Gete

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Gete

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 1:45 pm



Johan Volfgang Gete  bio je nemački pisac, političar, pesnik, naučnik i filozof, a tokom 10 godina i predsednik oblasti Vajmar. Gete je bio jedna od najznačajnijih ličnosti nemačke književnosti i evropskog neoklasicizma i romantizma krajem 18. i početkom 19. veka. Geteov rad imao je veliki kulturni uticaj širom Evrope, a tokom narednog veka njegova dela bila su inspiracija za mnoge muzičke i dramske komade. Gete je studirao pravo na univerzitetu u Lajpcigu 1765, zatim 1770. na univerzitetu u Štrasburgu, uz prava pohađa i botaniku, hemiju, anatomiju itd. U Štrasburgu upoznaje Herdera, koji se već proslavio kritičkim spisima. Pod njegovim uticajem, Gete počinje da se interesuje za poeziju narodnog predanja i za nemačku nacionalnu prošlost. Roman Jadi mladog Vertera izdaje 1774. godine, i on mu donosi svetsku slavu, dok je iza sebe imao dramu „Gec fon Berlihingen“, poznatu, ali ne u tolikoj meri. Iste godine se veri sa Elizabet Šeneman (Lili iz njegovih pesama) i odlazi zauvek iz rodnog grada. Na poziv Karla Avgusta, vojvode od Saks-Vajmara, Gete je otišao 1775. u Vajmar gde je obavljao niz političkih poslova. Na posletku je postao vojvodin glavni savetnik. Uskoro dovodi Herdera, zatim i Šilera. Vajmar postaje značajno duhovno stecište Nemačke. Upoznaje Šarlotu fon Štajn kojoj posvećuje 1700 pisama.

Svoje remek delo Faust, Johan Volfgang fon Gete je stvarao preko četrdeset godina. Prvi fragment iz Fausta je objavljen 1790. godine, prvi deo izašao je 1808., a drugi posle njegove smrti, 1832. godine. Faust predstavlja sintezu čitavog Geteovog stvaranja i spada u najveća dela svetske književnosti po dubini misli i po lepoti jezičkog iskaza. Gete je bio veliki poštovalac srpske epske narodne poezije i prijatelj sa Vukom Stefanovićem Karadžićem. Na nemački jezik preveo je pesmu Hasanaginica. Od 1786. do 1788. Gete je putovao je Italijom i upravljao vojvodskim pozorištem Vajmara. Učestvovao je u ratu protiv Francuske što se veoma odrazilo na njegovu ličnost. U narednom periodu sklopio je prijateljstvo sa Fridrihom Šilerom koje je potrajalo do 1805. Iako je imao verenicu, oženio se Kristijanom Vulpius 1806. godine. Od 1794. godine posvetio se isključivo pisanju, i nakon niza neprevaziđenih dela, godine 1832. Gete je preminuo u Vajmaru.


Poslednji put izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 12:01 pm, izmenio ukupno 2 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gete

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 2:16 pm



Sve što sam mogao pronaći o povijesti bijednoga Werthera pokupio sam brižno i evo pred vas stavljam, i znam da ćete mi zahvaljivati. Njegovu duhu i njegovu značaju ne možete uskratiti svoga udivljenja i ljubavi, a njegovoj sudbini svojih suza.
A ti, dobra dušo, koja osjećaš jednaki nagon kao on, crpi iz njegovih patnja utjehu i daj da ti ova knjižica bude prijateljem, ako po kobi ili po vlastitoj krivnji ne možeš naći bližega.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gete

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 2:17 pm



foto, Friedrich August von Kaulbach
* * *



PRVA KNJIGA

4. svibnja 1771.
Kako se radujem što sam otišao! Predobri prijatelju, eto što je srce čovjekovo! Ostavljam tebe, koga tako ljubim i od koga se nisam mogao odijeliti, a — radujem se! Znam da ćeš mi oprostiti. Zar sudbina nije brižno poiznalazila ostale moje veze, samo da tjeskobom ispuni srce kao što je moje? Jadna Leonora! A ipak — bio sam nedužan. Zar sam ja bio kriv što se u njenom bijednom srcu razvila strast, dok su meni ugodnu zabavu pribavlja- le svojeglave dražesti njene sestre? Pa ipak — zar sam sasvim nedužan? Nisam li davao hrane njenim osjećajima? Nisam li se i sam naslađivao onim sasvim istinskim izljevima prirode, koji su nas tako često nagonili na smijeh, iako nipošto nisu bili smiješni? Nisam li — o, što je čovjek da bi smio jadikovati nad samim sobom! Popravit ću se, dragi prija- telju, obećajem ti da ću se popraviti, pa neću prežvakavati ono malo zla što ga udes stav- lja pred nas, kao što sam uvijek činio; hoću uživati u ovom što je sada, a ono što je prošlo neka za mene bude prošlo. Zaista, ti imaš pravo, predobri moj, manje bi bilo boli među ljudima kad se ne bi — Bog zna čemu su tako udešeni — s tolikom revnošću mašte ljudi bavili time da u pamet dozivlju uspomene na prošle nevolje, mjesto da podnose ravno- dušnu sadašnjost.
Budi tako dobar, pa reci mojoj majci da ću, kako budem bolje mogao, izvršiti njezin po- sao i u najskorije vrijeme dati joj glasa o tome. Govorio sam s tetkom, ali ni iz daleka ni- sam u njoj našao onu zlobnu ženu, koju su kod nas stvorili od nje. Bodra je to, nagla gos- pođa najboljega srca. Razjasnio sam joj pritužbe moje majke glede zadržanog dijela baš- tine; ona mi je rekla svoje razloge, uzroke i uvjete uz koje bi bila spremna povratiti sve, i još više nego što smo tražili. Ukratko, sad mi se ne da o tom ništa pisati; reci mojoj majci da će sve poći dobrim putem. Ja sam, naime, dragi moj, i kod ovoga maloga posla opet pronašao da u svijetu možda dovode do većih zabluda nesporazumci i tromost nego lu- kavština i zloba. Barem su ove posljednje svakako rjeđe.
Uostalom, meni je ovdje vrlo ugodno; samoća je dragocjeni melem mome srcu u ovom rajskom kraju, a ovo godišnje doba mladosti grije sa svom punoćom moje srce, koje često od strepnje zadršće. Svako stablo, svaka živica cvjetna je kita; htio bih da sam hrušt u svibnju, pa da lepećem u tom moru mirisâ i da u njemu nalazim svu svoju hranu.
Sâm je grad neugodan, ali je naokolo svuda neizreciva ljepota prirode. To je ponukalo pokojnoga grofa M... da zasadi vrt na jednom od brežuljaka koji se križaju u najljepšoj razlikosti i tvore najubavije doline. Vrt je jednostavan, i odmah kod ulaza osjećaš da os- novu nije nacrtao znanstveni vrtlar, već srce puno osjećaja, koje je ovdje htjelo uživati sámo u sebi. Već sam mnogu suzu prolio za pokojnikom u ruševnoj sobici, koja je bila

njegovo omiljelo mjestance, pa je i moje. Doskora ću biti ja gospodar vrta; vrtlar mi je sklon, već za ovo malo dana, pa ni njemu neće biti zlo pri tom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gete

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 2:24 pm





*

10. svibnja.
Čudesna je vedrina obuzela svu moju dušu, kano i slatko proljetno jutro, pa ju punim srcem upijam. Sâm sam i radujem se svom životu u ovom kraju, koji je stvoren za takve duše kao što je moja. Tako sam sretan, mili moj, tako sasvim utonuo u čuvstvo mirnoga živovanja, da od toga strada moja umjetnost. Sada ne bih mogao risati, ni jednu crtu, a nikad nisam bio veći slikar nego u ovim časovima. Kad se umilna dolina oko mene dimi    i kad visoko sunce počiva na površju neprodirne tame moje šume, te se tek pojedini traci kradu u nutrašnje svetište, ja ležim u visokoj travi kraj potočnog vodopada, a bliže do zemlje tisuću mi se različnih travki ukazuje; kad bliže kraj srca osjećam vrevu maloga svijeta između klasja, nebrojene, nepojmljive oblike crvića, mušica — kad osjećam nazo- čnost Svemožnoga, koji nas je stvorio sebi na priliku, i disaj Sveljubećeg, koji nas, u vječ- noj prelesti lebdeći, nosi i podržava, prijatelju — kad se zatim zamrači oko mojih očiju, a svijet oko mene i nebo sasvim u mojoj duši počivaju kano lik ljubovce — onda često čez- nem i mislim: ah, da možeš ovo izraziti, da možeš papiru udahnuti ovo što tako puno, tako toplo živi u tebi — te bi postalo zrcalom duše tvoje, kao što je tvoja duša zrcalom beskonačnog Boga! Druže moj — ali ja propadam od toga, svladava me snaga divote   ovih pojava.

*

12. svibnja
Ne znam lebde li varavi dusi iznad ovoga kraja ili vrela nebeska mašta u mojem srcu čini tako rajskim sve ovdje naokolo. Tu je odmah pred gradom zdenac — zdenac uz koji su  me čari prikovale kano Meluzinu i njene sestre.1 Pođeš niz mali brežuljak i nađeš se pred svodom, gdje nekih dvadeset stepenica vodi dolje, a na dnu iz mramornih stijena izvire najbistrija voda. Mali zid koji iznad zdenca čini ogradu, visoka stabla što unaokolo po- krivaju prostor, hladnoća mjesta; sve to kao da nečim mami, nečim zastrašuje. Ne prođe dan da ne prosjedim ovdje jedan sat. Tada dolaze iz grada djevojke po vodu — posao najbezazleniji a najpotrebniji, što su ga nekad vršile same kraljevske kćeri. Dok tu sjedim, oko mene u svoj snazi oživi patrijarhalna ideja kako su svi naši pradjedovi kod zdenca činili poznanstva i snubili djevojke, i kako oko zdenca i izvora  lebde  dusi dobročinci.  Tko to ne može osjetiti sa mnom, taj se nije nigda iza teškog putovanja u ljetni dan okri- jepio kraj studenca hladnog.

1 Lik iz starofrancuskih i bretonskih legendi i folklora, ženski duh voda koji obitava u svetim iz- vorima i rijekama, s donjim dijelom tijela zmije (ili ribe, nalik sireni). Majka joj Pressina rodila je trojke, tri kćeri: Meluzinu, Melior i Palatinu, koje su imale nesretnu sudbinu, a živjele su uz Zde- nac žeđi. (nap. ur.)


*

13. svibnja
Pitaš bi li mi poslao moje knjige? — Mili moj, molim te Boga radi, skini mi ih s vrata. Ne- ću da me više vode, bodre, rasplamsavaju, ta ovo srce dosta vrije i samo od sebe; meni treba pjesan uspavanka, a tu sam u svoj potpunosti našao u svom Homeru.2 Prečesto us- pavljujem svoju pobunjenu krv, jer još nisi vidio nešto tako nestalno i nejednako kao što je ovo srce. No, dragi, trebam li to i kazati tebi, koji si tako često morao gledati kako od pečali prelazim u razvrat i od slatke melankolije u razornu strast? Pa ja svoje srdašce i držim kao bolesno dijete; svaka mu je voljica dopuštena. Ne kazuj to nikomu; ima ljudi koji bi mi uzeli za zlo.

*

15. svibnja
Neznatni ljudi u gradu već me poznaju i vole me, osobito djeca. Kad sam im se u prvim danima znao pridružiti i prijazno ih pitati ovo ili ono, neki su od njih mislili da im se že- lim narugati i otpravljali su me upravo grubo. Ali se nisam ljutio; jedino sam vrlo živo osjetio ono što sam već često opazio: ljudi od višeg stališa držat će se uvijek u hladnoj udaljenosti od prostoga puka, kao da se boje štete od približenja; a onda ima i bjegunaca  i zlobnih šaljivdžija, koji se naoko umiju poniziti samo zato da siromašan svijet još jače osjeti njihovu obijest.
Znam dobro da nismo svi jednaki, niti to možemo biti; ali se meni čini da onaj koji drži potrebnim udaljivati se od takozvanog prostog puka, da uzdrži respekt — taj nije manje vrijedan ukora od kukavca koji se sakriva od dušmana, jer se boji da bi podlegao.
Onomadne sam došao k zdencu i zatekao tamo mladu služavku, koja je svoj vrč bila sta- vila na posljednju stepenicu i ogledavala se neće li otkuda doći koja drugarica da joj po- mogne dignuti joj ga na glavu. Sišao sam i zirnuo na nju. — »Treba li da vam pomog- nem, djevojko?«, rekoh. — Ona se zacrveni preko ušiju.
»Ne, ne, gospodine!«, reče mi.
»Pa nemojte se skanjivati!« — Nato je namjestila svoj svitak na glavu i ja sam joj pomo- gao. Zahvalila mi je i pošla uza stube.

2 Wertherova (i Goetheova) fascinacija Homerom (tepa mu: "mein Homer") tipična je za romanti- zam, koji ponovno otkriva izvornost grčke umjetnosti i književnosti. Do otkrića "Ossiana", Homer je jedini pjesnik kojega Werther čita. (nap. ur.)

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gete

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 2:26 pm





*


17. svibnja
Sklopio sam svakakvih poznanstva, ali društva još nisam našao nikakvog. Ne znam što ljude privlači k meni; mnogi me zavole i priđu mi, a onda me boli ako nas put povede samo nekoliko koračaja zajedno. Ako me pitaš kakvi su ovdje ljudi, moram ti reći: kao svagdje! Jednolična ti je stvar taj ljudski rod. Najviše njih prorade najveći dio svoga vre- mena da mogu živjeti, a ono malo što im ostaje od slobode tako ih plaši, te traže sve na- čine kako da se toga riješe. O, kakvo je određenje čovjekovo!
Ali je puk upravo dobroga soja. Kad gdjekad zaboravim na se, pa koji put s njima uži- vam radosti koje su još ljudima dopuštene — da se kraj stola uljudnih ljudi sa svima ša- lim potpuno iskreno i srdačno, da u pravi čas udesim kakvu šetnju, ples ili nešto takvo
to mi vrlo godi; samo se ne smijem sjetiti da u meni počiva još mnogo drugih sila, koje sve neiskorištene trunu i koje moram brižno kriti. Ah, to mi tako stješnjava cijelo srce. A što ću? Sudbina je ljudi naše vrsti da budu krivo shvaćeni.
Ah, zašto je nestalo družice mladosti moje! Ah, zašto sam je uopće upoznao! — Inače bih rekao: luđak si! Tražiš ono što se ne može naći na zemlji; no ja sam je imao, osjetio sam ono srce, onu veliku dušu, te mi se u njenoj nazočnosti činilo da sam nešto više nego što sam uistinu bio, jer sam bio sve što sam mogao biti. Dobri Bože, ta onda nije nikoja snaga moje duše ostala neiskorištena! Nisam li pred njom mogao razviti cijelo ono čudesno čuvstvo kojim moje srce obuhvaća prirodu? Nije li naše drugovanje bilo beskonačno tki- vo najfinijeg osjećanja, najoštrije duhovitosti, kojoj su modifikacije — sve do neskladnosti
sve bile označene biljegom genija? A sad! — Vaj, one godine što ih je ona imala više od mene odvele su je prije u grob. Nikad je neću zaboraviti, nikad njezin čvrsti duh i nje- nu božansku blagost.
Prije nekoliko dana sretoh se s nekim mladim B...om, bistrim mladićem upravo sretna obličja. Došao je tek s Akademije, ne smatra se baš mudracem, ali ipak vjeruje da znade više od drugih. Osim toga, bio je marljiv, kako po koječemu opažam; ukratko — zna sva- šta i dosta. Pošto je čuo da ja mnogo rišem i da umijem grčki (u ovom kraju su to dva meteora), obratio se na mene i stao se razmetati mnogim znanjem, od Batteuxa do Wooda, od de Pilesa do Winckelmanna, i uvjeravati me da je do kraja pročitao Sulzerovu teoriju, prvi dio, i da ima u svom posjedu jedan rukopis Heyneov o izučavanju antike.3 Pustio sam neka mu bude.


3 Charles Batteux (1713.-1780.) je vodeći katolički filozof 18. stoljeća; pisao je o estetici i poeziji. John Wood stariji (1704.-1754.) je slavni engleski klasicistički (georgijanski) arhitekt, autor Queens Square i The Circusa u gradu Bathu, koji je vjerojatno pripadao prvim masonima jer su mu djela puna masonskih simbola; proučavao je Stonehenge i bio promicatelj neodruidizma. Glasoviti ar- hitekt je i njegov sin John Wood mlađi (1728.-1782.), koji je nastavio očevo djelo. Roger de Piles (1635.-1709.) je francuski slikar, kritičar i autor estetičkih rasprava, utjecajan u 17. stoljeću. Johann Joachim Winckelmann (1717.-1768.) je njemački povjesničar umjetnosti i arheolog; proučavao je sta- rogrčke spomenike i prvi artikulirao razlike između izvorne grčke i kasnije rimske umjetnosti i stila. Autor je klasičnog djela Povijest antičke umjetnosti (1764). Osnivač je znanstvenog pristupa arheologiji i utemeljitelj suvremene povijesti umjetnost. Utjecao je ne samo na arhitekturu (začet- nik je neoklasicističkog pokreta), nego i na brojne njemačke pisce i umjetnike (Lessing, Herder, Goethe, Hölderlin, Heine, Nietzsche...), kao i na stvaranje kulta Grčke u Njemačkoj i Europi. Jo- hann Georg Sulzer (1720.-1779.) je švicarski prosvjetiteljski filozof i matematičar. Spomenuta nje- gova teorija odnosi se na elektricitet. Christian Gottlob Heyne (1729.-1812.) je njemački klasicist i arheolog, autor stotina znanstvenih rasprava i komentara o starogrčkoj i rimskoj književnosti, filologiji i umjetnosti. (nap. ur.)

Upoznao sam se još s jednim vrijednim mužem — to je kneževski sudac, iskren i dobro- ćudan čovjek. Kažu da je prava radost duši vidjeti ga usred njegove djece, kojih ima de- vetero; naročito slave njegovu najstariju kćer. Pozvao me je k sebi, pa ću ga pohoditi što prije. Stanuje u kneževskom lovačkom dvorcu, podrug sata odavde; poslije smrti svoje žene dobio je dopuštenje da se preseli onamo, jer ga je odviše žalostio boravak ovdje u gradu i u sudskoj kući.
Inače je na moju stazu naletjelo nekoliko iskreveljenih originala, koji su nesnosni, a naj- nesnosniji su kad mi iskazuju svoje prijateljstvo.
Ostaj mi zbogom! Ovo pismo će ti ugoditi; sasvim je historijsko.4

*

22. svibnja
Već se je mnogima pričinilo da je ljudski život samo san, a i mene uvijek prati taj osjećaj. Kad promotrim usku granicu u koju su zatvorene djelotvorne i istraživalačke snage čov- jekove, kad vidim kako sve naše djelovanje ima cilj da nam pribavi udovoljenje potreba, koje opet nemaju druge svrhe nego da produže našu bijednu egzistenciju, a onda — ka- ko sve umirenje izvjesnim točkama saznanja nije ništa drugo nego sanljiva rezignacija, gdje zidove, među kojima sjediš zarobljen, sebi oslikavaš šarnim likovima i svijetlim vi- dicima — eh, Wilhelme, onda mi sve to oduzima riječ. Vraćam se u samog sebe i nalazim jedan svijet! I to opet više u naslućivanju i tamnoj žudnji, negoli u predodžbi i živoj sna- zi. I onda sve pliva ispred mojih sjetila, a ja se sanljivo dalje smješkam u svijet.
Svi se veleučeni školnici i učitelji slažu u tom da djeca ne znaju zašto nešto hoće; ali nitko neće vjerovati da i odrasli ljudi, isto kao djeca, glavinjaju po ovom tlu zemaljskom i kao djeca ne znaju otkud dolaze i kuda idu, pa ne streme prema istinskim ciljevima, nego se povode za biskvitom, kolačima i brezovom šibom. Meni se čini da je sve to tako jasno, kao da leži na dlanu.
Rado ti priznajem (jer znam što bi mi rekao na to) da su najsretniji oni koji, kao djeca, žive od dana u dan, vuku sa sobom svoje lutke, svlače ih i oblače i s velikim se respek- tom kradu oko ladice u koju je mamica zaključala slatkiš, a kad napokon ujagme ono što žele, gutaju punim ustima i viču: Još! — To su sretni stvorovi. A i onima je dobro koji svojem nitkovskom zanimanju ili pače svojim strastima nadjevaju prekrasne nazive i to nazivaju divovskim operacijama za spas i dobrobit ljudskoga roda. — Blago onome tko može biti takav! No tko u svojoj poniznosti spozna kuda sve to smjera, vidi kako skladno svaki građanin kome je dobro umije svoj vrtić obrezati i stvoriti od njega zemaljski raj, pa kako i najveći nesretnjak svojim bremenom probija sopćući sebi put, i kako svi pod- jednako čeznu da makar samo jednu minutu dulje gledaju svjetlo ovoga sunca — zaista, taj ne govori ništa, nego stvara svoj svijet iz sebe samog, pa je sretan što je uopće čovjek. A onda — bio makar kako stegnut — on u srcu ipak vazda nosi slatko čuvstvo slobode i uvjerenje da može ostaviti ovu tamnicu kad god hoće.

*

4 Odnosno govori samo o činjenicama. (nap. ur.)

26. svibnja
Ti od davnine poznaješ moj način, kako se nastanjujem, kako na umilnom mjestancu po- dižem kolibicu u kojoj se onda stisnem i živim. I ovdje sam pronašao mjestance koje me je privuklo.
Otprilike sat daleko od grada leži mjesto koje zovu Wahlheim.5 Položaj na brežuljku ve- oma je zanimljiv i kad po vrhu stazom ideš prema selu, možeš najedanput pregledati čitavu dolinu. Dobra krčmarica, koja je uslužna i vedra za svoje godine, toči vino, pivo, kavu; a, što vrijedi više od svega: dvije su lipe,6 koje svojim raširenim granama zasjenjuju mali trg pred crkvom, što ga naokolo zatvaraju seljački domovi, suše i dvorišta. Nisam davno našao tako prijaznog i umilnog mjestašca, pa ovamo dajem iz gostionice donijeti svoj stolić i sjedalicu, ovdje pijem kavu i čitam Homera. Kad sam prvi put slučajno jed- nog lijepog popodneva došao pod te lipe, mali mi se trg učinio jako pust. Sve je bilo u polju, samo je neki dječak od jedno četiri godine sjedio na zemlji i držao objema rukama u prsa uprto drugo dijete od možda pola godine, koje je sjedilo među njegovim nogama tako da mu je služio kao neka vrst stolca i sjedilo sasvim mirno, uza svu živahnost kojom je svojim crnim očima gledalo uokrug. Zabavljao me taj prizor: sjeo sam na plug koji je stajao nasuprot i s mnogo zanosa nacrtao kako braća stoje. Dodao sam k tomu obližnju živicu, vrata suše i nekoliko prelomljenih kotača, sve kako je stajalo jedno za drugim, i kad je prošao jedan sat, pronađem da sam izradio veoma zanimljivu risariju, ne dodajući joj ništa svojega. To me je učvrstilo u mom načelu da se ubuduće držim jedino prirode. Ona je jedina beskonačno bogata. Ona jedina obrazuje velikog umjetnika. Mnogo šta se može reći u korist regula, otprilike ono što se može reći u pohvalu građanskom društvu. Čovjek koji se prema njima obrazuje neće nikad izvesti nešto neukusno ili loše kao onaj koji pušta da ga izmijese zakoni i povoljne prilike, nikad neće postati nepodnošljivi su- sjed ili čuveni zločinac; ali opet nasuprot tome, svaka će regula — reklo se što mu drago
razoriti pravi osjećaj prirode i istinski njezin izražaj! Reci samo da je ovo odviše stro- go! Jer i priroda sama steže, obrezuje divlji trs itd.
Dragi prijatelju! Smijem li ti navesti jedno uspoređenje? U tome je kao i u ljubavi. Mlado se srce sasvim prikloni djevojci, provodi kod nje sve časove svoga dana, prosipa sve svo- je sile, sav svoj imetak, tek da joj svaki čas može izjaviti da joj se sasvim predaje. I da sad dođe kakav filistar, čovjek koji je zaposlen u javnom uredu, pa da rekne: »Fini moj mladi gospodine! Ljubiti je ljudska stvar, samo treba da ljudski ljubite! Razdijelite svoje sate, jedne za posao, a druge, one za odmor, posvetite svojoj djevojci. Prebrojte svoje imanje, pa, od onoga što vam preostaje preko vaše potrebe, ne branim vam da njoj poklonite ka- kav dar, samo ne prečesto, tako na primjer za njezin imendan ili rođendan«, itd. — Ako mladić posluša, eto od njega korisna mlada čovjeka, pa ću ja sâm svjetovati svakom vla- daru da ga pošalje u kolegij; samo što je onda kraj njegovoj ljubavi, a ako je umjetnik, njegovoj umjetnosti. Oj druzi moji! Zašto tako rijetko provali bujica genija i tako rijetko dohuči k nama visokim valovima, da potrese vaše zadivljene duše? Mili prijatelji — u svijetu na obje strane obale stanuju spokojna stara gospoda, kojima bi pri tom propali njihovi mali zaseoci, lijehe s tulipanima i polja sa zeljem, pa zato oni za vremena nasipi- ma i odvodima odvraćaju prijeteću opasnost.

5 Čitatelj neka se ne trudi potražiti ovdje spominjana mjesta; morali smo izmijeniti prava imena koja se nalaze u originalu.
6 Lipe imaju posebno značenje u germanskoj mitologiji i njemačkom folkloru, pa tako i kod ro- mantičara. (nap. ur.)

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gete

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 2:27 pm





*

27. svibnja.
Ja sam, kako vidim, zapao u ushićenje, u poređenja i deklamacije, pa sam ti pri tom za- boravio do kraja ispričati što je dalje bilo s onom djecom. Sjedio sam na plugu valjda dva sata, sasvim zadubljen u slikarsko osjećanje, što ti ga veoma rastrgano prikazuje moje jučerašnje pismo. Podvečer je k djeci, koja se međutim nisu ni makla, došla jedna mlada žena, s košaricom o ruci, i doviknula iz daleka: »Filipe, baš si dobar«. Pozdravila je me- ne, ja joj odvratio, ustao, pristupio bliže i zapitao je da li je mati one djece. Potvrdila mi je i, dajući starijemu polovicu žemičke, uzela manjega na ruke i poljubila ga sa svom mate- rinskom ljubavi. — »Dala sam Filipu, reče mi, da čuva maloga, a s najstarijim sam pošla u grad donijeti bijelog kruha, šećera i jednu zemljanu tavicu za kašu. (Sve sam ove stvari vidio u košari, kojoj je pokrov bio otpao.) Hansu ću (tako se zvao najmlađi) za večeru skuhati jušicu; nestašni ptić, onaj veliki, razbio mi je jučer tavicu kad se je s Filipom sva- dio za ostrug kaše«. — Pitao sam gdje je najstariji, i tek što mi je rekla da se po livadi na- tjerava s par gusaka, eto ti njega skokom k nama, noseći u ruci ljeskov prut. Razgovarao sam se dalje sa ženom i doznao da je kći učiteljeva, a muž joj je pošao na put u Švicarsku, da digne baštinu nekoga bratučeda. »Htjeli su ga prevariti za baštinu«, reče mi ona, »pa mu nisu odgovarali na pisma; zato je sada sâm otišao onamo. Samo da ga nije stigla ka- kva nesreća! Nemam glasa od njega«. — Bilo mi je teško riješiti se te žene; dao sam sva- kom djetetu po novčić, a i za najmanje dao sam novčić, da mu donese žemičku uz juhu kad pođe u grad, i tako smo se rastali.
Velim ti, dragi moj, kad moji živci više ne mogu izdržati, sva se njihova pobuna ublaži dok gledam ovakav stvor, koji u sretnom spokojstvu ide dalje uskim krugom svoga ži- vovanja, proturava se od dana u dan, vidi gdje lišće pada i pri tom ne misli ništa drugo nego da dolazi zima.
Od toga sam vremena često vani. Djeca su se sasvim privikla na mene, dobivaju šećera kad pijem kavu, a večerom dijele sa mnom maslac na kruhu i kiselo mlijeko. Nedjeljom im nikada ne pofali novčić, a ako mene ne bude tamo poslije pobožnosti, krčmarici sam naložio da im ga ona isplati.
Djeca mi se povjeravaju i pripovijedaju koješta, a ja najviše uživam u njihovim strastima i prostodušnim nastupima pohlepe, kad se okupi više djece iz sela.
Stajalo me je mnogo truda dok sam majku riješio brige da djeca možda »ne dosađuju go- spodinu«.

*

30. svibnja.
Ono što sam ti nedavno kazao o slikarstvu vrijedi sigurno i za pjesništvo; sve je u tom da spoznaš ono što je krasno i da to smiono izrekneš — u malo riječi ovim je, dakako, reče- no mnogo. Danas sam doživio jedan prizor koji bi, jednostavno prepisan, dao najljepšu idilu svijeta; ali našto pjesma, prizor i idila? Zar moramo vazda zanatlijski petljati, kad tražimo svoj dijelak u kakvoj pojavi prirode?

Opet ćeš se strašno prevariti ako iza ovog uvoda očekuješ mnogo šta visokoga i otmje- noga; ništa drugo nego da me je jedan seljački momčić zanio do tog živog učešća. Ja ću, kao obično, loše pričati, a ti ćeš, mislim, kao obično naći da sam pretjeran; opet je Wahl- heim i uvijek Wahlheim ono što proiznosi ovakve rijetkosti.
Vani se pod lipama sabralo društvo da pije kavu. Pošto meni to društvo nije sasvim pri- stajalo, izostao sam pod nekom izlikom.
Iz susjedne kuće izađe jedan seljački momak i stade nešto popravljati na ovom plugu, koji sam ja onomadne prerisao. Pošto mi se svidjelo njegovo ponašanje, oslovim ga i za- pitam za njegove prilike; za čas smo postali znanci i, kako meni obično biva s ljudima ove vrsti, gotovo i prijatelji. Pričao mi je da je u službi kod neke udovice, koja dobro po- stupa s njim. Govorio je o njoj toliko i hvalio ju na takav način da sam odmah mogao opaziti kako joj je odan dušom i tijelom. Ona više nije mlada — reče mi — njen prvi muž postupao je s njom vrlo zlo, pa više neće da se udaje — a iz njegova pripovijedanja prosi- jevalo je jasno kako je ona za njega lijepa i dražesna i koliko želi da bi odabrala njega i tako izbrisala spomen na mane svoga prvoga muža; morao bih riječ po riječ ponoviti da ti zorno predočim čistu naklonost, ljubav i vjernost toga čovjeka. Da, morao bih imati dar najvećega pjesnika da ti u isti mah živo prikažem izraz njegovih kretnja, harmoniju nje- gova glasa, potajni oganj njegovih pogleda. Ne, nikakve riječi ne mogu izreći nježnost koja se očitovala u čitavom njegovom ponašanju i izražaju; sve što bih mogao ponoviti, sve bi bilo nezgrapno. Osobito me je dirnulo što se on bojao da bih ja mogao neispravno misliti o njegovu odnosu prema njoj i sumnjati o njenom dobrom vladanju. Dražesno je bilo kad je govorio o njenom obličju, o njenom tijelu, koje ga je — i bez čarâ mladosti — moćno k sebi privlačilo i prikrivalo — ja to mogu ponoviti tek u najdubljoj unutrašnjosti duše moje. Za cijelog svog života ja nisam vidio u takvoj čistoći nagonske požude i vre- log čeznutljivog željkovanja, da mogu pače reći: u toj čistoći nisam ni mislio ni sanjao o njem. Ne kori me ako ti kažem da mi duša u svojoj dubljini gori kad se sjetim one nevi- nosti i istine, i da me svakud progoni slika ove vjere i tankoćutnosti, pa kao da sam i sâm zapaljen time, i ja tako čeznem i ginem.
Tražit ću da i nju što prije vidim; ili ne, ako pravo promislim, uklanjat ću se tomu. Bolje je da ju gledam očima njenoga ljubavnika; u mojim vlastitim očima možda mi se neće prikazati takvom kakva sada stoji preda mnom — a čemu da sebi pokvarim lijepu sliku?

*

16. lipnja.
Zašto ti ne pišem? — Pitaš tako, a ipak si i ti jedan od mudraca. Mogao si pogoditi da mi je dobro. Da mnogo ne duljim, reći ću ti da sam sklopio poznanstvo koje se bliže dotiče moga srca. Ja sam — ne znam ni sâm...
Teško će mi poći za rukom da ti po redu ispripovjedim kako se dogodilo da sam se upo- znao s jednim od najumilnijih božjih stvorenja. Veseo sam i sretan i prema tomu nipošto pogodan za opisivanje historijâ.
Anđeo!... Fuj, ta to svaki kaže o Svojoj, zar ne? A ipak nisam kadar da ti reknem kako je savršena i zašto je savršena; riječju: ona je zarobila cijeli moj duh.
Toliko prostodušnosti kraj tolikog razbora; toliko dobrote kraj tolike čvrstoće, i mir duše pored istinskog života i zaposlenosti!
Sve ovo što ti o njoj govorim ružno je blebetanje, kukavna apstrakcija, koja ne izražava ni jedne crte njene bîti. Drugi put — ne, neću drugi put, sad odmah hoću da ti pričam. Ako ne učinim sada, neće biti nigda. Jer — među nama rečeno — otkad sam počeo ovo pisati, već sam tri puta bio gotov da odložim pero, dam osedlati konja i izjašem. A ipak sam se jutros zakleo da neću izjahati — a svaki čas idem do prozora da vidim kako je još visoko sunce...
Nisam mogao odoljeti, morao sam napolje k njoj. Sad sam opet ovdje, hoću pojesti za ve- čeru svoj kruh s maslacem i pisati tebi, Wilhelme. Ah, kolika je slast mojoj duši vidjeti nju u krugu drage, živahne djece, njene osmoro braće i sestara!
Ako ovako produžim, ti ćeš na svršetku znati toliko koliko i na početku. Čuj dakle, prisi- lit ću se da zađem u potankosti.
Pisao sam ti nedavno kako sam upoznao suca S...a, i kako me je zamolio da ga doskora pohodim u njegovom pustinjačkom domu ili, bolje rečeno: u njegovom malom kraljev- stvu, Zanemario sam to i možda ne bih nikad pošao onamo, da mi nije slučaj otkrio bla- go koje je sakrito u tihom onom kraju.
Naši mladi ljudi bili su priredili ples na selu, na kojemu sam se i ja rado našao. Ponudio sam ruku jednoj ovdašnjoj djevojci, dobroj, lijepoj, uostalom neznatnoj, i mi ugovorismo da ću ja uzeti kočiju, izvesti se sa svojom plesačicom i njenom sestričnom i da ćemo us- put povesti sa sobom Charlottu S... — »Upoznat ćete lijepu žensku«, reče moja družica dok smo se kroz široku, prosječenu šumu vozili prema lovačkoj kući. — »Pazite se«, do- da sestrična, »da se ne zaljubite!« »Kako?«, zapitam ja. — »Ona je već obećana drugo- mu«, odgovori mi ona — »i to jednomu vrlo vrijednomu mužu, koji je otputovao urediti svoje stvari, jer mu je umro otac, i da se natječe za neku unosnu službu«. — Ta mi je vi- jest bila prilično ravnodušna.
Sunce je bilo još četvrt sata daleko od gore kad smo se dovezli pred vrata zaseoka. Bilo je vrlo sparno i gospođe su govorile zabrinuto o oluji, koja se je kanda skupljala na obzorju u bijelo-sivim, vlažnim oblačićima. Obmanuo sam njihov strah, kao da se tobože osobito razumijem u vrijeme, premda sam i sâm počeo slutiti da će naša veselica zlo proći.
Sišao sam, a služavka koja je došla na kapiju zamolila nas neka oprostimo časak, mamse- le Lottchen će odmah doći. Pošao sam preko dvorišta do lijepo građene kuće i kad sam uzašao uz vanjske stepenice i stupio na vrata, u oči mi udari najdražesniji prizor što sam ga ikada vidio. U predvorju motalo se šestero djece, od jedanaest do dvije godine, oko djevojke lijepa lika, srednje veličine, koja je imala na sebi jednostavnu bijelu opravu, s blijedo-crvenim vrpcama na rukavima i prsima. Držala je u ruci crni hljeb i mališima oko sebe rezala svakomu po komad kruha, prema njihovoj dobi i apetitu, a davala ga sva- komu vanredno prijazno i svako je dijete bez prenavljanja uzvikivalo svoje »Hvala!« pružajući sitne ručice visoko u vis, dok kruh još nije bio ni odrezan, a onda sa svojom večerom zadovoljno ili odskakutalo na stranu ili, prema svojoj tihoj ćudi, mirno otišlo prema kapiji pogledati strance i kočiju u kojoj se je imala izvesti njihova Lota. — »Molim, oprostite«, reče ona, »što ste se morali potruditi amo, pa gospođe radi mene moraju če- kati. Oblačeći se i određujući štošta za kuću dok mene ne bude ovdje, zaboravila sam dati mojoj djeci kruh za večeru, a djeca neće da im itko drugi reže kruh osim mene«. — Izrekao sam joj kompliment bez značenja, dok je cijela moja duša počivala na njenom obličju, glasu i kretanju, i jedva sam imao kad oporaviti se od iznenađenja, kad je ona potrčala u sobu po rukavice i lepezu. Mališi su me iz daljine promatrali nekako sa strane, a ja pođoh prema najmlađem djetetu, koje je bilo osobito lijepih crta u licu. Dijete je uz- maklo baš kad je Lota izišla na vrata i rekla: »Louis, daj ruku gospodinu rođaku!« —
Dječak učini to vrlo slobodno i ja se nisam mogao suspreći da ga srdačno ne poljubim, unatoč njegovog malog slinavog nosića. — »Ja rođak?«, rekoh pružajući joj ruku. »Zar držite da sam dostojan sreće da budem u rodu s vama?« — »O«, reče ona s nestašnim smiješkom, »naši su rođaci vrlo brojni, pa bi mi bilo žao da ste vi najgori među njima«.
Polazeći, naložila je Sofiji, najstarijoj sestri poslije sebe, djevojčici od neko jedanaest godina, neka dobro pazi na djecu, i da pozdravi oca kad se s jahanja vrati kući. Mališima je kazala neka slušaju sestru Sofiju kao da je ona sama, što su neki od njih i izrično obeća- li. Samo jedna mala prpošna plavojka, od šest godina po prilici, reče: »To ipak nisi ti, Lottchen, mi tebe ipak više volimo«. — Dva najstarija dječaka bila su se uspela otraga na kočiju i Lota im je, na moj zagovor, dopustila da se voze s nama do šume, ako obećaju da se neće keckati i da će se čvrsto držati.
Jedva smo se namjestili, a djevojke se pozdravile, izmijenile svoje primjedbe o opravama, naročito o šeširima, i pošteno prorešetale društvo koje su na veselici očekivale, kad Lota naloži kočijašu da stane, a braći da siđu; ovi su zatražili da joj još jednom poljube ruku, pa je najstariji to učinio sa svom nježnošću koju može iskazati dječak od petnaest godina, a drugi s mnogo žestine i lakomislenosti. Po njima je još jednom dala pozdraviti mališe i mi se povezosmo dalje.
Sestrična zapita je li pročitala knjigu koju joj je ona nedavno poslala. — »Ne«, odgovori Lota, »ne sviđa mi se, možete je dobiti natrag. A ni pređašnja nije bila bolja«. — Začudio sam se kad sam zapitao kakve su to knjige, a ona mi odgovorila:7 — — U svemu što je govorila našao sam mnogo značaja, sa svakom njenom riječju razabrao sam kako nove čari i novi traci duha probijaju iz crta njena lica, koje kao da su se sve više blaženo ras- cvjetavale, pošto je ona u meni osjećala da je razumijem.
»Dok sam bila mlađa«, reče, »nisam ništa toliko voljela kao romane. Sâm Bog zna kako mi je bilo prijatno kad sam nedjeljom mogla sjesti u kakav kutić i s čitavim srcem suučes- tvovati u sreći i zloj kobi kakve Miss Jenny.8 Ne tajim da ta vrsta pripovijedaka još i da- nas ima za mene izvjesne čare; no pošto tako rijetko dolazim do knjige, ona mora biti sa- svim po mom ukusu. A najdraži mi je onaj pisac u kojem nalazim svoj svijet i kod kojega se sve zbiva kao oko mene, a njegova mi pripovijest bude tako zanimljiva i srdačna kao i moj vlastiti domaći život, koji, dakako, nije nikakav raj na zemlji, ali je ipak, kakav bio da bio, izvor neiskazanog blaženstva«.
Trudio sam se sakriti svoje uzbuđenje radi tih riječi. No, dakako, nisam mogao to dugo skrivati, jer kad sam čuo gdje usput s toliko istine govori o »Seoskom župniku Wake- fieldskom«,9 10 bio sam sasvim izvan sebe i rekao joj sve što sam znao, a tek sam, iza izvjesnoga vremena, kad je Lota svrnula razgovor na ostale, opazio da su druge dvije dame cijelo vrijeme uz nas razrogačenih očiju, kao da ondje nisu ni sjedile. Sestrična je više puta zirnula na mene, porugljivo prćeći nosić, ali meni nije bilo do toga nimalo stalo.

7 Moramo izostaviti ovo mjesto iz pisma, da ne bismo dali nikome prilike da se požali. Premda — pravo uzeto — ni jednome autoru ne mora biti stalo do suda kakve djevojke i mladog vjetrenjas- tog čovjeka.
8 Izraz za prosječnu, običnu djevojku. (nap. ur.)
9 I ovdje smo izostavili imena nekih domaćih autora. Tko pristaje uz Lotino povlađivanje, osjetit će to sigurno u svom srcu kad bude čitao ovo mjesto, a inače ne treba nitko znati.
10 The Vicar of Wakefield, sentimentalni roman irskog pisca Olivera Goldsmitha (1730.-1774.) objav- ljen 1766. Goldsmith je jedan od najdražih Goetheovih (Wertherovih i Lottinih) pisaca, a roman opisuje nevolje provincijskog vikara, te slavi radosti obiteljskog života.

Razgovor dođe na ples. Lota reče: »Ako je ova strast grijeh, ja vam rado priznajem da za mene nema ništa ljepše od plesa. I kad mi nešto udari u glavu, pa na svom razgođenom klaviru zabubnjam kontratanac, opet se sve u meni uskladi i umiri«.
Kako sam se za ovog razgovora pasao na onim crnim očima! Kako su svu moju dušu privlačila ona živahna usta i svježi, vedri obrazi! Kako često — sasvim utonuo u divotni smisao njenog govora —nisam ni razabirao riječi kojima se je izražavala — to možeš za- misliti, jer me poznaješ! Jednom riječju: sišao sam s kola kao sanjalac, kad smo stali pred paviljonom, i tako sam bio obuzet sanjama posred sumračnoga svjetla naokolo, te nisam gotovo ni pazio na glazbu koja je ozvanjala do nas iz rasvijetljene dvorane.
Dva gospodina Audrana i neki N. N. (tko bi pamtio sva imena!), koji su bili plesači ses- trične i Lote, dočekali nas kod pletenih vrata, prihvatili svoje gospođe, a ja poveo svoju.
Prepletali smo se u menuetima; molio sam za ples jednu gospođu za drugom, a upravo najružnije nisu dospijevale da čovjeku pruže ruku i završe plesanje. Lota i njen plesač započeli su engleski ples, pa možeš zamisliti kako mi je bilo ugodno kad je došao red da figuru zapleše i s nama. Treba nju vidjeti kad pleše! Da znaš: ona je s cijelim srcem i cije- lom dušom pri tome; njeno je čitavo tijelo j e d n a harmonija; tako je bezbrižna, tako prostodušna, kao da joj je ples sve i kao da inače niti što misli, ni osjeća; a u tim časovima doista sve drugo iščezava pred njom.
Molio sam je za drugi kontratanac; obećala mi je treći, i s najljubaznijom iskrenošću uvje- ravala me da od srca rado pleše na njemačku. — »Ovdje je moda«, nastavila je, »da svaki par koji spada skupa kod njemačkog plesa ostane zajedno, no moj Chapeau11 valsuje zlo i zahvalit će mi ako ga riješim toga posla. Vaša dama također ga ne umije plesati i ne voli ga, a ja sam kod engleskog plesa vidjela da vi dobro valsujete; dakle ako za njemački ho- ćete biti moj, pođite i izmolite me od moga kavalira, a ja ću poći k vašoj dami«. — Dao sam joj ruku na to, i mi uglavismo da će njezin plesač dotle zabavljati moju plesačicu.
Tada smo započeli i zabavljati se jedan čas raznoličnim prepletanjem rukû. Kako se je dražesno, kako hitro kretala! A kad smo tek došli do valsovanja i koturali se jedni oko drugih kao kugle, išlo je ispočetka malo svakojako, jer to jedva tko umije. Mi smo bili ra- zboriti i pustili smo neka se izbjesne, a kad su najnespretniji sišli s poprišta, udarismo mi i izdržasmo hrabro još s jednim jedinim parom, s Audranom i njegovom plesačicom. Ni- kad mi nije ples polazio tako lako za rukom! Nisam više bio čovjek. Imao sam u naručju najumilnije stvorenje božje; letio sam s njom naokolo kao vihor, tako da je svega oko nas nestajalo i — Wilhelme, da iskreno priznam: prisegao sam da mi djevojka koju ljubim i koju hoću imati za sebe nikad ne bi smjela valsovati s kim drugim osim mene, pa da mo- ram i poginuti radi toga. Ti me razumiješ!
Prošetali smo nekoliko tura dvoranom, da odahnemo. Nato je ona sjela, pa su joj izvrsno prijale naranče koje sam za nju bio spravio i koje su još jedine bile preostale, samo što je meni srce probola svaka kriška koju je ona, pristojnosti radi, davala jednoj nečednoj su- sjedi.
Kod trećeg engleskog plesa bili smo nas dvoje drugi par. Dok smo proplesavali kroz red i ja se bog zna s kolikom slašću pripio uz njenu ruku i njeno oko, koje bijaše puno najis- tinskijega i najiskrenijeg izražaja, najčišćeg užitka, došli smo tako do neke gospođe koju sam naročito opazio radi njenog ljubeznog pogleda na licu, ne više sasvim mladom. Ona


11 Francuska riječ za šešir; koristi se kao izraz iz poštovanja ili obožavanja jer su šešire nosili samo uglednici, odnosno kao skraćena fraza za "skidam šešir", "klanjam se". (nap. ur.)

je sa smiješkom zirnula na Lotu, podigla prijeteći prst i, prolijećući mimo nas, izrekla dva puta s mnogo značenja ime: Albert.
»Tko je taj Albert?«, zapitam Lotu, »ako nije drsko što pitam«. — Upravo mi je htjela od- govoriti, kad smo se morali odijeliti da napravimo veliku osmicu; kad smo se križali jed- no pred drugim, meni se pričinilo da na njenom čelu opažam neku zamišljenost. Kad mi je pružila ruku za promenadu, rekla je: »Što da vam tajim? Albert je vrijedan muž s ko- jim sam, može se reći, zaručena!« Meni to, uostalom, nije bilo ništa novo (jer su mi dje- vojke to već na putu bile rekle), a opet mi je bilo sasvim novo, jer nisam o tom mislio u odnosu prema njoj, koja mi je u tako malo trenutaka postala tako dragom. Ukratko, ja sam se smeo, zaboravio i zapao među nepravi par, tako da se sve pomelo i ispremiješalo, pa je bila potrebna cijela Lotina prisvjesnost i trzanje i potezanje da sve opet brzo dovede u red.
Još se nije bio svršio ples, kad je bliskanje, koje smo već dugo zapažali na obzorju i koje sam ja neprestano prikazivao kao nedužno ljetno blisikanje, postalo jače i gromovi nad- glasaše glazbu! Tri gospođe potrčaše iz reda, a za njima njihova gospoda; nered postade sveopći i glazba prestade. Kad nas usred zabave iznenadi kakva nesreća ili nešto strašno, prirodno je da nas se to doimlje jače nego inače, donekle zbog opreke koja se vrlo živah- no osjeti, a donekle — i to još više — zbog toga što se naša sjetila tada rastvore osjetlji- vosti, pa s tim brže poprimaju utisak. Moram ovim razlozima pripisati čudnovate grima- se, koje — kako sam vidio — izbiše na licima kod mnogih gospođa. Najpametnija je sjela u jedan kut, s leđima prema prozoru, i začepila uši. Druga je klekla pred ovom i sakrila glavu u njeno krilo. Treća se proturala između ove dvije i obgrlila svoje sestrice sva u suzama. Neke su htjele kući; druge su još manje znale što rade, pa nisu imale snage da se osvijeste i suzbiju drzovitosti naših mladih nametnika, koji su se činili vrlo zaposleni da s usana preplašenih ljepotica pohvataju sve one tjeskobne molitve koje su bile određene nebu... Neki su od naše gospode sišli dolje da na miru popuše lulicu, a ostalo društvo nije odbilo kad je gazdarica došla na mudru misao da nam dade sobu koja je imala kap- ke i zastore. Jedva smo stigli onamo, već se Lota bila dala na postavljanje stolaca uokrug, i čim je društvo, na njenu molbu, sjelo, predložila neku društvenu igru.
Vidio sam mnogoga kako je naćubio gubičicu i protegao uda, nadajući se sočnom zalo- gu. »Igrat ćemo se brojenja«, reče ona. »Sad pazite! Ja idem kolom naokolo od desna nali- jevo, a isto tako i vi brojte naokolo, svaki onaj broj koji dođe na njega, i to mora ići kao oganj po suharju, a tko zapne ili se zabuni, dobiva zaušnicu, i tako sve do tisuću«. — To ti je bilo veselo promatrati. Išla je kolom naokolo ispružene ruke. »Jedan«, započne prvi, susjed će: »dva«, sljedeći: »tri« i tako sve dalje. Nato uze ona ići sve brže i brže; jedan se prevari i puf! evo zaušnice, a dok su se svi smijali, evo i sljedeći opet puf! I sve brže. Ja sam dobio dvije ćuške i nekako sam sa srdačnim zadovoljstvom opazio da su bile jače od onih što ih je obično primjerila ostalima. Opće smijanje i buka završiše igru, još prije ne- go što je bila izbrojena tisuća. Najpovjerljiviji povukoše se na stranu, oluja je bila presta- la, a ja pođoh za Lotom u dvoranu. Putem mi je rekla: »Od silnih zaušnica zaboravili su i na vrijeme i na sve!« Ja joj nisam mogao ništa odgovoriti. — »Ja sam«, nastavi ona, »bila jedna od najplašljivijih, pa sam se ohrabrila, pričinjajući se srčanom da drugima ulijem hrabrosti«. — Stupismo k prozoru. Grmjelo je niza stranu i divna je kišica žamorila nad krajinom, a do nas se dizao u svoj punoći miomiris koji nas je sasvim osvježavao. Stajala je poduprta o lakte, pogled joj je prosijecao okolicu, zirkala je u nebo pa u me; vidio sam

njeno oko puno suza. Položila je svoju ruku na moju i rekla: »Klopstock!«12 — Odmah sam se sjetio divotne ode koja je njoj bila u mislima, pa utonem u bujicu osjećaja što ju je ona tom lozinkom izlila nada mnom. Nisam dulje mogao podnijeti, nego sam se nadnio nad njenu ruku i cjelivao je u najslasnijim suzama. Onda sam opet podigao pogled pra- ma njenom oku... Plemeniti pjesniče! Da si ti mogao vidjeti kako te obožava onaj pogled, a ja ne bih nikad više htio da tko drugi zazivlje tvoje tako često obesvećeno ime.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gete

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 2:28 pm





*

19. lipnja.
Ne znam više gdje sam nedavno stao u svom pričanju! Znam da su bila dva sata u noći kad sam legao u postelju, i da bih te zabavio možda do jutra da sam ti mogao sve usme- no izbrbljati, umjesto da pismeno pričam.
Još nisam pripovijedao što se dogodilo na povratku s plesa, a ni danas nisam za pripovi- jedanje.
Bio je najdivniji izlaz sunca. S drveća u šumi padale su kapljice, a polja bila svuda unao- kolo osvježena. Naše su družice drijemale. Ona me je zapitala ne bih li i ja s njima, a neka se ne osvrćem na nju. — »Dok vidim otvorene ove oči, nema opasnosti«, rekoh i pogle- dah je čvrsto. I oboje smo izdržali sve do njene kapije, kad joj je služavka tiho otvorila i na njen upit potvrdila da su otac i djeca dobro i da svi još spavaju. Nato sam je ostavio, moleći da ju smijem vidjeti još isti dan; dopustila mi je i ja sam došao, pa od toga dana mogu sunce, mjesec i zvijezde mirno ići svojim putem, ja ne znam ni kad je dan, ni kada noć i sav svijet iščezava oko mene.

*

21. lipnja.
Proživljavam tako sretne dane, kako ih Bog pridržava samo za svoje svetitelje pa, makar se što sa mnom dogodilo, ne smijem kazati da se nisam nauživao radosti, i to najčišćih radosti života. — Poznaješ moj Wahlheim, gdje sam se sasvim udomio i odakle imam samo pola sata do Lote; tamo osjećam sebe samog i svu sreću koja je dana ljudima.
Gdje bih ikada pomislio da Wahlheim leži tako blizu neba, kad sam ga odabrao za cilj svojih šetnja! Koliko sam puta na svojim dalekim šetnjama, sad s brda sad iz doline, pre- ko rijeke promatrao lovačku kuću, koja sada krije sve moje želje!
Dragi Wilhelme, razmišljao sam o svemu i svačemu, o čežnji u čovjeku da se proširi, da otkriva novo, da luta svijetom; i onda opet o unutrašnjem nagonu da se voljko poda stegi i da tako kreće naprijed putanjom navade, a da se ne obazire ni desno ni lijevo.
Čudno je: kako sam došao ovamo i s brežuljka gledao u lijepu dolinu, gdje me je sve unaokolo privlačilo. — Eno ona šumica! — »Ah, da se možeš zaplesti u njezine sjene!« —

12 Friedrich Gottlieb Klopstock (1724.-1803.) – njemački pjesnik religiozne orijentacije, preteča roman- tizma, autor epa Mesija; jedan je od najvažnijih Goetheovih književnih uzora. Aluzija se odnosi na njegovu odu An meine Freunde (Mom prijatelju, 1747.), kasnije prerađenu i objavljenu pod naslo- vom Wingolf (1767.), koja je pohvala uzvišenom prijateljstvu. (nap. ur.)

Ondje onaj vršak brijega! — »Ah, da možeš odande pregledati široku okolicu!« — Pa oni brežuljci, jedni o druge prikovani, i one prijazne doline! — »O, da se mogu izgubiti u njima!« — — Pohitao sam onamo i vratio se, a ne našao ono čemu sam se nadao. Da, da- leke su strane isto kao i budućnost! Pred dušom našom razastire se neka silna sumračna cjelina, naš se osjećaj rasplinjava u njoj kao i naše oko, i mi čeznemo, ah! da predamo sve svoje biće, da pustimo neka nas sa svom nasladom ispuni jedno jedino veliko, divno čuvstvo... A, jao! Kad pohitimo bliže, kad »tamo« postane »ovdje«, sve je opet kao i prije i mi ostajemo u svom siromaštvu, u svojoj ograničenosti, a duša naša hlepi za izmaknu- lom okrepom.
Tako i najnemirniji skitnica napokon opet čezne za svojim zavičajem, pa onu slast koju je uzalud tražio u širokom svijetu, nalazi u svojoj kolibi, na grudima svoje žene, u krugu svoje djece, u poslovanju za njihovu prehranu.
Kad se jutrom, u cik zore, išetam u svoj Wahlheim i ondje u vrtu gostioničarovu sâm be- rem slatki grašak, pa sjednem, runim ga i u isti mah čitkam svoga Homera; kad zatim u maloj kuhinji odaberem lonac, odrežem maslaca, stavim mahune na vatru i sjednem bli- že da ih nekoliko puta protresem, tada osjećam sasvim živo kako obijesni prosci Penelo- pini kolju volove i svinje, sijeku ih i peku. Nema ništa što bi me ispunilo tako mirnim, istinskim čuvstvom kao običaji patrijarhalnog života što ih — budi Bogu hvala! — mogu bez afektacije utkati u svoj način života.
Tako mi je milo što moje srce može osjetiti prostu, bezazlenu nasladu čovjeka koji nosi na svoj stol glavicu zelja koju je sam uzgojio i pri tom u jednom trenutku ponovno uživa ne samo to zelje, nego i sve one dobre dane, ono lijepo jutro kad ga je zasadio, prijatne veče- ri kad ga je zalijevao i kad se je radovao neprestanom njegovom napredovanju!

*

29. lipnja.
Prekjučer je iz grada k sucu došao ovdašnji medikus i zatekao me na zemlji usred Lotine djece — jedni su puzali po meni, drugi me dražili, a ja sam ih golicao i s njima podigao strahovitu viku. Doktor je nekakva dogmatična lutka na žicu; dok govori, slaže svoje manšete u nabore i bez kraja čupka ogrlicu; njemu se moje zabavljanje s djecom činilo ispod dostojanstva razborita čovjeka. Vidio sam mu to na nosu, ali se nisam dao ni u čem smesti; pustio sam ga neka raspreda o svojim umnim stvarima, a ja sam iznova gradio djeci kućice od karata, koje su oni bili razrušili. Na to je on počeo obilaziti gradom i svagdje se tužio kako su sučeva djeca i od sebe dosta neotesana, a Werther ih sada kvari do kraja.
Jest, dragi Wilhelme, djeca su na svijetu najbliža mojemu srcu. Kad ih gledam i u takvom malom stvoru vidim sjeme svih vrlina, svih snaga koje će jednom toliko trebati; kad u dječjoj tvrdoglavosti uočim buduću postojanost i čvrstoću značaja, u nestašnosti dobar humor i lakoću, kojom će se proturavati kroz opasnosti svijeta, sve tako nepokvareno, tako cjelovito! — onda uvijek, uvijek ponavljam zlatne riječi učitelja ljudstva: »Ako ne budete kao jedno od ovih!« A gle, najdraži moj, s njima koji su jednaki nama i koje bismo mi morali uzimati za uzore, s njima mi postupamo kano s podanicima. Ne smiju imati svoje volje! — A zar je mi nemamo? I u čemu je to naše jače pravo? Jer smo mi stariji i pametniji! — Dobri Bože, sa svoga neba ti vidiš staru djecu i mladu djecu i ništa više; a tvoj je sin već davno objavio s kojom djecom imaš više radosti. Ali oni vjeruju u nj i ne

čuju ga (i to je stara stvar!) — i obrazuju svoju djecu prema sebi i — Adieu, Wilhelme! Neću da o tom dalje drobim.

*

1. srpnja.
Što Lota mora biti bolesniku, osjećam na svom rođenom bijednom srcu, kojemu je gore nego mnogomu što gine na nemoćničkom logu. Ona će nekoliko dana provesti u gradu uz jednu vrijednu gospođu, koja je prema izjavi liječnikâ blizu svršetka i hoće da u tim posljednjim trenucima ima kraj sebe Lotu. Prošli tjedan bio sam s njom u posjeti kod žu- pnika u St.... Mjestašce leži jedan sat po strani, u gori. Stigli smo onamo oko četiri. Lota je povela sa sobom svoju drugu sestru. Kad smo stupili u župno dvorište, zasjenjeno od dva visoka oraha, dobri je starac sjedio na klupi pred kućnim vratima, a kad je ugledao Lotu, sav je oživio, zaboravio svoj kvrgasti štap i osmjelio se poći prama njoj. Ona je po- trčala k njemu, prisilila ga da sjedne i sama sjela kraj njega, donijela mnogo pozdrava od svoga oca, pomilovala ružnog i zamusanog najmlađeg njegovog dječaka, kaštigu njegove starosti. Trebao si vidjeti kako je zabavila starca, kako je podigla glas da ju čuju njegove nagluhe uši, kako mu je pričala o krepkim mladićima koji su na dvoje na troje umirali, o vrsnoći Karlsbada,13 hvaleći župnikovu odluku da idućega ljeta pođe onamo. Pronašla je da župnik mnogo bolje izgleda i da je mnogo bodriji nego kad ga je zadnji put vidjela. — Ja sam se međutim poklonio gospođi pastorki. Starac se je ojunačio sasvim, i pošto nisam mogao da ne pohvalim lijepe orahe koji su nas onako prijatno zakriljivali svojom sjenom, stao je da nam — doduše malo poteško — o tom priča čitavu historiju. — »Za stari orah«, reče — »ne znamo tko ga je zasadio; jedni vele ovaj, drugi onaj župnik. No onaj mlađi otraga ima toliko koliko moja gospođa: u listopadu će imati pedeset godina. Njen ga je otac posadio onoga jutra kad se je ona pod večer rodila. On je bio moj predšasnik ovdje u službi, a ne može se iskazati kako mu je drago bilo to stablo, ali ni meni nije manje drago. Pod njim je sjedila i plela moja žena kad sam prije dvadeset i sedam godina prvi put kao siromašni đak došao u ovaj dvor«. — Lota zapita gdje mu je kći; odgovorio joj je da je pošla s gospodinom Schmidtom na livadu k radnicima, i starac nastavi svoje pričanje: kako ga je zavolio njegov predšasnik, a onda i njegova kći, i kako je postao najprije nje- govim vikarom, a zatim nasljednikom. Pripovijest tek što je bila dovršena, kad kroz vrt stiže mlada pastorica s takozvanim gospodinom Schmidtom; sa srdačnom toplinom po- zdravila je Lotu, a moram reći, meni se dosta svidjela: živahna, skladno raštena brineta, s kojom bi se čovjek mogao dobro zabaviti neko vrijeme na ladanju. Njen ljubeznik (gos- podin nam se Schmidt sâm tako prikazao) fin je, no tih čovjek, koji se nije htio upletati u naše razgovore, premda ga je Lota neprestano pritezala. Najviše me je žalostilo što sam na crtama njegova lica opazio da ga više tvrdoglavost i zla volja nego ograničen razum sprečavaju da se povjeri kome. Kasnije se je to vidjelo, nažalost, i odviše jasno, kad je Frederika, idući na šetnji s Lotom, koji put pošla i sa mnom, gospodinovo lice, koje je i onako bilo smeđe boje, tako je na očigled potamnjelo, te je bilo krajnje vrijeme da me Lo- ta čupne za rukav i upozori da sam bio odviše ljubezan s Frederikom. A mene ništa više ne mrzi nego kad ljudi muče jedan drugoga, a najviše kad mladi ljudi u cvatu života, baš kad bi mogli biti najpristupniji svima radostima, ovo nekoliko dana jedno drugomu kva-

13 Njemačko ime Karlovyh Vary, čuvenog termalnog lječilišta u današnjoj Češkoj. (nap. ur.)

re budalaštinama i tek prekasno uvide da se ne da naknaditi što je uludo potraćeno. Me- ne je to grizlo, te se nisam mogao oteti da pod večer, kad smo se vratili u župni dvor i pri stolu pili mlijeko, a razgovor se okrenuo na radost i tugu svijeta, uhvatim tu nit i od srca ne govorim proti zlovolji. — »Mi ljudi«, započeh — »jadamo se često što u životu ima tako malo dobrih dana, a tako mnogo rđavih; jadamo se, kako se meni čini, ponajviše s nepravom. Kad bismo uvijek imali otvoreno srce da uživamo ono dobro što nam ga Bog za svaki dan sprema, onda bismo imali i dosta snage da podnosimo zlo kad nadođe«. —
»Ali«, doda pastorica, »naša ćudljivost nije u našoj moći; koliko samo ovisi o tijelu! Kad ti nije dobro, nigdje ti nije pravo«. — To sam joj priznao. — »Hajde dakle«, nastavim, »da to smatramo bolešću i zapitamo ima li tomu lijeka?« — »Ovo već radije čujem«, prihvati Lota, »ja bar mislim da mnogo ovisi o nama. Znam to po sebi. Kad me nešto draži i hoće mi pokvariti volju, skočim i zapjevam po koji kontratanac amo-tamo po vrtu, i odmah prođe!« — »To sam upravo i htio reći«, dodam ja; »rđava volja sasvim je kao lijenost, jer i jest zapravo neka vrst lijenosti. Naša je narav njoj vrlo sklona, a ipak, čim imamo snage da se trgnemo i ojunačimo, ide posao brzo od ruke i mi nađemo u radu istinsku zabavu«.
Frederika me je vrlo pažljivo slušala, a mladić mi prigovori da nitko nije gospodar nad samim sobom, a da najmanje može vladati svojim osjećajima.— »Tu se radi o nepri- jatnom osjećaju«, odgovorim ja, »o osjećaju, kojega se svako rado oslobađa, a nitko ne zna dokle mu sežu sile prije nego što ih iskuša. Doista, onaj koji je bolestan zapitkivat će sve liječnike, pa neće odbiti ni najveće rezignacije, ni najgorče lijekove, samo da dođe do željenog zdravlja«. — Opazio sam da pošteni starac napinje sluh kako bi mogao sudjelo- vati u našoj raspravi, pa sam podigao glas, obrativši govor prema njemu. »Propovijeda se«, rekoh, »proti tolikim porocima, a još nikad nisam čuo da bi neko s propovjedaonice radio protiv rđave volje«.14 »To trebaju raditi gradski župnici«, reče starac, »mi seljani nemamo zao humor; doduše, gdjekad također ne bi ni kod nas škodilo: bila bi to lekcija bar za njegovu ženu i za gospodina suca«. — Društvo se stade smijati, a i starac s nama od srca, dok ga nije spopao kašalj, koji je na čas prekinuo našu raspravu; na to je opet uzeo riječ mladić: »Nazvali ste zlu volju porokom, a meni se to čini pretjeranim«. —
»Nipošto«, odgovorim ja, »ako ono čime nanosiš štetu sebi i svom bližnjemu zaslužuje to ime. Zar nije dosta što jedan drugoga ne možemo učiniti sretnim; treba li da si međusob- no otimljemo još i veselje, koje svako srce može gdjekad sebi pribaviti? Pa imenujte mi čovjeka koji je rđave volje, a kraj toga tako pošten da ju prikriva, noseći je sâm, a ne kva- reći veselja drugima oko sebe! Ili zar ona nije možda samo unutrašnja turobnost, kad se ne sviđamo sami sebi, što je uvijek u vezi sa zavišću koju je podstaknula budalasta tašti- na? Gledamo sretne ljude, koje mi ne činimo sretnima, pa ih ne podnosimo«. — Lota mi se nasmiješi, videći s kolikom toplinom govorim, a suza u oku Frederike podbode me da nastavim. — »Jao onima«, rekoh, »koji se služe vlašću što ju imadu nad jednim srcem, otimljući mu priproste radosti koje kliju iz njega samog! Svi darovi, sve usluge svijeta ne naknađuju jednog časa kad se radujemo sami sebi, a ogorčava nam ga zavidna neprijaz- nost našeg tiranina«.
Cijelo je moje srce bilo puno u taj trenutak; moju je dušu saletjela uspomena na mnogošta što je prošlo i suze mi udare na oči.
»Kad bi samo«, kliknuh, »svaki čovjek dnevice rekao sebi: ti svojim prijateljima ne možeš drugo dati, nego da im ostaviš njihove radosti i povećaš njihovu sreću time, uživajući je
s njima zajedno! Ako je njihovu dušu izmučila tjeskobna strast, ako ju je razdro čemer

14 Ipak imamo o tom izvrsnu propovijed Lavaterovu, među onima u kojima govori o knjizi Joni-
noj.

možeš li im dati kap olakšanja? A kad navali posljednja, najtjeskobnija bolest na to stvorenje koje si podrovao u danima njegova cvata, pa ono logom leži u nevoljnoj izne- moglosti, oko mu bez osjećaja gleda naspram neba, smrtni mu se znoj javlja na blijedom čelu, a ti stojiš pred posteljom kao prokletnik, i osjećaš najusrdnije da ne možeš ništa s cijelim svojim mogućstvom, i strah ti grči dušu, te bi rado dao sve da možeš kap okrepe, iskru hrabrosti uliti stvorenju koje propada!«
Kod tih riječi navalila je na mene s cijelom snagom uspomena na jedan takav prizor ko- jemu sam sâm prisustvovao. Prekrio sam rupcem oči i ostavio društvo; doveo me je k sebi samo glas Lote, koja me je dozivala da krenemo kući. A kako me je putem korila ra- di toga što se odviše toplo zauzimljem za sve, pa da ću propasti radi toga! Neka se šte- dim! — Ah, anđele! Već zbog tebe moram živjeti!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gete

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 2:29 pm





*

6. srpnja.
Ona je vazda uza svoju umiruću prijateljicu i vazda je ista — vazda onaj pritomni, nježni stvor, koji ublažuje boli i stvara sretnike kud god pogleda. Jučer je navečer pošla u šetnju s Marijanom i malom Malčicom; ja sam to znao i sreo se s njom, pa smo pošli zajedno. Iza šetanja od podrug sata vraćali smo se prema gradu i stigli na zdenac, koji mi je bio tako drag, a sada mi je još tisuću puta draži. Lota je sjela na zidić, dok smo mi stajali pred njom. Pogledao sam naokolo, ah! I opet je preda mnom oživjelo ono vrijeme kad je moje srce bilo tako osamljeno. »Mili zdenče moj«, rekoh, »od onda nisam počivao u tvojoj hla- dovini, nisam gdjekad ni pogledao na tebe, žureći se ovuda«. Zirnuo sam u dubinu i vi- dio gdje Malčica vrlo zaposlena uzlazi s čašom vode. Pogledao sam u Lotu i osjetio sve što je ona meni. Međutim stiže Malčica s čašom. Marijana ju je htjela uzeti od nje. »Ne!«, poviče dijete s najslađim izražajem, »ne, Lotice, ti moraš piti najprije!« — Iskrenost i do- brota kojom je to kliknula tako me je zanijela, te nisam ničim mogao iskazati svoj osjećaj, nego sam digao dijete sa zemlje i poljubio ga tako živo da je u isti mah stalo i vikati i pla- kati. — »Zlo ste to učinili«, reče Lota. — Bio sam osupnut. — »Hodi, Malčice«, nastavi ona, uzevši je za ruku i povevši je niza stepenice, »brzo se operi vodom iz svježeg izvora, brzo, pa će sve proći«. — Stajao sam tako i promatrao kako je revno mala trla obraze mokrim ručicama, čvrsto vjerujući da čudesno vrelo mora otplaviti svaku nečistoću i os- loboditi je sramote »da dobiješ ružnu bradu«, kako je Lota kazala: »Dosta je«, a dijete se još dalje pralo, kao da mnogo čini bolje nego manje. Ja ti kažem, Wilhelme, nikad nisam s više poštovanja pribivao ikojem krštenju, i kad je Lota došla gore, rado bih se bio bacio na koljena pred nju kao pred proroka koji je svojom molitvom otplavio grijehe naroda!
Navečer se nisam mogao oteti da u radosti srca svoga ne ispričam taj događaj mužu, o kojem sam držao da ima ljudskog shvaćanja, jer ima razuma; a kako sam nasjeo! Rekao je da je Lota učinila veoma zlo; djeci, veli, ne treba bajati ništa; takve stvari, veli, daju po- voda bezbrojnim zabludama i praznovjericama, a od toga treba djecu čuvati za rana. Taj čas mi je palo na um da je taj čovjek pred osam dana dao krstiti dijete, zato sam sve pu- stio s mirom, a u srcu svojem ostao sam vjeran istini: s djecom trebamo raditi kao što Bog radi s nama. On, koji nas čini najsretnijima kad pušta da glavinjamo svijetom u prijatnoj tlapnji.

*


8. srpnja.
Kakva smo mi djeca! Kako smo lakomi na jedan pogled! Kakva smo djeca! — Bili smo pošli u Wahlheim. Gospođe se izvezle i ja sam za te šetnje mislio da u Lotinim crnim očima — — Lud sam; oprosti mi! No trebao bi vidjeti te oči! — Da budem kratak (jer mi se oči zaklapaju od sna), dakle, gospođe su ušle u kočiju, a oko kočije stajasmo mladi W... Selstadt, Audran i ja. Tu ti se iz kočije brbljalo s onim vragolanima koji su, dakako, bili prilično vjetrenjasti i lakokrili. — Tražio sam Lotine oči; vaj, one su prelazile od jednoga k drugom. Ali na mene! Na mene, koji sam ondje stajao sasvim sâm, rezigniravši na njih
na mene nisu pale!... Moje joj je srce govorilo tisuću: Zbogom! A ona me nije pogleda- la! Kočija prođe ispred mene, a jedna suza mi zastane u oku. Gledao sam za njom i vidio kako Lotina vrpca na glavi izviruje kroz okno, i ona se je obrnula da pogleda, vaj! zar mene? — Dragi! Ja lebdim u toj neizvjesnosti; to mi je jedina utjeha: možda se je ogledala za mnom. Možda! — Laku noć! Ah, kakvo sam dijete!

*

10. srpnja.
Trebao bi vidjeti moju glupu figuru kad se u društvu govori o njoj! Pogotovo kad me još pitaju kako mi se sviđa? — Sviđa! Tu riječ mrzim do smrti. Kakav mora da je čovjek ko- mu se Lota samo sviđa, a ne ispunjava mu sva sjetila, sva čuvstva? Sviđa! Nedavno me je neko pitao kako mi se sviđa Ossian!15

*

11. srpnja.
Gospodi M... vrlo je zlo; molim se za njezin život, jer trpim skupa s Lotom. Vidim je vrlo rijetko kod moje prijateljice, a danas mi je pričala čudnovatu zgodu. — Stari je M... tvrdi- ca, djetinjasti škrtac, koji je u životu mnogo namučio i škrtarenjem stezao svoju ženu; ali si je žena uvijek umjela pomoći. Kad je pred nekoliko dana liječnik kazao da se žena neće bolesti othrvati, dozvala je svoga muža (Lota je bila u sobi) i govorila mu ovako: »Moram ti priznati jednu stvar koja bi mogla poslije moje smrti napraviti smetnju i omrazu. Ja

15 Ossian – legendarni škotski galski bard, pod čijim je imenom škotski pjesnik James MacPherson (1736.-1796.) objavio pjesme za koje je tvrdio da ih je sakupio i preveo sa gaelskog jezika. Objav- ljene su 1760. pod naslovom Fragments of ancient poetry, collected in the Highlands of Scotland, and translated from the Gaelic or Erse language. Pjesme su stekle iznimnu popularnost, prevedene su na gotovo sve europske jezike, utjecale su na književnost predromantizma i romantizma (obožavali su ih, osim Goethea, i Napoleon, Voltaire, Diderot, Thomas Jefferson, Byron, Walter Scott, Herder i pripadnici Sturm und Dranga...), no pokazalo se da ih je stvorio MacPherson sâm i da se radi o "najuspješnijoj književnoj krivotvorini suvremene povijesti " (Th. Curley). Navodne izvorne epske pjesme "prevedene" su (tj. napisane) u prozi, te se doduše dijelom temelje na starijim predlošcima i napisane su u njihovom duhu; donose tajanstvenu atmosferu, opise divlje sjevernjačke prirode, melankolična raspoloženja. Werther je oduševljen "Ossianom", a Goethe ignorira činjenicu da pje- sme nisu autentične, premda su rasprave o tome započele odmah nakon njihove objave. (nap. ur.)

sam do sada vodila kućanstvo u redu i štedljivo, koliko se samo moglo; ali mi moraš op- rostiti što sam te za ovo trideset godina varala. U početku našeg braka odredio si izvjes- nu sitnicu za podmirivanje kuhinje i ostalih kućnih izdataka. Kad se je naše kućanstvo proširilo, a naš obrt povećao, nisam te mogla sklonuti da mi razmjerno povećaš sedmični novac; ukratko, ti znaš da si u doba kad je kućanstvo najviše trebalo zahtijevao da iza- đem sa sedam forinti na sedmicu. Ja sam taj novac primala bez prigovora, a ostalo svake nedjelje uzimala iz utrška, pošto nije nitko slutio da domaćica krade iz kase. Rasipala ni- sam ništa, pa bih — da i nisam priznala — mirno pošla prama vječnosti, ali neću moći, kad ona koja poslije mene ima voditi kućanstvo ne bi znala sebi pomoći i kad bi ti još os- tajao pri tome da je tvoja prva žena izlazila s onim novcem koji si joj ti određivao«.
Razgovarao sam s Lotom o nevjerojatnoj zaslijepljenosti ljudskog duha, kad netko i ne sluti da se nešto skriva iza toga, kad nekome dostaje sedam forinti gdje je potrošak mož- da i dvostruko veći. Ali sam ja i sâm poznavao ljudî koji bi u svojoj kući bili bez čuđenja primili i onu vječnu uljanicu prorokovu!

*

13. srpnja.
Ne, ja ne obmanjujem sebe! Čitam u njenim crnim očima istinsko saučešće sa mnom i s mojom sudbinom. Štoviše, osjećam, i u tom smijem povjerovati svom srcu, da me Lota — ah, zar smijem, zar mogu u tim riječima izgovoriti nebo? — da me Lota ljubi!
Ljubi me! — I koliko vrijedim samom sebi, kako (tebi to smijem reći, jer ti imaš smisla za takvo što), kako li obožavam samoga sebe otkad me ona ljubi!
Je li to drskost ili je shvaćanje istinskog odnosa! — Ne poznajem čovjeka koga bih se bo- jao radi čega u Lotinom srcu. Pa ipak — kad ona govori o svom zaručniku s toliko topli- ne, s toliko ljubavi — meni je onda kao čovjeku koga su svrgli sa svih časti i dostojanstva, i oduzimlju mu mač s boka.

*

16. srpnja.
Ah, kako mi prolijeće po svim žilama kad se moj prst nehotice dotakne njezinoga i kad se pod stolom dodirnu naša stopala! Povučem ih nazad kao od vatre, a neka tajna sila vuče me opet naprijed — nesvjestica me spopada u svim ćutilima. — Oh, njena nevinost, njena iskrena duša ne osjeća kako me muče ove povjerljive sitnice. A tek kad u razgovo- ru položi svoju ruku na moju i u interesu razgovora prikuči se bliže k meni tako da ne- beski dah njenih usta može doprijeti do mojih usana — ja mislim da propadam u zemlju, kano udaren gromom. — I, Wilhelme! Ako se ikad usudim da to nebo, to povjerenje —
Ti me razumiješ. Ne, moje srce nije tako pokvareno! Slabo je! Dosta slabo! — A nije li u tom propast? —
Ona mi je sveta. Svaka pohota mûkom muči u njenoj nazočnosti. Ne znam kako mi je dok sam uza nju; tako kao da mi se duša sunovraćuje u svim živcima. — Ona ima jednu melodiju koju svira na klaviru sa snagom anđela, i tako prostodušno i tako duhovito! To

joj je omiljena pjesmica, i ja se oslobađam od svake patnje, smetnje i hira, čim udari prvu njenu notu.
Dok me dira taj jednostavni pjev, nije mi nevjerojatna ni jedna riječ o čarobnoj snazi glaz- be. I kako ona umije zasvirati tu melodiju, često baš u času kad bih ja najradije tanetom prosvirao sebi glavu! Smućenost i pomrčina duše moje raspršava se i ja opet slobodnije dišem.

*

18. srpnja.
Wilhelme, što je našemu srcu svijet bez ljubavi? Što će čarobna laterna bez svjetla? Jedva si u nju stavio malenu luč, na bijeloj ti stijeni zasjaju najšarenije slike! Pa kad bi sve bilo samo to, samo ti prolazni fantomi, ipak to uvijek čini našu sreću, kad pred tim stojimo kao mladi dječaci i zanosimo se čarobnim prikazama. Danas nisam mogao k Loti, zadr- žalo me društvo kojemu se nisam mogao ukloniti. Što da radim? Poslao sam k njoj slugu, da bar imam kraj sebe jednog čovjeka koji je danas došao u njenu blizinu. Kako sam ga nestrpljivo očekivao i kako ga radosno opet ugledao! Da se nisam stidio, uhvatio bih ga za glavu i poljubio.
O bononskom kamenu16 pričaju, kad ga metneš na sunce, da uvlači u sebe njegove zrake, pa noću još neko vrijeme sja. Tako je i meni bilo s tim momkom. Osjećaj da su njene oči počivale na njegovu licu, na obrazima, na pucetima kaputa i ovratniku surtouta, učinilo mi je sve to nekako svetim, nekako dragim! U taj tren ne bih bio dao toga momka ni za tisuću talira. U njegovoj nazočnosti bilo mi je tako voljko. — Ne daj Bože da se tomu smi- ješ. Wilhelme, zar su to fantomi, kad je čovjeku voljko?

*

19. srpnja.
»Vidjet ću je!«, kliknem jutrom kad se razbudim i u svoj vedrini pogledam spram divnog sunca; »vidjet ću je!« I onda nemam kroz čitav dan nikakve druge želje. Sve, sve se is- prepleće u toj nadi.

*

20. srpnja.
Vaša ideja da imam poći s poslanikom u ... neće još da postane mojom. Ne volim mnogo subordinaciju, a svi znamo da je onaj čovjek povrh toga još i oduran. Veliš da bi moja majka voljela da uđem u aktivnu službu: to me je nagnalo na smijeh. Zar ja danas nisam aktivan? I zar nije svejedno prebrojavam li zrna graška ili leće? Svemu na svijetu svrha je

16 Bononia je antički naziv za Bolognu u Italiji; oko toga grada doista ima kamena koji sadrži mine- ral barit i ima fosforescentna svojstva; otkrio ga je i opisao alkemist Vincenzo Casciarolo 1602. godine. (nap. ur.)

nekakva lopovština, a uvijek je budala onaj koji se za novac ili za čast ili inače za što ubi- ja poslom za volju drugima, ako to nije njegova vlastita strast, njegova vlastita potreba.

*

24. srpnja.
Pošto je tebi toliko stalo da ja ne zanemarim svoje risanje, volio bih preći preko cijele stvari nego da ti kažem da već odavna ne radim ništa.
Još nikad nisam bio sretniji, još nikad nije bilo punije i toplije moje osjećanje prirode, sve do kamečka i do travčice, pa ipak — ne znam kako da nađem riječ — moja snaga predo- čavanja nekako je slaba, sve pliva i koleba pred mojom dušom, te ne mogu uhvatiti ni obrisa; ali uobražavam sebi da bih mogao nešto dobro formirati, kad bih imao ilovače ili voska. Potraje li duže današnje moje raspoloženje, uzet ću doista ilovače i mijesiti, pa makar se od toga rodili kolači!
Lotin sam portret započeo triput i triput sam se osramotio; ovo me mrzi to više što sam pred neko vrijeme vrlo sretno pogađao lica. Kasnije sam napravio njenu silhuetu, pa to neka mi bude dosta.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gete

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 2:30 pm






*

25. srpnja.
Da, draga Lota, ja ću priskrbiti i posvršavati sve; poručujte mi samo što više stvari, samo što češće. Jedno Vas molim: ne posipajte pijeskom ceduljice koje mi pišete! Danas sam je odmah prinesao k ustima i zubi su mi zaškripali.

*

26. srpnja.
Već sam mnogo puta preduzeo da je neću viđati tako često. Ali da, tko bi mogao to izdr- žati? Svaki dan me prevlada napast i ja sebi sveto obećam: sutra ćeš jedanput izostati, a kad svane jutro, nađem opet nekakav neodoljiv razlog i dok dlanom o dlan udariš već sam kod nje. Ili ona navečer kaže: »Sutra ćete doći, zar ne?« — Tko da onda ostane do- ma? Ili mi ona nešto naruči, a meni se učini pristojnim da joj sâm odnesem odgovor; ili dan zbilja svane odviše lijep, pa pođem u Wahlheim, a kad se već nađem tamo, do nje ima samo pola sata! Odviše sam blizu onoj atmosferi, pa — hup! već sam tamo. Moja je baba znala priču o brijegu Magnetovcu. Brodovima koji bi preblizu došli oteo bi za čas svu željezariju, čavli bi letjeli naprama brijegu i jadnici bi se nasukali, poklopljeni das- kama koje su se rušile jedna na drugu.

*

30. srpnja.
Albert je prispio, pa ću ja otići; jer makar on bio najbolji i najplemenitiji muž, komu bih sa svom spremnošću priznao prvenstvo u svakom pogledu, ipak ne bih mogao podnijeti da ga pred svojim očima gledam u posjedu tolikih savršenstva. — Posjed! — Ukratko, Wilhelme, zaručnik je tu! Vrijedan, mio muž, kome ne možeš ne biti sklon. Na sreću, ni- sam bio pri dočeku! To bi mi bilo razdrlo srce. Uza to je on vrlo pošten čovjek, pa nije ni jedanput poljubio Lotu u mojoj nazočnosti. Bog mu platio! Moram ga voljeti radi pošto- vanja koje iskazuje djevojci. Sklon mi je, a slutim da je to više Lotino djelo nego njegov vlastiti osjećaj, jer su u tome žene fine i imadu pravo; uvijek je njihova korist ako mogu držati dva štovatelja u dobroj slozi, makar to i rijetko uspijevalo.
Međutim, ne mogu Albertu uskratiti svoga počitanja. Njegova spokojna vanjština živo odskače od nemirnosti moga značaja, koja se ne da sakriti. On ima mnogo čuvstva i zna- de koliko mu vrijedi Lota. Čini se da nema puno zlovolje, a ti znaš da ja taj grijeh kod ljudi gore mrzim nego sve ostale.
Mene drži čovjekom dobre ćudi i moja privrženost Loti, moja topla radost radi svega što ona radi povećava njegov trijumf i on ju voli sve više. Neću pitati muči li je on gdjekada sitnom ljubomornošću — barem ja ne bih na njegovom mjestu ostao sasvim siguran od toga đavola.
Bilo kako mu drago, mojoj radosti da budem uz Lotu odzvonilo je! Imam li to nazvati ludošću ili zaslijepljenošću? — Što će tu imèna! Sama činjenica kazuje sve! — Ja sam znao sve što znam i sada prije nego što je došao Albert; znao sam da ne mogu prama njoj imati nikakvih pretenzija, pa nisam ni imao nikakvih — to jest, ukoliko je moguće ne po- željeti nekoga tko je tako dostojan ljubavi. — A sada je momčić razvalio oči zato što je onaj drugi uistinu došao i što mu otimlje djevojku.
Grizem si zube i rugam se svojoj nevolji, a dvaput i triput bih se narugao onima koji bi me svjetovali da rezigniram, jer drugačije ne može biti. — Skinite mi s vrata ta ptičja pla- šila! — Trčim po šumama i čim stignem k Loti, a Albert sjedi uz nju u vrtiću pod sjeni- com, ja ne mogu dalje; onda sam tako razuzdano mahnit, pa stanem zbijati svakakve ša- le, svakakve gluposti. — Danas mi je rekla Lota: »Molim vas, za ime Božje, da samo ne izazivljete scene kao sinoć! Strahoviti ste, kad ste onako veseli«. — Među nama rečeno, ja uvijek pazim kad je on gdjegod zaposlen, pa bum! već sam vani i onda mi je uvijek volj- ko kad zateknem nju samu.

*

8. kolovoza.
Molim te, dragi Wilhelme, zaista nije o tebi govoreno kad sam kao nepodnošljive korio ljude koji od nas traže da se predamo udesu kojemu se ne da izbjeći. Zaista nisam mislio na to da bi ti mogao biti sličnoga mišljenja. A u stvari imaš i pravo. Samo jedno, najmiliji moj: u svijetu se vrlo rijetko svršava s »ili — ili«; osjećaji i djela tako su raznolično šatira- ni, kao stupnjevi između jastrebskog i tupog nosa.
Nećeš mi dakle uzeti za zlo ako ti priznam u cijelosti tvoj argument, pa ipak uznastojim da se prokradem kroz ono »ili — ili«.
Veliš mi: ili se nadaš pridobiti Lotu ili se ne nadaš. Dobro! U prvom slučaju nastoj da tu nadu provedeš i izvojštiš ispunjenje svojih želja; u drugom slučaju skupi svu svoju snagu

i gledaj da se riješiš nevoljnog čuvstva koje mora izjesti sve tvoje sile. — Dobri moj! To je lijepo rečeno i — lako rečeno.
A možeš li ti od nesretnika kojemu život bez obrane polagano obamire od potajne bole- sti, možeš li od njega iziskivati da toj patnji najedanput učini kraj udarcem bodeža? Ta zar zlo koje mu izjeda sile ne izjeda ujedno i srčanost da se oslobodi toga zla?
Mogao bi mi, doduše, odgovoriti srodnom poredbom: Tko ne bi radije sebi dao odsjeći ruku, nego da svoj život stavi na kocku krzmajući i otežući? — Ja ne znam! — I nećemo se izgristi u poredbama. Ukratko: jest, Wilhelme, ja imam gdjekada po koji časak takve srčanosti, koja bi se trgla i otresla se svega, pa bih i otišao — kad bih samo znao, kuda?

*

Navečer.
Danas mi je opet došao do ruku moj dnevnik što sam ga zapustio od nekog vremena, pa sam zapanjen kako sam znalice, korak po korak, zašao u sve to! Uvijek sam tako jasno vidio kako mi je — a ipak sam radio poput djeteta, i sad još gledam tako jasno, a još uvi- jek nema ni spomena poboljšanju!

*

10. kolovoza.
Da nisam luđak, mogao bih živjeti najboljim, najsretnijim životom. Ne ujedinjuju se lako tako lijepe prilike da naslade dušu čovjeku, kao što su ove u kojima se sada nalazim. Ah, jasno je da jedino naše srce stvara svoju sreću. — Član sam umiljate porodice, u kojoj me starac ljubi kao sina, djeca kano oca, a Lota!... Zatim, onaj poštenjak Albert, koji ne naru- šava moje sreće nikakvom hirovitom neučtivošću; koji me obasiplje srdačnim prijatelj- stvom; kojemu sam iza Lote najmiliji na svijetu. — Wilhelme, pravo je veselje slušati nas dvojicu kad se šećemo i razgovaramo o Loti, svijetu nema ništa smješnije od toga odno- šaja, a ipak meni radi toga često izbijaju suze na oči.
On mi priča o valjanoj majci Lotinoj: kako je na smrtnoj postelji Loti predala kuću i djecu, a njemu odredila Lotu; kako je od toga časa neki sasvim drugi duh oživio Lotu; kako je ona u brizi za svoje gospodarstvo i uistinu postala pravom majkom; kako nijedan tren njenog vremena ne prolazi bez djelotvorne ljubavi, bez posla, a ipak je pri tom nije nikad ostavila njena živahnost i njeno lako shvaćanje. — Idem tako kraj njega i berem cvijeće uz put, slažem ga vrlo pomno u kitu i — bacam u bujicu koja onuda teče, i gledam za njom kako se tiho zatalasa u dubinu. — Ne znam jesam li ti pisao da će Albert ostati ov- dje i dobiti službu s pristojnim dohotkom od dvora, gdje je vrlo omiljen. Malo sam vidio ljudi ravnih njemu u pogledu reda i marljivosti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gete

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 2:31 pm




*

12. kolovoza.
Doista, Albert je najbolji čovjek pod božjim nebom. Jučer sam s njim imao vanrednu sce- nu. Došao sam k njemu da se oprostim; prohtjelo mi se da odjašem u goru, otkud ti ovo i pišem. Dok sam hodao amo-tamo po sobi, udare mi u oči njegovi pištolji. — »Posudi mi za put svoje pištolje«, rekoh mu. — »Kako te volja«, odgovori on, »ako se hoćeš potruditi da ih nabiješ; kod mene vise samo pro forma«. — Skinuo sam jedan sa zida, a on nastavi:
»Neću više imati posla s tim stvarima, otkad me je grdno nasamarila moja opreznost«. — Bio sam znaličan doznati što je bilo. — »Ja sam«, poče on pričati, »neko četvrt godine bo- ravio kod prijatelja na ladanju; imao sam par nenabijenih tercerola i spavao sam mirno. Jedanput, za jednog kišnog popodneva, dok sam sjedio bez posla, ne znam kako mi je palo na um da bi nas tkogod mogao napasti, pa bismo mogli trebati tercerole, da — ti već znaš kako je to. — Dao sam slugi neka ih očisti i nabije; taj se natezao sa sluškinjom, htio ju preplašiti i Bog bi znao kako, pištolj odape, jer je nabijač još bio unutri, i nabijač prsne djevojci u desnu ruku i razbije joj palac. Morao sam saslušati jauk, a povrh toga još i pla- titi liječenje, pa od tog dana ostavljam sve pištolje nenabijene. Drago moje, što će ti oprez: Nikad ne možeš znati gdje se krije opasnost! Doduše —«. Ti znaš, da vrlo volim toga čovjeka, sve dok ne počne sa svojim »doduše«; jer se napokon samo po sebi razumije da svaka opća rečenica ima iznimaka. No taj je čovjek silno pravičan: čim misli da je rekao nešto što je prenagljeno, općenito, napola istinito, ne prestane ti limitirati, modificirati, dodavati i odbijati, dok od cijele stvari ne ostane ništa. A ovom prilikom baš se zaglibio u tekst: na kraju ga uopće nisam više ni slušao, napala me obijest, i naglim kretom priti- snuh pištolj povrh desnog oka na čelo. — »Fuj«! reče Albert, skidajući mi pištolj s čela,
»čemu opet to?« — »Ta nije nabijen«, rekoh. — »Pa i ovako, čemu?«, doda nestrpljivo.
»Ne mogu sebi predočiti kako čovjek može biti tako lud da se ustrijeli; i sama pomisao na to uzbuđuje mi zlovolju«.
»Eh, vi ljudi«, kliknuh, »čim o nečem počnete govoriti, odmah morate uzimati u usta ri- ječi: ovo je ludo, ovo razborito, ovo dobro, ovo zlo! A što to sve vrijedi? Jeste li za to ispi- tali unutrašnje prilike čina? Znate li pouzdano rasplesti razloge zašto se što dogodilo i zašto se je moralo dogoditi? Da jeste, ne biste bili tako hitri u svojim sudovima«.
»Priznat ćeš mi«, reče Albert, »da izvjesni čini ostaju opasni, makar se radi čega izvršili«.
Slegao sam ramenima i popustio. — »Ali, mili moj« — nastavio sam — »i tu ima nekih iznimaka. Istina je, krađa je zlodjelo, no čovjek koji ide robiti samo da sebe i svoje spasi od sigurne smrti od glada — zaslužuje li on kaznu ili smilovanje? Tko će podići prvi ka- men na muža koji u pravednom gnjevu žrtvuje svoju nevjernu ženu i njenog nevrijednog zavodnika? Ili na djevojku koja se u prelesnom trenutku izgubi u neodoljivim radostima ljubavi? I sami naši zakoni, ti hladnokrvni pedanti, dadu se ganuti i obustaviti svoju ka- znu«.
»To je nešto sasvim drugo«, doda Albert, »jer čovjek koga zanesu strasti izgubi svu svje- snu snagu i smatra se kao pijan ili lud«.
»Ah, vi umni ljudi!«, poviknuh smiješeći se. »Strast! Pijanstvo! Ludilo! Vi ćudoredni ljudi tako ste spokojni, tako bez saučešća! Korite pijanca, gnušate se nad luđakom, i prolazite pokraj njih kao onaj biblijski svećenik, i zahvaljujete Bogu kao farizej što vas nije učinio takvima kao što je jedan od ovih. Bio sam više nego jedanput pijan, moje strasti nisu bile nikad daleko od ludila, a ne kajem se radi toga obojega, jer sam ja po svom načinu nau- čio shvaćati zašto su od iskona kao pijance i luđake izvikivali sve izvanredne ljude, koji su izveli nešto veliko, nešto što se činilo nemogućim. Ali i u svakidašnjem životu ne mo- gu podnijeti kad čujem gdje kod svakog napola slobodnog, plemenitog, neočekivanog,

djela vičete: taj je čovjek pijan! Onaj je lud! Stid vas bilo, vi trezvenjaci! Sram vas bilo, vi mudraci!«
»To su opet neke tvoje mušice«, reče Albert, »ti prenapneš sve, a bar u ovom imaš svaka- ko krivo što s velikim činima uspoređuješ samoubojstvo, o kom je sada govor: jer se sa- moubojstvo ipak može nazvati samo slaboćom. Razumije se da je lakše umrijeti nego po- stojano podnositi život, pun patnje«.
Htio sam prekinuti ovaj razgovor, jer me nijedan argument ne razbješnjava tako kao kad mi neko dođe s kakvom sitničavom općenitom frazom, dok ja govorim iz svega srca. Ipak sam se umirio, jer sam već prečesto čuo i češće se naljutio radi toga, pa sam dodao nešto življe: »Ti to nazivlješ slaboćom? Molim te, ne daj da te zavede prividnost. Smiješ li slabim nazvati narod koji stenje pod nepodnošljivim jarmom tiranina, kad najzad uskipi i rastrgne svoje okove? Čovjek koji osjeća napetost svih svojih sila od straha što mu je oganj zahvatio kuću, pa s lakoćom odnosi terete koje bi u mirnom stanju jedva mogao maknuti s mjesta; čovjek koji se u bijesu uvrede uhvati u koštac sa šestoricom i savlada ih — možeš li i njih nazvati slabima? Dragi moj, ako je napregnutost snaga, zašto bi pre- napetost trebala biti nešto oprečno?« — Albert me pogleda i reče: »Nemoj mi zamjeriti, ali primjeri koje navodiš čini se da nikako ne spadaju amo«. — »Može biti«, rekoh, »već su mi češće spočitnuli da moj način kombinacije graniči s trabunjanjem. Hajde da vidimo možemo li sebi predočiti drugi način: kako je pri duši čovjeku koji se odluči odbaciti ina- če ugodno breme života. Jer govoriti o nekoj stvari časno nam je samo utoliko ukoliko sučustvujemo«.
»Ljudska narav«, nastavih, »ima svojih granica: ona može podnositi radost, tugu, boli do nekog izvjesnog stepena, a propada čim se taj stepen prekorači. Ovdje dakle nije pitanje je li netko slab ili jak, nego može li izdržati mjeru svoje patnje — bilo to moralno ili tjele- sno; a ja nalazim da je jednako čudnovato reći: kukavica je čovjek koji sebi oduzimlje ži- vot, kao što ne bi bilo na mjestu nazvati kukavicom nekoga tko umire od opake grozni- ce«.
»To je paradoksno! Vrlo paradoksno!«, klikne Albert. — »Ne toliko koliko ti misliš«, od- vratim ja. »Priznaj mi: smrtnom bolešću zovemo onu koja tako napadne narav, te joj iz- jede sile ili ih toliko oslabi da se ne mogu povratiti, pa narav ne može nikakvim sretnim prevratom opet ući u redovni tok života.
»A sada, dragi moj, hajde da to primijenimo duhu! Pogledaj čovjeka, kako je sa svih stra- na stegnut, kako djeluju na njega dojmovi, ustaljuju se ideje, dok mu napokon rastuća strast ne otme svu mirnu snagu duha i upropasti ga.
»Badava je, ako spokojan i razborit čovjek vidi kako je nesretniku; badava, ako ga govo- rom misli urazumiti! Upravo kao što zdrav čovjek ne može bolesniku, kraj čijeg kreveta sjedi, uliti ama ni najneznatniji dio svojih sila«.
Albertu je ovo bilo rečeno odviše općenito. Podsjetio sam ga na djevojku koju su prije kratkog vremena našli mrtvu u vodi, i ponovio mu njenu povijest. — »Bilo je to dobro, mlado stvorenje, koje je uzraslo u uskom krugu kućnih posala i sedmičnog određenog rada — djevojka koja se nije mogla nadati drugoj zabavi nego da se možda nedjeljom sa svojim vršnjakinjama prošeće oko grada, uresivši se onim što bi polako pribavila — ili da malo zapleše na svaki veliki blagdan, a inače da sa svom živahnošću brblja čitave sate s kojom susjedom prigodom kakve svađe ili kakvog ogovaranja. Njena vatrena narav osje- tila je napokon i vrelije potrebe, koje su još uvećala laskanja momačka. Njene prijašnje radosti pomalo su joj dojadile, dok nije naišla na čovjeka prama kojemu ju je neodoljivo povuklo nepoznato čuvstvo, i ona je na njega upravila sve svoje nade, zaboravila svijet

oko sebe, pa niti vidi, nit čuje, nit osjeća ništa osim njega, njega jedinoga, i čezne samo za njim, za njim jedinim. Pošto nije pokvarena praznim zabavama nestalne taštine, njena ju žudnja upravlja izravno prama cilju: ona hoće biti njegova, hoće da u vječnom spoju pos- tigne svu onu sreću koja joj nedostaje, hoće da uživa ujedinjene sve one radosti za kojima je čeznula. Svu joj dušu obuzimlju ponovljena obećanja koja joj pečatom utvrđuju ispu- njenje svih nada, i smiona draganja koja joj pojačavaju požudu. Ona lebdi u nekoj po- tmuloj svijesti, u nekom predosjećanju svih naslada, napeta je do krajnosti, i napokon pruža ruke da zagrli sva svoja željkovanja — i u tom času je ljubavnik ostavlja!... Ukoče- na, bez ćutilâ, stoji pred ponorom; sve je oko nje tišina, nikakove nade, nikakove utjehe, nikakove dobre slutnje, jer ju je ostavio o n a j u kom je jedino osjećala svoj bitak. Ne vidi ona širokoga svijeta koji leži pred njom, ne vidi mnogih koji bi joj mogli naknaditi gubitak; osjeća se osamljena, ostavljena od cijelog svijeta — i slijepa, pritiješnjena straho- vitim jadom svoga srca, baca se u vodu da uguši svu svoju muku u smrti, koja ju krugom obuhvati. — Eto, Alberte, to je povijest mnogoga čovjeka, pa reci, nije li to slučaj bolesti? Narav ne nalazi izlaza iz labirinta zamršenih i oprečnih sila, i čovjek mora umrijeti.
»Jao onome koji bi mogao pogledati na ovu ženu i reći: luđakinja! Da je počekala i pusti- la neka radi vrijeme, sleglo bi se njeno očajanje i našao bi se netko drugi da ju tješi. — To je upravo tako kao da neko kaže: gle luđaka, umire od groznice! Da je čekao dok mu pri- zdrave sile, dok mu se poprave sokovi, dok mu se smiri pobuna krvi: sve bi dobro pošlo, i živio bi do dana današnjega!«
Albertu još nije bila dosta zorna ova poredba, pa je prigovorio štošta, između ostaloga i to da sam ja govorio samo o jednoj glupoj djevojci; no on ne može shvatiti čime bi se is- pričao čovjek od razuma, koji nije tako ograničen, pa bolje umije pregledati prilike. —
»Dragi prijatelju«, kliknuh ja, »čovjek je čovjek, i ono malo razuma što ga tko ima dolazi malo ili ništa na vagu, ako strast bjesni i ako te pritiskuju granice čovještva. Štaviše — no o tome ćemo drugi put«, rekoh i pograbih šešir. Oh, srce mi je bilo tako puno... I rastado- smo se, ne razumijevši jedan drugoga. Kao što na svijetu uopće nitko ne shvaća lako drugoga.

*

15. kolovoza.
Ipak je stalno da samo ljubav čini čovjeka potrebnim na svijetu. Osjećam kod Lote da bi me nerado izgubila, a djeca ne mogu ni shvatiti da ja ne bih došao svaki dan ujutro. Da- nas sam pošao onamo ugoditi Lotin klavir, ali nisam mogao dospjeti jer su me djeca na- pala da im pričam kakvu priču, a i sama je Lota rekla neka im učinim po volji. Ja sam im odrezao kruh za večeru, što ga djeca sada od mene primaju gotovo isto tako rado kao i od Lote, i pripovijedao im glavni odlomak o princezi koju poslužuju ruke. Uvjeravam te da i sâm pri tome mnogo naučim, a zapanjen sam koliko se to djece doima. Pošto gdje- kad moram izmisliti koji komadić incidenta, što ga kod drugog pripovijedanja zabora- vim, djeca odmah opaze da je prošli put bilo drugačije, tako da se sad vježbaju da kao na uzici izrecitiram priče pjevucajući slovku po slovku. Iz toga sam naučio koliko autor mo- ra izgubiti drugim, promijenjenim izdanjem svoje pripovijesti, i da sigurno nanosi štetu svojoj knjizi, makar koliko ona bila s pjesničke strane bolja. Prvi dojam zatječe nas uvijek prihvatljive volje, jer je čovjek udešen tako da ga možeš uvjeriti o najvećoj pustolovini, i to ga se odmah tako primi da zlo prolazi onaj koji bi taj prvi dojam htio izgrepsti i zatrti!


*

18. kolovoza.
Zar je moralo biti tako da opet postane izvorom bijede ono što čini čovjeka blaženim?
Pun, topal osjećaj moga srca za živu prirodu, koji me je prelijevao tolikom slašću i činio svijet oko mene rajem, sad mi je kao nepodnošljivi mučitelj, kao zloduh koji me progoni na svakom putu. Kad sam prije promatrao plodnu dolinu preko rijeke sve do onih bre- žuljaka, i vidio kako sve oko mene klije i buja; kad sam gledao od podnožja do vrhunca one bregove, zaodjevene visokim, gustim stabaljem, one doline s raznolikim zavojima, zasjenjene najumiljatijim šumama — a blaga rijeka odmicala izmed šaputavih trstika, odrazujući krasne oblake što ih je blagi večernji vjetrić na nebu njihao; kad sam zatim slušao kako ptice oko mene oživljavaju šumu i milijuni mušica u rojevima smjelo plešu u posljednjem rujnom sunčanom traku; pa kad bi posljednji trzavi pogled sunca oslobodio u travi zapletenog kukca, i žubor i tkanje svud uokrug upozorilo me na zemlju, i maho- vina, što na silu otimlje hranu mojim tvrdim pećinama, i šikara, što raste niz suhu pjes- kovitu uzvisinu — meni bi sve to otkrilo unutrašnji, sveti život prirode... Oj, kako sam to sve obuhvaćao u svoje vrelo srce, osjećao se kao da postajem Bogom u toj prebujnoj pu- noći, i divotne prikaze beskonačnog svijeta njihale se u mojoj duši, oživljujući sve! Gole- mi su me bregovi okružavali, ponori su zijevali preda mnom, bujice se rušale, rijeke bu- jale poda mnom, i šuma i gora zazvučale bi; i ja vidjeh kako u dubljini zemlje rade i prepleću se sve one nedosežne sile; a opet povrh zemlje i pod nebom vrve rodovi najraz- ličnijih stvorova! Sve, sve je napučeno tisućstrukim spodobama, a ljudi se utvrđuju u svojim kućicama i savijaju gnijezda i po svom shvaćanju vladaju nad širokim svijetom! Bijedni luđače koji sve to smatraš malenim, jer si sâm tako sitan! — Od nepristupnog gorja, preko pustoši, na koju nije stala ničija noga, pa do kraja nepoznatog oceana — sve provijava duh vječnog stvaraoca i veseli se svakom prašku koji ga razumije i živi. — Ah, kako sam često onda s krilima ždrala koji bi proletio iznad mene čeznuo za obalom neiz- mjerenog mora, da iz pjenušavog kaleža beskonačnosti pijem onu bujnu raskoš života i da u nestegnutoj snazi svojih grudi osjetim bar za trenutak kap blaženstva onoga bića koje sve stvara u sebi i po sebi!
Brate, već i sámo osjećanje na te časove okrepljuje me. Sâm napor da opet dozovem i iz- reknem one neizrečne osjećaje uzdiže dušu moju iznad nje same, te dvostruko osjećam tjeskobu prilikâ koje me danas okružuju.
Ispred moje duše kao da se je maknuo zastor i pozornica beskonačnog života pretvara se za me u ponor vječno otvorenog groba. Možeš li reći: O v o j e s t ! kad sve prolazi? Kad se sve kotura mimo nas brzinom oluje i tako rijetko istraje cijelu snagu svoga biv- stvovanja, i vaj! bude otplavljeno bujicom, potopljeno i razbijeno o klisure? Nema tre- nutka koji ne izjeda samoga tebe i tvoje oko tebe, nema časa kad nisi i ne moraš biti ra- zornikom: najbezazlenija šetnja stoji života tisuću bijednih crvića, j e d a n korak raz- gradi teško sazdano zdanje mravi i u sramotni grob zgazi čitav jedan mali svijet. Ha! Mene ne mogu ganuti velike, rijetke nesreće svijeta: one poplave koje otplavljaju vaša sela, oni potresi koji gutaju vaše gradove; meni potkapa srce ona sila koja izjeda sve i leži sakrita u svekolikosti prirode; jer ona nije stvorila ništa što ne bi razorilo svoga susjeda i sebe samo. I tako glavinjam, pun tjeskobe! Nebo i zemlja i sve sile kojima oni tku oko mene! Ne vidim ništa osim nemani koja vječno proždire, vječno preživa.


*

21. kolovoza.
Uzalud pružam ruke prema njoj, jutrom, kad se rasanim od teških sanja; uzalud je noću tražim u svojoj postelji, kad me prevari sretan, bezazlen san, kao da sjedim kraj nje na livadi i držim njenu ruku i pokrivam je s tisuću cjelova. Ah, kad zatim još u bunovnosti sna tapam za njom, pa se time sasvim razbudim — potok suza navali iz mog stiješnjenog srca i ja plačem bez utjehe u mračnu budućnost.

*

22. kolovoza.
Nesreća je to, Wilhelme: radna moja snaga rasklimana je i uznemirena do mlitavosti, ne mogu ljenčariti, a ne mogu ni išta raditi. Nemam snage da sebi išta predočim, nemam osjećaja za prirodu, a knjige mi se upravo gade. Kad sami sebi falimo, fali nam uistinu sve. Kunem ti se, gdjekoji put zaželim biti nadničar, samo da jutrom na uranku mogu što očekivati od budućeg dana, da imam kakav nagon, kakvu nadu. Često zavidim Albertu kad ga vidim preko ušiju zakopanog u akte, i umišljam sebi da bi mi bilo dobro kad bih bio na njegovu mjestu! Već više puta sunulo mi je u glavu da pišem tebi i ministru i za- molim mjesto kod poslanstva, koje mi ne bi bilo uskraćeno, kako me ti uvjeravaš. I sam mislim tako. Ministar me odavna voli, dugo me je nagovarao da se dadem na bilo kakav posao; i jedan sat osjećam se sklonim to učiniti. Kasnije, kad opet na to mislim, padne mi na um priča o konju kojemu je dojadila sloboda, pa je dao metnuti na sebe sedlo i ormu, pa su jahali na njemu, dok nije klonuo — i ne znam što bih. — A, dragi moj! Zar ova mo- ja čežnja za promjenom prilika nije neka unutrašnja neprijatna nestrpljivost, koja će me progoniti svakuda?

*

28. kolovoza.
Istina je, kad bi se moja bolest dala izliječiti, učinili bi to ovi ljudi. Danas je moj rođendan i već rano zorom primam svežnjić od Alberta. Čim sam ga stao otvarati, udarila mi je u oči jedna blijedo-ružičasta vrpca, koju je Lota imala na grudima kad sam se upoznao s njom i ja sam ju od tada nekoliko puta molio od nje. Uz to su bile dvije knjižice u duode- zu: najmanji Wettsteinski »Homer«, izdanje koje sam često želio, da ne moram na šetnji sa sobom vući Ernestinsko.17 Eto, tako oni predu sreću moje želje, tako iznalaze sve one male usluge prijateljstva, koje su tisuću puta vrednije od onih blještavih darova kojima nas ponizuje taština darovateljeva. Cjelivam tisuću puta tu vrpcu, i sa svakim dahom

17 R. & J. Wettstein je poznata izdavačka i tiskarska kuća u 17. i 18. stoljeću. Johann August Ernesti (1707.-1781.) je nizozemski teolog, filolog i priređivač starogrčkih klasika. Werther misli na njego- vo izdanje Homera objavljeno 1759.-1764. (nap. ur.)

upijam u sebe uspomenu na ono blaženstvo kojim me je prepunilo ono malo sretnih, ne- povratnih dana. Wilhelme, tako jest i ja se ne bunim zbog toga: cvjetovi života samo su prividni! Mnogi prolaze ne ostavljajući traga za sobom, a malo ih rađa plodom, oh, kako malo tih plodova sazre! Pa ipak ih još ima dosta na svijetu, ipak — o, moj brate! — mo- žemo li zanemariti sazrele plodove, prezreti ih i dati da istrunu neuživani?
Zbogom! Divno je ljeto, ja sjedim često na voćkama u Lotinu voćnjaku s dugim beračkim prutom i dohvaćam kruške s vrha. Ona stoji dolje i prima ih od mene, kad ih spustim.

*

30. kolovoza.
Nesretniče! Nisi li lud? Ne varaš li samoga sebe? Na što ti ova mahnita, beskrajna strast? Ne molim se više nikomu osim njoj; mojoj se mašti ne javlja nikakav lik osim njenoga, i sve oko sebe promatram samo u poređenju s njom. A to mi baš stvara mnogi sat sretnim
dok se opet ne moram oteti od nje! Ah, Wilhelme! Na što me često nagoni moje srce! Kad sjedim uz nju dva, tri sata, i kad se napasem na njenom liku, na njenom vladanju, na nebeskom izrazu njenih riječi, napune mi se pomalo sva sjetila, zamrači mi se pred oči- ma, jedva još čujem i nešto me spopadne za grlo poput ubojice iz potaje — srce traži da u divljim udarcima dade oduška pritiješnjenim sjetilima, a time samo povećava njihovu smućenost — Wilhelme, ja onda često i ne znam jesam li na svijetu. I — ako gdjekad ne prevagne sjeta, pa mi Lota dopusti bijednu utjehu da na njenoj ruci isplačem svoju pečal
ja moram od nje, moram van! I onda lutam daleko u polju; tada se rado uspinjem na kakav strmi brijeg, da probijam stazu kroz besputnu šumu, kroz šipražje koje me ranja- va, kroz trnje koje me razdire! Tada mi bude nešto bolje! Nešto! A gdjekad moram ne- gdje uz put leći od umora i žeđe, gdjekad u dubokoj noći, kad iznad mene stoji visoki, puni mjesec, ili sjednem u samotnoj šumi na kakvo kvrgasto drvo, da malo odmorim svoje izranjene tabane, i onda u praskozorju zadrijemam mirom koji umara! Oj Wil- helme! Osamljen život u kakvoj ćeliji, kostrijet i bodljikavi pâs bili bi okrepa za kojom mi gine duša. Adieu! Ne vidim drugog svršetka mojoj nevolji izvan groba.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gete

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 2:31 pm






*

3. rujna.
Moram odavde! Hvala ti, Wilhelme, što si utvrdio moju kolebljivu odluku. Već dva tjed- na lunjam naokolo s mišlju da ih ostavim. Moram odavde. Ona je opet u gradu kod prija- teljice. A Albert — moram odavde!

*

10. rujna.
To je bila noć, Wilhelme! Sad ću pretrpjeti sve. Neću je više vidjeti! O zašto ne mogu, najbolji moj, poletjeli u tvoje naručje i s tisuću suza i zanosa izreći tebi sve osjećaje koji mi

navaljuju na srce! Ja sjedim ovdje i dahćem za zrakom, da se umirim; čekam jutro i konji su naručeni u prozorje.
Ah, ona spava mirno i ne misli da me neće nikad više vidjeti. Oteo sam se, bio sam dosta jak da u dva sata razgovora ne odam svoje namjere. O Bože, kakav je to bio razgovor!
Albert mi je bio obećao da će odmah iza večere biti s Lotom u vrtu. Stajao sam na terasi pod visokim kestenima i gledao prama suncu, koje mi je posljednji put zapadalo iznad umiljate doline, iznad blage rijeke. Ovdje sam toliko puta stajao s njom i promatrao isti taj divni prizor, a sada!... Hodao sam alejom koja mi je bila tako draga; tajni simpatetički potez često me je ovdje zadržavao, još prije nego što sam upoznao Lotu, pa smo se vrlo radovali kad smo na početku našega poznanstva otkrili međusobnu sklonost za ovo mje- stance, koje je uistinu jedno od romantičnijih što sam ih vidio da je proizvela i sama um- jetnost.
Ponajprije imaš između kestenâ široki pogled... Ah, sjećam se: mislim da sam ti o tom već mnogo pisao kako čovjeka ovdje visoki zidovi bukava sasvim zatvaraju i aleja posta- ne sve mračnija od šumice koja se nje dotiče, dok se na kraju sve ne završi zatvorenim mjestašcem, oko kojega lebde sve jeze samoće. Još i danas osjećam kako mi je pri srcu bilo tajnovito kad sam prvi put amo ušao za visokog podneva; sasvim sam istiha slutio kakvo će ovdje biti pozorište blaženstva i boli.
Možda sam se pola sata pasao čeznutljivim i slatkim mislima rastanka i ponovnog viđe- nja, kad sam začuo da ona uzlazi terasom. Potrčah pred nju, u groznici spopadoh njenu ruku i poljubih je. Baš smo bili došli gore, kad je mjesec izašao iza grmovitog brežuljka: govorili smo koješta i približili se neopazice mračnoj sjenici. Lota stupi unutra i sjedne, Albert kraj nje, ja također; ali nemir mi nije dao dugo sjediti; ustadoh, stupih pred nju, stadoh hodati amo-tamo, sjedoh opet: bilo mi je tjeskobno. Ona obrati našu pažnju na lijep dojam mjesečine, koja je na kraju gustih bukava pred nama obasjala čitavu terasu; bio je doista divan pogled, koji je frapirao tim više što nas je svuda naokolo okruživao dubok sumrak. Bili smo tihi, a ona malo kasnije započe: »Nikad ne idem šetati po mjese- čini, nikad, a da me ne zaokupi misao na moje pokojnike i da me ne zahvati osjećaj smrti; budućnosti.« »Mi ćemo biti!«, kliknula je dalje glasom najdivnijeg čuvstva; »ali, Werther, hoćemo li se opet naći? Opet prepoznati? Što slutite? Što velite vi na to?«
»Lota«, rekoh, pruživši joj ruku, a oči mi se zaliju suzama, »svakako ćemo se opet vidjeti! Ovdje i ondje opet vidjeti!« — Nisam mogao dalje govoriti. — Wilhelme, zar me je ona morala pitati upravo to, i to u času kad sam u srcu nosio taj tjeskobni rastanak!
Ona nastavi: »A zar dragi naši pokojnici znaju za nas, zar osjećaju kad nam je dobro i kako se s toplom ljubavlju spominjemo njih? Oh, oko mene uvijek lebdi lik majke moje, kad u tihu večer sjedim sred njene djece, sred moje djece, i kad su djeca sakupljena oko mene kao što su bila sakupljena oko nje. Onda sa suzom čežnje gledam prama nebu i že- lim da bi ona mogla pogledati na trenutak k nama, kako ja održavam riječ što sam je dala njoj u smrtnom času: da ću biti majka njenoj djeci. S kojim čuvstvom kličem: oprosti mi, najdraža, ako im nisam ono što si im bila ti. Ah, ja činim sve što mogu: ja ih oblačim, hranim, ah, i što je još više od svega: pazim ih i ljubim. Da ti, draga svetice, možeš vidjeti našu slogu, ti bi s najvrućom hvalom slavila Gospoda, kojem si se svojim posljednjim najgorčim suzama molila za dobrostanje svoje djece!«
To je rekla! Ah, Wilhelme, tko da ponavlja što je rekla! Kako može hladno, mrtvo slovo prikazati onaj nebeski cvijet duha! Albert joj blago upadne u riječ: »Vas to odviše dira, draga Lota! Znam, vaša je duša vrlo priklona tim mislima, ali vas molim...« — »O, Al- berte«, reče ona, »znam, ti ne zaboravljaš onih večeri kad smo sjedili zajedno uz maleni,

okrugli stolić, kad je tata otputovao, a mi poslali spavati mališe. Često si imao dobru knjigu, a tako si rijetko dospio što čitati. Zar nije društvo one divne duše bilo više od svega? Ona lijepa, blaga, vedra i navijek zaposlena žena! Bog znade moje suze, s kojima sam se često u svojoj postelji bacala pred njega: neka bi mene učinio jednakom njoj«.
»Lota!«, kliknuh ja, bacivši se pred nju na koljena, uzevši njenu ruku i poškropivši je s tisuću suza. »Lota! Blagoslov božji počiva na tebi, i duh majke tvoje!« — »Da ste je samo poznavali!«, reče ona, stisnuvši mi ruku; »bila je dostojna da ju upoznate vi!« — Mislio sam da ću se rastopiti. Nikad nije o meni izrečena veća, ponosnija riječ! I ona nastavi: »A ta je žena morala otići u cvijetu svojih ljeta, kad joj najmlađemu sinu nije bilo ni šest mje- seci! Njena bolest nije trajala dugo; bila je mirna i predana, samo ju je srce boljelo za dje- com, osobito za najmanjim. Kad se približio konac, rekla mi je: 'Dovedi ih gore k meni!'
i ja sam ih uvela, one male, koji još nisu ništa znali, i najstarije, koji su bili izvan sebe; stajali su oko kreveta i ona je podigla ruke i molila se nad njima, i cjelivala ih sve po re- du, a onda ih poslala napolje, a meni rekla: 'Budi im majka!' — Dala sam joj ruku da ću biti. 'Mnogo obećavaš, kćeri moja', rekla mi je; 'obećavaš srce majčino i oči majčine; često sam po tvojim zahvalnim suzama vidjela da osjećaš što je to. Zadrži to srce za svoju bra- ću i sestre, a za svoga oca zadrži vjernost i poslušnost žene. Ti ćeš ga tješiti.' — Pitala je gdje je: bio je izišao da od nas sakrije strašnu tugu koju je osjećao — bio je sasvim slom- ljen.
»Alberte, ti si bio u sobi. Mati je čula da netko hoda po sobi, pa je zapitala tko je, a onda zatražila da pristupiš k njoj; pogledala je tebe i mene utješenim pogledom, umirena da ćemo biti sretni, zajedno biti sretni!« — Albert padne o vrat Loti i poljubi je i klikne: »Pa mi i jesmo! Mi ćemo to biti!« Mirni Albert bio je sasvim izvan sebe, a ja nisam znao za se.
»Werther«, započne ona — »i ta je žena morala umrijeti«? Bože! Gdjekad mislim kako puštamo da nam odnesu najmilije u životu, i nitko osim djece ne osjeća to tako oštro, jer su se djeca još dugo jadala da su mamu odnijeli crni ljudi!«
Ustala je, a ja sam bio potresen, sjedeći dalje i držeći je za ruku. — »Hajdemo«, reče ona,
»vrijeme je«. — Htjela je izmaknuti svoju ruku, a ja sam je samo još jače stisnuo. — »Opet ćemo se vidjeti«, kliknuh, »mi ćemo se već naći, i makar pod kakvim oblicima mi ćemo se prepoznati! Ja odlazim«, nastavih, »odlazim rado, a ipak ne bih izdržao kad bih trebao reći: zauvijek. Zbogom, Lota! Zbogom, Alberte! Opet ćemo se vidjeti!« — »Mislim sutra«, doda ona u šali. — Osjećao sam to »sutra«! Ah, kad je izmakla svoju ruku iz moje, onda nije znala. — Oni su izašli iz aleje, a ja sam stajao i gledao za njima u mjesečini i bacio se na zemlju i isplakao se, i skočio, i potrčao niz terasu, i još vidio tamo dolje, u sjeni viso- kih lipa, njenu bijelu haljinu, kako se ljeska prema vrtnim vratima — pružio sam ruke i ona je iščeznula.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gete

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 2:32 pm





DRUGA KNJIGA

20. listopada 1771.
Jučer smo stigli ovamo. Poslanik je malo boležljiv, pa će se stvar na nekoliko dana oteg- nuti. Sve bi bilo dobro, samo da nije tako neprijazan. Vidim... vidim, udes mi je namije- nio teških iskušenja. No samo hrabro! Laka ćud podnosi sve! Laka ćud? Smijao bih se što mi ta riječ dolazi pod pero. O, malo lakša krv učinila bi me najsretnijim čovjekom pod suncem. Pa što! Zar da očajam o svojoj snazi, o svojoj darovitosti, dok drugi s mrvičak snage i talenta švadroniraju preda mnom u ugodnom samodopadanju? Dobri Bože, ti koji si me obdario svime, zašto nisi zadržao polovinu i dao mi pouzdanje u sebe i čed- nost!
Strpimo se! Strpimo se! Sve će se okrenuti na bolje. Jer ja velim da ti, dragi, imaš pravo. Mnogo bolje prolazim sa samim sobom otkad se svaki dan motam među pukom i gle- dam što rade i kako se provode. Doista, pošto smo već udešeni tako da sve uspoređuje- mo sa sobom, a sebe sa svakim, i zbog toga sreća i nevolja leži u stvarima kojih se drži- mo, pa zato i nije ništa opasnije od osamljenosti. Naša mašta, gonjena svojom prirodom da se uzdigne, hranjena fantastičkim slikama pjesništva, nabacuje na kup čitav niz savr- šenih bića, od kojih smo mi najniža, pa nam se sve izvan nas pričinja ljepšim, a drugi čovjek čini savršenijim. I to je sasvim prirodno. Često osjećamo da nam gdješto nedosta- je, pa nam se čini da drugi ima baš ono što nama fali; mi mu čak pridajemo još i sve ono što mi imamo, i povrh toga još izvjesno idealno zadovoljstvo. I tako eto ti potpuno goto- vog sretnika, kojega smo stvorili — mi sami.
Naprotiv, ako se jedva proturavamo radeći, uza svu svoju slaboću i muku, prečesto na- lazimo da smo, šalabazajući i lavirajući, stigli dalje nego drugi jedreći i veslajući — i — to je ipak pravo osjećanje samoga sebe, kad si drugima jednak ili čak ispred njih.

*

26. studenoga.
Ovdje mi donekle počinje postajati sasvim voljko. Najbolje je što ima dosta posla, a onda pred mojom dušom čine šareni prizor raznovrsni ljudi i svakakva nova lica. Upoznao sam se s grofom C..., čovjekom koga moram svaki dan sve više poštivati. To je široka, velika glava, a nije hladan zbog toga što mnogo razaznaje; iz njegova općenja blista velik osjećaj za prijateljstvo i ljubav. Zanima se za mene otkad sam mu izručio neku poslovnu poruku i on kod prvih riječi opazio da se razumijemo i da može sa mnom govoriti kako

ne može sa svakim. Nema na svijetu tako istinske, tople radosti, kao kad vidimo veliku dušu koja se otvara spram nas.

*

24. prosinca.
Predviđao sam: — poslanik mi mnogo dosađuje. To ti je najtočnija luda što samo može biti; sve korak po korak i okolišajući kano neva; čovjek koji nije nikad zadovoljan sa sa- mim sobom, pa mu zato ni drugi ne može ugoditi. Ja radim rado onako od ruke, pa kako ispadne, ispadne, a on je onda kadar vratiti mi sastavak i reći: »Dobar je, ali ga još malo progledajte; — uvijek se nađe koja bolja riječ i koja čišća partikula«. — Tad bih otišao do đavola. Ne smije izostati nikakvo »i«, nikakav najsitniji veznik, a smrtni je neprijatelj svih inverzija, koje se meni gdjekad potkradu; ako mu njegove periode ne izorguljaš prema uobičajenoj melodiji, ne shvaća ništa u njoj. Muka je imati posla s takvim čovjekom.
Jedino još što mi je naplata, to je povjerenje grofa C. Zadnji put rekao mi je sasvim iskre- no kako je nezadovoljan radi sporosti i oklijevanja moga poslanika. »Ljudi sve otežavaju sebi i drugima; ali«, veli, »treba na to rezignirati kao putnik koji mora preko brijega; da- kako, kad brijega ne bi bilo, bio bi put mnogo udobniji i kraći; ali je eto tu, pa moraš pre- ko njega!«
Moj je starac po svoj prilici nanjušio da grof više cijeni mene nego njega, i zato se srdi, pa hvata svaku priliku da mi zlo govori o grofu; ja sam, naravski, protivnoga mišljenja, pa time stvar postaje još gora. Jučer me je raspalio, jer je nišanio i na mene kad je govorio:
»Grof je«, veli, »sasvim dobar za svjetske poslove i piše s mnogo lakoće, ali mu nedostaje temeljite učenosti kao svim beletristima«... Pri tome je udesio lice tako kao da je htio reći:
»Osjećaš li ubod?« No na mene to nije djelovalo; prezirem čovjeka koji je mogao tako mi- sliti i tako se ponašati. Ispriječio sam se i borio s njim priličnom žestinom. Rekao sam da je grof muž kojega treba poštivati i radi njegova značaja i radi njegova znanja. »Nisam«, rekoh, »poznavao nikoga komu bi tako pošlo za rukom razviti svoj duh, proširiti ga na bezbroj predmeta, a da ipak zadrži ovoliku djelotvornost za običan život«. — Onomu mozgu bila su to španska sela, i ja sam se preporučio, da ne moram gutati još više žuči radi daljnjega deraisonnementa.
A ovome ste krivi vi svi koji ste me brbljanjem nagnali u jaram i pripijevali mi toliko o aktivnosti. Aktivnost! Ako onaj koji sadi krumpir i jaše u grad prodati svoje žito ne čini više od mene, spreman sam još deset godina rabotati na ovoj galiji o koju sam sada pri- kovan.
Pa ona sjajna bijeda, ona dosada među gadnim ljudima koji se tu vide jedan uz drugoga: njihova hlepnja za rangom — kako među sobom paze jedino na to kako bi jedan drugo- ga prestigao za mali korak; te najniže, najrđavije strasti ničim neprikrivane. Ovdje ima, na primjer, jedna žena koja sa svakim govori o svom plemstvu i svojoj zemlji, tako da svaki stranac mora misliti: luđakinja je koja sebi uobražava da bogzna što vrijedi ono malo njezinog plemstva i slava njezine domovine. Ali stvar je još mnogo gora: ta ista že- na je kći nekog sudskog pisara ovdje iz susjedstva. — Vidiš, ja ne mogu razumjeti vrstu ljudi koji imadu tako malo smisla, te se ovako izravno prostituiraju.
Doduše, svaki dan opažam sve više, dragi prijatelju, kako je lud onaj tko druge mjeri prema sebi. No budući da ja imam toliko posla sa samim sobom, a srce mi je tako uzbur-

kano — rado puštam neka drugi idu svojom stazom, samo kad bi oni mogli i mene osta- viti u miru!
Najviše me draže ove fatalne filistarske prilike. Ja doduše znam dobro, kao i svaki drugi, da je vrlo potrebna razlika staleža i da meni samom pribavlja mnogo koristi: samo mi ta razlika ne bi smjela biti na putu baš ondje gdje bih se mogao nauživati još malo radosti, sjenku sreće na zemlji. Nedavno sam se na šetnji upoznao s gospođicom pl. B., milim stvorenjem, koje je posred ovog ukočenog življenja sačuvalo mnogo prirodnosti. U na- šem razgovoru svidjeli smo se jedno drugomu, i kad smo se rastajali zamolio sam je za dopuštenje da ju smijem pohoditi. Dopustila mi je tako otvoreno da sam jedva mogao dočekati pogodan čas da pođem k njoj. Ona nije odavde, a stanuje u kući neke tetke. Fi- zionomija stare nije mi se svidjela. Iskazao sam joj mnogo pažnje, njoj sam ponajviše ob- raćao govor, i za manje vrijeme od pola sata riješio sam prilično, što mi je kasnije prizna- la i sama gospođica, da njena draga teta u svojoj starosti nema upravo ništa: ni pristojnog imetka, ni duha, ni ikakva oslona osim povorke svojih pradjedova — nema drugog štita osim staleža, u kojem je sebi podigla palisadu, pa ne nalazi radosti ni u čem drugom ne- go da sa svoga čardaka prezirno gleda na građanske glave. U mladosti, vele, da je bila lijepa i sama je sebi opsjenila život; najprije je svojom tvrdoglavošću izmučila po kojeg bijednog mladića, a u zrelijim godinama zgurila se pod pokornost nekom starom oficiru, koji je za tu cijenu i za volju kukavne prehrane proživio s njom mesingano stoljeće, pa umro. Sad se u svom željeznom stoljeću gleda sama, a nju ne bi nitko gledao da nema tako mile sinovice.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gete

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 2:32 pm





*

8. siječnja 1772.
Kakvi su to ljudi kojima sva duša počiva na ceremonijalu, a godine i godine snuju i kuju ne bi li se za stolom protukli za jedan stolac više! A nije da ne bi inače imali čime se bavi- ti: ne, dapače, poslovi se gomilaju upravo zato što ih male neprijatnosti unapređenja od- bijaju od važnih stvari. Prošli tjedan došlo je kod sanjkanja do svađe, pa su nam pokvari- li svu zabavu.
Ludi su koji ne vide da se zapravo i ne radi o mjestu, i da vrlo rijetko igra prvu ulogu onaj koji sjedi na prvom mjestu! Mnogim kraljem vlada ministar, a mnogim ministrom njegov tajnik! Tko je onda prvi? Ja držim: onaj koji progledava ostale i ima toliko snage ili lukavosti da upregne sve njihove sile i strasti za izvođenje svojih osnova.

*

20. siječnja.
Moram Vam pisati, draga Lota, ovdje u sobici male seljačke gostionice, u koju sam se sklonio pred teškom olujom. Dok se u žalosnom gnijezdu D. vučem među stranim, mo- me srcu sasvim tuđim svijetom, nisam imao ni časa kad bi me moje srce pozvalo da Vam pišem; a ovdje u ovoj potleušici, u ovoj osami, u ovom zatvoru, gdje mi snijeg i led bijes- no biju na okno od prozora — ovdje ste Vi bili moja prva misao. Čim sam ušao, prevla- dao me je Vaš lik, Vaša uspomena, o Lota! Tako sveto, tako toplo! Dobri Bože, eto mi opet prvog sretnog trenutka.

Da me vidite, najbolja moja, u ovoj buci razonođenja! Kako se suše moja sjetila! Nema ni jednog časa punoće srca, ni jedne blažene ure, ništa! Ništa! Kao da stojim pred ormari- ćem rariteta18 i gledam kako se preda mnom vrte mužići i konjići, pa često pitam sâm sebe nije li to optička varka. Ja glumim s njima, zapravo me natežu poput marionete, te gdjekad uhvatim susjeda za drvenu ruku i od jeze uzmaknem. Navečer preduzmem sebi da ću ujutru uživati u ishodu sunca, a ne izlazim iz kreveta; danju se nadam da ću se ra- dovati mjesečini, a ostanem u sobi. Ne znam pravo zašto ustajem i zašto lijegam.
Fali kvasac koji bi počeo gibati mojim životom; nema više draži koja me je u dubokim
noćima održavala budnog; nema one koja me je jutrom budila iza sna.
Ovdje sam našao jedno jedino žensko stvorenje, neku gospođicu pl. B.; ona naliči Vama, draga Lota, ako se uopće može naličiti Vama. Gle, reći ćete, čovjek se dao u umiljate komplimente! Nemate sasvim krivo! Od nekoga sam vremena vrlo uljudan, jer napokon i ne mogu biti ništa drugo; vrlo sam domišljat, a ženski svijet kaže: nitko ne umije tako fino hvaliti kao ja (i lagati, dodajete Vi — jer bez toga se ne može, razumijete li?). Htje- doh govoriti o gđici B. U nje ima mnogo duše, koja prosijeva jasno iz njenih plavih očiju. Na teret joj je njezin stalež, koji ne udovoljava ni jednu želju njenog srca. Čezne da se uk- loni bučnom životu, pa promaštamo mnogi čas u seoskim prizorima nepomućenog bla- ženstva! Ah, maštamo i o Vama! Često se ona mora pokloniti pred Vama; to jest ne mora, nego to dobrovoljno čini; sluša rado o Vama; ljubi Vas.
Oh, da mogu sjesti do Vaših nogu u dragoj, intimnoj sobici — naši bi se dragi mališi va- ljali oko mene, i kad bi Vama postali previše bučni, ja bi ih oko sebe okupio i umirio ko- jom groznom bajkom.
Sunce divno zapada iznad snježno-sjajne krajine; oluja nas je obišla, a ja — ja se moram opet zatvoriti u svoj kavez... Adieu! Je li Albert kod Vas? I kako —? Bog neka mi oprosti što pitam!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gete

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 2:33 pm




*

8. veljače.
Osam dana imamo već najružnije vrijeme, a meni to prija. Jer otkad sam ovdje, nije mi se na nebu pokazao lijep dan kojega mi ne bi tkogod pokvario i ojadio. Pa kad ovako pada kiša, vijavica vije, hladnoća i bljuzgavica — »ha«! mislim, »ni kod kuće ne može biti gore nego vani«, ili obratno — i tako je dobro. Izađe li jutrom sunce i navijesti fini dan, ne su- stežem se nikad kliknuti: »Eto opet za njih nebeskoga dara, što će ga jedno drugome po- kvariti«. Nema ništa što ne bi pokvarili jedno drugome! Zdravlje, dobar glas, veselu vo- lju, odmor! A najviše radi gluposti, neshvaćanja i skučenosti, a kadi ih slušaš — sve u najboljoj namjeri. Gdjekad mi je da ih na koljenima zamolim neka ne kopkaju tako bijes- no po svojoj vlastitoj utrobi.

*


18 Njemački: Raritätenkasten, drvena kutija s rupama za gledanje, u kojoj se prikazuje predstava s mehaničkim lutkama i slikama, kojima se upravlja pomoću žica. Naziv dolazi odatle što se slična naprava koristila na sajmovima za prikazivanje raznih neobičnih stvari i rariteta, dakako uz pla- ćanje. (nap. ur.)


17. veljače.
Bojim se da moj poslanik i ja nećemo dugo izdržati zajedno. Taj je čovjek do kraja nepod- nošljiv. Njegov način kako radi i svršava poslove tako je smiješan da se ne mogu suzdr- žati da mu se ne ispriječim, pa često napravim koju stvar po svojoj glavi i na svoj način, a to njemu, dakako, nigda nije pravo. Radi toga me je nedavno tužio dvoru i ministar me još ukorio, doduše blago, ali ipak ukorio, te sam gotovo htio zatražiti otpust, kadno do- bih od njega privatno pismo,19 pred koje sam kleknuo u obožavanju toga visokog, ple- menitog i umnog duha. Kako je ukorio moju previše veliku osjetljivost, kako moje pre- napete ideje o djelovanju, utjecaju na ostale, pronicanju posala, donekle štuje kano mla- denačku dobru volju, pa ne misli da ih iskorijeni, gdje je za njih pravo mjesto i gdje mo- gu djelovati najsnažnije. Doista sam sada za osam dana okrijepljen i uravnotežen sa sa- mim sobom. Divna je stvar mir duše i radost nad samim sobom. Dragi prijatelju, samo kad ova dragocjenost ne bi bila tako krhka, kako je lijepa i skupa!

*

20. veljače.
Blagoslovio vas Bog, mili moji, i dao vam sve one dobre dane što ih uskraćuje meni!
Hvala ti, Alberte, što si me prevario; čekao sam vijest kad će biti vaš vjenčani dan, i bio sam si preduzeo da ću na taj dan najsvečanije sa zida skinuti silhuetu Lotinu i pokopati ju među ostalim papirima. Sad ste muž i žena, a njena slika još visi ovdje! No, pa neka i ostane! A zašto ne bi? Znam, ja sam također kraj vas, bez štete za tebe ostao sam u Loti- nom srcu; moje je drugo mjesto u njemu, a to hoću i moram zadržati. O, pobjesnio bih kad bi mogla zaboraviti... Alberte, u toj misli leži pakao. Alberte, zbogom! Zbogom, ti anđele nebeski! Zbogom, Lota!

*

15. ožujka.
Imao sam nepriliku, koja će me otjerati odavde. Sve škrgućem zubima! Đavola! Ovo se ne da popraviti, a ipak ste tomu krivi svi vi koji ste me podbadali i gonili i mučili da primim mjesto koje nije bilo prema mojoj ćudi. Eto vam sada! Eto vam! I da mi ne rekneš opet da sve pokvare moje prenapete ideje, evo ti cijele pripovijesti, dragi gospodine, toč- no i iskreno, kao što bi zabilježio kakav pisac kronike.
Grof C. voli me, odlikuje me, to znaš, jer sam ti rekao već sto puta. Jučer sam dakle bio kod njega u gostima na isti dan kad se kod njega večerom okuplja odlično društvo gos- pode i gospođa; na tu večeru nisam nikad mislio, pa mi nikad nije palo na um da mi su- balterni ne spadamo onamo. Dobro. Večeram kod grofa, a poslije jela lunjamo po velikoj

19 Ovo pismo izuzeli smo iz ove zbirke, radi osobitog poštovanja prema onom vrijednom gospo- dinu, a tako i još jedno koje se dalje spominje, jer smo držali da takovu smjelost ne bismo mogli ispričati ni najtoplijom zahvalnošću publike.

dvorani; govorim s njim i s pukovnikom B., koji se priključuje, i tako dođe ura za druš- tvo! Nisam, sâm Bog to znade, mislio ni na što. Tada uđe premilostiva dama pl. S. sa svo- jim gospodinom suprugom i dobro izleženom guščicom kćerkom s plosnatim prsima i dražesnim steznikom i en passant stanu pradjedovski plemenitim očima gledati i njuška- ti; a pošto je meni ta nacija mrska u dnu srca, htio sam baš da se preporučim, čekajući samo čas dok se grof oslobodi ogavnog brbljanja. — U taj čas uđe moja gospođica B. Po- što mi se srce uvijek malo raznježi kad nju vidim, ostanem, stanem iza njenog stolca i opazim tek iza nekoga vremena da ona ne govori sa mnom onako otvoreno kao obično i da je nekako u neprilici. To mi je udarilo u oči. Mislio sam: zar je i ona kao sav ovaj svijet, pa sam bio već malo srdit i htio sam otići, no ipak sam ostao, jer bih je rado bio pred so- bom ispričao; nisam naime vjerovao svojim očima, nego se nadao još kojoj dobroj riječi od nje i — tako dalje. Međutim je društvo naraslo. Barun F. s čitavom garderobom od vremena krunidbe Franje Prvoga20 do danas, dvorski savjetnik R., ali ovdje in qualitate
»gospodin pl. R.« sa svojom gluhom gospođom itd., da ne zaboravim loše furniranog J., koji zakrpama nove mode krpi rupe svoje starofranačke garderobe — došla ih gomila, i ja razgovarao s nekoliko svojih znanaca, koji su svi bili vrlo lakonični. Razmišljao sam — i pazio samo na svoju B. Nisam opazio da je ženskadija na dnu dvorane stala nešto šapu- tati u uho, da je počelo kružiti među muškarcima, da gospođa pl. S. govori s grofom (sve mi je to kasnije pripovijedala gospođica B.), dok nije napokon grof prišao pravo k meni i poveo me do prozora. — »Vi znate«, reče, »naše čudnovate prilike; kako opažam, dru- štvo je nezadovoljno što ovdje vidi vas. Ne bih ni za što...« — »Vaša ekselencijo«, upad- nem ja, »molim tisuću puta za oproštenje; ja sam prije trebao misliti na to i znam da ćete mi vi oprostiti ovu inkonsekvenciju; već sam se prije htio preporučiti, a zadržao me samo neki zli genije«, dodao sam sa smiješkom i naklonio se. — Grof mi stisne ruke s osjećajem koji je kazao sve. Odšuljao sam se nečujno iz otmjenog društva, izašao, sjeo u kabriolet i odvezao se u M., da ondje s brežuljka gledam kako zapada sunce, i pri tom čitam u svom Homeru divno pjevanje, kako vrijedni svinjar gosti Uliksa. Sve je bilo dobro.
Navečer se vratim k svome stolu; u gostinjskoj sobi bilo je još malo ljudi koji su se kocka- li u uglu i bili zavrnuli stolnjak. Uto uđe pošteni Adelin, odloži šešir, pogleda me, pristu- pi i reče tiho: »Zar ne, dogodila ti se neprilika?« — »Meni?«, zapitam. — »Grof te je ot- pravio iz društva«. — »Neka ih đavo nosi!«, rekoh. »Bilo mi je drago da izađem na zrak«.
»Dobro je«, doda on, »što to uzimlješ na laku ruku; mene samo ljuti što se o tome go- vori već svuda«. — Tek sada me je stala ta stvar gristi. Mislio sam: zato me i gledaju svi koji su došli k stolu. To mi je uskomešalo krv u žilama.
A danas me već žale, kud god uđem; čujem da moji zavidnici sada slave slavlje i vele: eto kako svršavaju obijesni ljudi, koji dignu nos radi nešto malo svoje pameti i misle da se mogu uzdići iznad svega, i kako već laju ta pasja blebetanja. Dođe mi da si zarijem nož u srce; jer govorili mi ma što o samostalnosti, ja bih htio vidjeti toga koji može trpjeti da ništarije govore o njemu kad su u nekoj prednosti; eh, lako ih je pustiti kad brbljaju bez razloga!

*

20 Franjo I, Sveti rimski car i Veliki vojvoda Toskane (1708.-1765.). Okrunjen je 1745. godine, dakle 27 godina ranije. (nap. ur.)

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gete

Počalji od Mustra taj Ned Feb 11, 2018 2:34 pm





16. ožujka.
Svi me podbadaju. Danas sam susreo u aleji gospođicu B.; nisam se mogao oteti da s njom zapredem razgovor i da joj, čim malo odmaknemo od društva, pokažem svoju osje- tljivost radi njenog nedavnog ponašanja. — »O, Werther«, reče mi ona usrdnim glasom,
»pošto poznajete moje srce, kako ste mogli tako shvatiti moju smetenost? Koliko sam prepatila radi vas, čim sam stupila u dvoranu! Vidjela sam sve unaprijed; stoput mi je bilo na jeziku da vam kažem. Znala sam da će one pl. S... i T... sa svojim muževima prije otići negoli ostati u vašem društvu; znala sam da im se grof ne smije zamjeriti — a sad ta krika!« — »Kako to, gospođice?«, rekoh i sakrih svoj strah; jer sve što mi je Adelin prek- jučer rekao proteklo mi je u taj par žilama kao kipuća voda. — »Što me je to stajalo do- sad!«, reče umiljato stvorenje i suze joj ss zastakliše u očima. — Nisam više bio gospodar sebe; htio sam joj se baciti pred noge. »Objasnite!«, kliknuh. — Njoj poteku suze niz one mile obraze. Bio sam van sebe. Ona ih otare, ne misleći ih sakriti. — »Poznajete moju tet- ku«, započne; »ona je bila nazočna i sve je gledala, ah, s kakvim očima. Werther, noćas i danas morala sam otrpjeti prodiku o mom općenju s vama, i slušati kako vas sramote i ponizuju, a nisam mogla ni smjela vas bar napola braniti«.
Svaka riječ koju je govorila prošla mi je kano mač kroz srce. Ona nije osjećala kakvo bi milosrdno djelo bilo da mi je sve to prešutjela — a onda dodala što će se još dalje blebeta- ti o tom i kakva će vrsta ljudi slaviti slavlje radi toga. Kako će se svi radovati što je kaž- njena moja oholost i moje omalovažavanje ostalih, koje mi već dugo spočitavaju. Sve to, Wilhelme, od nje slušati, gdje je govorila glasom najistinskijeg saučešća. — Bio sam obe- zumljen, a i sad sam još bijesan u sebi. Želio bih da mi se tko usudi u lice spočitnuti to, da mu mogu zarinuti mač u grudi; da vidim krv, bilo bi mi bolje. Ah, sto puta sam po- grabio nož, da dadem oduška svom prignječenom srcu. Priča se da imade plemenita vrs- ta konja — kad su strahovito ugrijani i razigrani od trčanja, oni po nagonu sami sebi zu- bima otvore žilu, da dobiju daha. Meni je često tako: dođe mi da sebi otvorim jednu žilu, koja bi mi pribavila vječnu slobodu.

*

24. ožujka.
Zatražio sam od dvora otpust i nadam se da ću ga dobiti, a vi ćete mi oprostiti što nisam najprije od vas zatražio dopuštenje za to. Morao sam odavde — a znam sve što ste mi imali reći da me nagovorite neka ostanem, pa dakle... Saopći to mojoj majci blagim nači- nom; ja sâm sebi ne mogu pomoći, pa neka se pomiri s činjenicom da ne mogu pomoći ni njoj. Razumije se da će joj to zadati duboku bol. Sin joj je tako lijepo potrčao do samog tajnog savjetnika i poslanika, a sad najednom »stoj«, pa natrag u staju s životinjicom! Napravite od toga što vas je volja, izmišljajte sve moguće slučajeve u kojima bih mogao i trebao ostati; svejedno mi je, ja odlazim. A da znate kuda ću: ovdje je knez * *, kojemu se mnogo sviđa moje društvo; taj me je zamolio, kad je čuo za moju namjeru, da s njim po- đem na njegova dobra i da tamo provedem ovo lijepo proljeće. Obećao mi je da ću biti sasvim slobodan, a pošto smo se sporazumjeli u svemu osim u jednoj točki, ja ću se na sreću osmjeliti i poći s njim.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Gete

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu