Kazanova-Memoari

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:17 pm

First topic message reminder :









KNJIGA PETA
I
Moj kratki ali sretni boravak u Napulju - Vojvoda Matatone, moja kći - Donna Lucrezia - Moj odlazak
Nemoguće je opisati i zamisliti kako je velika bila radost što ju je moja duša oćutila kad sam se ponovo našao u Napulju, gdje sam, prije osamnaest godina, našao sreću na povratku iz Martirana. Onamo sam otišao samo zato da posjetim vojvodu Matalonea, kome sam to obećao dok je bio u Parizu, ali prije negoli se najavim tom velikašu, htio sam se raspitati o svim svojim starim znancima.
Iziđoh dakle zarana i pješice kako bih se najprije javio bankaru s kojim je surađivao Belloni. Pošto je prihvatio moje kreditno pismo, dade mi novaca koliko sam htio, uvjeravajući me, kao što sam i želio, da nitko neće ništa saznati o našim poslovima.
Potom odoh u kuću gdje je stanovao Don Antonio Casanova. Kazaše mi da živi na nekom posjedu što ga je kupio pored Salerna, te da je uzeo ime po tom imanju zajedno s naslovom markiza. Pođoh se raspitati o Palou. Umro je, a njegov sin je prebivao u Sv. Luciji, gdje je imao ženu i djecu. Namislio sam da ga posjetim, ali nisam imao vremena. Nakon toga zapitah gdje živi advokat Castelli; bijaše to muž moje drage donne Lucrezie, koju sam toliko volio u Rimu. Žudno sam je svuda tražio i osjećao neki zanos pomišljajući na užitak što će nam ga taj susret pružiti. Odgovoriše mi da je on već odavna mrtav, a da mu udovica živi dvadeset milja daleko od Napulja. Odlučio sam da je pohodim. Znao sam da je Don Lelio Caraffa još uvijek živ i da stanuje u Mataloneovoj palači.
Pošao sam na ručak, zatim se obukoh i u najmljenim kolima odoh do palače Matalone. Vojvoda još bijaše za stolom, no ipak me najaviše. Izišao mi je sam u susret. Ugledavši me, uzvikne i zagrli me. Odmah mi ukaza čast obrativši mi se sa ti, pa me predstavi svojoj ženi, koja bijaše kći vojvode Bovina, i čitavom veoma brojnom društvu. Kazao sam mu da sam u Napulj došao samo zato da ga pohodim, kao što mu bijah obećao u Parizu.
– Onda je pravedno da te i smjestim. Neka se brzo pođe do svratišta gdje je Casanovaodsjeo i neka se njegova prtljaga prenese k meni, a ako ima kola, neka ih stave u moja spremišta.
Pristao sam.
Jedan naočit muškarac što bijaše za stolom, čim je čuo ime Casanova, veselo uskliknu:
– Ako imaš moje prezime, možeš biti samo vanbračni sin moga oca.
– Ne tvoga oca – odgovorih mu – već tvoje majke.
Zapljeskaše tom mom odgovoru, a onaj čovjek priđe pa me zagrli. Objasniše mi zabunu. Umjesto da čuje Casanova, on je to razumio kao Casalnovo. On bijaše vojvoda i vlastelin dobra istog imena.
– Znaš li – kaza mi vojvoda Matalone – da imam sina.
– Rekli su mi, i teško sam povjerovao, ali sada me to više ne čudi. Vidim ovdje pravuprincezu, koja je zacijelo učinila to čudo.
Vojvotkinja porumeni ali me ne udostoja ni jednog pogleda, no društvo zapljeska, jer svima bijaše poznato da je do tog vjenčanja vojvoda Matalone smatran nemoćnim. Dadoše pozvati njegova sina, a ja kazah da mu nalikuje. No neki dobro raspoloženi redovnik što je sjedio pored vojvotkinje kaza da ne sliči, a ona mu hladnokrvno opali vruću pljusku, koju redovnik primi smijući se.
Za manje od pola sata, moje vesele doskočice stvoriše mi naklonost čitavog društva, ali
ne i vojvotkinje, koja mi je s visoka bacala klipove pod noge. Bila je lijepa, ali odviše sitna, gluha i nijema u razgovoru, držeći se uvijek po strani, ali vazda gospodarica svojih očiju. Dva sam se dana trudio ne bih li je naveo da se sa mnom upusti u razgovor, a kad na kraju nisam u tome uspio, očajnički je prepustih njenoj oholosti.
Vojvoda me poveo da vidim njegovu lijepu konjušnicu, gdje je imao krasne konje, zatim galeriju slika, biblioteku te napokon njegove skupe i birane knjige, koje sve odreda bijahu zabranjene. Nakon toga me pozva da mu se zakunem da ću zadržati u tajnosti ono što će mi pročitati. Bijaše to žestoka satira[1] protiv čitavog dvora, od koje nisam ništa shvatio. Nijednu tajnu nikada nisam čuvao vjernije od ove.
[1]... bijaše to žestoka satira... – Godine 1756. vojvoda Matalone zatvoren je u tvrđu u Gaeti zato što je napisao jednu satiričku komediju. Najvjerojatnije je da je Casanovi pokazao upravo tu komediju.
– Doći ćeš – kaza mi – sa mnom u kazalište San Carlo, gdje ću te predstaviti najljepšimnapuljskim damama, kojima ćeš uvijek moći zalaziti, a kad zaželiš uživati potpun mir, poći ćeš u moju ložu u trećem redu, kamo slobodno zalaze moji prijatelji. Tako te kazalište neće ništa stajati. Predstavit ću te i u loži moje ljubavnice, kamo ćeš moći ići kad god zaželiš.
– Kako, dragi moj vojvodo, zar ti imaš ljubavnicu?
– Da, ali samo za javnost, jer volim svoju ženu. Unatoč tome, svi misle da sam u njuzaljubljen, pa čak i ljubomoran, zato što joj nikad nikoga ne predstavljam i ne dopuštam joj da prima bilo kakve posjete.
– A zar ti vojvotkinja, ovako mlada i dražesna, ne zamjera što imaš ljubavnicu?
– Žena ne može zbog toga biti ljubomorna, zato što joj je poznato da sam nemoćan sasvim ženama na svijetu osim nje.
– To je smiješno i nevjerojatno. Zar čovjek može držati ljubavnicu koju ne voli?
– Ja je volim jer posjeduje božanski duh a i zato što me zabavlja. No ona me tjelesno neprivlači.
– Možda zato što je ružna.
– Ružna? Vidjet ćeš je večeras. Lijepa je, tek joj je sedamnaest godina, govori francuski,slobodno rasuđuje i djevojka je na mjestu.
U određeno vrijeme poveo me u veliko kazalište, predstavio me nekim damama, koje sve odreda bijahu ružne. U velikoj loži u sredini vidjeh sasvim mladog kralja,[2] okružena brojnim plemstvom što bijaše odjeveno u veoma raskošnu odjeću bez ikakva ukusa. Čitav parter i sve lože bijahu puni, sve prekriveno ogledalima i osvijetljeno izvana i iznutra zbog neke svečanosti. Pogled na taj sjaj bijaše neobičan.
[2]... vidjeh sasvim malog kralja. – Karlo III Burbonski, kralj Napulja i Obiju Sicilija od 1738. naslijedio je svog brata Franju VI na španjolskom prijestolju 1759. godine, te je Napuljsko kraljevstvo prepustio svom trećem sinu, kome je bilo tek osam godina.
Vojvoda, koji je nekud nestao, vrati se i povede me do lože gdje se nalazila njegova ljubavnica u društvu s nekom ženom časna izgleda. Ulazeći, kaza joj:
– Leonilda mia, ti presento U cavalier D. Giacomo Casanova, Veneziano amico mio.1
1. Moja Leonilda, predstavljam ti viteza D. Giacoma Casanovu, Venecijanca, mog prijatelja.
Ona me primi ljubazno i čedno i načas se liši zadovoljstva što joj ga pružaše slušanje glazbe kako bi sa mnom porazgovarala. Kad je djevojka lijepa, dovoljan je samo jedan pogled da se u to uvjeriš, ali ako je potrebno da je proučavaš da bi došao do takva suda, onda draži njena lica postaju sumnjive. Donna Leonilda bijaše krasna. Nasmiješih se pogledavši vojvodu, koji mi bijaše kazao da je voli onako kao što otac voli svoju kćer i da je izdržava samo zbog sjaja svog ugleda. On me shvati i kaza mi da bih morao vjerovati onome što mi je rekao. Odgovorio sam mu da je to nevjerojatno, a ona mi uz lukavi smiješak kaza da je vjerojatno sve ono što je moguće.
– Slažem se – kazah joj – ali može se vjerovati i ne vjerovati, već prema tome kakosudimo o stvari.
Spretno sam naveo razgovor na ljubav, a ona je o tom predmetu znalački rasuđivala.
– Ako ljubav – reče mi – nije popraćena posjedovanjem onoga što se voli, ona je tadsamo mučenje, a ako je to posjedovanje zabranjeno, onda se valja čuvati ljubavi.
– Slažem se, to više što samo uživanje u nekom predmetu nije istinski užitak ako tomenije prethodila ljubav.
– A ako mu je prethodila, onda ga i prati, u to nema sumnje, no sumnjam da traje iposlije užitka.
– Istina je, jer naslada često ubija ljubav.
– Naslada je sebična kći koja ubija svog roditelja, pa ako poslije ljubav nadživi u jednomod dvoje zaljubljenih, tad je to gore od ubojstva, jer je onaj koji i dalje voli jadan i nesretan.
– To je sigurno, gospođo, ali po tom razlaganju što ste ga iznijeli po pravilima najčišćedijalektike, moram zaključiti da vi ćutila osuđujete na vječnu dijetu. To je okrutno.
– Sačuvaj me bože tog platonizma. Ljubav bez uživanja osuđujem jednako kao i uživanjebez ljubavi. Sami iz toga izvucite zaključak.
– Voljeti i uživati, uživati i voljeti, jedno za drugim.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:27 pm



– Uglavnom. Međutim valja reći da su mnogi primili dobro obrazovanje i završili dobreškole, ali sve u svemu imaju mnogo predrasuda. Nitko ne želi da bude smatran za budalu i glupana, a osim toga ovdašnja mladež, kad je riječ o ženama, ne mari odviše ni za duh ni za dobar odgoj. Naprotiv. Ako neka mlada osoba ima duha ili obrazovanja, ona to mora pažljivo sakrivati, barem onda ako teži da se uda.
– Sada vidim, lijepa Heleno, zašto vi niste otvorili usta za vrijeme ručka kod vašeg strica.
– Znam da se ne moram skrivati. Dakle to nije razlog zbog kojeg sam tog dana šutjela imogu vam kazati, bez taštine kao i bez stida, da sam šutjela od samog uživanja. Divila sam se svojoj sestrični koja je o Isusu Kristu govorila kao što bih ja razgovarala o svom ocu, i koja se nije bojala pokazati učenom u predmetu za koji bi se neka druga djevojka pravila da ga ne razumije.
– Pravila bi se čak i onda kad bi o tome znala koliko i njena baka.
– Takvi su običaji ili, bolje rečeno, predrasude.
– Vi čudesno zaključujete, draga moja Heleno, i već uzdišem za zabavom koju mi je vašduh upravo obećao.
– Imat ćete zadovoljstvo da se nađete s mojom sestričnom.
– Svaka joj čast, lijepa Heleno. Hedviga je ljubazna i zanimljiva, ali vjerujte mi da menajviše raduje što ćete i vi biti tamo.
– A ako vam ja ne povjerujem?
– Pogriješili biste i zadali biste mi veliku bol, jer ja vas nježno volim.
– Unatoč tome pokušali ste me prevariti. Sigurna sam da ste vi svoju nježnost većukazali onim trima gospođicama, koje žalim od sveg srca.
– Zašto?
– Zato što se nijedna od njih ne može pohvaliti da volite samo nju.
– A zar vjerujete da vas ta vaša tankoćutnost čini sretnijom od njih?
– Da, vjerujem, iako sam u tom pogledu bez iskustava. Recite mi pravo po duši da limislite da sam u pravu.
– Da, mislim da jeste.
– Obradovali ste me; ali ako sam u pravu, onda se morate suglasiti da mi ne pružateonakav dokaz o svojoj ljubavi kakav bih ja mogla poželjeti, kad me hoćete poistovjetiti s njima.
– Da, i s time se slažem, te vas iskreno molim da mi to oprostite. Sada, božanska Heleno,recite mi kako da postupim da pastora pozovem na ručak?
– To nije teško. Pođite k njemu i jednostavno ga pozovite. A ako želite biti sigurni da ćepristati, zamolite ga neka pozove mene i moju majku.
– Zašto i vašu majku?
– Zato što je prije dvadeset godina bio u nju jako zaljubljen, i još je uvijek voli.
– A gdje bih mogao pripremiti taj ručak?
– Nije li vaš bankar gospodin Tronchin?
– Jest.
– On na jezeru ima lijepu kućicu. Zamolite ga neka vam je ustupi na jedan dan, i on ćevam je rado prepustiti. Učinite to, ali nemojte ništa govoriti savjetniku i njegovim trima prijateljicama. Kasnije ćemo im reći.
– Ali zar vjerujete da će se vaša učena rođakinja rado naći sa mnom?
– Više negoli rado, budite u to sigurni.
– Dakle dobro, sve će sutra biti uređeno. Prekosutra ćete se vi vratiti u grad, a ja ćuručak odgoditi za dva-tri dana.
Predveče nam se pridruži i savjetnik te veselo provedosmo to veče. Nakon večere, gospođice, kao i prethodne večeri, odoše na spavanje, pa ja uđoh u sobu one najstarije, dok moj prijatelj potraži one dvije mlađe. Znao sam da bi mi bilo uzalud sve što bih pokušao da privolim Helenu. Stoga se zadovoljih s nekoliko cjelova, a nakon toga im poželjeh laku noć pa odoh posjetiti one mlađe. Nađoh ih gdje duboko spavaju, dok se savjetnik sam dosađivao. Nisam ga razveselio kad mu rekoh da nisam uspio dobiti nikakvu milost.
– Dobro vidim – rekao mi je – da ću s tom malom ludom samo gubiti vrijeme, te da će mito na kraju dodijati.
– Vjerujem – odgovorih mu – da je to najkraće i možda najbolje što možete učiniti, jerčeznuti za nekom bešćutnom ili hirovitom ljepoticom znači isto što i biti nasamaren. Sreća ne smije biti ni odviše laka ni odviše teška.
Sutradan odosmo zajedno u Ženevu, a gospodin Tronchin se pokaza počašćen što mi može učiniti uslugu za koju ga bijah zamolio. Pastor prihvati moj poziv i reče mi kako je siguran da će mi biti drago da upoznam Heleninu majku. Drago mi bijaše vidjeti da taj dobričina prema onoj ženi gaji nježna čuvstva, a ako je ona na to bar malko odgovarala, to je moglo samo ići u prilog mojim nakanama.
Još iste večeri namjeravao sam poći na večeru s onim prijateljicama i lijepom Helenom u tu kuću na jezeru, ali jedno pismo koje mi stiže preporučeno nagna me da odmah pođem u Lausannu. Moja nekadašnja domaćica, gospođa Lebel, koju još i danas volim, bijaše mi napisala kako je nagovorila muža da je odvede u Lausannu čim je primila moje pismo. Bila je uvjerena da ću ostaviti sve poslove da joj priredim radost ponovnog susreta. Naznačila mi je i vrijeme kad se nadala stići svojoj majci.
Gospođa Lebel jedna je od desetak žena koje sam najnježnije volio u sretno doba svoje mladosti. Imala je sve vrline žene koja može usrećiti muža, ali meni ne bijaše suđeno da spoznam tu sreću. Međutim s prirodom koju sam nosio u sebi možda sam pametno uradio što se nisam nerazrješivo vezao, iako je u starosti sloboda u neku ruku robovanje. Da sam se oženio ženom koja bi me umjela podložiti sebi i sa mnom upravljati tako da ja to i ne opazim, ne bih rasipao bogatstvo, već bih se skrbio za djecu, i ne bih bio siromašan i sam na svijetu kao što sam danas.
Ali ostavimo se razmišljanja o nepovratnoj prošlosti. Ja sam sretan sa svojim uspomenama, pa bih bio lud da se mučim uzaludnim kajanjem.
Izračunao sam da ću, pođem li odmah, stići u Lausannu sat prije moje drage Duboisove. Moram ipak reći čitaocu da toj mojoj hitnji ne bijaše razlog želja za ljubavnim užitkom. Iako sam je još uvijek volio, moje srce bilo je zaokupljeno drugom strasti, a da i nije bilo tako, poštovanje koje sam gajio prema njoj držalo bi na uzdi moju požudu. Osim toga poštovao sam Lebela i nikad ne bih pokušao pomutiti sreću tih dragih mi bića.
U pet sati osvanuh kod majke svoje nekadašnje domaćice, umirući od gladi. Dobra se žena veoma iznenadi ugledavši me, jer nije znala da će joj kći doći. Bez mnogo ustručavanja dadoh joj dva lujdora da nam priredi večeru koja će utažiti moju glad.
U sedam sati stiže gospođa Lebel s mužem i dječarcem od osamnaest mjeseci u kojem odmah prepoznah svoje crte. Naš susret bijaše pun radosti i sreće. Za stolom smo proveli deset sati, veseli i zadovoljni. U zoru, oni se vratiše u Soleure gdje je Lebela zvala dužnost. Gospodin de Chavigny, rekli su mi, šalje mi tisuću pozdrava. Lebel mi je pripovijedao o plemenitoj ljubaznosti koju poslanik iskazuje njegovoj ženi i neprestano mi je zahvaljivao na dragocjenu poklonu što sam mu ga darovao ustupivši mu svoju dragu Duboisovu. Na oboma se vidjelo da su sretni.
Govoreći o mom sinu moja mi mila domaćica reče da nitko i ne sluti istinu, ali da ona dobro zna na čemu je, baš kao i Lebel, koji se pobožno držao dogovora da se brak ne izvrši prije nego što ne isteknu dva mjeseca.
– Ova tajna – umiješa se Lebel – nikad neće biti otkrivena, i vaš će sin biti mojnasljednik zajedno s mojom djecom, ako ih budem imao, u što sumnjam.
– Prijatelju moj – nadoveza njegova žena – netko ipak sluti istinu, i što više dijete raste,to je jasnije nazire. Ali s te se strane nemamo čega bojati, jer će ta osoba šutjeti.
– A tko je ta osoba? – upitao sam.
– To je gospođa Roll, koja vas nije zaboravila. Često vas spominje.
– Hoćete li joj, draga prijateljice, izručiti moje poštovanje?
– Veoma rado, to će je sigurno obradovati.
Lebelu sam dao za dječaka prekrasan sat s mojim portretom.
– Dat ćete mu ga, prijatelji moji, kad prosudite da je vrijeme za to.
Tri sam sata potanko opisivao sve što sam doživio otkad se nismo vidjeli. Oni mi nisu imali bogzna što ispripovijedati, njihov život bijaše jednoliko čislo sretnih i mirnih dana.
Gospođa Lebel bila je još uvijek lijepa. Ona se nije promijenila, ali ja jesam. I sama je to primijetila rekavši da joj se ne činim onako svjež i dobar kao u vrijeme našeg rastanka. U tom je imala pravo: zlosretni susret s Renaudovom postarao me je za mnogo godina, a lažna mi je Lascarisova prouzročila mnogi jad i nevolju.
Pošto se mnogo puta izljubismo i izgrlismo, supruzi krenuše u Soleure, a ja se za ručak vratih u Ženevu, ali bijaše mi potreban odmor tako da nisam ni pomišljao da večeram sa savjetnikom i njegovim prijateljicama, te mu napisah da mi nije dobro pa da stoga neću imati zadovoljstvo da ih vidim do sutradan. Zatim odoh na spavanje.
Idućeg dana, a to bijaše uoči dana što sam ga odredio za onaj moj ručak u Tronchinovoj ladanjskoj kući, naredih svom domaćinu da spremi ručak i neka ništa ne štedi. Nisam zaboravio naručiti ponajbolja vina, najfinije likere, sladolede i sve što treba za punč. Rekoh mu da će nas biti šestoro, jer sam predviđao da će se tamo naći i gospodin Tronchin. Nisam se prevario, jer se i on zatekao u svojoj lijepoj kući kako bi nas ugostio, te se nisam morao mnogo truditi da ga zadržim. Naveče mi se učini da nije potrebno da u tajnosti od savjetnika i triju prijateljica držim onaj ručak, i to u prisustvu Helene, koja se napravi da o tome ništa ne zna, rekavši da ju je majka upozorila da će je nekud povesti na ručak.
– Drago mi je – dodala je – da znam što to ne može biti nigdje drugdje već u lijepoj kućigospodina Tronchina.
Moj ručak bijaše takav da bi ga zaželio i najbolji sladokusac, a Hedviga je tome pridonijela svom svojom draži. Ta neobična djevojka razrađivala je teologiju s toliko ljupkosti, a svom umovanju davala je tako moćnu privlačnost da bijaše nemoguće da čovjek ne pokaže najveće ushićenje, ako se već nije osjećao potpuno uvjerenim. Nikada nisam vidio teologa koji bi s tolikom lakoćom, s takvim bogatstvom i dostojanstvom, poput te mlade i lijepe osobe koja me je za vrijeme tog ručka potpuno upalila, bio u stanju raspravljati o najapstraktnijim tačkama te znanosti. Gospodin Tronchin, koji nikada još ne bijaše čuo Hedvigu, stoput mi zahvali što sam mu pružio to zadovoljstvo; a budući da nas je morao ostaviti u trenutku kad smo ustajali od stola, pozva nas da se opet nađemo u istom društvu za dva dana.
Za vrijeme deserta svu moju pažnju zaokupi pastor, koji poče podsjećati na svoju negdašnju ljubav prema Heleninoj majci. Njegova je ljubavnička rječitost rasla što je više vlažio grlo šampanjskim i ciparskim vinima ili kolonijalnim likerima. Majka ga je ljubazno slušala i ljupko ga je korila.
Gospođice i ja nismo mnogo popili. Međutim raznolikost pića, a napose punč, učinili su svoje, te pri kraju moje ljepotice bijahu već malko pripite. Njihovo veselje bijaše dražesno ali neumjereno. Iskoristih tu opću razdraganost, te od dvoje postarijih ljubavnika zatražih dozvolu da gospođice povedem u šetnju po obali jezera, a to mi je odobreno od sveg srca. Iziđosmo držeći se pod ruku i za nekoliko časaka se izgubismo iz vida.
– Znate li – rekoh Hedvigi – da ste osvojili srce gospodina Tronchina?
– Što bih s njime učinila? Uostalom, taj mi je čestiti bankar postavio glupa pitanja.
– Ne biste trebali očekivati da vam svi mogu postavljati pitanja koja su na vašoj visini.
– Moram vam reći da mi nikada nitko nije postavio pitanje koje bi mi se svidjelo višenegoli ono vaše. Jedan glupi i bogobojazni teolog što se nalazio pri dnu stola izgledao je sablažnjen pitanjem, a još više odgovorom.
– A zašto?
– On tvrdi da sam vam morala odgovoriti da Isus Krist ne bi mogao oploditiSamarićanku. Kad bih bila muško, kazao mi je, on bi mi objasnio koji je tome razlog, ali budući da sam žena, a uz to još djevojka, ne može sebi dopustiti da kaže nešto što bi u meni moglo pobuditi svakojake misli. Voljela bih da mi vi kažete ono što mi taj glupan nije htio reći.
– Vrlo rado, ali morate mi dopustiti da otvoreno govorim te da pretpostavim da steupoznati s ustrojstvom muškarca.
– Da, govorite otvoreno, jer ovdje nas nitko ne može čuti, ali moram vam priznati dasam upoznata s ustrojstvom muškarca samo teoretski i na temelju čitanja. Uostalom, nemam nikakve prakse. Vidjela sam kipove, ali nikada nisam vidjela a kamoli proučila pravoga muškarca. A ti, Heleno?
– Ja nisam htjela.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:28 pm





– Zašto ne? Nije loše sve znati.
– No dobro, dražesna Hedvigo, onaj vaš teolog vam je htio reći da Isus nije mogaodoživjeti erekciju.
– Šta je to?
– Dajte mi svoju ruku.
– Osjećam, a tako sam i zamišljala, jer bez te prirodne pojave muškarac ne bi mogaooploditi svoju družicu. A onaj glupavi teolog tvrdi da je to nekakvo nesavršenstvo!
– Da, jer ta pojava ima korijen u želji, a istina je, lijepa Hedvigo, da se to kod mene ne bidesilo kad mi se vi ne biste sviđali i kad ne bih po onom što u vas vidim zamislio najzamamnije ljepote onoga što ne vidim. Sada imi pak vi iskreno recite ne ćutite li i vi, osjećajući tu ukrućenost, neko ugodno golicanje?
– Priznajem, i to upravo na mjestu koje pritišćete. Zar ti, draga moja Heleno, ne osjećaškao i ja neko slatko draškanje dok slušaš što nam gospodin tako ispravno govori?
– Da, osjećam, ali ja to osjećam veoma često i onda kad me na to ne pobuđuje nikakavrazgovor.
– A tada vas – rekoh joj – priroda tjera da to ovako umirite, zar ne?
– Nipošto.
– Oh! pa da! – kaza Hedviga. – Čak i kad spavamo, ruka nam sama od sebe pođe onamo,a bez tog olakšanja, čitala sam da bismo imale strašnih bolesti.
Nastavljajući taj filozofski razgovor koji je mlada teološkinja posve učeno vodila, a koji je lijepu put njene rođakinje oživljavao rumenilom sladostrašća, stigosmo do obale divnog jezerca do kojeg se silazilo mramornim stubištem. Iako je bilo svježe, glave nam bijahu vruće i meni pade na pamet da im predložim neka namoče noge u vodu, uvjeravajući ih da će im to koristiti, te ih zamolih neka mi ukažu čast da ih izujem.
– Hajdmo – na to će nećakinja – pristajem.
– I ja – kaza Helena.
– Sjednite, dakle, gospođice, na prvu stepenicu.
One sjedoše, a ja se, stavši na četvrtu stepenicu, zabavih time da ih izujem, hvaleći ljepotu njihovih nogu, i tog sam se časa pravio kao da me ne zanima da pogledam na ono iznad koljena. Zatim ih pozvah da siđu do vode tako da su morale zadignuti suknje, a ja sam ih još ohrabrivao.
– No dobro – kaza Hedviga – i muškarci imaju butine.
Helena, koja se stidjela što je manje hrabra od svoje sestrične, ne htjede zaostati.
– Dođite, dražesne moje Najade – rekoh im – dovoljno je. Mogle biste se prehladiti akodulje ostanete u vodi.
Popeše se natraške, držeći još uvijek suknje zadignute i strahujući da ne nakvase haljine, a ja ih obrisah svim rupčicima što sam ih imao. Ta ugodna dužnost omogući mi da vidim i da dodirnem sve po miloj volji, te čitaocu zacijelo nije potrebna moja zakletva pa da mu bude jasno da sam se sav tome predao. Lijepa mi nećakinja reče da sam odviše radoznao, ali Helena se tako nježno i čeznutljivo prepustila da sam se morao nadljudski svladavati da ne odem još dalje. Naposljetku, navukavši im ponovo čarape i cipele, rekoh im da sam očaran što sam vidio tajne ljepote dviju najljepših osoba u Ženevi.
– Kako je to na vas djelovalo? – upita me Hedviga.
– Ne usuđujem vam se kazati da pogledate, ali obje možete osjetiti.
– Okupajte se i vi.
– To je nemoguće, za muškarca je to odviše dugotrajan posao.
– Ali imamo još puna dva sata, a ne moramo strahovati da bi netko naišao.
Taj odgovor mi dade naslutiti svu sreću koja me je očekivala, ali prosudih da nije mudro izlagati se kakvoj bolesti ako u takvom stanju uđem u vodu. Ugledavši jedan paviljon u neposrednoj blizini i uvjeren da ga je gospodin Tronchin ostavio otvorena, uhvatih pod ruku one ljepotice i povedoh ih onamo, ne ostavivši im vremena da prozru moje namjere.
Taj paviljon bijaše pun glinenih ćupova, lijepih slika, ali vredniji od svega bijaše jedan široki i lijepi divan, spremljen za odmor i uživanje. Sjedeći ondje između one dvije ljepotice i ne štedeći milovanja, rekoh im da im želim pokazati ono što još nikada nisu vidjele, a istovremeno njihovim pogledima izložih glavnog pokretača čovječanstva. One ustadoše kako bi mi se bolje divile, a ja tada svaku uhvatih za jednu ruku i omogućih im umjetni užitak, ali pri tom poslu veoma ih začudi obilat izljev tekućine.
– To je verbum – rekoh im – veliki tvorac čovječanstva.
– Divno! – uskliknu Helena smijući se tom nazivu.
– Pa i ja – na to će Hedviga – imam verbum, a pokazat ću vam ga ako izvolite pričekatikoji časak.
– Polegnite na me, lijepa Hedvigo, pa ću vas poštedjeti truda da ga sami izazovete, a jaću to učiniti bolje od vas.
– U to rado vjerujem, ali ja to nikada nisam činila s muškarcem.
– Niti ja – kaza Helena.
Tada ih postavih pred sebe, njihove me ruke obujmiše te ih ponovo dovedoh u stanje slatkog klonuća. Zatim sjedosmo, i dok sam rukama prelazio po njihovim dražima, pustio sam da se zabavljaju dodirujući me po miloj volji, sve dok im na kraju ne ovlažih ruke novim izljevom sjemene tekućine, koju one radoznalo proučavahu na svojim prstima.
Vrativši se u dolično stanje, još pola sata provedosmo u cjelivanju, a zatim im kazah da su me napola usrećile, ali da bi djelo milosrđa usavršile, nadao sam se da će razmisliti o tome kako da mi ukažu prave milosti. Tada im pokazah male zaštitne kesice koje su Englezi izumjeli kako bi lijepi spol zaštitili od svake bojazni. Te male vrećice, kojih im namjenu objasnih, izazvaše njihovo divljenje, a teološkinja reče svojoj rođakinji da će razmisliti o tome. Postavši tako njihov prisan prijatelj i na najboljem putu da budem i više od toga, vratih se s njima prema kući, gdje Heleninu majku i pastora nađosmo kako šeću pored jezera.
Vrativši se u Ženevu, odoh provesti veče s one tri prijateljice. Dobro sam pazio da od savjetnika sakrijem svoju pobjedu nad Helenom, jer bi ta novost samo iznova pobudila njegove nade, a on bi uzalud gubio vrijeme i trud. Ni ja sam ne bih ništa postigao bez one teološkinje, ali budući da se Helena divila svojoj rođakinji, bojala se da ne ispadne gluplja od nje ako odbije da se povede za njom u raspojasanim činima, što kod ove bijaše u skladu sa slobodom njena duha.
Helena ne dođe to veče, ali sutradan je vidjeh kod njene majke, jer je učtivost zahtijevala da udovici odem zahvaliti na časti koju mi bijaše ukazala. Primila me je prijateljski te me predstavi dvjema mladim osobama, veoma poželjnim, koje je imala na stanu i koje bi me zanimale da sam morao u Ženevi ostati dulje vremena; no budući da sam tamo imao ostati tek nekoliko dana, Helena je zaokupljala svu moju pažnju.
– Sutra – reče mi ta dražesna djevojka – moći ću vam nešto kazati za vrijeme ručka kodgospodina Tronchina, a mislim da je Hedviga zacijelo smislila tajnu da u potpunoj slobodi zadovolji vaše želje.
Bankarov ručak bijaše odličan. On se silno ponosio time što mi je uspio pokazati da krčmarev ručak nikako ne može biti ravan onome što ga priređuje bogati kućedomaćin, koji ima dobrog kuhara, biran podrum, lijepo posuđe i prvorazredan porculan. Za stolom nas bijaše dvadeset, a sva ta svečanost bijaše upriličena za učenu teološkinju i mene, bogatog stranca što je velikodušno trošio svoj novac. Tamo zatekoh gospodina Ximenesa, koji bijaše samo zato došao iz Ferneya. On mi kaza da me gospodin Voltaire očekuje, no ja sam donio glupu odluku da ne odem tom velikanu.
Hedviga je blistala. Nakon ručka svi htjedoše pomilovati tu zaista neobičnu djevojku, tako da ni časa nisam mogao s njom nasamo porazgovoriti kako bih joj iskazao svoju ljubav. Međutim, odvojio sam se s Helenom, koja mi reče da sutradan njena rođakinja s pastorom dolazi na večeru njenoj majci.
– Hedviga će – dodala je – ostati, pa ćemo zajedno spavati, kao što to biva svaki puta kaddođe sa svojim ujakom na večeru. Moramo dakle znati biste li vi pristali, ako želite s nama provesti tu noć, da se sakrijete na jedno mjesto koje ću vam pokazati sutra ujutro u jedanaest sati. U to vrijeme dođite posjetiti moju majku, a ja ću ugrabiti zgodnu priliku da vam pokažem »krovište. Tamo vam neće biti udobno, ali bit ćete u sigurnosti, a ako vam bude dosadno, zabavljajte se misleći na to da mi mnogo mislimo na vas.
– Hoću li ostati dugo skriven?
– Najviše četiri sata, zato što se u sedam sati zatvaraju ulična vrata te se nakon togaotvaraju samo onima koji pozvone.
– A da li bi me se moglo čuti kad bi mi se desilo da zakašljem na onome mjestu gdje ćuse nalaziti?
– Da, možda bi se čulo.
Sutradan posjetih udovicu, a Helena, ispraćajući me, pokaza mi jedna zatvorena vrata između dva stubišta.
– U sedam sati – reče mi – naći ćete ih otvorena, a kad uđete, zatvorite se pomoćukračuna. Pazite da vas nitko ne vidi kad budete dolazili.
Petnaest minuta prije sedam bijah već zatvoren u onoj komorici, gdje nađoh jedno sjedalo, što bijaše veoma zgodna okolnost, jer se inače ne bih mogao ni ispružiti, a ne bih mogao ni stajati. Bijaše to prava rupčaga, a po mirisu razabrah da se tamo spremaju šunke i sirevi, ali tada ih nije bilo, jer sam se potrudio da desno i lijevo ispipam kako bih se malko snašao u dubokoj tmini. Oprezno koračajući na sve strane, osjetih nešto meko što se opiralo, pružih ruku i razabrah da je to neko platno. Bijaše to ubrus, a u njemu još jedan s dva tanjura, usred kojih se nalazila lijepo pečena kokoška s nešto kruha. Odmah pored toga nađoh i jednu bocu s čašom. Bijah zahvalan mojim lijepim prijateljicama što su mislile i na moj želudac, ali sam obilato ručao, i to iz opreza, nešto kasnije, te odgodih da se tim stvarima počastim sve dok se ne približi vrijeme za ljubav.
U devet sati dadoh se na jelo, a budući da nisam imao vadičepa ni noža, bijah prisiljen da grlić boce razbijem pomoću komada opeke što sam ga srećom uspio iščupati iz popločanog poda na kome sam se nalazio. Bijaše to odlično staro vino iz Neuchatela. Pored toga, ona kokoš bijaše punjena kako se samo poželjeti može, te mi ta dva sredstva za jačanje dokazaše da one dvije nimfe ipak imaju nekakvog pojma o tjelesnom ustrojstvu ili da ih je pri tome dobro poslužio puki slučaj. Spokojno bih proveo vrijeme u onoj komorici da me nije često posjećivao jedan štakor, kojeg je najavljivao ogavan zadah te mi je to uzrokovalo mučninu. Sjetio sam se da mi se ista neugodnost već bijaše desila i u Kolnu, i to u sličnim okolnostima.
Napokon otkuca deset sati, a pola sata kasnije začuh neki glas – bio je to pastor, koji je silazio i razgovarao. Preporučio je Heleni neka s njegovom nećakinjom ne izvodi ludorije u toku noći i neka mirno spavaju.
U svojoj dugoj pustopašnoj karijeri, u toku koje me moja nesavladiva sklonost prema lijepom spolu navela da se služim svim mogućim načinima zavođenja, zavrtio sam glavama nekoliko stotina žena čije draži bijahu osvojile moj razum, ali ono što mi je neprestano ponajbolje polazilo za rukom bijaše to što sam pazio da početnice, to jest one u kojih su prepreku predstavljali moralni principi ili predrasude, napadam samo u društvu još neke žene. Zarana sam uvidio da se djevojka teško dade zavesti upravo zato što joj nedostaje hrabrosti. Međutim, kad je s nekom prijateljicom, ona se prilično lako predaje: slabosti jedne prouzrokuju i pad druge. Očevi i majke vjeruju sasvim suprotno, ali nisu u pravu. Oni obično odbijaju da svoju kćer povjere nekom mladiću, bilo za ples bilo za šetnju, ali popuštaju ako ta mlada osoba ima za čuvaricu koju od svojih prijateljica. Ponavljam da griješe, jer ako mladić umije pri tome postupiti kako valja, njihova je kći izgubljena. Neki lažan sram i jednu i drugu sprečava da zavođenju suprotstave tvrdokoran otpor, a čim je učinjen prvi korak, pad je neizbježiv i brz. Dovoljno je da prijateljica dopusti da joj se ukrade i najsitnija milost, zbog koje ne mora ni porumenjeti, pa da upravo ona bude prva koja će svoju prijateljicu nagnati da udijeli još veću milost, a ako je zavodnik vješt, ona će nedužna, i ne pomišljajući na to, prevaliti odviše dugi put a da bi mogla uzmaknuti. Uostalom, što je neka mlada osoba nedužnija, to su joj manje poznati putovi i cilj zavođenja. I bez njena znanja, privlači je tajna užitka, u to se umiješa i radoznalost, a prilika učini ostalo.
Moguće je, na primjer, da bih i bez Helene uspio zavesti učenu Hedvigu; ali siguran sam da nikada ne bih uspio s Helenom izići na kraj da ova nije vidjela kako mi njena rođakinja svašta dopušta i kako je sa mnom slobodna, što se njoj bez sumnje činilo posve suprotnim čednosti i onome što pristaje dobro odgojenoj djevojci.
Malo nakon pastorova odlaska, začuh kako je netko triput pokucao na vratima mog skrovišta. Otvorih, i ruku mi uhvati neka ruka meka poput baršuna. Uzdrhtah čitavim svojim bićem. Bijaše to Helenina ruka, i na taj dodir tijelom mi prostruja grč slasti, a već me je taj trenutak sreće nagradio za ono moje dugo čekanje.
– Pođite lagano za mnom – reče mi poluglasno čim je ponovo zatvorila ona vratašca, noja je u svom nestrpljenju punom sreće nježno stegoh u svom naručju i dadoh joj naslutiti kako je na me djelovala već samim svojim prisustvom, te se uvjerih u to da je savršeno krotka.
– Budite razboriti – reče mi – prijatelju, i polako se penjimo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:29 pm



Pipajući pođoh za njom, i na kraju neke duge i mračne galerije ona me uvede u neku sobu bez svjetla, koju je za nama opet zatvorila; zatim otvori jednu drugu, osvijetljenu sobu, u kojoj spazih gotovo posve svučenu Hedvigu. Čim me opazi, pođe mi u susret raširenih ruku i žarko me poljubi, te mi na taj način izrazi najveću zahvalnost zbog strpljenja što sam ga imao u onom žalosnom brlogu.
– Božanska moja Hedvigo – rekoh joj – da vas nisam ludo volio, ne bih ni četvrt sataostao u onom groznom skrovištu; ali samo o vama ovisi da svakoga dana provodim po četiri sata ondje, i to za sve vrijeme što se budem ovdje nalazio. Ali ne gubimo vrijeme; pođimo leći, prijateljice moje.
– Lezite vas dvoje – na to će Helena – ja ću noć provesti na kanapeu.
– Oh! to nikako, draga moja sestrično – uzvikne Hedviga – na to nemoj ni pomišljati.Naša sudbina mora biti potpuno jednaka.
– Da, božanska Heleno, da – rekoh joj pošavši da je poljubim – ja podjednako volim ijednu i drugu, a sve to okolišanje samo je gubitak dragocjena vremena, koje sam mogao iskoristiti da vam ukažem svoju nježnu ljubav. Povedite se za mnom. Svući ću se i leći usred postelje. Brzo dođite svaka s jedne strane pa ćete vidjeti volim li vas onako kako to zaslužujete. Ako smo ovdje na sigurnom, pravit ću vam društvo sve dok mi ne kažete da odem, ali molim vas da ne gasite svjetlo.
U tren oka, sveudilj filozofirajući o stidu s onom učenom teološkinjom, pred njihovim očima ukazah se nag poput Adama. Hedviga porumenje i, možda strahujući da bi daljnjim oklijevanjem izgubila štogod u mojim očima, odbaci i posljednji veo sramežljivosti, navodeći sv. Klementa Aleksandrijskog, koji kaže da stid leži samo u košulji. Ja sam naglas hvalio njene ljepote, savršenstvo njenih oblika, sve u cilju da ohrabrim Helenu koja se polako svlačila; ali jedan prijekor o nepodesnom stidu što joj ga uputi sestrična imao je veće djelovanje od svih onih hvala što sam ih ja tako obilato dijelio. Napokon i ta Venera osvanu u prirodnom stanju, ni sama ne znajući šta bi s rukama, pokrivajući jednom dio svojih najskrovitijih draži a drugom jednu dojku, tako da bijaše sva smetena što nije u stanju da sve sakrije. Očaravala me je njena sramežljiva neugodnost, ta borba između stidljivosti što izdiše i sladostrašća.
Hedviga bijaše viša od Helene, koža joj je bila svjetlija a grudi dvaput veće; ali Helena je bila življa, nježnijih oblika, grudi joj bijahu izvajane kao u Medičejske Venere.
Kad se malo osmjelila i složila sa svojom rođakinjom, nekoliko časaka provedosmo promatrajući se, a zatim legosmo. Priroda je zahtijevala svoje i samo smo tražili kako da je zadovoljimo. Pokriven sigurnosnom kapicom, za koju nisam strahovao da će se poderati, svrstah Hedvigu među žene, a kad to žrtvovanje bijaše dovršeno, ona me prekri cjelovima i kaza da trenutak boli nije bio ništa u usporedbi sa zadovoljstvom.
Helena, šest godina mlađa od Hedvige, uskoro i sama dođe na red, ali najljepše runo što sam ga igda vidio predstavljalo je malu zapreku, Ona ga razmaknu objema rukama i, ljubomorna na uspjeh svoje sestrične, iako bez bolnog kidanja nije mogla biti upućena u ljubavne tajne, samo je uzdisala od sreće, uzvraćajući mi trud i kao da se sa mnom nadmetala u nježnosti i ljubavi. Njene draži i pokreti skratiše mi to ugodno žrtvovanje, a kad iziđoh iz svetišta, moje dvije ljepotice spoznaše da trebam odmora.
Žrtvenik bijaše poškropljen krvlju žrtava te zajednički izvršismo osvježavajuće pranje, oduševljni što se možemo uzajamno pomagati.
Ponovo oživjeh pod njihovim nemirnim i radoznalim rukama, te ih to ispuni radošću. Tada im rekoh koliko želim da obnavljam svoju sreću za sve vrijeme što ću ga još provesti u Ženevi, ali one mi, uzdahnuvši, kazaše da je to nemoguće.
– U toku pet-šest dana možda uzmognemo prirediti još jednu takvu svetkovinu, ali to ćebiti sve. Pozovite nas – reče mi Hedviga – sutra na večeru u ono vaše svratiste, pa će nam možda slučaj pružiti priliku da se osladimo kakvim dobrim zalogajem.
Prihvatih taj prijedlog.
Opet se raspoložismo, a ja, poznavajući svoju narav i varajući ih kako sam god htio, nekoliko sam ih sati ispunjao srećom, prelazeći pet-šest puta s jedne na drugu prije negoli sam iscrpio svoju snagu i dospio do vrhunca užitka. U stankama, videći da su krotke i požudne, s njima sam izvodio najteže Aretinove stavove, što ih je toliko zabavljalo da se to ne može izraziti. Obilato smo cjelivali sve ono što bi izazivalo naše divljenje, a u trenutku kad je Hedviga svoje usne priljubila na otvor pištolja, naboj se omaknu i natopi joj lice i grudi. Bijaše sva sretna te se zabavljala promatrajući, ne bi li kao radoznala fizičarka spoznala cilj te navale što joj se učinila čudesnom. Noć nam se učini kratkom, iako nismo uludo izgubili ni trenutka, a ujutro, u cik zore, morali smo se rastati. Ostavih ih u postelji a ja sam sretan uspio da iziđem neopažen.
Pošto sam spavao sve do podneva, ustadoh i umivši se pođoh u posjetu pastoru, kome sam neštedimice hvalio njegovu dražesnu nećakinju. Bijaše to najsigurniji način da ga navedem da sutradan dođe na večeru u moje svratiste.
– U gradu smo – rekoh mu – pa ćemo moći ostati zajedno dokle god želimo, ali nastojtedovesti i onu zgodnu udovicu s njenom kćerkom.
On mi to i obeća.
Te večeri odoh posjetiti savjetnika i one tri prijateljice, kojima se dakako učini da sam pomalo hladan. Tvrdio sam da me jako boli glava. Rekoh im da onoj učenoj djevojci priređujem večeru, te ih pozvah neka dođu zajedno sa savjetnikom, no bijah već predvidio da će se ovaj tome suprotstaviti, zato što bi to dalo povoda raznim naklapanjima.
Pobrinuo sam se da najbolja vina budu glavni dio te moje večere. Pastor i njegova prijateljica obilno su pili, a ja sam što sam bolje znao i umio povlađivao toj njihovoj sklonosti. Kad vidjeh da im je to malko udarilo u glavu i da su posve zaokupljeni svojim negdašnjim uspomenama, dadoh znak onim dvjema ljepoticama da iziđu kao da žele potražiti stanoviti kutić. Praveći se kao da ću im ga pokazati, iziđoh zajedno s njima te ih uvedoh u jednu drugu sobu rekavši im neka me pričekaju.
Vrativši se i vidjevši da je ono dvoje starih posve zaokupljeno sobom, tako da su me jedva i primijetili, napravih punč i, pošto sam ih poslužio, rekoh da ću ga ponijeti i gospođicama koje se zabavljaju razgledavajući slike. Nisam gubio ni časka, pa sam se više puta pojavljivao, što se njima učini veoma zanimljivim. Ti ukradeni užici imaju neizrecivu draž. Kad bijasmo gotovo zadovoljeni, vratismo se zajedno, a ja udvostručih punč. Helena je svojoj majci hvalila one slike i nagovarala je neka ih pođe razgledati zajedno s nama.
– To me ne zanima – odvrati ova.
– No dobro! – nadoveza Helena – hajdemo ih ponovo vidjeti.
Nalazeći da je to lukavstvo divno, izađoh zajedno s mojim junakinjama, pa napravismo čuda. Hedviga je filozofirala o zadovoljstvu i rekla mi je da ga nikada ne bi spoznala da ja nisam kojim slučajem upoznao njenog ujaka. Helena nije govorila, ali budući da je bila sladostrasnija od svoje rođakinje, gubila je svijest poput kakve golubice, ponovo oživljavajući da bi čas kasnije iznova zamrla. Divio sam se toj neobičnoj plodnosti, koja je međutim ipak dosta česta; četrnaest puta prešla je iz života u smrt, dok sam ja za to vrijeme obavio samo jedan čin. Istina je da mi to bijaše već šesti krug, kao i to da sam poneki put usporavao svoj polet, kako bih uživao u njenoj sreći.
Prije no što se rastadosmo obećah im da ću svakoga dana posjećivati Heleninu majku, kako bih došao u priliku da saznam koju ću noć moći s njima provesti prije negoli odem iz Ženeve. Rastadosmo se u dva sata ujutro.
Tri-četiri dana kasnije, Helena mi u dvije riječi kaza da će tog dana Hedviga s njom spavati te da će u isto vrijeme ostaviti svoja vrata otvorena.
– Doći ću.
– A ja ću doći da vas tamo zatvorim, ali bit ćete u tami zbog služavke koja bi moglaotkriti svjetlost.
Bio sam tačan, a kad odzvoni deset sati, obje dođoše izvan sebe od radosti.
– Zaboravila sam vas upozoriti – reče mi Helena – da ćete ovdje naći kokošku.
Bio sam gladan te je začas progutah, a zatim se prepustismo sreći.
Imao sam otputovati za dva dana. Bijah primio dva pisma od gospodina Raibertija. U jednom od njih javljao mi je da je postupio u skladu s mojim uputama što se tiče Corticellijeve; a u drugom da će ona vjerojatno za vrijeme poklada plesati uz plaću kao prva statistica. U Ženevi više nisam imao nikakva posla, a gospođa d'Urfe me je, prema našem dogovoru, čekala u Lyonu. Morao sam otići onamo. Stoga je ona noć što sam je trebao provesti s tim djevojkama bila i moj posljednji posao.
Moje poduke bijahu urodile plodom, te su one moje dvije učenice postale veoma učene u umjetnosti uživanja i davanja sreće. Ali u predasima radost je ustupala mjesto žalosti.
– Moj prijatelju, bit ćemo nesretne – reče mi Hedviga – i bile bismo spremne da pođemos tobom, ako se želiš o nama brinuti.
– Mile moje prijateljice, obećavam vam da ću se vratiti prije nego prođu dvije godine –rekoh im. I zaista, nisu morale ni tako dugo čekati.[23] U ponoć zaspasmo i, probudivši se u četiri sata, sve do šest nastavismo slatko bojevanje. Pola sata kasnije napustio sam ih, iscrpljen od umora, pa čitav dan provedoh u postelji. Uveče posjetih savjetnika i njegove mlade prijateljice. Tamo zatekoh Helenu koja je umjela hiniti da zbog mog odlaska nije žalosnija od drugih i, da bi još bolje prikrila svoju igru, dopustila je da je savjetnik cjeliva kao i druge. Što se mene tiče, povedoh se za njenim lukavstvom te je zamolih neka svojoj učenoj rođakinji izruči moje pozdrave i neka me ispriča što se nisam osobno s njom oprostio.
[23] Casanova je zacijelo i treći put boravio u Ženevi, o čemu ne priča u svojim memoarima. Prema pismima pronađenim u Duxu, boravio je ondje potkraj studenog i početkom prosinca 1762. nakon svog drugog boravka u Torinu.
Odoh narednog dana rano ujutro, a sutradan uveče stigoh u Lyon. Tamo ne nađoh gospođu d'Urfe; bijaše otišla na svoje imanje što ga je posjedovala u pokrajini Bresse. Nađoh jedno pismo u kojem mi je kazivala da bi joj bilo veoma drago da me ondje vidi, i ja smjesta pođoh, ne gubeći ni časa.
Primila me je kao i obično, a ja joj odmah navijestih da bih morao otići u Torino da tamo sačekam Frédérica Gualdoa,[24] tada poglavara reda, pa joj preko proročanstva otkrih da će i on sa mnom doći u Marseille te da će je tamo usrećiti. Prema tom proročanstvu, nije smjela ni pomišljati da se vrati u Pariz prije nego se susretne s nama. Proročanstvo joj kaza još i to da treba da čeka na moje vijesti u Lyonu, zajedno s malim d'Arandom, koji mi se mnogo mazio preklinjući me neka ga povedem sa sobom u Torino. Jasno je da sam umio odbiti te njegove molbe.
[24] Gualdo, za koga neki smatraju da je bio Venecijanac, a drugi misle da je bio Nijemac, u 17. je stoljeću slovio kao jedan od najvećih poznavalaca kabale.
Kad se vratila u Lyon, gospođi d'Urfe trebalo je petnaest dana da mi nađe pedeset tisuća franaka koji bi mi mogli ustrebati na tom sretnom putovanju. U toku tih petnaest dana upoznao sam se s gospođom Pernon te sam potrošio mnogo novca kod njenog muža, bogatog tvorničara, kako bih dao sašiti elegantnu odjeću. Gospođa Pernon bijaše lijepa i duhovita. Ljubavnik joj je bio neki Milanežanin po imenu Bono, koji je obavljao poslove za švicarskog bankara Saccoa. Na taj je način gospođa Pernon uredila da Bono preko svog bankara isplati gospođi d'Urfe onih pedeset tisuća franaka koje mi je ona uručila. Predala mi je i tri haljine što ih bijaše obećala Lascarisovoj, ali koje Corticellijeva nije nikada vidjela. Jedna od tih haljina bijaše od sibirske kune, i veoma lijepa. Napustih Lyon opremljen poput princa i odoh za Torino, gdje sam našao onog čuvenog Gualdoa, koji ne bijaše nitko drugi no pokvareni Ascanio Pogomas, kojega sam pozvao iz Berna. Mislio sam da će mi biti lako tog lakrdijaša navesti da odigra ulogu koju mu bijah namijenio. Međutim, budućnost je pokazala da sam se itekako prevario.
Nisam se mogao oteti želji da se zadržim jedan dan u Chamberyju i posjetim onu svoju lijepu redovnicu. Nađoh je lijepu, spokojnu i zadovoljnu, ali još uvijek ucviljenu zato što je izgubila onu svoju mladu gojenicu, koju bijahu udali.
Stigavši u Torino početkom prosinca,[25] u Rivoliju nađoh Corticellijevu, koju vitez Raiberti bijaše obavijestio o mom dolasku. Uručila mi je pismo od tog poštenog čovjeka, u kojem mi je ovaj naznačio kuću što je bijaše unajmio za mene, budući da nisam htio odsjesti u svratištu, pa sam se bez oklijevanja ondje smjestio.
[25]... početkom prosinca. – Prema pismima nađenim u Duxu, Casanova je bio u Torinu sredinom rujna, ili čak ranije, sve do studenoga 1762. kada je izagnan. Zatim je otišao u Ženevu i Chambery, još jednom je prošao kroz Torino (u siječnju 1763), a otud je otišao u Milano (potkraj siječnja ili početkom veljače 1763).

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:30 pm





VII
Dolazak u Milano - Plesačica iz Pavije - Grofica A. B. - Razočaranje - Markiz Triulzi -
Zenobia - Grofičino poniženje - Zenobijino vjenčanje u Cascina de'Pomi - Faraon - Odlazim iz Milana s Croceovom ljubavnicom - Dolazak u Genovu
U Torinu sam uzeo novog slugu koji se zvao Clairmont, a bijaše porijeklom Francuz. Passana, koji me je dočekao, otpravio sam u Genovu, gdje mu je živjela obitelj, i dao mu novaca da se do mog dolaska ima čime prehraniti. U Torinu sam mogao provesti mnogo lijepih dana živeći u sreći s novom ljubavlju koja se zvala Agata, no bijah obećao gospođi d'Urfe da ću joj se oko Urkrsa pridružiti u Francuskoj, a kako u to vrijeme već bijaše sklopljen mir, to mi se žurilo da posjetim Englesku.
Iz Torina sam pošao s vitezom Rosignanom, naumivši da se zadržim u Casalu, koji je imao operu buffu.
Moj pratilac, rečeni vitez Rosignan, bio je naočit čovjek, vrstan oficir, volio je vino, i žene, a još više mladiće. Sviđao mi se stoga što je, iako ne bijaše književno obrazovan, znao napamet cijelu Božansku komediju. U životu je pročitao samo tu jednu knjigu, i svakog bi časa, svakim povodom, navodio odlomke iz nje, tumačeći ih po svom nahođenju. Bila je to smiješna nastranost zbog koje ga često nisu podnosili u društvu. No zato su ga voljeli oni koji dobro poznaju velikog pjesnika i dive se njegovoj umjetnosti. Ipak se i tu potvrdila stara poslovica koja kaže da se valja čuvati onog koji je pročitao samo jednu knjigu.
Kako u operi nisam našao ništa zanimljiva, otišao sam u Paviju, gdje me, iako bijah nepoznat, odmah predstaviše markizi Corti u njenoj raskošnoj loži gdje je primala sve strance otmjena izgleda. Ondje sam godine 1786. upoznao njena plemenitog sina koji me je počastio svojim prijateljstvom. Umro je mlad u Flandriji kao general-major. Moje suze bijahu isprazna posmrtna počast tom čovjeku kog su resile velike vrline i za kojim su žalili svi što su ga poznavali. Da je poživio, dovinuo bi se do najviših počasti, ali Vitae summa brevis spes nos vetat inchoare longas.3
3. Kratkoća života brani nam dugu nadu. Netačni citat iz Horacijevih Carm., I, 4, 15.
U Paviji sam ostao svega dva dana, ali bijaše pisano da mi se desi jedna zgoda po kojoj sam se pročuo.
Za drugog baleta u operi jedna je plesačica, odjevena u hodočasnicu, pružala svoj šešir prema ložama kao da moli milodare. Ja sam bio u loži markize Corti. Kad se našla ispod nas, spustih joj u šešir kesu u kojoj je bilo dvadesetak dukata. Ona je, smijući se od radosti, spremi u džep, a cijeli parter zapljeska. Zapitao sam markiza Belcredija, koji je stajao kraj mene, da li je netko uzdržava, a on mi kaza da ima samo nekog francuskog časnika koji je uvijek bez prebijene pare. Nadovezao je da je posjećuje svakog dana.
Vrativši se u svratiste sjedoh za večeru s gospodinom Basilijem, pukovnikom u službi modenskog vojvode, kadli u sobu banu ona plesačica s nekom starijom ženom i posve mladim djevojčetom. To joj bijahu majka i sestra. Došla mi je zahvaliti, rekavši da me je poslala sama providnost, jer njihova bijeda bijaše velika. Kako smo večeru već načeli, pozvah ih za drugi dan, i one radosno obećaše.
Kad sam se sutradan odijevao veseleći se pomisli da sam nesebično usrećio jednu djevojku, Clairmont mi javi da neki francuski časnik želi sa mnom razgovarati. Dadoh ga uvesti i zapitah ga čime mu mogu biti na usluzi.
– Ja vam, gospodine Mlečaninu, predlažem tri stvari, od kojih po volji možete izabratijednu. Ili da otkažete današnju večeru, ili da mene pozovete, ili pak da iziđete sa mnom, pa da se negdje ogledamo mačevima.
Clairmont, koji je tog časa raspirivao vatru, ne dade mi vremena da odgovorim tom luđaku, već dohvati jednu zapaljenu cjepanicu i vitlajući njome pojuri prema časniku, koji nije smatrao uputnim da se dulje zadrži u sobi. Na buku koju je podigao strmoglavivši se niza stepenice, dojuri sobar iz svratišta i pograbi ga za ovratnik misleći da je nešto ukrao. Clairmont, koji je potekao za njim, reče sobaru neka ga pusti i vrati se, držeći još uvijek nagorjelo drvo, da mi ispriča rasplet lakrdije.
Ta zgoda odmah se proču i postade novost dana. Moj mi sluga, ponosan na svoj podvig i siguran u pohvalu, reče da mogu bez straha izaći, jer hvalisava kukavica nije ni pomislila da trgne mač na sobara koji ga je pograbio i koji je po mjesnom običaju imao u ruci samo običan nož.
– Ali ipak ću – nadodao je – izaći s vama.
Rekoh mu da je tog puta dobro uradio, ali da se ubuduće ne miješa u moje poslove.
Odgovorio mi je da su moji poslovi i njegovi, pa da mi to dokaže, uze pregledavati moje džepne pištolje, te kad primijeti da u čancima nema praha, dobaci mi obješenjački pogled i napuni ih.
Većina francuskih slugu, za koje kažu da su dobri, slični su tom Clairmontu. Svi oni misle da imaju više pameti od gospodara, pa kad se u to i uvjere, zagospodare njime, potkradaju ga, vladaju se prema njemu bahato, čak mu na svakom koraku pokazuju prezir, a budala se pravi kao da to ne vidi. Međutim, kad gospodar ima više pameti od njih, onda su Clairmonti odlični.
Kako je onaj Francuz nosio vojničku odoru, svratištar odmah dostavi policiji vjeran izvještaj o događaju, i još istoga dana onaj očajnik bi istjeran iz grada. Pukovnik Basili kaza mi za ručkom da su samo Francuzi kadri zbog tako ništavna razloga napasti nekoga u njegovu stanu, ali ja mu odgovorih da se vara. Bijeda i ljubav združene s lažnim junaštvom svagdje na svijetu tjeraju čovjeka na lude čine.
Plesačica mi je na večeri zahvalila što sam je oslobodio onog odrpanca koji joj je dosađivao i vazda joj se prijetio da će se ubiti. Drugog sam dana ručao u slavnoj Certosi a predveče sam stigao u Milano i odmah se uputio grofu A. B. koji me je očekivao tek sutradan.
Dok sam čekao da se u mojoj sobi naloži vatra, on me je predstavio svojoj supruzi. Gospođa A. B., iako odveć sitna, bijaše dražesna, te bi mi se svidjela da se nije držala ozbiljno i natmureno što joj kao domaćici koja nekog prvi put prima u kuću nije dolikovalo. Poslije uobičajenih pozdrava rekoh joj da sam donio dva komada tafta koje je njen muž naručio. Ona odgovori da će mi njen svećenik odmah vratiti što sam platio. Zatim me grof odvede u moju sobu da se odmorim do večere. Soba je bila lijepa i udobna, no ja sam ipak odlučio da se već sutradan preselim ako Španjolka ne promijeni držanje.
Za večerom, gdje nas bijaše četvoro, najviše je govorio grof ne bi li nekako prikrio ženinu zlovolju. Ja sam mu odgovarao, obraćajući se uvijek i gospođi da mi ne bi zamjerila što je zanemarujem, ali ona se odazivala samo smiješkom ili hladnim jednosložnim odgovorima, ne dižući svoje lijepe crne oči s jela koje je očito smatrala odvratnim. To je i rekla svećeniku koji bijaše četvrti za stolom i kojem se uvijek preljubazno obraćala.
Ja sam volio grofa, i zato mi bijaše žao što mu žena ima tako mrzovoljnu narav. Pomno sam je promatrao ne bih li barem u njenom vanjskom obličju našao dovoljno draži da joj oprostim nepristojnu mrzovolju, no razdražilo me je kad sam opazio da se uvijek, čim bi osjetila da je proučavam, skriva od mojih očiju, okrećući se velečasnom, kojeg bi uvijek iznenadila nekim neumjesnim ili neočekivanim pitanjem. Ja sam se u sebi smijao njenom preziru ili možda skrivenoj namjeri, jer me nije ničim privlačila, pa se nisam trebao bojati patnje, koju bi mi inače zadavalo njeno naduto vladanje.
Poslije večere donesoše ona dva komada tafta od kojih je naumila sašiti domino s obručem, kako je onda bilo u modi.
Grof me otprati do moje sobe i opraštajući se zamoli me neka se ne ljutim zbog španjolske uznositosti njegove žene. Uvjeravao me da će biti posve drugačija kad se bolje upoznamo. Grof A. B. bio je veoma siromašan, kuća mu bijaše tijesna, namještaj trošan, odora jedinog lakaja izlizana, stolnjaci i ubrusi stari i požutjeli, posuđe od jeftine fajanse, a jedna od dviju sobarica njegove žene bila je ujedno i kuharica. Nije imao kočije. Sve sam to saznao od Clairmonta kad mi se došao potužiti na bijedni log što su mu ga dodijelili u malom sobičku kraj kuhinje zajedno s lakajem koji je služio kod stola.
I ja sam bio neudobno smješten, jer su mi onu jedinu sobu koju mi dadoše zakrčivala moja tri velika kovčega. Zato sam drugog jutra čvrsto odlučio promijeniti stan. Prije doručka osvanu u mojoj sobi onaj velečasni koji je večerao s nama. Bijaše to čovjek četrdesetih godina, koji je vodio kućno gospodarstvo, te je zauzvrat dobivao stan i hranu kod svojih gospodara. Svakog je dana služio misu u crkvi San Giovanni in Conca. On me otvoreno zamoli neka gospođi, kad me zapita, odgovorim da mi je isplatio tri stotine milanskih livri za onaj taft što sam joj ga donio.
– Gospodine velečasni – odgovorio sam smijući se od sveg srca – ako mi ona postavi tobezobrazno pitanje, kazat ću joj istinu, pa ćemo se malo zabavljati.
– Ona će vas pitati, siguran sam, i ako joj kažete istinu, ona će na mene nesmiljenonavaliti.
– S razlogom ili ne?
– Ne.
– Onda joj poručite da joj svilu poklanjam, a ukoliko bi je željela platiti, recite joj da mise ne žuri.
– Vidim da gospođu dobro ne poznajete, a još manje prilike u ovoj kući. Obavijestit ćunajprije grofa.
Nešto kasnije dođe grof i snuždeno mi kaza kako se nada da će mi novac koji mi duguje moći vratiti oko korizme, i zamoli me neka u račun unesem i svilu što sam je kupio za njegovu ženu. Odgovorio sam mu, srdačno ga zagrlivši, neka upiše sam, jer ja ne običavam zapisivati novac kojim usrećujem sebe zadužujući svoje prijatelje. Na kraju sam ga posve umirio obećavši da ću gospođi, ako me zapita, kazati da je on podmirio dug.
Gospođa cijelog jutra bijaše nevidljiva. Očekujući ručak, sjedoh za mali stol da napišem neka pisma. Clairmont je za to vrijeme na većem stolu razastro odijela i nešto ženske odjeće da se zrači. Bijaše tu nekoliko lijepih ogrtača i prekrasna haljina od teške svile, plamenocrvene boje, ukrašena samurovinom, koju je gospođa d'Urfe bila namijenila jadnoj Corticellijevoj.
Oko jedan sat eto grofa da mi najavi svoju ženu koja me je željela predstaviti najboljem prijatelju svoje kuće. Bio je to neki markiz Triulzi, čovjek mojih godina, visok i naočit, iako malo škiljav, otmjenog i neusiljenog ponašanja. Rekao mi je da je došao ne samo zbog zadovoljstva da me upozna već i da se ogrije, jer osim u mojoj sobi nigdje u kući nema vatre.
Kako sve stolice bijahu zakrčene, markiz uhvati groficu i posjedne je sebi na koljena, baš kao da je lutka, a ona pocrveni od gnjeva i silom mu se istrgne. Markiz prasne u smijeh, i grofica ga izgrdi pitajući ga ljutito zar unatoč svojim godinama još uvijek nije naučio poštovati žene kao što je ona. Dok je Clairmont raspremao stolice, markiz je radoznalo pogledao na ženske odjevne predmete, a osobito na onu krasnu haljinu, pa me naposljetku upita očekujem li neku ženu. Odgovorih mu da ću možda u Milanu naći onu koja će biti dostojna takvih poklona.
– Mogli biste s nama ručati – pozvao ga je grof – a kako znam da volite jesti samo onošto vam spremi vaš kuhar, pošaljite kući po ručak.
Markiz pristade, i mi se tog dana nauživasmo dobre trpeze. Vidio sam lijepo i skupocjeno posuđe, fine stolnjake i ubruse, boce odlična vina, a peharnici bijahu vješti i žustri.
Markiz je duhovito i zabavno vodio razgovor, dražeći groficu koja se neprestano ljutila zbog njegova preslobodna ponašanja. Međutim on to nije radio da bi je ponizio, već ju je samo želio izliječiti od gorde nadutosti. Uzalud ju je mirio, zaklinjući se da u cijelom Milanu nema čovjeka koji bi joj bio odaniji i koji bi više cijenio njene draži i otmjeno porijeklo.
Poslije ručka dođe krojač da gospođi uzme mjeru za domino koji je imala nositi na skorašnjem plesu. Markizu se neobično svidjela boja i kakvoća tafta. Grofica mu reče da sam joj tu lijepu svilu ja donio iz Torina, i usput me zapita jesu li mi vratili novac. Rekoh joj da je njen muž već podmirio dug i požalih se što mi je tom prilikom dala neugodnu pouku.
– Kakvu pouku? – umiješa se markiz.
– Nadao sam se – odgovorih mu – da će me gospođa smatrati dostojnim da joj poklonimtaj maleni dar.
– I nije ga htjela primiti? Ha, ha, ha!
– Ne znam što je tu smiješno? – obrecnu se na nj grofica. – Doduše, vi od svega pravitešalu.
Dok joj je krojač uzimao mjeru, ostala je samo u stezniku, pokazujući svoje lijepe grudi. Potužila se da joj je hladno, a kad joj markiz ljupku golotinju prekri rukom, ona ga napadne najstrašnijim psovkama, koje je on primao gušeći se od smijeha.
Podveče grofica ode u operu s markizom, no pratio ju je vlastiti lakaj u grofovoj livreji, stojeći na stražnjoj strani kočije zajedno s dvojicom markizovih slugu. Malo kasnije pođosmo grof i ja za njima u mojoj kočiji. Bio sam ugodno iznenađen kad sam u prvoj glumici prepoznao svoju dragu Teresu Palesi.
Poslije drugog čina otišao sam s grofom u vedutu gdje se na dvadesetak stolova igralo faraona. Pridružio sam se igračima i ostavio karte tek kad sam izgubio stotinjak dukata.
Za večerom grofica bijaše nešto prijaznija. Izrazila mi je saučešće zbog gubitka na kartama, no ja sam joj odgovorio da tako ništavan gubitak nije vrijedan žaljenja.
Drugog jutra Clairmont mi dovede jednu lijepu, stasitu djevojku koja se ponudila da vodi brigu o mojem rublju i čipkama. Očarala me je u hipu. Ja sam još sjedio u krevetu pijući čokoladu, te je ljubazno pozvah da sjedne pored mene. Odgovorila je da će se vratiti kad ustanem. Nato je upitah stanuje li daleko, a ona kaza da živi u prizemlju grofove kuće s majkom i ocem i da se zove Zenobia. Na odlasku joj htjedoh poljubiti ruku, laskajući njenoj ljepoti, ali ona je u smijehu povuče rekavši da je njena ruka već drugom obećana.
– Zar ste već isprošeni?
– Obećala sam svoju ruku jednom krojaču za kog ću se udati još prije kraja mesopusta.
– Je li on bogat i lijep?
– Ni jedno ni drugo.
– Pa zašto se udajete za nj?
– Zato da imam svoj dom.
– Vidim da ste razborito djevojče koje zaslužuje pomoć i prijateljstvo. Pošaljite mi svogbudućeg muža, pa ću mu dati posla.
Ustavši, naložih Clairmontu da skupi moje rublje. Potom se uzeh žustro spremati, jer sam nakanio posjetiti Teresu, kadli eto Zenobije, koja uđe vodeći za ruku svog krojača. Ugledao sam bijedna čovječuljka čije me je lice natjeralo u neodoljiv smijeh.
– Vi se dakle kanite oženiti ovom ljupkom djevojkom?
– Illustrissimo, si.4 Zaruke su već objavljene.
4. Da, presvijetli.
– Vi ste sretan čovjek. Pa kad je vjenčanje?
– Za desetak dana.
– Zašto ne bi bilo već sutra?
– Kako se vama žuri!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:31 pm



Na taj odgovor prasnuh u smijeh. Zatim mu rekoh neka mi uzme mjeru za crni domino, jer sam i ja htio ići na onaj ples. Siromašni mi krojač ponizno reče neka mu dadem svilu, jer on niti ima novaca niti može kupovati na veresiju. Dadoh mu deset cekina rekavši da će, kad bude oženjen, imati i jedno i drugo, i on zadovoljan ode.
Pošto Zenobiji dadoh prljave čipkaste orukvice koje mi je obećala oprati da budu kao nove, zapitah je da li se boji da će joj muž biti ljubomoran.
– On nije ni ljubomoran ni zaljubljen, a uzima me samo zato što zarađujem više odnjega.
– Vi biste, ovako lijepi, mogli dobiti nešto bolje.
– Meni su dvadeset i dvije godine i dosta mi je čekanja. Dojadilo mi je djevojaštvo.Uostalom, taj čovjek ima i pameti i duha.
– To sam primijetio. Ali zašto odgađa ženidbu?
– Zato što nema novaca, a kako ima mnogo rođaka, htio bi prirediti bogat pir. A da vampravo kažem, i mene bi to veselilo.
– U pravu ste, samo vam zamjeram što časnu čovjeku, kad vas za to moli, ne date rukuna cjelov.
– To je bila samo izlika da vam mogu reći da se udajem. Inače nisam tako stroga.
– U dobar čas! Sad vas još više cijenim. Kažite svom zaručniku da ću ja snositi troškoveoko pira ako me uzme za kuma.
– Mislite li to ozbiljno?
– Najozbiljnije. Dat ću mu dvadeset i pet cekina, no mora mi dati riječ da će ih doistautrošiti na pirovanje.
– Bit će govorkanja, ali što nas za to briga. Sutra ću vam dati odgovor.
– A sad mi dajte jedan nježni poljubac.
– I to ću vam dati.
Zenobia na to ode poskakujući od veselja, a ja se uputih Teresi, svojoj staroj ljubavi. Njena sobarica, ista ona koju je imala u Firenzi, primi me odmah za ruku i povede do svoje gospodarice, koja je upravo ustajala iz postelje. Umjesto da me pozdravi, šutke mi je pala u zagrljaj, jer u takvim trenucima radost oduzima čovjeku riječ. Poslije mnogih zagrljaja i poljubaca reče mi da već šest mjeseci ne živi s mužem Palesijem, koji je postao nepodnošljiv pa ga je poslala u Rim gdje živi od njene rente. Kad je upitah za Cesarina, kaza mi da ga je predala na odgoj u jedan znameniti milanski zavod i da će mi ga dovesti kad god ushtjednem. Ona pak, nadovezala je, živi sretno. U gradu se doduše govorka da ima ljubavnika, što nije istina, pa je mogu slobodno posjećivati u svako doba dana.
Činila mi se još uvijek lijepa i svježa kao i onda kad sam u Anconi planuo za njom, te je upitah je li naumila ostati vjerna mužu, našto mi ona odgovori da je u Firenzi bila zaljubljena u nj, no da je to prošlo, te bismo se, ako mi se još uvijek sviđa, mogli opet združiti i ostati zajedno do smrti.
Uhvativši se za to priznanje, kazah joj da ću joj odmah dokazati koliko je još ljubim. Ona se sva predala mojim milovanjima, te reče da ćemo drugi put o tom govoriti. No ubrzo se morala još jednom osvjedočiti u moju nestalnost, kojoj tog puta bijaše sama kriva. Ne našavši u njenoj požudi pređašnjeg žara, spočitnuo sam joj njenu hladnoću, no ona je to poricala tvrdeći da se varam i da je uživala što sam još uvijek vatren.
Vratio sam se kući zaljubljen u nju, ali ta strast ne potraja dugo, jer pustolovina u Milanu bijaše i odveć.
Grofica A. B. počela se odjednom umiljatije ponašati. Zadovoljno mi je rekla kako zna gdje sam proveo dva sata, spomenuvši mi neka tu osobu, ako mi je uistinu draga, prestanem posjećivati, jer će je inače njen ljubavnik ostaviti.
– Ako je ostavi, ja ću ga zamijeniti.
– U pravu ste što tražite zabave u žena koje će znati zaslužiti vaše lijepe poklone. Reklisu mi da ih vi darivate tek kad primite opipljive dokaze njihove nježnosti.
– To je moje načelo.
– To je ujedno i najsigurniji način da ne budete prevareni. Ljubavnik osobe kod koje stebili imao je prije toga jednu od naših gospođa koju je lijepo opskrbio. Mi je preziremo.
– A zašto, molim vas lijepo?
– Zar ne mislite da se time upustila u nedoličnu vezu? Greppi je u pogledu porijeklanitko i ništa.
Začuvši ime Greppija, koji bijaše moj bankar, ne pokazah nikakvo iznenađenje i odgovorih joj da su one koje su zbog takva razloga prezrele svoju družicu smiješne i tašte lude koje izjeda zavist.
– Samo da je njima naći kakvog Greppija, sve bi se upustile u takvu nedoličnu vezu.
Dolazak markiza prekinu razgovor. Grofica izađe s njim, a ja s grofom.
U operi sam proigrao dvjesta dukata u istoj banci gdje sam i prošle noći gubio. Smijao sam se snuždenosti dragog grofa koji nije znao da osim sto tisuća u nakitu imam kod Greppija stotinu tisuća livri u novcu. Grofica, koja je vidjela kako gubim, natuknu mi da bih mogao prodati onu haljinu sa samurovinom.
– Čula sam – rekla je – da vrijedi sto tisuća cekina.
– To je istina, gospođo, ali ja bih prije sve prodao no dirnuo u ono što sam namijeniovašem lijepom spolu.
– Markiz Triulzi rado bi je kupio da nekog obraduje tako dragocjenim poklonom.
– Žao mi je, gospođo, ali, kao što rekoh, ne želim je prodati.
Ona ne odgovori. Na izlazu iz opere naiđoh na Teresu koja je upravo ulazila u nosiljku. Ostavivši na trenutak grofa, priđoh Teresi i upitah je s kim će večerati. Šapnula mi je da će večerati sama ili sa mnom budem li se usudio doći. Primijetio sam da se iznenadila kad sam pristao. Odgovorila je da će me čekati.
Pošto sam grofa poslao svojom kočijom kući, uzeh nosiljku i stigoh Teresi u trenutku kad je ulazila u kuću.
Kako li smo se nasmijali kad smo, sjednuvši, otkrili jedno drugom svoje misli.
– Znajući – rekla mi je ona – da si zaljubljen u groficu A. B., bila sam uvjerena da nećešdoći k meni na večeru.
– A ja sam pak, znajući da je Greppi tvoj ljubavnik, bio uvjeren da ću te uhvatiti na djelu.
– Greppi mi je samo prijatelj. Ako me voli, onda ga treba žaliti. Dosad još nije pronašaotajnu kako da me osvoji.
– A hoće, hoće je pronaći?
– Sumnjam. Ja sam bogata.
– Ali Greppi je još bogatiji.
– Da, ali ja bih rekla da on voli samo svoj novac.
– Razumijem te, mila moja, ti ćeš ga usrećiti ako smogne hrabrosti da se upropasti.
– Pogodio si, ali to se neće dogoditi. No pustimo Greppija! Opet smo nas dvoje zajednonakon dvadeset dugih godina. Ja sam ostala ista, vidjet ćeš.
– To je povlastica koju je priroda podarila samo tvom lijepom spolu. Ja sam na žalostdrugačiji, i moje će srce, koje je ostalo isto, tugovati zbog toga, no ti ćeš učiniti čudo.
Međutim Teresa ne bijaše čudotvorac. Poslije krepke večere, koja nije dugo potrajala, legosmo i predadosmo se ljubavi. Ali nakon dva sata pomamnih uživanja Morfej ovlada našim ćutilima. Kad se okrijepljeni probudismo, ponovismo slatku igru, i ja je ostavih tek pošto joj zaželjeh jedno žarko dobro jutro koje nije zaostajalo za pozdravom kojim sam je uspavao.
Vrativši se, ugodno se iznenadih zatekavši u svojoj sobi Zenobiju, koja mi saopći da će njen krojač već iduće nedjelje upriličiti pir ukoliko se nisam šalio kad sam mu ono obećao novac. Da potvrdim svoje obećanje, izbrojih joj odmah dvadeset i pet cekina. Ona mi, puna zahvalnosti, pade u naručje i pusti da je svu obaspem žarkim poljupcima. Zacijelo je pripisivala otvorenim vratima što me nije vidjela onakvog kakav bih bio da me nije Teresa iscrpla. Međutim snaga mi se povratila poslije obilna umivanja i pažljive njege.
Jutro sam proveo u lijepoj šetnji kočijom, a kad se vratih, nađoh markiza Triulzija, koji je kao i uvijek dražio groficu. Dao je donijeti ručak za šestoro, pa smo obilno i veselo blagovali.
Netko u razgovoru spomenu onu haljinu, a grofica se budalasto uplete rekavši da sam je namijenio gospođi koja će mi u ljubavi pokloniti svoje srce. Markiz laskavo primijeti da žensku naklonost mogu dobiti i jeftinije.
– Rekla bih da ćete je pokloniti – obrati mi se grofica – osobi kod koje ste proveli noć.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:32 pm




Poslije podne Zenobijin zaručnik donese mi moj domino, a grofici krojač donese njen. Kako je ples počinjao tek poslije opere, otišao sam u kazalište da čujem lijep Teresin pjev, a onda opet uzeh igrati faraona kod istog bankara, koji se zvao Carcano, i pošto i opet izgubih dvjesta cekina vratih se kući da se preodjenem za ples. Grofica, koja se već bijaše odjenula, ljubazno me zapita bih li je htio odvesti i dovesti svojom kočijom tako da me mora slati po jedna od Triulzijevih kola. Odgovorio sam da će mi to činiti najveće zadovoljstvo.
Kad se nađosmo u kočiji, rekoh joj da će haljina biti njezina ako mi iskaže čast da legne sa mnom u postelju.
– Vi me teško vrijeđate, gospodine, i to me čudi, jer vas neznanje ne može opravdati.
– Sve ja znam, gospođo, ali vi biste uz malo razboritosti mogli prijeći preko uvrede, te mije čak i oprostiti, odbacivši predrasude.
– To je moguće samo kad se voli, no priznajte da ovakvo prostačko navaljivanje moraprije izazvati mržnju no ljubav.
– Ja sam takav, jer ne volim odugovlačiti. Ali priznajte i vi da biste me rado vidjeli dosvojih nogu plaha i zaljubljena.
– To mi je svejedno, jer čovjeka kao što ste vi nikad ne bih mogla zavoljeti.
– U tom se slažemo, jer ni ja vas ne bih mogao zavoljeti.
– Izvrsno! A dali biste tisuću cekina da spavate sa mnom!? Ha, ha, ha! Zar to nijesmiješno?
– Baš i nije. Ja bih s vama legao samo zato da vas ponizim, da zgazim vaš ponos.
Tko zna što bi mi odgovorila da tog časa nismo stigli do kazališta. Ondje se razdvojismo. Neko sam se vrijeme dosađivao, šetajući među gomilom, a onda prijeđoh u dvoranu redute, ne bih li okušao sreću i povratio izgubljen novac. U džepu sam imao dvije stotine zlatnih pijemonteških pistola, što je iznosilo više od pet stotina cekina. Iako sam bio dobro snabdjeven novcem, znao sam da srljam u propast ako tako nastavim. Sjeo sam kod Carcanova stola, i smatrao sam dobrim znakom što me nitko nije prepoznao osim jadnog grofa koji me je slijedio u stopu. Proveo sam četiri sata uz karte, a niti sam izgubio ono što sam imao kod sebe niti sam povratio tisuću cekina kako sam naumio. Tek kod posljednjeg dijeljenja, kad sam sve stavio na kocku, proigrao sam sve do posljednjeg zlatnika.
Potražio sam groficu i odvezao je kući. Putem mi je rekla kako je vidjela da sam izgubio čitavo bogatstvo i da joj je to neobično drago.
– Markiz Triulzi dat će vam tisuću cekina za haljinu, i taj će vam novac donijeti sreću.
– A vi ćete dobiti haljinu.
– Možda.
– Gospođo, tim je putem nećete nikad dobiti, a dobro znate koji je drugi. Meni nije stalodo tisuću cekina.
– A meni ni do vas ni do vaših poklona.
U sobi sam zatekao siromašnog grofa koji me je tužno gledao, ne usuđujući se da me požali zbog nesretna gubitka. Ne videći na meni ni traga zlovolje, naposljetku je smogao hrabrosti da mi kaže kako bih od markiza Triulzija mogao za onu haljinu odmah dobiti tisuću cekina.
– Ja bih je radije poklonio grofici, ali ona mi je kazala da bi je bacila kad bi je moralaprimiti iz mojih ruku.
– Ona je luda za tom haljinom, ali vi ste, ne znam čime i kako, povrijedili njenu gorduosjetljivost. Poslušajte me, prodajte je i uzmite tisuću cekina.
– Sutra ću vam odgovoriti.
Drugog sam jutra rano ustao i odjenuo dnevno odijelo, te se otputih bankaru Greppiju,
jer više nisam imao novaca. Uzeo sam tisuću cekina zamolivši ga da o mojim novčanim poslovima nikom ništa ne spominje. Umirio me je odgovorivši da mu moji poslovi leže na srcu kao vlastiti.
Vrativši se kući zatekoh grofa kako se grije pred kaminom.
– Moja je žena – saopći mi – bijesna na vas, a neće da mi kaže zašto.
– Zato što ne dam haljinu dok ne pristane da je primi kao poklon iz mojih ruku.Otvoreno mi je rekla da bi joj ta haljina bila mrska kad bi je morala primiti od mene. I sad mi kažite je li to razlog za ljutnju?
– Ili je luda ili ja tu ništa ne razumijem. Ali poslušajte što ću vam sad reći. Vama nijestalo do tisuću cekina, i ja vam čestitam ako ste u stanju prezreti tako veliku svotu koja bi mene na primjer usrećila. Žrtvujte prijateljstvu taj tašti prkos koji, rekao bih, nije na pravom mjestu. Uzmite od markiza tisuću cekina, pa ih pozajmite meni, i moja će žena tako dobiti haljinu, jer je sigurno da će joj je Triulzi pokloniti.
Prozrijevši pravu pozadinu te nagodbe, nisam se mogao suspreći da ne prasnem u smijeh, no prestadoh, vidjevši kako se grof od stida sav zažario. Nježno sam ga zagrlio, a onda mu ipak bezočno kazah da ću bez trunka taštine rado pristati na pogodbu koju mi je predložio.
– Prodat ću haljinu markizu – rekoh mu – već sutra ako hoćete, i uzet ću novac, nosamo pod uvjetom da ga u četiri oka poklonim vašoj ženi, i to ne silom, već milom. Dobro joj to naglasite, jer ona, dok bude primala taj novac iz mojih ruku, mora biti prema meni ne samo pristojna već krotka kao ovčica. To je moja posljednja riječ.
– Vidjet ću što će reći.
Sat kasnije sjedosmo on, velečasni i ja za mršav ručak. Grofica, umorna od plesa, ostala je u postelji. Njezine sobe još nikad nisam vidio.
Naveče sam u operi sreo markiza Triulzija koji mi je, videći me samog, odmah prišao. Rekao mi je, smijući se, da sam zacijelo slabo ručao i da će mu biti drago ako ubuduće budem svakog dana jeo kod njega. Zastidjevši se, zamolih ga za oproštenje što mu se još nisam došao pokloniti. On se nasmije i reče kako zna da sam se naposljetku odlučio da mu prodam onu haljinu. To mu je, kaza, veoma milo, a novac će mi isplatiti čim zatražim. Rekoh mu da već sutra može poslati po nju. Zatim mi ukratko ispriča zgodne pustolovine nekih lijepih gospođa koje bijahu u prvim ložama, a za koje sam se, potaknut živim zanimanjem, propitkivao.
Drugog dana grof mi dovede markizova lakaja i ovaj mi uruči jedno pisamce kojim je njegov gospodar molio da mu pošaljem haljinu. To sam odmah učinio. Grof napomenu da će markiz ručati s nama i da će mi jamačno donijeti novac. Odgovorih mu da u to ne sumnjam nadodavši kako ću po primitku odmah pohitati da ga predam grofici. Ona se, čuvši za moju ponudu, glasno nasmijala, reče mi grof, ali će zacijelo popustiti čim se domogne krasne haljine.
Tog dana bijaše petak, pa nije bilo opere i svagdje se jelo posno. Markiz posla za ručak izvrsnu ribu, a onda i sam dođe. Poslije objeda donesoše haljinu u lijepoj košari i gospođa se ozari od zadovoljstva i uze se toplo zahvaljivati markizu. Ovaj primi zahvalnice šaleći se, a onda joj kaza da bi je, ako ima imalo pameti, morala prodati, jer svi znaju da je siromašna pa joj tako raskošna odjeća ne dolikuje. Otvoreno joj je rekao da će joj se čitav grad rugati. Grofica ga napadne ružnim psovkama, a među ostalim mu reče da je lud ako tako misli i porugljivo ga zapita zašto joj ju je dao ako smatra da joj takva haljina ne dolikuje. Markiz odgovori smijehom, a grofica se još većma razbjesni. Na kraju reče da ju je zaboljela glava, pa da ide u postelju. Markiz mi izbroji tisuću cekina rekavši kako se nada da će mi oni donijeti sreću kod bankara Carcana, koji bi se smatrao veoma počašćenim kad bih mu jednom došao na ručak. Na večeru me na žalost ne može pozvati jer je svake noći zaposlen u reduti. Ja nato zamolih markiza neka mu kaže da ćemo mi zajedno doći na ručak kad god bude htio, osim naredne nedjelje, kad sam pozvan na jednu svadbu u Cascina de'Pomi. Obojica, i markiz i grof, izraziše želju da se i oni provesele na piru, pa im obećah da ću ih po lijepoj nevjesti dati pozvati zajedno s groficom ako ova ushtjedne svojim prisustvom počastiti društvo gdje će biti sami pučani. Markiz obeća da će je nagovoriti, a kad mu rekoh da je mladenka lijepa Zenobia, izjavi da će grofica sigurno pristati.
Grof ode da potraži Zenobiju i začas se vrati s njom. Markiz joj čestita i zamolivši je da pozove groficu uze je za ruku i odvede u gospođinu sobu. Uskoro se vrati objavivši da je grofica pristala.
Pošto još malo porazgovorismo, markiz se oprosti, a grof me zamoli da pravim društvo njegovoj ženi ako nemam druga posla, jer on mora zbog nekih dogovora izaći. Odgovorih mu da imam u džepu tisuću cekina i da ću joj ih drage volje dati ako se pokaže blagom i prijaznom. Grof mi na to reče neka pričekam dok je on ne pripremi.
Otišao sam u svoju sobu i dok sam čekao na grofa uzeh petnaest tisuća livri u naputnicama koje sam dobio od Greppija, a Triulzijevo zlato spremih u škrinjicu.
U taj tren uđe Zenobia noseći mi orukvice. Zapita me bih li htio jeftino kupiti komad fina platna, i ja odgovorih potvrdno. Ona siđe i začas se vrati sa svijećnjacima i platnom. Tkanina mi se svidje, a Zenobia reče da je ima za dvanaest košulja i da stoji samo osamnaest cekina. Odvratih joj da ću joj sve to platno pokloniti ako mi odmah, još istog trena, udijeli onu najveću milost. Ona se uze braniti govoreći da me voli, ali da pričekam do svadbe.
– Ne, slatka moja prijateljice, meni se silno žuri. Sada ili nikada, jer umirem od čežnje.Evo, pogledaj u kakvo si me stanje dovela.
– Vidim, ali to nije moguće.
– Zašto nije moguće? Zar se bojiš da će ona tvoja grdoba to primijetiti?
– Ma gdje bi on primijetio? A kad i bi, voljela bih ga vidjeti da mi nešto predbaci.
– Dođi dakle u moj zagrljaj.
– Mislim da bi trebalo barem pritvoriti vrata.
– Ne bi, jer bi nas mogli čuti, pa bi svašta izmislili. Ne boj se, nitko neće doći.
Ljupka Zenobia pade tad u moje naručje, krotka i zaljubljena. Nije bilo pretvaranja. Opijen nasladom, deset sam joj puta rekao da je stvorena za mene a ne za onog patuljka koji ne zna vrijednost njenih draži. Ozbiljno sam je nagovarao neka ga pošalje do đavola i neka radije uzme mene, no ona mi srećom nije povjerovala.
Nakon pola sata prestadoh da odahnem čudeći se što se grof ne vraća. Pomislih da je izašao vjerujući valjda da nisam u sobi, i vidjeh kako je Zenobijino lice zasjalo kad se spremih na novi boj. Znala je da će tog puta svetkovina biti dulja. Namjestih se udobnije i obnažih njene draži primaknuvši ih bliže da ih vidim u što zavodljivijem položaju. Tek nakon čitava sata slatkog rvanja utažih svoju požudu. U divnom zanosu začuh grofov glas i opomenuh Zenobiju. Žurno dovedoh odjeću u red, dadoh Zenobiji osamnaest dukata, i ona ode. U isti čas uđe grof, smijući se i govoreći da je sve vidio kroz jednu pukotinu u vratima koju mi odmah pokaza. Potom mi saopći da mu je žena zadovoljna što ću joj praviti društvo, pa se opet nasmije i reče da je i on zadovoljan. Nasmiješio sam se i odlazeći zamolio ga neka se posluži mojom kočijom, jer ja više neću izlaziti.
Uđoh dakle gospođi, koja je ležala ispružena na krevetu. Priđoh joj i upitah kako se osjeća, a ona mi u smijehu odvrati da joj je muž povratio zdravlje. Sjeo sam na krevet, a ona to otrpi ne grdeći me.
– Zar više nećete izlaziti? – upitala me je. – U kućnoj ste haljini, a kosa vam jeraščupana.
– Malo sam spavao, a onda sam odlučio da ostanem uz vas budete li podnosili mojedruštvo kao blaga i dobra ženica.
– Kad se netko prema meni uljudno ponaša, onda mu ja to uzvraćam istom mjerom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:32 pm




– I zavolite ga, zar ne?
– To ovisi o njemu, no zar vam nije žao što mi večeras žrtvujete grofa Carcana?
– Dosta je već on mog novca dobio, a sve mi se čini da će se u njegov džep preseliti ipetnaest tisuća livri što mi ih je dao markiz Triulzi za haljinu koju niste htjeli primiti iz mojih nedostojnih ruku.
– Ludo ćete uraditi ako ih proigrate.
– Dabome. A to se neće dogoditi budete li dobri i uslužni. Nakanio sam ih naime vamapokloniti. Dopuštate li da zatvorim vrata?
– Zašto?
– Zato što očekujem čast da se nađem ispod ovog pokrivača. Umirem od studeni, lijepagrofice, i gorim od čežnje.
– Gospodine, to vam nikada neću dopustiti.
– Onda zbogom. Idem da se ogrijem na dobroj vatri, a sutra ću opet u bitku s Carcanom.
Ona me pozva natrag rekavši da sam zao i pokvaren, a ja zatvorih vrata i svukoh se dok mi je ona okretala leđa. Legao sam kraj nje, i ona, predavši se sudbini, dopusti da radim s njom što sam god htio, ali možda nikad nemoć prirode nije bolje poslužila mojim namjerama. Uza sav svoj napor nisam je mogao... Držeći oči čvrsto sklopljene, puštala je da je namještam u svakakve položaje, a prepustila mi je i svoju ruku da se njome služim ne bih li oživio poslenika. Ali sve bijaše uzalud.
Praveći se da spava, dopuštala je da radim svašta s njenom glavom i ustima, i toliko mi se smilila da sam požalio što se ne mogu vratiti u život. Naposljetku sam je ostavio zadavši joj posljednji udarac ovim okrutnim riječima:
– Nije moja krivnja, gospođo, što vaše draži nemaju nada mnom nikakve moći.
Ostavljam vam vaših petnaest tisuća livri.
Potom se povukoh u svoju sobu.
Čitalac me je morao omrznuti, znam dobro, ali savjetujem mu neka ne da maha mržnji.
Sutradan za ručkom iznenadih se ljubaznom grofičinu smiješku i vladanju. Vedrina, ljupkost i spokojstvo koje joj se čitahu s lica učinili su od nje ljepoticu. Očajno sam žalio što sam je onako strašno vrijeđao. Nisam se mogao načuditi njenom neshvatljivom miru, te pomislih da je morala spavati u onim trenucima kad sam je okrutno mučio. Kad nas je grof ostavio, rekoh joj da se smatram čudovištem koje mora mrziti. Odgovorila mi je da je puna zahvalnosti prema meni, te da ne shvaća čime sam je uvrijedio i zašto se nazivam čudovištem. Zamolih je da mi pruži ruku, no ona je povuče i nježno me cjelunu u obraz. Kajanje mi je izjedalo dušu.
Pošto sam zapečatio neka pisma, navukoh domino i krinku, te odoh na ples koji se davao te večeri. Na sebi nisam imao ništa po čem bi me mogli prepoznati. Uzeo sam sat i burmuticu koje nikad nisam nosio, čak sam promijenio kese u kojima sam nosio novac. Sjeo sam za Carcanov stol i, da me on ne prepozna, uzeh igrati posve drugačije no inače.
U jednoj sam kesi imao stotinu španjolskih dvostrukih pistola, što je iznosilo sedamsto cekina, a u drugoj sam imao tri stotine venecijanskih cekina. To sam zlato podigao od Greppija. Najprije sam preda se istresao kesu sa španjolskim pistolama.
Za manje od sata proigrao sam ih do posljednjeg. Tad ustadoh, a svi se razmakoše misleći da odlazim, no ja izvukoh kesu s venecijanskim cekinima. Stojeći, stavih stotinu na jednu kartu, dobih, i bankar mi zadovoljna izraza vrati moje doblone da ocho. Onda opet sjedoh uz njega i nastavih igrati, a Carcanu kao da to bijaše veoma drago. Cijelo me je vrijeme krišom proučavao.
Sat prije zore banka je propala. Carcano mi uljudno kaza da će sve zlato koje sam dobio izvagati, te će mi, ako ga želim ostaviti kod njega, ispostaviti naputnicu na donosioca, na koju će mi blagajnik odmah isplatiti čitavu svotu. Pristao sam. Donesoše vagu, izvagaše zlatnike i ispostaviše priznanicu na trideset četiri livre zlata, što je iznosilo dvije tisuće osam stotina i pedeset i šest cekina. Carcano potpisa priznanicu, i ja se zatim polaganim korakom uputih u plesnu dvoranu.
Noć bijaše ispunjena mnoštvom pustolovina, te se sav iscrpljen vratih ujutro kući. No odspavao sam svega tri sata. Probudiše me i rekoše neka se žurim. Grof, grofica i markiz, koji već bijahu odjeveni za Zenobijinu svadbu, prekoriše me rekavši da nije lijepo pustiti mladence da čekaju. Sve su mi troje čestitali na smionosti kojom sam svladao kartašku sreću. Markizu sam objasnio da su mi njegovi zlatnici donijeli sreću, no on se nasmija rekavši da zna kud je otišao taj novac. Ta me primjedba neugodno iznenadi. Nisam očekivao da će se grof i grofica izbrbljati, jer to bijaše protivno pravilima ovakvih spletaka. Markiz mi reče da me je Carcano prepoznao po načinu otvaranja burmutice i da nas obojicu uskoro očekuje na ručku.
– On želi – nadovezao je – izgubiti s vama u igri sav svoj novac.
– Kažite mu da ja to isto želim.
U Cascini de'Pomi zatekosmo dvadesetak pučana koji su nas čekali. Mladenci nam se pokloniše uz veliko zahvaljivanje. Društvo koje bijaše zbunjeno našim dolaskom gledalo nas je plaho i šutljivo, no mi ga ubrzo raspoložismo. Mladenku posjedoše između muža i mene. Za stolom nas je bilo dvadeset i četvoro. Primijetio sam nekoliko dražesnih lutkica, ali bijah odveć zaokupljen. Ručak je potrajao tri sata, jela i odličnih vina bilo je u takvom obilju da se to nije moglo kupiti s onih dvadeset i pet cekina. Najviše smo se smijali zdravicama. Svak je u prigodno sklepanim stihovima izricao zgodne napitnice, i svak je mislio da mora iz sveg glasa pjevati. Mi smo im se smijali, ali oni su se do suza nasmijali i nama kad smo stali pjevati i tvoriti stihove koji u budalaštini nisu zaostajali za onima što su izlazili iz usta tih čestitih ljudi.
Kad smo ustali od stola, nastade opće ljubljenje. Kad je grofica morala poljubiti krojača, prasnula je u smijeh, što za ovog bijaše znak osobite časti. Uto odjeknu svirka, i ples započe. Prema etiketi ples su otvorili mladenci jednim menuetom. Zenobia ga je plesala po taktu glazbe, ali krojač je svojom nespretnošću tako nasmijavao groficu da smo se pobojali da joj ne pozli. Ipak je morala s njim zaplesati, dok sam ja poveo mladenku. Poslije menueta zasviraše četvorke, koje potrajaše do kraja pira. Za to su nas vrijeme nudili kavom i confettima. To su različite vrste u šećeru prženih badema po kojima je ovaj kraj poznat.
Pošto se oprostismo i još jednom čestitasmo, mladenac zasja od ponosa kad pružih ruku njegovoj ženi zamolivši je za čast da je odvedem kući. Krojaču se očito takav postupak učinio otmjenim i ispravnim. Naredivši kočijašu kamo da vozi, poklopih ljupku mladenku i držah je tako do kuće. Zenobia siđe prva, a ja htjedoh za njom, no tad na najvidljivijem mjestu svojih hlača od siva baršuna primijetih veliku tamnu mrlju, očit znak počinjena grijeha. Rekoh Zenobiji neka uđe, obećavši da ću joj se odmah pridružiti. Hitro sam se uspeo u svoju sobu i preodjenuo se u crne hlače. Kad sam sišao, Zenobijin muž ne bijaše još stigao. Imali su kuhinju i dvije sobe. U jednoj se nalazio prostran krevet, a u drugoj velik krojački stol.
– Raduje me, draga kumo, što tako lijepo stanuješ.
– Što to vidim? Presvukli ste hlače.
– Da. Zbog jedne velike izdajničke mrlje koja je baš sablažnjivo izgledala.
– Dobro si učinio.
Uto stiže krojač sa svojom sestrom. Još mi se jednom zahvali nazivajući me kumom, a onda me upita kako sam preodjenuo hlače.
– Tako da sam otišao kući – odgovorih mu – i ostavio vašu ženu samu, zbog čega molimza oproštenje.
– Zar nisi vidio – umiješa se Zenobia – da se gospodin polio kavom?
– Mogla si ga otpratiti, ženska glavo.
I mali se krojač nasmija svojoj doskočici.
– Jeste li bili zadovoljni svadbom? – upitao me je.
– Veoma, ali ja vam moram, dragi kume, nadoknaditi ono što ste više potrošili.
– Nije to mnogo, nije. Poslat ću vam račun po Zenobiji. Otišao sam kući, ljuteći se štonisam predvidio da će se primijetiti da sam presvukao hlače. Oprostivši se s groficom, grofom i markizom, koji su mi zahvalili na lijepoj lakrdiji što sam im je priredio, povukoh se na spavanje.
Drugog sam dana bio obećao doći Teresi na večeru. Stoga odoh u operu i stigoh tek na treći čin. Ni te večeri nisam mogao odoljeti napasti da ne okušam kartašku sreću. U jednom jedinom dijeljenju izgubio sam dvije stotine cekina. Odmah sam ostavio karte, pa je netko mogao pomisliti da bježim. Carcano mi reče da me svakog dana očekuje na ručku.
Kod Terese sam našao Greppija koji ju je čekao. Ubrzo dođe i ona zajedno s Cesarinom, koga stegoh na grudi, obasipajući ga poljupcima. Greppi je začuđeno promatrao mladića, pitajući se da li mi je brat ili sin. No Teresa mu reče da je to njen brat, našto me on u smijehu zapita jesam li dobro poznavao njihovu majku. Odgovorio sam mu potvrdno, i to kao da ga je zadovoljilo.
Za vrijeme cijele večere, koja uostalom bijaše odlična, nisam imao oči ni za što osim za Cesarina. Bijaše to pametan i obrazovan mladić, a otkad ga nisam vidio razjačao se i porastao. Obradovao sam se kad mi je Teresa rekla da će ostati s njom do kraja mesopusta. Zbog mladićeve nazočnosti naša večera bijaše ozbiljna, ali njegova majka i Greppi uživahu u dobru jelu i duhovitu razgovoru.
S Teresom i Cesarinom oprostili smo se tek poslije pola noći. Otišao sam kući zadovoljan proteklim danom, a pomisao na gubitak dvije stotine cekina nije me nimalo tištala.
Grof bijaše otišao na neko svoje imanje petnaest milja od Milana, i grofica je ostala sama. Pristojnost je zahtijevala da je potražim u njenoj sobi i da se ispričam što joj neću svakog dana praviti društvo za ručkom. Umiljato mi je odgovorila neka se samo bezbrižno zabavljam. Jasno sam nazrijevao koliko je lažna ta njena nova igra, no pustio sam neka vjeruje da me je uspjela obmanuti. Time sam samo ja dobivao. Ja sam pak zaigrao ulogu uobražena hvalisavca, te joj rekoh da nisam neharan i da ću je u korizmi osvetiti za sve te puste zabave, koje su, eto, i protiv moje volje razlogom što joj revnije ne udvaram za nekoliko još preostalih dana mesopusta. Ona se slatko nasmiješi i reče da se tome usrdno nada, a onda mi ponudi prstovet burmuta pošto ga je i sama šmrknula. Ali to nije bio burmut. Objasnila mi je da je to blagotvorni prašak koji izaziva krvarenje iz nosa. Ljut u sebi što sam ga uzeo, rekoh joj u smijehu da me ne boli glava, pa da me to nimalo ne zabavlja. Ona mi, također u smijehu, odvrati da je to samo dobro za zdravlje. Jedva što je to izrekla, oboje udarismo u kihanje. Obuzimao me je gnjev, ali se savladah videći je kako se smije. Znajući međutim kakav je učinak prašaka za kihanje, mislio sam da nećemo krvariti. Grofica primaknu licu jednu veliku srebrnu pliticu i ja vidjeh kako joj prokapa krv. Trenutak kasnije morao sam učiniti isto, jer mi nije dala da se useknem maramicom. Krvarenje koje bijaše prilično umjereno uskoro prestade. Videći gdje se još uvijek smije, i ja se moradoh nasmijati. Potom se umismo hladnom vodom.
– Sada, kad nam se krv pomiješala – reći će ona još uvijek u smijehu – ostat ćemo dosmrti združeni u prijateljstvu.
Zatražio sam malo tog praška, ali ona mi ga ne htjede dati. Kad sam je upitao kako se zove, odgovorila je da ne zna. Čim sam je ostavio, uputih se nekom ljekarniku da se propitam za taj prašak o kojem još nikada nisam čuo i koji bih, da se vlastitim očima nisam osvjedočio, smatrao pukom izmišljotinom. Međutim, ljekarnik na kojeg sam se namjerio nije znao više od mene. Rekao mi je da mlječika može ponekad izazvati krvarenje, ali ovdje nije bila riječ o slučajnom i povremenom djelovanju već o stalnom i sigurnom. Taj me je čudan događaj naveo na svakojake misli. Gospođa je bila Španjolka, i mora da me je smrtno mrzila, čitalac će uskoro saznati što je bilo posrijedi.
Jednog mi jutra Clairmont javi da me traži neki franjevac. Naložih mu da mu udijeli milostinju, ali redovnik mi poruči da mora sa mnom razgovarati u tajnosti. Kako nisam mogao dokučiti što bi meni jedan franjevac imao tajno saopćiti, postadoh radoznao i dadoh ga uvesti.
– Gospodine – započe redovnik kad zatvor ih za njim vrata – poslušajte ovo što ću vamreći i primite to najozbiljnije srcu. Nemojte omalovažiti moje riječi, jer bi vas to moglo stajati života. Gorko biste se pokajali, ali kajanje bi vam bilo uzaludno. Kad me saslušate, učinite što ću vam savjetovati, ali ne pitajte me ništa, jer vam neću odgovoriti. Moje će usne ostati nijeme, jer sam vezan tajnom koju svaki kršćanin mora poštovati. To je naime neoskrnjivi pečat ispovijedne tajne. Imajte na umu da me vama ne vodi nikakva podla probit. Moje riječi i povjerenje s kojim vam dolazim daleko su od svake niske sumnje. Na ovaj me je korak ponukalo moćno nadahnuće koje nam dolazi s neba. To se zacijelo vaš anđeo čuvar poslužio mojim nevrijednim ustima da vas zaštiti i očuva od smrti. Bog vas neće napustiti. Recite mi sad jeste li spremni saslušati spasonosni savjet koji vam donosim u svom srcu.
– U to ne sumnjajte, časni oče. Govorite dakle, savjetu j te me. Vaše su se riječi ne samodotakle mog srca već mi u duši izazvale tjeskobu i užas. Obećavam vam da ću postupiti po vašem savjetu ako ne bude protivan mojoj časti i razumu.
– Vrlo dobro. No kakav god bio ishod ove stvari, kršćansko vam milosrđe neće dopustitida me na bilo koji način umiješate i da bilo kome spomenete naš susret.
– Što se toga tiče budite mirni. Ali sad govorite, za ime božje!
– Otiđite danas prije podne sami na taj i taj trg, uđite u tu i tu kuću, uspnite se na drugikat i pozvonite na lijeva vrata. Osobi koja vam bude otvorila recite da želite govoriti s gospođom. Odvest će vas u njenu sobu a da vas neće zapitati ni za ime. Kad se nađete pred tom ženom, uljudno je zamolite da vas sasluša i da čuva u tajnosti ono što ćete joj povjeriti. Zatim pokušajte zadobiti njeno povjerenje tutnuvši joj u ruku koji cekin. Ona je siromašna, pa ćete je time odmah pridobiti. Zatvorit će vrata i reći vam da joj se povjerite. Onda ćete joj strogo kazati da nećete izaći iz sobe dok vam ne preda bočicu koju joj je jedna služavka donijela sinoć zajedno s jednim pismom. Nemojte popuštati ako bi se usprotivila, ne puštajte je iz sobe, spriječite je da viče, a i vi budite tihi. Na kraju je pokušajte umekšati ponudivši joj dvostruko više od onoga što će izgubiti ako vam vrati bočicu i sve što je u vezi s njom. Upamtite dobro: sve što je u vezi s njom. Ona će učiniti sve što joj zapovjedite. Svota koju ćete joj platiti neće biti velika, a kad bi i bila, život vrijedi više nego sve blago svijeta. Više vam ne mogu reći. No prije nego odem obećajte mi da ćete otići onamo.
– Slijedit ću nadahnuće onog anđela koji vas je poslao k meni.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:33 pm




Poslije njegova odlaska obuze me neodoljiva želja da se grohotom nasmijem. Razum mi je kazivao da ne hajem za tu ispraznu brbljariju, ali praznovjerje, koje mi je uvijek drijemalo na dnu duše, nije mi dalo da poslušam razum. Osim toga, taj mi se franjevac svidio. Izgledao je pošteno i časno, te pomislih da bih bio prava budala kad ga ne bih poslušao. U tili i se čas odlučih. Uzeh cedulju na koju sam ispisao imena što mi ih je franjevac spomenuo, stavih u džep svoje vjerne pištolje i uputih se na rečeno mjesto, naloživši Clairmontu da me čeka na trgu pred kućom. Bijaše to potrebna mjera opreza.
Sve je teklo kako mi je franjevac predskazao. Grdobna starica dade se zaslijepiti cekinima i zatvori vrata zasunom. Reče mi, cereći se, kako zna da sam zaljubljen, no da je samo moja krivnja što nisam u ljubavi sretan. Međutim ona će mi dati čarobno sredstvo. Po tim riječima spoznah da sam kod vještice. Ali kad joj rekoh da neću izići iz sobe bez bočice i onog što je s njom u vezi, izraz joj postade strašan, a kad uperih na nju nož, ona poče drhtati poput pruta na vodi. Međutim lice joj se razvedri i ospokoji čim rekoh da ću joj platiti dvostruko za ono što bi izgubila. Odgovori mi da bi izgubila šest cekina, no da ću joj ja dragovoljno dati dvanaest kad se vidim, jer me je tog trena prepoznala. Zapitah je tko sam i presenetih se kad je izgovorila moje ime. Pomislih da je zavrijedila dvanaest cekina i izbrojih joj ih, a ona se, ugledavši novac, raznježi i zaplaka. Zatim se stade Meti da me ne bi činima umorila, ali bi mi sigurno u srce bacila sjeme nesretne ljubavi.
– Objasnite mi to.
– Pođite sa mnom.
Slijedio sam je, snebivajući se, u neku sobicu gdje ugledah mnoštvo stvari kojima običan razum ne bi znao odgonetati namjenu. Bilo je tu bočica, kamenja, kovina, minerala, velikih i malih čavala, kliješta, ognjišta, ugljena, kumira, i đavo bi ga znao čega sve ne.
– Evo – reče mi – vaše bočice.
– Što je u njoj?
– Vaša krv pomiješana s grofičinom, kao što piše na cedulji.
Istog trenutka shvatih što je posrijedi i još se i danas čudim što nisam prasnuo u smijeh. Umjesto toga kosa mi se nakostriješi i osjetih kako me oblijeva hladan znoj.
– Što biste učinili s tom krvlju?
– Namazala bih na vas.
– Što znači namazala? I kako? Ne razumijem.
– Sad ću vam pokazati.
Bio sam kao osupnut, ali začas se sve promijeni. Vještica otvori neku kutiju, lakat dugačku, gdje ugledah voštani kipić položen na leđa, koji je prikazivao golo muško tijelo. Pročitah svoje ime i premda bijaše grubo izdjelan prepoznah svoje crte. Oko vrata kumira visio je onaj moj križ. Po čudovišnom muškom znamenju naličio je na Prijapa. Mene tad obuze ludi smijeh od koga jedva dođoh do daha.
– Vi se smijete? – ukori me vještica. – Jao vama ako vas okupam u ovoj krvi premapravilima svog umještva! Jao vama još tri puta ako ovu vašu sliku stavim na vatru! – Je li to sve?
– Da!
Sad mi sve to dajte. Zapalite vatru pa istopite taj moj kipić, a onu ćemo krv baciti kroz prozor.
To bi odmah učinjeno. Starica se bojala da sve to ne ponesem sa sobom, te mi reče da sam dobar kao anđeo i stade mi ljubiti ruke moleći da joj oprostim i da nikom živom ne povjerim što se desilo među nama. Dao sam joj riječ da čak ni grofica neće o tom ništa saznati. Umalo da se opet glasno ne nasmijah kad mi pokvarena vještica reče da će, dadem li joj još dvadeset cekina, učiniti groficu ludom od ljubavi za mnom. Zahvalih joj i na odlasku joj preporučih da se kani tog strašnog zanata koji će je sigurno dovesti na lomaču.
Clairmontu koji me je čekao na trgu naložih da se vrati kući. Iako me je ta gnusna stvar stajala prilično novca, nisam požalio što sam poslušao savjet dobrog franjevca koji je u svojoj prostodušnosti vjerovao da sam izgubljen. Mora da je to saznao u ispovjedaonici od osobe koja je odnijela vještici krv. Takva se čuda često događaju u rimokatoličkoj vjeri baš zahvaljujući usmenoj ispovijedi.
Nisam ni na tren pomislio da spomenem grofici kako sam otkrio njenu zločinačku nakanu. Odlučio sam naprotiv da se najprijaznije ponašam ne bih li je umirio i izbrisao sjećanje na strašnu uvredu koju sam joj nanio. Zahvaljivao sam providnosti što je vjerovala u uroke, jer bi inače potplatila ubojice koji bi joj mnogo bolje pripomogli u osveti.
Čim sam došao kući uzeh najljepši ogrtačić koji sam imao i ponudih joj ga na poklon ljubeći joj ruke. Bio je podstavljen hermelinom. Primila ga je vrlo ljubazno pitajući me čime je zaslužila tako lijep dar. Odgovorih joj kako sam sanjao da je tako gnjevna na mene da je najmila plaćene ubojice koji su me trebali umoriti. Ona pocrveni i reče da nije poludjela. Ostavio sam je obuzetu mračnim mislima.
Za sve vrijeme što sam ga još proveo u Milanu nisam imao ni najmanjeg povoda da se potužim na nju. Ne znam da li je sve zaboravila, ili možda nije našla načina kako da mi se osveti. Grof se međutim bijaše vratio sa svog posjeda.
Pretposljednjeg dana karnevala nije bilo opere, pa sam se zabavljao igrajući. Međutim nisu mi se nijednom u ruci našle tri dobre karte, tako da sam izgubio sve zlatnike koje sam imao uza se, i već htjedoh otići, kad mi neka žena maskirana u muškarca stade živo davati znakove neka nastavim igrati. Dade mi jednu kartu koju položih pred bankara stavivši na nju sto cekina na riječ. Karta nije dobila, pa sam za stotinu cekina koje sam htio zaraditi izgubio tisuću koje sam Carcanu isplatio odmah sutradan.
Kad sam izlazio iz redute, primijetih istu onu zloguku masku, koju je pratio neki zakrabuljeni muškarac. Ovaj mi priđe i stisnuvši mi ruku prišapnu neka u deset sati odem u svratiste Kod tri kralja ako mi je stalo do časti jednog starog prijatelja. – Tko je taj prijatelj?
– To sam ja.
– A tko ste vi?
– To ne mogu reći.
– Neću doći, jer ako ste moj prijatelj, što vas priječi da mi kažete svoje ime?
Ne čekajući odgovor, izađoh, a on za mnom moleći me neka pođem s njim do najbliže arkade gdje će skinuti krabulju. Kad se nađosmo na označenom mjestu, on skide masku i ja ugledah pred sobom Crocea, kojeg se čitalac zacijelo sjeća. Znao sam da je izagnan iz Milana, pa se iznenadih što ga vidim. Bilo mi je drago što nisam otišao u njegovo svratiste, jer sam naslućivao razlog zbog kojeg je tajio svoje ime.
– Čudi me – rekoh mu – što te ovdje vidim.
– Došao sam pod okriljem mesopusta, kad svak smije izlaziti zakrabuljen, ne bih liprisilio svoje rođake da mi vrate novac što mi ga duguju. No oni odugovlače, jer znaju da ću prvog dana korizme napustiti grad iz straha da me netko ne prepozna.
– Početkom korizme kanio si, znači, otići ako i ne dobiješ novac?
– Drugo mi neće preostati. Ali kad već nećeš da dođeš k meni, spasi me, daj mi samodvadeset i pet cekina, tako da uzmognem otići u nedjelju ujutro sve ako mi moj bratić, koji mi duguje deset tisuća cekina, dotle ne bi dao ni tisuću, koliko tražim. Ali znaj da ću ga prije polaska ubiti.
– Nemam uza se ni pare, a ona tvoja maska stoji me tisuću cekina.
– Znam. Ja sam jadnik koji svim svojim prijateljima donosim nesreću. Ja sam jenagovorio da ti da onu kartu.
– Je li to neka djevojka iz Milana?
– Nije, to je jedna ugledna djevojka iz Marseilla koju sam oteo. Kći je bogatogtrgovačkog posrednika. Zaljubio sam se u nju, zaveo je i nagovorio da pobjegne sa mnom. Imao sam tada mnogo novaca, ali u Genovi me je pratila zla sreća. Proigrao sam sve do posljednje pare, rasprodao sve što sam imao i došao amo. Ne ostavljaj me u neizvjesnosti, zatraži u nekog tih dvadeset i pet cekina.
Smilovah se na bijednika i vratih se u dvoranu da od Carcana posudim novac. Dadoh mu ga i, rekavši mu neka mi piše, ostavih ga.
Prvog sam dana korizme proveo sve vrijeme u krevetu, a drugog mi jutra Clairmont donese jedno pismo koje mu je predao neki sluga bez livreje. Nije bilo potpisano, a glasilo je ovako: »Avaj, smilujte se, gospodine, stvorenju od kojeg nema nesretnijeg na svijetu. Gospodin Croce zacijelo nije laka srca otišao. Ostavio me je u ovom svratištu ne plativši ništa. Što će biti sa mnom? Dođite da me bar savjetom utješite.«
Nisam ni časka oklijevao da poletim u pomoć toj nesretnici. Nije to bilo ni iz ljubavi ni iz požude, već iz plemenite samilosti. Brzo se odjenuh i pohitah u svratiste Kod tri kralja, gdje u sobi što mi ju je već Croce označio nađoh jednu djevojku obličja takva da bi mogla u svakom pobuditi naklonost i zanimanje. Učini mi se da vidim samu nevinost i bezazlenost pogažene i u nevolji. Ustala je i tužno me zamolila za oproštenje što mi se usudila pisati. Zatim me zamoli neka na talijanskom kažem nekoj ženi koja se nalazila u sobi da ode.
– Već mi čitav sat dosađuje. Ne razumijem njen jezik, ali ipak sam razabrala da mi senudi za pomoć. Ja međutim nisam odveć sklona da zatražim u nje pomoć.
– Tko vas – obratih se na to ženi – šalje gospođici?
– Jedan mi je svratištarski sluga jučer rekao da je ovdje ostala strana gospođica posvesama i da je u nevolji. Došla sam je posjetiti potaknuta čovjekoljubljem da vidim ne bih li joj mogla biti od koristi. Sad idem zadovoljna što je ostavljam u dobrim rukama i duboko joj se klanjam.
Glasno sam se nasmijao slatkorječivosti svodilje.
Napuštena mi djevojka tad u nekoliko riječi kaza ono što sam već znao, a na kraju ispripovjedi kako ju je njen ljubavnik, pošto je odmah proigrao novac što sam mu ga dao, odveo u svratiste gdje je u očajanju proveo cio idući dan ne usuđujući se izaći. Izašao je tek uveče i u zoru se vratio. Zaogrnuo se u kabanicu, navukao kapuljaču, te otišao rekavši da će joj se, ukoliko se ne vrati, javiti preko mene. Dao joj je i moju adresu.
– Ako vas nije potražio – nadoveza – to znači da je otišao pješice i bez pare u džepu.Svratištar će zahtijevati da mu se plati, i ja ću, prodam li sve što imam, moći podmiriti dug, no što će poslije biti sa mnom?
– Biste li se usudili vratiti svojima?
– Dabome da bih. Otac će mi oprostiti ako mu u suzama obećam da ću se povući usamostan.
– Ja ću vas sam odvesti u Marseille, a dotle ću vam pronaći sobu kod čestitih ljudi. Dokne dođem po vas, zaključajte se i ne primajte nikog.
Pozvah svratištara i platih račun, koji nije mnogo iznosio. Potom se oprostih, a ona ostade zapanjena onim što sam učinio i onim što sam joj kazao. Pomislio sam da je smjestim kod Zenobije, bude li imala mjesta. Zato se uputih u njen stan i u muževu prisustvu izložih joj što želim. Krojač odmah reče da će joj prepustiti svoje mjesto bude li htjela spavati s njegovom ženom, a on će iznajmiti jednu sobicu u susjedstvu gdje će stanovati sve dok gospođica ostane kod njih.
– Što se tiče hrane – nadoveza – neka odluči sama.
Taj mi se prijedlog svidje, te jadnoj gospođici odmah poslah pismo po Zenobiji, preporučivši joj da se posve prepusti brizi osobe koja joj donosi ovu poruku.
Sutradan sam je obišao. Stanovanje kod Zenobije nije bilo udobno, ali djevojka bješe zadovoljna i učinila mi se još dražesnijom no prošlog dana. Dotad sam se pokazao čednim, ali bih uzdahnuo svaki put kad bih se sjetio putovanja na kojem su me čekala neodoljiva iskušenja.
U Milanu više nisam imao nikakva posla, no bijah grofu obećao da ćemo zajedno provesti dvije nedjelje u San-Angelu. Bijaše to vlastelinstvo koje je pripadalo njegovoj obitelji i o kojem je uvijek s oduševljenjem govorio. Da mu nisam ispunio želju, ozlojedio bih ga i uvrijedio. Ondje je stalno živio njegov brat koji je, po grofovim riječima, jedva čekao da me upozna. Grofica nije navaljivala da je povedem, više je voljela ostati u Milanu gdje uz markiza Triulzija nije ni na čem oskudijevala.
U Milano sam se vratio još na vrijeme da dragoj svojoj Teresi, koja je odlazila u Palermo, poželim sretan put.
Uredio sam račune s Greppijem, koji mi je dao naputnice za Marseille i mjenicu na deset tisuća franaka ispostavljenu na jednu banku u Genovi gdje nisam predviđao velike troškove. Usprkos sreći na kartama, odlazio sam iz Milana s tisuću cekina manje. Ovdje sam i ludo trošio.
Kako nisam imao nikakva razloga da skrivam od grofa gospođicu koju sam naumio povesti, poslao sam Clairmonta po njen mali kovčeg, no najprije sam Zenobiji nadoknadio sve troškove oko njena uzdržavanja. Na dan odlaska gospođica se, lijepo odjevena, u osam sati ujutro popela u moju sobu. Pošto sam poljubio ruku grofici koja me je htjela lišiti života, srdačno zahvalih dobrom grofu i krenuh na put. Bilo je to 20. ožujka 1763. Nikad se više nisam vratio u Milano.
Gospođica, koju ću iz obzira prema njoj i njenoj obitelji zvati Crosin, bila je dražesna i imala je plemenito držanje koje se čovjeka doimalo. Njena čednost i suzdržanost svjedočile su o dobrom odgoju koji su joj dali. Imajući sve vrijeme uza se tako ljupko biće, bijah ponosan na sama sebe što odolijevam ljubavnom nagnuću, no u tom sam se varao. Clairmonta sam upozorio da ću je svagdje predstavljati kao svoju nećakinju i naložio mu da se prema njoj ophodi s dužnim poštovanjem.
Kako još nisam s njom pravo porazgovarao, prva mi briga bijaše da upoznam njen duh i da, iako nisam kanio s njom zapodijevati ljubavne igre, zadobijem njeno prijateljstvo i povjerenje. Veselio sam se što je mogu bez ikakva truda vratiti u krilo njene obitelji, jer bijah uvjeren da ću se bez žaljenja moći od nje odijeliti. Unaprijed sam uživao u tom plemenitom činu, ponoseći se što mogu živjeti uz tako krasnu djevojku bez ikakve sebične namisli osim želje da je zakrilim od sramote i nevolje u koje bi mogla upasti putujući sama. I ona mora da je to osjetila, jer mi je jednom kazala:
– Sigurna sam da me gospodin Croce ne bi nikad napustio da nije u Milanu vas susreo.
– Divim se vašoj dobrodušnosti. Znajte međutim da se on ponio kao kukavica, jer uzasvu vašu ljepotu i čestitost nije smio tako sigurno računati na mene. Neću vam reći da vas je prezreo, ali sve to dokazuje da vas nije volio.
– Ja sam uvjerena u suprotno. Ostavši bez novaca, morao me je ili napustiti ili se ubiti.
– Ni jedno ni drugo. Morao je prodati sve što imate i odvesti vas u Marseille. Put moremod Genove do Marseilla stoji veoma malo. Croce je računao sa zanimanjem koje vaše lijepo lice pobuđuje u muškim srcima i nije se u računu prevario, ali vi dobro znate što je time stavio na kocku. A kad se voli, tad se, vjerujte mi, misao na to ne može podnijeti. Da me se niste krasotom dojmili, ja bi se za vas, moram priznati, vrlo slabo pobrinuo. Ne bih, međutim, htio više kuditi Crocea, jer vidim da ste još uvijek zaljubljeni u nj.
– To je istina. Žalim ga od sveg srca, ali takva nam bijaše sudbina. Više ga neću vidjeti inikad više nikoga neću zavoljeti. Povući ću se u samostan. U mog je oca plemenito srce, pa će mi oprostiti. Podlegla sam ljubavi, pred njenom je moći poklekla moja volja. Kad mislim o tom, osjećam da se ne mogu kajati.
– I vi biste iz Milana otišli s njim i pješice da je to od vas zahtijevao?
– Zar sumjate? Ali on me je odveć volio a da bi me izložio naporu i bijedi.
– Ako ga nađemo u Marseillu, vi ćete se sigurno vratiti.
– To neću. Moja se duša već pomalo oslobađa ljubavnog jarma. I doći će dan kad ćuzahvaljivati bogu što sam ga zaboravila.
Njena mi se iskrenost svidjela. Poznajući snagu ljubavi, žalio sam je i razumijevao. Dva mi je sata u tančine opisivala povijest svoje nesretne strasti.
Kad stigosmo u Tortone, bijaše već pala noć, pa odlučih da ondje prenoćimo, prepustivši Clairmontu brigu oko večere. Ali za stolom moja tobožnja nećakinja pokaza toliko duha da ostadoh iznenađen. Uz to se takmičila sa mnom u kušanju tečnih jela, s čašom u ruci. Bila je duhovita i vesela na način otmjenih žena i više nije spominjala svog kukavnog ljubavnika.
Kad smo ustali od stola, ona mi na jedno pitanje uzvrati tako duhovitom doskočicom da sam prasnuo u smijeh i tog časa osjetih neodoljivu želju za njom. Žarko je poljubih, a njene mi usne strasno uzvratiše cjelov. Planuh požudom i upitah je bi li htjela da spavamo zajedno. Ona me iznenađeno pogleda, pa mi ozbiljno, pokorna izraza, od kojeg odmah ustuknuh, ovako odgovori:
– Avaj, vi ste gospodar.
– Gospodar? Ta ja ne tražim pokornost, pa čak ni popustljivost. Vi ste u meni potaklinježne osjećaje, ali ako ih ne možete dijeliti, ja ću ih u klici ugušiti. Ovdje su, kao što vidite, dva kreveta.
– Ja ću spavati u drugom. Ako se zbog tog vaša dobrota prema meni umanji, bit ću jošnesretnija no prije.
– Ne, ne, anđele moj, ne bih se ja ni za što izložio vašem preziru. Samo vi ležite i mirnospavajte. Ja ću znati zaslužiti vaše poštovanje.
Ona povuče zaslon i legnu pošto se posve razodjenula, kao što mi je kasnije u Genovi sama priznala.
Za dva dana stigosmo u Genovu. Odsjeo sam u nekoj građanskoj kući koju mi je preporučio Pogomas. Bio sam zadovoljan. Stan se sastojao od četiri lijepo namješene sobe.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:34 pm




VIII
Ponovni susret s Rosalijom - Gospoda Isolabella - Kuhar - Moja nećakinja, stara Rosalijina poznanica - Moj brat velečasni, njegova podlost i sramota - Preotimam bratu ljubavnicu -
Odlazim iz Genove - Princ od Monaka - Pobjeda nad nećakinjom - Dolazak u Antibes
Pogomas, koji se u Genovi, gdje su ga svi poznavali, nazivao Passano, predstavi me svojoj ženi i kćerima. Bile su ružne, prljave i neodgojene, pa sam ih se brzo otarasio. Ručao sam sa svojom nećakinjom, a onda se uputih markizu Grimaldiju ne bih li čuo štogod o Rosaliji.
Jedan me senatorov lakaj obavijesti da je Njegova jasnost u Veneciji i da ga ne očekuju prije svršetka travnja. Zatim me odvede Parettiju, koji se oženio Rosalijom nekoliko mjeseci nakon mog odlaska.
Odmah me je prepoznao i, veseo što me vidi, ostavi tezgu i povede me svojoj ženi, koja, ugledavši me, uskliknu od radosti i dočeka me raskriljenih ruku.
Paretti nas ubrzo ostavi, jer je morao za poslom, zamolivši ženu da mi pokaže njihovu kćer. Ona me odvede kolijevci gdje je ležalo djetešce od šest mjeseci i kaza mi kako je sretna s mužem, koji joj pripada dušom i srcem. Potpomognut utjecajem markiza Grimaldija, znatno je uznapredovao, tako da je već počeo samostalno trgovati.
Rosalija bijaše postala savršena ljepotica. Ganuta ponovnim susretom, neprestano mi je zahvaljivala što sam je potražio čim sam stigao i uporno je zahtijevala da joj sutradan dođem na ručak.
– Mili moj, predragi prijatelju, tebi zahvaljujem svoju sreću i mir. Izljubimo se, aliostanimo samo na tome i sutra za ručkom nemojmo se prisno oslovljavati. Ali čekaj, imam za tebe iznenađenje.
Ona ode i za trenutak se vrati vodeći za ruku Veroniku. Uzela ju je k sebi kao sobaricu. Bilo mi je drago što je opet vidim. Uživajući u njenom iznenađenju, zagrlio sam je i zapitao za sestru Anettu. Odgovori mi da je dobro i da radi zajedno s majkom. Zamolih je neka mi je pošalje da poslužuje moju nećakinju za vrijeme mog boravka u Genovi. Rosalija prasnu u smijeh, uzvikujući od iznenađenja:
– Još jedna nećakinja! Nadam se da ćeš je sutra kao svoju blisku rođakinju dovesti naručak.
– Vrlo rado, to prije što je i ona iz Marseilla.
– Iz Marseilla? Možda me i poznaje, no što to mari! Kako se zove?
Rekoh joj neko obično ime, nadodavši da je to kći moje sestrične koja živi u Marseillu. Rosalija ne povjerova ni riječi, ali se obradova što me nalazi još uvijek zabavljena ugodnim pustolovinama.
Od Rosalije uputih se gospođi Isolabelli, za koju mi je markiz Triulzi dao jedno pismo. Primila me je rekavši da me je očekivala, jer ju je markiz obavijestio o mom dolasku. Predstavila mi je markiza Agostina Grimaldija, napuljskog vlastelina, svog neumornog kavalira, koji joj je udvarao za duge odsutnosti muža.
Gospođa Isolabella živjela je u lijepoj kući. Bijaše to žena tridesetih godina, ljupka lica, ugodne i blage naravi, vitka, gotovo mršava stasa. Lice joj je bilo pokriveno bjelilom i crvenilom, ali tako nevješto da mi se odmah ogadila, mada je imala divne crne oči.
Zadržao sam se pola sata i potom se oprostio, prihvativši poziv za večeru za sutradan.
Vrativši se u svoj stan, sa zadovoljstvom primijetih da mi se »nećakinja« lijepo smjestila u jednoj sobi koju je od moje dijelio samo mali kabinet. Rekoh joj da ćemo u tom kabinetu smjestiti sobaricu koju sam uzeo za nju i obavijestih je da ću je kao svoju nećakinju povesti na ručak u jednu uglednu trgovačku kuću. Ona mi se toplo zahvali za brigu kojom je okružujem. Ta djevojka koju je Croce bio tako zaludio bijaše anđeoski lijepa, ali još krasnije od njenih draži bijahu joj blaga ćud i plemenito ponašanje. Bio sam strašno zaljubljen, i dušu mi je izjedalo kajanje što je nisam već prvog dana uzeo. Da sam je uhvatio za riječ, mogao sam mirno postati njen ljubavnik i možda bih Crocea potisnuo u potpuni zaborav.
Kako nismo ručali, sjedosmo za stol, oboje gladni i žedni. Moja se nećakinja nije stidjela velikog teka kojim se prihvatila jela. Zajedno smo se smijali ustanovivši da je večera slaba i neukusna. Naložio sam Clairmontu da pozove svratištarku.
– Kriv je – uzela se ona opravdavati – kuhar. To je bratić vašeg tajnika Passana, koji ga jeuzeo u vašu službu. Da je pitao mene, našla bih vam odličnog i jeftinog kuhara.
– Dovedite ga sutra.
– Drage volje, ali najprije naredite da se ovaj čisti. On se tu nastanio sa ženom i djecom.Neka ga otpusti Passano, koji ga je i uzeo.
– Prepustite to meni i pobrinite se da mi prekosutra onaj vaš dođe na ogled.
Nećakinju sam otpratio u njenu sobu rekavši joj da legne ne obazirući se na mene. Ja sam neko vrijeme prelistavao novine, a onda odoh da je poljubim i zaželim joj laku noć. Usput sam primijetio da bi mi mogla uštedjeti nelagodu samotnog spavanja. Nije mi odgovorila.
Drugog je jutra ušla u moju sobu upravo u času kad mi je Clairmont prao noge. Htjela me zamoliti da joj umjesto čokolade koja je odveć zatvara dadem donijeti bijelu kavu. Odmah sam poslao Clairmonta gazdarici po kavu, a onda ona kleknu preda me da mi otare noge.
– To ne mogu dopustiti.
– A zašto ne? To je samo prijateljska usluga.
– Koju bez poniženja možete iskazati samo ljubavniku. Ona obori svoje lijepe oči i šutećisjedne kraj mene.
Clairmont se ubrzo vrati, otre me i obuje. Gazdarica donese za nju kavu, a za mene čokoladu. Upitala je moju nećakinju bi li željela kupiti lijep ogrtač od pekinške svile po đenoveškoj modi. Rekoh joj neka ga samo donese. Gazdarica ode po trgovkinju, a ja za to vrijeme dadoh lijepoj nećakinji dvadeset cekina da ima za svoje sitne potrebe. Ona ih uze posvjedočivši mi svoju zahvalnost nježnim cjelovom.
Uto dođe trgovkinja, a djevojka uze izabirati i pogađati se, te naposljetku uze jedan ogrtač i plati ga.
Passano dođe još istog jutra i stade se živo zauzimati za kuhara.
– Ja sam ga uzeo na vašu zapovijed – tvrdio je – za sve vrijeme vašeg boravka u Genovi,uz plaću od četiri livre dnevno, stan i hranu.
– Gdje je moje pismo?
– Evo ga. U njem stoji: »Nabavite mi dobrog kuhara za vrijeme što ću ostati u Genovi«.
– Rekao sam vam dobrog, a ovaj nije dobar. Ja jedini imam pravo da sudim o njegovojvrsnoći.
– Vi se varate, jer on će vam dokazati da je vrstan. Podignut će protiv vas parnicu, i vićete izgubiti.
– To znači da ste vi s njim napravili pismeni ugovor?
– Vi ste me za to opunomoćili.
– Dovedite mi ga.
Clairmonta poslah po odvjetnika, a uto uđe kuhar s Passanom i pokaza mi ugovor potpisan po dvama svjedocima i sastavljen tako da bi, strogo pravno uzevši, krivica bila na mojoj strani. Ja uzeh psovati i grmjeti, ali od toga nikakve koristi. Kuhar je tvrdio da je dobar i da će u Genovi naći četiri tisuće ljudi koji će to pismeno potvrditi. Isto mi kaza i odvjetnik koji je u međuvremenu stigao. On je još dodao da neću naći nikoga tko će izjaviti da je taj kuhar loš.
– To je moguće – odgovorih – ali ja hoću da on ode, jer bih htio uzeti drugog. Pristajem i
da ga isplatim.
– U tom ću slučaju – izjavi kuhar – putem suda zatražiti doličnu odštetu za povredusvog zanatskog ugleda.
Nato se počeh smijati kunući iz svega glasa. U taj tren dođe markiz Agostino Grimaldi. Kad ga obavijestih o sporu, on se nasmija, slegnu ramenima i savjetova mi neka se čuvam suda, jer ću izgubiti, a uz to platiti sve sudske troškove.
– Nije vas kuhar prevario, već vaš povjerenik koji mu je, osim ako nije potpuna bluna,morao odrediti pokusni rok kao što se radi sa svim kuharima.
Passano ga prekine rekavši da nije ni varalica ni bluna. Otpustio sam advokata plativši mu, a kuharu rekoh neka siđe. Onda upitah Passana dugujem li mu novaca. Odgovorio je da on meni duguje, jer sam mu platio za mjesec dana unaprijed, pa me još deset dana ima služiti.
– Tih vam deset dana poklanjam. Vi ste ovog časa otpušteni ako vaš bratić već danas neode iz ove kuće pošto vam vrati glupi ugovor koji ste s njim načinili. Zbogom!
Malo kasnije oprosti se i gospodin Grimaldi, a tad osvanu Annetta s majkom. Pretvorila se u sjajnu ljepoticu. Riđe mrlje koje je nekad imala na licu bijahu iščezle, zubi su joj postali bjelji, porasla je i zaoblila se, a grudi, pokrivene prozračnom tkaninom, bijahu jedre i savršeno nabubrele. Predstavio sam je njenoj mladoj gospodarici, koja ostade zapanjena, što je mene neobično zabavljalo. Pokazao sam joj njen krevet, a majci rekoh da joj donese stvari.
Kako sam još morao dovršiti odijevanje, rekoh nećakinji neka se uz Annettinu pomoć i ona uredi.
Oko podneva, kad svi bijasmo spremni za izlazak, dođe gazdarica da mi predstavi novog kuhara. Donijela mi je ugovor koji je Passano napravio sa svojim bratićem. Ta me smiješna pobjeda odobrovolji. Novom kuharu zapovjedih da mi spremi birani ručak, a onda se u nosiljci otputih Rosaliji. Pratila me moja nećakinja.
Ondje sam našao sjajno i birano društvo gospode i gospođa. Primijetio sam kako se Rosalija začudila ugledavši moju nećakinju, a i ova ostade zapanjena. Rosalija je poljubi nazvavši je njenim imenom, a nećakinja joj ljubazno odvrati rekavši na kraju da će, čim stigne u Marseille, pohitati njenoj majci da joj ispriča kako ju je vidjela u Genovi sretnu i lijepu. Zatim se povukoše u drugu prostoriju, kao što sam i očekivao, i vratiše se nakon četvrt sata, obje zadovoljne. Ali s time još ne bijaše gotovo. Kad je došao Paretti, Rosalija mu predstavi moju nećakinju. On se obradova, jer je s njenim ocem mnogo poslovao. Načas se udalji i donese jedno pismo njenog oca koje joj pokaza. Djevojka poljubi potpis, a od žalosti i ganuća oči joj se ispuniše suzama. To i mene dirnu te zamolih Rosaliju neka upozori muža da zbog važnih razloga ne javlja tu vijest djevojčinu ocu.
Ručak je bio sjajan, a Rosalija se pokazala savršenom domaćicom koja bi mogla služiti na čast i najotmjenijim kućama. No najviše je uspjeha ubrala moja tobožnja nećakinja koja je kao kći bogatog marsejskog trgovca pobudila živo zanimanje jednog pristalog mladića kojeg joj je bog odabrao za muža. Kakve li radosti za mene što sam im mogao poslužiti kao posrednik!
Čim se vratismo kući, zapitah nećakinju gdje se upoznala s Rosalijom.
– Dolazila je s majkom k nama donoseći rublje na pranje. Oduvijek sam je voljela. Odmene je starija dvije godine. Odmah sam je prepoznala. Rekla mi je da ste je vi odveli iz Marseilla i da samo vama duguje svoju sreću. No nije ulazila u potankosti. Ja sam joj pak rekla samo ono što je zacijelo i sama naslućivala. Priznala sam da niste moj ujak, pa ako ona i misli da ste mi ljubavnik, nije mi krivo. Ne mogu vam izreći kako mi je danas bilo lijepo. Vi ste stvoreni da usrećujete druge.
– Ali Croce?
– Ne govorite mi o njem, molim vas.
U meni se razgarala sve jača žudnja. Ona dozva Annettu, a ja odoh u postelju. Pošto je pomogla gospodarici u pripremama za noć, lijepa sobarica dođe k meni kao što sam i očekivao.
– Ako je istina – reče – da je gospođa vaša nećakinja, mogu li se nadati da me još uvijekželite?
– Dabome, draga moja Annetto, još uvijek te želim. Razodjeni se i dođi da malopročavrljamo.
S tom sam preljupkom djevojkom proveo dva ugodna sata koji donekle utažiše moju žeđ za lijepom nećakinjom.
Drugog sam jutra otišao na doručak Rosaliji da je pozovem na ručak zajedno s mužem i s još četiri uzvanika koje će sama odabrati. Kazao sam joj da ću njenom sudu prepustiti odluku hoću li zaposliti novog kuhara. Pošto je obećala da će doći, stade me ispitivati o mojim odnosima s mojom navodnom nećakinjom, ali kad joj rekoh da joj ne mogu ispripovjediti ništa istinito, izjavi da joj se izmišljotine ne slušaju. Zatim me upita bi li mogla dovesti onog mladića koji je za ručkom obasipao moju nećakinju tolikom pažnjom.
– Baš bih rado znao tko je on.
– On je jedinac sin jednog bogatog trgovca.
– Dovedi ga dakle. Zbogom stare moje ljubavi!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:35 pm




Kad sam se vratio kući, zatekoh nećakinju još uvijek u postelji. Obavijestih je da će Rosalija sutradan doći k nama na ručak i umirih je rekavši joj da Rosalijin muž neće pisati njenom ocu. Kako sam tog dana morao večerati u gradu, ponudih joj da ide Rosaliji ukoliko joj nije draže da večera sama.
– Dragi ujače, vi se za mene tako nježno brinete da sam gotovo zbunjena. Ići ću Rosaliji.
Zagrljaj na koljenima
– Jeste li zadovoljni Annettom?
– Kad ste je već spomenuli, znate li što mi je rekla? Da je prošlu noć provela s vama i daste vi bili njen prvi ljubavnik u isto vrijeme dok ste vodili ljubav s njenom sestrom Veronikom.
– To je istina, ali ona je prava blebetuša.
– Morate joj oprostiti. Rekla mi je da je pristala tek kad ste joj se zakleli da sam ja vašanećakinja. A osim toga rekla bih da mi se povjerila iz puke taštine. Time valjda misli da je stekla pravo na neko poštovanje s moje strane, a ima i pravo. Ja moram poštovati djevojku koju vi volite.
– Više bih volio da imate pravo na ljubomoru, a što se tiče poštovanja, samo mi reciteako se pokaže bezobraznom, pa ću je istog časa izbaciti iz kuće.
Nije mi bilo krivo što je otkrila da sam imao Annettu, ali sam se osjetio povrijeđen načinom na koji je to primila. Po svim znacima ona nije gajila nikakve sklonosti prema meni, čak sam povjerovao da joj je odlanulo što je oslobođena opasnosti koja joj je danomice prijetila od gorljiva obožavatelja njenih draži s kojim je nasamo morala provoditi tolike sate.
Ručali smo sami, a tečna jela koje nam je spremio novi kuhar slutila su na dobro. Potom se izvezosmo kočijom na šetnju, a onda je odvedoh Parettijevima. Ja sam pak otišao gospođi Isolabelli kod koje sam našao brojno društvo. Bijaše tu okupljeno najviše plemstvo grada.
Poslije večere vratih se Parettijevima i odvezoh nećakinju kući.
– Jedan prijazni mladi čovjek – rekla mi je putem – koji će s Rosalijom doći sutra naručak kazao mi je mnoštvo lijepih i doličnih stvari, a među ostalim je rekao da bi htio otići u Marseille i upoznati se s mojim ocem ne bi li dobio njegovu dozvolu da mi smije udvarati. Lijepo će se nasamariti.
– Zašto?
– Zato što me ondje neće naći. Samostan će odsele biti moj svijet. Moj dobri i plemenitiotac oprostit će mi grijeh, a ja ću se sama kazniti.
– Odagnajte od sebe tu žalosnu namisao. Vi ste stvoreni da usrećite muža dostojna vas,koji nije izložen hirovima sreće i sudbine. Što vas više poznajem to sam uvjereniji u ovo što vam tvrdim.
Sa zadovoljstvom sam primijetio ljupku prijaznost moje nećakinje prema Annetti kad joj je ova pomagala pri razodijevanju, ali mi se nije svidio stanovit nehaj koji sam opazio kod sobarice. Kad mi je došla u krevet, blago sam je zbog tog prekorio, ali ona umjesto da uzvrati cjelovima udari u plač. Suze lijepe djevojke u zagrljaju ljubavnika kojem je do igre i smijeha uvijek imaju koban učinak.
– Budi vesela – rekoh joj – ili pođi u svoj krevet. Na te riječi ona mi se istrgnu izzagrljalja i ostavi me.
Zaspao sam ozlojeđen.
Ujutro joj strogo rekoh da me je krvavo uvrijedila i da ću je otpustiti ako joj tako nešto još jednom padne na pamet. Umjesto da me posluša i pokuša umilostiviti, ona opet udari u plač, a meni to dozlogrdi te se okrenuh i stadoh brojiti novac što sam ga prošle večeri dobio u igri na kartama. Pola sata kasnije uđe moja nećakinja te me blago i ganutljivo zapita zašto sam uvrijedio jadnu Annettu.
– Draga moja nećakinjo, recite joj da bude pametnija. Ona smijući se zagrabi šakom umoje talire i iziđe. Čas kasnije uđe Annetta sva vesela noseći moje talire u kecelji, priđe mi i nježno me poljubivši reče da više nikad neće plakati. Takva eto bijaše ćud moje nećakinje, koja je htjela da je volim ali me nije željela za ljubavnika. U zakoniku ženske koketerije ovakve su igre neuobičajena stvar.
Iako sam na biribiju često gubio, živio sam u obilju, jer mi novaca nije uzmanjkalo. Rosalija bi dolazila k meni na ručak, a ja k njoj na večeru zajedno sa svojom nećakinjom u koju se onaj mladić sve ozbiljnije zaljubljivao, često bih joj to spominjao, ali ona nije odustajala od namjere da se zatvori u samostan.
Na prvi dan Svete nedjelje reče mi da je njena odluka neopoziva, jer je tog dana zasigurno ustanovila da nije trudna.
Ona je pomalo stekla toliko povjerenje u mene da bi često dolazila u moju sobu dok još bijah u postelji s Annettom. Smijala se videći nas u strasnu zagrljaju i kao da je dijelila naše naslade. Njena je nazočnost još većma raspaljivala moju požudu. Gasio sam u Annetti želje koje je u meni budila moja nećakinja, a koje nisam mogao s njom ni u njoj ugasiti. Kratkovidna Annetta nikad nije opazila da moji pogledi idu drugoj. Moja je nećakinja ubrzo razabrala da mi njena nazočnost godi, a ja sam pak znao da je ono što sam radio s Annettom ne može ostavljati ravnodušnom. Kad bi vidjela da sam se iscrpio, zamolila bi Annettu da ode, jer da mi mora nešto važno saopćiti. Annetta bi je poslušala, a ona bi onda, smijući se, sjela na moju postelju, priznajući da mi nema ništa kazati. Sjedeći tako uz mene u jutarnjoj haljini mislila je da njene draži nemaju nada mnom nikakve moći. U tom se varala, ali je ja nisam htio razuvjeravati bojeći se da ne izgubim njeno povjerenje. Moja nećakinja nije znala da ona nije Annetta, niti da Annetta nije ona. Ja sam je štedio i čuvao da mi užitak bude slađi. Znao sam da ću na kraju ipak zadobiti nagradu koju sam zasluživao, ako ne prije a ono poslije odlaska iz Genove, kad se budemo nalazili nesmetano na samu, kao što se to na putovanju često dešava, i kad u blagoj dokolici duša i tijelo traže čime bi se pozabavili. Naposljetku se putnik umori od ćaskanja, raspravljanja i salijetanja, čak i od smijeha, pa se prepusti nagonu i napravi ono, gotovo i ne znajući što čini. Kad poslije čina o tom razmisli, blagosilje sudbinu što je do toga došlo.
Ali povijest mog puta od Genove do Marseilla bijaše zapisana u velikoj knjizi sudbine. Kako je moje smrtne oči nisu mogle čitati, nisam ni naslućivao sve okolnosti koje će ga popratiti. Znao sam jedino to da moram otići, jer me gospođa d'Urfe očekuje u Marseillu. Uz taj put bijahu vezani neobični zapleti o kojima je ovisila sudbina jednog od najkrasnijih ženskih stvorenja: jedne Venecijanke koja me nije poznavala, pa tada još nije slutila da postoji čovjek koji će joj utrti put do sreće. Ni ja nisam slutio da sam se u Genovi zaustavio samo da nju dočekam, jer tad nisam još znao da to biće hoda zemljom.
Kako sam za odlazak odredio drugi dan Uskrsa, imao sam pred sobom još šest dana.
Sredio sam svoje poslove s bankarom kojem me je Greppi bio uputio i uzeo novčanu naputmicu za Marseille, iako imi ondje nije trebalo novaca jer mi je kesa gospođe d'Urfe bila uvijek velikodušno otvorena. Oprostio sam se s gospođom Isolabellom i njenim društvom, odlučivši da preostale dane posvetim samo Rosaliji i njenoj obitelji i da što češće boravim u njihovom ladanjskoj kući.
Ujutro na veliki utorak saopći mi Clairmont da neki strani velečasni, koji neće da kaže svoje ime, želi sa mnom govoriti. Annetta bijaše otišla da pomogne svojoj gospodarici oko odijevanja. Tog sam dana pozvao na ručak Rosaliju, zajedno s prijateljima i obitelji.
Iziđoh dakle iz sobe još u noćnoj kapici da vidim tko je taj velečasni. Ugledah neko stvorenje koje mi se baci oko vrata i čvrsto me zagrli. Kako soba bijaše mračna, povukoh ga do prozora i prepoznah u njem svog najmlađeg brata, kojeg sam oduvijek prezirao i već ga desetak godina nisam vidio. Tako sam malo hajao za nj da se čak nisam ni raspitivao za njegovu sudbinu u dopisivanju što sam ga održavao s gospodom Bragadinom, Dandolom i Barbarom.
Kad naposljetku budalasti zagrljaji prestadoše, hladno ga upitah koja ga je zla sreća nanijela u Genovu i još tome u tako jadnu stanju. Bio je naime prljav, otrcan i odvratan. Jedino što je imao bijaše ljepušno lice, bujna kosa, zdrave boje, i dabome mladost od dvadeset i devet godina. On se poput Muhameda rodio tri mjeseca poslije očeve smrti.
– Pripovijest o mojim nevoljama duga je, brate moj. Zato uđimo u vašu sobu, pa ću vamsve po istini iskazati.
– Najprije ćeš odgovoriti na neka pitanja. Otkad si ovdje?
– Od sinoć.
– Tko ti je rekao da sam ja u Genovi?
– Grof A. B. iz Milana.
– Tko ti je rekao da se grof i ja poznajemo?
– Prije otprilike mjesec dana vidio sam na stolu gospodina Bragadina pismo što vam gaje grof pisao i uputio na senatorovu kuću.
– Je li mu rekao da si moj brat?
– Morao sam to priznati kad mi je kazao da sam vam veoma nalik.
– Narugao ti se, glupane jedan.
– Pozvao me je na ručak.
– Zar ovako odrpana? Baš si mi služio na čast!
– Dao mi je četiri cekina, i s tim sam doputovao u Genovu.
– Uradio je veliku glupost. Sad već prosiš i milostinju. Zašto si otišao iz Venecije i štohoćeš od mene? Ja ti ne mogu pomoći.
– Oh, ne tjeraj me u očaj, jer bih bio kadar da se ubijem.
– Zar misliš da ti vjerujem? Nego, odgovaraj, zašto si otišao iz Venecije, gdje si od misa ipropovijedi mogao mirno živjeti?
– Eh, to je glavna tačka moje ispovijesti. Ali uđimo.
– To nikako. Pričekaj me ovdje, pa ćeš mi negdje drugdje ispripovjediti ostalo. I pazi damojim ljudima ne kažeš da si mi brat, jer me je stid takvog srodstva.
Brzo se odjenuh i rekoh mu neka me odvede u svoje svratiste.
– Moram vas upozoriti da u svom svratištu nisam sam, a htio bih s vama razgovarati učetiri oka.
– Tko je s tobom?
– Kazat ću vam. Hajdemo u neku kavanu.
– Govori tko je to s tobom? Da nisu neki lopovi? Što si počeo uzdisati?
– Jedna djevojka.
– Djevojka? Pa ti si svećenik.
– Zaslijepljen i zaveden ljubavlju, i nju sam zaveo. Obećao sam joj da ćemo se u Genovivjenčati. U Veneciju se više ne mogu vratiti, jer sam je oteo iz očinske kuće.
– A što bi ti u Genovi? Protjerali bi te za tri dana. Hajdemo u tvoje svratiste, jer želimnajprije vidjeti tu djevojku koju si prevario. Razgovarati možemo i poslije.
Uputih se prema gostionici koju mi je označio, naloživši mu da me slijedi. Kad uđosmo, on me prestignu i povede u treći kat gdje u nekom kukavnom logu ugledah jednu veoma mladu djevojku, strojnu, crnokosu, lijepu i poželjnu. Gledala me je ponosno, ne zbunivši se nimalo. Upitala me je bez pozdrava jesam li ja brat lažova koji ju je prevario. Odgovorio sam potvrdno.
– Učinite dakle časno i milosrdno djelo i pošaljite me natrag u Veneciju, jer ne želim višeni časa ostati s ovim lopovom za kim sam pošla kao glupa ovca slušajući njegove priče koje su mi zavrtjele glavom. On vas je tobože morao naći u Milanu, i vi biste mu dali novac s kojim bismo poštanskim kolima otišli u Genovu gdje se, kako on tvrdi, svećenici mogu ženiti pošto prijeđu na protestantsku vjeru. Neprestano je govorio da ćete ga u Milanu čekati, a vama ni traga. Ipak je donekle smogao novaca i doveo me ovamo. Bogu hvala što vas je ipak našao, jer ja bih se sutra otputila pješice u Veneciju proseći putem milostinju. Osim ove košulje koju nosim na sebi nemam više nijedne. U Bergamu je prodao tri koje sam još imala, a u Veroni i Bresci rasprodao je sve što sam imala u svom kovčegu. Posve me je zaludio. Govorio mi je kao da je svijet izvan Venecije raj zemaljski, pa sam postala radoznala i ostavila svoju kuću. Sad međutim vidim da je kod nas najbolje. Proklet bio čas kad sam upoznala tog varalicu! To je vucibatina koja uvijek govori kao da je na propovjedaonici. Htio je spavati sa mnom čim smo stigli u Padovu, ali ja nisam bila tako glupa. Najprije sam htjela vidjeti što će biti s tim vjenčanjem u Genovi. Evo i pismenog obećanja koje mi je dao. Meni ga više ne treba, pa ga darujem vama. Ako je u vama dobrote i poštenja, pošaljite me u Veneciju da ne moram ići pješke.
Vatrena venecijanska narav te djevojke dojmila me se još jače od njene ljepote. Svidjela mi se njena iskrenost, njena pravedna srdžba i hrabra spoznaja istine. U istinitost njenih riječi nisam mogao sumnjati, jer je moj brat sve vrijeme ostao nijem kao pravi krivac. Prema njemu sam mogao osjetiti samo sućut pomiješanu s prezirom.
Poslije odulje šutnje rekoh joj da ću je poslati u Veneciju, i to u pratnji jedne čestite žene, poštanskom kočijom koja iz Genove polazi svaki tjedan.
– No što ćete – upitah je – ako se vratite kući trudni?
– Trudna? Zar vam nisam rekla da sam se imala vjenčati u Genovi?
– Da, ali usprkos tome...
– Što usprkos tome? Znajte da nisam udovoljila ni najsitnijoj njegovoj želji.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:35 pm




– Sjetite se – umiješa se moj brat plačnim glasom – svoje zakletve da ćete uvijek bitimoji. Dali ste mi je pred raspelom.
Izrekavši te riječi kojima joj je predbacivao vjerolomstvo, moj brat ustade ne bi li se jače dojmio djevojke. No ona mu hrptom ruke opali pljusku po najboljim pravilima. Očekivao sam da će doći do tuče koju ne bih ni pokušao spriječiti, ali od tog ne bi ništa. Velečasni se ponizno i krotko okrenu prozoru, podignu oči prema nebu pa udari u plač.
– Vi ste opaki đavao – primijetih – lijepa moja gospođice. Čovjek kojeg tako zlostavljatenesretnik je opčinjen vašim čarima.
– Ja samo znam da me je obmanuo, i to ću mu oprostiti tek kad mi ga nestane s očiju. Tonije prva pljuska koju je dobio od mene. Počela sam već u Padovi.
– Vi ste izopćeni – umiješa se on – jer ja sam crkveno lice.
– Tražiš li još?
– Sad je toga dosta – rekoh. – Uzmite svoj zavežljaj i pođite sa mnom.
– Kamo je vodite? – zavapi zaljubljenik.
– K sebi. Šuti i uzmi ovih dvadeset cekina pa odmah kupi odijelo, haljetak i košulju. Tićeš i dalje ostati ovdje na stanu, a sutra ćemo o svemu razgovarati. Udijeli siromasima svoje prnje i zahvali bogu što si me našao. Hajdemo, gospođice, dat ću vas u nosiljci otpremiti u svoju kuću, jer me ovdje ne smiju vidjeti u vašem društvu, osobito ako se zna da ste došli s jednim svećenikom. Nastojat ću u klici ugušiti sablazan. Povjerit ću vas brizi svoje gazdarice, a vi joj ni za živu glavu ne spominjite ništa o ovoj ružnoj zgodi. Najprije se morate pristojno odjenuti.
– Hajdemo dakle, i neka bude hvaljen bog na nebesima! Zaslijepljen cekinima, velečasninas pusti ne izustivši ni slovca. Ponajprije sam je odveo gazdarici naloživši joj da djevojci kupi haljinu, košulje, čarape, cipele i sve što joj je potrebno. Bio sam radoznao da vidim kako će djevojka izgledati kad se jednom umiri i razvedri.
Annettu sam obavijestio da će s njom jesti i spavati još jedna djevojka koju su mi preporučili. Zatim se odoh preodjenuti, jer sam tog dana imao biti domaćin brojnom i otmjenom društvu. Smatrao sam da s cijelim tim događajem moram upoznati svoju nećakinju da ne bi o meni ružno sudila. Ona reče da ljepšeg djela nisam mogao učiniti i pokaza se radoznalom da što prije vidi djevojku, a i mog brata, kojeg je još većma žalila nego nju. Poklonio sam joj haljinu od ljubičastoplave indijske svile oslikane velikim kitama cvijeća. Prekrasno joj je pristajala. Svojoj nećakinji neprestano sam se divio, kako zbog ponašanja prema meni tako i zbog načina na koji se ophodila prema onom mladiću koji je već bio ludo u nju zaljubljen. Vidjela ga je svakog dana ili kod mene ili kod Rosalije. On joj je napisao otvoreno, posve po trgovački, da oni jedno drugom po svemu odgovaraju: po godinama, položaju i imutku, pa ga prema tome samo spoznaja da joj nije drag može spriječiti da ode u Marseille te je zaprosi u oca. Zato je moli neka se izjasni. Kad mi je pokazala to pismo moleći me za savjet, ja sam joj čestitao, rekavši da na njenom mjestu ne bih odbio takvu priliku ukoliko joj se naime taj gospodin sviđa. Odgovorila mi je da na mladiću nema ništa što joj se ne bi sviđalo i da se u tom pogledu Rosalija slaže s njom.
– Kažite mu dakle da ćete ga čekati u Marseillu i da može biti siguran u vaš pristanak.
– Kazat ću mu već sutra.
Poslije ručka otišao sam da vidim što radi Marcolina – tako se naime zvala mlada Venecijanka – koja je objedovala s Annettom u sobi moje nećakinje. Gotovo je nisam prepoznao. To nije bilo zbog haljine, već zbog zadovoljstva što joj je odsijevalo s lica i činilo je sto puta ljepšom. To joj i rekoh.
– Iz pakla sam se odjednom našla u raju – odgovori mi.
– Zato izgledate poput anđela.
– A jutros ste me nazvali vragom. Ali evo bijelog anđela kakav se u Veneciji ne možesusresti.
– To je moje blago.
Uto je ušla moja nećakinja i videći me u veselu razgovoru s djevojkama sjede do nas da izbližeg promotri došljakinju. Zaključivši da je neobično dražesna, reče joj to i nježno je poljubi. Marcolina, kao prava Venecijanka, otvoreno je zapita tko je ona.
– Ja sam nećakinja gospodinova i sad u njegovoj pratnji putujem kući u Marseille.
– Da sam mu sestra, vi biste bili i moja nećakinja. Oh, što li bih bila sretna da imam takolijepu nećakinju!
Tada opet pade kiša poljubaca koje Marcolina primi i uzvrati sa svim onim žarom koji je samo Venecijankama svojstven. Potom je ostavismo s Annettom i pođosmo na plovidbu sidrištem u velikom jedrenjaku.
Kad se oko ponoći vratismo, zapitah Annettu, koja je razodijevala svoju gospodaricu, gdje je Venecijanka. Odgovori mi da je rano legla, a mene obuze želja da je vidim. Kad sjedoh na krevet, ona se probudi. Rekoh joj da je u postelji još ljepša i htjedoh je poljubiti, no ona se stade otimati. Nisam navaljivao i povedoh s njom razgovor. Malo kasnije dođe Annetta, kojoj naložih da legne u moj krevet. Ona ode sva ponosna što je Marcolina saznala da mi je ljubavnica.
Svrnuvši razgovor na svog brata, uzeh joj opisivati živo zanimanje koje je u meni pobudila od prvog časa, rekavši na kraju da sam za nju spreman sve učiniti, bilo da se želi vratiti u Veneciju ili sa mnom prijeći u Francusku.
– Kao vaša žena?
– Ne, jer sam već oženjen.
– To je laž, ali za to me nije briga. Pošaljite me u Veneciju, i to što prije, jer ne želim bitiničija priležnica.
Ja tad postadoh nasrtljiviji, upotrebljavajući međutim onu nježnu silu od koje se žena teže brani no od gruba nasilja. Videći da ne prestajem, premda mi je vješto zatvarala sve putove, Marcolina odjednom iskoči iz kreveta, pa u dugoj spavaćici otrča, smijući se, u sobu moje nećakinje, i tu se zaključa.
Otišao sam leći dobre volje. Annetta, koja bijaše bogatije obdarena no inače, pohvali Marcolininu čednost.
Drugog jutra uđoh rano u nećakinjinu sobu da se zajedno nasmijemo društvu koje sam joj pukim slučajem pribavio. Imao sam se čemu nasmijati.
– Ova me je Venecijanka – reče mi ona – noćas silovala.
Marcolina i ne pomisli da to porekne, već novim žarom prionu uz predmet svoje nježnosti, koji je to dragovoljno primao. Odmah sam nazreo što rade pod pokrivačem.
– Ovo je težak udarac – prekorih nježno svoju nećakinju – obziru kojim vaš ujak štedivaše predrasude.
– Šale među djevojkama – odgovori mi – ne mogu dovesti u iskušenje čovjeka koji jeupravo izišao iz Annettina zagrljaja.
– Varate se.
– Rekavši to, strgoh pokrivač i obje ih otkrih. Marcolina zavrišta ali ostade na mjestu,dok me druga nježno zamoli da ih pokrijem, no ja se nisam žurio, jer slika koja se pružala preda mnom bijaše odveć čarobna.
U taj tren uđe Annetta i poslušavši gospodaričinu zapovijed navuče preko njih pokrivač. Ljut na Annettu, bacih je na krevet i pružih onim dvjema tako privlačan prizor da su se prestale međusobno igrati i uzele gledati s najvećom izvjedljivošću.
Poslije obavljena posla Annette reče da sam ih pravedno kaznio zbog njihove licemjerne čednosti. Zatim se odjenuh i pošto doručkovah odmah se uputih u gostionicu da vidim brata.
Našao sam ga lijepo odjevena.
– Kako je Marcolini? – tužno me upita.
– Vrlo dobro. Lijepo sam je odjenuo. Spava i jede sa sobaricom moje nećakinje izadovoljna je.
– Nisam znao da imam nećakinju.
– Sad znaš. Za tri do četiri dana poslat ću je u Veneciju.
– Nadam se da ću danas ručati s vama.
– A to ne, dragi moj brate. Ti se nećeš kod mene pojavljivati jer bi to Marcolinurastužilo. Više je nećeš vidjeti.
– I ja ću za njom u Veneciju, pa makar morao visiti.
– Čemu to? Ona te ne trpi.
– Ona me voli.
– A tuče te.
– Zato što me voli. Bit će prijazna kad me vidi lijepo odjevena. Ti ne znaš koliko patim.
– To znam, ali ti ne zavređuješ samilosti, jer si bezbožnik i okrutnik koji je, da biudovoljio nedostojnom hiru, htio za cijeli život unesrećiti jedno ljupko biće koje je rođeno za sreću. Što bi uradio da sam ti ja okrenuo leđa?
– Prosjačio bih s njom milostinju.
– Ona bi te dobro namlatila, a zacijelo bi pozvala oružanu silu da te se oslobodi.
– Ali što će biti sa mnom ako je pustim da se sama vrati u Veneciju?
– Odvest ću te u Francusku, naći ću ti službu kod nekog biskupa.
– Službu? Ja sam stvoren samo za božju službu.
– Ah, tašte li blune! Pravo je jučer Marcolina rekla da vazda govoriš kao da si napropovjedaonici. Koji je tvoj bog? Kako mu služiš? Licemjere budalasti, zar tako što zavodiš čestite djevojke, sramoteći se i pljujući po vlastitoj vjeri? Bijedni glupane bez ikakva dara, koji uobražavaš da možeš postati protestantski svećenik ne znajući pravo ni vlastiti jezik a kamoli teologiju! Da se nisi pojavio kod mene, jer ću te dati izagnati iz Genove.
– Dobro dakle, odvedite me u Pariz. Potražit ću brata Francesca; u njega je milosrdnijesrce.
– Odlično. Poslat ću te u Pariz. Mi ćemo otputovati za pet do šest dana. Ostani u ovojgostionici i čekaj na moje obavijesti. Ja ću povesti sa sobom svoju nećakinju, tajnika i slugu, a putovat ćemo morem.
– Ali ja patim od morske bolesti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:36 pm




– Onda ćeš povraćati.
Kad sam taj razgovor ponovio Marcolini, na njenom se licu ne ukaza ni tračak zanimanja. Samo ljubazno primijeti da mu je zahvalna što ju je upoznao sa mnom. Uzvratih joj istom ljubaznošću rekavši da mu opraštam samo zato što me je upoznao s njom.
– Ja vas ljubim, vi to znate, i ako ne postanete mojom ljubavnicom, umrijet ću od čežnje.
– Nikada, jer ja bih se tad strasno zaljubila u vas, pa kad biste me ostavili, umrla bih odtuge.
– Nikad vas neću ostaviti.
– Držim vas za riječ. Odvedite me u Francusku, i ondje ćemo početi. Ovdje imateAnnettu, a i ja sam zaljubljena u vašu nećakinju.
Najljepše je u cijeloj zgodi bilo to što se i moja nećakinja zaljubila u nju. Kazala je da će Marcolina odsada s nama jesti i da će spavati u njenoj postelji. Nisam imao što prigovoriti jer su mi dopuštale da gledam sve što rade.
Sutradan, na Veliki četvrtak, Rosalija nas povede da vidimo procesiju. Ja sam vodio Rosaliju i Marcolinu, obje zakrivene mezzarima,[26] dok je ustrajni N. N. pratio moju nećakinju. Marcolina mi pokaza mog brata koji se šuljao naokolo praveći se kao da nas ne vidi. Bio se sav nagizdao pa se budalasto nadao da će se opet svidjeti Marcolini i da će se ona pokajati što ga je prezrela. No morao se mučiti kao duša u paklu, jer je Venecijanka, navikla na lukave igre s cendalom,[27] umjela rukovati mezzarora bolje od Đenovežanki, tako da jadnik nikad nije mogao znati da li se njen pogled ijednom upravio na nj. Osim toga okrutnica se tako tijesno ovjesila o moju ruku kao da smo u najprisnijim odnosima.
[26] Mezzaro, vrst kapuljače što su je nosile žene u Genovi.
[27] Cendal, crna marama kojom su Venecijanke pokrivale glavu i koja se unakrst preklapala na grudima.
Dvije djevojke, koje su postale dobre prijateljice, nisu mi htjele dati za pravo kad sam im dokazivao da njihovo veliko prijateljstvo proistječe samo iz ljubavnih igara kojima su se podavale. Zato mi obećaše da će po odlasku iz Genove prestati s tim šalama i dopustiti mi da noć koju smo imali provesti na barci putem za Antibes prospavam među njima.
Na feluki se nesrećom spavalo u odjeći. Uhvatio sam ih za riječ i odredio odlazak za prvi četvrtak poslije Uskrsa. Dan prije toga obavijestio sam brata da se nađe na brodu koji bijah unajmio.
Najžalosniji bijaše trenutak kad moradoh dragu Annettu odvesti njenoj majci. Ona je lila teške suze, što i nas ostale natjera u plač. Moja joj je nećakinja poklonila haljinu, a ja sam joj dao trideset cekina obećavši da ću se po povratku iz Engleske svratiti u Genovu. No više je nisam vidio. Passana sam obavijestio da će jesti s jednim velečasnim kog će zateći na barci. Pobrinuo sam se da se na feluku donese zaliha za tri dana.
Mladi N. N. obećao je mojoj nećakinji da će za četrnaest dana biti u Marseillu i da će dotle vjenčanje već biti dogovoreno između njegova i njezina oca. To me je obećanje ispunilo radošću, jer sam sad znao da će je roditelji primiti otvorenih ruku.
Moja feluka bijaše prilično prostrana. Imala je dvanaest veslača, a bila je oboružana malim topovima i sa dvadeset i četiri puške da bismo se imali čime braniti u slučaju zlosretna susreta s gusarima. Clainmont je tako vješto namjestio moju kočiju i kovčege, pokrivši pod udobnim strunjačama, da smo mogli počivati čak i razodjeveni kao u kakvoj sobi. Imali smo velike jastuke i tople pokrivače. Velik šator od vunena tkanja pokrivao je cijelu feluku, a dva fenjera bijahu ovješena na kraju dugih drvenih motaka koje su podržavale šator. Zapalili su ih čim se smračilo, a Clairmont iznese večeru.
Sjedeći između dviju gospođica, ja sam posluživao gošće, najprije svoju nećakinju i Marcolinu, a onda svog brata i Passana. Miješati vodu s vinom bijaše zabranjeno, te svak ispi po bocu odlična burgundca.
Poslije večere, iako vjetar bijaše slab, razapesmo jedra da se veslači odmore. Dao sam ugasiti fenjere, i moja se dva anđela uspavaše obgrlivši ime svaka slobodnom rukom.
Ali drugog dana zapuha protivan vjetar, i veslači su čitavu noć morali veslati. Ujutro more postade uzburkano pa se odlučih iskrcati u Mentonu. Moja nećakinja i Marcolina bijahu polumrtve od morske bolesti. Meni jedinom ne bijaše ništa. Zatvorivši Marcolininu torbicu u svoj kovčeg, iskrcah se s djevojkama, Passanu i svom bratu rekao sam da mogu učiniti isto.
Pošli smo u jedno svratiste gdje se moje ljepotice odmah baciše na krevet. Svratištar mi napomenu da u Mentonu boravi princ od Monaka zajedno s princezom, pa odlučih da ga posjetim. Prije šesnaest godina u Parizu sam često večerao s njim i ljubavnicom mu Coralinom, da princ ne bi od prevelike dosade zijevao. Jednom se grdno pošalio sa mnom povevši me vojvotkinji de Rufec. Tada još nije bio oženjen i, eto, opet ga nalazim u njegovoj kneževini gdje je boravio sa svojom suprugom koja mu je poklonila već dva sina. Bijaše to jedna od markiza de Brignole, bogata nasljednica, lijepa i ljubazna. Znao sam je po čuvenju, pa sam bio radoznao da je upoznam.
Odoh dakle, najaviše me i poslije duga čekanja uvedoše me princu. Oslovio sam ga s Vaša jasnosti, kako ga u Parizu nikad nisam oslovljavao, kao uostalom ni ma tko drugi. Reče da mu je drago što me vidi, ali glasom koji bijaše tako hladan da je opovrgavao njegove riječi. Odmah je pogodio da sam se iskrcao zbog lošeg vremena. Kazah mu da ću s njegovim dopuštenjem provesti čitav dan u njegovu lijepom gradu (koji uopće nije lijep!), a on mi odgovori da mi to dopušta, dodavši kako i on i princeza radije borave tu negoli u Monaku, čiji im se položaj nimalo ne sviđa. Zamolio sam ga da me predstavi svojoj uzvišenoj supruzi, i on zapovjedi jednom od svojih pratilaca da me odvede k njoj.
Sjedila je za klavesenom prateći neki napjev koji je pjevala. Ugledavši me, ona ustade, a kako nije bilo nikog da me predstavi, kazah joj svoje ime. Za čovjeka mog položaja ništa nije neugodnije no kad se mora sam predstaviti. Princeza se napravi kao da joj moje ime sve kazuje i ne znajući što da mi kaže uze redati otrcane ljubaznosti koje su u aristokratskom ceremonijalu sastavni dio predstavljanja. Nisam joj dao da ih iscrpi već joj ukratko sve ispripovjedih, osim okolnosti da imam uza se dvije gospođice. Ta princeza bijaše lijepa, prijazna i poznavalac svih umjetnosti. Bila je jedinica u svojih roditelja. Njena majka, koja je dobro poznavala princa od Monaka i slutila da će je on unesrećiti, nije mu je htjela dati, ali je morala popustiti kad joj je kći rekla: »O Monaco o monaca!«5
5. Ili Monaco, ili redovnica!
Uto u sobu upade princ jureći za jednom ženinom sobaricom koja je bježala smijući se iz svega glasa. Princeza se napravi kao da nije ništa primijetila i dovrši rečenicu koju bijaše započela. Potom joj se naklonih, a ona mi poželi sretan put. Izlazeći sretoh opet princa koji me pozva da ga posjetim kad god budem prolazio kroz njegov grad.
Vratio sam se u gostionicu i naručio ručak za troje.
U kneževini Monaco nalazio se u ono vrijeme jedan francuski garnizon, a princ je za to primao naknadu od sto tisuća franaka. To mu se nije moglo zamjeriti, jer mu je taj garnizon služio na čast i pridavao mu stanovitu moć i veličinu.
Neki mladi časnik, sav nalickan, gizdavo očešljan, namirisan mošusom, zaustavi se pred otvorenim vratima naše sobe i bezobrazno nas upita bi li svoje dobro raspoloženje mogao združiti s našim. Hladno mu odgovorih da nam iskazuje veliku čast, što nije značilo ni da ni ne, ali Francuz, kad učini prvi korak, neće nikad uzmaknuti niti se lako zbuniti.
Pošto se pred djevojkama neko vrijeme šepirio u svoj svojoj krasoti i počastio ih besmislenim laskama na koje im čak nije dao ni da uzvrate, obrati se meni i reče da me je vidio kod princa, pa se čudi što me Njegova jasnost nije pozvala u dvorac na ručak s dvjema ljupkim gospođama. Odgovorio sam mu da gospođe nisam ni predstavio princu.
Nisam to još ni dorekao, a on oduševljeno izjavi da će o tom odmah obavijestiti Njegovu jasnost, pa će imati čast da ruča zajedno s nama na dvoru. Izrekavši to, sjuri niza stube i nestade.
Sve se troje nasmijasmo gorljivosti mladog vjetropira, znajući dobro da nećemo ručati ni s njim ni kod princa.
Za četvrt sata eto ga opet: došao je sav likujući da nas u prinčevo ime pozove u dvor. Zamolih ga da Njegovoj jasnosti zahvali i da nas ujedno ispriča. Vrijeme se poboljšalo, rekoh mu, pa sam naumio odmah krenuti pošto na brzinu nešto pojedemo. On me uze moljakati i navaljivati i na kraju se morao snuždeno povući da princu javi neugodnu vijest. Mislio sam da je s time gotovo, ali ni govora.
Nakon četvrt sata osvanu opet, još zadovoljniji, i obrativši se gospođama kao da mene i nema, reče im da je Njegovoj visosti tako vjerno opisao njihove draži da je princ odlučio doći k njima na ručak.
– Već sam naložio – nadoveza – da se prostre još za dvojicu, jer sam i ja počašćenpozivom. Za četvrt sata Njegova će visost biti ovdje.
– Neobično me raduje – rekoh bez oklijevanja; – idem odmah do broda da uzmem jednuodličnu paštetu koja će princu zacijelo prijati. Hajdemo, gospođe.
– Gospođe biste mogli ostaviti ovdje. Ja ću im praviti društvo.
– Hvala vam, ali i one žele uzeti neke svoje stvari.
– Mogu li vas pratiti?
– Kako god vas je volja.
Sišavši zaustavih se kod svratištara da upitam što stoji ručak.
– Gospodine, sve je već plaćeno. Ovaj sam čas primio zapovijed da vam o cijeni nesmijem ništa kazati.
– To je uistinu lijepo od princa.
Pridružih se gospođicama i pružih ruku svojoj nećakinji. Ona se od sveg srca smijala slušajući časnika kako udvara Marcolini, koja nije razumjela ni riječi od svega što joj je Francuz kazivao. Ovaj to međutim nije znao jer joj nije dao do riječi.
– Za stolom ćemo se dobro zabavljati, ali po što idemo na brod?
– Otplovit ćemo. Samo šuti!
– Otploviti?
– Ovog časa.
– Smiješne li podvale!
Kad se popesmo na brod, časnik s udivljenjem stade ogledavati moju lijepu kočiju, a ja prišapnuh brodaru da bih smjesta želio otploviti.
– Zar smjesta? Pa velečasni i vaš tajnik izašli su na šetnju, a i dvojica mojih ljudi.
– Ništa zato. Neka dođu u Antibes kopnom. To je samo deset milja. Želim smjestaotploviti, kažem vam. Požurite.
– Kako zapovijedate!
On otkači lanac i brodica se otisnu. Zaprepašteni me časnik glupo zapita što to znači. – To znači da idem u Antibes i vodim vas onamo s najvećim zadovoljstvom.
– Vi se šalite.
– O, ne, to je ozbiljno. Vaše nam je društvo neobično ugodno.
– Do đavola, odmah me iskrcajte. Oprostite, moje gospođe, ali ja sad nemam vremena daidem do Antibesa. Drugi put drage volje.
– Iskrcajte dakle gospodina – zapovjedih brodaru – naše mu društvo ne odgovara.
– Nemate pravo, jer ove mi se gospođe, na časnu riječ, veoma sviđaju, ali i sami znate daće mi princ to zamjeriti misleći da sam u dosluhu s vama izmislio ovu podvalu koja baš nije mala. Što li će reći? Zbogom, gospođe i gospodine!
Marcolina je sve to začuđeno promatrala ne razumijevajući ništa, ali se zato moja nećakinja gušila od smijeha, toliko bijaše smiješan način na koji je časnik primio šalu.
Clairmont nam je poslužio ručak da ukusnijeg nismo mogli poželjeti. Svemu smo se smijali, a najviše pomisli kako će se Passano i velečasni glupo zablenuti kad više ne nađu brodicu.
U četiri sata bijasmo pred Nicom, a u šest siđosmo u Antibesu. Clairmont se pobrinu da se sve moje stvari prenesu s broda u svratiste, osim kočije, koju je tek drugog dana morao iskrcati. Večerali smo veselo, s odličnim tekom, kakav uvijek dolazi poslije vožnje morem.
Marcolina se bijaše malo opila, pa legavši odmah zaspa. Moja se nećakinja htjede povesti za njom, ali ja je podsjetih na njeno obećanje usrdnom nježnošću kojom ljubav uvijek zaćmja riječ. Ona pristade bez riječi, s izrazom najveće radosti.
Razdragan tom ljupkom popustljivošću koja je bila toliko nalik na ljubav, legoh kraj nje rekavši:
– Napokon je kucnuo čas moje sreće.
– I moje.
– Kako i tvoje? Pa ti si me uvijek odbijala.
– Nikada. Oduvijek sam te voljela i gorko sam trpjela zbog tvoje ravnodušnosti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:36 pm




– A zar nisi one prve noći kad smo otišli iz Milana zahtijevala da spavaš sama?
– Jesam li mogla drugačije postupiti? Zar ti ne bi o meni krivo sudio smatrajući mepodložnom hiru požude no pravoj ljubavi? Morao si mi reći da me voliš i pokazati mi to najusrdnijom gorljivošću. Tako bi i mene ohrabrio da ti priznam koliko te volim i ne bi doživio jad da beznadno ljubiš, a meni bi uštedio poniženje da se pribojavam nećeš li, pošto me dobiješ, osjetiti prema meni onu zahvalnost kakva se duguje samo za puku tjelesnu nasladu. Ne znam bi li me drugog dana manje volio, ali sigurno je da me ne bi poštovao.
Moja nećakinja bila je u pravu i to sam joj morao priznati. No i ja sam se htio opravdati pa joj ispripovjedih kako sam se bojao da ne pomisli kako se kukavički njenom nježnošću želim naplatiti za dobročinstva koja sam joj iskazao.
Proveli smo noć prepunu slasti, a ujutro mi je kazala da je možda bolje što nismo počeli s onim s čime smo završili, jer se ona ne bi nikad odlučila za gospodina N. N., iako se po svemu čini da će je on usrećiti. Ja pak nisam čovjek za ženidbu.
Marcolina nam je čestitala davši riječ da će odsad uvijek sama spavati.
Oko podneva stigoše Passano i moj brat, a moja nećakinja dade prostrijeti i za njih.
Moj je brat jedva hodao.
– Ja nisam svikao na konja – požali se – a kako imam nježnu kožu nije čudno što samsav izgubljen. Nikad u životu nisam podnio toliko patnje kao za tog puta koji bijaše strašan i za moju dušu i tijelo.
Rekavši to, baci ganutljivi pogled na Marcolinu, a mi svi prasnusno u smijeh. Moja nećakinja, kojoj se prohtjelo šale, reče:
– Baš vas žalim, dragi ujače.
Na te riječi on pocrveni i kaza mojoj nećakinji najgluplji kompliment na francuskom, misleći da će nas zadiviti. Naredih mu da šuti i da se stidi, jer govori kao prava svinja. No ni pjesnik Pogomas nije umio mnogo bolje govoriti.
Dok sam izdavao naloge glede poštanske kočije koja nas je imala prevesti do Frejusa, pojavi se neki čovjek i izjavi da mu dugujem deset lujdora na ime najamnine za kočiju koju sam pohranio kod njega prije tri godine. Sjetih se da je to bilo onda kad sam iz Marseilla odvodio Rosaliju. Uzeh se smijati, jer kočija bijaše u žalosnom stanju, pa rekoh da mu je poklanjam, a on se uzvika da ne treba mojih poklona već traži svoj novac. Poslah ga do đavola i zapovjedih da upregnu konje.
Četvrt sata kasnije najavi se jedan strijelac koji mi, na traženje mog vjerovnika, naloži da pođem na razgovor njegovu zapovjedniku. Otiđoh i nađoh nekog jednorukog časnika koji mi uljudno reče neka platim čovjeku koji se nalazi kod njega deset lujdora i neka uzmem svoju kočiju. Odgovorih mu da u mom ugovoru nije naznačen rok, pa da je još ne kanim uzeti.
– A što će biti ako je nikada ne uzmete?
– Onda neka je moj vjerovnik oporučno ostavi svom nasljedniku.
– Ja mislim da bi vas on mogao sudskim putem prisiliti ili da je uzmete ili da dopustiteda bude prodana na dražbi.
– Htio bih mu uštedjeti taj trud. Ne samo što pristajem da je proda, već mu je ipoklanjam.
– To je u redu. Kola su vaša – obrati se on mom vjerovniku.
– Oprostite mi, gospodine zapovjedniče, ali to nije u redu. Ja ću ih prodati, ali tražimnaknadu za pokrivanje najamnine.
– To nemate prava zahtijevati. Vama, gospodine, želim sretan put i molim vas daoprostite ovim neukim ljudima koji bi pravdu htjeli krojiti po svom.
Kako već bijaše kasno, odgodio sam odlazak za sutradan. Trebala su mi još jedna kola za Passana i velečasnog, pa pomislih na ona zbog kojih je došlo do spora. Passano je otišao da ih razgleda, pa kako su bila u doista jadnom stanju dobio ih je za svega četiri lujdora. Potrošio sam još jedan da ih opremim za put do Marseilla. Krenuli smo tek poslije ručka.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:37 pm





IX
Dolazak u Marseille - Gospođa d'Urfe - Gospođa Audibert ljubazno prima moju nećakinju Uspijevam se otarasiti Passana i svog brata - Markizino preporađanje - Njen odlazak
Postavši mojom ljubavnicom, moja se nećakinja danomice sve većma zatravljivala. Srce mi je krvarilo kad sam pomišljao da će Marseille biti grob moje strasti. Stoga sam napredovao sporo, zaustavljajući se putem gdje god sam mogao.
Kad stigosmo iz Antibesa u Frejus, naložio sam Passanu da večera s mojim bratom i da
se poslije jela obojica povuku na spavanje. Za sebe i za dvije djevojke naručio sam ukusnu večeru i ponajbolja vina. Ostao sam s njima za stolom do pola noći, a onda se predadosmo slastima ljubavnog ludovanja i spokojstvu sna sve dok kazaljke ponovo ne obiđoše brojčanik.
Isto se ponovilo u Lucu, Brignolesu i u Aubagneu, gdje sam s njom proveo divnu noć, koja nam ujedno bijaše i posljednja.
Čim smo stigli u Marseille, odveo sam je gospođi Audibert, koju bijah upoznao za vrijeme svog prvog boravka u tom gradu, a Passana i svog brata poslah u svratiste Trinaest kantona, gdje su se imali ukonačiti, ne javljajući se gospođi d'Urfe koja je u istom svratištu boravila već tri sedmice čekajući na mene.
Moja je nećakinja upoznala svog nedostojnog ljubavnika upravo kod gospođe Audibert. Bijaše to žena duhovita i vična spletkama svake ruke, a za moju je nećakinju već od njene najnježnije dobi gajila veliku ljubav, te se ova, njezinim posredstvom, nadala izmoliti u oca oproštenje i dopuštenje da se vrati u krilo obitelji.
Dogovorili smo se da će ona čekati u kolima zajedno s Marcolinom, a ja ću se uspeti do te gospođe koja će me uputiti gdje da smjestim djevojku dok ona ne poduzme sve korake za sretan ishod našeg nauma.
Ušao sam, dakle, gospođi Audibert, koja mi, opazivši s prozora poštansku kočiju, pohita u susret puna radoznalosti. Pošto me časak promotrila, prisjeti se mog lica i pristade da sa mnom razgovara u četiri oka, nestrpljiva da čuje što joj imam kazati.
Ispričah joj ukratko i istinito čitavu zgodu i opisah joj nevolju koja je nagnala Crocea da ostavi gospođicu, kao i svoje zadovoljstvo što me je sudbina nanijela u pravi čas da je spasim od propasti. Spomenuo sam joj i to kako sam je srećom u Genovi upoznao s nekim koji će je za dvije nedjelje doći isprositi u njena oca, izrazivši uz to svoju veliku radost što to ljupko biće, koje sam spasio od nevolje, mogu odmah povjeriti njenoj zaštiti.
– Gdje je ona?
– U mojim kolima, sakrivena iza spuštenih zavjesa da je koji slučajni prolaznik ne biprepoznao.
– Potrčite smjesta po nju i prepustite stvar meni. Nitko neće saznati da je kod mene.Pohitajte, jedva čekam da je zagrlim.
Siđoh dakle i, navukavši djevojci kapuljaču na lice, odvedoh je u naručje njene mudre prijateljice, uživajući u sretnom obratu.
Zagrljajima i poljupcima ne bijaše kraja, a suze radosnice umiljate djevojke, s kojima se miješahu pokajnički jecaji, i meni izmamiše suze.
Moj sluga Clairmont, kojeg bijah obavijestio, unese njen kovčeg i sve što je imala u kolima, i ja se oprostih, obećavši da ću je svaki dan posjećivati.
Uspeo sam se u kola pošto sam postiljonima zapovjedio kamo da me odvezu. Sjetio sam se onog čestitog starca kod koga sam nekoć tako lijepo smjestio Rosaliju.
Marcolina je plakala od bola što se morala odijeliti od ljubljene prijateljice. Sišao sam kod starčeve kuće i u žurbi se pogodio s njime uglavivši sve kako bi Marcolina bila smještena, hranjena i služena poput male princeze. Obećao mi je da će joj za družicu dati vlastitu nećakinju, uvjeravajući me da će paziti da joj nitko ne dolazi, niti da ona kome odlazi. Pokazao mi je njene odaje, koje mi se svidješe.
Potom je izvedoh iz kočije i naredih Clairmontu da pođe za nama s njenim stvarima.
– Evo – rekoh joj – to je tvoja kuća. Sutra ću doći da vidim jesi li zadovoljna, pa ćemo zajedno večerati. Tu je i tvoj novac promijenjen u zlato. Ovdje ti neće ustrebati, ali čuvaj ga dobro, jer ćeš sa tisuću dukata u Veneciji biti uvažena osoba. Ne plači, mila moja Marcolino, ta ti znaš da moje srce pripada tebi. Zbogom, dakle, do sutra naveče.
Starac mi na odlasku dade ključ od kućnih vrata, i ja punim trkom odjurih u svratiste Trinaest kantona. Ondje su me očekivali i smjesta me uvedoše u stan koji je gospođa d'Urfe dala urediti pokraj svog.
Čitalac bi se zacijelo dosađivao čitajući podroban opis tog sastanka, pa ću ga toga poštedjeti. I onako bi u razmatranjima te jadne žene, koja je bila opsjednuta najispraznijom i najlažnijom znanošću, našao samo nesklapne besmislice, a iz mojih bi pak usta slušao samo himbene riječi u kojima ne bi bilo nimalo istine i vjerodostojnosti.
Ogrezao u raspusništvu i uživajući u životu koji sam vodio, iskorištavao sam ludilo jadne žene koja bi, da je ja nisam obmanjivao, potražila nekog drugog da je vara.
Sudio sam dakle da je probitačnije sebi dati prednost pred drugima, a istodobno se i zabaviti lakrdijama na račun te zaslijepljene lude. Prvo što me je zapitala bijaše: gdje je Querilinte, i neobično se iznenadila kad joj rekoh da je u istom svratištu.
– On će me dakle preporoditi u meni samoj. U to sam čvrsto uvjerena, jer mi to moj genij svake noći ponavlja. Zapitajte Paralisa jesu li darovi koje sam spremila za nj dostojni da ih Seramida[28] pokloni poglavaru Ružinog križa.
[28] Seramida, kabalističko ime markize d'Urfe, napravljeno prema legendarnoj Semiramidi, utemeljiteljici Babilona.
Kako nisam znao u čemu se sastoje ti darovi, a nisam smio zahtijevati da mi ih pokaže, odgovorih joj da ih najprije moramo posvetiti planetarnim satima, o kojima ovise obredi što nam ih valja obaviti, i da ih ni sam Querilinte ne smije vidjeti prije posvećenja.
Složivši se sa mnom, ona me uvede u pokrajnu sobu, pa iz sekretera izvadi sedam omota koje je veliki poglavar Ružinog križa imao primiti kao žrtvu prikazanu sedmerim planetima. Svaki je omot bio namijenjen po jednom planetu, a sadržavao je sedam livri kovine i sedam dragulja od po sedam karata koji bijahu znamenje pojedinog planeta, tako da se ondje našlo dijamanata, rubina, smaragda, safira, krizolita i opala.
Čvrsto odlučivši da postupim tako da nijedan od tih darova ne dopadne šaka pokvarenom Đenovežaninu, rekoh joj da se glede postupka moramo u svemu strogo držati Parausovih zapovijedi, te da posvećenju možemo pristupiti tek kad svaki omot položimo u posebno izrađenu škrinjicu. Posvećivati se može – nastavio sam – samo jedan dar na dan, a započeti se mora sa Suncem. Kako je to bilo u petak, valjalo je čekati do nedjelje, pa ja sutradan, to jest u subotu, dadoh izraditi škrinjicu sa sedam pregrada.
Za svako prikazivanje provodio sam s gospođom d'Urfe tri sata nasamo, tako da je posvećenje bilo završeno tek za osam dana. Za tu sam joj sedmicu svakog dana dovodio na ručak Passana i svog brata, koji, ne shvaćajući ništa od besjeda kojima se obraćala meni ili Passanu, nije nikad otvarao usta.
Gospođa d'Urfe, koja ga je držala za glupava blesana, vjerovala je da smo nakanili u njegovo tijelo usaditi duh jednog silfida, kako bi se iz tog spajanja porodilo biće polubožansko i poluljudsko. Kad mi je povjerila to svoje otkriće, izjavila je da će mu se prilagoditi ako se poslije te čudesne operacije bude s njom ophodio kao običan smrtnik.
Zlurado sam uživao videći koliko mi se brat jadi što ga gospođa d'Urfe smatra blesanom, a još je gluplji bivao kad bi se nakanio da nešto izlane kako bi joj dokazao da ima duha. Smijao sam se pomišljajući kako bi loše igrao tu ulogu da sam ga za to izričito zamolio, no glupak ipak time nije ništa izgubio, jer ga je gospođa d'Urfe, šale radi, odjenula s onom neupadljivom raskoši kakvom se odijevaju svećenici koji potječu iz najuglednijih francuskih obitelji.
No na tim se ručkovima najviše zlopatio Passano, koji je morao odgovarati na gospođina uzvišena pitanja, pa kako najčešće nije znao što da kaže, okolišao je i davao nejasne ili nesklapne odgovore. Neprestano je zijevao, jedva obuzdavajući želju za pićem, a za stolom se nije umio ponašati prema pravilima pristojnosti.
Gospođa d'Urfe zabrinuto mi je govorila kako redu sigurno prijeti neka velika nesreća, kad je taj veliki čovjek tako rastresen.
Kad sam škrinjicu dopremio gospođi i kad smo zajedno obavili sve pripreme kako bismo u nedjelju započeli s posvećenjem, samom sam sebi preko proročišta zapovjedio da za svih sedam dana što će trajati prinošenje darova spavam sam na selu i da se najstrože čuvam od dodira s bilo kojom smrtnom ženom, kako bih se pripremio da bih sam izvršio preporođenje ako zbog božanskih i nama nedokučivih razloga Querilinte ne bude mogao obaviti otajstveni obred. Slijepo vjerujući toj zapovijedi, gospođa d'Urfe ne samo što mi nije zamjerila da spavam izvan kuće već mi je bila duboko zahvalna što se toliko trudim oko sretnog ishoda operacije.
Drugog dana po dolasku u Marseille otputih se gospođi Audibert, gdje sam razgovarao sa svojom tobožnjom nećakinjom i s veseljem ustanovio da je neobično zadovoljna prijateljstvom svoje ljubazne zaštitnice koja se predano brinula za njenu dobrobit.
Gospođa Audibert već je razgovarala s njenim ocem i saopćila mu da se njegova kći nalazi u njenoj kući i da se usrdno nada očevu oproštenju, čeznući da se vrati pod obiteljski krov i da postane supruga mladića iz Genove koji je, zbog časti svoje kuće, može preuzeti samo iz roditeljskih ruku. Otac joj je odgovorio da će za dva dana doći po nju i da će je odvesti jednoj od svojih sestara u Saint-Louisu, na dvije milje od grada. Ondje će spokojno i bez bojazni od zlih jezika moći dočekati svog budućeg supruga. Gospođica se čudila što joj otac još nije dobio nikakvih vijesti od mladog Đenovežanina. Umirio sam je rekavši da je neću obilaziti u Saint-Louisu, no da ćemo se sigurno vidjeti pri dolasku njena vjerenika i da neću napuštati Marseille dok je ne vidim udatu.
Odande sam otišao Marcolini izgarajući od nestrpljenja da je stegnem u zagrljaj. Dočekala me s radošću u srcu i rekla mi da bi bila potpuno sretna kad bi se mogla sporazumjeti sa čestitom ženom koja ju je posluživala. Razumio sam tugu njene osame, no tome nisam umio doskočiti. Morao bih joj potražiti služavku koja bi govorila talijanski, a to bi bio odveć mukotrpan posao. Ganula se do suza kad sam joj isporučio nježne pozdrave svoje nećakinje i kad sam joj rekao da će već sutra biti u zagrljaju svog oca. Ona je već davno naslućivala da mi to nije nećakinja.
Ukusna i birana večera koju nam poslužiše podsjeti me na Rosaliju. Marcolina je s ushitom saslušala priču o svojoj marseljskoj prethodnici i na kraju primijeti kako joj se čini da ja putujem po svijetu samo zato da bih spašavao nesretne djevojke, dakako ukoliko su lijepe.
Marcolina me je osim svega očaravala svojim zdravim tekom kojim se prihvaćala svakog jela. Marseljska je kuhinja odlična, osim peradi, koja ne vrijedi ništa, pa je zato stranac nikad i ne naručuje. Nije nas odviše smetao ni češnjak kojim začinjaju sva jela da bi bila tečnija.
U postelji je Marcolina bila čarobna. Već je tekla osma godina što nisam okusio strasnih venecijanskih milovanja, a Marcolina je u tom pogledu bila neuporedivi majstor. Smijao sam se na račun svog brata koji je bio toliko glup da se zaljubi u ovakvo remek-djelo prirode.
Kako je nisam mogao nikamo voditi da je razonodim, rekao sam svratištaru da je svake večeri šalje u kazalište sa svojom nećakinjom i da pri povratku za obje priredi večeru.
Sutradan sam je odjenuo od glave do pete, kupivši joj sve što je željela, tako da se u sjaju mogla takmičiti s najotmjenijim gospođama.
Vrativši se s prvog posjeta kazalištu, rekla mi je da je silno uživala u komadu, premda nije razumjela ni riječi. No drugi put me neugodno iznenadi kad mi saopći da joj je moj brat došao u ložu i izgovorio joj toliko bezobraština da bi mu, da nije u tuđini, odgovorila vrućom pljuskom. Bila je uvjerena da je uhodi i bojala se da je ne počne uznemiravati.
Vrativši se u svratiste, odjurih ravno u sobu gdje je spavao zajedno s Passanom i kraj postelje njegova nevaljala druga zatekoh nekog vidara koji je skupljao svoj alat, spremajući se da ode.
– Što je to sada? Zar ste bolesni?
– Zaradio sam nešto što će mi biti pouka da ubuduće budem oprezniji.
– Nije li to u dobi od šezdeset godina malo prekasno?
– Nikad nije prekasno.
– Odvratno vonjate na balzam.
– Neću izlaziti iz sobe.
– Time ćete oneraspoložiti markizu, koja vas smatra, za čovjeka posvećena u najvećetajne.
– Briga mene za markizu. Pustite me na miru.
Taj mi se nitkov nikad dotada nije usudio tako osorno odgovoriti. Ipak sam se savladao i pristupio svom bratu, koji se upravo brijao.
– Što si sinoć tražio u Marcolininoj loži?
– Htio sam je podsjetiti na njezinu dužnost i upozoriti, je da ja nisam njezin svodnik.
– Teško si je uvrijedio, a i mene također. Ti si bijedna hulja koja sve duguje toj ljupkojdjevojci, jer da nije bilo nje, ja te ne bih ni pogledao, i ti joj se još usuđuješ govoriti bezobraštine?
– Ja sam se zbog nje upropastio. Ne mogu se više vratiti u Veneciju. Ne mogu živjeti beznje, a vi mi je otimate. Kojim ste mi je pravom oteli?
– Pravom ljubavi, tikvane, i pravom jačega. Ona sama kaže da je sa mnom sretna i da mene bi nikad ostavila.
– Zaveli ste je i opčarali, a poslije ćete uraditi s njom što ste već s tolikima uradili.Uostalom, ja imam pravo da s njom razgovaram gdje je god nađem.
– Nećeš joj više ni blizu. Ja ti za to jamčim.
Čim izrekoh te riječi, izjurih iz sobe i uzevši fijaker odvezoh se nekom odvjetniku da ga pitam mogu li strpati u zatvor jednog stranog velečasnog koji mi duguje novaca, iako nemam potvrde kojom bih to mogao dokazati.
– Ako je stranac, možete ga uz jamčevinu dati pritvoriti u svratištu i prisiliti ga da platiukoliko ne uzmogne dokazati da vam ništa ne duguje. Je li to velika svota?
– Dvadeset lujdora.
– Pođite sa mnom na sud gdje ćete položiti dvadeset lujdora i odmah ćete biti ovlaštenida ga stavite pod pasku. Gdje stanuje?
– U istom svratištu gdje sam i ja odsjeo, pa ga ne bih htio ondje uzaptiti. Zato ću gaposlati u ozloglašenu krčmu Sainte-Beaume i ondje ćemo ga pritvoriti. Evo vam dvadeset lujdora za jamčevinu, pa ishodite nalog, a ja ću doći po njega u podne.
– Recite mi svoje i njegovo ime.
Pošto sve uglavismo, vratih se u Trinaest kantona i zatekoh svog brata odjevena za izlazak.
– Hajdemo – rekoh mu – zajedno do Marcoline, pa ćete se objasniti preda mnom.
– S najvećim zadovoljstvom.
Sjedosmo zajedno u kočiju i čim stigosmo do krčme Sainte-Beaume, ja rekoh bratu neka ondje pričeka, obećavši mu da ću se vratiti s Marcolinom. No umjesto Marcolini pohitali odvjetniku, koji je već imao nalog te smjesta ode da požuri njegovo izvršenje. Ja se vratih u Trinaest kantona i, strpavši u jedan kovčeg njegove prnje, odnesoh ih u krčmu SainteBeaume, gdje ga nađoh pod stražom kako usplahireno razgovara s krčmarom koji nije ništa shvaćao. Začudi se kad ugleda kovčeg, no ja ga pozvah napolje i kad mu ispripovjedih istu priču kao i odvjetniku, on ode ne hajući što će se dalje desiti s njegovim gostom. Potom se vratih bratu i rekoh mu da sutradan ima ostaviti Marseille i da ću mu platiti put do Pariza. Ako mi se pokuša oprijeti, znat ću naći puta i načina da ga protjeram iz Marseillea.
Kukavac na to stade plakati i reče da će otići u Pariz.
– Sutra ćeš dakle krenuti za Lyon, ali prije ćeš mi napisati potvrdu kojom ćeš priznati dadonosiocu duguješ dvanaest lujdora.
– Zašto to?
– Zato što ja tako hoću. Ako to učiniš, obećavam ti da ću ti sutra ujutro dati dvadesetlujdora i da ću poderati tvoju potvrdu.
– Avaj, moram vas u svemu slijepo poslušati.
– To je najbolje što možeš učiniti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Mustra taj Pon Feb 12, 2018 1:38 pm



On napisa potvrdu. Odmah sam pohitao da mu iznajmim mjesto u diližansi, a sutradan sam otišao zajedno s odvjetnikom da izvadim iz pologa onih dvadeset lujdora, koje sam odnio bratu. To je bilo više nego što je zaslužio.
Odmah je krenuo na put s preporučnim pismom na gospodina Bonoa, kojeg sam upozorio da mu ne daje novaca, već da ga diližansom otpremi u Pariz. I tako sam ga se naposljetku otarasio.
Ali dan prije toga, kad sam bratu odnio kovčeg u krčmu, vratio sam se Passami da saznam koji je uzrok njegovoj zlovolji i osornosti.
– Moja zlovolja – reče mi – dolazi odatle što znam zasigurno da ste se naumili dočepatidvadeset ili trideset tisuća škuda u zlatu i dijamantima koje je markiza namijenila meni.
– To je moguće. Ali nije na vama da sudite hoću li ih se ja dočepati ili neću. Jedino vammogu reći da ću je sigurno spriječiti da ne počini ludost, pa da vama dade zlato i dijamante. Vi ih međutim sa svoje strane možete zahtijevati. Idite, potužite se markizi, ja vas neću sprečavati.
– Ja se dakle moram šutke pomiriti da služim kao sredstvo vaših sramnih podvala, bezikakve probiti po mene? Ah, neće vam to lako poći za rukom. Zahtijevam tisuću lujdora.
– Zadivljujete ime.
Napustivši razjarenog Passana, popeh se markizi i rekoh joj da ćemo ručati udvoje, jer sam zbog veoma važnih razloga morao otpraviti velečasnog.
– To je bio pravi glupan. Ali što je s Querilintom?
– Poslije ručka Paralis će nam sve reći. U meni su se začele sumnje u pogledu osobedičnog Querilinta.
– I u meni. Taj čovjek kanda se promijenio. Gdje je sada?
– U krevetu. Obolio je od jedne opake bolesti koju vam se ne usuđujem ni imenovati.
– To je uistinu neobično. Rekla bih da je to djelo mračnih duhova, što se, mislim, dosadjoš nikad nije dogodilo.
– Nikad, koliko je meni poznato. Ali sad ručajmo. Danas ćemo imati mnogo posla poslijeprikazanja kositra.
– To bolje. Morat ćemo obaviti obred pokore u čast Oromasisa, jer, koje li strahote! Onme je za četiri dana imao preporoditi, a sad je u tom strašnom stanju!
– Jedimo, kažem vam.
– Bojim se da ne propustimo Jupiterov sat.
– Ne uznemiravajte se.
Poslije obreda Jupiteru uspio sam odgoditi Oromasisov i postaviti mnoštvo piramida koje je markiza prevodila u slova. Proročanstvo je kazalo da je sedam Salamandera prenijelo pravog Querilinta u Kumovsku Slamu, a da je onaj koji leži u sobi u prizemlju crni SaintGermain kojeg je jedan od Gnoma zarazio opakom bolešću da se krvnički osveti Seramidi, koja bi umrla od iste bolesti prije preporađanja.
Proročanstvo je nadalje kazivalo da Seramida mora protjerivanje zlobnog SaintGermaina prepustiti Paraliseju Galtinardu (to sam bio ja) i da ne smije sumnjati u sretan ishod preporađanja, jer će mi verbum biti poslan sa Kumovske Slame od samog Querilinta sedme noći obreda koji ću prikazati Mjesecu. U posljednjem odgovoru proročište je odredilo da ja cijepim markizu božanskim cjepivom dva dana poslije svršetka obreda, pošto nas jedna ljupka Ondina bude očistila u tajnovitoj kupelji u sobi gdje smo se tada nalazili.
Pošto sam se tako obvezao da preporodim dobru Seramidu, uzeo sam razmišljati što da poduzmem da se kao muško ne osramotim. Markiza je bila lijepa, ali odveć stara. Moglo mi se desiti da ostanem bez soka. Bijah već stupio u trideset i osmu godinu, i sve sam češće trpio od te kobne slabosti. Lijepa Ondina, koju će nam tobože poslati Mjesec da nas kupa u čudotvornoj kupelji, bit će, smislio sam, Marcolina, koja će mi u časovima klonulosti davati stvaralačku snagu. Čitalac će vidjeti kako sam je dozvao s neba. Ali prije no što ću otići Marcolini na večeru otputio sam se gospođi Audibert, koja me je pozvala pismom.
Sjajući od radosti, saopćila mi je da je otac moje nećakinje dobio pismo iz Genove od gospodina N. N. kojim je zaprosio ruku njegove kćeri za svog sina jedinca. Djevojku je – kazivalo je pismo – upoznao kod gospodina Parettija, gdje mu ju je predstavio vitez de Seingalt (to sam bio ja) koji ju je zacijelo odveo u Marseille i predao obitelji.
– Djevojčin otac – nastavila je gospođa Audibert – smatra da vam duguje najvećuzahvalnost što je roditelj koji voli svoje dijete može osjećati prema onom koji se za nj tako očinski brinuo. I njegova vas je kći opisala najljepšim riječima, te on silno želi da vas upozna. Recite mi kad možete doći k meni na večeru. Gospođice neće biti.
– To mi je neobično drago, jer će gospođičin vjerenik, kad vidi da sam prijatelj njena oca,samo još više poštovati svoju buduću suprugu. Na žalost, večeri neću moći prisustvovati, ali ću na dan koji izaberete doći u šest sati i ostati sve do osam, pa će do vjerenikova dolaska poznanstvo biti sklopljeno.
Sastanak smo uglavili za dva dana, a potom sam otišao Marcolini da joj ispripovjedim sve novosti o njenoj prijateljici i da je obavijestim kako sam se nakanio otarasiti svog brata.
Drugog dana, baš kad smo sjedali za stol, markiza mi sa smiješkom pruži dugačko pismo koje joj je napisao podli Passano na veoma lošem francuskom, no koje se ipak moglo razumjeti. Ispunio je punih osam stranica da joj dokaže kako je varam, i da bi svoje tvrdnje potkrijepio, iznio je čitavu moju spletku ne ispuštajući nijedne pojedinosti koja bi me mogla optužiti. Otkrio joj je i to da sam u Marseille došao s dvjema djevojkama koje sam doveo bogzna odakle, tvrdeći da bi se mogao zakleti da ja svoje noći provodim s njima.
Vrativši joj pismo, upitao sam je da li je imala toliko strpljenja da ga do kraja pročita, a ona reče da nije ništa razumjela, jer da je to barbarsko buncanje, a ne francuski jezik, i da, uostalom, i ne haje za ono što u njem piše, jer to mora da su zacijelo same laži koje su neprijateljski dusi smislili da je smute u trenutku kad se mora čuvati svake sumnje i zablude.
Toliki oprez s njene strane bijaše veoma pohvalan, jer sam tako bio siguran da neće posumnjati u Ondinu, bez koje u mukotrpnom podvigu na koji se bijah nakanio ne bih mogao djelotvorno utjecati na ljubavno oruđe.
Pošto smo ručali i obavili sve obrede i odgonetali sva proročanstva kojima sam želio osnažiti duh jadne markize, otišao sam jednom bankaru da ispostavim mjenicu na sto lujdora, isplativu po gospodinu Bonou u Lyonu. Poslao sam mu je zamolivši ga da tih sto lujdora isplati Passanu uz predočenje mog pisma koje će mu Passano morati predati tačno onog dana koji bude označen u pismu. Ako ga predoči dan kasnije, morat će mu uskratiti isplatu.
Otpravivši tu pošiljku, napisah pismo koje je Passano imao predočiti Bonou:
»Uz predočenje ovog pisma isplatite gospodinu Passanu stotinu lujdora, ukoliko vam pismo bude doneseno na dan 30. travnja 1763. Poslije tog datuma ovaj nalog prestaje da važi.«
Držeći navedeno pismo u ruci, uđoh zatim u sobu onog izdajnika kojem je vidar nožem za paranje mrtvaca probušio bedreni pregib.
– Vi ste – započeh – podli izdajnik. Gospođa d'Urfe nije ni pročitala vaše pismo, ali sam ga zato ja pročitao. I sad birajte, i to bez mnogo raspravljanja, jer mi se žuri, između bolnice, kamo ćemo vas otpremiti, jer ovdje ne trebamo ovakvih bolesnika, ili Lyona, kamo imate otputovati za jedan sat bez zaustavljanja, jer vam dajem svega šezdeset sati da prevalite četrdeset poštanskih stanica. Čim stignete u Lyon, podnijet ćete gospodinu Bonou ovo pismo, a on će vam, kad mu ga predočite, isplatiti stotinu lujdora koje vam poklanjam. Poslije možete krenuti kud god želite, jer više niste u mojoj službi. Uzmite moju kočiju koju sam pohranio u spremištu u Antibesu, a evo vam i četrdeset lujdora za putne troškove.
Izaberite dakle. Upozoravam vas međutim da ću vam, ukoliko izaberete bolnicu, isplatiti plaću samo za jedan mjesec, jer vas ovog trenutka otpuštam iz službe.
Pošto se časak premišljao, reče da mu je miliji Lyon i da će krenuti onamo iako je na smrt bolestan.
Odmah sam pozvao Clairmonta da mu spremi kovčeg i obavijestio svratištara o odlasku njegova gosta, zamolivši ga da smjesta naruči poštansku kočiju. Zatim dadoh Clairmontu pismo za gospodina Bonoa i četrdeset lujdora da ih tom nitkovu uruči tek u trenutku kad kočija bude kretala na put.
Kad sam ga tako otpravio, otputih se svojoj dragoj, jer mi je najprije valjalo podučavati lijepu Marcolinu u koju sam svakim danom bivao sve većma zaljubljen. Ona mi je pak neprestano govorila da joj za potpunu sreću nedostaje tek poznavanje francuskog i zrnce nade da ću je povesti sa sobom u Englesku.
Ja je nisam nikad zavaravao da bi moja ljubav mogla ići tako daleko, a ipak bih oćutio veliku tugu kad god bih pomislio da ću se morati odijeliti od tog bića satkana od najpotpunije čulnosti, koje kao da je priroda stvorila da uživa u svim milinama života i da ih tisuću puta osladi muškarcu moga kova. Bila je presretna što sam se otarasio dvojice svojih odvratnih drugova i preklinjala me da ponekad odem s njom na komediju, »jer«, govorila je, »svi dolaze pitati tko sam ja, a nećakinja mog starog stalno me grdi što sam joj zabranila da to kaže.«
Obećah da ću joj rado ispuniti želju, ali tek naredne sedmice, jer sam trenutačno zaokupljen jednim poslom od kog nemam ni časka mira, a moći ću ga privesti kraju jedino uz njenu pomoć.
– Učinit ću sve što želiš, ljubljeni prijatelju.
– Onda poslušaj. Dat ću ti napraviti ukusno i dražesno odijelce, pa ćeš se prerušiti ukočijaškog lakaja, i tako odjevena pojavit ćeš se kod markize s kojom stanujem u vrijeme koje ti označim, i predat ćeš joj jedno pisamce. Hoćeš li imati hrabrosti da to učiniš?
– Svakako! Hoćeš li i ti biti ondje?
– Hoću. Ona će te nagovoriti, ali ti nećeš ništa kazati, i markiza će smatrati da si nijema.Uostalom, pisamce će te opisati kao takvu, a ujedno će je obavijestiti da se nudiš da je poslužuješ kod kupelji u koju ćemo se ona i ja morati zajedno uroniti. Ona će prihvatiti tvoju ponudu i ti ćeš je, kad ti to zapovjedi, potpuno svući, a kad završiš s njom, skinut ćeš se i ti, zatim ćeš istrljati markizu od nožnih prstiju do pasa, ali ne i naviše. Dok ćeš je tako ljupko trljati, ja ću skinuti odjeću i stegnut ću markizu čvrsto u zagrljaj, a ti ćeš nas gledati postavivši se tako da ja uzmognem vidjeti sve dijelove tvog prelijepog tijela. To još nije sve, slatka moja prijateljice: kad se budem odvojio od nje, ti ćeš svojim nježnim rukama oprati one dijelove njena tijela kojima se vodi ljubav, a onda ćeš ih obrisati finim batistom koji ćeš naći nadohvat ruke. Istu ćeš uslugu ukazati i meni, nastojeći da mi oživiš utihnulu snagu; zatim ću ja opet zagrliti markizu, nakon čega češ ti obaviti na nama isto pranje, i kad to obaviš obgrlit ćeš markizu, a onda ćeš doći da zagrliš i mene, te ćeš svojim venecijanskim cjelovima pokriti oruđe kojim budem prinosio žrtvu. Kad se povratim životu, obgrlit ću markizu po treći put, i dok taj posljednji dvoboj bude trajao, ti ćeš nas obasipati živahnim milovanjima sve dok se čin dokraja ne izvrši. Nakon toga ćeš nas po treći put oprati, zatim ćeš se odjenuti i pošto budeš uzela ono što ti ona bude dala, vratit ćeš se ovamo, a ja ću ti se pridružiti sat kasnije.
– Možeš se potpuno pouzdati u mene. Izvršit ću tačno sve što si mi naredio, ali ti znaš isám koliko će me to stajati.
– Ne više nego mene, jer ja ne bih mogao ništa s tom starom ženom bez plamena koji ćemi dolaziti od tebe.
– Je li ona doista tako stara?
– Ima blizu sedamdeset godina.
– Zar toliko? Oh, jadni moj prijatelju, kako te žalim.. Ali nakon te mučne rabote doći ćešovamo da večeraš i provedeš noć?
– Svakako.
– Onda je sve u redu.
Dao sam Marcolini sašiti kaput od zelena baršuna koji joj je dražesno obuhvaćao struk do pojasa, zatim kratke hlače od iste tkanine s podvezicama od srebrenih gajtana, zelene čarape od svile i cipele od marokanske kože iste boje. Mrelica od zelene svile, po španjolskoj modi, sa srebrnom kićankom, pridržavala je njenu lijepu crnu kosu. Tako odjevena ova je djevojka vitka i dražesna stasa, zaobljenih i čulnih oblika, predstavljala biće dostojno tolikog udivljenja da bi svi ljudi, kad bi se pokazala na ulicama Marseilla, pošli za njom da je se dosita nagledaju, jer i pored muške odjeće njena djevojačka ljupkost nije mogla ostati skrivena nijednom oku. Odveo sam je k sebi u njenoj ženskoj odjeći da joj pokažem mjesto u mojoj sobi gdje će se sakriti nakon izvršena posla.
Kako su svi obredi bili završeni u subotu, proročanstvo je odredilo da se Seramidino preporađanje ima obaviti narednog utorka u sat Sunca, Merkura i Venere, koji se u magijskom planetarnom sustavu nižu istim redoslijedom kao i u Ptolomejevu poimanju. Ti su sati tog dana odgovarali devetom, desetom i jedanaestom satu, dok je prvi sat, jer je bila riječ o utorku, pripadao Marsu. Budući da su sati početkom svibnja brojali šezdeset i pet minuta, čitalac će lako izračunati, ako je iole upućen u čarobnjaštvo, da sam veliki zahvat na gospođi d'Urfe imao izvršiti između dva i po sata i pet minuta prije šest sati. Uzeo sam priličan razmak vremena, jer sam predviđao da će mi i te kako trebati.
U ponedjeljak, kad je pala noć i započeo sat Mjeseca, odveo sam gospođu d'Urfe na morsku obalu. Slijedio nas je moj sluga Clairmont, koji je nosio škrinjicu sa žrtvovanjima, koja je težila pedeset livri.
Pošto sam se uvjerio da nas nitko ne može vidjeti, rekoh gospođi d'Urfe da je čas kucnuo. Naredih Clairmontu da škrinjicu položi do naših nogu i da se vrati do kola gdje će sačekati naš povratak. Kad smo ostali sami, uputismo propisanu molitvu Selenu, zatim bacismo škrinjicu u more na veliko zadovoljstvo markizino, ali na još veće zadovoljstvo moje, koje će čitalac lako razumjeti, ako mu kažem da je kovčežić bačen u more sadržao pedeset livri običnog olova, dok se prava škrinjica u kojoj je bilo pohranjeno blago nalazila u mojoj sobi skrivena od svakog nezvanog oka.
Kad smo se vratili u palaču, ostavih markizu samu napomenuvši joj da ću se vratiti tek pošto budem izgovorio zaklinjanja Mjesecu, što se ima obaviti u isto vrijeme i na istom mjestu gdje sam izvršio sedam obreda u njezinu čast.
Nisam lagao: otišao sam Marcolini i dok se ona preodijevala u lakaja, ispisao sam komadićem stipse velikim i zaobljenim slovima ove riječi:
»Ja sam nijem, ali nisam gluh. Izišao sam iz Rone da vas okupam. Sat Oromasisa je započeo.«
– Ovo je – rekoh Marcolini – pisamce koje ćeš predati markizi kad joj se pokažeš.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66323
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Kazanova-Memoari

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu