Kazanova-Memoari

Napiši novu temu   Odgovori na poruku

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:19 am

First topic message reminder :

[You must be registered and logged in to see this link.]



KNJIGA DRUGA
I
Povratak na Krf - Gospođa Foscarini - Lažni princ - Moj bijeg s Krfa - Lude pustolovine na otoku Casopu - Predaja i pritvor u Krfu - Oslobođenje - Uspjesi kod gospođe Foscarini.
Iz Carigrada smo otplovili početkom rujna istim ratnim brodom kojim bijasmo i došli, i za petnaest dana stigosmo na Krf. Tog se puta bailo ne htjede iskrcati, već odmah nastavi plovidbu. U Carigradu je dobio na dar osam prekrasnih turskih konja, od kojih sam dva vidio još živa u Gorici 1773. godine.
Čim sam se iskrcao sa svojom pozamašnom prtljagom i našao prilično neudoban stan, otiđoh da se poklonim gospodinu Andreu Dolfinu, vrhovnom providuru, koji mi ponovo obeća da će me prilikom prve smotre unaprijediti u čin poručnika. Potom se javih gospodinu Camporeseu, svom kapetanu. Svi štabni časnici moje regimente bijahu odsutni.
Moj treći posjet bijaše namijenjen gospodinu D. R.,[1] guverneru galije, kojem me je velikodušno preporučio gospodin Dolfin s kojim bijah putovao iz Venecije. Gospodin D. R. me blagonaklono zapita bih li želio služiti kao njegov pobočnik. Ne dvoumeći se ni časka, odgovorih da veće časti ne mogu poželjeti i da ću s najvećom poslušnošću vršiti njegove zapovijedi. On me odmah dade odvesti u sobu koju mi je bio namijenio, i ja se već sutradan nastanih kod njega. Moj mi je zapovjednik dodijelio u službu jednog francuskog vojnika, koji bijaše vlasuljar po zanimanju. To mi je bilo veoma drago jer sam odavno želio da naučim govoriti francuski. Taj vojnik bijaše prava vucibatina, pijanica i razbludnik. Potjecao je iz jedne seljačke obitelji u Picardiji i jedva da je znao pisati, no meni je bilo glavno da zna dobro govoriti. Taj vjetrogonja bijaše pun vragometnih priča i vodvilja koje je tako šaljivo pričao da su slušaoci umirali od smijeha.
[1] Riječ je o mletačkom patriciju Giacomu de Riva, potomku stare plemićke obitelji koja je stoljećima sudjelovala u upravljanju Republikom. Giacomo de Riva bijaše zapovjednik galeace, ratnog broda sa tri jarbola i 49 vesala, s posadom od dvjesta vojnika.
Prodajom darova što sam ih donio iz Carigrada postao sam vlasnik pozamašne svotice od pet stotina cekina. Odmah sam iskupio u židova sve što sam zbog kartaških dugova morao založiti prije odlaska u Carigrad, pa sam i to pretvorio u novac, čvrsto odlučivši da više ne igram naslijepo kao neiskusna budala, već pomažući se umještvom i proračunom, što može uraditi svaki mladić ako ima iole razbora, bez straha da će nauditi svojoj časti.
Vrijeme je da čitaoca upoznam s načinom življenja na Krfu. O zemlji neću govoriti jer to svatko može pročitati u putopisima ili opisima.
Krf je u ono vrijeme imao vrhovnog providura koji je imao ovlaštenja vladara i provodio raskošan život. Tada je to bio gospodin Dolfin, šezdesetogodišnji starac, strog, tvrdoglav i neuk, koji više nije mario za žene, ali je volio da ga one oblijeću. Svake je večeri kod njega bilo primanje i vazda spremna trpeza za dvadeset i četiri uzvanika.
Uz njeg su bila tri visoka časnika, koji su zapovijedali lakom flotom, kako su se nazivale galije, i još tri za tešku flotu, to jest za ratne brodove. Kako je svaka galija morala imati svog guvernera, koga su nazivali sopracomito, časnika s tim činom bilo je deset, a isto toliko zapovjednika ratnih brodova, računajući i trojicu pomorskih glavara. Svi su ti zapovjednici bili mletački patriciji. Bilo je još deset mladih mletačkih plemića koji su učili pomorstvo. Sudsku i policijsku vlast vršili su na otoku također mletački patriciji, njih desetorica, a nazivali su se visokim kopnenim časnicima. Oni koji su bili oženjeni, a žene im bile lijepe, imali su zadovoljstvo da primaju u kuću udvarače koji su uzdisali za nedosežnim dražima domaćice. No velike su strasti bile na Krfu rijetkost, jer je bilo kurtizana u izobilju, a velik suparnik lijepim osjećajima bijahu igre u novac koje čovjeku zarobe i srce i um.
Među gospođama najviše se isticala ljepotom i brojem udvarača gospođa Foscarini. Njen muž, guverner jedne galije, došao je na Krf prije godinu dana i gospođa je na prvi pogled očarala sve pomorske glavare, no smatrajući da može birati kog joj je volja, dade prednost gospodinu D. R. isključivši sve druge koji joj ponudiše svoju službu. Gospodin Foscarini se vjenčao njome istog dana kad je, navršivši sedamnaest godina, izišla iz samostana, kamo je kao gojenica ušla sa sedam, i istog ju je dana ukrcao na svoju galiju. Ja sam je prvi put vidio onog dana kad sam se smjestio kod providura, i ostao sam zapanjen. Pomislio sam da pred sobom gledam natprirodno biće koje je neizmjerno nadvisilo sve žene što sam ih dosad vidio, pa je od mene bila daleka i pomisao na ljubav. Činilo mi se da sam od neke niže vrste i da se nikad neću uzdići do njene. Išao sam čak dotle da sam sama sebe uvjeravao kako između nje i gospodina D. R. nema ništa osim hladnog prijateljstva, i odobravao gospodinu Foscariniju što se ne pokazuje ljubomoran. Taj je gospodin uostalom bio savršen glupan. Takav eto bijaše dojam što ga je prvog dana ta ljepota ostavila na mene, no to ne potraj a dugo i promijeni se na za mene posve nov način.
U svojstvu pobočnika imao sam čast da jedem s njima za istim stolom, ali to bijaše sve. Drugi pobočnik, također zastavnik, a glup da gluplji ne može biti, uživao je istu povlasticu, ali nas ne smatrahu uzvanicima. Nitko nas nije čak ni gledao, a kamoli da nam se obrati kojom riječi. Ja sam dobro znao da to ne proizlazi iz nekog promišljenog prezira, no ipak me je taj položaj nepodnošljivo tištao. To je još mogao otrpjeti moj drug, koji bijaše prava bluna, ali ja nikako. Tako proteče desetak dana, i gospođa Foscarini, koja me nijednom nije udostojala pogleda, stade mi se već manje sviđati. Počeo sam gubiti strpljenje i bivati sve ljući i uvređeniji, to više što taj njezin nehat nisam mogao pripisivati skrivenim namjerama. Da je to radila i s najneznatnijom primisli, ne bih se ljutio, no ovako sam morao priznati da sam za nju obično ništavilo. A to je bilo odveć za moju sujetu. Znajući da sam ipak nešto, smatrao sam da bi i ona to morala znati. Napokon se ipak ukaza prilika kad me se udostojala nagovoriti i pogledati.
Bilo je jedne večeri kad se gospodin D. R. divio krasnom pečenom puranu koji se nalazio baš ispred mene. Providur me zamoli neka purana rasiječem. Ja smjesta prionuh i razrezah ga na šesnaest komada, jer ne bijah vičan tom poslu, što bi mi svak oprostio. No gospođa Foscarini uze se smijati i pogledavši me reče da se nisam trebao petljati u ono što ne znam uraditi kako treba. Ne znajući što da joj odgovorim, pocrvenjeh i posramljeno sjedoh a srce mi se ispuni mržnjom na nju. Drugi put, kad je nekom prilikom morala izreći moje ime, prezrivo me zapita kako se zovem, iako je to morala znati jer sam već petnaest dana stanovao kod gospodina D. R., da i ne govorim o slavi što je bijah već stekao kartaškom srećom koja mi se nije prestajala osmjehivati.
Sav svoj novac dao sam nekom Maroliju, tvrđavskom majoru i igraču od zanata, koji je u kavani držao banku faraona. Nas smo se dvojica uortačili, uloživši svaki po pola. Kad je on držao banku, ja sam mu bio krupje, a istu je uslugu on iskazivao meni kad sam ja dijelio karte, što je često bivalo, jer major baš ne bijaše omiljen. Dijelio je karte nastojeći da protivnike utjera u strah, dok sam ja radio baš obrnuto i bio uvijek sretne ruke. Osim toga znao sam gubiti sa smiješkom i dobivati bez hvalisanja, što se protivnicima uvijek sviđa.
Taj Maroli bijaše onaj kobni svat koji mi je odnio sav novac za vrijeme prvog boravka. Kad sam se vratio iz Carigrada, pokazah mu da više nisam budala koju će lako operušati, pa on procijeni da mu je bolje udružiti se sa mnom i uputiti me u mudra načela bez kojih igra u novac upropasti svakog koji joj se oda. Taj mi čovjek ipak nije ulijevao preveliko povjerenje, pa sam se držao na oprezu. Svake noći, kad bismo završili igru, napravili smo račun; glavnica je ostajala kod blagajnika, a dobiven gotov novac dijelili smo napola i odnosili ga svaki sebi.
Sretan u igri, dobra zdravlja, omiljen kod svih drugova prema kojima se u svakoj prilici pokazivah uslužan i darežljiv, bio bih prezadovoljan sudbinom, samo da me je gospodin D. R. barem malo odlikovao za stolom i da se njegova dama nije pokazivala onako uznositom. Rekao bih da me je bez ikakva razloga voljela s vremena na vrijeme poniziti, zbog čega sam je silno zamrzio. Kad bih diveći se njenom savršenom obličju razmišljao o tom opakom osjećaju koji mi je ulijevala, zaključio bih da je ne samo bezobrazna već i glupa, jer je bez ikakva uzvrata mogla tako lako zavladati mojim srcem. Želio sam jedno: da prestane raspirivati moju mržnju. Ako je to pak radila s nekom nakanom, nikako nisam mogao dokučiti što bi time mogla postići. Njezino ponašanje nisam mogao pripisivati ni koketeriji jer joj ni jednim znakom nisam pokazao koliko joj se divim, a još manje ljubavnoj strasti za nekog drugog, zbog čega bi me mogla omrznuti, jer bijaše očigledno da ne mari bogzna kako ni za gospodina D. R., a još manje za muža, s kojim je postupala kao s posljednjim slugom. Ukratko, ta je žena bila moja nesreća, i ja sam izjedao sama sebe, uviđajući da bez mržnje koju je raspirila u meni ne bih nikad ni pomišljao na nju. A spoznaja da mi je duša spodobna za taj opak osjećaj samo je povećala moju muku.
Jedne večeri kad mi je netko predao smotuljak zlatnika koje je izgubio na riječ, ona me, dok smo se dizali od stola, iznenada upita:
– Što radite s tolikim novcem?
– Čuvam ga, gospođo, za plaćanje budućih gubitaka.
– Budući da ni na što ne trošite, bolje biste uradili da ne igrate, jer tako samo gubitevrijeme.
– Vrijeme koje čovjek provede u zabavi nije nikad izgubljeno, već samo ono koje sepotrati u dosadi. A mlad čovjek koji se dosađuje najlakše će dopasti ljubavnog jada i prezira.
– To je moguće, ali kad se mlad čovjek zabavlja igrajući se blagajnika vlastitog novca, toznači da je škrtac, a škrci su vrijedni prezira koliko i zaljubljenici. Zašto ne kupite barem rukavice?
Na te riječi laskavci prasnuše u smijeh, a ja se osjetih glup i posramljen, to više što sam uviđao da ona ima pravo. Naime, pobočnik je osim ostalih dužnosti imao dužnost da prati gospođe do nosiljke ili kočije kad su odlazile, a na Krfu je bila moda da im lijevom rukom pridržava skut haljine a desnom da ih vodi ispod ruke. Zato je doista morao nositi rukavice da im znojnom rukom ne uprlja haljinu. Bio sam duboko ponižen, a objeda za škrtost pekla me u srcu kao nož u rani. Bilo bi mi lakše da je to pripisala mom slabom odgoju. Da se osvetim, nisam kupio rukavice već sam odlučio da je prepustim otužnoj udvornosti Sanronija, koji je doduše nosio rukavice ali je zato imao pokvarene zube, plavu periku, gadnu crnu put, a iz usta mu je ružno zaudaralo.
I tako sam provodio dane u jadu, nesretan što ne mogu prestati da mrzim tu mladu ženu kojoj, istini za volju, i nisam imao što zamjeriti. Niti me je ona mrzila niti voljela, već je onako mlada i željna smijeha uzela upravo mene na nišan da se katkad poigra baš kao sa lutkom. No zar je to moja sujeta mogla otrpjeti? Želio sam je sam kazniti, vidjeti je raskajanu, pa sam smišljao najokrutnije osvete. Uživao sam pri pomisli kako ću je svojim duhom i novcem osvojiti pa je onda kao dronju prezirno odbaciti. No slijedećeg sam trenutka uviđao koliko je taj naum jalov, jer sve da i nađem puta do njena srca, zar bih mogao odoljeti njenim čarima i odreći se slasti uspjeha? Ali desi se sretan slučaj koji sve promijeni.
Jednog dana gospodin D. R. posla me poslije ručka da odnesem neka službena pisma gospodinu Condulmeru, kapetanu galije, i da čekam na njegove zapovijedi. Kapetana sam morao čekati sve do ponoći, i kad sam se vratio, gospodin D. R. bio se već povukao, pa mi nije preostalo drugo no da pođem na spavanje. Ujutro sam ušao u njegovu sobu čim se probudio da podnesem izvještaj o povjerenom mi zadatku. Trenutak kasnije uđe sobar i preda mu jedno pismo dodavši da pobočnik gospođe Foscarini čeka vani na odgovor. Gospodin D. R. raskinu pečat, i pročitavši pismo, ljutito ga podera i izgazi nogama. Zatim prošeta nekoliko puta sobom, pa sjednuvši za stol napisa odgovor, zapečati ga i preda pobočniku kog je dao pozvati. Zatim s najvećim mirom nastavi čitati ono što mu je uputio pomorski glavar, a potom mi naloži da prepišem jedno pismo. Upravo ga je čitao, kad opet uđe sobar i reče da gospođa Foscarini želi govoriti sa mnom. Gospodin D. R. na to primijeti da me više ne treba pa neka pođem vidjeti što gospođa želi od mene. Već sam bio izišao, kad me on pozva natrag da me opomene kako mi čast i dušnost nalažu da čuvam tuđe tajne. Ta je opomena bila doista suvišna. Poletio sam gospođi, uzalud nagađajući zašto me zove. Kod nje sam već bio nekoliko puta, ali nikad po njenom pozivu. Nije me pustila čekati ni časka. Uđoh i iznenadih se kad je vidjeh sjedeći u krevetu, divno rumenu u licu, ali otečenih i crvenih očiju. Mora da je mnogo plakala. Srce mi je snažnije zakucalo, premda za to nisam imao nikakva razloga.
– Sjednite – reče mi ona – jer vam imam nešto kazati.
– Saslušat ću vas stojeći, gospođo, jer se ne smatram dostojnim tolike milosti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:53 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


– Kako se zovete?
– Po vašoj želji!
– Kako? Pitam vas kakvo ime nosite?
– Nikakvo. Svaki gospodar kojem služim daje mi ime po svojoj volji. U svom životu imaosam ih već više od pedeset. Zvat ću se imenom koje mi vi budete nadjenuli.
– Ali valjda imate neko obiteljsko ime.
– Nikad nisam imao obitelji. U mladosti sam imao jedno ime, ali sam ga u ovih dvadesetgodina što služim i mijenjam ime mijenjajući gospodara, sasvim zaboravio.
– Kad je tako, zvat ću vas Duh.
– Iskazujete mi veliku čast.
– Hajte sad i promijenite mi ovaj zlatnik u sitniš.
– Eto sitniša, gospodine.
– Vidim da ste bogati.
– Sve na vašu službu, gospodine.– Gdje ću se obavijestiti o vama?
– U uredu za zapošljavanje. Uostalom, i gospođa Quinson vam može dati obavještenja omeni: cijeli Pariz me zna.
– To mi je dovoljno. Dobivat ćete trideset soua dnevno, odjeću ćete kupovati sami, anoćivat ćete gdje budete htjeli. Javljat ćete mi se na službu svakog jutra u sedam sati.
Posjetio me je Balletti i zamolio da budem dnevni gost za njihovim stolom. Zatim sam se dao povesti u kraljevsku palaču, ostavivši Duha pred ulazom. Radoznao na razvikanu ljepotu tog mjesta, stadoh ga pažljivo razgledati. Vidio sam prilično lijep perivoj, drvorede obrubljene visokim drvećem, jezerca, visoke zgrade koje su ga opasivale, mnogo muškaraca i žena koji su šetali, po koju tezgu gdje su se prodavali novi svesci knjiga, mirisave vodice, čačkalice i jeftin nakit. Vidio sam slamnih stolica koje su se iznajmljivale za novčić, čitaoce novina koji su se sklanjali u sjenu, djevojke i muškarce koji su ručali sami ili u društvu, konobare koji su hitro silazili i uzlazili malim stubištem što ga je zaklanjala skupina grabića.
Sjeo sam za jedan mali stol i začas se stvorio konobar pitajući me što želim. Naručih čokoladu s vodom, i on mi hitro donese neku odvratnu tekućinu u prekrasnoj šalici od žežena srebra. Rekoh mu da mi donese šalicu kave, ako je dobra.
– Odlična, ja sam je sam jučer skuhao.
– Jučer? Ne, hvala, ne bih kave.
– Ali mlijeko je sasvim svježe.
– Mlijeko? Nikad ga ne pijem. Donesite mi šalicu crne kave.
– Crne? Crnu kavu poslužujemo samo poslije podne. Želite li možda dobrog bavarskogčaja? Ili vrčić bademova mlijeka?
– Donesite bademova mlijeka.
To mi je piće odlično prijalo, i ja se odlučih da ga redovito pijem za doručak. Kasnije zapitah konobara ima li što nova, a on mi odvrati da je prijestolonasljednikova supruga porodila princa.
Na to se uplete neki svećenik koji je sjedio za obližnjim stolom:
– Vi ste ludi, nije porodila princa već princezu. Sad se javi još jedan:
– Ja upravo dolazim iz Versaillesa i znam da nije rodila ni princa ni princezu.
Svećenik priđe mom stolu i reče mi da mu se činim kao stranac, a kad mu odgovorih da sam Talijan, on uze govoriti o dvoru, o gradu, o priredbama, i na kraju se ponudi da me svuda prati. Zahvalih mu, digoh se i mi pođosmo zajedno.
Usput mi je svećenik kazivao imena svih kurtizana koje su letale perivojem.
Putem susretosmo nekog mladića koji se pozdravi i izgrli sa svećenikom. Moj mi ga pratilac predstavi kao učenog poznavaoca talijanske književnosti. Nagovorih ga talijanski, a on mi duhovito uzvrati na istom jeziku. Međutim ja se stadoh smijati njegovu načinu izražavanja i rekoh mu koji je tome razlog. Govorio je naime kao da čita iz Boccaccia. Ta mu je moja primjedba polaskala, ali ga ja uskoro uvjerih da ne valja tako govoriti, premda je jezik tog našeg starog pisca besprijekoran. Za manje od četvrt sata postadosmo dobri prijatelji, jer smo otkrili da imamo mnogo zajedničkih sklonosti. On je bio pjesnik, a to sam bio i ja, njega je zanimala talijanska književnost, mene pak francuska. Dali smo jedan drugome svoje adrese i obećali da ćemo se uzajamno posjećivati.
U jednom kutu perivoja opazio sam skupinu ljudi koji su stajali nepomično i gledali uvis. Upitao sam svog novog prijatelja što to oni neobično vide.
– Stoje tačno na meridijanu i sa satovima u ruci očekuju podne da ih naravnaju.
– Pa zar meridijana nema posvuda?
– Ima, ali najtačniji je ovaj koji prolazi Palais-Royalom.
Ja prasnuh u smijeh.
– Zašto se smijete?
– Zato što su svi meridijani jednaki. Ovo je dokona besmislica po svim francuskimpravilima.
Na trenutak se zamisli, pa se i on stade glasno smijati, a zatim mi napriča mnoštvo stvari koje bijahu za pokudu vrijednim Parižanima. Izlazeći iz Palais-Royala na glavna vrata, spazih gomilu ljudi kako se natiskuje oko neke radnje s cimerom »Kod Cibetke«.
– Što je to?
– Nešto što će vas sigurno nasmijati. Sve ove lude čekaju strpljivo na svoj red da napuneburmutice duhanom.
– Zar je ovo jedini duhandžija u gradu?
– Ima ih na svakom koraku, ali evo već tri tjedna svatko kupuje duhan samo kod»Cibetke«.
– Valjda zato što je bolji negoli kod drugih?
– Možda je čak i lošiji, ali otkad ga je vojvotkinja od Chartresa uvela u modu, nitko nećedrugog.
– Pa kako ga je ona to uvela u modu?
– Tako da je dva ili tri puta zaustavila svoju ekipažu pred ovom radnjom i dala da jojnapune burmuticu govoreći mladoj prodavačici kako je njezin duhan najbolji u Parizu. Dokoni svijet koji se uvijek okuplja oko kočija prinčeva, pa bili oni ružni kao majmuni ili viđeni stotinu puta, raznese vojvotkinjine riječi čitavim gradom, i to je bilo dovoljno da svi koji šmrču duhan pohrle ovamo. Ova će žena zgrnuti bogatstvo, jer svakog dana proda duhana za više od sto škuda.
– Vojvotkinja sigurno i ne sluti kakvo joj je dobro time učinila?
– Naprotiv, bila je to prava ratna lukavština s njene strane. Vojvotkinja se naime veomazanima za tu mladu ženu koja se nedavno udala, i u želji da za nju nešto na fini način uradi, dosjetila se ovog lukavstva, kojim je postigla pun uspjeh. Vi ne biste vjerovali kakve su dobričine ovi naši Parižani. Ovo je jedina zemlja na svijetu gdje duh uvijek može steći bogatstvo i ugled služio se istinom ili laži; u prvom će ga slučaju radosno primiti ljudi od duha i ugleda a u drugom će ga nagraditi glupani, jer glupost je značajka ove zemlje, a najčudnovatije od svega je to što je ona dijete duha. Stoga nije ništa proturječno u izreci da bi Francuzi bili pametniji kad bi imali manje duha. Bogovi kojima se ovdje klanjaju, iako im ne podižu oltare, jesu novina i moda. Počne li neki čovjek trčati, svi će trčati za njim. Gomila će se zaustaviti tek kad se otkrije da je to neki luđak; ali jedno takvo otkriće samo je kap u moru, jer mi imamo mnoštvo ludih od rođenja koji se prave pametnima. Duhan »Kod Cibetke« samo je neznatan primjer kako se i najneznatnijim povodom gomila može privući na jedno mjesto. Kad se kralj, loveći jednog dana, slučajno obreo u pristaništu Neuillv, poželio je čašicu travarice. Zaustavio se pred vratima neke krčme i nekim sretnim slučajem zbilo se da je siromašni krčmar imao bocu tog pića. Pošto je popio jednu čašicu, kralj zatraži drugu, govoreći da u životu nije pio tako fine travarice. To je bilo dovoljno da travarica čestitog krčmara iz Neuillvja iziđe na glas kao najbolja u Evropi. Kralj je to rekao. Nakon toga najotmjenija društva stadoše stalno zalaziti siromašnom krčmaru. Danas je to bogat čovjek: na mjestu stare krčme dao je podići divnu zgradu na kojoj pišu ove riječi: Ex liquidis solidum7, prilično smiješan natpis koji dugujemo jednom od četrdesetorice besmrtnika.
Kojeg će dakle boga častiti taj krčmar? Boga gluposti, ispraznosti i lakoumnosti.
7. Iz tekućeg čvrsto.
– Rekao bih – odgovorio sam – da je ovakvo oduševljeno prihvaćanje mišljenja kojeizriču kralj i prinčevi po krvi prije dokaz ljubavi naroda koji ih obožava. Ta Francuzi idu tako daleko da smatraju te ljude nepogrešivima.
– Istina je, sve što se kod nas dešava navodi stranca na pomisao da narod obožava svogkralja, ali oni među nama koji znaju misliti vrlo brzo uviđaju da je to samo varavi pričin i da se dvor na to ne oslanja. Kad kralj dođe u Pariz, svi viču »Živio kralj!« jer je to prvi povikao neki besposličar, ili je pak policajac dao gomili znak da viče. Međutim, taj povik je bez ikakva značenja, viče se zbog zabave ili straha, i kralju ne pada ni na pamet da te izljeve uzme pod gotov groš. On se u Parizu ne osjeća najugodnije. Mnogo mu je ugodnije u Versaillesu gdje je okružen s dvadeset i pet tisuća ljudi koji ga čuvaju od bijesa tog istog naroda, koji bi, kad se opameti, mogao stati izvikivati »Smrt kralju!« Ljudevit XV je to dobro znao i neki su savjetnici parlamenta izgubili glave što su se usudili govoriti o sazivanju generalnih staleža kako bi se zaliječile nevolje u koje je zapala država. Francuska nije nikad voljela svoje kraljeve, osim Ljudevita Svetog, Ljudevita XII i dobrog i velikog Henrika IV, a ni njega ljubav naroda nije mogla očuvati od bodeža isusovaca, te proklete rase koja je neprijatelj narodima jednako kao i kraljevima. Sadašnji kralj, kralj slabić, koga vode na uzici njegovi ministri, prostodušno je, kad je prizdravljao od teške bolesti, izjavio: »Čudim se odakle tolika radost nad mojim ozdravljenjem, jer doista ne mogu pogoditi zašto me toliko vole«. Mnogi bi kraljevi mogli ponoviti ove riječi, ukoliko se naime ljubav mjeri prema dobru koje se čini. Ovu naivnu kraljevu primjedbu veličali su kao neku premudru izreku, ali neki dvoranin filozof mogao mu je mirne duše odgovoriti da ga toliko vole zato što ima nadimak Mnogo voljeni.
– Zar kod vas ima dvorana filozofa?
– Filozofa ne, jer se te dvije stvari isključuju kao svjetlost i tama, ali ima ljudi od duhakoji su se zbog koristi i želje za vlašću dali zauzdati.
Tako sve pričajući gospodin Patu, a to je bilo ime mog novog znanca, doprati me do ulaznih vrata Silvijina stana. Opraštajući se, on mi je čestitao što sam upoznao tu slavnu glumicu. Ušavši, nađoh je okruženu biranim društvom. Ona me svima predstavi i upozna me sa svakim posebice.
Čuvši ime Crebillon, radosno se uzbudih.
– Kako, gospodine? – rekoh mu. – Zar je moguće da sam tako brzo doživio tu sreću? Imaveć osam godina što me očaravate i što vas želim upoznati. Poslušajte, molim vas.
I ja mu onda odrecitirah najljepšu tiradu iz Zenobija i Radamiste koju sam bio preveo u slobodnim stihovima. Silvia je uživala videći s kolikim zadovoljstvom osamdesetogodišnji Crebillon sluša moj pjesmotvor na jeziku koji je savršeno poznavao i volio koliko i svoj vlastiti. On zatim izgovori istu scenu na francuskom i tankoćutno me upozori na mjesta koja sam po njegovu mišljenju u svom prijevodu uljepšao. Zahvalih mu, ne zavaravajući se tim ljubaznim komplimentom.
Sjedosmo za stol, i budući da su me pitali što sam lijepa vidio u Parizu, ja im ispričah sve osim razgovora sa Patuom.
Pošto smo dugo razgovarali, Crebillon, koji je bolje od drugih uočio kojim putem moram poći da bih upoznao dobre i loše strane njegova naroda, uze mi ovako govoriti:
– Po onom što ste vidjeli prvog dana, gospodine, mislim da mnogo obećajete i da ćetebrzo napredovati. Vi lijepo pričate i govorite francuski tako da vas se može savršeno razumjeti, ali je to ipak samo talijanski preobučen u francuski. Vas čovjek osim toga sluša sa zanimanjem, te stoga dvostruko privlačite pažnju onih koji vas slušaju. Reći ću vam i to da je vaš način govora kao stvoren da vam osigura naklonost slušalaca, jer je neobičan i nov, a vi ste u zemlji gdje su ta dva božanstva najviše tražena. Usprkos tome morat ćete već od sutra napregnuti sve snage da dobro naučite naš jezik, jer će vam se za dva-tri mjeseca isti oni ljudi koji vam se danas dive početi izrugivati.
– Vjerujem vam gospodine, i bojim se toga, te sam stoga dolazeći u Pariz nakanio da snajvećim marom prionem učenju francuskog jezika. Samo kako da nađem učitelja, gospodine? Ja sam nesnosan, nezasitan i radoznao učenik, neprestano zapitkujem i dodijavam, pa uzmimo da i nađem sličnog učitelja, odakle mi novac da ga platim?
– Gospodine, već pedeset godina tražim učenika kakvim ste se vi prikazali, i ja ću plaćativama ako pristanete da dolazite k meni na učenje. Stanujem u četvrti Marais, u Ulici Douze portes, imam djela najboljih talijanskih pjesnika koja ću vam dati prevoditi na francuski i nikad mi neće pasti na pamet da vas smatram nezasitnim.
Radosno sam pristao, ne znajući kako da mu iskažem svoju zahvalnost, ali nije bilo potrebe, jer je ona bila izrečena srdačnom iskrenošću, kao i ono malo riječi kojima sam mu odgovorio.
Crebillon je bio pravi gorostas, mjerio je šest stopa i nadvisivao me za tri palca. Volio je dobro jesti, pričao je šaljivo, ali se pri tom sam nije smijao; bio je slavan sa svojih duhovitih dosjetaka i odličan drug za trpezom. Ipak je najviše boravio kod kuće, rijetko je izlazio i gotovo nikog nije primao, jer je cijeli bogovetni dan punio lulu i bio okružen mnoštvom mačaka s kojima se satima zabavljao. Držao je jednu staru nadstojnicu, kuharicu i slugu. Nadstojnica je mislila na sve, brinula se da mu nikad ništa ne uzmanjka i nikad mu nije polagala račun o novcu koji joj je davao, jer on to nikad nije ni zahtijevao.
Crebillonova fizionomija imala je nešto od lava ili mačke, što je uostalom ista stvar. Vršio je službu kraljevskog cenzora, i govorio mi da ga to zabavlja. Nadstojnica mu je čitala djela koja su mu donosili i sama je prekidala čitanje na mjestima koja je po njenom mišljenju trebalo cenzurirati. Katkad su međutim bili različitog mišljenja i tad su zapodijevali najsmješnije prepirke. Jednog sam dana čuo kako je nadstojnica otpravila nekog pisca ovim riječima:
– Vratite se za tjedan dana, još nismo imali vremena da pregledamo vaš rukopis.
Čitavih godinu dana polazio sam Crebillonu tri puta na tjedan i od njega sam naučio sve što znam francuski. Ipak se nikad nisam mogao osloboditi talijanskih oblika izražavanja. Ja ih doduše veoma dobro uočavam kad ih susretnem kod drugih, ali nikad ih ne uspijevam zapaziti kad oni prirodno i glatko poteku iz mog pera. I što god uradio, siguran sam da ih nikad neću moći razaznati, kao što nikad nisam mogao razabrati u čemu se sastoji neispravan latinski koji pripisuju Titu Liviju.
Sastavio sam jedan osmostih u slobodnim stihovima, ne sjećam se više o čemu, i pokazao sam ga Crebillonu da mi ga ispravi. Pošto ga je pažljivo pročitao, moj mi učitelj reče:
– Ovi su stihovi dobri i ispravni, misao je lijepa i veoma pjesnička, jezik besprijekoran, aipak je ovaj osmostih loš.
– Kako to?
– Ne bih vam znao reći. Ali nešto mu nedostaje. Zamislite da ste susreli jednog čovjekakoji vam se učini lijep, dobro građen, ljubazan, pun duha, ukratko savršen, pa sudili ga i po najstrožim mjerilima. Naiđe jedna žena, ugleda tog čovjeka, promotri ga i udalji se, govoreći da joj se ne sviđa. »Ali što mu nedostaje, gospođo?« – »Ništa, samo mi se ne sviđa«. Vi se vratite tom čovjeku, promotrite ga još jednom i ustanovite da mu je priroda, davši mu izgled anđela, uskratila ono što čovjeka čini muškarcem, i naposljetku morate priznati da je žena, zahvaljujući neposrednosti svog osjećanja, bila u pravu.
Tako mi je ovom usporedbom Crebillon objasnio ono što je gotovo neobjašnjivo, jer doista samo su ukus i osjećaj kadri da prosude stvari koje izmiču svim pravilima.
Za stolom smo mnogo govorili o Ljudevitu XIV, na čijem je dvoru Crebillon proveo petnaest godina. On nam je ispričao mnoge zanimljive dogodovštine iz života tog kralja koje nitko nije poznavao. Rekao je, između ostalog, da su sijamski poklisari bili lopovi potplaćeni od gospođe Maintenon. Spomenuo je da nikad nije dovršio svog Cromvoella, jer mu je kralj jednog dana rekao neka ne troši pero na takvog nitkova.
Crebillon je te večeri mnogo hvalio Voltaireov talent, ali ga je optuživao za krađu, jer mu je, kako je govorio, iz tragedije Catilina ukrao prizor sa senatorom. Međutim, kako je priznao, Voltaire je rođeni povjesničar, jednako nadaren za pisanje povijesti kao i za stvaranje tragedija, ali mu je za pokudu što iskrivljuje historiju ukrašujući je pričicama, zgodama i anegdotama samo da bi čitaocu bila što zanimljivija. Prema Crebillonovu mišljenju, čovjek s čeličnom maskom[26] izmišljena je priča, a tako je čuo i iz usta samog Ljudevita XIV.
[26] Riječ je o »čovjeku s čeličnom maskom« (zapravo maskom od crnog velura) za kojega Voltaire u svom Stoljeću Ljudevita XIV tvrdi da je bio brat Ljudevita XIV. Taj je čovjek zaista postojao. Prema nepobitnim dokazima, to je bio grof E. M. Mattioli, koji je bio državni sekretar vojvode mantovskog Karla Ferdinanda.
Tog se dana u talijanskom kazalištu davao komad gospođe de Graffigny Cenie. Pošao sam ranije, kako bih u gledalištu našao bolje mjesto.
Veoma su me zanimale gospođe prepune dragog kamenja, koje su ulazile u prve lože, i ja sam ih pomnjivo promatrao. Moje je odijelo bilo lijepo, ali kako sam imao otvorene manšete i dugmeta do kraja haljetka, svatko je u meni prepoznavao stranca, jer je ovakva moda bila nepoznata u Parizu. Dok sam se dokono ogledavao i na svoj način prodavao zjala, približi mi se jedan bogato odjeven čovjek koji je bio tri puta deblji od mene i učtivo me zapita jesam li stranac. Dobivši potvrdan odgovor, upita me kako mi se sviđa Pariz, a ja ga uzeh hvaliti. Ali tog časa u ložu sa strane uđe jedna golema žena sva pokrivena dragim kamenjem. Uplaših se njezinog silnog obujma i glupavo zapitah nepoznatog gospodina:
– Tko je ta debela prasica?

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:54 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

– To je žena prasca kog vidite pred sobom.
– Ah, milijun puta vas molim za oproštenje, gospodine! Ali debeljko, čini se, nije marioza opraštanje i, umjesto da se naljuti, stade se gušiti od smijeha. Sretnog li i plemenitog učinka praktične i prirodne filozofije koju Francuzi tako velikodušno primjenjuju za sreću života pod pričinom površnosti!
Bio sam smeten i očajan, a debeli se gospar previjao od smijeha. Naposljetku se digne, iziđe iz polukružnog gledališta i trenutak kasnije vidjeh ga gdje ulazi u ložu i govori nešto svojoj ženi. Zirkao sam na njih krajičkom oka, ne usuđujući se da ih otvoreno pogledam, kadli opazih da se gospođa pridružila svom mužu te se smije iz svega glasa. Njihova je veselost povećala moju smetenost i već sam se spremao da odem, kad začuh gdje me zovu:
– Gospodine! Gospodine!
Pristojnost je zahtijevala da ostanem, i ja se približili njihovoj loži. Tada me gospodin ozbiljnim i plemenitim tonom zamoli za oproštenje što su se toliko smijali i najprijaznije me zamoli da im učinim čast i večeram s njima. Učtivo mu zahvalih i ispričah se rekavši da me očekuju na drugom mjestu. On tad ponovi svoju molbu, a njegova me žena stade najljubaznije salijetati. Da ih uvjerim kako to nije izlika da otklonim njihov poziv, rekoh im da me očekuju kod Silvije.
– Siguran sam da ću vas moći osloboditi te obaveze, ako u tom ne vidite nikakva zla.Otići ću osobno da vas ispričam.
Bilo bi nepristojno od mene da sam i dalje odbijao. On se dakle digne, iziđe i doskora se vrati u pratnji mog prijatelja Ballettija koji mi reče da je njegova majka oduševljena što sam sklopio poznanstvo s tako uglednim ljudima i da me sutra očekuje na večeri. Balletti mi prišapnu da je to gospodin de Beauchamp, glavni blagajnik financija.
Čim se zastor spustio, pružio sam gospođi ruku i sve troje uspesmo se u raskošnu kočiju koja nas odveze do njihove palače. Ondje sam našao izobilje, ili bolje reći rasipnost koja se u Parizu susreće kod ljudi tog sloja: brojno društvo, igranje u velik novac, obilje hrane, neusiljeno veselje za stolom. Večera je bila završena tek u jedan sat iza ponoći: gospođina ekipaža odvezla me je kući. Ta mi je kuća bila otvorena za cijelog boravka u Parizu, i moram reći da mi je bila veoma korisna. Oni koji tvrde da se stranci prvih petnaest dana dosađuju u Parizu, imaju pravo, jer strancu treba vremena da se uvede; ja sam međutim imao sreću da u prva dva dana steknem najpoželjnija poznanstva, što mi je jamčilo da ću se u tom gradu ugodno provoditi.
Sutradan ujutro obiđe me Patu i pokloni mi svoj u prozi napisan hvalospjev maršalu od Saske[27]. Zatim me odvede na šetnju u park kraljevske palače, Tuilerije, gdje susretosmo spisateljicu gospođu du Boccage.
[27] Moritz, grof od Saske, sin Augusta II Saskog, kralja Poljske, i grofice Konigsmark. O Patuovu hvalospjevu maršalu od Saske ništa nije poznato i sigurno je da nikada nije bio objavljen.
Po izlasku iz parka Patu me odvede gospođici Le Fel, slavnoj glumici pariške Opere, koja je uživala veliku naklonost čitavog Pariza i bila član kraljevske Muzičke akademije. Gospođica je imala troje dražesne dječice koja su lepršala po kući.
– Obožavam ih – rekla mi je.
– Ona to po svojoj ljepoti i zaslužuju – odvratio sam – premda je svako od njih lijepo nadrugi način.
– Kako i ne bi! Najstariji je sin vojvode od Anecija, drugom je otac grof od Egmonta, anajmlađi duguje svoj život Maisonrougeu, koji se nedavno oženio Romainvilleovom.
– Oh, oprostite mi, molim vas, ja sam mislio da ste vi majka svoj trojici.
– I niste se prevarili, jer ja to i jesam.
Rekavši to, pogleda Patua i oboje udariše u glasan smijeh koji mi doduše nije natjerao rumenilo u obraze, ali me upozorio da sam rekao budalaštinu. Bio sam novajlija i nenavikao da susrećem žene koje svojataju povlastice muškaraca. Gospođica Le Fel i pored toga nije bila nikakva raspuštenica, čak se kretala u otmjenim krugovima, bila je, štono se kaže, iznad predrasuda. Da sam bolje poznavao običaje vremena, znao bih da su takve stvari sasvim u redu i da velika gospoda na sve strane siju svoje plemenito potomstvo, ostavljajući djecu majkama koje naplaćuju velike svote za uzdržavanje. Prema tome, što su te gospođe gomilale više djece, to su udobnije živjele.
Moja neupućenost u pariške običaje dovodila me ponekad u teške zabune, i gospođica Le Fel nesumnjivo bi se poslije nespretnosti koju sam počinio nasmijala u lice svakom koji bi tvrdio da ja imam duha.
Jednog drugog dana, dok sam bio kod Lanyja, baletnog učitelja u Operi, susreo sam pet ili šest sasvim mladih djevojaka od trinaest do četrnaest godina. Svaka je bila u pratnji svoje majke i sve su imale čedno držanje koje je posljedica dobrog odgoja. Kazivao sam im laskave riječi, a one su mi odvraćale oborenih očiju. Jedna se od njih požalila na glavobolju, te joj ponudih svoju bočicu s mirisavom vodicom, a jedna od njenih drugarica na to primijeti:
– Sigurno si slabo spavala.
– Ah, nije to – odgovori djevojka s izrazom svete Agneze. – Mislim da sam trudna.
Na taj za mene sasvim neočekivan odgovor od djevojke koju sam zbog njene mladosti i držanja bio ocijenio kao djevicu, ja primijetih:
– Nisam znao da je gospođa udata.
Ona me na trenutak začuđeno pogleda, zatim se okrene svojoj drugarici, pa obje udariše u grohotan smijeh. Stideći se više zbog njih negoli zbog sebe, napustih Lanyjev stan u čvrstoj odluci da više bezrazložno ne pripisujem krepost jednom sloju žena u kojem je ta pojava tako rijetka. Teško se vara onaj koji traži ili samo pretpostavlja krepost kod nimfi kulisa: one se diče što je nemaju i ismijavaju one koji misle da je imaju.
Patu me je upoznao sa svim uglednijim kurtizanama Pariza. On je volio lijepi spol, ali na svoju nesreću nije posjedovao prirodu kao što je moja, te ga je ljubav prema uživanju zarana stala života. Da je poživio, bio bi pošao stopama Voltairea, ali je već u tridesetoj godini platio prirodi sudbonosni danak kojem nitko ne izbjegne.
Mom se prijatelju žurilo da me što prije povede u Operu, radoznao da vidi kako će me se dojmiti predstava. Za jednog Talijana to je doista morao biti izvanredan prizor.
Davala se opera Venecijanske svečanosti[28], pa je već sam naslov bio za mene zanimljiv. Za naših četrdeset sua dobili smo mjesta u parteru i premda smo stajali nalazili smo se u dobrom društvu, jer su ovakve predstave omiljele zabave Francuza.
[28] »Venecijanske svečanosti«, opera-balet sa prologom i tri čina, za koju je muziku komponirao Cambera, prvi put je izvedena 1710.
Poslije veoma lijepe uvertire koju je izveo odličan orkestar, podignu se zastor i ja ugledah krasnu inscenaciju koja je prikazivala Trg svetog Marka gledan s otočića San Giorgio, ali se neugodno lecnuh kad zamijetih da se Duždeva palača nalazi zdesna a veliki zvonik slijeva, to jest upravo obrnuto nego što je u stvarnosti. Ta me je smiješna i za ovo stoljeće sramna zabuna natjerala u smijeh kojem se pridruži i Patu kad mu objasnih zašto se smijem. Muzika, premda lijepa u svom antičkom stilu, zanimala me zbog novine samo u početku, ali mi je naskoro stala dosađivati. Osobito me je svojom jednoličnošću zamaralo deklamiranje i krikovi koje su glumci ispuštali na sasvim krivim mjestima. Ovo deklamiranje, kako tvrde Francuzi, nadomješta grčki način deklamiranja i naš recitativ koji oni ne podnose, a koji bi im se sigurno svidio kad bi poznavali naš jezik.
Radnja se zbivala jednog pokladnog dana, u vrijeme kad Venecijanci idu pod krabuljama na šetnju po Trgu sv. Marka. Pozornicom su prolazili zaljubljeni udvarači i svodilje, a kurtizane su zapletale i raspletale intrige; kostimi su bili čudni i lažni, ali je sve zajedno bilo zabavno. Najviše sam se nasmijao, a to je za jednog Mlečanina doista neopisivo smiješno, kad sam ugledao dužda i njegovih dvanaest savjetnika, odjevenih u smiješne toge, gdje izlaze iza kulisa i počinju svi zajedno plesati veliku passacagliu.[29] Odjednom čitav parter stade udarati dlanovima na pojavu jednog visokog i lijepog plesača koji je nosio masku i crnu periku što mu je padala sve do pojasa, a bio je odjeven u dugačku, sprijeda otvorenu halju koja mu je dosezala do peta.
[29] Passacaglia (španjolski: pasacalle, ples koji se izvodi na ulici), spori i maestozni ples, koji se pratio glazbom gitare. Međutim, u spomenutoj operi-baletu takvog plesa nema.
Patu mi s pobožnim divljenjem prišapne: »To je nedostiživi Dupres«.
O njem sam već bio slušao, pa se zagledah s pažnjom na pozornicu. Ta se stasita osoba približavala ritmičkim koracima i, došavši na prednji dio pozornice, lagano podignu zaobljene ruke, pokrenu ih s nježnom ljupkošću, ispruži ih, pa ih ponovo spusti, zatim s lepršavom tačnošću pokrenu noge, izvede nekoliko sitnih koraka pa jednu piruetu i nakon toga iščeznu poput daška. Sve to nije potrajalo više od pola minute. Pljesak i poklici odobravanja zaoriše sa svih strana gledališta. Začuđen, pitao sam svog prijatelja zašto su gledaoci tako oduševljeni.
– Ljudi plješću Dupresovoj ljupkosti i božanstvenoj harmoniji njegovih pokreta.
Šezdeset mu je godina, dragi moj, a oni koji su ga gledali prije četrdeset godina tvrde da je uvijek isti.
– Što? Zar nije nikad drugačije plesao?
– Nije mogao bolje plesati, jer ovo što si sad vidio pravo je savršenstvo, a ima li nečegiznad savršenstva?
– Nema, ukoliko to savršenstvo nije relativno.
– Kod njeg je apsolutno. Dupres izvodi uvijek istu stvar, a svaki put nam se čini da jevidimo po prvi put. Tolika je moć lijepog i dobrog, uzvišenog i istinitog koji prožimaju dušu. Ovaj je ples harmonija, to je pravi ples o kojem vi u Italiji nemate nikakve predodžbe.
Na kraju drugog čina Dupres se još jednom pojavio. Plesao je lica zakrivena maskom, i premda ga je pratila drugačija melodija, meni se činilo da izvodi uvijek istu stvar. Došavši do samog ruba pozornice, za časak je zastao u čarobno ocrtanom stavu. Patu mi došapnu: »Zar nije divan?« – Ja se složih. Šapat stotine glasova: »Gospode bože, on se razvija, razvija se!«
Doista, činilo se da ima pruživo tijelo koje raste, razvijajući se u pokretima. Usrećio sam Patua kad sam izjavio da Dupres zaista u svemu pokazuje savršenu dražest. Odmah poslije njega praznom pozornicom poput furije projuri jedna plesačica praveći poskoke udesno, ulijevo, na sve strane, ali jedva se izdižući iznad tla. Gledalište je ipak mahnito pozdravi.
– To je – objasni mi Patu – slavna Camargot. Čestitam ti što si na vrijeme došao u Parizda je vidiš, jer ona je već navršila dvanaest petoljeća.
Priznao sam da, s obzirom na dob, pleše izvrsno.
– Ona je – nadodao je moj prijatelj – prva plesačica koja se u našem kazalištu usudilaizvoditi skokove. Prije nje plesačice uopće nisu skakale. A najdivnije je to što nikad ne nosi gaćice.
– Oprosti, ali ja sam vidio...
– Što si vidio? Njezinu kožu, koja, istini za volju, nije ni ljiljan ni ruža.
– Camargot mi se – primijetio sam plaho – ne sviđa. Draži mi je Dupres.
Jedan postariji obožavalac koji mi je stajao slijeva reče da je Camargot u svojoj mladosti izvodila baskijski skok, pa čak i gargouillade[30], a da joj se nikad pri tom nisu vidjela bedra, premda je ispod plesne haljinice bila naga.
[30] Gargouillade, ples koji je uglavnom označavao ulazak plesača koji su predstavljali demone i vjetrove. – Ali ako joj nikad niste vidjeli bedra, kako možete znati da ne nosi gaćice?
– Oh, te se stvari znaju. Gospodin je očigledno stranac?
– Oh, što se toga tiče... potpun stranac.
Ono što mi se u Francuskoj operi neobično svidjelo bila je brzina kojom su se na znak pištaljke mijenjale sve kulise odjednom, a to je stvar u Italiji posve nepoznata. Također mi se sviđao početak svirke orkestra koji se najavljivao udarcem gudala, ali mi se smučilo na dirigenta koji je sa svojim žezlom šetkao s lijeva na desno, pretjerano uzmahujući kao da će izvući svirku iz instrumenta jedino snagom svoje ruke. Ugodno me se dojmila i tišina u gledalištu, što je za jednog Talijana nešto sasvim nepoznato, jer se u Italiji stranci s pravom zgražaju nad bukom koja vlada u kazalištu za sve vrijeme nastupa pjevača.
Najsmješnije je pak to što iza te buke nastupa tišina netom se pojave plesači, te bi se moglo reći da je kod Talijana sva pamet u očima. Uostalom, nema zemlje gdje promatrač ne bi mogao otkriti nešto smiješno i neobično, i to stoga što može uspoređivati: čovjek u svojoj zemlji štošta ne može primijetiti.
Općenito uzevši, Opera mi se svidjela, ali me je Comédie-Française naprosto očarala. Ondje možete vidjeti Francuze u svoj njihovoj vrijednosti; oni igraju majstorski, i drugi narodi im doista ne mogu opovrgavati palmovu grančicu koju im duh i dobar ukus moraju dodijeliti.
Bio sam ondje svakog dana, i premda je katkad znalo biti svega dvjesta gledalaca, davali su stare, dobre komade i savršeno ih izvodili.
Vidio sam Mizantropa, Skrca, Tartuffa, Hvalisavca i još mnogo drugih, i mada sam ih često gledao, uvijek mi se činilo da ih vidim po prvi put.
Došao sam u Pariz na vrijeme da upoznam Sarrazina, Grandvala, Dangevilleovu, Dumesnillovu, Gaussinovu, Cleronovu, Previlleovu i mnoge druge glumice koje su se povukle sa pozornice i živjele od mirovine, još uvijek očaravajući društva koja su se kod njih okupljala. Između ostalih upoznao sam slavnu Le Vesseurovu. Rado sam ih posjećivao, a one su mi pričale nadasve zanimljive anegdote. Bile su uslužne u svakom pogledu. Tako sam jedne večeri sjedio u loži s Le Vasseurovom i gledao jednu tragediju u kojoj je neka dražesna osoba igrala nijemu ulogu svećenice.
– Što je lijepa! – okrenuo sam se Le Vasseurovoj.
– Jest, dražesna je. To je kći glumca koji je igrao pouzdanika. Veoma je ugodna udruštvu i mnogo obećava.
– Rado bih je upoznao.
– Bože moj, to doista nije teško. Njen otac i majka časni su ljudi i sigurna sam da će bitiushićeni ako ih zamolite da vas pozovu na večeru. Neće vam nimalo smetati, otići će rano spavati i ostavit će vas da s njihovom kćerkom pričate koliko vas je volja. Vi ste u Francuskoj, gospodine, u zemlji gdje ljudi poznaju vrijednost života i nastoje da ga se što više naužiju. Mi cijenimo užitak i sretni smo samo onda kad ga možemo pružiti svojim bližnjima.
– Ovakav način rasuđivanja nesumnjivo je privlačan, gospođo, ali kakvim bih ja licemmogao zatražiti poziv na večeru od tih vrijednih ljudi, kad niti ja njih poznajem niti oni mene?
– Bože moj, što to govorite? Mi se ovdje svi poznajemo! Vidite i sami da sasvim slobodnos vama razgovaram. Kad se spusti zastor, predstavit ću vas i poznanstvo će biti sklopljeno. – Molio bih vas da mi jednom drugom prilikom iskažete tu čast.
Kad god budete poželjeli!
Svi su talijanski glumci u Parizu željeli da me ugoste kako bi mi iskazali svoje gostoprimstvo. Svagdje sam bivao raskošno ugošćen.
Carlin Bertinazzi, omiljeni glumac pariškog općinstva, koji je igrao uloge Harlekina, podsjetio me na naš susret u Padovi, gdje se prije trinaest godina bio zaustavio s majkom na povratku iz Petrograda. Taj mi je glumac priredio sjajnu večeru kod gospođe de la Caillerie u čijoj je kući bio nastanjen. Ta je gospođa vodila ljubav sa svojim stanarom. Za vrijeme večere divio sam se ljupkosti četvoro dječice koja su skakutala oko nas. Prisutni gospođin muž objasni mi:
– To su djeca gospodina Carlina.
– To je sasvim moguće, ali u međuvremenu se vi brinete za njih, i kako ona nose vašeime, bilo bi pravo da vas smatraju za svog oca.
– Da, to bi bilo pravo, ali Carlin je odviše častan čovjek a da ih ne bi uzeo na brigu kaddođe dan da ih udaljim iz kuće. On dobro zna da su njegova, a moja bi ga žena prva ukorila kad to ne bi priznavao.
Taj čovjek nije bio ono što se naziva dobričinom, daleko od toga, ali kako je na stvar gledao veoma filozofski, govorio je o tome sasvim smireno, čak s nekim dostojanstvom. On je Carlina volio kao prijatelja, a pojave te vrsti nisu u ono vrijeme bile rijetkost među ljudima nekih pariških slojeva.
Tako se priča da su dva plemića visokog roda, Boufflers i Luxembourg, u najvećem prijateljstvu izmijenili žene i obojica iz tih veza imali djece. Mali Boufflersovi zvali su se Luxembourg, a Luxembourgovi su nosili ime Boufflers. Potomci tih mužjaka danas su u Francuskoj poznati pod istim imenima. Pa što zato? Oni koji znaju za tu priču s pravom se smiju, a zemlja se i dalje okreće po zakonima sile teže.
Najbogatiji od talijanskih glumaca bijaše Pantalone, otac Camille i Coraline, i poznati lihvar. I on me je pozvao na obiteljsku večeru, na kojoj su me njegove dvije kćeri očarale.
Stariju je uzdržavao princ od Monaka, sin vojvode od Valentinoisa, a Camille je vodila ljubav s grofom Melfortom, miljenikom vojvotkinje od Chartresa, koja je nekako u to doba, smrću svog svekra, postala vojvotkinjom od Orleansa.
Coraline je bila povučenija, ali i ljepša od Camille. Počeo sam joj udvarati, dolazeći bezazleno u sate neuobičajene za posjete. Međutim ti su sati pripadali i službenom ljubavniku. Nekoliko puta zatekao sam se kod Coraline u vrijeme kad joj je dolazio princ. Kod prvih susreta redovito bih se poklonio i odlazio, ali kasnije su me zamolili da ostanem. Poznato je naime da se prinčevi, kad su nasamo sa svojim ljubavnicama, smrtno dosađuju. Večerali bismo dakle utroje; oni su slušali, a ja sam jeo i pripovijedao.
Smatrao sam svojom dužnošću da se tom princu pođem pokloniti u njegovu palaču. Bio sam veoma lijepo primljen.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:55 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


Jednog jutra, čim me ugleda, povika:
– Ah, neobično mi je drago što vas vidim. Obećao sam naime vojvotkinji de Ruffe da ćuvas dovesti k njoj. Pođimo odmah!
Dakle još jedna vojvotkinja. Na dobrom sam putu. Uspesmo se u jedan diable, kočiju koja je tada bila u modi, i u jedanaest sati eto nas kod spomenute vojvotkinje.
Ti bi se, čitaoče, prestravio kad bih ti vjerno naslikao tu razbludnu ženetinu. Zamisli šezdeset zima naslaganih na licu oblijepljenu korom ličila, bubuljičavu put, usahlo, uvelo tijelo, svu rugobu i nakaznost razuzdanosti koja je udarila svoj žig na tu odvratnu pojavu što se mlitavo opružila na sofi.
Ugledavši me, povikala je s nekim sumanutim veseljem:
– Ah, evo jednog ljepušnog mladića! Prinče, divno je od tebe da si mi ga doveo. Dođi,dječače, sjedni ovdje pokraj mene!
Ja smjerno poslušah, ali mi gotovo pozli od odvratnog vonja mošusa koji mi udari u nosnice. Bestidna se vojvotkinja bila pridigla pokazujući tako gnusne grudi da bi ih se i najhrabriji preplašili.
Princ, pretvarajući se da ima posla, iziđe rekavši da će mi za nekoliko trenutaka poslati svoju kočiju.
Ćim ostadosmo sami, rugobni kostur ispruži ruke i prije nego što sam se mogao izmaći, zalijepi mi na obraz svoje slinave usne od kojih sav protrnuh. U isto vrijeme jedna se njena ruka s najbezočnijom pohotom izgubi u mojoj odjeći:
– Da vidimo, pilence, kakav ti je... Ja uzdrhtah i stadoh se opirati.
– No, hajde, ne pravi se djetetom – reče mi ta nova Mesalina – nisi valjda početnik?
– Ne, gospođo, ali...
– Ali što?
– Znate, ja imam... triper...
– O, gade jedan! – uzvika se vojvotkinja, rastvarajući šaku – čemu se umalo nisamizložila!
Iskoristih taj trenutak i, pograbivši šešir, pobjegoh glavom bez obzira, u strahu da mi vratar ne prepriječi put.
Dozvah jednu kočiju i odvezoh se Coralini da joj ispričam svoj doživljaj. Ona se od srca nasmijala i priznala da me je princ grdno nasamario. Pohvalila je prisutnost duha kojom sam izmislio zapreku, ali je nikako nisam mogao uvjeriti da sam doista lagao vojvotkinji.
Ipak sam još hranio malko nade, uvjeravajući se da me po svoj prilici ne smatra dovoljno zaljubljenim.
Nekoliko dana kasnije, dok smo udvoje sjedili za večerom, kazah joj mnoge stvari i stadoh se praštati od nje tako jasnim riječima da ona odgodi razgovor za sutradan.
– Princ se vraća iz Versaillesa tek prekosutra, pa ćemo nas dvoje sutra otići u zabran,ručat ćemo zajedno, lovit ćemo zečeve i vratiti se veseliji u Pariz.
– Krasno! – prihvatio sam radosno poziv.
Sutradan u deset sati popesmo se u laka jednoprežna kola i doskora stigosmo do gradskih vrata. U času kad smo ih prelazili naiđe jedan dvosjed s kočijašem u stranoj livreji. Putnik koji se nalazio unutra povika: »Stani!« »Stani!«
Bijaše to vitez od Würtemberga ikoji, ne udostojivši se ni da me pogleda, uze Coralini kazivati slađane riječi i na kraju sasvim ispruži glavu i poče joj nešto šaputati. Ona mu je odgovarala na isti način, a onda me uze za ruku i nasmiješeno reče:
– Imam važnog posla s ovim vitezom, dragi prijatelju, idite vi samo u zabran, ručajte,lovite zečeve i dođite sutra!
U hipu je sišla s kočije i uspela se u vitezov dvosjed, a ja stadoh lijepo nasađen.
Čitaoče, ako si se ikada našao u sličnom položaju, lako ćeš zamisliti kakav me je bijes obuzeo, ako te pak nešto slično nije nikad zadesilo, utoliko bolje po tebe, ali tad je beskorisno da ti dalje opisujem, jer me i onako ne bi mogao razumjeti.
Postade mi nepodnošljivo u kočiji u kojoj sam ostao sam. Iskočih napolje, poslavši kočijaša do đavola, zaustavih prvi fijaker koji je naišao i odvezoh se ravno do Patua kojem, pjeneći se od bijesa, ispričah cijeli događaj.
Umjesto da me požali, ili barem podijeli moj jad, Putu, koji bijaše pametniji od mene, udari u smijeh, rekavši mi:
– Ja bih volio da mi se to dogodilo, jer sad možeš biti siguran da će ti ljepotica kod prvogsusreta pasti u naručaj.
– Više je ne želim, odviše je prezirem.
– Trebao si je ranije prezreti. Ali budući da je to svršena stvar, hoćeš li da te za utjehupovedem na ručak u Hotel du Roule?
– Vjere mi, hoću. Hajdemo, to je izvrstan prijedlog. Hotel du Roule bio je veoma poznatu Parizu, a ja ga još nisam posjetio. Vlasnica ga je namjestila s mnogo ukusa i držala u njem petnaestak odabranih ljepotica sa svim udobnostima koje se mogu poželjeti, izvrsnom trpezom, čistim i ugodnim posteljama, dražesnim i samotnim šumarcima. Imala je prvorazrednog kuhara, a vina su joj bila odlična. Zvala se Madame Pariš, što je po svoj prilici bilo umjetničko ime, ali to nikome nije smetalo.
Njena ustanova bila je pod okriljem policije, a kako se nalazila izvan Pariza, vlasnica je bila sigurna da posjetioci njene slobodoljubive kuće nisu ljudi iz srednjih ili nižih staleža.
Unutrašnje je uređenje bilo besprijekorno kao muzička partitura, a za svaki je užitak bila propisana stalna ali umjerena cijena. Šest franaka stajao je ručak u društvu jedne od ljepotica, dvanaest večera, a dvostruko se plaćalo za noćenje.
Dozvali smo jedan fijaker i Patu, uspinjući se, dobaci kočijašu:
– U Chaillot!
– Razumijem, građanine.
Poslije pola sata vožnje zaustavi se ispred jednog kolnog ulaza na kojem je pisalo Hotel du Roule.
Ulaz je bio zatvoren. Iz jednih skrivenih vrata iziđe neki Švicarac s golemim brčinama i stade nas ozbiljno mjeriti. Zaključivši valjda da smo ljudi od staleža, otvori vrata i propusti nas.
U kući nam priđe jedna ćorava žena pedesetih godina koja je još nosila tragove negdašnje ljepote, i pošto nas je učtivo pozdravila, zapita želimo li ručati. Na potvrdan odgovor povede nas u lijepu dvoranu gdje ugledasmo četrnaest mladih djevojaka.
Sjedile su u polukrugu s ručnim radom u rukama. Kad uđosmo, one ustadoše i sve se u isti čas duboko pokloniše. Bijahu podjednakih godina, sve dražesne i lijepo očešljane. Bilo ih je visokih, srednjih, malenih, kose crne, kestenjaste ili plave. Mi smo išli od jedne do druge, govoreći svakoj po neku ljubaznu riječ, i nekako se sruči da u isti tren izabrasmo svaki svoju. Odabranice zakliktaše od veselja i izvedoše nas iz dvorane u vrt dok ne dođe vrijeme za ručak. Gospođa Pariš nas ostavi s ovim riječima:
– Hajdete, gospodo, prošećite vrtom i uživajte u svježem zraku, miru i tišini koji vladajuu mojoj kući, a ja vam odgovaram za zdravlje djevojaka koje ste izabrali.
Poslije kratke šetnje svaki povede svoju u jednu sobu u prizemlju. Moja je imala nešto od Coraline, te ja odmah prionuli uz ugodnu dužnost. Onda nas pozovu za stol, gdje nas je čekao prilično ukusan ručak. Ali jedva što posrkasmo kavu, kad eto ti ćoravke sa satom u ruci, gdje poziva naše djevojke govoreći da nam je vrijeme isteklo, ali ako platimo još šest franaka, možemo se zabavljati do večeri. Patu reče da pristaje, ali da bi volio izabrati drugu, a ja se složih s njim.
– Po volji, gospodo.
Vratismo se dakle u seraj, izabrasmo druge djevojke, pa opet u šetnju vrtom. I taj put nam se u slatkom rvanju vrijeme učini prekratko, to više što nas prekidoše baš u najnezgodnijem trenutku. Uzeo sam Patua pod ruku povukavši ga na stranu i pošto filozofski razmotrismo stvari zaključismo da ovakvi užici, mjereni na sat, ne mogu biti savršeni.
– Hajdemo – predložio sam – opet u seraj, izaberimo treću i zatražimo nesmetan posjeddo jutra.
Patu odobri prijedlog koji bijaše sasvim po njegovu ukusu, i mi ga odmah saopćismo poglavarici koja reče da se po ovakvim stvarima poznaju ljudi od duha. Ali kad uđosmo u dvoranu da i po treći put biramo, sve se djevojke udariše izrugivati onima koje smo već imali, a ove se pak okomiše na nas nazivajući nas neznalicama. No ja ostadoh zadovoljan kad sam bolje zagledao treću odabranicu jer ta bijaše krasotica. Zahvaljivao sam nebesima što mi je ranije izmakla pogledu jer sam bio siguran da ću je cijelu noć nesmetano uživati. Zvala se St. Hilaire i kasnije se pročula po tom što ju je jedan lord odveo sa sobom u Englesku. Gledala me je gordo i prezrivo, te sam morao utrošiti čitav sat da je umilostivim. Smatrala me je nedostojnim da spavam s njom jer sam se drznuo da je i prvi i drugi put zanemarim. Tek kad sam je uvjerio da ćemo uslijed te nepažnje oboje biti na probitku stala se smiješiti i postade umiljata i ljupka. Toj djevojci nije nedostajalo ni duha ni obrazovanja, pa nije ni čudo što je tako lijepo uspjela u zanatu što ga je odabrala. Patu mi za večerom reče na talijanskom da sam ga pretekao samo za trenutak, ali da će se za koji dan opet navratiti da je uzme. Kad smo se sutradan našli, ispričao mi je kako je čitavu noć prespavao. Ja sam se pak drugačije proveo, i gospođica St. Hilaire bila je zadovoljna sa mnom, pa se i pohvalila pred dražicama. Gospi Paris svraćao sam više od deset puta prije odlaska za Fontainebleau, i nikad nisam imao srca da uzmem neku drugu. St. Hilaire bijaše sva ponosna što me je umjela zadržati.
Hôtel du Roule bijaše uzrokom što sam se ohladio prema Coralini. Neki venecijanski glazbenik, koji se zvao Guadagni, lijep i vrstan u svom zanatu, osvojio je Coralinu tri nedjelje poslije naše svađe. Krasni mladić koji samo po vanjskim obilježjima bijaše muško, pobudio je Coralininu radoznalost i bio uzrokom prekida s princom koji ih je zatekao in flagranti. Coralini ipak pođe za rukom da ga umilostivi, i oni se ubrzo pomiriše i to tako usrdno da mu ona nakon devet mjeseci pokloni žensko čedo. Kćerkici je princ dao ime Adélaide i zavještao joj bogat miraz. Poslije smrti svog oca vojvode od Valentinoisa princ zauvijek napusti Coralinu i oženi se gospođicom de Brignole iz Genove, a Coraline postade ljubavnica grofa de la Marchea koji danas nosi naslov princa de Contija. Coraline više nije na životu, kao ni sina što ga je imala s grofom a kome je otac podijelio naslov grofa od Monréala.
Prijestolonasljednikova supruga porodila je tada kćerku kojoj odmah podijeliše naslov gospođe od Francuske.
U mjesecu kolovozu bijaše u Louvreu otvorena izložba na kojoj su izlagali slikari Kraljevske akademije. Kako među raznovrsnim slikama nisam vidio ni jednog prikaza bitke, palo mi je na pamet da bih mogao pozvati svog brata Franceska koji je pokazivao mnogo dara upravo za tu vrst slikarstva. Parosselli, jedini slikar bitaka kojeg je imala Francuska, bijaše umro, pa sam mislio da bi mi brat u Parizu mogao uspjeti. Pisao sam i Grimaniju i bratu, i uspio sam ih nagovoriti, ali Francesko je stigao u Francusku tek početkom naredne godine.
Kralj Ljudevit XV, koji je strastveno volio lov, običavao je u jesen svake godine provesti šest nedjelja u Fontainebleauu. U Versailles bi se vraćao polovinom studenog. Taj ga je put uvijek stajao pet milijuna jer je vodio sa sobom sve što je moglo pridonijeti razonodi stranih poklisara i francuskog dvora. Pratili su ga francuski i talijanski glumci, te pjevači i pjevačice iz Opere. Fontainebleau je za tih šest tjedana bio sjajniji i od samog Versaillesa. Uza sve to veliki grad Pariz nije ostajao bez predstava. Bilo je i opere i talijanske i francuske komedije jer glumaca bijaše obilno i za jedno i za drugo.
Ballettijev otac, koji je sasvim prizdravio, morao je također u Fontainebleau zajedno sa ženom Silvijom i čitavom obitelji. Pozvao me je da pođem s njima ponudivši mi gostoprimstvo u jednoj kući koju je unajmio. Pristao sam ne dvoumeći se jer ljepše prilike da upoznam čitav dvor Ljudevita XV i sve strane poslanike nisam mogao poželjeti. Stoga sam se dao predstaviti gospodinu Morosiniju, tadašnjem mletačkom poklisaru pri francuskom dvoru. Prvog dana kad se davala opera dopustio mi je da ga pratim. Bijaše to jedna opera od Lullija. Sjedio sam u parketu baš ispod lože gdje se nalazila gospođa de Pompadour koju nisam poznavao. U prvom prizoru pojavi se iza kulisa slavna le Maur i kod drugog stiha ispusti tako neočekivan vrisak da se ja, pomislivši da je poludjela, prigušeno nasmijah i ne sanjajući da bi mi to netko mogao zamjeriti. Jedna plava vrpca[31] koja se nalazila u markizinoj loži otresito me upita iz koje sam zemlje, a ja otresito odgovorih da sam iz Venecije.
[31]... jedna plava vrpca, to jest vitez reda Svetoga Duha, koji je ustanovio Henrik III godine 1578. u čast svog dolaska na prijesto i imenovanja za kralja Poljske (i jedno i drugo zbilo se na Duhove, odatle i naziv tom odličju koje se nosilo na plavoj vrpci.).
– Kad sam bio u Veneciji i ja sam se smijao recitativima vaših opera.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:55 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


– To vam vjerujem, gospodine, samo ne bih rekao da vam je to ondje itko branio.
Marzika de Pompadour nasmija se na taj zajedljiv odgovor i zapita me jesam li doista odozdo.
– Odakle to mislite?
– Pa iz Venecije.
– Venecija, gospođo, nije dolje već gore.
Taj im se odgovor učini još neobičnijim od prvog i odjednom čitava loža uze raspravljati da li je Venecija gore ili dolje. Po svoj su prilici zaključili da ja imam pravo i više me nisu dirali.
Drugog dana po dolasku u Fontaineblleau otišao sam posve sam u dvor. Vidio sam lijepog kralja kad je išao na misu, praćen cijelom obitelji i svim dvorskim gospođama koje me iznenadiše svojom rugobom kao što su me gospođe na torinskom dvoru iznenadile svojom ljepotom. Opazivši među tolikim rugobama jednu čarobnu ljepoticu upitao sam nekoga tko je ta gospođa.
– To je gospođa de Brionne, gospodine, koja je čedna koliko i lijepa. Ne samo da nijeimala pustolovina već nikad nije dala ni najmanjeg pohoda zlobnim jezicima da izmisle nešto na njen račun.
– Možda se nije saznalo.
– Ah, gospodine, na dvoru se sve sazna.
Lutajući sam posvuda dospio sam do kraljevskih odaja i opazio desetak gospođa koje nisu hodale već tako smiješno potrkivale kao da će svakog časa pasti na nos. Zapitao sam otkud idu i zašto tako ružno hodaju.
– Dolaze od kraljice, koja će uskoro na ručak, a ružno hodaju jer nose cipele s petomvisokom pola stope, pa moraju koljena držati savijena.
– Pa zašto ne nose niže pete?
– Jer misle da ovako izgledaju više.
Našavši se u jednoj galeriji ugledah kralja kako prolazi oslanjajući se rukom o rame gospodina d'Argensona. Glava Ljudevita XV bijaše prekrasna i divno je sjedila na lijepo izvajanom vratu. Ni najvještiji slikar ne bi znao uhvatiti pokret te glave kad bi se kralj okrenuo da nekog pogleda. Čovjek ga je na prvi pogled morao zavoljeti. U tom sam liku doista nazreo veličanstvo koje sam uzalud tražio u crtama kralja od Sardinije. Bio sam uvjeren da se gospođa de Pompadour zaljubila u to lice kad su je prvi put predstavili kralju. Možda i nije bilo tako, ali kad čovjek promatra obličje Ljudevita XV, i nehotice mu se nameću takve misli. Ušao sam u jednu dvoranu gdje sam ugledao desetak dvorana kako se šeću i jedan stol prostrt za ručak na kojem se nalazio samo jedan pribor, premda bi za nj moglo sjesti barem dvadesetak osoba.
– Za koga je ovaj stol?
– Za kraljicu. Evo upravo dolazi.
Ugledao sam francusku kraljicu – bez ličila, s velikom kapom na glavi, izgledala je ostarjela i pobožna. Zahvalila je dvjema opaticama koje su stavile na stol tanjur sa svježim maslacem. Zatim sjede, a dvorani koji su dotad šetkali postaviše se u polukrug oko stola udaljeni desetak koračaja. Ja sam im se pridružio, a sve to u najdubljoj tišini.
Kraljica uze jesti ne gledajući nikoga i ne dižući oči s tanjura. Kad je po drugi put uzela od nekog jela koje joj je prijalo prešla je ispitivačkim pogledom po licima prisutnih ne bi li našla nekoga kome bi se morala opravdati sa svoje popašnosti. Našla ga je i oslovila ga ovako. – Gospođin de Lowendal.
Na to ime istupi jedan lijep čovjek za dva palca viši od mene. Učinivši poklon glavom, priđe tri koraka bliže stolu i odgovori:
– Gospođo.
– Ja mislim da nema boljeg ragua od pilećeg.
– Ja sam istog mišljenja, gospođo.
Poslije tog odgovora izrečenog najozbiljnijim tonom, kraljica nastavi jesti, a maršal de Lowendal se vrati na svoje mjesto. Kraljica više nije progovorila, završila je ručak i vratila se u svoju sobu. Bio sam ushićen što mi se tom prilikom ispunila želja da upoznam tog slavnog ratnika koji je zauzeo tvrđavu Bergop-Zoom. Kad ga je francuska kraljica zapitala kakav je pileći ragu, odgovorio je tonom kojim bi se u ratnom vijeću izrekla nečija smrtna presuda. Tom sam neobičnom anegdotom zabavio Silviju na jednom otmjenom ručku gdje se bijaše okupilo najodabranije kazališno društvo.
Nekoliko dana nakon toga, dok sam u redu s mnoštvom dvorjanika čekao u galeriji da uvijek s novim užitkom vidim kralja kako ide na misu i da s posebnim užitkom zirnem na grudi njegovih kćeri, koje su ih zajedno s golim ramenima pokazivale cijelom svijetu u onim duboko izrezanim haljinama, s iznenađenjem opazih Giuliettu Čistimrlju koju sam u Cesenu ostavio kao gospođu Querini. I ona bijaše zabezeknuta što me nalazi na takvu mjestu. Pratio ju je markiz Saint-Simon, prvi komornik princa Condéa.
– Gospođa Querini u Fontainebleauu?
– Vi ovdje? To me sjeća kraljice Elizabete, koja jednom reče: Pauper ubique jacet8
8. Siromah će svagdje leći. Ovidije, Fastes, I, 218. – Usporedba je vrlo tačna, gospođo.
– Šalila sam se, dragi prijatelju. Došla sam ovamo da vidim kralja koji me još ne pozna, ali poslanik će me već sutra predstaviti.
I ona se postavi u red nekoliko koraka dalje od mene da bude što bliže vratima na koja je kralj imao ući. Kralj uđe, držeći ispod ruke gospodina de Richelieua. Bacivši pogled na tobožnju gospođu Querini, nastavi koračati, i ja čuh kako je, obrativši se svom prijatelju, izgovorio ove riječi:
– Ovdje imamo i ljepših.
Poslije podne sam otišao do poslanika, kojega nađoh u velikom društvu. Pokraj njega se posjela gospođa Querini, koja mi uputi tisuću laskavih pohvala, što bijaše sasvim neobično od takve lakoumnice koja nije imala nikakva razloga da me voli, jer je znala da je poznajem u dušu. No ja sam odmah pogodio koji je tome uzrok i bio sam sklon da joj u svemu ugodim i da joj čak, ako ustreba, poslužim kao lažni svjedok.
Kad ona navrnu razgovor na gospodina Querinija, poslanik joj uze čestitati što je ovaj ženidbom odao puno priznanje njenoj vrijednosti.
– Za to vjenčanje – završio je poslanik – uopće nisam znao.
– Pa tome ima već dvije godine – reći će Giulietta.
– Istina je – umiješah se i ja – prije dvije godine general Spada predstavio je gospođupod imenom Querini čitavom plemstvu Cesena. Ja sam naime imao čast da tome prisustvujem.
– Ne sumnjam – reče poslanik gledajući me značajno – uostalom, i sam Querini mi je otom pisao.
Kad sam htio otići, poslanik me pozva u svoj kabinet pod izlikom da me želi upoznati sa sadržajem nekog pisma. Zapitao me je što se u Veneciji govori o toj ženidbi, a ja sam mu rekao da o tom nitko ništa ne zna i da se čak pripovijeda kako će se stariji sin Querini uskoro oženiti jednom Grimanijevom.
– O toj ću novosti već sutra pisati u Veneciju.
– O kojoj novosti?
– Da je Giulietta doista gospođa Querini, budući da će je Vaša jasnost kao takvupredstaviti Ljudevitu XV.
– Tko vam je rekao da ću je predstaviti?
– Ona sama.
– Možda je odonda promijenila mišljenje.
Ponovio sam mu one riječi koje sam čuo iz kraljevih usta, i tad mu bi jasno zašto Giulietti više nije bilo stalo da bude predstavljena. Gospodin de Saint-Quentin, povjerljivi ministar vladarevih ličnih želja, sam je poslije mise obavijestio lijepu Venecijanku da francuski kralj ima loš ukus kad je mogao izjaviti da nije nimalo ljepša od mnogih gospođa na njegovom dvoru. Giulietta je napustila Fontainebleau drugog dana rano ujutro. Na početku ove ispovijesti govorio sam o Giuliettinoj ljepoti. Njeno je lice imalo neizrecivih draži, ali te već bijahu pomalo uvenule u vrijeme kad sam je vidio u Fontainebleauu. Osim toga stavljala je na obraze debeo sloj bjelila, a to Francuzi ne trpe, i to s pravom, jer bjelilo kvari prirodnu ljepotu. Ipak će ga žene kojima je zanat da se svide muškarcu uvijek stavljati jer se nadaju da će time nekog obmanuti.
Poslije puta u Fontainebleau susreo sam Giuliettu opet kod mletačkog poslanika. Rekla mi je sa smijehom da se šalila nazivajući se gospođom Querini i zamolila me neka je ubuduće zovem njenim pravim imenom grofice Preati i neka je katkad obiđem u hotelu Luxembourg gdje se nastanila. Odlazio sam joj često jer su me zabavljale njene spletke, ali sam se mudro držao po strani. Za četiri mjeseca što je ostala u Parizu uspjela je posve zaluditi gospodina Zanchija, tajnika mletačkog poslanstva, čovjeka ljubazna, plemenita i obrazovana. Toliko se bio zaljubio da je bio spreman uzeti je za ženu. Ona ga je iz početka obmanjivala varavim obećanjima, a onda ga je okrutno odbacila, te je jadnik od ljubomore izgubio pamet i ubrzo umro. Grof Kaunitz, poklisar Njenog carskog veličanstva, imao je neko vrijeme volju na nju, a također i grof Sizendorf. Posrednik tih prolaznih ljubavi bijaše neki velečasni Guasco, prava rugoba i uz to prazna džepa koji se samo ovakvim uslugama mogao dočepati mrvica Giuliettine milosti. Ali onaj na kog je ozbiljno bacila oko bijaše markiz Saint-Simon. Htjela se udati za njeg, i to bi joj pošlo za rukom da mu nije dala lažne podatke o svom porijeklu. Obitelj Preati iz Vérone, koje je ime nezakonito prisvojila, zanijekala je svako srodstvo s Giuliettom, i markiz, koji je uza svu ljubav sačuvao zdravu pamet, imao je snage da je ostavi.
Za Giuliettu Pariz baš ne bijaše rudnik zlata jer je odlazeći ostavila u zalagaonici sav svoj nakit. Kad se vratila u Veneciju, udala se za sina onog istog Ucellija koji ju je prije šesnaest godina izvukao iz bijede i otvorio joj put uspjehu. Umrla je prije deset godina.
Ja sam nastavljao učiti francuski kod starog Crébillona, ali moj govor bijaše još uvijek pun talijanskih izraza pa bi mi se u društvu nerijetko omaklo da kažem baš suprotno od onog što sam nakanio. Iz tih zabuna znale bi ispasti duhovite šale koje bi se poslije prepričavale. Moram ipak reći da moj govor nikad ne bijaše nauštrb glasu što ga uživah kao čovjek od duha, već mi je štaviše pribavio mnoga lijepa poznanstva. Nekoliko gospođa koje su nešto značile zamolile su me da ih dolazim učiti talijanski, kako bi imale zadovoljstvo, govorile su, da me zauzvrat nauče francuski. Ta zamjena bijaše na korist više meni no njima.
Kad sam jednom bio na ručku kod Lady Lambert u brojnom i biranom društvu među kojim se živahnim duhom isticala neka mlada markiza, netko spomenu kako se na sajmu u Saint-Germainu može za dvadeset i pet sua vidjeti nosoroga. »Da vidimo nosoroga! Da vidimo nosoroga!« uzvikali se gosti. Popesmo se u kočiju, potjerasmo do sajma i počesmo obilaziti drvoredima ne bismo li našli nosoroga. Kako sam ja bio jedini muškarac u društvu, vodio sam ispod ruke dvije gospođe, a duhovita je markiza išla pred nama. Na kraju drvoreda gdje nam rekoše da se nalazi tražena životinja sjedio je pred vratima njen gospodar i ubirao novac od posjetilaca. Premda je nalikovao čudovištu, onako crn, golema trbuha i odjeven po afrički, ipak je markiza mogla u njemu prepoznati čovječji lik. Ali ni govora o tom. Ona pođe ravno prema njemu pa će reći:
– Jeste li vi, gospodine, taj nosorog?
– Uđite, gospođo, uđite.
Mi da se ugušimo od smijeha, a ona, pošto je vidjela pravog nosoroga, pohita da se ispriča Afrikancu pravdajući se da nikad nije vidjela nosoroga pa neka se ne uvrijedi što se prevarila.
Jednog dana u predvorju Talijanske komedije, kamo dolaze najveća gospoda da se zimi ogriju i da se razonode ćaskajući s glumicama koje ondje sjede čekajući da ih pozovu na pozornicu, sjeo sam pokraj Camille, Coralinine sestre, i nasmijavao je duhovitim udvaranjem. Neki mladi savjetnik kojem je bilo krivo što sam zaokupio glumicu, uobražen i nabusit u govoru, uze me napadati zbog mišljenja koje sam izrekao o nekom talijanskom komadu i iskaljivaše svoju zlovolju zajedljivim primjedbama o mojoj zemlji. Ja sam mu vraćao milo za drago, sve gledajući u Camillu, koja se smijala, i u prisutno društvo, koje je pažljivo pratilo dotad još bezazleni dvoboj duhovitosti. No stvar postade ozbiljna kad mladi gizdelin, okrenuvši razgovor na gradsko redarstvo, primijeti kako je od nekog vremena opasno ići noću pješice po pariškim ulicama.
– U toku prošlog mjeseca – objasni – bilo je na Trgu Greve sedam obješenih, od kojih supetorica bili Talijani. Čudno, zar ne?
– Nije to ništa čudno – dočekao sam ga – pošteni se ljudi daju vješati izvan svoje zemlje,a dokaz su tome šezdesetorica Francuza koji su u toku prošle godine povješani između Napulja, Rima i Venecije. Pet puta dvadeset čini šezdeset, pa smo, kao što vidite, jednaki.
Prisutni udariše u smijeh, odobravajući mi, i mladi se savjetnik poražen povuče. Neki prijazni gospodin kojem se svidio moj govor pristupi Camilli i šaptom je upita tko sam ja, i poznanstvo bi odmah sklopljeno. To bijaše gospodin de Marigny, brat gospođe de Pompadour, kojega sam veoma želio upoznati da mu predstavim svog brata koji je svakog časa imao stići u Pariz. Gospodin de Marigny bio je naime nadintendant kraljevskih palača, pa je tako i Likovna akademija zavisila o njemu. Odmah sam mu rekao za brata, i on mi je obećao da će mu pomoći. Još jedan plemić stupi sa mnom u razgovor i predstavivši se kao vojvoda Matalone pozva me da dođem k njemu. Kad mu rekoh da sam ga upoznao još kao dijete u Napulju i da je njegov ujak, don Lelio Caraffa, bio moj zaštitnik, mladi se vojvoda veoma obradova, i mi uskoro postadosmo dobri prijatelji.
Moj je brat došao u Pariz u proljeće 1751. Nastanio se sa mnom kod gospođe Quinson i počeo uspješno raditi za pojedine naručioce, ali kako je njegova glavna želja bila da izradi jednu sliku koju će dati na ocjenu Akademiji, to sam ga predstavio gospodinu de Marignyju, koji ga srdačno primi i ohrabri, obećavši mu svu pomoć. On se zato marljivo lati rada kako ne bi promašio povoljnu priliku.
Gospodinu Morosiniju bijaše istekao rok poklisarstva u Parizu, i on se vratio u Veneciju.
Na njegovo mjesto došao je gospodin Mocenigo kojem me je preporučio gospodin Bragadin. Novi poslanik otvorio mi je dakle svoju kuću, a također i mom bratu, u želji da mu pomogne kao sunarodnjaku i mladom čovjeku koji nastoji da svojim darom nešto postigne u Francuskoj.
Gospodin de Mocenigo bijaše čovjek blage naravi, volio je igru i uvijek je gubio, volio je žene i uvijek bio nesretan jer nije umio odabrati pravi put. Dvije godine poslije dolaska u Pariz zaljubio se u gospođu de Colande, koja bijaše tako nemilosrdna prema njemu da se siromah ubio.
Prijestolonasljednikova gospođa bijaše porodila princa vojvodu od Burgundije. Ono veselje koje je tada zavladalo zemljom čini mi se danas nevjerojatno kad vidim što taj isti narod radi protiv svog kralja. Narod traži slobodu, i ta je njegova težnja plemenita i razumna, i on će je provesti u djelo pod vladavinom jednog kralja koji čudnom i jedinstvenom igrom slučaja ima dušu kojoj je nepoznata pohlepa za vlašću, premda je nasljednik šezdeset i pet kraljeva koji bijahu svi manje-više željni vlasti i ljubomorni na svoju moć. Ali hoće li njegova duša prijeći u tijelo njegova nasljednika?
Vojvoda Matalone upoznao me s dvojicom rimskih prinčeva iz kuće Borghese koji su se provodili u Parizu živeći bez sjaja i raskoši. Primijetio sam da se rimskim prinčevima na francuskom dvoru priznaje samo naslov markiza. Iz tog se razloga ruski prinčevi predstavljaju kao knezovi, što je ustvari svejedno jer ta riječ znači princ. U pogledu naslova francuski je dvor bio oduvijek smiješno sitničav. Ovdje su škrti čak i na običnom naslovu gospodina, koji se drugdje uobičajio već i kod puka, pa gospodinom zovu samo osobe plemićkog porijekla. Primijetio sam i to da kralj ni jednog od svojih biskupa ne oslovljava tim naslovom, već ih zove jednostavno velečasni. Osim toga on ne priznaje ni jednog vlastelina u svom kraljevstvu koji se ne nalazi na popisu njegovih dvorjanika. Ta oholost, međutim, nije bila kralju prirođena, već su mu je ulili odgojem. Kad bi mu poslanici nekog predstavili, ovaj bi odlazio kući zadovoljan što ga je kralj primijetio, i to je bilo sve. Usprkos tome Ljudevit XV bijaše pred javnošću najuglađeniji od svih Francuza, osobito prema gospođama i svojim ljubavnicama, i tko god bi se usudio da im pokaže i najmanji znak nepoštovanja pao bi nepovratno u nemilost. On je osim toga više no itko posjedovao ono veliko umijeće kraljeva koje se zove pretvaranje. Umio je vjerno čuvati tajnu i bio je oduševljen kad bijaše siguran da je od svih ljudi jedino njemu poznata. Slučaj gospodina d'Eona[32] samo je jedan primjer među mnogima. Jedino je kralj oduvijek znao da je to žena, i svi oni sporovi što ih je taj lažni vitez imao s ministarstvom vanjskih poslova bili su puka komedija kojom se kralj uvelike zabavljao puštajući je da se odigra do kraja.
[32] Vitez d'Eon (1728–1818) bio je doista muškarac, kao što je to pokazala autopsija njegova tijela. Bio je vrstan mačevalac i odvažno se borio u sedmogodišnjem ratu.
Kod vojvotkinje de Fulvie upoznao sam gospođicu Gaussin, inače poznatu pod imenom Lolotte, koja je bila ljubavnica lorda Albemarlea, engleskog poslanika, čovjeka kog su resile najveće odlike, pamet, plemenitost i velikodušnost. Kad se jedne noći šetao s Lolottom, lord se rastužio što se ona divi sjajnim zvijezdama na nebu a on joj ih ne može skinuti i prosuti pred noge. Da je lord Albemarle bio poslanik u Francuskoj u vrijeme kad je došlo do prekida odnosa između tih dviju zemalja, on bi sve poravnao i tako ne bi došlo do onog nesretnog rata u kojem je Francuska izgubila čitavu Kanadu. Sigurno je da dobri odnosi između dviju zemalja vrlo često ovise i o njihovim poklisarima pri dvorovima između kojih prijeti da izbije sukob.
Što se tiče njegove ljubavnice, svi koji su je poznavali bijahu jednodušni u mišljenju da tu ženu rese najljepše vrline po kojima bi zaslužila da mu postane žena. Najodličnije francuske kuće širom su joj otvarale svoja vrata smatrajući da joj za to nije prijeko potreban naslov lady Albemarle. Ni najuglednije se gospođe nisu stidjele da sjednu pokraj nje iako se dobro znalo da ona osim što je lordova ljubavnica nema drugog naslova. Lolotte je ravno iz ruku svoje majke prešla u lordove u dobi od trinaest godina, i njeno je vladanje uvijek bilo besprijekorno. Imala je djece koju je lord priznao, a umrla je kao grofica d'Erouville. O njoj će još biti govora.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:56 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

XI
Neprilike s pariškim pravosuđem - Gospođica Vezien
U to sam vrijeme imao mali nesporazum s francuskom pravdom.
Mlađa kći gospođe Quinson, moje stanodavke, često je nepozvana dolazila u moju sobu. Ubrzo sam primijetio da joj nisam mrzak, i bio bih baš pravi čudak da sam se pokazao odveć tvrda srca, to više što djevojka nije bila bez draži. Imala je sladak glas, čitala je svaki dan novine i čavrljala o koječem s ljupkom živahnošću koja je očaravala. Bila je osim toga u onoj mirisnoj proljetnoj dobi šesnaestih godina. Prvih pet mjeseci između nas osim nevinih šala nije bilo ničega. Ali jedne noći kad sam se vrlo kasno vratio zatekoh je na mom krevetu gdje spava dubokim snom. Radoznao da vidim hoće li se probuditi, svukao sam se, legao pokraj nje, a ostalo je lako pogoditi. Ostavila me je tek u zoru i krišom se uvukla u svoj krevet. Zvala se Mirni. Slučaj je htio da mi je dva sata kasnije zakucala na vrata neka modna trgovkinja sa svojom kćeri, koje su dolazile na doručak. Djevojka je bila dražesna, no kako sam se s Mimi previše utrudio, zamolio sam ih, pošto smo neko vrijeme ćaskali, da me ostave. Čim su izišle, eto gospođe Quinson i kćeri joj Mimi da mi pospreme sobu. Navukao sam kućni haljetak i počeo nešto pisati kadli se moja stanodavka uzviče:
– Ah, gledaj ti besramnice, gadure!
– Na kog se to ljutite, gospođo?
– Ne pravite se nevješti, ove ponjave su sasvim upropaštene.
– Oprostite, baš mi je žao, promijenite ih i nemojte vikati.
– Da ne vičem! Samo neka mi još jedanput dođu!
Ona siđe da uzme druge ponjave, a ja uzeh prekoravati Mimi zbog neopreznosti, no ona se nasmija i reče da je samo nebo zaštitilo našu nevinu ljubav poslavši mi one dvije žene. Od tog se dana Mimi više nije ustručavala, dolazila je spavati sa mnom kad god bi joj se prohtjelo, a ja bih je, ako mi se nije dalo spavati, bez ustručavanja slao napolje. I tako smo živjeli u miru, zadovoljni jedno s drugim. Ali nakon četiri mjeseca što je potrajala naša veza Mimi mi otkri da je zatrudnjela. Odgovorio sam joj da ne znam kako da joj pomognem. – Treba nešto smisliti.
– Pa onda smisli.
– A što bih ja da smislim? Nek bude što bude. Ja sebi glave s time neću razbijati.
U šestom mjesecu Mimi se bijaše već toliko raskrupnjela da više nije bilo sumnje što je posrijedi. Razbješnjela ju je majka tukla i vukla za kosu da prizna tko joj je napravio trbuh, i Mimi naposljetku kaza da sam ja, a možda i nije lagala.
Gospođa Quinson uzleti stepenicama i kao furija upade u moju sobu. Sva zasopljena baci se u naslonjač i čim je došla do daha stade iskaljivati bijes sipajući na mene najstrašnije pogrde i naposljetku mi zaprijeti sudom ako Mimi ne uzmem za ženu. Prozrevši njenu namjeru, presjekoh stvar s izjavom da sam oženjen u Italiji.
– Tako? A zašto ste onda mojoj kćeri napravili dijete?
– Uvjeravam vas da mi to nije bila namjera, a uostalom tko vam kaže da sam to ja?
– Ona, gospodine, ona sama. Kaže da je sigurna.
– Čestitam joj. Što se mene tiče, spreman sam se zakleti da nisam siguran.
– I onda?
– I onda ništa. Ako je trudna, rodit će.
Ona siđe, psujući i prijeteći, i ja sa prozora vidjeh kako se penje u jedan fijaker. Sutradan dobih poziv od komesara kvarta. Odem i ondje nađem gospu Quinson oboružanu do zubi. Pošto mi je postavio nekoliko prethodnih pitanja koja su uobičajena u fiškalstvu, komesar me zapita priznajem li krivnju koju sam nanio tužiteljičinoj kćeri.
– Gospodine komesaru, najprije bih vas lijepo molio da doslovce zapišete ono što ću sadizjaviti.
– U redu.
– Izjavljujem da nisam ništa skrivio Mimi, kćeri ovdje prisutne gospođe Quinson, ipozivam se na samu Mimi, koja je prema meni uvijek gajila iskreno prijateljstvo kao i ja prema njoj.
– Ona kaže da je od vas zatrudnjela.
– To je moguće, ali nije sigurno.
– Ona kaže da je to sigurno, jer osim s vama nije imala posla s drugim muškarcem.
– Ako je to istina, Mimi je za žaljenje, jer u takvim stvarima muškarac ne može vjerovatini jednoj drugoj osim svojoj ženi.
– Što ste joj dali da je zavedete?
– Ništa. Uostalom, nisam ja zaveo nju, već je ona zavodila mene, a u tom smo se dobrosložili jer ja teško odolijevan ženama.
– Je li bila djevica?
– Na to nisam bio radoznao ni prije ni poslije, pa ne mogu ništa tvrditi.
– Njezina majka zahtijeva od vas zadovoljštinu, a zakon će vas osuditi.
– Nemam joj ja zašto dati zadovoljštinu, a što se tiče zakona, rado ću mu se pokoriti kadmi se predoči o koji sam se zakon ogriješio i ako priznam da sam se doista ogriješio.
– To ste već priznali. Zar ćete tvrditi da čovjek koji je napravio dijete jednoj poštenojdjevojci u kući gdje živi, zlorabeći povjerenje majke, ne krši time zakone društva?
– Jest, ako je majka doista prevarena, ali ako ta majka šalje svoju kćer u njegovu sobu,što će drugo zaključiti no da je spremna bez roptanja snositi sve posljedice takvih domjenaka?
– Ona vam ju je slala da vas uslužuje.
– I uslužila me je kao i ja nju, u potrebama ljudske prirode, i ako mi je večeras pošalje,napravit ću isto, ukoliko Mimi pristane, ali ništa silom ni izvan sobe za koju sam uvijek uredno plaćao najam.
– Možete vi govoriti što hoćete, ali globu ćete platiti.
– Ništa ja neću platiti, jer ako nema povrede zakona, ne može biti ni presude o plaćanjuglobe. Ako me osudite, žalit ću se do najvišeg mjesta sve dok mi pravda ne da punu zadovoljštinu, jer morate znati, gospodine, da čovjek kao ja nikad neće kukavički uvrijediti jednu djevojku, koja mu se sviđa, prekraćujući je za milovanje po koje ona sama dolazi u njegovu vlastitu sobu, osobito pak ako je uvjeren da to radi s odobrenjem svoje majke.
Tako je otprilike glasila moja izjava koju je komesar, pošto sam je potpisao, odnio redarstvenom poručniku. Pošto nas je sve troje preslušao, poručnik me oslobodi optužbe, a nemarnu majku osudi na plaćanje sudskih troškova. Ja pak nisam mogao odoljeti Miminim suzama i molbama i platio sam gospi Quinson troškove oko poroda. Mimi je rodila dječarca kog smo povjerili skrbi francuskog naroda, poslavši ga u Hótel-Dieu. Ubrzo poslije toga Mimi je odbjegla od kuće i otišla za pjevačicu u kazalište na sajmu svetog Lovre. Kako je bila nepoznata, lako je našla pristojna ljubavnika koji ju je držao za djevicu. Kad sam je vidio u tom kazalištu, oduševila me svojom ljepotom i darovitošću.
– Nisam znao – rekao sam joj – da tako dobro pjevaš.
– Kao i sve moje družice.
Djevojke iz pariške opere ne poznaju ni jedne note, a ipak pjevaju. Glavno je imati lijep glas.
Zamolio sam Mimi da pozove na večeru mog prijatelja Patua, i ovome se djevojka veoma svidjela. Ali kasnije joj je sve pošlo naopako. Zaljubila se u nekog guslača koji joj je pojeo sve što je imala, i odonda joj se zameo svaki trag.
Talijanski su glumci bili tada isposlovali dozvolu da u svom kazalištu izvode parodije na opere i tragedije. Ovdje sam upoznao slavnu glumicu Chantilly, koja je nekad bila ljubavnica maršala de Sáxea, a zvali su je Favart jer je bila udata za pjesnika Favarta. Pjevala je ulogu Tontona u Fontenelleovoj parodiji na Tetidu i Peleja uz oduševljeno odobravanje i silan pljesak općinstva. Svojom ljupkošću i velikim umjetničkim darom osvojila je jednog neobično vrijednog čovjeka koji je po svojim djelima bio poznat diljem cijele Francuske. To bijaše velečasni de Voisenon s kojim sam sklopio isto onako srdačno poznanstvo kao s Crébillonom. Svi kazališni komadi za koje se misli da su od gospođe Favart i koji nose njen potpis potječu iz pera tog slavnog svećenika koji je poslije mog odlaska ušao u Akademiju. To sam poznanstvo usrdno njegovao, a on me je počastio iskrenim prijateljstvom. Na moj je nagovor počeo pisati oratorije u stihovima koji su prvi put bili izvedeni u Tuilerijama u one dane kad iz vjerskih razloga sva kazališta ostaju zatvorena. Taj prijazni velečasni, tajni autor nekoliko komedija, bijaše nježna zdravlja i krhke građe, sav od duha i plemenitosti, poznat po britkim i duhovitim dosjetkama koje unatoč tome nisu nikog vrijeđale. On nije mogao imati neprijatelja jer bi njegova kritika protivnika tek lagano okrznula, ne ranjavajući.
Velečasni de Voisenon predstavio me gospodinu de Fontenelleu, koji je tada bio u dobi od devedeset i tri godine. Živahna duha, nenametljive učenosti, dubok fizičar, poznat i sa svojih dosjetaka od kojih bi se mogla sastaviti čitava zbirka, Fontenelle nije znao izreći nijedan sud ne začinivši ga duhovitošću. Kad sam mu rekao da sam došao iz Italije samo da njega upoznam, on mi, nišaneći na riječ samo, ovako uzvrati:
– To mi neobično laska, gospodine, samo niste li se nešto odveć skanjivali?
Odgovor ljubazan ali i bridak, kojim je stari gospodin fino i duhovito razotkrivao lažnost mog komplimenta.
Pripovijedalo se da je gospodin Fontenelle gajio nježno prijateljstvo prema gospođici de Tencin i da je gospodin D'Alembert plod te srdačne veze i da mu je Le Rond bio samo poočim. D'Alemberta sam upoznao kod gospođe de Graffigny. Taj veliki filozof posjedovao je divno umijeće da se u društvu prijaznih osoba koje se nisu bavile znanošću ponaša skromno, ne pokazujući ništa od svoje učenosti, a imao je i osobit dar da nešto od svog duha prenese na svoje sugovornike.
Kad sam po drugi put dolazio u Pariz, poslije bijega iz tamnice Sotto dei Piombi, najviše sam se radovao što ću opet vidjeti Fontenellea, no on je umro petnaest dana nakon mog dolaska, početkom 1757. godine.
Kad sam se po treći put vratio u Pariz u nakani da ondje proživim ostatak svojih dana, sve sam nade polagao u prijateljstvo gospodina D'Alemberta, no i on je umro petnaest dana nakon mog dolaska, svršetkom 1783. godine. Slutim da sam tada posljednji put vidio Pariz i Francusku, jer se i odveć grozim krvavih presuda razularena puka.
Grof Loss, poslanik poljskog kralja i Saskog izbornog kneza, povjerio mi je te godine da prevedem na talijanski jednu francusku operu u koju bi se mogle unijeti veće preinake i raskošni baleti koji bi se skladno isprepletali sa sadržajem djela. Izabrao sam Zoroastra od gospodina de Cahussaca. Morao sam prilagoditi talijanske riječi francuskoj muzici, što mi nije odviše pošlo za rukom. Muzika je ostala lijepa, ali talijanski stihovi nisu imali ni sjaja ni punoće. Velikodušni mi je vladar ipak kao nagradu dao uručiti lijepu zlatnu burmuticu, a da i ne spominjem koliko je to obradovalo moju majku.
Nekako u to vrijeme došla je u Pariz gospođica Vezian sa svojim bratom, kao djevojka tek propupala, pristojna porijekla i dobra odgoja, sva lijepa i nova, ponašanja najljupkijeg i najprijaznijeg. Njen otac, koji je nekad kao vojnik služio u Francuskoj, bio je umro u Parmi, svojoj domovini, i njegova kći, ostavši siroče i nemajući od čega živjeti, posluša savjet nekih rođaka da sve rasproda i da se s bratom otputi u Versailles ne bi li u francuskog ministra rata izmolila skromnu penziju za se i brata. Kad je izišla iz diližanse, zaustavila je jedan fijaker tražeći da je odveze do nekog svratišta koje je najbliže Talijanskom kazalištu. Slučaj je htio da je pogodila baš hotel Bourgogne gdje sam ja stanovao.
Ujutro mi rekoše da se u jednu sobu na istom katu uselilo dvoje mladih Talijana, brat i sestra, koji tek što su stigli, i da su oboje lijepi, ali da bi im cijela oprema mogla stati u vrećicu za noćnu košulju. Talijani, tek pristigli, lijepi, siromašni, pa još moji susjedi, sve to bijahu razlozi koji me ponukaše da sam izvidim što je posrijedi. Tek pošto sam po drugi put zakucao otvori mi vrata jedan mladić u košulji koji me odmah zamoli za oproštenje što me prima neodjeven.
– Na meni je da se ispričam – odgovorih. – Dolazim kao vaš sunarodnjak i susjed da vamponudim svoje usluge.
Na podu sam opazio jednu strunjaču koja je očito služila kao ležaj mladiću, dok se u krevetu zakrivenom zavjesama po svoj prilici nalazila sestra. Premda je nisam mogao vidjeti, počeo sam se zbunjeno ispričavati što sam se usudio zakucati na vrata, ne znajući da još nije ustala, iako je već prošlo devet sati. Skrivena iza zavjesa ona mi odgovori da je spavala duže no obično jer je bila iznurena od duga putovanja, no da će odmah ustati ako bih da je malo pričekam.
– Otići ću u svoju sobu, gospođice, a vi me izvolite pozvati čim to budete smatrali zashodno. Ja sam naime vaš susjed.
Četvrt sata kasnije, umjesto da me pozove, osvanu ona sama u mojoj sobi i, dražesno se poklonivši, reče da mi je došla uzvratiti posjet, i da će njen brat doći čim bude spreman. Ja joj zahvalih i ponudivši joj da sjedne ispričah kako sam od prvog časa osjetio živo zanimanje za nju i brata joj. Ona se iskreno obradova i ne čekajući na pitanja ispriča mi kratku i jednostavnu povijest svog života upravo kako sam je netom opisao čitaocu. Na kraju spomenu da će u toku dana morati potražiti jeftiniji stan jer joj je preostalo svega šest franaka, a nema ništa što bi mogla prodati. Ako ostane, završila je, morala bi platiti sobu za mjesec dana unaprijed. Zapitao sam je ima li nekih preporuka, a ona tad izvadi iz džepa jedan smotuljak i razvivši ga pokaza mi nekoliko svjedodžbi o službovanju njena oca, njen i bratov krsni list, očevu smrtovnicu, svjedodžbu o dobrom ponašanju, uvjerenje o siromaštvu i dvije putnice.
– To je sve što imate, draga zemljakinjo?
– Da. Poći ću s bratom do ministra rata i nadam se da će se sažaliti na našu bijedu.
– Zar ne poznajete nikoga u Francuskoj?
– Nikoga. Vi ste prvi čovjek u Francuskoj kome sam se povjerila.
– Ja sam vaš zemljak, i ne trebaju mi preporučna pisma. Za mene je preporuka vašpoložaj i vaše lice, i ako pristajete, naći ćete u meni nesebičnog savjetnika. Dajte mi te papire i prepustite meni da se o svemu obavijestim. Ne kazujte nikom da ste u bijedi i ne izlazite iz hotela. Na kraju vas molim da primite dva lujdora koje ćete mi vratiti kad uzmognete.
Ona ih zahvalno primi.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:57 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

Gospođica Vezian bijaše crnokoso djevojče od šesnaest godina, crta zanimljivih iako ne i savršeno lijepih. Govorila je dobro francuski i ispričala mi je svoje nevolje dostojanstveno, bez one kukavičke plahosti koja se rađa iz bojazni da osoba koja vas sluša neće možda zlorabiti nesreću koju joj povjeravate. Nije se ponašala ni ponizno ni oholo, nije gubila nade i nije se hvalisala svojom hrabrošću. Njeno ponašanje bijaše puno otmjene suzdržanosti i premda nije isticala svoju krepost bijaše u njoj nečeg što bi obeshrabrilo i najpoduzetnijeg sladostrasnika. Tako je bilo i sa mnom, jer premda me je sve u njoj mamilo, i oči, tanki stas, bjeloća puti, blistava svježina i ljupki nered odjeće, osjećaj poštovanja koji mi je od prvog časa ulijevala nadjača sve želje, i ja ne samo što nisam ništa pokušao već sam se zarekao da neću biti prvi koji će je skrenuti na put grijeha. S te ću je strane, mislio sam, iskušati drugom zgodom, a tad ću se možda odlučiti za drugačiji postupak. Ali kod tog prvog susreta mogao sam joj reći samo to da je došla u grad gdje se ima ispuniti njena sudba i gdje i najljepši darovi kojima ju je uresila priroda da joj pomogne do sreće mogu biti uzročnici nepovratne propasti.
– Došli ste – govorio sam – u grad gdje bogati muškarci preziru sve raspusnice osim onihkoje su im žrtvovale svoju čistoću. Ako je još imate i ako ste je odlučili sačuvati, pripremite se za život u bijedi i odricanju, ako ste pak dovoljno smjeli da se uzdignete nad ono što se naziva predrasudama, i ako ste zbog lagodna života spremni žrtvovati ono najdragocjenije, tad otvarajte četvore oči da vas ne prevare. Ne vjerujte medenim riječima koje će vam šaputati vatren ljubavnik da vas predobije, povjerujte mu tek ako djela budu prethodila riječima, jer poslije užitka žar će ugasnuti i vi ćete ostati kratkih rukava. Ne vjerujte u nesebičnost onih koji će vas, zadivljeni vašim čarima, kovati u zvijezde. Oni će vam ponuditi obilje lažnog novca, da od vas izmame pravi. Što se mene tiče, ja vam neću nanijeti zla, čak se pouzdano nadam da ću vam učiniti poneko dobro. Bit ću vam kao brat, jer za oca sam odveć mlad. Vjerujte, da niste toliko ljupki, ne bih tako s vama razgovarao.
Nato uđe i njezin brat. To je bio lijep mladić od osamnaest godina, kršan i stasit, ali bez uglađenosti, oskudna izražavanja i neizrazitih crta. Pošto smo zajedno doručkovali upitao sam ga za što osjeća najviše sklonosti, a on odgovori da mu je svejedno što će raditi, samo ako bude mogao pošteno zarađivati svoj kruh.
– Imate li dara za nešto?
– Prilično dobro pišem.
– To je već nešto. Pazite na sebe, kad izlazite zazirite od svakog, ne zalazite u kavane, aza vrijeme šetnje ne stupajte ni s kim u razgovor. Jedite kod kuće sa sestrom i odmah zatražite da vam daju jedan od malih kabineta na četvrtom katu. Pokušajte već danas napisati nešto na francuskom pa ćete mi to sutra predati, a dalje ćemo vidjeti. Vama, gospođice, stoje na raspolaganju sve moje knjige. Vaše papire imam, i sutra ću vam već znati nešto reći. Danas se više nećemo vidjeti jer se ja vraćam kasno u noć.
Ona odabere nekoliko knjiga, i ode čedna i skromna rekavši da ima u mene veliko povjerenje.
Pun želje da pomognem toj djevojci, cijelog sam dana, kamo god bih došao, govorio o njezinim stvarima, i svagdje su mi i muškarci i žene govorili da se lijepim djevojkama uvijek osmjehne sreća, ali da će ipak dobro učiniti ako poduzme namjeravane korake. Za brata su obećali naći mjesto u nekom uredu, ako je istina da je vješt u pisanju. Ja sam pomislio da bi najprije trebalo naći neku uglednu gospođu koja bi je preporučila i predstavila gospodinu d'Argensonu. To je bio jedini ispravan put, a dotle mi neće uzmanjkati ni hrabrosti ni snage da joj pomažem. Stoga sam otišao Silviji i zamolio je da razgovara s gospođom de Monconseil, koja je imala velikog utjecaja na ministra rata. Ona je pristala, ali je željela da najprije upozna gospođicu. Kad sam se u jedan sat noću vraćao kući, opazio sam svjetlo u sobi gospođice Vezian i pokucao joj na vrata. Odmah mi je otvorila, rekavši da nije htjela leći misleći da će me možda vidjeti. Obavijestio sam je o svemu što sam poduzeo, a ona reče da je spremna na sve i da ne zna kako bi mi zahvalila.
Govorila je o svom položaju s plemenitom ravnodušnošću iza koje se krio grčevit napor da ne brižne u plač. Ali ja sam vidio njene oči koje su od vlage zatomljenih suza sjale još ljepšim sjajem, i na taj pogled ote mi se dubok uzdah kojeg se odmah zastidjeh. Tek nakon što smo dva sata proveli razgovarajući prijateljski o različitim stvarima, uspio sam saznati da još nikad nije ljubila i da je prema tome dostojna ljubavnika koji će je dolično nagraditi ako mu bude žrtvovala cvijet svog djevičanstva. Bilo bi smiješno tražiti da ta nagrada bude brak. Mlada Vezianova nije još bila, štono se kaže, posrnula, ali se nije ni licemjerno prenemagala kao mnoge djevojke koje tvrde da ne bi popustile ni za sve blago svijeta, a padnu pri prvom okršaju. Znajući da je pad neizbježiv, željela je samo da se ne preda iz pukog hira i uz malu cijenu.
Ja sam uzdisao slušajući te misli koje su bile odveć zrele i otvorene za njenu mlađahnu dob, i bio sam sav u vatri. Pred oči mi je izlazila jadna Lucia iz Pasiana, sjećao sam se gorkog kajanja i krivnje koju sam nanio i njoj i sebi. U ovoj šesnaestogodišnjoj djevojci gledao sam nevinu ovčicu koja će postati plijen pohlepnih vukova, ona koja uistinu nije bila rođena za sramotu jer su joj priroda i odgoj usadili plemenite porive ka vrlini i poštenju. Uzdisao sam što je nisam mogao usrećiti štiteći je od poroka i beščašća. Znao sam da je ne mogu uzeti za sebe, jer bi to bilo kukavičko bezakonje, niti joj služiti štitom, jer bi joj ovakav čuvar nanio više zla no dobra i umjesto da joj pomogne do poštena blagostanja samo bi je dublje gurao u propast. Ipak sam ostajao sjediti uz nju, govoreći joj o uzvišenim osjećajima, ali sam možda prečesto pritiskao usne na njene ruke, kolebajući se između odluke da odem i želje da započnem ono što bih i prebrzo priveo kraju i što bi me obavezalo da je zadržim kod sebe. A to bi zapečatilo sve njene nade u uspjeh i bogatstvo, a mene lišilo svake mogućnosti da je se oslobodim. Ja sam ludo volio žene, ali slobodu sam volio iznad svega. Često sam bivao na rubu da je izgubim, a uvijek bih se nekim čudom spasio.
Bilo je već tri sata poslije ponoći kad sam se oprostio od gospođice Vezian, sagorio od žudnje ali zadovoljan što sam imao snage da se svladam. Ona je sigurno pomislila da sam nemoćan i da u sebi nosim neku potajnu bolest, jer toliku suzdržljivost nije mogla pripisati ni kreposti ni ravnodušnosti, kad mi se ljubavni žar ogledao u očima i gorio na usnama kojima sam žudno obasipao njene ruke. Tako sam se eto ponio prema toj milovidnoj djevojci, da se poslije gorko pokajem. Poželjevši joj lijepe snove pozvao sam je za sutradan na ručak.
Ručak je protekao veselo. Njen brat ode zatim u šetnju, a nas se dvoje nalaktismo na prozor odakle se pružao pogled na cijelu ulicu i sjajne kočije koje su u velikom broju išle prema Talijanskom kazalištu. Upitao sam je bi li voljela u kazalište, a ona se nasmiješi od sreće, i mi otiđosmo. Smjestio sam je u gledalištu i potom ostavio, napomenuvši da ćemo se u jedanaest sati naći kod kuće. Nisam htio ostati uz nju, da izbjegnem radoznalcima koji bi me sigurno ispitivali, uvjeren da će se najbolje sama predstaviti.
Vraćajući se poslije večere k Silviji, opazih pred hotelom sjajnu ekipažu, i kad se raspitah, rekoše mi da pripada nekom otmjenom gospodinu koji je večerao s gospođicom Vezian. Lijepo je počela, pomislio sam, podsmjehnuo se samom sebi i otišao spavati.
Ujutro me probudi buka fijakera koji se zaustavi pred vratima hotela. Provirivši kroz prozor, ugledam nekog mladića u elegantnom danjem odijelu. Čas kasnije čuh kako kuca na vrata moje susjede, ali ostadoh ravnodušan. Dok sam se oblačio za izlazak, pojavi se mladi Vezian tužeći se da ne može k sestri jer je kod nje onaj gospodin s kojim je sinoć večerala.
– To je sasvim u redu.
– On je bogat i plemenit. Sam se ponudio da nas odveze u Versailles i obećao mi odmahzaposlenje.
– Tko je taj gospodin?
– Ne znam.
Ja zapečatih njene papire u jednu omotnicu i dadoh mladiću da ih uruči svojoj sestri. Zatim izađoh. Kad sam se u tri sata vratio, svratištarka mi preda pismo koje je gospođica Vezian ostavila na odlasku za mene. Popevši se u sobu, otvorim ga i nađem dva lujdora popraćena ovim riječima: »Vraćam vam novac koji ste mi posudili i zahvaljujem vam. Grof de Narbonne pokazuje veliko zanimanje za mene i sigurno mi želi samo dobro, kao i mom bratu. Pisat ću vam o svemu iz kuće gdje ću po njegovoj želji odsad stanovati i gdje uz njegovu nježnu skrb neću ni u čem oskudijevati. Ali vaše će mi prijateljstvo i dalje biti dragocjeno, pa vas molim da mi ga sačuvate. Moj brat ostaje u kabinetu na četvrtom katu, i može raspolagati mojom sobom koju sam platila za čitav mjesec.«
Rastanak s bratom sve mi je kazivao. Gospođica doista nije gubila vrijeme. »Perem ruke od toga«, govorio sam sebi, »samo mi je žao što sam je ostavio netaknutu za tog grofa, jer tko zna što će taj uraditi s njom.«
Zatim se presvukoh za kazalište da se raspitam za tog Narbonnea, jer sam, mada uvrijeđen, bio malo radoznao. Prvi kom sam se u kazalištu obratio obavijestio me je da je Narbonne sin bogata ali škrta oca, da je ogrezao u dugovima i da trči za svim milosnicama u Parizu.
Od tog sam dana išao u sva kazališta ne bih li negdje vidio Narbonnea, na koga sam bio mnogo radoznaliji no na gospođicu Vezian, koju sam želio prezreti. No prošlo je osam dana, a ja niti sam što saznao niti vidio mladog gospodičića, te sam već počeo zaboravljati na taj događaj, kad mi jednog jutra banu u sobu mladi Vezian i saopći da mu se sestra vratila i da bi me željela vidjeti. Ne oklijevajući ni časka, pojurim u njezinu sobu gdje me je čekala tužna, očiju punih suza. Ona posla brata da se prošeta i ovako mi se obrati:
– Gospodin de Narbonne, koga sam smatrala poštenim jer sam osjećala žarku potrebu dauistinu bude takav, sjeo je one večeri pokraj mene čim ste vi otišli. Govorio mi je kako ga neobično zanimam i upitao me tko sam. Ispričala sam mu sve što i vama. Vi ste obećali da ćete misliti na mene, a Narbonne je rekao da on neće misliti već djelovati jer su mu sva vrata otvorena. Povjerovala sam mu, a on me je, lopov, prevario.
Kako više nije mogla od suza, otišao sam do prozora da se do volje isplače. Kad se malo smirila, sjeo sam opet do nje.
– Kažite mi sve, draga djevojko, dajte srcu oduška, i bit će vam lakše. Ne optužujte sebeda ste mi nešto skrivili, jer ako se pravo uzme, ja sam jedini krivac. Nisam vas trebao voditi u kazalište, pa danas ne biste trpjeli ovolik jad koji vam razdire dušu.
– Avaj, gospodine, ne govorite tako, zar ja da vam zamjerim što ste me držali za djevojkupoštenu i razboritu? Ukratko, ono čudovište obećalo mi je zaštitu i blagostanje, pod uvjetom da mu pružim neoboriv dokaz svoje naklonosti i povjerenja. Pitala sam kakav dokaz. Pa eto, rekao je, da se nastanim u jednoj dražesnoj kućici koju je on unajmio, ali bez brata, jer bi zlobnici mogli pomisliti da mi je to ljubavnik. I ja sam se dala nagovoriti. Nesretnica, kako sam mogla otići ne pitajući vas za savjet. Rekao mi je da će me časna gospođa s kojom ću stanovati otpratiti u Versailles, kamo će on dovesti mog brata da nas oboje predstavi ministru. Poslije večere otišao je rekavši da će ujutro doći po mene fijakerom. Dao mi je dva lujdora i zlatan sat koji sam primila misleći da me ni na što ne obavezuje kad dolazi od bogata gospodina koji kaže da mi je neobično sklon i da mi želi najveće dobro.
Kad smo stigli do njegove kućice, predstavio me nekoj ženi koja mi se nije učinila onako časna kako je on obećavao. Držao me je zatvorenu u kući svih ovih dana, dolazio je i odlazio kad mu se prohtjelo odgađajući odluku uvijek za sutra, dok mi jutros ona žena ne reče da je gospodin grof zbog obiteljskih razloga morao otputovati na selo i da pred vratima čeka fijaker koji će me odvesti u hotel Bourgogne gdje me je grof i našao. On mi pak poručuje da će me posjetiti čim se vrati. Na kraju me je tobože sažalno zamolila da joj predam onaj zlatni sat jer ga mora vratiti uraru budući da ga je gospodin grof zaboravio platiti. Dala sam joj ga bez riječi, zavezala u maramu ono što sam ponijela sa sobom i došla ovamo.
Poslije kratke šutnje zapitah je da li se uistinu nada da će ga vidjeti poslije povratka sa sela.
– Ja da ga vidim, da govorim s njim? Nikad!
I suze joj iznova potekoše, a ja opet žurno do prozora. Nikad mi se nijedna djevojka, ma kako bila nesretna, nije tako sažalila kao ova. Žudnju koju sam još prije osam dana osjećao prema njoj istisnula je duboka sućut. Premda me nije optuživala, ja sam bio glavni krivac njenoj nesreći, i kako sam joj onda mogao uskratiti prijateljstvo i zaštitu? Besramni Narbonneov postupak toliko me ogorčio da bih se smjesta pobio s njim samo da sam znao gdje da ga nađem.
Dobro sam se čuvao da je ne zapitkujem o pojedinostima boravka u onoj kući srama. Naslućivao sam više no što sam htio. Tražeći da mi sve potanko ispriča, ponizio bih je dokraja. U oduzimanju onog sata vidio sam svu bezočnost, podlost, kukavičluk i bijedu onog lopova. Ostao sam kod prozora čitavih četvrt sata i okrenuo sam se tek kad me je pozvala. Bila je mirnija, jer nema tako velike boli koju neće suze ublažiti. Zamolila me neka budem blag prema njoj, zaklinjući se da više nikad neće iznevjeriti moje prijateljstvo, i neka joj savjetujem što da učini.
– Sad je najvažnije – rekao sam joj – da zaboravite ne samo Narbonneovu podlost već isvoju vlastitu lakoumnost. Što je bilo, bilo je, prošlost se ne može vratiti, ali vi se morate smiriti i povratiti onaj milovidni izraz koji je još prije osam dana sjao s vašeg lica. Iz njega je zračilo poštenje, čistoća, povjerenje i ona plemenita sigurnost koja ne ostavlja ravnodušnim ni jednog čovjeka koji ima srca i iskustva. Sve se to opet mora čitati s vašeg lica, jer samo to može zanimati poštene ljude, a vama je to sad potrebnije no ikada. Što se pak tiče mog prijateljstva, ono vam neće biti od velike koristi, ali ja vam ga od srca nudim, to više što sad imate na nj više prava no prije osam dana. Ja vam obećavam da vas neću napustiti sve dok ne budem siguran da ste zbrinuti. Zasad vam više ne bih imao kazati, ali budite sigurni da ću misliti na vas.
– Ah, dobri moj prijatelju, pa ja i ne tražim više no da katkad pomislite na mene. Jaomeni bijednoj! Nikog nemam tko bi mislio na mene.
Na tu se pomisao opet rastuži, brada joj zadrhta, na licu joj se ukaza grč patnje i ona se onesvijesti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:58 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this link.]
Brinuo sam se oko nje ne zovući nikoga, sve dok se nije oporavila i smirila. Onda sam joj ispripovijedao bezbroj priča, istinitih i izmišljenih, o lopovlucima onih kojima je u Parizu jedini zanat da iskorištavaju i varaju djevojke. Ispričao sam i nekoliko smiješnih da je malo rastresem, a na kraju sam joj rekao neka zahvali bogu za ono što joj se dogodilo s Narbonneom jer će je ta nesreća naučiti da ubuduće bude opreznija.
Za sve vrijeme tog razgovora udvoje kojim sam blažio ljutu bol u njenoj duši nisam nijedanput poželio da je uzmem za ruku ili da joj drugačije iskažem nježnost, jer jedino što sam osjećao bijaše nježna sućut. Osjetio sam pravo zadovoljstvo kad sam vidio da je smirena i spremna da svoju nesreću junački podnese. Odjednom ona ustade, pogleda me napola povjerljivo napola sumnjičavo, pa će me upitati da li me u gradu čeka neki važan posao. Odgovorio sam joj da nemam ništa obaviti.
– Onda me odvedite nekamo u okolicu Pariza da se nadišem čista zraka i da opetzadobijem onaj izgled bez kojeg, kako ste rekli, neću moći pobuditi zanimanje u poštenih ljudi, pa ako još sladak umor dana donese miran noćni počinak, mislim da ću opet postati sretna.
– Zahvalan sam vam na tom dobrom povjerenju. Idem da se obučem, a dotle će se vratitii vaš brat.
– Što mi treba brat?
– I te kako vam treba. Imajte na umu, draga gospođice Vezian, da morate Narbonneasvojim ponašanjem postidjeti i osramotiti za čitav život. Ako sazna da ste istog dana kad vas je otjerao išli na ladanje sami s jednim muškarcem, zlobno će likovati i govoriti da ste dobili ono što ste zaslužili. Ali ako budete s vašim bratom i sa mnom kao svojim zemljakom nećete dati povoda ni za klevetu ni za ogovaranje.
Djevojka porumeni i prizna da je imala krivo. Brat se uskoro vrati, i ja ga poslah po fijaker. Baš kad smo ulazili u kola, naiđe Balletti. Predstavivši ga gospođici, pozvah ga da nam se pridruži. Predložio sam gostionicu Kod krupnog šljunka gdje smo ručali zbrda-zdola, ribu u vinu, govedinu nadjevenu slaninom, kajganu i golubove na roštilju, no to nije pokvarilo dobro raspoloženje društva ni veselje koje sam uspio probuditi u nesretnoj djevojci.
Poslije objeda mladi Vezian ode da prošeta, i njegova sestra ostade sama sa mnom i Ballettijem. S veseljem sam primijetio da se djevojka sviđa Ballettiju, i odjednom mi pade na pamet da bi je on mogao naučiti plesanju. I ne pitajući je za mišljenje, iznio sam njen položaj i razloge zbog kojih je napustila Italiju, kao i ništavne izglede da izmoli nešto od dvora, zbog čega joj ne preostaje drugo već da se ogleda za nekim poslom od kojeg bi mogla pristojno živjeti. Poslije kraćeg razmišljanja, Balletti izjavi da je spreman sve učiniti i pošto je iskusnim okom odmjerio stas i građu gospođičinu, obeća da će nagovoriti Lanyja neka je uzme za statisticu u opernom baletu.
– Onda bi već sutra morao početi s davanjem satova. Gospođica stanuje u sobi pokrajmoje.
Čuvši taj zaključak, gospođica Vezian, koja nas je dotad zabezeknuto slušala, stade se gušiti od smijeha na pomisao da će postati nešto o čem nikad nije ni sanjala.
– Pa zar se preko noći postaje plesačica u operi? Ja plešem samo menuet. Imam dodušedobro uho za četvorku, ali ne znam ni jednog koraka.
– Ni statistice u operi ne znaju više.
– A koliko bih tražila od gospodina Lanyja? Čini mi se da ne mogu mnogo zahtijevati.
– Ništa. Statisti se u operi ne plaćaju.
– Pa od čega ću živjeti?
– Za to je lako. S vašim licem i stasom naći ćete odmah deset bogatih vlastelina koji ćevam doći u poklonstvo. Imat ćete samo da birate. Upamtite što vam kažem: uskoro ćemo vas vidjeti pokrivenu draguljima.
– Razumijem. Vi mislite da će me jedan od te gospode uzdržavati kao svoju ljubavnicu.
– Pogodili ste. Ali to je sigurno bolje od neke sirotinjske penzije koja bi vas stajalagroznih muka, ako biste je uopće dobili.
Ona me zaprepašteno pogleda ne znajući govorim li ozbiljno ili se samo šalim.
Balletti se uviđavno povuče, a ja je uzeh uvjeravati da je to za nju najbolji izlaz ukoliko joj nije draže da bude sobarica kod neke velike dame koju bismo joj našli. Odgovorila je da sobarica ne bi bila ni kod same kraljice.
– A statistica u operi?
– Onda radije to – odgovori ona smijući se.
– Zašto se smijete?
– To je da umreš od smijeha. Ljubavnica nekog moćnog gospodina koji će me obasutidraguljima. Izabrat ću najstarijeg.
– Divno, draga prijateljice, divno! Samo se čuvajte da mu ne nabijete rogove.
– Dajem riječ da ću mu biti vjerna. On će se pobrinuti i za moga brata, zar ne?
– U to ne morate sumnjati.
– Ali dok ne uđem u operu i dok se ne pojavi moj stari zaljubljenik, tko će mi pomoći dapreživim?
– Ja, Balletti, svi moji prijatelji, bez druge nagrade no da katkad vidimo vaše lijepe oči ida se radujemo što ćemo pridonijeti vašoj sreći. No, jeste li sad uvjereni?
– Jesam, i radit ću sve kako mi vi budete savjetovali, samo vas molim, ostanite mi uvijekprijatelj.
Vratili smo se u Pariz kad se već bilo zanoćalo. Djevojku smo ostavili u hotelu, a nas smo dvojica otišli Ballettijevoj majci. Za vrijeme večere moj je prijatelj zamolio Silviju da se kod Lanyja zauzme za našu štićenicu. I Silvia se složila s nama da je to mnogo bolje no obijati pragove za bijednu penziju koju djevojka možda ne bi nikad ni isposlovala. Zatim se povede razgovor o jednom planu koji je tada živo zaokupljao čitav kazališni svijet. Opera bijaše naime odlučila da stavi na prodaju sva mjesta zboristkinja i baletnih statistica. Čak su naumili da im udare visoku cijenu, jer što će mjesta biti skuplja, govorili su, to će djevojke koje ih kupe biti poštovanije. U ono vrijeme opće pokvarenosti i sablažnjivih običaja taj je naum sadržavao zrnce morala jer bi se time možda pročistila jedna kasta koja je još i danas prezrena od društva.
U to je vrijeme među statisticama bilo djevojaka ružnih i nenadarenih, no sve su one lagodno živjele jer se bijaše uvriježilo uvjerenje da se svaka djevojka, čim se primi tog zanata, mora odreći čestitosti ako neće da umre od gladi. Ali onu koja je toliko mudra da se prvih mjesec dana kreposno vlada čeka sigurna sreća, jer će samo najčasnija gospoda pohitati da se dočepaju od svih poštovane kreposti. Toj gospodi neobično godi da im općinstvo šapuće ime kad se ukaže njihova ljepotica, pa joj čak praštaju i poneku nevjeru samo ako poštuje ono što joj daju i ako stvar nije odviše javna. Osim toga nijedan otmjeni gospodin neće doći na večeru svojoj ljubavnici a da se prethodno ne najavi, što je u svakom pogledu mudar običaj.
Kad sam se u jedanaest sati vratio, opazih da su kod gospođice Vezian otvorena vrata te uđoh. Bila je u krevetu.
– Odmah ću ustati jer bih htjela porazgovarati s vama.
– Ostanite u krevetu, tako ste mi ljepši.
– Tako mi je i draže.
– Dakle, što ste mi htjeli reći?
– Ništa, samo da porazgovaramo o mom budućem zvanju. Po svemu sudeći, morat ćugajiti krepost da bih našla nekog koji voli krepost samo kad je može uništiti.
– To je istina, ali tako vam je sa svime u životu. Svatko vuče sebi, svak je na svoj načintiranin. No drago mi je što vidim da postajete filozof.
– Ah kako se to postaje?
– Razmišljajući.
– Koliko dugo treba razmišljati?
– Čitav život.
– I nikad se ne prestaje?
– Nikad, ali uz to čovjek brsti gdje može i gleda da užije onoliko sreće koliko možepodnijeti.
– A u čemu se ta sreća osjeti?
– U svim nasladama koje filozof sebi priskrbi, osobito kad zna da je do njih došaovlastitim trudom i pameću pošto se otarasio svih predrasuda.
– Što je naslada, a što predrasuda?
– Naslada je zbiljsko uživanje svih ćutila, to je njihovo puno zadovoljavanje u svemu začim žude, a kad iscrpljena ili umorna ćutila traže odmora da odahnu ili da se oporave, naslada postaje razmišljanje koje uživa u spokojstvu tijela i puti. A filozof je onaj koji se ne odriče ni jednog užitka koji ne rađa odveć velikim bolima i koji ih umije naći i stvoriti.
– I vi kažete da je za to potrebno odbaciti sve predrasude? Ali recite, što su topredrasude i kako ih se možemo osloboditi?
– Draga moja, postavili ste mi jedno pitanje na koje nije lako odgovoriti. To je najveće, tojest najteže pitanje iz moralne filozofije, na koje čitava života tražimo odgovor. No pokušat ću vam ukratko objasniti. Predrasuda je svaka – da je tako nazovemo – dužnost kojoj ne nalazimo opravdanja u prirodi.
– Filozofu je dakle glavna zadaća da proučava prirodu.
– Druge i nema. Najmudriji je onaj koji najmanje griješi.
– Koji je filozof po vašem mišljenju najmanje griješio?
– Sokrat.
– Ali i on se prevario.
– Da, u metafizici.
– Pa što zato? Uostalom, mislim da mu za proučavanje prirode nije trebala metafizika.
– Varate se, jer i sam moral nije drugo do metafizika fizike, jer sve je priroda, i zatomožete mirne duše nazvati ludim svakog tko će vam reći da je otkrio nešto nova u metafizici. Ali sad već postajem nejasan. Idite polako, razmišljajte, usvajajte načela tek poslije zrela rasuđivanja i imajte uvijek na umu svoju sreću, pa ćete je naposlijetku i postići.
– Noćašnja mi se poduka više mili od sutrašnje, jer znam da ću se dosađivati učeći balets vašim prijateljem, a s vama se ne dosađujem.
– A po čemu sudite da se ne dosađujete?
– Po želji da me nikad ne ostavite.
– Uistinu, draga gospođice Vezian, nikad filozof nije bolje definirao dosadu. Kakvog liužitka slušati djevojku poput vas! Otkud mi sad želja da vam to posvjedočim poljupcem?
– To je valjda zato što je naša duša sretna samo onda kad je u slozi s našom puti.
– Kakvim plodovima rađa vaš duh, divna moja gospođice Vezian!
– Pod vašim se dahom tako raspupao, divni moj prijatelju, i mene prožima tolikazahvalnost da dijelim vašu želju.
– Udovoljimo joj dakle i poljubimo se.
Kakve li poduke u filozofiji! Puna miline koju smo uživali u potpunoj sreći. Zora nas je zatekla u zagrljaju i tek na rastanku primijetismo da smo sinoć zaboravili zatvoriti vrata.
Pošto ju je Balletti u nekoliko sati podučio u osnovama plesa, bila je primljena u Operu, gdje je nastupala svega dva-tri mjeseca, držeći se vjerno mojih uputstava, jer je svojim bistrim umom uvidjela da joj jedino ona mogu biti od koristi. Narbonneu više nije dala ni blizu i naposljetku se odlučila za jednog gospodina drugačijeg od ostalih obožavalaca kazališnih nimfi, na čiji je zahtjev odmah napustila kazalište, što ne bijaše prema bontonu onog vremena. To je bio neki grof čijeg se imena više tačno ne sjećam, mislim da se zvao Tressan ili Trean. Živjela je s njim do njegove smrti, pošteno i razborito. O njoj se davno prestalo govoriti, premda je to žena ugledna i imućna, ali njoj je danas pedeset i šesta, a tko u Parizu pita za ženu u tim godinama?
Od dana kad je zauvijek napustila hotel Bourgogne više se nismo sastajali. Kad bih je susreo okićenu draguljima, naše bi se duše radosno pozdravile, ali meni je njena sreća bila odveć na srcu a da bih se usudio nešto pokušati. Njezin se brat oženio nekom glumicom, i kasnije sam ga posve izgubio iz vida.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:59 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

XII
Lijepa O'Morphi - Kabala kod vojvotkinje od Chartresa - Ostavljam Pariz - Boravak u Dresdenu i odlazak iz tog grada
Jednom kad sam s prijateljem Patuom bio na sajmu svetog Lovre, ovom pade na pamet da večera s nekom flamanskom glumicom koju su zvali O'Morphi[33]. Pozvao me je da podijelim s njima slasti tog domjenka. Istini za volju, ta me djevojka nije baš privlačila, ali što čovjek ne bi učinio za prijatelja?
[33] Glumica O'Morphi bila je irskog porijekla, ali kako je nastupala dugo vremena u flandrijskim kazalištima, svi su je smatrali za Flandrijku.
Pošto smo povečerali u društvu ljepotice, Patuu se prohtije da noć provede na ugodnijem poslu. Kako ih nisam htio ostaviti, zatražio sam da mi daju neki kanape gdje ću, dok se oni budu sladili, spavati kao nevinašce.
O'Morphi je imala mlađu sestru, prljavo djevojče od trinaest godina. Ona se ponudi da mi za talir prepusti svoj krevet. Pristavši, začas sam se našao u nekom malom kabinetu gdje je na golom podu stajala jedna kukavna slamarica.
– I ti to zoveš krevetom, dijete?
– Nemam drugog, gospodine.
– Onda nema ništa od talira. U takvom krevetu ja ne spavam.
– Zar ste se vi mislili svući?
– Svakako!
– Kako ste došli na to? Pa mi nemamo ponjava.
– Zar ti spavaš odjevena?
– O ne, nikad.
– E, pa onda sad legni kako uvijek radiš i dobit ćeš talir.
– Zašto?
– Htio bih te takvu vidjeti.
– Ali nećete mi ništa uraditi, zar ne?
– Neću te ni taknuti.
Ona legnu na onu jadnu slamaricu i pokri se starom zavjesom. Videći je u tom položaju, zaboravih na dronjke i nazrevši u tom mladom tijelu neslućenu krasotu poželjeh da ga čitava vidim. Kad joj se prikučih, ona se stade opirati, ali se smekša videći mi u ruci talir od šest franaka. Osim što bijaše strašno prljava, nije imala drugog nedostatka, pa je uzeh prati vlastitim rukama.
Kakve li miline! Čitaoče dragi, ako nisi bez iskustva u običnim prirodnim stvarima, znat ćeš da je divljenje ovakve vrsti nedjeljivo od želje da ga pokažemo: na sreću, mala se O'Morphi bez lažna stida pokaza podatljivom u svemu osim u onom glavnom, no za to nisam odveć mario. Rekla mi je da to ne dopušta, jer da to po sudu njezine sestre vrijedi dvadeset i dva lujdora. Odgovorio sam joj da ćemo cjenkanje oko glavne stvari ostaviti za drugi put.
Umirena glede najvažnijeg, prepustila mi je da se osladim svim ostalim, i ja sam se ugodno iznenadio savršenim ljubavnim umijećem koje je pokazalo to premlado čeljade.
Mala Hélene, tako se naime zvala, poslušno je odnijela sestri onaj talir i ispričala joj kako ga je zaradila. Kad sam polazio, ova mi reče da je pripravna nešto sniziti cijenu, jer joj treba novaca. Nasmijao sam se rekavši da ću opet sutra doći.
Kad sam cijelu stvar ispričao Patuu, ovaj mi se uze podsmjehivati govoreći da pretjerujem. Ljut što je posumnjao u moj znalački sud o ženskoj ljepoti, pozvah ga da se uvjeri vlastitim očima. Morao je priznati da ni sam Praksitel ne bi izvajao nešto ljepše.
U toj djevojci, bijeloj poput ljiljana, sjedinjavalo se najljepše što su stvorili priroda i umjetnost. Ljepota njenih crta imala je nešto tako ljupko da je unosila u dušu neku neopisivu sreću, neki presladak mir. Premda je bila plavojka, njene su modre oči sjale plamenom najljepših crnih očiju.
Naredne sam je večeri otišao vidjeti, i kako se nismo mogli složiti oko cijene, pogodih se s njenom sestrom da ću joj za svaku posjetu plaćati dvanaest franaka, pod uvjetom da nam prepusti svoju sobu, sve dok ne odlučim da joj dam onih dvadeset i pet lujdora. Bili su to lihvarski kamati, ali O'Morphi kao pravi grčki gulikoža bijaše iznad jalovih predrasuda.
Nije mi bilo ni na kraj pameti da isplatim tu svotu, jer ono što sam želio, to sam i dobivao.
Starija O'Morphi smatrala me je pravom blunom s kojom je napravila dobar posao jer sam u dva mjeseca potrošio trista franaka, ne uradivši ništa. To oklijevanje pripisivala je mom velikom tvrdičluku. Kako li se varala!
Zaželio sam da imam sliku tog božanstvenog tijela, i jedan njemački slikar čudesno mi ga je naslikao za šest lujdora. Položaj u kojem ju je naslikao bijaše upravo čaroban. Ležala je potrbuške, oslanjajući se grudima i rukama na jastuk, glave ljupko okrenute kao da većim dijelom tijela počiva na leđima. Vješt i nadahnut umjetnik prikazao joj je donji dio s toliko istinskog umijeća da nisi mogao zamisliti ništa ljepše. Bio sam oduševljen tim portretom koji je u svakoj crti treperio životom, i podno slike ispisao sam riječ O'Morphi, što na grčkom znači lijepa.
Ali tko će ikad unaprijed dokučiti skrivene putove sudbine!
Patu je silno želio dobiti kopiju portreta, pa kako se prijatelju takve usluge ne mogu uskratiti, dao sam je izraditi kod istog slikara. Ovaj je međutim bio pozvan u Versailles i među ostalim slikama pokazao je i taj portret. Gospodin de Saint-Quentin toliko se oduševio da je odmah s njime pohitao do kralja. Njegovo najkršćanskije veličanstvo, nenadmašivi znalac u spomenutoj stvari, htjede se vlastitim očima uvjeriti je li slikar vjerno podražavao prirodu i je li original lijep koliko i kopija. Praunuk Ljudevita Svetog dobro je znao na što će ga upotrijebiti.
Zadatak bi povjeren uslužnom prijatelju galantnog vladara, gospodinu de Saint-
Quentinu. To je uostalom i spadalo u njegov djelokrug. Raspitao se kod slikara da li bi original mogao dovesti u Versailles, a ovaj reče kako misli da je to moguće i obeća da će se obavijestiti.
Potražio je, dakako, mene i kad mi je saopćio ministrovu želju, ja istog časa pohitah do starije sestre, koja na tu neočekivanu vijest zadrhta od veselja. Odmah uze skidati prljavštinu s mlađahne sestre, i kad je pristojno i čisto odjenu, pođoše obje zajedno sa slikarom u Versailles da okušaju sreću.
Sobar ministra kraljevih osobnih zadovoljstava, ravnajući se po gospodarevoj zapovijedi, primi dvije ženkice i zatvori ih u jedan paviljon u perivoju. Slikar se smjestio u jednom svratištu, čekajući na ishod.
Nakon pola sata pojavi se u paviljonu sâm kralj bez pratnje i zapita malu O'Morphi je li Grkinja. Onda izvadi iz džepa portret i zagledavši se dobro u djevojče uskliknu:
– Nikad nisam vidio nešto sličnije!
Zatim sjede uzevši malu na koljena, stade je dragati i pošto se kraljevskom rukom uvjeri da cvijet još nije ubran, dade joj jedan poljubac.
O'Morphi je izvjedljivo gledala u vladara i smješkala se.
– Čemu se smiješ?
– Smijem se jer ste tako nalik taliru od šest franaka kao dvije kapi vode.
Na te djetinjaste riječi vladar prasnu u grohotan smijeh i zapita je bi li htjela ostati u Versaillesu.
– Hoću, samo ako sestra pristane – odgovori mala.
No sestra, puna udvorne uslužnosti, odmah izjavi da veće sreće ne želi.
Kralj ih ponovo zatvori i udalji se, ali ubrzo dođe po njih Saint-Quentin i smjesti malu u lijep stan, povjerivši je brizi jedne žene. Onda sa starijom sestrom potraži njemačkog slikara i isplati mu za portret pedeset lujdora. Glumici nije ništa dao, već je samo zabilježio njenu adresu, obećavši da će joj se javiti.
I doista, već sutradan primila je hiljadu lujdora. Čestiti Nijemac dao mi je za portret polovicu svoje nagrade u ime odštete i obećao da će mi prema Patuovoj kopiji izraditi drugi isto tako vjeran portret. Ujedno se ponudio da će mi besplatno naslikati svaku djevojku kad god to zaželim.
Uživao sam u veselju dobre Flamanke koja se nije mogla nasititi sjaja dvostrukih zlatnika. Uvijek mi je iznova zahvaljivala, uvjerena da je samo po meni došla do tolikog bogatstva.
Lijepa i mlada O'Morphi – kralj je naime nikad nije drugačije zvao – osvojila je vladara više prostodušnošću no svojom rijetkom ljepotom od koje nisam nikad vidio pravilnije. Smjestio ju je u jednom stanu svog »Parka jelena« koji bijaše pravi harem tog sladostrasnog vladara i kamo osim gospođa predstavljenih na dvoru nitko nije imao pristupa.
Poslije godinu dana mala je rodila sina koji je pošao tragom tolikih drugih, jer dok je živjela kraljica Marija nitko nije znao kamo su odlazila i gdje završavala nezakonita djeca Ljudevita XV.
O'Morphi je nakon tri godine pala u nemilost, no kralj joj je, otpuštajući je, dao isplatiti četiri stotine tisuća franaka, koje je donijela u miraz jednom bretonskom časniku.
Kad sam 1783. godine boravio u Fontainebleauu, upoznao sam jednog privlačnog mladića od dvadeset i pet godina koji se rodio iz toga braka i bio majčina slika i prilika. O prošlosti svoje majke nije znao ništa, a ja nisam dolazio u iskušenje da mu je ispričam. Samo sam upisao svoje ime u njegovu pergamenu i zamolio ga da izruči gospođi majci moje poštovanje.
Uzročnik pada male O'Morphi bijaše zloba grofice de Valentinois, šurjakinje kneza od Monaca. Ta gospođa, veoma poznata u Parizu, kazala je djevojci da će najbolje nasmijati kralja ako ga upita što radi sa svojom starom ženom. Ne sluteći, u svojoj bezazlenosti, kakvu joj je zamku razapela zlobna gospođa, O'Morphi doista postavi kralju ovo bezobrazno pitanje. Ljudevit XV se namrgodi i prostrijelivši je ljutitim pogledom zapita:
– Nesretnice, tko vas je nagovorio da mi postavljate takva pitanja?
Sirota O'Morphi, više mrtva nego živa, baci se kralju pred noge i prizna istinu.
Kralj je na to ostavi i nikad joj se više ne vrati. Grofica de Valentinois nije se dvije godine usuđivala pojaviti na dvoru. Kralj, koji bijaše svjestan velike krivde što ju je kao muž nanosio svojoj ženi, ne bi se ni za živu glavu ogriješio o dostojanstvo kraljice, i teško si ga onome tko bi se to usudio.
Nekako u to vrijeme grof de Melfort, pukovnik orleanske regimente, zamolio me preko Coralinine sestre Camille da mu pomoću kabale odgovorim na dva pitanja. Sastavio sam dva veoma nejasna odgovora koji su ipak mnogo toga kazivali i predao ih zapečaćene Camilli.
Sutradan ona me zamoli neka pođem s njom na jedno mjesto koje mi ne smije imenovati. Poslušno sam je slijedio do Palais-Rovala. Povela me nekim neuglednim pokrajnim stubištem i začas se nađosmo u odajama vojvotkinje od Chartresa.
Čekali smo oko četvrt sata, i tad se pojavi vojvotkinja, obasuvši Camillu poljupcima u znak hvale što me je dovela. Obrativši se zatim meni, reče mi glasom dostojanstvenim ali prijaznim kako joj je teško odgonetati odgovore koje sam poslao i koje je donijela sa sobom. Ja sam se ponešto zbunio, jer nisam ni slutio od koga su došla pitanja, a onda joj rekoh da doduše znam sastaviti kabalu, ali da je ne umijem protumačiti, pa stoga neka se Njezino visočanstvo milostivo udostoji da sastavi nova pitanja na koja će možda dobiti jasnije odgovore. Ona uze ispisivati sve što joj je u odgovorima bilo nerazumljivo.
– Gospođo, morao bih vas najponiznije zamoliti da odijelite pitanja, jer kabalističkoproročanstvo ne odgovara na dvije stvari odjednom.
– E pa onda – reći će ona – sastavite vi sami pitanja.
– Neka mi Vaše visočanstvo oprosti, ali sve mora biti napisano vašom rukom. Imajte naumu, gospođo, da se obraćate višoj inteligenciji koja poznaje sve vaše tajne.
Ona se opet lati pisanja i sastavi sedam do osam pitanja koja najprije pažljivo pročita, pa mi se obrati s izrazom punim otmjena povjerenja:
– Gospodine, voljela bih biti sigurna da nitko nikad neće saznati što sam napisala.
– Gospođa se može pouzdati u moju čast.
Pročitao sam pažljivo pitanja i zaključio da je njena želja prirodna i opravdana. No ona bijaše takve naravi da se nisam usuđivao ponijeti papir kući, u strahu da ga ne izgubim, čime bih se izložio velikoj neprilici.
– Ovaj se posao može završiti za cigla tri sata, pa da njezino Visočanstvo bude posvemirno u pogledu tajne, gospođa me, ako ima nekog posla, može ostaviti ovdje sama, jedino molim da me nitko ne smeta. Čim budem završio, zapečatit ću odgovore, a Vaše će visočanstvo milostivo označiti kome da ih predam.
– Meni ili gospođi de Polignac, ako je poznajete.
– Da, gospođo, imam tu čast.
Vojvotkinja mi dade mali upaljač da upalim svijeću i povuče se zajedno s Camillom.
Ostao sam sam, zaključan u sobi, i kad sam poslije tri sata završio, pojavi se gospođa de Polignac. Ja joj uručih zapečaćeni omot i povukoh se.
Vojvotkinji od Chartresa, kćeri princa de Contija, bilo je tada dvadeset i šest godina. Posjedovala je onaj izuzetni duh koji od žene čini biće dostojno obožavanja. Bila je živahna i voljela je šalu, a užitak joj je bio draži od duga života.
Courte et bonne9, te su joj riječi bile uvijek na ustima. Uz to je bila dobra, plemenita, strpljiva, širokogrudna i postojana u svim sklonostima. Bila je dražesna, ali se ružno držala i ismjehivala se Marcelu, učitelju lijepog ponašanja, koji je želio ispraviti taj njen nedostatak. Plesala je s glavom naprijed a nogama unutra, ali unatoč tome bila je ljupka i privlačna. Na nesreću, imala je lice uvijek osuto prištićima koji su je veoma nagrđivali. Svi su mislili da je to od jetara, ali to je bio neki otrov u krvi od kojeg je na kraju i umrla, prkoseći smrti do posljednjeg daha.
9. Kratak i dobar (život).

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:00 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

Pitanja koja je postavila mom proročištu ticala su se mahom stvari srca, jer je ljubav bila njezin bog. Među ostalim željela je znati kako da se izliječi od osipa koji joj je unakazivao lice. Moja su proročanstva bila nejasna u svim stvarima u kojima nisam poznavao okolnosti, no zato su na pitanje o bolesti dala jasan i određen odgovor. A to vojvotkinji bijaše dragocjeno i potrebno.
Sutradan poslije ručka, kao što sam i očekivao, primih pisamce od Camille u kojem me moli da ostavim sve poslove kako bih se u pet sati mogao naći u istom kabinetu gdje me je jučer ostavila.
Tako sam i uradio. Čim sam se pojavio, sobar koji me je čekao požuri da me najavi, i za nekoliko trenutaka uđe dražesna vojvotkinja. Pošto mi se ljupko zahvali, izvadi iz džepa moje odgovore i upita me imam li nekog posla.
– Njezino visočanstvo može biti uvjereno da nemam prečeg posla no da služim njoj.
– Vrlo dobro. Ni ja neću izlaziti, pa ćemo raditi.
Na to mi pokaza pitanja koja je već pripremila, a koja su se ticala raznih stvari, ponajprije lijeka protiv prištića. Ono čime su moja proročanstva najviše zadivila vojvotkinju bijaše jedna stvar koju nitko nije mogao znati. No ja sam je naslućivao i tačno sam pogodio, a da i nisam, bilo bi svejedno.
Naime, i ja sam imao sličnih tegoba, a kako nisam sasvim neuk u medicini, znao sam da ubrzano liječenje kožne bolesti raznim pomadama može po bolesnika biti kobno.
Ja sam joj već u prethodnim odgovorima napisao da će za osam dana moći zaliječiti prišteve na licu, ali da joj za posvemašnje ozdravljenje treba godinu dana strogog liječenja.
Proveli smo tri sata odgonetavajući upute proročanstva. Radoznala na mudrost kabale, vojvotkinja se svemu poslušno podložila, i za osam dana ružnih je bubuljica nestalo.
Ja sam joj svakog dana davao laka sredstva za čišćenje. Propisao sam joj što smije jesti, zabranio joj sva sredstva za uljepšavanje, preporučivši joj da se ujutro i uveče umiva samo vodom od trpuca. Čudno proročanstvo propisivalo je vojvotkinji da istom vodom umiva i druga mjesta koja je napala boljetica, i ona je poslušala.
Namjerice sam otišao u Operu onog dana kad se ondje pojavila vojvotkinja s glatkim i ružičastim licem. Poslije izvedbe prošetala je velikom alejom Palais-Royala, praćena prvim damama, primajući čestitke i laskanja sa svih strana. Opazivši me, nagradi me smiješkom. Bio sam uistinu sretan. Samo su Camille, gospodin de Felfort i gospođa de Polignac znali da sam ja svojim proročanstvima najviše pridonio princezinu uspjehu.
Ali sutradan na baršunastoj puti lijepe vojvotkinje ponovo izbiše bubuljice, i opet hitna zapovijed da dođem u Palais-Royal.
Stari sobar, koji me nije poznavao, uvede me u dražestan budoar, pokraj malog kabineta, u kojem se nalazila raskošna kada. Vojvotkinja me primila sjedeći u kadi, no u tom ne bijaše ništa nepristojna. Izašavši iz vode, reče mi da bi htjela znati zašto joj se na bradi i čelu opet pojaviše prištevi. Pitanje za proročište već je sastavila, a kako je bilo kratko, želio sam joj pričiniti zadovoljstvo da sama nađe odgovor. Brojke koje je vojvotkinja prevela u slova kazaše da se nije držala propisanog liječenja, i ona prizna da je doista pila likera i jela šunke.
Bila je zadivljena što je sama našla odgovor i čudom se čudila što se u stupcu brojaka skriva istina.
U taj tren uđe jedna od njezinih pratilja i nešto joj prišapnu. Vojvotkinja joj reče neka pričeka napolju, a onda se okrenu meni:
– Nadam se da se nećete ljutiti ako vam predstavim jednog vašeg prijatelja, čovjeka otmjena duha i tankoćutne suzdržanosti.
I spremivši u džep sva pitanja koja se nisu ticala njene bolesti, zapovjedi da uvedu posjetioca.
Ugledao sam jednog čovjeka koji je izgledao poput konjušara. To je međutim bio gospodin de Melfort.
– Pogledajte – obrati mu se princeza – gospodin Casanova naučio me je kabalu. – I onamu pokaza odgovor koji je sama izvukla iz brojaka.
Grof nije htio povjerovati.
– Nema nam druge – reče mi princeza – nego da ga pokušamo uvjeriti. Kakvo pitanje davam postavim?
– Neka odluči Vaše visočanstvo.
Razmislivši malo, ona uze jednu kutiju od slonovače i napisa slijedeće pitanje: »Reci mi zašto mi ova pomada više ne pomaže?« Zatim napravi piramidu, stupce i ključeve kako sam je naučio, i kad je sve bilo spremno za odgonetavanje odgovora, pokazah joj način zbrajanja i odbijanja koji je tobože proizlazio iz samih brojaka, a uistinu je bio posve proizvoljan. Zatim je uputih kako će protumačiti brojke i slova i ostavih je s grofom, izgovorivši se najbezazlenijom potrebom.
Vratio sam se kad sam pretpostavljao da je odgovor gotov, i našao sam princezu izvan sebe od čuda.
– Gospodine, kakva li odgovora!
– Možda je netačan, gospođo, to se može dogoditi.
– Netačan? Božanstven, gospodine! Slušajte: »Ova pomada djeluje samo na kožu ženekoja još nije rodila«.
– Ne vidim, gospođo, čime vas je taj odgovor toliko zadivio.
– Tome se ne čudim, gospodine, jer vi niste mogli znati da mi je tu pomadu prije petgodina dao velečasni de Brosses, i da me je ona čudesno izliječila. To je bilo deset mjeseci prije no što sam rodila vojvodu de Montpensiera. Dala bih sve na svijetu da dokučim to otajstveno umijeće.
– Kako – reći će na to grof – zar je to ona pomada?
– Da, baš ona.
– To je nevjerojatno.
– Htjela bih postaviti još jedno pitanje o nekoj ženi koju ne bih željela imenovati.
– Onda samo recite: ženu koju imam u mislima.
Lijepa O-Morphi.
I vojvotkinja napisa slijedeće pitanje: »Od koje bolesti boluje ta žena?« Zatim napravi operaciju i uz moju pomoć dobi ovaj odgovor: »Ona želi time obmanuti svog muža«.
Vojvotkinja glasno zaviknu od iznenađenja.
Bilo je već veoma kasno, i ja sam se spremao na odlazak, kad mi grof de Melfort, koji je za to vrijeme živo raspravljao s vojvotkinjom, ponudi da zajedno izađemo. Putem mi reče da je kabalistički odgovor o pomadi doista čudesan i ispriča mi što je bilo s tim lijekom.
– Gospođa vojvotkinja, lijepa kao i danas, imala je lice prepuno ružnih prišteva. Vojvodise to tako gadilo da se nije mogao bračno združiti s njom, i sirota princeza venula je od tuge što ne može postati majka. Velečasni de Brosses izliječio ju je tom pomadom, i kad joj je lice postalo glatko i meko poput svile, pojavila se u kraljičinoj loži na jednoj predstavi u Francuskoj komediji. Vojvoda od Chartresa, ne znajući da mu je žena u kazalištu, kamo je tek rijetko dolazila, nalazio se u kraljevskoj loži, koja je nasuprot kraljičinoj. Oko mu je zapelo za lijepu gospođu iz suprotne lože, i ne prepoznavši u njoj svoju ženu, uze se raspitivati tko je ona. Rekoše mu, no on ne povjerova, već izađe iz kraljeve lože i požuri do žene. Čestitao joj je na krasnom izgledu i već iste noći učinio joj je posjet. Poslije devet mjeseci princeza je donijela na svijet vojvodu od Montpensiera kojem je danas pet godina, a lijep je i zdrav dječarac. Za vrijeme trudnoće princezino lice ostalo je lijepo i čisto, ali čim je rodila, bubuljice su se vratile, i pomada više nije pomagala.
Završivši pripovijest o pomadi, grof izvadi iz džepa kutiju od kornjačevine s lijepim portretom vojvotkinje i reče:
– Njezino visočanstvo vas moli da primite njen portret, i ako ga želite uokviriti, moli vasda se poslužite ovim.
I pruži mi smotuljak sa stotinu lujdora. Primio sam oboje i zamolio grofa da Njenom visočanstvu izrazi moju najdublju zahvalnost. Portret nisam nikad dao uokviriti jer mi je novac bio potreban za druge stvari.
Vojvotkinja me je u više navrata dala pozivati, ali o liječenju više nije bilo govora: ona se naime nije mogla pridržavati uputa. Poneki put znala me je zadržati na poslu po pet do šest sati. Dok sam radio sad u jednom sad u drugom kutu, ona je dolazila, odlazila i slala mi ručak i večeru po starom sobaru koji nije nikad otvarao usta.
Kabala se uglavnom odnosila na dvorske tajne koje je htjela saznati. Često je u odgovorima otkrivala istine za koje ni ja nisam znao. Silno je željela da je naučim tom umijeću, ali nikad nije navaljivala, samo mi je po grofu de Melfortu dala na znanje da će mi, uputim li je u tajnu, isposlovati položaj koji će mi donositi dvadeset i pet tisuća franaka godišnje.
Avaj, to nije bilo moguće. Volio sam je do ludila, no to joj ni za što na svijetu ne bih pokazao, bojeći se da će me u svojoj gordosti poniziti i uvrijediti. U tom sam možda imao krivo, i još se danas kajem što sam tu ljubav sputao samoljubljem i glupom bojazni. No tako sam uživao mnoge povlastice kojih bi me možda lišila da je znala za moju ljubav.
Jednog je dana zapitala kabalu može li se izliječiti rak na prsima od kojeg boluje gospođa de la Popeliniere[34]. Meni je, tko bi znao zašto, sunulo u glavu da joj odgovorim kako ta gospođa uopće nema rak, već da je naprotiv odlična zdravlja.
[34] Glumica Thérese de la Hayes, udata za grofa de la Popelinierea, bila je dugo vremena ljubavnica maršala Richelieua (1696 – 1788).
– Kako – uzviknula je vojvotkinja – pa cijeli Pariz zna da je bolesna i da ide od liječnikado liječnika. Ali ja ipak vjerujem kabali.
Čim je prvi put na dvoru susrela vojvodu Richelieua, rekla mu je kako je sigurna da gospođa de la Popeliniere nije bolesna. Maršal, koji je bio upućen u sve tajne rečene gospođe, kaza joj da se vara, našto mu ona predloži da se oklade u stotinu tisuća franaka. Zadrhtao sam od straha kad mi je vojvotkinja to ispričala.
– Je li prihvatio? – tjeskobno sam je upitao.
– Nije, ali je bio iznenađen, a vi znate da on to najbolje može znati.
Nekoliko dana kasnije saopćila mi je, likujući, kako joj je gospodin de Richelieu priznao da je taj tobožnji rak samo lukavština kojom gospođa nastoji izazvati samilost u muža kome bi se željela vratiti. Maršal je izjavio, nadovezala je, kako bi drage volje platio tisuću lujdora da sazna kako je otkrila istinu.
– Ako želite taj novac – rekla je – sve ću mu otkriti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:00 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


– Ne, ne, gospođo, preklinjem vas.
I odveć sam znao kakva je pronicava pamet u maršala Richelieua, a zgoda s rupom u zidu[35] kroz koju se taj odličnik provlačio u stan gospođe de la Popeliniere bila je poznata čitavom Parizu. Za to se najviše pobrinuo gospodin de la Popeliniere, odbijajući da živi sa svojom ženom kojoj je davao godišnju rentu od dvanaest tisuća franaka.
[35] Ljubavna veza između maršala Richelieua i gospođe de la Popeliniere bila je tako poznata da su čak dječje igračke prikazivale pokretni kamin koji je maršalu omogućavao da iz svog stana neopaženo odlazi u stan svoje ljubavnice.
Vojvotkinja od Chartresa sastavila je o toj zgodi duhovite kuplete, no za njih izvan njenog najužeg kruga nije znao nitko osim kralja, koji ju je veoma volio, premda ga je često znala zajedljivo peckati. Tako ga je jednom upitala je li istina da pruski kralj dolazi u Pariz. Kad joj je Ljudevit XV kazao da su to izmišljene glasine, ona razočarano izjavi: »Baš mi je žao, jer umirem od želje da vidim jednog kralja.«
Moj brat, koji je u međuvremenu izradio nekoliko slika, nakani se da jednu od njih pokaže gospodinu de Marignyju. I tako se jednog lijepog jutra uputismo tom gospodinu koji je stanovao u Louvreu, kamo su mu svi umjetnici dolazili u poklonstvo.
Odveli su nas u jednu dvoranu koja je bila povezana s njegovim stanom, i kako smo došli prvi, morali smo pričekati dok iziđe. Sliku koja je prikazivala jednu bitku u stilu Bourguignona izložili smo na uočljivom mjestu.
Prva osoba koja je naišla zaustavila se pred slikom, pomnjivo je promotrila i udaljila se promrsivši: »To je loše«.
Čas kasnije dođu još dva posjetioca, pogledaju sliku i stanu se smijati, govoreći: »Ovo je još nedozreli poletarac«. Krišom sam bacio pogled na brata koji je sjedio pokraj mene. Jadni se mladić znojio krvavim znojem. Ubrzo se dvorana napuni svijetom i jadna slika postade nišanom opće poruge i smijeha. Jadni moj brat mislio je da će umrijeti od stida i zahvaljivao je bogu što ga nitko ne poznaje.
Sažalio sam se na njegove muke i odveo ga u drugu dvoranu gdje ga uzeh miriti, govoreći kako će gospodin de Marigny sigurno proglasiti njegovu sliku za remek-djelo i tako postidjeti porugljivce. On je na sreću mislio drugačije, te mi žurno napustismo Louvre i zaustavivši jedan fijaker vratismo se kući. Sluzi smo odmah naložili da ode po sliku. Čim je nesretna slikarija stigla kući, moj je brat napravio od nje pravu bitku, probivši je mačem na dvadesetak mjesta. Onda izjavi da će odmah srediti sve poslove i napustiti Pariz da bi negdje drugdje izučavao slikarsku umjetnost, koju je obožavao. Odlučili smo da odemo u Dresden.
Dva-tri dana prije odlaska iz tog lijepog grada ručao sam kod nadzornika vrata Feuillants u Tuilerijama, nekog Švicarca koji se nazivao Conde. Pošto sam poručao, njegova ljepušna žena predoči mi papren račun: na svako jelo udarila je dvostruku cijenu. Kad sam prigovorio, ona mi prilično nabusito odvrati da kod njih nema popusta. Platio sam dakle, no primijetivši na računu potpis »gđa Conde«, uzeh pero i uz ime »Conde« dopisah riječ labré10. Zatim iziđoh ostavivši račun na stolu.
10. Con délabré, igra riječi: con, ženski genitalni organ; délabré, raskliman.
Dok sam šetao jednim drvoredom i ne misleći više na tu gostioničarsku gulikožu, izniknu preda mnom neki sićušni čovjek. Na uho nalegao mu smiješan šeširić, u zapučku stajala je golema kita cvijeća, a o boku visila duga sabljetina. Osorno mi je prišao i bez ikakva uvoda izjavio da će mi prerezati grkljan.
– Što, zar ovakav patuljak? Morali ste donijeti stolac. Sakrijte se dok vam nisam odrezaouši.
– Boga vam, gospodine!
– Ne podnosim prostačke kletve. Slijedite me bez riječi, začas ćemo biti gotovi.
Uputio sam se brzim korakom prema Trgu Etoile, i opazivši jedno pusto mjesto, zaustavih se i oštro ga upitah što želi od mene i zašto me napada.
– Ja sam vitez de Talvis. Vi ste uvrijedili jednu poštenu ženu koja je pod mojomzaštitom. Izvucite mač.
Rekavši to, on izvuče onu sabljetinu, a ja potegoh svoj mač i, zauzevši položaj, nasrnuh i ranih ga u prsa.
On odskoči uzvikavši se da sam ga izdajnički ranio.
– Lažeš, lopove, priznaj da lažeš ili ću te proburaziti skroz-naskroz.
– Nećete, jer sam ranjen, ali potražit ću ja vas, i to sa svjedocima.
– Hajde, šeprtljo, ako nisi zadovoljan, odrezat ću ti uši.
Ostavio sam ga ondje, uvjeren da moj udarac nije bio nepropisan, budući da je on prvi potegao mač, a ako se nije odmah pokrio, nije bilo na meni da ga na to upozorim.
Sredinom kolovoza brat i ja napustismo Pariz. U tom jedinstvenom gradu proboravio sam dvije sretne godine, u veselju i uživanju, samo je šteta što mi je često znalo ponestati novaca. Poslije srdačna oproštaja sa Silvijom, Ballettijem, Patuom, Crébillonom i drugim prijateljima, otputovali smo s nekim skorotečom koji se vozio u Metz jednom diližansom koja se toliko truskala da umalo što ne polomismo sve kosti.
U Metzu smo proboravili tri dana da odmorimo utučeno tijelo, a onda smo, preko Frankfurta otputovali u Dresden kolima koja je kupio moj brat. Majka nas je nježno dočekala, presretna što nas vidi.
Brat je u tom dražesnom gradu proveo pune tri godine, marno učeći i preslikavajući najljepše slike bitaka koje su se nalazile u poznatoj galeriji izbornog kneza.
Život što sam ga u Dresdenu proveo do kraja mesopusta 1793. godine nije obilovao zanimljivim događajima. Da ugodim glumcima, a osobito majci, napisao sam jednu tragikomediju u koju sam uveo dva heraklina. Bila je to parodija na Racineovu Zavađenu braću. Kralj[36] se mnogo smijao smiješnim nesklapnostima kojima je moj komad bio nadjeven.
[36]... kralj se mnogo smijao. To je August III (1696–1763), poljski kralj i saski izborni knez.
Početkom korizme taj mi je velikodušni vladar poklonio zlatnu burmuticu punu dukata koju mi je u njegovo ime izručio grof Brühl, rasipni ministar još rasipnijeg kralja. To je bila nagrada za operu Zoroastro koja se prikazivala godinu dana ranije.
U Dresdenu mi je za oko zapela jedna statistica iz francuske Nizozemske koja se zvala Renaud. Svi moji pokušaji ostali su uzaludni. Ljepoticu koju je uzdržavao vrhovni konjušar grof Brühl, mogao si kupiti samo za velik novac. Ja sam je tako žudno želio da sam, susrevši je godinu kasnije, zadovoljio toj kukavnoj želji na svoj veliki jad.
U Dresdenu sam ostavio predragu majku, brata i sestru udatu za Pierra Augusta, dvorskog učitelja klavesena, koji je umro prije dvije godine, ostavivši svojoj obitelji skroman imutak dovoljan za sretan i udoban život.
Moj boravak u Dresdenu bio je obilježen jednom ljubavnom uspomenom koje sam se kao i ostalih otarasio uobičajenim postom od šest nedjelja.
Kad danas zamišljam, vidim da sam najveći dio svog živovanja proveo u naizmjeničnom nastojanju da uhvatim bolest i da potom povratim zdravlje. I jedno i drugo lijepo mi je polazilo za rukom, i danas, kad sam u tom pogledu odlična zdravlja, žalim što više ne mogu oboljeti, no starost, ta okrutna i neumoljiva bolest, sili me da ostanem zdrav. Bolest o kojoj govorim, a koju mi Talijani glupo nazivamo francuskom premda bismo se punim pravom mogli podičiti da smo njezini prvi uvoznici, ne skraćuje život kao što se misli, iako na svom prolazu ostavlja neizbrisive tragove. Ali neka nas ne grize savjest zbog tih ožiljaka koje smo stekli uživajući, premda nisu onako časni kao oni kojih čovjek dopane na polju slave.
U Dresdenu sam često viđao kralja, koji je od sviju ljudi najviše volio grofa Brühla, svog ministra, jer je taj vladarev ljubimac posjedovao dvostruko umijeće: bio je još rasipniji od svoga gospodara i uspijevao da mu sve omogući.
Nikad valjda nije bilo vladara koji je tako mrzio štedljivost. Ismjehivao se onima koji su ga potkradali i trošio silan novac da bi se mogao nasmijati. Kako nije imao dovoljno duha da izvrgne smijehu gluposti drugih kraljeva i nastranosti ljudskog roda, držao je uza se četiri lakrdijaša koje u Njemačkoj nazivaju dvorskim ludama, iako ta bića često imaju više duha od svojih gospodara. Tim je lakrdijašima dužnost da gospodara nasmijavaju svakojakim šalama i doskočicama, a to su mahom neukusne lakrdije i neslane prostote.
Katkad međutim te lude od zanata steknu toliku moć nad duhom gospodara da svojim zagovorom mogu osobama za koje posreduju izraditi velike povlastice, pa su stoga rado primani i u najuglednijim kućama. Ta ima li čovjeka kog nužda neće natjerati na podlost? Zar već Agamemnon u Homeru ne kaže isto? A ta su gospoda živjela mnogo prije nas! Iz toga slijedi da je glavni pokretač ljudskog roda odvajkada bio jedan isti: interes.
Krivo je mišljenje da je grof Brühl bio, kako ga nazivaju, propast Saske. On je bio samo vjerni sluga koji je ispunjavao sve želje i prohtjeve svog gospodara.
Drezdenski dvor bijaše u ono vrijeme najsjajniji u Evropi. Na njemu su se gajile sve grane umjetnosti, koje su divno cvale, ali udvaranja ljepšem spolu gotovo da i nije bilo. Kralj August ne bijaše sklon ljubavnim pustolovinama, a Sasi po prirodi nisu veliki ljubavnici osim ako im vladar ne da za to primjer.
Po dolasku u Prag, gdje se nisam kanio zadržati, odnesoh ponajprije jedno pismo Locatelliju, kazališnom posredniku, a onda posjetih staru znanicu gospođu Morelli, koju sam veoma volio i koja me je nekoliko dana opskrbljivala u tjelesnom i duhovnom pogledu.
Upravo kad sam bio na polasku susretoh na ulici prijatelja Fabrisa, koji je tada bio pukovnik. Pošto se srdačno izgrlismo, on me zaokupi da pođem s njim na ručak, premda sam mu dokazivao da moram na put.
– Otići ćete večeras – odvratio je – s jednim od mojih prijatelja i dostići ćete diližansu.
Morao sam popustiti i nisam zažalio, jer smo ostatak dana proveli prekrasno. Fabris je poslije rata ginuo od čame i dosade. No za dvije godine vojna će ga opet povratiti i ovjenčati slavom.
Moram reći nešto i o Locatelliju. To bijaše svojevrstan karakter kojeg je vrijedilo upoznati. Svakog dana jeo je za stolom prostrtim za tridesetoro uzvanika. Njegovi gosti bijahu glumci, glumice, plesači i plesačice i nekolicina prijatelja. On je dostojanstveno predsjedavao gozbama koje je priređivao, jer obilno blagovanje bijaše njegova strast.
O njemu ću govoriti kad dođem do svog putovanja u Petrograd, gdje sam ga opet susreo.
Umro je nedavno u dobi od devedeset godina.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:01 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

XIII
Boravak u Beču - Josip II - Odlazak iz Beča u Veneciju
Eto me, dakle, po prvi put u prijestolnici Austrije, u dobi od dvadeset i osam godina. Bio sam dobro opskrbljen odjećom i nakitom, no u priličnoj novčanoj oskudici, zbog čega sam morao paziti na svaki novčić dok mi nije stigao novac za mjenicu koju sam bio ispostavio na ime gospodina Bragadina. Jedina preporuka koju sam imao uza se bijaše pismo što mi ga je dao pjesnik Migliavacca iz Dresdena za slavnog Metastasija, kojeg sam oduvijek želio upoznati.
Već drugoga dana po dolasku odnio sam mu to pismo i u nepun sat razgovora osvjedočio sam se da je u pogledu učenosti veći no što se može naslutiti iz njegovih djela. Uza sve to Metastasio bijaše tako skroman da mi se to u prvi mah učinilo neiskreno. No ubrzo sam se uvjerio da mu je skromnost urođena vrlina, jer kad bi navodio odlomke iz svojih djela, sam je s jednakom prostodušnošću isticao najljepša mjesta i kudio nedostatke. Kad sam spomenuo njegova učitelja Gravinu, pročitao mi je neobjavljene stranice koje je spjevao u povodu prijateljeve smrti.
Sjećanje na mrtva prijatelja i ljepota vlastitih stihova izazvaše mu suze na oči. Kad je završio, reče mi s dirljivom prostodušnošću:
– Dite mi U vero, si puo dir meglio?11
11. Talijanski: Recite mi po istini, zar se može bolje kazati?
Odgovorio sam mu da jedino njemu pripada pravo suda. Kad sam ga zapitao stoje li ga njegovi stihovi mnogo truda, pokazao mi je nekoliko stranica punih isprecrtanih riječi, da bi napravio svega četrnaest stihova, dodavši da je to najviše što može uraditi na dan. Time mi je potvrdio ono što sam već znao, naime da se upravo oni stihovi koji pjesnika stoje najviše truda većini čitalaca čine kao da su sami od sebe potekli iz pera.
Metastasio je bio bogat. Carica Marija Terezija, koja je znala njegovu vrijednost, smatrala se sretnom što tom velikom pjesniku može osigurati rentu od pet tisuća forinti.
Koliko treba žaliti vladare koji na toj sreći nisu pozavidjeli kćeri jedinici Karla VI, toj ženi uzvišena i velika duha.
Josip II mislio je da će steći besmrtnost plaćajući rentu Linguetu, prostačkom pamfletistu, čiji se jedini dar sastojao u tome što je umio jedan predmet okrenuti ovako ili onako, po želji onog koji ga je plaćao. Car Josip II sigurno bi pjesniku smanjio rentu, ako je ne bi posve ukinuo.
Metastasio bijaše lijep. Vodio je ljubav sa ženama najrazličitijih staleža, ali uvijek umjereno. Sin siromašna oca, pjesnik je nosio obiteljsko ime Trapasso koje je, po nagovoru svog učitelja Gravine, promijenio u Metastasio.
Jednog dana dok sam razgledavao carsku knjižnicu nemalo se iznenadih ugledavši de la Hayea. Bio je u društvu dvojice Poljaka i jednog mladog Venecijanca kojeg mu je povjerio njegov otac da dovrši mladićev odgoj.
Mislio sam da je u Poljskoj i taj susret, koji me je podsjetio na mnoge zgode, nije mi bio neugodan. Nekoliko sam ga puta od srca zagrlio. Reče mi da je u Beču zbog nekih poslova i da će u toku ljeta doći u Veneciju. Uzajamno smo se posjetili i kad sam mu spomenuo da oskudijevam u novcu, pozajmio mi je pedeset dukata koje sam mu za kratko vrijeme vratio. Saopćio mi je da je njegov prijatelj Bavois već potpukovnik u mletačkoj službi. Ta me je vijest iskreno obradovala. Mladić je imao sreću da bude izabran za glavnog pobočnika gospodina Morosinija, koji je po povratku iz Francuske bio imenovan za povjerenika pogranične oblasti. Bilo mi je veoma drago čuti da su i jedan i drugi sretni, jer sam se smatrao začetnikom njihove sreće.
U Beču sam nesumnjivo utvrdio da je de la Haye jezuit, no o tome mu nisam smio govoriti.
Ne znajući kako da se zabavim, otišao sam na pokus opere koja se imala davati poslije Uskrsa. U kazalištu sam susreo Bodina, prvog plesača, koji se oženio lijepom Jeoffroi, djevojkom koju sam bio upoznao u Torinu.
Našao sam i Campionija, muža lijepe Ancille. Rekao mi je da se morao od nje rastati, jer ga je odveć javno sramotila.
Campioni bijaše velik umjetnik i strastveni kockar. Nagovorio me je da se nastanim kod njega.
Sve je u Beču bilo lijepo. Bijaše tu obilje novca i raskoši, ali zbog caričine pretjerane pobožnosti ljudi, osobito stranci, veoma su teško dolazili do onih preugodnih zabava koje se uživaju pod okriljem Venere. Legija podlih uhoda koji su se dičili časnim nazivom »komesara za čistoću« krvnički je mučila javne djevojke. Vladarka, koja nije znala za plemenitu širokogrudnost kad je bila posrijedi nezakonita ljubav, u svojoj je zaslijepljenoj pobožnosti vjerovala da će steći velike zasluge kod boga bude li na svakom koraku gorljivo iskorjenjivala taj najiskonskiji ljudski poriv. Uzevši u svoje carske ruke brigu nad smrtnim grijesima, udarila je na pohotu, koju je smatrala neoprostivom, olako prelazeći preko šest ostalih smrtnih grijeha.
– Čovjek – govorila je – ne može uvijek raspoznavati oholost, jer se taj porok često zaodijeva plaštem dostojanstva. Škrtost je odvratna, ali i tu se čovjek lako prevari, jer ona često poprima vid štedljivosti. Srdžba je pak, kad se razulari, ubilačka bolest, no ubojstvo se kažnjava smrću. Proždrljivost je katkad samo popašnost, a vjera ne osuđuje taj grijeh koji se u otmjenom društvu čak smatra vrlinom; osim toga ne možeš je razlučiti od prirodne potrebe za hranom, pa ako netko umre od prepuna želuca, to gore po nj. Zavist je niska strast koja se nikad ne priznaje, te ako bi je trebalo kažnjavati drugačije i pored otrova kojim se sama izjeda, valjalo bi najprije čitav moj dvor udariti na muke.
Drugačije je s grijehom bluda. Za moju čistu dušu taj je porok neoprostiv i ja mu objavljujem otvoren rat. Mojim se podanicima može slobodno svidjeti svaka žena koja im se učini lijepa, a žene mogu učiniti sve da bi takve izgledale; neka razgovaraju do mile volje, jer to ne mogu zabraniti, ali ne dopuštam da se porivu o kojem ovisi očuvanje ljudske vrste dozvoljava drugačije osim u zakonitom i poštenom braku. Stoga će svaka bijednica koja trguje dražima što joj ih je podarila priroda biti otpremljena u Temišvar. Ja znam da su glede toga u Rimu veoma popustljivi i da ondje kardinalske eminencije imaju ljubaznice da bi se tobože spriječila veća sablazan koju to međutim ne sprečava. U Rimu se štošta oprašta na račun podneblja, ali takvih ustupaka ne treba u nas, gdje boca i lula zamjenjuju sve ostale zabave. (Ta je okrunjena žena mogla dodati i »trpeza«, jer Austrijanci su poznati kao strašne izjelice.) Jednakom ću strogošću kažnjavati nevjeru u braku i čim saznam da se jedna žena iznevjerila mužu, dat ću je zatvoriti, ma tko ona bila, i makar čitav svijet tvrdio da je samo muž gospodar svoje žene. Takvo načelo ne može važiti u mojoj državi, gdje su muževi sramotno popustljivi i nemarni. Zaslijepljenim supruzima ostavit ću punu slobodu da negoduju na sva usta i da se žale kako ih sramotim kažnjavajući njihove žene: oni su i tako osramoćeni samim činom nevjere.
»Ali, gospođo, čin postaje sramotan samo kad se objelodani. Uostalom, i vi možete biti prevareni premda ste carica.«
»Znam, ali izvolite šutjeti, jer vam uskraćujem pravo da mi protivurječite.«
Takvo otprilike bijaše caričino mudrovanje i premda je izviralo iz kreposnog načela bilo je uzrokom sramnih bezakonja koja su oni krvnici, komesari za čistoću, počinjali nekažnjeno u njezino ime. U pola bijela dana, po svim bečkim ulicama, odvodile su se i hapsile bijedne djevojke koje su se zatekle same, a koje su možda išle za poštenim poslom. Jer kako se moglo znati koja djevojka ide nekome da se utješi, a koja traži nekoga da je utješi? To je bilo teško razlučiti. Jedan od uhoda slijedio bi je izdaleka – policija je plaćala čitav čopor tih lopova – a kako nisu nosili uniforme, bilo ih je teško prepoznati. Zato se na ulici trebalo čuvati svakoga koga nisi poznavao.
Kad bi djevojka ušla u neku kuću, uhoda koji ju je slijedio čekao bi je na vratima i na izlasku podvrgavao bi je ispitivanju. Ako je nesretnica bila zbunjena, ako je nesigurno odgovarala na žbirova pitanja, krvnik bi je odvodio u zatvor, pošto bi joj najprije oduzeo novac i nakit koji se više nikad nije vraćao.
Beč je u tom pogledu bio pravo leglo povlaštenih tatova. Jednom kad sam se našao usred velike gužve u Leopoldstadtu neka mi je djevojka gurnula u ruku zlatni sat da ga spasi od žbira koji ju je gonio da je odvede u zatvor. Bilo mi je drago kad sam poslije mjesec dana susreo tu siroticu koju uopće nisam poznavao. Bila je dražesna i tko zna kakvih ju je žrtava stajalo puštanje na slobodu. Bio sam presretan što joj mogu vratiti sat, i premda je bila vrijedna svake pažnje, nisam za svoje poštenje tražio nikakve naknade.
Djevojke su se mogle ponadati da neće biti napastovane jedino ako su hodale ulicom oborene glave, s krunicom u ruci. Tad ih se naime ta lopovska banda nije usuđivala odmah hapsiti, jer su mogle ići u crkvu, a u tom bi slučaju Marija Terezija dala uhodu objesiti.
Zbog tih gadova bijaše strancima boravak u Beču veoma neugodan, jer nisi mogao udovoljiti ni najbezazlenijoj potrebi bez straha da se neće na te okomiti neki od smrdljivih žbirova.
Jednog dana kad sam u nekoj uličici zbog nevine potrebe stao uza zid, nemalo se iznenadih začuvši kako me neko opominje. Bijaše to neka vucibatina s okruglom vlasuljom, koja mi se prijetila da će me uhapsiti.
– A zašto, molim vas lijepo?
– Zato jer se lijevo od vas nalazi jedna žena koja vas može vidjeti.
Podigoh glavu i spazih na četvrtom katu jedno žensko lice s povećalom na oku, tako da je lako mogla ustanoviti jesam li Židov ili kršćanin. Poslušao sam, smijući se, i pošao da tu zgodu svima ispričam, ali nitko se nije čudio jer su se takve stvari danomice dešavale.
U želji da upoznam običaje ljudi, jeo sam sad ovdje sad ondje. Jednog dana kad sam s Campionijem došao na ručak u gostionicu Kod jastoga veoma sam se iznenadio našavši se za stolom onog Pepe il Cadetta što sam ga bio upoznao kod španjolske vojske, a kasnije ga susreo u Veneciji i Lyonu pod imenom Don Guiseppe Marcatija. Campioni, koji je u Lyonu bio njegov ortak, srdačno ga zagrli i porazgovorivši s njim nasamo saopći mi da je taj gospodin ponovo uzeo svoje pravo ime i da se sad zove grof Afflisio. Ovaj mi reče da će se poslije ručka igrati faraona i zamoli me neka ne učestvujem u igri, jer ću dobiti zaradu od banke. Pristao sam, i Afflisio je dobio. Jedan kapetan bacio mu je karte u lice. No taj mali incident, na kakve je tobožnji grof bio uostalom navikao, prošao je nezapaženo.
Poslije kartanja odosmo u jednu kavanu gdje me neki časnik lijepa i pristojna izgleda uze pažljivo promatrati sa smiješkom u kome nije bilo ničeg uvredljivog.
– Gospodine – uljudno sam mu se obratio – može li se znati kome se smijete?
– Vama, gospodine, kad vidim da me ne prepoznajete.
– Doista, nekako mi se čini da sam vas već imao čast upoznati, samo gdje? Ne mogu senikako sjetiti.
– To je bilo prije devet godina. Po zapovijedi kneza Lobkowitza imao sam vas izvesti izRiminija.
– Vi ste barun Weiss?
– Da, ja sam to!
Mi se zagrlismo, i on se prijateljski ponudi da mi boravak u Beču uljepša svim zanimljivostima i razonodama koje su mu dostupne. Prijedlog sam objeručke prihvatio, i on me iste večeri predstavi jednoj grofici kod koje sam upoznao velečasnog Testagrossu, ministra modenskog vojvode. Bio je dobro viđen na bečkom dvoru, jer je ugovorio ženidbu austrijskog nadvojvode s gospođom Beatricom d'Este. Upoznao sam i grofa Roggendorffa, pa grofa Sarotina i nekoliko plemenitaških gospođica koje ne nazivaju drugačije no Fräulein.
Bila je ondje i jedna dopadljiva barunica koja se po svim znacima već dobrano naživjela. Bila je priređena večera i za stolom su me neprestano oslovljavali barunom. Uzalud sam im dokazivao da ja nisam barun i da nemam nikakva naslova.
– Pa morate nešto biti – odvraćali su mi – a manje od baruna nema. Ako u Beču želitebiti primani od odličnijih ljudi, morate se tako predstavljati.
– E pa onda ću biti barun, kad to ionako neće nikom naškoditi.
Barunica mi je bez okolišanja dala na znanje da sam muškarac po njenom ukusu i da bi dobrohotno primila moje udvaranje. Posjetio sam je već sutradan.
– Ako volite karte – rekla mi je – dođite večeras. Kod nje sam upoznao nekoliko igrača itri-četiri Fräulein koje su bez straha od komesara za čistoću prinosile obilate žrtve na Venerin oltar, a nisu i pored sveg plemstva zazirale od sitnih nagrada za svoje ljubavne usluge. Po tom sam zaključio da su gospoda komesari neugodni samo za djevojke koje ne zalaze u otmjene kuće.
Kako je barunica izrazila želju da joj predstavim svoje prijatelje ako ih imam, doveo sam joj Weissa, Campionija i Afflisija. Ovaj je odmah otvorio banku faraona i dobio.
Tramontini, koga sam već prije upoznao, predstavio ga je na to svojoj ženi koju su zvali gospođa Tesi, i preko nje je Afflisio došao do odličnog poznanstva s princom Hildburghausenom.
To je bio početak vrtoglavog uspjeha tog izmišljenog grofa. Tramontini, koji je postao njegov ortak u svim važnijim igrama, nagovorio je svoju ženu da mu u vojvode ishodi čin kapetana u službi Njihovih carskih i kraljevskih veličanstava. Za tri nedjelje Afflisio je već nosio uniformu i kapetansko znamenje. Kad sam odlazio iz Beča, raspolagao je svotom od sto tisuća forinti. Njihova su veličanstva voljela igru, ali samo kad su držali banku, što je car Franjo I često činio. To bijaše dobar, plemenit i štedljiv vladar. Jednom sam ga vidio u svečanom carskom ruhu i iznenadio se što je bilo skrojeno po španjolsku. Taj se običaj održavao još od vremena Karla V, premda poslije njega nijedan car nije bio Španjolac i premda Franjo I nije imao ni kapi španjolske krvi.
Car je bio naočit muškarac, i mislim da bi u čoji bio jednako lijep kao i u grimizu. Prema svojoj ženi odnosio se sa svim dužnim obzirima i nije joj branio da zadužuje državu, jer je on bio glavni državni vjerovnik. Poticao je razvoj trgovine znajući da će mu ona najsigurnije puniti blagajne. Volio je lijepi spol, što je carica, koja ga je uvijek nazivala gospodarom, uvijek prikrivala, jer nije željela da se počne govorkati kako su joj draži toliko izblijedjele da više ne može očarati svog uzvišenog supruga, i to utoliko više što su se ljudi sve češće divili ljepoti mnogobrojne carske obitelji no samoj vladarici.
Sve su nadvojvotkinje, osim najstarije, bile dražesne. Od muškića imao sam prilike vidjeti samo najstarijeg, u čijem sam licu na prvi pogled nazreo nešto zloslutno i nezdravo, premda je velečasni Testagrossa, koji je mislio da se razumije u fizionomije, tvrdio protivno. – Što vi vidite – rekao mi je jednog dana – na licu tog princa?
– Taštinu i samoubojstvo.
Bio sam dobar prorok, jer se Josip II nesumnjivo ubio, iako ne u svjesnoj namjeri, što u svojoj velikoj uobraženosti nije htio uvidjeti.
On bijaše prilično učen, ali je u svojoj bolesnoj taštini zamišljao da je sveznajući, pa je time uništavao i ono znanje koje je doista imao. Najviše je volio razgovarati s osobama koje mu nisu umjele odgovarati, bilo da ih je zbunjivalo njegovo rasuđivanje, bilo da su se samo udvorno pretvarale. One, međutim, koji su pronicavim i zdravim rasuđivanjem umjeli srušiti umjetnu zgradu njegovih spekulacija nazivao je pedantima i izbjegavao ih.
Kad sam prije sedam godina razgovarao s njim u Laxenburgu,[37] pripovijedao mi je s opravdanom porugom o nekom koji je uz cijenu silnog novca i svakojakog poniženja otkupio nekoliko bijednih pergamena. Tom prilikom je primijetio:
[37] Laxenburg, ljetna carska rezidencija blizu Beča, bio je omiljeno boravište Josipa II. – Prezirem sve one koji kupuju plemstvo.
– Vaše veličanstvo ima pravo, no što da mislimo o onima koji ga prodaju?
Na to mi on okrenu leđa i više me ne udostoji nijednom riječi.
Jedna od strasti tog vladara bijaše da uživa u iskrenom ili hinjenom smijehu onih koji su ga slušali kad bi nešto u društvu pripovijedao. Znao je lijepo pripovijedati i umio je anegdotu iskititi šaljivim pojedinostima. Tko se nije smijao, bio je u njegovim očima budala, a to uvijek bijahu oni koji su ga najbolje razumjeli. Dragocjeniji bio mu je sud jednog Brambille, koji ga je poticao na samoubojstvo, no mišljenje ostalih liječnika, koji su ga razborito savjetovali.
Josipu II ne može se osporavati velika neustrašivost. U umijeću vladanja bijaše posve neuk, jer niti je poznavao ljudsko srce niti se ikad umio pretvarati, a još manje čuvati povjerenu mu tajnu.
Josip II podlegao je bolesti doista okrutnoj koja mu je do posljednjeg časa poštedjela sposobnost mišljenja, izjedajući mu nepovratno životnu snagu. Taj vladar mora da je doživio najgorču sudbinu kraljeva: da se pokaje za sve što je učinio i što više ne može popraviti, dijelom zato što su stvari bile nepopravljive, dijelom pak zato što je mislio da bi se popravljajući razumom ono što je pokvario ludošću osramotio pred licem svijeta. Mora da je do posljednjeg časa vjerovao u nepogrešivost svoje pomazane osobe, unatoč oslabljenoj duši koja ga je morala opomenuti na kolebljivost vlastite prirode. Mada je veoma cijenio svog brata, koji danas vlada na njegovu prijestolju, nije imao hrabrosti da posluša njegove savjete. Obdarivši bogato liječnika koji mu je izrekao smrtnu presudu, dao je dokaza o velikoj duševnoj snazi, kao što je prije nekoliko mjeseci pokazao veliku slabost nagradivši liječnike i šarlatane koji su mu rekli da je ozdravio. Znao je i to da poslije njegove smrti neće nitko žaliti za njim, a to je bolno saznanje, osobito za vladara.
Nećakinja koju je volio kao zjenicu oka preminula je prije njega, i da je u njegovoj okolini bilo za nj imalo ljubavi, poštedjeli bi ga te žalosti, jer je bilo očito da se bliži kraju pa se nisu morali bojati da će se razgnjeviti što su mu to zatajili.
Oduševljen boravkom u Beču i užicima koje sam u izobilju nalazio kod lijepih Fräulein, bijah naumio da uskoro napustim taj lijepi grad, kad na proslavi vjenčanja grofa Durazza susretoh baruna Weissa koji me pozva na izlet u Schönbrun. Tamo se baš nisam iskazao umjerenošću u jelu i pilu, te sam se vratio u Beč s užasnom kolikom i puna dva dana lebdio između života i smrti.
Spasila me posljednja iskrica razuma koja je ostala svjetlucati u općoj obamrlosti duše i tijela. Kraj mog uzglavlja bdjeli su Campioni i gospoda Sarotin i Roggendorff. Grof Sarotin koji me je neobično zavolio, dao je pozvati liječnike, iako sam se ja tome odlučno protivio. Taj despost od liječnika pozvao je vidara da mi protiv volje pusti krv. Ne znam što me je to nadahnulo, no onako napola mrtav otvorih oči baš kad se onaj vidar s nožićem u ruci spremao da mi otvori žilu.
»Ne, ne«, prostenjao sam, slabašno trgnuvši ruku, ali je krvnik opet ščepa da mi, po liječnikovim riječima, silom spasi život. Skupivši svu snagu ispružih ruku i dohvativši jedan od svojih pištolja odapeh i metkom mu skinuh pramen kose.
Svi navrat-nanos utekoše, ostade jedino moja služavka, koja me uze pojiti vodom koliko god sam tražio. Četvrtog sam dana bio već na nogama.
Ta je zgoda nekoliko dana zabavljala cijeli dokoni Beč. Po mišljenju opata Testegrosse prošao bih bez posljedica da sam ustrijelio jednog vidara, jer bi svjedoci potvrdili da mi je silom htio pustiti krv, pa bi se taj čin smatrao kao nužna samoobrana. Na nekoliko sam pak mjesta čuo da bečki liječnici tvrde kako mi ne bi bilo više spasa da su mi pustili krv, međutim da se nisam sam izliječio čistom vodom – tvrdili bi obrnuto.
Taj me je događaj podučio da se u Beču valja čuvati bolesti, jer ne vjerujem da bih u slučaju nužde našao ijednog poštenog liječnika.
Kad sam došao u Operu, mnogi su me željeli upoznati i gledali su me kao čovjeka koji se s pištoljem u ruci branio od smrti. Neki Marol, slikar minijatura, koji je često patio od pokvarena želuca, od čega je na kraju i umro, podučio me da je najbolji lijek protiv te bolesti strpljivost i čista voda koju treba uzimati u velikim količinama. Taj je siromah umro jer su mu pustili krv u času kad je bio preslab da se odupre.
To me je podsjetilo na duhovitu izreku jednog čovjeka koji se inače nije isticao obiljem duha. Bio je to gospodin de Maisonrouge, kog su jednom vozili kući napola mrtva od pokvarena želuca. Na jednom mjestu kočija se morala zaustaviti, jer je put bio zakrčen teretnim kolima, i u taj čas pristupi kočiji neki siromah prošeci milostinju:
– Gospodine, udijelite mi nešto, umirem od gladi.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:01 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


– I ti se još žališ, lopove – prostenjao je gospodin de Maisonrouge – ja bih rado bio natvome mjestu.
Nekako u to vrijeme bio sam upoznao jednu milansku plesačicu, obrazovanu i duhovitu, koja se umjela odlično ponašati, a koja povrh svega bijaše neobično lijepa. Primala je birano društvo, a njezinim salonom mogla bi se podičiti i najodličnija gospođa. U meni se odmah začela žarka ali uzaludna ljubav, jer je ona bila zaljubljena u jednog firentinskog plesača, a kad se kazališna djevojka zaljubi, to je neosvojiva tvrđava, ukoliko do nje ne izgradiš zlatan most, a ja nisam bio bogat.
Ipak nisam očajavao i strpljivo sam na oltaru te ljepotice palio najmirisniji tamjan. Moje joj je društvo bilo ugodno, jer mi je do mile volje mogla čitati pisma koja je sastavljala, uživajući što umijem ocijeniti vještinu njena pera.
Imala je divan portret u minijaturi koji je bio izvanredno vjerno izrađen. Uoči odlaska, ojađen što sam uzalud gubio vrijeme i prosipao ljubavne riječi, naumih da joj ga ukradem, što bijaše slaba utjeha nesretnom zaljubljeniku koji se nije mogao dočepati originala. Dok sam se opraštao od nje, neopazice spustih u džep malu dragocjenost koja mi se nalazila nadohvat ruke i mirno otputovah u Presburg (Bratislavu), kamo me pozvao barun Weiss da se razonodimo u društvu dviju ljepušnih Fräulein.
Kad sam sišao s kola, prva osoba s kojom se nađoh licem u lice bijaše vitez de Talvis, zaštitnik gospođe Conde, onaj što sam ga u Parizu onako lijepo udesio kad je zatražio zadovoljštinu što sam imenu te gospođe dopisao ono labré. Čim me je prepoznao, priđe mi rekavši da mu dugujem uzvratni dvoboj.
– Ne povlačim se – odvratio sam – ali budući da jedan dvoboj nikad ne ostavljam zbogdrugog, to ćemo naš susret odgoditi za drugu priliku.
– Vaša mi je riječ dovoljna. Ali recite, ne biste li mi učinili čast da me predstavite ovimdamama?
– Veoma rado, samo ne na ulici.
Uđosmo u svratiste, a on za nama. Misleći da bi nas taj gospodin, koji uostalom bijaše hrabar kao pravi francuski vitez, mogao ugodno pozabaviti, predstavih ga društvu. Stanovao je u istom svratištu i od glave do pete bio odjeven u crninu. Zapitao nas je jesmo li nakanili ići na ples kod nadbiskupa, o kojem mi nismo ništa znali. Weiss mu reče da jesmo.
– Tamo svak može doći nepredstavljen, pa zato idem, jer ovdje ne poznajem nikoga tkobi me mogao predstaviti.
Na to nas ostavi, a od gostioničara koji je došao po naloge dobismo podrobnije obavijesti o plesu kod nadbiskupa. Kako su naše Fräulein izrazile želju da idu, požurismo se da im udovoljimo.
Budući da nas nitko nije poznavao, slobodno smo švrljali odajama, dok se nismo zaustavili kraj velikog stola gdje je nadbiskup držao banku faraona. U gomili zlata što je stajala pred dičnim prelatom moglo je biti trinaest do četrnaest tisuća forinti. Vitez de Talvis stajao je između dvije gospođe i šaputao im nježne laske, dok je monsinjor miješao. Pošto dade predići karte, nadbiskup se zagleda u viteza de Talvisa i pozove ga da uzme jednu kartu.
– Veoma rado, monsinjore – prihvati Talvis – va bank na kartu.
– Va bank – uzvrati nadbiskup, praveći se neustrašiv.
On izvuče, Talvisova karta dobi, i sretni Francuz hladnokrvno pokupi prelatovo zlato, napunivši njime sve džepove. Iznenađeni nadbiskup, koji je ponešto kasno uvidio svoju nesmotrenost, prozbori vitezu:
– Da vaša karta nije dobila, kako biste mi platili, gospodine?
– Monsinjore, to bi bila moja stvar.
– Gospodine, vi imate više sreće no pameti.
– Možda, monsinjore, ali to je moja stvar.
Videći da se vitez sprema na odlazak, dočekah ga podno stubišta i čestitavši mu zamolim ga da mi pozajmi stotinu forinti. On mi ih smjesta izbroji, uvjeravajući me kako je sretan što mi može učiniti ovu uslugu.
– Dat ću vam priznanicu.
– Uvrijedit ćete me.
Ja stavih zlatnike u džep, ne mareći za gomilu krabulja koje su iz radoznalosti pošle za sretnim dobitnikom. Talvis ode, a ja se vratih u dvoranu.
Roggendorff i Sarotin, koji su također bili na plesu, saletješe me pitanjima o vitezu koji mi je dao novaca. Nešto sam izmislio, nešto odgovorio istinito, dodavši da mi je onim zlatnicima vratio svotu koju sam mu bio posudio u Parizu. Nije im preostalo drugo no da povjeruju ili da se prave da su povjerovali.
Kad se vratismo u gostionicu, gazda nam saopći da je vitez otputovao u najvećoj hitnji, i da mu se sva oprema sastojala od jedne torbice. Zatim sjedosmo za večeru, i da nam gozba bude ugodnija, ispričah Weissu i lijepim Fräulein kako sam upoznao Talvisa i kako sam došao do dijela dobitka.
Kad se vratismo, Beč je brujao od te zgode. Smijali su se Gaskonjcu i podrugivali nadbiskupu, a ni mene nisu poštedjeli, no ja sam se napravio gluh, znajući da bi svaki pokušaj opravdavanja bio uzaludan.
Vitez de Talvis bijaše u Beču posve nepoznat, a ni francuski poslanik nije nikad o njem čuo.
I napokon sam poštanskom kočijom otputovao iz Beča pošto sam se oprostio sa svim prijateljima i prijateljicama, i nakon četiri dana prespavao sam u Trstu. Sutradan se ukrcah za Veneciju, kamo stigoh dva dana prije Spasova.
Bio sam presretan kad sam nakon tri godine izbivanja zagrlio svog plemenitog zaštitnika i dvojicu njegovih nerazdruživih prijatelja, koji bijahu oduševljeni što me vide pri novcu i u dobru zdravlju.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:02 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

XIV
Vraćam ukradeni portret - Idem u Padovu, doživljaj na povratku i posljedice tog doživljaja Susrećem Teresu Imer - Poznanstvo s gospođicom Catterinom Campanom
I tako se opet nađoh u domovini, prožet onim slatkim čuvstvima što obuzima svako osjećajno biće kad opet ugleda mjesto gdje je primilo prve trajne dojmove.
Vratio sam se obogaćen iskustvima, poznavao sam zakone časti i lijepog ponašanja, te sam se u svemu smatrao višim od većine mladića svoje dobi i staleža. Jedva sam čekao da se prihvatim starih navika, no tog sam puta naumio da se vladam smislenije i opreznije.
Našavši se opet u svom kabinetu, sa zadovoljstvom sam ustanovio da se ništa nije promijenilo. Debeli prst prašine koji je pokrivao moje papire dokazivao je da ih nijedna nepozvana ruka nije dirala.
Dva dana po dolasku, baš u trenutku kad sam se spremao da se pridružim pratnji Bucentaura, gdje se po običaju imalo obaviti duždevo vjenčanje s Jadranskim morem, koje obudovjelo od tolikih muževa bijaše ipak mlado i svježe kao prvog dana stvaranja, zaustavi me neki lađar predavši mi jedno pismo. Potpisao ga je gospodin Giovanni Grimani, mladi patricij koji me je najuglednijim izrazima molio da dođem k njemu zbog jednog pisma koje mi mora predati u ruke. Otišao sam istog časa i poslije izmjene uobičajenih udvornosti on mi uruči pismo koje je primio dan ranije. Glasilo je ovako:
»Gospodine, pošto sam poslije vašeg odlaska uzalud tražila svoj portret, a kako nemam običaj primati u kuću tatove, uvjerena sam da slika može biti samo kod vas. Stoga vas molim da je vratite osobi koja će vam uručiti ovo pismo. – Fogliazzi.«
Srećom sam portret imao kod sebe, te ga odmah izvadih iz džepa i uručih gospodinu Grimaniju. On ga primi ponešto začuđen jer nije mislio da će tako obaviti zadatak.
– Sigurno vas je ljubav nagnala na tu krađu, zar ne? Ipak, drago mi je što vidim da tonije velika strast.
– A po čemu to sudite?
– Po pripravnosti kojom ste se lišili portreta.
– Drugom ga ne bih tako lako vratio.
– Zahvaljujem vam, to je po mene veoma laskavo, i molim vas da u zamjenu za tu ljubavprimite moje prijateljstvo.
– Ono će mi biti dragocjenije od portreta, pa čak i od originala. Mogu li vas zamoliti dajoj pošaljete moj odgovor?
– Stojim vam na usluzi. Evo, izvolite papir, možete ovdje napisati. Ne trebate gazapečatiti.
Evo što sam napisao:
»Oslobodivši se portreta, Casanova osjeća daleko veće zadovoljstvo no onda kad mu je u kukavnoj zaslijepljenosti palo na um da ga spremi u džep.«
Zbog nevremena veličanstveno vjenčanje s morem bijaše odgođeno za nedjelju. Sutradan se gospodin Bragadin otputio sa mnom u Padovu. Taj ugodni starac rado je prepuštao mladeži bučne zabave koje ga nisu veselile, i odlazio je da u miru provede zamorne dane velike venecijanske svetkovine.
Naredne subote, pošto zajedno objedovasmo i ja mu poljubili ruku, ukrcah se u poštansku kočiju da se vratim u Veneciju. Da sam iz Padove krenuo dvije minute ranije ili kasnije, sve što mi se otada dogodilo bilo bi posve drugačije, i moja bi sudbina, ako je istina da sudbina ovisi o igri slučaja, krenula drugačijim putem.
Otišavši dakle iz Padove u tom sudbonosnom trenutku, ugledah kod Oriaga laku kočiju koju su kasom vukla dva poštanska konja. Unutra se nalazila jedna prekrasna žena u društvu časnika koji je nosio njemačku uniformu. U trenutku kad smo se imali mimoići kočija se prevrnu prema strani rijeke, žena ispade preko postiljona i poče se kotrljati ravno prema Brenti.
Iskočih iz kola u trku i pohitah ženi u pomoć, popravljajući joj čednom rukom haljinu koja se od pada bila uneredila.
Uto dojuri i njen suputnik, koji se pridigao neozlijeđen, i zajedno posjedosmo prestrašenu ljepoticu koju je više od pada izbezumio izdajnički nered njezinih sukanja koje su za kratak čas razotkrile sve ono što poštena žena nikad ne pokazuje nepoznatom čovjeku.
U zahvaljivanju koje potraja sve dok njen i moj postiljon ne podigoše kočiju više puta me nazvala svojim spasiocem i anđelom čuvarom.
Kad je kvar na kolima bio popravljen, gospođa nastavi put za Padovu, a ja za Veneciju. Stigavši kući, jedva sam imao vremena da se maskiram za operu.
Drugog sam se dana rano maskirao, da se za vremena pridružim pratnji Bucentaura koji je po prekrasnom vremenu imao biti odvezen na Lido za veliku i smiješnu ceremoniju. Sretan ishod vožnje zavisi o hrabrosti pomorskog admirala koji glavom mora jamčiti da će vrijeme biti stalno, jer bi i najmanji dašak protivnog vjetra mogao prevrnuti brod i potopiti dužda sa svom prejasnom gospodom, s poslanicima i s papinskim nuncijem koji je imao blagosloviti lakrdijašku svadbu koju Venecijanci praznovjerno poštuju. Što je još gore, takav bi žalostan udes nasmijao čitavu Evropu, koja bi uživala govoreći kako se dužd ipak naposljetku bračno združio sa svojom suprugom.
Dok sam otkrivena lica pio kavu na Trgu sv. Marka, jedna me ženska maska vragolasto udari lepezom po ramenu. Budući da mi je bila nepoznata, nisam se na to bockanje obazirao, već u miru ispih kavu i stavivši krinku uputih se prema obali Sepolero gdje me je čekala gondola gospodina Bragadina. Kod mosta Paglia opazih onu masku kako se pažljivo zagledala u sliku nekog čudovišta koje su pokazivali za deset novčića. Pristupih joj i zapitah je zašto me je udarila.
– Da vas kaznim što me niste prepoznali nakon što ste mi spasili život.
Odmah sam pogodio da je to ona krasotica kojoj sam jučer pritekao u pomoć na obali Brente. Poklonivši joj se, upitah je da li će pratiti Bucentaura.
– Da imam sigurnu gondolu – odvrati – rado bih išla.
Ponudih joj svoju, koja bijaše među najvećima u gradu, i ona, pošto se posavjetova sa svojim pratiocem, prihvati. Kad zakoračiše prema gondoli, rekoh im da skinu krinke, no oni odgovoriše da ih zbog važnih razloga žele zadržati. Tad sam ih zamolio neka mi otvoreno kažu pripadaju li osoblju kojeg stranog poklisara, jer bih ih u tom slučaju, na svoju veliku žalost, morao zamoliti da siđu. Umirili su me, zaklevši se da su Venecijanci.
Gondola se otisnu za Bucentaurom. Sjedeći pokraj gospođe, pokušao sam se osladiti onim što mi je bilo pristupačno, knjige njena oca, čovjeka ćudoredna i ozbiljna, koji romane no, no ona me presiječe, naglo promijenivši mjesto. Poslije ceremonije vratismo se u Veneciju, i časnik mi reče da ću mu iskazati veliku čast pođem li s njima na ručak u gostionicu Salvadego. Toj sam se ljubaznoj molbi rado odazvao, jer sam bio radoznao na tu ženu, što bijaše posve prirodno s obzirom na ono što sam nazreo kad mi se u padu nehotice otkrila. Časnik nas ostavi same i ode naprijed da naruči objed.
Čim ostadoh sam s ljepoticom, koristeći se uobičajenom slobodom krabulja, uzeh joj govoriti kako imam ložu u operi kojom će moći po volji raspolagati i kako ću joj cijelog karnevala stajati na usluzi ako mi ostavi nadu da mi trud neće ostati bez nagrade.
– Ako kanite biti nemilosrdni, molim vas da mi to otvoreno kažete.
– A ja vas molim da mi kažete s kim mislite da imate posla.
– Po volji vam, samo se nadam da ćete poslije objeda promijeniti način govora, jerovakav ton nije odveć zavodljiv. Čini mi se da bi se prije ovakvih izjašnjenja trebalo bar donekle poznavati. Zar vi to i sami ne uviđate?
– Uviđam, samo se bojim da ne ostanem prevaren.
– Čudnog li rasuđivanja! I zbog te bojazni vi počinjete onim što dolazi na kraju?
– Za danas tražim samo jednu riječ ohrabrenja. Kažite je i bit ću, vidjet ćete, skroman,poslušan i suzdržan.
– Obuzdajte malo svoju naglost.
Časnika nađosmo pred vratima Salvadega i uspesmo se u blagovaonicu. Čim prestupi prag, ona se otkri, i ja vidjeh da je mnogo ljepša no što mi se prvi put učinilo. Preostalo mi je još da saznam, ravnanja radi, što joj je taj časnik, da li muž, ljubavnik, rođak ili pratilac, jer sam kao ljubitelj pustolovina želio znati kakve je prirode ova u koju sam ulazio.
Sjeli smo za stol i po načinu kako su se gospodin i gospođa ophodili shvatio sam da moram biti na oprezu. Ovaj put sam njemu ponudio ložu, i ponuda bi prihvaćena. Ja međutim nisam uopće imao lože, te poslije objeda, ispričavajući se poslovima, pohitah da iznajmim jednu u Operi Buffi, gdje su tada s velikim uspjehom nastupali Pertici i Laschi. Poslije opere pozvao sam ih na večeru u jedno svratiste, a potom sam ih gondolom odvezao kući, dobivši pod okriljem tame sve što mi je ljepotica mogla priuštiti u prisustvu trećeg od kog se valjalo čuvati. Na rastanku mi časnik reče:
– Sutra ću vam se javiti.
– Gdje i kako?
– Prepustite to meni.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:03 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


Sutradan ujutro najaviše jednog časnika, i to uistinu bijaše on. Poslije uobičajenih udvornosti zahvalih mu što me je jučer počastio svojim društvom i zamolih ga da mi kaže s kim imam zadovoljstvo razgovarati.
Evo što mi je odgovorio, izražavajući se lijepo i tečno, no izbjegavajući svejednako da mi pogleda u oči:
– Zovem se Pietro Campana. Moj je otac bogat i uživa velik ugled u Burzi, ali mi smozavađeni. Stanujem na Obali sv. Marka. Gospođa koju ste vidjeli sa mnom rođena je Ottaviani, udata za posrednika Colendu, a njezina je sestra supruga patricija Pietra Marcella. Gospođa Colenda posvađena je s mužem zbog mene, kao što sam se i ja zbog nje zavadio s ocem. Ovu uniformu nosim po dekretu kapetana u austrijskoj službi, iako nisam nikad služio. Bavim se nabavkom volova za mletačku republiku, a zalihe dopremam iz Štajerske i Madžarske. Taj mi posao osigurava čist prihod od deset tisuća forinti godišnje, ali zbog nepredviđenih novčanih neprilika koje moram bezodvlačno riješiti, te zbog nekih izvanrednih troškova i sramne prijevare kojom su me upropastili, nalazim se časovito u velikoj oskudici. Kad sam prije četiri godine čuo za vas, silno sam poželio da vas upoznam i vjerujem da vas je ono prekjučer samo nebo poslalo k meni. Stoga ću vas bez oklijevanja zamoliti da mi učinite životnu uslugu koja će nas združiti vječnim prijateljstvom. Budite moj oslonac i preuzmite ove tri mjenice bez straha da ćete ih morati isplatiti pri dospjeću, jer ću vam prepustiti još ove tri koje će biti isplaćene prije njihova dospjeća. Osim toga prenijet ću na vas pravo na dopremu volova kao jamstvo ukoliko ne uspijem na vrijeme izvršiti obavezu, pa ćete moći zaplijeniti sve moje volove koji se dopremaju preko Trsta.
Ostao sam iznenađen tim riječima, a još više ludim prijedlogom iz kojega osim svakojakih neprilika nije moglo proisteći ništa dobra, a toga sam se oduvijek grozio. Uistinu čudna bijaše zamisao tog čovjeka koji je, misleći da će me lako navesti na tanak led, izabrao baš mene od stotinu drugih koje je morao bolje poznavati. Stoga mu bez oklijevanja odgovorih da ovakav prijedlog neću nikad prihvatiti. Nato on prosu novu bujicu uvjerljivih dokaza, no ja ga zbunih primijetivši kako me čudi što se od svih svojih znanaca odlučio baš za mene, kojega je upoznao tek prije dva dana.
– Gospodine – odgovori on bezobrazno – pošto sam vas upoznao kao čovjeka od duha ipameti, povjerovao sam da ćete odmah uvidjeti prednosti moje ponude i da ćete je prema tome objeručke prihvatiti.
– Sad ste mislim uvidjeli da ste bili u zabludi i sigurno ćete me smatrati za budalu štopretpostavljam da bih se, prihvaćajući je, mogao grdno nasamariti.
On se uze ispričavati i naposljetku ode, izražavajući nadu da će me naveče vidjeti na Trgu sv. Marka gdje će biti s gospođom Colonda. Ostavio mi je svoju adresu rekavši da bez očeva znanja još uvijek stanuje u njegovoj kući. To je značilo da očekuje uzvratnu posjetu, a da sam bio pametan, poziv bih uljudno otklonio.
Nasrtljivost tog čovjeka toliko mi se zgadila da me je minula volja za njegovom ljepoticom. Bijah uvjeren da se taj par dogovorio kako da me uhvati u svoje lopovske mreže, a budući da to nisam nimalo želio, mudro sam iste večeri na Trgu sv. Marka izbjegavao susret s njima. Na tom sam trebao i ostati, ali sutradan me moj zao duh nagovori da ga odem pohoditi, došaptavajući mi da se iz udvorne posjete neće izroditi nikakvo zlo.
Pošto me jedan sluga uveo u njegovu sobu, on me dočeka s najvećom susretljivošću i uze me ljubazno prekoravati što se sinoć nisam pokazao. Zatim navrnu razgovor na onaj posao i pokaza mi gomilu svakakvih papira, što mi bijaše i dosadno i neugodno.
– Ako preuzmete ove tri mjenice, uzet ću vas za ortaka u svom poslu koji će vamdonositi pet tisuća forinti godišnje.
U odgovor na taj izvanredni dokaz prijateljstva zamolio sam ga da mi to više nikad ne spominje. Htio sam se oprostiti kad mi on reče da bi me volio predstaviti svojoj majci i sestri. Na to me ostavi i za nekoliko časaka vrati se s njima.
Majka bijaše žena bezazlena i časna izgleda, no kći bijaše tako krasna da ostadoh zapanjen.
Poslije četvrt sata lakovjerna majka zamoli za dozvolu da se povuče i ja ostadoh sa kćerkom. Nije joj trebalo ni pola sata da me svega zatravi. Bio sam očaran savršenstvima tog djevojčeta, njen razigran, naivan i za me tako nov duh, njena čistoća i bezazlenost, iskreni plemeniti osjećaji, njena vesela živahnost i nevinost, ukratko – čarobno združenje ljepote, duha i nevinosti kojem nikad nisam mogao odoljeti, učini me za kratko vrijeme robom najsavršenije žene što je valjda ikad postojala.
Gospođica Catterina Campana nije nikad izlazila bez majke, koja, premda pobožna, bijaše širokogrudna. Djevojci, koja je izgarala od želje da čita romane, bijahu dostupne samo knjige njena oca, čovjeka ćudoredna i ozbiljna, koji romane nije kupovao. Osim toga žudjela je da upozna Veneciju, a kako je njima rijetko tko zalazio, još joj nitko nije rekao da je čudo od krasote. Dok je njen brat pisao, ja sam čavrljao s njom, ili bolje reći odgovarao na pitanja kojima me zasipala, razbistrujući pojmove koji su se tek budili u njenom još neoblikovanom duhu. Ipak joj nisam rekao da je lijepa i da me neizmjerno zanima, bojeći se da joj ne postanem sumnjiv, kad sam u toj stvari već tolikima slagao.
Ostavio sam njenu kuću tužan i zanesen jedinstvenim vrlinama koje sam otkrio u tom krasnom stvorenju i odlučih da je više ne viđam, jer ne bijah kadar da još u potpunosti žrtvujem svoju slobodu, uzimajući je za ženu, premda sam je smatrao kao stvorenom da me zauvijek usreći.
Kako od svog povratka još nisam vidio gospođu Manzoni, otputih se do njena stana. Dostojna gospođa, ljubazna kao i uvijek, dočeka me prijateljski i među ostalim saopći mi da se Teresa Imer, ona ljepušna djevojka zbog koje me je prije trinaest godina gospodin Malipiero nemilo počastio štapom, vratila iz Bavreutha gdje je postigla velik uspjeh zahvaljujući markgrofu Friedrichu.
Kako je Teresa stanovala preko puta, gospođa Manzoni, htijući uživati u iznenađenju zamolila ju je da svrati k njoj. Ona uskoro dođe, držeći za ruku osmogodišnjeg dječarca lijepog kao anđeo. To bijaše sin jedinac koji se rodio iz njena braka s jednim plesačem iz Bavreutha.
Naše iznenađenje bilo je ravno radosti kojom smo se podsjetili na ono što nam se dogodilo u najnježnijoj mladosti. Istina, to bijahu samo nevine djetinjarije. Čestitao sam joj na uspjehu, na što mi ona, sudeći valjda po vanjštini, uzvrati istom ljubaznošću, iako bi njen uspjeh bio mnogo trajniji od moga da se kasnije znala pametnije ponašati. Bila je prevrtljiva i počinjala je ludosti, kao što će čitalac kasnije saznati.
Postala je velika plesačica, ali njenom je uspjehu više pridonijela ljepota no istinska nadarenost. Ispripovjedila mi je svoje pustolovine, prešutjevši, mislim, štošta, i kad se poslije dva sata razgovora rastadosmo, pozva me za sutradan na objed. Markgrof, istina, ljubomorno pazi na nju, ali ja se, rekla je, kao prijatelj iz djetinjstva ne moram bojati da ću izazvati sumnju. To je stara izreka kojom se pravdaju sve pustolovke ljubavi.
Sutradan rano otiđoh k njoj i zatekoh je još u krevetu sa sinom, koji kao poslušan dječak ustade i iziđe čim sam sjeo kraj postelje. Proveli smo zajedno tri sata, a posljednji, sjećam se, bijaše najslađi i čitalac će, za pet godina, vidjeti što se iz tog izrodilo.
Drugi put sam je vidio kad je na petnaest dana došla u Veneciju i na rastanku sam joj obećao da ću je posjetiti u Bavreuthu, no obećanje nisam nikad ispunio.
U to sam se vrijeme morao pozabaviti poslovima najmlađeg brata, koji se po vlastitim riječima osjećao bogom nadahnutim za svećenički poziv. No za to je morao raspolagati propisanom imovinom. Neuk, bez ikakva odgoja, nemajući ništa osim ljepušna lica, nadao se utočištu u svećenstvu, računajući prije svega s propovjedničkim pozivom za koje je, po mišljenju žena što su ga poznavale, bio kao rođen. Poduzeo sam sve što je zahtijevao i naposljetku mi pođe za rukom da od velečasnog Grimanija, koji nije nikad namirio dug za naše pokućstvo, iznudim za brata jednu darovnicu. On je na nj prenio doživotno uživanje jedne od svojih kuća, i dvije godine kasnije brat je kao vlasnik imovine mogao biti zaređen.
Ta je imovina, uostalom, postojala samo na papiru, jer je kuća već davno bila pod hipotekom. Bila je to dakle obična prijevara, ali velečasni Grimani bijaše pomalo jezuit, a ti se sveti službenici božji mirne savjesti laćaju svakog sredstva koje im je od koristi.
Bila su prošla dva dana od posjete Pietru Campani kad me slučaj opet nanese na nj. Susreo sam ga ga ulici i on mi kaza da njegova sestra govori samo o meni i da je upamtila mnogo od onog što sam joj rekao.
– I majka je – reče – oduševljena što joj je kći upoznala takva čovjeka. To bi za vas bila odlična prilika, jer moja će sestra dobiti u miraz deset tisuća dukata. Ako dođete sutra k meni, popit ćemo kavu s njom i majkom.
Ja sam se doduše zarekao da više neću prestupiti prag one kuće, ali u takvim slučajevima čovjek lako prekrši i najsvečanija obećanja.
Proveo sam tri sata u razgovoru s tim ljupkim bićem i ostavio je zaljuben preko ušiju. Prije odlaska rekoh joj kako zavidim onom koji će je dobiti za ženu, i na tu lasku, prvu ovakve vrste, njeno se divno lice zažari sjajnim rumenilom.
Udaljivši se, uzeh ispitivati prirodu svojih osjećaja prema njoj i prestraših se bespuća na kojem sam se našao, jer s njom nisam mogao postupiti ni kao častan čovjek ni kao pokvarenjak. Da ću je isprositi za ženu nisam se mogao nadati, a mislim da bih proburazio svakog tko bi mi savjetovao da je zavedem. Osjetivši potrebu da se razonodim, otišao sam igrati.
Karte su katkada odlično sredstvo za umirenje ljubavnih boli. Imao sam sreće i povukao se s kesom punom zlatnika. Idući kući, nabasah u nekoj samotnoj uličici na jednog čovjeka, pogurena pod bremenom godina, ali još više pod crnim teretom bijede. Približivši se prepoznah grofa Bonafedea i sažalih se nad njegovim jadnim izgledom. Prepoznavši me, kaza mi tisuću ljubaznosti i naposljetku mi opisa sramotno stanje u koje ga je nagnala nužda i dužnost prema brojnoj obitelji koju mora prehranjivati.
– Ne stidim se – reče – da od vas zaištem jedan cekin s kojim ćemo nekoliko danaproživjeti.
Ja mu odmah dadoh deset cekina i jedva ga zadržah da se kukavički ne ponizi u iskazivanju zahvalnosti, no ne mogoh ga spriječiti da ne proplače. Na rastanku mi reče da njegovu i ovako veliku nevolju povećava tvrdoglavost njegove kćeri koja, postavši krasotica, više voli umrijeti no svoju krepost žrtvovati nuždi.
– Ja ne mogu – završio je uzdišući – njene kreposne osjećaje ni podržavati ni napadati.
Pogađajući na kakvo ga je sramno priželjkivanje natjerala bijeda, uzeh njegovu adresu, obećavši da ću ga posjetiti. Bijah radoznao da vidim što je postalo od one kreposti o kojoj prije deset godina nisam bogzna kako sudio.
Otišao sam već sutradan. Kuća je zjapila prazninom. Kćerku sam zatekao samu, što me nije iznenadilo. Vidjevši me gdje dolazim, mlada me ljepotica najljubaznije dočeka navrh stepenica. Bila je pristojno odjevena i isto onako lijepa, živahna i ljupka kao onomadne u tvrđi Sant'Andrea.
Radosna što me opet vidi, zagrli me nježno kao najdražeg ljubavnika, zatim me odvede u svoju sobu i pošto je ispričala majku koja zbog teške bolesti nikog ne prima, uze opet davati oduška veselju koje joj je, kako reče, pričinio moj povratak.
Žar cjelova podarenih i uzvraćenih pod plaštem prijateljstva tako nam raspali ćutila da uskoro više nisam imao što željeti. Kad to bi gotovo, pogledasmo se začuđeni, ne znam da li iskreno ili hinjeno, a ja iz obzira prema jadnoj grofici nisam mogao a da ne izjavim kako je to samo prvi zalog trajne ljubavi. Povjerovala mi je ili se samo tako gradila, a možda sam i ja toga časa povjerovao vlastitoj milosrdnoj laži. Kad nam se razigrana put smiri, ona mi uze pripovijedati o njihovoj očajničkoj bijedi, o braći što bosonoga lutaju ulicama, o ocu koji više nema ni kruha da im dade.
– Pa zar vi nemate ljubavnika?
– Što? Ljubavnika? A koji bi čovjek htio voditi ljubav u kući kakva je ova? I zar sam jakadra da prodajem vlastito tijelo i da se za trideset novčića podam prvom koji me bude htio? Jer tko bi mi, videći kako stanujem, ponudio veću svotu? Uostalom, ja nisam stvorena za taj zanat.
Za vrijeme tog govora, koji ne bijaše nimalo veseo, lila je gorke suze, a tuga združena s bijedom koju sam gledao svud oko sebe ne bijaše pogodno tlo za ljubav.
Pri oproštaju obećah da ću opet doći i stavih joj u ruku deset cekina. Ona ostade zapanjena, jer toliko novaca još nikad u životu nije imala. Uvijek sam žalio što joj nisam dao dvostruko.
Sutradan me potraži Pietro Campama i veselo objavi da je majka dopustila njegovoj sestri da ide s njim u Operu. Djevojčica je, reče, izvan sebe od radosti, jer još nikad nije bila u kazalištu, i ako bih ja volio da im se pridružim, mogli bismo se negdje sastati.
– A zna li vaša sestra da me namjeravate pozvati?
– Tome se veseli više no ičem.
– A jeste li obavijestili vašu gospođu majku?
– Nisam, ali ako i sazna, neće se ljutiti, jer vas veoma cijeni.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:03 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

– Pokušat ću da dobijem jednu ložu.
– Odlično, naći ćemo se dakle na tom i tom mjestu. Nitkov me više nije napastovao smjenicama, nego je, videći da više ne udvaram njegovoj dami, već da sam se žarko zaljubio u sestru, namislio da mi je proda. Žalio sam i majku i kćerku što se pouzdaju u takva podlaca, ali toliko krepostan da odbijem što mi se nudi nisam na žalost bio. Umirivao sam savjest govoreći samom sebi kako je moram uzeti kad je toliko volim, da bih je spasio od gorih zamki, jer ako je se odreknem, on će naći drugog, koji neće biti tako tankoćutan, a ta mi je pomisao bila nepodnošljiva. Vjerovao sam da joj uza me ne prijeti nikakva opasnost.
Iznajmio sam ložu u kazalištu San Samuele i našao se na ugovorenu mjestu mnogo prije urečenog sata. Oni naposljetku stigoše i ja ushićen pođoh ususret milovidnoj djevojčici. Bila je ukusno maskirana, a brat joj je nosio uniformu. Bojeći se da bi je netko mogao prepoznati, povezao sam ih svojom gondolom. On zatraži da ga iskrcam kod njegove ljubavnice koja je navodno bila bolesna, rekavši nam da odemo sami u ložu gdje će nam se uskoro pridružiti.
Čudio sam se što Catterina ne pokazuje ni nelagodnosti ni straha da ostane sama sa mnom u gondoli, dok me bratovo iščeznuće nije nimalo iznenadilo, jer to očigledno bijaše dio dobro smišljena plana.
Rekoh djevojci da ćemo se do početka opere provozati gondolom, a kako bijaše velika vrućina predložih joj da skine krinku, što ona odmah učini. Obećanje koje sam zadao samom sebi da ću je poštovati, plemenita sigurnost koja joj je odsijevala s lica, djetinje povjerenje i nevina radost koju je izražavala, sve je to samo povećavalo moju ljubav.
Ne znajući što da joj kažem, jer nisam bio kadar govoriti ni o čemu osim o ljubavi, a to bijaše opasno područje, promatrao sam zatravljeno njeno ljupko lice ne usuđujući se spustiti oči do mjesta gdje su izvirivale one dvije nabubrele jabuke, sve iz straha da ne uzbunim njenu stidljivost.
– Recite mi nešto – napokon će ona – samo me gledate, a ništa ne govorite. Večeras stese žrtvovali zbog mene, jer biste inače s bratom išli njegovoj dami koja, prema onom što mi on kaže, mora biti lijepa kao anđeo.
– Vidio sam tu gospođu.
– Sigurno ima mnogo duha.
– Možda, no ja to nisam primijetio, jer nikad nisam bio kod nje, niti kanim ići. Nemojtemisliti, lijepa Catterina, da je ovo za mene žrtva.
– Mislila sam, jer kako niste ništa govorili, bojala sam se da možda niste žalosni.
– Ako ne govorim, to je samo zbog prevelike sreće što uživam povjerenje ovakvog anđelakao što ste vi.
– To me veoma raduje, samo ne znam zašto ne bih imala u vas povjerenja.
Te riječi, izgovorene s toliko nevine prostodušnosti, učiniše na mene neopisiv dojam. Trpio sam što se ne usuđujem pritisnuti najnježniji cjelov na rujne usne koje su ih izgovorile, a u isti čas oćutio sam neizrecivu milinu, saznavši da me taj anđeo voli.
– U tom uzajamnom skladu osjećaja, ljupka moja Catterina – rekoh joj – mogli bismonaći savršenu sreću ako se sjedinimo neraskidivom vezom. No pomislite da bih vam ja mogao biti otac.
– Vi moj otac? Ne govorite tek koješta! Znate li da ju imam već četrnaest godina?
– A znate li da ja imam dvadeset i osam?
– Pa što zato? Pokažite mi čovjeka vaših godina koji ima kćerku mojih. Kad bi moj otacličio na vas, nikad ga se ne bih bojala niti bih prema njemu gajila ono strahopoštovanje koje dolikuje kćeri.
U to dođe vrijeme za kazalište i mi se iskrcasmo. Predstava ju je bila sasvim zaokupila. Brat se, kako sam i predvidio, pojavio tek na kraju. Odveo sam ih na večeru u jedno svratiste i veselio se popašnosti kojom je ono preljupko biće uživalo u jelu, zaboravljajući da tog dana nisam ručao. Za čitave večere nisam prozborio ni riječi jer bijah bolestan od ljubavi i od nepodnošljive razdraženosti svih ćutila. Osjećao sam da u tom stanju neću dugo izdržati. Da nekako opravdam svoju šutnju, hinio sam zubobolju.
Poslije večere Pietro reče sestri da sam zaljuben u nju i da će mi olakšati patnje ako mi dopusti da je poljubim. Umjesto odgovora ona se okrenu prema meni nasmijanih usana koje kao da su pozivale na cjelov. Izgarao sam od žudnje, no poštovanje prema tom nevinom i čistom biću bijaše toliko da joj tek lagano dodirnuh usnicama obraz.
– Zar je to poljubac? – uzvika se Pietro. – No, hajde, hoćemo pravi ljubavni poljubac.
Ja se ne pomakoh, gadeći se od besramnosti tog podvodača, ali sestra, odvrativši lice, reče snuždeno.
– Ne navaljujte, nisam ja te sreće da mu se svidim.
Te me riječi pogodiše u srce, i sve brane popucaše pred bujicom osjećaja.
– Kako? – vatreno sam uskliknuo – kako? O, divna Catterino, zar ne pogađate da je ovamoja suzdržanost tek izraz prevelike ljubavi kojom ste me nadahnuli? Vi doista mislite da mi se ne sviđate? Ako je dovoljan samo jedan cjelov da vas uvjerim primite ga sa svim žarkim osjećanjima koje gajim prema vama.
Uzevši je tad u naručaj i stegnuvši je zaljubljeno na grudi, pritisnuh joj na usta dug i vatren poljubac za kojim sam pogibao, no plašljiva golubica osjeti da je dopala pandža ptice grabljivice. Istrgnu mi se iz ruku sva zbunjena što je takvim putem otkrila da sam zaljubljen. Dok je njen brat bučno odobravao ona je, da sakrije uzbuđenje, namještala krinku.
Zapitah je da li još misli da mi se ne sviđa.
– Uvjerili ste me – odgovori – ali ako ste me riješili zablude, ne smijete me kazniti.
Taj me čedan odgovor ushiti, jer sam znao da ga je nadahnula nježnost. Njen brat međutim reče da je to glupost.
Čim smo navukli krinke, napustili smo svratiste i pošto ih odvezoh kući povukoh se u samoću zaljubljen, radostan i tužan u isti mah.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Možte odgovarati na teme u ovom forumu