Kazanova-Memoari

Napiši novu temu   Odgovori na poruku

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:13 am

First topic message reminder :

[You must be registered and logged in to see this link.]


KNJIGA TREĆA
I
Croce protjeran iz Venecije - Sgombro – njegova sramota i smola - Životna opasnost u kojoj se našla draga Catterina - Dobivam anonimno pismo od jedne redovnice i odgovaram na nj Ljubavna spletka
Moj kum, kako već rekoh, vješt i odlučan upravljač kartaške sreće, pravio je u Veneciji dobre poslove, pa kako bijaše prijazan i pripadaše onom što se naziva fino društvo, mogao je tako nastaviti da se držao samo igre, jer bi državni inkvizitori imali prepune ruke posla kad bi htjeli primorati sve luđake da čuvaju svoj imutak, sve lakovjernike da budu oprezni, a lopove da ne perušaju budale. Međutim, možda zbog mladenačke ludosti ili pak zbog moralne pokvarenosti, uzrok njegova protjerivanja bijaše neobičan i veoma sramotan.
Neki plemeniti Venecijanac, plemenit samo po porodu a veoma pokvaren po duši, imenom Sgombro, od obitelji Gritti, bio se zaljubio u Crocea i ovaj se zbog zabave ili sklonosti ne pokaza neumoljiv. Na nesreću ni jedan ni drugi nisu umjeli šutjeti, i javna sablazan postade tako javna da je vlada rečenom Croceu morala narediti da smjesta napusti grad i da drugdje pokuša sreću.
No besramni Sgombro poslije tog zavede svoja dva još veoma mlada sina, i da nesreća bude još gora, mlađeg tako povrijedi da je morao potražiti pomoć vidara. Sramota postade javna, i jadno dijete prizna da se nije usuđivalo uskratiti poslušnost onom koji ga je stvorio. Suci pravo presudiše da ta vrst poslušnosti ne spada u dužnosti što ih sin ima prema ocu, te državni inkvizitori zatočiše bezočnog oca u tvrđavu Cattaro gdje je poslije godine dana tamnovanja umro.
Poznato je da je zrak koji se udiše u Cattaru smrtonosan, te suci onamo šalju samo zločince kojima se ne usuđuju javno suditi iz straha da objavljivanje zločina ne izazove javno zgražanje i sablazan.
Taj je Sgombro imao dražesnu ženu koja, mislim, još i danas živi. Zvala se Cornelia Gritti, a bijaše poznata koliko po ljepoti toliko i po sjajnom duhu. Usprkos godinama bila je sačuvala ljepotu. Kad je poslije smrti besramna joj muža postala svojom gospodaricom, nije pohrlila u susret novom braku, jer je odviše voljela svoju nezavisnost, no kako nije bila hladne prirode, uslišala bi od vremena na vrijeme molbe ljubavnika koji joj bijahu po ukusu.
Jednog ponedjeljka krajem srpnja moj me sobar probudi u cik zore, rekavši da me traži Laura. Odmah sam naslutio neku nesreću i dadoh je uvesti. Evo pisma koje mi je predala:
»Ljubljeni prijatelju, sinoć me je zadesila nesreća koja me silno zabrinjuje, to više što je moram skrivati od cijelog samostana. Dobila sam strahovito krvarenje i ne znam kako da zaustavim krv, jer nemam mnogo rublja, a Laura mi kaže da će ga, potraje li krvarenje, trebati u velikim količinama. Osim tebe nemam nikoga kome da se obratim, pa te preklinjem da mi ga pošalješ koliko možeš. Kako vidiš, morala sam se povjeriti Lauri, jer samo ona može u svako doba k meni. Ako umrem, prijatelju dragi, cijeli će samostan saznati od čega sam umrla, ali ja mislim na tebe i strepim. Kako ćeš podnijeti tu bol? Oh, srce moje, kakva li je to šteta!«
Uzeh se užurbano odijevati, ispitujući pri tom Lauru. Ona mi otvoreno kaza da je to pometnuće i da treba raditi u najvećoj tajnosti da se ne ugrozi ugled i dobar glas moje prijateljice. Dodala je da će samo trebati mnogo rublja i da će sve biti dobro. No te uobičajene riječi utjehe nimalo ne ublažiše moju strepnju.
Iziđosmo zajedno i pošto kod nekog Židova kupih mnogo ponjava i dvije stotine ubrusa, koje strpasmo u veliku vreću, otisnusmo se za Murano. Putem napisah olovkom pisamce svojoj prijateljici, u kome sam joj preporučivao da se posve pouzda u Lauru i obećavao joj da neću ostaviti Murano dok ona ne bude izvan opasnosti.
Prije no što ćemo se iskrcati, Laura mi reče da bi me tkogod mogao primijetiti, pa će biti najbolje da se sakrijem kod nje. U drugim prilikama to bi bilo isto što i vuka pustiti među ovce. Uzela me je u neki bijedni sobičak u prizemlju, pošto posakriva po sobi rublja koliko je mogla, pohita do bolesnice, koju od prošle večeri nije vidjela. Nadao sam se da je izvan opasnosti i gorio sam od nestrpljenja da se Laura što prije vrati s takvom viješću.
Vratila se poslije jednog sata s lošim vijestima, žalosna i utučena: moja je prijateljica izgubila noću toliko krvi da sva iscrpljena leži u postelji i valja je preporučiti bogu jer ako krvarenje uskoro ne prestane, neće preživjeti slijedeće noći.
Kad sam vidio rublje koje je izvukla ispod suknje užasnuto ustuknuh i pomislih da ću umrijeti. To bijaše krvavo kao klaonica! Da me utješi, Laura mi reče neka budem siguran da tajna neće izbiti na vidjelo. »Što me briga! Samo neka ona poživi!« viknuo sam. »I neka čitav svijet sazna da je moja žena!«
– Naša slatka bolesnica – reče Laura – nasmiješila se čitajući vaše pismo i kazala je daneće umrijeti kad zna da ste vi blizu nje.
To me je malo umirilo, ali čovjeku je često dovoljna i najbeznačajnija riječ da ga utješi i olakša mu patnje.
– Kad redovnice sjednu za ručak – nastavi Laura – opet ću odnijeti onoliko rublja kolikoću moći ponijeti na sebi, a dotle ću ovo oprati.
– Dolaze li joj posjete?
– Svakako, cijeli samostan, ali nitko ništa ne sumnja.
– Ali po ovolikoj vrućini ona može imati samo lagani pokrivač, pa je nemoguće da se nevidi ono silno rublje ispod nje.
– Toga se ne morate bojati, jer ona sjedi u postelji.
– A što jede?
– Ništa, jer i ne smije jesti.
Uskoro Laura izađe, i ja s njom. Otišao sam nekom liječniku i uzalud izgubio novac i vrijeme da mi ispiše neki dugačak recept koji ne mogah upotrijebiti, jer bi po njem saznao za tajnu čitav samostan, a onda i cijela Venecija, jer redovničke tajne brzo prodiru kroz samostanske zidove. A možda bi je zbog zanatske ljubomore prvi razglasio sam samostanski liječnik.
Vrativši se Lauri, tužno legoh na svoj bijedni log, a za pola sata osvanu i ona i sa suzama u očima preda mi gotovo nečitljivo pisamce koje je ovako glasilo:
»Nemam više snage da ti pišem, prijatelju moj, jer sve više slabim, a krv i dalje lipti, te počinjem vjerovati da mi više nema spasa. Predajem se u božje ruke i zahvaljujem Gospodinu što mi je barem čast spašena. Ne žalosti se odviše. Jedina mi je utjeha što znam da si blizu mene. Avaj, kad bih te samo načas mogla vidjeti, umrla bih zadovoljna.«
Od pogleda na dvanaestak ubrusa što mi ih pokaza Laura opet uzdrhtah. Dobra me žena stade umirivati govoreći da bi ih se jednom bocom krvi isto toliko natopilo. U stanju u kojem sam se nalazio ne bijah sklon da primim tako uvjerljive utjehe. Pao sam u krajnje očajanje, optužujući se i predbacujući sebi što sam prouzrokovao smrt tog nevina stvorenja. Bacio sam se na postelju, gdje ostadoh satima kao obeznanjen sve dok se Laura nije vratila iz samostana donoseći dvadesetak krvlju natopljenih ubrusa. Znao sam da je neće vidjeti do jutra, jer po noći nije smjela u samostan. Morala je čekati do jutra, a i ja sam čekam: proveo sam užasnu noć, ne jedući i ne spavajući. Grozio sam se od sama sebe i odbijao sve usluge koje su mi brižno nudile Laurine kćeri.
Jedva se dobro razdanilo kadli se Laura vrati i kaza mi ožalošćena da moja sirota draga više ne krvari. Pomislivši da je umrla kriknuh:
– Ona je mrtva!
– Nije, gospodine, ali bojim se da neće preživjeti današnji dan, jer je potpuno iscrpljena,jedva otvara oči, a bilo gotovo i ne možeš napipati.
No ja sam odahnuo, jer sam znao da je moj anđeo spašen.
– Lauro – rekoh – donijela si mi dobru vijest. Glavno je da je krvarenje prestalo. Sad jojtreba samo lagane ali krepke hrane.
– Poslali su po liječnika i on će propisati što joj treba dati, ali da vam pravo kažemnemam mnogo nade.
– Daj mi riječ da je živa.
– Jest, kunem vam se, ali i sami znate da liječniku neće reći istinu, i bog neka zna što ćejoj ovaj dati. Prišapnula sam joj neka ništa ne uzima i ona me je razumjela.
– Ti si najbolje stvorenje na svijetu. Jest, ako od slabosti do sutra ne umre, spašena je.Ljubav i priroda bit će njezini liječnici.
– Dao bog! Sad idem i vratit ću se u podne.
– A zašto ne prije?
– Jer će njena soba biti puna svijeta.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:43 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


XIII
Soradacijeva izdaja - Način kojim se služim da ga zaslijepim - Otac Balbi sretno završava svoj posao - Izlazim iz svoje ćelije - Nezgodna razmišljanja grofa Asquinija - Čas odlaska
Dva ili tri dana kasnije, kad je odbijala Terza, pope se Lorenzo i sa sobom povede Soradacija. Videći da se ne vraća, povjerovah da ga više neću ni vidjeti; ali dovedoše mi ga natrag predveče, što me malko iznenadi. Nakon Lorenzova odlaska kaza mi da ga je tajnik osumnjičio da je upozorio onoga kapelana, zato što taj svećenik nikada nije otišao do poslanika, a kod njega nije nađen nikakav dokument. Kazao mi je da su ga poslije duga ispitivanja stavili posve samog u neku veoma malu tamnicu, gdje je ostavljen sedam sati, a zatim su ga ponovo svezali i tako ga opet odveli tajniku, koji ga je tjerao da prizna da je nekome na Isoli rekao neka se svećenik više onamo ne vraća, što dakako nije mogao priznati jer to nikome nije kazao. Naposljetku je tajnik pozvonio pa su ga ponovo odveli k meni[51].
[51] Soradaci, koji je uhapšen 1. rujna te je možda bio zatvoren negdje drugdje do 18. listopada, otpušten je
31. prosinca 1756. Prema zapisnicima s tog procesa, razlozi njegova hapšenja razlikuju se od onih koje mu Casanova pripisuje.
S ogorčenjem spoznah da je moguće da ga još zadugo ostave sa mnom. Noću napisah ocu Balbiju o čitavom tom događaju. Upravo sam se tamo naviknuo na pisanje u tmini.
Sutradan, pošto sam progutao juhu, htjedoh se uvjeriti u ono u što sam već sumnjao.
– Želim – obratih se doušniku – nešto dodati u onom pismu što sam ga napisaogospodinu Bragadinu. Dajte mi ga, a poslije toga ponovo ćete ga ušiti.
– To je opasno – odvrati mi on – jer ovog trenutka mogao bi netko naići i zateći nas.
– Neka dođe. Vratite mi pisma.
Tada se ono čudovište baci preda me na koljena i zakle mi se da ga je, kad se drugi put pojavio pred onim strašnim tajnikom, obuzelo nekakvo jako drhturenje i neizdrživo tištanje u leđima, upravo na onom mjestu gdje su se nalazila pisma, a kad ga je tajnik upitao što mu je, nije se mogao suzdržati a da mu ne kaže istinu. Ovaj je tada pozvonio i, nakon što ga je Lorenzo odvezao i skinuo mu kaput, rašio je ona pisma, koja je tajnik pročitao a zatim ih stavio u jednu ladicu. Dodao je da mu je tajnik kazao da bi se već doznalo da je kojim slučajem odnio ona pisma te da bi ga ta njegova greška stajala života.
Ja se tada napravih kao da mi je pozlilo. Prinesoh ruke licu, na koljenima se bacih na postelju pred raspelo i Bogorodicu, pa ih zamolih za osvetu protiv čudovišta koje me izdalo prekršivši najsvečaniju od svih zakletvi. Nakon toga legoh na bok, lica okrenuta prema zidu, i bijah toliko uporan da sam čitav dan ostao u tom položaju, ne progovorivši ni jedne jedine riječi, praveći se da ne čujem plač, krikove i pokajničke izjave onog podlaca. Divno sam odglumio ulogu u komediji čiju sam cjelokupnu radnju već imao u glavi. U toku noći napisah ocu Balbiju neka dođe tačno u devetnaest sati, ni minutu prije ni minutu kasnije, kako bi dovršio svoj posao te neka radi samo četiri sata, tako da ode upravo onda kad začuje da izbijaju dvadeset tri sata. Rekoh mu da naša sloboda ovisi upravo o toj tačnosti te da se nema čega bojati.
Bijaše dvadeset i peti listopada, i približavahu se dani kad sam trebao ostvariti svoj plan, ili ga zauvijek napustiti. Državni inkvizitori, pa čak i tajnik, svake su godine odlazili da prva tri dana mjeseca studenoga provedu u nekom selu na kopnu. U ta tri praznična dana svojih gospodara Lorenzo bi se uveče opio, odspavao do Terze, pa bi se tek veoma kasno pojavljivao u Piombima. Sve sam to doznao još prije godinu dana. Iz opreza sam za bijeg morao odabrati jednu od te tri noći, kako bih bio siguran da to neće biti otkriveno rano ujutro. Drugi razlog mojoj hitnji, što me navelo da tu odluku donesem u vrijeme kad više nisam mogao sumnjati u zločinaštvo onog svog druga, bijaše također veoma jak i čini mi se da zavređuje da ga potanje opišem.
Najveće olakšanje što ga može oćutjeti čovjek u nevolji jest nada da će uskoro iz nje izaći; on već vidi onaj sretni trenutak kad će ugledati kraj svojoj nevolji, raduje se da to neće okasniti i učinio bi sve samo da dozna tačno vrijeme kada će se to desiti. Ali nitko ne može znati kada će se desiti nešto što ovisi o tuđoj volji, osim ako mu to onaj drugi ne kaže. Međutim, čovjek postavši nestrpljiv i slab, naposljetku povjeruje da je na neki okultni način moguće otkriti taj trenutak. Bog to zacijelo zna, kaže on, i može milostivo dopustiti da mi slučaj otkrije tačno vrijeme žuđenog trenutka. Dok radoznao čovjek tako umuje, on ne oklijeva da zapita sudbinu, bilo da je sklon ili nesklon da povjeruje kako je neumitno sve što mu ona uzmogne reći. Takav bijaše duh onih što su nekoć tražili savjete od proročanstava; takav je i duh onih što još dan-danas zapitkuju kabale i koji otkrića traže u kakvom odlomku Biblije ili nekom Verligijevu stihu, što je toliko proslavilo one sortes virgilianae[52] o kojima nam pričaju toliki pisci.
[52] Sortes virgilianae; vergilijevske sudbine, vrst proricanja što se izvodilo tako da se nasumce otvaralo neko Vergilijevo djelo i tumačio odlomak na kojem bi se pogled prvo zaustavio.
Ne znajući kojim načinom da se poslužim kako bih sudbinu prisilio da mi pomoću
Biblije otkrije trenutak kad ću se domoći slobode, odlučih se da zapitam božanski ep Bijesnog Orlanda od meštra Ludovica Ariosta, kojega bijah stoput pročitao a koji mi, tu u tamnici, još uvijek pružaše tolike užitke. Obožavao sam njegov božanski dar, te sam vjerovao da je on mnogo pogodniji od Vergilija da mi predskaže sreću.
S tom pomisli postavih jedno kratko pitanje kojim sam onu tobožnju inteligenciju zapitao u kojem se to Ariostovu pjevanju nalazi predskazanje o mojem oslobođenju. Nakon toga stvorih jednu obrnutu piramidu sastavljenu od brojeva što bijahu rezultat riječi mog pitanja, te oduzimanjem svakog para znamenki od brojke devet ustanovih da mi je posljednji broj devet. Tada utvrdih da mi se traženo predskazanje nalazi u devetom pjevanju. Jednakim sam postupkom saznao u kojem se odlomku nalazi isto predskazanje, a tada rezultat bijaše brojka sedam. Radoznao da napokon saznam u kojem se stihu tog istog odlomka nalazi ono proročanstvo, istim postupkom dođoh do broja jedan. Imajući dakle brojke 9, 7, 1, uzeh spjev i uzbuđena srca pronađoh deveto pjevanje, sedmu stranicu, prvi stih:
Tra U fin d'Ottobre, e U capo di Novembre18 Tačnost tog stiha te njegova određenost učiniše mi se toliko divni da neću reći da sam u to sasvim povjerovao, ali čitalac će mi oprostiti ako sam odlučio da i ja sa svoje strane učinim sve što je ovisilo o meni kako bih tom proročanstvu pomogao da se obistini. Pri tome je neobično to što tra U fin d'ottobre, e U capo di novembre može da bude samo ponoć, a ja sam odonud izišao, kao što će čitalac i sam vidjeti, tačno na znak ponoćnog zvona trideset prvog listopada. Uz to molim čitaoca neka se ne prevari, nakon tog vjernog pripovijedanja, smatrajući me praznovjernim. Ja o tome pripovijedam zato što je to istinito i neobično, kao i zato što se možda ne bih spasio da se nisam na to obazirao. Ta činjenica poučit će sve one koji još ne bijahu iskusili da se štošta nikada ne bi zbilo da nije bilo predskazanja. Sam čin pravi uslugu proročanstvu time što ga obistinjuje. Ako do tog čina ne dođe, predskazanje postaje bezvrijedno; ali dobrostiva čitaoca upućujem na opću povijest, gdje će naći mnoga zbivanja koja se nikada ne bi odigrala da nisu bila predskazana. Molim da mi se oprosti na ovom udaljavanju.
18. Između konca listopada i početka studenoga. Ariosto: Bijesni Orlando, IX, strofa 7, stih 1.
Evo kako provedoh čitavo to jutro, sve do devetnaest sati, kako bih utjecao na duh one opake životinje, kako bih u njegov slabašni razum zaprepašćujućim slikama unio pomutnju, te da ga time onesposobim da mi napakosti. Ujutro, pošto nas je Lorenzo napustio, rekoh Soradaciju neka dođe jesti juhu. Podlac je ležao, a Lorenzu bijaše kazao da je bolestan. Ne bi se usudio doći da ga nisam pozvao. Ustade i pruživši se potrbuške do mojih nogu, poljubi ih i grcajući u suzama kaza mi da će još istog dana umrijeti ako mu ne oprostim, te da već osjeća početak prokletstva zbog osvete Bogorodice koju bijah prizvao protiv njega. Osjećao je grčeve što mu kidahu utrobu, a jezik mu bijaše prekriven mjehurima. Pokaza mi ga, i vidjeh da je zaista pokriven oteklinama, no nije mi poznato da li ih je imao prethodne večeri. Nisam se mnogo trudio da ga pregledam, pa da vidim govori li istinu. Za mene bijaše probitačnije da se pričinim kako mu vjerujem, pa čak i da mu dadnem nadu u oproštenje. Trebalo mu je dakle dati da jede i pije. Izdajnik je možda nakanio da me prevari, ali kako sam ja odlučio da prevarim njega, preostajalo je još samo da se vidi tko je od nas dvojice vještiji. Spremio sam mu takav napad od kojeg se neće moći obraniti.
Začas poprimih izgled čovjeka nadahnuta milošću božjom i zapovjedih mu da sjedne.
– Pojedimo ovu juhu – rekoh mu – a zatim ću vam objaviti sreću. Znajte da mi se upraskozorje ukazala Bogorodica od krunice te da mi je naredila da vam oprostim. Vi nećete umrijete i odavde ćete izići zajedno sa mnom. Preneražen, pojeo je sa mnom juhu ostavši na koljenima budući da nije bilo stolica, zatim sjede na slamaricu kako bi me saslušao. Evo moje besjede:
– Tuga što ste mi je nanijeli svojom izdajom prouzrokovala je to da sam čitavu noćproveo ne spavajući, zato što će ona pisma koja ste vi dali tajniku, budući da su ih pročitali državni inkvizitori, zacijelo dovesti do toga da me osude na doživotno zatočeništvo. Priznajem da mi je jedina utjeha bila da ćete za tri dana sigurno umrijeti pred mojim očima. Budući da mi glava bijaše puna osjećaja nedostojna jednog kršćanina, jer bog nam nalaže da praštamo, u praskozorje mi drijem podari pravo priviđenje. Ugledah ovu Bogorodicu, čiju sliku ovdje vidite, kako je oživjela, kako se miče, stavši preda me, otvorivši usta i ovako mi progovorivši: »Soradaci vjeruje u moju svetu krunicu, ja ga štitim, želim da mu oprostiš, pa će prokletstvo što ga je na se navukao odmah prestati da djeluje. U ime nagrade za tvoje velikodušno djelo, naredit ću jednome od mojih anđela da poprimi ljudsko obličje, da odmah siđe s neba i da razvali strop tvoje ćelije pa da te za pet-šest dana izvuče napolje. Taj anđeo će svoje djelo započeti danas u devetnaest sati, a radit će sve do pola sata prije zalaska sunca, jer se još za dana mora vratiti na nebo. Izlazeći odavde u pratnji mog anđela, povest ćeš i Soradacija; pobrinut ćeš se za njega pod uvjetom da se okani doušničkog poziva. Sve ćeš mu kazati.« Završivši tu besjedu Bogorodica nestade, a ja se probudih.
Zadržavši najveću ozbiljnost, promatrah lice tog izdajnika koji se kanda skamenio. Uzeh tada svoj molitvenik, svetom vodom poškropih ćeliju i počeh se praviti kao da se molim bogu, cjelivajući s vremena na vrijeme sliku Bogorodice. Jedan sat kasnije ona životinja, koja uopće nije progovorila, iznebuha me upita u koliko sati onaj anđeo treba da siđe s neba i hoćemo li ga čuti dok bude razvaljivao ćeliju.
– Siguran sam da će doći u devetnaest sati, da ćemo ga čuti dok bude radio te da će otićiu dvadeset tri sata; a čini mi se da je anđelu dovoljno četiri sata rada.
– Možda ste sanjali.
– Siguran sam da nisam sanjao. Jeste li odlučili da napustite špijunski poziv?
Umjesto da mi odgovori, on zaspi, a probudio se tek dva sata kasnije upitavši me može li odgoditi svoju zakletvu o tome da će napustiti svoj zanat.
– Možete to odgoditi – odgovorih mu, – sve do časa kad anđeo uđe ovamo da me povedesa sobom; ali upozoravam vas da ću vas ostaviti ovdje ako zakletvom ne odustanete od onog vašeg opakog zanata, jer takav je nalog što sam ga primio od Bogorodice.
Tada zamijetih njegovo zadovoljstvo, jer on bijaše tvrdo uvjeren da anđeo neće doći. Izgledao je kao da me žali. Nikako da dočekam da odzvoni devetnaesta ura, a ta me je lakrdija jako zabavljala jer bijah siguran da će dolazak onoga anđela zauvijek pomutiti nesretni um te životinje. To bi, na na moju veliku žalost, moglo biti promašeno samo u slučaju ako je Lorenzo zaboravio odnijeti knjigu.
U osamnaest sati htjedoh ručati i napih se vode. Soradaci je ispio sve vino a za desert izjede sav češnjak što sam ga imao; to bijaše njegova poslastica. Kad začuh da izbija devetnaest sati, bacih se na koljena i glasom od kojeg je uzdrhtao natjerah i njega da učini isto. Posluša me, gledajući u me kao luđak svojim prestravljenim očima. Kad sam čuo laganu buku koja je ukazivala na to da netko prolazi kroza zid, rekoh mu:
– Dolazi anđeo.
Tada se ispružih potrbuške a u isto vrijeme udarih ga po ramenima, što i njega baci u isti položaj. Za vrijeme lomljenja nastade jaka buka, te ostadoh tako ispružen dobrih četvrt sata. Nisam li se imao čemu smijati primijetivši da je onaj nitkov ostao nepomičan u istom stavu? Ali nisam se smijao. U pitanju bijaše bogougodno djelo da ga natjeram u ludilo ili barem u stanje bjesomučnosti. Njegova prokleta duša mogla je postati ljudska tek onda kad bi bila utopljena u strahu. Ja tri i po sata provedoh čitajući a on moleći krunicu, zadrijemavši s vremena na vrijeme, ali se nikako nije usuđivao štogod zaustiti i samo bi pogledavao u strop kad god bi čuo škripanje daske koju je redovnik raskidao. U svojoj gluposti glavom je pokazivao prema slici Bogorodice, te ništa ne bijaše smješnije od toga. Kad zazvoniše dvadeset tri sata, kazah mu neka se povede za mnom, jer anđeo treba da ode; prostresmo se, otac Balbi ode te više nismo čuli nikakve buke. Ustavši, na licu tog opakog čovjeka ugledah više smetenost i stravu a manje razumno čuđenje.
Malko sam se zabavljao razgovarajući s njim da čujem kako on umuje. Govorio je još uvijek plačući, a riječi mu bijahu sumanute; bijaše to niz misli od kojih nijedna nije imala svoj slijed. Pričao je o svojim grijesima, o svojim naročitim sklonostima, o svojoj revnosti prema sv. Marku, o svojim dužnostima prema vladaru, te je toj zasluzi pripisivao milost koju mu je tada ukazala Bogorodica, pa sam na to morao podnijeti dugu pripovijest o čudesima krunice koju mu je ispričala njegova žena, čiji ispovjednik bijaše neki dominikanac. Kazao mi je da ne može odgonetnuti šta bih mogao s njime učiniti, budući da je bio puka neznalica.
– Bit ćete u mojoj službi, i imat ćete sve što vam bude potrebno te se više nećete moratibaviti opasnim i prljavim zanatom doušnika.
– Ali nećemo više moći ostati u Veneciji.
– Naravno da nećemo. Anđeo će nas odvesti u neku državu koja neće pripadati sv.Marku. Pristajete li da mi se zakunete na to da ćete napustiti taj zanat? A ako se i zakunete, hoćete li ponovo postati krivokletnik?
– Ako se zakunem, neću više iznevjeriti datu zakletvu, to je sigurno; ali priznajte da bez
mog krivokletstva vi ne biste dobili milost koju vam je Bogorodica ukazala. Moja je nevjera uzrok vašoj sreći. Morate mi dakle biti zahvalni i voljeti tu moju izdaju. – Volite li vi Judu koji je izdao Isusa Krista?
– Ne volim.
– I sami dakle vidite da čovjek mrzi izdajnika i da u isto vrijeme obožava providnost kojaumije iz zla izvući dobro. Dragi moj, vi ste dosad bili zlikovac. Uvrijedili ste boga i Bogorodicu, i ovoga časa ne želim od vas više primiti zakletvu, osim ako ispaštate svoj grijeh.
– Kakav sam to grijeh počinio?
– Zgriješili ste ohološću, pretpostavivši da vam moram biti zahvalan zato što ste tajnikupredali moja pisma.
– Kakva je dakle pokora za taj grijeh?
– Evo je. Sutra kad dođe Lorenzo, morate ostati nepomični na slamarici, licem okrenutiprema zidu i uopće ne smijete pogledati u Lorenza. Ako vam on štogod kaže, morate mu odgovoriti, i ne svrnuvši pogled na njega, da niste mogli spavati. Obećavate li mi da ćete poslušati?
– Obećavam vam da ću uraditi sve što mi kažete.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:44 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


– Obećajte to ovoj svetoj slici. Brzo.
– Obećavam vam, presveta Bogorodice, da prilikom Lorenzova dolaska neću u njegapogledati te da se neću maknuti sa slamarice.
– A ja vam se, presveta Bogorodice, utrobom Isusa Krista, vašeg Boga i sina, zaklinjemda ću, čim opazim da se Soradaci okrenuo prema Lorenzu, smjesta pritrčati i zadaviti ga u vašu čast i slavu.
Upitah ga ima li nešto protiv takve moje zakletve, a on mi odvrati da je zadovoljan. Tada mu dadoh jesti i rekoh mu neka legne jer sam se trebao naspavati. Dva sata utroših pišući redovniku čitavu tu priču i kazah mu, ako je otvor dovršen, da ne mora više dolaziti na strop moje ćelije, osim za to da sruši dasku i uđe. Rekoh mu da ćemo izići noću trideset prvog listopada te da će nas biti četvoro, računajući njegova i mog druga. Bijaše to dvadeset osmoga. Sutradan me redovnik zarana obavijesti da je maleni žlijeb napravljen te da se na moju ćeliju mora popeti samo da je otvori, a bio je siguran da će to moći učiniti u četiri minute. Soradaci je divno izveo svoju pokoru. Pravio se da spava, pa ga Lorenzo nije čak niti oslovio. Ja sam prikovao pogled na njega i vjerujem da bih ga zaista zadavio, samo da sam vidio da je okrenuo glavu prema Lorenzu, jer za izdaju bi mu bilo dovoljno da namigne.
Taj dan provedoh nižući mu uzvišene besjede koje ulijevahu fanatizam, ostavivši ga na miru tek kad vidjeh da je opijen i spreman da zaspi, ili gotov da dobije grčeve zbog snage metafizike koja bijaše posve tuđa i nova njegovoj glavi, što je svoje sposobnosti razvijala samo zato da izmišlja lukavstva doušnika.
Smeo me kazavši mi da nikako ne može shvatiti da je jednom anđelu potrebno toliko mnogo rada da provali u moju ćeliju; ali ja ga odmah razuvjerih rekavši mu da on ne radi kao anđeo već kao čovjek, a uz to mu kazah da je njegova zlobna pomisao tog istog časa uvrijedila Bogorodicu.
– I vidjet ćete – rekoh mu – da zbog toga grijeha anđeo danas neće doći. Vi još uvijekmislite ne kao čestiti, pobožan i bogobojazan čovjek, već kao okorjeli grešnik koji vjeruje da ima posla s messer grandeom i žbirima.
On tada brižne u plač. Razveselio sam se videći ga očajnog kad je odzvonilo devetnaest sati, i kad se ne začu dolazak anđelov. Ja tada počeh jadikovati, što ga baci u očajanje, i ostavih ga da čitav taj dan provede u snuždenosti. Sutradan nije otkazao poslušnost, i kad ga Lorenzo upita je li zdrav, odgovorio mu je a da ga nije ni pogledao. Tako prođe i naredni dan, sve dok napokon Lorenza ne ugledah posljednji put trideset prvoga ujutro, kad mu dadoh knjigu u kojoj sam redovnika obavijestio neka u sedamnaest sati dođe srušiti pokrov na otvoru. Sada više nisam strahovao od nekog nepredviđenog događaja, budući da sam od samoga Lorenza doznao da su i inkvizitori i tajnik otišli na ladanje. Nisam morao strahovati zbog dolaska nekog novog gosta te nije više bilo potrebe da budem obazriv prema tom podlom nitkovu.
Ali evo opravdanja koje mi je možda neophodno pred nekim čitaocima koji bi mogli krivo suditi o mojoj religiji i moralu, prema mom zloupotrebljavanju naših svetih otajstava, kao i prema zakletvi što sam je zahtijevao od onoga glupana te zbog laži koje sam mu napričao o Bogorodičinom ukazivanju.
Moj je cilj da ispričam priču o svom bijegu, sa svim njenim istinitim okolnostima što su ga popratile, pa vjerujem da mi je dužnost da ništa ne sakrijem. Ne mogu reći da se ispovijedam, jer ne osjećam da me mori bilo kakvo pokajanje, a ne mogu kazati niti to da se hvalim jer sam se nerado služio lažima. Da sam na raspolaganju imao neke bolje načine, sigurno je da bih njima dao prednost. Osjećam da bih i danas učinio to isto, a možda i više, kako bih se domogao slobode.
Priroda mi je nalagala da se spasim, a religija mi nije mogla to zabraniti. Nisam mogao gubiti vrijeme. Doušnika, koji je bio sa mnom i koji mi je dao očit primjer svoje podlosti, morao sam moralno onemogućiti da obavijesti Lorenza o tome da je probijen krov ćelije. Što sam mogao učiniti? Postojala su samo dva načina, pa se valjalo odlučiti; ili učiniti ono što sam i učinio sputavši strahom dušu toga nitkova, ili ga zadaviti, što bi učinio svaki drugi razborit čovjek koji bi bio okrutniji od mene. To bi mi bilo lakše, a ne bih se imao čega bojati jer bih kazao da je umro prirodnom smrću te se nitko ne bi potrudio da sazna je li to tačno ili nije. No koji će čitalac pomisliti da bi bilo bolje da sam ga udavio? Ako takav postoji, neka ga bog izvoli prosvijetliti; njegova vjera nikada neće biti moja. Vjerujem da sam učinio svoju dužnost, a pobjeda koja je okrunila moj podvig može biti dokaz da vječna providnost nije prijekim okom gledala na taj moj postupak. Što se tiče one zakletve da ću se uvijek o njemu brinuti, bogu hvala, on me je sam toga oslobodio jer nije smogao hrabrosti da pobjegne sa mnom; ali da je to čak i učinio, priznajem čitaocu da se ne bih osjećao krivokletnikom kad se toga ne bih pridržavao. Tog čudovišta bih se otarasio u prvoj pogodnoj prilici, pa makar bio prisiljen da ga objesim o drvo. Kad mu se zakleh na vječno pomaganje, znao sam da će njegova vjera trajati samo toliko koliko i njegov slijepi fanatizam, kojeg bi zacijelo nestalo čim bi uvidio da je anđeo u stvari redovnik. Non merta je chi non la serba altrui19. Čovjek ima mnogo više prava da žrtvuje sve zbog vlastitog održanja nego što ga imaju vladari da održe državu.
19. Ne zaslužuje vjeru onaj koji je krši drugom.
Nakon Lorenzova odlaska Soradaciju kazah da će u sedamnaest sati anđeo doći napraviti otvor na stropu ćelije; donijet će škare, rekoh mu, pa će on anđelu i meni potkresati brade.
– Zar anđeo ima bradu?
– Da, vidjet ćete ga. Nakon toga ćemo izići pa ćemo poći provaliti krov palače, a noćućemo se spustiti na Trg sv. Marka i otići u Njemačku.
Nije mi odgovorio, jeo je sam, jer meni srce i duh bijahu odviše zaokupljeni tako da nisam mogao jesti. Nisam mogao čak ni spavati.
Odbije sedamnaest sati, i eto anđela. Soradaci se htjede baciti ničice, ali ja mu rekoh da to nije potrebno. U manje od tri minute probio je onaj žlijeb, do nogu mi pade lijepi okrugli komad daske i otac Balbi kliznu mi u naručje.
– Evo – rekoh zagrlivši ga – vaš posao je završen; a moj tek započinje.
Vratio mi je šipku i dao mi škare, koje ja predadoh Soradaciju da nam odmah podreže brade. Zaista nisam više mogao suzdržati smijeh videći kako ona životinja zaprepašteno gleda anđela, koji je više nalikovao na đavla. Sav izvan sebe, obojici nam savršeno škarama podreže brade.
Nestrpljiv da razgledam okoliš, kazah redovniku neka ostane sa Soradacijem, jer ga ne htjedoh ostaviti sama. Iziđoh i utvrdih da je rupa u zidu preuska, ali se ipak provukoh i nađoh se na krovu grofove ćelije. Uđoh i srdačno zagrlih tog nesretnog starca. Ugledao sam čovjeka kojem stas nije dopuštao da srlja u teškoće i opasnosti kojima smo se u toku takvog bijega morali izlagati na prostranom i nagnutom krovu što sav bijaše prekriven olovnim pločama. On me odmah zapita kakav je moj plan, rekavši mi da sam odviše brzopleto poduzeo te korake.
– Ja želim – odgovorih mu – samo to da kročim naprijed, sve dok ne nađem slobodu ilismrt.
Stegnuvši mi ruku reče da on ne vidi nikakva izlaska, ako sam nakanio probiti krov i potražiti put za silazak, hodajući po olovu, osim ako nemam krila.
– Nemam hrabrosti – dodao je da pođem s vama. Ostat ću ovdje i moliti boga za vas.
Tada iziđoh da obiđem veliki krov, približivši se što sam više mogao bočnim rubovima tavana. Uspjevši dotaknuti donji dio krova u najužem uglu, sjedoh između greda što drže krovište, a toga su prepuni tavani svih velikih palača. Šiljkom šipke opipah daske koje mi se učiniše kao da su trule. Nakon svakog udarca polugom sve što sam probijao padalo je pretvoreno u prašinu. Uvjerivši se da ću u manje od jednog sata napraviti dosta širok otvor, vratih se u svoju ćeliju gdje sam četiri sata utrošio režući plahte, ručnike, madrace i sve što sam imao, kako bih od toga učinio uže. Sam sam povezivao komade čvrstim uzlovima, jer slabo stegnuti uzao mogao bi se odvezati, pa bi se strovalio čovjek koji bi se tog časa našao viseći na takvu konopu. Raspolagao sam stotinom hvati konopa. U velikim pothvatima postoje pojedinosti koje odlučuju o svemu, a vođa koji zavređuje uspjeh je samo onaj koji se ne uzda ni u koga.
Pošto sam napravio uže, od svog odijela, ogrtača, košulja, čarapa i maramica učinih zamotuljak, pa sva trojica pođosmo do grofove ćelije ponijevši sa sobom svu tu prtljagu. Grof odmah Soradaciju čestita na tome što je imao sreću da ga stave sa mnom, i to upravo u trenutku kad me može slijediti. Njegov smeteni izgled natjera me u glasni smijeh. Nisam se više ustručavao. Poslao sam do đavola onu masku licemjerja što sam je već čitav tjedan zadržavao kako bih tog dvoličnog nitkova spriječio da me izda. Vidjeh da je uvjeren da sam ga prevario; ali ništa od toga nije shvaćao, jer nije mogao dokučiti u kakvoj sam to vezi bio s tobožnjim anđelom kad sam ga mogao dovesti i otpraviti u koji god sat sam želio. Čuo je kad nam je grof rekao da ćemo se izložiti očitoj pogibelji da izginemo, a budući da je bio kukavica, u glavi je već skovao plan da se okani tog opasnog putovanja. Redovniku kazah neka spremi svoj svežanj dok ja budem pravio rupu na rubu tavana.
Nisam trebao nikakve pomoći te moj otvor bijaše završen u dva sata u noći. Smrvio sam daske. Razvaljeni dio bijaše dvaput širi nego što je trebalo, pa sam dodirivao čitavu olovnu ploču. Redovnik mi je pomogao da je pridignem, jer bijaše pričvršćena ili zavinuta na rubu mramornog žlijeba; ali ja je oslobodih gurajući šipku između žlijeba i ploče, a zatim je ramenima previnusmo onoliko koliko bijaše potrebno da otvor kroz koji smo se morali provući bude dovoljno širok. Pomolivši glavu kroz rupu, na svoju veliku žalost ugledah jasnu svjetlost mladoga mjeseca, koji je sutradan trebao napuniti prvu četvrt. Bijaše to nepredviđeni događaj koji je valjalo strpljivo podnijeti i izlazak odgoditi do ponoći, naime do vremena kad mjesec odlazi osvijetliti stanovnike suprotnog pola zemlje. U krasnoj noći, kad je sav bolji svijet zacijelo šetao Trgom sv. Marka, nisam se mogao izložiti opasnosti da budem viđen kako ondje gore šećem. Na pločniku trga ugledali bi naše jako izdužene sjene; podigli bi oči pa bismo im pružili veoma neobičan prizor, koji bi izazvao veliku radoznalost; no najveću bi zacijelo pokazao messer granale, čiji žbiri, jedina straža velikoga grada Venecije, bdiju čitave noći. Odmah bi našao neki način da gore pošalje jednu njihovu grupu, što bi omelo čitav moj lijepi plan. Hitno dakle odlučih da ćemo otud izići tek kad zađe mjesec. Prizivao sam pomoć božju i nisam tražio čudesa. Izložen hirovima Sreće, morao sam joj davati što manje ustupaka. Da se moj pothvat izjalovio, ne bih smio sebi predbacivati nijedan pogrešan korak. Mjesec je morao zaci u pet sati, a sunce je trebalo da grane u trinaest i po; preostajalo nam je sedam sati potpune tame, za koje vrijeme bijaše moguće nešto poduzimati.
Ocu Balbiju kazah da ćemo tri sata provesti u razgovoru s grofom Asquinijem, no najprije njega samog poslah da zamoli grofa neka mi posudi trideset cekina što bi mi moglo postati isto tako prijeko potrebno kao što mi ona šipka bijaše prijeko potrebna za sve što sam dotad učinio. Obavio je zadatak, i vratio se nakon četiri minute rekavši neka pođem sam, jer da grof hoće sa mnom govoriti bez svjedoka. Onaj jadni starac najprije mi blago kaza da mi za bijeg nije potreban novac, da ga on nema, da ima brojnu obitelj, da će novac koji mi bude dao biti izgubljen ako poginem, i još mi nabroji mnogo drugih razloga koji svi odreda bijahu kao stvoreni da prikriju škrtost. Moj odgovor potraja pola sata. Bijahu to sve same lijepe riječi, ali otkako svijet postoji one nikada nisu imale snage jer govornik ne može iskorijeniti tu najdublju od svih strasti. To je slučaj nolenti baculus20 ali ja nisam imao srca da se nad tim nesretnim starcem poslužim nasiljem. Na kraju mu kazah da ću ga na svojim ramenima nositi kao što je Eneja nosio Ankiza, ako želi sa mnom bježati, ali ako želi ostati da se za nas moli bogu, njegova će molitva biti nedosljedna jer će moliti za uspjeh stvari kojoj nije pridonio najobičnijim sredstvima. Upitao me jesu li mi dovoljna dva cekina, a ja odgovorih da mi sve mora biti dovoljno. Dade mi ih zamolivši da mu ih vratim ako se nakon šetnje po krovu velike palače razborito odlučim da se vratim u svoju ćeliju. Obećah mu to, malo začuđen što misli da bih se ja mogao vratiti istim stopama. Bijah siguran da se više neću vraćati.
20. Neposlušnome batinu.
Pozvah svoje drugove te pored rupe stavismo svu svoju opremu. Razdvojih u dva svežnja onih sto hvati užeta, i dva iduća sata provedosmo pripovijedajući i spominjući se, ne bez zadovoljstva, svih obrata sudbine. Otac Balbi prvi put pokaza svoju lijepu narav kad mi je deset puta ponovio da sam iznevjerio datu mu riječ, budući da sam ga u svojim pismima uvjeravao da je moj plan dorađen i siguran, međutim da od toga nema ništa, i još mi bezobrazno kaza kako me ne bi izvukao iz ćelije da je to predviđao. Grof mi s ozbiljnošću svojih sedamdeset godina kaza da bi bilo najmudrije da ne srljam u to, jer je očito nemoguće sići s krova, te da bi me ta opasnost mogla stajati života. Ja mu blagim glasom rekoh da mi se te dvije očiglednosti ne čine baš očiglednima, no budući da je on po zanimanju bio advokat, bijaše to govorancija kojom me namjeravao uvjeriti. Poticala su ga ona dva cekina, koje bih mu morao vratiti kad bi me uvjerio da ostanem.
– Zbog kosine krova – kaza mi – koji je pokriven olovnim pločama, nećete moći hodati, jedva da ćete moći i stajati. Na tom krovu ima sedam-osam prozorčića, no na svima su željezne rešetke, osim toga su nepristupačni, jer su svi daleko od rubova. Užeta što ih imate bit će vam beskorisna zato što nećete naći ni jednog zgodnog mjesta da čvrsto privežete jedan kraj; čak i ako ga pronađete, čovjek koji se spušta s tolike visine ne može se održati viseći na rukama niti se sam spuštati sve do dolje. Jedan od vas trojice trebao bi dakle istovremeno onu drugu dvojicu vezati oko pasa i spustiti ih kao što se vedro spušta u bunar; a onaj koji bi učinio taj posao morao bi ostati i vratiti se u svoju ćeliju. Koji je od vas trojice kadar da učini to milosrdno djelo? Pretpostavivši da se jedan od vas i junački zadovolji time da ostane, recite mi s koje ćete strane sići? Ne sa strane trga prema stupovima, jer bi vas vidjeli. Ne sa strane crkve, jer biste se našli u zatvorenom. Ne sa strane dvorišta palače, jer onuda neprestano obilazi straža. Mogli biste dakle sići samo sa strane kanala. Tamo vas ne čega ni gondola ni čamac; bili biste dakle prisiljeni da se bacite u vodu i da otplivate do Sv. Apolonija,[53] kamo biste stigli u jadnom stanju, ne znajući kud da u toj noći pođete kako biste se toliko oporavili da odmah produžite bijeg. Pomislite da se po olovu kliže te da se ne možete nadati da ćete izbjeći smrt ako padnete u kanal, čak i ako znate plivati, jer visina je tolika a kanal tako plitak da biste se prije zdrobili od pada negoli se utopili. Tri ili četiri stope vode nisu dovoljna zapremina tekućine da bi to ublažilo silinu uranjanja krutog tijela koje unutra padne. Najmanja nesreća koja vam se može desiti jest da ostanete slomljenih nogu ili ruku.
[53] Sv. Apolonija, gradska četvrt koja je dobila ime po Bratovštini Linaroli, koja bijaše posvećena sv.
Apoloniji, čije je ime uostalom i nosila počev od 15. stoljeća.
Saslušah tu besjedu, nerazumnu u ovakvim okolnostima, i to sa strpljenjem koje me inače nije resilo. Redovnikova predbacivanja, izlanuta bez ikakva obzira, rasrdiše me i potakoše da ih grubo odbacim; ali time bih uništio svoju građevinu, jer sam imao posla s kukavicom koji bi mi bio u stanju odgovoriti da još nije toliko očajan da bi prkosio smrti, te da prema tome mogu poći sam, a sam samcat nisam se mogao nadati uspjehu. S tim krhkim duhovima postupao sam obazrivo i blago. Kazah im da sam siguran da ćemo se spasiti, iako nisam bio u stanju da im podrobno saopćim na koji način. Grofu Asquiniju kazah da će njegovo mudro zaključivanje pridonijeti da budem što oprezniji, te da je povjerenje što ga imam u boga tako veliko da će mi ono nadomjestiti sve ostalo.
Često sam pružao ruku da vidim je li tu i Soradaci, jer taj uopće nije progovarao. Smijao sam se pomislivši što je sve morao preturati svojim opakim umom, koji je zacijelo spoznao da sam ga prevario. U četiri i po sata rekoh mu neka pođe vidjeti na kojem se kraju neba nalazi mlađ. Vrativši se, kaza mi da ga se za pola sata neće više vidjeti te da je veoma gusta magla zacijelo učinila olovo jako opasnim.
– Dovoljno mi je, dragi moj, i to da magla nije ulje. Stavite svoj ogrtač u zamotuljak sjednim dijelom naših konopa, koje moramo ravnomjerno podijeliti.
Tada se iznenadih osjetivši kako me taj čovjek, na koljenima, hvata za ruke, ljubi ih i plačući preklinje neka mu ne želim smrt.
– Siguran sam – kaza mi – da ću pasti u kanal; ne mogu vam biti ni od kakve koristi.Avaj! ostavite me ovdje, pa ću čitavu noć provesti moleći se za vas sv. Franji. Možete me ubiti, ali nikada se neću odlučiti da pođem s vama.
Glupan nije znao da ja vjerujem da mi njegovo društvo donosi nesreću.
– U pravu ste – rekoh mu – ostanite; ali pod uvjetom da se molite sv. Franji, no prijetoga pođite po sve moje knjige, koje želim ostaviti gospodinu grofu.
Začas me posluša. Moje su knjige vrijedile najmanje sto škuda. Grof mi reče da će mi ih vratiti nakon mog povratka.
– Budite sigurni – odgovorih mu – da me ovdje nećete više vidjeti, kao i to da mi je dragošto ona kukavica nema hrabrosti da pođe sa mnom. Smetao bi mi, a uostalom kukavica nije dostojan da s ocem Balbijem i sa mnom dijeli čast tako lijepog bijega. Zar ne, hrabri moj druže? – rekoh redovniku, također kukavici, kojeg sam htio ispuniti čašću.
– Istina je – odgovori on – samo ako sutra ne bude imao razloga da likuje.
Tada od grofa zatražih pero, tinte i papira, što je ovaj posjedovao unatoč zabrani, jer zakoni o zabrani nisu značili ništa za Lorenza, koji bi za jednu škudu prodao i sv. Marka. Zatim napisah ovo pismo, koje nisam mogao još jednom pročitati, jer ga bijah napisao u tmini. Zaglavlje započeh sažetom izrekom koja mi se u toj prilici učini veoma umjesnom: Non moriar sed vivam, et narrabo opera domini.21
21. Neću umrijeti, već živjeti, i pričat ću o djelima Gospodnjim; Psalam 117, 17.
»Naša gospoda državni inkvizitori moraju poduzeti sve kako bi krivca silom držali u zatvoru, a krivac pak koji je sretan što nije zatvorenik na svoju riječ, mora također sve poduzeti da se domogne slobode. U osnovi njihovog prava nalazi se pravosuđe, a u krivca je to priroda. Baš kao što njima nije bio potreban njegov pristanak da bi ga strpali u zatvor, tako ni njemu nije potreban njihov pristanak da bi se spasio. Giacomo Casanova, koji ovo piše s ogorčenjem u srcu, zna da mu se može desiti nesreća da bude ponovo uhvaćen još prije negoli iziđe iz države, te da bude ponovo predan u ruke onih istih kojima je nakanio umaknuti ispod mača, pa u tom slučaju na koljenima preklinje čovječnost svojih velikodušnih sudaca neka mu ne izvole sudbinu učiniti okrutnijom, kažnjavajući ga zbog onog što je počinio samo zato što ga na to nagnaše razum i priroda. Preklinje da mu se vrati, ako bude uhvaćen, sve ono što mu pripada i što ostavlja u ćeliji koju je napustio. Ali ako ga posluži sreća te umakne, sve ono što ostavlja ovdje poklanja Francescu Soradaciju, koji ostaje zatvorenik zato što se boji opasnosti kojima ću se ja izložiti, i kome nije kao meni vlastita sloboda draža od života. Uzvišenu krijepost Njihovih ekscelencija Casanova preklinje neka tom nesretniku ne osporavaju dar što mu ga on čini. Napisano jedan sat prije ponoći, bez svjetlosti, u ćeliji grofa Asquinija, dne 31. listopada 1756.« Castigans castigava me Deus, et morti non tradidit me.22
22. Bog me strogo kaznio, ali me nije izručio smrti; Psalam 117, 18.
Dadoh mu to pismo upozorivši ga neka ga ne daje Lorenzu već samom tajniku, koji zacijelo neće propustiti da se popne gore. Grof reče Soradaciju da će djelovanje tog pisma biti veliko, ali da će mi morati sve vratiti ako se budem ponovo našao ovdje. Onaj mu glupan odgovori da me želi ponovo vidjeti i sve mi vratiti.
Ali bijaše vrijeme da se krene. Mjesec se više nije vidio. Ocu Balbiju vezah oko vrata polovinu užadi s jedne strane, a zavežljaj njegovih bijednih prnja objesih mu o drugo rame. To isto učinih i sa sobom. Obojica u prslucima, sa šeširima na glavi, upustismo se u pustolovinu.
E quindi uscimmo a rimirar le stelle.23
23. A zatim iziđosmo da promatramo zvijezde. Dante, Božanska komedija, Pakao, XXXIV, 139.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:44 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

XIV
Moj izlazak iz ćelije - Opasnost da na krovu izgubim život - Izlazim iz Duždeve palače, ukrcavam se u barku i stižem na kopno - Opasnost kojoj me izlaže otac Balbi - Taktika kojom sam se prisiljen poslužiti kako bih se odvojio od njega
Iziđoh prvi, a otac Balbi dođe za mnom. Soradaciju kazah neka ploču opet namjesti kao što je i bila pa ga poslah neka se pomoli sv. Franji. Klečeći četvoronoške, zgrabih svoje kopaljce i pruživši ruku gurnuh ga ukoso na mjesto gdje su se spajale ploče, tako da sam sa četiri prsta uhvatio rub ploče koju bijah podigao i odupirući se uspio sam se podignuti do sljemena krova. Pošavši za mnom, redovnik četiri prsta desne ruke gurne meni za pojas od hlača na mjestu gdje se nalazila kopča, tako da sam doživio žalosnu sudbinu životinje koja nosi i tegli, i to još uspinjući se kosinom vlažnom od magle.
Na polovini tog prilično opasnog uspona redovnik mi reče neka stanem, zato što mu se jedan od smotuljaka odriješio s vrata i otkotrljao se, možda ne dalje od žlijeba. Prvi moj pokret bijaše pokušaj da ga odalamim nogom, a više nije ni trebalo da ga svom brzinom pošaljem za onim njegovim zavežljajem; ali bog mi dade snage da se suzdržim. Kazna bi bila prevelika za obojicu, jer se sam zaista nikada ne bih uspio spasiti. Upitah ga da li je to bio omot s užadi; ali kad mi on odgovori da je to bio onaj u kojem je imao svoj crni ogrtač, dvije košulje i neki dragocjeni rukopis što ga je našao u tamnici, a koji ga je prema njegovu tvrđenju trebao obogatiti, ja mu mirno kazah da treba biti strpljiv i nastaviti svojim putem. On uzdahnu, i, još uvijek viseći na mojoj stražnjici, pođe za mnom.
Pošto sam prešao preko petnaestak-šesnaestak ploča, nađoh se posve na sljemenu krova gdje sam, razmaknuvši noge, udobno sjeo kao na konju. Redovnik učini to isto iza mene. Leđa nam bijahu okrenuta prema malenom otočiću Sv. Giorgio Maggiore, a na dvije stotine koraka ispred nas uzdizale su se brojne kupole Crkve sv. Marka, koja je dio Duždeve palače. To je duždeva kapelica, i nijedan se vladar na svijetu ne može pohvaliti da ima takvu. Prvo poskidah sa sebe teret, a svom drugu rekoh da može učiniti isto. Dosta je dobro smjestio između butina svoju hrpu užadi ali mu šešir, koji htjede također onamo staviti, izgubi ravnotežu i, nakon nekoliko okretaja što bijahu potrebni da dođe do žlijeba, pade u kanal. Moj drug na to zapade u očajanje.
– Loše proročanstvo – reče mi – evo već na početku pothvata ostao sam bez košulje, bez šešira i bez rukopisa koji je sadržavao dragocjenu i svima nepoznatu povijest svih svečanosti palače Republike.
Manje okrutan nego onda dok sam se penjao, mirno mu kazah da ove dvije nezgode što su mu se upravo desile ne sadrže ništa neobična, tako da ih niti praznovjeran čovjek ne bi mogao nazvati proročanstvima, da ih ja ne smatram takvima te da me to ne obeshrabruje; ali da mu to treba poslužiti kao posljednja pouka da bude oprezan i razborit; kao i to neka promisli, da mu je šešir, umjesto da padne na desnu stranu, pao na lijevu stranu, da bismo bili izgubljeni jer bi pao u dvorište palače, gdje bi ga pokupili stražari, i, pretpostavljajući da se netko muva po krovu Duždeve palače, ne bi propustili da obave svoju dužnost te bi već našli načina da nas pohode.
Pošto sam se nekoliko minuta ogledavao desno i lijevo, rekoh redovniku neka ostane tamo s omotima i neka se ne miče sve dok se ja ne vratim. Otišao sam s tog mjesta bez ikakvih teškoća samo sa šipkom u ruci, pomičući se na stražnjici i sveudilj jašući na sljemenu. Trebao mi je gotovo jedan sat da prođem svuda, da obiđem, da osmotrim, proučim, i ne videći ni na jednom rubu ništa na što bih mogao pričvrstiti kraj konopca kako bih se spustio na neko mjesto gdje bih bio u sigurnosti, bio sam veoma utučen. Više se nije moglo pomišljati ni na kanal, ni na dvorište palače. Gornji dio crkve ukazivao je pogledu samo provalije između kupola, koje ni s jedne strane nisu vodile ni do kakvog otvorenog prostora. Da bih došao onkraj crkve prema Canonicama,[54] morao bih prijeći krivudave kosine, a ja sam posve prirodno odbacivao kao nemoguće sve što nisam smatrao izvodljivim. Morao sam biti smion, no bez nesmotrenosti. Bijaše to ona zlatna sredina, a težeg pitanja moral ne poznaje.
[54] La Canonica, predio odmah do Crkve sv. Marka; nazvan je tako zbog kuća koje su pripadale kanonicima.
Pogled mi se zaustavi na jednom prozorčiću koji se nalazio s iste strane s koje je bio i rio de palazzo, na dvije trećine kosine. Bio je prilično udaljen od mjesta odakle sam izašao, tako da sam bio siguran da tavan što ga on osvjetljava ne pripada nizu tamnica koje bijah provalio. Mogao je osvjetljavati samo neku komoricu, nastanjenu ili možda nenastanjenu, iznad nekih odaja palače, gdje bih u zoru sigurno našao otvorena vrata. Posluga palače ili duždeve obitelji koje bi nas mogle vidjeti, vjerojatno bi požurila – u to bijah gotovo posve siguran – da nas izvede napolje te bi učinila sve samo da nas ne preda u ruke inkvizitorskoj pravdi, čak i kad bismo bili na glasu kao najveći državni zločinci. U toj misli htjedoh razgledati prednji dio tog prozorčića, i stoga odmah krenuh, podigavši jednu nogu, i spustih se kližući sve dok se ne nađoh sjedeći na njegovu vodoravnom kroviću, koji bijaše dug tri stope a širok jednu i po. Tada se prilično nagnuh držeći se čvrsto rukama za rubove, te ispružih i približih glavu. Vidjeh ili bolje reći napipah tanku željeznu rešetku, a iza nje prozor od okruglih okana koja među sobom bijahu spojena olovom. Iako je prozor bio zatvoren, ja se nisam mnogo na to obazirao, ali premda je rešetka bila posve tanka, ipak je zahtijevala pilu, a ja nisam imao drugog alata osim one šipke.
Zamišljen, žalostan i smeten, nisam znao što da učinim, kad jedan posve prirodni događaj izazva pravo čudo u mojoj utučenoj duši. Nadam se da me moja iskrena ispovijed neće uniziti u očima mog čitaoca, dobra filozofa, ako ima na umu da je čovjek u stanju zabrinutosti i nevolje tek polovica onog što može biti u času spokojnosti. Zvono Sv. Marka koje tog časa odzvoni ponoć bijaše ono čudo što mi pogodi duh, pa ga snažnim potresom oslobodi opasnog dvoumljenja koje ga je morilo. To me zvono podsjeti da upravo započinje dan Svih svetih, a tada mi se trebao naći pri ruci moj sveti zaštitnik, ako sam ga uopće imao. Ali mi hrabrost najviše podiže i poveća tjelesne sposobnosti ono svjetovno proročanstvo koje sam primio od dragog mi Ariosta: Tra U fin d'Ottobre, e U capo di Novembre. Ako neka velika nevolja nevjernički duh preobrati u bogobojazan, gotovo je nemoguće da se u to ne umiješa i praznovjerje. Zvuk tog zvona govorio mi je, kazivao neka djelujem, obećavajući mi pobjedu. Ležeći potrbuške sve do vrata, glave nagnute prema onoj maloj rešetki, gurnuh šipku u okvir kojim bijaše okružena i odlučih da ga slomim i da je čitavu izvadim. Trebalo mi je samo četvrt sata da u komadiće pretvorim sve drvo od kojeg bijahu napravljena ona četiri nosača. U rukama mi ostade čitava rešetka, te je odložih pokraj prozorčića. Nikakvih teškoća nisam imao ni dok sam razbijao čitav prozor s oknima, ne obazirući se na krv što mi je tekla iz lijeve ruke, koju sam malko povrijedio dok sam kidao staklo.
Uz pomoć šipke poslužio sam se istim načinom kako bih se vratio i ponovo uzjahao na sljeme krova, a onda se uputih prema mjestu gdje bijah ostavio svoga druga. Nađoh ga očajna, bijesna, zajedljiva; sasuo je na me bujicu psovki što sam ga ostavio puna dva sata samog. Uvjeravao me je da je samo čekao sedam sati pa da se vrati u svoju tamnicu.
– Šta ste pomislili o meni?
– Pomislio sam da ste pali u neku provaliju. – I zar se ne radujete videći da nisam pao?– Ta šta ste tako dugo radili?
– Vidjet ćete. Pođite za mnom.
Privezah oko vrata opremu i užad pa pođoh prema onom prozorčiću. Kad bijasmo lijevo od njega, tačno mu ispričah šta sam sve učinio, posavjetovavši se s njim o načinu kako da obojica uđemo u tavan. Vidio sam da će to biti lako jednome od nas, kojega bi drugi spustio uzetom; ali nisam znao kako da se spusti i onaj drugi, jer nisam pronašao ništa gdje bih mogao učvrstiti uže. Uvukavši se i skočivši unutra mogao sam slomiti nogu, jer nisam znao koliko bi bio visok taj smioni skok. Nakon te sasvim mudre besjede izgovorene prijateljskim glasom, redovnik mi odgovori neka ga ja samo spustim pa da ću zatim imati dovoljno vremena da razmislim o tome kako da i sam doprem do mjesta na koje ga budem spustio. Bio sam dovoljno sabran da mu ne predbacim sav kukavičluk tog njegovog odgovora, jer to još ipak ne bijaše dovoljno da ga se već tada otarasim. Odmah razmotah svoj omot užadi, vezah mu ga ispod pazuha i oko grudi, položih ga potrbuške i s nogama prema dolje spustih ga sve do krovića nad onim prozorčićem. Ja sam sjedio na sljemenu krova držeći konop, a kad on stiže rekoh mu neka uvuče noge sve do bokova podupirući se laktovima o krov. Tada kliznuh niz kosinu kao što sam učinio i prvi put, pa mu, ležeći na kroviću, rekoh neka se pusti i neka se ničega ne boji jer sam uže čvrsto držao. Kad je dospio do tavanskog poda, odvezao se, a ja privukoh uže i utvrdih da razdaljina između prozorčića i poda iznosi oko osam metara. Bio bi to odviše opasan skok. Kazao mi je da mogu baciti unutra konopce, ali ja nisam poslušao taj glupi savjet. Vratih se na sljeme krova i ne znajući šta da činim pođoh prema jednom mjestu, pored neke kupole, koje još ne bijah obišao. Ugledah zaravnjenu terasu, popločenu olovnim pločama, kraj velikog prozora zatvorenog dvostrukim kapcima, a u jednoj posudi ugledah živo vapno, zidarsku žlicu i dovoljno duge ljestve da bih se njima mogao spustiti do svog druga. Zanimale su me samo te ljestve. Ispod prve prečke provukoh uže i ponovo objahah krov pa ih odvukoh do prozorčića. Zatim ih je valjalo uvući unutra. Ljestve bijahu duge oko devet metara.
Teškoće na koje sam naišao dok sam ih ugurao bijahu tako velike da sam se pokajao što sam se odrekao redovnikove pomoći. Ljestve sam gurnuo prema žlijebu tako da je njihov kraj dodirivao otvor prozorčića, dok je drugi kraj ljestava jednom svojom trećinom stršao izvan žlijeba. Tada kliznuh na krov prozorčića, ljestve povukoh u stranu i, privukavši ih k sebi, privezah konop na šestu prečku. Nakon toga ponovo ih gurnuh dolje i tako ih postavih da budu usporedne s prozorčićem; zatim povukoh za konop; ali ljestve sam uvukao samo do pete prečke; jedna njihova strana naišla je na krov prozorčića, i nikakva ih snaga ne bi mogla dublje gurnuti. Trebalo ih je podići s druge strane. To bi podizanje na suprotnoj strani dovelo do spuštanja, pa bi čitave ljestve ušle unutra. Ljestve sam mogao postaviti i poprijeko iznad otvora, privezati za njih uže i pustiti se bez ikakve opasnosti, ali bi one ostale na istom mjestu, te bi žbirima i Lorenzu pokazale mjesto gdje bih se možda još uvijek nalazio.
Trebalo je dakle u prozorčić uvući čitave ljestve, a budući da nisam imao nikoga, morao sam se sam odlučiti da pođem do žlijeba i da podignem onaj njihov kraj. Ono što sam učinio izlagalo me opasnosti koja bi me bez neobične pomoći providnosti stajala života. Usudih se ostaviti ljestve, ispustivši uže, ne bojeći se da će pasti u kanal jer su trećom prečkom bile zakvačene za žlijeb. Lagano dakle kliznuh, sa šipkom u ruci, do žlijeba pored ljestava; odložih šipku i vješto se okrenuh tako da budem sučelice prozorčiću i da mi ljestve budu nadohvat desnice. Mramorni je žlijeb pružao uporište vršcima mojih nogu, budući da nisam stajao nego ležao potrbuške. U tom sam stavu smogao snage da pridignem ljestve pola stope te da ih istovremeno gurnem prema naprijed. Zadovoljno vidjeh da su ušle dobru stopu. Čitaocu je jasno da su one time postale mnogo lakše. Trebalo ih je podići još za dvije stope kako bi isto toliko ušlo, i tada sam bio siguran da ću ih potpuno uvući, čim se vratim na krov prozorčića i privučem konopac što sam ga vezao za prečku. Da bih ih podigao za te dvije stope, pridigoh se na koljena, ali zbog siline koju sam pri tome htio upotrijebiti nožni mi se prsti okliznuše tako da mi je tijelo, sve do grudi, bilo bačeno iz ravnoteže i oslanjalo se samo na laktove. Tog istog strašnog trenutka upotrijebih svu svoju snagu, pomažući se laktovima, da se uprem i zaustavim na boku. I uspio sam. Pazeći da se ne pustim, uspio sam se, ostatkom ruku sve do zglavaka, potrbuške učvrstiti na žlijebu. Nisam morao strahovati zbog ljestava koje u dva pokušaja bijahu ušle za više od stope, a sada bijahu nepomične. Našavši se na samome žlijebu, oslanjajući se samo na šake, slabine i gornji dio bedara, uvidjeh da ću biti potpuno izvan opasnosti ako uspijem podići desno bedro i jedno a zatim i drugo koljeno staviti na žlijeb. Napor što sam ga učinio da izvedem svoju nakanu izazva grč, čija je bol u stanju da obori i najsnažnijeg čovjeka. To me obuze upravo u času kad mi je desno koljeno već dodirivalo žlijeb; ali to bolno stezanje koje se naziva grčem ne samo da mi uze udove već me natjera da nepomično čekam dok ne prođe samo od sebe, kao što već ranije bijah iskusio. Strašnog li trenutka! Dvije minute kasnije pokušah i, hvala bogu, uspjelo mi je da se jednim a zatim i drugim koljenom oduprem od žlijeba, i čim mi se učinilo da sam skupio dovoljno daha, iako na koljenima, pridigoh ljestve koliko sam god mogao, a to je bilo dovoljno da ih dovedem u položaj usporedan s otvorom prozorčića. Kao dobar poznavalac zakona poluge i ravnoteže, uzeh tada šipku i, služeći se uobičajenim načinom, uspuzah do prozorčića gdje sam sasvim lako ugurao ljestve, kojih kraj moj drug čvrsto prihvati u svoje ruke. U tavan bacih užad, svoje stvari i sve otpatke provale te siđoh srdačno dočekan od redovnika, koji je pažljivo uklonio ljestve. Držeći se za ruke, obišli smo mračno mjesto gdje smo se nalazili. Ono nije moglo biti dulje od trideset stopa ni šire od deset stopa.
Na jednom njegovu kraju nađosmo vrata s dvjema vratnicama, sastavljena od gvozdenih sipki; otvorih ih okrenuvši kvaku što se nalazila u sredini. Tapkajući obiđosmo zidove i, htijući proći kroz tu prostoriju, naiđosmo na neki velik stol okružen stolicama i naslonjačima. Vratismo se onamo gdje smo napipali prozore; otvorih jedan od njih, zatim kapke i na svjetlosti zvijezda ugledasmo provalije između kupola. Nisam se ni jednog jedinog časka zaustavio na pomisli da siđemo. Htio sam samo znati kamo idem, a ono mjesto ne bijaše mi poznato. Ponovo zatvorih kapke. Iziđosmo iz te dvorane i vratismo se na mjesto gdje smo ostavili svoju prtljagu. Mrtav umoran spustih se na pod, ispružih se stavivši pod glavu omot s užadi. U potpunoj onemoćalosti tjelesnih i duševnih snaga čitavo moje biće obuze blagi sanak. Tako sam neodoljivo zaspao da bih pristao i na smrt. Čak i kad bih bio siguran da je to ona, ne bih se branio, jer nevjerojatan bijaše užitak što sam ga osjetio kad sam zaspao.
Moj san potraja tri i po sata. Prodorni krici i snažno redovnikovo potresanje napokon me ipak probudiše. Kaza mi da je upravo odzvonilo dvanaest sati te da je u našem položaju spavanje nezamislivo. Njemu zaista i bijaše, ali moj san nije bio namjeran. Priuštila ga je sebi moja progonjena narav i izgladnjelost jer već dva dana nisam ni jeo ni spavao. Ali taj mi san vrati svu snagu i bilo mi je drago što se tama tavana malko razrijedila.
Ustadoh kazavši:
– Ovo mjesto nije zatvor, mora da ima nekakav jednostavan izlaz koji ćemo zacijelo lako pronaći.
Tada se uputismo prema strani što bijaše nasuprot onim željeznim vratima, te mi se učini da sam u jednom zakutku naslutio vrata. Napipah otvor ključaonice, gurnuh unutra šipku poželjevši da to ne bude neki ormar. Nakon tri-četiri pokušaja otvorih, ugledah neku sobicu i na jednom stolu nađoh neki ključ. Isprobah taj ključ u vratima i vidjeh da ih zaključavam. Ponovo ih otvorih i redovniku rekoh neka brzo pođe po naše omote, i čim mi ih preda, iznova zaključah ona vratašca, a ključ vratih na mjesto gdje se i ranije nalazio. Iziđoh iz te sobice i nađoh se u nekakvoj galeriji s udubljenjima ispunjenima sveskama. Bijaše to arhiv. Nađoh neko kratko i usko kameno stubište, siđoh, naiđoh na još jedno na čijem jednom kraju ugledah staklena vrata; otvorih ih i napokon se nađoh u dvorani koju sam već poznavao; nalazili smo se u duždevoj kancelariji. Otvorih jedan prozor i vidjeh da bih lako mogao sići, ali bih se našao u labirintu sitnih dvorišta što okružuju Crkvu sv. Marka. Bog me očuvao toga. Na jednom pisaćem stolu ugledah željeznu napravu s drvenom drškom i zaobljenim šiljkom, onu kojom se tajnici kancelarije služe za probijanje pergamenata, na koje uzicom pričvršćuju olovne pečate. Uzeh je. Otvorih onaj pisaći stol i pronađoh prijepis pisma kojim se generalnom providuru na Krfu obećavalo tri tisuće cekina za obnavljanje stare tvrđave. Pogledah ne bih li našao i tu svotu, ali nje nije bilo. Sam bog zna s kakvim bih je zadovoljstvom uzeo i kako bih se narugao redovniku da mi se usudio kazati da je to krađa. Smatrao bih to darom providnosti, a osim toga, ja bih to prisvojio pravom pobjednika.
Pođoh do vrata kancelarije, stavih šipku u ključanicu, ali u manje od jedne minute uvjerih se da je moje kopaljce neće moći provaliti, pa se odlučih da brzo napravim otvor u jednoj od dviju vratnica. Izabran mjesto gdje je daska imala najmanje čvorova. Dasku načeh u prorezu što mi ga pružaše spoj sa drugom vratnicom, i sve bijaše u redu. Redovniku dadoh da pomoću one naprave s drvenom drškom širi rupe koje sam ja bušio šipkom; zatim sam, koliko sam god mogao, gurao lijevo-desno, raskidao, parao, trgao drvo, ne obazirući se na jaku buku koju je ta lomljava stvarala. Redovnik je drhtao jer nas se zacijelo moglo čuti izdaleka. Znao sam za tu opasnost, ali bijah prisiljen da joj prkosim.
Za pola sata otvor je bio dovoljno velik. Sva sreća, jer bih ga teško mogao učiniti širim. Čvorovi zdesna, slijeva, gore i dolje zahtijevali bi pilu. Rubovi te rupe izazivahu strah jer bijahu načičkani šiljcima koji kao da su bili stvoreni da isparaju odjeću i izrežu kožu. Nalazila se na visini od pet stopa. Ispod nje postavih stolicu na koju se pope redovnik. U otvor gurne obje ruke i glavu, a ja ga odostraga, stojeći na drugoj stolici, uhvatih za butine, zatim za noge, i gurnuh ga napolje, gdje bijaše veoma mračno. Ali nisam se zabrinjavao, jer sam poznavao to mjesto. Kad je moj drug bio napolju, bacih mu sve što mi je pripadalo, a u kancelariji ostavih samo užad.
Tada ispod rupe postavili dvije stolice jednu pored druge, a treću stavih odozgo te se popeh na nju; tako mi se otvor našao u visini butina. Teško sam se unutra uvukao do trbuha, osim toga sam se i oderao jer otvor bijaše uzak, a odostraga ne bijaše nikoga tko bi mi pomogao da bolje uđem. Redovniku kazah neka me obujmi i neka me nemilosrdno izvuče napolje, pa čak i u komadima ako bude potrebno. On izvrši moj nalog a ja u tišini zatomih svu bol koju sam osjećao zbog oderane kože na bokovima i bedrima.
Čim sam se našao napolju, brzo pokupih svoje stvari, siđoh niz dva stubišta i bez ikakve teškoće otvorih vrata što vode u aleju gdje se nalaze velika vrata stepenica divova, a pored njih imao je svoj ured savio alia scrittura. Ta velika vrata bijahu zatvorena, kao i ona na dvorani, četvorim vratima. Vrata stubišta bijahu debela poput gradskih vrata; bijaše mi potreban samo jedan pogled pa da vidim da su ona neprobojna bez ovna ili petarde; moja šipka mi tog trenutka kanda kaza hie fines posuit24 ja ti više ničemu ne služim; bijaše to oruđe moje drage slobode, dostojno da kao zavjetni dar bude obješeno na oltar pokroviteljskog božanstva. Spokojan i miran, sjedoh rekavši redovniku da je moj posao završen i da je sada na bogu ili sreći da naprave ostalo:
24. Postavio je ove mede. (Usporedi Plasam 147, stih 14: qui posuit fines tuos.). Abbia ehi regge U ciel cura del resto
O la Fortuna se non tocea a lui.25
25. Onaj koji vlada nebom neka brine o ostalom. Ili Sreća, ako se to njega ne tiče. Ariosto: Bijesni Orlando, XXII, strofa 57, 3–1.
– Ne znam – rekoh mu – hoće li pometačima palače danas, na dan Svih svetih, ili sutra, na Dušni dan, pasti na um da dođu ovamo. Ako netko dođe, bježat ću čim ugledam ova vrata otvorena, a vi ćete me u stopu pratiti. Ali ako nitko ne dođe, ne mičem se odavde, makar i umro od gladi, jer ne znam šta da činim.
Kad sam mu to rekao, onaj se jadnik rasrdi. Nazva me luđakom, očajnikom, zavodnikom, lašcem i još mnogim drugim imenima. Ja sam to junački otrpio. Odzvoni trinaest sati. Prošao je samo jedan sat od trenutka kad sam se probudio na tavanu. Najprije sam se pozabavio važnom stvari oko svog potpunog presvlačenja. Otac Balbi je izgledao poput nekog seljaka, ali bijaše nedirnut. Na njemu se nisu vidjele ni podrtine ni krv; nije rasparao ni svoj prsluk od crvenog sukna ni hlače od ljubičaste kože. Ali ja sam pobuđivao samilost i stravu. Bio sam sav poderan i krvav. Kad sam s rana što sam ih imao na oba koljena strgnuo svilene čarape, one prokrvariše. U takvo su me stanje doveli onaj žlijeb i olovne ploče. Rupa na vratima kancelarije rasparala mi je prsluk, košulju, hlače, bokove i bedra; posvuda sam imao strašne ogrebotine. Poderao sam maramice i kako sam najbolje znao i umio od njih napravih zavoje povezavši ih uzicom, koje sam u džepu imao čitavo jedno klupko. Obukoh svoje lijepo odijelo koje je tih prilično hladnih dana postalo smiješno. Koliko sam mogao uredio sam kosu stavivši je u kesicu, a onda navukoh bijele čarape i čipkastu košulju, budući da sam imao samo tu i još dvije druge košulje. Maramice i čarape stavih u džepove, a hlače i poderanu košulju kao i sve ostalo bacih iza nekog naslonjača. Preko redovnikovih ramena prebacih svoj lijepi ogrtač, koji je na njemu izgledao kao da ga je ukrao. Bio sam nalik na čovjeka koji je nakon plesa svratio u neku mračnu krčmu gdje su ga operušali. Svu moju eleganciju kvarili su zavoji što su mi se vidjeli na koljenima.
Tako dotjeran, s lijepim i zlatom izvezenim španjolskim šeširom na glavi, s bijelom perjanicom, otvorih jedan prozor. Moju pojavu odmah zamijetiše neki dokoličari što su se nalazili u dvorištu palače i, ne shvaćajući kako se netko nakinđuren poput mene može tako rano zateći na tom prozoru, pođoše obavijestiti onoga tko je imao ključ od tih prostorija. Onaj čovjek pomisli da je možda prethodne večeri, ne primijetivši, nekoga ondje zaključao i dođe, pošto je otišao po ključeve. To sam saznao tek u Parizu, pet-šest mjeseci kasnije.
Ljutit što su me vidjeli na prozoru, sjedoh kraj redovnika koji mi je govorio bezobraštine, kadli začuh zveckanje ključeva i nekoga kako se penje stubištem divova. Uzbuđeno ustadoh, pogledah kroz jedan procijep velikih vrata i ugledah samo jednog čovjeka, sa crnom perikom i bez šešira, koji se polako penjao držeći u ruci svežanj ključeva. Redovniku najozbiljnijim glasom rekoh neka ne otvara usta, neka stane iza mene i neka me u stopu slijedi. Dohvatih onu šipku, sakrivši je pod odjeću, i postavih se pored vrata, da bih čim se ona otvore, mogao jurnuti prema stubištu. Bogu uputih svoje želje da taj čovjek ne pruži nikakva otpora, jer bih u suprotnom slučaju bio prisiljen da ga zadavim. Ali na to sam se odlučio.
Čim se vrata otvoriše, vidjeh kako se skamenio opazivši me. Ne zaustavljajući se i ne kazavši mu nijedne riječi, siđoh najvećom brzinom, a za mnom i redovnik. Ne idući ni polako ni trčeći, krenuh tim divnim stubištem ne obazirući se na glas oca Balbija koji me slijedio neprestano govoreći i ponavljajući.
– Pođimo u crkvu.
Vrata crkve bijahu na desnoj strani, dvadeset koraka od stubišta.
Venecijanske crkve ne uživaju nepovredivost koja bi štitila bilo kojeg krivca, bilo zbog zločinačkih bilo zbog građanskih prijestupa. Stoga se nitko onamo više i ne povlači ne bi li time postavio zapreku žbirima koji imaju nalog da ga uhite. Redovniku to bijaše poznato, ali nije imao snage da se odupre tom iskušenju. Kasnije mi je kazao da ga je vjerski osjećaj, koji sam trebao poštovati, nukao da se uteče oltaru.
– Zašto niste sami onamo otišli?
– Zato što nisam imao srca da vas napustim.
Nepovredivost kakvu sam ja tražio nalazila se izvan granica Presvijetle Republike. Tog se trenutka već bijah uputio onamo, duhom već bijah tamo, ali trebalo je da onamo i prevezeni tijelo. Pođoh ravno prema kraljevskim vratima palače, zvanim Porta della Carta, i ne gledajući ni u koga (a to je najbolji način da i sam budem manje gledan) prijeđoh piazzette, uputih se prema obali i uđoh u prvu gondolu koju sam našao i naglas kazah gondolijeru koji se nalazio na krmi:
– Želim ići u Fuskio, pozovi brzo još jednog čovjeka.
Onaj drugi čovjek odmah stiže, i gondola se ubrzo odmaknu od obale. Ja se bezbrižno zavalih na srednji jastuk, a redovnik sjede na klupicu. Videći onog redovnika bez šešira i s mojim ogrtačem, a mene u neprikladnoj odjeći svak bi pomislio da sam nekakav šarlatan ili astrolog.
Tek što smo zamakli iza carinarnice, moji gondolijeri počeše snažno sjeći vodu velikog kanala Giudccca kojim treba podjednako prijeći kad se ide u Fusino ili u Mestre, kamo sam zapravo htio poći. Kad vidjeh da smo nasred kanala, pomolih glavu i rekoh lađaru na krmi:
– Misliš li da ćemo u Mestre stići prije četrnaest sati?
– Kazali ste mi da pođem u Fucino.
– Ti si lud, kazao sam ti u Mestre.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:45 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


Drugi gondolijer mi kaza da sam se zabunio, a otac Balbi, kao dobar kršćanin, revan kad je u pitanju istina, također mi reče da sam pogriješio. Tada prasnuh u smijeh, suglasivši se da sam se mogao zabuniti, ali da mi je namjera ipak bila da naredim da se ide u Mestre. Ne dobih nikakva odgovora. Gondolijer mi reče da je spreman odvesti me i u Englesku.
– U Mestre ćemo stići za tri četvrt sata, jer idemo niz vodu i niz vjetar.
Pogledah tada iza sebe čitav onaj lijepi kanal, i ne videći ni jednog jedinog čamca, diveći se najljepšem danu što ga čovjek može poželjeti, prvim zracima divnog sunca što je izlazilo na obzorju, promatrajući onu dvojicu mladih gondolijera koji su hitro veslali, u isto vrijeme razmišljajući o okrutnoj noći koju sam proveo, o mjestu gdje sam se prethodnog dana nalazio kao i o svim okolnostima što mi bijahu povoljne, dušu mi obuze osjećaj koji se uzdiže do milostivog boga. Sve to ganu moju zahvalnost, raznježi me neobičnom snagom i u tolikoj mjeri da mi odjednom obilato navriješe suze i tako mi olakšaše srce, koje se gušilo od pretjerane radosti. Jecao sam, plakao poput djeteta koje silom vode u školu.
Moj mili drug, koji je dotad progovorio samo da bi gondolijerima dao za pravo, pomisli da mu je dužnost da smiri moj plač, kojeg mu lijepi uzrok ne bijaše poznat, a način na koji se toga latio zaista mi odjednom pretvori plač u smijeh, i to tako neobičan da mi je on, ništa ne shvativši, nekoliko dana kasnije priznao da bijaše povjerovao da sam poludio. Taj redovnik bijaše glup, a zloban bijaše zbog svoje gluposti. Našao sam se u teškom položaju kad sam to morao iskoristiti, ali on me je gotovo uništio, premda nije imao takvu namjeru, zato što je bio glup. Nikako nije htio povjerovati da sam naložio da se ide u Fucino u namjeri da pođemo u Mestre; govorio je da mi je ta pomisao zacijelo pala na um tek onda kad sam već bio na Velikom kanalu.
Stigosmo u Mestre. U postaji nisam našao konje, ali u krčmi K zvonu bijaše dosta vozara koji služe istoj svrsi kao pošta. Uđoh u konjušnicu i, videći da su konji dobri, vozaru dadoh sve što je tražio samo da za sat i četvrt budem u Trevisu. Za tri minute konji bijahu spremni i ja, misleći da je otac Balbi iza mene, osvrnuh se da mu kažem: Uđimo. Ali ne vidjeh ga. Potražih ga pogledom, upitah gdje je, nitko o njemu ništa ne zna. Konjušaru kazah neka ga pođe potražiti te odlučih da ga ukorim čak i u slučaju da je otišao zadovoljiti svoje prirodne potrebe, jer bijasmo u položaju kad je i to valjalo odgoditi. Kazaše mi da ga nigdje ne mogu naći. Bio sam kao uklet. Pomislih da krenem sam, a to sam i trebao učiniti; ali poslušah nekakav slabi osjećaj koji nadjača moj razum i istrčah napolje, zapitkivah, svatko mi kaza da ga je vidio, ali mi nitko nije znao reći kamo je mogao otići; obletjeh arkade glavne ulice, odlučih se da pomolim glavu i u jednu kavanu, i za tezgom ugledah njega gdje stoji, pijući čokoladu i čavrljajući sa poslužiteljicom. Opazio me, reče da je ljubazna i pozva me da i ja popijem šalicu čokolade. Kazao mi je neka platim, jer on nije imao ni prebite pare. Ja se svladah i odgovorih mu da neću čokoladu, te mu kazah neka požuri, a uz to mu tako stegoh ruku da je pomislio da sam mu je slomio. Platio sam, i on pođe za mnom. Drhtao sam od srdžbe. Uputih se prema kolima koja su me čekala pred vratima krčme; ali jedva da sam učinio deset koraka kad susretoh jednog građanina iz Mestre, nekog Balba Tomasija, dobričinu, ali koji je bio na glasu kao doušnik suda inkvizitora. Spazi me, priđe mi i uzviknu:
– Kako to da ste ovdje, gospodine? Veoma mi je drago što vas vidim. Dakle upravo stepobjegli. Kakvo vam je to pošlo za rukom?
– Nisam utekao, gospodine, već su me otpustili.
– To nije moguće, jer sam sinoć bio u kući Grimani u S. Polu, pa bih saznao o tome.
Čitalac može zamisliti moje duševno stanje tog trenutka. Već mi se učinilo da me otkrio čovjek za kojega sam vjerovao da je plaćen da me dade uhapsiti, a dovoljno mu je bilo da namigne prvome žbiru, kojih Mestre bijaše prepun. Rekoh mu neka govori potiho i neka dođe sa mnom iza krčme. Došao je i kad vidjeh da nas nitko ne gleda, kao i to da se nalazim pored nekog malog jarka, a s druge njegove strane bijaše prostrano polje, desnicu stavih na ono kopaljce a ljevicu na njegov ovratnik; no on bijaše veoma hitar te mi umaknu, preskočio je jarak i svom brzinom uzeo bježati u suprotnom smjeru od grada Mestre, povremeno se osvrćući i šaljući mi rukoljube kojima je kanda htio reći: Sretan put, sretan put, budite spokojni. Izgubih ga iz vida i zahvalih bogu što mi je uspio umaknuti iz ruku te me na taj način spriječio da počinim zločin, jer bio bih ga ubio, a on nije imao zlih namjera. Moj položaj bijaše strašan. Bio sam sam, u otvorenom ratu protiv svih snaga Republike. Sve sam morao žrtvovati oprezu i razboritosti. Šipku ponovo stavih u džep.
Natmuren poput čovjeka koji je upravo izbjegao neku veliku opasnost, dobacih jedan prezriv pogled kukavici koja je vidjela u što me je uvalila, i uniđoh u kočiju. On sjede pokraj mene i ne usudi se progovoriti. Razmišljao sam o načinu na koji bih se otarasio tog nesretnika. Stigosmo u Treviso, gdje sam gazdi postaje naredio neka mi spremi dva konja koji bi bili gotovi da krenu sat prije podneva; ali nisam imao namjeru da putovanje nastavim poštanskom kočijom; prvo zato što nisam imao novaca, a drugo zato što sam se bojao praćenja. Krčmar me upita hoću li doručkovati, a meni je to trebalo kako bih se održao na životu jer sam umirao od gladi; ali nisam imao hrabrosti da prihvatim. Izgubljenih četvrt sata moglo bi mi postati kobno. Bojao sam se da ne budem ponovo uhvaćen i da se zbog toga sramim sve do kraja života, jer mudar čovjek na otvorenom polju mora prkositi sili od četiristo tisuća ljudi koja ga traži. Ako se ne umije sakriti, onda je glupan.
Iziđoh kroz Vrata sv. Tome kao čovjek koji se uputio u šetnju. Pošto sam glavnim drumom prevalio jednu milju, skrenuh u polja namjeravajući da iz njih više ne izlazim dokle se god budem nalazio u mletačkoj državi. Najkraći put da se iz nje iziđe vodio je preko Bassana, ali ja sam krenuo onim duljim, jer mogli bi me čekati na najbližem mjestu gdje bih se pojavio, a bio sam siguran da nitko neće pomisliti da bih, izlazeći iz države, mogao krenuti putem preko Feltre, što bijaše najdulji put koji je vodio do jurisdikcije biskupa u Trentu.
Pošto sam hodao tri sata, svalih se na tvrdu zemlju jer zaista dalje više nisam mogao. Morao sam ili nešto pojesti ili se pomiriti s time da tu i umrem. Redovniku rekoh neka pored mene stavi ogrtač i neka pođe do seoske kuće koju sam vidio, te neka za novac uzme nešto hrane, pa neka mi sve to donese na ono mjesto. Dadoh mu potreban novac. Pošto mi je rekao da me je smatrao bodrijim, otišao je izvršiti moj nalog. Taj nesretnik bijaše snažniji od mene. Nije spavao ali se prethodne večeri dobro nahranio, ispio je čokoladu, bijaše mršav, razbor i čast nisu mu morili dušu, a uz to bijaše redovnik.
Iako ona kuća nije bila krčma, dobra gazdarica mi po nekoj seljanki posla obilat ručak koji me je stajao samo trideset soldi. Kad sam osjetio da će me obuzeti san, ponovo nastavih put. Četiri sata kasnije zaustavih se iza nekog zaselka i saznah da sam od Trevisa udaljen dvadeset četiri milje. Bijah iznuren, gležnjevi su mi naotekli a cipele mi bijahu poderane. Za jedan sat spremao se sumrak. Ispružih se usred jednog gaja, a redovnika posjedoh pored sebe.
– Treba da pođemo – rekoh mu – u Borgo di Valsugana, prvo mjesto što se nalazi izvangranica mletačke države. Tamo ćemo biti jednako sigurni kao i u Londonu, pa ćemo se odmoriti; ali da bismo stigli do toga grada koji pripada nadbiskupu od Trenta, moramo poduzeti osnovne mjere opreza, od kojih je prva da se razdvojimo. Vi ćete ići kroz šumu Mantello, ja preko planina, vi lakšim i kraćim putem, ja težim i duljim; vi s novcem, ja bez prebijene pare. Poklanjam vam svoj ogrtač, koji ćete zamijeniti za pelerinu i šešir, pa će vas tada svi smatrati za seljaka, jer, srećom, tako i izgledate. Evo sveg novca što mi još preostaje od ona dva cekina što sam ih uzeo od grofa Asquinija, to je sedamnaest livri, uzmite ih. Prekosutra uveče bit ćete u Borgu, a ja ću stići dvadeset četiri sata kasnije. Čekat ćete me u prvoj krčmi s lijeve strane. Noćas treba da se naspavam u dobroj postelji, a providnost će mi pomoći da je pronađem, ali potrebno je da tamo budem miran, a s vama ne mogu biti nigdje na miru. Siguran sam da nas sada posvuda traže i da je naš opis tako dobro dan da bi nas uhapsili u svakoj krčmi u koju bismo se usudili ući zajedno. Vidite u kakvom se jadnom stanju nalazim i kako mi je potrebno deset sati odmora. Zbogom dakle. Pođite i pustite da sam u ovom okolišu potražim sebi konačište.
– Već sam očekivao – odgovori mi on – sve što ste mi upravo kazali, ali umjesto svakogodgovora podsjećam vas na ono što ste mi obećali kad sam dopustio da me nagovorite da vam provalim u ćeliju. Obećali ste mi da se više nećemo razdvajati; stoga se nemojte nadati da ću vas napustiti, vaša sudbina bit će i moja, moja će biti i vaša. Za taj naš novac naći ćemo dobro konačište, i nećemo ići u krčme, pa nas neće uhapsiti.
– Vi ste dakle odlučili da ne poslušate dobar savjet što sam vam ga dao.
– Jesam.
– Vidjet ćemo.
Tada ustadoh, i to ne bez muke. Izmjerih koliko je visok pa to označih na tlu, zatim iz džepa izvukoh šipku, legoh na lijevi bok i posve hladnokrvno počeh praviti malu iskopinu, ništa ne odgovarajući na sva pitanja koja mi je on postavljao. Nakon četvrt sata rada, tužno ga pogledavši, kazah mu da mi se kao kršćaninu čini da ga moram upozoriti neka se preporuči bogu.
– Jer – kazah mu – živog ću vas ovdje zakopati, a ako vi budete jači od mene, vi ćetezakopati mene. Vaša gruba tvrdoglavost tjera me u tu krajnost. Međutim možete još pobjeći jer neću za vama trčati.
Videći da mi ništa ne odgovara, nastavio sam da radim. Počeo sam strahovati da me ta životinja, koje sam se pošto-poto odlučio otarasiti, zaista ne natjera na ono posljednje.
Napokon, bilo razmišljanjem bilo iz straha, baci se on pored mene. Ne znajući koje su mu namjere, okrenuh prema njemu šiljak šipke, ali nisam imao razloga da strahujem. Kazao mi je da će učiniti sve što želim. Tada ga zagrlih, dadoh mu sav novac što sam ga imao, i potvrdih mu ono svoje obećanje da ću se s njim ponovo sastati u Borgu. Iako sam ostao bez novaca, a trebalo je da prijeđem i dvije rijeke, bio sam veoma radostan što sam se oslobodio društva čovjeka takve ćudi. Tada sam bio siguran da ću uspjeti izaći iz države.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:45 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

XV
Idem u kuću poglavara žbira na konak - U njoj provodim divnu noć i tu sasvim povratim snagu i zdravlje - Idem na misu, neugodan susret - Prisiljen da nasilnim putem dođem do
šest cekina - Izvan opasnosti - Dolazak u München - Zgoda s Balbijem - Odlazim u Pariz Dolazak u taj grad, ubojstvo Ljudevita XV
Na nekom brežuljku što bijaše udaljen pedesetak metara spazih jednog pastira koji je pasao stado od desetak, dvanaestak ovaca. Obratih mu se kako bih došao do potrebnih obavještenja. Zapitali ga kako se zove selo, a on mi reče da sam u Val de Piadene, što me iznenadi zbog puta što ga bijah prevalio. Zapitah ga za imena gospodara nekolikih kuća što sam ih vidio izdaleka; ustanovih da su svi oni koje mi je naveo moji znanci, te da ih ne bih smio svojim dolaskom dovoditi u nepriliku.
Vidio sam i palaču Grimani u kojoj se sada sigurno nalazi glava kuće, a tada je bio on državni inkvizitor, pa se nisam smio pokazati.
Upitah pastira kome pripada crvena kuća što se nazirala malo dalje, i na svoje veliko iznenađenje doznah da je to kuća samog pokrajinskog kapetana koji je glavar žbira.
Oprostivši se od pastira, siđoh nesvjesno niz brežuljak. Ni sam ne znam što me je nukalo da se uputim prema toj strašnoj kući koje bih se prirodno i po zdravom razumu morao kloniti. Otišao sam ravno onamo, bez zaobilaženja, i mogu reći da me nije gonila neka svjesna volja.
Ako je istina da svatko od nas ima svoje nevidljivo biće, genija dobročinitelja, koji nas goni prema sreći, kao što se to – iako rijetko – događalo Sokratu, uvjeren sam da me je upravo ono vodilo toj kući. Priznajem da nikada u životu nisam poduzeo nešto smionije.
Ušao sam bez oklijevanja, gotovo bezbrižno. U dvorištu se neko dijete igralo loptom. Zapitah ga za oca, a ono umjesto odgovara otiđe po majku. Začas preda mnom osvanu veoma lijepa žena, trudna, i zapita me vanredno uljudno što želim od njena muža koji nije kod kuće.
– Koliko mi je žao, gospođo, što mog kuma nema, toliko sam očaran što samistovremeno upoznao njegovu lijepu suprugu.
– Vaš kum? Pa onda ja razgovaram s Njegovom jasnosti Vitturijem. Muž mi je rekao daste mu izvoljeli obećati da ćete biti kum djetetu što ga nosim. Zaista mi je drago što sam vas upoznala, a moj će muž biti očajan što ga nije bilo kod kuće.
– Nadam se da će se uskoro vratiti, jer sam ga htio zamoliti konačište za noćas. Neusuđujem se nikamo otići u ovakvu stanju.
– Bez obzira na to što ga nema, priredit ćemo vam udoban krevet i pristojnu večeru, amoj će vam se muž sa svoje strane zahvaliti na časti što ste nam je ukazali. Prije jednog sata izjahao je sa svojim ljudima, i ja ga očekujem tek za tri ili četiri dana.
– A zbog čega ga neće biti tako dugo?
– Zar vam nije poznato da su dvojica zatvorenika pobjegli iz tamnice Piombi? Jedan jeplemić, a drugi neki čudaković imenom Casanova. Messer grande poslao mu je pisanu zapovijed da ih traži. Ako li ih pronađe, odvest će ih u Veneciju, a ne nađe li ih, vratit će se kući, ali tragat će za njima barem tri dana.
– Veoma mi je žao, draga moja kumo, ali ja vas ne bih želio smetati, to više što bih želioodmah leći na počinak.
– Za tren sve će biti u redu, a poslužit će vas moja majka. Što vam je to s koljenima?
– Pao sam za vrijeme lova u gori, ogrebotine su znatne, a izgubio sam i prilično krvi.
– O, jadni gospodine! No moja će vas majka izliječiti. Ona je pozove i ode pošto joj jerekla što mi je sve potrebno.
Ova zgodna redarstvenikova ženica nije imala nimalo njuha muževa zanata, jer ništa nije bilo toliko nalik na izmišljotinu kao priča što sam joj je netom ispričao. Na konju u bijelim čarapama! U lov u svilenom odijelu! Bez ogrtača, bez sluge! Kad joj se vrati muž, dobrano će joj se narugati.
Njena majka njegovala me je s toliko uglađenosti kakvu bi čovjek očekivao samo od najotmjenijih osoba. Počela je govoriti majčinskim tonom, pa me je, viđajući mi rane, neprestano nazivala svojim sinom. Da nisam bio u takvu položaju, ja bih joj, na njenu ljubaznost, uzvratio žarkom zahvalnošću, ali mjesto gdje sam se nalazio i opasna uloga što sam je zaigrao, odviše su me ozbiljno zaokupili, pošto je pregledala moja koljena i bedra, rekla mi je da ću morati malko otrpjeti, ali da ću sutra osvanuti zdrav. Samo je valjalo držati na sebi vlažne ubruse što ih je starica privila na moje rane, i ostati nepomičan čitave noći.
Dobro sam večerao i zatim se predao njenoj brizi. Usnuo sam dok se još bavila mnome, jer se i ne sjećam kad je otišla. Mora da me je svukla kao dijete. Ja niti sam govorio, niti na išta mislio. Jeo sam da utažim silnu potrebu za hranom i zaspao sam popustivši neodoljivoj želji. Razum kao da bijaše u meni zaspao.
Bio je jedan sat večeri kad sam utolio glad. Kad sam se izjutra probudio i čuo kako odbija trinaest sati, sve mi je izgledalo kao čaroban san, jer mi se učinilo da sam usnuo u času kad sam se probudio.
Trebalo mi je više od pet minuta da mi se razbude osjetila, da mi se duh vrati u obično stanje, pa da se uvjerim kako je moj položaj stvaran, jednom riječju da se od sna sasvim razbudim. Čim sam došao k sebi, oslobodili se ubrusa i sa čuđenjem ustanovih da su se moje rane sasvim dobro zatvorile.
Odjenuh se za tren oka, sam uredih kosu i iziđoh iz sobe koja uopće nije bila zatvorena. Siđoh niza stube, prijeđoh dvorište i napustih kuću, ne obazirući se na to što su tamo stajala dva čovjeka koji očito bijahu žbiri.
Udaljio sam se od mjesta gdje sam naišao na uljudnost, dobru hranu, zdravlje, potpuni oporavak svih svojih snaga, udaljio sam se s osjećajem groze od koje su me prošli srsi, jer sam shvatio da sam se veoma nerazborito izložio najvećoj od sviju opasnosti. Začudilo me da sam ušao upravo u tu kuću, a još više što sam iz nje izišao. Jednostavno nisam mogao vjerovati da me nitko ne slijedi.
Hodao sam pet sati bez odmora po šumama i planinama, a da nisam susreo nijednog seljaka, a da se nisam nijednom obazreo za sobom.
Još nije bilo podne kad sam, idući tako svojim putem, začuo zvuk zvona. Gledajući s uzvišice na kojoj sam se nalazio, spazih u nizini malu crkvu odakle je dopirala zvonjava i budući da sam vidio kako ljudi ulaze u nju, zaključih da idu na misu. Podiđe me želja da joj prisustvujem. Kad je čovjek u nevolji, sve što mu padne na pamet smatra nadahnućem.
Bio je upravo Dušni dan. Siđoh, uđoh u crkvu i iznenadih se kad u njoj spazih gospodina Marcantonija Grimanija, nećaka državnog inkvizitora, i njegovu suprugu gospođu Mariju Pisani. Ugledavši me, zgranuše se. Poklonio sam im se i prisustvovao misi.
Kad sam izlazio iz crkve, gospodin pođe za mnom, a gospođa ostade u crkvi. On mi pristupi i reče:
– Što radite ovdje? Gdje vam je drug?
– Dao sam mu sedamnaest livri da se spašava drugim, lakšim putem, a ja idem dogranice ovim, težim, i nemam ni prebijene pare.
– Ja vam doduše ne mogu ništa dati, ali putem ćete susresti jednog pustinjaka koji nećedopustiti da umrete od gladi. No pričajte mi kako vam je uspjelo probiti se iz tamnice.
– To je veoma zanimljivo, ali i dugačko, a pustinjaci bi mi dotle mogli sve pojesti.
Rekavši to, duboko mu se poklonih. Usprkos krajnjoj nevolji u kojoj sam se nalazio, obradovalo me što sam mogao dobiti milostinju. Smatrao sam se daleko većim gospodinom od njega. U Parizu sam doznao da ga je žena grdila zbog bezdušnosti. Nema sumnje, osjećajnost je češća u žena no u muškaraca.
Hodao sam do sunčeva zalaska. Umoran i gladan zaustavih se kod neke usamljene kuće pristojna izgleda. Zatražio sam da govorim s gospodarom, a vratarica mi reče da je otišao u svadbu s onu stranu rijeke gdje će provesti noć, ali da joj je naredio da lijepo primi njegove prijatelje. I kao dokaz tome dade mi izvrsnu večeru i veoma udoban ležaj. Prema adresama na nekolikim pismima razabrao sam da se nalazim kod gospodina Rombenchija, konzula, zaboravio sam već koje zemlje.
Napisao sam mu pismo i ostavio ga zapečaćena. Nakon krepka sna brzo se odjenuh, prijeđoh rijeku obećavši lađarima da ću im prijelaz platiti na povratku, i nakon pet sati hoda jeo sam u nekom kapucinskom samostanu.
Poslije ručka hodao sam do dvadeset i dva sata da bih stigao do kuće čovjeka koji mi bijaše prijatelj. Bijaše to jedan od poznatih mi seljaka u tom kraju.
Uđoh, upitah za gazdu i ukućani mi pokazaše vrata sobe u kojoj se bio, sasvim sam, udubio u pisanje. Pohrlih da ga zagrlim, ali on tek što me spazi ustuknu i reče mi neka se smjesta udaljim, pravdajući se ništavnim i uvredljivim razlozima.
Ja mu objasnih svoj položaj, izloživši svoju nevolju, i zatražili šezdeset cekina uz svoj potpis koji mu jamči povratak tog novca kod gospodina Bragadina. On mi odvrati da mi ne može pomoći, čak ni ponuditi čašu vode, jer dok sam kod njega strepi od straha da ga ne stigne nemilost Suda. Bio je to čovjek šezdesetih godina, trgovački posrednik koji mi je mnogo dugovao. Njegova bezobzirnost i kukavičluk djelovali su na me posve drugačije no odbijanje Grimanija. Bilo iz bijesa ili gađenja, ili iz prava što mi ga davahu razum ili priroda, zgrabih ga za kaput i pokazavši mu bodež zaprijetih mu smrću ako pisne ijednu riječ. Dašćući i podrhtavajući cijelim tijelom, on izvadi iz džepa ključ i pokaza na pisaći stol u kome se nalazio novac, promucavši neka uzmem koliko želim. No ja mu zapovjedih da ga otvori on sam. Uradi tako i otvori mi ladicu stola u kojoj je bilo zlatnika. Tad mu rekoh da mi odbroji šest cekina.
– Vi ste kazali šezdeset.
– Da, onda kad sam ih namislio dobiti prijateljski, ali kad moram na silu – uzet ću samošest i neću ti potpisati potvrdu. Vratit ću ti ih u Veneciji kamo ću već sutra pisati na što si me natjerao, ti bijedniče nedostojan života.
– Oprostite, zaklinjem vas, uzmite sve!
– Neću. Odlazim i savjetujem ti da me pustiš s mirom, ili ću se vratiti da ti potpalim kuću.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:46 am


[You must be registered and logged in to see this link.]

Hodao sam dva sata i kako se stala spuštati noć, zaustavili se kod neke seljačke kuće, gdje nakon loše večere prespavah na slami. Ujutro sam kupio stari redengot i produžio put na magarcu pošto sam u okolici Feltra kupio par čizama.
Tako sam prošao stražarnicu zvanu La Scala. Stražar me ne upita ni za ime. Tu sam sjeo na taljige s dva konja i stigao rano u Borgo de Valsugana gdje u krčmi nađoh oca Balbija. Da mi se nije javio, ne bih ga uopće prepoznao. Zeleni ogrtač i šešir nabijen povrh pamučne kape posvema su mu izmijenili izgled. Reče mi da mu je sve to dao neki zakupnik u zamjenu za moj kaput i još jedan cekin priđe, i da je stigao jutros i dobro se najeo. Završivši svoju govoranciju reče mi veoma dostojanstveno da me uopće nije očekivao, jer se nije odviše pouzdavao u iskrenost mog obećanja da ću održati zadanu riječ.
U toj sam krčmi proveo čitav naredni dan i napisao, ne izlazeći iz kreveta, više od dvadeset pisama za Veneciju, od čega dvanaestak u kojima sam opisao što sam morao učiniti da bih dobio onih šest cekina. Redovnik je pisao bezobrazna pisma svom superioru, ocu Barbarigu, i svojoj patricijskoj braći, a galantna služavkama koje bijahu uzrokom njegova pada. Skinuo sam ukrasne vrpce s odijela i prodao šešir, jer je takva raskoš bila upadljiva.
U ponedjeljak sam spavao u Perginu, gdje me je posjetio neki mladi grof d'Alberg, budući da je čuo – nikad nisam saznao kako – da smo mi ljudi kojima je uspjelo umaći iz Mletačke Republike.
Prešao sam u Trento a odatle u Bolzano, i kako sam trebao novaca da se odjenem i kupim košulju, predstavih se jednom starom bankaru koji se zvao Mench. On mi pronađe povjerljiva čovjeka kojeg sam poslao u Veneciju s kreditnim pismom na gospodina Bragadina. Trgovac Mench odveo me u jednu gostionicu, u kojoj sam proveo šest dana u krevetu, upravo koliko je trebalo onom čovjeku da ode i da se vrati.
Vratio se s mjenicom od pet cekina koja je glasila na istog Mencha. Tim sam se novcem odjenuo, ali najprije sam, što se tiče odijevanja, izvršio svoju dužnost prema svom drugu koji mi je danomice postajao sve nepodnošljiviji. Neprestance mi je govorio kako se bez njega ne bih spasao, podsjećao me kako sam obećao da ću s njime dijeliti napola sve što možda steknem. Zaljubljivao se u sve služavke, a budući da nije bio ni takva stasa, ni takva obličja da bi mu se dragovoljno predavale, nagrađivale su njegova udvaranja zvonkim ćuškama, koje je on podnosio s primjernom strpljivošću. I to je za mene bilo jedino zadovoljstvo.
Otputovali smo poštanskim kolima i trećeg dana stigosmo u München. Ukonačio sam se u gostionici Kod jelena gdje sam odmah saznao da tu već neko vrijeme stanuju dva mlada brata iz Venecije od obitelji Contarini i da su u društvu veronskog grofa Pompeja. No kako me oni nisu poznavali i kako više nije bilo potrebe da susrećem pustinjake da bih preživio, nisam se potrudio da im iskažem svoje poštovanje. Ali sam to učinio grofici Coronini koju sam bio upoznao u Veneciji, u samostanu sv. Justine. Ona bijaše osoba veoma utjecajna na dvoru. Ta otmjena gospođa, tada već sedamdesetih godina, primila me veoma lijepo i obećala mi da će odmah razgovarati s izbornim knezom kako bi mi isposlovala siguran azil.
Sutradan, izvršivši svoje obećanje, reče mi da vladar nema ništa protiv mene, i da se mogu smatrati sigurnim u Münchenu i čitavoj Bavarskoj, što međutim ne vrijedi i za Balbija, budući da je on redovnik i bjegunac, pa bi minhenski nadstojnik njegova reda mogao zahtijevati njegovo izručenje, a da on kao vladar ne želi nikakvih neprilika s redovnicima.
Grofica mi savjetova neka ga što prije odvedem iz grada i neka se skloni negdje drugdje, pa će tako izbjeći možebitnim neugodnostima, što bi mu ih mogla prirediti njegova subraća.
Kako su mi savjest i čast nalagali da se brinem za tog nesretnika, otiđoh dušobrižniku izbornog kneza da ga zamolim neka bijednom redovniku napiše preporuku za neki od gradova u Švapskoj. Taj me je dušobrižnik, inače jezuit, primio da ne može gore. Rekao mi je prezirnim tonom da me u Münchenu i te kako dobro znaju. Zapitao sam ga odlučnim glasom daje li mi taj savjet kao dobru ili lošu vijest, a on mi ne odgovori i prezirno me ostavi, a jedan mi svećenik reče da je otišao provjeriti čudo o kome je govorio čitav München.
– Carica – objasni on – udova Karla VII, koje je tijelo u dvorani još izloženo pogledu pobožne javnosti, ima tople noge, iako je nedvojbeno mrtva.
Reče mi da mogu i ja otići da vidim to čudo svojim očima. Bio sam veoma radoznao i sav ponosan što ću se moći pohvaliti da sam bio očevidac jednog čuda, za me neobično zanimljivog, jer su moje noge bile uvijek ledene. Stoga odoh da vidim uzvišenu pokojnicu koja je zaista imala tople noge, no tome bila je uzrokom užarena peć koja se nalazila veoma blizu mrtvog carskog veličanstva.
Tu je bio i neki plesač koji me je dobro poznavao, te mi on priđe i čestita na sreći o kojoj je već govorio čitav grad. Taj me je plesač pozvao na večeru, i ja sam poziv prihvatio sa zadovoljstvom.
Zvao se Michele da l'Agata, a njegova žena bila je ista ona Gardela što sam je upoznao šesnaest godina ranije, kod starog Malipiera, koji me je onako izlupao trskovačom kad sam se bio šalio s Teresom. Gardela je postala slavna plesačica, i još uvijek jednako lijepa, bijaše očarana što me vidi i što će iz mojih usta saznati sve potankosti o čudesnom bijegu. Pokazala je brigu i za redovnika, ponudivši se da mi napiše preporuku na svog prijatelja, Bolonjca, kanonika Bassija u Augsburgu, biskupu kaptola sv. Morica. Odmah napisa pismo, uvjeravajući me da neću više morati voditi brigu o redovniku, jer je sasvim sigurna da će se biskup pobrinuti čak i za to da zataška njegovu aferu u Veneciji.
Oduševljen što sam ga se otarasio na tako častan način odjurih u krčmu, sve mu ispripovjedih i dadoh mu preporuku, obećavši da ga neću ostaviti ako ga biskup ne primi dobro.
Već sutradan, u sam cik zore, poslao sam ga na put u dobrim kolima. Pisao mi je nakon četiri dana da ga je biskup krasno primio, da se ukonačio kod njega, da ga je odjenuo kao svećenika i predstavio kardinalu, koji je jedan od d'Armestatovih. Biskup mu je među inim obećao da će ga zadržati kod sebe sve dok ne dobije iz Rima sekularizaciju za svećenika i dopuštenje da se vrati u Veneciju, jer će, kad prestane biti redovnik, ugasnuti i njegova krivica pred sudom državne inkvizicije.
Na kraju pisma otac Balbi zamolio me da mu pošaljem nekoliko cekina za njegova omiljela jela, jer je odviše plemenit a da bi zatražio novac od biskupa, koji se nije sjetio da mu ga punudi. Nisam mu odgovorio.
Ostavši sam i miran odlučih da njegujem zdravlje, jer mi od napora i pretrpljenih muka živci bijahu napeti kao strune, što je moglo imati ozbiljnih posljedica.
Za manje od tri sedmice, miran način života i brižljivo liječenje posve mi povratiše zdravlje.
Baš tih dana dođe iz Dresdena gospođa Riviére sa sinom i dvjema kćerima, od kojih se starija namjeravala udati u Parizu. Sin joj je s uspjehom učio na sveučilištu i bio besprijekoran u svakom pogledu, a starija joj kći, koju je namjeravala udati za nekog glumca, bijaše i lijepa i nadarena, divno je svirala klavesen, voljela društvo i blistala svim čarima mladosti. Čitava je ta obitelj bila ushićena što me je susrela.
Veoma sam se obradovao kad mi je gospođa Riviére, pogađajući moje želje, dala na znanje da bi joj bilo milo ako bih je pratio na putu u Pariz. O plaćanju puta nisu htjeli ni da čuju. Budući da sam se i onako kanio nastanili u Parizu, taj mi je mig Fortune predskazao da me sreća čeka na mom pustolovnom putu kojem ću se posvetiti u gradu u kojem jedinom na svijetu slijepa božica dijeli svoju naklone onima koji joj se utječu. I nisam se prevario, kao što će se čitalac uvjeriti kad dođe vrijeme za to, ali milost Fortunina bila je uzaludna, jer sam sve pokvario svojim ludim postupcima.
Za petnaestomjesečnog zatvora u strašnoj tamnici imao sam vremena da upoznam sve slabosti svog duha, no mislih da sam u njoj trebao duže proboraviti, pa bih tek onda došao do takvih zasada koje bi me mogle izliječiti.
Gospođa Riviére, kojoj je zaista bilo stalo da je pratim, nije mogla odgoditi svoj odlazak, a ja sam morao čekati na odgovor i novac iz Venecije, koji je morao stići svakog dana. Ona mi kaza da će se zadržati u Strasburgu osam dana, te se ja čvrsto ponadah da ću joj se ondje pridružiti.
Dva dana nakon njena odlaska primih iz Venecije novčano pismo, te poplatih sitne dugove. Potom odoh u Augsburg, ne toliko da se vidim s ocem Balbijem koliko da upoznam ljubaznog biskupa koji se tako kraljevski ponio prema njemu.
Stigao sam sedam sati nakon odlaska iz Münchena i odmah pošao do biskupa. Biskupa nije bilo. Našao sam oca Balbija odjevena u velečasnog, kosa mu bijaše napudrana, zbog čega mu je put izgledala još tamnija. Taj čovjek, kome još ne bijaše četrdeset godina, izgledao je ne samo ružan već mu i crte lica odavahu niskost, podlost, drskost i glupavu zlobu. Ustanovio sam da je dobro smješten, da ga dobro poslužuju, da ima knjiga i sav potrebni pribor za pisanje. Čestitao sam mu, rekavši kako je zaista sretan, kao i ja što sam, zbog toga što sam ishodio sve ove povlastice i što će uskoro postati svećenik. Nije mu ni na pamet palo da mi zahvali, već reče da sam ga se naprosto otarasio i da je čuo da odlazim u Pariz, pa bi mnogo radije pošao sa mnom, jer da se u Augsburgu smrtno dosađuje. – Što biste vi u Parizu?
– A vi?
– Iskoristit ću svoje sposobnosti.
– I ja svoje.
– Hajte, molim vas! Nisam vam više potreban. Osim toga, osobe s kojima putujemmožda bi me prezrele ako biste me vi pratili.
– Obećali ste da me nećete napustiti.
– Zar to smatrate napuštanjem, ako vas ostavljam u milosti i obilju?
– U obilju? Nemam ni pare.
– Novac vam i ne treba. Ali ako mislite da ga trebate za svoje užitke, e pa potražite ga uvaše braće.
– Ali oni nemaju novaca.
– Onda kod prijatelja.
– Nemam ih.
– To gore po vas, što znači da nikad nikome niste bili prijatelj.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:46 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

– Valjda ćete mi ostaviti nekoliko cekina?
– Ni ja nemam ništa.
– Pričekajte biskupa, doći će sutra. Govorite s njim, nagovorite ga da mi pozajmi novaca.Recite mu da ću mu ih vratiti.
– Neću ga čekati, jer odmah polazim, a nikad ne bih bio toliko bezočan da mu tako neštokažem.
Nakon tog oporog razgovora otišao sam do pošte i otputovao nimalo zadovoljan što sam priskrbio takvu sreću čovjeku koji je ne zaslužuje.
Krajem ožujka primio sam u Parizu pismo od plemenitog i časnog biskupa Bassija u kome me je obavještavao da je otac Balbi pobjegao od njega s jednom služavkom pošto mu je ukrao stanovitu svotu novaca, zlatni sat i srebrni pribor za jelo.
Njegove nevaljalštine dovele su ga naposljetku dotle da su ga u lancima izručili venecijanskom tribunalu. Dvije je godine proveo u tamnici Piombi, zatim su ga poslali u jedan samostan iz kojeg je pobjegao i otišao u Rim da se baci pred noge papi koji ga je odriješio redovničkog zavjeta, i on se vratio u svoj kraj kao običan svećenik, gdje je živio u bijedi i umro godine 1785.
U Strasburgu sam se pridružio gospođi Riviere i njenoj prijaznoj obitelji.
U Pariz smo stigli u srijedu 5. siječnja 1787. Ja sam otišao svom prijatelju Ballettiju, koji me je primio raširenih ruku govoreći kako me je očekivao unatoč tome što mu nisam javljao ni slovca o sebi, jer sam nakon bijega morao zacijelo napustiti Veneciju i potražiti sklonište, a bio je uvjeren da neću izabrati drugi grad doli onaj u kojem sam proveo dvije godine uživajući u svim radostima života.
Pošto sam unajmio sobu u istoj ulici, otišao sam u Burbonsku palaču da se predstavim gospodinu de Bernisu, koji je bio ministar vanjskih poslova, nadajući se s razlogom lijepom prijemu. Rekoše mi da je u Versaillesu. U svom nestrpljenju pohitah na Pont Royal, uzeh kola zvana »sobni lonac« i stigoh u Versailles u šest i po.
Ondje mi rekoše da se gospodin de Bernis vratio u Pariz s grofom Cantillanom, napuljskim poslanikom.
Vraćam se, dakle, istim kolima. Ali tek što stigosmo do gradskih vrata vidjeh gomilu kako trči na sve strane u najvećoj pometnji i začuh odasvud krikove: »Kralj je ubijen, ubili su Njegovo veličanstvo!«
Moj se kočijaš uplaši i pogna konje, ali kola bjehu zaustavljena, a meni narediše da siđem i odvedoše me u stražarnicu kamo su za nekoliko minuta doveli još dvadesetak osoba što su drhtale od straha pred hapšenjem. Nisam znao što da mislim, i budući da nisam vjerovao u čarolije, mislio sam da sanjam. Stajali smo, gledali se, ne usuđujući se prozboriti. Svaki od nas, iako nevin, bio je u strahu, ukočen od prepasti.
Nakon nekoliko minuta uđe jedan časnik i pošto nas uljudno zamoli za oproštenje, reče da možemo otići.
– Kralj je ranjen – rekao je – i odnijeli su ga u njegove odaje. Atentator,[55] kojeg nitko ne poznaje, uhapšen je. Posvuda traže gospodina de la Martinierea, vidara Njegova veličanstva.
[55] Atentat na Ljudevita XIV. izvršio je Robert Francois Damiens 5. siječnja 1757; mučen je i pogubljen iste godine.
Uspeh se u kočiju presretan što sam opet u njoj, kadli me neki čovjek, veoma dobra izgleda i lica koje ulijeva povjerenje, zamoli da ga uzmem sa sobom s time da će platiti polovicu. No unatoč zakonima uljudnosti ja sam ga odbio, jer ima trenutaka kad ne valja biti uljudan.
Za tri sata, koliko mi je trebalo da se vratim u Pariz, jer ti »sobni lonci« idu veoma polagano, najmanje dvije stotine glasnika projahalo je mimo nas i svaki je vikao i objavljivao javnosti novosti koje je nosio. Prvi su rekli što sam već znao. Nakon četvrt sata čuo sam da su kralju pustili krv, zatim da rana nije smrtna, i nakon jednog sata da je rana tako laka da njegovo veličanstvo može čak otići u Trianon ako mu je volja.
S tom zanimljivom viješću osvanuh kod Silvije, koju zatekoh s obitelji za stolom, jer još nije bilo jedanaest sati. Ušavši, opazih da su svi zaprepašteni.
– Dolazim iz Versaillesa – rekoh.
– Kralj je umoren.
– Ni govora. Može se odšetati u Trianon, ako mu se prohtije. Gospodin de la Martinierepustio mu je krv, atentator je uhapšen i bit će spaljen pošto ga kliještima živa raščetvore.
Na tu vijest što ju je Silvijina služinčad odmah razglasila, dohitaše svi susjedi da je čuju od mene i tako sam postao zaslužan za to što je čitava četvrt tu noć mirno spavala.
U to doba Francuzi su zamišljali da vole svog kralja, i to su pokazivali na sve moguće načine. No u biti Francuzi su uvijek isti. To je narod rođen za nasilje, ništa u njem nije istinito, sve je prividno. To je brod koji bi uvijek da zaplovi, koji hoće vjetra, a svaki mu je vjetar koji duva uvijek dobar. Stoga u grbu grada Pariza i stoji brod.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:47 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


XVI
Ministar vanjskih poslova - Gospodin de Boulogne, ministar financija - Gospodin vojvoda de
Choiseul - Otac Laville - Gospodin Paris du Vernai - Osnivanje lutrije - Moj brat dolazi iz Dresdena u Pariz i postaje član Likovne akademije
Eto me dakle opet u velikom Parizu gdje mi je, otkad sam izgubio domaju, valjalo potražiti sreću. U njem bijah proveo dvije godine, no kako u ono doba nisam imao drugog cilja već da uživam u mladosti i životu, nisam ga ozbiljnije proučio.
Za ovog drugog boravka morao sam izučiti veliko umijeće ulagivanja onima kod kojih se nastanila slijepa božica sreće. Znao sam da ću, budem li htio nešto postići, morati pokrenuti sve svoje duševne i tjelesne sposobnosti, sklapati poznanstva s velikima i moćnima, biti uvijek hladne i trezvene glave i poput kameleona mijenjati boje da ugodim onima kojima se, zbog svoje probiti, moram svidjeti. Da bih udovoljio tim načelima, morat ću se, to sam jasno uviđao, kloniti onoga što se u Parizu zove loše društvo, odricati se svih starih navada i čuvati se svake preuzetnosti koja bi mi mogla stvoriti mnogog neprijatelja i iznijeti me na glas kao čovjeka kome se ne mogu povjeriti ozbiljni poslovi.
Promozgavši tako o svemu, odlučih da budem odmjeren i suzdržan kako u ponašanju tako i u govoru, ne bih li stekao glas čovjeka sposobna za pothvate, čak i zamašnije no što sam ih ikad mogao zamisliti. Što se pak tiče uzdržavanja, mogao sam računati na stotinu dukata koje će mi gospodin Bragadin redovito slati svakog mjeseca. To će mi biti dovoljno. Morao sam se pobrinuti samo za pristojnu odjeću i doličan stan, ali za to mi je bila potrebna stanovita svota, jer nisam imao ni košulje ni ikakve pristojne odjeće.
Sutradan sam dakle opet otišao u Burbonsku palaču. Kako sam i predviđao, Švicarac na straži kaza mi da je ministar zauzet, pa mu zato predadoh jedno pisamce u kojem sam se ministru najavio i označio gdje stanujem. Više nisam trebao kazati. Tog sam dana, gdje god bih se pojavio, morao ponoviti pripovijest o svom bijegu, što bijaše dozlaboga mučno, jer bi opis uvijek potrajao više od dva sata, no jesam li se mogao pokazati neljubaznim prema radoznalcima kad ih je na to nukalo samo živo zanimanje za moju osobu?
Na večeri kod Silvije prisebnije sam no prošlog dana osjetio sve ono toplo prijateljstvo koje mi je ta obitelj oduvijek iskazivala. No od svega me je najviše očarala dražest, ljepota i čednost Silvijine kćeri. Sa petnaest godina nju su već resile sve vrline koje zadivljuju duh muškarca. Čestitao sam majci koja ju je tako odgojila.
Tada nisam ni pomišljao da bi pred tim blistavim dražima valjalo biti na oprezu, jer mi se još nije vratilo moje staro samopouzdanje, pa nisam vjerovao da mi od tog lijepog djevojčeta prijeti opasnost.
Povukao sam se rano, nestrpljivo očekujući ministrov odgovor. Primio sam ga drugog jutra u osam sati. Ministar mi je saopćavao da ću ga u dva sata poslije podne naći sama.
Primio me je kako sam i očekivao. Pokazao je veliko zadovoljstvo što me vidi slobodna, rekavši kako se raduje što će mi u svemu moći biti na usluzi. Kaza mi kako je istog onog časa kad je pročitao pismo u kojem mu je Marija Magdalena javljala o mom bijegu bio tvrdo uvjeren da ću doći u Pariz i da ću prvo potražiti njega. Pokazao mi je pismo u kojem mu je pisala o mom hapšenju, a onda mi pruži i ono u kojem mu je opisala moj bijeg onako kako su joj ga drugi prikazali. Pisala je kako joj je život omrznuo otkad je izgubila svaku nadu da će još kad vidjeti jednog od nas dvojice, jedine na koje se mogla osloniti. Gorko se tužila što ne može naći utjehe u vjeri i pobožnosti. Catterina, koja je često posjećuje, napomenula je, nije sretna s čovjekom za kojeg se udala.
Kako su u opisu Marije Magdalene sve okolnosti mog bijega bile krivo prikazane, obećah ministru da ću mu poslati vjeran i potpun prikaz moje velike pustolovine. On me odmah uhvati za riječ, obećavši da će ga poslati našoj nesretnoj prijateljici. Potom mi na najdobrohotniji način pruži svitak od stotinu lujdora. Na rastanku mi kaza da će misliti na mene i da će poslati po me kad mi bude imao nešto reći.
Tim sam se novcem dolično opremio i nakon osam dana poslao mu obećanu povijest svog bijega uz napomenu da je može umnožiti i poslužiti se njome kad nađe za shodno da pobudi zanimanje onih koji bi mi po njegovu sudu mogli biti od koristi.
Nakon tri tjedna on pošalje po mene i obavijesti me da je razgovarao s mletačkim poklisarom gospodinom Erizzom. Iz razgovora je razabrao da poklisar neće ništa poduzimati protiv mene, no da me ne može primiti, jer se ne želi zamjeriti državnim inkvizitorima. Meni je to bilo svejedno, jer mi njegova pomoć nije bila potreba.
Ministar mi još kaza da je povijest moga bijega dao gospođi markizi,[56] koja me već otprije poznaje, a on će nastojati da mi ugovori razgovor s njom. Naposljetku reče da će me gospodin Choiseul dobro primiti kad mu budem predstavljen, a isto tako i ministar financija gospodin de Boulogne, s kojim bih, ako imam malo pameti, mogao uglaviti nešto povoljno.
[56]... gospođi markizi, tj. gospođi de Pompadour.
– On će vam sam – nadovezao je – to natuknuti, a vi gledajte da izmislite nešto za povećanje kraljevskih prihoda, no klonite se zamršenih i maglovitih planova. Ako ono što napismeno izložite ne bude odviše dugačko, ja ću vam reći svoje mišljenje.
Oprostio sam se ispunjen zahvalnošću, ali i u velikoj nedoumici kako da iznađem način
za povećanje kraljeva dohotka. Nisam se nimalo razumijevao u novčarstvo, pa sam razbijao glavu smišljajući razne putove i načine, no sve se uvijek svodilo na udaranje raznih poreza, a to sam odbacivao smatrajući takve mjere besmislenima i narodu mrskima.
Gospodinu de Choiseulu najavio sam se čim sam doznao da je u Parizu. Primio me kod jutarnjeg uređivanja. Dok su ga češljali, on nije prestajao pisati. Sva njegova učtivost sastojala se u tom što bi ponekad prekidao pisanje da mi se obrati kakvim upitom na koji sam ja spremno odgovarao, no to bijaše uzalud, jer umjesto da me sasluša do kraja on bi se opet laćao svog pisma. Ponekad bi me čak i pogledao, ali to nije značilo ništa, jer oči gledaju, a ne slušaju. Ali uza sve to vojvoda bijaše čovjek mudar i pun duha.
Pošto je napokon završio svoje pismo, reče mi na talijanskom kako mu je gospodin de Bernis djelomice ispripovijedao povijest moga bijega.
– Recite mi kako vam je to pošlo za rukom?
– Ta povijest, monsinjore, traje dva sata, a rekao bih da se Vašoj jasnosti žuri.
– Ispričajte mi je ukratko.
– U najsažetijem obliku traje dva sata, kako sam već spomenuo Njegovoj jasnosti.
– Pojedinosti ćete mi ispričati drugi put.
– Bez pojedinosti pripovijest nije zanimljiva.
– Imate krivo. Sve se može skratiti, i to koliko god se hoće.
– Kad Vaša jasnost tako želi, reći ću joj slijedeće: državni inkvizitori dali su me zatvoritipod olovne krovove, ali nakon petnaest mjeseci ja sam probušio krov i kroz jedan tavanski prozorčić ušao u sudsku dvoranu. Raznio sam vrata, sišao na trg, ukrcao se na gondolu kojom sam se odvezao do kopna, odakle sam krenuo za München. Iz Münchena sam došao u Pariz, gdje sam doživio čast da vam se poklonim.
– Ali... što su to olovni krovovi?
– Objašnjenje bi potrajalo četvrt sata, Vaša jasnosti.
– Kako ste uspjeli probušiti krov?
– To bi potrajalo pola sata.
– Zašto su vas ondje zatočili?
– To je još daljnjih pola sata.
– Mislim da imate pravo. Draž i ljepota svake pripovijesti ovise o pojedinostima. No sadamoram u Versailles. Učinit ćete mi zadovoljstvo ako me ponekad posjetite. A u međuvremenu razmislite u čemu bih vam mogao pomoći.
Otišavši od gospođina Choiseula, dadoh se najaviti kod gospodina de Boulognea. Ugledao sam čovjeka posve različita od vojvode, po izgledu, po odijelu, po držanju. On mi odmah uze čestitati na ugledu što ga uživam kod gospodina de Bernisa i na mojoj velikoj umješnosti u novčarskim poslovima. Čuvši to, umalo što nisam prasnuo u grohotan smijeh. S njim se nalazio neki osamdesetogodišnjak kojem se na licu vidjelo da je čovjek velikog uma.
– Izložite mi – reći će gospodin de Boulogne – bilo pismeno bilo usmeno, svoje zamisli;ja ću vas rado poslušati i spremno prihvatiti vaše prijedloge. Ovdje je gospodin Pariš du Vernai koji treba dvadeset milijuna za svoju vojnu školu. Valjalo bi ih pronaći bez opterećivanja države i bez posezanja u kraljevsku riznicu.
– Samo je bog, gospodine, kadar iz ničega stvarati.
– Ja nisam bog – primijeti na to gospodin du Vernai – a ipak sam ponekad ni iz čegastvarao, no danas se sve promijenilo.
– Sve je postalo teže – odgovorih mu – i ja to dobro znam, no ipak imam u glavi jedanpothvat koji će kruni donijeti sto milijuna.
– A koliko bi krunu stajao taj pothvat?
– Ništa osim troškova ubiranja.
– Platio bi ga, znači, narod?
– Da, ali dobrovoljno.
– Znam na što mislite.
– Divim se gospodinovoj pronicavosti, jer ja svoj naum nisam nikom saopćio.
– Ako ste slobodni, dođite sutra k meni na ručak, pa ću vam izložiti vaš vlastiti naum,koji je vrlo lijep, no koji bi pri provođenju u djelo naišao na nepremostive poteškoće. Ipak ćemo još porazgovoriti. Hoćete li dakle doći?
– Imat ću tu čast.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:48 am


[You must be registered and logged in to see this link.]


– Čekat ću vas. Ja stanujem u dvorcu Plaisance. Poslije njegova odlaska ministarfinancija stade hvaliti novčarevu sposobnost i poštenje. Bio je to brat Parisa de Montmartela, za kojeg jedna tajna kronika tvrdi da je otac gospođe de Pompadour, jer je vodio ljubav s gospođom Poisson u isto vrijeme kad i gospodin Le Normand.
Otišao sam prošetati u Tuilerije da na miru razmislim o neobičnom stjecaju okolnosti koji mi je nudila sudbina. Rekli su mi da trebaju dvadeset milijuna, ja sam se pohvalio da mogu nabaviti stotinu, nemajući ni pojma na koji način, a jedan me ugledan i u poslovima iskusan čovjek poziva na ručak da mi dokaže kako mu je moj naum poznat. Ako misli da će nešto izvući iz mene, samo neka pokuša: najprije će mi on saopćiti taj naum, a onda ću ja već vidjeti što da mu kažem: je li pogodio ili nije. Ako od stvari budem išta razumio, nadodat ću nešto svoga, a ako li ne budem, zatvorit ću se u tajanstvenu šutnju.
Gospodin de Bernis predstavio me kao novčara samo da mi isposluje razgovor s tim važnim ličnostima. Uzalud sam žalio što ne poznam barem jezik te struke.
Sutradan sam unajmio jednu kočiju iz spremišta, te ozbiljna i tužna izraza rekoh kočijašu neka me odveze gospodinu du Vernaiju.
Dvorac Plaisance nalazio se malo dalje od Vincennesa. I tako se nađoh pred vratima tog slavnog čovjeka koji je prije četrdeset godina bio spasio Francusku od propasti u koju umalo što je nije strovalio Lawov sistem.
Zatekao sam ga kako, okružen nekolicinom gospode, stoji ispred velike vatre. On me najavi pod mojim imenom predstavljajući me kao prijatelja ministara vanjskih poslova i ministra financija. Potom mi predstavi prisutnu gospodu, poprativši imena trojice ili četvorice naslovom intendanta financija. Ja sam im se svima poklonio, zavjetujući se u tom trenutku Harpokratu, bogu šutnje.
U općem razgovoru koji se bijaše poveo bilo je spomena o ledu debelom gotovo stopu koji je okovao Senu, o nedavnoj smrti gospodina de Fontenellea, o Damiensu, koji ništa ne priznaje, i o pet milijuna koje će taj krivični proces stajati kralja. Govorilo se i o ratu, te neki od prisutnih uzeše hvaliti gospodina de Soubisea, koga je kralj imenovao za vrhovnog zapovjednika. Na to se prirodno nadovezaše rasprave o izdacima i o sredstvima kako da se za sve to namakne novac.
Tako sam proveo sat i po slušajući i dosađujući se, jer sva ta njihova umovanja bijahu tako nadjevena stručnim izrazima da nisam ništa razumio. Pošto smo sat i po proveli za stolom gdje osim za jelo nisam otvarao usta, prijeđosmo u drugu dvoranu. Gospodin du Vernai ostavi društvo i povede me u svoj kabinet zajedno s jednim čovjekom pedesetih godina, pristojna izgleda, kog mi predstavi pod imenom Calsabigi. Ćasak kasnije uđoše i dva intendanta. S uglađenim smiješkom gospodin du Vernai pruži mi jednu bilježnicu i reče:
– Evo vašeg plana.
Bacivši pogled na naslovnu stranu, pročitah ovaj naslov: Lutrija od 90 srećaka u kojoj samo pet brojeva mogu dobiti zgoditke što se na sreću izvlače svakog mjeseca itd., itd.
Vratih mu bilježnicu i ne dvoumeći se ni časa izjavih da je to moj plan.
– Ja sam vas upozorio, gospodine: plan je predložio ovdje prisutni gospodin de Calsabigi.
– Očaran sam što mislim jednako kao i gospodin, ali ako ga niste prihvatili, bih li smiozapitati za razlog odbijanju.
– Protiv plana iznose se mnogi opravdani prigovori na koje se daju tek maglovitiodgovori.
– Ja znam samo za jedan – hladno sam odgovorio – koji bi mogao da mi zatvori usta. Tobi naime bilo kad bi kralj zabranio svojim podanicima da igraju.
– To uopće ne dolazi u obzir. Kralj će dopustiti podanicima da igraju, samo je pitanjehoće li oni htjeti igrati?
– Toj sumnji neće biti mjesta od trenutka kad narod bude siguran da će mu se isplatitieventualni dobitak.
– Pretpostavimo dakle da će igrati ako budu zasigurno znali da postoji blagajna. Noodakle da se namakne taj novac?
– Iz kraljevske blagajne. Odlukom Vijeća. Dovoljno mi je da narod vjeruje da je kralj ustanju isplatiti sto milijuna.
– Sto milijuna?
– Da, gospodine. Ljude valja zabliještiti.
– Vi dakle mislite da bi kralj taj novac mogao doista izgubiti?
– Ja to ne isključujem, ali će prije toga zaraditi stotinu i pedeset. Ako poznajete političkuračunicu, u što ne sumnjam, možete poći od te tačke.
– Gospodine, ja nisam jedini koji odlučuje. I vi ćete se složiti da kod prvog izvlačenjakralj može izgubiti golemu svotu.
– Između mogućnosti i stvarnosti neizmjerni je razmak, no vi ste u pravu. Ako kralj kodprvog izvlačenja izgubi veliku svotu, uspjeh je lutrije osiguran. To je čak poželjna nesreća. S moralnim učinkom valja računati jednako kao i s vjerojatnostima. Vi znate da su sva osiguravajuća društva bogata. Ja ću vam pred svim matematičarima Evrope dokazati da je nemoguće, ukoliko se ne umiješa bog, da kralj na toj lutriji ne zaradi jedan na pet. U tome je tajna. Priznajete li da se razum mora pokloniti pred matematičkim dokazom?
– Priznajem. Ali recite, zar castelletto26 ne može osigurati kralju dobitak?
26. Talijanski: granica rizika.
– Nema na svijetu castelletta koji bi vam mogao s potpunom i nedvojbenom sigurnošćujamčiti da će kralj uvijek dobivati. Castelletto služi samo za održavanje privremene ravnonteže nad jednim, dva ili tri broja koji su namjerno preopterećeni pa bi, izađu li, mogli priređivaču donijeti velike gubitke. U takvu slučaju castelletto ustanovljuje da je broj iscrpljen. Castelletto bi vam sa stanovitom vjerojatnosti mogao osigurati dobitak jedino tako da odgađa izvlačenje dok se svi izgledi ne izjednače, a onda lutrije ne bi tako reći ni bilo, jer bi do tog izvlačenja trebalo čekati deset godina. Osim toga, reći ću vam da bi takva lutrija postala pravi pravcati lopovluk. A od tog je pogrdnog naziva može sačuvati jedino redovito izvlačenje određenog dana u mjesecu, jer su korisnici tada sigurni da i onaj koji je priređuje može izgubiti.
– Biste li pristali da govorite pred cijelim Vijećem?
– Sa zadovoljstvom.
– I odgovorit ćete na sve prigovore?
– Na sve.
– Hoćete li mi donijeti svoj nacrt?
– Nacrt vam, gospodine, neću dati dok ne budem siguran da će biti prihvaćen i dok mine bude zajamčena dobit koju ću zahtijevati.
– Ali vaš plan ne može biti drugačiji od ovog koji ste maločas imali u rukama.
– U to sumnjam. U svom planu ja sam u grubim crtama procijenio koliko će kraljdobivati godišnje, i to sam računski dokazao.
– Mogli bismo ga prodati nekom društvu koje bi kralju, u ime otkupa, platilo određenusvotu.
– Oprostit ćete, ali s time se ne bih mogao složiti. Lutrija može uspijevati samo akopočiva na predrasudi koja neodoljivo djeluje na duh puka. Ova lutrija, ako se ja upustim u nju, bit će ili kraljevska, ili je neće biti. – Gospodin de Calsabigi misli isto.
– To mi je neobično drago.
– Imate li osoblje kadro da vodi castelletto?
– Trebaju mi samo razumni strojevi, a na tome Francuska zacijelo ne oskudijeva.
– Na koliko ste procijenili zaradu?
– Na sedamdeset posto kod svakog ulaganja. Onaj koji će kralju donijeti zlatnik od šestfranaka, dobit će natrag pet, i zanimanje će biti toliko da će čitav narod plaćati vladaru najmanje petsto tisuća franaka mjesečno. Ja ću to uvjerljivo dokazati Vijeću pod uvjetom da u njem sjede članovi koji, pošto priznaju nepobitne činjenice što proizlaze bilo iz političkog, bilo iz matematičkog računa, ne budu okolišili ili se kolebali.
Zadovoljan što sam imao gotov odgovor na svako pitanje, digoh se i načas iziđoh. Kad sam se vratio, zatekao sam ih gdje stoje i živo raspravljaju o stvari. Calsabigi mi prijateljski priđe i zapita me jesam li u svom planu predvidio i kvaterno. Odgovorio sam mu da općinstvo ima pravo igrati čak i na kvinto, ali da sam u svom planu predvidio mnogo veći ulog, jer igrač neće moći igrati ni na kvaterno ni na kvinto ako ne igra preko terna. On mi zauzvrat reče da je u svoj plan unio obični kvaterno i da je za jedan predvidio dobitak od pedeset tisuća.
Blago sam ga podsjetio da u Francuskoj ima izvrsnih matematičara koji će, čim ustanove da dobitak na istim kombinacijama nije uvijek jednak, iznijeti na javu naš sumnjivi dosluh.
On mi nato stegnu ruku i reče da bi želio da o svemu porazgovorimo. Ostavivši gospodinu du Vernaiju svoju adresu, otišao sam kad se stala hvatati noć. Bio sam zadovoljan i uvjeren da sam se povoljno dojmio mudra starca.
Nekoliko dana kasnije osvanu kod mene Calsabigi. Prijazno sam ga primio uvjeravajući ga da nisam zakucao na njegova vrata samo zato što se nisam usudio. On mi bez okolišanja reče da se sigurnost kojom sam neki dan govorio neobično dojmila gospode novčara.
– Ako vi zatražite u gospodina de Boulognea pristanak, siguran sam da ćemo unajskorije vrijeme otvoriti lutriju koja će nam donositi velike dobiti.
– U to ne sumnjam – odgovorio sam – samo što će oni iz toga izvlačiti još veće koristi, aipak se, kako vidite, nimalo ne žure. Dosad još nisu poslali po mene. Uostalom, ja imam važnijih poslova u vidu.
– Vidjet ćete da će vas još danas pozvati.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:48 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


Znam naime da je gospodin de Boulognerazgovarao o vama s gospodinom de Courteilom.
– Ja ga, vjerujte, nisam za to molio.
Calsabigi me nato najljubaznije zamoli da pođem s njim na ručak i ja pristadoh.
Baš kad smo izlazili uručiše mi pismo od gospodina de Bernisa. Ministar mi je pisao neka sutradan dođem u Versailles gdje će mi on ishoditi prijem kod gospođe markize, a moći ću razgovarati i s gospodinom de Boulogneom.
Pismo sam pokazao Calsabigiju ne toliko iz taštine koliko iz poslovna lukavstva. Pročitavši ga, on primijeti da sad imam u rukama moćno oružje kojim mogu prisiliti čak i du Vernaija da pristane na osnivanje lutrije.
– Uspjeh vam je zajamčen – nastavi on – ukoliko niste toliko bogati da ga prezrete. Miveć dvije godine muku mučimo ne bismo li posao priveli kraju, i zauzvrat dobivamo samo glupe prigovore koje ste vi prošli put u tili čas oborili. Vaš se plan ne može mnogo razlikovati od moga. Zato se udružimo, jer tako će biti najprobitačnije, vjerujte mi. Imajte na umu da ćete, ostanete li sami, nailaziti na nepremostive poteškoće i da razumnih strojeva o kojima ste onomadne govorili, nećete naći u Parizu. Moj će brat preuzeti na se sav teret vođenja poslova. Pristanite i zadovoljite se time što ćete uživati polovinu dobiti koja pripada upravi, a to neće biti malo.
– Po tome sudim da je tvorac plana vaš gospodin brat, zar ne?
– Da, to je moj brat. On je bolestan tijelom, no zato mu je duh zdrav i neobično pronicav.Pođimo do njega.
Ugledao sam jednog čovjeka u postelji, kože pokrivene ružnim lišajem. To ga međutim nije smetalo da obavlja sve radnje kao i svaki zdrav čovjek. Jeo je s odličnim tekom, pisao, čitao i razgovarao. Među svijet nije nikad izlazio ne samo zbog lišaja već i zato što se neprestano morao grepsti sad na jednom sad na drugom mjestu, a to se u Parizu smatra odvratnom navadom, pa takva čovjeka preziru.
On mi reče da provodi dane u sobi, ne primajući nikoga, jer ga koža nepodnošljivo svrbi, a te muke može donekle ublažiti samo češanjem i grebanjem.
– Zato nam je bog i dao nokte – našalih se.
– Vi dakle vjerujete u svrsishodne uzroke? To je po mom sudu lijepo, no ja bih rekao dabiste se vi češali i da vam je bog zaboravio dati nokte.
On se nasmiješi i zapodjenu razgovor o poslu. Za manje od sata osvjedočio sam se da pred sobom imam čovjeka velika uma. Bio je stariji od svog brata i neoženjen. Razumijevao se odlično u novčarsku praksu i teoriju, bio je vrstan računarac, poznavao je trgovinu sviju zemalja, izvrsno je poznavao povijest, a uz to bijaše gorljiv poštovalac lijepog spola, duhovit govornik i pjesnik. Rodio se u Livornu, radio je u Napulju, u ministarstvu, odakle je s gospodinom de l'Hopitalom došao u Pariz. Premda njegov brat bijaše također veoma sposoban, ipak je u svemu zaostajao za njim.
On mi pokaza čitavu gomilu ispisanih listova gdje je bilo tačno opisano čitavo poslovanje lutrije.
– Ako mislite – rekao mi je – da ćete moći sve uraditi bez moje pomoći, ja ću vamčestitati, no rekao bih da ćete se uzalud obmanjivati, jer ako nemate iskustva i povjerljivih ljudi vičnih tom poslu, teorija vam neće mnogo pomoći. Da li znate što ćete uraditi kad dobijete dozvolu? Kad budete plan izlagali pred Vijećem, dobro ćete učiniti ako im odredite rok po isteku kojeg skidate sa sebe svaku odgovornost. Bez toga će neprestano odugovlačiti sve do sudnjeg dana. Mogu vam reći i to da bi gospodinu du Vernaiju bilo veoma milo kad bi doznao da smo se udružili.
S tim sam se i ja u sebi slagao, no nisam ni jednom riječju spomenuo da će mi njihova pomoć i te kako ustrebati.
Potom siđoh s njegovim bratom, koji me je prije ručka želio predstaviti svojoj ženi. Ugledao sam neobično žensko društvo: jednu staricu poznatu u Parizu pod imenom generalice La Mothe, koja bijaše znamenita zbog svoje nekadašnje ljepote kao i zbog svojih »zlatnih kapljica«, u ono vrijeme mnogo kupovanog lijeka, zatim još jednu oronulu staricu koju su u Parizu zvali barunica Blanche, a u ono je vrijeme još uvijek bila ljubavnica gospodina de Vauxa, i jednu treću, koju su nazivali predsjednikovicom. Bijaše tu i jedna mlada žena iz Piemonta, lijepa poput anđela. Zvali su je gospođom Razzetti, bila je udata za jednog guslača iz Opere, a tada je živjela u nježnom prijateljstvu s gospodinom Fondpertuisom, intendantom kraljevske blagajne za zabave i još nekih drugih blagajni.
Za tim se ručkom nisam osobito iskazao. Na pameti mi bijaše samo taj prvi ozbiljan posao u koji sam se upuštao, pa nisam imao volje za razgovor. I na večeri kod Silvije bijahu zapazili da sam rastresen, usprkos sve jačoj ljubavi kojom me je osvajala mlada Ballettijeva.
Dva sata prije svanuća otišao sam u Versailles, gdje me ministar de Bernis razdragano primi, rekavši kako bez njega ne bih nikad primijetio da se razumijem u novčarstvo.
– Gospodin de Bouiogne mi je rekao da ste svojom oštroumnošću zadivili gospodina du
Vernaija, a to je jedan od najvećih ljudi u Francuskoj. Otiđite odmah k njemu i poklonite mu se sa zahvalnošću. Lutrija će biti osnovana, a na vama je da se njome što bolje okoristite. Čim kralj pođe u lov, postavite se kod malih stanova[57], a ja ću vas, kad trenutak bude pogodan, pokazati gospođi markizi. Zatim ćete otići u ured ministarstva vanjskih poslova i predstavit ćete se gospodinu de Lavilleu, glavnom povjereniku, koji će vas lijepo primiti.
[57]... postavite se kod malih stanova. Takozvani »mali stanovi« (petits appartements) zapremali su dva krila Versajskog dvorca: u lijevom krilu stanovala je u prvom katu Marija Antoinetta, a u prizemlju prijestolonasljednik; u desnom krilu stanovao je Ljudevit XV, a njegove su odaje bile malim stepenicama povezane s odajama gospođe Pompadour.
Gospodin de Bouiogne mi je obećao da će izdati rješenje o osnivanju lutrije čim mu gospodin du Vernai javi da je Vijeće vojne škole dalo svoj pristanak. Ujedno mi je napomenuo neka mu bez kolebanja saopćim i druge zamisli ako ih imam.
Oko podneva markiza de Pompadour pođe prema malim stanovima u pratnji princa de Soubisea i mog zaštitnika, koji me odmah predstavi uzvišenoj gospođi. Pošto mi se po dvorskom običaju poklonila reče da je s velikim zanimanjem čitala povijest moga bijega.
– Ta su gospoda odozdo – nadoveza smiješeći se – veoma opasna. Da li posjećujeteposlanika?
– Najveći dokaz poštovanja koji mu mogu dati, gospođo, jest da mu ne dolazim.
– Nadam se da ćete se sad nakaniti da se stalno nastanite kod nas.
– To bi za me bila najveća sreća, no morao bih imati moćnu zaštitu, a ta se, kako mikažu, u ovoj zemlji ukazuje samo sposobnim i nadarenim ljudima.
– Ja mislim da vas ni najsmionije nade neće iznevjeriti, jer vi imate dobrih prijatelja.Meni će biti drago ako vam u nečem budem od koristi.
Velečasni Laville primio me je veoma prijazno i otpustio me tek pošto mi je tvrdo obećao da će misliti na mene čim se ukaže povoljna prilika.
Potom sam otišao na objed u svratište gdje mi se pridružio neki velečasni dobroćudna izgleda koji me upitao bih li htio da zajedno objedujemo. Pristao sam iz puke pristojnosti. Kad sjedosmo za stol, on mi čestita na lijepom prijemu kojim me je udostojao velečasni de Laville.
– Bio sam ondje – nastavio je – i premda sam bio zabavljen pisanjem, čuo sam gotovosve što vam je ljubazno kazao. Da li bih vas smio zapitati tko vam je ishodio pristup toj uvaženoj ličnosti?
– Ako ste baš toliko radoznali, gospodine velečasni, reći ću vam bez predomišljanja.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:50 am

[You must be registered and logged in to see this link.]

– Oh, ne, nisam radoznao. Oprostite mi, molim vas. Poslije te upadice govorio je samo oobičnim i ugodnim stvarima. Odvezli smo se zajedno i stigli oko osam sati u Pariz, gdje se rastadosmo pošto smo se jedan drugome predstavili i obećali da ćemo se uzajamno posjećivati. On je sišao u Ulici Bons Enfants, a ja sam otišao na večeru Silviji, u Ulicu Petit Lion.
Ta jedinstvena žena čestita mi na novim poznanstvima, preporučivši mi da ih brižljivije njegujem.
Kod kuće nađoh pismo od gospodina du Vernaija u kojem me molio da sutradan u jedanaest sati budem u Vojnoj školi.
U devet sati izjutra osvanu Calsabigi. Donio mi je od svog brata velik arak papira na kojem bijaše ispisana matematička tablica cijele lutrije koju sam imao izložiti Vijeću. Bijaše to proračun vjerojatnosti u odnosu na sigurne izglede, koji sam ja u prvom razgovoru obrazložio samo u općim crtama.
Odlučivši da ne odstupam od tog nacrta, uputih se dakle, oboružan uputama, u Vojnu školu gdje sastanak odmah započe. Bio je pozvan i gospodin d'Alembert kao najveći poznavalac opće aritmetike. Njegovo sudjelovanje ne bi se smatralo za potrebno da je gospodin du Vernai bio sam, ali ondje je bilo i takvih glava koje i pored nepobitne očiglednosti nisu priznavale tačnost izrađenog proračuna.
Poslije mog izlaganja, koje je potrajalo svega pola sata, gospodin de Courteil ukratko ponovi ono što sam ja rekao. Čitav su mi sat postavljali neosnovane prigovore koje sam s velikom lakoćom pobijao. Rekao sam im da je umijeće računanja, općenito uzevši, umijeće pronalaženja jedinstvenog odnosa koji proizlazi iz kombinacija više odnosa, a to vrijedi kako za moralni tako i za matematički račun. Kad bi bilo drugačije, tumačio sam im, na svijetu ne bi nikad bilo osiguravajućih društava koja su sva bogata i napredna, pa se smiju zlom udesu i ludim glavama koje ga se pribojavaju. Na kraju im rekoh da na svijetu nema pametna i časna čovjeka koji bi se primio vođenja lutrije uz obavezu da će ona pri svakom izvlačenju dobivati, pa ako bi se netko tako preuzetan i našao, morali bi ga smjesta protjerati, jer ili ne bi održao riječ, ili bi se služio lopovskim sredstvima.
Gospodin du Vernai ustade prvi, izjavivši da se lutrija, ukoliko pođe po zlu, uvijek može ukinuti. Gospoda se raziđoše pošto su potpisali neki spis koji im je predočio gospodin du Vernai.
Calsabigi dođe sutradan k meni i saopći mi da je stvar gotova i da se samo čeka na potpisivanje rješenja. Obećao sam mu da ću svakog dana ići gospodinu de Boulogneu i da ću isposlovati da on, Calsabigi, bude imenovan za upravitelja čim saznam kakvu su ulogu meni dodijelili.
Ponudili su mi, a ja sam to odmah prihvatio, šest ubiračkih ureda i četiri tisuće franaka u ime same lutrije, koje sam bio vlastan povući ukoliko ustupim urede. Taj mi je iznos naime služio umjesto jamčevine.
Rješenje bi donijeto osam dana kasnije. Za upravitelja imenovaše Calsabigija, uz nagradu od tri tisuće franaka po izvlačenju i godišnju plaću od četiri tisuće franaka, jednako kao i meni. Uz to mu dodijeliše i glavni ured u zgradi lutrije, u Ulici Montmartre. Ja sam od svojih šest ureda odmah prodao pet, i to po dvije tisuće franaka svaki, a šestog sam ostavio u ulici Saint-Denis, raskošno ga opremivši. U svojstvu činovnika namjestio sam ondje svog sobara. Bio je to jedan mladi Talijan, neobično bistar, koji je nekad kao sobar služio kod princa de La Catolica, napuljskog poklisara.
Odrediše dan prvog izvlačenja i objaviše da će sve srećke koje dobiju biti isplaćene osam dana po izvlačenju, u glavnom uredu lutrije.
Ja sam pak dvadeset i četiri sata kasnije dao objaviti da će sve srećke koje dobiju, a nose moj potpis, biti isplaćene dva dana po izvlačenju u mom uredu, u Ulici Saint-Denis. Posljedica toga bijaše da su svi dolazili kupovati u moj ured. Ja sam dobivao šest posto na ubranu svotu. Pedesetak ili šezdesetak povjerenika iz ostalih ureda bijahu toliko glupi da su me kod Calsabigija optužili zbog mog poslovanja. On im je mogao odgovoriti samo to da im nitko ne brani da se nadmeću sa mnom, čineći isto, no za to im je trebalo novaca.
Kod prvog izvlačenja ubrao sam 40 tisuća franaka. Sat po izvlačenju moj mi povjerenik donese poslovni upisnik koji je pokazivao da imamo isplatiti osamnaestak tisuća livri na ime dobitaka izvučenih isključivo u kombinacijama amba. Novac sam mu odmah dao. I moj je namještenik dobro prolazio, jer iako nije ništa tražio, često je dobivao od zahvalnih dobitnika nagrade o kojima ja nisam vodio računa. U općem dohotku, koji je iznosio dva milijuna, lutrija je zaradila 600 tisuća franaka. Samo u Parizu bilo je ubrano 400 tisuća franaka.
Drugog sam dana s Calsabigijem objedovao kod gospodina du Vernaija. Sa zadovoljstvom smo ga slušali kako se u šali tuži da je previše zaradio. U Parizu je bilo izvučeno samo oko dvadesetak terna, koji, iako sitni, pribaviše lutriji ugled i veliko povjerenje. Strast za igranjem bijaše već počela hvatati maha, pa smo predviđali da ćemo kod narednog izvlačenja ubrati dvostruko.
Za stolom sam bio meta šaljivih napada zbog onog svog poteza, no podnosio sam ih sa zadovoljstvom. Calsabigi je izračunao da sam tim nesmotrenim činom osigurao sebi godišnju rentu od 120 tisuća franaka, na štetu drugih ubirača. Gospodin du Vernai odgovori da je slične nesmotrenosti i on nekad počinjao i da, uostalom, i drugi ubirači mogu uraditi isto, jer će to samo povećati ugled lutrije.
Pri drugom izvlačenju morao sam zbog isplate jednog terna od 40 tisuća posuditi novaca. Ubrao sam doduše šezdeset tisuća, ali sam blagajnu uoči izvlačenja morao po zakonu predati bankovnom povjereniku.
Kamo god bih dolazio, u kazalištima, u otmjenim kućama, svi bi mi, čim bi me spazili, davali novac, moleći me da igram za njih i da im ja sam dam srećku, jer ovi se u to ništa ne razumiju. Zato sam po džepovima uvijek nosio sitnije i krupnije srećke, pa sam im davao da izaberu i svake se večeri vraćao kući pun zlatnika. Drugi ubirači nisu imali te povlastice. Nisu to bili ljudi za koje bi netko jamčio. Ja sam se jedini vozio kočijom, a to mi je stvaralo ugled i otvaralo blagajne. Pariz je bio i još je uvijek grad u kojem se o svemu sudi prema vanjskom izgledu, i možda nigdje na svijetu nije vanjštinom lakše obmanuti ljude. Međutim, budući da je čitalac sad upoznat s tim mojim pothvatom, o lutriji će biti tek povremeno spomena.
Mjesec dana nakon mog dolaska u Pariz doputovao je iz Dresdena moj brat François, s kojim bijah napustio Francusku godine 1752. U Dresdenu je proveo četiri godine, preslikavajući najljepše slike bitaka iz slavne galerije. Srdačno smo se zagrlili, no kad mu htjedoh ponuditi pomoć svojih utjecajnih znanaca da mu osiguram prijem na Akademiju, odgovorio mi je da mu ne treba zagovora.
Izradio je jednu sliku koja je predstavljala bitku, izložio je u Louvru i bio jednodušno primljen. Akademija mu je za otkup slike isplatila dvanaest tisuća franaka. Poslije prijema u tu visoku ustanovu moj je brat postajao sve slavniji i u dvadeset i šest godina zaradio je gotovo milijun franaka, ali ga je upropastila pretjerana raskoš i dvije nesretne ženidbe.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:50 am

[You must be registered and logged in to see this link.]




XVII
Otac Laville Otac Galiani - Značajke napolitanskog narječja - Odlazim u Dunquerque u tajnoj misiji - Odličan uspjeh - Vraćam se u Pariz preko Amiensa - Moje smiješne budalaštine -
Gospodin de la Bretonniere - Moj izvještaj je dobro primljen - Dobivam pet stotina lujdora Razmišljanja
Jednog dana, kad sam došao u Versailles, ministar vanjskih poslova upitao me imam li sklonosti i dara za tajne misije. Odgovorio sam mu da imam sklonosti za svaki pošten posao koji mi obećava dobru zaradu, a što se tiče dara, na mene se može sa sigurnošću osloniti. Reče mi da odem na razgovor s velečasnim ocem Lavilleom.
Otac Laville, prvi pomoćnik ministra vanjskih poslova, bijaše čovjek hladan, rođen za političara, duša i pokretač svog odjela, veoma cijenjen. Vjerno je služio državi obavljajući povjerene mu poslove u Haagu. Kralj ga je u znak zahvalnosti nagradio podijelivši mu biskupiju istog dana kad je umro, što bijaše malo prekasno. Nasljednik svih njegovih dobara postade neki Garnier, pravi srećković, nekadašnji kuhar kod gospodina d'Argensona, koji se obogatio koristivši prijateljstvo što mu ga je otac de Laville vjerno iskazivao.
Ta dva prijatelja koji bijahu otprilike iste dobi pohranili su kod nekog notara oporuku u kojoj su se uzajamno imenovali za isključive nasljednike svega što posjeduju. A nadživio je Garnier.
Pošto mi održa pravo predavanje o značenju tajnih misija i o tome kako mudri moraju biti oni koji ih se laćaju, zadrža me na večeri. Za stolom sam upoznao tajnika napuljskog poslanstva, velečasnog Galianija. Bio je to neobično duhovit čovjek. Imao je poseban dar da svemu što kaže, pa bilo to i najozbiljnije, dade šaljiv prizvuk, a da se sam pri tom nikada ne nasmije. Govorio je veoma dobro francuski, ali s neizbježnim napuljskim naglaskom, zbog čega je bio veoma omiljen u svakom društvu.
Otac Laville reče mu kako se gospodin de Voltaire požalio što su njegovu Henrijadu preveli u napuljskim stihovima i to tako da se čitaoci moraju smijati. On mu odgovori da Voltaire nema pravo, jer da je priroda napuljskog govora takva da ga je nemoguće pretočiti u stih a da ne pobudi smijeh.
– Zamislite – reče – mi imamo prijevod Biblije i Ilijade koji djeluju neodoljivo smiješno.
– Što se Biblije tiče, možda, ali za Ilijadu to ne bih nikad rekao.
Vratio sam se u Pariz upravo uoči odlaska gospođice de la M-re[58] koja je postala gospođa P. Stoga sam se mirne savjesti predao savršenoj ljubavi s Manon Balletti, koja mi je danomice davala dokaza da sve više napredujem u njenu srcu. Prijateljstvo i poštovanje što sam ih gajio prema njenoj obitelji gonili su od mene i samu pomisao da je zavedem, ali budući da sam se danomice sve vatrenije zaljubljivao, i ne misleći da je zaprosim, nisam ni sam znao što zapravo smjeram.
[58] Gospođica M-re, koja nije identificirana, bila je jedna od Casanovinih prolaznih ljubavi u Parizu.
Početkom mjeseca svibnja dobih od gospodina de Bernisa pismo da odem u Versailles na razgovor k ocu Lavilleu. Ovaj me upita bih li se prihvatio toga da razgledam osam do deset ratnih brodova u zalivu Dunquerque, pošto se na vješt način upoznam s njihovim zapovjednicima. Potom bih mu morao podnijeti podrobni izvještaj o svemu što se tiče opreme, broja mornara, svih vrsta municije, uprave i policije.
Odgovorio sam da sam pripravan pokušati, da ću mu po povratku dati pismeni izvještaj i da će onda biti na njemu da prosudi jesam li dobro izvršio zadatak.
– Budući da se radi o tajnoj misiji, ne mogu vam dati nikakvo pismo. Mogu vam samopoželjeti sretan put i opskrbiti vas novcem.
– Nikako, novac neću primiti. Kad se vratim, dat ćete mi onoliko koliko mislite da samzaslužio, a da bi mi put bio doista sretan, dajte mi rok od tri dana, jer moram pribaviti nekoliko pisama.
– Nastojte barem da se vratite prije kraja mjeseca. To je sve.
Istog dana razgovarao sam kojih pola sata u Burbonskoj palači sa svojim zaštitnikom i on se nije mogao dovoljno nahvaliti moje razboritosti što nisam htio novac unaprijed, te mi opet – plemenit kao uvijek – dade svitak sa stotinu lujdora.
Od tog dana nisam više nikada bio primoran da posegnem u kesu tog plemenitog čovjeka, pa ni četrnaest godina kasnije u Rimu.
– Budući da je riječ o tajnoj misiji – reče mi on – žao mi je, ali vam ne mogu datiputnicu, no mogli biste je nabaviti, recimo, kao tobožnji kraljev komornik, u čemu vam može pomoći Silvia. Neophodno je da se vladate vrlo razumno, a naročito se čuvajte korupcionaških afera, jer vam je jasno, nadam se, ako vam se bilo što desi, da ćete se uzalud pozivati na svog nalogodavca, jer vas on neće priznati. Poslanici su jedini službeni špijuni. Prema tome vi morate biti daleko obazriviji i mnogo pažljiviji od njih. Ako mi, kad se vratite, pokažete svoj izvještaj prije no što ga podnesete ocu Lavilleu, reći ću vam što se po mom mišljenju može izostaviti.
Posve sam se predao tom poslu, u kome bijah novajlija. Rekao sam Silviji da bih htio otpratiti neke Engleze do Calaisa i zatim se vratiti u Pariz, pa da bi mi učinila uslugu ako bi mi pribavila putnicu vojvode od Gesvresa. Smjesta je pristala da mi učini tu uslugu i napisa pismo vojvodi, upozorivši me da moram vlastoručno predati njeno pismo, jer se takve putnice daju samo uz osobni opis onih kojima se izdaju. One su doduše vrijedile samo za Ile de France, ali su ih uvažavali u čitavoj sjevernoj Francuskoj.
Otišao sam vojvodi s njenim mužem. Vojvoda je bio na svom posjedu u Saint-Toinu. Tek što me je vidio i pročitao pismo, naredi da mi se izda putnica. Zatim sam otišao do bankara Cornemana i predao mu sto lujdora da mi izda na istu svotu kreditno pismo na neku od pouzdanih banaka u Dunquerqueu s naročitom preporukom, jer da idem onamo da se pozabavim. Corneman je to učinio sa zadovoljstvom, i ja sam otputovao istog dana predveče.
Tri dana kasnije stigoh u Dunquerque i potražih bankara kome me je gospodin Corneman preporučio. Tek što je pročitao pismo, izbroja mi sto lujdora i zamoli me da ga predveče pričekam u svom svratištu kako bi me mogao predstaviti zapovjedniku. To je bio gospodin du Barail, veoma uljudan čovjek, kao uostalom i svi Francuzi. Pošto mi je postavio nekoliko uobičajenih pitanja, pozove me da večeram s njegovom suprugom. I ona me je primila jednako srdačno.
Uzdržao sam se od kartanja kako bih imao vremena da upoznam sve kopnene i pomorske časnike. Pripovijedao sam o mornarici uopće, gradeći se kao poznavalac, jer sam tobože služio u mornarici svoje republike, i za cigla tri dana pođe mi za rukom da upoznam kapetane svih brodova, s kojima se ubrzo srdačno sprijateljili. Govorio sam nepovezano o građi brodova, o venecijanskom načinu upravljanja i opazio sam da me ti valjani pomorci slušaju s više zanimanja kada bih izvaljivao gluposti nego kad bih govorio razumne stvari. Jedan od kapetana pozvao me četvrtog dana na svoj brod, nakon čega su me pozivali i svi drugi, bilo na doručak, bilo na zakusku. Svaki od posjeta potrajao bi čitav dan.
Pokazivao sam živo zanimanje za sve, silazio do dna broda, postavljao stotinu pitanja i posvuda bih nailazio na mlade časnike koji su se upravo natjecali u tom da se prave važni, tako da sam ih lako navodio da se razbrbljaju. Poticao sam ih da mi u povjerenju kažu sve što mi je trebalo za pojedinosti mog izvještaja.
Prije no što bih legao zapisivao bih sve što sam tog dana vidio dobro ili loše na dotičnom brodu. Spavao sam samo četiri ili pet sati. Za petnaestak dana zaključih da sam dovoljno doznao.
Za vrijeme tog puta nijednom se nisam dao zavesti nekom lakomislenošću ili željom za ništavnim razonodama, jer me je moja misija i odveć zaokupljala.
Jednom sam bio gost kod gospođe P. u maloj vili izvan grada. Bio sam nasamo s njom ali sam se ponio samo kao prijatelj, iako je prošlo tek nekoliko sedmica od našeg ljubavnog doživljaja. Sam sam se čudio svojoj hladnoći, ali ja se i odviše dobro poznajem a da bih taj svoj postupak pripisao vrlini. Pa kako to onda?
Jedna talijanska poslovica tumači veoma dobro prirodu čovjeka, i evo što bijaše pravi razlog: »Cazzo non vuol' pensieri«.27
27. K... neće briga.
Pošto sam obavio svoju misiju i oprostio se od sviju, sjedoh na svoje mjesto u poštanskoj kočiji da se vratim u Pariz, ali, da se malo razonodim, pošao sam drugim putem.
Oko ponoći, više ne znam na kojoj stanici, naredih da se upregnu konji za put do slijedeće stanice. Kočijaš me upozori da je slijedeća stanica Aix, zaraćen grad u koji se ne može ući noću. Odgovorih da ću već znati ući i ponovo zapovjedih da se upregnu konji, i evo me u Aixu.
Kočijaš pokuca na gradska vrata i reče:
– Glasnik!
Pustili su me da čekam pun sat, zatim otvore i saopće mi da moram poći zapovjedniku. Kunući odoh do njega. Uvedoše me u spavaonicu gdje je u alkovenu neki čovjek u elegantnoj noćnoj kapi spavao sa ženom dražesnog lica.
– Čiji ste glasnik? – upita.
– Ničiji, ali budući da se žurim...
– Ništa me se ne tiče. Razgovarat ćemo sutra. A dotad ćete ostati u stražarnici. Dajte mimira da spavam. Odlazite.
Odveli su me u stražarnicu gdje provedoh ostatak noći sjedeći na podu. Kad je svanulo, počeh vikati, psovati i zahtijevati da me puste. Nitko ne odgovori. Kad je bilo deset sati, izderah se na časnika straže da njihov zapovjednik može i da me ubije, ali mi ne može odbiti da napišem pismo i pošaljem ga u Pariz. Upita me za ime. Ja mu ga pokazah na svojoj putnici. On mi odgovori da će je predočiti zapovjedniku. Istrgoh mu je iz ruku, a on mi na to reče neka pođem zajedno s njim zapovjedniku.
I mi smo pošli. Časnik uđe prvi i nakon četiri minute izađe da me uvede. Predočih zapovjedniku putnicu, on je pogleda ispitujući u isti mah odgovara li mom opisu, zatim mi je vrati rekavši da sam slobodan i zapovjedi časniku da mi dopusti da se ukrcam u poštanska kola.
– Sad se više ne žurim – rekoh mu. – Moram nekome poslati glasnika i pričekati njegovpovratak. Zaustavivši me na putu, povrijedili ste prava čovjeka.
– Tome ste sami krivi, jer ste se izdavali za glasnika.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:51 am

[You must be registered and logged in to see this link.]



– Pa rekao sam vam da nisam glasnik.
– Rekli ste kočijašu, a to je dovoljno.
– Kočijaš je lagao. Ja sam mu samo rekao da ću se već pobrinuti da mi otvore vrata.
– Zašto mi niste pokazali vašu putnicu?
– Zašto mi niste dali prilike za to?
– Za tri-četiri dana znat ćemo tko od nas ima krivo.
– Kako vas volja.
Odveli su me do pošte koja je bila u isti mah i gostionica. Čas zatim spazih pred vratima svoju poštansku kočiju. Zatražih od gazde da mi pošalje skoroteču, spremnog da ode na moju zapovijed, a potom naručih sobu s dobrim krevetom, pribor za pisanje, naredivši da mi odmah donesu juhu, a ručak neka bude spremljen za dva sata. Naredio sam također da skinu moj kovčeg i sve što sam imao u kočiji. Zatim se svukoh, umih i pripremih da pišem, ni sam ne znam kome. Uviđao sam da imam krivo, ali kad sam se već počeo praviti važan, morao sam do kraja izdržati u toj ulozi. Ljutio sam se sam na sebe što sam se tako nerazborito prisilio da ostanem u Aixu do povratka teklića kojeg sam naručio. Odlučio sam ipak da ostanem, da se barem odmorim. Bijah u samoj košulji i upravo sam srkao juhu, kadli preda mnom osvanu zapovjednik glavom.
– Zbilja mi je žao – reče mi uljudno – što mislite da sam vam dao razloga za žaljenje. Jasam samo vršio svoju dužnost, jer nisam mogao drukčije misliti no da je kočijaš postupio prema vašem naređenju.
– Možda, ali dužnost vam nije nalagala da me istjerate iz svoje sobe.
– Bio sam dremovan.
– Kao i ja sad, samo meni uljudnost ne dopušta da postupim kao vi.
– Smijem li vas zapitati, jeste li ikada bili vojnik?
– I na kopnu i na moru, a prestao sam onda kada mnogi drugi tek započinju.
– Ako je tako, onda morate znati da noću zaraćeni grad nikada ne otvara vrata osimkraljevu glasniku ili vrhovnom vojnom zapovjedniku.
– No prije nego se vrata otvore, ima vremena i mjesta za uljudnost.
– Ne biste li se odjenuli i pošli na šetnju sa mnom? Taj mi se prijedlog svidio, jer me jenjegova nadutost silno razdraživala. Zavodnička pomisao da izmijenim s njime koji udarac mačem za tren mi smuti razum. Odgovorih mu mirno i s puno poštovanja da ta čast ima za mene prednost pred svim ostalim poslovima. Zamolih ga da sjedne dok se ne odjenem. Obukoh hlače bacivši na krevet pištolje koji su bili u džepovima. Zatim pozvah brijača da mi na brzu ruku uredi periku, a onda izvukoh iz platnenog toka mač i opasah ga.
Zaključah sobu i gazdi predadoh ključ. Zatim izađosmo.
Pošto smo prošli dvije ili tri ulice, uđosmo kroz neku vežu u dvorište za koje sam mislio da je prolaz, no on se zaustavi na njegovu kraju pred otvorenim vratima, i ja spazih mnogobrojno društvo žena i muškaraca. Nije mi ni načas palo na pamet da uzmaknem.
– Ovo je moja žena – reče mi zapovjednik i odmah se ovako obrati svojoj supruzi: –Gospodin Casanova došao je da ruča s nama.
– Tako zaista i treba – reče lijepa gospođa digavši se od stola pošto je odložila karte –inače vam ne bih nikad oprostila što ste nas noćas probudili.
– Za tu sam grešku ispaštao, gospođo. Nakon takva čistilišta dopustite mi da vam kažemda zaslužujem ovakav raj.
Na to se ona nasmije i, pošto me je posjela pored sebe, nastavi partiju.
Priznajem da sam se osjećao sasvim nadigran i nije mi preostalo drugo no da hinim dobro raspoloženje, to više što mi je ta zgodna komedija omogućila da časno uzmaknem i pružila izliku da odem ne šaljući teklića ni sam ne znam kome.
Zapovjednik je uživao u svojoj pobjedi govoreći raspoloženo o svemu i svačemu, o dvoru, o dnevnim poslovima, obraćajući se često meni kao da nikad među nama nije bilo nikakve razmirice. Uživao je u ulozi junaka, a ja sam nastojao sačuvati držanje mladog čovjeka koji je umio nagnati jednog starog časnika da mu dade zadovoljštinu, a to uistinu bijaše zadovoljština koja mi je služila na čast.
Poslužiše ručak i budući da i uspjeh uloge zavisi o načinu na koji se igra, bio sam duhovit kao rijetko kad. Razgovor bijaše začinjen duhovitim besjedama i lijepim riječima, a ja sam nastojao da razigram duhovitost lijepe zapovjednikovice.
Ona je bila barem trideset godina mlađa od svog muža. Ni jednom se riječi nije spominjao onaj qui pro quo zbog kojeg sam odsjedio šest sati u stražarnici. Međutim za vrijeme deserta sam zapovjednik butanu glupost koju zaista nije trebao počiniti.
– Vi ste bili toliko naivni – reče mi – da povjerujete kako ću se tući s vama. Baš sam vasnadmudrio.
– Ne znam da li sam povjerovao – odgovorih mu – no znam da sam odjednom postaojako radoznao da vidim što će biti od te naše šetnje, i divim se vašoj duhovitosti. Daleko sam od toga da se osjećam nadmudren, zadovoljan sam, naprotiv, pa čak sam vam i zahvalan.
On mi ne odgovori i mi se digosmo od stola. Gospođa me je uzela za trećeg u partiji, zatim smo otišli u šetnju, a predveče sam se oprostio. No otišao sam tek sutradan pošto sam u čisto prepisao svoj izvještaj.
U pet sati izjutra spavao sam na svom sjedalu u poštanskoj kočiji, kadli me netko probudi. Bili smo na ulazu u Amiens, a probudio me je činovnik ureda koji ubire carine za robu koja se prevozi. Taj me činovnik zapita nemam li nešto što je protiv kraljevskog zakona. Zlovoljan kao i svatko koga ovakva jedna životinja liši blaženstva sna da bi mu dodijavala dosadnim pitanjima, odgovorih mu, uz psovku, da nemam ništa i neka me, dovraga, pusti spavati.
– Budući da ste naprašiti, pokazat ću ja vama – odgovori on. Zatim zapovjedi kočijašu da uđe s kolima u grad, dade skinuti moju prtljagu, a meni reče neka siđem. Pošto mi uzeše ključeve, prisiliše me da čekam dok se nije sve pregledalo.
Odmah sam postao svjestan greške što sam je počinio, ali natrag se više nije moglo. Budući da ništa nisam imao, nije trebalo da se bojim, no moja će me neobuzdanost stajati dva duga sata, sve dok te hulje ne iskoriste sva prava koja su im dana. Vidio sam kako im se lica žare slašću osvete. Činovnici u Francuskoj koji su u to vrijeme pregledavali putnike na gradskim vratima pripadali su najgorem ološu. Ali kad bi otmjene osobe postupile s njima uljudno, onda bi se, polaskani time, ponašali podnošljivo. Ako biste im dali napojnicu od dvadeset i četiri sua, postajali bi čovječni. Poklonili bi se putniku, zaželjeli sretan put ne prouzročivši mu nikakve neprilike. Znao sam to, ali ima časova kad se čovjek prepušta raspoloženju i zaboravlja ili ne mari za ono što zna.
Ali stvar ne bijaše time okončana. Preostala su još kola. Hulja koja ih je pretraživala poviče pobjedonosno, našavši ostatak livre duhana što sam je kupio u St. Omeru na putu za Dunquerque. Šef bande likujući naredi da se zaplijene moja kola i reče mi da sam dužan platiti dvjesta franaka globe.
Na tren sam izgubio strpljenje, i čitalac može zamisliti što sam sve izgovorio tim žbirima. Rekao sam im neka me vode intendantu, a oni odgovoriše neka sam pođem ako želim. Okružen gomilom nitkova koja se sve više povećavala, uđoh u grad pješice, grabeći kao mahnit. Ušao sam u prvu otvorenu radnju i zamolih gazdu da me odvede intendantu. Ispričah mu svoj slučaj, a neki dobroćudni čovjek koji se tu zatekao reče mi da će me on odvesti do njega, ali da ga neću zateći, jer su ga već sigurno obavijestili, i da ću se teško izvući iz neprilike ako ne platim ili barem ne položim kauciju.
Zamolih ga da me odvede, a ostalo je moja briga. No on mi reče da se prije svega moram osloboditi gomile koja me je slijedila: neka joj dadem jedan lujdor pa neka ide nešto popiti. Dadoh mu novac i zamolih ga da to obavi umjesto mene.
I zaista, čudesno mu je uspjelo: svjetina se raziđe kličući od veselja. To je, eto, puk koji danas sebe smatra kraljem Francuske.
Taj mi čovjek – koji je pošao sa mnom do intendanta – reče da je po zanimanju prokurator.
Stigosmo do intendantove kuće, no vratar nam kaza da je gospodin izašao sasvim sam i da će se vratiti tek kasno u noći i da ne zna gdje će ručati i večerati.
– Ovaj je dan, dakle, izgubljen – reče mi prokurator.
– Potražimo ga ondje gdje bi mogao biti, sigurno ima prijatelje, ima neke navike. Dat ćuvam jedan lujdor za izgubljen dan.
– Stojim vam na usluzi.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:51 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


Četiri smo ga sata posvud tražili i obišli deset ili dvanaest kuća. U svima sam razgovarao s gazdama ili gazdaricama, preuveličavajući posvuda nevolju koju su mi natovarili na leđa. Slušali su me, žalili i jedino što su mi utješljivo mogli reći bilo je to da će se zacijelo k njima svratiti da prespava, i da će me tada morati saslušati.
U jedan i po prokurator me doveo k nekoj staroj gospođi koja je uživala velik ugled u gradu. Bila je za stolom sasvim sama. Pažljivo je slušala, a onda najhladnokrvnije reče kako ne misli da će se ogriješiti o zakone diskretnosti ako meni, strancu, kaže gdje bih mogao naći čovjeka koji zbog svog položaja mora nastojati da bude nedohvatljiv.
– Zato ću vam, gospodine, otkriti nešto što nije tajna. Moja mi je kći rekla sinoć da ju jepozvala gospođa XX na ručak kojemu će prisustvovati i intendant. Otiđite dakle onamo i naći ćete ga za stolom zajedno s najotmjenijim amijenskim društvom. Savjetujem vam – doda smijući se – da uđete bez najave. Sluge koje dvore za stolom i idu iz kuhinje u blagovaonicu pokazat će vam put a da ih za nj i ne upitate. Tamo ćete moći s njim razgovarati htio on to ili ne htio, makar ga i ne poznajete, i tako će čuti sve strahote što ste mi ih iznijeli u svom pravednom gnjevu. Žao mi je što neću prisustvovati tom krasnom i iznenadnom obratu stvari.
Užurbano sam joj se poklonio i trkom odjurio do označene kuće, s prokuratorom satrvenim od umora.
Ušao sam sa slugom i mojim vođom bez i najmanje poteškoća u dvoranu gdje spazih za stolom dvadesetak osoba u odličnom raspoloženju.
– Oprostite, gospođe i gospodo – rekoh – što sam u ovako užasnom stanju, u kakvom mevidite, prisiljen da pomutim mir i radost vašeg blagovanja.
Svi ustadoše, jer sam taj kompliment gromoglasno dreknuo. Bio sam razbarušen, sav u jednoj vodi, lica izobličena od gnjeva. Možete zamisliti zaprepaštenje društva koje se sastojalo od najotmjenijih dama i isto takvih udvarača.
– Od sedam sati izjutra tražim – nastavih – po svim kućama ovoga grada gospodinaintendanta, da bih ga napokon pronašao ovdje. Znam da je tu i da me ovog časa sluša ako ima uši. Došao sam da mu kažem da odmah naredi svojim sluganima, koji su zaplijenili moju kočiju, da je vrate kako bih slobodno nastavio putovanje. Ako katalonski zakoni[59] nalažu da za sedam unci duhana što ga imam za osobnu upotrebu moram platiti dvjesta franaka, onda ih ja ne priznajem i izjavljujem da neću platiti ni pare. Ostat ću ovdje, poslat ću tekliča svom poslaniku, a on će se požaliti samom kralju da su pogazili prava čovjeka ovdje u Ile de Franceu, na mojoj osobi, i dobit ću zadovoljštinu. Ljudevit XV doista je odveć velik vladar a da bi dopustio da bude smatran za sukrivca ove neobične vrste zločina. U svakom slučaju ova će se afera, ako mi se uskrati nadoknada za počinjenu štetu, pretvoriti u veliku državnu aferu, jer odmazda moje republike neće biti doduše takva da će biti pobijeni svi Francuzi na njenom području, ali će im svima narediti da napuste zemlju. Evo tko sam, čitajte!
[59] To je vjerojatno aluzija na zakonske propise u Kataloniji koji su bili veoma strogi.
Pjeneći se od bijesa, bacih nasred stola svoju putnicu. Jedan je od gostiju podigne, pročita, po svoj prilici intendant. I dok je moja putna isprava išla od ruke do ruke zaprepaštenih gostiju, on mi kaza, sačuvavši svoj naduti stav, da je on u Amiansu zato da se brine kako bi se izvršavali propisi i da prema tome mogu otputovati samo ako platim ili položim kauciju.
– Ako vam je to dužnost, onda morate smatrati i moju putnicu kao naredbu. Budite viosobno moj zalog, ako ste plemić.
– Da li je kod vas običaj da plemstvo bude zalogom prekršiteljima?
– Plemstvo kod nas ne pada nikada tako nisko kao što je vršenje nečasnih službi.
– U kraljevoj službi nema nečasnih službi.
– Krvnici to isto kažu.
– Pazite što govorite!
– Pazite vi što radite. Znajte, gospodine, da sam slobodan čovjek, osjetljiv i k tomeuvrijeđen, i da se ničega ne bojim. Ako ste kadri, dajte me izbaciti kroz prozor.
– Gospodine – umiješa se na to jedna gospođa, a po tom sam znao da je to gospodaricadoma – kod mene se ljudi ne bacaju kroz prozor.
– Gospođo, čovjek u gnjevu često izgubi razum. Padam vam pred noge moleći zaoproštenje. Udostojte se uvidjeti da sam po prvi put u životu postao žrtvom jedne takve podvale, i to u kraljevstvu u kojem sam smatrao da se moram čuvati samo nasilja drumskih razbojnika. Za njih imam pištolje, za ovu gospodu imam putnu ispravu, ali čini se da to njima ništa ne znači. Zbog sedam unci duhana što sam ga kupio prije tri sedmice u St. Omeru ovaj me je gospodin opljačkao i prekinuo moje putovanje, a sam mi je kralj jamac da se to nitko neće usuditi. Traži da platim pedeset lujdora, izručuje me bijesu neobuzdane svjetine koje me je oslobodio ovaj pošteni čovjek što ga vidite uza me. Postupaju sa mnom kao sa zločincem, a čovjek koji bi me morao braniti bježi i skriva se. Njegovi su žbiri na vratima ovoga grada isprevrtali moju odjeću, čak i košulje, da bi se osvetili što im nisam dao dvadeset četiri sua napojnice. Za ono što mi se desilo saznat će sutra cio diplomatski zbor u Versaillesu i Parizu, a za malo dana čitat će se u mnogim novinama. Neću da platim ni pare. Govorite, gospodine intendante, moram li poslati teklića vojvodi od Gesvresa?
– Platite. A ako nećete, radite što vas je volja.
– Onda zbogom, dame i gospodo!
Baš kad sam sav bijesan izlazio iz dvorane, povika mi jedan glas na talijanskom da malo pričekam. To bijaše neki stariji čovjek koji uputi intendantu ove riječi:
– Naredite smjesta da puste ovog gospodina. Ja jamčim za njega. Čujete li me,intendante? Vi ne razumijete vatrene glave talijanske. Čitavog prošlog rata bio sam u Italiji, pa sam ih dobro upoznao. Držim uostalom da je gospodin u pravu.
– Vrlo dobro – reče tada intendant – onda platite samo trideset ili četrdeset franaka uuredu, jer su već napisali račun.
– Ponavljam vam, neću da platim. Ali tko ste vi, pošteni čovječe, da jamčite za mene i neznajući tko sam?
– Ja sam vojni povjerenik,[60] zovem se Bretonniere. Živim u Parizu i stanujem u hotelu Saxe u Ulici Colombier. Prekosutra me možete tamo naći. Učinit ćete mi čast i posjetite me, pa ćemo zajedno do gospodina Britarda, koji će me, pošto mu sve objasnim, osloboditi jamstva koje sam vam ponudio s najvećim zadovoljstvom.
[60] Vojni povjerenik (commissaire de guerre); to je bio naziv funkcionara kojima bijaše dužnost da nadgledaju čete i vojnu službu uopće; vršili su smotre, provjeravali brojno stanje vojske, njenu opremu, nastambe itd.
Pošto sam mu se od srca zahvalio i obećao da ću ga posjetiti čim budem mogao, zamolih društvo da mi oprosti i otiđoh na ručak u gostionicu, povevši sa sobom valjanog prokuratora koji bijaše izvan sebe. Bez njega i čestitog povjerenika teško bih se izvukao iz neprilike, jer – premda sam imao novaca – nikad se ne bih odlučio da ostavim lopovima pedeset lujdora.
Budući da je moja kočija bila spremna pred vratima krčme, uđoh u nju, a u taj čas osvanu jedan od onih činovnika koji su me pregledavali i reče mi da ću naći sve u redu kako sam ostavio.
– To me iznenađuje – odgovorih mu – i svoj duhan ću naći?
– Gospodaru, duhan je zaplijenjen.
– Žao mi je. Bio bih vam dao jedan lujdor.
– Donijet ću vam ga odmah.
– Nemam vremena da čekam. Naprijed, kočijašu! Sutradan stigoh u Pariz. Nakon četiridana otišao sam gospodinu Bretonniereu koji me odvede do vrhovnog povjerenika Britarda, te ga ovaj riješi kaucije.
Bio je to mlad i veoma ljubazan čovjek koji se zacrvenio od stida i bijesa kad je čuo što sam sve morao pretrpjeti.
Svoj sam izvještaj najprije podnio ministru u Burbonskoj palači, te on provede sa mnom dva sata kako bi mi ukazao na sve ono što je u njemu, po njegovu mišljenju, bilo suvišno.
Noć sam proveo prepisujući ga u čisto, i sutradan ga odnesoh ocu Lavillu u Versailles. Ovaj ga mirno pročita i reče mi da ću na vrijeme saznati ocjenu.
Nakon mjesec dana primio sam pet stotina lujdora i na moje veliko zadovoljstvo poručiše mi da ministar mornarice, gospodin de Cremille, smatra moj izvještaj ne samo tačnim nego i poučnim. Iz opravdane bojazni nisam želio biti predstavljen toj visokoj ličnosti kako mi je predlagao moj zaštitnik. Kad sam mu ispričao one dvije pustolovine u Aixu i Amiensu, nasmijao se, ali me je upozorio da se najveća umješnost čovjeka u tajnoj misiji mora sastojati u tome da se nikad ne da uvući u neprilike, jer i kad ima toliko duha i sposobnosti da se iz njih izvuče, ipak se onda o njem govori, a to je ono čega se valja najviše kloniti.
Ta je misija stajala ministarstvo mornarice 12.000 franaka. Ministar je lako mogao saznati sve što sam ja iznio u svom izvještaju a da ne potroši ni franak. I najmlađi bi mu časnik isto rekao i uz malo pameti dobro bi izvršio zadatak samo da stekne zasluge. Ali takva su bila sva ministarstva francuske državne uprave za monarhističke vladavine. Rasipali su novac, jer ih to ništa nije stajalo, na svoje udvorice i miljenike. Bijahu despoti, a narod potlačen, država prezadužena, a financije u tako lošem stanju da bi neminovno došlo do općeg sloma: znači – moralo je doći do revolucije. Tako govore predstavnici naroda koji danas vladaju Francuskom, kao tobože vjerni sluge naroda – gospodara Republike. Jadni narod, glupi narod što umire od gladi i bijede ili se daje ubijati po čitavoj Evropi da obogati one koji su ga prevarili.
Silvia je smatrala da su pustolovine u Aixu i Amiensu veoma zabavne, a njena me je kći uvelike žalila zbog one mučne noći provedene u stražarnici u Aixu.
Odgovorio sam joj da bih očajavao da sam uza se imao ženu, a ona mi odvrati da bi ta žena, ako bi bila dobra, morala sa svojim mužem i u zatvor.
– Ni govora, draga kćeri – reče joj mudra Silvia – u takvim slučajevima mudra bi žena najprije spremila kočiju na sigurno, a zatim bi potražila osobu koja bi bila kadra da joj muža oslobodi iz zatvora.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 11:51 am

[You must be registered and logged in to see this link.]


XVIII
Grof de la Tour d'Auvergne - Gospođa d'Urfé - Camille - Strast prema grofovoj ljubavnici i smiješna zgoda koja me je izliječila - Grof Saint-Germain.
Usprkos nježnoj ljubavi koja se u meni rađala za mladu Ballettijevu, nisam ostajao ravnodušan prema plaćenim ljepoticama koje su blistale u prvim redovima i o kojima se govorilo, ali najviše sam se bavio onima koje je netko uzdržavao i kojima nije bilo stalo da se za njih zna u javnosti osim kad su pjevale, plesale ili igrale u kazalištu. Uživajući u slobodi i nezavisnosti, predavale su se bilo zbog ljubavi ili novca, a katkada za oboje u isti mah. Bilo mi je vrlo lako da se spetljam sa svakom od njih.
Kazališna su predvorja otmjeno tržište na koje dolaze ljubitelji da daju maha svom umijeću u sklapanju ljubavnih poslova. Znao sam se dobro okoristiti tom ugodnom školom, a počinjao sam tako da sam se sprijateljio s njihovim službenim ljubavnicima i uspijevao sam ponajviše zato što nisam pokazivao nikakve preuzetnosti, a nada sve time što sam izgledao, neću reći nestalan, već bezopasan. Trebalo je, ako se desi prilika, imati uvijek kesu pri ruci, no budući da su obično posrijedi bile sitnice, gubitak je bio uvijek manji od užitka. Uostalom, bio sam siguran da ću na ovaj ili onaj način doći na svoj račun.
No ponajviše me je privlačila lijepa pjevačica i plesačica u talijanskom kazalištu, Camille, koju sam već prije sedam godina bio zavolio u Fontainebleauu. Uživao sam sve ugode i naslade u njenoj kućici u kojoj je živjela sa svojim ljubavnikom grofom d'Egrevilleom, koji me je neobično cijenio i volio moje društvo.
Grof bijaše brat markiza de Gamachea i grofice du Rumain, inače vrlo mio i prilično bogat. Volio je da se kod njegove ljubavnice okuplja što više ugodna svijeta. Ona je ljubila samo njega, ali kako je bila mudra i snalažljiva nije nikad ostavljala u očaju one koji bi je žarko poželjeli. Ni škrta, ni rasipna u podarivanju svojih milosti, umjela je postići da je svi obožavaju, ne strepeći ni od izdaje, ni od sramotna napuštanja. Osim svom ljubavniku najviše je pažnje poklanjala grofu de la Tour d'Auvergneu. Bijaše to plemić visoka roda koji ju je obožavao, no kako nije bio dovoljno bogat da je ima samo za se, morao se zadovoljiti onim dijelom koji mu je ona dodijelila. Reklo bi se: ljubavnik broj dva.
Ona je za nj uzdržavala, uz mali trošak, jednu djevojčicu koju mu je tako reći dala kao dar pošto je vidjela da se zaljubio u nju kad je bila u njenoj službi. La Tour d'Auvergne smjestio ju je u Parizu, u sobi s najotmjenijim pokućstvom, u Ulici Taranne. Govorio je da je voli, jer mu ju je poklonila njegova draga Camille i često ju je vodio na večeru u Camillinu kuću.
Imala je petnaest godina, a bijaše prostodušna i jednostavna, ne hlepeći ni za čašću ni za bogatstvom. Znala je govoriti svom ljubavniku kako mu ne bi nikada oprostila da je prevari, izuzev s Camilleom. Njoj ga je, govoraše, morala prepuštati, jer joj duguje svoju sreću. Tako sam se zaljubio u tu djevojku da sam često odlazio Camilli s potajnom nadom da ću je tamo zateći i da ću uživati u bezazlenim dražima kojima je krasila svoju koketeriju. Skrivao sam svoju strast od svih pogleda, no bijah toliko zaljubljen da bih često u velikoj tuzi odlazio poslije večere, jer sam jasno uviđao da tu žudnju ne mogu izliječiti običnim putem. Učinio bih samog sebe smiješnim kad bih dopustio da se otkrije, a Camille bi mi se nemilosrdno narugala. No, evo što se desilo i kako sam se izliječio.
Budući da se Camillina kuća nalazila daleko od središta grada, jedne večeri kad smo se već svi stali razilaziti, poslah lakaja da mi negdje potraži fijaker. Ali kako smo se za stolom zadržali sve do jednog sata poslije ponoći, fijakera nije mogao naći. La Tour se ponudi da me poveze sa sobom rekavši da ga to neće nimalo smetati, iako je njegova kočija samo za dvoje.
– Moja mala – nadoveza – sjedit će na vašim koljenima.
Prihvatio sam objeručke, i evo me u kočiji. Slijeva mi grof, a Babet sjedi na koljenima obojice. Izgarajući od žudnje, namislih da iskoristim sretnu okolnost. Ne gubeći vremena, jer je kočijaš vozio brzo, uzeh je za ruku, stegoh je, ona stegnu moju. Za hvalu prinesem je ustima obasipajući je nijemim poljupcima. Nestrpljiv da joj dadem opipljiviji dokaz svog žara gurnuh joj stvar u ruku u najvećem ushitu svoje duše, ali upravo u odsudnom trenutku javi se La Tour d'Auvergne:
– Zahvalan sam vam, dragi prijatelju, za ljubaznost uobičajenu u vašoj zemlji, mislio samda je više nisam vrijedan. Nadam se da nije zabuna.
Na te strašne riječi ispružih ruku i napipah rukav njegove odjeće.
U takvim časovima gubi se sasvim prisutnost duha, to više što je te riječi popratio takvim gromkim smijehom da bi zbunio i samog vraga. Žurno povukoh ruku, no niti sam se mogao smijati, niti poricati. Babet zapita svog prijatelja čemu se toliko smije, i kad joj htjede odgovoriti, opet ga spopade smijeh. Nisam propisnuo ni slovca, osjećao sam se beskrajno glupo.
Na sreću, kola su se zaustavila, lakaj mi otvori vrata, i ja siđoh, zaželjevši im laku noć. La Tour mi uzvrati istom željom smijući se od sveg srca. A ja sam se počeo smijati tek pola sata kasnije, jer zgoda bijaše uistinu smiješna, no za mene će biti neugodna i žalosna, jer zadirkivanjima i šalama kojima ću biti metom neće biti kraja.
Tri ili četiri dana nakon tog događaja nakanih se da pozovem ljubaznog gospodina na doručak oko devet sati, budući da je Camille poslala k meni da čuje kako sam. Ta nezgoda ne bi me smjela spriječiti da je posjećujem, ali htjedoh prije znati kako je stvar odjeknula.
Čim me je dragi La Tour ugledao, prasnu u smijeh i pošto se dobro ismijao, zagrli me, smiješno izigravajući nježnu gospođicu. Zamolio sam ga, pola u smijehu pola u zbilji, da zaboravi na tu glupost, jer ne znam kako bih se opravdao.
– Zašto da se pravdate? – reći će on. – Mi vas svi volimo, ta je zgoda veoma smiješna,uživali smo u njoj i još uvijek svake večeri uživamo.
– Dakle, svi znaju za to?
– Dakako! Camille se umalo nije ugušila od smijeha. Morate doći večeras, dovest ću iBabet. I tek ćete se onda nasmijati, jer Babet tvrdi da se vi ipak niste prevarili.
– Ima pravo.
– Kako, ima pravo? Recite vi to nekom drugom. Time mi iskazujete veliku čast, no ja uto ne vjerujem. Znači – tako ste se naumili braniti?
I zaista, za stolom sam glumio iznenađenje zbog La Tourove brbljavosti, govoreći kako me je to izliječilo od strasti što sam je osjetio prema njemu.
Babet me nazva najobičnijom svinjom i ne povjerova u to moje ozdravljenje.
Ta je zgoda iz neshvatljivih razloga moju želju za tom djevojkom preobratila u odvratnost i – što je još čudnije – iskrenim prijateljstvom vezala me uz La Toura, koji je, uostalom, imao sve osobine potrebne da ga svi vole. Ali to prijateljstvo umalo da se zlosretno ne izrodi.
Jednoga ponedjeljka u predvorju Talijanskog kazališta zamoli me taj prijazni čovjek da mu pozajmim sto lujdora uz obećanje da će mi ih vratiti u subotu.
– Nemam toliko. Evo vam moje kese – rekoh mu; – u njoj ima deset do dvanaest lujdora.
– Treba mi stotina, i to odmah. Sinoć sam ih izgubio na riječ kod princese d'Anhalt.[61]
[61] Princesa d'Anhalt došla je u Pariz u srpnju 1758. i stanovala je u Ulici Enfer. Međutim, kako se radnja ove epizode događa ranije, očito je da je Casanova pobrkao imena. Na margini rukopisa gdje spominje princezu d'Anhalt napisao je: To je bila majka ruske carice Katarine. – Zaista nemam toliko.
– Zakupac lutrije morao bi imati više od tisuću lujdora.
– Slažem se, ali u blagajnu ne smijem dirnuti. Danas osam dana moram agentumjenjačnice predočiti tačno stanje.
– To ćete i učiniti, jer ću vam u subotu vratiti novac. Uzmite iz blagajne sto lujdora imjesto njih stavite moju časnu riječ. Ne vrijedi li ona sto lujdora?
Čuvši to, rekoh mu neka pričeka. Otiđoh u svoj ured u Ulicu Saint Denis, uzeh sto lujdora i donesoh mu ih.
Dođe subota, a njega nema. U nedjelju ujutro založih svoj prsten i pokrih manjak u blagajni koju sam sutradan predao agentu mjenjačnice.
Nakon nekoliko dana opazih La Toura u gledalištu Comédie-Française. On mi priđe i ispriča se. Odgovorio sam, pokazavši mu ruku bez prstena, da sam ga založio kako bih spasio svoju čast. On mi snuždeno odvrati da mu nisu isplatili obećani novac, no da će mi dug sigurno vratiti naredne subote.
– Dajem na to časnu riječ – izjavio je.
– Vaša je časna riječ već u mojoj blagajni. Zato dopustite da na nju više ne računam,vratit ćete mi tih stotinu lujdora kad budete mogli.
Na te riječi odlični gospodin problijedi kao mrtvac.
– Dragi moj Casanova – istisnu napokon – moja časna riječ draža mi je od života i ja ćuvam vratiti tih sto lujdora sutra u devet sati ujutro na sto koraka od kavane koja je na kraju Champs-Elysées. Dat ću vam ih nasamo, nitko nas neće vidjeti, te se nadam da nećete izostati i da ćete ponijeti sa sobom i svoj mač, kao što ću ponijeti i ja svoj.
– Zaista je nezgodno, gospodine grofe, da mi želite tako skupo naplatiti običnu šalu. Zamene je to, doduše, neobična čast, no više volim da vas zamolim za oproštenje, ako time možemo izgladiti tu mučnu stvar.
– Ne. Ja sam kriv mnogo više od vas, ali ta se krivica može isprati samo krvlju jednog odnas dvojice. Da li ćete doći?
– Doći ću.
Večerao sam kod Silvije u veoma sumornom raspoloženju, jer sam volio tog valjanog čovjeka, a ni sebe nisam manje volio. Znao sam da sam pogriješio i uviđao sam da je moja primjedba bila doista preoštra, ali ipak nisam ni pomišljao da ne dođem na sastanak.
Stigao sam u kavanu trenutak poslije njega. Najprije smo doručkovali, on plati, i mi iziđosmo, upravivši korake prema Etoileu. Kad bijasmo sigurni da nas nitko ne može vidjeti, on mi gospodskom kretnjom preda svitak sa stotinu lujdora, rekavši mi da jedan pogodak s bilo čije strane dostaje, i zatim potegnu mač uzmaknuvši za četiri koraka. Umjesto odgovora i ja potegoh mač i tek što smo ukrstili oštrice, zadah mu udarac fintom u desno, i pošto sam bio siguran da sam ga ranio u prsa, odskočih upozorivši ga na prethodni dogovor.
Krotak kao janje, on spusti mač, stavi ruku u njedra i izvadi je svu krvavu rekavši da je sad zadovoljan.
Obratio sam mu se s puno počitanja, dok je on privijao maramicu na ranu. Obradovao sam se kad sam vidio da je oštrica mog mača ušla u njegova prsa samo vrškom. Ponudio sam mu da ga otpratim. Nije htio. Zamolio me je samo da o tome šutim i da ostanemo prijatelji. Zagrlio sam ga lijući suze.
Vratio sam se kući veoma tužan zbog ove nove vilike pouke u školi života. Za tu zgodu nikad nitko nije doznao. Nakon osam dana zajedno smo večerali kod Camille.
Tih sam dana primio dvanaest tisuća franaka iz ruku gospodina Lavillea kao znak priznanja za misiju koju sam obavio u Dunquerqueu. Camille mi reče da La Tour leži u krevetu zbog išijasa, pa ako želim, posjetit ćemo ga zajedno u ponedjeljak.
Pristao sam. Otišli smo dakle k njemu i poslije doručka ja mu s najozbiljnijim izrazom lica rekoh da ću ga izliječiti ako mi dopusti da s njegovim bedrom radim što hoću, jer njegova bolest nije ono što se zove išijas, već prehlada koju ću istjerati pomoću Salamonova pečata i pet riječi. Stade se smijati, no reče neka radim što me je volja.
– Onda idem da kupim jednu kičicu – rekoh.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39230
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Možte odgovarati na teme u ovom forumu