Kazanova-Memoari

First topic message reminder :




KNJIGA TREĆA
I
Croce protjeran iz Venecije - Sgombro – njegova sramota i smola - Životna opasnost u kojoj se našla draga Catterina - Dobivam anonimno pismo od jedne redovnice i odgovaram na nj Ljubavna spletka
Moj kum, kako već rekoh, vješt i odlučan upravljač kartaške sreće, pravio je u Veneciji dobre poslove, pa kako bijaše prijazan i pripadaše onom što se naziva fino društvo, mogao je tako nastaviti da se držao samo igre, jer bi državni inkvizitori imali prepune ruke posla kad bi htjeli primorati sve luđake da čuvaju svoj imutak, sve lakovjernike da budu oprezni, a lopove da ne perušaju budale. Međutim, možda zbog mladenačke ludosti ili pak zbog moralne pokvarenosti, uzrok njegova protjerivanja bijaše neobičan i veoma sramotan.
Neki plemeniti Venecijanac, plemenit samo po porodu a veoma pokvaren po duši, imenom Sgombro, od obitelji Gritti, bio se zaljubio u Crocea i ovaj se zbog zabave ili sklonosti ne pokaza neumoljiv. Na nesreću ni jedan ni drugi nisu umjeli šutjeti, i javna sablazan postade tako javna da je vlada rečenom Croceu morala narediti da smjesta napusti grad i da drugdje pokuša sreću.
No besramni Sgombro poslije tog zavede svoja dva još veoma mlada sina, i da nesreća bude još gora, mlađeg tako povrijedi da je morao potražiti pomoć vidara. Sramota postade javna, i jadno dijete prizna da se nije usuđivalo uskratiti poslušnost onom koji ga je stvorio. Suci pravo presudiše da ta vrst poslušnosti ne spada u dužnosti što ih sin ima prema ocu, te državni inkvizitori zatočiše bezočnog oca u tvrđavu Cattaro gdje je poslije godine dana tamnovanja umro.
Poznato je da je zrak koji se udiše u Cattaru smrtonosan, te suci onamo šalju samo zločince kojima se ne usuđuju javno suditi iz straha da objavljivanje zločina ne izazove javno zgražanje i sablazan.
Taj je Sgombro imao dražesnu ženu koja, mislim, još i danas živi. Zvala se Cornelia Gritti, a bijaše poznata koliko po ljepoti toliko i po sjajnom duhu. Usprkos godinama bila je sačuvala ljepotu. Kad je poslije smrti besramna joj muža postala svojom gospodaricom, nije pohrlila u susret novom braku, jer je odviše voljela svoju nezavisnost, no kako nije bila hladne prirode, uslišala bi od vremena na vrijeme molbe ljubavnika koji joj bijahu po ukusu.
Jednog ponedjeljka krajem srpnja moj me sobar probudi u cik zore, rekavši da me traži Laura. Odmah sam naslutio neku nesreću i dadoh je uvesti. Evo pisma koje mi je predala:
»Ljubljeni prijatelju, sinoć me je zadesila nesreća koja me silno zabrinjuje, to više što je moram skrivati od cijelog samostana. Dobila sam strahovito krvarenje i ne znam kako da zaustavim krv, jer nemam mnogo rublja, a Laura mi kaže da će ga, potraje li krvarenje, trebati u velikim količinama. Osim tebe nemam nikoga kome da se obratim, pa te preklinjem da mi ga pošalješ koliko možeš. Kako vidiš, morala sam se povjeriti Lauri, jer samo ona može u svako doba k meni. Ako umrem, prijatelju dragi, cijeli će samostan saznati od čega sam umrla, ali ja mislim na tebe i strepim. Kako ćeš podnijeti tu bol? Oh, srce moje, kakva li je to šteta!«
Uzeh se užurbano odijevati, ispitujući pri tom Lauru. Ona mi otvoreno kaza da je to pometnuće i da treba raditi u najvećoj tajnosti da se ne ugrozi ugled i dobar glas moje prijateljice. Dodala je da će samo trebati mnogo rublja i da će sve biti dobro. No te uobičajene riječi utjehe nimalo ne ublažiše moju strepnju.
Iziđosmo zajedno i pošto kod nekog Židova kupih mnogo ponjava i dvije stotine ubrusa, koje strpasmo u veliku vreću, otisnusmo se za Murano. Putem napisah olovkom pisamce svojoj prijateljici, u kome sam joj preporučivao da se posve pouzda u Lauru i obećavao joj da neću ostaviti Murano dok ona ne bude izvan opasnosti.
Prije no što ćemo se iskrcati, Laura mi reče da bi me tkogod mogao primijetiti, pa će biti najbolje da se sakrijem kod nje. U drugim prilikama to bi bilo isto što i vuka pustiti među ovce. Uzela me je u neki bijedni sobičak u prizemlju, pošto posakriva po sobi rublja koliko je mogla, pohita do bolesnice, koju od prošle večeri nije vidjela. Nadao sam se da je izvan opasnosti i gorio sam od nestrpljenja da se Laura što prije vrati s takvom viješću.
Vratila se poslije jednog sata s lošim vijestima, žalosna i utučena: moja je prijateljica izgubila noću toliko krvi da sva iscrpljena leži u postelji i valja je preporučiti bogu jer ako krvarenje uskoro ne prestane, neće preživjeti slijedeće noći.
Kad sam vidio rublje koje je izvukla ispod suknje užasnuto ustuknuh i pomislih da ću umrijeti. To bijaše krvavo kao klaonica! Da me utješi, Laura mi reče neka budem siguran da tajna neće izbiti na vidjelo. »Što me briga! Samo neka ona poživi!« viknuo sam. »I neka čitav svijet sazna da je moja žena!«
– Naša slatka bolesnica – reče Laura – nasmiješila se čitajući vaše pismo i kazala je daneće umrijeti kad zna da ste vi blizu nje.
To me je malo umirilo, ali čovjeku je često dovoljna i najbeznačajnija riječ da ga utješi i olakša mu patnje.
– Kad redovnice sjednu za ručak – nastavi Laura – opet ću odnijeti onoliko rublja kolikoću moći ponijeti na sebi, a dotle ću ovo oprati.
– Dolaze li joj posjete?
– Svakako, cijeli samostan, ali nitko ništa ne sumnja.
– Ali po ovolikoj vrućini ona može imati samo lagani pokrivač, pa je nemoguće da se nevidi ono silno rublje ispod nje.
– Toga se ne morate bojati, jer ona sjedi u postelji.
– A što jede?
– Ništa, jer i ne smije jesti.
Uskoro Laura izađe, i ja s njom. Otišao sam nekom liječniku i uzalud izgubio novac i vrijeme da mi ispiše neki dugačak recept koji ne mogah upotrijebiti, jer bi po njem saznao za tajnu čitav samostan, a onda i cijela Venecija, jer redovničke tajne brzo prodiru kroz samostanske zidove. A možda bi je zbog zanatske ljubomore prvi razglasio sam samostanski liječnik.
Vrativši se Lauri, tužno legoh na svoj bijedni log, a za pola sata osvanu i ona i sa suzama u očima preda mi gotovo nečitljivo pisamce koje je ovako glasilo:
»Nemam više snage da ti pišem, prijatelju moj, jer sve više slabim, a krv i dalje lipti, te počinjem vjerovati da mi više nema spasa. Predajem se u božje ruke i zahvaljujem Gospodinu što mi je barem čast spašena. Ne žalosti se odviše. Jedina mi je utjeha što znam da si blizu mene. Avaj, kad bih te samo načas mogla vidjeti, umrla bih zadovoljna.«
Od pogleda na dvanaestak ubrusa što mi ih pokaza Laura opet uzdrhtah. Dobra me žena stade umirivati govoreći da bi ih se jednom bocom krvi isto toliko natopilo. U stanju u kojem sam se nalazio ne bijah sklon da primim tako uvjerljive utjehe. Pao sam u krajnje očajanje, optužujući se i predbacujući sebi što sam prouzrokovao smrt tog nevina stvorenja. Bacio sam se na postelju, gdje ostadoh satima kao obeznanjen sve dok se Laura nije vratila iz samostana donoseći dvadesetak krvlju natopljenih ubrusa. Znao sam da je neće vidjeti do jutra, jer po noći nije smjela u samostan. Morala je čekati do jutra, a i ja sam čekam: proveo sam užasnu noć, ne jedući i ne spavajući. Grozio sam se od sama sebe i odbijao sve usluge koje su mi brižno nudile Laurine kćeri.
Jedva se dobro razdanilo kadli se Laura vrati i kaza mi ožalošćena da moja sirota draga više ne krvari. Pomislivši da je umrla kriknuh:
– Ona je mrtva!
– Nije, gospodine, ali bojim se da neće preživjeti današnji dan, jer je potpuno iscrpljena,jedva otvara oči, a bilo gotovo i ne možeš napipati.
No ja sam odahnuo, jer sam znao da je moj anđeo spašen.
– Lauro – rekoh – donijela si mi dobru vijest. Glavno je da je krvarenje prestalo. Sad jojtreba samo lagane ali krepke hrane.
– Poslali su po liječnika i on će propisati što joj treba dati, ali da vam pravo kažemnemam mnogo nade.
– Daj mi riječ da je živa.
– Jest, kunem vam se, ali i sami znate da liječniku neće reći istinu, i bog neka zna što ćejoj ovaj dati. Prišapnula sam joj neka ništa ne uzima i ona me je razumjela.
– Ti si najbolje stvorenje na svijetu. Jest, ako od slabosti do sutra ne umre, spašena je.Ljubav i priroda bit će njezini liječnici.
– Dao bog! Sad idem i vratit ću se u podne.
– A zašto ne prije?
– Jer će njena soba biti puna svijeta.

– Poslat ćemo slugu.
– Ne, jer moram biti siguran da nije bilo cjenkanja; osim toga moram nabaviti nekeljekovite tvari.
Otišao sam da nabavim šalitre, sumpornog cvijeta, žive i malu četkicu, zatim mu rekoh da mi treba malo njegove mokraće, i to sasvim svježe. I on i Camille prasnuše u smijeh, što nimalo ne pokoleba moju ozbiljnost.
Dao sam mu jednu kupu, spustio zavjese i on me posluša. Zatim napravih malo amalgama i rekoh Camilli da mu time trlja bedro vlastitim rukama, dok ću ja izgovarati zaklinjanja, no opomenuh je da će sve propasti ako se nasmije.
Najprije su četvrt sata davali oduška smijehu, a onda se uozbiljiše. La Tour otkri Camilli bedro, a ona zamišljajući da igra ulogu u kazalištu poče trljati bolesnika, dok sam ja poluglasno mrmljao nešto što nisu mogli razumjeti, jer ni sam nisam znao što govorim.
Umalo da nisam sam pokvario operaciju kad sam vidio kakve sve grimase pravi Camille da bi zatomila smijeh. Zaista, bilo je smiješno. Na kraju izjavih da je dosta trljanja. Onda umočih kičicu u onu smjesu i u jednom potezu nacrtah mu na bedru Salomonov znak: zvijezdu s pet krakova. Zatim omotah bedro s tri ubrusa i rekoh mu da mora ostati tako u krevetu dvadeset i četiri sata, pa mu jamčim da će ozdraviti.
Nisu se više smijali, gledali su se začuđeno i u nevjerici. Otišli smo pošto se završila ta mala lakrdija koju sam odigrao bez ikakve namjere ili predumišljaja, i u kočiji, za vrijeme vožnje, ispričao sam Camilli stotinu tajanstvenih priča o sličnim stvarima, koje je ona požudno slušala, tako da je na kraju, kad smo se opraštali, ostala sasvim zabezeknuta.
Prođe nekoliko dana i već sam gotovo zaboravio što sam kod La Toura izvodio, kad začuh ujutro u osam sati konjska kopita pred kućnom vežom. Pogledah s prozora, a to on silazi s konja i ulazi k meni.
– Tako ste bili sigurni u svoju stvar – reče mi on zagrlivši me – da niste došli ni vidjetikako mi je sutradan nakon vaše čarobne operacije.
– Svakako da sam bio siguran. No da sam imao vremena, bio bih vas ipak posjetio.
– Recite mi da li bih se smio kupati.
– Nikako, dok posve ne ozdravite.
– Poslušat ću vas. Svi su se čudili, jer se nisam mogao suzdržati a da ne ispričam to čudosvim svojim znancima. Ima i nevjerovanih koji mi se rugaju, no meni je to svejedno.
– Bilo bi mi draže da ste se suzdržali, jer vi znate kakav je Pariz. Proglasit će mešarlatanom.
– Ne misle svi tako. A došao sam i da vas zamolim za jednu uslugu.
– A to bi bilo?
– Imam tetku, ona je na glasu posvuda kao veoma upućena u sve apstraktne znanosti,odlična je kemičarka, žena silnog duha, veoma bogata, jedini vlasnik golema imanja. Njeno bi vam poznanstvo moglo samo koristiti. Umire od želje da vas vidi, jer tvrdi da vas pozna, i da vi niste onaj za kog vas Pariz drži. Zaklinjala me da vas dovedem k njoj na ručak, pa se nadam da ćete biti tako dobri i prihvatiti poziv. Ta moja tetka zove se markiza d'Urfe.
Nisam je poznavao, ali ime d'Urfe odmah me je podsjetilo na sve što znam o njemu, jer sam poznavao povijest čuvenog Annea d'Urfea,[62] koji je zablistao krajem XVI stoljeća. Ova je dama bila unuka njegova praunuka, i bilo mi je jasno da je, ušavši u takvu jednu obitelj, upila u se sva uzvišena učenja one znanosti koja me je mnogo zanimala, iako sam vjerovao da je maglovita i neuhvatljiva. Zato sam odgovorio de La Tour d'Auvergneu da ću poći s njim njegovoj tetki kad bude htio, ali samo ako ćemo ručati utroje.
[62] Arme de Lascaris d'Urfé, markiz de Bage, groí od Lyona (1555–1621), francuski pjesnik. Možda ga Casanova zamjenjuje s njegovim mnogo čuvenijim mlađim bratom Honoreom d'Urféom, pjesnikom pastirske igre Astrée u kojoj glavno lice postizava neku vrst besmrtnosti. Svi d'Urfeovi bili su pomalo ekscentrični, s izrazitom sklonošću za okultne znanosti.
– Kod nje je svakog dana prostrt stol za dvanaest osoba – reče mi on.
– Baš to bih volio izbjeći, jer se gnušam mađioničarske reputacije, koju ste mi vi, nemisleći zlo, vjerojatno već pribavili.
– Nipošto, vas znaju i cijene. Uvjeren sam da biste nakon onoga što ste učinili za menemogli postići veliku sreću. Znam u Parizu stotinjak osoba iz najvišeg društva, muškaraca i žena, koji boluju od iste bolesti kao i ja i koji bi vam dali pola svog imutka kad biste ih izliječili.
La Tour je ispravno zaključivao, no budući da sam znao da je moja ludorija uspjela pukim slučajem, nije mi bilo baš stalo da iziđem na glas kao iscjelitelj. Rekao sam mu da se ne želim izložiti nikakvim neugodnostima, a gospođi, svojoj tetki, neka kaže samo to da ću doći k njoj sa stanovitim ogradama i nikako drugačije. A njoj prepuštam na volju da mi označi dan i sat posjeta.
Istoga dana kad sam se oko ponoći vratio kući, nađoh grofovo pisamce u kojem mi piše da budem u ponedjeljak u podne u Tuilerijama na kapucinskoj terasi, kamo će doći po mene i odvesti me na ručak svojoj tetki. Obećavao mi je da ćemo biti jedini za koje će biti otvorena njezina vrata.
Na sastanak sam došao tačno i otišli smo toj dami. Stanovala je na keju Theatins, kraj palače Bouillon.
Gospođa d'Urfe, koja bijaše, iako stara, još uvijek lijepa, primi me veoma otmjeno, s onom lakoćom i neusiljenošću koje bijahu svojstvene nekadašnjem dvoru iz doba regenstva.
Proveli smo sat i po govoreći o običnim stvarima, da bismo se kao po prešutnom dogovoru međusobno proučili. Htjeli smo jedno drugo prevesti žedno preko vode. Nisam se morao truditi da izigravam neznalicu, jer sam to i bio. Gospođa d'Urfe pak hinila je učtivu radoznalost, ali meni je bilo jasno da jedva čeka da pokaže što zna.
U dva sata poslužiše nas ručkom, onim istim što ga svakog dana prostire za dvanaest osoba. Nakon ručka grof se udalji da bi obišao princa de Turennea, kojeg je ujutro ostavio u visokoj groznici. I tek tada gospođa poče govoriti o kemiji, alkemiji, magiji i o svemu onome čime se hranila njena ludost. Kad smo došli do velikog djela[63] i kad sam je prostodušno upitao poznaje li prvotnu tvar, nije prasnula u smijeh samo iz uljudnosti, već mi uz osmijeh kaza da već ima ono što se zove kamen mudraca i da je iskusna u svim velikim operacijama. Pokazala mi je biblioteku koja je pripadala Claudeu Urféu i njegovoj ženi Renée Savojskoj, a ona ju je obogatila rukopisima što su je stajali više od stotinu tisuća franaka. Njezin omiljeni pisac bijaše Paracelsus, koji po njenu sudu nije bio ni muško ni žensko, a desila mu se nesreća da se otrovao prevelikom količinom univerzalnog lijeka.[64] Pokaza mi sićušni rukopis u kojem je bila opisana velika operacija na francuskom jeziku u veoma jasnim izrazima. Reče mi da ga ne zatvara sa sedam brava, jer je sav u šiframa kojih ključ jedino ona zna.
[63] Veliko djelo, sinonim za kamen mudraca, koji je navodno pretvarao obične kovine (olovo, željezo, itd.) u zlato.
[64] Univerzalni lijek, tzv. panacija (prema Eskulapovoj kćeri Panakciji) ili aurum votabile (pitko zlato), kojeje prema mišljenju alkemičara pomlađivalo, produžavalo život i liječilo od svih bolesti.
– Gospođo, vi dakle ne vjerujete u steganografiju?[65]
[65] Steganografija, sinonim za kriptografiju, tajno pismo koje se sastojalo od šifara i dogovorenih znakova. – Ne, gospodine, i, ako želite, uzmite prijepis, poklanjam vam ga.
Primih poklon i spremih ga u džep.
Iz knjižnice smo prešli u njen laboratorij, pred kojim ostadoh zadivljen. Pokazala mi je tvar koju grije na vatri već petnaest godina i koja se mora grijati još četiri ili pet godina. Bijaše to prašak za prijetvorbu koji bi navodno imao moć da u ciglu minutu pretvori svaku kovinu u zlato. Pokazala mi je cijev kroz koju se neprestano sipa ugljen i podržava vatra u peći na određenom stupnju. Pomoću tog izuma ugljen se vlastitom težinom sipa u peć, pa ona po nekoliko mjeseci ne mora silaziti u laboratorij, jer nema bojazni da bi se vatra ugasila. Kroz mali otvor koji bijaše ugrađen ispod peći čistio se pepeo.
Pretvaranje žive u vapno bijaše za nju dječja igra. Pokazala mi je ovapnjenu živu i rekla da će mi, ako želim, otkriti taj postupak.
Pokazala mi je i Dijanino drvo,[66] izum čuvenog Taliameda,[67] koji joj je bio učiteljem. Taj Taliamed – kao što svi znaju – bio je zapravo učenjak Maillet, i on, po uvjerenju gospođe d'Urfé, nije umro u Marseilleu kako je to razglasio Le Maserier. On još živi, rekla mi je blago se osmjehujući, i ona često prima od njega pisma. Da ju je regent Philippe, poslušao, bio bi danas živ. Reče mi da je regent bio njen najbolji prijatelj, i da njemu duguje nadimak Egeria, da joj je baš on savjetovao brak s d'Urféom. Znala je tumačenje Raimonda Lullea u kojem objašnjava cve što je Arnauld de Villenuve napisao prema Rogeru Baconu i Geberu,[68] a koji su po njenom sudu, još svi živi.
[66] Neka vrst metalne »biljke«, umjetno stvorene, koja se dobivala mješavinom dvaju metala pomoću rastvarača, npr. dušične kiseline. Prema metalu (srebro, olovo ili željezo) nazivali su je Dijanino, Saturnovo ili Marsovo drvo.
[67]... izum čuvenog Taliameda. Misli se zapravo Benoit de Maillet (1656–1738), autor knjige Taliamed ili Razgovor indijskog filozofa s jednim misionarom.
[68] Geber, evropeizirano ime slavnog arapskog liječnika i alkemičara Gabira ibn Haijana (8. ili 9. stoljeće). Njegova su se djela u srednjem vijeku smatrala fundamentalnim djelima alkemije.
Ti su dragocjeni rukopisi bili pohranjeni u kutiji od slonovače, koje je ključ samo ona imala, kao što je uostalom i laboratorij bio za svakog zaključan. Pokaza mi bačvicu s platinom iz rijeke Pinto, koju može pretvoriti u čisto zlato kad joj se god prohtije. Pokazala mi je tu istu platinu u četiri različita suda: u tri suda u kojima su bile redom sumporna, dušična i solna kiselina, platina je ostala nepromijenjena, ali u četvrtom, u koji bijaše stavila kraljevsku vodicu[69] platina nije izdržala. Ona ju je topila pomoću žarkog zrcala i reče mi da se može jedino na taj način rastopiti, i to je u njenim očima čini vrednijom od zlata.
[69] Kraljevska vodica, mješavina dušične i klorovodične kiseline.
Pokaza mi kako se taloži s amonijačnom soli, što sa zlatom nikada nije uspjelo.
U svom laboratoriju imala je i jedan atanor[70] u kojem gori vatra već petnaest godina. Kula bijaše puna ugljena, po čemu sam zaključio da je nedavno bila u laboratoriju.
[70] Atanor, nekada čuvena peć u laboratorijima: bila je to velika zemljana ili ciglena peć. Na gornjoj strani imala je kulu u koju se sipao ugljen, a sa strane više otvora, što je omogućavalo vršenje više operacija istodobno.
Kad smo se vratili njenom Dijaninom drvetu, smjerno je zapitah ne misli li možda da je to tek puka dječja igračka. Odgovorila je dostojanstveno da ga je i stvorila zabave radi od srebra, žive i salitre, učinivši jedino da se zajedno kristaliziraju, i da svoje drvo ne gleda drugačije nego kao metalnu biljku koja u malom pokazuje ono što priroda može stvoriti u velikom. Reče mi da je mogla napraviti takvo Dijanino drvo koje bi u isti mah bilo i sunčevo i koje bi rađalo zlatnim plodovima sve dok se ne bi iscrpio jedan naročiti sastojak koji bi pomiješala sa šestoro gubavaca[71] u omjeru s njihovom količinom. Oprezno sam primijetio da ne vjerujem da je to moguće bez praška za prijetvorbu. Ona mi se samo sažaljivo osmjehnu. Zatim mi pokaza porculansku pliticu sa salitrom, živom i sumporom, a na drugom tanjuru krutu sol.
[71]... sa šestoro gubavaca: u alkemiji su tako zvali šest manje vrijednih kovina, tj. srebro, živu, olovo, bakar, željezo i kositar. One su se pomoću kamena mudraca navodno mogle pretvarati u zlato. – Pretpostavljam – reče mi markiza – da poznajete te sastojke.
– Da – odgovorih – ako je to sol mokraće.

– Pogodili ste.
– Gospođo, divim se vašoj pronicavosti. Vi ste analizirali mješavinu kojom sam nacrtaopetokraku zvijezdu na bedru vašeg nećaka, ali tu ne vidim vinskog kamena koji bi otkrio magične riječi, a samo one daju snagu petokrakoj zvijezdi.
– Za to uopće nije potreban vinski kamen, već rukopis mudraca posvećena u tajne, a jaga imam u svojoj sobi, i pokazat ću vam u njemu te vaše magične riječi.
Ništa nisam odgovorio, i mi izađosmo iz laboratorija.
Čim uđe u svoju sobu, izvadi iz jedne škrinjice crnu knjigu, stavi je na stol i stade tražiti šibicu. Dok je tražila, otvorio sam knjigu, u kojoj vidjeh mnogobrojne zvijezde, no srećom i onu koju sam bio nacrtao na bedru njenog nećaka. Oko nje bila su ispisana imena planetarnih duhova, osim Saturnova i Marsova. Brzo zatvorih knjigu. To su bili oni isti duhovi koje spominje Agrippa,[72] a za njih sam znao. Gradeći se da ni o čem nemam pojma pristupih joj. Čas zatim pronađe šibicu koje me je izgled zaista iznenadio. No o tome drugom prilikom.
[72]... oni isti duhovi koje spominje Agrippa. – Cornelius Heinrich Agrippa von Nettesheim (1468–1525), njemački liječnik, filozof i kabalističar. – Duhovi ili geniji planeta bili su: Aratron (Saturn), Bethor (Jupiter), Phal (Mars), Och (Sunce), Hagith (Venera), Ophiel (Merkur), Phul (Mjesec), nera), Ophiel (Merkur), Phul (Mjesec).
Gospođa se smjesti na divanu, posadi me do sebe i upita znam li za znak grofa de Trevesa.
– Nikad nisam čuo za nj, ali znam za Polyphilove.[73]
[73] Hypnerotomachia Polyphili, simbolični roman dominikanca Francesca Colonna (1432–1527), napisan 1467. Prvo izdanje ovog djela (Venecija, 1499) smatralo se za najljepšu knjigu Renesanse. Njime su se mnogo služili i francuski alkemičari. – Kažu da su isti.
– Ne bih rekao.
– Saznat ćemo odmah, samo napišite riječi koje ste izgovarali dok ste crtali zvijezdu nabedru mog nećaka. Bit će da se radi o istoj knjizi, ako iste riječi okružuju isti znak.
– To bi zaista bio dokaz. Odmah ću ih napisati. Napisah imena duhova. Gospođa potražizvijezdu, pročita imena, a ja, praveći se začuđen, predadoh joj moj papir s imenima, s kog je s najvećim zadovoljstvom pročitala ista imena.
– Vidite li – reče mi – da su Polyphile i grof de Treves znali iste stvari.
– Gospođo, složit ću se s vašom tvrdnjom ako se u vašoj knjizi može pročitati način kakose izgovaraju imena koja se ne smiju izgovoriti. Znate li za teoriju planetarnih satova?[74]
[74] Svaki je sat imao svoj kabalistički naziv, a njime je upravljao jedan od dnevnih anđela i jedan od planeta.
– Mislim da je poznajem, ali ona ovdje nije potrebna.
– Oprostite, ja sam nacrtao na bedru gospodina de la Toura d'Auvergnea petokrakuSalomonovu zvijezdu u Venerinu satu, a da nisam započeo Anaelom,[75] koji je genij rečene planete, moj bi zahvat bio uzaludan.
[75] Anael, anđeo srijede, pod utjecajem Venere, kojom upravlja duh Hagith. – To nisam znala. A iza Anaela?
– Valja prijeći na Merkura, od Merkura na Mjesec, od Mjeseca na Jupiter, od Jupitra naSunce. Vidite, to je magijski krug Zoroastrova sistema u kojem preskačem Saturn i Mars, jer ih znanost isključuje iz takvih operacija.
– A da ste ga izradili, na primjer, u Mjesečevu satu?
– Onda bih prešao na Jupiter, zatim na Sunce, pa onda. na Anaela, to jest Veneru, azavršio bih Merkurom.
– Gospodine, vidim da s čudesnom lakoćom vladate umijećem satova.
– Gospođo, bez toga se ne može ništa postići u magiji, u kojoj čovjek nema vremena zaračunanje. Međutim, to nije teško naučiti. Mjesec dana pouke i svaki će kandidat ovladati njome. Mnogo su teži obredi, jer su zamršeni, no i to se može savladati. Nikad ne izlazim iz kuće a da ne znam od koliko se minuta sastoji sat tekućeg dana i uvijek se pobrinem da mi sat bude savršeno naravnan, jer jedna minuta može biti odlučujuća.
– Biste li bili tako ljubazni da me uputite u tu teoriju?
– Pa imate je u Artefiusu, a još je jasnije izložena kod Sandivova.[76]
[76] Artefius, židovski ili arapski filozof (oko 1130), pisac traktata o kamenu mudraca. – Sandivoy, zapravo: Sandivonius, njemački liječnik iz 17. stoljeća, manje se bavio alkemijom, a više fiziologijom. – Imam njihova djela, ali su na latinskom.
– Prevest ću vam ih.
– Zar ćete biti toliko ljubazni?
– Pokazali ste mi toliko divnih stvari, gospođo, da vam ništa ne mogu odbiti, i to izrazloga koji ću vam možda sutra reći.
– Zašto ne danas?
– Jer prije toga moram doznati ime vašeg duha zaštitnika.
– Zar ga imam?
– Morate ga imati, ako je istina da imate prah za prijetvorbu.
– Pa imam ga.
– Recite mi kako glasi zakletva vašeg bratstva.
– Ne usuđujem se, a vi znate i zašto.
– Sutra ću vam možda dokazati da ne morate više biti nepovjerljivi.
Bijaše to zakletva braće Rumenog križa, i nju pripadnici bratstva nikad ne povjeravaju ako se prije ne poznaju, pa se tako gospođa d'Urfe bojala da je ne oda neupućenom. No i ja sam hinio istu bojazan. Morao sam dobiti na vremenu, iako sam znao kakva je to zakletva. Muškarci se znaju među sobom povjeriti ne povređujući pristojnost, no gospođa d'Urfe jamačno se ustručavala da je oda čovjeku kojeg je taj dan vidjela po prvi put.
– Ta se zakletva nalazi u našem Svetom pismu, ali prikrivena – reče mi ona. Zakleo se –kaže sveta knjiga – položivši mu ruku na bedro. Ali to nije bedro. Zato se muškarac nikad tako ne zaklinje ženi, jer žena nema riječ.
U devet sati navečer grof La Tour dođe tetki i začudi se što sam još uvijek kod nje. Reče joj da se groznica njegova bratića princa Turenna pogoršala, i da su se pokazale boginje, pa se on došao oprostiti od nje na mjesec dana, koliko će zahtijevati njegovanje. Gospođa d'Urfe pohvali njegovu revnost i dade mu vrećicu s nekim lijekovima, ali joj je morao obećati da će joj je vratiti pošto princ ozdravi. Savjetova mu da je bolesniku ovjesi oko vrata, pa može biti siguran da će osip pravilno izbiti i da će bolesnik ozdraviti. On joj obeća, uze vrećicu i ode.
Rekoh markizi da ne znam što je u vrećici, ali da sve vjerujem da je nešto magično, jer mu nije davala nikakvo uputstvo o satu uzimanja. Ona mi odvrati da je to electrum,[77] na što sam se ja ispričao.
[77] Electrum, smjesa od tri dijela zlata i jednog dijela srebra.
Ona pohvali moju uzdržljivost, rekavši kako se ipak nada da neću biti nezadovoljan njenom družbom, ako želim da se uz zakletvu upoznam s njom. Kazala mi je da će me upoznati sa svim svojim prijateljima tako što će udesiti da ručam sa svakim posebno, a zatim ću se zacijelo osjećati ugodno u društvu sviju.
Pošto me upoznala sa svim članovima svoje družbe, rekoh joj da ću ručati s njom kad god bude željela, no uvijek nasamo, izuzev njene rodbine i grofa Saint-Germainea,[78] čuvenog pustolova čija me je rječitost i lukavost uvijek zabavljala.
[78] Saint-Germain, pustolov čije je porijeklo nepoznato. Maršal de Saxe predstavio ga je Ljudevitu XV i gospođi Pompadour, te je živio na dvoru od 1750. do 1760, zapanjujući sve svojom izvanrednom memorijom i sposobnošću konverzacije, kao i izvanrednom sigurnošću s kojom je dokazivao da je živio u vrijeme koncila u Tridentu, tj. prije dva stoljeća. Tvrdio je da je stvorio eliksir duga života. Na vrhuncu svoje slave, odjednom je, iz nepoznatih razloga, protjeran sa dvora, te se sklonio u Englesku. Iza 1762. pojavio se u Rusiji, a umro je u Schleswigu 1784. godine.
Za to vrijeme uspio sam savršeno upoznati gospođu d'Urfe, a ona me je smatrala za žarkog poklonika tajnih znanosti koji se skriva pod maskom nehajnosti. Još se više učvrstila u tom svom uvjerenju kad me je nakon pet ili šest tjedana zapitala jesam li odgonetnuo rukopis u kojem je opisana velika tajna. Odgovorio sam da sam ga odgonetnuo, pa prema tome i pročitao, i da ću joj ga vratiti uz časnu riječ da ga neću prepisati.
– Nisam u njemu pronašao ništa nova – rekoh joj.
– Oprostite, gospodine, ali bez ključa, mislim da to nije moguće.
– Gospođo, hoćete li da vam kažem kako glasi taj vaš ključ?
– Izvolite!
Tada izgovorih riječ koja ne postoji ni u jednom jeziku, na što se ona iznenadi. Reče da je to zaista odviše, jer je bila uvjerena da samo ona zna za tu riječ i da ju je urezala u svoje pamćenje ne napisavši je nikada.
Mogao sam joj kazati istinu, to jest da mi je sama kombinacija kojom sam se poslužio odgonetajući rukopis otkrila tu riječ, ali iz neobjašnjivog hira rekoh joj da mi ju je otkrio jedan duh.
Tim lažnim priznanjem sasvim sam zavladao gospođom d'Urfe. Tog sam dana postao neograničenim gospodarom njena duha, i tu sam noć zloupotrebljavao u svoju korist. Kad se god toga sjetim, rastužim se, posramim i za pokoru, eto, priznajem istinu pišući ove svoje uspomene.
Bijaše opsjednuta vjerovanjem u mogućnost razgovora s tzv. elementarnim duhovima. Bila bi dala sve od sebe samo da to postigne. Već su je ne jednom izvarali neuki šarlatani i varalice, obmanjujući je pustim obećanjima. Susrevši napokon mene, čovjeka koji joj je pružio tako očigledan dokaz svoje učenosti, povjerovala je da je stigla do cilja.
– Nisam znala – reče mi – da vaš duh ima takvu moć da prisili mog duha da mu otkrijesvoje tajne.
– Nije ga uopće trebao siliti, jer on sve zna sam od sebe.
– Zna li također i za tajne što ih krijem u svojoj duši?
– Sigurno, i on će mi ih kazati ako ga upitam.
– Možete li ga pitati kad god zaželite?
– Uvijek, samo ako imam papira i crnila. Mogu ga čak pitati preko vas, ako vam kažemnjegovo ime. Moj se duh zove Paralis. Uputite mu pitanje pismenim putem kao što biste pitali svakog običnog smrtnika; pitajte ga kako sam uspio odgonetnuti rukopis i vidjet ćete kako ću ga primorati da vam odgovori.
Dršćući od radosti, gospođa d'Urfe napisa svoje pitanje, a ja ga prevedoh u brojke, pa sastavim piramidu kao što sam to uvijek radio, a zatim joj pokazah kako će sama odgonetati odgovor. No osim suglasnika nije bilo ničeg drugog, ali joj ja pomoću jedne druge operacije pomogoh da pronađe i samoglasnike, koje ona sama složi sa suglasnicima i, eto, veoma jasnog odgovora, koji je začudi. Vlastitim očima pročita onu riječ koja je bila potrebna da se odgonetne njen rukopis.
Otišao sam od nje ponijevši sa sobom njenu dušu, njeno srce i sve što joj je još preostalo od zdravog razuma.

XIX
Protivurječna i kriva mišljenja gospode d'Urfe o mojoj moći - Idem u Holandiju zbog novčanih poslova vlade - Židov Boaz daje mi pouku - Gospodin d'Affrija - Esther - Drugi Casanova - Ponovo susrećem Teresu Imer
Budući da se princ Turenne oporavio od boginja, gospodin de La Tour d'Auvergne opet se stade pojavljivati i pošto je dobro poznavao tetkine sklonosti za okultne znanosti, nije ga čudilo što sam postao njezin najbolji prijatelj. Volio sam da dolazi s nama na ručak ili večeru kao uostalom i svi njeni rođaci; godilo mi je njihovo plemenito i otmjeno ponašanje prema meni.
Upravo je tih dana grof de La Tour morao otići u Bretagnu k svojoj regimenti, i tako smo večerali nas dvoje sami gotovo svakog dana. Gospođina posluga odnosila se prema meni kao prema njenom suprugu. Govorili su da sam sigurno njen muž, jer kako bih inače provodio duge sate s njom?
Gospođa d'Urfe, uvjerena da sam bogat, uvrtjela je sebi u glavu da sam se namjestio u lutriji tek radi prikrivanja. Po njenom mišljenju ja sam posjedovao ne samo kamen mudraca nego i moć da razgovaram sa svim elementarnim dusima. Vjerovala je prema tome da raspolažem natprirodnom moći i da sam u stanju uništiti čitavu zemlju, usrećiti ili unesrećiti Francusku, a moje tobožnje prikrivanje pripisivala je opravdanom strahovanju pred zatvorom i hapšenjem, jer to bi, prema njenom sudu, bilo neizbježno kad bi ministarstvo samo naslutilo tko sam ja uistinu.
Te neobične tlapnje crpla je iz onoga što joj je njen duh otkrivao noću, a što je njen zaneseni duh smatrao stvarnim. Ta mi je čudesna otkrivenja uvijek najiskrenije povjeravala, pa će mi, kako joj je tobože njen duh saopćio, jednog dana reći da je ne mogu naučiti razgovoru s duhovima samo zato što je žena, ali da bih mogao jednom naročitom operacijom, koja mi je sigurno poznata, prenijeti njen duh u tijelo muškog djeteta koje bi se rodilo iz duhovnog snošaja jednog besmrtnika sa smrtnom ženom ili iz snošaja jednog smrtnika sa ženom božanske prirode.
Podsticati lude tlapnje te gospođe – govorio sam samom sebi – nije prijevara, jer tu više nema lijeka, pa je nikakvim sredstvom ne bih mogao dozvati zdravoj pameti. Da joj kao pošten čovjek pokušam dokazati kako su sva ta njena poimanja besmislena, ne bi mi povjerovala, pa stoga valja pustiti da stvari teku svojim tokom.
Što mi je drugo preostalo nego da uživam u tome što me najmoćnijim čovjekom i najvećim od braće Rumenog križa smatra gospođa koja bijaše u bliskim vezama s najvećim moćnicima Francuske i koja uz to imađaše debelu kesu i rentu od 80 tisuća livri što su je odbacivali njeni posjedi i kuće u Parizu?
Znao sam da mi u slučaju potrebe ne bi mogla ništa odbiti, i premda nisam stvorio nikakav plan da se dočepam njena bogatstva ni u cjelini ni djelomice, nisam imao snage da odolim zamamljivoj prilici koju mi bijaše stvorila moja moć nad njom.
Gospođa d'Urfe bijaše škrta. Jedva da je godišnje trošila trideset tisuća livri, a sa ušteđevinama, koje su iznosile i dvostruko više, igrala je na burzi. Jedan bi joj mešetar donosio kraljevske obveznice kad bi one bile po najnižoj cijeni, a prodavao bi ih kad bi im poskočila vrijednost. Time je znatno povećavala svoje blago. Više mi je puta kazivala kako bi bila spremna dati sve što ima samo da se može pretvoriti u muško i da veoma dobro zna da to ovisi o meni.
Jednog sam joj dana rekao da je istina da sam majstor za takvu operaciju, ali da se nikad ne bih toga poduhvatio jer bi za tu operaciju bila potrebna njena smrt.
– Ja to znam – reče mi ona – čak znam i vrst smrti kojom bih morala umrijeti, no ja samspremna.
– Kažete, gospođo, da znate kakva je to vrst smrti, pa hoćete li mi reći koja je to.
– Isti onaj otrov – uvrati mi ona – od kojega je umro Paracelsus.[79]
[79] Paracelsus (Theophrastus Bombastus von Hohenheim), rođen u Einsiedelnu 1494, umro u Salzburgu 1541. Njemački liječnik i filozof. Bez stalna boravišta, Paracelsus putuje čitavom Evropom, a boravio je i u našim krajevima. Negirajući opće priznate medicinske dogme onoga vremena, Paracelsus piše vlastita opažanja, temeljena na »iskustvu prirode«, o profesionalnim bolestima, kugi, sifilisu, neurozama i psihozama. Paracelsus se temperamentno obarao na vladajuće liječničko umijeće koje počiva na »lažnoj filozofiji«, i smatra da njegovi protivnici, »farizeji« i »volovi« samo svojom vanjskom pojavom, ponašanjem, nakitom i sjajem te nerazumljivim jezikom obmanjuju i zasljepljuju neuki narod.
– A vjerujete li da je Paracelsus doživio prijetvorbu?
– Ne. A znam i zašto. On nije bio ni muško ni žensko, a za to treba biti potpun muškaracili potpuna žena.
– Istina je. No znate li kako se priprema taj otrov? A znate li i to da ga je nemogućeproizvesti bez salamandra?
– Može biti, ali ja to nisam znala. Molim vas, pitajte kabalu da li itko u Parizu posjedujetaj otrov.
Odmah sam pogodio da ga ima ona sama, i u kabalističkom odgovoru to joj i rekoh, hineći začuđenje. Ona pak ne bijaše iznenađena, već je sjala od ponosa.
– Vidite – reče mi ona – da mi nedostaje samo dijete koje ima u sebi mušku riječnaslijeđenu od besmrtnika. Obaviještena sam da to ovisi o vama, i mislim da vam neće uzmanjkati potrebna hrabrost zbog neumjesnog sažaljenja što biste ga mogli osjetiti prema mom starom kosturu.
Kad začuh te riječi, ustadoh i otiđoh do prozora odakle se pružao pogled na kej i tu sam ostao kojih desetak minuta razmišljajući o njenim ludostima. Kad sam se vratio k stolu, pažljivo mi se zagleda u lice i sva uzbuđena reče:
– Dragi prijatelju, je li moguće? Vidim, plakali ste. Nisam je pokušao razuvjeriti. Dubokosam uzdahnuo, uzeo mač i otišao. Njezina zaprega stajala mi je uvijek na raspolaganju pred vratima kuće.
Na svadbi mog brata koji bijaše primljen u Akademiju, bankar Corneman pripovijedao mi je o velikoj nestašici novca i potaknuo me da razgovaram s vrhovnim kontrolorom kako bi se tome našlo lijeka. Reče mi, ako bi se francuske kraljevske obveznice mogle uz pristojnu cijenu ustupiti nekom trgovačkom društvu u Amsterdamu, mogle bi se za njih dobiti obveznice neke druge države, koje bi se lakše mogle unovčiti nego francuske, budući da nisu na tako lošem glasu. Zamolio sam ga da o tome nikome ne govori i obećao da ću u tom smislu postupiti.
Već sutradan porazgovorio sam sa svojim zaštitnikom, gospodinom de Bernisom. On ocijeni spekulaciju kao odličnu i savjetova mi da osobno otputujem u Holandiju s preporukom vojvode de Choisela upućenom na gospodina d'Affrija. Njemu bi se moglo poslati nekoliko milijuna u kraljevskim papirima i on bi ih mogao unovčiti s kamatama u povoljnoj prilici, za koju bih se ja morao pobrinuti.
Gospođu d'Urfe uvjerio sam da odlazim u Holandiju zbog dobra Francuske i da ću se vratiti početkom veljače, na što me ona zamoli da joj prodam akcije Geteborške indijske kompanije. Imala ih je u vrijednosti od šezdeset tisuća franaka, a nije ih mogla prodati na pariškoj burzi zbog nestašice novca. Osim toga nisu joj htjeli isplatiti kamate koje su one donosile, a što je predstavljalo znatan iznos s obzirom na to da se dividende nisu isplaćivale već tri godine. Pristao sam, s time da mi ona sačini kupoprodajni ugovor kojim bih postao vlasnik spomenutih dionica, što ona učini istog dana uz svjedočanstvo advokata Tourtona i Baura na trgu Victoires.
Kad smo se vratili njenoj kući, htio sam se pismeno obavezati da ću joj po povratku isplatiti vrijednost dionica, ali ona ne htjede ni da čuje. Otišao sam zadovoljan što na njenom licu nisam primijetio ni tračak nepovjerenja.
Bankar Corneman dade mi kreditno pismo na iznos od sto tisuća florina na Židova Boaza, dvorskog bankara u Haagu.
Za tri dana stigoh u Anvers, gdje sam se ukrcao na jahtu s koje se sutradan iskrcah u Rotterdamu. Ondje sam prespavao, a narednog sam dana otišao u Haag, gdje se ukonačih kod Jaqueta u svratištu Engleskom parlamentu. Istog dana, na Badnjak, predstavio sam se gospodinu d'Affriju baš u trenutku kad je ovaj čitao pismo vojvode de Choiseula koji ga je obavještavao o meni i mom poslu. Zadrža me na ručku, za vrijeme kojega mi reče neka se hrabro latim posla, iako on sumnja u uspjeh, jer Holanđani imaju valjanih razloga da ne vjeruju u skori mir.
Otišavši od poslanika, dadoh se odvesti k bankaru Boazu, te ga zatekoh za stolom s čitavom njegovom ružnom i brojnom obitelji. Pošto je pročitao kreditno pismo, reče mi da je istog dana primio Cornemanovo pismo u kojem govori pohvalno o meni. Zatim me upita kako to da nisam otišao ljuljati malog Isusa s obzirom na to da je danas Banjak, a ja mu odgovorih da sam došao s njime slaviti svetkovinu Makabejaca. Moj odgovor bi oduševljeno primljen od svekolike obitelji, pa me glava kuće zamoli da se nastanim kod njih. Primih njegovu ponudu, te poslah lakaja po svoju zapregu i prtljagu. Pri rastanku zamolih ga da mi u ovo malo dana što sam ih naumio provesti u Holandiji pronađe neki unosan posao na kojem bih mogao zaraditi osamnaest do dvadeset tisuća florina. Ozbiljno mi je obećao da će o tom voditi računa.
Pošto smo sutradan doručkovali svi zajedno, saopći mi da je uredio moju stvar, te me povede u svoju radnu sobu. Tu mi najprije izbroji tri tisuće florina u zlatu i mjenicama, a zatim mi reče da samo do mene stoji hoću li za osam dana zaraditi dvadeset tisuća florina kao što sam mu sinoć natuknuo. Veoma sam se začudio, misleći da zbija šalu, lakoći kojom se u toj zemlji zarađuje novac. Zahvalih mu na tom dokazu prijateljstva i stadoh ga slušati.
– Evo – reče mi – jučer sam primio obavijest iz kovnice novca. Obaviješten sam da ćeiskovati 400.000 dukata i da su spremni da ih prodaju po sadašnjem tečaju zlata, a koji srećom sada nije visok. Svaki dukat vrijedi 5 florina, dva stübera i tri petine. To je tečaj za mijenjanje u Frankfurtu na Majni. Kupite tih četiri stotine tisuća dukata, odnosite ih ili pošaljite u Frankfurt, ispostavite čekove na amsterdamsku banku i vaš račun je čist i jasan: zaradit ćete jedan stüber i devetinu po dukatu, što iznosi 22.222 naša florina. Nabavite te zlatnike još danas i za osam dana svoju zaradu možete unovčiti. Evo, ja sam vam pomogao.
– Ali – rekoh mu – zar će mi gospoda iz kovnice samo tako povjeriti svotu koja se penjena više od četiri milijuna livri?
– Sigurno da neće, ako ih ne kupite za gotov novac ili u valjanim papirima u istojvrijednosti.
– Dragi gospodine Boaz, ja nemam ni jedno ni drugo.
– U tom slučaju nećete nikada za osam dana zaraditi dvadeset tisuća florina. Premaprijedlogu što ste mi ga sinoć iznijeli, mislio sam da ste milijunaš. Dat ću kojem od svoje djece da danas ili sutra izvede taj posao.
Pošto mi je dao tako lijepu pouku, Boaz ode u svoj ured, a ja da se odjenem. Posjetio sam gospodina d'Affrija i s njime ručao.
Iz pisma što ga je netom primio od gospodina de Boulognea saznao sam da mi ne može staviti na raspolaganje dvadeset milijuna što će ih primiti, osim uz gubitak od osam posto, jer se upravo zaključuje mir. To mu je bilo smiješno, a i meni također.
Svjetova me neka se ne povjeravam Židovima, jer su među njima najpošteniji oni koji su najmanji lupeži i ponudi se da mi vlastoručno napiše preporuku za banku Pels u Amsterdamu, što sam sa zahvalnošću prihvatio. A da bi mi pomogao u poslovanju s geteborškim akcijama, predstavio me je švedskom poslaniku.
Dva sata prije dolaska u Amsterdam, dok sam sjedio u poštanskoj kočiji na dva točka, a moj sluga iza mene, sretosmo drugu kočiju na četiri točka, u koju bijahu upregnuta dva konja. U njoj gospodar i sluga. Kočijaš te kočije htjede da joj se moja ukloni s puta, a moj mu kočijaš odvrati da bi je u tom slučaju morao prevrnuti u jarak. No ovaj ostade pri svom, a ja se tada obratih gospodaru, naočitom mladiću, i zamolih ga neka svom kočijašu naredi da me propusti.
– Ja sam u poštanskim kolima – rekoh mu – a osim toga i stranac sam.
– Gospodine, mi u Holandiji ne priznajemo prednost pošti, a ako ste stranac, priznajteda ne možete imati većih zahtjeva nego ja koji sam ovdje kod kuće.
Ja na to siđoh u snijeg koji mi dopiraše do pola čizama i golim mačem pozvah Holanđanina da siđe ili da me propusti. Smijući se odgovori da nema mača i da se uostalom neće tući zbog takva tričava razloga. Reče mi da se uspnem i propusti me.
U Amsterdam sam stigao oko ponoći i tu sam se ukonačio u Zvijezdi istoka.
Sutradan sretoh na burzi gospodina Pelsa, i ovaj mi kaza da će misliti na moju stvar.

XIX
Protivurječna i kriva mišljenja gospode d'Urfe o mojoj moći - Idem u Holandiju zbog novčanih poslova vlade - Židov Boaz daje mi pouku - Gospodin d'Affrija - Esther - Drugi Casanova - Ponovo susrećem Teresu Imer
Budući da se princ Turenne oporavio od boginja, gospodin de La Tour d'Auvergne opet se stade pojavljivati i pošto je dobro poznavao tetkine sklonosti za okultne znanosti, nije ga čudilo što sam postao njezin najbolji prijatelj. Volio sam da dolazi s nama na ručak ili večeru kao uostalom i svi njeni rođaci; godilo mi je njihovo plemenito i otmjeno ponašanje prema meni.
Upravo je tih dana grof de La Tour morao otići u Bretagnu k svojoj regimenti, i tako smo večerali nas dvoje sami gotovo svakog dana. Gospođina posluga odnosila se prema meni kao prema njenom suprugu. Govorili su da sam sigurno njen muž, jer kako bih inače provodio duge sate s njom?
Gospođa d'Urfe, uvjerena da sam bogat, uvrtjela je sebi u glavu da sam se namjestio u lutriji tek radi prikrivanja. Po njenom mišljenju ja sam posjedovao ne samo kamen mudraca nego i moć da razgovaram sa svim elementarnim dusima. Vjerovala je prema tome da raspolažem natprirodnom moći i da sam u stanju uništiti čitavu zemlju, usrećiti ili unesrećiti Francusku, a moje tobožnje prikrivanje pripisivala je opravdanom strahovanju pred zatvorom i hapšenjem, jer to bi, prema njenom sudu, bilo neizbježno kad bi ministarstvo samo naslutilo tko sam ja uistinu.
Te neobične tlapnje crpla je iz onoga što joj je njen duh otkrivao noću, a što je njen zaneseni duh smatrao stvarnim. Ta mi je čudesna otkrivenja uvijek najiskrenije povjeravala, pa će mi, kako joj je tobože njen duh saopćio, jednog dana reći da je ne mogu naučiti razgovoru s duhovima samo zato što je žena, ali da bih mogao jednom naročitom operacijom, koja mi je sigurno poznata, prenijeti njen duh u tijelo muškog djeteta koje bi se rodilo iz duhovnog snošaja jednog besmrtnika sa smrtnom ženom ili iz snošaja jednog smrtnika sa ženom božanske prirode.
Podsticati lude tlapnje te gospođe – govorio sam samom sebi – nije prijevara, jer tu više nema lijeka, pa je nikakvim sredstvom ne bih mogao dozvati zdravoj pameti. Da joj kao pošten čovjek pokušam dokazati kako su sva ta njena poimanja besmislena, ne bi mi povjerovala, pa stoga valja pustiti da stvari teku svojim tokom.
Što mi je drugo preostalo nego da uživam u tome što me najmoćnijim čovjekom i najvećim od braće Rumenog križa smatra gospođa koja bijaše u bliskim vezama s najvećim moćnicima Francuske i koja uz to imađaše debelu kesu i rentu od 80 tisuća livri što su je odbacivali njeni posjedi i kuće u Parizu?
Znao sam da mi u slučaju potrebe ne bi mogla ništa odbiti, i premda nisam stvorio nikakav plan da se dočepam njena bogatstva ni u cjelini ni djelomice, nisam imao snage da odolim zamamljivoj prilici koju mi bijaše stvorila moja moć nad njom.
Gospođa d'Urfe bijaše škrta. Jedva da je godišnje trošila trideset tisuća livri, a sa ušteđevinama, koje su iznosile i dvostruko više, igrala je na burzi. Jedan bi joj mešetar donosio kraljevske obveznice kad bi one bile po najnižoj cijeni, a prodavao bi ih kad bi im poskočila vrijednost. Time je znatno povećavala svoje blago. Više mi je puta kazivala kako bi bila spremna dati sve što ima samo da se može pretvoriti u muško i da veoma dobro zna da to ovisi o meni.
Jednog sam joj dana rekao da je istina da sam majstor za takvu operaciju, ali da se nikad ne bih toga poduhvatio jer bi za tu operaciju bila potrebna njena smrt.
– Ja to znam – reče mi ona – čak znam i vrst smrti kojom bih morala umrijeti, no ja samspremna.
– Kažete, gospođo, da znate kakva je to vrst smrti, pa hoćete li mi reći koja je to.
– Isti onaj otrov – uvrati mi ona – od kojega je umro Paracelsus.[79]
[79] Paracelsus (Theophrastus Bombastus von Hohenheim), rođen u Einsiedelnu 1494, umro u Salzburgu 1541. Njemački liječnik i filozof. Bez stalna boravišta, Paracelsus putuje čitavom Evropom, a boravio je i u našim krajevima. Negirajući opće priznate medicinske dogme onoga vremena, Paracelsus piše vlastita opažanja, temeljena na »iskustvu prirode«, o profesionalnim bolestima, kugi, sifilisu, neurozama i psihozama. Paracelsus se temperamentno obarao na vladajuće liječničko umijeće koje počiva na »lažnoj filozofiji«, i smatra da njegovi protivnici, »farizeji« i »volovi« samo svojom vanjskom pojavom, ponašanjem, nakitom i sjajem te nerazumljivim jezikom obmanjuju i zasljepljuju neuki narod.
– A vjerujete li da je Paracelsus doživio prijetvorbu?
– Ne. A znam i zašto. On nije bio ni muško ni žensko, a za to treba biti potpun muškaracili potpuna žena.
– Istina je. No znate li kako se priprema taj otrov? A znate li i to da ga je nemogućeproizvesti bez salamandra?
– Može biti, ali ja to nisam znala. Molim vas, pitajte kabalu da li itko u Parizu posjedujetaj otrov.
Odmah sam pogodio da ga ima ona sama, i u kabalističkom odgovoru to joj i rekoh, hineći začuđenje. Ona pak ne bijaše iznenađena, već je sjala od ponosa.
– Vidite – reče mi ona – da mi nedostaje samo dijete koje ima u sebi mušku riječnaslijeđenu od besmrtnika. Obaviještena sam da to ovisi o vama, i mislim da vam neće uzmanjkati potrebna hrabrost zbog neumjesnog sažaljenja što biste ga mogli osjetiti prema mom starom kosturu.
Kad začuh te riječi, ustadoh i otiđoh do prozora odakle se pružao pogled na kej i tu sam ostao kojih desetak minuta razmišljajući o njenim ludostima. Kad sam se vratio k stolu, pažljivo mi se zagleda u lice i sva uzbuđena reče:
– Dragi prijatelju, je li moguće? Vidim, plakali ste. Nisam je pokušao razuvjeriti. Dubokosam uzdahnuo, uzeo mač i otišao. Njezina zaprega stajala mi je uvijek na raspolaganju pred vratima kuće.
Na svadbi mog brata koji bijaše primljen u Akademiju, bankar Corneman pripovijedao mi je o velikoj nestašici novca i potaknuo me da razgovaram s vrhovnim kontrolorom kako bi se tome našlo lijeka. Reče mi, ako bi se francuske kraljevske obveznice mogle uz pristojnu cijenu ustupiti nekom trgovačkom društvu u Amsterdamu, mogle bi se za njih dobiti obveznice neke druge države, koje bi se lakše mogle unovčiti nego francuske, budući da nisu na tako lošem glasu. Zamolio sam ga da o tome nikome ne govori i obećao da ću u tom smislu postupiti.
Već sutradan porazgovorio sam sa svojim zaštitnikom, gospodinom de Bernisom. On ocijeni spekulaciju kao odličnu i savjetova mi da osobno otputujem u Holandiju s preporukom vojvode de Choisela upućenom na gospodina d'Affrija. Njemu bi se moglo poslati nekoliko milijuna u kraljevskim papirima i on bi ih mogao unovčiti s kamatama u povoljnoj prilici, za koju bih se ja morao pobrinuti.
Gospođu d'Urfe uvjerio sam da odlazim u Holandiju zbog dobra Francuske i da ću se vratiti početkom veljače, na što me ona zamoli da joj prodam akcije Geteborške indijske kompanije. Imala ih je u vrijednosti od šezdeset tisuća franaka, a nije ih mogla prodati na pariškoj burzi zbog nestašice novca. Osim toga nisu joj htjeli isplatiti kamate koje su one donosile, a što je predstavljalo znatan iznos s obzirom na to da se dividende nisu isplaćivale već tri godine. Pristao sam, s time da mi ona sačini kupoprodajni ugovor kojim bih postao vlasnik spomenutih dionica, što ona učini istog dana uz svjedočanstvo advokata Tourtona i Baura na trgu Victoires.
Kad smo se vratili njenoj kući, htio sam se pismeno obavezati da ću joj po povratku isplatiti vrijednost dionica, ali ona ne htjede ni da čuje. Otišao sam zadovoljan što na njenom licu nisam primijetio ni tračak nepovjerenja.
Bankar Corneman dade mi kreditno pismo na iznos od sto tisuća florina na Židova Boaza, dvorskog bankara u Haagu.
Za tri dana stigoh u Anvers, gdje sam se ukrcao na jahtu s koje se sutradan iskrcah u Rotterdamu. Ondje sam prespavao, a narednog sam dana otišao u Haag, gdje se ukonačih kod Jaqueta u svratištu Engleskom parlamentu. Istog dana, na Badnjak, predstavio sam se gospodinu d'Affriju baš u trenutku kad je ovaj čitao pismo vojvode de Choiseula koji ga je obavještavao o meni i mom poslu. Zadrža me na ručku, za vrijeme kojega mi reče neka se hrabro latim posla, iako on sumnja u uspjeh, jer Holanđani imaju valjanih razloga da ne vjeruju u skori mir.
Otišavši od poslanika, dadoh se odvesti k bankaru Boazu, te ga zatekoh za stolom s čitavom njegovom ružnom i brojnom obitelji. Pošto je pročitao kreditno pismo, reče mi da je istog dana primio Cornemanovo pismo u kojem govori pohvalno o meni. Zatim me upita kako to da nisam otišao ljuljati malog Isusa s obzirom na to da je danas Banjak, a ja mu odgovorih da sam došao s njime slaviti svetkovinu Makabejaca. Moj odgovor bi oduševljeno primljen od svekolike obitelji, pa me glava kuće zamoli da se nastanim kod njih. Primih njegovu ponudu, te poslah lakaja po svoju zapregu i prtljagu. Pri rastanku zamolih ga da mi u ovo malo dana što sam ih naumio provesti u Holandiji pronađe neki unosan posao na kojem bih mogao zaraditi osamnaest do dvadeset tisuća florina. Ozbiljno mi je obećao da će o tom voditi računa.
Pošto smo sutradan doručkovali svi zajedno, saopći mi da je uredio moju stvar, te me povede u svoju radnu sobu. Tu mi najprije izbroji tri tisuće florina u zlatu i mjenicama, a zatim mi reče da samo do mene stoji hoću li za osam dana zaraditi dvadeset tisuća florina kao što sam mu sinoć natuknuo. Veoma sam se začudio, misleći da zbija šalu, lakoći kojom se u toj zemlji zarađuje novac. Zahvalih mu na tom dokazu prijateljstva i stadoh ga slušati.
– Evo – reče mi – jučer sam primio obavijest iz kovnice novca. Obaviješten sam da ćeiskovati 400.000 dukata i da su spremni da ih prodaju po sadašnjem tečaju zlata, a koji srećom sada nije visok. Svaki dukat vrijedi 5 florina, dva stübera i tri petine. To je tečaj za mijenjanje u Frankfurtu na Majni. Kupite tih četiri stotine tisuća dukata, odnosite ih ili pošaljite u Frankfurt, ispostavite čekove na amsterdamsku banku i vaš račun je čist i jasan: zaradit ćete jedan stüber i devetinu po dukatu, što iznosi 22.222 naša florina. Nabavite te zlatnike još danas i za osam dana svoju zaradu možete unovčiti. Evo, ja sam vam pomogao.
– Ali – rekoh mu – zar će mi gospoda iz kovnice samo tako povjeriti svotu koja se penjena više od četiri milijuna livri?
– Sigurno da neće, ako ih ne kupite za gotov novac ili u valjanim papirima u istojvrijednosti.
– Dragi gospodine Boaz, ja nemam ni jedno ni drugo.
– U tom slučaju nećete nikada za osam dana zaraditi dvadeset tisuća florina. Premaprijedlogu što ste mi ga sinoć iznijeli, mislio sam da ste milijunaš. Dat ću kojem od svoje djece da danas ili sutra izvede taj posao.
Pošto mi je dao tako lijepu pouku, Boaz ode u svoj ured, a ja da se odjenem. Posjetio sam gospodina d'Affrija i s njime ručao.
Iz pisma što ga je netom primio od gospodina de Boulognea saznao sam da mi ne može staviti na raspolaganje dvadeset milijuna što će ih primiti, osim uz gubitak od osam posto, jer se upravo zaključuje mir. To mu je bilo smiješno, a i meni također.
Svjetova me neka se ne povjeravam Židovima, jer su među njima najpošteniji oni koji su najmanji lupeži i ponudi se da mi vlastoručno napiše preporuku za banku Pels u Amsterdamu, što sam sa zahvalnošću prihvatio. A da bi mi pomogao u poslovanju s geteborškim akcijama, predstavio me je švedskom poslaniku.
Dva sata prije dolaska u Amsterdam, dok sam sjedio u poštanskoj kočiji na dva točka, a moj sluga iza mene, sretosmo drugu kočiju na četiri točka, u koju bijahu upregnuta dva konja. U njoj gospodar i sluga. Kočijaš te kočije htjede da joj se moja ukloni s puta, a moj mu kočijaš odvrati da bi je u tom slučaju morao prevrnuti u jarak. No ovaj ostade pri svom, a ja se tada obratih gospodaru, naočitom mladiću, i zamolih ga neka svom kočijašu naredi da me propusti.
– Ja sam u poštanskim kolima – rekoh mu – a osim toga i stranac sam.
– Gospodine, mi u Holandiji ne priznajemo prednost pošti, a ako ste stranac, priznajteda ne možete imati većih zahtjeva nego ja koji sam ovdje kod kuće.
Ja na to siđoh u snijeg koji mi dopiraše do pola čizama i golim mačem pozvah Holanđanina da siđe ili da me propusti. Smijući se odgovori da nema mača i da se uostalom neće tući zbog takva tričava razloga. Reče mi da se uspnem i propusti me.
U Amsterdam sam stigao oko ponoći i tu sam se ukonačio u Zvijezdi istoka.
Sutradan sretoh na burzi gospodina Pelsa, i ovaj mi kaza da će misliti na moju stvar.

Četvrt sata kasnije naiđoh na gospodina D.O. koji me upozna s nekim trgovcem iz Goteborga. Ovaj htjede odmah iskupiti šesnaest mojih akcija uz 12 posto kamata, no gospodin Pels mi savjetova da pričekam, uvjeravajući me da ću dobiti i petnaest posto.
Sutradan sam ručao kod gospodina D. O. On bijaše udovac četrdesetih godina, a njegovoj jedinici Estheri bilo je četrnaest. Bila je ljepotica po svemu, jedino joj zubi ne bijahu lijepi. Očaravala me njena bijela put, crna kosa počešljana bez pudera, njene crne duboke oči. Govorila je veoma dobro francuski, imala je vrlo nježnu ruku za klavesen i strastveno je voljela čitati.
Poslije jela gospodin D. O. pokaza mi svoju kuću koja je bila nenastanjena, budući da se poslije smrti svoje žene povukao u odaje u prizemlju gdje je lijepo stanovao. Stan što mi ga je pokazao sastojao se od šest ili sedam prostorija u kojima je bilo dragocjenog starinskog porculana, a zidove prekrivahu mramorne pločice, u svakoj sobi druge boje, pa čak i podovi bijahu njima popločani, a zastirahu ih divni turski sagovi tkani naročito za ove sobe.
Velika blagovaonica bila je sva obložena alabastrom, a stolovi i ormari bijahu od cedrovine. Mramorne su pločice pokrivale čitavu kuću i s vanjske strane.
Jedne sam subote vidio pet služavki kako na ljestvama peru i glačaju te divne zidove. Morao sam se nasmijati, jer su te služavke, koje su inače nosile široke suknje, tada bile odjevene u hlače, jer bi inače odviše izazivale radoznale poglede prolaznika.
Pošto smo razgledali kuću, siđosmo, a gospodin D. O. ostavi me sama sa svojom kćerkom u predsoblju gdje je inače radio. Bila je Nova godina.
Gospođica O., nakon što je odsvirala na klavesenu jednu sonatu, upita me da li bih htio ići na koncert. Odgovorih joj da mi ništa drugo ne bi bilo zabavnije nego poći nekamo s njom.
– Kanite li i vi ići, gospođice?
– Ništa mi na svijetu ne bi bilo milije, ali ne mogu ići sama.
– Bio bih sretan kad bih vam mogao u tome pomoći, ali se ne usuđujem nadati tolikojčasti.
– Priredili biste mi neizmjernu radost, a sigurna sam da vas otac neće odbiti ako gazamolite.
– Sigurni ste?
– Jesam. To bi s njegove strane bilo neuljudno. Čudim se da se toliko bojite. Moj je otacveoma uglađen čovjek. Vidi se da ne poznajete običaje u Holandiji. Kod nas djevojke uživaju sve časne slobode sve dok se ne udaju. No hajte, pođite do mog oca!
Uđoh dakle gospodinu D. O., koji je upravo nešto pisao, i upitah ga da li bi mi dopustio da pratim njegovu kćer na koncert.
– Imate li kola?
– Da, gospodine.
– Dakle, ne treba uprezati. Esther!
– Evo me, oče!
– Možeš se obući. Gospodin Casanova htio bi imati to zadovoljstvo da te povede nakoncert.
– Hvala vam, dobri oče!
On je zagrli i ona ode da se odjene. Poslije jednog sata evo je lica blistava od radosti. Ništa joj ne bih mogao poželjeti doli malo pudera, ali Esther bijaše ponosna na boju svoje kose koja je njenu kožu činila još bjeljom. Crne čipke pokrivahu joj čvrste, tek propupale grudi.
Siđosmo, a ja joj pružih ruku da joj pomognem u kola i stadoh se osvrtati čekajući da bilo sobarica bilo pratilja pođe s njom, i začudih se ne videći nikoga. Izgledalo mi je nevjerojatno. Tako mlada djevojka, pa sama sa mnom! Pitao sam se da li se moram podsjetiti da sam velik sladostrasnik, ili je bolje to zaboraviti. Presretna Esther reče mi da ćemo slušati jednu Talijanku koja pjeva poput slavuja, pa vidjevši me tako zatečena, zapita me za razlog. Boreći se sam sa sobom rekoh joj napokon kako mi se čini da nisam vrijedan da čuvam takvo blago kao što je ona.
– Znam – reče mi – da u ostaloj Evropi ne puštaju djevojke da izlaze same s muškarcima,ali kod nas djevojče od malena uče čednosti, pa tako znamo da ćemo, ne budemo li čedne, same biti krive svojoj nesreći.
– Sretan onaj koji će biti vaš muž, a još sretniji ako ste ga već odabrali.
– Oh, to ne ovisi o meni, već o mom ocu.
– A što ako ne budete voljeli onog kog vam on namijeni?
– Nije dopušteno voljeti nekoga prije nego što znamo da će nam biti muž.
– Znači, vi još nikog niste zavoljeli?
– Nikoga, a još nisam osjetila ni potrebe za tim.
– Smijem li vam, dakle, poljubiti ruku?
– Zašto ruku?
Ona povuče ruku, pruži mi usne i poljubi me tako čedno da me je zagolicalo oko srca, no ona me ohladi kad mi kaza da bi me isto tako poljubila u nazočnosti svog oca, ako bi mi to pričinjalo zadovoljstvo.
Došli smo na koncert. Ondje je Esther susrela mnoge gospođice, svoje prijateljice, mahom kćeri bogatih trgovaca, neke ružne, neke lijepe, no sve bijahu radoznale da saznaju tko sam ja. Ona im osim mog imena nije znala drugo reći. S oduševljenjem mi pokaza jednu lijepu plavojku koja je stajala u blizini, pitajući me da li mi se čini ljupkom. Ja joj posve razumljivo odgovorih da ne volim plavojke.
– Ipak bih voljela da vam je predstavim, jer je možda vaša rođakinja. Zove se jednakokao i vi, a ono joj je otac.
– Gospodine Casanova – reče mu ona – predstavljam vam gospodina Casanovu, prijateljamoga oca.
– Je li moguće? – povika on. – Želim da ste i moj prijatelj, no možda smo čak i rođaci.Moja je obitelj iz Napulja.
– I jesmo rođaci, iako veoma daleki, jer moj je otac iz Parane. Znate li vaše rodoslovlje?
– Morao bih ga doduše znati, ali pravo da vam kažem, i ne mislim na to, jer ovdje vamnitko ne mari za te tašte besmislice.
– Ništa zato. Pozabavit ćemo se time kojih četvrt sata, a onda ćemo se svemu nasmijati.Imat ću čast da vas sutra posjetim i da vam izredam sve svoje pretke. Nećete se ljutiti ako među njima pronađete i svog začetnika?
– Bit će mi naprotiv veoma drago. Gospodine, i ja ću sebi dopustiti čast da vas posjetim.Smijem li vas upitati da li držite neku trgovačku kuću?
– Ne. Bavim se financijama i služim u francuskom ministarstvu. Uputili su me nagospodina Pelsa.
Na to gospodin Casanova dade znak svojoj kćeri, i ona pristupi da mi se predstavi. Bila je prisna Estherina prijateljica. Sjeo sam između njih, i koncert je započeo.
Najprije je bila na redu jedna lijepa simfonija, onda violinski koncert, pa još jedan za obou, a onda se pojavi toliko hvaljena Talijanka, po imenu Trenti, i stade uz pratioca na klavesenu. Neizrecivo je bilo moje iznenađenje kad sam u toj navodnoj Trentovoj prepoznao Teresu Imer, ženu plesača Pompeatija, koje se čitalac vjerojatno sjeća. Poznavao sam je još prije osamnaest godina, onda kad me je stari senator izlupao trskovačom, jer nas je zatekao u dječjim igrama. Ponovo sam je vidio u Veneciji 1753. godine kad smo se, ne više poput djece, već kao pravi zaljubljenici, ljubili. Onda je otišla u Bayreuth, gdje je bila markgrofova ljubavnica. Bijah obećao da ću je posjetiti, ali Catterine i koludrica Marija Magdalena ne dadoše mi za to vremena. Zatim sam dopao tamnice, pa više ništa nisam o njoj čuo. Bio sam zaista zapanjen što je vidim ovdje u Amsterdamu. Nisam rekao ni riječi dok sam slušao napjev koji je pjevala anđeoskim glasom, a kojem je prethodio recitativ što je ovako počinjao: Eccoti giunta al fin, donna infelice.28
28. Ipak si došla, nesretna ženo.
Odobravanju nikad kraja. Esther mi reče da nitko ne zna tko je ona, da je na glasu zbog stotine pustolovina i da je veoma nesretna u svojim poslovima, te da živi od toga što obilazi sve holandske gradove pjevajući na javnim koncertima, a za plaću da dobiva samo ono što joj općinstvo stavlja na tanjur kojim na kraju koncerta obilazi sve redove.
– A da li joj je tanjur često pun?
– Veoma rijetko, jer svi koji su ovdje već su platili ulaznicu. Ubere li trideset ili četrdesetfranaka, to je već mnogo. Prekosutra će pjevati u Leidenu, sutra u Haagu, a onda u Rotterdamu, pa se opet vraća ovamo. Već šest mjeseci živi tako, a općinstvo se nikad ne može zasititi divnog joj pjeva.
– Zar nema ljubavnika?
– Govori se da ima po jednog mladića u svakom gradu, ali umjesto da oni njoj plaćaju,ona troši na njih. Uvijek je odjevena u crno, ne samo zato što je udovica, već zbog neke velike tuge koja ju je zadesila. Vidjet ćete je kad nakon pola sata prođe našim redom.
Krišom sam odbrojao dvanaest dukata i zamotao ih u papir čekajući uzbuđena srca, što mi je bilo smiješno, jer za to nije bilo nikakva razloga.
Kad je prolazila kroz red ispred našega, vidjeh kako se iznenađeno trgnula kad me je ugledala, no ja žurno odvratih pogled od nje i stadoh razgovarati s Estherom. Kad je došla u naš red, stavih na njen tanjur onaj zamotak i ne pogledavši je, i ona prođe. No veoma sam dobro primijetio malu djevojčicu od četiri do pet godina koja je išla za njom. Kad je došla do kraja reda, mala se vrati i poljubi mi ruku. Ostao sam zapanjen kad bolje zagledah u lice tog djeteta koje je imalo moje vlastite crte. Istina, ja sam se pretvarao, ali mala me je gledala pažljivo, stojeći nepomično, tako da mi postade nelagodno.
– Lijepo moje dijete, hoćeš li slatkiša? – rekoh joj. – Evo, uzmi cijelu kutiju.

Rekavši to, dadoh joj punu kutiju koja je doduše bila od kornjačevine, no ja bih joj bio dao da je Ma i od zlata. Tada ona ode, a Esther mi kroza smijeh reče da je to dijete moja slika i prilika.
– Upravo nevjerojatno – potvrdi gospođica Casanova.
– Sličnosti su često puta igra slučaja – odgovorio sam.
Nakon koncerta ostavio sam gospođicu Estheru s njenim ocem koji je došao po nju i otišao u svoje svratiste Zvijezda istoka. Naručio sam ostrige i baš sam se spremao da ih pojedem, kadli u sobi osvanu Teresa s djetetom.
Ja se, kao što je i red, digoh od stola da je srdačno zagrlim, a ona se odjednom sruši onesviještena na divan. Ne bih znao reći je li to bila prava ili hinjena nesvjestica, no ja sam bio navikao na takve prizore, pa je poškropih svježom vodom, stavivši joj pod nos mirisnu vodicu.
Kad je došla k sebi, svrnu oči na mene i stade me gledati bez riječi. Upitah je hoće li sa mnom večerati, i ona odgovori da hoće. Brzo naručih tri pribora i posluže nas dobrom večerom uz koju ostadosmo do šest sati izjutra, pričajući jedno drugom svoje zgode i nezgode.
Ona je znala za većinu mojih posljednjih udesa, no ja nisam ništa znao o njezinima. Tako je zapravo ona govorila pet ili šest sati bez prestanka.
Sofija – tako se zvala njezina kćerka – spavala je dubokim snom u mom krevetu do jutra. Teresa je ostavila za kraj svojih pripovijesti ono najvažnije i za mene najzanimljivije. Reče mi da je Sofija moja kći i pokaza mi njezin krsni list s datumom njena rođenja. Mi smo ljubakali u Beču početkom Spasovskog sajma, a budući da se Sofija rodila na staru godinu u Bavreuthu, sad joj je tačno pet godina. Rekoh joj da vjerujem i budući da sam u stanju da joj pružim doličan odgoj, pripravan sam da se za nju pobrinem. No Teresa mi odgovori da je ona dragulj njena života i da bih joj iščupao srce kad bih joj nju oduzeo. Umjesto nje ponudi mi svoga sina kojem tada bijaše dvanaest godina, a nije imala sredstava da ga odgoji.
– Gdje je on?
– On je u Rotterdamu, ne bih mogla reći u zavodu, već prije u zalagaoniei, jer mi ga onajkoji ga je uzeo na odgajanje neće vratiti sve dok mu ne platim što sam mu dužna.
– Koliko ste mu dužni?
– Osamdeset florina. Vi ste mi danas dali šezdeset i dva, dajte mi, molim vas, još četiridukata i moj će sin biti vaš, a ja najsretnija među majkama. Dovest ću vam ga druge sedmice u Haag, jer ste mi rekli da se morate ovamo vratiti.
– Dobro, draga moja Tereso. Umjesto četiri uzmite, evo, dvadeset dukata. Vidjet ćemo seopet u Haagu.
Osjećaj zahvalnosti i radosti koji su joj preplavili dušu dovedoše je do pretjerana ushita,
no tim ne mogaše probuditi moju nekadašnju nježnost, ili bolje reći onu časovitu žudnju što ju je znala potaći u meni, jer ja je nisam nikada pravo ljubio. Stiskala me je u zagrljaju više od četvrt sata, udvostručivši izraze najživljih želja, ali sve uzalud. Uzvraćao sam joj milovanja, ali tako da je uskoro razabrala da ne potječu iz istog vrela kojem Sofija duguje svoje rođenje.
Na kraju brižnu u plač, zatim uzdahnu, uze svoju kćerkicu i ode podsjetivši me još jednom na sastanak u Haagu.
Teresa je bila dvije godine starija od mene, lijepa plavojka s mnogo duha i dara. No njene draži nisu više bile iste, jer bi me inače bila podsjetila na nekadašnju svoju moć. Ono što je doživjela u šest godina od svog odlaska iz Beča u Bayreuth, sigurno bi bilo vrijedno čitaočeve pažnje, i rado bih o tome pisao kad bih se mogao sjetiti svih pojedinosti.
Otkrivši njenu nevjeru s nekim gospodinom Montpernisom, markgrof ju je otjerao. Rastala se od svog muža Pompeatija i otišla u Bruxelles s nekim ljubavnikom. Tu se za kratko vrijeme svidi princu Karlu Lorenskom koji joj je podijelio kao izuzetnu povlasticu upravu svih priredaba u austrijskoj Nizozemskoj. Koristeći se tom povlasticom, upustila se u velike pothvate koji su je stajali golemih izdataka, tako da je za manje od tri godine morala rasprodati sve svoje dragulje, čipke, haljine i sve što je imala i pobjeći u Holandiju da ne bi dospjela u zatvor.
Njezin muž ubio se u Beču zbog užasnih bolova u utrobi. Rasporio je trbuh britvom i iščupao utrobu iz sebe. Tako je umro.
Zbog poslova koji su me čekali nisam se mogao predati snu. Gospodin Casanova dođe do mene na kavu, te me pozva na ručak urekavši sastanak kod Amsterdamske burze, ustanove zanimljive za svakog stranca koji ima iole pameti u glavi. Ondje ćeš vidjeti mnogog milijunaša s izgledom prostaka. Čovjeka koji nema više od pet tisuća florina smatraju tolikim siromahom da se ne usuđuje poslovati pod svojim imenom.
Gospodin D. O. pozva me sutradan na ručak u malu vilu koju je imao na Amstelu. I gospodin Casanova postupao je veoma prijazno sa mnom. Pročitao je moje rodoslovlje koje mi je toliko koristilo u Napulju, a onda potraži svoje i ustanovi da su oba rodoslovlja savršeno ista. No ta činjenica nije u njega izazvala nikakva uzbuđenja, već samo smijeh. Moj mi imenjak ljubazno ponudi svoje usluge i svoje iskustvo u trgovačkim poslovima, bude li mi potrebno. Kći mu bijaše ljepušna, no ni njene draži, ni njena pamet nisu me se dojmili, jer mi cijelo biće bijaše ispunjeno čežnjom za Estherom.
Za vrijeme jela često sam je spominjao, što gospođica Casanova nije mogla otrpjeti, te ljutito reče da Esther nije lijepa. Djevojka koja zna da je lijepa likuje kad može zatvoriti usta čovjeku koji je pun hvale za drugu koja je ljepotom ne nadmašuje. Pa ipak je mlada Casanova bila prisna Estherina prijateljica.
Poslije ručka gospodin se D. O. ponudi da će otkupiti dionice uz petnaest posto kamata, pa ću tako uštedjeti izdatke za posrednika i bilježnika. Odmah sam pristao i uručih mu dionice, zamolivši ga da mi ih plati čekom na ime Tourton i Baur u tourskim livrama, isplativo na moj nalog.
Pošto je obračunao švedski talir po osam livri i deset sua, dade mi ček na pokaz, ravnajući se po hamburškom tečaju izmjene, i to na iznos od 72 tisuće franaka, dok sam uz pet posto očekivao tek 69 tisuća. Taj me je dobitak visoko uzdigao u očima gospođe d'Urfe koja se možda nije nadala tolikom poštenju.
Predveče smo otišli u Zaandam u barci pričvršćenoj na saonice s jedrom. To je vozilo zaista izvanredno i veoma zabavno. Klizili smo hitro tjerani vjetrom koji je dostizao i petnaest engleskih milja na sat. Ne mogu se zamisliti kola koja bi bila udobnija, čvršća i sigurnija. Zacijelo nema nikoga tko ne bi htio putovati oko svijeta u takvom vozilu preko zaleđena mora, ali bi uvijek morao imati vjetar u krmu, jer se drukčije ne može voziti, budući da kormilo ne bi služilo ničemu. Najviše me se dojmila brzina i tačnost kojom su dva mornara spustila jedra u času kad smo stigli do otoka i kad su morali zaustaviti barku. To je jedini opasan trenutak, jer je barka nastavila kliziti kojih stotinu koračaja i poslije spuštanja jedara, i da su ih mornari spustili samo sekundu kasnije, razbili bismo se u paramparčad u silnom sudaru s obalom.
Okrijepismo se odličnom ribom, no šetati nismo mogli zbog silnog vjetra.
Na to sam se mjesto još jednom vratio i nije potrebno da bilo što kažem, jer svi znaju da je divni Zaandam pravo rasadište bogatih trgovaca koji će vremenom postati amsterdamski milijunaši.
Vratili smo se saonicama s dva konja koje bijahu vlasništvo gospodina Pelsa. Ljubazni me bankar zadrža na večeri i rastadosmo se tek oko ponoći.
Sutradan, dok je snijeg padao u krupnim pahuljama, otiđoh rano do gospodina D. O. i zatekoh Estheru izvrsne volje. Pred ocem me poče zadirkivati što sam proveo noć u svratištu s gospođom Trenti.
Gospodin D. O. reče da se nipošto ne trebam opravdavati jer je pohvalno voljeti umjetnost, pa me zamoli da mu ispričam tko je ta žena. Rekoh da je Venecijanka, da joj se muž nedavno ubio i da sam je vidio posljednji put prije gotovo šest godina.
– Mora da ste se iznenadili kad ste ugledali svoju kćerku – reče mi Esther.
Odgovorih da ona ne može biti moja, jer je pjevačica onda još bila sa svojim mužem. No ona ostade kod svoje tvrdnje, pozivajući se na neobičnu sličnost, i stade me peckati što sam sinoć zadrijemao na večeri kod gospodina Pelsa.
– Zavidim onima – primijeti ona – koji znaju tajne blagoga sna, jer ja od nekog vremenazaspim tek nakon dugog i nevoljnog čekanja, i kad se probudim, umjesto da sam svježeg duha, iscrpena sam i satrvena od umora.
– Gospođice, pokušajte provesti noć slušajući dugu povijest nekoga koji vas zanima, aliiz njegovih vlastitih usta, pa ćete drugu noć slatko usnuti.
– Takav netko ne postoji. Mislim da bi mi trebalo zanimljivih knjiga koje bi mipreporučio netko tko se razumije u štivo. Volim povijest i putopise, ali voljela bih biti sigurna da u njima ništa nije izmišljeno. Čim posumnjam da je nešto izmišljeno, onog trenutka ostavljam čitanje.
Obećah joj da ću joj donijeti željene knjige sutradan prije no što odem u Haag. Ona se uhvati za moju riječ i čestita mi što ću se u Haagu opet vidjeti s Trentijevom.
Estherina me je neposrednost neugodno dirala, i gospodin D. O. smijao se od sveg srca zbog optužbe koju je njegova kći digla protiv mene.
U jedanaest sati sjedosmo u saonice i odosmo do male kućice gdje ćemo – kako me je upozorila – naći i gospođicu Casanova s njenim zaručnikom. Kad joj rekoh da me osim nje nitko drugi ne zanima, lice joj zasja od radosti.
Oni nam dođoše u susret pokriveni snijegom. Siđosmo i uđosmo u salon da skinemo bunde, kadli primijetih kako je njen zaručnik časak zastao promatrajući me, a zatim šapnuo nešto svojoj budućoj. Ona prasnu u smijeh, nešto prošapta Estheri, a ova to prenese svom ocu koji udari u još glasniji smijeh. Kako su svi gledali u mene, bio sam siguran da je riječ o meni, no hinio sam ravnodušnost. Ipak im pristupih, jer je već sama pristojnost to zahtijevala.
– Čovjek se može i prevariti – reče gospodin D. O. – no to prije treba stvar izvestinačistac. Da li vam se na putu iz Haaga u Amsterdam dogodilo nešto neobično? – upita me.
Ja se onda malo bolje zagledah u zaručnika, i sve mi bi odmah jasno.
– Ništa neobično – odgovorih – doli susreta s jedinom vrlo lijepom osobom koja ježeljela da se moja kola prevrnu u jarak, a mislim da tu osobu vidim ovdje.
Smijeh odjeknu još glasnije, i mi se zagrlismo. Kad je on sam ispričao čitavu zgodu sa svim pojedinostima, gospođica Casanova ljuto mu predbaci što se nije pobio. Esther joj se usprotivi rekavši da se njen zaručnik pokazao junačnijim poslušavši zdrav razum. Ali jogunasta gospođica ostade tvrdoglavo pri svom, i pošto prosu bujicu uzvišenih riječi, stade se duriti na svog dragog. Ja je stoga stadoh zadirkivati, što se neobično svidjelo Estheri.
– A sada dosta – povika Esther veselo, u želji da izgladi upadicu. – Potecimo brže naAmstel, jer se bojim da će se led otopiti.
Odosmo na Amstel, a kako mi je to umijeće bilo sasvim nepoznato, čitalac može zamisliti kako sam se proveo. Pošto sam bar dvadesetak puta tresnuo na leđa, pobojah se da ću na kraju slomiti križa, ali ne htjedoh odustati, jer me je bilo stid. Ostavio sam led tek kad nas pozvaše na ručak.
Kad smo se digli od stola, učini mi se kao da su mi uzeti svi udovi. Esther mi dade lončić s pomadom, rekavši neka se njome natrljam prije lijeganja, pa ću sutra biti opet zdrav. Imala je pravo. Svi su se mnogo smijali, a ja sam ih pustio neka se smiju na moj račun, ali im to nisam zamjerio. Naprotiv. Htio sam da me Esther zavoli, a zar ima boljeg puta do djevojčina srca od slijepa potčinjavanja i usrdne uslužnosti?
Poslijepodne sam proveo u razgovoru s gospodinom D. O., dok su mladi, bez mene, opet otišli na Amstel, gdje su se zadržali sve do sumraka.
Govorili smo o mojih dvadeset milijuna, i on me upozori da ću ih moći unovčiti samo u suradnji s nekim trgovačkim udruženjem, jer bi mi ono moglo dati u zamjenu druge papire, ali neka budem pripravan da ću čak i u takvoj operaciji biti na veliku gubitku. Kad mu rekoh da bih rado poslovao s geteborškom indijskom kompanijom, obeća mi da će govoriti s jednim posrednikom i da mi gospodin Pels može pri tome mnogo pomoći.
Kad sam se sutradan probudio, pomislih da je sa mnom svršeno. Činilo mi se kao da mi se zadnji kralješnjak, nazvan »os sacrum« raspao u tisuću komadića, a već sam bio potrošio čitav lončić pomade što mi ju je Esther sinoć dala. Ipak nisam zaboravio na obećanje što sam joj ga dao.
Dao sam se odnijeti do knjižara i kupio sve što sam mislio da bi je moglo zabaviti. Poslao sam joj knjige zamolivši je da mi vrati one koje je već pročitala, što ona i učini. Srdačno mi je zahvalila, zamolivši me neka je prije odlaska u Amsterdam dođem poljubiti ako želim dobiti lijepi poklon.
Odoh k njoj u rano jutro, ostavivši poštanska kola pred kućnim vratima. Odgojiteljica me odvede do njene postelje, gdje je nađoh nasmijanu, s licem od ruže i ljiljana.
– Sigurno ne biste došli – reče mi ona – da se nisam bila poslužila riječju »poljubiti«. Rekavši to, prepusti sve draži svog lica mojim pohlepnim ustima. Nazrijeh ružičaste bradavice njenih mladih grudi, no čim je opazila da hoću poseći za njima, stade se opirati. Reče mi da uistinu imam pravo što se idem u Haag zabavljati s gospođom koja ima tako dragi zalog moje nježnosti. Zakleh joj se da idem u Haag samo zbog poslovna razgovora s poslanikom i da ću se vratiti za pet-šest dana s nepromijenjenom ljubavlju. Ona uzvrati kako se nada da ću održati riječ i na rastanku podari mi tako sladak cjelov da sam znao da ću po povratku dobiti i sve drugo.
Otišao sam žarko zaljubljen i stigao baš na vrijeme da večeram kod Boaza.

XX
Uspjeh u Holandiji - Povratak u Pariz s mladim Pompeatijem
Boaz se začudio povoljnoj prodaji onih šesnaest dionica geteborške kompanije, pa mi ponudi da će otkupiti dvadeset milijuna u akcijama švedske indijske kompanije ako napišem pismo poslaniku kojim ću se obvezati da ću dati francuske obveznice uz deset posto gubitka, a uzeti švedsko akcije uz petnaest posto dividendi kao što sam prodao onih šesnaest. Bio bih pristao, da nije zahtijevao rok od jednog mjeseca i klauzulu da se moj ugovor neće mijenjati u slučaju ako se sklopi mir. Odmah mi postade jasno da bi najbolje bilo vratiti se u Amsterdam, i ja bih doista otišao da nisam bio dao riječ Trentijevoj da ću je čekati u Haagu.
Sutradan ona doista doputova iz Rotterdama i napisa mi da me čeka na večeru. Pisamce sam dobio u kazalištu. Sluga koji mi ga je predao reče da će me poslije predstave odvesti gospođi. Otposlavši svog lakaja Boazu, otiđoh k njoj.
Zatekao sam tu neobičnu ženu s kćerkom i sinom na četvrtom katu neke jadne kuće. Usred sobe bijaše jedan stol zastrt crnim stolnjakom, a na njemu dvije svijeće.
Haag je bio dvorski grad i zato sam ja bio odjeven bogato, a ta je raskoš tjeskobno odudarala od bijede što me je okruživala. Ova žena, odjevena sva u crninu, sa dvoje djece, doimala se kao Medeja. Nikad nisam vidio dražesnijih stvorenja od to dvoje mališana. Nježno sam privio uza se dječaka nazvavši ga svojim sinom. Njegova mu majka reče da me odsele ima smatrati za svog oca. On me je prepoznao, sjetivši se da me je vidio u Veneciji u mjesecu svibnju 1753. godine kod gospođe Manzoni, i to me je veoma obradovalo. Bio je sitnog rasta, ali po svemu sudeći snažne tjelesne građe, lijepo oblikovan, i u njegovim se finim crtama nazirao blistav duh. Bilo mu je trinaest godina.
Sestra mu je stajala nepomično kao da očekuje da i na nju dođe red. Uzeh je na krilo i nisam je se mogao dosta naljubiti. Iako je šutjela, vidio sam da uživa u tome što je volim više od brata. Na sebi je imala samo laganu suknjicu. Izljubio sam svaki djelić tog malog, nježnog tijela, uživajući u pomisli da sam ja onaj kojemu ovo malo stvorenje duguje svoj opstanak.
– Draga mamice, zar to nije onaj isti gospodin kojeg smo vidjele u Amsterdamu i za kogvele da mi je otac, jer sam mu slična? Ali to ne može biti, jer moj tata je mrtav.
– Istina je – rekoh joj – ali mogao bih biti tvoj dobar prijatelj. Hoćeš li?
– Ah, dragi moj prijatelju! Zagrli me čvrsto!
Pošto u smijehu i šali provedosmo neko vrijeme, sjedosmo za stol. Tereza me posluži ukusnom večerom i odličnim vinom, rekavši da tako nije postupala ni s markgrofom kad ga je pozivala na male večere udvoje.
Htijući upoznati značaj njena sina koga sam odlučio povesti sa sobom, često sam mu se obraćao. Ustanovio sam da je neiskren, himben, uvijek na oprezu, smišljajući uvijek što će odgovoriti, i tako mu odgovori nikada ne bijahu iskreni ni od srca. A sve je to prikrivao površnom uglađenošću i suzdržljivošću, misleći valjda da mi se to sviđa. Blago mu rekoh da ovakvo njegovo ponašanje može biti korisno kad je tome mjesto i vrijeme, ali da ima trenutaka u kojima se čovjek ne može osjećati sretnim ako ne dadne srcu oduška, i da se baš u takvim časovima otkriva njegova plemenitost, ako je takav po prirodi.
Na to se umiješa njegova majka i stade ga zagovarati rekavši da je njegova glavna vrlina povučenost i šutljivost i da ga je ona učila da bude takav uvijek i prema svakome; pa je zato ne smeta što je i prema njoj zatvoren kao i prema drugima. Otvoreno joj rekoh da je to odvratno i da ne mogu zamisliti kako bi ijedan otac mogao voljeti sina koji je uvijek tako zatvoren u se.
– Kažite mi – rekoh tad dječaku – biste li mi mogli obećati da ćete u mene imati potpunopovjerenje i da nikad preda mnom nećete imati tajne?
– Obećavam vam – odgovori mi on – da ću radije umrijeti negoli vas slagati.
– To mu je u karakteru – uplete se njegova mati. – Usadila sam u nj odvratnost premalaži.
– Vrlo dobro – odvratih joj – no mogli ste svog sina drugim putem povesti sreći. Umjestoda mu slikate rugobu laži, mogli ste mu osvijetliti ljepotu istine. Samo tako postajemo dostojni ljubavi, a bez toga na ovom svijetu nema sreće.
– Ali – primijeti dječak uz osmijeh koji se meni nije svidio, dok je njegovu majku očarao– zar ne lagati i kazivati istinu nije isto?
– Ni govora, sinko, jer ne kazati istinu isto je što i lagati. Stoga valja da mi otvorite svojudušu, da mi kazujete sve što se događa u vama i oko vas, pa čak da mi otkrijete ono zbog čega biste se morali zastidjeti. A ja ću vam pomoći da se zastidite, pa se kasnije nećete bojati da mi povjerite sve svoje čine i osjećaje. Kad se budemo bolje upoznali, tad ćemo vidjeti jesmo li jedan za drugog, jer vas ja nikada ne bih mogao smatrati za sina nego voleći vas iskreno, i nikad se ne bih mogao složiti s time da me smatrate za oca ako ne bih osjetio da me volite kao što biste voljeli najboljeg prijatelja. I znajte, za to ću se ja pobrinuti, jer vi nećete moći nikada sakriti ni jednu svoju misao. A ako vidim da ste to učinili, a vi to nećete moći spriječiti, neću vas više voljeti, i to će biti samo vama na štetu. Ići ćete sa mnom u Pariz čim završim poslove u Amsterdamu, kamo idem već sutra. A dotle će vas vaša majka, nadam se, podučiti drugačijem ponašanju.
Začudio sam se videći kako moja kći nepomična sluša sve što govorim njemu i kako uzalud nastoji zatomiti suze.
– Zašto plačeš? – reče joj mati. – To je glupost. Dijete se na to nasmija i ovjesi joj se okovrata ljubeći je. No bijaše više no očito da je njezin smijeh bio lažan baš kao što su joj netom suze bile iskrene.
– Hoćeš li i ti sa mnom u Pariz? – upitah je.
– Da, dragi moj prijatelju, ali s mamom, jer ona bi bez mene umrla.
– A ako bih ti ja zapovjedila da odeš s njim? – upita majka.
– Poslušala bih, ali kako bih mogla živjeti daleko od vas?
Sad je djevojčica hinila plač kao i onaj smijeh od maločas. Bijaše to tako očigledno da je i sama Teresa to osjetila. Zato je pozvah na stranu i rekoh joj da je – ukoliko je svoju djecu odgajala za glumce – u tome divno uspjela, ali da su za ostali svijet to dva mala čudovišta u zametku.
Prestao sam je prekoravati tek kad je iskreno zaplakala. Preklinjala me je neka ostanem još jedan dan u Haagu, no ja joj rekoh da ne mogu i iziđoh za trenutak napolje. Kad se vratih, nemalo se začudih čuvši malu Sofiju gdje mi kaže kako ne vjeruje da sam joj prijatelj dok joj to ne dokažem.
– A kako, srce moje malo?
– Pa tako da sutra s nama večerate.
– Ne mogu, jer sam tvojoj majci odbio istu molbu, pa bi se uvrijedila ako bih sadapristao.
– O ne, ne bi, jer mi je ona sama rekla da vas za to zamolim.
Na te bezazlene riječi iskreno se nasmijah. Njena joj majka reče da je glupa, a brat primijeti da ne bi nikad tako nešto izlanuo. Na licu male vidjeh tada svu tugu njene duše. Opet sam je stao podučavati u moralnim načelima, a ona me je slušala otvorenih usta. Nisam se osvrtao hoće li se to svidjeti njezinoj majci. Na kraju joj obećah da ću sutra večerati s njom, ali uz uvjet da me posluži samo jednom bocom burgunca i s tri jela.
– Jer ti nisi bogata – rekoh joj.
– Dragi moj prijatelju, ja to dobro znam, ali mama kaže da ćete sve to vi platiti.
I opet sam se morao nasmijati. Nasmijala se i njena majka, unatoč svojoj ljutnji. Jadnica, kako se nisko srozala, smatrala je glupošću Sofijinu naivnost. No mala je bila najčišći dijamant, koji je trebalo samo izbrusiti. Teresa mi je rekla da vino ništa ne stoji, jer je njime snabdijeva sin roterdamskog gradonačelnika, neki mladić imenom V. D. R., i da će on sutra s nama večerati, ako to dopustim. Nasmjehnuh se i odgovorih joj da će mi biti drago da ga vidim.
Otišao sam izljubivši kćerku uzduž i poprijeko. Zaista sam želio da mi je njezina majka dade, no znao sam da bi moje molbe bile uzaludne, jer sam slutio da Teresa u njoj vidi utočište u starosti. Tako, na žalost, misle sve žene pustolovke, a Teresa nije bila drugo do pustolovka. Dao sam joj dvadeset dukata da kupi odjeću mom usvojenom sinu, a Sofija mi, u znak zahvalnosti, skoči oko vrata. Joseph mi je htio poljubiti ruku, ali ja ga upozorih da mi ubuduće svoju zahvalnost može iskazivati samo poljupcem u lice.
Dok smo silazili niza stube, Teresa me pozva da vidim sobicu u kojoj spavaju njezina djeca. Prozreo sam njezinu namjeru, no daleko je od mene bila želja za njom. Esther me je svega zanijela.
Sutradan sam kod Terese susreo mladog V. D. R-a. Bijaše to lijep mladić, oko dvadeset i dvije godine, jednostavno odjeven, ni ljubazan ni neljubazan, ni blag ni plahovit, bez ikakvih društvenih manira. Ako mu i bijaše dopušteno da bude Teresin ljubavnik, ipak se prema meni morao ophoditi kako je zahtijevala pristojnost.
Teresa primijeti da se nameće i da mi to smeta, pa se stala prema njemu odnositi kao prema potčinjenom. Pošto je pokudio oskudnost trpeze i pohvalio kakvoću vina koje je on Teresi poslao, ode za vrijeme deserta. Ja sam otišao oko jedanaest sati, obećavši da ćemo se još jednom vidjeti prije moga odlaska.
Sutradan primih pismo od gospođe d'Urfe, kojem bijaše priložen ček na Boaza u iznosu od 12 tisuća franaka.
»Budući da su akcije«, velikodušno mi je pisala, »stajale samo šezdeset tisuća franaka, to ne želim zarade na njima.«
Dakako, sa zadovoljstvom sam prihvatio taj poklon od pet stotina lujdora. Ostatak pisma bijaše pun njenih ludih maštarija. Njen duh otkrio joj je – pisala je – da ću se vratiti u Pariz s mladim dječakom koji se rodio iz filozofskog snošaja, i ona se nada da ću joj se smilovati.
Čudnog li slučaja! Unaprijed sam se smijao zamišljajući kako će se njene smućene duše dojmiti Teresin sin.
Boaz mi je zahvalio što sam pristao da mi ček isplati u dukatima. Naime, zlato je u Holandiji trgovačka roba. Isplate su se vršile u papirima ili u srebru. Upravo u to vrijeme nitko nije htio dukate, jer se ažio[80] popeo na pet stübera.
[80] Ažio, (tal. aggio), višak tečajne vrijednosti nad nominalnom kod novca, zlata i deviza.
Poslije ručka kod jedne princese otiđoh u kavanu da pročitam novine, i ondje susretoh V. D. R-a. Upravo je započinjao partiju bilijara. On mi prišapnu neka se kladim na nj. Taj mi se dokaz prijateljstva svidio. Vjerujući u njegovu umješnost, stadoh se kladiti. No kad je izgubio i treću partiju, okladio sam se protiv njega, a da to on nije ni primijetio. Nakon tri sata prestade s igrom pošto je izgubio trideset ili četrdeset partija. Misleći da sam se stalno kladio na njega, izrazi mi svoje saučešće. Kako li se iznenadio kad mu pokazah četrdesetak dukata rekavši da nisam uzalud gubio dan kladeći se protiv njega. Svi igrači udariše u smijeh, a on šalu primi naopako i ode ljutit. Čas kasnije uputih se Teresi kako joj bijah obećao.
Ona je očekivala V. D. R-a, ali kad joj ispripovjedih kako i zašto je bijesan otišao iz kavane, prestade ga čekati.
Proveo sam čitav sat sa Sofijom u naručju, a onda otišao obećavši da ćemo se vidjeti za tri ili četiri sedmice.
Vraćao sam se sasvim sam k Boazu, s mačem ispod ruke, kadli me odjednom napade V. D. R. na jasnoj mjesečini. Reče da ga zanima da li mi je mač oštar kao i jezik. Uzalud sam ga pokušavao umiriti razumnim riječima. Nisam želio povući mač iz toka, iako je on uperio na mene golu oštricu. Dokazivao sam mu da šalu ne treba tako krivo shvatiti, molio ga za oproštenje, nudio mu javnu ispriku u kavani, ali sve uzalud. On hoće da me pošto-poto ubije, i, da bi me izazvao, udari me mačem pljoštimice. Takav sam udarac primio samo jedanput u životu. Naposljetku i ja potegoh mač i, u nadi da će se ipak urazumiti, stadoh uzmicati. On pomisli da se bojim, pa ispruži mač i zada mi udarac od koga mi se kosa na glavi nakostriješila. Oštrica mi je probila ovratnik i prozujala s lijeve strane vrata promašivši me za ciglih nekoliko centimetara. Užasnuh se i odskočih u stranu. Odlučivši da ga ubijem, ranih ga u prsa, i siguran u pobjedu pozvah ga da završimo dvoboj. No on odvrati da još nije mrtav i mahnito nasrnu na mene. Ubo sam ga četiri puta zaredom. Nakon posljednjeg udarca odskoči unazad i reče mi da mu je dosta, zamolivši me samo za jednu uslugu – da odem.
Odahnuo sam kad sam, brišući mač, ustanovio da je oštrica krvava tek na vrhu.

Boaz još nije bio legao. Kad je sve čuo, svjetova mi da smjesta odem u Amsterdam, iako sam ga uvjeravao da mladićeve rane nisu smrtonosne.
Budući da moja kola nisu bila spremna, otputovao sam Boazovim, ostavivši nalog svom sluzi da sutradan otputuje za mnom i da mi donese prtljagu u svratiste Druga biblija u Amsterdamu, gdje sam namjeravao uzeti konak.
Stigao sam oko podne, a moj sluga pred noć. Nije mi znao reći ništa nova. Srećom po mene, u Amsterdamu se nije ništa doznalo punih osam dana. Iako sasvim bezazlena, ta bi mi afera mogla naškoditi, jer kad bih izašao na glas kao siledžija, to se nikako ne bi sviđalo poslovnim ljudima s kojima sam upravo imao zaključiti važan posao.
Moj prvi posjet bio je namijenjen gospodinu D. O., ili bolje reći – njegovoj kćeri, kojoj sam se želio pokloniti. Onaj naš rastanak raspirio je vatru u meni.
Njena oca nije bilo kod kuće. Zatekoh je za stolom zabavljenu nekim računskim zadatkom. Da bih je zabavio, nacrtah joj dva magična četvorokuta. To joj se veoma svidjelo. Zauzvrat pokaza mi ona neke doskočice koje sam već odavna poznavao, ali sam se gradio kao da ih prvi put vidim. Moj dobri duh prišapnu mi da joj pokažem kabalu. Rekoh joj dakle neka napiše pitanje o nečem što ne zna a željela bi znati, uvjeravajući je da će pomoću stanovite računske operacije dobiti tačan odgovor. Ona se nasmije i zapita zašto sam se tako brzo vratio u Amsterdam. Naučio sam je da poreda u piramide brojeve koji se izvode iz riječi, kao i sve ostale ceremonije s tim u vezi. Zatim joj pomogoh da ih prevede u francuska slova, i ona sa začuđenjem pročita da me je u Amsterdam vratila – ljubav.
Izvan sebe od čuda reče da je to čudesno, čak ako je odgovor netačan, i saleti me neka joj kažem od kojih se to učitelja može naučiti tako čudesni račun. Rekao sam joj da oni koji to poznaju ne mogu nikoga naučiti.
– A kako vi znate?
– Ja sam to sam naučio iz jednog rukopisa što mi ga je ostavio moj otac.
– Prodajte mi taj rukopis.
– Spalio sam ga. To znanje mogu prenijeti samo na jednu jedinu osobu, ali tek kadbudem navršio pedeset godina. Učinim li to prije, za kaznu ga više ni ja neću znati. Elementarni duh koji je povezan s proročištem u tom bi se slučaju odijelio od proročišta i nestao. Sve sam to doznao iz onog rukopisa.
– Znači da vi možete doznati svaku tajnu na svijetu?
– Mogao bih, kad odgovori ne bi bili tako zbrkani i nejasni.
– Budući da postupak ne traje tako dugo, ne biste li bili toliko ljubazni pa mi omogućilida dobijem odgovor na još jedno pitanje?
Ona postavi pitanje kakva će joj biti sudbina, a proroštvo joj odgovori da još nije ni zakoračila na put sudbine. Sva izvan sebe Esther dozva svoju odgojiteljicu misleći da će je zapanjiti kad joj pokaže ta dva proročanska odgovora. Priprosta Švicarka nije vidjela u tome ništa čudesna, pa Esther izgubi strpljenje i nazva je glupačom. Onda me stane preklinjati da joj dopustim još jedno pitanje, a ja je živo potakoh. Pitala je tko je u Amsterdamu najviše voli, i po istom postupku dobi odgovor da je to onaj kome duguje svoj postanak.
Jadna se Esther, unatoč svojoj razumnosti, snuždi i reče da sam je učinio nesretnom, jer će umrijeti od tuge ako ne sazna tajnu tog čudesnog računa. Ništa joj nisam odgovorio, samo sam osjećao duboku tugu.
Onda stade pisati novo pitanje, zaklanjajući papir svojom lijepom rukom. Ustao sam da joj ne smetam. No dok je ona slagala piramidu, a ja šetao, bacih pogled na papir i pročitah njeno pitanje. Kad je učinila sve kako sam je podučio, zamoli me da odgonetnem odgovor, ali da ne smijem pročitati njeno pitanje. Pristadoh, ali pod uvjetom da to više od mene ne traži. Obećala mi je pocrvenjevši. Budući da sam pročitao njeno pitanje, znao sam da je zamolila proročište za dozvolu da pokaže svom ocu sva svoja pitanja, pa sam udesio slijedeći odgovor: da će dotle biti sretna dok ništa ne bude morala tajiti pred svojim ocem.
Povikala je iz svega glasa, ne nalazeći riječi da mi iskaže zahvalnost.
Oprostivši se od nje, otišao sam u Burzu gdje sam s gospodinom Pelsom dugo razgovarao o onom poslu.
Sutradan izjutra jedan lijep, neobično uglađen čovjek donese imi pismo od Terese u kojem me ona upućuje na njega, uvjeravajući me da bi mi taj čovjek mogao biti od koristi u svim mojim poslovnim pothvatima. Zvao se Rigerboos. Pisala mi je nadalje da su V.D.R.-ove rane neopasne i da se ne moram bojati, jer nitko o tome ništa ne zna, te da se mogu vratiti u Haag ako me zovu poslovi. Sofija da govori o meni od jutra do večeri, a kad se vratim, bit ću mnogo zadovoljniji s njenim sinom.
Zamolio sam gospodina Rigerboosa da mi da svoju adresu, kazavši da ću se u slučaju potrebe s potpunim povjerenjem pouzdati u njegovu čestitost.
Tek što je otišao, stiže Estherino pisamce u kojem me u očevo ime poziva da provedem s njom čitav dan ukoliko nemam neodgodiva posla. Odgovorio sam joj da osim posla za koji zna i njen otac ništa drugo na svijetu nije za mene važnije od toga da pokušam osvojiti njezino srce.
Došao sam k njoj u vrijeme ručka. Ona i njen otac bijahu zabavljeni ispitivanjem proračuna pomoću kog se iz piramide dobivaju smisleni odgovori. Gospodin D. O. me zagrli, dok mu je plemenito lice sjalo radošću što ima takvu kćer koja je umjela privući moju pažnju. A kad mu rekoh da je obožavam, ponovo me zagrli, pa Esther radosno uskliknu i poleti mi u zagrljaj.
– Za danas sam sve obavio – reče mi gospodin D. O. – tako da sam slobodan čitav dan.Dragi prijatelju, još iz djetinjstva znam da postoje tajne znanosti kao što je vaša, a poznavao sam jednog Židova koji je, služeći se njima, stekao velik imutak. I on je tvrdio, kao i vi, da ih može povjeriti samo jednoj jedinoj osobi. U protivnom slučaju bile bi za njega nepovratno izgubljene. No on je toliko zatezao da je napokon umro nemajući više ni snage ni vremena da ih preda drugome. Dopustite da vam kažem, ako ne znate izvući koristi iz svog dara, onda ne znate što posjedujete. To je pravo blago.
– Gospodine, moja su proročanstva često veoma nejasna.
– Ali odgovori koje mi je kći pokazala veoma su jasni.
– Ona je vjerojatno sretna već zbog samog pitanja, budući da o njemu ovisi odgovor.
– Vidjet ćemo poslije ručka hoću li i ja biti tako sretne ruke, ukoliko budete takoljubazni da mi posvetite nešto od svog vremena.
Za stolom smo govorili o posve drugim stvarima, jer su bili prisutni i neki od njegovih činovnika, među ostalima njegov glavni pomoćnik, čovjek ružan i podebeo koji je, kako mi se činilo, gajio osobito veliku nadu u odnosu na Estheru.
Nakon ručka ostali se povukoše i osta jedino Esther, pa onda gospodin D. O. izvadi iz džepa dva veoma dugačka pitanja. U prvom je tražio odgovor na koji bi način postigao da se skupština staleža izjasni u prilog nekog posla koji ga je veoma zanimao, iznoseći ga u pojedinostima. Odgovorio sam na to pitanje veoma brzo, ali i vrlo nejasno, prepustivši Estheri da brojke prevede u riječi, ali što se drugog pitanja tiče, spopade me luda želja da odgovorim jasno. Pitao je kakva je sudbina jednog broda čije je ime i naveo i za koji se znalo čak i dan kad je otplovio iz Istočne Indije, ali mu se potom izgubio trag. Morao je stići još prije dva mjeseca. Htio je saznati da li još postoji, ili se pak unesrećio, i ako jest – gdje i kako. Nitko dosad nije primio nikakve vijesti o njemu. Društvo kojem je brod pripadao zadovoljilo bi se osigurninom od deset posto, ali nitko nije htio ući u tako nesiguran pothvat. Opće mišljenje da je brod izgubljen potkrijepilo je pismo jednog engleskog kapetana koji je tvrdio da je vidio kako je taj brod potonuo na pučini.
Smisao mog odgovora što sam ga tako lakoumno dao, ne predviđajući što će se iz toga izroditi, bijaše u tome da je brod još uvijek čitav i neoštećen, i da će za osam dana stići pouzdane vijesti o njemu. I tako sam svoja proročanstva, u želji da ih uzdignem do nebesa, izložio opasnosti da ih posve obezvrijedim.
Sigurno ne bih tako nešto učinio da sam mogao naslutiti što će gospodin D. O. poduzeti pouzdavajući se u proroštvo. Problijedio je od radosti. Reče da nikom o tome ne govorim, jer da je nakanio osigurati brod uz najmanju svotu. Sav blijed od prepasti rekoh mu da ne odgovaram za istinitost proroštva i da ću umrijeti od tuge budem li uzrokom da on izgubi veliku svotu novaca. Onda me on upita je li me proroštvo ikada prevarilo, a ja mu odgovorih da nije, ali da me je često navodilo na pogrešne zaključke zbog svoje dvosmislenosti.
Esther primijeti moju uznemirenost i zamoli oca da se u to ne upušta. Gospodin D. O.
ostane neko vrijeme zamišljen, a onda stade neupućeno raspravljati o tobožnjoj moći brojaka i zamoli kćer da mu pročita sva pitanja koja je postavila.
Bilo ih je šest ili sedam, sva kratka, a bijahu takva da su odgovori mogli biti ili jasni, ili dvosmisleni, ili pak šaljivi. Esther je sama sastavljala piramide i blistala od sreće što je uz moju pomoć uspijevala izvoditi odgovore. Kad je njen otac vidio kako je spretna, silno se oduševio, jer je povjerovao da će mu kći uspjeti sasvim savladati ovu nauku, a i sama se Esther možda u duši tome nadala.
Proveh tu šest sati raspravljajući o tim odgovorima koji su izgledali božanski, pa onda sjedosmo na večeru. Sutradan je bila nedjelja, pa me gospodin D. O. zamoli da ručam u njegovoj kući na Amstelu koju sam već poznavao. Sa zadovoljstvom sam prihvatio.
Na povratku do svratišta prošao sam kraj neke kuće u kojoj se plesalo, i kako sam vidio gdje ljudi neprestano ulaze i izlaze, podiđe me želja da vidim što je to. Bio je to takozvani musicau[81]. Mračno orgijanje, prava kloaka poroka i najodvratnijeg razvrata. Čak i zvuči malobrojnih instrumenata od kojih se sastojao orkestar ispunjali su dušu tugom. Dvorana bijaše puna smrada prostog duhana, zadaha bijelog luka što je izlazio iz usta i onih što su plesali i onih što su sjedili, držeći bocu vina ili vrč piva u jednoj ruci, a grleći drugom odvratne djevojčure – eto slike što mi je pred očima pružaše bijeda života, pokazujući kako se duboko može srozati pojam užitka. Skup koji se surovo zabavljao na tom mjestu sastojao se mahom od mornara ili drugih ljudi iz puka za koje je to mjesto predstavljalo pravi raj u kojem nalaze naknadu za sve ono što su prepatili za vrijeme dugih i mučnih plovidbi. Ni s jednom od prisutnih djevojaka ne bih se mogao zabaviti ni za trenutak.
[81]... takozvani muzikau; pravi naziv tih lokala bijaše speel house; bile su to taverne u kojima se plesalo i slušala muzika.
Neki čovjek zla lica i prostačkog govora, vjerojatno kotlar, upita me u lošoj talijanštini hoću li plesati za jedan sou. Pokaza mi jednu Venecijanku koja je sjedila u blizini i reče mi da je mogu pozvati gore u jednu od soba i da mogu piti s njom. Približih joj se i učini mi se poznata, ali uz tmurno svjetlo četiriju svijeća nisam joj mogao razabrati crte lica. Potaknut radoznalošću sjedoh do nje i zapitah je li zaista Venecijanka i je li već odavna otišla iz domovine. Odgovorila mi je da tome ima već oko osamnaest godina. Donesu bocu vina, i ja je zapitah hoće li piti, a ona odgovori da hoće i da se mogu s njom popeti gore. Odgovorih joj da nemam vremena, dadoh krčmaru dukat, a ostatak gurnuh onoj nesretnici u ruku.
Pruži mi usta na cjelov, a ja ustuknuh.
– Volite li više Amsterdam od Venecije? – zapitah je.
– Tamo u domovini nisam se bavila tim prokletim zanatom. Imala sam četrnaest godinai živjela sam s ocem i majkom. – A tko vas je upropastio?
– Jedan gadni ženskar.
– U kojoj ste venecijanskoj četvrti stanovali?
– Nismo živjeli baš u samoj Veneciji, već nedaleko, na jednom posjedu u Furlandiji.
Posjed u Furlandiji! Osamnaest godina! Obuze me strašno uzbuđenje, pogledah je bolje i prepoznah Luciju iz Pasiana. Jedva sam hinio ravnodušnost. Lice i one divne draži bijahu joj uveli više zbog razvrata no zbog godina. Luciju koju sam toliko volio i koju sam štedio zbog osjećaja, u takvu stanju, ružnu, odvratnu, nalazim u amsterdamskom bordelu! Pila je ne gledajući u mene, ne pitajući tko sam.
Nisam bio radoznao da doznam tužnu priču njena života, jer sam je i odveć dobro naslućivao. Reče mi da stanuje u musicau i da će mi pribaviti lijepih cura ako je posjetim.
Na počinak sam otišao duboko potresen i rastužen. Bijaše to za me koban dan, ako još tome dodam i gospodina D. O., koji će zbog moje lažne kabale možda izgubiti tri stotine tisuća florina. Zbog toga sam mrzio sama sebe, i to je kao mraz oparilo nježne osjećaje koje je Esther u meni budila.
Strepio sam da se ne dogodi ono zbog čega će mi i ona postati smrtnim neprijateljem, isto tako kao i njen otac. Ne može se ljubiti bez nade da će nam ljubav biti uzvraćena. Lucijina slika progonila me je cijelu noć u mučnim snovima. Optuživao sam sebe kao uzročnika njene nesreće. Tek su joj bile trideset i dvije godine, i s grozom sam predviđao kakva će joj biti starost.
Ustadoh zlovoljan i neispavan i naručih kočiju. Nakon nekih posjeta otpustih kočiju i lakaja, naredivši im da budu u jedanaest sati kod gospodina D. O. na Amstelu.
Uputih se onamo pješke, a kako sam bio raskošno odjeven, holandska mi se fukara rugala i zviždala za mnom. Ugledavši me s prozora na prvom katu, Esther potegnu uzicu, vrata se otvoriše, i ja se stadoh uspinjati drvenim stubama, ali negdje na pola puta spotaknuh se o nešto što se pomaknu. Pogledah bolje i vidjevši jednu zelenu novčarku sagoh se da je podignem, ali ona mi iskliznu iz ruke i propade kroz otvor na dnu stuba koji su po svoj prilici probili da bi osvijetlili donje stubište. Nisam se zaustavio već nastavih da se uspinjem stubama.
Primili su me srdačno kao i uvijek, no meni se učini da su oboje utučeni. Uto uđe Estherina odgojiteljica i reče joj nešto na holandskom, a Esther se na to veoma ražalosti i prišavši ocu stade ga nježno milovati.
– Vidim – rekoh mu – da vas je zadesila neka nesreća, pa ako vas moja nazočnost smeta,ja ću se odmah povući.

– Izgubio sam – reče mi on – lisnicu s novcima i papirima velike vrijednosti. Da sam biopametan, bio bih je ostavio kod kuće, jer mi nije trebala do sutra. Mora da sam je izgubio na ulici, ni sam ne znam kako. U njoj ima čekova na visoke iznose kojih isplatu mogu obustaviti, no ima i čekova Engleske banke koji se isplaćuju donosiocu. Esther, draga moja, zahvalimo bogu na svemu, molimo ga da nas sačuva u zdravlju i da nas zaštiti od većih nesreća. U svom sam životu pretrpio i težih udaraca, pa sam izdržao. Ne govorimo više o toj nezgodi, koju ću uzeti kao jedan od neznatnih bankrota.
Ja sam šutio, a grudi mi se nadimahu od radosti. Bio sam siguran da je to ona ista lisnica koju sam ispustio kroz otvor, pa prema tome nije bila izgubljena, i odmah mi sinu u pameti da im otkrijem gdje se nalazi pomoću kabalističkih računa. Prilika bijaše i odviše primamljiva a da je ne iskoristim i tako svojim gostoprimcima pružim neoboriv dokaz o nepogrešivosti svog proroštva.
Taj me naum raspoloži, pa se stadoh šaliti s Estherom i ispripovjedih joj mnoštvo smiješnih anegdota na račun Francuza, koje ona nije trpjela.
Ručali smo veoma ukusna jela, a pili najbiranija vina. Poslije kave rekoh im da bismo mogli igrati karata, ako vole takve igre, no Esther odvrati da bi bilo šteta na to gubiti vrijeme.
– Ja bih se bavila samo piramidama – nadoveza ona. – Mogu li pitati tko je našao očevulisnicu?
– Zašto ne? – rekoh joj. – To je barem jednostavno pitanje.
Ona složi veoma kratko pitanje, a i odgovor koji je na nj dobila bijaše kratak: lisnicu nije nitko našao!
Ona poleti da zagrli oca koji povjerova odgovoru i ponada se da će se lisnica vratiti u njegove ruke. Ostala je časak zatečena, a onda se nasmija kad sam joj rekao neka se ne nada da ću nastaviti rad na pitanjima ako i meni ne podari onoliko cjelova koliko ih je dala ocu. Ona me tad nebrojeno puta poljubi, a zatim sastavi piramidu od ovog pitanja: gdje se nalazi lisnica? Podesio sam da ispadne ovakav odgovor:
Lisnica je pala kroz otvor pete stepenice stubišta.
D. O. i njegova kći digoše se u isti mah, zadovoljni i iznenađeni. Odmah potekoše na stubište, a ja za njima.
Gospodin D. O. sam pokaže otvor kroz koji je lisnica morala pasti. Onda upali svijeću, siđe niz podrumske stube i vlastitim rukama podigne lisnicu koja je ležala u vodi tačno ispod onog otvora.
Vratili smo se u sobu i čitav sat raspravljali o božanskoj prirodi proroštva i o neizmjernoj sreći onih smrtnika koji posjeduju njegovu tajnu. Kad je gospodin D. O. otvorio lisnicu, pokaza nam četrdeset čekova od tisuću livri sterlinga, od kojih dva pokloni kćeri, a druga dva meni. Ja ih uzeh jednom rukom, a drugom dadoh lijepoj Estheri, rekavši neka mi ih čuva. Pristala je tek onda kad sam joj se zaprijetio da neću više s njom raditi kabalu. Gospodinu D. O. kazah da mi je stalo samo do njegova prijateljstva, a on me zagrli i reče da će mi ostati prijatelj do posljednjeg časa svog života.
Učinivši Estheru čuvaricom svojih dvadeset i dvije tisuće florina, povjerovah da sam je još čvršće vezao uza se. U očima te djevojke bijaše čarobna moć koja me je svega zatravila. Njenom sam ocu rekao da mi onaj posao od dvadeset milijuna veoma leži na srcu. On mi odgovori kako se nada da će stvar privesti kraju na moje zadovoljstvo, no budući da će me pri tom češće trebati, bilo bi najbolje, reče, da se nastanim kod njih. Njegovim molbama Esther pridruži svoje, i ja pristadoh, pa zahvalih kako je zahtijevala pristojnost, zatomljujući silinu radosti koja me bijaše obuzela.
Otac ode u svoju radnu sobu, pa ostavši sam s Estherom rekoh joj da sam u stanju učiniti za nju sve što je u mojoj moći ako mi obeća da će mi pokloniti svoje srce. Ona odgovori da ću je moći zaprositi u njena oca onda kad se nastanim kod njih. Obećao sam joj da ću to već sutradan učiniti.
Vrativši se iz kabineta, gospodin D. O. nam saopći da ćemo sutradan saznati veliku novost sa burze. Reče da će na svoj račun preuzeti brod za koji se misli da je izgubljen i da će platiti tri stotine tisuća florina, pa neka misle da je lud.
– Bio bih lud – doda – kad bih se bojao pošto sam se sam uvjerio u božansku narav proroštva. Zaradit ću tri milijuna, pa ako i izgubim, taj me gubitak neće upropastiti.
Zaslijepljena pronalaskom lisnice, Esther saleti oca neka ne požuri, i ja više nisam mogao natrag. Videći me snuždena, gospodin D. O. me zagrli, govoreći da će mi ostati prijatelj sve ako se proroštvo pokaže lažnim. Ja ga zamolih da još jednom pokušamo ispitati proroštvo prije no što se izloži tolikom gubitku, i oni oboje pristadoše ushićeni tolikom privrženošću koju sam pokazivao prema njihovoj kući.
No, evo još jedne činjenice u koju čitalac možda neće povjerovati ili će me, ako povjeruje, osuditi kao čovjeka nerazumna i opasna. Ja sam sam postavio pitanje i sve ostalo ne dopuštajući Estheri da se umiješa. Bio sam presretan što ću na vrijeme spriječiti to nedjelo.
Dvosmislen odgovor, a smisao odgovora je i tako zavisio o meni, zacijelo bi oboje obeshrabrio, pa smislivši ga već u glavi, mislio sam da sam ga savršeno tačno izrazio brojevima na papiru koji je ležao preda mnom na stolu. Esther je već znala način prenošenja brojaka u slova, te brzo prevede i pročita odgovor koji me je zaprepastio:
Kada se radi o činu kao što je ovaj, ne treba se ničega bojati. Jako ćete se kajati.
Više im nije trebalo. Otac i kći polete mi u zagrljaj, a gospodin D. O. izjavi da ću, kad se brod bude pojavio, dobiti desetinu njegova dobitka. Od prepasti bijah zanijemio, pa ne nađoh riječi da mu izrazim zahvalnost. Bio sam naime siguran da sam napisao riječ »vjerovati«, a ne »bojati se«.
Više nije bilo uzmaka.
Sutradan sam se doselio u njihovu kuću, gdje mi dadoše lijep stan, a prekosutra sam poveo Estheru na koncert, i ona me je ljupko zadirkivala zbog toga što Trentijeva više ne dolazi. Bio sam sav u njenoj vlasti, no kako je ona svagda uzmicala pred onim glavnim čemu su težila moja milovanja, venuo sam od čežnje.
Nakon nekoliko dana gospodin D. O. saopći mi ishod sastanka koji je održao s gospodinom Pelsom i šefovima šest drugih banaka o onih mojih dvadeset milijuna. Oni nude deset milijuna u gotovu, a sedam u papirima koji će donositi pet-šest posto, no uz rabat od jedan posto na ime posredovanja. Osim toga oni se odriču dvije stotine tisuća florina koje je Francuska indijska kompanija dugovala holandskoj. Prijepis ovog sporazuma poslao sam gospodinu de Boulogneu i gospodinu d'Affriju, zahtijevajući da mi smjesta odgovore.
Odgovor sam dobio tek nakon osam dana od gospodina de Courteila koji mi je po nalogu gospodina de Boulognea saopćio da takvo unovčenje ne dolazi u obzir i da se mogu vratiti u Pariz ako ne mogu postići ništa povoljnije, uz napomenu da je sklapanje mira tek pitanje dana. Bio bih otišao da nije bilo jedne okolnosti u koju nisam mogao vjerovati. U Burzu je naime stigla sigurna vijest da se brod, za koji su svi mislili da je potonuo, nalazi u Madeiri. Prije četiri dana gospodin D. O. kupio ga je s cjelokupnim tovarom za trista tisuća florina. Kakvog li zadovoljstva, kakve li sreće za nas oboje kad smo ga ugledali kako ulazi u sobu ozarena lica da nam potvrdi novost! Reče da ga je osigurao za putovanje od Madeire do Texela, i to za neku malenkost, i da mogu raspolagati desetinom dobitka. No ono što me je najvećma iznenadilo bijahu riječi kojima je završio svoj govor:
– Sada ste dovoljno bogati da ostanete kod nas i možete biti sigurni da ćete se za malo godina neizmjerno obogatiti, a da se ne morate ničim drugim baviti osim kabalom. Ja ću biti vaš posrednik. Uortačimo se, i ako volite moju kćer, ja vam je dajem, ukoliko ona pristaje.
Radost zablista u Estherinim očima, no u mojima se zrcalilo samo neizmjerno čuđenje, koje mi je oduzelo moć govora.
Nakon duge šutnje upustih se u raspredanje o osjećajima, završivši time da se, iako obožavam Estheru, moram vratiti u Pariz prije no što donesem konačnu odluku. A kad se vratim u Amsterdam, bit ću sasvim sigurno u stanju da odlučim svojom sudbinom.
Taj im se odgovor svidi, pa smo ostatak dana proveli u veselju.
Sutradan gospodin D. O. priredi sjajan ručak za svoje prijatelje koji, smijući se od sveg srca, nisu govorili o drugom doli o tome kako je on prije svih saznao da je onaj brod uplovio u Madeiru, iako nitko ne može razumjeti kako mu je to uspjelo.
Osam dana nakon tog sretnog događaja, gospodin D. O. mi po posljednji put predloži rješenje za onih dvadeset milijuna: Francuska će izgubiti samo devet posto prodajom tih milijuna pod uvjetom da se kupcima osigura pravo na minimalni rabat. Hitno sam poslao vjerne prijepise tog prijedloga gospodinu d'Affriju, zaklinjući ga da ih o mom trošku pošalje vrhovnom kontroloru s mojim pismom u kojem sam mu izložio da će posao propasti bude li samo još jedan dan oklijevao da gospodinu d'Affriju dade puno ovlaštenje kako bi mi mogao izdati punomoć bez koje posao nisam mogao zaključiti. U istom smislu pisao sam de Courteilu i gospodinu vojvodi, upozorivši obojicu da pri toj transakciji ja ne dobivam ništa, ali da ću ipak zaključiti taj posao, jer sam uvjeren da će mi nadoknaditi sve troškove i da u Versaillesu neće odbiti da mi isplate ono što mi kao posredniku pripada.
Budući da je bilo vrijeme poklada, gospodin D. O. mislio je da je prilika da priredi ples, pa pozva sve što je bilo u gradu odličnije. Čitaocu ću reći tek toliko da su i ples i večera bili sjajni i raskošni.
Esther je sve četvorke plesala sa mnom, plešući s neizrecivom draži i lakoćom. Blistala je u vatrenom sjaju nakita svoje majke. Proveli smo čitav dan zajedno, zaljubljeni i nesretni, jer nas je neprestano uzdržavanje silno dražilo.
Esther bi mi dopuštala po koju sitnu krađu jedino kad bismo zajedno doručkovali. Velikodušna bijaše samo u darivanju poljubaca, a oni umjesto da me smire samo su me još većma raspaljivali. Govorila mi je kao i sve takozvane čestite djevojke kako je sigurna da se ne bih htio oženiti njome kad bi se predala onako kako ja tražim. Vjerovala je da nisam oženjen, jer sam to i prečesto ponavljao, ali je ipak naslućivala da u Parizu imam neku ljubav. To sam joj priznao, zaklinjući se da ću tu ljubav razvrći kako bih se do smrti združio s njome najsretnijom vezom.
Avaj, to bijaše laž, jer se Esther ne bi nikada mogla odijeliti od svoga oca kome je bilo tek četrdeset godina, a ja nisam mogao ni zamisliti da se zauvijek skrasim u zemlji kao što je Holandija.
Desetog ili dvanaestog dana pošto sam poslao svoj ultimatum, primih pismo gospodina de Boulognea, u kojem mi saopćava da je poslanik dobio sve upute i punomoćja koja su mi potrebna za zaključenje posla. Isto mi je potvrdio i poslanik, upozorivši me neka poduzmem sve mjere opreza, jer će mi kraljevske obveznice predati tek kad primi osamnaest milijuna i dvije stotine tisuća franaka u gotovu novcu.
Bijaše, dakle, nadošao bolni čas rastanka. Nismo se stidjeli suza. Esther mi vrati dvije tisuće livri sterlinga koje sam joj dao onoga dana kad je pronađena lisnica, a njen otac – prema mojoj želji – ispostavi mi naputnicu od 100.000 forinti na Tourtona i Baura i na Monmartela u Parizu. Napisao je i namiru u visini od 200.000 florina koja me ovlašćivala da u njegovo ime podižem novac sve dotle dok svota ne bude iscrpljena.
U času odlaska Esther mi pokloni pedeset košulja od najfinijeg platna i pedeset maramica od mazulipatana.
Nisam odlazio iz Holandije zbog ljubavi prema Manoni Balletti, već me na to natjerala neka glupa hvalisavost, želja da se iskažem u Parizu. Petnaest mjeseci što sam ih proveo pod olovnim krovovima venecijanske tamnice nisu bili dovoljni da izliječe bolest mog duha, jer ima bolesti duševnih i tjelesnih koje ništa ne može izliječiti. Sudbina je prazna riječ, tek joj mi svojim činima dajemo smisao.
Zakleo sam se Estheri da ćemo se opet vidjeti prije kraja godine i otiđoh s jednim povjerenikom kompanije koja je kupila francuske vrijednosne papire.
Stigavši u Haag, obiđoh Boaza, koji me primi s mješavinom čuđenja i udivljenja. Reče mi da sam izveo pravo čudo i da se moram požuriti u Pariz, ako ni zbog čega a ono da uživam u tamjanu hvale i slave.
Idućeg sam dana uredio poslove s poslanikom, te se povjerenik vrati u Amsterdam.
Otišao sam na večeru s Teresom i ona mi ponosno pokaza kako su joj djeca pristojno odjevena. Rekao sam joj da me drugog dana čeka u Rotterdamu kako bi mi pismeno povjerila svoga sina, jer ga bez toga nisam htio povesti zbog možebitnih glasina zlih jezika.
Kod jednog od Boazovih sinova kupio sam dijamantne naušnice i nekoliko dragulja u vrijednosti od 40.000 florina. Morao sam mu obećati da ću na povratku u Haag svratiti do njega, ali riječ nisam održao.
U Rotterdamu Teresa mi otvoreno reče kako sasvim pouzdano zna da sam u
Amsterdamu zaradio pola milijuna i kako bi za nju bila sreća kad bi mogla otići iz Holandije da živi u Londonu. Čak je naputila nevinu Sofiju da mi kaže kako su moja sreća i bogatstvo posljedica njenih molitava bogu. Sve mi je to bilo smiješno. Dao sam joj stotinu dukata, obećavši da ću joj poslati još stotinu kad mi se javi iz Londona. Na njoj se jasno vidjelo da tu svotu smatra odviše skromnom, no ipak joj nisam htio dati više.
Čekala je da se uspnem u kočiju, pa me onda zamoli za još stotinu dukata, a ja joj prišapnuh da ću joj dati i tisuću ako mi prepusti Sofiju. Malo je razmišljala i rekla da neće. Prije polaska dadoh svojoj kćeri sat na poklon.
U Pariz sam stigao 10. veljače, te unajmih stan u Ulici grofice d'Artois pokraj Ulice Montorgueil.