Gete

First topic message reminder :



Johan Volfgang Gete  bio je nemački pisac, političar, pesnik, naučnik i filozof, a tokom 10 godina i predsednik oblasti Vajmar. Gete je bio jedna od najznačajnijih ličnosti nemačke književnosti i evropskog neoklasicizma i romantizma krajem 18. i početkom 19. veka. Geteov rad imao je veliki kulturni uticaj širom Evrope, a tokom narednog veka njegova dela bila su inspiracija za mnoge muzičke i dramske komade. Gete je studirao pravo na univerzitetu u Lajpcigu 1765, zatim 1770. na univerzitetu u Štrasburgu, uz prava pohađa i botaniku, hemiju, anatomiju itd. U Štrasburgu upoznaje Herdera, koji se već proslavio kritičkim spisima. Pod njegovim uticajem, Gete počinje da se interesuje za poeziju narodnog predanja i za nemačku nacionalnu prošlost. Roman Jadi mladog Vertera izdaje 1774. godine, i on mu donosi svetsku slavu, dok je iza sebe imao dramu „Gec fon Berlihingen“, poznatu, ali ne u tolikoj meri. Iste godine se veri sa Elizabet Šeneman (Lili iz njegovih pesama) i odlazi zauvek iz rodnog grada. Na poziv Karla Avgusta, vojvode od Saks-Vajmara, Gete je otišao 1775. u Vajmar gde je obavljao niz političkih poslova. Na posletku je postao vojvodin glavni savetnik. Uskoro dovodi Herdera, zatim i Šilera. Vajmar postaje značajno duhovno stecište Nemačke. Upoznaje Šarlotu fon Štajn kojoj posvećuje 1700 pisama.

Svoje remek delo Faust, Johan Volfgang fon Gete je stvarao preko četrdeset godina. Prvi fragment iz Fausta je objavljen 1790. godine, prvi deo izašao je 1808., a drugi posle njegove smrti, 1832. godine. Faust predstavlja sintezu čitavog Geteovog stvaranja i spada u najveća dela svetske književnosti po dubini misli i po lepoti jezičkog iskaza. Gete je bio veliki poštovalac srpske epske narodne poezije i prijatelj sa Vukom Stefanovićem Karadžićem. Na nemački jezik preveo je pesmu Hasanaginica. Od 1786. do 1788. Gete je putovao je Italijom i upravljao vojvodskim pozorištem Vajmara. Učestvovao je u ratu protiv Francuske što se veoma odrazilo na njegovu ličnost. U narednom periodu sklopio je prijateljstvo sa Fridrihom Šilerom koje je potrajalo do 1805. Iako je imao verenicu, oženio se Kristijanom Vulpius 1806. godine. Od 1794. godine posvetio se isključivo pisanju, i nakon niza neprevaziđenih dela, godine 1832. Gete je preminuo u Vajmaru.

*

OBAVIJESTI

19. travnja.
Hvala ti za oba pisma. Nisam ti odgovorio, jer sam ovaj list zadržao dok stigne moj ot- pust od dvora; bojao sam se da će se moja mati obratiti na ministra i oteščati moju naka- nu. No sada je gotovo; moj je otpust ovdje. Neću vam govoriti kako su mi ga nerado dali i što mi je pisao ministar — udarili biste u nove lamentacije. Princ nasljednik poslao mi je za otpust dvadeset i pet dukata s par riječi koje su me ganule do suza; dakle ne trebam od majke one novce po koje sam nedavno pisao.

*

5. svibnja.
Sutra odlazim odavde, a pošto moje rodno mjesto leži samo šest milja od ceste, hoću da se i onamo navratim i da se sjetim starih, sretno prosanjanih dana. Ući ću na ista vrata kroz koja se je izvezla moja mati sa mnom, kad je iza smrti moga oca ostavila milo, in- timno mjestance, da se zatvori u svoj nesnosni grad. Adieu, Wilhelme, čut ćeš o mom putovanju.

*

9. svibnja.
Dovršio sam hodočašće u svoju domaju sa svom pobožnošću hadžije i zaokupila su me mnoga neočekivana čuvstva. Ustavio sam kola kraj velike lipe, koja stoji četvrt sata pred gradom prema S..., sišao i rekao postiljonu neka vozi dalje, da pješačeći osjetim svaku uspomenu sasvim iznova, živo, iz punoga srca. Stajao sam dakle pod lipom koja mi je nekada, kao dječaku, bila cilj i granica mojih šetnja. Sve je drugačije! Onda sam u sret- nom neznanju čeznuo da pođem u nepoznati svijet, gdje sam se nadao naći toliko hrane, toliko užitka svome srcu da bi to ispunilo i zadovoljilo moje pregnutljive, hlepljive grudi. Sad se vraćam iz širokog svijeta — o dragi prijatelju, s koliko promašenih nada, s koliko razorenih osnova!... Vidio sam pred sobom goru koja je tisuću puta bila ciljem mojih že- lja. Sate i sate znao sam ovdje prosjediti i čeznuti onamo preko, gubiti se s toplom dušom u šumama, u dolinama, koje su se mome oku kazivale tako prijazne u sutonu; i kad sam u određeno vrijeme morao opet kući, kako sam nerado ostavljao drago mjesto!... Prišao sam bliže gradu, pozdravljao sve stare poznate ljetnikovce — novi su mi bili mrski, a ta- ko i sve promjene koje su poduzete. Ušao sam na vrata i snašao se odmah i sasvim. Dra- gi, neću ulaziti u potankosti; koliko je sve to meni bilo krasno, toliko bi bilo jednolično da pripovijedam. Bio sam odlučio da ću stanovati na trgu, odmah do naše stare kuće. Pola- zeći onamo, opazio sam da je u sitničariju pretvorena školska soba u koju je vrijedna sta-
ra žena nekad bila potrpala nas djecu. Sjetio sam se nemira, suzâ, muklog osjećaja, tjes- kobe srca, što sam sve podnio u toj rupi... Svaki je moj korak bio naročit. Hodočasnik u svetoj zemlji ne nailazi na toliko mjesta religioznih uspomena, a njegova je duša jedva tako puna svetog ganuća... — Još jednu namjesto tisuće. Pošao sam niz rijeku, sve do jed- nog dvorca, kojim sam putem također nekada išao; tu su bila neka mjesta na kojima smo se kao dječaci vježbali komu će najviše puta poskočiti na vodi plosnati kamen. Živo se spomenuh kako bih gdjekad stajao i promatrao vodu, slijedeći ju s čudesnim slutnjama kuda li otječe i kako bih brzo našao granicu moje uobrazilje; a ipak je moralo tako dalje ići, sve dalje, dok se ne bih sasvim izgubio u zrenju neke nevidljive daljine... Eto, dragi prijatelju, tako su ograničeni i tako sretni bili divni naši pradjedovi! Tako djetinjasto nji- hovo osjećanje, njihovo pjesništvo! Tako je istinski, ljudski, usrdno, usko i otajno kad Uliks govori o neizmjernom moru i o beskrajnoj zemlji; koja mi pomoć od toga što sada mogu kao svako đače pogovarati da je okrugla? Čovjeku treba tek koja gruda zemlje da na njoj uživa, a još manje da pod njom počiva.
Sad sam, evo, ovdje u kneževskom lovačkom dvorcu. Za sada se dade dobro živjeti s vlasnikom: iskren je i jednostavan, Oko njega ima čudnovatih ljudi, kojih nipošto ne shvaćam. Čini se da nisu nevaljalci, a opet nemaju izgled poštenih ljudi. Gdjekad mi se pričine poštenima, a ipak im ne mogu vjerovati. Nemilo mi je još i to što knez često go- vori o stvarima koje je samo čuo i čitao, a i to s istog stajališta kako mu je htio neko drugi prikazati stvar.
On cijeni moj razum i moj talenat više nego srce, koje je ipak jedini moj ponos i koje je sasvim za se izvor svega, sve moje snage, svega blaženstva i sve moje nevolje. Ah, ono što ja znam, može znati i svaki drugi — ali svoje srce imam ja jedini.

*

25. svibnja.
Bilo mi je nešto na pameti o čemu vam nisam htio ništa govoriti dok ne bude izvršeno; a sad, pošto od svega neće biti ništa, svejedno je dobro. Htio sam u rat; to mi je dugo bilo na srcu. Naročito sam radi toga i pošao amo za knezom, koji je general u **skoj službi. Jednom sam mu na šetnji otkrio svoju nakanu; odgovarao me je od toga, a kod mene bi to bila više strast nego hir, kad ne bih bio poslušao njegove razloge.

*

11. lipnja.
Reci što hoćeš, ali ja ne mogu duže ovdje izdržati. Što ću ovdje? Postaje mi dugo vrijeme. Knez me dobro pazi, da ne može bolje, ali ovo ipak nije pravo mjesto za mene. Pravo uzeto, nas dvojica nemamo ništa zajedničko. On je čovjek od razuma, ali sasvim obično- ga razuma; općiti s njime ne zabavlja me više nego što me zabavlja dobro napisana knji- ga. Ostat ću još osam dana, a onda odoh opet na lutanje. Najbolje što sam ovdje radio bilo je moje slikanje. Knez ima osjećaja za umjetnost, a imao bi još i više da ga ne skučuje odurno znanstvenjačenje i obična terminologija. Škrgućem gdjekad zubima kad ga vo- dam okolo s toplom imaginacijom za prirodu i umjetnost, a on najedanput misli da će sve dobro ispraviti ako mi upadne u riječ s kakvom prebiljegovanom vještačkom riječju.


*

16. lipnja.
Jest, ja sam zbilja samo putnik i lutalac na zemlji! A zar ste vi nešto više?

*

18. lipnja.
Kuda ću? Hajde da ti to povjerljivo otkrijem! Još četrnaest dana moram ostati ovdje, a zatim sam sebi utuvio u glavu da želim posjetiti sve **ske rudnike. Zapravo nije ništa u stvari, jer hoću samo opet doći bliže k Loti; to je sve. Smijem se svom vlastitom srcu — i činim mu po volji.

*

29. srpnja.
Ne, dobro je! Sve je dobro!... Ja — njezin muž! O Bože, koji si me stvorio, čitav bi moj ži- vot bio neprekidna molitva, da si mi dao to blaženstvo. Neću da se oprem, i oprosti mi sve suze, oprosti moje uzaludne želje!... Ona moja žena! Da sam u svoje naručje obujmio to najmilije stvorenje pod suncem... Wilhelme, jeza me podilazi po svemu tijelu kad ju Albert obujmi oko vitkog pasa.
I, smijem li reći? Zašto ne, Wilhelme? Ona bi bila sa mnom sretnija nego s njim! Ah, on nije čovjek koji bi do kraja ispunio sve želje onoga srca. Nedostaje mu neke osjećajnosti, nedostaje — uzmi kako hoćeš; ipak njegovo srce ne može zakucati simpatetički kod — oh! — kod onakvog mjesta kakve drage knjige gdje se moje i Lotino srce nađu zajedno; ni u sto drugih prigoda kad se naši osjećaji očituju o onom što netko drugi čini. Dragi Wilhelme!... Doduše, on je ljubi od svega srca, a što takva ljuba ne bi bila vrijedna!
Prekinuo me je jedan nesnosni čovjek. Moje su suze osušene. Nisam sabran. Adieu, dragi!

*

4. kolovoza.
Nije samo meni tako. Svi se ljudi razočaraju u svojim nadama, prevare se u svojim očeki- vanjima. Posjetio sam onu dobru ženu pod lipom. Najstariji dječak potrčao je preda me, njegova vesela cika domamila je majku, koja mi se pričinila veoma potištena. Prva joj je riječ bila: »Dobri gospodine, ah, moj Hans je umro!« — Bio je to najmlađi njezin sin. Ni- sam ni riječi odgovorio. — »A moj muž«, reče, »vratio se iz Švicarske, a nije donio sa so- bom ništa; bez dobrih ljudi morao bi prosjačiti za hranu; putem ga je napala groznica«.

Nisam mogao ništa reći, nego samo darovati nešto dječaku; ona me je zamolila da uzmem nekoliko jabuka, što sam i učinio i pošao s mjesta tužne uspomene.

*

21. kolovoza.
Što bi dlanom o dlan udario, meni postane drugačije. Gdjekad, doista, hoće da mi svane veseliji izgled života, vaj! samo za trenutak!... Kad se ovako gubim u sanjama, ne mogu se oteti misli: a što bi bilo da Albert umre? Onda bih je, da, onda bih — i ja trčim za tom tlapnjom, dok me ne dovede do ponorâ od kojih zastrepim.
Kad izađem na kapiju onim istim putem kojim sam se vozio prvi put kad sam Lotu vo- dio na ples — ah, kako je onda bilo sve drugačije! Sve, sve je prošlo! Ni da bi okom mak- nuo prijašnji svijet, ni da bi zakucalo bilo moga ondašnjeg čuvstva. Meni je kao što mora da je duhu koji se vrati u izgorjeli, razoreni dvor što ga je nekoć sagradio kao knez u na- ponu snage i opremio ga svima darovima krasote, pa umirući ostavio, pun nade, svom ljubljenom sinu.

*

3. rujna.
Katkad ne shvaćam, kako m o ž e i kako s m i j e netko drugi ljubiti nju, kad ju ja lju- bim tako jedinu, tako usrdno, tako potpuno, niti što drugo poznajem, niti znam, nit imam osim nje!

*

4. rujna.
Jest, tako je. Kako se narav priklanja jeseni, tako se javlja jesen u meni i oko mene. Moje lišće žuti, i već je opalo lišće sa susjednih stabala. Nisam li ti jedanput pisao o nekom se- ljačkom momku, odmah čim sam došao amo? Sad sam se opet raspitao za nj u Wahl- heimu; rekoše mi da je istjeran iz službe i nitko neće da zna za njega. Jučer ga sretnem slučajno na putu u jedno drugo selo; zapredem s njim razgovor i on mi ispriča svoju po- vijest, koja me je jako i prejako dirnula, kako ćeš lako shvatiti čim ti je ispripovjedim. No čemu sve to? I zašto ne zadržim za sebe ono što me plaši i boli? Zašto ražalošćujem još i tebe? Čemu ti vazda dajem prilike da me žališ i koriš? Bilo kako mu drago, i to valjda spada k mojoj sudbini!
Onaj mi je čovjek isprva odgovarao s tihom tugom, u kojoj sam razabirao nešto plahosti; no kao da je najednom prepoznao i mene i sebe, pa priznao svoje pogreške, jadajući se na svoju nesreću. Eh, da mogu, prijatelju moj, tebi pred sud staviti svaku njegovu riječ! Pri- znao je, štaviše, govorio je s nekim užitkom i srećom spominjanja, da je strast spram nje- gove gospodarice postajala u njega svaki dan sve veća, te na koncu nije znao što čini, ni
»kud bi s glavom«, kako je sâm rekao. Nije mogao ni jesti, ni piti, ni spavati; u grlu bi mu zapinjalo — radio je što nije smio, zaboravljao što su mu naložili, kao da ga progoni zao
duh, dok nije jedan dan — znajući da je ona u gornjoj komori, pošao za njom, zapravo ga je nešto povuklo za njom; pošto nije uslišala njegove molbe, htio ju je svladati silom; ne zna, veli, kako mu se to dogodilo, pa zaziva Boga za svjedoka da su njegove namjere spram nje vazda bile poštene i da nije ništa usrdnije želio nego da ga ona primi za muža i da proživi s njim svoj život. Pošto je tako govorio neko vrijeme, stade mucati, kao čovjek koji ima još nešto kazati, a ne usuđuje se izreći; napokon mi plaho prizna da mu je dopu- štala neke sitne intimnosti i koliko mu je dopuštala da joj priđe. Dva-tri puta se prekidao i stao ponavljati najživlje prosvjede, da on to ne govori za to da bi nju »prikazao zlo« (to su njegove riječi), nego da ju ljubi i štuje kao i prije, da nešto takvo nije prešlo preko nje- govih usta i da to meni govori samo zato kako bi me uvjerio da nije sasvim poremećen i smušen čovjek... I tu, najdraži moj, ja počinjem svoju staru pjesmu, koju ću vječito pripi- jevati: da samo mogu tebi predočiti toga čovjeka, kako je stajao preda mnom i kako još sad stoji! Eh, da ti mogu sve pravo izreći, da osjetiš kako žalim i kako moram žaliti nje- gov udes! Ali dosta o tom; pošto poznaješ i moju sudbinu, pa i mene, znaš vrlo dobro što mene privlači svima nesretnicima, a naročito ovom bijedniku.
Čitajući ponovo list, vidim da sam zaboravio ispričati konac pripovijesti, no taj se dade lako zamisliti. Ona mu se otimala; pridošao je njezin brat, koji ga je mrzio već dugo i htio ga maknuti iz kuće jer se bojao da bi s novom sestrinom udajom njegovoj djeci izmaknu- la baština koja im sada, dok je ona bez djece, daje lijepih nada; taj ga je brat odmah izgu- rao iz kuće i podigao o toj stvari toliku kriku da ga gospodarica, sve da je i htjela, ne bi mogla opet primiti u službu. Sada je, veli, uzela opet drugog slugu, i kako se govori, radi ovoga se također zavadila s bratom; ljudi tvrde kao pouzdano da će ona poći za ovoga, no on je čvrsto odlučio da to neće doživjeti.
Sve što ti pričam nije pretjerano, nije nimalo raznježeno, pače smijem reći: slabo, slabo sam ispričao, i grublje, pošto sam sve razložio našim uobičajenim pristojnim riječima.
Ta ljubav, ta vjernost, ta strast nisu dakle nikakav pjesnički izum. Ona živi, ona je u svo- joj najvećoj čistoći među onom klasom ljudi koju mi nazivamo neobrazovanom, naziva- mo surovom. Mi, obrazovani, koji smo u zlo preobraženi! Čitaj pobožno ovu pripovijest, molim te. Danas sam miran, dok ovo pišem; vidiš po mojoj ruci da ne brčkam i packam kao inače. Čitaj, ljubljeni moj, i misli pri tom da je sve ovo ujedno i povijest tvoga prijate- lja. Jest, tako je bilo i sa mnom, tako će i biti meni, a ja nisam ni napola tako vrijedan, ni napola tako odlučan kao onaj bijedni nesretnik, s kojim se gotovo ne usuđujem uspore- đivati.

*

5. rujna.
Bila je napisala ceduljicu svome mužu na ladanje, gdje se on zadržao radi posla. Prve su riječi bile: »Dobri, dragi, dođi čim uzmogneš; čekam te s tisuću radosti«. — Prijatelj koji je stigao amo donio je vijest da se on neće radi izvjesnih prilika vratiti tako skoro. Billet je ostao neodaslan i pao mi navečer u ruke. Čitao sam ga i nasmiješio se; zapitala me je za- što? — »Ah, kako je božanski dar mašta!«, kliknuo sam. »Jedan časak mogao sam sebi uobražavati kao da je ovo pisano meni«. — Presjekla mi je riječ; činilo se da su je moje riječi pozlijedile i ja sam zašutio.

*

6. rujna.
Teško mi je bilo kad sam se odlučio odložiti svoj jednostavni modri frak u kojem sam prvi put plesao s Lotom; ali je napokon postao sasvim neugledan. Dao sam napraviti no- vi, isti kao prijašnji, s ovratnikom i ogrlicom, i opet isto onakav žuti prsluk i hlače.
Ipak neće biti isti kao prije. Ne znam... Ali mislim da će mi s vremenom i ovaj više omili- ti.

*

12. rujna.
Bila je otputovala na nekoliko dana po Alberta. Danas sam ušao u njenu sobu; došla je preda me i ja sam joj poljubio ruku s tisuću radosti.
Kanarinac doleti sa zrcala njoj na rame — »Imamo novog prijatelja!«, reče, mameći ga na ruku. »Namijenjen je mojim malima. Baš je umiljat! Pogledajte ga! Kad mu dajem kruha, leprša krilima i tako pristojno kljucka! I cjeliva me, pogledajte!«
Ona podmetne ptičici usne, a ona se tako milo pritisne o slatka usta, kao da može osjećati blaženstvo koje uživa. »Neka i vas poljubi!«, reče ona i pruži pticu k meni. Kljunić načini put od njenih usana do mojih i kljuckanje me dodirne kao dašak, kao slutnja predragog užitka.
»Njegov cjelov«, rekoh, »nije sasvim bez požude; on traži hrane i vraća se neudovoljen praznim draganjem«.
»I jede mi iz usta«, reče ona i pruži mu nekoliko mrvica svojim usnama, s kojih su se smješkale radosti bezazlene sućutne ljubavi u svoj raskoši.
Okrenuo sam lice. Ne bi smjela to raditi: ne bi smjela dražiti moju maštu ovim slikama nebeske nedužnosti i blaženstva, i buditi moje srce iza sna, u koji ga katkada uljuljava ravnodušje života. — A zašto ne? — Tako se pouzdaje u mene! Zna koliko je ljubim!

*

15. rujna.
Meni je da pobjesnim, Wilhelme, kad vidim da može biti ljudi bez smisla i osjećaja za ono malo što na svijetu još nešto vrijedi. Poznaješ one orahe pod kojima sam sjedio s Lo- tom kod časnog župnika u St... — one divne orahe koji su mi, Bog znade, uvijek ispunja- vali dušu najvećim užitkom! Kako je župni dvor bio po njima prijatan, kako hladan! I kako je divno bilo granje! Pa uspomena sve do onih vrijednih svećenika koji su ih zasadi- li prije mnogo godina! Učitelj nam je često kazivao jedno ime, što ga je bio čuo od svoga djeda; kažu da je bio vrijedan čovjek i njegova mi je uspomena bila vazda sveta podno onih stabala. Velim ti, učitelju su bile suze u očima kad smo jučer govorili o tom kako su ih posjekli... Posjekli! Meni je da pobjesnim, pa bih mogao ubiti ono pseto koje je zasjeklo prvi udarac. I to moram gledati ja, ja koji bih obukao crninu da u mom dvoru stoji par takovih drveta, pa da jedno umre od starosti! Drago moje, ima nešto u tome! Čuvstvo ljudsko! Čitavo selo mrmlja, pa se nadam da će gospođa pastorica po maslacu, jajima i ostalim darovima osjetiti kakvu je ranu zadala čitavom mjestu. Jer to je o n a , gospođa novoga župnika (naš stari je također umro), mršavo, boležljivo stvorenje, koje ima puno razloga da ne voli svijet, jer nju nitko ne voli. Ta luđakinja diže nos da je učena, miješa se u kanonska istraživanja, radi tobože mnogo oko novomodne moralno-kritičke reformaci- je kršćanstva, i sliježe ramenima na Lavaterove21 sanjarije, a zdravlje joj je sasvim pore- mećeno i zato nema radosti na božjoj zemljici. Jedino je takva kreatura mogla posjeći mo- je orahe. Vidiš, ne mogu doći k sebi! Pomisli, lišće što opada, blati joj i vlaži dvorište, dr- veće joj oduzimlje danje svjetlo, a kad su orasi zreli dječaci se na njih nabacuju kame- njem, i to joj vrijeđa živce, to je smeta u njenim dubokim mislima, kad hoće odvagnuti Kennikota, Semlera i Michaelisa.22 Kad sam vidio da su u selu ljudi tako nezadovoljni, osobito starci, rekoh im: »Zašto ste to dopustili?« — »Kad načelnik tako hoće«, rekoše,
»što da radimo?« — No jedno se desilo pravo. Htjeli su među se dijeliti načelnik i žup- nik, koji je također htio nešto imati od tih mušica svoje žene, jer mu od njih ionako nika- kve koristi; no za to je saznala komora i rekla: »Amo k meni!«, jer je komora imala još starih pretenzija na dio dvora gdje su stajala stabla, i prodala ih onomu koji je najviše ponudio. I tako danas leže! O, da sam vladar, ja bih pastoricu, načelnika i komoru... Vla- dar!... No kad bih doista bio vladar, što bi me bilo briga za stabla u mojoj zemlji?

*

10. listopada.
Dobro mi je, čim ugledam njene crne oči! Gle, i ovo me srdi: Albert se ne čini da je tako usrećen, kao što se je — nadao — kao što sam ja — držao da bih bio — kad — — Ne stavljam rado crtica namjesto misli, ali ovdje se ne mogu drugačije izraziti — i čini mi se, jasno je dosta.

*

12. listopada.
Ossian je iz moga srca istisnuo Homera. Kakav je svijet u koji me vodi taj divni pjesnik! Lutam pustopoljinom, oko mene huči olujni vihor, koji u dimu maglâ dovodi duhove otaca u osvitak svjetla mjesečeva. S gora dosluškujem, u rici šumske bujice, napola za- tomljeno jecanje duhova u njihovim špiljama, i jadikovku djevojke koja do smrti tuži iz- nad četiri mahovinom pokrita, travom obrasla kamena paloga plemića, svoga ljubavni-

21 Johann Kaspar Lavater (1741.-1801.), švicarsko-njemački pjesnik, sljedbenik Klopstocka, svećenik kalvinističke crkve, teolog, mistik i propovjednik, te autor popularnih rasprava iz fiziognomike, nekoć popularne pseudoznanosti koja se zasnivala na pretpostavci da je moguće odgonetnuti ne- čije osobine na temelju obilježja njegovog lica. Nakon objave Werthera Lavater i Goethe postali su dobri prijatelji, no prijateljstvo je Goethe kasnije raskinuo optuživši ga za hipokriziju i praznovjer- je. (nap. ur.)
22 Kennikot, ispravno Benjamin Kennicott (1718.-1783.) je engleski teolog i hebrejist. Johann Salomo Semler (1725.-1791.) je njemački povjesničar crkve i biblijski komentator, poznat i kao "otac nje- mačkog racionalizma". Johann David Michaelis (1717.-1791.) je njemački izučavatelj Biblije i teolog. (nap. ur.)

ka... I onda naiđem na njega, onoga sijedoga barda lutaoca, koji na širokoj pustolini traži stope otaca svojih i avaj! njihove stećke nalazi i zatim jaučući gleda spram drage zvijezde večernje, što se sakriva u talasavo more; i vremena prošlosti ožive u duši junakovoj, kad je još prijazna zraka svijetlila pogiblima hrabrih, i mjesec objasavao njihov brod, ovjen- čan na povratku iza pobjede. I čitam na njegovu čelu duboku pečal i vidim gdje posljed- nji osamljeni div, sav sustao, kleca spram groba i upija neprestano nove bolno-žarke ra- dosti u bespomoćnoj pritomnosti sjena pokojnika svojih, i pod nogama promatra hladnu zemlju, visoku lelujavu travu i kliče: »Doći će, doći, putnik, koji me je znao u mojoj ljepo- ti, i pitat će: 'Gdje je pjevač, vrli Fingalov sin?'23 Njegov krok ide preko moga groba i on uzalud pita gdje sam na zemlji«. — O prijatelju! Htio bih poput plemenitog ratnika po- grabiti mač i osloboditi svoga kneza u tren trzave muke polaganog umiranja, i svoju du- šu poslati za oslobođenim polubogom

*

19. listopada.
Jao, ova praznina! Ova strašna praznina, koju osjećam u grudima! — Često mislim: da možeš samo j e d a n p u t nju pritisnuti na ovo srce, sva bi praznina bila ispunjena.

*

26. listopada.
Jest, jasno je za me, dragi! Jasno i sve jasnije da je malo stalo do života jednoga stvora, sasvim malo. K Loti je došla prijateljica i ja pošao u pokrajnu sobu uzeti knjigu, ali nisam mogao čitati, te uzeh pero da pišem. Čuo sam kako tiho govore; pričale su si neznatne stvari, gradske novosti: ova se udaje, ona je bolesna, veoma bolesna. »Ona tako suho kaš- lje, kosti joj izbijaju na licu, nesvjestice ju hvataju; ne dam ni novčića za njezin život«, re- če jedna. — »N. N...u je također vrlo zlo«, veli Lota. »Već otječe«, doda druga... I moja živahna uobrazilja prenese me do kreveta tih bijednika; vidjeh s kakovom nevoljkošću okreću leđa životu, kako... Wilhelme! A moje ženske govore, kako se već govori — da umire neko tuđi. — A ja se ogledavam i razmatram sobu, i oko sebe Lotina odijela i Al- bertove skripture i ovo pokućstvo s kojim sam tako sprijateljen, pače i ovu tintarnicu, pa mislim: gle, što si ti sad ovoj kući! Sve u svemu, tvoji prijatelji štuju te! Često ih veseliš i tvom srcu se čini kao da ne bi mogli biti bez tebe, pa ipak — da sad odeš, da se rastaneš s ovim krugom, da li bi i kako bi dugo osjećali prazninu što ju je tvoj odlazak usjekao u njihovu kob? Kako dugo?... Oh, tako je prolazan čovjek, te i ondje gdje ima pravu sigur- nost svoga bitka, ondje gdje čini jedini istinski dojam svoje sadašnjosti, u spomenu, u duši svojih milih — i ondje mora ugasnuti, iščeznuti, i to tako skoro!

*

23 Fingalov sin je pjesnik Ossian. (nap. ur.)

27. listopada.
Često mi je da si razderem grudi i stučem mozak radi toga kako malo možemo biti jedno drugomu. Ah, ljubav, veselje, toplinu i nasladu koje sâm ne pridonesem neće mi dati onaj drugi i s cijelim srcem, punim blaženstva neću usrećiti onoga drugoga koji preda mnom stoji hladan i bez ikakove snage.

*

Navečer 27. listopada.
Mnogo imam, a osjećanje guta sve; mnogo imam, a bez nje sve mi postaje ništa.

*

30. listopada.
Ako nisam već stoput bio blizu da joj panem o vrat! Veliki Bog zna kako ti je kad vidiš da pred tobom kruži toliko ljubeznosti, a ne smiješ zahvatiti; pa ipak je najnaravniji na- gon ljudski — zahvatiti. Zar djeca ne zahvaćaju sve što im padne na um? — A ja?

*

3. studenoga.
Bog znade kako često lijegam u krevet sa željom, pače katkad i s nadom, da se više neću probuditi: a jutrom otvorim oči i opet vidim sunce, i nevoljan sam. O, da mogu biti hiro- vit, da mogu okriviti vrijeme, nekoga trećega, kakvo promašeno poduzeće — ipak bi tek napola počivalo na meni ovo nepodnošljivo breme zlovolje. Vaj meni! I odviše jasno os- jećam da je na meni jedinom sva krivnja — ne krivnja! Dosta to da je u meni sakriven izvor sve nevolje, kao negda izvor svega blaženstva. Jesam li još onaj isti koji sam negda lebdio u svoj punoći osjećajâ, a za svakim mi je korakom slijedio raj i imao sam srce da ljubeći obujmim čitav svijet. A sada je ovo srce mrtvo; iz njega ne teku više nikakvi zano- si, moje su oči suhe, a moji oćuti, kojih više ne osvježuju okrepne suze, tjeskobno nabiru moje čelo. Patim mnogo, jer sam izgubio ono što je bilo jedina raskoš života moga, onu svetu, oživljujuću snagu kojom sam stvarao svjetove oko sebe; nje nema više!... Proma- tram sa svoga prozora daleki brežuljak, kako jutarnje sunce preko njega amo probija ma- glu i obasjava mirnu plohu livadâ, a blaga se rijeka vijuga k meni između svojih vrba s opalim lišćem — o! Tada čitava ova prekrasna priroda stoji preda mnom ukrućena, kano lakirana sličica, i sva ta raskoš ne može iz moga srca pricrpsti mozgu ni kapi blaženstva, i cijeli taj djetić — ja — stoji ispred Božjeg lica kano presahli studenac, kano rasušena ve- drica. Bacio sam se na tlo i molio Boga da mi da suzâ, kao što orač moli kišu kad je nebo nad njim bakreno, a zemlja oko njega skapava od žeđe.
Ali jao! Osjećam, Bog ne daje kiše ni sunca našim neobuzdanim prošnjama; pa zašto su onda bila sretna ona vremena kojih se patnički sjećam? Samo zato jer sam strpljivo išče- kivao njegov duh, i sa svim srcem, usrdno i zahvalno primao raskoš koju bi on izlio nada mnom.

*

8. studenoga.
Spočitnula mi je moje ekscese! Ah, i to tako ljubezno! Moje ekscese, što se katkad dadem zavesti od čaše vina, te ispijem bocu. — »Nemojte!«, rekla mi je, »misliti na Lotu!« — »Da mislim?«, rekoh, »treba li da mi vi to kažete? Ja mislim! — ah, ne mislim! Vi ste vazda pred mojom dušom. Danas sam sjedio na mjestu gdje ste vi nedavno sišli s kočije«... Po- čela je govoriti nešto drugo, samo da ne zabrazdim dublje. Najbolji moj, mene nema više; ona može sa mnom raditi što hoće.

*

15. studenoga.
Hvala ti, Wilhelme, za tvoje srdačno učešće, za tvoj dobro mišljeni savjet, i molim te, bu- di miran. Pusti me da ispatim; u mene ima uza svu moju sumornost još dosta snage da se probijem. Ti znaš, ja štujem religiju; osjećam da je ona mnogim umornima štap i okrepa mnogima koji ginu od žeđi. Samo — mora li ona, može li ona to biti svakome? Kad po- gledaš veliki svijet, vidiš tisuće kojima to nije bila, tisuće kojima neće biti, propovijedana ili nepropovijedana — a mora li biti meni? Zar ne kaže sâm sin Božji da će oko njega biti oni koje mu je dao Otac? A što onda ako mu ja nisam dan? Ako mene Otac želi zadržati za sebe, kao što mi kaže moje srce?... Molim te, ne objašnjavaj to sebi krivo; nemoj u ovim nedužnim riječima vidjeti možda porugu; cijelu svoju dušu mećem preda te; inače bi mi bilo milije da sam šutio, jer ja ne gubim rado riječi ni o svemu onomu o čem svatko tako malo znade kao ja. Ta što je drugo nego udes ljudski ispatiti svoju mjeru, ispiti svoj ka- lež?... I kad je Bogu s neba bio pregorak kalež na njegovim čovječjim usnama, čemu da ja dižem nos i da se gradim, kao da je meni taj kalež sladak? I zašto da se stidim u strašnom času, kad sve moje biće dršće između biti i ne biti, kad prošlost bljeska poput strijele nad mračnim ponorom budućnosti, a sve oko mene tone i svijet propada sa mnom?... Nije li tada glas stvora, koji je sasvim u sebi stiješnjen, sam sebe nema i neosporno se ruši u po- nor, nije li glas njegov da škrguće iz nutarnjih dubina svojih uzalud napregnutih sila: Bože moj, Bože, zašto si me ostavio? Pa zar da se ja stidim toga poklika, da strepim pred tim časom, kad mu se nije mogao ukloniti ni onaj koji nebesa savija poput krpe?

*

21. studenoga.
Ona ne vidi, ne osjeća da sprema otrov koji će i mene i nju survati u propast; a ja pun pohote ispijam vrč što mi ga ona pruža na moju propast. U što mi dobrostivi pogled ko- jim često — često? — ne, ne često, ali ipak katkad zirne na mene, u što usrdnost kojom prima po koji nehotični izražaj moga čuvstva, u što samilost s mojim trpljenjem koja se ocrtava na njenom čelu?

Kad sam jučer odlazio, pružila mi je ruku i rekla: »Adieu, dragi Werther!« — Dragi Wer- ther! Bilo je to prvi put što me je nazvala dragim, i to mi je prošlo kroz srž i kosti. Sto sam puta to sebi ponovio i jučer u noći, kad sam htio poći spavati i sâm svašta brbljao sa so- bom, najedanput sam rekao: »Laku noć, dragi Werther!«, pa sam se morao smijati sam sebi.

*

22. studenoga.
Ne mogu moliti Boga: »Prepusti je meni!«, a ipak mi se često pričini kao da je moja. Ne mogu moliti Boga: »Daj mi je!«, jer ona pripada drugomu. Pravim eto šale sa svojim vlas- titim bolima; da se ne svladam, nastala bi čitava litanija antiteza.

*

24. studenoga.
Ona osjeća što ja patim. Danas mi je njezin pogled prodro kroz srce. Zatekoh je samu: ne rekoh ništa, a ona me pogleda. I već nisam vidio u nje ni umiljatu ljepotu, ni sijevanje vrloga duha; sve je to bilo iščezlo ispred mojih očiju. Djelovao je na me mnogo divniji pogled, pun izraza najduševnijeg učešća, najslađe samilosti. Zašto se nisam smio baciti njoj pred noge? Zašto nisam smio njenom vratu odgovoriti s tisuću cjelova? Utekla se klaviru i slatkim glasom, tihim kao dašak, pripijevala harmonične glasove uza svoju svirku. Nikad ne vidjeh tako dražesna njena usta; bilo je kao da se žeđajući otvaraju da posrču one slatke tonove što su ključali iz instrumenta, i kao da se s čiste usne oziva tek tajnovita jeka... Da, kad bih ti to mogao reći!... Nisam se više mogao opirati, pa se nagnuh i prisegoh: — Nikad se neću usuditi da na vas pritisnem cjelov, oj usne! nad kojima lebde dusi neba! A ipak — hoću! Ha, vidi, to stoji pred mojom dušom poput zaslona — to bo- žanstvo — i da onda propanem, ispaštajući taj grijeh! — Grijeh?

*

26. studenoga.
Gdjekad reknem sebi: tvoja je kob jedinstvena, smatraj sretnima druge — ovako još nitko nije patio. Onda čitam kojeg pradavnog pjesnika i bude mi kao da gledam u svoje vlasti- to srce. Toliko moram prepatiti! Oh, zar su ljudi prije mene već bili tako nevoljni?

*

30. studenoga.
Ne daju mi, ne daju da dođem k sebi! Kamo god stupim, susretne me pojava koja me sa- svim smete. Danas! O sudbino, o ljudi!

Išao sam kraj rijeke o podne, nije mi se jelo. Sve je bilo pusto, s brijega je duvao mokar vjetar, a sivi oblaci magle spuštali se u dolinu. S daleka opazim čovjeka u lošem zelenom kaputu, koji je čeprkao između stijenja kao da je tražio ljekovito bilje. Priđem mu bliže, a on se okrene na šum što sam ga ja bio podigao; vidim zanimljivu fizionomiju, kojoj je glavno obilježje bilo tuga, ali inače nije izražavala ništa osim iskrene, dobre ćudi; crna mu je kosa bila iglama pritegnuta u dva klupka, a ostala spletena u jak perčin, koji mu je padao niz leđa. Pošto mi se činilo da njegovo odijelo kazuje čovjeka niskoga stališa, dr- žao sam da neće uzeti za zlo ako obratim pažnju na njegov posao, i zato ga zapitah što to traži. — »Tražim cvijeće«, odgovori mi uzdahnuvši duboko, »a ne nalazim nikakvog«. —
»Pa sada nije ni godišnje doba za to«, rekoh smiješeći se. — On priđe niže k meni i reče:
»Ima mnogo cvijeća. U mom vrtu su ruže i orlovi nokti, dvije vrste; jednu mi je dao moj otac, a ta raste kao korov; već ju dva dana tražim i ne mogu je naći. Ovdje ima uvijek cvi- jeća, žutog i modrog i crvenog, a kičica ima lijep cvjetić. Ni jedan ne mogu naći!« — Opa- zio sam da se tu krije nešto strašno, pa zato zapitah zaobilazeći: »A što će ti cvijeće?« Čudnovat, trzav smiješak iskrivi nježno lice. — »Nemoj me odati«, reče pritisnuvši prst na usta — »svojoj sam dragoj obećao stručak«. — »Pa to je lijepo od tebe«, rekoh ja. —
»O«, produži on, »u nje ima mnogo drugih stvari, ona je bogata«. — »A ipak voli tvoj stručak«, dodam ja. — »O«, nastavi on, »ona ima dragulja i kruna«. — »A kako se zove?«
»Kad bi me Generalna skupština24 htjela platiti«, odvrati on, »ja bih bio drugi čovjek! Da, bilo je vrijeme kad mi je bilo jako dobro! Sad je sa mnom kraj. Ja sam sad —«. Vlažan pogled spram neba izrazio je sve. — »Bio si dakle nesretan?«, zapitam ga. — »Ah, htio bih da mi je opet onako!«, rekne. »Bilo mi je tada tako voljko, tako veselo, tako lako kao ribi u vodi!« — »Heinrich!«, poviče stara neka žena koja je dolazila putem, »Heinrich, kud si se djeo? Svagdje smo te tražili, hodi jesti!« — Priđem k njoj i zapitam je: »Je li to vaš sin?« — »Jest, moj bijedni sin!«, odvrati ona. »Bog je navalio težak križ na moja leđa«.
»A kako dugo je takav?«, upitam. — »Ovako je miran«, reče, »sada ljeto dana. Hvala Bogu da je sad i ovako; prije toga bio je cijelu godinu bijesan i ležao je svezan lancima u ludnici. Sad neće nikomu ništa, samo se vazda bavi kraljevima i carevima. Bio je dobar i miran čovjek, pomagao me hraniti, pisao lijepom rukom, i najedanput postao duboko zamišljen, uhvatila ga žestoka groznica, pa bjesnilo, a sada je kako ga vidite. Da bih vam pričala, gospodine —«. Prekinuo sam bujicu njenih riječi pitanjem: »A kakvo je to bilo vrijeme kojim se on hvali da je bio onda vrlo sretan i zadovoljan?« — »Lud čovjek!«, klik- ne ona sa samilosnim smiješkom — »to on misli vrijeme kad je bio izvan sebe; tim se vaz- da hvali; to je ono vrijeme kad je bio u ludnici i nije ništa znao za se!« Ovo me je pogodi- lo kao grom; utisnuo sam joj u ruku komad novca i žurno otišao od nje.
Onda si bio sretan! Klicao sam sâm za sebe jureći prema gradu — onda ti je bilo prijatno kao ribi u vodi! — Bože na nebu! Zar si to učinio sudbom ljudskom, te nisu sretni dok ne dođu do razuma, a zatim, kad ga opet izgube! — Bijedniče! Kako zaviđam tvojoj dušev- noj sjeti i smućenosti tvojih ćutila, u kojoj gineš od čežnje! Ti odlaziš od kuće, pun nade, ubrati cvijeće svojoj kraljici — usred zime — i tuguješ jer ga ne nalaziš, i ne shvaćaš zašto ga ne možeš naći. A ja — ja odlazim od kuće bez nade, bez svrhe, i vraćam se kako sam i došao. — Spominješ kakav bi bio čovjek da te plaća Generalna skupština. Blaženi stvore, ti koji možeš zemaljskoj zapreki pripisati svoju nesreću. Ne osjećaš, ti ne osjećaš da u tvom razorenom srcu, u tvom razgrađenom mozgu leži tvoja nevolja, od koje te ne mogu izliječiti svi kraljevi svijeta.

24 Generalstaaten, konfederalni staleški parlament Nizozemske republike u Hagu, u kojemu su sje- dili predstavnici iz sedam pokrajinskih parlamenata (do 1795.) (nap. ur.)

Neka bez utjehe propadne onaj koji se ruga bolesniku, ako ovaj putuje do najdaljeg izvo- ra koji će povećati njegovu bolest i još bolnijim učiniti njegovo umiranje; koji se diže nad pritiješnjeno srce, što ide hodočastiti na Sveti Grob da se oslobodi grižnje savjesti i otrese patnje svoje duše. Svaki je korak što ga njegova stopa učini na neutrtom putu okrepa za- plašenoj duši; iza svakog dnevnog putovanja srce lijega na počinak, olakšano za mnogu nevolju. — I zar smijete to nazivati ludilom, vi kramari riječi na vašim jastucima? — Lu- dilo! — O Bože, ti vidiš moje suze! Zar si ti, koji si dosta siromašnim stvorio čovjeka, mo- rao njemu dati i braću, koja mu otimlju još i onu mrvicu siromaštva, mrvicu pouzdanja koje ima u tebe, u tebe, Sveljubeći! Jer uzdati se u ljekovit korijen, u suze vinske loze, što je drugo nego pouzdanje u tebe, da bi u sve što nas okružuje postavio silu spasenja i olakšanja, koju svakog časa toliko trebamo? Oče, koga ne poznajem! Oče, koji si inače ispunjavao svu moju dušu, a sada odvratio svoje lice od mene! Zovni me k sebi! Ne šuti više! Tvoja šutnja neće zadržati dušu koja žeđa. — Ta zar bi se čovjek, zar bi se otac mo- gao srditi kad mu o vrat padne sin, vrativši se iznenada, i klikne: opet sam tu, oče moj! Ne srdi se što prekidam potucanje, koje bih po tvojoj volji morao izdržati dulje. Svijet je svagdje jednak; iza muke i rada: naplata, veselje; no na što mi to? Meni je dobro samo ondje gdje si ti, i pred tvojim licem hoću živjeti i uživati. — A ti, dragi nebeski oče, zar ćeš me odgurnuti od sebe?"

*

1. prosinca.
Wilhelme! Onaj čovjek o kojem sam ti pisao, onaj sretni nesretnik, bio je pisar kod Loti- nog oca i pomahnitao je od strasti za njom, od strasti koju je gajio, krio, otkrio i radi nje bio otpušten iz službe. Osjeti i ti kod ovih suhih riječi kako me je besmisleno ganula ova povijest, kad mi ju je Albert pričao isto tako spokojno kao što ju ti možda čitaš.

*

4. prosinca.
Molim te... Evo, sa mnom je kraj; ne mogu dulje podnositi! Danas sam sjedio kod nje —
sjedio, a ona je svirala na svom klaviru različne melodije, i sav onaj izražaj! sav! — sav!
Što hoćeš? — Njena je mala sestrica kitila svoju lutku na mom koljenu. Suze mi dođo- še na oči. Nagnuh se i pogled mi pade na njezin vjenčani prsten... Moje su suze tekle. I najednom ona udari onu staru, nebeski slatku melodiju, i dušom mi prođe neko čuvstvo utjehe, i uspomena na prošlost, na doba kad sam čuo pjesmu, pa na mračna vremena mrskosti i promašenih nada iza toga, i onda... Išao sam amo-tamo sobom, srce mi se gu- šilo od pritiska. — »Ako Boga znate«, rekoh planuvši na nju, »ako Boga znate, prestani- te!«... Ona zastane i pogleda me ukočenim očima. — »Werther!«, reče sa smiješkom, koji mi je prošao kroz dušu, »Werther, vi ste teško bolesni; vaša najmilija jela grste vam se. Idite! Molim vas, umirite se«. — Oteo sam se od nje i — Bože, ti vidiš moju nevolju, i ti ćeš je dokončati.

*

6. prosinca.
Kako me progoni taj lik! U snu i na javi ispunjava svu moju dušu! Ovdje... kad sklopim oči, ovdje u mom čelu, gdje se sjedinjuje unutrašnja moć vida, tu stoje njene crne oči. Ovdje! — ja ti to ne mogu iskazati. Ako zatvorim oči, one su tu; kao more, kao ponor mi- ruju preda mnom... u meni, ispunjavaju oćute moga čela.
Što ti je čovjek, taj slavljeni polubog! Ta zar mu ne ponestane baš onda snage kad ju naj- više treba? I kad se u radosti stane kriliti u vis, ili u bolima potone, zar ga u obojemu ne zadržava nešto baš u času, zar ga ne vraća tupoj, hladnoj svijesti baš u času kad je čez- nuo da se izgubi u punoći onoga što je neizmjerno?

* * *

IZDAVAČ ČITATELJU
Kako bih želio da je o posljednjim znamenitim danima našega prijatelja ostalo toliko svjedočanstva od vlastite njegove ruke, te ne bih trebao pričanjem prekidati slijed pisama koja su ostala iza nje- ga!
Nastojao sam sabrati točne vijesti iz usta onih koji bi mogli biti dobro obaviješteni o njegovoj povi- jesti; ona je jednostavna i sva se pričanja, do nekoliko sitnica, slažu među sobom; samo su različna mišljenja, podijeljeni sudovi o značajevima licâ radnje.
Ne preostaje nam drugo nego da po savjesti ispripovijedamo ono što smo mogli doznati ponovlje- nim trudom, da uvrstimo pisma koja je pokojnik ostavio, i da ne prezremo ni najmanjeg pronađe- nog listića; pogotovo kad je tako teško otkriti najosobnije, istinske povode ma i samog pojedinog čina, ako se događa među ljudima koji nisu obične vrsti.
Nezadovoljstvo i mrzost puštale su sve dublje korijenje u Wertherovoj duši, prepletale se sve čvrš- će i malo-pomalo obuzele čitavo njegovo biće. Harmonija njegova duha bila je sasvim razorena, neki unutrašnji oganj i žestina, koja je uzmutila svu snagu njegove naravi, proizvodili bi najsu- protnije učinke i na kraju mu ostavili neku sumornost, iz koje se je htio izdići s većom tjeskobom nego što se je do tada borio sa svim zlima. Tjeskoba srca izjela mu je ostale sile njegova duha, nje- govu živahnost i njegovo oštroumlje; u društvu je postao tužan član, sve nesretniji i sve nesavjes- niji, kako je bivao nesretniji. Bar tako kažu Albertovi prijatelji; tvrde da Werther nije mogao pro- suditi mirnoga muža, koji je nedavno postigao dugo žuđenu sreću, kao ni njegovo nastojanje da i za budućnost sačuva tu sreću za sebe — on, Werther, koji je, regbi svakim danom trošio svoje cije- lo imanje da navečer pati i oskudijeva. Albert se, vele oni, nije promijenio u tako kratko vrijeme, nego je još uvijek bio onaj koga je Werther od početka znao, toliko cijenio i poštivao. Albert je lju- bio Lotu vrhu svega, ponosio se njome i želio da ju svatko prizna za najdivnije stvorenje. Zar mu se je dakle moglo zamjeriti ako je želio odstraniti svaku sjenku sumnje, ako u taj čas nije bio voljan da i s kim dijeli svoj dragocjeni posjed, pa i na najbezazleniji način? Oni priznaju da je Albert često ostavljao sobu svoje gospođe kad je Werther bio kod nje, ali ne od mržnje ili nesklonosti pre- ma svom prijatelju, nego samo zato jer je osjećao da prijatelja tišti njegova nazočnost.
Lotinoga je oca bila spopala neka boljetica, koja ga je zadržavala u sobi, pa joj je poslao svoja kola i ona se izvezla napolje. Bio je krasan zimski dan; prvi je snijeg bio jako zapao i prekrio čitavu okoli- cu.
Werther je sutradan pošao za njom, da ju doprati kući ako Albert ne dođe po nju.
Vedro je vrijeme malo moglo utjecati na njegovu sumornu volju; mukli mu je pritisak ležao na duši, žalosne se slike ustalile u njem i ćut mu nije poznavala drugog pokreta osim jedne bolne misli do druge.
Kako je sam sa sobom živio u vječitoj svađi, činilo mu se da su i prilike drugih ljudi nesigurnije i smućenije; držao je da je pomutio lijepi odnošaj između Alberta i njegove žene, pa je sâm sebe zbog toga korio, ali se u to miješala i potajna zlovolja protiv muža.
Putem su mu se misli zadržale na tom. »Da, da«, govorio je sam sebi škripeći zubima, »to ti je intimno, prijateljsko, nježno, u svemu saučesno općenje, to mirna, trajna vjernost! Sitost je i rav- nodušnost! Zar njega svaki jadni posao privlači više od drage, divne žene? Zar on umije cijeniti svoju sreću? Umije li poštivati nju kako ona zavređuje? On ju ima, pa dobro — ima ju. Ja to znam, kao što znam i što drugo; čini mi se da sam se privikao toj mašti — no on će me još — na- tjerati u ludilo, on će me ubiti. — Ta zar je njegovo prijateljstvo prema meni bilo jednako mome prijateljstvu prema njemu? Ne vidi li on u mojoj privrženosti prema Loti već neko narušavanje svojih prava, a u mojoj pažnji spram nje neki tihi prikor? Ja dobro znam, ja osjećam, on me gleda prijekim okom, želi da me odstrani, moja mu je nazočnost neprijatna«.
Često bi ustavio brzi korak, često bi stao mirno, i kao da je htio okrenuti natrag, ali je ipak iznova udario naprijed i tako je napokon kao protiv svoje volje stigao do lovačkog dvorca, sve u tim misli- ma i razgovorima sa samim sobom.
Stupio je na vrata i zapitao gdje je starac i Lota; našao kuću u nekom uzbuđenju. Najstariji mu dječak reče da se preko u Wahlheimu dogodila nesreća: ubili su nekog seljaka!... To se Werthera nije mnogo dojmilo. — Ušao je u sobu i zatekao Lotu u poslu, gdje nagovara starca, koji je unatoč svoje bolesti htio preko, na licu mjesta istražiti stvar. Zločinac je još bio nepoznat; umorenoga su našli ujutro pred kućnim vratima; nagađalo se koješta: ubijeni je bio sluga neke udovice, koja je prije imala u službi drugoga, koji je bio iz kuće otišao u svađi.
Čim je Werther to čuo, skočio je. »Je li moguće!«, poviče, »moram onamo; ne mogu ni časa miro- vati!« — I pohitao je u Wahlheim; svaka mu je uspomena oživjela i ni trena nije sumnjao da je zločinstvo počinio onaj čovjek s kojim se katkad razgovarao i koji mu je bio toliko drag.
Pošto je morao proći ispod lipa da dođe u krčmu, gdje su bili položili mrtvo tijelo, uhvatila ga je groza na mjestu koje je inače toliko volio. Onaj prag na kojem su se tako često igrala susjedna dje- ca bio je okaljan krvlju. Ljubav i vjernost, najljepši osjećaji ljudski, bili su se pretvorili u nasilje i umorstvo. Jaka stabla bila su bez krošnje i u mrazu; bez lišća su bile lijepe živice što su presvodile niski zid groblja, a grobno kamenje, snijegom pokrito, virilo je kroz rupe.
Kad se je približio krčmi, pred kojom je bilo sakupljeno čitavo selo, digla se najednom krika. Izda- leka ugledaše četu oružanih ljudi i svi povikaše da vode zločinca. Werther pogleda onamo i nije više sumnjao. Jest! Bio je sluga, koji je toliko ljubio onu udovicu, a kojega je on nedavno sreo gdje vrluda u tihom bijesu i dubokom očajanju.
»Što si počinio, nesretniče!«, poviče Werther, pošavši prema uhapšeniku. Ovaj ga je mirno pogle- dao, šutio i napokon odvratio sasvim spokojno: »Neće je nitko imati; nitko je neće imati«. — Uhapšenika odvedu u krčmu, a Werther odmagli.
Strahovit i silan ovaj prizor potresao je stubokom sve što je ležalo u Wertherovu biću. Na jedan tren nešto ga je istrglo iz tuge, zlovolje i ravnodušne klonulosti; neodoljivo ga zaokupilo saučešće i obuzela ga neiskazana žudnja da čovjeka spasi. Smatrao ga je tako nesretnim, držao ga kano zlo- činca potpuno nekrivim, prenio se tako duboko u njegov položaj, da je vjerovao da će i druge uvjeriti o tome. I odmah je želio govoriti za nj, odmah mu se najživlji govor nametao na usta: pohitao je u lovački dvorac i nije se mogao suzdržati da već sada poluglasno ne izgovori sve ono što je htio prikazati sucu.
Kad je stupio u sobu, zatekao je ondje Alberta i to ga je načas ozlovoljilo; ipak se je domala sabrao i vatreno iskazao sucu svoje mišljenje. Sudac je nekoliko puta potresao glavom, i premda je Werther s najvećom živahnošću, strašću i iskrenošću iznio sve što može čovjek reći na obranu čovjeka, ipak to suca, kako se moglo lako domisliti, nije ganulo. Štaviše, nije pustio ni da naš prijatelj dovrši govor, nego mu se žestoko opro i ukorio ga što uzimlje u zaštitu ubojicu iz potaje! Dokazao mu je da se na taj način ukida svaki zakon, upropašćuje svaka sigurnost države, dodavši još da on u ta- kvoj stvari ne može učiniti ništa, a da sebi ne naprti najveću odgovornost; sve mora, veli, ići po redu, propisanim putem.
Werther se još nije predao, nego je samo molio neka sudac gleda kroz prste, ako bi tko pokušao čov- jeku pomoći da pobjegne! Sudac je i to odbio. Na kraju se umiješao u razgovor Albert i stao na stranu starca: Werthera nadglasaše i on u strašnom bolu pođe, pošto mu je sudac nekoliko puta rekao: »Ne, njemu nema spasa!«
Koliko su ga se dojmile ove riječi, vidimo iz ceduljice, koja se našla među njegovim papirima i koja je zacijelo bila napisana još istoga dana.

»Tebi nema spasa, nesretniče! Doista vidim, da nama nema spasa«.

Wertheru se strašno gadilo ono što je Albert na kraju govorio o uhapšenikovoj stvari u nazočnosti sučevoj: mislio je da je u tom opazio neku ćudljivost spram sebe, i premda u dužem razmišljanju nije umaknulo njegovu oštroumlju da bi oba muža mogla imati pravo, ipak mu je bilo kao da se mora odreći svoje najdublje unutrašnjosti kad bi to priznao i dopustio.
Među njegovim papirima nalazimo listić koji se odnosi na to i možda izražava čitav njegov odnos prema Albertu.

»Što mi pomaže ako sebe neprestano uvjeravam: on je vrijedan i dobar, ali to razdire utrobu u meni; ne mogu biti pravedan«.

*

Lota se s Albertom vraćala pješke, jer je večer bila blaga i vrijeme se stalo spremati da kopni. Pu- tem se ogledavala amo-tamo, kao da opaža da ju Werther ne prati. Albert je počeo govoriti o njemu i koriti ga, sudeći ga pravedno. Dotakao se njegove nesretne strasti i zaželio da bi ga se riješili. —
»Ja to želim«, rekao je, »i zbog samih nas, pa te molim, gledaj da dadeš drugi smjer njegovu pona- šanju spram tebe i da smanjiš njegove česte posjete. Ljudi to opažaju, pa znam da se o tome i go- vorkalo ovdje-ondje«. — Lota je šutjela, a Albert, čini se, osjećao njenu šutnju, bar joj od toga vremena nije spominjao Werthera, a kad bi ga spomenula ona, prekinuo bi razgovor ili ga svrnuo na što drugo.
Uzaludan pokušaj što ga je Werther načinio da spasi onoga nesretnika bijaše posljednji proplam- saj plamena jednoga svjetla koje se gasi; sada je još dublje utonuo u bol i nerad; osobito se razbjes- nio kad je čuo da bi ga možda mogli pozvati za svjedoka protiv čovjeka koji je počeo sve poricati.
Po njegovoj se duši vrzlo sve što mu se neugodno ikad dogodilo u njegovom djelatnom životu: nedaća kod poslanstva i sve što mu inače nije pošlo za rukom i što ga je ikad povrijedilo. Držao je da mu sve to daje pravo na nerad. Našao se odsječen od svake nade, nesposoban da se lati bilo kakvog sredstva kojim se prihvaćaju poslovi običnog života, i tako je napokon sve bliže prilazio tuž- nom svršetku, predajući se sav svojem čudesnom osjećanju, mišljenju i beskonačnoj strasti, sred vječite jednoličnosti žalosnog drugovanja s milim i ljubljenim stvorenjem, kojemu je narušio mir, prebujan u svojoj snazi, trošeći je bez svrhe i nade.
Nekolika ostavljena pisma koja želimo ovamo uvrstiti najjača su svjedočanstva njegove poremeće- nosti, strasti, njegova kovanja i snovanja i njegovog životnog umora.

*

12. prosinca.
»Dragi Wilhelme, meni je tako kao što je moralo biti onim nesretnicima o kojima se vje- rovalo da ih progoni zao duh. Katkad me spopadne nešto; nije ni tjeskoba ni pohota — nekakvo nepoznato unutrašnje bješnjenje, koje prijeti da će mi razdrijeti grudi, stišćući me za gušu. Vajme! vajme! I onda se potucam naokolo u strahovitim noćnim prizorima ove, čovjeku neprijateljske godišnje dobe.
»Jučer sam navečer morao van. Naglo je stalo kopniti; bio sam čuo da se je rijeka prelila, da su svi potoci nabujali i da je od Wahlheima niže poplavljena moja draga dolina! Pohi- tao sam van noću iza jedanaest. Strašno je bilo pogledati s pećine kako u mjesečini viro- vima kruže buntovni valovi, preko oranica, livada, živica i svega, i čitavu dolinu od vrha do dna kano j e d n o olujno jezero u huci vjetra! I kad se je pokazao mjesec i počinuo iznad crna oblaka, i preda mnom se valjao potop u strahotno divnom odsjevu: onda me je spopala groza, ali ujedno i čeznuće! Ah, zastao sam raskriljenih ruku pred ponorom i disao — dolje! dolje! i gubio se u raskoši da ću onamo survati svoje muke, svoje patnje i prohujati poput valova! O! — a nisam mogao stopalo maknuti sa zemlje i završiti sve muke!... Osjećam, moj sat još nije istekao! O, Wilhelme; kako bih rado bio dao svoj čovje- čji bitak za to da s onim vihorom razdirem oblake, dohvatim talase! Ha, a zar neće mož- da tamničar jednom postati dionikom te slasti?
»I dok sam turobno gledao u dubinu na mjestance gdje sam s Lotom počivao pod vrbom na jednoj vrućoj šetnji — i to je već bilo poplavljeno, te sam jedva prepoznao onu vrbu, Wilhelme! A njene livade, pomislih, a okolina oko njena lovačkog dvorca! Kako mora da je strašna bujica rastrgala našu sjenicu! I sunčani trak prošlosti zasja meni, kao zaroblje- niku san o ognjištima, livadama i časnim službama! Još sam stajao!... Ne korim sebe, jer imam hrabrosti da umrem... Ja bih — Sad sjedim ovdje kao stara baba, koja pod ploto- vima pabirči drvo i po vratima kruh, da još jedan časak produži i olakša svoj zamirući neveseli život«.

*

14. prosinca.
»Što je ovo, dragi? Ja se bojim samog sebe! Nije li moja ljubav prama njoj najsvetija, najči- šća, najbratskija? Jesam li ikad u svojoj duši osjetio kakvu kažnjivu želju?... Neću se kleti i preklinjati. — A sad, ovi sni! O, kako istinito osjećaju ljudi koji ovako suprotne učinke pripisuju stranim moćima! Noćas! — dršćem da izreknem — držao sam je u svom naruč- ju, čvrsto pritisnuo o svoju grud, i posuo njene usne, koje su šaputale o ljubavi, beskona-

čnim poljupcima; moje je oko plivalo u pjanosti njezinoga oka! Bože, zar me treba pedep- sati za to što još i sada osjećam blaženstvo i sa svom usrdnošću dozivljem u pamet onu užarenu radost? Lota! Lota!... a meni je kraj! Moja se ćutila smućuju; već osam dana ne- mam nikakve prisvjesne snage, moje su oči pune suza. Nigdje mi nije pravo i nigdje mi nije dobro. Ne želim ništa, ne tražim ništa. Bilo bi mi bolje da odem«.

*

U to vrijeme i u takvim prilikama u Wertherovoj je duši sve više jačala odluka da ostavi svijet. Otkad se vratio k Loti, to je uvijek bilo njegovo posljednje očekivanje i nada; ipak je sebi govorio da to ne smije biti prenagljen, brz čin; htio je učiniti taj korak po najboljem osvjedočenju, sa što mir- nijom odlučnosti.
Njegove sumnje i njegova borba sa samim sobom proviru iz ceduliice koja je vjerojatno neko zapo- četo pismo Wilhelmu, a našlo se među njegovim spisima bez datuma.

*

»Njena sadašnjost, njen udes, njen udio u mojoj kobi izažimlju još posljednje suze iz mog sagorenog mozga.
»Dignuti zavjesu i stupiti onkraj: u tome je sve! Pa na što oklijevati i krzmati? Zar zato što ne znamo kako je tamo na drugoj strani? I jer se odande ne vraćamo? Takav je već naš duh, da smućenost i tminu naslućujemo u onom o čemu ne znamo ništa pouzdano«.

*

Napokon se je sve više sljubljivao i sprijateljivao s ovom tužnom mišlju, i njegova nakana postala je čvrsta i neopoziva; o tom svjedoči sljedeće dvoznačno pismo koje je pisao svome prijatelju:

*

20. prosinca.
»Zahvaljujem tvojoj ljubavi, Wilhelme, što si tako shvatio onu riječ. Da, imaš pravo: bilo bi mi bolje da odem. Ne sviđa mi se sasvim tvoj prijedlog da se povratim k vama; volio bih barem da još malo zaobiđem, osobito zato što se možemo nadati stalnom mrazu i dobrim putovima. Vrlo mi je drago i to što hoćeš doći po mene; samo počekaj s tim još četrnaest dana i sačekaj još jedno pismo od mene s daljnjim vijestima. Ništa ne treba brati dok ne sazrije. A četrnaest dana više ili manje ne čine mnogo. Mojoj majci kaži: neka moli za svoga sina, i da ju prosim neka mi oprosti sve čime sam je ogorčio. Eto, bilo mi je su- đeno da žalostim one kojima dugujem radost. Zbogom, najdraži moj! Neka se svi blagos- lovi nad tobom razliju! Zbogom!«

*

Jedva se usuđujemo riječima izreći što se je za to vrijeme odigravalo u Lotinoj duši: kakvo je bilo njeno mišljenje i osjećanje spram muža, spram nesretnog prijatelja, premda, poznajući njezin značaj, možemo zamisliti, a lijepa ženska duša može sebe prenijeti u njezinu dušu i osjećati s njom.
Pouzdano je ovo: ona je u sebi bila čvrsto odlučila učiniti sve kako bi odstranila Werthera, a što je oklijevala bilo je zbog srdačnog, prijateljskog obzira, jer je znala kako će to njemu biti teško, pače gotovo nemoguće. Ipak je u to vrijeme bila jače prinukana postupiti ozbiljno; njezin muž nije ništa govorio o tom odnošaju, kao što je i ona o tom uvijek šutjela, a s tim više bilo joj je stalo da mu djelom dokaže kako je njeno mišljenje vrijedno njegovoga.
Istoga dana kad je Werther pisao svom prijatelju zadnje uklopljeno pismo (bila je nedjelja pred Božić) došao je navečer k Loti i zatekao ju samu. Bila je zabavljena spremanjem nekih igračaka, što ih je bila pripravila za božićnji dar svojoj maloj braći. Werther je govorio o radosti koju će imati djeca, i o času kad se neočekivano otvaraju vrata i ukaže se nakićeno božićno drvce sa svjećicama, slatkišem i jabukama, što nas je sve ispunjavalo rajskim zanosom. — Lota sakrije svoju zabunu pod mili smiješak i reče: »Ako budete vrlo pristojni, i vi ćete dobiti dar; štapić voska i još nešto«.
— »A što vi zovete biti pristojan?«, klikne on; »kako trebam biti? Kako mogu biti, predobra Lo- ta?« — »U četvrtak je«, reče ona, »badnja večer; doći će djeca i moj otac, i svako će dobiti svoje; dođite onda i vi — ali ne prije«. Werther se zbuni. »Molim vas«, nastavi ona, »tako mora biti; molim vas radi moga mira... ne može, ne smije ostati ovako«. — On odvrati oči od nje, prođe so- bom amo-tamo i promrsi kroz zube: »Ne može ostati ovako!« Lota je osjećala kako je njemu straš- no radi tih njenih riječi, pa se trudila da svakakvim pitanjima svrati na drugo njegove misli, ali uzalud. — »Ne, Lota«, klikne on, »ja vas više neću pohađati!« — »A zašto?«, zapita ona, »Wer- ther, vi nas možete, vi nas upravo morate pohađati, samo budite u tome umjereni. O, zašto ste se morali roditi s ovolikom žestinom, s tom strašću, koja se neodoljivo drži svega čega se jednom uh- vatite? Molim vas«, nastavila je primivši ga za ruku, »obuzdajte se! Vaš duh, vaše znanje, vaš talent — sve vam to pruža toliko različitih naslada! Budite muškarac, pa odvratite tu žalosnu privrženost sa stvora koji ne može ništa učiniti nego da vas žali«. — Zaškripao je zubima i pogle- dao ju mrko. Ona ga je držala za ruku i rekla: »Samo trenutak mislite mirno, Werther! Zar ne osjećate da sami sebe varate, sami sebe hotice upropašćujete? Zašto hoćete mene, Werther, upravo mene, koja pripadam drugomu? Zašto baš to? Strah me je, strah; vas draži ta žudnja samo zato jer je nemoguće da budem vaša«. — On izvuče svoju ruku iz njezine pogledavši je ukočenim, lju- titim pogledom. — »Mudro!«, klikne, »veoma mudro! Nije li možda Albert učinio tu napomenu? Politično! Vrlo politično!« — »Pa svatko ju može učiniti«, odvrati ona. »Zar da u čitavom svijetu nema djevojke koja bi ispunila želje vašega srca? Savladajte se, tražite i kunem vam se, naći ćete ju; jer mene već dugo, radi vas i nas, nagoni u strah osamljenost u koju ste sada sami sebe pro- gnali. Savladajte se! Putovanje će vas rastresti, mora vas rastresti! Tražite, nađite vrijedan pred- met svoje ljubavi, i onda se povratite, pa da svi zajedno uživamo blaženstvo istinskoga prijatelj- stva«!
»Ovo bi se«, reče on s hladnim posmijehom, »moglo naštampati i preporučiti svim odgojiteljima. Draga Lota! Ostavite me još samo malo na miru, sve će biti!« — »Samo, Werther, da ne dođete prije badnje večeri!« — Htio je odgovoriti, ali u sobu uđe Albert. Zaželjeli su jedan drugom lede- no dobru večer i počeli zbunjeno šetati po sobi amo-tamo. Werther započne neki neznatni diskurs, koji se brzo svrši, Albert isto tako; nato zapita Albert svoju gospođu o nekim narudžbama, i kad je čuo da nisu izvršene, rekne joj nekoliko riječi koje su se Wertheru pričinile hladne, pače krute. Htio je otići, a nije mogao i skanjivao se sve do osme, pošto se je sve više povećavala njegova rđava volja i srditost, dok nije bio prostrt stol i on uzeo šešir i štap. Albert ga je zadržavao da ostane, no njemu se činilo da sluša samo kompliment bez značenja, pa je hladno zahvalio i otišao.
Došao je kući, uzeo svijeću iz ruke momku koji mu je htio posvijetliti i pošao sam u svoju sobu. Plakao na glas, govorio uzrujano sâm sa sobom, hodao žestoko po sobi i na koncu se u odijelu ba- cio na krevet, gdje ga je našao sluga, koji se je oko jedanaeste usudio ući pitati ne bi li gospodinu svukao čizme? Werther mu je to dozvolio i zabranio mu da drugi dan ulazi u sobu dok ga ne po- zove.
U ponedjeljak ujutro, dne dvadesetiprvog prosinca, napisao je Loti sljedeće pismo, koje se je poslije njegove smrti našlo zapečaćeno na njegovom pisaćem stolu i predalo njoj; ja ću ga ovdje uvrstiti po odlomcima, onako kako se po sadržaju vidi da ga je pisao.

»Odlučeno je, Lota: ja hoću umrijeti, a ovo ti pišem bez ikakve romantičke prenapetosti, spokojno, ujutro onoga dana kad te imam posljednji put vidjeti. Kad uščitaš ovo, predo- bra moja, već će hladan grob pokrivati ukočene ostatke nemirnjaka, nesretnika, koji u posljednji trenutak svoga života ne zna veće slatkosti nego da govori s tobom. Proveo sam strašnu noć, i — ah! — noć dobrotvornu. Ona je utvrdila, odredila moju odluku: ho- ću umrijeti. Kad sam se jučer otrgnuo od tebe u strahovitoj pobuni svojih ćutila, kad se je sve ovo natiskivalo prama mome srcu i kad me je moje beznadno, bezradosno bivstvo- vanje pokraj tebe pograbilo jezovitom studeni — jedva sam stigao u svoju sobu, bacio se izvan sebe na koljena, i, o Bože, ti si mi dopustio posljednju okrepu pregorkih suza! Ti- suću je rđavih namjera, tisuću nada bjesnilo mojom dušom, i napokon se ustalila, čvrsto, sasvim, posljednja, jedina misao: hoću umrijeti! — Legao sam i jutros, u spokojnosti pro- buđenja, ona stoji još uvijek čvrsta, još sasvim jaka u mom srcu: hoću umrijeti! — Ovo nije očajanje — sigurnost je da sam podnio do kraja i da se žrtvujem za tebe. Da, Lota! Zašto da prešutim? Jedno od nas troje mora sa svijeta, a to hoću biti ja! O, predobra moja! Po ovom razdrtom srcu šuljalo se nešto bijesno, često: — da umorim tvoga muža! — te- be! — sebe! — Neka dakle bude! Kad se za lijepe ljetne večeri uspneš na brijeg, onda se sjeti mene, kako sam često prilazio dolinom, i tada pogledaj preko na groblje na onaj grob, gdje se visoka trava leluja u sjaju sunca sa zapada... Bio sam miran kad sam počeo, a sad, sad plačem poput djeteta, jer sve postaje tako živo oko mene«.

*

Oko deset sati Werther pozva svoga slugu i, oblačeći se, reče mu da će za koji dan otputovati, pa zato neka ispraši sva odijela i spremi sve za pakovanje. Ujedno mu je naložio da svagdje zaište račun, da pođe po neke posuđene knjige i da na dva mjeseca unaprijed isplati određeni iznos ne- kim siromasima, kojima je običavao davati svaki tjedan po nešto.
Jelo je dao donijeti sebi u sobu i poslije objeda izjahao je van k sucu, kojega nije zatekao kod kuće. Hodao je duboko zamišljen vrtom i kao da je još u posljednji čas htio nagomilati na se svu sjetu uspomene.
Mališi mu dugo nisu dali mira; išli su za njim, skakali na njega i pričali mu da će biti sutra i opet sutra i još jedan dan i onda će svi poći k Loti po božićne darove, i ispripovijedali mu čudesa kojima se nadala njihova mašta. — »Sutra!«, kliknuo je on, »i opet sutra! I još jedan dan!« — i izljubio ih sve srdačno, i htio ih ostaviti, kadno mu jedan mali dječak htjede još nešto reći u uho. Odao mu je da su velika braća napisala lijepe čestitke za Novu Godinu, t a k o velike! I to jednu za tatu, jednu za Alberta i Lotu i jednu za gospodina Werthera. Sve će to predati ujutro na Novu Godi- nu... To je mladića sasvim savladalo, darovao je svakomu ponešto, sjeo na konja, dao pozdraviti staroga i odjahao sa suzama u očima.

Oko pete došao je kući, naložio sluškinji neka pripazi na vatru u peći i loži do noći. Slugi je rekao neka dolje sprema u kovčeg knjige i rublje i ušije odijela. Iza toga je vjerojatno napisao sljedeći odlomak svoga posljednjega pisma Loti.

»Ti me ne čekaš; držiš da ću te poslušati... pohoditi te tek na badnju večer. O, Lota! Da- nas ili nikada više. Na badnju večer ti ćeš držati u svojoj ruci ovaj papir, drhtat ćeš i rositi ga svojim dragim suzama. Ja hoću, ja moram! O, kako mi je voljko što sam tako odlu- čan«.

*

Međutim je Lota zapala u neko čudno stanje. Iza posljednjeg razgovora s Wertherom os- jetila je kako će joj biti teško rastati se s njim, i što će on trpjeti kad se bude morao odaljiti od nje.
U Albertovoj nazočnosti bilo je kao mimogred rečeno da Werther neće dolaziti prije bad- nje večeri, a Albert je odjahao k nekom činovniku u susjedstvu, s kojim je imao posvrša- vati svoje poslove, i tamo je morao ostati preko noći.
Tako je dakle sjedila sama; oko nje nije bilo nikoga od braće i sestara, pa se je prepustila svojim mislima, koje su se tiho kretale oko njenih prilika. Vidjela je da je sad za vječna vremena vezana s mužem; poznavala je njegovu ljubav i vjernost, bila mu od srca sklo- na; njegov mir, njegova pouzdanost bili su kao od neba određeni za to da na tom osnuje sreću svoga života jedna valjana žena; osjećala je što će on do smrti biti njoj i njenoj djeci. Na drugoj strani opet tako je zavoljela Werthera; skladnost njihovih ćudi pokazala se ta- ko lijepo odmah od prvog časa njihova poznanstva, u njeno srce utisnuli se neizbrisivo dugotrajno općenje s njim i mnoge proživljene sitnarije. Bila se navikla dijeliti s njim sve što bi zanimljivo osjećala i mislila, i bojala se, kad on ode, da će se u cijelo njeno biće us- jeći pukotina koja se neće više moći ispuniti. O, da ga je u tom trenutku mogla preobratiti u svoga brata! Kako bi bila sretna! Da ga je smjela oženiti kojom od svojih prijateljica, da se je mogla ponadati da će opet sasvim upraviti njegov odnos prema Albertu!
U mislima je prešla po redu sve svoje prijateljice, i kod svake je našla nešto za prigovori- ti, i nije našla ni jednu kojoj bi ga priuštila.
Iza svih tih razmatranja samo je još dublje osjetila, ne objašnjujući to sebi potanje, da od srca potajno željkuje da ga zadrži za sebe, a pri tom je ipak govorila sebi da ga ne može, da ga ne smije zadržati; njena čista i lijepa ćud, koja je inače bila laka i lako se znala u svemu snaći, osjećala je pritisak neke sjete, komu je zatvoren vidik sreće. Srce joj se stislo, a mračan oblak se nadvio nad njene oči.
Tako je došlo pola sedam, kadno je čula gdje Werther uzlazi uza stepenice, i odmah pre- poznala njegov korak i njegov glas, koji je pitao za nju. Srce joj je silovito udaralo, a smi- jemo gotovo reći: po prvi put pri njegovu dolasku. Rado bi se bila pritajila pred njim, no kad je ušao, doviknula mu je s nekom vrsti strasne smetnje: »Niste održali riječ!« — »Pa nisam ništa ni obećao«, bio je njegov odgovor. — »Onda ste barem mogli uslišati moju molbu«, odvrati ona, »ja sam vas zamolila radi mira nas oboje«.
Nije pravo znala što govori, a još manje što radi, kad je poslala po nekoliko prijateljica, da ne bude sama s Wertherom. On metne na stranu nekoliko knjiga što ih je bio donio, i upita gdje su ostali; a ona poželi — na čas — da skoro dođu njene prijateljice, a — na čas

— da ne bi došle. Sluškinja se vrati i donese vijest da obje mole za oproštenje, ali ne mo- gu doći.
Htjela je djevojci reći neka ona sjedne sa svojim poslom u pokrajnju sobu, ali se opet pre- domislila. Werther je hodao po sobi amo-tamo, ona prišla klaviru i započela neki me- nuet, no taj nije htio zastrujati. Sabrala se i mirno sjela do Werthera, koji je bio zauzeo svoje obično mjesto na divanu.
»Nemate li ništa za čitati?«, zapita ona. Nije imao. — »Ovdje u mojoj ladici«, nastavi ona,
»leži vaš prijevod nekolikih pjevanja Ossiana; još ga nisam čitala, jer sam se uvijek nada- la da ću ga čuti od vas, ali se odonda nije našla prigoda, nije se moglo«. — On se nasmi- ješi, izvadi pjesme, groza ga prožme kad ih je uzeo u ruke, i oči mu se zaliju suzama kad je zavirio u njih. Sjeo je i počeo čitati.

*

»Zvijezdo noći u sumračju, lijepo bliještiš na zapadu, dižeš svoju sjajnu glavu iz oblaka i ponosno šetaš prema obronku svojem. Što hoćeš ugledati na poljani pustoj? Smirili se hučni vihori; iz daleka dopire žuborenje slapa; uz klisure u daljini igraju se šumni vali; zujanje večernjih muha bruji grmljem. Za čim zirkaš, lijepo svjetlo? No ti se smješkaš i odlaziš; veselo te okružuju vali i kupaju tvoje milene kose. Zbogom, mirna trako. Ukaži se, ti, divno svjetlo duše Ossianove!
»I ono se ukaza u svojoj sili. Vidim svoje upokojene drugare, skupljaju se na Lori, kano u danima koji su prošli. — Fingal dolazi kao mokri stup magle; oko njega su njegovi junaci i, gle! bardi pjesme: Sijedi Ullin! Kršni Ryno! Alpin, umilni pjevač! I ti, Minono, što blago tužiš! — Kako ste se promijenili, prijatelji moji, od blagdanskih dana na Selmi, kadno smo se nadmetali za čast pjesme, kao što proljetni zračci niz obronak naizmjence prigib- lju slabo žuboreću travu.
»Tada istupi Minona u svojoj krasoti, oborena pogleda i suzna oka; teško joj je tekla kosa u nestalnom vjetru koji je udarao s brežuljka. — Zamrači se u duši junaka, kad je podigla mili glas; jer često bijahu vidjeli grob Salgarov, često mračan stan bijele Colme. Colma, ostavljena na brežuljku, sa skladnim glasom; Salgar obeća doći; ali uokrug vuče se noć. Čujte glas Colme, koja je sjedila sama na obronku.25

25 Likovi iz Ossiana: Fingal je Ossianov otac; Ullin, Ryno, Alpin (ime ima veze s Albion, antičkim nazivom za Britaniju) i Minona su bardovi-pjesnici; Selma je fiktivno kraljevstvo; Salgar i Colma su nesretni ljubavnici; dalje u tekstu spominju se i drugi likovi i geografski pojmovi, dijelom MacPhersonovi a dijelom preuzeti iz keltske predaje. (nap. ur.)

COLMA
»Noć je! — sama sam, izgubljena na burnom obronku. Vjetar huji u gori. Rijeka urla niz klisure. Ne štiti me kolibica od kiše, mene ostavljenu na burnom obronku.
»Izađi, mjeseče, iz oblakâ svojih! Ukažite se, zvijezde noći! Neka me povede ma koji trak do mjesta gdje se ljubav moja odmara od tegotnoga lova, a luk je njegov kraj njega i dah- ćući psi oko njega! No ja moram sjediti sama ovdje na pećini grbave rijeke. Rijeka i bura huje, ne čujem glasa svoga dragoga.
»Čemu krzma moj Salgar? Je li zaboravio riječ svoju? — Ovdje je klisura i stablo, ovdje je i bučna rijeka! Obećao si da ćeš biti ovdje, čim počne padati noć; vaj! kuda li zabludi moj
Salgar? S tobom hoću bježati, ostaviti oca i majku! Ohole! Dugo su oni dušmani plemena našeg, ali mi nismo dušmani, Salgare!
»Zamukni na čas, vjetre! Utihni na čas, rijeko! Neka moj glas zabruji dolinom, da me čuje moj putnik. Salgare, ja sam, ja te zovem! Ovdje je moje stablo i klisura! Salgare, dragane moj! Tu sam! Zašto se skanjuješ doći?
»Gle, izlazi mjesec, sjaji se visoka bujica u dolini, sive stoje pećine uz obronak; ali ja njega ne vidim na visu; njegovi psi ne najavljuju njegov dolazak pred njim. Moram tu sjediti sama.
»No tko su oni što leže tamo dolje na onom polju? — Moj ljubavnik? Moj brat? — Govo- rite, o prijatelji moji! Ne odgovaraju. Kako je tjeskobna duša moja! — Avaj, mrtvi su! Ma- čevi su im rumeni od boja! O, moj brate, brate moj, zašto si ubio Salgara moga? O, moj Salgare, zašto si ubio brata moga! Tako ste mi bili obojica dragi! Oj, lijep si bio među ti- sućama pod obronkom! On je bio strahovit u bitki. Odgovorite mi! Čujte moj glas, ljub- ljeni moji! Ali vaj! Oni šute! Šute zauvijek! Hladna je kao zemlja njihova grud!
»Oj, s klisure obronka, s vrhunca burnog brda, govorite, dusi mrtvih, govorite! Ja ne strepim! — Kuda ste pošli na pokoj? U kojoj grobnici gorskoj da nađem vas? — Ne raza- birem slaba glaska u vjetru, niti mi odgovor vijori u vihoru obronka.
»Sjedim u jadu svojem, u suzama čekam jutro. Iskopajte grob, drugari mrtvacâ, ali ga ne zatvarajte dok ja ne dođem. Moj život nestaje kao san, kako da ne dođem? Ta hoću pre- bivati sa svojim prijateljima, uz rijeku klisure što zvoni... Kad bude noć na obronku, i vje- tar dođe vrh pustih polja, moj će duh stajati u vjetru i oplakivati smrt prijatelja mojih. Čut će me lovac iz svoje sjenice, plašit će se moga glasa i ljubiti ga; jer sladak neka mi bude glas za prijateljima mojim: tako su mi dragi bili oba!
»Ovo je bio tvoj pjev, o Minona, kćeri Tormanova, koja se nježno rumeniš. Naše su suze tekle nad Colmom i smračila se duša naša.
»Ullin pristupi s harfom i dade nam pjesmu Alpinovu; glas Alpinov bijaše mio, Rynova duša ognjeni trak. Ali oni već počivahu u tijesnoj kući, i njihov je glas odjeknuo u Selmi. Jednom se Ullin vraćao s lova, prije nego što su pali junaci. Čuo je gdjeno se pjevajući natječu na obronku. Pjesma im je bila nježna, no turobna. Oplakivali su pad Morava, pr- vog od junaka. Duša je njegova bila kao duša Fingalova, mač njegov kao mač Oskarov.
— No on pade, i otac njegov jaukaše i oči sestara njegovih bijahu pune suza, pune suza bijahu oči Minoni, sestri divotnog Morara. Uzmakla je pred pjevom Ullinovim, kakono mjesec na zapadu, koji vidi prije da će biti kiše i sakriva svoju lijepu glavu u oblaku. — Udario sam u harfu pjevati i tužiti s Ullinom«.

RYNO
»Nema više ni vjetra ni dažda; podne je tako vedro, oblaci se razilaze. Istiha obasjava ob- ronak nepostojano sunce. Rumenkasta teče rijeka planinska niz dolinu. Sladak je mrmor tvoj, rijeko; ali je slađi glas što ga čujem. Glas je Alpinov: oplakuje mrtve. Glava mu je pognuta od starosti, i crveno njegovo suzno oko. Alpine, vrli pjevaču! Zašto si sâm na obronku, koji šuti? Zašto kukaš kano zamah vjetra u šumi, kano talas uz daleki žal?«

ALPIN
»Moje su suze, Ryno, mrtve, moj glas za domare groba. Vitak si na obronku, lijep među sinovima pustoši. Ali ćeš i ti pasti kao Morar, i na tvojem će grobu sjediti narikač. Bre- žuljci će zaboraviti na tebe, tvoj će luk nenapet ležati u pridvorju.

»Hitar si bio, Morare, kano košuta na brdu, strašan kao noćni oganj na nebu. Tvoja je srdžba bila olujom, tvoj mač u boju ljetnim blisikanjem iznad pustog polja. Glas ti bijaše jednak šumskoj bujici iza kiše, gromu na odaljenim bregovima. Mnogi su pali od tvoje ruke, proždro ih je plamen srdžbe tvoje. No kad bi se vratio iz boja, kako je spokojno bilo tvoje čelo! Obraz ti bijaše jednak suncu iza oluje, jednak mjesecu u mučaljivoj noći; tvoja grud mirna kano jezero, kad se smiri huka vjetra.
»Tijesan je sada stan tvoj, mračan ti dom! S tri koraka izmjerim tvoj grob, oj ti, koji si negda bio tako velik! Četiri kamena mahovinom obrasla jedini su spomen na te; stablo bez lišća, duga trava što šušti u vjetru, kazuje oku lovčev grob moćnoga Morara. Majke nemaš, da te oplače, nemaš djeve sa suzama ljubavi. Mrtva je koja te je rodila, pala je kći Morglanova.
»A tko je ono, što se opire o palicu svoju? Tko je, komu je glava bijela od starosti, a oči crvene od suza? Tvoj je otac, o Morare! Otac nikojega sina osim tebe. Čuo je o tvom glasu u boju, čuo o razbitim dušmanima; čuo o slavi Morarovoj! Vaj, zar ništa o njegovoj rani? Plači, oče Morarov, plači, ali tvoj te sin ne čuje. Dubok je san mrtvih, nisko njihovo uz- glavlje od praha. Nikad on neće razabrati glasa, nikad se probuditi na tvoj poziv. Oj, ka- da će biti jutro u grobu, da doviknemo dremljivome: probudi se!
»Zbogom, najplemenitiji od ljudi, ti osvajaču na poprištu bojnom! Ali nikad te više ne vidje bojno polje, nikad se ne zasja tmurna šuma od sjaja tvoje ocjeli. Nisi sina ostavio za sobom, ali pjesma neka sačuva tvoje ime, buduća vremena neka čuju o tebi, čuju o palo- me Moraru.
»Glasno bivaše žalovanje junakâ, a najglasniji prolomljen uzdah Arminov. Podsjetilo ga na smrt sina njegova, koji je pao u danima mladosti. Carmor sjedaše blizu junaka, knez glasitoga Galmala. 'Zašto uzdiše uzdah Arminov?' reče on, 'na što tu plakati? Ne zvoni li pjev i pjesan, da raznježi i nasladi dušu? Oni su kao tanka magla što se izdiže s jezera i prska po dolini i u cvatu cvijeće napunjava mokrina; ali sunce dolazi opet u snazi svojoj i magla se razilazi. Zašto tako kukaš, Armine, vladaru Gorma, morem òplâkanog?'
»Kukam! Zaista kukam, i nije sitan razlog mojoj boli. — Carmore, ti nisi izgubio sina, nisi izgubio cvatuće kćeri; Colgar, hrabreni, živi, i Annira, najljepša od djevojaka. Cvatu grančice tvoje kuće, o Carmore; ali Armin je posljednji svoga koljena. Mračna je tvoja po- stelja, o Daura! Gluh je tvoj san u grobu. — Kada ćeš se probuditi sa svojim pjesmama, sa svojim skladnim glasom? Na noge se, vjetri jesenji! Na noge, hučite iznad tamne pusti- nje! Bujice šumske, bučite, ričite, vihori, u vršcima hrašća! Putuj kroz prolomljene oblake, oj mjeseče, kazuj na mahove svoje blijedo lice! Sjećaj me one strašne noći, kad su poginu- la djeca moja, kad je pao Arindal, moćni, minula Daura, mila.
»Daura, kćeri moja, lijepa si bila; lijepa kano mjesec na bregovima Fure, bijela kano tek pali snijeg, slatka kano dišući zrak! Arindale, tvoj je luk bio jak, tvoje koplje hitro na po- lju bojnom, tvoj pogled kao magla nad valom, tvoj štit ognjen oblak u oluji!
»Armar, slavan u ratu, dođe i zaprosi ljubav Daurinu; nije se dugo opirala. Lijepe bijahu nade njihovih prijatelja.
»Erath, sin Odgalov, bijaše ljut, jer njegov brat počivaše ubijen od Armara. Došao je, pre- odjeven kao brodar. Lijepa bijaše njegova korablja na valima, bijela od starosti kosa nje- gova, mirno ozbiljno lice njegovo. Najljepša od djevojaka, rekao je, mila kćeri Arminova, ondje na pećini nedaleko u moru, otkud bliješti crven plod, ondje čeka Armar na Dauru; dođoh da njegovu draganu povezem preko uzbibanog mora.

»Pošla je za njim i dozivala Armara; ništa nije odgovorilo osim glasa pećine. Armare, dragane moj, zašto me tako strašiš? Čuj, sine Arnathov, čuj, Daura te zove!
»Izdajnik Erath prebježe, smijući se, kraju. Ona podigne glas svoj, zovući svoga oca i bra- ta: Arindale! Armine! Nema li nikog da spasi svoju Dauru?
»Glas njezin dopre preko mora. Arindal, sin moj, sađe s brijega, kosmat s lova, njegove strelice zvečahu mu o boku; crno-sivih doga bijaše oko njega. On ugleda na žalu smjelo- ga Eratha, uhvati ga i priveže uz hrast, oplete čvrsto njegova bedra. Okovani napuni vje- trove jaukom.
»Arindal u svojoj korablji izađe na valove da preveze Dauru. Armar nadođe u svome bijesu, odape strijelu sa sivim perom; ova zazuji i utone u tvome srcu, oj Arindale, sine moj! Namjesto Eratha, izdajnika, poginu ti; korablja stiže do pećine, a on u njoj padne nice i umre. Uz noge tvoje tekla je krv brata tvoga: — kakav je bio jauk tvoj, o Daura!
»Valovi razbiše korablju. Armar se baci u more, da spasi svoju Dauru ili da umre. Brzo udari bura s brijega u valove, on potone i ne diže se više.
»Sâm na morem òplâkanoj pećini slušah tužaljku kćeri svoje. Mnogo i glasno bijaše za- pomaganje njezino, ali ju ne mogaše spasiti otac njezin. Cijelu sam noć stajao na žalu i gledao nju u slabom traku mjesečevom; cijelu noć slušao sam njeno vikanje; glasan bijaše vjetar, a kiša je oštro tukla o bokove brda. Njezin je glas slabio, i prije nego je svanulo jutro ona uminu kakono večernji zračak između trave na klisuri. Tugom napaćena umri- je ona i ostavi Armina samog! Ode moja jakost u ratu, pade moj ponos izmed djevojaka.
»Kad udare vihori planinski, kad sjever visoko uzdigne valove, sjedim ja na zvučnom žalu, gledam put strašne pećine. Često u mjesecu sa zapada vidim duhove djece svoje: napola sumračni tumaraju zajedno u turobnoj slozi«.

Potok suza koji se prolio Loti iz očiju i dao oduška njenom stiješnjenom srcu zaustavi Wertherov pjev. On baci papir, uhvati je za ruku i zaplače pregorkim suzama. Lota se naslonila na drugu ruku, krijući oči rupcem. Njihovo ganuće bijaše strahovito. U sudbini onih vitezova osjećahu oni svoju vlastitu nevolju, osjećahu to zajedno i njihove se suze sjediniše... Usne i oči Wertherove gorahu na ruci Lotinoj; nju spopadne groza; htjede oti- ći, a bol i samilost ležahu na njoj poput olova, omamljujući je. Dahne da se oporavi, i sta- ne ga moliti, jecajući, neka nastavi; molila je s cijelim glasom neba. Werther je drhtao, srce mu je htjelo pući — podigao je list i stao čitati napola slomljen:

»Zašto me budiš, zrače proljeća? Umiljavaš se i govoriš: ja rosim kapljicama neba! Ali vrijeme moga venjenja blizu je, blizu vihor koji će na zemlju zbaciti lišće moje! Sutra će doći putnik, doći će onaj koji me je vidio u mojoj ljepoti; njegovo će me oko tražiti poljem naokolo, i neće me naći«.

Cijela se snaga ovih riječi survala na nesretnika. U potpunom očaju bacio se pred noge Loti, uhvatio njene ruke, pritisnuo ih o svoje oči, o svoje čelo, a njoj kao da je dušom pro- letjela neka slutnja o njegovoj strašnoj namjeri. Ćutila im se smutila, ona stisne njegove ruke, pritisne ih o svoja prsa, prigne se k njemu sa sjetnim ganućem i njihovi goreći ob- razi dotaknuše se... Svijet se izgubi za njih. On ovije ruke oko nje, privine ju na svoje grudi i pokrije njena drhtava, tepava usta bijesnim cjelovima. — »Werther!«, poviče ona prigušenim glasom odvrativši se od njega — »Werther!« — i slabom rukom odbije nje- gove grudi od svojih. — »Werther!«, klikne sabranim zvukom najplemenitijeg čuvstva.

— On se nije opirao, pustio ju iz svoga naručja i bacio se luđački pred nju.

Ona se istrgla, i u tjeskobnoj smućenosti, tresući se između ljubavi i srdžbe, rekla: »Ovo je zadnji put, Werther! Više me nećete vidjeti«. — I pogledavši najpunijim pogledom ljubavi bijednika, pohitila je u pokrajnju sobu i zaključala za sobom vrata. Werther ispruži ruke za njom, ali se nije usudio zadržati je. Ležao je na zemlji, s glavom na divanu, i u tom položaju ostao preko pola sata, dok ga nije dozvao k sebi štropot. Bila je djevojka, koja je htjela prostrti stol. Prešao je nekoliko puta sobom i razabravši da je opet sâm, priđe k vratima kabineta i klikne tihim glasom: »Lota! Lota! Samo još jednu riječ! Još jedno zbogom!« — Ona se nije odazivala. On je čekao i molio i čekao; napokon se otrgnuo i viknuo: »Zbo- gom, Lota! Zbogom zauvijek«.
Došao je do gradskih vrata. Stražari su bili navikli na nj i propustili ga bez riječi. Sipila je susnježica, i tek poslije jedanaeste pokucao je na vratima. Kad je došao kući, njegov je sluga opazio da mu gospodar nema šešira. Nije smio ništa pitati, nego ga je razodjenuo: sve je bilo mokro. Kasnije su našli šešir na pećini koja s vrleti brijega gleda u dolinu, pa je bilo neshvatljivo kako se je uspeo onamo u onoj mrkloj, vlažnoj noći; a nije se survao.
Legao je u krevet i dugo spavao. Sluga je sutradan ujutro na njegov poziv donio kavu i zatekao ga gdje piše. Pisao je ovo u pismu Loti:

*

»Dakle sam danas posljednji put otvorio ove oči! Ah, neće više vidjeti sunca, koje je pre- krio turoban, maglovit dan. Tuguj, dakle, prirodo! Tvoj sin, tvoj prijatelj, tvoj ljubavnik približuje se svome koncu. Lota, ovaj je osjećaj bez primjera, a ipak je najbližî sutonskoj sanji, osjećaj kad kažeš sam sebi: ovo je posljednje jutro. Posljednje! Lota, ja već nemam smisla za riječ: posljednji! Ne stojim li sada tu u cijeloj svojoj snazi, a sutra ću ležati is- pružen i ukočen na tlima. Umrijeti! Što znači to? Gle, mi sanjamo, dok govorimo o smrti. Mnogog sam vidio umirati; no čovječanstvo je tako ograničeno da nema nikakva smisla za početak i konac svoga bivstvovanja. Sad sam još svoj — tvoj, tvoj, ljubavnice! I za ča- sak — odijeljeni, odvojeni — možda zanavijek? — Ne, Lota, ne — kako bih mogao nesta- ti ja? I kako bi mogla nestati ti? Ta mi j e s m o ! — Nestati! — Što znači to? I opet je to samo riječ, isprazni zvuk! Bez čuvstva za moje srce. — — Mrtav biti, Lota! Ukopan u hladnu zemlju, tako tijesnu! tako mračnu!... Imao sam prijateljicu, koja je bila sve mojoj bespomoćnoj mladosti; umrla je i ja sam išao za njenim mrtvim tijelom i stajao nad gro- bom kad su spuštali lijes i užeta pod njim zazvrčala, kad su ih izvukli i brzo potegli gore; prva se lopata s grudom zemlje bacila u grob i tjeskobni pokrov odbio mukli zvuk, i sve mukliji i mukliji, dok napokon nije bio sav prekrit!... Pao sam nice kraj groba — moja je nutrašnjost bila potresena, prestravljena i razdrta, no nisam znao što se dogodilo — što će se dogoditi sa mnom... Umiranje! Grob! Ne razumijem tih riječi!
»Ah, oprosti mi! Oprosti! Ono jučer! Trebao je to biti posljednji trenutak moga života. O, ti anđele! Prvi put, prvi put bez ikakove sumnje prošlo je kano oganj kroz moju najdub- lju nutrinu raskošno čuvstvo: Ona me ljubi! Ona me ljubi! Još gori na mojim ustima sveta vatra koja se izlila s tvojih; nova i topla slast je u mom srcu. Oprosti mi! Oprosti mi!
»Ah, ja sam znao da me ljubiš, znao sam po prvom pogledu, punom duše, po prvom stisku ruke, a ipak, kad bih otišao, kad bih vidio Alberta pokraj tebe, opet sam klonuo u grozničavoj sumnji.

»Sjećaš li se cvijeća koje si mi poslala kad mi u onom fatalnom društvu nisi mogla ni reći riječ, ni pružiti ruke? Oh, pola sam noći proklečao pred njim; ono mi je pečatom utvrdilo tvoju ljubav. Ali vaj! Ovi su dojmovi prolazili, kao što pomalo opet uzmakne iz duše vjernika osjećaj milosti Boga svoga, koja mu je bila dana s cijelom punoćom neba u sve- tom, vidljivom znaku.
»Sve je to prolazno, ali nikoja vječnost ne može izbrisati gorući život što sam ga jučer uživao na tvojim usnama, a koji osjećam u sebi! Ona me ljubi! Ova ju je ruka obujmila, ove su usne drhtale na njenim usnama, ova su usta tepala na njenima. Ona je moja! Ti si moja! Da, Lota, zauvijek.
»Pa što za to da je Albert tvoj muž? Muž! Neka bi bilo za ovaj svijet — i za ovaj svijet je grijeh što te ljubim, što bih te htio iz njegova naručja otrgnuti u svoje? Grijeh? Dobro, pa ja sebe i kažnjavam za to; ja sam taj grijeh okusio u cijeloj nebeskoj raskoši njegovoj, upio sam u svoje srce melem života i snagu. Od ovoga časa ti si moja! moja, o Lota! Ja odlazim prvi! Idem k svome Ocu, k tvome Ocu. Njemu ću se potužiti i on će me tješiti, dok ti ne dođeš, i ja ću poletjeti u susret tebi i obujmiti te i ostati uza te pred licem Beskonačnoga u vječnom zagrljaju.
»Ja ne sanjam, ne tlapim! Blizu groba meni svanjiva. Mi ćemo biti! Mi ćemo se opet vidje- ti, naći ću je, ah, i pred njom ću istresti cijelo svoje srce! Majku tvoju, sliku i priliku tvo- ju«.

*

Oko jedanaeste upita Werther svoga poslužnika je li se Albert vratio? Sluga reče: jest, vidio je, veli, gdje su mu proveli konja. Na to mu gospodar preda otvorenu ceduljicu ovoga sadržaja:

*

»Biste li mi htjeli posuditi svoje pištolje za put na koji sam nakanio poći? Ostajte u dob- rom zdravlju!«

*

Draga je gospođa posljednje noći malo spavala; ono čega se je bojala odlučilo se, odlučilo na takav način koji nije mogla ni u strahu naslutiti. Njena krv, inače tako čista i laka toka, bila je u grozničavoj uzbuni; tisuću je osjećaja smućivalo ono lijepo srce. Je li to žar od Wertherovih zagrljaja, što ga je osjećala u grudima? Je li bila srdžba radi njegove pre- uzetnosti? Je li bilo zlovoljno uspoređivanje njenog sadašnjeg stanja s onim danima beza- zlene, slobodne nedužnosti i bezbrižna pouzdanja u sebe? Kako da izađe pred svoga muža? Kako da mu prizna onaj prizor, koji je sasvim lako smjela priznati, a ipak se nije usuđivala priznati ga? Dugo su šutjeli jedno pred drugim, pa zar da ona bude prva koja će prekinuti mučanje, i da baš u nezgodan čas otkrije svome suprugu nešto tako neoče- kivano? Bojala se već i stoga da će se i sama vijest o Wertherovu posjetu njega dojmiti nemilo, a pogotovo ova nenadana katastrofa! Zar se smjela nadati da će ju njezin muž vidjeti u sasvim pravom svjetlu i primiti sasvim bez predrasude? I zar je mogla željeti da on čita u njenoj duši? A opet, zar se je mogla pretvarati spram muža, pred kojim je vazda stajala kao kristalno bistra čaša, otvoreno i slobodno, i komu nije nigda zatajila nikoji svoj osjećaj, niti ga mogla zatajiti? Jedno i drugo zadavalo joj je brige i dovodilo ju u ne- priliku; i neprestano su joj se misli vraćale na Werthera, koji je za nju bio izgubljen, koje- ga nije mogla ostaviti, a nažalost! morala ga prepustiti samom sebi; njemu pak nije osta- jalo ništa, kad je izgubio nju.
U tim časovima još nije sebi mogla sasvim predočiti kako ju je teško tištalo ono što se među njima bilo utvrdilo! Dvoje tako razboritih, tako dobrih ljudi počelo je jedno prama drugome šutjeti radi izvjesnih potajnih razlikosti, jedno i drugo razmišljalo je o svojem pravu i krivici drugog, i prilike se zaplele i gonile tako, te je postalo nemoguće razriješiti čvor baš u kritičnom momentu, o kojemu je sve ovisilo. Naš bi se prijatelj možda još bio dao spasiti da je sretna povjerljivost bila ponovo zbližila muža i ženu i da je među njima bila oživjela izmjenična ljubav i uviđavnost.
K tomu je pridošlo još nešto čudnovato. Kako znam iz njegovih pisama, Werther nije ni- kada tajio da želi ostaviti ovaj svijet. Albert ga je često pobijao, a gdjekada se o tome po- vela riječ i među Lotom i njenim mužem. Ovaj je osjećao odlučnu odvratnost prema tom činu, pa je češće s nekom vrsti osjetljivosti, koja je inače bila sasvim izvan njegova znača- ja, odavao da ima razloga posumnjati o ozbiljnosti takove nakane; jednom se je pače osmjelio ismijati tu nakanu i priopćio je svoje nevjerovanje Loti. Nju je ovo, doduše, s jedne strane umirivalo, kad bi joj njene misli dovodile pred oči tužnu sliku, no s druge strane je i u tom osjećala zapreku da svom mužu priopći zabrinutost koja ju je razapinja- la u tom času.
Albert se vratio, a Lota pošla pred njega s nekom zbunjenom žurbom. On nije bio dobre volje, jer mu posao nije bio dovršen; u susjednom sucu našao je čovjeka sitničavog i ne- pokretnog. Razjadio ga je rđav put.
Zapitao je nije li se što dogodilo, a ona preuhitreno odgovorila: »Werther je sinoć bio ov- dje«. Zatim je pitao jesu li stigla kakva pisma i dobio odgovor da u njegovoj sobi leži jed- no pismo i paketi. Pošao je onamo, a Lota ostala sama. Njenoga se srca nanovo dojmila nazočnost muža, kojega je ljubila i poštivala. Spomen na njegovu plemenitost, njegovu ljubav i dobrotu još je jače umirio njenu dušu; osjetila je potajni nagon da pođe za njim, pa uzela svoj ručni rad i pošla u njegovu sobu, kao što je često običavala. Zatekla ga je u poslu, gdje otvara pakete i čita. Neki kao da nisu sadržavali najugodnije stvari. Upravila je na njega nekoliko pitanja, na koja je on odgovorio kratko, i stao pred pult pisati.
Na ovaj način bili su jedan sat jedno uz drugo i Loti se sve više mračilo u duši. Osjećala je kako će joj teško biti otkriti mužu što joj je ležalo na srcu, pa i onda kad bi on bio najbo- ljeg humora: napala ju sjeta, koja joj je bila to tjeskobnija što ju je više nastojala sakriti i progutati svoje suze.
Dolazak Wertherova dječaka smete ju do kraja; dječak preda Albertu ceduljicu, našto se ovaj mirno okrene svojoj gospođi i rekne: »Predaj mu pištolje. — Želim mu sretan put!«, rekao je momčiću. Loti je bilo kao da ju je ošinuo grom; skanjivala se ustati i nije znala što se događa s njom. Pošla je polagano do zida, dršćući skinula oružje, obrisala prašinu s njega i stajala tako, a bila bi još duže oklijevala da ju nije Albert potjerao upitnim po- gledom. Dala je dječaku nesretno oruđe, ne mogavši izustiti ni riječi, a kad je dječak iza- šao iz kuće, pokupila je svoj rad i pošla u svoju sobu, u neizvjesnosti koja se ne da iska- zati. Srce joj je naslućivalo najveće grozote. Čas je htjela baciti se pred noge svome mužu, te mu otkriti sve događaje jučerašnje večeri, svoju krivnju i svoje slutnje. Ali se nije nada- la nikakvu uspjehu od tog svoga koraka, a najmanje se mogla nadati da će nagovoriti

svoga muža da pođe k Wertheru. Stol se prostre, dođe neka dobra prijateljica, samo da nešto zapita pa da odmah ode, ali je ostala i tako se dao podnijeti razgovor za stolom; savladali su se, govorili, pričali, zaboravljali na sebe.
Dječak je stigao s pištoljima k Wertheru, koji ih je zanosno preuzeo kad je čuo da mu ih je dala Lota. Naložio je da mu donesu kruha i vina, poslao dječaka da jede i sjeo pisati.

*

»Kroz tvoje su ruke prošle, ti si obrisala prah s njih, cjelivam ih tisuć puta, jer si ih se ti dotakla: i ti, duše neba, pomažeš mojoj odluci! I ti, Lota, pružaš mi ovo oruđe, ti, iz čije sam ruke želio primiti smrt i sada je, evo, primam. O, ispitao sam svoga dječaka. Drhtala si kad si mu ih pružala; nisi mi rekla »Zbogom!« — Vaj, vaj, ni zbogom! — Zar si za me- ne zatvorila svoje srce, radi onog časa koji me je zanavijek prikovao uz tebe? Lota, ni ti- suću ljeta ne može izbrisati onog dojma! I osjećam, ti ne možeš mrziti čovjeka koji toliko gori za tebe«.

*

Poslije jela rekao je dječaku neka sve do kraja spremi u kovčege, razderao je mnoge papi- re, izašao i poplaćao još sitne dugove. Opet se vratio kući, izašao po drugi put,  unatoč kiši, pred gradska vrata, u grofovski vrt, lutao dalje po okolici, vratio se kući, kad se stala spuštati noć, i pisao.

*

»Wilhelme, vidio sam posljednji put polje i šumu i nebo. Ostaj mi zbogom i ti! Mila maj- ko, oprosti mi! Tješi ju, Wilhelme! Bog vas blagoslovio! Moje su sve stvari u redu. Zbo- gom! Vidjet ćemo se opet i to radosniji«.

*

»Zlo sam ti naplatio, Alberte, ali ćeš mi ti oprostiti. Narušio sam mir tvojega doma i do- nio nepovjerenje među vas. Ostaj mi zbogom! Ja hoću dokončati. O, da budete sretni po mojoj smrti! Alberte, Alberte! Usreći onoga anđela! I božji blagoslov neka bude nad to- bom!«

*

Navečer je još mnogo prevrtao po svojim papirima, štošta poderao i bacio u peć, zapečatio nekoliko zavežljaja s adresom na Wilhelma. U njemu su bili sitni sastavci, istrgane misli, od kojih sam ja vidio nekoliko. Pošto je u deset sati dao još potaknuti vatru i donijeti bocu vina, poslao je na poči- nak slugu, kojemu je soba bila daleko otraga vani, kao i spavaće sobe ostalih ukućana. Sluga je pri- legao u odijelu, da bude rano pri ruci, jer mu je gospodar bio rekao da će prije šeste doći pred kuću poštanski konji.


*

Poslije jedanaeste.
»Sve je tiho oko mene, i tako mirna duša moja. Hvala ti, Bože, koji si ovim posljednjim trenucima poklonio ovu toplotu i ovu snagu.
»Prilazim k prozoru, predobra moja, i vidim... vidim još kroz olujne, ubrzane oblake po koju zvijezdu vječnoga neba. Ne, vi nećete pasti! Vječni nosi na svom srcu vas, i mene. Vidim zvijezde u osovini kolâ, najmilije od sviju zvijezda. Ono je stajalo nada mnom kad sam noću odlazio od tebe i kad sam izlazio iz tvojih vrata. S kolikom sam opojnošću če- sto gledao spram tih zvijezda! Često sam ih uzdignutih ruku učinio obilježjem, svetim spomen-kamenom svog tadašnjeg blaženstva! I još — o, Lota! Što li me sve ne sjeća na tebe? Nisi li ti svuda oko mene? I zar nisam poput djeteta, nikada sit, privukao k sebi sve sitnice kojih si se bila dotakla ti, svetice?
»Draga ova silhueta! Ostavljam je u baštinu natrag tebi, Lota, i molim te, zadrži je u poš- tovanju. Tisuću, tisuću cjelova utisnuo sam na nju, tisuću puta mahnuo joj na pozdrav, kad sam izlazio ili se vraćao kući.
»Zamolio sam tvoga oca na jednoj ceduljici da zaštiti moje mrtvo tijelo. Na groblju su dvije lipe, otraga u kutu, prama polju; ondje želim počivati. On to može, pa će i učiniti za svoga prijatelja. Zamoli ga i ti! Ne želim tražiti od pobožnih kršćana da polažu svoja tru- pla kraj jednog bijednog nesretnika. Ah, htio bih da me pokopate uz cestu, ili u samotnoj dolini, da bi svećenik i levit, krsteći se, prolazili pokraj obilježenog kamena, a Samarića- nin prolio jednu suzu.
»Ovdje je, Lota! Ja ne strepim dohvatiti hladni, strahoviti kalež, iz kojega trebam ispiti omamu Smrti! Ti si mi ga pružila i ja ne krzmam. Sve! Sve! Tako su ispunjena sva željko- vanja i nade moga života! Da tako leden, tako ukočen zakucam na mjedene dveri Smrti.
»Oh, da mi je bila udijeljena sreća da umrem za  t e b e !  Lota, da sebe žrtvujem za  t e -  b e ! Umro bih hrabro i radosno kad bih mogao tebi povratiti mir i raskoš tvoga života. Ali, jao! Tek je rijetkim vitezima dano da svoju krv proliju za svoje, i da svojom smrću raspire svojim prijateljima nov, stostruki život.
»U ovim haljinama, Lota, hoću biti pokopan; ti si ih se dotakla i posvetila. I tvoga sam oca isto zamolio. Moja će duša lebdjeti nad lijesom. Neka ništa ne pretražuju po mojim džepovima! Ova blijedo-rumena vrpca, koju si imala na grudima kad sam te prvi put zatekao usred tvoje djece... O, poljubi ih tisuću puta i pripovijedaj im sudbinu njihovog nesretnog prijatelja. Mili moji! Oni se vrzaju oko mene... Ah, kako sam se priljubio uz tebe i nisam te mogao ostaviti od prvog trenutka!... Ova vrpca neka se pokopa sa mnom. Poklonila si mi je za moj rođendan! Kako sam gutao sve to!... Avaj, nisam mislio da će  me put dovesti dovde — — Budi mirna! molim te, budi mirna! —
»Nabijeni su. — Ponoć bije! Neka bude dakle! — Lota, Lota, ostaj mi zbogom! Zbogom!«

*

Jedan je susjed vidio sijevanje praha i čuo hitac; no pošto je sve ostalo mirno, nije se dalje na to obazirao.

Ujutro, oko šeste, uđe u sobu sluga sa svijećom. Našao je na zemlji gospodara, pištolj i krv. Stao ga je zvati i drmati; nije bilo odgovora: samo je još hroptao. Potrčao je po liječnike, po Alberta. Lota je čula gdje netko poteže za zvonce i drhtavica joj prođe po svim udima. Probudila je muža; oni ustanu. Sluga, lelečući i mucajući, objavi vijest. Lota se bez svijesti sruši na tlo pred Alberta.
Kad je medikus došao k nesretniku, našao ga je na zemlji. Nije mu više bilo spasa, bilo mu je još kucalo, a uda bila sva uzeta. Prostrijelio je glavu iznad desnog oka; mozak mu je bio izbačen. Su- više su mu pustili žilu na ruci; krv je tekla, a on još uvijek hvatao dah.
Po krvi na naslonu stolca moglo se zaključiti da je izveo čin sjedeći za pisaćim stolom, našto je pao na tlo i konvulzivno se valjao oko stolca. Ležao je nemoćan na leđima prema prozoru; bio je pot- puno odjeven, u čizmama, u plavom fraku sa žutim prslukom.
Pobunila se kuća, susjedstvo, grad. Ušao je Albert. Werthera su položili na postelju; čelo mu je bilo povezano, lice već kano u mrtvaca; nije micao ni jednim udom. Pluća su još strahovito hrop- tala, sad slabo sad jače; čekali su konac.
Od vina je bio popio samo čašu. Na pultu je ležala rasklopljena »Emilia Galotti«.26
Dopustite mi da ništa ne govorim o Albertovu zaprepaštenju i o Lotinu jaukanju.
Stari je sudac na vijest dotrčao skokom i poljubio umirućega sav u suzama. Malo poslije njega došli su pješke njegovi najstariji sinovi, pali na koljena pokraj kreveta s izrazom najneodoljivije boli, ljubili ga u ruke i u usta, a najstariji, kojega je Werther uvijek najviše ljubio, pripio se o nje- gove usne sve dok nije bio preminuo i dok dječaka nisu silom otrgli. Umro je o podne. Nazočnost suca i njegove naredbe pridušiše strku. On ga je noću oko jedanaeste dao pokopati na mjestu koje je sâm sebi bio izabrao. Starac je išao sa sinovima za lijesom, Albert nije mogao. Bojali su se za Lotin život. Nosili su ga zanatlije. Nije ga ispratio nikakav svećenik.


26 Jedna od najpoznatijih Lessingovih drama, objavljena 1772. Naslovni lik je lijepa građanka koju opsjeda jedan plemić; ona radije bira smrt (otac je ubija) nego da bude obeščašćena. Ta građanska tragedija i navođenje na samoubojstvo ima paralela s Wertherovom sudbinom. Goetheov prijatelj Karl Wilhelm Jeruselum, jedan od modela za lik Werthera, doista je počinio samoubojstvo s ovom knjigom otvorenom na stolu. Gotthold Ephraim Lessing (1729.-1781.) je njemački dramatičar, pro- svjetiteljski filozof i teoretičar umjetnosti, utemeljitelj građanske tragedije i "drame ideje"; raspra- vama Laookon i Hamburška dramaturgija utemeljitelj je suvremene estetike. (nap. ur.)

Rječnik

billet (franc.) – cedulja

deraisonnement (franc.) – nerazuman razgovor, brbljanje
duodez – duodecim, format knjige sa 12 listova u arku (uobičajeno je 16)

en passant (franc.) – u prolazu, uzgred, usput

filistar – malograđanin, uskogrudan čovjek (prema Filistri – Filistejci, biblijski narod)

grstiti se – gaditi se

inkonsekvencija (lat.) – nedosljednost, nesuvislost, proturječje, nepromišljenost in qualitate (lat.) – u kvaliteti; ovdje: među "kvalitetnim", uglednim ljudima

kaštiga (lat.) – kazna
kontratanac – ples kontradans, četvor- ka, kadrila
kramar – sitni trgovac; malograđanin

lavirati (prema nizoz.) – bordižati, jedri- ti u vjetar cik-cak; prenes: izmicati, vrlu- dati
lijeha – gredica u vrtu

medikus (lat.) – liječnik
neva – nevjesta

ocjel – čelik

partikula (lat.) – prilog, prijedlog, vez- nik, uzvik
pečal – tuga, bol pedepsati – kazniti počitanje – poštovanje podrug – jedan i pol
postiljon (franc.) – poštar, osobito nekad u doba diližansa, poštanski kočijaš prelest – draž, čar, zanos, ljubav

runiti – čistiti zrno (graška, kukuruza i sl.)

subalteran (lat.) – podređen
surtout (franc.) – ogrtač, mantil

šatiran (njem.) – osjenčen, nijansiran švadronirati (njem.-franc.) – hvalisati se, razmetati se, bahatiti se (od riječi escad- ron, konjica)

tercerol (tal.) – mali džepni pištolj

vaj! (uzvik) – jao!
valsovati – plesati valcer

znaličan – radoznao