Vilijem Šekspir

First topic message reminder :



LICA

KLAUDIJE, danski kralj
HAMLET, danski kraljević, sin pokojnoga, a sinovac sadašnjega kralja
POLONIJE, kraljev komornik i glavni državni tajnik
HORACIJE, Hamletov prijatelj
LAERT, Polonijev sin
VOLTIMAND danski poslanici  
KORNELIJE norveškom kralju
ROSENCRANTZ nekadašnji Hamletovi  
GUILDENSTERN drugovi na sveučilištu
OSRIC, budalast dvorski kicoš
Jedan plemić
Svećenik
MARCEL
BERNARD časnici na straži
FRANCISCO
REYNALDO, Polonijev sluga
Četiri ili pet glumaca
Dva grobara
FORTINBRAS, norveški kraljević
Norveški kapetan
Engleski poslanici

GERTRUDA, danska kraljica i Hamletova mati
OFELIJA, Polonijeva kći

Plemići, plemkinje, vojnici, mornari, glasnik i pratnja
Duh Hamletova oca

Mjesto radnje: Danska

PETI PRIZOR
Helsingör. Soba u dvorcu.

(Kraljica s dvorskim gospođama, Horacije i jedan plemić.)

Kraljica. Ne, ne ću s njom govoriti.
Plemić. Sva smućena je i nestrpljiva I treba žalit njezin jad.
Kraljica. Što hoće?
Plemić. O ocu mnogo govori i veli, Da čuje kako svijet je himbe pun
I uzdiše i u prsi se bije
I svaku slamku gnjevno udara,
A riječi su joj vrlo nejasne
I samo pola smisla imaju,
Te njezin govor ništa ne znači. - Al zamršenost njegova na razna Nagađanja slušača navodi,
Te njene riječi po svom mišljenju
Prekrajaju - jer takvim kretnjama
I pokretima prati svoje riječi,
Te zaista se može slutiti -
Doduše ništa sasvim pouzdano, Al ipak neka teška nevolja.
Horacije. Govoriti bi dobro bilo s njom, Jer ona može ulit kobne misli U duše, koje snuju zlo.
Kraljica. Nek uđe!

(Plemić odlazi.)

(Za se.) Mom bolnom srcu - prirodno je to - Sitnica svaka znači teško zlo,
A grijeh je sumnjiv nespretno i lud, Da, krijući se, otkriva se svud!

(Vraća se plemić s Ofelijom; ona je bezumna; u ruci drži lutnju, a kosa joj pada na ramena.)

Ofelija. A gdje je lijepo veličanstvo Danske?
Kraljica. Što je, Ofelija?
Ofelija (pjeva). Kako tvog ću dragog ja Da prepoznam sad?
Štap i kostrijet nosi on, Pokornik je mlad.
Kraljica. Što znači vaša pjesma, gospođice?
Ofelija. Što velite? Ne - molim, slušajte.

(Pjeva.)

On je gospo, mrtav sad,
On je mrtav, znam - Čelo glave zelen bus, A do nogu kam. O, ho! Kraljica. Ali, Ofelija - Ofelija. Molim, čujte.

(Pjeva.)

Pokrov bijel mu kao snijeg -

(Ulazi kralj.)

Kraljica. O jao, gledaj, mužu!
Ofelija (pjeva). Cvijećem obasut, Kiša suza prati njeg
Na taj vječni put.
Kralj. Kako vam je lijepa gospođice?
Ofelija. Dobro, bog vam naplatio! Vele da je sova bila pekareva kći. Gospodaru, mi znamo, što jesmo, ali ne znamo, što možemo biti. Bog vam blagoslovio jelo!
Kralj. Mašta o ocu.
Ofelija. Molim vas, ne govorimo o tom, ali ako vas tkogod zapita, što znači recite:

(Pjeva.)

Da, sutra j' Sveti Valentin -
U rane zore sat, Na prozor tvoj ću doći ja I ljubav svu ti dat.
A kad je djevu pustio
Od sebe momak mlad, Njen djevičanski bješe cvijet Uvenuo već tad.
Kralj. Mila Ofelijo!
Ofelija. Zaista, bez zakletve, završit ću.

(Pjeva.)

O mladi momci, svakog vas Nek bude stid i sram. Jer svak će to u zgodan čas Učinit isto, znam.
Ona mu reče:
U zagrljaju reko si:
"Ja muž ću biti tvoj!" On joj odgovara: I bio bih, da nisi ti
U krevet pala moj.
Kralj. Otkad je takva?
Ofelija. Nadam se da će sve biti dobro. Moramo biti strpljivi, ali ja mogu samo plakati, kad pomislim, da su ga položili u hladnu zemlju. Moj brat mora to da dozna i ja vam hvalim na vašem dobrom nauku. - Moja kola amo! - Laku noć, gospođe, laku noć. Drage gospođe, laku noć, laku noć.

(Odlazi.)

Kralj. Potecite i stražite je dobro!

(Odlaze za njom Horacije i plemić.)

O to je otrov ljute nevolje, Iz očeve što smrti izvire. Gertruda, o Gertruda,
Kad jadi nadođu, ne dolaze
Ko usamljene predstraže, već grnu U četama. Njoj ubili su oca
A onda je i sin tvoj otišao,
Što začetnik je sam siloviti
Svog pravednog progonstva. Narod je
Sav smućen i tajnovit, opasan
U svojoj misli i u šaptanju
O smrti našeg dobrog Polonija -
I nismo zrelo mi postupali,
Što potajno smo njega ukopali, -
A Ofelija bijedna sebe je
Izgubila i zdravi razum svoj,
Bez kojega smo samo kipovi
Il puke zvijeri. Napokon, a to je
Od svega jošte najgore - njen brat
Iz Francuske se krišom vratio
I mračnom sumnjom sav je obuzet,
A imat će i dosta doušnika, Da okuže mu uši otrovnim Naklapanjem o smrti očevoj.
A kako nema stvarnih dokaza,
U nuždi ne će plašiti se oni,
Pa dizat će i na nas optužbe
Od uha k uhu. O Gertruda draga,
Ko top pun sačme to me pogađa Na mnoga mjesta, zadajuć mi smrt Bez potrebe.

(Buka napolju.)

Kraljica. Ah, kakva buka?
Kralj (zove). Straža!

(Ulazi glasnik.)

Gdje Švicari su moji? Neka stanu Na vrata! Što je?
Glasnik. Izbavite se,
O gospodaru! Kad se prelije
Okean silni preko obale
Ne guta nizi bješnjom hitnjom nego Što mladi Laert četom buntovnom Poplavljuje sad vaše službenike.
Vladarem već ga zove gomila
I kao da je svijet tek nastao,
Starina sva je ko zaboravljena,
A običaji stari nepoznati, Što svaku riječ utvrđuju i brane -
Te viču: "Izbor! Laert budi kralj!"
A kape, ruke, jezici im lete
Do oblaka u odobravanju -
"Nek Laert bude kralj, da, Laert kralj!"

(Buka napolju sve jača.)

Kraljica. Na nepravome tragu oštro laju! Zastranili ste, gadni danski psi!
Kralj. Razvalili su vrata.

(Laert oružan provali u sobu, iza njega Danci.)

Laert. Gdje je kralj taj?
Vi ostanite, molim, napolju!
Danci. Ne - i mi ćemo s vama!
Laert. Molim vas,
Dopustite mi, gospodo.
Danci. Pa dobro,
Pa dobro!

(Povlače se kroz vrata.)

Laert. Hvala. Čuvajte mi vrata! -
O podli kralju, daj mi moga oca!
Kraljica. Polagano, moj dragi Laerte!
Laert. O, svaka kap polagane mi krvi Kopilanom proglasila bi mene
I nazvala mi oca rogonjom,
A vjernu mater mi baš između Neokaljanih, čistih obrva Obilježila žigom bludnice!

(Primiče im se; kraljica mu se ispriječi na put.)

Kralj. A što je razlog, Laerte, da tako Gorostasna je tvoja pobuna? - O pusti ga i ne plaši se za nas,
Gertruda, jer božanstvo štiti kralja,
Te izdaja tek škilji na svoj plijen Iz prikrajka i malo uradi Od onog, što je njena namjera.
A što si tako bijesan, Laerte? O kazuj mi - Gertruda, ostavi ga - Govori, sinko.
Laert. Gdje je otac moj?
Kralj. Pa - mrtav.
Kraljica. Ali ne po njemu.
Kralj. Neka
Do mile volje on ispituje.
Laert. Al kako umrije? Ja se ne dam varat. U pako vjernost i do crnog đavla
Sve prisege, a savjest i vrlina
U ponor najdublji! Ja prkosim
Prokletstvu vječnom. Dotle dotjerah,
Da prezirem i ovaj svijet i onaj I ni za što već ne marim - tek želim Osvetit ljuto oca svojega.
Kralj. A tko je, što vas u tom ustavlja?
Laert. Ni čitav svijet, već samo moja volja. A što se tiče mojih sredstava, Sa štednjom ću se njima služiti I s malim ću daleko doći.
Kralj. Dragi
Moj Laerte, kad pouzdano vi
Želite doznat, kako umro je
Vaš dragi otac - je li zapisano
U knjizi vaše osvete, da jednim
Oborit ćete mahom prijatelja
I dušmanina, nekriva i kriva?
Laert. Ne, dušmanina samo njegova.
Kralj. A hoćete li onda znati, tko je?
Laert. Ovako ja ću raširenih ruku Sve prijatelje primit njegove,
Ko pelikan, što život žrtvuje, Napojit ću ih krvlju svojom.
Kralj. Ej -
Sad govorite kao dobar sin
I pravi plemić. Da sam nekriv ja Umorstvu vašeg oca, to će vam S jasnoćom takvom prodrijet u dušu Ko zrake sunca u oko.
Danci (napolju). Nek uđe! Nek uđe! Pustite je!
Laert. Što je to?
I kakva je to buka napolju?

(Vraća se Ofelija sa cvijećem u rukama.)

O žarka žego, mozak mi isuši,
A suze, slane sedmerostruko,
Ispalite mi vid u očima! -
Naplatit ja ću tvoje ludilo, Nebesa mi, po takovoj težini Da naša zdjela vagu prevrne. O majska ružo, mila djevice, O sestro blaga, nježna Ofelija! O bože! Zar je smrtan djevojački Um kao život stara čovjeka? Sinovlja ljubav nježna je toliko
Da pošalje za onim, koga ljubi,
Dragocjen neki dio same sebe.
Ofelija (pjeva). Na golom odru njega nose - Hej, nina, ninani, nena,
A gorke suze grob mu rose. Zbogom, golube moj!
Laert. Da imaš pamet i nastojiš Na osvetu nas nagovoriti,
Toliko ne bi ganuti nas mogla.
Ofelija. Morate pjevati: "Dolje, dolje", ako mislite da je pao. Ah, kako taj pripjev dobro pristaje! Nevjerni je upravitelj ukrao kćer svome gospodaru. Laert. To ništa jeste više nego nešto!
Ofelija. Evo ružmarin, to je za spomen - molim vas, ljubavi moja, spomenite se. A ovo su maćuhice - to je za misli.
Laert. To nauk je u mahnitosti – misli I spomen - kako se to dobro slaže.
Ofelija (kralju). Evo za vas kopra i kandilke. (Kraljici.) Evo za vas rutvice, a i za mene malo; mogle bismo je nazvati travom nedjeljne milosti - O, vi morate iz drugih razloga nositi svoju rutvicu. Ovo je krasuljak - dala bih vam ljubica, ali su sve povenule, kad mi je umro otac. Vele, da je dobro svršio.

(Pjeva.)

Jer dragan moj je sva mi slast.
Laert. O, - jad i tugu, bol i pako sam - Sve u milinu ona pretvara.
Ofelija (pjeva). Zar vratit se ne će on?
Zar vratit se ne će on?
Ne, mrtav je već,
U grob pođi leć', Ah, vratit se ne će on.
Gle brada mu kao snijeg,
A kosa mu kao lan -
Ne, mrtav je sad
I zalud nam jad - O blažen mu bio san.
I svim kršćanskim dušama, zato se molim Bogu. - Bog bio s vama!

(Odlazi.)

Laert. O vidiš li to, bože?
Kralj. Ja moram s vašim jadom, Laerte,
Govoriti i to mi ne smijete
Odreći pravo. Sada pođite,
Izaberite od svojih prijatelja
Po svojoj volji ponajmudrije, A oni onda neka slušaju I neka sude nama dvojici.
Pa ako nađu da smo ili glavom
Il izdaleka u to upleteni,
I svoje ćemo dati kraljevstvo
I krunu svoju, život svoj i sve,
Što nazivljemo svojim, da se vi
Zadovoljite. Ali ako nismo,
Umirite se i pritrpite,
A onda ćemo složno raditi, Da vašoj duši damo zadovoljstvo.
Laert. Pa dobro. Način smrti njegove, Tajnovit pogreb i što nema grba Ni mača iznad kosti njegovih
Ni spomenika - što je ukopan
Bez svečanog i sjajnog obreda, To viče, da se kanda od neba Do zemlje čuje - i ja moram to Istražiti.
Kralj. I hoćete - a onda, Kad saznate, gdje krivac jeste pravi, Tek njemu ćete raditi o glavi. A sada hajdmo, molim vas.

(Odlaze.)

ŠESTI PRIZOR
Pozornica ista.

(Ulaze Horacije i pratnja.)

Horacije. Tko hoće to da sa mnom govori?
Plemić. Mornari, gospodine; vele, da imaju pisma za vas.
Horacije. Neka uđu.

(Jedan od prijatelja odlazi.)

(Za se.) Ja ne znam, s kojeg kraja svijeta bi Taj pozdrav bio, osim Hamletov.

(Pratilac uvede mornare.)

Prvi mornar. Pomoz bog, gospodine.
Horacije. I tebi pomogao.
Prvi mornar. Hoće, gospodine, ako mu se svidi. Evo pisma za vas, gospodine - šalje vam ga poslanik što je imao da ide u Englesku - ako vam je ime Horacije, kako mi rekoše.
Horacije (okrene se u stranu i čita.) "Horacije, kad ovo pročitaš, gledaj, da ovi ljudi dođu do kralja; oni imaju pisma za nj. - Još nismo bili ni dva dana na moru, kad se dade za nama u potjeru neki gusarski brod, koji je bio ratnički opremljen. Naša su jedra bila odveć polagana, pa nam nije bilo druge, nego da se junački borimo. U okršaju skočio sam ja na njihov brod, ali u isti se čas oni nekako otkinuše od naše lađe i tako sam ja jedini pao u njihovo sužanjstvo. Postupali su sa mnom kao milostivi lupeži, ali su znali, što rade - i tu im ljubav moram naplatiti. Gledaj, da kralj dobije pismo koje mu šaljem, i dođi k meni - tako brzo, kao što bi bježao od smrti. Imam, da ti kažem na uho nešto, od čega ćeš onijemiti, a ipak su mi riječi odveć slabe za težinu same stvari. Ovi će te dobri ljudi k meni dovesti. Rosencrantz i Guildenstern jedre u Englesku. O njima ti imam mnogo da pričam.
Onaj za koga znaš da je Tvoj
HAMLET."

Sad hajdmo, da vas onamo povedem,
Gdje pismo ćete predati, i to Što brže, da me možete odvesti
Do onoga, što s njim vas amo šalje.

(Odlaze.)

SEDMI PRIZOR
Pozornica ista.

(Vrate se kralj i Laert.)

Kralj. Sad morate po duši s mene svu Krivicu skinut i ko prijatelja
U svoje srce mene primiti - Jer vještim uhom čuli ste; da onaj, Što dičnog vam je oca ubio I meni je o glavi radio.
Laert. Da, to je jasno - al mi recite, Zbog čega niste protiv djela tih
Postupali, toliko opakih
I takvih, da zaslužila su smrt,
A snažno vas je poticala mudrost I briga za vaš mir i drugo sve.
Kralj. Dva posebna su tome razloga, Što vama će se možda slabi činit,
Al za me su valjani. Kraljici
I materi mu sav je život skoro
U pogledima njegovim, a ja sam
- Pa bila to vrlina il prokletstvo -
Toliko za nju privezan životom
I dušom svom, te ko što zvijezda se U svome samo krugu okreće,
Baš tako ja tek po njoj živjet mogu. A drugi razlog, zašto nisam smio
Postupati pred sudom javnosti,
Jest prevelika ljubav svjetine,
Što osjeća je prema Hamletu,
Te sve bi ona grijehe njegove
Utopila u svojoj ljubavi;
I ko što voda drvo promeće
U kamenje, u odličja bi tako
I lisičine oni njegove
Pretvorili - a moje strelice,
Što odviše su slabo građene
Za tako ljuti vjetar, vratile bi
U moj se luk i ne bi zgodile Svoj cilj.
Laert. I tako plemenitog oca Izgubih ja, a sestra mi je pala
U očaj ljuti. Ako hvalit je Unazad mogu, njena je vrlina
Na vrhu našeg vijeka stajala, Da javlja svijetu njeno savršenstvo. - Al još će doći moja osveta!
Kralj. To ne smije razbijati vam sne I ne mislite, da smo tako trome I teške građe pa da puštamo, Da za bradu nas poteže opasnost, I mislimo da to je zabava.
Još više ćete čuti zamalo.
Ja ljubljah vašeg oca, a i sebe
Mi ljubimo - i to će, nadam se,
Naučit vas, da shvatite -

(Ulazi glasnik s pismima.)

Što nosiš?
Glasnik. Od Hamleta dva pisma, gospodaru, Za kraljicu i za vas, veličanstvo!
Kralj. Od Hamleta? A tko je donio ih?
Glasnik. Mornari, vele, gospodaru. Ja ih Sam ne vidjeh, jer primio sam pisma Od Klaudija, a on je dobio ih Od onog, koji ih je donio.
Kralj. I vi ih čujte, Laerte. - Otiđi!

(Glasnik ode; kralj čita.)

"Veliki i moćni kralju! Treba da znate, da sam gol izbačen na obalu vaše kraljevine. Sutra ću zamoliti za dopuštenje, da smijem stupiti pred vaše kraljevsko lice, a onda ću vas najprije zamoliti, da vam ispričam, kako se dogodilo, te sam se tako iznenada i - što je još više - tako čudno vratio.
HAMLET".

Što ima to da znači? Zar su se Svi vratili? Il to je neka varka, A nije zbilja?
Laert. Znate li tu ruku?
Kralj. Da, Hamletovo je to pismo. "Gol!", A u dodatku ovdje veli: "Sam!" O recite mi, što da radimo?
Laert. Zbunilo me svega, gospodaru - Al neka dođe. To je melem blag Mom bolnom srcu, da ću u brk mu Doviknut: To si ti uradio!
Kralj. E, ako li je tako, Laerte -
Al kako bi to moglo biti tako?
A opet, što bi drugo moglo biti? -
Da l' hoćete, da ja vam budem vodič?
Laert. Da, gospodaru, al me ne smijete U krilo mira vodit.
Kralj. U krilo
Tvog mira. Ako se sad vratio,
I ako mu je omrznuo put
Te ne će da se više dade na nj
Navesti ću ga ja na takav čin,
Od kojega on mora propasti, A ne će niti vjetrić prikora
Zadunuti zbog smrti njegove - I majka će mu sama našu spletku Ispričati i slučajem je nazvat.
Laert. Da, gospodaru, hoću - vodite me! I najvolim, da udesite tako, Da ja sam budem vaše oruđe.
Kralj. I bit će tako. Otkad odoste, Govorilo se mnogo o vama
- Pred Hamletom - o nekoj vam vrsnoći, U kojoj, kako kažu, sjajete.
Sve druge vam vrline zajedno
Ne mogoše toliko zavisti
Probudit u njem' ko ta jedina, A najniža po mome mišljenju U vrijednosti.
Laert. A kakva to je, kralju, Vrlina?
Kralj. Trak na kapi mladosti, Al potreban je on, jer mladosti
Ne dolikuje manje lagano
I nemarno odijelo, što ga nosi,
No staroj dobi samur, tamno ruho,
Ozbiljnost što ga zahtijeva i briga
Za zdravlje. Dva su mjeseca što bješe
Tu neki plemić iz Normandije -
To sâm sam vidio i poznajem
Francuze, jer sam vojevao s njima,
I svi su oni vješti konjanici,
Al taj je junak baš čarovit, Jer upravo se srastao sa sedlom
I konja svoga takva na čudesa
Navodio, ko jedno da su tijelo I ko da gotovo je iste ćudi
S tom ponosnom životinjom. I on je
Toliko moje očekivanje
Nadmašio, te ja - izmišljajuć
Majstorije i kretnje - mnogo sam Zaostao za onim, što je on Uradio.
Laert. Normandijac je bio?
Kralj. Normandijac.
Laert. Života mi - Lamord! Kralj. Baš on.
Laert. Da, znam ga, on je pravi biser I alem kamen cijelog naroda.
Kralj. Vrsnoću vašu on je priznao I tako je opisao vještinu
I spretnost vašu svu u oružju,
A ponajviše u rapirima,
Te kliknuo je: "Kakav divan prizor,
Da ogleda se s borcem njemu ravnim!"
I kleo se, da borci njihovi
Ni napadati nisu umjeli
Ni branit se, već bili su ko slijepi,
Kad s vama su se gdje sukobili, I taj je opis takvom zavišću
Svu Hamletovu dušu otrovao,
Te nije ništa drugo želio,
No da se vi što brže vratite
I da se s njime pobijete. Eto,
Odatle -
Laert. Što odatle, gospodaru?
Kralj. Je l' otac bio drag vam, Laerte? Il tek ste kao neka slika bola - Lik bez srca?
Laert. Što pitate me to?
Kralj. Ja ne mislim, da niste ljubili Svog oca, nego znam, da ljubav je
Za vrijeme vezana, a život mi
Dokazuje da vrijeme gasi žar
I vatru njenu. Ima neki gar
Il fitilj u plamenu ljubavi,
Što hoće da ga oslabi, i ništa
Na svijetu nema uvijek istu snagu, Jer kad se snaga odviše razbuja, Od rođenoga gine obilja.
Što hoćemo uradit, valjalo bi
Uradit smjesta, čim i hoćemo,
Jer naše htijenje mijenja se i slabi
I odgađa toliko, koliko je
I prilika i jezika i ruku,
I onda riječi "valjalo bi" jesu
Ko dubok uzdah, koji blažeć zlijedi. Al sad u živac čira. Hamlet je
Na povratku - što mislite uradit Valjanim da se sinom pokažete
Svog oca, više djelom nego riječju?
Laert. U crkvi ću mu grkljan prerezati!
Kralj. Da - nigdje ne sm'je biti granica
Za osvetu! Al ako, Laerte,
To hoćete učinit, ostajte
U svojoj sobi. Kad se Hamlet vrati,
Nek dozna, da ste tu, a mi ćemo Podbosti one, što imadu vašu Vrsnoću slavit, neka dvostruku Na onu hvalu stave pozlatu, Što Francuz ju je vama priznao.
A onda ćemo skupa svesti vas I na vaše se glave okladiti.
Toliko on je plemenit, bezazlen
I slobodan od sviju spletaka,
Te ne će niti ogledat rapire
I lako ćete ili s nešto varke Odabrat mač nezatupljen i vješto Ubosti ga te za svog oca mu Naplatiti.
Laert. I zato svoj ću mač
Omastiti. Od nekoga vračara
Toliko smrtnu mast sam kupio,
Da treba samo nož zamočit u nju, I gdje god on zasiječe do krvi
Na svijetu nema melema od sviju Na mjesečini trava nabranih,
Da izbavi od prijeke smrti onog, Tko samo se ogrebe nožem tim.
Svoj rt ću tim dotaći otrovom, Pa neka ga tek malko okrzne, Već može umrijet.
Kralj. Razmišljajmo još,
Odvagnimo i zgodan čas i sredstva,
Da uzmognemo dobro svoju igru
Dovršiti. Jer ako promašimo I ako li bi naša namjera
Provirila kroz glumu rđavu, To bolje je, da i ne počinjemo. I zato treba naša osnova
Da ima neku potporu i pomoć,
Pa ako nam se ovo izjalovi,
Da u nje traži zaklon. Stanite -
Da vidim! - Znam već. Na vještinu vašu
Učinit ćemo okladu, pa kada
Ožednite u borbi ugrijani
- A zato treba žestok boj da bude - I kada on zaželi piti, ja ću
Već imat pehar, za tu svrhu spremljen,
Pa ako iz njeg samo srkne on, Izvršit će se naša osnova, I ako vaš ga mine udarac
Smrtonosni. - Al kakva to je buka?

(Ulazi kraljica u suzama.)

Ah, što je, mila ženo?
Kraljica. Jad za jadom Sve uzastopce stupa sad i slijedi. Ah, vaša sestra se, moj Laerte, Utopila.
Laert. Utopila? A gdje?
Kraljica. Nad potokom se vrba nadvila, Što sivo svoje lišće ogleda
U bistroj vodi. Ona tu je splela
Od žabljaka s tim lišćem čudne vijence,
Od tratinčica, kopriva, kačuna,
Što ružnijim ih zovu imenom Ovčari prosti, ali hladne naše
Djevojčice ih zovu prstima
Mrtvaca. Tamo penjati se stade,
Da vješa svoje vijence dračave
Na preklonjene grane, kadno se
Pod njome neka zlobna grančica
Prelomila, te ona zajedno
Sa svojim grobnim nakitom od dračja
U plačni potok pade. Haljina se
Na vodi njena sva raširila
I časak je ko nimfu nosila,
A za to vrijeme ona pjevaše
Još ulomke starinskih pjesama,
Baš ko da svoju kob i ne shvaća Il kao stvor, što rodio se u tom Elementu i naviko se na nj. Al to je samo dotle trajalo,
Dok odjeća se nije napila
I otežala, te je bijednicu Povukla u njen grob gliboviti I njezin slatki poj ugušila.
Laert. Ah, dakle se utopila?
Kraljica. Da, da -
Utopila se.
Laert. Bijedna Ofelija!
Ti imaš vode sad i odviše
I zato ne dam teći suzama -
Al uzalud, jer takva nam je ćud I priroda se drži navike Te ne mari, što stid prigovara.
Al kada mine to, izaći će Iz mene žena. - Zbogom, gospodaru.
Ja imam riječi vatrenih, što hoće Da planu, al ih ova ludost gasi.

(Odlazi.)

Kralj. Gertruda, hajdmo. Mnogo ja se mučim,
Da njegov bijes utišam. Bojim se, Da to će ga podjarit iznova - Pa zato hajdmo za njim!

(Odlaze.)

PETI ČIN
PRVI PRIZOR
Groblje s novo iskopanim grobom; čempresi i vrata u ogradi.

(Ulaze dva grobara s lopatama i motikama; spremaju se da počnu kopati.)

Prvi grobar. Reci mi, pripada li kršćanski pogreb ženi, koja sama od svoje volje potraži vječno blaženstvo?
Drugi grobar. Vjere mi, pripada; zato joj brzo iskopaj grob. Mrtvozornik ju je pretražio pa je pronašao, da se ima kršćanski pokopati.
Prvi grobar. Kako bi to moglo biti - osim ako se utopila u obrani?
Drugi grobar. E, tako je pronađeno.
Prvi grobar. Mora da je bilo "se offendendo" - inače ne može da bude. Jer evo u čemu je stvar. Ako se ja utopim hotimice, to dokazuje neku radnju, a svaka radnja ima tri člana, naime: da radiš, da činiš i da djeluješ - ergo, ona se utopila hotimice.
Drugi grobar. E, ali čuj, kume kopaču -
Prvi grobar. Dopusti. Tamo leži voda, dobro - a ovdje stoji čovjek, dobro. Ako čovjek pođe do one vode pa se utopi, onda on - hoćeš, ne ćeš - ide. Pazi! Ali ako voda dođe k njemu da ga utopi, onda se on ne utapa sam - ergo, onaj, koji nije sam kriv svojoj smrti, ne uskraćuje sam sebi život.
Drugi grobar. A je li to zakon?
Prvi grobar. Bora mi jest - mrtvozornički zakon.
Drugi grobar. Hoćeš li da čuješ pravu istinu? Da nije bila plemkinja, bila bi ukopana bez kršćanskog pogreba.
Prvi grobar. Pravo veliš - i vrlo je žalosno, što velika gospoda imaju na ovom svijetu više prava, da se utope ili objese, nego njihovi bližnji. - Dohvati mi lopatu. Nema stari-
jih plemića od vrtlara, kopača i grobara - oni nastavljaju Adamov zanat. (Silazi u otvoren grob.)
Drugi grobar. Zar je on bio plemić?
Prvi grobar. Pa da - i prvi je nosio oružje.
Drugi grobar. Pa nije ga ni imao.
Prvi grobar. Što? Zar si ti neznabožac? Kako to tumačiš Sveto pismo? Sveto pismo veli: "Adam je kopao" - a zar je mogao kopati bez oruđa? Nešto ću te drugo zapitati. Ako mi ne odgovoriš kako treba, priznaj da si - Drugi grobar. Pitaj!
Prvi grobar. Tko gradi tvrđe od zidara, graditelja brodova i tesara?
Drugi grobar. Onaj, što gradi vješala, jer ta gradnja nadživi i tisuće stanovnika.
Prvi grobar. Vjere mi, tvoja mi se domišljatost vrlo sviđa. Vješala - to je dobro, ali kako je dobro? Dobro je za one, koji čine zlo - a ti eto činiš zlo, kad veliš, da su vješala tvrđe sagrađena od crkve - ergo, vješala bi mogla biti dobra za tebe. Još jednom, hajde!
Drugi grobar. Tko gradi tvrđe od zidara, graditelja brodova i tesara?
Prvi grobar. Da, reci mi to, pa ću te za danas otpustiti.
Drugi grobar. Bome, sad znam.
Prvi grobar. Dakle?
Drugi grobar. Mise mi, ne znam.
Prvi grobar. Ne muči time više glavu, jer glupo magare ne će ubrzati korak, ako ga i tučeš, a kad te opet netko to isto zapita, reci: "grobar" - jer kuće, koje on sagradi traju do sudnjega dana. Idi, pođi Yaughanu i donesi mi nešto da okvasim grlo.

(Odlazi drugi grobar.)

(Hamlet u mornarskom odijelu i Horacije pojave se na ulazu u groblje. Prvi grobar kopa i pjeva.)

Dok bijah mladić, ljubljah ja - To sva mi bila slast I razbibriga moja sva, Užitak sav i last.

Hamlet. Zar taj čovjek zaboravlja, kakav posao radi - kad pjeva kopajući grob?
Horacije. Od navike je sav nekako otupio i otvrdnuo u tom poslu.
Hamlet. Da, tako je - ruka, koja malo radi, ima nježniji osjećaj.
Prvi grobar (pjeva).
Al brzo minu mladi vijek
I minu slast i raj,
Te starosti me udes prijek U pusti baci kraj.

(Izbaci jednu lubanju.)

Hamlet. Ta je lubanja nekad imala jezik i mogla pjevati. Kako ju je taj nitkov tresnuo o zemlju, kao da je čeljust Kainova, kojom je počinio prvo umorstvo! Možda je to bila glava nekog lukavog političara, nekog čovjeka, koji je htio i samog boga nadmudriti, - a sada je pao u šake tome magarcu - zar ne?
Horacije. Moglo bi biti, kraljeviću.
Hamlet. Ili nekog dvoranina, koji je umio reći:
"Dobro jutro, mili gospodaru! Kako si, dragi gospodaru?" Bio je to možda gospodin taj i taj, koji je hvalio konja gospodina toga i toga, ne bi li ga kako dobio na dar - zar ne?
Horacije. Da, kraljeviću.
Hamlet. Da, da - tako je, a sada služi gospodi crvima. Nema više labrda, a grobareva lopata lupa ga po tikvi. To ti je sjajna pretvorba - kad bismo bili tako mudri, da je vidimo! Zar su se te kosti samo zato s tolikim troškom othranile, da se sada njima loptaju? Moje me kosti bole kad na to pomislim.
Prvi grobar (pjeva).
Tak malo treba troškova,
Da naš se spremi gost - Komadić zemlje, lopata,
I pokrov bijel je dost'.

(Izbaci još jednu lubanju.)

Hamlet. Evo još jedne. Zašto to ne bi mogla biti lubanja nekog pravnika? Gdje je sada njegovo mudrovanje, njegovo cjepidlačenje, gdje su njegovi pravni zamršaji, njegove doskočice i podvale? Zašto trpi, da ga taj neotesani klipan odadire po tikvi svojom prljavom lopatom i ne će da mu zaprijeti tužbom zbog zlostave? (Uzima u ruke lubanju.) Hm - taj se čovjek u svoje vrijeme možda uvelike bavio kupovanjem zemljišta, te je bilo zadužnica, založnica, dvostrukih svjedočanstava, zakupa i pazakupa. Zar je taj mudrac samo zato mnogo zemalja nakupovao, da mu se na kraju mjesto mozga tolika zemlja u glavi nakupi? Zar mu njegovi svjedoci, pa ni dvostruki, ne će da posvjedoče više zemlje nego što mogu da pokriju dva primjerka jednoga od njegovih ugovora? Same isprave o prenosu njegovih zemalja
stale bi jedva u tu kutiju (kuca po lubanji) - pa zar sam vlasnik ne može imati više prostora - a?
Horacije. Ni mrve više, kraljeviću.
Hamlet. Ne pravi li se pergamenat od ovčje kože?
Horacije. Da, kraljeviću - i od teleće.
Hamlet. Ovce su i telad, koji u tom traže neko jamstvo. Govorit ću s tim čovjekom. (Hamlet i Horacije se primiču.) - Ej, kome ti to kopaš grob?
Prvi grobar. Sebi, gospodine - (pjeva)
Komadić zemlje, lopata, I pokrov bijel je dost'.
Hamlet. Mislim, da ga doista sebi kopaš, jer u njemu ležiš i lažeš.
Prvi grobar. Vi ležite izvan njega, gospodine, i zato nije vaš; što se mene tiče, ja u njemu ne ležim, a ipak je moj.
Hamlet. Ti u njemu lažeš, jer si u njemu, a kažeš da je tvoj. Grob je za mrtve, a ne za žive - dakle ti lažeš.
Prvi grobar. To je živa laž, gospodine, opet će od mene prijeći k vama.
Hamlet. Za kakva ga čovjeka kopaš?
Prvi grobar. Ni za kakva čovjeka, gospodine.
Hamlet. Za kakvu ženu, dakle?
Prvi grobar. Ni za kakvu, gospodine.
Hamlet. Pa koga će onda u njemu pokopati?
Prvi grobar. Bivšu ženu, gospodine. Ali pokoj njenoj duši - umrla je.
Hamlet. Kako je siguran i točan taj nitkov! Treba da paziš na svako slovo, jer ćeš inače poginuti od nesuglasice. Boga mi, Horacije, već tri godine opažam, da se svijet tako pogospodio, te seljak udara dvoranina nožnim palcem u petu i zlijedi mu žulj. - Otkad si ti grobar?
Prvi grobar. Od svih dana u godini dao sam se na taj posao onog dana, kad je naš bivši kralj Hamlet svladao Fortinbrasa.
Hamlet. Koliko je otad vremena?
Prvi grobar. Zar vi to ne znate? Ta to znade svaka luda. Bilo je to baš onog dana, kad se rodio mladi Hamlet - onaj, što je sada lud, pa su ga poslali u Englesku.
Hamlet. Ah, gle! - A zašto su ga poslali u Englesku?
Prvi grobar. Pa zato što je bio lud. Tamo će se opet opametiti - ali ako se i ne opameti, tamo to nije važno.
Hamlet. Zašto?
Prvi grobar. Ne će se to na njemu ni primijetiti; tamo su ljudi ludi kao i on.
Hamlet. A kako je poludio?
Prvi grobar. Vrlo čudno, kažu.
Hamlet. Kako "čudno"?
Prvi grobar. Pa tako, da je izgubio pamet.
Hamlet. Idi, molim te - gdje bi to bilo?
Prvi grobar. Gdje? Pa ovdje u Danskoj. Ja sam ovdje grobar još od mladih dana - već trideset godina.
Hamlet. Kako dugo leži čovjek u zemlji dok ne istrune?
Prvi grobar. Bome, ako nije još za života truo - a u današnje vrijeme imamo mnogo mrtvih tjelesa, koja su tako bludom okužena, da se još prije raspadaju, nego legnu u zemlju - držat će neko osam do devet godina. Kožar će držati devet godina.
Hamlet. Zašto baš on duže nego drugi?
Prvi grobar. E, gospodine, njegov mu zanat tako ustroji kožu, da dugo odbija vodu - a voda vam vraški uništava mrcine. Evo vam lubanje. Ova je lubanja ležala u zemlji dvadeset i tri godine.
Hamlet. Čija je?
Prvi grobar. Nekog ludog vragolana - što mislite, čija?
Hamlet. Ne znam.
Prvi grobar. Izjela ga kuga, toga ludog ugursuza. Jednoć mi je izlio staklenku rajnskog vina na glavu. To je lubanja Yorickova, koji je bio kraljev lakrdijaš.
Hamlet. To?
Prvi grobar. Baš to.
Hamlet. Da vidim! (Uzme lubanju.) - Ah, ubogi Joriče! - Poznavao sam ga, Horacije - bio je to beskrajno šaljiv čovjek i prebujna je u njega bila mašta. Nosio me je tisuću puta na leđima, a sada - kako mi se gadi, kad se toga sjetim! Stužuje mi se! Ovdje su visjele usnice, koje sam poljubio, ne znam koliko puta. - Gdje su sada tvoje rugalice, gdje je tvoje skakutanje, gdje su tvoje pjesme - pa tvoje blistave šale, od kojih se često čitav stol grohotom smijao? Zar nema sada nijedne, da se naruga tvom vlastitom cerenju? Zar se sve srozalo? Pođi sad u sobu otmjenoj gospi pa joj reci, neka namaže lice i prst debelo, ipak će i ona postati ovakva. Natjeraj je time na smijeh. Molim te, Horacije, reci mi nešto.
Horacije. Što, kraljeviću?
Hamlet. Misliš li ti, da je i Aleksandar bio ovakav u zemlji? Horacije. Upravo takav.
Hamlet. I da je ovako zaudarao? - Pu!

(Odbaci lubanju.)

Horacije. Upravo tako, kraljeviću.
Hamlet. Kakvu nam je možda još prostu službu vršiti, Horacije! Zašto ne bismo mogli u misli slijediti Aleksandrov plemeniti prah, dok ga ne nađemo, gdje je zatisnuo rupu na nekom buretu?
Horacije. To bi značilo tražiti dlaku u jajetu.
Hamlet. O ne, nipošto - jer nije pretjerano i lako je vjerovati, da ćemo ga tamo naći, ako ga budemo pratili na njegovu putu. Evo kako je: Aleksandar je umro, Aleksandar je bio pokopan, Aleksandar se vratio u prah, prah je zemlja, od zemlje nastaje ilovača - pa zašto ne bi ona ilovača, u koju se on pretvorio, mogla začepiti bure piva?

I Cezar se pretvorio u glinu,
Da zamaže u zidu pukotinu, I zato svijet je strepio pred njime, Da bude štit od vjetra i od zime. Al tiho, tiho! U kraj! Evo kralja I kraljice i dvorana.

(Pogrebna povorka ulazi u groblje; tijelo Ofelije u otvorenom lijesu, za njim Laert, kralj, kraljica i svećenik u sutani i talaru.)

Al za kim
To idu, da je obred tako krnj?
To znači, da je tijelo, što ga prate,
U očajanju rukom vlastitom Životu svome kraj učinilo.
Uklonimo se sad i motrimo.

(Ukloni se s Horacijem u sjenu čempresa.)

Laert. A kakvi će još biti obredi?
Hamlet. Gle, to je Laert, valjan mladić. Pazi!
Laert. A kakvi još će biti obredi?
Svećenik. Toliko svečan dali smo joj pogreb,
Koliko nam je bilo dopušteno, Jer njena smrt je bila sumnjiva
I da nam nije viša zapovijed
Poremetila običajni red,
U zemlji bi neposvećenoj ona Do trublje sudnjeg dana boravila
I mjesto blagih molitava svetih
Tek crepove bi bili, kamenje
I šljunak na nju bacili - a sad je
I djevičanski vijenac dobila
I djevojke je cvijećem posiplju I pogrebna je prati zvonjava.
Laert. Zar ne smije više biti učinjeno?
Svećenik. Ne, više ne smije biti učinjeno. Obeščastili bismo službu mrtvih,
Da rekvijem joj pjevamo i da je
Upokojimo kao one duše
Što smirene sa svijeta odoše.
Laert. Položite je u zemlju. Iz njenog Neokaljanog tijela divotnog Nek niknu ljubice!

(Polažu lijes u grob.)

Al čuj me,
O svećeniče kruti - anđeo U božjoj službi bit će moja sestra Kad ti u paklu budeš urlao.
Hamlet. Što - Ofelija lijepa?
Kraljica (sipljući cvijeće). Cvijeće cvijetu! O zbogom! Nadah se, da poći ćeš Za Hamleta - da bračni ću ti krevet Uresiti, a ne obasut grob.
Laert. O, trostruk jad nek pane deset puta
Utrostručen na onu kletu glavu,
Što opako je tebe lišila
Tvog prebistroga uma! - Samo čas! Ne bacajte još zemlju, dokle još Jedanput nju ne zagrlim.

(Skoči u grob.)

A sad
Na žive i na mrtve zemlju tu
Gomilajte, dok od nizine ove Ne načinite goru, koja će Nadvisit stari Pelion i glavu Božansku mudrog Olimpa!
Hamlet (primakne se). O - tko je To, čiji bol je tako gromotan,
A jad mu diže takav urnebes
I lutalice zvijezde zazivlje,
Da stanu i da strepeć slušaju? To ja sam - Hamlet danski!
Laert (Izađe iz groba i nasrne na Hamleta.)
Đavoli
Nek pograbe ti dušu!

(Rve se s njim.)

Hamlet. Ne moliš se
Valjano! Skini prste, molim te
Sa moga grla! Premda nisam žestok
I nesmotren, imade ipak nešto
U meni, što je opasno, i ti ćeš Uradit mudro, čuvajuć se toga! Ej - k sebi ruke!
Kralj. Rastavite ih.
Kraljica. O Hamlete, o sinko!
Svi. Gospodo!
Horacije. Umirite se, dragi kraljeviću!

(Pratnja ih rastavi.)

Hamlet. Ne - borit ću se s njime za tu stvar, Dok mogu micat vjeđama.
Kraljica. Za kakvu
To, sinko, stvar?
Hamlet. Ja ljubljah Ofeliju I četrdeset tisuća joj braće
Sa cijelom snagom svoje ljubavi Nadmašit moju ne mogu. - Što hoćeš Uradit za nju?
Kralj. Lud je, Laerte!
Kraljica. Za božju volju, ostavi ga!
Hamlet. Reci -
Što hoćeš za nju, do bijesa, učinit? Zar hoćeš plakat? Hoćeš li se borit?
Il hoćeš postit? Hoćeš li se razdrijet?
Il piti ocat? Jesti krokodile?
To sve ću ja učinit! Zar si došo,
Da cviliš, da mi skačeš prkosno
U njezin grob? Zakopaj s njom se živ -
To hoću i ja! Ako blebećeš
O bregovima, neka navale
I milijune na nas lanaca,
Dok naše brdo glavu ne sprži
Na plamenoj sunčanoj putanji, A Osa bude kao bradavica! Ne - ako hoćeš da se razmećeš, I ja se mogu razbacivati!
Kraljica. To sve je ludost, ali kratak čas Tek traje takav njegov napadaj,
A onda sjedi nijem i pokunjen
I tako strpljiv ko golubica Kad zlatna joj se dva golupčeta Izlegu.
Hamlet. Slušajte, gospodine - A što je razlog, da se tako vi
Spram mene vladate? Ta uvijek bjeste
Mom srcu dragi. - Ali ništa zato,
Nek radi Herkul, što mu snaga daje,
Jer mačka mauče, a pseto laje! (Odlazi.) Kralj. O Horacije, pripazite na nj.

(Horacije odlazi za njim.)

(Laertu.) Nek strpljivost se vaša okrijepi Od sinoćnjega našeg razgovora - U brzi čin pretvorit ćemo naum. Gertruda, stavi stražu sinu svom. -
Živ spomenik će dobit ovaj grob I onda čeka mir nas blagi, lijepi, A dotle neka strpljivost nas krijepi.

(Odlaze.)

DRUGI PRIZOR
Trijem u dvoru; prijestolja, klupe, stolovi itd.

(Ulaze Hamlet i Horacije u razgovoru.)

Hamlet. Toliko o tom - sada ono drugo.
Zacijelo još se sjećaš sviju zgoda?
Horacije. O kraljeviću, da li ih se sjećam!
Hamlet. Ko neka borba bješe u mom srcu, Te nisam spavat mogo. Bilo mi je
Još gore no u gvožđu buntovniku - Te onda hitro, ne misleći mnogo
- I slava toj nepromišljenosti,
Jer katkada nam naša nerazumnost
I dobro služi, kada promašimo
U osnovi, i to bi trebalo
Poučit nas, da ima neki bog,
Što daje oblik našim težnjama, Pa makar kako mi ih zamislili.
Horacije. Zacijelo.
Hamlet. Ja izađoh iz kabine, Prebaciv samo pomorski svoj plašt.
U tami pipah, te ih srećom nađoh I njihov svežanj ukradoh, a onda U svoju sobu kradom se povratih.
Moj strah je svaki obzir prezreo
I svečani sam njihov nalog drsko
Raspečatio pa sam našao - O Horacije, kraljevska je to
Baš lupeština! - točnu zapovijed,
I začinjenu mnogim razlozima
U prilog danskog i engleskog kralja,
A s baucima i vukodlacima,
Što prijete, ako živ ja ostanem,
Da u tren oka, bez odgađanja
- I ne naoštriv prije sjekiru - Imadu meni glavu skinuti.
Horacije. Zar može to da bude?
Hamlet. Tu je nalog.
Pročitaj ga, kad budeš dokolan.
A hoćeš li da čuješ, kako sam Postupao?
Horacije. Da, molim vas.
Hamlet. Zapleten
U mrežu tog nitkovluka, još prije No mogoh mozgu svom da dadem smjer, Već počeo je on da djeluje. Ja sjedoh te izmudrih nalog nov
I lijepo ga napisah. Jednoć sam
- Ko državnici naši - mislio,
Da sramotno je lijepo pisati,
I trudio se mnogo, kako bih Zaboravio tu vještinu svoju, Al sad mi je poslužila baš svojski.
A hoćeš li da doznaš sadržaj Mog pisma?
Horacije. Hoću, dragi kraljeviću.
Hamlet. Sve kao kraljev zahtjev ozbiljni - Jer Engleska je vjerna podanica,
Jer vazda mora ljubav njihova
Da cvate kao paoma, jer treba
Da vlada mir i svagda nosi vijenac Od pšenice i da ih spaja sveđ
U prijateljstvu - i još mnogo takvih
I vrlo važnih "jerova" - da smjesta,
Čim ugledaju i razaberu Što pismo veli, bez i najmanjeg
Razmišljanja donosioce treba U nenadanu smrt uvaliti
I ne dat im se ni ispovjediti.
Horacije. A kako ste zapečatili pismo?
Hamlet. Baš u tome je vodilo me nebo - Jer pečatni sam prsten oca svog
U kesi imao, po kojem je
I danski pečat bio načinjen,
Te savio sam pismo, ko i ono,
Potpisao ga, udario žig
I spremio ga tako oprezno, Da nisu mogli spazit podvalu. A sutradan je bila morska bitka - I što je onda bilo, to već znaš.
Horacije. I tako idu u smrt Rosencrantz I Guildenstern.
Hamlet. Da, al oni su se
Baš od srca tog posla primili I njihov udes nije mi na duši.
Ta skrivili su sami svoju propast,
Što u tu su se stvar umiješali,
Jer opasno je, kad se niske duše
Med protivnike moćne utisnu I među bijesne rte njihove.
Horacije. O, kakav je to kralj!
Hamlet. Zar nisam dužan,
Da onog, što je ubio mi oca
I majku moju osramotio,
Ugurao se među moje nade
I izbor moj, a onda udicu
Na rođeni mi život bacio,
Pa jošte tako himbeno - što misliš
Zar ja bih dušu tim ogriješio,
Da ovom rukom njemu naplatim,
I ne bi li prokletstvo bilo puštat
Tu gnojnu ranu naše prirode
Da dalje širi prokleti svoj otrov?
Horacije. Al zamalo će on iz Engleske O onoj stvari doznat posljedak.
Hamlet. Da, brzo bit će to, al dotle sam Gospodar ja, a život ljudski traje Toliko samo, dok nabrojiš "jedan". Al vrlo žalim, druže moj, što bijah Spram Laerta toliko nesmotren. Ja vidim u ogledalu svog jada
I njegov jad. Pomirit ću se s njim - Al što se svojim bolom razmetao, Raspalilo me ljuto!
Horacije. Tko to ide?

(Ulaze Osric, sitan i smiješan dvoranin, u pršnjaku s izdignutim ramenima, što podsjećaju na krila; na glavi mu je kićen šešir po najnovijoj modi.)

Osric (skine šešir i duboko se nakloni). Neka je vaša milost opet od srca pozdravljena u Danskoj!
Hamlet. Smjerno vam hvalim, gospodine. (Tiho Horaciju.) Poznaješ li toga vodenog komarca?
Horacije (tiho Hamletu). Ne, dragi kraljeviću.
Hamlet (tiho Horaciju). Onda blago tebi, jer grijeh je njega poznavati. On ima mnogo zemlje i to plodne. Ako je vol gospodar volu, njegove će jasle stajati pored kraljeva stola. To ti je neka čavka, ali, kako rekoh, pun puncat je blata i kala.
Osric (opet se nakloni). Predragi kraljeviću, ako bi vaša milost imala kada, imao bih vam predati neki glas od njegova veličanstva.
Hamlet. Primit ću ga, gospodine, svim žarom svog srca. (Osric se i dalje klanja i maše šeširom amo-tamo.) Stavite kapu onamo, gdje joj je mjesto - ona je načinjena, da stoji na glavi.
Osric. Hvala, vaša milosti, vrlo je vruće.
Hamlet. Nije, vjerujte mi, vrlo je hladno - puše sjevernjak.
Osric. Zaista, kraljeviću - prilično je hladno.
Hamlet. Pa ipak mi se čini, da je vrlo sparno i vruće za moju tjelesnu građu.
Osric. Neobično, kraljeviću - vrlo je sparno, kao da je - ne znam što. Ali kraljeviću, njegovo me je veličanstvo poslalo, neka doglasim, da je stavilo veliku okladu na vašu glavu. Evo, o čemu se radi, gospodaru -
Hamlet (opet ga primorava, da stavi kapu na glavu). Molim vas, što sam vam rekao?
Osric. Ne, vjere mi, to je samo zbog moje udobnosti, duše mi. Gospodaru, nedavno je stigao amo na dvor Laert - vjerujte mi, gospodin od glave do pete, krcat najsjajnijih vrlina, preugodan u društvu, a i spoljašnošću je pravi plemić. Zaista, da ga ocrtam po zasluzi, on je kompas i kažiput uglađenosti, jer u njemu ćete naći ujedinjene sve vrline, što ih plemić može da poželi.
Hamlet. Gospodine, vi ga tako opisujete, da ga vidim pred sobom neokrnjena i neosakaćena. Premda znam, da bi nam pomelo aritmetiku pamćenja, kad bismo ga htjeli raščlaniti kao u inventaru, ipak se ono ne će uskolebati, ako bude hitro jedrilo. Ali - da ga istinski pohvalim, ja držim, da je on duh od velike važnosti i da je njegova kakvoća tako dragocjena i rijetka te - da kažem o njemu živu istinu - njegova se prava slika može vidjeti samo u ogledalu, a tko bi ga inače htio da naslika, naslikao bi samo njegovu sjenu, ništa više.
Osric. Vaša milost govori o njemu upravo nepogrešivo.
Hamlet. A što je smisao svega toga, gospodine? Zašto mi obavijamo toga plemića plaštem svojih grubljih riječi?
Osric. Gospodaru?
Horacije. Ne biste li nam to mogli razložiti nekim drugim jezikom? Vama će to zacijelo uspjeti, gospodine?
Hamlet. Kakav je smisao u spominjanju toga plemića?
Osric. Laerta?
Horacije (tiho Hamletu). Već mu je kesa prazna - potrošio je sve zlato svojih riječi.
Hamlet. Da - njega, gospodine.
Osric. Ja znam, da niste neupućeni -
Hamlet. Htio bih, da znate gospodine - ali vjere mi, da i znate, ne bi to bila preporuka za mene. Dakle, gospodine -
Osric. - da niste neupućeni, koliko je u Laerta vrsnoća -
Hamlet. Ne smijem to priznati, jer bih inače morao u vrsnoći sebe s njim uspoređivati - a poznavati dobro nekog čovjeka značilo bi poznavati samoga sebe.
Osric. Ja mislim, gospodaru, što se tiče oružja; ali po glasu koji u toj stvari o njemu raznose ljudi iz njegove pratnje, nema mu ravna.
Hamlet. Koje je njegovo oružje?
Osric. Rapir i bodež.
Hamlet. To su dvije vrste oružja - ali dalje!
Osric. Kralj se, gospodaru, okladio s njim o šest berberskih pastuha, a on je na to, kako čujem, založio šest francuskih rapira i bodeža, sa svim pripacima, kao pojasevima, remenjem i tako dalje. Tri su nosača, vjere mi, upravo dragocjena u izradi i posve odgovaraju balčacima. Ti su nosači prava umjetnina i veoma su bogato zamišljeni.
Hamlet. Što vi to zovete nosačima?
Horacije (tiho Hamletu). Znao sam, da će vam biti potreban komentar, prije nego završite.
Osric. Nosači, gospodaru - to je remenje.
Hamlet. Ta bi riječ bila srodnija samoj stvari, kad bismo o bedrici nosili topove - a dotle mi je remenje milije. Ali naprijed - šest berberskih pastuha protiv šest francuskih mačeva s pripacima i tri bogato zamišljena nosača. To je francuska oklada protiv Danske. Na što je to založeno, kako vi velite?
Osric. Kralj se, gospodaru okladio, gospodaru, da vas on nakon dvanaest sukoba između vas i njega ne će prestići za tri udarca. Stavio je na to dvanaest prema devet - i dvoboj bi se mogao odmah početi, ako vaše gospodstvo hoće milostivo da mi odgovori.
Hamlet. A što će biti, ako odgovorim "ne"?
Osric. Mislim, kraljeviću, ako se hoćete odazivati pozivu na dvoboj.
Hamlet. Gospodine, ja ću šetati ovdje u dvorani - ako je po volji njegovu veličanstvu, jer se u ovo doba dana uvijek odmaram. Neka donesu rapire, pa ako je plemić voljan i ako je kraljeva namjera tvrda, gledat ću da dobijem za nj, ako budem mogao. Ako pak ne uzmognem, ostat će mi jedino sramota i neobranjeni udarci.
Osric. Zar da tako prenesem vaše riječi?
Hamlet. U tom smislu - a ukrasiti ih možete, kako vam srce želi.
Osric (klanja se). Preporučujem se u pokornosti vašoj milosti.
Hamlet. Vaš sam sluga, vaš sluga!

(Osric se još jednom duboko nakloni; natakne šešir na glavu i ode.)

Pravo čini, što se sam preporučuje, jer nema jezika, koji bi mu u tom poslužio.
Horacije. Taj vivak leti s jajinjom ljuskom na glavi.
Hamlet. Naklonio se prsima svoje matere prije nego ih je sisao. Tako je on, poput mnogih ljudi njegova soja, koje poznajem i koji su u volji ovom ništavnom vremenu, prisvojio samo ton današnjega vijeka i putem ophođenja sakupio pjenušasto more fraza, s kojim on i njemu slični zavaravaju iskusne i umne ljude - ali pokušaj samo dunuti da ih staviš na kušnju i mjehur će prsnuti.

(Ulazi jedan dvoranin.)

Dvoranin. Kraljeviću, njegovo vam je veličanstvo poslalo pozdrav po mladom Osricu, a on mu je od vas javio, da ga čekate u dvorani. Šalje me, da dozna je li vaša želja, da se pobijete s Laertom ili mislite neko vrijeme počekati.
Hamlet. Moja je namjera tvrda i povodi se za kraljevom željom. Ako on drži, da je zgodan čas, i ja sam spreman - sada ili kad god bilo, samo ako budem tako raspoložen kao sada.
Dvoranin. Kralj i kraljica i svi drugi dolaze ovamo.
Hamlet. U dobri čas.
Dvoranin. Kraljica želi, da se prijazno porazgovorite s Laertom, prije nego se pobijete.
Hamlet. Dobro me napućuje.

(Dvoranin odlazi.)

Horacije. Izgubit ćete okladu, kraljeviću.
Hamlet. Ne bih rekao. Otkad je on otišao u Francusku, neprestano sam se vježbao. Dobit ću uz postavljene uvjete. Ti ne bi vjerovao, kako me sve nešto steže oko srca - ali ništa za to.
Horacije. Ali, dragi kraljeviću -
Hamlet. To je tek ludost - ali je kao neka kobna slutnja, koja bi možda zbunila ženu.
Horacije. Ako vam se srce odupire, poslušajte ga. Ja ću ih zaustaviti, da ne dođu ovamo, i reći ću im da niste raspoloženi.
Hamlet. Nipošto. Ja prkosim slutnjama. I u vrapčevu je padu osobiti promisao. Ako bude sada, ne će biti poslije; ako nema da bude poslije, bit će sada; ako ne bude sada, ipak će jednom doći. Glavno je, da smo spremni. Budući da ni o čemu, što ostavlja, čovjek ne zna, kad je pravi čas da to ostavi, neka bude, što ima biti.

(Ulaze sluge, postavljaju klupe i donose jastuke za gledaoce; zatim ulaze trubači i bubnjari, kralj, kraljica i cijeli dvor; Osric i još jedan plemić, kao suci, nose rapire i bodeže te ih polažu na stol uza zid; posljednji ulazi Laert odjeven za dvoboj.)

Kralj. Hej, dođi amo, Hamlete, i uzmi Od mene ruku tu.

(Kralj stavi Laertovu ruku u Hamletovu; a zatim vodi kraljicu k prijestolju.)

Hamlet.                                    Ne zamjerite, Gospodine - uvrijedih vas, al' to će Oprostiti mi vaša plemenitost. Svi ovdje znaju, a i vi ste čuli
Zacijelo, da me teška sjeta muči,
I ono, što sam ja uradio
Da ranilo je vašu čast i ljubav
Sinovlju i vaš gnjev probudilo,
Proglašujem sad ludošću.134 Zar Hamlet
Uvrijedio je Laerta? O, nikad -
Jer ako Hamlet nije svoj i nije Pri sebi kada vrijeđa Laerta, Tad nije Hamlet kriv - i to niječe.
Pa tko je dakle? Ludost njegova!
A onda je i Hamlet uvrijeđen,
Jer ta je ludost ljuti neprijatelj
I bijednom Hamletu. U ovom krugu
Ja poričem sve zlobne namjere
I to me neka tako opravda
U plemenitoj vašoj misli; kao Da preko krova strelicu odapeh I brata zgodih.
Laert.                          Ljubav mi sinovlja
Zadovoljena je - iako bi me
Još najviše nagonit morala
Na osvetu. Al što se tiče časti,  općenito: Čovjek nikad ne zna, kad je pravi čas da nešto ostavi (npr. glumac pozornicu), a umiranje, ostavljanje života, samo je jedan, iako možda najvažniji, od takvih slučajeva. (Torbarina)
134 Mnogi su komentatori, od dr. Johnsona dalje, smatrali ovu Hamletovu izjavu lažnom. Istina, njegova je isprika Laertu nespretna. U danim okolnostima, drukčija i ne može biti. Ali Hamlet ne kaže da je lud, već samo da je podložan napadajima ludila. To uostalom kaže i njegova mati u prethodnom prizoru:
To sve je ludost, ali kratak čas tek traje takav njegov napadaj...
(Torbarina)
To hladan sam i ne ću pomirenja,
Dok stariji i časni učitelji
Ne upute me i ne umire, Da moje ime svijetlo ostane. A dotle primam ponuđenu ljubav Ko ljubav pa je ne ću vrijeđati.
Hamlet. Od svega srca ja je pozdravljam
I hoću ovu bratsku okladu Da igram vedra čela. Dajte nam Rapire! - Naprijed.
Laert.                                  Meni jedan!
Hamlet.                                                  Ja ću
Da podloga vam budem, Laerte.
Od nevještine moje vaša će
Vještina kao zvijezda zasjati U mrkloj noći i ko živa vatra Odsijevati.
Laert.                     O, vi se rugate,
Gospodine.
Hamlet.                   Ne, desnice mi ove!
Kralj. Rapire njima dajte, Osriče. -

(Osric prinese četiri ili pet rapira, Laert uzima jedan i njime čini nekoliko pokusnih bodova.)
 
A znadeš li za našu okladu, O sinko Hamlete?
Hamlet.                             Da, vrlo dobro,
Moj gospodaru dragi. Vaša milost Odredila je prednost slabijemu.
Kralj. Ne bojim se, jer oba sam vas gledo - I on se u tom više dotjerao, Pa zato smo odredili tu prednost.
Laert. Ne, pretežak je taj - da ogledam - Još jedan.

(Ide k stolu i uzima otrovani, nezatupljeni rapir.)

Hamlet (uzima od Osrica rapir).
Ovaj mi se vrlo sviđa -
A jesu li rapiri jednake Dužine?
Osric. Jesu, dragi kraljeviću.

(Suci i ljudi iz pratnje pripremaju prostor za mačevanje;
Hamlet se sprema; druge sluge donose vrčeve vina s čašama.)

Kralj. Na ovaj stol mi vino stavite - Pa ako Hamlet zgodi prvi put
Il drugi put il ako udari
U trećem sukobu, nek opale
Sva kruništa iz svojih topova,
Jer kralj će piti njemu u zdravlje
I biser će u pehar baciti, Dragocjen, kakav nisu nosila Ni četir' danska kralja naizred U svojoj kruni. Podajte mi čaše. Talambasi nek trublji govore, A trublja neka javlja topniku, A topi nebu, a nebesa zemlji:
"Sad pije kralj u zdravlje Hamletu!" Započnite - a vama, sucima, Da pozorno je oko!

(Sluge postavljaju čaše blizu kralja; trublje; Hamlet i Laert zauzimaju stav za borbu.)

Hamlet. Počnimo,
Gospodine.
Laert. Na službu, kraljeviću.

(Biju se.)

Hamlet. Ha - jedan!
Laert. Nije.
Hamlet. Presuda?
Osric. O da,
Nesumnjiv to je bio udarac!

(Prekidaju dvoboj; bubanj i trublje; napolju grune top.)

Laert. Pa dobro, još jedanput.
Kralj. Stanite! -
Hej, vina amo!

(Sluga mu natoči čašu; kralj pokazuje biser.)


Tvoj je ovaj biser.
U tvoje zdravlje pijem, Hamlete!

(Pije, a zatim prividno baca biser u čašu.)

Odnesite mu čašu.
Hamlet. Hoću prije
Da pobijem se. U kraj stavite
Na časak. -

(Sluga postavi čašu na stol iza njega.)

Naprijed! -

(Opet se biju.)

Opet pogođen! Što velite?
Laert. Ne, - samo okrznut, To priznajem.
Kralj. Naš sin će dobiti.
Kraljica. Oznojio se i zasopio. -
Na, uzmi ovaj rubac, Hamlete,
I otri čelo.

(Daje mu rubac, ide stolu i uzima njegovu čašu.)

Kraljica sad pije
Za tvoju sreću, Hamlete.
Hamlet. O gospo!
Kralj. Gertruda, ne pij!
Kraljica. Hoću, mužu moj - Oprosti, molim.

(Ispija i nudi čašu Hamletu.)

Kralj (za se). Već je prekasno! To otrovan je pehar!
Hamlet. Ne smijem Još piti, gospo - za čas.
Kraljica. Dođi amo, Da otarem ti lice.

(Tare mu lice.)

Laert (kralju). Gospodaru, Pogodit ću ga sada!
Kralj. Ne bih reko.
Laert (za se). A ipak mi je duši protivno!
Hamlet. I treći put sad hajdmo, Laerte - Al vi se kanda samo igrate.
Svom snagom na me sad navalite, Jer bojim se da postupate sa mnom Ko s djetetom!
Laert. A - mislite li? Naprijed!

(Biju se treći put.)

Osric. Baš ništa nema ni na jednoj strani.

(Prekinu borbu.)

Laert (naglo). Al sad se čuvajte!

(Laert zateče Hamleta nepripravna i lagano ga rani; Hamlet ga srdito napadne i u žestini borbe oni izmijene rapire.)

Kralj. Razdijelite ih!
Upališe se!
Hamlet (napadajući). Ne - još jednom hajdmo.

(Kraljica padne.)

Osric. O pogledajte tamo kraljicu! - Ta stanite!

(Hamlet duboko rani Laerta.)

Horacije. Obojici je krv Potekla. Kako, kraljeviću?

(Laert padne.)

Osric (prilazi mu). Kako,
Moj Laerte?
Laert. U rođenu se zamku Ulovih kao šljuka - pravedno Od vlastite sad ginem izdaje!
Hamlet. A što je kraljici?
Kralj. U nesvijest pada, Jer vidi krv.
Kraljica. Ne, ne - već piće, piće. - O Hamlete moj dragi - piće - piće! Ah, otrovana sam!

(Umre.)

Hamlet. O lupeštine! - Hej! Zaključajte vrata! Izdaja! Istražite je!
Laert. Tu je, Hamlete!
O Hamlete, i ti si umoren
I nema lijeka, da ti pomogne - Ni pola sata ne ćeš živjeti. A izdajničko oruđe je tu
U tvojoj ruci, gle - nezatupljeno
I otrovano. Gadna spletka ta
Pokrenula se protiv mene. Gle,
Tu ležim, da se više ne dignem -
A majka ti je otrov popila -
Ne mogu više - kralj - da, kralj je kriv -
Hamlet. I rt je otrovan? - Ej otrove Dovrši svoje djelo!

(Probode kralja.)
Svi. Izdaja!
Kralj. Ah, prijatelji, ja sam samo ranjen - Obranite me!
Hamlet. Evo, krvnički I bludni, kleti Danče, popij taj Napitak!

(Sili ga da pije.)

To li je tvoj biser? Pođi
Za mojom majkom.

(Kralj umre.)

Laert. Pravda ga je stigla, Jer on je sam taj otrov smiješao. -
Oprostimo sad jedan drugome,
Pa niti moja ni mog oca smrt Nek ne padne na tebe, Hamlete, Ni tvoja na me!

(Umre.)

Hamlet. Nek te nebo od tog Oslobodi! Ja idem za tobom. -

(Padne.)

Moj Horacije, ja ti umirem. - O zbogom, jadna kraljice. - A vi
Što blijedi od te strave dršćete
I nijema tek ste lica u tom činu,
Da imam kad - jer smrt je kruti stražar, Što svoje žrtve ne čeka - o ja bih
Ispričao vam štošta. Al nek bude. -
Ja umirem, o Horacije moj,
A ti ćeš živjeti, pa opiši mene
I moju stvar neupućenima
Po istini.
Horacije. O ne mislite toga,
Jer ja sam više stari Rimljanin No Danac. - Još je nešto pića tu?

(Pograbi čašu s otrovom.)

Hamlet (ustane). Okani se! O jesi l' čovjek ti? Hej, čašu daj! Ja hoću tako.

(Tresne čašom o pod i opet padne.)

Bože!
O Horacije, kakva rana bi
Zaostala na mome imenu, Da nikad se ne dozna istina!
O, ako ikad srcu bjeh ti drag,
Od blaženstva se časak još ustegni
I na tom grubom svijetu bolno živi, Dok povijest moju svu ne ispričaš!

(U daljini se čuje stupanje vojnika, a zatim hitac; Osric izlazi.)

A kakva je to buka ratnička?
Osric (vraća se). Ko dobitnik se mladi Fortinbras
Iz Poljske vraća te glasnicima Iz Engleske svoj ratni pozdrav šalje.
Hamlet. O Horacije, ja ti umirem, Već jaki otrov duh mi svladava - Ne mogu dočut glas iz Engleske, Al proričem, da izbor će vam pasti
Na Fortinbrasa. Ja mu dajem glas
Na samrti - a ti mu reci to,
Razloži mu i velike i male Sve zgode one, što potakoše -
A drugo sve nek šutnja prekrije.

(Umre.)

Horacije. Sad puca dično srce! - Laku noć,
Moj kraljeviću! Jata anđela
Uspavala te svojim pjesmama. Al zašto idu amo bubnjevi?

(Ulazi Fortinbras i engleski poslanici s pratnjom.)

Fortinbras. A gdje je prizor taj?
Horacije. Što hoćete
Da vidite? O, ako neki jad je
Il čudo, onda prestanite tražit!
Fortinbras. Ta gomila mrtvaca vapije:
"Umorstvo!" - Jao, smrti ohola,
O - kakvu li si gozbu spremila
U svojoj ćeliji vjekovitoj,
Te krvavim si jednim udarcem Oborila tolike knezove?
Prvi poslanik. Jezovit je to pogled! Prekasno
Iz Engleske smo glase donijeli,
Jer uho, koje bi nas moralo
Da sluša, gluho je i ne može
Da čuje, kako svršen mu je nalog
I kako već su mrtvi Rosencrantz I Guildenstern. Sad gdje da primimo Zahvalnost?
Horacije. Ne iz usta njegovih,

(Pokazuje na kraljevo tijelo.)

Sve kad bi bio živ i mogao
Da zahvali, jer nikad nije on
Naložio, da budu smaknuti.
Al kad ste došli baš na krvavi
Taj čin - iz rata protiv Poljske vi,
A vi iz Engleske - naložite,
Da mrtva se tjelesa ta visoko
Na odar stave i na pogled svima,
A ja ću svakom, koji ne zna još, Ispričat, kako to se zgodilo,
Te slušat ćete o nečovječnim
I krvavim i bludnim djelima,
O nehotičnoj pravdi, nesmišljenom
Ubojstvu i o smrti, što je sila
I himbenost potakoše, a najzad
O promašenim nekim osnovama, Što padoše na glave začetnika.
Sve mogu to po istini da kažem.
Fortinbras. Požurimo se, da vas čujemo. Sazovite sve plemenite ljude,
Da slušaju - a ja sad pozdravljam
U teškoj tuzi svoju sretnu kob,
Jer od starine imam neka prava Na ovo kraljevstvo, a sada me Ta zgoda zove, da ih ostvarim. Horacije. I o tom zborit imam razloga

(Pokazuje na Hamletovo tijelo.)

Iz ovih usta, čiji glas će mnoge Privući. Al nek smjesta bude to,
Dok još su ljudska srca zbunjena, Da ne rodi se iz tih spletaka I zabluda još više nevolje.
Fortinbras. Nek četiri ponesu kapetana
Na odar - ko vojnika - Hamleta,
Jer da se on na prijestol popeo,
Zacijelo bi se bio kraljevski
Prodičio. A glazba vojnička
I običaji neka ratnički
U počast njemu glasno govore
Na njegovome putu posljednjem. - Sad dignite tjelesa. - Takav pogled
Na bojištu se vidi vrlo često
Al ovdje njemu nije zgodno mjesto. - Naložite vojnicima, nek pale!

(Posmrtna koračnica; odlaze, odnoseći tjelesa, nakon čega se čuje gruvanje topova.)

RJEČNIK

alem-kamen (tur.) - dragulj, dijamant
baburača – žaba krastača brijeg - obala
Ciklopi – Kiklopi, jednooki divovi iz grčke mitologije; kovači jakih, moćnih oružja dokolan - dokon
Feb – epitet Apolona, starogrčkog boga ljepote, medicine, glazbe, sunca i kolonizacije
Fortuna – starorimska božica sreće
Hekuba (Hekaba) - Prijamova žena i Hektorova majka; u Homerovoj Ilijadi oplakuje Hektorovu smrt Helsingör (kod Shakespearea Elsinore) – grad na istoku Danske; u blizini grada nalazi se dvorac Kronborg, mjesto radnje Hamleta
Hic et ubique (lat.) – ovdje i uvijek Jupiter – vrhovni starorimski bog
kačun – vrsta cvijeta (orhideje); u originalu: crow-flower (Geranium sylvaticum) kvintesenca – u filozofiji eter, peti element kojega je Aristotel dodao uz četiri (vatra, voda, zrak, zemlja); ono što je najfinije, najčistije; bit
labrde - obrazi, njuška lagum (tur.) - podzemni hodnik; potkop, mina; lagumar - kopač laguma
Marte – Mars, starorimski bog rata Merkurije – Merkur, starorimski glasnik bogova (grč. Hermes) Norvegija - Norveška
paoma – palma
Pelion – planina u Tesaliji u središnjoj grčkoj, poznata iz mitologije Pir (Neoptolem) – Ahilejev sin, okrutni ubojica Prijama u Vergilijevoj Eneidi rapir (franc.) – dugački tanki mač
sutana (lat.) - dugačka svećenička gornja haljina, mantija talar – svećenički šal
Vulkan – starorimski bog vatre i kovača
(grč. Hefest)
zaimanje – posuđivanje zasopiti se - zapuhati se, zadihati se