Kazanova-Memoari

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:19 am





KNJIGA DRUGA
I
Povratak na Krf - Gospođa Foscarini - Lažni princ - Moj bijeg s Krfa - Lude pustolovine na otoku Casopu - Predaja i pritvor u Krfu - Oslobođenje - Uspjesi kod gospođe Foscarini.
Iz Carigrada smo otplovili početkom rujna istim ratnim brodom kojim bijasmo i došli, i za petnaest dana stigosmo na Krf. Tog se puta bailo ne htjede iskrcati, već odmah nastavi plovidbu. U Carigradu je dobio na dar osam prekrasnih turskih konja, od kojih sam dva vidio još živa u Gorici 1773. godine.
Čim sam se iskrcao sa svojom pozamašnom prtljagom i našao prilično neudoban stan, otiđoh da se poklonim gospodinu Andreu Dolfinu, vrhovnom providuru, koji mi ponovo obeća da će me prilikom prve smotre unaprijediti u čin poručnika. Potom se javih gospodinu Camporeseu, svom kapetanu. Svi štabni časnici moje regimente bijahu odsutni.
Moj treći posjet bijaše namijenjen gospodinu D. R.,[1] guverneru galije, kojem me je velikodušno preporučio gospodin Dolfin s kojim bijah putovao iz Venecije. Gospodin D. R. me blagonaklono zapita bih li želio služiti kao njegov pobočnik. Ne dvoumeći se ni časka, odgovorih da veće časti ne mogu poželjeti i da ću s najvećom poslušnošću vršiti njegove zapovijedi. On me odmah dade odvesti u sobu koju mi je bio namijenio, i ja se već sutradan nastanih kod njega. Moj mi je zapovjednik dodijelio u službu jednog francuskog vojnika, koji bijaše vlasuljar po zanimanju. To mi je bilo veoma drago jer sam odavno želio da naučim govoriti francuski. Taj vojnik bijaše prava vucibatina, pijanica i razbludnik. Potjecao je iz jedne seljačke obitelji u Picardiji i jedva da je znao pisati, no meni je bilo glavno da zna dobro govoriti. Taj vjetrogonja bijaše pun vragometnih priča i vodvilja koje je tako šaljivo pričao da su slušaoci umirali od smijeha.
[1] Riječ je o mletačkom patriciju Giacomu de Riva, potomku stare plemićke obitelji koja je stoljećima sudjelovala u upravljanju Republikom. Giacomo de Riva bijaše zapovjednik galeace, ratnog broda sa tri jarbola i 49 vesala, s posadom od dvjesta vojnika.
Prodajom darova što sam ih donio iz Carigrada postao sam vlasnik pozamašne svotice od pet stotina cekina. Odmah sam iskupio u židova sve što sam zbog kartaških dugova morao založiti prije odlaska u Carigrad, pa sam i to pretvorio u novac, čvrsto odlučivši da više ne igram naslijepo kao neiskusna budala, već pomažući se umještvom i proračunom, što može uraditi svaki mladić ako ima iole razbora, bez straha da će nauditi svojoj časti.
Vrijeme je da čitaoca upoznam s načinom življenja na Krfu. O zemlji neću govoriti jer to svatko može pročitati u putopisima ili opisima.
Krf je u ono vrijeme imao vrhovnog providura koji je imao ovlaštenja vladara i provodio raskošan život. Tada je to bio gospodin Dolfin, šezdesetogodišnji starac, strog, tvrdoglav i neuk, koji više nije mario za žene, ali je volio da ga one oblijeću. Svake je večeri kod njega bilo primanje i vazda spremna trpeza za dvadeset i četiri uzvanika.
Uz njeg su bila tri visoka časnika, koji su zapovijedali lakom flotom, kako su se nazivale galije, i još tri za tešku flotu, to jest za ratne brodove. Kako je svaka galija morala imati svog guvernera, koga su nazivali sopracomito, časnika s tim činom bilo je deset, a isto toliko zapovjednika ratnih brodova, računajući i trojicu pomorskih glavara. Svi su ti zapovjednici bili mletački patriciji. Bilo je još deset mladih mletačkih plemića koji su učili pomorstvo. Sudsku i policijsku vlast vršili su na otoku također mletački patriciji, njih desetorica, a nazivali su se visokim kopnenim časnicima. Oni koji su bili oženjeni, a žene im bile lijepe, imali su zadovoljstvo da primaju u kuću udvarače koji su uzdisali za nedosežnim dražima domaćice. No velike su strasti bile na Krfu rijetkost, jer je bilo kurtizana u izobilju, a velik suparnik lijepim osjećajima bijahu igre u novac koje čovjeku zarobe i srce i um.
Među gospođama najviše se isticala ljepotom i brojem udvarača gospođa Foscarini. Njen muž, guverner jedne galije, došao je na Krf prije godinu dana i gospođa je na prvi pogled očarala sve pomorske glavare, no smatrajući da može birati kog joj je volja, dade prednost gospodinu D. R. isključivši sve druge koji joj ponudiše svoju službu. Gospodin Foscarini se vjenčao njome istog dana kad je, navršivši sedamnaest godina, izišla iz samostana, kamo je kao gojenica ušla sa sedam, i istog ju je dana ukrcao na svoju galiju. Ja sam je prvi put vidio onog dana kad sam se smjestio kod providura, i ostao sam zapanjen. Pomislio sam da pred sobom gledam natprirodno biće koje je neizmjerno nadvisilo sve žene što sam ih dosad vidio, pa je od mene bila daleka i pomisao na ljubav. Činilo mi se da sam od neke niže vrste i da se nikad neću uzdići do njene. Išao sam čak dotle da sam sama sebe uvjeravao kako između nje i gospodina D. R. nema ništa osim hladnog prijateljstva, i odobravao gospodinu Foscariniju što se ne pokazuje ljubomoran. Taj je gospodin uostalom bio savršen glupan. Takav eto bijaše dojam što ga je prvog dana ta ljepota ostavila na mene, no to ne potraj a dugo i promijeni se na za mene posve nov način.
U svojstvu pobočnika imao sam čast da jedem s njima za istim stolom, ali to bijaše sve. Drugi pobočnik, također zastavnik, a glup da gluplji ne može biti, uživao je istu povlasticu, ali nas ne smatrahu uzvanicima. Nitko nas nije čak ni gledao, a kamoli da nam se obrati kojom riječi. Ja sam dobro znao da to ne proizlazi iz nekog promišljenog prezira, no ipak me je taj položaj nepodnošljivo tištao. To je još mogao otrpjeti moj drug, koji bijaše prava bluna, ali ja nikako. Tako proteče desetak dana, i gospođa Foscarini, koja me nijednom nije udostojala pogleda, stade mi se već manje sviđati. Počeo sam gubiti strpljenje i bivati sve ljući i uvređeniji, to više što taj njezin nehat nisam mogao pripisivati skrivenim namjerama. Da je to radila i s najneznatnijom primisli, ne bih se ljutio, no ovako sam morao priznati da sam za nju obično ništavilo. A to je bilo odveć za moju sujetu. Znajući da sam ipak nešto, smatrao sam da bi i ona to morala znati. Napokon se ipak ukaza prilika kad me se udostojala nagovoriti i pogledati.
Bilo je jedne večeri kad se gospodin D. R. divio krasnom pečenom puranu koji se nalazio baš ispred mene. Providur me zamoli neka purana rasiječem. Ja smjesta prionuh i razrezah ga na šesnaest komada, jer ne bijah vičan tom poslu, što bi mi svak oprostio. No gospođa Foscarini uze se smijati i pogledavši me reče da se nisam trebao petljati u ono što ne znam uraditi kako treba. Ne znajući što da joj odgovorim, pocrvenjeh i posramljeno sjedoh a srce mi se ispuni mržnjom na nju. Drugi put, kad je nekom prilikom morala izreći moje ime, prezrivo me zapita kako se zovem, iako je to morala znati jer sam već petnaest dana stanovao kod gospodina D. R., da i ne govorim o slavi što je bijah već stekao kartaškom srećom koja mi se nije prestajala osmjehivati.
Sav svoj novac dao sam nekom Maroliju, tvrđavskom majoru i igraču od zanata, koji je u kavani držao banku faraona. Nas smo se dvojica uortačili, uloživši svaki po pola. Kad je on držao banku, ja sam mu bio krupje, a istu je uslugu on iskazivao meni kad sam ja dijelio karte, što je često bivalo, jer major baš ne bijaše omiljen. Dijelio je karte nastojeći da protivnike utjera u strah, dok sam ja radio baš obrnuto i bio uvijek sretne ruke. Osim toga znao sam gubiti sa smiješkom i dobivati bez hvalisanja, što se protivnicima uvijek sviđa.
Taj Maroli bijaše onaj kobni svat koji mi je odnio sav novac za vrijeme prvog boravka. Kad sam se vratio iz Carigrada, pokazah mu da više nisam budala koju će lako operušati, pa on procijeni da mu je bolje udružiti se sa mnom i uputiti me u mudra načela bez kojih igra u novac upropasti svakog koji joj se oda. Taj mi čovjek ipak nije ulijevao preveliko povjerenje, pa sam se držao na oprezu. Svake noći, kad bismo završili igru, napravili smo račun; glavnica je ostajala kod blagajnika, a dobiven gotov novac dijelili smo napola i odnosili ga svaki sebi.
Sretan u igri, dobra zdravlja, omiljen kod svih drugova prema kojima se u svakoj prilici pokazivah uslužan i darežljiv, bio bih prezadovoljan sudbinom, samo da me je gospodin D. R. barem malo odlikovao za stolom i da se njegova dama nije pokazivala onako uznositom. Rekao bih da me je bez ikakva razloga voljela s vremena na vrijeme poniziti, zbog čega sam je silno zamrzio. Kad bih diveći se njenom savršenom obličju razmišljao o tom opakom osjećaju koji mi je ulijevala, zaključio bih da je ne samo bezobrazna već i glupa, jer je bez ikakva uzvrata mogla tako lako zavladati mojim srcem. Želio sam jedno: da prestane raspirivati moju mržnju. Ako je to pak radila s nekom nakanom, nikako nisam mogao dokučiti što bi time mogla postići. Njezino ponašanje nisam mogao pripisivati ni koketeriji jer joj ni jednim znakom nisam pokazao koliko joj se divim, a još manje ljubavnoj strasti za nekog drugog, zbog čega bi me mogla omrznuti, jer bijaše očigledno da ne mari bogzna kako ni za gospodina D. R., a još manje za muža, s kojim je postupala kao s posljednjim slugom. Ukratko, ta je žena bila moja nesreća, i ja sam izjedao sama sebe, uviđajući da bez mržnje koju je raspirila u meni ne bih nikad ni pomišljao na nju. A spoznaja da mi je duša spodobna za taj opak osjećaj samo je povećala moju muku.
Jedne večeri kad mi je netko predao smotuljak zlatnika koje je izgubio na riječ, ona me, dok smo se dizali od stola, iznenada upita:
– Što radite s tolikim novcem?
– Čuvam ga, gospođo, za plaćanje budućih gubitaka.
– Budući da ni na što ne trošite, bolje biste uradili da ne igrate, jer tako samo gubitevrijeme.
– Vrijeme koje čovjek provede u zabavi nije nikad izgubljeno, već samo ono koje sepotrati u dosadi. A mlad čovjek koji se dosađuje najlakše će dopasti ljubavnog jada i prezira.
– To je moguće, ali kad se mlad čovjek zabavlja igrajući se blagajnika vlastitog novca, toznači da je škrtac, a škrci su vrijedni prezira koliko i zaljubljenici. Zašto ne kupite barem rukavice?
Na te riječi laskavci prasnuše u smijeh, a ja se osjetih glup i posramljen, to više što sam uviđao da ona ima pravo. Naime, pobočnik je osim ostalih dužnosti imao dužnost da prati gospođe do nosiljke ili kočije kad su odlazile, a na Krfu je bila moda da im lijevom rukom pridržava skut haljine a desnom da ih vodi ispod ruke. Zato je doista morao nositi rukavice da im znojnom rukom ne uprlja haljinu. Bio sam duboko ponižen, a objeda za škrtost pekla me u srcu kao nož u rani. Bilo bi mi lakše da je to pripisala mom slabom odgoju. Da se osvetim, nisam kupio rukavice već sam odlučio da je prepustim otužnoj udvornosti Sanronija, koji je doduše nosio rukavice ali je zato imao pokvarene zube, plavu periku, gadnu crnu put, a iz usta mu je ružno zaudaralo.
I tako sam provodio dane u jadu, nesretan što ne mogu prestati da mrzim tu mladu ženu kojoj, istini za volju, i nisam imao što zamjeriti. Niti me je ona mrzila niti voljela, već je onako mlada i željna smijeha uzela upravo mene na nišan da se katkad poigra baš kao sa lutkom. No zar je to moja sujeta mogla otrpjeti? Želio sam je sam kazniti, vidjeti je raskajanu, pa sam smišljao najokrutnije osvete. Uživao sam pri pomisli kako ću je svojim duhom i novcem osvojiti pa je onda kao dronju prezirno odbaciti. No slijedećeg sam trenutka uviđao koliko je taj naum jalov, jer sve da i nađem puta do njena srca, zar bih mogao odoljeti njenim čarima i odreći se slasti uspjeha? Ali desi se sretan slučaj koji sve promijeni.
Jednog dana gospodin D. R. posla me poslije ručka da odnesem neka službena pisma gospodinu Condulmeru, kapetanu galije, i da čekam na njegove zapovijedi. Kapetana sam morao čekati sve do ponoći, i kad sam se vratio, gospodin D. R. bio se već povukao, pa mi nije preostalo drugo no da pođem na spavanje. Ujutro sam ušao u njegovu sobu čim se probudio da podnesem izvještaj o povjerenom mi zadatku. Trenutak kasnije uđe sobar i preda mu jedno pismo dodavši da pobočnik gospođe Foscarini čeka vani na odgovor. Gospodin D. R. raskinu pečat, i pročitavši pismo, ljutito ga podera i izgazi nogama. Zatim prošeta nekoliko puta sobom, pa sjednuvši za stol napisa odgovor, zapečati ga i preda pobočniku kog je dao pozvati. Zatim s najvećim mirom nastavi čitati ono što mu je uputio pomorski glavar, a potom mi naloži da prepišem jedno pismo. Upravo ga je čitao, kad opet uđe sobar i reče da gospođa Foscarini želi govoriti sa mnom. Gospodin D. R. na to primijeti da me više ne treba pa neka pođem vidjeti što gospođa želi od mene. Već sam bio izišao, kad me on pozva natrag da me opomene kako mi čast i dušnost nalažu da čuvam tuđe tajne. Ta je opomena bila doista suvišna. Poletio sam gospođi, uzalud nagađajući zašto me zove. Kod nje sam već bio nekoliko puta, ali nikad po njenom pozivu. Nije me pustila čekati ni časka. Uđoh i iznenadih se kad je vidjeh sjedeći u krevetu, divno rumenu u licu, ali otečenih i crvenih očiju. Mora da je mnogo plakala. Srce mi je snažnije zakucalo, premda za to nisam imao nikakva razloga.
– Sjednite – reče mi ona – jer vam imam nešto kazati.
– Saslušat ću vas stojeći, gospođo, jer se ne smatram dostojnim tolike milosti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:19 am





Ona zašuti sjećajući se možda da prije nikad nije bila tako učtiva sa mnom. Kad se malo pribrala, započe ovako:
– Moj je muž igrajući sinoć u vašoj banci izgubio na riječ dvije stotine cekina, misleći daće ih lako podmiriti jer je kod mene pohranio novac. Na nesreću, ja sam ga potrošila, a on danas mora neodgodivo platiti. Stoga sam pomislila da biste vi mogli reći Maroliju da vam je moj muž isplatio dužnu svotu. Kao zalog uzmite ovaj prsten koji ćete mi vratiti kad vam isplatim dvije stotine cekina, a to će biti o Novoj godini. Odmah ću vam napisati priznanicu.
– Priznanicu ću uzeti, ali prstena vas nikako ne bih želio lišiti. Za desetak minuta vratitću se s novcem koji vaš muž mora ili sam odnijeti Maroliju ili mu ga po nekom poslati.
Ne čekajući odgovor, požurih kući, stavih u džep dva smotuljka od stotinu cekina i odnesoh ih gospođi koja mi preda priznanicu gdje se obavezuje da će mi ih vratiti na prvi dan nove godine.
Kad se spremih da pođem, ona izusti ove dragocjene riječi:
– Da sam mogla naslutiti s kakvom ćete spremnošću pohitati da me zadužite, ne bih se,mislim, nikad mogla nakaniti da vas zamolim za tu uslugu.
– Onda, gospođo, imajte ubuduće na umu da nema na svijetu čovjeka koji bi vam mogaoodbiti tako neznatnu molbu kad mu se osobno obratite.
– To što mi kažete veoma je laskavo, ali ja se nadam da to iskustvo više neću doživjeti.
Otišao sam razmišljajući o skrivenom značenju tog odgovora. Nije mi rekla da sam u zabludi, kao što sam očekivao, jer bi se time priznala poniženom. Ona je naime dobro znala da sam bio kod gospodina D. R. kad mu je pobočnik donio njezino pismo i da mi nije bilo teško pogoditi da je tražila novac i da joj ga je on uskratio. Ljubomorna na svoju slavu, nije mi htjela ništa priznati. Gospode, kako mi je godilo to otkriće. Srce mi je treperilo od radosti, i ona mi se učini dostojnom obožavanja. Sad sam jasno uviđao da je gospodin D. R. ne voli, niti ona njega, a to bijaše melem mom bolnom srcu. Od tog sam je dana sve luđe volio i želio u nadi da će i ona jednakom ljubavi planuti za mnom.
Čim sam se našao u svojoj sobi, išarao sam crnom tintom sve što je gospođa Foscarini napisala u svojoj priznanici osim njenog imena. Onda je zapečatih i pohranih kod jednog notara. Na moj zahtjev on mi se pismeno obaveza da će zapečaćenu namiru predati gospođi Foscarini na njeno traženje i samo u njene ruke. Iste je večeri gospodin Foscarini došao u banku i namirio dug, a onda zaigrao gotovim novcem i zaradio pedesetak cekina. U čitavom tom događaju najviše me je iznenadilo što se gospodin D. R. i dalje najljubaznije ophodio s gospođom Foscarini, kao i ona s njim, i da me nije čak ini zapitao što je htjela kad je ono poslala po mene. Ali od tog se časa ona posve drugačije ponašala prema meni. Za stolom mi se često obraćala, zapitkujući sad za ovo, sad za ono. Kako sam morao odgovarati, iskoristio sam priliku da pokažem što znam i često sam zabavio društvo sočnim pričama i tumačenjima koje bih začinjao šalama, ostajući uvijek ozbiljan. U ono sam vrijeme imao osobit dar da, ne smijući se sam, nasmijem druge. To sam umijeće izučio kod svog prvog učitelja, gospodina Malipiera, koji mi je govorio: »Hoćeš li rasplakati ljude, moraš i sam plakati, ali ako ih hoćeš nasmijati, ne smiješ se sam smijati«. Kad je bila prisutna gospođa Foscarini, jedina je moja misao bila da joj se svidim u svemu što kažem, u svemu što uradim. Ali nikad je nisam bez razloga ni oslovio ni pogledao pa nije mogla pravo razabrati da me u svemu vodi jedan cilj: svidjeti se samo njoj. Htio sam pobuditi njenu radoznalost, navesti je da se domišlja, da sama pogodi moju tajnu. Morao sam napredovati polako i oprezno, a vremena sam imao napretek. A dotle sam uživao videći gdje mi novac i lijepo ponašanje pribavljaju ugled koji ne bih nikad stekao ni službom, ni mladošću, niti ikakvom sposobnošću.
Negdje sredinom studenog moj francuski vojnik oboli od upale pluća. Obavijestio sam o tome kapetana Camporesea, koji ga odmah dade otpremiti u bolnicu. Četvrtog dana kapetan mi reče da su jadnom momku časovi odbrojeni i da je već primio posljednju pomast. Podveče dođe svećenik koji mu je udijelio svete sakramente i javi kapetanu da je vojnik izdahnuo. Potom mu preda jedan smotuljak koji mu je bolesnik povjerio prije no što je pao u posljednje bunilo, s molbom da ga preda kapetanu samo poslije njegove smrti. U smotuljku se nalazio mjedeni pečat na kojem bijaše utisnut grb s vojvodskim znamenjem, zatim jedan krsni list i ispisan komad papira. Kako kapetan nije znao francuski, to ja prevedoh nevještim rukopisom i đavolskim pravopisom našarane rečenice: »Želim da ovaj list koji sam napisao i potpisao vlastitom rukom bude predan mom kapetanu tek kad ja zauvijek sklopim oči, a dotle ga moj ispovjednik mora čuvati jer mu ovo povjeravam kao ispovjednu tajnu. Molim dakle svog kapetana da me sahrani u grobnicu odakle će moje tijelo moći biti izvađeno ako to zatraži vojvoda, moj otac. Još ga molim da francuskom poslaniku u Veneciji pošalje moj krsni list, pečat s grbom moje obitelji i propisanu smrtovnicu o mom preminuću kako bi je ovaj mogao poslati mom ocu vojvodi, jer u tom slučaju moje pravo prvorodstva prelazi na brata mi, princa. Sve ovo potvrđujem svojim potpisom.
Frangois VI, Charles Philippe Louis de la Rochefoucauld.«
Isto ime stajalo je i u krsnom listu izdanom u župnom uredu crkve Saint-Sulpice. Očevo je ime bilo Francois V, a majčino Gabrielle du Plessis.
Pročitavši tu smiješnu oporuku, ne mogah se suspreći da ne prasnem u grohotan smijeh, no budalasti se kapetan uozbilji, prekorivši me zbog neprilična ponašanja, i pohita da stvar saopći vrhovnom providuru. Ja odoh u kavanu, uvjeren da će mu se Njegova jasnost narugati i da će ta neviđena lakrdija nasmijati čitav Krf. Dok sam bio u Rimu, upoznao sam kod kardinala Acquavive velečasnog de Liancourta, praunuka, čija se sestra, Gabrielle du Plessis, bila udala za Frangoisa V, ali to je bilo još početkom prošlog stoljeća. Iz kardinalovih arhiva bio sam prepisao jedan spis koji je velečasni de Liancourt morao predočiti madridskom dvoru i tom sam prilikom saznao dosta podataka o kući du Plessis. Stoga mi se prijevara mog posilnog činila ne samo ludom već i neshvatljivom jer na što mu je mogla koristiti ako se imala objaviti tek poslije njegove smrti.
Pola sata kasnije, baš dok sam otvarao novi snop karata, uđe pobočnik Sanzonio i najozbiljnijim glasom ispripovjedi veliku novost. Reče da ravno dolazi iz vrhovnog vojnog stana, kamo je bez daha doletio kapetan Camporese da Njegovoj jasnosti uruči pokojnikove papire i pečat. Providur je smjesta zapovjedio da se princ ima sahraniti u zasebnoj grobnici sa svim počastima koje dolikuju čovjeku tako visoka roda. Malo kasnije naiđe gospodin Minotto, pobočnik vrhovnog providura, koji mi reče da Njegova jasnost želi govoriti sa mnom. Čim sam razdijelio karte, predadoh banku Maroliju i pohitah u providurov stan. Njegovu sam jasnost našao za stolom okružena trojicom pomorskih glavara i najodličnijim damama, među kojima primijetih i gospođu Foscarini.
– Dakle – reći će stari general – vaš je sluga bio prinčevske krvi.
– To ne bih nikad rekao, monsinjore, a još ni sad ne mogu povjerovati.
– Kako! Pa svojim ste očima vidjeli njegov krsni list, grb i list napisan njegovom rukom.On nije bio lud, a sad je mrtav. Nećete mi valjda reći da bi ikoji čovjek u smrtnom času poželio da zbija ovakve lakrdije.
– Ako Vaša jasnost vjeruje da je sve to istina, tad mi poštovanje koje vam dugujemnalaže da zašutim.
– Ali to ne može biti laž, i ja se čudim zašto vi još sumnjate.
– Zato, monsinjore, što mnogo toga znam i o obitelji de La Rochefoucauld i obitelji duPlessis, a i odveć sam dobro poznavao našeg čovjeka. Nije on bio lud, već lakrdijaš da mu premca nije bilo. Nikad ga nisam vidio da piše, a i on sam mi je dvadesetak puta rekao da nikad nije učio pisati.
– Njegovo pismo dokazuje suprotno. A što kažete o pečatu s vojvodskim znamenjem?Doduše, možda vi ne znate da je gospodin de La Rochefoucauld vojvoda i pair Francuske.
– Neka mi monsinjor oprosti, ali ja to sve znam, pa čak i više, znam naime da se FrancoisVI oženio jednom od gospođica de Vivonne.
– Ne znate vi ništa.
Čuvši tu glupu i neučtivu presudu, ne htjedoh odvratiti više ni riječi. Sa zadovoljstvom
sam opazio kako sav muški svijet uživa videći me osramoćena. Jedan od časnika uze tvrditi da je pokojnik bio lijep, da je imao pravo kneževsko držanje i mnogo duha, a najbolji je dokaz tome što se znao tako vješto prikrivati da nitko nije ni slutio tko je on zapravo. Nato se umiješa jedna gospođa rekavši da bi ona odmah pogodila istinu samo da ga je jednom vidjela, a jedna druga ulizica nadoveza da je bio uvijek veseo, prijazan prema drugovima, i da je pjevao kao anđeo.
– Bilo mu je dvadeset i pet godina – reče gospođa Sagredo zagledavši se u mene – i akoje istina da je posjedovao sve te odlike, tada ste vi to morali opaziti.
– Gospođo, ja ga mogu opisati samo onakvog kakvog sam ga vidio. Jest, uvijek je bioveseo, često do raspojasanosti, prekobacivao se preko glave, pjevao golicave kuplete, nizao pučke priče o magiji i čudesima, smišljao bajke o divotnim junaštvima kojima se zdrav razum morao protiviti, pa su baš stoga toliko nasmijavale slušaoce. Inače bijaše pijanica, prljavac, prznica i priličan lopov, ali ja sam ga trpio jer me je znao češljati po mom ukusu, a i zato što sam od njeg mogao naučiti pučki govor koji se ne nalazi u knjigama. Uvijek mi je govorio da je sin seljaka iz Pikardije i da je vojni bjegunac. Tvrdio je da ne zna pisati, ali je možda lagao.
Jedva što sam to dorekao, kadli banu kapetan Camporese, javljajući da La Valeur1 još diše. Nato general, pogledavši me značajno, izjavi da bi bio presretan kad bi se princ oporavio.
1. Tako se naime zvao francuski vojnik o kojem je riječ.
– I ja, monsinjore, samo se bojim da ga ispovjednik noćas ne pošalje na drugi svijet.
– Zašto bi to učinio?
– Iz straha da ga Vaša jasnost ne pošalje u tamnicu zato što je izdao ispovijednu tajnu.
Podrugljivci udariše u smijeh, a stara generalska bena prostrijeli me ljutitim pogledom. Društvo se poslije toga ubrzo raziđe. Gospođa Foscarini, koju sam ispratio dok ju je gospodin D. R. vodio ispod ruke, pozva me u kočiju pod izgovorom da pada kiša. To bijaše prvi put da mi iskazuje tako veliku čast.
– Ja mislim isto što vi – reče mi kad sjedosmo – samo se bojim da ste se uvelike zamjeriligeneralu.
– Žao mi je, gospođo, ali to se moralo dogoditi jer ja se ne umijem pretvarati.
– Mogli ste ga barem – reći će na to gospodin D. R. – poštedjeti zajedljive šale oispovjedniku koji će tobožnjeg princa otpremiti na onaj svijet.
– To je istina, ali ja sam mislio da će se na to nasmijati, kao što se smijala gospođa i Vašajasnost. Ljudi vole onog koji ih zna nasmijati.
– Da, ali ne i oni koji se ne znaju smijati.
– Kladim se u stotinu cekina da će taj luđak ozdraviti i da će se, imajući za sebegenerala, okoristiti svojom bezočnom podvalom. Jedva čekam da vidim kako će mu se klanjati kao pravom princu, a on će udvarati gospođi Sagredo.
Na te riječi gospođa Foscarini, koja nije trpjela gospođu Sagredo, provali u neobuzdan smijeh. Kad se kočija zaustavi, gospodin D. R. pozva me da uđem s njima. On je naime, kad god su zajedno večerali kod generala, običavao da provede kod nje pola sata jer se njen muž ionako nije nikad pojavljivao. Tad se valjda prvi put dogodilo da je taj uvaženi par pozvao na svoj domjenak nekog trećeg. Bio sam ushićen tolikim odlikovanjem, govoreći samom sebi da je to tek početak. Premda sam jedva skrivao zadovoljstvo koje mi je nadimalo grudi, veselo sam čavrljao i okretao na šalu svaki predmet koji su gospodin i gospođa dotakli u razgovoru. I tako se naš trio ugodno zabavljao sve do dva sata izjutra, kad se vratismo u gospodinovu palaču. Tek su me te noći gospođa Foscarini i gospodin D. R. pravo upoznali. Gospođa je izjavila da se nikad nije tako nasmijala i da ne bi nikad povjerovala da najobičnije riječi mogu zvučati tako smiješno.
Ja sam pak u njenom smijehu i razdraganosti otkrio toliko duha da se moja ljubav pretvori u žarki plamen, pa stadoh uviđati da neću moći ustrajati u hinjenoj ravnodušnosti.
Kad se sutradan probudih, moj mi novi posilni ispriča da se La Valeur osjeća bolje, pa je čak i liječnik izjavio da je izvan opasnosti. Za stolom se govorilo samo o tom, no ja nisam otvarao usta. Drugog dana prenesoše ga po generalovoj zapovijedi u raskošan stan, obukoše ga, dadoše mu čiste košulje, a lakovjerni mu se providur čak najavi u posjet da upita kako mu je. Za njegovim se primjerom, nešto zbog kukavičluka nešto zbog radoznalosti, povedoše svi pomorski glavari, pa i sam gospodin D. R. Od dama prva ga je posjetila gospođa Sagredo, a za njom pohitaše sve ostale, osim gospođe Foscarini, koja mi u smijehu reče da će i ona ići, no samo ako ja pristanem da je predstavim. Zamolio sam je da me te dužnosti oslobodi. Tog su nitkova nazivali visošću, a on je gospođu Sagredo zvao svojom vojvotkinjom. Gospodin D. R. pokuša me privoljeti da ga pohodim, ali ja mu odgovorih da sam i odviše toga rekao pa nemam te hrabrosti, odnosno kukavičluka, da samog sebe utjeram u laž. Prijevara bi se odmah otkrila da je netko imao francuski almanah gdje se nalaze rodoslovlja svih odličnih obitelji, no toga na Krfu nije bilo, pa ni sam francuski poslanik, zvekan prvog reda, nije ništa znao. Osmog dana poslije svoje vojvodske preobrazbe bezobraznik poče izlaziti. Ručao je i večerao za providurovim stolom i svake večeri dolazio na primanja, ali bi ubrzo zaspao jer vazda bijaše pijan. Uza sve to lakovjernici su ga i dalje smatrali princom, prvo zato što je mirno čekao odgovor iz Venecije, kamo je providur bio pisao, a drugo stoga što je zatražio od nadbiskupa još strožu kaznu za svećenika koji ga je, ne poštujući ispovijednu tajnu, izdao. Svećenik se već nalazio u tamnici, a providur nije imao hrabrosti da ga zaštiti i obrani. Svi su ga pomorski glavari već bili pozvali na ručak, jedino se gospodin D. R. skanjivao, jer mu je gospođa Foscarini odlučno izjavila da će tog dana ručati kod kuće.
Izlazeći jednog dana iz stare tvrđe, susretoh varalicu na mostu koji vodi do esplanade. On me zaustavi i dobrohotno prekori što ga nisam došao pohoditi. Prasnuvši u smijeh, rekoh mu neka se za vremena spremi na bijeg jer će uskoro stići odgovor iz kojeg će general saznati istinu, a onda će se loše provesti. Čak sam se ponudio da mu pomognem tako da ga u dogovoru s jednim napuljskim kapetanom krišom ukrcam na njegov jedrenjak koji je upravo razapinjao jedra. No umjesto da posluša, taj me bijednik obasu pogrdama.
Dama koju je taj luđak počastio svojim udvaranjem bijaše gospođa Sagredo, koja mu je, sva ponosna što je jedan francuski princ između svih izabrao upravo nju, iskazivala najveće ljubaznosti. Za vrijeme jednog ručka kod gospodina D. R., gdje se okupilo veliko društvo, ta me gospođa pred svima zapita zašto sam princu savjetovao da bježi.
– To mi je on sam rekao – nadovezala je – i čudio se zašto tako tvrdoglavo ostajete priuvjerenju da je varalica.
– Dao sam mu taj savjet, gospođo, zato što sam dobra srca i zdrave pameti.
– To znači da smo svi mi ostali budale, ne izuzimajući ni generala?
– Takvo zaključivanje, gospođo, nije tačno. Ako netko ne misli kao drugi, ne mora zatobiti budala. Ja ću se možda za osam dana uvjeriti da sam se prevario, ali zato se neću smatrati budalastijim od drugih, koji su tvrdili suprotno. Uostalom, jedna takva odlična i obrazovana gospođa kao što ste vi može lako po njegovu ponašanju i odgoju prosuditi je li taj čovjek princ ili seljak. Da li on dobro pleše?
– Ne zna ni jedan plesni korak, ali njega za to nije briga. Kaže da nije htio naučiti.
– Zna li se pristojno ponašati za stolom?
– Ni najmanje. Neće da mu mijenjaju tanjure i svojom žlicom jede iz pladnja na kojem sesluži jelo. Stalno se podriguje, zijeva i diže se prvi kad god mu se svidi. Ali tu se ne može ništa, on je naprosto loše odgojen.
– I uza sve to ljubak i privlačan, zar ne? Da li je čist?
– Nije, ali to je zato što još nema dosta rublja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:24 am




– Kažu da je neobično umjeren u piću.
– Vi se šalite. Dvaput na dan diže se od stola pijan, no to je zato što siromašku vinoodmah udari u glavu. Onda kune kao husar, a mi se smijemo. On je plemenit pa se nikad ne vrijeđa.
– Ima li duha i pameti?
– Ima divno pamćenje. Svaki dan pripovijeda nove priče.
– Govori li ikad o svojoj obitelji?
– O majci koju nježno voli. Ona je od du Plessisovih.– Ako još živi, mora da joj je oko sto pedeset godina.
– Kakve li besmislice!
– Ali da, gospođo. Ona je bila nevjesta u doba Marije Medici.[2]
[2] Marija Medici, francuska kraljica, žena Henrika IV, živjela je od 1573. do 1642. godine. – Ali u njegovu krsnom listu stoji njezino ime. A pečat...
– Zna li on uopće znamenje svog grba?
– Zar možete i pitati?
– Mislim da ne zna.
Uzvanici se podizaše od stola, a uto najaviše princa, koji za trenutak osvanu u dvorani. Gospođa Sagredo odmah ga saleti:
– Casanova tvrdi, dragi prinče, da vi ne znate što znače simboli u vašem grbu.
Na te se riječi on naceri, pođe prema meni i nazvavši me kukavicom udari me po obrazu hrptom ruke. Trenutak sam ostao stajati razbarušen i zapanjen. Onda polako pođoh prema vratima, i dohvativši u prolazu šešir i palicu, siđoh stepenicama, dok je gospodin D. R. iz sveg glasa vikao da luđaka bace kroz prozor.
Iziđem iz palače i pođem prema esplanadi da ga ondje dočekam, ali videći da izlazi kroz pokrajna vrata, skrenem u ulicu znajući da mi odande neće umaći. Ugledavši ga, poletim na nj i stanem ga razjareno batinati, a on se uzmičući stisne u jedan ugao između dva zida gdje ga je, ako ne potegne mač, čekala od mog štapa sigurna smrt. No kukavica se mača ne lati, i ja ga ostavih u lokvi krvi. Gomila gledalaca okruživaše nas u gustim redovima, ali ja ih razmaknuh i odoh u kavanu da nezašećerenom limunadom isperem gorki okus bijesa. Kavana se za tren oka ispuni mlađim časnicima garnizona koji me složno uzeše prekoravati što ga nisam dokrajčio. Naposljetku mi dojadiše, jer ja sam ga tako izbatinao da uistinu nije bila moja krivnja što je ostao živ. Da je povukao mač, možda bih ga i ubio.
Prošlo je tek pola sata otkad sam ušao u kavanu, kadli se pojavi generalov pobočnik da mi uruči zapovijed njegove visosti generala koja je naređivala da se smjesta javim u pritvor kod kapetana bastarde. Tako se naziva jedna od zapovjedničkih galija na kojima su oficiri izdržavali kaznu pritvora, noseći oko nogu lanac poput pravih robijaša.
Ta je medicina bila zaista odviše gorka, i ja nisam imao nimalo volje da se pokorim.
– U redu, gospodine pobočniče, razumio sam zapovijed.
On iziđe, a ja trenutak kasnije za njim. Ali kad stigoh do kraja ulice, umjesto da pođem na trg ispred tvrđe, okrenuh ravno prema moru.
Uputim se duž obale i uskoro naiđem na praznu barku s dva vesla, uđem i, otisnuvši se od obale, zaplovim s ona dva vesla prema jednoj velikoj galiji, koja je sa šest vesala plovila uz vjetar.
Čim je dostigoh, uspeh se na palubu i zamolih zapovjednika broda da okrene niz vjetar i iskrca me na onu ribarsku barku koju smo vidjeli u daljini kako plovi prema grebenu otočića Vida. Svoju sam barčicu ostavio neka plovi kud joj volja, i pošto sam brodarima dobro platio, uspeo sam se na veliku barku.
U pogađanju s vlasnikom prijeđoh dobar komad puta. Ovaj naposljetku dade razviti tri jedra i nakon dva sata reče mi da se nalazimo na petnaest milja od luke Krfa. Kako je vjetar upravo tada opao, nagovorih ga da zavesla protiv struje, ali oko ponoći mornari rekoše da ne mogu ribariti bez vjetra i da su na kraju snage. Uzeše navaljivati neka odspavam do jutra, ali ja ostadoh nepopustljiv i za nešto sitniša dadoh se iskrcati na obalu, ne pitajući gdje smo, samo da ne pobudim nikakve sumnje.
Bilo mi je dovoljno što sam znao da me petnaest milja dijeli od Krfa i da nitko i ne sluti gdje sam.
Bila je jasna mjesečina, i ja u njenom svjetlu ugledah crkvu koja se oslanjala na jednu kuću, pa neku natkrivenu daščaru otvorenu s oba kraja, zatim zaravan široku stotinjak koraka, a iza nje planine, i ništa više.
Uđoh u daščaru i pogledah na slamu koju tamo nađoh, pa se i pored hladnoće zavezoh u san sve do osvita dana.
Bijaše prvi prosinca, i premda je podneblje ondje blago, bio sam, onako bez ogrtača i u laganoj uniformi, sav promrzao.
Začuh gdje zvone zvona i pođoh prema crkvi. Iznenađen mojom pojavom, pop dugačke brade, upita me grčki jesam li Romeo, to jest Grk. Odvratih mu da sam Fragico, to jest Talijan, našto mi on okrenu leđa, uđe u svoj sveti dom i zatvori se ne htijući me dalje slušati.
Ja se okrenuh prema moru i vidjeh neki brodić kako se otiskuje od jedrenjaka usidrenog na stotinjak koraka od otoka. Taj se brodić sa četiri veslača približavao obali da iskrca neke ljude koji su bili na njem. Približili se i ugledah jednog Grka pristojna izgleda, jednu ženu i dječaka od deset do dvanaest godina.
Nagovorih Grka, pitajući ga kako je putovao i odakle dolazi. On mi na talijanskom odgovori da dolazi sa ženom i sinom iz Kefalonije, da se uputio u Veneciju, ali prije no što će otploviti, došao je da prisustvuje misi kod Svete Djevice u Casopu kako bi saznao da li mu je tast još živ i hoće li mu platiti ženin miraz.
– Pa kako ćete to saznati?
– Saznat ću od popa Deldimopula, koji će mi vjerno prenijeti proročanstvo svete Djevice.
Kimnuh glavom i pođoh za njim do crkve. On porazgovori s popom i dade mu novaca. Pop očita misu, uđe u sancta sanctorum, iziđe nakon četvrt sata, uspe se opet pred oltar i okrenuvši se prema nama, zadubi se na časak u pobožna razmišljanja, te pogladivši svoju dugu bradu, u deset riječi izgovori proročanstvo.
Grk iz Kefalonije, koji dakako nije bio Odisej, zadovoljna izraza dade obmanjivaču još navaca i ostavi ga. Ja opet za njim, pa ću ga usput upitati je li zadovoljan proročanstvom.
– O, veoma sam zadovoljan. Sad znam da je moj tast živ i da će mi isplatiti miraz ako muostavim svog sina. Znam da ga silno voli i dat ću mu ga.
– Poznaje li vas ovaj pop?
– Ne zna mi ni imena.
– Imate li lijepe robe na brodu?
– Imam. Dođite sa mnom na doručak, pa ćete sve pregledati.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:29 am



– Vrlo rado.
Ushićen što sam saznao da još uvijek ima proročanstava i uvjeren da će ih biti sve dok bude lakovjernih ljudi i svećenika varalica, pođoh s dobričinom Grkom koji me na brodu posluži izvrsnim doručkom.
Njegova se roba sastojala od pamuka, platna, korintskog grožđa, ulja i odličnih vina. Imao je pamučnih čarapa i kapa, istočnjačkih plašteva s kapuljačom, kišobrana i vojničkog dvopeka koji sam mnogo volio, jer sam tada imao trideset zubi da ih ljepše nisi mogao naći. Na žalost danas su mi ostala samo dva: ostalih dvadeset i osam otišlo je zajedno s drugim isto tako dragocjenim oruđem; ali dum vita superest, bene est.2
2. Dok je života, sve je dobro. Mecenin stih, koji navodi Seneka u svojim Epistolarna.
Kupio sam od svega ponešto, osim pamuka, s kojim nisam znao što bih uradio, i bez cjenkanja isplatio mu trideset i pet cekina, koliko je rekao da to vrijedi. Čuvši me gdje hvalim njegovo vino iz Ksantosa, reče mi da će mi, pođem li s njim u Veneciju, davati svaki dan po jednu bocu tog divnog pića, čak i za sve vrijeme dok budemo u karanteni. Kako uvijek bijah pomalo sujevjeran, umalo te ne pristadoh, i to iz najbudalastijeg od svih razloga: zato što bi takva neobična odluka bila donesena bez ikakva predumišljaja i što me je možda onamo zvala moja sudbina.
Takav sam bio onda, a danas sam na nesreću drugačiji. Kaže se da je to i stoga što u starosti čovjek postane mudar; samo ja nikad nisam mogao smisliti način kako da mi omile posljedice rugobnih uzroka.
Već ga htjedoh uhvatiti za riječ, kad mi on za deset cekina ponudi jednu lijepu pušku, govoreći da će mi u Krfu za nju svatko platiti dvanaest. I eto ti gdje sad riječ Krf učas pomuti sve moje namjere! Učini mi se da čujem svog duha zaštitnika kako mi šapuće da se moram onamo vratiti.
Kupim pušku, dadem onoliko koliko je zatražio, a videći moje poštenje, čestiti Kefalonac pokloni mi kao priđe lijepo urešenu tursku torbu punu puščanog praha i olova.
Oboružan puškom, ogrnut toplim plastom, noseći veliku torbu punu lijepe kupovine, iskrcah se na žalo, odlučivši da se nastanim kod popa milom ili silom.
Bio sam se nakresao divna Grkova vina, što nije moglo ostati bez posljedica. U džepovima sam imao četiri do pet stotina bakrenih novčića, koji mi se pričinjahu neobično teški, ali morao sam ih nabaviti predviđajući da bi mi na tom otočiću mogli biti od koristi.
Pošto sam torbu pohranio u daščari, uputim se s puškom na ramenu popovoj kući. Crkva bijaše otvorena.
Ovdje ću na časak prekinuti priču da čitaocu opišem kako sam se tada osjećao.
Bio sam u stanju hladnog i mirnog očajanja. Onih nekoliko stotina cekina koje sam imao kod sebe nije me moglo osloboditi saznanja da sam ovdje gdje sam se tada nalazio sve prije negoli siguran, da će me jamačno u najskorije vrijeme otkriti i da će, pošto sam izbjegavao kaznu koju mi je odredio vrhovni zapovjednik, prema tome i sa mnom postupati. Bio sam nemoćan da donesem bilo kakvu odluku, a to je dovoljno da čovjeka dovede u neizdrživ položaj. Vratiti se dragovoljno na Krf bilo bi nesmotreno, jer bi tada moj bijeg bio sasvim bezrazložan i smatrali bi me ludim. Drugi bi pak moj povratak tumačili kao dokaz lakoumnosti ili kukavičluka. A da se nepovratno odmetnem, za to nisam imao dovoljno odlučnosti.
Glavni uzrok te moralne nemoći nije bilo ni ono tisuću cekina koje sam bio pohranio kod blagajnika, ni moja bogata vojna oprema, ni bojazan da drugdje ne bih našao od čega da živim, već je to bila muka što ću ostaviti ženu koju sam obožavao a još joj nisam ni poljubio ruke. U tom svom jadu nisam mogao drugo već da se prepustim događajima, pa što god mi oni donijeli, a u ovom trenutku bilo mi je najpreče da nađem neki krov i da se nahranim.
Pokucam na vrata svećenikove kuće. Pop se pokaže na prozoru i opet ga zatvori ne htijući me ni slušati. Ja stanem lupati, psovati, kleti, ali sve uzalud. Bijesan, nanišanih na jedno jadno janje koje je na dvadeset koraka od mene paslo zajedno s drugima, i oborim ga.
Pastir udari u dreku, pop izađe na prozor vičući: »Drž'te lopova!« i naredi da se zvoni na uzbunu.
Tri se zvona zanjišu, zvoneći na stranu, začas će se skupiti ljudi, pomislim, i što ću onda? Ne razbijam glavu, neka se desi što mu drago, ponovo nabijem pušku i čekam.
Nije prošlo ni desetak minuta, a s planine stade silaziti gomila seljaka oboružanih puškama, vilama i debelim štapovima. Povučem se u daščaru, ne osjećajući nikakva straha, jer mi se nije činilo vjerojatnim da će me ti ljudi, kad vide da sam sam, umoriti prije nego što me budu saslušali.
Prvi, njih deset ili dvanaest, stanu se polako primicati, spremni da me uzmu na nišan svojih pušaka; ja ih zaustavim bacajući im pregršti bakrenih novčića, a oni poteku da ih kupe, promatrajući me začuđeno.
Isto uradim i s drugom dvadesetoricom koji su nadolazili, i tako sam pobacao novčiće sve do posljednjeg novčića, dok naposljetku više nitko nije pokazivao neprijateljske namjere. Ti su se sirovi gorštaci zapanjeno pogledavali, ne znajući što da misle o mladiću pristojna i miroljubiva izgleda koji im tako darežljivo baca svoj novac. Nisam im mogao progovoriti dok nije utihlo zaglušno brujanje zvona. Zato sam mirno i šuteći sjedio na svojoj vreći, ali čim sam od zvona mogao doći do riječi, uzeh im govoriti. No pop, njegov zvonar i onaj pastir prekidoše me usred riječi, a to im je bilo utoliko lakše što sam ja govorio talijanski. Govoreći u isti mah sva trojica, nastojali su da gomilu nahuškaju protiv mene. Jedan od gorštaka, seljanin u poodmaklim godinama, razborita izraza, priđe i upita me talijanski zašto sam ubio janje:
– Da ga pojedem, pošto ga platim.
– Ali Njegova je svetost ovlaštena da za nj zahtijeva jedan cekin.
– Evo cekina.
Pop uze cekin i ode. S time je stvar bila okončana.
Seljak mi reče da je služio u ratu 1716. i sudjelovao u obrani Krfa. Ja odvratih da mu to služi na čast i zamolih ga da mi nađe neki stan i slugu koji bi mi kuhao. On reče da će za mene naći čitavu kuću i da će mi sam pripremati ukusna jela, ali da bih se morao uspeti s njima na planinu.
Drage volje!
On pozva dva krupna momka, jednom preda moju torbu, na drugog natovari janje i eto nas na putu. Hodajući uza nj, rekoh mu:
– Čestiti čovječe, želio bih imati u službi dvadeset i četvoricu momaka ovakva soja,izvježbanih u vojničkom zaptu. Plaćao bih svakom dvadeset gazetta[3] na dan, a vama kao svom poručniku davao bih četrdeset.
[3] Gazetta, bakreni novac koji se počeo kovati 1538. godine. Vrijednost mu je bila dva sua. (Po tom su se novcu novine nazvale gazetta, jer su mali štampani listovi što su u 16. stoljeću obavještavali venecijansko pučanstvo stajali jednu gazettu.).
– Još ću vam danas – reći će na to čovjek – dovesti vojničku gardu s kojom ćete biti zadovoljni.
Kad stigosmo, uvedoše me u jednu prostranu i udobnu kuću, gdje mi dadoše sobe u prizemlju i jednu staju, koju ja odmah preuredih u stražarnicu. Moj me poručnik za neko vrijeme napusti da nabavi sve što mi je trebalo, a među ostalim i jednu krojačicu koja će mi šiti košulje. U toku dana dobio sam postelju, pokućstvo, kuhinjsko posuđe, krepki ručak, dvadeset i četiri kršna momka oboružana do zubi, jednu ostarjelu krojačicu i nekoliko mladih naučnica koje dođoše da mi šiju košulje.
Poslije večere bijah već izvrsne volje, okružen s tridesetoro osoba koje su me služile poput nekog kneza, ne shvaćajući uopće pošto sam došao na njihov otočić. Smetalo me jedino što dražesne naučnice nisu govorile talijanski, a ja sam pak premalo znao grčki da bih im mogao raspresti svoje golicave bajke.
Sutradan ujutro poručnik postroji gardu; ne mogoh se suspregnuti, već prasnuh u smijeh. Izgledali su kao krdo ovnova mada su svi odreda bili momci naočiti, kršni i spretni, ali bez uniforme i vojničkog zapta i najljepša četa nije drugo no bespomoćno stado.
Momci, međutim, brzo naučiše držati oružje i pokoravati se zapovijedima svog starješine. Naredio sam da se postave tri straže, jedna pred stražarnicom, druga pred mojim vratima, a treća na jednom udaljenijem mjestu odakle se mogla nadzirati čitava obala. Ovoj posljednjoj bila je dužnost da nas obavijesti ako primijeti da se približava neki naoružan brod.
Prvih sam dana sve to smatrao veselom igrom, ali kad sam bolje razmislio, uvidjeh da bi mi to moglo biti od koristi ako ustreba da se silom oduprem sili, pa stadoh smišljati da od garde zatražim zakletvu vjernosti. Ipak nisam to učinio, premda me je poručnik uvjeravao da će sve biti po mojoj volji. Moja velikodušna darežljivost pribavila mi je naime ljubav svih otočana.
Moja kuharica, koja mi je bila našla krojačke za šivenje košulja, nadala se da ću se ja zaljubiti u jednu od njih, a ne u sve odjednom. Međutim, moja je revnost premašila sva njena nadanja, jer je svaka od ljupkih djevojaka došla na red, i sve bijahu zadovoljne mojim marom, a kuharica bi obilato nagrađena za svoje usluge.
Provodio sam ugodan život, jer mi je trpeza uvijek bila puna tečnih jela, sočne janjetine i mladih šljuka kojima do Petrograda nisam našao ravnih. Pio sam samo vino iz Scopola i najbolji muškat arhipelaga. Sa mnom je za stolom jeo samo moj poručnik. Nikad nisam izlazio u šetnju bez njega i dvojice svojih tjelesnih stražara da se u slučaju nužde obranim od ljutih mladića koji bijahu kivni na mene, jer su zamišljali da su ih moje krojačice, a njihove dragane, ostavile zbog mene.
Na tim sam šetnjama katkad pomišljao da bih bez novaca bio jadan i nesretan i da samo toj kovini dugujem svoje časovito blagostanje, ali onda bih rekao samom sebi da po svoj prilici ne bih otišao iz Krfa da mi kesa nije bila dobrano napunjena.
Prošlo je već osam ili deset dana što sam se igrao malog kraljića, kad jedne večeri oko deset sati začuh stražu gdje viče: »Stoj! Tko ide?« Moj poručnik iziđe i ubrzo se vrati javljajući da neki čestit čovjek koji zna talijanski želi sa mnom govoriti o jednoj važnoj stvari. Dadoh ga uvesti i on me u prisustvu mog poručnika nagovori talijanski:
– Prekosutra, u nedjelju, pop Deldimopulo udarit će na vas cataramonachiu.[4] Ako ga ne spriječite, napast će vas spora groznica od koje ćete za šest tjedana otići na drugi svijet.
[4] Cataromonachia, od novogrčkog: jJ xapána – prokletstvo, i ó vóipaxot – redovnik, monah; dakle; monahovo prokletstvo.
– Nikad nisam čuo za taj otrovni napitak.
– To nije nikakav napitak, već prokletstvo koje se izriče sa svetim otajstvom u ruci i kojeima takvu moć.
– Zašto bi taj svećenik želio moju smrt?
– Vi mutite mir i remetite uređenje njegove župe. Prisvojili ste nekoliko djevojakakojima se njihovi nekadašnji vjerenici više ne žele oženiti.
Pošto sam ga ponudio pićem, zahvalih mu i poželjeh mu laku noć. Njegovo upozorenje nisam smatrao nevažnim, jer ako se nisam bojao cataramonachie, u koju sam slabo vjerovao, plašio sam se pravih otrova, daleko djelotvornijih od svih prokletstava.
U praskozorje digoh se poslije mirne i ugodne noći i, ne obavijestivši svog poručnika, iziđoh uputivši se sasvim sam u crkvu, gdje nađoh svećenika, kojem odsječnim glasom upravili slijedeće riječi:
– Kod prvog znaka groznice koji mi se bude javio, prosut ću vam mozak. Imajte to na umu, pa se prema tome ravnajte. Udarite me prokletstvom koje ubija za jedan dan, ili napišite oporuku! Zbogom!
Poslije te opomene vratim se u svoju vladarsku palaču.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:30 am




U ponedjeljak, u sam osvit dana, eto ti popa gdje mi dolazi u pohode. Prošle me je večeri nešto zaboljela glava, pa kad me on zapita za zdravlje, a ja odgovorih da mi je glava nekako otežala, moradoh se nasmijati videći njegovu strepnju i slušajući njegovo užurbano uvjeravanje da to može biti samo od teška podneblja koje vlada na otoku Casopu.
Tri dana poslije popove posjete, u neko doba začu se od strane isturene straže poziv na uzbunu.
Moj poručnik izađe i vrati se s viješću da je neka oružana barka iskrcala na obalu jednog oficira.
Ja izađem, naredim gardi da stane pod oružje, i sam se uputim k obali. Doskora ga ugledam kako se u pratnji vodiča penje prema mom stanu. Kako je oficir bio sam, nisam se imao čega bojati. Vratim se dakle u svoju sobu i naredim poručniku da ga dočeka sa svim vojnim počastima i da ga uvede u moje obitavalište. Na to opašem mač i uspravim se da ga stojeći dočekam.
Uskoro na vratima ugledam onog istog pobočnika koji mi je bio donio zapovijed za pritvor.
– Vi ste sami – nagovorih ga – i dolazite kao prijatelj. Zato priđite da vas zagrlim.
– Morao sam doći kao prijatelj, jer kao neprijatelj ne bih raspolagao dovoljnom silom.Ali ovo što ovdje vidim čini mi se kao san.
– Sjednite i ručajmo kao dobri znanci. Pogostit ću vas obilato.
– Drage volje, samo poslije ćemo zajedno otići.
– Otići ćete vi, i to bez mene, ako vam se već ide. Ja ću pak otići tek kad budem siguranda neću dopasti pritvora, a osim toga da ću dobiti zadovoljštinu od onog besramnika kojeg bi general trebao poslati na robijaške galije.
– Budite razumni i pođite dragovoljno sa mnom. Imam naređenje da vas silom dovedem,a budući da to ne mogu, izvijestit ću kako stvari stoje, pa će doći po vas u takvom broju i snazi da će vas prisiliti na predaju.
– Nikad! Dobit će me samo mrtva!
– Jeste li sišli s uma? Vi ste krivi, dragi moj. Oglušili ste se o zapovijed koju sam vam bioprenio i izbjegli da se javite kapetanu bestarde. U tome je vaša krivica, jer što se ostalog tiče, imali ste potpuno pravo.
– Vi dakle mislite da sam se morao javiti u pritvor?
– Dakako, poslušnost je dio našeg poziva.
– Biste li vi na mom mjestu poslušali?
– Niti vam hoću niti vam mogu reći što bih ja na vašem mjestu bio učinio. Znam samo toda oglušujući se o zapovijed postajem zločinac.
– Ali ako se sad predam, postupit će sa mnom kao s krivcem mnogo oštrije nego da samse onda pokorio nepravednoj zapovijedi.
– Ne bih rekao. Uostalom, dođite, pa ćete sve saznati!
– Da idem ne znajući što me čeka? Tome se nemojte nadati. Ali ručajmo. Budući da samtoliko kriv da protiv mene primjenjuju silu, predat ću se tek pošto i ja upotrijebim silu. Moja krivnja time neće biti veća, mada bi mogla poteći krv.
– Varate se, vaša će krivnja tada biti veća. Ali ručajmo, kao što rekoste. Poslije dobra jelamožda ćemo trezvenije razgovarati.
Pri kraju ručka začusmo neku viku; uđe moj poručnik i reče da se oko kuće gomilaju skupine seljaka koji su došli da me brane, jer se po otoku pronio glas da je ona naoružana brodica došla da me uzapti i odvede u Krf. Naredih mu da te dobre ljude umiri i da ih otpremi kućama pošto im otvori bure vina.
Seljaci se umireni raziđoše, ali u znak privrženosti opališe svoje puške u zrak.
– Sve je to vrlo lijepo – reče mi na to pobočnik – ali će strahovito završiti ako odem bezvas, jer mi dužnost nalaže da podnesem tačan izvještaj o stanju stvari.
– Slijedit ću vas ako mi date časnu riječ da ćete me, kad stignemo u Krf, iskrcati kaoslobodna čovjeka.
– Imam naređenje da vas predam gospodinu Foscariju, kapetanu bastarde.
– Ovog puta nećete izvršiti to naređenje.
– Ako ne poslušate generalovu zapovijed, on će vas prisiliti na poslušnost, a za to ima inačina i sredstava. U pitanju je njegova čast. Ali recite mi, molim vas, što biste uradili kad bi general, šale radi, odlučio da vas ovdje ostavi? Ali neće vas ostaviti, jer će nakon mog izvještaja zaključiti da stvar treba okončati bez prolijevanja krvi.
– Bez pokolja bit će to teško provesti, jer sa svojih pet stotina ovdašnjih seljaka ne bojimse ni tri tisuće ljudi.
– Tri tisuće? Bit će dovoljan samo jedan, jer će vas proglasiti vođom pobunjenika. Svi oviljudi koji su vam toliko odani neće vas očuvati od jednog jedinog koji će vam prosuti mozak za nekoliko zlatnika. Reći ću vam još nešto: među svim ovim Grcima koji vas okružuju nema ni jednog jedinog koji ne bi bio spreman da vas umori za nagradu od dvadeset cekina. Vjerujte mi i pođite sa mnom. Vratite se na Krf da uživate slast neobične pobjede. Dočekat će vas s pljeskom i slavljem. Sami ćete ispričati ludoriju koju ste počinili, i svi će se tome smijati, a u isto će se vrijeme diviti što ste se dozvali pameti čim sam ja došao da vas urazumim. Čitavo vas naše društvo veoma cijeni, a i gospodin D. R. mnogo drži do vas. Osobito vas hvali što niste onog besramnika natakli na mač samo zato da ne uprljate čast njegove kuće.
– Što bi s onim bijednikom?
– Prije četiri dana doplovila je fregata majora Sardine s depešama koje su vjerojatnosadržavale potrebna razjašnjenja, jer je general uklonio lažnog vojvodu. Nitko ne zna gdje je on i nitko se ne usuđuje govoriti o njemu u generalovoj prisutnosti. Ta mu je omaška bila zaista prekrupna.
– Ali jesu li ga poslije onih batina koje sam mu udijelio i dalje primali u društvima?
– Fuj! Što to govorite? Zar se ne sjećate da je imao mač? To je bilo dovoljno da ga višenitko i ne pogleda. Bila mu je prelomljena podlaktica, a vilica sva zdrobljena. Bez obzira na to njegovo jadno stanje general ga je dao udaljiti. Jedina stvar kojoj se u tome divi cio Krf jest upravo vaš bijeg. Tri se dana mislilo da vas gospodin D. R. krije kod sebe i svijet ga je otvoreno osuđivao, ali on je javno za generalovim stolom izjavio da zaista ne zna gdje se nalazite. Sama je Njegova ekscelencija bila veoma zabrinuta zbog vašeg bijega, i tek se jučer saznalo što je s vama, i to iz pisma popa Deldimopula što ga je ovaj pisao proti Bulgariju tužeći se na jednog talijanskog oficira koji se utaborio na otoku i pravi svakovrsna nasilja. Optužio vas je da zavodite i kvarite djevojke i da ste mu se zagrozili da ćete mu prosvirati glavu ako vas prokune cataramonachiom. To pismo koje je bilo pročitano pred čitavim skupom razgalilo je generala, ali zato ipak nije oklijevao da me sa dvanaest grenadira pošalje po vas.
– Jeste li sasvim sigurni da me neće staviti u pritvor?
– Jesam, jer znam da je Njegova ekscelencija čovjek od časti.
– I ja tako mislim. Ukrcajmo se dakle. Poći ćemo poslije ponoći.
– A zašto ne odmah?
– Zato što ne bih želio provesti noć na bastardi. Hoću da stignemo na Krf u po bijeladana, da vaša pobjeda bude još sjajnija.
– Ali što ćemo raditi ovdje punih osam sati?
– Obići ćemo nekoliko nimfa kakvih nećete naći na cijelom Krf u, a onda ćemo čestitovečerati.
Naredio sam svom poručniku da se vojnicima iz brodice odnese jela i pića, a da se za nas bez škrtarenja priredi veličanstvena večera. Rekoh mu i to da u ponoć odlazim. Zatim mu poklonih sve svoje bogate zalihe i dadoh ukrcati ono što sam želio ponijeti.
Moji janjičari, kojima sam poklonio čitavu nedjeljnu plaću, htjedoše me silom ispratiti oboružani do brodice, čemu se moj drug čitave noći smijao.
U Krf stigosmo u osam sati ujutro i pristadosmo uz bastardu. Pobočnik me preda kapetanu obećavši mi da će smjesta poslati gospodinu D. R. cijelu moju opremu i poći da izvijesti generala.
Gospodin Foscari, koji je zapovijedao tom galijom, dočeka me vrlo neprijazno. Da je bio iole plemenit, ne bi onako pohitao da me okuje u lance. Odgodio bi to barem za četvrt sata, da izmijeni koju riječ sa mnom, i tako bi me poštedio tog poniženja. On me bez riječi posla lučkom časniku, koji me posjedne i naredi mi da ispružim nogu, koju u tren oka okovaše lancem. To na Krfu nitko ne smatra sramotom, pa čak ni kažnjenici, do kojih ljudi drže više no do vojnika.
Okov oko moje desne noge bijaše već zakovan i baš su mi na lijevoj odvezivali cipelu da
mi nataknu i drugo odličje, kad se pojavi pobočnik Njegove jasnosti sa zapovijeđu mom uzničaru da mi vrati mač i pusti me na slobodu.
Smjesta sam pošao do vrhovnog providura i poklonio mu se bez riječi. On me ozbiljno opomenu neka ubuduće budem pametniji i neka naučim da je prva vojnikova dužnost da sluša, a osobito da bude skroman i suzdržljiv. Te dvije riječi, kojima sam značenje odmah dokučio, uputiše me kako da se ravnam.
Kad se pojavih kod gospodina D. R., na svim se licima ukaza radost. Ti su mi lijepi trenuci bili uvijek tako dragi da sam zaboravljajući na ružne s ljubavlju mislio na ono što ih je rodilo. Radost ne možeš pravo osjetiti ako joj nije prethodio jad, i koliki je bio pretrpljeni jad tolika je i radost koja dolazi za njim. Gospodin D. R. toliko mi se razveselio da me je srdačno zagrlio i poklonio mi lijep prsten pohvalivši me što sam bio toliko razborit da svima, a osobito njemu, zatajim kamo sam se pošao skloniti.
– Ne možete zamisliti – rekao mi je srdačno i iskreno – koliko se gospođa Foscariniraspituje za vas. Priredit ćete joj veliko zadovoljstvo ako sad odmah pođete do nje.
Kakva li zadovoljstva čuti taj savjet baš iz njegovih usta! Jedino bih volio prečuti riječ odmah, jer poslije noći provedene u barci mora da sam onako nepočešljan i neuredan strašno izgledao. Ići sam ipak morao, ali odlučih da joj kažem zašto dolazim ovakav, pa čak i da zadobijem njenu pohvalu.
Kod božice još ne bijaše svanuo dan, ali me njena sobarica nagovori da uđem jer će se, kako reče, njena gospodarica uskoro probuditi i bit će joj veoma krivo ako me ne bude vidjela. Od te sam ljupke brbljavice u pola sata doznao sve što se u kući govorilo o meni i o mom bijegu. Slušao sam je s najvećim zadovoljstvom, jer mi je sve što je rekla potvrđivalo da je moje ponašanje naišlo na sveopće odobravanje.
Čim se gospođa probudila, dade me pozvati. Sobarica otvori zavjese i meni se učini da vidim pred sobom Zoru posutu biserjem i jutarnjim ružama. Rekao sam joj da se bez zapovijedi gospodina D. R. nikad ne bih usudio pokazati njenim očima u ovakvu stanju, na što mi ona ljupko odvrati da je gospodin D. R., znajući koliko se zanima za mene, vrlo dobro uradio što me je poslao. Na kraju mi reče da me gospodin D. R. cijeni i poštuje koliko i ona.
– Ja uistinu ne znam, gospođo, čime sam zaslužio toliku sreću, dok sam kao najvećumilost očekivao tek malo blagosti i oproštenja.
– Svi su se divili snazi kojom ste se obuzdali da ne povučete mač i ne proburazite onogbezumnika, kojega bi tada bili izbacili kroz prozor da nije utekao.
– Ja bih ga, gospođo, sigurno ubio, da vas nije bilo ondje.
– To je veoma laskavo, ali ja ne bih rekla da ste u tom mučnom času mislili na mene.
Na te riječi ja zatvorih oči i okrenuh glavu. Ona se poče diviti mom prstenu, i kad joj rekoh tko mi ga je darovao, uze hvaliti plemenitost gospodina D. R., a onda reče da bi voljela čuti što sam sve proživio poslije bijega. Ja joj sve vjerno opisah izostavivši jedino zgode s djevojkama, koje se njoj ne bi svidjele a meni ne bi odviše služile na čast. Jedno je od važnih životnih umijeća naučiti gdje su granice iskrenosti. Mnogo je više istinitih stvari koje valja prešutjeti no prividnih istina koje možemo bez bojazni iznijeti na javu.
Ona se razdragano smijala svemu što sam joj ispričao, ne nalazeći dosta hvale za moje ponašanje.
– Da li biste – reći će na kraju – imali hrabrosti da sve to, i baš tim istim riječima,ispričate vrhovnom providuru?
– Imao bih, gospođo, samo ako mi iskaže čast da me sasluša.
– E, pa onda uskoro očekujte da se pozovem na vašu riječ. Ja bih željela – nadovezala je– da vas taj odlični gospodin zavoli i da postane vaš glavni zaštitnik koji će vas najsigurnije štititi od zapostavljanja. No to prepustite meni.
Poslije sam otišao do majora Marolija da vidim kako stoje poslovi naše banke. Bilo mi je drago što za vrijeme moje odsutnosti nije igrao s mojom polovinom. Povukao sam svojih četiri stotine cekina pridržavajući pravo da ponovo sudjelujem kad mi se ukaže zgodna prilika.
Tog je dana gospodin D. R. slučajno imao mnogo svijeta na večeri, i ja sam dabome morao opširno ispripovjediti sve zgode i nezgode koje sam proživio pošto sam se oglušio na zapovijed da se kao uzapćenik predam guverneru Foscariju, koji je te večeri sjedio baš pored mene. Moja je pripovijest oduševila cijelo društvo, i svi se složiše da vrhovni providur ne smije biti lišen tog užitka. Kad sam uzgred spomenuo kako na Casopu ima sijena u obilju, dok Krf u njemu oskudijeva, gospodin D. R. mi reče neka o tom odmah obavijestim providura, koji će mi to sigurno upisati u zaslugu. To sam i učinio sutradan ujutro, i Njegova jasnost smjesta izda zapovijed guvernerima galije da pošalju na otok veći broj galijota koji će sijeno pokositi i dopremiti na Krf.
Poslije tri ili četiri dana potraži me u kavani gdje sam običavao provoditi večeri pobočnik Minotto i obavijesti me da general želi sa mnom govoriti. Odmah sam se digao i pošao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:31 am





II
U gospođi Foscarini budi se ljubav - Put u Otranto - U službi gospođe Foscarini -
Blagoslovljena ogrebotina - Zadesila me strašna nesreća - Ljubav se ohladila - Vraćam se u Veneciju i postajem guslač
Kod providura bilo se okupilo mnogobrojno i birano društvo. Kad me ugleda, Njegovoj se jasnosti razvedri lice. Svi se pogledi upraviše na mene kad je on glasno objavio:
– Evo mladića koji se razumije u prinčeve.
– Postao sam znalac zahvaljujući sreći što sam boravio u blizini odličnika poput vas,monsinjore.
– Ove gospođe izgaraju od želje da iz vaših usta čuju što ste radili poslije bijega s Krfa.
– Vaša me milost dakle osuđuje na javnu ispovijed.
– Dakako. Zato dobro pripazite da ne ispustite ni najsitniju pojedinost. Zamislite kao damene nema.
– Baš obratno, jer se samo od Vaše jasnosti mogu nadati odrješenju. Ali ispovijed će bitidugačka.
– Ako je tako, ispovjednik vam dopušta da sjednete. Ispripovjedio sam sve svojedogodovštine prešutjevši samo igre s pastiricama.
– Taj je događaj – reći će stari providur – veoma poučan.
– Da, monsinjore, jer nas uči da je mlad čovjek najbliže propasti kad kesom zlatnikamože udovoljiti strasti koja ga zasljepljuje.
Uto počeše postavljati stol i ja se htjedoh povući, ali mi nadstojnik reče da mi Njegova jasnost dopušta da ostanem na večeri. I tako sam doživio čast da sjednem za njegov stol, ali ne i da jedem jer su me toliko zasipali pitanjima da nisam dospio progutati ni zalogaja. Kako sam sjedio pokraj protojereja Bulgarija zamolih ga za oproštenje što sam izvrgao smijehu proročanstvo popa Deldimopula. On mi odgovori da je to jedno od onih lupeštava koje je teško iskorijeniti baš zato što nose pečat starine.
Kad unesoše slatko, general, pošto je smiješeći se saslušao što mu je došaptavala gospođa Foscarini, izjavi da bi rado čuo ono što mi se dogodilo u Carigradu sa ženom jednog Turčina i što sam vidio za jednog kupanja pri mjesečini.
Zatečen tim pitanjem, promucah da su to mladenačke ludorije koje nisu vrijedne spomena. Zadovoljivši se time, general nije dalje navaljivao, no mene je osupnula brbljavost gospođe Foscarini, koja doista nije trebala čitavom Krfu objaviti kakve joj priče pripovijedam kad smo sami. Ja se to ne bih nikad usudio, jer mi je njen ugled bio draži čak i od nje same.
Kad se poslije nekoliko dana zatekoh nasamo s njom, upitala me je:
– Zašto niste htjeli generalu ispričati svoje carigradske pustolovine?
– Zato što ne želim da svi saznaju da mi je u vašem društvu dopušteno pričati ovakvestvari. Ono što se vama, gospođo, usuđujem pripovijedati kad smo sami, ne bih nikad pripovijedao pred drugima.
– A zašto ne? Ja, vidite, sudim posve drugačije. Ako vam osjećaj pristojnosti i poštovanjanalaže da neke stvari u društvu prešutite, tad biste to tim prije morali uraditi kad smo sami.
– U želji da vas rastresem i zabavim izložio sam se hotimice opasnosti da vam sezamjerim. Ali to se više neće dogoditi, gospođo.
Uto naiđe gospodin D. R. da nas odvede na večeru vrhovnom providuru. Razmišljajući putem o tom razgovoru, kojim me je gospođa Foscarini očito htjela poniziti, prosudio sam da se to baš sretno slučilo jer me je tjerajući da se opravdam natjerala na izjavu koja joj nije mogla biti ravnodušna.
Kad smo se vratili, ona pozva gospodina D. R. da presudi tko je od nas u pravu.
– Casanova tvrdi – rekla je – da bi ispričavši pred cijelim skupom istinu o susretu sTurčinovom ženom naudio mom ugledu jer bi svijet rekao da me zabavlja nepristojnim pričama. Da li biste – obratila se tad meni – sad i ovdje mogli ispripovjediti onaj događaj navlas onako kako ste ga ispričali meni?
– Da, gospođo, mogu i hoću.
Uboden do srca tolikom neobazrivošću, koja mi se činjaše bez premca jer još nisam znao kakve su žene, ja smjelo otpočeh svoju priču, slikajući prizore vatrenim bojama strasti, opisujući svaki drhtaj duše, svaki pokret tijela što ga izazivahu Grkinjine krasote.
– I vi mislite, gospođo – zapitat će gospodin D. R. – da je on morao navlas ovako ispričatipred cijelim skupom?
– Ako bi pogriješio pričajući to pred svima, zar nije pogriješio kad je meni samojispričao?
– O tom možete samo vi prosuditi. Je li vas povrijedio? Ja moram priznati da bih gasmatrao neukusnim i neodgojenim da je taj doživljaj ispričao kod providura.
– Onda vas – reče mi tad ona – ubuduće molim da mi nikad nasamo ne pričate stvarikoje mi ne biste mogli reći pred najmanje pedesetak osoba.
– Pokorit ću se vašoj volji, gospođo.
– Ali gospođa će naravno – uplete se gospodin D. R. – pridržati pravo da tu zapovijedopozove kad god joj se svidi.
Jedva skrivajući duboko ogorčenje, spremio sam se na odlazak. Istom sam tada počeo upoznavati njenu pravu prirodu, razmišljajući kakvim će me još okrutnim kušnjama podvrći, no ljubav mi nalagaše da ustrajem, obećavajući mi pobjedu.
Tom sam se prilikom uvjerio da gospodin D. R. nije ljubomoran na mene, premda bih se zakleo da to njoj ne bi bilo krivo. To bijahu dvije veoma važne okolnosti.
Nekoliko dana poslije ove razmirice, dok sam joj pričao o različitim zgodama, slučajno navrnuh razgovor na nesretne okolnosti koje su me dovele u ankonski lazaret bez prebijene pare.
– Uza sve to – rekoh – silno sam se zaljubio u neku grčku ropkinju zbog koje umalo štonisam prekršio lazaretske propise.
– Kako to?
– Gospođo, ja nisam zaboravio vašu zapovijed.
– Zar je to tako nepristojno?
– Nimalo, samo to je jedna od onih stvari koje nikad ne bih javno pričao.
– E pa onda ću – nasmija se ona – povući zapovijed, kako bi rekao gospodin D. R.Govorite dakle.
Ispripovijedao sam joj potanko čitav doživljaj, a videći da se zamislila, počeo sam uveličavati svoju nesreću.
– Što vi zovete nesrećom? Ja mislim da je jadna Grkinja bila mnogo nesretnija od vas.Jeste li je još ikad vidjeli?
– Oprostite mi gospođo, no to vam se ne usuđujem kazati.
– Kad ste počeli, onda i dovršite. Kakva je to glupost? Recite mi sve. To će opet biti nekaod vaših podlosti.
– Podlost nikako, već pravi užitak, premda nepotpun.
– Govorite, samo da niste stvari nazivali njihovim imenima, jer to je najvažnije.
Pokorivši se toj novoj zapovijedi, opisah joj, ne gledajući je u lice, sve što sam napravio s Grkinjom na Bellinove oči. Ne dobivši nikakva odgovora, svrnuo sam razgovor na drugi predmet. Premda su naši odnosi bivali sve prisniji, smio sam napredovati tek korak po korak znajući da se onako mlada nije zacijelo još nikad upustila u nedolične veze, a ono što sam ja snovao moralo joj se činiti više nego nedoličnim. Još istog dana osmjehnula mi se sreća, i ja sam doživio prvu milost posve neobične vrste. Ona se žestoko ubola pribadačom u prst, a kako joj sobarice ne bijaše u blizini, zamoli me da joj iz uboda isisam krv. Čitaoče, ako si ikad ljubio, onda možeš zamisliti kakvim sam se žarom odazvao toj molbi, jer što je drugo cjelov no posljedak želje da usišeš dijelak ljubljena bića? Zahvalivši, reče neka posisanu krv ispljunem u maramicu.
– Ja sam je progutao, gospođo, i sam bog zna s kakvim užitkom.
– Progutali krv s užitkom? Zar ste od rase ljudoždera?
– Mislim da nisam, gospođo, progutao sam je nehotice, ali s užitkom.
Jedne se večeri na prijemu kod providura povede razgovor o pokladama koje već bijahu na pragu. Svi su žalili što neće biti kazališnih predstava. Ja se odmah ponudih da o svom trošku dovedem jednu glumačku družinu iz Otranta, s time da mi se iznajme sve lože i dade isključivo pravo na banku faraona. Vrijeme se nije smjelo gubiti jer poklade samo što nisu osvanule, a još sam morao i u Otranto. Moja ponuda bi oduševljeno prihvaćena, i providur smjesta izda zapovijed da mi opreme barku. Za tri dana sve lože bijahu otkupljene, a parter je otkupio neki Židov. Za sebe sam zadržao svega dvije predstave na nedjelju. Poklade su te godine bile izuzetno duge, pa sam se mogao nadati lijepu dobitku.
Uvijek se govori da je zvanje kazališnog posrednika teško, no ja mogu reći da to nije istina.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:32 am




S Krfa sam otplovio u sumrak i u Otranto stigao u zoru a da veslači nisu pravo ni smočili vesla. Od Krfa do Otranta ima svega četrnaest milja.
Zbog karantene koja u čitavoj Italiji bijaše neprekidno na snazi za sve koji su dolazili s Istoka nisam se htio iskrcati, već siđoh u prostor određen za razgovor gdje došljaci mogu razgovarati s kim žele stojeći iza pregrada koje dijeli prostor od dva hvata.
Čim sam izjavio da želim unajmiti jednu glumačku družinu za Krf, doletješe upravitelji dviju družina koje su se tada nalazile u Otrantu. Ja im rekoh da ćemo razgovarati tek kad se preda mnom izredaju najprije svi glumci jedne, pa zatim druge družine, kako bih sve mogao dobro pogledati i ocijeniti.
Tek što sam to dorekao, a dva se ravnatelja dadoše u smiješnu prepirku, jer je svaki htio da njegovi glumci budu posljednji. Umiješao se i lučki kapetan rekavši neka učinim kraj toj raspri i neka odlučim koju družinu želim prvu vidjeti, napuljsku ili sicilijansku. Ne poznajući ni jednu ni drugu, rekoh napuljsku, na što se njen upravitelj, don Fastidio, teško snuždi, a njegov suparnik, don Battipaglia, sinu od veselja misleći da ću poslije uspoređenja dati prednost njegovoj družini. Sat kasnije osvanu don Fastidio s cijelim svojim ljudstvom.
Nemalo se iznenadih kad među glumcima spazih Petronija i njegovu sestru Marinu, a
još više kad Marina, zakliktavši od radosti, preskoči ogradu i baci mi se u naručje. Istog se časa zametnu strahovita svađa između lučkog kapetana i don Fastidija. Kako je Marina bila u njegovoj službi, kapetan zahtijevaše od mene da je smjesta izručim lazaretu, gdje će proći karantenu na poslodavčev trošak. Ludo se djevojče rasplaka, no ja je nisam mogao obraniti. Da prekinem svađu, naredih don Fastidiju da mi jednog po jednog pokaže svoje glumce. Petronije, koji je igrao ljubavne uloge, došapnu mi da ima za mene pismo od Terese. Pantalonea je igrao jedan Venecijanac kojeg sam poznavao. Bijahu tu još tri ljepuškaste glumice, i dva glumca koji su igrali Pulčinelu i Skaramuša,[5] sve u svemu prilično podnošljivo. Zapitao sam don Fastidija koliko traži na dan, upozorivši ga da ću, bude li mi don Battipaglia ponudio bolje uvjete, uzeti njegovu družinu. On mi odgovori da traži stan za dvadeset osoba, i to najmanje šest soba, zatim veću zajedničku prostoriju, deset kreveta i trideset napuljskih dukata dnevno. Zatim mi preda popis komedija koje izvodi njegova družina rekavši da ću o izboru komada odlučivati jedino ja. Misleći na Marinu koja će, ne uzmem li don Fastidijevu družinu, čamiti četrdeset dana u lazaretu, rekoh mu neka pripremi ugovor jer da kanim odmah otploviti za Krf. Tad se desi šaljivi incident: don Battipaglia nazva Marinu malom k..., obijedivši je da je u dosluhu s don Fastidijem prekršila propis o zdravstvenoj zaštiti, ne bi li me nekako naveli da uzmem njihovu družinu. Na to ga Petronije i don Fastidio izvukoše napolje, i sva se trojica stadoše obračunavati pesnicama. Četvrt sata kasnije Petronije mi donese pismo od Terese, koja se obogatila na račun vojvode i vjerno me čekala u Napulju.
[5] Pantalone, Pulčinela i Skaramuš bili su popularni likovi iz talijanske commedie dell'arte.
Predveče sam otplovio iz Otranta s dvadeset glumaca i šest velikih škrinja u kojima bijaše sve što im je potrebno za prikazivanje farsi. Po lakom južnom vjetru koji se bijaše podigao pri našem odlasku stigao bih na Krf za deset sati, da me, kad bijasmo već prilično odmakli, nije zapovjednik barke upozorio na jedan gusarski brod koji je nazreo pri slaboj mjesečini. Bojeći se opasnog susreta, dadoh spustiti jedra, i mi se vratismo u Otranto. U zoru smo ponovo isplovili. Ovog je puta duvao zapadnjak, no i po njemu bismo brzo stigli na Krf, kadli nam se ispriječi nova opasnost. Plovili smo već dva sata kad mi kormilar javi da je opazio jedan brod s dva jarbola koji mora da je gusarski jer se svim silama trudi da održi pravac prema nama. Naredih mu da okrene kormilo i da s desnog brodskog boka pogleda da li nas slijedi. Kormilar promijeni pravac, a nepoznati brod učini isto. Budem li bježao, mislio sam, naći ću se u Africi, a kako više nisam mogao natrag u Otranto, morao sam pokušati da se veslima dočepam najbližeg žala Kalabrije. Videći kakav je strah obuzeo mornare, glumci udariše u viku i jauk i stadoše se preporučivati svaki svom svecu, no nijedan ne zazva boga. Od kreveljenja Skaramuša i ozbiljnosti don Fastidija mogao si puknuti od smijeha, no tad nije bilo vrijeme za šalu.
Predveče se bio podigao jak vjetar s juga, i ja sam naredio da se hvata u krmu punim jedrima, čak i onda ako se pojača. Da izmaknem gusarima, bio sam naime nakanio da preplovim zaljev. Tim smo pravcem plovili čitave noći, a ujutro odlučih da zaveslamo prema Krfu od kog nas je dijelilo osamdeset milja. Predveče bijasmo negdje na sredini zaljeva, i veslači već padahu od umora, no najveća opasnost bijaše minula. Uto se podignu sjeverac koji bivaše sve jači tako da smo stali strahovito posrtati. Svakog se časa činilo da će se brodica prevrnuti. Na njoj su svi zanijemjeli jer sam se zaprijetio smrću svakom tko progovori. Jedino su se čuli jecaji kukavnog Skaramuša, koji su me tjerali u smijeh. Ja se ipak nisam bojao, pouzdajući se u svog kormilara, koji bijaše iskusan mornar, a ubrzo i vjetar poče popuštati. U zoru ugledasmo Krf i u devet sati iskrcasmo se u unutarnjoj luci. Svi su se začudili, jer nisu očekivali da ćemo doći s te strane.
Čim se moja družina smjestila, nagrnuše svi mlađi časnici da vide glumice i zaključiše da su sve ružne, osim Marine, koja je bez negodovanja primila vijest da se od mene nema nadati ljubavnim radostima. Ja se međutim nisam bojao da će joj nedostajati ljubavnika. Sladokusci kojima su se glumice na prvi pogled učinile ružne promijeniše mišljenje čim su ih vidjeli na pozornici. Najviše im se svidjela glumica koja bijaše udata za Pantalonea. Već prvi dan primila je u posjete gospodina Duoda, guvernera jednog ratnog broda, ali kako se gospodin Pantalone pokazao kao ljubomoran suprug, ovaj ga je izlupao štapom. Drugog me dana don Fastidio obavijesti da ni Pantalone ni njegova žena ne žele više nastupati. Jedva sam ih primirio prepustivši im jednu predstavu. Pantaloneova žena ubrala je oduševljen pljesak, no uvrijeđena što su gledaoci, odobravajući, klicali »Bravo Duodo« dođe da se požali u generalovu ložu gdje sam se najčešće zadržavao. General je utješi rekavši da ću joj pri kraju poklada prepustiti još jednu predstavu. Ne znajući kud, morao sam obećati, i tako sam sad jednom sad drugom porazdijelio svih jedanaest predstava koje sam zadržao za sebe. Jednu sam prepustio Marini na zagovor gospođe Foscarini, koja bijaše glumici veoma naklona otkad je saznala da je imala čast ručati nasamo s gospodinom D. R. u jednoj maloj vili izvan grada.
Ta me je velikodušnost stajala najmanje četiri stotine cekina, ali taj je gubitak nadoknadila banka faraona koja mi je donijela više od tisuću. Najviše mi je divljena i časti pribavilo to što se nisam upuštao ni u kakve pustolovine s glumicama, premda bi mi to bilo lako.
Pohvalila me je i gospođa Foscarini rekavši da ne bi nikad pomislila da u meni ima toliko razbora i čednosti. Ja sam pak za sve vrijeme poklada imao i odveć posla da bih mislio na ljubav.
Tek početkom korizme, pošto glumci bijahu otišli, stadoh razapinjati jedra na svom ljubavnom brodu. Jednog jutra gospođa Foscarini posla po mene s porukom da mi ima nešto kazati. Kad sam se u jedanaest sati pojavio i upitao je zašto me je počastila pozivom, odgovorila mi je:
– Zato da vam vratim dvije stotine cekina koje ste mi onomadne tako velikodušnoposudili. Evo, uzmite ih, i budite ljubazni pa mi vratite priznanicu.
– Priznanicu vam, gospođo, ne mogu vratiti jer sam je u zapečaćenom omotu pohraniokod bilježnika, koji je, shodno ovoj potvrdi, može uručiti jedino vama.
Ona uze potvrdu i zapita me zašto priznanicu nisam zadržao kod sebe.
– Bojao sam se, gospođo, da je ne izgubim, ili da mi je ne ukradu. A moglo mi se nešto idesiti, mogao sam iznenada umrijeti, pa sam se bojao da ne padne u nepozvane ruke.
– Vaš je postupak zacijelo plemenit, ali ipak mislim da svoje pravo niste trebali prenositina drugoga.
– Nadao sam se da je nikad neću morati povući.
– Međutim krivo ste se nadali. Mogli biste dakle poručiti bilježniku da mi pošalje omot?
– Pa to možete jedino vi, gospođo.
Ona posla po bilježnika, koji joj smjesta donese polog.
Razrezavši omotnicu, ugleda komad papira sav išaran crnom tintom, s kojeg se osim njena imena nije moglo ništa pročitati.
– Ovo svjedoči o postupku plemenitom koliko i tankoćutnom, ali priznat ćete da ja nemogu biti posve sigurna da je ova čačkarija moja priznanica, iako tu stoji moje ime.
– To je istina, gospođo, i ako vi niste sigurni, tad sam teško pogriješio.
– Sigurna sam jer mi drugo ne preostaje, ali zacijelo uviđate da se ne bih mogla bašzakleti?
– Uviđam.
Narednih me je dana u svakoj prilici nastojala omalovažiti. Više me nije primala neodjevena, već sam morao satima čamiti u predsoblju dok je sobarica ne bi obukla i očešljala. Kad bih pričao nešto šaljivo, ona bi se pravila da ne razumije u čemu je duhovitost, a često me, dok sam govorio, nije uopće gledala, i onda sam zamuckivao i gubio nit. Kad bi se gospodin D. R. nasmijao nečem što sam rekao, ona bi ga pitala zašto se smije, a kad bi joj ponovio, izjavljivala je da je to neukusno i dosadno. Kad bi joj se otkopčala narukvica a ja se ponudio da je zakopčam, govorila je da se ja u to ne razumijem i pozivala bi sobaricu. Takvo bi me njeno ponašanje uvijek vidljivo ozlojedilo, a ona se gradila kao da ništa ne primjećuje. Kad bi me gospodin D. R. zamolio da ispričam nešto zabavno, a ja ne bih umio ništa smisliti, ona bi udarala u smijeh govoreći da sam ispraznio vreću. U tome sam joj davao za pravo. Sahnuo sam naočigled, ne znajući čemu da pripišem toliku promjenu, za koju, mišljah, nisam dao nikakva povoda. Neprestance sam se nakanjivao da joj se osvetim, pokazujući joj otvoreni prezir, ali kad god bi se ukazala prilika, izgubio bih hrabrost. Često sam u samoći i plakao.
Jedne me večeri gospodin D. R. zapita jesam li bivao često zaljubljen.
– Tri puta, monsinjore.
– I uvijek sretno, zar ne?
– Uvijek nesretno. Prvi put možda zato što se kao svećenik nisam usudio izjasniti. Drugiput zato što me je jedan kobni događaj otkinuo od ljubljena bića baš kad bijah na pragu ispunjenja svojih želja. Treći put zato što se obožavano biće toliko sažalilo na mene da se svim silama upinjalo da me izliječi umjesto da me usreći.
– A kakav je to lijek upotrijebila da vas izliječi?
– Prestala je biti ljubazna.
– Razumijem, stala vas je mučiti. I vi to zovete samilošću? Ja mislim da se varate.
– Zacijelo – umiješa se gospođa Foscarini – ako prema voljenom biću osjećamo sućut,zar ćemo ga tad unesrećiti, u želji da ga izliječimo? Ta vas žena nije nikad voljela. – Ne bih rekao da je tako, gospođo.
– A jeste li ozdravili?
– Posvema, jer kad je se danas sjetim, ostajem hladan i ravnodušan. Ali pozdravljanje jedugo potrajalo.
– Sve dok se niste zaljubili u drugu, rekla bih?
– U drugu, gospođo? Pa rekao sam da je treća bila i posljednja.
Poslije dva-tri dana reče mi gospodin D. R. da je gospođa Foscarini nešto boležljiva, a kako on nema vremena, neka joj ja odem praviti društvo jer će joj to biti veoma drago. Otišao sam i ponovio od riječi do riječi što mi je kazao gospodin D. R. Gospođa je počivala na sofi. Odgovorila mi je da po svoj prilici ima groznicu ali da zato ne moram ostati jer se boji da ću se smrtno dosađivati.
– Ja ću se povući samo ako mi to izričito zapovjedite, a u tom ću slučaju te sate provestiu vašem predsoblju jer mi je gospodin D. R. naredio da ga ovdje čekam.
– Pa onda sjednite, ako vam to čini zadovoljstvo. Hladnoća tog odgovora neugodno mese kosnula, ali ja sam je volio, i nikad mi se nije učinila tako lijepom. Njena bolest nije izgledala hinjena. Od groznice obrazi su joj se divno žarili. Sjedio sam tako četvrt sata nijem poput mrtvaca. Popivši malo limunade, ona pozvoni po sobaricu, zamolivši me da na časak izađem. Naskoro me pozva, i kad sam šuteći zauzeo svoje mjesto, zapita me što bi s mojom veselošću.
– Otišla je, gospođo, i rekao bih, po vašoj zapovijedi. Pozovite je i ona će presretna opetprocvjetati u vašoj blizini.
– Što bih morala učiniti da je dozovem?
– Budite opet onakvi kao što ste bili kad sam se vratio s Casopa. Već ste četiri mjesecaozlojeđeni na mene, a to me žalosti jer ne mogu dokučiti zašto.
– Pa ja sam uvijek ista. U čemu vi to vidite razliku?
– Pravedni bože, pa u svemu osim u vašem obličju. No ja sam već uvidio što mi je raditi.
– A što to?
– Trpjeti u tišini, ne iznevjerivši nikad osjećaje što ste ih u meni potakli, živjeti od željeda vam dokažem svoju potpunu podložnost, biti spreman da vam u svakoj prilici pružim dokaz svoje gorljive revnosti.
– Ja vam na tom zahvaljujem, samo ne znam što vi to morate zbog mene trpjeti u tišini.Ja sam vam prilično sklona i uvijek rado slušam vaše dogodovštine, a da potkrijepim svoju tvrdnju reći ću vam da sam veoma radoznala na one vaše tri ljubavi.
Da joj učinim po volji izmislio sam tri mala romana prepuna plemenitih osjećaja i savršene ljubavi, ne spominjući nikad ljubavni užitak, osobito kad bih primijetio da to očekuje. U tom bi me uvijek spriječila ili tankoćutnost ili poštovanje, ili pak poslušnost koju sam joj dugovao. No pri tom bih uvijek naglasio da je i bez toga sreća potpuna ako se uistinu voli. Znao sam da se ona i te kako domišlja istini, ali sam znao i to da će me u sebi pohvaliti s tolike suzdržanosti i tankoćutnosti. Poznajući je, znao sam da ću je tim putem najsigurnije dovesti kamo sam naumio.
Govoreći o trećoj ljubavi, onoj koja se bila poduhvatila da me izliječi i teško mi ranila dušu, izbjegnu joj jedna primjedba s koje me prože veliko zadovoljstvo, premda sam hinio ravnodušnost.
– Ako je istina – rekla je – da vas je voljela, možda nije htjela izliječiti toliko vas kolikosebe.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:33 am




Dan nakon tog malog pomirenja gospođa Foscarini izmoli u gospodina D. R. dozvolu da idem u Butintro umjesto njihova pobočnika koji bijaše teško obolio. Imao sam se vratiti za tri dana.
Butintro se nalazi nasuprot Krfu, na udaljenosti od sedam milja, i na toj se tačci kopno najviše približava otoku. Butintro nije tvrđava već obično epirsko selo koje se danas zove Albanija i pripada Mlečanima. Ne zaboravljajući nikad političko načelo »da je zanemareno pravo izgubljeno pravo«, Mlečani svake godine pošalju onamo četiri galije s galijotima i s redovnom vojničkom posadom. Galijoti sijeku drvo i utovaruju ga za Krf, a vojnici ih čuvaju jer bi ovi inače pobjegli i odmetnuli se u Turke. Jednom od tih galija zapovijedao je gospodin Foscarini, a kako mu je trebao pobočnik, pomislio je na mene. U šajci gospodina Foscarinija stigao sam u Butintro za dva sata. Sječa već bijaše završena. U dva dana ukrcasmo posječeno drvo, i četvrtog se dana vratih na Krf. Poklonivši se gospodinu Foscariniju, pohitah da se javim gospodinu D. R., koga zatekoh samog na terasi. To bijaše na sam veliki petak. On je sjedio zamišljen i poslije kratke šutnje oslovi me riječima koje nikad neću zaboraviti:
– Gospodin Foscarini, čiji je pobočnik sinoć umro, govorio mi je jutros o vama, moleći davas prepustim njemu dok ne nađe drugog pobočnika. Odgovorio sam mu da nemam prava s vama raspolagati, pa stoga neka se obrati osobno na vas. Obećao sam mu da ću vas, ako to zatražite, bez oklijevanja pustiti, iako su mi potrebna dva pobočnika. Zar vam jutros nije ništa rekao?
– Nije. Zahvalio mi je što sam išao s njim u Butintro, i to je sve.
– Onda će vam danas reći. Što ćete mu odgovoriti?
– Da nikad neću ostaviti Vašu jasnost, osim po vašoj zapovijedi.
– A kako vam ja takvu zapovijed nikad neću izdati, to znači da nećete ići.
U taj čas straža dvaput zakuca i eto gospodina Foscarinija s gospođom. Ostavih ih same s gospodinom D. R. Kad me za četvrt sata pozvaše, gospodin Foscarini povjerljivo mi se obrati:
– Zar ne, Casanova, da biste voljeli doći k meni kao pobočnik?
– Zar me Njegova jasnost otpušta?
– Ni govora – reče gospodin D. R. – ali ja bih da vi sami odlučite.
– Nikad se prema Vašoj jasnosti ne bih želio pokazati kao nezahvalnik.
U velikoj ponoćnoj procesiji u kojoj, u spomen smrti Isusove na križu, čitavo plemstvo ide pješice, meni je palo u dužnost da vodim gospođu Foscarini. Ona sve vrijeme nije izustila ni slovca. Od ljubavna jada nisam cijele noći sklopio oka. Pomisao da je možda moje odbijanje uzela kao izraz prezira prema njoj pekla me je kao živa rana. Sutradan nisam mogao ništa okusiti, a na večernjem prijemu nije mi se s usta prevalila ni jedna riječ. Otišao sam leći u drhtavici iza koje nastupi groznica tako da sam cijeli dan Uskrsa proveo u postelji. I na uskršnji sam ponedjeljak bio još toliko slab da ne bih izišao iz sobe da me nije potražio jedan lakaj gospođe Foscarini s porukom da gospodarica želi govoriti sa mnom. Zabranio sam mu da reče kako me je zatekao u krevetu. Neka joj samo kaže da ću za jedan sat sigurno doći.
Pojavio sam se u njenom kabinetu blijed poput mrtvaca. Ona i sobarica su nešto tražile. Videći me onako iscrpljena, zapita što mi je. Kad se sobarica udaljila, časak je razmišljala kao da se mora prisjetiti zašto me je pozvala, pa će reći:
– Ah da, poznato vam je da je naš pobočnik preminuo i da tražimo drugog. Moj muž, koji vas veoma voli, a koji je osim toga uvjeren da vam gospodin D. R. daje punu slobodu odluke, utuvio je sebi u glavu da ćete pristati, ako vas ja za to zamolim. Recite, je li u pravu ili nije? Ako dođete, stanovat ćete eno u onoj sobi.
I ona mi pokaže prozore sobe koja je bila baš pokraj njene spavaonice i tvorila s njom ugao tako da se iz nje moglo vidjeti u njezinu sobu i ne prilazeći prozoru.
Videći da se skanjujem, ona me stade uvjeravati da me zbog toga gospodin D. R. neće ništa manje voljeti, i da neće zaboraviti na mene, jer će me svakog dana viđati kod njih.
– Recite dakle, hoćete li doći ili nećete?
– Gospođo, htio bih, ali ne mogu.
– Dakle, ne možete. Čudnovato. No sjednite. Kako to da ne možete, kad ja znam dabiste, dođete li k nama, pričinili zadovoljstvo i gospodinu D. R.?
– Kad bih to sigurno znao, ne bih ni časka oklijevao. On mi je samo rekao da meniprepušta odluku.
– Vi se dakle bojite da, dolazeći k nama, ne ozlojedite gospodina D. R.?
– Jest, toga se bojim.
– A ja vam kažem da vašoj bojazni nema mjesta.
– Biste li ga htjeli nagovoriti da mi to on sam kaže?
– I onda ćete doći?
– Ah, bože moj!
Ali u isti čas kad mi se omaknu taj usklik koji je možda odviše kazivao, odvrnuh pogled bojeći se da joj na licu ne ugledam crvenilo. Ona zatraži svoj ogrtačić i spremi se na misu. Silazeći stepenicama, prvi put se golom rukom osloni na moju i odmah me zapita nemam li groznicu kad mi je ruka tako vruća.
Kad smo izišli iz crkve, pomogoh joj da se uspne u kočiju gospodina D. R., kojeg smo slučajno susreli, a onda požurih da se zatvorim u svoju sobu gdje se potpuno predadoh ludoj radosti jer sam sad znao da sam ljubljen. Više nisam sumnjao da će mi sam gospodin D. R. zapovjediti da se nastanim kod nje.
Što je ljubav? Uzalud sam pročitao sve što su o njoj napisali tobožnji mudraci, uzalud sam se i ja sam o njoj namudrovao, i sad i u mladosti, i nikad se nisam složio, niti ću se složiti da je ljubav samo jalov san ili bezvrijedna pustolovina. Jest, ona je ludilo, ali nad njim filozofija nema nikakve moći, ona je bolest koja napada čovjeka u svakoj dobi, a nema joj lijeka ako ga udari u starosti. O ljubavi, tko može reći što si ti?! Božice prirode! Gorčina od koje ništa nije slade, slasti od koje ništa nije gorče! Božansko čudovište kojeg se bit nazire samo u proturječjima.
Dva dana nakon mog kratkog razgovora sa gospođom Foscarini, gospodin D. R. mi zapovjedi, da odem u službu gospodina Foscarinija, i ja dadoh prenijeti njegovoj kući ono malo što sam imao.
I tako me eto poput daždevnjaka usred vatre koju sam sam priželjkivao. Od rane zore bijah zaposlen u gospodinovu predsoblju, uvijek poslušan i skroman, pomno izvršujući gospođine zapovijedi, prateći je kad god to ne bi mogao gospodin D. R., živeći uz nju, izložen vazda njenom pogledu kao i ona mome.
No protekoše tri nedjelje, a moj novi položaj nije ni u čem ublažio vatru koja me je proždirala. Ne htijući gubiti nade, tješio sam se da je u njoj ponos još uvijek jači od ljubavi.
Svu sam nadu polagao u povoljan trenutak, očekivao sam ga, vrebao, tvrdo odlučivši da neću poniziti ljubljeno biće nesmotreno ga propuštajući. Jer nema nade za ljubavnika koji ne umije sreću uhvatiti za čuperak što ga nosi na čelu.
Najviše me je smetalo što me je u javnosti obasipala pažnjom i ljubaznošću dok je u četiri oka bila hladna i škrta. Svi su me smatrali sretnikom, no moja ljubav bijaše odviše čista da bi se zamaglila taštinom.
Često bih, sakriven iza zavjesa najdaljeg prozora, virio u njenu spavaonicu ne bih li je zatekao u trenutku kad misli da je nitko ne vidi. Mogao bih je gledati kako silazi iz postelje i svu je obuhvatiti uzavrelim mislima, a ona mi je u muci mojoj mogla podariti taj melem bez ikakve opasnosti po svoju čast, jer po čemu je mogla nagađati da ja vrebam iza zastora? A baš to nije htjela. Zakleo bih se da je otvarala prozore samo da me muči. Vidio sam je u postelji, a onda bi dolazila sobarica i postavila se tako da više ništa ne bih vidio. Ako bi ustavši prilazila prozoru da vidi kakvo je vrijeme, ne bi se nikad okrenula prema mojim prozorima. Bio sam uvjeren da zna da je gledam, no to nije odavala ni najsitnijim znakom, lišavajući me čak i tog zadovoljstva da povjerujem kako joj se misli katkad svraćaju na me.
Jednog dana, kad joj je sobarica podrezivala vrške duge kose, ja sam pokupio i stavio na toaletni stolić sve pramenove što su pali na pod, osim malog snopića koji kriomice spustih u džep, misleći da to nije opazila. Čim se služavka udaljila, ona mi blago no ozbiljno reče neka izvadim vlasi koje sam pokupio. To je već bilo previše. Tolika mi se strogost učini nepravednom, okrutnom i neopravdanom. Dršćući više od ogorčenja no od srdžbe, ja se pokorih i bacih vlasi na stol, ali na to će ona uznosito i prezrivo:
– Gospodine, vi se zaboravljate.
– Gospođo, vi ste se doista mogli pretvarati da niste primijetili tu malu krađu.
– Ne volim se pretvarati.
– Što ste mi to nečasno pripisali zbog tako nevina čina?
– Ništa nečasno, već samo osjećaje koje vam nije dopušteno gajiti za mene.
– Njih može zabranjivati samo mržnja ili gordost. Da je u vama srca, ne biste bili žrtva nijedne ni druge, ali vi imate samo duh, a taj mora da je zao jer uživa u ponižavanju drugih. Vi ste otkrili moju tajnu, ali ste mi time dali prilike da vas upoznam. Ta će mi spoznaja biti možda korisnija no vama vaše otkriće. Možda ću ubuduće biti pametniji.
Poslije tih žestokih riječi iziđoh, i ne čuvši da me zove natrag, zatvorih se u sobu i legoh u krevet nadajući se da će mi san donijeti smirenje. U takvim časovima zaljubljen čovjek gotovo omrzne voljeno biće, a uvrijeđena ljubav kipi gorčinom i prezirom. Kad me pozvaše na večeru, poručih da sam bolestan. Noć sam proveo budan. Radoznao da vidim što će se iz toga izroditi, ostao sam u postelji i za ručak opet poručio da sam bolestan. Predveče sam s radošću ustanovio znake velike slabosti. Došao je gospodin Foscarini da vidi što mi je, ali ja sam ga se brzo otresao rekavši da me često muči žestoka glavobolja kojoj je post jedini lijek.
Oko jedanaest sati osvanuše gospođa Foscarini i gospodin D. R.
– Što vam je – upita ona – jadni naš Casanova?
– Imam strašnu glavobolju, gospođo, ali do sutra ću ozdraviti.
– Zašto čekati do sutra? Ozdravite odmah. Naložila sam da vam donesu dobru juhu i dvasirova jaja.
– Ne mogu ništa, gospođo. Samo me post može izliječiti.
Iskoristivši trenutak dok je gospodin D. R. promatrao neki crtež na stolu, ona se sagne do mene rekavši da bi joj bilo drago kad bih pojeo juhu jer mora da sam posve oslabio. Odgovorio sam joj da one koji se zaboravljaju prema njoj treba pustiti neka umru. Njen odgovor bijaše malen omot koji mi spusti u ruku, a zatim se pridruži gospodinu D. R.
Otvorim omotić i napipam vlasi. Brzo ga sakrijem pod pokrivač, ali mi uto krv šikne u glavu tolikom silinom da se prestrašili i jedva zaiskah hladne vode. Gospođa Foscarini i gospodin D. R. brzo pristupiše krevetu i iznenadiše se vidjevši me svega u vatri, a čas prije bijah blijed poput mrtvaca. Ona mi pruži čašu vode pomiješanu s nekoliko kapi melisine vodice, ja je ispih i istog časa povratih vodu pomiješanu sa žuči. Odmah se osjetih bolje i zaiskah nešto za jelo. Ona se nasmije i pozove sobaricu, koja dođe s juhom i jajima. Čim sam malo utažio glad, stadoh se i ja smijati. Potom im ispričah priču o Pandolfinu,[6] u kojoj se opisuje događaj sličan mojem. Gospodin D. R. snebivao se od čuda, a sa lica gospođe Foscarini čitala se ljubav, sućut i pokajanje. Da ne bijaše gospodina D. R., to bi bio trenutak moje sreće, ali ja sam ipak bio sretan, znajući da je čas blaženstva samo odgođen. Pošto sam ih još neko vrijeme zabavljao zgodnim pričama, gospodin D. R. izjavi da ne bi povjerovao u moju bolest da me nije vidio gdje povraćam, jer je po njegovu mišljenju nemoguće tako brzo iz tuge prijeći u radost.
[6] Pandolfino, vjerojatno deminutiv od Pandolfo, tip iz talijanske pučke komedije koji je preuzeo Cario Goldoni. Godine 1745. davala se i opera II Pandolfo Giuseppea Seslarija.
– To je učinak moje vodice – reče gospođa, gledajući me. – Zato ću vam ostaviti ovubočicu.
– Uzmite je, gospođo, jer bez vašeg prisustva voda neće imati nikakva učinka.
– I ja to mislim – primijeti gospodin – zato vas ostavljam samu s vašim bolesnikom.
– A ne, on mora spavati.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:33 am



I ja sam doista slatko zaspao, ali s njom, u istom snu koji bijaše tako živ da ni sama stvarnost ne bi mogla biti slađa. Tim sam događajem mnogo zadobio. Dvodnevnim gladovanjem stekao sam pravo da joj otvoreno govorim o ljubavi, a dragocjeni dar kose kazivao mi je da joj je drago što je i dalje volim.
Od tog događaja više nisam trošio vrijeme pripovijedajući joj zanimljive zgode, već govoreći o svojoj strasti i čežnjama. Molio sam je neka me usreći ili otjera od sebe, ali uzalud, ona je ustrajala pri svom. Govorila je da ne možemo biti sretni ako se iznevjerimo svojim dužnostima. Kad bih joj se bacio pred noge moleći unaprijed oproštenje za nasilje koje sam joj u žestini strasti htio nanijeti, ona bi me uvijek obuzdala snagom kakve nema ni u najsnažnije žene kad se otima odviše poduzetnom ljubavniku. S nebeskom blagošću, bez imalo uznosite ljutnje, ovako bi govorila:
– Ne, ne, mili moj prijatelju, obuzdajte se, ne zlorabite moju slabost, ja vas ne molim dame poštujete, već samo da me poštedite, u ime ljubavi koju za vas osjećam.
– Kako – odgovarao sam joj – vi kažete da me volite, a skanjujete se da me usrećite! Toje nerazumljivo i neprirodno. Kako onda povjerovati da me volite? Oh dajte da samo jednom pritisnem svoje usne na vaše, i zaklinjem vas da više ništa neću tražiti.
– Ne, jer bi to samo raspalilo našu čežnju, te bismo bili još nesretniji.
Tako me je svakog dana tjerala u sve veće očajanje, a onda bi se žalila što u društvu više ne pokazujem onu duhovitost i veselje kojima sam je toliko oduševljavao kad sam se vratio iz Carigrada. Gospodin D. R., koji me znao prijateljski zadirkivati, često bi govorio da mršavim naočigled.
Ona mi jednog dana reče da joj to nije drago jer će zlobnici, videći me ovakva, zaključiti da se sa mnom loše postupa.
– Kako? – uzviknuo sam – vi dakle uviđate koliko je vaš postupak nepravedan, kad sebojite da će to čak i drugi primijetiti? Čudna li straha što se rađa u čistom umu koji se ne može složiti sa svojim zaljubljenim srcem. Vama bi dakle bilo draže da sam tust i rumen pa makar ljudi pomislili da je to od nebeske hrane kojom utažujete glad moje ljubavi.
– Neka misle, glavno je da to nije istina.
– Kakve li proturječnosti! Zar je moguće da vas ne volim, kad mi se ta proturječja činetako neprirodnima? Ali i vi mršavite, i ja ću vam reći dokle će nas dovesti vaši sofizmi. Umrijet ćemo oboje, vi od sušice, ja od iznurenosti jer sam osuđen da ljubim vašu sjenu, danju i noću, uvijek i svuda osim u vašoj prisutnosti.
Na te strašne riječi ona se osupnu i raznježi, i ja povjerovali da je osvanuo trenutak sreće. Obujmih je desnom rukom oko struka a lijevom već htjedoh zgrabiti... kad uto straža zakuca dva puta. Žurno popravih odijelo i jedva sam dospio ustati, a na vratima je već stajao gospodin D. R. Te je večeri bio toliko oduševljen mojom razdraganom duhovitošću da nas je napustio tek kad je ponoć već davno prošla.
Jednog dana dok je šetala vrtom u pratnji gospodina D. R. ona zape nogom o grm divlje ruže i ozlijedi gležanj, na kome se ukaza duboka ogrebotina. Da zaustavi krvarenje, gospodin D. R. odmah poveza ranu maramicom i dozva sluge koji joj napraviše neku vrst palankina i preniješe je u kuću.
Ozljede na nozi na Krfu su veoma opasne, i mogu se izliječiti samo uz veliku njegu. Katkad treba čak napustiti otok da bi zacijelile.
Vidar joj kao prvo propisa potpuno mirovanje. Zahvaljujući svom zvanju, dopade me preugodna dužnost da joj neprestano budem na službi. Dolazio sam u njenu sobu u svako vrijeme, ali prva tri dana izredaše se toliki posjetioci da se ni trenutka nisam mogao naći nasamo s njom. Naveče, kad bi svi otišli, sjedali bismo za večeru, zatim bi se njen muž povukao, a gospodin D. R. zadržao bi se još jedan sat. Kad je on odlazio, pristojnost je zahtijevala da se i ja povučem. Zato mi se ono vrijeme prije nezgode, kad sam često bivao s njom nasamo, činilo neusporedivo sretnijim, pa joj to u šali i rekoh. Ona mi već sutradan podari blažen trenutak koji nadoknadi sve izgubljeno.
Stari Eskulap dolazio je svakog dana u zoru da je previje. Tad se kod nje nalazila samo sobarica. Čim bi se pojavio vidar, ja sam još u noćnoj košulji prilazio sobarici da prvi saznam kako je mojoj božici.
Tog me dana sobarica pozva da uđem baš dok ju je liječnik previjao.
– Pogledajte, molim vas – pozva me bolesnica – da li je istina da mi noga nije više onakocrvena kao jučer.
– Da bih to mogao prosuditi – odvratio sam – morao sam je jučer vidjeti.
– Imate pravo. Jutros osjećam bolove pa se bojim da nije vrbanac.
– Ne bojte se, gospođo – umiješa se vidar – ostanite samo u krevetu, i ja vam jamčim daćete ozdraviti.
Iskoristivši trenutak kad je vidar prišao prozoru da pripremi oblog, a sobarica otišla po rublje, upitah gospođu da li joj se u nožnom mesu javljaju otvrdnuća i da li se crvenilo u prugama penje prema bedrima. Pitanje sam, razumije se, provjeravao rukama i očima, ali niti sam napipao tvrdine niti vidio crvenilo. Nježna bolesnica u smijehu tad povuče ponjavu, ali mi ipak dopusti da joj sa usana uberem poljubac. Onda uzeh lizati njenu ranu, tvrdo vjerujući da će moj jezik biti najbolji melem, ali me povratak sobarice omete u tom slučaju liječenju koje je izmislio najveći čudotvorac, ljubav.
Kad raspaljenih čula ostadoh s njom sam, stadoh je zaklinjati neka se barem smiluje mojim očima.
– Neću vam tajiti kolika mi je slast prožela dušu pri pogledu na vašu lijepu nogu i prveobline bedara, ali me ponizuje što sreću otimam kradući.
– Možda se varaš.
Sutradan, kad je vidar otišao, zamoli me da joj popravim krevet i jastuke. Dok sam se saginjao nad njeno uzglavlje, ona malo odignu pokrivač kao da mi hoće pomoći, i ja ugledah dva mramorna stupa koji oivičahu jednu piramidu a bijahu tako divni da sam poželio izdahnuti među njima. Lubomorno platno skrivalo mi je od očiju onaj slatki vršak kojem su težile sve moje želje. Ma koliko da je taj užitak bio kratkotrajan, ipak bijah sretan jer me božica nije prekoravala što odugovlačim.
Kad završih, bacih se u naslonjač utonuvši u misli. Promatrao sam to divno biće koje mi je i nehotice sa svakim novim užitkom obećavalo drugo, još veće.
– O čemu razmišljate? – upitala me je.
– O velikoj sreći koju sam netom okusio.
– Vi ste nemilosrdni.
– Ne, nisam, jer ako me volite, ne morate crvenjeti što ste sa mnom milostivi. Imajte naumu i to da u svojoj strasnoj ljubavi ne mogu vjerovati da su se te divote slučajno ukazale mojim očima, jer bih tad morao pretpostaviti da bi svaki bijednik i kukavac mogao doživjeti istu sreću, a to bi me saznanje razapelo na muke. Dajte da vam zahvalim što sam jutros iskusio koliko nas može usrećiti jedno jedino osjetilo. Možete li se ljutiti na moje oči?
– Mogu.
– Onda ih iščupajte.
Drugog dana poslije liječnikova odlaska ona otpravi sobaricu u kupovinu.
– Ah – povika kad se ona udaljila – zaboravila mi je presvući košulju.
– Oh, dozvolite da je zamijenim.
– Drage volje, tek ne zaboravi da se smiješ poslužiti samo očima.
– Pokorit ću se.
Ona tad odriješi steznik i zbaci sa sebe košulju, naredivši mi da joj dodam čistu. Ja bijah kao u ushitu, ne skidajući pogleda s prelijepog poprsja.
– Navuci mi već jednom tu košulju! Na malom je stoliću.
– Gdje je?
– Tu, kod podnožja. Ali pusti, ja ću je sama dohvatiti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:34 am



Saginjući se prema stoliću ona mipokaza najveći dio onog što sam želio posjedovati. Pomislio sam da ću umrijeti. Dok sam joj pružao košulju, ruke su mi drhtale kao u uzetog. Ona se raznježi, ali se sažali samo na moje oči razotkrivajući im svoje draži. No tad me jedna nova čarolija dokraja omami. Ona je sjedila nepomična, zadivljeno gledajući svoje tijelo kao da ga tek sad otkriva, uživajući u vlastitoj ljepoti. Naposljetku sagnu glavu, i ja joj navukoh košulju, a onda padoh po njoj, stegnuvši je u zagrljaj. Ona me vrati u život prepuštajući se kiši poljubaca i ne braneći mojim rukama da opipaju sve što su mi oči samo ovlaš vidjele. Usta nam se spojiše i mi ostadosmo nepomični, ne dišući sve dok nas ne obuze ljubavno klonuće koje nije moglo utažiti našu žeđ, ali ipak bijaše dovoljno slatko da je ublaži. Ona se držala tako da nisam mogao prodrijeti u svetište i žurno bi sputala svaki moj pokret kad god sam joj htio pokazati ono pred čim bi položila oružje.
Njena je rana zarastala, i bližilo se vrijeme da ustane i da se vrati nekadašnjim navadama.
Gospodin Renier, glavni zapovjednik galija, bijaše naredio smotru u Gujinu, i gospodin Foscarini otplovi uoči tog dana, a meni odredi polazak tek za iduće jutro. Večerajući sam s gospođom, potužih se što je sutra cijelog dana neću vidjeti.
– Onda se osvetimo za izgubljeni dan – reče ona – i provedimo noć u ćaskanju irazgovoru. Poslije večere otiđite u svoju sobu i vratite se ovamo kroz spavaonicu mog muža, od koje vam evo ključa. Dođite čim s prozora svoje sobe budete vidjeli da se sobarica povukla.
Postupio sam tačno po njenim uputama, i eto nas jednog pokraj drugog s punih pet sati pred sobom. Bijaše mjesec lipanj, i vrućina je upravo pržila. Nađoh je ispruženu u postelji i stegoh je u naručaj, a ona mi strastveno uzvraćaše, ustrajući ipak u okrutnom nasilju nad vlastitom prirodom i uvjeravajući me da bih griješio protiv ljubavi žaleći se što mi uskraćuje ono čega se sama lišava. Dokazivanje, molbe, zaklinjanje, sve bijaše uzalud.
– Ljubav – odvraćala je ona – treba držati na uzdama i smijati se njenom negodovanju,jer usprkos željeznoj stezi kojom smo je sputali uživat ćemo u blaženom ushitu koji će zadovoljiti našu žudnju.
Poslije ljubavne omame naša usta i oči otvoriše se u isti čas, i glave nam se razdvojiše da se pogled napase zadovoljstva koje nam je ozarilo lica. Žudnja se iznova stade buditi, i mi se spremismo u najslađi boj, kad joj pogled pade na obnaženi mi alat koji još čedno mirovaše. To kao da je razljuti te se ona, zbacivši sve što bi moglo povećati vrućinu i umanjiti nasladu, strasno pripi uza me. To ne bijaše samo ljubavna žestina, već pravo mahnitanje. Tad pomislih da je došao trenutak, te pomahnitah zajedno s njom, stegnuvši je kao što je ne bi mogla ni jedna ljudska sila. Ali u odlučnom času ona me zbaci, izmaknu se, i slatko se smiješeći rukom hladnijom od leda olakša šikljaj žudnje koja bi, suspregnuta, bila po mene veoma kobna.
– Ljubljena prijateljice, ti si sva u vodi.
– Obriši me.
– Gospode, kakve li miline! U najopojnijem času naslade za trenutak sam zamro, a ti nisihtjela podijeliti slast tog umiranja. O daj, nebeski cilju svih mojih želja, da te dokraja usrećim! Ljubav me je vratila životu, da bih mogao uvijek iznova umirati, ali ne drugdje već samo u raju koji tako ljubomorno čuvaš.
– Ah, ljubljeni moj, u njem gori kao u zažarenoj pećnici. Kako može tvoj prst unutraizdržati a da se ne sprži na vatri koja me pali? Ah, prestani, ljubavi! Stegni me na prsi svom snagom. Budi tu kraj tog groba, ali ne ulazi, ne sahranjuj se. Umjesto njega uzmi sve što imam, srce i dušu. Gospode, ne odlazi! Pripij se na nju usnama, a njega položi među moje.
Šutnja usana potraja dugo, ali taj nepotpun užitak samo poveća moju muku.
– Kako se možeš žaliti – govorila mi je – kad naša ljubav suzdržavanjem postajebesmrtna? Poslije svakog uživanja ja te više volim, a voljela bih te manje da si do kraja iscrpio moju radost zadovoljivši sve moje želje.
– Ne obmanjuj se, draga, želje su patnje, patnje najstrašnije, od kojih se umire ako se neublaže nadom. Muke u paklu, vjeruj mi, mora da se sastoje od ispraznih želja.
– Ali želje idu uvijek s nadom.
– U paklu nema nade.
– Onda želja i nema, jer može li itko, ako nije lud, željeti ne nadajući se?
– Poslušaj me i odgovori. Ako želiš biti sva moja i ako se tome nadaš, kako možešpriječiti put vlastitoj nadi? Prestani se, ljubavi moja, zavaravati sofizmima. Podajmo se sreći i budimo sigurni da će se naše želje to bujnije rađati što ćemo ih češće zadovoljavati nasladom.
– Ono što vidim dokazuje mi suprotno. Eto, ti si poslije svega pun čilosti i života, a da sise sahranio u kobnom grobu, a to znam iz iskustva, sva bi bodrost presahla u tebi ili bi se tek poslije dugog vremena povratila.
– Ah, zanosna moja prijateljice, ne vjeruj, o ne vjeruj svom iskustvu. Ti nisi nikadupoznala ljubav. Ono što ti zoveš grobom, njezin je hram radosti, jedino boravište gdje uistinu postaje besmrtna. Tu je njen pravi raj. O, pusti da uđem u nj, i ja ti obećajem da ću ondje umrijeti, ali tad ćeš spoznati kolika je razlika između umiranja u ljubavi i smrti u braku. U braku žudnja umire da bi se oslobodila života, a u ljubavi izdiše samo da bi se opet rodila na užitak i nasladu.
– Ja ti vjerujem, ali ipak odgodimo. Dok ne dođe čas, predajmo se svim onim slatkimigrama koje omamljuju čula, pokažimo sve što umijemo. Cjelivaj me, gutaj, grizi, ali pusti i mene da od tebe radim što hoću. Ako nam se ova noć učini prekratka, jutro će nas utješiti nadom da će nam ljubav podariti još jednu.
– A ako se naša nježnost otkrije?
– Pa zar je mi skrivamo? Svi vide da se volimo. Bojati se moramo baš onih koji misle dane uživamo jedno u drugom. Čuvajmo se samo da nas ne zateknu na djelu, ali pouzdajmo se u nebo i prirodu koji će nas zaštititi, jer nema grijeha u ljubavi kao što je naša. Otkad se znam, uvijek je moje biće treperilo od ljubavne želje. Kad bih vidjela muškarca, obuzimao bi me zanos jer mi se činilo da u njem gledam drugu polovicu svog bića. Osjećala sam da sam ja stvorena za nj, a on za mene, i jedva čekala da se spojimo vezom braka. Mislila sam da ono što se zove ljubav dolazi poslije sjedinjenja i zato sam se iznenadila kad mi je muž, učinivši me ženom, nanio samo bol, a od užitka ni nagovještaja. Uvidjela sam da mi je moja mašta u samostanu bila od mnogo veće koristi. Zato je shvatljivo što smo postali dobri prijatelji, a hladni supružnici, koji ne mare mnogo jedno za drugo i tek rijetko zajedno spavaju. Uza sve to dobro se slažemo jer kad god me poželi nalazi u meni poslušnu ženu. No kako uživanje bez začina ljubavi nema prave slasti, ište ga samo kad osjeti potrebu. Da znaš kako sam bila zadovoljna kad sam primijetila da si me zavolio. U svakoj sam prilici nastojala da tu ljubav što jače rasplamtim, i uživala što svakim danom bivaš zaljubljeniji, sigurna u sebe i misleći da te nikad ne bih mogla zavoljeti. Ali kad sam vidjela da sam se prevarila i da sam se i ja zaljubila, stala sam te kinjiti kao da te hoću kazniti što si mi ganuo srce. Tvoja su me strpljivost i ustrajnost iznenadile, i ja sam spoznala da ti činim krivo, a poslije prvog cjelova više nisam bila svoja gospodarica. Tko bi rekao da jedan cjelov može tako poharati ljudsko srce. Tad sam osjetila da ću biti sretna samo ako postanem izvor tvoje sreće. To mi je godilo, ushićivalo me i razdragalo, a noćas sam najjasnije spoznala da ću biti sretna samo koliko si i ti.
– To je, anđele moj, najtananiji od svih ljubavnih osjećaja ali potpuno sretnim učinit ćešme tek kad me primiš u svoj lijepi hram.
– Zar ti nisam otvorila sve prilaze i paviljone? Oh, što ih nemam stotinu!
Ostatak noći provedosmo u požudnim milovanjima na koje nas tjerahu razdražena ćutila.
U prvi osvit dana istrgoh joj se iz naručja jer me čekaše plovidba do Gujina. Ona je plakala od radosti videći gdje odlazim od nje još pun osvajačke snage, ne vjerujući da je takva stvar moguća.
Poslije te noći, tako bogate slastima, proteče deset dana, a mi ne ugrabismo ni jedan trenutak da pogasimo barem nešto od vatre koja nas je palila. I baš tada se desi kobni događaj koji me strovali u crnu nesreću.
Jedne večeri poslije odlaska gospodina D. R. gospodin Foscarini, ne ustručavajući se od mene, reče svojoj ženi da će, pošto napiše dva pisma, doći u njen krevet. Čim je izišao, mi se zgledasmo i tjerani istim porivom padosmo jedno drugom u naručaj, izgarajući od ljubavi. Ona se sva predala i ja prodreh u svetište, a duša mi zapliva u sreći. No ona me zadrža samo jedan tren, ne dajući mi da se barem načas opijem spoznajom da sam u posjedu tog blaga. Odjednom se izmakla, odgurnula me, ustala i smućena pogleda bacila se u naslonjač. Ostao sam nepomičan i osupnut i gledao je drhteći cijelim tijelom, ne shvaćajući otkud joj taj neprirodni poriv. Gledajući me očima zažarenim od ljubavi, ona mi reče:
– Prijatelju moj, mi smo bili na rubu propasti.
– Na rubu propasti! Ubili ste me, okrutnice. Jao, osjećam da umirem, i možda me višenećete vidjeti.
Poslije tih riječi izletjeh iz kuće i potrčah prema esplanadi da udahnem svježeg zraka jer mi se doista činilo da ću umrijeti. Čovjek koji sam nije iskusio svu tegobu takvog trenutka teško će ga zamisliti, i ja ne znam kojim bih ga riječima mogao opisati. Dok sam se gušio od užasna uzbuđenja, začuh kako me netko zove s jednog prozora. Približili se i pri jasnoj mjesečini opazih na balkonu Melullu.
– Što radite u ovo doba na balkonu? – upitah je.
– Sama sam, a još mi se ne spava. Popnite se na trenutak. Ta Mellula bijaše kurtizana sotoka Zakinthosa koja je već četiri mjeseca svojom žarkom ljepotom opčaravala cijeli Krf. Svi koji su je vidjeli kovali su u zvijezde njezine draži, i u mjestu se govorilo samo o njoj. Ja sam je nekoliko puta susreo, ali, premda lijepa, zaostajaše daleko za gospođom Foscarini.
Uvela me je u razbludni kabinet gdje me uze koriti, govoreći kako je jedini ja nisam nikad posjetio, kako sam je jedini ja prezreo, a ipak je samo mene željela za prijatelja, ali da me sad drži i da joj neću umaći dok mi se ne osveti. Moja je hladnoća nije zbunjivala. Prepredena i vješta zanatu znala je izložiti svoje draži i zagolicati sjetila, i ja se kao posljednji kukavac dadoh odvući u ponor. Njena je ljepota bila ništavna prema nebeskoj ljupkosti žene kojoj sam nanosio sramotnu uvredu, ali je prepredena nakaza, koju je sam pakao poslao na moju propast, znala nasrnuti kad mi se dogodilo ono što muškarcu oduzima razbor.
Nije me zavela ni ljubav ni mašta, a još manje vrijednost osobe koja bi me doista bila dostojna. Podlegao sam iz nehaja i slabosti u trenutku kad bijah kivan na onog anđela zbog nevina hira rad kojeg bih je, da nisam bio ništavni zločinac, morao dvostruko zavoljeti. Sigurna u svoj plijen, Melulla me pusti nakon dva sata, odbivši zlatnike kojima je htjedoh platiti.
Otišao sam u postelju pun mržnje i prezira na sama sebe, i proveo četiri sata u mučnom polusnu. Ujutro jedva otvorih oči i brzo se obukoh jer je gospodin već dva puta slao po mene. Obavivši naređen mi posao, vratih se kući i uđoh gospođi. Zatekao sam je pred toaletnim stolićem i poželio joj u ogledalu dobro jutro. Lice joj je sjalo radošću i vedrinom čistoće. Lijepe joj se oči susretoše s mojima, i odjednom se preljupko čelo zamrači oblakom tuge. Ona obori oči, šuteći, a onda ih polako diže i zagleda se u mene kao da mi hoće čitati u duši. Potom se zaveza u duboku šutnju koju prekinu tek kad bijasmo sami:
– Neka među nama ne bude laži, prijatelju, ni s vaše ni s moje strane. Kad ste sinoć otišliteško sam se zabrinula, znajući da ono što sam vam uradila može na muškarčevu prirodu kobno utjecati. Zato sam se zarekla da ću ubuduće činiti samo dobre stvari. Mislila sam da ste otišli udahnuti zraka, i nisam vas stoga osuđivala. Da se u to uvjerim, izišla sam na prozor i ostala čitav sat uzalud vrebajući na svjetlo u vašoj sobi. Uto je došao gospodin, i ja sam legla s tužnim uvjerenjem da se niste vratili. Ljuta na samu sebe i zaljubljenija no ikad spavala sam malo i slabo. Jutros je gospodin naložio jednom nižem časniku da ode po vas, no ovaj reče da još spavate jer ste se kasno vratili. Ja nisam ljubomorna jer znam da ne možete voljeti nikog osim mene.
Maločas, dok sam raskajana mislila na vas, začujem gdje dolazite, pogledam vas, i čini mi se da vidim drugog čovjeka. Pogledala sam vas još jednom, i moja duša protiv volje pročita na vašem licu da ste se ogriješili o mene, uvrijedivši me, ponizivši na neki način. Recite mi, mili prijatelju, da li sam dobro pročitala, u ime ljubavi, recite mi istinu, i ako ste me iznevjerili, kažite mi to bez okolišanja. Vama ću sve oprostiti, no sebi neću jer sam ja jedini uzrok svemu.
U životu sam često, natjeran krutom nuždom, morao lagati ženama koje sam volio, no zar bi ijedan pošten čovjek ovakvom anđelu mogao lagati? Ne samo da je nisam slagao, već me ganuće i kajanje tako preplaviše da od suza nisam mogao do riječi.
– Ti plačeš, ljubljeni prijatelju. Reci mi brzo kakvo si mi zlo nanio, kakvu si mračnuosvetu skovao protiv mene koja te nikad ne bih mogla uvrijediti. Ako sam ti zadala bol, to je bilo samo u nevinosti mog zaljubljenog srca.
– Ja se nisam mislio osvetiti jer vas moje srce ni časa nije prestalo obožavati. Izkukavičluka počinio sam zločin protiv sama sebe i zauvijek se lišio vaše dobrote koje nisam dostojan.
– Bio si dakle s jednom od onih jadnica?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:35 am





– Proveo sam dva sata u najodvratnijem kalu, gdje je moja duša bila svjedokom mojetuge, kajanja i krivice.
– Tuge i kajanja! Oh, kako ti vjerujem! Ali to je moj grijeh, i ako netko od nas imapraštati, onda si to ti.
Videći njene suze, dadoh maha svojima.
– Plemenita dušo! – jecao sam. – Uzvišena dušo koja bi najpokvarenijeg od ljudi danačiniš čistim! Kad je u tebi toliko snage da svu krivicu uzmeš na sebe, znaj da se to ne bi nikad dogodilo da si u meni našla čovjeka dostojna svoje ljubavi.
Ni sam nisam znao koliko je istine u tim riječima. Taj smo dan proveli na izgled mirni, sakrivajući tugu u srcima. Ona je htjela znati sve pojedinosti kukavne pustolovine, i kad joj pokorno udovoljih želji, reče mi da taj zlosretni događaj moramo primiti kao opomenu sudbine kojoj bi i najrazboritiji čovjek podlegao.
– Uostalom – završila je – tvoja je patnja veća od tvoje krivnje pa te zato neću manjevoljeti.
Bili smo sigurni da ćemo, čim nam se ukaže prilika, zapečatiti pomirenje najvećim zalogom uzajamne ljubavi, no pravedno nebo odluči drugačije i velikim me jadom kazni za odvratni blud.
Trećeg dana, kad se digoh iz kreveta, osjetih neku nelagodnost, svrbež i žeženje. Zadrhta od groze, domišljajući se što bi to moglo biti. Kad se pregledah ostadoh skamenjen, videći da me je Melulla zarazila svojim smradnim otrovom. Bacio sam se na krevet, a u smućenoj glavi uzeše se kovitlati očajničke misli. S grozom sam pomišljao na nesreću koju bih prouzročio da mi je u prošla tri dana gospođa Foscarini u znak oproštenja dala i posljednji dokaz svoje ljubavi. Što bi mi preostalo da sam je unesrećio za čitav život? Zar bi me itko, poznavajući tok događaja, mogao osuditi kad bih u smrti potražio spas od grižnje savjesti? Ne, ni jedan me filozof ne bi smatrao kukavicom koja se ubija iz očajanja, već pravednim izvršiocem kazne koju bi moje nedjelo zaslužilo. Da se to desilo, znam da bih se sigurno bio ubio.
Ojađen što me ta kuga napade eto i po četvrti put, mišljah da ću već iskušanim liječenjem povratiti zdravlje u šest nedjelja a da nitko neće naslutiti što se zbilo sa mnom, ali se grdno prevarih. Opaka Melulla uštrcala mi je u krv sav otrov svog pakla. Nakon osmog dana ukazaše se svi znaci gadne bolesti, i ja se moradoh povjeriti jednom starom liječniku velika iskustva koji mi obeća da će me izliječiti za dva mjeseca. Riječ je održao, i ja sam početkom rujna, kad sam se imao vratiti u Veneciju, bio opet odlična zdravlja.
Spoznavši svoje bijedno stanje, odlučih kao prvo da se otkrijem gospođi Foscarini, misleći da to ne smijem odgađati za trenutak kad bi je moje priznanje uvrijedilo u ženskom ponosu i natjeralo je da se užasne nad ponorom u koji umalo što je nije survala njena podatna nježnost. Njena mi je ljubav bila odviše dragocjena a da bih je zbog nedostatka povjerenja stavio na kocku. Poznavajući joj duh, čistoću duše i ufajući se u njenu plemenitost kojom je osudu okrenula u sućut, htio sam joj barem svojom iskrenošću dokazati da nisam nevrijedan njena poštovanja.
Otkrio sam joj dakle svoje stanje, opisavši svu grozu koja me obuzima kad mislim kakvim bi posljedicama urodila naša nježnost da smo se, poslije priznanja mog zločina, u ljubavnom, zanosu predali jedno drugom. Vidio sam kako pri toj pomisli podrhtava i blijedi, a kad joj rekoh da bih je svojom smrću osvetio, stade se tresti kao u groznici.
– Besramna, opaka Melulla! – uzvikivala je za vrijeme mog pripovijedanja, a ja sam te pogrde u sebi ponavljao, zamjenjujući Melullino ime svojim.
Cijeli je Krf znao da sam bio kod te nakaze, i svi su se čudili mom zdravom izgledu, jer broj njenih žrtava nije bio malen.
Ali osim bolesti imao sam i drugih nevolja. Bilo je pisano da se u Veneciju vratim kao zastavnik kao što sam i otišao. Vrhovni providur nije održao riječ i po nalogu iz Venecije pretpostavio mi nezakonitog sina jednog patricija. Tad sam odlučio ostaviti vojničku službu. Da nesreća bude veća, posve me je napustila kartaška sreća. Da zaboravim brige, opet sam se odao igri i danomice gubio. Od one odvratne zgode s Melullom kao da su se sva prokletstva svijeta survala na mene. Posljednji udarac zada mi gospodin D. R. kad me je osam dana prije odlaska cijele vojske, preuzeo od gospodina Foscarinija koji je u međuvremenu našao pobočnika. Kad sam napuštao njihovu kuću, gospođa mi je snuždeno rekla da se u Veneciji nećemo viđati, zbog mnogo razloga. Zamolio sam je neka me poštedi nabrajanja, znajući da su svi odreda uvredljivi po mene. U dno njene duše zavirio sam tek onda kad mi je nekom prilikom rekla da me iskreno žali. Po tom sam znao da me više ne voli, jer sažaljenju nema mjesta u zaljubljenom srcu, i ono uvijek rađa prezirom. Otad se više nisam nikad našao s njom nasamo. Ipak sam je još volio, i da mi se htjelo mogao sam je teško posramiti pripitavši je kud je preko noći nestala sva ona velika strast. Kad je otišla u Veneciju, priklonila se gospodinu D. R. i postojano ga voljela do njegove smrti. Dvadeset godina kasnije potpuno je izgubila vid. Mislim da je još na životu.
Posljednja dva mjeseca što ih proživjeh na Krfu bijahu mi jedna od najvećih životnih pouka s kojom je, mislim, vrijedno upoznati i čitaoca. Tada sam spoznao što je čovjek kad ga napusti sreća.
Prije susreta s Melullom bijah zdrav, sretan u igri, pametan, voljen od svih i obožavan od najljepše žene u gradu. Poslije kobne noćne pustolovine izgubio sam zdravlje, ugled, veselost, poštovanje, duhovitost i umijeće da osvajam riječima, izgubio sam i utjecaj na gospođu Foscarini, koja je možda i mimo svoje volje bivala danomice sve ravnodušnija prema svemu što se ticalo mene. S Krfa sam otišao bez novaca, jer sam već bio prodao ili založio sve što sam imao. Ostavio sam čak i dugove koje nisam nikad platio, ne iz inata već iz nebrige. Bilo mi je načudo što mi, kad sam izgubio zdravlje i novac, više nitko nije ukazivao ni najmanje poštovanja. Kad bih nešto rekao, ili me nisu slušali ili su nalazili dosadnim ono što bi, da sam ostao bogat, smatrali duhovitim. Izbjegavali su me kao da je zla sreća što se na mene okomila priljepčiva poput gube, a u tom su možda imali pravo.
S Krfa smo otišli koncem rujna s pet galija, dvije galeace i nekoliko manjih brodova pod zapovjedništvom gospodina Reniera. Plovili smo duž sjeverne obale zaljeva koja je bogata lukama koliko je suprotna obala siromašna. Svake smo večeri pristajali u drugoj luci, i tako sam često viđao gospođu Foscarini, koja je s mužem dolazila večerati na našu galiju. Putovanje je sretno proteklo i 14. studenog 1745. bacismo sidro u venecijanskoj luci. Iskrcali smo se 25. studenog pošto smo na našoj galeaci prošli propisanu karantenu.
Čim sam sišao s broda, uputih se gospođi Orio, ali nađoh praznu kuću. Susjedi mi rekoše da se udala za advokata Rosu, i da stanuje s njim. Odmah sam otišao onamo i bio najradosnije primljen. Saopćila mi je da je Nanette postala grofica R. i otišla s mužem u Guastalu. Dvadeset i četiri godine kasnije vidio sam njena sina kao uvažena časnika u službi vojvode od Parme. Marton je pak stupila u jedan muranski samostan. Dvije godine kasnije primio sam od nje jedno pismo u kome me je preklinjala neka joj više nikad ne iziđem pred oči. Pisala je da mi mora oprostiti nedjelo koje sam počinio zavodeći je, jer će okajavajući taj grijeh čitava života steći blaženstvo izabranih. Pismo se završavalo obećanjem da će vječno moliti boga za moje obraćenje. Ja je više nisam vidio, no ona mene jest, a o tome će biti govora kad za to dođe vrijeme.
I gospodin Grimani lijepo me je primio. Kad ga upitah što mi je s bratom Francescom, reče da ga drži u tvrđavi Sant' Andrea, onoj istoj kamo je prije biskupova dolaska spremio i mene.
– Ondje radi – objasni mi – za majora. Preslikava Simonettijeve bitke koje mu majorplaća. Tako eto živi i postaje dobar slikar.
– Valjda nije u zatvoru?
– Pa, kao da jest, jer se iz tvrđave ne smije maknuti. Major, ime mu je Spiridion, dobar jeprijatelj s Razzettom, koji mu je drage volje prepustio zadovoljstvo da se brine o vašem bratu.
Zgrozio sam se pitajući se zar taj zloduh od Razzette mora biti krvnik baš čitave moje obitelji. Upitao sam Grimanija da li je moja sestra još uvijek kod njega, i odahnuh kad mi reče da je otišla u Dresden majci. Oprostivši se od gospodina Grimanija, pohitah u tvrđavu, gdje zatekoh brata s kistom u ruci, ni zadovoljna ni nezadovoljna, no u dobru zdravlju.
– Kakav si zločin počinio – upitao sam ga – da te drže ovdje?
– Pitaj majora. Ja ne znam ništa.
Uto naiđe major i moj mu brat reče tko sam. Poklonivši se, ja ga zapitah kojim pravom drži mog brata u zatvoru.
– Valjda neću vama polagati računa.
– To ćemo još vidjeti.
Rekao sam bratu da uzme šešir i da ide sa mnom na ručak. Major udari u smijeh i reče: »Nemam ništa protiv, samo ako ga straža propusti.« Videći da uzalud u prepirci gubim vrijeme, savladah se i otiđoh, s čvrstom odlukom da potražim zadovoljštinu.
Već sutradan osvanuh u vojnom uredu, gdje nađoh dragog mi majora Pelodora koji je tada zapovijedao tvrđavom u Chiozzi. Odmah sam ga obavijestio o tužbi koju sam nakanio uložiti kod savio, zbog nezakonita postupka s mojim bratom, a ujedno mu saopćih odluku o istupanju iz vojničke službe. On mi reče da će, čim dobijem ministrov pristanak, prodati moje mjesto po cijeni koju sam i ja platio. Uto se pojavi savio, i za pola sata bijaše sve uređeno. Obećao mi je dati pristanak čim za moje mjesto nađe prikladna čovjeka. Kako je uto naišao major Spiridion, ministar ga preda mnom oštro ukori i zapovjedi mu da smjesta pusti mog brata na slobodu. Istog poslijepodneva izvukao sam ga iz tvrđave i odveo u jednu namještenu sobu koju sam iznajmio u Calle del Carbon.
Za nekoliko dana primih spis o otpuštanju i pet stotina cekina. Skinuo sam vojničku odoru, postavši opet svoj gospodar. Ali sada je valjalo porazmisliti o nekom zanimanju od kojeg bih mogao živjeti, jer sam se prije no što je prošlo prvih osam dana našao bez prebijene pare u džepu. Kako me je doktor Gozzi ipak ponešto naučio glazbi, odlučio sam da se namjestim kao guslač u orkestru jednog kazališta.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:36 am



III
Postajem skitnica - Doživljavam veliku sreću i spasivši se sramote i bijede postajem bogat plemić
S odgojem koji mi je mogao osigurati časno mjesto u društvu, s duhom kojim sam bio obdaren, s književnim i naučnim obrazovanjem koje sam bio stekao i s tjelesnim odlikama kojima me je podarila sudbina, a koje su često tako korisna putnica po svijetu, eto me u dobi od dvadeset godina: postadoh pomagačem jedne uzvišene umjetnosti u kojoj se ljudi s pravom dive nenadmašivom majstorstvu i daru, ali s još većim pravom preziru osrednjost. Prisiljen svojim jadnim položajem postao sam član jednog orkestra gdje se nisam mogao nadati ni počastima ni ugledu, ali sam zato pouzdano mogao očekivati da ću postati predmetom podsmijeha ljudi koji su me poznavali kao doktora, svećenika i vojnika, i koji su me susretali u najotmjenijim društvima, gdje bijah rado viđen gost.
Sve sam to znao, jer nisam zatvarao oči pred tadašnjim svojim stanjem, ali prezir, jedina stvar prema kojoj nisam mogao ostati ravnodušan, bijaše svuda toliko očit da se nisam mogao zavaravati. Svjesno sam mu prkosio, jer sam bio čvrsto uvjeren da je prezira dostojan jedino kukavičluk, a znao sam da u tom pogledu nemam sebi što predbacivati.
Što se tiče stjecanja ugleda, za čim sam cijelog svog vijeka žeđao, sva su moja stremljenja drijemala, i zadovoljan što sam svoj gospodar, uživao sam u nezavisnosti, ne tarući glave budućnošću.
Da sam bio ustrajao u prvom pozivu koji su mi bili odredili, morao bih prezirati sama sebe da sam se domogao i rimskog grimiza, jer sam, nemajući pravog unutrašnjeg poriva, mogao sebi prokrčiti put samo himbom i licemjerjem. I najsjajnije vanjske počasti ne mogu spriječiti čovjeka da bude svojim prvim sucem, jer od savjesti se ne može uteći. Da sam pak nastavio tražiti sreću u vojničkom pozivu, pozivu koji je lijep samo zbog dima slave što ga ovjenčava, ali je u svem ostalom posljednji od svih zanata, zbog neprestana poricanja vlastite ličnosti i svakog poriva volje, kao što to traži slijepa pokornost, morao bih se oboružati strpljenjem kakvog u mene nije moglo biti, jer me je svaka nepravda ozlojeđivala, a svaki bi mi jaram, ma kakav bio, postajao nesnošljiv čim bih ga osjetio. Bio sam uostalom uvjeren da, prihvatio se čovjek bilo kakvog zanata, taj mu zanat mora omogućiti dovoljnu zaradu da zadovolji svojim potrebama; međutim meni mršava oficirska plaća ne bi dostajala za život, jer sam odgojem stekao raskošnije navike nego što ih općenito imaju obični oficiri. Svirajući violinu zarađivao sam koliko mi je trebalo za život, ne tražeći pomoći ni u koga, a uvijek sam smatrao sretnim čovjeka koji se može pohvaliti da dostaje sam sebi.
Istina, moje mjesto nije bilo bogzna kako sjajno, ali za to sam slabo mario i, nazivajući predrasudom svaki osjećaj koji bi se u meni uzbunio protiv mene sama, stadoh se uskoro povoditi za svojim rđavim drugovima. Poslije predstave obilazio sam s njima krčme, odakle bismo odlazili pijani da provedemo noć u ozloglašenim jazbinama. Kad je mjesto bilo zaposjednuto, prisiljavali bismo one što bijahu došli prije nas da uzmaknu i prikraćivali nesretne žrtve javne pokvarenosti, prisiljavajući ih da trpe svakakve grubosti, i za ono malo mršave zarade koju im je propisivao zakon. Ali takvim, svake pokude vrijednim ponašanjem, često smo se izlagali očitim opasnostima.
Nerijetko provodili smo noći krstareći raznim četvrtima grada i izmišljajući sve moguće bezobraštine.
Jedna od najomiljenijih zabava bila nam je odvezivanje osobnih gondola koje smo otiskivali od obale i prepuštali da slijepo plutaju kanalima, uživajući unaprijed pri pomisli kako će nas lađari ujutro kleti i proklinjati.
Često smo navrat-nanos budili čestite primalje preklinjući ih da odu do te i te gospođe, koja uopće nije bila trudna, pa ih je – kad su se pojavile – nazivala luđakinjama. Isto smo radili i s liječnicima, koji su zbog nas ne jednom napo goli trčali nekom gosparu koji bi bio zdrav kao dren. Nismo zaboravljali ni svećenike. Slali smo ih da podijele posljednju pomast nekom mužu koji je mirno spavao pored svoje žene, a posljednji mu sakramenat nije bio ni na kraj pameti.
Kidali smo uzice zvonca na svim kućama, a kad bismo neka vrata našli otvorena, popeli bismo se pipajući u tami i plašili spavače usred sna vičući da su im vrata kuće otvorena. Zatim bismo sišli dižući paklenu buku i ostavljali vrata širom otvorena.
Jedne osobito mračne noći dogovorismo se da prevrnemo velik mramorni stol koji se nalazio nasred trga San Angelo, a bio je u neku ruku smatran gradskim spomenikom. Pričalo se da su u vrijeme lige Cambrai[7] povjerenici na njem isplaćivali novake koji su stupali u službu Svetog Marka.
[7] Liga Cambrai, savez koji su protiv Mlečana godine 1508. sklopili papa Julije II, car Maksimilijan, Ljudevit XII, kralj francuski, i Ferdinand Aragonski.
Kad smo se mogli uvući u neki zvonik, bilo nam je na veliko veselje da uzbunimo čitavu župu zvoneći na uzbunu kao da je negdje izbio strašan požar. Ali ni to nam nije bilo dosta: prije odlaska odsjekli bismo užeta, tako da crkvenjaci nisu ujutro znali kako da pozovu pobožne vjernike na ranu misu. Poneki smo se put prevozili kanalom svaki u svojoj gondoli i kad bismo stigli na drugu obalu dali bismo se u bijeg, a razjareni gondolijeri za nama.
Cio je grad odjekivao od žalbi, a mi smo se smijali istragama koje su poduzimali da otkriju remetitelje javnog reda. Nismo dolazili u iskušenje da se izbrbljamo, jer da su nas otkrili, mogli su nas sasvim lijepo poslati da neko vrijeme veslamo na galiji Vijeća desetorice.
Bilo nas je sedam, a katkada i osam, jer kako sam bio neobično privržen svom bratu Francescu, i njega sam s vremena na vrijeme vodio u naše noćne orgije.
Međutim uskoro strah učini kraj tim našim gadostima koje sam tada smatrao mladenačkim ludorijama. Eto kako se to zbilo:
U svakoj od sedamdeset i dvije župe grada Venecije ima po jedna velika krčma koju nazivaju magazzino.[8] Otvorena je čitave noći, a vino se u njoj prodaje na malo jeftinije nego u drugim gostionicama; mogu se dobiti i jela, ali po sve što je potrebno za pripremanje obroka treba slati obližnjem kobasičaru koji drži pravo prodaje i čija radnja također ostaje otvorena čitave noći. Jela su obično bila loše pripravljena, ali siromašan se svijet s tim lako miri, jer je jeftino, pa te radnje uživaju glas da posluju povoljno po najniže slojeve pučanstva. Nikad se na tim mjestima ne viđa ni plemstvo ni ugledno građanstvo, pa čak ni imućnije zanatlije, jer se zna da tamo baš ne caruje čistoća. Ima i odvojenih sobičaka gdje se za grubim stolom okruženim klupama poštena obitelj ili grupa prijatelja može čedno proveseliti.
[8] Magazzini da vin, krčme u kojima se prodavalo vino na malo i uzimale se u zalog stvari gostiju, s time da je gazda isplaćivao dvije trećine u novcu a jednu trećinu u vinu najlošije kvalitete, koje su zvali »vin da pegni«, tj. »založno vino«.
Bijaše to jedne noći za poklada 1745. godine. Ponoć je upravo bila odzvonila, a nas smo se osmorica skitali ulicama zakrabuljeni, smišljajući neko novo obješenjaštvo da se malo pozabavimo. Ušli smo u magazzino župe sv. Križa da nešto popijemo. U krčmi nismo našli nikog, ali u jednom pokrajnjem sobičku otkrismo trojicu muškaraca koji su praznili bocu i mirno ćaskali s jednom lijepom mladom ženom.
Naš vođa, venecijanski plemenitaš iz obitelji Balbi, na to reče:
– Bit će to izvrsna šala ako ovu trojicu vucibatina maknemo od ove zgodne žene koja će
se tako silom naći pod našom zaštitom.
I on nam smjesta izloži svoj plan, te mi, zakriveni maskama, upadosmo u sobičak s Balbijem na čelu. Pojava osmorice zakrabuljenih ljudi zapanji te jadne ljude koji se dokraja izgubiše kad im Balbi odsječno reče: »Pod prijetnjom smrti, a po zapovijedi glavara Vijeća desetorice, naređujem vam da nas smjesta i bez ijedne riječi slijedite; vi se pak, dobra ženo, nemojte plašiti: bit ćete odvedeni kući.«
Čim su te riječi bile izgovorene, dvojica od naših drugova pograbiše ženu da je odvedu na mjesto koje je bio odredio vođa, a mi ostali ščepasmo trojicu jadnika koji su drhtali od prepasti i kojima nije bilo ni na kraj pameti da se odupiru.
U to dotrča konobar i zatraži da mu se plati. Naš vođa podmiri račun, zaprijetivši mu smrću ako pisne ijednu riječ. Trojicu muškaraca odvedosmo na neku veliku brodicu. Balbi se uspe na krmu i zapovjedi brodaru da ostane na krmi. Ovaj se pokori i ne znajući kamo će se ploviti, jer je smjer vožnje zavisio samo od kormilara, te ni mi ostali nismo znali kamo naš vođa kani odvesti one uboge đavole.
On zaplovi kanalom, iziđe iz njeg i nakon četvrt sata stigosmo na otok San Giorgio Maggiore, gdje naš vođa naredi trojici zarobljenika da siđu, a ovi poslušaše, sretni što su na slobodi. Nakon toga Balbi, umoran od kormilarenja, naredi brodaru da prijeđe na provu i da zaplovi prema crkvi San Geremia. Kad stigosmo na odredište, iskrcasmo se pošto smo lađara bogato nagradili.
Na to se smjesta uputismo na Campiello del Remer gdje nas je, sjedeći na zemlji, čekao moj brat s još jednim od bande i s mladom ženom koja je plakala.
– Ne plači te, ljepotice – reče joj Balbi – nećemo vam učiniti ništa nažao. Otići ćemo naRialto da popijemo svaki po jednu čašicu, a onda ćemo se odvesti kući.
– Gdje je moj muž?
– Umirite se, vidjet ćete ga sutra ujutro.
Utješena tim obećanjem i podložna poput ovce, ona pođe s nama do svratišta »Kod dva mača« gdje u jednoj sobi na drugom katu dadosmo naložiti dobru vatru, te naručismo da nam donesu jela i pila.
Kada to bi uređeno, otpravismo konobara i ostadosmo sami. Tek tad skidosmo maske, a pogled na osam mladih i svježih lica odobrovolji otetu ljepoticu. Naše ljubazno i udvorno ponašanje posve je oraspoloži. Ohrabrena vinom i dobrim jelom, pripremljena našim riječima i nekolikim poljupcima, shvatila je ubrzo što je čeka i kao da se radosno pomirila s tom mišlju. Našem je vođi, kao što je i red, pripalo da otvori put. Ljubaznošću uspije mu pobijediti sasvim prirodnu odvratnost koja se javila u njoj pri pomisli da prinese žrtvu u tako brojnom društvu. Ali mora da joj je žrtvovanje bilo slatko, jer kad sam joj se ponudio da kao revni žrtvovatelj primim drugo prinošenje, ona me dočeka tako reći sa zahvalnošću i ne mogaše sakriti zadovoljstvo kad shvati zadaću koja joj bijaše namijenjena: da stvori toliko sretnika koliko nas je bilo. Samo se moj brat sustegnu od žrtvovanja izgovarajući se bolešću, a to je bila jedina isprika kojom je mogao opravdati svoje sustezanje, jer bijaše već postalo pravilom da svaki od nas u svakoj prilici radi isto što i ostali.
Poslije tog junačkog podviga navukosmo opet krinke, i plativši račun, otpratismo sretnu žrtvu do crkve San Giobbe, gdje je stanovala, i ostavismo je tek kad smo se uvjerili da je ušla u kuću i zaključala vrata.
Zamisli, čitaoče, kakav nas je smijeh obuzimao kad nam je, poželjevši laku noć, najiskrenije i najprostodušnije zahvalila! Na to se rastadosmo i vratismo svaki svojoj kući.
Već sutradan počelo se govorkati o toj noćnoj orgiji. Muž te žene bijaše tkalac jednako kao i ona dva njegova prijatelja. Sva trojica sastadoše se da podnesu tužbu Vijeću desetorice. Tužba je bila napisana prostodušno i iznosila je događaj kako se uistinu zbio, ali ono najgnusnije što je sadržavala bilo je ublaženo jednom okolnošću uslijed koje su se i nehotice razvedrila neumoljiva čela sudaca, a pučanstvo grada našlo neiscrpiv izvor smijeha: u spisu se naime kazivalo da osam krabulja nisu ženi pričinili nikakvu neugodnost. Dvije krabulje koje su je bile otele odvele su je na to i to mjesto, gdje im se nakon jednog sata pridružilo ostalih šest, i svi su se zajedno uputili u svratiste »Kod dva mača«, gdje su proveli neko vrijeme jedući i pijući. Pošto su spomenutu ženu bogato nagradili, zakrinkani su je ljudi otpratili kući, zamolivši je da im oprosti što su se poduhvatili da podvale njenom mužu.
Tužitelji nisu mogli prije zore napustiti otok gdje su bili ostavljeni. Kad se vratio kući, muž je zatekao ženu kako mirno spava, a kad se probudila, ispričala mu je sve što ju je zadesilo. Tužila se samo na velik strah što ga je bila pretrpjela zbog muža i jedino u ime toga zahtijevala je pravdu i primjernu kaznu.
U toj je tužbi sve bilo smiješno, jer su se ta trojica nikogovića prikazivala u junačkom svjetlu, navodeći kako napadači ne bi bili tako lako izašli s njima na kraj da nisu spomenuli časno ime Vijeća.
Učinak tužbe bijaše trojak: u prvom redu postala je predmetom smijeha u čitavom gradu; drugo, svi su venecijanski besposličari odilazili u župu San Giobbe da čuju pojedinosti iz usta same junakinje, što je ovoj donijelo lijepih novaca i darova; i treće, potaknut žalbom, sud je objavio da će isplatiti nagradu od pet stotina dukata onom koji prokaže napadače, čak ako je taj i sam počinitelj izgreda, izuzevši, dakako, vođu bande.
Ta bi nam objava utjerala strah u kosti, da upravo vođa, koji bi jedini bio u stanju da nas prijavi, ne bijaše patricij. Ta me je okolnost odmah primirila, jer sam znao da, sve kad bi netko od nas pogazio poštenje da se domogne novaca uz cijenu izdaje, sud ne bi ništa poduzeo, kako ne bi izložio opasnosti ugled jednog plemića.
Nitko se od nas nije snizio do potkazivača, mada smo svi bili siromašni, ali strah je učinio svoje i naši noćni izgredi prestadoše.
Negdje oko polovine travnja 1746. Girolamo Cornaro, najstariji sin obitelji Cornaro della Regina, vjenčao se s jednom plemićkom gospođicom iz obitelji Soranzo di San Polo. Ja sam imao čast prisustvovati svatovima... u svojstvu muzikanta. Bio sam član jednog od mnogobrojnih orkestara koji su svirali na plesovima što su se tri dana uzastopce održavali u palači Soranzo.
Trećeg dana, pri završetku svečanosti, sat prije svanuća, naprečac napustih orkestar i iscrpljen od umora htjedoh kući da se odmorim, kadli, silazeći stepenicama, spazih jednog senatora koji se upravo spremao da uđe u svoju gondolu. Dok je vadio maramicu, ispusti jedno pismo. Žurno ga pokupih i potrčavši za dostojanstvenikom stigoh ga na posljednjoj stepenici i predadoh mu pismo. On ga uze, zahvaljujući mi, pa će me upitati gdje stanujem. Rekoh mu, a on me ljubazno prisili da se ukrcam u njegovu gondolu, jer je na svaki način htio da me odveze do kuće. Zahvalno prihvatih poziv i smjestih se pokraj njega na klupi.
Trenutak kasnije zamoli me da mu prodrmam lijevu ruku, jer mu je tako utrnula da je više ne osjeća. Prionuh ga drmati iz sve snage, ali on začas nerazgovijetno promrmlja da mu kočenje zahvaća čitavu lijevu stranu tijela i da misli da umire.
Ja se prestravih. Odgurnuh zavjese i otkačivši fenjer vidjeh pri svjetlu da starac umire, a usta mu se strašno iskrivila na jednu stranu. Shvatih da je njegovo gospodstvo udarila kap, te viknuh gondolijerima neka me iskrcaju da potražim ranarnika koji će mu pustiti krv.
Skočio sam iz gondole upravo na onom mjestu gdje sam prije tri godine onako čestito izdevetao Razzettu. Uputim se smjesta u kavanu, gdje mi označiše kuću jednog ranarnika. Trčim onamo, lupam na vrata iz sve snage, ukućani mi otvaraju, ja natjeram ranarnika da me slijedi u samoj kućnoj haljini do gondole, gdje nas sa zebnjom očekivahu. On otvara samrtniku žilu, dok ja derem svoju košulju da napravim obloge i zavoje.
Kad je operacija završila, naredim gondolijerima da zaveslaju udvostručenom snagom, te za tili čas stignemo do palače Santa Marina; probudimo sluge, i pošto smo ga iznijeli iz gondole, prenesemo ga mlitava i beživotna do njegove postelje.
Prihvativši se uloge redatelja, zapovjedim jednom slugi neka trči po liječnika što ga noge nose.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:39 am




Čim je Eskulap stigao, smjesta naredi još jedno puštanje krvi, odobravajući time ono prvo puštanje kojem sam bio podvrgao bolesnika. Smatrajući da mi je dužnost bdjeti nad nemoćnim starcem, smjestih se do njegova kreveta da mu ukažem potrebnu njegu.
Sat kasnije pojaviše se u razmaku od jedne minute dva patricija, bolesnikovi prijatelji, preplašeni i očajni. Bili su se raspitali kod gondolijera, a kako su im ovi rekli da ja znam više od njih, to me stanu ispitivati, i ja im ispričah što sam znao. Iako nisu znali tko sam, nisu se usudili upitati me za ime, a ja sam pak smatrao da mi je bolje sačuvati skromnu suzdržljivost.
Bolesnik bijaše nepomičan i nije davao drugog znaka života do jedva zamjetljiva disanja. Stavljali su mu vruće obloge, a svećenik po kog su poslali i koji je u ovim okolnostima bio sasvim suvišan, kao da je očekivao samo smrt.
Po mom nagovoru uklonili su sve posjetioce, tako da dva patricija i ja bijasmo sami pored bolesnika. U podne pojedosmo šuteći skroman ručak, ne izlazeći iz bolesničke sobe.
Uveče mi stariji od dvaju patricija reče da mogu otići ako imam nekog posla, jer će njih dvojica provesti noć na strunjačama u susjednoj sobi.
– A ja ću je, gospodine – odgovorio sam mu – provesti u ovom naslonjaču pokraj kreveta, jer ako se udaljim, bolesnik će umrijeti. Sasvim sam siguran da će živjeti sve dok ja budem ovdje.
Kao što se moglo očekivati, taj ih preuzetni odgovor osupnu, i oni se iznenađeno pogledaše.
Na to sjedosmo za večeru, i u ono malo razgovora što ga provedosmo ta mi gospoda rekoše, premda ih nisam ništa pitao, da je senator, njihov prijatelj, gospodin Bragadin,[9] jedini brat mletačkog prokuratora istog imena. Taj gospodin Bragadin bijaše u Veneciji slavan koliko zbog svog govorničkog dara i velikih državničkih sposobnosti, toliko i zbog mnogobrojnih ljubavnih zgoda po kojima je došao na glas u svojoj burnoj mladosti. Zbog žena je pravio svakojake ludosti, a i žene ništa manje zbog njega. Mnogo je igrao i mnogo izgubio, a najljući neprijatelj bijaše mu vlastiti brat koji je uobrazio da ga je ovaj nakanio otrovati. Čak ga je zbog tog zločina bio optužio kod Vijeća desetorice, koje je nakon osam mjeseci pomne istrage optuženoga jednoglasno proglasilo nevinim. Međutim, ni ta jednodušna zadovoljština nije brata odvratila od optužujućih misli.
[9] Ser Mattio Bragadin (1689 –1767), nazvan Zuanne, bit će jedan od glavnih zaštitnika Casanovinih sve do svoje smrti.
Taj dobrodušni i nevini čovjek, kojega je nepravedni brat ugnjetavao i otimao mu polovinu prihoda, živio je kao ljubazni filozof u okrilju prijateljstva. Imao je dva privržena prijatelja, a to bijahu upravo ovi što ih vidjeh pored njega: jedan bijaše od obitelji Dandolo, drugi od kuće Barbaro, obojica ljudi časni i prijazni kao i on. Gospodin Bragadin bijaše naočit, učen, duhovit, blaga i dobra karaktera. U to vrijeme bilo mu je tek pedeset godina.
Liječnik koji se bio poduhvatio da ga ozdravi zvao se Ferro; sasvim neobičnim razmatranjem došao je do zaključka da će ga moći spasiti premazujući mu prsa živom. Pustismo ga da tako uradi. Brzo djelovanje tog lijeka oduševilo je dvojicu prijatelja, dok je mene prestravilo: za manje od dvadeset i četiri sata bolesnika stade mučiti silna vrućina u glavi. Liječnik reče da je on znao da će živin namaz imati takav učinak, ali da će sutradan njegovo djelovanje na glavu prestati da bi prešlo na druge dijelove tijela, koje je trebalo oživjeti i osnažiti na umjetni način, uspostavljajući ravnotežu u optjecanju fluida.
U ponoć bijaše bolesnik sav u živoj vatri i u samrtnoj drhtavici. Priđem mu i vidim da su mu oči već staklene, a dah mu jedva izlazi iz usta. Probudim dvojicu prijatelja i kažem im da će bolesnik umrijeti ako mu se smjesta ne skine kobni namaz. I ne čekajući njihova odgovora, istog mu časa otkrijem prsa, skinem ovoj i pažljivo ga operem mlakom vodom. Za manje od tri minute primijetismo da lakše diše, a uskoro zatim utonu u miran, blag san. Tada ponovo legnemo, presretni sva trojica, a osobito ja.
Liječnik dođe u ranu zoru i razveseli se kad svog bolesnika zateče u tako dobru stanju. Ali kad mu gospodin Dandolo kaza što smo uradili, on se razljuti govoreći da je to za bolesnika gotova smrt, i naposljetku zapita tko se to usudio prekinuti liječenje koje je on bio naredio. Tada gospodin Bragadin uze riječ:
– Doktore, onaj koji me je oslobodio žive što me je gušila, liječnik je koji zna više od vas.
– Rekavši to, on pokaza rukom na mene.
Ne znam tko se od nas dvojice više zapanjio, da li liječnik videći pred sobom golobrada mladića kog nije poznavao i kog je nužno morao smatrati za šarlatana, premda mu se kazalo da je učeniji od njega, ili pak ja, koji postadoh liječnikom protiv volje. Držao sam se skromno i suzdržano, jedva savladavajući želju da prasnem u grohotan smijeh, a za to me je vrijeme liječnik promatrao s nekom ljutitom zbunjenošću, misleći valjda da ima posla s bestidnom varalicom koja se drznula da ga istisne. Okrenuvši se naposljetku, hladno izjavi da mi prepušta svoje mjesto, što bi prihvaćeno.
On ode, te tako ja postadoh liječnikom jednog od najuglednijih članova mletačkog Senata. U sebi sam se, priznajem, veoma obradovao i rekoh bolesniku da mu treba samo pomnjive njege, a da će priroda, potpomognuta proljećem koje nadolazi, učiniti ostalo.
Otpušteni liječnik pričao je o tom događaju po čitavom gradu, pa kako se bolesnik sve brže oporavljao, posjetio ga je jedan od njegovih rođaka, koji mu reče da se svi čude kako je mogao uzeti za liječnika jednog guslača iz kazališnog orkestra. Gospodin Bragadin zapuši mu usta rekavši da jedan guslač može znati više negoli svi liječnici u Veneciji i da zahvaljuje samo meni što se nije ugušio.
Taj me je velikaš slušao kao neko proročiste, a i njegovi zadivljeni prijatelji pratili su svaku moju riječ s pobožnom pažnjom. To me je zatravljeno ushićenje ohrabrilo, te ja stadoh govoriti kao neki učeni medicinar, dogmatizirati, pozivati se na pisce koje nikad u životu nisam čitao.
Jednog mi dana gospodin Bragadin, koji imađaše veliku slabost za apstraktne znanosti, reče kako me za moje godine smatra odviše učenim i kako prema tome ja moram posjedovati nešto natprirodno. Zaklinjao me da mu otkrijem istinu. Eto što znače u životu slučaj i stjecaj okolnosti. Ne htijući razuvjeravanjem povrijediti njegovu taštinu, ja u trenu donesoh nerazumnu i ludu odluku, te mu u prisutnosti njegovih dvaju prijatelja povjerih izmišljenu i nevjerojatnu priču o tom kako posjedujem osobiti numerički račun pomoću kojeg, kad napišem jedno pitanje i preobratim ga u brojke, dobivam odgovor, također u brojkama, koji me upućuje u sve što zaželim saznati, a o čemu me nitko na svijetu ne bi mogao obavijestiti.
Gospodin Bragadin na to reče da je to Salomonov ključić[10] koji neuki puk zove kabala. Zatim me upita tko me je naučio tome umijeću.
[10] Salomonov ključić (Clavicula Salomonis), knjiga magije koja je naučavala kako se stječe moć nad paklenim i elementarnim dusima. Bila je tiskana na hebrejskom, zatim prevedena na latinski i mnoge suvremene jezike.
– Naučio me – odgovorih mu – jedan stari pustinjak što živi u planini Carpegna, aupoznao sam ga dok sam bio zarobljen u španjolskoj vojsci.
– Taj je pustinjak – nastavi gospodin Bragadin – bez vašeg znanja vezao uz račun kojemvas je naučio neku nevidljivu inteligenciju, jer obične brojke nemaju sposobnosti rasuđivanja. Ti posjeduješ – nadoveza on – golemo blago, i samo je do tebe da iz njega izvučeš što veću korist.
– Ja ne znam ni sam – odvratih – na koji bih se način mogao okoristiti tim svojimumijećem, jer su odgovori koje mi daje moj račun toliko nejasni da mi je to dozlogrdilo te se njima gotovo nikad i ne služim. Međutim, živa je istina da ne bih nikad doživio sreću da upoznam Vašu jasnost da onomadne nisam postavio piramidu.
– Kako to?
– Drugog dana svečanosti u kući Soranzo odjednom sam poželio da zapitam svojeproročište hoću li na plesu doživjeti neki neugodan susret. Dobio sam ovaj odgovor: »Napusti ples tačno u deset sati«. Odlučio sam da poslušam i – susreo sam Vašu jasnost.
Trojica mojih slušalaca kao da se skameniše. Kad se povratiše, gospodin Dandolo me zamoli da odgovorim na jedno pitanje koje će mi postaviti, a tumačenje odgovora neka prepustim njemu, jer je samo njemu poznata stvar o kojoj će biti riječ.
– Drage volje!
Jer trebalo je bestidnošću platiti nerazboritost. On napiše pitanje, pruži mi ga, ja ga pročitam, ne shvaćajući ništa ni od stvari ni od predmeta, ali nema se kud: valja mi odgovoriti. Ako je pitanje bilo toliko nejasno da nisam ništa razumio, kako ću tek onda išta razumjeti od odgovora?
Odgovorim dakle običnim brojkama u četiri stiha i prepustim njemu tumačenje, hineći ravnodušnost. Gospodin Dandolo uze čitati ta četiri retka brojaka, pročita ih jedanput, dvaput, na licu mu se ukaže iznenađenje, ta sve je jasno: to je božanstveno, neusporedivo, to je nebeski dar. Brojevi su samo provodiči, a odgovor mora potjecati od neke besmrtne inteligencije.[11]
[11] Mogućnost da se brojkama izraze slova i obrnuto oduvijek je bila omiljeni predmet kabale. Budući da 22 znaka hebrejskog alfabeta mogu označavati i brojke i slova, to su se mogle tvoriti dvije skupine »piramida«, velike (22 znaka) i male (devet znakova, bez ništice).
Gospodin Dandolo bijaše odviše zadovoljan a da se u njegovoj dvojici prijatelja ne bi porodila ista želja. Stadoše mi postavljati pitanja o najrazličitijim predmetima, a moji im se odgovori, od kojih ja nisam ništa razumijevao, učiniše svi odreda božanstveni. Ja im zahvalih i izrazih zadovoljstvo što posjedujem dar za koji dotad nisam mario, obećavši im da ću ga odsad pomnjivo njegovati kad vidim da mogu biti od koristi Njihovim jasnostima.
Sva me trojica u isti mah zapitaše za koliko ću ih vremena naučiti pravilima tog uzvišenog računa.
– Za veoma malo vremena, gospodo – odgovorih – i od sveg ću srca udovoljiti vašoj želji, premda me je onaj pustinjak upozorio da ću preminuti naglom smrću tri dana pošto nekom budem otkrio tajne ove znanosti. Samo, ja toj prijetnji nimalo ne vjerujem.
Gospodin Bragadin, koji je u to vjerovao daleko više od mene, naglo se uozbilji i opomenu me da takve stvari valja vjerovati, i od toga časa više nijedan ne spomenu da ih učim tajnom umijeću. Sigurno su mislili da će, ukoliko me privežu uza se, biti isto kao da i sami posjeduju tu uzvišenu znanost.
Tako postadoh hijerofantom[12] te gospode, ljudi neobično časnih i neizmjerno ljubaznih, ali koji i pored velikog književnog znanja ne bijahu nimalo mudri, jer su se slijepo predavali okultnim i ispraznim znanostima i vjerovali u postojanje stvari nemogućih kako u moralnom tako i u fizičkom svijetu. Vjerovali su da preko mene posjeduju kamen mudraca i univerzalnu medicinu, da opće s elementarnim duhovima i sa svim nebeskim i paklenim inteligencijama. Bili su također uvjereni da su, zahvaljujući mom natprirodnom umijeću, upućeni u tajne svih evropskih kabineta.
[12] Hijerofant, u antičkoj Grčkoj posvetni svećenik kojega boga, osobito za nasljedne svećeničke obitelji koje su po nasljedstvu imale simbole i bogoslužne oblike. U eleuzijskim misterijama hijerofant je kod mistične drame pokazivao svete simbole.
Pošto su se pitanjima o prošlosti uvjerili u uzvišenost moje kabalističke znanosti, odlučiše da je iskoriste za sadašnjost i budućnost. Nije mi bilo teško pogađati, jer sam uvijek davao dvosmislene odgovore, od kojih bi se redovito barem jedan, što bih ga pažljivo podešavao, mogao objasniti tek poslije samog događaja; tako moja kabala, kao i proročište u Delfima, nije nikad mogla pogriješiti.
Ta trojica gospode bijahu ne samo dobri kršćani i duboko privrženi svojoj vjeroispovijedi, već bijahu iskreno bogobojazni i savjesni. Nisu bili oženjeni, i kako su se odrekli žena, postali su njihovim neprijateljima, što je možda dokaz slabosti njihova duha. Zamišljali su da je to conditio sine qua non3 što ga duhovi postavljaju onima koji se žele družiti i saobraćati s njima: jedno isključuje drugo.
3. Uvjet bez kojega se ne može (nešto učiniti).

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:39 am




S ta tri osobenjaka, koji inače bijahu dostojni svakog poštovanja koliko zbog svojih moralnih kreposti toliko zbog svojih godina i ugleda koji su uživali, a da ne govorim o visokom, mada slučajnom porijeklu, provodio sam veoma ugodne dane, premda su me, nezasitni u otkrivanju novih znanja, držali i po deset sati dnevno na zamornu poslu. Ostajali bismo po čitave dane zaključani sva četvorica u sobi, odvojeni od čitava svijeta.
Zadobio sam njihovo potpuno prijateljstvo kad sam im ispričao sve što me je dotad zadesilo, prešućujući ponešto iz obazrivosti da ih ne navedem na smrtni grijeh. Varao sam ih, ne krijem to, upravo onako kao što je pop Deldimopulo varao Grke koji su dolazili da iz njegovih usta saslušaju proračanstva Djevice. Nisam postupio s njima sasvim onako kako bi dolikovalo časnom čovjeku, ali ako je čitalac, kome se ispovijedam, upoznao svijet i duh toga svijeta, neka bude milostiv, neka razmisli prije nego što će me osuditi. Možda će mi tada ipak ponešto oprostiti.
Netko će reći da ih, ako sam se htio držati istinskog poštenja, ili nisam smio vezati uza se, ili sam im morao otvoriti oči i otkriti im njihove zablude. Ja to ne poričem, ali ću odgovoriti da sam tad imao dvadeset godina, obilje duha i da sam bio bijedni guslač. I naposljetku, uzalud bih nastojao da ih izliječim, jer u tom ne bih nikad uspio. Smijali bi mi se u brk, žalili me zbog moje neukosti i na kraju bi me otpustili. Uostalom, nije moje životno poslanje bilo da se postavljam za nekog apostola; da sam donio junačku odluku i napustio ih čim sam uvidio da imam posla sa zanesenjacima, postupio bih kao čovjekomrzac, kao neprijatelj ne samo tih čestitih ljudi kojima sam priredio mnogi nevin užitak već i kao neprijatelj samog sebe jer ja sam, onako mlad, snažan, volio dobro živjeti i naslađivati se svim užicima koje nam omogućuju čvrsto zdravlje i mladost od dvadeset godina. Iznevjerio bih osim toga i ljudsku pristojnost: gospodina Bragadina bio bih prepustio smrti i izložio te poštene ljude opasnosti da padnu žrtvom prvog lopova koji bi se, koristeći se njihovom tlapnjom, uvukao u njihovu kuću i upropastio im imutak u ispraznu pothvatu traženja kamena mudraca.
Bijaše još jedan, najvažniji, razlog zašto sam tako postupio, i ja ću ti ga reći, čitaoče, jer te volim: već samo moje neuništivo samoljublje ne bi mi dalo da se priznam nedostojnim njihova prijateljstva bilo zbog neznanja bilo iz ponosa; da sam ih prestao viđati, bio bi to očit znak moje neuljuđenosti.
Izabrao sam, rekao bih, najljepši, najplemenitiji i najprirodniji postupak, osobito ako se ima na umu kud im je bila okrenuta pamet: odlučio sam da prigrlim stanje u kojem neću oskudijevati na najpotrebnijem; a tko je od mene mogao bolje prosuditi što mi je najpotrebnije?
Prijateljstvom te trojice vlastelina stekao sam u domovini ugled i poštovanje. Osim toga nemalo mi je godilo što sam postao predmetom razgovora i učenih rasprava ljudi prazne pameti koji, besposleni i dokoni, traže uzroke svih moralnih pojava što ih susreću, a ne mogu ih objasniti.
Svijet je u Veneciji uzalud razbijao glavu da pronikne otkud to moje prijateljstvo s trojicom ljudi takvog značaja: ta oni bijahu sazdani od neba, a ja sav od ovog svijeta, oni stroga i ćudoredna života, a ja predan svim užicima.
Prvih dana ljeta gospodin Bragadin bijaše već u stanju da se ponovo pojavi u Senatu. Evo kako mi je progovorio uoči svog prvog izlaska:
– Ma tko ti bio, ja ti dugujem svoj život. Tvoji zaštitnici, što htjedoše od tebe načiniti svećenika, doktora, advokata, vojnika i na kraju guslača, bijahu obične budale koje te nisu poznavale. Sam bog je naredio tvom anđelu da te dovede u moj naručaj. Ja sam te upoznao i znam te cijeniti: ako mi hoćeš biti sinom, treba samo da me nazoveš ocem, i od tog će se trenutka tako s tobom u ovoj kući postupati sve do moje smrti. Stan ti je pripremljen, prenesi ovamo svoju odjeću. Imat ćeš slugu, plaćenu gondolu, mjesto za mojim stolom i deset cekina na mjesec. Kad sam bio u tvojim godinama, nisam ni ja dobivao više od svog oca. Ne tari glave za budućnost, misli na to kako ćeš se zabaviti, a u mene ćeš uvijek naći savjeta kad ti se nešto dogodi, ili kad nešto nakaniš, i budi siguran da ću ti se uvijek pokazati prijateljem.
Bacio sam se na koljena pred njim, uvjeravajući ga u svoju veliku zahvalnost, i zagrlio sam ga, nazivajući ga nježnim imenom oca. On me pritisnu na grudi, zovući me predragim svojim sinom. Obećah mu poslušnost i ljubav, a na to me zagrliše i dva njegova prijatelja, koji stanovahu u istoj palači, te se sva četvorica zaklesmo da ćemo ostati vječno zbratimljeni.
To ti je eto, dragi čitaoče, povijest moje preobrazbe i sretan događaj koji me od uboga svirača najamnika učini velikim gospodinom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:40 am




IV
Sitne neprilike zbog kojih se moram skloniti iz Venecije - Doživljaji u Milanu i Mantovi
Na proštenju koje se u mjesecu lipnju održava u Padovi upoznao sam i sprijateljio se s jednim mladićem mojih godina koji je učio matematiku kod profesora Succija. Po ocu se zvao Tognolo, no baš je nekako u to vrijeme promijenio ime u Fabris. To bijaše onaj isti grof Fabris koji je prije osam godina umro u Transilvaniji kao zapovjednik i generalporučnik u službi cara Josipa II. Taj čovjek, koji se samo vlastitim sposobnostima do vinuo do najviših časti, bio bi možda umro nepoznat da je zadržao nekadašnje ime Tognolo, koje odmah odaje seljačko porijeklo. Bijaše rodom iz Oderza, velikog trgovišta u mletačkoj Furlandiji. Ime Fabris bio je uzeo njegov brat svećenik, čovjek velika duha i strastven kockar, koji je privolio mlađeg brata da učini isto kako ga ne bi doveo u nepriliku. Kupivši od mletačkog senata jedno leno pod novim imenom, bi odlikovan naslovom grofa i postade mletački patricij. Postavši Fabris, ne bijaše više Tognolo; a postavši grof, prestade biti seljak. To bi mu ime bilo u životu na veliku nepriliku jer bi vazda podsjećalo na njegovo nisko porijeklo, a izreka da seljak ostaje seljak još je uvijek živa u predrasudama povlaštenih slojeva. Misli se da se seljak ne umije pravo služiti razumom i da mu je tuđ osjećaj časti i viteška srčanost. Uostalom, ako su promjenom imena drugi zaboravili njegovo porijeklo, novi ga grof nije nikad zaboravljao ni tajio. Zato je u svim javnim spisima pored usvojena stajalo i ime njegove obitelji.
Velečasni, njegov brat, ponudio mu je dva zanimanja, prepustivši mu da sam odluči. Tisuću cekina koje je trebalo platiti za jedno i za drugo bijahu spremni. Moj je prijatelj imao birati između Marsa i Venere. Njegov mu je brat mogao izravnim putem pribaviti jednu četu u vojsci Njegova carskog i apostolskog veličanstva,[13] a posrednim putevima katedru pri sveučilištu u Padovi. Svjestan da će mu, koje god zanimanje izabrao, trebati mnogo znanja, mladić je u međuvremenu marljivo studirao matematiku. Na kraju se odlučio za vojnikovanje, slijedeći uzor Ahileja, koji je više volio slavu no dug život. Zato je i platio životom. Nije doduše bio više mlad niti je pao, štono se kaže, na polju časti. Da nije umro od kuge koja ga je pokosila u neprijaznom kraju kamo ga je poslao njegov carski gospodar, možda bi još i danas živio jer nije bio stariji od mene.
[13]... u vojsci Njegova carskog i apostolskog veličanstva, tj. austrijskog cara.
Otmjen Fabrisov izgled, plemenitost osjećaja, sva njegova prosvijećenost i znanje bili bi drugima na sprdnju i smijeh da se i dalje zvao Tognolo. Takva je eto moć imena u ovom najglupljem od svih svjetova. Oni koji imaju ružno, nepristojno ili smiješno ime moraju ga mijenjati ako žele postići ugled, čast i uspjeh na polju umjetnosti i znanosti. To im pravo nitko ne može osporiti ukoliko ne prisvoje tuđe ime. Abeceda je opća svojina, i svakom je slobodno posegnuti za njom i složiti riječ koja će postati njegovo ime. Voltaire ne bi nikad ušao među besmrtnike s imenom Arouet. Zatvorili bi mu pred nosom vrata uzvišenog hrama besmrtnosti, a cijelog bi se života sramio slušajući gdje ga zovu a rouer. D'Alembert ne bi postao onako slavan i ugledan da je ostao pri imenu Lerond, a ni Metastasio ne bi postigao svjetsku slavu pod imenom Trapasso. Melanchton se nikad ne bi usudio govoriti o euharistiji da je ostao pri imenu Crvena zemlja. A zar Bourbon ne zvuči ljepše nego Bourbeux? Poljski kralj Poniatowski, odričući se prijestolja, trebao se odreći i imena August koje je uzeo pri krunidbi. Jedini Coleoni iz Bergama ne znam kako bi promijenili ime, jer bi se tada morali odreći i obiteljskog grba koji nosi znak muških spolnih žlijezda, i osramotiti slavno ime junačkog pretka Bartolomea.[14]
[14] 1779. Casanova je, pišući o Voltaireu, rekao: »Gospodin Marie-François ne bi nikad postao slavan i ugledan pod imenom Arouet. Budući da se u francuskom slovo t na kraju riječi većinom ne izgovara, ime Arouet zvuči za uši kao a rouer, a taj se naziv upotrebljava za svinje koje se ubijaju na kotaču. D' Alembert, nezakoniti sin gospođe de Tencin i viteza Destouchesa, bio je nađen na stubama crkve Saint-Jean-le-Rond i predan domu za ostavljenu djecu. Dali su mu ime Lerond (franc, okrugao) koje je podsjećalo na okolnosti u kojima je bio nađen. – Pietro Metastasio (1698–1782) tal. pjesnik, osobito se istakao muzičkim tragedijama pisanim skladnim i prozračnim stilom. Njegovo obiteljsko ime Trapasso znači u talijanskom prolaz, prijelaz. – Philipp Schwarzert Melanchton (1497–1560), reformator, humanist i glavni Lutherov suradnik. Casanova je krivo preveo na francuski helenizirano ime humanista, koje bi trebalo značiti crna, a ne crvena zemlja. – Burboni, francuska vojvodska i kraljevska dinastija. Bourbeux u franc, znači blatan, glibovit. – Stanislav II August odrekao se prijestolja 25. studenog 1795. – Bartolomeo Coleoni ili Coglioni, talijanski kondotijer i vrhovni kapetan mletačke republike. (Coglioni, tal. Testis).
Nekako pri kraju jeseni prijatelj Fabris predstavi me jednoj obitelji kod koje si mogao razveseliti srce i zabaviti duh. Živjeli su na ladanju u blizini Zera. Tamo se kartalo, ljubakalo, pravile se šale i podvale, slane i neslane. Bilo je i okrutnih, ali trebalo je biti junak i na sve se smijati. Nisi se ni zbog čega smio naljutiti. Ili si šalu morao sa smijehom primiti ili su te izrugali kao zvekana. Noću bi ti urušili krevet, preoblačili se u duhove, davali gospođicama pilule za otvaranje ili pak takve koje su izazivale nesuzdržive vjetrove. Ali morao si se smijati. Ja nisam zaostajao za drugima, ni u aktivi ni u pasivi, no jednom mi tako grdno podvališe da je u meni sve vikalo za osvetom.
Svaki smo dan običavali prošetati do nekog majura udaljenog pola sata. Prečacem se moglo stići za četvrt sata, ali je trebalo prijeći jedan jarak pun blata preko kojeg bijaše prebačeno usko brvno. Ja sam uvijek izabirao prečac usprkos protivljenju gospođa koje su se bojale stupiti na brvno, premda sam ih ohrabrivao idući naprijed i pružajući im ruku. I tako jednog dana opet zakoračih prvi i kad prispjeh na sredinu, popusti komad daske na koju bijah stupio, i ja padoh u jarak pun ljepljivog i smrdljivog blata. Do vrata u kalu morao sam se pridružiti općem smijehu koji međutim brzo utihnu, jer je to bila uistinu ružna šala, a kao takvu prosudi je i cijela družba. Dozvaše neke seljane koji me izvukoše tako slijepljena da me je bilo žalosno pogledati. Novo novcato odijelo, izvezeno srebrnim zrncima, čipke, čarape, sve bijaše upropašteno, ali svejedno, ja sam se smijao zaklinjući se u sebi na krvavu osvetu, jer je i podvala bila krvava. Već ću ja otkriti začetnika, mislio sam, samo treba sačuvati mir i hladnokrvnost. Odvaljen komad daske bio je očito prepiljen. Odveli su me kući gdje mi posudiše odijelo i košulju jer nisam bio ništa ponio, misleći da ću ostati samo dva dana.
Sutradan doista otiđoh u grad, ali naveče eto me opet veseloj družbi. Fabris, koji je također negodovao, reče mi da se počinitelj pritajio i da mu nitko ne može saznati imena. To je međutim otkrio jedan cekin koji obećah seljanki ako mi oda tko je prepilio brvno. Bijaše to neki mladić kog cekinima, no još više prijetnjama, natjerah da prizna da je on prepilio dasku, a da ga je potplatio gospodin Demetrio. To bijaše neki grčki trgovac mirodijama, od pedesetak godina, čovjek dobar i prijazan kojem bijah napravio nevinu šalu ukravši mu sobaricu gospođe Lin u koju je bio zaljubljen.
Nikad prije nisam toliko naprezao mozak smišljajući kako da podvalim Grku zlopamtilu. Moja je podvala morala biti ako ne strasnija a ono barem jednaka njegovoj, i po domišljatosti i po okrutnosti. Ali što sam više razbijao glavu, to bivaše praznija, i ja sam već stao očajavati, kad me puki slučaj nanese na neki pogreb. Dok sam gledao tijelo omotano mrtvačkim pokrovom, moj naum bijaše gotov.
Poslije ponoći otišao sam posve sam na groblje, ponijevši lovački nož. Otkopao sam mrtvaca i teškom mukom odsjekao mu ruku do ramena. Onda sam ga ponovo zasuo zemljom i otišao kući uzevši pokojnikovu ruku. Sutradan, kad smo ustali od večere, odem u sobu, uzmem ruku i sakrijem se pod krevet u Grkovoj sobi. Uskoro eto i Grka. Svuče se, ugasi svjetlo i legne u krevet. Kad mi se učinilo da je zaspao, počnem povlačiti pokrivač i otkrijem ga do bedara. On se u tami nasmije i reče: »Tko si da si, odlazi i pusti me spavati. Ja ne vjerujem u duhove.« Na to navuče pokrivač i pokuša opet zadrijemati.
Poslije pet minuta ja iznova otpočnem igru, i on reče iste riječi, ali kad pokuša navući pokrivač osjeti otpor. Grk tada ispruži ruke da napipa ruku muškarca ili žene koja drži pokrivač, a ja mu podmetnem mrtvačevu. On je potegne svom snagom, a ja je svom snagom držim s drugog kraja. Onda je naglo ispustim, a moj se Grk ispruži ne ispustivši ni glasa.
Pošto sam odigrao svoju predstavu, odšuljah se u sobu, uvjeren da mu osim velika straha nisam pričinio nikakva zla.
Sutradan me probudi buka i komešanje po kući kojima nisam mogao pogoditi uzroka. Da izvidim što je, brzo se obukoh i naiđoh na samu gospodaricu kuće koja mi prijekorno reče da sam prevršio mjeru.
– Što sam učinio?
– Gospodin Demetrio umire.
– Zar sam ga ja ubio?
Ona ode ostavivši me bez odgovora. Ja se obukoh malo ustrašen, no u svakom slučaju odlučan da se pravim kao da ništa ne znam. Odem u Grkovu sobu i ondje nađem na okupu cijelu kuću i župnika koji se prepirao s crkvenjakom, jer ovaj nikako nije pristajao da sahrani mrtvačevu ruku koja se još uvijek ondje nalazila. Svi me pogledaju s gnušanjem i nasmiju mi se u brk kad sam počeo tvrditi da ne znam ništa i da me čudi što me bezrazložno osuđuju. Odgovarali su: to ste vi, samo ste se vi mogli na to odvažiti, to baš liči na vas; tako su me svi do jednoga grdili i prekoravali. Župnik reče da sam počinio zločin i da mu je dužnost podignuti protiv mene tužbu. Odgovorio sam mu da se nemam čega bojati, a on neka me samo tuži. I na to sam izašao. Za ručkom mi saopćiše da su Grku pustili krv i da je opet zadobio pokretljivost očiju, ali mu se ni govor ni moć udova nisu još vratili. Sutradan je progovorio, ali kako sam kasnije saznao, ostao je cijelog života uzet i obezumljen. Župnik je još istog dana dao pokopati onu ruku i poslao biskupskom uredu u Trevisu prijavu i tužbu zbog oskvrnuća groba.
Sit predbacivanja, vratio sam se u Veneciju gdje petnaest dana kasnije primih poziv da iziđem pred suca za bogohuljenje i ćudoređe. Odmah sam zamolio gospodina Barbara da se obavijesti o razlogu spomenuta poziva jer s tim se sudom nije bilo šaliti, čudio sam se što su tako sigurni da sam ja mrtvacu odsjekao ruku, kad osim sumnje ništa nije govorilo protiv mene. Međutim, nešto je drugo bilo posrijedi. Gospodin Barbaro mi još iste večeri saopći da je prijavu podnijela neka žena optužujući me da sam njenu kćer domamio u Zueccu i ondje je silovao. Kao dokaz navodile su se ozljede po djevičanskom tijelu zadobivene batinanjem kojem sam se utekao da postignem cilj.
To bijaše jedna od onih tužbi koje često i nevina čovjeka stoje novca i svakojakih neprilika. U stvari silovanja bio sam nevin, ali ono o batinama bijaše tačno. Sastavio sam izjavu i zamolio gospodina Barbara da je preda sudskom bilježniku.
Izjava je glasila ovako:
»Izjavljujem da sam tog i tog dana susreo tu i tu ženu s njezinom kćeri i pozvao ih da se osvježe u jednoj točionici malvazije koja se nalazi u toj ulici. Kad sam djevojku htio pomilovati, a ona se uzela braniti, rekla mi je majka da joj je kći još djevica i da ne misli zabadava poklanjati svoju nevinost. Pošto sam uzeo slobodu da se opipom u to uvjerim, učini mi se da bi to moglo biti istina i ponudih majci šest cekina da mi kćer poslije podne dovede u Zueccu. Pogodba bi sklopljena i majka dođe s kćeri. Uze šest cekina, ostavi je na kraju vrta La Croce i ode. Dužnost mi je izjaviti da se djevojka, kad sam se latio posla, vješto izmicala, tako da sam uvijek promašio cilj. Iz početka me je ta igra zabavljala, ali kad to potraja, dozlogrdi mi i ja joj ozbiljno kažem neka s tim prestane. Ona mi umiljato odgovori da nije njena krivnja ako ja ne mogu. Kako mi je ta lukavština i odveć poznata, a pošto sam kao najveća budala platio unaprijed šest cekina, to nisam mogao dopustiti da me nasamari. Nakon jednog sata uspije mi djevojku staviti u položaj u kom više nije mogla izvoditi svoju igru, no ona se tad silom ote.
– Zašto nisi ostala kako sam te namjestio, lijepo moje dijete?
– Zato jer tako neću.
– Nećeš?
– Ne.
Neprimjetno sam dohvatio držak metle koji mi se slučajno našao pod rukom i dobro je izbatinao. Derala se kao svinja kad je kolju, ali mi smo se nalazili na laguni gdje joj nitko nije mogao dotrčati u pomoć. Ja međutim znam da joj nisam slomio ni ruku ni nogu i da se velike masnice od udaraca mogu nalaziti samo na stražnjici. Potom sam je natjerao da se obuče, ukrcao je na jedan brod koji je slučajno prolazio i iskrcao je kod ribarnice. Majka je dakle dobila šest cekina, a kći je sačuvala svoju prljavu nevinost. Ako sam kriv, onda sam skrivio samo utoliko što sam izmlatio jednu besramnu djevojku, učenicu još besramnije majke.«
Moj spis ne imaše nikakva učinka jer je sudac bio uvjeren da je djevojka izgubila djevičanstvo, a majka je poricala da je primila šest cekina, pa čak i to da je o takvoj pogodbi bilo riječi. Posredovanja bijahu uzaludna. Opet me pozvaše, ja se ne odazvah, očekujući svaki dan uhidbeni nalog, kad pred istog suca stigne tužba zbog oskvrnuća groba. Ovaj drugi prijestup, koji, ako se pravo uzme, bijaše smiješan, mogao je imati teških posljedica, pa mi gospodin Bragadin posavjetova da se na vrijeme sklonim od oluje, i ja se smjesta počeh spremati.
Prijatelji su me uvjeravali da će se za manje od godinu dana obje stvari sleći jer se u Veneciji sve zataška čim ljudi malo zaborave.
Spremivši prtljagu napustio sam Veneciju čim je pala noć. Sutradan sam prespavao u Veroni, a za dva dana već bijah u Milanu i nastanih se u svratištu Del Pozzo. Bio sam slobodan, dobro opremljen odjećom i nakitom, bez preporučnih pisama, ali sa četiri stotine cekina u kesi, novajlija u lijepom i velikom gradu, u dobru zdravlju i blaženoj dobi od dvadeset i tri godine.
Pošto se dobro naručah, iziđem sam u grad, prosjedim u kavani, a zatim odem u operu gdje se razveselih videći Marinu koja je kao plesačica grotesknih tačaka ubirala buran pljesak. To je i zasluživala jer je besprijekorno plesala. Bijaše porasla, zaoblila se, blistajući u ljepoti svojih sedamnaest godina. Odmah sam odlučio da obnovimo nekadašnje prijateljstvo, ako nije zauzeta. Poslije predstave dadoh se odvesti u njezin stan i zatekoh je kako sjeda za stol s nekim čovjekom. Čim me je ugledala, baci ubrus i jurnu mi u naručje obasuvši me kišom poljubaca koje sam joj savjesno uzvraćao ne brinući se za onog trećeg. Sluga, ne pitajući, donese još jedan pribor, i ona me pozva da večeram s njom, ali prije no što ću sjesti zapitah je tko je taj gospodin. Da je bio iole pristojan, zamolio bih Marinu da me predstavi, ali kako je bezobrazno ostao sjedeći, ne pokazujući ni najmanju namjeru da ustane i pozdravi, htio sam, prije nego što ću sjesti s njim za stol, znati s kim imam posla.
– Ovaj gospodin – odgovori Marina – je grof Celi, Rimljanin, i povrh toga moj ljubavnik.
– Čestitam ti. Gospodin nam, mislim, neće zamjeriti na ovom izljevu, jer je gospođicamoja kći.
– To je jedna kurva.
– To je istina – umiješa se Marina – i možeš mu mirne duše vjerovati, jer on je mojpodvodač.
Grubijan joj na to baci nož u lice, no ona ga izbjegnu, utekavši iz sobe. On da će za njom, ali mu se uto vršak mog mača nađe pod grlom. Dozvavši Marinu, zapovjedih joj da me isprati sa svjetiljkom. Ona uze svoj plaštić i objesi mi se o ruku, a ja vratih mač u tok i povedoh je iz sobe. Tobožnji grof viknu za mnom neka se sutradan sam nađem kod Cascine de'pomi gdje ću dobiti što me ide. Odgovorih mu da će me ondje naći u četiri sata poslije podne. Marinu sam odveo u svoje svratiste. Pošto joj dadoše sobu do moje, naredih da se donese večera za dvoje.
Vidjevši me za stolom zamišljena, Marina se zabrinu da se nisam naljutio što je pobjegla od onog grubijana i došla k meni. Razuvjerivši je, zamolih je da mi ispriča sve što zna o tom čovjeku.
– To je – započe ona – kartaš od zanata koji se daje nazivati grofom. Upoznala sam gaovdje. Odmah je stao oblijetati oko mene i pozvao me na večeru. Onda je odigrao partiju karata s jednim Englezom kojeg je domamio na večeru s obećanjem da ću i ja biti prisutna, i oduzevši mu veliku svotu dade mi pedeset gvineja rekavši da me je učinio dionikom u banci faraona. Čim je postao moj ljubavnik, stao me je prisiljavati da se pokazujem popustljivom prema onima koje je nakanio obrlatiti. Čak se i nastanio kod mene. Tobože uvrijeđen što sam te onako dočekala, nazvao me je kurvom, ostalo znaš. Sad sam tu i voljela bih ostati do odlaska u Mantovu gdje ću nastupati kao primabalerina. Naredila sam sluzi da mi donese što mi je potrebno za ovu noć, a sutra ću dati dopremiti sve svoje stvari. Tog lopova više ne želim vidjeti. Htjela bih biti tvoja, ako me hoćeš. Na Krfu si bio zauzet, ali ovdje valjda nisi. No reci da li me još voliš.
– Obožavam te, Marino, i mislim da ćemo zajedno u Mantovu. Ali ako budeš moja, nebih da te dijelim s drugima.
– Ljubljeni prijatelju, ja druge sreće i ne tražim. Imam tri stotine cekina koje ću ti sutradati bez drugih kamata osim nježnosti tvog srca.
– Što će mi tvoj novac? Ja hoću samo tebe. Pričekajmo do sutra naveče, i bit ćemomirniji.
– Zar misliš da ćeš se sutra morati tući? Ne tari zbog toga glave, prijatelju, poznam ga jadobro. To je kukavica i strašljivac. Znam da moraš održati riječ, ali bit ćeš nasamaren, no utoliko bolje.
Onda mi ispriča da se posvađala s bratom Petronijem, da Cecilia pjeva u Genovi, dok je Teresa-Bellino još uvijek u Napulju gdje se bogati na račun raznih vojvoda.
– Od svih jedino sam ja nesretna.
– Kako nesretna? Postala si lijepa i odlična plesačica. Budi štedljiva u darivanju svojihdraži, pa ćeš i ti naći smrtnika koji će se pobrinuti za tvoju sreću.
– Da se ne rasipam miloštama, kažeš? Ah, teško je to, prijatelju, jer kad volim, sva sedajem; a kad ne volim, nemam milosti. Čovjek koji mi je dao pedeset cekina neće mi više na oči. Ja bih samo tebe, i s tobom da budem sretna.
– Marino, ja nisam bogat, a čast mi...
– Šuti, ja sve razumijem.
– Zašto umjesto sluge ne uzmeš sobaricu?
– Imaš pravo, to bi bilo otmjenije, no taj me gad dobro služi i utjelovljena je vjernost.
– Sigurno je podvodač.
– Jest, ali na moju službu. On je jedinstven, vjeruj mi. Proveo sam s Marinom veomaugodno noć. Ujutro je stigla sva njena oprema. Ručali smo zajedno, dobro raspoloženi, a onda je ostavih u kazališnoj svlačionici. U tri sata stavih u džep sve što sam imao od vrijednosti i odvezoh se fijakerom do Cascine de'pomi. Kočijaša otpustih čim stigosmo. Bio sam uvjeren da ću onu vucibatinu ovako ili onako onesposobiti za borbu, no ipak sam uviđao da počinjam glupost izlažući život i čast protiv jednog nikogovića. Čovjeku njegova glasa mogao sam mirne duše prekršiti riječ, ne naudivši svojoj časti. Ali meni se htjelo dvoboja, a ovaj me je baš veselio jer su sve okolnosti govorile meni u prilog. Posjet plesačici, jedan besramnik, tobože čovjek od položaja, naziva je u mojoj prisutnosti kurvom, a onda je hoće ubiti, ja mu je dižem ispred nosa, on to trpi i u znak otpora urice mi sastanak koji ja prihvaćam. Činilo mi se da bih mu, kad ne bih došao, dao pravo da me u cijelom Milanu oglasi kao kukavicu.
Kako još ne bijaše četiri sata, uđoh u obližnju kavanu gdje stupih u razgovor s jednim prijaznim Francuzom. Dok smo ugodno ćaskali, zamolih ga da se udalji kad se pojavi osoba koju čekam, jer mi čast nalaže da je dočekam sam. Za četvrt sata moj protivnik doista osvanu, ali u pratnji. Videći to, rekoh Francuzu da će mi pričiniti zadovoljstvo ako ostane, na što ovaj drage volje pristade.
Moj čovjek uđe i ja osmotrih momka koji ga je pratio. O boku mu je visila sablja duga četrnaest palaca, a izgled mu bijaše kao u pravog razbojnika. Ja ustadoh pa ću oštro nazovigrofu:
– Rekli ste da ćete doći sami.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu