Kazanova-Memoari

Strana 3 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:00 pm

First topic message reminder :



KNJIGA ČETVRTA
I
Laskavi doček kod mog zaštitnika - Vrtoglavice gospode d'Urfe - Gospoda Wynne i njezina obitelj - Gospođa Rumain
Za vrijeme kratkog putovanja od Haaga do Pariza uvjerio sam se da moj posinak nema onako lijepu dušu kakva mu bijaše vanjština. Odgajajući ga po svom, majka mu je kao najvažniju osobinu ucijepila u dušu šutljivost. Njoj je bilo od koristi da ta značajka prevagne u njemu nad svima ostalima. No neiskusno dijete daleko je pretjeralo u tom pogledu: u njemu se to izvrglo u himbu, nepovjerenje i lažnu povjerljivost. Ne samo da nije iskreno kazivao ono što je znao, već se gradio kao da zna i ono što nije znao. Da bi u tom što bolje uspio, mislio je da mora postati nepronicljiv, pa je srce okovao šutnjom, kazivajući samo ono što je unaprijed proračunato smislio u svom duhu. Mislio je da je neobično mudar obmanjujući drugog, pa budući da je bio nesposoban da osjeti prijateljstvo, postao je nedostojan i prijateljstva i prijatelja.
Predviđajući da će gospođa d'Urfe vidjeti u dječaka najdivnije oruđe za svoju tobožnju prijetvorbu, a znajući da će je njen duh, budem li joj skrivao tajnu njegova porijekla, poticati na najluđe planove, naložio sam dječaku da iskreno iskaže sve što se tiče njegove obitelji i porijekla, ako ga jedna gospođa kojoj ću ga predstaviti bude o tom ispitivala. On obeća da će poslušati, no u svom himbenom duhu nije vjerovao da bi ta zapovijed mogla biti iskrena.
Kao prvog posjetio sam svog zaštitnika, kod kojeg zatekoh veliko društvo. Među uzvanicima primijetio sam i venecijanskog poslanika, no ovaj se pravio kao da me ne vidi.
– Otkad ste u Parizu? – upitao me je ministar, pružajući mi ruku.
– Upravo sam stigao. Dolazim ravno iz poštanskih kola.
– Onda pođite u Versailles. Tamo ćete zateći vojvodu de Choisela i vrhovnog kontrolora.Postigli ste čudesa, pa sad hajte da vam se malo dive. Poslije se vratite k meni. Recite vojvodi da sam Voltaireu poslao kraljev ukaz kojim ga proizvodi za plemića.
U Versailles se ne ide u podne, no ministri valjda smatraju da je Versailles na dva koraka. Zato sam otišao gospođi d'Urfe.
Prvo što mi je rekla bilo je to da joj je njezin duh otkrio da će me vidjeti još istog dana.
– Jučer mi je Corneman rekao – nastavila je – da ste izveli nevjerojatnu stvar i postiglinemoguće. Sigurna sam da ste vi unovčili onih dvadeset milijuna. Glavnice su skočile, i za tjedan dana bit će u opticaju najmanje sto milijuna. Oprostite što sam vam se usudila pokloniti onih dvadeset tisuće franaka. To je za vas prilično bijedan poklon.
Nisam se potrudio da je razuvjerim. Zapovjedila je vrataru da otpravi sve posjetioce, pa se zavezosmo u duboke rasprave. Upravo je zadrhtala od radosti kad joj hladno rekoh da sam doveo sa sobom jednog dječaka od dvanaest godina, kojeg bih želio dati na odgoj u najbolji zavod u Parizu.
– Povjerit ću ga Viaru – požuri se ona. – Kod njeg su i moji nećaci. Kako se zove? Gdjeje? Ja znam što je taj dječak. Jedva čekam da ga vidim. Zašto ga niste odmah doveli?
– Doći ću s njime prekosutra, jer sutra moram u Versailles.
– Govori li francuski? Dok ne uredim sve oko njegova smještaja, morate ga ostaviti kodmene.
– O tome ćemo se dogovoriti prekosutra.
Potom sam otišao u svoj ured gdje sam zatekao sve u redu, a onda se otputih u
Talijansko kazalište, gdje je te večeri igrala Silvia. Našao sam je u njenoj svlačionici, gdje joj je kći pravila društvo. Dočekala me je srdačno, rekavši da zna kakve sam poslovne uspjehe postigao u Holandiji. Iznenađeno me je pogledala kad sam joj odgovorio da sam radio za njezinu kćerku. Ljupko se djevojče zarumeni čuvši taj odgovor. Oprostio sam se obećavši da ću večerati s njima i pošao na svoje mjesto u gledalište. No kojeg li iznenađenja!
U jednoj od prvih loža spazih gospođu Annu Wynne.[1] Ali evo što je bilo s tom gospođom:
[1] Anna Wynne rođena je na Santa Mauru, jednom od otoka u Jonskom moru. Njena najstarija kći, koju Casanova često spominje, zvala se Justinienne.
Porijeklom Grkinja, ta je gospođa bila udovica nekog Engleza s kojim je imala šestoro djece, četiri kćeri i dva sina. Njezin je muž na samrti prešao na rimokatoličku vjeru, nemajući snage da se odupre ženinim suzama i zaklinjanjima. Ali njegova su djeca mogla baštiniti očev imutak, koji je u Engleskoj iznosio četrdeset tisuća livri sterlinga, samo ako se priznaju anglikancima. Gospođa se upravo bijaše vratila iz Londona gdje je boravila brinući se oko baštine svoje djece. Bilo je to početkom 1758.
Godine 1753. bijah se zaljubio u njezinu najstariju kćer, kad smo u Padovi igrali zajedno u nekoj komediji. Šest mjeseci kasnije, u Veneciji, gospođa Wynne nađe za shodno da me isključi iz svog društva. Mirno sam pretrpio uvredu što mi ju je nanijela mati jer mi ju je kći ublažila nježnim pisamcem koje mi je još i danas drago. Kako sam u ono vrijeme ljubio Mariju Magdalenu i Catterinu, brzo sam je zaboravio. Iako joj je tad bilo tek petnaest godina, djevojka je bila prava ljepotica, a dražima lica i pojave pridružile su se blistave čari profinjena duha, što je često važnije od vanjskih obilježja. Komornik pruskog kralja grof Algaroti davao joj je satove, a mnogi su se mladi patriciji takmičili za njeno srce. Činilo se da najveću naklonost uživa Andrea Memmo, najstariji sin obitelji Memmo đi S. Marcuola. Čuo sam da je prije četiri godine umro kao prokurator Sv. Marka.
Čitalac može zamisliti kakvo je bilo moje iznenađenje kad sam pet godina poslije tog događaja opet vidio čitavu obitelj. Gospođica Wynne, koja me je odmah prepoznala, pokaza me svojoj majci, a ova me odmah pozva, davši mi znak lepezom. Smjesta sam otišao u njihovu ložu.
Dočekala me je riječima da se od srca raduje što me opet vidi i da se nada da ću ih češće posjećivati u hotelu Bretagne, u Ulici St.-Andre-des-Arts, gdje su se nastanili. Kći ponovi poziv s mnogo više žara i upornosti. Izgledala je poput božice, pa ja osjetih kako se stara ljubav budi nakon sna od pet godina, toliko silnija koliko se predmet te ljubavi poljepšao u tih pet godina.
Rekoše mi da su, prije no što se vrate u Beč, naumili provesti šest mjeseci u Parizu. Odgovorio sam im da sam ja odlučio stalno se nastaniti u Parizu, da sam se upravo tog dana vratio iz Holandije i da sutra moram u Versailles, pa ću prekosutra pohitati k njima da im budem u svemu na usluzi.
– Čujem – reče kći – da ste u Holandiji toliko stekli da vas u Francuskoj smatrajubogatim. Slušajući o vama, neprestano sam se nadala da ću vas negdje vidjeti. Neizrecivo nas je obradovao vaš čudesni bijeg, jer smo vas oduvijek veoma voljeli. Povijest tog događaja saznali smo iz jednog pisma od petnaest stranica koje ste uputili gospodinu Memmu. Slušajući tu neobičnu ispovijed, prolazili su nas srsi od strave, a ipak smo se često morali i nasmijati. O vašim uspjesima u Holandiji čuli smo jučer od gospodina de La Popelinierea.
Taj gospodin naiđe upravo u taj čas, i pošto mi u nekoliko riječi oda svoje priznanje, reče da će me, ukoliko na isti način uspijem Indijskoj kompaniji nabaviti dvadeset milijuna, imenovati za glavnog poreskog zakupnika. Savjetovao mi je da primim francusko državljanstvo prije nego što se razglasi da sam se obogatio.
– Mora da ste pri tom poslu zaradili najmanje pola milijuna.
– Te će me glasine, gospodine, upropastiti, budem li lišen prava na nagradu zaposredovanje.
– Pravo govorite. Svi vas žele upoznati, a Francuska vam mnogo duguje, jer su akcije,zahvaljujući vašoj poslovnoj sposobnosti, lijepo poskočile.
Na večeri kod Silvije duša mi je plovila u slasti. Tetošili su me kao da sam njihov, a ja sam im razdragano zahvaljivao moleći da me smatraju pravim članom svoje obitelji. Držao sam da svoju sreću dugujem utjecaju i pouzdanom prijateljstvu tih divnih ljudi. Uspjelo mi je nagovoriti majku, oca, kćerku kao i oba sina da prime darove koje im bijah namijenio. Najvredniji, koji sam imao upravo kod sebe, ponudih majci, a ova ga odmah dade kćeri. Bile su to naušnice koje su me stajale pet tisuća florina. Tri dana kasnije poklonio sam joj škrinjicu u kojoj su bile dvije prekrasne fine tkanine i flandrijske čipke izrađene veoma tananim bodom. Mariju, koji je volio pušiti, poklonio sam zlatnu lulu, a svom prijatelju lijepu burmuticu. Najmlađem bratu, kojeg sam ludo volio, dao sam lijep sat. Morat ću kojom zgodom reći više o tom dječaku koji je svojim sposobnostima i odlikama prerastao svoju dob. No jesam li zaista bio toliko bogat da poklanjam tako dragocjene darove? Nisam, i znao sam da je tako. No činio sam to iz bojazni da mi se više neće ukazati prilika da tako postupim. Da sam bio siguran u protivno, pričekao bih druga vremena.
U cik zore otišao sam u Versailles. Gospodin vojvoda de Choisel primi me kao i prvi put. Bio je zaposlen pisanjem dok su mu uređivali vlasulju. No taj je put ipak odložio pero. Pošto mi je suhoparno čestitao, reče da će mi dati posebnu preporuku za poslovanje ako se poduhvatim pregovora oko dobivanja zajma od sto tisuća florina uz četiri posto kamata. Odgovorih mu da ću o tom razmisliti tek kad budem vidio kako će me nagraditi za ono što sam već isposlovao.
– Svi kažu da ste zaradili dvjesta tisuća florina.
– Ono što se govorka puke su priče sve dok se ne dokaže. Ja bih mogao zahtijevatizakonitu dobit za posredovanje.
– Imate pravo. Otiđite vrhovnom kontroloru i objasnite se s njime.
Vrhovni kontrolor, gospodin de Boulogne, prekinu posao da me najljubaznije primi. No kad mu rekoh da mi duguje sto tisuća florina, on se fino nasmiješi.
– Poznato mi je – reče on – da posjedujete naputnicu od sto tisuća florina koja glasi nadonosioca.
– To je istina, samo ono što ja posjedujem nema nikakve veze s poslom što sam ga obavioza vas. Uostalom, ja za to imam pouzdana svjedočanstva, i svakog se časa mogu pozvati na gospodina d'Affrija. Osim toga, imam već izrađen plan kako da povećam kraljeve prihode za dvadeset milijuna a da se nitko od onih koji će ih morati platiti neće moći požaliti.
– Provedite ga u djelo, i ja ću vam od samog kralja isposlovati godišnju rentu od stotisuća franaka i naslov plemića ukoliko se odlučite da primite francusko državljanstvo.
Nakon tog razgovora otišao sam u privatne odaje markize de Pompadour, gdje se na njenu želju ponovo izvodio jedan balet. Ugledavši me, pozdravi me i reče da sam sposoban posrednik i da me ona gospoda dolje nisu umjela ocijeniti po pravoj vrijednosti. Još se uvijek sjećala što sam joj rekao prije osam godina u Fontainebleauu. Tad sam joj jednom prilikom odgovorio da svako dobro dolazi odozgo, i da se uz pomoć njene naklonosti i milosti nadam najvećem uspjehu.
Vrativši se u Pariz, otiđoh svom zaštitniku da ga obavijestim o ishodu razgovora što sam ih vodio s najvećim novčarskim glavama. On mi svjetova da budem strpljiv i da nastavim uspješno poslovati.
Kad sam se vratio u svoj stan, dočeka me neočekivana vijest: moj je posinak otišao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:33 pm




Poslije njegova odlaska gospodin de Chavigny, stari dvorjanik, čovjek pun duha, uze naglas razmišljati o dvoru jednog monarha gdje ništa samo po sebi nije ni teško ni lako, jer svakog časa teško postaje lako i obrnuto. On je poznavao markizu d'Urfe od vremena kad joj je udvarao, dok je ona vodila tajnu ljubav s Namjesnikom. I baš joj je on dao nadimak Egeija, jer je tvrdila da saznaje i najveće tajne od jednog genija koji joj dolazi svake noći kad spava sama. Zatim uze govoriti o gospodinu Rollu, u kome sad imam najvećeg prijatelja. Po njegovu mišljenju najsigurniji je način da se dođe do žene koja ima ljubomorna muža, osvojiti najprije muža, jer prijateljstvo, već po svojoj prirodi, isključuje ljubomoru.
Sutradan za ručkom učetvoro gospođa Roll počastila me je u nazočnosti svog muža izrazima najživljeg prijateljstva, koji ne zaostajaše za njegovim. Obećali su da će narednog tjedna provesti kod mene nekoliko dana.
Stigli su jednog poslijepodneva, ne najavivši se unaprijed. Kad vidjeh gdje s kočije silazi i sobarica, srce mi zadrhta od radosti. Ali ona uskoro bi pomračena dvjema neugodnim vijestima. Najprije me gospodin Roll obavijesti da za tri dana mora natrag u Soleure, a zatim me gospođa Roll upozori da neće ni trenutka ostati ako joj ne obećam da će gospođa F. uvijek biti u našem društvu. Potom sam ih odveo u odaje koje sam im namijenio, a koje su najbolje odgovarale mom naumu. Nalazile su se u prizemlju nasuprot mojima. Spavaća soba imala je alkoven s dva kreveta odijeljena pregradom koja bijaše proviđena spojnim vratima. U sobu se ulazilo kroz dva predsoblja, a jedno je od njih imalo vrata koja su vodila u vrt. Od svih sam tih vrata imao ključ.
Pokoravajući se volji svoje božice odvedoh ih gospođi F. koja nas lijepo primi, ali ne htjede pristati da nam se za tri dana pridruži pod izgovorom da nikom ne želi sputavati slobodu. Popustila je tek kad sam joj nakon duga uvjeravanja rekao da naš dogovor ne vrijedi kad su u kući gosti.
Moja domaćica večerala je u svojoj sobi, ne čekajući da joj to kažem, a gospođe nisu pitale za nju. Poslije večere odvedoh supruge u njihove odaje, a onda, po dužnosti, moradoh otpratiti i gospođu F. Ali zato sam odbio čast da prisustvujem njenom uređivanju za noć, iako me je živo salijetala. Kad joj poželih laku noć, pakosno mi odgovori da sam poslije tako lijepa ponašanja zaslužio da dobijem ono što želim. Nisam joj odgovorio.
Druge večeri povjerih gospođi Roll da imam sve ključeve pa da u svako doba mogu ući k njoj, u njen krevet. Ona reče kako te noći očekuje svog muža, jer joj se umiljavao kao što to vazda čini kad se nakani na podvig. Stoga neka odgodim za narednu noć, jer mu se još nikad nije desilo da se poželi zabaviti dva dana uzastopce.
Oko podneva osvanu gospodin de Chavigny. Odmah dadoh donijeti još jedan pribor, no on se uzvika kad sazna da će moja domaćica jesti sama u svojoj sobi. Gospođe se složiše s njim, i svi pođosmo u njenu sobu, te je silom otrgosmo od ručnog rada za kojim je sjedila.
Bila je duša našeg objeda, divno nas je zabavljala veselim dogodovštinama o lady Montaigu. U trenutku kad nas nitko nije mogao čuti gospođa Roll mi došapnu da je za čovjeka poput mene nemoguće ne voljeti takvu ženu. Odvratih joj da ću je uskoro razuvjeriti i ujedno je zapitah da li po dogovoru smijem te noći provesti dva sata u njenom naručju.
– Ne, prijatelju dragi, jer mi je on jutros rekao da mjesec danas izlazi u podne.
– Zar je njemu potrebna mjesečeva dozvola da udovolji svojim dužnostima?
– Baš tako. Prema njegovoj astrologiji to je najbolji način da očuva zdravlje i da dobijemuškića kojeg neka mu nebo milostivo podari, jer ako se ono ne umiješa, ne vidim mnogo izgleda.
Moradoh se nasmijati. Nije dakle bilo druge već strpljivo čekati do sutradan.
Na šetnji mi saopći da je žrtva mjesecu prinesena, i da će ga kako bi se osigurala od svakog iznenađenja, nasnubiti za još jednu, nepredviđenu, poslije čega će zaspati. Stoga neka dođem tek u jedan sat poslije ponoći.
Pomisao na blisku sreću proze mi dušu radošću što je pred trenom ispunjenja osjeća svaki ljubavnik koji je dugo čeznuo. Bila je to jedina noć koja nam je preostajala, jer se sutradan gospodin Roll morao vratiti u Soleure.
Poslije večere odvedoh gospođe u njihove odaje, zatim se povukoh u svoju sobu i poslah Duboisovu na počinak rekavši da moram pisati.
Izišao sam pet minuta prije jedan. Kako noć bijaše mračna, pipajući prijeđoh pola kuće. Htjedoh otključati vrata sobe gdje bijaše moj anđeo, ali ih nađoh nezaključana. Ne domišljajući se uzroku, otvorih vrata drugog predsoblja i osjetih kako me netko obujmi. Ruka koju mi je stavila na usta opomenu me da ne smijem govoriti. Spustismo se na jedan široki kanape, i za trenutak se nađoh na cilju svojih želja. Bijaše to solsticij naše ljubavi. Kako sam pred sobom imao samo dva sata, nisam gubio ni trenutka, već sam uzastopnim i sve žešćim dokazima toj božanskoj ženi što je, kako mišljah, stezah u naručju, potvrđivao silinu strasti koja me je palila. U sebi sam odobravao njenu odluku da me dočeka u predsoblju, jer je šum poljubaca mogao probuditi muža. Njeni vatreni zanosi koji kanda su nadmašivali moje uzdizali su mi dušu do nebesa, i ja bijah uvjeren da se od svih osvojenih tvrđa ovom mogu s pravom najviše ponositi.
Otkucaji sata opomenuše me da je vrijeme rastanku. Digoh se pošto je poljubih najnježnijim cjelovom i vratih se u svoju sobu gdje se sa spokojstvom u srcu predadoh snu.
Kad sam se sutradan u devet sati probudio, ugledah gospodina Rolla koji mi, sjajući od zadovoljstva, pokaza pismo od nećaka koji mu javlja svoju sreću. Zatim me zamoli da popijem kavu u njegovoj sobi, jer mu se žena još odijeva. Brzo prebacih kućnu haljinu i upravo kad htjedoh izaći pojavi se gospođa F., koja mi sva razdragana reče da mi zahvaljuje i da se vraća kući u Soleure.
– Pričekajte još koji trenutak, doručkovat ćemo s gospođom Roll.
– Ne, već sam se pozdravila s njom. Zbogom, ja odlazim.
– Zbogom, gospođo!
Čim se udaljila, gospodin Roll me upita da možda nije iznenada poludjela. To bi svak pomislio, jer se s njom najprijaznije postupalo, pa je morala pričekati barem do večeri da se vrati zajedno s njima.
Otišli smo na doručak raspravljajući o uzrocima tog naglog odlaska. Zatim siđosmo u vrt, gdje nas dočeka moja domaćica, kojoj gospodin ponudi ruku. Meni se pričini da je gospođa Roll utučena, pa je zapitah je li dobro spavala.
– Zaspala sam tek u četiri sata, uzalud čekajući na vas. Kakva vas je to neprilikaspriječila da ne dođete?
Čuvši to pitanje, kojem se ni u snu ne bih nadao, meni se krv sledi u žilama. Gledao sam je nijemo, ne dolazeći k sebi od zaprepaštenja. Prenuh se obuzet grozom, jer istog trenutka spoznah da je ona koju sam držao u naručju bila F.
Brzo zamakoh iza jednog grabova grma da se povratim od uzbuđenja koje nitko ne može pravo zamisliti. Osjećao sam se kao da ću umrijeti. Da ne padnem, oslonio sam se čelom o jedno stablo. Prva pomisao koja mi je pala na um, no koju sam odmah odbacio, bijaše da je gospođa Roll htjela opovrći svoju noćašnju slabost, jer svaka žena koja se poda u mraku ima prava da to porekne, i teško ćeš je utjerati u laž. No ja sam predobro poznavao gospođu Roll a da bih je mogao obijediti s tako nečuvene podlosti za koju nijedna žena na svijetu ne bi bila kadra osim čudovišta koja žive na užas i sramotu ljudskog roda. Da mi je to rekla čak i u šali, kako bi uživala u mom iznenađenju, počinila bi neoprostivu grubost, jer u ovakvim stvarima i najmanja sumnja može ukaljati osjećaje.
Istina mi je jasno pucala pred očima. Gospođa F. ju je zamijenila. Kako je u tom uspjela? Odgovor na takvo pitanje može dati samo razmišljanje, a ono dolazi tek onda kad misao koja nam opsjeda i pritište dušu izgubi svoju prvotnu žestinu. Nisam dakle mogao poreći strašnu istinu da sam dva sata proveo s onom paklenom nakazom, a pomisao da sam uz to bio sretan smrtno me je mučila. To nisam sebi mogao oprostiti, jer razlika između jedne i druge bijaše neizmjerna, a prema tome i podložna nepogrešivu sudu osjetila, iako vid i sluh bijahu isključeni. No to me nije moglo opravdati. Ta već samim opipom morao sam spoznati istinu. Proklinjao sam ljubav, prirodu i svoju kukavičku slabost kad sam primio u kuću čudovište koje je obeščastilo mog anđela, a mene strašno unizilo u vlastitim očima. Tog sam se trenutka osudio na smrt, odlučivši da prije toga vlastitim rukama raščetvorim aspidu koja me je učinila najnesretnijim među ljudima.
Dok sam tako grcao u paklenim vodama, priđe mi gospodin Roll upitavši me da li mi je zlo i uplaši se kad vidje moje bljedilo. Reče da mu je žena zbog mene zabrinuta, a ja ga umirih kazavši da sam se udaljio zbog lake vrtoglavice što me bijaše obuzela, no da mi je sad bolje. Zatim se obojica pridružismo gospođama. Duboisova mi dade mirisave vodice i u šali mi reče da me je to potresao odlazak gospođe F.
Našavši se ponovo s gospođom Roll dok se njen muž udaljio živo čavrljajući s Duboisovom, rekoh joj da me nije potresao odlazak gospođe F., već ono što mi je ona, jamačno u šali, bila kazala.
– Ali ja se nisam šalila, mili moj prijatelju. Kažite mi već jednom zašto niste noćas došli.
Čuvši te riječi, umalo što ne padoh na mjestu mrtav. Strašnu joj zgodu nisam smio ispripovjediti, te sam grozničavo smišljao kako da se opravdam što joj nisam došao u postelju kako se bijasmo dogovorili. Stajao sam tako pred njom nijem, mračan i neodlučan, kad joj mala služavka Duboisove donese pismo od gospođe F. koje joj je ona poslala po tekliću. Ona ga otvori i preda mi pismo koje bijaše priloženo njenom i naslovljeno na mene. Stavih ga u džep rekavši da ću ga pročitati kad budem imao vremena. Gospodin Roll reče, smijući se, da je to zacijelo neka ljubavna tajna. Nisam odvratio ništa jedva savladavajući nestrpljivost. Uto nas pozvaše na ručak.
Ja nisam mogao jesti, no to se pripisivaše mojoj prolaznoj boljetici. Kad ustadosmo od stola, izjavih da mi je bolje i popih kavu.
Umjesto da po običaju igramo piketa, gospođa Roll predloži da se prošećemo pod sjenovitim drvoredom gdje vlada ugodna svježina. Pružio sam joj ruku, a njen muž povede Duboisovu.
Čim se uvjerila da nas nitko ne može čuti, ona ovako započe:
– Sigurna sam da ste proveli noć s onom opakom ženom i osjećam da sam na neki načinglede mog dobrog glasa izložena velikoj opasnosti, ni sama ne znam kakvoj. Recite mi sve, prijatelju dragi, to je moja prva ljubavna pustolovina, pa ako mi mora poslužiti kao pouka, tad mi ništa ne smije ostati skriveno. Oh, ja znam da ste me voljeli, pa nemojte, avaj, da u vama sad gledam svog neprijatelja.
– Gospode! Zar ja vaš neprijatelj?
– Kažite mi dakle istinu o svemu još prije no što pročitate ono pismo. Zaklinjem vas uime ljubavi, ne tajite ništa od mene.
– Čujte dakle ukratko što se zbilo. U jedan sat ulazim ja k vama i u drugom predsobljuosjetim kako me netko obgrli i pokri mi usta rukom te tako dade znak da ne smijem govoriti. Stegnem vas u naručaj i oboje se spustimo na kanape. Zar sam i načas mogao posumnjati da to niste vi? Proveo sam dakle s vama, ne prozborivši ni riječi, niti začuvši od vas ijednog slovca, dva najdivnija sata u svom životu, dva prokleta sata kojih će me paklena uspomena opsjedati do posljednjeg časa. Ostavio sam vas kad su odzvonila tri sata. Ostalo znate. – Tko je onoj nakazi mogao reći da ćete u jedan sat noću doći k meni?
– Ne znam, ne znam.
– Priznajte da sam od sve troje ja najnesretnija, možda jedina nesretna.
– Za ime boga, ne govorite tako, jer ja sam i onako nakanio da je probodem pa da zatimistim bodežom dokrajčim svoj život.
– Pa da pukne javna sablazan koja će me do smrti osramotiti? Razmislimo hladnije očitavoj stvari. Vi ćete mi predati pismo koje vam je ona poslala, i ja ću ga pročitati skrivena među drvećem, jer ako ono oboje vide da ga čitam, morat ću im ga pokazati.
Dadoh joj ga i pridružih se gospodinu Rollu, koji se grohotom smijao šalama moje domaćice.
Poslije razgovora s gospođom Roll osjećao sam se malo prisebnijim. Tješilo me je povjerenje s kojim je zatražila pismo onog čudovišta. Bijah radoznao saznati što u njem piše, a istodobno sam se grozio da ga pročitam. Moglo me je samo razdražiti, pa sam se bojao kobne provale pravedna gnjeva.
Gospođa Roll nam se uskoro pridruži, a kad se ponovo odvojismo vrati mi pismo rekavši neka ga pročitam kad budem sam i smireniji. Zahtijevala je da joj se zakunem časnom riječi da u toj stvari neću poduzimati ništa a da se prethodno ne dogovorim s njom, a o svim svojim nakanama neka je obavještavam preko vratarice. Po njenom sudu nismo se trebali bojati da će gospođa F. objaviti događaj, jer bi se ona prva osramotila, pa je stoga najbolje da šuteći prijeđemo preko svega. Na kraju mi reče neka ne prezrem upozorenje koje ću naći u pismu zle ženetine, što još više pojača moju radoznalost.
Ono što me je u tako trijeznu umovanju mog anđela pogađalo do dna duše bijahu njene suze koje su same od sebe obilno tekle iz lijepih joj očiju. Da ublaži moju patnju, koja bijaše vidljiva, nasmiješila bi se katkad kroz suze, ali ja sam i odveć jasno nazirao što se dešava u njenoj plemenitoj i dobroj duši, ponajviše zbog nedvojbena saznanja da je besramna gospođa F. pronikla naš grešni dogovor.
Otišla je u sedam sati sa svojim mužem, kojem sam zahvalio tako iskrenim riječima da bijaše ganut, vjerujući da su potekle iz najčišćeg prijateljstva, i u tom se nije varao. Zagrlio sam ga, a kad htjedoh gospođi poljubiti ruku, on mi plemenito kaza neka i njoj iskažem čast svojim zagrljajem.
Poslije njihova odlaska brzo se povukoh u svoju sobu, izgarajući od nestrpljenja da pročitam pismo one zmije otrovnice koja me je učinila najnesretnijim čovjekom na svijetu. Navodim ga doslovce, osim nekoliko rečenica koje sam ispravio:
»Napustila sam vašu kuću, gospodine, prilično zadovoljna ne zato što sam s vama provela dva sata – vi se ni po čem ne razlikujete od drugih muškaraca – već zato što sam vam se osvetila za sav onaj prezir što ste mi ga pokazivali u javnosti, jer sam vam bezobraštine u četiri oka oprostila. Osvetila sam se razotkrivši vašu spletku i licemjernost gospođe Roll, koja me ubuduće neće s visoka gledati, razmećući se lažnom kreposti. I ona je okusila moju osvetu čekajući vas uzalud cijele noći, a kako li se tek oćutjela kad je jutros iz smiješna razgovora s vama razabrala da sam ja prisvojila ono što je bilo njoj namijenjeno. Bit će da joj je najteže što je više ne smatrate nadnaravnim bićem, jer ako ste je mogli zamijeniti sa mnom, bit će da se ni u čem ne razlikujemo, pa ćete se izliječiti od lude strasti koja vas je toliko zaslijepila da ste je obožavali kao da je nešto više od drugih žena. Ako sam vam dakle otvorila oči, zadužila sam vas dobrim djelom, no oslobađam vas svake zahvalnosti, čak vam dopuštam da me mrzite ukoliko me svojom mržnjom ne budete uznemirivali, jer ako mi se vaše vladanje učini uvredljivim, bit ću kadra sve otkriti. Za sebe se ne moram bojati, jer sam udovica i neovisna, pa se mogu mirne duše smijati svemu što se bude brbljalo o meni. Meni ne treba nikoga, što se međutim ne bi moglo reći za gospođu Roll. Na kraju evo vam jednog upozorenja koje će vas uvjeriti u moju dobrotu.
»Znajte dakle, gospodine, da ja već desetak godina trpim od jedne male boljetice koju nikad nisam mogla izliječiti. Vi ste se noćas revno trudili da je dobijete, pa vam stoga savjetujem da odmah počinjete uzimati lijekove. Kažem vam to zato da je ne prenesete na svoju obožavanu, koja bi njome mogla obdariti muža i još neke druge, što bi je unesrećilo. To bi mi bilo krivo jer mi nikad nije učinila ništa nažao. Kako mi se činilo nemogućim da vas dvoje ne varate onog čestitog čovjeka, došla sam k vama na stan ne bih li se na mjestu osvjedočila da je moje nagađanje tačno. Svoj sam naum provela bez ičije pomoći. Pošto sam beskorisno provela dvije noći na onom kanapeu kog se dobro sjećate, odlučila sam da žrtvujem i treću koja je okrunila sve moje napore. Nitko me iz kuće nije vidio, čak ni moja sobarica ne zna koji je bio cilj mojih noćnih šetnji. Vi dakle bez bojazni možete cijelu zgodu prekriti velom šutnje, što bih vam svesrdno savjetovala.
»P. S. – Ako se obratite liječniku, preporučite mu najveći obzir, jer se u Soleureu zna da imam stanovitu bolest, pa bi se kazalo da ste je dobili od mene, što bi mi bilo krivo.«
Besramnost tog pisma bijaše tako čudovišna da me je gotovo spopala želja za smijehom. Znao sam da me je gospođa F. zbog mojih postupaka morala zamrziti, ali nikad ne bih vjerovao da će u osveti poći tako daleko. Ucijepila mi je i svoju bolest, pa iako se znaci još nisu pokazali, sumnje nije bilo, te sam već osjećao svu čamu liječenja. Morat ću napustiti ljubav i otići nekamo na liječenje da ne bih zlobnim šaljivčinama dao povoda za brbljanje.
Poslije dva sata sumorna razmišljanja odlučih da ću o svemu šutjeti, a to u onom času bijaše najrazumnija odluka, no zarekoh se ipak da ću se osvetiti čim mi se pruži prilika.
Kako za ručkom nisam ništa okusio, osjećao sam veliku glad i želju za spavanjem. Sjeo sam za stol sa svojom domaćicom, koju onako utučen nisam nijednom pogledao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:33 pm




X
Nastavak prethodnog poglavlja - Odlazak iz Soleurea - Bern - Dolazak u Basel - Boravak u Lausanni - Mlada teološkinja
Kad se posluga povukla i mi ostadosmo sami jedno sučelice drugom, ta mlada udovica, koja me je zavoljela jer sam joj pružio udoban i sretan život, pokuša sve ne bi li me navela da progovorim.
– Plaši me ova vaša tuga – započela je – tako neuobičajena u vas. Bit će vam lakše ako mipovjerite svoje brige. Radoznala sam, vjerujte mi, samo zato što mi niste ravnodušni. Možda bih vam mogla biti od pomoći, a u moju se šutljivost možete pouzdati. Možda ćete se odvažiti i progovoriti od srca i s povjerenjem ako vam kažem sve što sam o vama saznala a da se nisam ni raspitivala ni prstom maknula da zbog nedolične radoznalosti otkrijem nešto što nije moja tajna.
– Sviđa mi se ovo vaše priznanje, draga moja domaćice. Vidim da prema meni gajitenesebično prijateljstvo, i na tom sam vam zahvalan. Dakle, kao prvo recite mi sve što znate o brigama koje me ovog časa more.
– Drage volje. Vi ljubite gospođu Roll i ona vam uzvraća. Gospođa F., koja je bila ovdje is kojom ste ružno postupali, smislila je neku strašnu podvalu zbog koje umalo što niste izgubili naklonost gospođe Roll. Poslije toga je otišla na način na koji među pristojnim ljudima nije dopušteno otići iz poštene kuće. To vas plaši i smućuje. Bojite se posljedica i premda vas nesretne okolnosti gone, ne možete se nakaniti što da poduzmete. Srce vam se bori s razumom, a slijepa bi strast da nadjača ljubav i osjećaje. Uostalom, što ja znam? Samo nagađam. Znam jedino to da ste jučer sjali od sreće, a danas bi se kamen nad vama ganuo. To mi je žao, jer ste svojom dobrotom zadobili moje prijateljstvo. Jučer sam nadmašila samu sebe trudeći se da nasmijem gospodina Rolla kako biste mogli nesmetano razgovarati s njegovom ženom, koja mi se čini dostojnom vašeg srca.
– Sve što ste kazali živa je istina. Drago mi je vaše prijateljstvo, a i vašem pronicavomduhu moram odati puno priznanje. Gospođa F. je čudovište koje me je unesrećilo da se osveti što sam je prezreo, a ja joj se ne mogu osvetiti. Čast mi zabranjuje da vam ostalo kažem, a ionako mi ni vi ni ma tko na svijetu ne možete posavjetovati kako da se oslobodim ove patnje što me razdire. Od nje ću možda i umrijeti, dobra moja prijateljice, a dotle mi ne uskraćujte svog prijateljstva i sve mi iskreno recite. Uvijek ću vas rado poslušati. Jedino mi tako možete pomoći, i ja vam to nikad neću zaboraviti.
Proveo sam užasnu noć, što oduvijek bijaše neobična značajka moje prirode. Jedino što me je ikad u životu moglo lišiti sna bijaše pravedna srdžba, majka osvete, a katkad i saznanje o velikoj sreći kojoj se nisam nadao. Prevelika mi radost oduzima i tek i blagi sanak. Inače sam i u najdubljem jadu uvijek dobro blagovao a još bolje spavao, što me je spašavalo da ne podlegnem udarcima sudbine.
Rano zorom pozvonio sam Leducu, ali mi mala služavka javi da je Leduc bolestan, pa da će mi čokoladu donijeti gospođa Dubois.
Ona uđe i primijetivši moj mrtvački izgled reče da sam pametno uradio što sam prekinuo s uzimanjem kupke. Jedva što sam popio čokoladu, povratih je gotovo istog trena, što mi se još nikad nije desilo. Da je nije pripremila sama moja domaćica, povjerovao bih da me je gospođa F. dala otrovati. Trenutak kasnije, uz veliku muku, povratih sve što sam pojeo za večeru zajedno s gorkom zelenkastom sluzi. To me uvjeri da otrov što sam ga povratio potječe od mračna gnjeva koji, kad je prežestok, čak i ubija ako mu uskratimo osvetu za kojom žeđa. Od mene je tražio smrt gospođe F. i da ga nisam izbacio zajedno s čokoladom, zacijelo bi me ubio.
Iscrpljen od napora skrenuh pogled na Duboisovu i vidjeh je da plače.
– Zašto plačete?
– Ne znam kakve vam se misli roje glavom.
– Umirite se, draga moja. Mislim, eto, kako se zanimate za moje stanje, što znači da ćetemi i dalje biti prijateljicom. No sad me ostavite, jer ću možda usnuti.
I doista, probudio sam se kao preporođen, snebivajući se kad ustanovih da sam prospavao sedam sati bez prestanka. Pozvonih, uđe moja domaćica i reče da seoski vidar želi govoriti sa mnom. Ušla je izraza tužna i snuždena, i odjednom vidjeh kako je zasjala od veselja. Upitah je koji je razlog toj promjeni, a ona odgovori da je to zato što me vidi oporavljena. Rekoh joj da ćemo ručati kad obavim razgovor s vidarom.
Ovaj uđe i ogledavši se po sobi, prišapnu mi da moj sluga ima kapavac. Prasnuo sam u smijeh, jer sam se bojao goreg zla.
– Dragi moj prijatelju, liječite ga ne gledajući na trošak. Ja ću vas bogato nagraditi, samomi drugi put svoja otkrića nemojte saopćavati tako zlokobna izraza. Koliko vam: je godina? – Tačno osamdeset.
– Bog vas poživio!
Kako sam i ja strahovao od iste boljetice, žalio sam svog Španjolca koji se te opake kuge dopao prvi put, dok to meni bijaše možda i dvadeseti. Doduše njemu je bilo četrnaest godina manje negoli meni.
Kad je Duboisova došla da mi pomogne pri odijevanju, zapitala me je što mi to starac rekao da sam se onoliko smijao.
– Reći ću vam, ali najprije mi kažite da li znate što je to triper.
– Znam. Jedan teklić moje milady je od toga umro.
– E, pa i Leduc ga je dobio, no nemojte mu pokazati da to znate.
– Jadni momak! I vi ste se tome smijali?
– Smijao sam se tajanstvenosti seoskog vidara.
Pošto me je počešljala, reče da mi i ona mora nešto priznati, poslije čega da joj moram ili oprostiti ili je odmah otpustiti.
– Eto ti nove uzbune! Kog ste vraga pak vi uradili? Kazujte brzo.
– Okrala sam vas.
– Što? Kako? Kada? Hoćete li mi vratiti ukradeno? Nikad ne bih pomislio da stekradljivica. Lažovima i tatovima nikad ne opraštam.
– Što li ste brzopleti! Ja sam gotovo sigurna da ćete mi oprostiti, jer sam krađu počinilatek prije pola sata i odmah ću vam vratiti ukradeno.
– Ako je to bilo prije pola sata, onda zaslužujete potpun oprost, ukoliko mi naime odmahvratite ono što ste nezakonito prisvojili.
– Evo, vraćam vam.
– Pismo gospođe F.? Jeste li ga pročitali?
– Dakako. To je krađa.
– Ukrali ste mi dakle tajnu i to je teška krađa, jer mi je više ne možete vratiti. Ah, dragamoja domaćice, počinili ste pravo nedjelo.
– Znam. To je prava krađa, jer vam ukradeno ne mogu vratiti, no ja vam se kunem da ćeono zauvijek ostati pohranjeno u meni. Zato mi odmah, odmah oprostite.
– Odmah, odmah! Čudno ste vi stvorenje. Eto, opraštam vam odmah i u znak pomirenjadajem vam cjelov, no čuvajte se ubuduće. U moje papire nemojte dirati, a kamoli da ih čitate, jer ondje imam tajni koje ne pripadaju samo meni. Zaboravite dakle sve one strahote što ste ih pročitali.
– Dobro me poslušajte i ne tražite da ih zaboravim, jer će tako za vas biti možda bolje.Porazgovorimo otvoreno o toj strašnoj stvari. Čitajući ono pismo, kosa mi se dizala na glavi. Ona nakaza zadala je smrtni udarac ne samo vašoj duši već i vašem biću, a uz to je ta besramnica prisvojila i tajnu kojom može svakog časa obeščastiti gospođu Roll. To je, po mom sudu, dragi gospodaru, njeno najveće nedjelo, jer vaša ljubav, unatoč uvredi, neće umrijeti, a proći će i boljetica koju vam je ta ništarija udijelila, ali čast gospođe Roll, ako gospođa F. uradi ono čime prijeti, nepovratno je izgubljena. Zato ne tražite da zaboravim, već porazgovarajmo iskreno ne bismo li našli neki izlaz. Vjerujte mi, ja nisam nedostojna vašeg povjerenja i znam da ću doskora steći vaše poštovanje.
Meni se činilo da sanjam dok sam slušao tu mladu ženu koja mi je govorila mudrije no Minerva Telemahu.
– Da – rekoh joj – razmišljajmo, draga moja prijateljice, kako da gospođu Roll izbavimoiz opasnosti u kojoj se nalazi. Oh, hvala vam od svega srca što vjerujete da to nije nemoguće. Razmišljajmo, razgovarajmo danju, noću, jutrom i večerom. Volite je i nadalje, oprostite joj časovitu zabludu, brinite se za njenu čast, a imajte sućuti i prema meni. Budite mi pravom prijateljicom i ostavite se mrskog naziva gospodar, pa ga zamijenite imenom prijatelja. Ja ću vam biti zahvalan do smrti, na to vam se kunem. Vaše su razborite riječi osvojile moje srce, dođite dakle u moj naručaj.
– Ne, ne, to nije potrebno. Mi smo mladi, pa bismo se lako u osjećaju mogli prevariti. Zasreću dovoljno mi je vaše prijateljstvo, ali ja ga neću zabadava, već ga želim zaslužiti nepobitnim dokazima iskrene naklonosti. Sad idem prostrijeti stol. Nadam se da ćete se poslije ručka mnogo bolje osjećati.
Toliko čednosti u mladu stvoru iznenadilo me je i zbunilo. Mogla je to doduše biti samo izvanjska krepost, i Duboisovoj to ne bi bilo nimalo teško glumiti, ali to me nije najviše zabrinjavalo. Slutio sam naime da ću se zaljubiti u nju i postati žrtvom njenog morala, koji iz samoljublja neće nikad zanijekati čak i ako se svom dušom zaljubi u mene. Stoga sam odlučio tu ljubav što bijaše tek u klici ostaviti bez hrane. Ako ostane zauvijek u djetinjstvu, umrijet će od čame, a zna se da djeca od čame umiru. Tako sam se obmanjivao zaboravljajući da se uz dražesnu ženu ne može živjeti u nevinu prijateljstvu.
Razgovor smo započeli tek poslije ručka, jer ništa nije neopreznije i opasnije no govoriti pred služinčadi koja je uvijek zlobna i neuka, pa krivo čuje, ili pak po volji dodaje i oduzima riječima gospodara.
Duboisova me najprije zapita imam li dokaza o Leducovoj vjernosti.
– On je, draga moja prijateljice, katkad velik ugursuz, pokvarenjak, drzak, čak ibezobrazan, duhovit je i neuk u isto vrijeme, bezočni lažov kojeg nitko osim mene ne može utjerati u laž. To pokvareno čeljade ima međutim jednu dragocjenu osobinu: on će naime slijepo izvršiti sve što mu naredim, prkoseći svakoj opasnosti. Ne boji se batina, pa čak ni vješala, ako ih vidi izdaleka. Kad na putovanju treba provjeriti ne izlažem li se opasnosti prelazeći riječnim gazom u kočiji, on se i bez moje zapovijedi svlači i plivajući istražuje dno.
– To je dovoljno. Osim tog momka nitko vam drugi neće trebati. Dragi moj prijatelju,kad već tako moram nazivati svog gospodara, mogu vam kazati da se gospođa Roll više nema čega bojati. Uradite ono što vam kažem, i ako se gospođa F. ne urazumi, samo će ona biti izložena sramoti i sablazni. Ali bez Leduca ne možemo ništa učiniti. Prije svega valja pod svaku cijenu saznati kako je dopao tripera. Zato ga odmah ispitajte i nastojte saznati da li je već nekom od posluge ispričao svoju nezgodu. Kad sve doznate, naredite mu da nikom ne spominje vaše zanimanje za njegovu bolest.
Ne pokušavajući da proniknem u njen naum, popeh se do Leduca. Našao sam ga samog i u postelji, te prijazno sjedoh kraj njega i obećah da ću ga dati liječiti ako mi istinito i potanko ispripovjedi kako se domogao bolesti. On mi reče kako je onog dana kad je išao u Soleure po moja pisma na po puta sjahao s konja i ušao u neko mljekarstvo da se okrijepi mlijekom. Ondje se našla neka veoma uslužna seljanka koja ga je za ciglih četvrt sata lijepo uredila. Sad je, izjavi na kraju, prikovan uz krevet zbog velike otekline na jednom od testisa. To mi je odmah i pokazao.
– Jesi li to nekom povjerio?
– Nikom živom. Ta svi bi se rugali. Zna samo vidar, no ja mu nisam rekao od koga sambolest uhvatio. Kazao je da će mi već danas od lijeka splasnuti oteklina, tako da ću vas sutra moći posluživati kod stola.
– Dobro je, ne govori nikom ništa.
Kad sam o svemu izvijestio svoju Minervu, ona me zapita:
– Recite mi bi li gospođa F. mogla priseći da je dva sata provela s vama na kanapeu?
– Ne bi, jer me nije vidjela niti mi je čula glas.
– Odlično. Odmah odgovorite na njeno besramno pismo i recite joj da laže, jer da vi nisteizlazili iz svoje sobe i da ćete odmah dati pregledati svu poslugu ne biste li otkrili kojeg je to nesretnika okužila i ne poznavajući ga. Pišite dakle odgovor i smjesta joj ga pošaljite. Za sat i po poslat ćete drugo pismo, koje ću ja sastaviti a vi ćete ga prepisati.
– Mila moja prijateljice, počinjem nazirati vaš pronicav naum, ali ja sam gospođi daočasnu riječ da neću poduzimati ništa a da je prethodno ne obavijestim.
– Slučaj je takav da se riječ može pogaziti. Znam, vama ljubav ne dopušta da idete takodaleko, ali ovdje sve ovisi o brzini i o vremenu između pisama. Uradite kako vam kažem, prijatelju, a ostalo ćete saznati iz pisma koje ću sastaviti. Napišite odmah prvo.
Evo prijepisa tog pisma koje sam poslao diveći se jedinstvenom naumu kom se moja domaćica dosjetila:
»Besramnost vašeg pisma kao i nakana zbog koje ste probdjeli tri noći da bi potvrdili svoju gadnu sumnju upravo su čudovišne. Znajte, vi paklena nakazo, da ja nisam izlazio iz sobe i da ste prema tome ona dva sata proveli bog bi znao s kim. No ja ću to možda otkriti, pa ću vas obavijestiti. Zahvalite bogu što sam vaše pismo pročitao poslije odlaska gospodina i gospođe Roll. Uručili su mi ga u njihovoj nazočnosti, no ja sam ga, prezrevši ruku koja ga je pisala, stavio u džep, a oni nisu bili na nj radoznali. Da su ga pročitali, ja bih bez dvoumljenja poletio za vama i batinama bih dokrajčio vaš život, vi ženo nedostojna danje svjetlosti. I na kraju, znajte da sam zdrav, no nije mi ni na kraj pameti da vam to pokažem i da vas tako uvjerim da je netko drugi uživao u vašem gadnom kosturu.«
Pošto ga pokazah Duboisovoj, koja se složila, otposlah ga onoj bijednici. Za sat i po poslah joj slijedeće koje sam samo prepisao ne dodavši nijedne riječi:
»Četvrt sata pošto sam vam poslao pismo, obavijestio me je seoski vidar da je moj sluga zatražio njegovu pomoć zbog stanovite zaraze koja je nedavnog porijekla. Po znacima je vidljivo da mu je ucijepljena velika količina veneričnog otrova. Naložio sam da ga njeguje, a zatim sam se u četiri oka porazgovorio s bolesnikom, koji mi je oklijevajući priznao da je taj lijepi poklon dobio od vas. Ispripovjedio mi je kako je, vidjevši vas gdje sami i u mraku ulazite u odaje gospođe Roll odjednom postao radoznao da sazna po što idete onamo, jer da ste htjeli posjetiti spomenutu gospođu, koja je u to doba već zacijelo bila u krevetu, ne biste se šuljali kroz vrata što vode u vrt. Pošto je čitav sat čekao da izađete, pade mu na um da i on uđe, to prije što su vrata ostala otvorena. Kleo mi se da nije ušao s nakanom da uživa u vašim dražima, što sam mu odmah povjerovao, već da vidi nije li nekog drugog zapala ta sreća. Umalo što nije zazvao u pomoć kad ste ga pograbili, stavivši mu ruku na usta, ali se predomislio kad ste ga stali vući na kanape i obasipati poljupcima. Bio je gotovo siguran da ste ga s nekim zamijenili, pa vas je, kaže, puna dva sata tako dobro posluživao da je zavrijedio drugačiju nagradu od one koju ste mu udijelili i čije su se kobne posljedice pokazale već sutradan. Ostavio vas je ne prozborivši ni slovca, u prvi osvit dana, bojeći se da ga ne prepoznate. Uostalom, posve je vjerojatno da ste ga zamijenili sa mnom, i ja vam čestitam što ste barem u mašti doživjeli užitak koji, ovakvi kakvi jeste, u zbilji nikad ne biste doživjeli. U tome ga ja ne mogu spriječiti. Budite dakle popustljivi prema njemu, jer bi on zgodu mogao iznijeti na javu, što bi za vas imalo neželjene posljedice. Uostalom, on će vam sam iznijeti svoje zahtjeve, a ja vam toplo preporučujem da mu udovoljite.«
Pismo sam joj poslao, a sat kasnije primio sam odgovor na prvo. Sadržavao je samo nekoliko redaka. Napisala mi je da je moja izmišljotina vrlo vješta, ali da mi je sve uzalud, jer je ona sigurna u svoju tvrdnju. Pozivala me neka je za nekoliko dana posjetim i neka joj dokažem jesam li boljeg zdravlja od nje.
Duboisova je za večerom redala šaljive priče, no ja bijah odviše tužan da bih se predao šali i smijehu. Misli mi bijahu zaokupljene trećim, odlučnim potezom koji je imao okrunuti naše djelo i besramnu gospođu F. stjerati u škripac. Budući da sam već napisao ona dva pisma po njenu savjetu, uviđao sam da je do kraja moram u svemu slušati. Ona je sama zahtijevala da se tačno dogovorimo o uputama koje ću sutradan dati Leducu. Morao sam joj popustiti i kad me je zamolila da može skrivena iza zavjesa alkovena slušati što ću mu narediti.
Ujutro ga dakle pozvah u sobu i zapitah je li već sposoban da jaše, jer bih ga po veoma važnom poslu želio poslati u Soleure.
– Jesam, gospodine, ali vidar odlučno zahtijeva da već od sutra počnem uzimati kupke.
– U redu, ali najprije ćeš otići u Soleure i potražiti gospođu F., ali joj se nećeš javiti umoje ime, jer ona ne smije znati da te ja šaljem. Poručit ćeš joj da moraš s njom razgovarati. Ako te ne primi, čekaj je na ulici, no ja vjerujem da će te primiti, i to bez svjedoka. Reći ćeš joj da ti je dala triper, iako je za to nisi molio, i tražit ćeš novac za liječenje. Kazat ćeš joj da te je puna dva sata u mraku bez odaha nagonila na posao mada te uopće nije poznavala, i da se bez opaka poklona koji ćeš joj pokazati nikad ne bi otkrio. Reći ćeš joj da s obzirom na stanje u koje te je dovela ne može osuditi tvoj postupak. Ako se bude nećkala, zaprijeti joj da ćeš je tužiti sudu. To je sve. Vratit ćeš se što brže budeš mogao da mi kažeš što ti je odgovorila.
– Ali ako me dade baciti kroz prozor, neću se tako brzo vratiti.
– Toga se ne boj. Ja ti jamčim da ti se ništa neće dogoditi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:34 pm




– Čudna li posla.
– Jedini si ti na svijetu kadar da ga obaviš.
– Spreman sam, no želio bih vam postaviti nekoliko neophodnih pitanja. Ima li tagospođa uistinu triper?
– Ima.
– Baš je žalim. Ali kako ću joj u lice tvrditi da mi ga je dala, kad nikad nisam s njom nirazgovarao?
– Triper se ne dobiva razgovorom, glupane.
Ti si proveo s njom dva sata u mraku, ne razgovarajući, pa će tako saznati da ga je udijelila tebi, misleći njime obdariti nekog drugog.
– Sad mi je već jasnije. Ali ako smo bili u tami, kako mogu znati da sam bio baš s njom?
– Vidio si je kad je ušla. No budi siguran da te neće ništa pitati.
– Idem odmah. Baš sam radoznao što će mi reći. Ali ima još jedno važno pitanje. Moždaće se cjenkati oko novca što mi ga mora dati za liječenje, a u tom slučaju molim da mi kažete mogu li se zadovoljiti sa stotinu škuda.
– To je za švicarsku previše. Bit će ti dovoljno i pedeset.
– To je za dva sata teškog rada premalo.
– Drugih pedeset dobit ćeš od mene.
– To je već bolje. Mislim da sad sve znam. Neću ništa reći, ali mogao bih se kladiti da jeto vas nadarila tim lijepim poklonom. Sad vas je stid, pa biste to željeli opovrći.
– Možda imaš pravo. Idi i drži jezik za zubima.
– Znate li da je taj nitkov jedinstven – reče mi Duboisova izašavši iz alkovena. – Umalošto nisam prasnula u smijeh kad vam je rekao da se neće brzo vratiti ako ga dade baciti kroz prozor. On će taj posao obaviti bolje no itko drugi, i kad bude stigao u Soleure, odgovor će već biti ovdje. Baš sam radoznala što će vam reći.
– Ta vi ste autor te nenadmašive lakrdije koju ste majstorski smislili i izveli. Čovjek to nebi očekivao od mlade žene neiskusne u spletkama.
– To mi je prva, i ja se nadam uspješnom raspletu.
– Samo da ne zatraži da joj pokažem kakvo mi je stanje.
– Pa dosad ste se, mislim, dobro osjećali.
– Odlično. Samo što li će biti s Leducom? Jedva čekam da vidim rasplet komada, pa dami se duša smiri.
– Vidjet ćete ga i sa svim potankostima opisati gospođi Roll.
– Dakako. Vi jamačno uviđate da ću svu zaslugu morati pripisati sebi, ali ćete zauzvratdobiti nagradu kakvu vaša domišljatost zaslužuje.
Sat poslije Leducova odlaska stigne pješice neki čovjek koji mi uruči pismo i jedan omot u ime gospođe F., rekavši da će pričekati odgovor. Poslah ga da čeka napolju, a onda pismo dadoh Duboisovoj i naslonih se na prozor dok mi je srce drhtalo od uzbuđenja. Pošto ga je pročitala, ona me pozva i reče da je sve u redu. Pismo je glasilo ovako:
»Bez obzira da li je ono što ste mi napisali istina ili bajka što ju je isprela vaša lukava glava koja je nesrećom po vas poznata po čitavoj Evropi, ja to uzimam pod istinu, jer joj ne mogu poreći izvanjsku vjerodostojnost. Očajna sam što sam nevina čovjeka uvalila u nevolju i drage ću volje za to platiti. Molim vas da mu predate priloženih dvadeset i pet lujdora. No ima li u vama toliko plemenitosti da se poslužite svim svojim utjecajem što ga imate kao gospodar, te da mu najstrože naredite da šuti o toj stvari? Nadam se tome, jer kakvu me znate, moja vas osveta neće mimoići. Imajte na umu da ću, pronese li se glas o toj lakrdiji, umjeti čitavu stvar prikazati u svjetlu koje će za vas biti veoma nepovoljno, a koje će otvoriti oči čestitu čovjeku što ga besramno varate. Ne moram vam reći da ću do kraja ostati pri svome. Kako ne želim da se još jednom nađemo licem u lice, odlazim sutra u Luzern pod izlikom da kanim obići svoje rođake. Napišite mi jeste li primili pismo.«
– Žao mi je – rekoh Duboisovoj – što sam poslao Leduca. Ona je plahovita, pa bi moglodoći do zla.
– Ništa se neće dogoditi. Pošaljite joj odmah njen novac, pa će mu ga osobno uručiti, itako će vaša osveta biti potpuna. Sve ćete saznati za dva-tri sata, kad se Leduc vrati. Sve se divno razriješilo, i čast dražesne i plemenite žene koju ljubite nije više u opasnosti. Jedina je nesreća što sad pouzdano znate da vam je krv zaražena otrovom te bijednice, no ja mislim da to nije odveć opasno i da ćete ubrzo ozdraviti. Nasmijte se sad, prijatelju dragi, jer naš je komad još uvijek komičan.
– Ah, prije bih rekao da je tragičan. Ja poznajem ljudsko srce. Gospođa Roll ne može meviše ljubiti.
– Istina je da neka promjena... ali sad nije vrijeme da se na to misli. Napišite brzoodgovor onoj zlobnici i pošaljite joj njenih dvadeset i pet lujdora.
Moj odgovor bijaše ovako sastavljen:
»Vaša nedostojna sumnja, snovanje grozne osvete i besramno pismo uzrokom su vašeg poraza i kajanja. Pisma su se mimoišla ali ne mojom krivnjom. Šaljem vam natrag dvadeset i pet lujdora. Leduca nisam mogao spriječiti da ne ode k vama, no mislim da ćete ga lako umiriti. Želim vam sretan put i obećavam da ću zdušno izbjegavati svaku priliku da vas susretnem. Neka vam ovo bude pouka, opaka ženo, da svijet nije napučen samim čudovištima što iz zasjede vrebaju na čast onih kojima je dragocjena. Ako u Luzernu vidite apostolskog nuncija, zapitajte ga kakav glas uživa moja glava u Evropi. Na kraju ću vam reći da moj sluga nije nikom povjerio svoj doživljaj i njegove tužne posljedice i da to neće ni učiniti budete li ga dobro primili. Zbogom gospođo!«
Novac i pismo sam odaslao čim ga je Duboisova pročitala i odobrila.
– Komad još nije završen. Preostaju nam tri prizora: Španjolčev povratak, izbijanje vašebolesti i čuđenje gospođe Roll kad sazna za rasplet.
Ali prođoše dva, tri, četiri sata, a Leducu ni traga. Mene stade obuzimati velik nemir, iako je Duboisova neprestano tvrdila da je zakasnio samo zato što gospođu F. nije zatekao kod kuće. Ima na svijetu priroda koje nikad ne pomišljaju na nesreću. Takav sam bio i ja do svoje tridesete godine, kad su me strpali pod olovne krovove. Sada, kad već počinjem pomalo bulazniti, predviđam sve crno. O, prokleta starosti koja nisi no za pakao kamo su te već mnogi stavili.
U pola deset Duboisova pri mjesečini ugleda Leduca, koji je dolazio korakom. Kako u sobi nije bilo svjetla, ona se opet sakri u alkovenu. On uđe i reče da umire od gladi.
– Čekao sam je do pola sedam. Napokon je osvanula. Ugledavši me podno stepenica reče da sa mnom nema o čemu razgovarati. Odvratio sam da ja imam s njom, a uto se ona zaustavi i uze čitati jedno pismo na kome prepoznah vaše pero. Zatim stavi u džep neki omot. Pošao sam za njom u sobu, i videći da nema nikog rekoh joj da me je zarazila triperom i da je molim neka mi plati za liječenje. Htjedoh joj to bjelodano pokazati, ali ona okrenu glavu i zapita me da li je već dugo čekam, a kad joj odvratih da sam u njenom dvorištu već od jedanaest sati, ona izađe i pošto se raspitala kod sluge kojeg je jamačno bila poslala ovamo, zatvori vrata i preda mi ovaj omot, rekavši da ću u njem naći dvadeset i pet lujdora što će mi biti dovoljno za liječenje ako sam uistinu bolestan. Još je nadovezala da nikom o toj stvari ni slovca ne pisnem, ako mi je draga na ramenu glava. Ja sam nato otišao i evo me. Mogu li zadržati ovaj omot? – Možeš. A sad hajde spavati.
Duboisova likujući izađe iz alkovena, i mi se radosno izgrlismo.
Sutradan su se pokazali znaci ružne bolesti, ali za nekoliko dana vidjeh da to nije tako reći ništa. Liječeći se samo salitrom, za tjedan dana potpunoma je se riješih, za razliku od Leduca, koji bijaše u veoma lošem stanju.
Cijelo sam jutro proveo opisujući gospođi Roll u najsitnije tančine sve što bijah poduzeo unatoč časnoj riječi kojom sam joj se obvezao. Poslao sam joj prijepise sviju pisama, iz kojih je mogla razabrati da je gospođa F. otputovala u Luzern, uvjerena da se samo u uobrazilji nama oboma osvetila. Na kraju pisma od dvanaest stranica priznao sam joj da sam bolestan, uvjeravajući je međutim da ću za dva do tri tjedna biti posve zdrav. Pismo sam kriomice od svih predao vratarici, a za dva sam dana primio nekoliko redaka od njene ruke, u kojima mi je obećala da će me narednog tjedna posjetiti zajedno s mužem i gospodinom de Chavignyjem.
Nesretna li mene! Morao sam se odreći svake pomisli na ostvarenje ljubavnih snova, ali je zato Duboisova, koja je za Leducove bolesti provodila sa mnom čitave dane, stala u mom srcu zauzimati sve više mjesta. Što sam se više svladavao to sam se jače zaljubljivao i uzalud sam se obmanjivao da će mi, budem li se s njome samo čedno družio, naposljetku postati ravnodušna. Poklonio sam joj prsten rekavši da ću joj dati stotinu lujdora kad ga bude htjela prodati, ali je ona odgovorila da će to učiniti jedino ako se nađe u velikoj nuždi kad je budem otpustio.
Pomisao da je otpustim pričinjala mi se besmislenom. Bijaše ona stvorenje iskreno, bezazleno i ugodno, obdareno urođenom bistrinom, pa je stoga uvijek rasuđivala umno i pronicavo. Nikad u životu nije ljubila, a udala se za postarijeg čovjeka samo da ugodi lady Montaigu.
Voljela je slušati o mojim ljubavnim zgodama i jednom me je zapitala jesam li i u Holandiji bio zaljubljen. Nato joj uzeh opisivati što mi se dogodilo s Estherom i kad dođoh do traženja onog znamena koji bijaše poznat samo njoj moja mi ljupka domaćica rukom zatvori usta, gušeći se od smijeha, i pade mi u naručaj. Nisam se mogao uzdržati a da i na njenoj ne potražim koji znak, a ona mi se, obuzeta nesavladivim smijehom, tek slabo opirala. Kako zbog onog svog stanja nisam smio prijeći na ono najglavnije, sklonih je žarkim molbama da mi pomogne u zadovoljavanju ćutila, što mi bijaše veoma potrebno, a i ja njoj iskazah istu slatku uslugu. To potraja svega nekoliko časaka, a pri tom su sudjelovale i naše oči, radoznale, zaljubljene i zadovoljne. Poslije tog čina ona mi u smijehu, ali veoma razborito kaza:
– Mili moj prijatelju, mi se volimo, i ako se ne pričuvamo, uskoro se nećemo zadovoljiti samo igrom i šalom.
Rekavši to, ona ustade, uzdahnu i poželjevši mi laku noć ode na počinak s vrataričinom kćeri. To bijaše prvi put što smo popustili pred snagom naših ćutila.
Otišao sam spavati, svjestan da sam zaljubljen i predviđajući sve što će mi se dogoditi s tom mladom ženom koja je već stekla veliku moć nad mojim srcem.
Drugog smo se dana ugodno iznenadili ugledavši gospodina de Chavignyja s gospodinom i gospođom Roll. Do ručka smo šetali, a onda sjedosmo za stol s mojom dragom Duboisovom u koju oba moja gosta kanda bijahu zaljubljena.
Za vrijeme šetnje poslije ručka nisu je ni časka ostavljali, tako da sam ja živom riječi mogao gospođi Roll ispripovjediti sve što sam joj napisao, prešutjevši dakako zaslugu Duboisove, jer bi je otkriće da za njenu slabost još netko znade veoma zaboljelo.
Gospođa Roll reče da je uživala u mojim pismima jedino zbog toga što se gospođa F. ne može više obmanjivati da je ona dva sata provela sa mnom.
– Ali kako ste – nastavila je – puna dva sata mogli biti s tom ženom, ne raspoznajućiunatoč tami da to nisam ja? Ponizuje me što uopće niste primijetili razliku između nas dvije. Ona je manja od mene, mnogo mršavija, ima deset godina više, a najviše me čudi što niste osjetili kako joj je zadah iz usta neugodan. Ta bili ste lišeni samo osjetila vida i sve vam je to izbjeglo. Nevjerojatno!
– Bio sam opijen ljubavlju, draga prijateljice, a osim toga, samo sam vas imao pred očimasvoje duše.
– Ne poričem moć uobrazilje, ali ma kolika da je bila, morala je izgubiti svu svoju snagukad ništa od onog što ste mislili naći kod mene nije bilo.
– U pravu ste, vaše su grudi divne, a kad se danas sjetim da sam u rukama držao dvamlohava i smežurana mjehura podilazi me želja da se ubijem.
– Primijetili ste dakle, i nije vam se zgadilo?
– Zar sam, misleći da vas držim u zagrljaju, mogao u vama naći išta odvratna? Nihrapava koža, ni odveć prostran prilaz do hrama nisu me nadahnuli sumnjom niti su ohladili moj žar.
– Što to čujem? O gadna ženetino, prljava i smrdljiva kloako! Ne mogu k sebi od užasa. Ivi ste mi sve to oprostili?
– Misleći da sam s vama, sve mi se činilo božanskim i divnim.
– Ah, ne, to nikako. Spoznavši kakva sam, morali ste me baciti na tle, izbatinati me čak...– Ah, dušo moja! Sad ste nepravedni.
– Možda, dragi prijatelju, ali toliko sam gnjevna na ono čudovište da ne znam štogovorim. No sada, kad zna da se podala sluzi, a osobito poslije one posjete koju je morala otrpjeti, zacijelo umire od stida i srdžbe, čudi me samo kako se dala obmanuti, jer on je za četiri palca niži od vas, a i kako je mogla povjerovati da jedan sluga umije ono uraditi onako kako ste to vi, pretpostavljam, uradili? Mora da je sad zaljubljena u njega. Dvadeset i pet lujdora! Pa to je jasno. On bi se zadovoljio i sa deset. Kakve li sreće što je taj momak baš u pravi čas obolio. Ali vi ste mu zacijelo morali sve kazati?
– Zašto bih? Pustio sam ga neka vjeruje da mi je urekla sastanak u onom predsoblju i dasam doista proveo s njome dva sata u tami. Po onom što sam mu zapovjedio zacijelo se domislio da sam je naumio kazniti i osvetiti se poglavito zbog bolesti koju mi je ucijepila tako da se nikad ne uzmogne pohvaliti da me je imala.
– To je baš zgodna komedija. Bezobrazluk tog momka upravo je besprimjeran, a još višenjegova drskost, jer je gospođa F. mogla i lagati u pogledu svoje bolesti, a tad bi se on izložio velikoj opasnosti.
– Mislio sam ja na to i cijelo sam vrijeme strahovao, to više što sam bio zdrav.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:34 pm




– Ali sad se ipak morate liječiti, a tome sam ja nevoljni uzrok.
– Moja je bolest, draga prijateljice, stvar uistinu neznatna. To je iscjedak sasvim sličanbijelom cvijetu u žena. Liječim se samo salitrenom vodom, te ću za desetak dana posve ozdraviti, a onda...
– Ah, prijatelju dragi!
– Što je?
– Ne mislimo više na to, zaklinjem vas.
– Znam, ta je odvratnost posve naravna kad ljubav nije dovoljno jaka. Kako li samnesretan!
– Ne, ne, ja vas još uvijek volim i bit ćete nepravedni ako me prestanete voljeti.Ostanimo nježni prijatelji i ne pomišljajmo više na uzajamne dokaze nagnuća koji bi po oboje mogli biti kobni.
– Da je prokleta ona besramna gospođa F.
– Ona je otišla, a i mi za petnaest dana odlazimo u Basel gdje ćemo ostati do krajastudenoga.
– Udarac je dakle pogodio cilj. Podložit ću se vašoj volji, ili bolje rečeno svojoj sudbini,jer sve što me je zadesilo otkad sam u Švicarskoj kao da je bilo pisano u zloj knjizi sudbine. Tješi me jedino to što sam uspio zaštititi vašu čast.
– Zadobili ste i poštovanje mog muža, i zato ćemo uvijek ostati iskreni prijatelji.
– Ako ste vi naumili otići, bit će dobro da ja otputujem prije vas. To će strašnu gospođuF. još više uvjeriti u nevinost našeg prijateljstva.
– Rasuđujete poput anđela i dajete mi sveđer nove dokaze svoje nježnosti. Kamo idete?
– U Italiju, ali prije ću se zaustaviti u Bernu i Ženevi.
– Nećete dakle doći u Basel? To mi je drago, jer bi se inače svašta govorkalo. Ali u ovomalo dana što još ostajete, poprimite; ako je moguće, radosniji izgled, jer vam tuga nikako ne pristaje.
Zatim se pridružismo poslaniku i njenom mužu koje je duhovita Duboisova toliko zaokupila da nisu ni imali vremena misliti na nas. Ja je uzeh koriti što mene tako škrto daruje svojim duhom, a gospodin de Chavigny izjavi da smo mi po svoj prilici zaljubljeni jedno u drugo. Duboisova navali na nj, a ja nastavih šetnju s gospođom Roll.
– Ta je žena – primijeti gospođa – pravo savršenstvo. Ako mi kažete istinu, dokazat ćuvam prije odlaska svoju zahvalnost na način koji vam neće biti mrzak.
– Što biste htjeli znati?
– Vas se dvoje volite, zar ne?
– Možda, ali dosad...
– Više ne želim znati, jer ako još nije bilo bit će, i to me ne žalosti. Da ste mi odgovoriliodrečno, ne bih vam povjerovala, jer čovjek vašeg kova ne može živjeti uz takvu ženu a da je ne zavoli. Ona posjeduje sve da očara muškarca, lijepa je, vesela, duhovita, umije voditi razgovor. Vi ćete se teško odijeliti od nje. Lebel joj je učinio lošu uslugu, jer je uživala neporočan glas, a sad će teško naći zaposlenje kod otmjenijeg svijeta.
– Povest ću je sa sobom u Bern.
– I dobro ćete uraditi.
Pri odlasku rekoh im da ću se doći s njima oprostiti u Soleure, jer sam za nekoliko dana nakanio otputovati u Bern.
Prazna srca legao sam u postelju i ne dotakavši večere, a Duboisova je bila šutljiva, poštujući moju tugu.
Za dva ili tri dana primih pismo od gospođe Roll. Pozivala me je neka sutradan u deset sati dođem k njoj te da ostanem na ručku. Kad sam došao, gospodin Roll izjavi da ga moj posjet neobično raduje, no da on mora na selo, odakle će se vratiti tek oko jedan sat. Dodao je da za to vrijeme, ako mi je volja, mogu praviti društvo njegovoj ženi, koja je vezla na đerđefu s nekom djevojkom. Pristao sam pod uvjetom da zbog mene ne ostavlja vez.
Ali oko podne ona djevojka ode i mi pođosmo na terasu koja bijaše tik uz kuću da se osvježimo. Ondje se nalazio i kabinet iz kojeg smo mogli vidjeti sve kočije koje su zaokretale u ulicu.
– Zašto mi – rekoh joj odmah – niste podarili tu sreću dok sam još bio netaknutazdravlja?
– Zato što je onda moj muž mislio da ste se prerušili u peharnika samo zbog mene, alivaše ga je kasnije ponašanje uljuljalo u potpunu sigurnost. Tome je možda još više pridonijela vaša domaćica u koju ste po njegovu sudu žarko zaljubljeni, no koja se i njemu toliko sviđa da bi se barem na nekoliko dana drage volje mijenjao s vama. Biste li pristali na takvu zamjenu?
Kako mi je preostajao svega jedan sat, i to posljednji, da joj dokažem svoju nepromijenjenu nježnost, bacih joj se do nogu, a ona nije uzmicala pred žarom mojih želja koje su se iz obzira prema lijepom joj zdravlju, morale na moju veliku žalost zaustaviti s onu stranu najslađe granice.
Potrčavši na drugu stranu otvorene lođe ugledasmo kočiju gospodina Rolla koja je upravo skretala u ulicu. Dobričina nas zateče još na terasi i zamoli me za oproštenje što je toliko zakasnio.
Za stolom je sve vrijeme govorio o Duboisovoj i kao da mu nije bilo pravo kad mu rekoh da ću je odvesti njenoj majci u Lausannu. Oprostio sam se u pet sati i otišao gospodinu de Chavignyju da mu ispričam o nesmiljenoj odmazdi što sam je priredio gospođi F. i o šaljivu raspletu komada.
Bio bi pravi zločin da ljubaznom starcu nisam opisao tu zgodnu komediju koja se upravo njegovom zaslugom začela.
Diveći se dosjetljivosti Duboisove, izjavio je da bi i ovako star bio presretan kad bi imao uza se takvu ženu. Bilo mu je veoma drago kad sam mu priznao da sam zaljubljen u nju. Zatim mi savjetova neka se, umjesto da obilazim kuće, oprostim sa svima na njegovu primanju i neka se povučem prije večere, ako se ne želim kasno vratiti kući. Tako sam i postupio. Ondje sam vidio i svoju amazonku, misleći da je gledam posljednji puta, no životni nam se puti još jednom ukrstiše.
Otpratio sam poslanika do njegove sobe, usrdno mu zahvalio i zamolio da mi dade preporučno pismo za Bern, gdje sam se nakanio zadržati petnaestak dana.
Vrativši se kući, osjetih tugu nad skorim rastankom s gradom u kojem sam izvojevao tek mršave pobjede u usporedbi s pravim gubicima koji su me zadesili. Blago sam zahvalio domaćici što me je čekala, a onda joj zaželjeh laku noć, obavijestivši je da za tri dana putujemo u Bern i zamolivši je da spremi kovčege.
Kad smo drugog jutra doručkovali, ona me zapita:
– Vi me dakle vodite sa sobom?
– Da, ako vam je toliko stalo do mene da mi se drage volje pridružite.
– Dakako, to više što ste sad tužni i u neku ruku bolesni, a kad sam došla u vašu službubili ste zdravi i veseli. Kad bih vas morala ostaviti, jedina bi mi utjeha bila da vas ostavim sretna i vesela.
Uto dođe stari vidar i obavijesti me da je jadnom Leducu tako loše da ne može iz kreveta.
– Izliječit ćemo ga u Bernu. Recite mu da prekosutra odlazimo i da ćemo u Bern stići zaručak.
– Iako je to put od jedva sedam milja, on ga ne može prevaliti, jer su mu svi udovi kaooduzeti.
Pošao sam da se uvjerim i zatekoh ga nepomična u krevetu. Mogao je micati samo usnama i očima.
– Inače se veoma dobro osjećam – uvjeravao me je.
– To ti vjerujem, ali ja prekosutra želim ručati u Bernu, a ti se ne možeš ni maknuti.
– Dajte me nositi, ondje ću se već izliječiti.
– U pravu si. Dat ću te nositi u nosiljci.
Naredio sam jednom sluzi da se pobrine za nj i da ga sam dovede u svratiste Sokolu. U tu sam svrhu iznajmio dva konja koja su imala nositi nosiljku.
Stigavši u Bern smjestili smo se na nekom uzvišenju odakle su se vidjela polja i rijeka. Spustivši se najmanje stotinjak stepenica, ugledah četrdesetak malih zdanja koja nisu mogla biti drugo no lože za svijet što je dolazio na kupanje. Jedan čovjek čestita izgleda upita me želim li se kupati, a kad mu odgovorih potvrdno, on otvori jednu od loža i mnoštvo služavki potrča prema meni. Onaj mi čovjek objasni da se svaka od njih natječe za čast da mi pomaže pri kupelji. Onoj koja mi se najviše svidjela bacih maramicu, poput kakvog turskog paše, i uđoh.
Ona zasunu vrata iznutra, navuče mi papuče i mrgodno, ne pogledavši me nijednom, zavi mi kosu i perčin u platnenu kapu. Potom me svuče, a kad uđoh u vodu, razodjenu se i ona, zagazi u kupelj ne pitajući me za dozvolu, i uze me posvuda trljati osim na mjestu koje sam pokrio rukom naznačivši joj time da ne želim da me ondje dira.
Kad mi je bilo dosta trljanja, rekoh joj da mi donese kavu. Izašla je iz vode, pozvonila i povukla zasun na vratima. Zatim se vrati u vodu ne sustežući se nimalo, baš kao da je odjevena.
Trenutak kasnije jedna stara žena unese kavu, a moja kupačica opet izađe iz vode, zatvori za njom vrata i vrati se na isto mjesto.
Ja sam već brzim pogledom ocijenio da ta služavka ima sve ono najljepše što strasni zaljubljenik zamišlja u biću za kojim čezne. Osjetio sam doduše da njene ruke nisu ni meke ni glatke, a takva joj je pod dodirom mogla biti i put, a na licu joj nisam nazreo onaj otmjen izraz što ga nazivamo plemenitim, ni nasmijanu vedrinu koja se stječe odgojem i nagoviješta blagost. Nisam vidio ni onog finog pogleda koji kazuje neizrečeno, ni ljupko nabubrene usne koje su znak suzdržanosti, poštovanja, plahosti i sramežljivosti. Inače je moja Švicarkinja od osamnaest proljeća imala sve da se svidi krepku muškarcu koji ne prezire prirodu, pa ipak me nije mamila željom.
Kako to? – raspredao sam u sebi. Ova je služavčica pristala, oči su joj lijepo rezane, zubi bijeli, ružičasta put odiše zdravljem, a ipak me ostavlja ravnodušnim. Gledam je nagu i ne osjećam ništa. Zašto? Možda samo zato što nema ništa od onog čim se služi koketerija da zametne klicu ljubavi. Mi dakle volimo samo ono što je lažno i umjetno, a istinito nas osvaja tek pošto mu je prethodio isprazni pričin. Ako je prema običaju što smo ga poprimili da hodamo odjeveni, a ne goli, lice što ga otkrivamo svima, najmanje važno, zašto nam je ono ipak glavno? Zašto nas baš ono nadahnjuje ljubavlju? Zašto nam je lice jedino svjedočanstvo po kojem sudimo o ljepoti jedne žene, i zašto joj čak opraštamo kad ostali dijelovi koje nam pokaže opovrgnu ono što je obećavalo dražesno lice? Zar ne bi bilo prirodnije i razložnije ići lica zakrivena, a tijela posve naga, pa se tako zaljubiti u biće, znajući da samo lice može pokvariti sklad draži koji nas je zanio? Tako bi zacijelo bilo bolje, pa bismo se zaljubljivali u savršenu ljepotu i lako bismo praštali kad bismo, otkrivši veo, ugledali ružno lice koje smo u mašti zamišljali lijepim. Tad se ne bi otkrivale samo ružne žene, dok bi se lijepe lako na to odlučivale, ali bi ružne unatoč tome izazivale našu žudnju i sve bi nam svoje draži podarile za nasladu samo da se ne moraju otkriti, a to bi učinile tek na kraju, kad bi nas poslije uživanja njihovih istinskih čari, uvjerile da ljepota lica nije najvažnija.
Uostalom, očigledno je i nepobitno da nestalnost u ljubavi izvire samo iz raznolikosti lica.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:35 pm



Kad ih ne bismo vidjeli, svaki bi muškarac ustrajao u ljubavi prema prvoj koja bi mu se svidjela.
Izašavši iz kupelji, dadoh joj ručnike i kad me je dobro otrla i osušila, sjedoh, a ona mi navuče košulju i uze me, još uvijek onako naga, češljati. Za to sam se vrijeme obuo, a ona mi zakopča cipele i u tren oka se odjene. Na odlasku joj dadoh šest franaka, ali ona mi ih prezrivo vrati i udalji se.
Vraćao sam se u konačište posramljen tim nemilim događajem. Ta se djevojka osjetila prezrenom, a nije to zasluživala.
Tu zgodu nisam mogao prešutjeti svojoj domaćici, te joj je poslije večere potanko ispričah. Slušala je pažljivo, popraćajući pričanje primjedbama. Izjavi da djevojka sigurno nije lijepa, jer ja inače ne bih odolio želji što bi je potakla u meni. Na kraju reče da bi je rado vidjela.
Odmah se ponudih da je odvedem dolje, a ona radosno prihvati, ali reče da bi se morala preodjenuti u muško. Rekavši to, ona ustade i za četvrt sata ponovo osvanu odjevena u jedno od Leducovih odijela. Jedino nije imala hlače, jer ih nije mogla navući. Rekoh joj neka uzme moje i nato odlučismo da kupanje odgodimo za sutradan.
Drugog jutra ona bijaše već u osam sati odjevena. Zaogrnula se modrim redengotom, koji je savršeno skrivao njene oblike. Brzo se i ja odjenuh, i ne pitajući za doručak siđosmo do Mate. Tako se naime zvalo ono mjesto. Duboisova, koju je oduševljavala pomisao na neobičnu zabavu, sjala je od zadovoljstva. Zaogrnula se čvrsto u svoj redengot, jer bi svak koji bi nas susreo lako pogodio da odjeća na njoj nije njena spola.
Čim smo sišli, nagovori nas onaj isti čovjek, upitavši želimo li kupanje za četvoro. Ušli smo u ložu. Pojaviše se služavke i ja joj pokazah onu ljepoticu koja me nije uspjela zavesti.
Duboisova uze nju, a ja odabrah jednu visoku, lijepih oblika i ponosna držanja. Dadoh brzo urediti kosu, zatim se svukoh, uđoh u vodu, a moja mi nova služavka učini isto što i prva.
Duboisova se polako svlačila. Neobični prizor ju je zbunjivao i kao da se pokajala što se dala nagovoriti. Smijala se videći me u rukama visoke Švicarke koja me je posvuda trljala, i nije se mogla nakaniti da skine košulju.
Naposljetku jedan stid pobijedi drugi, i ona zagazi u vodu, razotkrivajući mi tako reći silom sve svoje krasote. Morala mi je međutim dopustiti da joj ja pomažem pri pranju, iako tu bijaše i služavka, koja je ušla u vodu i stala vršiti svoju dužnost.
Dvije služavke, koje su zacijelo već mnogo puta učestvovale u ovakvim zabavama, zauzeše razbludan položaj ne bi li nas zabavile prizorom koji meni bijaše dobro poznat, no koji se mojoj domaćici učini nov i neobičan. One počeše jedna drugoj raditi isto što su vidjele da ja radim Duboisovoj. Ona ih je gledala zapanjena nad pohotnošću kojom je moja služavka prema drugoj igrala ulogu muškarca. I ja sam bio iznenađen, iako sam se prije pet godina nagledao mahnitih zagrljaja Marije Magdalene i Catterine od kojih ljepših nisam mogao zamisliti. Nikad ne bih povjerovao da bi mi nešto drugo moglo zabaviti misli dok prvi put držim u zagrljaju ženu koju volim i koja ima baš sve što razdražuje ćutila, ali ni ona ne skidaše oka s dviju mladih bahantica koje se rvahu u neobičnoj borbi. Reče mi da je tobožnja djevojka koju bijah izabrao momak unatoč grudima i da je to jasno vidjela. Okrenuh se, a djevojka videći da sam radoznao, pokaza mi svoj klitoris, krut i čudovišno izrastao. Rekoh to presenećenoj Duboisovoj, a ona odgovori da je to nemoguće, našto joj izraslinu dadoh opipati i ogledati, te naposljetku morade priznati da sam u pravu. To je bilo nalik na debeo prst bez nokta, ali bijaše savinuto. Međutim mlada ponornica, kojoj se prohtjelo igre s mojom lijepom domaćicom, reče ovoj da je dovoljno napet i da joj ga može uvući ako dopusti. Duboisova ne htjede, a ni meni se to ne bi svidjelo. Rekosmo joj neka nastavi megdan sa svojom družicom, i nasmijali smo se do suza, jer parenje tih djevojaka, iako bijaše smiješno, golicalo je naša ćutila i raspaljivalo nam požudu.
Duboisova, umorna od borbe, predala se posvema prirodi, pretičući me u mojim željama. Bijaše to prava svečanost koja potraja dva sata, te mi puni zadovoljstva krenusmo prema svratištu.
Na odlasku sam djevojkama koje su nas tako lijepo zabavljale dao dva lujdora, iako se nisam namjeravao više onamo svraćati. Nije nam više trebalo kupelji da bismo jedno drugome predočili svoju nježnost. Duboisova je postala moja ljubavnica, istinska ljubavnica koja mi je život ispunjala srećom kao i ja njen za sve vrijeme boravka u Bernu. Kako bijah potpuno ozdravio, uzajamno nam zadovoljstvo nisu pomračile nikakve tužne posljedice. Ako su naslade prolazne, prolazne su i patnje, pa kad se u uživanju sjećamo patnji koje su užitku prethodile spomen nam je na njih drag, et haec aliquando meminisque juvdbit.14
14. Jednog ćemo se dana i nje rado sjećati. – Prema Vergiliju, Eneida, I, 203.
I tako sam sretno živio sa svojom dragom prijateljicom. Nikakva bojazan, nikakva sumnja u budućnost nije uznemirivala njenu divnu dušu, oboje smo tvrdo vjerovali da se nikad nećemo rastati, a ona mi je uvijek govorila da će mi oprostiti sve moje nevjere, samo ako joj ih budem iskreno povjeravao. Takva mi je priroda u žene trebala da živim u spokojstvu i zadovoljstvu, no ja ne bijah rođen za toliku sreću.
Petnaestog dana boravka u Bernu Duboisova dobi jedno pismo iz Soleurea. Pisao joj ga je Lebel. Videći kako ga pomno čita zapitah je što joj nova javlja. Ona mi reče neka ga pročitam i sjede ispred mene da mi s lica vidi što osjećam u duši.
Lebel ju je kratko i sažeto zaprosio. Pisao joj je kako je prošnju bio odgodio da bi uredio svoje poslove i mogao se njome oženiti i bez poslanikova pristanka. On bi imao od čega udobno živjeti i kad ne bi služio, ali do toga neće doći, jer je već govorio s poslanikom, koji mu je odmah dao svoj pristanak. Molio ju je neka mu odgovori da li ga hoće, pa ako pristaje neka mu napiše bi li više voljela živjeti s njim u B., gdje će biti gospodarica i kuće mu i imanja, ili pak ostati s njim kod poslanika, kao njegova žena, što bi samo povećalo njihovo blagostanje. Mene ni jednom riječi nije spomenuo.
– Prijateljice moja najdraža, ti si slobodna i možeš odlučiti kako hoćeš, ali ja ne mogupomisliti na tvoj odlazak a da se ne osjetim najnesretnijim čovjekom na svijetu.
– A ja najnesretnijom ženom ako budem morala otići od tebe. Ako me uistinu ljubiš, nijemi stalo ako ti i nikad ne postanem ženom.
– U pravu si. No što ćeš mu odgovoriti?
– Sutra ću ti pokazati pismo. Odgovorit ću mu uljudno ali otvoreno da sam zaljubljena utebe i sretna, te da mi je stoga nemoguće ocijeniti dobru priliku koju mi sudbina nudi u njegovoj osobi. Reći ću mu čak i to da ne bih odbila njegovu ruku da imam iole razuma, ali kako sam luda od ljubavi, to se samo tom bogu moram pokoravati.
– To si divno smislila, jer da odbiješ ovakvu ponudu, drugog valjanog razloga ne možešimati. Osim toga bilo bi smiješno tvrditi da nismo zaljubljeni jedno u drugo, jer je to i odviše očigledno. Unatoč tome, žalosti me to pismo.
– Zašto, prijatelju dragi?
– Jer ja ti ne mogu izbrojiti stotinu tisuća franaka koje ti on obećava kao miraz.
– Ah, ljubljeni moj, ta ja ih prezirem. Osim toga ti nisi od onih koji svršavaju u bijedi, aja bih bila sretna kad bih i bijedu morala dijeliti s tobom.
Razgovor smo zapečatili iskazima nježnosti kakvima se u sličnim prilikama obasipaju sretni ljubavnici, ali u najvećem žaru osjećaja u naše se duše ipak uvukla sjenka tuge. Tugaljiva ljubav kanda udvostručuje svoju snagu, no to je samo pričin. Ljubav je mali vražičak koji bi da se hrani samo smijehom i igrom. Ako li mu dadeš drugačiju hranu, usahnut će.
Sutradan je napisala Lebelu onako kako je odlučila kad je primila tu i odveć ozbiljnu vijest. Smatrajući da mi je to dužnost i ja sam gospodinu de Chavignyju napisao pismo satkano od osjećaja, ljubavi i filozofije. Molio sam ga neka mi saopći svoj sud o toj stvari. Otvoreno sam mu priznao da sam zaljubljen, no da se kao pošten čovjek ne mogu bez bola odlučiti niti da sebi srce iščupam, a niti da stanem na put životnoj sreći Duboisove.
Duboisova bi time veoma zadovoljna, jer je i ona željela da sazna što poslanik o tom misli.
Lebel nije odgovorio Duboisovoj, dok sam ja od poslanika dobio pismo od četiri stranice. U njem mi je mudro razlagao svoje mišljenje. Da sam star kao on i da mogu osigurati Duboisovoj udoban život i poslije svoje smrti, ne bih je ni za što smio nikom prepustiti, to više što je i ona s time sporazumna, no budući da se ne kanim njome, oženiti, to moram ne samo pristati na tu ženidbu već i nju na to privoljeti. S iskustvom što ga imam, moram i sam znati da ću se pokajati što sam propustio tu priliku, jer će se, kako on sluti, moja ljubav jednog dana sigurno pretvoriti u čisto prijateljstvo. Neka dakle sam prosudim neću li tad osjetiti potrebu za novim ljubavima. Duboisova će mi kao prijateljica i nehotice sputavati slobodu, te mi neće preostati drugo osim prekasnog kajanja koje čovjeka uvijek čini nesretnim.
Kad mu je Lebel saopćio svoj naum, pisao je, on je ne samo pristao već ga je i ohrabrio, jer je Duboisova za onih nekoliko puta što ju je susreo u mojoj kući osvojila njegovu naklonost, pa bi je volio vidjeti lijepo smještenu u svojoj kući, gdje bi, ne ogriješivši se o pristojnost, mogao uživati u dražima njena duha, jer na ostale njene draži u svojim godinama zacijelo ne može pomišljati. Na kraju tog rječitog pisma napomenuo je da se Lebel nije u Duboisovu zaljubio mladenački, već poslije zrela razmišljanja, pa je stoga neće požurivati. Ona će to uostalom saznati iz odgovora koji će joj Lebel poslati. Čovjek se nikad ne smije ženiti naprečac.
Duboisova pažljivo pročita pismo i vrati mi ga ravnodušna izraza.
– Što misliš, draga?
– Učini ono što ti kaže poslanik. Ako on misli da se ne moramo žuriti, tad je sve unajboljem redu. Ne mislimo dakle više na to i volimo se. Ovo je pismo puno mudrosti i razbora, ali ja ću ti ipak reći da ne mogu zamisliti da ćemo jedno drugom ikad postati ravnodušni, iako znam da se to može dogoditi.
– Varaš se, ravnodušni nećemo postati.
– Htjela sam reći dobri prijatelji.
– Ali prijateljstvo, draga moja, nije nikad ravnodušno. Istina je doduše da ljubavi tadčesto više nema mjesta. Mi to znamo, jer je to tako otkad postoji ljudski rod. Poslanik je u pravu. Kad se prestanemo voljeti, možda će i naše duše teško kinjiti kajanje. Zato se vjenčajmo već sutra i tako se osvetimo nestalnosti ljudske prirode.
– I vjenčat ćemo se, ali iz istih razloga ne požurujmo taj čin.
Za dva dana Duboisova je primila pismo od Lebela koje bijaše isto tako razborito kao i poslanikovo. No mi smo već odlučili da se više ne brinemo za tu stvar. Pismo je stiglo uoči našeg odlaska za Lausannu gdje su me već očekivali svi oni kojima sam bio preporučen, i gdje se svijet mnogo više zabavljao no u Bernu.
U postelji moja ljubljena domaćica i ja, pripijeni jedno uz drugo, utanačismo sporazumno pojedinosti oko našeg odlaska, koje nam se činjahu razborite i zabavne. Lausanne bijaše malen grad u kojem ću, po njenom mnijenju, biti mnogo pozivan i gdje ću barem prvih petnaestak dana jedva imati vremena da obavim sve posjete i da se pojavim na ručkovima i večerama koje će davati meni u čast. Nju u Lausanni poznaje svekoliko plemstvo, a ondje je još uvijek i lord Rosburi, koji joj je nekad udvarao. Ako li se vrati sa mnom, to će se danomice prepričavati na svim skupovima, pa će nam naposljetku oboma dozlogrditi. Ondje je osim toga i njena majka, koja neće ničem prigovarati, ali koja u duši zacijelo neće biti odveć zadovoljna što joj kći dolazi s jednim čovjekom kojem, unatoč tome što se predstavlja kao njegova domaćica, ne može po svim znacima biti drugo do ljubavnica.
Poslije takvih razmatranja odlučismo da će ona sama otputovati u Lausannu i nastaniti se kod svoje majke, a ja ću krenuti nakon dva-tri dana i nastanit ću se negdje sam, ali da ću je svakog dana moći posjećivati kod njene majke. Kad iz Lausanne odem u Ženevu, ona će mi se pridružiti, pa ćemo zajedno putovati kud god budem htio sve dok se budemo voljeli.
Dva dana nakon toga ona otputova zadovoljna što se domislila tako pametnu rješenju. Uvjerena u stalnost moje ljubavi, otišla je prilično dobre volje, no ja ostadoh s tugom u srcu.
Leduc se još liječio i bio je veoma slab, ali ja sam unatoč tome zahtijevao da putuje sa mnom, jer sam imao mnogo prtljage, a ni u koga se drugog nisam mogao pouzdati.
Tako sam napustio Bern, koji mi je zauvijek ostao u preugodnu sjećanju.
Kako sam morao razgovarati s doktorom Herenschwandtom glede nekih pitanja koja su zanimala gospođu d'Urfe, zaustavio sam se u Muratu gdje je on živio. To je bilo svega četiri milje od Berna. On me silom zadrža na ručku ne bi li me uvjerio u posebnu kakvoću riba iz ondašnjeg jezera, ali na povratku u konačište odlučih da ondje provedem noć zbog stanovite radoznalosti koju će mi čitalac blagonaklono oprostiti.
Jedna služavka u svratištu koja je govorila romanski učinila mi se neobično lijepom. Bila je nalik na trgovkinju čarapama koju sam imao u Maloj Poljskoj, i silno me se dojmila. Zvala se Raton. Ponudio sam joj šest franaka ako se pokaže uslužna, no ona ih odbi rekavši da je poštena i čedna. Ja na to zapovjedih da mi se upregne kočija, a kad Raton vidje da sam spreman za polazak reče mi nasmijano i plaho u isti mah da joj trebaju dva lujdora, pa ako ih budem dao da će provesti noć sa mnom.
– Ostat ću dakle, ali čuvajte se ako ne budete dobri.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:35 pm




– Bit ćete zadovoljni.
Kad su u kući svi polijegali, ona dođe držeći se plaho i preplašeno ne bi li još jače zagolicala moju žudnju. Kako baš tog trena osjetih da me pritisla prirodna potreba, upitah je gdje je stanovito mjesto, i ona mi ga pokaza na samoj obali jezera. Uzeh svijeću, odoh onamo i vršeći nuždu uzeh čitati glupe črčkarije koje se uvijek nalaze na takvim mjestima. Evo što sam pročitao na desnom zidu:
»Danas, 10. kolovoza 1760. Raton mi je prije osam dana dala gadan triper od kojega krepavam.«
Odmah sam zaključio da ne postoje dvije Raton. Gotovo da nisam povjerovao u čudesa. Zahvalih bogu, vratih se u sobu i zatekoh Raton već u krevetu. To bolje, pomislih. Zahvalih joj što je skinula košulju koju je bacila iza kreveta. Sagoh se da je podignem, a ona se uznemiri rekavši da je prljava od nečeg posve prirodnog. No ja sam vidio o čemu je riječ. Izgrdih je, a ona se hitro odjene i plačući izađe iz sobe.
Tako sam za dlaku izbjegao opasnosti. Da me nije uhvatila nužda, bio bih propao, jer mi nikad ne bi palo na pamet da pregledam rublje te djevojke što imađaše put poput ruže i ljiljana.
Kad sam stigao u Lausannu odlučih da barem jedan dan proboravim ondje inkognito, te da od svih dam prednost onoj kojoj me je vuklo srce. Uputio sam se dakle Duboisovoj, ne pitajući nikoga za njen stan, jer mi je ona prije odlaska tačno nacrtala ulice kojima sam morao proći.
Zatekoh je s majkom, no kakvo li bijaše moje iznenađenje kad pokraj njih ugledah Lebela. No ona mi nije dala vremena da pokažem koliko sam iznenađen. Kliknuvši od radosti bacila mi se u naručaj, a njena me je majka primila kako zahtijeva obična ljubaznost.
Zapitao sam Lebela kako je poslanik i kad je stigao u Lausannu. Poprimivši prijateljski izraz, taj mi čestiti čovjek odgovori da je poslanik odlična zdravlja, a on da je stigao u Lausannu istog jutra zbog nekih poslova i da se poslije ručka uputio majci Duboisove gdje je na veliko iznenađenje zatekao i kćer.
– Vama su poznate moje namjere – nastavio je. – Ja već sutra putujem natrag. Kad se odlučite, napišite mi, pa ću ja doći po nju i odvesti je u Soleure, gdje ćemo se vjenčati.
Na tu izjavu, koja nije mogla biti jasnija i poštenija, ja sam odgovorio da se nikad ni u čem neću usprotiviti volji svoje najdraže domaćice, a ona pak izjavi da me nikad neće ostaviti osim ako je otpustim. Lebelu se ti odgovori učiniše odviše nejasni, te nam otvoreno reče da bi želio određeniji odgovor. Na to mu, u namisli da njegovu ponudu zauvijek odbacimo, rekoh da ću mu za desetak dana pismeno sve saopćiti.
Drugog je jutra otputovao u Soleure.
Nakon njegova odlaska majka moje drage prijateljice, u koje je zdrav razum nadoknađivao nedostatak duha, uze nas svjetovati razboritim riječima kojima se morala poslužiti s ovakvim dvjema glavama, jer se mi u našoj žarkoj zaljubljenosti ne mogosmo odlučiti na rastanak. Nato rekoh dragoj Duboisovoj da ćemo donijeti odluku kako bijah obećao Lebelu, a dotle neka me svakog dana čeka do ponoći.
Imala je svoju sobu i udobnu postelju. Poslužila me prilično ukusnom večerom. Drugog smo se jutra probudili zaljubljeniji no ikad i ne bijasmo nimalo raspoloženi da razmišljamo o Lebelovoj ponudi. Ipak je došlo do male raspre.
Čitalac se možda sjeća kako mi je Duboisova obećala oprostiti svaku nevjeru ako joj je iskreno priznam. Nisam joj imao što ispovjediti, ali za večerom se sjetih zgode s malom Raton i ispričah joj je.
– Oboje moramo zahvaliti sudbini – reče nato ona – jer da slučajno nisi morao ići na onomjesto gdje si našao spasonosnu opomenu, izgubio bi zdravlje, a kako se bolest ne bi odmah pokazala, zarazio bi i mene.
– Tako bi se jamačno dogodilo, i ja bih očajavao.
– Znam, a bilo bi ti još teže zato što se ja ne bih tužila.
– Ja vidim samo jedan način kako da se očuvamo te nesreće. Kad ti se ubudućeiznevjerim, kaznit ću se tako da ću se suzdržavati od nježnih dodira s tobom.
– To bi ti dakle mene htio kažnjavati? Kad bi me doista volio, pronašao bi bolji način,čini mi se.
– A koji to?
– Da mi ne budeš nevjeran.
– To je istina. Oprosti mi, molim te. Ubuduće ću tako postupati.
– Mislim da ti to neće biti lako.
Sutradan dok sam se spremao da odnesem preporučna pisma naslovnicima, najaviše mi baruna de Berchera, ujaka mog prijatelja Bavoisa.
– Ja znam – započe on – da moj nećak vama duguje svoj uspjeh i sreću. On je cijenjen odsvih i kod narednog promaknuća postat će general. Stoga će mene i moju obitelj silno radovati ako se s vama upoznamo. Došao sam vam ponuditi svoje usluge i zamoliti da ručate danas kod mene. Usrdno se nadam da ćete i poslije dolaziti kad god ne budete imali što pametnije uraditi. No morao bih vas zamoliti da nikom ne spominjete kako je moj nećak prešao na katoličku vjeru, jer je to po sudu ljudi u ovim krajevima velika pogreška koja baca ljagu na njegovu čast, a takva sramota pada i na sve njegove rođake.
Obećao sam mu da tu okolnost nikad neću spomenuti i otiđoh da blagujem u krugu njegove obitelji.
Svi kojima bijah preporučen pokazaše se kao osobe čestite, plemenite i obrazovane. Gospođa de Geantil Langalerie učinila mi se privlačnijom od sviju ostalih, ali ja nisam imao vremena da bilo kojoj ustrajnije udvaram.
Svakog bogovetnog dana bijahu ručkovi, večere, plesovi s kojih iz pristojnosti nisam smio izostati, a sve mi je to bilo beskrajno dosadno. Za onih petnaest dana što sam ih proveo u tom malom gradu nikad ne bijah slobodan upravo zato što su svi mahnito propovijedali uživanje slobode.
Svega sam jednu noć proveo sa svojom dragom i jedva sam čekao da s njom otputujem u Ženevu.
Svak mi je htio dati pismo da ga ponesem gospodinu de Voltaireu, iako je on u Lausanni bio omražen zbog svoje zajedljive ćudi.
– Kako to, gospođe? Zar gospodin de Voltaire nije blag, prijazan, veseo i ljubazan s vamakoje ste dobrostivo pristale da zajedno s njim igrate njegove komade?
– Ni govora, gospodine. Na pokusima nas je uvijek grdio, nikad nismo ništa izvele onakokako je on želio, nikad nismo dobro izgovorile nijednu riječ, kudio nam je glas, način kazivanja, a još je gore bilo na predstavi. Kakve li galame zbog zaboravljena ili suvišna sloga koji bi pokvario jedan njegov stih! Jedna se nije znala smijati, druga se u tragediji Alzire[22] samo pretvarala da plače.
[22] Alzire, Voltaireova tragedija, koja se prvi put prikazala godine 1736.
– Zar je on zahtijevao da vi istinski plačete?
– Dabome, tražio je da ronimo prave suze, tvrdeći da glumac ne može izmamiti suzu ugledaoca ako ne plače pravim plačem.
– U tom je bio u pravu, ali nijedan pametan i skroman pisac neće biti tako strog premaamaterima. Takve se stvari mogu tražiti samo od pravih glumaca, ali to je pogreška svih pisaca kazališnih komada. Oni uvijek smatraju da glumac njihovoj riječi ne daje onu snagu koja bi mogla izraziti njihovo pravo značenje.
– Jednog sam mu dana, kad su mi dozlogrdili njegovi zajedljivi prigovori, rekla da nisamja kriva što njegovim riječima nedostaje snage.
– Sigurno se nasmijao.
– Nasmijao? Recite radije nacerio. On je drzak, grub, ukratko nepodnošljiv.
– Ali vi ste mu zacijelo oprostili sve pogreške.
– Krivo mislite. Mi smo ga otjerali.
– Otjerali?
– Da, otjerali. Naglo je napustio kuću koju je iznajmio i otišao stanovati tamo gdje ćetega naći. Više ne dolazi ovamo ni kad je pozvan. Mi poštujemo njegov stvaralački dar i razjarili smo ga samo zato da se osvetimo i da ga naučimo pristojnom ponašanju. Zapitajte ga za Lausannu, pa ćete čuti što će vam reći o nama, u smijehu doduše, jer to je njegov način.
U nekoliko sam se navrata susretao s lordom Rosburijem koji je nekad uzalud uzdisao za mojom domaćicom. Bio je to lijep mladić, no šutljivijeg stvora u životu nisam susreo.
Devetog dana boravka u Lausanni večerao sam i spavao kod Duboisove. Kad smo drugog jutra pili kavu, rekoh joj da se čas odlaska bliži. Njena me majka opomenu da bi bilo pošteno napisati Lebelu neka se više ne obmanjuje ispraznom nadom. Rekavši to, dobra nas žena plačući ostavi, a ja ostadoh sa svojom dragom prijateljicom da porazgovorimo o toj važnoj stvari. Ona je prva smogla hrabrosti da mi kaže kako treba istog časa napisati Lebelu ili da više ne misli na nju ili da odmah dođe.
– Ako mu napišem da ne misli više na tebe, morat ću se oženiti tobom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:36 pm




– Nećeš.
Izrekavši to nećeš, ona me ostavi sama. Bilo mi je dovoljno četvrt sata razmišljanja. Napisao sam Lebelu kratko pismo kojim sam mu saopćio da se udovica Duboisova svojom voljom odlučila da mu da svoju ruku. Čestitao sam mu na sreći, napomenuvši da ne mogu drugo no privoljeti se njenoj želji. Stoga neka odmah krene iz Soleurea da je primi iz ruku njene majke, a u mojoj nazočnosti.
Otišao sam u majčinu sobu i pružio Duboisovoj pismo, rekavši neka samo potpiše svoje ime uz moje ukoliko se slaže s njegovim sadržajem. Pošto ga je dva put pročitala, dok joj je majka samo ronila suze, ona se jedan dugi trenutak zagleda svojim lijepim očima u moje lice, a onda se potpisa. Majci sam rekao neka nađe pouzdana čovjeka koji će pismo odmah odnijeti u Soleure.
– Vidjet ćemo se – obratih se na to Duboisovoj zagrlivši je – čim stigne Lebel.
Otišao sam u svratiste i zatvorio se da prebolim svoju tugu, naredivši da se svakom posjetiocu kaže da se ne osjećam dobro.
Četiri dana kasnije osvanu Lebel predveče u mojoj sobi. Zagrlio me je, rekavši da će me čekati kod svoje nevjeste. Zamolio sam ga neka me toga oslobodi, obećavši da ću sutradan doći k njima na ručak. Odmah sam izdao potrebne naloge da uzmognem poslije tog ručka otputovati, a sutradan sam se sa svima oprostio. Oko podneva dođe Lebel po mene.
Naš ručak nije bio tužan, ali se nije osjećalo ni mnogo veselja.
– Vi ćete dobiti – obratio sam se Lebelu – blago koje vam ne mogu nikakvim riječimapreporučiti. Ubrzo ćete spoznati svu njegovu vrijednost. Ona će voljeti samo vas, bdjet će nad vašom imovinom, nikad pred vama neće imati tajni, svojom će vas duhovitošću zabavljati i uvijek će lako raspršiti svaki oblačak zlovolje koji bi se mogao spustiti na vašu dušu.
Prateći me niza stube, moja mi domaćica svojom uobičajenom prostodušnošću reče da će biti sretna tek kad joj rana posvema zacijeli.
– Lebel može zadobiti samo moje poštovanje i prijateljstvo, ali to me neće spriječiti dane pripadam dušom i tijelom tebi. Znaj da sam samo tebe voljela i da sam jedino u tvom naručju spoznala snagu ćutila i nemoć da joj se oduprem kad joj ništa ne stoji na putu. Kad se opet budemo sreli, kako se po tvojim riječima nadam, moći ćemo se zagrliti kao dobri prijatelji, sretni što smo ovako odlučili. Što se tebe tiče, znam da će uskoro nova ljubav, više ili manje dostojna, zauzeti moje mjesto i rastjerati tvoju čamu. Ne znam jesam li trudna, ali ako jesam, bit ćeš zadovoljan brigom kojom ću podizati tvoje dijete. Ti ćeš ga u svako doba moći uzeti. Jučer smo se Lebel i ja sporazumjeli u tom pogledu, tako da ne bi bilo sumnje kad se budem porodila. Dogovorili smo se da se vjenčamo čim stignemo u Soleure, ali da sakrament braka izvršimo tek nakon dva mjeseca. Tako ćemo, ako se porodim prije travnja, znati da je dijete tvoje, a pred svijetom ćemo govoriti da je zakoniti plod našeg braka. Taj se mudri naum rodio u Lebelovoj glavi i bit će izvor mira i spokojstva u kući, jer tako u srcu mog muža neće biti ni tračka sumnje glede odveć nesigurnog pitanja krvne veze u koju i on i ja slabo vjerujemo. Moj će muž ipak voljeti tvoje dijete kao da mu je otac, i ako mi budeš pisao, javit ću ti sve o trudnoći i o našem braku. Ako po sreći dobijem dijete od tebe, bilo dječaka ili djevojčicu, to će mi biti mnogo draža uspomena od onog prstena što si mi ga dao kao dar. Ali mi plačemo, a Lebel nas gleda i smije se.
Odgovorio sam joj samo čvrstim zagrljajem.
Sutradan, čim sam se probudio, dođe neki pastor ženevske crkve i zamoli me neka mu ustupim jedno mjesto u svojoj kočiji. Odmah sam pristao.
Taj govorljivi čovjek, teolog po zanimanju, zabavljao me je putem do Ženeve lakoćom kojom je odgovarao na moja pitanja, pa i najneugodnija, iz oblasti religije. Za nj nije bilo misterija, sve je bio razum. Nikad nisam sreo pomirljivijeg kršćanina od tog časnog čovjeka čiji život, kako sam saznao u Ženevi, bijaše čist i neporočan. Pocrvenio je od neugode kad sam mu predbacio što njihov Calvin[23] vjeruje da je papa Antikrist Apokalipse. Odgovorio je da je tu zabludu u Ženevi nemoguće iskorijeniti, ukoliko vlada ne izda nalog da se sa crkve ukloni natpis koji svi čitaju, a gdje se poglavar rimske crkve naziva tim imenom. Uz to je napomenuo da je puk svuda neuk i glup, ali da on ima jednu nećakinju koja, iako joj je tek dvadeseta, ne misli kao puk.
[23] Calvin (1509–1564), propagator Reformacije u Francuskoj i Švicarskoj. Natpis o kojem pastor govori nije se nalazio u crkvi već na jednoj brončanoj ploči na zgradi gradske vijećnice.
– Htio bih vas s njom upoznati. Vrsna je teološkinja i veoma dražesna.
– Upoznao bih je sa zadovoljstvom, ali neka me bog očuva da se u raspravljanjunadmećem s njom.
– Ona će vas na to silom nagnati, i to će vam biti drago, vjerujte mi.
Zapitao sam ga za adresu, ali on reče da će doći po mene u moje svratiste. Odsjeo sam u svratištu Kod vage, gdje nađoh svu udobnost. Bilo je to 20. kolovoza 1760.
Kad sam prišao prozoru, pogled mi slučajno pade na stakla, i na jednom od njih ugledah dijamantom urezane riječi: Zaboravit će i Henriettu. Sjetivši se trenutka kad ih je prije trinaest godina napisala, meni tijelom prođe jeza. Stanovali smo u toj istoj sobi kad se ona odvojila od mene da se vrati u Francusku.
Bacio sam se u naslonjač i uronio u svakojake misli. Oh, draga Henriette! Plemenita i nježna Henriette, gdje li si? Nikad se ni u kog nisam raspitivao za nju. Uspoređujući se s onim što sam onda bio, moradoh priznati da sam je danas manje dostojan no tada. Još sam znao voljeti, ali nisam više u sebi nalazio one nekadašnje tankoćutnosti ni osjećaja koji opravdavaju sljepilo ćutila, ni nježnost ponašanja, ni one stanovite čestitosti, a najviše me je užasavalo što nisam više osjećao one pređašnje muške čilosti.
Ali tog mi se trena učinilo da mi je sjećanje na Henriettu cijelu vraća. Napušten od svoje drage domaćice, osjetih se preplavljen takvim zanosom da bih je odmah pošao tražiti, iako mi ona njena zabrana bijaše još uvijek u pameti.
Sutradan sam odnio preporučna pisma naslovnicima i vratio se u svratiste, nestrpljiv da što prije vidim gospodina Voltairea.
U sobi sam zatekao pastora. Zamolio me je da pođem s njim na ručak, rekavši da ću kod njega naći gospodina Vilarsa Chandiena, koji će me odvesti Voltaireu, gdje me očekuju već nekoliko dana. Pošto sam se na brzu ruku dotjerao, pođoh s pastorom i nađoh kod njega zanimljivo društvo. No najviše me je privlačila njegova mlada nećakinja, učena teološkinja, koju ujak uplete u razgovor tek pri kraju ručka:
– Čime ste se jutros bavili, draga moja nećakinjo?
– Čitala sam sv. Augustina, ali kako se u šestoj glavi nisam složila s njim, ostavila sam sečitanja. Mislim da sam ga pobila u nekoliko riječi.
– O čemu je riječ?
– On kaže da je Djevica začela Isusa na uši. To je besmisleno iz tri razloga. Prvo, bogukao nematerijalnom pojmu nije trebao otvor da uđe u tijelo Djevice. Drugo, usni prohodi nisu ni u kakvoj vezi s matericom. Treće, ako je začela na uši, morala je na istom mjestu i roditi, a u tom je slučaju – nadoveza, gledajući u mene – s pravom možete smatrati djevicom i prije i poslije poroda.
Te riječi izazvaše zabunu i presenećenje kod svih uzvanika. I ja sam isto osjećao, ali valjalo je hiniti ravnodušnost.
Ona zatraži od mene odgovor.
– Ja bih bio vašeg mišljenja, gospođice, kad bih bio teolog, te kao takav mogao pristupitirazumskom raščlanjivanju čudesa, no budući da to nisam, ograničit ću se, diveći se vašem duhu, na to da osudim sv. Augustina što je htio raščlaniti otajstvo Navještenja. Sigurno je, po mom mišljenju, da do utjelovljenja ne bi došlo da je Djevica bila gluha. Prema anatomiji istina je i to da se tri para živaca što pokreću organ sluha, ne račvaju do maternice, pa je nezamislivo kako je do začeća moglo doći, ali to je čudo.
Ona mi odvrati da sam usprkos svojoj skromnosti govorio kao vrstan teolog, a njen mi ujak zahvali što sam joj dao dobru pouku. Društvo ju je navodilo na različite druge predmete, ali se nije osobito iskazala. Njeno polje bijaše Novi zavjet.
O njoj ću još govoriti kad se ponovo vratim u Ženevu.
Gospodinu de Voltaireu došli smo upravo kad je ustajao od stola. Bio je okružen gospođama i visokom gospodom, te moje predstavljanje ispade neobično svečano.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:37 pm




XI
Gospodin de Voltaire - Moje raspre s tim velikim čovjekom - Razgovor o Ariostu - Vojvoda de
Villars - Općinski predsjednik i njegove tri ljepotice - Svađa kod Voltairea - Markiz Desarmoises
– Kucnuo je – rekoh – najsretniji čas mog života. Ja sam već dvadeset godina vaš učenik,gospodine, i moje je srce prepuno sreće što eto vidim svog učitelja.
– Počastite me tom milošću još daljnjih dvadeset godina i obećajte da ćete mi po istekutog vremena donijeti zasluženu plaću.
– Obećavam vam, ali obećajte i vi meni da ćete me čekati.
– Dajem vam riječ, i prije ću se iznevjeriti životu no vama.
Opći smijeh povladi ovoj pravoj volterovskoj doskočici. Takav bijaše red. Podrugljivci su zato da bodre jednu stranu na štetu druge, i ona uz koju oni pristaju može biti sigurna u pobjedu. Sličnim se spletkama odlikuje svako otmjeno društvo. Uostalom, ja nisam bio zatečen, jer sam tako nešto i očekivao, nadajući se da ću mu prvom prilikom vratiti milo za drago.
Uto mu najaviše dvojicu pridošlica Engleza. On se digne i ovako ih pozdravi:
– Ova su gospoda Englezi, i ja bih rado bio Englez.
To je bio nepriličan i nezgodan kompliment, jer je englesku gospodu obvezivao da mu iz pristojnosti odgovore kako bi i oni rado bili Francuzi, a ako im se takva stvar nije milila, mora da su bili u velikoj zabuni kako da odgovore. Ja mislim da je svakom časnom čovjeku dopušteno da svoj narod stavi iznad ostalih.
Čim je sjeo, opet se obrati meni i s podrugljivom uglađenošću primijeti da ja kao Venecijanac sigurno poznajem grofa Algarottija.[24]
[24] Francesco Algarotti (1712–1764), talijanski filozof i kritičar, prijatelj kralja Fridriha Velikog, koji mu je 1740. godine podijelio naslov grofa. Među ostalim djelima, koja su danas uglavnom zaboravljena, napisao je i knjigu II Newtonianismo per le Dame. Mnogo je putovao i prijateljevao s mnogim istaknutim ljudima onoga vremena.
– Poznajem ga, ali ne zato što sam Venecijanac, jer sedam osmina mojih dragihsunarodnjaka i ne zna da on postoji.
– Oprostite, morao sam reći da ga poznajete kao čovjek od pera.
– Poznajem ga, jer sam prije sedam godina proveo s njim dva mjeseca u Padovi, a onošto sam u njem najviše štovao bijaše njegovo udivljenje za gospodina Voltairea koje je javno ispovijedao.
– To je laskavo po mene, ali njemu ne treba divljenja ni za koga da mu pribavipoštovanje sviju koji ga poznaju.
– Da nije počeo s divljenjem drugima, ne bi nikad stekao slavna imena. Kao velikipoštovalac Newtona, uspio je da čak i gospođama približi visoku nauku o svjetlosti.
– Zar je uistinu uspio?
– Ne doduše kao gospodin de Fontenelle sa svojim Pluralitctom svjetova, ali se može rećida je uspio.
– To je istina. Ako ga vidite u Bologni, recite mu, molim vas, da očekujem njegova Pismaiz Rusije. Može ih poslati u Milano, na mog bankara Bianchija koji će ih dalje proslijediti. Čuo sam da Talijani prigovaraju njegovu jeziku.
– To vjerujem. U svim njegovim djelima jezik mu toliko vrvi od galicizama da se čovjeksažali.
– Ali zar francuski izrazi ne poljepšavaju vaš jezik?
– Nagrđuju ga, baš kao što bi francuski, nadjeven talijanskim riječima, bio nepodnošljiv,čak kad bi tako pisao sam gospodin Voltaire.
– Imate pravo. Jezik mora biti čist. Iz istih razloga prigovarali su Titu Liviju. Tvrdili suda njegov latinski miriše na padovanštinu.[25]
[25] Tit Livije rodio se u gradu Pataviumu, današnjoj Padovi.
– Gospodin Lazzarini govorio mi je, kad sam počeo učiti pisati, da Tita Livija cijeni višeod Salustija.
– Gospodin Lazzarini, pisac tragedije Mladi Odisej? Tada ste doista morali biti još nejakodijete. Žao mi je što ga nisam poznavao, ali zato sam dobro poznavao gospodina Contija,
Newtonova prijatelja, čije četiri tragedije obuhvaćaju cijelu rimsku povijest.[26]
[26] Antonio Schinella poznat pod imenom Conti, estetičar, matematičar i pisac. Njegove četiri tragedije (»Junije Brut«, »Marko Polo«, »Julije Cezar«, »Druso«) bile su objavljene u Firenzi godine 1751.
– I ja sam ga poznavao i iskreno mu se divio. Boraveći u društvu tih pametnih ljudi,bijah presretan što još tako mlad uživam toliku čast. Čini mi se kao da je to bilo jučer, a kolike su godine odonda prošle. Pa i sad kad se nalazim pred vama ne osjećam se poniženim zbog nejednakosti naše dobi. Htio bih da budem uvijek najmlađi među ljudima.
– Mislim da biste bili sretniji kad biste bili najstariji. Mogu li vas zapitati kojoj ste sevrsti književnosti posvetili?
– Zasad nijednoj, ali i to će možda doći. U međuvremenu čitam koliko mogu iproučavam čovjeka putujući.
– I to je jedan od načina da se on upozna, samo bih se usudio primijetiti da je knjiganešto odveć velika. Lakše ćemo je proučiti čitajući povijest.
– Da, kad ne bi lagala. Čovjek nije siguran u činjenice koje ona iznosi, a osim togapovijest je dosadna, dok je proučavanje svijeta putujući za me mnogo zabavnije. Horacije, kojeg znam napamet, moj je vodič i ja ga nalazim posvuda.
– I Algarotti ga zna napamet. Vi zacijelo volite pjesništvo?
– To mi je strast.
– Jeste li napisali mnogo soneta?
– Desetak koje volim i dvije do tri tisuće koje nisam nikad ponovo pročitao.
– U Italiji su ludi za sonetima.
– Jesu, ukoliko se naime može nazvati ludilom nastojanje da se misao pretoči u skladnuodmjerenost koja će je još više istaknuti. Sonet je teško napisati, gospodine de Voltaire, jer nije dopušteno misao ni sažeti ni rastegnuti da se ispuni četrnaest stihova.
– To je prava Prokrustova postelja. Zbog toga ih imate tako malo dobrih. Mi nemamonijednog, ali tome je kriv naš jezik.
– I francuski duh, rekao bih, koji misli da razvijena misao mora izgubiti svoju snagu isjaj.
– Zar vi ne mislite tako?
– Oprostit ćete mi, ali pitanje je kakva je misao. Jedna duhovita dosjetka nije, naprimjer, dovoljna za sonet. Ona u talijanskom kao i u francuskom spada u područje epigrama.
– Kojeg talijanskog pjesnika najviše volite?
– Ariosta, ali ne mogu reći da ga volim više od ostalih, jer njega jedinog volim.
– Ali ipak poznajete i ostale?
– Mislim da sam ih sve čitao, ali svi blijede pred Ariostom. Kad sam prije petnaestgodina pročitao sve one ružne stvari koje ste o njem izrekli, rekao sam samom sebi da ćete poreći svoj sud kad ga jednom budete pročitali.
– Hvala vam što ste mislili da ga nisam čitao. Jest, čitao sam ga, ali onda sam bio mlad,površno sam poznavao vaš jezik i zaveden talijanskim učenjacima koji su pristajali uz Tassa nesrećom sam objavio jedan sud za koji sam mislio da je moj, a bio je samo odjek predrasuda koje su mi drugi usadili. Ja obožavam vašeg Ariosta.
– Ah, gospodine de Voltaire, sad lakše dišem. Ali zaklinjem vas, bacite anatemu naknjigu u kojoj ste tog velikog čovjeka izvrgli poruzi.
– A čemu? Moje su sve knjige i onako na indeksu, ali ja ću vam na jednom primjerudokazati da sam povukao svoj nepromišljeni sud.
Ostao sam zapanjen. Taj je veliki čovjek stao napamet krasnosloviti dva odlomka iz trideset i četvrtog i trideset petog pjevanja, gdje božanski pjesnik opisuje razgovor Astolfa s apostolom svetim Ivanom, i on ih je izgovorio ne izostavivši ni jednog stiha, ne pogriješivši nijednom u prozodiji. Onda stade ukazivati na ljepote stiha s oštroumnošću koja mu bijaše svojstvena i nadahnutošću koja odlikuje velike duhove.
Pronicavijeg tumačenja ne bi čovjek očekivao ni od najvještijeg talijanskog glosatora.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:37 pm



Slušao sam ga bez daha, ne trepnuvši okom, uzalud se trudeći ne bih li ga bar jednom uhvatio u greški.
Okrenuvši se društvu, glasno izjavih da sam više no zapanjen i da ću o svom opravdanom udivljenju obavijestiti čitavu Italiju.
– A ja ću, gospodine – prihvati veliki čovjek – obavijestiti cijelu Evropu o zadovoljštinikoju dugujem najvećem geniju kog je rodila.
Uvijek željan pohvala, Voltaire mi sutradan pokaza svoj prijevod jedne Ariostove stance koja počinje ovim stihom: Quindi avvien che tra principi e signori...15 A evo kako je glasio prijevod:
Les papes, les césars apaisant leur querelle
Jurent sur l'Evangile une paix éternelle; Vous les voyez demain l'un de l'autre ennemis; C'était puor se tromper qu'ils s'étaient réunis:
Nul serment n'est gardé, nul accord n'est sincere; Quand la bouche a parlé, le coeur dit le contraire.
Du ciel qu'ils attestaient ils bravaient le courroux,
L'intéret est le dieu qui les gouverne tous16
15. Med' principima i med' gospodarima... – Bijesni Orlando, XLIV, 2, 1; prijevod Danka Anđelinovića.
16. Taj se Voltaireov prijevod s neznatnim varijantama nalazi u »Filozofskom rječniku« (1764). Voltaire ga daje kao djelo anonimna prevodioca koji je »više imitirao no prevodio«.
Pape i carevi, prestavši s kavgom, Prisegoše na Evanđelje vječni mir. Al' sutradan su opet dušmani strašni; Jer samo zbog varke sastadoše se oni. Nijedna zakletva sveta im nije, ni sporazum iskren; Što su rekla usta, poreklo je srce, Gnjev neba izazivajuć', kog za svjedoka su zvali, Jer samo je korist bog koji nad njima vlada.
Kad je Voltaire završio čitanje, svi prisutni oduševljeno zapljeskaše, premda nijedan od njih nije razumio talijanski. Gospođa Denis, Voltaireova nećakinja, upita me mislim li da je odlomak koji je krasnoslovio njen ujak jedan od najljepših u Ariostu.
– Jeste, gospođo, ali nije najljepši.
– Dakle, sud o najljepšem je već donesen?
– Sigurno, jer inače ne bi gospara Lodovica proglasili božanstvom.
– Zar je postao svetac? To nisam znala.
Svi podrugljivci s Voltaireom na čelu uzeše smijehom odobravati gospođi Denis, osim mene koji usred općeg smijeha sačuvah najveću ozbiljnost. Voltaire, uvrijeđen što se nisam pridružio ostalima, zapita me za razlog moje ozbiljnosti.
– Vi zacijelo mislite – reče on – da su ga proglasili božanskim zbog jednog više noljudskog odlomka.
– Upravo tako.
– A koji je to dio?
– Trideset i šest posljednjih stanci dvadeset trećeg pjevanja, gdje pjesnik potresnoopisuje kako je Orlando poludio. Otkad svijet postoji nitko nije saznao kako nastaje ludilo, osim Ariosta, koji je potkraj svojih dana poludio. Te su stance, gospodine Voltaire, prepune užasa, i ja vjerujem da ste nad njima uzdrhtali.
– Da, sjećam se. Od njih nas hvata groza pred ljubavlju. Jedva čekam da ih ponovopročitam.
– Možda će gospodin biti toliko milostiv da nam ih svima krasnoslovi? – umiješa segospođa Denis bacivši pri tom pogled na svog ujaka.
– Zašto ne, gospođo, samo ako mi iskažete dobrotu da me saslušate.
– Vi ste se dakle potrudili da ih naučite napamet?
– Čitajući Ariosta od svoje petnaeste godine, sve mi se urezalo u pamćenje, bez imalomuke, tako reći samo od sebe, osim njegovih rodoslovlja i povijesnih tirada koje zamaraju duh, ne dirajući srce. Jedino mi je Horacije čitav ostao u pamćenju, premda su stihovi njegovih Poslanica često nalik na prozu.
– Za Horacija još razumijem, ali za Ariosta je to uistinu odviše. Ta on ima četrdeset šestdugačkih pjevanja.
– Recite radije pedeset i jedno.
Veliki čovjek osta bez riječi, ali se opet umiješa gospođa Denis:
– No, što je s onih trideset šest stanci od kojih čovjeka uhvati groza i koje su pjesnikupribavile naziv božanskog?
Ja im odmah otpočeh krasnosloviti, ne povodeći se za deklamatorskim načinom koji je uobičajen kod nas Talijana. Ljepota Ariostovih stihova ne ističe se jednolikim pjevom recitatora nad kojim se Francuzi s pravom zgražaju. Ja sam ih recitirao kao da su pisani u prozi, oživljavajući ih samo zvukom glasa i izrazom očiju, spuštajući ili podižući glas prema osjećaju koji sam želio probuditi u slušaocu. Svi su vidjeli i osjećali da tek s mukom zatomljujem suze, i sve se oči ovlažiše, ali kad dođoh do stance:
Poiché allargare ili freno al dolor puote
Che resta solo senza altrui rispetto
Giu dagli occhi rigando per le gote
Sparge un fiume di lacrime sul petto17
17. Kad tako uzde bolima popusti; U tuzi sama ostave ga ljudi; Iz zjena potok suza mu se spusti; Niz tužno lice na umorne mu grudi. Bijesni Orlando, XXIII, 122, 1–4; prijevod Danka Anđelinovića.
...navriješe mi suze na oči, te me svi zaokupiše čestitanjem i pohvalama koje sam primao žalosna izraza. Voltaire je povikao: – Uvijek sam to govorio: tajnu umijeća da rasplačeš drugog nećeš nikad znati ako i sam ne plačeš. Ali suze ti moraju biti iskrene, a duša tvog slušaoca duboko ganuta. Zahvaljujem vam, gospodine – obratio se tad meni zagrlivši me – i obećavam vam da ću iste stance sutra ja recitirati i da ću plakati kao što ste i vi plakali.
– Čudno je – primijeti gospođa Denis – da Rim nije nikad stavio na indeks pjesnikaBijesnog Orlanda.
– Baš naprotiv – objasni joj Voltaire – Papa Lav X je unaprijed, u svojoj buli, izopćio svekoji bi se drznuli da ga osude. Štitile su ga dvije moćne obitelji, d'Este i Medici. Bez te zaštite vrlo je vjerojatno da bi već onaj stih o donaciji, kojom je Konstantin prepustio papi Silvestru vlast nad Rimom, i gdje pjesnik kaže da ona puzza forte18 bio dovoljan da ep bude zabranjen.
18. Putia forte pue (jako zaudara); isto, XXXIV, 80, 6.
– Ja mislim – primijetio sam – da je najviše negodovanja izazvao onaj stih u kojem Ariosto izražava sumnju u Uskrsnuće čovječanstva na Sudnji dan. Pjesnik – nadovezao sam – govoreći o pustinjaku koji je htio spriječiti Rodomonta da se domogne Zerbinove udovice Isabelle, opisuje kako je Afrikanac kojem su dodijale pustinjakove propovijedi ščepao ovog i tako ga silovito hitnuo o stijenu da se sav razbio i ostao na mjestu mrtav tako »che al novissimo di forse fia desto.19
19. Tako da će se probuditi možda na dan velikog suda; isto, XXIV, 6, 4.
Taj »forse« koji je pjesnik možda umetnuo kao retorički ukras uzvitlao je mnogo prašine, čemu bi se pjesnik od srca nasmijao da je imao vremena.
– Šteta je – primijeti gospođa Denis – što Ariosto nije bio umjereniji u takvimhiperbolama.
– Šutite, nećakinjo, sve su one majstorski smišljene i pune su ljepote.
Zatim se povede razgovor o mnoštvu drugih stvari, mahom književnih, a na kraju dođe na red Škotkinja koju smo igrali u Soleuru. O toj se predstavi sve znalo.
Voltaire mi kaza da će, ako je želim igrati kod njega, pisati gospodinu de Chavignyju da nagovori gospođu koja je igrala naslovnu ulogu da je i ovdje odigra, a on će preuzeti ulogu Monrosea.
Zahvalih mu, rekavši da je gospođa u Baselu, a da ja i onako moram već sutradan otputovati. On se na to uzvika i podigavši cijelo društvo uze tvrditi da je moj posjet za nj uvreda ako ne ostanem barem osam dana.
– Gospodine – opravdavao sam se – ja sam u Ženevu došao samo da vas vidim i sad,pošto mi je ta čast bila ukazana, nemam ovdje što da tražim.
– Jeste li došli zato da razgovarate sa mnom, ili da ja razgovaram s vama?
– U prvom redu da vi razgovarate sa mnom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:38 pm




– Onda ostanite barem tri dana i budite mi gost za ručkom, pa ćemo razgovarati.
Pristao sam i, pošto se oprostih, otiđoh u svratiste, jer sam imao mnogo toga zapisati.
Tek što sam se povukao u svoju sobu, potraži me jedan od predsjednika gradske općine, koga neću imenovati, a kojeg sam vidio kod Voltairea, i zamoli me neka mu dopustim da večera sa mnom.
– Prisustvovao sam – kazao mi je – vašem dvoboju s onim velikanom, i za sve vrijemenisam otvorio usta. Živo bih želio provesti jedan sat s vama u četiri oka.
Ja ga zagrlih, zamolivši ga za oproštenje što me je zatekao s noćnom kapicom na glavi i rekoh mu da će mi biti drago ako i cijelu noć ostane sa mnom u društvu.
Taj je prijazni čovjek proveo kod mene dva sata, ne progovorivši nijednom o književnosti, ali zato mi se nije ništa manje svidio. Bijaše to revan učenik Epikura i Sokrata. Veče nam je ugodno proteklo u pričanju zgodnih dogodovština, u smijehu i razgovoru o svim užicima koje u Ženevi pametan čovjek umije sebi pribaviti. Na rastanku me pozva za sutradan na večeru, uvjeravajući me da će biti veselo i zabavno.
– Čekat ću vas u svratištu – obećao sam mu.
– Dobro, samo o našoj zabavici ne govorite nikom ni riječi.
Drugog jutra dođe k meni mladi Fox s onom dvojicom Engleza koje sam vidio kod Voltairea. Oni predložiše jednu partiju igre petnaest s bankom od dva lujdora. Pošto sam za nepun sat izgubio pedeset lujdora, odustao sam. Do ručka smo razgledavali znamenitosti Ženeve.
U dvorcu »Delices« zatekosmo vojvodu de Villarsa[27] koji se došao posavjetovati s liječnikom Tronchinomi[28] koji ga je, tako reći, na umjetni način već deset godina održavao na životu.
[27] Honoré-Armand de Villars, s čijim je ocem, slavnim maršalom, Voltaire drugovao u mladosti.
[28] Théodore Tronchin (1709–1781), liječnik vojvode od Orléansu i nekih drugih visokih ličnosti. Poznato je da je održavao veze s Voltaireom i Diderotom.
Za sve vrijeme ručka bijah šutljiv, no kad poslužiše slatko, Voltaire, znajući da imam valjanih razloga da budem nezadovoljan mletačkom vladom, navede razgovor na to. Ali ja sam, protivno njegovu očekivanju, pokušao dokazati da ni u jednoj zemlji na svijetu nema toliko slobode kao u Veneciji. Primijetivši da mi se taj razgovor ne mili, on me uze pod ruku i povede me u svoj perivoj, rekavši da ga je on sam uredio. Glavni drvored izbijao je na jednu vodu tekućicu.
– To je Rona – reče mi on – koju ja šaljem u Francusku.
Zatim me povede na jedno mjesto odakle se pružao divan vidik na Ženevu i na Mont Blanc, koji je najviši vrh u Alpama.
Skrenuvši zatim razgovor na talijansku književnost, on uze nizati besmislice s mnogo duha i učenosti, no završavajući uvijek s krivim sudom. Nisam ga opovrgavao. Govorio je o Homeru, Danteu i Petrarki, a svakom je poznato što je on mislio o tim velikanima duha, i sam je sebi naškodio napisavši ono što je o njima mislio. Ja sam samo primijetio da bi ti veliki ljudi, da nisu zaslužili poštovanje svih koji su ih proučavali, već odavno sišli s neba slave, kamo ih je uzdiglo trajno divljenje čovječanstva.
Uto nam se pridružiše slavni liječnik Tronchin i vojvoda de Villars. Tronchin me je očarao. Bijaše to čovjek visok, lijepo sazdan, krasna lica, uglađen, rječit, ali ne i brbljav, učeni fizičar, duhovit, vrstan liječnik, najdraži učenik Boerhaavea, posvema lišen nametljiva govora, preuzetnosti i šarlatanstva sveučilišnih slugana. Njegova se medicina zasnivala na strogom režimu, ali da ga netko umije prepisati mora biti filozof.
On je jednog sušičavog izliječio od venerične bolesti dajući mu piti mlijeko magarice koju je trideset puta podvrgao snažnom trljanju živom uz pomoć četvorice snažnih trhonoša. Ja to bilježim jer sam tako od mnogih čuo, premda teško mogu u to povjerovati.
No ličnost vojvode de Villarsa zaokupila je svu moju pažnju. Promatrajući njegovo lice i držanje, pomislio sam da se preda mnom nalazi sedamdesetogodišnja starica prerušena u muškarca, mršava, sparušena i oronula, koja je u mladosti mogla biti lijepa. Imao je bubuljičavo lice, pokriveno naslagom ličila, usta je bojio žarkocrveno, obrve crno, zubi mu bijahu lažni, a takva i kosa prilijepljena uz lubanju obilnim namazom pomade od ambre. U najvišoj rupici nosio je golemu kitu cvijeća koja mu je dosezala sve do brade. Kretnje su mu bile izvještačene, a govorio je mekim i tihim glasom tako da ga je bilo teško razumjeti. Inače bijaše veoma uglađen i prijazan, a posjedovao je onu izvještačenu otmjenost koja bijaše svojstvena duhu regentstva. Rekli su mi da je u mladoj i muževnoj dobi volio žene, ali da se, ostarjevši, latio krotke uloge žene trojice ili četvorice miljenika koji su naizmjenično imali čast da spavaju s njim i griju njegov stari kostur. Taj vojvoda bijaše guverner Provanse. Čitava leđa bijahu mu izgrižena rakom, i po svim prirodnim zakonima morao je umrijeti već prije deset godina, ali ga je na životu održavao doktor Tronchin, hraneći mu žive rane telećim odrescima jer bi mu bez toga uginule i povukle u smrt i vojvodu. To se zove živjeti na umjetni način.
Otpratio sam Voltairea u njegovu spavaću sobu gdje je promijenio vlasulju i kapu koju je uvijek nosio da se zaštiti od prehlade.
Na jednom velikom stolu opazio sam djelo Summo theologiae svetog Tome Akvinskog i djela nekolikih talijanskih pjesnika, među kojima Tassonijev ep Secchia Rapita.
– To je jedini tragikomični ep u talijanskoj književnosti. Tassoni je bio redovnik, a unjem su se divno sjedinjavale učenost, duhovitost i pjesničko nadahnuće.
– Ne bih rekao da je bio odviše učen kad je, rugajući se Kopernikovu sustavu, mogaoreći da se na osnovu njega ne može izgraditi teorija mjesečevih mijena i pomrčina.
– Gdje je napisao tu glupost?
– U svojim Akademskim razgovorima.
– Nisam ih čitao, ali ću ih nabaviti. I on zabilježi naslov.
– Ali Tassoni se – nastavio je – žestoko obarao na vašeg Petrarku.
– Time je osramotio svoj ukus i svoje pisanje, baš kao i Muratori.
– Evo, tu je i Muratori. Priznajte da je njegova učenost golema.– Est ubi pecat20
20. Baš u tom jest njegov nedostatak. (Horacije, Epistolae, II, 1, 63).
On tada otvori jedna vrata i ja ugledah bogati arhiv koji je sadržavao stotinjak debelih svežnjeva papira.
– To je – objasni – moja korespondencija. Ovdje možete vidjeti pedeset tisuća pisama nakoje sam odgovorio.
– Imate li i prijepise svojih odgovora?
– Imam, za većinu pisama. To je posao jednog pisara kojeg plaćam samo za prepisivanje.
– Poznajem dosta izdavača koji bi dali silan novac da se domognu tog blaga.
– Čuvajte se izdavača kad nešto budete predavali općinstvu, ukoliko već niste počeli.
– Počet ću kad ostarim.
I na to nadovezah jedan makaronski stih Merlina Cocaija.[29]
[29] Girolamo Folengo (1496–1544), benediktinac, rodom iz Mantove, objavio je svoje najuspjelije djelo II Baldus pod imenom Martin Cocai. – Što je to?
– To je stih iz jednog slavnog spjeva od dvadeset i četiri pjevanja.
– Slavnog?
– Štaviše, dostojnog slave, ali da bi čovjek u njem uživao, mora poznavati mantovanskigovor.
– Naučit ću ga. Nabavite mi tu knjigu.
– Sutra ću vam je pokloniti.
– Bit ću vam zahvalan.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:38 pm



Jedva nas izvukoše odande, i mi provedosmo dva sata u društvu razgovarajući o svemu i svačemu. Voltaire je zabavljao neiscrpnim bogatstvom svog sjajnog duha. Iako uvijek satiričan, a nerijetko i zajedljiv, ipak je očaravao svoje slušateljstvo, a njegove britke dosjetke nisu nikad ostajale bez odjeka.
Svoju je kuću držao veoma otmjeno, a bolje trpeze nisi mogao naći u Švicarskoj. Imao je tada šezdeset i šest godina i sto dvadeset tisuća livri rente. Zlobnici su govorili da se obogatio varajući izdavače, no u tom nisu imali pravo. Činjenica je naprotiv da su oni njega grdno izvarali, osim Cramerovih, koji su zahvaljujući njemu pravili unosne poslove.
Voltaire je, osim perom, umio stjecati novac i na drugi način, a kako je bio pohlepan za slavom, često je badava davao svoja djela pod uvjetom da budu štampana i rasturana.
Baš je u ono vrijeme poklonio izdavačima Babilonsku princesu, dražesnu priču koju je napisao u tri dana.
Moj epikurejski predsjednik dođe po mene kako mi je to obećao. Povede me u neku kuću na desnoj strani susjedne ulice koja se uspinjala, i predstavi trima gospođicama od kojih dvije bijahu sestre, kao stvorene za ljubovanje, premda ih se nije moglo smatrati ljepoticama. Po njihovu neusiljenom i dražesnom dočeku i po duhovitoj im fizionomiji i srdačnom ponašanju, ocijenih da će nam večera proći u veselju i nasladi. Onih pola sata prije no što smo sjeli za stol prođe nam u slobodnim, no ipak pristojnim razgovorima, ali po predsjednikovu ponašanju za stolom lako je bilo zaključiti što će se dogoditi poslije večere.
Kako bijaše nepodnosivo vruće, pod čednim izgovorom da se treba malo rashladiti, i znajući osim toga da nas nitko neće uznemirivati, svukosmo se gotovo do gola. Ja bih ispao glup da sam se ustručavao slijediti primjer predsjednika i njegovih štićenica.
Kakve li orgije! Požuda, ljubav, šampanjac, golicave dosjetke dovedoše nas u stanje razuzdane i pomamne veselosti, te ja stadoh krasnosloviti vragometnu Grecourtovu pjesmicu o Ipsilonu,[30] a onda svakoj na djelu pokazah što znači izreka Gaudeant bene nati.21
[30] Jean-Baptiste-Joseph Willart de Grecourt (1683–1743) pisao je priče, poslanice, pjesme i basne u prilično slobodnom tonu. Tekst na koji aludira Casanova u prijevodu glasi ovako:
– Marko imaše štapinu s kraka dva, baš ko vile, što je rupicu jednu i drugu u isti čas znala naći. Al' pomisli Marko, da bi oprost zato od grijeha stalan imat mor'o, pa pohita ocu Svetom i sve mu iskreno kaza. A otac će nato: O, Djevice, majko božja, što i ja nisam stvoren tako! Hajde, sinko, množi se i ljubuj. Gaudeant bene nati!
21. Neka se vesele koji su rođeni bogati.
Predsjednik je sjao od ponosa što je tako lijepim poklonom obdario svoje tri djevojčice koje su, prema onom što sam vidio, mršavo s njim blagovale, jer on bijaše jak samo na riječima.
Poslije ponoći one mi iz zahvalnosti pomogoše do ejakulacije koja mi bijaše prijeko potrebna. Redom sam izljubio šest lijepih ruku koje se bijahu snizile do te rabote koja ponizuje svaku ženu stvorenu za ljubav, no koja u lakrdiji što smo je izvodili ne bijaše ponizujuća, budući da sam i ja njima, pošto sam ih plemenito poštedio, učinio istu uslugu potpomognut razbludnim predsjednikom. One su mi beskonačno zahvaljivale, a kad čuše da me je predsjednik pozvao za sutradan, potciknuše od veselja.
Putem kući ja sam mu tisuću puta zahvaljivao, a on mi s ponosom reče da je jedino on zaslužan za tako lijep odgoj triju djevojaka, i da sam ja prvi muškarac kojeg su, osim njega, upoznale.
– Vidjet ćete ih opet sutra – nastavio je – samo, za ime božje, pazite da ne zatrudne, jer bi to u gradu punom predrasuda kao što je ovaj i mene i njih bacilo u najcrnju nesreću.
Sutradan sam Voltaireu napisao pismo u slobodnim stihovima koji su me stajali više truda nego da sam ih rimovao. Poslao sam mu ga zajedno s Folengovim spjevom i učinio sam veliku pogrešku, jer sam mogao naslutiti da mu se neće svidjeti. Zatim sam sišao u sobu gospodina Foxa, gdje mi ona dvojica Engleza ponudiše uzvratnu partiju karata. Prihvatio sam i izgubio stotinu lujdora. U toku poslijepodneva oni su otputovali za Lausannu.
Predsjednik mi bijaše rekao da one tri gospođice potječu doduše iz uglednih obitelji, ali da nisu bogate. Otišao sam jednom zlataru i dao mu šest doblons da ocho da ih pretopi u tri kuglice od po dvije unce svaku. Bijah se naime dosjetio kako ću im pokloniti zlato a da ih time ne uvrijedim i ne ponizim.
U podne otiđoh gospodinu Voltaireu. On se ne pojavi za ručkom, ali ga gospođa Denis dostojno zamijeni. Bijaše to žena puna duha, razboritosti i ukusa, a posjedovala je veliko znanje kojim se nikad nije preuzetno razmetala. Od srca je mrzila pruskog kralja, kojega je nazivala gadom. Zamolila me je da joj ispričam kako sam se spasio iz tamnice pod olovnim krovovima, ali kako to bijaše duga pripovijest, obećah joj da ću joj drugi put udovoljiti želji.
Voltaire se pojavio tek oko pet sati, držeći u ruci jedno pismo.
– Poznajete li vi – upita me – markiza Albergatija Capacellija, bolonjskog senatora, igrofa Paradisija?
– Paradisija ne poznajem, a Albergatija znam iz viđenja i po čuvenju. Ali on nije senator,već quaranta,[31] rođen u Bologni, gdje quaranta ima pedeset.
[31] Quaranta (tal. četrdeset) je naziv za bolonjski senat i njegove članove, iako je njih u stvari bilo pedeset a ne četrdeset. Bolonjski senatori stjecali su svoj naslov nasljeđem. – Kakva je to zagonetka, za ime božje?
– Vi ga poznajete?
– Ne, ali on mi, eto, šalje Goldonijeva kazališna djela, bolonjske kobasice i prijevod mogTancreda i piše da će me posjetiti.
– Neće on doći. Nije toliko glup.
– Kako to: glup? Zar je to glupo ako me netko želi posjetiti?
– Nisam mislio vas, već na Albergatija. On vrlo dobro zna da bi time odviše izgubio, jeruživa u dobrom mišljenju što ga vi, kako mu se čini, imate o njemu. Kad bi došao, vi biste odmah razabrali njegovu ništetnost, ili, ako hoćete, svu njegovu glupost, a onda zbogom samoobmano! On je inače pristojan plemić koji ima šest tisuća cekina dohotka i opsjednut je strašću prema kazalištu. Dobar je glumac i piše komedije u prozi koje ni mrtva ne bi nasmijale.
– Vjere mi, baš ga u lijepu svjetlu prikazujete. Ali kako je on to quaranta i pedeset?
– Baš kao što je u Baselu podne u jedanaest sati.
– Razumijem. Kao što je vaše Vijeće desetorice vijeće sedamnaestorice.
– Upravo tako. Ali prokleti bolonjski quaranta sasvim su nešto drugo.
– Zašto prokleti?
– Zato što ne potpadaju pod državne financije, te pod zaštitom te sloboštine nekažnjenopočinjaju svakakve zločine, a onda jednostavno odu iz države i žive od svojih dohodaka kojih ih nitko ne može lišiti.
– Pa to je blagoslov, a ne prokletstvo. No vratimo se Albergatiju. Markiz je zacijelo pisac.
– On piše dobro na svom jeziku, ali je čitaocu dosadan, jer je opširan i samozadovoljan, anema bogzna šta u glavi.
– Rekoste da je dobar glumac.
– Izvanredan, osobito kad improvizira u ulogama mladih ljubavnika.
– Mora da je lijep.
– Samo na pozornici. Lice mu ne kazuje ništa.
– Ali njegovi se komadi sviđaju općinstvu.
– Nikako. Izviždali bi ih kad bi ih razumjeli.
– A što kažete o Goldoniju?
– To je naš Moliere.
– Zašto ga zovu pjesnikom parmskog vojvode?[32]
[32] Infant vojvoda od Parme pozvao je Goldonija da piše komade za vojvodsko kazalište. Pisac je do svoje smrti primao godišnje 700 livri, i nosio naslov pjesnika parmskog vojvode. Casanovina primjedba da se Goldoni daje nazivati advokatom očito je zlobna. Goldoni je naime studirao rimsko pravo u Paviji, Udinama i Modeni, a 1731. postao je doktor iuris utriusque te je kao odvjetnik radio u Veneciji i Pisi, gdje je čak stekao stanovit glas.
– Bit će zato da ima neki naslov. Vojvoda po svoj prilici o tom ništa ne zna. Iz istog serazloga daje nazivati odvjetnikom, premda je to samo u svojoj mašti. On je samo dobar pisac komedija. U Veneciji je svima poznato da sam njegov prijatelj pa stoga mogu o njem pouzdano suditi. U društvu se baš ne ističe duhovitošću, dosadan je i mek kao pamuk.
– Da, to su mi rekli. On je siromašan i čujem da će napustiti Veneciju. To neće biti dragokazalištima koja igraju njegove komade.
– Govorilo se o tom da mu se dodijeli mirovina, ali je taj naum propao, jer kažu da biprestao pisati čim bi dobio mirovinu.
– I Homerov rodni grad uskratio je slijepom pjesniku mirovinu, jer su se pobojali da ćeje tad zatražiti svi slijepci.
Dan smo proveli veoma ugodno. Srdačno mi je zahvalio na Macaroniconu obećavši da će ga pročitati. Predstavio mi je jednog jezuita kog je držao u službi, rekavši da se zove Adam, ali da to nije Adam, prvi čovjek. Kasnije su mi kazivali da se zabavlja igrajući s tim jezuitom trik-trak i da mu često, kad gubi, baca u glavu kocke i tuljčić.
Kad sam se naveče vratio u gostionicu, uručiše mi naručene kuglice, a čas kasnije osvanu moj dragi predsjednik i odvede me na orgiju.
Gospođice nas dočekaše sjedeći na velikoj sofi, odjevene u haljine od fina tkanja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:39 pm



Mi im sjedosmo sučelice, na stolice bez naslona. Vrijeme prije večere ispunismo ugodnim ćaskanjem u duhu jučerašnjeg i čestom izmjenom cjelova. Prvi megdan započe tek poslije večere.
Čim se služavka, koja nas je dvorila za stolom, povukla, milovanja postadoše strasnija, a poljupci vatreniji. Predsjednik je izvadio iz džepa zamotak s tankim engleskim košuljicama i uzeo na sva usta hvaliti to divno sredstvo koje štiti od nezgode zbog koje se nesmotreni ljubavnici gorko i uzaludno kaju. Djevojke, kojima ta naprava očito nije bila nepoznata, kao da bijahu zadovoljne zbog tolika opreza. Smijale su se do suza videći kakve oblike poprimaju ta divna zaštitna sredstva kad se nadunu.
Pustivši da se neko vrijeme zabavljaju tom nevinom šalom, ovako im se obratih:
– Ljubazne gospođice, ja vašu čast cijenim više od vaše ljepote, ali ne tražite od mene dase uvučem u komad mrtve kože ne bih li vam dokazao da sam pun života. Ovo će vas – dodao sam izvadivši iz džepa tri zlatne kuglice – sigurnije i ugodnije štititi od kobnih posljedica. Poslije petnaestogodišnjeg iskustva ja vam pouzdano mogu jamčiti da se s ovim kuglicama nemate čega bojati i da ubuduće nećete morati posezati za ovim jadnim navlakama. Udostojte me svog povjerenja i primite ovaj mali dar od jednog Venecijanca koji vas obožava.
– Mi smo vam neobično zahvalne – reče starija od dviju sestara – ali kako se moraupotrebljavati ova lijepa kuglica da se očuvamo od kobnog debljanja?
– Dovoljno je da kuglica bude u dnu kabineta ljubavi za vrijeme slatkog boja. Odbojnamoć koju je kovina dobila potapanjem u jednu alkaličnu rastopinu sprečava oplođenje.
– Ali – primijeti lijepa sestrična – može se lako desiti da kuglica ispadne prije svršetkaposla.
– Od tog nema straha, samo ako se zna položaj u kojem kuglica uslijed vlastite težinemože ispasti.
– Pokažite nam dakle to umijeće – reče predsjednik uzevši svijeću da mi osvijetli kadbudem namještao kuglicu.
Dražesna je sestrična odviše rekla da bi se usudila uzmaknuti ne pruživši dokaz svojim sestričnama. Namjestio sam je u podnožju postelje tako da kuglica ne uzmogne ispasti prije nego što je valjano uguram. Ispala je pri svršetku posla, to jest oboje smo izišli. Lijepa je žrtva primijetila da sam je prikratio, ali kako pri tom nije ništa izgubila u nasladi, ne reče ni riječi, već pobere kuglicu i pozva svoje sestrične da se podvrgnu pokusu, što one učiniše s najvećim zanimanjem.
Predsjednik se, nemajući vjere u moć kuglice, ograničio na ulogu gledaoca i nije se mogao požaliti. Poslije sata odmora ponovo otpočeh veselje, bez kuglica, uvjeravajući ih da ih neću izložiti opasnosti. I nisam ih prevario.
U času rastanka djevojke umalo da ne proplakaše od ganuća, smatrajući da mi duguju duboku zahvalnost za sva dobročinstva koje sam im, po njihovim riječima, bez uzvrata iskazao. Pitale su predsjednika, tetošeći ga i milujući, kako je pogodio da sam ja onaj koji jedini zaslužuje da bude sudionikom njihove velike tajne.
Na odlasku predsjednik pozva djevojke neka me pokušaju nagovoriti da zbog njih odgodim odlazak iz Ženeve. Pristao sam, jer mi je doista trebalo odmora. Posljednji sastanak uglavismo za sutradan. On me otprati do svratišta, dijeleći mi putem najljubaznije komplimente.
Pošto se osvježih krepkim snom koji je potrajao deset sati, odoh bodar i čio da uživam u ljubaznom društvu gospodina de Voltairea. No velikom se čovjeku tog dana prohtjelo da bude podrugljiv, opor i zajedljiv, iako je znao da sutradan ujutro odlazim.
Započeo je već za stolom rekavši da mi zahvaljuje što sam mu poslao na poklon Merlina Cocaija.
– Vi ste to zacijelo učinili u dobroj namjeri – nastavio je – ali vam zamjeram što ste mionako hvalili taj spjev, jer sam zbog vašeg neumjesnog suda izgubio četiri sata čitajući gluposti.
Meni se kosa diže na glavi, ali se savladah i mirno mu, odgovorih da će poslije drugog čitanja naći možda pohvalnijih riječi čak i od mene. Naveo sam mu mnogo primjera površnih i krivih dojmova koji se stječu prvim čitanjem.
– To je istina, ali Merlina prepuštam vama. Ostavio sam ga pokraj ChapelaineoveDjevice.
– Koju cijene svi dobri poznavaoci poezije, usprkos slaboj verzifikaciji. To je dobar spjevi Chapelaine bijaše pravi pjesnik, premda je pravio loše stihove. Ja sam osjetio njegov pjesnički genij.
Ta ga je izjava morala neugodno pogoditi, i ja sam to jasno osjećao, to više što mi je malo prije rekao da Djevicu stavlja u isti red s Macaroniconmn koji sam mu poslao. Znao sam i to da jedan prljavi spjev istog naslova, koji je išao od ruke do ruke, smatraju njegovim, premda ga se on odricao. Zato sam očekivao da će sakriti ljutnju koju je morao osjetiti zbog moga suprotstavljanja.
No, prevario sam se. On me stade zajedljivo pobijati, a ja mu uzvratih istim tonom. Rekoh mu da je najveća Chapelaineova zasluga u tom što je svoj predmet umio zaodjeti u privlačnu formu, ne kradući čitaočevu naklonost gadostima i bezbožnostima svake ruke.
– Tako misli – završih – moj učitelj, gospodin Crebillon.
– Naveli ste mi ime velikog poznavaoca. Ali po čemu je, molim vas, moj prijateljCrebillon vaš učitelj?
– Za nepune dvije godine naučio me je francuski. Da mu se makar skromno odužim,preveo sam njegova Radamista u talijanskim aleksandrincima. Ja sam prvi Talijan koji se usudio na naš stih primijeniti taj metar.
– Oprostit ćete mi, ali prvi je bio moj prijatelj Pietro Giacomo Martelli.
– Oprostit ćete, ali nemate pravo.
– Boga mu, pa ja imam u svojoj knjižnici njegova djela, štampana u Bologni.
– U njima ste mogli naći samo stihove od četrnaest slogova bez izmjene muških iženskih rima. On je ipak bio uvjeren da umije podražavati aleksandrinac, a to je napisao i u svom predgovoru kojem sam se dobro nasmijao. No možda ga vi niste čitali.
– Gospodine, predgovori su moja strast. Martelli tvrdi da njegovi stihovi u talijanskomjednako zvuče kao aleksandrinci u francuskom.
– On se grubo prevario, i ja bih želio da vi sami prosudite imam li pravo kad tako tvrdim.Vaš muški stih ima samo dvanaest slogova, dok ženski sadrži trinaest. Kod Martellija, međutim, svi stihovi imaju po četrnaest slogova, osim onih koji završavaju dugim slogom, jer taj vrijedi uvijek za dva. Vidjet ćete da se kod Martellija svaki prvi polustih sastoji od sedam slogova, dok se u francuskom aleksandrincu sastoji redovito od šest. Ili je vaš prijatelj Martelli bio gluh, ili je imao slab sluh.
– Vi se dakle u teoriji svog stiha strogo pridržavate svih naših pravila?
– Svih, unatoč poteškoćama, jer gotovo sve naše riječi završavaju kratkim slogom.
– I kako se slušaoca dojmio taj vaš novi metar?
– Slabo, jer nitko nije znao valjano izgovarati moje stihove, ali kad sam ih ja samrecitirao na našim književnim skupovima, bijaše to pravo slavlje.
– Da li se možda sjećate kojeg odlomka iz svog prijevoda?
– Sjećam ga se čitavog.
Tada mu izgovorih isti onaj prizor koji sam prije deset godina recitirao pred Crebillonom u slobodnom stihu. Činilo mi se da me velikan sluša s uživanjem. Kad sam završio, reče da se poteškoće o kojima sam govorio uopće ne zamjećuju. To je bilo najveće priznanje koje mi je mogao odati. Zatim on izgovori jedan odlomak iz svog Tancreda koji u to doba, mislim, još ne bijaše objavljen, a koji je kasnije s pravom zaslužio naziv remek-djela.
Razgovor bi se prijateljski završio da nije bilo jednog Horacijeva stiha koji sam naveo u pohvalu jednog od njegovih komada. Voltaire na to primijeti da je Horacije bio veliki učitelj na području kazališta, i da je potomstvu ostavio pouke koje ne mogu zastarjeti. – Vi kršite samo jednu – rekoh mu – ali i tu baš kao pravi velikan duha.
– A koju to?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:40 pm




– Vi ne pišete contentus paucis lectoribus.22
22. Zadovoljavajući se malobrojnim čitaocima. Horacije, Sermones, I, 10, 74.
– Da se Horacije morao boriti protiv praznovjerja, i on bi pisao za sve ljude.
– Vi biste, čini mi se, mogli sebi uštedjeti taj trud, jer ga nikad nećete uspjeti uništiti, pačak ako vam to naposljetku pođe za rukom, recite mi, molim vas, čime ćete ga zamijeniti?
– Krasnog li pitanja! Kad oslobađam ljudski rod stoglave zvijeri koja ga proždire, zar memožete pitati što ću mu dati umjesto nje?
– Ali ona ga ne proždire. Ja bih naprotiv rekao da je ona prijeko potrebna njegovubivstvovanju.
– Ja volim čovječanstvo i htio bih da ono jednog dana bude sretno i slobodno kao štosam ja, a praznovjerje ne ide pod ruku sa slobodom. Gdje ste čuli da robovanje može usrećiti jedan narod?
– Vi dakle smatrate da bi narod morao vladati?
– Očuvao me bog! Vladati mora samo jedan.
– U tom je slučaju praznovjerje neophodno, jer bez njega narod se neće nikad pokoritimonarhu.
– Neće biti monarha, jer ta riječ znači despotizam, koji mrzim jednako kao robovanje.
– Što onda hoćete? Ako mislite da mora vladati jedan, to po mome mišljenju može bitisamo monarh.
– Ja želim vladara koji će upravljati slobodnim narodom, koji će mu biti poglavar premaugovoru koji će ih uzajamno vezati i sprečavati samovolju.
– Adisson[33] vam jasno kaže da je ovakav vladar, ovakav vođa nezamisliv u našim svjetovima. Ja se slažem s Hobbesom. Između dva zla treba izabrati manje. Narod bez praznovjerja bio bi filozof, a filozofi se ne žele pokoravati. Narod može biti sretan samo kad je ugnjetavan, podjarmljen i držan na lancu.
[33] Joseph Addison (1672–1716), engleski političar, novinar i književnik. Zastupao je liberalne ideje stranke vigovaca. – Thomas Hobbes (1588–1679), engleski filozof. U svom Leviathanu (London 1651) iznosi politička mišljenja u prilog apsolutističke monarhije.
– Da ste čitali moje rasprave, našli biste dokaze kojima nedvojbeno pokazujem da jepraznovjerje neprijatelj kraljeva.
– Da sam vas čitao? Ja sam vas čitao i ponovo čitao, osobito kad nisam bio vašegmišljenja. Vaša je glavna strast ljubav prema čovječanstvu. Et ubi pecas. Ta vas ljubav zasljepljuje. Volite čovječanstvo, ali volite ga onakvo kakvo ono jest. Ono je nesposobno da primi blagodati kojima ga želite obdariti i koje bi ga učinile još nesretnijim i pokvarenijim. Ostavite mu zvijer koja ga proždire, ona mu je srcu prirasla. Nikad se nisam toliko smijao kao onda kad sam čitao kako se Don Quijote jedva obranio od robijaša kojima je iz prevelike plemenitosti duše vratio slobodu.
– Žao mi je što tako loše mislite o svom bližnjem. Nego recite mi, osjećate li se uVeneciji slobodnim?
– Koliko je to moguće pod aristokratskom vladavinom. Mi ne uživamo onoliku slobodukakva je u Engleskoj, no ipak smo zadovoljni. Moje zatočeništvo bijaše, na primjer, težak čin despotizma, no znajući da sam svjesno zloupotrebljavao slobodu, bilo je trenutaka kad sam priznavao da je vlada imala pravo što me je dala zatočiti bez uobičajenog sudskog postupka.
– A ipak ste pobjegli.
– Iskoristio sam svoje pravo upravo kao i oni svoje.
– Divno! Ali po tome u Veneciji nitko nije slobodan.
– Možda, ali priznajte da je dovoljno vjerovati da si slobodan, pa da to i budeš.
– S time se nikad neću složiti. Očito je da vi i ja različito shvaćamo slobodu. Kod vas čakni patriciji, ni članovi vlade nisu slobodni. Oni, na primjer, bez posebne dozvole ne mogu nikuda putovati.
– Taj su zakon oni sami donijeli da sačuvaju svoju vlast. Hoćete li ustvrditi da stanovniciBerna nisu slobodni zato što su vezani zakonima koji zabranjuju raskoš, kad su ih oni sami izglasali?
Da promijeni razgovor, upita me odakle sam došao.
– Iz Rochesa. Bio bih očajan da sam napustio Švicarsku ne vidjevši slavnog Hallera.[34] Na svojim lutanjima ja odajem počast svim velikanima našeg doba.
[34] Albrecht von Haller (1708–1777), slavni švicarski anatom, fiziolog, botaničar, fizičar i pjesnik. Bio je to profesor medicine, anatomije i botanike u Göttingenu od 1736. do 1753. – Gospodin Haller vas je zacijelo oduševio.
– Kod njega sam proveo tri ugodna dana.
– Čestitam vam. Pred tim velikim čovjekom treba kleknuti.
– I ja to mislim i drago mi je što ste tako pravični prema njemu, žaleći što on nije istotako pravičan prema vama.
– Ah, ah, možda se obojica varamo.
Na taj odgovor koji je samo zbog hitre okretnosti kojom bijaše izrečen zasluživao pohvalu, svi prisutni prasnuše u smijeh i oduševljeno zapljeskaše.
Više se nije govorilo o književnosti, i ja ne otvorih usta sve dok se Voltaire nije povukao. Onda pristupih gospođi Denis da je upitam bih li joj mogao biti na nekoj usluzi u Rimu.
Otišao sam zadovoljan što sam posljednjeg dana tog diva malo opametio. Ali u meni je ostalo tinjati neraspoloženje tog posljednjeg susreta, zbog čega godinama bijah kivan na njega, izvrgavajući zajedljivoj kritici sve što je izašlo iz njegova pera. Danas se zbog toga kajem, premda, kad ponovo čitam ono što sam objavio protiv njega, nalazim da moji sudovi bijahu na mjestu. No ipak sam morao pomisliti da bih bez njegova podrugivanja onog posljednjeg dana smatrao uzvišenim sve što je taj veliki um stvorio. Trebao sam šutjeti, poštovati ga i sumnjati u svoje sudove. Već sama ta spoznaja mogla me je obvezati na šutnju, ali čovjek u ljutini uvijek misli da ima pravo. Potomstvo, bude li čitalo što sam napisao, ubrojit će me u zavidnike Zoilove[35] vrsto, a ova ponizna zadovoljština koju mu danas odajem možda nikad neće ugledati svjetlo.
[35] Zoilo iz Amfipolisa, grčki govornik i kritičar iz 4. st. prije n. e., ostao je poznat zbog svoje zavidnosti
Homeru.
Velik dio noći i gotovo cijeli idući dan utrošio sam bilježeći tri svoja razgovora s Voltaireom koje sam ovdje iznio u skraćenom obliku. Predveče dođe predsjednik i mi odosmo na večeru k našim ljepoticama.
U onih pet sati što smo ih zajedno proveli iskušavali smo sve ludosti koje je moguće izmisliti, a u ono doba moj duh u tom pogledu bijaše veoma plodonosan. Pri rastanku im obećah da ću ih po povratku iz Rima posjetiti, i riječ sam održao.
Drugog sam dana otputovao iz Ženeve pošto sam ručao u društvu dragog predsjednika koji me je otpratio do Annecyja, gdje sam prespavao.
Slijedećeg sam dana ručao u Aix - en - Savoie s namjerom da prenoćim u Chamberyju, ali i opet sudbina odredi drugačije.
Aix - en - Savoie ružno je mjesto koje obiluje izvorima ljekovite vode, pa potkraj ljeta onamo dolazi mnogo otmjena i bogata svijeta. No ta mi okolnost bijaše nepoznata. Ručao sam u žurbi sam za stolom, naumivši da odmah produžim za Chambery, kadli u blagovaonicu nahrupi neka vesela i otmjena družba muškaraca i žena, te se stadoše smještati za stolovima. Promatrao sam ih, ne mičući se s mjesta, i odvraćajući laganim naklonom glave na pozdrave koje mi je nekolicina uputila. Iz razgovora razabrah da je sav taj svijet ondje zbog ljekovitih voda.
Jedan čovjek dostojanstvena izgleda uljudno mi pristupi zapitavši me idem li u Torino. Odgovorio sam mu da putujem u Marseilles.
Uto poslužiše ručak i svi posjedaše za stol. U društvu bijaše dražesnih žena i muškaraca koji bi im mogli biti muževi ili ljubavnici. Zaključili da bi se tu našlo ugodne zabave, jer je sav taj svijet govorio francuski ili pijemonteški s onom lakoćom i duhovitošću koja je svojstvena otmjenom društvu, te ja rekoh u sebi da ću doći u veliko iskušenje ako me netko zamoli da ostanem ondje preko noći.
Završio sam s ručkom kad oni bijahu istom kod pečenja, a kako je moj vozar imao otići tek za jedan sat, ja pristupili nekoj dražesnoj gospođi čestitajući joj na čudesnom učinku ljekovite vode Aixe koja joj daje takav tek da u svakom tko je vidi probudi želju za jelom.
– Kad je tako, gospodine – odvrati ona nestašno, s najprijaznijim smiješkom – onda vaspozivam da mi na djelu dokažete istinitost vaših riječi.
Sjedoh dakle pokraj nje, a ona mi pruži velik komad pečenja koje su upravo poslužili. Kako je mjesto bilo prazno, ja sam bez dvoumljenja prihvatio izazov i stao jesti kao da sam natašte.
Uto začuh jedan glas kako kaže da je to mjesto velečasnog, a jedan drugi glas odgovori da je velečasni otišao prije pola sata.
– Zašto je otišao? – umiješa se treći – govorio je da će ostati još osam dana.
Onda stadoše tiho govoriti i šaputati, ali kako me odlazak nekog velečasnog nije nimalo zanimao, nastavio sam jesti, zaokupljen lijepom gospođom koja mi je stavljala na tanjur najbolje komade. Leducu, koji je stajao iza moje stolice, rekoh da mi natoči šampanjca. Ponudih ga gospođi, ona ga pohvali, i na to cijeli stol zatraži šampanjac. Kad vidjeh da ju je vino zagrijalo, stadoh joj udvarati, pitajući da li uvijek tako drži za riječ sve one koji joj udvaraju. Ona uzvrati da među njima ima najviše takvih koji nisu toga vrijedni. Kako gospođa bijaše lijepa i duhovita, u meni se stade buditi želja, te već otpočeh tražiti neku izliku da odgodim odlazak, kad mi slučaj dođe u pomoć.
– Ovo se mjesto – reći će jedna gospođa ljepotici koja je bila sa mnom – baš u zgodan časispraznilo.
– Da, baš u zgodan čas, jer mi je moj susjed bio nepodnošljivo dosadan.
– Zar nije imao teka? – umiješah se.
– Ah, kartaši su pohlepni samo za novcem.
– Najčešće je tako, ali vi posjedujete izuzetnu moć jer ja do današnjeg dana nikad nisamručao dva puta uzastopce.
– To ste učinili iz inata, ali zato sam sigurna da nećete večerati.
– Okladimo se da hoću.
– Okladimo se u večeru, ali ja to želim vidjeti.
– Pristajem.
Cijeli stol zapljeska, a gospođa porumeni od zadovoljstva. Ja naredih Leducu neka obavijesti vozara da ću otputovati sutradan.
– Ja ću – reče gospođa – naručiti večeru.
– Red je da naručuje onaj tko plaća. Moja je dužnost da se takmičim s vama. Akopojedem koliko i vi, dobio sam.
– Slažem se.
Poslije ručka onaj čovjek dostojanstvena izgleda zatraži karte i otvori malu banku faraona. To sam očekivao. On stavi pred sebe dvadeset pet pijemonteških pistola i gomilicu srebrnjaka za zabavu gospođama.
Nakon prvog dijeljenja, koje sam pratio kao gledalac, zaključih da bankar igra veoma pošteno. Dok je miješao za drugo dijeljenje, gospođa me upita zašto ne igram. Rekoh joj šaptom u uho da me je uz nju prošao tek za novcem, a ona me nagradi dražesnim smiješkom.
Poslije te izjave kojom sam stjecao pravo da igram, izvadih iz kese četrdeset lujdora i u dva ih dijeljenja proigrah. Kad se digoh, bankar mi izrazi žaljenje zbog nesreće, no ja odgovorih da je to malenkost i da iz načela nikad ne igram za svotu veću od one koja je u banci. Netko me tada upita da li poznam velečasnog Gilberta.
– Jednog sam velečasnog – rekoh – tog imena upoznao u Parizu. Bio je iz Lyona. Dugujemi svoje uši i odsjeći ću mu ih ma gdje da ga susretnem.
Onaj ne odgovori, a svi zašutješe, kao da nije bilo ništa. Po tom sam razabrao da je to onaj velečasni čije sam prazno mjesto zauzeo. Mora da me je prepoznao i dao petama vjetra. Taj je velečasni bio obični lopov. U svojoj kući u Parizu bijah mu povjerio jedan prsten za koji sam u Holandiji platio pet tisuća florina. Sutradan je bezobraznik iščezao.
Pošto se svi digoše od stola, upitah Leduca jesam li udobno ukonačen. On mi pokaže jednu veliku praznu sobu u nekoj oronuloj kući na stotinjak koraka od svratišta. Svratištar mu bijaše rekao da su sve sobe zauzete i da će mi odmah poslati krevet, stolice i stol. Morao sam se s time pomiriti. Leducu sam rekao da će spavati sa mnom u sobi, naredivši mu da odmah prenese moju prtljagu.
– Što kažete za velečasnog Gilberta? – upita me. – Prepoznao sam ga baš u trenutku kadje odlazio i načas sam pomislio da ga pograbim za gušu.
– Tu si misao trebao slijediti.
– Bit će još prilike.
Na izlasku iz te gole sobe pristupi mi neki čovjek koji reče da ima sreću što mi je susjed i ponudi se da me otprati do izvora. Zahvalih mu. Bijaše to čovjek visoka stasa, plavokos i mršav, koji je usprkos svojih pedeset godina sačuvao svu kosu i koji je nekad morao biti lijep. Njegova odviše srdačna uljudnost bijaše mi sumnjiva, ali kako nisam imao s kim razgovarati, prihvatio sam njegovo društvo. Putem prema izvoru upoznao me je sa svime što se ticalo osoba s kojima sam ručao. Rekao je da nitko od njih ne dolazi zbog ljekovitih voda, premda su one veoma dobre za zdravlje.
– Ja sam jedini – nadovezao je – koji ih pijem iz potrebe, jer bolujem na plućima.Mršavim iz dana u dan i ako boljetici ne nađem lijeka, neću dugo.
– Zar sva ova gospoda dolaze ovamo samo zbog zabave?
– I zbog igre, gospodine, jer su to sve kartaši od zanata.
– Jesu li Francuzi?
– Svi su Pijemontežani ili Savojci. Ja sam ovdje jedini Francuz.
– Iz kojeg ste kraja Francuske?
– Iz Lotaringije. Moj je otac, kojem je osamdeset godina, markiz Desarmoises. Drži se naživotu meni za inat. Razbaštinio me, jer sam se oženio protiv njegove volje, ali budući da sam jedini sin, poslije njegove smrti sve će pripasti meni, ukoliko ga naime nadživim. Imam kuću u Lyonu, ali tamo nikad ne odlazim zbog svoje kćeri u koju sam nesrećom žarko zaljubljen. No moja nas žena tako nadzire da mi oduzima svaku nadu.
– To je uistinu zanimljivo. A mislite li da bi se kći, da nije toga, smilovala svomzaljubljenom ocu?
Mislim da bi, jer ona ima veoma plemenitu narav.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:41 pm





XII
Pustolovine u Aix - en - Savoie - Moja druga Marija Magdalena - Gospođa Zeroli
Idući na izvor u društvu tog čovjeka koji mi je tako govorio u najprostodušnijem povjerenju, bez trunka bojazni da ću se zgroziti nad njim kao nad najstrašnijim zločincem, zaključio sam da on zacijelo vidi u meni sličnu dušu, pa misli da mi, ispovijedajući se, iskazuje posebnu čast. No u želji da ga bolje upoznam nastavih s pitanjima:
– Unatoč nepopustljivosti markiza, vašeg oca, rekao bih da živite u obilju?
– To vam se samo čini. Kao bivši teklič dobivam doduše mirovinu od ministarstvavanjskih poslova, ali je cijelu ostavljam ženi, a ja se snalazim putujući. Igram savršeno triktrak i sve ostale društvene igre, pa kako češće dobivam no gubim, nekako životarim.
– Da li je ono što ste mi netom ispričali poznato ovdašnjem društvu?
– Svima. Uostalom, zašto bih to tajio? Ja sam častan čovjek i imam prilično opasan mač.
– Ne sumnjam. Dopuštate li da gospođica Désarmoises ima ljubavnika. Jer ako je lijepa...
– Veoma lijepa. Ja joj to ne bih branio, ali moja je žena bogomoljka. Pođete li u Lyon, datću vam jedno pismo za nju.
– Zahvaljujem na povjerenju, ali ja idem u Italiju. Mogu li vas zapitati tko je onajgospodin koji je danas držao banku?
– To je čuveni Pancalier, markiz de Prie poslije smrti svog oca, kojeg ste moždapoznavali, jer je bio poslanik u Veneciji. A onaj koji vas je pitao poznajete li velečasnog Gilberta je vitez Zeroli, muž gospođe koja se s vama okladila za večeru. Ostali su većinom pijemonteški ili savojski grofovi ili pak markizi, dvojica ili trojica sinovi su bogatih trgovaca, a gospođe su ili rođakinje ili prijateljice nekog od njih. Oni su, uostalom, svi igrači od zanata i vrlo previjani, pa kad naiđe neki stranac, oni ga spretno uhvate u svoje mreže, i, ako zaigra, teško će im umaći neoperušan, jer su svi oni u dogovoru. Zacijelo već misle da su vas uhvatili, pa se stoga pričuvajte.
Vratili smo se u svratiste tek predveče i zatekli sve igrače zabavljene igrom. Moj novi prijatelj odigra po jednu partiju od svake igre s nekim grofom Scarnafigijem. Kako se ja nisam pridružio nijednom stolu, muž moje ljepotice pozva me na partiju faraona udvoje, s po jednim dijeljenjem za svakoga, a uz ulog od četrdeset cekina. Tu sam svotu izgubio baš kad su počeli služiti večeru. Gubitak me se nije odveć kosnuo. Za stolom sam pokazivao toliko veselja i dobra teka da je lijepa gospođa drage volje platila okladu.
Za vrijeme jela uhvatio sam nekoliko njenih potajnih pogleda, po čemu sam razabrao da me je naumila nasamariti, pa sam stoga mislio da sam u ljubavnom pogledu siguran od zamke, ali tako, avaj, ne bijaše s kartaškom srećom koja je uvijek sklona bankarima faraona i koja mi je već pokazala leđa. Trebalo je da odem, ali nisam imao snage. Jedino sam samom sebi svjetovao oprez i razboritost, a kako sam raspolagao s mnogo zlata i u vrijednosnim papirima i u gotovu novcu, znao sam da neću nesmotreno srljati u propast.
Odmah poslije večere markiz de Prié otvori banku faraona koja je, što u zlatu što u srebru, mogla iznositi trista cekina. Po tom sitnom ulogu razabrah da bih izgubiti mogao mnogo, a dobiti malo, jer bijaše očigledno da bi mi ponudio banku od tisuću cekina, samo da ih je imao. Ja dakle položih pred sebe pedeset lisbonina[36] skromno primijetivši da ću, kad ih proigram, otići na spavanje.
[36] Lisbonin; tako se u Italiji nazivao zlatni portugalski novac kovan od 1722. godine.
U polovici trećeg dijeljenja odnesoh banku. Markiz me htjede zadržati rekavši da će ispostaviti obveznicu na još dvjesta cekina, ali ja mu odgovorih da sam naumio otputovati u zoru i povukoh se.
Dok sam se spremao u krevet, upade mi u sobu Désarmoises, zamolivši me da mu posudim dvadeset lujdora, a on će, kako reče, uvijek imati na umu da mi ih u prvoj prilici vrati. Ja mu ih odmah izbrojah, a on me srdačno zagrli rekavši da se gospođa Zeroli zarekla da će me zadržati u Aixu bar još jedan dan. Ja mu odgovorih smijehom, te pozvah Leduca i zapitah ga je li kočijaš obaviješten, a on spremno odgovori da će me kola čekati u pet sati pred vratima svratišta.
Desarmoises se udalji dobacivši da bi se mogao okladiti da neću otputovati. Ja legoh, podrugujući se njegovim riječima, i ubrzo zaspah.
Sutradan, u sam osvit, kočijaš mi saopći da mu je jedan od konja obolio, te da ne može krenuti. Desarmoises je dakle dobro naslućivao, no ja sam se njegovim slutnjama opet nasmijao. Istjerao sam kočijaša iz sobe i naredio Leducu da od svratištara zatraži poštanske konje. Ovaj se odmah pope i saopći mi da on konja nema i da će morati utrošiti cijelo jutro da ih negdje pronađe, jer mu je markiz de Prie, koji je nakanio otputovati poslije ponoći, ispraznio staju. Rekoh mu da ću ručati u Aixu i da se oslanjam na njegovu riječ.
Izašavši iz svratišta, uputih se prema izvoru, no prije svratih u staju gdje zatekoh svog vozača kako lije suze nad svojim konjem koji je ležao na tlu. Vjerujući da je živinče uginulo od prirodna uzroka, utješih kočijaša plativši mu za čitav put i otpustih ga. Onda odoh na vrelo. No tad se, dragi čitaoče, desi jedan događaj čudesan i neobičan, no ipak istinit. Ako misliš da sam ga izmislio, varaš se.
Na dvadesetak koraka od vrela ugledao sam dvije redovnice koje su baš odlazile. Obje bijahu zakrivene gustim velom, ali po stasu jedne zaključih da je mlada, dok druga bijaše očigledno stara. Ali ono što me se najviše dojmilo, bijaše njihova halja, jer je takvu nosila moja draga Marija Magdalena, koju sam vidio posljednji put 24. srpnja 1755. Otada bijaše prošlo već pet godina. Po tom vanjskom znamenju nisam dakako zaključio da je to Marija Magdalena, ali postadoh radoznao. One se bijahu uputile prema poljima, pa se ja vratih istim putem da ih presretnem i pogledam u lice.
Uzdrhtao sam sav videći mlađu kako podiže veo: bijaše to glavom Marija Magdalena. Nisam se mogao varati. Pohitah joj u susret, no ona brzo spusti veo i skrenu na drugu stranu s očitom namjerom da izbjegne susret sa mnom. U hipu sam shvatio kakvi su je razlozi na to ponukali i vratih se natrag, prateći je izdaleka da vidim kamo ide. Nakon pet stotina koraka opazih kako ulazi u neku usamljenu seljačku kuću. To mi bijaše dovoljno. Vratih se na vrelo da se raspitam o tajanstvenoj redovnici.
– Da nije divna i nesretna Marija Magdalena – razmišljao sam putem – pobjegla izsamostana, očajna, možda luda, jer zašto bi inače zadržala redovničko ruho? Ili je možda došla na ljekovito vrelo s dozvolom dobivenom iz Rima? To bi objašnjavalo zašto je u pratnji one stare redovnice i zašto ne može skinuti halju. Ali tako dugi put zacijelo je samo lažna izlika. Da se nije podala nekoj kobnoj strasti, pa zatrudnjela? Možda je u velikoj neprilici, pa je presretna što je slučajno naišla na mene. Ja neću iznevjeriti njene nade, i učinit ću sve što zatraži da je svojim pouzdanim prijateljstvom uvjerim da svoje srce nije poklonila nezahvalniku.
Utonuo u te misli stigoh na vrelo gdje zatekoh cijelu družbu iz svratišta. Svi izjaviše da su ushićeni što nisam otputovao. Zapitao sam viteza Zerolija kako mu je supruga, a on odgovori da se po običaju lijeni u postelji i da bih dobro učinio kad bih je pošao probuditi. To mi nije trebao reći dva puta, i ja se žurno udaljih, no putem mi se pridruži mjesni liječnik rekavši da će mi ljekovite vode Aixa udvostručiti zdravlje. Upitao sam ga bez okolišanja ima li među svojim bolesnicima jednu lijepu redovnicu koju sam vidio kod vrela. Odgovorio je da ona uzima vodu, ali da nikad ni s kim ne razgovara.
– Otkuda je?
– To nitko ne zna. Stanuje u kući nekog seljaka. Oprostih se s liječnikom i kao na krilimaodjurih da se raspitam kod tog seljaka. Ali kad bijah na stotinu koraka od kuće, ugledah jednu seljanku kako mi žuri u susret. Ona mi reče da me mlada opatica moli da se vratim u devet sati naveče, jer da će njena pratilica tada spavati, pa ćemo moći slobodno razgovarati. Ja obećah da ću doći i dadoh joj jedan lujdor.
Vratio sam se u svratiste sa slatkim uvjerenjem da ću iste večeri razgovarati s obožavanom Marijom Magdalenom. Pošto mi pokazaše sobu gospođe Zeroli, ja slobodno uđoh, ispričavši kako me je njen muž poslao da je izvučem iz kreveta.
– Mislila sam da ste otputovali.
– Putujem u dva sata.
Ovako u postelji ta mi se mlada žena pričini još poželjnijom nego za stolom. Pomogao sam joj pri odijevanju, a pri takvu se poslu muškarac lako zapali. Ali ona se opirala odlučnije no što bih očekivao. Sjeo sam joj do nogu i počeo raspredati o iznenadnoj strasti koju je njena ljepota rasplamsala u meni, i o velikoj svojoj žalosti što moram otići ne davši joj onaj pravi dokaz svojeg žara. Ona mi u smijehu odvrati da samo do mene stoji da ostanem.
– Ohrabrite me u mojim nastojanjima, i ja ću odlazak odgoditi do sutra.
– Što ste tako nestrpljivi? Smirite se malko. Zadovoljivši se s ono malo što mi jedopustila uraditi, praveći se dakako kao da je poklekla pred silom, jedva povratih prisebnost kad uđe njen muž najavivši se bukom i kašljucanjem. Ona mu prva reče kako me je privoljela da odgodim odlazak, a on joj čestita i rekavši da mi duguje uzvrat, uze karte i sjede s druge strane svoje žene, koja nam je imala poslužiti kao kartaški stol. Kako bijah rastresen, neprestano sam gubio. Prekinuli smo tek kad nam javiše da je ručak na stolu. Gospođa na to reče da će ručati u krevetu, jer nema vremena da se uredi, a njen joj se muž odmah pridruži, rekavši da ćemo ručati s njom, našto i ja pristadoh.
On siđe da naruči jelo, a ja to odmah iskoristih i, ohrabren novim gubitkom od dvadeset lujdora, dadoh gospođi jasno na znanje da ću otputovati poslije ručka ako mi ne obeća da će se još istog dana umilostiviti. Ona mi kaza da će me čekati narednog jutra u devet sati, pa ćemo udvoje doručkovati. Kako mi je odmah dala nekoliko opipljivih zaloga, obećao sam da ću ostati.
Ručali smo s njom, sjedeći kraj kreveta. Svratištaru sam po Leducu poručio da ću otputovati sutradan poslije ručka. Čuvši to, muž i žena se zadovoljno pogledaše.
Kako je željela ustati, ja se povukoh obećavši da ću za jedan sat doći s njom igrati piketa za jedan do stotinu lujdora. Onda otiđoh u svoj stan da se opskrbim novcem i ondje zatekoh susjeda Desarmoisesa, koji mi se zakle da su kočijašu platili dva lujdora da umjesto svog konja podmetne jednog bolesnog. Odgovorio sam mu, smijući se, da moram na jednoj strani izgubiti ako na drugoj hoću dobiti, da sam zaljubljen u gospođu Zeroli i da neću otputovati dok ne udovoljim svojim željama.
Vratio sam se k njoj i kartao piketa do osam sati. Onda je ostavih izgovorivši se glavoboljom i plativši joj dvadeset lujdora. Pri odlasku je podsjetih na obećanje da će me drugog jutra čekati u postelji da mi dade doručak. Ostavio sam je okruženu cijelom družbom.
Sjala je lijepa mjesečina kad sam se uputio kući gdje sam imao razgovarati s Marijom Magdalenom. Nestrpljivo sam očekivao ishod tog posjeta o kojem je mogla ovisiti moja sudbina. Kako sam se pribojavao neke zasjede, nosio sam u džepu svoje pištolje, a pod rukom mač.
Blizu kuće naiđoh na seljanku, koja mi reče da opatica ne smije sići, pa neka se kroz prozor popnem u njenu sobu. Povede me iza kuće pokazavši mi ljestve oslonjene o prozor kroz koji sam imao ući. Budući da nisam nigdje vidio svjetla, htjedoh se povući, kadli začuh kako mi Marija Magdalena šapuće s prozora, koji nije bio visok:
– Dođite i ne bojte se ničega.
Mog nepovjerenja u hipu nestade. Uđoh i stegnuvši je u naručaj obasuh joj lice poljupcima. Zapitao sam je venecijanski zašto nema svijeće i nestrpljivo je saletjeh da mi ispripovjedi sve o tom događaju koji mi se činio nestvaran.
Ali kakvo bijaše moje iznenađenje kad mi jedan nepoznat glas odgovori na francuskom da mi ne treba svijeća za ono što joj imam poručiti u ime gospodina Coua, koji je zacijelo nešto smislio kako da je izvuče iz strašnog položaja u kome se našla.
– Ja ne poznajem nikakvog gospodina Coua. To mora da je neka zabuna. Vi nisteVenecijanka. Ali recite, zar vi niste ona redovnica koju sam jutros vidio na vrelu?
– O, nesretne li mene! Prevarila sam se. Ja sam doista redovnica koju ste vidjeli jutros,ali ja sam Francuskinja. U ime boga, gospodine, ne izdajte me i otiđite, jer vam nemam ništa reći. Govorite tiše, jer ako se sestra obraćenica probudi, ja sam zauvijek izgubljena.
– Ne sumnjajte u moju obazrivost, gospođo. Prevarila me je vaša nevjerojatna sličnost sjednom redovnicom koju sam poznavao. Da mi niste otkrili lice, ne bih dolazio ovamo. Molim vas, oprostite mi na iskazima nježnosti kojima vas obasuh misleći da je preda mnom netko drugi.
– Da, to me je neobično začudilo. Oh, što nisam ona redovnica za koju se zanimate! Jasam na rubu najstrašnijeg ponora.
– Ako vam deset lujdora, gospođo, mogu malo ublažiti nevolju, ja vas molim da ihprimite.
– Hvala vam, ne treba mi novaca. Dopustite mi da vam vratim i onaj lujdor koji ste miposlali po seljanki.
– Ja sam ga dao onoj seljanki. Ali vi me sve više iznenađujete. Kakva je to nesreća kojune može novac ublažiti?
– Možda vas je sam bog poslao meni u pomoć. Možda ćete mi dati dobar savjet. Imajtetrenutak strpljenja, zaklinjem vas, i saslušajte me.
– Saslušat ću vas s najvećim zanimanjem. Sjednimo.
– Avaj, ovdje nema ni postelje ni stolice.
– Svejedno, govorite.
– Ja sam iz Grenobla. Prisilili su me da stupim u samostan u Chamberyju. Dvije godinenakon što sam se zaredila, gospodin Cou pronašao je nekako način da me vidi, i ja sam ga primala u samostanskom vrtu kamo je dolazio penjući se preko zida što opasuje samostan. Kad sam s grozom primijetila da sam trudna, saopćila sam mu tu nesreću. Pomisao da se porodim u samostanu bijaše mi strašna, jer bi me doživotno zatočili. Stoga on smisli da me izvuče iz samostana pomoću nekog liječnika koji će mi propisati uzimanje ljekovite vode s vrela u Aixu da se izliječim od smrtne bolesti koju će on već smisliti. Liječnik bi pronađen a princeza, koja je još uvijek u Chamberyju i koja bijaše upućena u tajnu, ishodi u biskupa dopuštenje da provedem tri mjeseca u Aixu. Biskupovim posredovanjem na to je pristala i glavarica samostana. Otišla sam uz najveće mjere opreza, u nadi da ću se krajem tog roka osloboditi tereta. No očigledno sam se prevarila. Tri mjeseca liječenja koja mi bijahu odobrena bliže se kraju, a od poroda ni najmanjeg znaka. Ja se moram bezodvlačno vratiti u samostan, a vi valjda i sami uviđate da za to nemam hrabrosti. Sestra koju mi je poglavarica dodijelila kao čuvaricu najnemilosrdnije je biće na svijetu. Naređeno joj je da me ne pušta ni časak samu, da ne bih s kim progovorila ili se s nekim vidjela. Ona mi je zapovjedila da udarim drugom stazom kad je opazila da se vi vraćate u očitoj namjeri da nas presretnete. Podigla sam veo kako biste vidjeli da sam ja ona koju, kako mišljah, tražite. Ona to, srećom, nije opazila. Ta zmija zahtijeva da se za tri dana vratimo u samostan, tvrdeći da je moja bolest neizlječiva. Ona misli da je to vođena bolest. Nije mi dozvolila da razgovaram s liječnikom, kojeg bih možda predobila za sebe, priznavši mu istinu. Tek mi je dvadeset i prva, a želim smrt kao najveće dobročinstvo.
– Utišajte svoju bol, draga sestro, i recite mi kako ste mislili da ćete se ovdje poroditi ada to ne opazi vaša čuvarica?
– Ova seljanka kod koje stanujem i kojoj sam se povjerila umirila me je glede togarekavši da će joj, čim osjetim prve bolove, dati jedan napitak koji će je uspavati. Ona je taj napitak kupila u Annecyju. I večeras joj ga je dala, pa sad spava mrtvim snom u sobici ispod tavana.
Zašto sam morao ući kroz prozor?
– Da vas ne vidi seljankin brat, jer i to je opak stvor.
– Ali po čemu ste zaključili da sam ja poslan od gospodina Coua?
– Prije desetak dana poslala sam mu pismo, opisavši mu tako vjerno svoje očajno stanjeda nisam mogla ni na tren posumnjati da on neće smisliti neki način kako da mi pomogne. Zato sam bila tvrdo uvjerena da vas je on poslao.
– Jeste li sigurni da je primio vaše pismo?
– Seljanka ga je sama odnijela na poštu u Annecy.
– Trebalo je da pišete princezi.
– Nisam se usudila.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:41 pm



– Ja ću sam otići toj princezi, ili gospodinu Couu, pa čak i do samog biskupa, akoustreba. Obići ću sva vrata da vam isposlujem produljenje boravka, jer se vi u ovakvom stanju ne možete vratiti u samostan. Odlučite se, jer ja bez vašeg pristanka ne mogu ništa poduzeti. Hoćete li se radije povjeriti meni? Sutra ću vam donijeti haljine, odvest ću vas u Italiju, i dok budem na životu, brinut ću se za vas.
Umjesto odgovora začuh bolan jecaj. Ne znajući što da joj još kažem, obećah da ću se vratiti sutradan u isto doba da čujem kakvu je odluku donijela, jer za nešto se u svakom slučaju mora odlučiti.
Sišao sam onim ljestvama i davši seljanki još jedan lujdor rekoh joj da ću sutradan opet doći, ali neka gleda da ne ulazim više kroz prozor i neka nesmiljenoj čuvarici dade dvostruku količinu onog napitka.
Otišao sam na počinak, zadovoljan do u dno duše što sam se prevario u misli da bi ta opatica mogla biti moja draga Marija Magdalena. Ali tolika je sličnost zagolicala moju radoznalost da je pogledam izbližeg. Bio sam tada uvjeren, da mi sutradan neće uskratiti zadovoljstvo da je pogledam pri svjetlosti. Smijao sam se poljupcima kojima sam je onako vatreno obasuo, ali neki mi je tajni predosjećaj govorio da ću joj još biti od velike koristi. Znao sam da je neću moći napustiti i veselio sam se što ću uraditi dobro djelo na koje me neće poticati zatravljena ćutila, jer čim sam spoznao da to nije Marija Magdalena primila one moje žarke poljupce, učinilo mi se kao da su uzalud bačeni. Pri rastanku nisam čak ni pomislio da je zagrlim.
Ujutro mi Desarmoises kaza kako se sinoć cijelo društvo, ne videći me na večeri, na sve načine dovijalo da pogodi kud sam nestao. Gospođa Zeroli kovala me je, reče, u zvijezde, junački podnoseći ruganje dviju drugih gospođa i hvališući se da me može zadržati u Aixu koliko god joj se prohtije.
Ja sam uistinu postao radoznao i bilo bi mi žao napustiti to mjesto a da je barom jednom ne posjedujem kako valja.
Ušavši u devet sati u njenu sobu, zatekoh je već odjevenu. Kad sam se požalio i naljutio, ona mi reče da bi mi to moralo biti svejedno. Bez riječi sam popio s njom čokoladu. Ona mi ponudi uzvrat za jučerašnju partiju piketa, ali ja joj zahvalih i digoh se da odem. Ona me na to zamoli neka je otpratim do vrela. Odgovorio sam joj da se vara ako me smatra ludim djetetom i da mi nije ni na kraj pameti da se pokazujem zadovoljan njome kad to nisam, a do vrela neka je otprati tko hoće.
– Zbogom, gospođo!
Rekavši to, pođoh niza stube ne hajući za ono što mi je dovikivala želeći me zadržati. Na vratima svratišta kazah gazdi da u tri sata sigurno odlazim. Ljepotica, koja se bila nalaktila na prozoru, mogla me je lijepo čuti.
Otišao sam ravno na vrelo, gdje nađoh viteza Zerolija, koji me zapita za svoju ženu. Odgovorih mu da sam je ostavio u sobi, u dobru zdravlju. Za pola sata pojavi se i ona, u pratnji nekog stranca koji bijaše upravo stigao. I kao da među nama nije bilo ništa, ona ostavi svog pratioca i uze me pod ruku. Pošto me prekorila s mog postupka, kaza mi da me je htjela samo iskušati, iako je uistinu volim, da moram ponovo odgoditi odlazak i doći sutradan u osam sati k njoj na doručak.
Odgovorio sam joj da ću o tom još razmisliti, pokazujući se miran i ozbiljan. Takav bijah i za vrijeme ručka. Nekoliko sam puta glasno ponovio da u tri sata sigurno odlazim, no kako sam želio naći bilo kakav izgovor da ostanem, jer sam naveče morao obići onu redovnicu, dadoh se lako nagovoriti da otvorim banku faraona.
Otišao sam po sve zlato što sam ga imao, a družba se iznenadi i obraduje ugledavši četiri stotine lujdora u zlatu i oko šesto franaka u srebru.
– Gospodo – objavih im – prekidam tačno u osam sati.
Onaj stranac podrugljivo primijeti da bi banka mogla i prije tog vremena izdahnuti. Tad je bilo tri sata. Zamolio sam Désarmoisesa da mi bude krupje i stao sam dijeliti najpolaganije što sam mogao, znajući da pred sobom imam dvadesetak protivnika, sve kartaše od zanata. Za svaku sam igru otvarao nov omot karata.
Oko pet sati, kad je moja banka bila već u znatnom gubitku, stigoše jedna kola. Rekoše da su trojica Engleza koji dolaze iz Ženeve i da žele promijeniti konje kako bi nastavili za Chambéry. Kad se trenutak kasnije pojaviše u svratištu, ja im pohitah u susret i srdačno ih pozdravih. Bili su to gospodin Fox i ona dvojica njegovih prijatelja s kojima sam odigrao partiju petnaestice.
Moj krupje svakom dade karte i oni sa zadovoljstvom prihvatiše, a igrači im načiniše mjesta. Svaki od njih uloži protiv banke deset lujdora, zaigra na dvije i tri karte, pa dobi dvostruki ulog, zatim sedmorostruki, pa onda petnaestorostruki.
Moja se banka već bijaše opasno smanjila, no ja sam hinio dobro raspoloženje i hrabrio ih da idu dalje. Ako bog ostane nepristran – mislio sam u sebi – ja ću dobiti. I bog je doista ostao nepristran. Kod trećeg dijeljenja sva trojica isprazniše kese, a u to im javiše da su konji upregnuti.
Dok sam miješao, najmlađi Englez izvadi iz lisnice jednu novčanu naputnicu i pokazavši je svojim prijateljima upita me bih li je htio primiti kao ulog za jednu kartu ne znajući na koliku je svotu ispostavljena.
– Hoću – odgovorih – ukoliko mi kažete na koga je ispostavljena i pod uvjetom da jojvrijednost ne premašuje moju banku.
Pošto je malo razmislio gledajući banku, reče da njegova naputnica nije po vrijednosti jača od banke i da je ispostavljena na bankara Zappatu u Torinu.
Pristao sam. On sam presiječe karte i naputnicu stavi na asa. Ostala dvojica izjaviše da sudjeluju popola. Kako as nikako nije izlazio, a ja ostao sa svega dvanaest karata, mirno mu rekoh da se još može povući. Ali on ne htjede. Izvukao sam još dvije karte, no asu ni traga. Ostalo mi je svega još osam karata.
– Milorde – rekoh mu – mogao bih se okladiti s dva naprama jedan da je as ovdje.Slobodno vam je da se povučete.
– Vi ste velikodušni, no vucite dalje.
Izvukoh i dobih. Naputnicu sam stavio u džep, ne pročitavši je.
Englezi mi stegoše ruku i odoše smijući se. Uživao sam u dojmu koji je taj smioni potez izazvao u družbi.
Fox se vrati časak kasnije i zamoli me, smijući se iz svega glasa, da mu posudim pedeset lujdora, koje mu ja od sveg srca dadoh. Vratio mi ih je u Londonu tri godine kasnije.
Cijelo je društvo bilo radoznalo na visinu naputnice, ali im ja nisam htio priuštiti to zadovoljstvo. No kako i sam bijah radoznao, razmotah je čim sam se našao sam i ustanovih da glasi na osam tisuća pijemonteških livri.
Poslije odlaska Engleza sreća se prikloni mojoj banci. Prekinuo sam u osam sati, kad osim gospođa više nitko nije dobivao. Muškarci su svi odreda izgubili. Zaradio sam tisuću lujdora, i dvadeset i pet odmah dadoh Désarmoisesu, koji mi iskaza svoju zahvalnost.
Pošto zaključah novac u svojoj sobi, otputih se redovnici.
Dobra me seljanka uvede kroz vrata, rekavši da svi spavaju i da sestri čuvarici nije dala dvostruku količinu napitka, jer se ova još od jučer nije probudila.
Mene prođoše srsi. Poletjeh uza stube i nađoh jadnu redovnicu pokrivena lica kako sjedi na slamarici koju je čestita seljanka stavila uzduž zida kao da je kanape. Svijeća koja je osvjetljavala tu jadnu prostoriju bijaše utaknuta u bocu.
– Što ste dakle odlučili, gospođo?
– Ništa, jer nam prijeti velika nesreća koja me baca u očaj. Moja čuvarica spava većpunih dvadeset i osam sati.
– Ona će noćas umrijeti od grčeva ili srčanog udara ako odmah ne pozovete liječnika kojiće je castoreumom[37] možda privesti svijesti.
[37] Castoreum, lijek i sredstvo za umirenje koje se proizvodilo od dabrovih žlijezda.
– Već smo na to pomišljale, ali se nismo usudile, plašeći se posljedica. Liječnik će nas usvakom slučaju, spasio je ili ne spasio, optužiti da smo je otrovale.
– Pravedni bože! Kako vas žalim! Kad biste ga sad i pozvali, mislim da je prekasno. Akose dobro promisli, i bolje je predati se u ruke providnosti i pustiti je da umre. Zlo je učinjeno, i ja tu ne vidim lijeka.
– Trebalo bi barem misliti na spas njene duše i pozvati svećenika.
– Svećenik joj ne može biti od koristi, jer je ona već zamrla. Osim toga, dođe li nekaneznalica od svećenika, napravit će se učen, pa će iz gluposti ili zlobe sve otkriti. Nikako sad svećenika, gospođo, pozvat ćete ga kad bude mrtva i reći ćete mu da je iznenada preminula. Plakat ćete glasno, dat ćete mu vina i on će gledati samo kako da vas umiri, i ne pomišljajući da ste je mogli otrovati.
– Moramo li je dakle pustiti da umre?
– Ne, već je samo prepustiti prirodi.
– Ako umre, uputit ću skoroteču poglavarici, i ona će mi poslati drugu sestru.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu