Kazanova-Memoari

Strana 1 od 5 1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:00 pm



KNJIGA ČETVRTA
I
Laskavi doček kod mog zaštitnika - Vrtoglavice gospode d'Urfe - Gospoda Wynne i njezina obitelj - Gospođa Rumain
Za vrijeme kratkog putovanja od Haaga do Pariza uvjerio sam se da moj posinak nema onako lijepu dušu kakva mu bijaše vanjština. Odgajajući ga po svom, majka mu je kao najvažniju osobinu ucijepila u dušu šutljivost. Njoj je bilo od koristi da ta značajka prevagne u njemu nad svima ostalima. No neiskusno dijete daleko je pretjeralo u tom pogledu: u njemu se to izvrglo u himbu, nepovjerenje i lažnu povjerljivost. Ne samo da nije iskreno kazivao ono što je znao, već se gradio kao da zna i ono što nije znao. Da bi u tom što bolje uspio, mislio je da mora postati nepronicljiv, pa je srce okovao šutnjom, kazivajući samo ono što je unaprijed proračunato smislio u svom duhu. Mislio je da je neobično mudar obmanjujući drugog, pa budući da je bio nesposoban da osjeti prijateljstvo, postao je nedostojan i prijateljstva i prijatelja.
Predviđajući da će gospođa d'Urfe vidjeti u dječaka najdivnije oruđe za svoju tobožnju prijetvorbu, a znajući da će je njen duh, budem li joj skrivao tajnu njegova porijekla, poticati na najluđe planove, naložio sam dječaku da iskreno iskaže sve što se tiče njegove obitelji i porijekla, ako ga jedna gospođa kojoj ću ga predstaviti bude o tom ispitivala. On obeća da će poslušati, no u svom himbenom duhu nije vjerovao da bi ta zapovijed mogla biti iskrena.
Kao prvog posjetio sam svog zaštitnika, kod kojeg zatekoh veliko društvo. Među uzvanicima primijetio sam i venecijanskog poslanika, no ovaj se pravio kao da me ne vidi.
– Otkad ste u Parizu? – upitao me je ministar, pružajući mi ruku.
– Upravo sam stigao. Dolazim ravno iz poštanskih kola.
– Onda pođite u Versailles. Tamo ćete zateći vojvodu de Choisela i vrhovnog kontrolora.Postigli ste čudesa, pa sad hajte da vam se malo dive. Poslije se vratite k meni. Recite vojvodi da sam Voltaireu poslao kraljev ukaz kojim ga proizvodi za plemića.
U Versailles se ne ide u podne, no ministri valjda smatraju da je Versailles na dva koraka. Zato sam otišao gospođi d'Urfe.
Prvo što mi je rekla bilo je to da joj je njezin duh otkrio da će me vidjeti još istog dana.
– Jučer mi je Corneman rekao – nastavila je – da ste izveli nevjerojatnu stvar i postiglinemoguće. Sigurna sam da ste vi unovčili onih dvadeset milijuna. Glavnice su skočile, i za tjedan dana bit će u opticaju najmanje sto milijuna. Oprostite što sam vam se usudila pokloniti onih dvadeset tisuće franaka. To je za vas prilično bijedan poklon.
Nisam se potrudio da je razuvjerim. Zapovjedila je vrataru da otpravi sve posjetioce, pa se zavezosmo u duboke rasprave. Upravo je zadrhtala od radosti kad joj hladno rekoh da sam doveo sa sobom jednog dječaka od dvanaest godina, kojeg bih želio dati na odgoj u najbolji zavod u Parizu.
– Povjerit ću ga Viaru – požuri se ona. – Kod njeg su i moji nećaci. Kako se zove? Gdjeje? Ja znam što je taj dječak. Jedva čekam da ga vidim. Zašto ga niste odmah doveli?
– Doći ću s njime prekosutra, jer sutra moram u Versailles.
– Govori li francuski? Dok ne uredim sve oko njegova smještaja, morate ga ostaviti kodmene.
– O tome ćemo se dogovoriti prekosutra.
Potom sam otišao u svoj ured gdje sam zatekao sve u redu, a onda se otputih u
Talijansko kazalište, gdje je te večeri igrala Silvia. Našao sam je u njenoj svlačionici, gdje joj je kći pravila društvo. Dočekala me je srdačno, rekavši da zna kakve sam poslovne uspjehe postigao u Holandiji. Iznenađeno me je pogledala kad sam joj odgovorio da sam radio za njezinu kćerku. Ljupko se djevojče zarumeni čuvši taj odgovor. Oprostio sam se obećavši da ću večerati s njima i pošao na svoje mjesto u gledalište. No kojeg li iznenađenja!
U jednoj od prvih loža spazih gospođu Annu Wynne.[1] Ali evo što je bilo s tom gospođom:
[1] Anna Wynne rođena je na Santa Mauru, jednom od otoka u Jonskom moru. Njena najstarija kći, koju Casanova često spominje, zvala se Justinienne.
Porijeklom Grkinja, ta je gospođa bila udovica nekog Engleza s kojim je imala šestoro djece, četiri kćeri i dva sina. Njezin je muž na samrti prešao na rimokatoličku vjeru, nemajući snage da se odupre ženinim suzama i zaklinjanjima. Ali njegova su djeca mogla baštiniti očev imutak, koji je u Engleskoj iznosio četrdeset tisuća livri sterlinga, samo ako se priznaju anglikancima. Gospođa se upravo bijaše vratila iz Londona gdje je boravila brinući se oko baštine svoje djece. Bilo je to početkom 1758.
Godine 1753. bijah se zaljubio u njezinu najstariju kćer, kad smo u Padovi igrali zajedno u nekoj komediji. Šest mjeseci kasnije, u Veneciji, gospođa Wynne nađe za shodno da me isključi iz svog društva. Mirno sam pretrpio uvredu što mi ju je nanijela mati jer mi ju je kći ublažila nježnim pisamcem koje mi je još i danas drago. Kako sam u ono vrijeme ljubio Mariju Magdalenu i Catterinu, brzo sam je zaboravio. Iako joj je tad bilo tek petnaest godina, djevojka je bila prava ljepotica, a dražima lica i pojave pridružile su se blistave čari profinjena duha, što je često važnije od vanjskih obilježja. Komornik pruskog kralja grof Algaroti davao joj je satove, a mnogi su se mladi patriciji takmičili za njeno srce. Činilo se da najveću naklonost uživa Andrea Memmo, najstariji sin obitelji Memmo đi S. Marcuola. Čuo sam da je prije četiri godine umro kao prokurator Sv. Marka.
Čitalac može zamisliti kakvo je bilo moje iznenađenje kad sam pet godina poslije tog događaja opet vidio čitavu obitelj. Gospođica Wynne, koja me je odmah prepoznala, pokaza me svojoj majci, a ova me odmah pozva, davši mi znak lepezom. Smjesta sam otišao u njihovu ložu.
Dočekala me je riječima da se od srca raduje što me opet vidi i da se nada da ću ih češće posjećivati u hotelu Bretagne, u Ulici St.-Andre-des-Arts, gdje su se nastanili. Kći ponovi poziv s mnogo više žara i upornosti. Izgledala je poput božice, pa ja osjetih kako se stara ljubav budi nakon sna od pet godina, toliko silnija koliko se predmet te ljubavi poljepšao u tih pet godina.
Rekoše mi da su, prije no što se vrate u Beč, naumili provesti šest mjeseci u Parizu. Odgovorio sam im da sam ja odlučio stalno se nastaniti u Parizu, da sam se upravo tog dana vratio iz Holandije i da sutra moram u Versailles, pa ću prekosutra pohitati k njima da im budem u svemu na usluzi.
– Čujem – reče kći – da ste u Holandiji toliko stekli da vas u Francuskoj smatrajubogatim. Slušajući o vama, neprestano sam se nadala da ću vas negdje vidjeti. Neizrecivo nas je obradovao vaš čudesni bijeg, jer smo vas oduvijek veoma voljeli. Povijest tog događaja saznali smo iz jednog pisma od petnaest stranica koje ste uputili gospodinu Memmu. Slušajući tu neobičnu ispovijed, prolazili su nas srsi od strave, a ipak smo se često morali i nasmijati. O vašim uspjesima u Holandiji čuli smo jučer od gospodina de La Popelinierea.
Taj gospodin naiđe upravo u taj čas, i pošto mi u nekoliko riječi oda svoje priznanje, reče da će me, ukoliko na isti način uspijem Indijskoj kompaniji nabaviti dvadeset milijuna, imenovati za glavnog poreskog zakupnika. Savjetovao mi je da primim francusko državljanstvo prije nego što se razglasi da sam se obogatio.
– Mora da ste pri tom poslu zaradili najmanje pola milijuna.
– Te će me glasine, gospodine, upropastiti, budem li lišen prava na nagradu zaposredovanje.
– Pravo govorite. Svi vas žele upoznati, a Francuska vam mnogo duguje, jer su akcije,zahvaljujući vašoj poslovnoj sposobnosti, lijepo poskočile.
Na večeri kod Silvije duša mi je plovila u slasti. Tetošili su me kao da sam njihov, a ja sam im razdragano zahvaljivao moleći da me smatraju pravim članom svoje obitelji. Držao sam da svoju sreću dugujem utjecaju i pouzdanom prijateljstvu tih divnih ljudi. Uspjelo mi je nagovoriti majku, oca, kćerku kao i oba sina da prime darove koje im bijah namijenio. Najvredniji, koji sam imao upravo kod sebe, ponudih majci, a ova ga odmah dade kćeri. Bile su to naušnice koje su me stajale pet tisuća florina. Tri dana kasnije poklonio sam joj škrinjicu u kojoj su bile dvije prekrasne fine tkanine i flandrijske čipke izrađene veoma tananim bodom. Mariju, koji je volio pušiti, poklonio sam zlatnu lulu, a svom prijatelju lijepu burmuticu. Najmlađem bratu, kojeg sam ludo volio, dao sam lijep sat. Morat ću kojom zgodom reći više o tom dječaku koji je svojim sposobnostima i odlikama prerastao svoju dob. No jesam li zaista bio toliko bogat da poklanjam tako dragocjene darove? Nisam, i znao sam da je tako. No činio sam to iz bojazni da mi se više neće ukazati prilika da tako postupim. Da sam bio siguran u protivno, pričekao bih druga vremena.
U cik zore otišao sam u Versailles. Gospodin vojvoda de Choisel primi me kao i prvi put. Bio je zaposlen pisanjem dok su mu uređivali vlasulju. No taj je put ipak odložio pero. Pošto mi je suhoparno čestitao, reče da će mi dati posebnu preporuku za poslovanje ako se poduhvatim pregovora oko dobivanja zajma od sto tisuća florina uz četiri posto kamata. Odgovorih mu da ću o tom razmisliti tek kad budem vidio kako će me nagraditi za ono što sam već isposlovao.
– Svi kažu da ste zaradili dvjesta tisuća florina.
– Ono što se govorka puke su priče sve dok se ne dokaže. Ja bih mogao zahtijevatizakonitu dobit za posredovanje.
– Imate pravo. Otiđite vrhovnom kontroloru i objasnite se s njime.
Vrhovni kontrolor, gospodin de Boulogne, prekinu posao da me najljubaznije primi. No kad mu rekoh da mi duguje sto tisuća florina, on se fino nasmiješi.
– Poznato mi je – reče on – da posjedujete naputnicu od sto tisuća florina koja glasi nadonosioca.
– To je istina, samo ono što ja posjedujem nema nikakve veze s poslom što sam ga obavioza vas. Uostalom, ja za to imam pouzdana svjedočanstva, i svakog se časa mogu pozvati na gospodina d'Affrija. Osim toga, imam već izrađen plan kako da povećam kraljeve prihode za dvadeset milijuna a da se nitko od onih koji će ih morati platiti neće moći požaliti.
– Provedite ga u djelo, i ja ću vam od samog kralja isposlovati godišnju rentu od stotisuća franaka i naslov plemića ukoliko se odlučite da primite francusko državljanstvo.
Nakon tog razgovora otišao sam u privatne odaje markize de Pompadour, gdje se na njenu želju ponovo izvodio jedan balet. Ugledavši me, pozdravi me i reče da sam sposoban posrednik i da me ona gospoda dolje nisu umjela ocijeniti po pravoj vrijednosti. Još se uvijek sjećala što sam joj rekao prije osam godina u Fontainebleauu. Tad sam joj jednom prilikom odgovorio da svako dobro dolazi odozgo, i da se uz pomoć njene naklonosti i milosti nadam najvećem uspjehu.
Vrativši se u Pariz, otiđoh svom zaštitniku da ga obavijestim o ishodu razgovora što sam ih vodio s najvećim novčarskim glavama. On mi svjetova da budem strpljiv i da nastavim uspješno poslovati.
Kad sam se vratio u svoj stan, dočeka me neočekivana vijest: moj je posinak otišao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:01 pm




– Jedna veoma otmjena gospođa došla je u posjetu mladom gospodinu grofu (odmah suga proglasili grofom) i odvela ga sa sobom – saopćila mi je moja gazdarica.
Umirih je, rekavši da je tako bilo dogovoreno.
Sutradan sam otišao u hotel Bretagne, u prvi posjet gospođi Anni Wynne. Iako joj nisam bio odveć drag, lijepo me je primila. Na sreću, u Parizu me je gledala sasvim drugim očima. Uzela je u službu nekog Grka, koji se zvao Zandiri, a bio je brat nedavno preminulog domoupravitelja u palači Bragadin. Ja mu izrazih svoje saučešće, no on mi i ne odgovori. Međutim cijela me je obitelj srdačnim prijemom bogato obeštetila za uvredu koju mi je svojom glupom bezobraznošću nanio taj čovjek. Miss Wynne, njene sestre i dva brata, od kojih je starijem bilo četrnaest godina, obasuše me nježnostima. Neobično me je začudila lakoumnost starijeg dječaka. Nije mogao dočekati dan da postane potpun gospodar svog imutka kako bi se odao najrazuzdanijoj pokvarenosti.
Gospođica, kao što sam već kazao čitaocu, sjedinjavala je sve draži mladog tijela i obrazovana duha, no svoje je znanje pokazivala samo kad za to bijaše zgoda, bez trunka razmetljive hvalisavosti. Nisi mogao biti u njenoj blizini a da se ne zaljubiš. No, kao što sam se i sam uvjerio nakon nekoliko tjedana, djevojka uopće nije bila koketna, pa tako nikad nije davala nikakve nade onima koji nisu imali sreću da joj se svide. Znala je biti učtivo odbojna, a to gore po one koji su unatoč njenoj hladnoći ostajali uporni. Tog sam dana čitav sat proveo s njom nasamo, i ona me je posve zatravila što sam joj i priznao, a rekao bih da joj to nije bilo krivo. Ona je u mom srcu zauzela ono mjesto koje je još prije osam dana pripadalo crnookoj Estheri, no to joj ne bi pošlo za rukom da je Esther bila u Parizu. Nježnost koja me je vezala uz Silvijinu kćer nije bila takve prirode da mi u srcu ne bi preostalo mjesta i za druge ljubavi. Zar se sladostrasnika vrlo brzo ohladi ako se stalno ne raspaljuje, a to zna svaka žena koja u tim stvarima ima iole iskustva. Mlada Ballettijeva bijaše međutim u tom pogledu posve neiskusna.
Oko jedan sat dođe venecijanski plemić i vitez malteškog reda gospodin Farsetti, pisac naučnih rasprava i prilično uspjelih latinskih stihova. Upravo su počeli postavljati stol, pa gospođa Wynne dade odmah donijeti pribor i za nj, no ja sam se zahvalio na ljubaznom pozivu jer sam obećao doći na ručak gospođi d'Urfe. Gospodin Farsetti, koji me je u Veneciji dobro poznavao, tek me površno pogleda, a kad je miss stala kovati u zvijezde moju hrabrost, njemu licem preleti porugljiv smiješak. Djevojka mu na to reče da sam ja svojim vrlinama postao predmet divljenja svih Venecijanaca, a da bi Francuzi i te ikako voljeli da postanem njihov sugrađanin. Upitao me da li mi mjesto ubirača lutrije mnogo donosi, a ja mu ovako odgovorih:
– Toliko da se moji posrednici osjećaju sretno i zadovoljno. Svog navodnog sina nađoh uzagrljaju gospođe d'Urfe.
Ona se stade na sve načine ispričavati zbog te otmice, no ja sam sve okrenuo u šalu. Deranu sam rekao da tu gospođu mora poštovati kao kraljicu i da joj uvijek mora otvoriti svoje srce. Markiza me obavijesti da je prošle noći spavala s njim u istoj postelji, ali da će se ubuduće morati odreći tog zadovoljstva ako joj ne obeća da će biti čedniji. Meni se to učini divnim. Mladić pocrveni i zamoli je neka mu kaže u čem ju je uvrijedio.
Gospođa spomenu da je na ručak pozvala Saint-Germaina, znajući da me taj neobični čovjek zabavlja. On uistinu dođe i sjede za stol, ali ne da jede već da po svom običaju nezaustavljivo govori. Bezobrazno je pričao nevjerojatne zgode u koje je trebalo prividno vjerovati budući da je tvrdio ili da ih je vidio vlastitim očima ili pak da je u njima odigrao glavnu ulogu. Ipak nisam mogao zatomiti grohotan smijeh kad je ispripovjedio što mu se desilo dok je ručao s časnim ocima ekumenskog koncila.
Markiza je nosila oko vrata velik feromagnet, tvrdeći da će on prije ili kasnije (privući munju pa će ona tako otići ravno na sunce.
– To će se nesumnjivo dogoditi – umiješa se hvalisavac – ali samo sam ja na čitavomsvijetu kadar da magnetu dadem tisuću puta jaču snagu nego što to mogu obični fizičari.
Hladno sam mu odgovorio da se kladim u dvadeset škuda da neće biti kadar čak ni udvostručiti snagu magneta što ga gospođa nosi oko vrata. Umiješa se i markiza, zabranivši nam da se kladimo, a kad poslije ostadosmo sami, reče mi da bih sigurno izgubio jer je SaintGermain velik čarobnjak. Nisam se htio prepirati, pa joj odgovorih da je u pravu. Nekoliko dana poslije tog susreta navodni je čarobnjak otišao u kraljevski dvorac Chambord u kojem mu je kralj dao stan i isplatio mu sto tisuća franaka kako bi nesmetano mogao raditi na pronalaženju boja koje bi pomogle unapređenju svih tekstilnih radionica u Francuskoj. On je obrlatio vladara uredivši mu u Trianonu laboratorij u kojem se Ljudevit XV često zabavljao budući da je imao nesretnu narav koja se dosađivala svuda izuzev u lovu. Tobožnjeg učenjaka upoznala je s kraljem markiza u želji da od njeg napravi kemičara jer mu je, pošto joj je dao napitak mladosti, sve slijepo vjerovala. Po njegovu tvrđenju ta čudotvorna vodica, ako je bude uzimala u količini koju joj je on propisao, nije doduše imala moć da pomlađuje, jer istinoljubivi čovjek priznaje da je to nemoguće, već moć da zaustavi starenje održavajući čovjeka in statu quo1 više stoljeća. Markiza je povjerila kralju da doista osjeća kako se u njoj tok starenja zaustavlja.
1. U sadašnjem stanju.
Kralj je jednom pokazao vojvodi de Deux-Monts na svom prstu jedan dijamant najveće čistoće od dvanaest karata, uvjeren da ga je sam napravio pošto ga je varalica posvetio u navodnu tajnu prijetvorbe. Pripovijedao mu je kako je smiješao dvadeset i četiri karata malih dijamanata koji su se topljenjem pretvorili u ovaj veliki, no dok su ga izbrusili ostalo je samo dvanaest karata. Uvjerivši se tako u znanje tobožnjeg učenjaka, dao mu je u Chambordu isti stan koji je nekoć poklonio na doživotno uživanje slavnom maršalu de Saxu. Za tu sam zgodu saznao od samog vojvode kad sam jednom imao čast večerati s njim i sa švedskim grofom Levenhoopom u svratištu Kod kralja Dagoberta u Metzu.
Prije no što sam se oprostio od gospođe d'Urfé upozorio sam je da bi se kroz tog dječaka mogla preporoditi no da će sve pokvariti ako ne pričeka dok spolno ne sazrije.
Smjestila ga je u Viarov zavod i pobrinula se da ga podučavaju najbolji učitelji. Podijelila mu je naslov grofa d'Aranda iako se dječak rodio u Bavreuthu, a majka mu nikad nije imala odnosa ni s jednim Španjolcem tog imena. Posjetio sam ga tek nekoliko mjeseci kasnije, živeći u stalnom strahu da ne dođe do skandala zbog tog imena što mu ga je zaslijepljena markiza nadjenula bez mog znanja.
Kako sam odavno namjeravao da se nastanim u nekoj ladanjskoj kući, napokon se odlučih za jednu u Maloj Poljskoj[2] pošto sam mnoge prije toga razgledao. Kuća se nalazila na stotinjak koraka od mitnice Madeleine, na maloj uzvisini kod svratišta Kraljevskom lovištu, iza vrta vojvode de Gramonta. Vlasnik je kući nadjenuo ime Lijepa Varšava. Bila je udobno namještena, imala je dva vrta, od kojih je jedan bio u razini prvog kata, tri stana za gospodara, konjušnicu za dvadeset konja, kupaonice i veliku kuhinju sa svim potrebnim priborom. Vlasnik kuće nazivao je sebe Kraljem maslaca,[3] i tako se svuda potpisivao. Taj mu je nadimak dao sam kralj Ljudevit XV kad je jednom prilikom svratio u njegovu gostionicu i pohvalio njegov odlični maslac. Kuću mi je iznajmio za sto lujdora godišnje zajedno s izvrsnom kuharicom koju su nazivali Biser i kojoj je povjerio svu brigu oko svog pokućstva i posuđa za šest osoba, obećavši da će mi uz cijenu od jednog sua po unci nabaviti posuđa koliko mi bude potrebno. Ponudio se da će me opskrbljivati najboljim sortama vina, mnogo jeftinije nego što se kupuju u Parizu jer će ih dopremati izravno od proizvođača bez pristojbe za uvoz. Obećao mi je također da će mi jeftinije dobavljati krmu za konje, i najzad sve što ustrebam, jer je u Parizu zbog pristojbe koje udaraju gradske mitnice sve mnogo skuplje. Moja nova kuća bijaše izvan grada, tako reći na ladanju.
[2] Iza groblja Madeleine u predgrađu Saint-Honore nekoliko je kuća tvorilo otočić nazvan »Mala Poljska«.
[3] Riječ je o Martinu Leroyu, voćaru, koji je stanovao blizu trga Vendome, a bio je vlasnik nekoliko kuća, jednog zabavišta i sitničarije u »Maloj Poljskoj«.
Za manje od tjedan dana našao sam dobrog kočijaša, jednog konjušara, dva spretna lakaja, te nabavio dvoja kola i pet konja. Prvi moj uzvanik bijaše gospođa d'Urfe, koja se oduševi mojim novim stanom. Bila je uvjerena da sam sve to učinio zbog nje, a ja sam je u tom uvjerenju pustio kao što nisam pobijao ni njezino mišljenje da mladi d'Aranda pripada velikom redu i da se rodio pomoću natprirodne operacije koja je svijetu skrivena a ja sam joj tek čuvar, i da će dječak morati u prijetvorbi umrijeti, ne prestajući ipak živjeti. Sve su te besmislice bile plod njezine mašte, a meni nije preostajalo drugo već da se s njome u svemu složim, budući da je nepokolebljivo tvrdila kako ne bi ništa znala da joj noću njen duh ne otkriva sve skrivene tajne. Poslije ručka odvezao sam je kući i ostavio je u blaženim tlapnjama.
Baš nekako u to vrijeme posla mi Camille potvrdu o dobitku malog terna koji je dobila u mom uredu, moleći me da dođem k njoj na večeru i da joj donesem njen novac. To je iznosilo tisuću škuda. Na toj su me večeri, na kojoj sam zatekao sve njene dražesne prijateljice i njihove ljubavnike, nagovorili da odem s njima na ples u Operi. Kako nisam bio maskiran, a u gužvi bijah izgubio svoje društvo, saleti me jedan ženski crni domino, koji mi, iskrivljujući glas, sasu svašta u lice, te ja postadoh silno radoznao da otkrijem tko bi to mogao biti. Uspio sam je nekako privoljeti da se skloni sa mnom u jednu ložu. Kad je podigla masku, ja zanijemjeli od začuđenja. Bila je to gospođica Wynne. Rekla mi je da je na ples došla s jednom od svojih sestara, starijim bratom i s gospodinom Farsettijem, i da im je umakla kad je otišla u ložu da promijeni kostim. Smijala se zamišljajući kako je uznemireno traže, rekavši da će ih do kraja plesa ostaviti u strahu. Našavši se tako s njom nasamo i čuvši da ću je za vrijeme čitava plesa imati samo za se, stadoh joj govoriti o svom nekadašnjem žaru i o novoj snazi kojom se on opet razbuktao. Ona je s blagim smiješkom primala moje vatrene riječi i nije se odveć odupirala kad sam je uzeo u naručje, a po toj njenoj krotkosti zaključih da je moja sreća tek pitanje vremena. Pristojnosti radi nisam mogao ići dalje, na čemu mi je bila očito zahvalna.
Rekoh joj da sam u Versaillesu čuo da se kani udati za gospodina de La Popelinierea.
– To svi misle, a moja bi majka to veoma željela. Stari zakupnik već misli da samnjegova, ali ja bih rekla da pravi račun bez krčmara, jer na takav brak ne bih nikad mogla pristati.
– On je doduše star, ali je, kako kažu, silno bogat.
– Jest, bogat je, a i velikodušan, jer se obavezuje da će mi oporučno ostaviti milijunfranaka baštine za slučaj ako ostanem udova bez djece, a cijeli svoj imutak ako mu rodim nasljednika. No ja neću da budem nesretna s čovjekom koji mi se ne sviđa, to više što više nisam gospodarica svog srca. Ja ljubim nekog u Veneciji, i moja mati to zna, ali kaže da taj koga ljubim nije dostojan da bude muž njene kćeri. Radije bi me udala za gospodina Farsettija, koji bi se zbog mene rado odrekao svog zavjeta, ali on mi je mrzak.
– Zar se već izjasnio?
– Sasvim otvoreno, i ništa ga ne zbunjuje što mu neprestano dajem do znanja da gaprezirem. To je odvratni zanesenjak, zao, himben i ljubomoran, čuvši gdje za stolom govorim o vama onako kako vi to zaslužujete, pošao je u svojoj bestidnosti tako daleko da je mojoj majci savjetovao kako ne bi trebalo da vas prima u kuću.
– Taj je prostak zaslužio da ga malo podučim u pristojnosti, ali ima i drugih načina dabude kažnjen. U tom se pogledu možete doista pouzdati u mene i računati na svu pomoć koja će vam ustrebati.
– Avaj, znam da bi to bilo za me odveć sreće kad bih mogla računati na vaše potpunoprijateljstvo.
Čuvši te riječi i uzdah kojim ih bijaše popratila, ja sav usplamtjeh i rekoh joj da imam pedeset tisuća škuda koje joj stoje na raspolaganju i da sam kadar prkositi najvećim opasnostima samo da osvojim njeno srce. Ona mi odgovori najnježnijim izrazima zahvalnosti i stegnuvši me zaljubljeno na grudi pritisnu svoja usta o moja. Bilo bi podlo od mene da sam u tom času zahtijevao nešto više. Zamolila me neka je što češće posjećujem, uvjeravajući me da ćemo uvijek biti nasamo. To je bilo i više no što sam se smio nadati. Rastali smo se dogovorivši se da ćemo sutradan zajedno ručati. Proveo sam još jedan sat u dvorani slijedeći je sveudilj zaljubljenim pogledom i trepereći od radosti što sam postao njen prisni prijatelj. U tom vedrom raspoloženju odoh svojoj kući u Malu Poljsku. Trebalo mi je samo četvrt sata da stignem onamo. Stanovao sam na ladanju, a za ciglih petnaestak minuta mogao sam stići na bilo koji kraj Pariza. Moj je kočijaš vozio kao vihor, a konji, budući da su bili od pasmine koju nazivaju bijesnom, grabili su sami od sebe, pa ih je trebalo štedjeti. Takvi su konji bili prava raskoš, jer su potjecali iz kraljevskih staja. Naime kod odabiranja kraljevi bi konjušari uvijek izdvojili neke za prodaju. Kad bi jedan uginuo, mogao sam odmah nabaviti drugog uz cijenu od dvije stotine franaka. To mi se često događalo, jer je brza vožnja jedno od najvećih užitaka otmjenih stanovnika Pariza.
Budući da sam obećao gospođici Wynne da ću ručati kod njih, spavao sam tek nekoliko sati. Obukao sam se u velikoj žurbi i pošao u goste pješice. Prošavši kroz Tuilerije, pohitao sam preko Pont Royala i pojavio se pred gospođom od glave do pete pokriven snijegom koji je tog dana padao u krupnim pahuljicama. Primila me je sa smiješkom rekavši kako joj je kći povjerila da me je na plesu sasvim zatravila. Izrazila je svoje zadovoljstvo što ću ručati u krugu njihove obitelji.
– Petak je – upozorila me je – pa ćemo posno ručati, no ne bojte se, imamo odličnu ribu.A dotle pođite do moje kćerke. Još je u krevetu.
Miss je pisala sjedeći u krevetu, a kad me ugleda odloži pero i reče da je u krevetu ostala zbog lijenosti, a i zato da bude slobodnija.
– Bojao sam se da niste nešto boležljivi.
– Nisam, ali budući da ne volim posna jela, pojest ću samo juhu i neću ni dolaziti za stol.
Iako joj je sestra bila u sobi, ona bez ustručavanja izvadi iz lisnice pismo u stihovima koje joj bijah poslao kad mi je njena majka zatvorila vrata svoje kuće. Izgovori ga napamet, a onda rastužena sjećanjem tiho zaplače.
– To kobno pismo – rekla je – kojem ste dali naslov Feniks odlučilo je mojom sudbinom imožda će biti uzrokom moje smrti.
Ja sam svom pjesničkom umotvoru doista dao naziv Feniks jer sam joj u njem, pošto sam se gorko požalio na svoju zlu kob, s pjesničkim zanosom prorekao da će svoje srce darovati smrtniku koji će svojim uzvišenim vrlinama zaslužiti ime Feniksa. Utrošio sam stotinjak stihova opisujući njegove tjelesne i duhovne vrline, i biće koje bi ih sjedinjavalo bilo bi zaista vrijedno obožavanja jer bi se uzdiglo nad obična čovjeka i pridružilo se zamišljenim božanstvima.
– Da – nastavila je nježna miss – zaljubila sam se u to božansko biće i, tvrdo uvjerena daono mora postojati, tražila sam ga posvuda punih šest mjeseci dok ga napokon nisam susrela. Zavoljeli smo se, ja sam njemu dala svoje srce, a on meni svoje. Ali već smo četiri mjeseca odvojeni, i od mog odlaska iz Venecije do danas primila sam od njeg svega jedno pismo. Ipak ga ne optužujem, jer znam da to nije njegova krivica. U velikoj sam neprilici, niti ja mogu primiti vijesti od njega, niti on od mene.
Njena mi ispovijed još jednom dokaza da ispravno rasuđujem kad mislim da najodlučniji čini u našem životu ovise o beznačajnim uzrocima. Moja pjesnička poslanica bijaše samo igra poetske mašte, lijepo oblikovana, a biće koje je slikala nije bilo od ovog svijeta. No ona je povjerovala u njegovo postojanje i zaljubila se u nj unaprijed. A kad je povjerovala da ga je naposljetku susrela, nije joj bilo teško da u njem pronađe sve odlike o kojima je snivala jer mu ih je ona pridala i ona ga je zapravo stvorila. Bez mog pisma ništa se od tog ne bi dogodilo. Sve je međusobno povezano, i svi smo mi začetnici djela kojima nismo učesnici. Sve što nam se najvažnije u životu događa upravo je ono što se moralo dogoditi. Mi smo tek misaone čestice koje vjetar nosi kud ga je volja.
U to nas pozvaše za stol. Odlično smo ručali, jeli smo izvrsnu morsku ribu koju je poslao gospodin de La Popeliniere. Gospođa Wynne, kao Grkinja a uz to žena ograničena duha, bila je vrlo pobožna i nevjerojatno praznovjerna. U glavi tašte, slabe i plašljive ženke bog se uvijek združi s đavlom. Njoj je svećenik utuvio u glavu da će, ukoliko preobrati svog muža u katoličku vjeru, osigurati sebi vječno spasenje, jer bog u Svetom pismu obećava jasno i nedvosmisleno animam pro anvma2 svakom tko obrati heretika. Pošto je dakle privela svog muža rimokatoličkoj vjeri, smatrala je da je spasenje svoje duše osigurala za vječna vremena i da u tom pogledu više ne treba ništa poduzimati. Ipak je petkom jela posno, ali samo zbog toga što joj je to išlo u račun. Naime više je voljela jesti posno nego mrsno.
2. Dušu za dušu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:02 pm




Poslije ručka vratio sam se svojoj miss koja je još uvijek bila u krevetu. Opirala mi se sve do devet sati, i za divno čudo polazilo joj je za rukom da obuzda silovitost moje žudnje. Ja sam glupo uobražavao da je njena žudnja jednaka mojoj, pa se nisam htio pokazati slabiji od slaba ženskog stvora.
Budući da nisam vidio Farsettija, pomislih da je došlo do raskida prijateljstva, no grdno sam se prevario. Djevojka mi reče da ništa na svijetu ne bi moglo nagnati starog vidovnjaka da u petak iziđe iz kuće. U svom je horoskopu naime pročitao da će biti jednog petka umoren, pa je držao da je mudrije prevariti sudbinu i ne izlagati se bez razloga. Svi su mu se u kući izrugivali, ali on se nije na to nimalo obazirao. Umro je prije četiri godine u svom krevetu, u zreloj dobi od sedamdeset godina. Mislio je valjda da će time dokazati kako čovjekova sudbina ovisi o umjerenom životu i vladanju, o njegovoj razboritosti i o mjerama opreza koje je poduzeo da izbjegne predskazanim nesrećama. Rasuđivanje izvrsno u svemu osim što se tiče nesreća predskazanih horoskopom, ukoliko mu naime vjerujemo kao što nam savjetuju astrolozi, jer, ili se nesreće mogu izbjeći, a onda je horoskop puka djetinjarija, ili on zaista tumači putove sudbine, a u tom su slučaju nesreće neizbježive. Nekom ograničenom duhu možda bi mogao dokazati da bi ga sigurno umorili da je petkom izlazio iz kuće. Pico de la Mirandola vjerovao je u astrologiju, pa je običavao govoriti: Astra influunt, non cogunt3 Ja u to ne sumnjam. Ali zar bi se moralo povjerovati u astrologiju da je gospodin Farsetti jednog petka doista bio umoren? Ne, nipošto, usprkos tome.
3. Zvijezde utječu, ali ne sile.
Grof d'Egreville predstavio me je svojoj sestri, grofici du Rumain, koja je odavno željela da me upozna budući da je mnogo slušala o mom umijeću proricanja. Za malo dana stekao sam prijateljstvo i njena muža i njezinih dviju kćeri, od kojih se starija, a zvali su je Cotenfau[4] kasnije udala za gospodina de Polignaca. Gospođa du Rumain bila je više lijepa no ljupka, a ljudi su je voljeli poglavito zbog blagosti njena karaktera, zbog iskrenosti i gorljivosti kojom se brinula za svoje prijatelje. Bila je neobično visoka stasa, pet i po stopa. Upoznao sam kod nje mnogo osoba koje su u Parizu predstavljale takozvano otmjeno društvo. Iako gospođa du Rumain nije držala do apstraktnih znanosti, ipak su joj moja proricanja bila češće potrebna negoli i samoj gospođi d'Urfe. Ona mi je svesrdno pomogla u jednoj kobnoj zgodi koju ću sad ispričati:
[4]... a zvali su je Cotenfau. – Grof du Rumain, markiz od Coetenfaoa, boravio je ponajviše na svom lenu Coetenlaou u Bretanji. Čini se da su u obitelji zvali Coetenfao stariju kćer, Constance-Gabrielle-Bonne.
Dva dana nakon mog dugog boravljenja kod miss Wynne lakaj mi saopći da mi neki mladić želi vlastoručno predati jedno pismo. Naredih da ga uvedu i zapitah ga tko ga je poslao s pismom. Odgovori da ću to saznati čim ga pročitam. Još mi reče da mu je zapovjeđeno da pričeka na odgovor. Otvorih pismo, i evo što je stajalo u njem:
»Dva su sata iza ponoći. Već bih uvelike morala spavati, ali ono što sprečava prirodu da mi podari tu žalosnu utjehu strašan je teret koji mi lomi dušu. Osjećat ću se lakše ako moja tajna prestane biti tajnom za vas, u ovom času jedinog mog prijatelja. Trudna sam, i moje me stanje tjera u očaj. Nakanila sam se da vam pišem, jer mi ta riječ nikad ne bi mogla prevaliti preko usana. Odgovorite mi bar jednom riječju.«
Od prepasti ostah kao okamenjen i jedva smogoh snage da joj napišem ovih nekoliko riječi: »Doći ću k vama u jedanaest sati.«
Nema veće nesreće nego kad nesretnik zbog nje izgubi glavu. Ovo pismeno povjeravanje miss Wynne upozorilo me da smućenom duhu djevojke treba što prije priskočiti u pomoć. Bio sam sretan i počašćen što je pomislila na mene prije negoli na ikog drugog, i odlučih da joj pomognem pa makar morao s njom propasti. Može li se drugačije misliti kad se ljubi? No koje li nerazboritosti povjeravati se pismom! U ovakvim se slučajevima čovjek povjerava ili živom ili pisanom riječi. Osjećaj koji nagoni nesretnika da izabere radije pismo no riječ potječe samo iz lažnog stida, a to u biti nije ništa drugo no kukavičluk. Da nisam bio zaljubljen u miss Wynne, bilo bi mi lakše da joj pomoć uskratim pismeno negoli usmeno. Ona je na to zacijelo i računala – mislio sam u sebi – i zbog te njezine sigurnosti dolazio sam u iskušenje da njezinu nesreću smatram svojom srećom. Ako joj uspijem pomoći, moći ću se nadati nagradi, onoj nagradi koja je na žalost cilj svakog zaljubljenog čovjeka.
Drugog jutra sretoh je u jedanaest sati na vratima hotela.
– Izlazite? Kamo ste se uputili?
– Na misu k augustincima.
– Zar je danas neki blagdan?
– Nije, nego moja majka hoće da svakog dana idem na misu. Dajte mi ruku. Porazgovoritćemo u samostanu.
Njena je sobarica ostala u crkvi, a mi uđosmo u samostan.
– Jeste li pročitali moje pismo?
– Jesam, evo, vraćam vam ga. Spalite ga.
– Ne, spalite ga radije vi. U četvrtom sam mjesecu trudnoće, sigurna sam u to. U svomprevelikom očaju utječem se vama. Pomozite mi i nađite nekog da mi izvrši pobačaj.
– Ali to je zločin.
– Znam, ali nije veći od samoubojstva. Treba izabrati: ili pobačaj ili otrov. Imam ga većspremna. Jedini moj prijatelju, postali ste, eto, sudac moje sudbine. Ljutite li se što sam vas pretpostavila vitezu Farsettiju?
Kad je primijetila da sam ostao zaprepašten, zašuti, navuče dublje svoju kapuljaču i otre suze. Srce mi je krvarilo.
– Ostavimo zločin po strani, draga moja miss, no vi morate znati da je pobačaj izvannaše moći. Ako su sredstva kojima se on vrši blaga, njihov je učinak dvojben, ako su pak jaka, dovode trudnu ženu u smrtnu opasnost. Ni za što se ne bih izložio opasnosti da postanem vašim krvnikom, ali vas u toj nevolji neću napustiti. Vaša mi je čast na srcu baš kao i vaš život. Smirite se dakle i odsad mislite da sam ja u vašem položaju. Budite sigurni da ću vas izvući iz neprilike i da nećete morati posegnuti za otrovom. Moram vam priznati da je prvi osjećaj koji sam oćutio pročitavši vaše pismo bila radost što ste najprije pomislili na mene. Neću iznevjeriti vaše povjerenje. Nema liječnika koji bi se u te stvari bolje razumijevao od mene, i u Parizu nema čovjeka koji bi vas ljubio više od mene i koji bi vam spremnije pohitao u pomoć. Već od sutra počet ćete uzimati lijekove koje ću vam donijeti, ali vas opominjem da pomnjivo krijete tu tajnu jer se time izlažemo kršenju najstrožih zakona koje povlači smrtnu kaznu. Jeste li se već možda nekom povjerili? Sobarici ili jednoj od sestara?
– Nikom, dragi moj prijatelju, pa čak ni uzročniku moje nesreće. Dršćem pri pomisli štoće reći, što će učiniti majka kad otkrije moje stanje. Bojim se da ne pogodi po mom struku.
– Vaš je struk još savršeno vitak, pa se u tom pogledu nemate čega bojati.
– Ali uskoro će se izobličiti, pa stoga moramo požuriti. Vi ćete naći nekog vidara kojineće zrnati tko sam i odvest ćete me k njemu kad budu mislili da sam na misi. Neka mi pusti krv koliko god puta bude smatrao za potrebno.
– Nećemo se izlagati takvoj opasnosti. Vidar bi nas mogao potkazati. Ja ću vam sampuštati krv. To je posve jednostavno.
– Tisuću puta vam hvala. Već mi se čini da se rađam na novi život. Ali moram vaszamoliti za još jednu ljubaznost. Odvedite me nekoj primalji koju bismo mogli pitati za savjet.
To bismo mogli lako učiniti tako da se za prvog narednog plesa u Operi na neko vrijeme neopazice udaljimo iz dvorane.
– Anđelu moj, to nije potrebno, a osim toga takav je korak prilično nesmotren.
– Nipošto. Ta u ovom golemom gradu ima na stotine primalja, a neće nas moćiprepoznati jer ćemo ostati maskirani. Učinite mi tu uslugu, molim vas, jer mi savjet primalje može biti od velike koristi.
Nisam joj mogao odbiti tu molbu, no ipak je privoljeh da pričekamo posljednji ples, jer ćemo se u gomili posjetilaca moći lakše neopaženi izgubiti iz dvorane. Obećao sam joj da ću po venecijanskom običaju doći kao crni domino s bijelom maskom i s naslikanom ružom ispod lijevog oka. Kad bude vidjela da izlazim, treba da me slijedi i da uđe u istu kočiju u koju ću se ja uspeti. Ako sve pođe dobro, sastat ćemo se dakle u kočiji.
Tog sam dana ručao s njom i njenom obitelji, ne obazirući se na Farsettija koji je također bio pozvan i koji je vidio kad sam je dopratio iz crkve. Za sve vrijeme ručka nas dvojica nismo izmijenili nijedne riječi. On me nije trpio, a ja sam njega prezirao.
No moram priznati da sam počinio neoprostivu pogrešku, zbog koje se još i danas kajem. Kad sam se već obavezao da ću je odvesti primalji, morao sam biti toliko pametan da je odvedem nekoj poštenoj ženi, jer se radilo samo o nedužnim uputama kojih se žena za trudnoće mora pridržavati. No postupio sam baš obratno. Zla me kob jednog dana nanese u malu Ulicu svetog Ljudevita. Zureći se prema Tuilerijama opazih Montignyjevu kako ulazi u jednu kuću s nekom dražesnom osobom koju nisam poznavao. Postadoh radoznao, zaustavih kola i uspeh se k njoj. Pošto sam se malo pozabavio, zamolih svodilju, svejednako misleći na gospođicu Wynne, da mi dade adresu neke primalje jer bih se želio o nečem posavjetovati. Ona mi dade adresu jedne kuće u četvrti Marais gdje po njezinom mišljenju stanuje biser od primalje. Nabrojila mi je mnoge njezine podvige, po čemu sam jasno razabrao da je to prava zločinka, ali to mi nije bilo važno: umirivala me pomisao da ne odlazim k njoj zbog nedozvoljenih zahvata. Uzeh dakle adresu, a budući da sam k njoj mogao samo noću, otiđoh sutradan da po danjem svjetlu razgledam mjesto.
Nisam zaboravio djevojci donijeti obećane lijekove koje ona odmah stade uzimati i koji su je morali oslabiti da se tako uništi ono što je začela ljubav, vladarica svekolike prirode. No vidjevši da ti lijekovi nemaju nikakva učinka, djevojka je nestrpljivo čekala da se posavjetuje s primaljom. Dođe noć posljednjeg plesa, i ona postupi kako smo se dogovorili. Pošla je za mnom, smjestila se u mojoj kočiji, i za manje od četvrt sata zaustavismo se na stotinjak koraka od kuće u kojoj je stanovala ona zločinka. Primi nas žena pedesetih godina, izrazi svoje oduševljenje zbog ovako otmjene posjete i odmah nam ponudi svoje usluge.
Miss joj reče da je vjerojatno u drugom stanju i da je došla k njoj po savjet kako da sakrije trudnoću do dana poroda. Opaka ženetina joj sa smiješkom odgovori kako bi se mogla zakleti da bi se mlada gospođa rado riješila tereta.
– Spremna sam da vas uslužim za pedeset lujdora, s time da mi polovicu platiteunaprijed za kupnju napitaka, a drugu polovicu nakon uspješno obavljena posla. Kako se ja uzdam u vašu čestitost, tako se i vi pouzdajte u moju. Dajte mi odmah dvadeset i pet lujdora i dođite ili pošaljite već sutra po napitke i po upute za njihovo uzimanje.
Bez ustručavanja zadignu haljine svojoj mušteriji koja me zbunjena zamoli da se okrenem. Nakon što joj je opipala trbuh, spusti joj haljine i reče da zametak ne može biti stariji od četiri mjeseca.
– Ako vam moje ljekarije ne budu koristile – nadovezala je – u što sumnjam, preporučitću vam druga sredstva, pa ako ni to ne pomogne, vratit ću vam novac.
– U to ne sumnjam – odgovorih joj – ali koja su to, molim vas, druga sredstva?
– Uputit ću vas kako ćete uništiti zametak, i tad će sigurno sam od sebe izići.
Mogao sam joj odgovoriti da je nemoguće ubiti dijete a da se pri tom i majka smrtno ne rani, ali ne bijah raspoložen da raspravljam s tom besramnicom. Rekao sam joj da ću joj sutra donijeti novac za njene vradžbine ukoliko se gospođa odluči da ih uzima.
Dadoh joj dva lujdora, i mi otiđosmo.
Miss Wynne reče mi putem kako je sigurna da je ta žena strašna zločinka, jer je po njezinom mišljenju nemoguće ubiti dijete a da se život majke ne dovede u pitanje. »Ja se pouzdajem«, završila je, »samo u vas.« Ja sam se složio s njenim mišljenjem, ponovivši joj po stoti put da se bez straha pouzda u mene. Požalivši se odjednom da joj je hladno, ona mi reče: »Zar ne bismo imali još vremena da se pri dobroj vatri ogrijemo u Maloj Poljskoj? Već odavno želim da vidim vaš lijepi dom.« Taj me prijedlog iznenadi i obradova. Po onako mračnoj noći, pomislio sam, neće vidjeti ništa osim unutrašnjosti kuće, no dobro sam se čuvao da joj to ne spomenem. Već sam povjerovao da je kucnuo čas mog blaženstva. Promijenismo kočiju u Ulici Ferronnerie i poslije četvrt sata oštrog kasa eto nas pred mojim vratima. Pozvonih, a kuharica Biser nam otvori rekavši da osim nje u kući nema nikog. To sam znao, ali takav bijaše običaj. Zapovjedih joj da zapali vatru i da nam uz bocu šampanjca pripremi nešto za jelo.
– Kajganu? – zapita.
– Kajganu, vrlo dobro! – reče miss smijući se. Sjedoh pokraj vatre i posjedoh svojuljubav na koljena, pokrivajući je cjelovima koje mi ona nježno uzvraćaše. Već bijah nadomak pobjede kad me ona blago zamoli da obuzdam svoju žestinu. To mi je bez po muke pošlo za rukom jer sam bio uvjeren da ću poslije zadnje čaše šampanjca slaviti slavlje s krotkom ovčicom u naručju. Bila je čarobna, a njen nasmiješen izraz kao da mi je predskazivao najveće slasti. Sve mi ju je obećavalo, i njeno lice, i nježna blagost i tople, čeznutljive oči. Bilo bi mi krivo kad bi pomislila da bih mogao tražiti njenu ljubav u ime zahvalnosti. Bio sam ipak toliko velikodušan da sam tražio ljubav, a ne zahvalnost.
Kad je boca bila pri kraju, digosmo se, pa je malo čuvstvenošću, malo nježnom silom posjedoh na jedan ležaj, obavivši joj struk zaljubljenim rukama. No ona mi se opre najprije nježnim riječima, pa onda ozbiljnim prijekorima i naposljetku silom. To je bio kraj. Oduvijek sam se gnušao od same pomisli na nasilje. Uzeo sam je uvjeravati na sve moguće načine, govoreći čas kao zaljubljenik pun nade, čas kao prevaren i prezren ljubavnik. Napokon joj rekoh da me je nesmiljeno prevarila u mojim žarkim nadama, a ona se na to skameni od bola. Ja padoh pred noge moleći je za oproštenje. »Avaj«, reče mi ona najtužnijim glasom, »mene treba više žaliti nego vas jer ja više nisam gospodarica vlastitog srca.« Suze joj grunuše iz očiju, ona prisloni svoje lice o moje, i naše se usne spojiše. No igri bijaše kraj. Pomisao da ponovim napad nije mi više ni padala na pamet. Nastade duga šutnja koja nam oboma bijaše potrebna, njoj da uguši osjećaj stida, a meni da razumu dadnem vremena da stiša gnjev koji mi se činio veoma opravdanim. Naposljetku stavismo opet maske i vratismo se u Operu. Putem se ona prva usudi prekinuti šutnju rekavši da se na svoju veliku žalost mora odreći mog prijateljstva ako joj ga budem nudio uz takvu cijenu.
– Osjećaji ljubavi, gospođice – odgovorih joj – moraju uzmaknuti pred osjećajima časti. Imoja i vaša čast obavezuju me da vam ostanem prijatelj, pa makar samo zato da vas uvjerim kako ste mi nepravedno uskratili milost koje nisam nedostojan. Iz odanosti učinit ću ono što sam želio učiniti iz ljubavi, i radije ću umrijeti no pokušati da vas osvojim.
Rastali smo se u Operi gdje ju je gomila svijeta začas progutala. Sutradan mi je rekla da je plesala čitavu noć, i to iz sve snage. Nadala se da bi žestina pokreta mogla biti onaj lijek koji bi joj u tom času najviše pomogao.
Otišao sam kući u tmurnom raspoloženju, uzalud nastojeći pronaći razloge koji bi opravdali njezino odbijanje kojem se ni u snu nisam nadao. Njezin postupak nisam mogao ocijeniti pravednim ni razumnim osim pustim gomilanjem sofizama na sofizme. Zdrav mi je razum kazivao da me je uvrijedila, pa čak i onda ako se uzmu u obzir sve one predrasude i običaji koji su uvriježeni u građanskom društvu. Sjetio sam se one doskočice duhovite Pupulije koja se iznevjeravala mužu samo kad je bila trudna: Non tollo vectorem nisi navi plena4 Bio sam bijesan što sam se uvjerio da nisam ljubljen, i smatrao sam nedostojnim da i dalje volim jedno nezahvalno biće bez nade u posjedovanje. Zaspao sam s mišlju da joj se osvetim i da je prepustim njenoj sudbini, rugajući se junaštvu koje bi mi ona pripisivala kad bih se drugačije ponio. Mislio sam da mi čast nalaže da ne budem ničija budala.
4. Primam putnike samo kad je brod pun. Macrobius u svojim Saturnalijama (2, 5, 9) pripisuje ovu izreku Augustovoj kćeri Juliji.
Kad sam se probudio, mom gnjevu ne bijaše više ni traga, a ljubav ostade nepromijenjena. Čvrsto sam odlučio da joj svim silama pomognem gradeći se da mi nije stalo do onog što ona misli da mi nije vlasna darovati. Znao sam dobro kako je teško igrati takvu ulogu, no smogao sam snage da je zaigram.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:03 pm




II
Razvoj spletke s umiljatom gospođicom Wynne - Uzaludan pokušaj pometnuća - Aroph Gospođičin bijeg i njen odlazak u samostan
Nastavio sam je posjećivati svakog jutra, i kako sam se najzdušnije brinuo oko nje, ona uistinu to moje svesrdno zanimanje za njezino stanje nije mogla pripisivati drugom doli nesebičnoj plemenitosti moje duše i prijateljskom suosjećanju. Ja se naime više nisam pokazivao zaljubljen. Primjećivao sam da je zadovoljna mojom promjenom, ali to je zadovoljstvo moglo biti i prividno. Naslućivao sam da ju je, premda me nije ljubila, moralo pogoditi što sam se tako brzo predomislio. Jednog jutra, hvaleći me zbog snage kojom sam uspio izvojevati pobjedu nad svojom strasti, primijetila je sa smiješkom da moj žar i moje žudnje zacijelo nisu bile tako silne kad sam ih uspio obuzdati za manje od osam dana. Odgovorio sam joj vrlo pomirljivo da svoje ozdravljenje dugujem samo svom samoljublju.
– Ja se – rekoh joj – ne smatram nedostojnim ljubavi, i kad sam vidio da me vi niste takoocijenili, osjetio sam duboko negodovanje. Da li vam je poznat taj osjećaj?
– I te kako. Za njim dolazi prezir prema biću koje ga je izazvalo.
– Odveć ste oštri u svom rasuđivanju. Kod mene je došlo do osvješćivanja i do rađanjaželje za osvetom.
– Osvetom? Pa kako ste se to naumili osvetiti?
– Tako da vas prisilim da me poštujete i da vam u isti mah dokažem kako mogu obuzdatisvoje strasti i odreći se blaga za kojim sam žudio. Vidite, već sam se privikao da bez ljubavnih želja gledam vaše draži.
– Ja mislim da ste mojim poštovanjem utolili svoju žeđ za osvetom. Ali vi ste bili uzabludi, jer ja vas danas ne cijenim ništa manje no prije osam dana. Nijednog trenutka nisam povjerovala da ćete me napustiti da biste se osvetili zato što vam se nisam podala, i drago mi je što sam pogodila.
Zatim stade govoriti o opijumskoj ljekariji koju sam joj davao, moleći me da joj povećam količinu, jer se dosad pokazala nedjelotvornom. No ja o tom nisam htio ni čuti. Znao sam da bi je količina veća od jednog grama ubila. Čak nisam pristao ni na treće puštanje krvi. Ona se bila povjerila svojoj sobarici, i ova joj je dovela svog ljubavnika, nekog vidara, koji je uspješno dva puta obavio taj posao. Rekoh joj neka bogato nagradi te ljude, ali ona mi odgovori da nema čime, pa joj ponudih novaca koliko god joj treba. Ona me zamoli za pedeset lujdora rekavši da će mi tu svotu koju treba za svog brata Richarda, sigurno vratiti. Budući da ih nisam imao uza se, poslao sam joj ih istog dana s pisamcem u kojem sam je molio da se samo meni obrati kad se nađe u nuždi. No njezin je brat bio uvjeren da bih mu mogao učiniti mnogo značajniju uslugu.
Došao je sutradan k meni da mi zahvali i odmah me stade zaklinjati da mu pomognem u veoma ozbiljnoj stvari. Pokaza mi ružne znake venerične bolesti koju je zaradio zabavljajući se na sramotnim mjestima. Zamoli me da govorim s njegovom majkom kako bi ga dala liječiti, tužeći se na gospodina Farsettija, koji mu je uskratio četiri bijedna lujdora uz opravdanje da se ne želi miješati u tako prljavu stvar. Postupio sam po njegovoj želji, ali mi majka, kad sazna o čemu je riječ, oštro odgovori da ga treba prepustiti gadnoj boleštini jer ju je već po treći put zaradio i jer je sigurno da će je, čim se izliječi, opet dobiti. Dao sam ga liječiti na svoj trošak. No njegova je majka imala pravo. Taj dječak od četrnaest godina bijaše već ogrezao u poroku.
Nastupio je sedmi mjesec trudnoće, i gospođica Wynne bivala je sve očajnija. Nije više napuštala krevet, i ja sam sve više strepio nad njenom sudbinom. Kako je bila uvjerena da je više ne ljubim, pokazivala mi je bez ustručavanja bedra i trbuh i dopuštala da je opipavam kako bih se osvjedočio da se više ne smije pokazivati pred očima svoje obitelji. Igrao sam ulogu njene primalje, praveći se ravnodušan prema njenim čarima i ne pokazujući nikakva uzbuđenja, no moja snaga svladavanja bijaše na izmaku. Često je govorila da će se otrovati, i to takvim glasom da sam drhtao od zebnje Već sam mislio da se iz te grozne duševne patnje nikad neću izvući, kad mi sudbina priskoči u pomoć vrlo smiješnom zgodom.
Jednom dok sam ručao s gospođom d'Urfe slučajno je zapitah da li zna neko sigurno sredstvo za pobačaj. Odgovorila je da je Paracelsusov aroph[5] nepogrešiv i da ga uopće nije teško napraviti. Žena koja je nakanila isprazniti maternicu treba da stavi stanovitu količinu te masti na vrh podebela valjka, da ga turi u vaginu, draškajući onu mesnatu resicu koja se nalazi na kraju ulaza. Valjkom treba u isto vrijeme draškati kanal koji dodiruje zatvorena vrata kućice u koju se uvukao mali uljez kog treba izbaciti. Ako se taj postupak ponovi tri do četiri puta dnevno sedam dana zaredom, mali će otvor toliko oslabiti da će zametak ispasti sam od sebe. Vidjevši da sam postao radoznao, donese rukopis u kojem se potanko opisivalo pripremanje masti. Glavni su sastojci bili šafranov prah, mirta, med i još koješta drugo.
[5] Aroph, lijek koji je bio na velikoj cijeni u spisima starih liječnika. Za njegovo spremanje postojalo je 18 formula. Paracelsus govori o njemu u svojoj knjizi De viribus membrorum.
Nasmijavši se od srca tom naputku koji se svakom iole pametnom čovjeku morao učiniti više no besmislen, vratih gospođi njen dragocjeni rukopis. Ipak sam se puna dva sata zabavljao čitajući Paracelsusove šaljive tlapnje, a onda prelistah Boerhaavea, koji je o arophu govorio kao uman čovjek i vješt liječnik.
Sutradan sam kod kuće razmišljao o miss Wynne i odlučio da joj govorim o arophu nadajući se da će me možda ustrebati kod guranja valjka.
Oko deset sati zatekoh je kao obično u krevetu tužnu i utučenu zbog toga što ljekarija koju sam joj davao još uvijek ne pokazuje nikakva djelovanja. Zato joj stadoh govoriti o Paracelsusovu izumu kao o najsigurnijem sredstvu za otvaranje ušća materice. U taj mi čas pade na pamet da joj kažem kako se aroph mora pomiješati s muškim sjemenom koje ne smije ni načas izgubiti svoju prirodnu toplinu.
– Sjeme – stadoh joj objašnjavati – mora, čim izađe, pokvasiti ušće. Ponavljajući tajpostupak tri do četiri puta dnevno sedam dana za redom, otvor toliko oslabi da popusti, i zametak ispada zbog svoje vlastite težine.
Na te sam pojedinosti nadovezao dugo tumačenje o djelotvornosti lijeka i o njegovim fizičkim osobinama, pa videći je zamišljenu rekoh da će joj, budući da je njen ljubavnik odsutan, ustrebati pouzdan prijatelj koji će biti stalno uz nju i koji će joj valjano davati lijek koliko god to puta propisuje Paracelsus.
Ona odjednom prasnu u smijeh pitajući me da li je to šala.
– Ako se želite uvjeriti, gospođice – rekoh joj ozbiljnim glasom – ja ću vam donijetidragocjeni rukopis gdje je tačno opisano sve ovo što sam vam rekao, a pokazat ću vam i sud koji je o tom čudesnom sredstvu izrekao sam mudri Boerhaave.
Ona se uozbilji i stade me slušati s najvećom pažnjom, a ja, videći da sam blizu cilja, žustro nastavih:
– Aroph je jedinstveno sredstvo za izazivanje mjesečnog pranja.
– A redovito mjesečno pranje – nadoveza ona – ne može se pojaviti kod trudne žene.Aroph je dakle nepogrešivo sredstvo za pobačaj. Biste li ga znali napraviti?
– To nije teško. Pet propisanih sastojaka u prašku smiješa se s medom ili maslacem. Alinajvažnije je da mast dodirne ušće materice kad je ova u ljubavnom grču.
– Čini mi se – primijeti ona – da u tom slučaju onaj koji daje lijek mora biti zaljubljen.
– Sigurno, osim ako nije riječ o neosjetljivu biću kojem poput životinje treba samotjelesni nadražaj.
Dugo je ostala zamišljena. Iako je bila vrlo pronicava, njena duša bijaše toliko nevina da mije mogla naslutiti podvalu.
I ja sam šutio, čudeći se što sam joj uspio ovu besmislenu bajku prodati pod istinu, potkrijepivši je vjerodostojnim mišljenjima, iako to nisam svjesno namjeravao.
Naposljetku ona prekide šutnju i tužno mi reče da ne može ni pomišljati na to da primijeni taj postupak koji joj se inače čini divan i prirodan. Upitala me da li bi spravljanje aropha zahtijevalo mmogo vremena, a ja joj odgovorih da ne treba više od dva sata, samo ako se može dobiti engleskog šafrana jer je on prema Paracelsusovu tvrđenju bolji od onog koji dobivamo s Istoka.
Naš razgovor prekide njena majka koja uđe u pratnji viteza Farsettija. Zamoli me da ostanem kod njih na ručku, a ja pristadoh kad miss izjavi da će i ona jesti za stolom. Došla je, a stas joj je bio vitak kao u vile. Nikad ne bih rekao da je trudna. Gospodin Farsetti sjede kraj nje, a njena se majka smjesti do mene.
Kako joj je aroph bio stalno na pameti, ona za vrijeme slatkog zapita svog susjeda koji se izdavao za velikog kemičara da li je čuo za taj lijek.
On joj odgovori:
– Ne samo da sam čuo nego mislim da ga bolje poznajem od bilo koga.
– A čemu služi taj lijek?
– Pitate me odviše općenito.
– Što znači riječ aroph?
– To je arapska riječ. Trebalo bi pogledati u Paracelsusu.
– Nije ni arapska – umiješah se ja – ni iz jednog drugog jezika. Ta riječ krije u sebi dvijeriječi. Aro to jest aroma i ph što znači philosophorum5.
5. Miris filozofa.
– Jeste li u Paracelsusu crpli tu svoju učenost? – odvrati oporo gospodin Farsetti.
– Ne, gospodine, već u Boerhaaveu.
– Dopustite da se nasmijem. Boerhaave to nigdje ne spominje, ali ja volim uvjereneduhove koji navode ono što nigdje ne stoji.
– Smijte se ako vas je volja – odgovorih oholo – ali evo kamena kušnje, pa prihvatite akose usuđujete. Ja nikada krivo ne navodim kao neki koji govore arapski.
Rekavši to bacih na sto kesu punu lujdora. Farsetti prezirno reče da se nikad ne kladi, a miss u smijehu primijeti da je to najsigurniji način da nikad ne izgubi. Vratih kesu u džep i pod izlikom da moram obaviti nuždu iziđoh i poslah svog slugu gospođi d'Urfe da mi odmah donese onaj svezak Boerhaaveovih spisa u kojem sam sinoć to pročitao. Vratih se za stol i zabavljah društvo doskočicama sve do povratka sluge koji donese traženu knjigu. Začas nađoh ono mjesto i pozvah Farsettija da se vlastitim očima uvjeri da nisam lažno navodio. Umjesto da pogleda, on se ljutito digne i ode. Gospođa zabrinuto reče da je otišao razgnjevljen i da se sigurno više neće vratiti. Miss se htjede okladiti da će se već sutradan vratiti, i ona bi dobila okladu. Nakon tog događaja vitez Farsetti postao mi je otvoreni neprijatelj, i to mi je svakom prilikom pokazivao.
Poslije ručka svi odosmo u Passy na koncert koji je priređivala Popeliniereova i ondje ostadosmo na večeri. Sreo sam Silviju i njezinu kćer, koja se prema meni veoma hladno ponijela, a u tom je imala pravo, jer sam je u posljednje vrijeme prilično zanemario. Za stolom je društvo razveseljavao spretni Saint-Germain koji po običaju nije ništa jeo jer su mu usta sve vrijeme bila zabavljena govorom. Sve je to bilo puko hvalisanje, ali začinjeno otmjenošću i duhovitošću. Nikad u životu nisam sreo spretnijeg i zavodljivijeg varalicu.
Naredni sam dan proveo kod kuće odgovarajući na gomilu pitanja koje mi je pismeno uputila Esther. No moji su odgovori bili vrlo nejasni na sva pitanja koja su se ticala trgovine. Osim straha da bih mogao osramotiti svoje proročko umijeće, prolazili su me srsi pri pomisli da bih zavodeći njenog oca u bludnju mogao naškoditi njegovim poslovnim interesima. Volio sam ga jer je to bio najpošteniji čovjek među holandskim milijunašima.
Zaokupljala me je jedino miss Wynne, koju sam unatoč svojoj prividnoj ravnodušnosti i dalje žarko ljubio, znajući da se neću smiriti sve dok ne postanem njenim pravim i potpunim ljubavnikom. Mučila me pomisao na strašan položaj u kom će se naći kad obitelj primijeti da je trudna. Pokajao sam se što sam joj uopće govorio o arophu, jer je prošlo već tri dana od onog našeg razgovora, a ona o njemu ni riječi. Pomišljao sam da je možda posumnjala i da se njeno poštovanje prema meni pretvorilo u prezir. Ta me je pomisao silno boljela i ponizivala. Nisam više u sebi nalazio hrabrosti da je posjećujem. I ne bih se na to odlučio da mi nije bila napisala pisamce u kojem mi je kazivala da nema drugog prijatelja osim mene, moleći me samo za toliko prijateljske pažnje da je svakog dana posjećujem, pa bilo to i na kratak čas. Odgovorio sam joj uvjeravajući je da je moje prijateljstvo stalno i da je nikad neću napustiti.
Ponadao sam se da će govoriti o arophu, ali uzalud. Po tom zaključili da mi nije povjerovala, te da više na to sredstvo ne mogu računati. Zapitao sam je bi li voljela da s majkom i cijelom obitelji dođe k meni na večeru, a ona reče da bi joj to pričinilo veliko veselje.
Ta je večera bila raskošna i vesela. Pozvao sam Silviju i njenu kćer, jednog talijanskog glazbenika, nekog Magalija, u kojeg je bila zaljubljena jedna od gospođičinih sestara, te baritona La Gardu koji je bio priman u najotmjenijim pariškim društvima. Miss Wynne bila je čarobno lijepa i tako razdragana kakvu je već odavna nisam vidio. Kad je oko ponoći odlazila, šapnu mi neka dođem rano ujutro jer bi željela sa mnom razgovarati o jednoj veoma važnoj stvari.
Bio sam kod nje već u osam sati. Kaza mi da je očajna jer da La Popeliniere požuruje da se brak sklopi, a majka je nestrpljivo tjera na pristanak. »Ona zahtijeva da potpišem bračni ugovor i već mi je označila krojača koji će doći da mi uzme mjeru za steznik i za haljine. Ja ne mogu na to pristati«, dodala je razborito, »jer će krojač odmah primijetiti moje stanje. Radije ću se ubiti no da se udam trudna ili da se povjerim majci.«
– Smrt je – rekoh joj – posljednje sredstvo, kojeg se laćamo tek kad smo bezuspješnoiscrpli sva ostala. Međutim, ja mislim da biste se lako mogli otarasiti La Popelinierea: priznajte mu svoje stanje, a on će se kao častan čovjek povući i neće vas izdati.
– A zar će mi to pomoći? Što ću s majkom?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:03 pm




– Ako mi dozvolite ja ću s njom razgovarati.
– Vi je ne poznajete. Ona će zbog časti obitelji poduzeti sve da me negdje sakrije, ali ćeme prije toga staviti na takve muke da bi mi i najokrutnija smrt bila milija. Ali zbog čega mi više ne govorite o arophu? Zar je to bila samo šala?
– Nije, ja ozbiljno mislim da je to najpouzdanije sredstvo, ali čemu da vam o njemgovorim? Vi ste zacijelo i sami pogodili da me na šutnju obavezuje čast i tankoćutnost. Povjerite se svom ljubavniku. On je u Veneciji, pišite mu, a ja ću se pobrinuti da mu pismo u najkraćem roku dostavim po pouzdanu čovjeku. Ako nije dovoljno imućan, dat ću vam kesu punu zlatnika kako bi mogao odmah doći i spasiti vam život i čast tako da vas osobno posluži arophom.
– To što mi predlažete dokazuje vašu plemenitost, ali na žalost nije izvedivo, i vi biste sesami osvjedočili kad biste sve znali. No recimo da se ja ipak odlučim da uzimam aroph uz pomoć nekog čovjeka koji nije moj ljubavnik, kažite mi kako bih to mogla izvesti? Pa i onda kad bi moj dragi krišom doputovao u Pariz, ne bi mogao provesti sa mnom sedam noći u potpunoj slobodi, a to mi se čini neophodno ako bih se željela tačno pridržavati naputka. Kao što vidite, na to ne treba više ni misliti.
– Znači, vi biste se zbog spasa svoje časti ipak nakanili da se podate i nekom drugom?
– Zacijelo, samo kad bih bila sigurna da se neće saznati. No gdje da nađem takvogčovjeka? Zar vi mislite da bi ga bilo lako naći, a i da ga nađem, kako bih mu pristupila?
Te me riječi osupnuše. Nisam znao kako da ih protumačim, jer ona je morala već davno uvidjeti da je ljubim. Činilo mi se da ona želi da je zamolim neka se posluži mojom osobom. Ali unatoč velike ljubavi kojom sam plamtio za njom nisam joj se htio ponuditi bojeći se da me prezirno ne odbije, a to bi za me bila uvreda koju bih teško podnio. S druge strane nisam mogao vjerovati da bi bila kadra počiniti toliku podlost. Da je ponukam da se izjasni digoh se kao da ću otići, rekavši ojađenim glasom da sam ja nesretniji od nje.
Uspravivši se u postelji ona me stade zaklinjati da ostanem, pitajući me u suzama kako mogu misliti da sam nesretniji od nje. Poprimivši izraz uvrijeđena čovjeka, odgovorih joj da mi je i odveć jasno pokazala svoj prezir kad mi je u nesmiljenoj nuždi u kojoj se našla pretpostavila nepoznatog čovjeka kojeg joj ja zacijelo neću tražiti.
– Kako ste okrutni, kako nepravedni! – uzviknu ona plačući. – Vidim ja da me nistenikad ljubili, kad moj grozni položaj želite iskoristiti za slavlje svog povrijeđenog samoljublja. Vaš postupak mogu protumačiti samo kao osvetu nedostojnu plemenita čovjeka.
Ona odvrnu lice i uze još tužnije plakati. Njene me suze duboko ganuše i ja se bacih na koljena pred njom.
– Kad ste znali da vas obožavam – spočitavao sam joj – kako ste mogli pomisliti da vamse želim svetiti i kako ste mogli pretpostaviti da ću ostati ravnodušan kad ste mi jasno rekli da u odsutnosti svog ljubavnika nemate nikog kome biste se mogli uteći za pomoć?
– Zar sam mogla računati na vas kad sam vas onako okrutno odbila?
– Zar vi mislite da u pravom ljubavniku može umrijeti ljubav ako ga voljeno biće jednomodbije možda samo iz osjećaja kreposti? Dajte da vam dokraja otvorim svoje srce. Jest, ja sam povjerovao da me ne volite, ali u ovom sretnom času mogu reći da sam se prevario i da biste me vi zacijelo usrećili iz čistog osjećaja ljubavi bez obzira na položaj u kojem se nalazite. Rekao bih čak da biste mi zamjerili kad bih drugačije mislio.
– Dragi moj prijatelju, vi ste vjerno protumačili moje osjećaje, no sad nam preostaje dasmislimo kako ćemo se naći i u potpunoj slobodi provesti onoliko vremena koliko će nam biti potrebno.
– Smislit ću ja već nešto, a dotle ću se pobrinuti za pripremanje aropha.
Spremanje lijeka nije mi zadavalo nikakve brige jer sam već odlučio da od svih sastojaka upotrijebim samo med. No trebalo je da s njom provedem nekoliko noći uzastopce, a to nije bilo odviše lako. Ljutito sam se prekoravao što sam izmislio takav uvjet liječenja, ali natrag više nisam mogao. U njenoj je sobi spavala jedna od njenih mlađih sestara, a nisam mogao ni pomisliti da je osam noći zaredom vodim u neki namješteni stan. Kao i uvijek, slučaj zaljubljenom dođe u pomoć.
Zbog prirodne potrebe popeo sam se tog dana na četvrti kat i ondje zatekoh kuhara koji mi reče neka ne ulazim u nužnik jer je zauzet.
– Ali ti si upravo odande izišao!
– Istina je, ali ja sam samo htio ući, a bilo je zatvoreno...
– Pa dobro, pričekat ću.
– Zaboga nemojte!
– Ah, tako dakle. Zabavljao si se s nekom djevojkom. Lopove, ne boj se, neću ništa reći,ali hoću da je vidim.
Pođoh vratima i kroz pukotinu vidjeh gospođičinu sobaricu Madeleine. Rekoh joj neka se ne boji jer je neću izdati i zamolih je da mi otvori jer da više ne mogu izdržati. Ona otvori, i ja joj dadoh jedan lujdor koji primi zbunjena izraza i sleti niza stube. Poslije obavljena posla siđoh, ali na po puta susrete me kuhar i smijući se reče neka zapovjedim Madeleini da s njim podijeli darovani lujdor. Obećah mu cijeli zlatnik ako mi sve kaže, a on mi na to prizna da se s njom sastajao na tavanu gdje su zajedno u veselju provodili noći. Međutim, prije tri dana gospodarica ga je zaključala jer je ondje spremila divljač. Rekoh mu neka me odvede na tavan. Kroz ključanicu vidjeh da će se usprkos spremljenoj divljači moći u prostoriji lako smjestiti jedna strunjača. Dobacivši kuharu obećani zlatnik odoh kući da zrelo razmislim o planu. Mislio sam da će miss, bude li u dosluhu s Madeleinom, moći lako provesti nekoliko noći sa mnom na tavanu. Još sam istog dana nabavio otpirač i nekoliko lažnih ključeva, a u jednu sam limenu kutiju spremio nekoliko posudica s tobožnjim arophom. Pomiješao sam med s prahom od jelenjeg roga.
Sutradan sam rano otišao u hotel Bretagne i sa zadovoljstvom ustanovio da se tavan i bez otpirača može lako otvoriti. Onda sam s ključem u ruci otišao u gospođičinu sobu i ukratko joj izložio svoj plan, pokazavši joj već pripremljeni aroph.
– Ali, prijatelju dragi, ja iz svoje sobe mogu izići samo kroz sobicu u kojoj spavaMadeleine.
– Moramo dakle, anđelu moj, tu djevojku pridobiti za našu stvar.
– I povjeriti joj tajnu?
– Nemamo drugog izlaza.
– To se ne bih nikad usudila!
– Prepustite to meni. Zlatni ključ otvara sva vrata. Ona pristade. Zabrinjavao me jejedino kuhar, jer ako nasluti što spremamo mogao bi nas uvući u veliku nepriliku. Stoga sam odlučio posavjetovati se s Madeleinom. Oprostio sam se s gospođicom obećavši da ću sve urediti i da ću joj po samoj Madeleini poslati tačne upute.
Odlazeći, rekao sam sobarici da ću je sačekati u augustinskom samostanu jer imam s njom nešto važno razgovarati. Kad je došla, potanko joj izložih svoj naum koji ona savršeno shvati. Pošto mi obeća da će se njen vlastiti krevet u određeno vrijeme naći na tavanu reče mi da nikako ne smijemo izostaviti kuhara i da ga već iz opreza moramo uputiti u tajnu. »To je pametan mladić«, nadovezala je, »a za njegovu vjernost mogu bez straha jamčiti. Prepustite ga samo meni.« Dao sam joj ključ i šest lujdora rekavši da sve mora biti spremno za sutra, pa neka se o svemu dogovori s gospođicom. Sobarica koja ima ljubavnika najsretnija je kad može obaviti nešto što će njenu gospodaricu učiniti ovisnom o njenoj spretnosti.
Sutradan, kako sam i očekivao, kuhar osvanu u mojoj ladanjskoj kući. Odmah mu rekoh neka ništa ne govori jer je moja služinčad veoma radoznala i neka ne dolazi k meni bez potrebe. Obećao je da će biti oprezan. Nije mi imao saopćiti ništa nova: s tavanom će sutra, kako mi je već obećala i Madeleine, biti sve u redu, i čim obitelj legne, moći ću bez straha ući. Dao mi je ključ od tavana rekavši da je za sebe nabavio drugi. Zahvalivši mu na revnosti, dadoh mu šest lujdora, koji učiniše više no sve moje lijepe riječi.
Sutradan sam miss vidio samo na trenutak da je obavijestim da ću je na tavanu čekati tačno u deset sati. Došao sam u određeno vrijeme, uvjeren da me nitko nije vidio ni kad sam ušao ni kad sam se uspeo na tavan. Bio sam u redengotu, a u džepu mi kutija s arophom, neophodno ognjilo i svijeća. Osim strunjače našao sam jastuke i dobar pokrivač, što je bilo potrebno jer su noći bile hladne, a na tom smo tavanu imali provesti nekoliko sati.
U jedanaest sati začuh tihi štropot, a srce mi zadrhta, što je uvijek dobar znak. Izađoh i pipajući u tami pođoh gospođici u susret i šapnuh joj nekoliko riječi da bismo se raspoznali. Zatim je uvedoh u siromašni log, zaključah vrata osiguravši ih polugom. Kad sam upalio svijeću, ona se uznemiri, rekavši da će nas svjetlo izdati ako netko slučajno bude išao na stanovito mjesto.
– Toj se možebitnoj opasnosti moramo izložiti – odgovorih joj – jer kako ćete mi ga utami valjano premazati arophom?
– Dobro, ali poslije toga ćemo svijeću odmah ugasiti. Svukosmo se u najvećoj žurbi, bezonih slatkih predigri koje uvijek uvode u taj čin kad do njeg dođe iz ljubavi. Oboje smo savršeno igrali svoje uloge. Držali smo se ozbiljno, kao što to čine vidar koji se sprema na operaciju i bolesnik koji joj se podvrgava. Ona je imala biti vidar. Stavi kraj sebe otvorenu kutiju, ispruži se na leđa, izdignu koljena, raširi bedra i, svinuvši se, uze pri svjetlu svijeće koju sam držao u lijevoj ruci nanositi tanke slojeve aropha na glavicu stvora koji ga je imao unijeti u otvor gdje se trebala izvršiti operacija spajanja sa sjemenom.
Začudo, nismo se smijali, čak nismo osjetili potrebu da se smijemo, toliko smo se uživjeli u svoje uloge. Pošto sam ga ugurao do kraja, bojažljiva miss ugasi svijeću, no nakon dvije minute morala je dopustiti da je opet upalim. Posao je što se mene tiče bio savršeno obavljen, ali ona je u sebe sumnjala. Udvorno joj rekoh da mi ne bi bilo krivo da posao još jedanput obavim. Ton mog komplimenta natjera nas oboje u smijeh, pa joj nije bilo teško da me ponovo namaze arophom. Drugi je put davanje lijeka potrajalo četvrt sata, a miss mi poslije obavljena čina reče da je tada bilo savršeno. U to nisam ni sumnjao.
Zareći ljubavlju i zahvalnošću, razgledala je sloj aropha koji je zaostao na glavici pokazujući mi u smjesi vidljiv udio svoje suradnje. Onda me nježno podsjeti da bismo se morali malo odmoriti jer je pred nama još dugi put.
– Pa vidite da mi se još ne spava – odgovorih joj. – Mislim da bismo mogli pokušati jošjednom.
Ona se bez pogovora lati posla, a onda se predadosmo snu. Probudivši se oran i čio zatražih još jednu operaciju i pošto je obavih na obostrano zadovoljstvo, odlučih, potaknut smotrenim razmišljanjima moje razborite prijateljice, da se štedim za iduće noći. Zato se ona već u četiri sata uz tihi šum spusti do svoje sobe, a ja u osvit dana napustih hotel predvođen kuharom koji me je pustio na neka mala vrata koja dotada nisam primijetio.
Posjetio sam je drugog dana oko podne. Govorila je ozbiljno i tako mi se žarko zahvaljivala da sam izgubio strpljenje.
– Čudim se – rekoh joj – kako ne uviđate da me vaše zahvaljivanje ponizuje, jer imdokazuje da me ne ljubite, ili ako me ljubite, tad ne vjerujete da je moja ljubav jednaka vašoj.
U tom razgovoru uskoro nas prevladaše osjećaji, i da nam opreznost ne dođe u pomoć, potvrdili bismo obostranu ljubav i bez aropha. Zadovoljismo se platnenim poljupcima štedeći se za noć.
Moj je položaj bio uistinu neobičan. Iako sam je žarko ljubio, nisam sebi nimalo spočitavao što sam je prevario, to više što nije bilo straha od posljedica jer je mjesto već bilo zauzeto. Bila je to mala osveta mog samoljublja, to slađa što mi je pribavila predivne naslade. Ona mi je govorila kako se stidi što me je odbila onda kad mi je podavanjem mogla pružiti neoboriv dokaz svoje ljubavi, dok se sad neprestano boji da bih s pravom mogao posumnjati u iskrenost njenih osjećaja. Ja sam je zdušno umirivao, i u mom osjećaju prema njoj doista nije bilo mjesta sumnji jer sam svoj cilj postigao upravo onako kako sam želio. No ono najvažnije što sam postigao u tim noćnim poslima, koji na žalost bijahu posve uzaludni za ono čemu se od njih nadala, bilo je njeno obećanje da više neće misliti na samoubojstvo, da će se osloniti na mene ma što se dogodilo i da će u svemu poslušati moje savjete. U našim noćnim razgovorima često mi je znala reći da se osjeća sretnom, pa da će tako biti čak i onda ako od aropha ne bude nikakva učinka. Pa ipak se i dalje nadala i nije se prestajala utjecati arophu sve do posljednjeg našeg dvoboja. »Prijatelju dragi«, rekla mi je kad smo se rastajali, »čini mi se da je sve ovo što smo radili pogodnije za stvaranje no za uništavanje, i da vratašca nisu čvrsto zatvorena mi bismo malom osamljeniku sigurno poslali druga ili družicu.« Bolje ne bi rasuđivali ni najpametniji doktori sa Sorbonne.
Kako nije bilo nikakvih izgleda za pometnuće, a budući da više nije mogla odgađati potpisivanje ženidbenog ugovora sa La Popeliniereom, ni dolazak krojača, jednog mi dana mirno reče da je odlučila pobjeći i stavi mi u dužnost da iznađem najbolji način za ostvarivanje tog nauma. To mi je postalo jedina briga. Odluka bijaše donesena, no ja se nisam dao nagovoriti ni da je otmem ni da je izvedem iz zemlje, a ni ona ni ja nismo ni za trenutak pomislili da združimo svoje živote.
Razmišljajući sveudilj o svom zadatku, otišao sam na duhovni koncert u Tuilerijama.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:04 pm



Davao se motet koji je uglazbio Mondoville, a napisao ga je velečasni de Voisenon. Pravi mu je naslov bio Izraelićani na gori Horeb. Prijazni ga je velečasni napisao u ljupkim slobodnim stihovima upravo na moj nagovor. Silazeći s kočije u slijepoj ulici Dauphin, spazih gospođu du Rumain kako sasvim sama izlazi iz svoje kočije. Žurno joj priđoh, a ona me srdačno primi. »Neobično mi je drago«, rekla je, »što sam vas ovdje susrela. Pošla sam da vidim tu novinu o kojoj se toliko govori, a kako imam dvije ulaznice, učinit ćete mi zadovoljstvo ako jednu od njih primite.«
Znajući kakvu mi čast iskazuje tom ponudom, zahvalno prihvatih. Kad se u Parizu ide u kazalište, tad se ne brblja o svojim tajnama, osobito kad se sluša duhovna glazba, k tome još i nova, pa tako ni gospođa du Rumain ne bi po mojoj šutnji razabrala da sam tužan. No kad je koncert završio, ona to smjesta pogodi po izgledu mog lica na kojem se čitala zabrinutost i bol koja mi je tištala dušu.
– Gospodine Casanova – kaza mi ona – bit ću vam zahvalna ako pristanete da na jedansat svratite k meni. Imam nekoliko kabalističkih pitanja koje bih vam željela pokazati. Vi ćete ih odgonetati jer je riječ o veoma važnim stvarima, samo morate biti hitri, jer sam pozvana na jednu večeru u gradu.
Molba te uzvišene gospođe bila je za mene zapovijed. Čim sam došao k njoj latih se pitanja i za nepunih pola sata svi odgovori bijahu odgonetnuti. Kad sam završio, ona me ovako nagovori:
– Što je vama, gospodine Casanova? Vi niste u svom uobičajenom raspoloženju, i ako sene varam, kao da očekujete neku veliku nesreću. Da niste pred nekom sudbonosnom odlukom? Ja nisam radoznala na vaše tajne, ali ako vam mogu biti od koristi na dvoru, govorite, raspolažite svim mojim ugledom i oslonite se na mene. Ja ću poduzeti sve što je u mojoj moći, pa ako je stvar hitna, otići ću već sutra ujutro u Versailles. Vi znate da imam stanovitog utjecaja na ministre. Otkrijte mi svoje jade, prijatelju, pa ako ih neću moći ublažiti, barem ću ih s vama podijeliti. U moju šutljivost možete se mirne duše pouzdati.
Te plemenite riječi učine mi se kao glas s neba, kao poticaj mog dobrog genija da se otkrijem toj neuporedivoj ženi koja mi je čitala strepnju u duši i koja mi je na besprimjeran način pokazala koliko joj je stalo do mene. Gledao sam je bez riječi, no u mojim je očima mogla pročitati koliko sam joj zahvalan.
– Da, gospođo – odgovorih joj – ja se uistinu nalazim u najstrašnijem iskušenju, a moždačak i na rubu propasti. Ali vaše netom izgovorene riječi unose mi smirenje u dušu i bude u meni nadu. Otkrit ću vam u kakvom se groznom položaju nalazim, a vi budite čuvarica tajne koju zbog časti ne smijem povrijediti. No budući da sam siguran u vašu suzdržljivost, bez oklijevanja ću vam je kazati. Ako me počastite svojim savjetom, obećavam vam da ću ga poslušati i kunem vam se da nitko nikada neće saznati od koga sam ga dobio.
Poslije tog malog uvoda koji je privukao svu njenu pažnju ispripovjedih joj potanko čitav događaj. Nisam joj prešutio ni gospođičina imena niti sam izostavio ijednu okolnost uslijed kojih sam se smatrao obaveznim da bdijem nad sudbinom tog nesretnog stvorenja. Dakako, nisam joj ispripovjedio smiješnu pripovijest o davanju aropha, ali sam priznao da sam gospođici davao ljekarije za izazivanje pometnuća.
Ona ostade šuteći, zaokupljena mislima. Onda ustade rekavši da mora otići gospođi de la Marq, gdje ima razgovor s biskupom de Montrouge, ali da se ipak nada da će mi biti od koristi.
– Dođite k meni – završila je – prekosutra u osam sati. Naći ćete me samu, a umeđuvremenu ne poduzimajte ništa dok se opet ne vidimo. Zbogom.
Otišao sam od nje s nadom u duši i s čvrstom odlukom da se u toj mučnoj stvari pridržavam samo njenih savjeta.
Biskup od Montrougea, s kojim je gospođa du Rumain naumila razgovarati o jednoj meni dobro poznatoj stvari, bijaše zapravo opat od Voisenona, a zvali su ga tako jer je ondje često boravio. Montrouge je jedno imanje u okolici Pariza koje je pripadalo vojvodi de la Valiere.
Sutradan sam miss Wynne natuknuo samo to kako se nadam da ću joj za nekoliko dana moći donijeti dobre vijesti. Slijedećeg sam se dana tačno u ugovoreno vrijeme najavio kod gospođe du Rumain.
Ona mi odmah saopći da je uredila moju stvar, upozorivši me da je sada na meni red da najstrože čuvam tajnu.
– Razmislivši o teškoj nedoumici u kojoj ste se našli – nastavila je – otišla sam jučer u samostan Conflans i čitav događaj ispripovjedila glavarici koja je moja bliska prijateljica. Ona će gospođicu primiti u svoj samostan i dodijeliti joj jednu sestru da je dvori i da je njeguje u babinjama. Vaša će štićenica otići onamo sama s jednim pismom koje ću vam dati i koje će ona po dolasku odmah uručiti glavarici. Smjesta će biti primljena i smještena u jednu pristojnu sobu. Neće primati ni posjete ni pisma osim onih koja će ići preko mene. Odgovore će slati također preko mene, jer vi zacijelo uviđate da ne smije održavati prepisku ni s kim osim s vama. Glavarici sam ipak morala reći gospođičino ime, ali vaše joj nisam otkrila, a nije je ni zanimalo. Obavijestite gospođicu o svemu, i kad bude spremna, recite mi, i ja ću vam dati pismo. Sobom će ponijeti samo najnužnije stvari, nikakvih dragulja ni vrijedna nakita. Možete joj reći da će je glavarica češće posjećivati, da će prijazno s njom postupati i dati joj zanimljivih knjiga za čitanje. Upozorite je neka se ni u kojem slučaju ne povjerava sestri koja će je dvoriti, jer premda je dobra i poštena mogla bi i nehotice odati tajnu. Poslije poroda gospođica će se ispovjediti, a glavarica će joj izdati službenu potvrdu kojom će se bez straha moći pojaviti pred svojom majkom koja će uostalom biti presretna što joj se kći vratila. Više neće biti ni spomena o udaji, to više što će to ona navesti kao jedini razlog svog dobrovoljnog bijega.
Usrdno sam joj zahvalio čestitajući joj na razboru i opreznosti kojom je uredila stvar i zamolih je da mi odmah dade pismo jer vremena za gubljenje više nema. Evo što je napisala u tom pismu:
»Draga glavarice, gospođica koja će vam uručiti ovo pismo ista je ona osoba o kojoj sam vam govorila. Ona bi željela da provede tri do četiri mjeseca u vašem samostanu, pod vašim okriljem, kako bi obavljajući pobožnosti opet stekla svoj duševni mir i postigla da je, kad se vrati kući, više ne sile na brak kojeg se grozi i koji je jedini uzrok njene odluke da se na neko vrijeme udalji od svoje obitelji.«
Nije ga zapečatila, kako bi ga miss mogla pročitati. Glavarica je bila princeza po krvi, pa je njen samostan bio siguran od svake sumnje. U znak zahvalnosti pao sam na koljena pred tom uzvišenom gospođom koja će mi u nastavku ove pripovijesti biti još od velike koristi.
Otišavši od gospođe du Rumain uputih se ravno u hotel Bretagne, no miss je imala tek toliko vremena da mi saopći kako će cijeli dan biti zauzeta, pa neka se u jedanaest sati u noći nađem na tavanu gdje ćemo se o svemu dogovoriti. Ta me vijest obradova jer sam naslućivao da više nećemo imati prilike za ljubavne zagrljaje. Porazgovorio sam i s Madeleinom, koja preuze na se brigu da obavijesti kuhara, obećavši da će biti sve u redu.
Na tavanu sam bio već u deset sati, a moja lijepa prijateljica osvanu tačno u jedanaest. Najprije sam joj dao da pročita pismo, a onda smo ugasili svijeću i predali se nasladi kao pravi ljubavnici ne mareći više za aroph. Pred zoru, kad smo se imali rastati, ponovih joj tačno upute koje mi je dala gospođa du Rumain. Nisam odao njeno ime, a gospođica je odobrila tu mjeru opreza. Dogovorili smo se da ona izađe iz hotela u osam sati ujutro s najpotrebnijim stvarima, da uzme fijaker do Trga Maubert, gdje će ga otpustiti i uzeti drugi do Vrata Saint-Antoine, gdje će napokon uzeti treći, kojim će se odvesti ravno do označenog samostana. Zamolio sam je neka ne zaboravi spaliti sva moja pisma i neka mi iz samostana piše kad god joj bude moguće. Pisma neka zapečati, ne ispisavši adresu. Obećala mi je da će se tačno pridržavati mojih uputa, i na moje je navaljivanje primila smotuljak od dvije stotine lujdora koji će joj možda zatrebati, iako tada nismo znali ni kada ni za što. Ona je gorko plakala na pomisao u kakvoj me neprilici ostavlja, no ja sam je umirio rekavši da imam mnogo novaca i nekoliko moćnih zaštitnika. »Otići ću«, rekla je, »prekosutra u dogovoreno vrijeme.« Pošto se tako o svemu dogovorismo, nježno se izljubismo i rastadosmo.
Bio sam zabrinut za njenu sudbinu. Ona je doduše bila pametna, ali kad se nema iskustva, pamet često počini više zla no dobra. Dogovorenog dana promatrao sam sakriven u kočiji na uglu neke ulice njen tajni odlazak iz kuće. Izašla je, uspela se u kočiju, sišla u jednoj aleji, platila i otpravila kočijaša. Čas kasnije izišla je iz aleje glave zakrivene kukuljicom, uspela se u drugu kočiju koja je odmah krenula. Videći da tačno izvršava moje upute, umirih se pa odoh za svojim poslom.
Drugog dana, a to je baš bila nedjelja Quasimoda, s teškom se mukom nakanih da odem u hotel Bretagne, znajući da ću, ne budem li se pojavljivao poslije gospođičina bijega, navući na sebe ozbiljnu sumnju koja se zacijelo već začela u glavi uznemirenih ukućana. No kakve li mučne dužnosti! Morao sam se pokazati veseo i miran usred obitelji koju ću – u to sam bio siguran – zateći u strepnji i zabrinutosti.
Otišao sam u vrijeme kad je obitelj sjedala za stol, pa se uputih ravno u blagovaonicu. Ušao sam sa svojim uobičajenim smiješkom i kao uvijek sjeo pokraj gospođe praveći se da ne primjećujem njeno iznenađenje koje se jasno čitalo sa usplamtjelog joj lica. Čas zatim zapitah gdje je gospođica. Ona me samo pogleda i ne odgovori.
– Da nije bolesna?
– Nemam pojma.
Taj hladni odgovor primih s olakšanjem jer sam tad s opravdanjem mogao zbaciti s lica krinku hinjene veselosti. Ostao sam neko vrijeme šutljiv i zamišljen, hineći iznenađenje i zbunjenost, a onda se digoh zapitavši gospođu da li bih je mogao u čemu uslužiti, a kad mi ona hladno zahvali, napustih blagovaonicu i uputih se u gospođičinu sobu kao da ću je tobože ondje naći. Zatekao sam samo Madeleinu i namignuvši joj zapitah je gdje joj je gospodarica, a ona me usrdno zamoli da joj ja to kažem ako znam.
– Zar je izašla sama?
– Ja ne znam ništa, gospodine, ali ukućani su uvjereni da vi sve znate. A sad vas molimda me ostavite.
Hineći iznenađenje, izađoh polaganim korakom i uspeh se u svoju kočiju zadovoljan što sam se riješio te neugodne dužnosti. Bit će sasvim prirodno – govorio sam samom sebi – da se smatram uvrijeđenim i da se više ne pojavljujem u toj kući, jer gospođa vrlo dobro zna kako me je ružno primila i zacijelo joj je jasno da sam ja, bio kriv ili nevin, morao to primijetiti.
Dva dana kasnije, dok sam rano ujutro stajao na prozoru, opazih jednu kočiju kako se zaustavlja ispred vrata moje kuće. I nje izađe gospođa Wynne u pratnji gospodina Farsettija. Pođoh im u susret, zahvaljujući što su mi došli iskazati čast da doručkuju sa mnom i pozvah ih da sjednu kraj vatre. Gospođa odvrati da nije došla zbog doručka, već da ima sa mnom razgovarati o jednoj važnoj stvari. Ona prihvati ponuđeno mjesto, a Farsetti ostade stojeći. Odgovorio sam da joj u svemu stojim na usluzi.
– Došla sam vas zamoliti da mi vratite moju kćer ako je u vašim rukama, ili da mi kažetegdje se nalazi kako bih prema tome mogla poduzeti potrebne korake.
– Gospođo, ja uistinu ne znam ništa i čudim se što me nevina optužujete za čudovišnizločin otmice.
– Ne optužujem vas ni zbog čega. Nisam došla ovamo ni da vam spočitnem zločin ni davam prijetim, došla sam samo zato da u vas izmolim prijateljsku uslugu. Pomozite mi da svoje dijete još danas nađem, i vratit ćete mi život. Ja sam uvjerena da vi sve znate. Bili ste njezin jedini prijatelj, s njom ste svaki dan provodili po nekoliko sati, pa nije moguće da vam se nije povjerila. Smilujte se jadnoj majci. Nitko još ništa ne zna, neka mi se vrati, i sve će biti zaboravljeno. Njezina će čast biti spašena.
– Gospođo, ja savršeno razumijem kako vam je, ali opet vam kažem da ništa ne znam.
Jadna žena pade tad preda me na koljena, lijući teške suze. Htjedoh je podići, kad joj Farsetti ogorčeno doviknu da bi se trebala stidjeti što kleči pred čovjekom mog soja.
– Bezobrazniče – zaprijetih mu ja pridigavši gospođu – smjesta se izjasnite o tom »momsoju«!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:05 pm




– Nemam se što izjašnjavati. Svi znaju da ste vi u to umiješani.
– Tako mogu misliti samo glupani. Izlazite i pričekajte me. Doći ću za četvrt sata.
Rekavši to, pograbih jadnog viteza za ramena i izbacih ga iz sobe. Na vratima on doviknu gospođi da pođe s njim, ali ona ostade i pokuša me umiriti:
– Morate oprostiti tom jadnom čovjeku koji je toliko zaljubljen da se unatoč svemu jošuvijek želi oženiti mojom kćeri.
– Znam, ali vaša ga kći mrzi još više od vrhovnog zakupnika poreza.
– U tom ima krivo, no ja vam obećavam da o toj ženidbi više neće biti ni riječi. Vi morateu sve biti upućeni jer ste joj dali pedeset lujdora bez kojih ne bi mogla nikamo otići.
– To nije istina, gospođo.
– Istina je, evo komadića vašeg pisma.
Nato mi pruži napola sagorjeli komadić pisma što sam ga uputio gospođici kad sam joj poslao pedeset lujdora da izbavi iz neprilike starijeg brata. Moglo se pročitati slijedeće:
»... Želim da vas ovih pedeset lujdora uvjere da nikad neću ništa žaliti, pa čak ni vlastiti život, samo da vam dokažem svoju ljubav...«
– Ja ne mislim, gospođo, poricati svoju ljubav prema vašoj kćeri, ali vam opravdanja radimoram otkriti nešto što vam inače ne bih nikad kazao. Tu sam svotu poslao gospođici da bi mogla isplatiti dugove vašeg starijeg sina koji mi je zahvalio jednim pismom. Ako želite mogu vam ga pokazati.
– Moj sin?
– Vaš sin, gospođo.
– Odmah ću narediti da vam se dug vrati s bogatim kamatima.
Zatim siđe u dvorište i magna Farsettija da se vrati kako bi iz mojih usta saznao da su oni lujdori što sam ih poslao gospođici bili namijenjeni njezinu sinu. No bezobraznik odgovori da sumnja u to. Nasmijah mu se u lice i zamolih gospođu neka sama provjeri vjerodostojnost moje tvrdnje. Na kraju joj rekoh da sam uvijek nagovarao njezinu kćer da se uda za La Popelinierea.
– Kako se usuđujete tako nešto tvrditi – uleti mi u riječ Farsetti – kad ste joj istodobno upismu izjavljivali ljubav?
– Priznajem – odgovorih – da sam je ljubio i da sam priželjkivao čast da joj muža učinimrogonjom, pa sam već unaprijed udario temelje tom planu. Moja ljubav, bila ona grešna ili ne, bila je jedini predmet razgovora koji smo vodili sve one sate što smo ih provodili zajedno. Da mi je ona povjerila svoj naum o bijegu, ja bih je odgovorio ili bih zajedno s njom pobjegao jer sam je ljubio, kao što je uostalom još i sada ljubim. Nikad joj ne bih dao novaca da ode nekuda bez mene.
– Dragi moj Casanova – umiješa se gospođa – ja ću povjerovati da ste nevini samo ako sepridružite mojim naporima da otkrijemo njeno skrovište.
– Stojim vam u svemu na raspolaganju, gospođo, i obećavam vam da ću već danas početis traganjem.
Vjeran svojoj ulozi, otiđoh već sutradan glavnom policijskom komesaru, gospodinu Chabanu, zahtijevajući da započne svestrano traganje za nestalom gospođicom. Budalasto sam uobražavao da ću se tim korakom još bolje prikriti, ali taj čovjek je bio majstor svog zanata i koji mi je bio veoma naklon otkad me je Silvia s njim upoznala, stade se smijati čuvši što tražim od njega.
– Zar vi uistinu – reče mi – želite da policija otkrije gdje se skriva mlada Engleskinja?
– Da, gospodine, želim.
Po tom sam razabrao da me je lukavo navodio na razgovor ne bi li me uhvatio u laži, a u to se dokraja uvjerih kad na izlasku sretoh gospodina Farsettija.
Drugog sam dana otišao da gospođi Wynne podnesem izvještaj o svojim dotad bezuspješnim pokušajima.
– Ja sam – reče mi ona – bila sretnije ruke od vas, i ako biste me htjeli otpratiti domjesta gdje mi se kći sakriva i pomoći mi da je nagovorim da se vrati kući uvjerena sam da će poći bez otpora.
– Pomoći ću vam od sveg srca, gospođo – odgovorih joj – spreman sam da vas pratimkamo god želite.
Ona zadovoljno odvrati da me drži za riječ, pa se dignu, ogrnu kratki ogrtač i pruživši mi jednu cedulju reče neka svom kočijašu naložim da nas vozi na tu adresu.
Groznog li časa za mene! Srce mi je drhtalo kao da će iskočiti iz grudi. Strepio sam neću li na cedulji pročitati adresu samostana gdje se sklonila jadna miss. Ne znam kako bih u tom slučaju postupio, no siguran sam da onamo ne bih otišao. No strepnje nestade čim s cedulje pročitah riječi: Trg Maubert, ta i ta aleja.
Naredih kočijašu da krene, i mi siđosmo u označenoj aleji. Jadnoj sam majci dao punu zadovoljštinu vodeći je s revnom uslužnošću od kata do kata, od stana do stana, tako da smo pregledali sve stanove, i one s ulice i one s dvorišta. Poslije te neobične i uzaludne pretrage pobojah se da siromašna majka ne udari u plač, no prevario sam se. Iako je bila utučena, na licu joj se odražavalo zadovoljstvo, a u očima čak želja da me zamoli za oproštenje. Za tu adresu saznala je od kočijaša koji je prvi vozio njenu kćer i iskrcao je u toj aleji. Rekla mi je kako joj je kuhar priznao da je dva puta dolazio k meni s pismima, dok joj je Madeleine kazala samo to da sam ja zaljubljen u miss kao i ona u mene.
Pošto sam je odveo kući otišao sam grofici du Rumain da je o svemu izvijestim i da napišem dugačko pismo mladoj zatočenici.
Nekoliko dana kasnije gospođa du Rumain uruči mi prvo gospođičino pismo. Pisala mi je naširoko, o miru koji joj je ušao u dušu, velikoj zahvalnosti koju mi duguje, o knjigama koje su joj dali, o tome kako plaća dnevno šest franaka, a sestri koja je dvori četiri lujdora na mjesec. Mirna je i sretna, samo je smeta što joj je nadstojnica preporučila da nikad ne izlazi iz svoje sobe.
Ali još me je više razveselilo pismo koje je glavarica napisala gospođi du Rumain. Nije se mogla dosta nahvaliti mlade nesretnice, njene umiljatosti, pameti, plemenitosti i čedna ponašanja. Bilo mi je drago videći koliko je zadovoljstvo to pismo pričinilo mojoj plemenitoj zaštitnici. Njeno veselje postade još veće kad je pročitala pismo koje je bilo upućeno meni.
Nezadovoljni su bili samo gospođa Wynne, opaki Farsetti i stari poreznik o čijoj se neprilici već uvelike govorkalo u krugovima Palais Royala i po kavanama. Pri tom su često spominjali i mene, no ja sam se, misleći da sam u sigurnosti, samo smijao brbljarijama besposlenih radoznalaca.
Međutim La Popeliniére je primio stvar kao čovjek od duha i pameti pa je čak na tu zgodu napisao šaljivu jednočinku koju je dao prikazati u svom malom kazalištu u Passyju. Eto kakvog je karaktera bio taj čovjek. Njegov grb bijaše pijevac s natpisom Fovet et favet.6 Međutim, to se znamenje širokogrudnosti pokazalo u lošem svjetlu u znamenitoj zgodi s pomičnim kaminom. Tri mjeseca nakon nestanka Engleskinje – tako su naime svi nazivali moju miss – poslao je svog predstavnika u Bordeaux i njegovim posredstvom sklopio brak s jednom lijepom plemenitaškom djevojkom, kćerkom jednog člana gradske uprave. Krajem druge godine braka supruga mu je podarila lijepog dječaka koji se rodio šeset mjeseci nakon njegove smrti. Bogatašev nasljednik, neki pohlepni nitkov, obijedio je udovu zbog preljuba i uspio da novorođenče proglase nezakonitim na sramotu Parlamentu koji je donio tu odluku usprkos božjim i ljudskim zakonima, usprkos čitavom plemstvu i svim razumnim ljudima u Francuskoj, koje je ogorčila nepravednost te nečasne presude. Pukla je javna sablazan, pa se nedužna udova nije usudila nigdje pojaviti nakon upravo nečuveno izgubljene parnice, čime se Parlament grdno osramotio jer je ta ista ustanova jednom proglasila zakonitim sina koji se rodio čak jedanaest mjeseci nakon smrti svog tobožnjeg oca, to jest pokojnog udovičinog muža.
6. Voli i pun je blagonaklonosti.
Ja sam još neko vrijeme posjećivao gospođičinu majku, ali zbog hladna prijema na koji sam uvijek nailazio odustao sam od te neugodne dužnosti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:05 pm




III
Nove neprilike - J. J. Rousseau - Osnivam trgovačko poduzeće - Castelbajac - Protiv mene dižu krivičnu parnicu - Gospodin de Sartine
Kako poslije mjesec dana više nitko nije spominjao tu zgodu, već sam bio povjerovao da se sve smirilo, no u tom sam se varao. U međuvremenu sam se zabavljao, a užici na koje sam rasipao silan novac ne dadoše mi vremena da razmišljam o budućnosti.
Jednog mi dana gospodin de Bernis kojem sam se svakog tjedna išao jedanput pokloniti, spomenu kako vrhovni kontrolor neprestano pita za mene, upozorivši me da nemam pravo što ga zanemarujem. Savjetovao mi je da zaboravim na svoje tražbine i da mu otkrijem plan o povećanju državnih prihoda o kojem sam mu jednom prilikom bio nešto natuknuo. Budući da sam veoma cijenio savjete tog čovjeka kojem sam dugovao svoju sreću, postupio sam kako mi je rekao. Radilo se naime o novom zakonu koji bi Parlament trebao objaviti, a po sili kojeg bi svi oni nasljednici koji ne nasljeđuju izravno od oca morali ustupiti kralju jednogodišnje prihode na naslijeđenu baštinu. Pa i sve darovnice koje se sklapaju pred notarima inter vivos7 trebale bi potpasti pod udar istog zakona, što ne bi izazvalo negodovanje korisnika jer bi to za njih bilo isto kao da im je darovatelj umro godinu dana kasnije. Kad sam taj plan prostodušno iznio vrhovnom kontroloru, on mi kaza da moj prijedlog neće naići ni na kakve poteškoće, uvjeravajući me da ću time trajno osigurati svoj položaj. Poslije osam dana on je bio smijenjen, a kad sam se predstavio njegovu nasljedniku, ovaj mi hladno odgovori da će me dati obavijestiti kad moj prijedlog bude uzet u razmatranje. Taj je zakon bio objelodanjen poslije dvije godine, a meni su se nasmijali kad sam, tvrdeći da sam mu ja začetnik, tražio ono što mi po pravu pripada.
7. Između živih.
Kako je malo zatim umro papa, naslijedio ga je Venecijanac Rezzonico koji mog zaštitnika gospodina de Bernisa odmah imenova za kardinala. Dva dana pošto je iz kraljevih ruku primio kardinalski šešir isti ga je kralj poslao u progonstvo u Soisson, pa sam tako ostao bez zaštitnika, no tada sam već bio dovoljno bogat da taj gubitak ne osjetim odveć teško.
Taj vrli čovjek protjeran je sa dvora kad bijaše na vrhuncu slave, pošto je osujetio sve planove kardinala Richelieua, pošto je u dogovoru s princom von Kaunitzom uspio preobratiti vjekovnu mržnju između austrijske i burbonske kuće u sretni savez, oslobodivši tako Italiju od ratnih strahota kojima je uvijek bila poprište kad bi god došlo do sukoba između dviju dinastija, što mu je i pribavilo kardinalski naslov koji mu bijaše podijelio novi papa, nekadanji biskup od Padove, pravedno ocijenivši njegove zasluge – taj vrli čovjek koji je prije godinu dana umro u Rimu cijenjen za života od pape Pija VI, protjeran je s dvora zato što je rekao kralju, kad ga je ovaj upitao za mišljenje, da ne vjeruje da je princ de Soubise najpogodnija ličnost za zapovjednika njegove vojske. Markiza de Pompadour, koja je za to saznala od samog kralja, upotrijebila je sav svoj utjecaj da ga obori. Nikome to nije bilo za pravo, no javnosti je preostalo samo to da se izdovolji kupletima. Čudan je to narod, koji zaboravlja teret svojih i tuđih nevolja čim ga uspiješ nasmijati doskočicom ili pjesmicom rugalicom. U moje su vrijeme bacali u Bastilju pisce epigrama i kupleta kojima se izvrgavalo ruglu vladare i ministre, ali to nije sprečavalo duhovite umove da i dalje razveseljuju društva, jer se u to doba nije znalo za klubove i njihove satirične pošalice. Neki je čovjek, kome sam zaboravio ime, a koji bijaše željan spisateljske slave, prisvojio stihove Crebillona mlađeg i radije je dao da ga zatvore u Bastilju no da prizna krađu. Crebillon je rekao gospodinu de Choiselu da je on napisao te stihove, ali da je lako moguće da je zatvorenik napisao posve slične. Ta je doskočica pisca Sophe izazvala buru smijeha, i lažnom se pjesniku nije ništa dogodilo. Evo spornih stihova:
Gospode bože, sve se okrenulo glavačke
Jupiter na sve kima glavom, Kralj
Venera se našla u ratnome vijeću, Markiza de Pompadour
Pluton je postao koketan, Gospodin de Boulogne
Merkur je navukao ratnički oklop, Maršal de Richelieu
A Mars, zamislite, gizdelinski ogrtač Vojvoda od Clermonta
Plemeniti gospodin de Bernis proveo je deset godina u izgnanstvu procul negotiis8 ali nije bio sretan, kako mi je sam priznao kad sam ga petnaest godina kasnije susreo u Rimu. Kaže se da je bolje biti ministar nego kralj, ali ja mislim da caeteris paribus9 nema gluplje izreke, osobito ako je pokušam primijeniti na sama sebe. Kardinala nisu pozvali na dvor, jer Ljudevit XV nije nijednom pozvao nijednog smijenjenog ministra. Međutim, poslije smrti pape Rezzonica opat je morao otići u Rim da prisustvuje konklavi i do kraja života ostao je ondje u svojstvu francuskog poklisara.
8. Daleko od poslova.
9. Ako su okolnosti iste.
Kako je tih dana gospođa d'Urfe izrazila želju da upozna Jeana Jacquesa Rousseaua, otišli smo u Montmorency da ga posjetimo. Ponijeli smo neke muzičke partiture koje je on divno prepisivao. Plaćali su mu dvostruko nego drugima jer se u njegovim prijepisima nikad nije mogla naći ni najmanja pogreška. Od tog je i živio. I vidjeli smo tog čovjeka koji je tako divno rasuđivao, ali je uza sve to živio jednostavno i skromno, ne ističući se ni vanjštinom ni duhovitošću. Ne bih mogao reći da smo sreli ono što se naziva ljubaznim čovjekom. Ostavio je na nas dojam pomalo neuglađena čovjeka, a malo je trebalo pa da ga gospođa d'Urfe ocijeni kao nepoštena. Vidjeli smo i onu ženu s kojom je živio, a o kojoj se svašta govorkalo. Vratili smo se u Pariz zabavljajući se na račun tog neobičnog filozofa. Možda će čitaoca zanimati da mu ispripovjedim kako je protekao posjet što ga je filozofu učinio princ de Conti, otac onog princa koji je tad nosio naslov grofa de la Marche.
Taj je ljubazni princ došao u Montmorency sasvim sam da provede jedan ugodan dan u razgovoru s tada već slavnim filozofom. Našao ga je u perivoju i pristupio mu rekavši da bi želio s njim ručati i provesti čitav dan u najslobodnijem razgovoru.
– Vaša će visost loše ručati. Reći ću da postave još jedan pribor.
Kad je to obavio, on se vrati i pošto su šećući razgovarali dva do tri sata odvede ga u salon gdje je trebalo ručati. Kad princ opazi na stolu tri pribora, reče:
– A tko je treća osoba koju ste pozvali na ručak? Mislio sam da ćemo objedovati sami.
– Ta je treća osoba, gospodine, moje drugo ja. Nije mi ni žena, ni ljubavnica, ni služavka,ni mati, niti kći, nego sve to zajedno.
– Dragi prijatelju, budući da sam došao ručati s vama, ne bi mi se mililo jesti u društvuvašeg drugog ja, pa vas ostavljam s onim što ste nazvali »sve to zajedno«. Zbogom.
Eto kako su glupi filozofi kad u želji da se razlikuju od drugih postaju čudakovići. Ta je žena bila gospođica Le Vasseur koju je on počastio svojim imenom sakrivši ga iza anagrama u kojem su se poklapala sva slova osim jednog.
Kad je moj posinak, po mišljenju gospođe d'Urfe, bio dolično smješten u Viarovu zavodu, zamoli me ona da ga zajedno obiđemo. Neobično sam se iznenadio. Ni samog princa ne bi bolje smjestili, ljepše s njim postupali, raskošnije ga odijevali ni više poštovali. Markiza bijaše za nj unajmila najbolje učitelje i nabavila mu lijepog konjička kako bi se učio jahanju. Zvali su ga grof d'Aranda. Uza nj je stalno bila jedna dražesna gospođica od šesnaestak godina, kći samog Viara, koja se ponosno nazivala guvernantom gospodina grofa. Uvjeravala je gospođu d'Urfe da mladom grofu poklanja izuzetnu pažnju: kad se probudi, donosi mu doručak u krevet, zatim ga oblači i ne ostavlja ga dok ga ne spremi na spavanje. Gospođa d'Urfe pohvali je zbog njena mara obećavši da će joj se bogato odužiti.
Mali mi zvekan nije umio reći ništa drugo već da sam tvorac njegove sreće. Odlučio sam da ga ponovo posjetim, ali bez gospođe, kako bih ga mogao temeljito ispitati i saznati što ima s onom gospođicom.
Na povratku sam rekao gospođi da sam sa svim zadovoljan osim imenom d'Aranda koje bi moglo izazvati neugodnih neprilika. Ona mi odgovori da joj je dječak otkrio stanovite okolnosti u vezi s njegovim porijeklom po čem je mogla zaključiti da ima pravo nositi to ime.
– U mom pisaćem stolu – reče mi – nalazio se među ostalim i pečat s grbom kućed'Aranda. Čim ga je mališan ugledao, uzeo ga je ogledavati sa svih strana i naposljetku me zapita kako sam došla do njegova grba.
– Vašeg grba? – začudila sam se. – Taj sam pečat dobila od samog grofa d'Arandaea. Alikako mi vi možete dokazati da potječete od te plemenite kuće?
– Ne pitajte me, gospođo, moje je rođenje tajna koju nikom ne smijem odati.
Ostao sam zabezeknut nad tolikom drskošću malog varalice. U želji da otkrijem odakle mu ta bezočna laž, posjetio sam ga za osam dana. Zatekao sam ga s Viarom. Videći kako me ponizno sluša, vlasnik zavoda povjerova da sam mu rođak, i uze na sva usta hvaliti darovitost malog grofa: kako divno svira u flautu, kako pleše, kako se lako obučava u oružju, kako dobro jaše, kako nitko ne piše bolje od njeg sva slova abecede. Pokaza mi pera na kojima je sam dječak izdjelao po pet, pa čak i jedanaest šiljaka, i pozva me da ispitam njegovo poznavanje heraldike, znanje toliko potrebno gospodinu plemenita roda, a kojim on vlada bolje od ikoga.
Mali mi na to poput papige izgovori opis svog grba u stručnim heraldičkim izrazima, a ja sam se jedva suzdržavao da ne prasnem u grohotan smijeh jer od te puste učenosti nisam ništa razabirao. Ali svidjelo mi se kad mi je pokazao kako umije ispisati svoje ime i prezime onim svakovrsnim perima koja su u isti mah povlačila toliko ravnih i svinutih crta koliko su imala šiljaka. Rekao sam Viaru da je sve to krasno, te me on veoma zadovoljan ostavi nasamo s dječakom. Sišli smo u vrt.
– Da li bih mogao znati – započeh – kakva vas je to ludost spopala kad ste prisvojili imed'Aranda?
– Jest, to je ludost, ali zaklinjem vas ostavite mi to ime koje sam lažju prisvojio samozato da bi me ovdje više poštovali.
– Dragi moj, to je prijevara koju ne mogu dopustiti jer bi, otkrije li se, mogla nanijetiveliku sramotu i meni i vama. Nisam vjerovao da ste sposobni za ovakav lopovluk. Možda ste to učinili iz puke lakoumnosti, ali to je, sine moj, zločin, i ja doista ne znam kako da ga ispravim i da uz to sačuvam vašu čast poslije svega onog što ste rekli gospođi d'Urfe.
Grdio sam ga sve dok nisam opazio suze u njegovim očima i začuo molećiv mu glas. Zaklinjao se da više voli i takvo poniženje da ga vratim njegovoj majci od sramote da prizna gospođi d'Urfe kako je lagao. Tvrdio je da bi umro od stida kad bi u zavodu morao opovrći ime koje je sebi nadjenuo. Sažalio mi se. Nisam vidio drugog izlaza nego da ga smjestim negdje pedesetak milja od Pariza pod drugim imenom.
– Recite mi – okrenuh razgovor – ali posve iskreno, kakve je naravi nježni osjećaj mladegospođice koja se toliko brine za vas?
– Dragi tata, ja mislim da u ovakvim slučajevima treba biti šutljiv kao što ste mi to čestopreporučivali i vi i mama.
– Tim ste mi prijekorom sve rekli. Ali vi znate da se pred ispovjednikom ne smije ništaprešutjeti.
– Pa dobro. Mala Viarova me ljubi i to mi pokazuje na nedvosmislen način.
– A vi?
– I ja nju ljubim, i mislim da mi nitko ne može spočitavati što tu ljubav dijelim s njomkad je tako lijepa! A milovanja su joj tako žarka da bi samo čovjek od kamena ili crni nezahvalnik mogao ostati na njih ravnodušan. Rekao sam vam čistu istinu.
Izrekavši to priznanje, koje je i mene već navelo na grešne misli, dječak se bijaše sav zajapurio. Stvar me je međutim odviše zanimala a da bi mogao promijeniti razgovor. U mom se duhu pojavila slika dražesne Viarove mladice kako zaljubljeno miluje i steže u zagrljaju usplamtjelog dječaka, moleći me za oproštenje. Znao sam da bih joj ga lako udijelio. Morao sam ga navesti da nastavi svoju ispovijed kako bih saznao nema li možda već razloga da se pokaje za naslade koje je zacijelo strastveno dijelio s tako lijepom djevojkom.
Zato poprimih dobroćudan izraz i rekoh mu:
– Prema svemu sudeći vi ste postali mužić dražesne djevojčice?
– Ona mi to isto kaže svakog jutra i večeri, a ja uživam u njenom zadovoljstvu kad mečuje gdje je nazivam svojom ženicom.
– A zar se ne bojite da vas netko ne iznenadi?
– To je njezina stvar.
– I vi ste jedno drugom u naručju onako kako vas je bog stvorio?
– Da, svaki put kad me sprema u postelju, ali ona ostaje najviše jedan sat.
– Da li biste voljeli da ostaje duže?
– Ne bih, jer se poslije ljubavna posla ne mogu odrvati snu.
– Mislim da vam je mlada Viarova prvo ljubavno iskustvo.
– O, u to možete biti sigurni.
– A što ćete ako zatrudni?
– Rekla mi je da je to nemoguće, pa kad mi je povjerila zašto ne može zatrudnjeti,povjerovao sam joj, no za godinu-dvije vjerujem da bi joj se ta nezgoda lako mogla desiti.
– Mislite li da je prije vas već nekog imala?
– O, što se toga tiče, siguran sam da nije

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:06 pm



.
Taj je razgovor imao samo tu posljedicu da sam strasno poželio njegovu mladu ljubavnicu. Otišao sam pošto sam se obavijestio u koje mu vrijeme donosi doručak. Ljubav tih dvaju mladih srdaca nisam mogao ni kuditi ni zabranjivati, no mislio sam da bi mi kao nagradu za moju velikodušnost mogli dopustiti da barem jednom prisustvujem njihovom ljubavnom odnosu.
Po raskošnom načinu života koji sam provodio Mala Poljska uskoro je postala čuvena. Svuda se govorilo o izvrsnoj trpezi koja ondje očekuje uzvanike. Piliće sam dao hraniti rižom u tamnoj prostoriji, pa su bili bijeli kao snijeg i odlična ukusa. Izvrsnoj francuskoj kuhinji dodao sam sve što je u ostalim evropskim kuhinjama bilo najprimamljivije za sladokusce. Moji makaroni s umakom, pilav, pa rižoto i olla podrida proslaviše me u cijelom Parizu. Pozivao sam odabrana društva na ukusne večere na kojima sam bio to veseliji što su moji uzvanici bili zadovoljniji. Najotmjenije gospođe koje su voljele galantne pustolovine dolazile bi da se jutrom prošetaju mojim vrtom u pratnji mladih nadobudnika koji se nisu usuđivali otvoriti usta, a ja sam se gradio kao da ih ne opažam. Podvorio bih ih svježim jajima i maslacem koji je svojom kakvoćom nadmašivao čak i slavni maslac iz Vambrea, a poslije toga sam posluživao zadarski maraskino kakav se osim u mene nigdje nije mogao naći. Često bih ustupio slobodne prostorije u kući otmjenoj gospodi koja su dolazila na večere s gospođama neporočna glasa. Tada bi moja kuća postajala nepovredivo svetište čak i za mene. Uostalom, ti su posjetioci vrlo dobro znali da se njihovi posli mene ne tiču, pa su mi ugledne gospođe bile zahvalne što sam se gradio da ih ne poznajem kad bismo se negdje u javnosti susreli.
Bio sam oduševljen takvim životom, a budući da mi je za to raskošno provođenje trebalo stotinu tisuća franaka rente, često sam razmišljao kako da namaknem sredstva iz kojih bih trajno crpio. U to sam vrijeme slučajno kod Calsabigija upoznao jednog spretnog čovjeka punog planova kojeg kao da mi je poslalo samo nebo da mi priskrbi dohodak o kojem nisam mogao ni sanjati. On mi je govorio o izvanrednim dobicima koje odbacuju radionice svilenih tkanina i o bogatstvu koje bi mogao steći čovjek koji bi imao dovoljno sredstava i hrabrosti da osnuje tvornicu svilenih tkanina bojadisanih na pekinški način. Takvim postupkom dobivaju se savršene tkanine prekrasnih boja, a budući da naši bojadisari spretnošću nadmašuju istočnjačke, čovjek koji bi se toga poduhvatio zaradio bi golemo bogatstvo. Uvjeravao me je da bi ih čitava Evropa kupovala, jer bi ih mogao prodavati za trećinu jeftinije od kineskih, a bile bi osim toga i mnogo ljepše. Usprkos jeftinijoj cijeni poduzetnik bi mogao zaraditi sto na sto. Posve me je pridobio kad mi je rekao da je on sam slikar i bojadisar i da će mi, ukoliko me zanima, pokazati nekoliko uzoraka koji su plod njegove vlastite domišljatosti i nadarenosti. Rekao sam mu neka sutradan dođe k meni na ručak, pa kad vidim uzorke moći ćemo se o svemu porazgovoriti. Došao je, i kad sam vidio obećane uzorke, ostao sam zapanjen. Očarao me divan crtež i ljepota boja otpornih na kišu čiju je tajnu samo on znao. Finoća srebrnih i zlatnih listova nadmašivala je kineske proizvode, kojima su se svi toliko divili i skupo ih kupovali u Parizu i svuda u Evropi. Činilo mi se da proizvodnja ne bi predstavljala velike poteškoće: čim crtež bude prenijet na tkanine, radnice, koje ću unajmiti i plaćati po danu, bojadisat će ih kako im se pokaže. Tako bih mogao proizvoditi toliko primjeraka koliko će tražiti tržište.
Mojoj taštini godila je pomisao da postanem vlasnik velike svilarske radionice. Veselio sam se što ću se obogatiti na spretan način koji će me ujedno preporučiti državnim vlastima. Ipak sam odlučio da ništa ne poduzimam dok o svemu zrelo ne promislim, dok svestrano ne ispitam primitke i izdatke i dok ne unajmim sigurne ljude u koje ću se moći pouzdati, jer će se moj posao sastojati samo u tom da o svemu vodim računa i da pazim da svatko vrši svoju dužnost.
Slikara sam pozvao da stanuje kod mene sedam do osam dana. Htio sam da preda mnom crta i bojadiše na tkaninama svih mogućih boja. On se žustro latio posla, i obavivši ga ostavio mi je sve uzorke da svestrano ispitam stalnost boja. Nosio sam ih sa sobom nekoliko dana i pokazivao ih svim znancima, koji, zadivljeni njihovom ljepotom, odobriše moj plan. Odlučio sam dakle da osnujem radionicu i stoga se posavjetovah s bojadisarom kog sam nakanio postaviti za upravitelja.
Pošto sam unajmio jednu kuću na području Templea, otišao sam do gospodina princa Contija koji mi, oduševljeno saslušavši moj plan, obeća sve olakšice. U kući koju sam izabrao, a za koju je najam godišnje iznosio svega tisuću škuda, nalazila se jedna velika prostorija koju sam odredio za svoje radnice koje će raditi svaka na svom tkalačkom stanu. Drugu, veću, prostoriju namijenio sam za skladište, a nekoliko manjih po katovima za stan glavnih namještenika, pa čak i za sebe kad se ukaže potreba da ondje prespavam.
Vrijednost poduzeća podijelio sam na trideset dionica od kojih sam pet dao svom crtaču i bojadisaru koji je imao postati upravitelj radionice, a ostalih dvadeset i pet zadržao sam za sebe kako bih ih mogao ustupiti ortacima prema učešću u glavnici. Jednu sam ustupio nekom liječniku koji mi je našao pouzdana čuvara skladišta. Ovaj se sa cijelom obitelji imao nastaniti u poduzeću. O vlastitom sam trošku uzeo četiri lakaja, dvije služavke i vratara. Jednu sam dionicu morao prepustiti nekom knjigovođi koji mi je nabavio dva pisara i koji se također nastanio u kući.
Sve sam to posvršavao za manje od tri sedmice, pošto sam unajmio nekoliko stolara za izradbu ormara u skladištu i dvadeset razboja koji su imali biti smješteni u velikoj prostoriji. Ravnatelju sam prepustio brigu da pronađe dvadeset djevojaka koje će bojadisati tkanine, a koje će biti isplaćivane svake subote. U skladište sam smjestio dvije do tri stotine bala čvrstog tafta, turske svile i kamelota[6] u bijeloj, žutoj i zelenoj boji, na kojima će se slikati crteži. Izbor crteža pridržao sam za sebe. Sve sam platio gotovim novcem.
[6] Kamelot, svila što se proizvodila u Toursu, a bila je u velikoj modi u 17. i 18. stoljeću.
Prema grubom proračunu što sam ga napravio sa svojim ravnateljem, uzevši u obzir da će prodaja robe započeti tek za godinu dana, bilo mi je potrebno sto tisuća škuda, a s tolikom sam svotom mogao raspolagati. U svakom slučaju mogao sam prodati dionice od dvadeset tisuća franaka no usrdno sam se nadao da neću nikad biti u takvoj neprilici jer sam računao na dvije stotine tisuća franaka godišnje dobiti.
Bilo mi je jasno da će me taj pothvat novčano upropastiti ako ne dođe do dobre prodaje. No kako sam se mogao toga plašiti kad sam vidio kako su moje tkanine lijepe i kad su me svi uvjeravali da ih ne bih smio tako jeftino prodavati? Za manje od mjesec dana potrošio sam šezdeset tisuća franaka na uređenje radionice, a svakog sam tjedna morao izdavati po tisuću dvjesta franaka. Gospođa d'Urfe samo se smijala mom pothvatu jer je bila čvrsto uvjerena da ja to radim samo da bih od radoznalaca sakrio svoju pravu moć.
Ono što me je najviše razdragalo, a čega sam se zapravo morao najviše bojati, bijaše skup od dvadesetak djevojaka, sve mladih, sve čednih i ljepušnih, koje su veoma pažljivo slušale bojadisarove upute za svoj novi posao. Najskuplje od njih plaćao sam svega dvadeset i četiri sata dnevno, a sve su bile na glasu zbog dobra ponašanja. Izabrala ih je upraviteljeva žena, koja bijaše velika bogomoljka, a ja sam joj to prepustio s najvećim zadovoljstvom jer sam bio siguran da ću je znati predobiti za sebe u slučaju ako me snađe želja da se pozabavim s kojom od djevojaka. Ali Manon Balleti zadrhta od ljutine kad je vidjela moj harem. Gotovo je prestala razgovarati sa mnom iako je znala da radnice svake večeri odlaze kući na spavanje. No evo nove neprilike koja me je snašla i pomutila moj mir.
Miss Wynne bila je već tri mjeseca u samostanu, i njezin se čas sve više bližio. Dopisivali smo se dvaput sedmično, i ja sam u pogledu njezine sudbine bio miran i spokojan. Gospodin de La Popeliniere već se bio oženio, pa će se miss, mislio sam u sebi, lijepo poslije poroda vratiti kući, i cijeli će događaj pasti u zaborav.
Jednog sam dana poslije ručka kod gospođe d'Urfe šetao Tuilerijama. U glavnoj aleji opazih jednu stariju ženu u pratnji nekog čovjeka odjevena u crno. Ovaj se zaustavi, omjeri me od glave do pete i šapnu nešto svojoj pratilici. Ništa neobično. Nastavio sam šetnju, ali kad sam se vraćao, ponovo ih vidjeh. Tog su se puta oboje zaustavili na nekoliko koraka od mene da me bolje osmotre. A ja se prisjetih da sam tog čovjeka u crnom vidio u jednoj igračnici i da ima gaskonjsko prezime Castelbajac. Kad sam po treći put prolazio mimo njih, prepoznah u ženi onu primalju kod koje sam bio s mojom Engleskinjom. Bio sam siguran da me je prepoznala, ali to me nije uznemirilo. Izašao sam iz vrta i pošao da se prošećem ulicama.
Nakon dva dana, upravo kad sam ulazio u kočiju, pristupi mi neki čovjek opaka lica i pruži mi jedan papir rekavši neka ga pročitam. Pošto sam ugledao neku nečitljivu drljariju, zamolih ga da mi on to pročita, i tako saznah da mi se zapovijeda da se još istog dana poslije ručka javim policijskom komesaru za krivične prijestupe, jer moram odgovoriti na tužbu koju je ta i ta primalja podnijela protiv mene.
Kako se nisam mogao dosjetiti zbog čega me je ta vještica mogla tužiti, a budući da sam bio siguran da mi ne može dokazati da je poznajem, otiđoh do jednog advokata i povjerih mu da me zastupa pred komesarom. Napomenuo sam mu da ne poznajem i da nikad nisam poznavao nijednu primalju u Parizu. Advokat ode do komesara i sutradan mi donese prijepis tužbe.
Tužila me je da sam bio kod nje te i te noći s jednom gospođom u petom mjesecu trudnoće. Oboje da smo nosili domino, po čemu je zaključila da smo došli iz plesa u Operi. Ja sam navodno s pištoljem u jednoj, a sa smotuljkom od pedeset lujdora u drugoj ruci zahtijevao da gospođi dade napitke za pometnuće, zapovjedivši joj da bira između smrti i zarade. Iako se smrtno prestrašila, bila je toliko prisebna da mi odgovori kako nema zgotovljenih napitaka, ali da će ih preko noći pripremiti, pa neka se vratim sutradan. Ja sam joj obećao i otišao zajedno s gospođom. Kako je mislila da ću sigurno doći, zamolila je drugog jutra gospodina Castelbajca da se sakrije u sobi do one u kojoj će me primiti kako bi je obranio od nasilja. Ja se, međutim, više nisam pojavio. Da je znala tko sam, odmah bi bila podnijela tužbu. Prošlog me je dana prepoznala u Tuilerijama, a gospodin Castelbajac, koji me poznaje, rekao joj je tko sam i gdje stanujem, pa me je odmah prijavila, zahtijevajući da se prema meni postupi sa svom strogošću zakona. Njeno uvrijeđeno poštenje traži zadovoljštinu. Kao svjedok potpisao se Castelbajac.
Moj mi odvjetnik reče da je to obična kleveta bez ikakve podloge i da prema tome zahtijevam od pravde najstrožu kaznu za bestidnu primalju koja me je obijedila. Savjetovao mi je da čitavu stvar predam policijskom poručniku, pa sam ga ovlastio da učini sve što nađe za shodno. Poslije četiri dana obavijesti me da poručnik želi sa mnom govoriti u svom stanu nasamo, i da me očekuje u tri sata poslije podne.
Dočekao me je pristojan i ljubazan čovjek. Bio je to gospodin de Sartine, kojeg je kralj dvije godine kasnije nagradio imenovavši ga za glavnog policijskog poručnika. Onaj prvi položaj bila je kupljena služba koju je gospodin de Sartine prodao čim ga je vladar unaprijedio u položaj koji se ne kupuje i ne prodaje. Najprije mi ponudi da sjednem.
– Gospodine – oslovi me – dao sam vas zamoliti da dođete k meni zbog obostrane koristijer su naši interesi istovetni. Ako ste nevini, imate pravo da ovdje preda mnom sastavite protutužbu na tužbu za prijestup za koji vas terete. Ali prije toga morate bjelodano dokazati svoju nevinost. Spreman sam da vam pomognem, iako sam vaš sudac, ali vi i sami znate da se vaši tužitelji mogu okriviti za klevetu tek kad im se to dokaže. Stoga bih želio čuti od vas neslužbeno objašnjenje. Vaš je slučaj neobično težak i takve je prirode da se usprkos svojoj nevinosti osjećate obaveznim na šutnju kako biste zaštitili čast stanovite osobe. Međutim vaši protivnici neće poštovati vašu tankoćutnost. Oni će vas tako pritisnuti da ćete morati izabrati između sramotne osude, ukoliko ustrajete u šutnji, i odbacivanja obzira koje mislite da dugujete časti, kako biste nedvojbeno dokazali svoju nevinost. To vam kažem u povjerenju, u četiri oka. Znajte da ja toliko poštujem osjećaj časti da ga često branim nauštrb strogih i bezobzirnih zakona. Uzvratite mi zato na povjerenje povjerenjem, iskažite mi sve, dajte mi sva obavještenja, i pouzdajte se u moje prijateljstvo. Ako ste nevini, ne izlažem se nikakvoj opasnosti, jer ću unatoč prijateljstvu biti nepristran. Međutim, ako ste krivi, bit će mi vas žao. Upozoravam vas da ću biti strog sudac.
Pošto mu iskazah sve što mi je nalagao osjećaj zahvalnosti, rekoh mu da moj slučaj nije takav da bih morao nešto prešutjeti zbog časti stanovite osobe, kako se on netom izrazio, te da mu prema tome nemam ništa ni službeno ni neslužbeno priznati.
– Ta mi je primalja – nadovezah – posve nepoznata. To mora da je neka zločinka koja biu dosluhu s onim svojim svjedokom, koji po svoj prilici nije ništa bolji od nje, htjela od mene izmamiti novaca.
– Rado bih vam povjerovao – odvrati gospodin de Sartine – ali ako je istina da je to, kakovi tvrdite, nepoštena osoba, poslušajte kako joj slučaj ide na ruku i kako će vam teško biti dokazati nevinost. Ima već tri mjeseca kako je gospođica Wynne pobjegla od kuće. Poznato je da ste joj bili prisan prijatelj i da ste s njom proveli nekoliko sati uoči njena bijega. Još se ni danas nije otkrilo gdje se nalazi. Obitelj sumnja na vas i plaća uhode koji vas svuda slijede. Jučer mi je primalja preko odvjetnika Vauversina podnijela prijavu u kojoj tvrdi da je trudna gospođica s kojom ste bili kod nje upravo iščezla gospođica Wynne. Primalja dalje tvrdi da ste oboje nosili crni domino, a već je provjereno da ste oboje bili na plesu u crnom dominu iste noći kad ste po tužiteljičinu iskazu bili kod nje. To su doduše polovični dokazi, ali bi mogli biti kobni po vas.
– Zbog čega bih ja morao strepiti?
– Zbog toga što bi netko mogao potplatiti lažnog svjedoka koji će se zakleti da vas jeoboje vidio kad ste odlazili s plesa i kako ulazite u istu kočiju, a i kočijaša bi isto tako bilo moguće novcem predobiti da prisegne da vas je odvezao primalji. Tada bih vas morao uhapsiti kako bih vas prisilio da otkrijete ime osobe koju ste odveli primalji. Optuženi ste da ste je naveli na pobačaj, a kako obitelj već tri mjeseca nema glasa od nje, opravdano sumnjaju da je mrtva, i to vašom krivicom.
– I tako bih ja morao biti proglašen krivim za njenu smrt iako sam nevin? Vi biste medakle osudili za zločin koji nisam počinio? U tom bi slučaju vas trebalo više žaliti nego mene.
– Imate pravo ali to neće izmijeniti vašu sudbinu. Uostalom, budite sigurni da vas nećuosuditi ako ste nevini, no pomislite da biste mogli dugo čamiti u tamnici prije nego što se nedvojbeno dokaže vaša nevinost. Vidite kako se ta stvar za cigla dvadeset i četiri sata pogoršala, a za osam dana mogla bi postati vrlo opasna. Vidite, ono što me je ponukalo da s vama prijateljski razmotrim ovo mučno pitanje bila je upravo besmislenost optužbe kojoj sam se morao nasmijati, međutim okolnosti vas vrlo teško terete. Sve ukazuje na to da ste je vi oteli, i ja vjerujem da vas ljubav i čast obavezuju na šutnju. Zato sam i odlučio da vas pozovem k sebi. Iskažite mi sve, i ja ću vas postedjeti svih neugodnosti koje vas očekuju iako ste nevini. Recite mi dakle sve, i budite sigurni da čast gospođice neće biti okaljana. Ako ste pak kojom nesrećom krivi za zločin za koji vas optužuju, savjetujem vam da odmah poduzmete stanovite korake iako vas ne bih smio tako savjetovati. Upozoravam vas da ću vas za dva do tri dana dati izvesti pred sud, a ondje ću za vas biti samo neumoljivi sudac.
Posljednje sam riječi saslušao skamenjen od užasa. Iako nevinom, prijetila mi je strahovita opasnost, i ja sam jasno uviđao da moram sa zahvalnošću prihvatiti ponudu tog plemenitog čovjeka. Tužno mu rekoh da sam se, iako nekriv, našao u takvom položaju da se moram okoristiti njegovom velikodušnošću zbog časti miss Wynne koja će, iako čista i nevina, biti zauvijek upropaštena ako se za ovu gadnu optužbu pročuje u javnosti.
– Znam gdje se nalazi – priznao sam – i mogu vam se zakleti da ne bi nikad otišla odkuće da je majka nije silila na udaju za vrhovnog zakupnika.
– Ali on se već oženio, pa neka se gospođica mirno vrati kući, i vi ćete biti spašeni,ukoliko primalja ne ostane i dalje kod tvrdnje da ste je naveli na pobačaj.
– Jao, gospodine, nije u pitanju pobačaj, njoj posve drugi razlozi brane da se vrati u krilosvoje obitelji. Više vam ne mogu reći bez stanovitog odobrenja koje ću nastojati da dobijem. Onda ću vam smjeti otvoriti svoju dušu onako kako to vaš divni karakter zaslužuje. Ukažite mi tu čast i još me jedanput prekosutra saslušajte, pa bilo to na kratak čas.
– Udovoljit ću vam želji i s veseljem ću vas saslušati. A sad vam zahvaljujem i čestitamvam na iskrenosti. Zbogom.
Bio sam na samom rubu propasti, no radije bih pobjegao iz kraljevstva nego da izdam svoju dragu nesretnicu. Da je bilo moguće, dao bih sav svoj novac samo da zataškam tu ružnu aferu, ali više nije bilo vremena. Naslućivao sam da su to Farsettijevi prsti i da me taj neuslišani prosac nesmiljeno progoni i da plaća uhode koje me posvuda slijede. Po svoj prilici nahuškao je protiv mene i onog odvjetnika Vauversina. Uviđao sam da o svemu moram obavijestiti gospodina de Sartinea, ali to nisam mogao učiniti dok ne dobijem pristanak gospođe du Rumain.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:06 pm




IV
Ispituju me - Dajem sto lujdora sudskom pisaru - Primalja i Castelbajac u zatvoru Gospođica je porodila sina i prisilila majku da mi dade zadovoljštinu - Optužba protiv mene je povučena - Gospođica odlazi u Bruxelles, a potom sa svojom majkom ide u Veneciju gdje postaje velika dama - Moje radnice - Gospođa Baret - Pokraden sam, zatvoren i pušten na slobodu - Odlazim u Holandiju - Piccolomini.
Gospođi du Rumain otišao sam sutradan rano ujutro i dao je probuditi, jer stvar bijaše hitna. O svemu sam je potanko izvijestio. Saslušavši me, reče da se ne smijem više dvoumiti i da još istog dana moram sa svime upoznati policijskog poručnika.
– I ja ću danas s njim razgovarati – obeća mi i odmah sjedne za stolić, te mu napisa pismo, moleći ga da je primi još istog dana u tri sata poslije podne. Za nepun sat sluga se vrati s pismom od poručnika kojim joj je odgovorio da će je čekati u označeno vrijeme. Dogovorili smo se da ja dođem iste večeri, pa će me tačno izvijestiti o ishodu svog posjeta.
U pet sati bio sam već kod nje i čekao sam je svega nekoliko časaka.
– Sve sam mu otkrila – reče ona ušavši. – On zna da je gospođica pred porodom. Rekla sam mu da će se odmah poslije poroda vratiti majci, ali da neće priznati da je bila trudna, i da će dijete biti zbrinuto. Više se nemate čega bojati, ali budući da je proces u toku, bit ćete prekosutra pozvani na sud. Savjetujem vam da odete do sudskog pisara i da mu pod bilo kakvom izlikom dadete novaca.
Bio sam pozvan na sud i došao sam. Vidio sam gospodina de Sartinea sedentem pro tribunali.10 Na kraju ispitivanja izjavi da je prisiljen odrediti novo ročište, upozorivši me da za to vrijeme ne smijem izbivati iz Pariza niti se oženiti jer svaka krivična parnica povlači za sobom zabranu bilo kakvog građanskog ugovora. Na ispitivanju sam priznao da sam išao na ples u crnom dominu one noći koja je navedena u tužbi, a sve sam ostalo zanijekao. Što se tiče gospođice Wynne, izjavio sam da ni ja ni itko od njene obitelji nismo znali da je trudna.
10. Kako predsjedava sudu.
Budući da je odvjetniku Vauversinu moglo pasti na pamet da me kao stranca dade lišiti slobode pod izlikom da kanim pobjeći, pomislih da se okoristim tom okolnošću i da pokušam predobiti sudskog pisara. Otišao sam do njega i pošto mu povjerih svoju bojazan, dadoh mu, ne tražeći potvrde, tri stotine lujdora kao pokriće za sudske troškove ako ih ja budem morao platiti. On mi savjetova neka zatražim da i primalja položi jamčevinu za iste troškove, i ja to povjerih svom odvjetniku. Ali evo što se zbilo poslije četiri dana.
Dok sam šetao Bulevarom Temple, priđe mi neki Savojac i gurnu mi u ruku jedno pisamce. U njem je pisalo da jedna osoba želi sa mnom razgovarati u obližnjoj aleji. Zaustavih kočiju koja je išla za mnom i uđoh u aleju.
Nemalo se iznenadih kad ugledah Castelbajaca.
– Htio bih vam reći – započe on pristupivši mi – samo nekoliko riječi. Ovdje možemo bezbojazni razgovarati. Došao sam da vam predložim način kako ćete najsigurnije i najbrže okončati svoj proces. Primalja je sigurna da ste baš vi bili kod nje s jednom trudnom ženom, ali sad joj je krivo što su vas optužili zbog otmice. Dajte joj stotinu lujdora, i ona će pred sudskim pisarom izjaviti da se prevarila. Tu ćete svotu isplatiti tek kad dade svoju izjavu. Pođite sa mnom na razgovor odvjetniku Vauversinu, i vidjet ćete da će vam on isto savjetovati. Znam gdje stanuje. Hajdemo. Slijedite me izdaleka.
Saslušao sam ga bez riječi. Bilo mi je doista drago što će se ništarije tako lako razotkriti, pa sam, radoznao na sredstvo kojim će se poslužiti, slijedio tog lopova sve do trećeg kata neke kuće u Ulici Ours, gdje sam našao odvjetnika Vauversina. Odmah je prešao na stvar. »Primalja će«, započe, »s jednim svjedokom doći k vama u tobožnjoj namjeri da se suoči s vama i da ustvrdi da ste joj doveli jednu trudnu ženu zahtijevajući da joj napravi pobačaj. Međutim, kad vas ugleda, izjavit će da se prevarila i da vi niste taj čovjek. Zatim će s istim svjedokom otići sudskom pisaru, pred kojim će izjaviti da se prevarila, i to će biti dovoljno da gospodin policijski poručnik obustavi svako gonjenje. Tako ćete najsigurnije dobiti parnicu koju protiv vas vodi gospođičina majka.
Prosudio sam da su lopovi to prilično lukavo smislili, pa rekoh da ću svakog dana biti do podne u Templu.
– Ali primalja traži stotinu lujdora.
– Drugim riječima, časna je žena na toliku svotu procijenila svoje krivokletstvo. U redu,obećavam ih, i vi se možete pouzdati u moju riječ. Samo, dat ću joj novac tek kad pred sudskim pisarom potpiše svoju izjavu.
– Neobično cijenim vašu riječ, gospodine, samo bih vas molio da četvrtinu svote isplatiteunaprijed za pokriće mojih troškova i honorara.
– Spreman sam da vam je isplatim ako pristanete da mi izdate propisanu potvrdu.
Oko toga smo se dugo natezali, ali on je, pohlepan za novcem, naposljetku ispisa, i ja mu izbrojah dvadeset i pet lujdora. On mi srdačno zahvali i u najvećem mi povjerenju reče da će mi tajom davati savjete kojima ću izigrati sve poteze gospođičine majke premda je ona njegov klijent, jer je uvjeren u moju nevinost. Usrdno sam mu se preporučio i otišao kući da o svemu pismeno izvijestim gospodina de Sartinea.
Poslije tri dana najave mi jednu ženu koja je došla u pratnji nekog čovjeka. Tražila je da govori sa mnom. Iziđoh i zapitah je što želi, a ona odgovori da hoće razgovarati s gospodinom Casanovom.
– To sam ja – rekoh.
– Znači, ja sam se prevarila. Molim vas, gospodine, da mi oprostite.
Njezin se pratilac samo nasmiješi, i oni otiđoše. Istoga dana gospođa du Rumain primi pismo od glavarice samostana u kojem joj javlja da je njezina štićenica sretno porodila lijepo čedo koje je već otpremila na mjesto gdje će imati svu njegu. Rodilja će, pisala je dalje, izići iz samostana tek poslije šest tjedana i vratit će se svojoj majci s potvrdom koja će je zaštititi od svih neugodnosti.
Nedugo zatim primalju su tajom odveli u zatvor. Castelbajaca su poslali u Bicetre, a
Vauversina su izbrisali sa spiska odvjetnika. Proces koji je protiv mene vodila gospođa Wynne trajao je sve dok se njena kći nije vratila. Međutim, ja sam znao da se više nemam čega bojati. Gospođica Wynne vratila se u hotel Bretagne potkraj kolovoza i pojavila se pred majkom s glavaričinom potvrdom u kojoj je stajalo da je bila četiri mjeseca pod njenim nadzorom za koje vrijeme nije nijednom izišla iz samostana ni primila nikakav posjet. U potvrdi je također stajalo da se vraća kući jer se više ne mora bojati da će je siliti na brak s La Popeliniereom. Gospođica je zahtijevala od majke da tu potvrdu osobno odnese poručniku i da izjavi kako time povlači optužbu protiv mene. Poručnik joj savjetova da o čitavoj stvari i dalje mudro šuti i da mi na neki način dadne zadovoljštinu jer bih je ja mogao javno tražiti, a to bi još više naškodilo dobrom glasu njezine kćeri.
Iako se gospođica tako nečasnog zahtjeva s moje strane nije trebala bojati, ipak je prisilila svoju majku da mi se pismeno ispriča, a tu sam ispriku dao odmah zavesti u sudski arhiv. Time je proces po svim zakonima bio okončan. Nisam otišao k njoj, ne htijući da se sretnem s Farsettijem, koji je preuzeo na se dužnost da gospođicu odvede u Bruxelles, budući da je njena zgoda u Parizu bila i odveć poznata. Ostala je u Bruxellesu s Madeleinom i s Farsettijem sve dok za njom nije došla njena majka s čitavom obitelji i odvela je u Veneciju, gdje je poslije tri godine postala velika dama. Ponovo sam je vidio nakon petnaest godina kao udovicu i prilično sretnu s obzirom na ugled koji je uživala i na poštovanje koje su joj pribavile njene vrline, njena pamet i uglađenost.
Čitalac će saznati u kakvim sam prilikama poslije četiri godine ponovo susreo Castelbajaca. Krajem te iste, 1759. godine, prije nego što sam otputovao u Holandiju, platio sam stanovitu svotu za primaljin izlazak iz zatvora.
Provodio sam život sretna čovjeka, ali nisam bio sretan. Moji golemi izdaci, moja prevelika rasipnost i sklonost ka užicima i raskoši nisu predskazivali ništa dobra. Moja bi mi radionica donosila velike dobitke da prodaja nije zatajila zbog rata. Na skladištu sam imao četiri stotine islikanih svilenih bala, ali nije bilo nikakva izgleda da ću ih prodati prije no što se sklopi mir, a budući da taj toliko priželjkivani mir nije dolazio, prijetila mi je potpuna novčana propast. Pisao sam Estheri neka nagovori oca da otkupi polovinu moje glavnice, da postane moj ortak i da u tu svrhu pošalje jednog činovnika. Gospodin D. O. odgovorio mi je da će se on za sve pobrinuti i isplaćivati mi polovinu dobitka ako sam voljan da radnju preselim u Holandiju. Ali ja sam volio Pariz, i nisam pristao.
Mnogo sam trošio na svoju kuću u Maloj Poljskoj, ali bilo je drugih još krupnijih izdataka za koje nitko nije znao, a koji su ozbiljno potkapali moj imutak. Za moju vatrenu prirodu i izrazitu sklonost čestim promjenama dvadeset mojih ljepuškastih radnica predstavljalo je odviše zamamljivo iskušenje. Kako nisam imao strpljenja da ih osvajam uobičajenim postupnim putem, skupo su mi naplaćivale svoje usluge. Prva je zahtijevala kuću i namještaj čim je primijetila da se u meni probudila želja za njom, i tako dala primjer ostalima. Moj hir često ne bi potrajao više od tri dana, i svaka bi mi se slijedeća činila poželjnijom od svoje prethodnice. Čim bi moj žar za jednu splasnuo, ne bih je više viđao, ali sam je i dalje uzdržavao, i tako je išlo u nedogled. Gospođu d'Urfe to nije smetalo jer je mislila da sam neizmjerno bogat. Usrećivao sam je pomažući joj svojim proročanstvima. No mnogo sam teže podnosio ljubomoru i pravedna spočitavanja Manon Balletti, koja nije mogla shvatiti zašto odlažem vjenčanje s njom ako je uistinu ljubim. Predbacivala mi je da je varam. Njena je majka upravo u to vrijeme umrla od sušice. Izdahnula je na mojim i Manoninim rukama. Na samrti me je zamolila da se brinem za njezinu kćer. Svečano sam joj obećao da ću je uzeti za ženu, ali sudbina je, kako se to obično kaže, odredila drugačije. Tri sam dana ostao s njenom obitelji, tugujući i dijeleći njihovu bol.
Početkom mjeseca studenog dođe sa svojom kćeri u moju radionicu jedan od nabavljača na dvoru vojvode d'Elbeufa da joj kupi haljinu za vjenčanje. Na prvi pogled zatravila me je čarobna ljepota te djevojke. Izabrala je jedan sjajni saten i sva se ozarila od sreće kad je vidjela da je otac zadovoljan cijenom. Ali kako li se snuždila kad joj upravitelj kaza da otac mora kupiti cijelu balu jer radionica ne prodaje na malo. Takav je bio propis u mom poduzeću. Sažalivši se na rastuženu djevojku, otišao sam u svoju sobu kako ne bih došao u iskušenje da kao vlasnik kršim vlastite propise. Time bi događaj bio okončan da djevojka nije umolila upravitelja da je odvede k meni. Ušla je s očima punim suza koje su ublažavale vatreni sjaj njena pogleda, pa mi bez ikakva uvoda reče da sam dovoljno bogat da kupim čitavu balu, a njoj da ustupim onoliko aršina koliko joj treba za haljinu. Vidio sam da je ocu neugodno i da bi me htio zamoliti da oprostim njegovoj kćeri na toj smionosti po kojoj se jasno vidjelo da je još dijete.
– Vaša mi se iskrenost sviđa, gospođice – rekoh – pa ako vas ta mala usluga možeusrećiti, imat ćete haljinu od tkanine koju ste izabrali.
Ona mi na to obisnu oko vrata i dade mi poljubac koji me dokraja zatravi. Njenom je ocu to bilo toliko zabavno da je pucao od smijeha. Plativši koliko je tkanina stajala, pozva me na svadbu.
– U nedjelju udajem ovu malu ludicu – reče – jest će se, plesat će se, pa ako dođete,iskazat ćete nam veliku čast. Zovem se Gilbert i nadglednik sam kod gospodina vojvode d'Elbeufa.
Obećao sam da ću doći, a mlada nevjesta zapljeska rukama od veselja.
Došao sam, ali nisam mogao ni jesti ni plesati. Zbog krasne Gilbertove bio sam sve vrijeme kao u nekom ushitu koji mi je sputavao duh i tijelo. Osim toga nalazio sam se u društvu čijem se ponašanju nikad ne bih mogao prilagoditi. Bili su to sve odreda kućni namještenici otmjene gospode i gomila njihovih priprostih žena i kćeri. Ja nisam nikog poznavao niti je tko mene poznavao, pa sam se osjećao kao suvišna budala. Na takvim zabavama najpametniji često ispadne najgluplji. Svatko bi od gostiju uputio po koju riječ mladenki, a ona bi svima odgovarala. Grohotom bi se smijali kad se zbog buke nisu mogli razumjeti. Mladoženja, mršava tijela i tužna lica, uživao je što mu žena razveseljuje cijelo društvo. Nisam bio ljubomoran što ga je zapala sreća da uživa s takvom ženom, čak sam ga i žalio. Naslućivao sam da se ženi samo zato da bi poboljšao svoje stanje i proricao sam mu da će u skoroj budućnosti nositi na glavi onaj ukras kojim lijepe i vatrene žene obdaruju muževe slabiće. Spopade me želja da malo ispitam mladenku, zašto mi ona dade priliku kad je nakon jedne kvadrile sjela pokraj mene. Još jednom mi je zahvalila za dobrotu koju sam joj iskazao i rekla da su joj svi polaskali na divnoj haljini.
– Ja bih međutim rekao – primijetio sam – da jedva čekate da je skinete, jer i odvećdobro poznajem ljubavno nestrpljenje.
– Baš je čudno što svi misle da sam zaljubljena, a još prije osam dana nisam ni znala dagospodin Baret, koji je danas moj muž, postoji na svijetu.
– A zašto vas udaju tako brzo, ne dajući vam vremena da ga malo bolje upoznate?
– Moj otac radi sve na brzinu.
– Vaš je muž zacijelo bogat?
– Nije, ali mogao bi postati. Prekosutra ćemo otvoriti dućan svilenih čarapa na ugluUlice Saint-Honore i Ulice Prouvaires. Nadam se, gospodine, da ćete se opskrbljivati samo kod nas.
– U to možete biti sigurni. Staviše, obećavam vam da ću biti vaša prva mušterija pamakar morao prespavati pred vratima vašeg dućana.
Ona se nasmije i pozove svog muža, koji mi zahvali rekavši da će im to donijeti sreću. U njegovim čarapama, reče, nema nijedne pamučne niti.
U utorak u osvit dana čekao sam na uglu Ulice Prouvaires da se dućan otvori. Služavka me upita što želim rekavši neka dođem kasnije jer da njezini gospodari još spavaju.
– Čekat ću ih ovdje. Evo vam novac – rekoh davši joj šest franaka – pa mi donesite kavu.Popit ću je ovdje.
– Nisam valjda toliko luda da vas ostavim samog u dućanu.
– Zar se bojite da vas ne okradem?
– Hja, svašta se događa, a ja vas ne poznajem.
– Imate pravo, ali ja ću svejedno ostati ovdje.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:07 pm




Baret uskoro siđe i ukori jadnu služavku što ga nije odmah obavijestila. »Hajde«, obrecnu se na nju, »idi po gospođu.« Onda rasprostre preda mnom mnoštvo zamotaka da razgledam prsluke, čarape i hlače, dok nije sišla njegova žena svježa kao ruža i bijela poput najčišćeg snijega. Ona mi se zavodljivo nasmiješi i, zamolivši me za oproštenje što se pojavila u kućnoj haljini, zahvali mi što sam održao obećanje. Gospođi Baret bilo je sedamnaest godina, bila je srednjeg rasta, i premda ne bijaše savršena ljepotica, ni sam Rafael ne bi mogao zamisliti i stvoriti ljupkijeg i zavodljivijeg lika koji moćnije no ljepota može raspaliti srce kojim vlada strast i ljubav. Njene sjajne i divno rezane oči, duge trepavice koje su njenom pogledu davale izraz čedan i pohotan u isti mah, njene usne koje je uvijek krasio ljupki osmijeh, njena blistava bjeloća, dražesna pažnja kojom je slušala, srebren zvuk njenog glasa, njena umiljata živost, njena skromnost i nepoznavanje vlastitih draži kojima nije poznavala moć, sve me je to očaravalo, i ja sam u ushitu promatrao to remek-djelo prirode što ga je slučaj ili nisko koristoljublje predalo u ruke jadnom Baretu koji je stajao tu, slabašan, nespodoban, zabavljen samo svojim čarapama do kojih mu je očigledno bilo mnogo više stalo nego do dragulja što ga je dobio brakom.
Izabrao sam toliko čarapa i prsluka da se svota popela na dvadeset i pet lujdora. Uživao sam u zadovoljstvu koje se zrcalilo sa lica lijepe trgovkinje zbog tako sjajna posla. Rekao sam služavci da ću joj dati šest franaka kad mi kupljenu robu donese u Malu Poljsku. Otišao sam pun ljubavnog plama, ali bez ikakva određena plana, jer mi se činilo da mladenke u medenom mjesecu nisu sklone ljubavnim pustolovinama izvan bračne postelje.
Naredne nedjelje sam mi Baret donese kupljene čarape i prsluke. Dao sam mu šest franaka zamolivši ga da ih preda svojoj služavci, ali on odgovori da mu nije ispod časti da ih zadrži za sebe. Ponudio sam mu za doručak svježih jaja i maslaca upitavši ga zašto nije poveo ženu.
– Ona me je jako molila da je povedem – odgovorio je – ali ja se nisam usudio bojeći seda vam ne bude na smetnji.
– Učinili biste mi veliko zadovoljstvo jer je vaša žena ljupka i duhovita.
– Gospodin je veoma ljubazan, ali ona je još dijete. Kad bih prolazio pored dućana usvojoj kočiji koja je jurila poput vjetra, slao bih joj poljupce rukom ne htijući se zaustavljati jer mi čarapa više nije trebalo, a i nije mi se mililo da se miješam s vjetropirima koje sam stalno viđao za njezinom tezgom. U Palais Royalu i u Tuilerijama počelo se govoriti o lijepoj trgovkinji, a meni se srce topilo od milja kad su brbljavci tvrdili da je onako uzdržana samo zato što čeka da uhvati neku bogatu budalu. Po tom sam znao da još nitko nije okusio njene čari i nadao sam se da ću možda ja biti ta budala...
Poslije desetak dana, spazivši me kako dolazim od strane Pont-Neufa, mahnu mi rukom. Povukoh uzicu za otvaranje vrata na kočiji, a ona me zamoli da siđem. Njen muž, pošto me je tisuću puta zamolio za oproštenje, reče da je želio da ja prvi pogledam višebojne hlače koje je upravo dobio. Takve su tada bile u Parizu u velikoj modi. Nijedan muškarac koji drži do otmjenog odijevanja ne bi se usudio jutrom izići drugačije obučen. Te su hlače bile vrlo zgodne za mlada čovjeka dobro građena, ali nisu smjele biti ni prekratke ni predugačke, ni preširoke ni pretijesne. Stoga mu rekoh neka mi po mjeri napravi šest pari takvih hlača koje ću mu platiti unaprijed. »To neće biti potrebno, milostivi gospodine, jer kod mene ih možete naći u svim veličinama«, stao me je uvjeravati, »neka se gospodin samo popne u sobu moje žene, pa neka izabere koje će mu najbolje pristajati.«
Povoljnije prilike nisam mogao zamisliti. Popeh se, a lijepa trgovkinja za mnom. Zamolih je za oproštenje što ću se u njenoj nazočnosti morati izuti i razodjenuti, no ona mi nestašno odgovori: »Zamislit ću da sam vaš sobar, pa ću smjerno izvršiti sve njegove dužnosti.« Pristao sam bez skanjivanja, pa brzo odriješih uzice na cipelama, i pošto ih skinuh prepustih se njenoj gorljivoj uslužnosti. Ona mi skine hlače, no donje sam rublje zadržao iz bojazni da ne pozlijedim njenu stidljivost. Kad to bi učinjeno, ona mi navuče nove hlače, promotri kako mi stoje, pa ih skine, navuče druge i tako redom. Sve se to odigravalo u savršenoj pristojnosti i s jedne i s druge strane, jer sam se ja zarekao da ću se u toj dražesnoj igri skidanja i oblačenja hlača do kraja dolično ponašati, čekajući bolju priliku. Ona napokon ustanovi da mi četiri para divno pristaju. Nisam se usudio proturječiti pa joj dadoh šesnaest lujdora, koliko je tražila za njih, rekavši da ću se smatrati sretnim ako se ona potrudi da mi ih donese kad joj to bude zgodno. Ljupka trgovkinja brzo siđe da umiri muža zbog izbivanja i da mu pokaže kako umije prodavati. Kad siđoh i ja, uslužni mi gospodin Baret reče da će mi hlače donijeti slijedeće nedjelje i da će doći sa svojom ženom, na što ja odgovorih da će me to neobično obradovati, osobito ako ostanu na ručku. Odgovorio mi je da ima važan poslovni sastanak u dva sata poslije podne, pa da se ne bi mogao obavezati da će ostati na ručku, ukoliko mu ne dopustim da ode obaviti tu stvar, pa da se oko pet sati vrati po ženu. Rekoh mu da može učiniti po svojoj želji, to više što ja ne moram izići prije šest sati. Tako sastanak bi ugovoren na moje najveće zadovoljstvo.
Vjeran svom obećanju mladi par osvanu u nedjelju kod mene. Odmah sam dao zatvoriti vrata, i, goreći od nestrpljenja da vidim što će se dogoditi poslije ručka, dadoh poslužiti tačno u podne. Izvrsna jela i odlična vina tako su razdragala supruge da muž sam predloži svojoj ženi da se sama vrati kući ako on slučajno zakasni.
– U tom slučaju – umiješah se – ja ću je osobno dovesti kući u šest sati nakon malevožnje po bulevarima.
Dogovorismo se dakle da će ga ženica naveče čekati kod kuće, i sretni muž ode veoma zadovoljan jer je pred mojim vratima našao fijaker za koji mu rekoh da je plaćen za čitav dan i da mu stoji na raspolaganju. I tako napokon ostadoh sam s tim divnim biserom u čvrstom uvjerenju da će do večeri biti moj.
Čim se velika vrata zatvoriše za uslužnim suprugom, rekoh mladoj ženi:
– Čestitam vam, gospođo, što vas je sudbina dala u ruke tako dobrom mužu, jer sčovjekom njegova značaja mora da ste veoma sretni.
– Lako je to reći, ali sreću možeš osjetiti samo uživajući u miru i veselju svoje duše. Mojje muž tako osjetljiva zdravlja da ga moram paziti kao bolesnika, a ima i dugova, pa moramo škrto gospodariti. Vidite, k vama smo došli pješice samo da zaštedimo dvadeset i četiri sata. Da nismo dužni, od naše bismo male trgovine mogli udobno živjeti, ali ovako sve ide na kamate, a prodaja robe nije tolika da bismo sve mogli pokrivati.
– Pa ipak imate mnogo mušterija. Kad god prođem kraj vašeg dućana uvijek je sve puno.
– Nisu to mušterije već besposličari i pokvarenjaci koji mi dosađuju svojim neslanimšalama i prostaštvima. Nemaju ni pare, pa ih cijelo vrijeme držimo na oku bojeći se da nas ne pokradu. Da smo im htjeli prodavati na dug, u našem dućanu ne bi ostao ni par čarapa. Da ih se otarasim, ponašam se osorno, ali ni to ne pomaže. Oni nemaju ni stida mi obraza. Kad je muž u dućanu, ja ne silazim, ali najčešće ga nema. Osim toga, uslijed nestašice novca prodaja ide slabo, a svake subote moramo isplatiti radnike. Bit ćemo prisiljeni da ih otpustimo jer nas terete mjenice kojih rok isplate uskoro ističe. U subotu moramo isplatiti šest stotina franaka, a imamo svega dvije stotine.
– Čudim se da već u prvim danima braka imate toliko briga i nevolja. Vaš je otac zacijelomorao poznavati stanje vašeg muža. Što je s vašim mirazom?
– Moj miraz iznosi šest tisuća franaka, od čega je četiri tisuće primio u gotovu. S njimaje otvorio dućan i platio dugove. U robi imamo tri puta više nego što dugujemo, ali što to vrijedi kad prodaja slabo ide.
– Žao mi je zbog vas, jer ako uskoro ne dođe do sklapanja mira, vaše će nevolje danomicerasti, a potrebe vašeg mladog braka bit će sve veće.
– Imate pravo. Kad mom mužu bude bolje, možda ćemo imati djece.
– Što?! Zar je tako slaba zdravlja da vas ne može učiniti majkom? To je nemoguće.
– Pa ja mislim da ostajući djevica ne mogu postati majka, ali za to me nije briga.
– To ne mogu vjerovati. Kako jedan muškarac, ukoliko nije na samrtnoj postelji, možebiti bolestan pokraj vas? Zar je on mrtav?
– Nije baš mrtav, ali nije ni živ.
Na tu se bezazlenu doskočicu od srca nasmijah i iskazah joj priznanje nježnim poljupcima koji bivahu sve vatreniji jer se mlađa žena, poput krotke ovčice, nije nimalo opirala. Da je lakše predobijem, rekoh joj da bih joj mogao pomoći u stvari one mjenice koju treba iskupiti u subotu, i govoreći tako, nježno je povukoh u jedan kabinet gdje se poput oltara kočio raskošni divan na kojem je trebalo prinijeti ljubavnu žrtvu.
Bio sam ushićen videći kako krotko prima moja milovanja i kako se bez roptanja podaje mojoj radoznalosti, no kako li se lecnuh kad ona, u samom času prinošenja, dok sam ja već bio zauzeo povoljan položaj, između dvaju bjelokosnih stupova, stade izmicati ne dajući mi da izvršim čin.
– Što je to sada? – rekoh joj pola ljutito pola nježno – zar ćete me odbiti u ovom časukad sam već u vašim očima vidio da dijelite plamen moje žudnje?
– Moje vas oči nisu prevarile, ali što bi rekao moj muž kad bi ustanovio da danas nisamviše ona od jučer?
– Ne mogu vjerovati da vas još nije ni dotaknuo.
– Ne lažem vam, prijatelju moj. Uvjerite se i sami. Zar smijem drugom dati voće kojepripada mom suprugu prije nego što ga je barem jednom okusio?
– Ne, anđelu moj, ne. Sačuvaj svoje voće za usta nedostojna da ga okuse. Žalim te iobožavam te. Dođi u moj naručaj, prepusti se mojoj ljubavi i ne boj se ničega. Slatko tvoje voće neće biti načeto, ali ja ga mogu uživati ne ostavljajući na njem traga.
Proveli smo tri sata smišljajući tisuću slatkih ludorija koje su nam raspaljivale ćutila unatoč čestim iako nesavršenim ljubavnim klonućima. Tješilo me je njeno svečano obećanje da će mi cijela pripasti čim uvjeri Bareta da je ozdravio. Nakon što sam je provozao bulevarima iskrcah je pred vratima njezina dućana, gurnuvši joj u ruku smotuljak od dvadeset i pet lujdora.
Bio sam zaljubljen u nju kao što, mišljah, ne bijah ni u jednu drugu ženu prije toga, pa sam tri do četiri puta dnevno prolazio kraj njena dućana ne hajući za prigovore mog kočijaša koji je neprestano jadikovao da će mi konji od tolikih obilazaka naposljetku crknuti. Bio sam sretan videći kako vreba trenutak kada ću proći da mi dobaci nježni poljubac pritišćući vrškove prstiju na svoja rumena usta. Bili smo se dogovorili da će mi ona dati znak da siđem tek pošto joj suprug bude dokazao svoju muškost. Naposljetku osvanu taj sretni dan. Na njen znak zaustavih kočiju, a ona mi, uspevši se na papučicu kola, šapnu neka je pričekam kod ulaza u crkvu Saint-Germain-l'Auxerrois. Radoznao da čujem što mi ima reći, odjurih na označeno mjesto, i poslije četvrt sata pojavi se ona s kapuljačom na dražesnoj glavi. Uspe se u moja kola i reče mi da mora nešto kupiti, pa neka je odvezem u Palais Marchand. Imao sam posla, ali amare et sapere vix deo conceditur11. Naredih kočijašu da nas odveze na Trg Dauphine. Znao sam da ću odriješiti kesu, ali što neće smrtnik počiniti zbog ljubavi?
11. Ljubiti i biti mudar može samo bog.
U Palais Marchandu ona je doista ulazila u sve dućane, dok su je dražesne prodavačice vabile laskavim pozivima. Ta ona je htjela samo da baci pogled na dragulje, na ukrase i privjeske koji su tad bili u modi, a koje su vlasnice hitro razastirale pred nama uz medene riječi: »Pogledajte ovo, lijepa princezo, pogledajte ono. Ah, kako vam to divno pristaje! A tek ovo! To divno pristaje uz polucrninu!« Lijepa me je Baretova pogledavala ispod oka govoreći kako uistinu treba priznati da je sve to krasno i da bi joj divno pristajalo samo da nije tako skupo. A ja sam se dao dragovoljno varati i plaćao sam sve što su prodavačice zatražile, uvjeravajući je da za nju ništa nije preskupo. No dok je ona u jednom dućanu izabirala rukavice sa i bez prstiju, sudbina htjede da se desi koban slučaj zbog kojeg ću poslije četiri godine gorko zažaliti. Lanac se uzročnosti nikad ne prekida.
Slijeva od nas opazio sam jednu djevojčicu od dvanaest do trinaest godina privlačnog i zanimljivog obličja, a uz nju neku staru ružnu ženu koja je s prezirom govorila o paru lažnih naušnica što ih je djevojčica držala u rukama diveći se njihovoj ljepoti. Izgledala je snuždena što ih ne može kupiti. Čuo sam kako je rekla starici da bi je te naušnice usrećile. No starica joj ih istrgnu iz ruke i htjede otići.
– Lijepa moja gospođice – zadrža ih prodavačica – imam jeftinijih i još ljepših od ovih.
Ali djevojčica joj odgovori da je ne zanimaju i pođe prema izlazu, naklonivši se usput mojoj princezi Baret.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:08 pm





Ova, polaskana tim nazivom, zaustavi djevojčicu, nazva je svojom malom kraljicom, poljubi je rekavši joj da je lijepa kao anđeo i zapita staricu za njeno ime.
– To je gospođica de Boulainvilliers,[7] moja nećakinja.
[7]... gospođica de Boulainvilliers. – Ta će djevojčica nekoliko godina kasnije postati u Londonu čuvena kurtizana, i sasvim će upropastiti Casanovu. Ime što joj ga je nadjenula tetka izmišljeno je.
– Kako možete biti toliko okrutni – rekoh ja staroj tetki – i tako lijepoj nećakinjiuskratiti par naušnica koje bi je usrećile? Dopustite meni da joj ih poklonim.
Rekavši to, stavih naušnice u ruke gospođice, a ona pocrveni kao mak i bojažljivo pogleda u tetku. Starica joj blago reče:
– Primite, nećakinjo, kad je gospodin tako dobar da vam želi pokloniti tako lijep dar, izahvalite mu poljupcem.
– Naušnice – umiješa se prodavačica – stoje svega tri lujdora.
Nato se zametnu smiješna prepirka jer se starica razbjesnila i stala vikati:
– Kako možete ovako varati ljude? Zar niste maločas rekli da ćete mi ih dati za dvalujdora?
– Vi niste dobro čuli, gospođo. Rekla sam vam tri.
– Nije istina, ja neću dopustiti da ovako besramno potkradate ovog gospodina.Nećakinjo, ostavite te naušnice, neka ih gospođa zadrži za sebe.
Time bi stvar bila okončana, ali je starica sve pokvarila kad me je zapitala da li bih ta tri lujdora htio dati njenoj nećakinji, pa će joj ona kupiti tri puta ljepše naušnice u drugom dućanu. Nisam mogao zatomiti smiješak, no ipak stavih tri lujdora pred gospođicu, koja je još uvijek držala u rukama one naušnice. Ali trgovkinja pograbi novac, tvrdeći da je kupnja obavljena i da naušnice pripadaju gospođici, a novac njoj. Tetka je na to nazove lopužom, a trgovkinja nju svodiljom. Prolaznici se počeše zaustavljati, i ja se pobojah neugodnosti pa obzirno izvedoh tetku i nećakinju iz dućana. Mala ode vesela ne brinući se što su mi za njene naušnice izvukli iz džepa jedan lujdor više. Još će biti prilike da o njoj nešto kažem čitaocu.
Otpratio sam Baretovu do crkvenih vrata. Na nju sam uludo potrošio dvadeset lujdora, za kojima bi njezin muž sigurno više žalio nego ja. Putem mi je kazala da je naumila provesti nekoliko dana u Maloj Poljskoj i da će me sam njen muž zamoliti za tu uslugu.
– A kad to kani učiniti?
– Navratite sutra u dućan ako slučajno prolazite. Mene će tobože zaboljeti glava, i svama će razgovarati moj muž.
Došao sam kako smo se dogovorili, i kad je nisam vidio, zapitah muža gdje je. Reče mi da je bolesna, i da bi joj dobro činio samo svjež ladanjski zrak. Ponudih mu nekoliko odaja u Maloj Poljskoj, a njemu se usta razvukoše u zahvalni osmijeh.
– Učinit ćete mi veliku čast ako prihvatite moju ponudu – rekoh mu – a u međuvremenuzamotajte mi jedno tuce čarapa.
Popeo sam se k njoj i zatekao je u krevetu nasmijanu unatoč tobožnjoj glavobolji. »Stvar je uređena«, saopćih joj, »začas će vam to reći i vaš muž.« On doista uđe s mojim čarapama i saopći joj da sam joj velikodušno ponudio stan u svojoj kući. Mala mi lukavica zahvali i kaza mužu kako je sigurna da će joj čist ladanjski zrak služiti zdravlju. »Ništa vam neće nedostajati, gospođo«, rekao sam joj, »ali morat ćete mi oprostiti što vam neću zbog prešnih poslova, koje moram obaviti, praviti društvo. Gospodin Baret može svaki dan doći k nama na večeru i otići rano ujutro da na vrijeme dospije u dućan.« Poslije srdačnog zahvaljivanja Baret izjavi da će pozvati svoju sestru da mu za vrijeme ženina izbivanja vodi kućanstvo. Oprostio sam se pošto sam im rekao da ću još iste večeri izdati potrebne naloge u slučaju ako me pri dolasku ne zateknu kod kuće.
Kad sam poslije dva dana došao u ponoć kući, saznao sam od kuharice da su supruzi nakon dobre večere otišli na spavanje. Rekoh joj da ću narednih nekoliko dana ručati i večerati kod kuće i da ne želim primati nikakvih posjeta.
Kad sam se sutradan probudio, obavijestiše me da je Baret otišao u cik zore, rekavši da će se vratiti tek u vrijeme večere. Gospođa je još spavala. Odmah sam otišao da je prvi put posjetim otkako se nastanila u mom domu. Pošto smo nježnim zagrljajima jedno drugom čestitali na slobodi koju ćemo slasno uživati punih nedjelju dana, sjedosmo za doručak, a zatim zaključah vrata, i mi se predadosmo ljubavi.
Iznenadio sam se kad je zatekoh onakvu kakvu sam je ostavio kad je posljednji put bila u mom zagrljaju, pa joj rekoh kako sam se nadao... ali ona mi uleti u riječ:
– Zlato moje, Baret vjeruje da je učinio ono što nije učinio, a mi ćemo se pobrinuti da uto nikad ne posumnja.
– Time ćemo mu, anđele, iskazati životnu uslugu, a ja te uvjeravam da će usluga bitidobro obavljena.
U tom razgovoru ja sam već dospio da praga hrama i razbio sam vrata silom kojoj se ništa nije moglo oduprijeti. Prigušen krik i nekoliko uzdaha objaviše mi da je žrtva prinesena, i nikad ne vidjeh tako okrvavljena ljubavnog oltara. Poslije pranja koje nam je oboma bilo prijeko potrebno žrtvovatelj se ponovo gorljivim žarom baci na žrtvu koja je neustrašivo izazivala njegovu pomamu, i tek poslije četvrta prinošenja odložismo nove borbe za drugu priliku. Tisuću smo se puta jedno drugom zakleli na ljubav i vječnu vjernost, a naše su zakletve tog časa možda bile i iskrene jer smo oboje bili opijeni srećom. Ustali smo da se obučemo i poslije šetnje vrtom sjedosmo sami za ručak da se sočnim jelima i odličnim vinima okrijepimo za nove užitke.
– Kako ti je uspjelo – rekoh joj za vrijeme slatkog – da tako puna Venerinog plamena,kao što sam se netom uvjerio, sačuvaš nevinost do sedamnaeste godine?
– Nikad nisam ljubila, to je sve. Mene su ljubili, ali su me uzalud snubili. Možda je mojotac pomislio suprotno kad sam ga prije mjesec dana zamolila da me što brže uda.
– Zašto ti se toliko žurilo?
– Jer sam znala da bi me vojvoda d'Elbeuf, kad se vrati s ladanja, prisilio da se udam začovjeka koga se gnušam, a koji me je pod svaku cijenu htio dobiti.
– A tko je taj nesretnik kog si se toliko gnušala?
– Jedan od njegovih miljenika, prava svinja i besramno čudovište. On spava sa svojimgospodarom koji u dobi od osamdeset i četiri godine tvrdi da je postao žensko i da mu treba muž.
– Je li taj čovjek lijep?
– Svi kažu da jest, ali meni je odvratan.
Dražesna Baretova provela je kod mene osam dana, a svaki smo dan po nekoliko puta zametali divne bojeve u kojima smo uvijek bili pobjednici i uvijek pobijeđeni. Rijetko sam vidio tako krasnu ženu, a nikada tako svježu i bijelu. Njene slatke grudi, glatki joj trbuh, njeni jedri bokovi koji su se uzdizali nad bedrima opisujući tako savršenu krivulju da je nijedan geometar ne bi mogao opisati, pružali su mojim očima, uvijek žednima ljepote, ono što nijedan filozof nikad nije uspio definirati. Promatrao bih je tako dugo dok se ne bih rastužio zbog nemoći da zasitim uvijek nove želje koje je ona u meni budila. Friz oltara s kojeg se moj plamen dizao u nebo sastojao se od majušnih tananih niti blijedog zlata. Pipkao sam ih prstima i milovao ne bih li ih raskovrčao, no uzalud, svakog bi trena poprimale drugačiji oblik i bilo ih je nemoguće raščešljati i izgladiti. Baretova je dijelila moje ushite i moju opijenost u najvećem spokojstvu, a predavala bi se Venerinom carstvu tek kad bi osjetila da joj je cijelo biće usplamtjelo žudnjom. Onda bi padala kao obamrla, a budila bi se samo da mi dokaže da nije tako. Nekoliko dana poslije povratka mužu dao sam joj dvije Mezieresove mjenice,[8] svaku u vrijednosti od pet tisuća franaka. Time je njezin muž isplatio svoje dugove i mogao nastaviti trgovanjem čekajući spokojno na svršetak rata.
[8] U to je vrijeme bio glavni poreznik neki Mezieres. U 18. stoljeću poslovi su se obavljali pomoću takvih poreskih mjenica, bolje reći potvrda koje su jamčile da će glavni poreznik isplatiti naznačenu svotu.
Početkom studenog prodao sam gospodinu Garnieru iz Ulice Mail deset dionica svoje radionice za pedeset tisuća franaka, ustupio mu trećinu oslikanih tkanina iz svog skladišta i primio jednog nadzornika kojeg je on izabrao a kojeg je trebalo plaćati dioničko društvo. Novac sam dobio tri dana poslije potpisivanja ugovora, ali iste noći čuvar skladišta isprazni blagajnu i pobježe sa svim novcem i sa svim tkaninama. Tu je nepojmljivu krađu mogao izvesti samo u dosluhu s bojadisarom.
Taj me je udarac pogodio utoliko teže što je gospodin Garnier putem suda zatražio da mu vratim onih pedeset tisuća franaka. Odgovorio sam da mu ništa ne dugujem jer je njegov nadzornik već bio nastupio službu kad je krađa počinjena; gubitak treba dakle da snose svi ortaci zajednički. Garnierov je prvi korak bio da ugovor proglasi nevažećim i da me osumnjiči za prijevaru. Jamstvo za čuvara skladišta pokazalo se kao bezvrijedno. Bio ga je izdao jedan trgovac koji je baš u to vrijeme propao.
Garnier je dao staviti sudsku zabranu na sve što se nalazilo u radionici, a moje konje i kočije koje sam imao u Maloj Poljskoj pohraniše kod Kralja maslaca. Zbog svih sam tih nedaća otpustio sve radnice, namještenike i sluge koje sam držao u radionici. Ostao je samo bojadisar koji nije imao što zahtijevati jer se pri prodaji tkanina uvijek sam naplaćivao. Moj je zastupnik bio pošten čovjek, ali lupež je bio moj odvjetnik koji me je iz dana u dan zavaravao, tvrdeći da ne mogu izgubiti parnicu. U toku postupka Garnier mi je poslao sudsku odluku, prokleta bila, kojom sam bio osuđen da platim. Odmah sam je odnio odvjetniku, a on mi obeća da će još istog dana uložiti priziv, ali ništa nije poduzeo već je samo prisvojio sav novac koji sam mu povjerio za troškove oko vraćanja u posjed. Zatajio mi je i dva druga sudska poziva, te je, a da ja to uopće nisam znao, bio izdan nalog za moje hapšenje zbog toga što se tim pozivima nisam odazvao. Uhapsili su me u osam sati ujutro, u Ulici Saint-Denis, u mojoj vlastitoj kočiji. Vođa žbira sjede pokraj mene, a jedan drugi žbir uz kočijaša, kojeg prisiliše da me odveze u zatvor Fort-l'Eveque.
Čim smo stigli, sudski mi pisar reče da će me odmah pustiti na slobodu ako platim pedeset tisuća franaka ili ako netko položi jamčevinu za mene. Morao sam ostati u zatvoru, jer niti sam imao uza se tu svotu niti ikoga tko bi za mene jamčio. Kad sam pisaru rekao da sam primio samo jednu obavijest od suda, odgovorio je da se to prečesto događa ali da je teško dokazati. Odveli su me u jednu prostoriju, i ja sam zatražio pribor za pisanje, pa sam o svom hapšenju obavijestio najprije odvjetnika i zastupnika, a onda sve svoje prijatelje počevši od gospođe d'Urfe pa do svog brata koji se nedavno bio oženio. Zastupnik je odmah došao, a odvjetnik mi je poslao samo pismeno uvjeravanje da je najavio priziv, pa budući da je moje hapšenje nezakonito, moglo bi to skupo stajati protivničku stranku samo ako se strpim nekoliko dana i cijelu stvar prepustim njemu. Manon Balletti posla mi po bratu svoje zlatne naušnice, gospođa du Rumain posla svog odvjetnika, čovjeka na glasu sa čestitosti i poštenja, i pismo kojim mi je javljala da će mi sutradan poslati petsto lujdora. Brat mi nije odgovorio. Gospođa d'Urfe javila mi je da me čeka na ručak. »Jadna je starica poludjela«, pomislio sam u očajanju. Oko jedanaest sati moja se soba ispunila svijetom. I Baret je saznao za moje hapšenje, pa je dohitao i plačući mi ponudio svoj dućan. Javili su mi da je stigla jedna gospođa u kočiji, pa kako se nije pojavljivala zapitao sam zašto je ne pozovu. Rekoše mi da je otišla pošto je neko vrijeme razgovarala sa sudskim pisarom. Po opisu sam razabrao da je to bila gospođa d'Urfe.
Silno me je jadilo što sam u zatvoru, jer sam znao da bi to moglo uništiti sav onaj ugled koji sam uživao u Parizu, a osim toga gadila mi se, naviknutu na onoliki raskoš, zatvorska neudobnost i prljavost. Budući da sam imao na raspolaganju trideset tisuća franaka u gotovu i šezdeset tisuća u nakitu mogao sam položiti jamčevinu i odmah izaći iz zatvora, ali se na to nikako nisam mogao odlučiti usprkos savjetima odvjetnika gospođe du Rumain. Po njegovu mišljenju trebalo bi da položim polovinu svote koju bi on dao pohraniti kod sudskog pisara do sudske odluke o vraćanju koja će, kako me je uvjeravao, biti izrečena u moju korist.
Dok smo još živo raspravljali o tome pitanju, dođe uzničar s viješću da sam slobodan i da me jedna gospođa čeka u kočiji pred izlazom. Poslao sam Leduca – tako se naime zvao moj sobar – da vidi tko je ta gospođa, pa kad sam čuo da je to markiza d'Urfe, poklonih se svima u znak oproštaja i zahvalnosti. Bilo je podne. U zatvoru sam dakle proveo četiri nemila sata.
Gospođa d'Urfe primi me u svoju kočiju s mnogo dostojanstva i otmjenosti. S njom se nalazio jedan od sudskih predsjednika koji me zamoli za oproštenje u ime svog naroda i svoje zemlje u kojoj su stranci na žalost često izloženi sličnim neugodnostima. Zahvalio sam gospođi d'Urfe, rekavši da se sa zadovoljstvom osjećam njezinim dužnikom, no da mi je krivo što se Garnier okoristio njenom velikodušnošću. Odgovorila mi je sa smiješkom da se neće previše okoristiti i da ćemo o tome razgovarati za vrijeme ručka. Savjetovala mi je da se odmah prošećem Tuilerijema i Palais Royalom kako bih opovrgao glasine o mom hapšenju koje su već prodrle u javnost. Poslušao sam njen savjet, obećavši da ćemo se vidjeti u dva sata.
Pobrinuo sam se da me na ova dva velika šetališta svi dobro vide praveći se kao da ne primjećujem pažnju i iznenađenje svih koji su me poznavali. Potom sam otišao svojoj dragoj Manon da joj vratim naušnice. Kad me je ugledala, glasno je uzviknula od veselja. Pošto sam joj zahvalio na tom iskrenom dokazu njene privrženosti, umirio sam njenu zabrinutu obitelj uvjeravajući ih da sam bio uhapšen na podvalu, ali da će mi oni koji su tu podvalu skovali skupo platiti. Oprostio sam se s njima obećavši da ću doći na večeru, a onda pohitah gospođi d'Urfe. Jedva sam se uzdržavao od grohotna smijeha kad mi se ta plemenita starica stala zaklinjati da joj je njezin duh otkrio kako sam se ja dao tobože uhapsiti samo da bi se o meni govorilo, i to iz razloga samo meni poznatih. Kad joj je sudski pisar u Fort-l'Evequeu rekao o čemu je riječ, odmah se vratila kući po svoje obveznice što ih je izdala pariška općina, koje su bile dovoljne za pokriće svote od sto tisuća franaka, i dala ih je pisaru u polog. Tako, u slučaju da ja ne uzmognem izboriti svoje pravo, Garnier će se morati uhvatiti s njom ukoštac prije nego što se naplati iz tog pologa.
Savjetovala mi je da odmah uložim tužbu protiv svog odvjetnika zbog prijevare i utaje novca jer je očito da nije uložio moj priziv. Otišao sam od nje uvjerivši je da će svoj polog uskoro dobiti natrag.
Pokazao sam se u predvorjima kazališta, pa sam otišao na večeru Manon Balletti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:08 pm




Bila je presretna što mi je pružila nesumnjiv dokaz svoje ljubavi, a njenoj radosti nije bilo kraja kad sam joj rekao da kanim zatvoriti radionicu, jer je vjerovala da su one moje ljepuškaste radnice glavna zapreka našem vjenčanju.
Sutradan sam bio gost gospođe d'Urfe. Znao sam što joj dugujem, ali ona nije tako mislila. Njoj se naprotiv činilo da nema novca kojim bi me mogla nagraditi za moja proračanstva jer su je ona unaprijed upozoravala na svaki pogrešni korak. Eto kako se ta gospođa, inače razumna i velike pameti, podavala ispraznoj sljepariji. Bilo mi je teško što joj nisam mogao otkriti njenu veliku zabludu i istinski sam trpio što je varam i što me, da nije bilo tih prijevara, nikad ne bi cijenila.
Moje zatočeništvo, iako je trajalo samo nekoliko sati, ogadilo mi je Pariz i ulilo mi veliku mržnju protiv parničenja, koja je još i dan današnji u meni živa. Upustio sam se u dvije parnice, jednu protiv Garniera, a drugu protiv odvjetnika. Jad mi je grizao dušu svaki put kad sam išao na sud, kad sam morao plaćati odvjetnicima i gubiti dragocjeno vrijeme jer časove koje nisam utrošio u nasladi uvijek sam smatrao nepovratno izgubljenima. U tom stanju uznemirenosti koje je bilo tako protivno mojoj prirodi i sklonostima, odlučio sam da stvorim sebi siguran imutak kako bih mogao do kraja života uživati u savršenu miru. Naumio sam stoga da sve ostavim, da po drugi puta odem u Holandiju, da se ondje obogatim, pa da se onda vratim u Pariz gdje ću sve što budem stekao pretvoriti u dvije doživotne rente: jednu za sebe, a drugu za svoju ženu. To je imala biti Manon Balletti. Povjerio sam joj svoj naum, a ona je jedva čekala da ga počnem ostvarivati.
Najprije sam otkazao najam kuće u Maloj Poljskoj, plativši najamninu samo do kraja godine. Onda sam iz Vojne škole povukao osamdeset tisuća franaka koji su mi služili kao jamstvo za poslovnicu u Ulici Saint-Denis. Tako sam napustio svoje smiješno zvanje ubirača lutrije. Poslovnicu sam poklonio svom pisaru kao svadbeni dar i time udario temelje njegovu bogatstvu.
Nisam htio ostaviti gospođu d'Urfe upletenu u parnicu protiv Garniera, pa sam otišao u Versailles k njegovom dobrom prijatelju ocu de Lavilleu kako bih ga namolio da bude posrednik za nagodbu. Ovaj se toga odmah prihvatio, to radije što je smatrao da njegov prijatelj nije u pravu, i nakon nekoliko dana napisa mi neka osobno odem na razgovor s Garnierom uvjeravajući me da ću ga zateći spremna na razumnu nagodbu.
Živio je u Rueilu, te odoh onamo da ga potražim. Bio je to jedan ljetnikovac nedaleko od Pariza, stajao je četiristo tisuća franaka. Garnier je nekada bio kuhar gospodina d'Argensona, i obogatio se nabavkom živeža u pretprošlom ratu. Zatekao sam ga u društvu triju lijepih djevojaka. Bile su sestre, a potjecale su iz dobre obitelji, kako sam kasnije doznao. Kako su bile siromašne, stari ih je Garnier uzdržavao. Za stolom sam osjetio da se ispod njihova otmjena i skromna držanja krije osjećaj poniženja što ga bijeda izaziva u svim plemenitim srcima. Možda ih je oskudica silila da se pokazuju ljubazne prema tom starom pokvarenjaku i da podnose odvratne domjenke s njim. Zaspao je iza ručka prepustivši meni brigu da zabavljam gospođice. Kad se probudio, povukli smo se da raspravimo pitanje nagodbe. Kad je čuo da kanim otići i da se možda više neću vraćati u Pariz, u čemu me, kako rekoh, ni on ni itko drugi ne može spriječiti, uvidio je da će markiza d'Urfe, ako stvar ostane na njoj, parnicu zatezati do mile volje i da će je naposljetku možda i dobiti. Reče da mora o svemu dobro promisliti i pozva me da kod njeg provedem noć. Sutradan poslije doručka iznese svoj zahtjev.
– Ja sam donio odluku: tražim dvadeset i pet tisuća franaka ili ću se parničiti do smrti.
Odgovorio sam da novac može podići kod bilježnika gospođe d'Urfe čim oslobodi jamčevinu položenu u sudskoj kancelariji u Fort-l'Evequeu.
Gospođa d'Urfe nije bila uvjerena da sam stvar s Garnierom dobro okončao sve dok joj nisam rekao kako mi je moje proroštvo zapovjedilo da ne odem iz Pariza dok nisam sredio svoje poslove, kako se ne bi moglo govoriti da sam otišao zato što nisam mogao isplatiti dugove.
Prodao sam konje, kola i sve pokućstvo. Manon Balletti ostavio sam u suzama, no duboko uvjeren da ću je usrećiti kad se opet vratim u Pariz.
Otišao sam sa sto tisuća franaka u naputnicama i s isto tolikom vrijednošću u nakitu, posve sam u poštanskim kolima, dok je Leduc otišao ispred mene jer je više volio jahati. Bio je to stasit Španjolac od osamnaest godina, i ja sam ga volio jer me je znao počešljati bolje nego itko. I jedan švicarski lakaj jahao je pored moje kočije, a služio mi je kao teklič. Bilo je to prvog prosinca 1759. godine. Ponio sam sa sobom Helvetiusovo djelo Duh, koje još nisam dospio pročitati. Kad sam okrenuo posljednju stranicu, više sam se začudio slavi koju je steklo no gluposti Parlamenta koji ga je osudio i poduzeo sve da uništi pisca koji je inače bio vrlo ljubazan čovjek i mnogo pametniji od svoje knjige. Nisam u njoj našao ništa nova, ni u povijesnom dijelu, koji govori o običajima u raznih naroda i gdje je bilo više izmišljotina no istine, niti u dijelu koji govori o moralu, koji ovisi o rasuđivanju. Sve je to bilo već mnogo puta rečeno i napisano, a Blaise Pascal je rekao mnogo više, i to u ljepšoj i uglađenijoj formi. Kako je htio i dalje živjeti u Francuskoj, Helvetius se morao odreći svog djela. On je udoban život volio više od časti i svog djela, to jest vlastitog duha. Njegova je žena bila duha mnogo uzvišenijeg i ponosnijeg. Više je voljela da sve rasprodaju i da potraže utočište u Holandiji no da joj se muž izvrgne sramotnom opozivanju. Helvetius je međutim više volio sramotu nego izgon. Možda bi i poslušao savjet svoje žene da je mogao naslutiti da će zbog njegova kukavičkog odricanja njegovo djelo postati ruglo i lakrdija. Prilikom odricanja izjavio je da nije znao što piše, da se samo šalio i da su sva njegova mudrovanja samo isprazni sofizmi. Međutim mnogi velikani duha nisu ni čekali čin njegova odricanja da osude njegov bijedni filozofski sistem. Ako je čovjek u svemu što radi rob svojih interesa, kako to tvrdi Helvetius, iz toga slijedi da je svaki osjećaj zahvalnosti smiješan i da nas nijedan čin ne može ni uzvisiti ni obeščastiti. Zar će zločinac i pošten čovjek jednako težiti na vagi pravde? O, jadne li filozofije!
Helvetiusu bi se moglo dokazati da nije u pravu kad tvrdi da je svakom našem činu glavni pokretač koristoljublje i da njega moramo u svemu slušati. Helvetius dakle ne priznaje vrlinu, on koji je bio utjelovljena vrlina! Zar je moguće da sam sebe nije nikad smatrao za poštena čovjeka? Bilo bi zaista smiješno da ga je na objavljivanje djela potakao samo osjećaj vlastite nevrijednosti! Pa kad bi i bilo tako, je li imao pravo da se izloži preziru da ne bi sagriješio s oholosti? Skromnost i čednost samo su onda vrline kad su prirodne. Ako su hinjene ili ucijepljene odgojem, onda je to samo licemjerje.
U Bruxellesu sam ostao dva dana i slučajno se ukonačio u hotelu K Carici u kojem je stanovala miss Wynne s Farsettijem. Pravio sam se kao da ga ne poznajem. U Haagu sam se nastanio u svratištu Kod Oranskog princa. Svratištar me je nagovorio da jedem za zajedničkim stolom kad mi je nabrojio osobe koje ću ondje zateći: bit će to viši časnici hanoverske vojske, nekoliko engleskih gospođa i jedan od prinčeva Piccolomini sa suprugom. Sišao sam dakle na večeru, i ne miješajući se u razgovor, s najvećom sam pomnjom promatrao pojavu, držanje i ponašanje tobožnje talijanske princeze, žene uostalom prilično lijepe, no uskoro je svu moju pažnju privukao njezin suprug. Činio mi se nekako poznat. Za stolom sam saznao da je u istom svratištu odsjeo čuveni Saint-Germain.
Upravo sam se spremao na počinak, kadli u moju sobu banu princ Piccolomini i zagrli me kao starog znanca.
– Po prvom pogledu koji ste mi dobacili – reče on – odmah sam razabrao da ste me prepoznali. I ja sam vas smjesta prepoznao premda je od našeg posljednjeg viđenja u Vicenzi prošlo već šesnaest godina. Sutra možete svima reći da ste me prepoznali, da nisam nikakav princ već grof Piccolomini. Evo moje putnice koju je izdalo napuljsko kraljevstvo. Pogledajte je, molim vas.
Za vrijeme te bujice nisam uspio izustiti nijedne riječi. Uzalud sam proučavao crte njegova lica i premda mi se činio poznat nisam se mogao sjetiti ni gdje ni kad sam ga vidio. Onda pogledah u putnicu i pročitah: Ruggiero di Rocco, grof Piccolomini. Tada se sjetih malog Rocca Ruggerija koji se u Vicenzi bavio izrađivanjem oružja. Čestitao sam mu što se više ne bavi svojim zanatom. Odgovorio mi je da je tada njegov otac još bio živ, pa kako se za nj uopće nije brinuo, morao se latiti tog zanata da ne umre od gladi, zatajivši svoje ime i porijeklo. Poslije očeve smrti naslijedio je sav njegov imutak, te se u Rimu oženio onom lijepom gospođom koju sam već vidio. Na kraju me zamoli da sutradan poslije ručka dođem u njegovu sobu, gdje ću naći ugodno društvo. Kartat će se faraona, a on drži banku. Bez okolišanja mi ponudi da će me, ako želim, uzeti kao ravnopravnog ortaka i da će mi se to sigurno isplatiti. Obećao sam mu samo da ću ga posjetiti.
Drugog sam dana otišao u posjet gospodinu d'Affriju. On je poslije smrti holandske namjesnice, Oranske princeze, obavljao dužnost poklisara. Lijepo me je primio, no upozorio me je da ću uzalud gubiti vrijeme ako sam se vratio u Holandiju u nadi da obavim neki unosan posao u korist Francuske. Rekao mi je da je operacija vrhovnog kontrolora toliko poljuljala ugled francuskog naroda da se očekuje opći privredni slom. »Taj je gospodin Silhouette – rekao mi je – slabo poslužio svog vladara, i to me jako žalosti. Uzalud on tvrdi da su plaćanja obustavljena samo na godinu dana. Svi znaju da to nije istina, i svud vlada veliko ogorčenje.«
Pošto mi se tako izjadao, zapita me poznajem li nekog grofa Saint-Germaina, koji je nedavno stigao u Haag. »Nikad mi se nije predstavio«, nadovezao je, »iako tvrdi da ima kraljevu obveznicu od stotinu milijuna. Kad od mene traže obavještenja o tom čovjeku, moram izjaviti da ga ne poznam iz straha da se ne izložim nečem nečasnom. Jasno vam je da moj odgovor smanjuje njegove izglede za povoljne poslovne pregovore, ali tome je sam kriv. Zašto nije sa sobom donio pismo od vojvode de Choisela ili od gospođe markize? Ja mislim da je taj čovjek varalica, a za osam do deset dana dobit ću o njemu tačne obavijesti.«
Ispripovjedio sam mu sve što sam znao o tom neobičnom čovjeku. Nemalo se začudio kad je čuo da mu je sam kralj dao stan u Chambordu. Kad sam mu rekao da taj čovjek navodno zna tajnu kako se prave dijamanti, prasnuo je u smijeh, rekavši da više ne sumnja da će pronaći stotinu milijuna. Na rastanku me je zamolio da sutradan dođem k njemu na ručak.
Čim sam se vratio u svratiste, dadoh se najaviti grofu Saint-Germainu u čijem su predsoblju bila u službi dva »hajduka«[9]. On me srdačno primi rekavši da sam ga preduhitrio.
[9]... dva »hajduka«. – Sluge u mađarskoj nošnji; ovu riječ slavenskog porijekla Casanova piše: aiduc.
– Pretpostavljam da ste došli ovamo – započe on – da nešto učinite za naš dvor, ali to ćevam teško poći za rukom jer se ovdje na Burzi zgražaju zbog onog što je upravo izveo onaj luđak Silhouette. Mene to ipak neće spriječiti da nađem sto milijuna. Dao sam riječ Ljudevitu XV, kojeg mogu nazivati svojim prijateljem. Za tri-četiri sedmice moj će posao biti obavljen.
– Gospodin d'Affri pomoći će vam u tome.
– Njegova mi posredovanja ne treba. Štaviše, neću ni da ga vidim jer bi se mogao hvalitida mi je pomogao.
– Vjerojatno ćete otići na dvor, jer bi vam vojvoda od Brunswicka mogao biti od koristi?
– Nemam s njim nikakva posla. I nije mi stalo da ga upoznam. Ja samo trebam otići uAmsterdam, i ništa više.
Meni je dovoljan moj vlastiti ugled. Ja volim francuskog kralja jer u čitavom kraljevstvu nema poštenijeg čovjeka od njega.
– Pa onda bar dođite dolje za stol, srest ćete valjane ljude.
– Vi znate da ja ne jedem. Uostalom, nikada ne sjedam za stol s nepoznatim osobama.
– Pa onda, zbogom, gospodine grofe! Vidjet ćemo se u Amsterdamu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:10 pm



V
Ličnost navodne grofice Piccolomini Ponovni susret s Estherom i njenim ocem - Esther još uvijek luduje za kabalom - Krivotvorena mjenica koju mi daje Piccolomini - Kakve su bile
posljedice - Ucjenjuju me i prijete mi umorstvom - Orgija s dvjema Padovankama - Otkrivam Estheri veliku tajnu - Kako sam izigrao previjanog Saint-Germainea - Njegov bijeg - Nevjera
Manon Baletti - Pismo kojim mi javlja svoju udaju - Esther provodi dan sa mnom - Moje slike i pisma koje sam slao Manon prelaze u Estherine ruke - Razgovor o ženidbi - Otkrivam Estheri istinu o kabali - Odlazak u Njemačku
Ta pustolovka bijaše Rimljanka, još prilično mlada, visoka, punašna, crnih očiju i blistavo bijele puti, no to bijaše ona lažna bljedoća koja se viđa na licima svih rimskih kurtizana, a koja je tako mrska sladokuscima što vole prirodnu ljepotu. Umjela se ljupko ponašati i kanda je imala duha, no to bijaše samo varav dojam. Kako osim talijanskog nije znala drugog jezika, samo ju je jedan između engleskih časnika, neki Walpole, razgovorom zabavljao.
Gospođa Piccolomini nije mi se svidjela, ali ipak sam se poslije ručka zajedno s cijelim društvom popeo u njenu sobu. Grof predloži partiju whista, a Walpole uze s groficom igrati premiere. Ona ga je varala, a on joj je puštao, smijao se i plaćao. Digao se pošto je izgubio pedesetak dukata, a gospođa ga zamoli da je otprati u komediju. Muža je ostavila zabavljena whistom.
I ja sam otišao u kazalište. U parteru naiđoh na grofa Tota, brata onog Tota koji se proslavio u Carigradu. Kazao mi je da je zbog nekog dvoboja otišao iz Francuske, i da je ostao bez novaca. Otvorio sam mu svoju kesu, kao što će je on meni otvoriti pet godina kasnije u Petrogradu. Kako me je vidio u razgovoru s talijanskom groficom, upozori me da joj je muž veliki podlac, na što ja nisam ništa odvratio.
Poslije predstave vratih se u gostionicu. Svratištar me obavijesti da je princ Piccolomini otišao u najvećoj žurbi, u pratnji svog sobara, s jednim malim kovčegom u ruci. U taj tren uđe njegova žena i njena joj služavka nešto prišapnu. Grofica glasno reče da joj je muž otišao, jer je ukrstio mač s nekim, što mu se uostalom često dešava. Zadržala me na večeri i jela je s najvećim tekom.
Pri kraju večere pojavi se jedan od Engleza kojeg bijasmo ostavili pri pratnji whista s Piccolominijem i ispripovjedi Walpoleu kako je grof, zatečen u varanju, htio utjerati u laž njegova druga koji ga je za to ukorio, i onda su zajedno izašli. Sat kasnije Englez se vratio u Engleski parlament gdje je stanovao, ranjen u rame i podlakticu. Bijaše to posve beznačajna zgoda, pa sam otišao spavati.
Kad sam se sutradan vratio s ručka kod gospodina d'Affrija, uručiše mi pismo od Piccolominija koje bijaše poslao po tekliću. U njem bijaše i jedno naslovljeno na njegovu ženu. Molio me je neka mu je dovedem u Amsterdam, u gostionicu Grand Lyon i pitao za stanje ranjena Engleza.
Tom se traženju umalo ne nasmijah, jer me ništa nije mamilo da mu udovoljim. Otišao sam do gospođe koja je sjedeći u krevetu kartala s Walpoleom i uručio joj pismo. Pročitavši ga, izjavi da može otići tek sutradan i označi mi vrijeme. Odgovorio sam joj da se zbog poslova moram odreći časti da joj budem na usluzi. Walpole, obavijestivši se o čem je riječ, ponudi se da me zamijeni. Ona pristade, i dogovoriše odlazak za sutradan poslije ručka tako da mogu prespavati u Leidenu.
Kako u Haagu nisam imao nikakva posla, sutradan sam sat prije zore otputovao za Amsterdam. U nekom svratištu gdje sam se oko podneva zaustavio, naiđoh na sira Jamesa Walpolea koji mi reče da je napustio Amsterdam čim je čednu ženu predao njenom lopovskom suprugu. On je udovoljio svom hiru pa je više nije htio.
U Amsterdam sam stigao oko ponoći i lijepo se smjestio u svratištu Druga Biblija. Od nestrpljenja da što prije vidim Estheru nisam mogao pravo usnuti. Blizina dragog bića novom je snagom razbuktala moju nekadašnju strast.
U devet sati otiđoh gospodinu D. O-u, koji me primi raskriljenih ruku, koreći me što se nisam nastanio kod njega. Kad mu ispripovjedih kako sam napustio svoju radionicu, on mi reče da sam dobro uradio, jer bi me ona, budući da se nisam mogao odlučiti da je preselim u Holandiju, dovela do ruba propasti. Pošto mi se požalio na poslovnu pouzdanost Francuske zbog koje je imao velikih gubitaka, kaza mi neka pođem vidjeti Estheru.
Ona me primi uz radosne povike i potrči mi u naručaj. Primijetio sam da je narasla za deset palaca i da je sva skladno razvijena. Tek što smo sjeli a ona mi kao prvo reče da je u kabali postala jednako vješta kao i ja. To je umijeće, nastavila je, sad izvor njene sreće, jer je pomoću njeg zagospodarila voljom svog oca, pa je sigurna da će je udati samo za onog koga će ona odabrati.
– Vaš otac – rekoh joj na to – zacijelo misli da ste je naučili od mene.
– Da, on to misli i jednog mi je dana čak rekao da će mi oprostiti ako sam vam i žrtvovalasvoje najveće blago samo da vam izmamim tajnu. No ja sam mu rekla istinu. Jer sam vam je ukrala, pa sam sad i ja postala čudesno božanstvo koje odgovara. Mogla bih se naime zakleti da svi oni odgovori koje dajete dolaze iz vaše glave.
– Kako sam onda mogao reći gdje je lisnica i pogoditi da brod nije izgubljen?
– Vi ste sami onamo bacili lisnicu nakon što ste je slučajno našli, a što se broda tiče, tuste igrali na sreću. Priznajte da vam nije bilo lako pri duši, jer vi niste ni nepošten, ni neosjetljiv čovjek. Ja se na tako nešto ne bih nikada osmjelila. Kad mi moj otac postavlja pitanja koja se tiču velikih poslova, ja dajem veoma nejasne i zamršene odgovore, jer ne bih voljela da izgubi povjerenje u proročište, a još manje da budem uzrokom nesreći koja bi i mene teško pogodila.
– Ako vas ta zabluda usrećuje, ja ne bih htio u nju dirati. No dopustite mi da sepoklonim pred vašim umijećem kojem nema ravna.
– Zašto mi laskate? Ja bih htjela čuti iskreno priznanje.
– Iskreniji nisam mogao biti.
Ljupko se djevojče tad uozbilji. Ja ipak nisam mogao podnijeti pomisao da izgubim nadmoćnost koju bijah stekao nad njom, pa sam odlučio ili da joj predskažem nešto što sam bog može znati, ili da pogodim njenu najskrovitiju misao.
Sišli smo na ručak, no Esther ostade tužna i šutljiva, što me je veoma žalostilo.
Za stolom se nađoh uz nekog mladića koji je očito bio zaljubljen u Estheru, jer nije s nje skidao oka. O kabali smo stali govoriti tek kad se on udaljio. Bijaše to tajnik i ljubimac Estherina oca, koji ga je potajno priželjkivao za zeta, no mladić ne bijaše za to stvoren.
– Je li moguće – započeo je gospodin D. O. – da je moja kći sama naučila odgonetatiproročanstva. Je li doista istina da joj vi niste otkrili svoju tajnu?
– Ni ja ne bih nikad u to povjerovao da se maločas nisam osvjedočio. Ja je sam ne mogunikom povjeriti ako ne bih da je izgubim. Na to sam se naime zakleo mudracu koji me je naučio tom božanstvenom računu. Vaša kći međutim, koju ne veže zakletva, može svoje umijeće povjeriti kome god ushtjedne.
Na to Esther domišljato odvrati da joj je samo proročište, kad ga je zapitala smije li nekom drugom otkriti sustav računa, kazalo da u svojim odgovorima neće naći istine ako se bez njegova pristanka pred nekim izlane.
Radoznao na naše umijeće, čestiti starac smisli da nam oboma postavi isto pitanje, pa da vidi hoće li jedno kazati crno, a drugo bijelo. I Esther je bila radoznala, pa je on isto pitanje ispisao na dva papira. Ona je otišla odgonetati odgovor u svoju sobu, a ja sam ostao u blagovaonici. Moj odgovor još ne bje gotov kad je Esther već donijela svoj. Gospodin D. O. pitao je da li će dobro uraditi ako se za vremena oslobodi francuskih vrijednosnih papira s kojima je bio na čistom gubitku. Estherino je proročanstvo odgovorilo da ih naprotiv mora još kupiti uz jeftinu cijenu, jer Francuska neće nikad novčano propasti. Moje je odgovorilo da će se pokajati ako ih proda, jer će iduće godine novi ministar financija isplatiti sva dugovanja. Dobri nas starac oboje izljubi rekavši da će, bude li se poveo za našim odgovorima koji se tako lijepo slažu, zaraditi pola milijuna, no da se time izlaže opasnosti da izgubi tri. Kći mu se uznemiri, ali on je još jednom poljubi, rekavši da bi to i onako iznosilo samo četvrtinu njegova imutka.
Pošto ostadosmo sami, Esther se sva ozari kad je uzeh hvaliti zbog pametna i smiona odgovora, jer ona o novčanim poslovima Francuske nije mogla znati onoliko koliko ja.
– Vi ste odgovorili – rekla mi je na to – da će Francuska dobiti novog ministra financija.Zar niste pomislili da biste time mogli obezvrijediti proročanstvo? Ja se to ne bih nikad usudila. Drago moje proročanstvo! Odviše mi je drago da bih ga mogla tako osramotiti.
– To nedvojbeno pokazuje da proroštva ne izlaze iz moje glave. No ja bih se mogaookladiti da će Silhouette biti otpušten čim je proročanstvo to predskazalo.
– Mili moj prijatelju, s tom me svojom tvrdoglavošću dovodite do očaja. Ja neću imatimira dok ne budem uvjerena da kabalu poznajem koliko i vi, ni manje ni više, a sad mi više ne možete kazati da je izmišljate iz glave. Morat ćete mi dokazati suprotno.
– Imat ću to neprestano na umu samo da vam učinim zadovoljstvo.
I tako sam čitav dan proveo s tom ljupkom djevojkom koja bi me bila usrećila da sam se, odrekavši se slobode koju sam iznad svega ljubio, mogao nakaniti da se zauvijek nastanim u Holandiji.
Sutradan me je moj zao duh nanio u svratiste Gradu Lyonu gdje bijaše odsjeo Piccolomini. Našao sam ga sa ženom u društvu svakojakih lopova koji mi, čuvši moje ime, odmah potrčaše u susret. Bio je tu neki vitez Sabi koji je nosio uniformu majora u službi poljskog kralja i s kojim sam se upoznao u Dresdenu, zatim barun de Viedau, Čeh, koji me odmah obavijesti da je njegov prijatelj grof Saint-Germain odsjeo kod Zvijezde Istoka i da ga je pitao gdje sam se ja nastanio. U boginjavom razbijaču kog mi predstaviše kao viteza de la Perine prepoznah Talvisa koji je u Presburgu odnio biskupu banku i koji mi je onomadne posudio stotinu lujdora. Neki Talijan koji je izgledao poput kotlara, a zvao se Neni, reče mi da me je prije godinu dana vidio u jednom musicau-u. To me podsjeti na nesretnu Luciju.
Među tim tatima nalazila se i tobožnja Sabijeva žena, neka ljepušna Saksonka koja se, natucajući talijanski, umiljavala grofici Piccolomini.
Prvo što sam uradio bilo je da vratim vitezu de la Perineu posuđenih stotinu dukata. Uljudno sam mu zahvalio, a on bezobrazno primijeti da je na novac gotovo zaboravio, no da nije zaboravio na ono što bijaše mnogo važnije.
– Vi mi – nastavio je – dugujete uzvrat s mačem u ruci. Evo, još je uvijek vidljiv znak rupice koju ste mi prije sedam godina provrtali.
Rekavši to, on otkopča čipkastu prednjicu i pokaže društvu mali ožiljak. Pred tim prizorom svi nazočni zanijemješe: stotinu lujdora, ožiljak, traženje uzvrata, sve to bijaše čudno i neočekivano.
Rekao sam tom Gaskonjcu da se u Holandiji ne tučem, jer sam došao zbog poslova, no da ću se svagdje drugdje umjeti braniti ako me netko napadne, a dotle neka se svatko pripazi, jer ja nikud ne izlazim bez pištolja. On odgovori da traži uzvrat s mačem, a ne s pištoljem u ruci, no da će pričekati dok ne svršim poslove.
Piccolomini, koji već bijaše bacio oko na onih stotinu lujdora, odmah otvori banku faraona. Da sam bio pametan, ne bih igrao, ali me zavede želja da povratim novac koji sam netom izbrojao, te se i ja pridružih igri.
Prije večere izgubio sam stotinu lujdora, no kasnije sam ih opet povratio. Kad sam zatražio da mi se isplate kako bih mogao poći na spavanje, Piccolomini mi dade jednu mjenicu koja je glasila na Amsterdamsku banku, a ispostavila ju je jedna trgovačka kuća iz Middellburga. Najprije je nisam htio primiti, no popustio sam kad mi je rekao da će je već drugog jutra isplatiti. Ostavio sam tu lopovsku družinu odbivši da la Perineu posudim stotinu lujdora koje bijaše izgubio u igri i koje je u ime uzvrata od mene tražio. Razljutivši se, on me napade uvredljivim riječima, ali ja sam to mirno otrpio i otišao na spavanje, zarekavši se da više nikad neću prijeći prag te jazbine.
Drugog sam jutra ipak izišao nakanivši da od Piccolominija zatražim isplatu mjenice. Putem se zaustavih u jednoj kavani gdje nađoh Rigerbosa, Teresina prijatelja kog se čitalac zacijelo sjeća. Srdačno se zagrlismo i pošto porazgovorismo o našoj gospođi (on ju je naime uvijek tako nazivao) ja mu pokazah mjenicu i ispripovjedih kako sam je dobio. On je pažljivo razgleda i izjavi da je krivotvorena, jer da je to samo prijepis prave mjenice, koja je bila isplaćena već dan ranije. Videći da mu ne vjerujem, on me povede trgovcu koji mi pokaza pravu mjenicu što ju je dan ranije isplatio nekom neznancu. Zamolio sam Rigerbosa da pođe sa mnom Piccolominiju nadajući se da će mi ipak isplatiti. U protivnom, mislio sam, Teresin će mi prijatelj biti svjedokom.
Piccolomini nas uljudno primi i odmah mi reče neka mu predam mjenicu koju će on prodati trgovcu da je isplati. Tad se umiješa Rigerbos rekavši da je trgovac koji ju je ispostavio neće isplatiti, jer ju je već isplatio, i da je mjenica koju mi je on dao krivotvorena. Piccolomini se tobože začudi i reče da je to nemoguće, no da će on tu stvar već razjasniti.
– Razjašnjavajte je – rekoh mu ja – koliko god hoćete, ali najprije mi isplatite pet stotina florina.
On reče da ga ja dobro poznajem, pa da mogu malo i pričekati i da on svojom čašću jamči za mjenicu. Govoreći sve je jače podizao glas, te začas dotrči njegova žena koja se umiješa u prepirku, a za njom i njegov sluga koji bijaše pravi razbojnik. Rigerbos me uhvati za ruku, silom me odvuče napolje i odvede nekom čovjeku otmjena i poštena izgleda koji bijaše nešto kao policijski poručnik. Pošto mu ispripovjedih cijeli događaj, on mi reče neka mu ostavim mjenicu i zapita me gdje obično ručam. Naveo sam ime gospodina D. O. i to bijaše dovoljno. Nato se oprostismo i ja zahvalih Rigerbosu, te odoh da posjetim Estheru.
Ona me prijazno dočeka, koreći me što se prošle večeri nisam pojavio. To je godilo mojoj taštini, jer Esther bijaše uistinu ljupko i zavodljivo djevojče. Rekoh joj da moram biti na velikom oprezu i da je ne smijem svakog dana viđati, jer mi njene oči pale u srcu neutaživ oganj. Ona odgovori da u to slabo vjeruje, a onda me zapita jesam li smislio način kako da joj dokažem ono što sam joj neki dan tvrdio. Usput je natuknula da bih mogao upitati samu kabalu na koji način da je razuvjerim, ukoliko je naime istina da je moja kabala natprirodna inteligencija koja s njezinom nema ništa zajedničko. Ja je himbeno uvjerih da je to najbolji način i obećah da ću sastaviti pitanje. Uto se vrati njen otac iz Burze i mi sjedosmo za stol.
Kad bijasmo pri kraju ručka, uđe policijski poslužitelj i preda mi od strane suda 500 florina na koje mu ja odmah napisah priznanicu. Čim se čovjek udaljio ispripovjedih gospodinu D. O. čitavu zgodu, a lijepa me Esther stade prekoravati što sam radije negoli k njoj otišao u zlo društvo. Naveče je poželjela da zajedno odemo na neku holandsku komediju gdje sam se dosađivao, jer je Esther bila odviše zaokupljena komadom.
Kad smo se vratili, ona mi ispriča sadržaj komedije, onda sjedosmo za večeru. O kabali nije te večeri bilo ni spomena. Na rastanku sam i njoj i gospodinu D. O-u morao obećati da ću svakog dana dolaziti k njima na ručak i da ću im javiti budem li spriječen.
Drugog jutra, već u osam sati, osvanu u mojoj sobi grof Piccolomini. Taj mi njegov nenajavljeni dolazak bijaše sumnjiv, te odmah pozvonih po slugu, i moj se Španjolac u tren oka pope. On me zamoli da ga otpremim, jer bi želio da sa mnom nasamo razgovara. Odgovorio sam mu da moj sluga ne razumije talijanski i da uostalom imam i te kako razloga da ga zadržim. Nisam govorio istinu, jer je moj sluga sve razumio.
– Juče oko podneva – započe Piccolomini – u moju su sobu banula dva čovjeka u pratnji svratištara kog su poveli kao tumača, jer nisu znali francuski. Jedan me od njih upita da li sam spreman smjesta isplatiti 500 florina na ime lažne mjenice koju sam vam dao i koju on ima uza se. Zahtijevao je da istog trena, bez mnogo raspre, odgovorim da ili ne, jer takva bijaše zapovijed koju im je izdao glavar policije. Zaskočen tako neočekivano, pristadoh da platim, ali se nemalo osupnuh kad mi taj isti čovjek reče da mi neće vratiti mjenicu dok ne priznam od koga sam je dobio. Budući da je lažna, udruženje trgovaca zahtijeva da se otkrije krivotvoritelj. Odgovorio sam da ne poznajem osobu koja mi ju je dala. Zabave radi, objašnjavao sam, otvorio sam u svojoj sobi malu banku faraona. Ušao je jedan čovjek i stao igrati na tu mjenicu. Otišao je pošto ju je proigrao. Raspitujući se poslije njegova odlaska, saznao sam da je došao sam i da ga nitko iz društva ne poznaje. Na to mi drugi kaza da moram pronaći tog čovjeka, jer će sud inače mene okriviti zbog krivotvorenja i postupit će sa mnom po zakonu. Upozorivši me još jednom na posljedice povukoše se ponijevši sa sobom mjenicu. Moja je žena poslije ručka otišla glavaru policije da se prituži na taj postupak, i on ju je saslušao u prisutnosti tumača. Odgovorio joj je da je njegova dužnost da otkrije krivotvoritelja, i da to zahtijeva ne samo policija već i čast gospodina Casanove, koga bi mogli osumnjičiti kao krivotvoritelja mjenice. Upozorio ju je da bi me i onaj trgovac mogao sudski goniti ne bi li otkrio lopova koji je krivotvorio njegov potpis. Sad vidite u kakav ste me položaj doveli. Sve ovisi o vama: vi ste svoj novac dobili, pa me sad izvucite iz neprilike. Vi imate moćnih prijatelja, zauzmite se za mene i stvar će biti zataškana.
Odgovorio sam mu da ne znam na koga bih se obratio i na kraju mu savjetovah neka ili izda lopova koji mu je dao lažnu mjenicu ili neka odmah nestane iz zemlje. Otišao je grozeći se i govoreći da ću se pokajati.
Moj mi Španjolac reče da je razumio prijetnje i da bih odsele morao biti na velikom oprezu. Naredio sam mu da šuti, odjenuo se i otišao Estheri, koju sam morao uvjeriti u božansku bit svog proročišta.
Ona mi odmah dade pitanje kojim je tražila od proročišta da otkrije nešto što osim nje nitko na svijetu nije mogao znati.
Više se nisam mogao pouzdati u slučaj, niti nasumce odgovarati. Razmišljajući kako da se izvučem iz škripca, rekoh joj da će proročište možda otkriti neku njenu tajnu za koju ne bi voljela da je i ja saznam. Odgovorila mi je da uzalud tražim izliku. Ali u taj mi tren pade na pamet spasonosna misao.
Esther je u rupici na bradi imala majušnu crnu znamenku koja bijaše nabubrila poput sitna zrnca, a pokrivale su je nježne crne dlačice. Taj mali znak koji mi u Italiji zovemo neo davao je njenom ljupkom licu posebnu draž. Kako sam znao da se sve znamenke te vrste koje vidimo na nečijem licu, vratu, rukama ili šakama, simetrično ponavljaju na onom dijelu tijela koje odgovara otkrivenom dijelu, to bijah uvjeren da Esther ima jednu savršeno jednaku znamenku na stanovitom mjestu koju kreposna, kakva je bila, nije zacijelo nikom živom pokazala i za koju možda ni sama nije znala. Zato odlučih da je zapanjim božanskim sveznanjem proročišta, pa na njezino pitanje ovako odgovorih: »Lijepa i mudra Esthero, nitko ne zna da ti na najskrovitijem dijelu svog tijela koje je posvećeno samo ljubavi, imaš znamenku jednaku onoj koja ti krasi rupicu na bradi.«
Nisam joj trebao prevoditi, jer je Esther čitala brojke kako su tekle iz mog pera, baš kao slova. Izraza nepomućena i mirna, ona me zamoli da joj ostavim odgovor, jer osim nje nitko ne mora znati što on znači.
– Ostavit ću vam ga drage volje. Čak vam obećajem da: neću biti radoznao da saznam štosadrže te riječi. Dovoljno je da vi budete uvjereni.
– Bit ću uvjerena tek kad se osvjedočim da je ono što kaže istina.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:10 pm







– Vi dakle mislite da ja ne znam što znači taj odgovor?
– U to ću biti sigurna tek kad se uvjerim da li je to istina. Ta je stvar naravi tako skriveneda je čak ni ja ne znam. Za vas nije važno da znate o čemu je riječ. Ta to je sitnica koja vas ne može zanimati, no za me će biti važna, jer će mi dokazati da vašim proročištem upravlja natprirodna inteligencija koja ne proističe iz vašeg duha.
Mene tad obuze duboko ganuće. Varalica i sljepar ustuknuše pred čovjekom, i meni iz očiju potekoše suze koje je Esther mogla protumačiti samo povoljno po mene. Te su suze potekle iz grižnje savjesti. Volio sam je, a ipak sam je varao. Osjećajući se krivim, prezirao sam sama sebe i tako mi se Esther, i ne znajući, osvećivala.
Usprkos svemu nisam bio odveć siguran da će ono što je moje proročište odgovaralo uvjeriti Esther u njegovu božansku navadu. Ona je to možda onog časa i vjerovala, no hoće li i dalje vjerovati ako sazna da je sukladnost znamena na ljudskom tijelu pojava prirodna i nužna? Neće li njenog povjerenja nestati netragom da ustupi pred prezirom? Ta me je bojazan razdirala, jer ljubav postaje kukavicom kad spozna da je ljubljeno biće nedostojno poštovanja. Meni nije preostalo drugo već da se nadam i da nastavim istim putem. Uzmaka mi više nije bilo.
Poslije ručka sam otišao Rigerbosu da mu zahvalim za ono što je za me ishodio kod glavara policije. Kad sam mu ispripovjedio kako mi se Piccolomini prijetio, on mi savjetova neka nikud ne idem bez pištolja i neka se u Holandiji ničeg ne bojim. Saopćio mi je da odlazi za Bataviju na brodu krcatom robe u koju je uložio sav svoj imutak. Poslovi su mu pošli tako po zlu da mu to bijaše jedini izlaz. Na putovanje je polazio ne osiguravši broda, jer se tako nadao zaraditi dvostruko. Ako ga zarobe gusari, propast će i on zajedno s brodom, pa tako nema šta izgubiti. Govorio mi je to u smijehu, no ja sam znao da tako može umovati samo očajnik. Moja mila prijateljica Teresa Tranti prilično je pridonijela njegovoj propasti. Ona je boravila u Londonu gdje je, kako nam je pisala, sklapala uspješne poslove. Nije se više zvala Tranti nego Cornelvs. Bilo je to Rigerbosovo ime, što sam tek tada saznao.
Pošto smo toj neobičnoj ženi zajednički napisali pismo, otišli smo da se brzim saonicama provezemo po smrznutoj rijeci Amstelu. Ta je zabava, Holanđanima tako omiljela a meni tako dosadna, stajala dukat na sat. Zatim smo otišli da se okrijepimo ostrigama, a onda obredasmo musicau-e bez razvratnih namisli, no kanda bijaše suđeno da me svaki put kad sam tražio zabave daleko od Esthere zadesi neka nevolja.
Ušavši u jedan musicau, Rigerbos me neoprezno nazva mojim imenom, i ja u isti čas vidjeh jednu od drolja, kojih su ti prljavi bordeli uvijek puni, kako mi prilazi, gledajući me pažljivo, ne bi li me prepoznala uprkos škrtoj luči koja je osvjetljavala prljavu prostoriju. Odmah sam znao da je to Lucia, koju sam prije godinu dana vidio na sličnom mjestu i koja me onda nije prepoznala. Brzo sam okrenuo glavu, ali ona stade ispred mene i tužno me nagovori, podsjećajući me na davno prošle dane. Reče mi da je raduje što me vidi tako lijepa i otmjena, kao što mene zacijelo žalosti što je vidim tako jadnu i oronulu. Požalio sam je i pozvao prijatelja da se povuče zajedno sa mnom u jednu sobu, gdje će nas ta jadnica zabaviti pripovijedanjem o svom životu.
Lucia nije postala ružnom, već nešto gore: odvratna. U devetnaest godina koje su protekle od našeg posljednjeg susreta u Pasianu poroci svake ruke udarili su joj svoj neizbrisiv žig.
Ispripovijedala nam je nadugačko svoju prošlost koja se može sažeti u nekoliko riječi: teklič, njen zavodnik, bio ju je odveo da se porodi u Trstu gdje je ostao nekoliko mjeseci, živeći od njene tužne rabote. Kapetan jednog broda koji se zaljubio u nju nagovorio je teklića koji se izdavao za njenog muža da oboje otputuju s njim na Ksantos, kamo je plovio po robu. Teklič se u Ksantosu unovačio i poslije četiri godine pobjegao. Ostala je napuštena i ondje je proživjela još nekoliko godina, trgujući svojim dražima. Ksantos je napustila s nekom prelijepom djevojkom u koju se zaljubio jedan engleski pomorski časnik. Nastanila se u Engleskoj, a nakon dvije godine obrela se u Holandiji, gdje je i ostala. Osim na materinjem umjela se sporazumijevati na grčkom, engleskom, francuskom i holandskom jeziku.
Za onaj sat što nam je opisivala svoju tužnu povijest ispraznila je dvije boce vina. Rekla nam je da živi od onog što zarade lijepe djevojke koje drži u stanu. Njena ljepota bijaše nepovratno iščezla, pa joj nije preostalo drugo već da se bavi svodništvom. To je prirodni svršetak životnog puta takvih žena, no jadnoj su Luciji tada bile tek trideset i dvije godine. Međutim, što to vrijedi kad bi joj svatko dao pedeset, a zna se da je ženi onoliko godina koliko ih na licu pokazuje.
Rigerbos je zapita da li se djevojke koje stanuju kod nje nalaze u zajedničkoj prostoriji musicaua, a ona odgovori da one onamo nikad ne zalaze, jer da su to otmjene djevojke koje žive sa svojim ujakom, venecijanskim plemićem. Čuvši taj naslov, prasnuh u grohotan smijeh. Lucia mi reče da je kazala samo ono što su joj one ispripovjedile i da ih sami možemo pitati, jer stanuju na pedesetak koraka od musicaua, u jednoj kući koju ona drži u najmu. Možemo ih posjetiti bez straha, jer ujak spava na drugom kraju grada i dolazi samo na ručak da ispita kakva su poznanstva sklopile i da ubere novac koji su zaradile.
Rigerbos zaključi da bi ih valjalo posjetiti. I ja sam bio radoznao da vidim te venecijanske plemkinje, pa rekoh Luciji neka nas vodi k njima. Znao sam da to mogu biti samo drolje, dok im je ujak zacijelo velika hulja i lopov, ali ipak sam pošao.
Djevojke su bile ljepušne. Lucia me predstavi kao Venecijanca, a one nisu dolazile k sebi od čuda i radosti što vide nekog s kim će moći razgovarati. Po njihovu govoru odmah primijetih da su iz Padove, pa im to rekoh, a one potvrdiše. Upitao sam ih za ime njihova ujaka, ali one odgovoriše da mi ga zbog važnih razloga ne smiju otkriti. Nato se umiješa Rigerbos rekavši da nismo došli zbog mudrih naklapanja, te pograbi onu koja mu bijaše više po ukusu. Ja ne bijah raspoložen za ludovanje, no Rigerbosu se prohtjelo smijeha i jahanja. Djevojke se htjedoše ponašati čedno i suzdržano, no on im se stade izrugivati, a ja se povedoh za njim i one odlučiše da popuste.
Pošto ih svukosmo do gola, uradismo s njima, izmjenjujući se s vremena na vrijeme, sve ono na što surova strast nagoni onog koji na takva mjesta dolazi samo zbog smijeha.
Nakon tri ili četiri sata orgijanja platismo i odosmo. Ja sam kriomice dao jadnoj Luciji šest dukata. Djevojke su dobile svaka po četiri dukata, što je u Holandiji veoma pristojna plaća.
Drugog sam se jutra probudio veoma kasno. Bijah utučen i zlovoljan ne samo zbog noćnog razvrata, koji u duši uvijek ostavlja tužnu prazninu, već i zbog Esthere, koja me je sigurno očekivala. Morao sam k njima na ručak, kao što bijaše dogovoreno, ali odlučih da smislim neku izliku.
Leduc se popeo da mi pomogne pri odijevanju, a onda je opet sišao da mi donese kavu. U taj čas banu u sobu vitez la Perine u pratnji onog Wiedaua, kojeg bijah sreo kod Piccolominija i koji se izdavao za prijatelja grofa Saint-Germainea. Ja sam, sjedeći na krevetu, upravo navlačio čarape. Moj stan, koji se sastojao od tri lijepe i zračne sobe, nalazio se u stražnjem dijelu kuće, odakle me, sve kad bih i nadigao viku, nitko ne bi mogao čuti. Zvono se nalazilo kraj kamina, na suprotnoj strani sobe, a Leducu je za spremanje kave trebalo najmanje četvrt sata. Shvativši svu beznadnost svog položaja, pobojah se da me lopovi mučki ne ubiju.
Prvi je progovorio Wiedau, rekavši kako ih je grof Piccolomini, ne bi li se nekako izvukao iz neprilike, optužio da su mu oni dali krivotvorenu mjenicu. Bio je toliko pošten, nadovezao je, da ih je o tom unaprijed obavijestio.
– Oprez nam nalaže da se odmah izgubimo odavde. Međutim, mi nemamo novaca inalazimo se u krajnje očajnom položaju. Izbrojte nam četiri stotine florina, i to smjesta i bez suvišnih riječi. Inače moramo bježati pješke, ali tek pošto pokupimo sve što ovdje nađemo, a da se ne šalimo, uvjerit ćemo vas ovim sredstvom.
Nato oba nitkova izvukoše po dva pištolja.
– Nasilje – rekoh im – nikad nisam podnosio. Evo, drž'te novac, i sretan vam put.
Izvukao sam iz džepa svitak sa stotinu dukata i pružio im ga, rekavši da neću cjepidlačiti ako u svitku ima koja stotina florina više. Wiedau ga uze drhtavom rukom i strpa u džep i ne otvorivši ga. La Perine, međutim, kao pravi Gaskonjac pohvali moju plemenitost i srdačno me zagrli. Zatim se nitkovi požuriše do vrata i nestadoše.
Ja uzeh pritiskati na zvono ne zato da pođem u potjeru za njima, već da se što prije odjenem. Nisam namjeravao ni da Leduca obavijestim o događaju, niti da se svratištaru požalim zbog toga što mi se to desilo u njegovoj kući.
Odjenuo sam se u velikoj hitnji, i ne pomišljajući da se očešljam i uredim. Leducu sam naložio da pohita do gospodina D. O.-a i da me ispriča što neću doći na ručak, a onda sam otišao do glavara policije, kojeg sam morao čekati puna dva sata. Pošto me je saslušao, taj mi prijazni čovjek reče da će poduzeti sve da lopovi budu uhvaćeni, no da se boji da je već prekasno. Ispripovjedio sam mu kako je Piccolomini došao k meni i kako mi se prijetio kad sam mu rekao da ne mogu uraditi ono što zahtijeva od mene. Glavar mi obeća da će lopovu već doskočiti.
Zatim sam se vratio kući prepun gorčine i jada. Popio sam nezaslađenu limunadu i povratio svu žuč što mi se bijaše skupila u želucu. Kad sam se uredio i smirio, već se stao hvatati mrak. Otišao sam gospodinu D. O-u, gdje me dočeka ozbiljna i uvrijeđena Esther. No kad primijeti moje bljedilo, odmah se promijeni:
– Recite mi brzo, brzo – saleti me – da ste bili bolesni, i u srce će mi se vratiti radost.
– Jesam, draga prijateljice, bio sam više no bolestan, ali sad mi je već dobro. U to ćete seosvjedočiti za večerom, jer sam od jučerašnjeg ručka još uvijek natašte.
To bijaše istina jer osim ostriga kod padovanskih djevojčura nisam ništa okusio. Ljupka mi Esther pruži obraze na cjelov, i ja je nježno poljubih iako sam bio nedostojan te časti.
– Jedva sam čekala – reći će ona – da vam kažem radosnu vijest. Uvjerila sam se naimeda niste vi mozak vašeg proročišta, odnosno da to jeste samo onda kad hoćete, baš kao i ja. Odgovor koje mi je ono dalo tačan je, tako savršeno tačan da je doista božanstven. Otkrio mi je nešto što nitko nije mogao znati, jer to čak ni ja sama nisam znala. Ne možete zamisliti kako sam se zapanjila kad sam otkrila tu istinu. Vi posjedujete neprocjenjivo blago, jer je vaše proročište nepogrešivo. No ako je nepogrešivo, tad ne smije ni u čemu lagati. Reklo mi je da me volite, i ja sam presretna, jer vi ste zauvijek u mom srcu. No ja bih željela da mi pružite najveći dokaz svoje ljubavi, koji mi, ako je istina da me volite, ne možete uskratiti. Evo, pročitajte vaš odgovor, jer jamačno ne znate što sadrži. Onda ću vam reći što morate učiniti da biste dokraja usrećili svoju Estheru.
Uzeh papir i stadoh čitati praveći se kao da ga po prvi put gonetam. Onda poljubih brojke koje su kazivale da je volim, radujući se što sam je tako lako uvjerio. Onda je zamolih za oproštenje što ne mogu povjerovati da je takva stvar ostala skrivena i njoj samoj. Ona mi, porumenjevši, odgovori da ne bih sumjao kad bi mi to smjela pokazati. Vrativši se opet na onaj dokaz koji je tražila od moje ljubavi reče da bih joj morao otkriti svoju tajnu.
– Vi me ljubite – nastavila je – pa zašto onda oklijevate da usrećite djevojku koja će vampostati suprugom čim to ushtjednete? Moj će otac od srca pristati. Kad budem vaša žena, slušat ću vas kao svog gospodara, i poći ću da živim s vama gdje god zaželite. Ali to će biti tek onda kad me naučite ispisivati odgovore tako da se ne moram mučiti sastavljajući ih najprije u glavi.
Uhvatio sam je za ruke i obasuvši ih nježnim poljupcima kazah joj da ona dobro zna da sam već dao riječ jednoj djevojci u Parizu koja joj možda ni u čemu nije ravna, no kojoj ipak ne mogu krenuti vjerom. Jadna li mene! Jesam li mogao naći bolje izlike kad ne bijah u stanju da je naučim pitati proročište drugačije no što je umjela?
Dva ili tri dana kasnije najaviše mi nekog časnika pod imenom koje mi bijaše nepoznato. Poručih mu da sam zaposlen, a kako mi sluga bijaše izišao, povukoh se u sobu i zaključah vrata. Poslije svega što mi se dogodilo odlučio sam da ne primam više nikog. Onu dvojicu lupeža koji me htjedoše umoriti nisu uhvatili, a Piccolomini bijaše netragom nestao, no u gradu je još bilo ljudi iz njegove družbe.
Sat kasnije Leduc mi donese jedno pismo napisano na lošem talijanskom koje mu bijaše dao neki časnik, rekavši da čeka na odgovor. Bilo je potpisano istim onim meni nepoznatim imenom. Neznanac je u pismu tvrdio da se poznajemo, ali da mi svoje pravo ime može povjeriti samo u četiri oka. Završavao je napominjući da dolazi samo zbog moga dobra.
Rekao sam Leducu da ga uvede i da ostane u sobi.
Ugledao sam čovjeka moje visine, odjevena u vojničku uniformu. Moglo mu je biti četrdeset godina, a lice mu bijaše kao u razbojnika ispod vješala.
Započeo je podsjećajući me da smo se upoznali prije šesnaest godina na Cerigu. Ja se tad prisjetih da sam se ondje iskrcao na nekoliko sati kad sam pratio baila u Carigrad i zaključih da je preda mnom jedan od onih bijednika kojima bijah udijelio milostinju. Zapitao sam imam li čast govoriti s onim koji se izdavao za sina nekog grofa Pochinija, koji uostalom nije grof, a on mi čestita na dobrom pamćenju. Upitah ga što mi ima reći, a on odvrati da ne može govoriti u nazočnosti mog sluge. Rekoh mu neka govori talijanski i zapovjedih Leducu da se povuče u predsoblje.
On tad izjavi kako zna da sam bio kod njegovih nećakinja, prema kojima sam se ponio kao prema najgorim djevojčurama, pa da stoga s pravom zahtijeva zadovoljštinu od mene.
Meni te svakojake neprilike bijahu već dozlogrdile, te bijesno poletjeh po svoje pištolje i tutnuvši mu jednu u ruku naložih mu da se smjesta gubi. Uto dotrča Leduc, i lupež se povuče rekavši da će me već negdje naći.
Bilo me je stid da se požalim glavaru policije kojem bih morao ispripovjediti cio sramotan događaj, pa obavijestih samo prijatelja Rigerbosa, prepustivši mu da riješi stvar kako bude umio. On poduze korake, i posljedica bijaše policijski nalog Luciji da smjesta otpusti dvije tobožnje grofice.
Da nakon toga dođe ona sama i u plaču mi ispripovjedi kako će zbog te nesreće opet zapasti u najcrnju bijedu. Dao sam joj šest cekina, i ona ode utješena. Zamolio sam je neka mi više ne dolazi. Sve što sam radio daleko od Esthere donosilo mi je zlu kob.
Trećeg ili četvrtog dana posjeti me onaj podlac, major Sabi, i opomenu me neka budem na oprezu, jer da neki venecijanski časnik koji tvrdi da sam ga obeščastio posvuda govori kako je uzalud tražio od mene zadovoljštinu, pa sad ima pravo da me umori gdje god me zatekne, čovjek je očajan, nastavio je Sabi, i htio bi otputovati, ali nema novaca.
Kad danas mislim na sve one neugodnosti koje su me zadesile za boravka u Amsterdamu, a koji sam mogao proživjeti u miru i sreći, moram i opet kazati da smo uvijek sami prvobitni uzrok svim našim nedaćama.
– Ja bih vam savjetovao – završio je Sabi – da tom bijedniku date pedesetak florina, pa ćete se tako riješiti jednog neprijatelja.
Pristao sam i istog sam mu ih dana izbrojio u jednoj kavani koju mi je označio major.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 5 1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu