Kazanova-Memoari

Napiši novu temu   Odgovori na poruku

Strana 4 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4

Ići dole

Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 10:19 am

First topic message reminder :

[You must be registered and logged in to see this link.]



KNJIGA DRUGA
I
Povratak na Krf - Gospođa Foscarini - Lažni princ - Moj bijeg s Krfa - Lude pustolovine na otoku Casopu - Predaja i pritvor u Krfu - Oslobođenje - Uspjesi kod gospođe Foscarini.
Iz Carigrada smo otplovili početkom rujna istim ratnim brodom kojim bijasmo i došli, i za petnaest dana stigosmo na Krf. Tog se puta bailo ne htjede iskrcati, već odmah nastavi plovidbu. U Carigradu je dobio na dar osam prekrasnih turskih konja, od kojih sam dva vidio još živa u Gorici 1773. godine.
Čim sam se iskrcao sa svojom pozamašnom prtljagom i našao prilično neudoban stan, otiđoh da se poklonim gospodinu Andreu Dolfinu, vrhovnom providuru, koji mi ponovo obeća da će me prilikom prve smotre unaprijediti u čin poručnika. Potom se javih gospodinu Camporeseu, svom kapetanu. Svi štabni časnici moje regimente bijahu odsutni.
Moj treći posjet bijaše namijenjen gospodinu D. R.,[1] guverneru galije, kojem me je velikodušno preporučio gospodin Dolfin s kojim bijah putovao iz Venecije. Gospodin D. R. me blagonaklono zapita bih li želio služiti kao njegov pobočnik. Ne dvoumeći se ni časka, odgovorih da veće časti ne mogu poželjeti i da ću s najvećom poslušnošću vršiti njegove zapovijedi. On me odmah dade odvesti u sobu koju mi je bio namijenio, i ja se već sutradan nastanih kod njega. Moj mi je zapovjednik dodijelio u službu jednog francuskog vojnika, koji bijaše vlasuljar po zanimanju. To mi je bilo veoma drago jer sam odavno želio da naučim govoriti francuski. Taj vojnik bijaše prava vucibatina, pijanica i razbludnik. Potjecao je iz jedne seljačke obitelji u Picardiji i jedva da je znao pisati, no meni je bilo glavno da zna dobro govoriti. Taj vjetrogonja bijaše pun vragometnih priča i vodvilja koje je tako šaljivo pričao da su slušaoci umirali od smijeha.
[1] Riječ je o mletačkom patriciju Giacomu de Riva, potomku stare plemićke obitelji koja je stoljećima sudjelovala u upravljanju Republikom. Giacomo de Riva bijaše zapovjednik galeace, ratnog broda sa tri jarbola i 49 vesala, s posadom od dvjesta vojnika.
Prodajom darova što sam ih donio iz Carigrada postao sam vlasnik pozamašne svotice od pet stotina cekina. Odmah sam iskupio u židova sve što sam zbog kartaških dugova morao založiti prije odlaska u Carigrad, pa sam i to pretvorio u novac, čvrsto odlučivši da više ne igram naslijepo kao neiskusna budala, već pomažući se umještvom i proračunom, što može uraditi svaki mladić ako ima iole razbora, bez straha da će nauditi svojoj časti.
Vrijeme je da čitaoca upoznam s načinom življenja na Krfu. O zemlji neću govoriti jer to svatko može pročitati u putopisima ili opisima.
Krf je u ono vrijeme imao vrhovnog providura koji je imao ovlaštenja vladara i provodio raskošan život. Tada je to bio gospodin Dolfin, šezdesetogodišnji starac, strog, tvrdoglav i neuk, koji više nije mario za žene, ali je volio da ga one oblijeću. Svake je večeri kod njega bilo primanje i vazda spremna trpeza za dvadeset i četiri uzvanika.
Uz njeg su bila tri visoka časnika, koji su zapovijedali lakom flotom, kako su se nazivale galije, i još tri za tešku flotu, to jest za ratne brodove. Kako je svaka galija morala imati svog guvernera, koga su nazivali sopracomito, časnika s tim činom bilo je deset, a isto toliko zapovjednika ratnih brodova, računajući i trojicu pomorskih glavara. Svi su ti zapovjednici bili mletački patriciji. Bilo je još deset mladih mletačkih plemića koji su učili pomorstvo. Sudsku i policijsku vlast vršili su na otoku također mletački patriciji, njih desetorica, a nazivali su se visokim kopnenim časnicima. Oni koji su bili oženjeni, a žene im bile lijepe, imali su zadovoljstvo da primaju u kuću udvarače koji su uzdisali za nedosežnim dražima domaćice. No velike su strasti bile na Krfu rijetkost, jer je bilo kurtizana u izobilju, a velik suparnik lijepim osjećajima bijahu igre u novac koje čovjeku zarobe i srce i um.
Među gospođama najviše se isticala ljepotom i brojem udvarača gospođa Foscarini. Njen muž, guverner jedne galije, došao je na Krf prije godinu dana i gospođa je na prvi pogled očarala sve pomorske glavare, no smatrajući da može birati kog joj je volja, dade prednost gospodinu D. R. isključivši sve druge koji joj ponudiše svoju službu. Gospodin Foscarini se vjenčao njome istog dana kad je, navršivši sedamnaest godina, izišla iz samostana, kamo je kao gojenica ušla sa sedam, i istog ju je dana ukrcao na svoju galiju. Ja sam je prvi put vidio onog dana kad sam se smjestio kod providura, i ostao sam zapanjen. Pomislio sam da pred sobom gledam natprirodno biće koje je neizmjerno nadvisilo sve žene što sam ih dosad vidio, pa je od mene bila daleka i pomisao na ljubav. Činilo mi se da sam od neke niže vrste i da se nikad neću uzdići do njene. Išao sam čak dotle da sam sama sebe uvjeravao kako između nje i gospodina D. R. nema ništa osim hladnog prijateljstva, i odobravao gospodinu Foscariniju što se ne pokazuje ljubomoran. Taj je gospodin uostalom bio savršen glupan. Takav eto bijaše dojam što ga je prvog dana ta ljepota ostavila na mene, no to ne potraj a dugo i promijeni se na za mene posve nov način.
U svojstvu pobočnika imao sam čast da jedem s njima za istim stolom, ali to bijaše sve. Drugi pobočnik, također zastavnik, a glup da gluplji ne može biti, uživao je istu povlasticu, ali nas ne smatrahu uzvanicima. Nitko nas nije čak ni gledao, a kamoli da nam se obrati kojom riječi. Ja sam dobro znao da to ne proizlazi iz nekog promišljenog prezira, no ipak me je taj položaj nepodnošljivo tištao. To je još mogao otrpjeti moj drug, koji bijaše prava bluna, ali ja nikako. Tako proteče desetak dana, i gospođa Foscarini, koja me nijednom nije udostojala pogleda, stade mi se već manje sviđati. Počeo sam gubiti strpljenje i bivati sve ljući i uvređeniji, to više što taj njezin nehat nisam mogao pripisivati skrivenim namjerama. Da je to radila i s najneznatnijom primisli, ne bih se ljutio, no ovako sam morao priznati da sam za nju obično ništavilo. A to je bilo odveć za moju sujetu. Znajući da sam ipak nešto, smatrao sam da bi i ona to morala znati. Napokon se ipak ukaza prilika kad me se udostojala nagovoriti i pogledati.
Bilo je jedne večeri kad se gospodin D. R. divio krasnom pečenom puranu koji se nalazio baš ispred mene. Providur me zamoli neka purana rasiječem. Ja smjesta prionuh i razrezah ga na šesnaest komada, jer ne bijah vičan tom poslu, što bi mi svak oprostio. No gospođa Foscarini uze se smijati i pogledavši me reče da se nisam trebao petljati u ono što ne znam uraditi kako treba. Ne znajući što da joj odgovorim, pocrvenjeh i posramljeno sjedoh a srce mi se ispuni mržnjom na nju. Drugi put, kad je nekom prilikom morala izreći moje ime, prezrivo me zapita kako se zovem, iako je to morala znati jer sam već petnaest dana stanovao kod gospodina D. R., da i ne govorim o slavi što je bijah već stekao kartaškom srećom koja mi se nije prestajala osmjehivati.
Sav svoj novac dao sam nekom Maroliju, tvrđavskom majoru i igraču od zanata, koji je u kavani držao banku faraona. Nas smo se dvojica uortačili, uloživši svaki po pola. Kad je on držao banku, ja sam mu bio krupje, a istu je uslugu on iskazivao meni kad sam ja dijelio karte, što je često bivalo, jer major baš ne bijaše omiljen. Dijelio je karte nastojeći da protivnike utjera u strah, dok sam ja radio baš obrnuto i bio uvijek sretne ruke. Osim toga znao sam gubiti sa smiješkom i dobivati bez hvalisanja, što se protivnicima uvijek sviđa.
Taj Maroli bijaše onaj kobni svat koji mi je odnio sav novac za vrijeme prvog boravka. Kad sam se vratio iz Carigrada, pokazah mu da više nisam budala koju će lako operušati, pa on procijeni da mu je bolje udružiti se sa mnom i uputiti me u mudra načela bez kojih igra u novac upropasti svakog koji joj se oda. Taj mi čovjek ipak nije ulijevao preveliko povjerenje, pa sam se držao na oprezu. Svake noći, kad bismo završili igru, napravili smo račun; glavnica je ostajala kod blagajnika, a dobiven gotov novac dijelili smo napola i odnosili ga svaki sebi.
Sretan u igri, dobra zdravlja, omiljen kod svih drugova prema kojima se u svakoj prilici pokazivah uslužan i darežljiv, bio bih prezadovoljan sudbinom, samo da me je gospodin D. R. barem malo odlikovao za stolom i da se njegova dama nije pokazivala onako uznositom. Rekao bih da me je bez ikakva razloga voljela s vremena na vrijeme poniziti, zbog čega sam je silno zamrzio. Kad bih diveći se njenom savršenom obličju razmišljao o tom opakom osjećaju koji mi je ulijevala, zaključio bih da je ne samo bezobrazna već i glupa, jer je bez ikakva uzvrata mogla tako lako zavladati mojim srcem. Želio sam jedno: da prestane raspirivati moju mržnju. Ako je to pak radila s nekom nakanom, nikako nisam mogao dokučiti što bi time mogla postići. Njezino ponašanje nisam mogao pripisivati ni koketeriji jer joj ni jednim znakom nisam pokazao koliko joj se divim, a još manje ljubavnoj strasti za nekog drugog, zbog čega bi me mogla omrznuti, jer bijaše očigledno da ne mari bogzna kako ni za gospodina D. R., a još manje za muža, s kojim je postupala kao s posljednjim slugom. Ukratko, ta je žena bila moja nesreća, i ja sam izjedao sama sebe, uviđajući da bez mržnje koju je raspirila u meni ne bih nikad ni pomišljao na nju. A spoznaja da mi je duša spodobna za taj opak osjećaj samo je povećala moju muku.
Jedne večeri kad mi je netko predao smotuljak zlatnika koje je izgubio na riječ, ona me, dok smo se dizali od stola, iznenada upita:
– Što radite s tolikim novcem?
– Čuvam ga, gospođo, za plaćanje budućih gubitaka.
– Budući da ni na što ne trošite, bolje biste uradili da ne igrate, jer tako samo gubitevrijeme.
– Vrijeme koje čovjek provede u zabavi nije nikad izgubljeno, već samo ono koje sepotrati u dosadi. A mlad čovjek koji se dosađuje najlakše će dopasti ljubavnog jada i prezira.
– To je moguće, ali kad se mlad čovjek zabavlja igrajući se blagajnika vlastitog novca, toznači da je škrtac, a škrci su vrijedni prezira koliko i zaljubljenici. Zašto ne kupite barem rukavice?
Na te riječi laskavci prasnuše u smijeh, a ja se osjetih glup i posramljen, to više što sam uviđao da ona ima pravo. Naime, pobočnik je osim ostalih dužnosti imao dužnost da prati gospođe do nosiljke ili kočije kad su odlazile, a na Krfu je bila moda da im lijevom rukom pridržava skut haljine a desnom da ih vodi ispod ruke. Zato je doista morao nositi rukavice da im znojnom rukom ne uprlja haljinu. Bio sam duboko ponižen, a objeda za škrtost pekla me u srcu kao nož u rani. Bilo bi mi lakše da je to pripisala mom slabom odgoju. Da se osvetim, nisam kupio rukavice već sam odlučio da je prepustim otužnoj udvornosti Sanronija, koji je doduše nosio rukavice ali je zato imao pokvarene zube, plavu periku, gadnu crnu put, a iz usta mu je ružno zaudaralo.
I tako sam provodio dane u jadu, nesretan što ne mogu prestati da mrzim tu mladu ženu kojoj, istini za volju, i nisam imao što zamjeriti. Niti me je ona mrzila niti voljela, već je onako mlada i željna smijeha uzela upravo mene na nišan da se katkad poigra baš kao sa lutkom. No zar je to moja sujeta mogla otrpjeti? Želio sam je sam kazniti, vidjeti je raskajanu, pa sam smišljao najokrutnije osvete. Uživao sam pri pomisli kako ću je svojim duhom i novcem osvojiti pa je onda kao dronju prezirno odbaciti. No slijedećeg sam trenutka uviđao koliko je taj naum jalov, jer sve da i nađem puta do njena srca, zar bih mogao odoljeti njenim čarima i odreći se slasti uspjeha? Ali desi se sretan slučaj koji sve promijeni.
Jednog dana gospodin D. R. posla me poslije ručka da odnesem neka službena pisma gospodinu Condulmeru, kapetanu galije, i da čekam na njegove zapovijedi. Kapetana sam morao čekati sve do ponoći, i kad sam se vratio, gospodin D. R. bio se već povukao, pa mi nije preostalo drugo no da pođem na spavanje. Ujutro sam ušao u njegovu sobu čim se probudio da podnesem izvještaj o povjerenom mi zadatku. Trenutak kasnije uđe sobar i preda mu jedno pismo dodavši da pobočnik gospođe Foscarini čeka vani na odgovor. Gospodin D. R. raskinu pečat, i pročitavši pismo, ljutito ga podera i izgazi nogama. Zatim prošeta nekoliko puta sobom, pa sjednuvši za stol napisa odgovor, zapečati ga i preda pobočniku kog je dao pozvati. Zatim s najvećim mirom nastavi čitati ono što mu je uputio pomorski glavar, a potom mi naloži da prepišem jedno pismo. Upravo ga je čitao, kad opet uđe sobar i reče da gospođa Foscarini želi govoriti sa mnom. Gospodin D. R. na to primijeti da me više ne treba pa neka pođem vidjeti što gospođa želi od mene. Već sam bio izišao, kad me on pozva natrag da me opomene kako mi čast i dušnost nalažu da čuvam tuđe tajne. Ta je opomena bila doista suvišna. Poletio sam gospođi, uzalud nagađajući zašto me zove. Kod nje sam već bio nekoliko puta, ali nikad po njenom pozivu. Nije me pustila čekati ni časka. Uđoh i iznenadih se kad je vidjeh sjedeći u krevetu, divno rumenu u licu, ali otečenih i crvenih očiju. Mora da je mnogo plakala. Srce mi je snažnije zakucalo, premda za to nisam imao nikakva razloga.
– Sjednite – reče mi ona – jer vam imam nešto kazati.
– Saslušat ću vas stojeći, gospođo, jer se ne smatram dostojnim tolike milosti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39212
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:04 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

XV
Razvoj ljubavi s lijepom Catterinom
Sutradan Pietro Campana osvanu kod mene s pobjedničkim izrazom i već mi s vrata saopći kako je njegova sestra otkrila majci da se volimo. Ako se mora udati, rekla joj je, moći će biti sretna samo sa mnom.
– Ja obožavam vašu sestru – rekoh mu – ali vjerujete li da će mi je vaš otac dati?
– Ne vjerujem, ali on je već star i neće dugo. A dotle ljubite i uživajte. Majka je dopustilada večeras ide s nama u Operu.
– E, pa onda ćemo ići, dragi prijatelju.
– Morao bih vas zamoliti za jednu malu uslugu.
– Stojim vam na raspolaganju.
– Prodaje se odlično ciparsko vino uz jeftinu cijenu. Mogao bih dobiti bačvu uz mjenicuisplativu u šest mjeseci. Siguran sam da ću ga odmah uz veliku dobit preprodati, ali trgovac traži jamstvo, i ako pristajete, primit će vas kao jamca. Hoćete li mi potpisati mjenicu?
Potpisao sam ne skanjujući se, jer koji bi zaljubljenik u takvom slučaju odbio uslugu onom koji bi mu iz osvete mogao zauvijek razoriti sreću?
Pošto ugovorismo sastanak za isto veče, rastadosmo se zadovoljni jedan s drugim.
Kad se odjenuh, obiđoh trgovine i kupih tucet pari rukavica, isto toliko svilenih čarapa i pet izvezenih podvezica sa zlatnim kopčama veseleći se kao dijete tom prvom daru što ću ga pokloniti svojoj novoj ljubavi.
Ne treba ni spominjati da sam na sastanak došao tačno, no oni me već čekahu izgledajući odakle ću stići. Da nisam prozreo bratove namjere, osjećao bih se polaskan tolikom uljudnošću. Čim sam im se pridružio, Pietro izjavi da nas zbog hitnih poslova mora ostaviti i da će nas potražiti u kazalištu.
Poslije njegova odlaska rekoh djevojci da nam ne preostaje drugo no da se do početka predstave provozamo gondolom.
– Ne – usprotivila se ona – hajdemo radije u jedan od parkova na otoku Zuecca.
– Veoma rado.
Uzeh najmljenu gondolu i iskrcasmo se na Otočiću sv. Blaža, u jednom vrtu koji uz cijenu jednog cekina zakupih za čitav dan tako da nitko nije mogao ući. Kako ni jedno ni drugo nismo ručali, naručih biran ručak i pošto u odajama skinusmo maske, siđosmo opet u vrt.
Ljupka Catterina imala je samo prslučić od tafta i suknju od iste tkanine, ali kako bijaše dražesna u toj laganoj odjeći! Moje zaljubljene oči prodirale su kroz tkaninu i u mašti sam je gledao sasvim nagu, uzdišući od želje, požude i savladavanja.
Čim se nađosmo u glavnom drvoredu, moja mlada družica, osjetivši se prvi put slobodna u prirodi, poče poput lakonoge srne trčati sad lijevo sad desno, klikćući od veselja. Kad se sva zadihana zaustavi, udari u smijeh, videći kako je promatram u njenom ushitu. Zatim me izazva na takmičenje u trčanju, i ja odmah pristadoh, ali da igra bude zanimljivija, predložih jednu okladu:
– Tko izgubi – kazao sam joj – mora izvršiti ono što mu bude naredio pobjednik.
– Pristajem.
Odredismo cilj i dadosmo se u trk. Premda sam znao da bih s lakoćom mogao pobijediti, odlučio sam izgubiti da vidim što će mi zadati kao kaznu.
Dok je ona trčala svom snagom, ja sam hotimice zaostajao tako da je stigla prva na cilj. Ne došavši još pravo do daha, uze smišljati što će mi odrediti. Iznenada otrča i zaklonivši se iza jednog stabla, zada mi da pronađem njen prsten. Znao sam da ga je sakrila negdje na sebi, i sveg me obuze dragost, jer sam u tom jasno razabrao vragolastu namjeru. Ipak sam osjećao da se ne smijem prenagliti jer je njenom bezazlenom povjerenju trebalo nježnog poticaja i ohrabrenja. Sjedosmo na travu i ja uzeh pretraživati njene džepove, nabore na prsluku i suknji, zatim cipele i čarape sve do podvezica koje su bile zakopčane ispod koljena. Nisam ništa našao i nastavih traženje, a kako je prsten bio sakriven na njoj, morao sam ga negdje naći. Čitalac sigurno naslućuje da sam se već u početku dosjetio u kojem ga je slatkom skrovištu pohranila moja krasotica. Ali prije no što sam onamo zavirio ubrao sam usput tisuću divota u kojima sam s opojnošću uživao. Prsten bi naposljetku otkriven između dva najljepša čuvara što ih je priroda ikad zaoblila, ali ja bijah tako uzbuđen da mi je ruka, kad sam ga izvukao, vidljivo drhtala.
– Zašto dršćete? – upita me.
– Dršćem od veselja što sam našao prsten, jer ste ga tako dobro sakrili. Ali vi midugujete uzvrat i ovaj put me nećete pobijediti.
– To ćemo vidjeti.
Trka još jednom započe. Videći kako slabo trči, povjerovali da je pobjeda već moja! Prevario sam se. Ona je štedjela snage, i kad bijasmo na tri četvrtine staze, iznenada poleti kao odapeta strijela, prestiže me i ja shvatih da mi pobjeda izmiče. No u taj tren dosjetih se lukavstvu koje će sigurno zbuniti smionu trkačicu. Bolno kriknuvši bacih se na zemlju koliko sam dug i širok. Mala se sirota zaustavi, pritrča sva prestrašena i pomogne mi da ustanem, uzvikujući od straha i sućuti. Čim stadoh na noge, nasmijah se i zaletjevši se svom snagom pojurih cilju kamo stigoh dok je ona još bila daleko.
Zabezeknuto me je upitala:
– Zar se niste ozlijedili?
– Ne, jer sam pao hotimice.
– Hotimice? Da me prevarite! Nikad ne bih pomislila da ste kadri učiniti nešto takva. Viste pobijedili prijevarom, a to nije dopušteno. Ja dakle nisam izgubila.
– O, jeste. Izgubili ste, jer ja sam stigao na cilj prije vas. Vratio sam vam milo za drago,jer i vi ste mene pokušali prevariti praveći se da zaostajete.
– Ali to je dopušteno, dok je vaša lukavština sasvim druge vrste.
– Možda, ali ona mi je ipak pribavila pobjedu:
»Vincassi per fortuna o per inaga.no II vincer sempre fu laudabil cosa12
12. Pobijedi li se srećom ili prijevarom - pobjeda je uvijek hvale vrijedna stvar. (Casanova je na svoju preuredio Ariostove stihove).
– To sam često čula od brata, ali od oca nikada. Dobro, priznajem da sam izgubila. Sadzapovijedajte, odredite što moram uraditi, i ja ću poslušati.
– Pričekajte malo. Sjednimo, jer moram porazmisliti. Ha, sjetio sam se! Evo što imateizvršiti: zamijenite sa mnom podvezice.
– Podvezice? Ali vidjeli ste kakve su. Ne vrijede ništa.
– Svejedno. Tako ću se dvaput na dan podsjećati na biće koje volim, i to otprilike u ističas kad i vi budete morali misliti na mene.
– Baš ste se lijepo dosjetili. To mi laska, i zato ću vam oprostiti što ste me prevarili. Evovam mojih ružnih podvezica.
– A evo i vama mojih.
– Ah, varalico, kako su vaše lijepe! Kakav krasan dar! Sigurno će se svidjeti i majci. Toste sigurno dobili nedavno na poklon, jer su još sasvim nove.
– Ne, nije to poklon. Kupio sam ih za vas i dugo sam se domišljao kako da vam ihponudim. I, eto, ljubav me je nadahnula da ih odredim kao nagradu za poraz u trčanju. Sad možete zamisliti kako sam se zabrinuo kad sam vidio da me prestižete. Jad mi je nadahnuo onu malu lukavštinu koju sam počinio ufajući se u vašu plemenitost, jer, priznajte, zar se ne biste pokazali odviše opakom da mi niste pohitali u pomoć?
– A ja sam uvjerena da se ne biste utekli toj prijevari, da ste na tren mogli naslutitikakav ćete mi bol zadati.
– Po tim riječima sudim da vam je ipak stalo do mene, zar ne?
– Sve bih učinila da vam to dokažem. Da znate kako su mi drage moje nove podvezice.Uvijek ću ih nositi i jamčim vam da mi ih brat neće oteti.
– Zar bi on to bio kadar?
– O da, osobito ako su kopče zlatne.
– I jesu, ali vi mu recite da su od pozlaćene mjedi.
– Hoćete li mi pokazati kako se zakapčaju?
– Razumije se.
Na to otiđosmo ručati. Poslije objeda kojem smo, sjećam se, oboje iskazali dužnu čast, ona postade još veselija, a ja još zaljubljeniji, ali i vrijedan sažaljenja zbog krute stege kojom sam sputavao raspaljena ćutila. Nestrpljiva da vidi kako će joj pristajati podvezice, zamoli me prastodušno i bez trunka koketerije da joj u tom pomognem. Nevina djevojka koja usprkos svojih petnaest proljeća nije još ljubila i koja nije zalazila među svijet, niti se družila sa svojim vršnjakinjama, ne poznaje ni žestinu žudnje ni ono što je rađa. Ona i ne sluti kako mogu biti opasni ovakvi domjenci u dvoje. Kad se prvi put, još nesvjesna svog osjećaja, zaljubi, tad vjeruje da je predmet njene ljubavi dostojan njenog povjerenja i misli da će samo iskazivanjem bezgraničnog povjerenja moći zadobiti njegovu ljubav.
Videći da su joj čarape prekratke i da ih ne može zakopčati iznad koljena, reče mi da će ih nositi s duljim čarapama, našto ja spretno izvadih iz džepa one koje sam kupio i bez muke je sklonuh da ih primi. Razdragana i puna zahvalnosti sjedne mi na koljena i u izljevu radosti obasu me poljupcima kakve bi dala vlastitom ocu da joj je poklonio sličan dar. Uzvraćao sam joj cjelove, obuzdavajući i dalje silinu svoje strasti. Samo sam joj rekao da jedan jedini njen cjelov vrijedi više od čitava kraljevstva.
Dražesna Catterina skine zatim svoje čarape i navuče darovane, koje su joj dopirale do polovice bedara. Što je njena božanstvena nevinost bila očiglednija, to sam se manje usuđivao da se bacim na taj preslatki plijen.
Potom siđosmo u vrt gdje smo šetali do večeri, a onda odosmo u Operu. Maske smo zadržali, jer je kazalište bilo maleno, pa bi je mogli prepoznati, a ona je znala da je otac više ne bi pustio iz kuće kad bi saznao za nedozvoljene zabave svoje kćeri.
Neobično smo se začudili kad u loži ne nađosmo njena brata.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39212
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:05 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

Desno od nas sjedio je markiz od Montalegra, španjolski poslanik, s gospođicom Bola, svojom službenom ljubavnicom, a slijeva su sjedile dvije maske, muškarac i žena, koji nisu skidali oka s nas, ali to moja prijateljica, koja im je bila okrenuta leđima, nije mogla primijetiti. Za vrijeme baleta Catterina slučajno odloži sadržaj opere na ogradu lože, a ona maska ispruži ruku i uze ga. Po tom sam zaključio da nas poznaje, pa to rekoh svojoj pratilici. Ona se okrenu i prepozna svog brata. Ona ženska maska mogla je biti samo njegova prijateljica.
Pietro je znao broj naše lože, pa je uzeo susjednu, a kako to nije moglo da bude slučajno, odmah sam pogodio da je nakanio pozvati svoju sestru na večeru s tom ženom. To mi me bijaše nimalo drago, no bio sam odviše zaljubljen da tom besramniku skrešem u brk što ga ide.
Poslije drugog baleta dođe on u našu ložu sa svojom ljepoticom. Nakon uobičajenih učtivosti poznanstvo bi sklopljeno, i mi odosmo zajedno na večeru u njezin kazino.
Čim skinuše krinke, gospođe se poljubiše, i ljubavnica Pietra Campane obasu djevojku laskama i ljubaznostima svake ruke. Za stolom je glumila srdačnu prijaznost, a neiskusna joj je Caterina odgovarala bojažljivim poštovanjem. No usprkos prijetvornoj srdačnosti iz nje je jasno izbijala zavist i ljutnja videći koliko nevine draži kojima sam se priklonio nadmašuju njene.
Pietro Campana, pun raspojasana veselja, rasipao se neukusnim šalama kojima se smijala jedino njegova ljubavnica. Ja sam samo zlovoljno slijegao ramenima, a ni Catterina nije odgovarala jer nije ništa razumjela. Uglavnom, naša neskladna četvorka bijaše veoma dosadna.
Poslije slatkog, Pietro, zagrijan vinom, poljubi svoju dragu i pozva me da učinim isto s njegovom sestrom. Hladno mu odvratih da djevojku iskreno ljubim i da ću se na taj čin odvažiti tek kad steknem pravo na njezino srce. On stade s tim zbijati šalu, ali ga ljubavnica ušutka. Zahvalan zbog te obzirnosti izvadih iz džepa onih dvanaest pari rukavica i poklonili joj šest, a ostale ponudih svojoj prijateljici koja ih radosno primi. Pietro se podrugljivo naceri i dignuvši se od stola odvuče svoju ljubavnicu, koja se također opila, do jednog kanapea i baci se na nju. Kako je prizor postajao sve razbludniji, ja se postavih tako da ih zakrijem i nježno povukoh svoju prijateljicu u udubljenje jednog prozora. Ipak nisam mogao spriječiti da Catterina ne opazi u jednom ogledalu što rade ono dvoje besramnika. Obrazi joj planuše od stida, no kako sam joj ja kazivao obične i čedne stvari, ona uze govoriti o svojim lijepim rukavicama koje je poslagala na jednu konzolu.
Poslije svog gadnog podviga bestidni Pietro priđe k meni i poljubi me, a raskalašena ljubavnica, slijedeći njegov primjer, poljubi djevojku izjavivši kako je uvjerena da ona nije ništa vidjela. Catterina čedno odvrati da ne zna što je to mogla vidjeti, ali pogled koji mi je dobacila jasno je kazivao što osjeća.
Ako čitalac poznaje ljudsko srce, moći će zamisliti što sam osjećao. Pitam se kako sam podnio taj prizor u prisutnosti nevina bića koje sam obožavao, kad sam se svim silama morao boriti protiv želje da s njom učinim isto. Bio sam kao na živoj žeravici. Od gnjeva i gađenja kojem se pridružilo mukotrpno svladavanje što ga bijah nametnuo svojoj čežnji da ne izgubim ljubljeno biće, tresao sam se kao u groznici. Da su gospoda koja su izmislila pakao znala za tu patnju, stavila bi je među najgore paklene muke.
Bezočni Pietro bijaše uvjeren da mi je tim odvratnim činom dao velik dokaz prijateljstva, ne obazirući se što je time obeščastio ljubavnicu i povrijedio čednost sestre koju je izlagao prostituciji.
Kad je sutradan osvanuo kod mene, ljuto ga ukorih, a on se pokuša opravdati govoreći kako je mislio da sam ja s njegovom sestrom radio isto što i on sa svojom ljubavnicom.
Moja ljubav prema Catterini rasla je svakim časom i ja bijah pripravan na sve da je zaštitim od besramna koristoljublja njezinog brata, bojeći se da je ne proda nekom tko će biti bezobzirniji od mene.
Kakve li grozote! Kakvog li pokvarenjaka koji se nije žacao nikakvog sredstva da zadobije moje prijateljstvo! I ja sam se morao siliti na ljubaznost prema biću koje sam na svijetu najviše prezirao!
Raspitivanjem sam doznao da je prezadužen, da je bankrotirao u Beču, gdje je imao ženu i djecu. U Veneciji je pak osramotio oca, koji ga je morao istjerati iz kuće i koji se iz sažaljenja gradio da ne zna da mu se taj bijednik od sina još uvijek nalazi pod krovom. Zaveo je tuđu ženu, koju je muž poslije toga otjerao, i pošto joj je potratio sav novac, navodio ju je na prostituciju, ne znajući više kako da se izvuče. Majka, koja ga je obožavala, dala mu je sve što je imala, pa čak i svoju odjeću. Mogao sam dakle očekivati da će mi opet dodijavati, ali odlučio sam da mu više ne popuštam. Nisam mogao podnijeti misao da Catterina postane nevini uzročnik moje propasti i sredstvo za uzdržavanje bratovih poroka.
Tjeran neodoljivim osjećajem koji ljudi krste imenom savršene ljubavi, otiđoh već sutradan Pietru i pošto mu kazah da volim njegovu sestru u najpoštenijoj namjeri, predočih mu bol što mi ga je zadao pogazivši sve obzire prema djevojačkoj nevinosti, koju ni najgori pokvarenjak ne smije uvrijediti ako želi pripadati pristojnom društvu.
– Odlučio sam – završih – da se više ne sastajem s vama, pa makar se morao odrećiradosti da viđam vašu sestru, ali vas upozoravam da ću je znati spriječiti da izlazi s vama kako ne bi postala žrtvom neke sramne trgovine.
On se opet poče opravdavati pijanstvom kao i time što tobože nije znao da ja njegovu sestru volim ljubavlju koja zabranjuje užitak. Zamolio me za oproštenje, grleći me i plačući, i možda bih se raznježio da u tom času ne uđoše majka i kći koje mi stadoše razdragano zahvaljivati na lijepim darovima. Ja na to rekoh majci da volim njenu kćer u nadi da će mi je dati za suprugu.
– U toj nadi – dodao sam – obratit ću se vašem gospodinu suprugu čim steknem takavpoložaj kojim ću joj moći omogućiti sretan i pristojan život.
Poljubih joj ruku, a vlastite riječi tako me raznježiše da mi niz lice potekoše suze. One ganuše srce dobre žene, pa se i ona rasplaka. Pošto mi toplo zahvali, ostavi me sa kćerkom i sinom koji kao da se pretvorio u kip.
Na svijetu ima mnogo majki sličnih ovoj. To su najčešće one koje su uvijek bile poštene, pa ne slute prijevaru, jer znaju samo za kreposne porive. Zato su gotovo uvijek žrtve svoje iskrenosti i povjerenja prema onima koji im se predstavljaju kao uzor čestitosti.
Ono što sam rekao majci iznenadilo je kćer, no još se više iznenadi kad sazna što sam rekao bratu. Razmislivši časak, kaza mi da bi je osim mene svaki drugi bio upropastio, i da mu do kraja života ne bi oprostila da se našla u položaju njegove dame, jer je njegovo ponašanje prema njoj bilo za oboje jednako sramotno. Pietro je plakao, ali to su bile krokodilske suze.
Bijaše upravo duhovska nedjelja, pa kako je kazalište bilo zatvoreno, on mi se ponudi da će mi sutradan, ako se nađem na uobičajenom mjestu, dovesti sestru, i da će nas ostaviti slobodne, jer mu čast ne dopušta da gospođu Colonda ostavi kod kuće samu.
– Dat ću vam svoj ključ – reče – pa ćete odvesti sestru kući pošto budete večerali gdjeodaberete.
Zatim se udalji pošto mi je predao ključ koji nisam imao snage odbiti. Izišao sam odmah za njim, obećavši svojoj ljubljenoj da ćemo sutradan ići u vrt na otočiću Zuecca.
– To je najpoštenije – rekla mi je – što je moj brat mogao učiniti.
Na sastanak sam došao tačno, goreći od ljubavi, jer sam predosjećao što će se zbiti. Pobrinuo sam se za ložu u Operi, ali do večeri bijaše daleko, te mi opet odosmo u naše vrtove. Kako bijaše blagdan, bilo je došlo dosta ljudi koji su u manjim društvima sjedili za odvojenim stolovima. Nismo se željeli ni s kim miješati, te odlučismo ostati u odajama koje smo za taj dan iznajmili.
Kako smo nakanili da u Operu odemo tek kad predstava bude pri kraju, dadoh naručiti dobru večeru. Imali smo pred sobom punih sedam sati, a moja me prijateljica uvjeravaše da se nećemo dosađivati. Čim je skinula masku, sjede mi na koljena govoreći kako sam je dokraja osvojio kad sam poslije one strašne večere poštedio njenu stidljivost. Razgovor nam zaslađivahu poljupci koji postajahu sve vatreniji.
– Jesi li vidio što je moj brat uradio onoj gospođi kad je zajahala na nj? Ja nisam ništavidjela, ali sam se domišljala što joj radi.
– Zar se nisi bojala da ću i ja isto napraviti s tobom?
– Ne, kunem ti se. Kako bih se mogla bojati, kad sam znala koliko me voliš? Time bi metako ponizio da te više ne bih mogla voljeti. Mi ćemo se čuvati za onaj dan kad postanemo muž i žena, zar ne, ljubljeni prijatelju? Ne možeš zamisliti kakvu sam radost oćutjela kad si se jučer izjasnio pred majkom. Mi ćemo se uvijek voljeti. Da, htjela sam te zamoliti da mi objasniš riječi koje su izvezene na mojim podvezicama.
– Zar ima neka izreka? Nisam znao.
– O da, to je na francuskom. Učini mi zadovoljstvo pa ih pročitaj.
Sjedeći mi na krilu, otkopča jednu podvezicu, dok sam ja otkopčavao drugu. Na njima bijahu izvezena dva stiha koje sam trebao pročitati prije no što sam joj ih poklonio.
»En voyant chaque jour le bijou de ma belle,
Vous lui direz qu' Amour veut qu'il lui soit fidele.13
13. Gledajući svaki dan dragulj mile moje drage, recite joj da ljubav traži da joj bude vjeran.
Stihovi, premda ponešto slobodno, bijahu duhovito i spretno sastavljeni. Prasnuo sam u smijeh i ne prestadoh se smijati dok sam joj prevodio značenje. Kako to bijahu za nju novi pojmovi, morao sam joj objasniti u najsitnijim pojedinostima koje nas oboje zapališe.
– Neću se usuditi – primijeti ona naposljetku – nikom pokazati svoje lijepe podvezice.To mi je baš krivo.
Kako sam je slušao zamišljen, zapita me:
– Reci mi o čem misliš?
– Mislim kako te sretne podvezice uživaju povlasticu koja mene možda nikad nećezapasti. O, kako bih želio biti na njihovu mjestu. Možda ću umrijeti od te želje, umrijeti nesretan.
– Nećeš, mili moj prijatelju, i ja trpim isto što i ti, pa ipak znam da ću živjeti. Uostalom,možemo požuriti naše vjenčanje. Što se mene tiče, ja sam spremna da ti već sutra dadem vjeru, ako to želiš. Mi smo slobodni oboje, i ocu neće preostati drugo no da nam podijeli blagoslov.
– Pravo sudiš, jer bi ga već čast njegove kuće na to prisilila. Ipak, kad te budem prosio,zatražit ću od njeg dokaz poštovanja i za osam će dana naše gnijezdo biti savijeno.
– Zar tako brzo? Odgovorit će ti da sam premlada, vidjet ćeš.
– I možda će pravo kazati.
– Neće, ja jesam mlada, ali ne i premlada i znam da ću ti moći biti žena.
U meni je gorjelo kao u pećnici i više se nisam mogao braniti od vatre koja me je satirala.
– O, ti koju ljubim, kaži mi jesi li doista uvjerena da te volim? Zar se ne bojiš da ću teprevariti? Jesi li sigurna da se nikad nećeš pokajati što si mi postala suprugom?
– Srce moje, i odveć sam sigurna, jer ti ne bi mogao željeti moju propast i nesreću.
– Kad je tako, postanimo već danas supruzi. Samo će bog biti svjedok naše zakletve, auzvišenijeg svjedoka ne možemo imati, jer on vidi u dno našeg srca gdje caruje poštenje i čistoća. Zakunimo se jedno drugom, združimo naše sudbe i budimo sretni. Našu nježnu vezu potkrijepit ćemo pristankom tvog oca i crkvenim blagoslovom čim nam to bude moguće. A dotle budi moja, budi sva moja.
– Raspolaži sa mnom, ljubljeni prijatelju. Obećavam bogu i tebi da ću odsad pa do krajaživota biti tvoja vjerna supruga. To ću kazati svom ocu, svećeniku i cijelom svijetu.
– I ja tebi dajem istu zakletvu, nježna moja prijateljice, i uvjeravam te da smo ovog časavjenčani po božjim zakonima. Dođi u moj naručaj, usreći me dokraja.
– Oh, bože moj, je li to moguće? Je li moguće da sam tako blizu sreće?
Kad je nježno izljubih, otiđoh do gazdarice i naredih joj da nam donese jelo tek kad je pozovemo, a dotle neka nas nitko ne smeta.
Za to se vrijeme preljupka Catterina ispružila odjevena na postelji, ali joj ja kazah da će ta neprozirna tkanja na njoj plašiti ljubav, i za tren oka ona zasja naga kao nekad Eva, a lijepa kao da je sad izišla ispod dlijeta nadahnutog kipara. Njena put, glatka poput svile, blistala je od bjeloće koju je još jače isticala bujna vrana kosa što joj bijaše pala po ramenima od alabastra. Njen tanan struk, bujna bedra, divno oblikovane grudi, njene ružine usne, rujni obrazi, njene velike oči u kojima se ogledala nježnost i iskrila žudnja, sve na njoj bijaše savršeno lijepo, nudeći mojim pohlepnim očima savršenstvo kraljice ljubavi ukrašene neuporedivim čarima što ih nevinost prosipa po liku lijepe žene.
Bijah izvan sebe od udivljenja i pobojah se da moja sreća nije samo varav san i da će se rasplinuti pred mojom žudnjom. No vragolasta se ljubav pobrinu da me u tom ozbiljnom trenutku rastrese šaljivom primjedbom moje božice.
– Je li to možda zakon u braku – reći će ona – da suprug mora ostati odjeven?
– Nije, nije, anđelu, a kad bi tako i bilo, smatrao bih ga odveć barbarskim i nikad mu sene bih podložio.
Začas skinuh sve sa sebe, a tad se ona preda svim porivima prirode i radoznalosti, jer sve na meni bijaše za nju novo. Naposljetku kao da se umorila od pustog uživanja pogledima, pritisnu me čvrsto na grudi, uzviknuvši:
– Oh, ljubavi, kakvih razlika između tebe i mog jastuka!
– Tvog jastuka, srce? Ali ti se smiješ, objasni mi što to znači.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39212
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:06 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


– To su djetinjarije. Samo nećeš li se zbog toga naljutiti na mene?
– Naljutiti? Na tebe? Zar bih to mogao u najslađem času svog života?
– Onda čuj! Nekoliko posljednjih noći nisam mogla zaspati dok nisam zagrlila svojjastuk. Milovala sam ga, nazivala svojim dragim mužem, zamišljajući da si to ti, i kad bi mi slatko uživanje oduzelo moć pokreta, utonula bih u san, a jutrom bih se probudila držeći u naručju umjesto tebe veliki jastuk.
Ljubljena Catterina postade moja žena, junački podnijevši bolove, jer joj u prevelikoj ljubavi čak i bol bijaše sladak. Poslije tri sata što ih provedosmo u najnježnijim igrama, ustadoh i pozvah gazdaricu da nam donese jelo.
Večera bijaše skromna, ali nam je prijala. Gledali smo se ne govoreći ništa, jer koje bi riječi mogle iskazati ono što smo osjećali? Naša je sreća bila neizmjerna i mi smo je radosno uživali, znajući da ćemo je obnoviti kad god budemo željeli.
Poslije večere uđe gazdarica pitajući da li još nešto želimo i čudeći se što ne idemo na operu, koja je – kako svi kažu – vrlo lijepa.
– Zar nikad niste bili u operi?
– Nisam, jer je to za siromašan svijet odviše skupo. Moja bi kći, bog mi prosti, dala,mislim, svoju nevinost da joj je samo jedanput otići u kazalište.
– To bi bilo preskupo – reče u smijehu moja ženica. – Prijatelju dragi, zar joj ne bismomogli priuštiti tu sreću da ne mora tako skupo platiti, jer to jako boli?
– Baš sam i ja to pomislio. Evo ti ključa od lože, pa im daruj to veselje.
– Evo vam – reče Catterina gazdarici – ključa jedne lože u kazalištu San Moise koja stojidva cekina. Idite umjesto nas, a kćeri recite neka svoj cvijet sačuva za nešto vrednije.
– A da se bolje zabavite, majko – umiješah se i ja – evo vam dva cekina i neka vam se kćiugodno provede.
Čestita žena, zabezeknuta tolikom velikodušnošću svojih gostiju, otrči po kćer, dok mi uzesmo čestitati jedno drugom što smo se tako mudro prisilili da opet legnemo u postelju. Gazdarica se vrati s kćerkom, lijepom i privlačnom plavojkom koja svom silom htjede poljubiti ruke svojim dobročiniteljima.
– Ona će odmah otrčati sa svojim dragim – reče majka – koji je dolje čeka, ali ja ih nećupustiti same, jer to je opasan momak. I ja ću s njima.
– Pravo imate, majko, samo kad se vratite zadržite gondolu kojom ćete se dovesti, jer ćenam trebati za povratak u Veneciju.
– Što, zar ćete ostati ovdje do našeg povratka?
– Da, mi smo se naime danas vjenčali.
– Danas! Bog vas blagoslovio!
Prišavši postelji da je uredi, primijeti tragove koji su svjedočili o poštenju moje supruge i u iznenadnom oduševljenju pritrča Catterini da je poljubi, a onda uze držati propovijed kćeri pokazujući joj ono što, po njenom mišljenju, čini mladenki najveću čast. Oborivši svoje lijepe modre oči, kći joj čedno odgovori kako se nada da će se i na njenom vjenčanju dogoditi isto.
– I ja se nadam, jer te nikad ne puštam s očiju. Uzmi lavor i donesi vode, jer će ovojlijepoj mladenki sigurno ustrebati.
Na to obje žene iziđoše, a mi opet legosmo, i četiri sata najslađih zanosa minuse brzo kao tren. Naš posljednji boj potrajao bi dulje da se mojoj nježnoj prijateljici nije prohtjelo da promijeni uloge, zauzevši moje mjesto. Umorni od sreće i uživanja prepustismo se snu koji prekine gazdarica javljajući da nas gondola čeka. Odmah sam ustao i otvorio joj vrata u želji da se nasmijem onom što će nam ispričati o operi, no ona to prepusti svojoj kćeri i ode da nam skuha kavu.
Plavojka pomogne mojoj prijateljici pri odijevanju dobacujući mi od vremena na vrijeme značajne poglede koji me uvjeriše da je iskusnija no što misli njena majka.
Ništa nije bilo tako izdajničko kao oči moje ljubavnice. Okružene velikim modrim kolutovima, jasno su svjedočile o njenom prvom podvigu, no ona je hrabro izdržala bitku koja je od nje načinala drugo biće.
Posrkali smo toplu kavu, i pošto kazah gazdarici da nam za sutradan pripremi dobar ručak, ukrcasmo se u gondolu.
Već se danilo kad siđosmo na Trgu sv. Sofije, gdje smo se iskrcali da zavaramo trag. Rastali smo se sretni, zadovoljni i uvjereni da smo združeni najsvetijim pečatom braka.
Otišao sam kući odlučivši da preko proročišta zapovjedim gospodinu Bragadinu da mi isprosi ruku obožavane Catterine. U krevetu sam ostao do podneva, a ostatak dana proveo sam gubeći novac na kartama, kao da me sudbina htjela opomenuti da se ne slaže s mojom ljubavi.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39212
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:07 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


XVI
Nastavak ljubavi s Catterinom - Gospodin Bragadin prosi je u moje ime - Njezin otac uskraćuje pristanak i šalje je u samostan - De la Haye - Gubim na kartama - Udružujem se s Croceom i popravljam svoje novčano stanje - Razni događaji
Opijen ljubavnim blaženstvom, slabo sam mario za gubitak na kartama. Bijah toliko zaokupljen mislima na ljupku Catterinu da mi u glavi ni za šta drugo nije bilo mjesta.
U tom me stanju zateče drugog jutra njen brat, koji, sjajući od veselja, banu u moju sobu rekavši:
– Siguran sam da ste odspavali s mojom sestrom, i to mi je neobično drago. Ona dodušene priznaje, ali stvar je i bez toga jasna. Dovest ću vam je danas.
– Bit ću vam neizmjerno zahvalan, jer je obožavam i dat ću je isprositi u vašeg oca poosobi kojoj neće moći uskratiti pristanak.
– Ja vam to od srca želim, ali sumnjam. Međutim, prisiljen sam da vas zamolim za jošjednu uslugu. Mjenicom isplativom u šest mjeseci mogao bih kupiti jedan prsten koji vrijedi dvjesta cekina i koji bih već danas mogao preprodati po toj cijeni. Ta mi je svota nužno potrebna, ali draguljar koji vas poznaje neće da mi ga da bez vašeg jamstva. Hoćete li mi dakle učiniti tu ljubaznost? Znam da ste jučer izgubili, pa ako trebate novaca, posudit ću vam stotinu cekina koje ćete mi vratiti po dospjeću mjenice.
Kako sam mu mogao odbiti? Znao sam da će me prevariti, ali posrijedi bijaše Catterina, koju sam toliko volio.
– Pripravan sam da vam potpišem mjenicu – odgovorih – ali nije lijepo od vas štoiskorištavate moju ljubav prema vašoj sestri.
Izađosmo i pošto trgovac prihvati moje jamstvo, posao bi zaključen. Htijući mi polaskati, draguljar, premda me je poznavao samo po imenu, reče Pietru da mu uz moju garanciju stoji na raspolaganju čitava njegova radnja. Kompliment mi nije odveć polaskao, jer sam znao da ga zahvaljujem previjanosti tog nitkova koji je kao na iglu u plastu sijena nabasao na neobaviještenu budalu koja lakovjerno poklanja povjerenje nekom tko nema ništa. Tako je moja ljubljena Catterina, u kojoj sam gledao nepresušni izvor sreće, postala nevini uzročnik moje propasti.
U podne mi Pietro dovede svoju sestru i, da se pokaže poštenim, jer lopovi se uvijek mnogo trude da se takvima prikažu, vrati mi mjenicu za ciparsko vino, onu koju mu bijah onomadne potpisao, obećavajući da će mi prvom prilikom uručiti onih stotinu cekina što mi ih je bio obećao.
Svoju sam prijateljicu opet odveo na Zueccu i po običaju dao zatvoriti vrt. Ručali smo pod jednom sjenicom. Otkad je postala mojom, Catterina mi se činila još ljepšom. Spojeni u ljubavi i prijateljstvu, osjećali smo slatko i blaženo zadovoljstvo koje nam se zrcalilo na licu.
Gazdarica, zahvalna zbog moje velikodušnosti, iznijela je pred nas divljač i ribu, a posluživala nas je njena plavokosa kći. Ona je pomogla mojoj prijateljici da se svuče kad smo se uspeli u odaje da se prepustimo slastima našeg mladog braka.
Čim ostadosmo sami, Catterina me zapita što znači onih sto cekina koje mi je obećao njen brat. Odgovorih joj da je posrijedi neki naš posao.
– Zaklinjem te – reče mi na to ona – ubuduće ne potpisuj ništa, jer je nesretnik tolikozadužen da će i tebe odvući u propast koja ga neminovno čeka.
Taj put naše naslade bijahu punije i zrelije, uživali smo ih s više slasti i, rekao bih, s više razuma i svijesti.
– Oh, prijatelju moj – govorila mi je – učini sve što možeš da postanem majka, pa seonda otac više neće moći izgovarati da sam odviše mlada za udaju.
Jedva sam je uvjerio da ispunjenje te želje, ma koliko to oboje željeli, ne ovisi potpuno o nama, ali da će se to, s obzirom na uzajamnu sklonost, prije ili kasnije vjerojatno desiti.
Pošto smo svim silama poradili na tom velikom djelu, provedosmo nekoliko sati u slatkom i dubokom snu. Čim se probudismo, dadoh donijeti kavu i svijeće, pa se opet latismo posla u nadi da ćemo se u zajedničkom grču naslade spojiti u jedno i tako zapečatiti našu sreću.
Još bijasmo u najstrasnijem zagrljaju, kad nas iznenadi odveć rana zora, i mi pohitasmo da još za vremena stignemo u Veneciju.
U petak ponovismo preslatku igru, ali ma s koliko se zadovoljstva danas podsjećam na te sretne trenutke, poštedjet ću čitaoca slikanja novih naslada jer se bojim da mu ponavljanjem ne dosadim. Reći ću samo to da smo pri oproštaju ugovorili sastanak na istom mjestu za naredni ponedjeljak, a to bijaše posljednji dan krabulja. Samo bi me smrt mogla spriječiti da ne dođem na taj za nas možda posljednji ljubavni sastanak.
I tako se u ponedjeljak, pošto sam se istog jutra dogovorio s Pietrom, uputih u određeno vrijeme na ugovoreno mjesto.
Prvi sat čekanja, unatoč nestrpljenju, proteče brzo, ali drugi bijaše dug kao patnja. Prođe i treći, pa i četvrti, a par koji sam čekao još se uvijek ne pojavljivaše. Bio sam u takvu stanju da su mi na pamet dolazile samo najzlokobnije misli. Ako Catterina nije mogla izići, morao je doći barem njen brat da me obavijesti. No mogla ga je spriječiti neka nepredviđena nezgoda, a ja nisam mogao otići njihovoj kući da ga potražim, već i zbog straha da se putem ne mimoiđemo.
Naposljetku, baš u času kad je pozvonilo na Pozdravljenje, ugledah Catterinu, maskiranu i samu.
– Znala sam – reče mi bez daha – da ćeš biti ovdje i dotrčala sam usprkos majčinu protivljenju. Moj se brat cijeli dan nije pojavljivao. Sigurno umireš od gladi. Hajdemo brzo u naš vrt, jer i ja sam gladna, a onda će nas ljubav utješiti za sve što smo danas pretrpjeli.
Izgovorila je sve u jednom dahu, ne dajući mi do riječi, ali ja je nisam imao šta pitati. Ukrcasmo se u jednu gondolu da što prije stignemo u naš vrt. Duhao je žestok vjetar nalik na buru, a kako je gondola bila na jedno veslo, opasnost bijaše velika.
Catterina, koja nije ništa slutila, nestašno je poskakivala kao da se želi osvetiti za tjeskobu koja ju je cijelog dana pritiskivala, ali njezini nagli pokreti dovodili su gondolijera u veliku pogibao: da je po nesreći pao u vodu, ništa nas ne bi moglo spasiti i umjesto užitka kojem smo hrlili našli bismo smrt.
Opominjao sam je da bude mirna, ali bojeći se da je odviše ne prestrašim nisam se usuđivao predočiti joj u kolikoj smo opasnosti. Gondolijer, kojega nisu sputavali slični obziri, gromko se izdera da budemo mirni jer smo inače izgubljeni. Ta prijetnja ne ostade bez učinka, i mi bez neprilika pristadosmo na otočić. Bogato sam nagradio gondolijera, koji se stade smijati od veselja što mu je opasnost donijela toliki novac.
U našem smo kazinu proveli šest sretnih sati koje obilježismo mnogobrojnim ljubavnim podvizima. San smo ovog puta zanemarili.
Našu je radost pomućivala jedino misao da se vrijeme krabulja završilo, pa nismo znali kako ćemo se ubuduće sastajati. Uglavismo da ja u srijedu ujutro dođem njenom bratu u posjet, a ona će nam se po običaju pridružiti.
Oprostili smo se od dobre gazdarice, koja, znajući da nas neće više vidjeti, iskaza veliko žaljenje i isprati nas blagoslovom.
Pošto sam sretno doveo svoju prijateljicu do kućnih vrata, povukoh se na počinak.
Kad u podne ustadoh, na svoje veliko čuđenje ugledah de la Hayea i njegova učenika Calvija, lijepa mladića, no koji je poput pravog majmuna u svemu oponašao svog učitelja. Hodao je, govorio, smijao se na vlas kao on. Govorio je istim jezikom kojim i jezuit: ispravnim ali tvrdim francuskim. Grozivši se nad tim majmunskim ponašanjem, upozorih de la Hayea neka gleda svog učenika odviknuti od toga, jer će se time izvrći gorkoj poruzi. Dok sam mu držao propovijed, naiđe barun Bavois i pošto je proveo jedan sat u razgovoru s mladićem, složi se sa mnom.
Mladi je Calvi umro dvije-tri godine kasnije. De la Haye, kojem bijaše strast odgajanje učenika, postade poslije Calvijeve smrti učitelj mladog viteza Morosinija, nećaka onog Morosinija kojem je Bavois imao zahvaliti svoj uspjeh.
U svojoj žestokoj zaljubljenosti više nisam mogao odgađati korak o kojem je, mišljah, zavisila moja sreća. Stoga poslije ručka, čim se društvo povuklo, zamolih gospodina Bragadina i dvojicu njegovih prijatelja da me saslušaju u kabinetu kamo nijedna nezvana osoba nije imala pristupa. Ondje sam im bez ikakva uvoda kazao da sam zaljubljen u Catterinu i da sam čvrsto odlučio da je otmem ako njih trojica ne nađu način da mi je u njena oca isprose kao zakonitu suprugu.
– Zato mi je potrebno – rekao sam gospodinu Bragadinu – stvoriti pristojan položaj i osigurati deset tisuća dukata koje bi mi djevojka imala donijeti u miraz.
Oni odgovoriše da će učiniti sve samo neka im Paralis dade potrebne upute. To sam upravo želio. Proveo sam dva sata sastavljajući sve moguće piramide, i konačni zaključak bijaše da će gospodin Bragadin osobno otići do djevojčina oca da zatraži njenu ruku.
Proročište je kao razlog tom izboru navelo da to mora biti osoba koja će svojim sadašnjim i budućim bogatstvom osigurati miraz. Kako otac moje prijateljice bijaše tada na ladanju, rekoh im da će biti tačno obaviješteni o njegovu povratku, zamolivši ih da kod prosidbe svi budu prisutni.
Prezadovoljan ishodom svog nauma, dadoh se već drugog dana najaviti kod Pietra Campane. Uvela me neka starica koja mi reče da gospodina nema, ali da će me primiti gospođa. Ona doista uskoro dođe zajedno s kćeri. Obje su izgledale tužne i pogružene, što mi se učini lošim znakom.
Catterina mi saopći da joj je brat zatvoren zbog dugova i da će ga teško izbaviti, jer su posrijedi goleme svote. Majka, sva u plaču, reče kako je očajna što mu ne može poslati nikakvu pripomoć, pokaza mi pismo koje joj je napisao i u kojem se nalazio dodatak za sestru. Upitao sam svoju prijateljicu bih li ga smio pročitati, i kad mi ga pruži, vidjeh da joj preporučuje neka se obrati meni za pomoć. Rekoh joj neka mu napiše da ja zaista ne mogu za nj ništa učiniti. Potom sam usrdnim molbama kojima se pridružiše i kćerine privolio gospođu da primi dvadeset i pet cekina kojima će mu olakšati težak položaj, šaljući mu svaki dan po jedan ili dva.
Poslije tog neveselog razgovora obavijestio sam ih o koracima što sam ih poduzeo da dobijem ruku svoje ljubljene Catterine. Gospođa mi zahvali rekavši da sam postupio mudro i pošteno, ali me odmah upozori da se nemam čemu nadati, jer se njen muž, koji je u nekim stvarima veoma tvrdoglav, zarekao da će je udati tek kad napuni osamnaestu, i to samo za trgovca. Gospodin se imao vratiti istog dana.
Pri polasku prijateljica mi krišom uruči jedno pisamce u kojem me obavještavala da se pomoću ključa od sporednih vrata mogu bez bojazni uvući oko ponoći u njihovu kuću, a ona će me čekati u bratovoj sobi. To me je ispunilo neizmjernom radošću jer sam se unatoč majčinom strahovanju nadao sretnom ishodu.
Vrativši se kući, obavijestih gospodina Bragadina o skorom povratku oca obožavane Catterine, a časni starac odmah sjede za stol i preda mnom mu napisa da ga moli neka mu označi vrijeme kad bi mogli porazgovoriti o jednoj važnoj stvari. Zamolio sam ga neka pismo pošalje tek sutradan.
Pred kućom svoje drage nađoh se u času kad je otkucavala ponoć. Ušao sam bez neprilika i nađoh svog anđela koji me primi raskriljenih ruku.
– Ne moraš se ničega bojati – dočeka me ona – otac se vratio u savršenom zdravlju, i ukući sve spava.
– Osim ljubavi – odvratih joj – ona će nas štititi, premila prijateljice, a sutra će tvoj otacprimiti pismo od mog vrlog zaštitnika.
Na tu vijest Catterina zadrhta od neke crne slutnje koja će se na žalost obistiniti.
– Otac – prozbori nakon šutnje – koji me još smatra djetetom, otvorit će sad četvore oči isam bog zna što će sve uraditi da sazna istinu. Sad smo sretni, još više no što bijasmo na Zuecci, jer se slobodno možemo viđati svake noći, samo se pitam što će učiniti moj otac kad sazna da imam ljubavnika.
– Pa što može učiniti? Ako me odbije, ja ću te oteti, a patrijarh nam neće moći uskratitibračni blagoslov. Tako ćemo zauvijek biti sjedinjeni.
– To je moja vruća želja, i bit ću na sve spremna, samo, prijatelju dragi, ja dobropoznajem svog oca.
Proveli smo zajedno dva sata, zaokupljeni više brigama nego naslađivanjem. Ostavio sam je obećavši joj da ćemo se vidjeti naredne noći. Ostatak noći proveo sam u tužnoj samoći.
Oko podneva gospodin Bragadin mi saopći da je poslao pismo ocu, a ovaj mu je odgovorio da će on sam sutradan doći u njegovu palaču da sasluša zapovijed uzvišenog gospodina.
U ponoć se ponovo nađoh sa svojom dragom i obavijestih je o svem što se zbilo. Catterina mi ispripovjedi kako je poslanica gospodina Bragadina izazvala živu radoznalost kod njenog oca, koji se nikako nije mogao domisliti što taj ugledni gospodin želi od njega.
Neizvjesnost, tjeskoba i neka nejasna nada otupješe nam ćutila, pa nam užitak ne bijaše onako vatren kao inače. Znao sam da će se gospodin Campana, otac moje prijateljice, poslije razgovora s gospodinom Bragadimom uputiti ravno kući i da će kćer odmah saletjeti svakojakim pitanjima, pa će se ona možda zbuniti i izdati. Na njenom sam licu čitao istu bojazan. Bio sam silno zabrinut, to više što joj nisam znao dati nikakav savjet jer nisam mogao predvidjeti kako će njen otac primiti stvar. Ona će mu neke pojedinosti dakako morati zatajiti, ali istinu će morati reći i u svem se pokoriti njegovoj volji. Nalazio sam se u čudnom položaju i već sam se uvelike kajao što sam poduzeo odlučan korak koji će možda nepovratno zapečatiti našu sudbinu.
Jedva sam čekao da se oslobodim mukotrpne neizvjesnosti i čudio sam se što je moja prijateljica mirnija od mene.
Rastali smo se srca stisnuta od tuge i strepnje, s nadom da ćemo se vidjeti naredne noći.
Sutradan poslije ručka gospodinu Bragadinu najaviše posjet gospodina Campane. Ja se dakako nisam pokazao. Proveo je dva sata u razgovoru s trojicom mojih prijatelja i čim je otišao saznah da je odgovorio isto što mi je već kazala majka, dodavši jednu okolnost koja za me bijaše prebolna: bio je naime naumio smjestiti kćer u samostan, gdje će provesti četiri godine, dok ne bude sazrela za udaju. Za utjehu rekao im je da će, ukoliko za to vrijeme steknem doličan položaj, možda pristati na našu vezu.
Taj me je odgovor bacio u krajnji očaj. Bijah tako satrven da se čak nisam ni iznenadio kad sam iste noći našao sporedna vrata zabravljena iznutra.
Vratio sam se kući više mrtav no živ i proveo dvadeset i četiri sata u najstrašnijoj nedoumici, ne znajući za što da se odlučim. Pomišljao sam na otmicu, no kad to uzeh podrobnije razmatrati, iskrsnu tisuću poteškoća zbog kojih se ona mogla izjaloviti.
Najgore bijaše to što se brat nalazio u zatvoru, a bez njegova posredstva nisam mogao doći u vezu sa svojom ženom, kako sam u mislima nazivao Catterinu. Jer mi bijasmo vjenčani po moćnijem zakonu no što je blagoslov svećenika i ugovor bilježnika.
Mučen sumornim i očajnim mislima, odlučih se da posetim gospođu Campana.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39212
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:08 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

Služavka koja mi je otvorila reče da je gospođa otišla na selo i da ne zna kad će se vratiti. Ta me vijest osinu poput groma i skameni; izjalovila mi se i posljednja slabašna nada da nešto doznam.
Pred trojicom svojih prijatelja silio sam se da izgledam bezbrižan, no uistinu bijah u takvu stanju da bi i kamen nada mnom proplakao. Čitalac će to možda lakše pojmiti, ako mu kažem da sam se u krajnjem očajanju unizio dotle da sam potražio Pietra u zatvoru, ne bih li preko njega nešto saznao.
Ali i to se izjalovilo, jer on nije znao ništa i ja sam ga u tom neznanju i ostavio. Ispripovijedao mi je gomilu laži koje sam saslušao kao da su prave istine, i pošto mu poklonih dva cekina ostavih ga zaželjevši mu skoro oslobođenje.
Mučio sam duh i naprezao pamet ne bih li smislio način kako da doznam štogod o stanju svoje prijateljice, koje mora da je bilo užasno. Naslućujući da je nesretna, izjedao sam se kajanjem i optuživao sebe kao glavnog uzročnika njena jada. Moja patnja bijaše takva da sam izgubio tek i san.
Dva dana poslije tih događaja gospodin Bragadin ode u Padovu gdje je sa svojim prijateljima naumio proboraviti dva mjeseca. Ja ostadoh sam u palači jer mi moje jadno stanje nije dopuštalo da ih pratim. U želji da se nekako razonodim, stao sam igrati, no kako sam pri tom bio rastresen, neprestano sam gubio i naposljetku sam morao prodati sve što sam imao iole vrednije i još sam se posvud zadužio. Pomoći sam se mogao nadati jedino od svojih dobročinitelja, ali od stida im se nisam usudio otkriti svoje stanje. Bio sam u raspoloženju koje vodi ravno u samoubojstvo, i baš sam jednog jutra, brijući se pred ogledalom, ozbiljno na to pomišljao, kadli u sobu uđe jedan sluga s nekom ženom koja mi je donosila pismo. Žena mi priđe i pokazavši mi omotnicu zapita:
– Jeste li vi osoba na koju je ovo pismo naslovljeno?
Ugledavši otisak pečata koji sam jednom dao Catterini, umalo što ne padoh mrtav. Da se malo smirim, rekoh ženi neka pričeka i htjedoh se dokraja obrijati, ali mi ruka uskrati poslušnost. Odložih britvu i okrenuvši poštarici leđa otpečatih pismo i pročitah ove retke:
»Prije no što ti se potanko javim moram iskušati pouzdanost ove žene. Nalazim se u samostanu kao gojenca i ne mogu se potužiti na postupak. Dobrog sam zdravlja, premda mi je duh smućen. Glavarica ima nalog da nikog ne pušta k meni i da mi onemogući svaku vezu s vanjskim svijetom. Ipak mislim da ću ti unatoč zabrani moći pisati. Ufam se u vjeru koju si mi zadao i znam da nećeš nikad posumnjati u srce koje samo ti posjeduješ. Pouzdaj se u me, u moju spremnost da učinim sve što zapovjediš, jer ja sam tvoja, samo tvoja. Odgovaraj mi kratko i oprezno sve dok ne budemo sigurni u našu glasnicu.
U Muranu, 12. lipnja.«
To mlado djevojče steklo je u cigla tri tjedna čudesnu mudrost, ali ono imaše ljubav za učitelja, a zna se da samo ljubav čini čudesa.
Kad završih čitanje, osjetih se kao što bi se osjetio na smrt osuđeni u času kad mu donesu pomilovanje. Ili kao čovjek koji se nekim čudom iz smrti povratio u život. Uzbuđenje je često jače od njegove snage. Tako je i meni trebalo vremena da se saberem i dođem u obično stanje.
Upitao sam ženu zna li čitati.
– Ah, gospodine, kad ne bih znala, bila bih prava sirotica. Nas je sedam žena koje smo uslužbi kod svetih sestara Iz Murana. Svaka od nas naizmjence dolazi jedanput nedjeljno u Veneciju. Ja dolazim svake srijede i danas osam dana mogu vam donijeti odgovor na pismo koje ćete – ako želite – sad napisati.
– Vi dakle preuzimate isporuku pisama koje vam povjeravaju redovnice?
– To doduše ne spada u moje dužnosti, ali kako je jedan od najvažnijih zadataka kojenam povjeravaju pouzdano predavanje pisama, ne bi nas držali u službi da ne znamo pročitati adrese poslanica koje nam uručuju. Redovnice žele biti sigurne da nećemo Petru dati pismo koje pišu Pavlu. Naše se majke uvijek toga veoma boje. Vidjet ćete me za osam dana u isto vrijeme, ali naredite da vas probude ako spavate, jer nam vrijeme mjere zlatom. U mene se mirne duše možete pouzdati, jer da ne umijem šutjeti, već bih izgubila kruh, a što bih onda sirota udovica s četvoro djece, sa sinom od osam godina i s tri kćeri od kojih je najstarijoj tek šesnaesta? Kad dođete u Murano, moći ćete ih vidjeti. Stanujem blizu crkve, kraj samostanskog vrta, i uvijek sam ili kod kuće ili na službi m samostanu gdje posla ima napretek. Gospođica kojoj još ne znam ime, jer je kod nas tek osam dana, dala mi je ovo pismo za vas, ali kako spretno, da samo znate! Oh, mora da je pametna koliko i lijepa, jer tri redovnice koje su bile prisutne nisu ništa primijetile. Dala mi ga je zajedno s pisamcetom za mene, koje vam također ostavljam. Jadno dijete! Kako mi usrdno preporučuje svoju tajnu! Napišite joj, molim vas, neka bude mirna i slobodno joj recite da jamčite za mene. Neću vam reći da i ostalima vjerujete, premda mislim da su to sve poštene žene. Ne dao bog da o bližnjem pomislim zlo, ali vidite, one su vam neuke i izbrbljat će se, ako nigdje a ono pred ispovjednikom, Ja, hvala bogu, znam da mi je dužnost ispovjediti samo ono što sam zgriješila, a odnijeti pismo jedne krštene duše drugoj, to nije grijeh. Uostalom, moj je ispovjednik jedan dobri, stari fratar, gluh još k tome, mislim, jer mi nikad ništa ne odgovara, ali ako jest – to su njegovi a ne moji posli.
Ja je nisam mislio ispitivati, ali da i jesam ne bi mi dala do riječi, jer premda joj nisam postavio nijedno pitanje, rekla mi je sve što sam želio znati, u očitoj namjeri da me predobije za sebe.
Odmah sam počeo pisati dragoj zatvorenici u nakani da joj odgovorim u nekoliko redaka kako mi je preporučila, ali nisam imao dosta vremena za tako kratak odgovor. Moje pismo ispade pisanija na četiri stranice, a kazivalo je manje od onog što je njezino reklo u jednoj. Rekao sam joj da mi je njeno pismo spasilo život i pitao je mogu li se nadati da ću je vidjeti.
Spomenuo sam da sam ženi dao cekin, a da će drugi naći ispod pečata pisma i da ću joj poslati novaca koliko joj treba. Molio sam je da mi piše svake srijede, uvjeravajući je da nijedno njezino pismo neće biti dovoljno dugo. Tražio sam da mi podrobno opiše ne samo svoj život već da mi kaže je li razmišljala o oslobođenju iz samostanskih okova i o uklanjanju svih prepreka koje stoje na putu našoj sreći, jer ja pripadam samo njoj, kao što ona pripada samo meni. Preporučivao sam joj neka se trudi da stekne naklonost svih redovnica i gojenica, i neka ne pokazuje nezadovoljstvo što su je stavili u samostan. Usput sam je savjetovao da se unatoč tome nikome ne povjerava. Pohvalio sam domišljatost koju je pokazala, našavši usprkos glavaričinoj zabrani, puta i načina da mi dostavi pismo, i upozorio je neka se čuva da je pri pisanju ne iznenade, jer će joj u tom slučaju sigurno pretražiti sobu i oduzeti sva pisma koja nađu. »Zato, mila moja, spaljuj moja pisma«, preporučivao sam joj, »i redovito se ispovijedaj, kao što traže samostanski propisi, no pazi da nas ne odaš. Piši mi o svojim jadima i brigama, koji me zanimaju još više no ono malo zabave koje tamo možeš naći.«
Pošto zapečatih pismo tako da se ispod voska cekin nije vidio, nagradih čestitu ženu, obećavši joj istu nagradu svaki put kad mi donese pismo od moje prijateljice. Kad ugleda u ruci cekin, žena zaplaka od veselja i obeća da će pismo predati čim gospođicu nađe samu, jer za nju ne vrijede pravila klauzure.
A evo pisma kojim se Catterina obratila dobroj udovici:
»Bog me je, dobra ženo, nadahnuo da se obratim radije vama no kojoj drugoj. Odnesite ovo pismo na označenu adresu, i ako osoba nije u Veneciji, donijet ćete mi ga natrag. Predajte ga u ruke naslovniku, i ako ga nađete, odmah ćete dobiti odgovor koji ćete mi predati kad budete sigurni da vas nitko ne promatra.«
Ljubav je neoprezna samo kad se nada užitku, ali kad treba vratiti sreću koju je uništio zao usud, ljubav predviđa i ono što ne bi mogla otkriti ni najveća pronicavost.
Pismo moje drage ženice ispunilo me neiskazanom srećom i veliku tugu u trenu preobrazilo u najveću radost. Osjećao sam se dovoljno srčan da je otmem čak kad bi zidine samostana čuvali najjači topovi, i moja prva pomisao poslije odlaska udovice bijaše da dobro upotrijebim sedam dana koji su me dijelili od narednog pisma.
Mogao sam se razonoditi samo igrom, no od mojih znanaca ne bijaše nikog u Veneciji. Svi bijahu otišli u Padovu. Zato spremih kovčeg i dadoh ga odnijeti na burchiello[38], a ja se otputih u Fucino, odakle za tri sata mahnite vožnje stigoh u Padovu i pred vratima palače Bragadin zatekoh dragog mi poočima koji se upravo vraćao na ručak. On me nježno zagrli i videći me sveg u znoju reče:
[38] Burchiello, brod koji je svakog dana saobraćao po rijeci Brenti između Venecije i Padove. – Nadam se da se nikud ne žuriš.
– Ne – odgovorih – ali umirem od gladi.
Svojim sam dolaskom unio veselje u kuću, a bratsku trojku najviše obradova vijest da ću s njima ostati šest dana. Na ručku se nalazio i de la Haye.
Čim se digosmo od stola, on se zatvori s gospodinom Dandolom, i njih dvojica ostadoše dva sata u tajnom razgovoru. Ja sam za to vrijeme prilegao, ali san mi prekinu gospodin Dandolo koji, ušavši u moju sobu, reče da sam stigao u pravi čas da zapitam naše proročište za jednu stvar koja se tiče njega osobno. Dade mi pitanja, zamolivši me da odgonetam odgovore. Htio je naime znati hoće li učiniti dobro ako prihvati jedan plan koji mu je predložio de la Haye.
Odgovor proročišta bijaše odrečan.
Iznenađen, gospodin Dandolo postavi novo pitanje, htijući znati zašto se duh Paralis protivi.
Napravih kabalistički stupac iz kog ispade slijedeći odgovor:
»Čuli ste Casanovino mišljenje, i budući da je ono protivno de la Hayevu prijedlogu, neću o tom više da čujem.«
Koja li je moć obmane! Dobri starac, zadovoljan što može na drugog svaliti krivicu zbog odbijanja, ode umiren. Nisam znao što je posrijedi, a niti sam bio radoznao, no nisam mogao otrpjeti da se taj Lojolin učenik[39] iza mojih leđa miješa u stvari trojice mojih prijatelja. Htio sam osim toga tom spletkaru dati na znanje da je moj utjecaj na njih veći od njegova.
[39] Ignacije Lojola bijaše osnivač isusovačkog reda. Casanova dakle ponovo izražava svoje uvjerenje da je de la Haye prikriveni jezuit.
Poslije toga navukoh krinku i odoh u Operu[40] gdje, zasjevši za kartaški stol, proigrah sav novac. Sreća mi je još uvijek pokazivala da je protivna mojoj ljubavi. Tužan i zabrinut odoh na počinak, a ujutro ugledah kraj sebe de la Hayea sjajna izgleda, koji me pozdravi i stade uvjeravati u svoju veliku odanost i prijateljstvo. Budući da sam ga već odavno prozreo, ravnodušno sam čekao rasplet.
[40] Velika igračnica (riđotto) u Padovi nalazila se u Teatro Nuovo (danas Teatro Verdi), u kojem su se davale opere.
– Dragi prijatelju – nakani se on na kraju – zašto ste nagovorili gospodina Dandola da neučini ono što sam mu natuknuo?
– A što ste mu to natuknuli?
– Vi to znate.
– Da znam, ne bih vas pitao.
– Sad mi je rekao da ste ga odvraćali od mog prijedloga.
– Možda i jesam, ali ga nisam razuvjeravao, jer ako je već bio uvjeren, nije mu trebalosavjeta.
– Kako hoćete, samo mogu li vas pitati za razlog vašeg protivljenja?
– Recite mi najprije o čemu je riječ.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39212
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:09 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


– Zar vam on nije kazao?
– Možda i jest, ali ako hoćete da vam iznesem svoje razloge, moram sve od vas saznatijer on mi se povjerio pod pečatom tajne.
– Čemu to nepovjerenje?
– Svatko ima svoja načela i svoj način gledanja. Ja imam o vama dobro mišljenje, pastoga pretpostavljam da ni vi ne biste postupili drugačije. Mislim da ste ne jednom izjavili kako se u tajnim stvarima treba čuvati iznenađenja.
– Ja ne bih bio kadar da izdam tajnu prijatelja, ali u glavnim crtama vaše načelo nijetako loše. I ja cijenim opreznost. Evo o čemu je riječ. Vi znate da je gospođa Tiepolo ostala udovica i da joj gospodin Dandolo vjerno udvara kao što joj je udvarao i za života njezina muža. Gospođa, koja je još mlada, svježa i lijepa, a osim toga veoma časna, želi postati njegovom suprugom. Povjerila se meni, i budući da u toj vezi, kako s tjelesne tako i s duševne strane, nisam vidio ništa nedostojna, rado sam se prihvatio uloge posrednika. Svi smo mi samo ljudi, znate. Vjerovao sam da je i gospodin Dandolo sklon toj ženidbi, kadli mi reče da će mi tek danas dati odgovor. Ne čudim se što vas je pitao za savjet jer će svaki oprezan čovjek prije tako odlučna koraka zatražiti savjeta u pametna prijatelja, no otvoreno mogu kazati da me čudi što ne odobravate tako lijep brak. Oprostite ako zbog vlastitog ravnanja želim saznati zašto je vaše mišljenje u toj stvari suprotno mojem.
Oduševljen što sam sve otkrio i što sam na vrijeme stigao da spriječim svog prijatelja, koji bijaše utjelovljena dobrota, da ne sklopi smiješan brak, odgovorih licemjeru da volim gospodina Dandola i da sam, poznavajući njegovu narav, siguran da bi mu brak sa ženom kakva je gospođa Tiepolo skratio život.
– Budući da je tako, priznat ćete da sam ga kao pravi prijatelj morao od toga odgovoriti.Uostalom, zar se ne sjećate kako ste mi govorili da se zbog istog razloga nikad niste htjeli ženiti? A sjećate li se i toga kako ste mi u Parmi vatreno hvalili celibat? Osim toga, imajte na umu da u svakom čovjeku ima zrno sebičnosti, pa tako i u meni. Kad bi se gospodin Dandolo oženio, žena bi stekla nad njim jak utjecaj, i sve što bi ona zadobila bio bi za mene čist gubitak. Zar ne sudim pravo? I sami vidite da od mene ne bi bilo mudro savjetovati mu korak koji bi se okrenuo na moju štetu. Ako mi možete dokazati da su moji razlozi ništavni ili sofistički, samo kažite, i ja ću oporeći svoje riječi, a gospođa Tiepolo postat će supruga gospodina Dandola, samo vas upozoravam da ću popustiti tek kad budem tvrdo osvjedočen.
– Ne smatram se dovoljno mudrim da vas uvjerim. Pisat ću gospođi Tiepolo da seprihvati toga.
– Ne pišite joj, jer će misliti da joj se ismjehujete. Zar mislite da je toliko glupa pa da će ina tren pomisliti da ću izići u susret njezinoj želji? Ona zna da je ne trpim.
– Kako to možete znati?
– Morala je primijetiti kako nikad nisam mario da me gospodin Dandolo odvede k njoj. Ina kraju, znajte da trojica mojih prijatelja, dok ja budem s njima živio, neće osim mene imati druge žene. Vi se pak ženite, ako hoćete, dajem vam riječ da vas neću u tome ometati. Ako hoćete da ostanemo prijatelji, ne pokušavajte mi ih kvariti.
– Jutros ste vrlo jetki.
– Noćas sam proigrao sav svoj novac.
– Izabrao sam dakle nezgodan čas. Zbogom!
Od toga je dana de la Haye postao moj tajni neprijatelj i prilično je poradio da me spremi pod olovni krov tamnice.
O lijepoj ženidbi više nije bilo spomena. Gospodin Dandolo nastavio je svakog dana posjećivati svoju ljepoticu, a ja sam se sakrio iza proročišta koje mi je tobože zabranilo da prestupim njen prag.
U času kad je de la Haye izlazio iz moje sobe, uđe Antonio Croce, mladi Milanez koga sam upoznao u Reggiu, strastveni igrač i najspretniji upravljač kartaške sreće. Vidjevši kako prošle noći gubim, odluči da mi predloži način kako ću najbrže povratiti proigrani novac: ako pristajem, mogu se uortačiti s njim i s polovicom uloga sudjelovati u banci faraona koju će on otvoriti kod kuće, a za protivnike imat ćemo nekoliko bogatih stranaca koji svi udvaraju njegovoj ženi.
– Ti ćeš – reče mi – uložiti tri stotine cekina i bit ćeš moj krupje. Ja doduše imam tri stotine, ali to nije dovoljno, jer su protivnici vrlo jaki.
Croceov prijedlog nije bio najpošteniji, no ja ne bijah toliko savjestan da se odreknem udjela u lagodnoj dobiti te prihvatih poziv na ručak.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39212
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:10 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


XVII
Dobivam na kartama - Pustolovina u Dolu - Pismo moje prijateljice - Kako mi je P. C. podvalio u Vicenzi - Tragikomična situacija u svratištu
Pošto me je nužda, taj nesmiljeni zakon koji bijaše ujedno moja jedina isprika, natjerala da pristanem na ortakluk s jednom varalicom, preostade mi još da riješim glavnu poteškoću: kako da namaknem potrebnih tri stotine cekina. No time ću se, mišljah, pozabaviti pošto upoznam budale koje ćemo nasamariti i božanstvo kojem su se klanjali.
Croce me odvede u Prato della Valle, gdje zatekosmo gospođu pri kavi, okruženu strancima. Bila je lijepa, a kako bijaše vječno u pratnji tajnika grofa Rosenberga, carskog poslanika, nijedan se mletački patricij nije usudio natjecati za njenu sklonost. Mene su pak najviše zanimali Šveđanin Gilenspetz, Englez Mendex, pa neki Hamburžanin i još dvojicatrojica na koje me je Croce upozorio.
Pošto smo iskazali čast izvrsnom ručku, gosti zatražiše da se otvori banka, ali Croce ne htjede pristati, što me veoma začudi, jer bi kao iskusan kartaš s tri stotine cekina mogao i te kako okušati sreću. Da razbije sumnje koje su se već stale u meni rađati, povede me u svoj kabinet gdje mi pokaže pedeset dublona, što je odgovaralo vrijednosti od tri stotine cekina.
Pošto dakle utvrdih da prepredeni lovac na kartašku sreću nije bacio oko na mene u namjeri da me prevari, izjavih da ću nabaviti potrebnu svotu. Zatim on sve prisutne pozva na večeru za sutradan.
Trebalo je nabaviti novac, a odakle da ga uzmem? Nije bilo druge već uteći se gospodinu Bragadinu. Plemeniti i velikodušni starac nije imao toliko novca, jer je njihova blagajna bila ponajčešće prazna, ali uspio je uzajmiti u nekog lihvara – a to bijaše soj prilično brojan i stvoren za propast mladeži – i ovaj mi na mjenicu koju potpisa gospodin Bragadin isplati tisuću venecijanskih dukata uz pet posto kamata mjesečno, odbivši unaprijed kamate za prvi mjesec. To bijaše svota koja mi je trebala, i ja odoh na večeru.
Croce je dijelio do zore, i kad igra bi završena, podijelismo šesnaest stotina cekina. Sutradan nastavismo igrati, i sam Gilenspetz izgubi dvije tisuće cekina, dok je Židov Mendex proigrao tisuću.
Nedjelja kao dan Gospodnji bi posvećena odmoru, no u ponedjeljak banka zaradi četiri tisuće cekina. U utorak igra se nastavi odmah poslije ručka, ali jedva što smo podijelili karte, kadli u sobu banu oficir podestata i obrativši se Croceu reče da ima zapovijed saopćiti mu nekoliko riječi u četiri oka. Oni iziđoše zajedno. Croce se ubrzo vrati sam, zbunjena izgleda, i saopći nam da je dobio naređenje da više kod kuće ne drži banku.
Gospođi pozli, a kartaši u žurbi napustiše kuću. Pošto uzeh polovicu zlatnika koji bijahu na stolu, i ja se povedoh za njihovim primjerom, bojeći se goreg. Croce mi na odlasku reče da ćemo se vidjeti u Veneciji, jer on po zapovijedi mora za dvadeset i četiri sata napustiti Padovu.
To me nije iznenadilo jer njegova rabota bijaše odveć poznata, ali u očima podestata njegov najveći grijeh bijaše u tom što je držao banku kod kuće, dok su vlasti željele da neiskusni igrači odlaze gubiti novac u Operu, gdje su većina bankara bili mletački patriciji.
Otišao sam po užasnom nevremenu, u samu noć, mahnito goneći konja. Ništa me nije moglo zadržati, jer sam sutradan imao primiti pismo od predrage zatočenice.
Na šest milja od Padove moj konj pade na bok i prignječi mi lijevu nogu. Budući da bijah u mekim čizmama, pobojah se da nisam ranjen. Postiljon koji je galopirao ispred mene, začuvši buku, priteknu mi u pomoć i izvuče me neozlijeđena. Ali konj nije mogao dalje jer je pri padu uganuo nogu. Koristeći se pravom putnika, uzjašem na postiljonova konja, ali bezobraznik pograbi za uzde i ne pusti me da nastavim put. Pokušam ga urazumiti, ali on ne haje i svejednako drži konja. Ljut zbog zadržavanja, zgrabih pištolj i opalih iz neposredne blizine, pazeći da ga ne pogodim. On prestravljen uteče, a ja opet u ludi trk.
Stigavši u Dolo, sam osedlam konja kojeg mi je postiljon uz nagradu od jedne škude izabrao kao najboljeg. Nisu se čudili što je moj postiljon zaostao, i mi pođosmo. Bijaše jedan sat poslije pola noći, oluja je pokvarila putove, a bilo je tako mračno da nisi vidio dva koraka pred sobom. Kad sam stigao u Fucino, već se pomaljala prva svjetlost dana.
Uzalud su me brodari opominjali da se sprema nova oluja. Prkoseći svemu, ukrcah se u jedan tegljač na četiri vesla i stigoh kući živ i zdrav, no promočen i prozebao do kostiju.
Nije prošlo ni četvrt sata, kadli se pojavi glasnica iz Murana koja mi preda pismo, rekavši da će za dva sata doći po odgovor.
Pismo bijaše pravi dnevnik od jedanaest stranica. Da ne bih dosađivao čitaocu, ispričat ću ga samo ukratko.
Vrativši se od gospodina Bragadina, Catterinin otac dao je pozvati majku i kćer u svoju sobu i blago je zapitao gdje me je upoznala. Kazala mu je da je nekoliko puta razgovarala sa mnom u bratovoj sobi i da sam je jednom upitao hoće li se udati za mene, na što je ona odgovorila da to ovisi o njenim roditeljima. Otac joj je na to rekao da je još premlada za udaju, dodavši da ja nemam nikakva doličnog zanimanja. Poslije te izjave otišao je u sinovu sobu, zasunuo iznutra pokrajna vrata, kao i ona koja vode u majčinu sobu. Potom joj je naložio da mi poruči da je otišla na selo ako bih se još najavio u posjetu.
Poslije dva dana potražio ju je u sobi majke, koja bijaše nešto boležljiva, i reče joj da će je tetka odvesti u jedan samostan, gdje će ostati kao gojenica dok je roditelji ne predaju suprugu koga će oni izabrati. Odgovorila je da će se rado pokoriti jer joj je očeva volja vrhovni zakon. Zadovoljan njenom poslušnošću, otac obeća da će je posjećivati, a da će isto učiniti i majka čim se oporavi. Četvrt sata kasnije tetka je došla po nju i jedna ih je gondola dovezla u samostan gdje se sad nalazi. Dopremili su joj krevet i odjeću, i ona je veoma zadovoljna svojom sobom i redovnicom kojoj su povjerili nadzor nad njom. Preko te časne majke bila joj je saopćena zabrana da dolazi u dodir s vanjskim svijetom, bilo u vidu pisama ili posjeta, pod prijetnjom izopćenja, vječnog prokletstva i sličnih tričarija. Međutim, ta joj je ista redovnica dala papira, tinte i knjiga, pa ona noću krši samostanske propise pišući mi o svim pojedinostima. Što se tiče žene kojoj povjeravamo pisma, misli da je pouzdana i vjerna i da će to i nadalje ostati, jer joj u njenu siromaštvu naši cekini znače čitavo malo bogatstvo.
Na veoma duhovit način opisala mi je kako ju je najljepša od svih redovnica u samostanu zavoljela do ludila. Daje joj dvaput dnevno satove iz francuskog i ljubazno joj je zabranila da prijateljuje s ostalim gojenicama. Tek su joj dvadeset i dvije godine, krasna je, bogata i plemenita, i svi se s velikim poštovanjem odnose prema njoj. »Kad smo same«, pisala je dalje, »tako me strasno cjeliva da bi ti bio ljubomoran kad to ne bi bila žena.«
Što se tiče otmice, ona misli da taj naum nije neizvediv, no ipak neka pričekam dok se tačno ne obavijesti o mjestu i okolnostima koje još nije dobro upoznala. Stavljala mi je na dušu da joj budem vjeran, jer je to, kako reče, najpouzdanije jamstvo stalnosti, i naposljetku me je zamolila neka joj u prstenu pošaljem svoju sliku, ali s tajnom napravom koja će biti poznata samo nama. Prsten joj mogu poslati po majci, koja se oporavila i svakog jutra ide sama na ranu misu u svoju župu. Majka će, uvjeravala me je, biti oduševljena što me vidi i sigurno će učiniti što je budem zamolila. »Uostalom, mislim da ću za nekoliko mjeseci biti u stanju sablazniti cio samostan ako ustraju pri namjeri da me zadrže.«
Upravo sam završavao odgovor, kad se vrati Laura, naša pouzdanica. Pošto joj dadoh obećani cekin, povjerih joj za svoju prijateljicu zamotak u koji bijah stavio španjolskog voska, papira, nekoliko pera i upaljač. Ona obeća da će ga vjerno predati. Moja joj je prijateljica rekla da sam joj ja bratić, a Laura se gradila da u to vjeruje.
Ne znajući što da radim u Veneciji, a kako s druge strane mišljah da se zbog časti i ugleda moram vratiti u Padovu, gdje bi mogli pomisliti da sam dobio isti nalog kao i Croce, doručkovah u hitnji, a potom se uputih na rimsku poštu da uzmem boleton[41] predviđajući da će mi zbog onog hica iz; pištolja i ozlijeđena konja glavari poštanskih stanica praviti neprilike. Kad im pokažem ono što se u Italiji zove boleton, neće mi smjeti uskratiti konje, ako ih samo budu imali.
[41] boleton (od tal. bolletone), putna karta plaćena unaprijed, koja je davala prvenstvo kod dobivanja konja na poštanskim postajama.
Što se tiče hica, tu se nisam imao čega bojati, jer sam hotice promašio bezobraznog postiljona, a da sam ga i smrtno nastrijelio, ne bih ni za što odgovarao.
U Fucinu sam uzeo dvokolicu jer od silna umora ne bijah sposoban za jahanje. Tako stigoh u Dolo, gdje me odmah prepoznaše i odbiše da mi zamijene konje. Ja se uzvikah, a na to iziđe glavar stanice i zaprijeti da će me dati uhapsiti ako ne platim konja što sam ga ubio.
Odgovorih da ću, ako je konj uginuo, odgovarati pred glavarom padovanske stanice, a njegova je dužnost da mi bez odugovlačenja namakne dva svježa konja. Rekavši to, pokazah mu svemoćni boleton. Na to se on malo stiša, no ipak primijeti da me ako mi i dade konje, nitko neće htjeti pratiti, jer sam nasmrt zlostavio postiljona.
– U tom slučaju – rekoh mu – pratit ćete me vi.
On mi se u odgovor nasmija u brk okrenuvši mi leđa i ode. Ja uzeh dva svjedoka i potražih jednog bilježnika koji podignu tužbu protiv glavara, zahtijevajući deset cekina odštete za svaki sat zakašnjenja.
Čim je glavar saznao za tužbu, koju je po svoj prilici očekivao, bijesno naredi da se izvedu dva konja. Odmah sam naslutio da mi spremaju neku podvalu. Sigurno su naumili da me putem izvrnu, a možda čak i strovale u rijeku. Zato hladno rekoh postiljonu da ću mu, bude li me prevrnuo, istog trena pištoljem prosvirati lubanju. Ovaj prestrašen vrati konje u staju i izjavi da me neće pratiti.
U taj čas stiže jedan skoroteča koji zatraži šest zaprežnih i dva jahaća konja. Upozorio sam glavara da nitko prije mene neće otići i da će, bude li se odupirao, poteći krv. Da potkrijepim prijetnju, izvukoh oba pištolja. Čovjek uze kleti i proklinjati, ali kako mu nitko od prisutnih ne dade za pravo, bijesno se udalji.
Poslije nekoliko minuta osvanu Croce u raskošnom šestoropregu, sa ženom, sobaricom i dvojicom slugu u sjajnoj livreji. On siđe i pošto se zagrlismo, snuždeno mu rekoh da neće otići prije mene. Kad mu sve ispripovjedih, složi se sa mnom i poput velikog gospodina stade grmjeti i psovati natjeravši u strah cijelu stanicu. Glavar bijaše iščezao, umjesto njega dođe njegova žena i zapovjedi da mi opreme konje.
Croce mi je u međuvremenu odobrio što se vraćam u Padovu gdje se, kako spomenu, već naveliko govorka da sam po nalogu morao napustiti mjesto.
– Isto se desilo – reče – gospodinu de Gondoinu, pukovniku u službi modenskogvojvode, samo zato što je držao banku kod kuće.
Obećao sam da ću ga druge nedjelje posjetiti u Veneciji. Taj čovjek koji mi bijaše pao kao iz neba zaradio je u četiri partije, deset tisuća cekina. Od tog sam ja primio pet tisuća i požurio se da vratim dugove i skupim stvari koje bijah založio.
Pošto sam stigao u Padovu, bogato nagradih postiljona koji me je jamačno iz straha vodio sigurno i pouzdano. To sam učinio samo zato da s tim ljudima sklopim mir. Ugledavši me, trojica mojih prijatelja radosno odahnuše. Moj ih je nagli odlazak teško zabrinuo, osim gospodina Bragadina, kod koga prošle večeri bijah pohranio svoju škrinjicu. Druga dvojica povjerovali su glasinama da sam po sučevu nalogu istjeran iz Padove. Nisu se sjetili da mi kao mletačkom podaniku padovanske vlasti ne bi mogle izdati takvo naređenje, jer bi u tom slučaju zakonski odgovarale.
Bio sam slomljen od umora, ali umjesto da legnem stadoh se na veliko uređivati, odlučivši da odem u Operu bez maske. Svojim sam prijateljima rekao da se moram pojaviti kako bih utjerao u laž sve što su opaki jezici izbrbljali na moj račun. De la Haye mi na to kaza:
– Očaran sam ako je tako, ali sve to imate pripisati samo sebi, jer vaš nagli odlazak dao jepovoda za svakojaka nagađanja.
– A što je s klevetom?
– Pa i toga je bilo, ali znate kako je, svijet hoće sve znati pa ako ne može pogoditi –izmišlja.
– A budale i zlobnici jedva čekaju da ponavljaju izmišljotine.
– Ali sigurno je da ste htjeli ubiti postiljona. Hoćete li reći da je i to kleveta?
– Najveća od sviju. Zar mislite da će sigurna ruka promašiti čovjeka iz neposredneblizine, ako to nije hotimice?
– Da, to je prilično nevjerojatno. Ali sigurno je barem to da je konj uginuo i da ćete ga platiti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39212
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:10 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


– Neću, čak da je i vaš, jer postiljon je išao ispred mene. Zar vi, koji tako mnogo znate,ne poznajete poštanske propise? Uostalom, silno mi se žurilo, jer sam obećao jednoj krasotici da ću jutros doručkovati s njom, a vi znate da se takva obećanja moraju održati.
Gospara de la Hayea ponešto oneraspoloži zajedljiva ironija kojom sam začinio naš razgovor, no još se više oneraspoloži kad mu, izvukavši iz džepa smotuljak cekina, vratih svotu koju mi bijaše posudio u Beču.
Čovjek pametno rasuđuje samo ikad ima punu kesu, tad mu duhovita riječ sama teče, osim ako ga ne zasljepljuje neka silovita strast. Gospodin Bragadin svesrdno mi odobri što sam se naumio pokazati u Operi otkrivena lica.
Čim se pojavih u parteru, na svim se licima ukaza iznenađenje i sa svih mi strana uzeše čestitati, ne znam da li iskreno ili lažno. Poslije svakog baleta pođoh u igračnicu i u četiri dijeljenja dobih pet stotina cekina.
Umirući od gladi i neispavanosti vratih se svojim prijateljima da zajedno proslavimo pobjedu. Bio je prisutan i prijatelj Bavois, koji iskoristi trenutak i zatraži u zajam pedeset cekina. Nije mi ih nikad vratio, no istini za volju moram priznati da ih nikad nisam ni tražio.
Još uvijek sav u mislima na predragu Catterinu, proveo sam sutrašnji dan sjedeći slikaru, nekom Piemontežaninu koji se slučajno našao na sajmu u Padovi i koji je kasnije u Veneciji zaradio velike novce.
Čim moj portret u minijaturi bi završen, on mi u istoj veličini naslika jednu lijepu svetu Katarinu, a jedan spretni venecijanski draguljar majstorski izradi prsten. U oku prstena vidjela se samo svetica, ali pritiskom vrška igle na jednu modru tačkicu, gotovo nevidljivu na bijelom emajlu koji je uokvirivao sliku, stavljalo se u pokret tajno pero i ispod svetičine slike pojavio bi se moj portret.
U petak, baš kad smo ustajali od stola, predadoše mi jedno pismo. Nemalo sam se začudio prepoznavši rukopis Pietra Campane. Molio me je da ga posjetim u svratištu Kod zvijezde, jer mi ima saopćiti jednu vijest koja će me sigurno zanimati. Misleći da bi moglo biti nešto u vezi s njegovom sestrom, pohitah na označeno mjesto.
Našao sam ga s gospođom Colonda i pošto mu čestitah na oslobođenju, zapitah kakvu mi vijest ima saopćiti.
– Siguran sam – reče mi – da je moja sestra u jednom samostanu, i čim se vratim uVeneciju, znat ću vam reći u kojem.
– Bit ću vam veoma zahvalan – odgovorio sam gradeći se kao da ništa ne znam.
Međutim, ta je vijest bila samo izgovor da me domami, a njegova usrdna briga za mene imala je sasvim drugi razlog.
– Prodao sam – uze on objašnjavati – pravo na dopremu volova za iznos od petnaesttisuća forinti, i osoba s kojom sam uglavio taj posao oslobodila me je iz zatvora položivši za mene jamstvo i isplatila mi unaprijed šest tisuća forinti u mjenicama.
Pokazao mi je papire potpisane imenom koje nisam poznavao, ali koje je on naveliko hvalio.
– Naumio sam – nastavio je – od proizvođača u Vicenzi nakupovati svilenih tkanina zašest tisuća forinti koje ću platiti ovim mjenicama. Siguran sam da ću svilu prodati sa zaradom od deset posto. Dođite s nama, i ja ću vam dati tkanine u vrijednosti od dvije stotine cekina, čime ćete namiriti kauciju što ste mi je dobrostivo dali za onaj prsten. Za dvadeset i četiri sata sve će biti uređeno.
Taj mi se izlet nije odveć milio, ali dao sam se zavesti željom da osiguram iznos za koji sam jamčio, znajući da ću ga prije ili kasnije morati isplatiti. »Ne pođem li«, mislio sam, »on će prodati tkaninu s gubitkom od dvadeset i pet posto, i ja neću ništa dobiti.«
I tako sam pristao. On mi pokaže razne preporuke za najuglednije kuće u Vicenzi, i mi ugovorismo odlazak za drugo jutro.
Sutradan sam već u osvit bio u Zvijezdi. Zapregnuše kočiju s četiri konja, svratištar se pope s računom, i Pietro Campana zamoli mene da platim. Račun je iznosio pet cekina, jer je svratištar četiri cekina isplatio kočijašu koji ih je dovezao iz Fucina. Prozreo sam bijednu podvalu, no ipak šutke platih jer bijaše očigledno da je lopov otišao iz Venecije bez prebijene pare.
U Vicenzu stigosmo za tri sata i odsjedosmo u svratištu Kod šešira. Pietro naruči birani ručak i ostavivši me s gospođom ode na razgovor s trgovcima.
Čim ostadosmo sami, ljepotica me uze nježno koriti.
– Već sam osamnaest godina – rekla mi je – zaljubljena u vas. Prvi put sam vas vidjela u Padovi kad vam je bilo devet godina.
Ja se toga nisam sjećao. Ona je bila kći staretinara, Grimanijeva prijatelja, koji me bijaše smjestio kod one strašne Schiavone.
Ubrzo dođoše trgovački naučnici i donesoše tkanine, a gospođa Colanda sva se ozari. Za manje od dva sata soba bijaše zatrpana svilom, a uto se vrati Pietro s dva trgovca koje bijaše pozvao.
Sjedosmo za stol, uz čaše pune biranih vina, a gospođa Colonda stade ljubazno zadirkivati goste. Poslije podne opet donesoše tkanine, Pietro zabilježi cijene i količine, ali mu još uvijek ne bijaše dosta, pa trgovci obećahu nove pošiljke za sutra, premda je nedjelja.
U sumrak osvanuše grofovi, jer u Vicenzi su svi plemići grofovi. Pietro im naime bijaše poslao ona pisma kojima su ga razne osobe preporučivale. Bijaše tu neki Velo, pa Sesso i Trento, sve ljudi veoma prijazni. Pozvaše nas u plemićki kazino gdje je gospođa Colonda osvajala srca svojom draži i koketerijom. Kad prođoše dva sata, Pietro ih sve pozva k nama na večeru, i gozba se zače u veselju i obilju.
Sve mi je to bilo smrtno dosadno, pa bijah zle volje i zato nitko ne pokaza volju da zametne sa mnom razgovor.
Ubrzo se digoh i odoh na spavanje, ostavivši veselo društvo za stolom. Ujutro siđoh i sjedoh za doručak, promatrajući šutke oko sebe. Soba bijaše tako puna robom da sam se stao pitati hoće li Pietru doteći onih šest tisuća cekina. On mi reče da će posao biti zaključen već sutradan i da smo pozvani na ples gdje će se okupiti čitavo plemstvo.
Trgovci s kojima je ugovarao dođoše k nama na ručak koji bi poslužen u rasipnom izobilju.
Otišli smo na ples, ali ja ubrzo izgubih strpljenje, jer su uzvanici razgovarali samo s gospođom Colonda i Pietrom, koji je brbljao sve same gluposti, a kad bih ja otvorio usta, pravili bi se kao da me ne čuju. Pozvao sam jednu gospođu na menuet, i dok je plesala gledala je na sve strane samo ne u mene, kao da sam neki bezvrijedni luđak. Onda složiše četvorku, udesivši tako da ja bijah isključen, a ista gospođa koja je odbila da pleše sa mnom, zaplesa s drugim. Da sam bio bolje volje, ne bih to samo tako otrpio, ali tad joj samo dobacili prezirni pogled i udaljih se s plesa.
Otišao sam na spavanje, ne shvaćajući zašto se plemstvo Vicence tako ponaša prema meni. Možda su me zanemarivali zato što u preporukama što ih je Pietro donio nisam bio i ja spomenut, no unatoč tome trebali su poštovati barem najosnovnija pravila pristojnosti. Zatomio sam nestrpljenje, znajući da ćemo za dva dana otputovati.
U ponedjeljak je umorni par spavao do podneva, a poslije ručka Pietro iziđe da plati tkanine koje je izabrao.
Imali smo otići u utorak rano ujutro, i ja sam taj trenutak jedva čekao. Očarani zavodljivošću gospođe Colonda, grofovi koje je pozvao Pietro dođoše opet na večeru, ali ja se ne pokazah za stolom.
U utorak ujutro dođoše mi javiti da je doručak poslužen. Kako sam se predugo zadržao, momak se opet pope i reče da me moja gospođa supruga moli da požurim. Na riječ »supruga« prilijepih jadnom mladiću vruću zaušnicu i udarajući ga bijesno nogama potjerah ga niza stube kojima on sleti u četiri skoka i umalo što ne slomi vrat.
Bijesno uđoh u blagovaonicu gdje su me čekali i obrativši se Pietru upitah ga koji me je nitkov u svratištu dao prijaviti kao gospođina supruga. On odgovori da ne zna, no u taj čas uleti u blagovaonicu svratištar s velikim nožem i gnjevno me zapita zašto sam izudarao njegova momka. Ja ščepah pištolj i prijetećim glasom naredih da mi smjesta kaže tko me je dao upisati kao gospođina supruga.
– Tako mi je rekao gospodin Pietro.
Čuvši to, pograbih bezobraznika za ovratnik i silovito ga pritisnuh uza zid. Umiješa se svratištar i jedva me spriječi da mu kundakom pištolja ne razbijem lubanju.
Gospođa se obeznanila, jer takve su žene uvijek lake na suzama i nesvjesticama, dok je podli Pietro sveudilj pištao: »To nije istina! To nije istina!«
Svratištar otrča po knjigu gostiju i bijesno je gurnu pod nos nitkovu, pitajući ga usuđuje li se još uvijek ponoviti da nije istina ono što mu je kazivao u pero: G. Pietro Campana, kapetan Njegovog carskog veličanstva, s gospodinom i gospođom Casanova.
Nitkov odgovori da ga je on krivo razumio, a svratištar ga knjigom osinu tako žestoko da ovaj sav ošamućen odleti do zida. Kad vidjeh kako se ta podla kukavica daje vrijeđati i ne pomišljajući da trgne mač, napustih dvoranu, zamolivši svratištara da mi dade upreći jednu kočiju za Padovu.
Pjeneći se i crveneći od srama uspeh se u svoju sobu, kajući se ponešto prekasno što sam se udružio s takvim lopovom. U žurbi spremih noćnu torbicu i baš htjedoh izići, kad mi se ispriječi gospođa Colonda.
– Izlazite – rekoh joj – jer ću u gnjevu zaboraviti da ste žena!
Ona se plačući baci na stolicu, kunući se da je nevina i da nije bila prisutna dok me je Pietro upisivao u knjigu. Uto naiđe svratištareva žena koja potvrdi gospođine riječi. Moja ljutnja splasnu i istutnji se u riječima.
Kroz prozor sam vidio već spremnu kočiju u koju bijahu upregnuta dva snažna konja. Dadoh pozvati svratištara da mu platim dio računa koji otpada na mene, ali on mi reče da mu ništa ne dugujem jer nisam ništa naručivao. Za vrijeme tog razgovora naiđe grof Velo. – Kladim se, gospodine grofe, da ste mislili da je ova osoba moja žena.
– Pa to zna cijeli grad.
– Kako, dovraga! I vi ste to mogli povjerovati, a znali ste da spavam sam u ovoj sobi? Zarniste vidjeli da sam prekjučer napustio ples i da sam se sinoć povukao i ostavio je samu s cijelim društvom?
– Pa, ima veoma popustljivih muževa!
– Mislim da tako ne izgledam, a vama ću reći da doista ne umijete razaznati ljude odčasti. Iziđimo odavle pa ću vam to i dokazati.
Grof poteče iz sobe i sletjevši niza stube iziđe iz svratišta.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39212
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:11 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

Bijedna gospođa Colonda gušila se od plača. Sažalio sam se nad njom jer su ženske suze oružje kojem se nikad nisam mogao oduprijeti. Pomislio sam da će se, odem li ne plativši, svi ismjehivati mojoj galami i smatrati me saučesnikom u prijevari, pa zato zapovjedih svratištaru neka mi podnese račun da namirim polovicu. On otrča, ali eto ti nove nezgode. Gospođa Colonda bacila se na koljena preda mnom sva u suzama, govoreći da je izgubljena ako je ja napustim, jer da nema više novaca ni ikakvih vrijednosti koje bi mogla založiti.
– Kako to, gospođo? Zar nemate šest tisuća forinti u mjenicama, odnosno tkanine kojeste kupili za taj iznos?
– Nema više tkanina. Sve su odnijeli, jer su se na one mjenice koje ste vidjeli i koje smodržali za gotov novac trgovci samo nasmijali i dali sve odnijeti. Zar smo se tome mogli nadati?
– Ah, lopov jedan! Sve je on to predvidio i zato me je domamio ovamo. Pravo je dasnosim kaznu za svoju nesmotrenost.
Račun koji je donio svratištar iznosio je četrdeset cekina, što bijaše golema svota za boravak od tri dana, ali tu bijaše uračunat novac koji je za razne troškove isplatio svratištar.
Uvidio sam da moram, ne želim li se osramotiti, isplatiti račun u cijelosti, pa to odmah uradih, pobrinuvši se da mi svratištar pred svjedocima napiše potvrdu. Zatim dadoh gazdinom nećaku dva cekina kao odštetu što sam ga onako pognao niza stube, a kukavnoj Colondi uskratih dva cekina koje me je molila po svratištarevoj ženi.
Tako je završila ta ružna pustolovina koja mi je dala skupu pouku koje mi, da sam imao pameti, nije trebalo.
Poslije dvije-tri nedjelje saznao sam da je grof Trento dao otpremiti ono dvoje nesretnika s kojima nisam više htio imati nikakva posla.
Mjesec dana kasnije Pietro opet dopade zatvora, jer je čovjek koji je jamčio za nj bio sasvim propao. Bio je toliko besraman da mi je napisao dugačko pismo, preklinjući me da ga posjetim. Ostao sam neumoljiv i prema Colondi, koja se našla u krajnjoj bijedi.
Vratio sam se u Padovu gdje se zadržah samo toliko da uzmem prsten i da pozdravim gospodina Bragadina, koji se nekoliko dana kasnije vratio u Veneciju.
Glasnica iz samostana osvanu rano izjutra donoseći mi pismo koje pohlepno pročitah. Bijaše nježno, no nije sadržavalo nikakvih novosti. U odgovoru koji poslah svojoj prijateljici potanko sam opisao besramnu podvalu njena pokvarenog brata i najavio skoru pošiljku prstena, opisavši joj tačno tajnu naprave.
Po naputku koji mi bijaše dala Catterina postavih se jednog lijepog jutra na mjesto odakle sam mogao vidjeti svakog tko ulazi u crkvu. Čim je njena majka ušla, pođoh za njom i kleknuvši pored nje rekoh da bih morao razgovarati s njom. Ona pođe sa mnom u samostanski trijem. Pošto je pokušah utješiti zaklinjući se da nikad neću krenuti vjerom njenoj kćeri, zapitah da li joj odlazi u pohode.
– Spremam se – odvrati ona – baš ove nedjelje da odem poljubiti to predrago dijete.Govorit ću joj o vama, što će je jako obradovati, samo mi je silno žao što vam ne mogu kazati gdje se nalazi.
– Ja to i ne tražim, dobra moja majko, samo vas molim da joj predate ovaj prsten. Nanjem je, kako vidite, slika njene svete zaštitnice, pa joj kažite neka ga svagda nosi na prstu i neka joj se svaki dan moli, jer bez njene zaštite neće nikad postati mojom ženom. Recite joj da i ja svaki dan molim jedno vjerovanje u slavu sv. Jakova, svog zaštitnika.
Ushićena mojim pobožnim osjećajima i radosna što će ih prenijeti na svoju kćer, dobra žena obeća da će učiniti sve što želim. Na rastanku uručih joj deset cekina moleći je da ih preda kćeri za sitne potrebe. Ona obeća, iako se, kako reče, otac brine da joj ništa ne uzmanjka.
Pismo koje dobih druge srijede bijaše prepuno usrdne nježnosti i tople ljubavi. Čim je ostala sama, pisala mi je, u tren oka bijaše spremna igla kojom je pokrenula tajno pero, i kad se pomakla slika svetice, pred njezinim su se željnim očima ukazale drage crte lica koje joj je sve na svijetu.
»Neprestano te cjelivam«, kazivala je dalje, »čak i kad me iznenadi koja redovnica, jer čim se ona približi, ja samo pomaknem oko i moja dobra svetica sve sakrije. Redovnice se dive mojoj pobožnosti i ufanju kojim se utječem zaštiti svoje blažene zaštitnice i kažu da sam joj slična kao da je portret rađen po meni.«
Bijaše to samo ljupka uobrazilja, no moja je ženica bila tako lijepa da joj je sve što je lijepo uvijek bilo nalik. Kazala mi je da joj redovnica koja je poučava u francuskom ponudila za prsten pedeset cekina, i to zbog njene sličnosti s portretom, a ne iz ljubavi prema zaštitnici čijem se svetom životu izrugivala. Zahvaljivala mi je za deset cekina koje joj je majka predala pred svima, jer će sad moći izvršiti neke kupnje ne izazivajući sumnje kod brbljavih i radoznalih koludrica. Voljela je gojenicama poklanjati sitne darove, pa će tim novcem moći zadovoljiti toj nevinoj sklonosti.
»Majka je«, nastavljala je, »uvelike hvalila tvoju pobožnost i presretna je što si postao tako bogobojazan. Ne govori mi više, molim te, o mom nedostojnom bratu.«
U pismima što su stizala narednih tjedana govorila je samo o svetoj Katarini zbog koje bi zadrhtala svaki put kad bi je morala dati u ruke nekoj od starih koludrica koje bi je u svojoj mističnoj radoznalosti prinosile očima i ogledavajući je sa svih strana neprestano trljale emajl.
»Uvijek dršćem od straha«, kazivala je, »da slučajno ne pritisnu na nevidljivo dugme. Što bih uradila kad bi moja svetica, pomaknuvši se, pokazala njihovim očima jedno lice koje, premda božanstveno, ne liči odviše na sveca? Reci mi, što bih tad morala učiniti?«
Mjesec dana poslije drugog Pietrova hapšenja, trgovac kod kojeg sam jamčio za onaj prsten dođe s mjenicom. Nagodio sam se s njim, i pošto mu isplatih dvadeset cekina i prepustih sva prava na tražbinu, on me ostavi na miru. Besramni Pietro nije mi prestajao iz zatvora upućivati nedostojne molbe, prosjačeći milostinju.
Croce je bio u Veneciji i davao povoda svakakvim govorkanjima. Držao je raskošnu kuću, priređivao gozbe i otvarao banku faraona gdje su budale dolazile prazniti kesu. Predviđajući što će ga prije ili kasnije zadesiti, nisam mu koračio u kuću, ali kad bismo se negdje sreli, pozdravljali smo se kao dobri znanci. Kad mu je žena porodila sina, zamolio me je da ga držim na krštenju. Nisam mu to odbio, ali poslije obreda i večere koja bijaše zatim poslužena nisam se više pojavljivao u kući svog kuma i dobro sam uradio. Međutim, u drugim slučajevima nisam bio tako oprezan.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39212
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Možte odgovarati na teme u ovom forumu