Kazanova-Memoari

Strana 2 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:06 am

First topic message reminder :



Memoari Đakoma Đirolama Kazanove potpuno su jedinstveni u svetskoj književnosti. Ovaj venecijanski pustolov opisao je prvih pedeset godina svog neverovatno uzbudljivog života u vrlo obimnom delu Povest mog života, koja se pojavila posle njegove smrti. Neki su čak mislili da je Kazanova pseudonim, i da je ovu neprevaziđenu hroniku 18. veka napisao Stendal.
Kazanova je imao u najvećoj meri razvijeno osećanje za slobodu. Njegova književna nadarenost vodila je neprestanu borbu sa sklonošću ka avanturizmu, a iz te borbe moglo je da nastane ovakvo delo samo pod uslovom da ga starost i nemaština uklone iz društva, iz života, pa da on u svojoj usamljenosti, više radi utehe nego iz životnih ambicija, napiše ovu najpotpuniju hroniku svakidašnjeg i nesvakidašnjeg života XVIII veka.


Poslednji izmenio Mustra dana Ned Feb 11, 2018 12:16 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:35 am



U Padovi sam se zadržao koliko mi je bilo potrebno za pripremanje doktorata kojem sam imao pristupiti naredne godine. Poslije uskršnjih praznika vratio sam se u Veneciju. Ona moja zlosretna zgoda bila je doduše pala u zaborav, ali ja više nisam htio ni čuti o propovjedaonici, pa iako su me pokušavali nagovoriti da se okušam još jednom, ustrajao sam pri odluci da se tog kruha više nikad ne latim.
Uoči Spasova muž gospođe Manzoni upoznao me s jednom mladom milosnicom o kojoj se tada u Veneciji govorilo na sva usta. Zvali su je Cavamacchia što znači čistačica mrlja, jer joj se otac bavio tim poslom. Kako ju je taj nadimak vrijeđao, zahtijevala je da je zovu Preati, što bijaše njeno obiteljsko ime, ali sve uzalud. Njeni su je prijatelji radije zvali krštenim imenom, Giulietta. Ta je mlada osoba izašla na glas pomoću markiza Sanvitalija, parmskog vlastelina koji joj je platio tisuću dukata kao cijenu za njezinu naklonost. U Veneciji se nije govorilo o drugom doli o ljepoti te djevojke.
One koji su uspijevali s njom razgovarati smatralo se sretnima, a još sretnijima one koji su se ubrajali u njezine stalne posjetioce. Kako ću se u toku svoje pripovijesti više puta susretati s njome, čitalac se, vjerujem, neće ljutiti ako ga ukratko upoznam s njezinom poviješću.
Jednog je dana Giuliettu, kojoj tada nije bilo ni četrnaest godina, poslao njen otac da odnese očišćeno odijelo nekom mletačkom plemiću koji se zvao Marco Muazzo. Ovom se djevojka usprkos bijednih krpa kojima bijaše odjevena učinila neobično lijepom, te je on uskoro potraži u očevoj kući zajedno s uglednim advokatom Bastianom Uccellijem. Ovog više zanese Giuliettin vragolast i pustolovan duh negoli njena ljepota i dražesni stas. On je preseli u lijepo namješten stan, nađe joj učitelja muzike i uzme je za ljubavnicu. Kad ju je o spasovskom sajmu prvi put poveo na Uston,[16] izazvala je udivljenje svih ljubitelja ženske ljepote. Kako je u muzici prilično brzo napredovala, to je već nakon pola godine zaključila da je dovoljno naučila, te je sklopila ugovor s jednim kazališnim posrednikom koji je odvede u Beč gdje je imala pjevati ulogu kastrata u jednoj Metastasijevoj operi. Njen ljubavnik advokat prepusti je nekom bogatom Židovu koji je također ostavi, ali pošto joj je darovao nekoliko prekrasnih dragulja.
[16] Liston, galantno šetalište na venecijanskoj Piazzi.
Stigavši u Beč, Giulietta stade odmah nastupati u kazalištu gdje ljepotom osvoji naklonost svekolika općinstva, što svojim osrednjim glumačkim sposobnostima ne bi nikad mogla postići. Ali uskoro se čitavim gradom stadoše raznositi glasovi o njenim zgodama s gomilama obožavatelja koji su odlazili idolu u poklonstvo a mijenjali su se svakog tjedna. Marija Terezija odluči da toj sablazni stane na kraj, te dade na znanje novom božanstvu da bez odlaganja mora ostaviti grad. Grof Bonifazio Spada odvede je natrag u Veneciju, odakle ona ode u Parmu. Ondje se u nju zaljubi markiz Giacomo Sanvitali, ali ta veza ne bijaše duga vijeka. Zatekavši je jedne večeri u svojoj loži, grofica Sanvitali, koja nije znala za šalu, opali Giulietti vreo šamar, razljućena drskim riječima pjevačice. Ta se sramota toliko dojmila Giuliette da se za svagda odrekla kazališta. Vratila se opet u Veneciju gdje se s obzirom na glas da je bila protjerana iz Beča mogla nadati sigurnom uspjehu. Naime, među ženama njezine vrste smatralo se to posebnom čašću i bilo u velikoj modi. Kad su htjeli potcijeniti neku plesačicu ili pjevačicu, govorili su kako je bila u Beču gdje su je tako malo cijenili da je carica nije htjela ni protjerati.
U prvo vrijeme njezin službeni ljubavnik bijaše Stefano-Querini de Papozzes, ali ovog istisnu markiz Sanvitali koji se u proljeće 1740. opet pojavio na borilištu. Markiz je već prvog dana svojoj ljepotici poklonio sto tisuća dukata, a kako se bojao da ga zbog toga ne proglase slabićem i rasipnikom, govorio je kako je ta svota tek neznatna odšteta za pljusku koju je Giulietta dobila od njegove žene, što bijaše velika uvreda, koju je međutim uvrijeđena uvijek tajila jer je dobro znala da bi je to priznanje unizilo u očima njezinih obožavatelja. Stoga se uvijek voljela hvalisati velikodušnošću svog ljubavnika. U tom je imala pravo jer bi priznanje pljuske ponešto potamnilo slavu njezinih čari, a njoj je mnogo više išlo u račun da se sve pripiše njihovoj neodoljivoj moći.
Godinu dana nakon tih događaja gospodin Manzoni predstavio me je toj novoj Friniji[17] kao mladog velečasnog koji počinje stjecati ugled. Zatekao sam je okruženu nekolicinom njezinih najupornijih udvarača koji su je kadili tamjanom laskavih riječi. Sjedila je nemarno zavaljena na sofi, a pokraj nje Querini. Mjereći me od glave do pete kao da sam na prodaju, reče mi tonom vladarice da joj nije krivo što me je upoznala, a zatim mi kaza neka sjednem. Vraćajući joj istom mjerom, stadoh je pomnjivo i sasvim otvoreno promatrati, a to mi je bilo utoliko lakše što je majušni salon bio osvijetljen mnoštvom svijeća.
[17] Frinija, najslavnija hetera u Ateni u 4. stoljeću pr. n. e.
Giulietti bijaše tada osamnaest godina. Put joj je blistala od bjeloće, ali rumenilo njenih obraza, koralj usana, zaobljena i tanašna crta crnih obrva ne bijahu toliko djelo prirode koliko vještog umijeća. Zubi su joj bili kao dva niza bisera, pa se stoga nije primjećivalo da su joj usta povelika. Zato se valjda uvijek smiješila. Njene grudi bijahu poput lijepa i široka stola, a vješto prebačen veo obećavao je poznavaocu da će ondje naći svako obilje koje poželi. Mene ipak nisu zatravile. Usprkos narukvicama i prstenju kojeg joj bijahu prepuni prsti, zamijetio sam da su joj ruke velike i tuste, i premda je brižljivo skrivala noge, jedan pogled na izdajničku papuču koja je izvirivala ispod suknje, uvjeri me da su joj stopala velika, a to je nelijepa proporcija koja je mrska ne samo Španjolcima i Kinezima već i svakom pravom znalcu. Poželjno je da visoka žena ima malenu nogu, a to nije ništa nova jer takav ukus nalazimo već kod gospodina Holoferna[18] kojeg je baš time očarala gospođa Judita. Et sandalia ejus, reče Duh osveti, rapuerunt oculos ejus.22 Dok sam u svom pažljivom promatranju uspoređivao njezinu ljepotu sa stotinu tisuća dukata koje joj je platio Parmezanac, zaključio sam sa čuđenjem da ja ne bih dao ni cekina za uživanje svih ostalih krasota quas insternebat stola.23
[18] Holoferno, Nabukodonozorov vojskovođa, kojeg je zavela Židovka Judita i odrubila mu glavu.
22. I njene papučice zarobiše oči njegove. Judita, XVI, 11.
23. Jer je je pokrila odjeća.
Jedva je od mog dolaska prošlo četvrt sata, kadli šum vesala najavi dolazak rasipnog markiza. Mi se podigosmo, a gospodin Querini užurbano napusti svoje mjesto, zacrvenjevši se malo. Gospodin Sanvitali, čovjek već u godinama, koji se mnogo naputovao, posjedne se pokraj Giuliette, no ne na sofu već na jedan stočić, što ljepoticu primora da se okrene. Tad sam je mogao promotriti s lica i zaključio sam da je tako ljepša nego s profila.
Nakon nekoliko udvornih posjeta Giulietti upoznao sam je dovoljno da sam bez ustručavanja mogao izjaviti pred gostima gospodina Malipiera, kad su me nešto o njoj zapitali, da se ona može sviđati samo ishlapjelim sladokuscima, jer u nje nema ni čednih čari neiskvarene prirode, ni društvena duha, ni osobita talenta, a ni uglađena ponašanja. Moje se mišljenje svidjelo čitavom skupu, ali mi gospodin Malipiero došapne u smijehu da će Giulietta sigurno saznati kako sam je oslikao i da će me omrznuti. I pravo je pogodio.
Čudno mi je bilo kod te slavne kurtizane što me je tek vrlo rijetko oslovljavala i što bi se svaki put poslužila nekom udubljenom lećom ili bi stisnula kapke kao da me ne smatra dostojnim da joj otvoreno zavirim u oči. A one uistinu bijahu lijepe: modre, divno rezane i obasjane onim neusporedivim duginim sjajem koji priroda tek katkada podaruje mladosti i koji u starijim godinama obično iščezava nakon što je počinjao čudesa. Pokojni pruski kralj sačuvao ga je do smrti.
Giulietta je od brbljavog ragionatan[19] Saverija Constantinija doznala što sam izjavio kod gospodina Malipiera. Jednog dana reče preda mnom gospodinu Manzoniju da je jedan iskusni znalac pronašao u njoj neke nedostatke koji je prave dosadnom, ali je dobro pazila da ih posebno ne spominje. Odmah sam shvatio da je to kamen u moj vrt, te sam svakog časa očekivao da padne riječ kojom će me istjerati iz kuće. Ali to se dogodilo tek pri kraju večeri. Bio se poveo razgovor o koncertu što ga je priredio glumac Imer i o velikom uspjehu koji je požnjela njegova kći Teresa. Giulietta me iznebuha zapita što gospodin Malipiero radi s njom, a ja odgovorih da je odgaja.
[19] Ragionato, venecijanski činovnik koji je dobio taj naziv po školi »Colegio dei Ragionati«.
– On to i može – odvratila je – jer je čovjek velike pameti, samo bih rado znala što radi svama.
– Sve što može.
– Rekli su mi da vas smatra priglupim. Podrugljivci se dabome složiše s njom, a ja sesmetoh, ne znajući što da odgovorim. Sutradan za ručkom moj se stari senator od srca nasmijao kad sam mu ispripovjedio o svađi sa Giuliettom.
Ljeto sam proveo u savršenoj ljubavi pokraj svoje Angele. Odlazio sam da je vidim u školu gdje je učila vesti. Njena me je prevelika suzdržljivost sve više ljutila, i moja se ljubav poče pretvarati u mučenje. Mom žestokom nagonu trebala je djevojka poput Bettine koja bi znala zadovoljavati ljubavnu vatru, ne gaseći je. No tih sam se djetinjastih sklonosti vrlo brzo okanio. Kako sam u ono vrijeme još i sam bio u neku ruku nevin, to sam prema djevojačkoj nevinosti gajio najpobožnije počitanje. Djevica je za mene bila nešto kao Palada Atena za Kekropsa.[20] Za udate žene nisam mario. Bio sam naime tolika budala da bih sigurno bio ljubomoran na njihove muževe. Angela je bila do krajnosti odbojna, ali u toj nepopustljivosti ne bijaše ni traga ženskoj koketeriji. Dirljivi i žalobni govori koje sam joj držao dok je sjedila uz đerđef doimali su se više njenih družica, dviju sestara koje su vezle zajedno s njom, negoli njenog srca koje je slijepo robovalo tvrdim načelima što su mi trovala dušu. Od njene sam hladnoće ginuo i sušio se. Da mi oči nisu bile zabavljene samo njome, vidio bih koliko je one dvije sestre nadmašuju ljupkošću i ljepotom duše, ali ona me bijaše sasvim zatravila. Govorila mi je kako je gotova da se uda za mene, smatrajući da je to najviše što mogu poželjeti. Silno me je dražila kad bi mi u znak najveće milosti priznavala da je suzdržavanje muči koliko i mene.
[20] Kekrops, pola čovjek, pola zmaj, mitski osnivač Atene i prvi atički kralj.
Negdje početkom jeseni primih pismo od grofice Montereale kojim me je pozivala da dođem u Furlandiju na njezino dobro Pasiano. Kod nje se uz najbiranije društvo nalazila i njezina kći koja se bila udala za jednog venecijanskog patricija, a bila je lijepa i duhovita i imala jedno oko tako lijepo da joj je ono nadoknađivalo drugo, koje je nagrđivala ružna pjega na rožnjači.
U Pasianu nađoh veselu družbu kojoj se od srca pridružih zaboravivši na neko vrijeme neumoljivost okrutne Angele. Dali su mi u prizemlju dražesnu sobu s izgledom na vrt, u kojoj sam se udobno smjestio, ne brinući se tko su mi susjedi. Kad sam se prvog jutra probudio, moje se oči s ugodnim iznenađenjem zaustaviše na preljupkom biću koje je prilazilo krevetu da mi posluži kavu. Bilo je to jedno djevojče još sasvim mlado ali već lijepo razvijeno kao što to na selu bivaju sedamnaestogodišnje djevojke. Međutim ovoj je bila tek četrnaesta. Bijele puti, crnih očiju, raspuštene kose, odjevena u samu košulju i suknju koja je bila nakrivo svezana tako da joj se vidjela gola noga, gledala me je otvoreno i vedro kao da se odavno poznajemo. Upitala me jesam li zadovoljan krevetom.
– Veoma. Sigurno ste ga vi prostirali. Ali recite mi kako se zovete.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:35 am





– Ja sam Lucia, vratareva kći, nemam ni braće ni sestara i navršila sam četrnaest godina.Drago mi je što nemate sluge, tako da ću vas ja dvoriti, i sigurno ćete biti zadovoljni.
Oduševljen takvim početkom, sjedoh u postelji, a ona mi doda kućnu haljinu, govoreći mi uz to stotinu stvari od kojih nisam ništa razumio. Posegoh za kavom, smeten koliko je ona bila prisebna i zbunjen njenom ljepotom na koju nitko ne bi mogao ostati ravnodušan. Ona bijaše sjela na podnožje kreveta, ispričavajući se za tu slobodu smijehom koji je sve kazivao. Dok sam još srkao kavu, uđoše njen otac i majka. Lucia se i ne pomače, već ih pogleda ponosna izraza kao da se hvali mjestom koje bijaše zaposjela. Oni je blago ukoriše i zamoliše me neka joj oprostim, na što Lucia ode za svojim poslom.
Čim je otišla, njeni je roditelji uzeše kovati u zvijezde: ona je njihovo jedino ljubljeno dijete, utjeha njihove starosti. Lucia sluša svoje roditelje i boji se boga, a zdrava je kao dren. Ima samo jedan nedostatak.
– Koji?
– Premlada je.
– Slatkog li nedostatka!
Nismo proveli ni jedan sat u razgovoru, a ja sam se već uvjerio da pred sobom imam poštenje, istinu, obiteljsku krepost i pravu sreću. Dok sam se blažio tim saznanjem, eto opet Lucije koja uđe vesela poput ševe, čisto umivena, obučena, počešljana po svom načinu i pristalo obuvena. Pošto mi se pokloni po seosku, poljubi oca i majku i sjede na koljena ocu. Rekoh joj neka sjedne na krevet, ali ona odgovori da joj ne priliči tolika čast kad je obučena.
Ushićivale su me jednostavnost i nevinost misli koje su se ogledale u tom odgovoru. Stadoh se pitati je li ljepša u toj dražesnoj odjećici ili u onoj jutarnjoj košuljici, i odlučih se za ovo potonje. Lucia mi izgledaše ljepša ne samo od Angele nego i od Bettine.
Uto dođe vlasuljar, i čestita se obitelj povuče. Pošto sam se obukao i uredio, odoh da se pridružim grofici i njezinoj ljubaznoj kćeri. Dan smo proveli veselo kao što to obično biva na ladanju kad se čovjek nađe u biranu društvu.
Sutradan, čim se probudih i pozvonih, eto opet Lucije, jednostavne i prirodne kao i prošlog jutra, zbunjujući me uvijek iznova svojim rasuđivanjem i vladanjem. Sve je u njoj sijalo ispod ljupkog vela čistoće i nevinosti. Nije mi išlo u glavu kako to da ona, premda čedna, poštena i bistra uma, ne zna da se ne može bez bojazni tako slobodno izlagati očima jednog mladića. »Bit će«, govorio sam u sebi, »da nije odviše sustezljiva, jer po svemu sudeći ne pridaje nikakve važnosti izvjesnim šalama.« Zato se spremih da joj dokažem kako umijem cijeniti njezine čari. Prema njezinim roditeljima nisam osjećao nikakve grižnje savjesti jer sam smatrao da su lakovjerni koliko i ona. Nisam strahovao ni od pomisli da ću ja prvi pomutiti njenu vedru nevinost i unijeti joj u dušu crno svjetlo nevaljalstva. Stoga je stadoh milovati drskom rukom, a ona ustukne u drhtaju koji mi se učini nehotičnim, pocrveni, s lica joj nestade radosti, i okrenuvši se pričinjaše se kao da nešto traži sve dok se nije malo pribrala. Onda pođe prema meni dok joj se na licu umjesto zabune čitala postiđenost da se možda nije pokazala kao mala nevaljalica i strah da nije krivo protumačila tu kretnju koja, jer je dolazila od mene, mora ili da je bila sasvim bezazlena ili pak znak lijepog ponašanja. Uskoro joj se vrati njen iskren smijeh, a ja, pošto sam u tren oka pročitao što joj se zbiva u duši, požurih da je umirim. Uviđajući da činom stavljam previše na kocku, odlučih da sutrašnjeg jutra od čina prijeđem na riječi.
Sutradan, slijedeći svoj naum, najednom je prekinuh u pričanju, rekavši da je u sobi hladno i da će joj biti toplije ako se uvuče pod moj pokrivač.
– Zar vam neću smetati?
– Nećeš, samo se bojim da ne naiđe tvoja majka.
– Ona u tom neće vidjeti nikakva zla.
– Onda dođi. Ali ti znaš kakvoj se opasnosti izlažemo.
– Znam, jer nisam glupa, ali vi ste razborit, a povrh toga i svećenik.
– Dođi, dakle, ali najprije zatvori vrata.
– A, to neću jer bi se moglo svašta pomisliti.
Napravih joj mjesta u krevetu, i ona se naposljetku ispruži kraj mene, kazivajući mi neku dugu pripovijest od koje nisam razumio ni slovca, jer sam, sileći se da obuzdam pokrete na koje me je nagonila priroda, ležao omlitavjelih osjetila kao u mrtvaca. Lucijina velika sigurnost, koja nikako ne bijaše hinjena, duboko me je dirala, pa me je bilo stid da joj otvorim oči. Napokon ona reče da je odzvonio petnaesti sat i da bi mogao sići stari grof Antonio, pa ako nas ovako zateče, zbijat će s njom šale koje su joj uvijek mrske. »Od tog čovjeka«, nadodala je, »bježim kao od vatre. A sad idem jer vas ne smijem gledati kad izlazite iz kreveta.«
Ja ostadoh dugo nepomičan, u stanju zaista vrijednom sažaljenja, obuzet silnim uzbuđenjem. U dugom razgovoru koji sutradan zapodjenuh s njom, ne zovući je više u krevet, napokon se uvjerih da je zavrijedila da bude idolom svojih roditelja i da sloboda njezina duha i bezbrižno ponašanje proizlaze samo iz nevinosti i čistoće njezine duše. Njena bezazlenost, njena živahnost i radoznalost, često rumenilo koje joj je oblijevalo obraze kad bi mi kazivala stvari koje su me tjerale u smijeh, a u kojima nije razabirala dvosmislena značenja, sve me je to uvjerilo da je ona anđeo u ljudskom liku, i da će zasigurno pasti žrtvom prvog raskalašenjaka koji se poduhvati da je zavede. Usrdno sam se nadao da to neću biti ja. Već pri samoj pomisli zadrhtao bih od groze. I samo moje samoljublje jamčilo je Lucijinim roditeljima za njezinu čast, jer su mi je ti čestiti ljudi povjeravali pouzdavajući se u moje poštenje. Mislio sam da bih postao najnesretniji čovjek na svijetu kad bih zloupotrebio dobro mišljenje što su ga imali o meni. Stoga se pomirih s time da trpim, i uvjeren da ću uvijek iznijeti pobjedu, odlučih da se borim protiv sama sebe, zadovoljavajući se samom njenom prisutnošću koja će mi biti nagrada za svu muku. Tada još nisam znao za izreku da je pobjeda neizvjesna sve dok traje bitka.
Rekao sam joj kako bih volio da dolazi ranije, i da me probudi ako budem spavao, tvrdeći da se bolje osjećam ako manje spavam. Tako ona dva sata razgovora postadoše tri, a i ti su prolazili poput munje. Kad bi je majka nalazila kako sjedi na mom krevetu, ne bi je više korila, već bi se samo čudila što sam tako dobar da je trpim. Lucia bi je uvijek obasula poljupcima, a tad bi me ta predobra žena molila neka je učim mudrosti i odgajam joj duh. Poslije njena odlaska Lucia se nije ponašala nimalo slobodnije. Prisutnost tog anđela stavljala me je na paklene muke. U neprestanu iskušenju da joj cjelovima obaspem lice kad bi ga, smijući se, primakla mome, govoreći kako bi mi voljela biti sestra, dobro sam se čuvao da svojim rukama ne obgrlim njene. Jedan jedini poljubac bio bi poput iskre koja bi sve bacila u zrak, jer ja bih planuo kao slama. Kad je god odlazila, uvijek sam se čudio što sam izvojevao pobjedu nad puti, ali, željan uvijek novih lovorika, jedva sam čekao slijedeće jutro da iznova otpočnem slatku i opasnu bitku. Male želje čine mladića poduzetnim, a velike ga umrtvljuju i sputavaju.
Nakon desetak dana došao sam u takvo stanje da mi nije bilo druge već ili da dokrajčim igru ili da počinim grozno nedjelo. Izabrao sam ono prvo, to prije što je ishod ovog drugog bio neizvjestan. Lucia bi se, naime, kad bih silom navalio na nju, pretvorila u ljutog zmaja, a kako su vrata uvijek bila otvorena, time bih se izvrgao velikoj sramoti i žalosnom kajanju. Užasavala me i sama pomisao na to. Trebalo je dokrajčiti, a ja nisam znao kako. Više nisam mogao odolijevati toj krasoti koja je u sam osvit dana, odjevena tek u košuljicu i suknjicu, radosno utrčavala u moju sobu i prilazila mom logu da me upita jesam li dobro spavao, i primičući svoj obraz mome, tek da mi nije stavljala riječi u usta. Ja sam odmicao glavu, a ona mi je, smijući se, zamjerala što se bojim, dok se ona eto nimalo ne boji. Ja sam joj vrlo glupo odgovarao da se vara kad misli da se mogu bojati jednog djeteta kao što je ona. Nato mi je odvraćala da razlika od dvije godine ne znači ništa. Osjećajući kako svakim trenutkom raste vatra koja me je proždirala, odlučih se da je zamolim neka mi više ne dolazi, i ta mi se odluka učini uzvišenom, junačkom, jedinstvenom i najdjelotvornijom. Ali kako sam izvršenje tog nauma odgodio za sutrašnji dan, to sam proveo neopisivo tešku noć, mučen likom Lucije i mišlju da ću je ujutro vidjeti posljednji put. Uvjeravao sam se da će se Lucia ne samo pokoriti mojoj molbi već da će me za cijeli život sačuvati u najsvjetlijoj uspomeni.
Tek što je jutro zarudjelo, eto Lucije, blistave, presretne, nasmijane, razbarušene, gdje trči prema meni raširenih ruku. No odjednom zastade, snuždi se, videći me onako blijeda, pogružena i iscrpljena.
– Što vam je? – upita me.
– Nisam mogao noćas spavati.
– Zašto?
– Zato što sam naumio da vam saopćim jednu odluku koja će me unesrećiti, ali će mizato pribaviti vaše vječno poštovanje.
– Ako je tako, tad biste se morali radovati. Ali recite mi zašto mi se danas obraćate kaonekoj gospođici, kad ste mi još jučer govorili ti? Što sam vam uradila, velečasni gospodine? Ali žurim po vašu kavu, pa kad je popijete, onda ćete mi sve reći. Jedva čekam da to čujem.
Ona ode, vrati se, ja popih kavu, ostajući svejednako zamišljen. Videći to, ona me pokuša razvedriti prostodušno čavrljajući i naposljetku joj uspije da me nasmije, čemu se veoma razveseli. Pošto je sve pospremila, zatvori vrata jer je duvao vjetar, i ne htijući izgubiti nijedne riječi od onog što sam joj nakanio reći, zamoli me da joj načinim malo mjesta kraj sebe. Učinih joj po volji jer sam se osjećao poput pravog mrtvaca.
Pošto sam joj vjerno opisao stanje u koje me je dovela njena čarobna ljepota i muke koje sam prepatio boreći se protiv želje da joj pružim opipljive dokaze svoje nježnosti, objasnih joj kako mi, jer ne mogu više izdržati patnje kojima njena prisutnost kinji moju zaljubljenu dušu, ne preostaje drugo već da je zamolim neka mi se odsada uklanja. Žarka iskrenost moje strasti i usrdna želja da ovo sredstvo kojem sam pribjegao shvati kao najuzvišenije odricanje savršene ljubavi, podariše mi za trenutak divnu krasnorječivost. Osobito živo predočio sam joj strašne posljedice koje bi nas oboje bacile u nesreću kad bismo se oglušili o ono što nam njena i moja čestitost nalažu da učinimo.
Na kraju tog dugog govora ja zaplakah, a ona mi otare oči prednjicom košulje, ne misleći da tim milosrdnim činom otkriva mojim očima dva grebena o koje bi se razbio i najvještiji kormilar.
Poslije tog nijemog prizora ona mi tužno reče kako je moje suze žaloste i kako nikad nije mogla ni naslutiti da ću ih zbog nje prolijevati.
– Sve što ste mi rekli – nastavila je – dokazuje da me veoma volite, ali ja ne znam zašto vas to toliko uznemiruje kad je za mene vaša ljubav najveća sreća. Vi me tjerate od sebe, jer vas je, kako kažete, strah vaše ljubavi. A što biste tek načinili da me mrzite? Zar sam ja kriva što sam vam se svidjela? Ako je to zločin, tad znajte da ga nisam svjesno počinila, pa me, ako imate savjesti, nećete zbog njega kažnjavati. Reći ću vam čak i to da mi je drago što me volite. Što se tiče opasnosti kojima se izlažemo kad se volimo, a ja ih dobro poznam, ta u našoj je moći da im se suprotstavimo. Čudim se što se meni neukoj to ne čini nimalo teško, dok se vi, tako učeni, kao što svi kažu, toliko bojite. Čudi me i to što ste od ljubavi oboljeli, premda ljubav nije bolest, jer na mene posve drugačije utječe. Zar je moguće da sam se prevarila i da ovo što osjećam nije ljubav? Vidjeli ste kako sam vam jutros došla vesela. A znate li zašto? Zato što sam cijelu bogovetnu noć sanjala o vama, što me ipak nije priječilo da slatko spavam. Probudila sam se, istina, nekoliko puta, ali samo zato da se uvjerim jeste li doista to vi koga sam grlila u snu. Kad sam vidjela da vas nema, odmah sam ponovo zaspala da mi san ne uteče i opet sam vas sanjala. Kako da onda ne budem jutros vesela? Mili moj velečasni, ako je ljubav za vas patnja, to mi je vrlo žao. Zar vi doista niste rođeni da volite? Učinit ću sve što naredite, samo vas nikad, čak ako o tom ovisi vaše zdravlje, neću prestati voljeti, jer mi to nije moguće. Ako pak ne možete ozdraviti dok me ne prestanete voljeti, učinite sve što možete jer ja više volim da ste živi bez ljubavi negoli mrtvi zbog prevelike ljubavi. Samo smislite neki drugi način, jer me ovaj koji mi predlažete jako žalosti. Razmislite, možda to nije jedini izlaz. Nađite drugi, koji neće biti tako tegoban, i pouzdajte se u Luciju.
Slušajući taj iskren, prostodušan i prirodan govor, uvidio sam koliko je snažnija rječitost što izvire iz prirode od krasnorječivosti filozofskog duha. I tad prvi put stegoh u naručju tu nebesku djevicu, govoreći joj: »Da, slatka moja Lucijo, ti uistinu imaš najmoćniji balzam za moju boljeticu, daj mi da tisuću puta cjelujem tvoj jezik i usta koja mi kažu da me voliš«.
I tako provedosmo čitav sat u najrječitijoj šutnji, samo bi Lucija ovda-onda uzvikivala: »Ah, bože moj, je li ovo san ili java?« Ja ipak nisam dirao u ono glavno, možda baš zato što mi se tako cijela predavala, bez ikakva otpora. U ono sam vrijeme još bio osjetljiv na takve stvari.
– Nešto me uznemiruje – odjednom će ona – to me srce opominje da mi valja poći.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:36 am




Skoči iz kreveta, žurno popravi odjeću i sjede na uobičajeno mjesto u podnožju postelje. Istog trenutka uđe njezina majka i zatvori za sobom vrata, govoreći da je dobro što smo ih zatvorili jer da napolju puše jak vjetar. Prostodušno se obradova zdravom rumenilu mojih obraza, a onda reče kćeri neka se spremi na misu. Lucia se za jedan sat vrati da mi kaže koliko se raduje i ponosi čudom što ga je jutros napravila sa mnom, jer joj moje lijepo zdravlje tisuću puta rječitije govori o ljubavi no ono jadno stanje u kom me je u svitanje zatekla. »Ako tvoja potpuna sreća«, rekla mi je, »zavisi samo o meni, uzmi je, ja ti neću ništa uskratiti«.
Nato me ostavi, a ja, premda su mi osjetila još drhtala u slatkoj omami, uzeh razmišljati i uvidjeh da se nalazim na samom rubu ponora i da me samo čudo može spasiti da se ne sunovratim u nj.
Jedanaest noći u tom mjesecu rujnu što ga provedoh na ladanju uživao sam u posjedovanju Lucije, koja ih je, znajući da joj majka tvrdo spava, dolazila provesti u mom naručju. Oboje nas je mučila neutaživa žudnja zbog neprestana suzdržavanja, premda je ona na sve načine pokušavala ne bi li me navela da popustim. Jer kako je mogla okusiti svu slast zabranjena ploda, kad ga ja nisam htio ubrati? Stotinu je puta pokušavala da me prevari, govoreći da sam ga već ubrao, ali mene je Bettina u tom pogledu i suviše dobro podučila.
Otišao sam iz Pasiana s obećanjem da ću se vratiti na proljeće, ostavljajući je u žalosnom duševnom stanju koje je zasigurno bilo uzrokom njezine kasnije nesreće. Nesreće zbog koje ću sebi gorko predbacivati sve do smrti.
Po povratku u Veneciju prihvatio sam se prijašnjih navada i ponovo se zaljubio u Angelu, nadajući se da ću od nje dobiti barem ono što mi je dala Lucia. Neka velika bojazan koje danas više nema u meni, neki silan strah od sudbonosnih posljedica po moj budući život nisu mi dali da se predam punom uživanju. Ja ne znam jesam li uvijek bio potpuno pošten, ali znam da su osjećaji koje sam gajio u mladosti bili mnogo tankoćutniji od onih na koje sam se u toku života morao obiknuti. Pokvareni filozofijom, i odviše smo skloni da smanjimo broj onog što se naziva predrasudama.
Dvije sestre koje su radile zajedno s Angelom na đerđefu bijahu njene najprisnije prijateljice i poznavahu sve njezine tajne. Tek kasnije, kad sam ih dobro upoznao, saznao sam da su osuđivale preveliku strogost svoje prijateljice. Kako u ono vrijeme još ne bijah toliko tašt da bih mogao pomisliti kako bi se te djevojke, slušajući moje jadikovke, mogle zaljubiti u mene, nisam se pred njima nimalo ustručavao i povjeravao sam im otvoreno sve svoje jade, kad god Angele ne bijaše s njima. Često sam im govorio sa svim žarom svoje ljubavi koji sam zatomljivao čim bih se našao pred svojom okrutnicom, koja mi je rastakala sve životne snage. Onaj koji uistinu voli uvijek se boji da će ga ljubljeno biće smatrati lašcem, pa iz straha da ne kaže odviše govori manje nego što bi trebalo.
Vlasnica škole za vezenje, žena stara i pobožna, iz početka nije marila za prijateljstvo koje sam iskazivao Angeli, ali kako su moji posjeti učestali, poče me gledati prijekim okom i napokon se potuži župniku Tosellu, koji me jednog dana blago upozori da ne bih smio toliko zalaziti u tu kuću jer bi se ta moja revnost mogla krivo tumačiti, što bi naudilo dobru glasu njegove nećakinje. Premda su me te riječi ošinule poput groma, prisilih se da ih mirno saslušam, i ravnodušno odgovorih da ću odsele vrijeme koje sam provodio kod vezilje utrošiti na drugi način.
Nakon dva-tri dana dođoh učiteljici u kurtoazni posjet. Iako se ni časka nisam zaustavio kod đerđefa, ipak sam uspio neopazice spustiti u ruku Nanette, starije od dviju sestara, jedno pisamce u kom se nalazila poruka za ljubljenu Angelu. U tom sam joj pismu objasnio zbog čega sam se morao okaniti posjeta i smjerno je zamolio da porazmisli na koji bih način mogao opet doživjeti radost da joj govorim o svojoj strasti. Nanetti sam napisao da ću prekosutra doći po odgovor, uvjeren da će ona lako pronaći priliku da mi ga uruči. I doista, ona je moj naputak najzdušnije izvršila, i dva dana kasnije predala mi neopazice odgovor upravo u trenutku kad sam izlazio iz radionice.
Angela mi je u kratkom pisamcetu, jer nije voljela pisati, obećavala vječnu vjernost i preporučivala mi neka pokušam uraditi onako kako će me uputiti pismo njezine prijateljice. Evo dakle Nanettina pisma, koje sam sačuvao, kao i sva ostala koja navodim u svojoj ispovijesti:
»Nema na svijetu ništa, gospodine velečasni, što ne bih učinila za svoju prijateljicu. Ona dolazi k nama svakog blagdana, kod nas večera i noćiva. Ja ću vas uputiti kako ćete se najlakše upoznati s gospođom Orio, našom tetkom, samo, ako uspijete da vas primi, ne pokazujte odviše zanimanja za Angelu jer bi naša tetka smatrala nedoličnim što dolazite u njenu kuću da biste se lakše sastajali s nekim koji joj je stran. Evo dakle što vam predlažem, i u čemu ću vas pripomoći koliko god budem mogla: gospođa Orio, premda žena od položaja, nije bogata, pa stoga želi da bude uvrštena u spisak plemenitih udova koje uživaju potporu bratstva svetog Otajstva kojem je na čelu gospodin Malipiero. Prošle nedjelje Angela joj je rekla da ste vi kod tog gospodina u velikoj milosti i da nema čovjeka koji bi lakše ishodio njegov pristanak. Ona joj je budalasto rekla da ste vi zaljubljeni u mene i da dolazite vezilji samo zato da razgovarate sa mnom, i da bih vas prema tome ja mogla lako sklonuti da se pobrinete za nju. Moja je tetka na to kazala da od vas kao od svećenika nema nikakve opasnosti, pa bih vas ja mogla zamoliti pismom da dođete k njoj. Ja nisam htjela pristati, ali se na to umiješao advokat Rosa u kog tetka vjeruje kao u svoju besmrtnu dušu i rekao da sam potpuno u pravu i da se to meni nimalo ne pristoji, pa ako vam netko mora pisati, tad neka to učini tetka i neka vas zamoli da dođete k njoj zbog jedne važne stvari. Dodao je i to da ćete, ako se uistinu zanimate za mene, sigurno doći, što je moju tetku ponukalo da vam pošalje pismo koje ćete još večeras primiti. Želite li kod nas vidjeti Angelu, nemojte doći prije nedjelje. Ako vam pođe za rukom da u gospodina Malipiera ishodite milost kojoj se nada moja tetka, postat ćete miljenik cijele kuće. Oprostite mi unaprijed što ću se prema vama ružno ponašati, rekla sam naime da vas ne trpim. Nećete pogriješiti budete li malo udvarali tetki, iako joj je već šezdeseta. Gospodin Rosa neće biti ljubomoran, a vi ćete tako ući u volju staroj dami. Ja ću se pobrinuti da uzmognete razgovarati s Angelom nasamo. Učinit ću sve da vas uvjerim u svoje prijateljstvo. Zbogom.«
Taj mi se plan neobično svidio. Iste sam večeri primio pismo od gospođe Orio i posjetio sam je, kako me je uputila Nanette. Gospođa me je zamolila da se zauzmem za nju i predala mi je sve papire koji bi mi mogli ustrebati. Obećao sam joj da ću učiniti sve što je u mojoj moći. Za cijele večeri s Angelom gotovo nisam ni progovorio, ali sam mnogo laskao Nanetti i sasvim predobio advokata Rosu, čije mi je prijateljstvo kasnije bilo od velike koristi.
Smišljajući na koji bih način gospodina Malipiera privolio na pristanak, dosjetih se da bih se mogao obratiti Teresi Imer, koja je od senatora mogla dobiti sve što zaželi, jer je starac bio svejednako zaljubljen u nju. Stoga je sutradan neočekivano posjetih i uđoh u njezinu sobu, i ne pokucavši na vrata. Zatekao sam je samu s liječnikom Dorom koji, praveći se da je ondje samo po dužnosti, uze užurbamo propisivati neki lijek, zatim joj opipa bilo i udalji se. Za tog se liječnika govorkalo da je zaljubljen u Teresu, pa kako je gospodin Malipiero bio ljubomoran, zabranio joj je da ga prima u kuću, a ona mu je to obećala. Teresa je znala da mi je senator to povjerio, pa joj zacijelo ne bijaše drago što sam otkrio da je prekršila riječ zadanu zaljubljenom starcu. A sigurno se i pobojala da ću je odati. Ljepšu priliku za razgovor doista nisam mogao poželjeti.
Ukratko sam joj ispričao po kakvom sam poslu došao i ujedno je umirio rekavši da nikad ne bih bio spodoban za podlo potkazivanje. Teresa me na to stade uvjeravati kako joj je drago što joj se pružila prilika da mi iskaže neku uslugu, jer je to oduvijek željela, a onda zatraži da joj predam sve svjedodžbe stare gospođe za koju je trebalo posredovati. Pokazala mi je papire neke druge gospođe za koju je već obećala govoriti, ali mi dade riječ da će je žrtvovati zbog moje. Nisu prošla ni dva dana, a ja sam imao u rukama rješenje potpisano od Njegove jasnosti kao predsjednika bratovštine ubogih. Gospođa Orio bila je najprije upisana za milodare koji su se izvlačili žrijebom dva puta godišnje.
Nanette i njezina sestra Marton bijahu siročad jedne sestre gospođe Orio kojoj jedino bogatstvo bijaše kuća gdje je stanovala. Iznajmljivala je čitav drugi kat, te je živjela od najamnine i od potpore koju joj je davao njen brat, tajnik Vijeća desetorice. S njom su stanovale samo njene ljupke nećakinje od kojih jednoj bijaše šesnaest, a drugoj petnaest godina. Nije imala druge posluge osim jedne pralje koja joj je za četiri livre mjesečno dolazila svakog dana obavljati kućne poslove. Jedini prijatelj bio joj je advokat Rosa, kome je također bilo šezdeset godina i koji je čekao samo na smrt svoje žene da se oženi gospođom Orio. Nanette i Marton spavale su na trećem katu u jednoj širokoj postelji gdje je svakog blagdana zajedno s njima spavala i Angela. Radnim danom išle su sve tri u školu vezilji.
Čim sam se dočepao rješenja koje je željela gospođa Orio, skoknuh nakratko do vezilje i proturih Nanetti pisamce kojim sam joj javljao radosnu vijest, napomenuvši da ću iduće nedjelje sam donijeti tetki rješenje. Ujedno sam je najusrdnije zamolio da smisli neki način kako bih se mogao naći nasamo s Angelom.
Rečene nedjelje Nanette, vrebajući na moj dolazak, tutnu mi na vratima pisamce, šapnuvši mi neka ga svakako pročitam prije no što pođem kući. Uđoh i ugledah Angelu s gospođom Orio, starog advokata i Marton. Kako mi se žurilo da što prije pročitam pisamce, odbijem ponuđenu stolicu i predadoh udovici njene papire zajedno s rješenjem kojim je dobivala pravo na potporu. Kad me je upitala kako da mi zahvali, zatražih kao jedinu nagradu da mi milostivo pruži ruku na poljubac.
– Ah, premili naš velečasni – na to će ona – vi ćete me poljubiti ne u ruku već u obraze, ito vam nitko neće zamjeriti jer je meni trideset godina više nego vama.
Da je bila istinoljubiva, morala je reći ne trideset, već četrdeset i pet. Poljubio sam je dakle u oba obraza, na što me ona pozva da se izljubim i s njenim nećakinjama. Ove odmah utekoše i ostade jedino Angela, prkoseći mojoj smjelosti. Zatim me udovica zamoli da sjednem.
– Oprostite, gospođo, ne mogu sjesti.– A zašto ne, molim vas?
– Vratit ću se odmah, obećajem vam.
– A, ne puštam vas tako lako.
– Ja bih, znate, morao...
– Razumijem. Nanette, otiđi gore s velečasnim i pokaži mu, znaš već...
– Molim vas, tetko, ne tražite to od mene.
– Gle ti prenemagalice! Pođi ti, Marton.
– Tetko, vi ste zapovjedili Nanetti, pa je red da vas posluša.
– Tako mi je neugodno, gospođo – umiješao sam se – gospođice imaju pravo. Odmah ćuse povući.
– Ni govora. Moje su nećakinje glupe kao četveronožna blaščad. Odvest će vas gospodinRosa.
Advokat me ispod ruke odvede na treći kat i pokazavši mi mjesto, ostavi me sama. Ja žurno preletjeh pisamce koje je sadržavalo slijedeće riječi:
»Tetka će vas zamoliti da ostanete na večeri, ali vi nemojte prihvatiti. Otiđite kad budemo sjedali za stol. Marton će vam posvijetliti do uličnih vrata i otvorit će ih, ali vi nemojte izići. Ona će ih zatvoriti i vratit će se u blagovaonicu. Svi će misliti da ste otišli. Vi ćete se u tami popeti do trećeg kata i ondje ćete nas čekati. Čim ode gospodin Rosa, spremit ćemo tetku u krevet i odmah vam se pridružiti. Zavisi samo od Angele hoće li željeni sastanak u dvoje potrajati cijelu noć, što vam od srca želim.«
Koje li sreće i radosti! Blagosiljao sam slučaj koji mi je dao da to pisamce pročitam upravo ondje gdje ću uskoro očekivati predmet svojih plamenih želja. Uvjeren da ću se moći vratiti bez poteškoća i nezgoda, siđoh gospođi Orio, prepun nade.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:37 am




V
Mučna noć - Ljubav sa sestrama Nanettom i Marton - Angela je zaboravljena Priređujem veliki ples - Giulietta se izvrgava poruzi i smijehu - Blagonaklona oluja
Kad sam ušao u salon, gospođa Orio, pošto mi se tisuću puta zahvalila, reče da ću se ubuduće morati koristiti svim pravima koja pripadaju prijatelju kuće; nakon toga provedosmo četiri sata u smijehu i šali.
Kad je došlo vrijeme večeri ja iznađoh tako vješte isprike da ih je domaćica morala prihvatiti. Tada Marton uze svijeću da mi posvijetli, ali tetka, misleći da je Nanette moja ljubimica, tako oštro naredi ovoj da me isprati da je morala poslušati.
Nanette hitro siđe stepenicama, otvori vrata, bučno ih zatvori i – ugasivši svjetlo – ostavi me u tami. Ja se tiho popeh i – stigavši na treći kat – uđoh u sobu gospođica, i smjestivši se na jednom divanu, stadoh iščekivati blaženi trenutak.
Proveo sam tako čitav sat u najslađem sanjarenju; napokon začuh gdje se otvaraju i zatvaraju ulična vrata, i nekoliko časaka kasnije vidjeh kako ulaze dvije sestre i moja Angela. Privukoh je sebi i ne videći ništa osim nje provedem čitava dva sata s njom u razgovoru.
Otkuca ponoć: djevojke me stanu žaliti što nisam večerao, ali me njihovo sažaljenje povrijedi i ja odgovorih da u zagrljaju sreće ne mogu trpjeti od ovakve obične potrebe. One mi rekoše da sam u pravom zatvoru, jer se ključ od ulaznih vrata nalazi pod uzglavljem tetke Orio, koja će otvoriti vrata tek kad pođe na ranu misu. Ja im izrazim čuđenje što su mogle i načas pomisliti da je to za mene neugodna vijest; naprotiv, radujem se što imam pred sobom još pet sati i što sam siguran da ću ih provesti s obožavanim stvorenjem.
Sat kasnije Nanette se odjednom stade smijati. Angela je htjela saznati razlog tom smijehu, i Marton joj ga prišapne, na što i ona udari u smijeh. To zagolica i moju radoznalost, te htjedoh saznati što to pobuđuje njihovu veselost, pa mi napokon Nanette, hineći skrušeno očajanje, reče da nemaju druge svijeće i da ćemo se za nekoliko trenutaka naći u mraku.
Ta me novost ispuni radošću; ali ja je sakrih i rekoh da mi je žao zbog njih. Predložih da legnu, da mirno spavaju i da se potpuno pouzdaju u moju čestitost. Taj ih prijedlog natjera u smijeh.
– A što ćemo raditi u tami?
– Čavrljat ćemo.
Bilo nas je četvoro; već smo tri sata razgovarali, a ja sam bio glavni junak predstave. Ljubav je veliki pjesnik: njen je predmet neiscrpan; ali ako cilj kojem teži nikako ne dolazi, ona se umori i zanijemi.
Moja je Angela slušala; ali kako nije bila razgovorljiva, rijetko je odgovarala ističući se više razboritošću nego duhom. Da umanji snagu mojih dokaza često se zadovoljavala da mi dobaci poneku poslovicu, kao što su Rimljani nekad izbacivali katapult. Izmicala mi je ili je pak s najneprijaznijom blagošću gurala od sebe moje jadne ruke kad god bi ih ljubav pozvala u pomoć. Usprkos tome nastavljao sam govoriti i mahati rukama; ali me stade obuzimati očaj kad primijetih da su je moji odviše umni dokazi više smutili negoli uvjerili i da su joj pokolebali srce umjesto da ga raznježe.
S druge strane bio sam nemalo iznenađen kad sam na licima dviju sestara vidio izraz kakav bi na Angelinu morale izmamiti strelice koje sam joj odašiljao. Ta metafizička krivulja učini mi se neprirodnom: bijaše to kao neki kut odraza.
Na nesreću, u ono sam vrijeme učio geometriju. Moj je položaj bio takav da sam se i usprkos hladnom vremenu znojio krupnim kapljama znoja.
Naposljetku, kad se svijeća počela gasiti, Nanette se dignu da je odnese.
Čim se oko mene sklopio mrak, moje se ruke podigoše same od sebe da dohvate predmet za kojim je žeđala moja duša, ali ne naišavši ni na što, ja se počeh smijati pri pomisli kako je Angela uhvatila trenutak prije tame da se osigura od iznenađenja.
Utroših čitav sat kazujući ono najradosnije i najnježnije čime nas nadahnjuje ljubav, kako bih je nagovorio da opet zauzme svoje mjesto pored mene. Nisam mogao vjerovati da bi to moglo biti nešto drugo do obična šala.
Naposljetku se u moje riječi poče uvlačiti nestrpljenje:
– Ta šala odviše traje – rekoh joj – a i besmislena je, jer ja ne mogu trčati za vama;iznenađuje me što vas čujem gdje se smijete u tami, jer s obzirom na vaše neshvatljivo ponašanje ne mogu pretpostaviti drugo no da mi se izrugujete. Dođite dakle i sjednite do mene, a kako moram razgovarati s vama ne videći vas, neka se barem rukama osvjedočim da ne govorim zraku. Ako mi se rugate, tad znajte da me vrijeđate, a mislim da ljubav ne bi trebalo kušati porugom i uvredom.
– Umirite se; slušam vas ne gubeći ni jedne jedine vaše riječi; ali i vi morate znati da pritakvoj tmini ne bi bilo pristojno sjesti uz vas.
– Vi dakle hoćete da ovdje sjedim do zore?
– Bacite se na krevet i spavajte.
– Divim vam se što to smatrate mogućim i spojivim sa žarom mojih osjećaja. Hajdemo,zamislimo da se igramo slijepog miša.
I digavši se, dadoh se u traženje uzduž i poprijeko, ali uvijek uzaludno. Kad bih nekog pograbio u mraku, bijahu to uvijek Nanette ili Marton, koje bi se iz ponosa smjesta imenovale, a ja, glupavi Don Quijote, odmah bih ostavljao plijen!
Ljubav i predrasude nisu mi dale da uvidim koliko je ova obzirnost bila smiješna. Tada još nisam čitao dogodovštine Ljudevita XIII, kralja francuskog, ali sam zato čitao Boccaccia.
I dalje sam je tražio optužujući je zbog nesmiljenosti i dokazujući joj da će se naposljetku ipak morati dati uhvatiti. Ona mi je pak odgovarala da je po svoj prilici i njoj isto toliko teško da naiđe na mene koliko meni da naletim na nju.
Soba nije bila velika i ja sam bjesnio što je se nikako ne mogu dočepati.
Ne toliko umoran koliko ojađen, ja naposljetku sjedoh i provedoh čitav sat pričajući što je zadesilo Ruggiera kad je u prevelikoj svojoj prostodušnosti predao čarobni prsten Angelici koja je, nataknuvši ga na prst, smjesta nestala s očiju zaljubljena viteza:
Cosi dicendo, intorno alla fontana Brancolando n'andava come cieco.
O quante volte abraccio l'aria vana
Sperando la donzella abbracciar seco24
24. Govoreći tako, obilažaše oko izvora, pipajući poput slijepca. Oh, koliko li puta zagrli zrak sve nadajući se da će zagrliti Ijepojku. Ariosto, Bijesni Orlando, XI, 9.
Angela nije poznavala Ariosta, ali Nanette ga je nekoliko puta čitala.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:39 am


Ona stade da brani Angelicu kriveći za sve lakovjernost viteza Ruggiera koji, da je bio mudar, nikad ne bi prstena povjerio namiguši.
Nanette me je očarala, ali tad sam još bio odviše nezreo za razmatranja koja bi me navela da dublje zagledam u sebe.
Imao sam pred sobom još samo jedan sat, a dana nisam smio čekati, jer bi gospođa Orio radije umrla negoli propustila misu. Proveo sam dakle taj posljednji sat u razgovoru s Angelom, upinjući se da je nagovorim, da je uvjerim kako bi trebala doći i sjesti uza me.
Moja je duša prolazila kroz sve muke iskušenja o kojima će čitalac moći stvoriti jasniju sliku samo ako se i on jednom našao u sličnu položaju.
Pošto sam iscrpio sve najuvjerljivije razloge, prijeđoh na molbu, a naposljetku i na suze; ali kad uvidjeh da je sve uzalud, dušom mi ovlada osjećaj uzvišena negodovanja koji oplemenjuje srdžbu.
Da nije bilo mraka, zaboravio bih se dotle da izbijem to gordo čudovište koje me je punih pet sati držalo na najokrutnijim mukama. Izgovorih joj sve pogrde koje prezrena ljubav može prišapnuti razljućenu duhu. Obasuh je strahovitim prokletstvima; zakleh se da se čitava moja ljubav okrenula u mržnju i na kraju je opomenuh neka me se čuva, jer ću je ubiti čim mi iziđe na oči.
Moja proklinjanja prestadoše s nestankom mraka. U prvi osvit zore, čim se začu zveket velikog ključa i zasuna, dok je gospođa Orio otvarala kućna vrata da pođe u crkvu i svojoj duši pribavi svagdanji spokoj koji joj je bio potreban, ja se stadoh spremati na odlazak, te dograbih svoj ogrtač i šešir.
Ali kako da opišem svoje zaprepaštenje kad, bacivši pogled na ona tri mlada stvorenja, vidjeh kako se guše u suzama!
Posramljen, očajan, osjetih na trenutak želju da uništim sama sebe, i ponovo sjednuvši počeh razmišljati o svojoj ružnoj grubosti, gorko se prekoravajući što sam natjerao u plač ta tri divna stvorenja. Nisam mogao izustiti ni riječi; osjećaj me je gušio, ali mi u pomoć dođoše suze i ja im se sa slašću predadoh.
Kad mi je pristupila Nanette, rekavši da će se tetka ubrzo vratiti, ja obrisah suze i ne pokušavajući da ih pogledam, pobjegoh bez ijedne riječi i odoh u postelju, gdje sam uzalud tražio san.
Kad me je u podne gospodin Malipiero ugledao sva izmijenjena, upita me za razlog. Osjećajući potrebu da olakšam dušu, ja mu sve ispričah. Mudri se starac nije smijao, i njegove razborite riječi bijahu mi melem duši. U mom je doživljaju vidio sebe sa svojom okrutnom Teresom. Ali kod stola se ipak morao nasmijati kad je vidio kako pohlepno proždirem komade hrane. Ta nisam večerao, rekoh, a on mi čestita na divnom tjelesnom ustrojstvu.
Riješen da više ne idem gospođi Orio, pristupih tih dana obrani jedne teze iz metafizike gdje sam utvrdio da svako biće o kojem se može imati samo apstraktan pojam može postojati samo proizvoljno, a u tom sam imao pravo; međutim, nije bilo teško prikazati moju tezu u bezbožnjačkom svjetlu, te me osudiše da opozovem svoje tvrdnje.
Za nekoliko dana otputovah u Padovu gdje mi bijaše podijeljena čast doktora juriš utriusque25.
25. tj. doktora obaju prava, i građanskog i kanonskog.
Kad sam se vratio u Veneciju, primio sam od gospodina Rose pisamce gdje me u ime gospođe Orio moli da je posjetim.
Uvjeren da ondje neću susresti Angelu, odoh iste večeri, a dvije ljubazne sestre svojim veselim raspoloženjem odagnaše stid što sam ga osjećao pri pomisli da im nakon dva mjeseca opet iziđem na oči.
Teza i doktorat potkrijepiše moje isprike gospođi Orio, koja se nije požalila na drugo osim što više ne dolazim u njenu kuću.
Pri odlasku Nanette mi uruči jedno pismo koje je sadržavalo i poruku pisanu Angelinom rukom:
»Ako imate hrabrosti da sa mnom provedete još jednu noć, nećete zažaliti, jer vas volim i želim čuti iz vaših usta biste li me i nadalje voljeli da sam onda popustila i postala stvorenjem dostojnim prezira.«
A evo pisma Nanette, koja je jedina imala duha:
»Budući da se gospodin Rosa poduhvatio da vas povrati u našu kuću, pripremila sam ovo pismo kako bih vas obavijestila da je Angela očajna što vas je izgubila. Ona noć koju ste proveli s nama bila je, priznajem, okrutna, ali mi se čini da vas nije trebala dovesti do odluke da ne posjećujete više čak ni gospođu Orio. Ako još uvijek volite Angelu, savjetujem vam da ne uzmaknete pred još jednom noćnom kušnjom. Možda će se ona opravdati, a vi ćete biti zadovoljni. Dođite dakle. Zbogom!«
Ta mi dva pisma pričiniše zadovoljstvo, jer mi pokazaše mogućnost da se najledenijim prezirom osvetim Angeli.
Odoh dakle tim gospođama na prvi dan blagdana, noseći u džepovima dvije boce ciparskog vina i jezik sušen na dimu, ali se nemalo iznenadih kad tamo ne zatekoh svoje okrutnice.
Navevši razgovor na nju, Nanette spomenu da joj je Angela tog jutra rekla u crkvi da će doći tek oko večere. Računajući s tim, nisam prihvatio poziv gospođe Orio, i prije nego što oni sjedoše za stol, ja izađoh kao i prvi put i uputih se na ugovoreno mjesto.
Jedva sam čekao na trenutak da odigram pripremljenu ulogu, jer sam bio siguran da će mi Angela, sve ako je i odlučila da promijeni držanje, podariti samo neznatne milosti, a ja ih više nisam bio željan. Osjećao sam jedino neutaživu želju za osvetom.
Nakon tri četvrt sata čujem gdje se zatvaraju kućna vrata i uskoro mi se ukazaše Nanette i Marton.
– A gdje je Angela? – upitah Nanette.
– Bit će da nije mogla doći niti nas obavijestiti; a ipak sigurno zna da ste vi ovdje.
– Misli da me je izigrala; priznajem, tome se doista nisam nadao. Uostalom, sad ste je i viupoznali. Ona mi se sve vrijeme izrugivala i sad likuje. Poslužila se vama da me uhvati na lijepak i uspjela je: jer da je došla, onda bih se ja njoj narugao.
– Oh, što se toga tiče, dopustite mi da posumnjam u vaše riječi.
– Ne sumnjajte, lijepa Nanette, a da je tome tako, uvjerit će vas ugodna noć koju ćemoprovesti bez nje.
– To samo znači da se kao čovjek od duha znate miriti i s neprijatnim, kad nematedrugog izbora; međutim, vi ćete spavati ovdje, a mi ćemo provesti noć na divanu u drugoj sobi.
– To vam ne mogu braniti, ali time biste mi iskazali najgoru uslugu; uostalom, ja uopćeneću leći.
– Što? Zar biste vi imali snage da provedete sedam sati nasamo s nama? Kad ne budeteviše znali što da kažete, sigurna sam da ćete zaspati.
– Vidjet ćemo. Međutim, evo zaire. Hoćete li biti tako tvrda srca da me pustite samogjesti? Imate li kruha?
– Imamo i nećemo biti tvrda srca. Večerat ćemo po drugi put.
– Trebalo je da se u vas zaljubim. Recite mi, lijepa Nanette, da sam se zaljubio u vas, kaošto sam bio zaljubljen u Angelu, biste li me i vi mučili kao ona?
– Ne čini li vam se da je neprilično postavljati ovakva pitanja? To je velika uobraženost.Sve što vam mogu reći jest to da ne znam ni sama.
One hitro postaviše tri pribora za jelo, donesoše kruha, parmezanskog sira i vode, te mi, smijući se svemu, prionusmo na posao.
Ciparsko vino, na koje nisu bile navikle, brzo im udari u glavu i njihova razdraganost postade neobično ljupka. Promatrajući ih, čudio sam se što već ranije nisam spoznao njihovu vrijednost.
Poslije skromne večere koja nam je izvrsno prijala, sjedeći između njih dvije i prinoseći njihove ruke usnama, zapitao sam ih jesu li moje istinske prijateljice i odobravaju li nedostojan način na koji je sa mnom postupila Angela. One zajedno odgovoriše da su zbog mene prolile mnogo suza.
– Dopustite mi dakle – nastavih – da gajim prema vama bratsku nježnost, a vi jepodijelite sa mnom kao da ste mi sestre: pružimo jedni drugima zalog naše uzajamne privrženosti u svoj čistoći naših srdaca i zakunimo se na vječnu vjernost.
Prvi poljubac koji im dadoh nije proistekao ni iz ljubavnog osjećaja ni iz želje da ih zavedem, a one me pak nekoliko dana kasnije uvjeriše da su mi ga uzvratile jedino zato da mi dokažu kako dijele sa mnom moje čestite bratske osjećaje; ali ti nevini cjelovi uskoro postadoše žarki i zapališe u nama požar koji nas je morao i same iznenaditi, jer smo ih poslije nekoliko časaka prekinuli, zgledajući se zatečeno i vrlo ozbiljno.
One se bez pretvaranja obje digoše i ja ostadoh sam sa svojim mislima. Nije bilo nimalo čudno što je plamen koji su ti poljupci zapalili u mojoj duši i koji je strujao svim mojim žilama iznenada u meni razbudio bezumnu ljubav prema tim ljupkim djevojkama. Obje su bile ljepše od Angele i stajale su visoko iznad nje, Nanette duhom, a Marton blagim i prostodušnim karakterom. Nisam se mogao načuditi što te odlike već prije nisam spoznao. Međutim te su gospođice bile otmjena roda i veoma čedne, te sam smatrao da slučaj koji ih je predao u moje ruke ne smije za njih biti koban.
Nisam bio toliko preuzetan da povjerujem u njihovu ljubav prema meni, ali sam s pravom pretpostavljao da su moji poljupci proizveli na njih isti učinak kao i njihovi na mene. Jasno sam uviđao da ću ih, utječući se lukavstvu različitim smicalicama kojih moć još nisu bile iskusile, u dugoj noći što sam je imao provesti s njima s lakoćom navesti na ustupke čije bi posljedice mogle biti sudbonosne. Od te pomisli spopade me groza i ja samom sebi zadah tvrdo obećanje da ću ih poštovati, ne sumnjajući nimalo da neću imati dovoljno snage da održim riječ.
Čim su se pojavile, vidjeh im na crtama lica sigurnost i zadovoljstvo, te i ja hitro navukoh istu obrazinu, s čvrstom odlukom da se više ne izložim plamu njihovih cjelova.
Proveli smo jedan sat razgovarajući o Angeli. Rekoh im da sam odlučio da je više ne vidim, jer sam se osvjedočio da me ona ne voli.
– Ali ona vas voli – reče mi bezazlena Marton – sigurna sam u to, ali ako se ne misliteoženiti njome, bit će bolje da s njom sasvim prekinete, jer je odlučila da vam ne pokloni ni jedan jedini poljubac sve dok ne budete njen vjerenik: morate dakle odlučiti ili da je ostavite ili da se pomirite s njenom nepopustljivošću.
– Vi govorite kao anđeo: ali kako možete biti tako sigurni da me voli?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:39 am




– Sasvim sam sigurna, a s obzirom na bratsko prijateljstvo na koje smo se uzajamnozakleli, reći ću vam i zašto. Kad god spava s nama, Angela me noću nježno cjeliva, zovući me:
»Slatki moj misnice!«
Na te riječi Nanette prasnu u smijeh i rukom joj zatvori usta, ali ta me prostodušnost toliko uzbudi da sam se jedva savladavao.
Marton tada reče Nanetti kako je nemoguće da ja, čovjek s toliko duha, ne bih znao što rade djevojke koje su dobre prijateljice kad zajedno spavaju.
– Bez sumnje – požurih se s odgovorom – svakom su te stvarčice poznate, pa stoga,draga moja Nanette, i ne vjerujem da ovo prijateljsko uvjeravanje svoje sestre smatrate neumjesnom brbljavošću.
– Sad je i onako gotovo, ali to su stvari koje se ne govore. Da Angela to zna...
– Bila bi očajna, ali Marton mi je pružila toliki dokaz prijateljstva da ću joj do smrti bitizahvalan. Uostalom, stvar je svršena: ja mrzim Angelu i nikad više neću s njom progovoriti ni riječi. To je neiskreno stvorenje koje gleda samo kako će me upropastiti.
– Ali ako vas voli, onda je prirodno što vas želi za supruga.
– Slažem se, ali ona ipak misli samo na sebe; jer znajući koliko trpim, zar bi, ako me volizbog mene sama, mogla onako postupati? A dok me ne dobije, smišlja u mašti načine kako da zadovolji svoje želje s ovom dražesnom Marton koja se dragovoljno prihvaća uloge muža.
Nato Nanette prasne u još glasniji smijeh, ali ja zadržali svoju ozbiljnost i nastavih razgovarati s njenom sestrom u istom tonu, kujući u zvijezde njezinu otvorenost. Na kraju joj rekoh da bi, po zakonu uzajamnosti, Angela trebala igrati ulogu njena muža. Ali ona mi, smijući se, odvrati da je ona samo Nanettin muž. Nanette to morade priznati.
– Ali kakvo ime u tim zanosima – nastavih ja – Nanette daje svojem mužu?
– Nitko to ne zna.
– Vi dakle nekog volite, Nanette?
– Istina je, ali nitko neće saznati za tu tajnu.
Ova me suzdržanost navede na pomisao da sam vjerojatno ja predmet te tajne i da je Nanette Angelina suparnica.
Ovaj tako zamamljiv razgovor malo-pomalo ugasi u meni želju da s ovim predražesnim stvorovima, stvorenim za ljubav, provedem besposlenu noć.
– Presretan sam – rekoh im – što prema vama gajim samo prijateljske osjećaje, jer bih seinače našao u velikoj muci kako da probdijem čitavu noć uz vas i ne padnem u iskušenje da vas obaspem dokazima svoje nježnosti i da iste takve primim od vas, jer vi ste obje upravo opojno lijepe i stvorene da zavrtite glavom svakom muškarcu kojem ćete dopustiti da se do dna zagleda u vaše duše.
I produžujući ovakvim i sličnim riječima, stadoh se pretvarati da me hvata drijem. Nanette to prva primijeti i reče mi:
– Ništa se ne ustručavajte; ispružite se na ovom krevetu, a mi ćemo otići u drugu sobu ismjestiti se na kanapeu.
– Kad bih to učinio – odgovorih – smatrao bih se najbezočnijim čovjekom na svijetu.Čavrljajmo, pa će me proći želja za spavanjem. Teško mi je samo zbog vas. Legnite ovdje, a ja ću, mile moje prijateljice, prijeći u drugu sobu. Ako me se plašite, zaključajte se, ali nećete biti u pravu, jer ja vas uistinu volim samo bratskom nježnošću.
– Nikad to ne bismo uradile – reče Nanette – ali poslušajte nas, spavajte ovdje.
– Ne mogu spavati odjeven.
– Svucite se, mi vas nećemo gledati.
– Ne bojim se ja toga, ali nikad ne bih mogao zaspati znajući da bdijete zbog mene.
– I mi ćemo leći – odvrati Marton – ali nećemo se skidati.
– Ovakvo nepovjerenje vrijeđa moju čestitost. Recite mi, Nanette, smatrate li me zapoštena čovjeka?
– Sigurno.
– U redu, ali to mi morate dokazati, i zato obje legnite pokraj mene potpuno svučene iračunajte na časnu riječ koju vam eto dajem da vas neću ni taknuti. Uostalom, vi ste dvije protiv jednog, pa čega se imate bojati! Zar će vam itko moći priječiti da ustanete iz postelje, ako prestanem biti čedan? Ukratko, ako ne pristanete da mi pružite ovaj znak povjerenja, barem kad se uvjerite da sam zaspao, dajem vam riječ da uopće neću leći.
I prestavši govoriti, ja se počeh pretvarati da sam utonuo u san.
Pošto su se neko vrijeme tiho dogovarale, Marton mi reče neka idem leći, a one će doći za mnom čim ja usnem. Kad je i Nanette potkrijepila ovo obećanje, okrenuh im leđa, svukoh se i, zaželjevši im laku noć, legoh.
Čim sam se našao u krevetu, napravih se kao da sam se zavezao u najdublji san, ali uskoro me san odista svlada i ja se probudih tek kad su one došle u krevet. Okrenuvši se na drugu stranu kao da želim ponovo zaspati, ostadoh nepomičan sve dok ne zaključih da su već morale usnuti. Ako pak nisu, stajalo je samo do njih da se i dalje pretvaraju.
Bile su mi okrenute leđima, a svjetlo bijaše ugašeno, te tako stadoh raditi naslijepo i prvim milovanjima obdarih onu koja mi je bila zdesna, ne znajući da li je to Nanette ili Marton. Nađoh je sklupčanu, uvijenu u laganu odjeću, jedinu koju je zadržala na sebi.
Ne nagleći se i štedeći njezinu stidijivost, postupno je dovedoh do stanja da se prizna pobijeđenom i uvjerenom kako je najbolje i dalje se pretvarati da spava i pustiti me da radim. I kako uskoro njena priroda poče djelovati u skladu sa mnom, ja dopreh do cilja, i moji se napori okruniše punim uspjehom što me uvjeri da sam ubrao prvo cvijeće kojemu možda zbog predrasuda poklanjamo toliku cijenu. Ushićen što sam proćutio užitak koji sam tad prvi put u potpunosti okusio, polako ostavih svoju ljepoticu da se i drugoj odužim novom snagom svog žara. Nađoh je ispruženu na leđima i nepomičnu u položaju osobe koja spava dubokim i mirnim snom.
Prilazeći joj obazrivo kao da se bojim da ću je probuditi počeh joj najprije golicati osjetljiva mjesta i uvjerih se da je nevina kao i njezina sestra; a zatim po jednom prirodnom pokretu osjetih da ljubav milostivo prima darivanje, te prionuli da se obred dokraja izvrši.
I tad, popustivši odjednom pred snagom osjećaja koji su u njoj bujali i kao umorna od prijetvorne uloge koju je preuzela na se, ona me u trenutku grča čvrsto stegnu rukama, prekri me poljupcima, uzvraćajući mi zanos zanosom, te ljubav spoji naše duše u istoj nasladi.
Po tim znacima činilo mi se da prepoznajem Nanettu, te joj to i rekoh.
– Jest, to sam ja – reče ona – i izjavljujem da sam sretna kao i moja sestra, samo ako stepošteni i stalni.
– Do smrti, anđeli moji, a kako je sve što smo uradili djelo ljubavi, neka među nama višene bude riječi o Angeli.
Zatim ih zamolim da se dignu i zapale svijeće, ali ustade Marton, puna uslužnosti i ostavi nas zajedno. Kad u svom naručju ugledah Nanettu ozarenu plamenom ljubavi, a pored nas Marton sa svijećom u ruci koja kao da nas pogledom kori što joj nismo ništa rekli, a ona je, pošto se prva predala mojim milovanjima, ohrabrila sestru da pođe njenim primjerom, ja osjetih da je moja sreća potpuna.
– Ustanimo, prijateljice moje – rekoh im – i zakunimo se na vječno prijateljstvo.
Čim smo ustali, zajedno pristupismo pranju, što ih je mnogo nasmijalo i obnovilo naš žar, zatim u odjeći iz zlatnog vijeka dokrajčismo što nam je ostalo od večere.
Pošto smo u opojnosti puti izrekli jedni drugima tisuću stvari koje tek ljubav smije ponoviti, ponovo legosmo, i najslađa noć proteče u uzajamnom iskazivanju strasti. Nanette posljednja primi izljeve mog plama, jer je gospođa Orio već bila otišla na misu, te ja moradoh požuriti s odlaskom, uvjeravajući ih da su ugasile u mom srcu svaki osjećaj za Angelu.
Kad sam stigao kući, legoh i do ručka prospavah najslađim snom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:40 am




Gospodin Malipiero odmah zapazi moj radostan izraz i umorne oči, ali ja, ne govoreći ništa, prepustih mu na volju da misli što hoće.
Sutradan ponovo posjetih gospođu Orio, a kako tamo ne nađoh Angele, prihvatih poziv na večeru i povukoh se kad i gospodin Rosa.
Za vrijeme mog posjeta Nanette uhvati zgodan trenutak i tutnu mi u ruke jedno pismo i mali omotić. U omotu se nalazio komad voska s otiskom ključa, a pisamce me je upućivalo da po njem dadem izraditi ključ kako bih mogao noć provesti s njima kad god to zaželim. U pismu je osim toga stajalo da je Angela s njima spavala prošle noći i da je, s obzirom na ono što su se navikle raditi, ubrzo pogodila što se dogodilo; one su to i priznale kriveći nju da je uzrok svemu. Nato im je ona izgovorila najgore uvrede i zaklela se da više neće nogom stupiti u njihovu kuću, što je njima uostalom sasvim svejedno.
Nekoliko dana kasnije sretan nas slučaj oslobodi Angele. Otac joj je na nekoliko godina odlazio u Vicenzu kamo su ga pozvali da freskama oslikava stanove, a ona je pošla s njim. Njenim odlaskom mogao sam nesmetano posjedovati dvije dražesne sestre s kojima sam provodio najmanje dvije noći nedjeljno, jer mi je odsada bilo lako da se uvučem u njihovu kuću pomoću ključa koji sam odmah dao izraditi.
Poklade su bile pri kraju kad mi jednog dana gospodin Manzoni reče da slavna Giulietta želi sa mnom razgovarati i da se ljuti što joj više ne dolazim. Radoznao što mi ima reći, otiđoh k njoj zajedno s gospodinom Manzonijem.
Nakon razmjerno pristojna prijema reče mi da joj je poznato da u mojoj kući ima velika dvorana, pa bi željela da joj tamo priredim ples za koji će ona snositi sve troškove. Uruči mi dvadeset i četiri cekina i pošalje mi svoje ljude da ukrase dvoranu i sobe lusterima, dok sam se ja imao pobrinuti samo za orkestar i večeru.
Moja se svečanost održala i sve je bilo u redu. Uzvanici su odreda bili iz Giuliettina kruga, osim gospođe Orio, njezinih nećakinja i gospodina Rosea, koji su se nalazili u pokraj noj sobi, a Giulietta mi je dopustila da ih dovedem, smatrajući ih nevažnim osobama.
Poslije večere, dok se plesao menuet, ljepotica me povuče u stranu i reče mi:
– Odvedite me u svoju sobu. Pala mi je na pamet jedna smiješna zamisao. Dobro ćemo senasmijati.
Moja soba nalazila se na trećem katu, i ja je odvedoh u nju. Čim smo se tamo našli, ona zasunom zatvori vrata. Nisam znao što da mislim.
– Hoću – kaza ona – da me jednim od svojih odijela potpuno preodjenete u velečasnog, aja ću vas svojim haljinama preodjenuti u žensko. Sići ćemo tako prerušeni i zajedno ćemo plesati. Hitro, prijatelju, počnimo se češljati.
Uvjeren da će mi jabuka pasti sama u krilo i oduševljen neobičnošću zgode, brzo joj savih uokrug dugu kosu, a zatim pustih da ona mene očešlja. Stavi mi crvenilo, nekoliko umjetnih madeža, ja sam se pokorio svemu, pa kako sam pokazivao oduševljenje, ona mi blagohotno udijeli nježan poljubac, ali pod uvjetom da ne ištem više.
– Sve – rekoh joj – ovisi samo o vama, krasna Giulietto, ali da znate, ja vas obožavam.
Zatim prostrem na krevet košulju, mali ovratnik, gaće, crne čarape i napokon jedno potpuno odijelo. Ona priđe krevetu i spusti suknju, vješto navuče gaće, koje su joj pristajale kao da su krojene po njoj, ali kad je došla do hlača, evo ti nezgode, pojas je preuzak i jedini je izlaz ili ih otraga otparati ili razrezati, ako bude potrebno.
Ja preuzeh sve na sebe i sjedoh na podnožje kreveta, a ona se postavi ispred mene, okrenuvši mi leđa. Latim se posla, ali njoj se učini da zavirujem kuda ne bih smio, da sam nespretan i da stavljam ruke gdje im nije mjesto. Na kraju postade nestrpljiva, otrgne mi se, podere pojas i sveza ga kako je mogla. Ja joj onda pomognem da se obuje i navučem joj košulju, ali dok sam namještao nabranu čipku na prsima i mali ovratnik, njoj se učini da su mi ruke odviše radoznale, jer joj grudi nisu bile bogzna kako obilne. Kaza mi mnoštvo pogrda, zovući me pokvarenjakom. Pustio sam je neka govori. Htio sam joj pokazati da nisam budala, a osim toga sam mislio da ženu za koju se platilo stotinu tisuća dukata vrijedi izbližeg pogledati.
Kad je naposljetku njeno preodijevanje bilo završeno, dođe red na mene. Premda se usprotivila, ja brzo skinuh hlače, a njoj ne preosta drugo već da mi navuče košulju, zatim suknju i da me dokraja odjene. Ali postavši odjednom koketna, naljuti se što ja ne skrivam veoma uočljiv učinak njenih čari i odbije da mi podari ono što bi mi začas vratilo mir. Pokušam je poljubiti, ona se ne da, moja nestrpljivost poraste, te ona protiv volje postane očevicem onoga do čeg dovodi prenadraženost osjetila. Vidjevši to, stane me grditi, a ja uzmem dokazivati da je ona tome kriva; međutim uzalud. Iako je bila ljuta, ipak me je morala dokraja odjenuti.
Poštena bi se žena upustila u ovakvu dogodovštinu kad bi imala nježnih nakana i ne bi se opovrgla u času kad bi vidjela da su joj namjere naišle na odaziv; ali ženama Giuliettina soja vlada duh protivurječja koji od njih stvara neprijateljice vlastitom biću. A Giulietta je osim toga osjetila da se uhvatila u vlastitu zamku kad je uvidjela da nisam plah, a moja joj se zapaljivost učinila pomanjkanjem poštovanja.
Ona bi rado pristala da joj ukradem poneku sitnu miloštu koju bi mi udijelila bez daljnjih posljedica, ali time bih ja odviše polaskao njenom samoljublju.
Kako je naša preobrazba bila dovršena, siđosmo zajedno u dvoranu, gdje nas nekoliko puta opetovani pljesak povrati u dobro raspoloženje. Svi su vjerovali da sam dobio ono što nisam, a meni je bilo neobično milo da ih ostavim u tom uvjerenju.
Stadoh plesati s lažnim velečasnim kome preko volje moradoh priznati da je dražestan. Giulietta se čitave noći tako lijepo ponašala prema meni da sam, smatrajući to njeno novo držanje nekom vrsti pokajanja, već bio spreman da se prekorim zbog svojih postupaka prema njoj; ali to je bio trenutak slabosti zbog kog sam bio kažnjen.
Kako su se poslije četvorke svi kavaliri smatrali u pravu da se slobodnije pošale s lažnim velečasnim, to se i ja sa svoje strane oslobodih s mladim djevojkama koje su se bojale da ne ispadnu smiješne budu li mi se odupirale.
Gospodin Querini bio je toliko lud da me je došao zapitati jesam li zadržao hlače ispod suknje; kad sam mu odgovorio da sam ih morao dati Giulietti, on se tužno povuče u jedan kut dvorane i ne htjede više plesati.
Kako je uskoro čitavo društvo primijetilo da imam žensku košulju, svi su bili uvjereni da je žrtva bila prinesena, izuzevši Marton i Nanette, koje nisu ni pomislile da bih im se mogao iznevjeriti. Giulietta je shvatila da je počinila veliku nesmotrenost, ali zlo je bilo učinjeno, i tu se više nije dalo pomoći.
Malo kasnije, kad se vratila u moju sobu, misleći da se pokajala, a i osjećajući još neke željice za njom, pomislih da bih je mogao poljubiti i uzeti je za ruku kako bih joj dokazao da sam pripravan da joj dam zadovoljštinu; ali istog trenutka ona mi opali tako žestok šamar da joj ga, obuzet negodovanjem, umalo ne vratih.
Skidoh se dakle u brzini, ne gledajući je; ona uradi isto i mi siđosmo; ali i pored obilnog isplahanja hladnom vodom, svatko je na mom licu mogao vidjeti trag krupne šake.
Prije silaska ona me uze na stranu, te me najledenijim i najodlučnijim riječima upozori da ako želim da me bace kroz prozor neka se samo pojavim kod nje, i da će me dati ubiti ako ono što se dogodilo prodre u javnost.
Dobro sam se čuvao da joj ne dam povoda ni za jedno ni za drugo, ali nisam mogao spriječiti da se ne sazna kako smo promijenili košulje.
Budući da me više nisu viđali kod nje, svatko je mislio da je to zbog zadovoljštine koju je morala dati gospodinu Queriniju.
Korizmu sam proveo dijelom u društvu svoja dva anđela s kojima sam bivao sve sretniji, dijelom studirajući eksperimentalnu fiziku u samostanu Santa-Maria de la Salute, a i na večernjim primanjima kod gospodina Malipiera, s društvom koje se tamo obično okupljalo. Ali o Uskrsu namislih da održim obećanje koje sam zadao grofici od Mont Reala i otputovah u Pasiano. Tamo nađoh društvo sasvim drugačije od onog kakvo je bilo prošle jeseni.
Grof Daniel, najstariji sin u obitelji, bio se oženio jednom od grofica Gozzi. Bio je pozvan i jedan mlad i bogat seoski zakupnik koji se nedavno oženio kumčetom stare grofice. Došao je sa ženom i zaovom.
Ručak mi se činio beskrajno dugim. Dali su mi istu sobu kao i prošli put, pa sam jedva čekao da se nađem s Lucijom. Zarekao sam se da se ovog puta neću ponašati onako djetinjasto...
Kako je nisam vidio prije spavanja, očekivao sam je srca puna nade sutradan u zoru, ali umjesto nje ukaza se neka rugobna i prosta seljančura. Zapitah je što je s Lucijom i njezinim roditeljima, ali iz njenih odgovora nisam mogao ništa razabrati, jer je govorila samo narječjem svog kraja.
Ja se uznemirih i stadoh se pitati što se zbilo s Lucijom. Da nisu otkrili što smo radili? Da nije bolesna? Ili možda umrla? Obukao sam se ne govoreći ni riječi. Ako su joj zabranili da me viđa, neka znaju da ću se osvetiti. Smislit ću ja već način kako da se sastanem s njom, pa ću iz osvete uraditi ono što mi je čestitost nekad zabranjivala usprkos vrućoj ljubavi. Ali eto gdje ulazi stari vratar, tužna i ostarjela izraza. Pozdravivši ga, zapitah ga za ženu i kćer, kadli pri spomenu Lucijina imena starac iznenada udari u plač.
– Zar je umrla?
– Dao bog da jest!
– Pa što je uradila?
– Pobjegla je sa sokolarom gospodina grofa Naniela, i ne znamo kamo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:41 am




Uto naiđe njegova žena, i kad začu te riječi, gotovo se obeznani od bola i tuge. Videći da iskreno suosjećam s njima, vratar mi reče da nema još ni osam dana što ih je zadesila ta nesreća.
– Ja poznam sokolara – rekoh. – To je poznati nitkov. Zar nije zatražio njezinu ruku?
– Nije, jer je znao da mu je ne bismo dali.
– Čudim se Luciji.
– Zaveo ju je, lopov. Istom kad je pobjegla dosjetili smo se zašto joj je trbuh onakonarastao.
– To se oni već dugo sastaju?
– Upoznala ga je nekako mjesec dana nakon vašeg odlaska. Mora da ju je začarao jer jeto bila nevina golubica. Mislim da vi to možete najbolje posvjedočiti.
– Zar nitko ne zna gdje su?
– Nitko. Bog zna što će taj bijednik s njom učiniti. Rastužen koliko i ti čestiti ljudiodlutao sam u šumu da se u osami predam tuzi. Proveo sam dva sata preklapajući svakojake misli, lude i razumne, koje su sve počinjale sa »da«. Da sam došao osam dana ranije, kao što sam i mogao, bila bi mi Lucia sve povjerila, i ja bih možda spriječio taj zločin. Da sam s njom učinio isto što s Marton i Nanettom, ne bi poslije mog odlaska ostala u onako razdraženom stanju koje je sigurno bilo glavni uzrok što se podala pohlepi onog razbojnika. Da nije prije sokolara upoznala mene, njena bi duša ostala čista i odvratila bi je od njega. Morao sam priznati pred svojom savješću da sam ja glavom pomagao pri gnusnom činu zavođenja i da sam radio za tog zločinca. Pri toj me je pomisli obuzimao pravi očaj.
El fior che sol potea pormi fra dei, Quel fior che intatto io mi venia serbando Per non turbar, ohime! l'animo casto Ohime! il bel fior colui m'ha colto, e gussto.26 Da sam znao gdje da je nađem, otišao bih za njom istog časa. Dok još nisam saznao za Lucijinu nesreću budalasto sam se ponosio što sam imao toliko snage da je ostavim netaknutu, a sad sam se kajao i stidio zbog te isprazne kreposti i zaricao se da ću ubuduće u tom pogledu biti pametniji. Najviše me mučila pomisao da će se Lucia u svojoj skoroj bijedi, a možda i sramoti, s grozom spominjati mene, i da će me zamrziti kao glavnog uzročnika svojih jada. Poslije tog kobnog događaja počeo sam primjenjivati posve drugačiji postupak, u čemu sam katkad znao i pretjerati.
26. I taj cvijet koji me je jedini mogao uzdići među bogove, I taj cvijet koji sam čuvao netaknut, I da ne pomutim čistu dušu, jao! I Ovaj mi ga ubra i pokvari. Ariosto, Bijesni Orlando, VIII, 77.
Moja je tuga bila tolika da sam je morao utopiti ili pobjeći nekamo glavom bez obzira. Sišao sam u vrt da se pridružim bučnoj družbi, koja me tako lijepo primila i toliko oraspoložila da sam za večerom na najljupkiji i najduhovitiji način zabavljao društvo. Ono što mi je davalo snažan poticaj bilo je lice, a nadasve za mene još neviđen karakter zakupnikove mladenke. Sestra joj je bila dražesna, ali mene je već stala uzbuđivati jedna djevica. Bilo je tu odviše posla.
Mladenka, kojoj je bilo devetnaest ili dvadeset godina, privlačila je pažnju cijelog društva svojim izvještačenim ponašanjem. Blagoglagoljiva, nakljukana mudrim izrekama koje je često nizala u beskraj, misleći da se mora njima razmetati, bogobojazna i toliko zaljubljena u svog muža da ju je obuzimala muka kad bi se on, sjedeći nasuprot njenoj sestri, pokazivao očaran njenom dražesti, često je bila predmetom podsmijeha.
Njen muž bio je neki smetenjak i možda je veoma volio svoju ženu, ali je mislio da se zbog dobra ponašanja mora pokazivati ravnodušan, a iz uobraženosti uživao je da joj daje povoda za ljubomoru. Ona se pak bojala da je ne smatraju budalom ako im ne obrati pažnje. U tom se otmjenom društvu osjećala neprilično upravo stoga što se upinjala da svi povjeruju kako je za nj stvorena. Kad bih ja pričao šaljive pričice, ona bi pažljivo slušala i, nastojeći da ne ispadne ograničena, smijala se uvijek na krivom mjestu. Njena osebujnost, njene nespretnosti i njena preuzetnost pobudiše u meni želju da je bolje upoznam i ja joj počeh udvarati.
Moje male i velike usluge, moja udvornost i pažnja, čak i moje majmunisanje, sve je to bilo ubrzo primijećeno, i svi su povjerovali da sam bacio oko na nju. Muža su joj javno upozoravali, a on bi, praveći se junačina, udario u šalu kad su mu govorili da sam opasan.
Ja sam sa svoje strane izigravao smjernost, a katkada i nehajnost. On me je, vjeran svojoj ulozi, poticao da se umiljavam njegovoj ženi, dok je pak ona sa svoje strane vrlo slabo izigravala disinvolturu.27
27. Neusiljenost, nehajnost.
Pošto sam joj pet ili šest dana uporno udvarao, ona mi, dok se šetala sa mnom po vrtu, nepromišljeno otkri razlog svoje zabrinutosti i reče kako joj muž čini krivo što joj daje povoda za uznemirenost. Ja joj prijateljskim riječima kazah da je najbolji način kako će ga popraviti da se pričinja kao da uopće i ne primjećuje izraze nježnosti koje on upućuje njenoj sestri i da se pretvara kao da je zaljubljena u mene. Da je što sigurnije predobijem za svoje savjete, rekoh joj da je ono što joj predlažem vrlo teško i da treba imati mnogo duha za toliko lažnu ulogu. Time sam pogodio njenu slabu tačku, jer me ona stade uvjeravati da će je izvanredno odigrati.
I pored sveg uvjeravanja, tako ju je loše igrala da su se svi morali domisliti u kojoj je glavi nikao taj plan.
Kad bih se u drvoredima perivoja našao s njom nasamo, pa kad bih je, siguran da nas nitko ne vidi, htio navesti da se ozbiljno uživi u svoju ulogu, ona bi pribjegavala opasnom sredstvu: utekla bi ostavljajući me sama, i tad bi se pridružila društvu, te tako, kad bih se ja pojavio, ne bi propustili da me ne nazovu slabim lovcem. Ja pak nisam propuštao nijednu priliku da je ne prekorim zbog njenog bježanja i da joj ne predočim kakvo slavlje priprema time svom mužu.
Hrabrio sam njen duh i kudio njen odgoj, govorio sam joj da ovakav ton i ponašanje kakvo sam ja imao prema njoj vlada u otmjenom društvu i da je ono dokaz koliko cijenim njezin duh; ali me ona jedanaestog ili dvanaestog dana zateče usred mojih krasnorječivih govorancija rekavši mi da bih ja kao svećenik morao znati da je svaka ljubavna veza smrtni grijeh, da bog sve vidi, i da se ona ne želi izlagati vječnom prokletstvu niti sramotiti da prizna pred ispovjednikom kako se toliko zaboravila da je sagriješila s jednim svećenikom. Ja primijetih da nisam svećenik, ali me ona sasvim porazi kad me zapita da li se ono što sam nakanio poduzeti ubraja među smrtne grijehe. Ne imajući hrabrosti da to poreknem, osjetih da stvar moram privesti kraju.
Razmišljanje mi ubrzo povrati mir, a moje novo držanje bilo je i za stolom smjesta primijećeno, te stari grof, koji je imao smisla za šalu, glasno izjavi da to znači svršen posao. Ovo sam smatrao vrlo povoljnim, te rekoh svojoj nesmiljenoj bogomoljci da svi tako sude, ali to je bilo kao gluhome dobro jutro.
Slučaj me je uspješnije pomogao, i evo kako je došlo do raspleta ove ljubavne dogodovštine.
Na Spasovo čitavo se društvo uputilo u pohode gospođi Bergali,[21] proslavljenoj ženi talijanskog Parnasa. Kako smo se morali vratiti iste večeri, moja se lijepa posjednica htjela smjestiti u kočiju sa četiri sjedala, kamo su se već uspeli njen muž i njena sestra, dok sam ja bio sam u dražesnoj kočijici na dva kotača. Ja se uzvikah da je to nelijep znak nepovjerenja, a družba je upozori da mi ne bi smjela nanijeti ovakvu uvredu. Ona se uspe, a ja rekoh postiljonu da bih želio ići prečacem, te se on odvoji od ostalih kola i pođe putem kroz Cequinijevu šumicu.
[21] Bergali, Luisa (1703 –1779), kći jednog postolara iz Piemonta, žena grofa Gaspara Gozzija, venecijanskog pisca. Zbog svoje ljepote, duha i pjesničkog dara bila je primljena u Arcadiju pod imenom Irminde Partenide.
Kad smo pošli, nebo je bilo vedro, ali za nepunih pola sata podignu se jedna od onih oluja koje su česte na jugu, koje se rastutnje kao da će preokrenuti nebo i zemlju a prođu kao ništa, nebo se opet razvedri, zrak se ugodno rashladi tako da je od njih više koristi nego štete. – Ah, nebesa – zavika moja posjednica – uhvatit će nas oluja!
– Hoće – rekoh joj ja – i premda je kočija natkrivena, kiša će upropastiti vašu lijepuhaljinu, a to će mi biti vrlo žao.
– Nije mi stalo do haljine, ali se bojim grmljavine.
– Začepite uši.
– A ako udari grom?
– Postiljonu, požurite da se negdje sklonimo.
– Kuće počinju tek na pola milje odavde, gospodine. Prije nego što stignemo do njih,oluja će proći.
I on mirno nastavi put. Ali eto ti munja gdje sustižu jedna drugu, gromovi tutnje, a moja jadna suputnica dršće kao prut. Kiša se izlije kao iz kabla: ja skinem ogrtač da nas pokrijem sprijeda, ali nas istog časa zaslijepi munja, a na stotinu koraka od nas udari grom. Konji se propinju, a moju jadnu suputnicu uhvati napad grčeva. Ona se baci na mene i grčevito me obujmi. Ja se podignem da pridržim ogrtač koji je skliznuo i iskoristivši priliku otkrijem joj suknju. Ona se pokrenu da spusti haljinu, ali tog časa opet zatutnji udarac groma i ona se sva skameni od straha. Pokušavajući da je pokrijem ogrtačem privučem je sebi, a trzaj kola pospješi taj pokret, i ona padne na mene u najzgodnijem položaju. Ja ne gubih vrijeme i, praveći se da popravljam sat u džepu prsluka, spremih se za napad. Ona pak, osjećajući da joj neće preostati nikakva mogućnost da mi izbjegne ako me sad hitro ne spriječi, upre da se oslobodi, ali ja je zadržim i kažem joj da će, ako ne bude glumila nesvjesticu, postiljon sve vidjeti, čim se okrene. Puštajući joj užitak da me naziva bezbožnikom, pokvarenjakom i svime što joj je palo na pamet, odnio sam najpotpuniju pobjedu što ju je ikad ikoji borac postigao.
Kiša je i dalje potocima lila, vjetar koji je bio vrlo jak šibao nas je s lica, a ona, primorana da ostane u istom položaju, reče mi da joj upropaštavam čast, jer postiljon može sve vidjeti.
– Držim ga na oku – odgovorio sam – on i ne misli da se okrene, a kad bi to i učinio,ogrtač nas štiti od njegovih pogleda; budite razumni, ponašajte se kao da ste u nesvijesti, jer ja vas ne kanim pustiti.
Ona kao da se pomirila sa sudbinom, te me zapita kako ja to mogu izazivati gromove.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:41 am




– Oni su u dogovoru sa mnom – rekoh joj.
Gotovo je povjerovala da govorim istinu, pa joj nestade straha i osjetivši moju ekstazu zapita me jesam li svršio. Nasmiješih se i rekoh da nisam, jer hoću da mi se do prestanka oluje dragovoljno prepusti.
– Prepustite se ili ću odbaciti ogrtač.
– Odvratni čovječe koji ste me unesrećili za čitav život, jeste li sad zadovoljni?
– Nisam.
– Pa što još hoćete?
– Kišu poljubaca.
– Nesretne li mene! Pa, eto, dat ću vam ih.
– Recite da mi opraštate i da ste dijelili sa mnom užitak.
– Vi to dobro znate; jest, opraštam vam.
Tad joj vratih slobodu i učinivši joj izvjesne usluge, zamolih je da isto učini i ona meni, što ona uradi sa smiješkom na usnama.
– Recite da me volite.
– Ne volim vas, jer ste bezbožnik i čeka vas pakao. Kad je oluja prošla i opet zavladaomir, rekoh joj, ljubeći joj ruke, neka bude sigurna da postiljon nije ništa primijetio i da sam uvjeren kako sam je sad izliječio od straha pred gromom i neka nikom ne otkrije kojoj tajni duguje svoje ozdravljenje. Ona mi odgovori da je, ako ništa drugo, sad posve sigurna da nikad nijedna žena nije bila izliječena takvim lijekom.
– To se – nadovezah ja – u tisuću godina dešava milijun puta. Čak ću vam priznati dasam s tim računao kad sam ulazio u kočiju, jer nisam vidio drugog puta da vas posjedujem. Utješite se i vjerujte mi da nema strašljive žene koja bi se u ovakvom položaju mogla oduprijeti.
– To vam vjerujem, ali ću zato ubuduće putovati samo sa svojim mužem.
– Loše ćete uraditi, jer vaš muž ne bi imao toliko dosjetljivosti da vas utješi kao što samto ja učinio.
– I to je istina. S vama čovjek stječe sasvim naročita saznanja, ali ipak više nećemoputovati sami.
I sve tako čavrljajući, stigosmo u Pasiano, sat prije ostalih. Siđosmo, a moja ljepotica pobježe da se zatvori u svoju sobu, dok sam ja u kesi tražio talir da ga dam postiljonu. Onda opazih da se ovaj smije.
– Čemu se ti smiješ?
– Ha, vi to dobro znate?
– Evo, uzmi dukat, i nikom ni riječi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:42 am





VI
Smrt moje bake i njene posljedice - Kako sam izgubio naklonost gospodina Malipiera - Više nemam doma - Tintoretta - Šalju me u seminar - Tjeraju me iz seminara - Kako sam dospio u zatvor
Za večerom se govorilo samo o oluji. Zakupnik, koji je znao koliko se njegova žena boji groma, reče mi da zacijelo više nikad neću poželjeti da putujem s njom.
– Ni ja s njim – uleti mu ona u riječ. – To je jedan bezbožnik koji je lakrdijama uklinjao gromove.
Ta me je žena otada tako vješto izbjegavala da se više nisam mogao naći s njom nasamo.
Kad sam se vratio u Veneciju, moradoh se zbog teške bolesti drage mi bake odreći svojih lagodnih navika. Brižno sam je njegovao, ne ostavljajući je do posljednjeg časa. Nije mi mogla ništa ostaviti jer mi je već za života dala sve što je imala. Ta je smrt imala po mene ozbiljnih posljedica koje su posve promijenile moj dotadanji način života. Mjesec dana nakon tog tužnog događaja primio sam pismo od majke u kome mi javlja da je odlučila napustiti kuću koju je držala iznajmljenu u Veneciji, jer se po svemu sudeći više neće vratiti. Usput mi je napomenula da je tu namjeru pismeno saopćila i velečasnom Grimaniju, čijoj se volji u svemu imam pokoriti. Pošto proda namještaj, on će se pobrinuti da mene i moju braću smjesti u doličan i čestit zavod. Otišao sam dakle velečasnom Grimaniju da mu kažem kako ću uvijek i u svemu poštovati njegovu volju.
Zakupnina za kuću bila je plaćena do kraja godine. Međutim, kako sam znao da od tog časa više neću imati kuće, stao sam nemilice trošiti i udovoljavati svakom svom prohtjevu. Rublje, tapiserije i porculan bio sam već prije prodao, a tada počeh načinjati ogledala i krevete. Znao sam da će mi se to zamjeriti, ali to bijaše ostavština mog oca na koju majka nije imala nikakva prava. A s braćom ću se već znati objasniti.
Poslije četiri mjeseca opet je došlo pismo od majke, koje je bilo poslano iz Varšave, a glasilo je ovako:
»Dragi moj sine, ovdje sam upoznala jednog učenog monaha iz reda Male braće. Rodom je iz Kalabrije. Kad god me je taj učeni čovjek, kojeg rese sve vrline, počastio svojim posjetom, pomišljala sam na vas. Jednom sam mu, još prije godinu dana, spomenula da imam sina koji se kani posvetiti svećeničkom pozivu, ali da ga na žalost nemam čime uzdržavati. On mi je na to odgovorio da će se pobrinuti za nj kao za vlastito dijete ako mu ja u kraljice ishodim imenovanje za biskupa u jednoj od biskupija u njegovoj domovini. Stvar će se, rekao je, urediti bez poteškoća ako ga Njezino veličanstvo bude milostivo htjelo preporučiti svojoj kćeri, napuljskoj kraljici.[22]
[22] Poljska kraljica Elizabeta Marija Jozefa (1669 – 1757), žena Augusta III, kći cara Josipa I, bila je majka Marije Amalije, žene Karla Burbonskog, napuljskog kralja, koji je 1759. pod imenom Carlosa III postao kralj Španjolske.
Preporučivši se usrdno Svevišnjem, bacila sam se na koljena pred Njezinim veličanstvom, i ono je milostivo uslišalo moju molbu. Kraljica je pisala svojoj kćeri, i njenim posredstvom naš Sveti otac podijelio je vrijednom svećeniku biskupiju u Martiranu. I tako će vas on, dosljedno svom obećanju, za nekoliko mjeseci odvesti sa sobom jer na putu za Kalabriju mora proći kroz Veneciju. On vam to i sam piše u ovdje priloženom pismu. Odgovorite mu odmah i pismo uputite na mene. Taj će vam vrli svećenik utrti put do najvećih crkvenih časti. Zamislite kakva će to za me biti utjeha kad vas za dvadeset ili trideset godina vidim barem kao biskupa. Do njegova dolaska za vas će se brinuti velečasni Grimani. Primite moj blagoslov, ostajem uvijek... itd.«
Biskupovo pismo, dirljivo i usrdno, bilo je na latinskom i kazivalo je isto što i majčino. Odgovorio sam dolično i oduševljeno.
Ta su mi dva pisma posvema zavrtjela glavom. Zbogom Venecijo! Vjerujući da idem u susret najblistavijem uspjehu koji me očekuje na kraju puta, jedva sam čekao da svim žarom prionem uz novi poziv i radovao sam se što ne osjećam nikakva žaljenja za svim onim što ću zauvijek ostaviti u rodnom kraju. Prošlo je vrijeme ništavnih prohtjeva i ispraznih zabava, govorio sam samom sebi, ubuduće zanimat ću se samo za ono što je veliko i trajno. Gospodin Grimani čestitao mi je na budućoj sreći i obećao da će se najsvesrdnije pobrinuti kako da mi nađe doličan smještaj gdje ću ostati do biskupova dolaska.
Gospodin Malipiero, čovjek mudar na svoj način, koji je zabrinuto gledao kako u Veneciji tratim dragocjeno vrijeme podajući se ispraznim zabavama, bijaše presretan što ću uskoro zakoraknuti u ozbiljan život i uvelike se obradovao zbog živa pregnuća i radosne spremnosti kojom sam prihvatio ono što su mi donosili slučaj i sudbina. Tom mi je prilikom dao poduku koju nikad nisam zaboravio. »Poznati nauk stoika – rekao je – sequere Deum28 može se tumačiti jedino ovako: prepustiti se onom što ti nosi sudbina kad god ti nije odveć mrsko da se prepustiš. To je – izlagao je dalje – onaj Sokratov demon saepe revocans raro impellens,29 a odatle i poznata izreka tih istih stoika jata viam inveniunt.30 U tom se sastojala mudrost gospodina Malipiera koji bijaše veoma učen, premda nikad nije proučavao druge knjige osim knjigu moralne prirode. Međutim mjesec dana kasnije, kao da mi je sudbina htjela pokazati da ništa nije savršeno i da sve ima svoje lice i naličje, desio mi se jedan događaj koji je, premda sam se vjerno povodio za načelima rečene škole, navukao na me senatorov gnjev, a pri tom me nije ničem naučio.
28. Slijediti boga.
29. Koji često sputava a rijetko potiče. Ciceron, De divinatione, I, 54.
30. Sudbina zna pronaći put. Vergilije, Eneida, III, 395.
Gospodin Malipiero vjerovao je da na licu mladih ljudi umije razabrati skrivene znakove neograničene moći božice sreće koja će gospodariti njihovim životima. Kad bi mislio da je to kod nekog otkrio, uzeo bi ga pod svoje okrilje da ga nauči kako će mudrim ponašanjem potpomoći Sreći, jer, kako je govorio – u rukama nesmotrena čeljadeta i najbolji lijek postaje otrov, kao što u rukama mudraca i najžešći otrov postaje lijek.
U moje je vrijeme imao troje štićenika za koje je u pogledu odgoja činio sve što je mogao. Bijaše tu najprije Teresa Imer, stvorenje veoma nestalne prirode, kao što će čitalac i sam moći prosuditi ako mu ovi zapisi ne dosade. Drugi bijah ja, a o meni će čitalac suditi kako bude htio. Treća bijaše kći gondolijera Gardele, djevojče tri godine mlađe od mene, kojoj se na lijepom licu ogledao divan karakter. Da se lakše snađe u životu, mudri joj je starac plaćao satove iz plesanja, jer kugla – kako je običavao govoriti – neće u rupu ako je ne gurneš. Ta će djevojka kasnije, pod imenom Augusta, doživjeti silan uspjeh u Stuttgartu, a 1757. postat će prva službena milosnica vojvode od Wurtemberga. Bijaše to veoma ljupko i dražesno stvorenje. Posljednji sam je put susreo u Veneciji gdje je prije nekoliko godina umrla. Njezin muž, Michele dellAgata, otrovao se ubrzo poslije ženine smrti.
Jednog dana, pošto je ručao zajedno s nama, stari se senator povuče na uobičajeni popodnevni počinak, ostavljajući nas same. Uskoro i mala Gardela ode na svoj sat, i tako ja ostadoh sam s Teresom koju sam uvijek gledao željnim okom premda joj nisam udvarao. Dok smo sjedili jedno pokraj drugog za malim stolićem, okrećući leđa vratima sobe u kojoj je, kako smo mislili, dremuckao naš zaštitnik, povedosmo razgovor o razlici između muškog i ženskog tjelesnog ustrojstva, te u nevinom nestašluku mlade nam prirode poželjesmo da se u to i uvjerimo. Upravo bijasmo stigli do najzanimljivije tačke provjeravanja, kad mi odjednom na leđima odjeknu žestok udarac štapom, pa onda još jedan, za kojim bi sigurno slijedili drugi, da se nisam za vremena spasao od tuče, dajući petama vjetra. Pobjegao sam kući bez šešira i ogrtača. Još nisam pravo došao do daha, kad eto ti stare senatorove domaćice gdje mi nosi moje stvari zajedno s pismom u kojem mi se saopćava da se više nikad nisam usudio prijeći prag palače Njegove jasnosti. Ja mu smjesta odgovorih ovim riječima: »Udarili ste me u srdžbi i time ste opovrgli sve čemu ste me učili. Mogu dakle slobodno reći da od vas nisam ništa naučio. Oprostio bih vam kad bih mogao zaboraviti da ste mudrac, ali to neću nikad zaboraviti.«
Uvaženi se gospodin možda s pravom razjario nad prizorom što smo mu ga priredili, ali se uza svu svoju razboritost ponio veoma nesmotreno. Naime, sva je posluga odmah pogodila uzrok mom protjerivanju, pa se ubrzo pronio glas o tom događaju, i čitav se grad smijao na račun starog senatora. Teresu se uopće nije usudio prekoriti, kao što mi je to sama kasnije rekla, ali se ipak nije usuđivala da pokuša izmoliti oproštenje za mene.
Bližilo se vrijeme kad je trebalo isprazniti našu kuću. Jednog lijepog jutra ugledah pred vratima nekog čovjeka od četrdesetak godina, preplanula lica, s crnom vlasuljom i skrletnim ogrtačem. On mi uruči pismo oca Grimanija u kojem mi se naređivalo da bezodvlačno predam donosiocu cjelokupni namještaj tačno prema priloženom popisu kojeg se drugi primjerak nalazi u mom posjedu. Uzevši dakle svoj popis, pokazah mu sav onaj namještaj kojem još nisam uspio promijeniti vlasnika, a za onaj kojeg, usprkos papiru, više nije bilo, rekoh da mi je vrlo dobro poznato kojim je putem otišao. Na to mi taj zvekan osorno odgovori da želi znati što je s nestalim namještajem. Odvratio sam da neću valjda njemu o tom polagati računa. Kako je bivao sve osorniji, posavjetovah mu da se što prije izgubi, davši mu na znanje da sam u svojoj kući ja gospodar.
Sutradan rano ujutro pohitah da o tom događaju izvijestim velečasnog Grimanija, ali tamo već zatekoh svog jučerašnjeg znanca koji me je pretekao. Razljućeni gospodin Grimani sasu na me čitavu bujicu ukora. Zahtijevao je da mu položim račun o svakom komadu namještaja koji je nedostajao. Odgovorio sam da sam ga prodao kako se ne bih zadužio. On mi na to reče da sam lopov, da to nisam bio vlastan učiniti i da će on već poduzeti korake kako da me kazni. Naposljetku mi naredi da se smjesta gubim iz kuće. Gušeći se od ljutine, odjurih do nekog Židova da mu prodam što je još preostalo od namještaja, ali kad se vratih kući, zatekoh pred vratima sudskog poslužitelja koji mi uruči poziv za sud. Bacivši pogled na poziv, vidjeh da je izdan na zahtjev Antonija Razzette. To je bio onaj čovjek preplanula lica. Na svim vratima već bijahu postavljeni pečati. Nisam mogao čak ni u svoju sobu, jer je poslužitelj, odlazeći, postavio na vrata jednog stražara. Ne gubeći vremena, odjurih gospodinu Rosi. Pošto pročita sudsku naredbu, odvjetnik reče da će pečati biti skinuti već sutra ujutro, a on će u međuvremenu predati avogadoru[23] tužbu protiv Razzette.
[23] Avogador; gli avogadori del comun, tri sudska činovnika koje je biralo Veliko vijeće; jedan od njih bio je glavni tužilac.
– Za ovu ćete se noć – reče mi na kraju – smjestiti kod nekog od svojih prijatelja. To ćenasilje gospodina Razzettu skupo stajati. Ali sve mi se čini da taj čovjek radi po naređenju velečasnog Grimanija.
– To me se nimalo ne tiče.
Noć sam proveo sa svoja dva anđela.
Sutradan ujutro pečati bijahu doista skinuti, i ja uđoh u kuću. Razzetta se nije pojavljivao. Gospodin Rosa ga je u moje ime predao krivičnom sudu s time da bude prisilno predveden ako se ogluši na drugi poziv. Trećeg dana dobih pismo od velečasnog Grimanija. Tražio je da smjesta dođem k njemu. Kad se pojavih, osorno me upita što kanim učiniti.
– Kanim zatražiti zaštitu zakona protiv nasilja, kanim se braniti od čovjeka s kojimnisam trebao imati nikakva posla, čovjeka koji me je natjerao da noći provodim na nedoličnom mjestu.
– Nedoličnom mjestu? Kako to?
– Naravno. Zašto su me protuzakonito spriječili da uđem u vlastitu kuću?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:42 am



– Pa sad možete ući. Ali najprije otiđite do svog odvjetnika i recite mu da obustavidaljnji postupak jer je Razzetta postupao isključivo po mom naređenju. Vi ste možda bili nakanili da prodate i sav ostali namještaj, pa smo vas morali nekako spriječiti. Dat ću vam jednu sobu u svojoj kući blizu kazališta S. Giovanni Grisostomo. U prvom katu stanuje Tintoretta, naša primabalerina. Preselit ćete se i dolazit ćete svaki dan k meni na ručak. Vašeg brata i sestru smjestio sam kod vrlo dobrih obitelji, tako da je sada sve u najboljem redu.
Odmah sam otišao gospodinu Rosi da ga izvijestim o svemu što se dogodilo. Ovaj mi posavjetova neka u svemu učinim Grimaniju po volji. Složio sam se s njime jer sam dobio zadovoljštinu, a i laskalo mi je što me velečasni poziva za svoju trpezu. Osim toga bijah radoznao na Tintorettu jer se o toj plesačici mnogo govorilo zbog silna novca koji je princ od Waldecka trošio na nju.
Kako je moj biskup morao stići negdje početkom ljeta, imao sam provesti još samo nekoliko mjeseci u Veneciji. U očekivanju trenutka da krenem putem uspona koji će me možda dovesti do same papinske stolice sve sam gledao u najljepšim bojama, moj je duh lebdio ozaren u visinama, a mašta gradila najsjajnije kule u zraku.
Oprostivši se od odvjetnika, odoh na ručak velečasnom Grimaniju. Domaćim me posjede pokraj mrskog mi Razzette s kojim za čitava objeda ne progovorih ni riječi. Zatim po posljednji put pođoh do naše lijepe kuće u San Samuelu, odakle otpremih barkom u svoj novi stan sve što sam smatrao da mi pripada.
Gospođicu Tintorettu nisam osobno poznavao, ali sam po čuvenju znao kako se vlada i kakva joj je ćud. Bila je osrednja plesačica, ni lijepa ni ružna, ali se odlikovala duhom i naobrazbom. Premda je na nju mnogo trošio, princ od Waldecka nije joj branio da zadrži uza se nekadanjeg zaštitnika. Bijaše to jedan šezdesetogodišnji starac, odvjetak patricijske obitelji Lin, koja je danas već izumrla.
Noć je već bila pala kad se plemeniti Lin pokaza na vratima moje sobe da mi izruči gospođičine pozdrave i da mi kaže kako će ona biti ushićena ako svojim prisustvom ushtjednem počastiti njezine prijeme. Udvorno sam mu objasnio kako uopće nisam znao da moja soba pripada gospođičinu stanu jer mi gospodin Grimani o tom nije ništa rekao. Inače bih smatrao prvom dužnošću da iskažem gospođici svoje najsmjernije poštovanje, čak prije nego što sam dao preseliti svoje stvari. Gospodin Lin dobrohotno primi ispriku, i mi se popesmo na prvi kat. On me predstavi, i poznanstvo bi sklopljeno. Tintoretta me je primila poput princeze. Skinuvši rukavicu, pruži mi ruku na poljubac, kaza moje ime nekolicini stranaca koji su je okruživali, a zatim mi predstavi svakog od njih poimence. Kad predstavljanje bi završeno, ponudi mi mjesto pored sebe. Činilo mi se smiješno što mi se obraća na francuskom, iako je bila rođena Venecijanka. Rekoh joj da ne razumijem taj jezik i zamolih je da mi se obraća na talijanskom. Ona se neobično začudi i snuždeno mi reče kako se boji da ću se dosađivati na njenim prijemima gdje se uvijek govori francuski, jer njoj dolaze samo strana gospoda. Obećao sam joj da ću ga naučiti.
Zamalo stiže i Njegovo visočanstvo. Taj je veledušni princ razgovarao sa mnom na lijepom talijanskom i za čitava je karnevala bio sa mnom veoma prijazan. Čak mi je na kraju poklonio zlatnu burmuticu kao nagradu za veoma loš sonet što sam ga spjevao u čast gospođe Margherite Grisellini, nazvane Tintoretta. Grisellini bijaše njezino obiteljsko ime, a Tintorettom su je zvali jer joj je otac bio bojadisar.
Tintoretta je u svemu nadmašivala Giuliettu i svojim je duhom znala osvajati srca ozbiljnih ljudi. Voljela je poeziju, i ja bih se sigurno zaljubio u nju, da nije bilo mog biskupa.
Ona je pak voljela mladog liječnika Righelinija, čovjeka neobično vrijedna, koji je umro u cvijetu mladosti i za kojim još i danas žalim.
Negdje pri kraju poklada majka je napisala gospodinu Grimaniju da će biti prava sramota ako me biskup zateče gdje stanujem kod jedne plesačice. Stoga moj skrbnik odluči da mi nađe doličniji i ugledniji smještaj. Posavjetovao se sa župnikom Tosellom i nakon duga razmišljanja ta se gospoda složiše da će biti najljepše ako me smjeste u sjemenište.
Kad su sve bez mog znanja uredili, župnik preuze na se da me pokuša privoliti na dragovoljan pristanak. Slušajući njegove medene i oprezne riječi kojima je pokušao zasladiti gorku pilulu, nisam se mogao suspregnuti da ne prasnem u grohotan smijeh. Mora da se nemalo iznenadio kad sam mu rekao da sam voljan učiniti sve što oni smatraju da je za moje dobro.
Zamisao te vrijedne gospođe bila je sasvim nerazborita. Pitam se gdje im je bila pamet kad su smislili da me u dobi od sedamnaest godina i još s prirodom kakva je bila moja šalju u sjemenište? Međutim, ja sam i to primio kao pravi sokratovac, a kako nisam osjećao nikakve odvratnosti, to ne samo da sam pristao već sam jedva čekao da odem, toliko mi se to činilo zabavnim. Gospodinu Grimaniju rekoh da pristajem na sve, samo neka se Razzetta drži daleko od mene. On mi dade riječ, koju pogazi kad su me istjerali iz sjemeništa. Nikad nisam mogao pravo razabrati da li je on dobar zato što je glup ili je glup zato što je do slabosti dobar. Ali sva njegova braća bijahu na isto brdo tkana. Za mladića od duha i pameti nema goreg no kad mu sudbina odredi glupana za gospodara.
Poslije nekoliko dana župnik, obukavši me u sjemeništarca, odvede me u San Cipriano de Murano[24] da me predstavi rektoru.
[24] San Cipriano di Murano, sjemenište koje je odlukom koncila u Tridentu godine 1563. utemeljeno u opatiji San Cipriano u gradiću Muranu nedaleko od Venecije.
Ovaj me primi s usrdnom ljubaznošću. Iz dirljiva govora kojim me je dočekao razabrah da me, po njegovu mišljenju, šalju u sjemenište ili po kazni ili u najmanju ruku zato da stanu na kraj sablažnjivu životu kojem sam se odavao.
– Ne mogu vjerovati, prečasni oče, da me netko želi kazniti.
– Ne, ne, dragi sine, ja sam samo htio reći da ćete kod nas biti vrlo zadovoljni.
U tri sobe koje mi pokazaše vidio sam najmanje stotinu i pedeset sjemeništaraca. Zatim me provedoše kroz desetak učionica, blagovaonicu i spavaonicu, i naposljetku siđosmo u vrtove u kojima pitomci provode satove odmora. Dok su me tako vodili, pokušavali su me uvjeriti kako za mladića nema na svijetu divnijeg mjesta od ovoga i kako ću jednom kad odem žaliti za njim. A u isto vrijeme kao da su me htjeli ohrabriti i umiriti govoreći da ću ostati svega nekoliko mjeseci. Toj sam se glupoj slatkorječivosti od srca smijao.
U sjemenište sam ušao prvih dana ožujka. Posljednju sam noć proveo sa svoje dvije ženice. Ni one, kao ni gospođa Orio ni advokat Rosa, nisu mogli vjerovati da u jednom mladiću moje ćudi može biti toliko pokornosti. Cijele su noći postelju zalijevale suzama s kojima su se često pomiješale i moje.
U sjemenište me je pratio župnik Tosello. Na po puta, baš kod San Michelea, spopade me velika mučnina te stadoh povraćati kao da ću dušu povratiti. Župnik dade zaustaviti gondolu, a brat ljekarnik priteče mi u pomoć s vodicom od metvice. Bijahu to posljedice ljuvena posla na kom sam zajedno sa svojim anđelima vatreno radio cijele noći, strepeći od pomisli da ih posljednji put stežem u naručju. Ne znam da li je čitalac ikad iskusio kako je ljubavniku kad se oprašta od voljena bića koje možda više nikad neće vidjeti. Bojeći se posljednjeg zagrljaja, on uvijek iznova izgara na oltaru ljubavi sve dok mu duša ne prokaplje krvlju.
Kad stigosmo u sjemenište, župnik me prepusti rektorovoj brizi. Moj kovčeg i postelju bijahu već prenijeli u spavaonicu, kamo poslaše i mene da odložim šešir i ogrtač. Nisu me stavili u razred s odraslima jer usprkos visoka uzrasta bijah još premlad.
– Koju školu želite polaziti? – upitao me rektor.
– Dogmatsku, velečasni oče, jer bih želio izučavati povijest Crkve.
– Odvest ću vas ocu ispitivaču.
– Ja sam doktor, prečasni, i neću da se podvrgnem ispitu.
– Takvi su propisi, dragi sine, zato pođite sa mnom.
Rektorov me odgovor silno naljuti. Bijaše to za mene uvreda i poniženje. Zato odmah smislih neobičnu osvetu, veseleći se unaprijed kako ću ih namagarčiti. Kad sam došao pred ispitivača tako sam slabo odgovarao na njegova latinska pitanja, napravio toliko pogrešaka da me je ovaj poslao u niži razred, gdje se učila tek gramatika. Ondje sam se na svoje veliko zadovoljstvo našao u društvu dvadesetak dječaka koji, kad saznadoše da sam doktor, uzeše u zboru ponavljati: Acceptamus pecuniam et mittamus asinum in patriam suam.31 Za vrijeme odmora moji su me drugovi iz spavaonice, koji već svi bijahu stigli bar do filozofije, gledali podrugljivo i prezrivo. Videći gdje pažljivo slušam njihove mudre rasprave o uzvišenim tezama, stali su me ismjehivati, misleći da su to za mene španska sela. Bio sam čvrsto odlučio da ustrajem u ulozi neznalice, ali se zbio nepredviđen događaj koji me je razotkrio.
31. Uzmimo novac, a magarca pošljimo odakle je došao.
U posjet rektoru bijaše došao učeni redovnik iz venecijanskog samostana Salute, otac Barbarigo, koji mi je nekad predavao fiziku. Jednom me slučajno spazi pri izlasku iz crkve, te mi ljubazno priđe, i obasuvši me pohvalama i čestitkama, zapita kakvom se znanosti bavim. Kad mu odgovorih da sam stigao tek do gramatike, pogleda me s nevjericom misleći da se šalim. Uto naiđe rektor, i mi odosmo u svoje razrede. Nakon jednog sata uđe rektor i pozva me napolje.
– Zašto ste se – reći će mi on – na ispitu pravili neznalicom?
– A zašto ste vi bili tako nepravični pa me na to prisilili?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:42 am





Namrgodivši se odvede me u razred dogmatike gdje me moji drugovi iz spavaonice iznenađeno dočekaše. Za vrijeme popodnevnog odmora svi me okružiše iskazujući mi srdačno prijateljstvo, i ja zaboravih na svoju ljutnju i zlovolju.
Najviše me je svojom obdarenošću i velikom ljepotom očarao jedan sjemeništarac od petnaest godina koji je danas, ako još živi, sigurno već biskup. Među nama se odmah začelo veliko prijateljstvo. Umjesto da se špekulamo, nas smo dvojica provodili časove odmora šećući i razgovarajući. Najljepše Horacijeve ode zaslađivahu nam te časove. Rado smo čitali i Ariosta koji nam bijaše draži od Tassa, a najviše smo se divili Petrarki, nabacujući se s prezirom na Tassonija i Muratorija, koji su o velikom pjesniku izrekli nepovoljan sud. U četiri dana postadosmo tako dobri prijatelji da bijasmo ljubomorni kad bi se jedan od nas pridružio drugim sjemeništarcima.
Nadzor nad našom spavaonicom bio je povjeren jednom redovniku laiku koji se imao brinuti za red i poštivanje propisa. Poslije večere svi bi pitomci, predvođeni tim redovnikom koji se naziva prefekt, odlazili u spavaonicu. Ondje bi svaki prilazio svom krevetu, tiho izmolio molitvu, zatim se svukao i mirno legao. Prefekt je lijegao tek kad bi se uvjerio da su svi pitomci u svojim krevetima. Jedan veliki fenjer osvjetljavao je prostoriju koja je imala oblik pravokutnika dugačkog osamdeset a širokog deset metara. Kreveti bijahu poređani u pravilnim razmacima, a pokraj svakog se nalazilo klecalo, stolica i kovčeg pitomca. Na jednom se kraju nalazilo umivalište, a na drugom prefektova postelja. Krevet mog prijatelja bio je nasuprot mojem, a baš između nas stajao je onaj fenjer.
Glavna je prefektova briga bila da pripazi kako pitomci ne bi odlazili jedni drugima u postelju. Takav se izlet nikad nije smatrao nevinim. Bijaše to naprotiv smrtni grijeh: ta postelja je zato da se u njoj spava, a ne da se vode razgovori s drugovima. Starješine su smatrale da svako bavljenje u tuđem krevetu proistječe iz nećudorednih pobuda. Inače je pitomac u svom krevetu mogao raditi što je htio, a to gore po njega ako je tu slobodu na zlo upotrebljavao. U Njemačkoj se, na primjer, ustanovilo da upravo u zavodima gdje upravitelji nastoje suzbijati onaniju, taj porok najviše cvjeta. Oni koji stvaraju takve propise pravi su glupani i neznalice koji ne poznaju ni prirodu ni moral, jer kod zdrava muškarca koji se nađe bez žene takvo olakšanje traži sama priroda za vlastito održanje, a za moral pak nema ništa opasnije od zabrane, jer kako reče već Ovidije: nitimur in vetitum32 Ono što kaže Tissot vrijedi samo za mladiće koji to rade i onda kad ih ne tjera prirodna potreba, ali takva bi neumjerenost bila veoma rijetka kad bi ravnatelji imali toliko pameti da na tu pojavu ne udaraju svakojakim zabranama. Tada se naime mladići odaju pretjeranom i pogubnom uživanju tog poroka iz puke obijesti, jer je neposlušnost čovjeku urođena još iz vremena Adama i Eve. Glavarice djevojačkih samostana u tom su mnogo razboritije od muškaraca. One iz iskustva znaju da nema djevojke koja već u sedmoj godini ne počinje onanirati, pa stoga i ne pomišljaju da im tu djetinjariju zabranjuju, premda ta navika može biti štetna i po djevojke, iako u manjoj mjeri zbog slabijeg izlučivanja.
32. Nitimur in vetitum semper cupimusque negata: Naša nastojanja i želje uvijek teže k onom što nam brane ljudski i božanski, zakoni. Ovidije, Amores, III, 4, 17.
Zbilo se to osme ili devete noći kako sam došao u sjemenište. Iznenada sam u snu osjetio kako netko liježe pored mene. Posjetilac u mraku napipa moju ruku, stisnu je i kad mi šapnu svoje ime, ja umalo što ne prasnuh u smijeh. Bijaše to moj prijatelj. Kad se usred noći probudio i vidio da se fenjer ugasio, palo mu je na pamet da me posjeti. Zamolio sam ga da se vrati u svoj krevet, bojeći se da se prefekt ne probudi, jer tada bismo se našli u velikoj neprilici, a možda bi nas i obijedili da smo počinili onaj, kako neki tvrde, najstariji od svih grijeha. Dok sam ga tako savjetovao, začusmo korake, i mladi velečasni uteče, ali u istom trenutku odjeknu neki trijesak i u tami se prodera prefektov hrapavi glas:
– Ah, razbojniče, čekaj samo, vidjet ćeš ti sutra! Zatim popravi stijenj, zapali fenjer teode u krevet. Sutradan još prije no što je odjeknulo zvono da najavi ustajanje, eto ti u spavaonicu rektora u pratnji prefekta.
– Saslušajte me sad svi – započe on. – Poznato nam je što se ovdje noćas dogodilo.Dvojica od vas mora da su krivci, ali ja sam voljan da im oprostim. Da im uštedim sramotu, obećajem da ću im imena držati u tajnosti. Danas prije odmora doći ćete svi k meni da se ispovjedite.
To rekavši, ode. Mi poustajasmo, a poslije ručka odosmo jedan po jedan da se ispovjedimo.
Kasnije se u vrtu nađoh sa svojim prijateljem koji mi ispriča kako je bježeći naletio ravno na prefekta i pri tom ga hotimice oborio. Tako je imao vremena da se neprepoznat ušulja u krevet.
– No – rekoh mu ja – sad ste dobili oproštenje jer ste se, vjerujem, najpokornijeispovjedili i pokajali za taj prijestup.
– Ne budite smiješni. Dobri naš rektor ne bi saznao ništa čak ni onda kad moja noćnaposjeta ne bi bila sasvim nevine prirode.
– Znači vi ste se lažno ispovjedili, jer ste se ipak ogriješili o poslušnost?
– Možda i jesam, ali to ide samo na prefektovu dušu. Zašto nas je na to prisilio?
– Dragi moj prijatelju, vi upravo čudesno rasuđujete. Naš prečasni otac saznao je samoto da su njegovi pitomci mudriji od njega.
Ta zgoda ne bi imala daljnjih posljedica da se meni jedne noći nije prohtjelo da prijatelju uzvratim posjet. Ustao sam negdje oko jednog sata poslije ponoći i otišao u nužnik. Vraćajući se, čuh prefekta kako hrče, pa žurno uvrnuh stijenj na fenjeru i uvukoh se prijatelju u krevet. Odmah me je prepoznao i obojica se stadosmo prigušeno smijati, osluškujući svejednako hrkanje našeg čuvara. Odjednom hrkanje prestade, i ja, ne časeći ni časa, iziđem iz njegova kreveta i u trenutku se nađem u svom. Ali tamo su me umjesto jednog čekala dva iznenađenja. Netko se nalazio u mom krevetu, a iz tame se sa svijećom u ruci pomaljao prefekt u noćnoj košulji, koračajući polako i gledajući lijevo i desno na postelje pitomaca. Kako je prefekt u hipu uspio upaliti svijeću, to sam još mogao razumjeti, ali kako da objasnim ono što sam ugledao kraj sebe? U mom krevetu ležao je okrenut leđima jedan sjemeništarac i tvrdo spavao. Nemajući kud i ja se napravih kao da spavam, što priznajem nije bilo nimalo mudro. Prefekt me žestoko drma, ja s mukom otvaram oči kao da se budim iz najdubljeg sna, a moj se drug uistinu probudi. Iznenađen što se našao u tuđem krevetu poče se smušeno ispričavati:
– Zabunio sam se kad sam se pipajući po mraku vraćao iz nužnika. Mislio sam da je tomoj krevet jer je bio prazan.
– To je moguće – umiješao sam se – jer sam i ja izišao u nužnik.
Na to će prefekt:
– Kako to da niste ništa rekli kad ste vidjeli da vam je krevet zauzet? I kako to da nisteni za trenutak pomislili da ste u tami možda nabasali na krivi krevet?
– Nisam to mogao pomisliti jer sam napipao podnožje ovog raspela koje stoji baš domoje postelje. Legao sam i ne primjećujući zaspalog učenika.
– To ne zvuči uvjerljivo.
Zatim se uputi fenjeru i videći da je stijenj uvrnut reče:
– Naravno, svjetlo se nije samo ugasilo. Stijenj je uvrnut. To je namjerno učinio jedan odvas dvojice kad je odlazio u nužnik. Ali sutra ćemo razgovarati.
Moj budalasti drug ode u svoj krevet, a i prefekt legne pošto je ponovo upalio fenjer. Poslije tog incidenta, koji je razbudio čitavu sobu, mirno sam zaspao sve do dolaska rektora, koji u sam osvit razjareno uđe u spavaonicu zajedno sa svojim pokornim pratiocem, prefektom.
Pošto je pregledao cijelu prostoriju i podvrgao beskrajnom ispitivanju najprije mog druga, kojeg je očito smatrao većim krivcem, a zatim mene, čiju krivnju nikako nije mogao dokazati, on se povuče, naredivši nam da se spremimo za misu. Jedva smo se odjenuli, kadli rektor opet osvanu. Prizvavši mene i mog druga, on nam blago prozbori:
– Optuženi ste da ste bili u sramnom dosluhu. Da je tako, svjedoči namjerno ugašenasvjetiljka. Ja vjerujem da ste taj prijestup počinili ako ne iz sasvim nevinih pobuda a ono iz puke lakoumnosti. Međutim kako ste time sablaznili svoje drugove i teško se ogriješili o disciplinu, propisi naše kuće zahtijevaju da budete kažnjeni. Izlazite.
Mi poslušasmo, ali jedva bijasmo došli do vrata, kad se na nas baciše četvorica slugu, vezaše nam ruke odostraga i odvukoše nas u veliku dvoranu gdje nas silom poklekoše pred velikim raspelom. U prisutnosti svih učenika rektor nam održi kratku propovijed, a zatim naredi slugama da izvrše data im naređenja.
Po leđima mi zapljuštaše udarci užeta i batine koje ja i moj drug primismo ne propisnuvši.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:43 am


Čim su nas odvezali, upitah rektora da li bih mogao napisati dva retka podno tog istog raspela. On odmah dade donijeti tintu i papira, i evo što sam napisao:
»Zaklinjem se pred ovim raspetim bogom da s učenikom koji je zatečen u mom krevetu nikad nisam progovorio ni riječi. Stoga mi moja nevinost nalaže da prosvjedujem i da se zbog učinjena mi bezočna nasilja prizovem na monsinjora patrijarha.«
Moj supatnik potpisa izjavu koju ja glasno pročitah pred sakupljenim učenicima, pitajući da li itko može opovrgnuti ovo što sam pod zakletvom napisao. Svi se jednoglasno uzvikaše da me nikad nisu vidjeli da razgovaram s tim učenikom i da se ne može znati tko je ugasio svjetlo. Posramljeni rektor napusti dvoranu praćen porugom i zvižducima. Unatoč tome dao nas je zatvoriti na petom katu samostana, svakog u zasebnu prostoriju. Onamo su dopremili moj krevet i kovčeg i svakog su mi dana donosili ručak i večeru. Četvrtog dana pojavi se župnik Tosello s nalogom da me vodi u Veneciju. Upitah ga da li zna što mi se dogodilo. On mi reče da je maločas razgovarao s onim pitomcem, da zna sve i da nas smatra nevinima, ali da ne može ništa jer rektor ni za živu glavu ne bi priznao da je pogriješio.
Ja na to zbacih sa sebe bogoslovsku halju, i kad obukoh odijelo koje sam nosio u Veneciji, mi se ukrcasmo u gondolu gospodina Grimanija kojom se župnik dovezao. Moj krevet i kovčeg natovarili su na jedan brod, a brodaru bi naloženo da ih odveze u palaču Grimani. Putem mi župnik ispriča kako je gospodin Grimani naredio da me po dolasku u Veneciju upozori neka mu više ne dolazim na oči, i da će me, usudim li se prijeći prag njegove palače, dati izbaciti po slugama.
Župnik me iskrca kod isusovaca. Tako se nađoh u Veneciji bez prebijene pare, bez ičeg doli onog što sam imao na sebi.
Ručao sam kod gospođe Manzoni. Onda pohitah do gospodina Rose, kojega sam nakanio upitati za savjet kako da se putem suda zaštitim od nasilja. On obeća da će mi do naveče sastaviti vansudbeni poziv koji će donijeti gospođi Orio. Otišao sam onamo da ga sačekam i da se razvedrim uživajući u iznenađenju što ću ga prirediti svojim ljupkim anđelima. Ono doista bijaše neopisivo, kao i njihovo čuđenje kad im ispričah sve što se dogodilo. Naveče dođe gospodin Rosa i pokaza mi spis koji je bio sastavio, ali ga još nije imao vremena ovjeriti kod javnog bilježnika. Obećao mi je da ću ga sutradan imati ovjerena.
Večerao sam s bratom Francescom, koji je stanovao kod slikara Guardija. I njega je kinjila tiranija, ali ja sam mu obećao da ću ga osloboditi. Oko ponoći otišao sam gospođi Orio. Znajući da im se neću iznevjeriti, moje su me ženice nestrpljivo čekale na trećem katu. Ali te noći, priznajem to na svoju sramotu, brige su razvodnjile moju krv usprkos petnaestodnevnom postu. Pravo se kaže da c... non vuol pensieri.33 One su se iskreno ražalile nada mnom, ali ja sam ih tješio govoreći da će to proći i da ćemo druge noći nadoknaditi izgubljeno.
33. Il cazzo non vuole pensieri (K... neće briga), uzrečica koja se mnogo upotrebljavala u Italiji u 18.
stoljeću.
Praznih džepova, ne znajući kamo da se djenem, odoh ujutro u knjižnicu svetog Marka gdje sam ostao sve do podneva. Izišao sam u nakani da odem na ručak gospođi Manzoni, kadli me zaustavi neki vojnik koji mi reče da netko želi sa mnom razgovarati u gondoli koja je stajala uz obalu malog trga. Odgovorio sam mu neka se taj netko, ako doista želi sa mnom razgovarati, udostoji pokazati, našto mi on prišapnu da ima u blizini ljudi koji bi me mogli odvući silom, i ja se bez dvoumljenja pokorih. Uvijek sam se grozio i stidio ispada na javnim mjestima. Mogao sam se oduprijeti jer vojnici nisu bili naoružani, pa me ne bi mogli uhititi, a osim toga takav način hapšenja nije bio u Veneciji dozvoljen. Međutim onog časa nisam na to pomislio. Opet se umiješao onaj sudbonosni sequere Deum, a možda to bijaše jedan od onih trenutaka potištenosti kad čak ni srčan čovjek ne može ili ne želi biti srčan.
Uđem dakle u gondolu, razmaknem zavjese i koga vidim? Jednog oficira i onog zloduha Razzettu. Pogledavši bolje, prepoznah gondolu gospodina Grimanija. Vojnici sjedoše na pramac, gondola se otisnu i zaplovi prema Lidu. Kako ona dva mračna lica cijelim putem nisu probijelila ni slovca, nisam ni ja otvarao usta. Nakon pola sata gondola se zaustavi kod malih vrata tvrđe Sant' Andrea, baš na onom mjestu gdje se zaustavlja Bucintoro[25] kad se na blagdan Spasova mletački dužd vjenča s morem.
[25] Il Bucintoro (Bukentaur), svečani brod Republike Venecije sa kojeg je dužd svake godine na Spasovo bacao prsten u znak svog simboličnog vjenčanja s morem.
Straža dozove kaplara, mi siđemo, a oficir koji me je pratio predstavi me majoru i uruči mu jedno pismo. Pročitavši ga, ovaj naloži svom pobočniku Zenu da me zatvori u stražarnicu. Poslije četvrt sata moji se sprovodnici udaljiše, a uto dođe gospodin Zen i predade mi tri i po livre, rekavši da ću toliko dobivati svake sedmice. Upravo tolika bijaše plača običnog vojnika.
Nisam osjećao nikakvu srdžbu već samo duboko gađenje. Podveče poslah da mi kupe nešto za jelo da ne umrem od gladi, a onda se ispružih na poljskom krevetu. Noć sam proveo među vojnicima, ne sklopivši oka jer su ti Schiavoni sve vrijeme pjevali, jeli češnjak i pušili neki gadni duhan koji je okuživao zrak.
Sutradan, u samu zoru, pozva me k sebi major Pelodoro, zapovjednik tvrđave, koji mi reče da je time što me je prošle noći dao zatvoriti u stražarnicu samo izvršavao zapovijed što ju je primio od ministra rata, koga u Veneciji nazivaju Savio alla Scrittura.
– Zasada, gospodine velečasni – nastavio je – nemam druge zapovijedi već da vas držim pritvorena u tvrđi i da odgovaram za vas. Stoga vam kao zatvor dajem čitavu tvrđu. Dodijelio sam vam lijepu sobu u koju su već jučer smjestili vaš krevet i kovčeg. Šećite kud vas je volja, samo imajte na umu da ćete, budete li pobjegli, prouzročiti moju propast. Žao mi je što su mi zapovjedili da vam isplaćujem samo deset novčića dnevno, ali ako imate u Veneciji prijatelja koji bi vam mogli poslati novaca, pišite im, a ja vam jamčim da će pisma stići u prave ruke. A sad, ako ste umorni, idite i otpočinite.
Odveli su me u moju sobu. Bijaše to lijepa prostorija na prvom katu s dva prozora odakle sam imao divan vidik. Ondje sam našao svoj krevet već raspremljen, i sa zadovoljstvom ugledao svoj kovčeg koji nisu obili. Ključeve sam srećom imao uza se. Na stolu je stajao pisaći pribor što ga je dao donijeti ljubazni major. Uskoro dođe jedan vojnik i uljudno mi se ponudi za slugu, rekavši da ću mu platiti kad budem mogao, jer su svi u tvrđi znali da imam svega deset novčića. Ja ga najprije poslah da mi donese dobru juhu i pošto je pojedoh legoh u krevet i odspavah punih devet sati. Kad sam se probudio, čekao me je majorov poziv na večeru. Prosudio sam da mi u tvrđi neće biti sasvim loše.
Uspeo sam se dakle do stana tog čestitog čovjeka gdje zatekoh veliko društvo. Major me predstavi svojoj supruzi i ostalim gostima. Bijahu to mahom časnici, osim dvojice, od kojih je jedan bio dušobrižnik tvrđe, a drugi neki Paolo Vida, glazbenik Crkve sv. Marka, sa ženom, osobom još mladom i dražesnom. Ona je bila majorova svastika, a ljubomorni ju je muž nastanio u tvrđi jer u Veneciji ljubomorni muževi svi odreda loše stanuju. Ostale žene iz društva, premda ne bijahu ni lijepe ni ružne, ni stare ni mlade, osvojile su me dobrotom i prijaznošću.
Kako po naravi bijah veseo, nije mi dugo trebalo pa da u tom čestitom društvu okupljenom oko obilne trpeze odagnam svu svoju potištenost. Svi bijahu željni da čuju zašto me je gospodin Grimani dao zatvoriti u tvrđu, pa im podrobno i vjerno opisah sve što me je zadesilo poslije smrti moje dobre bake. Pripovijedao sam puna tri sata, bez gorčine, zbijajući često šale sa zgodama koje se inače baš ne bi svidjele slušaocima, tako da me na kraju svi oduševljeno saletješe, iskazujući mi najživlje prijateljstvo i nudeći mi svoje usluge. Bijaše to sretna okolnost koja mi je sve do starosti pomagala kad god bih se našao u nevolji. Uvijek bih naišao na čestite ljude kojima sam pričom o svojim nedaćama ulio povjerenje i naklonost, što mi često bijaše od velike koristi. Tajna mog umijeća sastojala se u tom što sam stvari uvijek ispričao onakve kakve su uistinu bile, ne izostavljajući ni one pojedinosti koje su me mogle prikazati u ružnom svjetlu. To je umijeće koje ne polazi svakom za rukom jer se ljudski rod sastoji mahom od kukavica i jer za istinoljubivost treba hrabrosti. Iskustvo me je podučilo da je istina moćan i pouzdan talisman, ukoliko je ne rasipamo na budale i lopove, i ja mislim da će pošten sudac prije odriješiti krivca koji se usudio otvoreno priznati istinu no nevina koji ševrda. Dakako, pripovjedač treba da bude mlad ili barem u zrelim godinama, jer star čovjek ima protiv sebe cijelu prirodu.
Major se najviše smijao onoj izmjeni posjeta u sjemeništarskim krevetima, ali ga žene i dušobrižnik izgrdiše. Savjetovao mi je neka čitav događaj pismeno izložim ministru rata, obećavajući mi svoje posredovanje i zaštitu. Sve me žene zaokupiše neka poslušam taj savjet, i ja na kraju pristadoh.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:44 am



VII
Moj kratki boravak u tvrđi Sanf Andrea - Prvo ljubavno razočaranje - Slast osvete i prednosti dobrog alibija - Hapšenje grofa Bonafede - Ponovo sam na slobodi - Dolazak biskupa Napuštam Veneciju
U tvrđavi, gdje je republika inače držala samo jedan garnizon isluženih Schiavona, nalazilo se tada dvije tisuće Albanaca koje su Mlečani nazivali Cimariotima.[26]
[26] Cimarioti ili Cimerioti, albanski vojnici koji su stupali u službu Mletačke Republike. Nosili su svoju nacionalnu nošnju i služili se vlastitim oružjem.
Po zapovijedi ministra rata, koji je u mletačkoj republici nosio naslov Savio di Terra ferma alla scrittura, ti su Albanci došli s Istoka zbog nekog promaknuća. Ministar je naime želio dati vojnicima priliku da istaknu svoje zasluge i da za njih budu nagrađeni.
Svi su oni bili rodom iz onog dijela Epira koji se naziva Albanijom i koji pripada Republici. Tada se navršilo dvadeset godina otkako su se junački borili u posljednjem ratu što ga je Republika vodila s Turcima.
Bio je to za mene doživljaj sasvim nov i neobičan kad sam ugledao osamnaestoricu ili dvadesetoricu oficira koji su odreda bili stari, ali čili, obraza prepunih ožiljaka i izbrazdanih prsiju koja su iz ratničke gordosti imali otkrivena.
Brojem povreda isticao se osobito pukovnik, kojem je bez pretjeravanja nedostajalo četvrt glave. Imao je samo jedno oko i samo jedno uho i bio je, tako reći, bez čeljusti, ali je uza sve to mogao vrlo dobro jesti i govoriti, a bio je uvijek i dobre volje.
S njim je došla i čitava njegova obitelj, koja je brojila dvije kćeri, ljupke i upadljive u živopisnoj narodnoj nošnji, i sedam sinova, sve samih vojnika.
Taj je čovjek bio šest stopa visok, veličanstvena stasa, lica zbog strahovitih rana toliko rugobna da ga je bilo odvratno vidjeti. Usprkos tome bilo je u njem nešto toliko privlačno da sam ga otprve zavolio i rado bih se s njim družio samo da nije bilo žestoka zadaha bijelog luka koji mu se osjećao iz usta. Svi su ti Albanci imali pune džepove češnjaka i za njih je čevulja tog luka ono što je za nas ušećeren badem. Možemo li onda sumnjati da to povrće nije otrov? Jedino ljekovito svojstvo te biljke jest što potiče tek, tako da jača oslabljen želudac.
Taj čovjek nije znao pisati, ali se toga nije stidio, jer osim njihova svećenika i ranarnika nitko nije posjedovao taj dar. Svi, i vojnici i oficiri, imali su pune kese zlata, a dobra ih je polovica bila oženjena, pa se u tvrđavi nalazilo petsto do šesto žena i čitav rasadnik djece.
Sve je to za mene bilo novo i veoma me je zanimalo. O, blažene li mladosti! Žalim za tobom, jer si mi uvijek donosila toliko novoga. Zato i mrzim starost jer mi ona donosi samo već davno poznate stvari, osim onih što ih katkad čitam u novinama za koje nekad tako reći nisam ni mario.
U svojoj sam sobi bio posve slobodan, te stoga pregledah svoj kovčeg, pa izvukavši sve svećeničke halje, dadoh pozvati jednog Židova i sve mu ih nemilice prodadoh.
Slijedeći mi je korak bio da pošaljem gospodinu Rosi potvrde za sve predmete koje sam bio založio, s molbom da ih proda sve bez izuzetka i da mi pošalje utržak.
Zahvaljujući ovom dvostrukom zahvatu, bio sam u stanju da svom vojniku prepustim onih deset bijednih novčića što su mi davali na dan. Drugi jedan vojnik, koji je bio vlasuljar, imao je zadatak da mi uređuje kosu, koju sam uslijed seminarske stege bio prisiljen sasvim zapustiti.
Šetao sam po kasarnama ne bih li našao neke zabave; jedina su mi utočišta bila zapovjednikov stan, gdje sam nalazio malo suosjećanja, i Albančeva nastamba, gdje sam nalazio malo ljubavi.
Moj Albanac, znajući da će mu starješina uskoro biti imenovan za brigadira, bio je zatražio da ga imenuju za zapovjednika regimente. Međutim, imao je jednog opasnog takmaca i bojao se da ga ovaj ne pretekne. Ja mu sastavih molbu, sažetu ali tako uvjerljivu da mu ministar, pošto ga je zapitao tko mu ju je sastavio, ispuni želju.
Na povratku mi ta pošten jačina, srca prepuna radosti, reče, pritišćući me na grudi, da svu svoju sreću duguje meni; i pošto me je pozvao na ručak u krugu svoje obitelji, gdje su mi njihova jela, žestoko začinjena češnjakom, ispržila i samu dušu, pokloni mi dvanaest bottargi[27] i dvije funte odličnog turskog duhana.
[27] Bottarga, tal.: ikra; u Veneciji poput hljepčića oblikovana prešana i osušena usoljena ikra morske ribe mulja.
Učinak moje molbe bio je takav da su svi oficiri povjerovali kako bez pomoći mog pera neće ništa postići; svoje usluge nisam nikome uskraćivao, a to mi je donijelo mnogo napasti, jer sam često pomogao protivniku onoga kom sam poslužio ranije i koji me je već platio; međutim, budući da sam tako došao u posjed četrdeset cekina, smijao sam im se svima jer se više nisam bojao bijede. Ali usred toga zadesio me jedan događaj zbog kojeg sam imao provesti šest mučnih tjedana.
Drugog travnja, na samu sudbonosnu godišnjicu svog dolaska na svijet, upravo u času dok sam ustajao iz postelje, vidjeh kako mi u sobu ulazi jedna lijepa Grkinja. Ona mi reče da njen muž zastavnik ima sva moguća prava da postane poručnikom i da bi to već postao kad bi se samo njegov kapetan prestao ljutiti zbog nekih ljubaznosti koje mu je ona bila uskratila, jer su takve da ih smije podariti samo svom suprugu.
Pokaza mi svjedodžbe i zamoli me da joj sastavim molbu koju će ona sama odnijeti ministru; i na kraju mi reče da me može nagraditi samo svojim srcem, jer je to sve što ima. Odgovorih joj da njezino srce ne smije biti nagrada za trud, već samo za vruću čežnju, pa prema tome i postupih, naišavši samo na onaj uobičajeni otpor koji reda radi pruža svaka lijepa žena.
Nakon toga otposlah je mužu, rekavši joj neka se vrati oko podneva, jer će tada spis već biti spreman.
Bila je tačna i nije smatrala nezgodnim da me još jednom nagradi; i napokon naveče, pod izlikom da treba načiniti neke ispravke, pruži mi priliku za još jednu nagradu.
Ali jao! U nasladi ne cvatu samo ruže, i ja trećeg jutra s užasom ustanovih da se pod cvijećem skrivala guja.
Nakon šest tjedana uzdržavanja i liječenja posve sam ozdravio.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:44 am




Jednog dana, kad sam susreo svoju lijepu Grkinju, bio sam toliko glup da joj to i predbacim; ali ona me posve smuti kad mi u smijehu odgovori da mi je dala samo ono što ima i da sa sam kriv što nisam pripazio.
Čitalac će teško moći zamisliti koliko mi je jada i srama nanijelo to kobno iskustvo. Smatrao sam se posve osramoćenim, a evo i jedne zgode koja je proizišla iz te nesreće i koja će radoznalom čitaocu dati tačnu sliku moje ludosti.
Gospođa Vida, zapovjednikova zaova, našavši se jednog jutra sa mnom nasamo, ispriča mi u slađanoj povjerljivosti o patnjama koje joj nanosi njen ljubomorni muž i o okrutnosti s kojom je pušta da već četiri godine spava sama u cvijetu svoje mladosti.
– Ne dao bog – završila je – da sazna kako ste proveli sa mnom jedan sat, jer bi me natjerao u očaj.
Dirnut njenom tugom i uzvraćajući joj iskrenost povjerenjem, ja joj u svojoj gluposti otkrih stanje u koje me dovela bezočna Grkinja, govoreći joj kako ga još bolnije osjećam sad kad bih mogao doživjeti sreću da je osvetim zbog hladnoće njenog muža.
Na te riječi, u kojima je prosijavala sva moja bezazlenost i prostodušnost, ona se dignu pa mi trpkim i ljutitim glasom izbroja sve pogrde koje jedna uvrijeđena poštena žena može iznaći za drznika koji se odviše zaboravio.
Zatečen i postiđen, pogađajući i predobro u čemu sam joj sagriješio, ja joj se poklonih, a ona mi, nastavivši sve u istom tonu, zabrani da dolazim k njoj, nazivajući me taštim zvekanom koji nije dostojan razgovora s jednom poštenom ženom. Ja joj odlazeći bez oklijevanja odvratih da bi jedna poštena žena morala biti suzdržanija u nekim stvarima; nisam se morao dugo domišljati i ubrzo mi postade jasno da sam se – umjesto što joj povjeravam svoje muke – trebao muški ponijeti, pa bi joj se i te kako svidjelo da je tješim.
Nekoliko dana kasnije imao sam mnogo ozbiljnijeg razloga da požalim što sam ikad upoznao Grkinju.
Bilo je to na samo Spasovo. Kako se svečano puštanje u more Bucintora održavalo u blizini tvrđave, gospodin Rosa poveo je na svečanost gospođu Orio i njene ljupke nećakinje, pa me je zapala sreća da im u svojoj sobi priredim ručak. Malo kasnije našao sam se sa svojim nježnim prijateljicama u sigurnoj osami jedne podzemne tamnice, i one me obasuše cjelovima. Osjetio sam da se nadaju opipljivijim izrazima moje ljubavi, ali ja sam se, sakrivajući svoje nesretno stanje, pretvarao da se plašim iznenađenja, pa su se time morale zadovoljiti.
Sredinom lipnja Cimarioti se vratiše na Istok, pa u tvrđavi ostade samo stalni garnizon. U toj opustjelosti stala me mučiti dosada, uslijed čega su me često obuzimali napadi strahovita bijesa.
Vrućina je bila velika i teško sam je podnosio, te me to natjera da pišem gospodinu Grimaniju, moleći ga neka mi pošalje dva ljetna odijela, naznačivši mu mjesto gdje bi se morala nalaziti, ukoliko ih Razzetta nije prodao.
Osam dana kasnije, upravo dok sam se nalazio kod zapovjednika tvrđe, vidim kako ulazi to bezočno biće u pratnji nekog individuuma kojeg nam predstavi kao Petrilla,[28] slavnog ljubimca ruske carice koji se baš vratio iz Petrograda. Trebao je reći besraman umjesto slavan i dvorska luda umjesto ljubimac.
[28] Petrillo; to bijaše nadimak violinista koji se pravim imenom zvao Pietro Mira, a obogatio se kao dvorska luda na dvoru ruske carice Ane.
Zapovjednik im ponudi da sjednu, a Razzetta, uzevši od Grimanijeva gondolijera jedan zavežljaj, preda ga meni s ovim riječima:
– Evo, donio sam ti tvoje dronjke. Ja mu odgovorih:
– Doći će dan kad ću ja tebi donijeti robijašku odjeću. Na te riječi ta se prznica usudipodići štap, ali ga razljućeni zapovjednik ubrzo ohladi, pitajući ga da li želi provesti noć u društvu stražara.
Tada mi Petrillo, koji još nije bio progovorio, reče da mu je žao što me nije našao u Veneciji, jer bih ga vodio na neka mjesta koja sigurno dobro poznajem.
– Ondje bismo po svoj prilici našli tvoju ženu – odbrusih mu.
– Ja se dobro razumijem u fizionomije – reče na to on – ti ćeš jednog dana visiti.
Drhtao sam od bijesa, a zapovjednik, koji mora da je dijelio moje gnušanje nad tim riječima, ustade, rekavši da ima svršiti neke poslove, te se oni pokupiše. Zapovjednik mi na odlasku kaza da će se požaliti ministru i da će se naplatiti Razzetti za njegov bezobrazluk.
Ostao sam sam, mučen strahovitom srdžbom i opsjednut samo jednom željom: da se osvetim.
Tvrđava je sa svih strana bila okružena vodom, te nijedna stražarska ophodnja nije mogla vidjeti moje prozore. Kad bi se dakle jedan brod zaustavio podno mojih prozora, mogao bi me lako noću odvesti u Veneciju i prije zore dovesti natrag u tvrđavu. Trebalo je samo naći brodara koji bi se za novac izložio robiji ukoliko ga otkriju.
Među nekolicinom koji su u tvrđavu dovozili hranu odabrah jednog čije mi se lice svidjelo; i kad mu obećah cekin, on mi zauzvrat obeća da će mi sutradan donijeti odgovor.
Bio je od riječi i obavijesti me da je pripravan. Rekao mi je da se prethodno htio obavijestiti nisam li možda zatvoren zbog nekih težih stvari, ali da sad mogu računati na njega, jer mu je zapovjednikova supruga rekla da su me pritvorili samo zbog nekih nestašluka. Nato uglavismo da se u prvim noćnim satima nađe pod mojim prozorom pošto bude opremio brod dovoljno visokim jarbolom kako bih se bez zapreka njime mogao spustiti na palubu.
U ugovoreno vrijeme sve je bilo spremno, ja se spustih u barku, i mi otplovismo.
Iskrcao sam se na Rivi degli Schiavoni, naredivši brodaru da me čeka; ogrnuvši se mornarskim kaputom s kapuljačom, uputih se ravno u San Salvatore i zamolih konobara iz jedne kavane da me dovede do Razzettinih vrata.
Siguran da ga u taj sat neću naći kod kuće, ja pozvonih i na moje pitanje začuh odgovor svoje sestre koja mi reče neka dođem ujutro ako želim s njim razgovarati. Zadovoljan time, odoh da sjednem podno mosta kako bih mogao vidjeti s koje strane dolazi u ulicu.
Nešto prije ponoći ugledah ga gdje dolazi od Trga svetoga Pavla. Kako mi drugo nije trebalo, vratih se na brod i stigoh bez ikakvih zapreka u tvrđavu.
U pet sati ujutro čitav me je garnizon mogao vidjeti gdje šećem po bedemima.
Budući da sam imao vremena napretek smislio sam način kako da bez opasnosti utažim svoju mržnju i ujedno dokažem svoj alibi ako se desi da ubijem svoga mučitelja, kako sam i namjeravao.
Dan prije noći koju sam bio odredio za svoj naum šetao sam s mladim Ženom, pobočnikovim sinom, kojemu je bilo tek dvanaest godina, ali koji me je veoma zabavljao svojim duhovitim odgovorima. I tako šećući se s tim djetetom, ja se napravih kao da sam, skačući s jedne kule, uganuo nogu.
Dadoh se po dvojici vojnika odnijeti u svoju sobu, a garnizonski ranarnik, uvjeren da sam iščašio zglavak, naredi mi da ostanem u krevetu i stavi mi na nogu ubruse natopljene kamforovom rakijom.
Svi su me došli vidjeti, a ja sam izrazio želju da me moj vojnik čuva i da ostane noću u mojoj sobi. Poznavao sam ga dobro i znao sam da će se od čaše rakije opiti i zaspati tvrdim snom.
Čim sam vidio da je zaspao, ja se oslobodih ranarnika i dušobrižnika, koji su stanovali iznad moje sobe, i u deset i po sati siđoh u brod.
Kad sam stigao u Veneciju, otišao sam u jednu radnju i kupio čvrstu štapinu, te onda odoh da sjednem na prag jednih vrata pri onom kraju ulice koji je izlazio na Trg svetog Pavla. Jedan mali kanal koji se pružao na drugoj strani učinio mi se kao stvorenim da u nj bacim svog neprijatelja. Danas tog kanala više nema.
Četvrt sata prije ponoći eto ti mog čovjeka gdje dolazi polaganim i odmjerenim korakom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu