazila svakog dana obavljati kućne poslove. Jedini prijatelj bio joj je advokat Rosa, kome je također bilo šezdeset godina i koji je čekao samo na smrt svoje žene da se oženi gospođom Orio. Nanette i Marton spavale su na trećem katu u jednoj širokoj postelji gdje je svakog blagdana zajedno s njima spavala i Angela. Radnim danom išle su sve tri u školu vezilji.
Čim sam se dočepao rješenja koje je željela gospođa Orio, skoknuh nakratko do vezilje i proturih Nanetti pisamce kojim sam joj javljao radosnu vijest, napomenuvši da ću iduće nedjelje sam donijeti tetki rješenje. Ujedno sam je najusrdnije zamolio da smisli neki način kako bih se mogao naći nasamo s Angelom.
Rečene nedjelje Nanette, vrebajući na moj dolazak, tutnu mi na vratima pisamce, šapnuvši mi neka ga svakako pročitam prije no što pođem kući. Uđoh i ugledah Angelu s gospođom Orio, starog advokata i Marton. Kako mi se žurilo da što prije pročitam pisamce, odbijem ponuđenu stolicu i predadoh udovici njene papire zajedno s rješenjem kojim je dobivala pravo na potporu. Kad me je upitala kako da mi zahvali, zatražih kao jedinu nagradu da mi milostivo pruži ruku na poljubac.
– Ah, premili naš velečasni – na to će ona – vi ćete me poljubiti ne u ruku već u obraze, ito vam nitko neće zamjeriti jer je meni trideset godina više nego vama.
Da je bila istinoljubiva, morala je reći ne trideset, već četrdeset i pet. Poljubio sam je dakle u oba obraza, na što me ona pozva da se izljubim i s njenim nećakinjama. Ove odmah utekoše i ostade jedino Angela, prkoseći mojoj smjelosti. Zatim me udovica zamoli da sjednem.
– Oprostite, gospođo, ne mogu sjesti.– A zašto ne, molim vas?
– Vratit ću se odmah, obećajem vam.
– A, ne puštam vas tako lako.
– Ja bih, znate, morao...
– Razumijem. Nanette, otiđi gore s velečasnim i pokaži mu, znaš već...
– Molim vas, tetko, ne tražite to od mene.
– Gle ti prenemagalice! Pođi ti, Marton.
– Tetko, vi ste zapovjedili Nanetti, pa je red da vas posluša.
– Tako mi je neugodno, gospođo – umiješao sam se – gospođice imaju pravo. Odmah ćuse povući.
– Ni govora. Moje su nećakinje glupe kao četveronožna blaščad. Odvest će vas gospodinRosa.
Advokat me ispod ruke odvede na treći kat i pokazavši mi mjesto, ostavi me sama. Ja žurno preletjeh pisamce koje je sadržavalo slijedeće riječi:
»Tetka će vas zamoliti da ostanete na večeri, ali vi nemojte prihvatiti. Otiđite kad budemo sjedali za stol. Marton će vam posvijetliti do uličnih vrata i otvorit će ih, ali vi nemojte izići. Ona će ih zatvoriti i vratit će se u blagovaonicu. Svi će misliti da ste otišli. Vi ćete se u tami popeti do trećeg kata i ondje ćete nas čekati. Čim ode gospodin Rosa, spremit ćemo tetku u krevet i odmah vam se pridružiti. Zavisi samo od Angele hoće li željeni sastanak u dvoje potrajati cijelu noć, što vam od srca želim.«
Koje li sreće i radosti! Blagosiljao sam slučaj koji mi je dao da to pisamce pročitam upravo ondje gdje ću uskoro očekivati predmet svojih plamenih želja. Uvjeren da ću se moći vratiti bez poteškoća i nezgoda, siđoh gospođi Orio, prepun nade.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:37 am


Kazanova-Memoari Image

V
Mučna noć - Ljubav sa sestrama Nanettom i Marton - Angela je zaboravljena Priređujem veliki ples - Giulietta se izvrgava poruzi i smijehu - Blagonaklona oluja
Kad sam ušao u salon, gospođa Orio, pošto mi se tisuću puta zahvalila, reče da ću se ubuduće morati koristiti svim pravima koja pripadaju prijatelju kuće; nakon toga provedosmo četiri sata u smijehu i šali.
Kad je došlo vrijeme večeri ja iznađoh tako vješte isprike da ih je domaćica morala prihvatiti. Tada Marton uze svijeću da mi posvijetli, ali tetka, misleći da je Nanette moja ljubimica, tako oštro naredi ovoj da me isprati da je morala poslušati.
Nanette hitro siđe stepenicama, otvori vrata, bučno ih zatvori i – ugasivši svjetlo – ostavi me u tami. Ja se tiho popeh i – stigavši na treći kat – uđoh u sobu gospođica, i smjestivši se na jednom divanu, stadoh iščekivati blaženi trenutak.
Proveo sam tako čitav sat u najslađem sanjarenju; napokon začuh gdje se otvaraju i zatvaraju ulična vrata, i nekoliko časaka kasnije vidjeh kako ulaze dvije sestre i moja Angela. Privukoh je sebi i ne videći ništa osim nje provedem čitava dva sata s njom u razgovoru.
Otkuca ponoć: djevojke me stanu žaliti što nisam večerao, ali me njihovo sažaljenje povrijedi i ja odgovorih da u zagrljaju sreće ne mogu trpjeti od ovakve obične potrebe. One mi rekoše da sam u pravom zatvoru, jer se ključ od ulaznih vrata nalazi pod uzglavljem tetke Orio, koja će otvoriti vrata tek kad pođe na ranu misu. Ja im izrazim čuđenje što su mogle i načas pomisliti da je to za mene neugodna vijest; naprotiv, radujem se što imam pred sobom još pet sati i što sam siguran da ću ih provesti s obožavanim stvorenjem.
Sat kasnije Nanette se odjednom stade smijati. Angela je htjela saznati razlog tom smijehu, i Marton joj ga prišapne, na što i ona udari u smijeh. To zagolica i moju radoznalost, te htjedoh saznati što to pobuđuje njihovu veselost, pa mi napokon Nanette, hineći skrušeno očajanje, reče da nemaju druge svijeće i da ćemo se za nekoliko trenutaka naći u mraku.
Ta me novost ispuni radošću; ali ja je sakrih i rekoh da mi je žao zbog njih. Predložih da legnu, da mirno spavaju i da se potpuno pouzdaju u moju čestitost. Taj ih prijedlog natjera u smijeh.
– A što ćemo raditi u tami?
– Čavrljat ćemo.
Bilo nas je četvoro; već smo tri sata razgovarali, a ja sam bio glavni junak predstave. Ljubav je veliki pjesnik: njen je predmet neiscrpan; ali ako cilj kojem teži nikako ne dolazi, ona se umori i zanijemi.
Moja je Angela slušala; ali kako nije bila razgovorljiva, rijetko je odgovarala ističući se više razboritošću nego duhom. Da umanji snagu mojih dokaza često se zadovoljavala da mi dobaci poneku poslovicu, kao što su Rimljani nekad izbacivali katapult. Izmicala mi je ili je pak s najneprijaznijom blagošću gurala od sebe moje jadne ruke kad god bi ih ljubav pozvala u pomoć. Usprkos tome nastavljao sam govoriti i mahati rukama; ali me stade obuzimati očaj kad primijetih da su je moji odviše umni dokazi više smutili negoli uvjerili i da su joj pokolebali srce umjesto da ga raznježe.
S druge strane bio sam nemalo iznenađen kad sam na licima dviju sestara vidio izraz kakav bi na Angelinu morale izmamiti strelice koje sam joj odašiljao. Ta metafizička krivulja učini mi se neprirodnom: bijaše to kao neki kut odraza.
Na nesreću, u ono sam vrijeme učio geometriju. Moj je položaj bio takav da sam se i usprkos hladnom vremenu znojio krupnim kapljama znoja.
Naposljetku, kad se svijeća počela gasiti, Nanette se dignu da je odnese.
Čim se oko mene sklopio mrak, moje se ruke podigoše same od sebe da dohvate predmet za kojim je žeđala moja duša, ali ne naišavši ni na što, ja se počeh smijati pri pomisli kako je Angela uhvatila trenutak prije tame da se osigura od iznenađenja.
Utroših čitav sat kazujući ono najradosnije i najnježnije čime nas nadahnjuje ljubav, kako bih je nagovorio da opet zauzme svoje mjesto pored mene. Nisam mogao vjerovati da bi to moglo biti nešto drugo do obična šala.
Naposljetku se u moje riječi poče uvlačiti nestrpljenje:
– Ta šala odviše traje – rekoh joj – a i besmislena je, jer ja ne mogu trčati za vama;iznenađuje me što vas čujem gdje se smijete u tami, jer s obzirom na vaše neshvatljivo ponašanje ne mogu pretpostaviti drugo no da mi se izrugujete. Dođite dakle i sjednite do mene, a kako moram razgovarati s vama ne videći vas, neka se barem rukama osvjedočim da ne govorim zraku. Ako mi se rugate, tad znajte da me vrijeđate, a mislim da ljubav ne bi trebalo kušati porugom i uvredom.
– Umirite se; slušam vas ne gubeći ni jedne jedine vaše riječi; ali i vi morate znati da pritakvoj tmini ne bi bilo pristojno sjesti uz vas.
– Vi dakle hoćete da ovdje sjedim do zore?
– Bacite se na krevet i spavajte.
– Divim vam se što to smatrate mogućim i spojivim sa žarom mojih osjećaja. Hajdemo,zamislimo da se igramo slijepog miša.
I digavši se, dadoh se u traženje uzduž i poprijeko, ali uvijek uzaludno. Kad bih nekog pograbio u mraku, bijahu to uvijek Nanette ili Marton, koje bi se iz ponosa smjesta imenovale, a ja, glupavi Don Quijote, odmah bih ostavljao plijen!
Ljubav i predrasude nisu mi dale da uvidim koliko je ova obzirnost bila smiješna. Tada još nisam čitao dogodovštine Ljudevita XIII, kralja francuskog, ali sam zato čitao Boccaccia.
I dalje sam je tražio optužujući je zbog nesmiljenosti i dokazujući joj da će se naposljetku ipak morati dati uhvatiti. Ona mi je pak odgovarala da je po svoj prilici i njoj isto toliko teško da naiđe na mene koliko meni da naletim na nju.
Soba nije bila velika i ja sam bjesnio što je se nikako ne mogu dočepati.
Ne toliko umoran koliko ojađen, ja naposljetku sjedoh i provedoh čitav sat pričajući što je zadesilo Ruggiera kad je u prevelikoj svojoj prostodušnosti predao čarobni prsten Angelici koja je, nataknuvši ga na prst, smjesta nestala s očiju zaljubljena viteza:
Cosi dicendo, intorno alla fontana Brancolando n'andava come cieco.
O quante volte abraccio l'aria vana
Sperando la donzella abbracciar seco24
24. Govoreći tako, obilažaše oko izvora, pipajući poput slijepca. Oh, koliko li puta zagrli zrak sve nadajući se da će zagrliti Ijepojku. Ariosto, Bijesni Orlando, XI, 9.
Angela nije poznavala Ariosta, ali Nanette ga je nekoliko puta čitala.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:39 am

Kazanova-Memoari Image
Ona stade da brani Angelicu kriveći za sve lakovjernost viteza Ruggiera koji, da je bio mudar, nikad ne bi prstena povjerio namiguši.
Nanette me je očarala, ali tad sam još bio odviše nezreo za razmatranja koja bi me navela da dublje zagledam u sebe.
Imao sam pred sobom još samo jedan sat, a dana nisam smio čekati, jer bi gospođa Orio radije umrla negoli propustila misu. Proveo sam dakle taj posljednji sat u razgovoru s Angelom, upinjući se da je nagovorim, da je uvjerim kako bi trebala doći i sjesti uza me.
Moja je duša prolazila kroz sve muke iskušenja o kojima će čitalac moći stvoriti jasniju sliku samo ako se i on jednom našao u sličnu položaju.
Pošto sam iscrpio sve najuvjerljivije razloge, prijeđoh na molbu, a naposljetku i na suze; ali kad uvidjeh da je sve uzalud, dušom mi ovlada osjećaj uzvišena negodovanja koji oplemenjuje srdžbu.
Da nije bilo mraka, zaboravio bih se dotle da izbijem to gordo čudovište koje me je punih pet sati držalo na najokrutnijim mukama. Izgovorih joj sve pogrde koje prezrena ljubav može prišapnuti razljućenu duhu. Obasuh je strahovitim prokletstvima; zakleh se da se čitava moja ljubav okrenula u mržnju i na kraju je opomenuh neka me se čuva, jer ću je ubiti čim mi iziđe na oči.
Moja proklinjanja prestadoše s nestankom mraka. U prvi osvit zore, čim se začu zveket velikog ključa i zasuna, dok je gospođa Orio otvarala kućna vrata da pođe u crkvu i svojoj duši pribavi svagdanji spokoj koji joj je bio potreban, ja se stadoh spremati na odlazak, te dograbih svoj ogrtač i šešir.
Ali kako da opišem svoje zaprepaštenje kad, bacivši pogled na ona tri mlada stvorenja, vidjeh kako se guše u suzama!
Posramljen, očajan, osjetih na trenutak želju da uništim sama sebe, i ponovo sjednuvši počeh razmišljati o svojoj ružnoj grubosti, gorko se prekoravajući što sam natjerao u plač ta tri divna stvorenja. Nisam mogao izustiti ni riječi; osjećaj me je gušio, ali mi u pomoć dođoše suze i ja im se sa slašću predadoh.
Kad mi je pristupila Nanette, rekavši da će se tetka ubrzo vratiti, ja obrisah suze i ne pokušavajući da ih pogledam, pobjegoh bez ijedne riječi i odoh u postelju, gdje sam uzalud tražio san.
Kad me je u podne gospodin Malipiero ugledao sva izmijenjena, upita me za razlog. Osjećajući potrebu da olakšam dušu, ja mu sve ispričah. Mudri se starac nije smijao, i njegove razborite riječi bijahu mi melem duši. U mom je doživljaju vidio sebe sa svojom okrutnom Teresom. Ali kod stola se ipak morao nasmijati kad je vidio kako pohlepno proždirem komade hrane. Ta nisam večerao, rekoh, a on mi čestita na divnom tjelesnom ustrojstvu.
Riješen da više ne idem gospođi Orio, pristupih tih dana obrani jedne teze iz metafizike gdje sam utvrdio da svako biće o kojem se može imati samo apstraktan pojam može postojati samo proizvoljno, a u tom sam imao pravo; međutim, nije bilo teško prikazati moju tezu u bezbožnjačkom svjetlu, te me osudiše da opozovem svoje tvrdnje.
Za nekoliko dana otputovah u Padovu gdje mi bijaše podijeljena čast doktora juriš utriusque25.
25. tj. doktora obaju prava, i građanskog i kanonskog.
Kad sam se vratio u Veneciju, primio sam od gospodina Rose pisamce gdje me u ime gospođe Orio moli da je posjetim.
Uvjeren da ondje neću susresti Angelu, odoh iste večeri, a dvije ljubazne sestre svojim veselim raspoloženjem odagnaše stid što sam ga osjećao pri pomisli da im nakon dva mjeseca opet iziđem na oči.
Teza i doktorat potkrijepiše moje isprike gospođi Orio, koja se nije požalila na drugo osim što više ne dolazim u njenu kuću.
Pri odlasku Nanette mi uruči jedno pismo koje je sadržavalo i poruku pisanu Angelinom rukom:
»Ako imate hrabrosti da sa mnom provedete još jednu noć, nećete zažaliti, jer vas volim i želim čuti iz vaših usta biste li me i nadalje voljeli da sam onda popustila i postala stvorenjem dostojnim prezira.«
A evo pisma Nanette, koja je jedina imala duha:
»Budući da se gospodin Rosa poduhvatio da vas povrati u našu kuću, pripremila sam ovo pismo kako bih vas obavijestila da je Angela očajna što vas je izgubila. Ona noć koju ste proveli s nama bila je, priznajem, okrutna, ali mi se čini da vas nije trebala dovesti do odluke da ne posjećujete više čak ni gospođu Orio. Ako još uvijek volite Angelu, savjetujem vam da ne uzmaknete pred još jednom noćnom kušnjom. Možda će se ona opravdati, a vi ćete biti zadovoljni. Dođite dakle. Zbogom!«
Ta mi dva pisma pričiniše zadovoljstvo, jer mi pokazaše mogućnost da se najledenijim prezirom osvetim Angeli.
Odoh dakle tim gospođama na prvi dan blagdana, noseći u džepovima dvije boce ciparskog vina i jezik sušen na dimu, ali se nemalo iznenadih kad tamo ne zatekoh svoje okrutnice.
Navevši razgovor na nju, Nanette spomenu da joj je Angela tog jutra rekla u crkvi da će doći tek oko večere. Računajući s tim, nisam prihvatio poziv gospođe Orio, i prije nego što oni sjedoše za stol, ja izađoh kao i prvi put i uputih se na ugovoreno mjesto.
Jedva sam čekao na trenutak da odigram pripremljenu ulogu, jer sam bio siguran da će mi Angela, sve ako je i odlučila da promijeni držanje, podariti samo neznatne milosti, a ja ih više nisam bio željan. Osjećao sam jedino neutaživu želju za osvetom.
Nakon tri četvrt sata čujem gdje se zatvaraju kućna vrata i uskoro mi se ukazaše Nanette i Marton.
– A gdje je Angela? – upitah Nanette.
– Bit će da nije mogla doći niti nas obavijestiti; a ipak sigurno zna da ste vi ovdje.
– Misli da me je izigrala; priznajem, tome se doista nisam nadao. Uostalom, sad ste je i viupoznali. Ona mi se sve vrijeme izrugivala i sad likuje. Poslužila se vama da me uhvati na lijepak i uspjela je: jer da je došla, onda bih se ja njoj narugao.
– Oh, što se toga tiče, dopustite mi da posumnjam u vaše riječi.
– Ne sumnjajte, lijepa Nanette, a da je tome tako, uvjerit će vas ugodna noć koju ćemoprovesti bez nje.
– To samo znači da se kao čovjek od duha znate miriti i s neprijatnim, kad nematedrugog izbora; međutim, vi ćete spavati ovdje, a mi ćemo provesti noć na divanu u drugoj sobi.
– To vam ne mogu braniti, ali time biste mi iskazali najgoru uslugu; uostalom, ja uopćeneću leći.
– Što? Zar biste vi imali snage da provedete sedam sati nasamo s nama? Kad ne budeteviše znali što da kažete, sigurna sam da ćete zaspati.
– Vidjet ćemo. Međutim, evo zaire. Hoćete li biti tako tvrda srca da me pustite samogjesti? Imate li kruha?
– Imamo i nećemo biti tvrda srca. Večerat ćemo po drugi put.
– Trebalo je da se u vas zaljubim. Recite mi, lijepa Nanette, da sam se zaljubio u vas, kaošto sam bio zaljubljen u Angelu, biste li me i vi mučili kao ona?
– Ne čini li vam se da je neprilično postavljati ovakva pitanja? To je velika uobraženost.Sve što vam mogu reći jest to da ne znam ni sama.
One hitro postaviše tri pribora za jelo, donesoše kruha, parmezanskog sira i vode, te mi, smijući se svemu, prionusmo na posao.
Ciparsko vino, na koje nisu bile navikle, brzo im udari u glavu i njihova razdraganost postade neobično ljupka. Promatrajući ih, čudio sam se što već ranije nisam spoznao njihovu vrijednost.
Poslije skromne večere koja nam je izvrsno prijala, sjedeći između njih dvije i prinoseći njihove ruke usnama, zapitao sam ih jesu li moje istinske prijateljice i odobravaju li nedostojan način na koji je sa mnom postupila Angela. One zajedno odgovoriše da su zbog mene prolile mnogo suza.
– Dopustite mi dakle – nastavih – da gajim prema vama bratsku nježnost, a vi jepodijelite sa mnom kao da ste mi sestre: pružimo jedni drugima zalog naše uzajamne privrženosti u svoj čistoći naših srdaca i zakunimo se na vječnu vjernost.
Prvi poljubac koji im dadoh nije proistekao ni iz ljubavnog osjećaja ni iz želje da ih zavedem, a one me pak nekoliko dana kasnije uvjeriše da su mi ga uzvratile jedino zato da mi dokažu kako dijele sa mnom moje čestite bratske osjećaje; ali ti nevini cjelovi uskoro postadoše žarki i zapališe u nama požar koji nas je morao i same iznenaditi, jer smo ih poslije nekoliko časaka prekinuli, zgledajući se zatečeno i vrlo ozbiljno.
One se bez pretvaranja obje digoše i ja ostadoh sam sa svojim mislima. Nije bilo nimalo čudno što je plamen koji su ti poljupci zapalili u mojoj duši i koji je strujao svim mojim žilama iznenada u meni razbudio bezumnu ljubav prema tim ljupkim djevojkama. Obje su bile ljepše od Angele i stajale su visoko iznad nje, Nanette duhom, a Marton blagim i prostodušnim karakterom. Nisam se mogao načuditi što te odlike već prije nisam spoznao. Međutim te su gospođice bile otmjena roda i veoma čedne, te sam smatrao da slučaj koji ih je predao u moje ruke ne smije za njih biti koban.
Nisam bio toliko preuzetan da povjerujem u njihovu ljubav prema meni, ali sam s pravom pretpostavljao da su moji poljupci proizveli na njih isti učinak kao i njihovi na mene. Jasno sam uviđao da ću ih, utječući se lukavstvu različitim smicalicama kojih moć još nisu bile iskusile, u dugoj noći što sam je imao provesti s njima s lakoćom navesti na ustupke čije bi posljedice mogle biti sudbonosne. Od te pomisli spopade me groza i ja samom sebi zadah tvrdo obećanje da ću ih poštovati, ne sumnjajući nimalo da neću imati dovoljno snage da održim riječ.
Čim su se pojavile, vidjeh im na crtama lica sigurnost i zadovoljstvo, te i ja hitro navukoh istu obrazinu, s čvrstom odlukom da se više ne izložim plamu njihovih cjelova.
Proveli smo jedan sat razgovarajući o Angeli. Rekoh im da sam odlučio da je više ne vidim, jer sam se osvjedočio da me ona ne voli.
– Ali ona vas voli – reče mi bezazlena Marton – sigurna sam u to, ali ako se ne misliteoženiti njome, bit će bolje da s njom sasvim prekinete, jer je odlučila da vam ne pokloni ni jedan jedini poljubac sve dok ne budete njen vjerenik: morate dakle odlučiti ili da je ostavite ili da se pomirite s njenom nepopustljivošću.
– Vi govorite kao anđeo: ali kako možete biti tako sigurni da me voli?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:39 am

Kazanova-Memoari Image


– Sasvim sam sigurna, a s obzirom na bratsko prijateljstvo na koje smo se uzajamnozakleli, reći ću vam i zašto. Kad god spava s nama, Angela me noću nježno cjeliva, zovući me:
»Slatki moj misnice!«
Na te riječi Nanette prasnu u smijeh i rukom joj zatvori usta, ali ta me prostodušnost toliko uzbudi da sam se jedva savladavao.
Marton tada reče Nanetti kako je nemoguće da ja, čovjek s toliko duha, ne bih znao što rade djevojke koje su dobre prijateljice kad zajedno spavaju.
– Bez sumnje – požurih se s odgovorom – svakom su te stvarčice poznate, pa stoga,draga moja Nanette, i ne vjerujem da ovo prijateljsko uvjeravanje svoje sestre smatrate neumjesnom brbljavošću.
– Sad je i onako gotovo, ali to su stvari koje se ne govore. Da Angela to zna...
– Bila bi očajna, ali Marton mi je pružila toliki dokaz prijateljstva da ću joj do smrti bitizahvalan. Uostalom, stvar je svršena: ja mrzim Angelu i nikad više neću s njom progovoriti ni riječi. To je neiskreno stvorenje koje gleda samo kako će me upropastiti.
– Ali ako vas voli, onda je prirodno što vas želi za supruga.
– Slažem se, ali ona ipak misli samo na sebe; jer znajući koliko trpim, zar bi, ako me volizbog mene sama, mogla onako postupati? A dok me ne dobije, smišlja u mašti načine kako da zadovolji svoje želje s ovom dražesnom Marton koja se dragovoljno prihvaća uloge muža.
Nato Nanette prasne u još glasniji smijeh, ali ja zadržali svoju ozbiljnost i nastavih razgovarati s njenom sestrom u istom tonu, kujući u zvijezde njezinu otvorenost. Na kraju joj rekoh da bi, po zakonu uzajamnosti, Angela trebala igrati ulogu njena muža. Ali ona mi, smijući se, odvrati da je ona samo Nanettin muž. Nanette to morade priznati.
– Ali kakvo ime u tim zanosima – nastavih ja – Nanette daje svojem mužu?
– Nitko to ne zna.
– Vi dakle nekog volite, Nanette?
– Istina je, ali nitko neće saznati za tu tajnu.
Ova me suzdržanost navede na pomisao da sam vjerojatno ja predmet te tajne i da je Nanette Angelina suparnica.
Ovaj tako zamamljiv razgovor malo-pomalo ugasi u meni želju da s ovim predražesnim stvorovima, stvorenim za ljubav, provedem besposlenu noć.
– Presretan sam – rekoh im – što prema vama gajim samo prijateljske osjećaje, jer bih seinače našao u velikoj muci kako da probdijem čitavu noć uz vas i ne padnem u iskušenje da vas obaspem dokazima svoje nježnosti i da iste takve primim od vas, jer vi ste obje upravo opojno lijepe i stvorene da zavrtite glavom svakom muškarcu kojem ćete dopustiti da se do dna zagleda u vaše duše.
I produžujući ovakvim i sličnim riječima, stadoh se pretvarati da me hvata drijem. Nanette to prva primijeti i reče mi:
– Ništa se ne ustručavajte; ispružite se na ovom krevetu, a mi ćemo otići u drugu sobu ismjestiti se na kanapeu.
– Kad bih to učinio – odgovorih – smatrao bih se najbezočnijim čovjekom na svijetu.Čavrljajmo, pa će me proći želja za spavanjem. Teško mi je samo zbog vas. Legnite ovdje, a ja ću, mile moje prijateljice, prijeći u drugu sobu. Ako me se plašite, zaključajte se, ali nećete biti u pravu, jer ja vas uistinu volim samo bratskom nježnošću.
– Nikad to ne bismo uradile – reče Nanette – ali poslušajte nas, spavajte ovdje.
– Ne mogu spavati odjeven.
– Svucite se, mi vas nećemo gledati.
– Ne bojim se ja toga, ali nikad ne bih mogao zaspati znajući da bdijete zbog mene.
– I mi ćemo leći – odvrati Marton – ali nećemo se skidati.
– Ovakvo nepovjerenje vrijeđa moju čestitost. Recite mi, Nanette, smatrate li me zapoštena čovjeka?
– Sigurno.
– U redu, ali to mi morate dokazati, i zato obje legnite pokraj mene potpuno svučene iračunajte na časnu riječ koju vam eto dajem da vas neću ni taknuti. Uostalom, vi ste dvije protiv jednog, pa čega se imate bojati! Zar će vam itko moći priječiti da ustanete iz postelje, ako prestanem biti čedan? Ukratko, ako ne pristanete da mi pružite ovaj znak povjerenja, barem kad se uvjerite da sam zaspao, dajem vam riječ da uopće neću leći.
I prestavši govoriti, ja se počeh pretvarati da sam utonuo u san.
Pošto su se neko vrijeme tiho dogovarale, Marton mi reče neka idem leći, a one će doći za mnom čim ja usnem. Kad je i Nanette potkrijepila ovo obećanje, okrenuh im leđa, svukoh se i, zaželjevši im laku noć, legoh.
Čim sam se našao u krevetu, napravih se kao da sam se zavezao u najdublji san, ali uskoro me san odista svlada i ja se probudih tek kad su one došle u krevet. Okrenuvši se na drugu stranu kao da želim ponovo zaspati, ostadoh nepomičan sve dok ne zaključih da su već morale usnuti. Ako pak nisu, stajalo je samo do njih da se i dalje pretvaraju.
Bile su mi okrenute leđima, a svjetlo bijaše ugašeno, te tako stadoh raditi naslijepo i prvim milovanjima obdarih onu koja mi je bila zdesna, ne znajući da li je to Nanette ili Marton. Nađoh je sklupčanu, uvijenu u laganu odjeću, jedinu koju je zadržala na sebi.
Ne nagleći se i štedeći njezinu stidijivost, postupno je dovedoh do stanja da se prizna pobijeđenom i uvjerenom kako je najbolje i dalje se pretvarati da spava i pustiti me da radim. I kako uskoro njena priroda poče djelovati u skladu sa mnom, ja dopreh do cilja, i moji se napori okruniše punim uspjehom što me uvjeri da sam ubrao prvo cvijeće kojemu možda zbog predrasuda poklanjamo toliku cijenu. Ushićen što sam proćutio užitak koji sam tad prvi put u potpunosti okusio, polako ostavih svoju ljepoticu da se i drugoj odužim novom snagom svog žara. Nađoh je ispruženu na leđima i nepomičnu u položaju osobe koja spava dubokim i mirnim snom.
Prilazeći joj obazrivo kao da se bojim da ću je probuditi počeh joj najprije golicati osjetljiva mjesta i uvjerih se da je nevina kao i njezina sestra; a zatim po jednom prirodnom pokretu osjetih da ljubav milostivo prima darivanje, te prionuli da se obred dokraja izvrši.
I tad, popustivši odjednom pred snagom osjećaja koji su u njoj bujali i kao umorna od prijetvorne uloge koju je preuzela na se, ona me u trenutku grča čvrsto stegnu rukama, prekri me poljupcima, uzvraćajući mi zanos zanosom, te ljubav spoji naše duše u istoj nasladi.
Po tim znacima činilo mi se da prepoznajem Nanettu, te joj to i rekoh.
– Jest, to sam ja – reče ona – i izjavljujem da sam sretna kao i moja sestra, samo ako stepošteni i stalni.
– Do smrti, anđeli moji, a kako je sve što smo uradili djelo ljubavi, neka među nama višene bude riječi o Angeli.
Zatim ih zamolim da se dignu i zapale svijeće, ali ustade Marton, puna uslužnosti i ostavi nas zajedno. Kad u svom naručju ugledah Nanettu ozarenu plamenom ljubavi, a pored nas Marton sa svijećom u ruci koja kao da nas pogledom kori što joj nismo ništa rekli, a ona je, pošto se prva predala mojim milovanjima, ohrabrila sestru da pođe njenim primjerom, ja osjetih da je moja sreća potpuna.
– Ustanimo, prijateljice moje – rekoh im – i zakunimo se na vječno prijateljstvo.
Čim smo ustali, zajedno pristupismo pranju, što ih je mnogo nasmijalo i obnovilo naš žar, zatim u odjeći iz zlatnog vijeka dokrajčismo što nam je ostalo od večere.
Pošto smo u opojnosti puti izrekli jedni drugima tisuću stvari koje tek ljubav smije ponoviti, ponovo legosmo, i najslađa noć proteče u uzajamnom iskazivanju strasti. Nanette posljednja primi izljeve mog plama, jer je gospođa Orio već bila otišla na misu, te ja moradoh požuriti s odlaskom, uvjeravajući ih da su ugasile u mom srcu svaki osjećaj za Angelu.
Kad sam stigao kući, legoh i do ručka prospavah najslađim snom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:40 am

Kazanova-Memoari Image


Gospodin Malipiero odmah zapazi moj radostan izraz i umorne oči, ali ja, ne govoreći ništa, prepustih mu na volju da misli što hoće.
Sutradan ponovo posjetih gospođu Orio, a kako tamo ne nađoh Angele, prihvatih poziv na večeru i povukoh se kad i gospodin Rosa.
Za vrijeme mog posjeta Nanette uhvati zgodan trenutak i tutnu mi u ruke jedno pismo i mali omotić. U omotu se nalazio komad voska s otiskom ključa, a pisamce me je upućivalo da po njem dadem izraditi ključ kako bih mogao noć provesti s njima kad god to zaželim. U pismu je osim toga stajalo da je Angela s njima spavala prošle noći i da je, s obzirom na ono što su se navikle raditi, ubrzo pogodila što se dogodilo; one su to i priznale kriveći nju da je uzrok svemu. Nato im je ona izgovorila najgore uvrede i zaklela se da više neće nogom stupiti u njihovu kuću, što je njima uostalom sasvim svejedno.
Nekoliko dana kasnije sretan nas slučaj oslobodi Angele. Otac joj je na nekoliko godina odlazio u Vicenzu kamo su ga pozvali da freskama oslikava stanove, a ona je pošla s njim. Njenim odlaskom mogao sam nesmetano posjedovati dvije dražesne sestre s kojima sam provodio najmanje dvije noći nedjeljno, jer mi je odsada bilo lako da se uvučem u njihovu kuću pomoću ključa koji sam odmah dao izraditi.
Poklade su bile pri kraju kad mi jednog dana gospodin Manzoni reče da slavna Giulietta želi sa mnom razgovarati i da se ljuti što joj više ne dolazim. Radoznao što mi ima reći, otiđoh k njoj zajedno s gospodinom Manzonijem.
Nakon razmjerno pristojna prijema reče mi da joj je poznato da u mojoj kući ima velika dvorana, pa bi željela da joj tamo priredim ples za koji će ona snositi sve troškove. Uruči mi dvadeset i četiri cekina i pošalje mi svoje ljude da ukrase dvoranu i sobe lusterima, dok sam se ja imao pobrinuti samo za orkestar i večeru.
Moja se svečanost održala i sve je bilo u redu. Uzvanici su odreda bili iz Giuliettina kruga, osim gospođe Orio, njezinih nećakinja i gospodina Rosea, koji su se nalazili u pokraj noj sobi, a Giulietta mi je dopustila da ih dovedem, smatrajući ih nevažnim osobama.
Poslije večere, dok se plesao menuet, ljepotica me povuče u stranu i reče mi:
– Odvedite me u svoju sobu. Pala mi je na pamet jedna smiješna zamisao. Dobro ćemo senasmijati.
Moja soba nalazila se na trećem katu, i ja je odvedoh u nju. Čim smo se tamo našli, ona zasunom zatvori vrata. Nisam znao što da mislim.
– Hoću – kaza ona – da me jednim od svojih odijela potpuno preodjenete u velečasnog, aja ću vas svojim haljinama preodjenuti u žensko. Sići ćemo tako prerušeni i zajedno ćemo plesati. Hitro, prijatelju, počnimo se češljati.
Uvjeren da će mi jabuka pasti sama u krilo i oduševljen neobičnošću zgode, brzo joj savih uokrug dugu kosu, a zatim pustih da ona mene očešlja. Stavi mi crvenilo, nekoliko umjetnih madeža, ja sam se pokorio svemu, pa kako sam pokazivao oduševljenje, ona mi blagohotno udijeli nježan poljubac, ali pod uvjetom da ne ištem više.
– Sve – rekoh joj – ovisi samo o vama, krasna Giulietto, ali da znate, ja vas obožavam.
Zatim prostrem na krevet košulju, mali ovratnik, gaće, crne čarape i napokon jedno potpuno odijelo. Ona priđe krevetu i spusti suknju, vješto navuče gaće, koje su joj pristajale kao da su krojene po njoj, ali kad je došla do hlača, evo ti nezgode, pojas je preuzak i jedini je izlaz ili ih otraga otparati ili razrezati, ako bude potrebno.
Ja preuzeh sve na sebe i sjedoh na podnožje kreveta, a ona se postavi ispred mene, okrenuvši mi leđa. Latim se posla, ali njoj se učini da zavirujem kuda ne bih smio, da sam nespretan i da stavljam ruke gdje im nije mjesto. Na kraju postade nestrpljiva, otrgne mi se, podere pojas i sveza ga kako je mogla. Ja joj onda pomognem da se obuje i navučem joj košulju, ali dok sam namještao nabranu čipku na prsima i mali ovratnik, njoj se učini da su mi ruke odviše radoznale, jer joj grudi nisu bile bogzna kako obilne. Kaza mi mnoštvo pogrda, zovući me pokvarenjakom. Pustio sam je neka govori. Htio sam joj pokazati da nisam budala, a osim toga sam mislio da ženu za koju se platilo stotinu tisuća dukata vrijedi izbližeg pogledati.
Kad je naposljetku njeno preodijevanje bilo završeno, dođe red na mene. Premda se usprotivila, ja brzo skinuh hlače, a njoj ne preosta drugo već da mi navuče košulju, zatim suknju i da me dokraja odjene. Ali postavši odjednom koketna, naljuti se što ja ne skrivam veoma uočljiv učinak njenih čari i odbije da mi podari ono što bi mi začas vratilo mir. Pokušam je poljubiti, ona se ne da, moja nestrpljivost poraste, te ona protiv volje postane očevicem onoga do čeg dovodi prenadraženost osjetila. Vidjevši to, stane me grditi, a ja uzmem dokazivati da je ona tome kriva; međutim uzalud. Iako je bila ljuta, ipak me je morala dokraja odjenuti.
Poštena bi se žena upustila u ovakvu dogodovštinu kad bi imala nježnih nakana i ne bi se opovrgla u času kad bi vidjela da su joj namjere naišle na odaziv; ali ženama Giuliettina soja vlada duh protivurječja koji od njih stvara neprijateljice vlastitom biću. A Giulietta je osim toga osjetila da se uhvatila u vlastitu zamku kad je uvidjela da nisam plah, a moja joj se zapaljivost učinila pomanjkanjem poštovanja.
Ona bi rado pristala da joj ukradem poneku sitnu miloštu koju bi mi udijelila bez daljnjih posljedica, ali time bih ja odviše polaskao njenom samoljublju.
Kako je naša preobrazba bila dovršena, siđosmo zajedno u dvoranu, gdje nas nekoliko puta opetovani pljesak povrati u dobro raspoloženje. Svi su vjerovali da sam dobio ono što nisam, a meni je bilo neobično milo da ih ostavim u tom uvjerenju.
Stadoh plesati s lažnim velečasnim kome preko volje moradoh priznati da je dražestan. Giulietta se čitave noći tako lijepo ponašala prema meni da sam, smatrajući to njeno novo držanje nekom vrsti pokajanja, već bio spreman da se prekorim zbog svojih postupaka prema njoj; ali to je bio trenutak slabosti zbog kog sam bio kažnjen.
Kako su se poslije četvorke svi kavaliri smatrali u pravu da se slobodnije pošale s lažnim velečasnim, to se i ja sa svoje strane oslobodih s mladim djevojkama koje su se bojale da ne ispadnu smiješne budu li mi se odupirale.
Gospodin Querini bio je toliko lud da me je došao zapitati jesam li zadržao hlače ispod suknje; kad sam mu odgovorio da sam ih morao dati Giulietti, on se tužno povuče u jedan kut dvorane i ne htjede više plesati.
Kako je uskoro čitavo društvo primijetilo da imam žensku košulju, svi su bili uvjereni da je žrtva bila prinesena, izuzevši Marton i Nanette, koje nisu ni pomislile da bih im se mogao iznevjeriti. Giulietta je shvatila da je počinila veliku nesmotrenost, ali zlo je bilo učinjeno, i tu se više nije dalo pomoći.
Malo kasnije, kad se vratila u moju sobu, misleći da se pokajala, a i osjećajući još neke željice za njom, pomislih da bih je mogao poljubiti i uzeti je za ruku kako bih joj dokazao da sam pripravan da joj dam zadovoljštinu; ali istog trenutka ona mi opali tako žestok šamar da joj ga, obuzet negodovanjem, umalo ne vratih.
Skidoh se dakle u brzini, ne gledajući je; ona uradi isto i mi siđosmo; ali i pored obilnog isplahanja hladnom vodom, svatko je na mom licu mogao vidjeti trag krupne šake.
Prije silaska ona me uze na stranu, te me najledenijim i najodlučnijim riječima upozori da ako želim da me bace kroz prozor neka se samo pojavim kod nje, i da će me dati ubiti ako ono što se dogodilo prodre u javnost.
Dobro sam se čuvao da joj ne dam povoda ni za jedno ni za drugo, ali nisam mogao spriječiti da se ne sazna kako smo promijenili košulje.
Budući da me više nisu viđali kod nje, svatko je mislio da je to zbog zadovoljštine koju je morala dati gospodinu Queriniju.
Korizmu sam proveo dijelom u društvu svoja dva anđela s kojima sam bivao sve sretniji, dijelom studirajući eksperimentalnu fiziku u samostanu Santa-Maria de la Salute, a i na večernjim primanjima kod gospodina Malipiera, s društvom koje se tamo obično okupljalo. Ali o Uskrsu namislih da održim obećanje koje sam zadao grofici od Mont Reala i otputovah u Pasiano. Tamo nađoh društvo sasvim drugačije od onog kakvo je bilo prošle jeseni.
Grof Daniel, najstariji sin u obitelji, bio se oženio jednom od grofica Gozzi. Bio je pozvan i jedan mlad i bogat seoski zakupnik koji se nedavno oženio kumčetom stare grofice. Došao je sa ženom i zaovom.
Ručak mi se činio beskrajno dugim. Dali su mi istu sobu kao i prošli put, pa sam jedva čekao da se nađem s Lucijom. Zarekao sam se da se ovog puta neću ponašati onako djetinjasto...
Kako je nisam vidio prije spavanja, očekivao sam je srca puna nade sutradan u zoru, ali umjesto nje ukaza se neka rugobna i prosta seljančura. Zapitah je što je s Lucijom i njezinim roditeljima, ali iz njenih odgovora nisam mogao ništa razabrati, jer je govorila samo narječjem svog kraja.
Ja se uznemirih i stadoh se pitati što se zbilo s Lucijom. Da nisu otkrili što smo radili? Da nije bolesna? Ili možda umrla? Obukao sam se ne govoreći ni riječi. Ako su joj zabranili da me viđa, neka znaju da ću se osvetiti. Smislit ću ja već način kako da se sastanem s njom, pa ću iz osvete uraditi ono što mi je čestitost nekad zabranjivala usprkos vrućoj ljubavi. Ali eto gdje ulazi stari vratar, tužna i ostarjela izraza. Pozdravivši ga, zapitah ga za ženu i kćer, kadli pri spomenu Lucijina imena starac iznenada udari u plač.
– Zar je umrla?
– Dao bog da jest!
– Pa što je uradila?
– Pobjegla je sa sokolarom gospodina grofa Naniela, i ne znamo kamo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:41 am

Kazanova-Memoari Image


Uto naiđe njegova žena, i kad začu te riječi, gotovo se obeznani od bola i tuge. Videći da iskreno suosjećam s njima, vratar mi reče da nema još ni osam dana što ih je zadesila ta nesreća.
– Ja poznam sokolara – rekoh. – To je poznati nitkov. Zar nije zatražio njezinu ruku?
– Nije, jer je znao da mu je ne bismo dali.
– Čudim se Luciji.
– Zaveo ju je, lopov. Istom kad je pobjegla dosjetili smo se zašto joj je trbuh onakonarastao.
– To se oni već dugo sastaju?
– Upoznala ga je nekako mjesec dana nakon vašeg odlaska. Mora da ju je začarao jer jeto bila nevina golubica. Mislim da vi to možete najbolje posvjedočiti.
– Zar nitko ne zna gdje su?
– Nitko. Bog zna što će taj bijednik s njom učiniti. Rastužen koliko i ti čestiti ljudiodlutao sam u šumu da se u osami predam tuzi. Proveo sam dva sata preklapajući svakojake misli, lude i razumne, koje su sve počinjale sa »da«. Da sam došao osam dana ranije, kao što sam i mogao, bila bi mi Lucia sve povjerila, i ja bih možda spriječio taj zločin. Da sam s njom učinio isto što s Marton i Nanettom, ne bi poslije mog odlaska ostala u onako razdraženom stanju koje je sigurno bilo glavni uzrok što se podala pohlepi onog razbojnika. Da nije prije sokolara upoznala mene, njena bi duša ostala čista i odvratila bi je od njega. Morao sam priznati pred svojom savješću da sam ja glavom pomagao pri gnusnom činu zavođenja i da sam radio za tog zločinca. Pri toj me je pomisli obuzimao pravi očaj.
El fior che sol potea pormi fra dei, Quel fior che intatto io mi venia serbando Per non turbar, ohime! l'animo casto Ohime! il bel fior colui m'ha colto, e gussto.26 Da sam znao gdje da je nađem, otišao bih za njom istog časa. Dok još nisam saznao za Lucijinu nesreću budalasto sam se ponosio što sam imao toliko snage da je ostavim netaknutu, a sad sam se kajao i stidio zbog te isprazne kreposti i zaricao se da ću ubuduće u tom pogledu biti pametniji. Najviše me mučila pomisao da će se Lucia u svojoj skoroj bijedi, a možda i sramoti, s grozom spominjati mene, i da će me zamrziti kao glavnog uzročnika svojih jada. Poslije tog kobnog događaja počeo sam primjenjivati posve drugačiji postupak, u čemu sam katkad znao i pretjerati.
26. I taj cvijet koji me je jedini mogao uzdići među bogove, I taj cvijet koji sam čuvao netaknut, I da ne pomutim čistu dušu, jao! I Ovaj mi ga ubra i pokvari. Ariosto, Bijesni Orlando, VIII, 77.
Moja je tuga bila tolika da sam je morao utopiti ili pobjeći nekamo glavom bez obzira. Sišao sam u vrt da se pridružim bučnoj družbi, koja me tako lijepo primila i toliko oraspoložila da sam za večerom na najljupkiji i najduhovitiji način zabavljao društvo. Ono što mi je davalo snažan poticaj bilo je lice, a nadasve za mene još neviđen karakter zakupnikove mladenke. Sestra joj je bila dražesna, ali mene je već stala uzbuđivati jedna djevica. Bilo je tu odviše posla.
Mladenka, kojoj je bilo devetnaest ili dvadeset godina, privlačila je pažnju cijelog društva svojim izvještačenim ponašanjem. Blagoglagoljiva, nakljukana mudrim izrekama koje je često nizala u beskraj, misleći da se mora njima razmetati, bogobojazna i toliko zaljubljena u svog muža da ju je obuzimala muka kad bi se on, sjedeći nasuprot njenoj sestri, pokazivao očaran njenom dražesti, često je bila predmetom podsmijeha.
Njen muž bio je neki smetenjak i možda je veoma volio svoju ženu, ali je mislio da se zbog dobra ponašanja mora pokazivati ravnodušan, a iz uobraženosti uživao je da joj daje povoda za ljubomoru. Ona se pak bojala da je ne smatraju budalom ako im ne obrati pažnje. U tom se otmjenom društvu osjećala neprilično upravo stoga što se upinjala da svi povjeruju kako je za nj stvorena. Kad bih ja pričao šaljive pričice, ona bi pažljivo slušala i, nastojeći da ne ispadne ograničena, smijala se uvijek na krivom mjestu. Njena osebujnost, njene nespretnosti i njena preuzetnost pobudiše u meni želju da je bolje upoznam i ja joj počeh udvarati.
Moje male i velike usluge, moja udvornost i pažnja, čak i moje majmunisanje, sve je to bilo ubrzo primijećeno, i svi su povjerovali da sam bacio oko na nju. Muža su joj javno upozoravali, a on bi, praveći se junačina, udario u šalu kad su mu govorili da sam opasan.
Ja sam sa svoje strane izigravao smjernost, a katkada i nehajnost. On me je, vjeran svojoj ulozi, poticao da se umiljavam njegovoj ženi, dok je pak ona sa svoje strane vrlo slabo izigravala disinvolturu.27
27. Neusiljenost, nehajnost.
Pošto sam joj pet ili šest dana uporno udvarao, ona mi, dok se šetala sa mnom po vrtu, nepromišljeno otkri razlog svoje zabrinutosti i reče kako joj muž čini krivo što joj daje povoda za uznemirenost. Ja joj prijateljskim riječima kazah da je najbolji način kako će ga popraviti da se pričinja kao da uopće i ne primjećuje izraze nježnosti koje on upućuje njenoj sestri i da se pretvara kao da je zaljubljena u mene. Da je što sigurnije predobijem za svoje savjete, rekoh joj da je ono što joj predlažem vrlo teško i da treba imati mnogo duha za toliko lažnu ulogu. Time sam pogodio njenu slabu tačku, jer me ona stade uvjeravati da će je izvanredno odigrati.
I pored sveg uvjeravanja, tako ju je loše igrala da su se svi morali domisliti u kojoj je glavi nikao taj plan.
Kad bih se u drvoredima perivoja našao s njom nasamo, pa kad bih je, siguran da nas nitko ne vidi, htio navesti da se ozbiljno uživi u svoju ulogu, ona bi pribjegavala opasnom sredstvu: utekla bi ostavljajući me sama, i tad bi se pridružila društvu, te tako, kad bih se ja pojavio, ne bi propustili da me ne nazovu slabim lovcem. Ja pak nisam propuštao nijednu priliku da je ne prekorim zbog njenog bježanja i da joj ne predočim kakvo slavlje priprema time svom mužu.
Hrabrio sam njen duh i kudio njen odgoj, govorio sam joj da ovakav ton i ponašanje kakvo sam ja imao prema njoj vlada u otmjenom društvu i da je ono dokaz koliko cijenim njezin duh; ali me ona jedanaestog ili dvanaestog dana zateče usred mojih krasnorječivih govorancija rekavši mi da bih ja kao svećenik morao znati da je svaka ljubavna veza smrtni grijeh, da bog sve vidi, i da se ona ne želi izlagati vječnom prokletstvu niti sramotiti da prizna pred ispovjednikom kako se toliko zaboravila da je sagriješila s jednim svećenikom. Ja primijetih da nisam svećenik, ali me ona sasvim porazi kad me zapita da li se ono što sam nakanio poduzeti ubraja među smrtne grijehe. Ne imajući hrabrosti da to poreknem, osjetih da stvar moram privesti kraju.
Razmišljanje mi ubrzo povrati mir, a moje novo držanje bilo je i za stolom smjesta primijećeno, te stari grof, koji je imao smisla za šalu, glasno izjavi da to znači svršen posao. Ovo sam smatrao vrlo povoljnim, te rekoh svojoj nesmiljenoj bogomoljci da svi tako sude, ali to je bilo kao gluhome dobro jutro.
Slučaj me je uspješnije pomogao, i evo kako je došlo do raspleta ove ljubavne dogodovštine.
Na Spasovo čitavo se društvo uputilo u pohode gospođi Bergali,[21] proslavljenoj ženi talijanskog Parnasa. Kako smo se morali vratiti iste večeri, moja se lijepa posjednica htjela smjestiti u kočiju sa četiri sjedala, kamo su se već uspeli njen muž i njena sestra, dok sam ja bio sam u dražesnoj kočijici na dva kotača. Ja se uzvikah da je to nelijep znak nepovjerenja, a družba je upozori da mi ne bi smjela nanijeti ovakvu uvredu. Ona se uspe, a ja rekoh postiljonu da bih želio ići prečacem, te se on odvoji od ostalih kola i pođe putem kroz Cequinijevu šumicu.
[21] Bergali, Luisa (1703 –1779), kći jednog postolara iz Piemonta, žena grofa Gaspara Gozzija, venecijanskog pisca. Zbog svoje ljepote, duha i pjesničkog dara bila je primljena u Arcadiju pod imenom Irminde Partenide.
Kad smo pošli, nebo je bilo vedro, ali za nepunih pola sata podignu se jedna od onih oluja koje su česte na jugu, koje se rastutnje kao da će preokrenuti nebo i zemlju a prođu kao ništa, nebo se opet razvedri, zrak se ugodno rashladi tako da je od njih više koristi nego štete. – Ah, nebesa – zavika moja posjednica – uhvatit će nas oluja!
– Hoće – rekoh joj ja – i premda je kočija natkrivena, kiša će upropastiti vašu lijepuhaljinu, a to će mi biti vrlo žao.
– Nije mi stalo do haljine, ali se bojim grmljavine.
– Začepite uši.
– A ako udari grom?
– Postiljonu, požurite da se negdje sklonimo.
– Kuće počinju tek na pola milje odavde, gospodine. Prije nego što stignemo do njih,oluja će proći.
I on mirno nastavi put. Ali eto ti munja gdje sustižu jedna drugu, gromovi tutnje, a moja jadna suputnica dršće kao prut. Kiša se izlije kao iz kabla: ja skinem ogrtač da nas pokrijem sprijeda, ali nas istog časa zaslijepi munja, a na stotinu koraka od nas udari grom. Konji se propinju, a moju jadnu suputnicu uhvati napad grčeva. Ona se baci na mene i grčevito me obujmi. Ja se podignem da pridržim ogrtač koji je skliznuo i iskoristivši priliku otkrijem joj suknju. Ona se pokrenu da spusti haljinu, ali tog časa opet zatutnji udarac groma i ona se sva skameni od straha. Pokušavajući da je pokrijem ogrtačem privučem je sebi, a trzaj kola pospješi taj pokret, i ona padne na mene u najzgodnijem položaju. Ja ne gubih vrijeme i, praveći se da popravljam sat u džepu prsluka, spremih se za napad. Ona pak, osjećajući da joj neće preostati nikakva mogućnost da mi izbjegne ako me sad hitro ne spriječi, upre da se oslobodi, ali ja je zadržim i kažem joj da će, ako ne bude glumila nesvjesticu, postiljon sve vidjeti, čim se okrene. Puštajući joj užitak da me naziva bezbožnikom, pokvarenjakom i svime što joj je palo na pamet, odnio sam najpotpuniju pobjedu što ju je ikad ikoji borac postigao.
Kiša je i dalje potocima lila, vjetar koji je bio vrlo jak šibao nas je s lica, a ona, primorana da ostane u istom položaju, reče mi da joj upropaštavam čast, jer postiljon može sve vidjeti.
– Držim ga na oku – odgovorio sam – on i ne misli da se okrene, a kad bi to i učinio,ogrtač nas štiti od njegovih pogleda; budite razumni, ponašajte se kao da ste u nesvijesti, jer ja vas ne kanim pustiti.
Ona kao da se pomirila sa sudbinom, te me zapita kako ja to mogu izazivati gromove.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:41 am

Kazanova-Memoari Image


– Oni su u dogovoru sa mnom – rekoh joj.
Gotovo je povjerovala da govorim istinu, pa joj nestade straha i osjetivši moju ekstazu zapita me jesam li svršio. Nasmiješih se i rekoh da nisam, jer hoću da mi se do prestanka oluje dragovoljno prepusti.
– Prepustite se ili ću odbaciti ogrtač.
– Odvratni čovječe koji ste me unesrećili za čitav život, jeste li sad zadovoljni?
– Nisam.
– Pa što još hoćete?
– Kišu poljubaca.
– Nesretne li mene! Pa, eto, dat ću vam ih.
– Recite da mi opraštate i da ste dijelili sa mnom užitak.
– Vi to dobro znate; jest, opraštam vam.
Tad joj vratih slobodu i učinivši joj izvjesne usluge, zamolih je da isto učini i ona meni, što ona uradi sa smiješkom na usnama.
– Recite da me volite.
– Ne volim vas, jer ste bezbožnik i čeka vas pakao. Kad je oluja prošla i opet zavladaomir, rekoh joj, ljubeći joj ruke, neka bude sigurna da postiljon nije ništa primijetio i da sam uvjeren kako sam je sad izliječio od straha pred gromom i neka nikom ne otkrije kojoj tajni duguje svoje ozdravljenje. Ona mi odgovori da je, ako ništa drugo, sad posve sigurna da nikad nijedna žena nije bila izliječena takvim lijekom.
– To se – nadovezah ja – u tisuću godina dešava milijun puta. Čak ću vam priznati dasam s tim računao kad sam ulazio u kočiju, jer nisam vidio drugog puta da vas posjedujem. Utješite se i vjerujte mi da nema strašljive žene koja bi se u ovakvom položaju mogla oduprijeti.
– To vam vjerujem, ali ću zato ubuduće putovati samo sa svojim mužem.
– Loše ćete uraditi, jer vaš muž ne bi imao toliko dosjetljivosti da vas utješi kao što samto ja učinio.
– I to je istina. S vama čovjek stječe sasvim naročita saznanja, ali ipak više nećemoputovati sami.
I sve tako čavrljajući, stigosmo u Pasiano, sat prije ostalih. Siđosmo, a moja ljepotica pobježe da se zatvori u svoju sobu, dok sam ja u kesi tražio talir da ga dam postiljonu. Onda opazih da se ovaj smije.
– Čemu se ti smiješ?
– Ha, vi to dobro znate?
– Evo, uzmi dukat, i nikom ni riječi.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:42 am


Kazanova-Memoari Image


VI
Smrt moje bake i njene posljedice - Kako sam izgubio naklonost gospodina Malipiera - Više nemam doma - Tintoretta - Šalju me u seminar - Tjeraju me iz seminara - Kako sam dospio u zatvor
Za večerom se govorilo samo o oluji. Zakupnik, koji je znao koliko se njegova žena boji groma, reče mi da zacijelo više nikad neću poželjeti da putujem s njom.
– Ni ja s njim – uleti mu ona u riječ. – To je jedan bezbožnik koji je lakrdijama uklinjao gromove.
Ta me je žena otada tako vješto izbjegavala da se više nisam mogao naći s njom nasamo.
Kad sam se vratio u Veneciju, moradoh se zbog teške bolesti drage mi bake odreći svojih lagodnih navika. Brižno sam je njegovao, ne ostavljajući je do posljednjeg časa. Nije mi mogla ništa ostaviti jer mi je već za života dala sve što je imala. Ta je smrt imala po mene ozbiljnih posljedica koje su posve promijenile moj dotadanji način života. Mjesec dana nakon tog tužnog događaja primio sam pismo od majke u kome mi javlja da je odlučila napustiti kuću koju je držala iznajmljenu u Veneciji, jer se po svemu sudeći više neće vratiti. Usput mi je napomenula da je tu namjeru pismeno saopćila i velečasnom Grimaniju, čijoj se volji u svemu imam pokoriti. Pošto proda namještaj, on će se pobrinuti da mene i moju braću smjesti u doličan i čestit zavod. Otišao sam dakle velečasnom Grimaniju da mu kažem kako ću uvijek i u svemu poštovati njegovu volju.
Zakupnina za kuću bila je plaćena do kraja godine. Međutim, kako sam znao da od tog časa više neću imati kuće, stao sam nemilice trošiti i udovoljavati svakom svom prohtjevu. Rublje, tapiserije i porculan bio sam već prije prodao, a tada počeh načinjati ogledala i krevete. Znao sam da će mi se to zamjeriti, ali to bijaše ostavština mog oca na koju majka nije imala nikakva prava. A s braćom ću se već znati objasniti.
Poslije četiri mjeseca opet je došlo pismo od majke, koje je bilo poslano iz Varšave, a glasilo je ovako:
»Dragi moj sine, ovdje sam upoznala jednog učenog monaha iz reda Male braće. Rodom je iz Kalabrije. Kad god me je taj učeni čovjek, kojeg rese sve vrline, počastio svojim posjetom, pomišljala sam na vas. Jednom sam mu, još prije godinu dana, spomenula da imam sina koji se kani posvetiti svećeničkom pozivu, ali da ga na žalost nemam čime uzdržavati. On mi je na to odgovorio da će se pobrinuti za nj kao za vlastito dijete ako mu ja u kraljice ishodim imenovanje za biskupa u jednoj od biskupija u njegovoj domovini. Stvar će se, rekao je, urediti bez poteškoća ako ga Njezino veličanstvo bude milostivo htjelo preporučiti svojoj kćeri, napuljskoj kraljici.[22]
[22] Poljska kraljica Elizabeta Marija Jozefa (1669 – 1757), žena Augusta III, kći cara Josipa I, bila je majka Marije Amalije, žene Karla Burbonskog, napuljskog kralja, koji je 1759. pod imenom Carlosa III postao kralj Španjolske.
Preporučivši se usrdno Svevišnjem, bacila sam se na koljena pred Njezinim veličanstvom, i ono je milostivo uslišalo moju molbu. Kraljica je pisala svojoj kćeri, i njenim posredstvom naš Sveti otac podijelio je vrijednom svećeniku biskupiju u Martiranu. I tako će vas on, dosljedno svom obećanju, za nekoliko mjeseci odvesti sa sobom jer na putu za Kalabriju mora proći kroz Veneciju. On vam to i sam piše u ovdje priloženom pismu. Odgovorite mu odmah i pismo uputite na mene. Taj će vam vrli svećenik utrti put do najvećih crkvenih časti. Zamislite kakva će to za me biti utjeha kad vas za dvadeset ili trideset godina vidim barem kao biskupa. Do njegova dolaska za vas će se brinuti velečasni Grimani. Primite moj blagoslov, ostajem uvijek... itd.«
Biskupovo pismo, dirljivo i usrdno, bilo je na latinskom i kazivalo je isto što i majčino. Odgovorio sam dolično i oduševljeno.
Ta su mi dva pisma posvema zavrtjela glavom. Zbogom Venecijo! Vjerujući da idem u susret najblistavijem uspjehu koji me očekuje na kraju puta, jedva sam čekao da svim žarom prionem uz novi poziv i radovao sam se što ne osjećam nikakva žaljenja za svim onim što ću zauvijek ostaviti u rodnom kraju. Prošlo je vrijeme ništavnih prohtjeva i ispraznih zabava, govorio sam samom sebi, ubuduće zanimat ću se samo za ono što je veliko i trajno. Gospodin Grimani čestitao mi je na budućoj sreći i obećao da će se najsvesrdnije pobrinuti kako da mi nađe doličan smještaj gdje ću ostati do biskupova dolaska.
Gospodin Malipiero, čovjek mudar na svoj način, koji je zabrinuto gledao kako u Veneciji tratim dragocjeno vrijeme podajući se ispraznim zabavama, bijaše presretan što ću uskoro zakoraknuti u ozbiljan život i uvelike se obradovao zbog živa pregnuća i radosne spremnosti kojom sam prihvatio ono što su mi donosili slučaj i sudbina. Tom mi je prilikom dao poduku koju nikad nisam zaboravio. »Poznati nauk stoika – rekao je – sequere Deum28 može se tumačiti jedino ovako: prepustiti se onom što ti nosi sudbina kad god ti nije odveć mrsko da se prepustiš. To je – izlagao je dalje – onaj Sokratov demon saepe revocans raro impellens,29 a odatle i poznata izreka tih istih stoika jata viam inveniunt.30 U tom se sastojala mudrost gospodina Malipiera koji bijaše veoma učen, premda nikad nije proučavao druge knjige osim knjigu moralne prirode. Međutim mjesec dana kasnije, kao da mi je sudbina htjela pokazati da ništa nije savršeno i da sve ima svoje lice i naličje, desio mi se jedan događaj koji je, premda sam se vjerno povodio za načelima rečene škole, navukao na me senatorov gnjev, a pri tom me nije ničem naučio.
28. Slijediti boga.
29. Koji često sputava a rijetko potiče. Ciceron, De divinatione, I, 54.
30. Sudbina zna pronaći put. Vergilije, Eneida, III, 395.
Gospodin Malipiero vjerovao je da na licu mladih ljudi umije razabrati skrivene znakove neograničene moći božice sreće koja će gospodariti njihovim životima. Kad bi mislio da je to kod nekog otkrio, uzeo bi ga pod svoje okrilje da ga nauči kako će mudrim ponašanjem potpomoći Sreći, jer, kako je govorio – u rukama nesmotrena čeljadeta i najbolji lijek postaje otrov, kao što u rukama mudraca i najžešći otrov postaje lijek.
U moje je vrijeme imao troje štićenika za koje je u pogledu odgoja činio sve što je mogao. Bijaše tu najprije Teresa Imer, stvorenje veoma nestalne prirode, kao što će čitalac i sam moći prosuditi ako mu ovi zapisi ne dosade. Drugi bijah ja, a o meni će čitalac suditi kako bude htio. Treća bijaše kći gondolijera Gardele, djevojče tri godine mlađe od mene, kojoj se na lijepom licu ogledao divan karakter. Da se lakše snađe u životu, mudri joj je starac plaćao satove iz plesanja, jer kugla – kako je običavao govoriti – neće u rupu ako je ne gurneš. Ta će djevojka kasnije, pod imenom Augusta, doživjeti silan uspjeh u Stuttgartu, a 1757. postat će prva službena milosnica vojvode od Wurtemberga. Bijaše to veoma ljupko i dražesno stvorenje. Posljednji sam je put susreo u Veneciji gdje je prije nekoliko godina umrla. Njezin muž, Michele dellAgata, otrovao se ubrzo poslije ženine smrti.
Jednog dana, pošto je ručao zajedno s nama, stari se senator povuče na uobičajeni popodnevni počinak, ostavljajući nas same. Uskoro i mala Gardela ode na svoj sat, i tako ja ostadoh sam s Teresom koju sam uvijek gledao željnim okom premda joj nisam udvarao. Dok smo sjedili jedno pokraj drugog za malim stolićem, okrećući leđa vratima sobe u kojoj je, kako smo mislili, dremuckao naš zaštitnik, povedosmo razgovor o razlici između muškog i ženskog tjelesnog ustrojstva, te u nevinom nestašluku mlade nam prirode poželjesmo da se u to i uvjerimo. Upravo bijasmo stigli do najzanimljivije tačke provjeravanja, kad mi odjednom na leđima odjeknu žestok udarac štapom, pa onda još jedan, za kojim bi sigurno slijedili drugi, da se nisam za vremena spasao od tuče, dajući petama vjetra. Pobjegao sam kući bez šešira i ogrtača. Još nisam pravo došao do daha, kad eto ti stare senatorove domaćice gdje mi nosi moje stvari zajedno s pismom u kojem mi se saopćava da se više nikad nisam usudio prijeći prag palače Njegove jasnosti. Ja mu smjesta odgovorih ovim riječima: »Udarili ste me u srdžbi i time ste opovrgli sve čemu ste me učili. Mogu dakle slobodno reći da od vas nisam ništa naučio. Oprostio bih vam kad bih mogao zaboraviti da ste mudrac, ali to neću nikad zaboraviti.«
Uvaženi se gospodin možda s pravom razjario nad prizorom što smo mu ga priredili, ali se uza svu svoju razboritost ponio veoma nesmotreno. Naime, sva je posluga odmah pogodila uzrok mom protjerivanju, pa se ubrzo pronio glas o tom događaju, i čitav se grad smijao na račun starog senatora. Teresu se uopće nije usudio prekoriti, kao što mi je to sama kasnije rekla, ali se ipak nije usuđivala da pokuša izmoliti oproštenje za mene.
Bližilo se vrijeme kad je trebalo isprazniti našu kuću. Jednog lijepog jutra ugledah pred vratima nekog čovjeka od četrdesetak godina, preplanula lica, s crnom vlasuljom i skrletnim ogrtačem. On mi uruči pismo oca Grimanija u kojem mi se naređivalo da bezodvlačno predam donosiocu cjelokupni namještaj tačno prema priloženom popisu kojeg se drugi primjerak nalazi u mom posjedu. Uzevši dakle svoj popis, pokazah mu sav onaj namještaj kojem još nisam uspio promijeniti vlasnika, a za onaj kojeg, usprkos papiru, više nije bilo, rekoh da mi je vrlo dobro poznato kojim je putem otišao. Na to mi taj zvekan osorno odgovori da želi znati što je s nestalim namještajem. Odvratio sam da neću valjda njemu o tom polagati računa. Kako je bivao sve osorniji, posavjetovah mu da se što prije izgubi, davši mu na znanje da sam u svojoj kući ja gospodar.
Sutradan rano ujutro pohitah da o tom događaju izvijestim velečasnog Grimanija, ali tamo već zatekoh svog jučerašnjeg znanca koji me je pretekao. Razljućeni gospodin Grimani sasu na me čitavu bujicu ukora. Zahtijevao je da mu položim račun o svakom komadu namještaja koji je nedostajao. Odgovorio sam da sam ga prodao kako se ne bih zadužio. On mi na to reče da sam lopov, da to nisam bio vlastan učiniti i da će on već poduzeti korake kako da me kazni. Naposljetku mi naredi da se smjesta gubim iz kuće. Gušeći se od ljutine, odjurih do nekog Židova da mu prodam što je još preostalo od namještaja, ali kad se vratih kući, zatekoh pred vratima sudskog poslužitelja koji mi uruči poziv za sud. Bacivši pogled na poziv, vidjeh da je izdan na zahtjev Antonija Razzette. To je bio onaj čovjek preplanula lica. Na svim vratima već bijahu postavljeni pečati. Nisam mogao čak ni u svoju sobu, jer je poslužitelj, odlazeći, postavio na vrata jednog stražara. Ne gubeći vremena, odjurih gospodinu Rosi. Pošto pročita sudsku naredbu, odvjetnik reče da će pečati biti skinuti već sutra ujutro, a on će u međuvremenu predati avogadoru[23] tužbu protiv Razzette.
[23] Avogador; gli avogadori del comun, tri sudska činovnika koje je biralo Veliko vijeće; jedan od njih bio je glavni tužilac.
– Za ovu ćete se noć – reče mi na kraju – smjestiti kod nekog od svojih prijatelja. To ćenasilje gospodina Razzettu skupo stajati. Ali sve mi se čini da taj čovjek radi po naređenju velečasnog Grimanija.
– To me se nimalo ne tiče.
Noć sam proveo sa svoja dva anđela.
Sutradan ujutro pečati bijahu doista skinuti, i ja uđoh u kuću. Razzetta se nije pojavljivao. Gospodin Rosa ga je u moje ime predao krivičnom sudu s time da bude prisilno predveden ako se ogluši na drugi poziv. Trećeg dana dobih pismo od velečasnog Grimanija. Tražio je da smjesta dođem k njemu. Kad se pojavih, osorno me upita što kanim učiniti.
– Kanim zatražiti zaštitu zakona protiv nasilja, kanim se braniti od čovjeka s kojimnisam trebao imati nikakva posla, čovjeka koji me je natjerao da noći provodim na nedoličnom mjestu.
– Nedoličnom mjestu? Kako to?
– Naravno. Zašto su me protuzakonito spriječili da uđem u vlastitu kuću?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:42 am

Kazanova-Memoari Image

– Pa sad možete ući. Ali najprije otiđite do svog odvjetnika i recite mu da obustavidaljnji postupak jer je Razzetta postupao isključivo po mom naređenju. Vi ste možda bili nakanili da prodate i sav ostali namještaj, pa smo vas morali nekako spriječiti. Dat ću vam jednu sobu u svojoj kući blizu kazališta S. Giovanni Grisostomo. U prvom katu stanuje Tintoretta, naša primabalerina. Preselit ćete se i dolazit ćete svaki dan k meni na ručak. Vašeg brata i sestru smjestio sam kod vrlo dobrih obitelji, tako da je sada sve u najboljem redu.
Odmah sam otišao gospodinu Rosi da ga izvijestim o svemu što se dogodilo. Ovaj mi posavjetova neka u svemu učinim Grimaniju po volji. Složio sam se s njime jer sam dobio zadovoljštinu, a i laskalo mi je što me velečasni poziva za svoju trpezu. Osim toga bijah radoznao na Tintorettu jer se o toj plesačici mnogo govorilo zbog silna novca koji je princ od Waldecka trošio na nju.
Kako je moj biskup morao stići negdje početkom ljeta, imao sam provesti još samo nekoliko mjeseci u Veneciji. U očekivanju trenutka da krenem putem uspona koji će me možda dovesti do same papinske stolice sve sam gledao u najljepšim bojama, moj je duh lebdio ozaren u visinama, a mašta gradila najsjajnije kule u zraku.
Oprostivši se od odvjetnika, odoh na ručak velečasnom Grimaniju. Domaćim me posjede pokraj mrskog mi Razzette s kojim za čitava objeda ne progovorih ni riječi. Zatim po posljednji put pođoh do naše lijepe kuće u San Samuelu, odakle otpremih barkom u svoj novi stan sve što sam smatrao da mi pripada.
Gospođicu Tintorettu nisam osobno poznavao, ali sam po čuvenju znao kako se vlada i kakva joj je ćud. Bila je osrednja plesačica, ni lijepa ni ružna, ali se odlikovala duhom i naobrazbom. Premda je na nju mnogo trošio, princ od Waldecka nije joj branio da zadrži uza se nekadanjeg zaštitnika. Bijaše to jedan šezdesetogodišnji starac, odvjetak patricijske obitelji Lin, koja je danas već izumrla.
Noć je već bila pala kad se plemeniti Lin pokaza na vratima moje sobe da mi izruči gospođičine pozdrave i da mi kaže kako će ona biti ushićena ako svojim prisustvom ushtjednem počastiti njezine prijeme. Udvorno sam mu objasnio kako uopće nisam znao da moja soba pripada gospođičinu stanu jer mi gospodin Grimani o tom nije ništa rekao. Inače bih smatrao prvom dužnošću da iskažem gospođici svoje najsmjernije poštovanje, čak prije nego što sam dao preseliti svoje stvari. Gospodin Lin dobrohotno primi ispriku, i mi se popesmo na prvi kat. On me predstavi, i poznanstvo bi sklopljeno. Tintoretta me je primila poput princeze. Skinuvši rukavicu, pruži mi ruku na poljubac, kaza moje ime nekolicini stranaca koji su je okruživali, a zatim mi predstavi svakog od njih poimence. Kad predstavljanje bi završeno, ponudi mi mjesto pored sebe. Činilo mi se smiješno što mi se obraća na francuskom, iako je bila rođena Venecijanka. Rekoh joj da ne razumijem taj jezik i zamolih je da mi se obraća na talijanskom. Ona se neobično začudi i snuždeno mi reče kako se boji da ću se dosađivati na njenim prijemima gdje se uvijek govori francuski, jer njoj dolaze samo strana gospoda. Obećao sam joj da ću ga naučiti.
Zamalo stiže i Njegovo visočanstvo. Taj je veledušni princ razgovarao sa mnom na lijepom talijanskom i za čitava je karnevala bio sa mnom veoma prijazan. Čak mi je na kraju poklonio zlatnu burmuticu kao nagradu za veoma loš sonet što sam ga spjevao u čast gospođe Margherite Grisellini, nazvane Tintoretta. Grisellini bijaše njezino obiteljsko ime, a Tintorettom su je zvali jer joj je otac bio bojadisar.
Tintoretta je u svemu nadmašivala Giuliettu i svojim je duhom znala osvajati srca ozbiljnih ljudi. Voljela je poeziju, i ja bih se sigurno zaljubio u nju, da nije bilo mog biskupa.
Ona je pak voljela mladog liječnika Righelinija, čovjeka neobično vrijedna, koji je umro u cvijetu mladosti i za kojim još i danas žalim.
Negdje pri kraju poklada majka je napisala gospodinu Grimaniju da će biti prava sramota ako me biskup zateče gdje stanujem kod jedne plesačice. Stoga moj skrbnik odluči da mi nađe doličniji i ugledniji smještaj. Posavjetovao se sa župnikom Tosellom i nakon duga razmišljanja ta se gospoda složiše da će biti najljepše ako me smjeste u sjemenište.
Kad su sve bez mog znanja uredili, župnik preuze na se da me pokuša privoliti na dragovoljan pristanak. Slušajući njegove medene i oprezne riječi kojima je pokušao zasladiti gorku pilulu, nisam se mogao suspregnuti da ne prasnem u grohotan smijeh. Mora da se nemalo iznenadio kad sam mu rekao da sam voljan učiniti sve što oni smatraju da je za moje dobro.
Zamisao te vrijedne gospođe bila je sasvim nerazborita. Pitam se gdje im je bila pamet kad su smislili da me u dobi od sedamnaest godina i još s prirodom kakva je bila moja šalju u sjemenište? Međutim, ja sam i to primio kao pravi sokratovac, a kako nisam osjećao nikakve odvratnosti, to ne samo da sam pristao već sam jedva čekao da odem, toliko mi se to činilo zabavnim. Gospodinu Grimaniju rekoh da pristajem na sve, samo neka se Razzetta drži daleko od mene. On mi dade riječ, koju pogazi kad su me istjerali iz sjemeništa. Nikad nisam mogao pravo razabrati da li je on dobar zato što je glup ili je glup zato što je do slabosti dobar. Ali sva njegova braća bijahu na isto brdo tkana. Za mladića od duha i pameti nema goreg no kad mu sudbina odredi glupana za gospodara.
Poslije nekoliko dana župnik, obukavši me u sjemeništarca, odvede me u San Cipriano de Murano[24] da me predstavi rektoru.
[24] San Cipriano di Murano, sjemenište koje je odlukom koncila u Tridentu godine 1563. utemeljeno u opatiji San Cipriano u gradiću Muranu nedaleko od Venecije.
Ovaj me primi s usrdnom ljubaznošću. Iz dirljiva govora kojim me je dočekao razabrah da me, po njegovu mišljenju, šalju u sjemenište ili po kazni ili u najmanju ruku zato da stanu na kraj sablažnjivu životu kojem sam se odavao.
– Ne mogu vjerovati, prečasni oče, da me netko želi kazniti.
– Ne, ne, dragi sine, ja sam samo htio reći da ćete kod nas biti vrlo zadovoljni.
U tri sobe koje mi pokazaše vidio sam najmanje stotinu i pedeset sjemeništaraca. Zatim me provedoše kroz desetak učionica, blagovaonicu i spavaonicu, i naposljetku siđosmo u vrtove u kojima pitomci provode satove odmora. Dok su me tako vodili, pokušavali su me uvjeriti kako za mladića nema na svijetu divnijeg mjesta od ovoga i kako ću jednom kad odem žaliti za njim. A u isto vrijeme kao da su me htjeli ohrabriti i umiriti govoreći da ću ostati svega nekoliko mjeseci. Toj sam se glupoj slatkorječivosti od srca smijao.
U sjemenište sam ušao prvih dana ožujka. Posljednju sam noć proveo sa svoje dvije ženice. Ni one, kao ni gospođa Orio ni advokat Rosa, nisu mogli vjerovati da u jednom mladiću moje ćudi može biti toliko pokornosti. Cijele su noći postelju zalijevale suzama s kojima su se često pomiješale i moje.
U sjemenište me je pratio župnik Tosello. Na po puta, baš kod San Michelea, spopade me velika mučnina te stadoh povraćati kao da ću dušu povratiti. Župnik dade zaustaviti gondolu, a brat ljekarnik priteče mi u pomoć s vodicom od metvice. Bijahu to posljedice ljuvena posla na kom sam zajedno sa svojim anđelima vatreno radio cijele noći, strepeći od pomisli da ih posljednji put stežem u naručju. Ne znam da li je čitalac ikad iskusio kako je ljubavniku kad se oprašta od voljena bića koje možda više nikad neće vidjeti. Bojeći se posljednjeg zagrljaja, on uvijek iznova izgara na oltaru ljubavi sve dok mu duša ne prokaplje krvlju.
Kad stigosmo u sjemenište, župnik me prepusti rektorovoj brizi. Moj kovčeg i postelju bijahu već prenijeli u spavaonicu, kamo poslaše i mene da odložim šešir i ogrtač. Nisu me stavili u razred s odraslima jer usprkos visoka uzrasta bijah još premlad.
– Koju školu želite polaziti? – upitao me rektor.
– Dogmatsku, velečasni oče, jer bih želio izučavati povijest Crkve.
– Odvest ću vas ocu ispitivaču.
– Ja sam doktor, prečasni, i neću da se podvrgnem ispitu.
– Takvi su propisi, dragi sine, zato pođite sa mnom.
Rektorov me odgovor silno naljuti. Bijaše to za mene uvreda i poniženje. Zato odmah smislih neobičnu osvetu, veseleći se unaprijed kako ću ih namagarčiti. Kad sam došao pred ispitivača tako sam slabo odgovarao na njegova latinska pitanja, napravio toliko pogrešaka da me je ovaj poslao u niži razred, gdje se učila tek gramatika. Ondje sam se na svoje veliko zadovoljstvo našao u društvu dvadesetak dječaka koji, kad saznadoše da sam doktor, uzeše u zboru ponavljati: Acceptamus pecuniam et mittamus asinum in patriam suam.31 Za vrijeme odmora moji su me drugovi iz spavaonice, koji već svi bijahu stigli bar do filozofije, gledali podrugljivo i prezrivo. Videći gdje pažljivo slušam njihove mudre rasprave o uzvišenim tezama, stali su me ismjehivati, misleći da su to za mene španska sela. Bio sam čvrsto odlučio da ustrajem u ulozi neznalice, ali se zbio nepredviđen događaj koji me je razotkrio.
31. Uzmimo novac, a magarca pošljimo odakle je došao.
U posjet rektoru bijaše došao učeni redovnik iz venecijanskog samostana Salute, otac Barbarigo, koji mi je nekad predavao fiziku. Jednom me slučajno spazi pri izlasku iz crkve, te mi ljubazno priđe, i obasuvši me pohvalama i čestitkama, zapita kakvom se znanosti bavim. Kad mu odgovorih da sam stigao tek do gramatike, pogleda me s nevjericom misleći da se šalim. Uto naiđe rektor, i mi odosmo u svoje razrede. Nakon jednog sata uđe rektor i pozva me napolje.
– Zašto ste se – reći će mi on – na ispitu pravili neznalicom?
– A zašto ste vi bili tako nepravični pa me na to prisilili?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:42 am


Kazanova-Memoari Image


Namrgodivši se odvede me u razred dogmatike gdje me moji drugovi iz spavaonice iznenađeno dočekaše. Za vrijeme popodnevnog odmora svi me okružiše iskazujući mi srdačno prijateljstvo, i ja zaboravih na svoju ljutnju i zlovolju.
Najviše me je svojom obdarenošću i velikom ljepotom očarao jedan sjemeništarac od petnaest godina koji je danas, ako još živi, sigurno već biskup. Među nama se odmah začelo veliko prijateljstvo. Umjesto da se špekulamo, nas smo dvojica provodili časove odmora šećući i razgovarajući. Najljepše Horacijeve ode zaslađivahu nam te časove. Rado smo čitali i Ariosta koji nam bijaše draži od Tassa, a najviše smo se divili Petrarki, nabacujući se s prezirom na Tassonija i Muratorija, koji su o velikom pjesniku izrekli nepovoljan sud. U četiri dana postadosmo tako dobri prijatelji da bijasmo ljubomorni kad bi se jedan od nas pridružio drugim sjemeništarcima.
Nadzor nad našom spavaonicom bio je povjeren jednom redovniku laiku koji se imao brinuti za red i poštivanje propisa. Poslije večere svi bi pitomci, predvođeni tim redovnikom koji se naziva prefekt, odlazili u spavaonicu. Ondje bi svaki prilazio svom krevetu, tiho izmolio molitvu, zatim se svukao i mirno legao. Prefekt je lijegao tek kad bi se uvjerio da su svi pitomci u svojim krevetima. Jedan veliki fenjer osvjetljavao je prostoriju koja je imala oblik pravokutnika dugačkog osamdeset a širokog deset metara. Kreveti bijahu poređani u pravilnim razmacima, a pokraj svakog se nalazilo klecalo, stolica i kovčeg pitomca. Na jednom se kraju nalazilo umivalište, a na drugom prefektova postelja. Krevet mog prijatelja bio je nasuprot mojem, a baš između nas stajao je onaj fenjer.
Glavna je prefektova briga bila da pripazi kako pitomci ne bi odlazili jedni drugima u postelju. Takav se izlet nikad nije smatrao nevinim. Bijaše to naprotiv smrtni grijeh: ta postelja je zato da se u njoj spava, a ne da se vode razgovori s drugovima. Starješine su smatrale da svako bavljenje u tuđem krevetu proistječe iz nećudorednih pobuda. Inače je pitomac u svom krevetu mogao raditi što je htio, a to gore po njega ako je tu slobodu na zlo upotrebljavao. U Njemačkoj se, na primjer, ustanovilo da upravo u zavodima gdje upravitelji nastoje suzbijati onaniju, taj porok najviše cvjeta. Oni koji stvaraju takve propise pravi su glupani i neznalice koji ne poznaju ni prirodu ni moral, jer kod zdrava muškarca koji se nađe bez žene takvo olakšanje traži sama priroda za vlastito održanje, a za moral pak nema ništa opasnije od zabrane, jer kako reče već Ovidije: nitimur in vetitum32 Ono što kaže Tissot vrijedi samo za mladiće koji to rade i onda kad ih ne tjera prirodna potreba, ali takva bi neumjerenost bila veoma rijetka kad bi ravnatelji imali toliko pameti da na tu pojavu ne udaraju svakojakim zabranama. Tada se naime mladići odaju pretjeranom i pogubnom uživanju tog poroka iz puke obijesti, jer je neposlušnost čovjeku urođena još iz vremena Adama i Eve. Glavarice djevojačkih samostana u tom su mnogo razboritije od muškaraca. One iz iskustva znaju da nema djevojke koja već u sedmoj godini ne počinje onanirati, pa stoga i ne pomišljaju da im tu djetinjariju zabranjuju, premda ta navika može biti štetna i po djevojke, iako u manjoj mjeri zbog slabijeg izlučivanja.
32. Nitimur in vetitum semper cupimusque negata: Naša nastojanja i želje uvijek teže k onom što nam brane ljudski i božanski, zakoni. Ovidije, Amores, III, 4, 17.
Zbilo se to osme ili devete noći kako sam došao u sjemenište. Iznenada sam u snu osjetio kako netko liježe pored mene. Posjetilac u mraku napipa moju ruku, stisnu je i kad mi šapnu svoje ime, ja umalo što ne prasnuh u smijeh. Bijaše to moj prijatelj. Kad se usred noći probudio i vidio da se fenjer ugasio, palo mu je na pamet da me posjeti. Zamolio sam ga da se vrati u svoj krevet, bojeći se da se prefekt ne probudi, jer tada bismo se našli u velikoj neprilici, a možda bi nas i obijedili da smo počinili onaj, kako neki tvrde, najstariji od svih grijeha. Dok sam ga tako savjetovao, začusmo korake, i mladi velečasni uteče, ali u istom trenutku odjeknu neki trijesak i u tami se prodera prefektov hrapavi glas:
– Ah, razbojniče, čekaj samo, vidjet ćeš ti sutra! Zatim popravi stijenj, zapali fenjer teode u krevet. Sutradan još prije no što je odjeknulo zvono da najavi ustajanje, eto ti u spavaonicu rektora u pratnji prefekta.
– Saslušajte me sad svi – započe on. – Poznato nam je što se ovdje noćas dogodilo.Dvojica od vas mora da su krivci, ali ja sam voljan da im oprostim. Da im uštedim sramotu, obećajem da ću im imena držati u tajnosti. Danas prije odmora doći ćete svi k meni da se ispovjedite.
To rekavši, ode. Mi poustajasmo, a poslije ručka odosmo jedan po jedan da se ispovjedimo.
Kasnije se u vrtu nađoh sa svojim prijateljem koji mi ispriča kako je bježeći naletio ravno na prefekta i pri tom ga hotimice oborio. Tako je imao vremena da se neprepoznat ušulja u krevet.
– No – rekoh mu ja – sad ste dobili oproštenje jer ste se, vjerujem, najpokornijeispovjedili i pokajali za taj prijestup.
– Ne budite smiješni. Dobri naš rektor ne bi saznao ništa čak ni onda kad moja noćnaposjeta ne bi bila sasvim nevine prirode.
– Znači vi ste se lažno ispovjedili, jer ste se ipak ogriješili o poslušnost?
– Možda i jesam, ali to ide samo na prefektovu dušu. Zašto nas je na to prisilio?
– Dragi moj prijatelju, vi upravo čudesno rasuđujete. Naš prečasni otac saznao je samoto da su njegovi pitomci mudriji od njega.
Ta zgoda ne bi imala daljnjih posljedica da se meni jedne noći nije prohtjelo da prijatelju uzvratim posjet. Ustao sam negdje oko jednog sata poslije ponoći i otišao u nužnik. Vraćajući se, čuh prefekta kako hrče, pa žurno uvrnuh stijenj na fenjeru i uvukoh se prijatelju u krevet. Odmah me je prepoznao i obojica se stadosmo prigušeno smijati, osluškujući svejednako hrkanje našeg čuvara. Odjednom hrkanje prestade, i ja, ne časeći ni časa, iziđem iz njegova kreveta i u trenutku se nađem u svom. Ali tamo su me umjesto jednog čekala dva iznenađenja. Netko se nalazio u mom krevetu, a iz tame se sa svijećom u ruci pomaljao prefekt u noćnoj košulji, koračajući polako i gledajući lijevo i desno na postelje pitomaca. Kako je prefekt u hipu uspio upaliti svijeću, to sam još mogao razumjeti, ali kako da objasnim ono što sam ugledao kraj sebe? U mom krevetu ležao je okrenut leđima jedan sjemeništarac i tvrdo spavao. Nemajući kud i ja se napravih kao da spavam, što priznajem nije bilo nimalo mudro. Prefekt me žestoko drma, ja s mukom otvaram oči kao da se budim iz najdubljeg sna, a moj se drug uistinu probudi. Iznenađen što se našao u tuđem krevetu poče se smušeno ispričavati:
– Zabunio sam se kad sam se pipajući po mraku vraćao iz nužnika. Mislio sam da je tomoj krevet jer je bio prazan.
– To je moguće – umiješao sam se – jer sam i ja izišao u nužnik.
Na to će prefekt:
– Kako to da niste ništa rekli kad ste vidjeli da vam je krevet zauzet? I kako to da nisteni za trenutak pomislili da ste u tami možda nabasali na krivi krevet?
– Nisam to mogao pomisliti jer sam napipao podnožje ovog raspela koje stoji baš domoje postelje. Legao sam i ne primjećujući zaspalog učenika.
– To ne zvuči uvjerljivo.
Zatim se uputi fenjeru i videći da je stijenj uvrnut reče:
– Naravno, svjetlo se nije samo ugasilo. Stijenj je uvrnut. To je namjerno učinio jedan odvas dvojice kad je odlazio u nužnik. Ali sutra ćemo razgovarati.
Moj budalasti drug ode u svoj krevet, a i prefekt legne pošto je ponovo upalio fenjer. Poslije tog incidenta, koji je razbudio čitavu sobu, mirno sam zaspao sve do dolaska rektora, koji u sam osvit razjareno uđe u spavaonicu zajedno sa svojim pokornim pratiocem, prefektom.
Pošto je pregledao cijelu prostoriju i podvrgao beskrajnom ispitivanju najprije mog druga, kojeg je očito smatrao većim krivcem, a zatim mene, čiju krivnju nikako nije mogao dokazati, on se povuče, naredivši nam da se spremimo za misu. Jedva smo se odjenuli, kadli rektor opet osvanu. Prizvavši mene i mog druga, on nam blago prozbori:
– Optuženi ste da ste bili u sramnom dosluhu. Da je tako, svjedoči namjerno ugašenasvjetiljka. Ja vjerujem da ste taj prijestup počinili ako ne iz sasvim nevinih pobuda a ono iz puke lakoumnosti. Međutim kako ste time sablaznili svoje drugove i teško se ogriješili o disciplinu, propisi naše kuće zahtijevaju da budete kažnjeni. Izlazite.
Mi poslušasmo, ali jedva bijasmo došli do vrata, kad se na nas baciše četvorica slugu, vezaše nam ruke odostraga i odvukoše nas u veliku dvoranu gdje nas silom poklekoše pred velikim raspelom. U prisutnosti svih učenika rektor nam održi kratku propovijed, a zatim naredi slugama da izvrše data im naređenja.
Po leđima mi zapljuštaše udarci užeta i batine koje ja i moj drug primismo ne propisnuvši.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:43 am

Kazanova-Memoari Image
Čim su nas odvezali, upitah rektora da li bih mogao napisati dva retka podno tog istog raspela. On odmah dade donijeti tintu i papira, i evo što sam napisao:
»Zaklinjem se pred ovim raspetim bogom da s učenikom koji je zatečen u mom krevetu nikad nisam progovorio ni riječi. Stoga mi moja nevinost nalaže da prosvjedujem i da se zbog učinjena mi bezočna nasilja prizovem na monsinjora patrijarha.«
Moj supatnik potpisa izjavu koju ja glasno pročitah pred sakupljenim učenicima, pitajući da li itko može opovrgnuti ovo što sam pod zakletvom napisao. Svi se jednoglasno uzvikaše da me nikad nisu vidjeli da razgovaram s tim učenikom i da se ne može znati tko je ugasio svjetlo. Posramljeni rektor napusti dvoranu praćen porugom i zvižducima. Unatoč tome dao nas je zatvoriti na petom katu samostana, svakog u zasebnu prostoriju. Onamo su dopremili moj krevet i kovčeg i svakog su mi dana donosili ručak i večeru. Četvrtog dana pojavi se župnik Tosello s nalogom da me vodi u Veneciju. Upitah ga da li zna što mi se dogodilo. On mi reče da je maločas razgovarao s onim pitomcem, da zna sve i da nas smatra nevinima, ali da ne može ništa jer rektor ni za živu glavu ne bi priznao da je pogriješio.
Ja na to zbacih sa sebe bogoslovsku halju, i kad obukoh odijelo koje sam nosio u Veneciji, mi se ukrcasmo u gondolu gospodina Grimanija kojom se župnik dovezao. Moj krevet i kovčeg natovarili su na jedan brod, a brodaru bi naloženo da ih odveze u palaču Grimani. Putem mi župnik ispriča kako je gospodin Grimani naredio da me po dolasku u Veneciju upozori neka mu više ne dolazim na oči, i da će me, usudim li se prijeći prag njegove palače, dati izbaciti po slugama.
Župnik me iskrca kod isusovaca. Tako se nađoh u Veneciji bez prebijene pare, bez ičeg doli onog što sam imao na sebi.
Ručao sam kod gospođe Manzoni. Onda pohitah do gospodina Rose, kojega sam nakanio upitati za savjet kako da se putem suda zaštitim od nasilja. On obeća da će mi do naveče sastaviti vansudbeni poziv koji će donijeti gospođi Orio. Otišao sam onamo da ga sačekam i da se razvedrim uživajući u iznenađenju što ću ga prirediti svojim ljupkim anđelima. Ono doista bijaše neopisivo, kao i njihovo čuđenje kad im ispričah sve što se dogodilo. Naveče dođe gospodin Rosa i pokaza mi spis koji je bio sastavio, ali ga još nije imao vremena ovjeriti kod javnog bilježnika. Obećao mi je da ću ga sutradan imati ovjerena.
Večerao sam s bratom Francescom, koji je stanovao kod slikara Guardija. I njega je kinjila tiranija, ali ja sam mu obećao da ću ga osloboditi. Oko ponoći otišao sam gospođi Orio. Znajući da im se neću iznevjeriti, moje su me ženice nestrpljivo čekale na trećem katu. Ali te noći, priznajem to na svoju sramotu, brige su razvodnjile moju krv usprkos petnaestodnevnom postu. Pravo se kaže da c... non vuol pensieri.33 One su se iskreno ražalile nada mnom, ali ja sam ih tješio govoreći da će to proći i da ćemo druge noći nadoknaditi izgubljeno.
33. Il cazzo non vuole pensieri (K... neće briga), uzrečica koja se mnogo upotrebljavala u Italiji u 18.
stoljeću.
Praznih džepova, ne znajući kamo da se djenem, odoh ujutro u knjižnicu svetog Marka gdje sam ostao sve do podneva. Izišao sam u nakani da odem na ručak gospođi Manzoni, kadli me zaustavi neki vojnik koji mi reče da netko želi sa mnom razgovarati u gondoli koja je stajala uz obalu malog trga. Odgovorio sam mu neka se taj netko, ako doista želi sa mnom razgovarati, udostoji pokazati, našto mi on prišapnu da ima u blizini ljudi koji bi me mogli odvući silom, i ja se bez dvoumljenja pokorih. Uvijek sam se grozio i stidio ispada na javnim mjestima. Mogao sam se oduprijeti jer vojnici nisu bili naoružani, pa me ne bi mogli uhititi, a osim toga takav način hapšenja nije bio u Veneciji dozvoljen. Međutim onog časa nisam na to pomislio. Opet se umiješao onaj sudbonosni sequere Deum, a možda to bijaše jedan od onih trenutaka potištenosti kad čak ni srčan čovjek ne može ili ne želi biti srčan.
Uđem dakle u gondolu, razmaknem zavjese i koga vidim? Jednog oficira i onog zloduha Razzettu. Pogledavši bolje, prepoznah gondolu gospodina Grimanija. Vojnici sjedoše na pramac, gondola se otisnu i zaplovi prema Lidu. Kako ona dva mračna lica cijelim putem nisu probijelila ni slovca, nisam ni ja otvarao usta. Nakon pola sata gondola se zaustavi kod malih vrata tvrđe Sant' Andrea, baš na onom mjestu gdje se zaustavlja Bucintoro[25] kad se na blagdan Spasova mletački dužd vjenča s morem.
[25] Il Bucintoro (Bukentaur), svečani brod Republike Venecije sa kojeg je dužd svake godine na Spasovo bacao prsten u znak svog simboličnog vjenčanja s morem.
Straža dozove kaplara, mi siđemo, a oficir koji me je pratio predstavi me majoru i uruči mu jedno pismo. Pročitavši ga, ovaj naloži svom pobočniku Zenu da me zatvori u stražarnicu. Poslije četvrt sata moji se sprovodnici udaljiše, a uto dođe gospodin Zen i predade mi tri i po livre, rekavši da ću toliko dobivati svake sedmice. Upravo tolika bijaše plača običnog vojnika.
Nisam osjećao nikakvu srdžbu već samo duboko gađenje. Podveče poslah da mi kupe nešto za jelo da ne umrem od gladi, a onda se ispružih na poljskom krevetu. Noć sam proveo među vojnicima, ne sklopivši oka jer su ti Schiavoni sve vrijeme pjevali, jeli češnjak i pušili neki gadni duhan koji je okuživao zrak.
Sutradan, u samu zoru, pozva me k sebi major Pelodoro, zapovjednik tvrđave, koji mi reče da je time što me je prošle noći dao zatvoriti u stražarnicu samo izvršavao zapovijed što ju je primio od ministra rata, koga u Veneciji nazivaju Savio alla Scrittura.
– Zasada, gospodine velečasni – nastavio je – nemam druge zapovijedi već da vas držim pritvorena u tvrđi i da odgovaram za vas. Stoga vam kao zatvor dajem čitavu tvrđu. Dodijelio sam vam lijepu sobu u koju su već jučer smjestili vaš krevet i kovčeg. Šećite kud vas je volja, samo imajte na umu da ćete, budete li pobjegli, prouzročiti moju propast. Žao mi je što su mi zapovjedili da vam isplaćujem samo deset novčića dnevno, ali ako imate u Veneciji prijatelja koji bi vam mogli poslati novaca, pišite im, a ja vam jamčim da će pisma stići u prave ruke. A sad, ako ste umorni, idite i otpočinite.
Odveli su me u moju sobu. Bijaše to lijepa prostorija na prvom katu s dva prozora odakle sam imao divan vidik. Ondje sam našao svoj krevet već raspremljen, i sa zadovoljstvom ugledao svoj kovčeg koji nisu obili. Ključeve sam srećom imao uza se. Na stolu je stajao pisaći pribor što ga je dao donijeti ljubazni major. Uskoro dođe jedan vojnik i uljudno mi se ponudi za slugu, rekavši da ću mu platiti kad budem mogao, jer su svi u tvrđi znali da imam svega deset novčića. Ja ga najprije poslah da mi donese dobru juhu i pošto je pojedoh legoh u krevet i odspavah punih devet sati. Kad sam se probudio, čekao me je majorov poziv na večeru. Prosudio sam da mi u tvrđi neće biti sasvim loše.
Uspeo sam se dakle do stana tog čestitog čovjeka gdje zatekoh veliko društvo. Major me predstavi svojoj supruzi i ostalim gostima. Bijahu to mahom časnici, osim dvojice, od kojih je jedan bio dušobrižnik tvrđe, a drugi neki Paolo Vida, glazbenik Crkve sv. Marka, sa ženom, osobom još mladom i dražesnom. Ona je bila majorova svastika, a ljubomorni ju je muž nastanio u tvrđi jer u Veneciji ljubomorni muževi svi odreda loše stanuju. Ostale žene iz društva, premda ne bijahu ni lijepe ni ružne, ni stare ni mlade, osvojile su me dobrotom i prijaznošću.
Kako po naravi bijah veseo, nije mi dugo trebalo pa da u tom čestitom društvu okupljenom oko obilne trpeze odagnam svu svoju potištenost. Svi bijahu željni da čuju zašto me je gospodin Grimani dao zatvoriti u tvrđu, pa im podrobno i vjerno opisah sve što me je zadesilo poslije smrti moje dobre bake. Pripovijedao sam puna tri sata, bez gorčine, zbijajući često šale sa zgodama koje se inače baš ne bi svidjele slušaocima, tako da me na kraju svi oduševljeno saletješe, iskazujući mi najživlje prijateljstvo i nudeći mi svoje usluge. Bijaše to sretna okolnost koja mi je sve do starosti pomagala kad god bih se našao u nevolji. Uvijek bih naišao na čestite ljude kojima sam pričom o svojim nedaćama ulio povjerenje i naklonost, što mi često bijaše od velike koristi. Tajna mog umijeća sastojala se u tom što sam stvari uvijek ispričao onakve kakve su uistinu bile, ne izostavljajući ni one pojedinosti koje su me mogle prikazati u ružnom svjetlu. To je umijeće koje ne polazi svakom za rukom jer se ljudski rod sastoji mahom od kukavica i jer za istinoljubivost treba hrabrosti. Iskustvo me je podučilo da je istina moćan i pouzdan talisman, ukoliko je ne rasipamo na budale i lopove, i ja mislim da će pošten sudac prije odriješiti krivca koji se usudio otvoreno priznati istinu no nevina koji ševrda. Dakako, pripovjedač treba da bude mlad ili barem u zrelim godinama, jer star čovjek ima protiv sebe cijelu prirodu.
Major se najviše smijao onoj izmjeni posjeta u sjemeništarskim krevetima, ali ga žene i dušobrižnik izgrdiše. Savjetovao mi je neka čitav događaj pismeno izložim ministru rata, obećavajući mi svoje posredovanje i zaštitu. Sve me žene zaokupiše neka poslušam taj savjet, i ja na kraju pristadoh.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:44 am

Kazanova-Memoari Image

VII
Moj kratki boravak u tvrđi Sanf Andrea - Prvo ljubavno razočaranje - Slast osvete i prednosti dobrog alibija - Hapšenje grofa Bonafede - Ponovo sam na slobodi - Dolazak biskupa Napuštam Veneciju
U tvrđavi, gdje je republika inače držala samo jedan garnizon isluženih Schiavona, nalazilo se tada dvije tisuće Albanaca koje su Mlečani nazivali Cimariotima.[26]
[26] Cimarioti ili Cimerioti, albanski vojnici koji su stupali u službu Mletačke Republike. Nosili su svoju nacionalnu nošnju i služili se vlastitim oružjem.
Po zapovijedi ministra rata, koji je u mletačkoj republici nosio naslov Savio di Terra ferma alla scrittura, ti su Albanci došli s Istoka zbog nekog promaknuća. Ministar je naime želio dati vojnicima priliku da istaknu svoje zasluge i da za njih budu nagrađeni.
Svi su oni bili rodom iz onog dijela Epira koji se naziva Albanijom i koji pripada Republici. Tada se navršilo dvadeset godina otkako su se junački borili u posljednjem ratu što ga je Republika vodila s Turcima.
Bio je to za mene doživljaj sasvim nov i neobičan kad sam ugledao osamnaestoricu ili dvadesetoricu oficira koji su odreda bili stari, ali čili, obraza prepunih ožiljaka i izbrazdanih prsiju koja su iz ratničke gordosti imali otkrivena.
Brojem povreda isticao se osobito pukovnik, kojem je bez pretjeravanja nedostajalo četvrt glave. Imao je samo jedno oko i samo jedno uho i bio je, tako reći, bez čeljusti, ali je uza sve to mogao vrlo dobro jesti i govoriti, a bio je uvijek i dobre volje.
S njim je došla i čitava njegova obitelj, koja je brojila dvije kćeri, ljupke i upadljive u živopisnoj narodnoj nošnji, i sedam sinova, sve samih vojnika.
Taj je čovjek bio šest stopa visok, veličanstvena stasa, lica zbog strahovitih rana toliko rugobna da ga je bilo odvratno vidjeti. Usprkos tome bilo je u njem nešto toliko privlačno da sam ga otprve zavolio i rado bih se s njim družio samo da nije bilo žestoka zadaha bijelog luka koji mu se osjećao iz usta. Svi su ti Albanci imali pune džepove češnjaka i za njih je čevulja tog luka ono što je za nas ušećeren badem. Možemo li onda sumnjati da to povrće nije otrov? Jedino ljekovito svojstvo te biljke jest što potiče tek, tako da jača oslabljen želudac.
Taj čovjek nije znao pisati, ali se toga nije stidio, jer osim njihova svećenika i ranarnika nitko nije posjedovao taj dar. Svi, i vojnici i oficiri, imali su pune kese zlata, a dobra ih je polovica bila oženjena, pa se u tvrđavi nalazilo petsto do šesto žena i čitav rasadnik djece.
Sve je to za mene bilo novo i veoma me je zanimalo. O, blažene li mladosti! Žalim za tobom, jer si mi uvijek donosila toliko novoga. Zato i mrzim starost jer mi ona donosi samo već davno poznate stvari, osim onih što ih katkad čitam u novinama za koje nekad tako reći nisam ni mario.
U svojoj sam sobi bio posve slobodan, te stoga pregledah svoj kovčeg, pa izvukavši sve svećeničke halje, dadoh pozvati jednog Židova i sve mu ih nemilice prodadoh.
Slijedeći mi je korak bio da pošaljem gospodinu Rosi potvrde za sve predmete koje sam bio založio, s molbom da ih proda sve bez izuzetka i da mi pošalje utržak.
Zahvaljujući ovom dvostrukom zahvatu, bio sam u stanju da svom vojniku prepustim onih deset bijednih novčića što su mi davali na dan. Drugi jedan vojnik, koji je bio vlasuljar, imao je zadatak da mi uređuje kosu, koju sam uslijed seminarske stege bio prisiljen sasvim zapustiti.
Šetao sam po kasarnama ne bih li našao neke zabave; jedina su mi utočišta bila zapovjednikov stan, gdje sam nalazio malo suosjećanja, i Albančeva nastamba, gdje sam nalazio malo ljubavi.
Moj Albanac, znajući da će mu starješina uskoro biti imenovan za brigadira, bio je zatražio da ga imenuju za zapovjednika regimente. Međutim, imao je jednog opasnog takmaca i bojao se da ga ovaj ne pretekne. Ja mu sastavih molbu, sažetu ali tako uvjerljivu da mu ministar, pošto ga je zapitao tko mu ju je sastavio, ispuni želju.
Na povratku mi ta pošten jačina, srca prepuna radosti, reče, pritišćući me na grudi, da svu svoju sreću duguje meni; i pošto me je pozvao na ručak u krugu svoje obitelji, gdje su mi njihova jela, žestoko začinjena češnjakom, ispržila i samu dušu, pokloni mi dvanaest bottargi[27] i dvije funte odličnog turskog duhana.
[27] Bottarga, tal.: ikra; u Veneciji poput hljepčića oblikovana prešana i osušena usoljena ikra morske ribe mulja.
Učinak moje molbe bio je takav da su svi oficiri povjerovali kako bez pomoći mog pera neće ništa postići; svoje usluge nisam nikome uskraćivao, a to mi je donijelo mnogo napasti, jer sam često pomogao protivniku onoga kom sam poslužio ranije i koji me je već platio; međutim, budući da sam tako došao u posjed četrdeset cekina, smijao sam im se svima jer se više nisam bojao bijede. Ali usred toga zadesio me jedan događaj zbog kojeg sam imao provesti šest mučnih tjedana.
Drugog travnja, na samu sudbonosnu godišnjicu svog dolaska na svijet, upravo u času dok sam ustajao iz postelje, vidjeh kako mi u sobu ulazi jedna lijepa Grkinja. Ona mi reče da njen muž zastavnik ima sva moguća prava da postane poručnikom i da bi to već postao kad bi se samo njegov kapetan prestao ljutiti zbog nekih ljubaznosti koje mu je ona bila uskratila, jer su takve da ih smije podariti samo svom suprugu.
Pokaza mi svjedodžbe i zamoli me da joj sastavim molbu koju će ona sama odnijeti ministru; i na kraju mi reče da me može nagraditi samo svojim srcem, jer je to sve što ima. Odgovorih joj da njezino srce ne smije biti nagrada za trud, već samo za vruću čežnju, pa prema tome i postupih, naišavši samo na onaj uobičajeni otpor koji reda radi pruža svaka lijepa žena.
Nakon toga otposlah je mužu, rekavši joj neka se vrati oko podneva, jer će tada spis već biti spreman.
Bila je tačna i nije smatrala nezgodnim da me još jednom nagradi; i napokon naveče, pod izlikom da treba načiniti neke ispravke, pruži mi priliku za još jednu nagradu.
Ali jao! U nasladi ne cvatu samo ruže, i ja trećeg jutra s užasom ustanovih da se pod cvijećem skrivala guja.
Nakon šest tjedana uzdržavanja i liječenja posve sam ozdravio.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra Ned Feb 11, 2018 11:44 am

Kazanova-Memoari Image


Jednog dana, kad sam susreo svoju lijepu Grkinju, bio sam toliko glup da joj to i predbacim; ali ona me posve smuti kad mi u smijehu odgovori da mi je dala samo ono što ima i da sa sam kriv što nisam pripazio.
Čitalac će teško moći zamisliti koliko mi je jada i srama nanijelo to kobno iskustvo. Smatrao sam se posve osramoćenim, a evo i jedne zgode koja je proizišla iz te nesreće i koja će radoznalom čitaocu dati tačnu sliku moje ludosti.
Gospođa Vida, zapovjednikova zaova, našavši se jednog jutra sa mnom nasamo, ispriča mi u slađanoj povjerljivosti o patnjama koje joj nanosi njen ljubomorni muž i o okrutnosti s kojom je pušta da već četiri godine spava sama u cvijetu svoje mladosti.
– Ne dao bog – završila je – da sazna kako ste proveli sa mnom jedan sat, jer bi me natjerao u očaj.
Dirnut njenom tugom i uzvraćajući joj iskrenost povjerenjem, ja joj u svojoj gluposti otkrih stanje u koje me dovela bezočna Grkinja, govoreći joj kako ga još bolnije osjećam sad kad bih mogao doživjeti sreću da je osvetim zbog hladnoće njenog muža.
Na te riječi, u kojima je prosijavala sva moja bezazlenost i prostodušnost, ona se dignu pa mi trpkim i ljutitim glasom izbroja sve pogrde koje jedna uvrijeđena poštena žena može iznaći za drznika koji se odviše zaboravio.
Zatečen i postiđen, pogađajući i predobro u čemu sam joj sagriješio, ja joj se poklonih, a ona mi, nastavivši sve u istom tonu, zabrani da dolazim k njoj, nazivajući me taštim zvekanom koji nije dostojan razgovora s jednom poštenom ženom. Ja joj odlazeći bez oklijevanja odvratih da bi jedna poštena žena morala biti suzdržanija u nekim stvarima; nisam se morao dugo domišljati i ubrzo mi postade jasno da sam se – umjesto što joj povjeravam svoje muke – trebao muški ponijeti, pa bi joj se i te kako svidjelo da je tješim.
Nekoliko dana kasnije imao sam mnogo ozbiljnijeg razloga da požalim što sam ikad upoznao Grkinju.
Bilo je to na samo Spasovo. Kako se svečano puštanje u more Bucintora održavalo u blizini tvrđave, gospodin Rosa poveo je na svečanost gospođu Orio i njene ljupke nećakinje, pa me je zapala sreća da im u svojoj sobi priredim ručak. Malo kasnije našao sam se sa svojim nježnim prijateljicama u sigurnoj osami jedne podzemne tamnice, i one me obasuše cjelovima. Osjetio sam da se nadaju opipljivijim izrazima moje ljubavi, ali ja sam se, sakrivajući svoje nesretno stanje, pretvarao da se plašim iznenađenja, pa su se time morale zadovoljiti.
Sredinom lipnja Cimarioti se vratiše na Istok, pa u tvrđavi ostade samo stalni garnizon. U toj opustjelosti stala me mučiti dosada, uslijed čega su me često obuzimali napadi strahovita bijesa.
Vrućina je bila velika i teško sam je podnosio, te me to natjera da pišem gospodinu Grimaniju, moleći ga neka mi pošalje dva ljetna odijela, naznačivši mu mjesto gdje bi se morala nalaziti, ukoliko ih Razzetta nije prodao.
Osam dana kasnije, upravo dok sam se nalazio kod zapovjednika tvrđe, vidim kako ulazi to bezočno biće u pratnji nekog individuuma kojeg nam predstavi kao Petrilla,[28] slavnog ljubimca ruske carice koji se baš vratio iz Petrograda. Trebao je reći besraman umjesto slavan i dvorska luda umjesto ljubimac.
[28] Petrillo; to bijaše nadimak violinista koji se pravim imenom zvao Pietro Mira, a obogatio se kao dvorska luda na dvoru ruske carice Ane.
Zapovjednik im ponudi da sjednu, a Razzetta, uzevši od Grimanijeva gondolijera jedan zavežljaj, preda ga meni s ovim riječima:
– Evo, donio sam ti tvoje dronjke. Ja mu odgovorih:
– Doći će dan kad ću ja tebi donijeti robijašku odjeću. Na te riječi ta se prznica usudipodići štap, ali ga razljućeni zapovjednik ubrzo ohladi, pitajući ga da li želi provesti noć u društvu stražara.
Tada mi Petrillo, koji još nije bio progovorio, reče da mu je žao što me nije našao u Veneciji, jer bih ga vodio na neka mjesta koja sigurno dobro poznajem.
– Ondje bismo po svoj prilici našli tvoju ženu – odbrusih mu.
– Ja se dobro razumijem u fizionomije – reče na to on – ti ćeš jednog dana visiti.
Drhtao sam od bijesa, a zapovjednik, koji mora da je dijelio moje gnušanje nad tim riječima, ustade, rekavši da ima svršiti neke poslove, te se oni pokupiše. Zapovjednik mi na odlasku kaza da će se požaliti ministru i da će se naplatiti Razzetti za njegov bezobrazluk.
Ostao sam sam, mučen strahovitom srdžbom i opsjednut samo jednom željom: da se osvetim.
Tvrđava je sa svih strana bila okružena vodom, te nijedna stražarska ophodnja nije mogla vidjeti moje prozore. Kad bi se dakle jedan brod zaustavio podno mojih prozora, mogao bi me lako noću odvesti u Veneciju i prije zore dovesti natrag u tvrđavu. Trebalo je samo naći brodara koji bi se za novac izložio robiji ukoliko ga otkriju.
Među nekolicinom koji su u tvrđavu dovozili hranu odabrah jednog čije mi se lice svidjelo; i kad mu obećah cekin, on mi zauzvrat obeća da će mi sutradan donijeti odgovor.
Bio je od riječi i obavijesti me da je pripravan. Rekao mi je da se prethodno htio obavijestiti nisam li možda zatvoren zbog nekih težih stvari, ali da sad mogu računati na njega, jer mu je zapovjednikova supruga rekla da su me pritvorili samo zbog nekih nestašluka. Nato uglavismo da se u prvim noćnim satima nađe pod mojim prozorom pošto bude opremio brod dovoljno visokim jarbolom kako bih se bez zapreka njime mogao spustiti na palubu.
U ugovoreno vrijeme sve je bilo spremno, ja se spustih u barku, i mi otplovismo.
Iskrcao sam se na Rivi degli Schiavoni, naredivši brodaru da me čeka; ogrnuvši se mornarskim kaputom s kapuljačom, uputih se ravno u San Salvatore i zamolih konobara iz jedne kavane da me dovede do Razzettinih vrata.
Siguran da ga u taj sat neću naći kod kuće, ja pozvonih i na moje pitanje začuh odgovor svoje sestre koja mi reče neka dođem ujutro ako želim s njim razgovarati. Zadovoljan time, odoh da sjednem podno mosta kako bih mogao vidjeti s koje strane dolazi u ulicu.
Nešto prije ponoći ugledah ga gdje dolazi od Trga svetoga Pavla. Kako mi drugo nije trebalo, vratih se na brod i stigoh bez ikakvih zapreka u tvrđavu.
U pet sati ujutro čitav me je garnizon mogao vidjeti gdje šećem po bedemima.
Budući da sam imao vremena napretek smislio sam način kako da bez opasnosti utažim svoju mržnju i ujedno dokažem svoj alibi ako se desi da ubijem svoga mučitelja, kako sam i namjeravao.
Dan prije noći koju sam bio odredio za svoj naum šetao sam s mladim Ženom, pobočnikovim sinom, kojemu je bilo tek dvanaest godina, ali koji me je veoma zabavljao svojim duhovitim odgovorima. I tako šećući se s tim djetetom, ja se napravih kao da sam, skačući s jedne kule, uganuo nogu.
Dadoh se po dvojici vojnika odnijeti u svoju sobu, a garnizonski ranarnik, uvjeren da sam iščašio zglavak, naredi mi da ostanem u krevetu i stavi mi na nogu ubruse natopljene kamforovom rakijom.
Svi su me došli vidjeti, a ja sam izrazio želju da me moj vojnik čuva i da ostane noću u mojoj sobi. Poznavao sam ga dobro i znao sam da će se od čaše rakije opiti i zaspati tvrdim snom.
Čim sam vidio da je zaspao, ja se oslobodih ranarnika i dušobrižnika, koji su stanovali iznad moje sobe, i u deset i po sati siđoh u brod.
Kad sam stigao u Veneciju, otišao sam u jednu radnju i kupio čvrstu štapinu, te onda odoh da sjednem na prag jednih vrata pri onom kraju ulice koji je izlazio na Trg svetog Pavla. Jedan mali kanal koji se pružao na drugoj strani učinio mi se kao stvorenim da u nj bacim svog neprijatelja. Danas tog kanala više nema.
Četvrt sata prije ponoći eto ti mog čovjeka gdje dolazi polaganim i odmjerenim korakom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Kazanova-Memoari Empty Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu