Kazanova-Memoari

Napiši novu temu   Odgovori na poruku

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:17 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]







KNJIGA PETA
I
Moj kratki ali sretni boravak u Napulju - Vojvoda Matatone, moja kći - Donna Lucrezia - Moj odlazak
Nemoguće je opisati i zamisliti kako je velika bila radost što ju je moja duša oćutila kad sam se ponovo našao u Napulju, gdje sam, prije osamnaest godina, našao sreću na povratku iz Martirana. Onamo sam otišao samo zato da posjetim vojvodu Matalonea, kome sam to obećao dok je bio u Parizu, ali prije negoli se najavim tom velikašu, htio sam se raspitati o svim svojim starim znancima.
Iziđoh dakle zarana i pješice kako bih se najprije javio bankaru s kojim je surađivao Belloni. Pošto je prihvatio moje kreditno pismo, dade mi novaca koliko sam htio, uvjeravajući me, kao što sam i želio, da nitko neće ništa saznati o našim poslovima.
Potom odoh u kuću gdje je stanovao Don Antonio Casanova. Kazaše mi da živi na nekom posjedu što ga je kupio pored Salerna, te da je uzeo ime po tom imanju zajedno s naslovom markiza. Pođoh se raspitati o Palou. Umro je, a njegov sin je prebivao u Sv. Luciji, gdje je imao ženu i djecu. Namislio sam da ga posjetim, ali nisam imao vremena. Nakon toga zapitah gdje živi advokat Castelli; bijaše to muž moje drage donne Lucrezie, koju sam toliko volio u Rimu. Žudno sam je svuda tražio i osjećao neki zanos pomišljajući na užitak što će nam ga taj susret pružiti. Odgovoriše mi da je on već odavna mrtav, a da mu udovica živi dvadeset milja daleko od Napulja. Odlučio sam da je pohodim. Znao sam da je Don Lelio Caraffa još uvijek živ i da stanuje u Mataloneovoj palači.
Pošao sam na ručak, zatim se obukoh i u najmljenim kolima odoh do palače Matalone. Vojvoda još bijaše za stolom, no ipak me najaviše. Izišao mi je sam u susret. Ugledavši me, uzvikne i zagrli me. Odmah mi ukaza čast obrativši mi se sa ti, pa me predstavi svojoj ženi, koja bijaše kći vojvode Bovina, i čitavom veoma brojnom društvu. Kazao sam mu da sam u Napulj došao samo zato da ga pohodim, kao što mu bijah obećao u Parizu.
– Onda je pravedno da te i smjestim. Neka se brzo pođe do svratišta gdje je Casanovaodsjeo i neka se njegova prtljaga prenese k meni, a ako ima kola, neka ih stave u moja spremišta.
Pristao sam.
Jedan naočit muškarac što bijaše za stolom, čim je čuo ime Casanova, veselo uskliknu:
– Ako imaš moje prezime, možeš biti samo vanbračni sin moga oca.
– Ne tvoga oca – odgovorih mu – već tvoje majke.
Zapljeskaše tom mom odgovoru, a onaj čovjek priđe pa me zagrli. Objasniše mi zabunu. Umjesto da čuje Casanova, on je to razumio kao Casalnovo. On bijaše vojvoda i vlastelin dobra istog imena.
– Znaš li – kaza mi vojvoda Matalone – da imam sina.
– Rekli su mi, i teško sam povjerovao, ali sada me to više ne čudi. Vidim ovdje pravuprincezu, koja je zacijelo učinila to čudo.
Vojvotkinja porumeni ali me ne udostoja ni jednog pogleda, no društvo zapljeska, jer svima bijaše poznato da je do tog vjenčanja vojvoda Matalone smatran nemoćnim. Dadoše pozvati njegova sina, a ja kazah da mu nalikuje. No neki dobro raspoloženi redovnik što je sjedio pored vojvotkinje kaza da ne sliči, a ona mu hladnokrvno opali vruću pljusku, koju redovnik primi smijući se.
Za manje od pola sata, moje vesele doskočice stvoriše mi naklonost čitavog društva, ali
ne i vojvotkinje, koja mi je s visoka bacala klipove pod noge. Bila je lijepa, ali odviše sitna, gluha i nijema u razgovoru, držeći se uvijek po strani, ali vazda gospodarica svojih očiju. Dva sam se dana trudio ne bih li je naveo da se sa mnom upusti u razgovor, a kad na kraju nisam u tome uspio, očajnički je prepustih njenoj oholosti.
Vojvoda me poveo da vidim njegovu lijepu konjušnicu, gdje je imao krasne konje, zatim galeriju slika, biblioteku te napokon njegove skupe i birane knjige, koje sve odreda bijahu zabranjene. Nakon toga me pozva da mu se zakunem da ću zadržati u tajnosti ono što će mi pročitati. Bijaše to žestoka satira[1] protiv čitavog dvora, od koje nisam ništa shvatio. Nijednu tajnu nikada nisam čuvao vjernije od ove.
[1]... bijaše to žestoka satira... – Godine 1756. vojvoda Matalone zatvoren je u tvrđu u Gaeti zato što je napisao jednu satiričku komediju. Najvjerojatnije je da je Casanovi pokazao upravo tu komediju.
– Doći ćeš – kaza mi – sa mnom u kazalište San Carlo, gdje ću te predstaviti najljepšimnapuljskim damama, kojima ćeš uvijek moći zalaziti, a kad zaželiš uživati potpun mir, poći ćeš u moju ložu u trećem redu, kamo slobodno zalaze moji prijatelji. Tako te kazalište neće ništa stajati. Predstavit ću te i u loži moje ljubavnice, kamo ćeš moći ići kad god zaželiš.
– Kako, dragi moj vojvodo, zar ti imaš ljubavnicu?
– Da, ali samo za javnost, jer volim svoju ženu. Unatoč tome, svi misle da sam u njuzaljubljen, pa čak i ljubomoran, zato što joj nikad nikoga ne predstavljam i ne dopuštam joj da prima bilo kakve posjete.
– A zar ti vojvotkinja, ovako mlada i dražesna, ne zamjera što imaš ljubavnicu?
– Žena ne može zbog toga biti ljubomorna, zato što joj je poznato da sam nemoćan sasvim ženama na svijetu osim nje.
– To je smiješno i nevjerojatno. Zar čovjek može držati ljubavnicu koju ne voli?
– Ja je volim jer posjeduje božanski duh a i zato što me zabavlja. No ona me tjelesno neprivlači.
– Možda zato što je ružna.
– Ružna? Vidjet ćeš je večeras. Lijepa je, tek joj je sedamnaest godina, govori francuski,slobodno rasuđuje i djevojka je na mjestu.
U određeno vrijeme poveo me u veliko kazalište, predstavio me nekim damama, koje sve odreda bijahu ružne. U velikoj loži u sredini vidjeh sasvim mladog kralja,[2] okružena brojnim plemstvom što bijaše odjeveno u veoma raskošnu odjeću bez ikakva ukusa. Čitav parter i sve lože bijahu puni, sve prekriveno ogledalima i osvijetljeno izvana i iznutra zbog neke svečanosti. Pogled na taj sjaj bijaše neobičan.
[2]... vidjeh sasvim malog kralja. – Karlo III Burbonski, kralj Napulja i Obiju Sicilija od 1738. naslijedio je svog brata Franju VI na španjolskom prijestolju 1759. godine, te je Napuljsko kraljevstvo prepustio svom trećem sinu, kome je bilo tek osam godina.
Vojvoda, koji je nekud nestao, vrati se i povede me do lože gdje se nalazila njegova ljubavnica u društvu s nekom ženom časna izgleda. Ulazeći, kaza joj:
– Leonilda mia, ti presento U cavalier D. Giacomo Casanova, Veneziano amico mio.1
1. Moja Leonilda, predstavljam ti viteza D. Giacoma Casanovu, Venecijanca, mog prijatelja.
Ona me primi ljubazno i čedno i načas se liši zadovoljstva što joj ga pružaše slušanje glazbe kako bi sa mnom porazgovarala. Kad je djevojka lijepa, dovoljan je samo jedan pogled da se u to uvjeriš, ali ako je potrebno da je proučavaš da bi došao do takva suda, onda draži njena lica postaju sumnjive. Donna Leonilda bijaše krasna. Nasmiješih se pogledavši vojvodu, koji mi bijaše kazao da je voli onako kao što otac voli svoju kćer i da je izdržava samo zbog sjaja svog ugleda. On me shvati i kaza mi da bih morao vjerovati onome što mi je rekao. Odgovorio sam mu da je to nevjerojatno, a ona mi uz lukavi smiješak kaza da je vjerojatno sve ono što je moguće.
– Slažem se – kazah joj – ali može se vjerovati i ne vjerovati, već prema tome kakosudimo o stvari.
Spretno sam naveo razgovor na ljubav, a ona je o tom predmetu znalački rasuđivala.
– Ako ljubav – reče mi – nije popraćena posjedovanjem onoga što se voli, ona je tadsamo mučenje, a ako je to posjedovanje zabranjeno, onda se valja čuvati ljubavi.
– Slažem se, to više što samo uživanje u nekom predmetu nije istinski užitak ako tomenije prethodila ljubav.
– A ako mu je prethodila, onda ga i prati, u to nema sumnje, no sumnjam da traje iposlije užitka.
– Istina je, jer naslada često ubija ljubav.
– Naslada je sebična kći koja ubija svog roditelja, pa ako poslije ljubav nadživi u jednomod dvoje zaljubljenih, tad je to gore od ubojstva, jer je onaj koji i dalje voli jadan i nesretan.
– To je sigurno, gospođo, ali po tom razlaganju što ste ga iznijeli po pravilima najčišćedijalektike, moram zaključiti da vi ćutila osuđujete na vječnu dijetu. To je okrutno.
– Sačuvaj me bože tog platonizma. Ljubav bez uživanja osuđujem jednako kao i uživanjebez ljubavi. Sami iz toga izvucite zaključak.
– Voljeti i uživati, uživati i voljeti, jedno za drugim.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:18 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


– Pogodili ste.
Nakon tog zaključka nije mogla suzdržati smijeh, a vojvoda je poljubi u ruku. Pratilja, koja nije razumjela francuski, slušala je operu, ali ne i ja! Bio sam kao izvan sebe. Tako je umovala sedamnaestogodišnja djevojka, i još k tome lijepa, pravo srce!
Donna Leonilda pobudila je u meni divljenje, a divljenje lako postaje obožavanje, a zatim neodoljiva ljubav. Opera, koja je potrajala pet sati, primakla se kraju a da nisam ni primijetio da je tako duga.
Pošto je ta mlada krasotica otišla sa svojom pratiljom, vojvoda mi reče da bismo se morali rastati, osim ako ne volim kartanje.
– Nije mi mrsko, ako se nađem s dobrim igračima.
– Vrlo dobro. Pođi dakle sa mnom. Uz banku faraona naći ćeš se sa desetoricom-dvanaestoricom meni ravnih, a zatim večera u mješovitom društvu, ali to je tajna jer je kockanje zabranjeno. Ja ću jamčiti za tebe.
Poveo me k vojvodi Monteleoneu, na treći kat, gdje sam se, prošavši kroz desetakdvanaestak soba, odjednom obreo u nekoj prostoriji u kojoj je bankar nježna izgleda dijelio karte, a pred njim se u zlatu i srebru nalazila vrijednost od trista ili četiristo cekina. Vojvoda me posjedne pored sebe objavivši da sam mu prijatelj. Htjedoh izvući kesu, ali mi kazaše da se tu igra samo na riječ i da se plaća u roku od dvadeset četiri sata. Bankar mi dade karte i košaricu u kojoj se nalazilo, što običnih što dvostrukih, tisuću žetona. Rekoh da će mi svaki žeton vrijediti jedan napuljski dukat; to je bilo dovoljno. Za manje od dva sata izgubih čitavu svoju košaricu i napustih igru. Zatim sam veselo večerao. Večera se sastojala od golemog pladnja makarona te još deset ili dvanaest drugih jela od raznih školjaka. Vraćajući se kući, vojvodi uopće nisam dao vremena da mi izrazi prokleto saučešće zbog toga što sam izgubio. Čitavo sam ga vrijeme ugodno zabavljao pripovijedajući o donni Leonildi.
Sutradan za vrijeme ručka imao sam čast biti zdesna vojvotkinji, koja je, vidjevši moje odijelo, vjerovala da joj je dužnost da mi kaže kako nikada nije vidjela otmjenije.
– Na taj način, gospođo, nastojim svoju neznatnu osobu sakriti pred odviše strogimispitivanjem.
Nasmijala se. Ustavši od stola, vojvoda siđe zajedno sa mnom do odaja svog ujaka Don Lelija, koji me se još veoma dobro sjećao. Poljubih ruku tom dičnom starcu, zamolivši ga za oproštenje zbog mojih mladenačkih nepodopština. On kaza nećaku da me je prije osamnaest godina namijenio njemu za školskog druga, i bilo mu je drago kad sam mu ukratko ispripovjedio čitavu priču o mojim dogodovštinama u Rimu kod kardinala Acquavive. Nakon jednosatnog razgovora zamolio me neka ga češće posjećujem.
Predveče mi vojvoda kaza da ću, pođem li u Firentinsku komičnu operu, učiniti zadovoljstvo njegovoj ljubavnici ako je posjetim u njenoj loži, te mi dade njen broj i reče mi da će pred kraj doći po mene, pa ćemo zajedno večerati, kao što smo učinili i prethodne večeri.
Nisam morao narediti da mi upregnu kola. Dvokolica uvijek bijaše na dvorištu, očekujući moj nalog.
U Firentinskom kazalištu opera je već bila započela. Uđoh u ložu gdje se nalazila donna Leonilda, a ona me primi ovim riječima:
– Caro Don Giacomo, veoma mi je drago što vas ponovo vidim.
Našla je za shodno da mi se ne obrati sa ti. Zavodljivo lice te djevojke učinilo mi se nekako poznato, ali se nisam mogao sjetiti na koga me podsjeća. Leonilda bijaše prava ljepotica; kosa joj je bila svijetlokestenjasta, a njene lijepe crne oči istodobno su slušale i ispitivale. Ali najviše me je očaravalo što je govorila i rukama, laktovima, ramenima a često i bradom. Jezik joj nije bio dovoljan da iskaže sve što je htjela izraziti.
– Imam jedan kabinet – reče mi – koji mi je vojvoda oblijepio kineskim slikarijama štoprikazuju mnoštvo stavova u kojima ti ljudi ljube. Ponekad zalazimo onamo, i uvjeravam te da me to nimalo ne uzbuđuje.
– To je možda zbog pomanjkanja čulnosti. Kad ja vidim neke dobro nacrtane slike, sav sepretvorim u plamen, pa se čudim što vas ne spopadne želja da ostvarite neke od tih slika dok ih promatrate u vojvodinom društvu.
– Nas vežu samo prijateljski osjećaji.
– Neka u to vjeruje tko hoće.
– Mogla bih se zakleti da je muško, ali se ne bih mogla zakleti da je kadar ženi pružitidokaze opipljive ljubavi.
– Ima sina.
– Istina je. Prema onome što mi kaže, on može uživati samo sa svojom ženom.
– To je bajka, jer vi ste stvoreni da nadahnete muškarca željom, a muškarac koji bi živios vama morao bi se ubiti kad njegova čula ne bi na to odgovorila.
– Očarana sam, caro Don Giacomo, što čujem da ti se sviđam, ali budući da ćeš uNapulju ostati tek kratko vrijeme, lako ćeš me zaboraviti.
– Prokleto neka je kartanje, jer bismo inače zajedno proveli mnogu ugodnu večer.
– Vojvoda mi je kazao da si veoma dostojanstveno izgubio tisuću dukata. Nesretan sidakle u igri.
– Ne uvijek, ali ako kartam istoga dana kad se i zaljubim, siguran sam da ću izgubiti.
– Večeras ćeš dobiti.
– Danas je dan kad sam izjavio svoju ljubav, pa ću ponovo izgubiti.
– Nemoj dakle kartati.
– Rekli bi da se bojim gubitka ili da nemam novaca.
– Nadam se dakle da ćeš pobijediti i da ćeš mi sutra ujutro javiti vesele vijesti. Možešdoći zajedno s vojvodom.
Uto stiže i vojvoda te me zapita da li mi se opera svidjela. Ona mu odgovori da o tome ne možemo ništa reći budući da smo sve vrijeme razgovarali o ljubavi. Zamolila ga je neka me sutradan dovede k njoj da joj javim jesam li dobio. Vojvoda joj odgovori da je sad na njemu red, da će on dijeliti karte, ali da će me dovesti na doručak k njoj bilo da izgubim ili dobijem.
Odosmo i krenusmo na ono isto mjesto gdje se već svi igrači bijahu sakupili i još su samo čekali mog vojvodu. Bijaše to društvo od dvanaest osoba koje su redom držale banku. Tvrdili su da zbog toga igra postaje ravnopravna. Ta pomisao natjera me u smijeh. Ništa nije tako teško postići kao ujednačenost igrača.
Vojvoda Matalone sjedne na svoje mjesto, izvuče kesu i, što u zlatu što u srebru i novčanicama, stavi dvije tisuće dukata, ispričavajući se društvu što je zbog stranca udvostručio banku.
– Ja dakle – kazah na to – također ulažem dvije tisuće dukata, ali ništa više, jer uVeneciji kažu da razborit igrač nikada ne smije izgubiti više od onoga što može dobiti. Svaki moj žeton vrijedit će dakle dva dukata.
Rekavši to, izvukoh iz džepa deset novčanica od sto dukata i dadoh ih bankaru s kojim sam prethodne večeri izgubio. Započe bitka i ja, u manje od tri sata, igrajući samo na jednu kartu i unatoč svem oprezu, izgubih čitavu svoju košaricu. Gotovo. Raspolagao sam sa dvadeset pet tisuća dukata, ali bijah rekao da neću više izgubiti pa me bijaše stid to poreći. Čitavog svog života bio sam veoma osjetljiv na gubitak, ali sam uvijek bio dovoljno jak da prikrijem tugu; moje prirodno veselje bi se udvostručilo, upravo zato što je bilo usiljeno. Time sam uvijek pridobivao čitavo društvo, tako sam se uvijek lako izvlačio iz teškoća. Večerao sam s dobrim tekom, a moj bujni duh izmislio je toliko smiješnih stvari da sam uspio odagnati svu tugu vojvode Matalonea, koji je bio sav očajan što je dobio tako veliku svotu od stranca koji je kod njega stanovao, tako da bi se moglo povjerovati da ga je primio samo zato da bi zaradio njegov novac. Bio je plemenit, darežljiv, bogat, velikodušan i čestit.
Vraćajući se u palaču, nije mi se usudio reći da mu novac ne treba i da će mi isplatu odgoditi koliko god želim. S pravom se bojao da će povrijediti moju osjetljivost, ali nije se mogao uzdržati a da mi prije spavanja ne napiše pisamce u kojem mi je kazao da će za mene jamčiti za svaku svotu koja bi mi bila potrebna, ako mi ustreba kredit kod njegova bankara. Odgovorih mu da shvaćam svu plemenitost njegova postupka i da ću prihvatiti njegovu velikodušnu ponudu kad mi se desi da mi zatreba novaca.
Sutradan sam rano izjutra otišao u njegovu sobu da ga poljubim i podsjetim da moramo poći na doručak k njegovoj lijepoj ljubavnici. On se lagano obuče, kao što sam i ja učinio, te pješice pođosmo do fontane Medina, u jednu lijepu kuću gdje je moj anđeo stanovao.
Bila je još u postelji, ne baš sasvim naga, ali je sjedila, čedna, dražesna, lijepa kao dan, u stezniku utegnutom širokim ružičastim vrpcama. Čitala je Sophu elegantnog Crebillonn mlađeg. Vojvoda sjedne na postelju pored njenih nogu, dok sam ja čedno ostao na nogama, gledajući kao začaran njeno čarobno lice koje sam kanda već odnekud poznavao, te mi se odjednom učini da sam je nekad čak i volio. Tada sam je prvi put dobro vidio. Smijući se što me vidi tako zbunjena kazala mi je neka sjednem u jedan mali naslonjač što se nalazio pored njena uzglavlja.
Vojvoda joj reče da sam veoma zadovoljan što sam protiv njega izgubio dvije tisuće dukata, jer da me taj gubitak uvjerio u to da me ona voli.
– Caro il mio Don Giacomo, krivo mi je što sam ti rekla da ćeš dobiti, bolje bi bilo da nisiigrao. I bez toga bih te voljela, a ti bi imao i svojih dvije tisuće dukata.
– Ali ja bih manje imao – nasmijavši se kaza vojvoda.
– No večeras ću dobiti – rekoh joj – dražesna Leonildo, ako mi danas udijeliš malomilosti. Inače ću izgubiti dušu i uskoro ću u Napulju i umrijeti.
– Razmisli dakle, draga Leonildo – kaza joj vojvoda – o tome kako da budeš blaga premamom prijatelju.
– Ne bih to nikad mogla.
Vojvoda joj reče da bi ce mogla obući i doći na doručak u odaju s kineskim slikarijama, a ona ga smjesta posluša. Nije bila ni velikodušna u onome što nam je pokazivala, ni suviše škrta u onome što je željela od nas sakriti, što je siguran način da se zatravi netko tko je već osvojen vanjštinom, duhom i ponašanjem. Uto ugledah i njene lijepe grudi. Bijaše to krađa s moje strane, ali ja je nikada ne bih mogao počiniti da ona to nije dopustila. Međutim, napravio sam se kao da nisam ništa vidio.
U rasijanosti što je žena sebi dopušta dok se oblači ona nam je s mnogo duha tvrdila da razborita djevojka svoje milosti mora s više škrtosti dijeliti muškarcu kojeg voli negoli onome kojega ne voli, iz jednostavnog razloga što uvijek mora strahovati da će onog prvog izgubiti, dok joj za drugog nije niti stalo.
Kazah joj da će joj se nakon stanovitog vremena sa mnom desiti upravo suprotno, a ona mi odvrati da se varam.
One kineske slikarije, kojima bijaše oblijepljena odaja kamo smo otišli na doručak, bijahu divnije svojim bojama i crtanjem negoli po samim ljubavnim činovima što su ih predstavljale.
– Ovo me – kaza mi vojvoda – nimalo ne uzbuđuje. Rekavši to, pokaza nam svojeklonulo oruđe. Leonilda odvrnu pogled. Zapanjila me ta njegova bezočnost, no ja sam to prikrivao.
– Isti je slučaj – rekoh mu – i sa mnom, ali ja se ne trudim da vas u to uvjerim.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:19 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


Vojvoda kaza da mi ne vjeruje i pruži ruku da utvrdi da li lažem. Začudi se i, povukavši ruku, reče da sam zacijelo nemoćan kao i on. Ja se nasmijah takvom zaključku i rekoh da ga mogu uvjeriti u suprotno ako samo pogledam Leonildi u oči. On je zamoli neka mi gleda u oči, a ona se na to okrene i zagleda mi se u oči. Vojvoda ponovo pruži ruku prema onom mjestu i ustanovi da je pogriješio. Htjede me razgolititi, ali ja mu ne dopustih. Ruka mu i dalje ostade na tom mjestu. Smijao se, a ja mu pustih na volju i s blagim žarom uhvatih Leonildinu ruku, ne skidajući pogled s njenih očiju, te priljubih na nju svoje usne. Uto vojvoda povuče svoju poprskanu ruku, vičući, smijući se, te ustane da potraži ručnik. Leonilda nije ništa vidjela, ali luđački smijeh obuze i nju, jednako kao i mene i vojvodu. Divna zabavica kao stvorena da podstakne još uvijek djetinjastu ljubav, čije su igrarije i smijeh pravi nektar što joj daje besmrtnost. U toj dražesnoj zabavi sve smo troje prekoračili granice, međutim umjeli smo se zadržati na vrijeme. Sve to završismo ljubljenjem. Leonildine usne, priljubljene uz moje, razgorješe u meni sva ćutila te ja odoh s vojvodom opijen ljubavlju koja duh baca u verige.
Putem rekoh vojvodi da se više ne želim viđati s njegovom ljubavnicom osim ako mi je ne prepusti, izjavivši da sam spreman da se s njom vjenčam i da joj osiguram pet tisuća dukata.
– Razgovaraj s njom, ja se neću suprotstaviti. Od nje ćeš same saznati što posjeduje.
Pođoh da se obučem, a na znak zvona siđoh na ručak. Vojvotkinja bijaše u velikom društvu. Dobrohotno mi kaza da joj je krivo što sam nesretan u igri.
– Sreća je, gospođo, prolazna, ali dobrota koju mi ukazujete mora mi donijeti sreću.Večeras ću dobiti.
– Sumnjam, jer večeras ćeš se boriti protiv Monteleonea, koji je veoma sretne ruke.
Razmišljajući nakon ručka o svojim kartaškim poslovima, odlučih da zaigram za gotov novac, najprije zato da se ne obeščastim ako u porazu izgubim više no što mogu platiti, drugo zato da bankara lišim bojazni da sam nakon prva dva susreta ostao posve operušan, a na kraju i zato što sam se ponadao da će ta promjena načina izazvati i promjenu sreće.
U kazalištu provedoh četiri sata u loži s Leonildom, koja toga dana bijaše kićenija i blistavija negoli ranije. Kazah joj da je ljubav kojom me je nadahnula takva da ne može podnijeti ni suparnika, ni odugovlačenja, ni najmanjeg znaka buduće nepostojanosti.
– Kazao sam vojvodi da sam spreman da se oženim tobom i da prepišem na te pet tisućadukata.
– Šta ti je on odgovorio?
– Da to moram izjaviti tebi, a da on neće praviti nikakve zapreke.
– Onda ćemo otići zajedno.
– Odmah. Samo će nas još smrt moći rastaviti.
– O tome ćemo razgovarati sutra ujutro. Ti ćeš me usrećiti.
Stiže vojvoda, a ona mu kaza da je između nas dvoje riječ samo o braku.
– Brak je – odgovori joj on – ona stvar na svijetu o kojoj valja ponajbolje razmisliti prijenegoli se sklopi.
– Ali ne odviše, jer dok čovjek misli, ne sklapa ga. Uostalom, nemamo ni vremena, jerDon Giacomo mora otići.
– Budući da se radi o braku – kaza mi on – mogao bi odgoditi svoj odlazak, ili se vratitipošto se vjeriš s mojom dragom Leonildom.
– Ne odgađam, dragi vojvodo, niti se vraćam. Odlučni smo, a ako se varamo, imat ćemodosta vremena da se pokajemo.
Vojvoda se nasmije i reče da ćemo o tome porazgovoriti sutra, pa odosmo na naše sijelo, gdje za popriličnom bankom nađosmo vojvodu Monteleonea, koji je pažljivo dijelio karte.
– Imam smolu – rekoh mu – kad god igram na riječ, stoga se nadam da ćete mi dopustitida igram za gotov novac.
– Kako god želiš, svejedno je. U banku ti stavljam četiri tisuće dukata, tako da dođeš nasvoje.
– A ja vam obećavam da ću to odnijeti ili izgubiti četiri tisuće.
Rekavši to, iz džepa izvukoh šest tisuća dukata, kao i uvijek, u novčanicama[3] od toga dvije tisuće dadoh vojvodi Mataloneu i počeh igrati za stotinu dukata. Nakon veoma dugotrajne borbe, odnio sam čitavu banku, a budući da je vojvoda Matalone već bio otišao, sam sam se vratio u njegovu palaču. Kad sam mu sutradan saopćio povoljnu vijest, on me poljubi i savjetova mi da uvijek igram za gotov novac. Velika večera koju je priređivala princeza de la Vale bijaše uzrokom što se toga dana nije sastala naša kartaška grupa. Pođosmo dakle pozdraviti donnu Leonildu, odgodivši za sutradan razgovor o braku, te ostatak dana provedosmo razgledavajući prirodne krasote u okolici Napulja. Na toj velikoj večeri vidio sam najodličnije plemstvo Napulja i veliku raskoš.
[3]... u novčanicama. – Papirnati novac uveden je u Engleskoj u 16. stoljeću, a mnogo se počeo širiti sredinom 17. stoljeća. Ali Casanova možda ovdje govori o mjenicama ili o čekovima na donosioca.
Sutradan mi vojvoda kaza da mogu sam poći do njegove ljubavnice, kamo će on doći kasnije, jer ima nekog posla. Ja odoh, ali on nije došao. Stoga nismo mogli ništa zaključiti u pogledu našeg braka. Dva sata proveo sam s njom, nasamo, ali budući da sam se morao podvrgnuti njenoj želji, pokazivao sam se zaljubljen samo na riječima. Napuštajući je, ponovo joj se zakleh da samo od nje zavisi hoće li biti brakom vezana uz moju sudbinu sve do smrti.
Vojvoda me je, smijući se, upitao da li se još uvijek želim vjenčati s njegovom ljubavnicom, pošto sam s njom proveo čitavo jutro nasamo.
– Više nego ikada. Šta vi dakle mislite?
– Ništa. Kad je već tako, o tome ćemo sutra govoriti.
Naredne noći ispraznio sam banku princa Cassaroa, veoma ljubaznog i veoma bogatog, koji me zamoli za uzvratni susret, pozvavši me na večeru u jednu dražesnu kuću što ju je imao u Posilipu, gdje je živio s nekom pjevačicom u koju se bijaše zaljubio u Palermu. Pozvao je onamo i vojvodu Matalonea i još trojicu-četvoricu drugih. U Napulju sam držao banku samo tog puta. U nju sam uložio šest tisuća dukata, pošto sam ih upozorio da igram samo za gotov novac, jer namjeravam uskoro otputovati. On je izgubio deset tisuća dukata, a igru je napustio samo zato što više nije imao novaca. Svi su se tako izredali.
Nikako nisam htio napustiti Napulj a da ne vidim Cascrtu, a budući da je to htjela i donna Leonilda, vojvoda nas pošalje onamo veoma udobnim kolima sa zapregom od šest mazgi, koje kašu brže od konja.
Sutradan, nakon dvosatnog razgovora, dogovorismo se o vjenčanju.
– Leonilda – kaza mi vojvoda – ima majku koja živi na jednom posjedu nedaleko odgrada, sa šest stotina dukata godišnje što sam joj ih osigurao kupnjom imanja koje joj je ostalo po mužu, ali Leonilda ne ovisi o njoj. Prepustila mi ju je prije sedam godina, a ja sam joj odmah dao doživotnu rentu od petsto dukata koju će ti donijeti u miraz, zajedno sa svim dijamantima i bogatom garderobom. Majka ju je potpuno prepustila mojoj skrbi i pouzdaje se u časnu riječ što sam joj je dao da ću joj omogućiti doličan brak. Dao sam je obrazovati i, upoznavši njenu sklonost, odgajao sam je, lišivši je svih predrasuda osim one koja djevojci nalaže da se čuva za onoga kojeg joj je nebo namijenilo za muža; i možeš biti siguran da ćeš ti biti prvi muškarac kojeg će moja draga Leonilda priviti na svoje grudi.
Rekoh mu neka uskladi njen miraz i neka tome doda još pet tisuća napolitanskih dukata, što ću mu ih izbrojiti prilikom potpisivanja ženidbenog ugovora. On mi kaza da će ih on sam uzeti kao hipoteku na neku ladanjsku kuću koja je vrijedila dvostruko, i okrenuvši se prema Leonildi, koja je plakala od radosti, kaza joj da će poslati po njenu majku te da će ova zacijelo biti obradovana potpisivanjem ugovora o tom vjenčanju.
Ta njena majka živjela je u Santa Agati, s obitelji markiza Galianija. Bijaše to jedan dan puta od Napulja. Rekao je da će joj sutradan poslati kola i da ćemo za dva dana zajedno večerati, a da ćemo narednog dana obaviti sve sa bilježnikom, te da ćemo odmah zatim otići do crkvice u Porticiju, gdje ćemo se vjenčati, a svećenik će obaviti svoju dužnost bez ikakvih objava. Sutradan nakon vjenčanja majka bi se vratila u Santa Agatu zajedno s nama pa bismo tamo s njome ručali, a nakon toga bismo, s njenim blagoslovom, nastavili svoje putovanje.
Pošto je sve to tako zaključeno, ja sam uzdrhtao, ali Leonilda onesviještena pade u vojvodino naručje. Ovaj je vrati u život nazvavši je svojom dragom kćerkom i poljubivši je nekoliko puta. Ganuti tim prizorom, sve troje obrisasmo suze.
Od toga dana nisam više kartao. Dobio sam petnaest tisuća dukata, a kako sam se već smatrao oženjenim čovjekom, morao sam se ponašati razborito.
Sutradan, za vrijeme večere s Leonildom i vojvodom, nakon opere, Leonilda mi reče:
– Šta će reći moja majka sutra uveče kad te ugleda?
– Reći će da si učinila ludost pošavši za stranca kojeg poznaješ tek osam dana. Jesi li jojnapisala kako se zovem, odakle sam, šta sam, koliko mi je godina?
– Evo, to su ona tri retka što sam joj napisala: »Odmah dođite, dobra moja majko, dapotpišete moj bračni ugovor s čovjekom kojeg primam iz ruku gospodina vojvode i s kojim u ponedjeljak odlazim u Rim.«
– A tu su i moja tri retka – kaza vojvoda: – »Draga moja prijateljice, odmah dođipotpisati bračni ugovor i podijeliti blagoslov svojoj kćeri, koja je sebi mudro izabrala muža koji bi joj mogao biti ocem.«
– To nije istina – kaza Leonilda pošavši mi u naručje – mislit će da si star, i to me ljuti.
– Da li ti je majka stara?
– Njena majka – na to će vojvoda – lijepa je žena i puna duha, kojoj je samo tridesetsedam ili trideset osam godina.
– Šta radi kod Galianijevih?
– Budući da je prisna markizina prijateljica, živi s njenom obitelji, ali plaća svoj udio udomaćinstvu.
Sutradan sam morao obaviti nekoliko sitnijih poslova i otići do bankara da mu predam sve mjenice i da uzmem kreditno pismo za Rim, izuzimajući onih pet tisuća dukata koje sam trebao isplatiti prilikom potpisivanja ugovora, te sam vojvodi kazao neka me za večeru pričeka kod Leonilde.
U osam sati uđoh u sobu, gdje su stajali, leđima okrenuti prema kaminu, vojvoda između majke i kćeri.
– Oh! Evo ga.
Odmah pogledah majku, koja prodorno kriknu čim me je spazila i svali se na sofu. Zagledah se u nju i prepoznah donnu Lucreziu Castelli.
– Donna Lucrezia! – povikah – kako li sam sretan!
– Priberimo se malo, dragi prijatelju. Sjednite ovamo. Vi ste se dakle nakanili oženitimojom kćerkom?
Sjedoh i u tren oka sve shvatih. Kosa mi se diže na glavi, i ja zapadoh u sumornu šutnju.
Leonilda i vojvoda gledahu nas zaprepašteno: shvatili su da se poznajemo, ali nisu mogli naslutiti razlog našeg uzbuđenja. Ja sam pak u vrtlogu crnih misli uspoređivao Leonildine godine s vremenom kad sam upoznao Lucreziju i morao sam s grozom priznati da bi mi lako mogla biti kći. Tješio sam se međutim da donna Lucrezia ne može u to biti sigurna, jer je živjela s mužem kome još nije bilo ni pedeset godina i koji ju je nježno volio. Ne mogavši više podnositi nedoumicu, ustadoh, uzeh buktinju i, zamolivši vojvodu i Leonildu za oproštenje, rekoh majci neka sa mnom prijeđe u drugu sobu.
Tek što je sjela pokraj mene, ta žena koju sam toliko volio u Rimu prozbori ovako:
– Leonilda je vaša kći.[4] O tome nema dvojbe. To je znao čak i moj muž, a ipak ju je obožavao kao vlastito dijete. Pokazat ću vam njen krsni list pa izračunajte pošto vidite datum njenog rođenja. U Rimu me se muž nijednom nije dotakao, a kći mi nije rođena prije roka. Zacijelo se sjećate jednog pisma koje vam je moja pokojna majka morala pročitati, a u kojem sam joj pisala da sam trudna. Bijaše to u mjesecu siječnju 1744. godine, a Leonildi će za šest mjeseci biti sedamnaest godina. Upravo joj je moj dragi muž pri krštenju nadjeo ime Leonilda Giacomina, a kad bi se s njom igrao uvijek bi je nazivao Giacomina. Dragi moj prijatelju, grozim se tog vjenčanja, ali mu se, kao što zacijelo nagađate, neću suprotstavljati, jer se ne bih usudila reći pravu istinu. Što dakle mislite? Hoćete li imati hrabrosti da je uzmete za ženu? Jeste li već prije svadbe uzeli predujam?
[4] Leonilda je vaša kći. – Mnogi sumnjaju u Leonildinu autentičnost, jer je Casanova u rukopisu najprije napisao kćer od donne Lucrezije. Je li Casanova zaista mogao biti tako nesiguran u spol djeteta koje je, prema njegovim riječima, odigralo tako značajnu ulogu u njegovu životu? Neki misle da je Casanova riječ sin upotrijebio u općenitom smislu, kako se u talijanskom upotrebljava riječ figlio, te da je to tek kasnije specificirao napisavši kći.
– Ne, nisam, glede toga budite mirni.
– Odlanulo mi je.
– Ona mi nimalo nije slična.
– Istina je. Nalik je na mene. Oh, ti plačeš, prijatelju.
– Tko ne bi plakao! Idem k njima i poslat ću ti vojvodu. Znaš da i njemu valja sve tosaopćiti.
Uđoh i rekoh mu neka ide da se porazgovori s donnom Lucrezijom. Nježna Leonilda, sva ustrašena, sjedne mi na koljena i upita me o čemu je riječ. Meni se steže srce i iz grla ne iziđe nijedna riječ, a ona me dršćući poljubi te je zajedno sa mnom ronila suze. Ostadosmo tako punih pola sata, sve dok se ne vratiše vojvoda i donna Lucrezia, koja se jedina od nas četvoro držala razumno.
– Draga moja kćeri – obratila se Leonildi – moraš saznati ovu mučnu tajnu, a mislim daje najbolje da je čuješ od svoje vlastite majke. Sjećaš li se kako te je često nazivao moj pokojni muž dok bi te milovao držeći te na rukama?
– Zvao me dražesnom Giacominom.
– To je ime ovog čovjeka. On ti je pravi otac. Poljubi ga kao kći, a ako ti je bio ljubavnik,zaboravi svoj zločin.
Sve nas je duboko ganula velika patetičnost te tragedije. Leonilda potrči i poljubi majčina koljena i, unatoč suzama što su je gušile, kaza:
– Nikada ga nisam voljela drugačije nego kao kći.
Na to svi zanijemjesmo i šutnju je prekidao samo odjek plača i cjelova tih dvaju divnih stvorenja, dok smo vojvoda i ja, silno potreseni, bili nalik na mramorne kipove.
Tri sata ostadosmo za stolom, žalosni, neprestano razgovarajući i upuštajući se u razmišljanja o tom više nesretnom negoli sretnom prepoznavanju, te se u ponoć rastadosmo i ne osjetivši da nismo ništa pojeli.
Znali smo da ćemo sutradan za ručkom razgovarati staloženije i s više zdravog razuma o tom događaju. Bili smo sigurni da nas ništa neće spriječiti da bez ikakve teškoće donesemo mudru odluku, jer drugu uostalom i nismo mogli donijeti.
Putem je govorio samo vojvoda, iznoseći mnoštvo misli o svemu onome što bi se u moralnoj filozofiji moglo nazvati predrasudom.
Otišao sam na spavanje, ali nisam mogao zaspati. Nagli prijelaz što sam ga morao učiniti s čulne na očinsku ljubav doveo je u veoma veliku neugodu sve moje moralne i fizičke sposobnosti. Prospavao sam dva sata nakon što sam odlučio da ću sutradan otputovati.
Kad sam se probudio, učini mi se da je veoma mudro ono što bijah odlučio pa odoh vojvodi, koji još bijaše u postelji, i saopćih mu to. On mi kaza da je svima poznato da mi predstoji odlazak i da bi ta prenagljenost mogla biti krivo tumačena. Savjetovao mi je da s njim pojedem juhu i neka na ono svoje namjeravano vjenčanje gledam kao na šalu.
– Veselo ćemo se provesti – kaza mi – ta tri-četiri dana, i poslužit ćemo se svojim duhom kako bismo tom događaju oduzeli sve što je u njem sumorno, dajući mu čak i šaljivu boju. Savjetujem ti da obnoviš svoju ljubav s donnom Lucrezijom. Zacijelo si utvrdio da je ista kao što je bila i prije osamnaest godina. Nije moguće da je bila bolja.
Taj mali prijekor vrati me zdravom razumu. Zaista sam se morao odlučiti na to da zaboravim na onaj nakanjeni brak. No bio sam zaljubljen, a ono što se voli nije poput robe kojoj je lako naći nadomjestak ako se ne može doći do one koja se čovjeku sviđa.
Podasmo dakle zajedno do Leonilde, vojvoda kao i obično, ali ja blijed, utučen, prava slika tuge. Odmah me iznenadi to što sam tamo naišao na veselje. Leonilda mi se objesi oko vrata nazivajući me svojim taticom, njena majka me nazva svojim dragim prijateljem, a moje oči i duša zaustaviše se na njenom licu, na kojem vrijeme od osamnaest godina nije moglo pokvariti ni jednu jedinu crtu.
Donni Lucreziji opisao sam neobičan doček što mi ga je u Rimu priredila njena sestra, i ponovo se začu smijeh. Sjetismo se one noći u Tivoliju te nas raznježi uspomena na one davne slike. Nakon kraće šutnje kazah joj da se obavezujem da ću je dovesti natrag u Napulj, na početku korizme, ako želi poći sa mnom u Rim samo zato da posjetimo donnu Angelicu. Ona obeća da će mi odgovoriti sutradan.
Za vrijeme ručka sjedio sam između nje i Leonilde, koju sam morao zaboraviti kao ljubavnicu, pa nije neobično što se ponovo razbuktao moj negdašnji oganj. Bilo zbog vesela razgovora, bilo zbog toga što sam osjećao potrebu za ljubavlju, bilo pak zbog odličnih jela i vina, pri desertu sam se osjetio tako zaljubljen da sam joj ponudio svoju ruku.
– Vjenčat ćemo se – kazah joj – a u ponedjeljak sve troje odlazimo, jer sada, kad znam da mi je Leonilda kći, ne mogu je ostaviti u Napulju.
Na taj prijedlog moja se tri gosta zgledaše i nitko mi ne odgovori.
Nakon ručka obuze me dubok san i moradoh se baciti na postelju, gdje sam se probudio tek u osam sati. Začudih se kad ugledah samo donnu Lucreziju, koja je pisala. Priđe mi i kaza da sam odspavao pet sati, i da nije otišla sa kćerkom i vojvodom u operu kako me ne bi ostavila samog.
Uspomena na negdašnju ljubav pred voljenom se ženom ponovo budi, iznova se javljaju želje, a snaga kojom se one obnavljaju bezgranična je. Ako se dvoje još uvijek vole, jedno ide drugome u susret. Čini im se da ponovo stječu bogatstvo koje im pripada a okrutne okolnosti su im dugo branile da u njemu uživaju. Takvi začas postadosmo mi, bez ikakva uvoda, bez jalovih razgovora, bez predigre, čak i bez onih lažnih zanosa kad jedno od dvoje nužno mora da laže. Uronivši u slast nasmijane šutnje, prepustismo se istinskom i jedinom tvorcu prirode – ljubavi.
U prvom međučinu ja prvi prekinuh tišinu. Može li čovjek vedra duha biti drugačiji za vrijeme dražesnog odmora što slijedi nakon ljubavne pobjede?
– Evo me ponovo – rekoh joj – u tom dražesnom kraju, što mi bijaše pomućenopuščanim hicima i lupanjem doboša kad sam se prvi put u tami usudio da ga pohodim.
Morala se nasmijati i, zapavši u sjećanja, redom se podsjetismo na sve ono što nam se desilo u Testacciju, u Frascatiju, u Tivoliju. Sve smo to spomnjali ali samo da bismo se nasmijali, ali šta su drugo smiješni razgovori doli izlika što je dvoje ljubavnika, koji su nasamo, nalaze da bi obnovili ljubavnu svetkovinu?
Pri kraju drugog čina, u zanosu što ga u duši ostavlja sretna i zadovoljena ljubav, rekoh joj:
– Budimo zajedno do smrti. Osigurajmo tako sebi sretnu starost i smrt. Istih smogodina, i možemo se nadati da ćemo umrijeti nekako u isto vrijeme.
– To mi je želja, ali ostani u Napulju, a Leonildu ostavi vojvodi. Živjet ćemo u društvu,naći ćemo joj supruga koji će je biti dostojan, pa će naša sreća biti savršena.
– Ne, ne mogu se, draga moja, nastaniti u Napulju. Tvoja kći bijaše spremna da ode samnom.
– Reci naša kći. Vidim da ti najradije ne bi bio njen otac. Ljubiš je.
– Na žalost! Potpuno sam siguran da će moja strast šutjeti sve dok budem mogao živjetis tobom. Ali ako tebe ne bude ovdje, ni za što ne jamčim. Mogao bih samo pobjeći. Ona je dražesna, ali njen me duh osvaja više negoli njena ljepota. Budući da sam bio siguran da me voli, odgodio sam pothvat da je osvojim, samo iz bojazni da ne posumnja u mene. Takva bi sumnja mogla umanjiti njenu ljubav. Htio sam steći njeno poštovanje, pa se nisam usudio pomutiti njeno povjerenje i čistoću. Htio sam je posjedovati samo zakonski i uz prava što bi bila jednaka njenima. Draga moja, stvorili smo anđela. Ne mogu shvatiti kako to da vojvoda...
– Vojvoda je jalov. Sada shvaćaš sve.
– Kako jalov? Ima sina.
– Kažem ti da je jalov.
– Ali...
– Ali jalov je, a i on sam to zna.
– Dopusti mi da te vidim kao onomad u Tivoliju.
– Ne, jer čujem da se zaustavljaju neka kola.
Kako li je Leonilda prasnula u smijeh videći svoju majku u mom naručju! Stoput nas poljubi. Čas zatim dođe vojvoda, pa smo veselo večerali. Tvrdio je da sam najsretniji od svih smrtnika kad mu rekoh da ću tu noć provesti sa svojom ženom i kćerkom. I bio je u pravu. U ono sam vrijeme zaista to i bio.
Quand' ero in parte altr'uom da quel ch'io sono2 Nakon njegova odlaska, Leonilda svuče svoju majku dok sam ja zamotao svoju kosu u maramu i bacio odjeću nasred sobe. Ona kaza kćeri neka legne pored nje.
2. Kad dijelom bijah drugi čovjek od onoga što jesam. Petrarca: Il Canzoniere, Vita di Madonna Laura, Preludio triste, 4.
– Tvoj otac – reče joj – bavit će se samo tvojom majkom.
– A ja i jednim i drugim – odvrati Leonilda.
S druge strane postelje potpuno se svukla i legla pored majke, kazavši da ja kao otac mogu vidjeti čitavo svoje djelo. Majka se ponosila njome, divila joj se i uživala videći da i ja priznajem da je lijepa. Dovoljno joj bijaše to što se našla u sredini i što je Vidjela da ću samo na njoj gasiti oganj kojim je vidjela da plamtim. Leonildina radoznalost očaravala mi je dušu.
– Tako si dakle postupio – kaza mi – prije osamnaest godina, kad si me začeo.
Ali nastupi trenutak kad Lucrezia zamre od ljubavi, upravo kad sam, htijući je poštedjeti, pomislio da bih se trebao povući. Leonilda, ganuta do sažaljenja, jednom rukom pomagaše svojoj majčici da dođe k sebi, a drugom rasprostre bijelu maramicu pod svog oca koji se ocjeđivao.
Lucrezia, zahvalna zbog nježne brižnosti svoje kćeri, okrenu mi leđa, obujmi je rukama i dadne joj stotinu cjelova. Zatim se ponovo okrenu prema meni i patetično mi reče:
– Evo, dobro je pogledaj, bez mrlje je, opipaj sâm ako želiš, ništa nije oštećeno; onakva jekakvom sam je stvorila.
– Da – kaza mi nasmijana Leonilda – pogledaj me i poljubi me.
Avaj! Volio sam majku, inače je ništa ne bi moglo spasiti od mog žara. U to iznova započe ratovanje i nije prestalo sve dok ne zaspasmo.
Probudiše nas sunčani zraci.
– Hajde, pođi, draga kćeri, navuci zavjesu – reče joj majka.
Leonilda na to, gola golcata, poslušno ode navući zavjesu i pokaza mi sve ljepote kojih čovjek nikako da se dovoljno nagleda kad voli. Avaj! Vraćajući se u postelju, dopustila je da cjelovima prekrijem sve što sam vidio, ali čim osjeti da sam pred vratima provalije, izvuče se i preda me svojoj majci, koja me primi raskriljenih ruku i odlučno mi naredi neka joj bez ikakve milosti napravim još jednu Leonildu. Potkraj te bitke, koja bijaše veoma duga, povjerovah da sam je poslušao, ali krv što mi se pojavila, njoj naočigled, u trenutku onemoćalosti, ostavi je u sumnji.
– Već si me navikao – kaza mi – na tu groznu pojavu.
Pošto smo nedužnu Leonildu uvjerili da to nije ništa, obukosmo se i uto dođe vojvoda Matalone. Leonilda mu opisa sve naše noćne čine. Bijedan zbog svoje nemoći, zacijelo je bio sretan što nije tome prisustvovao.
Odlučivši da odem sutradan, kako bih stigao u Rim da uživam u posljednjih osam dana karnevala, obratio sam se vojvodi kako bih se osigurao da neće biti odbijen onaj moj dar što ga bijah namijenio Leonildi. Bijaše to onih pet tisuća dukata koje bih joj prepisao da je mogla postati mojom ženom. Vojvoda ju je uvjerio, budući da mi je kćerka, da bi tu svotu štaviše morala prihvatiti kao miraz. Ona je to primila obasuvši me milovanjem i nagnavši me da obećam da ću doći u Napulj da je obiđem kad doznam da je udata. Ja joj to obećah, a tu sam riječ i održao.
Budući da sam sutradan imao otputovati, vojvoda htjede da vidim sve napuljsko plemstvo u njegovoj palači, na svečanoj večeri poput one što sam je vidio kod princeze de la Vale Picolomini. Stoga me ostavio s kćerkom rekavši da ćemo se vidjeti na večeri. Zajedno smo ručali i ostatak dana proveli zajedno, držeći se u granicama onoga što nalažu odnosi između oca i kćeri. Poljubismo se tek u posljednjem trenutku rastanka, na što je majka bila podjednako osjetljiva kao i kći.
Otišao sam se obući za večeru.
Kad sam se opraštao, vojvotkinja mi uputi ove riječi:
– Sigurna sam da ćete se s radošću sjećati Napulja. U to nitko nije mogao sumnjati. Pošto sam se dostojno oprostio od vojvodina dvora, odoh kao što sam i stigao. Taj velikaš, koji je umro tri-četiri godine nakon toga, otpratio me je sve do vrata mojih kola.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:20 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


II
Povratak u Firenzu i odlazak s Corticellijevom - Bologna - Izagnan sam iz Modene
Kad sam se nakon duga puta opet pojavio kod doktora Vanninija, ovaj jedva sakri svoje iznenađenje. Odmah se otputih vitezu Mannu kojeg nađoh samog za stolom. Primio me je prijateljski i upitao da li je onaj nesporazum između mene i auditora riješen. Kad mu rekoh da nije, on se snuždi i otvoreno mi kaza da me zbog svog ugleda ne može ukonačiti kod sebe i da sam nesmotreno uradio što sam se vratio u Firenzu.
– Samo sam na prolazu.
– Ah, tako? Ali ipak biste se morali javiti auditoru. Obećah da ću tako učiniti i vratih seu svratiste.
Jedva što sam se povukao u svoju sobu, zakuca neki čovjek iz policije i saopći mi da auditor želi govoriti sa mnom i da me očekuje sutradan rano ujutro. Ta me zapovijed silno ozlovolji, te odlučih da ću se radije ukloniti no odazvati se tako uvredljivu pozivu. Poželio sam obići Teresu, no rekoše mi da je otišla u Pisu. Onda se uputih Corticellijevoj, koja mi se ovjesi oko vrata uz sva prigodna bolonjska prenemaganja. Ta je djevojka, iako bijaše ljepuškasta, u mojim očima imala samo jednu vrlinu: umjela me je nasmijati.
Gospođi Lauri dadoh novaca naloživši joj da nam spremi dobru večeru, a onda izađoh s djevojkom kazavši joj da ćemo malo prošetati gradom. Odvedoh je u svoje svratiste i ostavih je na trenutak u svojoj sobi, a ja se povukoh u drugu odaju s Costom i svratištarom. Costi sam u gazdinoj nazočnosti naložio da sutradan s cijelom mojom prtljagom krene u Bolognu gdje će me naći u svratištu Hodočasniku. Kad se svratištar udaljio, kazah Costi neka povede gospođu Lauru i njenog sina, a ja ću otići naprijed s njenom kćeri. Istu sam zapovijed izdao i Leducu.
Vratio sam se u sobu, gdje sam ostavio Corticellijevu, i rekoh joj neka pođe sa mnom. Ona pomisli da je vodim natrag majci, no ja se nisam potrudio da je razuvjerim, već požurih do pošte, dadoh upreći dva konja u kočiju i naložih postiljonu da krene prema Uccelatoiu, prvoj postaji do Bologne.
– Kamo to idemo? – zapanji se Corticellijeva.
– U Bolognu.
– A mama?
– Ona će doći sutra.
– Da li zna?
– Ne, ali će znati sutra kad je Costa dovede s cijelom njenom prtljagom.
Corticellijeva, koju je sve to zabavljalo, glasno se nasmija, i mi odosmo.
Corticellijeva je imala ogrtač podstavljen toplim krznom, ali luđak koji ju je oteo nije imao ni haljetka. Puhao je oštar i hladan vjetar, no ja se nisam nigdje htio zaustavljati. Bojao sam se potjere. Uhvate li me, mislio sam, silom će me vratiti u Firenzu, a to bi za me bilo smrtno poniženje.
Postiljonu sam dao talir napojnice, pa je konje tjerao upropanj. Kad smo jurili kosom Apenina, mislio sam da će nas vjetar odnijeti, ali se nisam nigdje zaustavljao više od nekoliko trenutaka, koliko bijaše potrebno da se promijene konji. Postiljoni su zacijelo mislili da sam neki princ koji bježi s otetom djevojkom. Corticellijeva se pak ludo zabavljala što je smatraju otetom djevicom i glasno se smijala za onih pet sati što nam je trebalo da prevalimo četrdeset milja.
Iz Firenze smo odjurili u osam i zaustavili se tek u jedan sat poslije ponoći u nekoj postaji koja je pripadala papi i gdje bijah siguran od progona. Ime te postaje bijaše Magarče skini samar, čemu se ona moja ludica opet grohotom nasmija. Cijela je kuća spavala, ali ja nadigoh veliku viku i dadoh slugama nešto sitniša, te se sve živo u svratištu podiže na noge da mi se naloži vatra i pripremi nešto za jelo. Umirali smo od zime i gladi. Svratištar nam kaza da nema ništa za jelo, ali ja mu se nasmijah u lice. U kući je bilo jaja, maslaca, makarona, parmezanskog sira, kruha i dobrog vina, a tom glupanu nisi mogao dokazati da se od tog može napraviti odlična večera. Naposljetku ga ipak nagovorih i pred zapanjenim svratištarom dadoh od četiri kreveta napraviti udobni ležaj.
Corticellijeva je gutala hranu poput izgladnjele životinje, a svaki put kad bi rekla: »Što će kazati mama?«, hvatao bi je ludi smijeh, te se umalo nije zadavila.
Legli smo u četiri sata izjutra, naloživši da nas probude kad stigne jedan engleski četvoropreg. Bijasmo se do grla natrpali makaronima i opiti Chiantijem i Monte Pulcianom, pa za ljubavne igre nismo imali nikakve želje, a ni kad smo se probudili nismo bog zna što uradili.
Svratištar nas je, kako mu bijah prošle noći naložio, poslužio izvrsnim ručkom. Dođe i veče, a mojim ljudima ni traga. Sa strahom sam premišljao što im se moglo dogoditi. Corticellijeva se međutim smijala mojoj zabrinutosti.
Poslije večere legao sam, odlučivši da pošaljem u Firenzu svratištareva sina ako se u toku noći ne pojave. No prođe i noć, a nitko se ne pojavi. Sutradan odaslah Costi teklića ne bih li doznao što se dogodilo, jer sam u slučaju nekog nasilja odlučio da sam odem u Firenzu usprkos negodovanju Corticellijeve, kojoj se povratak ne bi nimalo milio.
Teklić se vratio za dva sata i obavijestio me da će moji ljudi stići za nepun sat. Moja prtljaga dolazi teretnim kolima iza kojih ide dvoprežna kočija s nekom staricom i mladićem.
– To je mama – povika Corticellijeva. – Ah, što ćemo se nasmijati! Moramo je dočekati sobilnom večerom i pustiti je da se do mile volje napripovijeda o neočekivanoj pustolovini koje će se sjećati do smrti.
Kad stigoše, Costa mi saopći da je zakasnio zato što je auditor, ne bi li se nekako osvetio što sam se oglušio na njegovu zapovijed, zabranio postiljonima da mojim ljudima daju konje, ali da mu ih je dao neki Agresti, kojem se obavezao da će ih za dva i po dana dopremiti u Bolognu.
Gospođa Laura mi održa plačljivu propovijed koju je kći saslušala sa smijehom.
– Spremila sam večeru, kako ste mi zapovjedili, i potrošila više od deset paolija, koje ćetemi vratiti, jer ja sam žena siromašna. Ali jeste li pomislili kako ću se ja nastrahovati videći da mi se dijete ne vraća? Oko ponoći sam poslala sina Vanniniju, ali ondje mu rekoše da ne znaju gdje ste. Kako sam se naplakala! Ta ja sam majka! Cijele noći nisam oka sklopila, a ujutro sam otišla na sud i optužila vas da ste mi oteli kćer. Zahtijevala sam da pošalju za vama potjeru i da vam je silom oduzmu. Ali zamislite, oni su mi se nasmijali u brk i kazali da je nisam trebala pustiti samu s muškarcem. Što kažete na tu klevetu?
– Klevetu? – upade Corticellijeva.
– Klevetu, dabome, jer to ispada kao da sam ja sporazumna s tom otmicom, što tiglupani nisu mogli tvrditi, jer da sam pristala, ne bih od njih došla tražiti pravdu. Zatim sam otišla doktoru Vanniniju gdje me je vaš sluga umirio rekavši da ste otišli u Bolognu i da i ja mogu za vama ako želim. Nadam se da ćete platiti onoliko koliko sam uglavila s kočijašem. Ali to što ste učinili, dopustite mi da vam kažem, prelazi granice šale.
Umirio sam je obećavši da ću joj sve platiti. Sutradan smo rano krenuli za Bolognu. Nastanio sam se kod Corticellijeve, a moje su sluge iz gostionice donosile hranu za čitavu obitelj. Ondje sam ostao osam dana, a zahvaljujući mojoj ludici, koja je imala mnoštvo prijateljica sličnih sklonosti, nauživao sam se slasti za kojima uzdišem kad god mi ih pamćenje dozove u moju staru pamet.
U Italiji ima mnogo gradova u kojima se sladokusac može nauživati istih naslada kao u Bologni, ali nigdje ih ne može dobiti tako jeftino, ni tako lako i slobodno. Osim toga, ondje po čitav dan možeš hodati ispod arkada, a svugdje nailaziš na ljude umne i učene. A ne treba zaboraviti da se u Bologni izvrsno jede i pije. Samo je šteta što se od zraka, vode ili možda čak i vina lako dobiva lišaj, što Bolonjcima pruža užitak da se češkaju i grebu, a to nije tako neugodno kad svrbež nije nepodnošljiv. To je osobito lijepo vidjeti kod gospođa koje se poglavito o proljeću škakljaju po rukama na najdražesniji način.
Negdje usred mesopusta oprostio sam se s Corticellijevom poželjevši joj sretan put, jer je uskoro imala otići u Prag kao druga plesačica u operi. Obećao sam da ću doći po nju i odvesti je zajedno s majkom u Pariz. Čitalac će vidjeti na koji sam način održao to obećanje.
Iz pukog sam se hira zaustavio u Modeni, kamo sam stigao istog dana. Drugog jutra izađoh da pogledam umjetničke slike, a kad se oko podneva vratih, nađoh nekog prostaka koji mi u ime vlade naloži da najkasnije sutradan napustim grad. Pozvao sam svratištara i naredio onoj vucibatini da u njegovoj nazočnosti ponovi zapovijed. On posluša i ode. – Tko je taj čovjek? – upitah svratištara.
– To je jedan žbir.
– I vlada meni šalje žbira?
– Sigurno ga je poslao bargello.
– Zar je bargello guverner Modene? Takav bezobraznik!
– Bezobraznik!? Šutite za ime božje! Njemu se klanja cijelo plemstvo. I najveći velmožedolaze za njegovu trpezu ne bi li tako zadobili njegovu naklonost.
– Ali zašto me taj preuzvišeni bargello tjera iz Modene?
– To ne znam. Najbolje je da odete do njega. Upoznat ćete čovjeka vrijedna u svakompogledu.
No umjesto da odem tom nikogoviću, posjetih velečasnog Testagrossu koji se, usprkos pučkom porijeklu, svojom velikom pameću dovinuo visoka položaja. Njegov gospodar, vojvoda od Modene, toliko ga je cijenio da mu je povjeravao najvažnije diplomatske poslove pri evropskim dvorima. Velečasni Testagrossa, kojeg sam upoznao u Beču 1753. prijazno me je primio i sa zabrinutošću saslušao pripovijest o bezobraznom bargellovu nalogu.
– Što da učinim? – pitao sam ga.
– Ništa drugo već da odete. Taj bi vam čovjek mogao nanijeti još veću sramotu.
– Otići ću kad mi tako savjetujete. No biste li mogli saznati za razlog tog neobičnogpostupka?
– Vratite se večeras, a ja ću se dotle raspitati. Kad iste večeri dođoh, velečasni mi saopćida se bargello, čim je na popisu stranaca ugledao moje ime, dosjetio da sam ja onaj isti Casanova koji je pobjegao iz Piomba, a kako je njegova prva dužnost da štiti grad od nepoćudnih prijestupnika, to se požurio da mi pošalje nalog da napustim grad.
– Čudim se što mi to govorite ne crveneći zbog modenskog vojvode. Kakva je to podlost!Kakva vam je to policija koja je suprotna svakom pojmu poštenja, pa čak i dobru države!
Sutradan baš kad htjedoh ući u kočiju pristupi mi neki čovjek od tridesetak godina, snažan, krupan, razbojnička izgleda, i zamoli me neka ga saslušam u četiri oka.
– Ako se – započe – samo na tri dana zaustavite u Parmi, te ako se obavežete časnomriječi da ćete mi isplatiti dvadeset i pet cekina čim se pročuje da je bargello mrtav, obećajem vam da ću mu svojom rukom prosvirati mozak.
– Najljepše vam zahvaljujem, ali pustite ga da umre prirodnom smrću. Evo vam talir, pase napijte u moje zdravlje.
No ja bih tom krvniku, bez krzmanja, obećao što je tražio, samo da se nisam bojao neke zamke.
U Parmu sam stigao drugog dana i odsjeo u poštanskom svratištu, upisavši se pod imenom viteza Seingalta, kako se još i danas nazivam. Kad častan čovjek uzme jedno ime koje mu nitko nema pravo osporavati, onda ga mora nositi do smrti. Iako sam to ime nosio već dvije godine, često sam mu dodavao svoje obiteljsko ime.
Htio sam posjetiti gospodina d'Antoinea, ali njega u Parmi više nije bilo. I upravitelj kovnice Dubois-Chateleureux bijaše odsutan. Nalazio se u Veneciji gdje je dozvolom infanta vojvode imao izraditi strojeve za kovanje novca. On je tu zadaću pošteno obavio, ali se njegovim izumom nisu poslužili.
Leduc, koji se obradovao kad sam, stigavši u Parmu, otpustio Costu, silno je negodovao kad sam ga ponovo uzeo.
– Costa nije pokvarenjak – govorio mi je. – Umjeren je, ne zalazi u loša društva, ali ja bih dao glavu da je to previjani tat, baš zato što se ustručava da vas na sitno opkrada. Vidjet ćete kako će vas nasamariti. Sprema se taj na velik zalogaj, samo neka zadobije vaše povjerenje. Ja drugačije radim, kradem vas pomalo, ali vi me poznajete.
Previjanac je dobro slutio. Nekoliko godina kasnije Costa mi je ukrao pedeset tisuća talira. Nakon dvadeset i tri godine, to jest 1784. našao sam ga u Beču kao sobara grofa
Hardegga. Videći da je siromašan kao crkveni miš, razgnjevih se i odlučih da ga dadem objesiti. Imao sam dovoljno dokaza da to učinim. Lopov se tad nadade u plač i jadikovke i pođe mu za rukom da gane jednog čestitog čovjeka, nekog Bertranda, koji je stanovao kod poslanika sardinskog kralja. Tog sam čovjeka veoma poštovao i na njegov sam nagovor bijedniku nesebično oprostio. Kad sam ga upitao što je uradio s onim što mi je pokrao u novcu i nakitu, rekao mi je da je sve izgubio namičući za blagajnu biribissa[5] i da ga je opljačkao baš jedan od njegovih ortaka. Iste godine kad me je okrao oženio se jednom od kćeri velečasnog Momola, ali ju je ubrzo ostavio.
[5] Biribisso, neka vrst lota, igra na sreću koja bijaše veoma u modi u 18. stoljeću.
Ali pođimo dalje.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:21 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


III
Chambéry - Désarmoisesova kći - Gospođa Morin - Marija Magdalena iz Aixa - Samostanska pitomica - Lyon - Pariz
Pošto sam uzeo kreditno pismo za Augsburg, otputovao sam, a sutradan sam prešao Mont-Cenis na mazgama zajedno s Costom, Leducom i kolima. Tri dana kasnije ukonačio sam se u jedinom svratištu u Chamberyju, gdje su morali odsjesti svi putnici.
Videći kako iz sobe pokraj moje izlazi neka prelijepa gospođica, upitah služavku tko je ona, a ova mi kaza da je to žena nekog mladića koji se u postelji liječi od udarca mačem što ga je primio prije četiri dana, na povratku iz Francuske.
Izlazeći iz sobe da odem na poštu po pismo što mi ga je morao poslati Valenglar, zaustavih se pred sobom svoje susjede, jer su vrata bila otvorena, i kao susjed ponudih joj svoje usluge. Ona me pozva da uđem. Ugledao sam lijepog mladića koji je sjedio u postelji i upitah ga kako mu je. Njegova mi žena reče da mu je vidar zabranio svaki razgovor zbog uboda mačem što ga je dobio u grudi pola milje od grada, kad su zajedno putovali iz Francuske. Nadali su se da će uskoro ozdraviti i da će nastaviti putovanje prema Ženevi. U času kad sam se opraštao uđe ona služavka i zapita me hoću li večerati sam u svojoj sobi ili s gospođom. Nasmijavši se njenoj gluposti, odgovorih da ću večerati u svojoj sobi dodavši da još nemam čast poznavati gospođu, na što mi ova odgovori da bih joj time ukazao čast i zadovoljstvo. Njen muž tihim glasom kaza isto. Ja mu na to rekoh da ću se s radošću okoristiti njegovom ljubaznošću. Uostalom, ta žena, ili možda djevojka, bijaše neobično dražesna. Dok me je ispraćala do stuba, osmjelih se i poljubih joj ruku, što je u Francuskoj ljubavna izjava podjednako nježna i otmjena.
Otrčah na poštu i nađoh dva pisma, jedno od Valenglara, koji mi je pisao da je gospođa
Morin spremna da dođe u Chambéry ako joj pošaljem kola. Otvorih drugo pismo i ugledah Désarmoisesov potpis. Pisao mi je iz Lyona. Kaza mi da je izlazeći iz Chambéryja susreo svoju kćer u nekim kolima s jednim nitkovom koji ju je oteo te da mu je zario mač u tijelo, ali da nije mogao zaustaviti kola što su ih vozila u Chambéry. Molio me neka se raspitam i neka njegovu kćer nagovorim da se vrati u Lyon, a ako ne bude htjela, neka zatražim upotrebu sile stavljajući se u obranu njenog jadnog oca koji je traži. Uvjeravao me je da to dvoje nisu vjenčani i preklinjao neka poduzmem sve što mogu kako bih mu time ukazao svoje prijateljstvo. Molio me neka mu hitno i smjesta odgovorim, a poslao mi je i svoju adresu.
Nisam se morao raspitivati. Njegova kći nije mogla biti druga doli ona moja susjeda, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da poduzmem bilo što kako bih to dražesno stvorenje prisilio da se vrati u Lyon.
Vrativši se u svratiste, poslah Leduca u Grenoble s kolima sa četiri sjedišta za gospodina Valenglara, zajedno s pismom u kojem se nalazilo jedno drugo što sam ga uputio gospođi Morin. U njemu sam je obavijestio da sam se u Chambéryju zaustavio samo zbog nje i da ću je čekati dok ona ne izvoli stići. Nakon toga se prepustih velikim veseljem neobičnoj pustolovini koju mi je sudbina ukazivala. Gospođica Désarmoises i njen otmičar nadahnuli su me osjećajima najnježnijeg prijateljstva. Nisam se trudio da utvrdim vodi li me pri tome krepost ili porok.
Uđoh u njihovu sobu i ugledah vidara koji je previjao bolesnika. Rana nije bila opasna, već je zacjeljivala. Nakon vidareva odlaska savjetovah mu dijetu i šutnju, a ostatak dana provedoh u svojoj sobi sve do večere, pošto sam u njegovu prisustvu gospođici Désarmoises predao pismo koje sam primio od njenog oca. Bio sam siguran da će doći sa mnom razgovarati.
Ugledah je četvrt sata kasnije žalosnu i zabrinutu. Vrati mi pismo upitavši me što sam nakanio poduzeti.
– Ništa. Bit ću sretan ako mi date priliku da vam budem od koristi.
– Oh, odlanulo mi je.
– Zar biste mogli povjerovati u suprotno? Čim sam vas vidio, osjetio sam živo zanimanjeza vas. Jeste li vjenčani?
– Nismo, ali bit ćemo čim stignemo u Ženevu.
– Sjednite i upoznajte me sa svim. Znam da je vaš otac na nesreću zaljubljen u vas, te davi od njega bježite.
– On vam je dakle to sam rekao? I bolje je tako. Prije godinu dana vratio se u Lyon, ačetvrt sata poslije njegova dolaska ja sam se sklonila kod jedne majčine prijateljice jer uz njega ne mogu ostati ni sata a da ne strahujem od najgnusnijeg nasilja. Mladić kojeg ste vidjeli u postelji sin je jedinac jednog trgovca iz Ženeve. Sam ga je moj otac prije dvije godine doveo k nama, pa smo se odmah zaljubili jedno u drugo. Nakon očeva odlaska, mladić je u moje majke zaprosio moju ruku, ali budući da mi je otac bio u Marseillu, mislila je da ne može bez njega dati privolu. Pisala mu je u Marseille, a on joj je odgovorio da će odluku donijeti kad se vrati u Lyon. U međuvremenu moj je vjerenik otišao u Ženevu gdje je dobio pristanak svog oca, pa se vratio u Lyon sa svim potrebnim dokumentima i s dobrim preporukama za gospodina Tolosana. Kad se moj otac prošle godine vratio, ja sam pobjegla, kao što sam vam već rekla, a moj me je vjerenik zaprosio preko samog gospodina Tolosana. Moj mu otac kaza da će mu odgovoriti kad se ja vratim roditeljskoj kući. Gospodin Tolosan mi je na to savjetovao da se vratim očinskom domu, a ja sam mu rekla da ću to učiniti drage volje ako po mene dođe moja majka i ako me ona bude čuvala. Međutim, kad je gospodin Tolosan s njom o tome razgovarao, ona mu reče da odviše dobro poznaje svog muža a da bi dopustila da se vratim kući. Gospodin Tolosan ponovo je razgovarao s mojim ocem nastojeći da ga privoli, ali sve bijaše uzalud. Osam ili deset dana kasnije opet je otišao, a poslije doznasmo da je u Aixu u Savoji, zatim u Torinu, i naposljetku, uviđajući da se moj otac ne želi ni na što odlučiti, moj mi vjerenik predloži da odem s njim, uvjeravajući me posredstvom gospodina Tolosana da ćemo se vjenčati u Ženevi. Moja je majka na to pristala, i tako smo otišli prije osam dana. Nesreća htjede da krenemo putem kroz Savoju te da nedaleko od grada susretnemo mog oca. Prepoznao nas je. Dao je zaustaviti kola, prišao k meni i htio me prisiliti da siđem. Počela sam vikati, moj me vjerenik obujmi rukama, a otac se na to lati mača i zarinu mu ga u tijelo. Videći da se okuplja svijet na moje i vozarevo dozivanje, i vjerujući da mi je ubio vjerenika, otac skoči na konja i pobjegne u punom trku. Pokazat ću vam mač okrvavljen do polovice iako je rana duboka svega tri palca.
– Međutim, ja ipak moram odgovoriti na njegovo pismo. Razmislit ću kako da vamishodim njegov pristanak.
– To nije potrebno. I bez toga ćemo se vjenčati i biti sretni.
– To je istina, ali zašto da se odreknete svog miraza? – Kakvog miraza? Pa on nemaništa.
– Ali nakon smrti vašeg djeda, markiza Desarmoisesa, on će biti bogat.
– To je puka izmišljotina. Moj otac ima samo neku kukavnu penzijicu jer je tridesetgodina služio kao teklič. Otac mu je umro još prije dvadeset godina. Moja majka i sestra žive od rada svojih ruku.
Iznenađen bezočnom drskošću tog čovjeka koji mi je, pošto me je dugo obmanjivao svojim plemićkim naslovom, omogućio da otkrijem njegovu bezobraznu laž, nisam više ništa kazao. Otišli smo na večeru i tri sata ostadosmo za stolom. Pripovijedali smo samo o toj zgodi, a ranjeniku je bilo dovoljno da sluša pa da uvidi šta ja o tome mislim. Desarmoisesova kći, kojoj je bilo devetnaest godina, imala je sve što je potrebno da mi se svidi. Duhovito se šalila na račun lude strasti svoga oca koji ju je, kako mi kaza, ludo volio još od njene jedanaeste godine.
– I zar ste mu se uvijek odupirali?
– Odupirala sam mu se samo onda kad je htio otići suviše daleko.
– A da li je to igranje dugo trajalo?
– Dvije godine. Bilo mi je trinaest godina kad je ustanovio da sam zrela pa je pokušao dame okusi, ali ja sam vikala i potpuno gola izašla iz njegove postelje pobjegavši u majčinu. Od onog dana nisam više htjela da spavam s njim.
– Zar ste dakle s njime spavali? Kako je to vaša majka mogla otrpjeti?
– Nije ni slutila da bi me on mogao voljeti kao ljubavnik, a niti sam ja u tome vidjelaneko zlo. Vjerovala sam da su samo igrarije ono što mi je on činio, kao i ono što je htio da činim ja njemu.
– Ali spasili ste svoje blago.
– Sačuvala sam ga za svog ljubavnika.
Jadni i glađu iznureni ranjenik tada se nasmija, a ona ustade od stola obasuvši ga poljupcima. Ja sam pak gorio od žestoke strasti, jer mi je vjernost tog pripovijedanja pred duševne oči iznijela Desarmoisesovu više negoli nagu. Činilo mi se da mi ne bi tako lako izmakla iz ruku da sam se ja našao na mjestu njena oca, te sam mu opraštao ako je, voleći je, zaboravio da mu je kći. Kad je pošla da me isprati do moje sobe, pokazah joj kako je snažno na me djelovalo njeno pripovijedanje, a ona se tome nasmija, ali budući da tamo bijahu i moje sluge, moradoh je pustiti da ode.
Sutradan sam rano ujutro napisao njenom ocu da mu je kći tvrdo odlučila da neće više napuštati svog ljubavnika, koji je tek lako ranjen, i da je u Chamberyju u punoj sigurnosti i pod zaštitom zakona. Otišao sam u njenu sobu da joj pročitam to svoje pismo, i videći da se ustručava da mi iskaže osjećaje svoje zahvalnosti, zamolih njenog ljubavnika neka mi dopusti da je poljubim. On raširi ruke rekavši mi:
– I mene.
Moja dvolična ljubav tada navuče masku očinske nježnosti. Nazvah ih svojom djecom i ponudih im punu kesu zlata ako im ustreba. Dođe vidar, a ja se vratih u svoju sobu.
U jedanaest sati stiže gospođa Morin sa svojom kćerkom, a pred njima Leduc, koji je pucketao bičem. Potrčah joj u susret i zagrlih je, toplo joj zahvaljujući na dobroti što mi priređuje takvo zadovoljstvo. Prvo mi je saopćila novost da gospođica Roman, njena nećakinja, koja je kraljeva ljubavnica, živi u lijepoj kući u Passyju i da je u petom mjesecu trudnoće, tako da je na putu da postane francuska kraljica, upravo kao što je to predskazao moj božanski horoskop.
– U Grenoblu – kaza mi – govori se samo o vama, pa vam savjetujem da se onamo nevraćate, jer vam neće dopustiti da odete. Pred svojim nogama imat ćete cijelo plemstvo i sve dame koje žele da doznaju sudbinu svojih kćeri. Svi sada vjeruju da ste vi astrologproricatelj, te Valenglar likuje. Okladio se u sto lujdora naprama pedeset da će ona roditi princa i siguran je da će tu okladu dobiti, no ako je izgubi, svi će mu se rugati.
– Dobit će je. Idem u Pariz i nadam se da ćete mi dati pismo za gospođu Varnier, što ćemi pružiti užitak da vidim vašu nećakinju.
– U pravu ste. Dat ću vam ga sutra.
Predstavio sam joj gospođicu Desarmoises, ali pod prezimenom njenog vjerenika, i zamolio sam je da s nama ruča. Objedovasmo dakle učetvoro, a potom otiđosmo u samostan moje drage Marije Magdalene. Ova, čim joj najaviše tetkin posjet, siđe do rešetke veoma iznenađena tim posjetom, a iznenadi se još više kad ugleda mene. Kad me gospođa Morin predstavi, opatica reče da me je nekoliko puta vidjela na vrelu u Aixu, ali da je ne mogu prepoznati zato što je uvijek bila zakrivena velom. Divio sam se njenoj sabranosti i prisutnosti duha. Pošto smo dva sata proveli razgovarajući o Grenoblu i o starim znancima, Marija Magdalena nas na trenutak ostavi te ode po neku mladu gojenicu koju je voljela i koju nam je željela predstaviti.
Za njenog kratkog izbivanja rekoh Morinovoj da me njezina nećakinja u svemu neodoljivo podsjeća na jednu moju davnu ljubav, koja također bijaše divna. Potom sam je zamolio neka nastoji nagovoriti Mariju Magdalenu da sutradan doručkuje s nama i da primi na dar dvanaest livri odlične čokolade koju sam kupio u Ženevi.
Uto se vratila Marija Magdalena u pratnji glavarice, dvije mlade redovnice i one mlađahne gojenice koja bijaše iz Lyona i tako lijepa da bi joj čovjek zagrizao u obraze. Morao sam se umiljavati svim tim redovnicama, a Morinova reče svojoj nećakinji da bih ja želio kušati čokoladu koju sam donio iz Ženeve samo ako je priredi njena sestra redarica. Marija Magdalena mi kaza neka joj pošaljem čokoladu i izjavi da će sutra rado doručkovati s nama i tamo prisutnim redovnicama.
Čokoladu sam joj poslao čim smo se vratili u svratiste. Potom smo večerali u sobi gospođe Morin zajedno s Desarmoisesovom, za kojom sam sve silnije žudio. Međutim, govorio sam samo o Mariji Magdaleni, i na časove mi se činilo kao da se tetka domišlja da mi lijepa duvna nije posve nepoznata.
Sutradan poslije doručka u samostanu rekoh Mariji Magdaleni da joj ne bi bilo tako lako prirediti u samostanu ručak za dvanaest osoba gdje bismo svi sjedili za istim stolom jedni pokraj drugih. Ona mi odgovori da ćemo svi sjediti za istim stolom, samo s tom razlikom što će se polovica nalaziti u samostanu, a druga polovica, odvojena rešetkom, nalazit će se u sobi za posjete. Ja joj na to kazah da bih volio prisustvovati takvom objedu ako mi ona ljubazno dopusti da snosim sve troškove. Ona pristade. Ručak bijaše dogovoren za sutradan. Marija Magdalena preuze svu brigu na se i pozva šest redovnica. Obećao sam joj da ću se ja pobrinuti za vina. Morinova, koja je poznavala moje sklonosti, upozori Mariju Magdalenu neka ni na čemu ne štedi.
Pošto sam dopratio do svratišta gospođu Morin, njenu kćerku i Desarmoisesovu, otiđoh do gospodina Magnana, kome me bijaše preporučio vitez Raiberti, i zamolih ga da mi nabavi dobrih vina, a on mi iz vlastitog podruma posla najbolje vrste. Sve sam to dao otpremiti Mariji Magdaleni.
Gospodin Magnan bijaše duhovit čovjek, ljubazna izgleda, veoma imućan, a stanovao je u udobnoj kući izvan grada. Imao je prijaznu i još svježu ženu i devetoro ili desetoro djece, među kojima i četiri vrlo lijepe djevojke, od kojih je najstarijoj bilo devetnaest godina. Strasno je volio dobru trpezu i, da mi to dokaže, pozva me na ručak za dva dana.
Sutradan u jedanaest sati odosmo u sobu za posjete, a u podne nam javiše da je stol prostrt. Trpeza je pružala lijep pogled. Budući da bijaše dvanaest uzvanika, dvije su se trećine nalazile s druge strane rešetke jer je redovnica, računajući i onu gojenicu, bilo osam, a nas svega četvoro. Razdvajala nas je rešetka, ali se činilo da se to samo produžuje jedan te isti stol. Sjedio sam pokraj Marije Magdalene, ali samo prividno, jer se između nas, sve do visine prozora, nalazio zid, a iznad njega bijaše rešetka. Meni slijeva bila je Desarmoisesova, koja je sama šaljivim pričama zabavljala sve redovnice. Nas vani posluživali su Costa i Leduc, a one redovnice unutra posluživale su redarice. Obilje jela, boce, razgovori otegnuše taj ručak puna tri sata. Svi bijasmo pripiti, i da nije bilo onih rešetki, laika bih se dočepala svih jedanaest ženki koje bijahu tamo i koje nisu više mislile svojom glavom. Desarmoisesovu obuze takva pomama da bi zacijelo sablaznila sve opatice da je ja nisam držao na uzdi. Nikako je nisam mogao dobiti nasamo u punoj slobodi, kako bih je prisilio da ugasi oganj što ga je namjerno potpaljivala u mojoj duši od početka pa do kraja tog jedinstvenog ručka.
Nakon kave prijeđosmo u jednu drugu sobu za posjete gdje ostadosmo sve do predveče. Gospođa Morin se oprosti od nećakinje, a ja sam se punih četvrt sata borio sa zahvaljivanjima opatica. Pošto sam Mariji Magdaleni naglas kazao da ću, prije odlaska, još imati čast da je vidim, vratismo se kući veoma zadovoljni tom zabavom, u kojoj i sada uživam kad je se god sjetim.
Gospođa Morin mi ostavi pismo za svoju rođakinju gospođu Varaüer, a ja joj dadoh riječ da ću joj iz Pariza potanko napisati sve što uzmognem otkriti o njenoj nećakinji. Otišla je u osam sati ujutro predvođena mojim Španjolcem, kojega zadužih da moje pozdrave isporuči čitavoj krčmarevoj obitelji. Pođoh na ručak sladokuscu Magnanu, gdje je sve bilo odlično. Obećao sam mu da ću doći k njemu na stan kad god budem prolazio kroz Chambery, a tu sam riječ i održao.
Izlazeći iz Magnanove kuće, otišao sam posjetiti Mariju Magdalenu, koja dođe sama na rešetku. Pošto mi je izrazila svoju zahvalnost zbog posjeta, i to tako sjajno izvedena u tetkinoj sjeni, reče mi da ću narušiti njen spokoj.
– Spreman sam, draga moja prijateljice, da vrt preskočim hitrije od onog tvog kobnogprijatelja.
– Uzalud! Vjeruj imi da si već okružen doušnicima. Ovdje su sigurni da smo se upoznaliu Aixu. Zaboravimo sve, dragi moj prijatelju, kako bismo se poštedjeli od muka jalovih želja.
– Daj mi svoju ruku.
– Ne, među nama je gotovo. Još uvijek te volim, ali jedva čekam vijest da si otišao.Svojim odlaskom pružit ćeš mi pravi dokaz ljubavi.
– Čudiš me. Rekao bih da si savršeno zdrava i postala si još ljepša. Znam da si stvorenaza ljubav i ne shvaćam kako možeš živjeti u tom neprestanom odricanju.
– Na žalost! Kad se ne može učiniti ono pravo, onda se utječeš igranju. Neću od tebetajiti da volim onu svoju mlađu gojenicu. Takva je ljubav kao stvorena da pothranjuje moj spokoj. To je nedužna strast, a njena su milovanja sasvim dovoljna da utaže oganj koji bi me odveo u smrt kad tim igrarijama ne bih umanjila njegovu snagu.
– A ne pati li zbog toga tvoja savjest?
– To me ne zabrinjava.
– Ali poznato ti je da griješiš.
– Zato se i ispovijedam.
– A šta kaže ispovjednik?
– Ništa. Razrješava me, i ja sam sretna.
– A da li se ispovijeda i ona mala internatkinja?
– Dakako; ali ne pada joj na um da ispovjedniku kaže ono što joj se čini da nije grijeh.
– Čudim se da je i sam ispovjednik nije poučio, jer velik je užitak poučavati.
– Naš je ispovjednik stari dobričina.
– Otići ću dakle a da od tebe neću dobiti nijedan cjelov.
– Nijedan.
– Mogu li doći sutra? Prekosutra naime putujem.
– Dođi, ali neću sići sama jer bi se moglo štogod pomisliti. Doći ću s mojom malom. Takomi nitko neće moći prigovoriti. Dođi poslije ručka, ali u onu drugu sobu za posjete.
Da Mariju Magdalenu nisam upoznao u Aixu, njena bi me pobožnost iznenadila, ali takav bijaše njen karakter. Voljela je boga i vjerovala je da će joj ustrebati njegovo milosrđe zato što nije smogla snage da ukroti svoju plahovitu prirodu. Vratio sam se kući ljut što me više neće. Tješilo me je jedino to da će me bogato obeštetiti lijepa Desarmoisesova.
Zatekao sam je kako sjedi na postelji svog vjerenika koji je od dijete i vrućice jako oslabio. Kazala mi je da će doći večerati u moju sobu kako bi bolesnik otpočinuo u miru, a ranjenik mi stegnu ruku htijući mi na taj način pokazati svoju zahvalnost.
Budući da sam se kod Magnana dobro najeo, za večerom jedva da sam išta okusio, ali je zato Desarmoisesova, koja toga dana nije ručala, jela i pila s najvećim tekom. Uživala je u mom čuđenju. Kad su se sluge povukle, pozvah je da se takmiči sa mnom u ispijanju punča, što je dovede u onu vrst razdraganosti koja traži oduška samo u smijehu i koja se smije što je posve lišena snage i moći rasuđivanja. Ne bih međutim mogao kazati da sam zloupotrijebio njeno pijanstvo, jer je u svojoj velikoj pohoti sama izašla u susret svim užicima na koje sam je navodio sve do dva sata ujutro, kad smo se rastali jer oboje već bijasmo umorni.
Pošto sam se okrijepio snom, koji je potrajao sve do jedanaest sati, otišao sam je posjetiti u njezinoj sobi. Bila je svježa poput ruže. Kad sam je zapitao u koliko sati želi objedovati, ona mi zavodljivo odgovori da više voli sačuvati dobar tek za večeru. Njen ini vjerenik učtivo i mirno kaza da se s njom nitko ne može takmičiti?
– Zar u piću? – upitao sam ga.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:21 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]

– U piću – odgovorio je – a i u drugim stvarima. Ona se nasmija i poljubi ga.
Taj me kratki razgovor uvjeri da Desarmoisesova obožava tog mladića, jer je on to svojom ljepotom zaista i zasluživao, a osim toga izgledao je kao čovjek kakav joj upravo treba. Otišao sam na ručak. Leduc stiže iz Grenobla upravo u trenutku kad sam se spremao u pohode Marija Magdaleni.
Pošto sam dao obavijestiti Mariju Magdalenu, uđoh u onu sobu za posjete koju mi je ona naznačila, a čas zatim ugledah je pred sobom s onom gojenicom, predmetom njene ljubavi. Nije još bila navršila ni dvanaest godina, a na licu joj se odražavala blaga narav udružena s pronicavošću. Smeđa, visoka, lijepo građena i utegnuta u struku, pokazivala je čitave svoje grudi, vjerujući da je nitko neće prekoriti s taštine što pokazuje mjesto na kojem će ljubavna mašta moći zamisliti dvije divne jabuke. Te nedozrele grudi, pa njeno privlačno lice i dvije kao ebanovina crne pletenice, odavahu i ono što bijaše skriveno ispod haljine, a što je u pohlepnoj mašti lako moglo poprimiti lik tek propupale Venere. Odmah sam joj rekao da je veoma lijepa i da je stvorena da usreći čovjeka kojeg joj je bog namijenio za supruga. Znao sam da će na te moje laskave riječi porumenjeti. To je okrutno, ali riječi kojima počinje zavodnički jezik uvijek su takve. Djevojka tih godina koja ne bi pocrvenjela bila bi ili glupa ili potpuno upućena i vješta svim umijećima razbludnosti. Unatoč tome, izvor rumenila kojim se ozari lice mladog bića kad ga se takne uznemirujuća misao predstavlja pravu zagonetku. To može poteći zbog uznemirene čednosti, može poteći i zbog stida, a može biti mješavina i jednog i drugog. To je borba između kreposti i poroka, u kojoj obično podlegne krepost. Želje, a to su sljedbenici poroka, unište krepost. Imajući na umu što mi je o njoj kazala Marija Magdalena, nisam se mogao prevariti u pogledu njena rumenila.
Gradeći se kao da nisam ništa primijetio, obratih se načas Mariji Magdaleni, a zatim ponovo prijeđoh u napad. Ona se već bijaše pribrala.
– Koliko vam je godina, dražesno dijete?
– Trinaest.
– Varaš se, srce – kaza joj Marija Magdalena. – Nisi još navršila dvanaestu.
– Doći će vrijeme – rekoh ja – kad ćete sebi pridavati manje godina no što ih imate.
– Nikada neću lagati, gospodine, u tom sam sigurna.
– Zar se kanite zarediti?
– Nisam se još odlučila za taj sveti poziv, ali ništa me neće prisiliti da lažem čak i akobudem živjela u vanjskom svijetu.
– Počet ćete lagati čim budete imali ljubavnika.
– Zar će i moj ljubavnik lagati?
– Ne sumnjajte u to.
– Ako je tako, onda je ljubav nizak i podao osjećaj, ali ja to ne vjerujem, jer volim svojudragu prijateljicu, i nikad joj ništa ne tajim.
– Ali muškarca nećete voljeti onako kako volite ženu.
– Uvijek ću biti ista.
– Ne, jer s njom ne spavate, a sa svojim ljubavnikom biste spavali.
– To je svejedno. Moja bi ljubav bila ista.
– Kako? Zar ne biste radije spavali sa mnom nego sa Marijom Magdalenom?
– Zapravo ne, jer vi ste muškarac i vidjeli biste me.
– Dakle znate da ste ružni.
Ona se tada okrenu prema Mariji Magdaleni i, s licem što je plamtjelo od ljutnje, upita je da li je jako ružna. Gušeći se od smijeha, ova joj kaza da je naprotiv veoma lijepa, i stavi je sebi između koljena. Ja joj rekoh da je odviše stegnuta oko pasa, jer je nemoguće da joj je struk tako tanak. Marija Magdalena mi kaza da je pojas tako malo steže da bi pored njega mogla proći i moja ruka. Odgovorih da joj ne vjerujem, a ona na to okrene bok svoje drage gojenice prema rešetki i kaza mi neka pružam ruku a u isto vrijeme zadignu joj haljinu. Gurnuh onamo ruku i uvjerih se da je Marija Magdalena u pravu, ali prokleh košulju i rešetku što sprečavahu ruku da pođe još dalje.
– Vjerujem – rekoh Mariji Magdaleni ne povukavši ruku – da je to muškić. Mogu li se uto uvjeriti?
Ali, u isto vrijeme dok sam zatražio to dopuštenje, ruka mi je tako uspješno djelovala, ne čekajući da mi se to dopusti, da sam se uvjerio, i to potpuno uvjerio, da je ta gojenica ne samo dražesna lutkica već da i ona i Marija Magdalena uživaju u mojoj radoznalosti. Mala se povuče poljubivši svoju dobru prijateljicu, čiji je nasmijani izgled uvjeri da nije počinila veliki grijeh time što mi se dala opipati, ali ja sam gotovo poludio od žudnje. Mala nas zamoli za dopuštenje da se načas udalji. Zacijelo ja bijah tome uzrok.
– Znaš li – kazah Mariji Magdaleni – da sam nesretan zbog tog dokaza što si mi gapružila?
– Zašto?
– Zato što mi se tvoja gojenica učinila predivna, pa umirem od želje da je dohvatim.
– To mi je žao, jer ne bi mogao učiniti više no što si učinio. Čak i kad bi to bilo moguće,ne bih ti je prepustila, jer bi mi je pokvario.
– Daj mi svoju ruku.
– Nipošto. Ne želim vidjeti.
– Ali ti se ne ljutiš na moju ruku ni na moje oči.
– Naprotiv. Drago mi je što si doživio užitak, a ako si kod nje pobudio želje, još će meviše voljeti.
– Zašto sve troje ne možemo biti zajedno i u potpunoj slobodi!
– To nije moguće.
– Jesi li sigurna da nas nitko nije vidio?
– Potpuno sigurna.
– Podnožje tih rešetaka sakrilo mi je mnoge draži.
– Zašto nisi otišao na drugu? Ona je niža.
– Pođimo.
– Ne, jer ne bih mogla izmisliti nikakav izgovor.
– Doći ću sutra, a predveče ću otići u Lyon.
Mala se vrati, a ja ustadoh pred njom. Na lancima svojih ura imao sam mnoštvo privjesaka, a nisam imao dovoljno vremena da se ponovo sredim i dovedem u dolično stanje. Ona to odmah spazi, te moji privjesci pružiše veoma zgodnu izliku njenoj radoznalosti.
– Imate ovdje prelijepih stvari – reče mi. – Mogu li ih razgledati?
– Koliko god želite, a možete i opipati.
Tada Marija Magdalena, predvidjevši šta će se desiti, reče da će se vratiti. Odviše radoznaloj internatkinji začas odagnah sve njeno zanimanje za one privjeske. Nije prikrivala svoje divljenje, ni užitak što ga je osjećala zadovoljavajući svoju radoznalost na jednom posve novom predmetu, kome je mogla slobodno razgledati sve dijelove. Njena istraživanja prekide iznenađenje što ga izazva prava erupcija, a taj sam joj ugodni prizor spremio s najvećim užitkom.
Videći Mariju Magdalenu koja se vraćala sporim koracima, brzo spustih zavjesu i sjedoh. Ure su mi se još uvijek nalazile na onom osloncu, pa ona zapita malu jesu li joj se svidjeli privjesci. Ova odgovori da jesu, ali nekako tužno. Za manje od dva sata prevalila je tako dugačak put da je zaista imala o čemu razmišljati. Ostatak dana provedoh pričajući Mariji Magdaleni čitavu povijest svog putovanja u Grenoble, Marseille, Genovu, Rim i Napulj, obećavši joj da ću sutradan u isto vrijeme doći da dovršim svoje pripovijedanje. Mala mi reče da je radoznala da čuje kako sam završio s onom ljubavnicom vojvode Matalonea.
Vrativši se u gostionicu, večerao sam s Desarmoisesovom, a kad sam izvršio svoje ljubavničke dužnosti, odoh na spavanje uvjeravajući je da sam samo zbog nje ponovo odgodio svoj odlazak. Sutradan nakon ručka odoh u sobu za posjete. Pošto sam dao pozvati Mariju Magdalenu, stao sam pred rešetku koja je imala niže podnožje.
Došla je sama, ali mi odmah reče da mala neće zakasniti.
– Jučer – kaza mi – unio si oganj u njenu dušu; sve mi je kazala i napravila je stotinuludorija, neprestano me nazivajući svojim mužem. Ti si je zaveo, i drago mi je što odlaziš, jer vjerujem da bi ona poludjela. Vidjet ćeš kako se obukla.
– Jesi li sigurna u nju?
– Potpuno sigurna. Samo te molim da joj ništa ne činiš u mom prisustvu. Otići ću kadvidim da je pravi čas.
Kadli evo nje, veoma vesele, u haljini otvorenoj sprijeda i u suknji koja joj je dopirala do polovine nogu. Tek što je sjela, podsjeti me na ono mjesto u mojoj priči kad sam donnu Leonildu ostavio u postelji, pa nastavih do kraja, kad mi ju je njena majka, dok bijaše u mom naručju, pokazala posve nagu. Marija Magdalena tada iziđe, a mala me upita kako sam postupio da bih se uvjerio da mi je kći još uvijek djevica. Pruživši tada ruku i gurnuvši šaku u prorez suknje, pokazah joj kako sam to učinio, uživajući u njenom uzbuđenju, koje nije ni pokušavala sakriti. Zatim mi ona dade svoju ruku da se njome poslužim u istu svrhu, ali uto vidjesmo da se Marija Magdalena vraća.
– Nije važno – kaza mi mala – sve sam joj rekla. Ona je dobra, pa se neće ljutiti.
Nastavah svoju priču, a kad sam napokon došao do one zgode s jadnom sraslom djevicom iz Torina i stao opisivati sve muke što sam ih uzalud ulagao kako bih je zadovoljio, mala postade tako radoznala da se postavila u najdražesniji od svih mogućih stavova, kako bih joj sve to mogao savršeno pokazati. Vidjevši da sam ustao, Marija Magdalena pobježe, i to upravo u trenutku kad sam se spremao da prekršim datu riječ, ali gojenica mi reče neka kleknem na podnožje rešetke i neka sve prepustim njoj. Poslušah je, odgonetnuvši sve. Dođe joj volja da me pojede, a možda se obradovala da će joj poći za rukom da me svega usisa, ali pretjerani užitak što ga je pobudila u mojoj duši iscijedi mi srce. Ostavila me tek kad je bila sigurna da sam onemoćao. Sjedoh i, iz osjećaja zahvalnosti, svoje usne priljubih na njena slasna usta koja su isisala srž moje duše i srca.
Te anđele napustih potkraj dana, oprostivši se od njih i obećavši im da ću ih ponovo pohoditi dogodine.
Vrativši se u gostionicu, oprostio sam se od ranjenika, kojeg sam uzalud molio neka zadrži moju kesu. Uvjeravao me da mu novac nije potreban. Obećah mu da ću Désarmoisesa prisiliti da se okani svakog gonjenja, ako se ikada vrati u Lyon, a to obećanje i održah. Njegova buduća dođe sa mnom večerati i šaliti se sve do ponoći, a tad me napusti, kako bih u miru spavao do svitanja, kada sam imao krenuti.
Sutradan sam stigao u Lyon i odsjeo u hotelu Park, te odmah obavijestih Désarmoisesa o svome dolasku. Ništa ne skrivajući, kazah mu da su me osvojile draži njegove kćerke, da je njen budući muž prijazan mladić i da bi zbog svih tih razloga valjalo da pristane na njenu udaju, iako im taj njegov pristanak nije ni potreban. Učinio je sve što sam od njega htio kad sam mu kazao da će moći samo pod tim uvjetom ostati mojim prijateljem. Sastavio mi je spis, koji su potpisala dva svjedoka, a ja to istoga dana preporučeno poslah onom ranjeniku u Chambéry.
Désarmoises me je pozvao na večeru sa svojom ženom i mlađom kćeri u svoju ubogu kuću. Ona djevojka nije imala nikakve draži, a nad ženom sam se sažalio.
No kako sam ja odlučio da odmah nastavim put za Pariz, dadoh mu novac što mu bijaše potreban da bi me sačekao u Strasbourgu zajedno s mojim španjolskim sobarom. Krenuh drumom za Bourbonnais, a u Pariz stigoh treći dan i odoh odsjesti u svratiste Svetom Duhu u istoimenoj ulici.
Budući da sam morao otpočinuti, odmah napisah gospođi d'Urfe pisamce i poslah joj ga po Costi. Obećao sam joj da ću sutradan doći k njoj na ručak. Costa je bio prilično zgodan momak, ali je veoma loše govorio francuski, a kako je bio i pomalo glupav, bio sam siguran da će ga gospođa d'Urfe smatrati za neko nadnaravno biće. Ona mi odgovori da me nestrpljivo čeka.
– Recite mi – upitah Costu – kako vas je ta dama primila i kako je pročitala mojepisamce.
– Pogledala me je kroz nekakvo ogledalo, izgovorivši neke riječi koje nisam razumio,zatim je s nekakvim mirisom tri puta obišla sobu. Nakon toga me je pažljivo pogledala, nasmiješila se i uljudno mi kazala neka vani pričekam odgovor.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:22 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]

IV
Moj boravak u Parizu i odlazak u Strasbourg gdje nalazim Renaudovu - Moje nevolje u
Münchenu i nesretni boravak u Augsburgu - Lakrdijaši i lakrdija - Moj povratak u Pariz Dolazak u Metz - Lijepa Raton i lažna grofica Lascaris
U deset sati ujutro, prožet ugodnim osjećajem da se ponovo nalazim u tom nesavršenom Parizu koji je ipak tako privlačan da se nijedan drugi grad na svijetu ne može s njim takmičiti, svratih do svoje drage gospođe d'Urfe, koja me primi širom otvorenih ruku. Kaza mi da je mladi d'Aranda dobro i da će ga, ako želim, pozvati da sutradan s nama ruča. Rekoh joj da bi mi to bilo drago, zatim joj saopćih da će ona operacija kojom bi se ona trebala preporoditi kao muškarac biti izvršena čim Querilinte,[6] jedan od trojice poglavara Rumenog križa, izađe iz zatvora lisabonske inkvizicije.
[6] Querilinte; Casanova je bez sumnje to ime izmislio.
– Stoga – dodah – moram otići do Augsburga u toku narednog mjeseca, i tamo ću, podizlikom da obavljam zadatak vlade, održavati sastanke s grofom Stormonom kako bih dao osloboditi našeg subrata. Za to će mi, gospođo, biti potrebna jedna dobra naputnica, nekoliko satova i burmutica, jer ćemo morati pridobiti i neke nevjernike.
– Rado preuzimam sve to na se, dragi moj prijatelju, ali nema potrebe za žurbom, jer ćese kongres održati tek u rujnu.
– On nikada neće biti održan, vjerujte mi, gospođo; ali ministri zaraćenih strana takođerće se okupiti. Ako se, unatoč mojim predviđanjima, kongres i održi, morat ću otputovati u Lisabon. U svakom slučaju obećavam vam da ćemo se ponovo vidjeti ove zime. Ovih petnaest dana što ću ih ovdje provesti upotrijebit ću da uništim Saint-Germainove mračne spletke.
– Saint-Germain! Ta on se ne bi usudio vratiti u Pariz.
– Naprotiv, siguran sam da se on ovoga časa nalazi ovdje, ali se negdje skriva. Državniglasnik koji mu je naredio da pođe u London uvjerio ga je da engleski ministar nije nasjeo zahtjevu kojim je grof Affri u kraljevo ime od Sveopćih staleža[7] zatražio njegovo izručenje.
[7] Sveopći staleži. – Skupština poslanika Ujedinjenih Provincija (uspostavljena u Utrehtskoj uniji, sa stalnim sjedištem u Haagu), od 1593. do 1796. godine.
Sve to bijaše tek više-manje osnovano nagađanje, a kasnije se ispostavilo da sam tačno pogodio.
Gospođa d'Urfe mi zatim čestita zbog dražesne djevojke koju sam nagovorio da ode iz Grenobla. Valenglar joj je o svemu pisao.
– Kralj je obožava – rekla je – a ona će ga uskoro učiniti ocem. Pohodila sam je u Passyjuzajedno s vojvotkinjom de l'Oraguais.
– Rodit će sina koji će usrećiti Francusku, a za trideset godina vidjet ćete čudesa okojima vam na žalost ne smijem govoriti prije vaše preobrazbe. Jeste li joj govorili o meni?
– Ne, nisam, ali sam sigurna da ćete iznaći neki način da je vidite, pa bilo to i kodgospođe Varnier.
Nije se varala, ali evo kako je puka slučajnost učinila svoje da se još više poveća ludilo te dične dame.
Oko četiri sata, dok smo razgovarali o mojim putovanjima i o našim planovima, odjednom je spopade želja da pođe u Bolonjsku šumu. Zamolila me neka je pratim, a ja se pokorih njenoj želji. Kad se nađosmo u blizini Madrida,[8] siđosmo i zaputismo se u šumu pa sjedosmo podno nekog stabla.
[8] Madrid, zamak pored Bulonjske šume, izgrađen po nalogu francuskog kralja Franje I (1515–1547); dao mu je ime španjolske prijestolnice kako bi izigrao odredbe mirovnog ugovora iz Madrida (1526) što su mu nalagale da se nakon poraza u Paviji povuče u zatočeništvo u Madridu.
– Ima tome tačno osamnaest godina – reče mi – kad sam sama zaspala upravo na ovom mjestu gdje se sada nalazimo. Dok sam spavala, sa sunca siđe božanski Horosmadis[9] te je ostao sa mnom sve dok se nisam probudila. Otvorivši oči, ugledah ga kako odlazi i vraća se na nebo. Ostavio me trudnom pa sam rodila djevojčicu koju mi ote prije deset godina, bez sumnje da bi me kaznio zato što sam se, po njegovu mišljenju, načas toliko zaboravila da sam zavoljela običnog smrtnika. Moja božanska Iriasis bila mu je slična.
[9] Horosmadis (Casanova piše i Oromasis), zapravo je Ormesius, legendarni lik bratstva Ružinog križa. Prema toj legendi, Ružin je križ u Evropu unijet s Istoka, a donio ga je neki Serapijev svećenik zvan Ormesius, egipatski mudrac koji je tu doktrinu egipatskih svećenika navodno prilagodio kršćanskom učenju. Prema drugoj verziji osnivač bratstva je Nijemac Rosenkreuz koji je navodno živio sto i šest godina, tj. od 1378. do 1484.
– Jeste li sigurni da njen otac nije bio gospodin d'Urfe?
– Gospodin d'Urfe nije više htio znati za mene otkako me je vidio gdje ležim poredbožanskog Anaela.
– To je Venerin duh. Je li bio razrok?
– I te kako. Zar vam je poznato da je razrok?
– Poznato mi je i to da u ljubavnom zanosu nije razrok.
– Nisam to primijetila. Ostavio me je zbog grijeha što sam ga počinila s jednimArapinom.
– Njega vam je poslao Merkurov duh, a taj je Anaelov neprijatelj.
– Zacijelo, i to mi je nanijelo veliku nesreću.
– Ne, taj susret vas je učinio sposobnom za preobrazbu. Uputismo se prema kolima, kadse odjednom pred našim očima pojavi Saint-Germain, no čim nas je spazio, skrenu prečacem i izgubi se u nekoj drugoj aleji.
– Jeste li ga vidjeli? – upitah je. – On radi protiv nas, ali naši će ga duhovi natjerati dazadrhti.
– Zapanjena sam. Sutra ću poći u Versailles i saopćiti tu novost vojvodi de Choiselu. Bašsam radoznala da čujem šta će on kazati.
Vrativši se u Pariz, napustih markizu i pješice svratih do mog brata, koji je stanovao pored vrata St-Denis. Primio me je kličući od radosti, zajedno sa ženom, koja mi se učinila veoma lijepa ali i veoma nesretna, jer nebo bijaše njenom suprugu uskratilo sposobnost da dokaže da je muško, a ona je na svoju nesreću bila u njega zaljubljena. Kažem da je to nesreća, jer mu je zbog svoje velike ljubavi bila vjerna. Inače bi lako našla lijeka svojoj tuzi, budući da je muž plemenito postupao s njom i ostavljao joj potpunu slobodu. Nagrizala ju je žalost jer nije prozrela da je moj brat nemoćan, pa je mislila da joj uskraćuje zadovoljenje njenih žudnji zato što joj ne uzvraća ljubav koju je ona gajila prema njemu. To joj se moglo i oprostiti, jer joj je muž nalikovao na Herkula, a takav bijaše svuda osim ondje gdje je ona to željela. Ta je tuga natjera u sušicu od koje je i umrla nekoliko godina kasnije. Nije umrla zato da bi kaznila svog supruga, ali nakon njene smrti to mu je zaista postalo kazna.[10]
[10]... to mu je zaista postala kazna. – Aluzija na drugi, veoma nesretni brak Francesca Casanove.
Sutradan sam posjetio gospođu Varnier da joj predam pismo gospođe Morin. Srdačno me je primila i blagonaklono primijetila da nikog na svijetu nije toliko željela upoznati, jer joj je nećakinja toliko govorila o meni da je postala silno radoznala. Poznato je da je radoznalost najgora ženska bolest.
– Gospodine – dodala je – vidjet ćete moju lijepu nećakinju i ona će vam samaispripovijedati sve o sebi i svojoj ljubavnoj sreći.
Začas mi napisa pisamce i u isti omot stavi pismo koje mi bijaše dala gospođa Morin.
– Ako želite saznati što će mi nećakinja odgovoriti – kaza mi ljubazna gospođa –pozivam vas da ostanete na ručku.
Prihvatio sam, a ona odmah naredi da se nikom ne otvara.
Mali Savojac koji bijaše odnio pismo u Passy vrati se u četiri sata s pisamcem ovog sadržaja: »Trenutak kad budem ponovo ugledala viteza de Seingalta bit će jedan od najsretnijih u mom životu. Uredite tako da se prekosutra u deset nađe kod vas, a ako ne može u taj sat, izvolite me obavijestiti.«
Pošto sam čuo njen odgovor, obećah da ću doći tačno u naznačeno vrijeme. Na to se oprostih od gospođe Varnier i odoh gospođi du Rumain, koja me saleti da joj posvetim cijeli jedan dan kako bih odgovorio na mnoštvo pitanja što mi ih je željela postaviti, a za to sam se morao obratiti proročanstvu.
Sutradan doznah od gospođe d'Urfe kako joj je gospodin vojvoda de Choisel šaljivo odgovorio kad mu je javila o onom susretu s grofom de Saint-Germainom u Bulonjskoj šumi.
– To me ne čudi – kazao joj je ministar – budući da je grof de Saint-Germain tu noćproveo u mom kabinetu.
Taj vojvoda, čovjek duhovit i društven, imadaše nešto odveć povjerljivu narav, te je tajnu umio čuvati samo onda kad je bila riječ o najvažnijim državnim poslovima. U tome se razlikovao od onih prijetvornih diplomata koji misle da će postati uvaženi ako i najnevinije sitnice obaviju velom tajanstvenosti, iako je pri tome posve svejedno hoće li čuvati tajnu ili ove iznijeti na javu. Istina je doduše da se gospodinu de Choiselu malo koja stvar činila značajnom, i u tome je imao pravo, jer bi tajnovitost bila više smiješna negoli potrebna kad diplomacija ne bi bila znanost spletkarenja i dovitljivosti, te kad bi moral i istina bili osnovica državničkih poslova, kao što bi trebalo da budu.
Vojvoda de Choisel se gradio kao da je Saint-Germaina bacio u nemilost kako bi ga što sigurnije poslao kao kraljevskog uhodu u London, ali lord Halifax nije tome nasjeo, pa je čak smatrao da je ta lukavština odveć prozirna i nedostojna, ali to nije službeno izjavio jer takve su uljudnosti što ih sve vlade ukazuju i uzvraćaju jedna drugoj kako ne bi došlo do neugodnih zamjerki s jedne ili s druge strane.
Strahujući da ne zakasnim na sastanak s lijepom Romanom, sutradan sam bio kod gospođe Varnier četvrt sata prije zakazanog vremena i čekao sam tu blistavu crnku uzdrhtala srca, po čemu sam sudio da one sitne milosti što sam ih nekad uspio izmoliti nisu mogle pogasiti oganj koji je ona u meni zapalila. Kad se pojavila, neugodno me se dojmila okrupnjalost nekad tankog joj struka. Neka vrst poštovanja što sam ga, čini mi se, dugovao oplođenoj sultaniji ne dade mi da joj priđem sa znacima nježnosti, ali ona nije ni izdaleka mislila da zavređuje neko veće poštovanje negoli onda kad sam je u Grenoblu upoznao kao siromašnu, ali neokaljanu. Pošto me je srdačno zagrlila, ona mi to jasno stavi do znanja.
– Vjeruje se da sam sretna – reče – i svi mi zavide na sudbini, ali zar može čovjek bitisretan kad izgubi vlastito poštovanje? Već šest mjeseci smijem se samo krajičkom usana, dok sam se u Grenoblu, kad sam bila siromašna i kad sam živjela tako reći u oskudici, smijala otvoreno i nesputano. Imam dijamante, čipke, divnu palaču, zaprege, lijepi vrt, žene koje me dvore, damu pratilju koja me možda prezire, i premda kao s princezom postupaju sa mnom prve dvorske dame, koje me prisno posjećuju, nema dana kad ne osjetim neko poniženje.
– Poniženje?
– Da, molbe što mi ih upućuju tražeći milost, a ja sam prisiljena da ih odbijem,pravdajući se svojom nemoći budući da se od kralja ne usuđujem ništa tražiti.
– Ali zašto se ne usuđujete?
– Zato što ne mogu razgovarati sa svojim ljubavnikom a da mi pred očima ne budevladar. Ah! Sreća je u jednostavnosti a ne u raskoši.
– On postupa u skladu sa svojim položajem, a i vi se nastojte potruditi da budete navisini onoga što vam je sudba namijenila.
– Ne mogu. Volim kralja i uvijek strahujem da mu se u nečem ne zamjerim. Uvijek mi sečini da mi odviše daje pa se stoga ne usuđujem ništa moliti za druge.
– Ali kralj bi bio sretan, siguran sam u to, kad bi vam mogao dokazati svoju ljubavudijelivši vam milost za osobe za koje biste vi molili.
– Vjerujem, i to bi me usrećilo, ali ne mogu prevladati bojazan. Mjesečno imam stolujdora za pribadače, dijelim ih u milostinji i poklonima, ali štedljivo, kako bi mi dostajalo do kraja mjeseca. Došla sam na pomisao, možda i krivu, koja je unatoč mojoj volji, ovladala mnome, da me kralj voli samo zato što mu ne dodijavam.
– I volite ga?
– Kako da ga ne volim! Veoma je uljudan, dobar, blag, lijep, zaljubljen i nježan, ima svešto je potrebno da osvoji žensko srce. Neprestano me zapitkuje jesam li zadovoljna svojim pokućstvom, haljinama, svojim ljudima, vrtom, i želim li kakvu promjenu. Ljubim ga, zahvaljujem mu, kažem mu da je sve u najboljem redu i sretna sam videći da je zadovoljan.
– Da li vam ikad govori o porodu kojim ćete ga obdariti?
– Često mi kaže da zbog tog stanja svu pažnju moram posvetiti svom zdravlju. Radujemse što će mi sina priznati za princa svoje loze. Budući da je kraljica umrla,[11] savjest mu to nalaže.
[11]... budući da je kraljica umrla. – To je netačno, jer je Marija Leszcynska umrla tek 1768. godine. – Nemojte u to sumnjati.
– Ah! Kako će mi biti drag taj moj sin! Koje li sreće kad bih bila sigurna da neće biti kći!Ali o tome nikome ništa ne govorim. Kad bih se kralju usudila štogod kazati o onom horoskopu, sigurna sam da bi on zaželio da vas upozna, ali bojim se klevete.
– I ja, draga moja prijateljice. Zato i dalje o tome šutite, i neka ništa ne naruši sreću kojamože samo postati još veća. Sretan sam što sam vam je omogućio.
Rastadosmo se ne bez suza. Izišla je pošto me je zagrlila i nazvala svojim najboljim prijateljem. Ostao sam još neko vrijeme s gospođom Varnier kako bih se pomalo pribrao. Rekao sam joj da bi bilo bolje da sam se oženio njome umjesto da joj sastavljam horoskop.
– Bila bi sretnija. Možda niste predvidjeli ovu njenu plahost i nedostatak želje zauspjehom.
– Mogu vas uvjeriti, gospođo, da nisam računao ni na njenu hrabrost ni na njenuodlučnost. Smetnuo sam s uma svoju sreću, misleći samo na njenu. Ali čemu sad trošiti riječi? Međutim, ja bih se utješio kad bih vidio da je ona savršeno sretna. Nadam se da će tako biti, osobito ako rodi sina.
Pošto sam ručao s gospođom d'Urfe, odlučili smo da d'Arandu pošaljemo u njegov zavod kako bismo bili slobodniji u svojim kabalističkim operacijama. Zatim sam otišao u operu, gdje mi je brat zakazao sastanak kako bi me poveo na večeru gospođi Vanloo, koja me primi uz srdačne izraze prijateljstva.
– Imat ćete zadovoljstvo – reče mi – da večerate s gospođom Blondel i njenim mužem.
Bijaše to Manon Baletti, s kojom sam trebao da se vjenčam.
– Da li ona zna da sam ovdje – upitah.
– Ne zna, nisam sebi htjela uskratiti užitak da vidim njeno iznenađenje.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:23 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


– Zahvaljujem vam na tome što niste htjeli uživati u mom iznenađenju. Vidjet ćemo sejoš, gospođo, ali za danas vam kažem zbogom, jer kao častan čovjek vjerujem da se nikada svojom voljom ne bih smio naći na mjestu gdje se nalazi i gospođa Blondel.
Izađoh, ostavivši ih sve zaprepaštene, i, ne znajući kamo da pođem, uzeh fijaker i odoh na večeru do svoje svastike, koja mi bijaše bezgranično zahvalna. Ali za sve vrijeme večere ta se dražesna žena samo tužila na svoga muža, koji se nije smio njome oženiti kad je znao da ne može obavljati svoju muškaračku dužnost.
– Zašto ga niste iskušali prije no što ste se vjenčali?
– Ta zar bi dolikovalo da ja prva to zahtijevam? I kako da čovjek povjeruje da tako naočitmuškarac nije ni za što? Ali čujte našu povijest. Kao što vam je poznato, plesala sam u Talijanskoj komediji, a izdržavao me gospodin de Sanci, blagajnik svećeničkog ekonomata. On mi je predstavio vašeg brata. Odmah mi se svidio, a ja sam uskoro primijetila da me voli. Moj ljubavnik me je upozorio da je vrijeme da se udajom obogatim. S tom pomišlju stvorih naum da mu ni u čemu ne popustim. K meni bi dolazio ujutro, često me je nalazio samu u postelji. Razgovarali smo, i često je izgledalo kao da se ugrijao, ali sve je završavalo cjelovima. Očekivala sam izjavu koja bi dovela do priželjkivanog braka. Tada mi je gospodin de Sanci dao tisuću škuda doživotne rente, pa sam se povukla iz kazališta. Dođe ljeto, te gospodin de Sanci pozva vašega brata da provede mjesec dana na ladanju i da povede sa sobom i mene, a da sve bude prekriveno velom doličnosti, bi dogovoreno da ću biti predstavljena kao njegova žena. Taj prijedlog se svidio Casanovi, koji je u tome vidio tek zgodnu šalu, te možda nije pomišljao da bi to moglo imati posljedica. Predstavio me je dakle kao svoju ženu čitavoj obitelji mog ljubavnika, a isto tako i rodbini, savjetnicima u parlamentu, nekim časnicima i kicošima koji su svi odreda imali otmjene žene. Nije mi bilo krivo ni to što je, već prema samom slijedu te komedije, imao pravo da zahtijeva zajedničko spavanje. Nisam mu to mogla odbiti a da se zbog toga ne izložim smijehu i neugodnostima. Uostalom, nisam osjećala nikakvu odvratnost, te sam u tome vidjela tek nešto brže napredovanje prema onome što bijaše predmetom svih mojih želja. Ali što da vam kažem! Vaš brat, koji bijaše nježan, na tisuću raznih načina pokazivao mi je svoju ljubav; posjedovao me je trideset noći uzastopce, ali nikako nije došao do konačnog čina koji u takvoj okolnosti zacijelo izgleda prirodan.
– Već tada ste trebali prosuditi da je za to nesposoban, jer, osim ako nije od mramora iliako se nije zavjetovao na čistoću izlažući se najjačem iskušenju, njegovo ponašanje bijaše neshvatljivo.
– Tako vam se čini, ali činjenica je da se nije pokazao ni sposoban ni nesposoban da midokaže svoju ljubav.
– Zašto se sami niste u to osvjedočili?
– Zbog taštine, pa čak i zbog neke oholosti koja bijaše posve na krivom mjestu nisam ninastojala da pogledam istini u oči. Nisam je doduše ni naslućivala, zavaravajući se obmanama koje su laskale mom samoljublju. Vjerovala sam da se on, budući da me uistinu voli, boji da me okusi prije no što se sa mnom združi u svetom obredu. Zbog toga se i nisam mogla nakaniti da se uteknem niskom sredstvu: traženju dokaza raspitivanjem.
– Sve bi to, draga moja svastiko, moglo biti shvatljivo, premda nije baš svakodnevno, daste vi bili nevina djevica, ali moj je brat dobro znao da je vaš novicijat završen i već odavno prošao.
– Sve je to istina, ali recite, što sve ne zamišlja glava mlade i zaljubljene žene kojusamoljublje podjednako potiče kao i ljubav?
– Veoma razborito zaključujete, iako malo prekasno.
– To i sama predobro znam. Poslije boravka na ladanju vratili smo se u Pariz, on u svojstan, a ja u jednu malu kućicu. I dalje mi je udvarao, a ja sam ga primala i ništa nisam shvaćala od tog tako neobičnog ponašanja. Gospodin de Sanci, koji je znao da se ništa ozbiljno nije desilo među nama, gubio se u svakakvim nagađanjima i nije mogao riješiti tu zagonetku. »Zacijelo se boji«, govorio mi je, »da ti ne napravi dijete, jer bi se tada morao s tobom vjenčati.« I ja sam počela vjerovati da je tako, ali mi se činilo da je takvo zaključivanje neobično za zaljubljena čovjeka.
Gospodin de Nesle, oficir francuske garde, muž jedne ljepušne žene, koji me je upoznao na ladanju, došao je jednom vašem bratu u namjeri da me posjeti. Ne našavši me kod njega, upitao ga je zašto ne živim s njim. On mu otvoreno kaza da mu ja nisam žena, i da je ono bila sama šala. Gospodin de Nesle na to dođe k meni pitajući me je li to istina, a kad mu potvrdih, upita me bih li mu zamjerila kad bi mu pošlo za rukom da Casanovu prisili na ženidbu. Odgovorila sam mu da bi mi, naprotiv, učinio najveće zadovoljstvo. To mu bijaše dovoljno. Otišao je vašem bratu i kazao mu da se njegova žena nikada ne bi upustila u razgovor sa mnom da me on nije predstavio kao svoju suprugu, što je naslov koji mi je otvorio put u otmjeno društvo; da je njegova laž uvreda čitavu društvu, te da svoju krivnju može ispraviti ili tako da se u roku od osam dana oženi mnome ili da prihvati dvoboj s njim, i to do posljednje kapi krvi. Još je dodao da će ga, ukoliko u tom susretu podlegne, osvetiti svi muškarci koje je taj njegov čin uvrijedio kao što je uvrijedio i njega. Casanova u smijehu odgovori kako mu nije ni na kraj pameti da se tuče da bi izbjegao vjenčanju te kako je spreman da se bori na noževe kako bi me zauvijek imao. »Volim je i, ako joj se sviđam, potpuno sam spreman da joj dam svoju ruku. »Izvolite«, dodao je, »poduzeti sve da je pripremite, a ja ću vam stajati na raspolaganju kad god zaželite«. Gospodin de Nesle ga poljubi i obeća da će sve urediti a zatim mi dođe javiti tu novost koja me je ispunila radošću. Za tjedan dana sve je bilo gotovo. Gospodin de Nesle priredio nam je divnu večeru na dan pira, i od tog dana nosim naslov njegove žene, ali taj je naziv jalov jer ja, usprkos svetom obredu i onom kobnom da nisam udata, budući da je vaš brat u ljubavi potpuno nemoćan. Nesretna sam, a svu krivicu snosi on, jer je morao znati što je s njim. Grozno me je prevario.
– Ali na to je bio prisiljen, pa bih rekao da nije toliko kriv koliko vrijedan sažaljenja.Žalim i vas, a ipak smatram da niste u pravu, jer nakon što ste čitav mjesec s njim spavali a da vam ni jednom nije pružio dokaza svoje muškosti mogli ste proniknuti istinu. Čak i da ste i vi sami bili potpuno nevješti, s time vas je morao upoznati gospodin de Sanci, jer njemu je zacijelo dobro poznato da se muškarac ne može naći pored lijepe žene i da je golu tako dugo steže u svom naručju a da, unatoč svemu, ne dođe u takvo tjelesno stanje kad se mora otkriti, osim ako nije potpuno lišen sposobnosti koja čini njegovu bit.
– Sve mi to iz vaših usta izgleda istinito, a ipak ni jedno ni drugo nismo na to pomislili.Videći ga, čovjek bi povjerovao da je pravi Herkul.
– Tom vašem zlu vidim samo jedan lijek, draga moja svastiko, a to je da zatražiteponištenje vašeg braka ili da nađete ljubavnika, a vjerujem da je moj brat i odviše razuman da bi vas u tome sprečavao.
– Potpuno sam slobodna, ali ne mogu pomišljati ni na ljubavnika ni na rastavu, jer tajkrvnik sa mnom tako lijepo postupa da moja ljubav prema njemu sveudilj raste, što bez sumnje još više povećava moju nesreću.
Vidio sam da je ta jadnica veoma nesretna i rado bih pristao da je utješim, ali na to nisam smio ni pomisliti. Međutim, to povjeravanje načas joj je olakšalo bol, ja joj na tome čestitah i, pošto sam je poljubio tako da je osjetila da nisam kao moj brat, poželjeh joj laku noć.
Takav bijaše Pariz u moje vrijeme. Promjene što su ih tamo doživljavale djevojke, spletke i načela prolazile su podjednako brzo kao i moda.
U Parizu nisam više imao nikakva posla i otišao bih da nisam čekao na odijela koja sam dao šivati, i na izradu jednog križa od rubina i dijamanata, križa reda kojim me bijaše odlikovao Sveti otac.
Negdje oko deset sati ujutro šetao sam Tuilerijama, kad na svoju nesreću sretoh Dangenancourovu s nekom djevojkom. Ta Dangenancourova bijaše operna statistica s kojom sam se, prije mog posljednjeg odlaska iz Pariza, uzalud želio upoznati. Obradovavši se tom sretnom slučaju koji je htio da je sretnem u tako pogodan čas, oslovih je i nisam je morao mnogo moliti da pristane na ručak u Choisyju.
Uputismo se dakle prema Pont Royalu, tamo sjedosmo u fijaker i odosmo. Pošto sam naručio ručak, iziđosmo da prošetamo vrtom, kad vidjeh kako iz nekog fijakera izlaze dvojica pustolova, koje sam poznavao, zajedno s dvjema djevojkama, prijateljicama onih koje sam ja doveo. Gazdarica, koja se tog nesretnog časa našla na vratima, obavijesti nas da će nam prirediti izvrstan ručak ako želimo da nas zajedno posluži. Ja ništa ne rekoh, ili bolje rečeno složih se s pristankom onih mojih namiguša. Zaista smo dobro ručali, a pošto sam platio, baš u trenutku kad smo se spremali na povratak u Pariz, primijetih da nema prstena koji sam za vrijeme ručka skinuo s prsta da bih ga pokazao jednome od one dvojice pustolova, Santisu, koji ga je htio izbliza razgledati. Bijaše to veoma lijepa minijatura koju sam dao optočiti briljantima, što me je stajalo dvadeset pet lujdora. Veoma učtivo zamolih Santisa neka mi vrati prsten, a on mi hladnokrvno odgovori da mi ga je već vratio.
– Kad biste mi ga vratili – uzvratih – ja bih ga imao, a nemam ga.
On ostade pri svome. Djevojke su šutjele, ali Santisov prijatelj, neki Portugalac po imenu Xavier, usudi se reći da je vidio kako mi ga je vratio.
– Slagali ste – rekoh mu, i uhvativši Santisa za ovratnik, zaprijetih da neće izići dok nedobijem svoj prsten. Ali istovremeno ustade i onaj Portugalac da pritekne u pomoć svom prijatelju, te ja stupih korak natrag i s mačem u ruci ponovih ono što već bijah kazao. Naišla je gazdarica i digla veliku viku, te mi Santis reče da će me uvjeriti ako izvolim saslušati nekoliko riječi što će mi ih saopćiti nasamo. Naivno vjerujući da ga je stid da mi pred svima vrati prsten, ali da će mi ga predati nasamo, ja turih mač u korice i doviknuh mu:
– Iziđimo.
Xavier se pope u fijaker s one četiri djevojčure, pa se vratiše u Pariz.
Santis pođe za mnom iza zamka i, poprimivši nasmijani izgled, reče mi da se htio našaliti te da je moj prsten stavio u džep onog svog prijatelja, ali da će mi ga vratiti u Parizu.
– To je priča – kazah mu – vaš prijatelj tvrdi da je vidio kad ste mi ga vratili. Zarvjerujete da sam toliki zelembać da nasjednem takvoj igri? Vas ste dvojica kradljivci.
Rekavši to, pružih ruku da dohvatim lanac njegove ure, ali on uzmakne i izvuče mač. Ja izvukoh svoj i tek što bijah zauzeo stav, on nasrne, a ja mu parirah i sručivši se na njega, proburazih ga skroz naskroz. On pade dozivajući u pomoć. Ja vratih mač u korice i, ne hajući za njega, odoh do fijakera i krenuh za Pariz.
Siđoh na Trgu Maubert i pješice pođoh do svog hotela, zaputivši se jednom zaobilaznom ulicom. Bijah siguran da me nitko neće tražiti u stanu, jer čak ni moj gazda nije znao kako se zovem.
Ostatak toga dana iskoristih spremajući kovčege i, pošto sam Costi naredio da ih smjesti na moja kola, odoh do gospođe d'Urfe i obavijestih je o onoj svojoj dogodovštini, zamolivši je neka Costi, koji će za mnom doći u Augsburg, povjeri sve ono što mi je trebala dati, čim to bude spremno. Trebao sam joj reći neka mi sve to pošalje po kojem od svojih slugu, ali toga me dana bijaše napustio moj dobri duh. Uostalom, nisam vjerovao da je Costa lopov.
Vrativši se u hotel Svetog Duha, dadoh tom nitkovu upute preporučivši mu neka putuje diližansom i neka bude suzdržljiv, te mu dadoh novac potreban za put.
U moja kola bijahu upregnuta četiri najmljena konja, koji me odvezoše do druge postaje. Zaustavio sam se tek u Strasbourgu, gdje nađoh Desarmoisesa i onog mog Španjolca.
Budući da u tom gradu nisam imao nikakva posla, smjesta htjedoh prijeći Rajnu, ali Desarmoises me nagovori da pođem s njim do Krčme Duhu, gdje ću vidjeti jednu lijepu osobu koja je svoj odlazak za Augsburg odgodila u nadi da bismo mogli zajedno putovati.
– Ta je mlada dama vaša znanica – reče mi lažni markiz – ali morao sam joj dati časnuriječ da vam neću kazati njeno ime. S njom je samo njena sobarica, i siguran sam da će vam biti drago što ćete je ponovo vidjeti.
Popustio sam svojoj radoznalosti. Pođoh za Desarmoisesom i uđoh u svoju sobu, gdje ugledah jednu lijepu ženu, ali nisam je odmah prepoznao. Kad mi se vrati pamćenje, uvidjeli da je to jedna plesačica koja mi se bijaše dopala u drezdenskom kazalištu, još prije osam godina. Ona je tada pripadala grofu Brühlu, doglavniku poljskoga kralja i saskom elektoru; ali ja joj nisam čak ni pokušao udvarati. Vidjevši da ima dobru zapregu i da je spremna da krene za Augsburg, odmah s radošću pomislih na užitak što će mi ga to putovanje pružiti.
Nakon uobičajenih obostranih komplimenata što se izgovaraju prilikom tako ugodnog prepoznavanja, odredismo odlazak za sutradan ujutro kako bismo zajedno pošli za Augsburg. Ona ljepotica išla je u München ali budući da ja nisam imao nikakva posla u toj malenoj prijestolnici, suglasismo se da će ona sama otići onamo.
– Potpuno sam sigurna – reče mi kasnije – da ćete se i vi odlučiti da odete onamo, jerministri sila koje se moraju okupiti na kongresu doći će u Augsburg tek u toku mjeseca rujna.
Zajedno smo večerali, a sutradan odosmo, ona u svojim kolima zajedno sa svojom sobaricom, a ja u svojima sa Desarmoisesom, dok je pred nama bio Leduc kao glasnik, ali u Rastadtu dođe do izmjene. Renaudovoj se naime činilo da će izazvati manju radoznalost ako se preseli u moja kola negoli da ostane u svojima. Desarmoises rado zauze njeno mjesto pokraj njene pratilje. Uskoro postadosmo prisni. Saopćila mi je kakvi su njeni poslovi, barem prividno, a ja joj povjerih sve ono što joj nisam morao prešutjeti. Rekoh joj da mi je lisabonski dvor povjerio jednu misiju. Ona mi povjerova, a i ja sam povjerovao da ona ide u München i Augsburg samo zato da ondje proda svoje dijamante.
Razgovor skrenu na Desarmoisesa i ona mi reče da ga mogu zadržati u svom društvu, ali da mu nikako ne bih smio dopuštati da se kiti naslovom markiza.
– Ali – kazah joj – on je sin markiza Desarmoisesa iz Nancyja.
– To je najobičniji bivši teklič kome odjel vanjskih poslova daje kukavnu penziju.Poznajem onoga markiza Desarmoisesa što živi u Nancyju, a taj nije star kao ovaj.
– U tom slučaju teško da mu je otac.
– Gazda krčme Kod Duha poznavao ga je kao teklića.
– Kako si ga ti upoznala?
– Zajedno smo ručali za gostinjskim stolom. Nakon ručka, potražio me je u mojoj sobi ikazao mi da očekuje nekoga tko ide u Augsburg i da bismo mogli putovati zajedno.
Spomenuo je vaše ime, a kad sam mu postavila nekoliko pitanja, prosudila sam da to možete biti samo vi, i evo nas zajedno, što mi je veoma drago. Ali čujte, savjetujem vam da se odreknete krivih imena i lažnih naslova. Zašto sebi nadijevate ime Seingalt?
– Draga moja, to mi je prezime, ali to ne znači da me oni koji me već odavno znaju nemogu zvati imenom Casanova, jer ja sam i jedno i drugo. To možete veoma lako shvatiti.
– Da, shvaćam. Majka vam je u Pragu, a budući da uopće ne prima svoju penziju, zbograta, vjerujem da se zacijelo nalazi u priličnoj neimaštini.
– Znam, ali ja ne zaboravljam svoje dužnosti dobrog sina i već sam joj poslao novac.
– Čestitam vam. Gdje ćete stanovati u Augsburgu?
– Unajmit ću kuću, pa ako dopustite, učinit ću vas gospodaricom, a vi ćete primatiuzvanike.
– To je prekrasno, prijatelju. Tamo ćemo priređivati dobre večere, a noći ćemo provoditiu igri.
– Plan je divan.
– Preuzimam na se da vam nađem odličnu kuharicu. Bavarske su kuharice s pravom nacijeni. Na kongresu ćemo se lijepo držati, pa će svi kazati da se ludo volimo.
– Dakako, srce, ali očekujem da u pogledu vjernosti neće biti nikakve šale.
– U tome se, prijatelju, pouzdajte u me. I sami dobro znate kako sam u Dresdenu živjela.
– Uzdam se, ali ne slijepo, upozoravam te. U međuvremenu, daj da se izjednačimo, pami reci ti. To ljubavi bolje odgovara.
– No dobro! Poljubi me.
Lijepa Renaudova nije voljela putovati noću, zato što je voljela obilato večerati i leći kad bi joj se vrtjelo u glavi. Kad bi je vino zagrijalo, postajala bi tako razuzdana da ju je teško bilo zadovoljiti, ali kad više nisam mogao, zamolio bih je neka me ostavi na miru, a ona me je morala poslušati.
Stigavši u Augsburg, odsjeli smo kod Tri Matira, ali nam domaćin, obećavši da će nas poslužiti dobrim ručkom, najavi da me nikako ne može primiti na stan budući da je francuski ministar zaposjeo čitavo svratiste. Odlučih da potražim gospodina Carlija, bankara kod kojeg sam imao kredit, a on mi začas nađe jednu dražesnu namještenu kuću s vrtom, koju sam unajmio na šest mjeseci, a veoma se svidjela i Renaudovoj.
U Augsburgu još ne bijaše nikoga. Budući da je Renaudova morala poći u München, natuknu mi da ću se u njenoj odsutnosti dosađivati, tako da me je uspjela obrlatiti da je otpratim. Smjestismo se u krčmi Kod zlatnog jelena, gdje nam bijaše veoma dobro. Desarmoises se smjestio negdje drugdje. Budući da moji poslovi nisu imali ništa zajedničko s poslovima moje nove družice, dadoh joj jedna kola i nekog tamošnjeg lakaja, posebno za nju, a isto najmih za sebe.
Opat Gama bijaše mi predao jedno pismo viteza Almade za lorda Stormona, engleskog izaslanika pri bavarskom dvoru.[12] Budući da se taj gospodin nalazio u Münchenu, požurio sam se da izvršim svoj zadatak. Veoma me je lijepo primio te me je uvjeravao da će, kad dođe pravo vrijeme, učiniti sve što bude od njega zavisilo, jer ga je lord Halifax upoznao s čitavom stvari. Izlazeći od njegovog britanskog gospodstva, odoh se pokloniti gospodinu de Folardu, francuskom izaslaniku, kome pokazah pismo što mi ga, posredstvom gospođe d'Urfe, bijaše dao gospodin de Choiseul. Gospodin de Folard mi priredi srdačan doček i pozva me za sutradan na ručak, a slijedećeg dana predstavi me elektoru.[13]
[12] Između 1758. i 1766. godine na bavarskom dvoru nije bilo engleskog izaslanika. Lord Stormont imenovan je za opunomoćenog predstavnika na Augsburškom kongresu 28. travnja 1761. ali je iz Poljske, gdje je bio opunomoćeni poslanik, otišao tek u lipnju iste godine.
[13]... predstavi me elektoru. To je Maximilian III Joseph (1745 – 1777).

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:23 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


Za vrijeme ona kobna četiri tjedna što sam ih proveo u Münchenu kuća tog izaslanika bijaše jedina koju sam posjećivao. Ta četiri tjedna nazivam kobnima, i to s pravom, jer sam za to vrijeme izgubio sav svoj novac, za više od četrdeset tisuća franaka založio sam dragulje koje nikada više nisam mogao otkupiti, i napokon, što je najgore, izgubio sam zdravlje. Dotukli su me ona Renaudova i Desarmoises, koji mi je toliko toga dugovao i koji mi se tako loše odužio.
Trećeg dana nakon mog dolaska u München morao sam posebno pohoditi udovicu saskog elektora. Na to me je ponukao moj šurjak[14] koji se nalazio u sviti te kneginje, kazavši mi da se ne mogu oglušiti jer da me ona poznaje, i da se uostalom već sama raspitivala o meni. Nisam se morao pokajati zbog svoga pristanka, budući da me je elektorka dobro primila i nadugo sa mnom razgovarala. Bila je radoznala kao i sve dokone osobe koje nisu sebi dovoljne, zato što u svom duhu i svom obrazovanju ne nalaze dovoljno prikladnih izvora.
[14]... moj šurjak. – To je Peter August, glazbenik, suprug Marije Maddaleine Stelle Casanova.
U svom životu počinio sam poprilično gluposti; priznajem to jednako prostodušno kao i Rousseau, i tome pridajem manje samoljublja nego nesretni velikan, ali nikada nisam učinio tako velikih i tako besmislenih kao onda kad sam otišao u München, gdje nisam imao nikakva posla. Ali bijah u nekom čudnom stanju: bijaše to doba kad je moj nesretni duh zapadao iz jedne gluposti u još veću, još od mog odlaska iz Torina, pa čak još od odlaska iz Napulja. Druženje s Desarmoisesom, onaj susret u Choisyju, moje povjerenje u Costu, moja veza s Renaudovom i, štaviše, moja nezamisliva ludost da nasjednem i upustim se u igranje faraona tamo gdje su one što su držali banku smatrali najvještijima u Evropi! Među ostalima, tamo se nalazio i čuveni podli Afflisio, pomagač vojvode Fridriha, kojeg je taj vladar proizveo u čin svog pobočnika, a svi su ga poznavali kao najspretnijeg nitkova što se može zamisliti.
Svakodnevno sam kartao, i kako sam gubio na riječ, neugodnost što ću sutradan morati platiti izazivala je u meni opaku žalost. Kad sam iscrpio svoj kredit kod bankara, morao sam se ureći Židovima, koji su posuđivali samo uz zalog, a moj posrednik bijaše Desarmoises, zajedno s Renaudovom, koja je na kraju sve preuzela u svoje ruke. No to nije bila najgora usluga koju mi je učinila. Dala mi je bolest koja ju je nagrizala, uništavajući je iznutra, dok joj je vanjštinu ostavljala netaknutom, što bijaše utoliko opasnije što je njena svježina kanda nagoviještala savršeno zdravlje. Naposljetku me je ta zmija, koja je izišla iz pakla samo zato da bi me uništila, toliko opčinila da sam mjesec dana zapuštao tu bolest, zato što me je ona umjela uvjeriti da bi bila obeščašćena kad bih se za vrijeme našeg boravka u Münchenu povjerio brizi nekog vidara; naime, čitava je dvorska svita znala da nas dvoje živimo kao muž i žena.
Kad o tom razmišljam, nikako ne mogu zamisliti kako sam mogao to dopustiti, napose zato što sam svakoga dana obnavljao otrov što ga je ona ubrizgala u moje žile!
Moj boravak u Münchenu bijaše neka vrst prokletstva ili, bolje rečeno, u tih kobnih mjesec dana vidjeh sva prokletstva zajedno, koja kao da su se urotila da mi unaprijed dadu okusiti muke što ih trpe duše prokletnika. Renaudova je voljela kartanje te je Desarmoises s njome dijelio popola. Nikako nisam htio s njima sudjelovati, jer je lažni markiz bezobzirno varao, a često s više drskosti nego vještine. Pozivao je k meni ljude sumnjivog društva, koje je ugošćivao o mom trošku, a osim toga u njihovu kartanju svake je večeri dolazilo do sablažnjivih scena.
Udovica saskog elektora osjetno me je ponizila u posljednja dva navrata kad sam imao čast da s njom razgovaram.
– Ovdje je poznato, gospodine, kako vi živite s Renaudovom, kao i to kakav život ona kod vas provodi, možda i bez vašeg znanja – kaza mi ta princeza – to vam mnogo šteti, te vam stoga savjetujem da tome stanete na kraj.
Ona nije znala da sam ionako na to prisiljen. Iz Pariza sam otišao prije mjesec dana, a nisam još primio nikakvih vijesti ni od gospođe d'Urfe ni od Coste. Nisam mogao pogoditi koji je tome razlog, ali sam počeo sumnjati u vjernost onog mog Talijana. Pomišljao sam i na to da je moja dobra gospođa d'Urfe možda umrla, ili da se opametila, što bi za me imalo iste posljedice, a stanje u kojem sam se nalazio sprečavalo me je da se vratim u Pariz i da se tamo raspitam o svemu što sam morao znati, kako zbog spokoja svoje duše tako i zbog oporavljanja svoje kese.
Nalazio sam se dakle u potpunoj neimaštini, a još me je više tištalo to što sam morao priznati da počinjem osjećati utučenost, koja je uobičajeni pratilac starosti. Nisam više imao onog bezbrižnog povjerenja što ga daju mladost i osjećaj snage, no iskustvo me još ne bijaše učinilo toliko zrelim da se popravim. Ipak, ostatkom one navike što je stvara odlučna narav odjednom se oprostih od Renaudove, rekavši joj da ću je čekati u Augsburgu. Ona se uopće ne potrudi da me zadrži, ali mi obeća da će mi se pridružiti u najskorije vrijeme, budući da je upravo tada unosno rasprodavala svoje drago kamenje. Odoh predvođen Leducom i bje mi veoma milo što se Desarmoises odlučio da ostane s onim podlim stvorenjem, s kojim me na žalost i bijaše upoznao. Stigavši u svoju lijepu kuću u Augsburgu, legoh u postelju, odlučivši da iz nje iziđem samo mrtav ili oslobođen otrova koji me nagrizao. G. Carli, moj bankar, kojeg zamolih neka svrati do mene, preporuči mi nekog Kefalidesa, učenika čuvenog Faveta, koji me, prije mnogo godina, bijaše u Parizu oslobodio slične boljke. Tog Kefalidesa smatrali su za najboljeg vidara u Augsburgu. Nakon što je proučio moje stanje, uvjerio me da će me izliječiti sredstvima za znojenje te da neće morati upotrijebiti nož. U skladu s time, odmah me stavi na najstrožu dijetu, naredi mi kupke i podvrgnu me trljanju živom. Takav sam režim trpio punih šest tjedana, a još sam bio daleko od toga da budem izliječen te sam se osjećao gore nego onda kad me je on preuzeo u svoje ruke. Bijah strahovito mršav, a imao sam i dvije goleme izrasline ispod slabina. Moradoh se pomiriti s time da ih dam otvoriti, ali ta bolna operacija, osim što me zamalo nije stajala života, nije ništa pomogla. Nespretno je prerezao žilu, što je izazvalo krvarenje koje su jedva zaustavili, a to bi me zacijelo nagnalo u smrt da me nije njegovao gospodin Algardi, liječnik iz Bologne, koji se nalazio u službi augsburškog kneza-biskupa.
Ne htijući više ni čuti o Kefalidesu, doktor Algardi mi u mojoj nazočnosti spremi devedeset pilula sastavljenih od osamnaest zrna za čišćenje. Jednu od tih pilula progutao bih ujutro, zatim bih ispio veliku čašu obranog mlijeka, i još jednu naveče, nakon čega bih pojeo ječmenu juhu, a to mi bijaše sva hrana. Taj junački lijek za dva i po mjeseca vrati mi snagu, ali to vrijeme provedoh u velikim mukama; no debljati i oporavljati svoje snage počeh tek potkraj godine.
U toku tih svojih patnji doznao sam sve o okolnostima Costinog bijega, koji je odnio dijamante, satove, burmutice, rublje i vezena odijela, što mu gospođa d'Urfe bijaše predala za me u jednom čvrstom sanduku, zajedno sa stotinu lujdora što mu ih je dala na put. Ta dobra dama poslala mi je mjenicu na pedeset tisuća franaka, koju srećom nije dospjela predati onom lopovu, a ta svota dođe u pravi čas da me izvuče iz one neimaštine u koju me bijaše bacilo moje nesmotreno ponašanje.
Nekako u isto vrijeme snašla me i druga žalost, koja me je teško pogodila: otkrio sam naime da me Leduc potkrada. Bio bih mu oprostio da nisam morao sve iznijeti u javnost, što sam mogao izbjeći samo tako da sebe osramotim. Unatoč tome, zadržah ga sve do svog povratka u Pariz, početkom naredne godine.
Potkraj mjeseca rujna, kad već bijaše sigurno da neće biti nikakva kongresa, Renaudova prođe kroz Augsburg zajedno s Desarmoisesom, na povratku u Pariz, ali se nije usudila da me posjeti, strahujući da je ne prisilim da mi vrati stvari koje je prisvojila a da me nije o tome obavijestila; bez sumnje je pretpostavljala da sam ja upoznat s tim lopovlukom. Četiri-pet godina kasnije udala se u Parizu za nekog Bohmera, onog istog koji je kardinalu de Rohanu dao onu čuvenu ogrlicu za koju je vjerovao da je namijenjena Mariji Antoaneti, francuskoj kraljici. Bila je u Parizu kad sam se ja onamo vratio, ali nisam ništa poduzimao htijući sve zaboraviti, ako je to moguće. Morao sam to učiniti, jer sve ono što sam uradio u toku te nesretne godine činilo mi se da zaslužuje najveći prezir, a ponajviše ono moje žalosno ponašanje, ili bolje rečeno ja sam. Međutim onog podlog Desarmoisesa ipak nisam toliko prezirao da bih se lišio užitka da mu odrežem uši, samo da mi je dao vremena; ali taj stari nitkov, koji je bez sumnje predviđao što sam nakanio s njime učiniti, bijaše mi izmaknuo. Umro je od bijede i sušice, negdje u Normandiji, kratko vrijeme nakon toga.
Tek što mi se zdravlje oporavilo, počeo sam se, zaboravljajući sve proživljene nedaće, ponovo zabavljati. Anna-Midel, moja odlična kuharica, koja bijaše tako dugo besposlena, morala se latiti posla kako bi zadovoljila moju proždrljivost, jer me je čitava tri tjedna držala nezajažljiva glad, koja međutim mojoj naravi bijaše neophodna kako bih se vratio u svoje prvotno stanje. Rezbar, moj domaćin, i lijepa Gertruda, njegova kći, koji su sa mnom jeli, gledali su me s nekom vrsti preneraženosti te su strahovali od kobnih posljedica moje neumjerenosti. Moj dragi doktor Algardi, koji mi bijaše spasio život, predskazivao mi je slabu probavu, što će me natjerati u grob, no potreba za hranom bijaše jača od njegovih razloga. Ništa nisam slušao, i dobro sam učinio, jer sam se obilno jedući vraćao u svoje prvobitno stanje te se uskoro osjetih spremnim da iznova prinosim svoje darove bogu zbog koga sam upravo toliko propatio.
Moja kuharica i Gertruda, obje mlade i lijepe, osvojile su moje srce, a kad se u to umiješala i zahvalnost, objema im istodobno izjavih ljubav, jer bijah predvidio da ni jednu ni drugu ne bih osvojio da sam ih zaskočio odvojeno. Osim toga, znao sam da nemam mnogo vremena za gubljenje, zato što sam se s gospođom d'Urfe dogovorio da ću s njom večerati prvog dana 1762. godine, u stanu što mi ga bijaše namjestila u Ulici Bac. Ukrasila ga je divnim tapiserijama, koje je dao izraditi Renato di Savoia i na kojima bijahu prikazane sve operacije pomoću kojih alkemičari prave zlato. Napisala mi je da je bila u Choisyju i da je tamo doznala da je onaj Talijan Santis, kojeg bijah oborio udarcem mača što ga je skroznaskroz proburazio, nakon što se izliječio od te rane, zatvoren u tamnici Bicetre zbog nekih prijevara.
Gertruda i Anne-Midel ugodno me zabavljahu potkraj moga boravka u Augsburgu, ali one me nisu toliko zarobile da bih zbog njih zanemario otmjeno društvo. Svoje sam večeri ugodno provodio kod grofa Maxa Lamberga, koji je živio na dvoru kneza-biskupa kao maršal ceremonijala. Njegova supruga, dražesna žena, posjedovala je sve što bijaše potrebno da bi privukla birano i brojno društvo. Kod tog grofa upoznao sam baruna de Selentina, kapetana u pruskoj službi, koji se nastanio u Augsburgu i tu vršio novačenje za svog gospodara. S grofom Lambergom posebno me je povezivao njegov književni genij. Učenjak prvog reda i nadasve obrazovan, objavio je više veoma cijenjenih djela. S njim sam ostao u pismenoj vezi sve do njegove smrti, koja ga je snašla vlastitom krivnjom prije četiri godine, to jest 1792. Kažem vlastitom krivnjom, ali trebalo bi da kažem krivnjom liječnika, koji su ga liječili pomoću žive od bolesti u kojoj Venera nije imala nikakva udjela, pa je to samo poslužilo da bude nakon smrti oklevetan.
Njegova udovica, još uvijek dopadljiva, i danas živi u Bugarskoj, voljena od svojih prijatelja i kćeri, koje je izvrsno poudavala.
U to je vrijeme u Augsburg stigla neka siromašna mala glumačka družina mojih sunarodnjaka, te joj ja isposlovah odobrenje da daju predstave u jednom malom i lošem kazalištu. Budući da je to dalo povoda jednoj pričici koja me zabavljala, jer ja bijah njen junak, iznijet ću je svojim čitaocima u nadi da će im ona ugoditi.
Jednog dana dođe mi neka ružna žena, ali jezičava i brbljava poput prave Talijanke, i zamoli me da se zauzmem kod magistra kako bi družini, kojoj je i ona pripadala, dopustili da odigra komediju. Bila je ružna, ali bijaše Talijanka i siromašna, te i ne zapitavši je za ime, i ne raspitavši se da li ta družina zaslužuje taj trud, obećah da ću se za nju zauzeti, i bez teškoća učinih joj uslugu koju je od mene zatražila.
Pošavši na prvu predstavu, s čuđenjem u glavnom glumcu prepoznah jednog
Venecijanca s kojim sam se, prije dvadeset godina, nalazio u gimnaziji Sv. Ciprijana. Zvao se Bossi i, kao i ja, okanio se svećeničkog poziva. Sudbina htjede da se prihvati glumačkog zvanja i prema svemu sudeći živio je u bijedi, dok sam ja, koji se pukim slučajem bijah zaputio pustolovnim putem, naoko izgledao imućan.
U želji da upoznam njegove dogodovštine, i vođen onim osjećajem naklonosti što nas veže s drugom iz mladosti, a napose iz škole, htijući isto tako uživati u njegovu iznenađenju kad me prepozna, potražih ga iza scene čim se spustio zastor. Odmah me je prepoznao, uskliknuo od radosti i, nakon što me poljubio, predstavio me je svojoj ženi, onoj istoj koja bijaše došla sa mnom razgovarati, i kćeri Marianni, djevojci od trinaest-četrnaest godina, veoma privlačnoj, koja je i lijepo plesala. Nije ostao samo pri tome; videći da sam srdačan i s njime i s njegovom obitelji, okrenuo se prema svojim drugovima, kojima bijaše direktor, i bez ustručavanja me predstavi kao svog najboljeg prijatelja. Čuvši taj naziv prijatelja, ti dobri ljudi, videći me odjevena u plemićko ruho, s križem obješenim oko vrata, smatrahu me čuvenim šarlatanom Cosmopolitom,[15] koji je očekivan u Augsburgu, a Bassi ih i ne pokuša razuvjeriti, što mi se učini neobičnim.
[15] čuvenim šarlatanom Cosmopolitom. – Taj je Cosmopolit zaista postojao.
Kad je družina poskidala svoje kazališne prnje i obukla svakodnevne, ružna Bassijeva mi se objesi pod ruku i povede me kazavši mi da ću s njom večerati. Pustih je neka me vodi te uskoro stigosmo u onakvu nastambu kakvu sam i zamišljao. Bijaše to golema prostorija u prizemlju koja je istovremeno služila i kao kuhinja, blagovaonica i spavaonica. Jedna polovina dugačkog stola bijaše prekrivena nekakvom krpetinom što je služila umjesto stolnjaka, a posvuda je imala znakove višemjesečne upotrebe, dok su na drugoj strani, u nekom prljavom kotlu, prali zemljane posude što ondje bijahu ostale još od ručka a trebale su poslužiti i za večeru. Jedna jedina svijeća, utaknuta u grlić razbijene boce, osvjetljavala je tu spilju, a budući da ne bijaše mašica, ružna Bassijeva veoma se vješto tome dovijala pomoću palca i kažiprsta, te bi se bez ustručavanja obrisala o stolnjak nakon što bi vrh stijenja bacila na pod.
Neki glumac, sluga družine, dugačkih brčina, jer je igrao samo uloge ubojice ili drumskog razbojnika, posluži golemi pladanj podgrijanog mesa što je plivalo u nekakvoj kaljavoj vodi kojoj je kao ures nadjenuto ime umaka; a izgladnjela obitelj poče unutra namakati kruh pošto bi ga, nemajući ni noža ni viljuške, iskidali prstima ili zubima, ali budući da su u tome svi podjednako učestvovali, nitko nije imao prava da se pretvara da mu se to gadi. Veliki vrč piva išao je od usta do usta, a usred te bijede na svim licima odražavalo se veselje, što me je natjeralo da se upitam što je to uopće sreća. Na kraju kuhar, koji je i sam bio za trpezom, postavi na stol drugi pladanj ispunjen komadima svinjetine pržene u tavi, i sve to u slast pojedoše. Bassi mi je učinio tu milost što me je oslobodio sudjelovanja u toj sjajnoj gozbi, a ja sam mu zbog toga bio zahvalan.
Nakon tog vojničkog blagovanja, ukratko mi je ispričao svoje sasvim obične dogodovštine, kakve već jesu one u pukog siromaha, dok mi je njegova kći sjedila na koljenima, trudeći se što je bolje znala i umjela da s njom postupam kao s nevinim čeljadetom. Završio je svoje pripovijedanje rekavši mi da ide u Veneciju, gdje se nadao da će se obogatiti za vrijeme poklada. Ja mu zaželjeh svu sreću, a kad me on upita kakvim se poslom bavim, nekakav hir me nagna da mu odgovorim da sam liječnik.
– Taj je poziv bolji negoli ovaj moj – reči mi – i sretan sam što vam mogu učiniti jedanznačajan poklon.
– A kakav je taj poklon? – upitah ga.
– To je – odvrati Bassi – venecijanski teriak[16] koji možete prodati po dva florina livru, a vas će stajati svega četiri groša.
[16] Venecijanski teriak (Electuarium Theriaca Andromachi), neka vrst univerzalnog lijeka sastavljenog od šezdesetak sastojaka. Prema legendi, stvorio ga je Andromak, liječnik Neronov. Bio je toliko čuven da se morao pripremati pod kontrolom magistrata. Premda je Heberden 1745. u svojoj studiji o mitridatiumu i teriaku te lijekove izbacio iz farmakopeje, venecijanski teriak je još uvijek bio na cijeni.
– Vaš poklon bit će mi veoma ugodan, ali recite mi jeste li zadovoljni svojim utrškom?
– Za prvi se dan ne mogu potužiti, jer nakon što sam platio sve troškove, svakom samglumcu mogao dati po jedan florin. Ali sam u teškoj neprilici za sutrašnju predstavu, jer družina mi se buni i neće da igra, osim ako svakome unaprijed ne isplatim po jedan florin.
– Pa taj je njihov zahtjev veoma skroman.
– Znam, ali ja sam bez prebite pare, a nemam što založiti; inače bih im dao ono što traže,a oni bi se pokajali, jer siguran sam da ćemo sutra zaraditi barem pedeset florina.
– Koliko vas ima?
– Četrnaest, računajući i moju obitelj. Možete li mi uzajmiti deset florina? Vratit ću vamih sutra nakon predstave.
– Vrlo rado, ali želim imati zadovoljstvo da vam svima priredim večeru u krčmi koja jenajbliža kazalištu. Evo vam deset florina.
Siromašak mi tada stade zahvaljivati i preuze na se da naruči večeru za jedan florin po osobi, onako kao što mu rekoh. Osjećao sam potrebu da se zabavim i nasmijem gledajući kako tih četrnaest izgladnjelih ljudi pohlepno jedu.
Družina je sutradan davala predstavu, ali budući da je komediji prisustvovalo najviše tridesetak-četrdesetak osoba, jadni Bassi jedva je smogao dovoljno da plati orkestar i osvjetljenje. Očajavao je i, ne samo što mi nije mogao platiti, nego me je zamolio neka mu posudim još deset florina, ponovo se nadajući da će sutrašnji utržak biti bolji. Ja ga utješih rekavši mu da ćemo o tome porazgovoriti nakon večere, te da ga očekujem u krčmi zajedno s čitavom njegovom družinom.
Tu večeru otegoh puna tri sata, zalijevajući je dobrim vincem, a sve to zato što me je neka mlada Strasburžanka, koja je u družini igrala služavku, odmah tako zaokupila da sam osjetio želju da je imam. Veoma privlačna lica, divnog glasa, ta me je djevojka tjerala da pucam od smijeha slušajući kako talijanska izgovara onim svojim nesklapnim alzaškim naglaskom, što je popraćala kretnjama koje bijahu u isto vrijeme i dražesne i šaljive, a sve je to čitavom njenom biću davalo draž koju je teško opisati.
Odlučivši da se domognem te mlade glumice, i to već sutradan, prije no što smo napustili krčmu kazah okupljenoj družini:
– Gospodo i gospođe, angažiram vas o svom trošku na osam dana za pedeset florinadnevno, ali pod uvjetom da igrate za moj račun i da platite kazališne troškove. Dakako da ćete cijenu mjesta odrediti onako kako to ja budem htio, a pet osoba iz družine, koje ću ja po svojoj volji odrediti, svake će večeri sa mnom večerati. Ako utržak premaši pedeset florina, višak ćete međusobno podijeliti.
Moj prijedlog bje prihvaćen radosnim usklicima, i pošto naredih da se donese tinta, pero i papir, uzajamno se obavezasmo.
– Za sutra – rekoh Bassiju – ulaznice ostavljam po istoj cijeni kao i jučer i danas; zaprekosutra ćemo još vidjeti. Sutra vas pozivam na večeru, zajedno s vašom obitelji i onom mladom Strasburžankom, koju nikako neću rastaviti od njenog dragog harlekina.
Sutradan je Bassi najavio predstavu koja bijaše tako izabrana da bi mogla privući mnogo svijeta, ali usprkos tome u parteru se našlo svega dvadesetak seljana, a lože ostadoše gotovo prazne.
Za vrijeme večere, Bassi, koji bijaše dao veoma lijepu predstavu, priđe mi i sav očajan preda mi nekih desetak-dvanaestak florina. Ja ih uzeh i rekoh mu neka bude hrabar, pa to podijelih među prisutne uzvanike. Dobro smo večerali ono što bijah naručio bez njihova znanja. Zadržao sam ih za stolom sve do ponoći, dajući im dobrog vina i praveći tisuću ludorija s Bassijevom malom i onom lijepom Strasburžankom, koje sjeđahu kraj mene, slabo hajući za ljubomornog harlekina koji se mrštio zbog toga što sam se ja tako slobodno ponašao prema njegovoj ljepotici. Ova je prilično netrpeljivo podnosila moja milovanja, jer je očekivala da će se taj harlekin oženiti njome pa mu nije htjela dati povoda za ljutnju. Potkraj večere ustadosmo, a ja je obujmih, smijući se i milujući je, što se bez sumnje učini odviše značajnim onom njenom ljubavniku, koji poleti i istrgne mi je. Meni se pak učini da je njegova netrpeljivost pomalo prostačka te ga zgrabih za ramena i izbacih napolje udarcima noge, što je on veoma ponizno primio. Međutim prizor postade sumoran, jer mlada Strasburžanka poče gorko plakati. Bassi i njegova ružna žena, okorjeli u svom zanatu, izrugivahu se jadnoj plačljivki, a mlada Bassijeva joj kaza da se njen ljubavnik prvi pokazao bezobziran, no ona je i dalje jecala i naposljetku mi reče da neće više doći sa mnom na večeru ako ne nađem način da umirim njenog ljubavnika.
– Obećavam vam da ću sve to urediti na sveopće zadovoljstvo – rekoh joj – a četiricekina što sam joj ih gurnuo u ruku izbrisaše s njenog lica i posljednju sjenku tuge. Htjela mi je dapače dokazati da nije okrutna i da takva neće ni biti, samo ako budem imao obzira prema harlekinovoj ljubomori. Ja joj obećah sve što je htjela, a ona učini sve što je mogla kako bi me uvjerila da će prvom prilikom biti krotka.
Bassiju naredih neka na plakatu za sutradan objavi da su ulaznice u parteru po dva florina a one za lože po jedan dukat, ali da će galerija biti besplatno otvorena onima koji je prvi zauzmu.
– Nitko nam neće doći – reče mi prestrašeno.
– Možda; no vidjet ćemo. Od policije ćete zatražiti dvanaest vojnika za održavanje reda.Ja ću ih platiti.
– Bit će nara potrebni za fukaru koja će doći zaposjesti besplatna mjesta, ali zbogostalih...
– Ponovo vam kažem da ćemo vidjeti. Učinite kako vam kažem, a hoćemo li uspjeti ilinećemo, nije važno; u svakom slučaju, nasmijat ćemo se, kao i obično, za vrijeme večere.
Sutradan potražih harlekina u njegovoj maloj izbi te on, primivši dva lujdora i svečano obećanje da ću poštovati njegovu ljubavnicu, postade mekan poput pamuka.
Bassijev plakat nasmijao je čitav grad. Smatrali su ga ludim, ali kad se doznalo da je tu spekulaciju smislio poduzetnik i kad se saznalo tko je taj poduzetnik, luđakom okrstiše mene, no baš me je bilo briga! Uveče, galerija bijaše krcata već jedan sat prije predstave, ali je parter bio prazan, a ni u ložama nije bilo nikoga osim grofa Lamberga i velečasnog Boloa iz Genove te još nekog mladića koji mi se učinio kao prerušena žena.[17]
[17] Ta žena prerušena u muškarca zaista se spominje u ono vrijeme, a 1763. otkriveno je da je varalica.
Izdavala se pod imenom grofa Tanisa.
Glumci nadmašiše sami sebe, a pljesak s galerije učini predstavu veoma veselom.
Kad stigosmo u krčmu, Bassi mi preda tri dukata od utrška, ali ja mu ih, kao što bijaše i pravo, poklonih, što je za njega predstavljalo pravi početak blagostanja. Sjedoh za stol između Bassijeve majke i kćeri, ostavivši onu lijepu Strasburžanku pored njenog ljubavnika. Upravniku kazah neka tako nastavi i neka samo pusti da se smiju oni koji to žele, te ga obavezah da mi omogući da uživam u njegovim najboljim predstavama.
Kad su me večera i vino oraspoložili, ne mogavši ništa učiniti s onom Strasburžankom zbog njenog ljubavnika, potpuno se slobodno upustih s mladom Bassijevom, koja se dražesno prepuštala svim mojim željama, dok su joj se otac i majka samo smijali, a onaj je glupavi harlekin bjesnio što i on ne može to isto sa svojom Dulcineom. Ali kad na kraju večere pokazah njegovim očima malu u njenom prirodnom stanju, a sebe onakva kakav bijaše Adam prije nego što je pojeo onu kobnu jabuku, glupan se trže te uhvati Strasburžanku za ruku, zapovjedivši joj da iziđe. Ja mu na to najozbiljnije i najodrješitije naredih neka bude poslušan i neka ostane, a on se, sav zajapuren, zadovolji time što je okrenuo leđa; ali njegova se ljepotica ne povede za njim i, pod izlikom da brani malu, na kojoj se ja već bijah udobno namjestio, postavi se tako da je povećala moje uživanje a sebi pribavila onoliko koliko joj je mogla pružiti moja nemirna ruka.
Te su bakanalije ugrijale staru Bassijevu pa je počela poticati svoga muža da joj dokaže svoju bračnu ljubav, a on popusti, dok je skromni harlekin, koji bijaše prišao vatri, sakrio glavu u ruke i ostao nepomičan. Presretna što je dragi više ne gleda, Strasburžanka se sva u ognju prepusti prirodi, dopusti mi da činim sve što sam htio i zamijeni na rubu stola mladu Bassijevu, koju sam upravo ostavio, a ja u svom savršenstvu izvedoh veliki čin. Njeno žestoko trzanje dokaza mi da je bila barem isto toliko pohotna kao i ja.
Na kraju orgije ispraznih na stol svoju kesu te sam uživao gledajući kako su požudno porazdijelili dvadesetak cekina.
Umor i neumjerenost, u vrijeme kad se još nisam potpuno oporavio, omogućiše mi dugotrajan san. Upravo sam ustao kad primih poziv da se u gradskoj vijećnici javim gradonačelniku. Pohitah onamo, radoznao da saznam šta žele od mene. Znao sam da se nemam čega bojati. Kad se pojavih, gradski mi se otac obrati na njemačkom, ali ja sam se pravio kao da sam gluh, i to s pravom, jer sam znao jedva toliko riječi da sam mogo zatražiti samo ono najpotrebnije. Čim je shvatio moju nevičnost, poče mi govoriti na latinskom, ne baš ciceronskom ali pedantno kao što se obično čuje na njemačkim sveučilištima.
– Zašto – reče mi – imate lažno ime?

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:24 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]

– Moje ime nije lažno. Raspitajte se kod bankara Carlija, koji mi je isplatio pedesettisuća florina.
– To mi je poznato, ali vi se zovete Casanova, a ne Seingalt. Čemu ovo posljednjeprezime?
– To prezime uzimam ili, bolje rečeno, uzeo sam ga zato što je moje. Ono mi s pravompripada te bih ga osporavao svakom tko bi se god usudio da ga preuzme.
– A kako vam pripada to prezime?
– Zato što sam mu ja tvorac, ali to me ipak me sprečava da ne budem i Casanova.
– Gospodine, ili jedno ili drugo. Ne možete imati dva prezimena istovremeno.
– Španjolci i Portugalci često ih imaju pola tuceta.
– Ali vi niste ni Španjolac ni Portugalac. Vi ste Talijan, i napokon, kako to čovjek možebiti tvorac svog prezimena?
– To je najjednostavnija i najlakša stvar na svijetu.
– Objasnite mi to.
– Abeceda je vlasništvo svih ljudi, to je neosporno. Uzeo sam osam slova pa sam ih takosložio da stvore riječ Seingalt. Tako nastala riječ svidje mi se te sam je uzeo za svoje ime, čvrsto uvjeren da ga nitko prije mene nije nosio te da nitko nema pravo da mi ga osporava, a još manje da ga nosi bez mog pristanka.
– To je veoma neobičan postupak, a vi ga potkrepljujete zaključivanjem koje je priličnonategnuto, jer vaše prezime može biti samo ono koje je nosio vaš otac.
– Mislim da ste u zabludi, jer prezime koje vi sami nosite pravom nasljeđa nije odvajkadapostojalo. Zacijelo ga je stvorio jedan od vaših predaka, koji ga nije primio od svog oca, čak i onda kad biste se zvali Adam. Da li se s time slažete, gospodine načelnice?
– Moram se složiti, iako mi je to posve novo.
– I tu ste u zabludi. To nije neka novina, već naprotiv veoma stara stvar, a ja seobavezujem da ću vam sutra donijeti čitavu listu prezimena što su ih sve odreda izmislili veoma čestiti ljudi, koji su još uvijek na životu i koji uživaju mir, a nikome ne pada na pamet da ih zbog toga poziva u gradsku vijećnicu kako bi nekome polagali račun zbog toga, osim ako time što ih nose ne škode društvu.
– No, slažete li se da postoje zakoni protiv lažnih imena?
– Protiv lažnih imena da, ali ponavljam vam da ništa nije tako istinito kao ovo mojeprezime. Vaše, koje poštujem iako mi ono nije poznato, ne može biti istinitije od mojega, jer je moguće da niste sin onoga za koga vjerujete da vam je otac.
Nasmiješio se, ustao i ispratio me do vrata, rekavši mi da će se o meni raspitati kod gospodina Carlija.
Ja sam upravo nakanio otići do njega te začas svratih onamo. Ta ga priča nasmija. Kazao mi je da je taj gradonačelnik katolik, čestit čovjek, bogat i pomalo glup, čovjek od takvog tijesta kojemu se može dati svaki oblik.
Sutradan ujutro dođe gospodin Carli meni na doručak i pozva me da s njim odem gradonačelniku.
– Jučer sam ga vidio – reče mi – i u dugom razgovoru što sam ga s njime vodio tolikosam pobijao one njegove primjedbe na račun imena da on sada u potpunosti zastupa vaše mišljenje.
Sa zadovoljstvom prihvatih taj poziv, jer sam predviđao, da ću tamo naći dobro društvo. Nisam se prevario. Bilo je dražesnih žena i nekoliko prijaznih muškaraca. Među ostalima, primijetio sam i onu prerušenu damu koju sam vidio u kazalištu. Za vrijeme ručka neprestano sam je promatrao, i uskoro se uvjerih da sam tačno prosudio. Međutim, svi su joj se obraćali kao da je muškarac, a ona je veoma dobro igrala svoju ulogu. Ja sam je pak, želeći se nasmijati a ne htijući da budem nasamaren, skriveno napadao sve u šaljivom tonu, obraćajući joj se samo udvornim riječima kakve se upućuju ženi, a u svojim sam primjedbama i dvosmislenim besjedama izražavao ako ne baš sigurnost što se tiče njenog spola a ono barem nešto više od sumnje. Ona se pravila da ništa ne primjećuje, a društvo se kiselo smijalo mojoj navodnoj zabludi.
Poslije večere, dok smo pili kavu, onaj navodni gospodin pokaza nekom kanoniku sliku što se nalazila na prstenu koji je nosio na prstu. Bijaše to portret jedne prisutne gospođice, koji joj je mnogo nalikovao, što ne bijaše odviše teško jer je original bio ružan. To ne pokoleba moje uvjerenje, ali počeo sam razmišljati kad vidjeh kako joj je s nježnošću punom poštovanja poljubio ruku, te se prestadoh šaliti. Gospodin Carli iskoristi tu priliku i reče mi da je taj gospodin, unatoč svom ženskom izgledu, muškarac, te da će se štaviše uskoro vjenčati s tom gospođicom kojoj upravo bijaše poljubio ruku.
– To je moguće – kazah mu – ali to nikako ne mogu shvatiti.
Međutim, on se njome oženio za vrijeme poklada i primio je divan miraz, ali nakon godine dana ona jadna i prevarena gospođica umre od tuge, a razlog je kazala tek na samrtničkoj postelji. Njeni glupi roditelji, posramljeni što su tako prostački nasjeli, ne usudiše se ništa reći te omogućiše onoj ženskoj varalici da nestane, a ona se još ranije bijaše pobrinula da miraz pohrani na sigurno mjesto. Ta priča, koja se uskoro razglasila, još i dandanas nasmijava dobri grad Augsburg, a meni je stvorila, malko prekasno, glas pronicava čovjeka.
I dalje sam uživao u onim svojim dvjema družicama za trpezom i u Strasburžanki, koja me stajala stotinjak lujdora. Nakon osam dana ostavio sam Bassiju slobodu, budući da je već skupio nešto novca. I dalje je davao predstave, ali je opet uveo uobičajene cijene mjesta, ukinuvši besplatnu galeriju. Posao mu je prilično dobro cvao.
Augsburg sam napustio polovinom prosinca.
Bio sam veoma tužan zbog dražesne Gertrude, kojoj se činilo da je trudna a nije se mogla nakaniti da sa mnom prijeđe u Francusku. Uz pristanak njena oca, koji nije ni pomišljao da joj nađe muža te bi mu bilo drago da je se riješi dajući mi je za prijateljicu, rado bih je poveo sa sobom. Anni-Midel, odličnoj kuharici, poklonio sam četiri stotine florina. Kasnije se udala, a kad sam drugi put došao u Augsburg, sa žalošću sam saznao da je nesretna.
Otputovao sam, naredivši Leducu da se smjesti na kočijaševu sjedištu, budući da mu nisam mogao oprostiti, a kad stigosmo u Pariz, naredih mu nasred Ulice Saint-Antoine da siđe sa svojim kovčegom i ostavih ga ondje, ne davši mu ni svjedodžbu, usprkos njegovu preklinjanju. Nikada više nisam o njemu ništa čuo, i još danas žalim za njim, jer bijaše odličan sluga, premda je imao velikih mana. Možda sam se morao prisjetiti značajnih usluga koje mi bijaše iskazao u Stuttgartu, Soleuru, Napulju, Firenzi i Torinu, no razljutila me je drskost kojom me osramotio pred augsburškim magistratom, gdje bih bio obeščašćen da moj um nije smislio način kako da mu dokažem krađu, jer bi inače vjerovali da sam ja kriv.
Štošta sam učinio da ga izvučem iz ruku pravde, a uostalom nisam nikad škrtario nagrađujući ga kad sam god bio zadovoljan njegovom odanošću ili poslušnošću.
Iz Augsburga se uputih u Basel preko Constance, gdje sam stanovao u najskupljem švicarskom svratištu, Kod tri kralja. Gazda, po imenu Imhoff, bio je pravi gulikoža, ali kćeri mu bijahu ljubazne, i pošto sam se ondje tri dana zabavljao, produžih svojim putem. U Pariz sam stigao posljednjeg dana 1761. godine i odsjeo u Ulici du Bac, u stanu što mi ga moja providnost, gospođa d'Urfe, bijaše dala pripremiti podjednako ukusno i otmjeno.
U tom lijepom stanu proveo sam čitava tri tjedna ne izlazeći nikuda, kako bih tu dobru damu uvjerio da sam se u Pariz vratio samo zato da izvršim obećanje koje joj bijah dao, to jest da ću joj pomoći da se ponovo rodi kao muškarac.
Ta tri tjedna provedosmo obavljajući pripreme za tu božansku operaciju, a one su se sastojale u posebnom štovanju svakoga od duhova sedam planeta, u dane koji su im posvećeni. Nakon tih priprema imao sam otići na mjesto za koje ću doznati od duhova, po jednu djevicu, kćerku vjernika, koju sam trebao oploditi tako da dobije dječaka. Gospođa d'Urfe imala ga je primiti u svoje ruke u trenutku kad dođe na svijet i sedam dana čuvati pokraj sebe u vlastitoj postelji. U roku od tih sedam dana ona bi morala umrijeti priljubiviši svoja usta na djetetova, te bi ono na taj način primilo njenu razumnu dušu.
Nakon te preobrazbe ja bih trebao to dijete njegovati poznatim mi postupkom, a čim ono navrši treću godinu u njem bi se imala javiti gospođa d'Urfe, a ja bih je tada započeo posvećivati u savršeno poznavanje velike znanosti.
Operaciju je valjalo izvršiti za vrijeme punog mjeseca u travnju, svibnju ili lipnju. Prije svega, trebalo je da gospođa d'Urfe napiše valjanu oporuku kojom za jedinog nasljednika proglašava ono dijete, kojemu bih ja bio tutorom sve do njegove trinaeste godine.
Toj se uzvišenoj luđakinji učinilo da je ta božanska operacija istinita te je gorjela od nestrpljenja da vidi djevicu koja je imala postati njena izabrana retorta. Molila me je neka požurim s odlaskom.
Posredstvom proročanstva nastojao sam da u njoj pobudim strah, jer, bilo kako bilo, ipak je ona imala umrijeti, pa sam računao na prirodnu ljubav prema životu nadajući se da ću moći još neko vrijeme odugovlačiti. Ali desilo se upravo suprotno, i ja sam uvidio da ću morati održati zadanu joj riječ i otići da, tobože, potražim onu tajanstvenu djevicu.
Zaključivši da će mi za to zatrebati neka lopuža koju ću morati poučiti bacio sam oko na Corticellijevu. Ona se već devet mjeseci nalazila u Pragu, a ja joj u Bologni bijah obećao da ću je posjetiti prije svršetka godine. Ali vraćao sam se iz Njemačke, odakle nisam ponio odviše ugodne uspomene, pa mi se to putovanje, i još u ovo godišnje doba, činilo predugo i tegobno, a uz to zbog tako beznačajne stvari. Odlučio sam da sebi prištedim neugodnosti tako duga puta te naumih da je dopremim u Francusku, poslavši joj potreban novac i označivši joj mjesto gdje ću je čekati.
Gospodin de Fouquet, prijatelj gospođe d'Urfe, bijaše intendant u Metzu, te sam se mogao ponadati da će me taj gospodin odlično primiti kad mu se predstavim s pismom od njegove prijateljice. Ondje je sa svojim pukom boravio i grof de Lastic, njegov nećak, kojeg sam dobro poznavao. Ti me razlozi navedoše da odaberem upravo taj grad kao mjesto sastanka s Corticellijevom, koja zacijelo nije ni slutila kakvu sam joj ulogu namijenio. Kad mi je gospođa d'Urfe dala sva potrebna preporučna pisma, napustio sam Pariz, 25. siječnja 1762. pretrpan darovima i opskrbljen kreditnim pismom na poveću svotu, kojom se nisam okoristio jer mi je kesa bila dovoljno puna.
Nisam uzeo nikakvog slugu, jer mi se nakon one Costine krađe i Leducova lopovluka činilo da se više ni u koga ne mogu pouzdati. U Metz sam stigao za dva dana i odsjeo u odličnom svratištu Kod kralja Dagoberta, gdje sam našao grofa Loevenhaupta, Šveđanina kojeg bijah upoznao kod kneginje Anhalt-Zerbstove, majke ruske carice, koja je živjela u Parizu. Pozvao me je na večeru s nekim vojvodom.
Sutradan odnesoh ona svoja pisma gospodinu intendantu, koji me je za cijelog boravka u Metzu svakog dana ljubazno pozivao na ručak. Gospodin de Lastic nije bio u Metzu, što me ražalosti, jer bi on uvelike pridonio da mi boravak u tom gradu bude još ugodniji. Istog sam dana Corticellijevoj poslao pedeset lujdora napisavši joj neka dođe k meni zajedno sa svojom majkom čim bude slobodna, te neka je doprati netko kome je taj put poznat. Prag je mogla napustiti tek početkom korizme, a da budem siguran da me neće iznevjeriti, u svom sam joj pismu obećao da ću je usrećiti.
Za nekoliko dana savršeno sam upoznao grad, ali nisam zalazio u društva jer sam odlazio u kazališta, gdje me je osvojila jedna glumica komične opere. Zvala se Raton, a bijaše joj svega petnaest godina, kako to već biva u glumica koje uvijek ukradu dvije-tri godine ako već ne mogu više, što je slabost koja je uostalom zajednička svim ženama pa im to valja oprostiti, jer mladost im je prva prednost. Raton ne bijaše toliko lijepa koliko privlačna, a priželjkivali su je zato što je svojoj nevinosti odredila cijenu od dvadeset lujdora. Za pokus se moglo s njom provesti noć, i to za jedan lujdor. Dvadeset pet stajalo bi onog radoznalca koji bi uspio dovršiti djelo.
Bijaše poznato da je više oficira i mlađih savjetnika parlamenta bezuspješno pokušalo tu operaciju i svaki je od njih platio jedan lujdor.
Ta neobičnost bijaše odviše zamamna a da bih se ja mogao oduprijeti iskušenju. Bez oklijevanja se dakle najavih, ali ne htijući da budem nasamaren, poduzeh sve mjere opreza. Ljepotici kazah da će ići sa mnom na večeru i da ću joj dati dvadeset pet lujdora ako budem potpuno zadovoljan, a da će u protivnom dobiti šest umjesto jednog, i to samo ako nije sraštena. Njena tetka me je uvjeravala da kod nje neću naići na tu manu.
Raton na večeru dođe zajedno sa svojom tetkom, koja nas, nakon večere, ostavi i ode u jednu susjednu odaju da tamo provede noć. Što se tiče savršenstva oblika, ta djevojka bijaše pravo-remek djelo, no nije mi bilo ugodno pri pomisli da ću je u potpunosti imati na raspolaganju onako nježnu, nasmijanu, dok me je izazivala na osvajanje runa, ne zlatnog već od ebanovine, što uzalud nastojaše osvojiti najblistavija mladež Metza. Čitalac će možda pomisliti da više nisam bio u naponu mladenačke snage, te da su me zacijelo obeshrabrili jalovi napori što su ih toliki drugi uložili prije mene, ali naprotiv, ja sam se dobro poznavao i samo sam se tome smijao. Oni koji to bijahu poduzimali bili su Francuzi, koji bolje poznaju vještinu kako da na juriš zauzmu tvrđavu negoli način da izigraju lukavštine mlade nevaljalke koja se izvlači. Meni kao Talijanu to bijaše poznato, i tako bijah spreman na sve te nisam nimalo sumnjao u pobjedu.
Ali moje pripreme bijahu suvišne, jer čim se Raton našla u mom naručju, po načinu na koji sam je napadao osjetila je da će joj lukavstvo biti uzaludno, te se pokorila mojim željama i ne pokušavši da se izvuče, što joj je inače u očima neiskusnih suparnika davalo izgled onoga što više nije bila. Dobrovoljno mi se prepustila, a kad sam joj obećao da ću čuvati njenu tajnu, uzvratila mi je na ljubav ljubavlju. To joj ne bijaše pokusni susret, te joj stoga nisam trebao dati onih dvadeset pet lujdora, ali ja bijah zadovoljan i, kako sam veoma malo držao do te vrste prvenstva, nagradih je kao da sam bio prvi koji sam zagrizao u to voće.
Raton sam za jedan lujdor dnevno posjedovao sve do dolaska Corticellijeve, a morala mi je biti vjerna jer je nisam skidao s oka. Tako sam se dobro slagao s tom djevojkom, koja bijaše ugodne naravi, da sam se ljuto pokajao što sam se prisilio da čekam onu svoju Talijanku, čiji dolazak mi najaviše upravo u trenutku kad sam izlazio iz lože vraćajući se kući. Moj tamošnji sluga naglas mi kaza da je upravo iz Frankfurta stigla moja gospođa supruga, zajedno s mojom kćerkom i nekim gospodinom, i da me svi čekaju u gostionici.
– Glupane – rekoh mu – ja nemam ni žene ni kćeri. Međutim, to nije spriječilo da čitav Metz sazna da mi je stigla obitelj.
Corticellijeva mi se objesi oko vrata, smijući se kao i obično, a stara mi predstavi onog poštenjačinu što ih je pratio od Praga do Metza. Bijaše to Talijan po imenu Monti, koji je već odavna živio u Pragu, gdje je poučavao talijanski jezik. Ja udobno smjestih gospodina Montija i staru, a zatim povedoh u svoju sobu onu vjetropirku, kod koje primijetih promjenu: porasla je, oblici joj bijahu bolje naglašeni, a lijepo ponašanje napokon je od nje napravilo veoma poželjnu djevojku.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:25 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


V
S Corticellijevom, lažnom groficom Lascaris, vraćam se u Pariz - Promašeno utjelovljenje -
Aachen Dvoboj - Mirni d'Ache - Izdaja Corticellijeve koja se slama na njoj samoj - Putovanje u Sulzbach
– Ludo, zašto si svojoj majci dopustila da se najavi kao moja žena? Zar možda misliš dami to laska? Mogla se prikazati kao tvoja pratilja, kad te je već htjela predstaviti kao moju kćer.
– Moja je majka tako tvrdoglava da bi se radije dala bičevati nego da se predstavi kaomoja pratilja, jer u svom ograničenom umu ona miješa dužnost pratilje i svodilje.
– To je luda neznalica, ali mi ćemo je milom ili silom opametiti. No, vidim da si lijepoobučena. Zar si se obogatila?
– U Pragu sam uhvatila grofa Nostitza, koji je prema meni bio velikodušan. Ali, prijesvega, dragi moj prijatelju, molim te da otpraviš gospodina Montija. Taj dobričina ima u Pragu obitelj i ne može se ovdje dugo zadržavati.
– Istina je, odmah ću ga otpraviti.
Kako je diližansa još iste večeri polazila za Frankfurt, dadoh pozvati Mantija i pošto sam mu se zahvalio na uslužnosti, velikodušno ga nagradih, tako da je otišao vrlo zadovoljan.
Budući da u Metzu više nisam imao nikakva posla, oprostih se od svojih novih znanaca i sutradan se nađoh u Nancyju, odakle sam pisao gospođi d'Urfe da se vraćam s djevicom, posljednjim izdankom obitelji Lascaris, koja je nekoć vladala u Carigradu.[18] Zamolio sam je neka je iz mojih ruku primi u jednoj od ladanjskih zamaka koji pripadaju njezinoj obitelji, gdje ćemo se zadržati nekoliko dana kako bismo izvršili neke kabalističke obrede.
[18]... posljednjim izdankom obitelji Lascaris. – Casanova je znao da se d'Urfeovi zovu de Lascaris d'Urfe. Lascarisovi bijahu bizantinska obitelj koja se u povijesti javlja potkraj 12. stoljeća i koja je dala više nikejskih careva. Gospođa d'Urfe je već jednom nasjela jednom varalici, Jeanu Paulu Lascarisu, koji se, možda s pravom, izdavao za potomka suverenih grofova od Vintimiglie i Tenđe, te je dugo vremena iskorištavao to srodstvo.
Ona mi odgovori da će me čekati u Pont-Carreu, starom zamku na četiri milje od Pariza, te da će ondje mladu princezu dočekati s najusrdnijim izrazima prijateljstva. »To mi je utoliko svetija dužnost«, pisala je ta velika luda, »što je obitelj Lascaris u rodbinskoj vezi s obitelji d'Urfe, a i zato što se moram preporoditi iz ploda koji će izaći iz te sretne djevice.« Osjetio sam da ću morati, ako ne baš posve ohladiti njen zanos a ono ga barem držati na uzdi i ublažiti njegovo odveć žarko očitovanje. Stoga joj smjesta odgovorih objašnjavajući zašto se mora zadovoljiti samo time da s njom postupa kao s groficom, a na kraju joj najavih da ćemo stići, zajedno s pratiljom mlade Lascarisove, na Veliki ponedjeljak.
U Nancyju sam proveo dvanaestak dana poučavajući onu mladu vjetropirku i uvjeravajući njenu majku da se mora zadovoljiti time da bude ponizna služavka grofice Lascaris. Uspio sam na jedvite jade, predočivši joj da od njene potpune podložnosti zavisi ne samo njena već i kćerina sreća, a na kraju sam joj čak morao zaprijetiti da ću je, ne bude li se pokoravala, samu otpraviti natrag u Bolognu. Kasnije sam se gorko pokajao zbog te svoje ustrajnosti. Tu je ženu nadahnuo tvrdoglavošću moj dobri anđeo čuvar, koji me je htio poštedjeti od najteže greške što sam je počinio u čitavom svom životu!
Određenog dana stigosmo u Pont-Carre. Gospođa d'Urfe, koju sam obavijestio o satu našeg dolaska, dala je spustiti viseće mostove zamka i dočekala nas je okružena svim svojim ljudima, poput vojnog generala koji uz sve ratne počasti vrši predaju grada. Ta mila dama, koja je bila luda samo zato što je imala odviše duha, priredila je lažnoj princezi tako sjajan doček da bi to Corticellijevu veoma zateklo da je ja nisam unaprijed podučio. Triput ju je stegla u svom naručju, i u zanosu prave materinske nježnosti nazvala je svojom voljenom nećakinjom, te joj iznese svoje rodoslovlje kao i rodoslovlje kuće Lascaris, da bi joj pokazala po čemu joj je tetka. Ugodno me je iznenadilo što je ona moja luda Talijanka sve to ljubazno i dostojanstveno saslušala, i nije se ni jedan jedini put nasmijala, iako joj je čitava ta komedija morala biti veoma smiješna.
Čim se nađosmo u stanu, vila pripravi tajanstvena kandila, okadi došljakinju, koja tu počast primi sa svom skromnonošću opernog božanstva, a zatim se baci u naručje svećenice, koja je primi s najvećim zanosom.
Za stolom grofica bijaše vesela, umiljata, razgovorljiva, čime je osvojila ljubav gospođe d'Urfe, koju nije nimalo čudilo što ova govori lošim francuskim. A da i ne govorimo o gospi Lauri, koja je znala samo talijanski. Dadoše joj dobru sobu, gdje bijaše služena, a otud je izlazila samo na misu.
Zamak Pont-Carre bijaše neka vrst tvrđave koja je, u doba građanskih ratova, izdržala dvije opsade. Bio je četvrtastog oblika, sa četiri nazupčane kule, okružen širokim opkopom. Odaje bijahu prostrane, bogato namještene, ali po starinski. Zrak su okuživali otrovni komarci koji nas izjedahu, stvarajući nam po licu bolne otekline, ali ja sam obećao da ćemo ondje provesti osam dana, pa mi je bilo nezgodno smišljati neke izlike da skratim to vrijeme. Gospođa je dala postaviti još jednu postelju pokraj svoje, da u njoj spava njena nećakinja, a ja nisam morao strahovati da će nastojati da se uvjeri u njeno djevičanstvo, zato što joj je proročanstvo to zabranilo uz prijetnju da će upropastiti posljedice operacije, koju smo odredili za četrnaesti dan travanjske mjesečine.
Tog smo dana skromno večerali, zatim odoh leći. Četvrt sata kasnije, gospođa mi dovede djevicu iz obitelji Lascaris. Svukla ju je, namirisala, dala joj krasan veo, a kad je polegnu pored mene, ostade i ona, htijući i sama prisustvovati operaciji čiji bi ishod, devet mjeseci kasnije morao dovesti do njenog vlastitog preporoda.
Čin je izvršen u svim svojim oblicima, a kad je to završeno, gospođa nas ostavi same, pa tu noć obilno iskoristismo. Poslije je grofica spavala sa svojom tetkom sve do posljednjeg dana mjesečine, kad sam ja trebao zapitati proročanstvo da li je onim mojim postupkom mlada Lascarisova ostala trudna. To bijaše moguće, jer ništa nismo štedjeli što bi moglo dovesti do tog cilja, ali ja sam mislio da bi bilo pametnije kazati markizi da operacija nije uspjela zato što je sve to iza nekog paravana promatrao mali d'Aranda. Gospođa d'Urfe bijaše stoga očajna, ali je ja utješih jednim drugim odgovorom. Proročanstvo joj je naime kazalo da se ono što nije bilo moguće učiniti za travanjske mjesečine u Francuskoj može učiniti izvan te kraljevine za vrijeme svibanjske mjesečine, ali pod uvjetom da pošalje stotinu milja daleko od Pariza, i to najmanje na godinu dana, onog mladog radoznalca čiji utjecaj bijaše tako nepovoljan. Osim toga, proročanstvo je reklo i to kako bi d'Aranda morao putovati: trebao je jednog odgojitelja, slugu i svoju malu zapregu u savršenom stanju.
Proročanstvo je kazalo svoje, i to bijaše dovoljno. Gospođa d'Urfe odmah pomisli na nekog opata kojeg je voljela, te je mladi d'Aranda poslan u Lyon, uz tople preporuke za gospodina de Rechebarona, markizina rođaka. Taj mladić bijaše oduševljen što će otići na put, i nikada nije saznao za onu sitnu klevetu kojom sam se poslužio da ga udaljim. Nisam tako postupio zbog pukog hira. Primijetio sam, tako da u to nisam mogao sumnjati, da se Corticellijeva u njega zaljubila te da njena majka potpiruje tu spletku. Dvaput sam je zatekao u sobi s tim mladićem, koji je za nju mario tek toliko koliko za sve djevojke mari nedoraslo momče, a budući da ja nisam odobravao namjere moje Talijanke, sinjora Laura mi teško zamjeri što se suprotstavljam sklonosti njene kćerke.
Nije se bilo lako dosjetiti nekog stranog mjesta kamo bismo otišli ponoviti onaj tajanstveni postupak. Odlučismo se za Aachen, i za pet-šest dana sve bijaše spremno za naše putovanje.
Corticellijeva, koja se ljutila na me što sam joj oduzeo poželjna mladića, živo mi je to predbacivala i otada se poče prema meni čudno vladati. Otišla je tako daleko da mi se usudila čak i zaprijetiti ako joj ne vratim onog koga je ona nazivala lijepim dečkom.
– Ne dolikuje vam da budete ljubomorni – kazala mi je – a ja sam svoja gospodarica.
– Slažem se, lijepa moja – odgovorih joj – ali meni dolikuje, u položaju u kakav sam tedoveo, da te spriječim da se ponašaš poput djevojčure.
Majka mi srdito reče da se želi vratiti u Bolognu zajedno sa svojom kćerkom, i, da je umirim, obećah joj da ću ih onamo odvesti ja sam nakon puta u Aachen.
Međutim nisam bio spokojan i strahujući od neprilika ubrzah odlazak. Otišli smo mjeseca svibnja, u kočiji gdje sam bio s gospođom d'Urfe, lažnom Lascarisovom i jednom sobaricom, njenom miljenicom, koja se zvala Brongnole. Za nama je išla jedna dvokolica sa dva sjedišta, u njoj bijahu sinjora Laura i još jedna sobarica. Na sjedištu kočije bijahu dvojica slugu u svečanim livrejama. Jedan dan se odmorismo u Bruxellesu a drugi u Liegeu. U Aachenu nađosmo velik broj uglednih stranaca, a na prvom plesu gospođa d'Urfe predstavi moju Lascarisovu dvjema kneginjama Mecklenburg[19] kao svoju nećakinju. Lažna grofica otmjeno i skromno primi njihova milovanja, a privukla je naročitu pažnju markrofa Fridriha od Bavreulha te vojvotkinje od Wurtemberga i njene kćeri, koje je zaokupiše i ne ostaviše sve do kraja plesa. Bio sam kao na živoj žeravici, bojeći se da se moja junakinja ne oda nekom kazališnom dosjetkom. Plesala je tako dražesno da je privukla pažnju i odobravanje čitavog skupa, a zbog toga su meni upućivali čestitke. Trpio sam poput mučenika, jer mi se to laskanje činilo zlobnim: kao da je svatko pogađao da je to operna plesačica prerušena u groficu, te mi se činilo da sam obeščašćen. Našavši trenutak da nasamo razgovaram s tom mladom ludom, uzeh je proklinjati neka pleše kao ugledna gospođica, a ne kao baletna statistica, ali ona bijaše tašta zbog svog uspjeha i bezobrazno odgovori da ugledna gospođica može isto tako lijepo plesati kao i kakva plesačica, te da nikako neće pristati da pleše loše samo zato da bi meni ugodila. Taj postupak toliko mi ogadi tu drznicu da bih je se tog istog časa otarasio, samo da sam znao kako, ali se u sebi zakleh da će uskoro doći na svoje, a bio to porok ili vrlina, osveta u mom srcu ne gasne sve dok nije zadovoljena.
[19] Bez sumnje Lujza Frederika, rođena princeza od Würtemberga, i njena rođakinja Šarlota Sofija, supruga princa Ludviga od Mecklenburg-Schwerina, rođena princeza Saxe-Saalfeld.
Sutradan nakon tog plesa gospođa d'Urfe joj pokloni jednu škrinjicu s veoma lijepim satom, optočenim briljantima, jedan par naušnica s dijamantima i prsten na čijem se oku nalazila ruža od petnaest karata. Sve je to vrijedilo šezdeset tisuća franaka. Ja to odmah prigrabih, kako joj ne bi palo na um da ode bez mog pristanka.
U međuvremenu sam, da odagnam dosadu, kartao, gubio novac i sklapao nezgodna poznanstva. Najgore od svih bijaše ono s nekim francuskim oficirom po imenu d'Ache, koji je imao zgodnu ženu i još ljepšu kćerku. Ta djevojka uskoro u mom srcu zauze ono mjesto što ga je Corticellijeva tek površno zauzimala, ali čim gospođa d'Ache primijeti da sam skloniji njenoj kćeri negoli njoj, zatvorila mi je vrata svoje kuće.
D'Acheu bijah posudio deset lujdora, i stoga sam vjerovao da ću mu se moći požaliti na ponašanje njegove žene, ali on mi otresito odgovori da je njegova žena u pravu, budući da k njemu zalazim samo zbog kćeri, a da mu je kći stvorena zato da nađe sebi muža, i neka se samo razjasnim s njegovom ženom ako imam čiste namjere. U svemu tome uvredljiv bijaše samo ton, i ja se zaista uvrijedih. Znajući međutim da je taj čovjek neotesan, prostak, pijanica, uvijek spreman da se maši gvožđa ni zbog čega, odlučih da zašutim i da zaboravim njegovu kćer, ne htijući se sramotiti s čovjekom njegova soja.
Tako sam nakanio i već sam se pomalo izliječio od onog svog hira prema njegovoj kćeri kad, četiri dana nakon onog našeg razgovora, uđoh u jednu dvoranu za biljar gdje je taj d'Ache igrao s nekim Švicarcem po imenu Schmitom, oficirom u švedskoj službi. Čim me d'Ache opazi pozva me da se kladim protiv njega za onih deset lujdora što mi ih duguje. Partija je započinjala, te mu odgovorih:
– U redu, bit će dvadeset ili ništa.
Pred kraj igre, videći da njegov protivnik vodi, d'Ache izvede jedan nepošten udarac, i to tako otvoreno da mu je to kazao i biljarski poslužitelj, ali d'Ache, koji je tim udarcem pobijedio, pokupi zlato i turi ga u džep, ne vodeći uopće računa o primjedbama onog poslužitelja kao ni o negodovanju protivnika, koji, videći da je nasamaren, odalami lupeža posred lica palicom. D'Ache, koji je taj udarac zadržao parirajući rukom, odmah prihvati mač i poleti na Schmita, koji bijaše bez oružja. Onaj poslužitelj, čvrst mladić, zgrabi d'Achea oko pasa i spriječi ubojstvo. Švicarac izađe kazavši:
– Doviđenja.
Lupež se smiri, pogleda me i kaza:
– Sad smo se nas dvojica izravnali.
– Baš tako.
– Vrlo dobro, ali, sto mu đavola, bio vam je nadohvat ruke, pa ste mi mogli uštedjetiuvredu koja me lišava časti.
– Mogao sam to učiniti, ali me ništa nije na to tjeralo. Uostalom, morali ste poznavatisvoja prava. Schmit nije imao mača, ali vjerujem da je on srčan čovjek i da će vam pružiti zadovoljštinu, ako imate smjelosti da mu vratite njegov novac, jer, na kraju krajeva, vi ste izgubili.
Neki oficir, po imenu de Pyene, pozva me u stranu i reče mi da će mi on platiti onih dvadeset lujdora što ih d'Ache bijaše gurnuo sebi u džep, ali da mu Schmit mora pružiti zadovoljštinu s mačem u ruci. Nisam oklijevao da mu obećam da će Švicarac izvršiti svoju dužnost, te preuzeh na se da mu sutradan donesem potvrdan odgovor na isto mjesto gdje smo se nalazili.
Nisam mogao sumnjati u ishod svog posredovanja. Častan čovjek koji nosi oružje mora uvijek biti spreman da se njime posluži kako bi oprao uvredu što vrijeđa njegovu čast, ili da pruži zadovoljštinu zbog uvrede koju je možda nanio. Znam da je to predrasuda koju, možda s razlogom, smatraju barbarskom, ali postoje društvene predrasude koje častan čovjek ne može nijekati, a meni se činilo da je Schmit čovjek na mjestu.
Sutradan u cik zore odoh k njemu. Bio je još u postelji, čim me ugleda, reče:
– Siguran sam da ste me došli pozvati da se bijem s d'Acheom. Potpuno sam spreman dapregorim jedan naboj kako bih mu učinio zadovoljstvo, ali pod uvjetom da mi najprije plati onih dvadeset lujdora što mi ih je ukrao.
– Imat ćete ih sutra ujutro, a ja ću biti s vama. D'Acheu će sekundant biti gospodin dePyene.
– Dogovoreno je. Čekam vas ovdje u svitanje.
Dva sata kasnije vidjeh de Pyenea te dogovorismo sastanak za naredni dan u šest sati ujutro s dva pištolja. Odabrasmo jedan vrt pola milje daleko od grada.
U cik zore nađoh Švicarca, koji me je čekao pred vratima svog stana i pjevušio neku od onih popijevki što su tako drage njegovim sunarodnjacima. To mi se učini dobrim predznakom.
– Evo i vas – reče on – pođimo. Usput mi reče:
– Uvijek sam se bio samo s časnim ljudima, i teško mi je ubiti lopužu. To bi bio posao zakrvnika.
– Čini mi se – uzvratih mu – da je vrlo neugodno svoj vlastiti život izlagati protiv takvasvijeta.
– Ja ništa ne izlažem – nato će on smijući se – jer sam siguran da ću ga ubiti.
– Kako siguran?
– Potpuno siguran, jer ću mu utjerati strah u kosti. Bijaše u pravu. Ta je tajnanepogrešiva kad se čovjek umije njome poslužiti i kad ima posla s kukavicom. Na ugovorenom mjestu nađosmo d'Achea i Pyenea, a ugledasmo i pet-šest osoba koje su se tamo našle iz puke radoznalosti.
D'Ache izvadi iz džepa dvadeset lujdora, preda ih svom protivniku i kaza:
– Možda sam se i zabunio, ali skupo ćete mi platiti onu vašu grubost.
Zatim se obrati meni:
– Dugujem vam dvadeset lujdora – reče mi. Ja mu ne odgovorih.
Schmit mirno stavi zlato u kesu i, ne odgovorivši onom hvalisavcu, zauze položaj između dva stabla što bijahu udaljena jedno od drugoga oko četiri koraka; zatim izvuče iz džepa dva pištolja i reče d'Acheu:
– Preostaje vam samo da stanete na deset koraka i da pucate prvi. Razmak između ovadva stabla mjesto je što ga sebi određujem za šetnju. I vi ćete moći prošetati, ako vas to veseli, kad dođe na mene red da pucam.
Nije se mogao jasnije izraziti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:25 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]


– Ali – rekoh ja – trebalo bi odlučiti kome pripada prvi hitac.
– To je nepotrebno – na to će Schmit – ja nikada ne pucam prvi. Uostalom, to jegospodinovo pravo.
De Pyene postavi svog prijatelja na određenu udaljenost, zatim se obojica sklonismo u stranu, a d'Ache ispali prvi hitac na svog protivnika koji je lagano šetao i ne gledajući ga. Schmit se hladnokrvno osvrnu i reče mu:
– Promašili ste me, gospodine. Bijah u to siguran, pucajte ponovo.
Povjerovah da je lud te sam očekivao pregovore. Ali ništa od toga. D'Acheu bijaše odobreno da i drugi put gađa te on okine i ponovo promaši svog protivnika, koji bez riječi ali čvrsto i sigurno opali svoj prvi hitac u zrak, a zatim, drugim pištoljem, nanišani d'Achea i pogodi ga usred čela te se ovaj svali na mjestu mrtav. Spremivši pištolje u džep, Schmit se polako udalji, kao da nastavlja svoju šetnju. I ja odoh dvije minute kasnije, kad se uvjerih da je nesretni d'Ache zaista mrtav.[20]
[20] U popisu umrlih u Aachenu u svibnju 1762. nigdje nema spomena o d'Acheu. Moguće je da je Casanova to ime izmislio, kako bi njegova žena i Mimi ostale anonimne.
Bijah zaprepašten, jer mi je taj dvoboj više nalikovao na san, na prizor iz romana, nego na javu. Nisam se mogao sabrati, jer na bešćutnom Švicarčevu licu nisam zapazio ni najmanje promjene.
Otišao sam doručkovati s gospođom d'Urfe, koju nađoh ucviljenu jer to bijaše dan punog mjeseca, i u četiri sata i tri minute imao sam izvršiti tajanstveno stvaranje djeteta u kojem bi se ona morala preporoditi. Naime, ona božanska Lascarisova, koja je trebala biti odabrana retorta, savijala se u postelji, hineći da su je spopali grčevi, kako bi me omela u izvršenju čina oplodnje.
Pošto me je razočarana gospođa d'Urfe obavijestila o tom nepredviđenom događaju, ja se dvolično rastužih, jer mi je ta plesačičina pakost došla kao naručena, ponajprije zato što u meni nije više pobuđivala nikakvu želju, a i zato što mi se time pružala zgodna prilika da joj se osvetim i kaznim je.
Gospođi d'Urfe nisam štedio utješnih riječi, i posavjetovavši se s proročanstvom, ustanovih da je Lascarisovu pokvario neki zao duh i da bih morao poći u potragu za djevicom čija je čistoća pod okriljem nadmoćnijih duhova. Vidjevši da se stara luda zadovoljila obećanjima proročanstva, napustih je da obiđem Corticellijevu, koju zatekoh u postelji, a pokraj nje i njenu majku.
– Zar imaš grčeve, draga moja? – upitao sam je.
– Nemam i osjećam se izvrsno, ali ću ih imati – rekla je – sve dok mi ne vratiš mojuškrinjicu.
– Postala si pakosna, jadna moja mala, a sve zato što si se povela za savjetima svojemajke. Što se tiče one škrinjice, možda je nikad nećeš ni dobiti.
– Sve ću otkriti markizi.
– Neće ti povjerovati, a ja ću te poslati natrag u Bolognu i neću ti dati nijedan od darovašto ti ih je gospođa poklonila.
– Moraš mi smjesta predati škrinjicu ili ću izjaviti da sam trudna, a to i jesam. Ako mene poslušaš, sve ću ispripovijedati onoj staroj luđakinji, pa dogodilo se što mu drago.
Neugodno zatečen, upiljih pogled u nju, ne govoreći ništa. Razmišljao sam kako da se otarasim te drznice. Sinjora Laura mi mirno reče da je čista istina da je njena kći trudna, ali da to nije moje djelo.
– A čije je dakle? – upitao sam je.
– To je djelo grofa Nostitza kome je u Pragu bila ljubavnica.
To mi se činilo nemoguće jer nije pokazivala nikakve znake trudnoće, ali, na kraju krajeva, kod ovakvih je stvorova sve moguće. Morao sam što hitnije smisliti nešto kako bih izigrao te dvije pakosnice. Izašao sam bez riječi i zatvorio se s gospođom d'Urfe da se posavjetujem s proročanstvom o operaciji koja bi je imala usrećiti.
Nakon sijaset pitanja, još nejasnih od proročanstava što ih je Pitija davala sa svog tronošca u Delfima, čije tumačenje prepustih svojoj jadnoj samozadovoljnoj gospođi d'Urfe, ona sama zaključi, a ja sam dobro pazio da joj ne proturječim, da je mala Lascarisova poludjela. Dijeleći njena strahovanja, uspio sam je navesti da iz odgovora jedne kabalističke piramide zaključi da princeza nije mogla izvršiti ono što se od nje očekivalo zato što ju je okaljao jedan mračni duh, neprijatelj našeg kabalističkog reda, a budući da nije bila daleko od istine, ona samo doda da je mlada djevojka zacijelo zatrudnjela s nekim zloduhom.
Zatim je sastavila drugu piramidu ne bi li saznala kako da postupimo da bismo što sigurnije došli do cilja, a ja je tako usmjerih da je zaključila da treba pisati Mjesecu.[21]
[21]... treba pisati Mjesecu. – Poznata je velika uloga što ju je Mjesec igrao u svim kabalističkim, alkemičarskim i magijskim obredima. Osobito se vjerovalo da on odgovara na pitanja što se odnose na budućnost. Selenis, ime što ga je Casanova sam skovao od grčkog naziva za boginju Mjeseca.
Ta besmislica, koja ju je morala privesti zdravom razumu, ispuni je silnom radošću. Bila je u zanosu nadahnuća, a ja sam znao da bih, čak kad bih joj htio dokazati svu ništavnost njenih nadanja, samo uludo trošio riječi. Ona bi u najboljem slučaju prosudila da me je zarazio neki neprijateljski duh te da sam prestao biti neporočan pripadnik kabale. No meni nije bilo ni na kraj pameti da se latim liječenja njenog bolesnog uma, što bi za me bilo štetno, a za nju ni od kakve koristi. Njena ju je tlapnja činila sretnom, a povratak istini samo bi je unesrećio.
Nalog da piše Mjesecu primila je s to većim veseljem što je dobro poznavala kult koji se sviđa tom planetu kao i obred što ga je trebalo izvršiti. No mogla ga je izvesti samo uz pomoć nekog vjernika, a znao sam da računa na mene. Rekao sam joj da će sve biti izvršeno prema njenim zapovijedima, ali da treba pričekati prvu mijenu narednog mjeseca, što je njoj bilo poznato isto tako dobro kao i meni. Laknulo mi je što sam dobio na vremenu, jer kako sam mnogo izgubio na kartanju, nisam mogao napustiti Aachen prije no što dobijem iznos jedne naputnice što ju je izdao gospodin D. O. iz Amsterdama. U međuvremenu se dogovorismo da nećemo obraćati nikakve pažnje mahnitim riječima koje bi jadna Lascarisova mogla izgovoriti u nastupima ludila. Na njena će usta i tako govoriti zloduh koji ju je posjedovao i zavladao njenim umom.
Ipak prosudismo da njeno stanje zaslužuje sažaljenje, i da joj ublažimo sudbinu, odlučismo da ona i dalje jede s nama, ali da će naveče, kad ode od stola, poći spavati u sobu svoje pratilje.
Pošto sam um gospođe d'Urfe tako obradio da ne povjeruje onom što bi joj Corticellijeva mogla izbrbljati, savjetovah joj da se potpuno posveti pismu što ga je trebala uputiti duhu Selenisu koji živi na Mjesecu. Ja sam pak počeo ozbiljno razmišljati kako da nadoknadim izgubljeni novac, što se na žalost nije moglo obaviti pomoću kabale. Onu škrinjicu Corticellijeve založio sam za tisuću lujdora i otišao na kartanje u jedan engleski klub, gdje sam mogao zaraditi daleko više nego s Nijemcima ili Francuzima.
Tri ili četiri dana nakon d'Acheove smrti, njegova mi udovica napisa jedno pisamce moleći me da dođem k njoj. Zatekao sam je s de Pyeneom. Ona mi žalostivo kaza da je njen muž imao mnogo dugova, tako da su vjerovnici sve pograbili, te da joj je stoga nemoguće da namakne novaca za troškove putovanja, budući da bi se zajedno sa kćerkom morala vratiti u okrilje svoje obitelji u Colmaru.
– Vi ste – dodala je – uzrok smrti moga muža i od vas tražim tisuću škuda; ako mi toodbijete, sudski ću vas goniti, jer je onaj švicarski oficir otišao, pa mogu goniti samo vas.
– Iznenađuju me, gospođo, te vaše riječi – hladno joj odsjekoh – i da ne poštujem vašunesreću, na to bih odgovorio onako kako to vaš postupak zaslužuje. Ponajprije, ja nemam tisuću škuda da ih bacim u vjetar, pa čak i da ih imam, taj prijeteći ton ne bi baš bio pogodan da me natjera da učinim takvu žrtvu. Uostalom, volio bih vidjeti na koji ćete me način sudski goniti. Što se pak tiče gospodina Schmita, on se hrabro i pošteno borio, i ne znam biste li mnogo dobili time kad biste se na njega okomili da je ostao ovdje. Zbogom, gospođo.
Jedva što sam odmakao pedesetak koraka, kad mi se pridruži de Pyene, koji mi reče da bismo morali poći na neko osamljeno mjesto da se tamo pokoljemo, prije nego me gospođa d'Ache tuži. Obojica bijasmo bez mača.
– Vaš prijedlog nije laskav – kazah mu mirno – a u njem ima nečeg neotesanog, što mipriječi da se petljam s čovjekom kojeg ne poznajem i kome ništa ne dugujem.
– Vi ste kukavica.
– Možda bih bio kad bih se poveo za vama. Posve mi je svejedno kakvo ćete vi mišljenjeo meni imati.
– Pokajat ćete se.
– Možda, ali u međuvremenu pošteno vas opominjem da nikad ne idem bez jednog parapištolja u dobrom stanju i da se njima umijem i služiti. Evo ih, dodah izvukavši ih iz džepa i zapinjući onaj u desnoj ruci.
Videći ih, onaj opaki glavosječa izlanu neku psovku i pobježe na jednu stranu, dok se ja zaputih na drugu.
Malo dalje od mjesta gdje se odigrao taj prizor susretoh jednog Napuljca, nekog Maliternija, koji tada bijaše potpukovnik i ađutant princa de Condea, zapovjednika francuske vojske. Taj je Malitemi bio veseljak, uvijek spreman na usluge i uvijek u novčanoj stisci. Bijasmo prijatelji te mu ispričah što mi se upravo desilo.
– Bilo bi mi krivo – rekoh mu – kad bih se morao sramotiti s de Pyeneom, te vamobećavam sto škuda ako mi ga možete skinuti s vrata.
– To neće biti nemoguće – kaza mi – sutra ću vam o tome nešto više reći.
I doista me je sutradan ujutro posjetio i javio mi da je u cik zore onaj moj koljač, po prikladnom višem nalogu, otišao iz Achena, a istovremeno mi uruči putnicu od gospodina princa de Condea.
Priznajem da mi ta vijest bijaše ugodna. Nikad se nisam bojao ukrstiti mač s onim tko mi prvi naleti, premda nikad nisam tražio barbarski užitak prolijevajući krv nekog čovjeka, ali taj sam put osjećao veliko gađenje da se petljam s čovjekom za kojeg nisam mogao suditi da je bolji od svog prijatelja d'Achea. Srdačno zahvalih Maliterniju i dadoh mu onih stotinu škuda što mu ih bijah obećao, i nisam ih žalio jer sam smatrao da sam ih valjano upotrijebio.
Sutradan nakon de Pyeneova odlaska, od gospođice d'Ache primih pisamce u kojem me je molila, u ime svoje bolesne majke, da je posjetim. Odgovorih joj da će me u određeno vrijeme naći na ugovorenom mjestu, te da će mi tamo moći kazati šta želi.
Na sastanku je nađoh zajedno s majkom, koja je došla unatoč onoj svojoj navodnoj bolesti. Nije žalila ni plača, ni suza, ni predbacivanja. Nazvala me je svojim progoniteljem, kazala je da ju je u očajanje bacio odlazak de Pyenea, njenog jedinog prijatelja; da nema više od čega živjeti te da bih joj ja, koji sam bogat, morao priteći u pomoć ako nisam najgori čovjek na svijetu.
– Daleko od toga da budem neosjetljiv na vašu sudbinu, gospođo, premda se to isto neodnosi i na vaše uvrede, moram vam ipak reći da ste se vi pokazali ponajgorom ženom kad ste de Pyenea, koji je uostalom možda čestit čovjek, poticali na to da me ubije. Ukratko, bio bogat ili ne bio, iako vam ništa ne dugujem, dat ću vam toliko da iskupite svoje stvari, a možda ću vas ja sam odvesti u Colmar, ali morate pristati da već ovdje vašoj kćeri počnem ukazivati svoju ljubav.
– Zar mi se usuđujete uputiti tako grozan prijedlog?
– Grozan ili ne, ja vam ga upućujem.
– Nikada.
– Zbogom, gospođo.
Pozvah poslužitelja da mu platim napitke što sam ih naručio, a mladoj turih u ruku šest dvostrukih lujdora. To primijeti gorda majka i zabrani joj da ih primi. To me ne iznenadi, unatoč neimaštini u kojoj se nalazila, jer ta majka bijaše zgodna i vrijedila je više od kćeri, a ona je to i znala. Trebalo je da se radije odlučim za nju te da tako dokrajčim čitav taj spor, ali hir je hir! U ljubavi se o tome ne vodi računa. Osjećao sam da me ona zacijelo mrzi, to više što nije voljela svoju kćer i bila je ponižena što sam u njoj vidio bolju suparnicu.
Ostavio sam ih i, držeći u šaci onih šest dublona što bijahu odbijeni zbog oholosti ili prezira, pođoh do banke faraona odlučivši da ih žrtvujem sreći, ali to prevrtljivo božanstvo, gordo kao i ona uzoholjena udovica, odbije moju žrtvu. Stavivši ih pet puta na jednu kartu, umalo jednim jedinim potezom ne odnesoh čitavu banku. Neki Englez, po imenu Martin, ponudi se da dijelimo popola, i ja prihvatih jer sam znao da je dobar igrač, te nakon osam do deset krugova napravismo tako dobar posao da ne samo što sam iskupio onaj kovčežić već sam isplatio i ostale svoje dugove, a još sam uz to zaradio i popriličnu svotu.
Međutim, u to je vrijeme Corticellijeva, koja bijaše bijesna na me, sve otkrila gospođi d'Urfe. Ispripovjedila joj je sve o čitavom svom životu, o našem poznanstvu i o svojoj trudnoći. Ali što je ona bila iskrenija, stara je dama bila sigurnija da je jadnica luda, te se zajedno sa mnom samo smijala navodnom ludilu moje izdajnice. Ona je sve svoje pouzdanje ulagala u savjete što će joj ih u svom odgovoru dati Selenis.
Međutim ja nisam mogao ostati ravnodušan prema ponašanju drske djevojke, te odlučih da joj se šalje jelo u sobu njene majke, pazeći da ne dolazi u dodir s gospođom d'Urfe, koju sam uvjerio da ćemo naći neku drugu odabranu retortu, budući da Lascarisova zbog svog ludila ne može prisustvovati našim tajanstvenim obredima.
Uskoro d'Acheova udovica, pritisnuta nuždom, zapade u takav položaj da mi je morala prepustiti svoju Mimi, ali ja sam je blago na to naveo, i to tako da sam se u početku držao tako da se ona mogla praviti kao da ništa ne zna. Iskupio sam sve ono što ona bijaše založila i zadovoljan njenim ponašanjem, iako se njena kći još nije potpuno prepustila svom mom žaru, skovah plan da ih obje, zajedno s gospođom d'Urfe, povedem u Colmar. Kako bih tu dragu damu priklonio na to dobro djelo, a da ona ipak ne dozna koja je moja pobuda, pomislih da joj taj nalog poručim u onom pismu što ga je očekivala s Mjeseca. Bio sam siguran da će tada slijepo poslušati.
Evo što sam poduzeo kako bih izveo prepisku između Selenisa i gospođe d'Urfe.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:26 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


Onog dana što sam ga odredio prema Mjesecu, odosmo zajedno večerati u jedan vrt izvan grada, gdje u jednoj sobi u prizemlju bijah pripremio sve što je bilo potrebno za taj obred. U džepu mi je bilo pismo koje je s Mjeseca trebalo stići kao odgovor na ono što ga gospođa d'Urfe bijaše brižno pripremila, a mi smo ga imali poslati na Mjesečevu adresu. Nekoliko koraka od te obredne sobe dao sam postaviti široku kadu punu mlake vode pomiješane s miomirisima koji se sviđaju zvijezdi noći, te smo se u nju morali zajedno uroniti u sat Mjeseca, koji je toga dana zalazio u jedan sat poslije ponoći.
Kad smo spalili mirisave tvari, prosuli miomirise namijenjene štovanju Selenisa i izmolili tajanstvene molitve, potpuno se svukosmo. Držeći ono pismo u ljevici, desnom rukom ozbiljno povedoh gospođu d'Urfe do ruba kade, gdje se nalazila jedna alabasterna kupa puna đumbirova spiritusa, koji potpalih, izgovarajući kabalističke riječi što ih uopće nisam shvaćao, a ona ih je ponovila predajući mi pismo naslovljeno na Selenisa. Ja to pismo spalih na đumbirovu plamenu koji je mjesečina jasno obasjavala, a lakovjerna gospođa d'Urfe me je uvjeravala da je vidjela kako se uzdižu slova što ih je ona napisala, idući za zrakama te zvijezde.
Nakon toga uđosmo u kadu. Pismo što sam ga skrivao u ruci bijaše napisano u krugu i srebrnim slovima na glatkom zelenom papiru te se deset minuta kasnije pojavi na površini vode. Čim ga gospođa d'Urfe spazi, pažljivo ga pokupi i sa mnom izađe iz kade.
Pošto smo se obrisali i namirisali, ponovo navukosmo svoju odjeću. Kad bijasmo u doličnom stanju, rekoh gospođi da može pročitati pismo koje bijaše odložila na namirisan jastučić od bijelog satena. Ona posluša, i obuze je vidljiva tuga kad je pročitala da se njen preobražaj odgađa do dolaska Querilinta, kojeg će zajedno sa mnom vidjeti u proljeće iduće godine u Marseillu. Osim toga, duh joj je kazivao da joj mlada Lascarisova može samo štetiti te da se u svemu mora povoditi za mojim odlukama kako bi je se riješila. Na kraju joj je naredio neka mi ne dopusti da u Aachenu ostavim jednu ženu koja bijaše izgubila muža a ima kćerku kojoj su dusi namijenili da našem redu učini velike usluge. Trebalo je da joj ona omogući prelazak u Elzas zajedno sa kćerkom, te da ih ne gubi iz vida sve dok one ne stignu na odredište, kako bi ih naš utjecaj zaštitio od opasnosti što bi im prijetile kad bi bile prepuštene same sebi.
Gospođa d'Urfe, koja unatoč svom ludilu bijaše velika dobročiniteljka, preporuči mi tu udovicu sa svim žarom zaslijepljenosti i plemenitosti, te se pokaza veoma radoznalom da dozna čitavu njihovu povijest. Ja joj hladno kazah sve ono što mi se činilo pogodno da je podržim u njenoj odluci, pa joj obećah da ću joj što prije predstaviti te gospođe.
Vratismo se u Aachen i ostatak noći provedosmo pripovijedajući o svemu što je zaokupljalo njenu maštu. Budući da se sve slagalo s mojim planovima, još sam se samo bavio putom u Elzas i brigom da se naužijem Mirni, jer sam tom uslugom zaslužio njenu naklonost.
Sutradan sam sretno igrao, a da bih upotpunio taj dan, otišao sam uživati u ugodnom iznenađenju gospođe d'Ache najavivši joj da sam odlučio da je osobno povedem u Colmar zajedno s Mirni. Kazah joj da ih najprije moram predstaviti dami koju imam čast pratiti, te je zamolih neka bude spremna za sutradan, zato što markiza bijaše nestrpljiva da je upozna. Jasno sam vidio da nikako ne može povjerovati da je istina ono što joj kažem, jer je smatrala da je markiza u mene zaljubljena, pa nije tu pomisao mogla uskladiti sa žurbom što ju je gospođa d'Urfe pokazivala da me vidi u društvu dviju žena koje bi joj mogle biti opasne suparnice.
Sutradan u dogovoreni sat odoh po njih, a gospođa d'Urfe ih primi tako da ih je to zacijelo iznenadilo, jer one nisu mogle znati da taj prijem duguju preporuci Selenisa. Ručali smo učetvoro, a dvije dame razgovarahu kao žene koje dobro poznaju svijet. Mirni bijaše dražesna, a ja sam prema njoj bio neobično pažljiv. Njenoj majci bijaše dobro poznato čemu to mora pripisati, no markiza je to pripisivala sklonosti koju su prema njoj gajili pripadnici kabale.
Naveče svi odosmo na ples, gdje je Corticellijeva, koja se neprestano trudila da mi stvara svakojake nevolje, plesala upravo onako kako ne bi smjela plesati mlada i pristojno odgojena osoba. Vezla je nogama, vrtjela se kao čigra, ritala se, toptala i izvodila sva kreveljenja opernog lakrdijaša. Ja sam bio na mukama. Neki oficir, kome možda nije bilo poznato da se ja izdajem za njenog strica, ili se samo tako pravio, upita me je li to plesačica od zanata. Čuo sam i nekog drugog, iza sebe, koji je govorio kako mu se čini da ju je vidio plesati u praškom kazalištu za vrijeme posljednjih poklada. Morao sam požuriti s odlaskom, jer sam predviđao da će me na kraju ta nesretnica još stajati glave ako dulje ostanemo u Aachenu.
Gospođa d'Ache je, kao što rekoh, izgledala kao da pripada pristojnom društvu te je potpuno pridobila gospođu d'Urfe, kojoj se činilo da u njenoj ljubaznosti vidi novu Selenisovu naklonost. Osjetivši, nakon usluga što sam joj ih tako spretno učinio, da mi duguje stanovitu zahvalnost, gospođa d'Ache se napravi kao da se ne osjeća sasvim dobro te prva napusti ples, tako da sam se našao nasamo s njenom kćerkom dok sam je pratio kući. Iskoristivši tu priliku, ostadoh dva sata sa Mimi, koja se pokaza krotkom, milom i strastvenom, tako da više nisam imao šta poželjeti kad sam je napustio.
Trećeg dana majku i kćer obukoh u putno ruho, a budući da sam nabavio elegantnu i udobnu kočiju, veselo napustismo Aachen. U času polaska, Corticellijevoj pokazah jedna kola sa četiri sjedišta u kojima je trebala putovati zajedno sa svojom majkom i dvjema sobaricama. Videći to, ona zadrhta od srdžbe. Ponos joj bijaše povrijeđen i načas sam pomislio da će pomahnitati. Nije me poštedjela ni plača, ni pogrda, ni proklinjanja. Bijah neumoljiv, a gospođi d'Urfe, koja se smijala ludorijama svoje navodne nećakinje, jako odlanu kad sučelice sebi vidje mene, a pokraj sebe štićenicu moćnog Selenisa, dok je Mirni na tisuću raznih načina pokazivala radost što se nalazi uza me.
U Liege stigosmo sutradan u sumrak, a ja gospođi d'Urfe natuknuh da bismo mogli tu proboraviti čitav naredni dan, budući da sam htio uzeti konje da odemo u Luksemburg preko Ardena. Bijaše to zaobilazni put kojim sam odlučio krenuti kako bih što dulje imao svoju dražesnu Mirni.
Sutradan ponovo krenusmo i dva dana provedosmo prelazeći Ardene. To je jedan od najneobičnijih krajeva Evrope, zapravo golema šuma gdje su nikle priče o starom viteštvu koje su Ariostu pružile toliko lijepih stranica o Baiardu.
Usred te silne šume, gdje nema nikakva grada, a koju međutim treba prijeći da bi se iz jedne države prešlo u drugu, nema gotovo ničeg od onoga što je potrebno životnim udobnostima.
Uzalud bi čovjek ondje tražio poroke i kreposti kao i ono što nazivamo običajima. Ljudi su tamo bez želja za uspjehom, a kako ne mogu imati tačnih pojmova o onome što je istinito, iznalaze čudovišne pojmove o prirodi, o znanostima i moći ljudi koji, u njih, zaslužuju naziv učenjaka. Dovoljno je da čovjek bude liječnik pa da ga tamo smatraju za astrologa ili, još češće, čarobnjaka. Međutim Ardeni su napučeni, jer su me uvjeravali da tamo ima dvanaest stotina zvonika. Ljudi su dobri, dapače susretljivi, a napose djevojke, ali općenito se ženski spol ondje ne odlikuje ljepotom.
Jedan se dan zaustavismo u Metzu, gdje nikoga nismo posjetili, i za tri dana stigosmo u Colmar, gdje ostavismo gospođu d'Ache, koja se bijaše umilostivila prema meni. Njena je obitelj bila veoma imućna te majku i kćer primiše vrlo ljubazno. Na rastanku, Mirni je gorko plakala, ali ja je utješih obećanjem da ću se uskoro vratiti. Gospođa d'Urfe, koju bijah upozorio na taj rastanak, nije baš za to mnogo marila pa sam je lako utješio. Obradovavši se što sam pridonio sreći majke i kćeri, zahvaljivao sam tajnim putima providnosti.
Idućeg dana pođosmo u Sulzbach, gdje nas lijepo dočeka barun Schaumburg, koji je poznavao gospođu d'Urfe. Dosađivao bih se na tom otužnom mjestu da nije bilo kartanja. Markiza, kojoj je trebalo društvo, pobudi u Corticellijevoj nadu da će opet zadobiti moju, a time i u njenu milost. Ta nesretnica, koja se poslužila svim i svačim samo da bi mi naudila, videći kako sam lako izigrao njene planove i kako sam je ponizio, bijaše izmijenila svoju igru: postala je krotka, umiljata i pokorna. Nadala se da će ponovo, barem jednim dijelom, zadobiti povjerenje koje bijaše već posve izgubila, a povjerovala je da se već nalazi na pragu pobjede kad je vidjela da su gospođa d'Ache i njena kći ostale u Colmaru. Ali njoj srcu ne bijaše priraslo ni moje ni markizino prijateljstvo već ona škrinjica, koju me se nije više usuđivala tražiti i koju nikada više nije vidjela. Za stolom je doživjela uspjeh svojim zgodnim ludorijama, ludorijama koje su nasmijavale gospođu d'Urfe a u meni pobudile nekoliko letimičnih ljubavnih želja, ali galantne učtivosti koje sam joj pri tome ukazivao nisu mogle ublažiti moju strogost. Neprestano je spavala sa svojom majkom.
Osam dana nakon našeg dolaska u Sulzbach, gospođu d'Urfe povjerih barunu Schaumburgu i odoh u Colmar, nadajući se dobroj sreći. Prevario sam se, jer majku i kćer nađoh kako se spremaju za udaju.
Neki bogati trgovac, koji je majku volio prije osamnaest godina, čim je saznao da je udovica i još uvijek zgodna, osjeti kako se u njemu budi prvotna ljubav te joj ponudi svoju ruku, a ona ga prihvati. Neki je mladi advokat zaprosio Mirni. Majka i kći, strahujući od posljedica moje nježnosti i vidjevši zgodnu priliku, požuriše da daju svoj pristanak. U obitelji su me slavili, a i večerao sam u brojnom i odabranom društvu; ali videći da mogu samo smetati tim damama i dosađivati se u očekivanju kakve prolazne milosti, ja se oprostih i sutradan se vratih u Sulzbach. Tamo nađoh jednu privlačnu Strasburžanku po imenu Salzmann i tri-četiri kartaša, koji su govorili da su onamo došli zbog vode.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:26 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]

VI
Corticellijevu šaljem u Torino - Upoznavanje Helene s ljubavnim tajnama - Svraćam u Lyon Moj dolazak u Torino
Osam ili deset dana kasnije, gospođi d'Urfe učinih zadovoljstvo povevši je u Basel zajedno s lažnom Lascarisovom. Odsjeli smo kod čuvenog Imhoffa, koji nas je ogulio, ali Kod tri kralja bijaše najbolje svratiste u gradu.
U Baselu bismo se zadržali još neko vrijeme da nije bilo jednog događaja koji me je onespokojio i natjerao da ubrzam naš odlazak.
Malo sam se umilostivio prema Corticellijevoj, i kad bih se rano vratio, nakon večere s tom vjetropirkom i gospođom d'Urfe, s njom bih proveo noć. Kad sam se vraćao, što se prilično često dešavalo, spavao sam sam u svojoj sobi. Lopuža je također spavala sama u jednoj sobici pokraj majčine sobe, kroz koju se prolazilo u kćerinu.
Vrativši se jednom u jedan sat nakon ponoći, budući da mi se nije spavalo, pošto sam navukao kućni haljetak, uzeh svijeću i odoh potražiti svoju ljepoticu. Malko se iznenadih našavši vrata sobe sinjore Laure odškrinuta i, u trenutku kad sam se spremao da uđem, stara, pruživši ruku, uhvati me za haljetak i poče me preklinjati neka ne ulazim k njenoj kćeri.
– Zašto? – upitah je.
– Čitavo je veče bila bolesna i mora otpočinuti.
– Veoma dobro. I ja ću spavati.
Rekavši to, odgurnuh staru, uđoh kćeri i zatekoh je kako spava s nekim koji se skrivao ispod pokrivača.
Pošto sam se načas zagledao u tu sliku, počeh se smijati i, sjednuvši na postelju, zapitah je koji je to sretnik kojeg ću natjerati da skoči kroz prozor. Opazio sam kraj sebe, na stolici, odijelo, gaće, šešir i štap one osobe, ali budući da sam u džepu imao dobre pištolje, znao sam da se nemam čega bojati, no nipošto nisam želio stvarati buku.
Dršćući, suznih očiju, uhvatila me je za ruku i uzela me zaklinjati neka joj oprostim.
– To je – reče mi – jedan mladi gospodin kome ne znam ime.
– Lopužo, zar mladi gospodin kome ne znaš ime? No dobro! Sam će mi ga kazati!
Izgovorivši te riječi, uzeh jedan pištolj i odlučno otkrih kukavicu koja nije smjela nekažnjeno nesti jaja u mom gnijezdu. Ugledah jednu mladu glavu koju nisam poznavao, i to zamotanu u maramu, dok sve ostalo bijaše golo kao u kakvog malog Adama, baš kao što bijaše i ona moja bezobraznica. On mi okrenu leđa da pokupi svoju košulju, koju bijaše bacio između kreveta i zida, ali ja ga zgrabih za ruku i spriječih ga da se makne, jer je cijev mog pištolja govorila neodoljivim jezikom.
– Tko ste vi, lijepi gospodičiću, molim vas?
– Ja sam grof B., kanonik u Baselu.
– Zar vam se čini da ovdje obavljate crkvenu dužnost?
– Oh! ne, gospodine. Molim vas da mi oprostite, a isto tako i gospođi, jer ja sam jedinikrivac.
– Nisam vas to pitao.
– Gospodine, gospođa grofica je potpuno nedužna.
Bio sam dobro raspoložen i daleko od toga da se ljutim, pa sam jedva suzdržavao smijeh. U mojim očima ta je slika imala nečeg privlačnog, zato što bijaše šaljiva i sladostrasna. Sve u svemu, te dvije golotinje što su čučale bijahu zaista pohotne, te dobrih četvrt sata ostadoh tako, promatrajući ih, ne prozborivši ni jedne riječi, zabavljen time da odagnam iskušenje što sam ga oćutio, to jest da legnem zajedno s njima. Nadvladao sam ga samo zato što sam se bojao da je taj kanonik glupan i nesposoban da dostojanstveno odigra ulogu koju bih ja na njegovom mjestu divno odglumio. Što se tiče Corticellijeve, budući da je nagli prelazak s plača u smijeh nije ništa stajao, ona bi svoju ulogu krasno odigrala, ali ponizio bih se da sam se obratio glupanu, a s pravom sam se toga bojao.
Uvjeren da ni jedno ni drugo nisu proniknuli šta se u meni zbiva, ustadoh naredivši kanoniku da se obuče.
– Sve to – rekoh mu – treba da umre u tišini, ali smjesta ćemo otići dvjesta korakaodavde da se izbliza pobijemo ovim pištoljima.
– Ah! gospodine – uzvikne gospodičić – vodite me kamo god hoćete i ubijte me, ako vamje po volji, jer ja nisam rođen da se tučem.
– Zar zaista?
– Da, gospodine, a zaredio sam se samo zato da se oslobodim te kobne obaveze.
– Vi ste dakle kukavac spreman da bude izleman batinom?
– Sve što vam se svidi, ali bili biste barbarin, jer me je ljubav zaslijepila. U ovu samsobicu ušao tek prije četvrt sata. Gospođa je spavala, a isto tako i njena pratilja.
– Te laži možete govoriti nekom drugom.
– Samo sam skinuo košulju kad ste vi ušli, a prije tog časa nikad se nisam našao nasamos tim anđelom.
– To je – živo doda ona nevaljanka – istinito kao evanđelje.
– Znate li da ste vas dvoje besramni drznici? A vi, lijepi kanoniče, što kvarite djevojke,zaslužujete da vas dadnem ispeći poput malog sv. Lovre.
Za to je vrijeme nesretni kanonik nekako uspio navući svoju odjeću.
– Pođite za mnom, gospodine – rekoh mu takvim tonom da se sledio, i povedoh ga usvoju sobu.
– Šta ćete učiniti – kazah mu – ako vam oprostim i ako vas pustim da časno iziđete izkuće?
– Ah! Gospodine, otišao bih najkasnije za jedan sat i nikada me više ne biste ovdjevidjeli. Gdje god me ubuduće budete susreli, bit ćete sigurni da ćete u meni naći čovjeka uvijek spremna da vam bude na usluzi.
– Veoma dobro. Odlazite, i pazite da ubuduće u svojim ljubavnim pothvatima budeteoprezniji.
Pošto sam ga tako otpravio, odoh spavati, veoma zadovoljan onim što sam vidio i učinio, jer mi je to davalo potpunu slobodu prema onoj lopuži.
Sutradan, čim sam ustao, prijeđoh do Corticellijeve, kojoj mirnim ali odrješitim tonom naredih neka se odmah spremi, zabranivši joj da izlazi iz svoje sobe sve dok ne uđe u kola.
– Kazat ću da sam bolesna.
– Kako god hoćeš ali nitko neće obraćati ni najmanju pažnju na tvoje riječi.
Ne čekajući druge primjedbe, potražih gospođu d'Urfe te joj ispričah zgodu od protekle noći, vezući u nju šalu, tako da joj se slatko nasmijala. Upravo to mi je i trebalo kako bih je privolio da se posavjetuje sa proročanstvom, ne bi li saznala šta moramo učiniti nakon očitog dokaza o tome da je mladu Lascarisovu okaljao crni zloduh prerušen u svećenika. Proročanstvo odgovori da bismo sutradan trebali poći do Besancona, da će otud sa svojim sobaricama i slugama otići da me sačeka u Lyonu, dok ću ja poći da mladu groficu i njenu pratilju povedeni do Ženeve, gdje ću o njihovoj sudbini odlučiti na taj način da ih pošaljem natrag u njihovu domovinu.
Dobra gospođa bijaše oduševljena tom odlukom te je u tome vidjela samo znak naklonosti dobrog Selenisa, koji joj je na taj način omogućavao sreću da ponovo vidi malog d'Arandu. Što se mene tiče, dogovorismo se da ću joj se pridružiti u proljeće naredne godine kako bih izvršio onu veliku operaciju kojom bi se ona trebala ponovo roditi kao muško. Ona je taj postupak smatrala nepogrešivim i savršeno razumnim.
Sve bijaše spremno za sutradan te otputovasmo, gospođa d'Urfe i ja u kočiji, a Corticellijeva, njena majka i one dvije sobarice u drugim kolima. Stigavši u Besancon, gospođa d'Urfe me napusti zajedno sa svojom poslugom, a ja sutradan krenuh za Ženevu s majkom i kćeri.
U toku čitavog putovanja ne samo da svojim družicama nisam uputio ni riječi nego ih čak nisam udostojao ni pogleda. Dao sam im da jedu s jednim slugom iz Franche-Comtea, kojega bijah uzeo na preporuku gospodina Schaumburga.
Otišao sam svom bankaru zamolivši ga neka mi pronađe nekog pouzdanog vozara koji bi u Torino odvezao dvije same žene za koje se zanimam. Istovremeno mu dadoh pedeset lujdora za mjenicu isplativu u Torinu.
Vrativši se u svratiste, napisah pismo vitezu Raibertiju poslavši mu i onu mjenicu. Obavijestio sam ga da će tri-četiri dana nakon primitka mog pisma stići jedna plesačica iz Bologne sa svojom majkom i jednom preporukom. Molio sam ga neka ih smjesti na konak u neku poštenu kuću i neka plati na moj račun. Kazao sam i to da ću mu biti veoma zahvalan ako udesi da ona pleše, makar i besplatno, za vrijeme poklada, te neka je upozori da ću je napustiti ako dočujem nezgodne priče kad se vratim u Torino.
Sutradan mi jedan činovnik gospodina Tronchina predstavi vozara, koji mi reče da je spreman poći odmah poslije ručka. Pošto sam potvrdio ugovor što ga je on sklopio s bankarom, dadoh pozvati Corticellijeve, a vozaru rekoh:
– Evo dviju osoba koje ćete voziti, a one će vam platiti čim stignu u Torino, zajedno sa svojom prtljagom, za četiri i po dana, kao što je navedeno u ugovoru od kojeg će one imati jedan primjerak a vi drugi.
Jedan sat kasnije došao je ukrcati prtljagu.
Corticellijeva je grcala u suzama. Nisam bio toliko okrutan da je pustim otići bez neke utjehe. Bijaše već dovoljno kažnjena zbog svoga vladanja. Dopustio sam joj da sa mnom ruča i, predajući joj preporuku za gospodina Raibertija i dvadeset pet lujdora, od čega osam za tekuće troškove, rekoh joj šta sam napisao tom gospodinu koji će se, po mom nalogu, pobrinuti da joj ništa ne nedostaje. Zatražila je od mene jedan sanduk u kojem su bile tri haljine i jedan krasan ogrtač, što joj bijaše namijenila gospođa d'Urfe prije no što je uvidjela da je ona poludjela, ali ja joj rekoh da ćemo o tome razgovarati u Torinu. Nije se usudila ni spomenuti onaj kovčežić, te se je zadovoljila plakanjem, ali nije me toliko ganula da bih se sažalio. Ostavljao sam je mnogo imućnijom nego što je bila onda kad sam je uzeo, jer je imala lijepe odjeće, rublja, dragulja i veoma lijepi sat što joj ga bijah dao. To bijaše i više nego je zaslužila.
U času odlaska otpratih je do kola, manje zbog učtivosti a više zato da je još jednom preporučim vozaru. Kad je otišla, osjećao sam se kao da mi je spao velik teret sa srca. Potražio sam svog starog znanca, gradskog vijećnika. Nisam mu pisao još od svog boravka u Firenzi. Zacijelo mi se nije nadao, pa sam htio uživati u njegovu iznenađenju. Doista, ono bijaše veliko, ali kad prođe onaj prvi trenutak, on mi se objesi oko vrata, deset puta me poljubi lijući suze radosnice te mi reče da je već izgubio nadu da će me ponovo vidjeti.
– Šta rade naše drage prijateljice?
– Odlično su. Vi ste još uvijek predmet njihovih razgovora i nježnog žalovanja. Bit ćelude od radosti kad doznaju da ste ovdje.
– Možete ih odmah o tome obavijestiti.
– Zacijelo, odmah ću ih obavijestiti da ćemo večeras svi zajedno večerati. U pravi čas!Gospodin Voltaire je svoju kuću Délices ustupio gospodinu vojvodi de Villarsu, a on se preselio u Ferney.
– To mi je svejedno, jer ovog ga puta ne namjeravam posjetiti. Ovdje ću ostati dva-tritjedna, a sve to posvećujem vama.
– Nekog ćete usrećiti.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:27 pm


[You must be registered and logged in to see this link.]


– Prije no što odete, dajte mi, molim vas, pribor za pisanje, jer bih da napišem nekolikopisama. Tako ću skratiti vrijeme do vašeg povratka.
On me posjede za svoj pisaći stol, i ja odmah napisah svojoj nekadašnjoj domaćici, gospođi Lebel, da ću se zadržati dvadesetak dana u Ženevi i da bih je rado posjetio u Lausanni kad bih bio siguran da ću je zateći. Na svoju veliku nesreću napisao sam i jedno pismo u Bern, onom Ascaniju Pogomasu ili Giacomu Passanu, Đenovežaninu, nadripjesniku i neprijatelju velečasnog Chiarija, kojeg sam upoznao u Livornu. Zamolio sam ga da me čeka u Torinu. Odaslao sam i jedno pismo prijatelju F. kom bijah preporučio Passana, moleći ga da mu dade dvanaest lujdora za put.
Moj me je zao duh podgovorio da tog čovjeka koji je izgledao poput dostojanstvenog astrologa predstavim gospođi d'Urfe kao velikog meštra reda Rumenog križa. Čitalac će doskora saznati kako sam se gorko pokajao što sam se poveo za tom zlosretnom zamisli.
Kad smo naveče savjetnik i ja išli onim našim lijepim rođakinjama, vidjeh jedna otmjena engleska kola koja bijahu na prodaju te ih zamijenih za svoja doplativši stotinu lujdora. Dok sam ja trgovao, prepozna me ujak one ljepušne teološkinje koja je odlično raspravljala o dogmama a kojoj ja bijah davao ugodne pouke iz fizike, te me zagrli i pozove za sutradan na ručak.
Prije nego stigosmo do naših ljubaznih prijateljica, savjetnik me upozori da ćemo kod njih zateći jednu veoma lijepu djevojku koja još nije upoznata s nježnim tajnama.
– To bolje – rekoh mu – u skladu s time ću se i vladati te ću je možda upravo ja uvesti u te tajne.
U džep bijah stavio škrinjicu u kojoj sam imao tucet lijepih prstenova. Već sam odavno znao da te sitnice otvaraju mnoga vrata.
Trenutak kad sam ponovo ugledao te dražesne djevojke bijaše, priznajem, jedan od najugodnijih u mom životu. U njihovu dočeku vidjeh radost, zadovoljstvo, prostodušnost, zahvalnost i ljubav prema uživanju. One su se međusobno voljele bez ljubomore, bez zavisti i onih ružnih pomisli koje bi mogle nauditi dobrom mišljenju što su ga o sebi imale. Pokazale su se dostojne mog štovanja, jer su me obasule svojim milostima bez ikakve ružne primisli i prožete istim onim osjećajem koji me bijaše vezao uz njih.
Prisustvo njihove nove prijateljice prisili nas da prve zagrljaje ograničimo na ono što se obično naziva doličnošću, a ona neiskusna mladica ukaza mi istu milost porumenjevši i ne dižući pogleda.
Nakon uobičajenih riječi, onih uobičajenih razgovora što se raspredaju nakon duge odsutnosti, i nekoliko doskočica dvosmislenog značenja koje nas nasmijavahu a koje onu mladicu natjerahu na razmišljanje, kazah joj da mi izgleda lijepa poput Amora te da bih se okladio da njen duh, koji je lijep baš kao i njen krasni lik, ne poznaje stanovitih predrasuda.
– Imam – skromno mi reče – sve predrasude koje se odnose na čast i vjeru.
Vidjeh da ću morati biti obazriv, služiti se blagošću i lukavo napadati. To nije bila tvrđava što se na juriš zauzima, i to odjednom. Ali ja se, već prema svojoj navadi, zaljubih u nju.
Kad savjetnik izgovori moje ime, ona uzviknu:
– Ah! Vi ste dakle, gospodine, onaj koji je prije dvije godine raspravljao o veomaneobičnim pitanjima s mojom rođakinjom, pastorovom nećakinjom! Veoma mi je drago što mi se pružila prilika da vas upoznam.
– Gospođice, i ja sam sretan što sam vas upoznao, pa bih želio da vas vaša ljubaznarođakinja, govoreći vam o meni, nije upozorila na moje nedostatke.
– Naprotiv, ona vas veoma cijeni.
– Imat ću čast da sutra s njom ručam, te neću propustiti da joj zahvalim.
– Zar sutra? Uredit ću da i ja budem na tom ručku, jer veoma volim filozofske rasprave,iako se ne usuđujem u njima sudjelovati.
Savjetnik pohvali njenu razboritost i tako toplo poče dičiti njenu povučenost da sam jasno uvidio da je u nju zaljubljen i, ako je još nije zaveo, zacijelo traži sve moguće načine da tome doskoči. Ta lijepa osoba nazivala se Helena.
Upitah one gospođice da li nam je lijepa Helena sestra. Starija mi uz lukavi smiješak odgovori da je sestra, ali da još nije imala brata, a dovršivši to objašnjenje priđe djevojci i poljubi je. Tada se savjetnik i ja uputismo u nježne komplimente rekavši joj kako se nadamo da ćemo postati njena braća. Helena porumeni, ali ni riječju ne odgovori na naše kavalirske besjede. Tada na vidjelo izvukoh onaj svoj kovčežić i videći da su gospođice oduševljene ljepotom prstenja uspio sam ih nagovoriti da odaberu one koji im se najviše sviđaju.
Dražesna Helena povede se za svojim drugaricama, te mi plati jednim čednim cjelovom. Potom nas ostavi, te se opet nađosmo u onoj nekadašnjoj slobodi.
Savjetnik je bio u pravu što se zaljubio u Helenu jer je ta djevojka imala ne samo sve što se može svidjeti već i sve ono što u muškarca može pobuditi žestoku strast. Međutim, njene su prijateljice sumnjale da će je moći privoljeti da se pridruži našim zabavama, tvrdeći da pred muškarcima ima neki nesavladiv osjećaj stida.
Veselo smo večerali, a poslije jela nastavismo naše igre, dok je savjetnik po svom običaju ostao običan promatrač naših podviga, te mu bijaše drago što ni u čemu više ne sudjeluje. One tri nimfe obredah svaku po nekoliko puta, varajući ih zbog njihove dobrobiti, a štedeći ih kad bijah prisiljen da se potčinim prirodi. U ponoć se rastadosmo, a dobri me savjetnik doprati sve do vrata mog stana.
Sutradan sam otišao pastoru na ručak. Ondje zatekoh brojno društvo, a među ostalima i gospodina d'Harcourta i gospodina Ximenesa,[22] koji mi kaza da je gospodinu Voltaireu poznato da se nalazim u Ženevi te da se nada da će me vidjeti. Ja se zadovoljih da umjesto odgovora duboko kimnem glavom. Gospođica Hedviga, pastorova nećakinja, uputi mi veoma laskavi pozdrav, no meni ipak bijaše draži pogled što mi ga je dobacila njena rođakinja Helena koju sam ugledao kraj nje i koju mi ona predstavi rekavši da ćemo se dobro sporazumjeti budući da smo se već upoznali. Dvadeset dvogodišnja teološkinja bijaše lijepa i privlačna, ali nije imala u sebi ono nešto što potiče i zaslađuje užitak, onu oporost pomiješanu sa slatkoćom koja otkriva pravo sladostrašće. Međutim meni je bilo potrebno samo to da se ona slaže sa svojom rođakinjom kako bih u ovoj mogao pobuditi sklonost prema sebi.
[22] Ximenes, bivši Voltaireov tajnik, koji je zapao u nemilost zato što je ukrao rukopis Vojni pohodi Ljudevita XV, ali se početkom 1761. ponovo pojavio u Ferneyu i opet stekao Voltaireovo povjerenje.
Ručak bijaše odličan, a za vrijeme jela razgovaralo se samo o beznačajnim stvarima. No za vrijeme deserta pastor zamoli gospodina Ximenesa da njegovoj nećakinji uputi nekoliko teoloških pitanja.
Ta me je lijepa plavojka osvojila blistavim dražima svog uma. Ustadosmo od stola i okružismo je, a ona sve naše laske dostojanstveno pretvori u prah. Pozvavši Helenu na stranu, zamolih je neka svoju sestričnu nagovori da iz mog kovčežića, u kojem sam nadomjestio ono što je prethodne večeri bilo ispražnjeno, odabere sebi prsten. Dražesna rođakinja rado preuze tu dužnost. Četvrt sata kasnije Hedviga mi pokaza svoju ruku i sa zadovoljstvom ugledah na njenom prstu lijep prsten što ga bijaše sebi odabrala. S nasladom sam poljubio tu ruku, a ona je iz mojih cjelova morala naslutiti sve ono čime me je nadahnula.
Naveče Helena ispripovjedi savjetniku i trima prijateljicama sva pitanja o kojima se raspravljalo za ručkom, ne zaboravljajući nijedne pojedinosti. Pripovijedala je tečno i ljupko. Nijednom joj nisam morao priteći u pomoć. Zamolili smo je da ostane na večeri, ali ona, povukavši tri prijateljice na stranu, kaza da joj je to nemoguće, no da bi mogla dva dana provesti u jednoj ladanjskoj kući što je one imaju na jezeru, samo ako bi zatražile dozvolu u njene majke.
Na savjetnikovu molbu tri prijateljice već sutradan potražiše Heleninu majku, a drugog dana odoše zajedno sa svojom mladom družicom.
Još smo iste večeri otišli k njima na večeru, ali ondje nismo mogli prespavati. Savjetnik me je imao odvesti u jednu susjednu kuću, gdje nas je čekao ugodan konak. Stoga se nismo žurili, a budući da je najstarija žarko željela učiniti uslugu svom prijatelju, reče mu da on može otići sa mnom kad zaželi, a one da idu na spavanje. Rekavši to, uze Helenu pod ruku i povede je u svoju sobu, a one se druge dvije povukoše u svoju. Nekoliko časaka nakon njihova odlaska savjetnik uđe u odaju gdje bijaše Helena, a ja potražih one druge dvije.
Jedva što sam jedan sat proveo između dviju prijateljica, kadli dođe savjetnik i prekine moje razbludno bacakanje zamolivši me da odemo.
– Što ste učinili s Helenom? – upitah ga.
– Ništa. To je nepristupačna glupača. Sakrila se ispod pokrivača i nije htjela gledati šalešto sam ih izvodio s njenom prijateljicom.
– Morali ste se njoj obratiti.
– To sam i učinio, ali se opirala i gurala me od sebe. Ne mogu više. Iznuren sam, isiguran sam da kod te divljakinje neću ništa uspjeti, osim ako se vi ne latite toga da je pripitomite.
– Kako da to učinim?
– Pođite ovamo sutra; mene neće biti, jer čitav dan moram provesti u Ženevi. Doći ću navečeru, pa ako je uspijemo opiti...
– Bila bi to šteta. Prepustite to meni.
Sam dakle odoh sutradan k njima na ručak, a one mi prirediše pravu svečanost. Nakon jela, kad smo pošli u šetnju, one tri prijateljice, sluteći moju želju, ostaviše me nasamo s onom lijepom smutljivkom koja se opirala mojim milovanjima i mom navaljivanju, tako da sam gotovo izgubio svaku nadu da ću je ukrotiti.
– Savjetnik je – rekoh joj – u vas zaljubljen, a noćas...
– Noćas – prekine me ona – noćas se on zabavljao sa svojom starom prijateljicom. Nebranim nikome da postupa po svom nahođenju i zadovoljstvu; ali želim da me se ostavi slobodnom u mojim postupcima i sklonostima.
– Kad bih mogao uspjeti da osvojim vaše srce, smatrao bih se sretnim.
– Zašto pastora i moju rođakinju ne pozovete nekud na objed? Ona bi me povela sasobom, jer moj stric obožava sve one koji vole njegovu nećakinju.
– To mi je drago čuti. Ima li ona ljubavnika?
– Nikoga.
– Kako je to moguće? Mlada je, lijepa je, vesela, a uz to puna duha.
– Vi ne poznajete Ženevu. Upravo je njen um razlog što joj se nijedan mladić ne usuđujeizjaviti ljubav. Oni koje bi osvojila njena ljepota bježe od nje zbog njena duha, zato što bi usred razgovora ostali bez riječi.
– Pa zar su ženevski mladići tolike neznalice?

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39226
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Možte odgovarati na teme u ovom forumu