Kazanova-Memoari

Napiši novu temu   Odgovori na poruku

Strana 3 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:06 am

First topic message reminder :

[You must be registered and logged in to see this link.]

Memoari Đakoma Đirolama Kazanove potpuno su jedinstveni u svetskoj književnosti. Ovaj venecijanski pustolov opisao je prvih pedeset godina svog neverovatno uzbudljivog života u vrlo obimnom delu Povest mog života, koja se pojavila posle njegove smrti. Neki su čak mislili da je Kazanova pseudonim, i da je ovu neprevaziđenu hroniku 18. veka napisao Stendal.
Kazanova je imao u najvećoj meri razvijeno osećanje za slobodu. Njegova književna nadarenost vodila je neprestanu borbu sa sklonošću ka avanturizmu, a iz te borbe moglo je da nastane ovakvo delo samo pod uslovom da ga starost i nemaština uklone iz društva, iz života, pa da on u svojoj usamljenosti, više radi utehe nego iz životnih ambicija, napiše ovu najpotpuniju hroniku svakidašnjeg i nesvakidašnjeg života XVIII veka.


Poslednji izmenio Mustra dana Ned Feb 11, 2018 12:16 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39221
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:45 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

Iziđem iz ulice brzim korakom držeći se zida i prisiljavajući ga tako da mi načini mjesta. Prvim udarcem odalamih ga po glavi, drugim po mišici, a trećim ga tako silovito odrapim da on s kricima odleti u kanal, glasno vičući moje ime.
Upravo u taj čas opazim kako mi iz jedne kuće slijeva prilazi neki Furlanđanin sa svjetiljkom u ruci. Udarac štapom po ruci izbije mu svjetiljku, a strah ga nagna u bezglavi bijeg. Odbacim štap, projurim kao strijela trgom, pretrčim preko mosta, i dok su ljudi žurili prema mjestu odakle se čula galama, stignem do barke i skočim unutra, a jak i povoljan vjetar nadu nam jedra koja smo odmah razapeli i pogna nas do tvrđave.
U trenutku kad sam se kroz prozor penjao u svoju sobu otkucavala je ponoć. Žurno se skinem i čim sam se našao u postelji probudim prodornim kricima svog vojnika, zaklinjući ga da ode po ranarnika, jer da umirem od kolike.
Dušobrižnik, kojeg je probudila moja vika, siđe i nađe me u grčevima. Misleći da će mi pomoći diascordium, ta dobričina otrči po lijek i donese mi ga. Poslije pola sata kreveljenja izjavih da se osjećam mnogo bolje, te im svima zahvalim i zamolim ih da se povuku, što oni i učiniše, zaželjevši mi prije toga dobar san.
Kako zbog tobožnjeg uganuća nisam ustajao, premda sam odlično spavao, ujutro dođe dobrostivi zapovjednik da me obiđe prije odlaska u Veneciju i reče mi da sam koliku dobio po svoj prilici od dinje koju sam jučer jeo.
U jedan sat poslije podne zapovjednik se vratio.
– Imam za vas dobru vijest – reče mi smijući se – Razzettu su noćas dobro namlatili ibacili u kanal.
– Jesu li ga zatukli?
– Nisu, ali to bolje po vas, jer bi se vaša stvar time opasno pogoršala: sigurno je,pripovijeda se, da ste vi počinili taj izgred.
– Vrlo mi je drago što tako misle; to me djelomično osvećuje, ali će biti teško da sedokaže.
– Bez sumnje. Međutim Razzetta je izjavio da vas je prepoznao, a isto tako iFurlanđanin, kome ste, kako kaže, zdrobili ruku udarcem štapa da mu izbijete svjetiljku. Prijavili su vas avogadoru, a gospodin Grimani se pismeno žalio ministru rata što vas je pustio na slobodu a da prethodno nije njega obavijestio. Ušao sam ministru upravo dok je čitao njegovo pismo i uvjerio sam Njegovu jasnost da je to lažno sumnjičenje, jer da sam vas malo prije ostavio u postelji gdje ležite zbog iščašene noge; rekao sam mu i to da noćas umalo što od kolike niste umrli.
– Je li Razzetta bio izmlaćen u ponoć?
– Tako stoji u izjavi. Ministar je smjesta napisao gospodinu Grimaniju pismo gdje mujamči da vi ni časka niste ostavljali tvrđavu, da ste još uvijek ondje i da oštećena stranka može, ukoliko želi, poslati komesare da stvar provjere. Dakle, dragi moj velečasni, možete očekivati da će vas podvrgnuti saslušavanju.
– To i očekujem i odgovorit ću im da žalim što sam nevin.
Nakon tri dana stiže u tvrđavu jedan komesar u pratnji pisara iz avogadorova ureda. Proces je bio brzo završen, jer je svima bilo poznato da sam uganuo nogu, a kapelan, ranarnik, moj vojnik i još nekolicina drugih koji nisu bili upućeni u događaj zakleše se da sam se u ponoć nalazio u krevetu, mučen strašnom kolikom.
Čim su ti vjerodostojni svjedoci dokazali moj alibi, avogador osudi Razzettu i furlandskog trhonošu na plaćanje troškova.
Poslije te presude zapovjednik mi posavjetova neka podnesem ministru molbu za otpuštanje iz zatvora, a on će preuzeti na se da mu je osobno uruči.
O tom sam koraku obavijestio gospodina Grimanija. Osam dana kasnije zapovjednik me obavijesti da sam slobodan i da će me on sam odvesti tom svećeniku. Tu mi je vijest saopćio dok smo bili za stolom u veselu raspoloženju. Kako nisam u to povjerovao, a htijući da se napravim kako vjerujem, udvorno mu rekoh da mi je njegova kuća milija od boravka u Veneciji, a da mu to dokažem, izjavih da ću, bude li mi dopustio, ostati kod njeg još osam dana.
S radosnim uzvicima uhvatiše me odmah za riječ. Ali kad mi je dva sata kasnije to i potvrdio, te više nisam mogao sumnjati, stadoh se kajati što sam mu tako brzopleto poklonio svojih osam dana, ali nisam imao hrabrosti da opovrgnem svoje nesmotrene riječi, jer su izrazi veselja, osobito izrazi veselja njegove žene, bili tako iskreni da bih bio dostojan njihova prezira kad bih se sad povukao.
Za vrijeme boravka u tvrđi desio se još jedan događaj koji, mislim, ne bih smio prepustiti zaboravu.
Narednog jutra uđe u majorovu sobu jedan časnik, u mletačkoj odori, vodeći nekog čovjeka od šezdesetak godina koji je o boku nosio mač. Časnik preda guverneru jedno pismo proviđeno pečatom vojne kancelarije, koje ovaj pročita i smjesta napisa odgovor. Na to se časnik udalji.
Major se tada obrati onom gospodinu, oslovljavajući ga grofom, i kaza mu da ga po zapovijedi s najvišeg mjesta mora zadržati i da mu kao zatvor daje čitavu tvrđu. Starac mu htjede predati svoj mač, ali ovaj to plemenito odbi, i odvede ga u sobu koju mu je bio namijenio. Sat kasnije jedan sluga u livreji donese zatvoreniku krevet i kovčeg, a sutradan ujutro isti se sluga pojavi u mojoj sobi moleći me u ime svoga, gospodara da mu iskažem čast da ručam s njim. Odazvao sam se, i evo što mi je moj domaćin rekao čim me je ugledao:
– Gospodine velečasni, u Veneciji se mnogo govori o majstorskoj dovitljivosti kojom steuspjeli dokazati postojanje posve nevjerojatnog alibija, pa se ne morate čuditi što sam vas želio upoznati.
– Gospodine grofe, kad alibi doista postoji, tad ne treba ni majstorstva ni dovitljivosti dase on dokaže. Oni koji u to sumnjaju, dopustite mi da to kažem, nemaju baš najljepše mišljenje o meni, jer...
– Oprostite mi i ne govorimo više o tome. Ali budući da smo sad drugovi u nevolji, ja senadam da mi nećete uskratiti svoje prijateljstvo. Sjednimo dakle za stol.
Poslije ručka, pošto je iz mojih usta saznao tko sam, misleći da mi mora uzvratiti istom ljubaznošću, on otpoče ovako:
– Ja sam grof di Bonafede. U mladosti sam služio pod princom Eugenom.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39221
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:46 am


[You must be registered and logged in to see this link.]
Kasnije samnapustio vojnički stalež i neko vrijeme živio u Austriji, odakle sam zbog jednog dvoboja otišao u Bavarsku. U Münchenu sam upoznao jednu plemićku gospođicu koju sam oteo i odveo u Veneciju gdje smo se vjenčali. Ovdje živim već dvadeset godina, imamo šestoro djece, i poznat sam u čitavom gradu. Prije osam dana poslao sam svog lakaja na Flandrijsku poštu[29] da podigne moja pisma, ali činovnici mu ih ne htjedoše predati jer nije imao dosta novaca da plati poštarinu. Tad sam ja sam otišao po njih, ali premda sam ih uvjeravao da ću platiti kod iduće pošiljke, oni me ne htjedoše ni saslušati. Potražio sam baruna Taxisa, upravitelja pošte, da se požalim zbog uvrede. On me je grubo odbio, govoreći da su njegovi podređeni postupili po njegovu nalogu i da ću pisma dobiti tek kad platim poštarinu. Budući da sam se nalazio kod njega, savladao sam svoje ogorčenje, ali četvrt sata kasnije poslah mu pismo kojim sam mu dao na znanje da se osjećam uvrijeđenim i da tražim zadovoljštinu, upozoravajući ga da ću odsad izlaziti s mačem o boku i da ću ga izazvati gdje god se nalazio. No uzalud sam ga posvuda tražio. Jučer se iznenada pojavi tajnik državnih inkvizitora, tražeći da sa mnom govori nasamo. Preporučio mi je da zaboravim barunovu neučtivost i zamolio me neka pođem s časnikom koji je čekao vani i koji je imao nalog da me kao uhićenika odvede u ovu tvrđavu. Pri odlasku je napomenuo da ću u zatvoru ostati svega osam dana. Bit će mi neobično milo, gospodine, što ću ih provesti s vama.
[29] Flandrijska pošta, u drugoj polovici 16. stoljeća organizaciju pošte u mnogim zemljama preuzela je država, ali su je na osnovu koncesije vodili privatnici. Obitelj Thum-Taxis imala je koncesije za pošte u Austriji, Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Švicarskoj, Poljskoj i u njemačkim državama. U Italiji su zbog flandrijskog porijekla koncesionara tu poštu nazivali Posta di Fiandra, tj. Flandrijska pošta. U Veneciji toga doba ured pošte bio je blizu mosta S. Canciano.
Odgovorio sam mu da sam ja slobodan već dvadeset i četiri sata, ali da mu dokažem koliko cijenim njegovo povjerenje, smatrat ću velikom čašću da mu pravim društvo. Bijaše to doduše laž, jer sam se već bio obvezao majoru, no takve laži nisu za pokudu, budući da ih zahtijeva pristojnost.
Dok smo poslije ručka stajali na kuli tvrđe, spazih jednu gondolu na dva vesla kako se približava malim vratima. Promotrivši je dogledom, grof mi reče da su to njegova žena i kćerka koje mu dolaze u pohode. Pođosmo im u susret.
Ugledao sam jednu gospođu koja je nekad doista zavrijedila da bude oteta, i jednu visoku, tananu djevojku od četrnaest do šesnaest godina koja mi se učini lijepom na nov i još nepoznat način. Kosa joj bijaše svjetloplava, oči modre i velike, nos ravan i pravilan, a poluotvorena i nasmijana usta kao da su nehotice pokazivala niz zubi sjajne bjeloće. Njen stas bijaše toliko tanan da je izgledao umjetan, a širok izrez oko vrata otkrivao je prekrasan oltar na kojem bijahu tek dva ružina pupoljčića. U toj mršavosti koja se smjelo pokazivala bijaše za mene neke nove raskoši. Očaran, nisam skidao pogleda s tih mlađanih još nenabubrelih grudi. U mašti sam im pridavao sve obline koje se samo mogu poželjeti. Kad sam naposljetku podigao oči do njenog lica, njen nasmijan pogled kao da mi je govorio: »Počekajte godinu-dvije, pa ćete vidjeti sve što zaželite.«
Bila je otmjeno i gizdavo odjevena, po modi onog vremena. Premda već bijaše dorasla za udaju, nosila je haljinu sa širokim obručem kakve nose plemićke kćeri koje se još nisu zadjevojčile. Još mi se nikad nije dogodilo da zavirim u grudi jedne visokorođene gospođice s toliko slobode, ali zašto bih se i ustručavao kad tamo osim obećanja nije bilo ničega?
Pošto su gospodin i gospođa izmijenili nekoliko riječi na njemačkom, grof me najlaskavijim riječima predstavi svojoj ženi, a ona me obasu ljubaznostima. Uto naiđe major i ponudi grofici da je provede tvrđom. Mene kao nižem po staležu zapade sreća da pružim ruku gospođici, što ja bez oklijevanja i učinih. Grof se pope u svoju sobu.
Kako sam se s gospođama umio ophoditi samo po starinskoj venecijanskoj modi, gospođica me je smatrala veoma nespretnim. Misleći da je to vrhunac otmjenosti, provukoh joj ruku ispod pazuha, no ona se izmaknu, prasnuvši u smijeh.
Njena se majka okrenu da vidi zašto se smije, a ja umalo što ne propadoh od srama kad ona reče da sam je poškakljao ispod pazuha. »Evo, kako otmjeni gospodin daje gospođi ruku«, reći će ona, provukavši ruku ispod moje desne mišice koju ja nespretno savinuh, uzalud nastojeći da se saberem. Misleći da ima posla s pravom blunom od početka, mlada grofica naumi da se pošali na moj račun. Prvo me poduči da ne savijam toliko ruku jer je tako previše odmičem od sebe i ispadam iz okvira slike. Priznao sam da ne znam slikati i zapitao je da li ona umije. Odgovorila je da tek uči i da će mi, kad dođem k njoj, pokazati Adama i Evu od viteza Liberija koje je ona precrtala. Njeni učitelji, nadovezala je, kažu da su lijepi, premda ne znaju da je to njeno djelo.
– Zašto to tajite?
– Zato što su oboje previše goli.
– Vaš me Adam ne zanima mnogo, ali Evu bih rado vidio i ne bih vas nikom odao.
Smijeh ponovo odjeknu, i njena se majka opet upitno okrenu. Ja sam se i dalje pravio budalom, kako sam naumio već onog časa kad me je podučavala kako se daje ruka, naslućujući da ću tu njenu zabludu okrenuti na svoje najveće veselje. Videći pred sobom neiskusnog zvekana, sigurno je pomišljala da mi bez straha može reći kako je njen Adam mnogo ljepši od Eve, jer na njem nije izostavila nijedan mišić, dok na ženi nema ništa.
– To je – rekla je – figura na kojoj se ništa ne vidi.
– A mene upravo to ništa zanima.
– Vjerujte mi, Adam će vam se više svidjeti.
Taj me je razgovor toliko uzbudio da mi se dogodila ona nepristojna stvar koju nikako nisam uspio sakriti: imao sam na sebi samo platnene hlače, jer bijaše velika vrućina... Strepio sam da se major i grofica, koji su bili na deset koraka ispred nas, ne okrenu... Bio sam kao na žeravici.
Da neprilika bude još veća, djevojka se malo okliznu, cipelica joj spuznu s pete, te ona ispruži dražesnu nogu moleći me da joj je navučem. Ja klekoh, a ona valjda nehotice zadiže malo haljinu... Osim obruča koji su pridržavali suknju nije imala ničega... Taj mali pokret bijaše dovoljan da vidim ono od čega umalo ne padoh mrtav. Ne čudim se što me je, kad sam se uspravio, upitala da li mi je zlo.
Trenutak kasnije, dok je izlazila iz jedne od podzemnih tamnica, pomakla joj se malo gizdava kapa, i ona me zamoli da joj je popravim. I tad sagunvši glavu ugleda ono što u tom položaju uistinu nisam mogao sakriti. Da me izbavi iz neprilike, upita me da li je uzica na mom satu dar neke ljepotice. Zamuckujući, ja jedva protisnuh da mi ju je napravila moja sestra. Praveći se i dalje bezazlenom, zapita me da li bi je izbližeg mogla pogledati. Rekao sam joj da je uzica sašivena za džep od prsluka, što je bilo istina. No ona ne povjerova i pruži ruku da je izvuče, a ja tad posve izgubih vlast nad sobom i pritisnuh tu ruku u nehotičnom ali posve prirodnom trzaju. Shvativši da igra postaje opasna, ona prestade navaljivati, uozbilji se i ne usuđujući se više ni smijati ni govoriti pođe sa mnom do stražarnice gdje je major pokazivao njenoj majci počivalište maršala Schulenburga[30] kog su ondje privremeno sahranili dok se ne izgradi mauzolej. Ja sam pak gotovo obnevidio od neizmjernog stida. Bio sam uvjeren da me je zbog onog što sam učinio zamrzila i prezrela, i dao bih ne znam što da sam to nekako mogao popraviti. Smatrao sam se krivcem koji je prvi pomutio njenu čednu vedrinu. Eto kolika bijaše u ono vrijeme moja tankoćutnost, iako moram reći da je uvijek ovisila o mišljenju što bih ga stekao o osobi koju sam uvrijedio, u čemu sam se, istina, često znao i prevariti. Vremenom je ta moja osjetljivost sve više slabila, dok joj naposljetku nije ostalo ni traga. Ipak, mislim da zato nisam gori od drugih ljudi mojih godina i mog iskustva.
[30] General grof von Schulenburg (1661 – 1747) bio je od 1715. vrhovni zapovjednik mletačkih kopnenih snaga i proslavio se junačkom obranom Krfa od najezde Turaka.
Vratismo se grofu, i ostatak dana proteče u turobnu raspoloženju. Gospođe odoše u prvom sumraku. Na rastanku sam morao grofici obećati da ću je posjetiti u Veneciji.
Pomisao da sam sramno uvrijedio ono mlado biće koje me je očaralo svojom ljupkošću toliko me je pekla da sam onih sedam dana proveo u najvećem nestrpljenju, čekajući čas da je vidim i da na koljenima izmolim oproštenje.
Grof je izišao iz tvrđave osmog dana ujutro, a ja tek naveče, pošto sam ugovorio s majorom sastanak u jednoj kavani na Trgu sv. Marka odakle smo imali zajedno otići do gospodina Grimanija.
Čim sam došao u Veneciju, otputih se na večeru gospođi Orio, gdje sam uvijek bio dobrodošao. Noć sam proveo sa svojim ženicama koje su molile boga da moj biskup na putu umre.
Sutradan u podne posjetih zajedno s majorom gospodina Grimanija. Ovaj opet pokaza svoju glupost, govoreći mi da bih trebao oprostiti Razzetti i njegovu drugu jer su oni ne snujući nikakvo zlo krivo razumjeli njegovo naređenje. Zatim me obavijesti da biskup tek što nije stigao i da ću u međuvremenu stanovati i hraniti se kod njega. Oprostivši se od njega, odoh da se poklonim gospodinu Valaressu, čovjeku duhovitu i pametnu, koji je upravo tada prestao vršiti dužnost Savia alla Scrittura, budući da je isteklo njegovo polugodište. Major, kojeg je zvala služba, ubrzo ode. Čim ostadosmo sami, on me zamoli neka mu iskreno priznam da sam ja izmlatio Razzettu. Ispričao sam mu bez okolišanja čitavu zgodu, čemu se od srca nasmijao. Porazmislivši zatim o mojoj priči, reče da su oni glupači podnijeli netačnu prijavu jer sam se ja u ponoć nalazio u tvrđavi, ali da bi moj alibi i bez toga bio valjan zbog onog uganuća u koje nitko nije posumnjao.
Napokon dođe i čas kad sam mogao obići kraljicu svojih misli, da izmolim oproštenje ili da umrem do njenih nogu.
Kuću sam im brzo pronašao. Grofa nije bilo. Primila me je gospođa riječima najljubaznije dobrodošlice, ali njen me je izgled toliko zapanjio da nisam smogao ni riječi odgovora.
Ulazeći svom anđelu, mislio sam da ću je naći u kutiću raja, a našao sam je u salonu gdje osim dvije-tri stolice od crvotočna drveta i jednog trošnog i prljavog stola nije bilo ničega. U prostoriji je bilo posve mračno, jer su svi kapci bili zatvoreni. Čovjek bi pomislio da je to zbog dnevne vrućine, ali to uistinu bijaše zato da se sakriju porazbijana stakla na prozorima. Ipak sam uspio zamijetiti da je gospođina haljina sva u dronjcima a košulja prljava. Videći me tako zbunjena, ona me ostavi rekavši da će mi poslati svoju kćer.
Čas kasnije osvanu djevojka, držeći se otmjeno i neprisiljeno i reče mi da me je nestrpljivo očekivala, ali ne u ovo vrijeme kad obično nikog ne prima.
Nisam znao da joj odgovorim, jer mi se činilo da vidim pred sobom drugu osobu.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39221
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:46 am


[You must be registered and logged in to see this link.]
U pohabanoj kućnoj haljini izgledala je gotovo ružna, i odjednom mog osjećaja krivnje posvema nestade. Nisam se mogao načuditi čime me je onako zatravila u tvrđavi, i pomislio sam da se može smatrati gotovo sretnom što sam u svojoj zaslijepljenosti počinio ono što joj je moralo prije goditi no vrijeđati je. Mora da su se misli jasno čitale na mom licu, jer se na njenom odjednom ukaza ne ljutina, već duboka pogruženost, tako da se sažalih na nju. Da je umjela ili smjela filozofirati, imala bi pravo da me prezre kao čovjeka kojeg je privukla samo njena lijepa odjeća ili kojem je laskalo njeno plemstvo, a možda i zamišljeno bogatstvo.
Ona je međutim odlučila da me pridobije iskrenošću. Ako se uspije pozvati na osjećaj, mislila je da će se moje srce ganuti i progovoriti za nju.
– Vidim da ste iznenađeni, gospodine velečasni, a znam i zašto. Ovdje ste očekivali sjaj iraskoš, a našli ste samo tužno lice bijede. Otac dobiva od vlade tek neznatnu plaću, a nas je devetoro. Kako svakog blagdana moramo ići u crkvu, odjeveni prema našem staležu, to se često moramo odreći hrane da otkupimo haljine i marame koje smo zbog neimaštine morali založiti. Sutradan ih opet nosimo u zalagaonicu. Da ne odemo na misu, župnik bi nas izbrisao iz popisa onih koji dobivaju milodare od bratovštine siromaha. A od tih milodara mi živimo.
Kakve li priče! Ona je donekle imala pravo. Uspjela me je taknuti u osjećaj, ali to bijaše više stid no ganuće. Kako ni sam ne bijah bogat, a sad više ni zaljubljen, postadoh, duboko uzdahnuvši, hladniji od leda.
Ipak sam joj pristojno odgovorio:
– Da sam bogat, lako bih vam dokazao da niste svoje jade povjerili nezahvalniku tvrdasrca. Ali ja sam siromašan, a kako uskoro odlazim, to vam moje prijateljstvo ne bi bilo ni od kakve koristi.
Nastavio sam govoriti sa zanimanjem, prijazno i razborito. Na kraju sam se utekao glupim i otrcanim riječima kojima se tješe čak i poštene djevojke kad su pritisnute bijedom. Uvjeravao sam je kako ne dvojim da će joj njene draži osigurati budućnost.
– Možda – odgovorila je mirno i promišljeno – samo onaj koji osjeti njihovu snagu moratće znati da su kod mene ljepota i osjećaj nedjeljivi, pa ako me takvu prihvati, pokazat će mi da me po zasluzi i cijeni i poštuje. Ja ne težim ni za plemstvom ni za bogatstvom, želim samo sretnu i zakonitu vezu. U plemstvu sam se i odviše razočarala, a bogatstvo mi ne treba, jer sam navikla na bijedu pa čak i na najcrnju oskudicu što teško da itko može shvatiti. Ali hajdemo da pogledamo moje crteže.
– Vi ste veoma ljubazni, gospođice.
Avaj, na njezine sam crteže posve zaboravio. Zar me je njezina Eva još mogla zanimati? Ipak sam pošao za njom.
Ušli smo u sobu gdje se nalazio jedan stol, stolica i malo ogledalo. Slamarica na krevetu bila je savijena pa je posjetilac, ako je bio čovjek dobre volje, mogao čak povjerovati da se ondje nalaze i ponjave. Ali najviše me je prenerazio smradni vonj koji se širio iz nečeg što je moralo biti sasvim svježeg porijekla. Nikada se valjda nijedan zaljubljenik nije tako brzo izliječio od svoje boljke. Osjećao sam neodoljivu želju da odem i da se više nikada ne vratim. Jedino sam žalio što zbog umirenja savjesti ne mogu na stol prosuti šaku cekina.
Pokazivala mi je crteže, a ja sam ih, jer su mi se činili dobri, redom hvalio, no niti sam se zadržao na Evi niti sam se šalio s Adamom, što bih u drugačijim prilikama sigurno bio učinio. Iz puke pristojnosti upitao sam je zašto se, kad ima toliko dara, ne okoristi time i ne nauči slikati pastelom.
– Ja bih to veoma željela – reče ona – ali svaka kutija boja stoji dva cekina.
– Hoćete li mi oprostiti ako vam se usudim pokloniti šest cekina?
– Na žalost, primit ću ih i bit ću zahvalna i sretna što ćete me zadužiti.
Ne mogavši suspreći suze, ona odvrati lice da ih sakrije od mene. Ja tad žurno stavih na stol šest cekina, pa joj iz puke učtivosti, a i zato da se ne osjeti previše poniženom, spustih na usne laki poljubac. Stajalo je samo do nje da ga smatra nježnim. Nadao sam se da će tu moju umjerenost pripisati poštovanju koje mi je ulila. Opraštajući se, obećao sam da ću se doći zahvaliti njenom ocu. No obećanje nisam održao. Čitalac će vidjeti u kakvim sam je okolnostima susreo deset godina kasnije.
Kolike li me misli zaokupiše kad iziđoh iz te kuće! Kakve li škole! Uspoređujući stvarnost s maštom, morao sam dati, prevagu mašti, jer o njoj i stvarnost često ovisi. Tada sam počeo naslućivati, a iskustvo će to kasnije i potvrditi, da je ljubav zapravo neka vrst radoznalosti spojena s nagonom za održanjem vrste što nam ga je usadila priroda. Žena je kao knjiga, koja se, bila dobra ili loša, mora najprije svidjeti naslovnim listom. Ako ta stranica nije zanimljiva, neće pobuditi želje za čitanjem, a ta je želja upravo tolika koliko je zanimanje što ga naslov potiče. Naslovni list kod žene ide odozgo do dolje, baš kao kod knjige; pa tako i njene noge, koje zanimaju sve muškarce kojima su ukusi slični mojima, imaju istu privlačnost kao i oprema knjige. Međutim, većina ljubitelja ili premalo ili nikako ne pazi na ženske noge, baš kao što većina čitalaca ne mari za izdavača knjige. Stoga žene s pravom posvećuju toliku brigu licu, odjeći i držanju, jer samo time mogu u onima koje priroda nije pri porodu obdarila sljepoćom potaknuti radoznalost i želju da ih pročitaju. Ali kao što ljudi koji su pročitali mnogo knjiga požele na kraju nove, pa bile i loše, tako se i muškarac koji je upoznao mnogo sve krasnih žena na kraju zaželi ružnih, samo neka su nove. Istina, lažno bjelilo koje sakriva stvarnost bode mu oči, ali njega mami strast koja je već postala porok, i šapuće mu hvala u prilog lažnog naslova. »Možda«, misli on u sebi, »knjiga i nije tako loša, možda joj čak i ne treba tog smiješnog vanjskog omotača«. I on je tada počinje ovlaš prelistavati, ali još nije okrenuo ni nekoliko stranica, a već se javlja otpor, jer živa knjiga želi da bude pročitana kako valja i tako legoman[31] pada žrtvom koketerije, tog čudovišta što progoni sve one kojima je ljubav zanat.
[31] Legoman, čovjek opsjednut strašću za čitanjem.
Mudri čitaoče, koji si pročitao ove retke, znaj da si, ako ti oni nisu otvorili oči, nepovratno izgubljen, to jest da ćeš biti žrtva lijepog spola do posljednjeg svog daha. Ako te moja iskrenost nije povrijedila, primi moje čestitke.
Predveče odoh gospođi Orio. Morao sam obavijestiti svoje ženice da sad stanujem kod gospodina Grimanija, te da ne mogu već prvu noć spavati izvan kuće. Stari Rosa mi reče da se u gradu govori samo o nečuvenoj vještini kojom sam dokazao svoj alibi, a kako mi ta slava ne bi dopala da je alibi bio istinit, to neka se pričuvam Razzette koji sigurno smišlja sličnu osvetu, i zato neka budem na oprezu, osobito noću. Nisam zanemario savjet mudrog starca i izlazio sam samo u društvu ili u gondoli. Gospođa Manzoni pohvalila je moju opreznost. Pravda me je – rekla je – morala proglasiti nevinim, ali javno mnijenje zna na čemu je, i Razzetta mi sigurno nije oprostio.
Nekoliko dana kasnije gospodin Grimani me obavijesti da je biskup došao i da je odsjeo u samostanu Male braće kod sv. Franje od Paolija. On me je sam odveo prelatu, kao da sam neki rijedak dragulj na koji on pazi kao na zjenicu svog oka i kojim se jedino on može podičiti.
Ugledao sam jednog naočitog redovnika s biskupskim križem na prsima. Podsjećao me na oca Manciu, samo što je bio krupniji i srdačniji. Bile su mu trideset i četiri godine, a već je postao biskup, i to po milosti boga, Svete stolice i moje matere. Pošto mi je podijelio blagoslov, koji sam primio na koljenima, i pružio ruku na poljubac, on me nježno pritisnu na grudi nazivajući me na latinskom svojim dragim sinom. Ni kasnije nije razgovarao drugačije no na latinskom, te da ga nisam čuo kako govori s gospodinom Grimanijem, bio bih pomislio da se kao Kalabrežanin stidi govoriti talijanski. Obavijestio me je da me ne može povesti sa sobom već neka ga ja potražim u Rimu, a gospodin Grimani će se pobrinuti da me onamo otpremi. Adresu ću dobiti u Anconi od jednog njegova prijatelja iz reda Male braće koji će mi dati i novaca za put. »Kad stignete u Rim«, nadovezao je, »više se nećemo rastajati i zajedno ćemo preko Napulja otići u Martirano. Dođite sutra rano ujutro, pa ćemo poslije mise zajedno doručkovati. Ja naime odlazim već prekosutra.«
Na to me gospodin Grimani odvede kući držeći mi usput moralne prodike, koje su me mogle samo nasmijati. Opominjao me, među ostalim, neka se u Kalabriji ne odajem prevelikom učenju, jer je tamo zrak veoma gust, pa bih mogao lako oboljeti na plućima.
Drugog dana osvanuo sam kod biskupa već u osvit zore.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39221
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:47 am

[You must be registered and logged in to see this link.]
Poslije mise i čokolade podučavao me je u katekizmu puna tri sata. Bilo je očito da mu se nisam svidio, no ja sam ipak bio zadovoljan njime. Bijaše to čovjek uglađen i prijazan, a kako me je uz to imao povesti do najviših vrhova Crkve, to sam odmah pokazao živu privrženost, jer u ono vrijeme, usprkos dobrom mišljenju što sam ga imao o svojoj osobi, nisam u sebe imao nimalo povjerenja.
Poslije odlaska dobrog biskupa gospodin Grimani preda mi pismo koje sam imao uručiti biskupovu prijatelju, ocu Lazariju iz samostana Male braće u Anconi. Uz to me obavijesti da ću putovati s mletačkim poslanikom koji se svakog časa ima ukrcati za Anconu pa zato neka budem spreman na odlazak. Pristao sam, a kako i ne bih, kad sam jedva čekao da se riješim njegova jarma. Čim sam saznao u koji će se sat ukrcati poslanikova svita, pošao sam da se oprostim sa svim znancima.
Kako se lađa imala otisnuti tek u zoru, otišao sam da tu prekratku noć provedem sa svojim ženicama koje se ovog puta nisu obmanjivale da će me ikad više vidjeti. Ja ipak nisam mogao ništa predvidjeti, jer sam, prepuštajući se sudbini, smatrao da je razmišljanje o budućnosti izgubljen trud. Tako je noć protekla između tuge i veselja, slasti i suza. Pri odlasku ostavio sam im ključ koji sam bio dao napraviti i koji mi je pribavio toliko slatkih časova.
Ta ljubav, prva u mom životu, nije me naučila ničem iz velike knjige životne škole jer je bila savršeno sretna, nepomućena gorčinom ili ma kakvim prljavim računom. Nas smo troje često osjećali potrebu da uzdignemo svoje duše vječnoj providnosti i da joj zahvalimo na postojanoj zaštiti kojom nas je zakriljivala od svih neprilika što su mogle pomutiti naš slatki i blagi mir.
Ukrcao sam se na piazzeti uz Trg svetog Marka. Gospodin Grimani dao mi je šest cekina,
što mi je, po njegovu mišljenju, moralo dostajati za sve ono vrijeme koje sam imao provesti u karanteni u ankonskom lazaretu. Nitko nije ni pomišljao da bi mi po izlasku moglo zatrebati novaca. Mene je pak umirivala pomisao na ono što sam tajom od svih nosio u svojoj novčarci: četrdeset lijepih cekina koji su znatno podizali moju mladenačku hrabrost. Otišao sam s veseljem u srcu, ne žaleći ni za čim.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39221
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:47 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


VIII
Moje nevolje u Chioggi Otac Stefano, franjevac - Lazaret u Anconi Grčka robinja -
Hodočašće našoj Gospi od Loretta - Idem u Rim pješice, a odande u Napulj da nađem biskupa, ali ga ne nalazim - Sretnim slučajem dolazim do novca za put u Martirano, odakle vrlo brzo odlazim i vraćam se u Napulj
Poslanikova svita, premda je nazivaju velikom, učinila mi se prilično malenom. Sastojala se od jednog domoupravitelja iz Milana koji se zvao Carnicelli, jednog klerika koji je ovome, jer nije znao čitati, služio kao tajnik, od jedne starice koju su nazivali domaćicom, kuhara i njegove ružne žene i od desetak lakaja.
Kad smo u podne sišli u Chioggi, učtivo sam zapitao Carnicelija gdje ću spavati.
– Gdje hoćete. Samo gledajte da ovaj čovjek ovdje zna gdje ste, kako bih mogao poslati po vas kad tartana[32] razapne jedra za Anconu. Moja je dužnost da vas dopremim u lazaret u Anconi oslobađajući vas svih troškova počev od časa polaska. A dotle se zabavljajte.
[32] Tartana, mali brod sa visokim jarbolom i jedrima na križak, koji se upotrebljavao na Sredozemnom moru.
Ovaj čovjek ovdje bio je vlasnik tartane. Zapitao sam gdje bih mogao odsjesti.
– Kod mene, ako vas ne smeta da spavate u velikom krevetu zajedno s gospodinom kuharom. Njegova će žena spavati na palubi moje tartane.
Ja pristadoh, a jedan mornar natovari moj kovčeg i odvede me kući čestitog gazde. Kovčeg smo morali gurnuti pod krevet, koji je bio tako velik da je zapremao čitavu sobu. Ja sam se smijao, jer baš nisam bio u prilici da se pravim izbirljivim. Onda otiđoh na ručak u gostionicu, a zatim se dadoh na razgledavanje mjesta. Chioggia je poluotok, morska luka u sklopu mletačke republike, i broji deset tisuća stanovnika, mornara, ribara, trgovaca, fiškala, činovnika u mletačkim poreznim i novčarskim uredima.
Opazim jednu kavanu i uđem. Jedva sam zakoračio, a u susret mi pohita jedan mladi doktor prava s kojim sam studirao u Padovi. On me poljubi i predstavi jednom ljekarniku koji je imao radnju pokraj kavane. Ovdje se, kako mi je rekao moj prijatelj, sastaju svi ljudi od pera i knjige. Nešto kasnije naiđe neki Corsini, visok i ćorav dominikanac, kojeg sam nekad upoznao u Veneciji. Ugledavši me, uze me pozdravljati. Topeći se od ljubaznosti, reče da sam stigao baš u zgodan čas jer ću moći prisustvovati izletu što ga sutradan priređuju akademičari makaronci[33] poslije sastanka akademije na kojem će svaki član pročitati jedan svoj sastavak u čast i slavu makarona. Kazao mi je da ću učiniti čast akademiji ako se svojim perom pridružim njihovu stvaralaštvu i ako pođem s njima na izlet. Pristao sam i sastavio deset stanci koje sam pročitao na sastanku akademije, nakon čega sam jednoglasno bio primljen za člana te dične ustanove. Ali još sam se bolje iskazao za stolom gdje sam pojeo toliko valjušaka da mi je po mišljenju svih trebalo podijeliti naslov makaronskog kneza.
[33] Makaronska poezija, burleskna poezija u kojoj su riječi suvremenog jezika bile latinizirane i izmiješane s latinskima. Glavni je predstavnik tog žanra bio Girolamo Folengo (1490 –1544). O nekoj makaronskoj akademiji u Chioggi nije ništa poznato, no književnici i pjesnici imali su običaj da se sastaju i po privatnim kućama.
Mladi doktor, također akademičar-makaronac, predstavio me svojoj obitelji. Njegovi roditelji, ljudi veoma imućni, primiše me srdačno. Imao je dvije sestre. Starija bijaše djevojka prijazne i umiljate ćudi, no mlađa, koja se već bila zaredila, učini mi se čudom ljepote. U tom sam društvu mogao ugodno provesti vrijeme do odlaska, ali valjda je bilo pisano da me u Chioggi imaju snaći samo nevolje. Mladi mi je doktor dao još jedan dokaz svog prijateljstva.
Upozorio me da je Corsini velik pokvarenjak i da nigdje nije dobro viđen, pa neka ga što više izbjegavam. Zahvalio sam doktoru na savjetu, no nisam ga odviše primio srcu, misleći da je Corsini izišao na zao glas samo zbog svojih preslobodnih načela. Kako sam po prirodi bio širokogrudan, a uz to i dovoljno lakouman da ne naslutim zamku, mislio sam da ću se u društvu tog redovnika lijepo i korisno zabaviti.
Trećeg dana taj me zloduh odvede na jedno mjesto kamo sam mogao otići i bez njegove preporuke. Da se pokažem junakom, odspavao sam s jednom bijednom i rugobnom nevaljalkom. Zatim me povede u jednu krčmu gdje smo večerali s četvoricom njegovih prijatelja, sve samih vucibatina. Poslije večere jedan od njih otvori banku faraona[34]. Izgubivši četiri cekina, htjedoh odustati, ali me moj dobri prijatelj Corsini nagovori da uložimo još četiri cekina, svaki po pola. Tog je puta on držao banku, i ona je propala. Više nisam htio igrati, ali me Corsini, tobože ojađen zbog mog gubitka, nagovori da sad ja otvorim banku s ulogom od dvadeset cekina. Proigrao sam sve. Više me nisu trebali moliti da nastavim. Igrao sam i dalje u ludoj nadi da ću povratiti taj veliki gubitak, i izgubio sam sve, do posljednjeg novčića. Otišao sam da legnem u veliku postelju kraj kuhara, koji se probudio i nazvao me raskalašnikom. Odgovorio sam mu da je to istina.
[34] Faraon, najomiljenija igra u novac u 18. stoljeću. Jedan od igrača drži banku (bankar), a ostali igraju protiv njega. Ta je igra slična današnjoj baccari.
Čitavo moje biće, slomljeno tolikom nesrećom, čeznulo je da utone u okrilje sestre smrti i da postane neosjetljivo. Ali u podne me probudi onaj prokleti krvnik i obavijesti me s likovanjem da su pozvali na večeru jednog veoma bogatog mladića kojeg će sigurno operušati, pa bih i ja mogao povratiti svoj novac.
– Ali ja sam sve izgubio. Posudite mi dvadeset cekina.
– A, to ne mogu. Kad nekom posudim, onda sigurno gubim. To je možda pukapraznovjerica, ali imao sam odviše gorkih iskustava. Gledajte da taj novac negdje pronađete i dođite. Zbogom.
Stideći se da svoju nevolju priznam pametnom i dobrom doktoru, raspitao sam se kod prvog prolaznika gdje bih mogao naći jednog poštenog založnika. Ovaj me uputi. Založnik bijaše već postariji čovjek, no ipak pristade da pođe sa mnom. Ispraznio sam mu čitav kovčeg, i on mi, pošto je popisao sve stvari, dade trideset cekina pod uvjetom da mu ih vratim najkasnije za tri dana, jer će po isteku toga roka sve moje stvari prijeći u njegovo vlasništvo. Taj poštenjak nije zahtijevao nikakve kamate, čak me je prisilio da zadržim tri košulje, čarape i maramice. Ja sam naime htio sve založiti, jer sam imao siguran predosjećaj da ću te večeri povratiti sav svoj novac.
Osvetio sam se tek dvadeset godina kasnije napisavši žučan sastav protiv predosjećaja. Mislim da je jedini predosjećaj koji mudar čovjek treba poslušati onaj koji mu predskazuje nesreću, jer on dolazi od razuma. Onaj pak koji predskazuje sreću dolazi od srca, a srce je ludo, pa se pouzdaje u ludu sreću. Ja nisam imao ničeg prečeg no da se pridružim časnom društvu, a ono se pak ničeg toliko nije bojalo koliko mog nedolaska. Za večerom nije bilo ni riječi o igranju. Svi su kovali u zvijezde moje velike sposobnosti i svečano nazdravljali bogatstvu i uspjehu koji me čekaju u Rimu. Videći da ni poslije večere nitko ne spominje igru, ja smjelo zatražih uzvrat. Odgovoriše mi neka samo otvorim banku, a oni će svi igrati kao moji protivnici. Napravio sam banku i pošto sam sve izgubio zamolih redovnika da plati krčmaru što mu dugujem, i on obeća da će sve urediti.
Da nevolja bude još veća, dok sam se očajan spremao na počinak primijetio sam gadne znakove iste one bolesti od koje sam tek prije nepuna dva mjeseca ozdravio. Legao sam posve ošamućen i zaspao u bunilu. Probudio sam se nakon jedanaest sati, utučen i pogružen. Grozeći se danjeg svjetla, kojega se više nisam smatrao dostojan, zatvorio sam opet oči i zapao u drijemež. Nisam se htio dokraja probuditi, strahujući od nemile stvarnosti koja će me natjerati da donesem neku odluku. Ni jednog časa nisam pomislio da se vratim u Veneciju, što je doista trebalo da učinim, a radije bih umro negoli se povjerio mladom doktoru. Življenje mi je postalo teret, i poželio sam da se nikad ne pomaknem i da umrem od gladi. I ostao bih tako ležati, da nije došao dobričina Alban, vlasnik tartane, koji me žestoko prodrma, govoreći mi neka idem na brod, jer je vjetar povoljan, pa bi htio otploviti.
Svaki smrtnik, kad se na bilo koji način oslobodi teške nedoumice, osjeća olakšanje. Činilo mi se da mi je gazda Alban došao reći upravo ono što sam jedino mogao u svojoj crnoj nevolji učiniti. Pošto sam se žurno obukao, zavezao sam one tri košulje u jednu maramicu i pošao da se ukrcam. Sat kasnije tartana digne sidro, a u zoru ga baci u jednoj istarskoj luci koja se zvala Orsara.
Svi smo sišli da obiđemo grad, iako Orsara ne zaslužuje taj naziv. Mjesto sad pripada papi, a Svetoj su ga stolici poklonili Mlečani u znak poštovanja.
Meni se pridružio mladi franjevački redovnik kog su nazivali brat Stefano iz Beluna, a kojeg je gazda Alban, velik štovalac sv. Franje Asiškog, iz milosrđa ukrcao na brod. Videći me utučena, zapita me jesam li bolestan.
– Jad me izjeda, oče moj.
– Dođite sa mnom na ručak kod jedne od naših štovateljki, pa će vas proći svi jadi.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39221
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:48 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

Već trideset sati nisam bio ništa okusio, a na teškom putu po uzburkanom moru povratio sam i ono malo što mi je još ostalo u želucu. Osim toga, silno me je izjedala ona moja gadna bolest, a da ne spominjem koliko me je ponizivala spoznaja da sam ostao bez prebijene pare. Nalazio sam se u tako bijednom stanju da nisam imao snage da nešto odbijem. I tako pođoh za redovnikom, bezvoljan i kao obamro.
On me predstavi svojoj štovateljki kao pobožna mladića kojeg vodi u Rim da mu obuče svetu halju njihova zaštitnika. U svakoj drugoj prilici ja bih s gnušanjem odbio od sebe takvu laž, ali u tadašnjem položaju ta mi se podvala učinila samo smiješnom. Dobra nam žena posluži za ručak ribe pripravljene na ulju, koje je ondje izvrsno, i ponudi nas refoškom, odličnim istarskim vinom. Dok smo još bili pri stolu, naiđe slučajno neki dobrodušni svećenik koji mi reče neka ne idem spavati na tartanu, jer da će mi on dati udobno konačište a i dobar ručak ako sutradan zbog vjetra ne uzmognemo otploviti. Prihvatio sam ponudu objeručke. Kad sam se dobro najeo, iskreno zahvalih čestitoj ženi i iziđoh sa svećenikom da razgledam grad. Naveče me on odvede svojoj kući i ponudi obilatom večerom koju je pripremila njegova domaćica. Ona je večerala zajedno s nama i prilično mi se svidjela. Njegov refoško zagrijavao je srce još bolje od onog u podne, te ja za trenutak zaboravih svoju nesreću i stadoh veselo čavrljati s domaćinom. Htio mi je pročitati jednu svoju pjesmu, no ja mu rekoh da ću je radije poslušati sutradan, jer se od umora jedva držim na nogama. Povukoh se dakle na počinak i poslije deset sati duboka sna, domaćica, koja je sigurno vrebala kad ću se probuditi, unese kavu. Mlada i naočita, zasluživala je svaku pažnju. Proklinjao sam svoje bijedno stanje koje mi nije dalo da joj pokažem koliko cijenim njene draži. Nisam mogao podnijeti pomisao da će me smatrati hladnim ili neučtivim.
U želji da se pristojno odužim svom domaćinu, odlučih da pažljivo saslušam njegove pjesme, a jad i tuga neka idu do đavola! Sud što sam ga izrekao o njegovim stihovima oduševio je dobrog svećenika i uvjerio ga da imam više duha no što je u prvih mah pomislio, pa me zamoli da poslušam i njegove idile. Ja pokorno priklonih glavu. Proveo sam s njim čitav dan. Učestale pažnje domaćice pokazaše mi da sam joj se svidio, a ja sam joj uzvraćao istom mjerom. Dan je svećeniku prošao kao tren, a sve zbog krasota koje sam otkrivao u njegovim stihovima, premda se gori jedva mogu zamisliti. Meni je ipak vrijeme sporo prolazilo, u nestrpljivom očekivanju da me domaćica povede na počinak. Takav sam bio i ne znam da li bih se morao stidjeti ili ponositi. U najtužnijem stanju tijela i duha usudio sam se podavati radosti, zaboravljajući nevolje koje bi obeshrabrile svakog razumnog čovjeka. I naposljetku dođe očekivani trenutak. Poslije nekoliko uvodnih milovanja, ona se pokaza ljupko popustljivom, ali se uzjoguni kad se stadoh tobože spremati da joj odam potpuno priznanje. Zadovoljan onim što sam dobio, a još više što je oklijevala pred onim glavnim, mirno sam zaspao. Sutradan pri doručku njen mi je izraz jasno kazivao da je ushićena što smo se tako blisko upoznali. Ja sam se odmah poduhvatio da je uvjerim kako moja sinoćnja nježnost nije bila posljedica refoška, ali naiđoh na otpor. No ona zasladi to ustezanje rekavši da bih nas netko mogao iznenaditi, pa je bolje da odgodimo do večeri, jer je jugoistočnjak još jači nego sinoć. Bijaše to izričito obećanje.
Dan sam opet proveo sa svećenikom. Kad sam polazio u krevet, domaćica me ostavi, rekavši da će se vratiti. Pregledavši se, ustanovih da ću uz malo opreza moći obaviti posao, ne izlažući se opasnosti da počinim neoprostivo bezakonje zbog kojeg bih se morao optuživati do kraja života. Da sam se povukao, morao bih joj otkriti razlog, što bi mene osramotilo, a nju duboko ponizilo. Da sam imao pameti, ne bih ni započinjao, ali uzmaka mi više nije bilo. Primio sam je kako je očekivala i mi, sladeći se, provedosmo nekoliko sati. Jedva što sam zaspao, kad dojuri gazda Alban i reče mi neka požurim, jer bi ploveći uz istarsku obalu želio pristati sutra naveče u Puli. Otišao sam na tartanu.
Franjevac brat Stefano zabavljao me čitav dan svojim besjedama zaodjenutima plaštem naivnosti ispod koje je izbijala neukost pomiješana s lukavstvom. Pokazao mi je sve milodare koje je bio sakupio u Orsari: vino, sir, kobasice, slatkiše i čokoladu. Svi duboki džepovi njegove svete halje bijahu puni hrane.
– A imate li novaca?
– Očuvao me bog! To mi ponajprije brani naš uzvišeni red, a zatim, kad bih prošecimilodare zatražio novaca, otarasili bi me se kojim kukavnim novčićem, dok ono što mi daju u hrani vrijedi deset puta više. Sveti Franjo, vjerujte mi, imao je mnogo pameti.
Pomislio sam kako se za tog redovnika bogatstvo sastoji upravo u onom u čem sam ja tad najviše oskudijevao. Pozvao, me za svoju trpezu, silno se ponoseći što sam se udostojao da mu iskažem tu čast. Još prije noći tartana pristade u pulskoj luci koju zovu Veruda, i mi se iskrcasmo. Počesmo se uspinjati nekim putem i nakon četvrt sata uđosmo u grad. Proveo sam dva sata u razgledavanju rimskih starina, jer je taj grad bio nekad jedno od središta carstva, no od sve nekadanje veličine vidio sam samo jednu ruševnu arenu. Onda se vratismo u Verudu, razapesmo jedra i sutradan se nađosmo u Anconi, pošto smo čitavu noć proveli pred lukom ploveći uz vjetar čas desno, čas lijevo, da nekako uzmognemo ući. Premda je smatraju jednim od najsjajnijih Trajanovih spomenika, ta bi luka bila veoma loša da je nisu zaštitili nasipom koji je sagrađen uz velike troškove. Zanimljivo je da je sjeverna obala Jadranskog mora puna luka, dok se na drugoj nalaze svega jedna ili dvije. Očito je da se more prema istoku povlači. Za nekoliko stoljeća Venecija će se spojiti s kopnom.
U Anconi se iskrcasmo u starom lazaretu, gdje nam odrediše karantenu od dvadeset i osam dana, jer je Venecija nakon karantene od tri mjeseca dozvolila ulaz momčadi s dva broda iz Messine, gdje je nedavno harala kuga. Zatražio sam sobu za sebe i brata Stefana, koji mi je na tome bio neizmjerno zahvalan. Od nekog Židova unajmio sam krevet, stol i nekoliko stolica. Redovnik je za sebe tražio samo malo slame. Da je naslutio da bih bez njega možda umro od gladi, ne bi se toliko dičio što se nastanio sa mnom. Dok smo se smještali, naiđe jedan mornar sa tartane, koji je valjda očekivao bogatu napojnicu, i zapita me gdje mi je kovčeg. Odgovorih mu da ne znam, i on se dade u bezuspješnu potragu za njim. Morao sam se nasmijati gazdi Albanu kad mi se skrušeno došao ispričavati što ga je zaboravio, i prisezati da će mi ga poslati najkasnije za tri sedmice.
Redovnik, koji je imao provesti sa mnom četiri sedmice, mislio je da će ih proživjeti na moj trošak, ne znajući da će po premudroj volji providnosti on morati mene uzdržavati. Imao je zaliha o kojima smo mogli živjeti osam dana, no trebalo je misliti i na budućnost.
Stoga mu ja poslije večere dirljivim riječima izložih svoje stanje, ne skrivajući da bi me netko morao uzdržavati do Rima gdje ću tobože odmah stupiti u službu kod poslanika kao tajnik memorijala. Umjesto da se sažali nad mojom nevoljom, redovnik na moje veliko čuđenje, sinu od radosti.
– Ja ću se pobrinuti za vas do Rima. Samo mi recite da li znate pisati.
– Šalite li se vi sa mnom?
– Pa to je pravo proviđenje! Ja, vidite, umijem napisati samo svoje ime, ali to znam idesnom i lijevom rukom. Uostalom, čemu bi mi i služilo da znam pisati?
– To me prilično čudi, jer sam vjerovao da ste svećenik.
– Ja nisam svećenik, već redovnik. Ja služim misu, pa prema tome moram znati čitati.Vidite, sveti Franjo, čiji sam ja nedostojni sin, nije znao pisati, a kažu da nije znao ni čitati. Zato nije nikad služio mise. Ukratko, budući da znate pisati, sutra ćete u moje ime pisati svim osobama koje ću vam imenovati, i ja vam dajem riječ da će nam poslati jela u izobilju, pa ćemo mirno dočekati kraj karantene.
Sutradan mi doista nije dao odahnuti sve dok nisam napisao osam pisama, jer usmena predaja njegova reda kaže da treba zakucati na sedmora vrata, pa ako se ona ne otvore, otvorit će se osma, i na brata franjevca prosut će se obilje milodara. Kako je već jednom putovao do Rima, poznavao je sve imućnije kuće u Anconi koje su štovale uspomenu sv. Franje, kao i sve glavare bogatih samostana. Morao sam pisati svima koje mi je označio, ne izostavljajući ni jedne laži koje mi je kazivao u pero. Čak me je natjerao da ga potpišem, govoreći da bi dobre duše, kad bi se on potpisao, po razlici u rukopisu vidjele da ne zna pisati, što bi mu veoma naškodilo, jer se u ovom pokvarenom stoljeću cijeni samo učenost. Prisilio me je da pisma iskitim latinskim izrekama, čak i ona koja smo uputili ženama. Sve moje opiranje bijaše uzalud. Čim bih se usprotivio, on bi mi priprijetio da mi više neće dati ništa za jelo. Zato sam odlučio da mu se u svemu pokorim. U nekima od tih pisama bilo je laži kojima su druga proturječila. Tako je glavaru isusovačkog samostana dao napisati kako se ne želi uteći kapucinima jer su oni bezbožnici, pa ih zato sveti Franjo nikad nije mogao trpjeti. Uzalud sam mu dokazivao da u vrijeme svetog Franje nije bilo ni kapucina ni franjevaca. On me je na to nazvao neznalicom. Bio sam tvrdo uvjeren da će ga smatrati luđakom i da nam nitko neće ništa poslati. No prevario sam se. Iznenadile su me goleme količine hrane koje su stale stizati nakon nekoliko dana. S tri ili četiri strane poslaše nam toliko vina da nam je moglo doteći do kraja karantene, to više što sam, u želji da što prije ozdravim, pio samo vodu. Svaki smo dan imali toliko hrane da bi se moglo nasititi i šest ljudi, te smo ostatke velikodušno poklanjali našem čuvaru, koji bijaše veoma siromašan i otac brojne obitelji. Za sve to redovnik zahvaljivaše samo sv. Franji, ne spomenuvši ni jednom plemenite osobe koje su nas obasipale milodarima. Čak se prihvatio i toga da moje užasno prljave košulje dade čuvaru na pranje, govoreći da na nj neće pasti nikakva sramota jer svi znaju da franjevci ne nose košulje. Nije ni znao da na svijetu postoji bolest kakvu sam ja dobio.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39221
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:49 am

[You must be registered and logged in to see this link.]
Kako sam po čitave dane ostajao u krevetu, nisam se morao pokazivati svima koji su primivši pismo pohitali da ga obiđu, smatrajući to svojom dužnošću. Oni koji nisu došli poslali su pisma puna prikrivenih zamjerki, koje mu ni za živu glavu nisam smio protumačiti. Jedva sam ga uspio uvjeriti da ta pisma ne traže odgovor.
Nakon petnaest dana njege moja boljetica stade popuštati, pa sam se od jutra do mraka šetao dvorištem. No uskoro moradoh odustati od šetnje, jer je prizemlje lazareta zaposjeo neki turski trgovac koji je dolazio iz Soluna u pratnji brojne čeljadi. Otada mi je kao jedina razonoda preostalo da satima stojim nalakćen na svom balkonu gledajući u dvorište kojim se šetao Turčin. Ali nije me zanimao on, već jedna grčka robinja čarobne ljepote. Ona je provodila čitave dane na vratima svoje sobe, pletući ili čitajući u sjeni. Kad bi podigavši pogled ugledala mene, brzo bi ga odvraćala, a katkad bi, hineći iznenađenje, ustajala i polaganim korakom odlazila u svoju sobu. Kao da mi hoće reći: »Nisam znala da me netko gleda«. Stas joj je bio tanan i visok, a lice sjalo prvom mladošću. Put joj bijaše bijela, a oči i kosa crni. Nosila je raskošnu i izazovnu grčku odjeću.
Zar sam mogao, onako besposlen, i s naravi kakvu mi dadoše priroda i navika, satima promatrati takvo biće a da ne planem ludom ljubavlju? Čuo sam je kako na iskvarenom talijanskom razgovara sa svojim gospodarom. Bijaše to još lijep i kršan starac koji očito nije znao kako da ubije dosadu. Izlazio bi s lulom u ustima, prostajao časak na dvorištu i odmah odlazio u sobu. Ja bih djevojku već nagovorio da se nisam bojao da ću je poplašiti. Stoga se odlučih da joj pišem, to više što nisam bio u neprilici kako da joj dostavim pismo. Imao sam joj ga samo baciti pred noge. Kako nisam bio siguran hoće li ga pokupiti, evo što sam smislio da se osiguram od neugodnog iznenađenja:
Iskoristivši trenutak kad je bila sama, ispustih prazan papirić, savijen u obliku pisma, držeći u drugoj ruci pravo pismo. Čim sam vidio gdje se saginje da pokupi prvi papirić, ja bacih i drugi, a ona i ovaj pokupi. Spremivši oba pisma u džep, žurno se udalji. Pismo je bilo sastavljeno otprilike ovako: »Zvijezdo Istoka, ja te obožavam. Ostat ću cijelu noć na svom balkonu u nadi da ćeš doći i barem na kratak čas poslušati moj glas koji će dolaziti kroz jedan otvor u podu. Govorit ćemo tiho, a da me bolje čuješ, popni se na balu koja je baš ispod onog otvora.«
Zamolio sam čuvara da me te noći ne zaključa kao što to obično čini. On pristade, ali
pod uvjetom da me nadzire, jer ako mi sune u glavu da skočim u dvorište, ode njemu glava. Ipak je obećao da neće dolaziti na balkon.
Ona se pojavi u ponoć, kad sam već počeo gubiti svaku nadu. Ja legoh potrbuške i prislonivši lice na rupu koja je bila ispiljena u obliku četvorokuta od šest palaca, vidjeh je kako se uspinje na balu. Glava joj se nađe tek na stopu ispod rupe. Jednom se rukom pridržavala o zid, jer je bala pružala vrlo nesigurno uporište. U takvu smo eto položaju nježno razgovarali o sebi, o ljubavi, o željama, zaprekama i nemogućnostima, o lukavštinama i zabranjenim putima. Pošto mi je obećala da će doći i druge noći, provuče, opraštajući se, ruku kroz rupu. Bacih se na tu baršunastu i meku ruku, ne skidajući s nje pohlepna usta. Ali kakve li tek slasti, kad ona zatraži moju! Brzo je proturih čitavu i ona zagnjuri usne u meko udubljenje dlana praštajući mojim grabežljivim prstima sve što su otimali s grčkih joj grudiju, od kojih sam se još teže otkidao nego maločas od ruke.
Kad se vratih s balkona, sa zadovoljstvom ustanovih da čuvar duboko spava u jednom kutu sobe.
Zadovoljan što sam dobio sve čemu sam se u onako neudobnu položaju mogao nadati, razbijao sam glavu kako da iduće noći uvećam slasti sastanka, ali uskoro uvidjeh da je ženska pamet lijepe Grkinje bila dovitljivija od moje.
Kad je poslije ručka izišla sa svojim gospodarom na dvorište ona mu reče nešto na turskom što on odobri. Ubrzo dođe jedan od slugu Turaka i uz pomoć našeg čuvara dovuče pod balkon jednu veliku košaru s namirnicama. Grkinja, koja je nadzirala smještaj, naredi im da jednu balu pamuka polože preko dvije druge, kako bi tobože bilo više mjesta za košaru. Prozrevši njen naum, zadrhtao sam od radosti, jer će se tako ona noću moći popeti za dvije stope više. No kad sam bolje porazmislio, uvidio sam da će to biti vrlo neudoban položaj: bit će naime sve vrijeme sagnuta, što je nemoguće dugo izdržati. Rupa nije bila dosta velika da provuče glavu i da se udobno smjesti.
Na proširivanje rupe nisam smio ni pomišljati. Bijesan, opružih se po balkonu i osmotrivši pažljivo otvor, uvidjeh da nema druge no otkinuti trošnu dasku sa greda za koje bijaše pribijena. Odem u zajedničku prostoriju: čuvara nema. Dohvatim najveća kliješta, dadem se na posao i nakon nekoliko pokušaja, sve u strahu da netko ne naiđe, iščupam četiri velika čavla kojima je bila pričvršćena daska. Sad sam je po volji mogao dizati i spuštati. Ostavio sam je u prijašnjem položaju i stao nestrpljivo očekivati noć. Predmet mojih želja pojavi se u ponoć. Videći kako se muči da se popne na one bale, skinem dasku, odgurnem je u stranu i pružih joj čitavu ruku. Ona se uhvati za nju, popne se, i kad se ponovo uspravi, nađe se, iznenađena, cijelim gornjim tijelom na mom balkonu. S lakoćom izvuče i svoje sasvim nage ruke. Nismo izgubili mnogo vremena hvaleći se uzajamno što smo bez dogovaranja tako lijepo poradili na istom cilju. Ako je prošle noći ona bila pristupačnija meni nego ja njoj, ovog je puta bilo obrnuto. Jao, ma kako istezao ruke, mogao sam obgrliti samo gornji dio njena tijela. Bio sam očajan, ali još očajnija bijaše ona, jer makar me je cijela obujmila rukama, mogla je zadovoljiti samo usta. Tisuću je puta na grčkom proklela onog koji nesretne bale nije povećao barem za pola stope. Doduše, ni onda se ne bismo dokraja mogli zadovoljiti, ali bi moja ruka barem donekle utolila žudnju lijepe Grkinje. U tim slatkim iako nesavršenim užicima zateče nas i zora. Ona se bešumno izgubi, a ja namjestili dasku i požurih u postelju da se osnažim snom i počinkom.
Kako je tog dana počinjao mali Bajram, koji se slavi tri dana, rekla mi je da će doći tek četvrte noći. Mali Bajram je kod Turaka isto što u nas Uskrs, i traje dulje od velikog. Ta sam tri dana proveo promatrajući njihove obrede i neprestano komešanje.
Prve noći poslije Bajrama, dok me je grlila zaljubljenim rukama, reče mi da će biti sretna samo ako bude moja, i da bih je kao kršćanku mogao kupiti i čekati u Anconi dok prođe karantena. Odgovorio sam joj da sam siromašan, našto ona žalosno uzdahnu i ode. Druge mi noći povjeri da je njen gospodar kani prodati za dvije tisuće pijastera, da će mi ona dati taj novac, da je još djevica, u što bih se lako mogao uvjeriti da je bala viša. Na kraju reče da će mi donijeti škrinjicu punu divnih dijamanata. Samo za jedan dobit ću one dvije tisuće pijastera, a s ostatkom moći ćemo udobno živjeti bez bojazni da ćemo ikad osiromašiti. Uvjeravala me da Turčin neće ni primijetiti nestanak kutije, a ukoliko se to i dogodi, nikad neće posumnjati na nju.
Bio sam zaljubljen u tu ženu, pa me je njen prijedlog dovodio u iskušenje. Ali kad svanu dan, mog kolebanja nestade. Kad ona u ponoć osvanu sa škrinjicom, rekoh joj da ne mogu sudjelovati u okradanju jednog čovjeka, našto ona brižnu u plač govoreći da bih pristao kad bih je volio koliko ona mene, no da bi tako postupio svaki pravi kršćanin. Bijaše to naša posljednja noć. Sutradan u podne imao nas je prior lazareta pustiti na slobodu. Dražesna Grkinja, sva u vlasti osjetila i usplamtjela od žudnje koja joj je žarila dušu, stade me moliti da je čitavu podignem na balkon. Da li bi se ikoji ljubavnik mogao oglušiti na takvu molbu? Ja se uspravih, nag kao gladijator, sagnuh se i uhvativši je ispod pazuha, počeh je izvlačiti kadli osjetih željezni stisak na ramenima i glas čuvara koji prereza noćnu tišinu: »Što vi to radite?« Moje ruke popustile, ona uteče, a ja se bacim ničice na balkon, i ostanem nepomičan, premda me je čuvar drmusao misleći da sam od prevelika uzbuđenja umro. Nisam htio ustati jer bih ga inače zadavio. Kad se malo pribrah, otiđoh bez riječi u krevet, ostavivši dasku odmaknutu. Prior dođe već ujutro i objavi da smo slobodni. Napuštajući tužna srca to mjesto, opazih Grkinju kako me prati suznih očiju. Pošto sam s bratom Stefanom uglavio da me sačeka kod Loggie dei Mercanti, pođoh sa Židovom kojem sam bio dužan zakupninu za namještaj u samostan Male braće, gdje mi otac Lazzari dade deset cekina i biskupovu adresu. Dobri se biskup već sigurno nalazio u Rimu pošto je prošao karantenu negdje na granici Toscane. Isplatio sam Židova i pošto sam siromaški ručao u jednoj krčmi, odoh da se nađem s bratom Stefanom. Usput sam na nesreću susreo gazdu Albana koji me uze gadno ružiti i psovati zbog onog kovčega za koji mu bijah kazao da sam ga zaboravio kod njeg. Primirio se tek kad mu ispričah sve one tužne zgode, a on tada zatraži neka mu napismeno potvrdim da nemam od njega nikakvih potraživanja. Kad se oslobodih dobričine Albana, uđoh u neki dućan gdje kupih cipele i jedan plavi redengot. Onda potražih brata Stefana kojem rekoh da želim posjetiti svetu kuću Naše gospe od Loretta i da ću ga ondje čekati tri dana pa ćemo onda zajedno pješice do Rima. On odgovori da mu se ne ide u Loretto i da ću se ja već pokajati što sam prezreo providnost sv. Franje.
Sutradan sam u savršenu zdravlju krenuo za Loretto. U taj sveti grad stigao sam iznuren i na kraju snage, jer sam tada prvi put u životu prevalio petnaest milja pješice, po silnoj žezi, pijući samo vodu, jer me je kuhano vino koje toče u tim krajevima peklo u želucu. Moram napomenuti da usprkos crnoj neimaštini nisam izgledao poput prosjaka.
Ulazeći u grad, spazih jednog postarijeg i dostojanstvenog svećenika koji mi je dolazio u susret. Videći da me pozorno promatra, skinem šešir i zapitam ga gdje bih mogao naći pristojnu gostionicu.
– Kad vidim osobu poput vas kako putuje pješice, tad sudim da dolazi u pobožno poklonstvo ovom svetom mjestu. Pođite sa mnom.
On se okrene i odvede me u jednu kuću sjajna izgleda. Prišapne nekoliko riječi domoupravitelju i ode, rekavši mi da ću biti dobro poslužen.
Mislio sam da su me s nekim zamijenili, ali se nisam usprotivio.
Odvedoše me u stan koji se sastojao od tri prostorije. Spavaonica bijaše obložena damastom, a krevet je zakrivao raskošni baldahin. Na otvorenom sekreteru nalazio se sav pribor za pisanje. Jedan sluga donese mi laganu kućnu haljinu, zatim iziđe i ubrzo se vrati s još jednim noseći velik lavor napunjen vodom. Polože ga pred mene, izuju mi cipele i operu noge. Uto uđe jedna lijepo obučena žena u pratnji služavke koja je nosila ponjave, i ponizno se poklonivši, rasprostre krevet. Poslije kupke, odjeknu neko zvono i svi klekoše. I ja učinih isto. Bijaše to Marijino pozdravljenje. Zatim prostru jedan mali stol i zapitaju kakvo vino pijem. Odgovorih da pijem chianti. Donesu mi novine i dva srebrna svijećnjaka i udalje se. Sat kasnije posluže me vrlo ukusnom posnom večerom, a prije no što sam legao upitaju me hoću li da mi donesu čokoladu prije ili poslije mise. Rekoh neka donesu poslije, jer sam pogodio što znači to pitanje. Čim sam legao, donesu mi noćnu svjetiljku sa zaslonom. I tako se nađoh u postelji kakve sam viđao samo u Francuskoj. Bijaše kao stvorena da liječi od nesanice, no ja od tog zla nisam patio. Moj je san potrajao deset sati. Videći svu tu udobnost kojom su me okružili, odmah sam pogodio da to nije obična gostionica, ali kako sam mogao i naslutiti da se nalazim u papinskom domu za hodočasnike?
Ujutro poslije čokolade eto nagizdanog vlasuljara koji jedva čeka da zapodjene razgovor ne čekajući da ga se pita. Pogađajući da ne želim bradu, ponudi se da mi vrškom škara podreže malje, što će me učiniti još mlađim.
– A tko vam kaže da želim sakriti svoje godine?
– Pa to je jasno, jer kad monsinjor to ne bi želio, već bi se odavna dao obrijati. GroficaMarcollini je ovdje. Da li je monsinjor poznaje? U podne je moram počešljati.
Videći da me grofica ne zanima, brbljavac promijeni temu razgovora:
– Da li monsinjor prvi put stanuje ovdje? Ni u jednoj državi našeg uzvišenog gospodaranema ovakvog svratišta za hodočasnike.
– I ja tako mislim, pa ću to i reći Njegovoj svetosti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39221
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:50 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


– Oh, on to dobro zna, jer je i sam ovdje stanovao prije svog ustoličenja. Da vasmonsinjor Caraffa ne poznaje, ne bi vas doveo ovamo.
Eto zašto su strancu u čitavoj Evropi vlasuljari uvijek korisni. Od njih sve doznaješ, ali ih ne smiješ zapitkivati, jer tada stanu izmišljati, i umjesto da ti iz njih izvlačiš, počnu oni izvlačiti od tebe. Smatrajući da bi trebalo da se poklonim monsinjoru Caraffi, zamolih da me odvedu k njemu. On me primi veoma ljubazno i pokaza mi svoju knjižnicu. Dao mi je za vodiča jednog od svojih velečasnih koji bijaše mojih godina, pametan i obrazovan. Sve mi je pokazao. Ako još živi, on je danas kanonik crkve San Giovanni de Laterano. Susreo sam ga poslije dvadeset godina u Rimu gdje mi je bio od velike koristi.
Drugog sam se dana pričestio na mjestu gdje je Djevica porodila svog tvorca, a trećeg sam dana razgledao blago pohranjeno u tom čudesnom svetištu. Idućeg jutra napustio sam Loretto u samu zoru, potrošivši za čitava boravka samo tri paolija,[35] koje sam dao vlasuljaru.
[35] Paolo; srebrni novac od jedne desetine škude koji je dao kovati Papa Pavao III zvao se grosso papale, ili paolo, a tako se onda nazivao i sav drugi novac u talijanskim državama koji je bio iste vrijednosti.
Na pola puta do Macerate opet naiđoh na brata Stefana, koji je vrlo sporo napredovao. Bio je ushićen što me vidi i reče mi da je iz Ancone otišao dva sata poslije mene, ali da prevaljuje samo tri milje na dan i da je neobično zadovoljan što će utrošiti dva mjeseca za taj put koji se čak i pješke može prijeći za osam dana.
– Hoću – objašnjavao je – stići u Rim svjež i čio. Nemam zašto da žurim, i ako ste voljnida putujete sa mnom, sveti Franjo će se već snaći kako da nas obojicu prehrani.
Taj lopovski redovnik bijaše čovjek od tridesetak godina, riđe dlake, snažne tjelesne građe, pravi seljak koji se zaredio samo da bi mogao lagodno živjeti u ljenčarenju i dokolici.
Odgovorih mu da mi se žuri, te da mu ne mogu biti suputnikom.
– Danas ću prevaliti dvostruki put – odvrati mi on – samo mi ponesite kaput, koji mi jevrlo težak.
Taj mi se prijedlog učini zabavnim, te ja odjenuh njegov kaput, a njemu dadoh svoj redengot. Međutim ovako prerušeni mora da smo pružali toliko šaljiv prizor da su nam se svi prolaznici iz sveg glasa smijali. Njegov je kaput težio tačno koliko i teret koji ponese jedna mazga. Imao je dvadeset do vrha punih džepova, ne računajući stražnji džep, koji je on nazvao il batticulo[36] i koji je sam sadržavao dvostruko više od svih ostalih zajedno. Bijaše tu kruha, vina, svježeg i usoljenog mesa, pilića, jaja, sira, šunke, kobasica, ukratko zaire za najmanje petnaest dana.
[36] Batticulo (riječ potječe iz 15. stoljeća) bio je dio ratničke opreme koji je štitio od udaraca straga.
Ispričah mu kako su me primili u Lorettu, a on mi reče da sam trebao tražiti od monsinjora Caraffe preporuku za sve bolnice do Rima, pa bih svagdje naišao na isti prijem.
– Sve su bolnice – nadoveza on – udarene prokletstvom svetog Franje, zato što neprimaju redovnike prosjake; uostalom, zbog tog nas ne boli glava, jer su i tako odviše udaljene jedna od druge. Nama su draži domovi poštovalaca našeg reda na koje putem nailazimo.
– Zašto ne tražite konačište u vašim samostanima?
– Nisam tolika budala. U prvom redu ne bi me ni primili, jer kako sam bjegunac, tonemam pismene dozvole za boravak izvan samostana, koju oni uvijek traže. Mogao bih čak dopasti tamnice, jer to su vam prokleti nitkovi. U drugom redu, u samostanima nam nije tako dobro kao u kućama naših dobročinitelja.
– Kako i zašto ste postali bjegunac?
Na to pitanje on rasprede o svom utamničenju i bijegu priču punu nesklapnosti i laži. Taj odbjegli redovnik bijaše potpuna budala lakrdijaškog duha koji je one što ga slušahu smatrao još glupljim od sebe. Ipak je u toj njegovoj gluposti bilo neke lukave pronicavosti. Njegova religija bijaše nešto sasvim neobično. Kako se nije htio prikazati bogobojaznim, ponašao se sablažnjivo, a da bi nasmijao slušaoce, dopuštao je sebi i najsablažnjivije riječi. Nije imao nikakve sklonosti ni za lijepi spol ni za putene naslade, ali samo zbog mane u temperamentu. Tvrdio je da svi u toj njegovoj mani s udivljenjem gledaju uzor kreposne čistoće. Sve je na tom području smatrao dostojnim poruge, a kad bi se malo opio, postavljao bi društvu kod stola tako nepristojna pitanja da bi se svak zacrvenio, a zvekan od redovnika samo bi se smijao.
Kad bijasmo na stotinu koraka od kuće dobročinitelja kojeg je nakanio počastiti svojim posjetom, on opet navuče svoj teški kaput. Kad je ušao, podijelio je blagoslov svim ukućanima, a svi mu oni poljubiše ruku.
Kućedomaćica ga zamoli neka im održi misu, i redovnik se blagohotno dade povesti do kapelice. Ugrabivši zgodan trenutak, ja mu prišapnuh:
– Zar ste zaboravili da smo doručkovali? – na što mi on otresito odgovori:
– To nisu vaša posla!
Nisam se usudio dalje prigovarati, ali prisustvujući tom obredu nemalo se začudih kad primijetih da on pravo i ne zna kako se služi misa. To mi se učini smiješnim, ali najsmješnije je tek imalo doći.
Čim je nekako dogurao do kraja mise, zasjedne u ispovjedaonicu i pošto je ispovjedio sve ukućane sunu mu u glavu da uskrati oprost od grijeha domaćinovoj kćeri, miloj i dražesnoj djevojčici od dvanaest ili trinaest godina. Učinio je to javno, grdeći je i grozeći joj se paklom. Jadno dijete postiđeno iziđe iz kapelice, lijući gorke suze. Sav uzbuđen, osjećajući živu naklonost prema djevojčici, ne mogah se suspreći, te Stefanu glasno doviknuh da je lud i potrčah za njom da je utješim. Ali ona je već bila nestala i ni za što se nije dala nagovoriti da sjedne s nama za stol.
Ta me je budalasta mušičavost toliko razjarila da bih ga najradije izbatinao. U prisutnosti sviju nazvah ga varalicom i besramnim krvnikom djevojčine časti, a kad sam zapitao zašto joj je uskratio odrješenje, on mi začepi usta hladnokrvno odvrativši da ne smije izdati ispovjednu tajnu.
Odbio sam da ručam, čvrsto odlučivši da napustim tu redovničku lopužu. Kad smo odlazili, morao sam uzeti jedan paolo za tu prokletu misu koju je održao i tako bijah primoran da obavim sramnu dužnost njegova kasonoše.
Čim smo se našli na cesti, rekoh mu da odlazim od njega, jer se bojim da ne dopadnem robije ako i dalje ostanem s njim; i tako u grdnjama kojima ga obasuh, nazivajući ga neznalicom i razbojnikom, dok je on mene zauzvrat nazivao običnom gladnom vucibatinom, ja mu odrapih vrući šamar, na što on uzvrati batinom, ali ga ja u tren oka razoružah, ostavih ondje i požurih prema Macerati.
Nakon četvrt sata naiđe neki kočijaš koji se praznim kolima vraćao u Tolentino i ponudi se da me za dva paolija poveze, na što ja pristadoh. Od Tolentina mogao sam se za šest paolija odvesti s njim do Foligna, ali me neka zlosretna štedljivost natjera da odbijem. Osjećao sam se snažan i mislio sam da ću bez muke i pješice doći do Valcimare.
Stigao sam onamo nakon punih pet sati hoda, satrven od umora.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39221
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:50 am


[You must be registered and logged in to see this link.]
Istina, bio sam čvrst i čio, ali pet sati pješačenja bijaše dovoljno da me posve iscrpe, jer u svom djetinjstvu nisam nikad ni milje propješačio. I zato mladost valja što više navikavati na pješačenje.
Kad sam sutradan ustao oporavljen i oran za put, htjedoh da platim gostioničaru, ali eto ti nove nesreće! Sjetih se da sam u Tolentinu na stolu u gostionici zaboravio svoju kesu sa sedam cekina. Kakve li žalosti!
Odbacio sam pomisao da se vratim i potražim je, jer nisam bio odviše siguran da će mi je htjeti vratiti. A u njoj se nalazilo čitavo moje bogatstvo osim nekoliko bakrenih novčića koje sam imao u džepu.
Platih dakle svoj skromni račun i srca prepuna jada uzeh put pod noge uputivši se prema Seravalu.
Već sam bio nadomak cilja, kadli, preskačući preko nekog jarka, uganuh nogu te moradoh sjesti uz rub ceste nemajući drugog izbora no da čekam hoće li naići netko da mi pruži pomoć.
Sjedio sam tako pola sata kad naiđe neki seljak s magarcem i pristade da me za jedan paolo ponese do Seravala. Da bi mi uštedio trošak, seljak me odvede jednom čovjeku razbojničkog lica, koji me za dva paolija plaćena unaprijed primi na konak. Zamolio sam ga da mi potraži ranarnika, ali mi on odvrati neka pričekam do sutra.
Nakon bijedne večere odoh da legnem u postelju od koje me je hvatala groza. Ipak sam se nadao da ću malko prospavati i u snu naći olakšanja, ali baš me je tu čekao moj zao duh da me udari na paklene muke.
Malo kasnije u prostoriju banuše trojica muškaraca oboružana karabinkama koji su sasvim naličili na razbojnike, govorili nekim narječjem od kojega nisam ništa razumio, kleli i psovali, ne obazirući se uopće na mene.
Pošto su do ponoći pili i derali se, polijegaše na snopove slame, a na moje veliko iznenađenje moj pijani domaćin dođe krevetu da legne do mene. Grozeći se blizine ovako odvratnog stvorenja, rekoh mu da ga ne puštam k sebi, ali mi on uz najstrašnije i najbogohulnije kletve odgovori da ga ni sam pakao ne bi mogao spriječiti da ne legne u svoj krevet. Moradoh mu dakle načiniti mjesta, vapeći ojađeno:
– Gospode, kod koga li se ja to nalazim!
Na to mi on odgovori da se nalazim kod najpoštenijeg žbira čitave papinske države.
Zar sam mogao i naslutiti da će me ovaj seljak dovesti u leglo tih zakletih dušmana čitavog ljudskog roda!? Besramna lopuža legnu dakle uz mene, ali me doskora njegova bezočnost natjera da ga žestokim udarcem u prsa izbacim iz kreveta.
On se podignu i s nepojmljivom bezočnošću opet pokuša isto. Znajući da bez velike opasnosti po sebe ne bih mogao s njim obračunati, ja ustadoh sretan što se nije usprotivio, i vukući se kako sam mogao, smjestih se na jednoj stolici da tamo provedem noć.
U osvit dana ustade moj krvnik, podboden svojim časnim drugovima, i pošto su se napili i nažderali, uljezi uzeše svoje karabinke i odoše.
Poslije odlaska tih smradova provedoh još jedan mučan sat uzalud dozivajući da mi dođe pomoć. Naposljetku naiđe neki dječarac i za nešto sitniša ode do ranarnika.
Pošto me je pregledao, ranarnik me uvjeri da ću se nakon tri ili četiri dana mirovanja sasvim oporaviti i posavjetova me neka se dadem prenijeti u neku gostionicu, što ja od sveg srca prihvatih.
Čim su me tamo prenijeli, ispružih se u krevetu. Brižno su me njegovali, ali je moj položaj bio takav da sam strepio pred ozdravljenjem. Bojao sam se da ću, kako bih mogao platiti gostioničaru, biti prisiljen prodati svoj redengot, a to mi se činilo velikom sramotom. Razmišljajući, moradoh u sebi priznati da se sad ne bih nalazio u tako jadnom položaju da sam umio potisnuti naklonost što ju je u meni razbudila djevojka koju je onako povrijedio brat Stefano. Zaključih da je moje gorljivo zalaganje bilo sasvim neumjesno. Da sam mogao podnositi franjevca, da sam ovo, da sam ono – svi oni »da sam« što muče dušu nesretnika koji razmišlja i koji, pošto je po stoti put obrnuo istu misao u glavi, nije nimalo sretniji nego prije. Usprkos tome moram priznati da razmišljanja na koja nas potiče nevolja nisu beskorisna za mlada čovjeka, jer ga navikavaju da misli, a iz čovjeka koji ne misli, zna se, nikad ništa.
Ujutro četvrtog dana, videći da sam u stanju da hodam, upravo kao što mi je ranarnik prorekao, odlučih se da zamolim tog čestitog čovjeka da proda moj redengot, što je bila velika nevolja, jer su počele kiše.
Dugovao sam petnaest paolija gostioničaru, a četiri ranarniku. U trenutku kad sam otvorio usta da mu povjerim tu bolnu prodaju, eto ti iznebuha brata Stefana, koji banu u sobu i stade se smijati kao sumanut, pitajući me jesam li zaboravio onaj udarac batinom.
Učini mi se kao da sam pao iz oblaka. Zamolih ranarnika da me na trenutak ostavi s redovnikom nasamo, što on i učini.
Pitam te, čitaoče, kako da čovjek pri ovakvom susretu ne podlegne praznovjerju? Ono što me je ovdje zapanjilo bio je stjecaj vremena, jer je redovnik stigao upravo u času kad sam već otvorio usta da progovorim, a ono što me je još više zadivilo bila je neodoljiva moć providnosti, sreće, slučaja, nazovite to kako vam drago, moć tog, recimo ukratko, neizbježnog stjecaja koji je zahtijevao, koji me je silio da se uzdam jedino u tog sudbinom poslanog redovnika koji se već u Chiozzi, kad se začela moja nevolja, stao iskazivati kao moj duh zaštitnik. Kakvog li duha zaštitnika! U toj sam sudbonosnoj moći vidio prije kaznu negoli milost.
Ipak mi je njegova prisutnost godila, jer ni trenutka nisam sumnjao da me neće izvući iz neprilike, i ma tko da mi ga je poslao osjećao sam da ću najbolje uraditi ako se prepustim njegovu utjecaju: sudbinom mu je bilo određeno da me dovede do Rima.
– Chi va piano, va sano34 – reče mi redovnik čim smo ostali sami. Njemu je trebalo pet dana da prevali put koji sam ja prešao u jedan, ali se zato on veoma dobro osjećao i nije mu se desila nikakva nezgoda.
34. Talijanska poslovica koja odgovara našoj: Tko polako ide, daleko stigne.
Kazao mi je da je, prolazeći, čuo gdje se govori kako se velečasni sekretar memorijala mletačkog poslanika u Rimu nalazi bolestan u gostionici pošto je u Valcimari bio pokraden.
– I tako sam došao da vas vidim, a kako ste sad opet dobra zdravlja, ići ćemo zajedno uRim; vama za volju prevaljivat ću dnevno šest milja. Zaboravimo sve i hajdemo brzo u Rim.
– Ne mogu, izgubio sam kesu sa cekinima, a dužan sam dvadeset paolija.
– Uz pomoć svetog Franje ja ću vam ih naći.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39221
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:51 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

Vratio se nakon jednog sata – i to s kim! S onim besramnim žbirom koji mi reče da sam mu trebao otkriti tko sam, pa bi me zadržao kod sebe.
– Dat ću ti četrdeset paolija – nadoveza on – ako se obavežeš da ćeš mi kod svogposlanika ishoditi zaštitu, ali ako ne uspiješ, morat ćeš mi ih u Rimu vratiti. Potpisat ćeš mi dakle obveznicu.
– Drage volje.
Sve je bilo obavljeno za četvrt sata; ja primih novac, isplatih dugove i pođoh sa Stefanom.
Bijaše tek jedan sat poslije podne, kadli redovnik, spazivši neki bijedni kućerak na stotinu koraka od ceste, izjavi:
– Do Collefiorite još je veoma daleko, morat ćemo se zaustaviti i ovdje provesti noć.
Uzalud sam dokazivao da će nam tu biti vrlo loše, svi moji prigovori ostadoše bez uspjeha i moradoh se pokoriti njegovoj volji. U kući nađosmo jednog iznemoglog, slijepog starca kako leži na slamnjači, dvije jadne žene od trideset i četrdeset godina, troje sasvim nage djece, jednu kravu i jednog prokletog psa koji nije prestajao lajati. Bijeda je bila očita, ali umjesto da im udijeli milostinju, nasrtljivi redovnik zatraži u ime svetog Franje da nam daju večeru.
– Trebat će – reče starac ženama – ispeći kokoš i izvući onu bocu koju čuvam većdvadeset godina.
Pošto je izgovorio ove riječi, starca uhvati strahovit napad kašlja, te ja već pomislih da izdiše. Redovnik priđe slamnjači i obeća bolesniku da će ga sveti Franjo pomladiti.
Prizor tolike bijede proze me samilošću, te htjedoh sam otići u Collefiorito da tamo sačekam redovnika, ali se žene usprotiviše, i ja ostadoh.
Premda se pekla četiri sata, kokoš je predstavljala iskušenje i za najčvršće zube, a u boci koju sam otvorio nađosmo sam ocat. Izgubivši strpljenje, pograbih redovnikov batticulo i izvadih sve što treba za dobru večeru. Pogled na naše namirnice ozari lica dviju babuskara. Svi smo se s tekom najeli, zatim nam od svježe slame prostriješe dva velika ležaja i mi legosmo u tami, jer se jedini krajičak svijeće koji se nalazio u tom jadnom skloništu bio ugasio.
Nije prošlo ni pet minuta otkad smo se ispružili na slami, kadli začuh gdje mi redovnik viče da je jedna od žena legla do njega, a istog trena mene obgrli druga. Ja je guram, redovnik se brani; moja bestidnica navaljuje, ja se dižem, pas me hvata za grlo, ja u strahu smjerno liježem opet na slamu; redovnik viče, psuje, bori se, pas bijesno laje, starac kašlje, metež je neopisiv.
Naposljetku se Stefano, zaštićen svojom debelom odjećom, otrese milovanja svoje aspide, nasrne na psa i uspije se domoći svoje debele batine. Onda stane udarati lijevo i desno, razmahivati se na sve strane, a jedna od žena zaviče: »Jao, bože moj!«
Franjevac odgovori: »Ova je gotova!«
Napokon zavlada mir; pas, kojeg je sigurno umlatio, nije više režao; starac, kojeg je po svoj prilici dokrajčio, nije više kašljao; djeca su spavala, a žene, bojeći se redovnikove ljubaznosti, skutrile se tiho u kutu. Ostatak noći provedosmo u miru.
Čim je svanulo, ja ustadoh. Stefano se povede za mojim primjerom. Bacih pogled naokolo i nemalo se iznenadih kad ustanovih da su žene nestale; a videći da starac leži bez znaka života, s ranom na čelu, pokazah to redovniku upozorivši da ga je vjerojatno on ubio.
– Lako je moguće – odvrati ovaj – ali ako sam to učinio, nije bilo hotimice.
Potraživši zatim svoj batticulo i ne našavši više ništa u toj golemoj torbi, on zapade u strahovit bijes. Ja sam pak bio ushićen, jer sam se plašio da žene nisu otišle potražiti pomoć da nas uhapse, a sad me je nestanak naših namirnica sasvim umirio, jer sam znao da su te bijednice pobjegle samo zato da ne bi odgovarale za krađu. Ipak nisam propustio da redovniku živo ne predočim opasnost u kojoj se nalazimo i naposljetku ga dovoljno zastraših, te on pristade na polazak.
Malo dalje od kuće sretosmo nekog kočijaša koji je išao u Foligno; nagovorih Stefana da ne propustimo tu priliku i da se što brže udaljimo, a dok smo doručkovali u Folignu našli smo drugog kočijaša, koji se također vraćao praznim kolima i koji nas je za male novce povezao, te mi sretno stigosmo u Pisignano, gdje nas jedna pobožna duša lijepo ukonači i gdje mirno zaspah izliječen od straha pred zatvorom.
Sutradan stigosmo u Spoleto, gdje je brat Stefano imao dva dobročinitelja. Ne htijući da im dade povoda za ljubomoru, iskazao je čast obojici: kod jednog smo najprije ručali i bili ugošćeni kao kneževi, a kod drugog smo večerali i prenoćili. Ovaj je bio trgovac vinom i otac brojne obitelji. Poslužio nam je izvrsnu večeru, i sve bi bilo divno da se franjevac, kad je večera malko odmakla, nije potpuno opio; u tom stanju misleći da će možda ugoditi domaćinu stade klevetati onog drugog dobročinitelja, što ja nisam mogao otrpjeti. Kad se usudio tvrditi da je onaj drugi rekao o ovom da su sva njegova vina patvorena i da je on jedan lopov, ja ga javno utjerah u laž i nazvah ga zlikovcem.
Domaćini me umiriše uvjeravajući me da dobro poznaju svog susjeda i da znaju što je posrijedi, ali kad mi je redovnik, dok sam ga grdio zbog laži, bacio ubrus u glavu, domaćin ga obazrivo uzme pod ruku i odvede na spavanje u jednu sobu i tu ga zatvori. Ja sam imao spavati u drugoj sobi.
Sutradan ustadoh rano, čvrsto odlučivši da odem sam, ali eto ti k meni redovnika, koji je probavio vino, da mi reče kako bismo odsada trebali živjeti u slozi bez svađa i zadjevica. Ja se pokorih svojoj sudbini.
Nastavismo dakle put, a u Somi nam gostioničarka, žena rijetke ljepote, dade dobru večeru koju zalismo odličnim ciparskim vinom što joj ga dopremahu teklići iz Venecije kao zamjenu za izvrsne jelen-gljive kojima ih je ona opskrbljivala, a koje su oni s velikom zaradom prodavali u Veneciji. Odlazeći, ostavio sam joj dijelak svog srca.
Teško bih mogao opisati srdžbu što me obuzela kad mi na nekoliko milja od Ternija lopovski redovnik pokaza vrećicu punu jelen-gljiva koje je to odvratno čudovište ukralo milovidnoj krčmarici kao hvalu na njenom ljubaznom gostoprimstvu. Ukradene gomoljike vrijedile su najmanje dva cekina.
Mahnit od srdžbe, ja mu istrgoh vrećicu i povikah da ću je po svaku cijenu vratiti krčmarici.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39221
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:51 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

On se pak, tvrdeći da nije izvršio krađu u nakani da sebi priušti zadovoljstvo da vraća što je ukrao, baci na mene i mi se čestito pograbismo. Međutim ishod borbe nije bio dugo neizvjestan, jer mu ja ubrzo istrgoh batinu, bacih ga glavačke u jarak i odoh.
Čim sam stigao u Terni, napisah lijepoj krčmarici pismo u kojem sam je molio za oproštenje, a ujedno joj poslah njene gomoljike.
Pješice sam pošao u Otricoli da se do mile volje nagledam lijepog starog mosta, a zatim me jedan kočijaš za četiri paolija odveze u Castel Nuovo, odakle pješice krenuh u ponoć i u tri sata prije podneva stigoh u Rim. Bijaše to dana prvog rujna.
U vječni sam grad ušao sa sedam paolija u džepu, pa se nigdje nisam zaustavljao: ni pred krasnim ulazom na Piazzu del Popolo, koji neuk svijet zove Pučkim trgom,[37] ni pred portalom crkava niti pred gordim zdanjima koja pri prvom susretu s tim veličanstvenim gradom zapanje putnika. Otišao sam ravno na Monte Magnanopoli, gdje sam po uputstvima morao naći svog biskupa. Ondje mi rekoše da je otišao prije deset dana, ali da je odlazeći naložio da me besplatno pošalju u Napulj na adresu koju mi uručiše. Slijedećeg dana imala su onamo otići jedna kola. Ne mareći za ljepote Rima, spremih se u krevet i prospavah do časa odlaska. Putovao sam s nekakva tri prostaka, živio s njima za vrijeme čitava puta ne izmijenivši ni jedne riječi. Šestog rujna stigao sam u Napulj.
[37]... koji neuk svijet zove Pučkim trgom. Obično se naime misli da riječ popolo u nazivima Porta del Popolo i Piazza del Popolo znači narod. Međutim, ti nazivi potječu od šume jablanova što su nekad ovdje rasli. Latinski naziv za jablan glasi Populus pyramidalis, a talijanski il pioppo.
Čim sam sišao s kola, pohitah na mjesto kamo su me uputili, ali biskupu ni traga. Ne gubeći ni časa, otputih se u samostan Male braće i ondje doznah da je biskup otišao u Martirano. Uzalud se raspitujem da li mi je ostavio neka uputstva, nitko ne zna ništa. I tako se nađoh izgubljen u golemom gradu, bez ikog poznatog, sa sedam novčića u džepu. To mi je svejedno, sudbina me zove u Martirano, i ja ću ići. Donde je samo dvjesta milja.
Pronašao sam kočijaše koji su polazili za Cosenzu, ali kad saznadoše da nemam kovčega, zatražiše da im platim unaprijed. Shvaćao sam njihovo nepovjerenje i dao im za pravo, ali u Martirano sam morao ići. Ne preostade mi no da pođem pješice, i da besramno prosim po kućama hranu i prenoćište kako me je naučio prepoštovani brat Stefano.
Najprije se okrijepih za dva carlina[38] smanjivši tako svoj imutak za četvrtinu. Kako su me uputili da mi valja ići putem za Salerno, otputih se u Portici, kamo stigoh za sat i po. Noge me same ponesoše u jednu gostionicu gdje uzeh sobu i naručih večeru. Dobro se najedoh i legoh na počinak. Ujutro iziđoh da razgledam kraljevsku palaču. Gostioničaru rekoh da ću se vratiti na ručak.
[38] Carlino, naziv za srebrni novac koji su dali kovati vladari po imenu Carlo. Ovdje je riječ o novcu koji je kovan u Napulju od 1458. do 1859. a vrijedio je desetinu dukata.
Na ulazu u palaču pristupi mi jedan čovjek ugodne vanjštine, u istočnjačkoj odjeći, koji se ponudi da će mi sve pokazati, što će mi, kako reče, uštedjeti novaca. Pristao sam, srdačno zahvalivši, i mi uđosmo zajedno. Kad mu rekoh da sam Mlečanin, on mi uzvrati da je sa otoka Zakinthosa, pa da je prema tome u neku ruku moj podanik. Na tu učtivost zahvalio sam lakim poklonom.
– Imam – povjeri mi on – odličnih levantskih sorti muškata koje biste mogli jeftinokupiti.
– Mogao bih, samo znate, ja se odlično razumijem u muškatna vina.
– To bolje. Koju sortu najviše volite?
– Cerigo.
– Po tom se pozna pravi znalac. Imam baš izvrsnog ceriga, pa ćemo ga kušati za ručkom,ako pristanete da zajedno ručamo.
– Sa zadovoljstvom.
– Imam Samosa i vina s Kefalonije. Imam veću količinu minerala, galice, cinobera,antimona i sto kvintala žive.
– Sve to ovdje?
– Ne, u Napulju. Ovdje imam samo muškat i živu.
– Kupit ću i žive.
Nije to bila svjesna prijevara. Kad mlad čovjek iznenada dopadne bijede, i stid ga je da je prizna, tad će i nehotice u razgovoru s nepoznatim bogatim trgovcem govoriti o velikim kupovinama i hvastati se svojim bogatstvom. Dok smo tako razgovarali, iznenada mi pade na um jedan spoj žive s olovom i bizmutom. Volumen se žive tad poveća za četvrtinu. Nisam ništa rekao misleći da bih, ako je Grku ta majstorija nepoznata, mogao odatle izvući novaca. No morao sam biti vješt i oprezan. Da sam mu iznebuha predložio prodaju te tajne, nasmijao bi mi se u brk. Morao sam ga najprije zapanjiti čudom povećanja, a zatim se bezbrižno nasmijati i čekati da dobričina sam dođe. Lopovština je opačina, ali časna lukavost je vrlina koja pokazuje razboritost duha. Istina, ona katkad nalikuje na lopovluk, ali na tom ne treba cjepidlačiti. Budala je svaki onaj koji je u nuždi ne zna upotrijebiti.
Pošto razgledasmo palaču, vratismo se u gostionicu. Grk me odvede u svoju sobu, pošto je prije naložio krčmaru da ondje prostre stol za dvojicu. U susjednoj sobi nalazile su se dvije velike boce s muškatom i četiri sa živom, a svaka je sadržavala deset livra.[39] Kako sam već u glavi imao pripremljen plan, zamolih Grka da mi uz uobičajenu cijenu proda bocu žive i odnesoh je u svoju sobu. Grk ubrzo ode po svom poslu, rekavši da ćemo se vidjeti za ručkom. Za njim iziđem i ja i odem da kupim dvije i po livre olova i isto toliko bizmuta. Ljekarnik nije više imao. Vratim se u svoju sobu, pošaljem po dvije velike boce i napravim spoj.
[39] Livra, stara mjera za težinu različite vrijednosti. Danas je u Francuskoj livra isto što i pola kilograma.
Ručak je tekao veselo. Grk se razdragao kad sam mu rekao da mu je muškat izvrstan. Dok smo tako ćaskali, upitat će me kroz smijeh zašto sam kupio od njega bocu žive. »Možete je vidjeti u mojoj sobi«, odgovorio sam mu. On radoznalo pođe sa mnom i vidi svoju živu rastočenu u dvije boce. Ja zatražim jedan lijevak i napunim njegovu bocu. On ostane zabezeknut videći da mi je još preostalo četvrt boce lijepe žive i jednaka količina kovine u prahu koju on nije poznavao, a to bijaše bizmut. Popratio sam njegovo iznenađenje gromoglasnim smijehom. Zatim pozvah poslužitelja i poslah ga da proda ljekarniku živu koja mi je preostala. On se začas vrati i preda mi petnaest karlina.
Zapanjeni Grk zamoli me da mu vratim njegovu bocu koja je bila ondje i puna žive stajala šezdeset karlina. Smijući se, ja mu je vratih, zahvalivši mu što mi je dao zaraditi petnaest karlina. Pri tom sam mu lukavo spomenuo da sutradan moram već u zoru za Salermo. »Moći ćemo još dakle zajedno večerati«, požuri se da me podsjeti.
Poslije podne smo proveli na Vezuvu i ni jednom riječi nismo spominjali živu, ali ja sam opazio da je zamišljen. Za vrijeme večere on mi uza smijeh napomenu da bih mogao ostati još sutradan i zaraditi četrdeset i pet karlina na ostale tri boce koje je imao sa sobom. Odgovorio sam mu ozbiljno i dostojanstveno da mi to nije potrebno i da sam napravio onaj pokus samo da ga razonodim ugodnim iznenađenjem.
– Ali – reći će on na to – vi mora da ste veoma bogati.
– Ne, jer upravo radim na povećanju obujma zlata, a to nas mnogo stoji.
– Vas je dakle više na tom poslu?
– Moj ujak i ja.
– Pa što će vam povećanje zlata? Živa bi vam bila i više nego dovoljna. No recite mi,molim vas, da li se ova povećana živa može povećati još za toliko?
– Na žalost ne, da je tako, bio bi to neiscrpan izvor bogatstva.
– Vaša me iskrenost zadivljuje.
Pri kraju večere platih gostioničaru račun i zamolih ga da mi sutra rano ujutro potraži kola s dva konja za Salerno.
Zahvalivši Grku na odličnom muškatu, rekoh da mi dade svoju adresu u Napulju, gdje ću ga potražiti za petnaestak dana, jer da bih na svaki način želio kupiti bure njegova ceriga. Na rastanku se srdačno zagrlismo, i ja odoh spavati zadovoljan što sam bez po muke zaradio za dnevni trošak. Nije me čudilo što me Grk nije saletio da mu prodam tajnu, jer sam znao da će razmišljati cijelu noć i u cik zore osvanuti s ponudom. U svakom slučaju imao sam dosta novaca za put do Torre del Greco, a dalje će se valjda providnost pobrinuti za mene. Činilo mi se nemogućim da idem do Martirana proseći milodare kao redovnik, jer teško da bih onakav kakav sam bio mogao izazvati nečiju sućut.
Kao što sam i predvidio, Grk se pojavi kod mene u samu zoru.
– Popit ćemo zajedno kavu – dočekah ga udvorno.
– Da, ali recite, gospodine velečasni, biste li mi htjeli prodati tajnu?
– Zašto ne? Kad se nađemo u Napulju...
– Zašto ne danas?
– Očekuju me u Salernu, a osim toga tajna stoji mnogo novaca, a ja vas ne poznajem.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39221
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:52 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


– To nije razlog, budući da sam ja ovdje dovoljno poznat da vam mogu platiti u gotovu.Koliko biste tražili?
– Dvije tisuće unca.[40]
[40] Unca (tal. oncia), srebrni novac što ga je kovao Karlo Burbonski. Vrijedio je 30 karlina. Kasnije je kovan i u zlatu, a vrijednost mu je bila 60 karlina. Međutim, Casanova je sam stavio bilješku da je jedna unca vrijedila 14 paolija.
– Dat ću vam ih, ali pod uvjetom da ja sam povećam obujam trideset livri žive koju imamovdje, sa tvarima koje ćete mi označiti i koje ću ja sam kupiti.
– To je neizvedivo, jer ovdje nema potrebnih sastojaka, dok ih u Napulju možete kupitikoliko zaželite.
– Ako je to kovina, naći će se i u Torre del Greco, pa bismo mogli zajedno onamo.Možete li mi reći koliko stoji povećanje?
– Jedan i po na stotinu. Ali jeste li vi poznati i u Torre del Greco? Znate, ne bih volio dauzalud gubim vrijeme.
– Vaše me nepovjerenje žalosti.
Rekavši to, uze pero i napisa slijedeću naputnicu: »Isplatite donosiocu pedeset zlatnih unca i upišite ih na moj račun. – Panagiotti – Rodostemo. Na gospodina Gennara di Carlo«.
Bankar, objasni mi Grk, stanuje na dvjesta koračaja od gostionice, pa će biti najbolje da ja sam odem do njega. Nisam se dao dugo moliti, i otišao sam po pedeset unca. Vrativši se u sobu gdje me je čekao, stavih taj novac na stol i rekoh mu da sad možemo u Torre del Greco gdje ćemo sve obaviti, pošto najprije pismeno uglavimo uzajamne obaveze. On je imao vlastita kola i konje, te ih dade smjesta upreći, a prije polaska velikodušno me prisili da pokupim onih pedeset unca.
U Torre del Greco on napisa službenu izjavu kojom se obavezuje da će mi isplatiti dvije tisuće unca čim mu otkrijem kakvim se sastojcima i na koji način povećava volumen žive za četvrtinu, s time da kovina sačuva prirodna svojstva i da bude istovetna onoj koju sam u njegovoj prisutnosti prodao u Porticiju.
Izjavi je priložio i mjenicu isplativu po gospodinu Gennaru di Carlu u osam dana nakon predočenja. Tad mu povjerih da se upotrebljavaju olovo i bizmut: prvi jer se po prirodi veže sa živom, a drugi zato što kovini daje savršenu tečnost. Grk smjesta ode da izvrši pokus ne znam ni sam kod koga. Za ručak se nije vratio. Osvanuo je tek naveče utučen i snužden. To sam i očekivao.
– Operacija je napravljena – odmah će on – ali živa nije savršena.
– Istovetna je onoj koju sam prodao u Porticiju. Vaša izjava govori jasno.
– Ali ona kaže i to da kovina sačuva prirodna svojstva. Priznajte da su joj svojstvaizmijenjena. Najbolji je dokaz što se više ne može povećati.
– Ja se držim tačke o istovetnosti. Ići ćemo na sud, i vi ćete izgubiti. Bit će mi žao akotajna iziđe na javu. A ako dobijete, tad se možete podičiti da ste mi tajnu zabadava iznudili. Ne bih nikad povjerovao, gospodine Panagiotti, da ste spodobni za takvu prijevaru.
– Gospodine velečasni, ja nisam spodoban ni za kakvu prijevaru.
– Znate li tajnu ili ne? Zar bih vam je rekao bez pogodbe koju ste sami predložili? Smijatće vam se čitav Napulj, a advokati će zaraditi masno. Ta mi je stvar i bez toga veoma neugodna. Da ne zaboravim, izvolite vaših pedeset unca.
Dok sam ih vadio iz džepa, premirući od straha da ih ne uzme, on se udalji govoreći da ih ne želi uzeti. Večerali smo u istoj sobi, ali za odvojenim stolovima. Bili smo u otvorenom ratu, ali ja sam znao da ćemo na kraju sklopiti mir. I doista, ujutro on opet dođe, upravo dok sam se spremao na odlazak, a kola već stajahu spremna. Kad mu rekoh da uzme svojih pedeset unca, on mi odvrati da će dati još pedeset samo neka mu vratim mjenicu na dvije tisuće. Počesmo se opet prepirati i dokazivati svaki svoje pravo, a nakon dva sata ja popustih i on mi isplati još pedeset unca. Zajedno smo ručali, a poslije se srdačno zagrlili. Na rastanku dao mi je naputnicu za bure muškata u svom napuljskom dućanu i poklonio mi prekrasnu kožnu kutiju u kojoj se nalazilo dvanaest britava sa srebrnim drškom, iz poznate radionice u Torre del Greco. Rastali smo se kao dobri prijatelji.
Zaustavio sam se dva dana u Salernu da kupim košulje, čarape, maramice i sve što mi je trebalo. Zveckajući sa stotinjak cekina u džepu, dobra zdravlja, bijah ponosan na svoj podvig za koji nisam sebi imao ništa da predbacim. Taj moj postupak i spretnost duha koju sam pokazao kod prodaje tajne mogao je osuditi samo prijetvorni moral kome nema mjesta u svakidašnjem životu s ljudima. Slobodan, bogat i siguran da ću se pred biskupom pojaviti kao pristao mladić a ne kao neki odrpanac, postadoh veseo kao nekad, čestitajući samom sebi što sam se o vlastitom trošku naučio braniti od raznih Corsinija, od lopovskih igrača i najamnih žena, a osobito od besramnika koji te u lice hvale, a iza leđa varaju. Otputovao sam s dva svećenika koji su išli za Cosenzu. Taj put od sto i četrdeset milja prevalili smo u dvadeset i dva sata. Sutradan po dolasku u to najveće mjesto Calabrije unajmio sam malu kočiju i pošao za Martirano. Za vrijeme vožnje, nisam skidao oka sa znamenitog Mare Aussonium[41] uživajući što se nalazim u srcu Magnae Greciae[42] koja već dvadeset i četiri stoljeća uživa slavu što je udomila velikog Pitagoru. Sa začuđenjem sam promatrao tu zemlju poznatu sa svoje plodnosti gdje sam uza svu darežljivost prirode vidio samo crnu sliku bijede, glad za onim krasnim suviškom zbog kojeg jedino možeš zavoljeti život, i tako rugobnu ljudsku vrstu da sam se stidio što joj pripadam. Takva je zemlja rada,[43] gdje se svak kloni rada, gdje je sve u bescjenje, a stanovnici su sretni da se riješe tereta kad nađu nekog kome mogu pokloniti plodove što se u obilju rađaju tako reći sami od sebe. Dvojica svećenika, mojih suputnika, od srca su se smijala kad sam im opisivao silan strah što ga osjećam od tarantule[44] i vodene zmije. Bolest koja se dobiva od njihova ujeda činila mi se strasnijom i od venerične. Uvjeravali su me da su to bajke rugajući se stihovima iz Vergilijevih Geórgica koje sam navodio u dokaz svojih tvrdnji.
[41] Mare Aussonium, južni dio Tirenskog mora, čije su obale bile napučene helenskim stanovništvom u Italiji, Auzoncima.
[42] Magma Graecia, tj. Velika Grčka, naziv koji je još u 6. st. prije n. e. dobio jugoistočni dio italskog poluotoka, zbog mnogobrojnih grčkih kolonija.
[43]... takva je zemlja rada. Pokrajina Caserta nekada se nazivala Terra di Lavoro, to jest Zemlja rada.
[44] Tarantula ili tarantela, veliki pauk koji živi u južnoj Evropi; ubod mu se nekad smatrao smrtonosnim.
Biskupa Bernarda de Bernardisa nađoh kako neudobno sjedi za nekim trošnim stolom i piše. Ja se, kako je to bilo uobičajeno, spustih pred njim na koljena, ali umjesto da me blagoslovi, on me pridignu i uze me pritiskivati na grudi. Iskreno se rastužio, kad mu rekoh da u Napulju nisam našao nikakvu poruku da mu se dođem baciti pred noge; međutim njegova se tuga ubrzo rasprši čim ga uvjerih da se nigdje nisam zadužio i da se izvrsno osjećam. On me posjednu i uze mi govoriti o osjećajima i bijedi, a zatim naredi jednom sluzi da prostre stol još za jednu osobu. Osim tog poslužitelja, monsinjor je imao najkanonskiju[45] od svih služavki i jednog svećenika koji mi se po ono malo riječi što ih je rekao za stolom pričinio neznalicom. Kuća u kojoj je stanovala Njegova preuzvišenost bila je prostrana, ali slabo građena i loše održavana. Bila je tako jadno namještena da mi je biskup morao dati jednu od svojih dviju strunjača kako bi mogli prirediti postelju u sobi koja je bila povezana s njegovom. Njegova me večera doslovce prestravila; budući da se strogo pridržavao pravila svog reda, tog je dana jeo posno, a ulje je bilo odvratno. Što se ostalog tiče, monsinjor je bio čovjek od duha, a povrh toga i pošten. Ispričao mi je na moje veliko zaprepaštenje da mu njegova biskupija, premda ne spada među najslabije, donosi samo pet stotina dukata godišnje, a da nesreća bude još veća, duguje osim toga šest stotina zlatnika. Nadodao je uzdišući da mu je jedina sreća što se izvukao iz pandža redovnika zbog čijih je progona punih petnaest godina prolazio kroz sve muke čistilišta. Ta me saopćenja sasvim poraziše, jer su mi ne samo otkrila da ovo nije obećana zemlja mitre, već su mi dala naslutiti da ću biti na velik teret. Vidio sam da je i on ojađen zbog kukavnog poklona koji mi je nudio.
[45] Kanonska dob za žene: prema crkvenim propisima, svećenici nisu smjeli imati služavke i domaćice mlađe od 40 godina.
Upitah ga ima li dobrih knjiga ili kakvo društvo ljudi od pera, birano društvo u kome bi čovjek mogao provesti nekoliko ugodnih sati. On se nasmiješi i reče mi da u čitavoj njegovoj biskupiji sasvim sigurno nema nikoga tko bi se mogao pohvaliti da zna dobro pisati, a još manje nekog tko bi imao sklonosti ili pojma o dobroj književnosti. Nadodao je da nema nijednog pravog knjižara, čak nikoga tko bi se pravo zanimao za novine, ali mi obeća da ćemo se zajedno baviti književnošću čim mu dođu knjige koje je naručio iz Napulja.
To se doduše moglo, ali mjesto bez dobre biblioteke, bez odabranih knjiga, bez plemenita takmičenja i bez književničkog dopisivanja, zar je tu trebalo da se ustalim sa svojih osamnaest godina? Videći me zamišljena i kao poražena pred kukavnim izgledom života kakav bih morao provoditi kod njega, dobri biskup pomisli da bi me morao ohrabriti pa me stade uvjeravati kako će učiniti sve što je u njegovoj moći da mi stvori sreću. Kako je sutradan imao služiti svečanu biskupsku službu božju to sam imao prilike da upoznam sve njegovo svećenstvo i da promotrim žene i muškarce koji su dupkom ispunili stolnu crkvu. Pogled na ta stvorenja učvrsti u meni odluku da se maknem iz tog bijednog kraja. Činilo mi se da vidim pred sobom krdo surovih živina koje se zgražaju nad čitavim mojim obličjem. Kakve li grdobe u žena! Koliko tuposti i surovosti u muškaraca! Vrativši se u biskupski dvor, rekoh biskupu kako se ne osjećam nimalo zvanim da za malo dana umrem mučeničkom smrću u njegovu jadnom gradu. »Udijelite mi blagoslov i dajte mi otpust«, nadovezah, »ili, još bolje, pođite sa mnom, a ja vam obećavam da ćemo drugdje steći bogatstvo.«
Kad god bi se u toku dana sjetio tog prijedloga, biskup bi mu se slatko smijao. Međutim, da ga je prihvatio, ne bi dvije godine kasnije umro u najboljim svojim godinama. Osjećajući koliko je moja odvratnost opravdana, taj me plemeniti čovjek zamoli za oproštenje što sam njegovom krivnjom prevalio toliki put. Smatrajući svojom dužnošću da me otpremi u Veneciju, a nemajući novaca i ne znajući da ih ja imam, reče mi da će me uputiti na jednog građanina u Napulju koji će mi predati šezdeset dukata od njegove rente, pa ću se s tim moći vratiti u rodni kraj. Primio sam njegovu ponudu sa zahvalnošću i otrčao da iz kovčega izvadim prekrasne korice sa dvanaest britava srebrna drška koje mi je poklonio moj Grk. Teškom sam ga mukom uspio nagovoriti da ih primi, jer su vrijedile koliko i njegovih šezdeset dukata; da skršim njegov otpor, morao sam se čak zagroziti da ću ostati kod njega ako ih ne primi. On mi dade vrlo laskavo pismo za nadbiskupa od Cosenze s molbom da me o svom trošku pošalje u Napulj. I tako napustih Martirano nakon šezdeset sati pošto sam onamo stigao, žaleći biskupa kog sam ondje ostavljao i koji me je stotinu puta od sveg srca blagoslovio.
Biskup od Cosenze, čovjek od duha i novca, izrazio je želju da me ugosti u svom domu. Za stolom sam najusrdnije hvalio biskupa od Martirana, ali sam zato neštedimice šibao njegovu biskupiju i cijelu Kalabriju, riječima tako zajedljivim da se monsinjor s čitavim društvom grohotom smijao. Pri večeri bijahu kao ljubazne domaćice i dvije gospođe. Mlađoj se od njih moja satira o njenoj zemlji učini neumjesnom, te me uze neprikriveno napadati. Ali ja je umirih izjavivši da bi Kalabrija bila čarobna zemlja kad bi barem četvrtina žitelja bila nalik na nju. Sutradan je monsinjor priredio raskošnu večeru, možda zato da mi dokaže suprotno od onog što sam kazao. Cosenza je grad gdje se pristojan čovjek može ugodno razonoditi, jer ima bogatog plemstva, dražesnih žena i prilično obrazovanih ljudi koji su učili škole u Napulju ili u Rimu. Otputovao sam trećeg dana s pismom nadbiskupa slavnom Genovesiju[46].
[46] Antonio Genovesi, filozof i ekonomist, profesor metafizike na sveučilištu u Napulju.
Imao sam pet sumnjivih suputnika koji su izgledali kao gusari ili lopovi od zanata, te sam se stoga dobro pazio da ne primijete da im suputnik ima nabijenu kesu. Spavao sam uvijek u hlačama jer je to za jednog mladića u toj zemlji najbolja mjera opreznosti u svakom pogledu.
Stigao sam u Napulj 16. rujna i odmah sam odnio biskupovo pismo na označenu mi adresu. Naslovnik bijaše neki gospodin Gennaro Pola u četvrti Svete Ane. Pošto pročita pismo, taj gospodin, premda mu jedina dužnost bijaše da mi dade šezdeset dukata, izjavi da bi me volio primiti kod sebe jer želi da me upozna sa svojim sinom koji je također pjesnik. Biskup mu je napisao da sam ja miljenik muza. Iz početka sam se, jer tako zahtijeva pristojnost, malo nećkao, a onda pristadoh i poslavši po moj mali kovčeg smjestih se u njegovoj kući.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39221
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:53 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


IX
Kratak ali sretan boravak u Napulju - Don Lelio Caraffa - Put u Rim u društvu dražesnih suputnica - Stupam u službu kardinala Acquavive - Barbaruccia - Testaccio - Frascati
Za vrijeme kratka boravka u Napulju stekao sam mnoge prijatelje iz najuglednijih krugova. Među ostalima upoznao sam čuvenog don Lelia Caraffu, najučenijeg Napuljca, potomka vojvoda od Matalonea, kojeg je kralj Don Carlos neobično volio i nazivao ga svojim prijateljem. Taj mi je uvaženi gospodin ponudio visoku plaću ako pristanem da stupim u kuću Matalone kao učitelj mladog vojvode, njegova nećaka.
Otišao sam da mu se zahvalim i smjerno mu rekao da će mi iskazati najveće dobročinstvo dade li mi nekoliko preporučnih pisama za ugledne osobe u Rimu. On je to dobrostivo obećao, i već sutradan imao sam u rukama dva pisma, jedno za kardinala Acquavivu, a drugo za oca Georgija, moćnog augustinca.
Prije odlaska Don Gennaro mi je izbrojao mojih šezdeset dukata, a njegov mi se sin zakleo na vječno prijateljstvo i tisuću me puta zamolio da mu pišem.
Svi su me u suzama s kojima se pomiješaše i moje otpratili do kočije gdje sam zauzeo posljednje slobodno mjesto.
Od časa kad sam se iskrcao u Chioggi pa sve do Napulja progonila me loša sreća. Tek sam u Napulju počeo slobodnije disati. Taj mi je grad bio sklon kao što će se vidjeti iz nastavka ove priče. Sjećao sam se Porticija i onog strašnog trenutka kad umalo što ne klonuh duhom, a klone li ti jednom duh teško ćeš ga više pridići. Protiv te boljke gotovo i nema lijeka. Svojim pismom don Gennaru biskup od Martirana iskupio se za sve jade koje mi je pričinio. Pisao sam mu tek iz Rima.
Dok smo prolazili lijepom Toledskom ulicom bijah zabavljen brisanjem suza, ne svraćajući pogled na troje svojih suputnika sve dok ne bijasmo izašli na velika gradska vrata.
Putnik koji je sjedio kraj mene bijaše čovjek od četrdeset do pedeset godina, prijazna i živahna izraza. Nasuprot nama sjedile su dvije lijepe i mlade žene, haljine im bijahu veoma uredne, držanje slobodno, ali i čedno. Za vrijeme puta do Averse vladao je potpun muk. Kako nas je kočijaš obavijestio da će se zaustaviti tek toliko da napoji mazge, nismo ni silazili.
Pred noć stigosmo u Capuu. Nevjerojatne li stvari! Cijelog dana nijednom nisam otvorio usta, slušajući s užitkom napuljsko čavrljanje putnika i lijep govor dviju sestara koje bijahu Rimljanke. Bijaše to prvi put u mom životu da sam, sjedeći nasuprot dviju dražesnih žena, istrajao u najdubljoj šutnji.
U Capui nam dadoše sobu s dva kreveta, kao što bijaše uobičajeno. Moj me suputnik tad prvi put oslovi:
– Ja ću dakle imati čast da spavam s gospodinom velečasnim.
– Ja vam, gospodine – uzvratih mu hladno – ostavljam na volju da načinite i drugačije.
Taj odgovor izazva smiješak na usnama dražesnije od dviju suputnica, što mi se učini dobrim znakom. Za stolom nas je bilo petoro, jer je običaj da se kočijaš brine za hranu svojih putnika, ako nije uglavio drugačije, i u tom slučaju jede s njima. Premda moji suputnici izmjenjivahu za jelom beznačajne riječi, u njima se osjećala uljudnost svojstvena gospodskim krugovima. Moja se radoznalost odmah probudi.
Poslije večere potražih našeg vozača i zapitah ga tko su ti ljudi. »Gospodin je«, obavijesti me vozač, »advokat, a jedna od gospođa je njegova supruga, samo ne znam koja.«
Iz obazrivosti legao sam prvi, a prvi sam i ustao, kako bi se gospođe u miru mogle odjenuti. Vratio sam se tek kad me pozvaše na doručak. Pili smo odličnu kavu koju sam neprestano hvalio, pa mi ljubaznija od gospođa obeća da će mi svako jutro prirediti taj užitak. Uto dođe neki brijač i pošto obrija advokata, ponudi se i meni. Kad sam mu rekao da ne trebam njegovih usluga, on mi odgovori da je brada nečist, te ode.
Čim smo se smjestili u kola, advokat primijeti da su brijači mahom bezobrazni ljudi.
– Pitanje je – umiješa se lijepa gospođa – da li je brada nečist ili nije.
– Jest – odvrati advokat – jer je i to neka vrst izmeta.
– Možda – upleo sam se i ja – samo što je takvom ne smatramo. I vlasi su iste prirode, pazar ih zato zovemo izmetom? Baš naprotiv, njegujemo ih i volimo kad su lijepe i dugačke.
– Prema tome – zaključi gospođa – brijač je budala.
– Ali zar ja uopće imam bradu? – opravdavao sam se.
– Mislila sam da imate.
– Kad je tako, obrijat ću se čim stignemo u Rim. To mi dosad još nitko nije zamjerio.
– Draga moja ženo – reći će na to advokat – mogla si to i prešutjeti. Možda velečasni ideu Rim da se zaredi u kapucine.[47]
[47] Pravila kapucinskog reda propisuju da njegovi članovi moraju nositi bradu.
Ta me dosjetka natjera u smijeh. Nisam mu htio ostati dužan, pa odgovorih da je pogodio, ali da me je prošla volja kad sam ugledao gospođu. Na to i on udari u smijeh, pa će reći da njegova žena gaji veliku ljubav prema kapucinima, zato neka ne odustajem od tog poziva.
Na ta se šaljiva dobacivanja nadovezaše druga i tako ugodno provedosmo vrijeme do Garigliana gdje ugodnim razgovorima zasladismo mršavu večeru koju nam bijahu poslužili. Moje tek rođeno nagnuće stalo je hvatati korijena hraneći se prijaznošću one koja ga je potakla.
Sutradan, kad su kola krenula, lijepa me gospođa upita jesam li prije odlaska u Veneciju namislio provesti neko vrijeme u Rimu. Odgovorio sam kako se bojim da će mi u Rimu biti ružno jer ne poznam nikoga. Ona me utješi govoreći da ondje vole strance, pa zato ne sumnja da ću se i ja ugodno osjećati.
– Mogu li se dakle nadati da ćete mi dopustiti da vam udvaram?
– To će nam biti na čast – odgovori umjesto nje advokat. Ljepotica porumeni, a jaodvrnuh pogled praveći se da ništa ne vidim, i tako u duhovitu ćaskanju provedosmo i ovaj dan jednako ugodno kao i prošli.
Zaustavismo se u Terracini, gdje nam dadoše sobu s tri kreveta, dva uža i jednim širim u sredini. Sestre, kao što bijaše prirodno, legoše da zajedno spavaju u velikom krevetu, dok smo advokat i ja razgovarali za stolom, okrećući im leđa. Advokat legnu u onaj krevet gdje je vidio svoju noćnu kapu, a ja sam otišao u drugi, koji je jedva za stopu bio udaljen od velikog. Primijetio sam da biće za kojim sam već sav usplamtio leži s moje strane, i mislim da to nije bio samo plod mašte što sam povjerovao da ovakav razmještaj nije tek posljedica slučaja.
Svukoh se, ugasih svijeću i legoh, grozničavo premišljajući o jednom uzbudljivom naumu koji se nisam usuđivao ni prigrliti ni napustiti. Nisam mogao nikako zaspati. Slabašno svjetlo koje je osvjetljavalo postelju gdje je spavalo ono ljupko biće nije mi dalo da sklopim oka.
Bog zna na što bih se naposljetku odlučio, no dok sam se tako borio, iznenada je vidjeh kako silazi, kako na prstima obilazi postelju i uvlači se u krevet mužu. Poslije toga nije se čuo ni najmanji šum. Taj događaj izazva u meni duboko gađenje, ogorčen i razočaran okrenuh se na drugu stranu i usnuh do zore. Kad se probudih, gospođa je bila u svom krevetu.
Mrzovoljno se odjenuh i odoh da prošetam, dok su moji suputnici još spavali dubokim snom. Vratio sam se kad je kočija već bila pripravna za polazak a putnici me nestrpljivo čekali.
Ljepotica se nježno i umiljato požali što nisam došao na kavu. Izgovorio sam se potrebom za svježim zrakom. Za cijela jutra nisam je nijednom oslovio, čak ni pravo pogledao stalno se žaleći na žestoku zubobolju.
U Pipernu, gdje smo ručali, ona mi predbaci da je moja bolest izmišljena. Taj mi prigovor pričini zadovoljstvo, jer mi je davao pravo na objašnjenje.
Poslije podne nastavio sam hiniti bolesnika sve do Sermonete, gdje smo imali prenoćiti. Stigli smo još za dana, a kako je vrijeme bilo blago i vedro, gospođa izjavi da bi se voljela prošetati, pa me čedno upita da li bih joj htio ponuditi ruku. Pristao sam bez premišljanja, jer već zbog pristojnosti nisam smio postupiti drugačije. Bijaše mi teško pri srcu i tištala me je vlastita ljutnja. Jedva sam čekao da se objasnimo, samo nisam znao kako da započnem.
Njen muž i sestra šetali su polako za nama. Čim smo im malo odmakli, skupih hrabrost i zapitah je po čemu je zaključila da je moja bolest izmišljena.
– Reći ću vam otvoreno. Pogodila sam to po iznenadnoj promjeni vašeg držanja i porevnom nastojanju kojim ste čitavog dana izbjegavali da me pogledate. Kako vam zubobolja ne bi smetala da budete pristojni, odmah sam dokučila da je hinjena. Uostalom, mislim da vam nitko od nas nije dao povoda za tako naglu promjenu raspoloženja.
– Neki je povod ipak morao biti. Vi ste, gospođo, samo napola iskreni.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39221
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:53 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


– Varate se, gospodine, ja sam do kraja iskrena. Ako sam vam dala povoda, ja to uistinune znam niti naslućujem. Budite ljubazni pa mi recite čime sam vas uvrijedila.
– Ničim, jer ja nemam prava da bilo što zahtijevam.
– Ali da, imate prava, ista kao i ja. Pravo koje svako pristojno društvo daje svojimčlanovima. Govorite dakle! Budite iskreni kao što sam i ja bila.
– Da, istina je, vi možda i ne znate razlog moje ljutnje, ili bolje reći, pravite se kao da gane znate. Ali složit ćete se, mislim, sa mnom kad vam kažem da mi čast brani da vam ga otkrijem.
– Vrlo dobro. Time ste sve rekli, ali ako vam čast nalaže da mi prešutite razlog promjenesvog raspoloženja, mislim da vam ta ista čast nalaže da to ne pokazujete tako javno. Tankoćutnost zahtijeva katkad od pristojna čovjeka da sakrije neke svoje osjećaje. Znam, to je možda nasilje nad duhom, ali recite, zar ono ne vrijedi truda ako nam onaj koji mu se utječe postaje time draži?
Čvrstina i iskrenost tog izlaganja natjeraše mi rumen u obraze. Pritisnuh usta na njenu ruku, priznavajući krivicu i uvjeravajući je da bih joj se bacio do nogu, kad ne bismo bili na ulici.
– Ne govorimo dakle više o tom – reče ona i dirnuta mojim kajanjem pogleda me s tolikopraštanja u očima da se moj grijeh, mislim, ne bi povećao da sam odvojivši usne s njene ruke pustio da polete do nasmijanih joj usta.
Opijen srećom, tako sam brzo iz tuge prešao u veselje da me je za stolom advokat neprestance zadirkivao šaleći se na račun moje zubobolje i šetnje koja me je tako čudesno izliječila.
Sutradan smo ručali u Velletriju, a odande se uputismo u Marino, gdje smo usprkos brojnim četama koje su ondje logorovale našli dvije male sobe i dobili pristojnu večeru.
Moje prijateljstvo s lijepom Rimljankom napredovalo je kako se samo može poželjeti. Dala mi je doduše tek jedan letimičan zalog, ali koliko nježan, koliko iskren! Po njem sam znao da će u Rimu biti sva moja.
U kolima smo razgovarali više koljenima no očima, a taj jezik bijaše tajna za sve osim za nas.
Advokat mi za stolom reče da ide u Rim po nekom crkvenom poslu i da će stanovati kod svoje punice. Njegova žena jedva čeka da vidi majku, od koje je otišla prije dvije godine, kad se udavala. Njena mlađahna sestra po svoj će prilici ostati u Rimu, jer se namjerava udati za jednog činovnika u banci sv. Duha. Advokat me je ljubazno pozvao da im budem što češće gostom, i ja mu zahvalih obećanjem da ću dolaziti kad mi to god budu dopuštali poslovi.
Upravo su nam bili poslužili slatko, kad gospođi zape za oko moja burmutica. Diveći joj se, reče mužu da bi veoma voljela imati sličnu stvarčicu. On joj obeća.
– Otkupite onda moju – ponudih advokatu – dat ću vam je za dvadeset unca. Isplatitćete je donosiocu priznanice koju ćete mi napisati. Tu svotu dugujem naime jednom Englezu, pa će to biti zgodna prilika da mu je vratim.
– Vaša burmutica – reći će nato advokat – vrijedi dvadeset unca, i ja ću je kupiti, alisamo pod uvjetom da je platim u gotovu. Ako pristajete, bit ću sretan da je poklonim svojoj ženi koju će ta stvarčica uvijek podsjećati na vas.
Budući da sam se ja nećkao, njegova žena primijeti da joj je svejedno plati li u gotovu ili na priznanicu, kako sam predlagao.
– Eh – upozori je advokat – zar ti ne vidiš da je to izmišljotina? Taj se Englez neće nikadpojaviti, i burmutica će nam biti prepuštena besplatno. Čuvaj se, draga moja, ovog velečasnog, to ti je prevejani lopov.
– Ovakvih lopova – uzvrati mu žena – još nisam vidjela.
Ja na to žalosno primijetih da bih volio kad bih mogao češće praviti slične lopovluke.
Ali te me je večeri čekalo još nešto što će me ispuniti najslađim nadama. U sobi gdje smo večerali bila je samo jedna postelja, dok se druga nalazila u pokrajnom kabinetu koji nije imao vrata, tako da se u nj moglo ući samo iz sobe. Dvije sestre odabraše, dakako, kabinet. Čim one legoše, i advokat se spremi na spavanje. Ja legoh posljednji, ali prije no što ću ugasiti svijeću promolih glavu u kabinet da im zaželim laku noć. Bijaše to izlika samo da vidim s koje strane leži nevjesta. U glavi sam naime imao već gotov plan.
Ali kako li se snebih kad se u času dok sam lijegao u krevet, koji ću proklinjati cijele noći, začu strahovito škripanje koje bi probudilo i mrtvaca! Znajući da će gospođa biti darežljiva premda mi nije ništa izrijekom obećala, pritajim se čekajući da advokat zahrče, kako bih joj mogao nesmetano u pohode. Ali čim se ja pomaknem krevet prodorno zacvili, advokat se budi i traži me pipajući rukom. Kad me napipa, ponovo zahrče. Za pola sata ponovim pokušaj, i opet iste neprilike. Već htjedoh sve napustiti, kadli se desi nešto neočekivano.
U noćnoj tišini odjednom zaori kućom strahovita vika. Neki su ljudi trčeći ulazili i izlazili. Napolju odjeknuše puščani hici, začu se bubanj, uzbuna, vika i dozivanje. Netko stane lupati na naša vrata. Advokat me pita što se događa, ja odgovaram da ne znam zamolivši ga neka me pusti da spavam. Prestravljene sestre vape neka za ime božje donesem svjetlo. Advokat ustaje i u noćnoj košulji izlazi po svijeću. Za njim ustajem i ja da zatvorim vrata, ali dok sam ih pritvarao, zapornica u bravi iskoči sama od sebe i vrata se zalupe. Prodrmah kvaku i ustanovim da ne mogu otvoriti bez ključa, a njega nitko od nas nije imao. Stoga poletim u kabinet da umirim sestre koje su drhtale osluškujući metež kome nismo znali uzrok. Umirujući ih da će advokat odmah donijeti svjetlo, uzmem osvajati zemlju slasti, ohrabren slabim otporom što mi ga pružaše gospođa.
Znajući da je svaki trenutak dragocjen, sagnem se da stegnem dragocjeni plijen. Mora da sam odveć žestoko nalegao, jer daske koje su držale strunjaču odjednom popuste i krevet se provali.
Uto advokat zalupa na vrata, sestra ustaje, moja me božica preklinje da je pustim, pred tim drhtavim molbama ja popuštam, tapkajući po mraku idem vratima i kažem advokatu da je zapornica iskočila i da mu bez ključa ne mogu otvoriti. On siđe po ključ. Za to su vrijeme obje sestre u košuljama stajale iza mene. Nadajući se da ću imati vremena da obavim što sam započeo, ispružim u mraku ruke, ali mora da sam naišao na sestru, jer me je nešto grubo odgurnulo. Stoga žurno pograbim drugu, ali eto začas advokata s otpiračem u ruci. Ona me preklinje da idem u krevet, jer će njen muž, kad me vidi u tom strašnom stanju, odmah sve pogoditi. Primijetivši da su mi ruke ljepljive, u trenu shvatim zašto mi to govori i žurno se uvučem u krevet. Sestre se povuku u svoj, i advokat uđe.
On se uputi ravno u kabinet da umiri žene, ali kad ih ugleda u provaljenom krevetu, prasnu u grohotan smijeh. Zovnu me da ih dođem pogledati, no ja se čedno uzdržah. Na to nam ispriča da je došlo do uzbune zato što je jedan njemački vod naišao na španjolske čete koje su se zatekle ondje i povlačile se uz pucnjavu. Za četvrt sata nije se više ništa čulo, i nakon tog meteža zavlada potpuna tišina.
Advokat mi čestita na neosjetljivosti i legavši uskoro usne.
Ostao sam budan do zore, kad se tiho izvukoh iz sobe da se operem i presvučem košulju. Kad sam vidio kako izgledam, blagoslovio sam prisutnost duha koju je pokazala moja draga, jer da me je advokat onakva ugledao, sve bi pogodio. Ne samo da su mi ruke i košulja bili prljavi i ljepljivi, nego, ni sam ne znam kako, i lice. Avaj, on bi me osudio kao krivca, a ja sam to bio samo napola.
Kod doručka sestra moje obožavane jedva me je pogledala, ali se zato na licu anđela kog sam volio zrcalila ljubav, prijateljstvo i zadovoljstvo.
Velik je užitak kad se čovjek osjeća sretnim. A može li to biti ako duboko ne osjeća? Teolozi doduše tvrde da je tako, ali neka oni radije idu pasti travu. Donna Lucrezia, jer tako se zvala, bijaše moja, premda još ništa nisam dobio. To mi je potvrđivao svaki njen pogled, svaka njena kretnja. Svaki smo čas padali u razdragani smijeh, prisjećajući se tobože uzbune Španjolaca, ali to bijaše zbog jednog događaja koji je samo njoj znan.
Rano smo stigli u Rim i zaustavili se u kuli da doručkujemo. Kako advokat bijaše neobično dobre volje, ja poprimih isti ton i kazujući mu tisuću ljubaznosti prorekoh mu skoro rođenje sina, te, šaleći se, primorah njegovu ženu da mu to obeća.
Nisam zaboravljao ni sestru svoje obožavane, pa u želji da odagnam ljutnju koju je osjećala prema meni, izgovorih joj toliko umilnih riječi, iskazah joj toliko prijateljske naklonosti da joj nije preostalo drugo no da mi oprosti onaj provaljeni krevet.
Pri rastanku obećah im da ću ih sutradan pohoditi.
Eto me dakle u Rimu, lijepo odjevena, trenutno opskrbljena novcem, opremljena nakitom, obogaćena stanovitim iskustvima, s dobrim preporukama, savršeno slobodan i u dobi kad se čovjek može pouzdati u sreću ako ima malo hrabrosti i lice što pobuđuje naklonost u osoba koje susreće.
Nisam bio lijep, ali sam posjedovao nešto mnogo vrednije, naime ono nešto što ljude neodoljivo sili na dobrohotnost, te sam se osjećao doraslim svemu.
Znao sam da je Rim grad jedinstven, gdje netko koji je ponikao ni iz čega može doprijeti do svega. Ta mi je pomisao podizala hrabrost i moram priznati da je moja bezgranična samouvjerenost, koje se zbog mladenačkog neiskustva nisam umio pričuvati, silno poticala moje pouzdanje.
Čovjek kog je u to staro središte svijeta dovela želja za bogatstvom mora biti poput kameleona koji mijenja boju prema svom okolišu, poput Proteja,[48] koji umije poprimiti svako obličje. On mora biti savitljiv, ulizica, prijetvoran, nepronicljiv, često podao, iskren, praviti se uvijek da zna manje nego što zna, govoriti uvijek jednakim tonom, biti strpljiv i gospodar svog lica, biti hladan kao led tamo gdje bi drugi planuo kao vatra. Ako po nesreći nema u srcu vjere, što je stvar kod ovakva stanja duhova sasvim uobičajena, tad mora imati u mozgu, ako je pak pošten, tad mu valja u tišini trpjeti što ga okolnosti primoravaju da se pokazuje licemjerom. Ako se gnuša od ovakva vladanja, neka odlazi iz Rima da drugdje potraži sreću.
[48] Protej, u grčkoj mitologiji morski bog – prorok koji se mogao pretvarati u sve moguće oblike.
Od svih tih dobrih osobina posjedovao sam, ne znam ni sam da li je to za hvalu ili pokudu, jedino uslužnu susretljivost, a što se ostalog tiče bio sam samo zanimljiv vjetrogonja, prilično dobar rasni konj, ali nikako, ili, što je još gore, loše dresiran.
Počeo sam time što sam pismo don Lelia odnio ocu Giorgiju. Taj je učeni redovnik uživao opći ugled u gradu, a i sam ga je papa veoma uvažavao zato što nije trpio isusovce.
Pošto je vrlo pažljivo pročitao pismo, on mi reče da je pripravan poslužiti mi savjetom i da će prema tome ovisiti samo o meni hoće li on moći preuzeti jamstvo da me neće zadesiti nekakva nevolja, jer – kako reče – čovjek koji se ispravno ponaša nema se čega bojati. Zatim me upita što kanim raditi u Rimu, a ja mu odgovorih da ću raditi ono što mi on bude rekao.
– To bih mogao – odvrati on – ali zato što češće svraćajte do mene i ne skrivajte mi ništa,apsolutno ništa od onoga što vas se tiče ili što vam se događa.
– Don Lelio – napomenuh ja – dao mi je i jedno pismo za kardinala Acquavivu.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39221
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 11:54 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

– Čestitam vam, jer to je čovjek koji u Rimu može više od pape.
– Da li bih mu ga morao odmah odnijeti?
– Ne, ja ću ga vidjeti večeras i obavijestit ću ga. Sutra ujutro dođite k meni i ja ću vamreći gdje ćete mu ga i u koji sat uručiti. Imate li novaca?
– Dovoljno za uzdržavanje najmanje godinu dana.
– Odlično. Imate li poznanika?
– Nijednog.
– Ne sklapajte nikakvih poznanstava dok se niste posavjetovali sa mnom. Osobito vampreporučujem da ne zalazite u kavane i gostionice, ali ako to želite, tad samo slušajte i ne uzvraćajte. Ocijenite svako pitanje, pa ako vam pristojnost nalaže da odgovorite, vješto ga zaobiđite, osobito ako može imati nekih posljedica. Znate li francuski?
– Nijedne riječi.
– To je loše. Morat ćete naučiti. Jeste li studirali?
– Slabo, ali sam dovoljno infarinato35 da se mogu snalaziti u društvu.
35. Talijanski izraz infarinato znači čovjeka koji je površno napabirčio znanje iz svih mogućih područja.
– To nije loše, ali budite oprezni, jer je Rim pun takvih infarinata koji se među sobom razotkrivaju i neprestano ratuju. Nadam se da ćete kardinalu odnijeti pismo u skromnoj svećeničkoj odjeći, a ne u ovom sjajnom odijelu koje nije sasvim prikladno za uricanje sreće.
Dok sam izlazio, oduševljen načinom na koji me redovnik primio i razgovarao sa mnom, nađoh se neočekivano licem u lice s bratom Stefanom. Svagda isti, taj me osebujni primjerak ljudskog roda obasu nježnostima. Premda sam ga u dnu duše prezirao, nisam ga mogao mrziti, jer sam ga silom okolnosti morao smatrati oruđem kojim se poslužila providnost da me izbavi od propasti.
Pošto mi je ispričao da je od pape dobio sve što je želio, upozori me neka se pričuvam onog opasnog žbira koji mi je onomadne posudio dva cekina, jer mi, saznavši da sam ga prevario, sprema osvetu. Ja mu na to rekoh neka moju obveznicu preda nekom poznatom trgovcu od koga ću je ja kasnije podignuti. Stvar se odista tako odigrala i sve je bilo uređeno.
Naveče sam večerao u gostionici sjedeći za stolom s Rimljanima i strancima, pridržavajući se pažljivo naputaka oca Giorgija. Za večerom se izgovorilo mnogo ružnih stvari o papi i o kardinalu ministru koji bijaše uzrokom što je papinsku državu preplavilo osamdeset tisuća ljudi, što Nijemaca, što Španjolaca. Ali najviše me začudilo što su se posluživala mrsna jela, premda je bila subota.
Uopće, prvih dana čovjek doživljava u Rimu sama iznenađenja, na koja se međutim brzo privikne. Nema nijednog katoličkog grada gdje je čovjek manje sputavan vjerskim načelima. Rimljani žive poput radnika na uzgajalištima duhana kojima je slobodno da besplatno uživaju duhan koliko im je volja. Žive u najvećoj slobodi samo što su ordini santissimi[49] isto toliko opasni kao što su u Parizu prije revolucije bila kobna kraljevska pisma kojima su se podanici osuđivali na tamnicu. Revolucija ih je uništila i pokazala svijetu opće raspoloženje francuskog naroda.
[49] Ordini santissimi, dosl.: Svete zapovijedi, tj. papinske naredbe.
Sutradan, prvog listopada 1743. donio sam odluku da se dam obrijati. Moje su malje porasle u bradu i ja prosudih da je došlo vrijeme kad se valja odreći nekih prednosti mladenaštva.
Odjenuh se od glave do pete kao pravi Rimljanin, a otac Giorgi bio je ushićen kad me je ugledao tako odjevena.
On me najprije pozove da popijem s njim šalicu čokolade, a zatim mi reče da je kardinal već obaviješten jednim pismom don Lelija, i da će me Njegova eminencija primiti u Villi Negroni gdje će šetati oko podneva.
Odoh dakle u Villu Negroni i kardinal zastade čim me ugleda, pustivši da dvije osobe koje su ga pratile pođu naprijed. Pošto je pismo spustio u džep i ne pročitavši ga, on me uze promatrati, te me nakon dvije minute upita imam li sklonosti za političke poslove. Odgovorio sam da sam dosada u sebi otkrivao samo isprazne i lakomislene sklonosti, ali se usuđujem izraziti svoju najveću pripravnost da izvršim sve zapovijedi koje će Njegova eminencija izvolijevati da mi povjeri bude li me smatrala dostojnim da uđem u njezinu službu.
– Dođite sutra u moj kabinet – reče mi – gdje će vas primiti velečasni Gama, kojeg ću obavijestiti o svojim namjerama. Morat ćete se – nadodao je – marljivo prihvatiti učenja francuskog jezika jer je to neophodno.
Zatim se raspitao za zdravlje don Lelija, pružio mi ruku na poljubac i otpustio me.
Čim sam mogao, požurih prema Minervi[50], jer sam nestrpljivo iščekivao čas da uživam u iznenađenju svoje Lucrezije i njene sestre Angelike. Zapitao sam za donnu Ceciliju Monti, njihovu majku, i sa čuđenjem ugledao dražesnu mladu udovicu koja bi mogla biti sestra svojim lijepim kćerima.
[50]... požurih prema Minervi, tj. na Minervin trg, gdje se nalazi crkva Santa Maria sopra Minerva, nekadašnji Minervin hram.
Nije bilo potrebno da kažem svoje ime, jer sam bio najavljen, i ona me je očekivala. Pojaviše se i njene kćeri, i njihov mi ulazak pričini zadovoljstvo, jer su pomislile da vide drugog čovjeka. Donna Lucrezia predstavi mi svoju najmlađu sestru, kojoj je bilo tek jedanaest godina, i svog brata, sasvim ljepušna klerika od petnaest godina.
Trudio sam se da poprimim držanje koje će se svidjeti njihovoj majci: smjernost, poštovanje, iskazivanje najživljeg zanimanja što ga je u meni trebalo pobuđivati sve što sam tamo vidio. Došao je i dobričina advokat, te zadivljen što me vidi u sasvim novom ruhu reče da mu je drago što u toj preobrazbi nisam zaboravio i vlastito ime. On odmah razveza šaljive priče, a ja se povedoh za njim čuvajući se da im ne pridam onaj golicavi prizvuk kojem smo se toliko smijali na putu, te on naposljetku, u želji da mi polaska, izjavi da sam obrijao bradu kako bih je dao pameti.
Donna Lucrezia nije znala što da misli o toj promjeni mog ponašanja.
Kad se smračilo, dođoše jedna za drugom pet ili šest gospođa, ni lijepih ni ružnih, i isto toliko svećenika. Ovi mi se učiniše poput knjiga kojima bih trebao započeti svoje zimsko naukovanje. Sva su ta gospoda pomnjivo saslušala svaku i najbeznačajniju riječ koju sam progovorio. Ja sam se trudio da im ne namećem nikakvo mišljenje o sebi.
Donna Lucrezia reče advokatu da je dobar slikar, ali da mu portreti ne liče modelima; na to on odvrati da ona na meni ne vidi ništa do moje maske, i ja se napravih kao da me se taj odgovor vrlo neugodno dojmio. Donna Lucrezia izjavi da joj se ne činim nimalo izmijenjenim, ali se tome usprotivi njena sestra rekavši da rimski zrak daje strancima neki poseban izgled. Na to svi zapljeskaše, i Angelica se zarumeni od zadovoljstva.
Nakon četiri sata ja se neopazice udaljih, ali me advokat sustignu da mi reče kako njegova punica želi da postanem kućni prijatelj i da bez obzira na etiketu dolazim kad mi se god svidi. Toplo mu zahvalih i povukoh se, ponijevši nadu da sam se tom ljubaznom društvu onoliko svidio koliko je ono mene očaralo.
Sutradan se predstavih velečasnom Gami. Bijaše to jedan Portugalac od četrdesetak godina, pristala lica na kojem se čitala bezazlenost, veselje i duhovitost. Svojom je susretljivošću nastojao uliti povjerenje. Prema ponašanju i govoru čovjek bi ga lako mogao smatrati Rimljaninom.
On mi medenim riječima objasni da je Njegova eminencija osobno glede moje osobe izdala naređenje domoupravitelju da ću stanovati u palači samog monsinjora, te da ću jesti za stolom sekretarskog osoblja, a dok ne naučim francuski neka se bez ustručavanja vježbam u pravljenju izvadaka iz pisama koje će mi on davati. Zatim mi dade adresu učitelja jezika s kojim se već sporazumio. Bijaše to neki rimski advokat koji se zvao Dalacqua, a stanovao je upravo nasuprot Španjolske palače.
Poslije ovog kratkog obavještenja, i pošto me je uvjerio da se mogu osloniti na njegovo prijateljstvo, povede me domoupravitelju, koji me zamoli da se potpišem u neku debelu knjigu, na dnu jedne stranice koja je već bila ispunjena drugim potpisima. Nakon toga mi izbroji šezdeset rimskih škuda, a to je bila moja plaća za tri mjeseca unaprijed. Zatim me, praćen jednim konjušarom, povede na treći kat i pokaže mi odaje određene za moj stan, koje su bile vrlo uredno namještene.
Sluga mi, izlazeći, preda jedan ključ i reče da će me dolaziti svakog jutra posluživati, a domar me na to otprati do prizemlja gdje me upozna s vratarom. Odatle odoh ravno u svoju gostionicu, otpremih ono malo svoje prtljage u Španjolsku palaču, te se naposljetku smjestih u kuću gdje bih sigurno stekao sjajan položaj da sam mogao ustrajati u ponašanju koje bijaše odveć suprotno mom karakteru.
Čitalac će zacijelo pogoditi da su me moji prvi koraci odveli ocu Giorgiju, mom savjetniku, kome sve potanko ispričah. On mi reče da se mogu smatrati na dobrom putu, te da će moja sreća, jer sam eto odlično smješten, zavisiti samo od mog ponašanja.
– Imajte na umu – rekao mi je taj mudri čovjek – da će vam držanje biti besprijekornosamo ako se budete znali obuzdavati i da neprilike koje bi vas mogle zadesiti nitko neće smatrati nesretnom slučajnosti niti pripisivati zlom udesu, jer to su prazne riječi, te će se sve zlo upisivati samo vama u grijeh.
– Ja na žalost predviđam, časni oče, da će me moja mladost i neiskusnost primoravati davam često budem na smetnji, te se bojim da ću vam naposljetku dojaditi, ali uvjeravam vas da ću biti poslušan i pokoran.
– A ja vas uvjeravam da ću često biti strog, samo što ja predviđam da mi vi nećete svekazivati.
– Sve, baš sve.
– Dopustite mi da se nasmijem; ta vi mi ne kazujete gdje ste jučer proveli četiri sata.
– Pa to nije ni od kakve važnosti. Te sam ljude upoznao za vrijeme putovanja i mislim daje to čestita kuća u koju bih smio zalaziti, ukoliko mi vi drugačije ne savjetujete.
– Očuvao me bog! To je vrlo čestita kuća koju posjećuje pošten svijet. Oni su ushićeništo su vas upoznali. Svidjeli ste se čitavu društvu, i ono se nada da će vas privući i osvojiti. Sve sam to jutros saznao, ali vi ipak ne biste smjeli posjećivati tu kuću.
– Zar moram ovako naprečac prekinuti s njima?
– Ne, to bi bilo nepošteno od vas. Otiđite onamo jedanput ili dvaput nedjeljno, ali nebudite odveć revni. Vi uzdišete, dijete moje.
– Ne, doista ne. Pokorit ću vam se.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39221
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Možte odgovarati na teme u ovom forumu