Kazanova-Memoari

Napiši novu temu   Odgovori na poruku

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:19 am

First topic message reminder :

[You must be registered and logged in to see this link.]



KNJIGA DRUGA
I
Povratak na Krf - Gospođa Foscarini - Lažni princ - Moj bijeg s Krfa - Lude pustolovine na otoku Casopu - Predaja i pritvor u Krfu - Oslobođenje - Uspjesi kod gospođe Foscarini.
Iz Carigrada smo otplovili početkom rujna istim ratnim brodom kojim bijasmo i došli, i za petnaest dana stigosmo na Krf. Tog se puta bailo ne htjede iskrcati, već odmah nastavi plovidbu. U Carigradu je dobio na dar osam prekrasnih turskih konja, od kojih sam dva vidio još živa u Gorici 1773. godine.
Čim sam se iskrcao sa svojom pozamašnom prtljagom i našao prilično neudoban stan, otiđoh da se poklonim gospodinu Andreu Dolfinu, vrhovnom providuru, koji mi ponovo obeća da će me prilikom prve smotre unaprijediti u čin poručnika. Potom se javih gospodinu Camporeseu, svom kapetanu. Svi štabni časnici moje regimente bijahu odsutni.
Moj treći posjet bijaše namijenjen gospodinu D. R.,[1] guverneru galije, kojem me je velikodušno preporučio gospodin Dolfin s kojim bijah putovao iz Venecije. Gospodin D. R. me blagonaklono zapita bih li želio služiti kao njegov pobočnik. Ne dvoumeći se ni časka, odgovorih da veće časti ne mogu poželjeti i da ću s najvećom poslušnošću vršiti njegove zapovijedi. On me odmah dade odvesti u sobu koju mi je bio namijenio, i ja se već sutradan nastanih kod njega. Moj mi je zapovjednik dodijelio u službu jednog francuskog vojnika, koji bijaše vlasuljar po zanimanju. To mi je bilo veoma drago jer sam odavno želio da naučim govoriti francuski. Taj vojnik bijaše prava vucibatina, pijanica i razbludnik. Potjecao je iz jedne seljačke obitelji u Picardiji i jedva da je znao pisati, no meni je bilo glavno da zna dobro govoriti. Taj vjetrogonja bijaše pun vragometnih priča i vodvilja koje je tako šaljivo pričao da su slušaoci umirali od smijeha.
[1] Riječ je o mletačkom patriciju Giacomu de Riva, potomku stare plemićke obitelji koja je stoljećima sudjelovala u upravljanju Republikom. Giacomo de Riva bijaše zapovjednik galeace, ratnog broda sa tri jarbola i 49 vesala, s posadom od dvjesta vojnika.
Prodajom darova što sam ih donio iz Carigrada postao sam vlasnik pozamašne svotice od pet stotina cekina. Odmah sam iskupio u židova sve što sam zbog kartaških dugova morao založiti prije odlaska u Carigrad, pa sam i to pretvorio u novac, čvrsto odlučivši da više ne igram naslijepo kao neiskusna budala, već pomažući se umještvom i proračunom, što može uraditi svaki mladić ako ima iole razbora, bez straha da će nauditi svojoj časti.
Vrijeme je da čitaoca upoznam s načinom življenja na Krfu. O zemlji neću govoriti jer to svatko može pročitati u putopisima ili opisima.
Krf je u ono vrijeme imao vrhovnog providura koji je imao ovlaštenja vladara i provodio raskošan život. Tada je to bio gospodin Dolfin, šezdesetogodišnji starac, strog, tvrdoglav i neuk, koji više nije mario za žene, ali je volio da ga one oblijeću. Svake je večeri kod njega bilo primanje i vazda spremna trpeza za dvadeset i četiri uzvanika.
Uz njeg su bila tri visoka časnika, koji su zapovijedali lakom flotom, kako su se nazivale galije, i još tri za tešku flotu, to jest za ratne brodove. Kako je svaka galija morala imati svog guvernera, koga su nazivali sopracomito, časnika s tim činom bilo je deset, a isto toliko zapovjednika ratnih brodova, računajući i trojicu pomorskih glavara. Svi su ti zapovjednici bili mletački patriciji. Bilo je još deset mladih mletačkih plemića koji su učili pomorstvo. Sudsku i policijsku vlast vršili su na otoku također mletački patriciji, njih desetorica, a nazivali su se visokim kopnenim časnicima. Oni koji su bili oženjeni, a žene im bile lijepe, imali su zadovoljstvo da primaju u kuću udvarače koji su uzdisali za nedosežnim dražima domaćice. No velike su strasti bile na Krfu rijetkost, jer je bilo kurtizana u izobilju, a velik suparnik lijepim osjećajima bijahu igre u novac koje čovjeku zarobe i srce i um.
Među gospođama najviše se isticala ljepotom i brojem udvarača gospođa Foscarini. Njen muž, guverner jedne galije, došao je na Krf prije godinu dana i gospođa je na prvi pogled očarala sve pomorske glavare, no smatrajući da može birati kog joj je volja, dade prednost gospodinu D. R. isključivši sve druge koji joj ponudiše svoju službu. Gospodin Foscarini se vjenčao njome istog dana kad je, navršivši sedamnaest godina, izišla iz samostana, kamo je kao gojenica ušla sa sedam, i istog ju je dana ukrcao na svoju galiju. Ja sam je prvi put vidio onog dana kad sam se smjestio kod providura, i ostao sam zapanjen. Pomislio sam da pred sobom gledam natprirodno biće koje je neizmjerno nadvisilo sve žene što sam ih dosad vidio, pa je od mene bila daleka i pomisao na ljubav. Činilo mi se da sam od neke niže vrste i da se nikad neću uzdići do njene. Išao sam čak dotle da sam sama sebe uvjeravao kako između nje i gospodina D. R. nema ništa osim hladnog prijateljstva, i odobravao gospodinu Foscariniju što se ne pokazuje ljubomoran. Taj je gospodin uostalom bio savršen glupan. Takav eto bijaše dojam što ga je prvog dana ta ljepota ostavila na mene, no to ne potraj a dugo i promijeni se na za mene posve nov način.
U svojstvu pobočnika imao sam čast da jedem s njima za istim stolom, ali to bijaše sve. Drugi pobočnik, također zastavnik, a glup da gluplji ne može biti, uživao je istu povlasticu, ali nas ne smatrahu uzvanicima. Nitko nas nije čak ni gledao, a kamoli da nam se obrati kojom riječi. Ja sam dobro znao da to ne proizlazi iz nekog promišljenog prezira, no ipak me je taj položaj nepodnošljivo tištao. To je još mogao otrpjeti moj drug, koji bijaše prava bluna, ali ja nikako. Tako proteče desetak dana, i gospođa Foscarini, koja me nijednom nije udostojala pogleda, stade mi se već manje sviđati. Počeo sam gubiti strpljenje i bivati sve ljući i uvređeniji, to više što taj njezin nehat nisam mogao pripisivati skrivenim namjerama. Da je to radila i s najneznatnijom primisli, ne bih se ljutio, no ovako sam morao priznati da sam za nju obično ništavilo. A to je bilo odveć za moju sujetu. Znajući da sam ipak nešto, smatrao sam da bi i ona to morala znati. Napokon se ipak ukaza prilika kad me se udostojala nagovoriti i pogledati.
Bilo je jedne večeri kad se gospodin D. R. divio krasnom pečenom puranu koji se nalazio baš ispred mene. Providur me zamoli neka purana rasiječem. Ja smjesta prionuh i razrezah ga na šesnaest komada, jer ne bijah vičan tom poslu, što bi mi svak oprostio. No gospođa Foscarini uze se smijati i pogledavši me reče da se nisam trebao petljati u ono što ne znam uraditi kako treba. Ne znajući što da joj odgovorim, pocrvenjeh i posramljeno sjedoh a srce mi se ispuni mržnjom na nju. Drugi put, kad je nekom prilikom morala izreći moje ime, prezrivo me zapita kako se zovem, iako je to morala znati jer sam već petnaest dana stanovao kod gospodina D. R., da i ne govorim o slavi što je bijah već stekao kartaškom srećom koja mi se nije prestajala osmjehivati.
Sav svoj novac dao sam nekom Maroliju, tvrđavskom majoru i igraču od zanata, koji je u kavani držao banku faraona. Nas smo se dvojica uortačili, uloživši svaki po pola. Kad je on držao banku, ja sam mu bio krupje, a istu je uslugu on iskazivao meni kad sam ja dijelio karte, što je često bivalo, jer major baš ne bijaše omiljen. Dijelio je karte nastojeći da protivnike utjera u strah, dok sam ja radio baš obrnuto i bio uvijek sretne ruke. Osim toga znao sam gubiti sa smiješkom i dobivati bez hvalisanja, što se protivnicima uvijek sviđa.
Taj Maroli bijaše onaj kobni svat koji mi je odnio sav novac za vrijeme prvog boravka. Kad sam se vratio iz Carigrada, pokazah mu da više nisam budala koju će lako operušati, pa on procijeni da mu je bolje udružiti se sa mnom i uputiti me u mudra načela bez kojih igra u novac upropasti svakog koji joj se oda. Taj mi čovjek ipak nije ulijevao preveliko povjerenje, pa sam se držao na oprezu. Svake noći, kad bismo završili igru, napravili smo račun; glavnica je ostajala kod blagajnika, a dobiven gotov novac dijelili smo napola i odnosili ga svaki sebi.
Sretan u igri, dobra zdravlja, omiljen kod svih drugova prema kojima se u svakoj prilici pokazivah uslužan i darežljiv, bio bih prezadovoljan sudbinom, samo da me je gospodin D. R. barem malo odlikovao za stolom i da se njegova dama nije pokazivala onako uznositom. Rekao bih da me je bez ikakva razloga voljela s vremena na vrijeme poniziti, zbog čega sam je silno zamrzio. Kad bih diveći se njenom savršenom obličju razmišljao o tom opakom osjećaju koji mi je ulijevala, zaključio bih da je ne samo bezobrazna već i glupa, jer je bez ikakva uzvrata mogla tako lako zavladati mojim srcem. Želio sam jedno: da prestane raspirivati moju mržnju. Ako je to pak radila s nekom nakanom, nikako nisam mogao dokučiti što bi time mogla postići. Njezino ponašanje nisam mogao pripisivati ni koketeriji jer joj ni jednim znakom nisam pokazao koliko joj se divim, a još manje ljubavnoj strasti za nekog drugog, zbog čega bi me mogla omrznuti, jer bijaše očigledno da ne mari bogzna kako ni za gospodina D. R., a još manje za muža, s kojim je postupala kao s posljednjim slugom. Ukratko, ta je žena bila moja nesreća, i ja sam izjedao sama sebe, uviđajući da bez mržnje koju je raspirila u meni ne bih nikad ni pomišljao na nju. A spoznaja da mi je duša spodobna za taj opak osjećaj samo je povećala moju muku.
Jedne večeri kad mi je netko predao smotuljak zlatnika koje je izgubio na riječ, ona me, dok smo se dizali od stola, iznenada upita:
– Što radite s tolikim novcem?
– Čuvam ga, gospođo, za plaćanje budućih gubitaka.
– Budući da ni na što ne trošite, bolje biste uradili da ne igrate, jer tako samo gubitevrijeme.
– Vrijeme koje čovjek provede u zabavi nije nikad izgubljeno, već samo ono koje sepotrati u dosadi. A mlad čovjek koji se dosađuje najlakše će dopasti ljubavnog jada i prezira.
– To je moguće, ali kad se mlad čovjek zabavlja igrajući se blagajnika vlastitog novca, toznači da je škrtac, a škrci su vrijedni prezira koliko i zaljubljenici. Zašto ne kupite barem rukavice?
Na te riječi laskavci prasnuše u smijeh, a ja se osjetih glup i posramljen, to više što sam uviđao da ona ima pravo. Naime, pobočnik je osim ostalih dužnosti imao dužnost da prati gospođe do nosiljke ili kočije kad su odlazile, a na Krfu je bila moda da im lijevom rukom pridržava skut haljine a desnom da ih vodi ispod ruke. Zato je doista morao nositi rukavice da im znojnom rukom ne uprlja haljinu. Bio sam duboko ponižen, a objeda za škrtost pekla me u srcu kao nož u rani. Bilo bi mi lakše da je to pripisala mom slabom odgoju. Da se osvetim, nisam kupio rukavice već sam odlučio da je prepustim otužnoj udvornosti Sanronija, koji je doduše nosio rukavice ali je zato imao pokvarene zube, plavu periku, gadnu crnu put, a iz usta mu je ružno zaudaralo.
I tako sam provodio dane u jadu, nesretan što ne mogu prestati da mrzim tu mladu ženu kojoj, istini za volju, i nisam imao što zamjeriti. Niti me je ona mrzila niti voljela, već je onako mlada i željna smijeha uzela upravo mene na nišan da se katkad poigra baš kao sa lutkom. No zar je to moja sujeta mogla otrpjeti? Želio sam je sam kazniti, vidjeti je raskajanu, pa sam smišljao najokrutnije osvete. Uživao sam pri pomisli kako ću je svojim duhom i novcem osvojiti pa je onda kao dronju prezirno odbaciti. No slijedećeg sam trenutka uviđao koliko je taj naum jalov, jer sve da i nađem puta do njena srca, zar bih mogao odoljeti njenim čarima i odreći se slasti uspjeha? Ali desi se sretan slučaj koji sve promijeni.
Jednog dana gospodin D. R. posla me poslije ručka da odnesem neka službena pisma gospodinu Condulmeru, kapetanu galije, i da čekam na njegove zapovijedi. Kapetana sam morao čekati sve do ponoći, i kad sam se vratio, gospodin D. R. bio se već povukao, pa mi nije preostalo drugo no da pođem na spavanje. Ujutro sam ušao u njegovu sobu čim se probudio da podnesem izvještaj o povjerenom mi zadatku. Trenutak kasnije uđe sobar i preda mu jedno pismo dodavši da pobočnik gospođe Foscarini čeka vani na odgovor. Gospodin D. R. raskinu pečat, i pročitavši pismo, ljutito ga podera i izgazi nogama. Zatim prošeta nekoliko puta sobom, pa sjednuvši za stol napisa odgovor, zapečati ga i preda pobočniku kog je dao pozvati. Zatim s najvećim mirom nastavi čitati ono što mu je uputio pomorski glavar, a potom mi naloži da prepišem jedno pismo. Upravo ga je čitao, kad opet uđe sobar i reče da gospođa Foscarini želi govoriti sa mnom. Gospodin D. R. na to primijeti da me više ne treba pa neka pođem vidjeti što gospođa želi od mene. Već sam bio izišao, kad me on pozva natrag da me opomene kako mi čast i dušnost nalažu da čuvam tuđe tajne. Ta je opomena bila doista suvišna. Poletio sam gospođi, uzalud nagađajući zašto me zove. Kod nje sam već bio nekoliko puta, ali nikad po njenom pozivu. Nije me pustila čekati ni časka. Uđoh i iznenadih se kad je vidjeh sjedeći u krevetu, divno rumenu u licu, ali otečenih i crvenih očiju. Mora da je mnogo plakala. Srce mi je snažnije zakucalo, premda za to nisam imao nikakva razloga.
– Sjednite – reče mi ona – jer vam imam nešto kazati.
– Saslušat ću vas stojeći, gospođo, jer se ne smatram dostojnim tolike milosti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39222
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:42 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

– Moj prijatelj neće smetati, jer ja sam došao samo na razgovor.
– Da sam to znao, ne bih uzalud tratio vrijeme. A sad bez galame, hajde daporazgovaramo negdje gdje nas nitko neće smetati. Pođite za mnom.
Ja iziđem prvi s Francuzom, koji nas, jer je poznavao kraj, povede na jedno pusto mjesto. Tu se zaustavismo čekajući da stignu ona dvojica koji su nas polako slijedili, došaptavajući se. Kad se približiše na deset koraka, ja izvučem mač pozvavši Celija da učini isto. Francuz također isuka svoj i stavi ga pod mišku.
– Zar dva protiv jednog? – zapitat će Celi.
– Recite svom prijatelju da se udalji, i gospodin će otići. Uostalom, i vaš pratilac imamač, te smo dakle dvojica protiv dvojice.
Čovjek s dugom sabljom izjavi da se s plesačima ne tuče, a moj mu sekundant odbrusi da jedan plesač vrijedi malo više od njega i sličnih mu dripaca. Rekavši to, opali ga pljoštimice mačem, a ja istu ljubaznost iskazah Celiju, koji stade uzmicati govoreći da mi mora najprije nešto reći, a onda će se tući.
– Govorite.
– Vi mene poznajete, ali ja ne poznajem vas. Recite najprije tko ste, pa ćemo se ogledati.
Nasrnuo sam mlateći ga iz sve snage, a moj junački plesač preuze pratioca. Ali to uživanje bi nam zakratko, jer kukavci utekoše glavom bez obzira. I tako se eto lijepo završila i ta velika stvar. Kako je moj ljubazni sekundant nekoga očekivao, vratio sam se sam u Milano zahvalivši mu i zamolivši ga da poslije opere večera sa mnom u svratištu Del Pozzo.
Marinu sam zatekao baš na odlasku i ukratko joj ispričao kako se stvar odigrala.
– Žurim – reče ona – da tu šaljivu zgodu ispripovjedim cijelom kazalištu. Ali najviše meveseli – nadodala je – ako je istina da je tvoj sekundant plesač, jer to može biti samo gospodin Balletti s kojim ću plesati u Mantovi.
Zaključavši opet papire i nakit u kovčeg, otiđoh u operu, gdje u parteru opazih Ballettija koji me je pokazivao svim poznanicima pripovijedajući im lakrdiju s tobožnjim grofom. Nakon predstave on mi se pridruži, i ja ga povedoh u svratiste. Marina, koja se bijaše požurila, uđe u moju sobu čim mi je začula glas, i ja sam uživao u iznenađenju koje se ukazalo na Ballettijevu licu kad je saznao da će večerati sa svojom budućom suigračicom. Ovo dvoje lijepih sljedbenika Terpsihore, muze pjesme i plesa, koji se tad prvi put susretoše, navijestiše za stolom jedno drugom ljubavni rat, i večera proteče u najugodnijem raspoloženju. Kako je posrijedi bio njen drug u zanatu, Marina, a ona bijaše majstor ljubavnog umijeća, poprimila je držanje posve drugačije od onog koje joj je propisivao njen katekizam u ostalim prilikama. Ona uostalom bijaše najbolje volje zbog silnog pljeska koji je doživjela u drugom baletu, kad se glas o Celijevoj zgodi već bio pronio parterom.
Preostalo je još samo deset predstava, i kako je Marina odlučila otići dan nakon posljednje predstave, dogovorismo se da ćemo otputovati zajedno. Ballettija sam svaki dan pozivao da ruča i večera s nama. Za tog me je mladića od prvog časa vezivalo veliko prijateljstvo, koje će umnogom utjecati na moj budući život, kao što će se dalje vidjeti. Balletti je bio veoma nadaren plesač, ali to ne bijaše ništa prema ostalim odlikama koje su ga resile. Imao je dušu plemenitu i kreposnu, završio je nauke na sveučilištu i dobio najbolji odgoj koji u Francuskoj može dobiti mladić iz dobre obitelji.
Već treći ili četvrti dan bijah primijetio da bi Marina voljela osvojiti Ballettija. Znajući na koliku bi joj to korist bilo u Mantovi, odlučio sam joj pomoći. Ona je iznajmila poštansku počiju s dva sjedala i ja sam je bez muke uspio nagovoriti, da uzme sa sobom Ballettija, zbog razloga koje joj nisam mogao otkriti, a zbog kojih sam u Mantovu morao sam. Naime da sam došao s njom, svi bi rekli da sam zaljubljen, a ja to nisam želio. Balletti je tvrdoglavo zahtijevao da plati polovinu troškova, a Marina nikako da pristane. Na jedvite jade privolio sam ga da primi taj Marinin poklon, jer su razlozi kojima se branio bili veoma umjesni. Obećao sam im da ću ih čekati na ručku i večeri, i shodno tom dogovoru otputovao sam određenog dana sat prije njih.
Stigavši rano u Cremonu, gdje smo imali večerati i noćiti, ne htjedoh čekati u gostionici, već odoh da se malo razonodim u kavani. Ondje sam odmah sklopio poznanstvo s jednim francuskim časnikom koji me pozva da se malo prošećemo. Uto se proveze jedna predražesna gospođa koja, čim ga opazi, dade zaustaviti kočiju. Pošto su izmijenili nekoliko riječi, on mi se opet pridruži, a kad ga zapitah tko je ta lijepa dama ispriča mi jednu zgodu koja je, mislim, zavrijedila da bude zabilježena:
»Vi me, nadam se, nećete smatrati brbljavcem kad vam ovo ispričam jer je ta zgoda poznata cijelom gradu. Ljubazna gospođa koju ste upravo vidjeli posjeduje rijedak duh, a evo vam i dokaza, Jedan mladi časnik među mnogima koji su joj udvarali, kad je Genovom zapovijedao maršal Richelieu,[15] uobrazio je da je gospođa prijaznija prema njemu nego prema ostalima.
[15] U ratu za austrijsko nasljeđe Genova je sklopila savez sa Španjolskom, Napuljem i Francuskom.
Richelieu je kao general-poručnik bio zapovjednik Genove od 1747. do 1749. godine.
Jednog dana u ovoj istoj kavani uzeo je savjetovati jednom od svojih drugova neka ne gubi vrijeme u udvaranju jer i tako neće ništa postići. Ovaj mu odgovori neka svoje savjete zadrži za sebe jer je on već postigao sve što jedan ljubavnik može poželjeti. Prvi se razljuti, nazva ga lašcem, i reče mu da ga slijedi. »A čemu«, dokazivaše mu brbljavac, »da se tučemo, kad dvobojem ne možemo doći do istine? Gospođa mi je podarila najveću milost, i ako ne vjeruješ dobit ćeš potvrdu od nje same«. Prvi na to viknu da se kladi o dvadeset i pet cekina da to ona nikad neće potvrditi. Lažni sretnik prihvati okladu, i oni smjesta odjuriše gospođi koja je imala presuditi u njihovu sporu. Nađoše je pri spremanju za počinak.
– Kakvo vas dobro u ovo doba nosi, gospodo?
– Jedna oklada, gospođo – prozbori onaj nevjerovani – u kojoj samo vi možete bitisucem. Ovaj se gospodin hvali da je dobio od vas najveći zalog kojemu se ljubavnik može nadati. Rekao sam mu da laže. Da izbjegne dvoboju, predložio mi je da iz vaših usta zatražim potvrdu za njegove riječi. Okladio sam se o dvadeset pet cekina da ćete ga opovrgnuti, i on je okladu prihvatio. Dakle, gospođo, mi čekamo na vaš pravorijek.
– Izgubili ste okladu, gospodine – odvrati ona – a sad vas obojicu molim da izađete iopominjem vas da ćete, zakročite li još jednom u ovu kuću, biti veoma loše dočekani.
Glupani iziđoše, obojica zbunjeni i pokunjeni. Nevjerovani plati, ali uboden do srca ne imaše mira i uvrijedivši pobjednika zada mu u dvoboju udarac od kojeg ovaj umre. Odonda gospođa izlazi u Casino i svagdje se pokazuje, ali više nikog ne prima u kuću, gdje lijepo živi sa svojim mužem.
– A kako je muž primio stvar?
– On kaže da bi se rastavio od žene da je drugačije presudila jer tad više nitko ne bisumnjao u brbljavčevu tvrdnju.
– To je pametan muž. Nema sumnje, da je gospođa utjerala hvalisavca u laž, on bi platiookladu, ali bi, rugajući se, i dalje tvrdio da ju je predobio, i svi bi mu povjerovali. Davši mu za pravo, gospođa je presjekla brbljariju u začetku i spriječila govorkanja koja bi joj uništila čast. Brbljavac je bio u dvostrukoj krivdi koju je platio životom, a ni onaj drugi ne bijaše mnogo tankoćutniji, jer u ovakvim stvarima pristojnost i čast ne dopuštaju oklade. Ako je onaj koji se kladi za prostak, onaj koji se kladi protiv zvekan je i budala. Sviđa mi se prisutnost duha te gospođe.
– A što mislite, da li je nevina ili nije?
– Mislim da je nevina.
– Slažem se s vama, a to je i opće mišljenje. Dođite sutra u Casino pa ćete je upoznati.
Pozvao sam časnika da večera s nama i njegovo je društvo uvelike pridonijelo dobru raspoloženju. Poslije njegova odlaska Marina me iznenadi jednim domišljatim potezom. Zatražila je naime zasebnu sobu bojeći se da ne sablazni čednog Ballettija bude li spavala sa mnom.
Pošto sam saopćio Marini da je u Mantovi ne bih želio često viđati, ona se nastani u četvrti koju joj je odredio posrednik, a Balletti se preseli u svoju. Ja sam se nastanio u četvrti sv. Marka, u svratištu Kod pošte.
Istog dana, kako bijah prekasno izišao da bih se dospio prošetati izvan Mantove, svratih u radnju nekog knjižara da vidim što ima nova. Već bijaše pala noć, i knjižar, videći da nikako ne odlazim, primijeti da bi morao zatvoriti. Izišao sam, i kad stigoh na kraj arkada, zaustavi me ophodnja. Zapovjednik ophodnje upozori me da je prošlo dva sata,[16] a kako ja nemam fenjera, ne preostaje mu drugo već da me vodi u stražarnicu. Uzalud sam mu dokazivao da sam tek stigao i da prema tome još ne poznajem gradske propise, on je odgovarao da mu je dužnost uhapsiti svakog prekršitelja. Predveo me je pred kapetana, mladog i naočitog čovjeka koji se razveseli ugledavši me. Zamolio sam ga da me dade odvesti u moj stan jer bih da spavam, a on se na to nasmija, tješeći me da ću provesti ugodnu noć u veselu društvu. Onda mi vrati mač rekavši da me ne smatra uhićenikom već prijateljem koji će s njime provesti noć.
[16]... da je prošlo dva sata. Vrijeme se računalo od zalaza sunca, a u nekim gradovima postojao je propis da se nitko ne smije noću kretati gradom bez fenjera.
Dozvavši jednog vojnika izda mu nekoliko zapovijedi na njemačkom, i sat kasnije pristaviše stol za četvoro. Uto stigoše još dvojica časnika, i mi veselo prionusmo uz jelo. Kad unesoše slatko, osvanu još nekoliko časnika, a malo kasnije i dvije odvratne djevojčure. Moju pažnju privuče mala banka faraona koju je otvorio jedan časnik. Ostali uzeše igrati, i ja im se pridružih. Izgubivši nekoliko cekina, iziđoh malo na zrak jer sam bio previše popio, a za mnom se došulja jedna od onih bludnica. Ja sam sa smijehom dočekivao njene napade, ali me naposljetku ipak obrlati, i ja obavih posao. Poslije tog gadnog podviga vratih se društvu.
Jedan prijazan mladi časnik, koji je izgubio dvadesetak dukata, psovao je poput kočijaša jer je bankar pokupio dobiveni novac i odustao od igre. Pred mladićem se nalazila lijepa gomilica zlatnika, ali on je i dalje grdio govoreći da ga je bankar morao upozoriti da je to posljednje dijeljenje. Ja sam ga uljudno podsjetio da je faraon najslobodnija od svih igara i zapitao zašto sam ne otvori banku kad ima pred sobom toliko zlatnika. Odgovorio je da bi se previše dosađivao jer da sva ta gospoda igraju samo na sitno; sa smiješkom primijeti da bih, ako me veseli, mogao ja otvoriti banku. Zapitao sam kapetana da li bi sudjelovao sa četvrtinom, i pošto dobih pristanak, izjavih da će biti samo šest dijeljenja. Zatražio sam da mi se daju nove karte, izbrojio tri stotine cekina, a kapetan napiše na poleđeni jedne karte: »Vrijedi za stotinu cekina. O. Neilan«, i položi je na moje zlatnike.
Mladi časnik zlurado primijeti da će moja banka možda propasti prije no što stignem do šestog dijeljenja. Nisam mu odgovorio.
Kod četvrtog dijeljenja banka doista bijaše na izdisaju, i mladić je likovao. Malo sam ga zbunio kad mu rekoh da mi je drago što gubim jer nalazim da je on to prijazniji što više dobiva. Dogodi se ponekad da uljudna riječ donese smolu osobi kojoj je kažeš. Tako bi i s njim. Moje mu je laskanje zavrtjelo glavom. Kod petog dijeljenja ne dobi ni jedne dobre karte i izgubi sve što je dotad zaradio. Kod šestog htjede silom zaigrati i izgubi sve zlato koje imaše pred sobom. Zatražio je uzvrat za sutradan, ali ja mu rekoh da kartam samo kad sam u zatvoru.
Prebrojivši novac ustanovih da sam zaradio čistih dvjesta i pedeset cekina pošto sam kapetanu O. Neilanu isplatio njegovu četvrtinu. Ovaj je uzeo na svoj račun pedeset cekina koje je na riječ izgubio neki časnik imenom Laurent. U zoru kapetan me pusti kući.
Kad se probudih, ugledah pred sobom onog istog Laurenta koji je u mojoj banci izgubio pedeset cekina. Misleći da ih je došao vratiti rekoh mu da ih ne duguje meni već O. Neilanu. On odgovori da zna i da je došao u mene posuditi šest cekina uz časnu obavezu da će ih za osam dana vratiti. Pristao sam, i on mi je potpisao priznanicu. Odlazeći, umoli me neka o tom nikom ne govorim, i ja mu dadoh riječ pod uvjetom da i on svoju održi.
Sutradan osjetih posljedice pokvarena sjemena kojim me je obdarila ona bludnica iz stražarnice. Izliječio sam se za šest tjedana pijući salitrenu vodu i pridržavajući se stroge apstinencije, što mi u mojoj dobi nije bilo lako.
Trećeg dana što sam ostao u postelji obiđe me kapetan O. Neilan. Nemalo se iznenadih videći kako se smije kad mu se potužih na stanje u koje me je dovela jedna od onih djevojčura što nas bijahu posjetile u stražarnici.
– Vi ste znači bili zdravi kad ste došli u Mantovu?
– Savršeno.
– Baš mi je žao što ste izgubili zdravlje na onom smetištu. Da sam to mogao naslutiti, biobih vas upozorio.
– Što, vi ste to znali?
– Kako ne bih znao, kad sam se prije osam dana upustio s njome u sličnu budalaštinu, a
sve bih rekao da je onda bila zdrava.
– Vama dakle imam da zahvalim na daru koji sam od nje dobio?
– Pa što je to? Sitnica, uostalom možete se izliječiti ako vas baš veseli.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39222
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:43 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


– A vas ne bi veselilo ozdraviti?
– Istinu da kažem i ne bi. Ovakav post smrtno bi mi dojadio, a, uostalom, od kakve ti jevajde da izliječiš jedan triper kad za osam dana uhvatiš drugi? Ja sam deset puta bio strpljiv ko jaganjac, ali sam se već davno toga okanio.
– Meni vas je uistinu žao, jer biste ovako naočiti mogli imati mnogo sreće u ljubavi.
– Do tog mi nije stalo. Obziri koje bi ljubav iziskivala bili bi mi više na teret no ova malaneugodnost na koju sam se uostalom obikao.
– Ja, vidite, sudim drugačije. Užitak nema nikakva okusa ako nije začinjen ljubavlju. Zarmislite da ona bludnica vrijedi ove muke koje sad podnosim?
– Baš šteta. Mogao sam vas upoznati s bludničicama koje bi to zavrijedile.
– Nema takve kojoj bih žrtvovao zdravlje. Čovjek može žrtvovati samo ljubavi.
– Vi biste dakle samo žene dostojne ljubavi? Pa, ovdje ima i takvih. Ostanite u Mantovi, ikad ozdravite, pođite u osvajanje.
O. Neilanu su tada bile dvadeset i tri godine. Otac mu je umro kao general, a sestra mu bijaše lijepa grofica Borsati. Upoznao me s još ljepšom groficom Zanardi Nerli, ali ni jednoj se ne usudih zapaliti tamjan stideći se svog stanja za koje mišljah da je svakom vidljivo.
Nikad nisam sreo čovjeka tako ogrezla u poroku kao što bijaše O. Neilan. Provodio sam s njim noći posjećujući najozloglašenije jazbine i uvijek sam se iznova snebivao nad onim što je radio. Kad bi mjesto našao zauzeto od nekog građanina, naređivao bi mu da se požuri, a kad bi drugi čekao na nj naređivao bi sluzi da mu čekanje zasladi batinama. Tog je slugu držao samo za ovakve svrhe, a vrag ga je odano služio baš ko što pas služi ubojicu nasrćući na žrtvu. Bijednik koga bi tako mlatili tjerao me je češće na smijeh no na sućut. Poslije kukavnog ljubavnika došla bi na red bludnica koju je kažnjavao skrnaveći s njome najdublji poriv čovjeka. Onda bi odlazio ne plativši i smijao bi se njenim jadikovkama.
Uza sve to O. Neilan bijaše plemenit, velikodušan, hrabar i pun osjećaja časti.
– Zašto – govorio sam mu – ne platite onim bijednicama?
– Zato što bih najvolio da pomru od gladi.
– Ali kad im sve ono radite, one misle da su vam drage, a to je s ovako lijepimmuškarcem pravi užitak.
– Užitak? Ne bih to tako nazvao. Vidite li ovaj prsten s malim šiljkom?
– Vidim. I čemu to služi?
– Kad ih time bockam po srijedi, da vidite kako poigraju, kao na najhitrijem hatu.Mislite li da ih to škaklja?
Jednog je dana ujahao u grad poput vihora. Neka starica koja je prelazila ulicu ne dospje se ugnuti i ostade pod konjskim kopitima raskoljene glave. Odmah ga zatvoriše, ali on već sutradan iziđe jer je uspio dokazati da je to bio nesretan slučaj.
Jednog me pak jutra povede u pohode nekoj gospođi. Dok smo u predsoblju čekali da ona ustane, on spazi na klavesenu nekoliko datulja i pojede ih. Uto se pojavi gospođa i ne videći datulje zapita sobaricu kamo ih je odnijela. O. Neilan joj reče da ih je on pojeo, a ona se naljuti i uze ga koriti. On će je zapitati da li hoće da joj ih vrati, a ona reče da hoće, misleći da ih je sakrio u džep. Bezobraznik tad stavi prst u usta i izbljuje joj datulje pred noge. Gospođa izleti iz sobe, a besramnik udari u smijeh.
Kako onaj časnik kojemu bijah posudio šest cekina nije za osam dana došao po svoju priznanicu, ja mu, susrevši ga na ulici, rekoh da više nisam dužan čuvati njegovu tajnu. On mi bezobrazno odbrusi da ga nije briga. Čast mi je nalagala da za tu uvredu zatražim zadovoljštinu, i već stadoh razmišljati o načinu, kad mi O. Neilan već sutradan ispriča da je Laurent poludio i da su ga zatvorili.
O. Neilan, junački O. Neilan, poginuo je nekoliko godina kasnije u bitki kod Praga. Takav je čovjek doista morao poginuti kao žrtva Venere ili Marsa. Možda bi još živio, da je imao hrabrost lisice, ali on je imao srčanost lava. Kod obična vojnika hrabrost je vrlina, no kod časnika je, rekao bih, čak pogreška. Oni koji prkose opasnosti poznavajući je vrijedni su pohvale, a oni koji je ne poznaju, izbjegnu joj čudom i bez zasluge. Ipak moramo poštovati te velike ratnike jer njihova neukrotiva hrabrost dokaz je vrline i snage koja ih izdiže nad smrtnicima.
Predstave u operi započeše odmah po Uskrsu. Ja nisam propuštao ni jednu. Kako bijah potpuno izliječen, mogao sam se vratiti svim svojim navadama. Radovao sam se što je Balletti zdušno pripomogao Marininu uspjehu. S njom se nisam često susretao, ali zato je Balletti gotovo svakog jutra dolazio da doručkuje sa mnom. Često mi je pripovijedao o nekoj staroj glumici koja je prije dvadeset godina napustila kazalište i koja je navodno bila velika prijateljica s mojim ocem. Jednog me dana spopade želja da je vidim, i Balletti me odvede k njoj.
Našao sam se pred oronulom staricom koja me zaprepasti ne toliko likom koliko nagizdanim izgledom. Obrazi, izbrazdani dubokim borama, bijahu pokriveni debelom naslagom ličila. Obrve je bojila crno. Iz dubokog izreza virila je polovica mlohavih grudi koje bijahu odvratne baš zato što su podsjećale na ono što su možda nekad bile. Među usahlim usnama vidjela su se dva reda očito lažnih zubi. Umjesto kose imala je vlasulju koja je slabo prianjala na čelu i sljepoočicama. U drhtavom stisku njenih ruku tresle su se i moje. Vonjala je na ambru kao i čitava soba. Njeno prenemaganje kojim mi je htjela pokazati da joj se sviđam neodoljivo me je tjeralo u smijeh. Njena kićena odjeća mogla je biti u modi prije dvadeset godina. S grozom sam gledao strašni pečat starosti na licu koje je, dok ga nije poharalo vrijeme, bilo vrijedno ljubavi. Najviše me je zgranjavala djetinjasta besramnost kojom je, ne priznajući starost, pokazivala svoje tobožnje čari.
Balletti, koji se bojao da je moja osupnutost ne uvrijedi, reče da se ne mogu načuditi što vrijeme nije naudilo ljepoti jagode koja joj blista na grudima. To je bio jedan madež u obliku jagode.
– Toj jagodi – zacvrkuta gospa – dugujem svoje ime. Ja sam još danas i uvijek ću biti Fragoletta.4
4. Talijanski: jagoda, jagodica.
Čuvši to ime, ja se stresoh. Preda mnom se nalazila sudbonosna utvara kojoj sam dugovao svoje postojanje. To je biće svojim dražima zavelo mog oca prije trideset godina, bez njega on nikad ne bi odbjegao od roditeljske kuće i nikad me ne bi izrodio s jednom Venecijankom.
Videći me zbunjena, ljubazno zapita Ballettija kako se zovem i silno se začudi kad ču ime Casanova.
– Da, gospođo – rekoh joj – a moj otac, koji se zvao Gaetano, rodom je iz Parme.
– Što to čujem? Što to vidim? Ja sam obožavala vašeg oca. Napustio me je zbogneopravdane ljubomore. Inače biste vi bili moj sin. Priđite mi i primite majčinski poljubac.
Bojeći se da ne padne, priđoh joj i otrpjeh izljeve nježnih uspomena. Glumeći kao uvijek, ona prekri oči maramicom brišući tobože suze i stade me uvjeravati da mi je kazala istinu premda nitko ne bi rekao da je već tako stara. Jedina pogreška mog oca, kako reče, bijaše nezahvalnost, no bojim se da je isto pomislila i o sinu jer usprkos najljubaznijim pozivima više nisam zakročio u njenu kuću.
Imajući punu kesu zlatnika, odlučio sam otići iz Mantove i obići dragu Teresu, donnu Lucreziju i sve stare napuljske prijatelje, ali opet se umiješa sudbina i odredi drugačije.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39222
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:43 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

V
U Cesenu susrećem Giuliettu i navodnog grofa Ćelija pod novim lažnim imenom grofa
Alfanija - Kupujem kola i odlazim u Parmu s madžarskim časnikom i lijepom Francuskinjom - Razgovor sa kapetanom - Henriette
Kad sam stigao u Ceseno, svratištar mi tutnu u ruku štampani papir koji je objavljivao općinstvu da će se u kazalištu Spada održavati četiri uzastopne predstave Metastasijeve Didone.
Pročitavši imena glumaca i glumica ne nađoh nijedno poznato, pa odlučih da ostanem na prvoj predstavi i da sutradan rano izjutra krenem na put poštanskom kočijom. Još me uvijek gonio strah od Inkvizicije i u svojem sam nespokojstvu već osjećao za petama njene uhode.
Prije početka opere uđoh u prostorije gdje su se odijevale glumice i odmah zaključih da je primadona prilično umiljata i prijazna. Bila je rodom iz Bologne, a zvali su je Narici. Poklonivši joj se, upitah je da li je u svojem zvanju slobodna, a ona reče da je vezana ugovorom jedino s kazališnim posrednicima Roccom i Argentijem. Zatim je zapitah ima li ljubavnika, a ona odgovori da nema, našto joj se ja iz puke pristojnosti ponudih, no ona me ismija i kaza neka najprije za dva cekina otkupim ulaznice za sve četiri predstave. Dadoh joj novac, uzeh ulaznice i poklonih sve četiri djevojčetu koje ju je češljalo i koje bijaše mnogo dražesnije od svoje gospodarice. Potom je ostavih, a ona me stade pozivati da se vratim, no ja se nehajno otputih vratima, kupih ulaznicu za parket i sjedoh na svoje mjesto.
Poslije prvog baleta u kojem sve bijaše slabo, ustadoh da odem, kadli na svoje veliko iznenađenje spazih u jednoj velikoj loži Venecijanca Manzonija s Giuliettom zvanom Čistimrlja, koje se čitalac zacijelo sjeća. Videći da me nisu primijetili, zapitah svog susjeda tko je ta lijepa gospođa koja je sjajnija od svojih dragulja. On mi kaza da je to gospođa Querini, venecijanska dama koju je grof Bonifazio Spada, onaj što sjedi uz nju, doveo iz Bologne.
Bilo mi je neobično drago što se napokon udala za gospodina Querinija i nisam ni pomišljao da joj se javim. Morao bih joj se obraćati kao presvijetloj. Osim toga nisam želio da se srećem s poznatim osobama, a i bojao sam se da budem loše primljen.
Čitalac možda nije zaboravio naših nesporazuma kad me je onomadne htjela prerušiti u velečasnog.
No baš u času kad sam izlazio ona me opazi i mahnu mi lepezom. Prišao sam joj i šaptom joj rekoh da ne želim biti prepoznat, pa stoga neka me zove Farussi. Gospodin Manzoni šaptom mi odgovori da je Giulietta sada gospođa Querini. Rekoh mu da sam za to doznao iz jednog pisma što sam ga nedavno primio, iz Venecije.
Giulietta mi odmah nadjenu naslov baruna i predstavi me grofu Spadi. Taj me visoki gospodin zamoli da uđem u njegovu ložu i pošto se raspitao odakle dolazim i kamo idem pozva me na večeru.
Grof Spada bio je Giuliettin zaštitnik prije deset godina u Beču kad ju je uzvišena Marija Terezija, saznavši za poguban utjecaj njenih draži, dala prognati iz grada. Giulietta je u Veneciji obnovila nekadašnje prijateljstvo s grofom. Nagovorila ga je da je odvede u Bolognu.
Sve mi je to ispripovjedio Manzoni, koji ju je pratio na putu kako bi pred Querinijem posvjedočio o njenom dobrom ponašanju. U Veneciji je nastojala da svi povjeruju kako se njen muž njome tajno oženio, ali na pedeset milja od domovine tajnost joj više nije bila potrebna. General ju je već cijelom plemstvu Cesena bio predstavio kao gospođu Querini Papozze. Uostalom, gospodin Querini krivo bi uradio kad bi se pokazivao ljubomornim na generala, jer je ovaj bio Giuliettino staro poznanstvo. Žene naime uvijek tvrde da posljednji ljubavnik po redoslijedu ne smije biti ljubomoran na stare znance, a ako to ipak jeste, onda je najveća budala.
Giulietta me je pozvala čim me je opazila, bojeći se da je ne odam, ali se brzo umirila videći da se ja bojim njene brbljavosti koliko i ona moje. Ja sam joj od prvog trena stao ukazivati poštovanje koje je iziskivao njen novi položaj.
Kod generala sam zatekao veliko društvo i odmah primijetio nekoliko ljepuškastih žena. Uzalud sam pogledom tražio Giuliettu. Gospodin Manzoni mi reče da sjedi za kartaškim stolom i gubi novac igrajući faraona. Otputih se onamo i vidjeh je kako sjedi slijeva bankaru, koji, spazivši me, problijedi. Bio je to naime onaj samozvani grof Celi. Odmah mi ponudi trinaest početnih karata, no ja uljudno odbih, prihvativši Giuliettinu ponudu da igramo po pola.
Pred sobom je imala pedeset cekina kojima ja dodah pedeset svojih i sjedoh kraj nje. Pri kraju igre ona me upita poznajem li bankara. Po njegovu licu vidjeh da ju je čuo. Odgovorio sam da ga ne poznajem, a jedna gospođa koja mi je sjedila slijeva reče da je to grof Alfani.
U drugoj igri gospođa Querini imala je kartu koja je sigurno dobivala sedmorostruki ulog na deset cekina. Ja ustadoh ne skidajući pogleda s bankarovih prstiju. No to bijaše uzalud, on vješto podmetnu karte i gospođa izgubi. U taj čas uđe general da je odvede na večeru i ona napusti igru ostavljajući na stolu ostatak svog novca. Poslije deserta vrati se kartanju i izgubi sve do posljednjeg zlatnika.
Duhovite pričice kojima sam uveseljavao društvo pribaviše mi naklonost svih uzvanika, a osobito generala koji me, kad je čuo da odlazim u Napulj zbog ljubavna hira, stade preklinjati neka mu žrtvujem taj hir, ostajući mjesec dana s njime. No uzalud me je molio. U srcu mi je bila tužna praznina, pa sam jedva čekao da se nađem sa svojom Teresom i donnom Lucrezijom, čijeg sam se ljupkog lica, poslije pet godina što je nisam vidio, tek nejasno sjećao. Ipak sam malo popustio obećavši da ću mu se doći pokloniti sva četiri dana, koliko sam nakanio ostati u Cesenu.
Drugog dana, baš dok su me češljali, osvanu onaj lopov Alfani. Primih ga smijući se i rekoh mu da sam ga očekivao. On ne uzvrati ništa, jer se u sobi nalazio vlasuljar, ali čim se ovaj udaljio, zapita me kakvog sam razloga za to očekivanje mogao imati.
– Moji su razlozi sigurne pretpostavke koje ću vam u tančine razložiti, pošto mi, nečaseći ni časa, vratite stotinu cekina.
– Eto vam pedeset. Više ne možete zahtijevati.
– Uzet ću ih na račun. Ujedno vas iz ljudskih obzira opominjem da se večeras nepojavljujete kod generala, jer nećete biti primljeni, a to će generalovi gosti imati meni zahvaliti.
– Ja se nadam da ćete razmisliti prije no što učinite tako ružno djelo.
– Već sam razmislio. Hajde brzo, gubite se!
Ono što je ubrzalo njegov odlazak bio je iznenadan dolazak prvog kastrata opere koji me je došao pozvati na ručak kod Naricijeve. Čuvši taj poziv, prasnuh u smijeh i prihvatih ga.
Kastrat se zvao Nicola Peretti, a tvrdio je da potječe od nezakonita sina pape Siksta V. O tom će lakrdijašu, kog sam susreo petnaestak godina kasnije u Londonu, biti još govora.
Došavši Naricijevoj na ručak, zatekoh grofa Alfanija, koji se zacijelo nije nadao da će me ondje vidjeti. Odmah me zamoli da nasamo saslušam nekoliko riječi koje mi je nakanio kazati.
– Ako vam dadem još pedeset cekina – započe kad se nađosmo u četiri oka – vi ih kaočastan čovjek možete uzeti samo zato da ih uručite gospođi Querini, a možete joj ih predati samo ako joj ispripovjedite kako ste me prisilili da vam ih vratim. Valjda i sami uviđate kakve bi to posljedice imalo po mene.
– Dat ću joj ih kad vas više ne bude ovdje, a dotle ću šutjeti, no ne bih vam savjetovao dau mojoj nazočnosti još jednom pokušate za se okrenuti kartašku sreću, jer ću vam prirediti mnogi neugodan čas.
– Udvostručite moju banku i ja ću vas uzeti za ortaka, pa ćemo dobit dijeliti popola.
Na taj se prijedlog glasno nasmijah. On mi izdvoji pedeset cekina, a ja mu obećah da ću šutjeti.
Društvo kod Naricijeve sastojalo se mahom od mladeži koja poslije ručka uze igrati karte i doskora izgubi sve do posljednje pare. Ja se nisam pridružio igri. Prateći kartanje kao običan gledalac, uvidio sam kako je Muhamed bio mudar kad je u Kuranu zabranio igre u novac.
Poslije opere Alfani opet otvori banku. Tog sam puta igrao i izgubio dvjesta cekina, no tome doista bijaše kriva prevrtljiva kartaška sreća. Gospođa Querini je dobivala.
Narednog dana, koji je prema ranijem naumu imao biti moj posljednji dan u Cesenu, saznao sam kod generala da je njegov pobočnik Alfaniju bio bacio karte u lice i da je oko podneva imao otići na neko usamljeno mjesto da s njim izmijeni nekoliko riječi i da primi ili zada poneki udarac mačem.
Otišao sam u njegovu sobu da mu ponudim svoju pratnju, uvjeravajući ga da neće biti prolivena ni kap krvi. On mi zahvali, a kad je došao na ručak, kaza mi u smijehu da sam pravo pogodio. Grof Alfani bijaše u toku jutra otputovao za Rim. Ja tada ljubaznom društvu obećah da ću im sam otvoriti banku. Ali evo što mi odgovori gospođa Querini, kad joj po savjesti htjedoh uručiti pedeset cekina koje sam joj dugovao pošto sam joj ispripovjedio kako sam bezočnog varalicu prisilio da mi ih vrati.
– Ta je priča puka izmišljotina kojom ste se kao izlikom naumili poslužiti da mi poklonite pedeset cekina. Znajte, međutim, da meni vašeg novca ne treba, i da uz to nisam tolika bluna da se dam na svoje oči prevariti.
Filofozija ne dopušta mudracu da se pokaje zbog dobrog djela koje je učinio, ali mu isto tako ne zabranjuje da se ljuti kad mu zlobno tumačenje prida ružne namjere.
Poslije opere, koju su te večeri posljednji put prikazivali, otvorio sam banku kod generala, kako sam i obećao. Nešto sam izgubio, no zauzvrat sam stekao naklonost sviju igrača, a to je ugodnije negoli dobivati, ukoliko nužda ne tjera igrača da vreba svaku zgodu kako da zgrne što više novaca.
Grof Spada pozvao me da pođem s njim Brisighellu, no meni se žurilo u Napulj. Obećao sam da ću mu se sutradan kod ručka još jednom pokloniti.
Drugog jutra probudi me već u cik zore velika buka koju je netko podizao tako reći na samim mojim vratima. Trenutak kasnije začuh viku iz susjedne sobe. Skočih iz kreveta i otvorih vrata da vidim što se to dešava. Ugledah čopor žbira na otvorenim vratima susjedne sobe, a u sobi nekog čovjeka pristojna izgleda ikoji je sjedio u postelji i vikao iz sve snage, na latinskom psovao one skotove i gostioničara koji im se usudio otvoriti vrata njegove sobe. Upitah gostioničara oko čega se podigla sva ta halabuka.
– Ovaj gospodin – započe on – koji, po svem sudeći, govori samo latinski, leži u postelji sjednom djevojkom i biskupovi žbiri došli su izvidjeti je li mu to žena. U tom nema nikakva zla: ako mu je žena, neka samo pokaže vjenčanicu i sve će biti riješeno, ako pak nije, e, onda mu nema druge već da zajedno s djevojkom ode u zatvor. To se međutim neće dogoditi, jer ću ja s dva-tri dukata na miran, način zataškati stvar. Razgovarat ću s vođom žbira i oni će se povući. Ako govorite latinski, uđite i pokušajte ga urazumiti.
– Tko je provalio vrata njegove sobe?
– Nitko ih nije provalio. Ja sam ih ključem otvorio, jer mi je to dužnost.
– Takve dužnosti priliče drumskim razbojnicima, a ne poštenim gostioničarima.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39222
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:44 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

Ozlojeđen tim bezočnim nasiljem, nisam mogao a da se ne umiješam. Uđoh dakle i ispričah čovjeku u noćnoj kapici kako je došlo do tog incidenta. On mi u smijehu odgovori da se, prvo, ne može pouzdano tvrditi da je osoba koja leži s njim djevojka, jer je došla odjevena u muško, a kao drugo, da nitko na svijetu, po njegovu mišljenju, nema prava zahtijevati da mu polaže račune o tom da li mu je to žena ili ljubavnica, ukoliko se naime uopće može dokazati da je osoba, koja s njim spava uistinu žensko.
– Uostalom – završio je – ja ne dam ni prebitog; novčića da dokrajčim to dodijavanje, aiz postelje, kunem, vam se, neću izići sve dok vrata moje sobe ne budu zatvorena. No čim se odjenem, imat ćete što vidjeti. Sabljom ću prognati sve te nitkove, i to će biti najljepši rasplet komedije.
Tada primijetih u kutu sobe dugačku sablju i madžarsku odoru koja je bila nalik na vojničku. Upitah ga je li časnik, a on odgovori da je svoje ime i naslov upisao u svratištarevu knjigu gostiju. Začuđen tim neobičnim odgovorom pogledah upitno svratištara koji mi kaza da je to istina, ali da uza sve to crkvena vlast ima neprikosnoveno pravo da nadzire javno ćudoređe.
– Uvreda – odvratio sam mu – koju ste nanijeli tom časniku skupo će vas stajati.
Čuvši tu prijetnju, žbiri mi se nasmijaše u lice. Videći kako mi se ti skotovi bezočno rugaju, osjetih da mi se krv penje u glavu i zapitah oficira bi li imao toliko hrabrosti da mi povjeri svoju putnicu. On kaza da ima dvije, pa da mi mirne duše jednu može povjeriti. Rekavši to izvadi je iz lisnice i pruži mi je otvorenu. Ugledao sam potpis kardinala Albanija, pročitao časnikovo ime uz koje bijaše upisan čin kapetana jedne madžarske regimente u službi Njegova carskog veličanstva. On mi kaza da dolazi iz Rima i putuje u Parmu da gospodinu Dutillotu, prvom ministru infanta vojvode od Parme, uruči neka pisma koje mu je povjerio kardinal Albani.
U taj čas uđe u sobu neki čovjek i zamoli me neka na latinskom kažem tom gospodinu da on mora odmah krenuti i da ga nema vremena čekati, pa neka se ili nagodi sa žbirima, ili neka njemu odmah isplati što mu duguje. Bijaše to vozar kola kojima je časnik putovao.
Po tom odmah vidjeh da su svi zajedno u lopovskom dosluhu i zamolih časnika neka mi prepusti stvar, uvjeravajući ga da ću ga časno izvući iz neprilike. On mi kaza neka uradim sve što budem smatrao za shodno. Ja nato rekoh kočijašu neka samo unese gospodinov kovčeg, nakon čega će dobiti svoj novac. On unese kovčeg i primi iz mojih ruku osam cekina za koje odmah napisa priznanicu, uručivši je časniku, koji je govorio samo njemački, madžarski i latinski.
Kočijaš se smjesta pokupi, a za njim i zaprepašteni žbiri, osim dvojice koji ostadoše u sobi. Časniku sam savjetovao neka do mog povratka ne izlazi iz postelje. Rekoh mu da ću otići do biskupa i dati mu jasno na znanje da uvrijeđenom časniku duguje punu zadovoljštinu. On mi dokraja povjerova kad mu kazah da se general Spada nalazi u Cesenu. Reče mi da ga osobno poznaje i da bi gostioničaru koji je žbirima otvorio vrata njegove sobe prosvirao mozak samo da je to znao.
U žurbi prebacih redengot i ne skinuvši iz kose papiriće za kovrčanje pohitah u biskupiju gdje podigoh takvu dreku da me odmah uvedoše u biskupove odaje.
Jedan mi lakaj kaza da je biskup još u krevetu, ali meni se odveć žurilo, te upadoh u sobu i ispripovjedih prelatu čitav događaj, negodujući nad nepravičnošću takva postupka i zgražajući se nad policijom koja gazi prava naroda. On mi ne odgovori, već pozva lakaja i zapovjedi mu da me odvede u sobu kancelara.
Ovome ponovo ispripovjedih događaj, govoreći zajedljivo, prkosnim tonom, kojim bih prije čovjeka razdražio negoli ga umilostivio. Čak sam i prijetio, govoreći da bih ja na časnikovu mjestu zahtijevao javnu zadovoljštinu. Svećenik se samo smješkao i naposljetku me zapita nisam li možda u bunilu, te me uputi vođi žbira.
Oduševljen što sam ozlojedio svećenika i čitavu stvar toliko pogoršao da ju je samo vlast generala Spade mogla i morala riješiti na zadovoljstvo uvrijeđenog časnika, a na sramotu biskupa, pohitah generalu. Ondje mi rekoše da se s generalom može govoriti tek u osam sati, te se vratih u gostionicu.
Žarka gorljivost kojom sam se zauzeo za časnika mogla je proizlaziti iz čestitosti moje prirode koja nije mogla trpjeti da se jedan stranac tako zlostavlja, no uzroci mog žara bijahu mnogo dublji.
Naslućivao sam da je djevojka koja je spavala uza nj neobično umiljata i jedva sam čekao da joj vidim lice. Od stida nije nijednom pomolila glave, no zato me je mogla čuti, i ja sam bio siguran da sam joj se svidio.
Kako su vrata sobe još uvijek bila otvorena, uđoh i obavijestih časnika o svemu što sam poduzeo, uvjeravajući ga da će još istoga dana moći slobodno otputovati o biskupovu trošku, pošto dobije punu zadovoljštinu koju će general Spada zahtijevati od onih što su ga ponizili. S generalom, dodao sam, moći ću govoriti tek u osam sati.
On mi srdačno zahvali i kaza da će otputovati tek sutradan. Zatim mi odbroja osam cekina koje bijah platio kočijašu. Upitao sam ga iz koje je zemlje njegov suputnik, a on mi reče da je Francuz i da ne razumije drugi jezik osim ovoga.
– Vi, dakle, znate francuski?
– Nijedne riječi!
– To je zanimljivo. Vas se dvojica, znači, sporazumijevate samo pokretima?
– Baš tako.
– Onda vas žalim. Mogu li se nadati da ćete doručkovati sa mnom?
– Upitajte ga hoće li mu to pričiniti zadovoljstvo.
Ja nato uputih svoju molbu skrivenom suputniku, a iz ponjava izviri jedna raščupana glava, vedra, svježa i zavodljiva, koja je odavala sve draži čarobnog ženskog spola, premda bijaše počešljana kao muško.
Ushićen ljupkom pojavom, rekoh joj da ću se sad, kad sam je ugledao, još gorljivije truditi da joj budem na usluzi, jer sam, i ne poznajući je, osjetio za nju živo zanimanje.
Uzvratila mi je najumiljatije, sa svom onom duhovitošću koja je svojstvena njenom narodu.
Ja nato iziđoh da naručim kavu, ne htijući joj smetati pri uređivanju, jer oboje bijahu odlučili da ne izlaze iz kreveta sve dok su vrata njihove sobe otvorena.
Kad je stigao poslužitelj s kavom, vratih se u sobu i ugledah Francuskinju odjevenu u modri redengot, s kosom nevješto očešljanom na muško.
Ostao sam zadivljen njezinom ljepotom, čeznutljivo očekujući čas da joj vidim cijeli čarobni stas. Popila je s nama kavu, ne prekinuvši nijednom časnika koji je neprestano govorio ali ga ja uopće nisam slušao, zatravljen licem tog preljupkog bića koje nije dizalo pogleda na mene i kojem pudor infans5 mog dragog Horacija nije dao da proslovi ni slovca.
5. Djetinji stid. Horacije, Satire, I, 6, 57.
U osam sati otišao sam generalu i ispripovjedio mu cijeli događaj, uveličavajući ga koliko sam god mogao. Upozorio sam ga da će časnik, ukoliko Njegova jasnost odmah ne posreduje, odaslati teklića svom zaštitniku kardinalu. No moja rječitost bijaše izlišna. Pošto je pročitao putnicu, grof Spada reče da će tu lakrdiju prikazati kao stvar koja je izvanredno ozbiljna. Odmah je zapovjedio pobočniku da najprije pohita u poštansko svratište, te da pozove na ručak oficira i njegova suputnika za kojeg nitko ne može znati je li djevojka ili nije, a potom da ode biskupu, kojem neka u njegovo ime saopći da časnik neće otići sve dok ne dobije zadovoljštinu kakvu bude zahtijevao, kao i doličnu svotu novaca u ime odštete.
Kakva li zadovoljstva za mene što ću biti svjedok tako lijepog prizora kojem sam se, prepun pravedne gordosti, smatrao začetnikom!
Pobočnik, kojeg sam ja predvodio, predstavi se časniku, preda mu putnicu i pozva ga zajedno s njegovim drugom na ručak generalu. Potom ga zamoli neka napismeno izjavi kakvu zadovoljštinu želi i koliko zahtijeva u ime odštete za izgubljeno vrijeme.
Ja sam otrčao u svoju sobu po tintu i papir, i kratak spis bi odmah sastavljen na latinskom jeziku, prilično podnošljivom za jednog Madžara.
Žbiri se bijahu izgubili. Dobričina kapetan nije htio tražiti više od trideset cekina usprkos mom uvjeravanju da bi trebalo da zatraži barem stotinu. I u pogledu zadovoljštine bio je više no umjeren. Zahtijevao je jedino da ga žbiri, zajedno sa svratištarem, na koljenima mole za oproštenje, i to u prisutnosti generalova pobočnika. Ako se, upozorio je u spisu, to ne izvrši u roku od dva sata, on će odaslati teklića u Rim s porukom za kardinala Albanija i ostat će u Cesenu sve dok ne stigne odgovor, a troškove boravka, u iznosu od deset cekina dnevno, snosit će biskup.
Pobočnik se odmah udalji da biskupu odnese spis. Čas kasnije eto ti i svratištara koji s vrata reče časniku da je slobodan, no kad mu ovaj kaza da mu duguje dvadeset udaraca batinom, svratištar se prestravi i uteče što ga noge nose. Ja ih tada napustih i povukoh se u svoju sobu da se počešljam i odjenem, jer sam morao s njima generalu na ručak.
Sat kasnije osvanuše kod mene oboje, odjeveni u lijepe uniforme. Gospođina je bila maštovita mješavina, no uza to ipak veoma elegantna.
Tog sam časa donio odluku da otputujem s njima u Parmu. Ljepota me je djevojčina u tili čas zarobila. Njen je ljubavnik, sudeći po izgledu, već bio dosegao šezdesetu, pa mi se ta njihova veza činjaše čudnom i neskladnom. Stoga sam se nadao da ću stvar na miran i prijateljski način privesti kraju.
Pobočnik se vratio u pratnji jednog svećenika iz biskupije koji kaza časniku da će za pola sata dobiti zadovoljštinu kakvu god zaželi, no da će se u pogledu odštete morati zadovoljiti sa svega petnaest cekina, jer da putovanje do Parme traje samo dva dana. Časnik na to odvrati da svotu neće ni za novčić sniziti, te mu svećenik izbroja trideset cekina, na koje Madžar ne htjede potpisati ni priznanicu. I tako se stvar okončala, pa kako ta lijepa pobjeda bijaše plod mojih nastojanja, to mi neobični par stade ukazivati najživlje prijateljstvo.
Čovjek se na prvi pogled mogao osvjedočiti da ta djevojka nije muško: odavao ju je njen stas. Žena koja misli da je lijepa zato što je svi, kad se preodjene u muško, drže za pravog muškarca, nije i ne može biti lijepa.
Kad smo oko podneva ušli u dvoranu gdje se nalazio general sa svojim društvom, on odmah predstavi dvojicu časnika prisutnim gospođama koje se, ugledavši prerušenu djevojku, stadoše smijati. No smijehom nisu mogle sakriti svoje iznenađenje, jer nisu očekivale da će objed biti uveličan junacima zgode o kojoj je već brujao cijeli grad. Sve gospođe, kao po zajedničkom dogovoru, uzeše postupati s mladim časnikom kao s muškarcem, dok su mu gospoda udvorno laskala kao da je svima objavio da je žensko.
Ozlojeđena bijaše jedino gospođa Querini, koja se smatrala istisnutom jer je dolaskom mladog časnika znatno oslabila pažnja kojom su je dosad gospoda obasipala. Kad bi progovorila, činila je to samo zato da se hvalisavo razmeće svojim francuskim koji je, uostalom, prilično lijepo govorila.
Jedini koji nije otvarao usta bijaše madžarski časnik, jer nikome nije bilo do razgovora na latinskom, a i general bi mu se tek rijetko obraćao na njemačkom.
Jedan stari svećenik koji se nalazio u društvu pokušavao je opravdati biskupa, uvjeravajući generala da su strijelci i svratištar postupili samo prema zapovijedi Ureda svete inkvizicije. Zbog toga – objašnjavao nam je – u sobama svratišta nema zasuna kako se ne bi stranci mogli iznutra zaključati. Sveta inkvizicija naime ne dopušta da dvije osobe različita spola spavaju u istoj postelji, ukoliko nisu muž i žena.
U Španjolskoj međutim, gdje će me čitalac susresti dvadeset godina kasnije, nisam našao nijednog svratišta gdje sobe nisu imale zasun izvana, tako da se stranca u njima moglo zatvoriti kao u tamnici.
– Čudno je – reći će iznebuha gospođa Querini mladom časniku – kako vas dvoje možetezajedno živjeti a da nikad ne razgovarate.
– Zašto bi to bilo čudno, gospođo? Mi se i bez toga odlično razumijemo, jer nam uposlovima koje zajedno obavljamo riječ nije potrebna.
Taj odgovor koji je general preveo na talijanski izazva buru smijeha za čitavim stolom, jedino se gospođa Querini stala uvrijeđeno prenemagati smatrajući ga bezočno nedvosmislenim.
– Ja ne znam – reče ona lažnom časniku – ni za jedan posao u kojem riječ ne bi bilapotrebna, ako ne izgovorena a ono barem napisana.
– Oprostit ćete mi, gospođo, ali zar kartanje nije posao?

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39222
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:45 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

– Zar vi osim kartanja ne radite ništa drugo?
– Ništa. Igramo faraona, a ja držim banku.
Na to odjeknu još gromoglasniji smijeh, kojem se pridružila i sama gospođa Querini.
– No – umiješa se general – da li banka mnogo dobiva?
– Ah, što se toga tiče, ulog je tako sitan da se ne isplati ni brojiti.
Nitko se nije potrudio da taj odgovor prevede čestitom Madžaru.
Predveče se društvo raziđe i svi poželješe sretan put generalu koji se spremao na odlazak. On i meni poželi sretan put u Napulj, ali ja mu rekoh da bih prije želio vidjeti infanta vojvodu od Parme, a usput bih mogao služiti kao tumač dvojici časnika koji će se teško sporazumijevati. On mi reče da bi na mom mjestu isto uradio.
Gospođi Querini obećah na rastanku da ću joj se javiti u Bolognu, sa svjesnom namjerom da ne održim riječ.
Čim smo se vratili u gostionicu, zapitah časnika namjerava li putovati poštom ili kočijom. Odgovorio mi je da će radije ići poštom, jer da nema svoje kočije.
– Ja imam kočiju – odgovorih – i to veoma udobnu, pa ću vam drage volje prepustiti dvastražnja sjedišta, ukoliko vam moje društvo nije odveć mrsko.
– Pa to je neočekivana sreća. Samo vas molim zapitajte i Henriettu da li pristaje na takougodno putovanje.
– Hoćete li mi, gospođo Henriette, iskazati čast i dopustiti da vas pratim do Parme?
– Bit će mi to neobično drago, jer ćemo moći razgovarati, samo znajte da ćete imatitežak posao, jer će te često dolaziti u priliku da vadite za nas kestene iz vatre.
– To ću činiti s najvećim zadovoljstvom, žaleći samo što put ne traje duže. No o tomćemo još za večerom razgovarati, a dotle mi dopustite da obavim neke poslove.
Ono što sam izlanuo o kočiji bijaše puka izmišljotina. Zato sam najprije otišao u kavanu da se raspitam gdje bih mogao kupiti neku kočiju. Rekoše mi da grof Dandini ima jednu englesku kočiju koju nitko neće kupiti, jer je cijena odviše visoka. Tražili su za nju dvjesta cekina, a imala je samo dva mjesta i jedno pomoćno sjedište. To je bilo upravo ono što sam želio. Dadoh se odvesti u spremište i razgledah kočiju, te zaključili da mi u svemu odgovara.
Grof bijaše otišao u grad na večeru. Zamolio sam neka mu kažu da ću sutradan doći po nju i vratih se zadovoljan u gostionicu.
Za vrijeme večere izmijenio sam s časnikom samo nekoliko riječi, tek da uglavimo odlazak za sutradan poslije ručka. Složili smo se da svaki plati za dva konja. S Henriettom sam međutim vodio duge razgovore o stotinu zanimljivih stvari, diveći se njenom duhu što je za mene koji još nikad u životu nisam razgovarao s Francuskinjom bio tako nov i privlačan. U svemu mi se činjaše dražesna, a kako u njoj nisam mogao vidjeti drugo no pustolovku, to sam se iznenadio otkrivši kod nje osjećaje koje je mogao usaditi samo veoma brižan odgoj. No kad su mi se nametale takve misli, ja sam ih odbacivao. Svaki put kad bih skrenuo razgovor na časnika, njenog ljubavnika, ona bi izbjegla pitanje, a pri tom se najprijaznije smješkala. Jedino pitanje na koje je smatrala da mi je dužna odgovoriti bijaše da joj on nije ni muž ni otac.
Dobričina je međutim bio zadrijemao. Kad se probudio, poželjeh im laku noć i otiđoh na počinak, zaljubljen do ušiju i prepun radosti što mi se slučila tako lijepa pustolovina koja mi je obećavala obilje slasti i čara. Bijah uvjeren da ću je rasplesti na svoje zadovoljstvo, jer mi je srce bilo slobodno, a džep dobro snabdjeven novcem. Moja radost bijaše to veća što sam znao da ću se već za dva do tri dana domoći cilja.
Sutradan rano izjutra otiđoh grofu Dandiniju i kupih kočiju koja je vlasnika morala stajati dva puta više, uz uvjet da smjesta pronađe nekog sedlara koji će mi je u jedan sat poslije podne dovesti uređenu pred svratiste.
Vrativši se u svratiste uzeh se spremati za malo putovanje koje me je tog časa svega ispunilo srećom. U svakoj Henriettinoj riječi otkrivao sam uvijek novu i sve veću draž, a još više od ljepote opajao me je njen duh. Činilo mi se da je časnik presretan što sam se zaljubio u njegovu pratilicu, a ni djevojci očigledno ne bijaše krivo što će promijeniti ljubavnika. U to sam, bez tašte uobraženosti, bio tvrdo uvjeren, jer osim što sam u svojoj osobi posjedovao sve što resi ljubavnika dostojna da se svidi, odavao sam izgled bogataša, iako nisam imao sluge. Henrietti sam kazao da zadovoljstvo što nemam sluge plaćam dvostruko i da sam, služeći se sam, najbolje poslužen, a uz to ne moram strahovati ni da ću biti pokraden niti izdan od uhode koji bi mi bio uvijek za petama. Henriette me je savršeno razumijevala, pa sam se već unaprijed opijao svojom budućom srećom.
Čestiti časnik htjede da mi plati onoliko koliko bi ga stajala poštanska kočija do Parme, no ja odbih. Čim smo objedovali, dadosmo natovariti prtljagu, koju sluge čvrsto zavezaše, pa naposljetku krenusmo poslije učtive prepirke o tom gdje će tko sjediti. Madžar je uporno zahtijevao da ja zauzmem mjesto pokraj Henriette, ne shvaćajući da je mojoj ljubavi koja se tek rađala milije skromno mjesto na pomoćnom sjedištu. Henrietta je bez sumnje odmah naslutila uzrok mog opiranja. Sjedeći pred njom, mogao sam je do mile volje gledati a da se nisam morao okretati da svojim očima priuštim taj užitak koji je zasigurno jedan od najslađih među onima što ih ljubljeno biće ne može ljubavniku uskratiti.
No u toj sreći koja mi se pričinjala neizmjerna, morao sam otrpjeti i jednu neugodu. Kad bi mi Henriette kazivala duhovite doskočice koje su me tjerale u smijeh, videći da je čestitom Madžaru žao što se ne može zajedno s nama smijati, pokušao sam da mu ih na latinskom objasnim, no najčešće sam ih tako loše prevodio da je šala izgubila svu duhovitost. Časnik im se nije smijao, što je mene silno jadilo, jer je Henriette po tome morala zaključiti da ja ne govorim onako dobro latinski kao ona francuski, što uostalom bijaše istina.
U svim jezicima najkasnije se nauči duh jezika, a duhovitost i šala nalaze se najčešće u svakodnevnom govoru. Ja sam se počeo smijati duhovitosti Terencija, Plauta i Marcijala tek u dobi od trideset godina.
Kako je na kočiji trebalo nešto popraviti, zaustavili smo se u Forliju. Pošto smo veselo povečerali, ja sam se brzo povukao na počinak u drugu sobu. Ta mi se djevojka putem učinila tako čudnovatom da sam se bojao da noću ne iziđe iz postelje svog prijatelja i ne preseli se u moju. Nisam znao kako bi to primio Madžar, koji, po svemu sudeći, bijaše veoma častan čovjek. Želio sam zadobiti Henriettu mirno i spokojno, prijateljskim i časnim sporazumom.
Ta je djevojka imala na sebi samo mušku odjeću, od ženske odjeće nije imala ni krpice, čak ni košulje. Kad je morala promijeniti košulju, uzimala je od svog prijatelja. To mi bijaše novo i zagonetno.
Tek sam je u Bologni, dok smo veseli i razdragani sjedili za večerom, zapitao u kakvoj je to neobičnoj zgodi postala ljubavnicom tog čestitog čovjeka koji bi se prije trebao predstaviti kao njen otac, a ne muž. Ona mi sa smiješkom odgovori neka zamolim njega da mi ispripovjedi taj dio njene prošlosti sa svim pojedinostima, vjerno i istinito.
Ja mu odmah rekoh da bih volio čuti kako se to zbilo, napomenuvši da mi je Henriette dragovoljno dala svoj pristanak. Tek kad sam ga umirio, ponavljajući kako je to neće ražalostiti i kako ona želi da mi kaže sve do posljednje sitnice, on započe ovako:
– Jedan od mojih prijatelja u Beču, neki časnik, bijaše dobio zapovijed da poslomotputuje u Rim. Ja sam zatražio dopust od šest mjeseci i pošao s njim. Želio sam iskoristiti priliku i upoznati vječni grad, misleći da je ondje latinski uobičajen barem onoliko koliko u Madžarskoj. No u tom sam se teško prevario, jer ga čak i svećenici veoma slabo govore. Oni pak koji ga znaju mogu se jedino pohvaliti da njime znaju pisati, a moram priznati da pišu najčišćim latinskim.
– Nakon mjesec dana kardinal Albani povjeri mom prijatelju neka službena pisma zaNapulj, te se nas dvojica rastadosmo. No prije odlaska prijatelj me preporuči kardinalu kao čovjeka od rijetka povjerenja, te mi Njegova jasnost kaza da će mi uskoro povjeriti jedno pismo za gospodina Dutillota, ministra kod infanta, novog vojvode od Parme, Piacenze i Guastalle. Razumije se, dodao je kardinal, troškove puta snosit će on. Kako sam želio vidjeti luku koja se u staro doba nazivala Centum cellae, a koju danas zovu Civitavecchia, odlučio sam žrtvovati nešto vremena i otišao sam onamo u pratnji vodiča koji je govorio latinski.
– Dok sam šetao lukom, vidjeh kako se iz neke tartane iskrcava jedan postariji časnik udruštvu ove djevojke koja je nosila istu odjeću što je i danas vidite na njoj. Svojom je pojavom učinila na me neobičan dojam. No ja bih na taj susret zaboravio, da se onaj časnik nije nastanio zajedno s njom ne samo u istom svratištu gdje sam i ja odsjeo već šta više u sobi koja je bila okrenuta tako da se s mojih prozora vidjela čitava njena unutrašnjost. Još iste večeri vidio sam djevojku kako večera sa časnikom, no čudilo me što sve vrijeme nisu izmijenili ni riječi. Poslije večere djevojka je ustala od stola i udaljila se a da časnik ni na tren nije podigao pogled s nekog pisma koje je čitao. Malo kasnije zatvorio je prozore, pa kako je soba utonula u tamu zaključio sam da je legao.
– Drugog jutra vidio sam njega kako izlazi, dok je djevojka ostala sama u sobi s nekomknjigom u rukama. Bila je ista kakvu je i sad vidite, i sve me je jače zaokupljala. Potom sam i ja izišao, a kad sam se poslije jednog sata vratio, opet vidjeh časnika koji joj je nešto govorio, dok mu je ona, pretužna lica, odgovarala tek ponekom riječi. Kasnije se časnik ponovo udaljio. Ja tad rekoh svom vodiču neka ode do te djevojke preodjevene u oficira i neka joj reče da ću joj dati deset cekina ako pristane da se sa mnom sastane barem na jedan sat. On najposlušnije izvrši nalog i začas se vrati saopćivši mi njen odgovor. Rekla mu je na francuskom da odlazi u Rim čim nešto pojede i da će u Rimu lako saznati što treba poduzeti da se sastanemo. Vodič me uvjeravao da ću od kočijaša koji je bude vozio lako doznati gdje je odsjela. Otputovala je poslije ručka s onim časnikom, dok sam ja krenuo tek sutradan.
– Dva dana poslije povratka u Rim primio sam od kardinala jedan zapečaćen omot,pismo za gospodina Dutillota i putnicu s novcem za put, uz napomenu da se ne moram odveć žuriti. U skladu s tim nalogom, iznajmio sam, uz cijenu od osam cekina, jednu kočiju za putovanje i povratak iz Parme.
– Na djevojku bijah posve zaboravio, kadli mi dva dana prije odlaska moj vodič saopći daje saznao gdje se nastanila s onim časnikom. Rekoh mu neka je ponovo pokuša predobiti za onaj moj prijedlog, no neka je upozori da sam ja pred odlaskom, pa da bi stvar trebalo požuriti. On mi još istog dana donese njen odgovor. Kazala mu je da će, budem li sam, ući u moja kola, pa ćemo se moći negdje zaustaviti da malo pročavrljamo.
– Taj mi se prijedlog neobično svidio, te joj javih sat odlaska i tačno označih mjesto,nedaleko od vrata del Popolo.
– Održala je najsavjesnije svoje obećanje. Čim sam je spazio, dadoh zaustaviti kola i onase smjesti pokraj mene, rekavši da ćemo za razgovor imati vremena napretek, jer je naumila objedovati sa mnom. Ne možete zamisliti koliko mi je trebalo da je shvatim i koliko se ona namučila dok joj je naposljetku pošlo za rukom da mi objasni što želi. Sporazumjeli smo se uglavnom pokretima i znakovima. Pristao sam, dabome, i to s najvećim zadovoljstvom.
– Objedovali smo dakle zajedno i ona se pokazala uslužna kako se samo poželjeti može,no nemalo me je iznenadilo kad je odbila deset cekina koje joj bijah obećao, dajući mi jasno na znanje da bi više voljela poći sa mnom do Parme gdje je imala nekog posla. Kako su mi se ovakve pustolovine oduvijek milile, najradosnije pristadoh, samo me je ljutilo što joj nisam mogao predočiti da je, u slučaju ako je silom pokušaju vratiti u Rim, neću moći zaštititi od takva nasilja. Bijaše mi krivo i to što se zbog uzajamnog nepoznavanja jezika kojima smo govorili nisam mogao nadati da ću je moći pozabaviti ugodnim razgovorom, niti da ću se moći zabavljati slušajući njene dogodovštine. Zbog toga vam o njenim poslima ne mogu baš ništa reći. Znam samo to da se zove Henriette, da je nedvojbeno Francuskinja, da je odličnog zdravlja i da zacijelo ima duha i smjelosti, ako je suditi po dokazima koje je meni dala u Rimu a vama u Cesenu za generalovim stolom. Ako vam ushtjedne ispripovjediti svoju prošlost i dopusti vam da mi je ponovite na latinskom, kažite joj da će me veoma obradovati, jer ja sam u ovo malo dana postao njen pravi i odani prijatelj, i osjetit ću iskrenu bol kad se u Parmi budemo morali rastati. Kažite joj da ću joj umjesto deset cekina koje sam joj obećao dati onih trideset koje bez nje nikad ne bih dobio od cesenskog biskupa. Recite joj i to da bih joj dao mnogo više da sam bogatiji. Objasnite joj sve to, molim vas, na njenom jeziku.
Upitao sam je bi li voljela čuti vjeran prijevod onog što mi je ispripovjedio časnik, a kad mi ona reče da želi čuti i najsitniju pojedinost, ja joj od riječi do riječi ponovih časnikovu ispovijest.
Saslušavši me, Henriette, s plemenitom iskrenošću, koja ipak nije bila bez trunka stida, sve potvrdi. Našoj pak radoznalosti da saznam njene zgode i nezgode reče da ne može udovoljiti, te me zamoli neka mu kažem da je toga oslobodi.
– Recite mu da mi isti onaj zakon koji mi zabranjuje da lažem ne dozvoljava da kažemistinu.
Glede onih trideset cekina koje joj on bijaše nakanio pokloniti na rastanku, zamoli me neka mu kažem da ona neće primiti ni pare, i da će je veoma ražalostiti bude li navaljivao.
– Željela bih – nastavila je – da me pusti da se sama nastanim gdje mi se bude svidjelo ida me zaboravi kao da se nikad nismo susreli. Neka se u Parmi ne raspituje za mene i ako me slučajno susretne, neka prođe pored mene kao pored neznanke.
Izrekavši te strašne riječi glasom podjednako ozbiljnim i blagim, poljubi starca na način koji je odavao više tuge no ljubavne nježnosti. Časnik koji nije znao čemu duguje taj cjelov silno se snuždi kad mu objasnih nakon kakvih je riječi uslijedio. Zamoli me neka joj kažem da će se rado pokoriti njezinoj volji, ali da mora biti siguran da ona u Parmi neće ni u čemu oskudijevati. Henriette na to ne reče ni da ni ne, već me samo zamoli neka mu kažem da bude miran u pogledu njene sudbine.
Poslije tog objašnjenja sve troje utonusmo u tugu. Ostali smo tako punih četvrt sata, niti smo govorili niti se gledali. Kad ustadoh od stola da im zaželim laku noć, bacih pogled na Henriettino lice i vidjeh da je cijelo u plamenu.
Spremajući se na počinak, počeh glasno razgovarati sam sa sobom kao što uvijek činim kad me nešto do čega mi je stalo smućuje i uznemiruje. Nijemo mi razmišljanje nije dovoljno. Nešto me tjera da govorim, te mi se ponekad pričinja kao da u tim trenucima razgovaram sa svojim demonom.
Odrješita Henriettina izjava pomrsila je sve moje račune. Tko je ta djevojka – govorio sam nasumce – u kojoj su na tako čudan način združeni najuzvišeniji osjećaji sa svim obilježjima velike razuzdanosti? Ona u Parmi pod svaku cijenu želi ostati sama i svoja gospodarica, i ja ću se bezrazložno obmanjivati budem li i dalje vjerovao da neće i od mene tražiti isto što je zahtijevala od časnika kojem se već bila predala. Zbogom dakle, lijepa nado! Tko je u stvari ona? Možda se pouzdano nada da će u Parmi naći svog ljubavnika, ili pak ima ondje ugledne rođake, a možda je razuzdana sklonost najcrnjem poroku i pouzdanje u vlastitu snagu goni da izazove sudbinu koja će je ili strovaliti na dno najstrašnijeg ponora ili je uzdići do samog vrhunca sreće i bogatstva ako li joj podari ljubavnika kadra da joj pred noge položi kraljevsku krunu, čemu se međutim može nadati samo osoba luda ili očajna. Ona nema ništa, a ponaša se kao da joj ništa ne treba, te ne želi primiti ni pare od časnika od kojeg bi, bez ikakva ustručavanja mogla primiti svoticu koju joj on u neku ruku i duguje. Ako ne crveni zbog uslužne podatljivosti koju mu je bez ljubavi ukazala, kako se može stidjeti da primi trideset cekina? Zar možda misli da je časnije podati se prolaznom hiru jednog muškarca kojeg ne poznaje no primiti pomoć koja joj je prijeko potrebna da se u Parmi ne nađe na ulici sama, izložena bijedi i svakojakim opasnostima? Zacijelo vjeruje da će se tako pred časnikom opravdati za ono što je s njim počinila. Htjela bi valjda da on povjeruje kako je to uradila samo zato da se oslobodi onog čovjeka čija je bila u Rimu. Časnik drugačije i ne može suditi, jer zacijelo nije toliko tašt pa da pomisli kako ju je neodoljivo zarobio dok ju je gledao sa svojih prozora u Civitavecchiji. Ona dakle s pravom može vjerovati da se opravdala pred časnikom, ali ne i preda mnom. Onako oštra i pronicava duha, ona mora znati da ja ne bih nikad otišao s njima kad ne bih bio zaljubljen u nju, a mogla se lako domisliti kako će zaslužiti da joj i ja oprostim.
Možda nije lišena čednosti, no zacijelo nije toliko kreposna da bih se ja mogao odreći one nagrade koju žena duguje vatrenoj žudnji ljubavnika. Ako misli da će preda mnom hiniti čednu djevicu i tako me nasamariti, ja ću joj otvoreno dati do znanja da se ljuto prevarila.
Poslije tog monologa legoh, no prije no što ću usnuti, odlučih da se objasnim već sutradan izjutra prije polaska. Zatražit ću – rekoh samom sebi – da i meni ukaže iste ljubaznosti koje je udijelila časniku, pa ako mi ih uskrati, osvetit ću se pokazavši joj sav svoj prezir i gnušanje još prije nego što stignemo u Parmu. Ona će mi možda uskratiti dokaze nježnosti, bilo lažne ili istinite, pozivajući se na krepost koje nema, a ja ne bih želio da budem žrtva prijetvorne vrline. Što se časnika tiče, bijah posve miran, jer prema onom što mi bijaše rekao nisam mogao pretpostaviti da će mi zamjeriti ako se izjasnim.
Uvjerivši tako sama sebe u ispravnost svog rasuđivanja koje mi se činjaše nadahnuto dubokom mudrošću, naposljetku zadrijemah i u snu koji ljepotom ne zaostajaše za javom ukaza mi se Henriette vedra i nasmijana, i na moje veliko čudo očešljana kao žena. Stala se braniti i ovim me riječima pokušala uvjeriti da sam krivo o njoj sudio:
– Nagomilao si protiv mene mnoštvo uvredljivih sofizama, pa sam došla da ih oborim tako što ću ti priznati da te volim i što ću ti to i dokazati. Ja u Parmi nemam nikoga, nisam ni luda ni očajna i hoću da budem samo tvoja.
Da potkrijepi činom te riječi, ona se predade mojoj ljubavnoj žudnji koju je njena još žarče razgarala.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39222
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:45 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

U snovima ovakve vrsti usnuli se obično budi trenutak prije ljubavnog grča. To valjda istinoljubiva priroda ne dopušta mašti da poleti tako daleko. Čovjek koji spava tek je upola živ, a u času kad daje život biću sličnom sebi mora živjeti i dušom i tijelom. No divnog li čuda! Ja se nisam probudio i proveo sam cijelu noć s Henriettom u zagrljaju. I kako to bijaše dug san! A da je to samo san uvidio sam tek kad se divna opsjena rasplinula u osvit dana. Ostao sam dugo nepomičan, prikupljajući u smetenom sjećanju sve pojedinosti noćnog doživljaja. Prisjećao sam se kako sam nekoliko puta u snu rekao: »Ne, ja ne sanjam!« i dalje bih vjerovao u istinitost svog sna da vrata moje sobe ne bijahu zasunuta iznutra. Da nije bilo toga, mislio bih da je Henriette, provevši noć sa mnom, otišla dok sam spavao.
Poslije tog divnog sna moja se ljubav pretvori u ludu čežnju, a drugačije nije ni moglo biti. Tako se izgladnjeli čovjek koji je legao bez večere i cijelu noć sanjao kako jede budi izjutra mučen neutaživom glađu.
Odijevao sam se u žurbi, čvrsto odlučivši da dobijem Henriettin pristanak još prije no što krenemo, ili da ostanem u Bologni, a nju da pustim neka s časnikom otputuje u Parmu mojim kolima. No da bi sve bilo časno i pošteno, morao sam prije no što se objasnim s Henriettom otvoreno porazgovoriti s madžarskim kapetanom.
Možda će poneki, čak i mudri čitalac uzviknuti u smijehu: »Čemu pripisivati toliko važnosti ovakvoj sitnici?« Taj će čitalac biti u pravu, jer on niti može ljubiti, niti je ikad ljubio. Za njega je to zaista samo sitnica.
Odjenuvši se, odoh ravno u sobu svojih suputnika i pošto im zaželjeh dobro jutro i izrazih zadovoljstvo što ih vidim oboje u dobru zdravlju izjavih časniku da sam se zaljubio u Henriettu. Upitao sam ga bi li mi zamjerio ako bih je pokušao nagovoriti da mi postane ljubavnicom.
– Ako vas je ona – nastavio sam – zamolila da je napustite čim stignemo u Parmu i da sedalje za nju ne raspitujete zbog tog što je možda ondje očekuje njen ljubavnik, ja se tvrdo nadam da ću je, ako mi dopustite da porazgovaram s njom u četiri oka, privoljeti da mi žrtvuje tog ljubavnika. Ako li me odbije, ja ostajem ovdje. Vi ćete poći s njom u Parmu i ostavit ćete moja kola na poštanskoj postaji, a meni ćete poslati priznanicu od glavara postaje tako da ih mogu uzeti kad mi bude prikladno.
– Poslije doručka – odvrati mi on – ja ću otići u Znanstveni zavod, a vi ćete ostati s njom,pa ćete se u miru porazgovoriti. Kad se vratim, bit će mi drago ako mi budete mogli saopćiti da ste je uspjeli nagovoriti. Ako li ona ustraje u svojoj odluci, ja ću ovdje lako naći nekog kočijaša, pa će vam tako kola ostati. Bio bih presretan kad bih je mogao ostaviti u vašim rukama.
Pola posla bijaše obavljeno. Ushićen što se bliži rasplet, zapitah Henriettu bi li voljela razgledati ono što je u Bologni vrijedno da se vidi, a ona reče da bi rado pošla kad bi imala žensku odjeću, no da joj se u muškoj odjeći ne mili obilaziti gradom.
Doručkovali smo, a potom časnik ode. Ja odmah rekoh Henrietti da me do povratka ostavlja s njom nasamo, jer sam mu rekao da joj imam nešto važno kazati.
– Da li se zapovijed – započeh sjednuvši sučelice njoj – koju ste jučer nametnulikapetanu, to jest da vas zaboravi čim stignete u Parmu, da se ne raspituje za vas i da vas ne pozna ako vas negdje vidi, odnosi i na mene?
– To nije bila zapovijed već prije usrdna molba da mi učini to zadovoljstvo za koje samga zbog svojih prilika morala zamoliti. Kako nema nikakva prava da mi ga uskrati, nisam ni na tren posumnjala da će se skanjivati. Što se pak vas tiče, i vama bih se obratila s istom molbom, ali nisam ni slutila da ste se naumili umiješati u moj život. Vi ste mi se prikazivali kao prijatelj, pa ćete me, mislim, razumjeti. Ako bi mi kapetan, brinući se o meni i poslije izričite molbe da to ne čini, nanio zlo, jer bi mi mogao nauditi, tad i sami uviđate da bi mi vaša briga bila još neugodnija. Da ste prema meni osjetili imalo prijateljstva, sve biste to i sami pogodili.
– Da ste prema meni osjetili imalo prijateljstva, i vi biste pogodili da vas ne moguostaviti samu nasred ulice, bez novaca, bez ičeg što biste mogli prodati u nepoznatom gradu gdje se čak ne možete ni sporazumjeti. Zar vi doista mislite da bi vas čovjek u kojem se začelo iskreno prijateljstvo mogao napustiti nakon što je iz vaših usta doznao za vaš težak položaj? Ako tako mislite, onda nemate nikakve predodžbe o tome što je prijateljstvo, i čovjek koga ste zamolili za to zadovoljstvo, kako vi kažete, nije vam prijatelj ako toj vašoj molbi udovolji.
– Ja znam da mi je kapetan prijatelj. I sami ste čuli što je rekao: on će me zaboraviti.
– Ja ne znam od kakve je vrsti kapetanovo prijateljstvo ni dokle seže njegova vlast nadvama, ali znam samo ovo: ako vam je on tako laka srca popustio, njegovo je prijateljstvo posve različito od moga. Ja vam moram reći da bi meni bilo teško uslišati tu vašu neobičnu molbu i napustiti vas u ovakvu stanju; štaviše, ako dođem u Parmu, bit će mi ne samo teško već i nemoguće da se pokorim vašoj želji, jer prijateljstvo nije jedini osjećaj koji gajim prema vama. Ja vas volim, volim vas tako da vas kanim ili cijelu posjedovati u sreći, ili ostati ovdje, a vas pustiti da odete s časnikom. Ako dođem u Parmu, postat ću najnesretniji među ljudima, jer ću vas vidjeti s ljubavnikom ili s mužem, ili pak u krilu ugledne obitelji, a najgore će biti ako ne budem mogao znati što se s vama zbilo. Lako je reći: »Zaboravite me!« Još ću vam nešto kazati, gospođo. Možda Francuz može lako zaboraviti, ali Talijan, sudim li po sebi, nema nad sobom te čudne moći. I da ne duljim, zahtijevam da se ovog trena izjasnite. Moram li ostati ovdje, ili otići u Parmu? Ili jedno ili drugo! Donesite odluku. Ako ostajem ovdje, tad je sve rečeno. Sutra krećem u Napulj, gdje ću se sigurno izliječiti od strasti koju ste u meni raspalili. No ako mi kažete da vas pratim do Parme, onda mi, gospođo, morate reći da ćete me usrećiti poklonivši mi svoje srce. Manjim se neću zadovoljiti. Ja hoću da budem vaš jedini ljubavnik, pa ako želite neka to bude pod uvjetom da me udostojite svoje milosti tek kad je budem zaslužio pažnjom i skrbi, odanošću i poslušnošću kojima nećete naći ravnih. Izaberite prije no što se vrati onaj čestiti čovjek kojem zavidim na prevelikoj sreći. Ja sam mu već sve rekao.
– I što vam je odgovorio?
– Da će biti presretan što vas ostavlja pod mojim okriljem. Što znači taj škrti smiješak?
– Oprostite što se smijem, no za ovako nasilnu ljubavnu izjavu nisam nikad u životučula. Pojmite li što to znači kad muškarac u ljubavnoj izjavi koja bi morala biti puna nježnosti kaže ženi: »Gospođo, ili jedno ili drugo. Odlučite se istog trena!«
– Pojmim ja to predobro. To nije ni nježno ni ganutljivo kao što bi moralo biti u jednomromanu, ali ovo nije roman, već istinito zbivanje, i to najozbiljnije. Nikad u životu nisam osjetio nestrpljivije hitnje. Znate li vi na kakvoj je muci zaljubljen čovjek u trenutku kad mora donijeti odluku o kojoj će možda ovisiti tok čitava njegovog života? Pomislite da vas unatoč žarkoj čežnji nisam ničim povrijedio, i da odluka kojoj ću se prikloniti ako vi ustrajete u svom naumu nije grožnja već junački čin koji će mi pribaviti vaše poštovanje. Ne zaboravite da nemamo vremena za gubljenje. Riječ »Izaberite!« ne smije vam se činiti grubom i nepristojnom, njome sam vam iskazao najveću čast, predavši u vaše ruke odluku o vašoj i mojoj sudbini. Zar biste doista željeli da vas uvjeravam u svoju ljubav, plačući poput blune i zaklinjući vas da mi se smilujete? Ne, gospođo! Ja znam da sam dostojan vašeg srca i neću od vas samilosti. Idite kamo hoćete i pustite me da odem. Ako već iz čovjekoljublja zahtijevate da vas zaboravim, barem mi dopustite da odlazeći daleko od vas lakše podnesem bolno vraćanje samome sebi. Ako dođem u Parmu, pomahnitat ću. Promislite, molim vas najusrdnije, prije no što odgovorite, i znajte da ćete mi nanijeti neoprostivu krivdu ako mi sad kažete: »Dođite ipak u Parmu, iako vas molim da me ondje ne pokušavate tražiti?« Shvaćate li vi da mi to ne možete kazati ako ste naumili pošteno postupiti?
– Shvaćam i te kako, ukoliko je istina da me ljubite.
– Hvala nebesima! U moju ljubav ne smijete sumnjati. Izaberite dakle! Odlučite se!
– Opet vi isto. Znate li da izgledate kao da ste gnjevni?
– Oprostite. Nisam gnjevan, već drhtim od velikog uzbuđenja pred odlučnim trenutkom.Morao bih se prije požaliti na svoju hirovitu sreću i one proklete žbire koji su me probudili u Cesenu, jer da nije bilo njih, nikad vas ne bih upoznao.
– Vama je dakle žao što ste me upoznali?
– A zar nisam u pravu?
– Niste, jer ja još nisam izabrala.
– Sad već lakše dišem. Kladim se da ćete reći da dođem u Parmu.
– Da, dođite u Parmu.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39222
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:46 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

VI
Sretan odlazim iz Bologne - Kapetan nas napušta u Reggiu, gdje s Henriettom provodim noć
- Dolazimo u Parmu Henriette se odijeva u haljine svog spola - Naša uzajamna sreća Susrećem svoje rođake
Tog se časa prizor izmijenio. Pao sam joj do nogu, obgrlio koljena cjelivajući ih stotinu puta. Ljutnja i uvredljiva zajedljivost bijahu iščezli bez traga, pokoran i zahvalan, goreći od ljubavi, zaklinjao sam joj se da neću zahtijevati niti da mi ruku dadne na cjelov sve dok ne budem dostojan njenog srca.
Zapanjena tim iznenadnim prijelazom iz očajanja u žarku nježnost, ta me nebeska žena, glasom još nježnijim od moga, zamoli da ustanem. Reče mi da vjeruje u moju ljubav i da će učiniti sve što je u njenoj moći da je održi stalnom. Ja pritisnuh usne na njene ruke, a u taj tren uđe kapetan i zaželi nam oboma sreću. Ja mu, sjajući od radosti, rekoh da ću odmah dati upregnuti konje, i ostavih je s njime.
Otputovali smo zajedno, zadovoljni sve troje.
Na pola puta do Reggia, on nam stade dokazivati da bismo ga morali pustiti sama do Parme, jer ako stigne onamo zajedno s nama, dat će povoda svakojakim govorkanjima, zapitkivat će ga, a još će se radoznalije raspitivati za mene i Henriettu.
Oboje smo morali priznati da nam pametno savjetuje. Stoga smjesta odlučismo da nas dvoje provedemo noć u Reggiu, a njega da pustimo da sam nastavi put za Parmu u poštanskim dvokolicama. To odmah i učinismo. On dade skinuti svoj kovčeg i prenijevši ga u dvokolicu, oprosti se, obećavajući da će sutradan ručati s nama.
Postupak tog čestitog čovjeka mora da se Henrietti svidio koliko i meni, i to ne samo zbog tankoćutnosti koju je Madžar pokazao, već i zbog obostrane predrasude. Jer kako bismo se, poslije sporazuma između mene i Henriette, smjestili u Reggiu? Henriette bi, zbog svog obraza i poštenja, morala spavati sama u krevetu, a pri tom ne bismo mogli, ni mi ni ona, a da sa stidom ne osjetimo svu smiješnost i prijetvornost takve suzdržanosti. Ljubav je božansko čedo koje se toliko grozi stida da se osjeti duboko poniženo ako ga stid nadvlada, a poniženje mu oduzima barem tri četvrtine dostojanstva. Ni Henriette ni ja nismo mogli punim srcem uživati u sreći ako ne odalečimo od sebe sjećanje na dobrog kapetana.
Ja sam odmah naručio večeru za me i Henriettu. Moja sreća bijaše tako velika da je premašala moje snage i poimanje, a ipak mi se na licu čitala tuga. Henriette mi to nije mogla zamjeriti, jer je i ona sjedila snuždena izraza.
Večeru smo jedva okusili, a ni razgovarali nismo, jer nam se riječi činjahu blijede, i uzalud smo skakali s predmeta na predmet, sve u nadi da ćemo pronaći nešto zanimljivije. Znali smo da ćemo te noći zajedno spavati, no to iz tankoćutnosti nismo nijednom riječju spominjali.
Kakve li noći! Kakva žena bijaše ta Henriette koju sam toliko ljubio! I koja mi je pružala toliko sreće!
Tek nekoliko dana nakon našeg sjedinjenja upitao sam je što bi uradila u Parmi bez prebijene pare i bez ijednog znanca da joj nisam, priznajući joj svoju ljubav, izjavio da sam odlučio otputovati u Napulj ako me odbije. Ona odgovori da bi se našla na rubu najstrašnijeg ponora, no da je bila uvjerena da je ljubim, pa nije sumnjala da bih je mogao ostaviti prije no što se izjasnim. Dodala je kako je bila nestrpljiva u pogledu mojih namjera, pa me je stoga zamolila da prevedem njenu odluku starom časniku znajući da se on ne može ni usprotiviti niti je zadržati uza se. Smatrala je – rekla je na kraju – nemogućim da joj, shvativši kako se molba koju bijaše uputila časniku, ne tiče i mene, ne bih ponudio svoje usluge u ime najobičnijeg prijateljstva, a tada bi postupila prema osjećajima koje bi nazrela u meni. Da je propala, sama i napuštena, zaključila je, za to bi jedini krivci bili njen suprug i svekar, koje je nazivala čudovištima.
Ušavši u Parmu, ja sam i nadalje zadržao ime Farussi. To naime bijaše ime majčine obitelji. Henriette je sama upisala ime koje bijaše uzela: Anne d'Arci, Francuskinja.
Dok smo činovnicima objašnjavali da ne nosimo uza se ništa nedozvoljeno, priđe nam neki mladi Francuz, spretna i pametna izgleda, koji, ponudivši mi svoje usluge, reče neka se umjesto u svratiste k pošti dadem odvesti Andremontu gdje su sobe uređene na francuski, a kuhinja i vino također su francuski.
Videći da se prijedlog sviđa Henrietti, ja pristadoh, i mi se ukonačismo kod tog Andremonta, gdje nas veoma lijepo smjestiše. Lakaja koji nas bijaše doveo uzeo sam u službu, i pošto sam s vlasnikom svratišta sve potanko uglavio, otišao sam s njime do nekog spremišta da pohranim kočiju.
Kad sam se vratio, rekoh Henrietti da ćemo se vidjeti za večerom, a najmljenom lakaju naredih da me čeka u predsoblju, te iziđoh sam, iako mi je taj grad što bijaše domaja moga oca bio posve nepoznat. No znao sam da u gradu, koji je odnedavna promijenio gospodara, sve vrvi od uhoda.
Parma kao da ne bijaše u Italiji. Sve je imalo prekoalpski izgled. Prolaznici su među sobom razgovarali francuski ili španjolski, a oni koji nisu govorili nijedan od tih jezika, sporazumijevali su se šapatom.
Lutao sam gradom nasumce ne bih li ugledao neki dućan ženskog rublja, jer zapitkivati nisam htio, i naposljetku ga pronađoh. Vlasnica je sjedila u kutu kraj tezge.
– Gospođo, htio bih kupiti rublja svake vrste.
– Neka gospodin izvoli trenutak pričekati. Pozvat ću nekog tko govori francuski.
– To nije potrebno, jer ja sam Talijan.
– Neka je bogu hvala. Danas je to rijetkost.
– Zašto rijetkost?
– Zar vi ne znate da je došao vojvoda Filip? I da je francuska princeza, njegova supruga,već na putu?
– Čestitam vam na tome. Sad mora da je u opticaju mnogo novaca, pa bit će da imasvega.
– To je istina, ali sve je skupo, a mi se teško privikavamo na te nove običaje. Kod nassada vlada mješavina francuskog slobodarstva i španjolske sumnjičavosti, pa tko da se tu snađe? Kakvo ste rublje željeli?
– Prije svega htio bih vas upozoriti da se neću pogađati ni cjenkati, pa stoga pripazite dame ne zakinete na cijeni, jer više neću kupovati kod vas. Trebao bih finog platna za dvadeset i četiri ženske košulje, bombašima za podsuknje i prsluke, muslina, maramica i drugog rublja kojeg bih želio naći kod vas, jer kao stranac bog zna na koga bih se mogao namjeriti.
– Ako se pouzdate u mene, namjerit ćete se na poštena trgovca.
– Rekao bih da vam se može povjerovati, pa vas stoga molim da mi pomognete. Moraobih naime pronaći krojačice koje bi došle siti u stan gospođe kojoj treba hitno sva oprema.
– I haljine?
– Haljine, kape, ogrtači, ukratko sve, jer je vi kao žena možete zamisliti kao posve nagu.
– Ako ima novaca, jamčim vam da joj neće ništa nedostajati. Ja ću se za to pobrinuti. Jeli mlada?
– Mlađa je od mene četiri godine. To je moja žena.
– Ah, bog vas oboje blagoslovio. Imate li djece?
– Još ne, dobra moja gospođo.
– Baš mi je drago! Odmah ću poslati po pravi biser od krojačice, a vi dotle birajte robu.
Pošto sam izabrao najbolje što je imala, platih joj cijenu koju je zatražila, a uto dođe i krojačica. Kazao sam trgovkinji da stanujem kod Andremonta i da će mi iskazati veliku uslugu ako mi pošalje nekog trgovca tkaninama.
– Objedujete li u svratištu?
– Da.
– Onda je sve u redu. Budite bez brige.
Krojačici koja je došla sa svojom kćeri rekoh da uzme kupljenu robu i pođe sa mnom. Putem sam se zadržao tek toliko da kupim konac i svilene čarape, i vrativši se kući dadoh pozvati postolara koji je imao radnju tik do svratišta. Bijaše to za me trenutak prave radosti. Henriette, kojoj nisam ništa unaprijed rekao, uze razgledati stvari što ih bijasmo razastrli na stolu, s izrazom najvećeg zadovoljstva, no to se zadovoljstvo izražavalo samo u pohvalama kojima me obasu što sam umio odabrati robu tako dobre kakvoće. Nije zbog toga bila nimalo radosnija no inače, niti je izrekla ijedne riječi zahvalnosti.
Najmljeni lakaj bijaše ušao u odaje zajedno sa mnom i krojačicama, te mu Henriette blago kaza neka se vrati u predsoblje i neka ne ulazi dok ne bude pozvan. Krojačice rasprostriješe platna i uzeše krojiti košulje, a postolar joj uze mjeru. Rekoh mu neka nam najprije donese papuče, i on odmah posluša, te za četvrt sata donese papuče za mene i Henriettu. S njim opet uđe lakaj iako ga nismo zvali. Postolar, koji je znao francuski, pravio je s Henriettom obračun na najsmješniji način. Ona ga prekine i upita lakaja koji je ostao u odaji što želi.
– Ništa, gospođo, ovdje sam da primim vaše zapovijedi.
– Zar vam nisam rekla da ćemo vas pozvati kad ustreba?
– Ja bih želio znati tko je od vas dvoje moj gospodar.
– Nijedno – odgovorih mu smijući se – evo vam nadnice za današnji dan i sad odlazite.
Henriette nastavi šaljivi razgovor s postolarom koji joj, primijetivši da ona zna francuski, ponudi učitelja talijanskog. Ona ga zapita odakle je taj učitelj rodom.
– Flamanac. Veoma je učen. Pedeset mu je godina i pravi je mudrac. Stanuje u gostioniciBornica. Uzima tri parmske livre za poduku ako traje jedan sat, a šest ako traje dva sata, i traži da mu se svaki puta plati.
– Hoćeš li da uzmem tog učitelja? – obrati se Henriette meni.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39222
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:47 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


– Uzmi ga, molim te, to će te zabavljati.
Postolar obeća da će joj ga poslati sutradan u devet sati izjutra. Dok je krojačka majka krojila, kći započe odmah šiti, ali kako jedna sama nije mogla mnogo uraditi, rekoh starijoj da bih joj bio zahvalan kad bi nam našla još jednu krojačicu koja govori francuski. Ona obeća da će nam je poslati istog dana. Ujedno mi ponudi svog sina za slugu, rekavši da se već lijepo sporazumijeva na francuskom i da nije ni tat ni uhoda. Henriette primijeti da bismo ga mogli uzeti, i žena odmah naloži svojoj kćeri da dovede i njega i krojačicu koja zna francuski. Tako bi sakupljeno prijazno društvo koje će zabavljati moju slatku ženicu.
Sin krojačke bijaše mladić od osamnaest godina koji je pohađao škole. Izgledao je skromno i pošteno. Zapitavši ga za ime, nemalo se iznenadih kad mi reče da se zove Caudagno.
Čitalac već zna da je moj otac bio rodom iz Parme, a možda će se sjetiti da se jedna od očevih sestara bila udala za nekog Caudagnu. Bilo bi baš smiješno – rekoh u sebi – kad bi ta krojačka bila moja tetka, a sluga moj bratić. No o tom ni riječi.
Henriette me zapita bi li smjela krojačicu zadržati na ručku, a ja je uzeh zaklinjati neka me ubuduće ne žalosti tražeći dozvolu za tako beznačajne stvari. Ona se nasmije i obeća da će me poslušati. Tada stavih u jednu kesicu pedeset cekina i dadoh joj rekavši da će time moći kupiti sitnice koje zaželi, a kojih se ja možda ne bih mogao dosjetiti. Ona ih primi i reče da je taj dar neobično raduje.
Upravo kad htjedosmo sjesti za stol, uđe madžarski kapetan. Henriette mu poleti u susret, poljubi ga, zovući ga dragim taticom, i zamoli ga da svakog dana dolazi k nama na ručak. Videći svu tu ženskadiju kako marno šije, dobričina se uvelike obraduje što je tako dobro smjestio svoju pustolovku, i sav se ozari od zadovoljstva kad ga zagrlih rekavši da njemu dugujem svoju sreću.
Objedovali smo ukusna i rijetka jela. Kuhar Andremonta iskazao se kao odličan majstor. Henriette se za objedom pokazala kao popašna, a Madžar kao sladokusac. Ja bijah i jedno i drugo. I tako smo, kušajući razne vrste vina koje nam je poslužio naš gostioničar, veselo i fino objedovali. Moj mi se mladi sluga svidio zbog poštovanja kojim je posluživao svoju majku jednako kao i ostale. Janeton, njegova sestra, i Francuskinja nisu prekidale posao, jer obje već bijahu objedovale.
Kad bijasmo kod deserta, uđe trgovkinja platnom s još dvije žene od kojih je jedna trgovala modnim sitnicama i govorila dobro francuski. Druga je donijela uzorke svih vrsti haljina.
Pustio sam da Henriette sama naručuje kape, prijevjese i ukrase, no zato sam živo sudjelovao u izboru haljina, usklađujući ipak svoj ukus sa željama svoje obožavane. Gotovo sam je prisilio da odabere tkanine za četiri haljine, i bio sam joj zahvalan što je popustila mojim molbama. Što sam jače vezivao uza se njeno srce, to kanda sam se osjećao sretnijim.
Tako smo proveli naš prvi dan u kojem smo uradili najviše što smo mogli. Za večerom primijetih da nije vesela kao obično i zapitah je za razlog.
– Ljubljeni moj prijatelju, ti trošiš na mene mnogo novaca, i ako ga tako rasipaš zato dabih te jače zavoljela, tad kao da si ga bacio, jer ja te danas ne volim više no što sam te voljela prekjučer. Sve što radiš raduje me samo zato što sve jasnije uviđam da si ti dostojan mog srca. No meni uistinu ne treba tog osvjedočenja.
– Vjerujem ti, mila Henriette, i sretan sam što misliš da tvoja ljubav već ne može bitijača, no znaj da ja sve to činim zato da bih te još jače zavolio. Želim te vidjeti kako blistaš u odjeći s ukrasima svog spola. I ako to tebe raduje, kako da ne budem i ja sretan!?
– To me zacijelo raduje, i ti u neku ruku imaš pravo, jer si mi rekao da sam tvoja žena,ali ako nisi bogat, tad i sam moraš znati da ću to sebi gorko predbacivati.
– Ah, ljubljena Henriette, pusti me da živim u uvjerenju da sam neizmjerno bogat, ivjeruj mi kad ti se kunem da ti ne možeš biti uzrokom moje propasti. Ti si rođena da me usrećiš. Samo me nikad ne ostavljaj i reci mi mogu li se nadati da ćeš zauvijek ostati uza me.
– Ja to želim, mili moj prijatelju, no tko da zna što nam nosi budućnost. Jesi li tislobodan? Ovisiš li o nekome?
– Slobodan sam u punom smislu te riječi, i ne ovisim ni o kome.
– Čestitam ti na tom, i moja se duša raduje, jer mi te nitko ne može uzeti, ali avaj, tidobro znaš da ja ne mogu reći to isto i za sebe. Slutim da me već traže, i ako me nađu, neće im biti teško da stave ruku na mene. Ako me istrgnu iz tvog zagrljaja, bit ću tužna i nesretna.
– A ja ću se ubiti. Od tih tvojih riječi srsi me prolaze. Bojiš li se da nas ta nesreća nezadesi ovdje?
– Ne bojim se, ukoliko me ne susretne netko tko me poznaje.
– Misliš da bi taj netko mogao biti u Parmi?
– To mi se ne čini vjerojatnim.
– Ne mutimo dakle strahom našu ljubav, molim te, i budi mi vesela kao što si bila uCesenu.
– A ipak sam u Cesenu bila nesretna kao što sam sada sretna, no ne boj se da ćeš mevidjeti tužnu, jer mi je radost prirođena.
– U Cesenu si sigurno strahovala neće li se svakog trena pojaviti onaj francuski časnik skojim si živjela u Rimu.
– Nisam. To je bio moj svekar koji, u to sam tvrdo uvjerena, nije učinio ni koraka dasazna kamo sam otišla kad se više nisam vratila u gostionicu. Mora da mu je bilo drago što me se otarasio. Ono što me najviše rastuživalo bijaše pomisao da sam na teret čovjeku kog ne volim i s kojim ni o čem ne mogu razgovarati. Uz to imaj na umu da se nisam mogla tješiti čak ni pomišlju da usrećujem čovjeka s kojim sam živjela, jer ja sam u njem probudila tek prolaznu želju koju je on procijenio na deset cekina. Pošto joj je udovoljio, znala sam da ću mu odsele biti na teret, jer bijaše očito da nije bogat. Bila sam nesretna još zbog jednog razloga, kukavnog i bijednog. Smatrala sam naime da mi je dužnost milovati ga i cjelivati, a kako je pak on mislio da mi na moja milovanja mora pošteno uzvraćati, to sam živjela u strahu da mu uzbuđenje ne slomi zdravlje. Ta me je pomisao tjerala u očajanje, jer smo se iz puke pristojnosti oboje strašno mučili. Davali smo uljudnosti ono što je obol ljubavi. No još me je većma mučio obzir koji sam dugovala dobrom starcu. Nisam htjela da netko pomisli kako me taj čestiti čovjek drži uza se zbog svoje koristi. Zato i nisi mogao primijetiti da si mi se na prvi pogled svidio.
– Kako? Zar to nije bilo zbog ponosa i samoljublja?
– Ne, doista nije, jer ti si mogao donijeti o meni samo onakav sud kakav sam zaslužila.Počinila sam ludost, znaš i sam kakvu, jer me je moj svekar htio zatvoriti u samostan. No ne pitaj, molim te, ništa o mojoj prošlosti.
– Neću ti dosađivati, anđele moj. Ljubimo se i neka strah od budućnosti ne muti našegaspokoja.
Otišli smo spavati zaljubljeni da ujutro ustanemo još zaljubljeniji.
Tri sam mjeseca proveo s njom, ljubeći je uvijek jednako i radujući se svakog dana što sam zaljubljen.
Sutradan ujutro u devet sati osvanu učitelj talijanskog. Bijaše to čovjek časna izgleda, uglađen i skroman, škrt na riječi i uzdržan u odgovoru. Imao je starinsko obrazovanje i već me je pri prvom susretu nasmijao kad je rekao da nijedan kršćanin ne može prihvatiti Kopernikov sustav drugačije no kao učenu pretpostavku. Odgovorio sam mu da je taj sustav od boga, jer ga je dala priroda, i da Sveto pismo nije knjiga iz koje bi kršćani mogli naučiti fiziku. Nešto me u njegovu smijehu kojim mi je uzvratio podsjeti na Tartuffa, no to mi bijaše svejedno samo ako se svidi Henrietti i nauči je talijanski.
Ona mu odmah reče da će svaki dan dobivati šest livri za dva sata poduke. Šest parmskih livri vrijedilo je trideset francuskih sua. Poslije poduke Henriette mu dade dva cekina da joj pokupuje nove romane koji već bijahu stekli slavu.
Dok je ona učila, ja sam čavrljao s krojačicom Caudagnom ne bih li saznao jesmo li rođaci. Upitao sam je kakvim se zanatom bavi njen muž.
– Moj muž je domar kod markiza Sisse.
– Da li vaš otac još živi?
– Ne, gospodine, odavna je umro.
– Kako se zvala njegova obitelj?
– Scotti.
– A da li su roditelji vašeg muža još živi?
– Otac mu je umro, a majka još živi. Stanuje kod svog ujaka, Casanove.
Više se nisam morao raspitivati. Ta je žena bila moja sestrična, a njena djeca moji nećaci iz drugog koljena. Kako nećakinja Janeton nije bila nimalo privlačna, nastavio sam ćaskati s majkom. Zapitao sam je jesu li građani Parme zadovoljni što su postali podanici jednog Španjolca.
– Zadovoljni? Svi mi živimo kao u labirintu, sve se okrenulo glavačke, pa više ni sami neznamo gdje smo. Gdje li su ona sretna vremena kad je Parmom vladala kuća Farnese? Prekjučer sam bila u komediji gdje su se grohotom smijali Harlekinovim šalama, no zamislite, don Filip, naš novi vojvoda, silom je susprezao smijeh, ružno se kreveljeći, a kad više nije mogao, zakrio je lice šeširom da se ne bi vidjelo kako praska od smijeha. Ljudi mi kažu da smijeh na javnom mjestu ne priliči ozbiljnom dostojanstvu jednog španjolskog infanta, i da se vojvoda pred općinstvom nasmijao, njegovi bi doglavnici to odmah dojavili njegovoj majci koja bi takvo ponašanje smatrala ružnim i nedostojnim jednog uzvišenog princa. Što kažete na to? I vojvoda Antonio, bog mu se duši smilovao, bio je velik princ, a ipak se tako smijao da se čulo čak na ulicu. Mi živimo u strašnoj zbrci i pometnji. Već tri mjeseca u Parmi nitko ne zna koliko je kad sati. Otkad je bog stvorio svijet sunce je zapadalo pola sata nakon dvadeset i trećeg sata, a u dvadeset i četiri sata molilo se Marijino poozdravljenje i svi su pošteni ljudi znali da se u taj sat pali svijeća. Sad se više ništa ne zna. Sunce kao da je poludjelo, pa svakog dana liježe u drugi sat. Seljaci više ne znaju kad moraju doći na trg. To zovu propisom, a znate li zašto? Zato što sad svi znaju da se objeduje u dvanaest sati. Krasnog li propisa! U vrijeme Farnesea jeo si kad si bio gladan, i to je bilo mnogo bolje.
Taj me razgovor podsjeti da Henriette nema sata. Zato iziđoh da joj ga kupim. Uz to sam joj donio rukavice, lepezu, naušnice i nekoliko sitnih ukrasa koji joj se svidješe. Njen učitelj još ne bijaše otišao i kad me je ugledao uze hvaliti Henriettinu nadarenost.
– Ja bih mogao gospođu – rekao je – učiti heraldiku, zemljopis, kronologiju, povijest igeometriju, ali ona to sve zna. Gospođa ima veliko obrazovanje.
Taj se čovjek zvao Valenti de la Haye, a po vlastitu tvrđenju bijaše inženjer i profesor matematike. U mojoj će Povijesti biti mnogo govora o njem, pa će ga čitalac bolje upoznati po činima negoli po mom opisu.
Ručali smo veselo u društvu naše Henriette. Jedva sam čekao da je vidim odjevenu u ženske haljine. Sutradan su joj imali donijeti prvu haljinu, a podsuknje i nekoliko košulja bijahu već sašivene.
Duh Henriettin bijaše veoma istančan i živahan. Kad je drugog jutra došla trgovkinja modnim sitnicama, koja bijaše rodom iz Lyona, ovako nas je pozdravila:
– Gospođo i gospodine, stojim vam na službu.
– Zašto ne kažete – primijeti Henriette – gospodine i gospođo?
– Uvijek sam vidjela da se najprije gospođama iskazuje čast.
– Ali od koga očekujemo tu čast?
– Od muškaraca.
– Pa zar ne vidite da žene postaju smiješne kad muškarcima istom uljudnošću neuzvraćaju čast koju im oni ukazuju?
Oni koji tvrde da muškarac ne može biti sretan s jednom ženom svih dvadeset i četiri
sata na dan nisu nikad upoznali bića nalik na Henriettu. Radost koja je prožimala moju dušu bijaše još veća kad sam danju s njome razgovarao negoli kad sam je noću držao u zagrljaju. Kako je Henriette mnogo čitala, a uz to je imala prirođen ukus, to je o svem umjela pronicavo suditi, i premda ne bijaše učena, rasuđivala je poput geometričara. Nije se razmetala svojim duhom, te bi svaki sud koji bi izrekla popratila smijehom i tako bi ga, oduzimajući mu svaku ozbiljnost, učinila dostupnim cijelom društvu. Tako je i onima koji nisu bili odveć hitra duha živahnuo um, te su je ovi zato voljeli do obožavanja.
Žena, ma kako da je lijepa, ako je sputana duha, ostavlja ljubavnika poslije uživanja njenih tjelesnih draži prazna srca, dok ružna žena, ako je blistava duha, može muškarca tako zatraviti ljubavlju da mu je srce uvijek puno.
Kako li sam se tek ja osjećao uz Henriettu, koja bijaše lijepa, duhovita i obrazovana?! Tako neizmjernu sreću ne može pojmiti ljudski duh.
Zapitajte lijepu ženu kojoj nedostaje duha bi li htjela dati dijelak svoje ljepote da zauzvrat dobije više duha. Ako li je iskrena, reći će vam da je zadovoljna s onim što ima. A zašto je zadovoljna? Zato što, imajući malo duha, nije kadra spoznati koliko joj nedostaje. Zapitajte ružnu ženu punu duha bi li se htjela zamijeniti s tom ljepoticom. Odgovorit će vam da neće. A zašto? Zato što, imajući mnogo duha, zna da joj on sve nadoknađuje.
Kad je došla krojačka s haljinom, Henriette mi reče da ne smijem prisustvovati njenoj preobrazbi. Zamoli me neka se prošećem, obećavši mi da je pri povratku više neću zateći prerušenu u muško.
Za zaljubljena čovjeka najveća je radost činiti sve što ljubljeno biće zapovjedi. Otišao sam u radnju nekog francuskog knjižara gdje sam našao jednog pametnog i duhovitog grbavca. Uostalom, veoma je rijetko susresti glupa grbavca. Budući da svi pametni ljudi nisu grbavci, niti su svi grbavci pametni, to sam već odavna zaključio da rahitis ne dolazi od pameti, već pamet od rahitisa.
Grbavac s kojim sam sklopio poznanstvo zvao se Du Bois-Chateleraux. Po zanimanju je bio graver i upravitelj kovnice novca što ju je bio utemeljio infant, jer su tada mislili staviti u opticaj nov kovani novac, no do toga nije nikad došlo.
Pošto sam se zadržao jedan sat u razgovoru s tim pametnim čovjekom koji mi je pokazao neke svoje gravire, vratih se kući gdje zatekoh madžarskog kapetana kako čeka da se otvore vrata Henriettine sobe. Nije znao da će nas ona primiti bez svoje dotadašnje maske.
Vrata se napokon otvoriše i Henriette se ukaza. Primila nas je poklonivši se neusiljenom dražešću u kojoj više nije bilo one vojničke drskosti ni obješenjačke slobode. Obojica ostadosmo zbunjeni od iznenađenja nad njenim novim izgledom.
Ona nas posjedne kraj sebe. Kapetanu se prijateljski smješkala, dok je prema meni pokazivala nježnost i zaljubljenost, no bez onog slobodnog tona kojim se jedan mladi časnik može razmetati a da ne povrijedi ljubav, ali koji ne priliči pristojnoj ženi. Na to novo Henriettino držanje morao sam, ne zbunjujući se, odgovoriti istim ponašanjem, jer Henriette nije igrala nikakvu ulogu. Ona je doista bila osoba koju je predstavljala.
Dršćući od divljenja, uzeh je za ruku da je poljubim, no ona je povuče i pruži mi svoje usne rekavši:
– Zar nisam uvijek ista?
– Ne, toliko ste različiti da vam se više ne usuđujem reći ti. Vi niste više onaj mladičasnik koji je odgovorio gospođi Querini da u faraonu držite banku i da je dobitak tako neznatan da ga ne vrijedi ni brojiti.
– U ovoj haljini zacijelo se ne bih usudila kazati nešto takva. Ali ja sam ipak Henriettekoja je u svom životu počinila tri ludosti, a posljednja bi me, da nije bilo tebe, potpuno upropastila. No draga mi je ta ludost, jer sam zahvaljujući njoj upoznala tebe.
Obuzet ljubavlju i kajanjem bacih se na koljena i uzeh je moliti za oproštenje što je nisam više poštovao, što sam je odveć lako i nasrtljivo osvojio.
Ljupka Henriette ubrzo učini kraj tom ganutljivom prizoru i prodrma dobrog kapetana
koji kao da se bio skamenio. Njegova očigledna smetenost proizlazila je iz stida što je s tako otmjenom ženom postupao kao s običnom pustolovkom, jer nije mogao ni zamisliti da bi njen novi izgled bio samo licemjerna gluma. Gledao ju je zapanjeno, klanjao se i kao da joj je očima izražavao svoje poštovanje i pokajanje. Od čuđenja nije dolazio k sebi. Ona pak kao da mu je bez trunka predbacivanja govorila: drago mi je što ste me upoznali kakva sam uistinu.
Tog je dana počela za stolom vršiti dužnosti domaćice poput žene koja je na to navikla. S kapetanom je postupala kao s prijateljem, sa mnom kao s ljubavnikom. Čas bi se ponašla kao nježna ljubavnica, čas kao odana supruga. Kapetan me je zamolio neka joj kažem da joj se ne bi usudio poslati svog vodiča da ju je tako odjevenu vidio gdje silazi s tartane.
– U to ne sumnjam – odgovorila mu je – no čudno je što se vojnička odora manje poštujeod najobičnije ženske haljine.
Kazao sam joj neka se ne ljuti na svoju vojničku odoru jer njoj dugujem svoju sreću.
– Kao što ja svoju dugujem žbirima iz Cesena – odgovorila mi je.
Te večeri učinilo mi se kao da prvi put polazim s njom u postelju.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39222
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:47 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


VII
Uzimam ložu u operi usprkos Henriettinu protivljenju - Gospodin Du Bois dolazi nam u pohode i ruča kod nas - Kako mu je moja prijateljica obješenjački podvalila - Uzvraćamo Du
Boisu posjet - Moja draga otkriva još jedan svoj čarobni dar - Veličanstvena svečanost koju u vrtovima priređuje dvor - Sudbonosni susret koji ondje doživljujemo - Razgovor s gospodinom d'Antoineom, infantovim ljubimcem
Tih dana bijaše stigla u Parmu gospođa od Francuske, infantova supruga. Rekao sam Henrietti da ću u operi unajmiti ložu za svako veče. Ona mi je naime u nekoliko navrata spomenula da joj je glazba najveća strast. Znao sam da još nikad nije čula nijedne talijanske opere, pa se zato iznenadih kad mi ona hladno odgovori:
– Ti bi dakle htio da svake večeri idemo u operu?
– Mislim da bismo, ne odemo li, dali povoda svakojakim govorkanjima, no ako to tebe,draga, ne veseli, ti dobro znaš da te ja ni za što na svijetu ne bih htio na to prisiliti. Draži su mi naši razgovori u toj sobi od sve glazbe na svijetu.
– Ja ludujem za glazbom, prijatelju ljubljeni, no dršćem od tjeskobe pri samoj pomisli danekamo izađem.
– Ako ti dršćeš, i ja se bojim, no u operu moramo ići ili otputovati u London, ili kamobudeš htjela. Zapovjedi, i bit će po tvojoj volji.
– Uzmi onda ložu koja nije odviše izložena.
Iznajmio sam jednu ložu u drugom redu, no kako je kazalište bilo maleno, žena lijepa poput Henriette nije mogla ostati nezapažena. To sam joj i rekao, ali ona me umiri odgovorivši da među imenima stranaca u Parmi koje sam joj pročitao nije našla nijedno poznato.
Tako se Henriette ipak našla u operi, no u drugom redu, bez rumenila i bez svijeća. Davala se jedna opera buffa. Buranellova glazba bijaše prelijepa, a glumci odlični. Henriette je dogledom promatrala samo pozornicu, ne upravivši ga nikad prema ložama ni prema parteru. Za nas kao da nitko nije pokazivao zanimanje, te se vratismo kući veoma zadovoljni, da se predamo ljubavi i spokoju. Henrietti se neobično svidio svršetak drugog čina, pa joj obećah partituru i obratih se Du Boisu da mi je nabavi. Poklonio sam joj i klavesen misleći da možda svira u nj, no ona mi reče da nikad nije učila svirati na tom instrumentu.
Kad smo četvrti ili peti put bili u operi, u našu je ložu došao gospodin Du Bois. Nisam ga htio predstaviti Henrietti, te mu stoga i ne ponudih mjesto, već ga samo upitah u čemu bih mu mogao biti na usluzi. On mi tada preda partituru završetka Buranellove opere i ja mu platih koliko je tražio. Kako smo se nalazili upravo nasuprot vladarskom paru, upitah ga da li je već izradio gravire vladara, a kad mi je odgovorio da je već napravio dvije medalje, zamolih da mi donese izlivene u zlatu. On obeća i ode. Henriette ga nijednom nije pogledala, a tako je morala uraditi, jer joj ga nisam predstavio. No sutradan nam ga najaviše još dok smo bili za stolom. De la Haye, koji je objedovao s nama, čestita nam što smo upoznali tako slavna umjetnika. On ujedno zamoli da ga predstavim svojoj učenici koja mu se tog puta obrati uljudnim riječima kakve se običavaju kazivati svakom novom znancu. Pošto mu je zahvalila za partituru, zamoli ga da joj pošalje i neke druge skladbe. On mi se stade ispričavati što je tako slobodno došao, no želio mi je – reče – što prije donijeti medalje za koje sam se zanimao. Rekavši to, izvadi iz lisnice dvije medalje koje bijaše izradio. Na jednoj je bila ugravirana infantkinja s infantom, a na drugoj infant. Svaki urez na njima bijaše izvanredno lijep, te ih sve troje pohvalismo.
– Ovaj se rad – reći će Henriette – nikakvim novcem ne može platiti, ali zlato se može idrugim zlatom naplatiti.
On joj skromno kaza da medalje teže šesnaest cekina, pa mu ona plati i zahvali, zamolivši ga da drugi put dođe u vrijeme kad se služi juha. Uto unesoše kavu.
Henriette, poslužujući Du Boisa, upita ga da li voli slađu ili gorču kavu.
– Gospođo, vaš je ukus i moj.
– Vi dakle već znate da je ja uvijek pijem bez šećera? Drago mi je što imamo istiukus.Nato mu pruži gorku kavu i pošto je zašećerila moju i de la Havevu prinese ustima svoju šalicu u koju nije stavila ni zrnce šećera. Ja sam se jedva savladavao da ne prasnem u smijeh, jer je ljupka zlobnica, koja je inače voljela veoma slatku kavu, tog dana pila gorku da bi tako kaznila Du Boisa zbog njegova neukusnog laskanja. Lukavi se grbavac međutim nije htio oporeći, te je pijući s izrazom najvećeg uživanja i dalje tvrdio da kavu uvijek treba piti gorku.
Poslije njihova odlaska Henriette i ja stadosmo se glasno smijati njenoj vragoliji, no ja je opomenuh da će se sama uhvatiti u vlastitu zamku, jer će svaki put kad Du Bois bude objedovao kod nas morati piti gorku kavu. Ona u smijehu odvrati da će kazati kako po liječničkom savjetu mora odsele piti slatku kavu.
Nakon mjesec dana Henriette je govorila talijanski, no to prije bijaše zasluga Janeton, njene sobarice, s kojom je često čavrljala, negoli de la Haveva truda. Podukom naučimo doduše pravilo jezika, no govoriti naučimo samo vježbajući.
U operi smo bili dvadesetak puta, ali nismo sklapali nikakva poznanstva. Živjeli smo sretno i spokojno. Ja sam izlazio samo s njom, i to uvijek u kočiji, te oboje bijasmo za cijeli svijet nedostupni.
Poslije odlaska madžarskog kapetana jedino je gospodin Du Bois dolazio k nama na objed kad bismo ga pozvali. De la Hayea ne računam, jer je on svakog dana objedovao s nama.
Du Bois bijaše veoma radoznao da sazna nešto više o nama, ali je to znao vješto prikrivati. Jednog je dana stao govoriti o sjaju kojim je zablistao infantov dvor nakon Gospođina dolaska i o mnogim stranim odličnicima i gospođama koje se ondje vide.
– Većini strankinja koje smo ondje zamijetili – reče obraćajući se Henrietti – ne znamoimena.
– Da ih znate, možda se one ne bi nikad pokazivale na infantovu dvoru.
– To je moguće, no ma koliko da se neka od njih odlikovala ljepotom ili raskoši, želja jenaših vladara da se iznad svega poštuje sloboda svakog tko dolazi na njihov dvor. Ja se sveudilj nadam, gospođo, da ćemo imati čast da i vas ondje vidimo.
– Mislim da se uzalud nadate, jer za mene nema ništa smješnije od žene koja dolazi nadvor nepredstavljena, osobito ako zaslužuje da bude predstavljena sa svim počastima.
Nato grbavac ostade bez riječi, a Henriette ravnodušno okrenu razgovor na nešto drugo. Poslije njegova odlaska Henriette se zajedno sa mnom slatko nasmija grbavčevoj radoznalosti koju je tako nevješto sakrivao. Ja joj rekoh da bi, ako se pravo uzme, morala oprostiti svima u kojih je pobudila radoznalost, a ona tad pođe prema meni raširenih ruku i u smijehu me obasu milovanjima.
Živeći tako sjedinjeni i kušajući slast prave sreće, rugali smo se filozofiji koja poriče savršenstvo, jer ono – po njenom naučavanju – nije trajno.
– Što ljudi podrazumijevaju – reče mi jednog dana Henriette – pod riječi »trajan«? Akotime misle vječan, besmrtan, tad imaju pravo, ali kako čovjek nije ni vječan ni besmrtan, ni sreća ne može biti takva. Međutim izvan tih velikih pojmova svaka je sreća trajna, jer da to bude, dovoljno je samo da postoji. Ali ako pod savršenom srećom podrazumijevamo nikad neprekinuti slijed užitaka, opet smo u zabludi, jer se iza svakog užitka predajemo počinku koji je potreban nasladom zasićenim ćutilima, a ti su nam časovi dani da spoznamo stanje sreće u svoj njenoj zbilji. Čovjek ne može biti sretan ako nije spoznao da to uistinu jest, a spoznati može samo u miru i spokoju. Bez spokoja dakle ne bi bio nikad sretan. Iz toga pak slijedi da užitak, da bi uopće bio užitak, mora imati svoj kraj. Što se onda podrazumijeva pod riječi »trajan«? Za svakog od nas svakog dana dođe čas kad poželimo san i kad ga pretpostavljamo svakom drugom užitku, a ipak je san prava slika smrti. Njegovu blagodat možemo osjetiti tek kad nas ostavi.
I oni koji govore da nitko ne može biti sretan cijelog života izriču koješta. Filozofija nas uči kako ćemo sazdati tu sreću ako je uistinu želimo, i ako nas bolest poštedi. Sreća koja bi trajala cijelog života bila bi nalik nakitu složenom od raznolikih cvijetova koji bi se slili u tako divan sklad da bi izgledali poput jednog jedinog cvijeta.
Zar je nemoguće da ovdje provedemo cio naš život kao što smo već proveli jedan mjesec, uvijek u zdravlju i ne oskudijevajući ni u čemu? A svoju bismo sreću okrunili kad bismo u dubokoj starosti umrli zajedno. Eto, takva bi sreća bila trajna.
Smrt je ne bi prekinula već bi joj samo učinila kraj. Ne misliš li i ti tako?
Tako me je, eto, Henriette učila filozofiji, umujući bolje i od samog Cicerona. No ipak je priznavala da trajna sreća može nastavati dva bića samo ako se to dvoje ljube, ako su zdravi, prosvijećeni i dovoljno bogati, ako nemaju drugih dužnosti do onih prema sebi samima, te ako imaju iste sklonosti, istu ćud i sličnu prirodu. Sretnih li ljubavnika koji duhom zamjenjuju ćutila kad ih umor zove na počinak! Onda dolazi blag sanak koji prestaje tek onda kad je svemu povratio prijašnju bodrost.
Pri buđenju živahnu sjetila koja hitaju da što prije probude duh. Tako su čovjek i svemir uvjetovani jedan drugim. Moglo bi se reći da između njih nema razlike, jer ako uništimo svemir, neće više biti čovjeka, ako usmrtimo čovjeka, neće biti svemira, jer tko bi osim čovjeka mogao pojmiti? Isto je tako ako izbrišemo sliku prostora. Tad nećemo više moći zamisliti postojanje materije, kao što brisanjem materije više nećemo moći pojmiti postojanje prostora.
S Henriettom sam bio sretan koliko i ona sa mnom. Nikad ni patnja, ni dosada, ni najnježniji oblačak nisu pomutili vedrinu naše ljubavi.
Dan nakon zatvaranja opere Du Bois je objedovao s nama. Poslije objeda spomenu da je za sutradan pozvao na ručak dvoje protagonista iz kazališta, pa ako želimo, možemo u zasvođenoj dvorani njegove ladanjske kuće, gdje se od glazbe ništa ne gubi, čuti najljepše odlomke iz opera koje su oni pjevali u kazalištu. Henriette mu ljubazno zahvali i reče kako joj je zdravlje tako nježno da se čak ni od danas na sutra ne može ni na što obvezati, i odmah promijeni razgovor.
Čim ostadosmo sami upitah je zašto je odbila Du Biosov poziv.
– Otišla bih ja k njemu, prijatelju, otišla bih čak veoma rado, no bojim se neću li na tomručku susresti nekog tko bi me mogao prepoznati, a desi li se to, tad je kraj našoj sreći.
– Ako imaš ozbiljna razloga za bojazan, tad imaš pravo, no ako je to samo bezrazložnastrepnja, zašto se onda, anđele moj, uzalud mučiš i lišavaš sebe istinskog užitka? Da samo znaš kolika je moja radost kad te gledam gdje očarana, u ushitu, slušaš lijepu glazbu!
– Pa dobro, neću da me smatraš kukavicom. Otići ćemo Du Boisu odmah poslije objeda.
Glumci i tako neće pjevati prije jela. Osim toga, budući da nam se Du Bois ne nada, sva je prilika da neće pozvati neke radoznalce koji bi pokušavali zapodjeti razgovor sa mnom. Doći ćemo ne obavijestivši ga, tako da nas neće ni očekivati. Rekao nam je da će biti u svojoj ladanjskoj kući, a Condagna zna gdje je to.
Sutradan smo postupili po njenoj odluci što je bijahu donijele ljubav i opreznost, koje se tako rijetko slažu, te se u četiri sata poslije podne otputismo Du Boisovoj ladanjskoj kući. Nemalo se iznenadismo zatekavši ga sama s jednom dražesnom djevojkom koju nam on predstavi kao svoju nećakinju, napomenuvši uzgred kako je zbog stanovitih razloga ne smije izvoditi u društvo.
Izrazivši svoje veselje što nas ipak vidi, reče kako nas nije očekivao pa je zato mjesto ručka priredio skromnu večeru kojoj ćemo se zacijelo udostojati prisustvovati. Umjetnici, nadovezao je, stići će svakog časa. Tako smo, protivno našem naumu, morali prihvatiti poziv na večeru.
Upitao sam ga je li pozvao mnogo ljudi, a on mi, likujući odgovori da ćemo se naći u društvu koje nas je dostojno, samo mu je, reče, žao što nije pozvao gospođe. Henriette mu se lako nakloni uz ljubazni smiješak. Bila je nasmijana, a s lica joj se čitalo zadovoljstvo, no ja sam dobro znao da je to samo pričin. Bila je odviše gorda da bi odala svoju zabrinutost i strepnju. Uostalom, ja nisam ni smatrao da ima ozbiljna razloga za bojazan. Drugačije bih, međutim, mislio da mi je ispripovjedila svoju prošlost. Tad bih je zacijelo odveo u Englesku, i ona bi to radosno prihvatila.
Četvrt sata kasnije stigoše glumci. Bijahu to Laschi i Baglionijeva, koja je u to vrijeme bila veoma lijepa. Zatim dođoše i gospoda koju je Du Bois bio pozvao. Sve su to bili Španjolci i Francuzi, i to mahom gospoda u godinama.
Predstavljanja nije bilo, a po tom sam još jednom s divljenjem zaključio da je u tog grbavca i duha i tankoćutnosti. Međutim, kako su svi uzvanici poznavali dvorske običaje, svi su, usprkos tom propustu u etiketi, iskazivali Henrietti najudvornije počasti, koje je ona primala s ljupkom neusiljenošću kakva se susreće samo u Francuskoj, čak i u najotmjenijim društvima, osim u nekim provincijama gdje stranac često nailazi na glupu nadutost.
Koncert je započeo jednom prekrasnom uvertirom, zatim glumci otpjevaše jedan duet, a onda jedan Vaninijev učenik izvede koncert za violončelo koji prisutni primiše s oduševljenim pljeskom. Ali tada se dogodi nešto od čega mi od iznenađenja ponestade daha. Henriette bijaše ustala i pohvalivši mladića koji je svirao solo dionicu, uze mu instrument, rekavši sa skromnim i vedrim izrazom lica da će iz njeg izvabiti još blistavije zvuke. Zatim sjede na njegovo mjesto, uzme instrument među koljena i zamoli orkestar da otpočne još jednom već odsvirani koncert.
Čitavim društvom zavlada najdublja tišina, dok sam ja premirao od straha. No, hvala bogu, nitko me nije gledao. Ni Henriette se nije usuđivala da upravi na mene svoje lijepe oči, jer, da je to uradila, ponestalo bi joj hrabrosti. No videći je kako zauzima položaj kao da će zasvirati, pomislih da je to samo dražesna šala moje ljubljene koja je zacijelo željela da nam pruži čarobnu sliku sviračice s instrumentom.
Međutim, kad je ona prvi put povukla gudalom, srce mi silovito zadrhta, te pomislih da ću pasti mrtav. Poznajući me, Henriette doista nije mogla uraditi drugo već da sve vrijeme izbjegava moj pogled.
Kako sam se tek osjećao kad je ona majstorski odsvirala svoj solo, a bučni pljesak gotovo nadjača orkestar! Od naglog prijelaza iz strepnje u nabujalu radost tijelom mi prostruji tako žestok drhtaj da bolnijeg ne bih osjetio ni u najjačoj ognjici čak kad bi se udvostručila. Pljesak se Henriette uopće nije dojmio, ili to bar ničim nije pokazala. Ne skidajući očiju s nota koje je poznavala samo koliko ih može poznavati onaj tko za vrijeme koncerta pažljivo pogledom prati učiteljevu svirku, ona se dignu tek pošto je šest puta odsvirala svoj solo. Nije zahvalila društvu na pljesku već se ljupko i otmjeno obratila učitelju rekavši da nikad nije svirala na boljem instrumentu. Potom se okrenu prisutnima i sa smiješkom ih zamoli za oproštenje što je zbog njene taštine koncert potrajao pola sata duže.
Te me riječi posvema smutiše. Iskradoh se iz dvorane da se isplačem u vrtu gdje me nitko neće vidjeti. Tko je zapravo Henriette? Kakvo je to blago kojem sam ja postao gospodar? Činilo mi se nepojmljivo da sam upravo ja taj sretni smrtnik kojem ju je sudbina podarila.
Utonuo sam u te misli koje su udvostručavale bolnu slast mojih suza. Još bih dugo ondje ostao da me nije došao potražiti sam Du Bois. Zamijetio me je usprkos tami i pozvao me da dođem na večeru; reče da se bijaše zbog mene zabrinuo, no ja ga umirih rekavši da me je obuzela časovita slabost, pa sam izašao da se nadišem svježeg zraka.
Putem do kuće uspio sam doduše osušiti suze, ali nisam mogao odstraniti izdajničko crvenilo iz očiju. Srećom, nitko me nije pozornije pogledao. Jedino mi Henriette, videći gdje ulazim, slatko se nasmiješivši, kaza da zna zašto sam odlazio u vrt.
Za stolom sam se našao sučelice Henrietti. Taj grbavac Du Bois, upravitelj infantove kovačnice novca, sakupio je kod sebe najuglednije velikaše sa dvora. Večera koju nam je poslužio, iako ne bijaše raskošna, biranim i odličnim jelima mogla je zadovoljiti i najrazmaženiji ukus.
Kako je Henriette bila jedina žena za stolom, sva su je gospoda obasipala pažnjom i počastima, no da je bilo drugih gospođa, ona bi ih svojim sjajem sve zasjenila. Ako je svojom ljepotom i nadarenošću već u početku iznenadila društvo, za stolom ga je svojim duhom posve očarala.
Du Bois nije nijednom progovorio, smatrajući sebe tvorcem uspjela komada što ga je bio priredio svojim uzvanicima. Uživao je držeći se skromno po strani.
Henriette je za svakog umjela naći ljupku riječ, ne odlikujući nikog posebnom pažnjom, a kad god bi izrekla nešto duhovito, pozivala bi se na mene. Ja sam pak uzalud nastojao tom božanstvu iskazivati najdublje poštovanje i podložnost, ona me je opovrgavala, pokazujući cijelim svojim ponašanjem da sam ja njen gospodar i njen svijet.
Po tom bi svak pomislio da mi je žena, no videći kakvo joj poštovanje ukazujem, ostao bi u nedoumici.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39222
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:48 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


Slučajno se bijaše poveo razgovor o veličini francuskog i španjolskog naroda, a Du Bois glupo zapita Henriettu kojem od njih daje prednost. Pitanje bijaše više nego nepristojno, jer jedna polovica uzvanika bijahu Francuzi, a druga Španjolci. Ona na taj nepromišljeni izazov odgovori tako duhovito da su Španjolci htjeli postati Francuzima, a Francuzi poželješe da budu Španjolci.
Nezasitnom Du Boisu to ne bijaše dovoljno, već je zamoli neka nam kaže što misli o Talijanima. Tog se puta ja osjetih pogođen. Neki gospodin de la Combe, koji mi je sjedio zdesna, negodujući odmahnu glavom, ali Henriette ne htjede prečuti neugodno pitanje.
– O Talijanima – odgovorila je kolebajući se – ne bih znala ništa reći, jer poznajem samojednog, a jedan nije dovoljan da cijeli narod stavim iznad svih drugih.
Ja bih bio potpuni glupan da sam ijednim znakom odao da sam čuo sjajni Henriettin odgovor, a bio bih još gluplji da nisam smjesta prekinuo bezobraznikovo navaljivanje, zapitavši gospodina de la Combea nešto o vinu koje je u čašama stajalo pred nama.
Razgovor zatim prijeđe na glazbu. Jedan Španjolac upita Henriettu umije li osim violončela svirati na još kojem glazbalu, a ona odvrati da je imala sklonosti samo za violončelo.
– Naučila sam ga svirati u samostanu – nadovezala je – da bih ugodila majci koja galijepo svira, ali bez izričite zapovijedi mog oca, koji je tražio odobrenje čak u biskupa, časna mi majka ne bi nikad dopustila da ga učim.
– Pa kakve je razloge ta časna majka mogla imati da vam to zabrani?
– Ta pobožna vjerenica našeg Spasitelja tvrdila je da se to glazbalo može svirati samo unedoličnom položaju.
Čuvši to glavaričino umovanje, Španjolci se ugrizoše za usnu, a Francuzi udariše u neobuzdan smijeh.
Nakon toga razgovor stade jenjavati, i kad je Henriette učinila pokret kao da će zatražiti dopuštenje da ustane, svi se podigoše, i četvrt sata kasnije mi se oprostismo. Du Bois je isprati do kočije neprestano joj zahvaljujući.
Ja sam pak gorio od nestrpljenja da stegnem u naručje to božanstvo svoje duše. Nisam dao da odgovori na moja pitanja koja su sustizala jedno drugo.
– Imala si pravo – govorio sam joj – što nisi htjela ići, jer si znala da ću ondje stećineprijatelje. Sad me zacijelo smrtno mrze. No što mi je do toga, kad imam tebe koja si moj svijet? Okrutna Henrietto! Umalo što mi svojim violončelom nisi zadala smrt. Zašto si mi to prešutjela? U prvi sam čas pomislio da si šenula pameću, no kad sam te čuo gdje sviraš morao sam izići da dam oduška suzama koje si mi izmamila iz srca. Kaži mi sad, zaklinjem te, sva tvoja umijeća što mi ih skrivaš, a kojima zacijelo majstorski vladaš, da ne bih umirao od straha ili iznenađenja.
– Ne, ljubavi, drugih nemam, ispraznila sam svoju vreću i sad poznaješ svoju Henriettusa svim što ima i umije. Da mi prije mjesec dana nisi rekao kako nemaš nikakve sklonosti za glazbu, ja bih ti bila kazala da lijepo umijem svirati na tom glazbalu. Da sam ti to kazala, ti bi mi ga nabavio, a meni se ne mili nikakva zabava koja bi tebi dosađivala.
Već sam sutradan otišao da joj kupim violončelo, a čitaocu prepuštam neka prosudi da li mi je svirkom dosađivala. Doista, nemoguće je da se čovjek koji nema izrazite sklonosti za glazbu istinski u nju ne zaljubi kad je majstorski izvodi biće koje mu je najdraže. Ljudski glas violončela, koji nadmašuje sva druga glazbala, dirnuo me je u srce kad je Henriette na njem svirala, a ona je to znala. Taj mi je užitak priređivala svakog dana, i ja sam je nagovarao neka daje koncerte, no ona iz bojazni nikad nije pristajala. Ali sve to nije moglo odvrnuti sudbinu od njenog toka.
Zlosretni Du Bois dođe sutradan poslije one lijepe večere da nam zahvali i da istodobno primi pohvale za koncert, večeru i za osobe koje bijaše pozvao.
– Ja već predviđam, gospođo – rekao je Henrietti – kolike ću muke imati da se obranimod navaljivanja onih koji će me moliti da vam ih predstavim.
– Vaše muke, gospodine, neće biti prevelike, jer ćete odgovoriti u dvije riječi. Vi znate daja ne primam nikoga.
Više se nije usuđivao spominjati predstavljanje. Poslije tog događaja proveli smo još tri ili četiri sedmice u savršenoj sreći. U slatkom sjedinjenju naših duša i srdaca nismo doživjeli nijedan prazni trenutak koji bi bio obilježen onim nemilim znakom čame što se zove zijevanje. Jedina razonoda izvan naše sobe bijahu nam šetnje kočijom izvan grada na koje smo polazili za lijepih dana. Kako nismo nikad silazili niti išli bilo kamo, nikom ni iz grada ni sa dvora nije uspijevalo da sklopi s nama poznanstvo usprkos radoznalosti mnogih i priželjkivanju svih onih koje bijasmo susreli na večeri kod Du Boisa.
Henriette bijaše postala hrabrija, a ja mirniji nakon što smo se uvjerili da je ni u kazalištu ni na večeri nitko nije prepoznao.
Jednog dana kad smo izašli na šetnju izvan vrata Colorno, susretosmo infantovu kočiju, u kojoj se vojvoda s vojvotkinjom vraćao u Parmu. Pedesetak koraka dalje mimoiđosmo se s jednom kočijom u kojoj primijetismo Du Boisa s nekim velikašem. U trenutku kad smo prolazili kraj njih jedan od naših konja posrnu i pade. Velikaš koji je bio s Du Boisom povika »Stani!« i naredi svom kočijašu da pritekne u pomoć našem. On se otmjeno i uglađeno obrati najprije Henrietti s uobičajenim komplimentima, a Du Bois, ne gubeći vremena, reče: »Gospođo, ovo je gospodin Dutillot.« Laki naklon bijaše Henriettin odgovor. Uto podigoše našeg konja i mi nastavismo put. Bio je to posve običan susret koji nije morao imati nikakvih posljedica, a ipak ih je imao.
Drugog jutra Du Bois dođe k nama na doručak. On nam bez okolišanja reče kako ga je gospodin Dutillot, blagoslivljajući sretni slučaj koji nas je nanio na njegov put, zamolio da nas upita smije li nas posjetiti.
– Gospođu ili mene? – dočekah ga pripravno.
– Oboje.
– Vrlo dobro – odvratih – ali svako posebno, jer gospođa, kao što vidite, ima svoju sobu,a ja svoju. Osim toga, ja ću drage volje uštedjeti trud ministru, ako ima nešto da mi naloži ili saopći, pa ću smjesta pohitati k njemu. To mu, molim vas, recite. Što se gospođe tiče, obratite se njoj samoj. Ja sam, dragi gospodine Du Bois, samo njen ponizni sluga.
Henriette tad uglađeno i mirno reče Du Boisu neka zahvali gospodinu Dutillotu i neka ga ujedno zapita da li je poznaje.
– Siguran sam, gospođo, da vas ne poznaje.
– Vidite li? On me ne poznaje, a htio bi me posjetiti. Da ga primim, ponijela bih se kaopustolovka, to ćete i sami priznati. Kažite mu dakle da ja nisam pustolovka, makar me nitko ne poznaje, i da prema tome neću imati zadovoljstvo da ga primim.
Shvativši da je pogriješio, Du Bois ne izusti više ni riječi i premda je nastavio dolaziti k nama, nikad ga nismo zapitali kako je ministar primio naš odgovor.
Dva ili tri tjedna poslije tog događaja davala se u Colornu, gdje se tada nalazio dvor, veličanstvena svečanost, ne znam više u povodu čega, kojoj je mogao svatko prisustvovati i slobodno šetati perivojima koji su imali biti rasvijetljeni čitavu noć. Du Bois nam je danima govorio o toj svečanosti, te naposljetku zaželjesmo da je i mi vidimo. Du Bois se ponudio da nas otprati.
Stigli smo uoči zabave i odsjeli u nekom svratištu. Predveče otiđosmo na šetnju u perivoj gdje se slučajno te večeri nalazio vladarski par praćen mnogobrojnom svitom. Po običaju koji je vladao na francuskom dvoru, infantova se supruga prva pokloni Henrietti, koja uzvrati pozdrav i nastavi svojim putem. Ja sam pak uz vojvodu Filipa primijetio jednog viteza reda svetog Ljudevita koji je s velikom pažnjom promatrao Henriettu. Kad smo se vraćali, susreli smo na polovici drvoreda istog viteza. Poklonivši se u znak isprike, on zamoli Du Boisa da mu posveti nekoliko trenutaka. Razgovarali su četvrt sata idući sveudilj za nama. U času kad htjedosmo izaći, vitez požuri korak i pošto me je veoma uljudno zamolio za oproštenje, upita Henriettu ima li čast da poznaje gospođu.
– Ne, gospodine, nemam čast da vas poznajem.
– Gospođo, ja sam d'Antoine.
– Ne sjećam se, gospodine, da sam vas ikad imala čast vidjeti.
– To je dovoljno, gospođo. Tisuću puta vas molim da mi oprostite.
Du Bois nam ispripovjedi kako ga je taj gospodin, koji ne vrši na dvoru nikakvu službu već je samo prisan infantov prijatelj, zamolio da ga predstavi gospođi, jer je mislio da je poznaje.
– Ja sam mu kazao – nastavio je Du Bois – da se gospođa zove d'Arci i da mu, ako jepoznaje, moje posredovanje neće trebati. Na to je gospodin d'Antoine odgovorio da mu je ime d'Arci nepoznato, pa kako se ne bi želio prevariti, on će se stoga, da ne bi ostao u nedoumici, sam predstaviti. Sada, kad zna da ga gospođa ne poznaje, zacijelo je uvidio da se prevario.
Poslije večere primijetih da je Henriette zabrinuta, te je zapitah da li se pretvarala kad je d'Antoineu rekla da ga ne pozna.
– Nisam se pretvarala. Ime mi nije nepoznato. To je veoma ugledna obitelj iz Provanse,no njega nisam nikad vidjela. – Misliš li da te poznaje?
– Možda samo iz viđenja, no sigurna sam da nikad nisam s njime razgovarala, jer bih gainače prepoznala.
– Taj me susret uznemiruje, a rekao bih da ni ti nisi mirna. Ako hoćeš, napustimo Parmujoš danas i otiđimo u Genovu, a kad se moja stvar uredi, nastanit ćemo se u Veneciji.
– Da, ljubljeni prijatelju, ondje ćemo biti mirni i sigurni. Ali ja ipak mislim da tolikahitnja nije potrebna.
Sutradan smo prisustvovali svečanosti i vidjeli krabulje, a idućeg smo se dana vratili u Parmu.
Prođe nekoliko dana. Jednog mi jutra Caudagna, moj mladi sluga, preda neko pismo rekavši da teklić koji ga je donio čeka napolju na odgovor.
– Ovo me pismo plaši – rekoh Henrietti.
Ona mi ga uze, pročita i vrativši ga reče kako misli da je gospodin d'Antoine čovjek častan, pa se prema tome nemamo čega bojati.
Pismo je glasilo ovako:
»Molim vas za kratak razgovor, kod vas ili kod mene, ili bilo gdje, u vrijeme koje ćete mi vi odrediti. Ostajem vaš najponizniji i najodaniji, itd... D' Antoine, g. de Farussiju.« – Mislim da bih ga morao saslušati – rekoh Henrietti – samo gdje?
– Ni ovdje ni kod njega, već u dvorskom perivoju. U odgovoru mu označi samo mjesto ivrijeme sastanka.
Poslušavši Henriettin savjet, napisah mu da ću ga čekati u pola dvanaest u prvom drvoredu vojvodskog perivoja. Ujedno sam ga zamolio neka me obavijesti ako mu naznačeni sat ne bi odgovarao.
U pola dvanaest nađoh ga sama u označenom drvoredu.
– Bio sam prisiljen – nagovori me on – ovim putem pribaviti sebi čast koju mi sadiskazujete, jer nisam znao sigurnijeg načina kako da ovo pismo uputim gospođi d'Arci. Moram vas zamoliti da joj ga uručite i da mi ne zamjerite odviše što vam ga predajem zapečaćena. Ako sam u zabludi, tad je sve ovo nevažno, i moje će pismo ostati bez odgovora, no ako nisam, tad vam jedino spomenuta gospođa može dopustiti da ga pročitate. Zbog toga vam ga i dajem zapečaćena. Ako ste pravi gospođin prijatelj, sadržaj tog pisma mora vas zanimati koliko i nju. Mogu li biti siguran da ćete joj ga uručiti?
– Dajem vam časnu riječ, gospodine.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39222
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:49 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

VIII
Henriette prima gospodina d'Antoinea - Ljubljena me žena napušta, i ja je pratim do Ženeve
- Vraćam se u Parmu preko Svetog Bernarda - Henriettino pismo - Moje očajanje - Zlosretna pustolovina s jednom glumicom - Izvrgavam ruglu hvalisavog vojnika
Vrativši se, ponovih Henrietti od riječi do riječi ono što mi je kazao gospodin d'Antoine i predadoh joj pismo koje je sadržavalo četiri gusto ispisane stranice. Pošto ga je pročitala, ona reče da mi ga ne može pokazati, jer je u pitanju čast dviju obitelji i da mora primiti gospodina d'Antoinea, koji je, kako je saznala iz pisma, njen rođak.
– I tako eto počinje naš posljednji čin – zavapih ja. – O, nesretna li mene! O, jada inesreće! Naša se sreća bliži kraju. Zašto smo ostali tako dugo u Parmi? Kako sam bio slijep! U sadašnjem stjecaju okolnosti najviše mi se valjalo bojati ovog grada, a upravo sam njega od svih drugih izabrao, jer tko bi te, osim možda u Francuskoj, igdje drugdje prepoznao? O, nesretna li mene koji sam sve to skrivio, jer ti nisi imala druge volje do moje i nikad mi nisi skrivala svojih bojazni. Jesam li mogao počiniti nesmotrenije greške no kad sam širom otvorio vrata Du Boisu? Ta morao sam znati da će taj čovjek na kraju ipak uspjeti da udovolji svojoj radoznalosti, radoznalosti i odveć prirodnoj a da bih ga mogao kriviti sa svoje nesreće. Ali čemu sad razmišljati o tom, kad se više ništa ne može vratiti? Moje srce sluti da će me zadesiti ono najtužnije.
– Avaj, prijatelju moj, ne podaj se slutnjama, već se radije oboje pripremimo da i najgoredostojno dočekamo. Ja neću odgovoriti na ovo pismo. Ti ćeš mu napisati da dođe sutra u tri sata svojom kočijom i da se najavi. Primit ćeš ga zajedno sa mnom, ali poslije četvrt sata povući ćeš se pod nekom izlikom u svoju sobu. Gospodin d'Antoine zna cijelu moju prošlost, zna u čem sam pogriješila i zašto, pa mu je kao časnu čovjeku dužnost da me sačuva od sramote i poniženja. On neće uraditi ništa bez mog pristanka, i ako se ne bude držao uvjeta i zahtjeva koje ću postaviti, ja neću otići s njim u Francusku, te ću s tobom provesti ostatak svojih dana gdje ti budeš htio. Da, tako je, moj prijatelju. No imaj na umu da će možda zbog kobnih okolnosti naš rastanak biti najbolje rješenje, i tad ga moramo prihvatiti s nadom da ipak nećemo biti zauvijek nesretni. Što se mene tiče, budi miran. Budem li morala zamisliti život bez tebe, ipak ću nastojati da ugrabim sreće koliko budem mogla. I ti ćeš u svom budućem životu tražiti isto, a sigurna sam da ćeš u tom i uspjeti. No dotle odagnajmo od sebe tugu i uživajmo koliko možemo. Da smo otputovali prije tri dana, možda bismo zlo uradili, jer bi gospodin d'Antoine zacijelo u svojoj revnosti obavijestio moju obitelj i poduzeo korake da otkrije moje boravište, što bi me izložilo patnjama i nasilju koje ti u svojoj ljubavi ne bi mogao otrpjeti, i sam bog zna što bi se tad desilo.
Učinio sam sve što je tražila, ali od tog trenutka u našu se ljubav uvukla tuga, a to je teška boljka od koje i najveća strast umire. Često smo po čitav dan znali prosjediti jedno nasuprot drugom ne izmijenivši ni jednu riječ.
Kad je gospodin d'Antoine sutradan došao, postupio sam tačno po njenim uputama. Proveo sam u osami šest mučnih i dosadnih sati, praveći se kao da pišem. Kako vrata bijahu ostala otvorena, u istom ogledalu u kojem se odražavala njihova slika mogli su i oni mene vidjeti. Proveli su tih šest sati u pisanju, prekidajući ono što bi jedno ili drugo pisalo dugim raspravama koje nisu slutile na dobro.
Poslije odlaska gospodina d'Antoinea, Henriette priđe mom stolu i nasmiješi se vidjevši kako ja netremice promatram njene uplakane oči.
– Hoćeš li da sutra otputujemo?
– Dakako da hoću. Kamo da odemo?
– Kamo god hoćeš, ali za petnaest dana moramo se vratiti ovamo.
– Zar ovamo?
– Da, na žalost. Dala sam riječ da ću biti ovdje kad stigne odgovor na jedno pismo kojesam odaslala. Uvjeravam te da se ne moramo bojati nikakva progona. Ali, ljubljeni moj, u ovom gradu ne mogu više izdržati.
– Jao meni, i ja ga smrtno mrzim. Hoćeš li da odemo u Milano?
– Vrlo dobro, hajdemo u Milano.
– Budući da se moramo vratiti u Parmu, Caudagna i njegova sestra mogli i poći s nama.
– To ti je dobra zamisao.
– Prepusti sve meni. Oni će putovati zasebnim kolima i ponijet će tvoj violončelo. Aličini mi se da bi o tom morala obavijestiti gospodina d'Antoinea.
– Meni se naprotiv čini da mu nisam dužna polagati računa. To gore po njega ako budeposumnjao u moju riječ. Već je i to dovoljno što sam obećala da ću se vratiti ovamo.
Sutradan ujutro kupih kovčeg, u koji ona stavi ono što će joj ustrebati, i tako krenusmo, a naša posluga za nama. Andremontu bijasmo prije polaska rekli neka zaključa naše odaje.
U Milanu smo proveli dvije nedjelje, živeći samo jedno za drugo. Niti smo kamo izlazili, niti ma koga primali, osim dva krojača koji su meni šili odijelo a njoj dvije haljine. Poklonio sam joj i ogrtač od risova krzna, koji ju je veoma obradovao.
Jedna od tankoćutnih osobina Henriettina ponašanja, koja mi se najviše svidjela, bijaše to što nikad nije pitala za stanje moje kese. Ja joj pak sa svoje strane nikad nisam dao ni najmanjeg povoda da strahuje neće li se moje zalihe iscrpsti. Kad smo se vratili u Parmu, imao sam još trista ili četiristo cekina.
Sutradan po našem povratku gospodin d'Antoine nenajavljen dođe k nama na objed.
Poslije kave ja sam se povukao kao i prvi put. Njihov dogovor trajao je koliko i onaj kad se Henriette bijaše odlučila. Poslije vitezova odlaska ona uđe u moju sobu i kaza mi da je došao kraj.
– Sudbina mi nalaže – završila je – da se odvojim od tebe.
– Kad? – upitah je, stežući je u naručju i miješajući svoje suze s njezinima.
– Čim stignemo u Ženevu, kamo ćeš me otpratiti. Sutra se pobrini za neku pristojnuženu s kojom ću krenuti u Francusku, do grada u koji moram ići.
– Preostaje nam dakle još nekoliko dana zajedničke sreće? Ali osim Du Boisa nepoznajem nikog tko bi mi mogao pronaći pristojnu ženu, a bojim se neće li radoznali grbavac doznati od te iste žene ono što ti ne bi željela da se zna.
– Ništa neće doznati, jer ja ću u Francuskoj naći drugu pratilju.
Du Bois se osjetio neobično počašćen mojom molbom i za nekoliko je dana sam predstavio Henrietti neku ženu srednjih godina i pristojna izgleda. Bijaše to siromašna udovica jednog nedavno preminulog časnika, pa je bila sretna što joj se pruža prilika da se vrati u Francusku. Henriette joj kaza neka bude pripravna za put čim joj to javi gospodin Du Bois.
Uoči odlaska gospodin d'Antoine dade Henrietti da pročita jedno pismo za Ženevu, koje poslije toga zapečati, a ona ga spremi u džep.
Iz Parme smo krenuli u predvečerje. U Torinu smo se zadržali samo dva sata, tek toliko da potražimo slugu koji nas je imao pratiti do Ženeve.
Sutradan u nosiljci prijeđosmo Mont Cenis i na planinskim saonicama spustismo se u La Novalaise. Petog se dana zaputismo u Ženevu i nastanismo u svratištu Vaga. Sutradan po dolasku u to svratiste Henriette mi dade jedno pismo za bankara Tronchina, koji, pročitavši ga, reče da će osobno doći u svratiste da mi uruči tisuću lujdora.
Došao je dok smo još bili za stolom i isplatio mi obećan novac, napomenuvši usput Henrietti da će joj poslati dva čovjeka za koje glavom jamči. Ona mu kaza da će otputovati čim joj ih dovede, a ujedno ga je podsjetila da će joj biti potrebna kočija, kako je već zacijelo razabrao iz pisma koje mu bijah uručio. Obećavši joj da će sutradan imati i ljude i kočiju, on ode, a nas dvoje ostadosmo jedno nasuprot drugom, snuždeni i zamišljeni kao što su ljudi kad ih mori velika tuga.
Ja sam naposljetku prekinuo tu sumornu šutnju rekavši joj kako ne vjerujem da će kočija koju će joj nabaviti Tronchin biti udobnija od moje, te da će mi učiniti zadovoljstvo ako je uzme, a bankarevu prepusti meni. Ona pristade, a zatim se dignu i stavi mi u džep pet svitaka od po stotinu lujdora, što bijaše slaba utjeha mom srcu srvanom od žalosti nad okrutnim rastankom.
U tim posljednjim satima što ih provedosmo zajedno razgovarali smo tek uzdasima, suzama i najnježnijim zagrljajima, kao svi sretni ljubavnici koji osjećaju kako se neumitno bliži kraj njihovoj sreći.
Henriette nije ni pokušavala varljivim obećanjima ublažiti moj bol. Molila me je neka se ne raspitujem za nju, i ako je, putujući Francuskom, ikad slučajno sretnem, neka se pričinim kao da je ne poznam. Dala mi je jedno pismo da ga predam gospodinu d'Antoineu, zaboravivši da me upita hoću li se još onamo navraćati, no ja sam to istog časa odlučio. Zamolila me je neka ne odem iz Ženeve dok ne primim pismo koje će mi ona napisati iz prvog mjesta gdje se bude zaustavila da promijeni konje.
Otputovala je u zoru, a pratila ju je ona žena s dvojicom lakaja, od kojih je jedan sjedio na kočijaševu mjestu a drugi jahao ispred kočije. Vratio sam se u svoju sobu tek kad mi je kočija već odavna iščezla s vidika. Naredivši krčmaru da mi ne ulazi u sobu sve dok se ne vrate konji koji su odvezli Henriettu, legoh u krevet nadajući se da će san priteći u pomoć mojoj duši srvanoj od boli koju suze nisu mogle ublažiti.
Postiljon se vratio iz Chatillona tek drugog jutra. Predao mi je jedno pismo od Henriette koje je sadržavalo samo jednu riječ: Zbogom! – Saopćio mi je da im se putem nije desila nikakva nezgoda i da je gospođa nastavila put cestom za Lyon. Kako sam mogao otputovati tek sutradan ujutro, proveo sam u sobi jedan od najčemernijih dana u svom životu, često sam pogledavao na prozorsko staklo gdje su stajale urezane riječi: Henriettu ćeš zaboraviti!
Ispisala ih je ona vrškom malog dijamanta na prstenu koji joj bijah poklonio. To me proročanstvo nije moglo utješiti i ja sam se pitao kakav smisao pridaje ona riječi »zaboraviti«. Pod tim nije mogla misliti drugo već da će rana zacijeljeti, a kako je to u čovjeka prirodno, čemu me je žalostila takvim predskazivanjem?
Ne, nisam je zaboravio, i sjećanje na nju uvijek je melem mojoj duši. Kad mislim da je ono što me sad u mojoj starosti usrećuje moje uvijek živo sjećanje, tad kažem samom sebi da je u mom dugom životu moralo biti više radosti no tuge, i zahvaljujući bogu, tom prauzroku sviju uzroka i neprikosnovenom gospodaru koji neznanim nitima pokreće sve naše zgode i nezgode, čestitam samom sebi na takvu životu.
Sutradan sam s jednim slugom krenuo natrag u Italiju. Izabrao sam put preko Svetog Bernarda, premda godišnje doba ne bijaše za to nimalo pogodno. Prešao sam ga za tri dana sa sedam mazgi koje bijahu određene za nas, za moju prtljagu i za vuču kočije koju bijah namijenio svojoj ljubljenoj prijateljici.
Kad čovjeka satire velika bol, on ima barem tu prednost da mu se ništa ne čini tegobno. To je kao crni očaj u kojem ipak ima neke čudne naslade. Ja nisam osjećao ni glad ni žeđ ni veliku studen koja je ledom okovala prirodu u tom strašnom predjelu Alpa.
Stigao sam u Parmu zdrav tijelom no bolestan duhom i potražio konak u jednom kukavnom svratištu, nadajući se da neću naići ni na jednog poznanika. No kako se razočarah kad ondje nađoh de la Hayea, koji je noćio u nekom sobičku baš pokraj moje sobe. Ugledavši me, uze nizati ljubaznosti u želji da mi razveže jezik, ali ja ga prekinuh rekavši da sam umoran i da ćemo se već vidjeti.
Sutradan sam izišao samo da predam gospodinu d'Antoineu Henriettino pismo. Otvorivši ga, nađe u njem još jedno pismo koje bijaše naslovljeno na mene i pruži mi ga ne pročitavši ga. Ali kako to pismo nije bilo zapečaćeno, on pomisli da je Henriette zacijelo time željela da ga i on vidi, te pošto ga ja u sebi pročitah, zamoli me za dopuštenje da učini isto. Vraćajući mi ga reče da u svakoj prilici mogu raspolagati njime, njegovim utjecajem i bogatstvom. No evo prijepisa Henriettina pisma:
»Ja sam tebe, jedini moj prijatelju, morala napustiti. Ne povećavaj svoju bol misleći na moju. Zamislimo da smo usnuli lijep san i ne tužimo se na sudbinu, jer nikad nijedan lijep san nije potrajao koliko naš. Ponosimo se što smo za tri duga mjeseca umjeli jedno drugo savršeno usrećiti. Nema mnogo smrtnika koji se time mogu pohvaliti. Ne zaboravimo nikad jedno drugo i dozovimo često u sjećanje našu ljubav da je uvijek iznova oživimo u našim dušama, koje će, iako rastavljene, još jače u njoj uživati. Ne raspituj se za mene i ako ti slučaj otkrije tko sam, zaboravi da si to ikad saznao. Moram ti reći, prijatelju premili, da sam tako dobro uredila svoje prilike da ću do kraja života biti sretna, onoliko koliko se to može biti bez tebe. Ja ne znam tko si ti, ali znam da te nitko na svijetu ne poznaje bolje od mene. Ja više nikad neću imati ljubavnika, no ne bih htjela da se ti povedeš za mojim primjerom. Želim da još mnogo ljubiš, pa čak i da nađeš drugu Henriettu. Zbogom!«
Čim sam se našao sâm, ne znajući što bih sa sobom, legoh onako jadan u postelju. Čak se nisam sjetio da naručim nešto za jelo. Tako na čovjeka djeluje prevelika tuga. U njemu tada obamre duša, pa ne osjeća ni želje za smrću, jer je i misao mrtva, ni poriva za životom. U sličnu stanju naći ću se i šest godina kasnije, ali tada neće biti ljubav uzročnikom moje patnje, već strašna venecijanska tamnica Piombi.
Isto ću iskusiti i dvadeset godina kasnije, kad se iza mene zatvore vrata tamnice Buon Retiro u Madridu.
Kad prođoše prva dvadeset i četiri sata, moja mi velika iscrpljenost poče čak i goditi. Pomisao da bi me, ustrajem li tako, mogla stajati čak i života, nije me plašila. Bilo mi je drago što me nitko ne uznemiruje i ne pita hoću li nešto za jelo. Slugu kojeg sam uzeo za prijelaz preko Alpa otpustio sam čim sam stigao u grad.
De la Haye bijaše prvi koji mi je u toj bijedi pokucao na vrata. Ne bih mu bio otvorio da mi nije rekao da netko bezuvjetno želi govoriti sa mnom. Otvorio sam mu vrata i odmah se vratio u krevet.
– Neki stranac – obavijesti me – kojem trebaju kola htio bi kupiti vaša.
– Ne želim ih prodati.
– Onda oprostite. Ali što je s vama? Izgledate bolesni.
– Jesam, bolestan sam i stoga mi je potreban mir.
– Od čega bolujete?
Pristupivši krevetu, on mi jedva napipa bilo i zabrinuto me zapita što sam jučer jeo.
Čuvši da već dva dana nisam ništa okusio, dosjeti se uzroku bolesti i teško se zabrinu. Preklinjao me da srknem malo juhe, i to tako usrdno da sam naposljetku popustio. Zatim, ne spominjući ni riječju Henriettu, uze govoriti o vječnom životu i o ispraznosti zemaljskog bitisanja, koje ipak moramo poštovati jer nam nije dopušteno da mu sami učinimo kraj.
Iako mu nisam uzvraćao, on ne napuštaše moje uzglavlje. Čak je naredio da mi donesu lagan ručak i sav se ozario kad sam počeo jesti.
Sutradan sam, o čuda, ja sâm tražio njegovo društvo i pozvao ga na ručak. Znajući da me je spasao tako reći sa ruba smrti, osjećao sam prema njemu iskrenu naklonost koja se uskoro pretvori u žarku privrženost, i to nakon jednog događaja koji ću čitaocu potanko prikazati.
Drugi ili treći dan obiđe me Du Bois, kojem je de la Haye sve ispričao, i na njegov nagovor počeh iznova izlaziti. Tako sam otišao i u komediju gdje sam se upoznao s nekoliko korzikanskih oficira iz talijanske regimente koja bijaše u službi Francuske. Sklopio sam poznanstvo i s nekim Paternom, mladim Sicilijancem, najbudalastijim vjetrogonjom što sam ga ikad sreo. Zaljubljen u neku glumicu koja ga je prezirala, često me je znao nasmijati opisujući njezinu zanosnu krasotu i tužeći se na okrutnost kojom je postupala s njime. Primala ga je doduše u kuću, ali je odbijala sve njegove nježnosti. Upropaštavala ga je skupim ručkovima i večerama za nju i brojnu joj obitelj, ne pokazujući nikakve harnosti.
Na kraju se u meni probudi radoznalost. Otišao sam da tu glumicu osmotrim na pozornici, pa kako mi se učinila pristalom, zaželjeh da je upoznam, i Paterno me sav zadovoljan uvede u njen stan. Pokazala se kao osoba veoma pristupačna, a znajući da je siromašna, ocijenio sam da ću je s petnaest do dvadeset dukata lako privoljeti na sve što budem želio. Tu sam nakanu povjerio Paternu, koji mi u smijehu odgovori da me neće više primati ako joj se drznem iznijeti takav prijedlog. Čak je nabrojio nekoliko oficira kojima je uskratila čak i pozdrav kad su pokušali sa sličnim ponudama. On će – nadovezao je – biti oduševljen ako se nakanim, samo neka ga iskreno obavještavam o toku stvari. Obećao sam da mu neću ništa zatajiti.
Dogodilo se to u njezinoj svlačionici gdje se pripremala za nastup. Bili smo sami. Videći kako željno ogledava moj sat, ponudih joj ga kao cijenu za ljubavne usluge. Ona mi odgovori baš onako kako joj je propisivao katekizam njezina zanata:
– Ovakvu će nagodbu pošten čovjek ponuditi samo bludnici.
Ostavio sam je rekavši da bludnicama običavam ponuditi samo jedan zlatnik.
Kad sam tu malu izmjenu mišljenja saopćio Paternu, skakao je od veselja. Ali uza sva njegova navaljivanja nisam više odlazio na dosadne glumičine večere gdje se čitava obitelj sladila smijući se budali koja je plaćala.
Za nekoliko dana Paterno mi povjeri da mu je glumica ponovila razgovor u svlačionici navlas onako kako sam mu ja ispričao i da je dodala kako ja više ne zalazim u njezinu kuću iz straha da me ne uhvati za riječ ako joj dođem s istim prijedlogom. Po budali Sicilijancu poručio sam joj da ću ja već doći k njoj, ali da od nagodbe nema ništa i da je ne bih htio čak ako mi se ponudi badava.
Mladi je vjetrogonja tako dobro prenio moje riječi da mu glumica, pogođena u svojoj sujeti, naloži neka mi poruči da me čeka na megdanu. Odlučivši da joj otvoreno pokažem koliko je prezirem, nađoh se još iste večeri u njenoj svlačionici poslije drugog čina nekog komada u kojem je igrala. Ona otpusti posjetioca koji bijaše kod nje, rekavši da mi ima nešto kazati.
Čim ostadosmo sami, zaključa vrata, sjedne mi na koljena te me mazno zapita je li istina da je toliko prezirem. Moj odgovor bio je kratak: smjesta sam prionuo na posao i ona se bez cjenkanja predade. I tog puta, kao uvijek uostalom, dao sam se zavesti osjećajima koji su sasvim neumjesni kad pametan čovjek ima posla sa ženama ovakve vrste. Dao sam joj naime dvadeset cekina, koji su joj bili mnogo miliji od sata. Na kraju se još dobro nasmijasmo gluposti mladog Paterna koji nije znao kako završavaju ovakvi izazovi.
Sutradan joj rekoh da mi je dosadna i da joj više neću dolaziti, a to mi bijaše i namjera, jer više nisam bio radoznao. Riječ sam i održao, ali zbog mnogo ozbiljnijeg razloga.
Nakon nekoliko dana otkrio sam naime da me je ta bijednica počastila istim poklonom kao i nedavno ona djevojčura iz O. Neilanove stražarnice. Nisam se imao prava tužiti, jer to bijaše pravedna kazna što sam tako sramno izdao uspomenu na Henriettu.
U nevolji povjerih se gospodinu de la Hayeu, koji je svaki dan sa mnom ručao, ne skrivajući svoje siromaštvo.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39222
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:49 am

[You must be registered and logged in to see this link.]
Taj čovjek, koji je ulijevao poštovanje i svojim časnim godinama i izgledom, povjeri me njezi nekog vidara. Ustanovivši ružne i opasne simptome, ovaj se odluči da me podvrgne liječenju živom, zbog čega, s obzirom na godišnje doba, moradoh šest nedjelja ostati prikovan za krevet.
Dok sam se liječio od jedne opake bolesti, de la Haye me je zarazio drugom, još gorom, od koje, mišljah, nikad neću oboljeti. De la Haye, koji se nije micao od mene osim kad bi jutrom odlazio u crkvu da obavi svoje vjerske dužnosti, pretvorio me u bogomoljca, i to takva da sam zajedno s njim blagosiljao bolest koja je mojoj duši donijela spas. Usrdno sam zahvaljivao bogu što se poslužio živom da me izvede iz tame na svjetlost istine. Do takva preokreta u mom mišljenju došlo je bez sumnje zbog uzimanja žive. Ta nečista i opasna kovina tako je oslabila moj duh da sam kao veliku zabludu osuđivao svoje dotadašnje mišljenje i čvrsto odlučio da ću poslije ozdravljenja poživjeti drugim životom.
De la Haye bi često zaplakao od sreće videći me kako plačem od iskrene skrušenosti koju je nečuvenom spretnošću ulijevao u moju jadnu bolesnu dušu. Govorio mi je o raju i stvarima drugog svijeta kao da je već bio ondje, a ja sam ga zaneseno slušao. Polako me odvikavao od razumna prosuđivanja, a čovjek se odriče tog božanskog dara kad mu više ne zna vrijednost, to jest kad postane budala! Ali neka čitalac sam prosudi.
– Ne zna se – rekao je jednog dana – je li bog stvorio svijet u proljetnoj ili jesenjojravnodnevici.
– Ako priznajemo božansko stvaranje – pobunio sam se usprkos živi – tad je to pitanjebesmisleno, jer dok nije bilo zemlje nije moglo biti ni godišnjih doba.
On me ukori rekavši da su to poganske misli kojih se moram okaniti, i ja sam se pokorio. Taj je čovjek bio jezuit, ali ne samo da je to tajio, već nije trpio da mu to itko spomene. No evo besjede kojom me je dokraja zaludio:
– Završivši školu, bavio sam se prilično uspješno znanošću i umjetnošću, i pošto samdvadeset godina proveo na pariškom sveučilištu, služio sam neko vrijeme u vojnomjerničkoj četi i anonimno objavio nekoliko knjiga kojima se u odgoju mladeži još i danas služe sve škole. Kako nisam bio bogat, prihvatio sam se odgajanja mladića, od kojih se mnogi danas ističu visokom sposobnošću, a još više kreposnim životom. Posljednji moj učenik bijaše markiz Botta. Časovivito sam bez zanimanja i živim, kako vidite, ufajući se u boga. Prije četiri godine upoznao sam baruna Bavoisa, mladog Švicarca iz Lausanne, sina generala istog imena koji je zapovijedao regimentom u službi modenskog vojvode, ali je na žalost dao povoda svakojakim govorkanjima. Mladom barunu, koji bijaše kalvinist kao i otac, nije se milio besposličarski život kod kuće, pa me je usrdno nagovarao da ga podučavam u istim stvarima kao i markiza Bottu, jer bi se želio posvetiti vojničkom staležu. Ushićen što ću u mladom biću odgajati tako plemenita pregnuća, napustio sam sva zanimanja da mu se cio posvetim. Iz razgovora koje sam vodio s mladićem ubrzo sam razabrao da je on svjestan vjerske zablude u kojoj živi i ne odriče je se samo iz obzira prema obitelji. Pošto sam mu tako izmamio tajnu, predočio sam mu da je to njegova prva dužnost, jer ustrajući u krivovjerstvu stavlja na kocku spas svoje duše. I tako se njegove oči otvoriše istini, te se on posve prepusti mojoj skrbi. Odveo sam ga u Rim i predstavio papi po čijoj milosti on, poslije obraćenja, dobi čin poručnika u vojsci modenskog vojvode. Ali taj predragi učenik sada jedva životari, jer prima na mjesec svega sedam cekina, a otkako je promijenio vjeru ne dobiva ništa od obitelji, koja se zgraža nad njegovim otpadništvom. Ali, avaj, i ja sam siromašan i bez posla, pa ga mogu pomagati tek milodarima kad mi neka dobra duša otvori kesu. Kako je moj učenik zahvalna srca, htio bi saznati imena svojih dobrotvora, ali oni to ne žele, i imaju pravo, jer udjeljivanje milodara prestaje biti krepostan čin ako nije lišen svake taštine. Ja, hvala bogu, nemam tog poroka i presretan sam što mogu poput oca bdjeti nad jednim mladim izabranikom i što sam kao nevrijedno oruđe providnosti pridonio spasenju njegove duše. Taj dobri i divni mladić vjeruje samo u mene. Piše mi dvaput nedjeljno. Pristojnost mi ne dopušta da vam pokažem njegova pisma, ali vi biste plakali čitajući ih. Ona tri zlatnika što sam ih dobio od vas poslao sam prekjučer njemu.
Poslije tih riječi de la Haye žurno priđe prozoru da se usekne i obriše suze. Dirnut i zanesen tolikom vrlinom i učitelja i učenika koji se unizio do milostinje za spas svoje duše, i ja se rasplakah. U žaru svoje tek rođene pobožnosti rekoh tom apostolu da ne želim ne samo da Bavois sazna otkud mu dolazi pomoć već niti da znam koliko mu dajem, pa stoga nek uzima iz moje kese koliko je potrebno, ne polažući mi računa. Na to de la Haye raskriljenih ruku priđe mom krevetu i zagrlivši me reče da sam odabrao put koji će me sigurno dovesti u kraljevstvo nebesko.
Duh uvijek slijedi tijelo. Prazna trbuha čovjek lako postaje fanatikom, a mora da mi je i živa nagrizla mozak, pa se kroz rupu uvukao slijepi zanos. Počeo sam krišom od de la Hayea pisati gospodinu Bragadinu i dvojici njegovih prijatelja o tom čovjeku i njegovu učeniku i polako ih trovao svojim fanatizmom, jer je, kao što čitalac i sam zna, ova duševna bolest veoma zarazna. Natuknuo sam im da bi za naše društvo predobivanje ovih divnih osoba bilo od neprocjenjive dobrobiti. »Bog«, pisao sam im, »traži od vas da uložite sve snage kako biste de la Hayeu osigurali dostojno mjesto u Veneciji, a barunu Bavoisu časni čin u vojsci.«
Gospodin Bragadin odmah mi otpisa da su de la Hayeu širom otvorena vrata njegove palače, a barun Bavois neka ponizno zamoli papu, svog zaštitnika, da ga preporuči mletačkom poslaniku, a ovaj će, s obzirom na časovite političke okolnosti, odmah pisati mletačkom Senatu, pa tako mladić može biti siguran da će biti dolično smješten.
Austrija je naime Mletačkoj republici sporila pravo nad akvilejskom biskupijom, tražeći ius eligendi, a papa Benedikt XIV imao je da presudi u sporu. Bilo je dakle sigurno da će se Senat s najvećom pažnjom ophoditi prema želji Svetog oca, koji se u ono vrijeme još nije bio priklonio nijednoj strani.[17]
[17] Između Austrije i Mletačke Republike često je dolazilo do sporova zbog akvilejske biskupije. Biskup se naime birao među venecijanskim patricijima, pa su tako Mlečani širili svoj uticaj na austrijskom teritoriju. Zbog toga su Austrijanci tražili da se i njima omogući da budu birani (ius eligendi) na položaj akvilejskog patrijarha.
Kad sam primio taj odlučni odgovor, otkrio sam začuđenom de la Hayeu sve što sam krišom uradio. Ovaj u trenutak shvati pronicavost suda starog senatora i posla ljubljenom učeniku uzvišeno pismo na latinskom da ga ovaj odmah prepiše i preda Njegovoj svetosti. Poručio mu je neka se ne boji da će mu uzvišeni poglavar uskratiti milost koju traži, jer je posrijedi samo preporuka.
Dok se ta stvar rješavala a mi čekali na pismo iz Venecije koje nas je imalo obavijestiti o ishodu papinog posredovanja, doživio sam jednu smiješnu dogodovštinu koja će se možda svidjeti čitaocu.
Početkom travnja bijah već sasvim ozdravio od Venerinih pečata i stekao nekadašnju čilost. Cijele sam dane sa svojim obratiteljem išao po crkvama i propovijedima, ali naveče bismo zajedno otišli u kavanu gdje se sakupljalo prilično pristojno društvo časnika. Skup je najviše zabavljao neki Provansalac, hvališući se junačkim podvizima kojima se proslavio u službi moćnih država, a osobito Španjolske. Slušači su ga poticali praveći se da mu vjeruju. Primijetivši da ga uporno gledam, zapita me da li ga odnekle poznajem.
– Pobogu – uzviknuo sam – kako vas ne bih poznavao kad smo se zajedno borili u bitcikod Arbele!
Na te riječi čitavo društvo prasnu u grohotan smijeh, ali se hvalisavac žustro umiješa, govoreći da nema razloga smijehu, jer je on tamo bio i čini mu se da me doista prepoznaje. Čak reče kako se zvala regimenta u kojoj smo služili. Zatim se izgrlismo čestitajući jedan drugom na sretnom slučaju koji nas, eto, opet združi u Parmi. Poslije te šale vratih se s de la Hayeom u svratiste.
Sutradan, dok još bijah u sobi za ručkom, upade onaj hvalisavac i ne skidajući šešira reče:
– Gospodine od Arbele, imam nešto važno da vam kažem, zato požurite i izađite samnom, a ako vas je strah, povedite koga hoćete, jer ja sâm vrijedim za dvanaestoricu ovakvih.
Ja naglo ustadoh i zgrabivši pištolj rekoh da me nitko nema prava uznemiravati u mojoj sobi i naredih mu da smjesta izađe.
Moj Provansalac potegnu mač izazivajući me na dvoboj, ali de la Haye, udarajući nogama u pod, dozva gostioničara, koji se zaprijeti časniku da će poslati po stražare ako se odmah ne udalji. Ovaj izađe rekavši da sam ga javno uvrijedio i da će se on već pobrinuti da mu dam javnu zadovoljštinu. Videći da bi šala mogla loše svršiti, uzeh poslije časnikova odlaska raspravljati s de la Hayeom kako da to spriječimo. No rasprava ne potraja dugo, jer se uskoro pojavi jedan časnik koji mi zapovjedi da se smjesta javim u vojarnu gdje će sa mnom porazgovoriti gospodin Bertolan, zapovjednik tvrđave. Zamolio sam de la Hayea da pođe sa mnom kao svjedok onog što sam rekao u kavani i nepristojna načina na koji me je Provansalac došao napadati u vlastitu sobu.
Majora sam našao okružena nekolicinom časnika, među kojima opazih i onog hvalisavca. Ugledavši me, gospodin Bertolan, čovjek duhovit i pametan, lako se osmjehnu a onda mi najozbiljnije reče da sam javno ismijao jednog od prisutnih oficira te da ovaj ima pravo na javnu zadovoljštinu, a njemu je kao majoru dužnost da me na to privoli kako bi se stvar miroljubivo okončala.
– Gospodine majore, o zadovoljštini ne može biti govora, jer nije tačno da sam ga jauvrijedio ismjehivanjem. Samo sam mu rekao kako mi se čini da sam ga vidio na dan bitke kod Arbele, a kad je on odgovorio da je doista bio u bitci i da me prepoznaje, tad više nisam dvoumio.
– Da – prekine me časnik – ali ja sam razumio Rodela a ne Arbela, a svi znaju da sam biokod Rodele. Ali vi ste rekli Arbela s očiglednom namjerom da me izvrgnete smijehu, jer je ta bitka bila prije dvije tisuće godina, dok se ona kod Rodele u Africi odigrala za naših dana. Ja sam se ondje borio pod zapovjedništvom vojvode od Montemara.
– Ako vi to dokažete, ja vam vjerujem, a sad ćete vi meni dati zadovoljštinu što seusuđujete opovrgavati moju tvrdnju da sam bio kod Arbele. Služio sam kao Parmenionov pobočnik i u boju sam bio ranjen. Ne mogu vam pokazati ožiljke, jer sam onda, kao što vam je valjda jasno, imao drugo tijelo. Ovo koje danas vidite ima svega dvadeset i tri godine.
– Sve mi se to čini ludo, ali u svakom slučaju ja imam svjedoke da ste mi se izrugivali, jerste rekli da ste me vidjeli, a kako ste me, do vraga, mogli vidjeti, kad me tamo nije bilo? Ja dakle tražim zadovoljštinu.
– I ja imam svjedoke koji su čuli kad ste mi rekli da ste me vidjeli kod Rodele, gdje meneuopće nije bilo.
– Mogao sam se prevariti.
– I ja, pa prema tome nemamo što zahtijevati jedan od drugoga.
Major, koji je savladavao smijeh slušajući me kako ozbiljno dokazujem časniku njegovu zabludu, reče hvalisavcu da nema prava ni na kakvu zadovoljštinu budući da ja priznajem da sam se mogao prevariti.
– Ali – zbunjeno će Provansalac – zar je moguće da je on bio kod Arbele?[18]
[18] TJ Arbeli (Erbilu), gradu na rijeci Tigrisu, Aleksandar Veliki je pobijedio perzijskog kralja Darija godine 331. prije naše ere.
– Vaše je da povjerujete ili ne povjerujete, baš kao što je njegovo pravo da tvrdi da je bio.
Želite li mu mačem dokazati da laže?
– Očuvao me bog! Više volim izjaviti da je naša zadjevica dokončana.
Major nas tad pozva da se zagrlimo, što mi i učinismo drage volje i sutradan me taj Rodomonte[19] pozva na ručak. I gospodin Bertolan pozvao me je na ručak, ali kako meni više nije bilo do zabave uljudno sam se ispričao.
[19] Rodomonte, hvalisavi ali hrabri ratnik iz Ariostova epa Bijesni Orlando.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39222
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:50 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


IX
Dobre vijesti iz Venecije, kamo se vraćam dovodeći de la Hayea i Bavoisa - Srdačan doček mojih prijatelja i njihovo iznenađenje što sam postao uzor pobožnosti - Bavois me vraća
prijašnjem načinu života - De la Haye je pravi licemjer - Doživljaj s djevojkom Marchetti -
Odlazim u Pariz
Dok je de la Haye danomice zadobivao sve veću vlast nad mojim oslabljenim duhom, a ja svakog dana pobožno prisustvovao misi, propovijedi i bogoslužju, primih iz Venecije dva pisma; jednim su me obavještavali da je moja stvar pošla uobičajenim tokom, to jest da je posve pala u zaborav, u drugom mi je gospodin Bragadin javljao da je savio di settimana[20] pisao poslaniku neka izvijesti Svetog oca da će se pobrinuti kako bi se barunu Bavoisu, kad dođe u Veneciju, dodijelila u četama Republike služba koja će mu omogućiti da časno živi i da se svojom sposobnošću dovine i do najvećih časti.
[20] II Savio di Settimana; jedan od već spomenutih savia bio je svakog tjedna dežuran noć i dan da bi rješavao svu tekuću službenu poštu.
S tim sam pismom unio u srce gospodina de la Hayea veliku radost, koja postade bezgranična kad mu rekoh da odsad više ništa ne može spriječiti moj povratak u rodni kraj.
On se odmah nakani da ode u Modenu kako bi se sa svojim neofitom porazgovorio o ponašanju koje će ovom u Veneciji otvoriti put bogatstvu. U mene nikako nije mogao sumnjati: vidio je koliki sam fanatik i znao je da je to bolest od koje se ne ozdravlja sve dok joj se ne zatru uzročnici, a kako je i on išao u Veneciju, zanosio se da će i dalje pothranjivati vatru koju je zapalio.
Napisao je dakle Bavoisu da dolazi u Modenu, i dva dana kasnije oprosti se od mene, roneći suze, zovući me svojim sinom, predragim svojim sinom, i uvjeravajući me da me je zavolio tek pošto je na mom licu nazreo božanski biljeg predodređenja.
Ubrzo poslije de la Hayeva odlaska napustih Parmu u svojim kolima, koja ostavih u Fucinu, odakle se uputih u Veneciju.
Poslije godinu dana izbivanja, trojica mojih prijatelja primiše me kao svog anđela zaštitnika. Iskazaše veliko nestrpljenje da već jednom ugledaju dvojicu odabranika koje sam im obećao u svojim pismima.
Za de la Hayea bijaše pripremljen stan u palači samog gospodina Bragadina, a kako je politika mom ocu branila da nastani kod sebe jednog stranca koji još nije stupio u službu Republike, pobrinuli su se da Bavoisu pronađu dvije lijepe sobe u susjedstvu.
Neizmjerno je bilo njihovo iznenađenje kad su primijetili čudesnu promjenu koja se zbila u mojim navadama. Svaki dan bijah na misi, često na propovijedima, tačno prema četrdesetnici, nikad u kazinu, već samo u kavanama u kojima su se sastajali ljudi pobožni i na glasu sa svoje razboritosti, i uvijek uz knjigu, kad ne bih bio s njima. Uspoređujući moj novi način života s nekadašnjim vladanjem, snebivahu se od čuda, ne znajući kako da zahvale providnosti i njenim nedokučivim putovima. Blagosiljali su prijestupe zbog kojih sam morao provesti godinu dana daleko od domovine. Ali do najvećeg ih ushita dovedoh kad platih sve svoje dugove, ne tražeći ništa od gospodina Bragadina. Kako mi godinu dana nije ništa davao, on je s pobožnom revnošću povećavao moju tečevinu, dodajući joj svakog mjeseca rentu koju mi je bio odredio. Ne moram opisivati radost koju su ti dobri ljudi osjećali kad su vidjeli da više ne igram u novac.
Početkom svibnja primih pismo od de la Hayea. Javljao mi je da upravo polazi na put s predragim sinom svoje duše da se pokori želji časnih osoba kojima sam ga najavio.
Znajući u koje vrijeme stiže putnička kočija iz Modene, pođosmo im svi u susret, osim gospodina Bragadina, koji je tog dana bio u Senatu.
Stigli smo kući prije njega, a on, našavši nas sve na okupu, priredi došljacima najljubazniji doček. De la Haye mi je odmah stao govoriti o stotinu stvari, ali ja sam ga jedva slušao, toliko sam bio zabavljen Bavoisom. Bijaše to ličnost toliko različita od one koju sam po pričanju zamišljao da su se sve moje predodžbe o njem u trenu srušile.
Tri sam ga dana proučavao prije no što ću se odlučiti da se vežem uza nj iskrenim prijateljstvom. Ali dopusti, čitaoče, da ti ga najprije opišem.
Barun Bavois bijaše mladić od dvadeset i pet godina, srednjeg stasa, dražesna lica, prekrasno građen, plavokos, uvijek dobre volje; umio je dobro i duhovito govoriti, a izražavao se prirođenom skromnošću koja mu je vrlo dobro pristajala. Crte lica bijahu mu ugodne i pravilne, zubi prelijepi, a iz duge, lijepo izrasle i brižljivo njegovane kose širio se miomiris parfema kojima ju je natapao. Ta osoba, koja ni po sadržaju ni po obliku nije bila nalik na onu što sam je po de la Hayevu opisivanju bio sebi predočio, nemalo je iznenadila trojicu mojih prijatelja, ali to ni trenutka nije pomutilo srdačnost kojom su ga primili, jer njihove čiste duše nisu mogle ni zamisliti da se u lijepu sliku što je imađahu o barunovu ponašanju uvuče crv sumnje.
Čim se de la Haye smjestio u svom raskošnom stanu, ja odvedoh baruna u sobe koje ga čekahu, pobrinuvši se prethodno da se onamo prenesu sve njegove stvari.
Videći kako je lijepo smješten kod čestitih građana koji ga, upozoreni unaprijed, primiše s poštovanjem, on me nježno zagrli, uvjeravajući me u svoju veliku zahvalnost i govoreći kako je dirnut svim onim što sam, i ne poznavajući ga, učinio za nj, a o čem ga je dobro obavijestio de la Haye.
Ja sam se pravio da ne razumijem, i, da promijenim razgovor, upitah ga kako misli provoditi vrijeme u Veneciji dok ga služba ne pozove na dužnost.
– Nadam se – odgovori mi – da ćemo se ugodno zabavljati, jer bih rekao da nam se sklonosti mnogo ne razlikuju.
U otupljenosti do koje su me doveli živa i de la Haye, teško da sam odmah shvatio pravo značenje tih riječi koje su, uostalom, bile veoma jasne; ali iako sam se zadržao na površini, ipak mi nije izmaklo da se barun svidio dvjema kćerima svoje stanodavke. Nisu bile ni lijepe ni ružne, ali on im je polaskao na način koji je odavao finog znalca. Ja sam pak to shvatio kao običnu ljubaznost, toliko sam već bio ogrezao u misticizmu.
Prvog dana odvedoh baruna jedino na Trg sv. Marka i u kavanu gdje ostadosmo samo do večere. On je imao jesti kod gospodina Bragadina.
Za vrijeme objeda iskazao se lijepim i duhovitim razgovorom, a gospodin Dandolo uglavi s njim vrijeme u koje će ga sutradan potražiti da ga predstavi ministru rata.
Poslije večere otpratih ga kući gdje ga očekivahu one dvije djevojke ushićene što švicarski gospodin nema sluge, nadajući se da će ga moći uvjeriti kako mu ga uopće i ne treba.
Sutradan, nešto prije ugovorena sata, otpratih barunu gospođina Dandola i Barbara, koji su ga imali predstaviti ministru. Nađosmo ga pri uređivanju, pod nježnim prstima starije kćeri koja ga je češljala. Soba je bila zasićena mirisom pomade i mirisavih vodica kojima se poprskao. To doduše nije mirisalo na sveca, ali se moji prijatelji nimalo ne zgranuše, iako sam zamijetio da su zatečeni, jer se nisu nadali tolikoj svjetovnosti kod jednog novoobraćenika.
Umalo ne prasnuh u smijeh kad začuh gdje gospodin Dandolo usrdno iznosi da bi trebalo malko požuriti ako ne želimo propustiti misu, a Bavois ga začuđeno zapita kakav je blagdan. Gospodin Dandalo suzdrža se od svake primjedbe, te samo odgovori da nije nikakav, i narednih dana više nije bilo spomena o misi.
Čim je bio spreman, ja ih pustih da pođu sami i odoh na drugu stranu. Vidio sam ih tek za ručkom, za vrijeme kojeg se govorilo samo o tom kako je ministar primio mladog baruna.
Poslije podne moji ga prijatelji povedoše nekim gospođama, svojim rođakinjama, i sve bijahu njime očarane.
Za manje od osam dana stekao je već tolika poznanstva da se nije trebao bojati dosade, ali i ja sam u tih osam dana uspio potpuno prozreti njegov značaj i način mišljenja. Ne bi mi trebao toliki rok za proučavanje, da mi ga nisu predočili u posve drugom svjetlu, ili bolje reći da moje rasuđivanje nije bilo otupljeno u bogomoljstvu.
Bavois je volio žene, igre u novac i rasipanje, a kako je bio siromašan, žene su mu bile glavni izvor prihoda. Religije nije imao nikakve, a budući da nije bio prijetvorica, nije mi to ni tajio.
– Kako ste – rekoh mu jednog dana – ovakvi kakvi ste, uspjeli prevariti de la Hayea?
– Bog me očuvao da nekoga varam! De la Haye vrlo dobro zna kakav je moj način životai mišljenja, ali u svojoj prevelikoj pobožnosti zanio se ljubavlju za moju dušu, a ja sam mu pustio na volju. Učinio mi je dobra, pa sam mu zahvalan, i volim ga to više što mi nikad ne dosađuje razgovorima o dogmi i mom spasenju, za koje će se bog, kao dobar otac, pobrinuti i bez njega. U tom smo se složili, pa živimo u miru i prijateljstvu.
Najsmješnije u čitavoj stvari bijaše to što mi je Bavois, dok sam ga proučavao, i nehotice doveo duh u prijašnje stanje, te sam crvenio pri pomisli da sam se dao nasamariti od jednog jezuita koji je, usprkos ulozi dobra kršćanina koju je savršeno igrao, bio običan licemjer.
Prihvatio sam se dakle svih starih navika, ali vratimo se de la Hayeu.
Taj bivši jezuit koji je zapravo volio samo svoje vlastito blagostanje i bio u poodmaklim godinama, pa prema tome nije imao nikakve sklonosti za drugi spol, bio je kao stvoren da očara moje naivne i blagohotne prijatelje. Govorio im je samo o bogu, anđelima, o vječnoj slavi, pa ga oni stadoše smatrati izvanrednim bićem. Jedva su čekali da im se otkrije, jer su zamišljali da je on u najmanju ruku pripadnik crvenog križa[21], ili čak glavom onaj pustinjak iz Carpegna koji me je naučio kabali i darovao mi besmrtnog Paralisa[22].
[21] Crveni križ, jedna od sekta tzv. »iluminata« (lat.: prosvijetljeni), koje se od 15. st. javljaju u raznim evropskim zemljama. Članovi tih sekta vjerovali su da pored racionalne spoznaje postoji i druga, dublja, unutrašnja spoznaja, koja dopire do same suštine stvari, napose transcendentnih stvari (boga i si.), a ta spoznaja ima izvor u unutrašnjem »prosvjetljenju«, koje dolazi od »viših« sila.
[22] Paralis, kabalističko ime Casanovino. U početku su Casanova i njegovi prijatelji tim imenom označavali ime anđela zaštitnika Casanovinog, da bi se na kraju njemu slala kabalistička pisma Casanovina.
Veoma su se snuždili kad sam im preko samog proročišta zabranio da pred strancem prozbore ijednu riječ o mojoj znanosti.
Uskoro sam se osvjedočio da sam razborito postupio, jer je taj lukavi lisac za manje od tri sedmice toliko zavladao duhom mojih prijatelja da je u svojoj nerazumnosti otišao predaleko i uobrazio ne samo da mu kod njih više ne treba moje podrške nego da me čak može istisnuti kad mu se to god prohtije. To sam jasno vidio po načinu kako mi se obraćao i po licemjernom ponašanju.
Počeo je s trojicom naših prijatelja voditi česte razgovore kojima ja nisam prisustvovao i dao se uvesti u neke kuće kamo ja nisam zalazio. Poprimio je već i pokroviteljsko držanje i usuđivao se, iako slatkim riječima, prigovarati što ja često provodim noći tko zna gdje.
Počeo sam gubiti strpljenje, osobito kad bi se, držeći mi za stolom gorljive propovijedi u prisustvu mojih prijatelja i svog sljedbenika, pravio kao da me optužuje što zavodim mladog baruna. Govorio je tobože u šali, ali ja se više nisam dao obmanjivati. Odlučih da toj igri stanem na kraj i u toj ga nakani jedne večeri posjetih u njegovoj sobi. Čim sam ušao, rekoh:
– Došao sam kao istinski poštovatelj Evanđelja, da vam nasamo i bez okolišanja kažemono što ću drugi put reći javno.
– O čemu je riječ, dragi prijatelju?
– Neka vam više ne padne na um da mi dobacujete zajedljive opaske na način života kojiprovodim s Bavoisom, kad smo u društvu mojih prijatelja. Kad budemo nasamo, uvijek ću vas rado slušati.
– Ne biste smjeli ozbiljno uzimati nevine šale.
– Smio ili ne smio, nije stvar u tome. Zašto se nikad ne okomite na svog učenika?Ubuduće budite oprezniji, ili ću vam ja, sve u šali, vratiti milo za drago, od čega sam vas jučer poštedio, no što ćete, prvi put kad me izazovete, dobiti s kamatima.
Nato ga pozdravih i iziđoh.
Poslije nekoliko dana proveo sam neko vrijeme sa svojim prijateljima i s Paralisom, a moje im proročište naredi da bez mog mišljenja ne urade ništa od sveg što će im možda natuknuti Valentino. Valentino bijaše kabalističko ime Escobarova učenika. Bio sam siguran da će tu zapovijed smjerno poštovati.
De la Haye, koji je odmah zamijetio neku promjenu, postade suzdržaniji, a Bavois, kome sam se povjerio, pohvali me što sam tako postupio. I on je bio uvjeren da mu je de la Haye pomogao samo iz slabosti ili koristoljublja, to jest da ne bi ništa učinio za njegovu dušu, kad barun ne bi bio onoliko lijep i kad se ne bi nadao nekoj koristi od njegova tobožnjeg preobraćenja.
Videći da se njegovo imenovanje odgađa iz dana u dan, Bavois stupi u službu francuskog poslanika, te više nije smio zalaziti gospodinu Bragadinu niti posjećivati de la Hayea, jer je stanovao kod svog novog gospodara.
Naime, jedan od najstrožih zakona Republike zabranjuje patricijima i njihovim obiteljima da održavaju bilo kakvu vezu s kućama predstavnika stranih država.
Korak na koji se Bavois morao odlučiti nije pokolebao moje prijatelje; oni su i dalje posredovali za nj i napokon mu isposlovali službu, kao što će se kasnije vidjeti.
Muž jedne moje nekadašnje prijateljice nagovori me da uđem u jedan kazino kamo su zalazile njegova tetka i žena. Prihvatio sam poziv i u tom kazinu upoznao nekog kemičara koji pobudi u meni želju da uzmem nekoliko sati iz kemije. Otišao sam k njemu i ondje našao jednu djevojku koja mi se svidjela. Bijaše to neka susjeda koja je dolazila da pravi društvo njegovoj staroj ženi dok ne bi po nju došla služavka da je otprati kući.
Udvarao sam joj svega jedanput, i to u prisustvu stare kemičarove supruge.
Prođe nekoliko dana, a djevojka se više ne pojavi. Ja izrazih čuđenje, a dobra mi žena reče da je po svoj prilici njen bratić velečasni saznao da je ja viđam svake večeri kod njih, pa je postao ljubomoran i više joj ne dopušta da dolazi.
– Bratić velečasni i ljubomoran?
– Zašto ne? Dopušta joj da izlazi samo na blagdane, i to na njegovu ranu misu u crkviSanta Maria Mater Domini, koja je na dvadesetak koračaja od njegove kuće. Pustio ju je da dolazi ovamo, jer je znao da k nama nitko ne zalazi. Bit će da mu je služavka rekla za vas.
Kako bijah neprijatelj ljubomornih, a velik prijatelj svojih ljubavnih hirova, napisah toj sestrični da ću joj, pristane li da zbog mene ostavi svog bratića, pokloniti kuću gdje će biti gospodarica, da ću je uvesti u društvo i obasuti svim ljepotama koje može pružiti Venecija.
To joj pismo doturih za vrijeme mise, napomenuvši da ću u istoj crkvi čekati njen odgovor prvog narednog blagdana.
Nisam propustio ugovoreni sastanak i dobih njen odgovor koji mi je kazivao da će se smatrati sretnom ako se uzmogne osloboditi šaka velečasnog koji da je pravi tiranin, ali da se ne može odlučiti za mene ukoliko joj ne obećam ženidbu. Ako dakle imam poštene namjere, pisala je na kraju, neka samo razgovaram s Giovannom Marchetti, njenom majkom, koja stanuje u Lusiji, gradu udaljenom od Venecije trideset milja.
To me je pismo raspalilo, te sam čak pomišljao da mi ga je napisala u dogovoru s velečasnim. Došao sam do uvjerenja da bi me htjeli uloviti, a jer mi se prijedlog o ženidbi učinio više nego smiješnim, namislih da se osvetim. Ali kako sam se morao najprije obavijestiti o svemu, odlučih da odem do majke te djevojke.
Bila je veoma polaskana mojim posjetom, osobito kad joj pročitavši pismo njene kćeri, rekoh da se želim njome oženiti, ali da se ne mogu na to odlučiti sve dok ona stanuje kod velečasnog.
– Velečasni mi je – reče na to majka – daleki rod. Živio je posve sam u svojoj kući, uVeneciji. Prije dvije godine reče mi da mu je gazdarica neophodna u kući i da bi to mogla da bude moja kći, uvjeravajući me da će u Veneciji lakše naći priliku za udaju. Ponudio mi je pismenu obveznicu u kojoj je poimence naznačeno da će joj pri udaji dati sav svoj namještaj procijenjen na tisuću dukata, i da će je imenovati za baštinicu jednog malog dobra koje ima ovdje i koje mu donosi stotinu dukata godišnje. Pogodba mi se učinila povoljnom, a i kći mi je bila zadovoljna. Predao mi je obveznicu ovjerenu kod bilježnika i odveo mi kćerku. Znam da je drži kao ropkinju, ali ona je to htjela. Vi jamačno shvaćate da od sveg na svijetu najviše želim da je vidim udatu, jer dok je djevojka bez muža izložena je prevelikim opasnostima da bi jedna sirota majka mogla biti mirna.
– Pođite dakle sa mnom u Veneciju, oduzmite je onom velečasnom i ja ću se njomeoženiti. Ne mogu postupiti drugačije, jer bih se, preuzimajući je iz njegovih ruku, obeščastio.
– Oh, ne biste, ta on je moj rođak, istina u četvrtom koljenu, a osim toga i svećenik kojisvakog dana služi misu.
– Ne nasmijavajte me, dobra moja majko, pa svatko zna da velečasni može služiti misune lišavajući se zbog toga nekih stvarčica. Povedite je sa sobom ili se zauvijek odrecite njene udaje.
– Ako je uzmem, on joj nikad neće dati svoj namještaj, a možda će prodati svoje imanje.
– To prepustite meni. Ja ću je izvući iz njegovih ruku da je uzmem iz vaših, sa svimnamještajem, a kad bude moja žena, dobit ću i njegovu zemlju. Da me bolje poznajete, ne biste u to sumnjali. Pođite i ja vam obećajem da ćete se za pet ili šest dana vratiti ovamo sa svojom kćerkom.
Ona još jednom pročita pismo koje mi je napisala njena kći, a zatim reče da je siromašna udovica i da nema novaca ni za put u Veneciju, ni za povratak.
– U Veneciji – odgovorih joj – neće vam ništa uzmanjkati, ali za svaki slučaj evo vamdeset cekina.
– Deset cekina! Onda bih mogla poći sa svojom svastikom?

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39222
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:51 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


– Idite s kime hoćete, ali pođimo da stignemo noćiti u Chioggi; sutra ćemo ručati uVeneciji, a ja ću sve platiti.
Stigli smo u Veneciju sutradan u deset sati. Najprije smjestih one dvije žene u Castellu, u jednoj kući gdje je prvi kat bio potpuno prazan. Ostavih ih ondje i, uzevši ovjerenu obveznicu bratića velečasnog, odoh na ručak svojim prijateljima kojima rekoh da sam zbog jednog važnog posla proveo noć u Chioggi. Poslije ručka potražih jednog zastupnika koji se zvao Marco Lezze. Ovaj mi reče da će djevojčina majka na temelju molbe koju će predati predsjedniku Vijeća desetorice smjesta dobiti oružanu pomoć da oslobodi svoju kćer iz svećenikovih ruku, zajedno sa svim namještajem koji će se nalaziti u kući, a koji će moći otpremiti kamo želi. Rekoh mu neka mi pripremi taj spis koji će sutradan majka pred njim potpisati.
Sutradan rano izjutra povedoh majku bilježniku, odande se uputismo u Busolu, i ona preda molbu poglavaru Vijeća.
Četvrt sata kasnije jedan sudski izvršitelj dobi nalog da s majkom ode svećenikovoj kući i da je vrati u posjed kćeri zajedno sa svim namještajem koji će ona iseliti iz kuće.
Nalog bi doslovce izvršen. Ja sam se s majkom nalazio u jednoj gondoli pri obali trga, nedaleko od kuće, s jednom velikom lađom na koju su žbiri tovarili namještaj iz kuće.
Kad je sve bilo gotovo, ugledah djevojku, gdje se primiče, iznenađena što me vidi u gondoli. Majka je izljubi i reče joj da ću joj već koliko sutra biti muž. Djevojka odvrati da se tome raduje i da je svom tiraninu ostavila samo krevet i odjeću.
Vratismo se u Castello, gdje dadoh istovariti namještaj, zatim ručasmo, a ja rekoh gospođama da se moraju vratiti u Lusiju, kamo ću i ja pohitati čim sredim svoje poslove.
Poslije podne provedoh u veselom razgovoru sa svojom budućom. Ispričala mi je kako se velečasni upravo odijevao kad su došli da mu pokažu zapovjed Vijeća s nalogom da, pod prijetnjom smrtne kazne, ne ometa slobodno izvršenje naredbe; kako je velečasni, pošto se odjenuo, otišao na služenje mise i kako je sve bilo izvršeno bez najmanjeg otpora.
– Tetka mi je rekla – nadoveza ona – da me u gondoli čeka majka, ali me nije obavijestilada ste i vi došli, pa nisam ni slutila da je sve poteklo od vas.
– To je, krasotice moja, prvi dokaz nježnosti koju osjećam za vas.
Ona se od radosti osmjehivala.
Pobrinuo sam se da nam posluže dobru večeru i odlična vina, te pošto provedoh za stolom dva sata usred veselja što ga Bakho podstiče, provedoh još četiri nasamo sa svojom budućom u smijehu i radosti.
Sutradan ujutro, poslije doručka, dadoh natovariti čitavu prtljagu na jednu veliku gondolu koju sam bio unajmio i platio unaprijed, zatim dadoh majci još deset cekina, i one se razdragane otpremiše na put. Videći da sam stvar priveo kraju, sebi na slavu i na potpuno zadovoljstvo, vratih se kući.
Ali događaj je prouzročio odviše buke a da bi mogao ostati nepoznat mojim prijateljima, te kad me ugledaše, pokazaše radost i čuđenje. De la Haye me zagrli s izrazom najdublje ožalošćenosti. Bijaše to lažan osjećaj, harlekinska odjeća kojom se on zaodijevao začudnom lakoćom. Jedino se gospodin Bragadin smijao od srca i govorio ostalima da oni ništa od tog ne mogu razumjeti i da čitava ta zgoda predskazuje nešto veliko što je znano samo višim duhovnim bićima. Ja se pak, ne znajući kako oni gledaju na taj događaj, i uvjeren da su im okolnosti nepoznate, uzeh smijati zajedno s gospodinom Bragadinom, ne govoreći ništa.
Nisam se imao čega bojati i uživao sam pri pomisli kako ću se zabavljati svim onim što budu govorili. Sjedosmo dakle za stol, i prvi mi se obrati gospodin Barbaro, rekavši mi dobroćudnim izrazom kako se nada da ovo nije moj svadbeni dan.
– Zar se pripovijeda da sam se oženio?
– To govore svi i svagdje. Tako misle čak i poglavari Vijeća, i to s razlogom.
– Da bi se nešto s razlogom povjerovalo, treba u to biti siguran, a ta gospoda to nisu.Budući da nisu nepogrešivi, kao uostalom nitko osim boga, to vam kažem da su u zabludi. Ja volim činiti dobra djela i zabavljati se uz cijenu svog novca, ali ne i svoje slobode. Kad se budete htjeli obavijestiti o mojim poslovima, to ćete moći saznati jedino od mene, a govorkanje svijeta služi samo budalama za zabavu.
– Ali – reći će gospodin Dandolo – ti si proveo noć s onom koju zovu tvojom suprugom?
– Možda, samo ja nikom nemam polagati račune o onom što sam radio prošle noći. Zarto nije i vaše mišljenje, gospodine de la Haye?
– Molim vas da mene ne pitate za mišljenje, jer ja o tom ne znam ništa. Ipak ću vam rećida ne biste smjeli toliko prezirati govorkanje svijeta. Zbog nježne naklonosti koju prema vama gajim rastužuje me ono što se priča o vama.
– A kako da to ne rastužuje gospodina Bragadina, koji me sigurno voli više nego vi?
– Ja vas poštujem, ali me je iskustvo poučilo da se pribojavam klevete. Govori se da ste,kako biste se domogli jedne djevojke koja je živjela kod svog ujaka, časnog svećenika, potplatili jednu ženu da se izdaje za njenu majku i da u poglavara Vijeća zatraži oružanu silu kako bi je dobila za vas. Sam izvršitelj Vijeća kune se da ste bili u gondoli s tobožnjom majkom kad je djevojka ušla u nju. Govori se da je nalog kojim ste tom vrijednom ocu, tom dostojnom svećeniku, dali oduzeti namještaj, krivotvoren, i svi negoduju što ste najviše tijelo države iskoristili kao oruđe za izvršenje tih zločina. Priča se i to da će poglavari Vijeća, ako se oženite tom djevojkom, a tome nećete moći izbjeći, otkriti kakva ste se sredstva usudili upotrijebiti da postignete svoj cilj.
– Održali ste, gospodine, zaista dugu govoranciju – rekoh hladno – ali znajte da pametančovjek kome su ispričali prljavu priču s toliko besmislica prestaje biti pametan kad tu istu priču ponovi. Jer ako je priča klevetnička, i on postaje saučesnik klevetnika.
Poslije tih riječi, koje tom jezuitu natjeraše crvenilo na lice a svojom mudrošću oduševiše moje prijatelje, zamolih ga, značajno naglašavajući riječi, neka se zbog mene ne uznemiruje i neka bude uvjeren da ja poznajem zakone časti, da znam i sâm rasuđivati kako da se ponašam. Naposljetku mu savjetovah neka samo pusti ljude da govore o meni kao što i ja činim kad čujem gdje zli jezici ružno govore o njemu.
Ta je pričica nekoliko dana zabavljala grad, a onda je pala u zaborav.
Ali nakon tri mjeseca, budući da nisam nikad odlazio u Lusiju, niti odgovarao na pisma koja mi je slala gospođica Marchetti, a niti joj po donosiocima pošiljao novac koji je tražila, ona se odluči na korak koji je mogao imati loših posljedica, ali se ipak sve sretno svršilo.
Jednog me dana, dok sam bio za stolom sa trojicom svojih prijatelja, de la Hayeom i još dvojicom uzvanika, potraži Ignacije, podvornik kod strahovitog suda državnih inkvizitora. On mi uljudno saopći da vitez Contarini dal Zolfo želi sa mnom govoriti i da će se sutra u taj i taj sat nalaziti kod kuće u župi Madonne de l'Orto.
Ja ustadoh i pozdravljajući ga, rekoh da ću poslušati zapovijed Njegove jasnosti, našto on ode.
Nikako nisam mogao zamisliti što ta visoka ličnost želi od moje neznatne osobe. Ipak nas je ta poruka prenerazila, jer onaj koji ju je dao bijaše državni inkvizitor, crna ptica zlokobnica.
Gospodin Bragadin, koji je i sam bio jedan od sudaca inkvizicije dok je bio vijećnik i koji je poznavao njihove običaje, reče mi da se nemam čega bojati.
– Odjeven u seosku odjeću – uze mi objašnjavati – Ignacije nije mogao doći kao izaslanikstrahovitog suda. Gospodin Contarini sigurno želi razgovarati s tobom privatno, kad ti poručuje da ga potražiš u njegovoj palači, a ne u svetištu. To je strog ali pravedan starac kojem moraš iskreno odgovarati, a prije svega priznati istinu, jer ćeš, budeš li nijekao, samo pogoršati stvar.
Taj mi se savjet svidio, a bio mi je i veoma potreban.
Čim sam se pojavio, najaviše me dostojanstveniku, koji me nije pustio čekati. Uđoh, a Njegova jasnost, sjedeći za stolom, uze me promatrati od glave do pete, ne govoreći ništa. To potraja dobru minutu, onda on pozvoni i naredi sobaru da uvede dvije žene koje čekahu u susjednoj sobi. Odmah sam znao o čemu je riječ i zato se nimalo ne iznenadih kad ugledah gdje ulaze majka Marchetti i njezina kći. Tada me Njegova jasnost zapita poznajem li ove dvije žene.
– Moram ih poznavati, Vaša jasnosti, jer će jedna od njih biti moja žena kad mi svojimvladanjem dokaže da je dostojna toga.
– Ona se vlada dobro, stanuje sa svojom majkom u Lusiji. Vi ste je prevarili. Zaštoodgađate vjenčanje? Ne odgovarate na njezina pisma i ostavljate je u oskudici.
– Vaša jasnosti, ja se mogu njome oženiti tek kad budem imao od čega živjeti, a to će bitiza tri ili četiri godine, kad dobijem službu što će mi je ishoditi gospodin Bragadin, koji je moj jedini oslonac. Do tog vremena ona treba da živi kao čestita djevojka od plodova svog rada. Oženit ću se njome kad se u to uvjerim i kad budem siguran da se više ne sastaje s velečasnim, svojim bratićem u četvrtom koljenu. Ne odlazim k njoj jer mi moj ispovjednik i moja savjest zabranjuju da to činim.
– Ona od vas traži zakonsko ženidbeno obećanje, kao i to da joj dajete za život.
– Jasnosti, ništa me ne obavezuje da joj dam obećanje, a kako ni sam ništa nemam, nemogu joj davati za život. Neka radeći sa svojom majkom pribavi sredstva za život.
– Kad je bila kod svog bratića – reći će na to majka – nije oskudijevala ni u čemu. Vratit
će se njemu.
– Vrati li mu se, ja se više neću truditi da je odande izvučem i tada će Njegova jasnostuvidjeti da sam imao pravo što se nisam oženio njome dok se nisam uvjerio da je postala čestita.
Sudac mi tada reče da se mogu povući i time je sve bilo rečeno.
O toj stvari nisam više ništa čuo, a izvještaj o razgovoru s Njegovom jasnosti uveselio je ručak gospodinu Bragadinu.
Prvih dana karnevala 1755. dobio sam na lutriji ternu od tri tisuće dukata. Sreća mi je poklonila taj dar u trenutku kad ga nisam trebao, jer sam čitavu jesen držao banku i dobivao.
Bilo je to u jednom kazinu u koji se nije usudio kročiti nijedan venecijanski plemenitaš, jer je jedan od suvlasnika bio oficir vojvode od Montalegra, španjolskog poslanika. Građani su se pred plemićima osjećali nelagodno, a to se uvijek događa u aristokratskim vladavinama, gdje jednakost postoji samo među članovima vladajuće klase.
Kako sam namjeravao otputovati u Francusku, pohranio sam tisuću dukata kod gospodina Bragadina, i držeći uvijek tu nakanu na pameti, imao sam snage da provedem karneval ne izlažući svoj novac u igri faraona. Jedan patricij, veoma pošten čovjek, nagovorio me da s četvrtinom učestvujem u njegovoj banci, i prvih dana korizme predao mi je pozamašnu svotu.
Negdje u polovini korizme vrati se moj prijatelj Balletti iz Mantove. Pozvali su ga u kazalište San Moise da pleše u baletima za vrijeme spasovskog sajma. Došao je s Marinom, ali nisu stanovali zajedno. Ona je očarala jednog engleskog Židova, nekog Mendexa, koji je na nju potrošio silan novac.
Taj mi je Židov donio vijesti o Teresi, koju je upoznao u Napulju i ostavio joj lijepe uspomene. To me je obradovalo, i ja tad uvidjeh kako je bilo dobro što me je Henriette spriječila da je potražim u Napulju, kako sam bio nakanio. Lako mi se moglo desiti da se ponovo zaljubim u nju, i sam bog zna kako bi se to svršilo.
U to je vrijeme Bavois već stupio u službu Republike kao kapetan, i kasnije se obogatio, na što ću se vratiti kad za to dođe vrijeme.
De la Haye se prihvatio odgoja jednog mladog vlastelina, nekog Felixa Calvija, i uskoro ga odveo u Poljsku. Tri godine kasnije susreo sam ga opet u Beču.
Ja se uzeh spremati da otputujem na sajam u ReggiO, zatim u Torino, kamo je u povodu vjenčanja savojskog vojvode s jednom španjolskom infantkinjom, kćerkom Filipa V, nagrnula čitava Italija, a ondande u Pariz, gdje su se, budući da je prijestolonasljednikova supruga bila trudna, pripremale veličanstvene svečanosti u očekivanju princa. I Balletti se spremao na isti put, jer su ga zvali roditelji, koji bijahu glumci. Majka mu je bila čuvena kao Silvia.[23]
[23] Giovanna Rosa Benotti, zvana Silvia, rođena je u Tuluzi 1705, a umrla u Parizu 1758. Bila je najslavnija glumica Talijanskog kazališta u Parizu. (Silvia je često lice ljubavnice u talijanskim komedijama.).
Talijansko kazalište angažiralo ga je kao plesača i prvaka za uloge mladih ljubavnika. Ugodnijeg suputnika nisam mogao poželjeti, znajući uz to da će mi biti od neprocjenjive koristi u Parizu i da će mi pribaviti mnoga poznanstva.
Oprostio sam se od svojih prijatelja, obećavši im da ću se vratiti za dvije godine. Brata Franceska ostavio sam u školi Simonettija, slikara bitaka, nazvanog Parmesano. Obećao sam mu da ću misliti na nj kad budem u Parizu gdje je svaki darovit čovjek mogao sigurno uspjeti, osobito u ono vrijeme. Čitalac će vidjeti jesam li održao riječ.
U Veneciji sam ostavio i brata Giovannija, koji se vratio poslije putovanja po Italiji. On se spremao za odlazak u Rim, gdje je ostao četrnaest godina u školi Rafaela Mengsa. Godine 1768. vratio se u Dresden i ondje je 1795. umro.
Ballettiju, koji je otišao prije mene, imao sam se pridružiti u Reggiu. Veneciju napustih prvog lipnja 1750. Bijah dobro opremljen, opskrbljen novcem i siguran da mi ga neće uzmanjkati budem li se znao pametno ponašati.
Ubrzo ćemo, dragi čitaoče, vidjeti kakav ćeš sud o tome stvoriti, ili, bolje rečeno, ja to neću vidjeti, jer znam da ćeš moći prosuditi tek kad mi tvoje mišljenje više neće biti od koristi.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39222
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:52 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


X
Susret sa slavnom kurtizanom Ancillom u Lyonu - Dolazak u Pariz godine 1750. -
Naukovanje u Parizu - Portreti - Moji uspjesi i mnogobrojna poznanstva - Kralj Ljudevit XV Moj brat dolazi u Pariz
Lyon je veoma lijep grad. U moje vrijeme rijetke su bile ondje plemenitaške kuće koje su otvarale svoja vrata strancima, ali je zato stranac bio rado viđen u domovima trgovaca, proizvođača i bogatih trgovačkih posrednika. Društvo koje se sastajalo u tim kućama odlikovalo se nesputanim i otvorenim ponašanjem, uglađenošću i pristojnošću, bez one ukočenosti i glupave nadutosti koje se tako često susreću kod pokrajinskih plemenitaških obitelji, osim nekoliko časnih iznimaka. Istina je doduše da opći ton ponašanja nije na onako visokom stupnju kao u Parizu, ali čovjek se na to navikne i živi sređenije i razumnije negoli u glavnom gradu.
Bogatstvo Lyona sačinjavaju dobar ukus i jeftinoća, a vrhovno božanstvo kojem taj grad duguje svoje blagostanje jest moda. Ona se mijenja svake godine, pa će tako tkanina kojoj je trenutačni ukus potrošača odredio cijenu od 30 franaka, naredne godine spasti na dvadeset ili petnaest. Tada se ona izvozi u druge zemlje gdje je tražena i cijenjena kao posljednji krik mode.
Lionci skupo plaćaju crtače koji imaju ukusa: u tom i jest čitava tajna. Jeftinoća proizlazi iz konkurencije, tog plodonosnog izvora bogatstva što ga rađa sloboda. Ako dakle neka država želi poraditi na razvoju trgovine, neka joj pusti punu slobodu djelovanja, pazeći pri tom samo na to da spriječi prijevare koje bi interesi pojedinaca, često krivo shvaćeni, mogli izmisliti na štetu općeg interesa. Država neka u ruci drži vagu, a građani neka je pune po slobodnoj volji.
U Lyonu sam susreo najslavniju venecijansku kurtizanu. Svi su se slagali u mišljenju da joj nikad nije bilo ravne: zvala se Ancilla. Svatko tko ju je vidio odmah ju je poželio, a njezino je srce bilo tako dobrostivo da nikom nije mogla uskratiti dar svoje ljepote; svi su se muškarci zaljubljivali u nju jedan po jedan, dok ih je ona sve zajedno voljela i bogato im uzvraćala. Materijalna dobit bila je kod nje od posve sporedne važnosti.
Venecija je odvajkada imala kurtizana slavnih po ljepoti i po duhu; u moje su vrijeme najznamenitije bile ta Ancilla i jedna druga koja se zvala Spina, obje kćeri lađara. I jedna i druga umrle su mlade zbog pretjerane revnosti u svom zanatu koji su smatrale ravnim plemićkom naslovu.
Ancilla je u dvadeset i drugoj godini postala plesačica, a Spina je željela da bude pjevačica. Jedan slavni plesač, rodom iz Venecije, koji se zvao Campioni, naučio je lijepu Ancillu čarobnom umijeću pokreta i oženio se njome. Spinin učitelj bio je neki kastrat koji je jedva uspio da od nje načini osrednju pjevačicu, pa kako nije imala dara, morala se, da bi mogla živjeti, koristiti sredstvima kojima ju je obdarila priroda.
Ancilla je tada bila s mužem u Lyonu. Vraćali su se iz Londona, gdje su u kazalištu Haymarket[24] oduševljavali općinstvo. Zaustavila se u Lyonu samo radi zabave, i čim se pojavila, sva joj je sjajna mladost grada pala do nogu, radeći sve što se prohtjelo lijepoj kurtizani samo da joj se svidi.
[24]... u kazalištu Haymarket. Riječ je bez sumnje o King's Theatreu (danas: Her Majesty's Theatre) u Haymarketu u Londonu, u kome su se davale opere od 1708. godine.
Danju su se priređivali zabavni izleti, naveče raskošne gozbe, a noću bi se otvarala velika banka faraona. Ta je banka u tri dana zaradila tri stotine tisuća franaka. U gradu gdje boravi dvor taj iznos ne bi izazvao nikakvo zaprepaštenje, ali u trgovačkom i obrtničkom mjestu kao što je Lyon tolika dobit uzbunila je sve očeve obitelji i glavare kuća, te sumnjiva banda prekoalpskih susjeda stade pomišljati ina odlazak.
U Lyonu sam kod gospodina Rochebarona upoznao jednu uglednu ličnost koja mi je isposlovala povlasticu da smijem prisustvovati uzvišenim tričarijama slobodnog zidarstva[25]. Došavši u Pariz, postao sam poslije nekoliko mjeseci »brat«, a zatim i »majstor«. Majstor je bez sumnje najviši stupanj u slobodnom zidarstvu; svi oni koji su mi kasnije bili dodjeljivani samo su zgodne izmišljotine koje u biti ne dodaju ništa visokom naslovu majstora.
[25] U Lyonu je tada postojala velika škotska slobodnozidarska loža, koja se nazivala Prijateljstvo, a bila je osnovana godine 1744.
Na svijetu nema čovjeka koji bi mogao sve znati, ali svatko tko ima sposobnosti, koji donekle poznaje svoju moralnu snagu, mora nastojati da sazna što je više moguće. Ako neki mladić iz dobre kuće želi putovati i upoznati svijet, ili bolje reći ono što se naziva otmjenim svijetom, te ako neće da se u nekim prilikama pokaže neupućenijim od svojih vršnjaka i da bude isključen iz većine njihovih zabava, onda neka se dade posvetiti u tajne slobodnog zidarstva, ako ne za drugo a ono barem zato da površno sazna šta je to. Slobodno je zidarstvo dobrotvorna ustanova koja je, istina, znala ponegdje i pokadkad poslužiti kao izgovor za zločinačka i prevratnička rovarenja, ali dobri bože, što se sve već nije zloupotrijebilo! Zar nisu isusovci pod svetim plaštem vjere oboružali ocoubilačku ruku slijepih zanesenjaka da udare na vlastite kraljeve? Svaki iole ugledan čovjek, htio sam reći svatko tko je zahvaljujući zaslugama, znanju ili bogatstvu, stekao neki položaj u društvu, može postati slobodni zidar, a mnogi to i jesu; može li se povjerovati da sastanci slobodnih zidara na kojima članovi, držeći se strogo pravila da nikad intra muros6 ne govore o politici, religijama i vladama, raspravljaju o neopasnim moralnim simbolima, može li se, kažem, povjerovati da takvi sastanci gdje vlade po svoj prilici imaju svoje doušnike, mogu predstavljati takvu opasnost da ih državni glavari progone, a pape se zabavljaju izopćavajući ih. Te mjere postižu uostalom posve suprotan učinak, i papa, uza svu svoju nepogrešivost, ne može spriječiti da slobodno zidarstvo upravo zbog tih progona ne zadobiva sve veću važnost, koju možda bez njih ne bi imalo. Tajanstvenost leži u prirodi čovjeka, i sve što će se gomili ukazati pod vidom tajanstvenog, uvijek će poticati radoznalost i bit će traženo, ma koliko bili uvjereni da se iza vela tajanstvenosti često sakriva ništavilo.
6. Dosl.: unutar zidina, tj. u određenom prostoru u koji nezvani nemaju pristupa.
Ja bih ipak svakom mladiću iz dobre obitelji, koji želi upoznati svijet, savjetovao da uđe u slobodne zidare, ali neka dobro pripazi kad bira ložu, jer premda pokvarene družbe ne mogu sudjelovati u loži, mogu se onamo uvući, i kandidat se mora čuvati opasnih veza.
Ljudi koji ulaze u slobodne zidare jedino sa željom da saznaju tajne udruženja izlažu se velikoj opasnosti da ostare pod znakom zidarske lopatice, a da nikad ne dođu do cilja. Tajna, međutim, postoji, ali ona je tako neoskvrnjiva da nikom nije bila nikad rečena ni povjerena. Oni koji se zaustavljaju na površini stvari misle da se tajna sastoji u riječima, znakovima i dodirima, ili pak da će velika riječ biti otkrivena kad se stigne do posljednjeg stupnja. To je zabluda. Onaj koji pogodi tajnu slobodnog zidarstva, jer ona se ne može saznati već jedino pogoditi, dolazi do tog otkrića samo dugogodišnjim pohađanjem loža, razmišljanjem, rasuđivanjem, uspoređivanjem i zaključivanjem. On je neće povjeriti ni najboljem prijatelju iz lože, jer zna da ovaj, ako nije imao dara da je sam pogodi, neće imati dara ni da se njome okoristi kad mu je bude u tajnosti prišapnuo. Zato šuti, i tajna ostaje uvijek tajnom.
Iz Lyona smo otputovali diližansom, i do Pariza trebalo nam je punih pet dana. Balletti je bio obavijestio svoju obitelj o danu dolaska, pa je ona prema tome znala i vrijeme kada ćemo stići.
U diližansi nas je bilo osmoro, svi smo veoma neudobno sjedili. Bijaše to neka glomazna trupina jajolikog oblika, tako da nitko nije mogao sjediti u kutu, jer ga naprosto nije bilo. Da su ta kola bila izrađena u nekoj zemlji gdje je jednakost potvrđena zakonom, onda bi ovakvo prometalo bilo sasvim na svom mjestu. Meni se, međutim, činilo da je veoma glupo smišljeno, ali kako sam se nalazio u stranoj zemlji, trpio sam i šutio. Uostalom, kakav bih ja bio Talijan, kad se ne bih divio svemu što je francusko i još k tome na tlu Francuske? Jajolika diližansa? U redu, poklonio sam se pred modom, neprestano je proklinjući, jer je čudnovato zibanje tog vozila izazivalo u meni istu nelagodu kakvu osjećamo na brodu koji posrće po olujnom moru. Ono je doduše bilo proviđeno elastičnim perima, ali ja bih i najgore drmusanje lakše podnosio. Kako se pri brzoj vožnji valovito njihalo, nazivali su ga gondolom, ali ja, kao poznavalac, nisam mogao pronaći nikakve sličnosti između tog nezgrapnog vozila i vitkih venecijanskih gondola koje, tjerane veslima snažnih veslača, klize tako hitro i meko.
Uslijed tog neprestanog zibanja morao sam naposljetku povratiti sve što sam imao u želucu. Suputnici me stoga uzeše smatrati neugodnim društvom, ali mi to nitko ne reče: ta bio sam u Francuskoj, a Francuzi znaju što je pristojnost.
Zadovoljiše se time da primijete kako sam sigurno previše večerao, a jedan me velečasni iz Pariza uze u obranu i reče da je to zato što imam slab želudac. O tom stadoše nadugo raspravljati.
Ja se na kraju snestrpih i rekoh im:
– Gospodo, i jedni i drugi imate krivo, jer ja imam izvrstan želudac i nisam večerao.
Na to mi jedan postariji čovjek reče medenim glasom da nisam toj gospodi smio reći da imaju krivo, već sam im mogao reći da nemaju pravo, po ugledu na Cicerona koji Rimljanima nije rekao da su Katalina i ostali zavjerenici mrtvi, već da su nekad živjeli.
– Zar to nije isto?
– Moram vas zamoliti za oproštenje, gospodine, ali jedno je pristojno, a drugo nije.
On se tad uputi u dugu raspravu o pristojnosti, i kad je završi, reče mi sa smiješkom:
– Čini mi se da je gospodin Talijan?
– Da, jesam, ali hoćete li biti ljubazni pa mi reći po čemu ste to pogodili.
– Oh Oh! Po pažnji kojom ste slušali moje dugo naklapanje.
Svi se nasmijaše, a ja, očaran njegovom originalnošću, odlučih da mu se laskanjem omilim. On je bio odgojitelj jednog dječaka od dvanaest ili trinaest godina koji je sjedio pored njega. Za vrijeme čitava putovanja navodio sam ga da mi daje pouke iz francuske učtivosti, a kad smo se rastajali, on me prijateljski povede na stranu, rekavši da mi želi pokloniti jedan mali dar.
– Kakav?
– Morali biste izbjegavati, tako reći zaboraviti, riječcu ne koju tako često upotrebljavategdje joj jest i nije mjesto. Ne nije francuska riječ, umjesto tog nezgodnog sloga kažite: »Oprostite!« Kazati nekom ne isto je što i reći mu da laže. Okanite se te riječi, gospodine, ili se spremite da na svakom koraku dijelite i primate udarce mačem.
– Zahvaljujem vam, gospodine, vaš mi je dar neobično dragocjen, i ja vam obećajem daza cijelog života više neću reći ne.
U prvih petnaestak dana boravka u Parizu činilo mi se da sam najkrivlji od svih ljudi, jer nisam prestajao moliti oproštenje za oproštenjem. Jedne sam večeri u kazalištu čak pomislio da će doći do kavge zato što sam u krivi čas molio za oproštenje. Dok sam prolazio parterom, neki mi gizdelin nagazi na nogu, a ja se požurih da se ispričam:
– Oprostite, gospodine!
– Oprostite vi, gospodine.
– Vi oprostite.
– Vi!
– Jao, gospodine, oprostimo jedan drugom i zagrlimo se. Srdačni zagrljaj dokrajčio jezadjevicu.
Jednog dana, za vrijeme puta, kad sam od umora zadrijemao u neudobnoj gondoli, netko me je snažno povukao za ruku.
– Ah, gospodine, pogledajte ovaj dvorac – reče mi moj susjed.
– Vidim ga, pa što?
– Ah, molim vas, zar ne nalazite da je...
– Ne nalazim ništa, a što vi nalazite?
– Ne bih ni ja nalazio ništa naročito da se ovaj dvorac ne nalazi na četrdeset milja odPariza. Ali dvorac ovdje! Ah, tko će od onih zjakala, mojih sugrađana, i pomisliti da se na četrdeset milja od Pariza nalazi tako lijep dvorac! Kakve su neznalice oni koji nisu putovali! – To ste vrlo dobro primijetili.
Taj je čovjek i sam bio Parižanin i dokono zjakalo u duši kao neki Gal iz Cezarova doba.
Međutim, ako Parižani prodaju zjala od jutra do večeri, nalazeći zabave u svemu, kakvi su tek morali biti stranci poput mene! Razlika između njih i mene bila je u tom što sam se ja, navikao da vidim stvari kakve jesu, čudio što sam ih često susretao pod obličjem koje ih je bitno mijenjalo, dok je njihovo čuđenje ponajčešće potjecalo od onog što se naslućivalo ispod vanjske obrazine stvari.
Na putovanju do Pariza najviše me se dojmio veličanstven put kojim smo prolazili, to besmrtno djelo Ljudevita XV, a neobično mi se svidjela čistoća u svratištima, njihova ukusna kuhinja, brzina kojom vas poslužuju, izvrsne postelje i skromno ponašanje osobe koja vas dvori kod stola. To je ponajčešće najočitije žensko čeljade u kući, ali njezin suzdržan izgled, čedno držanje, urednost i uglađenost ulijevaju poštovanje i najbezočnijem pokvarenjaku. Koji se Talijan može osjećati ugodno u talijanskim svratištima gdje vas posluga gleda poprijeko ili nabusito? U moje vrijeme u Francuskoj se nije znalo za neko nabijanje cijena: bila je to doista prava domaja za strance.
Postojala je doduše i druga strana medalje: česta su naime bila nasilja mrskog despotizma, uhidbena pisma i slične stvari koje su kvarile ugodnost boravka.
Povečerali smo u Fontainebleauu, a nadomak Pariza opazili smo jednu zatvorenu kočiju kako nam dolazi u susret. Kad nam se primakla, Balletti povika kočijašu da stane. U kolima se nalazila njegova majka, koja me je primila kao prijatelja kog se rado očekuje. Ona je bila veoma slavljena glumica, poznata pod imenom Silvia. Čim sam joj bio predstavljen, rekla mi je:
– Nadam se, gospodine, da prijatelj mog sina neće odbiti da danas večera s nama.
Poziv sam prihvatio, poklonivši se, i ponovo se uspeo u »gondolu«, dok je Balletti nastavio put u majčinoj kočiji.
Kad sam stigao u Pariz, dočekao me jedan Silvijin sluga i odvezao kočijom do mog stana gdje sam ostavio prtljagu, a zatim smo se uputili do Ballettija, čiji se stan nalazio pedesetak koraka od moga.
Balletti me predstavio svom ocu, koji se zvao Mario. Silvia i Mario bila su imena lica što su ih gospodin i gospođa Balletti izvodili u komedijama, koje su igrali improvizirajući. Francuzi u ono vrijeme nisu talijanske glumce nazivali nikako drugačije već po imenu koje su oni nosili na pozornici. Dobar dan, gospodine Harlekinu, dobar dan, gospodine Pantalone – tako se pozdravljalo one koji su igrali ta lica.
Da proslavi povratak svog sina, Silvia je priredila veličanstvenu večeru na kojoj su se okupili njihovi rođaci, a to je za mene bila zgodna prilika da ih sve upoznam. Otac Ballettijev, koji je još bolovao, nije bio prisutan, ali je zato tu bila njegova starija sestra, poznata u kazalištu po imenu Flaminia, a u svijetu pisaca po nekim prijevodima. Ali i pored toga nisam toliko želio izbliže upoznati Flaminiju koliko sam bio radoznao da u pojedinostima saznam priču koja je kružila po čitavoj Italiji, priču o boravku trojice slavnih pisaca u Parizu. Ta su učena trojica bili markiz de Maffei, velečasni Conti i Pietro-Giacomo Martelli. Govorilo se da su postali neprijatelji zato što je svaki od njih tvrdio da je u milosti spomenute glumice, a kako su bili ljudi učeni, tukli su se udarcima pera: Martelli je protiv Maffeia napisao satirički spjev u kojem je svog suparnika prikazao pod anagramom Femia.
Budući da sam Flaminiji bio predstavljen kao kandidat za uzvišeno društvo ljudi od pera, udostojala se da progovori sa mnom, ali bilo bi bolje da me nije time počastila, jer mi je kod nje sve bilo odbojno – lice, način govora, ton, pa čak i zvuk glasa. Nije mi doduše rekla, ali mi je dala osjetiti kako, svjesna svoje slave u književničkom svijetu, zna da se obraća neznatnom crvu. Ponašala se kao neprikosnoveni sudac i mislila je da u svojoj šezdeset i nekoj godini ima na to pravo, osobito prema novajliji od dvadeset i pet godina koji još nije obogatio nijednu biblioteku.
Muž te žene, Luigi Riccoboni, kazališnim imenom Lelio, koji je 1716. družinu doveo u Pariz, u službu vojvode regenta, bio je čovjek čašćen i uvažen. Nekad je bio veoma lijep i s pravom je uživao naklonost općinstva, kako zbog glumačkog dara tako i zbog čista života.
Za vrijeme večere bio sam mahom zabavljen proučavanjem Silvije, koja je uživala neobično velik ugled. Promatrajući je, zaključili da premašuje sve što sam o njoj znao po čuvenju. Bila je to žena od kojih pedeset godina, otmjena stasa, plemenita izraza, neusiljena ponašanja, ljubazna, nasmijana, obazriva i susretljiva prema svima, puna duha i bez truna uobraženosti. Lice joj je bilo zagonetno, izazivalo je neodoljivo zanimanje, sviđalo se svakom, a ipak, kad bi ga bolje pogledao, nije bilo nijedne izrazito lijepe crte. Nije se moglo kazati da je lijepa, ali je sigurno nitko ne bi mogao smatrati ružnom. Nije bila od onih žena koje nisu ni lijepe ni ružne, u njoj je bilo nešto privlačno što je upadalo u oči i osvajalo. Pa kakva je dakle bila?
Lijepa, ali prema zakonima što su nepoznati svima onima koji, neponeseni neodoljivom snagom što je mnoge gonila da je zavole, nisu imali hrabrosti da je prouče ni ustrajnosti da je upoznaju.
Silvia bijaše idol Francuske, a njena je glumačka nadarenost bila jamac uspjehu svim komedijama koje su najveći pisci pisali za nju, a u prvom redu Marivaux. Bez nje te komedije ne bi bile predane potomstvu. Nikad se nije našla glumica koja bi je mogla zamijeniti, jer bi takva morala posjedovati sve odlike teškog kazališnog umijeća koje se sjedinjuju u Silviji: pokret, glas, duh, lik, držanje i veliko poznavanje ljudskog srca. Sve je u njoj bilo prirodno, a umjetnost koja je prirodu oplemenjivala, ostajala je uvijek sakrivena.
Odlikama koje sam netom nabrojio Silvia je dodala još jednu u svjetlosti koje su još sjajnije blistale ostale, mada bi velikoj glumici, da je i nije posjedovala, pripalo prvo mjesto na pozornici: na njezinu ponašanju nije bilo ni jedne ljage. Ona je željela da ima prijatelja, ali ne i ljubavnika, izrugujući se povlastici kojom se mogla koristiti, ali koja bi je u vlastitim očima unizila do prezira. Takvo joj je ponašanje pribavilo naziv kreposne u godinama kad bi se to ženama njenog staleža činilo smiješnim, čak i uvredljivim; zato su je mnoge gospođe iz najvišeg društva počastile više svojim prijateljstvom negoli pokroviteljstvom. Nikad se hirovito pariško društvo nije usudilo izviždati Silviu čak i u ulogama koje mu se nisu sviđale, i svi su bili jednodušni u mišljenju da je ta slavna glumica žena daleko iznad svog staleža.
Kako Silvia nije smatrala da joj to uzorno ponašanje treba upisivati u zaslugu, jer je znala da je čedna samo stoga što je njen ponos u čednosti nalazio zadovoljenje, nikad se nije pokazivala oholom niti nadmoćnom u druženju sa svojim drugaricama, premda su ove, zadovoljne kad su se isticale darom ili ljepotom, slabo marile da se proslave krepošću. Silvia ih je sve voljela, i one su voljele nju. Ona je javno odavala priznanje njihovoj vrijednosti i hvalila ih iskreno, ali bilo je očito da time ona ništa ne gubi, jer kako ih je nadmašivala nadarenošću i uživala neokrnjen glas, one joj ni u čemu nisu mogle nauditi.
Priroda je tu jedinstvenu ženu zakinula za deset godina života: u šezdesetoj godini oboljela je od sušice. Pariško podneblje često se opako poigra s talijanskim glumicama. Dvije godine prije njezine smrti vidio sam je kao Mariannu u Marivauxovom komadu, i usprkos njenim godinama i teškom stanju, savršeno je dočarala lik te mlade žene. Umrla je u mojoj prisutnosti, držeći u zagrljaju svoju kćer i dajući joj posljednje savjete nekoliko časaka prije no što će izdahnuti. Bila je dolično sahranjena na groblju sv. Spasitelja, a velečasni se župnik nije tome nimalo usprotivio, štaviše, taj je vrijedni pastir, kojem je bila sasvim tuđa antikršćanska uskogrudnost većine njegove subraće, kazao da i glumica može biti kršćanka i da je zemlja zajednička majka sviju nas kao što je Isus Krist spasitelj svih ljudi.
Ti ćeš mi, dragi čitaoče, oprostiti što sam te poveo na Silvijin pogreb deset godina prije njezine smrti, i još k tome bez namjere da izvedem neko čudo, ali zato ću te poštedjeti te mučne priče kad dođe za nju vrijeme.
Silvijina jedina kći, predmet sve njene ljubavi, sjedila je pokraj svoje majke. Bilo joj je tada tek devet godina, a kako sam ja svu svoju pažnju usmjerio na majku, kćerku nisam pravo ni zapazio: to će doći tek kasnije.
Poslije večere, koja je potrajala dugo u noć, vratih se gospođi Quinson, svojoj gazdarici, kod koje sam se vrlo ugodno osjećao.
Kad sam se probudio, gospođa Quinson uđe u sobu i kaza mi da napolju čeka neki sluga koji mi želi ponuditi svoju službu. Pozvah ga da uđe i ugledah čovjeka posve mala rastom. To mi se nije svidjelo i ja mu to rekoh.
– Moj mali stas jamči vam, kneže, da neću odijevati vaša odijela kad pođem u osvajanjelijepog spola.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39222
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Možte odgovarati na teme u ovom forumu