Kazanova-Memoari

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:00 pm

First topic message reminder :



KNJIGA ČETVRTA
I
Laskavi doček kod mog zaštitnika - Vrtoglavice gospode d'Urfe - Gospoda Wynne i njezina obitelj - Gospođa Rumain
Za vrijeme kratkog putovanja od Haaga do Pariza uvjerio sam se da moj posinak nema onako lijepu dušu kakva mu bijaše vanjština. Odgajajući ga po svom, majka mu je kao najvažniju osobinu ucijepila u dušu šutljivost. Njoj je bilo od koristi da ta značajka prevagne u njemu nad svima ostalima. No neiskusno dijete daleko je pretjeralo u tom pogledu: u njemu se to izvrglo u himbu, nepovjerenje i lažnu povjerljivost. Ne samo da nije iskreno kazivao ono što je znao, već se gradio kao da zna i ono što nije znao. Da bi u tom što bolje uspio, mislio je da mora postati nepronicljiv, pa je srce okovao šutnjom, kazivajući samo ono što je unaprijed proračunato smislio u svom duhu. Mislio je da je neobično mudar obmanjujući drugog, pa budući da je bio nesposoban da osjeti prijateljstvo, postao je nedostojan i prijateljstva i prijatelja.
Predviđajući da će gospođa d'Urfe vidjeti u dječaka najdivnije oruđe za svoju tobožnju prijetvorbu, a znajući da će je njen duh, budem li joj skrivao tajnu njegova porijekla, poticati na najluđe planove, naložio sam dječaku da iskreno iskaže sve što se tiče njegove obitelji i porijekla, ako ga jedna gospođa kojoj ću ga predstaviti bude o tom ispitivala. On obeća da će poslušati, no u svom himbenom duhu nije vjerovao da bi ta zapovijed mogla biti iskrena.
Kao prvog posjetio sam svog zaštitnika, kod kojeg zatekoh veliko društvo. Među uzvanicima primijetio sam i venecijanskog poslanika, no ovaj se pravio kao da me ne vidi.
– Otkad ste u Parizu? – upitao me je ministar, pružajući mi ruku.
– Upravo sam stigao. Dolazim ravno iz poštanskih kola.
– Onda pođite u Versailles. Tamo ćete zateći vojvodu de Choisela i vrhovnog kontrolora.Postigli ste čudesa, pa sad hajte da vam se malo dive. Poslije se vratite k meni. Recite vojvodi da sam Voltaireu poslao kraljev ukaz kojim ga proizvodi za plemića.
U Versailles se ne ide u podne, no ministri valjda smatraju da je Versailles na dva koraka. Zato sam otišao gospođi d'Urfe.
Prvo što mi je rekla bilo je to da joj je njezin duh otkrio da će me vidjeti još istog dana.
– Jučer mi je Corneman rekao – nastavila je – da ste izveli nevjerojatnu stvar i postiglinemoguće. Sigurna sam da ste vi unovčili onih dvadeset milijuna. Glavnice su skočile, i za tjedan dana bit će u opticaju najmanje sto milijuna. Oprostite što sam vam se usudila pokloniti onih dvadeset tisuće franaka. To je za vas prilično bijedan poklon.
Nisam se potrudio da je razuvjerim. Zapovjedila je vrataru da otpravi sve posjetioce, pa se zavezosmo u duboke rasprave. Upravo je zadrhtala od radosti kad joj hladno rekoh da sam doveo sa sobom jednog dječaka od dvanaest godina, kojeg bih želio dati na odgoj u najbolji zavod u Parizu.
– Povjerit ću ga Viaru – požuri se ona. – Kod njeg su i moji nećaci. Kako se zove? Gdjeje? Ja znam što je taj dječak. Jedva čekam da ga vidim. Zašto ga niste odmah doveli?
– Doći ću s njime prekosutra, jer sutra moram u Versailles.
– Govori li francuski? Dok ne uredim sve oko njegova smještaja, morate ga ostaviti kodmene.
– O tome ćemo se dogovoriti prekosutra.
Potom sam otišao u svoj ured gdje sam zatekao sve u redu, a onda se otputih u
Talijansko kazalište, gdje je te večeri igrala Silvia. Našao sam je u njenoj svlačionici, gdje joj je kći pravila društvo. Dočekala me je srdačno, rekavši da zna kakve sam poslovne uspjehe postigao u Holandiji. Iznenađeno me je pogledala kad sam joj odgovorio da sam radio za njezinu kćerku. Ljupko se djevojče zarumeni čuvši taj odgovor. Oprostio sam se obećavši da ću večerati s njima i pošao na svoje mjesto u gledalište. No kojeg li iznenađenja!
U jednoj od prvih loža spazih gospođu Annu Wynne.[1] Ali evo što je bilo s tom gospođom:
[1] Anna Wynne rođena je na Santa Mauru, jednom od otoka u Jonskom moru. Njena najstarija kći, koju Casanova često spominje, zvala se Justinienne.
Porijeklom Grkinja, ta je gospođa bila udovica nekog Engleza s kojim je imala šestoro djece, četiri kćeri i dva sina. Njezin je muž na samrti prešao na rimokatoličku vjeru, nemajući snage da se odupre ženinim suzama i zaklinjanjima. Ali njegova su djeca mogla baštiniti očev imutak, koji je u Engleskoj iznosio četrdeset tisuća livri sterlinga, samo ako se priznaju anglikancima. Gospođa se upravo bijaše vratila iz Londona gdje je boravila brinući se oko baštine svoje djece. Bilo je to početkom 1758.
Godine 1753. bijah se zaljubio u njezinu najstariju kćer, kad smo u Padovi igrali zajedno u nekoj komediji. Šest mjeseci kasnije, u Veneciji, gospođa Wynne nađe za shodno da me isključi iz svog društva. Mirno sam pretrpio uvredu što mi ju je nanijela mati jer mi ju je kći ublažila nježnim pisamcem koje mi je još i danas drago. Kako sam u ono vrijeme ljubio Mariju Magdalenu i Catterinu, brzo sam je zaboravio. Iako joj je tad bilo tek petnaest godina, djevojka je bila prava ljepotica, a dražima lica i pojave pridružile su se blistave čari profinjena duha, što je često važnije od vanjskih obilježja. Komornik pruskog kralja grof Algaroti davao joj je satove, a mnogi su se mladi patriciji takmičili za njeno srce. Činilo se da najveću naklonost uživa Andrea Memmo, najstariji sin obitelji Memmo đi S. Marcuola. Čuo sam da je prije četiri godine umro kao prokurator Sv. Marka.
Čitalac može zamisliti kakvo je bilo moje iznenađenje kad sam pet godina poslije tog događaja opet vidio čitavu obitelj. Gospođica Wynne, koja me je odmah prepoznala, pokaza me svojoj majci, a ova me odmah pozva, davši mi znak lepezom. Smjesta sam otišao u njihovu ložu.
Dočekala me je riječima da se od srca raduje što me opet vidi i da se nada da ću ih češće posjećivati u hotelu Bretagne, u Ulici St.-Andre-des-Arts, gdje su se nastanili. Kći ponovi poziv s mnogo više žara i upornosti. Izgledala je poput božice, pa ja osjetih kako se stara ljubav budi nakon sna od pet godina, toliko silnija koliko se predmet te ljubavi poljepšao u tih pet godina.
Rekoše mi da su, prije no što se vrate u Beč, naumili provesti šest mjeseci u Parizu. Odgovorio sam im da sam ja odlučio stalno se nastaniti u Parizu, da sam se upravo tog dana vratio iz Holandije i da sutra moram u Versailles, pa ću prekosutra pohitati k njima da im budem u svemu na usluzi.
– Čujem – reče kći – da ste u Holandiji toliko stekli da vas u Francuskoj smatrajubogatim. Slušajući o vama, neprestano sam se nadala da ću vas negdje vidjeti. Neizrecivo nas je obradovao vaš čudesni bijeg, jer smo vas oduvijek veoma voljeli. Povijest tog događaja saznali smo iz jednog pisma od petnaest stranica koje ste uputili gospodinu Memmu. Slušajući tu neobičnu ispovijed, prolazili su nas srsi od strave, a ipak smo se često morali i nasmijati. O vašim uspjesima u Holandiji čuli smo jučer od gospodina de La Popelinierea.
Taj gospodin naiđe upravo u taj čas, i pošto mi u nekoliko riječi oda svoje priznanje, reče da će me, ukoliko na isti način uspijem Indijskoj kompaniji nabaviti dvadeset milijuna, imenovati za glavnog poreskog zakupnika. Savjetovao mi je da primim francusko državljanstvo prije nego što se razglasi da sam se obogatio.
– Mora da ste pri tom poslu zaradili najmanje pola milijuna.
– Te će me glasine, gospodine, upropastiti, budem li lišen prava na nagradu zaposredovanje.
– Pravo govorite. Svi vas žele upoznati, a Francuska vam mnogo duguje, jer su akcije,zahvaljujući vašoj poslovnoj sposobnosti, lijepo poskočile.
Na večeri kod Silvije duša mi je plovila u slasti. Tetošili su me kao da sam njihov, a ja sam im razdragano zahvaljivao moleći da me smatraju pravim članom svoje obitelji. Držao sam da svoju sreću dugujem utjecaju i pouzdanom prijateljstvu tih divnih ljudi. Uspjelo mi je nagovoriti majku, oca, kćerku kao i oba sina da prime darove koje im bijah namijenio. Najvredniji, koji sam imao upravo kod sebe, ponudih majci, a ova ga odmah dade kćeri. Bile su to naušnice koje su me stajale pet tisuća florina. Tri dana kasnije poklonio sam joj škrinjicu u kojoj su bile dvije prekrasne fine tkanine i flandrijske čipke izrađene veoma tananim bodom. Mariju, koji je volio pušiti, poklonio sam zlatnu lulu, a svom prijatelju lijepu burmuticu. Najmlađem bratu, kojeg sam ludo volio, dao sam lijep sat. Morat ću kojom zgodom reći više o tom dječaku koji je svojim sposobnostima i odlikama prerastao svoju dob. No jesam li zaista bio toliko bogat da poklanjam tako dragocjene darove? Nisam, i znao sam da je tako. No činio sam to iz bojazni da mi se više neće ukazati prilika da tako postupim. Da sam bio siguran u protivno, pričekao bih druga vremena.
U cik zore otišao sam u Versailles. Gospodin vojvoda de Choisel primi me kao i prvi put. Bio je zaposlen pisanjem dok su mu uređivali vlasulju. No taj je put ipak odložio pero. Pošto mi je suhoparno čestitao, reče da će mi dati posebnu preporuku za poslovanje ako se poduhvatim pregovora oko dobivanja zajma od sto tisuća florina uz četiri posto kamata. Odgovorih mu da ću o tom razmisliti tek kad budem vidio kako će me nagraditi za ono što sam već isposlovao.
– Svi kažu da ste zaradili dvjesta tisuća florina.
– Ono što se govorka puke su priče sve dok se ne dokaže. Ja bih mogao zahtijevatizakonitu dobit za posredovanje.
– Imate pravo. Otiđite vrhovnom kontroloru i objasnite se s njime.
Vrhovni kontrolor, gospodin de Boulogne, prekinu posao da me najljubaznije primi. No kad mu rekoh da mi duguje sto tisuća florina, on se fino nasmiješi.
– Poznato mi je – reče on – da posjedujete naputnicu od sto tisuća florina koja glasi nadonosioca.
– To je istina, samo ono što ja posjedujem nema nikakve veze s poslom što sam ga obavioza vas. Uostalom, ja za to imam pouzdana svjedočanstva, i svakog se časa mogu pozvati na gospodina d'Affrija. Osim toga, imam već izrađen plan kako da povećam kraljeve prihode za dvadeset milijuna a da se nitko od onih koji će ih morati platiti neće moći požaliti.
– Provedite ga u djelo, i ja ću vam od samog kralja isposlovati godišnju rentu od stotisuća franaka i naslov plemića ukoliko se odlučite da primite francusko državljanstvo.
Nakon tog razgovora otišao sam u privatne odaje markize de Pompadour, gdje se na njenu želju ponovo izvodio jedan balet. Ugledavši me, pozdravi me i reče da sam sposoban posrednik i da me ona gospoda dolje nisu umjela ocijeniti po pravoj vrijednosti. Još se uvijek sjećala što sam joj rekao prije osam godina u Fontainebleauu. Tad sam joj jednom prilikom odgovorio da svako dobro dolazi odozgo, i da se uz pomoć njene naklonosti i milosti nadam najvećem uspjehu.
Vrativši se u Pariz, otiđoh svom zaštitniku da ga obavijestim o ishodu razgovora što sam ih vodio s najvećim novčarskim glavama. On mi svjetova da budem strpljiv i da nastavim uspješno poslovati.
Kad sam se vratio u svoj stan, dočeka me neočekivana vijest: moj je posinak otišao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:42 pm




– Time ćete dobiti barem osam dana i možda ćete se za to vrijeme poroditi. Vidite da jesvako zlo za neko dobro. Ne očajavajte, gospođo, i pokorite se volji božjoj. A sad budite ljubazni, pa pozovite ovamo seljanku, jer je prijeko potrebno da je uputim kako se mora ponašati u ovom preopasnom položaju. Od toga ovisi čast i život nas svih troje, jer ako se otkrije da sam dolazio ovamo, optužit će me kao trovača.
Seljanka se pope i ja joj najozbiljnije ukazah koliko je važno da bude oprezna i šutljiva. Ona me i predobro shvati i obeća da će poslati po svećenika tek kad se osvjedoči da je sestra izdahnula. Privolio sam je da primi deset lujdora kako bi joj se našli pri ruci u strašnom položaju u koji bijasmo zapali.
Vidjevši toliko bogatstvo, ona mi izljubi ruke, zaplaka i kleknu preda me, zaklinjući se da će u svemu postupati prema mojim uputama.
Kad je seljanka sišla, moja redovnica, zapavši opet u mračna razmišljanja, stade očajnički plakati. Optužujući se za umorstvo svoje čuvarice, vidjela je već pred sobom otvorena ždrijela pakla, i gušeći se od strepnji pade onesviještena na slamaricu. Ne znajući što da radim, izletjeh na stube dozivajući seljanku koja se u dva skoka pope i odmah siđe da donese octa. Kako nisam imao uza se nikakve mirisave vodice, podigoh joj veo i stavih u nozdrve prstovet praška za kihanje.
Seljanka se pope s octom, ali uto je prašak već počeo djelovati i redovnica žestoko kihnu. No ja ostadoh kao skamenjen kad mi ona, okrenuvši se, pokaza svoje lice. Bilo je to lice Marije Magdalene, toliko slično da nisam mogao vjerovati da se varam. Ostao sam nepomičan dok joj je seljanka skidala redovnički prijevjes i stala octom trljati sljepoočice.
Iz preneraženosti prenuše me istom njena crna kosa i isto tako crne oči koje je uslijed kihanja širom otvorila. To me je naposljetku uvjerilo da to nije Marija Magdalena, u koje su bile modre oči, ali ja sam se tog trena ludo zaljubio u nju.
Uzeh je u naručaj, a seljanka, videći da se osvijestila, opet siđe. Pokrivao sam je cjelovima, a ona se zbog kihanja nije mogla braniti.
– Zaklinjem vas – jecala je isprekidano – pustite me da se opet zakrijem, jer ću inače bitiizopćena.
Smijući se njenoj bojazni, nastavio sam je obasipati žarkim milovanjem.
– Vi ne vjerujete, kako vidim – opet će ona – ali ja vam se kunem da će me glavaricaizopćiti ako se pokažem ikojem muškarcu.
No kako je kihanje postajalo sve grčevitije, pobojah se da je ne uhvate trudovi i prepustih je brizi seljanke.
Pri odlasku joj obećah da ću sutradan doći u isto vrijeme, a ona me zamoli da je ne napustim.
Napustiti ženu u nesreći, to doista bijaše protivno mojoj prirodi, ali ja pri tom više nisam imao nikakve nesebične zasluge, jer sam se ludo zaljubio u tu novu Mariju Magdalenu crnih očiju. Bio sam pripravan da za nju sve učinim i da je nikako ne pustim u samostan u onakvu stanju. Činilo mi se da, spašavajući je, izvršavam zapovijed božju. Bog je htio da mi se učini tako sličnom Mariji Magdaleni, bog mi je dao da zaradim mnogo novaca, bog mi je poslao gospođu Zeroli da radoznalci ne uzmognu pogoditi pravi razlog odgađanju odlaska. Što sve u životu nisam pripisao bogu! A ipak su me neki bezobrazni mislioci proglasili bezbožnikom!
Drugog jutra zatekoh gospođu Zeroli u postelji kako spava dubokim snom. Sobarica me zamoli da uđem na vršcima prstiju i zatvori vrata. Prije dvadesetak godina jedna mi se Venecijanka kojoj sam poštovao san grdno izrugala kad se probudila i otpravila me neobavljena posla.
Gospođa Zeroli vješto se gradila da spava mrtvim snom, ali mi je morala dati očite znake života kad joj je uskipio žilama pa nakon čina odjeknu veseo smijeh. Rekla mi je da joj je muž otišao u Ženevu, da joj kupi sat sa zvonom i da će se vratiti tek sutradan.
– Moći ćemo dakle provesti noć zajedno.
– Noć je, gospođo, za spavanje. Ako nikog ne očekujete, provest ću s vama cijelo jutro.
– Nitko neće doći.
Ona mi tad navuče noćnu kapicu svog muža i ubrzo se nađosmo jedno u naručju drugog. Bila je vatrenija no što sam očekivao, ali sam je brzo uvjerio da ni u čem ne zaostajem za njom.
Proveli smo četiri ugodna sata, varajući se često i smijući se kad bismo jedno drugo uhvatili u podvali. Nakon posljednjeg dvoboja ona kao nagradu za svoje nježnosti zatraži da ostanem još tri dana u Aixu.
– Obećavam vam, lijepa moja gospođo, da ću ostati ovdje sve dok mi budete iskazivaliovakve znake prijateljstva kakvima ste me jutros počastili.
– Ustajmo dakle i siđimo dolje na ručak.
– Dolje? Da samo vidiš kakve su ti oči!
– To bolje, svi će pogoditi što smo radili, a one dvije grofice umrijet će od jada. Neka sviznaju da ostaješ samo zbog mene.
– Ja nisam toliko vrijedan, anđele moj, ali neka bude, udovoljit ću ti s veseljem, pamakar u ova tri dana izgubio sav svoj novac.
– To bi mi bilo neizmjerno žao, ali ako se budeš suzdržavao od igranja protiv banke,nećeš izgubiti iako puštaš da te okradaju.
– Zar misliš da ja to ne vidim? Ali potkradati se dajem samo od gospođa. Pa i ti si mevarala!
– To je istina, ali mnogo manje nego grofice, što mi je krivo, jer će one misliti da sizaljubljen u njih. Poslije tvog odlaska markiz de Saint-Maurice je izjavio da nikako nisi smio Englezu ponuditi da se povuče kod osam karata, jer da je dobio, mogao je pomisliti da si znao koje su ti karte preostale.
– Reci markizu de Saint-Mauriceu da je u časna čovjeka ovakva sumnja nemoguća, i dasam ja osim toga, poznajući karakter mladog lorda, bio gotovo siguran da će odbiti moju ponudu.
Kad siđosmo na ručak, družba nas dočeka pljeskom. Lijepa se gospođa ponašala kao da me drži na uzdi, a ja sam hinio krotku poslušnost.
Poslije jela nitko se ne usudi spomenuti faraona, jer sve kese bijahu presušile. Cijelo smo poslijepodne igrali trt-deset-četrdeset. Izgubio sam oko četrdeset lujdora.
U sumrak se izgubih, i pošto naredih Leducu da se za vrijeme boravka u Aixu nikad ne miče iz moje sobe, uputih se prema kući gdje me je ona nesretnica zacijelo s nestrpljenjem očekivala.
Unatoč tami primijetih da me netko slijedi. Zaustavih se, i nepoznate osobe prođoše kraj mene. Pričekavši nekoliko trenutaka, produžih svojim putem i opazih one dvije sjene koje ne bih mogao stići da nisu usporile korak. To je moglo biti slučajno, no da se osvjedočim skrenuh s puta, pazeći kud idem, uvjeren da ću se opet lako snaći čim me prestanu slijediti. No ubrzo se uvjerih da me doista uhode kad na nekoliko koraka opet razabrah dvije nejasne spodobe. Sakrih se iza jednog stabla i opalih u zrak iz svog pištolja. Sjene iščezoše u mrak, i ja udarih prema seljankinoj kući pošto sam se vratio vrelu kao polaznoj tački.
Popeo sam se uobičajenim putem i na svjetlu dviju svijeća ugledah redovnicu u postelji.
– Zar ste bolesni, gospođo?
– Sad mi je već dobro, pošto sam u dva sata noću porodila dječarca kojeg je moja dobradomaćica odnijela bog bi znao kamo. Sveta je djevica uslišala moje molitve. Imala sam samo nekoliko jakih trudova i još sam četvrt sata nakon poroda kihala. Kažite mi jeste li vi čovjek ili anđeo, jer se bojim da ne griješim obožavajući vas.
– To je vijest koja me silno raduje. No kako je s čuvaricom?
– Još diše, ali mi smo posve izgubile nadu da će se izbaviti od smrti. Sva se izobličila.Počinile smo velik zločin i bog će nas kazniti.
– Bog će vam oprostiti. Zahvalite vječnoj providnosti.
– Seljanka misli da ste vi anđeo. Da nije bilo vašeg praška, još bih i sad bila bremenita.Nikad vas neću zaboraviti, iako ne znam tko ste.
Uto se pope seljanka i ja joj zahvalih na pomoći koju je ukazala porodilji, podsjetivši je neka lijepo postupa sa svećenikom kojeg će pozvati kad sestra ispusti posljednji dah, kako se ne bi dosjetio pravom uzroku smrti. Ona me stade uvjeravati da će sve proći dobro i da nitko ne zna ni da je sestra bolesna, ni zašto gospođa ne napušta postelju. Kazala mi je da je sama odnijela novorođenče u Annecy i da je kupila sve što će ustrebati za gospođu i za skoru smrt sestre čuvarice. Spomenula je i to da joj je brat prošle večeri otišao i da će se vratiti tek za osam dana, pa se s te strane nemamo više čega bojati.
Dao sam joj još deset lujdora da kupi nešto pokućstva i da mi za sutradan pripremi nešto za večeru. Ona se uze opirati rekavši da joj je ostalo još mnogo novaca, a kad joj rekoh da taj ostatak zadrži za sebe, pomislih da će poludjeti od radosti.
Videći da moja nazočnost uznemiruje porodilju, oprostih se, obećavši da ću je sutradan obići.
Jedva sam čekao da se izvučem iz te trnovite stvari, znajući da će opasnost minuti tek kad sestra bude sahranjena. Bio sam u velikoj strepnji, jer će svećenik, ako nije potpuna bluna, morati primijetiti da je pokojnica umrla od otrova.
Sutradan ujutro zatekoh u gospođinoj sobi viteza Zerolija kako zajedno sa ženom razgledava lijepi sat koji joj je kupio. Čestitao joj je u mojoj nazočnosti što me je umjela zadržati u Aixu. To je bio jedan od onih muškaraca kojima je draže da ih drže za rogonje no za budale.
Zamolio me je da mu ženu otpratim do vrela. Gospođa mi putem reče da će sutra biti sama i da više nije radoznala na moje večernje šetnje.
– Dakle, to ste me vi sinoć slijedili?
– Jesam, da se malo nasmijem, jer ondje osim planina nema ničeg, ali nisam mislila da sitako opak. Srećom, hitac je promašio.
– Draga moja prijateljice, ja sam pucao u zrak, jer i sam strah je dovoljan da opametiradoznalce.
– Zato te više nitko neće uhoditi.
– Ako me i budu uhodili, pustit ću ih ako im to čini zadovoljstvo, jer su moje šetnjeposve nevine. Već u deset sam uvijek u svojoj sobi.
Još smo bili za stolom kad stiže jedan šestoropreg iz kojeg siđe markiz de Prie s nekim vitezom Saint-Louisom i s dvije privlačne gospođe, od kojih je jedna, kako mi reče gospođa Zeroli, bila markizova ljubavnica.
Odmah doniješe još četiri pribora, cijelo društvo opet sjede, i dok su pridošlice čekale na jelo ispričaše im zgodu o mojoj banci protiv koje su trojica Engleza tako nesretno zaigrala. Markiz mi čestita primijetivši kako se ni u snu nije nadao da će me još zateći u Aixu, na što gospođa Zeroli likujući izjavi da bih već odavno otišao da me ona nije zadržala. Navikao na njene nesmotrenosti, nisam imao kud već joj smijući se dadoh za pravo.
Markiz me poslije ručka pozva na partiju faraona u kojoj igri je on držao banku s ulogom od stotinu lujdora. U dva sam dijeljenja izgubio svotu jednaku ulogu, a onda ostavih igru i povukoh se u sobu da odgovorim na nekoliko pisama.
Kad se spustila noć, otputih se redovnici.
– Što je nova kod vas? – upitao sam ulazeći u njenu sobu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:42 pm




– Sestra je umrla, gospodine, sutra će je sahraniti, baš na dan kad smo se morale vratitiu samostan. Napisala sam pismo poglavarici. Ona će mi poslati drugu sestru ukoliko mi ne naloži da se vratim u pratnji naše dobre seljanke.
– Što je rekao svećenik?
– Rekao je da je umrla od letargije mozga koji se pretvorio u tekućinu, što je uzrokovalokljenut srca. Htjela bih da za pokoj njene duše dadem odslužiti šesnaest misa ukoliko mi dopustite.
– Time ćete učiniti dobro djelo.
Pozvao sam seljanku naredivši joj neka pođe u Annecy do svećenika da naruči mise i neka mu reče samo to da ih odsluži prema namjeni osobe koja ih plaća. Ona mi kaza da pokojnica užasno izgleda i da nad njom bdiju dvije žene koje je škrope blagoslovljenom vodom da joj vještice u liku crnih mačaka ne odgrizu koji dio tijela.
– Recite mi gdje ste nabavili laudanum?
– Od jedne primalje, osobe veoma poštene. Morali smo ga nabaviti da bismo uspavalinesretnu pokojnicu kad gospođu uhvate trudovi.
– Da li su vas prepoznali kad ste odnijeli dijete?
– Ne bojte se, položila sam ga kriomice u toranj uz ceduljicu na kojoj je pisalo da nijekršten. Pogreb stoji šest franaka, koje će župnik drage volje platiti, jer je – bog mu dušu prosti – kod pokojnice našao ona dva lujdora koje ste nam dali. Gospođa je kazala neka zadrži ostatak za mise namijenjene pokoju duše jadne sestre.
– Zar gospođa nije mogla mirne savjesti zadržati ta dva lujdora?
– Ona kaže da nije.
– Bez odobrenja glavarice – umiješa se redovnica – mi ne smijemo zadržati ni novčićapod prijetnjom vječnog prokletstva i izopćenja.
– A od čega ste ovdje živjele?
– Dobivale smo svaka deset savojskih sati dnevno. Sad živim poput princeze, a to ćetevidjeti i za večerom, jer iako ova dobra žena zna da njoj pripada novac koji joj dajete, neštedimice ga rasipa na mene.
Čuvši to, izvadih deset lujdora i dadoh ih seljanki, rekavši neka i dalje neštedimice troši kako bi mlada rodilja imala svu udobnost. Dobra mi žena cjelnula ruku rekavši da sam joj u kuću donio bogatstvo, jer će sad moći kupiti i krave.
Ostavši sâm s redovnicom koja me je svojim ljupkim licem neodoljivo podsjećala na Mariju Magdalenu i budila u mom srcu plamen nalik na onaj davnašnji, priđoh joj i stadoh s njom razgovarati o njenom zavodniku. Rekoh joj da me neobično čudi što joj nije svesrdno pomogao u teškoj nevolji koja ju je snašla samo njegovom krivnjom. Ona mi odgovori da ne bi mogla uzeti ni novčića zbog zavjeta siromaštva i poniznosti i da će vratiti glavarici i jedan lujdor što joj je preostao od milorada udijeljena posredstvom rnonsinjora biskupa.
– Uostalom – nadovezala je – vjerujem da nije primio moje pismo, jer kako bi me mogaonapustiti u času kad sam ga najviše trebala i kad mi je providnost poslala vas?
– To je moguće, no recite je li on bogat, je li lijep.
– Bogat jest, ali nije lijep, štaviše nakazan je, grbav, a ima pedeset godina.
– Kako ste se mogli zaljubiti u njega?
– Nikad nisam bila u nj zaljubljena. Žalila sam ga. Prijetio mi se da će se ubiti, a ja samse silno uplašila i obećala mu da ću, kad padne noć, doći u vrt gdje će me čekati. I došla sam, ali samo zato da ga nagovorim da ode. On je zaista i otišao, ali tek nakon što je udovoljio svojoj gadnoj požudi.
– Zar vas je silom uzeo?
– Nije, jer u tom ne bi uspio. Toliko je plakao i preklinjao me da sam mu se predala poduvjetom da nikad više ne dođe u vrt.
– Zar se niste bojali da ćete ostati trudni?
– Ni sama ne znam kako me je to zadesilo, jer sam oduvijek mislila da djevojka možezatrudnjeti tek kad to tri puta napravi s muškarcem.
– Kobne li neukosti! Zar vam poslije toga više nije dodijavao molbama da se sastajete uvrtu?
– Često me je molio, no ja nisam popuštala, jer mi je moj ispovjednik rekao da nećudobiti odrješenje ako se ne zakunem da se više neću s njim sastajati.
– Jeste li ispovjedniku otkrili zavodnikovo ime?
– Nisam, jer bih time počinila još jedan veliki grijeh.
– Jeste li rekli da ste trudni?
– Ni to mu nisam rekla, ali se zacijelo i sam domišljao. To je svet čovjek koji se molio zamene, i ovo naše poznanstvo možda je plod njegovih molitava.
Bio sam duboko ganut i dugo sam šutio zavezavši se u svakojake misli. Čitava je nesreća te djevojke proizašla iz njene bezazlenosti i čistoće, iz neopravdanog osjećaja sućuti koji ju je naveo da jednoj pohotnoj nakazi podari svoj cvijet kojem nije znala cijenu, jer nikad nije bila zaljubljena. Ona je vjerovala u boga, ali to bijaše vjera ucijepljena navikom, pa prema tome slaba i nepouzdana. Ona se grozila grijeha zato što se od njeg, bojeći se vječnog prokletstva, morala očistiti ispovijeđu, a ona nije htjela da joj duša bude osuđena na vječne muke. Imala je mnogo prirodne pameti, ali premalo duha, jer ga nikad nije razvijala i čeličila iskustvom.
Odvagnuvši sve njene mane i vrline, dođoh do zaključka da ću je teško privoljeti da mi podari ono što je nesmotreno dala onom čudovištu. I odveć je skupo platila svoju nesmotrenost da bi se s nekim drugim izložila istoj opasnosti.
Uto se vrati seljanka i, pošto prostre stolić, posluži nam večeru. Sve je bilo novo i čisto: ubrusi, tanjuri, čaše, noževi i viljuške. Vina bijahu odlična, a jela ukusna, jer je sve bilo dobro pripremljeno. Imali smo pečenje od divljači, ribu, svježi sir i slasno voće. Proveo sam puna dva sata sladeći se jelom koje sam zalio dvjema bocama vina. Za to sam vrijeme razgovarao s redovnicom, koja jedva da je išta okusila. Gorio sam od žudnje. Da prikrijem žestinu osjećaja, uzeh hvaliti jela i pića, a seljanka se rastapala od milja, obećavajući da će me svake noći čekati ista trpeza.
Kad se opet nađoh nasamo s redovnicom čije je predivno lice budilo u meni najsladostrasnije uspomene i poticalo strasne želje koje sam poslije obilate večere jedva držao na uzdi, stadoh se zanimati za njeno zdravlje. Upitah je da li poslije poroda ima nekih smetnji i bolova. Ona kaza da se osjeća odlično i da bi pješice mogla u Chambery.
– Bole me – nadoveza – samo grudi koje su tvrde i nabrekle, ali seljanka me uvjerava daće mi se mlijeko za dva dana povući i da će mi grudi biti iste kao i prije.
– Hoćete li dopustiti da ih pogledam?
– Pogledajte.
Ona se otkri, spusti košulju i želeći da se pokaže poslušnom i uljudnom, daleko od svake ružne pomisli, pusti da joj opipam divne grudi i da joj ih izmjerim u čitavom obujmu.
Bojeći se da ne povrijedim njeno prostodušno povjerenje i stidljivost, jedva se savladah i ravnodušno je zapitah kako se osjeća malko niže. Dok sam to govorio, nježno ispružili ruku, ali ona mi je blago odgurnu rekavši da je na tim mjestima još malo ranjiva. Zamolih je za oproštenje izrazivši nadu da ću je sutra zateći u savršenom zdravlju.
– Vaše su grudi – nadodah – samo još povećale sklonost koju sam od prvog trenutkaosjetio prema vama.
Rekavši to, pritisnuh svoja usta na njena, a ona mi možda i nehotice uzvrati nježnim poljupcem. Taj mi je cjelov poput plamena prostrujio žilama, i ja jasno spoznah da ću proigrati sve njeno povjerenje ako istog časa ne odem. Ostavio sam je nazvavši je predragom svojom kćerkom.
Kiša je lila kao iz kabla, i ja stigoh kući promočen do kože. Sutradan sam kasno ustao. Prije izlaska stavih u džep dva portreta Marije Magdalene, jedan koji ju je prikazivao kao redovnicu i drugi gdje se vidjela onako kako ju je bog stvorio. Pretpostavljao sam da će mi te slike korisno poslužiti kod moje nove Marije Magdalene. Ne našavši lijepu Zerolijevu u njenoj sobi, otputih se do vrela gdje je nađoh. Ona me uze prekoravati, ali se za vrijeme šetnje pomirismo.
Poslije ručka markiz de Prie otvori banku, ali kad sam vidio svega stotinjak lujdora, shvatih da bi on htio zaraditi mnogo, ulažući malo. Ipak sam iz kese izvadio sto lujdora. On mi kaza da ću se ugodnije zabaviti ne budem li igrao samo na jednu kartu. Odgovorio sam mu da ću po jedan lujdor staviti na svih trinaest. On prasnu u smijeh i kaza da ću sigurno izgubiti.
No kartaška sreća odluči drugačije. Za manje od tri sata dobio sam osamdeset lujdora. Kao i obično, povukao sam se čim se počeo hvatati mrak. Otputio sam se kući svoje ljubavi i rodilju zatekoh u postelji, rumenu i zamamnu. Kazala mi je da ima malu groznicu, ali da seljanka tvrdi da je to samo od mlijeka i da će već sutra moći ustati.
Kad sam odgurnuo pokrivač i ispružio ruku, ona je uhvati i nježno poljubi rekavši da je sretna što mi bar tim znakom može iskazati svoju djetinju ljubav.
Njoj je bila dvadeset i jedna godina, a meni trideset i pet. Divne li kćeri za takva oca!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:43 pm





Osjećaj koji sam gajio prema njoj bijaše daleko od onog što se smatra očinskom ljubavlju. Rekao sam joj da me duboko dira djetinje povjerenje koje mi ukazuje primajući me razodjevena u postelji i da ću se sutra rastužiti ako me dočeka u redovničkoj halji.
– Dočekat ću vas dakle u postelji – odvrati ona – i to utoliko radije što se po ovoj vrućinigušim u onoj kostrijeti. Mislila sam da ću vam, budem li vas dočekala dolično odjevena, još više ugoditi, ali ako vam je to svejedno, učinit ću vam po volji.
Uto se pope seljanka i uruči joj dva pisma koje je njen nećak upravo bio donio iz Chamberyja. Pošto ih je pročitala, pruži ih meni.
Glavarica joj je pisala da će joj poslati dvije sestre redarice koje će je odvesti u samostan, a budući da je ozdravila moći će taj put prevaliti pješice i tako uštedjeti novac za plemenitije svrhe. Kako se, međutim – stajalo je u pismu – biskup nalazi na ladanju, sestre će moći krenuti po nju tek za osam do deset dana. Za to vrijeme, pisala je dalje glavarica, zabranjen joj je pod prijetnjom najstrašnije kazne svaki izlazak iz sobe i razgovor s bilo kojim muškarcem, pa čak i s kućedomaćinom. Za sve se ima obraćati samo njegovoj ženi. Na kraju joj je saopćila da će dati odslužiti misu za pokoj duši pokojne sestre.
Seljanka me je zamolila da se okrenem prozoru, jer da gospođa mora nešto obaviti. Kad to bi obavljeno, sjedoh opet do njene postelje.
– Recite mi, gospođo – započeh – mogu li vam za tih desetak dana iskazati svoje uslugebez straha da ću uznemiriti vašu savjest, jer vas upozoravam da sam i ja muškarac. U ovom sam se mjestu zadržao samo zbog živog zanimanja koje ste potakli u meni, ali ako strahujete od ovog smiješnog izopćenja, govorite, i ja ću sutra otputovati.
– Gospodine, tom sam se izopćenju izložila, ali usrdno se nadam da ga bog nećepotvrditi, jer umjesto da me upropasti, moj me je tobožnji grijeh usrećio. Kazat ću vam dakle iskreno da su vaši večernji dolasci jedina radost mog života, a bit ću dvostruko sretna ako oni i vama pričinjaju veselje. Ali ja bih voljela znati, ukoliko to nije od mene odveć nametljivo, za koga ste me smatrali prvi put kad ste me zagrlili u tami, jer vam ne mogu izreći koliki bijahu moj strah i zaprepaštenje. Ja nisam nikad oćutjela onakve cjelove kakvima ste vi obasipali moje lice, a koji nisu mogli povećati moj grijeh, jer ih nisam dragovoljno primala. Vi ste mi sami rekli da ste ih namijenili jednoj drugoj.
– Udovoljit ću vam, gospođo. To ću učiniti utoliko prije što sad znate da smo svi mi samoljudi, da je put, iako slaba, često puta jača od duha i da i najjače duše navodi na grijeh protiv razuma. Saznat ćete sve mijene moje dugogodišnje ljubavi s najljepšom, najmudrijom i najduhovitijom redovnicom u mojoj domovini.
– Ispripovjedite mi sve, gospodine, jer bih se, budući da sam i sama počinila isti grijeh,pokazala nepravednom i okrutnom kad bih se sablaznila nad stanovitim pojedinostima. Uostalom, s tom redovnicom mogli ste uraditi samo ono što je Cou napravio sa mnom.
– Varate se, gospođo! Uradio sam joj mnogo više i mnogo manje no vama vaš grbavko,jer joj nisam napravio dijete. A da se to nesrećom desilo, bio bih je oteo i odveo u Rim gdje bismo se bacili pred noge Svetom Ocu, koji bi je odriješio zavjeta. Sad bi ljubljena Marija Magdalena bila moja žena.
– Gospode! Marija Magdalena je i moje ime.
Ta okolnost, koja bijaše u biti beznačajna, oboje nas zapanji. Čudan i ništavan slučaj koji ipak neodoljivom snagom djeluje na prijemljive duše i rađa značajnim posljedicama.
Nekoliko sam časaka šutio pribirući se od iznenađenja, a onda joj ispripovjedih sve što se dogodilo između mene i Marije Magdalene, ne skrivajući joj nijedne pojedinosti. Slušajući o našim ljubavnim bojevima koje sam slikao najžarčim bojama strasti, često bi od uzbuđenja zadrhtala, a kad završili, zapita me da li je doista toliko nalik na Mariju Magdalenu da sam se čak i ja prevario.
Na to izvadih iz lisnice onaj portret koji je lijepu Venecijanku prikazivao kao redovnicu i položih joj ga u ruku.
– To je moj vlastiti portret – uskliknu ona – samo su oči i obrve drugačije. Pa to je haljamog reda! To je čudesno. Kakvog li slučaja! Toj sličnosti dakle zahvaljujem svoju sreću. Bogu hvala što me ne volite onako kako ste ljubili tu dragu sestru koja ima moje obličje, pa čak i moje ime. To su doista dvije Marije Magdalene. Nedokučiva providnosti, svi su tvoji puti božanski. Mi smo samo slabi smrtnici, neuki i tašti.
Seljanka nas je poslužila večerom još ukusnijom nego prošle noći, ali rodilja okusi tek malo juhe. Obećala mi je da će sutra obilnije večerati.
Za onaj jedan sat što smo ga proveli sami, pošto se seljanka povukla, lijepa se redovnica tvrdo uvjerila da ja prema njoj gajim samo očinsku nježnost. Ona mi je sama otkrila svoje grudi koje još uvijek bijahu nabrekle od mlijeka. Puštala je da je svu opipam ne vjerujući da bi me to moglo uzbuditi, a sve one cjelove koje sam spuštao na njene rumene usne i lijepe oči smatrala je nedužnim izrazom nježnog prijateljstva. Govorila mi je u smijehu da zahvaljuje bogu što joj oči nisu modre. Kad sam osjetio da će moja žudnja neodoljivo provaliti, oprostih se s njom i odoh kući.
Kad sam stigao, Leduc mi preda pismo gospođe Zeroli, u kojem mi je saopćavala da ćemo se vidjeti na vrelu, jer je pozvana na doručak markizovoj ljubavnici.
Cijelu sam noć sanjao o divnim dražima svoje nove Marije Magdalene. Ujutro potražih kod vrela gospođu Zeroli, koja mi ispripovjedi kako cijelo društvo tvrdi da sam igrajući na trinaest karata morao izgubiti, jer je nemoguće da se u svakom krugu nađe jedna karta koja četiri puta dobiva. Markiz je unatoč tome izjavio da mi više neće dopustiti takav način igre, a njegova je ljubavnica preuzela na se da će me nagovoriti da igram kao inače. Zahvalio sam joj na upozorenju.
Kad sam se vratio u gostionicu, uzeh igrati s markizom petnaestice i prije ručka izgubih pedeset lujdora.
Poslije objeda dadoh se nagovoriti da otvorim banku i otiđoh u svoju sobu po pet stotina lujdora. Kad se vratih, sjedoh za veliki stol spremajući izazov Fortuni. Za krupjea sam uzeo Desarmoisesa i obavijestio društvo da ću primati samo karte pokrivene gotovim novcem i da ću ostaviti igru tačno u pola osam.
S obje su mi strane sjedile najljepše žene, gospođa Zeroli i markizova ljubavnica. Osim pet stotina lujdora koje sam položio na stol zatražih stotinu škuda od šest franaka za zabavu gospođama. Ali uto se desi nešto nepredviđeno.
Videći pred sobom samo upotrebljavane snopove karata, zatražih nove. Nadstojnik sale mi kaza da je već poslao jednog čovjeka u Chambery po stotinu novih snopova i da ovaj ima stići svakog časa.
A dotle – nadoda – možete igrati s ovima. Još su kao nove.
– Neću karte kao nove, već posve nove. Ja imam stanovita načela, prijatelju moj, odkojih me ni sam pakao ne bi mogao odvratiti. Dok se vaš čovjek ne vrati, bit ću gledalac. Žao mi je što ovim ljubaznim gospođama moram odgoditi zabavu.
Nitko mi se ne usudi proturječiti. Digoh se sa svog mjesta i pokupih novac. Banku je držao markiz de Prie, koji je igrao veoma časno. Ja se nisam odmicao od gospođe Zeroli, koja me je uzela za ortaka i sutradan mi isplatila pet lujdora.
Onaj čovjek koji je otišao po karte u Chambery stigao je tek oko ponoći. Vjerujem da sam se tada spasio od velikog gubitka, jer u tom kraju ima ljudi s čudesnim vidom. Pošto sam pohranio svoj novac, uputih se redovnici koju nađoh u postelji.
– Kako se danas osjećate, gospođo!
– Recite mi kćeri moja, jer ja bih tako voljela da ste mi otac da vas bez grižnje savjestimogu stegnuti u naručju.
– E, pa, kćeri moja, raskrili mi ruke i ne boj se ničeg.
– Da, zagrlimo se.
– Moja su dječica ljepša no jučer. Daj da se na njima nahranim.
– Kakve li ludosti! Tata dragi, čini mi se da ti sišeš mlijeko svoje jadne kćeri.
– Kako je slatko! I ovo malo što sam isisao blaži mi dušu poput melema. Ti se ne možeškajati što si mi podarila taj užitak, jer ima li što nedužnije od toga?
– Nema, i ja se ne kajem, jer je to i meni bilo ugodno. Neću te više zvati tata već milomoje djetence.
– Kako mi je drago što si večeras dobre volje.
– To je zato što si me ti usrećio. Više se ničeg ne bojim. Seljanka mi je rekla da ću zanekoliko dana biti ista kao što sam bila prije gospodina Coua.
– Ne baš posve ista, anđelu moj, jer tvoj trbuh na primjer...
– Šuti. Na njem se ne vidi ništa. I ja se sama čudim.
– Daj da ga vidim.
– Oh, ne, ne, molim te. Ali možeš ga opipati. Zar nisam imala pravo?
– Jesi.
– Oh, prijatelju dragi, ne diraj me tu!
– Zašto ne? Ti nisi drugačija od moje bivše Marije Magdalene, kojoj je danas tek tridesetgodina. Htio bih ti pokazati njen portret na kojem se vidi čitava i naga.
– Zar ga imaš kod sebe? Baš bih ga rado vidjela.
Ja na to izvadih iz lisnice portret i ona ga uze očarana promatrati. Poljubivši sliku, zapita me je li takva bila i u prirodi i zaključi da joj je lice s portreta još više nalik negoli na onoj slici gdje je Marija Magdalena bila prikazana u redovničkom ruhu.
– Ali – primijeti – zacijelo si ti naredio slikaru da ovo divno lice uokviri tako dugomplavom kosom.
– Ona ima takvu kosu. Kod nas redovnice smiju nositi kosu ali moraju paziti da je nevide muškarci.
– I kod nas je tako. Kad se zaredimo, odrežu nam je, a poslije je puštamo rasti.
– To znači da i ti imaš dugu kosu.
– Baš kao i ona na slici, ali neće ti se svidjeti jer nije plava.
– Što to govoriš? Više volim crnu no plavu. U ime boga pokaži mi je!
– Ti u ime božje tražiš da počinim još jedan grijeh koji zaslužuje izopćenje, ali tebi nemogu ništa odbiti. Pokazat ću ti je poslije večere, jer ne bih htjela sablazniti čestitu seljanku.
– Imaš pravo. Ti si najbolja od svih žena, i ja ću umrijeti od tuge kad ostaviš ovu blaženukolibu da se opet zatvoriš u zidove svoje tamnice.
– Moram se onamo vratiti da okajem svoje grijehe.
Koliko li sam bio zadovoljan! Slutio sam da će mi se poslije večere otvoriti vrata ljubavnog raja.
Kad je ušla seljanka, dadoh joj još deset lujdora. Po iznenađenju što se odrazilo na njenu licu ustanovio sam da me ta dobra žena zacijelo smatra nesmotrenim lakoumnikom koji je lišen zdravog razuma. Zato joj rekoh da sam veoma bogat, ali da nikakvim bogatstvom ne bih mogao platiti materinsku brigu kojom je okružila redovnicu. Ona zaplaka od zahvalnosti. Potom nas posluži odličnom večerom.
Te je noći redovnica blagovala obilno, a okusila je čak i vina. No ja se nisam poveo za njom, jer mi duša bijaše prepuna zadovoljstva, a srce žarkih želja. Gorio sam od nestrpljenja da vidim crnu kosu te ljupke žrtve vlastite dobrote.
Čim se seljanka povukla, ona skine redovnici veo. Nisam mogao vjerovati vlastitim očima: preda mnom se nalazila ona moja davna Marija Magdalena, samo crnokosa.
Ona ljupko razastro svoju kosu po ramenima kao što je vidjela na onom portretu i sva se ozari kad joj rekoh ono što je bila nepobitna istina: zbog opreke što su je stvarala njena crna kosa i oči činila se bjeljom od Marije Magdalene.
Bio je to međutim samo pričin, jer su to bile dvije podjednako blistave bjeloće, različitog sjaja, no ta se razlika otkrivala samo zaljubljenim očima. Živo je biće međutim ubrzo zasjenilo mrtvi lik sa slike.
– Ti si bjelja – rekoh joj – ljepša i blistavija od svoje sestre zbog ove čarobne oprekecrnog i bijelog, no rekao bih da je ona bila nježnija.
– Možda, ali nije bila bolja.
– Njene ljubavne čežnje bijahu snažnije od tvojih.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:43 pm



– To vjerujem, jer ja nikad nisam ljubila.
– To je čudnovato. Zar nikad nisi osjetila poriv prirode i ćutila?
– Takvim porivima, prijatelju mili, lako udovoljavamo u samostanu. Poslije seispovijedamo, jer znamo da je to grijeh, ali ispovjednik to smatra dječjim igrarijama i daje nam oproštenje bez ikakve pokore. Naš je ispovjednik jedan stari učeni svećenik, mudar i strog prema sebi. Kad ga više ne bude, sve ćemo za njim žaliti.
– Ali zar u tim slatkim igrama s drugom redovnicom nisi nikad osjetila da bi je viševoljela kad bi tog časa postala muškarac?
– Moram ti se nasmijati. Priznajem da mi ne bi bilo krivo kad bi moja prijateljica postalamuško, ali, vjeruj mi, ondje se mi ne zabavljamo pustim željama da se zbude to čudo.
– To je samo zbog nedostatka prirodnog žara. U tom te je Marija Magdalena dalekonadmašivala. Ona me je voljela više no Catterinu, a ti više voliš onu prijateljicu koju si ostavila u samostanu.
– Zar je to tako čudno? S tobom bih pogazila svoj sveti zavjet i izložila bih senajstrašnijoj nesreći, od koje svaki put s grozom zadršćem kad samo pomislim na nju.
– Ti me dakle ne voliš.
– Kako se usuđuješ tako govoriti? Volim te toliko da mi je žao što nisi žensko.
– I ja tebe volim, ali ova mi je tvoja želja smiješna. Ja se ne bih ni za svu svoju ljubav htiopreobraziti u žensko, to više što znam da mi ti onda ne bi bila tako lijepa i poželjna. Namjesti se bolje, mila moja prijateljice, i pokaži mi kako će ti ta divna kosa prekriti rame i grudi.
– Ali onda bih morala spustiti košulju!
– Pa naravno. Bože, kako si lijepa! Daj da ti isišem posljednje kapi slatkog mlijeka.
Gledajući me krotkim i nježnim pogledom, ona mi pruži bijele grudi i prepusti se onako naga mojim zagrljajima, nesvjesna, ili gradeći se takva, silne naslade koju sam osjećao.
– Ako su u prijateljstvu – reče – dopuštene ovakve slasti, onda mi je prijateljstvo dražeod ljubavi, jer ja nikad u životu nisam osjetila slađeg užitka od ovog što sam ga netom oćutjela kad si svoje usne položio na moje grudi. Daj da i ja tebi uradim isto.
– Evo, srce, ali ja nemam ništa.
– Svejedno, barem ćemo se slatko nasmijati.
Kad je udovoljila toj želji, prepustismo se strasnim zagrljajima i cjelovima koji me dovedoše u stanje nepodnošljive razdraženosti.
– Reci mi, zar ti uistinu – rekoh joj – u žaru ovih cjelova, u silini ovih zanosa koje bismohtjeli okrstiti dječjom igrom, zar ti uistinu ne osjećaš i drugu, još snažniju želju?
– Da, priznajem, ali to je grešna želja, a jer osjećam da tvoje želje nisu ništa manje odmojih, mislim da bismo se morali odreći ovih slatkih šala, jer, tata moj dragi, ovo se naše prijateljstvo pretvara u strasnu ljubav, zar ne?
– Da, kćeri moja, u ljubav, veliku i neodoljivu.
– I ja to osjećam.
– Ako je tako, iskažimo joj svoje štovanje i prinesimo joj najslađu žrtvu.
– Ne, prijatelju, ne, prestanimo i ubuduće budimo razboritiji, da joj ne bismo paližrtvom. Ako me voliš, i ti moraš tako suditi.
Rekavši to, ona pokupi kosu i sakrije je pod kapu, a ja joj pomogoh da navuče košulju čudeći se grubom tkanju koje mi se činilo nedostojnim njene meke kože. To joj i rekoh, a ona mi odgovori da je na takvo tkanje navikla, pa da je više ne smeta.
Duša mi bijaše kao obamrla, a patnja koju je prouzročilo nasilno obuzdavanje prirodnog poriva činila mi se daleko većom od naslade koju bih osjetio da sam se zadovoljio u potpunom užitku. No morao sam biti siguran da neću naići ni na najmanji otpor, a u to nisam bio siguran. Jedna ružina latica pokvarila je počinak slavnom Smindiridu[38] koji je volio meku postelju. Više sam volio otrpjeti bol i povući se no naići na ružinu laticu koja je remetila san mekoputnog Sibarićanina. Otišao sam zaljubljen do ludila.
[38] Smindirid, stanovnik starog grada Sibarisa, čuven sa svoje mekoputnosti.
Kako sam se vratio tek u dva sata poslije ponoći, spavao sam sutradan sve do podneva.
Kad sam se probudio, Leduc mi preda jedno pismo koje mi je morao uručiti kad sam se prošle noći vratio, ali je zaboravio, a ja ga nisam prekorio. Bilo je to pismo gđe Zeroli, koja me je sama očekivala u svojoj sobi u devet sati izjutra. Pisala mi je da priređuje večeru i da me sigurno očekuje kao gosta, i da potom odlazi. Nada se – završavala je – da ću i ja s njom otputovati, ili je barem otpratiti do Chamberyja.
Iako sam je još volio, sažalno sam se osmjehnuo na sva tri njena zahtjeva. Bilo je prekasno da joj odem na doručak, a morao sam odbiti i poziv na večeru, jer me je očekivala moja redovnica koju ne bih u tom času ostavio ni za sve blago svijeta. Nisam joj čak mogao obećati ni da ću je otpratiti do Chamberyja, potajno se nadajući da će me Marija Magdalena zadržati cijele noći.
Otišao sam u njenu sobu neposredno prije ručka. Bila je bijesna, jer me je uzalud očekivala za doručkom. Ispričah joj se rekavši da sam njeno pismo primio tek malo prije, no ona siđe ne davši mi vremena da joj kažem kako joj ne mogu obećati ni da ću večerati s njom ni da ću joj udvarati do Chamberyja.
Za stolom se hladno držala. Poslije ručka markiz de Prie reče da ima nove karte i da me čitava družba želi vidjeti za bankarskim stolom.
Društvo bijaše brojno, jer su tog jutra iz Ženeve stigla još neka gospoda i gospođe. Otišao sam u svoj stan po novac i otvorio banku od pet stotina lujdora. Do sedam sati izgubio sam preko polovice uloga, no ipak sam prekinuo igru, i dobacivši gospođi Zoreli tužan pogled povukao se u svoju sobu da spremim novac i da se preodjenem. Potom sam se uputio do uboge kolibe gdje zatekoh svog anđela u novom velikom krevetu kraj kojeg se kočio manji, no ljepši rimski krevet koji bijaše namijenjen meni.
Nasmijao sam se opreci između tog sjajnog pokućstva i uboge ložnice u kojoj smo se nalazili.
U znak priznanja dadoh seljanki pedeset lujdora za skrb oko Marije Magdalene za onih nekoliko dana koliko će još ostati kod nje, opomenuvši je neka više ne troši za pokućstvo.
Takva je, sudim ja, priroda većine kockara. Da sam dobio tisuću lujdora, ne bih joj možda dao toliko novaca. No kako sam na ulogu od pet stotina izgubio trista, činilo mi se da su preostalih dvije stotine čisti dobitak. Dajući joj pedeset, zamišljao sam da ih gubim na nesretno dobivenoj karti. Oduvijek sam volio trošiti, no rasipan sam bivao samo u groznici igre.
Promatrao sam opijen srećom lijepo lice Marije Magdalene na kojem se zrcalila zahvalnost i čuđenje.
– Vi mora da ste – reče mi ona – neizmjerno bogati.
– Varate se, srce moje, ali ja vas neizmjerno volim, pa kako vam zbog onog vašegnesretnog zavjeta ne mogu ništa dati, rasipam sve što imam na ovu dobru ženu da vam u ovoj bijednoj kući bude što ljepše za ovo malo dana što vam preostaju. Možda se moje srce i nesvjesno nada da ćete me zauzvrat više voljeti.
– Ne mogu vas jače voljeti. Nesretna sam kad pomislim da ću uskoro natrag u samostan.
– Pa jučer ste mi rekli da vas ta pomisao raduje i usrećuje.
– Danas nisam više ona od jučer. Provela sam prebolnu noć. Čim bih zatvorila oči, našlasam se u vašem zagrljaju, budeći se s grozom u času kad bijah na rubu najstrašnijeg grijeha.
– Niste se toliko borili prije no što ste ga počinili s čovjekom koga niste voljeli.
– To je istina, ali baš zato što ga nisam voljela nisam mislila da ću počiniti grijeh.Razumijete li vi to, prijatelju dragi?
– To je metafizika vaše čiste i nevine duše, koju je lako pojmiti.
– O, hvala vam. Vi me ispunjate spokojem i zahvalnošću. Radujem se kad pomislim da viniste u istom duševnom stanju u kom se ja nalazim, i zato ne sumnjam u pobjedu. – Neću vam je osporavati, iako me vaše riječi veoma žaloste.
– Zašto?
– Zato što mislite da mi ne smijete podariti ona nevina milovanja koja su bila jedini izvormoje sreće.
– Razmislila sam i donijela čvrstu odluku.
– Vi plačete?
– Da, štaviše, drage su mi te suze.
– To me čudi.
– Htjela bih u vas izmoliti dvije milosti.
– Govorite i budite sigurni da ćete ih dobiti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:44 pm




XIII
Završetak moje zgode s redovnicom iz Chamberyja - Moj bijeg iz Aixa
– Jučer ste – reče mi – u mojim rukama ostavili dva portreta moje venecijanske sestreMarije Magdalene. Molim vas da mi ih poklonite.
– Vaši su.
– Bit ću vam na tome zahvalna. Evo, to je prva milost. Kao drugu milost, molim vas daprimite moj portret, i to onaj što ću vam ga sutra predati.
– Draga moja, to će biti najmiliji od svih mojih dragulja, no čudi me što vi to od menezahtijevate kao milost, dok vi meni ukazujete nešto što se ja nikada ne bih usudio od vas zatražiti. Ali, kako da postanem dostojan da i vi poželite moj portret?
– Ah! dragi prijatelju, bio bi mi veoma drag, ali sačuvao me bog da ga imam usamostanu.
– Dat ću se naslikati u ruhu sv. Alojzija Gonzage ili sv. Antuna Padovanskog.
– Da ga primim, osudila bih se na vječno prokletstvo. Na sebi je imala steznik sružičastim vrpcama i košulju od batista, što me je iznenadilo. Premda mi pristojnost nije dopuštala da je zapitam odakle joj, nisam skidao oka s tog zavodljivog rublja. Lako odgonetnuvši moju misao, kaza mi u smijehu da joj je to poklonila dobra seljanka kad je vidjela da voli leškariti u postelji.
– Sada kad misli da je bogata – kazala mi je – ona smišlja sve načine kako bi svomdobročinitelju pokazala zahvalnost. Pogledajte tu veliku postelju, zacijelo je mislila na vas; pogledajte te tanahne plahte. Ali priznajem vam da uživam u ovoj tako nježnoj košulji. Noćas ću bolje spavati, samo ako uzmognem odagnati zavodničke snove što su mi prošle noći uspalili dušu.
– Mislite li da ova postelja, ove plahte i ova košulja mogu odagnati snove kojih seplašite?
– Naprotiv. Mlitavost podstiče čulno sladostrašće. Sve će joj to ostati, jer što bi rekli usamostanu kad bi me vidjeli da ovako spavam? No vi mi izgledate žalosni, a prošle ste noći bili tako radosni.
– Kako da budem veseo kad vidim da se ne mogu više s vama upuštati u slatke igre,znajući da vam time pričinjam preveliku bol?
– Recite radije: preveliko zadovoljstvo.
– Podajte se dakle tom zadovoljstvu koje vam nudim kao uzdarje za ono što mi ga vibudete udijelili.
– Ali vaše je nedužno, a moje je grešno.
– Što biste dakle učinili kad bi i moje bilo grešno kao i vaše?
– Da je tako sinoć bilo, učinili biste me nesretnom za vječna vremena, jer vam ne bihmogla ništa uskratiti.
– Zašto nesretnom? Pomislite samo da se ne biste borili protiv zamamnih snova i dabiste divno spavali. Ona vam je seljanka ovim steznikom poklonila dar zbog kojeg ću biti tužan čitavog svog života, jer bez njeg bih barem ugledao svoju divnu djecu ne strahujući od zlih snova.
– Ali zbog toga se ne možete ljutiti na seljanku, jer ako ona vjeruje da se mi volimo,zacijelo zna da nije ništa lakše negoli odriješiti steznik. Dragi moj prijatelju, učinit ću sve samo da vas više ne vidim tako tužna.
Dok je izgovarala te riječi, njeno se lijepo lice prekrilo žarkim rumenilom i ja sam joj ga obasuo poljupcima.
Seljanka dođe da stavi pribor na nov lijepi stolić upravo u trenutku dok sam se spremao da joj ga odvežem, ne videći na njenom licu ni trunak odupiranja.
To izvrsno predskazanje vrati mi dobro raspoloženje, ali vidjeh da se sada Marija Magdalena zamislila. Dobro sam pazio da je ne zapitam koji je tome razlog, jer on mi bijaše već poznat i nisam htio da bude zbora o uvjetima koje zbog vjere i časti ne bismo smjeli pogaziti. Pobuđivao sam joj tek dajući joj dobar primjer, a opolo je ispila s jednakim zadovoljstvom kao i ja, ne bojeći se, budući da nije bila na to naviknuta, da bi to u njoj moglo pobuditi radost, koja je otvorena neprijateljica suzdržljivosti, iako je prijateljica ostalih kreposti. Ona to nije mogla primijetiti, jer joj je ta ista radost, učinivši joj um još blistavijim, izgledala ljepša, te je ljubavi bila daleko sklonija negoli prije večere.
Čim ostadosmo sami, polaskah joj na njenoj razigranosti, uvjeravajući je da je to sve što mi treba da odagnam od sebe svaku tugu, te da mi tako uz nju sati postanu minute.
– Draga moja prijateljice, velikodušno me obdari onim istim darovima što si mi ih sinoćpoklonila.
– Radije bih se, dragi prijatelju, proklela i stoput umrla negoli se izložila opasnosti da tiizgledam nezahvalna. Evo.
Tada skine svoj prijevjes, opusti kosu, oslobodi se steznika i, izvukavši ruke iz košulje, mojim zaljubljenim očima pokaza se onakva kao što vidimo sirene na najljepšoj Correggiovoj slici. Ali kad je vidjeh kako se povukla da mi učini mjesta, shvatih da više nije vrijeme za umovanje te da ljubav zahtijeva da iskoristim taj trenutak.
Bacio sam se bolje rečeno pored nje negoli na nju, i obujmivši je rukama, priljubih svoje usne uz njene. Minutu kasnije, okrenula je glavu i sklopila vjeđe tako da sam povjerovao da će zaspati. Malko se odmaknuh kako bih bolje promatrao neprocjenjiva bogatstva što su mi ih nudili sreća i ljubav. Marija Magdalena je spavala. Nije mogla hiniti, doista je spavala. Čak i da je hinila, zar bih joj mogao uzeti za zlo to lukavstvo? Bio pravi ili hinjeni, san obožavane razboritom ljubavniku kaže da je nedostojan da u njoj uživa čim posumnja da mu nije dopušteno da ga iskoristi. Ako je pravi, neće se probuditi, ako je hinjen, zar će poreći vlastiti pristanak? Ali Marija Magdalena nije bila kadra da hini. Morfej joj je ozario lice. Nerazgovijetno je izgovarala neke riječi koje nisam mogao razumjeti; sanjala je.
Odlučih da se svučem, ne znajući ni sam da li zato da bih usnuo poput nje, ili zato da je posjedujem i tako smirim svoj žar. Ali nisam oklijevao da saznam što mi je činiti.
Legavši pored nje, nisam strahovao da ću je probuditi ako je obujmim rukama; kretnja koju je tada učinila kako bi mi pomogla uvjerila me da ona i dalje sanja, te da bi sve ono što bih mogao učiniti samo pridonijelo tome da se taj san i ostvari. Do kraja svukoh njenu tananu košulju, a ona se na to pomaknu poput djeteta koje diše osjetivši da mu skidaju pelene. U njoj i zajedno s njom počinih slatki zločin; ali prije kraja otvorila je svoje lijepe oči.
– Ah, bože! – uzviknula je samrtničkim glasom – to je dakle istina.
Pošto je izgovorila ove riječi, približila je svoja usta mojima da primi moju dušu, dajući mi svoju. Bez te sretne razmjene oboje bismo umrli. Četiri-pet sati kasnije, probudivši se u istom položaju i videći slabašno svjetlo dana što se rađao, izmiješano s blijedom svjetlošću što su je davali pougljenjeni stijenjevi svijeća, spokojni i zadovoljni, jedno od drugoga doznasmo čitav tok naše nježne zgode.
– No o tome ćemo večeras nadugo pričati – kaza mi ona. – Sad se brzo obucimo. Voljelismo se pa smo i okrunili svoju ljubav. Konačno se osjećam oslobođenom svih svojih strepnja. Prepustili smo se svojoj sudbini, poslušavši naloge Svevišnje prirode. Da li me još voliš?
– Zar možeš u to sumnjati? Večeras ću ti odgovoriti.
Obukao sam se u najvećoj žurbi, a nju ostavih u postelji. Vidjeh kako se nasmijala dok je pokupila košulju za koju se nije sjećala da ju je svukla.
Već je uvelike svanulo kad sam stigao kući. Leduc, koji nije legao, dade mi pismo od Zerolijeve koje je primio u jedanaest sati. Nisam došao na njenu večeru, a propustio sam i čast da je pratim do Chamberyja, ali toga se nisam ni sjetio. Bijaše mi krivo, ali nisam znano kako da to popravim. Otvorih njeno pismo i ugledah svega šest redaka, ali i oni bijahu dovoljno rječiti. Savjetovala mi je neka nipošto ne odem u Torino, jer ona će ondje pronaći način da mi se osveti zbog teške uvrede koju sam joj nanio. Predbacivala mi je što sam javno pokazao prezir ne došavši k njoj na večeru, pa se zbog toga smatrala obeščašćenom.
Poderah njeno pisamce, dadoh se počešljati i pođoh na vrelo.
Svi me napadahu što se nisam pojavio na večeri gospođe Zeroli. Ja sam se branio navodeći kao izliku svoje zdravstveno stanje koje mi ne dopušta da večeram, ali tome se narugaše i rekoše mi da je sve poznato, a markizova ljubavnica, objesivši mi se o ruku, bez uvijanja mi kaza da me bije glas nepostojanog čovjeka. Iz pristojnosti joj odgovorih da nemam te ružne mane, ali da mi u svakom slučaju nitko ne bi mogao to predbacivati kad bih imao čast da služim nekoj dami poput nje. Moj joj kompliment polaska, a ja se pokajah što sam joj ga rekao, čim me je ona veoma ljupko upitala zašto ponekad ne dođem markizu na ručak. Odgovorih joj da sam pretpostavljao da je on zauzet, ali ona mi kaza da nije, da bih mu time učinio zadovoljstvo, te me naposljetku pozva da dođem sutradan, nehajno napomenuvši da on uvijek ruča u njenoj sobi.
Ta žena bijaše udovica nekog imućnog čovjeka. Bila je prilično mlada, neosporno lijepa i profinjena duha, ali nije mi odgovarala. Budući da sam nedavno imao gđu Zeroli a da sam vrhunac želja doživio s opaticom, tog trenutka nisam ni načas mogao pomišljati na nešto nova. Međutim, morao sam se praviti kao da sam sretan što me ta dama pretpostavlja svima drugima. Upitala je markiza može li se vratiti u svratiste, a on joj kaza da mora završiti neki posao s osobom s kojom je razgovarao te da je ja mogu otpratiti. Putem mi je kazala da me se nikako ne bi usudila uhvatiti pod ruku da gospođa Zeroli nije već otišla. Odgovorio sam joj samo okolišajući, jer se nikako nisam htio splesti s njom. Unatoč tome morao sam se popeti u njenu sobu, gdje sam morao sjesti i, budući da sam prethodne noći veoma malo spavao, desilo mi se da sam zijevnuo. Zamolih je neka mi tisuću puta oprosti zaklinjući joj se da sam bolestan, što mi ona povjerova. Bio bih štaviše i zaspao da nisam stavio pod nos malko burmuta koji me tjerao na kihanje i tako me silom držao budnim.
Stiže markiz i pokaza da mu je veoma drago što sam s njom. Predloži mi partiju petnaestice. Zamolih ga neka me oslobodi toga, a gospođa smijući se reče da zaista neću moći igrati ako i dalje nastavim tako kihati. Siđosmo na ručak, i ja se dadoh nagovoriti da držim banku, budući da me je morio sinoćnji gubitak.
Kao i uvijek, u banku sam im stavio pet stotina lujdora, a oko sedam sati čitavom društvu najavih posljednju podjelu karata, iako se moja banka smanjila za dvije trećine. Markiz i još dvojica dobrih igrača prionuše da je sasvim unište, ali me sreća tako posluži da sam se ponovo oporavio i još dobio dvije ili tri stotine lujdora. Otišao sam obećavši društvu da ću sutradan držati istu takvu banku. Sve su dame dobile zato što je Desarmoises imao nalog da ne ispravlja njihov ulog sve dok on ne bude velik. Pošto sam otišao da u sobi pohranim dobivenu svotu i pošto sam Leducu kazao da ću noć provesti napolju, otišao sam svom novom idolu, sav prokisao od jake kiše koja me iznenadila na pola puta.
Svoju ljubav nađoh obučenu u redovničko ruho, kako leži podlakćena na postelji. Seljanka ode, pošto mi je malo osušila odjeću, a ja zapitah Mariju Magdalenu zašto me nije sačekala u postelji.
– Dragi moj prijatelju, nikada se nisam tako dobro osjećala, osim jedne sitneneugodnosti za koju mi moja primalja kaže da će potrajati još pet tjedana. I tako sam ustala da sjednem za stol i večeram. Ako te to raduje, poslije toga ćemo leći.
– Nadam se da će to i tebe radovati.
– Na žalost! Izgubljena sam. Vjerujem da ću umrijeti kad mi dođe čas da te napustim.
– Dođi sa mnom u Rim i sve prepusti meni. Postat ćeš mojom ženom. Bit ćemo sretnisve do smrti.
– Nikada se ne bih mogla nakaniti na to, i molim te da mi o tome više ne govoriš.
Bijah siguran da ću s njom provesti noć, pa se zadržasmo jedan sat u ugodnu razgovoru. Pred kraj večere, seljakinja joj preda nekakav omot i poželi nam laku noć. Zapitah je šta se nalazi u onom omotu, a ona mi kaza da je to poklon što mi ga bijaše obećala, njen pravi portret, ali da ću ga moći vidjeti tek kad ona legne. Radoznao i nestrpljiv da ga vidim, rekoh joj da je to čudan neki hir, a ona mi odgovori da ću joj za taj hir biti zahvalan.
Htjedoh je sam svući i skinunti joj prijevjes, a kad je legla, otvorila je omot i pružila mi jednu sliku gdje je vidjeh veoma sličnu, posve nagu i u istom položaju kao i Mariju Magdalenu na portretu što joj ga bijah ranije dao. Čestitah vještom slikaru koji ju je tako dobro kopirao, izmijenivši joj samo boju očiju i kose.
– Ništa nije kopirao, odgovorila mi je, jer ne bi za to imao vremena. Samo joj je dao crneoči, kosu poput moje i gušće runo. Tako sada možeš kazati da u jednom portretu imaš sliku prve i druge Marije Magdalene, uz koju treba da zaboraviš onu prvu. Ona je nestala i na ovom pristojnom portretu, jer evo je ovdje odjevene u redovničko ruho, no crnih očiju. Tako prikazanu mogu me svi gledati.
– Ne možeš vjerovati kako mi je drag ovaj poklon. Pričaj mi, anđele, kako si uspjelaizvesti tako lijep naum.
– Jučer ujutro saopćila sam ga seljanki, koja mi je kazala da u Annecyju ima nekogmladića kojeg je dojila, a ovaj da uči slikati minijature, ali da će se njime poslužiti samo zato da on ove dvije minijature odnese u Ženevu najvještijem slikaru te vrste, a ovaj će ih za četiri ili šest lujdora preobraziti, i to u kratkom roku od dva-tri sata. Povjerila sam joj ona dva portreta, i evo kako su savršeno napravljeni. Čini mi se da ih je primila tek u trenutku kad si i sam vidio da mi ih je predala. Sutra ujutro moći ćeš od nje saznati sve pojedinosti o tom lijepom pothvatu.
– Ta je tvoja seljanka dovitljiva žena, i moram je nagraditi. Ali reci mi zašto mi nisi htjeladati portret prije nego si se svukla? Mogu li i sam pogoditi razlog?
– Možeš.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:44 pm




– Učinila si to kako bih te mogao odmah postaviti u isti položaj u kakvom si naslikana.
– Pogodio si.
– Ta lijepa pomisao potječe od ljubavi, ali sad ti moraš pričekati da se i ja svučem.
Našavši se tako oboje u božanskom ruhu nedužnosti, postavili Mariju Magdalenu onako kako se vidjela na slici, i njoj se to svidjelo. Odgonetnuvši što se spremam učiniti, raširila je ruke, a ja joj rekoh neka pričeka jedan trenutak, jer da i ja u jednom omotu imam nešto što će joj zacijelo biti drago.
Tada iz svoga novčanika izvukoh malu navlaku od veoma tanke i providne kože, duljine osam palaca, i bez donjeg otvora, koja je poput kese na svom početku imala usku ružičastu vrpcu. Poklonih joj to, ona pogleda, nasmije se i kaza mi da sam se takvim navlakama zacijelo služio s njenom venecijanskom sestrom, te da je veoma radoznala.
– Sama ću ti je navući – kaza mi. – Nećeš mi vjerovati koliko sam zadovoljna. Reci mizašto se prošle noći nisi time poslužio? Čini mi se nemoguće da nisam ostala trudna. Nesretne li mene! Što ću učiniti za četiri-pet mjeseci kad primijetim da sam već drugi put trudna?
– Ljubavi moja, ne smijemo na to više misliti, jer ako je zlo već učinjeno, nema višelijeka. Međutim mogu ti kazati da se, po iskustvu i umovanju što se zasniva na poznatim zakonima prirode, možemo nadati da ono što smo sinoć učinili u pijanstvu naših čula neće imati posljedica od kojih strahujemo. Rečeno je i napisano da se žena nema čega bojati do jedne pojave koju, vjerujem, još nisi zapazila.
– Istina je to što kažeš.
– Stoga udaljimo od sebe taj strah koji nam ovog trenutka može biti samo koban.
– Potpuno si me umirio. Ali ne shvaćam zašto danas strahuješ od onoga čega se sinoćnisi bojao. Isto je i sa mnom.
– Događaji su, moj anđele, često opovrgli najučenije liječnike unatoč njihovu navodnomiskustvu. Priroda je učenija od njih; čuvajmo se da je ne izazivamo, a sebi oprostimo što smo je sinoć izazivali.
– Volim čuti kad tako mudro zboriš. U redu. Budimo oprezni. Evo, svojim sam ti rukamastavila pokrovac. To je gotovo isto; ali unatoč tankoći kože i njenoj prozirnosti, taj mali maskirani lik manje mi se sviđa. Čini mi se da taj omotač umanjuje njega ili mene, jedno ili drugo.
– I jedno i drugo, moj anđele, ali otklonimo ovog trenutka spekulativna mudrovanjazbog kojih možemo samo izgubiti na užitku.
– Uskoro ćemo to nadoknaditi u posve čistom obliku, a sad me pusti da uživam u svomrazumu, kome se nikada nisam usuđivala prepustiti uzde u razmatranju ovakve vrste. Ljubav je izumila ta mala odjelca, ali bilo je potrebno da se udruži s oprezom, a čini mi se da joj je ta veza mrska, jer ona pripada samo mračnoj politici.
– Na žalost, to je istina. Iznenađuješ me svojim umovanjem. Ali, draga moja, kasnijećemo filozofirati.
– Pričekaj još jedan časak, jer nikada nisam vidjela muškarca, a nikada nisam bila takoradoznala kao sada. Prije šest mjeseci kazala bih da je đavo izmislio ove kese, a danas mi se čini da izumilac nije bio baš takav đavo, jer da se time poslužio i onaj grbavi mudonja, ne bi me bio izložio tome da izgubim čast i život. Ali, molim te, reci mi kako to da onim bestidnim krojačima što prave ove kese dopuštaju da mirno žive, jer na kraju krajeva zacijelo su poznati i morali bi biti stoput izopćeni ili, ako su Židovi, kao što vjerujem da jesu, morali bi ih podvrći teškim globama i tjelesnim kaznama. Gle, onaj tko ti je to sašio nije ti uzeo dobru mjeru. Ovdje ti je preusko, ovdje preširoko, to je gotovo luk, stvoren je za povinuto tijelo. Kojeg li glupana koji ne poznaje svoj zanat! Ali šta to vidim!
– Tjeraš me u smijeh. To je tvoja krivica. Pipkaš i pipkaš. Evo što se moralo desiti. Tosam i predviđao.
– Zar nisi mogao pričekati još koji trenutak? I još sveudilj nastavljaš. To mi je krivo,dragi moj. No u pravu si. Oh, bože! Koje li štete!
– Oh! Nije to veliko zlo.
– Kako nije veliko zlo? Nesretne li mene! Mrtav je. Smiješ se?
– Pusti da se nasmijem, jer me tvoje uzbuđenje očarava. Začas ćeš vidjeti da ćečovječuljak uskrsnuti, i bit će tako pun života da više neće tako lako umrijeti.
– To je nevjerojatno.
Skinuh onu navlaku i stavih je u stranu, te joj pokazah drugu, koja joj se još više svidi, zato što joj se činilo da bolje pristaje mom uzrastu. Prasnula je u smijeh videći da mi je može sama navući. Marija Magdalena nije poznavala ta čuda prirode. Njen duh, usko skučen dok me nije upoznala, nije mogao proniknuti do istine. Tek što se proširio, a već je gibiva opruga što ju je u sebi imao prešla svom brzinom granice svoje naravi da bi zatim sve pošlo mnogo lakše.
Kazala mi je ako se navlaka probije za vrijeme posla, da će to svu opreznost učiniti izlišnom. Uvjerih je da je takva nezgoda teško moguća. Rekao sam joj da se te kesice proizvode u Engleskoj, da se kupuju odoka što se veličine tiče, a kazah joj i to odakle im ona koža. Nakon tih razgovora prepustismo se ljubavi, zatim snu, zatim ponovo ljubavi sve do časa kad sam se morao vratiti u svoj stan.
Spavao sam sve do podneva, odlučivši da ne pođem na doručak markizu de Prieu, ali sam mu to prije javio. Za sve vrijeme ručka njegova je ljubavnica pokazivala uvrijeđeno lice, ali se raznježila kad sam se dao nagovoriti da držim banku. Videći da igra za velik ulog, nisam joj to dopustio i pošto je dva-tri puta opomenuta, povukla se u svoju sobu. Međutim njen prijatelj je neprestano dobivao a ja gubio, kad je iz Ženeve stigao šutljivi vojvoda Rosburi, zajedno sa svojim guvernerom Schmitom i još dvojicom Engleza. Prišao je banci, ne kazavši mi ništa doli How do you do, Sir?23, i poče igrati, potaknuvši svoje prijatelje da se povedu za njim. Kad sam podijelio karte, videći da mi je banka pri kraju, poslah Leduca u svoju sobu da mi donese škrinjicu, iz koje izvukoh pet zamotuljaka od po stotinu lujdora. Markiz de Prie mi hladno kaza da će sa mnom sudjelovati popola, a ja ga podjednako hladno zamolih neka mi oprosti što ne mogu prihvatiti njegovu ponudu. I dalje je nastavio igrati protiv bankara ne uvrijedivši se zbog moga odbijanja, a kad sam položio karte da završim igru, on je dobivao blizu dvjesta lujdora, ali budući da je većina drugih gubila, a ponajviše jedan od one dvojice Engleza, ustanovih da sam dobio više od tisuću lujdora. Markiz me zamoli da ga sutradan ponudim čokoladom u svojoj sobi, a ja mu odgovorih da će mi to biti čast. Pošto sam Leduca otpravio kući sa škrinjicom, pođoh do one kolibe, prilično zadovoljan proteklim danom.
23. How do you do, Sir? Engleski pozdrav: Kako ste, gospodine?
Svog novog anđela zatekoh tužna, što se očitovalo na njegovu lijepom licu.
– Jedan mladi seljak – kaza mi – nećak moje domaćice, i vrlo pouzdan, prema onome štomi ona kaže, a koji poznaje jednu obraćenicu iz mog samostana, prije jedan sat stigao je iz Chamberyja i kazao joj da je od te iste obraćenice saznao da će prekosutra u cik zore dvije obraćenice otići ovamo po mene da me odvedu natrag u samostan. Evo, to je razlog mojoj tuzi i plaču.
– Pa trebalo je da ih pošalje tek za osam ili deset dana.
– Požurila je.
– Nesretni smo čak i u sreći. Odluči se. Pođimo zajedno u Rim.
– Ne. Dosta sam sreće proživjela. Pusti me da se vratim u svoj grob.
Nakon večere kazah seljanki da svog nećaka pošalje u Chambery s nalogom da krene i vrati se k njoj čim pođu one obraćenice; tako bi stigao do nas, ako bude brzo išao, barem dva sata prije njih. Svom anđelu obećah da ću s njom ostati sve dok one ne stignu. Tako sam joj ublažio tugu, ali sam je u ponoć napustio kako bih ujutro bio kod kuće, budući da sam markiza pozvao na doručak. Ovaj je došao sa svojom ljubavnicom i još dvjema damama u pratnji svojih prijatelja.
Uz čokoladu dadoh im sve čega sam se mogao dosjetiti, a što bi se moglo nazvati doručkom. Nakon toga naložih Leducu da zatvori moju sobu i da svima kaže da se ne osjećam dobro te da pišem u postelji, pa da nikoga ne mogu primiti. Rekao sam mu da ću napolju ostati čitav dan i noć, kao i čitav naredni dan. Napokon mu naredih da me čeka sve do povratka i da moju sobu ne napušta osim ako je to zaista prijeko potrebno. Otišao sam da ručam sa svojom ljubavi, odlučivši da je napustim samo pola sata prije dolaska onih obraćenica.
Kad me je ugledala i kad je saznala da ću je ostaviti tek pola sata prije dolaska čuvarica što će joj ih poslati glavarica samostana, uzdrhtala je od radosti. Odlučili smo da se lišimo ručka, ali da dobro večeramo i da zatim pođemo u postelju kako bismo ustali tek kad nam onaj mladić dođe najaviti dolazak dviju opatica. Odmah o tome obavijestismo seljanku, kojoj se taj plan učini divan.
Sati nam se nisu učinili dugi. Ljubavnicima nikada ne ponestane predmeta za razgovor zato što su oni sami u središtu onoga o čemu govore. Nakon fine večere provedosmo dvanaest sati u postelji naizmjenično spavajući i milujući se. Sutradan nakon ručka ponovo legosmo, a u četiri sata pope se ona seljanka kazavši nam da će u šest doći obraćenice. Tada se jedno od drugoga oprostismo što smo nježnije mogli, a ja posljednji oproštaj zapečatih svojom krvlju. Ako je to vidjela ona prva Marija Magdalena, zacijelo je vidjela i ova druga, i to ju je prestrašilo, ali sam je brzo umirio. Zamolih je neka mi pričuva pedeset lujdora, uvjeravajući da ću doći po njih u sobu za posjete u njenom samostanu prije negoli isteknu dvije godine, a doznala je i koji je razlog zbog kojeg mi ne može odbiti to zadovoljstvo. Posljednjih četvrt sata provela je roneći suze, a ja sam suzdržao svoje samo zato da joj ne uvećavam bol. Pošto sam seljanki obećao da ću je ponovo vidjeti sutradan uveče, vratio sam se kući, gdje sam spavao sve do praskozorja kad sam pošao na drum za Chambery. Četvrt milje od Aixa ugledah svog anđela koji je išao sporim koracima, kao i one dvije opatice koje me u božje ime zamoliše za milostinju. Dadoh im jedan lujdor i zaželjeh im sretan put. Marija Magdalena me nije ni pogledala.
Vraćajući se pođoh do seljanke, koja mi reče da je Marija Magdalena otišla u cik zore preporučivši joj samo to da mi kaže da će me čekati u sobi za posjete. Pošto sam njenom nećaku dao sav sitniš što sam ga imao, dadoh da mi na kola svežu svu prtljagu, i bio bih smjesta otišao samo da sam imao konje. Bio sam siguran da ću ih imati za dva sata. Pođoh do svratišta i popeh se do markiza da se oprostim. Nađoh njegovu ljubavnicu samu. Kazah joj da bih morao krenuti za dva sata, a ona mi odgovori da ne smijem otići i da ću joj učiniti veliko zadovoljstvo ako ostanem još dva dana. Kazah joj da me dira njena usrdnost, ali da me jedan važan posao sili da odem. Sveudilj mi govoreći da bih morao ostati, stala je pred veliko ogledalo i razvezala steznik kako bi ga bolje stegnula nakon što je popravila košulju. Izvodeći to, pokaza mi kugle stvorene da jalovim učine svaki otpor, ali ja se napravih kao da ih nisam vidio. Vidjeh da je ona već skovala plan, ali sam odlučio da ga izigram. Stavila je nogu na rub kanapea gdje sam sjedio i pod izlikom da iznad koljena stavlja podvezicu pokaza mi oblu nogu. Skočivši na drugu nogu, ukaza mi ljepote koje bi me ukrotile da nije naišao markiz. Predložio mi je partiju petnaestice uz sitan ulog, a dama htjede da ona i ja dijelimo popola. Stidio sam se da je odbijem. Sjela je pored mene. Kad nam dođoše reći da je jelo posluženo, ja ostavili igru izgubivši četrdeset lujdora. Gospođa mi kaza da mi ona duguje dvadeset. Za desertom Leduc mi najavi da su kola pred vratima. Ustadoh, ali gospođa me podsjeti da mi duguje dvadeset lujdora. Silom ih htjede isplatiti i pozva me da pođem s njom u njenu sobu.
Čim se nađosmo u toj odaji, ona mi ozbiljno kaza da ću je obeščastiti ako odem, jer sve društvo zna da me je zamolila da ostanem. Rekla mi je da ne vjeruje da bih je mogao prezreti, pa se povali na kanape i ponovo krenu u juriš, iznova vezujući preda mnom one svoje proklete podvezice. Ne mogavši poricati da vidim ono što je i ona sama uvidjela da vidim, sve to pohvalih, dodirnuh, poljubih, a ona se svali na mene i postade pomamna kad naiđe na nepobitni znak moje osjetljivosti. Priljubivši svoja usta na moja, obeća mi da će sutradan biti potpuno moja. Ne znajući više šta da učinim kako bih je se otarasio, pozvah se na njenu riječ i, upravo u trenutku kad je ulazio markiz, kazah joj da ću dati ispregnuti. Siđoh kao da ću se vratiti, i čuh je kako mi reče da će mi se odužiti. Ne odgovorih joj. Iziđoh iz svratišta, popeh se u kola i odoh.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:45 pm




XIV
Avignon - Vrelo Vaucluse - Lažna Astrodijeva i grbava djevojka - Gaetano Costa - Moj dolazak u Marseille
U Chamberyju sam se zaustavio tek toliko da promijenim konje, i nastavio put za Grenoble, gdje sam se nakanio zadržati osam dana. Međutim, kako sam u svratištu dobio lošu sobu, nisam uopće dao da mi se skida prtljag sa kola. Na pošti sam našao sva pisma što sam ih očekivao, među ostalim i pismo od gospođe d'Urfe, koja mi je poslala adresu nekog lorenskog oficira, po imenu baruna Valenglara, preporučivši mi ga kao čovjeka veoma učena, koji će me uvesti u sve odličnije kuće grada. Odmah sam otišao tom oficiru, koji se ponudio da mi bude pri ruci u svemu što je u njegovoj moći. Zamolio sam ga da mi nađe neko dobro prenoćište, jer je svratiste u kojem sam htio odsjesti veoma loše. Pošto je malo promislio, reče da bi me mogao smjestiti u jednoj prekrasnoj kući izvan grada, koja je upravo na prodaju. Uzeo sam u toj kući stan od tri sobe, i zamolio gospodina de Valenglara da ruča sa mnom. U prizemlju kuće ugledao sam tri ljepuškaste djevojke, kćeri pazikuće, koje mi se pokloniše. Gospodin Valenglar me poveo na koncert, govoreći mi da će me svima predstaviti, ali ga ja zamolih da me ne predstavlja nikome... Iz Grenobla sam otputovao u sedam sati ujutro, lađom, i zaspao sam na lađi, a probudiše me tek u Avignonu, gdje se smjestih u svratištu Svetom Omeru. Htio sam večerati u svojoj sobi usprkos svim onim čudesima što ih je Leduc nabrajao o nekoj ljepotici koja je jela za gostinskim stolom.
Sutradan mi dođe želja da siđem u blagovaonicu. Moj mi Španjolac reče da ona dražesna ljepotica sa svojim mužem stanuje u sobi pokraj naše. Dao mi je i plakat koji je najavljivao neku talijansku komediju što je prikazuje jedan dio pariške trupe, gdje će pjevati i plesati gospođica Astrodi. Povikao sam od iznenađenja. Zar dražesna Astrodijeva, čuvena zločinka, u Avignonu? Šta li će reći kad me vidi?
Za gostinskim stolom nađoh osamnaest ili dvadeset osoba, sve odreda ljude pristojne, a trpeza bijaše prepuna, tako da mi se činilo nemoguće da to stoji samo četrdeset sati po glavi. Ali ona lijepa tuđinka, koja je zaokupljala svu pažnju gostiju, i mene je svega zaokupila. Strankinja, veoma mlada, savršena ljepotica, uopće nije govorila, gledala je samo u svoj tanjur, i kako je onda nekoga od gostiju mogla ostaviti ravnodušnim? Kad bi joj se tkogod obratio, odgovarala je samo s da i ne i svojim bi krupnim plavim očima letimice osmotrila lice onoga tko joj se obraćao. Muž joj je sjedio na drugom kraju stola, govorio je o svemu i svačemu i tome se sam smijao. Bijaše prilično mlad, neugledne pojave, sladokusac, bubuljičav, a učtivost mu bijaše kao u kakvog sluge. Siguran da takav čovjek nije naučen odbijati, poslah mu čašu šampanjca, a on je iskapi u moje zdravlje. Upitah ga mogu li se usuditi da to ponudim i gospođi, a on, prasnuvši u smijeh, kaza neka se njoj obratim. Ona mi kimne i reče da nikada ne pije. Nakon ručka vratila se u svoju sobu, a muž pođe za njom.
Neki stranac, koji se kao i ja prvi put našao ondje, upita tko je ta žena, a neki čovjek odjeven u crno kaza da njenog muža nazivaju vitezom Stuardom, da dolazi iz Lyona, da ide u Marseille i da je već osam dana u Avignonu, bez slugu i s vrlo malo prtljage.
Budući da sam se namjeravao zadržati u Avignonu samo toliko da pogledam Vaucluse i čuveno vrelo što ga nazivaju slapom, nisam ponio pisma. Svaki Talijan koji je pročitao i zavolio Petrarku mora biti radoznao da vidi mjesto gdje se taj velikan zaljubio u Lauru de Saade.[39]
[39] Još nije konačno utvrđeno je li Laura zaista bila Laura de Noves (1308–1348), kćerka Audibertova, koja se 1325. udala za Huga de Saadea. Prema predaji, Petrarca ju je vidio 1327. u Crkvi sv. Klare u Avignonu, odakle je otišao 1337. da bi se nastanio u Vaucluseu.
Otišao sam u komediju, gdje sam vidio legatovog namjesnika Salviatija, ni zgodne ni ružne imućne žene, i neku jadnu komičnu operu, u kojoj nisam primijetio ni Astrodijevu ni bilo kojeg od glumaca pariške Talijanske komedije.
– Ta gdje je Astrodijeva? – kazah potkraj predstave nekom čovjeku što se ondje našao.Nisam je vidio.
– Oprostite, ali ona je pjevala i plesala.
– Zaboga, pa ja je poznajem, i ako je više ne mogu prepoznati, tada to više nije ona.
Otišao sam, a deset minuta kasnije priđe mi onaj isti čovjek i zamoli me da se vratim i dođem u garderobu gospođice Astrodi, koja me je prepoznala. Pođoh onamo i vidjeh neku ružnu djevojku koja pritrči da me zagrli. Oslovila me mojim imenom, a mogao sam se zakleti da je nikada nisam vidio, no ona mi nije dala da dođem do riječi. U muškarcu koji se tamo nalazio prepoznah oca lijepe Astrodijeve, koju je poznavao čitav Pariz. Ona bijaše uzrokom smrti grofa d'Egmonta, jednog od najdičnijih plemića na dvoru Ljudevita XV. Zato pomislih da bi joj ta rugoba mogla biti sestra, te sjedoh na ponuđenu stolicu i čestitah joj na njenoj nadarenosti. Ona me zamoli za dopuštenje da sa sebe skine kazališno ruho, pa to učini čavrljajući, smijući se i razotkrivajući se velikodušnošću koju možda ne bi imala kad bi ono što je pokazivala bilo dostojno gledanja. Bio sam još tako pun doživljaja da bi me teško mogla dovesti u iskušenje čak i kad bi bila zgodna, no bila je mršava, crna i gotovo odbojna. Smijao sam se pouzdanju što ga je imala u svoje bijedne čari. Zacijelo je pretpostavljala da imam đavolski apetit; ali djevojke te vrsti u raskalašenosti veoma često nalaze ono čemu se ne mogu nadati od profinjenosti. Molila me i preklinjala da pođem s njom na večeru, ali ja to na kraju osorno odbih. Tada me zamoli da uzmem od nje četiri ulaznice za sutrašnju predstavu koja bijaše namijenjena u njenu korist. Odahnuo sam. Radilo se o četiri tričave škude. Ponovo uzeh šesnaest ulaznica, i činilo mi se da će umrijeti od zahvalnosti kad sam joj dao dva lujdora. Vratih se u svratiste gdje sam veoma dobro večerao u svojoj sobi.
Leduc, spremivši me u postelju, ispriča mi da je prije večere svratištar posjetio lijepu strankinju, i to u muževu prisustvu, te da joj je jasno dao na znanje da svakako želi svoj novac do sutradan ujutro, jer inače za stolom neće za sebe naći pribor za jelo. Osim toga im je kazao da neće iznijeti svoje prnje iz krčme.
– Tko ti je to rekao?
– Sam sam čuo dok sam se ovdje nalazio. Ove dvije sobe razdvojene su tankompregradom od dasaka. Siguran sam da bi oni čuli sve što govorimo da su ovog časa unutra.
– Gdje su?
– Za stolom, gdje jedu i za sutra, ali dama plače. Baš ste sretni.
– Šuti, ne želim se u to miješati. To je zamka. Žena na svom mjestu radije bi umrla odgladi, ali ne bi pošla pred svima plakati.
– Ah! Kad biste samo znali kako je lijepa kad plače! Ja sam siromašan momak, ali nekame vrag nosi ako joj ne bih dao dva lujdora, samo ako bi ih htjela valjano zaraditi.
– Pođi joj ponuditi.
Trenutak kasnije, onaj gospodin i gospođa uđoše i zatvoriše se u svojoj sobi, te začuh plač dame i glas muškarčev koji joj je uzbuđeno govorio na nekom narječju koje nisam razumio. Bijaše to valonski dijalekt što se govori u kraju oko Liegea. Leduca poslah na spavanje naloživši mu neka kaže krčmaru da za sutra svakako želim drugu sobu, jer pregradu bijaše lako provaliti pa bi se taj nesretni par lako mogao upustiti u krađu. Plač i muževe besjede prestadoše u ponoć.
Sutradan sam se brijao kad mi Leduc kaza da vitez Stuard želi sa mnom razgovarati.
– Reci mu da ne poznam nikakvog Stuarda.
Čas kasnije vratio se i rekao mi da je onaj, čuvši moj odgovor, pogledao u grede na stropu i zatoptao nogama po tlu. Vratio se u svoju sobu, odakle je izišao trenutak kasnije, s mačem o pasu, i sišao dolje.
– Idem vidjeti – dodao je – jesu li vaši pištolji napunjeni.
Moj sluga tjerao me u smijeh, ali iz iskustva znam da očajnik često svašta počini. Ponovo mu naložih da krčmara zamoli za neku drugu sobu, a on mi sam dođe reći da mi je može dati tek sutra.
– Onda smjesta odlazim od vas da se nastanim negdje drugdje, gdje neću morati trpjeticijele noći onaj plač. Da li vi to čujete? Zar je to zabavno? Ta će se žena ubiti, a tome ste razlog upravo vi.
– Zar ja? Od njenog muža sam samo zatražio svoj novac.
– Evo, poslušajte, siguran sam da u svom narječju kaže da ste vi čudovište.
– Neka kaže što hoće, samo neka mi plati.
– Vi ste ih osudili na to da umru od gladi. Koliko su vam dužni?
– Pedeset franaka, jer sam mu još i posudio šest.
– I nije li vas stid nadizati toliku buku zbog te tričarije? Evo vam novac. Smjesta impođite reći da vam je plaćeno te da će jesti za stolom, ali im nemojte kazati da sam vam ja platio.
Brzo je izišao s novcem i čuh ga kako im kaže da mu je plaćeno, ali da nikada neće saznati tko je to učinio, te da mogu sići na ručak i večeru, dakako ako mu ubuduće budu platili za svaki dan posebno. Tek što je to rekao, ponovo se vratio u moju sobu, ali ga ja istjerah napolje nazvavši ga životinjom, jer im je omogućio da pogode istinu.
Leduc se glupavo zblenuo.
– Šta ti je, glupane?
– Zgodno je to. Učim. Postat ću pisac. Vi ste to zaista vješto izveli.
– Ti si glupan. Prošetat ću pješice; ali pazi da nipošto ne iziđeš iz ove sobe.
– Dobro.
Tek što sam izišao, kadli mi priđe onaj vitez i poče mi zahvaljivati. Odgovorih mu da ne znam zašto mi zahvaljuje, pa me je ostavio. Našavši se na obali Rhone, zabavljao sam se razgledavajući stari most i rijeku za koju geografi kažu da je najbrža u Evropi. U vrijeme ručka vratih se u svratiste gdje mi krčmar, znajući da plaćam šest franaka bez vina, dade spremiti izvrsnu hranu. Tamo sam pio samo najodličnije bijelo vino ermitage.[40] Zamolih ga neka mi nađe za sutra nekog dobrog vodiča, budući da sam želio pogledati Vaucluse i vrelo. Obukoh se da pođem na predstavu u korist male Astrodijeve.
[40] Ermitage, čuveno vino iz Taina u departmanu Drome.
Nađoh je na vratima kazališta, dadoh joj onih šesnaest ulaznica i sjedoh pored lože legatova namjesnika Salviatija, koji stiže s brojnom pratnjom dama i muškaraca punih odlikovanja. Otac Astrodijeve dođe iza mene i reče mi na uho da me njegova kći moli da kažem kako je ona upravo ona slavna glumica koju sam upoznao u Parizu. Ja mu odgovorih, također na uho, da se neću izlagati nekom opovrgavanju. Nevjerojatna je lakoća kojom nitkov čestitog čovjeka poziva na učešće u nitkovluku, ali on vjeruje da mu time iskazuje čast.
Kad je završio prvi čin, dvadeset slugu u monsinjorovoj livreji podijeli sladoled posjetiocima u prvim ložama. Mislio sam da mi je dužnost da odbijem. Gizdavo mi priđe neki mladić lijep poput Amora i zapita me zašto nisam prihvatio sladoled.
– Zato što nemam čast da me itko poznaje, i neću da itko može kazati da je meni,neznanome, učinio milost.
– Stanujete li vi, gospodine, u svratištu K svetom Omeru?
– Jest, gospodine. Zaustavio sam se ovdje samo zato da riđim Vaucluse, a sutra ću imatito zadovoljstvo ako uzmognem naći nekog vodiča.
– Ja ću vam osobno pri tome poslužiti, ako mi hoćete ukazati tu čast. Ja sam Dolci, sinkapetana straže legatova namjesnika.
– Veoma sam dirnut čašću što imate dobrotu da mi je ukažete te ću svoj odlazakodgoditi sve dok vi ne stignete.
– Vidjet ćete me u sedam sati.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:45 pm




Iznenadih se plemenitoj neprisiljenosti tog Adonisa, kojeg bi čovjek lako mogao smatrati i djevojkom. Smijao sam se navodnoj Astrodijevoj, koja bijaše podjednako slaba glumica kao što bijaše ružna. Za vrijeme čitavog komada nije ni časa skidala svoje blijede oči s mog tamnog lica. Dok je pjevala, gledala je u me smijući se i dajući mi sitne znakove dosluha po kojima me zacijelo zapazilo sve plemstvo, koje je zasigurno oplakivalo moj neukus. Svojim glasom i očima prilično mi se svidjela neka visoka i grbava mlada djevojka, no ta bijaše grbava u tolikoj mjeri da nikada takve nisam vidio, jer mada je imala goleme grbe i sprijeda i straga, rastom bijaše veoma visoka, tako da nije imala rahitis, od čega je zacijelo ostala grbava, sigurno bi bila visoka šest stopa. Osim toga, zamišljao sam da zacijelo ima duha kao i svi grbavci.
Nakon predstave ta se djevojka, zajedno s mojom miljenicom Astrodijevom, nađe pred vratima kazališta. Ova je zahvaljivala dok je grbavka dijelila ulaznice za predstavu što je, tri dana kasnije, imala biti održana u njenu korist.
Pošto sam primio zahvalu od Astrodijeve, začuh onu grbavu kako mi nasmijanih usta, koja su joj dosezala od uha do uha, pokazujući barem dvadeset četiri veoma lijepa zuba, kaže kako se nada da ću svojim prisustvom počastiti i njenu predstavu.
– Samo ako prekosutra ne odem – odgovorih joj. Astrodijeva se poče smijati i, uprisustvu dama što su ondje čekale kola, povika da ću ostati jer da me ona neće pustiti da odem.
– Daj mu šesnaest ulaznica – rekla je prijateljici. Ova mi ih dade, a budući da sam sestidio odbiti, pružih joj dva lujdora.
– Prekosutra – kaza mi Astrodijeva – doći ćemo k vama na večeru, pod uvjetom dabudete sami, jer se želimo napiti.
Vrativši se kući, u mašti mi se ta terevenka učini tako komičnom da sam odlučio ostati.
Sam sam bio za stolom u svojoj sobi kad vitez i njegova žena uđoše u svoju, i nisam čuo ni plač ni razgovor, ali sam se jako iznenadio kad sam u osvit zore pred sobom ugledao gospodina Stuarda, koji mi kaza da je čuo da idem posjetiti Vaucluse posve sam u kolima za četiri osobe, pa me došao zamoliti ne bih li mu dopustio da mi on i njegova žena prave društvo, jer ona veoma želi da vidi onaj slap. Odgovorih mu da će mi učiniti čast, a on smjesta otrči da se dotjera.
Leduc, koji me upravo češljao, zamoli za dopuštenje da pođe na konju, rekavši da je bio dobar prorok. Bijaše očito da će gospođa Stuard biti moja, a ta pustolovina ne bijaše mi neugodna, jer mi je u potpunosti odgovarala. Dođe krčmar s nekim vodičem, a ja ga otpustih davši mu šest franaka. Dolci stiže lijep poput anđela, dama je bila spremna zajedno sa svojim gospodinom, kola bijahu spremna, puna dobre hrane i još boljeg pića, pa mi pođosmo, gospođa i Dolci odostraga, a Stuard i ja sprijeda.
Bio sam uvjeren da će se na tom putu ona mlada žena razgaliti i da će njene tuge nestati, ali ne desi se ni jedno ni drugo. Na sve što sam joj govorio dobivao sam kratke odgovore, koje mi nije mogla uskratiti budući da nije bila seljanka. Jadni Dolci, koji je imao duha, bio je sav zdvojan. Ispravno rasuđujući, povjerovao je da je on uzrokom tuge svoje suputnice, ali ja ga brzo razuvjerih rekavši mu da nisam znao da ću imati čast da budem na usluzi toj lijepoj dami kad mi je ponudio svoje društvo, a kad sam to saznao u šest sati ujutro, poveselio sam se što mu slučaj daje tako dražesnu susjetku. Dok sam to govorio, dama se nije ni pomakla, već je šuteći promatrala zrak i zemlju slijeva i zdesna.
Nakon mog objašnjenja Dolci se ugodnije osjećao, pa joj se obratio nastojeći otvoriti brane njene duše ne bi li ipak progovorila. Ali sve bijaše uzalud. Dugo je s mužem razglabao o stotinu stvari, što je redovito započinjalo beznačajnim primjedbama, a završavalo razgovorom o onoj gospođi, ali lijepa se usta ni jednom ne pomakoše.
Ljepota njenog lica bijaše savršena. Njene modre oči imale su divan oblik, bjelina joj bijaše besprijekorna, rumenilo živo, ruke joj bijahu veoma lijepe, prsti obli i nježni, po stasu se vidjelo da zacijelo ima krasne grudi, a po svijetlo-kestenjastoj boji kose naslućivao sam i sve one krasote koje se nisu vidjele. Unatoč svoj toj ljepoti, uzdišući sam razmišljao o tome kako ta žena, onom svojom tugom, zaista može nadahnuti muškarca ljubavlju, no to ne može biti trajno.
U Ile-sur-Sorgue sam stigao s čvrstom odlukom da se nigdje više ne nađem s njom, jer je jadna žena mogla biti i luda, ili pak na rubu očajanja što mora živjeti s čovjekom kojeg ne može podnijeti. Žalio sam je, ali joj nisam mogao oprostiti što je, ako je imala poštenja i obrazovanja, pristala da se nađe u mojoj kočiji, znajući da će mi svojom tugom pokvariti sav užitak.
Što se pak tiče onog samozvanog Stuarda koji bijaše s njom, bilo kao muž ili kao ljubavnik, nisam se morao mnogo dovijati da ga prozrem. Bijaše mlad, ni dobra ni loša izgleda, njegova ličnost nije ništa nagoviještala, a po govoru se vidjelo da je neznalica i glupan. Zašto je taj odrpanac, bez prebite pare i bez nadarenosti, povlačio Evropom tu ljepoticu koja, budući da nije bila ljubazna, nije mogla proživjeti drugačije doli grabeći iz kese budala? Njemu je možda bilo poznato da je svijet prepun budala, no iskustvo ga je moralo podučiti da na njih ne može računati. Taj čovjek dostojan prezira zasluživao je utoliko veći prezir što nije znao da je takav.
Stigavši u Vaucluse, potpuno sam se prepustio Dolciju, koji je tamo bio stotinu puta i koji je volio Petrarku. Kola smo ostavili u Aptu i pošli do čuvenog vrela koje toga dana bijaše veoma posjećeno. Sama je priroda izgradila prostranu spilju gdje ono izvire. Nalazi se u podnožju stijene, uspravne poput zida, što je visoka preko stotinu stopa, a isto toliko široka. Uostalom, pod lukom što se nadvio nad njenim ulazom, spilja je samo upola toliko visoka, i upravo tamo izvire vrelo tako obilno vodom da zaslužuje ime rječice. To je Sorgue, koja utječe u Rhonu kod Avignona. Na svijetu nema čišće vode od tog vrela, jer u toku tolikih stoljeća stijene po kojima ona teče nisu od nje nimalo potamnjele. Oni što se zgroze te vode zato što izgleda crna, ne misle na to da ona izgleda takva zbog same spilje, u kojoj vlada potpun mrak.
Chiare, fresche, e dolci acque
Ove le belle membra
Pose colei che sola a me par donna.24
24. Bistre, svježe i blage vode, Gdje je lijepe udove, Uronila ona koja mi jedina izgleda kao žena. (Petrarca: Rime: Il Canzoniere.).
Htjedoh se popeti na vrh stijene, gdje bijaše Petrarkina kuća, čije sam ostatke razgledao roneći suze, kao što ih je ronio i Leo Alatius[41] videći Homerov grob. Isto sam tako plakao i šesnaest godina kasnije u Arqui gdje je Petrarca umro i gdje i dan-danas postoji kuća u kojoj je stanovao. Neobična je sličnost tih dvaju mjesta, jer iz sobe u Arqui gdje je Petrarca pisao vidi se vrh stijene koja je slična onoj što sam je ovdje vidio, a Dolci mi kaza da je tamo prebivala Madonna Laura.
[41] Leo Alatius (Allacci, 1586–1669), helenist i liječnik, profesor i bibliotekar u Rimu, politički pisac. Rodom je bio s Iliosa, koji je navodno i Homerova postojbina. Autor je knjige De Patria Homeri (O Homerovoj domovini, Lyon, 1640).
– Pođimo onamo – rekoh mu – nije daleko.
Kojeg li zadovoljstva kad vidjeh još sačuvane tragove kuće te žene koju je zaljubljeni Petrarca ovjekovječio ovim stihom koji je već sam po sebi dovoljan da raznježi i mramorna srca:
Morte bella parea nel suo bel viso25
25. Smrt je izgledala lijepa na njenom lijepom licu. Petrarca: Rime, I Trionfi: Trionfo della Morte, I.
Ispruženih ruku bacih se na te ruševine, ljubeći ih i zalijevajući svojim suzama, zamolivši za oproštenje gospođu Stuard što sam ispustio njenu ruku kako bih ukazao počast moćima žene koju je ljubio najdublji um što ga je priroda mogla stvoriti. Kazao sam um, jer tijelo, unatoč onome što se govori, ne bijaše u to umiješano.
– Gospođo – rekoh toj ženi koja je začuđeno uprla u me oči – prije četiristo pedeset godina na tom mjestu gdje ste vi sada šetala je Laura de Saade, koja možda nije bila tako lijepa kao što ste vi, ali ona bijaše vesela, uljudna, blaga, nasmijana i mudra. Neka vas ovaj isti zrak što ga ovog časa udišete, a koji je i ona udisala, učini istom kao što bijaše i ona, pa ćete ljubavnim plamom nadahnjivati one koji vam se budu približili. Ugledat ćete svijet pred svojim nogama, i neće na njemu biti smrtnika koji bi se usudio da vas i najmanje rastuži. Veselje, gospođo, povlastica je sretnih, a žalost je grozna slika duhova što su osuđeni na vječne muke. Budite dakle radosni i na taj način zaslužite dar ljepote.
Moj zanos ganu Dolcija, i on mi se baci oko vrata. Stuard se nasmija, a gospođa, koja me možda smatrala ludim, ne dade nikakva znaka života. Ponovo me uhvatila pod ruku i polako se vratismo do Petrarkine kuće, gdje sam četvrt sata urezivao svoje ime. E sciolsi il voto26 Otud odosmo na ručak.
26. I ispunih zavjet.
Dolci je prema toj neobičnoj ženi bio još pažljiviji od mene. Stuard je samo jeo i pio, prezirući vodu Sorgue, koja je prema njegovim riječima mogla samo pokvariti ermitaško vino. Možda drugačije ne bi prosudio niti sam Petrarca. Ispraznismo osam boca, a ipak nam od toga razum nije stradao, ali dama bijaše i u tom umjerena. Vrativši se u Avignon, poklonismo joj se pred vratima njene sobe, ne prihvativši ponudu glupavog Stuarda, koji nas htjede pozvati da sjednemo. Posljednji sat toga dana provedoh s Dolcijem uz obalu Rhone. Govoreći o toj neobičnoj ženi, taj mladić dade pravi sud i pogodi bit stvari.
– To je drolja – reče mi – veoma tašta zbog svojih čari, koja je otišla iz svog kraja zato štose odviše rano prestala štedjeti, pa se više nitko nije na nju obazirao. Uvjerena da će se domoći sreće posvuda gdje je budu smatrali novom, otišla je s onim varalicom, i navukla je na sebe masku tuge, vjerujući da je to jedini način da se u nju ludo zaljubi netko tko bi je uporno htio osvojiti. Nije ga još našla. To zacijelo mora biti neki bogataš kojega će ona upropastiti. Možda je bacila oko na vas.
Muškarci koji u Dolcijevim godinama tako rasuđuju postaju veliki majstori. Napustih ga, lijepo mu zahvalivši, i bje mi veoma milo što sam ga upoznao.
Uputivši se svojoj sobi, pred njenim vratima ugledah nekog muškarca pristojna izgleda i poodmaklih godina, koji me pozdravi, oslovivši me po imenu, i dostojanstveno me upita da li mi se Vaucluse čini dostojnim moje radoznalosti. S velikim zadovoljstvom prepoznah markiza Grimaldija, Đenovežanina, produhovljena čovjeka, ljubazna i bogata, koji je gotovo stalno živio u Veneciji, jer je tamo slobodnije negoli u svojoj postojbini uživao u životnim radostima. Budući da je moj odgovor zahtijevao dulji razgovor, uđoh, zahvalivši mu na tome što mi je ukazao čast da me se sjeti. Tek što završismo razgovor koji se odnosio na vrelo, zapitao me jesam li bio zadovoljan lijepim društvom. Ja mu odgovorih da sam bio veoma zadovoljan. Primijetivši moju suzdržljivost, nakanio ju je raspršiti govoreći mi ovako:
– Mi u Genovi imamo veoma lijepih žena, ali nijedna nije takva da bi se mogla mjeriti sovom što je danas bila s vama. Sinoć me je zapanjila za stolom. Ponudio sam joj ruku da joj pomognem na stepenicama, i kazao sam joj neka mi samo reče ako me smatra sposobnim da joj odagnam tugu. Znajte da mi je poznato da ona nema novaca. Njen mi je muž zahvalio na ponudi, a ja im poželjeh laku noć. Prije jedan sat, doprativši je do sobe, vi ste je ostavili, a ja tada uzeh sebi slobodu da je posjetim. Primila me je lijepo mi se naklonivši, a njen muž me zamoli da joj pravim društvo dok se on ne vrati. Nije se nećkala da sa mnom sjedne na divan. Htjedoh je uzeti za ruku, ali ona je izvuče. Tada joj u nekoliko riječi kazah da me se dojmila njena ljepota i da joj stojim na usluzi ako joj treba stotina lujdora, samo ako prestane biti ozbiljna i poprimi radostan izgled, kako bi ohrabrila prijateljske osjećaje kojima me bijaše nadahnula. Ona mi je odgovorila samo jednim pokretom glave koji je pokazivao zahvalnost, ali u isto vrijeme i potpuno odbijanje moje ponude. Kazah joj da sutra odlazim, a ona mi nije odgovorila. Opet sam je uhvatio za ruku, a ona je opet prezrivo povuče. Tada ustadoh, zamolih je za oproštenje i ostavih je. To se desilo prije pola sata. Nisam u nju zaljubljen, jer vidite da se tome smijem, ali čudi me takvo njeno ponašanje upravo zbog nužde u kojoj se nalazi. Možda ste joj vi danas ponudili toliko da može mirne duše prezreti moju ponudu. U tom je slučaju razumijem, inače je to pojava koju sebi ne bih umio razjasniti. Mogu li vas iskreno zamoliti da mi kažete jeste li bili sretniji od mene?
Očaran plemenitom iskrenošću te dične osobe, uzvratih mu istom mjerom. Rekoh mu baš sve, i na kraju se počesmo smijati. Obećah mu da ću doći u Genovu da ga izvijestim o onome što bi se moglo desiti u ona dva dana koliko sam još namjeravao ostati nakon njegova odlaska. On mi srdačno zahvali. Pozvao me da siđem s njim na večeru kako bismo promatrali držanje one lažne svetice. Kazao sam mu da neće sići budući da je veoma dobro ručala, ali on se nasmija i reče da bi se okladio da će sići, i bio je u pravu. Po tom sam vidio da je uloga što ju je odigrala za stolom naručena. Pored nje su posjeli nekog grofa Bussija koji je netom stigao, mladog, drskog, zgodnog, taštog, čiji izgled nije mogao varati. Evo tog lijepog prizora kome i mi bijasmo nazočni.
Taj grof, po svojoj ćudi šaljivčina, s lijepim spolom bijaše podjednako lakrdijaš kao što bijaše poduzetan i drzovit. Kako je namjeravao otići u ponoć, stade je, ne gubeći nijednog trenutka, na stotinu svakojakih načina tetošiti i salijetati. Ali obraćao se nijemom kipu, pa je govorio sam i smijao se, a nije mu ni na pamet padalo da mu se ona izruguje.
Promatrao sam Grimaldija, koji je kao i ja jedva suzdržavao smijeh. Mladi je pokvarenjak i dalje luckasto navaljivao, davao joj je da jede bolje komade koje bi sam prvo kušao, stavljao bi joj ih u usta, a ona je, sva crvena od bijesa, odbijala, dok joj je on mijenjao tanjure kipteći od ljutine što se ona nije udostojala da mu uputi ni jedan jedini pogled. Videći da tamo nitko nije spreman da stupi u obranu te tvrđave, nije se zbunio, već se nasmijao i prešao u napad. Silom je uhvati za ruku i poljubi je. Ona je pak silom htjede izvuče te ustade, a on, sveudilj se smijući, uhvati je oko struka. Ali u tom trenutku ustade njen muž, uze je za ruku i s njom izađe iz prostorije. Napadač, pomalo zbunjen, pratio ju je pogledom, zatim ponovo sjedne za stol, smijući se sasvim sam, dok je čitavo društvo i dalje šutjelo. Okrenuo se pitajući svog slugu da li mu je gore mač. Ovaj mu odgovori da nije. Nekog velečasnog, svog susjeda, upitao je tko je onaj čovjek koji je otišao s damom, a on mu odgovori da joj je to muž. On se tada nasmija i reče da se muževi nikada ne biju.
– Ali – dodao je – poći ću da mu se ispričam.
Na to je ustao i otišao gore, a čitav stol poče govoriti o prizoru što se netom odigrao. Minutu kasnije sišao je ljut na muža koji mu je pred nosom zalupio vratima i rekao da može poći u bordel. Rekavši da mu je krivo što ne može okončati tu stvar, naručio je šampanjac, ponudio je sve prisutne, ali nitko ne htjede okusiti, pa je pio sam, a ostatak je dao svome sluzi i otišao.
Prateći me do sobe, gospodin Grimaldi me upita kakav je dojam na mene ostavio onaj prizor. Ja mu odgovorih da bih ostao miran čak i da joj je podigao suknju.
– Ja također – rekao je on – ali ne bih da je prihvatila moju kesu. Zanima me kako će seona odavde izvući.
Ponovo mu obećah da ću ga o tome obavijestiti u Genovi. Nije htio da ga ispratim i otišao je u cik zore.
Sutradan ujutro primio sam pisamce od Astrodijeve, koja me je pitala da li očekujem nju i njenu prijateljicu na večeru, a ja odgovorih potvrdno. Dadoh pozvati gazdu i nasamo mu kazah da u sobi želim ukusnu večeru za tri osobe i dobra vina. Pošto mi je odgovorio da ću biti uslužen, reče mi da je upravo nadigao viku u sobi viteza Stuarda, zato što mu nije imao čime platiti kako su se dogovorili, pa se prema tome spremao da ih smjesta izbaci napolje, unatoč tome što se gospođa nalazila u postelji gušeći se u grčevima.
– Ali to mi – reče – ništa ne plaća, a sinoćnji prizor škodi ugledu moje kuće.
– Pođite joj odmah reći da će ubuduće, zajedno s mužem, i ujutro i uveče, jesti u svojojsobi, a da ću ja plaćati sve dok budem ovdje.
– Znate da se u sobama plaća dvostruko.
– Znam.
– U redu. Idem.
Zgrozio sam se na pomisao da bi ta lijepa žena mogla biti istjerana, ali krčmari nisu udvorni. Trenutak kasnije Stuard mi dođe zahvaliti i zamoli me da svratim u njegovu sobu kako bih nagovorio njegovu ženu da se drugačije ponaša.
– Ona mi neće odgovoriti, a poznato vam je kako je to neugodno.
– Dođite, ona zna šta ste upravo učinili pa će progovoriti, jer, napokon, osjećaj...
– Šta mi vi tu govorite o osjećaju, i to nakon onoga što sam sinoć vidio?
– Onaj je gospodin otišao u ponoć, i dobro je učinio, jer bih ga inače jutros ubio.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:46 pm





– Tjerate me u smijeh. Još sinoć ste mu trebali u lice baciti svoj tanjur.
Ipak sam pošao s njim. Vidjeh je u postelji, okrenutu leđima, pokrivenu do vrata, i začuh jecanje. Razborito sam je oslovio, ali, kao i uvijek, ona mi ne odgovori. Njen muž htjede otići, ali ja mu rekoh da i ja odlazim, jer za nju nitko ne može ništa učiniti, te da to i njemu mora biti jasno, pogotovo nakon što je odbila onih stotinu lujdora od markiza Grimaldija, koji joj je samo htio poljubiti ruku i vidjeti je nasmijanu.
– Stotinu lujdora! Prokletstvo, kojeg li vladanja! Odmah bismo otišli u Liege gdje nam jekuća. Princeze daju da im badava ljube ruku, pa čak i glavarice samostana. Stotina lujdora! Prokletstvo, kojeg li vladanja!
Pobuđivao je u meni volju da se nasmijem, psovao je, grmio, a ja se spremao da odem, kadli nesretnicu spopadoše pravi ili hinjeni grčevi. Pokazala je to rukom koju je ispružila oborivši bocu vode što se nalazila na noćnom ormariću. Stuard pritrči, zadrži joj ruku; ona zadrhti, izvuče drugu ruku, nape se, okrenu se zaklopljenih očiju, postepeno se isprsi, a grčevi što su joj zahvatili bedra i noge tako pomakoše pokrivač da sam ugledao ono čemu se čitavog života nisam umio oduprijeti. Onaj kukavac pođe po vodu i ostavi me kao nepomična gledaoca te žene što bijaše kao mrtva u stavu koji ne bi mogao biti zavodljiviji čak i da ga je izmislilo samo sladostrašće. Osjetih se kao uhvaćen u mrežu ali sačuvah bistru pamet. Bio sam siguran da je to samo igra koju je ta gorda glupača iskoristila kako bi mi omogućila da učinim sve što sam htio, te da kasnije uživa u tome da sve to opovrgne. Čak i kad bih morao od muke svisnuti, odlučih da je izigram. Uzeh pokrivač i prebacih ga preko nje. To bijaše odviše. Na tminu sam osudio njene blistave čari koje je aždaja htjela iskoristiti samo zato da me ponizi.
Stuard se vrati držeći u ruci bocu vode, pođe da joj nakvasi sljepoočice i obrativši joj se na onom svom narječju zavuče ruke ispod pokrivača da joj ispravi kičmu. Ona se napravi kao da ništa ne osjeća, četvrt sata kasnije otresoh se čari i, da povratim ravnotežu ostavih ih ondje i odoh na šetnju pored Rhône.
Šetao sam krupnim koracima, ljut na sama sebe, jer me je nevaljalka zaista opčinila. Uviđao sam da se moj sumanuti razum može oporaviti jedino tako da bilo milom bilo silom uživam u onome što sam vidio. Zaključio sam da je moram kupiti ne pažnjom već pomoću novca, i da pored toga moram otrpjeti sve njeno pretvaranje. Bilo mi je krivo što sam se ustručavao da je uzmem, čak i da me je njen muž uhvatio na djelu. Bio bih zadovoljan, i imao bih puno pravo da je prezrem, pa da joj to i stavim do znanja. Unatoč svojoj smetenosti vidjeh da još ima vremena, i odlučih da kažem mužu da ću mu dati dvadeset pet lujdora ako mi omogući jedan novi sastanak kako bih okončao tu stvar.
S tom pomišlju vratih se kući i sam odoh na ručak, a nisam ni otišao pogledati kako joj je. Leduc mi kaza da je i ona ručala u svojoj sobi i da je gazda kazao da više neće silaziti za stol. Meni je to već bilo poznato.
U predvečerje se ponovo vratih kući. Astrodijevu i Lepijevu – bijaše to ime one grbave – nisam morao dugo čekati. Kad pred sobom ugledah ona dva lika, osjetih neku vrst preneraženosti. Činilo mi se nemoguće da će se desiti ono za što sam međutim i sam znao da se mora desiti. Astrodijeva, koja bijaše ružna, a ona je to i znala, bijaše sigurna da će pretjeranom raskalašenošću nadomjestiti svoje nedostatke. Lepijeva, prava pravcata grbavka, ali puna nadarenosti i duha u svom zanatu, bijaše sigurna da će želje pobuditi svojim lijepim očima i zubima, koji su joj iz usta izvirivali kanda samo zato da pokažu svoju ljepotu. Astrodijeva mi odmah dadne firentiski poljubac[42] koji sam, htio – nehtio, morao progutati; plaha Lepijeva pruži mi ono što je imala mjesto obraza, a ja se napravih da sam je poljubio. Kad vidjeh da Astrodijeva počinje izvoditi ludorije, zamolih je neka ne žuri. Budući da sam novajlija u zabavama ove vrsti, potrebno mi je, rekoh, da se postepeno privikavam. Obećala mi je da će biti razborita.
[42] Firentinski poljubac (tal.: bacio alla fiorentina), »poljubac« što se daje uštinuvši obraze kažiprstom i srednjakom.
Prije večere, ne znajući što da kažem, upitah je ima li u Avignonu kakvog ljubavnika, a ona mi odgovori da ima samo legatovog auditora, koji je ljubazan i velikodušan, iako joj tjelesno ne odgovara.
– Prilagodila sam se njegovu ukusu – kaza mi – i to veoma lako, što bih lanjske godine uParizu smatrala nemogućim, jer sam zamišljala da to mora boljeti, ali sam se prevarila.
– Šta, zar auditor s tobom postupa kao s momkom?
– Da. Moja bi ga sestra obožavala, jer to joj je strast.
– Ali tvoja je sestra imala bujne bokove.
– A ja? Evo, gledaj, dirni.
– Dobra si, ali čekaj, odviše je rano. Ludovat ćemo nakon večere.
– Znaš li ti – kaza joj Lepijeva – da si luda?
– Zašto luda?
– Ajme! Ta zar je dopušteno tako podizati suknju?
– Draga moja prijateljice, i ti ćeš učiniti to isto. Kad se čovjek nađe u dobru društvu,onda to vrijedi zlata.
– Čudim se – rekoh Astrodijevoj – što svima otkrivaš tu tvoju vezu s auditorom.
– Nisam ja ta koja svima otkrivam već to svi kažu meni, i na tom mi čestitaju, jer onnikada nije volio djevojke. Ispala bih smiješna kad bih to poricala. Čudila sam se svojoj sestri, ali na ovome svijetu ne valja se ničem čuditi. Zar ti to ne voliš?
– Ne, ja više volim ovo.
Rekavši ja više volim ovo, pružih ruku prema Lepijevoj, koja je stajala preda mnom, baš prema mjestu na njenoj haljini koje je trebalo odgovarati njenom ovo, a budući da mi ruka nije ni na šta naišla, Astrodijcva prasne u gromki smijeh. Ustade, uhvati me za ruku i, stavljajući mi je nasuprot ovoga svoje drugarice, prinese mi je samo šest palaca ispod grbe. Tamo mi na moje veliko čuđenje prsti napipaše vrh prepone. Lepijeva, koja se zastidjela sramežljivo se povukavši, poče se smijati; ali ja ostadoh zbunjen, jer umjesto da to ima u sredini tijela, njoj to bijaše na jednoj četvrtini. Ostale tri četvrtine sačinjavala su bedra i noge. Obradovah se pomišljajući na užitak što će mi ga nakon večere pružiti taj za me posve novi prizor.
– Zar vi, draga moja Lepijeva, nemate ljubavnika?
– Nema – reče Astrodijeva – ona je djevica.
– Nije istina – kaza ova – jer sam imala jednog ljubavnika u Bordeauxu, a drugog uMontpellieru.
– Unatoč tome – nadoveza Astrodijeva – ti bi mogla reći da si djevica, jer nikada se nisirazlikovala od onoga što si sada.
– I to je istina.
– Kako? rekoh joj. Zar dakle nikada niste bili djevica? Molim vas, ispričajte mi to, jer jeto zaista jedinstveno.
– Nikada nisam niti bila, jer činjenica je da sam prije nego me dotaknuo moj prviljubavnik bila ista kao i nakon što me je imao. Tada mi je bilo dvanaest godina.
– Šta ti je kazao kad je uvidio da nisi djevica?
– Povjerovao je kad sam mu se zaklela da jesam, pa je to pripisao rahitisu.
– Nije li vas to onda boljelo?
– Nije, jer sam ga zamolila da to čini lagano.
– Moraš to pokušati – kaza mi Astrodijeva – učinit ćemo to nakon večere.
– Oh! To ne – odvrati Lepijeva – jer gospodin je tako visok.
– Kojeg li razloga! Zar se bojiš da neće čitav ući? Evo. Pokazat ću ti.
– No – na to će Lepijeva – tako sam i zamišljala. To nikako neće ući.
– Istina je – složi se Astrodijeva – da je to pomalo nepravedno. Cjenkat ćeš se, i gospodinće se zadovoljiti time da smjestiš samo polovicu.
– Nije riječ o duljini, draga moja. Vrata su odviše uska.
– U tom si slučaju sretna. Moći ćeš prodati svoju nevinost pošto si imala dva ljubavnika.Međutim, ni to nije ništa nova.
Razgovor tih djevojaka tjerao me je u neodoljiv smijeh, a naivne riječi one grbave, koja kao da je govorila suštu istinu, navedoše me da je okušam nakon večere.
Za stolom sam uživao videći kako te djevojke jedu kao da su izgladnjele i kako neštedimice piju. Budući da je vino počelo djelovati, Astrodijeva predloži da se dovedemo u prirodno stanje, a ja pristadoh legavši prvi i okrenuvši im leđa. Okrenuo sam se prema njima tek kad me Astrodijeva pozva, a svu moju pažnju privuče Lepijeva. Bila je posramljena, ali hvaleći sve ono što sam vidio u pojedinostima, pomogoh joj da se raspoloži i nagovorih je neka legne pored mene; ali bez Astrodijeve nikako ne bi mogla leći na leđa jer ih zapravo nije niti imala. Sve to bijaše samo jedna grba. Ali Astrodijeva preklopi jedan jastuk i tako joj ga dobro namjesti da su joj se svi dijelovi tijela našli u vodoravnom položaju, i posao bje završen u najboljem redu. Ona je na se preuzela samo uvođenje, što je tako dobro uspjelo da mi Lepijeva, hrabreći me, kaza da se nemam više čega bojati. I tako s mnogo užitka završismo prvi čin.
Za vrijeme međučina dođe me poljubiti, što nije mogla učiniti dok je bila u zanosu budući da joj je glava zaista bila pognuta na grudi.
– Sada je na meni red – kaza mi Astrodijeva – ali budući da ne želim nabiti rogove svomauditoru, dođi prije toga razgledati krajolik. Želim to, jer kasnije ćeš hrabrije putovati. Evo.
– Šta da učinim s tom polovinom limuna?
– Iscijedi unutra njegov sok. Hoću da budeš siguran da se ne izlažeš nikakvoj opasnosti.Zar ne znaš da ne bih mogla podnijeti to peckanje kad bih bila bolesna?
– Evo, učinjeno je. Jesi li zadovoljna?
– Da. Ali svakako pazi da me ne prevariš, jer ako ostanem trudna, gotovo je s mojomreputacijom. A ti, Lepi, daj našem prijatelju diližansu.
– Šta je to diližansa?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:47 pm




Morao sam prekinuti posao, jer sam umirao od smijeha: Ona je svakako željela da je nauči tom postupku, a ja moradoh na to pristati, ako sam htio da mi dopusti da ja to učinim i njoj. Budući da sam bio prisiljen da je ne varam, posao bijaše dug, ali ona je to i željela. Psovala je Lepijevu, koja se umorila od te diližanse i govorila mi neka požurim, i tako joj je jasno dala do znanja da joj nije potrebna, te završismo zajedno.
Nakon što sam se toliko nasmijao i toliko toga učinio, vjerujući da više ništa ne mogu, kazah im neka odu, ali Astrodijeva se usprotivi i zatraži od mene punč. Rado im ga spremih, ali kako ih nisam više želio, ponovo se obukoh.
Punč što sam im ga spremio sa šampanjcem natjera ih u takvo ludilo da i ja iznova poludjeh zajedno s njima. Astrodijeva je onu drugu namjestila tako da se nisu više vidjele one njene grbe, pa me obuze za njom pomamna želja zamišljajući da ću silovati odraslu kćerku Jupiterovu. Lepijeva mi se kasnije zaklela da je pri tome ona pobijedila, a ja nisam u to sumnjao, ali Astrodijeva, videći me mrtvog, ne htjede čuti glas razbora. Htjela je napraviti čudo; ali nisam mogao otrpjeti da me ubije kako bi me ponovo uskrsnula. Obećah im drugu večeru u istom stilu, namjeravajući da ne održim zadanu riječ. Kad su u času odlaska ugledale deset lujdora, povjerovao sam da će me pojesti od radosti. Popele su se u moja kola što su ih čekala pred vratima, dajući mi tisuću blagoslova. Nakon osam sati spavanja, nisam se mogao potužiti da je ta orgija bila odviše naporna. Hitro sam se obukao i otišao u šetnju.
Odjednom se preda mnom stvori Stuard i žalosnim mi glasom kaza da će se baciti u Rhonu ako mu ne omogućim da ode prije mene.
– Gospodine, mogu odriješiti dvadeset pet lujdora; ali želim ih izbrojati nasamo damikoja je krotka poput janjeta.
– Gospodine, to je svota koja nam je potrebna. Ona je voljna, pođite s njom razgovarati.Vratit ću se tek u podne.
Stavih dvadeset pet lujdora u lijepu malu kesicu i potrčah likujući zbog pobjede. Pun poštovanja uđoh u njenu sobu i ugledah je u postelji. Kad sam se približio, ona sjedne ne trudeći se da pridigne košulju koja je ostavila otkrivenom jednu dojku, i prije negoli sam išta izustio, iz njenih usta navriješe ove riječi:
– Evo, gospodine, voljna sam da vam svojim tijelom platim onih bijednih dvadeset petlujdora što su potrebni mome mužu. Činite sa mnom sve što želite; nećete naići ni na kakav otpor, ali znajte da ćete se, iskorištavajući moju nuždu kako biste utažili svoju životinjsku požudu, osjećati mnogo poniženiji od mene koja se prodajem za tako kukavnu cijenu samo zato što sam na to prisiljena neimaštinom. Vaša je niskost sramotnija od moje. Dođite i poslužite se.
Na tu posljednju riječ smakne na kraj kreveta pokrivač, pokazavši mi ljepote koje mi već bijahu poznate, a koje tako opaka duša nije bila dostojna posjedovati. Pokupih pokrivač i srdito ga prebacih preko nje.
– Ne, gospođo – odgovorih joj – nije istina da ću iz ove sobe izići ponižen onim što ste miupravo kazali; ali rastužit ću vas kazavši vam istinu koju vi, kao čestita žena, zacijelo dobro poznajete. Nisam grub, i kako bih vas u to uvjerio, odlazim a da nisam uživao u vašim dražima koje prezirem, i koje nisam namjeravao platiti dajući vam onih bijednih dvadeset pet lujdora. Evo ih, ali znajte da vam ih dajem samo iz osjećanja samilosti, a krivo mi je što to ne mogu nadvladati. Znajte i to, čim se dajete nekom muškarcu za novac, pa bilo to i za sto milijuna, da ste izgubljena žena ako se ne pravite da ga volite, jer će tad muškarac, ne mogavši prozreti vašu himbu, misliti da ste uistinu pošteni. Zbogom.
Nakon toga se vratih u svoju sobu, a kad mi njen muž dođe zahvaliti, zamolih ga neka mi više ne govori o svojoj ženi. Sutradan je s njom otišao u Lyon.
Kasnije, na povratku kući, vidjeh gdje iz neke lađe izlazi mladić od dvadeset četiri ili dvadeset šest godina, kome se na čestitom licu odražavala tuga. Priđe mi i zaiska milostinju, pokazavši mi spis koji mu je to dopuštao i putnicu iz koje vidjeh da je prije šest tjedana otišao iz Madrida. Bijaše iz Parme, a zvao se Gaetano Costa. Kad vidjeh da je iz Parme, javi se u meni tuga za domovinom i ja ga upitah kakva ga je nevolja natjerala na prošnju.
– Ta da nemam potrebnog novca da se vratim u domovinu.
– Šta ste radili u Madridu i zašto ste onamo otišli?
– Otišao sam prije četiri godine kao sobar doktora Pistorina, liječnika španjolskog kralja,ali nezadovoljan svojim položajem zatražio sam otkaz. Ovo vam svjedočanstvo pokazuje da me nije otjerao.
– Šta umijete raditi?
– Imam lijep rukopis, mogu služiti kao tajnik, u svojoj zemlji mogu obavljati posaopisara. Evo francuskih stihova koje sam jučer prepisao, a evo i talijanskih.
– Rukopis vam je lijep, ali jeste li u stanju da i sami pravilno pišete?
– Po diktatu mogu pisati i latinski i španjolski.
– Da li pravilno?
– Da, gospodine, kada mi se diktira; jer na pravilnost treba da pazi onaj tko diktira.
Odmah vidjeh da je taj mladić neznalica, ali usprkos tome uvedoh ga u svoju sobu, kazah Leducu neka s njim govori španjolski, a ovaj mu prilično dobro odgovori. No kad sam mu diktirao na talijanskom i francuskom, ustanovih da ne zna ni najosnovnija pravopisna pravila. Kazah mu da ne zna pisati, i videći da je utučen, utješih ga kazavši mu da ću ga o svom trošku povesti do Genove. Poljubio mi je ruku i počeo me uvjeravati da ću u njemu naći vjernog slugu.
Svidio mi se zato što je imao osebujan način rasuđivanja, a time se služio misleći da ga to izdiže nad druge. Na taj je način izgleda pobuđivao poštovanje glupana s kojima je dotad živio, a time se dobronamjerno služio sa svima. U lice sam mu se nasmijao kad mi je, još prvog trenutka, skromno kazao da se umijeće pisanja sastoji u što čitkijem rukopisu, te da o tome dakle više zna onaj u koga je rukopis čitljiviji. Nasmijao sam se i, vjerujući da se još može popraviti, zadržao sam ga. Da nije bio takav čudaković, bio bih mu udijelio milostinju i ne bi me spopao hir da ga uzmem. Kazao mi je da pravopis nije potreban budući da ga ne trebaju oni koji čitaju i znaju jezik pa lako shvate što je napisano, a oni koji to ne znaju ne mogu ni znati u čemu su greške. Videći da ne raspravljam, vjerovao je da me je natjerao u škripac te je moj smijeh uzeo za odobravanje. On je bio budala samo zato što bijaše duhovit, neuk i drzak. Ja sam to smatrao zanimljivim, pa sam ga zadržao. Bio sam još gluplji od njega. Uostalom, on je bio dobar momak, nije volio ni žene, ni vino, ni kockanje, ni loše društvo; rijetko je izlazio, i to uvijek sam. Leducu se nije sviđao zato što se pravio važan kao tajnik i zato što mu je jednom kazao da svaki Španjolac koji ima povinutu kost na nozi potječe od Maura. Leduc je imao tu manu, a hvalio se da potječe od stare kršćanske loze, pa je smrtno zamrzio Costu, koji je u biti bio u pravu. Zbog toga su se, petnaest dana kasnije, u Nici potukli na šake. Costa dođe da mi se požali otečena nosa. Ja mu se nasmijah. Od toga je dana poštovao Leduca, koji se zbog svog duljeg službovanja smatrao važnijem od njega.
Krenuo sam sutradan i odoh u Marseille ne namjeravajući se zaustavljati u Aixu gdje stoluje Parlament.[43] Smjestio sam se u krčmi Trinaest kantona, odlučivši da ostanem najmanje osam dana u tom starom gradu koji sam veoma želio upoznati i u njemu uživati potpunu slobodu; zato nisam ni uzeo nikakvo preporučno pismo. Bio sam dobro snabdjeven gotovinom te mi nije bilo potrebno ničije poznanstvo. Odmah obavijestih krčmara da ću jesti sam u svojoj sobi, da se želim dobro hraniti, ali nikada masno; znao sam da su ribe što se jedu u tom gradu ukusnije negoli one iz oceana ili Jadrana.
[43]... gdje stoluje Parlament. – Parlament u Aixu, jedan od dvanaest pokrajinskih parlamenata u doba prije Revolucije, bio je čuven po tzv. »pravu aneksa«, prema kome se bez njegova ratificiranja nije mogla provesti nijedna bula, ukaz ili propis iz Rima ili legatskog namjesništva u Avignonu.
Sutradan izađoh u pratnji nekog tamošnjeg sluge koji će me odvesti natrag do krčme kad budem sit šetnje. Hodajući nasumce, nađoh se na nekoj dugoj i veoma širokoj obali i učini mi se kao da se nalazim u Veneciji. Vidjeh dućančiće gdje su se na malo prodavala španjolska i istočnjačka vina i gdje su doručkovali oni koji su više voljeli to negoli kavu ili čokoladu. Vidjeh žurbu ljudi što su išli amo-tamo, sudarajući se i ne gubeći vremena u izvinjavanju. Vidjeh trgovčiće i torbare koji su mušterijama nudili svakojaku robu, lijepe djevojke, dobro i slabo odjevene, pored žena drzovita izgleda koje su onima što bi ih gledali kanda govorile: »Samo pođite za mnom.« Vidio sam i one koje bijahu lijepo dotjerane, skromna izgleda, i koje su, da bi pobudile veću radoznalost, išle svojim putem ne gledajući nikoga.
Činilo mi se da posvuda vidim slobodu svoje rodne zemlje, u onoj mješavini svih naroda, kao i u raznolikoj nošnji. Bijaše to mješavina Grka, Turaka, Afrikanaca, gusara (ili ljudi koji su barem tako izgledali), Židova, redovnika i šarlatana, a s vremena na vrijeme vidjeh Engleze, koji nisu ništa govorili ili su potiho razgovarali između sebe na gledajući ni u koga.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:47 pm



XV
Rosalie - Toulon - Nica - Dolazak u Genovu - Gospodin Grimaldi - Veronica
Na uglu jedne ulice ugledah kazališnu objavu i zaustavivši se pročitah da se te večeri daje jedna komedija. Zadovoljan odoh na ručak, a još zadovoljniji bijah poslije objeda. Poslužili su me naime odličnom ribom.
Preodjenuvši se, odoh u komediju i uzeh mjesto u prosceniju. Sve četiri lože, i zdesna i slijeva, bijahu zauzete. U njima su sjedile lijepe žene, bogato i otmjeno odjevene, ali muškarca ne vidjeh nijednog.
U prvom međučinu stadoše međutim dolaziti udvarači, jedni s mačem, drugi bez njega, obraćajući se posve slobodno tim ženama ili djevojkama. Čuo sam kako jedan malteški vitez kaže onoj koja je sama sjedila u loži pokraj mene:
– Sutra ću s tobom doručkovati.
Više mi nije trebalo. Promotrivši je pažljivije, zaključili da je poželjna, pa je, čim se vitez udaljio, bez predomišljanja upitah bi li me htjela pozvati na večeru.
– Sa zadovoljstvom, dragi prijatelju, ali toliko su me puta nasadili da te neću čekati akome odmah ne zakapariš.
– Kako da te zakaparim? Ne razumijem.
– Po tom se vidi da si novajlija. – I nasmijavši se dozva lepezom svog viteza.
– Objasni, molim te, ovom strancu koji se poziva na večeru što znači zakapariti.
On mi sa smiješkom objasni da gospođica želi da joj unaprijed platim večeru kako ne bih slučajno zaboravio da joj iskažem tu čast. Zahvalio sam mu i upitao gospođicu da li joj je dovoljan jedan lujdor. Ona reče da je to dosta, i ja joj ga odmah dadoh upitavši je usput za adresu. Kako nije imala kod sebe posjetnice, zamoli viteza da mi pokaže njenu kuću. Ovaj mi uslužno reče da će me po završetku predstave sam onamo odvesti, nadodavši da je to jedna od najrazuzdanijih javnih djevojaka u Marseillu. Zapitao me je da li sam već bio u Marseillu, a ja mu odgovorih da je ovo prvi put i da sam tek stigao.
Šećući sredinom proscenija, kazivao mi je imena petnaestak djevojaka koje su sjedile ondje, pripravne da na prvi mig pozovu na večeru svakog bez razlike. Zapitao sam viteza nalazi li se među tim ljepoticama i njegova miljenica, a on mi reče da voli jednu plesačicu koju uzdržava, ali kako nije ljubomoran, rado će me jednog dana odvesti k njoj. Izjavio sam da će mi to pričiniti veliko zadovoljstvo.
Uto balet izađe na pozornicu, i on mi je pokaza, a ja pohvalili njegov ukus. Poslije završetka komedije odvede me do vrata mog novog plijena i pošto mi kaza da ćemo se još: vidjeti, ostavi me.
Uspeh se dakle i nađoh je u razgolićenoj kućnoj odjeći. Prestade mi se sviđati, ali se moradoh smijati ludorijama koje je neprestano nizala. Uz to mi je dala i dobru večeru. Poslije jela legne u postelju i pozva me da joj se pridružim, no ja rekoh da nikad ne spavam u tuđoj kući. Ona mi tad pruži košuljicu koja čuva od nezgoda, ali ja ustanovih da je odveć gruba te je bacih. Ona reče da tanke stoje tri livre pa da svi kažu da su preskupe.
– Daj mi jednu tanku.
– Imam ih tuce, ali trgovkinja ih ne prodaje po komadu.
– Kupit ću dakle tuce.
– Odlično.
Ona pozvoni i naredi služavci koja je ušla neka joj donese omot koji se nalazi na njenom toaletnom stoliću. Krasno lice i čedno držanje djevojčino neobično me se dojmiše, i ja to rekoh njenoj gospodarici.
– Petnaest joj je godina – odvrati ova – ali to je jedna glupača koja ne da sebi blizutvrdeći da je još djevica.
– Dopuštaš li mi da je pregledam?
– Neće ti se ona dati. Pitaj je, pa ćeš vidjeti. Uto se vratila djevojka s omotom.
Ja zauzeh stanovit položaj i naredih joj da mi izabere jednu koja će mi dobro pristajati. Ona natmureno posluša i uze odabirati i mjeriti.
– Ova mi ne ide – prigovarao sam joj – pokušaj drugu... ni ova nije dobra, daj drugu, pajoš jednu, i odjednom je svu poprskah. Njena se gospodarica nasmija, a djevojka mi, ogorčena tim postupkom, baci sve košuljice u glavu i ode pjeneći se od srdžbe. Kako me više ništa nije golicalo, platih košuljice i odoh. Djevojka koju sam onako gadno zlostavljao ipak mi posvijetli niza stube, a ja joj, da popravim svoju gadost, dadoh jedan lujdor. Ona me, ne dolazeći sebi od čuda, plaho zamoli neka ne kažem gospođi.
– Je li doista istina, drago moje dijete, da vam je djevičanstvo netaknuto?
– To je prava istina, gospodine.
– Pa zašto onda nećete da vas se pregleda?
– Jer me to ljuti.
– Ipak biste se morali nakaniti, jer čovjek doista ne zna što bi s vama, koliko god stelijepi. Biste li htjeli mene?
– Bih, ali ne u ovoj kući.
– Gdje onda?
– Sutra ćete me naći kod moje majke. Vaš ovdašnji sluga zna gdje je to.
Vrativši se kući zapitah slugu poznaje li djevojku koja mi je posvijetlila. Odgovorio je da je poznaje, no da se iznenadio što ju je susreo na takvu mjestu, jer je smatrao da je poštena.
– Sutra ujutro odvest ćeš me njezinoj majci.
Sutradan u deset sati on me odvede na kraj grada i pokaza mi jednu bijednu prizemnicu. Ušavši, ugledah jednu ženu koja je namatala vlakna u povjesmo i djecu koja su grickala kruh. Žena me upita što želim.
– Zar vaša kći nije ovdje?
– Nije. A da i jest, što vi mislite, jesam li ja vaša svodilja?
U taj čas uđe kći, a pobješnjela joj mati baci u glavu bocu koja joj se našla pod rukom i koja bi je sigurno usmrtila da je nije promašila. Ja skočim između njih, zamahnjujući štapom, djeca udariše u dreku, uđe moj sluga i zatvori vrata, ali žena nikako da se umiri. Uzvikala se na kćer da je bludnica, i neka se odmah čisti jer da joj ona nije više majka. Ja je jedva zadržah da ne poleti na djevojku. Moj je sluga stane umirivati i moliti neka ne viče toliko, jer da će uzbuniti susjede, ali se ona izdere:
– Šuti, svodniče!
Dadoh joj veliki zlatnik, ona mi ga baci u glavu, na što je meni sve dozlogrdilo, pa otvorih vrata i izađoh s jadnom djevojkom koju je moj sluga jedva istrgnuo iz ruku gnjevne majke.
Fukara koja se okupila oko kuće stade me slijediti, zviždeći i grozeći se. Rastrgali bi me na komade da nisam pobjegao u jednu crkvu odakle sam nakon četvrt sata izišao kroz druga vrata. Možda nikad u životu nisam izbjegao većoj opasnosti. Strah me je spasio da dokraja ne razdražim puk, čiju sam nesmiljenu ćud dobro poznavao.
Kad bijah na dvije stotine koraka od svratišta, ugledah onu djevojku kako hita za mnom, držeći se za ruku mog sluge.
– Kako ste me, poznajući surovost svoje majke – prekorili je – mogli dovesti u takvuopasnost?
– Mislila sam da će vas poštovati.
– Otarite suze i umirite se. Samo, ja ne znam na koji način da vam pomognem.
– U onu kuću gdje ste me jučer našli ne mogu se više vratiti. Sad sam na ulici.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:49 pm




Upitao sam slugu poznaje li kakvu čestitu ženu kod koje bih je smjestio, plaćajući za njeno izdržavanje. Odgovori mi da zna kuću u kojoj se iznajmljuju namještene sobe. Rekoh mu neka odmah krene onamo, a ja ću s djevojkom za njim. On nas uvede u jednu kuću gdje mi neki starac pokaza sobe na svim katovima. Djevojka reče da će joj biti dobar i stan za šest franaka mjesečno, i starac se pope na tavan, te otključa neku potkrovnicu rekavši:
– Ovo stoji šest franaka, ali ja tražim stanarinu za mjesec dana unaprijed, te vasupozoravam da se moja vrata zaključavaju u deset sati i da nitko ne smije dolaziti k vama noću.
U potkrovlju se nalazio krevet s grubim ali čistim ponjavama, stol i komoda. Prozor bijaše zastakljen i proviđen kapcima. Zapitah starca koliko bi na dan tražio za hranu, a on zatraži dvadeset sua i još dva sua za služavku koja bi joj donosila jelo i spremala sobu. Djevojka kaza da je zadovoljna, plati za stan i izbroja još dvadeset sua za jelo. Nato je ostavih obećavši da ću se vratiti.
Silazeći upitah starca ima li sobu i za mene, i on mi je dade zahtijevajući za najam jedan lujdor, koji odmah platih. Dao mi je ključ od uličnih vrata, tako da u svako doba mogu ući. Napomenuo je da kuha kod kuće i da mogu naručiti jelo po cijeni koju mu označim.
Pošto sam dakle učinio jedno dobro djelo za koje bi se pomislilo da izvire iz vrline, otišao sam ručati, a onda se uputih u jednu kavanu gdje naiđoh na onog prijašnjeg malteškog viteza. Igrao je neku marsejsku igru, ali čim me ugleda ostavi karte, spremivši u kesu desetak lujdora koje bijaše dobio. Upitao me jesam li bio zadovoljan s onom djevojkom s kojom sam večerao, i čuvši da joj nisam ništa napravio, ponudi se da me upozna sa svojom plesačicom.
Zatekli smo je pri uređivanju. Upravo ju je češljao neki vlasuljar. Primila me je šaleći se kao da sam joj stari znanac. Nije me nimalo privlačila, no zbog viteza to nisam pokazivao. Kad se vlasuljar povukao, ona se stane preodijevati za kazalište, ne ustručavajući se nimalo pred nama. Vitez joj je pomagao kod presvlačenja pošulje, što je ona dopuštala bez ikakva stida. Ipak me je zamolila da joj oprostim. Odvratio sam joj u smijehu da me je doista dovela u nepriliku. Nije htjela povjerovati pa mi priđe da opipom provjeri moje riječi, i ustanovivši da sam lagao, nazva me ništarijom.
U Francuskoj nema grada gdje među javnim djevojkama vlada tolika raskalašenost kao u Marseillu. Ne samo da se hvališu da ništa ne uskraćuju svojim mušterijama, već one prve nude muškarcu ono što se on ne bi uvijek usudio tražiti.
Vitez me je zamolio neka ostanem s njima na večeri. Pristao sam iz puke uljudnosti. Jedini užitak što sam ga poslije večere doživio bijaše da gledam viteza kako u krevetu vrši svoju mušku dužnost.
Zaželio sam im laku noć i povukao se pod izlikom da sam slaba zdravlja.
Otišao sam u kuću gdje sam smjestio ono jadno djevojče. Kad sam otvorio vrata, služavka ustade da me odvede u moju sobu. Bilo je oko ponoći. Upitao sam je bih li se smio popeti u potkrovlje, i ona me odmah odvede. Zakucala je na vrata, a djevojka, čuvši moj glas, odmah otvori. Služavku sam poslao da me čeka u mojoj sobi. Zatim sjedoh na djevojčinu postelju i zapitah je da li je zadovoljna, a ona odvrati da je presretna.
– E, pa onda se nadam da ćete biti popustljivi. Ja bih noćas da spavam s vama.
– Kako god vam je volja, samo vam moram priznati da sam se ja jednom ljubavniku većpodala, svega jednom doduše, ali to je dovoljno da me više ne nađete netaknutom. Oprostite što sam vam jučer lagala. Nisam ni slutila da ćete me poželjeti.
Blaga kao ovčica pustila je da pohlepnim svojim očima razotkrijem sve njene krasote, da ih moje ruke sve opipaju i da ih moja usta posišu. Već sama pomisao da ću za časak posjedovati to blago razgarala mi je plamen u duši, ali me je tištala njena odveć poslušna podatljivost.
– Rosalie draga – tako se naime zvala – tvoja podložnost kazuje mi da me ne voliš. Zaštone uzvraćaš na moju čežnju istim žarom?
– Ne usuđujem se. Bojim se da biste me smatrali neiskrenom.
Dršćući od nestrpljenja da je stegnem u naručju, zbacih sa sebe sve što je moglo smetati užitku i legoh pokraj nje. Trenutak kasnije s čuđenjem ustanovih da mi je lagala rekavši da je već imala ljubavnika.
– Nikad valjda nijedna djevojka – rekoh joj – nije glede tog slagala.
– Drago mi je što mislite da nije tako, ali istina je da sam imala ljubavnika i ispripovjeditću vam kako:
»Još prije dva mjeseca moja me je majka, iako žena nagle ćudi, nježno voljela. Radila sam kao krojačica i zarađivala dnevno po dvadeset, a katkada i po trideset sua. Sve sam davala majci. Nisam imala dragog niti sam za to marila. Smijala sam se kad su mi hvalili moju čednost, dok ja nisam znala da sam čedna. Još su me u djetinjstvu poučili da nikad ne gledam u mladiće koje susrećem na ulici i da nikad ne odgovaram na glupe dosjetke koje mi dobacuju.«
»Dakle, prije dva mjeseca, neki pristao mladić, trgovac, rodom iz Genove, upoznao se s majkom kad joj je dao na pranje fine pamučne čarape. Nije mi laskao, razgovarao je pristojno i ljubazno, i zato mi se veoma svidio. Počeo je svake večeri dolaziti k nama. Majka je uvijek bila nazočna. Sjedio je pored mene, nikad me nije čak ni za ruku uzeo da mi je poljubi. Majka, kojoj bijaše drago što se mladić očito zaljubio u mene, često me je korila što nisam ljubaznija prema njemu. On je uskoro imao otploviti u Genovu na svom malom brodu krcatom robom i pred majkom je izjavio da će se vratiti u proljeće i onda nam saopćiti svoje namjere, a te će ovisiti o tom jesam li ostala poštena. Time je sve rekao. Smatrajući ga već kao budućeg mog muža, majka nas je često puštala da razgovaramo na vratima sve do ponoći. Kad bi on otišao, ja bih zaključala vrata i otišla leći kraj majke, koju sam uvijek nalazila u dubokom snu.«
»Nekoliko dana prije odlaska nagovorio me je da se udaljim od kućnih vrata pozivajući me da popijemo čašu muškata kod nekog grčkog podrumara čija je radnja ostajala otvorena cijele noći. Ondje smo ostali nasamo jedva pola sata, i te sam mu večeri prvi put dopustila da mi ukrade nekoliko poljubaca. Da sam, vrativši se kući, zatekla majku budnom, ja bih joj to ispripovjedila, tako je nevin bio moj prvi užitak. Druge večeri ponovo me je privolio da mu podarim isto zadovoljstvo, i tako je ljubav uzimala sve više maha.«
»Treće se večeri mladić oprostio od majke, jer je još iste noći imao otploviti. Kad je ona zaspala, ja sam mu, ne dvoumeći se, darovala onaj užitak za kojim smo oboje jednako čeznuli. Bili smo na neuobičajenom mjestu, jeli smo da potaknemo žeđ, pili da je utažimo, i raspaljena su nam ćutila tako osokolila ljubav da smo zaboravili na dužnost i poštenje, misleći da smo sve pobijedili. Poslije pada zaspasmo, i kad se probudismo pri danjoj svjetlosti, spoznasmo grijeh što smo ga počinili. Ustali smo više tužni no radosni, i ja sam se vratila kući, gdje me je majka, već budna, dočekala slično kao što ste danas vidjeli. Rekla sam joj da će vjenčanje izbrisati moj grijeh, a ona, čuvši to priznanje, dohvati štap i bila bi me ubila da nisam pobjegla.«
»Cijelo sam se jutro skrivala u jednoj crkvi, a u podne sam se našla na ulici ne znajući kamo bih pošla. Susrela sam neku ženu koju sam poznavala, a koja se bavila smještavanjem služavki u kuće koje su to tražile. Zapitala sam je zna li nekoga tko bi me primio, i ona mi reče da su je baš tog jutra pitali za služavku, no da je gospodarica poznata milosnica, te da se, smjestim li se kod nje, izlažem opasnosti da pođem njenim stopama. Odgovorila sam da ću se znati obraniti, i dobra me žena smjesti u pokvarenoj kući gdje ste me zatekli. Gospođica me je zadovoljno primila, a još zadovoljnija postade kad joj, odgovarajući na pitanja, rekoh da još nisam bila s muškarcem. Ali zbog te sam se laži gorko pokajala.«
»U osam dana što sam služila u te raspusnice nagutala sam se najsramotnijih i najgnusnijih uvreda što ih je ikad jedna djevojka podnijela. Svaki muškarac koji je onamo došao, čim bi me vidio i čuo da sam nevina, htio je da me zloupotrijebi, nudeći mi pet do šest lujdora, s time da me najprije pregleda. Ja nisam htjela, i svaki bi me ismijao i izrugao. Po nekoliko su me puta na dan prisiljavali da prisustvujem gadostima onih koji su dolazili da se pozabave s mojom gazdaricom, a kad sam im pri odlasku osvjetljavala stube, govorili su mi prostačke psovke zato što nisam htjela da im za dvanaest sua uradim ono što su tražili. Tad bi mi davali šest bakrenjaka govoreći da sam zacijelo sva gnjila. Kad sam se povlačila u svoj bijedni brlog na spavanje, uvijek bih na vrata navalila težak komad pokućstva. Na kraju sam pomišljala da se ubijem, kad ste jučer naveče došli vi i ponijeli se prema meni da se sramotnije ne može zamisliti. No na odlasku pričinili ste mi se plemenitim i razboritim, pa sam vam ne samo oprostila već vas i zavoljela vjerujući da ste vi čovjek kojeg mi je providnost poslala da posreduje kod moje majke ne bi li me opet primila. Tako će me, umovala sam, moj dragi, kad se u proljeće vrati, naći u kući i oženiti se mnome. No od jutros nemam vjere u svoju majku, koja me očito smatra plaćenom bludnicom. Sad pripadam vama, i ako me hoćete, odreći ću se zauvijek svog zaručnika, kojeg, znam to i predobro, nisam više dostojna. Uzmite me za služavku, ja ću vas vjerno voljeti kao da sam vam žena, i nikad ništa neću od vas tražiti.«
Ne znam bijaše li to iz slabosti ili plemenitosti, tek Rosalie vidje moje suze prije negoli ja njene. Ali onda iz njenih poteče bujica.
– Čini mi se – rekoh joj – da imaš svega jednu košulju.
– Imam još jednu koju sam slučajno spremila u džep. Sve što imam ostalo je kod mojemajke.
– Otari suze, Rosalie, sutra ujutro imat ćeš sve što ti je potrebno, a večerat ćeš sa mnomu sobi koju sam iznajmio na drugom katu. Ja ću se brinuti za tebe, spavaj spokojno.
– Vi ste se dakle sažalili na me?
– Mislim, drago dijete, da je to ljubav.
– Dao bog.
Ta prostodušna izreka nagna me u smijeh. Sišavši u sobu, nađoh služavku, koja me je čekala puna dva sata. No namrgođeno joj se lice razvedri kad joj dadoh talir od šest franaka. Naložio sam joj neka kaže gospodaru da ću sutra s Rosalie posno večerati u svojoj sobi, no neka napomene da volim ukusnu trpezu.
Otišao sam u svratiste Trinaest kantona istinski zaljubljen u jadnu djevojku i s čvrstom odlukom da je nikad ne napustim. Tako mislimo kad smo god zaljubljeni.
Sutradan sam pješke izašao sa slugom da mi pokaže gdje bih mogao kupiti sve za sirotu Rosalie. Naumio sam je odjenuti skromno no pristojno. U dobi od petnaest godina, ona bijaše razvijena poput djevojke od dvadeset, s jedrim grudima, sva skladno zaobljena. Sve sam joj kupio kao po mjeri. Na to sam utrošio cijelo jutro, i sluga joj je u malom kovčegu odnio dvije haljine, košulje, podsuknje, čarape, maramice, kape, rukavice, papuče, lepezu, torbicu za ručni rad i ogrtač. Nestrpljivo sam čekao večer da uživam u ljupkom prizoru kojim ću obradovati svoje srce.
Malteški vitez dođe nenajavljen na ručak, što mi bijaše drago. Poslije objeda nagovori me da odemo zajedno u komediju jer, kako reče, tog dana nema abonomana, pa ću u ložama vidjeti najotmjenije društvo Marseilla. Javnih djevojaka neće biti u prosceniju jer na takve dane moraju platiti ulaznicu.
Predstavio me nekoj gospođi koja je priređivala prijeme za otmjen svijet. Pozvala je i mene, no ja sam joj zahvalio rekavši da odlazim iz grada. Bijaše to međutim korisno poznanstvo koje mi je i te kako poslužilo za drugog boravka u Marseillu. Gospođa se zvala Audibert.
Nisam dočekao svršetak predstave, već pohitah Rosaliji, koju sam jedva prepoznao kad sam je ugledao. Preda mnom je stajala crnka visoka stasa, tamnih obrva, nježna, ponešto blijeda lica, a puta bijele kao ljiljan. Na obrazima imala je rupice koje su se vidjele samo kad se smijala, a sličnu je jamicu imala usred brade. Njena donja usna, rumena kao jagoda bijaše malo ispupčenija od gornje, te se činilo kao da je stvorena da ubere poljubac i da ga zauvijek zadrži. Bijaše to jedno od onih otmjenih lica koja nešto govore, pa se pogled na njima zaustavlja, i čovjek poželi da sazna što bi htjela kazati. Pravu Rosalijinu ljepotu mogao bi vidjeti tek kad bi se nasmiješila, a dotad sam je vidio uvijek tužnu. Sad je međutim tuge nestalo, a s lica joj je odsijevala zahvalnost i veselje.
– Ti ćeš, Rosalie draga, biti moja gospodarica i moje će te sluge poštovati kao da si mi žena.
Rosalie tada, kao da je iz smrti ušla u život, pokuša iskazati što osjeća zbog tolikih dobročinstava, a meni je, slušajući njene zbunjene riječi, duša plivala u radosti, jer bijah siguran da nisu lažne.
U njenom potkrovlju nije bilo ogledala pa se odjenula kako je bez njega najbolje umjela. Vidio sam da se ne usuđuje stati pred veliko ogledalo koje bijaše u mojoj sobi, pa je ponukah da se pogleda, a ona to učini smijući se. Reče da joj se čini da vidi sliku neke druge žene. Pohvalila je ukusnu jednostavnost haljine, žaleći samo što bi njena majka u tom daru vidjela tek grešnu namjenu.
– Ne misli više na svoju mesmiljenu mater. Sad izgledaš poput otmjene dame i ja ću seosjećati polaskanim kad me u Genovi budu pitali jesi li mi kći.
– U Genovi?
– Da. Što si problijedjela?
– Ondje ću možda susresti čovjeka kog još nisam zaboravila.
– Hoćeš li ostati ovdje?
– Oh, ne! Volite me i nadalje, jer i ja vas volim, i to ne iz koristoljublja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:49 pm




– Oči ti se pune suzama, anđele moj. Dođi k meni i zagrli me.
Ona se prepusti mom zagrljaju, škropeći mi lice slatkim suzama koje više nije mogla zadržati. U tom stanju ganute razdraganosti sjedosmo za stol, a posluživala nas je jedina služavka u svratištu. Jela kojima nas ponudiše bjehu još ukusnija od onih što sam ih dobivao u svratištu Trinaest kantona. Ja sam jeo poput Apicija,[44] jedino mi bijaše krivo što Rosalie nije mogla tako reći ništa okusiti.
[44] Apicije. – Postojala su četiri čuvena rimska sladokusca tog imena, od kojih je jedan živio u vrijeme Tiberija, a pripisuje mu se slavna knjiga o kuhanju, za koju je, međutim, utvrđeno da je napisana poslije njegove smrti.
– Čini mi se, srce moje, da u tebe nema sklonosti za dobru trpezu.
– Nitko nema takvog teka kao ja, a i želudac mi je dobar, što ćete uostalom vidjeti kadmi se duša i srce malo priviknu na ovu sreću koju ne mogu pojmiti.
– Ali ti ništa ni ne piješ, a ovo je tako dobro vino. Ako više voliš grčki muškat, dat ću tiga donijeti, pa će te podsjetiti na tvog dragoga.
– Ako ste naumili sa mnom biti u svemu ljubazni, onda me ubuduće poštedite ovakvihponiženja od kojih za mene nema gorih.
– Nikad to više neću učiniti, mila moja Rosalie. Oprosti mi!
– Kad vas ovako gledam, osjećam pravi očaj što vas nisam upoznala prije njega.
– Taj mi tvoj osjećaj nadoknađuje tugu što nisam bio prvi. Mila moja prijateljice, uzvišenje to osjećaj, jer je nikao u tvojoj lijepoj i nevinoj duši. Ti si ne samo lijepa već i čedna, jer si se predala iz čiste ljubavi, i kad pomišljam da si sad moja, očaj mi se uvlači u dušu što ne mogu dokraja povjerovati da me voliš. Moj mi zao duh šapuće da ne bi bila tako nježna da ti nisam pomogao.
– O, zlog li duha! Istina je, da sam vas srela na ulici, ne poznajući vas, ne bih se ovakoludo zaljubila, ali sigurno je da biste mi se svidjeli. Ja osjećam da vas volim, no to nije zbog vaših dobročinstava, jer ja bih vas, tako mi srce kaže, voljela i kad biste bili siromašni, a ja bogata. Sve bih tad učinila za vas, ali ja to ne želim. Milije mi je da ja dugujem vama no vi meni. To je sve što znam, moj razum ne ide dalje, a vi pogodite ostalo.
Bila je ponoć, još smo sjedili kod stola, kadli osvanu stari svratištar da me zapita jesam li zadovoljan.
– Dugujem vam hvalu i čestitke. Tko je pripremio večeru?
– Moja kći. No moram vam reći da je skupa.
– Što je dobro, nikad nije skupo, dragi prijatelju. Bit ćete zadovoljni sa mnom kao štosam i ja s vama. Sutra naveče poslužit ćete me sličnom večerom, a dotle će se ova dražesna osoba koju vidite za stolom bolje osjećati, pa će nešto i okusiti.
– Bit će zato dobrog teka u postelji. I meni su se prije šezdeset godina događale takvestvari. Vi se smijete, gospođice?
– Smijem se misleći s kakvim se zadovoljstvom morate toga prisjećati.
– Ha, imate pravo. Zato ja mladom svijetu opraštam sve ludosti koje počinjaju zbogljubavi.
– Vi ste uistinu mudri – rekoh mu ja na to.
– Da, taj je starac mudar – primijeti Rosalie kad ostadosmo sami – a moja je majka pravaluda.
– Hoćeš li da te sutra povedem u komediju?
– Oh, ne, molim vas! Ako to baš želite, poslušat ću vas, no preko srca. Ni komedije, nišetnje! Što li sve ne bi rekao ovdašnji svijet! U Marseillu ništa, a drugdje sve, i to drage volje.
– Bit će kako želiš, samo ćeš se još večeras preseliti u novu sobu. Dosta je potkrovnice.Za tri dana putujemo:
– Zar tako skoro?
– Da. Sutra ćeš mi reći što sve trebaš za put, jer ja se možda ne bih mogao sjetiti.
– Još jedan podstavljeni ogrtačić, čizmice koje dosežu do listova, noćnu kapicu, nekolikočešljeva, kutiju za puder, jastučić za pudranje, lončić pomade i molitvenik.
– Zar ti znaš čitati?
– Znam čitati i pisati.
– Time što si mi otvoreno kazala sve što trebaš dala si mi najveći dokaz ljubavi, jer se bezpovjerenja ne može voljeti. Ne boj se, neću ništa zaboraviti, no za čizmice bi se mogla pobrinuti sama. U susjedstvu stanuje neki obućar, pa neka ti odmah ujutro uzme mjeru.
Ti razgovori bijahu uvod u preugodnu noć koju provedosmo zajedno. Spavali smo sedam sati, a san smo na početku i na kraju zasladili milovanjima.
Ustali smo oko podneva već prisno sprijateljeni. Rosalie me je počela tikati i više nije govorila o zahvalnosti. Svikavši se na novu sreću, smijala se prezrivo prošlim jadima i bijedi. Svakog bi mi se časa ovjesila oko vrata i u prevelikoj svojoj radosti zvala bi me svojim djetetom, tvorcem svoje sreće, i obasipala me kišom poljubaca. Znajući da u životu ništa osim sadašnjosti nije stvarno, predavao sam se uživanju svoje sreće, odbacujući spomen na prošlost i grozeći se pomisli na vječno prijeteći mrak budućnosti u kojoj osim smrti ništa nije sigurno.
Kupio sam joj zlatni čunak da se zabavlja pletući i poklonio joj sat. Kazala mi je da ga je veoma željela, no nije se nikad usudila da me za tako nešto zamoli. Videći međutim kako me je ta njena bojazan, koja je ukazivala na nedostatak povjerenja, ozlovoljila, ona mi, poljubivši me po sto puta, obeća da mi ubuduće neće prešutjeti ni najmanje svoje želje. Uživao sam odgajajući to djevojče. Već sam se unaprijed ponosio što će zahvaljujući odgoju koji će dobiti od mene postati savršenom.
Četvrtog je dana obavijestih neka bude spremna za put kad dođem s kočijom po nju. Ni Leduca ni Costu nisam ni o čemu obavijestio, a Rosaliji sam rekao da imam dvojicu slugu s kojima često običavam razgovarati da se nasmijem glupostima koje izlanu, no da se ona prema njima mora vladati suzdržano i hladno. Kad im bude imala što zapovjediti, neka to učini strogo, ali ne i naduto, i neka nikad ne pokaže ni najmanje sumnje u spremno izvršenje zapovijedi. Ako li je u bilo čem uvrijede, neka me odmah i bez sustezanja obavijesti.
Svratiste Trinaest kantona napustio sam u četvoroprežnoj poštanskoj kočiji, smjestivši Leduca i Costu na sjedišta kočijaša.
Zaustavili smo se pred kućom gdje me je čekala Rosalie. Zahvalivši dobrom starcu, koji je iskreno žalio što mu odlaze tako ljubazni gosti, smjestih Rosaliju u kočiju i naredih postiljonu da krene cestom za Toulon koji sam želio posjetiti prije povratka u Italiju.
Onamo smo stigli u pet sati. Ljubljena moja Rosalie večerala je zajedno sa mnom, poprimivši dostojanstveno držanje, ponajviše zbog Leduca, koji je tražio da je poslužuje Costa. I ne gledajući ga rekoh Rosaliji da će je on imati čast posluživati i češljati kad to zapovjedi. On se pokori i duboko joj se pokloni u znak poslušnosti.
Sutradan smo pošli da pogledamo luku. Sam zapovjednik, koji se ondje slučajno zatekao, iskazao nam je čast i svuda nas proveo. Velikodušno sam mu dopustio da vodi Rosaliju ispod ruke. Pozvali smo ga na ručak, a on se nije dao dugo moliti.
Mila moja Rosalie govorila je malo no uvijek umjesno, i premda nije imala nikakva iskustva u saobraćaju s otmjenim svijetom, ljupko je umjela odgovoriti na sve ljubaznosti koje joj je iskazivao prijazni zapovjednik.
Legli smo rano jer smo već sutradan imali krenuti u Antibes.
U tom sam gradu iznajmio barku za put do Genove, a kako sam se istim putem odlučio vratiti u Francusku, pohranio sam svoja kola u nekom spremištu, utanačivši pismeno da ću za njihov smještaj plaćati šest franaka mjesečno.
Iz Antibesa smo otplovili u samu zoru, no dva sata kasnije podiže se silan vjetar i videći gdje mi ono anđeosko biće premire od straha, naredih brodarima da spuste jedra i da odveslaju u luku Villefranche. Kako ondje nismo mogli naći prikladna konačišta, unajmih kočiju i odvezosmo se u Nicu, gdje ostadosmo tri dana, jer vrijeme sveudilj bijaše olujno.
Smatrao sam svojom dužnošću da odem u udvornu posjetu zapovjedniku, jednom starom časniku koji se zvao Peterson. Prvo što me je zapitao bijaše poznajem li nekog Rusa koji se naziva Karlo Ivanov. Odgovorih mu da sam ga susreo u jednoj kući u Grenoblu.
– Za nj se govori da je pobjegao iz Sibira i da je mlađi sin vojvode od Kurlandije.
– I meni su to rekli, ali o tom ne znam ništa.
– Otišao je u Genovu gdje jedan bankar, kako se govori, ima nalog da mu isplati dvadesettisuća talira, no uza sve to ovdje mu nitko nije htio predujmiti ni pare. Otpremio sam ga u Genovu na svoj trošak samo da grad oslobodim njegove sumnjive nazočnosti.
Bilo mi je drago što je Rus otišao prije mog dolaska. Neki stariji časnik, imenom Ramini, koji je stanovao u istom svratištu, zapitao me bih li htio ponijeti neki paket koji je gospodin de St. Pierre, španjolski konzul, želio poslati markizu Grimaldiju u Genovu. Tu sam dužnost rado preuzeo čim sam saznao da je to onaj isti Grimaldi kog sam nedavno upoznao u Avignonu. Ramini me pitao jesam li u Avignonu upoznao neku gospođu Stuard, koja je sa svojim navodnim mužem provela u Nici petnaest dana bez prebijene pare.
– Ta žena – nastavio je Ramini – nije nikad otvorila usta, svojom je čudesnom ljepotomočarala sav muški svijet, a nikog nije čak ni smiješkom nadarila.
Rekoh da više nije u Avignonu i da sam joj upravo ja dao novaca za put.
– Ali – nadovezah – kako joj je pošlo za rukom da ode iz Nice kad nije imala ni pare?
– Nitko to ne zna. Otišla je kočijom podmirivši račun kod svratištara. Baš bih rado o tojženi nešto više saznao. Gospodin Grimaldi ispripovjedio mi je kako je odbila da od njeg primi stotinu lujdora, a da je slično postupila s jednim Venecijancem. Jeste li to možda bili vi?
– Jesam, ali ipak sam joj dao novaca.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:50 pm




Kako se vrijeme popravilo, ukrcasmo se prve vedre noći i za dva dana stigosmo u Genovu, koje još nikad nisam vidio. Ukonačili smo se u svratištu Sveta Marta gdje iz pristojnosti uzeh dvije sobe, jednu pokraj druge, dok za sluge iznajmili jednu sobicu u blizini.
Drugog sam dana po Costi poslao onaj paket markizu Grimaldiju, a kasnije sam otišao da kod vratara ostavim svoju posjetnicu.
Mladi Đenovežanin kojeg sam privremeno uzeo u službu odvede me jednom trgovcu gdje kupih platna da Rosalie sebi sašije rublja kojeg nije imala dovoljno. Taj ju je dar neobično obradovao.
Još smo bili za stolom kad mi najaviše markiza Grimaldija koji me srdačno zagrli zahvalivši mi što sam vodio brigu o njegovu paketu. Odmah me upita što je bilo s gospođom Stuard, a kad mu ispripovjedih cijelu zgodu, glasno se nasmija primijetivši da ni sam ne zna što bi učinio na mom mjestu.
Primijetivši kako radoznalo promatra Rosalie, rekoh mu da je to gospođica koja me neobično zanima ne samo zbog svoje ljepote već i zbog pameti i čednosti. Natuknuh mu kako bi joj volio naći jednu pristojnu sobaricu koja bi je posluživala, pomagala joj kod šivanja, te izlazila s njome odjevena po mjesnoj modi. Najvažnije je međutim bilo da je razgovorom nauči talijanski, jer bih je želio predstaviti u Firenzi, Rimu i Napulju.
– A zašto nas Đenovežane želite lišiti tog velikog zadovoljstva? Evo, ja se nudim dagospođicu, pod naslovom koji mi označite, predstavim u svakoj otmjenijoj kući, počevši od svoje.
– Ona se iz ozbiljnih razloga ne želi ovdje ni s kim susretati.
– U redu. Hoćete li se neko vrijeme zadržati u Genovi?
– Naumio sam ostati najviše mjesec dana. Naša će razonoda biti razgledanje grada iokolice, a često ćemo odlaziti i u kazalište. Uživat ćemo sladeći se za stolom i jedući odlične gljive poput onih koje su nam danas priredili.
– To je uistinu lijepo. Ne bih vam mogao pružiti ugodnije zabave ni sretnijeg života odovoga što ste ga naumili provoditi u Genovi. Za gospođicu ću nastojati pronaći djevojku s kojom će biti zadovoljna.
Poslije markizova odlaska Rosalie me zamoli da je odvedem nekoj trgovkinji modnim sitnicama, jer bi željela kupiti vrpce i još neke potrebne stvari. Upozorila me da će ih platiti vlastitim novcem i da će se pogađati, zabranivši mi da se miješam.
– Bit će kako želiš, srce moje. A poslije ćemo ići u kazalište.
Kod modne trgovkinje, koja bijaše Francuskinja, moja se Rosalie pokaza ljupkom i duhovitom: pravila se važna, izbirljivo je sve pregledavala, tražila kape po najnovijoj modi, pogađala se i na kraju kupila sitnica za pet do šest lujdora koje je izbrojila na najotmjenji način. Izlazeći rekoh joj da su me zacijelo držali za njena lakaja, pa da se želim osvetiti. Stoga je povedoh u radnju nekog draguljara i kupih joj kopče, naušnice i ogrlicu, plativši bez pogađanja ono što su tražili.
– Dragi moj prijatelju – reče mi kad smo izišli – sviđa mi se ovo što si mi kupio, ali ti neznaš trošiti svoj novac. Da si se pogađao, uštedio bi najmanje četiri lujdora.
Naveče smo otišli u komediju, ali Rosaliji bijaše tako dosadno da me je nakon prvog čina zamolila neka je odvedem kući.
Vrativši se, nađosmo kutiju u kojoj je bilo dvadeset i četiri funte čokolade. Bijaše to dar gospodina Grimaldija.
Costi, koji se hvalio da umije izvrsno prirediti čokoladu, naložih da nam sutradan, po dolasku gospodina Grimaldija, pripremi tri šalice.
Markiz osvanu u devet sati ujutro. Sa sobom je doveo nekog trgovca od kog kupih dva velika komada najfinije pamučne tkanine s bijelom podlogom u koju bijahu utkani šareni cvijetovi izrađeni u Pekingu. Od tog je Rosalie željela napraviti dva mezzara[45] da se Genovom može šetati pokrivene glave po ondašnjoj modi.
[45] Mezzaro, od orijentalnih tkanina načinjene kapuljače što su ih nosile Đenovežanke.
Markizu sam zahvalio na velikodušnom daru. Čokolada koju nam je poslao bila je odlična. Costa je sjao od ponosa slušajući kako ga gospodin Grimaldi hvali što ju je napravio s finom pjenom.
Čas kasnije Leduc najavi neku ženu nepoznata imena. Gospodin Grimaldi reče da je to majka sobarice koju sam tražio za Rosaliju. Ugledao sam jednu ženu pristalo odjevenu, a uz nju djevojku od dvadeset i tri godine koju tek letimično pogledah i odmah zaključili da je neobično lijepa.
Majka, pošto je zahvalila gospodinu Grimaldiju, predstavi djevojku Rosaliji i uze nabrajati sve što umije raditi. Zatim kaza da je poštena i da će vjerno služiti svoju gospodaricu koja bez ikakve opasnosti po svoju čast može s njome izlaziti. Djevojka zna francuski, vedre je i prijazne ćudi. Zatim reče koliko je njena kći kod drugih gospođa dobivala na mjesec, i na kraju zamoli Rosaliju neka je ne tjera da jede sa služinčadi, jer je jedina slabost njene kćeri da bude poštovana. Zvala se Veronica. Rosalie kaza da to nije slabost, jer nitko ne može od drugih tražiti poštovanje ako nije dostojan poštovanja.
– Uzet ću je – završila je – i nadam se da će me zavoljeti.
Kad su se svi razišli, Rosalie se, uz pomoć Veronike, marno lati šivanja i ja se povukoh u svoju sobu da se zabavim prevođenjem Škotkinje, koju sam naumio prikazati s đenoveškim glumcima koji bijahu prilično dobri.
Za ručkom opazih da je Rosalie snuždena pa je zapitah za razlog.
– Ova je Veronica – odvrati ona – ljepša od mene.
– Ona prema tebi nije ništa. Ti si jedina za me lijepa, no da te umirim zamolit ću sutragospodina Grimaldija neka kaže njenoj majci da dođe po nju. Ujedno ću mu kazati da ti nađe drugu, ovog puta ružnu sobaricu.
– To ne smiješ učiniti, jer će pomisliti da sam ljubomorna, a to bi mi bilo veoma žao.
– Udobrovolji se dakle, jer i ja trpim gledajući te tako tužnu.
– Ali prijatelju moj mili, veselu ćeš me vidjeti tek ako mi obećaš da je nećeš zavoljeti.
– Ništa lakše od toga. Između mene i te djevojke neće doći ni do čega.
– Ljutiš li se na me zbog te bojazni?
– Kako bih se ljutio? Da me ne voliš toliko, ne bi se bojala.
Zarekoh se dakle da tu Veroniku nijednom neću pogledati, jer sam odveć ljubio svoju slatku Rosaliju a da bih joj nanio i najmanju bol.
Dan sam proveo kod kuće radeći na prijevodu, a sutradan sam se cijelog jutra zabavljao kod gospodina Grimaldija.
Kupio sam komad oslikane indijske tkanine da se Rosalie, koja nije željela u kazalište, ima čime zabaviti. Otišao sam na komediju sam i kad se vratih zatekoh gospodina Grimaldija kako Rosaliji i Veroniki daje savjete u pogledu haljine koju su šile. Pošto zagrlih senatora, zahvalih Rosaliji što ga je dočekala i blago je upozorih da je trebala prekinuti svoj posao.
– Zapitaj njega, srce moje, zašto me je prisilio da nastavim. Govorio je da će otići.
Ona tad ustane i ostavljajući Veroniku da sama radi, poput prave kućedomaćice ljupko pozva markiza da ostane s nama na večeri, pogodivši tako moju misao. Naš gost nije gotovo ništa jeo, jer nije običavao večerati. Sa zadovoljstvom sam primijetio kako se divi mom blagu. Mislio sam da se od čovjeka njegovih godina nemam čega bojati, a bilo mi je drago što se Rosaliji pruža prilika da izuči umijeće koje je prijeko potrebno svakoj ženi ako želi da joj se širom otvore vrata visokog društva.
Iako neiskusna i čak neuka u tom umijeću, Rosalie me je zadivila svojim prirodnim darom: razgovarala je s markizom tako da je sugovorniku fino dala naslutiti da će njegovu naklonost hraniti nadom. Kad je odlazio, kazala je da će joj učiniti veliko zadovoljstvo ako jednom dođe na ručak jer bi ga voljela vidjeti kako jede.
Kad ostadosmo sami stegoh je na grudi i gušeći je poljupcima upitah gdje je naučila tako razgovarati s ljudima iz visokog društva.
– To ti, prijatelju moj, govoriš mom duhu, ti mi pogledom kažeš što moram reći i učiniti.
Dao sam Costi da prepiše moj prijevod Škotkinje, a kad to bi gotovo, odnesoh ga Rossiju, ravnatelju glumačke družine, koji se, čim mu rekoh da mu ga želim pokloniti, ponudi da je prikaže. Označio sam mu imena glumaca koje sam izabrao i pozvao ga zajedno s njima na ručak u mom svratištu gdje ću im djelo pročitati i podijeliti uloge.
Sutradan pozvao me je bankar Belloni na ručak s gospođom, ali se ona uljudno ispričala. Gospodin Grimaldi ljubazno se ponudio da joj umjesto mene pravi društvo.
Vrativši se u svratiste, nađoh gospodina Grimaldija kako Rosaliji daje poduke iz talijanskog. Reče mi da ga je ponudila ukusnim objedom i da mi zavidi na sreći što posjedujem takvo blago. Markiz je uza svu svoju časnu suzdržanost bio zaljubljen u Rosaliju, ali ja još uvijek nisam ni od čega strepio.
Na dan prve predstave Škotkinje našla se u loži i Rosalie u pratnji Veronike. Gospodin Grimaldi nije se ni na tren udaljavao od moje slatke ženice.
Komedija je doživjela silan uspjeh. Veliko đenovsko kazalište bijaše dupkom puno. Nije se ondje sabrao puk, već ono što u gradu bijaše najuglednije i najbogatije. Glumci koji su igrali bez šaptača doživješe burna odobravanja i čudom su se čudili što je publika zahtijevala da predstavu pet puta ponove. Rossi, koji se možda nadao da ću mu dati još koju komediju, zamolio me za dopuštenje da mojoj navodnoj supruzi pokloni bundu od risova krzna. Rosaliju je taj dar neobično obradovao.
Ali jednog dana Rosalie povede razgovor koji mojom krivnjom unese nemir i tugu u divnu dušu tog utjelovljenog anđela kojeg sam ipak, uz pomoć božju, učinio sretnim za cio život.
– Po nekim znacima – rekla mi je – slutim da sam trudna. Kakve li radosti ako tipoklonim lijepo čedo!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 12:50 pm




– Ako se rodi u određeno vrijeme, bit će sigurno od mene i ja ću ga voljeti.
– A ako se rodi dva ili tri tjedna prije, zar onda nećeš biti siguran?
– Siguran baš neću biti, ali ipak ću ga voljeti, jer će biti tvoje i brinut ću se za nj poputoca.
– Ono bi moglo biti samo tvoje, ja to pouzdano znam. Oh, nesretne li mene! Prijateljumoj mili, ta nije moguće da sam zanijela od P-ia. On me je imao svega jednom i to tek jedva, a ti dobro znaš s kakvom smo ljubavlju nas dvoje često bili zajedno.
– Oh, srce moje, umiri se, ne plači više, zaklinjem te. U pravu si. Ovo što sam izlanuosamo je moguće, ali nije vjerojatno. Plod će biti od mene, u to neću nikad sumnjati. Budi mi spokojna, ljubavi.
– Kako da budem spokojna kad si mogao posumnjati? Više to nismo spominjali, ali onaje otada često bila tužna i zamišljena. Ja bih je satima držao u naručju, nježno i zaljubljeno, i ona se predavala ljubavi, ali ja bih usred zanosa često znao osluškivati njene uzdisaje koji su mi odavali da u njenoj duši nema onog pouzdanja što ga osjeća svako zaljubljeno srce. Gorko sam se pokajao što sam joj saopćio onu svoju glupu sumnju.
Desetak dana nakon tog razgovora Rosalie uđe u moju sobu s nekim zapečaćenim pismom rekavši da joj ga je uručio unajmljeni lakaj kad je uvrebao trenutak da ja to ne primijetim. Ona se – reče – time osjeća uvrijeđenom. Pozvah lakaja i upitah ga od koga je dobio pismo.
– Jedan mladić kog ne poznajem dao mi je cekin da gospođi krišom od vas uručim topismo i obećao mi je još dva cekina ako mu sutra donesem odgovor. Nisam ni pomislio da bi to mogao biti propust, jer vam ga je gospođa mogla pokazati ako je htjela.
– To je istina, no ja vas ipak otpuštam, jer gospođa koja, kao što vidite, nije ni otpečatilapismo, nalazi da ste joj tim činom uskratili dužno poštovanje.
Leducu rekoh da ga isplati i tako lakaj bi otpušten. Otvorio sam pismo i ugledao potpis P-ia. Rosalie me ostavi i ode u svoju sobu da šije s Veronikom. Pismo je glasilo ovako:
»Vidio sam vas, draga Rosalie, kad ste se, izlazeći iz kazališta, popeli u kočiju u pratnji Njegove jasnosti markiza Grimaldija, mog kuma. Ja vas nisam prevario i kao što sam vam obećao, namjeravao sam idućeg proljeća poći u Marseille da se vjenčam s vama. Još vas volim, pa ako vi pristajete da mi budete ženom, pripravan sam vam dati ruku u nazočnosti svojih roditelja. Ako ste se i ogriješili o čednost, neću vam to nikad predbaciti, jer sam ja prvi uzrok vašeg grijeha. Recite mi biste li željeli da se samom gospodinu Grimaldiju izjasnim u pogledu svojih namjera. Nadam se da će on jamčiti za mene. Ja sam čak spreman da vas primim iz ruku onog gospodina s kojim živite, ukoliko niste udati za nj. Ako ste pak slobodni, ne zaboravite da će vaša čast postati čista poput kristala onog trenutka kad se udate za čovjeka koji vas je zaveo.
P-i.«
Eto poštena čovjeka, rekoh samom sebi, koji zaslužuje Rosaliju, dok ću se ja pokazati najnepoštenijim čovjekom ako mu je ne prepustim, ukoliko se odmah njom ne oženim. Neka odluči sama Rosalie.
Pozvah je i pružih joj pismo. Ona ga pročita i vrativši mi ga upita me savjetuje li joj da prihvati ponudu P-ia. Odgovorih joj da ću umrijeti od bola ako pristane, no ako mu je ne prepustim, onda se zbog svoje časti moram smjesta oženiti njome. Nadovezah da sam na to spreman. Ona mi se ovjesi oko vrata rekavši da voli jedino mene i da nemam pravo kad tvrdim da se zbog svoje časti moram njome oženiti.
– Draga moja Rosalie, ja te obožavam, ali vjeruj mi kad ti kažem da ja ipak bolje od tebeznam što zahtijeva moja čast. Ako je taj P-i imućan čovjek koji te može usrećiti, ja ti, pa makar umro od boli, moram savjetovati da primiš njegovu ruku, ili ti pak odmah moram ponuditi svoju.
– Ni jedno ni drugo. Ta tko nas goni na odluku? Ako me ti voliš, ja sam sretna. Drugogne mogu voljeti. Neću odgovoriti na to pismo i više o P-iu ne želim čuti.
– Ja ti o njem zacijelo neću govoriti, ali vidjet ćeš da će se umiješati markiz Grimaldi.
– Neka se umiješa, ali budi siguran da mi neće dva puta o tom govoriti.
– Neće ni meni.
Poslije tog razgovora odlučih da otputujem čim dobijem preporučna pisma za Firenzu i Rim koja sam tražio od gospodina Bragadina. Živio sam sa svojom dragom Rosalijom u slatkom miru i ljubavi. Gospodin Grimaldi bijaše jedini blagonakloni svjedok naše sreće.
Pet ili šest dana nakon što je Rosalie primila ono pismo bijah pozvan u markizov kasino u San-Pietru d'Arena. Moj mi domaćin reče kako mu je milo što me vidi, jer je želio sa mnom porazgovoriti o jednoj važnoj stvari. Naslućivao sam o čemu će biti spomena, a kako sam znao što ću mu odgovoriti, mirno ga zamolih neka samo kaže što je naumio. On započe ovako:
– Jedan ovdašnji ugledan trgovac došao je neki dan da mi predstavi svog nećaka koji sezove P-i. Reče da je on moje kumče, u što sam se osvjedočio, i da me moli iza posredovanje i zaštitu. Odgovorio sam mu da ću mu u svakoj prilici pomoći jer mi je to kao kumu dužnost. Kad ostadoh sam s mladićem on mi ispripovjedi kako je vašu sadašnju ljubavnicu upoznao u Marseillu i kako joj je obećao da će se na proljeće s njome vjenčati. Neki dan ju je međutim vidio dok je u mojoj pratnji izlazila iz kazališta, pa ju je slijedio i saznao da živi s vama. Rekli su mu da je udata za vas, ali on nije povjerovao. Stoga joj je poslao pismo u kojem joj je saopćio da je još uvijek spreman održati svoju riječ. Pismo mora da je palo u vaše ruke, jer nije dobio odgovora. Zato se – nastavio je – utječe meni ne bi li tako doznao da li Rosalie pristaje na njegovu ponudu. Ja mislim da je čovjeku poput vas draža sloboda od ženidbe. Hoćete li mi dopustiti da i s Rosalijom o tom govorim?
– Vama uistinu ne treba moje dozvole. Slobodno razgovarajte s njom, ali samo ne u mojeime, jer je odveć obožavam a da bih joj mogao dati i najmanje povoda da pomisli kako se želim rastati od nje.
– Ako ne želite da se umiješam u tu stvar, recite mi to otvoreno.
– Naprotiv. Bit će mi drago ako vi posvjedočite da nisam tiranin svojoj dragoj Rosaliji.
– Razgovarat ću s njom večeras.
Da bi markiz mogao na miru porazgovoriti s Rosalijom, vratio sam se tek na večeru. On je s nama večerao, a poslije njegova odlaska Rosalie mi vjerno ispriča sve što joj je rekao. Odgovorila mu je isto što i ja, završivši s molbom neka joj više ne spominje P-ia.
Misleći da je time svršeno, stadosmo se polako spremati na odlazak iz Genove.
Nekoliko dana poslije mankiževa razgovora s Rosalijom o prijedlogu mladog P-ia, kad smo već oboje povjerovali da senator više ne misli na to, on nas pozva na ručak u svoj kasino. Kako Rosalie nije još nikad bila ovdje, gospodin Grimaldi je želio, kako je sam izjavio, da prije odlaska vidi njegov vrt. Poziv smo s veseljem prihvatili.
I tako se sutradan u podne obresmo u njegovu lijepom kasinu. Ondje zatekosmo jedan postariji par kome me on predstavi izrekavši moje ime. Rosaliju je predstavio kao osobu koja mi prisno pripada.
Potom siđosmo da prošetamo vrtom. Ono dvoje ljudi uhvatiše Rosaliju pod ruku, govoreći joj tisuću ljubaznosti i obasipajući je milovanjima. Ona im je vedro odgovarala na talijanskom. Nakon pola sata pozvaše nas na ručak, te se svi uputismo u blagovaonicu. Ugledavši stol prostrt za šestoro, naslutih što se sprema, ali za uzmak nije više bilo vremena. Sjedosmo, i u taj tren uđe u dvoranu neki mladić. Markiz ga blago prekori što je zakasnio i na brzu ruku predstavi ga kao gospodina P-ia, svoje kumče i nećaka prisutnog gospodina i gospođe. Zatim ga posjede sebi slijeva, dok mu zdesna bijaše Rosalie, pokraj koje sam sjedio ja. Vidjeh kako je ona samrtno problijedjela, a mene stade obuzimati slijepa srdžba od koje sam drhtao od glave do pete. Taj postupak đenoveškog vlastelina učinio mi se nesmiljenim. Bijaše to strašno iznenađenje, krvava uvreda nanesena i meni i Rosaliji, uvreda koja se mogla oprati samo krvlju. U silnom uzbuđenju koje mi je potresalo dušu ipak sam uviđao da se moram svladati. Što sam uostalom i mogao učiniti? Uzeti Rosaliju za ruku i otići? Pomišljao sam i na to, no znajući kakve bi posljedice mogao imati tako nepromišljen korak, nisam smogao snage da se na to nakanim. Nikad u životu nisam za stolom proveo užasnijeg sata. Ni ona ni ja nismo ništa okusili, a markiz, koji je posluživao goste, bijaše toliko pametan da nije primjećivao kako oboje vraćamo tanjure netaknute. Za vrijeme cijelog objeda razgovarao je s P-iem i s njegovim ujakom o trgovačkim poslovima. Poslije ručka reče mladiću da se može vratiti na svoj posao, i ovaj se oprosti poljubivši mu ruku.
Bijaše to mladić od dvadeset i pet godina otprilike, srednjeg stasa, lica obična, no blaga i čestita. U razgovoru je pokazivao više razbora no duha. Nije mi se činio nedostojnim Rosalije, no drhtao sam pri pomisli da mu je mogu dati za ženu samo ako je se zauvijek odreknem. Markiz je ljubazno prekoravao ujaka što mu nikad nije predstavio tog mladića kome je on mogao biti od velike koristi pri trgovačkim poslovima.
– Ali odsad će biti drugačije – nadovezao je – siguran sam da ću mu pomoći na putu dosreće i uspjeha.
Nato ujak i tetka, koji su očigledno bili s markizom u dosluhu, stadoše mladića kovati u zvijezde, a onda kao usput spomenuše kako se raduju što dragi nećak koji će naslijediti čitavo njihovo bogatstvo uživa naklonost Njegove jasnosti. Jedva čekaju, rekoše naposljetku, da vide gospođicu iz Marseilla koju je izabrao za suprugu, da je dočekaju raskriljenih ruku kao vlastitu kćer.
To bijaše kap u prepunu čašu. Rosalie mi šapnu da će se onesvijestiti ako je odmah ne odvedem kući. Oprostih se dakle od markiza jedva susprežući gnjev.
Odahnusmo tek kad smo stigli u svratiste, i našavši se napokon sami, stadosmo razgovarati da damo oduška uzbuđenoj duši. Rosalie je s pravom smatrala da nam je markiz ružno podvalio, te je zahtijevala da mu pristojnim riječima napišem neka se odsele ne trudi da nam iskazuje čast svojim posjetama. Rekoh joj da ću već naći kako da mu se osvetim, no da ovakvo pismo ne bi bilo uputno poslati. Najbolje će biti da požurimo odlazak iz Genove, a da ga sutradan dočekamo tako da on iz našeg držanja razabere koliko nas je ogorčio i uvrijedio: ozbiljno držanje, hladna uljudnost, savršeno pretvaranje i ni riječi odgovora ako pokuša spomenuti ono što je učinio. Govoreći o P-iu, Rosalie reče da ga žali ako je istina da je voli i da joj se učinio poštenim i skromnim.
– Umalo da nisam umrla – nadoveza – kad su nam se susreli pogledi. Od tog je trenaodvrnuo oči od mene, i ne znam da li me je pogledao kad je odlazio.
– Ne, gledao je u mene. To je pošten mladić, i meni ga je žao.
– No sad je ta ružna stvar iza nas. Nadam se da ću za večerom biti boljeg teka. Jesi li čuonjegovu tetku? I ona je očigledno bila u zavjeri. Kazala je da će me primiti kao da sam joj kći. Mora da je to dobra žena.
Markiz osvanu pređveče, i prišavši mi pogružena izgleda, reče da je počinio neoprostivu pogrešku što nas je onako iznenadio, no da mi je, ako se taj grijeh može ičim popraviti, spreman dati zadovoljštinu kakvu god zatražim. Rosalie, ne davši mi vremena da odgovorim, reče da smo mi dovoljno osvećeni ako je on spoznao koliko nas je uvrijedio, te da nam druge zadovoljštine ne treba, no da ćemo se odsele u svakoj prilici čuvati njegova prijateljstva, iako takvih prilika vjerojatno neće biti, jer mi tek što nismo otputovali.
Izrekavši to, ona mu se gordo nakloni i ode u svoju sobu.
On tad započe ovako:
– Od prvog časa sreća vaše ljubavnice leži mi na srcu, pa kako znam da djevojka njenaznačaja ne može dugo ostati sretnom u položaju različitom od onog koji će joj pružiti brak s čestitim mladićem kao što je moje kumče, odlučio sam da vas oboje s njim upoznam, jer ga i Rosalie tek površno poznaje. Da dođem do tog cilja, poslužio sam se, priznajem, nepoštenim sredstvom, no nadam se da ćete mi oprostiti, jer je to bilo u najboljoj namjeri. Želim vam sretno putovanje i dug i sretan život s tom divnom djevojkom. Pišite mi o svemu i u svako doba računajte na moje prijateljstvo, na moj utjecaj i bogatstvo. Htio bih vam na kraju povjeriti nešto da biste jasno spoznali ispravan značaj tog mladića kojeg, kako on sam kaže, jedino Rosalie može usrećiti.
– U Rosaliji – povjerio mi je – koja mu se predala iz ljubavi, ne može biti odvratnostiprema njemu, pa ako se ne može odlučiti da mu postane ženom zato što je možda trudna, on će drage volje odgoditi vjenčanje dok se ona ne porodi, ukoliko pristane da ostane u Genovi, u neku skrovitu skloništu koje će biti poznato samo njemu. Spreman je da podmiri sve troškove oko njena uzdržavanja. Svoj je prijedlog popratio primjedbom rekavši da bi prijevremeni porod, ukoliko bi Rosalie postala njegovom ženom, naudio njegovu ugledu i umanjio ljubav koju bi njegova obitelj morala gajiti prema njegovoj djeci.
Tek što je izrekao posljednje riječi, kadli u sobu utrča Rosalie i obojicu nas preseneti ovakvim govorom:
– Ako vam P-i, u svojoj čestitosti, nije rekao da sam s njim mogla zatrudnjeti, tad vam toja kažem. To je malo vjerojatno, ali nije ni nemoguće. Recite mu da ću ostati u Genovi sve dok se ne porodim, ukoliko sam naime trudna, odnosno sve dok ne budem posve sigurna da nisam. Onda ću otputovati svom ljubljenom prijatelju ma gdje on bio. Vrijeme poroda pokazat će čije je dijete. Ako budem sigurna da je od P-ia, dat ću mu bez predomišljanja svoju ruku. Ako pak i on sam uvidi da dijete nije njegovo, neka zauvijek prestane misliti na mene. Što se tiče troškova mog boravka, poručite mu neka se za to ne brine.
Od presenećenja bijah kao obezumljen. Markiz me zapita da li ga ovlašćujem da prenese mladiću tu poruku. Odgovorih mu da je Rosalijina volja i moja. On ode sjajući od zadovoljstva.
– Ti me dakle napuštaš? – rekoh Rosaliji kad se nađosmo sami.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu