Orhan Pamuk

Istambul, šesnaesto stoljeće. Izvan zidina raskošnog dvorca caruju siromaštvo, kuga, nemoral i nespokoj. To, dakako, ne priječi Sultana da naruči knjigu u slavu svoje vladavine koja će prikazati svu veličinu Otomanskog Carstva.
U tu svrhu on daje nalog Tetku Efendiji da okupi najbolje iluminatore u zemlji, čija je tajna zadaća da oslikaju knjigu u stilu tadašnjih europskih majstora. No kako se figurativna umjetnost smatrala povredom islama, ta narudžba nije lišena opasnost za izvršitelje, zbog čega nijedan iluminator ne smije vidjeti knjigu u cijelosti.
Problemi počinju kada jedan od minijaturista nestane, a Sultan zatraži da se njegova smrt rasvijetli za tri dana. Je li ta smrt djelo anđela osvete koji je otkrio bogohulno djelo? Ili će krivnja pasti na Karu, ljubomornog pretendenta na ruku Tetkove kćeri, neusporedive ljepotice Šekure?
"Ova čudesna priča spletena je oko tajnovitih ubojstava i ljubavi, preispitivanja religije i filozofije, suočavanja Istoka i Zapada, te, napose, oko umjetnosti minijature u trenucima njezina uzmaka i nestajanja. Kazuju je sami likovi, pa stoga svako novo poglavlje omogućuje uvid u događaje iz drukčijeg kuta gledanja. Takav pripovjedački pristup odražava autorov stav da "pisanje romana pruža užitak pogleda odozgor, kao kad gledamo neki prizor s balkona."

***



Orhan Pamuk je najvrsniji i najprodavaniji suvremeni turski pisac. Njegove knjige svojevrsni su prozni spektakli, koji istodobno postaju i bestseleri. Samo njegovo posljednje djelo, "Zovem se crvena", roman o ubojstvima i intrigama među dvorskim crtačima iz 16. stoljeća, u Turskoj se prodao u nevjerojatnih 100,000 primjeraka, nadmašivši tako prethodni pamukov hit Novi život. Erudit nevjerojatna talenta, Orhan Pamuk preveden je na više od dvadeset jezika.

I kad ubiste čovjeka,
pa se oko njega prepirati počeste.. Kuran, al-Baqara, 72
Nisu isto slijepac i onaj koji vidi. Kuran, al-Fatir, 19
Alahovi su i Istok i Zapad. Kuran, al-Baqara, 115


1.
JA SAM MRTVAC

Ja sam sada leš na dnu neke jame. Mnogo je prošlo otkako sam izdahnuo, srce mi je odavno stalo, a osim mog podlog ubice još niko ne zna šta se dogodilo. Taj bešćutni krvnik, kako bi se uvjerio da me je ubio, osluhnuo je moj dah, opipao puls, zatim me udario nogom u slabine, odnio do jame, podigao i bacio u nju. Moja lubanja, koju je prethodno razbio kamenom, prosula se u paramparčad dok sam padao u jamu, lice, čelo i obrazi razmrskani su, kosti polomljene, usta natopljena krvlju.
Četiri dana ne vraćam se kući. Moja žena i djeca sigurno me traže. Kći gleda prema kapiji iznemogla od neprestanog plakanja, svi nestrpljivo pogledavaju u kapiju iščekujući me.
Da li me zaista iščekuju? Ne znam. Možda su se već i navikli. Užas! Jer, dok je ovdje, čovjek pomišlja da život poslije njega teče kao i ranije. Kako je postojalo beskrajno vrijeme prije mog rođenja, tako i sada, poslije moje smrti, postoji vrijeme bez kraja. Dok sam živio, o tim stvarima nisam razmišljao; živio sam obasjan svjetlošću između dva vremena tame.
Bijah sretan. Sad shvatam da jesam. U radionici našeg padišaha pravio sam najbolje iluminacije i nije bilo nijednog pozlatara koji bi se po umijeću mogao mjeriti sa mnom. Poslovi koje sam radio pored toga donosili su mi devet stotina akči mjesečno. Sve to moju smrt čini još nepodnošljivijom.
Izrađivao sam samo iluminacije i pozlate; ukrašavao sam margine stranica, bojio okvire, ucrtavao šareno lišće, grane, ruže, cvijeće, ptice, razigrane oblake u kineskom stilu, prepletene listove, šume boja i gazele, galije, vladare, drveće, palate, konje, lovce skrivene u njima...
Prije sam ukrašavao i poneki tanjir, poleđinu ogledala, kašiku, ponekad tavanice vila i ljetnjikovaca na Bosforu, poneki kovčeg... Posljednjih nekoliko godina ukrašavao sam samo stranice knjiga jer ih je padišah mnogo plaćao. Ne želim reći da sam suočen sa smrću shvatio kako novac u životu nije važan. I onda kada nije živ, čovjek shvata vrijednost novca.
Znam da ćete sada slušajući moj glas iz stanja u kojem se nalazim pomisliti: Mani se priče o tome koliko si zarađivao! Pričaj o tome šta sada vidiš! Šta se dešava poslije smrti, gdje ti je duša, kakvi su dženet i džehenem, šta vidiš tamo? Kakva je smrt, boli li? Imate pravo. Znam da živog čovjeka jako interesuje šta se dešava sa one strane života. Pričalo se nekad o nekom čovjeku koji je iz čiste radoznalosti tumarao među leševima po krvavim bojištima... Vjerovao je da će sresti nekoga ko je umro pa poslije oživio da mu otkrije tajnu onoga svijeta. No,
Timurovi vojnici, pomislivši da je neprijatelj, posjekoše ga sabljom, a on vjerovaše da su svi ljudi na onome svijetu raspolovljeni kao i on.
Nečeg takvog nema. Mogu vam reći da se ovdje ujedinjuju i duše koje su prije smrti bile podijeljene. Ali, suprotno tvrdnjama nevjernika, neznabožaca i bogohulnika koji se priklanjaju šejtanu, hvala Bogu, postoji i drugi svijet. Dokaz tome je što vam se ja obraćam. Umro sam, ali kao što vidite, nisam nestao. Ipak, moram reći da nisam naišao na rajska vrata od srebra i zlata koja se spominju u Kuranu Časnom ispod kojih teku rijeke, ni na stabla s krupnim plodovima i velikim lišćem, ni na prekrasne djevice. Iako se veoma dobro sjećam kako sam sa zadovoljstvom nebrojeno puta crtao rajske hurije krupnih očiju opisane u sur Vekia. Naravno, nisam naišao ni na četiri rijeke kojima teku mlijeko, vino, voda i med o kojima ne pripovijeda Kur'an, već ljudi bujne mašte kao Ibn Arabi, preuveličavajući njihove opise. S obzirom na to da ne želim odvući u neznaboštvo one koji žive sa jasnom predodžbom o drugom svijetu i koji mu se nadaju, odmah napominjem da je to povezano sa mojim stanjem: svaki vjernik koji ponešto zna o zagrobnom životu prihvatiće činjenicu da će se nespokojna duša, kakva je i moja, namučiti da ugleda rajske rijeke.
Ukratko: ja, koji među iluminatorima i majstorima bijah poznat kao efendi Zarif Prefmjeni, umro sam, ali nisam sahranjen. Zato moja duša nije mogla napustiti moje tijelo. Da bi se moja duša mogla približiti dženetu ili džehenemu, gdje god da mi je suđeno da odem, ona mora napustiti trulež mog tijela. Ovo stanje, koje snađe i druge, duši zadaje strahovit bol. Iako ne osjećam da mi je lubanja razbijena i da polovina mog izranjavanog i izlomljenog tijela trune u vodi hladnoj kao led, osjećam nesnosnu patnju duše koja pokušava da napusti tijelo. Kao da se cijeli svijet u meni zgušnjava i sabija.
To tjeskobno osjećanje mogu uporediti jedino sa osjećajem beskrajnog blaženstva koji doživjeh u trenutku smrti. Kada mi je nitkov razbio glavu, shvatio sam da želi da me ubije, ali nisam vjerovao da će u tome uspjeti. Bio sam čovjek koji se cijeli svoj život nada, a da toga nisam ni bio svjestan dok sam živio jednoličan život. Hvatao sam se grčevito za život i prstima i noktima i zubima kojima sam ga ugrizao. Neću vam dosađivati bolom koji sam tad doživio.
Kada sam sa žalošću shvatio da ću umrijeti, obuzeo me nevjerovatan osjećaj blaženstva. Tako sam i doživio trenutak prijelaza na onu stranu: odlazak je bio blag kao kad čovjek u snu vidi sebe kako spava. Na kraju sam vidio cipele svog krvnika umrljane blatom i snijegom.
Zatvorio sam oči kao da spavam i nakon prijatnog prolaza stigao na ovu stranu.
Ne jadikujem zbog toga što su mi zubi rasuti po krvavim ustima kao kamenčići i što mi je lice neprepoznatljivo, niti što sam ostavljen na dnu jame, već zato što još uvijek misle da sam živ. Oni koji me vole neprestano misle na mene, vjerujući da se u nekom kraju Istanbula zamajavam uzaludnim poslovima ili da sam otišao sa nekom drugom ženom, što neopisivo boli moju nespokojnu dušu. Neka što prije pronađu moje tijelo, klanjaju namaz, obave dženazu i pokopaju me! I, što je još važnije, neka nađu mog ubicu! Ako žele neka me pokopaju i na najraskošnijem groblju, ali znajte da ću, prevrćući se u grobu, neupokojen čekati i ulijevati nevjericu sve dok ne pronađu mog ubicu. Pronađite tog kurvinog sina koji me je ubio, a ja ću vam detaljno ispričati sve sto vidim na ovom svijetu. Kada ga nađete, mučite ga u stegama, lomite mu kosti, najbolje rebra, lagano krčkajući, a zatim počupajte njegovu odvratnu, masnu kosu, izbušite mu lubanju šiljcima izrađenim baš za mučitelje.
Ko je moj ubica prema kojem osjećam toliki gnjev? Zašto me je ubio tako iznenada? Zapitajte se sami. Kažete jedan ko nijedan, svijet je pun bezvrijednih i podlih ubica. Upozoriću vas: iza moje smrti krije se gnusna zavjera uperena protiv naše vjere, tradicije i pogleda na svijet.
Otvorite oči i shvatite da neprijatelji islama, života u koji vjerujete i koji živite jednoga dana mogu ubiti i vas. Obistinjuju se jedna po jedna propovijedi hodže Nusreta Er-zurumlije, velikog vaiza, kojeg sam slušao sa suzama u očima. Čak i kada bi se moja sudbina pretočila u pripovijest i zapisala u jednu knjigu, moram vam reći da sve to ni najveći iluminatori ne bi
mogli oslikati. Kao što se i Kur'an Časni, nemojte pogrešno protumačiti, da Bog sačuva, čija snaga i proizlazi iz svog postanja, ne može oslikati. Sumnjam da to možete shvatiti.
Za vrijeme dok sam bio šegrt i ja sam se plašio istine, glasova što dopiru s onoga svijeta, ali nisam slušao pažljivo i rugao sam se takvim stvarima. I eto, moj kraj je sada ova sramotna jama! Moglo bi i vas to snaći - širom otvorite oči! Ne preostaje mi drugo nego da se nadam da će me naći kad potpuno istrulim, zbog strašnog smrada. I da maštam o mukama koje će neki dobročinitelj prirediti mom krvniku kad ga pronađu.

2.
ZOVEM SE CRNI

U Istanbul, grad gdje sam rođen i gdje sam odrastao, ušao sam kao mjesečar poslije dvanaest godina. Kažu da zemlja privlači sebi one koji će umrijeti, a mene je privukla smrt. Kada sam stigao u grad, mislio sam da tu postoji samo smrt, a onda sam sreo i ljubav. No, tada, kad stigoh u Istanbul, ljubav je bila daleka i zaboravljena kao i moje uspomene na grad. U Istanbulu, prije dvanaest godina, zaljubio sam se u sestru od tetke koja je još bila dijete.
Samo četiri godine nakon što sam napustio Istanbul, dok sam lutao persijskim stepama, snježnim planinama i tužnim gradovima, noseći pisma i ubirući poreze, primijetio sam da polagano zaboravljam lice djevojčice u koju sam bio zaljubljen. Uznemirio sam se, pokušavao sam da se sjetim tog lica, ali shvatio sam da čovjek zaboravlja lica onih koje dugo ne viđa, ma koliko ih volio. U šestoj godini provedenoj na Istoku radeći kao pisar, putujući i služeći pašama, znao sam da lice koje sam prizivao u mašti nije lice moje ljubavi koja je ostala u Istanbulu. Znao sam da sam i to lice, koje sam oživljavao u šestoj godini, kasnije u osmoj godini još više zaboravio, pa sam ga se opet sjećao potpuno drugačijeg. Dvanaest godina poslije kad sam se, u svojoj trideset šestoj godini, vratio u rodni grad, s tugom sam shvatio da sam odavno zaboravio lice svoje voljene.
U tih dvanaest godina veliki broj mojih prijatelja, rođaka i poznanika iz mahale je poumirao. Otišao sam na groblje koje gleda na Zlatni rog i pomolio se za majku i stričeve koji su umrli dok mene nije bilo. Miris vlažne zemlje miješao se sa mojim uspomenama; pokraj majčinog groba neko je razbio testiju i, gledajući te krhotine, iz nekog razloga rasplakah se. Da li sam plakao za mrtvima ili zato što sam poslije toliko godina i dalje bio na početku, ili zato što sam osjećao da se moj život bliži kraju, ne znam. Počeo je da pada slab snijeg. Pošao sam zagledan u pahuljice koje su stidljivo padale tamo-amo. Zalutao sam u nedoumicama svog života, kad spazih kako me iz mračnog prikrajka groblja posmatra crni pas.
Suze su stale. Obrisao sam nos. Izlazeći s groblja vidio sam kako mi crni pas prijateljski maše repom. U mahali sam iznajmio kuću u kojoj je ranije stanovao neki moj rođak po ocu.
Gazdaricu sam podsjećao na njenog sina kojeg su u ratu ubili safavidski vojnici. Ona će mi spremati i čistiti.
Izašao sam na ulicu i s uživanjem dugo šetao kao da nisam u Istanbulu nego u nekom drugom arapskom gradu na kraju svijeta, pa me interesuje kakav je to grad. Da li su se ulice suzile ili mi se samo činilo? Po nekim sokacima zbijenim među kuće hodao sam tarući se o zidove i vrata kako se ne bih sudarao s natovarenim konjima. Da li su se i bogataši umnožili ili mi se učinilo? Vidio sam raskošnu kočiju poput tvrđave koju vuku gordi konji, kakve nema ni u Arabiji ni u Persiji. Na Čemberlitašu vidjeh kako se nametljivi prosjaci u dronjcima tiskaju jedni uz druge u smradu kokošije pijace. Jedan od njih bio je slijep, gledao je snijeg kako pada i smješkao se.
Kad bi mi neko rekao da je Istanbul prije bio siromašniji, manji, ali sretniji, ne bih mu povjerovao, no moje srce mi je baš to govorilo. Jer, kuća dragane koju sam ostavio i dalje je
bila na istom mjestu, skrivena iza stabala lipa i kestenova, ali kada sam se raspitao, neko drugi je stanovao tamo. Majka moje voljene, moja tetka, umrla je, tetak i njegova kćer su odselili i, kako rekoše ljudi na vratima koji nisu ni pomišljali na to kako vam nemilosrdno slamaju srce i snove, snašle su ih nevolje. Ne želim sve da vam prepričavam, želim da kažem da su sa grana stare lipe u vrtu visile ledenice veličine mog malog prsta i da me je taj vrt, čijih se zelenih, suncem okupanih dana sjećam, zbog tuge, snijega i zapuštenosti podsjetio na smrt.
Zapravo, dio onoga što se dogodilo mojim rođacima saznao sam iz pisma koje mi je tetak poslao u Tabriz. U tom pismu pozvao me je u Istanbul i napisao da za padišaha priređuje neku tajnu knjigu i traži pomoć od mene. Čuo je kako sam neko vrijeme u Tabrizu priređivao knjige za osmanlijske paše, valije i naručioce iz Istanbula. U Tabrizu sam od naručilaca knjiga uzimao predujam, nalazio iluminatore i kaligrafe, koji ogorčeni zbog ratova i osmanlijske vojske još nisu napustili grad i otišli u Gazvin i dru-ge persijske gradove, davao im da krasnopišu, ukrašavaju, uvezuju i korice knjige, pa ih slao u Istanbul. Nikada se ne bih
upustio u taj posao da nije bilo tetka koji mi je u mladosti usadio ljubav prema iluminacijama i lijepoj knjizi.
Berberin na kraju ulice koja vodi ka čaršiji, gdje je živio moj tetak, bio je još u svojoj radnji među istim ogledalima, brijačima, ibricima i sapunima. Pogledi su nam se sreli, ali ne znam da li me je prepoznao. Obuze me radost kada sam ugledao kako posuda za pranje kose koja visi na kraju lanca, klateći se naprijed-nazad, opisuje isti luk.
Neke mahale i ulice kojima sam prolazio u mladosti za tih dvanaest godina izgorile su, nestale u pepelu i dimu, a umjesto njih ostala su zgarišta gdje su psi presijecali put prolaznicima i pezumnici plašili djecu, ili su podignuti bogataški konaci koji su zbunjivali nekoga ko je, kao i ja, došao izdaleka. Na nekim prozorima postavljena su najskuplja venecijanska stakla. Sa doksata na visokim zidovima primijetio sam da je u Istanbulu podignuto mnogo bogataških dvospratnica za vrijeme moje odsutnosti.
Kao i u mnogim drugim gradovima, ni u Istanbulu novac više nije imao nikakvu vrijednost. Pekare, koje su, kada sam ja otišao na istok, pravile ogroman hljeb od četiri stotine drahmi, za isti novac pravile su upola manji čiji ukus uopšte nije podsjećao na djetinjstvo. Da je moja pokojna majka vidjela da je za tuce jaja potrebno tri akče, predložila bi da bježimo u neku drugu zemlju prije nego što nam razmažene kokoške počnu srati na glavu, ali znao sam da se taj obezvrijeđeni novac proširio na sve krajeve. Pričalo se da trgovački brodovi iz Holandije i Venecije dovoze sanduke i sanduke tog bezvrijednog novca. Dok se nekada u kovnici novca od sto grama srebra kovalo pet stotina akči, sada se, usljed beskrajnih ratova sa Safavidima, počelo kovati osam stotina. Kad su janjičari vidjeli da njihov novčić, kad padne u Zlatni rog, pliva u vodi kao bijeli pasulj koji se prospe u more s keja gdje prodaju povrće, pobuniše se i opkoliše šaraj našeg padišaha kao neprijateljsko utvrđenje.
Usred cijelog tog bezobrazluka, skupoće, zločina i otimačine proslavi se jedan vaiz po imenu Nusret koji drži propovijedi u Bajazitovoj džamiji, a koji je objavio da je sejjid - onaj koji vodi porijeklo od loze proroka Muhameda. Sve nevolje koje u posljednjih deset godina zadesiše Istanbul, požare u mahalama Bahčekapi i Kazandžiji, kugu koja, svaki put kada se pojavi, odnese hiljade života, uzaludan rat protiv Safavida i toliko izgubljenih života bez ikakve koristi, ustanke hrišćana na zapadu i otimanje osman-lijskih utvrda, taj vaiz kojeg su još zvali Erzurumi objašnjavao je skretanjem sa Muhamedovog puta, udaljavanjem od zapovijedi Kurana Časnog, popustljivošću prema hrišćanima, slobodnom prodajom vina i sviranjem po tekijama.
Prodavač turšije koji mi je o tome uzbuđeno pripovijedao reče da krivotvoreni novac koji je preplavio čaršiju, novi dukati, lažni florini sa likom lava i akče sa sve manje i manje srebra, vuku ljude kao što su Čerkezi, Abhazi, Mingerci, Bosanci, Gruzijci i Jermeni u nemoral iz kojeg nema povratka. Pokvareni i beskrupulozni ljudi okupljaju se po kafanama i spletkare do zore. Siro-masi za koje niko ne zna ni ko su ni odakle su, ovisnici o opijumu i ostale
kojekakve propalice okupljaju se u derviškim tekijama i plešu do jutra uz muziku, misleći da su nedjela Alahov put, ubadaju se mačevima, izvode bestidnosti, male dječake i jedni druge opoganjuju.
Ne znam da li sam čuo prijatne zvuke laute pa ih krenuo slijediti ili moja smušenost uspomenama i željama nije mogla da podnese zajedljivog prodavca turšije, tek primijetio sam izlaz. Pouzdano znam da ako volite neki grad i po njemu se mnogo krećete, poslije mnogo godina njegove ulice poznaje ne samo vaša duša već i vaše tijelo, i u trenucima tuge, kad snijeg tužno pro-miče, noge vas same odnesu na neko vama drago mjesto.
Tako sam i ja napustio Nalbantinsku čaršiju te s bočne strane džamije Sulejmanije počeh da posmatram kako snijeg pada na Zlatni rog. Po krovovima sa sjeverne strane i po dijelovima kupola u koje puše sjeverac već se nahvatao snijeg. Siva kao Zlatni rog, spuštena jedra lađe koja je uplovljavala u grad pozdravljala su me lepršanjem. Čempresi i platani, slika krovova, melankolija predvečerja, potmuli glasovi iz donjih mahala, uzvici trgovaca i graja djece koja su se igrala u dvorištu džamije pomiješali su se u mojoj glavi stavljajući mi do znanja da od sada neću moći živjeti nigdje osim u gradu svog života. U jednom trenutku pomislio sam da će mi se pred očima pojaviti davno zaboravljeno lice moje drage.
Spustio sam se u grad i našao se u gužvi. Poslije večernjeg ezana najeo sam se džigerice u jednoj aščinici. Pažljivo sam slušao priču vlasnika prazne radnje koji mi je nudio hranu kao da je nudi mački, prateći svaki moj zalogaj. Već se potpuno smračilo i ja sam, nadahnut njegovom pričom, prema uputstvima skrenuo u jedan od uskih, mračnih sokaka negdje iza pijace robova i pro-našao kafanu.
Unutra je bilo vruće zbog velike gužve. Pripovjedač, kao oni koje sam viđao u Tabrizu i drugim persijskim gradovima, koje tamo zovu perdedar, a ovdje medah, smješten na visoko mjesto
okraj peći, objesio je na brzinu majstorski urađen jedan jedini crtež psa na zid i, pokazujući svaki čas na njega, pripovijedao je kao da pas priča njegovu priču.

3.
JA, PAS

Kao što vidite moji kutnjaci su toliko šiljati i oštri da mi jedva stanu u usta. Znam da zbog toga izgledam strašno, ali mi se
baš to dopada. Jednom je jedan kasapin, gledajući veličinu mojih zuba rekao: „Uf, ovo nije pas nego divlja svinja!"
Tako sam ga ujeo za nogu da sam pod zubima osjetio tvrdoću butne kosti tamo gdje se završavalo meso. Za jednog psa ništa ne može biti veći užitak, nego kada ljutit i gnjevan zarije zube u meso omraženog neprijatelja. Kad mi se ukaže takva prilika, smrači mi se pred očima od slasti dok moja žrtva glupavo prolazi ispred mene, zubi mi bolno utrnu i sam od sebe počnem strašno režati.
Ja sam pas, a pošto vi niste razborita stvorenja kao ja, pitate se da li jedan pas uopšte može govoriti. A opet vjerujete u priču u kojoj mrtvaci govore, a junaci upotrebljavaju riječi koje ne razumiju. Psi govore, ali onome koji umije da ih sluša.
Nekada, prije mnogo godina, u jednu od najvećih džamija, hajde, recimo, da je to bila džamija na Bajazitu, došao je neki nevaspitan vaiz iz provincije. Možda i ne bi trebalo reći njegovo ime, recimo da se zvao Husret hodža, ali svakako taj čovjek bija-še tupoglavi vaiz. Koliko god da je bio praznoglav, toliko mu se, mašala, jezik razvezao. Svakog petka na džematu bacao bi oku-pljene toliko u zanos da bi mnogima suza ponestalo, gubili bi svijest ili bi im pozlilo. Molim vas da se krivo ne shvati: on nije plakao kao drugi rječiti vaizi, već suprotno, dok bi svi plakali, on ne bi ni trepnuo, vikao bi još žustrije kao da kudi džemat. Vje-rovatno
zato što su voljeli kada ih kudi, svi carski gardisti, mlade sluge na padišahovom dvoru, halvadžije, bostandžije, silna raja, pa i mnogi vaizi poput njega su mu se pokorili. Eh, on ne bijaše pas već običan čovjek, pogan u duši, i pred zadivljenom gomilom pade u zanos, ali vidje da ima neke slasti u tome što plaši džemat do suza, te da u tom poslu ima hljeba, pa, prevršu-jući svaku mjeru, reče:
„Jedini razlog skupoće, kuge i požara jeste taj što smo zaboravili islam kakav bijaše u vrijeme hazreti pejgambera, te vjerujemo i priklanjamo se drugim knjigama i lažima misleći da je to muslimanska vjera. Da li je hazreti Muhamed tražio da se uči mevlud? Da li se mrtvom davalo četrdeset dana, da li se služila halva i rahat lokum? Da li se u doba hazreti Muhameda Kuran Časni učio kao pjesma? Da li se iko penjao na minaret i učio ezan oholo i gordo, misleći kako mu je lijep glas, a arapski kao u Ara-pina, pjevajući koketno kao da je žena? Idu na groblja da kukaju očekujući pomoć od pokojnika, u turbe idu da se klanjaju kamenju, zavijaju se u platno i zavjetuju. Bijaše li u Muhamedovo doba derviša koji su dijelili takve savjete? Duhovni voda tarikatskih sljedbenika, Ibn Arabi, postade grešnik kada se zakleo da je faraon umro kao vjernik. Ti derviši, mevlevije, halvetije, kalenderi-je uče Kuran Časni uz pjesmu i igru s dječacima kao da se zajedno, i djeca i mladići, mole, svi su oni nevjernici.
Tekije im treba razoriti, temelje sedam aršina u dubinu raskopati, izvađenu zemlju u more bacati da jedino tamo mogu klanjati namaz."
Ražestivši se još više, vikao je Husret hodža iz sveg glasa:
„Hej, vjernici, haram je piti kafu! Naš Prorok nije pio kafu jer je znao da ona umrtvljuje duh, uništava želudac, stvara kilu i neplodnost, jer je shvatio da je kafa šejtanski posao. A sada su kafane mjesta gdje meraklije i bogataši uživaju sjedeći i izvodeći svakakve nepodopštine, zato kafane treba pozatvarati i prije nego tekije. Ma ima li fukara para da kafeniše?! Odu u kafanu i pi-jući kafu toliko se izgube da slušaju što im govori obična džukela, misleći da je istina, a upravo pas je taj koji ruži mene i našu vjeru!", govorio je Husret hodža.
Ako dozvolite, odgovorio bih na posljednje riječi efendi va-iza Husret-hodže. Vama je poznato da hadžije, hodže, vaizi i imami nas pse nikako ne vole. Ako mene pitate, to ima veze sa pričom kad je hazreti Muhamed, da ne bi probudio mačku koja je na njemu zaspala, odsjekao dio svoje haljine. Samim tim što se priča odnosi na mačke, a nas nigdje nije spomenuo, i zbog našeg rata s tim stvorenjima, za koja čak i najgluplji čovjek zna da su nezahvalna, govori se kako je božji poslanik imao nešto protiv pasa. Posljedica svega toga jeste ta što ne smijemo ni prići džamiji jer smo nečisti, da ne pokvarimo abdest, i udaranje motkama i metlama koje već vijekovima trpimo od poslužitelja u džamijama.
Podsjetiću vas na jednu od najljepših sura iz Kurana Časnog, suru o Kehfu. Ne zato što među nama u ovoj lijepoj kafani ima nevjernika koji ne čitaju Kuran Časni, već da vam osvježim pamćenje.
Pripovijeda se o sedmorici mladića kojima je dodijao život među nevjernicima. Sklonili su se u jednu pećinu i zaspali. Alah im je zapečatio uši i uspavao ih na tačno tri stotine i devet godina. Kad su se probudili, jedan od mladića shvati da je u međuvremenu prošlo toliko godina jer je uza se imao novčić za koji je, kada je otišao među ljude, utvrdio da više ne vrijedi i tu se svi silno zbuniše. Iako nije moje da govorim o osamnaestom ajetu te sure, gdje se spominje odnos čovjeka i Boga, o njegovim čudesima, o prolaznosti vremena i prijatnosti dubokog sna, podsjetiću vas da se tu opisuje jedan pas koji je spavao na ulazu u pećinu gdje su bili mladići. Naravno, svako može biti ponosan na to što mu se ime spominje u Kuranu. Ja kao pas, hvalim se tom surom i nadam se da će se oni koji svoje prijatelje nazivaju pasjim sinovima opametiti, inšalah!
Šta je, konačno, izvor ovog neprijateljstva prema psima? Zašto kažete da je pas nečist; zašto ako vam pas uđe u kuću, prema šartu, morate sve tri puta temeljito očistiti? Zašto gubi abdest onaj ko nas dotakne, a ako vam dlaka psa dodirne kaftan, morate ga oprati sedam puta kao
neka blesava, razdražljiva žena? Jedino su kalajdžije mogle izmisliti laž da treba baciti ili ponovo kalajisati posudu koju je pas liznuo. Ili možda i mačka.
Kada su ljudi digli ruke od sela, polja, nomadskog života i naselili se u gradove, ovčarski psi ostali su na selu i tada smo mi Psi postali nečisti. Prije islama jedan od dvanaest mjeseci bio je mjesec psa. A sada je pas postao vjesnik nesreće. Ne želim da do-sađujem vama, prijateljima, koji večeras želite čuti poučnu priču, samo se ljutim što efendi vaiz priča svašta protiv naših kafana.
Šta biste rekli ako kažem da se ne zna ko je otac tom Erzu-rumliji Husretu? A mene su stalno pitali kakav si ti to pas, tvoj je tvorac nekakav medah koji je objesio crtež u kafani i priča priče, a ti, kako bi ga zaštitio, olajavaš vaiz-efendiju, sikter! Bože sačuvaj, ja ne olajavam! Ja baš volim naše kafane. Znate li da ne tugujem što sam nacrtan na jeftinom papiru, niti zato što sam pas, žao mi je što ne mogu sjesti zajedno sa vama da popijem kafu ko čovjek. Svi mi umiremo za svojom kafom i svojim kafanama... Ali, šta je to... Gle, moj majstor mi daje da pijem kafu iz džezve. Nemojte razmišljati o tome da li slika pije kafu, već gledajte kako pas halapljivo pije kafu.
Oh, baš mi je prijala, ugrijala me, izoštrila mi vid, razbistrila um i još mi nešto pade na pamet! Mletački dužd, osim silne kineske svile i kineske grnčarije s plavim cvjetićima, Nurhajat, kćerki našeg padišaha, poklonio je još nešto. Ne znate šta? Jedno evropsko kuče krzna mekanijeg od svile i samurovine. Pas je bio toliko prefmjen da je imao i odijelce od prave crvene svile. Jedan moj prijatelj poigrao se s njom i tvrdi da pas nije mogao ni one stvari da radi bez odijela. Priča se da u toj evropskoj državi svi psi nose odijela i da je jedna dama kada je ugledala golog psa, ili njegov organ, ne znam tačno, vrisnula: „Pa ta životinja je gola!" i onesvijestila se.
U toj zemlji pas ima i svog gospodara. Oni stave lanac oko vrata sirotim psima i šetaju ih po ulici, tegleći i vukući ih kao robove. Zatim ih odvuku u kuću, čak ih i u krevet tjeraju. Psi se ne smiju njuškati i pomaziti, niti ići u paru. Ako se jadni, vezani lancima sretnu na ulici, žalosno pogledaju jedan drugoga - jedino im je to dozvoljeno. A mi ovdje ne idemo istanbulskim ulicama pojedinačno već lutamo slobodno u čoporima, ne priznajući nikakve gospodare, kad zatreba, napadamo prolaznike na putevi-ma, uživamo šćućureni na toplim mjestima, spavamo mirno u hladovini, vršimo nuždu gdje poželimo, ujedamo koga hoćemo - e to kauri ne bi mogli shvatiti. Nije da se nisam pitao da li je to razlog protivljenja Erzurumlijinih poštovatelja da se na istanbulskim ulicama, uz molitve, psima baca meso kao milostinja i da se za njih podignu vakufi. Ako namjeravaju da pokazuju neprijateljstvo prema psima kao prema bezbožnicima, podsjetiću vas da je neprijateljstvo prema psima zapravo bezvjerje. Kada budu po-gubljeni, naši prijatelji dželati pozvaće nas da malo jedemo, da ih raskomadamo, kao što to ponekad čine za nauk.
Na kraju ću reći i ovo: moj prethodni gospodar bio je mnogo pravedan čovjek. Kad bismo noću odlazili u pljačku, podijelili bismo posao: ako ja počnem lajati, on bi odmah žrtvi prerezao grkljan pa se zapomaganje ne bi čulo. A zauzvrat bi ih isjekao, skuvao i davao meni da jedem. Ja ne volim sirovo meso. Valjda će i dželat tog vaiza iz Erzuruma misliti o tome, inšalah, pa neću pokvariti stomak jedući živo meso tog ništavila.

4.
NAZVAĆE ME UBICOM

Da mi je samo neko, prije nego što ću ubiti tu budalu, rekao da mogu bilo koga ubiti, ne bih mu vjerovao. Zbog toga se ono što sam uradio lagano udaljava od mene kao neka strana galija koja se gubi na horizontu. A ponekad osjećam kao da nikakav zločin nisam učinio. Prošlo je
četiri dana otkako sam nehotično ubio sirotog Prefmjenog, koji mi je bio kao brat, pa sam se već nekako navikao na to.
Silno sam želio da riješim problem koji se pojavio, a da ne ubijem čovjeka, ali sam shvatio da drugog načina nema. Završio sam stvar i preuzeo na sebe cjelokupnu odgovornost. Nisam mogao da dozvolim da svi iluminatori budu u opasnosti zbog izmišljotina jednog praznoglavca.
No, teško se mirim s tim da sam ubica. Ne drži me mjesto, izađem na ulicu, nemam mira ni tamo, idem u drugu ulicu, pa u sljedeću i, kada gledam lica drugih ljudi, vidim da mnogi za sebe misle da su nevini zato što još nisu dobili priliku da počine neki zločin. Teško je povjerovati da su drugi moralniji i bolji od mene samo zbog nevažne igre sreće i sudbine. Lica im djeluju tupa-vije jer još nisu počinili nikakav zločin, pa, kao i svi glupači, samo izgledaju dobronamjerno. Bilo mi je dovoljno četiri dana na-kon što sam ubio onog bijednika da lutam po istanbulskim sokacima i shvatim da je pritajeni ubica svako u čijim sam očima vidio bljesak oštroumlja, a na licu sjenu koju baca odsjaj njegove duše. Samo su glupi ljudi nevini. Recimo večeras, dok sam se u kafani iza pijace robljem grijao toplom kafom, gledao crtež psa u pozadini i opušteno sa ostalima smijao se onome što je taj pas pričao, obuzeo me je osjećaj da je čovjek koji je sjedio pored mene ubica kao i ja. Isto se mogao smijati medahu, ali valjda zbog toga što mu je ruka bila bratski uz moju, ili zbog nemira njegovih prstiju koji su držali
fil-džan, ne znam zbog čega, sinulo mi je da je i on od moje fele, okrenuo sam se i pogledao ga pravo u oči. Prepao se, a lice mu se izobličilo. Kad su se ljudi u kafani počeli razilaziti, jedan poznanik, uhvativši ga za ruku, reče:
„Na kraju će i ovdje udariti poštovaoci Nusret hodže." Dajući mu znak očima, ušutka ga. Njihov strah obuzeo je i mene. Niko nikome ne vjeruje, svako u svakom trenutku očekuje nekakvu podlost od onoga kraj sebe.
Zahladilo je još više, a na uglovima ulica pored zidova snijeg se prilično nahvatao. U mrklom mraku moje tijelo pronalazi put po sjećanju. Ponegdje iz kuća čiji su ćepenci zatvoreni, a prozori potpuno zamračeni crnim kapcima, pojavi se blijeda slabašna svjetlost svjetiljke koja unutra još gori i pomalo se prospe po snijegu; uglavnom ne vidim nikakvu svjetlost, baš ništa, pa pronala-zim svoj put osluškujući udarce motki noćnih stražara po kamenju, zavijanje čopora razjarenih pasa, uzdisaje koji dopiru iz kuća. S vremena na vrijeme, oko ponoći, neka čudesna svjetlost koja, kao da se probija iz same utrobe snijega, obasja uske i zastra-šujuće ulice, i tada mi se čini kako u mraku vidim aveti koje Istanbul vijekovima čine zlokobnim. A ponekad se iz kuća začuju glasovi nesretnika: ili kašlju, ili šmrču, ili vrište plačući u snu, ili se muževi i žene biju pred uplakanom djecom.
U tu kafanu odlazio sam nekoliko večeri ne bi li me slušanje medahove priče oraspoložilo i vratilo u onaj sretan život prije nego što sam postao ubica. Većina mojih prijatelja iluminatora s kojima sam proveo cijeli vijek svake večeri odlazi tamo. Otkako sam ubio tu budalu s kojom sam od djetinjstva oslikavao knjige, ne želim više da ih vidim. U životima moje braće koji, kada se sa-stanu, ne mogu a da ne ogovaraju, u sramotnoj zabavnoj atmosferi, postoji mnogo toga što me tjera na stid. Da ne pomisle da sam uobražen, i ja sam uradio nekoliko crteža za medaha, ali sumnjam da će to obuzdati njihovu zavist.
Ipak, imaju pravo što su zavidni. U miješanju boja, povlačenju ivica, uređivanju stranica, izboru tema, crtanju lica, razmještanju ljudskih figura u scenama lova i bitaka, crtanju životinja, vladara, brodova, konja, ratnika i ljubavnika, u oslikavanju poezije na slici, pa čak i u pozlaćivanju, ja sam najbolji majstor. Ovo vam ne govorim zato da bih se hvalio, nego da biste me razumjeli. Ljubomora u životu majstora iluminacije vremenom postaje neizostavna poput boje.
U svojim lutanjima, koja zbog nemira postaju sve duža, katkad se nađem oči u oči sa nekim prečistim, bezgrešnim bratom po vjeri i iznenada mi se pojavi čudna misao: ako sada pomislim na to da sam ubica, ovaj preda mnom će to odmah pročitati na mom licu.
Zato se odmah natjeram da mislim na nešto drugo kao što sam u mladosti, stideći se, prisiljavao sebe da ne mislim na žene dok klanjam namaz. Ali, za razliku od tih mladalačkih kriza, kada nikako nisam mogao izbiti iz glave pomisao na vođenje ljubavi, sada uspijevam da zaboravim zločin koji sam počinio.
Razumijete, svakako, da sve ovo govorim jer je povezano sa mojom trenutnom situacijom. Ako nešto i pomislim u vezi sa njom, shvatićete. To će me spasiti da ne budem ubica bez imena i lica, koji luta poput aveti među vama i pomaže mi da i ja budem jedan običan, uhvaćeni zločinac kome će odrubiti glavu. Dozvolite mi da ne mislim o svemu, da nešto sakrijem za sebe, pa neka osjetljive osobe kao vi između mojih riječi i boja pokušaju da otkriju ko sam, kao da po tragu traže lopova. A to nas dovodi do pitanja stila: da li iluminator ima svoj lični stil, svoju boju, glas?
Pogledajmo jednu sliku Behzada, majstora nad majstorima, oca iluminacije. To čudesno djelo koje, s obzirom na to da prikazuje ubistvo, odgovara mom stanju, našao sam sasvim slučajno listajući stranice jedne savršene, devedeset godina stare knjige o Husrevu i Širin, nastale u Heratu, u biblioteci jednog persijskog princa ubijenog u nemilosrdnoj borbi za prijestolje.
Znate kraj pripovijesti o njima; neću prepričati Firdusijevu, nego Nizamije-vu verziju. Nakon mnogih pustolovina i nevolja vjenčalo se dvoje ljubavnika, ali Husrevov sin, kojeg ima s prethodnom ženom, mladi Širuje, poput šejtana je i ne ostavlja ih na miru. Taj princ je
bacio oko na očevo prijestolje i na njegovu mladu ženu Širin. I Širuje, za kojeg Nizami veli da mu „iz usta zaudara kao u lava", smisli način kako će zarobiti oca i sjesti na njegovo mjesto. Jedne noći ušao je u sobu u kojoj su spavali njegov otac i Širin, pipajući u mraku, pronašao ih je i zabio jatagan u očeve grudi. Otac je krvario do zore i umro u postelji pored lijepe Širin, koja je spokojno spavala.
Slika velikog majstora Behzada, kao i sama priča, predstavila je istinski strah koji je u meni već godinama: užasan osjećaj kada se čovjek probudi usred noći i shvati da u sobi u kojoj se ne vidi prst pred okom ima još neko! Zamislite da u jednoj ruci drži bodež, a drugom vas hvata za vrat! Skladno ukrašeni zidovi sobe, ukrasi na prozorima i ramovima, uvijene i okrugle šare na ći-limu crvenom kao bezglasni krik iz vašeg stisnutog grla, fino izvezeni žuti i plavičasti cvjetovi na predivnom jorganu koji gazi nemilosrdna noga vašeg ubice u trenutku kad vas ubija, svaki detalj služi istom cilju: s jedne strane ističe ljepotu slike koju po-smatrate, a s druge strane podsjeća vas na to kako je lijepa ta soba u kojoj napuštate svijet. Pravi smisao koji se razotkriva po-smatranjem slike jeste u tome da su ljepota slike i svijeta potpuno ravnodušne prema vašoj smrti i vi ste potpuno sami, pa makar uz vas bila i vaša žena.
„Behzadova", rekao je stari majstor koji je gledao knjigu u mojim drhtavim rukama prije dvadeset godina. Lice mu je bilo obasjano, ne svjetlošću svijeće pored nas, nego zadivljenošću. „Toliko je Behzadova da potpis nije potreban."
Behzad je to znao i nije stavio potpis ni u neki skriveni kutak svoje slike. Prema mišljenju starog majstora, u Behzadovom stavu osjećao se stid i snebivanje. Jer, istinska umjetnost i vještina jeste u tome da se naslika nedostižno čudo, a da se u tom čudu ne ostavi nikakav trag koji će otkriti umjetnikov identitet.
Svoju jadnu žrtvu ubio sam na tako običan i grub način, jedino kako sam mogao obuzet smrtnim strahom i očajem. I kad god bih se noću vraćao na to mjesto, da provjerim da li je ostao nekakav trag mog zločina koji bi me odao, sve više me je mučilo pitanje stila. Ono što podrazumijevaju pod stilom u stvari je greška koja nam omogućava da ostavimo sopstveni trag.
Pronašao bih to mjesto i bez bjeline snijega što pada: to mjesto je zgarište gdje sam ubio čovjeka koji mi je bio prijatelj dvadeset i pet godina. Padajući, snijeg je sakrio sve tragove koji bi mogli djelovati kao moj potpis. To je dokaz da i Alah o stilu i potpisu misli kao i ja i Behzad. Alah ne bi pokazao takvu ljubav prema iluminatorima da smo četiri noći prije, ukrašavajući onu knjigu, nehotice učinili neoprostiv grijeh, kao što je ona budala tvrdila.
Kada smo efendi Prefinjeni i ja te noći došli na ovo zgarište, snijeg još nije padao. Kao jeka, izdaleka se čulo zavijanje pasa.
„Zašto smo došli ovamo?", upitao je jadnik. „Šta mi ovdje želiš pokazati u ovo doba?"
„Tamo naprijed je jedna jama, a dvanaest koraka iza nje nalazi se zakopani novac koji godinama štedim", rekoh. „Ako nikome ovo ne kažeš, efendi Tetak i ja ćemo te nagraditi."
„Dakle, priznaješ da si znao šta radiš od samog početka?", pitao je uzbuđeno.
„Priznajem", slagao sam jer drugo nisam mogao.
„Znaš li da je slika koju pravite veliki grijeh?", pitao je naivno. „To je bogohuljenje i bezbožništvo koje se niko ne bi usudio da uradi. Gorićete na dnu džehenema. Vašim patnjama neće biti kraja. I mene ste uvalili u to!"
Dok sam slušao njegove riječi, s užasom sam shvatio da bi mu mnogi mogli povjerovati. Zašto? Zato što su te riječi imale takvu snagu i privlačnost da čovjek, ne želeći, postaje zainteresovan i vjeruje da će na sunce izaći istina i o drugim nikogovićima. Ionako je kružilo mnogo priča o efendi Tetku jer je držao u tajnosti knjigu koju je dao izraditi i za koju je davao velik novac.
Pored toga, glavni majstor Osman zgražao se zbog svega toga. Čak sam pomišljao da je moj brat u pozlaćivanju iskoristio te kle-vete i dodavao ih svojoj priči. Koliko je bio iskren?
Naveo sam ga da ponovi tvrdnje koje su nas posvađale. Govorio je otvoreno. Kao da me nagovara da prikrijemo neku grešku da bismo se zaštitili od batina majstora Osmana, što smo radili u doba šegrtovanja. Tada mi je njegova iskrenost bila uvjerljivija. Širio bi oči, ali one se tada još nisu smanjile od izrađivanja pozlata. No, nisam sebi dozvoljavao naklonost prema njemu jer je bio spreman da sve izbrblja drugima.
„Slušaj", rekoh s lažnom zrelošću, „Mi radimo iluminacije, ukrašavamo margine, izvlačimo linije okvira, ukrašavamo stranice sjajnim pozlatama, izrađujemo najljepše ilustracije, oživljavamo kutije i ormare. I to već godinama. To nam je posao. Ljudi naručuju slike, traže da u okvir nacrtamo lađu, gazelu, sultana, pa onakve ptice, ovakve ljude, tu scenu iz priče, pa da bude ova-ko i onako - i mi to sve nacrtamo. Vidi, ovog puta efendi Tetak je tražio da nacrtam konja kako ja želim. Za tri dana nacrtao sam stotine konja poput starih, velikih majstora kako bih shvatio kakva je slika za moju dušu." Pokazao sam mu niz nacrtanih konja na grubom samarkandskom papiru. Zainteresovano je približio papir očima i na blijedoj mjesečini posmatrao konje naslikane crnim tušem. „Stari majstori iz Širaza i Herata", rekoh,
„govorili su da iluminator pedeset godina treba neprestano da crta konja kako bi dobio vjernu sliku, onakvu kakvu Alah želi i vidi. Najbolji crtež konja biće nacrtan u mraku, tvrdili su. Jer u tih pedeset godina nakon neprekidnog rada pravi umjetnik će oslijepiti, a njegova ruka će po sjećanju nacrtati konja."
Njegov nevini pogled, kojeg se sjećam iz djetinjstva, zadubio se u crteže konja.
„Od nas naručuju, a mi pokušavamo da nacrtamo najtajan-stvenijeg, najnedostižnijeg konja kako su ga crtali stari majstori. Samo toliko. Nepravedno je ako nas kasnije smatraju odgovornim za ono što su sami naručili."
„Ne znam da li je to ispravno", rekao je. ,,I mi imamo odgovornost i volju. Ja se ne bojim nikoga do Alaha. On nam je dao razum da razlikujemo dobro i zlo."
Odgovor je bio na mjestu.
„Alah sve vidi, sve zna...", rekoh na arapskom. „Shvatiće i to da smo ti i ja uradili ovaj posao u neznanju. Kome ćeš prijaviti efendi Tetka? Zar ne vjeruješ da iza ovog posla stoji želja našeg padišaha?"
Šutio je.
Pitao sam se da li je zaista imao pileći mozak ili je trabunjao jer se istinski bojao Alaha.
Stali smo kraj jame. Na trenutak spazih njegove oči u tami i shvatih da ga je strah. Bilo mi ga je žao. Ali, nisam imao kud. Po-molio sam se Alahu da mi da još jedan dokaz da čovjek pored mene nije samo glupa kukavica nego i bestidnik.
„Izbroj dvanaest koraka odavde i kopaj", rekoh.
„Šta ćete poslije učiniti?"
„Reći ću efendi Tetku, spaliće crteže. Šta bismo drugo mogli? Ako se iz Nusret-hodžina džemata pročuje da je o ovome bilo riječi, nećemo ostati živi, a ni od radionice neće biti ništa. Znaš li nekoga od njih? Uzmi ovaj novac da budemo sigurni da nas nećeš odati njima."
,,U čemu je novac?"
,,U jednom starom ćupu za turšiju ima sedamdeset pet venecijanskih zlatnika."
Za mletačke dukate nije čudno, ali odakle mi ćup za turšiju pade na pamet? Tolika glupost bila je uvjerljiva. Još jednom sam se uvjerio da je Alah na mojoj strani - moj prijatelj iz doba šegrtovanja iz godine u godinu postajao je sve pohlepniji i sada oduševljeno poče da broji korake u pravcu u kojem sam mu pokazao.
Mislio sam na dvije stvari. Nije bilo nikakvog blaga! Ako mu ne platim, uništiće nas, podla budala! U trenutku sam poželio da ga zagrlim i poljubim kao nekad u doba šegrtovanja, ali vremenom smo se toliko udaljili... Mislio sam i kako će kopati. Noktima? Sve te moje misli trajale su kao treptaj.
U panici, zgrabio sam veliki kamen koji je stajao pored jame. Stigoh ga na sedmom, osmom koraku i iz sve snage udarih ga u Potiljak. Kamen ga je tako brzo i žestoko udario u glavu da sam se trgnuo kao da je u pitanju moja - osjetio sam bol.
Umjesto da brinem zbog onoga što sam učinio, želio sam samo da što prije završim započeti posao. Jer počeo se tako trzati na zemlji da se čovjek, htio ne htio, uspaniči.
Tek mnogo kasnije, kada sam ga gurnuo u jamu, pomislio sam da u svemu tome što sam učinio ima nešto grubo što nikako ne pristaje prefmjenosti jednog iluminatora.

5.
JA SAM VAŠ TETAK

Ja sam efendi Tetak od Crnog, ali me i ostali zovu Tetak. Nekada je njegova majka tražila da me on tako oslovljava, a kasnije su svi, kao i on, počeli da koriste to ime. Crni je počeo posjećivati našu kuću prije trideset godina kada smo preselili u onaj mračan i vlažan sokak u sjenci kestenovih i lipovih stabala, iza Aksa-raja. To je bila naša kuća prije ove. Kada bih s Mahmut-pašom odlazio u vojne pohode, s jeseni, po povratku u Istanbul, zatekao bih često Crnog i njegovu majku koji su kod nas pronalazili utočište. Njegova pokojna majka bila je sestra moje pokojne žene. Ponekad bih, kad sam se vraćao kući u zimskim večerima, zatekao njih dvije kako se zagrljene i uplakane jadaju jedna drugoj. Njegov otac, učitelj, koji je služio po malim, zabačenim medresama, bio je prijek i mrzovoljan čovjek, a mnogo je i pio. Crni, koji je u to vrijeme imao šest godina, plakao je kad mu majka plače, a šutio kad ona šuti, dok je mene gledao sa strahom.
Drago mi je što ga sad vidim pred sobom kao odlučnog, zrelog i prijatnog nećaka. Poštovanje koje mi je ukazivao, pažnja s kojom mi je ljubio ruku, način na koji mi je poklonio mongolsku mastionicu, rekavši da je to samo za crvenu boju, kako je sjedio ispred mene brižljivo skupljenih koljena, sve to me podsjeća da je stasao u čovjeka kakav je želio da bude, ali i da sam ja starac kakav sam želio biti.
Liči na oca kojeg sam vidio jednom ili dvaput: visok, vitak, pomalo nervoznih pokreta ruku i prstiju, ali mu to lijepo prista-
je. Sve je bilo umjesno; i način na koji je držao ruke na koljenima kako me je pažljivo gledao, dok sam govorio nešto važno, pravo u oči, kao da kaže: „Razumijem i slušam s poštovanjem", njegovo tajanstveno klimanje glavom usklađeno sa ritmom mojih riječi. Sada u ovim godinama znam da istinsko poštovanje ne dolazi od srca već od malih pravila i pokornosti.
Zbližila nas je njegova ljubav prema knjigama, još onih godina kada ga je njegova majka često pod raznim izgovorima dovodila u kuću, jer je u njoj vidjela budućnost za svoga sina, pa
je, kako su to ukućani nazivali, šegrtovao kod mene. Objašnjavao sam mu novi stil iluminatora u Širazu koji su iscrtavali liniju obzora pri vrhu slike. Pričao sam mu kako veliki majstor Behzad nije prikazivao Medžnuna, ludog od ljubavi za Lejlom, samog u pustinji skrhanog od bola, kao i svi drugi, nego među mnoštvom žena koje se trude da razgore vatru duvajući u nju, ali time je uspio istaknuti njegovu usamljenost. Kazivao sam mu kako većina iluminatora koji su oslikali trenutak kada je Husrev posma-trao Širin koja se u ponoć kupa u jezeru kao od majke rođena nisu pročitali Nizamijev ep, pa su konje i odjeću bojili kako im je padalo na pamet, i učio ga da, ako je neki iluminator nezaintere-sovan za tekst do te mjere da ga i ne pročita pažljivo, onda je novac jedini razlog zbog kojeg je uzeo pero u ruke.
Sada sa zadovoljstvom vidim da je Crni naučio još nešto: ako ne želiš da se razočaraš u iluminaciju i umjetnost, nipošto ih nemoj smatrati svojom profesijom. Koliko god sposobnosti i dara imao, novac i moć potraži drugdje da se, kada ne dobiješ odgo-varajuću nadoknadu, ne bi razočarao u umjetnost.
Pričao je da majstori iluminacije i kaligrafije iz Tabriza, koje je poznavao, jer je za paše i bogataše iz Istanbula naručivao izradu knjiga, žive u siromaštvu i beznađu. Mnogi ilustratori u Tabrizu, ali i u Mašadu i Alepu, ostavili su ukrašavanje knjiga zbog besparice i nezainteresovanosti i počeli da izrađuju neobične crteže čak i besramne scene na samo jednom listu kojima su razo-nodili franačke putnike. Čuo je da je knjiga koju je šah Abas po- klonio našem padišahu povodom sklapanja mira uveliko raspadnuta i da su njene stranice počeli koristiti za neku drugu knjigu.
azu da je indijski padišah Akbar počeo rasipati golem novac za novu veliku knjigu pa su najbolji iluminatori Tabriza i Gazvina ostavili svoj posao i pohrlili u njegovu palatu.
Dok mi sve to kazuje, simpatično ubaci i neke druge priče: na primjer, smiješnu priču o jednom lažnom mehdiju, ili priču o panici koja je zavladala među Uzbecima kada su im Safavidi, radi mira, dali svog glupog princa za taoca koji je za tri dana umro u groznici. Međutim, po sjeni u njegovim očima znam da je i dalje otvoren problem kojeg se obojica bojimo i o kojem je teško progovoriti.
Crni se, naravno, zaljubio u moju prekrasnu jedinicu Šeku-ru, kao i svi mladi muškarci koji su nas posjećivali, slušali ono što se o nama govorilo ili znali da ona postoji. Tada mi to nije ličilo na opasnost, problem kojim bi se valjalo pozabaviti, možda zbog toga što su u to vrijeme svi bili zaljubljeni u moju kći, ljepoticu, iako je mnogi nisu nikada vidjeli. Ipak, njegova ljubav bila je zanos mladića koji je redovno dolazio u našu kuću, dobijao ljubav i poštovanje i u tome nalazio priliku da vidi Šekuru. Nije uspio sakriti ljubav, kao što sam se nadao, i napravio je grešku otkrivajući mojoj kćeri snažnu vatru ljubavi u kojoj je izgarao.
Nakon toga morao je prestati da dolazi.
Mislim da je i Crni znao da se moja kći u najboljim godinama, tri godine nakon što je on napustio Istanbul, udala za jednog spahiju koji je, pošto su dobili dvoje djece, otišao u rat i nikada se nije vratio, iako je prošlo već četiri godine kako nema nika-kvog glasa o njemu. Osjećam da je sve saznao, ne zbog govorkanja i vijesti koje se brzo šire Istanbulom, već dok me je gledao u oči u trenucima kada je među nama vladala tišina. Shvatam da i sada, bacajući pogled na otvorenu Knjigu duše na stalku, osluškuje glasove djece koja trčkaraju po kući jer zna da je prošlo već dvije godine otkako se moja kći sa dva sina vratila u moj dom.
U početku uopšte nismo razgovarali o novoj kući koju sam napravio dok je bio odsutan. Vjerovatno je Crni, kao i svaki mladić koji je sebi odredio da stekne bogatstvo i čast, smatrao da je veoma nepristojno razgovarati o tome. Ipak, rekao sam mu, čim je ušao u kuću, još na stepeništu, kako drugi sprat ima manje vlage i da preseljenje prija mojoj kostobolji. Osjećao sam čudan stid dok sam pričao o drugom spratu, ali želio bih da znate i ovo: uskoro će i oni koji imaju manje bogatstvo od mene, čak i obič-ne spahije koje imaju mali timar, imati velike dvospratne kuće.
Bili smo u prostoriji koju sam zimi koristio kao radionicu. Slutio sam da osjeća Šekurino prisustvo u drugoj sobi. Odmah sam prešao na glavnu temu pisma kojim sam ga pozvao da dođe u Istanbul.
„Isto kao što ti u Tabrizu radiš sa kaligrafima i iluminatori-ma, i ja pripremam jednu knjigu", rekoh. „Moj naručilac je Njegovo preuzvišeno veličanstvo, naš padišah, oslonac svijeta. Pošto je knjiga tajna, padišah je od glavnog rizničara krišom tražio novac. Detaljno sam se o svemu dogovorio sa najboljim majstorima iz radionice našeg vladara. Jednome sam davao da nacrta psa, drugome drvo, jedan je crtao dekoraciju na marginama i oblake na horizontu, a drugi konje. Želio sam da sve što sam im davao da nacrtaju, kao i na slikama mletačkih majstora, predstavlja čitav svijet našeg padišaha. Ali sve to trebalo je da predstavlja slike duhovnog bogatstva, radosti i strahova svijeta našeg padišaha, a ne materijalnog bogatstva kao kod Mlečana. Ako sam zadavao da nacrtaju novac, to je značilo da želim da ga omalovažim, a šejta-na i smrt zato što ih se bojimo. Ne znam šta se priča okolo. Želio sam da besmrtnost drveća, umor konja i razjarenost pasa predstave svijet našeg padišaha. Tražio sam od mojih iluminatora s nadimcima Roda, Maslina, Prefinjeni i Leptir da sami odaberu temu koju žele. Čak i kada su zimske noći bile najhladnije i naj-zloslutnije, kod mene je dolazio neko od njih da pokaže šta je nacrtao za knjigu.
Ne mogu ti tačno opisivati kakve su to bile ilustracije i zašto baš takve. Ne zato što nešto krijem i ne želim da ti kažem, već zato što ni sam ne znam šta one tačno znače. Ali, znam kakve bi trebalo da budu."
Četiri mjeseca nakon što sam poslao pismo Crnom saznao sam od berberina u našoj ulici da se vratio, pa sam ga pozvao da dođe do mene. Znao sam da moja priča sluti nevolju i sreću koja će nas povezati.
»Svaka ilustracija ima svoju priču", rekoh. „Da bi ukrasio migu koju čitamo, iluminator nacrta njen najljepši prizor; prvi susret zaljubljenih; junak Rustem koji odsijeca glavu đavolskoj zvijeri; Rustemova patnja kada je shvatio da je neznanac kojeg je ubio zapravo njegov sin; Medžnun, lud od ljubavi, u divljini medu lavovima, tigrovima, jelenima i šakalima; tužni Aleksandar kada je vidio kako je orao rastrgao njegovu šljuku, a pošao je u šumu da po pticama predskaže budućnost... Oči umorne od čitanja odmaraju se na crtežima. Ako nešto u priči sputava našu maštu, crtež priskače u pomoć. Ilustracija predstavlja cvjetanje priče. Niko ne može zamisliti sliku koja nema svoju priču."
„Smatrao sam da ne može", skoro pokajnički nastavih. „Ali izgleda da se i to može napraviti. Prije dvije godine kao izaslanik našeg padišaha ponovo sam putovao u Veneciju. Posmatrao sam portrete koje su izradili venecijanski majstori. Nisam znao iz ko-je priče potiče prizor, ali trudio sam se da shvatim priču svake slike. Kada sam jednog dana ugledao sliku na zidu neke palate, zapanjio sam se.
Bila je to slika osobe poput mene. Vjerovatno nekog nevjernika, nije bio naš. Što sam ga duže gledao, osjećao sam da više liči na mene. Ali on mi nije bio sličan. Imao je okruglo lice, ne ko-ščato, gotovo bez jagodične kosti, i bez moje jake vilice. Uopšte nije ličio na mene, ali što sam ga duže gledao, srce mi je jače kucalo kao da je to moja slika.
Od mletačkog gospodina koji je bio moj vodič kroz mletačku palatu saznao sam da je to slika njegovog prijatelja, nekog plemića kao što je i on. Na toj slici prikazano je sve što mu je bilo važno u životu: imanje koje se pružalo kroz otvoren prozor iza njega, selo i šuma koji su u prelijevanju boja izgledali kao pravi. Na stolu pred njim sat, knjige, vrijeme, zlo, život, mapa, busola, kutije sa zlatnicima i druge stvari, drangulije, sitnice, i još nešto što nisam prepoznao, što se samo naslućuje kao i na nekoliko mojih slika... Sjena zloduha, šejtana, i kći koja stoji kraj oca, lijepa kao san.
Koju je priču ukrašavala i dopunjavala ta slika? Gledajući je, shvatio sam da je ta slika priča sama za sebe. Ona nije bila dodatak neke priče, već nešto što postoji odvojeno.
Slika pred kojom sam bio toliko zapanjen nikako mi nije izlazila iz glave. Izašao sam iz palate, vratio se u kuću u kojoj sam boravio i cijelu noć mislio na nju. Želio bih da i ja budem tako naslikan. Ne, nisam tome dorastao. Padišaha bi trebalo tako na-slikati sa svime što posjeduje, sa svim onim što čini njegov svijet, pomislio sam da bi se s tom idejom mogla oslikati jedna knjiga. Italijanski majstor naslikao je tog venecijanskog plemića tako da odmah možeš shvatiti da je to slika tog gospodina. Ako ga nikada nisi vidio i ako ti kažu da ga pronađeš u gomili, zahvaljujući toj slici mogao bi ga prepoznati među hiljadama ljudi.
Italijanski majstori smislili su slikarske tehnike i vještine kojima svakoga mogu naslikati tako da se razlikuje od drugih, ne po odjeći i ordenima, već po crtama lica. Oni to zovu portret.
Ako ti jednom tako naslikaju lice, nećeš pasti u zaborav. Onaj ko gleda sliku osjeća da si tu, kraj njega i kada si veoma daleko. Čak i oni koji te nikada nisu živog vidjeli, dugo nakon tvoje smrti mogu te gledati oči u oči, kao da si pred njima."
Dugo smo šutjeli. Kroz gornji prozor koji sam nedavno prekrio tkaninom umočenom u pčelinji vosak, čije donje kapke nismo otvarali, probijala se svjetlost boje hladnoće.
„Imao sam jednog iluminatora", rekoh. „Dolazio je tajno, kao i drugi, zbog tajne knjige našeg padišaha i radili bismo do zore. Izrađivao je najbolje pozlate. Jadni efendi Prefinjeni izašao je jedne noći odavde, ali, kažu, nije stigao kući. Plašim se da su ubili mog majstora pozlate..."

6.
JA, ORHAN

„Ubili?", upitao je Crni.
Crni je bio visok, mršav i pomalo strašan. Išao sam prema njima kad je moj djed odgovorio:
„Ubili", i tada me je ugledao. »Šta ti radiš ovdje?"
Tako me je gledao da sam se, ne oklijevajući, popeo u njegovo krilo i sjeo, ali on me je odmah spustio.
»Poljubi Crnom ruku", rekao je.
Poljubio sam je. Nije imala nikakav miris.
„Baš je sladak", rekao je Crni i poljubio me u obraz. „Biće pravi momak."
„Ovo je Orhan, ima šest godina. Drugi stariji, Ševket, ima sedam. Veliki je inadžija."
„Bio sam u onoj ulici na Aksaraju", reče Crni. „Bilo je hladno, okovano snijegom i ledom, ali kao da se ništa nije promijenilo."
„Sve se promijenilo, sve je gore nego prije. I to mnogo", a zatim se okrenu ka meni, „gdje ti je brat?"
„Kod majstora."
,,A šta ti radiš ovdje?"
„Meni je učitelj rekao aferim, sada idi."
„Zar si se sam vratio?", upitao je djed. „Trebalo je da te brat dovede." Zatim je objasnio Crnom: „Imam jednog prijatelja knjigovesca koji ih dva puta nedjeljno, nakon časova Kurana u mektebu, uči knjigovezački zanat."
„Voliš li da crtaš kao tvoj djed?", upitao me je Crni. Šutio sam.
„Dobro", rekao je djed. „Hajde sad, ostavi nas."
Toplina koja se širila sa mangala bila je tako prijatna da se nisam mogao odvojiti od njih. Zastao sam na trenutak, udišući miris boje i smole. I kafa je mirisala.
„Ako se drugačije oslikava, da li to znači da se drugačije i vidi?", pitao je djed. „Zato su ubili jadnog pozlatara. A radio je po-zlatu na stari način. Ne znam čak ni da li je ubijen, nestao je. Pod nadzorom glavnog iluminatora, majstora Osmana, oslikavaju jednu Sumarnu za našeg padišaha. Svi rade kod kuće, a majstor Osman je u radionici. Želim da prvo odeš tamo i vidiš
sve. Pla-šim se da su se međusobno posvađali i poubijali majstori kojima je Osman dao nadimke: Leptir, Maslina, Roda... Otići ćeš da ih posjetiš u njihovim kućama..."
Umjesto da siđem niz stepenice, pošao sam na drugu stranu. Iz sobe sa ugrađenim ormarom, gdje je spavala Hajrija, čulo se neko škripanje pa sam ušao tamo. Unutra nije bila Hajrija, nego moja majka. Posramila se kada me je vidjela. Stajala je skoro napola u ormaru.
„Gdje si bio?", upitala me je.
Znala je gdje sam bio. U ormaru se nalazi jedna rupa kroz leoju se mogla vidjeti djedova radionica, a ako su vrata otvorena, i predsoblje i soba na drugoj strani u kojoj djed spava, pod uslo-vom da su i njena vrata otvorena.
„Bio sam kod djeda", rekao sam. „Šta ti, majko, radiš ovdje?"
„Nisam li ti rekla da ne ideš djedu kad ima goste?", vikala je, ali ne glasno, da ne čuje gost.
„Šta su radili?", upitala je potom umiljatim glasom.
„Sjedili su. Ali nisu bojili. Djed je pričao, a onaj drugi je slu- sao.
„Kako je sjedio?"
Odjednom, sjedoh na pod i počeh imitirati gosta: gle, majko, ja sam sad jedan ozbiljan čovjek, namršten sam i slušam djeda, klimam glavom u ritmu, ozbiljno, kao da slušam mevlud.
„Idi dolje. Odmah pozovi Hajriju", rekla mi je majka. Sjela je i počela da piše na malom komadu papira na tabli za pisanje koju je stavila u krilo.
„Majko, šta pišeš?"
„Zar ti nisam rekla da brzo siđeš i pozoveš Hajriju?"
Otišao sam u kuhinju. Brat se vratio. Hajrija je ispred njega stavila bakrenu zdjelicu sa pilavom napravljenim za gosta.
„Izdajice!", rekao je brat. „Otišao si i ostavio me s majstorom. Sam sam morao završiti uvijanje stranica i uvezivanje. Prsti su mi poplavili."
„Hajrija, zove te mama!"
„Prebiću te kad ovo pojedem. Kazniću te zato što si ljenču-ga i izdajica."
Čim je Hajrija izašla, brat je ostavio pilav i krenuo da me bije. Nisam mogao pobjeći. Uhvatio me je za ruku i počeo da je uvrće.
„Nemoj, Ševkete, nemoj, jako me boli."
„Hoćeš li opet ostaviti sav posao meni i pobjeći?"
„Neću!" Zakuni se!"
Kunem se!" „Zakuni se Kuranom!" „Kunem se Kuranom!"
Ipak me nije pustio. Odvukao me je do sinije i srušio na koljena. Bio je jači od mene i mogao je jednom rukom jesti pilav, a drugom još jače uvrtati moju ruku.
„Ne muči brata, bezdušniče!", rekla je Hajrija. Zabrađena, izlazila je na ulicu. „Pusti ga!"
„Ne miješaj se, robinjo!", rekao je brat. I dalje je držao moju ruku. „Gdje ćeš?"
„Idem da kupim limun", odgovorila je Hajrija.
„Lažljivice, ormar je pun limuna", reče brat.
Malo je popustio ruku i uspio sam da pobjegnem, udario sam ga i zgrabio svijećnjak za dršku, ali on se bacio na mene i oborio me. Udario je svijećnjak i sinija se prevrnula.
„Vi ste moja božja kazna!", rekla je majka. Nije vikala da ne čuje gost. Kako je prošla kroz predsoblje i sišla niz stepenice, a da je Crni nije vidio? Razdvojila nas je. „Derani, uvijek me sramotite!"
„Orhan je danas lagao", rekao je Ševket. „Ostavio me je kod majstora u poslu i pobjegao."
„Šuti", reče majka i ošamari ga.
Nije zaplakao jer ga je blago udarila. „Hoću mog tatu", rekao je. „Kad se vrati, uzeće crvenu sablju strica Hasana i vratiće nas iz ove kuće stricu Hasanu."
„Šuti", rekla je majka. Odjednom, razljutivši se, zgrabila ga je za ruku i odmah povukla do mračnog ugla popločanog dvorišta. Pošao sam za njima. Majka je otvorila vrata šupe i, ugledavši me, rekla:
„Ulazite obojica."
„Ali, majko, ja ništa nisam uradio!", rekao sam, ali sam ušao. Majka je zatvorila vrata za nama. Unutra nije bilo mračno, slabo svjetlo prodiralo je kroz drvene kapke okrenute ka stablu nara, ali ipak me je bio strah.
„Majko, otvori", zvao sam je. „Hladno je!"
„Ne plači, kukavice!", rekao je Ševket. „Otvoriće."
Majka je otvorila vrata. „Hoćete li biti mirni dok gost ne ode?", upitala nas je. „Dobro, sjedićete u kuhinji dok Crni ne ode i nećete ići gore."
„Biće nam dosadno", rekao je Ševket. „Gdje je Hajrija?"
,,U sve se miješaš! Pretjeruješ", odgovorila je majka.
Ćulo se rzanje konja u štali. Još jednom se oglasio. To nije bio djedov konj, već od Crnog. Obradovali smo se kao da sviće bajramsko jutro ili počinje vašar. Majka se nasmiješila kao da je htjela da se i mi osmijehnemo. Napravila je nekoliko koraka i otvorila vrata štale prema ovoj strani dvorišta.
„Miran!", viknula je unutra.
Vratila se, uvela nas u Hajrijinu kuhinju punu miševa koja je zaudarala na loj. „Da vam nije palo na pamet da izađete odavde dok gost ne ode. Nemojte se svađati kako ne bi neko pomislio da ste razmažena derišta."
„Majko", rekao sam prije nego što je zatvorila vrata. „Majko, da ti nešto kažem. Ubili su djedovog jadnog pozlatara."

7.
ZOVEM SE CRNI

Kada sam prvi put ugledao Šekurinog sina, shvatio sam da mi je sjećanje već godinama pogrešno. Njeno lice bilo je prefinje-no kao i Orhanovo, a vilica izduženija nego što sam pamtio. Zbog toga su usta moje ljubljene, o kojima sam godinama razmišljao, morala biti manja i uža. Tumarajući dvanaest godina od grada do grada, zamišljao sam da su joj usta šira, usne pravilne ali punije i neodoljive poput krupne, sjajne višnje.
Da sam imao sliku njenog lica izrađenu u stilu italijanskih majstora, ne bih se osjećao kao budala koja, tokom dvanaestogodišnjeg odsustvovanja, ne može da se sjeti lica voljene koju je za sobom ostavio. Jer, ako u srcu živi naslikano lice voljene, vaš dom je cijeli svijet.
Kada sam ugledao Šekurinog sina, razgovarao sa njim, izbliza vidio njegovo lice i poljubio ga, pojavio se u meni nemir ne-sretnika, ubice i grešnika. Neki unutrašnji glas govorio mi je:
»Hajde, idi, vidi Šekuru."
Nekoliko trenutaka mislio sam da odem bez riječi i da tajna vrata koja vode ka predvorju - krajičkom oka izbrojao sam petoro vrata, od kojih su jedna vodila ka stepenicama - otvorim sva, jedna po jedna dok ne nađem Šekuru. Ali, dvanaest godina bio sam daleko od svoje ljubljene i to samo zbog toga što sam u krivo vrijeme nesmotreno i nepromišljeno otkrio šta mi leži na srcu. Čekao sam bez riječi, pritajeno, posmatrajući mindere na kojima je Šekura ko zna koliko puta sjedila, stvari, koje je ko zna koliko puta dodirnula, i slušao tetka.
Ispričao mi je da sultan želi da knjiga bude završena za hilja-dugodišnjicu hidžre. Naš padišah, uzdanica svijeta, želio je povo-dom hiljadite godišnjice muslimanskog kalendara pokazati da on i njegova država mogu primjenjivati evropejske postupke kao i sami Evropejci. Naredio je majstorima iluminacije, koji su bili veoma zauzeti jer je naručio i izradu
jedne sumarne, da ne izlaze iz svojih kuća i da ne rade u radionicama, u gužvi, nego kod kuće. Naravno, znao je da oni tajno dolaze kod mog tetka.
„Vidjećeš glavnog majstora iluminacije, Osmana", rekao mi je tetak. „Jedni govore da je oslijepio, drugi da je izlapio. Ja mislim da je i slijep i senilan."
Iako tetak nije bio iluminator, sultan mu je dozvolio nadgledanje izrade jedne takve knjige što je kvarilo odnose između njega i Osmana.
Sjećajući se djetinjstva, posmatrao sam stvari u kući. Sjećao sam se, još uvijek i nakon dvanaest godina, plavog čilima izrađenog u Kuli koji je ležao na podu, bakrenog vrča, poslužavnika za kafu, bakrača i fildžana koji su preko Portugalije, stigli čak iz Kine na šta je moja pokojna tetka bila veoma ponosna. Te stvari, kao i stalak za knjige sa rubovima ukrašenim sedefom, polica za turbane na zidu i jastuk od crvene kadife, čije mekoće sam se sjetio dotaknuvši ga, prenesene iz kuće na Aksaraju, gdje smo Šekura i ja proveli svoje djetinjstvo, još uvijek su nosile nešto od sjaja mojih sretnih iluminatorskih dana u toj kući. Sreća i iluminacije. Želio bih da dragi čitaoci koji poklanjaju pažnju mojoj pripovijesti i mojoj muci, upamte ove dvije riječi kao ishodišta mog svijeta. Ovdje sam nekad bio veoma sretan, među knjigama, perima i crtežima. Zaljubio sam se i bio prognan iz ovog raja. Tokom godina provedenih u ljubavnom izgnanstvu, mnogo sam razmišljao o tome koliko sam dužan Šekuri i mojoj
1 'ubavi prema njoj, jer me je još u mladosti naučila da optimistički gledam na život i svijet. Bio sam naivan, dijete, i nisam sum-;a0 da će mi ljubav biti uzvraćena, pa sam radosno prihvatao svijet, doživljavajući ga kao dobro mjesto. Sa takvim stavom, eto, prihvatio sam i zavolio knjige koje mi je tetak tada davao da čitam, podučavanja u medresi, iluminacije i slikanje. Ipak, koliko taj dio veselog i blistavog obrazovanja dugujem ljubavi prema Šekuri, toliko odbacivanju moje ljubavi dugujem svoje mračne spoznaje koje su to razdoblje zasjenile: želja da nestanem s plamenom koji gori na ognjištu u ledenim noćima po sobama hanova, snoviđenje kako sa ženom koja leži pored mene padam u pusti bezdan, pomisao da ne vrijedim ni pet para, da sam niko i ništa - sve to mi je Šekura ostavila u amanet.
„Jesi li znao", upitao me je tetak kasnije, „da poslije smrti naše duše mogu sresti duše onih koji u svojim krevetima, na ovom svijetu spokojno spavaju?"
„Nisam znao."
„Nakon smrti čeka nas dugo putovanje i zato se ne bojim umrijeti. Plašim se jedino da umrem prije nego što završim knjigu za sultana."
Dok je jedna strana mog mozga vjerovala da sam snažniji, razumniji i pouzdaniji od tetka, drugi dio bio je zaokupljen raz-mišljanjem o preplaćenom kaftanu, kojeg sam kupio dolazeći kod ovog čovjeka što prije dvanaest godina nije dozvolio da se oženim njegovom kćerkom, o srebrnom amu i ukrašenom sedlu na konju kojega ću izvesti iz štale i uzjahati kada siđem niz ste-penice.
Obećao sam da ću mu javiti sve što saznam od iluminatora. Poljubio sam ga u ruku, sišao niz stepenice i izašao. Osjećajući hladnoću snijega na sebi, sjetio sam se da nisam ni dijete ni starac: radosno sam osjećao svijet na svojoj koži. Dok sam zatvarao vrata štale, dunuo je vjetar. Dok sam kamenom popločanom stazom vodio konja u avliju, i konj i ja smo zadrhtali. Njegove sna-žne noge prošarane žilama, njegov nemir, neobuzdanost osjećao sam kao i svoje. Izašli smo na ulicu i, kad sam se spremao da skočim, zajašem konja i nestanem u uskim sokacima kao junak iz Priče, preda mnom se pojavi jedna krupna žena noseći zavežljaj u rukama. Ne znam odakle se pojavila ta Jevrejka u ružičastoj odjeći, velika i široka kao ormar, ali pokretna i živahna, čak i ko-ketna.
„Junače, momče, vidim da si zgodan kao što se i priča", reče. „Jesi li oženjen? Ili si još uvijek momak? Hoćeš li za svoju tajnu draganu kupiti svilenu maramu od Ester, najpoznatije istan- bulske ulične prodavačice?"
„Ne."
,,A crveni pojas od atlasa?" „Neću."
„Nemoj ti meni, neću pa neću! Zar takav junak kao ti nema vjerenicu, tajnu ljubav? Ko zna koliko uplakanih djevojaka sanja o tebi?"
U trenutku njeno tijelo se izvi poput gipkog tijela akrobate i začuđujuće graciozno privi se uz mene. Istog trenutka, kao ma-đioničar, stvori u rukama neko pismo. Zgrabih ga hitro kao da sam godinama vježbao baš za ovaj trenutak i stavih ga za pojas. Bilo je to veliko pismo, ispod pojasa na svojoj ledenoj koži u predjelu između struka i pupka osjećao sam ga kao žeravicu.
„Uzjaši konja i kreni polagano", reče ulična prodavačica Ester. „Idi uz ovaj zid u sokak, skreni desno i produži mirno, ali čim dođeš do nara, okreni se i pogledaj kuću iz koje si izašao, u prozor preko puta."
Produžila je svojim putem i začas nestala. Uzjahao sam konja nespretno, kao početnik. Srce je udaralo, obuzeo me nemir, ruke nisu znale kako da drže uzde, ali kada su noge čvrsto obuhvatile konja, zavladaše zdrav razum i vještina, i nas dvojica, za-jedničkim snagama krenusmo lagano kao što je rekla Ester i od-jahasmo u uski sokak s desne strane!
Pomislio sam da možda i jesam privlačan, da me iza svakog prozorskog kapka i rešetke tajno posmatra neka žena iz mahale. Osjećao sam kao da će me opet obuzeti onaj isti plamen. Da li to želim? Da li me hvata ista ona bolest od koje sam tolike godine bolovao? Odjednom, proviri sunce i na trenutak me zbuni.
Gdje li je drvo nara? Da li je to ovo zakržljalo, otužno drvo? Jeste! Lagano sam se okrenuo u stranu: prozor se nalazio tačno ispred mene, ali tamo nije bio niko. Ester, vještica, slagala me je!
Dok sam razmišljao, odjednom se otvoriše prozorski kapci okovani ledom i u tom okviru prozora, koji je poslije dvanaest godina zasijao suncem obasjan, ugledam svoju ljubljenu, njeno lijepo lice među granama posutim snijegom. Da li je moja crno-oka ljubav gledala mene ili neki drugi život negdje iza mene? Nisam dobro vidio da li je bila tužna ili nasmijana, ili se možda tužno osmjehivala. Konju moj glupavi, ne prati ritam mog srca, uspori! Ipak, odlučno sam se okrenuo u sedlu i čežnjivo gledao u nju sve dok njeno tajanstveno, prefmjeno i nježno lice nije iščezlo iza bijelih grana. Kada sam pročitao pismo, u kojem sam pronašao crtež, shvatio sam koliko smo ona i ja podsjećali na jednu hiljadu puta oslikanu priču. Naš susret ličio je na Husrevov dolazak pod prozor voljene Širin, samo je između nas stajalo tužno drvo nara. Osjetio sam ponovo plamen ljubavi i to onakav kakav je prikazan u knjigama koje volimo i kojima se divimo.

8.
ZOVEM SE ESTER

Znam, zanima vas šta piše u pismu koje sam dala Crnom. I mene je zanimalo i saznala sam. Ako želite, vratite se na početak priče kao da unazad listate stranice, poslušajte priču o onome što se dogodilo prije nego što sam mu dala pismo.
Predveče, moj muž Nesim i ja, dvoje staraca, sjedimo kraj peći u našoj kući u jevrejskoj mahali na ulazu u Zlatni rog i, starački uzdišući, pokušavamo da se ugrijemo bacajući drva na vatru. Ne obraćajte vi pažnju na to što ja sebe nazivam starom. Kada svilene marame, rukavice, čaršave, šarene košulje s portugalskih lađa, pa još među njima i skupe i jeftine đinđuve, skrivene đerdane, prstenje i narukvice, kojima se žene obraduju, strpam u zavežljaj i
prebacim preko ruku, obiđem Istanbul uzduž i popri-jeko, zavirim u svaki sokak. Nema pisma, ni priče koju nisam prenijela od vrata do vrata, polovinu istanbulskih djevojaka ja sam udala, ali ne pričam vam to hvale radi. Nego, kao što rekoh, sjedili smo predveče, kad začusmo 'kuc-kuc'. Neko je bio na vratima i ja odem, otvorim, kad ono, blentava sluškinja Hajrija. U ruci joj pismo. Drhteći od zime, ili od uzbuđenja, ne znam, ispriča ona meni šta to traži moja Šekura.
Prvo pomislih da pismo treba odnijeti Hasanu, pa sam se začudila. Lijepa Šekura, znate, ima muža koji se nikad nije vratio iz rata - ako mene pitate nesretnik je davno negdje završio. Taj ratnik koji se nikad neće vratiti, ima jednog mahnitog brata po imenu Hasan. Ali, shvatim ja da Šekurino pismo nije namijenjeno Hasanu, već nekom drugom. Poludjela je Ester od radoznalosti šta piše u pismu. Na kraju sam saznala.
Vi i ja se ne poznajemo najbolje. Iskreno, odjednom sam osjetila neki stid. Neću reći kako sam pročitala pismo. Možda prezirete moju znatiželju, ali vi kao niste radoznali poput berbe- rina iz brijačnice. Hajde da vam časkom ispričam šta sam čula dok su mi čitali pismo. Ovako je pisala slatka Šekura:
„Efendi Crni, dolaziš u moju kuću jer si blizak s mojim ocem. Ali, nemoj misliti da ćeš od mene dobiti bilo kakav znak. Mnogo se toga desilo otkako si otišao. Udala sam se i imam dva sina. Jedan je Orhan, kojega si vidio kada je maloprije bio kod vas. Četiri godine čekam muža i ni o čemu drugom ne razmišljam. Sa dvoje djece i starim ocem, možda sam pomalo usamljena, bespomoćna i nejaka, možda ponekad osjećam da mi treba snaga i zaštita muškarca, ali neka nikome ne padne na pamet da bi se mogao okoristiti mojom situacijom.
Zbog toga te molim da više ne dolaziš. Jedanput si povrijedio moju čast i tada sam se namučila da bih se opravdala pred ocem. U ovom pismu šaljem ti sliku koju si mi nacrtao i poslao dok si još bio zaluđen. Ne želim da gajiš lažne nade i da pogrešno protumačiš bilo šta. Pogrešno je vjerovati da se čovjek može zaljubiti gledajući sliku. Najbolje bi bilo da tvoja noga nikada ne kroči preko našeg praga."
Jadnica Šekura, nije ni muškarac, ni beg, ni paša pa da udari pečat na kraju pisma! Na dnu lista stajalo je samo prvo slovo njenog imena kao neka plašljiva ptičica.
Spomenula sam pečat. Vjerovatno se pitate kako otvaram i zatvaram zapečaćena pisma. Ona zapravo nisu zapečaćena. Moja draga Šekura sigurno je mislila da je Ester nepismena Jevrejka pa neće moći da ga pročita. Ja sama ne umijem pročitati vaša arapska slova, pa nađem nekoga ko umije. Ipak, vaše pismo mogu savršeno čitati. Jeste li zbunjeni?
Hajde, objasniću vam tako da i najgluplji mogu shvatiti.
Ono što jedno pismo ima u sebi ne kazuju samo slova. Pismo se čita kao i knjiga, miriše se, dodiruje, opipava. Zato pametni ljudi kažu - čitaj da vidimo šta kaže pismo, a glupi - čitaj šta piše u pismu! Vještina nije samo u tome da se pročitaju slova, već cijelo pismo. Hajde, slušajte šta je Šekura rekla.
Pismo šaljem tajno, ali po Ester, jer to je njen posao i navika, što znači da mi nije stalo da bude previše tajno.
Papir je ispresavijan više puta kao burek, što ističe tajnu koju nosi. Međutim, otvoreno je. A pored njega je i jedan veliki crtež. Izgleda kao da se zajednička tajna krije. Tako izgledaju pisma u kojima se poziva na ljubav, a ne odbija.
To potvrđuje i miris. Toliko je neodređen da onaj koji bude držao pismo u ruci neće znati je li ga namjerno ili slučajno namirisala (da li je to miris parfema ili njene ruke?), a opet dovoljno omamljujući za svakoga. Mislim da će isto djelovati i na Crnog.
Ja sam Ester koja ne zna čitati ni pisati, ali vidim po rukopisu graciozno treperenje slova kao na blagom povjetarcu, pero koje kaže: „Ah, žurim, pišem na brzinu, nepažljivo jer ovo pismo nije važno", a zapravo je potpuno suprotno. Rekavši „maloprije" dok je govorila o Orhanu, ističe da je pismo napisano upravo u tom trenutku, ali pažnja s kojom je pisano govori da je plan ranije smišljen.
Crtež uz pismo govori o tome kako se lijepa Širin, dok gleda sliku zgodnog Husreva, zaljubljuje, kao što govori priča koju znam čak i ja, Jevrejka Ester. Sve istanbulske djevojke i žene maštaju o velikoj ljubavi i obožavaju ovu priču, ali prvi put sam vidjela da neko šalje taj crtež u pismu.
Cesto se dogodi vama koji umijete čitati i pisati da vas neko nepismen moli da mu pročitate pismo koje je dobio. Pismo je toliko potresno, uzbuđujuće i uznemirujuće da vas vlasnica pisma, iako je obuzeta sramom što ste dio njene intime, sramežljivo moli da joj ga još jednom pročitate. I opet čitate. Na kraju je toliko puta pročitano da ga znate napamet. Zatim uzima pismo u ruke i pita vas: „Je li ovdje rekao ovo?" i „Piše li tu ono?" i gleda u slova koja pokazujete vrhom prsta, iako ne zna pročitati. Dok očiju punih suza gledaju šare slova koje prave riječi, ne umiju ih pročitati, a napamet ih znaju, ponekad se toliko rastužim i dođe mi da ih poljubim, a zaboravim da sama ne umijem da čitam i pišem.
A ima i takvih nesretnika, pazite da ne budete kao oni, koji, kad djevojka poželi da uzme pismo, da ga ponovo dotakne i po-gleda, iako ne zna gdje je koja riječ, kažu: „Nepismena si, šta hoćeš, šta ćeš ponovo gledati?" Neki neće da vrate pismo djevojci, kao da je njihovo i onda na mene dođe red da se svađam i vratim pismo. Eto, tako sam dobra ja, Ester i ako vas volim, pomoći ću vam.

9.
JA, ŠEKURA

Zašto sam bila na prozoru baš onda kada je Crni projahao na svom konju? Zašto sam u tom trenutku otvorila kapke na prozorima i dugo ga posmatrala kroz snijegom prekrivene grane nara? Ne znam tačno. Ja sam poslala Hajriju da pronađe Ester i znala sam, svakako, da će Crni proći ovuda. U međuvremenu, popela sam se u sobu koja je okrenuta prema stablu nara, sobu sa zidnim ormarom, da pogledam čaršave u sanducima. Kada sam svom snagom gurnula kapke, jer sam poželjela da otvorim prozor, sobu je obasjalo sunce. Zastavši, zaslijepljena suncem srela sam se oči u oči s Crnim. Bilo je predivno!
Odrastao je, sazreo, izgubio je onu mladalačku nespretnost i bio je lijep. „Gle, Šekura", srce reče, „Crni nije samo zgodan, po-gledaj ga u oči, njegovo srce je kao dječije, čisto i usamljeno. Udaj se za njega." No, ja sam već poslala pismo koje govori suprotno.
Još kao dvanaestogodišnjakinja znala sam da sam zrelija od njega iako je bio stariji od mene dvanaest godina. Umjesto da tada stane ispred mene uspravan kao pravi muškarac i kaže da će uraditi ovo ili ono, da će skočiti odande, popeti se onamo, on se skrivao iza knjiga i crteža kao da se srami. Poslije se i on zaljubio u mene. Nacrtao mi je jedan crtež i tako otkrio svoju ljubav. Oboje smo bili već odrasli. Kada sam napunila dvanaest godina, osjećala sam kako me Crni više ne može pogledati, kao da se plašio da ću u njegovim očima vidjeti ljubav. Na primjer, rekao bi: Hoćeš li mi dodati nož sa drškom od slonovače?", gledao bi nož i ne bi mogao da me pogleda u oči. Ako bih ga pitala, na primjer: „Voliš li šerbe od višanja?", ne bi potvrdio smiješkom ili izrazom lica kako i sami činimo punim ustima, nego bi glasno rekao:
„Da!" kao da govori gluvom čovjeku. Jer, od straha nije smio da pogleda moje lice. Tada sam bila veoma lijepa. Svi muškarci koji bi uspjeli da me vide, pa makar i izdaleka ili kroz zavjese, iza odškrinutih vrata ili iza sloja tkanine, zaljubili bi se u mene. Ovo vam govorim, ne da bih se hvalila, nego da biste razumjeli moju priču i podijelili moju tugu.
U poznatoj pripovijesti o Husrevu i Širin postoji trenutak koji je često bio predmet naših razgovora. Šapur, Husrevov prijatelj, želio je da se Husrev i Širin zavole. Jednoga dana kada je Širin sa svojim dvorjankama pošla u šetnju, Šapur kradom postavi Husrevovu sliku na granu drveta pod kojim su sjedile i odmarale se. Kada je ugledala sliku lijepog Husreva na drvetu u tom pre-lijepom vrtu, Širin se zaljubila. Bilo je mnogo pokušaja da se nacrta taj trenutak, ili, kako to iluminatori zovu, scena, u kojoj Širin zadivljeno i zbunjeno gleda
Husrevovu sliku koja visi sa grane. Crni je mnogo puta vidio taj crtež dok je radio s mojim ocem, a nekoliko puta ga je i sam nacrtao, gledajući pažljivo original i izrađujući vjernu kopiju. Kasnije, kada se zaljubio u mene, izradio je još jedan. No, umjesto Husreva i Širin nacrtao je sebe i mene, Crnog i Šekuru. Da ispod nije bilo napisano da smo to on i ja, samo ja bih znala da smo to mi, jer dešavalo se da ponekad u šali nacrta sebe i mene: ja u plavom, a on u crvenom. Ovog puta, kao da to nije dovoljno, ispod crteža Husreva i Širin napisao je naša imena. Kao neki prijestupnički dokaz crtež je ostavio tamo gdje ću moći da ga pronađem i pobjegao. Sjećam se daje posma-trao kako ga gledam i pratio kako ću reagovati.
Jako dobro sam znala da se ne bih mogla zaljubiti u njega kao Širin, pa sam se pravila da ne shvatam. Te Ijetnje večeri, kada se Crni vratio kući, pokušavali smo da se osvježimo sirupom od višanja rashlađenim ledom koji je stigao čak iz gore Uludag i ja sam rekla ocu da mi je Crni izjavio ljubav. Crni je tada tek završio medresu. Učiteljevao je po sirotinjskim mahalama i poku šavao da se približi veoma moćnom i uglednom Naim-paši, zbog želje moga oca. Moj otac mislio je da Crni mašta, lebdi. On se namučio da Crni ude u krug Naim-pašinih slugu i da se zaposli kao pisar, govoreći da se sam Crni ne trudi mnogo i da se ponaša nezrelo. Te večeri rekao je: „Siromašak je sebi postavio visok cilj." I ne obraćajući pažnju na majku, rekao:
„Pametniji je nego što smo mislili."
Tužna srca sjećam se svega što je moj otac učinio poslije toga, kako sam izbjegavala Crnog, kako je prestao posjećivati našu kuću, a zatim i cijelu četvrt, ali ne želim to da pominjem jer biste zamrzili i mene i mog oca. Vjerujte, drugog izlaza nije bilo. Jasno se vidjelo da je ljubav beznadežna, ko ne zna pravila uči se na sopstvenom iskustvu, i pametan čovjek jednostavno kaže: „Nismo bili jedno za drugo" ili „Tako je moralo biti." Moja majka je nekoliko puta molila: „Nemojte slomiti srce dječaku." Crni je tada imao dvadeset četiri godine, ali ga je majka još uvijek smatrala djetetom. Otac je izjavu Crnog smatrao drskim djelom i mo-guće je da je namjerno prečuo majčinu molbu.
Iako ga nismo potpuno zaboravili, kada se pročulo da je otišao iz Istanbula, više ga nije bilo u našim srcima. Pošto godinama nije bilo glasa o njemu, smatrala sam da njegov crtež, nacrtan u tajnosti, mogu zadržati i sačuvati kao uspomenu na djetinjstvo i kao znak prijateljstva. Da ga moj otac, a kasnije i moj muž, ne bi pronašli i nervirali se zbog ljubomore, naša imena, Crni i Šekura, napisana u dnu crteža prekrila sam tako da izgleda kao da je slučajno kanulo očevo hasanpaša mastilo te su od kapljica nastali cvjetovi. Ako neko želi da prigovori zato što sam mu se ukazala na prozoru, budući da sam mu danas vratila crtež, možda će se malo posramiti, ili bar malo zamisliti.
Nakon dvanaest godina opet sam bila pred njim. Neko vrijeme poslije toga ostala sam na prozoru obasjanom crvenilom večernjeg sunca i, dok mi nije bilo već prilično hladno, zadivljeno sam posmatrala kako je pod tom svjetlošću vrt bio obavijen biagocrvenkastom i narandžastom bojom. Nije bilo ni daška vjetra. Nisam brinula o tome da li će me pokraj otvorenog prozora vidjeti neki prolaznik, ili moj otac, ili da će se vratiti na konju i proći ispred. Mesrura, jedna od Ziver-pašinih kćeri, s kojima jed-nom nedjeljno, smijući se i šaleći, odlazim u hamam, ona koja se neprestano smije i u najneobičnijim trenucima smisli nešto naj- nevjerovatnije, jednom mi je rekla da ni sam čovjek nikada ne zna šta zapravo misli. Ja razmišljam ovako: ponekad nešto kažem i dok to izgovaram, shvatam da sam tako i mislila, ali čim to shvatim, već mislim suprotno.
Ražalostila sam se zbog toga što je, kao i moj muž, nestao bez traga i siroti efendi Prefmjeni. On je bio jedan od iluminatora koje je otac pozivao u kuću, a koje sam ja, otkriću tajnu, kradom posmatrala. Bio je najružniji i najsiromašniji duhom.
Zatvorila sam prozorske kapke, izašla iz sobe i sišla u kuhinju.
„Mama, Ševket nije poslušao", reče Orhan. „Dok je Crni izvodio konja iz štale, on je izašao iz kuhinje i gledao ga kroz otvor."
„Pa šta!" viknu Ševket, držeći u ruci havan. ,,I mama ga je gledala kroz rupu u ormanu."
„Hajrija", rekoh, „večeras im ispeci hljeb s marcipanom i šećerom na malo maslaca." Orhan je poskakivao od radosti, a Ševket nije progovarao.
Dok sam se penjala uz stepenice, prestigli su me vičući i dok su me obilazili, gurajući se i veselo podvriskujući, nasmijala sam se i rekla: „Polako, polako, vragolani jedni!" Obojicu sam lagano potapšala po leđima.
Baš je lijepo provoditi večeri kod kuće s djecom! Moj otac se zadubio u tišinu knjige. „Otišao je gost", rekoh. „Nadam se da vas nije zamorio."
„Ni najmanje", reče. „Bilo mi je lijepo. Pun je poštovanja Prema svom tetku, kao nekad."
„Dobro."
»Ali i oprezan i proračunat."
Rekao je, omalovažavajući ga, prije s namjerom da završi razgovor nego da vidi moju reakciju. U neko drugo vrijeme već bih mu oštro uzvratila. Ipak, ovog puta pomislila sam na tog čovjeka i vidjela ga kako još uvijek jaše na bijelom konju. I zadrhtala sam.
Kasnije, ne znam kako, nađoh se u sobi s plakarom u zagrljaju s Orhanom. I Ševket nam je prišao. Na trenutak su se malo gurkali. Kad sam pomislila da su započeli svađu, padosmo sve troje na sećiju. Mazila sam ih kao štenad, ljubila potiljak i kosu, grlila ih osjećajući njihovu težinu na svojim grudima.
„Uh", rekoh. „Kosa vam ne miriše. Sutra idete s Hajrijom u hamam."
„Ne želim u hamam s Hajrijom", reče Ševket. „Zar si već odrastao?"
„Majko, zašto si obukla tu lijepu ljubičastu košulju?", upitao je Ševket.
Otišla sam u susjednu sobu i skinula ljubičastu košulju. Obukla sam blijedozelenu koju stalno nosim. Bilo mi je hladno. Dok sam se presvlačila, naježila sam se, ali sam osjetila kako mi koža gori, a tijelo buja od života. Rumenilo na mojim obrazima sasvim se razmazalo dok sam se mazila s djecom i ja ga potpuno razmazah, pljunuvši u dlanove. Znate li da mi svi, moja bliža i dalja rodbina, žene iz hamama i svako ko me vidi kaže da izgledam kao šesnaestogodišnjakinja, a ne kao starija dvadesetčetvorogodišnja žena, majka dvoje dece?
Želim da im vjerujete, da im i vi povjerujete, je li vam jasno, inače vam neću više pričati. Nemojte da vam bude čudno što razgovaram s vama. Godinama sam posmatrala slike u očevim knjigama tragajući za ženama, ljepoticama. Ima ih prilično rijetko i uvijek stidljivo i smjerno gledaju preda se ili, u najboljem slučaju, gledaju se međusobno, kao da traže oprost. Nikada ne gledaju na svijet kao muškarci, ratnici i carevi ponosno uzdignuta čela. Ali, u jeftinim, na brzinu oslikanim knjigama, događa se da, zbog slikareve nepažnje, žene ne gledaju prema zemlji, niti u bilo šta na slici, na primjer pehar ili ljubljenog, već pravo čitaoca u oči. Uvijek sam se pitala ko je taj čitalac u kojeg gledaju.
Naježim se kad pomislim na knjige stare dva vijeka, čak iz famerlanovog doba, i tomova koje radoznali kauri plaćaju zlatom i odnose u svoje zemlje: možda će jednoga dana neko iz dajete zemlje slušati i ovu moju pripovijest. Zar to nije želja da se i dalje živi u knjizi, zar svi sultani i veziri ne plaćaju zlatom onima koji pišu knjige o njima ili posvećene njima? Kada osjetim tu želju u sebi i ja, kao i te prelijepe žene, koje jednim okom posma-traju život u knjizi a drugim svijet izvan nje, želim da razgovaram s vama koji me posmatrate iz nepoznatog mjesta u nepoznato vrijeme. Lijepa sam, pametna i dopada mi se što me posmatrate. Čak i ako ponešto slažem, činim to zato da ne steknete pogrešno
mišljenje o meni.
Primijetili ste, moj otac me jako voli. Prije mene imao je trojicu sinova, ali ih je Alah, jednog po jednog, pozvao sebi, a mene je poštedio. Moj otac me je uvijek čuvao i nisam se udala za čovjeka po njegovom izboru; pošla sam za jednog spahiju u kojeg sam se zagledala. Da se pitalo mog oca, čovjek kojem bi on dao moju ruku morao je biti najveći naučnik, znati umjetnost i ilu-minaciju, biti moćan, imati vlast i biti bogat kao Krez, a pošto takvog nema, trebalo je da sjedim u kući i čekam. O ljepoti mog muža nadaleko se čulo; poslala sam mu glas preko provodadžija i on me je presreo jednom prilikom na povratku iz hamama. Oči su
mu bile vatrene i ja sam se odmah zaljubila u njega. Bio je ljepotan, tamne kose, bijelog lica i zelenih očiju, imao je snažne ru-ke, ali je djelovao nevino i mirno kao dijete u snu. Činilo mi se da pomalo miriše na krv, vjerovatno zato što je svoju snagu trošio ubijajući ljude u ratovima i skupljajući ratni plijen, ali kod kuće je bio nježan i blag poput žene.
Moj otac ga nije želio prihvatiti jer ga je smatrao siromašnim ratnikom i pristao je na moju udaju tek kada sam mu zaprijetila samoubistvom, a on je jurio iz bitke u bitku dokazujući svoje junaštvo i tako stekao timar od deset hiljada akči na čemu su nam svi zavidjeli.
Nisam se brinula kada prije četiri godine nije došao kući iz Safavida sa svojom vojskom. S godinama postajao je sve vještiji, sam poduzimao podvige, donosio sve veći plijen, dobijao veći timar, obučavao više vojnika. Bivalo je i svjedoka koji su pričali kako se odvojio od pješačke vojske i krenuo u planine. U početku sam se nadala da će se svakog časa vratiti, ali nakon dvije godine postepeno sam se navikla na to da ga nema i, uvidjevši da je Istanbul pun žena čiji su muževi ratnici nestali, saživjela sam se sa svojim stanjem.
Sinovi i ja smo se noću grlili u krevetu jecajući. I lagala sam im da ne bi plakali kako je taj i taj rekao da postoji dokaz da će se otac vratiti prije proljeća, da bi kasnije te laži oni prenosili drugima, one bi išle od usta do usta i vratile se meni kao muštuluk, a ja bih povjerovala u njih. Živjeli smo na Čaršikapiji u iznajmljenoj kući s ocem mog muža, koji je bio porijeklom Abhaz, siromašan ali gospodin, i djeverom koji je takođe imao zelene oči. Nakon što mi je muž nestao, nastale su nevolje. Svekar, koji je napustio svoj posao - proizvodnju ogledala kada mu se stariji sin obogatio, ponovo je počeo raditi. Kako je više zarađivao na carinarnici, tako je Hasan, neoženjeni brat moga muža, počeo izigravati glavu kuće. Jedne zime, strahujući da neće skupiti novac za kiriju, brzo su robinju koja je obavljala kućne poslove odveli na sajam i prodali, a od mene su tražili da obavljam njene poslove, da kuham, perem rublje, čak i da odlazim u nabavku i na tržnicu. Nisam im se suprotstavila već sam šutke počela sve raditi. Ali, kada je Hasan ostao bez robinje koju je noću odvodio u svoju sobu i počeo navaljivati na moja vrata, nisam znala šta da radim.
Mogla sam se odmah vratiti u očevu kuću, ali po kadijinom mišljenju moj muž je bio još uvijek zakonski živ i ako ih razljutim, mogli bi na silu da vrate mene i moju djecu u kuću mog muža, i još mene i mog oca kazniti i poniziti. Iskreno, mogla sam se i predati Hasanu koji je bio čovjekoljubiv i razuman i više nego moj muž, a bio je veoma zaljubljen u mene. Ali, ako budem ne-promišljena, ne bih postala njegova žena, već, sačuvaj bože, njegova robinja. Jer, proglašenje smrti mog muža nije poželjno za njih; mogla bih tražiti svoj dio nasljedstva, ili ih napustiti i vratiti se s djecom ocu. Ako moj muž nije mrtav, po kadijinom mi-šljenju, ne mogu se udati za Hasana. Isto tako, pošto se ne bih mogla udati ni za koga drugog, ostala bih vezana za njihovu kuću i za taj brak, i činjenica da mi je muž nestao i ta beskrajna neizvjesnost njima je odgovarala. Jer, nemojte zaboraviti, ja sam
obavljala kućne poslove, kuhala i prala, a pored toga jedan od njih dvojice bio je zaljubljen u mene.
Najbolje rješenje za mog svekra i Hasana bilo je da se udam za Hasana, ali prije toga trebalo je pogoditi se sa svjedocima i ubijediti kadiju. I pošto bi najbliži srodnici mog muža, njegov otac i brat, pristali na to i ne bi bilo nikoga da im protivrječi, vje-rovatno bi kadija povjerovao svjedocima potplaćenim sa nekoliko akči da je moj muž mrtav. Najteže bi bilo ubijediti Hasana da neću napustiti kuću kao udovica, da neću tražiti nasljedstvo ni novac zbog braka s njim i, ono najvažnije, da ću svojom voljom poći za njega. Znala sam da je najbolji način da spavam sa Hasa-nom i uvjerim ga da ga volim, a ne da želim da ga se na taj način oslobodim. Da sam se potrudila, mogla sam se zaljubiti u Hasana. Od mog nestalog muža bio je mlađi osam godina i kad je moj muž bio kod kuće, bio mi je kao brat, što nas je zbližilo. Sviđala mi se njegova nenametljivot i strastvenost, uživanje kad se igrao s mojom djecom, čežnja s kojom me je gledao kao da sam čaša hladnog šerbeta od višnje, a on umire od žeđi. Ali znala sam da se moram jako potruditi da zavolim nekoga ko je od mene napravio pralju i ko mirne
duše gleda kako kao robinja i sluškinja ski-tam i kupujem po čaršiji i pijaci. U to vrijeme, kada sam odlazila u očevu kuću i dugo plakala gledajući lonce, kuhinjsko posuđe i šolje, a noću spavala zagrljena s dječacima, Hasan mi nije pružio priliku da ga zavolim. Bio je nepristojan jer nije mogao da povjeruje da bih se mogla zaljubiti u njega što bi omogućilo da se nas dvoje uzmemo.
Nije vjerovao u sebe. Dva-tri puta nasrnuo je na mene da me poljubi, miluje, govorio je da mi se muž nikad neće vratiti, prijetio da će me ubiti, plakao kao dijete, a ja sam na kraju shvatila da se neću moći udati za njega, jer njegova naglost i brzopletost nisu davale mogućnost da se probudi istinska i plemenita ljubav iz bajke.
Kada je jedne noći grunuo na vrata sobe u kojoj smo djeca i ja spavali, odmah sam ustala i, ne obazirući se na to da li ću uplašiti djecu, na sav glas sam povikala kako su kuću zaposjeli zli duhovi. Probudila sam svekra i svojim urlanjem i strahom od džina, razotkrila Hasana, njegovog sina, čija strast još nije bila nestala. U tim kricima i besmislicama o džinima razboriti starac je spoznao strašnu istinu - da mu je sin pijan i da nedolično nasrće na ženu njegovog drugog sina, majku dvoje djece. Kada sam rekla da neću spavati do jutra i da ću sjediti na vratima da sinove zaštitim od džina, šutio je. Ujutro kada sam im rekla da ću s djecom na duže vrijeme otići kod oca da brinem o bolesnom roditelju, prihvatio je poraz.
Vratila sam se u očevu kuću i ponijela sa sobom neke uspomene na bračni život, stvari koje mi je muž donosio s ratišta, a koje nije rasprodao: časovnik sa zvoncem za-plijenjen u Mađarskoj, bič izrađen od tetive najsnažnijeg arapskog konja, komplet za šah od slonovače napravljen u Tabrizu, koji su dječaci koristili kad bi se igrali rata, i srebrne svijećnjake koji su bili trofej iz bitke za Nahdživar, zbog kojih sam se često svađala da ih ne prodaju.
Napustila sam dom svog nestalog muža i, kao što sam očekivala, to je pretvorilo Hasanovu strasnu ljubav prema meni u beznadežan ali vrijedan plamen. Znao je da ga otac neće podržati, pa je, umjesto prijetnji, slao ljubavna pisma sa pticama, la-vovima suznih očiju i žalosnim gazelama u uglovima. Neću kriti od vas da sam skoro ponovo počela da iščitavam ta pisma koja, ako ih nije pisao i oslikavao neki njegov prijatelj, otkrivaju bogat svijet Hasanove mašte što nisam primijetila dok smo živjeli pod istim krovom. Zbog toga što je u posljednjim pismima tvrdio kako me neće tjerati da radim kao robinja jer sada više zarađuje, zbog načina na koji mi se obraćao s poštovanjem, šaljivo i nježno, zbog beskrajnih svađa i izvoljevanja moje djece, zbog očevih jadikovki, otvorila sam kapke mog prozora da bih uzdahnula.
Prije nego što je Hajrija postavila sto za večeru, napravila sam ocu mlaki napitak od najboljeg svježeg cvijeta urmi donesenih iz Arabije, dodala kašiku meda i malo limunovog soka, polagano ušla kod njega i dok je čitao Knjigu duše, kao duh nečujno stavila napitak pored njega onako kako on želi.
Žalosnim i slabašnim glasom upitao me je: „Pada li snijeg?" i ja sam tada shvatila da će to biti posljednji snijeg u njegovom ži-votu.

JA SAM DRVO


Ja sam usamljeno drvo. Plačem kad pada kiša. U ime Alaha poslušajte moju priču. Popijte kafu, otjerajte san, širom otvorite oči, pažljivo gledajte i pripovijedaću vam zašto sam tako usamljen.
Kažu da sam nacrtan na brzinu, na neobrađenom, grubom papiru, zato što iza medahovih leđa treba da stoji crtež stabla. Tačno je. Sada pokraj mene nema drugih tankih stabala, stepskih travki sa sedam listova, vijugavih mračnih stijena koje ponekad liče na šejtana ili čovjeka, usplahirenih oblaka u kineskom stilu. Samo zemlja, nebo, horizont i ja. Ali je moja priča mnogo zamršenija.
Nije važno da li ću, kao drvo, biti dio knjige. Nespokojan sam što ja, kao crtež drveta, nisam stranica bilo kakve knjige. Pada mi na pamet da bi se moglo desiti da, kad već nisam dio knjige, moj crtež bude okačen na zid pa da mi se klanjaju i obožavaju me, kao što to čine idolopoklonci i bezbožnici. U tajnosti se ponosim, da me ne čuju sljedbenici Erzurumi-hodže, a opet, jako se stidim i bojim.
3. Pravi razlog moje usamljenosti jeste taj što ne znam koje sam priče dio. Trebalo je da budem dio jedne, ali ispao sam iz
nje, kao list sa drveta. Ispričaću vam:
PRIČA O MOM ISPADANJU IZ MOJE PRIČE POPUT LISTA S DRVETA
Persijski šah Tahmasp, najljući neprijatelj Osmanlija i najveći ljubitelj iluminacije među svjetskim vladarima, prije četrdeset godina počeo je da se gubi i nije mu više bilo važno ono što je volio, a na prvom mjestu mu bijahu zabava, vino, muzika, poezija i slikarstvo. Kada je ostavio i kafu, mozak je stao; zbog nepovjerenja karakterističnog za namrgođene i mračne starce, da bi bio daleko od osmanlijske vojske, svoj prijesto je iz Tabriza, koji je u to vrijeme pripadao Persijancima, preselio u Gazvin. Još više je ostario i jednoga dana ga je zaposjeo džin. Doživio je nervni slom i zavjetovao se da će se zauvijek odreći vina, lijepih momaka i slikanja, što je dokaz da je, kada je izgubio ljubav prema kafi, uzvišeni šah izgubio i zdrav razum.
Tako su se čudotvorni knjigovesci, kaligrafi, iluminatori i minijaturisti, koji su dvadesetak godina u Tabrizu stvarali najveća svjetska čuda, raspršili kao ptice na sve strane svijeta.
Sultan Ibrahim Mirza, nećak i zet šaha Tahmaspa, doveo je najbolje majstore u Mašad, gdje je bio valija, smjestio ih u kaligrafsku radionicu i zapovijedio prepisivanje svih sedam mesnevija Heft evreng koje je napisao pjesnik Džami, najveći pjesnik timuridske epohe u Heratu. Kada je čuo za tu sjajnu knjigu, šah Tahmasp, ljubomoran na svog pametnog i lijepog nećaka kojeg je istovremeno i volio i zavidio mu i žalio što mu je dao svoju kćerku za ženu, protjera ga u nastupu gnjeva s mjesta valije u Mašadu i pošalje u grad Kain, a zatim, u novom naletu ljutnje, u još manji Sebzevar. I opet su se kaligrafi i iluminatori iz Mešheda razmilili po drugim gradovima i zemljama, po radionicama drugih sulta-na i prinčeva.
No, nekim čudom, veličanstvena knjiga sultana Ibrahima Mirze nije ostala nedovršena - imao je pravog odanog knjižničara. Taj čovjek je sjeo na konja i otišao u Širaz da nađe najboljeg pozlatara, odatle je dvije stranice odnio u Isfahan do kaligrafa koji piše najfinijim stilom zvanim nastalik, potom je preko planina stigao u Buharu i jednom velikom majstoru iluminacije koji radi na dvoru uzbečkog kana dao je da osmisli kompoziciju i nacrta likove; zatim je otišao do Herata gdje je poluslijepi stari kaligraf po sjećanju nacrtao vijugave travke i listove, a drugi je u stilu zvanom rika zlatnim slovima napisao tekst na ploči iznad vrata, i na- kon toga ponovo je otišao na jug u Kain kod sultana Ibrahima Mirze da mu pokaže stranicu koju je tokom šest mjeseci napola završio i dobio pohvalu za to.
Kada im je postalo jasno da, ako budu radili na taj način, knjiga nikada neće biti dovršena, unajmili su tatarske glasnike. Uz stranicu koju je trebalo ukrasiti, svakome su nosili i jedno pismo gdje je objašnjeno šta se od njih traži. Tako su glasonoše noseći stranice knjige prošli čitav Horasan, Uzbekistan i Transoksa-niju. Što su glasnici bili brži, i knjiga je brže napredovala. U nekom karavansaraju iz kojeg se čuje zavijanje vukova u snježnoj noći ponekad bi se sreli pedeset deveti i sto šezdeset drugi list, i kad bi u prijateljskom razgovoru shvatili da rade za istu knjigu, pokušavali bi da saznaju gdje se tačno u kojoj mesneviji nalaze, pogađajući redoslijed stranica koje bi donijeli iz svojih soba.
Na jednoj stranici te knjige, koja je, nažalost, kako sam čuo, završena, trebalo'je da budem i ja. Po nesreći, jednog zimskog dana drumski razbojnici presreli su tatarskog glasonošu koji je, noseći me, prolazio kroz stjenovite klance. Prvo su jadnog Tatarina pretukli, a zatim orobili, silovali i bezdušno ubili. Zbog toga ja ne znam sa koje stranice sam ispao. Želim da me pogledate i razmislite: je li trebalo da pravim sjenoviti hlad Medžnunu, koji je pre-rušen u
čobanina išao u posjetu Lejli u njenom šatoru? Ili je trebalo da utonem u noć kake bih prikazao tamu u duši beznade-žnog i nevjernog čovjeka? Volio bih da pratim sreću dvoje ljubavnika koji su se sakrili od cijelog svijeta, prešli preko sedam mora i pronašli mir na ostrvu punom voća i ptica! Ili da bacam sjenku na posljednje trenutke Aleksandra Velikog, koji danima krvari iz nosa zbog sunčanog udara na osvajačkom pohodu na Indiju? Ili je trebalo da budem simbol snage i godina oca koji svom sinu daje savjete o ljubavi i životu? Koju je priču trebalo da osmislim i uljepšam?
Jedan od razbojnika koji su ubili kurira, mene odnijeli i nosali po planinama i gradovima, povremeno je uviđao moju vrijednost, iskazivao svoju prefmjenost shvatajući da je gledanje slike drveta prijatnije od gledanja samog drveta, ali s obzirom na to da nije znao iz koje je priče drvo koje posmatra, ubrzo sam mu dosadio. Nosio me je od grada do grada, ali hajduk me nije, kako sam se plašio, pocijepao i bacio, već me je u nekom hanu prodao jednom finom čovjeku za vrč vina. Taj ubogi čovjek ponekad me je noću, uz svjetlost svijeća, dugo gledao i plakao. Kada je nesretnik umro, rasprodali su njegovu ostavštinu. Otkupio me je majstor medah i ja sam stigao čak do Istanbula. Sada sam sretan i čast mi je što se nalazim među vama, iluminatorima osmanlij-skog padišaha, čudesnih ruku, sokolovih očiju, čvrste volje, nježnih zglobova i osjećajne duše. Molim vas, tako vam Alaha, ne vjerujte onima koji govore da me je neki majstor iluminacije na brzinu nacrtao na grubom papiru da bih visio na zidu.
Kakvih sve besramnih laži, kleveta i podvaljivanja ima, poslušajte sad! Sinoć je, sjetite se, moj majstor medah ovdje na zid objesio crtež nekakvog psa, prepričavao je avanture nevaspitane životinje i istovremeno pričao o događajima jednog Husret-ho-dže iz Erzuruma! E, sad oni koji se priklanjaju Husret-hodži nisu dobro razumjeli: mi smo, tobože, govorili protiv njega. Zar bismo mogli kazati da je preuzvišeni efendi vaiz tikva bez korijena? Bože sačuvaj! Zar bismo tako nešto mogli uopšte i po-misliti?! Kakvo spletkarenje, kakvo izmišljanje! S obzirom na to da se ime Husret iz Erzuruma lako pobrka sa imenom Nusret iz Erzuruma, ispričaću vam priču o drvetu i Nedret-hodži Zrikavom.
Dakle, Nedret-hodža Zrikavi iz Sivasa, pored toga što je proklinjao ljubav prema lijepim mladićima i iluminaciji, pričao je kako je i kafa šejtanska rabota i da će oni koji je piju završiti u džehenemu. E, moj Sivaslijo, zaboravi li kako se ova moja najveća grana savila? Ispričaću vam, ali zakunite se da nećete reći nikome, da vas Alah sačuva od kleveta. Jednog jutra, vidim ja, ogroman čovjek, mašala, visok kao minaret, ruku poput lavljih šapa, kao div, zajedno sa gore pomenutim popeo se na moju granu i tu skriveni mojim bujnim lišćem, rade, da prostite, one stvari. Div, za kojeg sam kasnije shvatio da je šejtan, uhvatio onog našeg, strasno ga ljubeći i šapućući: „Kafa je haram, kafa je grijeh..." Prema tome, onaj koji vjeruje u štetnost kafe ne vjeruje za-povijedima naše vjere već šejtanu.
Na kraju, ispričaću vam nešto i o franačkim slikarima; ako ima onih kojima služe kao uzor, neka im to bude nauk. Ti franački slikari slikaju lica kraljeva, sveštenika, plemića i žena, tako da prema slici možeš tu osobu na ulici prepoznati. Njihove žene ionako slobodno šetaju ulicom, pa sad zamislite čega tu još može biti. Kao da im ni to nije dovoljno, otišli su još dalje. Ne mislim u podvođenju nego u slikarstvu.
Šetali jednom tako nekom franačkom livadom veliki franački slikar i neki drugi veliki umjetnik te razgovarali o umijeću i umjetnosti. Tokom šetnje pred njima se pojavi šuma. Onaj vještiji u slikarstvu, reče onom drugom: „Slikanje novim stilom zah-tijeva veliki talenat. Kad nacrtaš neko drvo u ovoj šumi, svako ko
leda sliku, ako poželi, može doći ovamo i prepoznati ga među ostalima na osnovu te slike." Alahu sam zahvalan ja, ubogo drvo pred vama, što me nisu nacrtali s takvim naumom. Ne zbog toga što se plašim da bi me, nacrtanog na taj način, istanbulski psi zapišavali misleći da sam pravo drvo, nego zato što ne želim da budem pravo drvo, nego ono što drvo predstavlja.

11.
ZOVEM SE CRNI

Snijeg je kasno počeo da pada i sipao je do jutra. Cijelu noć, uvijek iznova, iščitavao sam Šekurino pismo. Hodao sam nervozno tamo-amo po praznoj sobi u pustoj kući, prilazio svijećnjaku i pomoću titrave slabašne svjetlosti svijeće, posmatrao razdražljivo treperenje ljutitih slova moje ljubljene, kako sve pokušava ne bi li me prevarila, i njihovo preplitanje zdesna nalijevo. Na trenutak pred očima bi mi se ukazao prozorski kapak koji je iznenada otvorila moja ljubljena, i na njemu njezino lijepo lice i tužni smiješak. Ugledavši njeno lice, zaboravio sam sva ona lica kojih sam se u posljednjih šest-sedam godina prisjećao, misleći da su ona lica sa usnama boje višnje koja su postajala sve šira, zapravo Šekura.
Tokom noći sanjario sam o braku. Sanjajući, nisam sumnjao u svoju ljubav niti u to da mi je uzvraćena. Vjenčali smo se sretni, ali ta sreća je počela da se rasplinjuje u nekakvoj kući sa stepenicama; nisam uspijevao da pronađem dobar posao, svađao sam se sa ženom, a ona se nije osvrtala na moje riječi.
Shvatio sam da su te mračne misli iz poglavlja o lošim stranama braka iz Gazalijevog djela Oživljavanje vjerskih nauka, koje sam čitao noćima, kao usamljeni neženja, u Arabiji i sjetio sam se da se o dobrim stranama bračnog života mnogo više govori. Iako sam uporno tjerao sebe da se sjetim svih dobrih strana braka, koje sam toliko puta čitao, sjetio sam se samo dvije. Kada se muškarac oženi, neko mu kuću dovodi u red, ali u kući sa stepenicama nije bilo nikakvog reda. Drugo, brakom se izbjegava samozadovoljavanje, zbog kojeg sam osjećao grizu savjesti, kao i od skitanja po mračnim sokacima za svodnicima u potrazi za kurvama, zbog čega me je još više pekla savjest.
Pomisao na oslobađanje u kasnoj noći opet me je navela na masturbaciju. Kako bih tijelo i mozak što prije oslobodio te želje, kao i obično povukao sam se u jedan ugao sobe, ali shvatih da ne mogu masturbirati. Poslije dvanaest godina opet sam bio zaljubljen!
Taj očigledni dokaz ispunio me je uzbuđenjem i strahom zbog čega sam usplahireno šetao po sobi kao plamen svijeće. Ako je Šekura planirala da se pojavi na prozoru, čemu onda ovo pismo kojim je slala suprotne poruke? Zašto me je otac zvao ako me njegova kći toliko ne želi? Da li se oni, otac i kći, poigravaju sa mnom? Tumarao sam po sobi osjećajući da vrata, zid i pod pucketaju, zamuckujući kao i ja, i pokušavaju da daju neki škr-gutavi odgovor na svako moje pitanje.
Pogledao sam crtež koji sam izradio prije mnogo godina, crtež koji prikazuje kako se Širin zaljubljuje u Husreva ugledavši njegovu sliku obješenu na granu jednog drveta. Nacrtao sam ga nadahnut istim motivom iz neke osrednje knjige koja je pristigla tetku iz Tabriza. Gledanje crteža nije u meni probudilo stid kao svaki put ranije, kad bih ga se sjetio (zato što su i crtež i moja iz-java ljubavi bili jednostavni), niti mi je vratio sretne uspomene iz mladosti. Pred svitanje razum je nadvladao i shvatio sam da je vraćanje crteža Šekurin sjajan potez u partiji ljubavnog šaha koji je igrala sa mnom. Sjeo sam i pod svjetlošću svijeće napisao od-govor.
Kad sam malo odspavao, stavio sam pismo u njedra, izašao na ulicu i dugo hodao. Snijeg je uske istanbulske sokake proširio i rasteretio gradsku gužvu. Sve je bilo tiše i mirnije kao u mom djetinjstvu. Kao što mi se u snježnim zimskim danima mog dje-tinjstva pričinjavalo, pomislih i sada kako su vrane opkolile krovove, kupole i vrtove Istanbula. Hodao sam, osluškujući škripanje svojih koraka po snijegu i gledajući paru koja je izlazila iz usta, osjećao sam kako u meni raste uzbuđenje pri pomisli da će i u dvorskoj kaligrafskoj radionici, u koju je Tetak tražio da odem, vladati tišina kao i na ulicama. Ne zalazeći u jevrejsku mahalu, po nekom dječaku obavijestio sam Ester, koja će odnijeti moje pismo Šekuri, gdje ćemo se naći prije podnevnog namaza.
Rano sam stigao do kaligrafske radionice iza Aja Sofije. U spoljašnjem izgledu te zgrade, u kojoj sam u djetinjstvu jedno vrijeme bio šegrt i, zahvaljujući Tetkovom zauzimanju, često je posjećivao, ništa se nije promijenilo osim ledenica koje su visile sa strehe.
Mladi zgodni šegrt proveo me je između starih knjigovezaca omamljenih mirisom smole i ljepila, još od mladosti pogrbljenih iluminatora, mladića koji su na koljenima miješali boje u činijama, ne gledajući ih, pogleda zakovanog za plamen peći. Jedan starac u uglu pažljivo je bojio nojevo jaje na krilu, drugi je veselo oslikavao jednu ladicu, a mladi šegrt ih je obojicu gledao s po-štovanjem. Kroz odškrinuta vrata ugledao sam učenike koji su prekoreni, kako crvenih lica gledaju knjige pred sobom pokuša-vajući shvatiti gdje su pogriješili. U drugoj ćeliji utučeni, tužni šegrt, zaboravljajući boje, papire i crtanje, posmatrao je ulicu ko-jom sam maloprije prošao. Iluminatori koji su pravili reprodukcije, pripremali kalupe i boje, oštrih pera odmjeravali su mene, stranca, ispod oka.
Popeli smo se zaleđenim stepenicama. Išli smo trijemom koji je okruživao drugi sprat radionice sa sve četiri strane. Dolje, u dvorištu prekrivenom snijegom, dvojica mlađahnih učenika, drhteći od zime iako ogrnuti prekrivačima od oštre vune, čekali su nešto, moguće i kaznu. Sjetio sam se batina što su ih dobijali mladi učenici zbog lijenosti ili uzaludnog rasipanja skupih boja, kao i šibanja dok im noge ne prokrvare.
Ušli smo u toplu sobu. Ugledao sam iluminatore koji su sjedili na koljenima, udobno smješteni, i nisu izgledali kao majstori kakve sam zamišljao; bili su mladi, tek što su završili šegrtova-nje. S obzirom na to da su veliki majstori kojima je majstor Osman nadjenuo nadimke radili kod svojih kuća, ova prostorija ličila mi je na poveliku sobu nekog karavanseraja zagubljenog među visokim planinama, a nikako na umjetničku radionicu našeg moćnog, bogatog vladara.
Majstor Osman sjedio je sa strane za stolićem. Ugledao sam ga prvi put poslije petnaest godina, ličio je više na sjenku, nego na avet. Veliki majstor koji mi se, kao sam Behzad, čudesno ukazivao, budeći osjećaj, kada bih maštao o iluminaciji i crtanju na svojim putovanjima, obasjan snježnobijelom svjetlošću koja je ulazila kroz prozor od strane Aja Sofije, u svojoj bijeloj odjeći, iz-gledao je kao da se odavno stopio sa avetima onoga svijeta. Poljubio sam njegovu ruku prekrivenu staračkim pjegama i podsjetio ga ko sam. Rekao sam mu da me je moj tetak još kao dijete doveo tu, ali zavolivši pisarski posao, napustio sam radionicu, otišao na putovanje po Istoku, radeći kao pisar i sekretar kod paša i defter-dara, da sam preko Serhat-paše i drugih velikaša upoznao kaligra-fe i iluminatore u Tabrizu, naručivao izradu knjiga, boravio u Bagdadu, Alepu, Vanu i Tbilisiju i preživio mnoge ratove.
„Ah, Tbilisi!", reče veliki majstor, gledajući svjetlost koja je dopirala iz snježnog dvorišta i probijala se kroz voštano platno na prozoru. „Da li i tamo sada pada snijeg?"
Djelovao je kao stari persijski majstori, koji su, usavršavajući se neprestano u svojoj umjetnosti, izgubili vid i poslije toliko godina živjeli život i sveca i slaboumnika, dok se o njima tkaju beskrajne legende; ipak, po njegovim oštroumnim pogledima shvatio sam da Tetka jako prezire, a ja sam mu sumnjiv. Bez obzira na to ispričao sam mu kako u arapskim pustinjama snijeg pada ne samo na Aja Sofiju kao ovdje, već i na uspomene. Ispričao sam mu kako žene koje peru veš, kada snijeg pada na tvrđavu u Tbilisiju, pjevaju pjesme obojene cvjetnim bojama, a djeca pod jastucima čuvaju sladoled za ljeto.
„Pripovijedaj mi", reče, „šta crtaju i ukrašavaju iluminatori u zemljama u koje si odlazio." Mladi iluminator zanesenog pogleda, koji je u uglu, iscrtava-jući stranice lenjirom, već utonuo u maštanje, podigao je pogled sa svog stalka i, kao i ostali, kao da kaže: „Ispričaj nam sada pravu priču!" Ti ljudi uglavnom nisu znali ko je bakalin u njihovoj mahali, zašto je komšija u zavadi sa piljarom, koliko staje oka hljeba, ali nisam sumnjao da su bili dobro obaviješteni o tome ko i kakve iluminacije izrađuje u Tabrizu, Gazvinu, Širazu i Bagdadu i koliko koji sultan, šah, padišah ili princ plaća za knjigu, kao
i da su se dosta naslušali najnovijih glasina i priča koje se brzo oput kuge šire u ovim krugovima. Ispričao sam im. Jer došao sam sa Istoka, iz Persije, gdje se vode ratovi, prinčevi se bore za prijesto, pale i pustoše gradove, gdje se svakodnevno pregovara o ratu i miru, ali gdje se vijekovima pišu najbolji stihovi i izrađuju najbolje iluminacije.
„Čuli ste već, Šah Tahmasp, koji je sjedio na prijestolju pedeset dvije godine, posljednjih godina života izgubio je volju za knji-ge, iluminacije i crtanje, okrenuo leđa pjesnicima, iluminatorima i kaligrafima, predao se molitvi i kad je umro, naslijedio ga je sin Ismail", počeo sam priču. „Nasljednik, kojeg je otac dvadeset godina držao zatočenog, znajući da mu je narav loša i da je svadljiv, riješio se svoje braće naredivši da neke pobiju, a neke oslijepe. No, njegovi protivnici ubiše ga opijumom i otrovom, i na prijestolje dovedoše njegovog maloumnog brata Muhameda Hudabendu. Za vrijeme njegove vladavine, izbijale su pobune prinčeva, braće, valija i Uzbeka koji su toliko ratovali, međusobno i sa Serhat-pa-šom, da je Persija postala prah i pepeo, pretvorivši se u haos. Po-luslijep i maloumni šah, ostavši bez novca nije mogao naručivati ni prepisivanje ni ukrašavanje knjiga. Tako su svi umjetnici Ga- zvina i Herata, majstori i šegrti, stari učitelji i učenici koji su stvarali čudesa u iluminatorskoj radionici šaha Tahmaspa, ilustratori pod čijim perima su konji galopirali, a leptiri letjeli, čarobnjaci boja, majstori knjigovesci i kaligrafi, svi su ostali bez posla, novca i krova nad glavom. Neki su se odselili na sjever među Šejbane, neki izbjegli u Indiju, a neki dođoše u Istanbul. Neki su započeli druge poslove upropastivši i sebe i svoju čast. Pojedini su stupili u službu kod sitnih prinčeva i valija, koji su jedni prema drugima neprijateljski raspoloženi, i izrađuju male knjige veličine dlana sa svega nekoliko ilustrovanih listova. Te jeftine knjige, na brzinu napisane i namijenjene ukusu običnih vojnika, nevaspitanih paša i razmaženih prinčeva, rasprostrle su se svuda." „Za koliko ih prodaju?", upita majstor Osman. „Priča se da je veliki Sadiki ilustrovao Čudesa božjih stvorenja uzbečkom spahiji za svega četrdeset zlatnika. U čadoru nekog paše, neukog i prostog čovjeka, koji se vraćao u Erzurum sa rat-nog pohoda na Istok, vidio sam zbirku nepristojnih slika, među
kojima je bilo i radova majstora Sijavuša. Pojedini majstori ostadoše odani svom zanatu izrađujući crteže koji nisu dio neke knji-ge ili priče. Posmatrajući tu jednu jedinu sliku, ne razmišljaš o tome iz koje priče je ta scena, već je gledaš zbog nje same, radi uživanja: na primjer, diviš se kako je neki konj vjerodostojno nacrtan na njoj i za to daješ novac slikaru. Najviše se traže prizori ratovanja i sramni prizori. Prikaz rata sa mnogo ljudi spustio se na tri stotine akči, a naručilaca kao da i nema. Da bi crtež bio jef-tiniji i da bi pronašao kupca, neki ne nanose čak ni boju, crtaju crno-bijelo na neobrađenom, grubom papiru."
„Imao sam jednog sretnog i nadarenog pozlatara", reče majstor Osman. „Svoj posao je radio nekako prefmjeno pa smo ga prozvali efendi Prefinjeni. Ali, ostavio nas je i otišao. Ima šest dana kako ga nigdje nema. Kao da je u crnu zemlju propao."
„Zar čovjek može poželjeti da ostavi ovu radionicu, ovaj sretni dom?", upitah.
„Četvorica mojih mladih majstora koje podučavam od šegrtovanja, Leptir, Maslina, Roda i Prefinjeni, po padišahovoj zapovijesti sada rade kod svojih kuća", reče majstor Osman.
Vjerovatno zato da bi iluminatori u miru radili na Sumarni kojom se bavila cijela radionica. Ipak, padišah nije tražio da se napravi poseban kutak u dvorištu carske palate za majstore iluminacije kako bi oslikavali jednu posebnu knjigu, nego je zapo-vijedio da rade po kućama. Sjetio sam se da je to naređenje moglo biti izdato zbog Tetkove knjige i ušutio sam. Koliku aluziju je napravio majstor Osman tim posljednjim riječima?
„Nuri efendija", obrati se pogrbljenom, blijedom iluminato-ru, „pokaži gospodinu Crnom kako stoje stvari!"
„Pokazati kako stoje stvari" predstavljalo je ceremoniju koja je svaka dva mjeseca priređivana kada je padišah dolazio u obilazak da vidi šta se događa u radionici. Padišah, koji je dolazio u pratnji carskog rizničara Hazima, dvorskog hroničara Lokmana i glavnog majstora Osmana, slušao bi izvještaj o svim radovima u radionici i tako saznao ko radi na oslikavanju koje
knjige, ko je uradio koju pozlatu, ko je obojio koju sliku, šta rade oni koji prave boje, crtači linija i iluminatori, odnosno šta rade svi ti veliki majstori zlatnih ruku.
Rastužio sam se zato što je urađena imitacija cijele te napuštene ceremonije koju više nisu priređivali jer je dvorski hroničar Lokman, pisac većine knjiga toliko oslabio da nije više mogao izlaziti iz kuće, majstor Osman nestao je u magli ozlojeđenosti i srdžbe, a četvorica majstora Leptir, Maslina, Roda i Prefinjeni radili su kod kuće; konačno ni padišah više nije gledao na radioni-cu sa dječijom ushićenošću. Nuri efendija je ostario uzalud jer nije proživio život, i nije uspio da postane majstor zanata, ali nije se uzalud iskrivio i pogrbio jer je uvijek detaljno pratio sve što se događa u radionici i znao ko šta radi. Tako sam prvi put u životu posmatrao legendarne stranice Sumarne koja je opisivala slavlje povodom obrezivanja malih prinčeva, sinova našeg padišaha. Čak u Persiji čuo sam priče o toj svečanosti od pedeset i dva dana u čemu je učestvovao cijeli Istanbul, ljudi svih zanimanja i iz svih esnafa, a za knjigu koja to slavlje opisuje, čuo sam još dok se radila.
Na prvom crtežu koji su stavili pred mene, naš padišah, zaštitnik svijeta, udobno smješten na balkonu palate pokojnog Ibrahim-paše, blagonaklono je pratio slavlje na Atmegdanu.
Njegovo lice bilo je nacrtano stručno i s poštovanjem, iako ne toliko precizno da bi se moglo razlikovati od ostalih. Na desnoj strani crteža koji je zauzimao dvije stranice, u lijevom dijelu smjestio se padišah, a na prozorima i pod lukovima stajali su veziri, paše i persijski, tatarski, franački i mletački izaslanici. S obzirom na to da oni nisu bili vladari, njihove oči, nacrtane nepažljivo, nisu gledale ni u šta određeno, nego u sva zbivanja na trgu. Kasnije sam primijetio da se i na drugim slikama ponavlja isti raspored likova i kompozicija, dok su zidne dekoracije, stabla i keramički cri-jepovi bili drugačije iscrtani i obojeni. Kada kaligrafi ispisu tekst, slikari završe ilustracije i knjiga bude uvezana, čitalac koji bude listao Sumarnu na svakoj stranici treba da vidi padišaha koji, okružen mnoštvom podanika, uvijek u istom položaju posmatra trg gdje se odvijaju uvijek drugačiji događaji, obojeni svaki put drugačijim bojama.
Na crtežu sam vidio one koji se otimaju za stotine činija s pilavom na Atmegdanu i one uplašene živim zečevima i pticama koji su izlazili iz pečenog vola. Vidio sam kazandžije koji su se esnafski vozili na kolima s točkovima ispred sultana i na nakovnju postavljenom na golim prsima jednog od njih čekićima kovali bakar, a da ga nisu povrijedili. Vidio sam staklare koji su, vozeći se kolima pred sultanom, na staklu crtali karanfile i čemprese, poslastičare koji recituju slatke pjesme dok vode kamile natovarene šećernim papagajima u kavezima i vrećama punim šećera, i stare bravare koji su na kolima izložili brave s kukama, sa zasunima i zupčanicima, kako jadikuju zbog nedaća novih vremena i novih kapija. Leptir, Roda i Maslina radili su na prikazu mađioničara: jedan je žonglirao dugačkim štapom na kojem se jaja kotrljaju, a drugi je udarao u daire. Vidio sam prizor kada je Ki-lič Ali-paša natjerao u pomorskim bitkama zarobljene nevjernike da prave kaursku planinu od blata, sve natovario na kola, zapalio barut ispred sultana i prikazao kako je domovinu nevjernika natjerao da bolno jeca. Vidio sam golobrade kasape odjevene u boje ruže i patlidžana s mesarskim satarama u rukama kako se smješkaju oderanim ružičastim ovcama obješenim na kuke. Gledaoci su aplaudirali krotiteljima lava kojeg su vezanog lancima doveli pred sultana, dražili ga, ismijavali dok mu oči nisu zakrva-vile od bijesa, a onda na sljedećoj stranici vidio sam lava, simbol islama, kako tjera ružičastu svinju koja je simbol hrišćanskih nevjernika. Sit sam se nagledao crteža berberina kako brije mušteriju dok okrenut naglavačke visi s tavanice svoje radnje, dovezene na kolima pred padišaha, i njegovog šegrta odjevenog u crveno koji drži mirišljavi sapun i ogledalo u srebrnoj posudi čekajući bakšiš. Upitah ko je to nacrtao.
„Važno je da slika svojom ljepotom iskaže bogatstvo života, ljubav, poštovanje prema bojama svijeta koji je Alah stvorio, da iskaže misao i vjeru. Nije važno ko ju je nacrtao."
Da li je iluminator Nuri, suptilniji nego što sam mislio, shvatio da me je poslao Tetak da izvidim šta se dešava i zato bio oprezan ili je jednostavno ponavljao riječi majstora Osmana?
„Da li je sve ove pozlate izradio efendi Prefinjeni?", upitao sam. „Ko sada izrađuje pozlate?"
Kroz otvorena vrata s pogledom na unutrašnje dvorište začu se dječja vriska i urlanje. Vjerovatno je neki majstor po tabanima udarao učenike čiji su džepovi puni rubinskog praha ili su sakri-
li list zlata u hartiju. Pretpostavljam da su to ona dvojica koja su maloprije čekala na hladnoći. Mladi iluminatori, koji su koristili svaku priliku da se nekome narugaju, pohrlili se na vrata da to gledaju.
„Kada se naš brat efendi Prefinjeni vrati odande kamo je otišao, završiće pozlatu na ove dvije stranice, ako bog da, a dotle po naređenju našeg majstora Osmana, učenici će bojiti zemlju na Atmegdanu u ružičasto", reče efendi Nuri oprezno. „Majstor Osman je tražio od efendi Prefinjenog da tlo na Atmegdanu u svakom prizoru oboji drugom bojom: ružičastom, indijskozele-nom, šafranžutom, smeđom poput izmeta. Onaj ko pogleda sliku, na prvoj shvata da je u pitanju trg čije tlo bi trebalo da bude boje zemlje, zatim na drugoj, trećoj slici traga za drugim bojama, kako bi se nečim zanimao. Crtež se izrađuje zato da bi se unijela radost na stranice knjige."
Ugledali smo iscrtani papir koji je neki kalfa ostavio u uglu. Na jednoj jedinoj stranici za neku Zafernamu, knjigu o pobjedama, radio je crtež koji prikazuje flotu kako kreće u rat, ali očigledno je, čim je čuo krike svojih drugara, otrčao da posmatra nemilosrdno šibanje.
Izgledalo je da flota identičnih lađa, koje je precrtavao pomoću šablona, nije plovila morem, ali ta neprirod-nost i nepostojanje vjetra u jedrima nisu imali veze sa šablonom, nego sa nenadarenošću mladog ilustratora. Tužno sam primijetio da je šablon divljački istrgnut iz neke stare nepoznate knjige, nisam znao koje. Majstor Osman, očigledno, već poodavno mnogo šta nije primjećivao.
Kada je na red došla i njegova radna tabla, efendi Nuri ponosno je rekao da završava iluminaciju jedne tugre koju je radio tri nedjelje. S divljenjem sam posmatrao tugru i njezinu pozlatu izrađenu na praznom papiru s ciljem da se ne bi otkrilo kome je upućena. Mnogi buntovnici na Istoku, kako mi je poznato, odustajali su od ustanaka pri pogledu na plemenitu i nadmoćnu lje-potu ovog sultanskog monograma.
Nakon toga vidjeli smo posljednja djela kaligrafa Džemala, ali samo letimično da ne bismo stali na stranu neprijatelja boje i iluminacije koji tvrde da je kaligrafija umjetnost, a iluminacija samo ističe ljepotu rukopisa.
Nasir, majstor za izvlačenje rubnih linija, vjerujući da popravlja stranu iz Nizamijeve Hamse nastale u doba Timurida koja prikazuje nagu Širin dok se kupa, zapravo ju je kvario.
Stari poluslijepi majstor, devedesetdvogodišnjak, koji nije znao pričati ni o čemu drugom osim o susretu sa Behzadom u Tabrizu kada mu je poljubio ruku, a veliki majstor je tom prilikom bio slijep i pijan, drhtavom rukom pokazivao je ukrase na kutiji za olovke koju će, kada je za tri mjeseca završi, pokloniti padišahu za Bajram.
Na donjem spratu u uskim ćelijama radionice u kojoj je radilo osamdeset umjetnika, šegrta i učenika, prostrla se tišina. Bila je to tišina poslije batina kakvu sam mnogo puta doživio; s vremena na vrijeme prekinuo bi je glasan smijeh ili neka šala, ponekad jecaj ili stenjanje koje prethodi plaču i sve to podsjeća čak i stare majstore na batine koje su dobili kada su bili šegrti. Posma-trajući devedesetdvogodišnjeg poluslijepog majstora, daleko od svih ratova i nereda, pomislio sam kako sve ide svome kraju. I pred sudnji dan zavladaće isti muk.
Crtanje je tišina misli, muzika očiju.
Na rastanku, dok sam ljubio ruku majstora Osmana, osjetio sam ne samo ogromno poštovanje, nego i nešto potpuno novo, nešto što je pokrenulo osjećanja: sažaljenje pomiješano s divljenjem kao što osjećate prema evlijama, svetim ljudima; nepoznat osjećaj krivice. Možda i zbog toga što je moj Tetak, koji je želio da se u slikarstvu, skriveno ili otvoreno, imitira stil franačkih majstora, bio njegov suparnik.
U istom trenutku zaključili da je to posljednji put što velikog majstora vidim živog i sa usplahirenom željom da mu se svidim i da ga razveselim, upitao sam ga:
„Veliki majstore, gospodaru, šta razlikuje istinskog umjetnika od prosječnog?"
Mislio sam da će glavni carski iluminator, naviknut na ovakva pomalo podilazeća pitanja, dati površan odgovor i da već sada ne zna ko sam.
„Ne postoji samo jedno mjerilo po kojem bi se pravi iluminator mogao razlikovati od onog koji nema umijeća i vjere", reče ozbiljno. ,,S vremenom to se mijenja. Suočavajući se sa zlom koje prijeti umjetnosti, važni su moral i vještina. Kada bih danas želio provjeriti da li je neki mladi iluminator pravi, postavio bih mu tri pitanja." „Koja?"
„Da li se priklanja novom adetu i pod uticajem kineske i franačke umjetnosti uporno nastoji da ima vlastiti stil, svoj slikarski postupak? Kao iluminator da li želi da ima stil koji će ga razlikovati od ostalih i da li će to potvrditi time što će se negdje na slici potpisati, kao franački majstori. Eto, da bih to saznao, prvo bih mu postavio pitanje o stilu i potpisu."
„Zatim?", upitao sam s poštovanjem.
„Potom bih želio da saznam šta taj iluminator osjeća kada pomisli da će, nakon smrti vladara i sultana koji naručuju naše knjige, one ići od ruke do ruke i biti rastavljene, a crteži korišteni za nove knjige u neko drugo vrijeme? To je vrlo osjetljivo pitanje na koje čovjek ne može lako odgovoriti iskazujući radost ili tugu. Zato bih ga pitao o vremenu. O vremenu iluminacije i Ala-hovom vremenu. Razumiješ li, sinko?"
Ne. Ali to nisam priznao i upitah ga:
,,A treće pitanje?"
„Treće je sljepoća!", reče veliki majstor iluminacije Osman i ušuta kao da je rekao nešto što samo po sebi ne zahtijeva nikakvo objašnjenje.
„Šta u vezi sa sljepoćom?", upitao sam zbunjeno.
„Sljepoća je tišina. Ako spojiš prvo i drugo što sam rekao, dobijaš sljepoću. Najdublje u iluminaciji može se dosegnuti u Alahovoj tami."
Ušutio sam i izašao. Polako sam sišao niz zaleđene stepenice. Znao sam da ću ova tri pitanja postaviti Leptiru, Rodi i Maslini; ne zbog razgovora, već da bih bolje razumio te vršnjake koji su za života postali legende.
Ipak, nisam odmah otišao njihovim kućama. Našao sam se sa Ester na novom bazaru u blizini jevrejske mahale odakle se vidi mjesto gdje Zlatni rog dodiruje Bosfor. Među robinjama koje su trgovale, ženama iz siromašnih mahala, odjevenim u široke is-prane kaftane, u mnoštvu koje je vrvilo među mrkvama, dunjama, lukom i rotkvicama, odjevena u ružičastu odjeću, koju je morala nositi svaka Jevrejka, Ester se pojavila živahna, krupnog tijela, usta koja nikada ne miruju, sa obrvama i očima koje su mi slale znakove kolutajući.
Pismo koje sam joj dao sakrila je u svoje šalvare vješto i tajnovito, kao da nas posmatra cijela čaršija. Rekla mi je da Šekura misli na mene. Uzela je bakšiš, a kada sam joj rekao da požuri, odgovorila je da ima mnogo posla, pokazujući svoj zavežljaj, pa će pismo odnijeti tek oko podne. Zamolio sam je da kaže Šekuri da sam otišao u posjetu trojici majstora.

12.
MENE ZOVU LEPTIR

Bilo je to prije podnevnog namaza. Neko je pokucao na vrata. Otvorio sam ih i pogledao: gospodin Crni. Neko vrijeme smo zajedno šegrtovali. Zagrlili smo se i poljubili. Pitao sam se da li nosi neku vijest od Tetka, kad reče kako želi da pogleda stranice koje ukrašavam, da dolazi prijateljski i da bi htio, u ime našeg sultana, da mi postavi jedno pitanje. Dobro, rekao sam, koje pi-tanje? Pitao me je. U redu!


STIL I POTPIS
Sve dok bude više izroda koji se bave umjetnošću, ne radi uživanja i uvjerenja, nego radi novca i ugleda, rekoh, nagledaće-mo se mnogih gadosti i pohlepe kao što je manija za stilom i potpisom. Napravio sam ovakav uvod, ne zbog toga što u to vjerujem, nego zato što se tako kaže, jer istinsku nadarenost i vještinu ne kvari ljubav prema zlatu i ugledu. Ako ćemo pravo, kao i u mom slučaju, onaj ko je darovit ima pravo i na novac i na slavu što ga, naravno, usrećuje. No, ako bih to otvoreno rekao, napali bi me prosječni iluminatori, koji su ludi od zavisti, i tražili od mene da na zrnu pirinča nacrtam drvo i tako dokažem da svoj posao volim više nego oni. S obzirom na to da znam da je poma-
ma za stilom, potpisom i osobenošću stigla do nas pod uticajem franačkih i kineskih majstora koje su prevarile slike što su doni-jeli jezuitski sveštenici, ispričaću vam tri poučne priče.

TRI POUČNE PRIČE O STILU I POTPISU

Alif

Jednom davno u nekoj tvrđavi medu brdima sjeverno od Herata živio jedan mladi kan koji je volio iluminacije i slikarstvo. Od svih žena u haremu volio je samo jednu. I prekrasna Tatarka voljela je samo njega. Cijele noći provodili su u vođenju ljubavi i bili su toliko sretni da su željeli da vječno traje. Shvatili su da je najbolji put do ostvarenja sreće posmatranje prelijepih crteža starih majstora nacrtanih u knjigama. Posmatrajući savršene crteže, koji su se neprestano ponavljali, osjećali su da vrijeme stoji i da se njihova sreća prepliće sa zlatnim vremenima o kojima priče govore. U kanovoj iluminatorskoj radionici bio je jedan majstor iluminacije koji je uvijek iznova istim crtežima savršeno ukrašavao iste knjige. Crtajući Ferhada, kako pati zbog ljubavi prema Širin, Medžnuna i Lejlu kako se čežnjivo pogledavaju, Husreva i Širin koji se značajno odmjeravaju, ovaj majstor iluminacije, umjesto junaka iz priče, crtao je kana i njegovu tatarsku krasoti-cu. Kan i njegova ljubljena, posmatrajući te stranice, čvrsto su vjerovali da njihova sreća nema kraja i darivali majstora zlatom i pohvalama. Mnoštvo pohvala i blaga skrenuše umjetnika sa pra-vog puta i on, pod uticajem šejtana, zaboravi da ljepotu tih crteža duguje starim majstorima, pa pun gordosti pomisli da će nje-gova djela biti još ljepša ako doda nešto vlastito, njemu svojstveno. Međutim, ugledavši novotarije majstora iluminacije, kan i njegova ljubljena pomisliše kako je došlo do greške i uznemiriše se. Nakon dugog gledanja crteža kanu se učinilo da su prizori njihove sreće narušeni i najprije osjeti zavist što je njegova draga prikazana u prvom planu. Zatim, da bi izazvao njenu ljubomoru, obljubi neku drugu robinju. Kada je to saznala od haremskih tračara, tatarska ljepotica se rastuži do te mjere da se objesila o je-dan kedar u haremskom dvorištu. Kan, koji je uvidio svoju grešku i shvatio da je uzrok slikareva strast prema sopstvenom stilu, naredi da oslijepe majstora kojeg je šejtan obmanuo.


Ba

U nekoj zemlji na istoku bio jednom jedan sretan stari car koji je volio iluminacije. Živio je sa svojom lijepom Kineskinjom, koju je tek oženio. No, između njegove žene i njegovog sina kojeg je imao s prethodnom ženom dogodi se ljubav. Plašeći se da ne iznevjeri oca, sin se postidi zbog zabranjene ljubavi, zatvori se u iluminatorsku radionicu i posveti se slikarstvu.
Zbog silne tuge i snage ljubavi, svaki crtež bio je toliko lijep da ga niko nije mogao razlikovati od crteža starih majstora, i otac je bio veoma po-nosan na sina. Njegova žena, Kineskinja, gledala je crteže i rekla: „Da, veoma lijepo, ako se ne potpiše, nakon nekoliko godina niko neće znati da je on stvorio tu ljepotu." „Ako moj sin potpiše crtež", upitao je padišah, „neće li tako sebi pripisati crtež koji je uradio po ugledu na stare majstore. Zapravo,
ako stavi svoj potpis, neće li time otkriti kako crtež sadrži njegovu sopstvenu gre-šku?" Shvatajući da svog starog muža neće ubijediti, Kineskinja na kraju uspije da proslijedi svoju ideju njegovom sinu u radio-nici. Nažalost, sin kome je ponos bio povrijeđen zato što je morao kriti svoju ljubav duboko u sebi, obmanut mladom maćehom i šejtanom, potpiše se u skrivenom uglu jednog crteža između trave i zida. Prvi crtež koji je potpisao prikazivao je prizor Husreva i Širin. Poznato vam je: Husrev je oženio Širin, a Širuje, njegov sin iz prethodnog braka, zaljubljuje se u nju i jedne noći uđe kroz prozor u odaju svoga oca i probode mu srce nožem pored usnule Širin. I, eto, dok je stari car posmatrao crtež, primijetio je da je na njemu nešto pogrešno, pošto nije bio svjestan da je vidio sinovljev potpis, osjećao je samo da ima nedostatak. Starog cara obuze strah. Jer, taj crtež nije pričao priču ili legendu, već je prikazivao ono što jednoj knjizi ne priliči - istinu. Shvativši to, stari car se uplaši. I baš u tom trenutku njegov sin, kao na slici koju je nacrtao, uđe kroz prozor i posiječe oca jataganom, ne gledajući njegove od straha razrogačene oči.

Džim

TJ svom ljetopisu Rašidudin od Gazvina pisao je o tome kako su prije dvije stotine godina najomiljenije umjetnosti u Gazvi-nu bile ukrašavanje knjiga, kaligrafija i iluminacija. Šah, koji je tada vladao u Gazvinu, pokorivši četrdeset zemalja od Vizantij-skog carstva do Kine (možda se tajna njegove moći krila u ljubavi prema umjetnosti), nije imao muškog nasljednika. Da se poslije njegove smrti ne bi razdijelila zemlja, odlučio je da svojoj kćeri pronađe za muža nekog pametnog iluminatora i najavi nadmetanje trojici neoženjenih majstora iz svoje radionice. Prema Rašidudinovom ljetopisu, zadatak je bio vrlo jednostavan - trebalo je nacrtati najljepši crtež! S obzirom na to da su mladi umjetnici znali da to znači crtati po uzoru na stare majstore, sva trojica izabraše omiljenu scenu: prekrasnu djevojku oborena pogleda koja, obuzeta ljubavnim jadima, sjedi u rajskom vrtu među čempresima i kedrovima, uplašenim zečevima i uznemirenim la-stavicama. Sva tri iluminatora, ne znajući, nacrtala su isti crtež po ugledu na stare majstore, a onaj koji je želio da se najviše istakne, želeći samo sebi pripisati ljepotu crteža, zapisao je svoje ime u najskrivenijem uglu slike, među narcisima. Ali zbog svoje drskosti, taj iluminator bio je prognan iz Gazvina u Kinu. Započelo je novo nadmetanje za preostalu dvojicu. Obojica su nacrtala po jedan crtež, lijep kao pjesma, na kojem je bila ljepotica na konju u čudesnom vrtu. Jedan od njih, zbog pogrešnog poteza četkice ili namjerno, čudno je nacrtao njušku bijeloga konja na kojem je jahala djevojka istaknutih jagodica i očiju iskošenih kao u Kineskinje: otac i kći to shvate kao nedostatak. On se, doduše, nije potpisao, ali je ostavio svoj pečat kako bi se istakao. „Greška je majka stila", reče šah i protjera slikara u Vizantiju. U toku pri-prema za vjenčanje šahove kćeri s darovitim umjetnikom, koji je slikao bez greške i potpisa kao stari majstori, prema ljetopisu Ra-šidudina iz Gazvina, zbilo se još nešto: cijeli dan uoči vjenčanja šahova kći tužno je posmatrala crtež lijepog velikog majstora koji je trebalo da postane njen muž. Kada se spuštala večernja tama, rekla je svome ocu: „Stari majstori na svojim čudesnim crtežima prikazivali su ljepotice kao Kineskinje. To je staro pravilo sa Istoka. Ipak, ako su neku ženu voljeli, oni bi ostavili njen trag na obrvi, oku, usnama, kosi, osmijehu ili trepavici ljepotice. Taj skriveni nedostatak ostavljen na crtežu, predstavljao je znak njihove ljubavi koji bi samo oni mogli prepoznati.
Čitav dan posmatrala sam crtež djevojke koja jaše na konju, dragi oče, ali na njoj nema ni traga nečemu mojem." Šah je odmah otkazao vjenčanje i otac i kći ostadoše zajedno sve do smrti.

„Dakle, prema ovoj priči, nesavršenstvo je kolijevka stila", ljubazno reče Crni. „Da li to proizilazi iz tajnog znaka na licu, oku ili osmijehu djevojke u koju je iluminator zaljubljen?"
„Ne", odgovorio sam samouvjereno i gordo. „Taj detalj koji se pojavljuje na crtežu nije greška, već postaje pravilo. Jer, poslije nekog vremena, svi oponašaju majstora i slikaju djevojačko lice po ugledu na lice njegove voljene."
Ćutali smo. Kada sam primijetio da je, nakon što je pažljivo saslušao sve tri moje priče, Crni smeten zveckanjem moje žene u hodniku i sobi pored one u kojoj smo sjedili, pogledao sam ga pravo u oči.
„Prva priča govori o tome da je stil greška", progovorio sam. „Druga da savršenom crtežu ne treba potpis. Treća priča objedinjuje te dvije poruke i kazuje da su potpis i stil glupa i drska nad-menost."
Koliko se razumije u iluminaciju taj čovjek kojem sam održao lekciju?
„Jesi li iz mojih priča zaključio ko sam ja?", upitao sam ga. „Jesam", neuvjerljivo je rekao. Nemojte pokušavati da dokučite ko sam na osnovu njegovog pogleda i zapažanja, ja ću vam otvoreno reći ko sam ja. Meni sve polazi za rukom. Crtam i bojim kao gazvinski majstori, smijući se i zabavljajući se. S osmijehom kažem da sam bolji od svih. A sa nestankom pozlatara efendi Prefinjenog, predosjećam da je efendi Crni zato došao, nemam nikakve veze. Crni me je upitao kako se slažu brak i umjetnost.
Ja mnogo radim i radim s ljubavlju. Nedavno sam oženio najljepšu djevojku u gradu. Kada ne radim iluminacije, vodimo ljubav kao ludi. No, to mu nisam spominjao, samo sam rekao da iluminator čini čuda na hartiji, onda nije u stanju isti uspjeh ponoviti sa ženom. I obrnuto, ako iluminatorova alatka zadovolji ženu, onda ona druga, od trske, blijedo klizi po papiru. Kao i svi koji zavide umjetniku na njegovom daru, i Crni je povjerovao ovim lažima i obradovao se. Rekao je da bi želio da vidi posljednje stranice koje sam uradio. Posjeo sam ga za moj radni sto, medu boje, mastionice, kugle za satiniranje papira, četkice, pera i rezače za trsku. Dok je Crni posmatrao crtež na dvolisnici koju sam radio za Sumarnu o svečanostima povodom obrezivanja našeg prijestolonasljednika, sjeo sam na crveni minder pored njega, čija me toplota podsjeti na to da je tu maločas sjedila moja lijepa žena jedrih bedara. Ja sam svojim trščanim perom iscrtavao muku nesretnih osuđenika dovedenih pred padišaha, a moja pametna žena držala je moju muškost.
Na dvije stranice crtao sam scenu kako padišahovom blagonaklonošću oslobađaju osuđenika i njihove utamničene porodice, jer nisu mogli da otplate dug. Vladara sam postavio na rub jednog čilima, koji je bio prekriven torbama punim srebrnjaka, kako sam i sam vidio u toku svečanosti. Malo iza njega postavio sam defterbašu koji je čitao dugovanja osuđenih dužnika, a njih sam prikazao vezane lancima i okovima oko vrata jedne za druge, kako u bolu i patnji stoje ispred sultana, potišteni i uplakani. Nakon što padišah odriješi kesu i podijeli milostinju, što znači da se mogu osloboditi tamnice, svirači na lauti i tamburi, odjeveni u crveno, prate pjesme i molitve koje su svi sretno pjevali. Da bih što vjernije prikazao gorčinu i sramotu dužništva, iako rhi to nije bila namjera, pokraj posljednjeg sirotog dužnika nacrtao sam njegovu ženu u plavoj haljini, poružnjelu od srama i njegovu nesretnu dugokosu prelijepu kćer sa crvenom fere-džom. Želio sam da smrknuti Crni shvati zašto sam poredane dužnike razvukao na dvije stranice, da crvena boja ima tajanstveno značenje, o čemu smo žena i ja uz smijeh razgovarali gledajući crtež, zašto sam padišahov kaftan od atlasa i psa kojeg sam s ljubavlju nacrtao u prikrajku isto obojio, ali on me upita nešto neumjesno.
Da li znam, možda, gdje je ubogi efendi Prefinjeni?
Ubogi? On je jedan ništavni plagijator, nemaštovita budala koja pozlate radi samo zbog novca! Nisam mu to rekao. „Ne", rekao sam. „Ne znam."
Da li sam mogao naslutiti da su razbojnici koji slijede vaiza iz Erzuruma nešto učinili efendi Prefinjenom?
Suzdržao sam se. Nisam rekao da je on jedan od njih. „Ne", rekao sam. „Zašto?" Neimaština, kuga, nemoral i skandali kojima smo potčinje-ni u ovom gradu Istanbulu mogu se objasniti samo udaljavanjem od islama iz vremena našeg Proroka, Alahovog izaslanika,
novim navikama i običajima koje smo preuzeli od Franaka. Vaiz iz Er-zuruma samo o tome priča, ali njegovi neprijatelji pokušavaju da obmanu padišaha, govoreći kako oni koji su njemu priklonjeni napadaju tekije u kojima se svira muzika i uništavaju grobove evlija. S obzirom na to da im je poznato da nisam neprijateljski raspoložen prema vaizu iz Erzuruma, pretpostavljam da pokušavaju da saznaju da li sam ja taj koji je ubio efendi Prefinjenog.
Shvatih kako se tako nešto odavno priča medu iluminatori-ma. Gomila nedarovitih i nesposobnih sa zadovoljstvom širi priče o tome da sam ja hladnokrvni ubica. Poželio sam da ludom Crnom bacim mastionicu pravo u čerkesku glavu jer je ozbiljno shvatio klevete gomile zavidnih iluminatora.
Crni je pogledom prelazio preko moje radne sobe, pomno pamteći sve što je izloženo njegovom pogledu; detaljno je prelazio pogledom moje dugačke makaze za papir, kutijice žutog arsena, ćase za boju, jabuku koju sam radeći povremeno grickao, moju džezvu i fildžane na rubu peći, mindere, svjetlost koja proviruje kroz poluotvoren prozor, ogledalo pomoću kojeg provjeravam simetriju crteža, moje mintane i ženin crveni pojas koji je kao grijeh izvirivao iz ugla, jer joj je tamo ispao kada je istrčala iz sobe začuvši kucanje na vratima.
Pokušavao sam da sakrijem svoje misli od njega, ipak, njegovom prodornom i ispitivačkom pogledu otkrio sam crteže koje radim i ovu sobu u kojoj živim. Svi ćete biti iznenađeni mojom gordošću, to mi je jasno, ali ja zarađujem najviše, što znači da sam najbolji ilustrator! jer, Alah želi da iluminacija bude radost, i da onome ko umije gledati pokaže da je i čitav svijet radost.

13.
MENE ZOVU RODA

Bilo je vrijeme podnevnog namaza. Neko je pokucao na vrata Pogledao sam, kad pred vratima stoji Crni koga se sjećam iz djetinjstva. Zagrlili smo se. Ozebao je, uvedoh ga unutra, a da nisam pitao kako Je našao put do moje kuće. Poslao ga jee tetak da sazna gdje i zbog čega je nestao efendi Prefinjeni. Ali, nije došao samo zato, donio je novosti od majstora Osmana. Postavio mi je jedno pitanje: majstor Osman mu je rekao da pravog ilustratora od ostalih razlikuje vrijeme, vrijeme umjetnosti. Šta ja mislim o tome? Slušajte.


CRTANJE I VRIJEME

Poznato je da su nekada iluminatori našeg svijeta, stari arapski majstori, gledali na svijet kao što danas gledaju franački ne-vjernici, pa su sve prikazivali iz svoje pozicije - i beskućnike i pse, trgovce i celer na tezgi. Nisu poznavali perspektivu kojom se i danas diče franački majstori, i zato je njihov svijet bio ograničen i dosadan, kakav zapravo jeste iz perspektive psa ili celera. Potom se dogodilo nešto što je cijeli iluminatorski svijet odjednom promijenilo.
Tako ću i početi svoju priču.

TRI PRIČE O CRTANJU I VREMENU
Alif
Tri stotine pedeset godina ranije, hladnog februarskog dana kada je Bagdad pao u mongolske ruke i nemilosrdno opljačkan, Ibn Šakir bio je najglasovitiji i najbolji kaligraf, ne samo u arapskom nego i u čitavom islamskom svijetu. Iako je bio mlad, u na-daleko poznatim bibliotekama Bagdada postojale su dvadeset i tri knjige koje je on ispisao, uglavnom Kuran Časni. Vjerovao je da će te knjige postojati do sudnjeg dana, pa je živio s mišlju o dubokom, beskrajnom vremenu. Uz svjetlost svijeće čitavu noć je radio na posljednjoj legendarnoj knjizi, sve su ostale potpuno nepoznate jer su ih vojnici mongolskog Hulagu-kana u nekoliko
dana iscijepali, rastrgli, spalili i bacili u Tigris. Okretanje leda sunčevom izlasku i gledanje ka zapadnom horizontu služilo je kao tradicija kojoj su pribjegavali arapski kaligrafi vjerni ideji o besmrtnosti knjiga, da odmore oči i spriječe sljepilo, i tako se jednog jutra i Ibn Šakir popeo na minaret Halifme džamije i bio svjedok onoga što je dovelo do kraja tradicije pisanja duge pet stotina godina. Vidio je kako hladnokrvni vojnici Hulagu-kana ulaze u Bagdad stojeći i dalje na minaretu. Vidio je kako pljačkaju i uništavaju grad, kako sablje sijeku stotine ljudi, kako ubijaju posljednjeg u nizu islamskih kalifa što su pet stotina godina vladali Bagdadom, kako siluju žene, kako pale biblioteke, kako desetine hiljada knjiga bacaju u Tigris. Poslije dva dana, obavijen smradom leševa i samrtnih ropaca, zureći u Tigris, crven od mastila kojim su bile ispisane bačene knjige, pomislio je kako su to-like knjige koje je krasnopisao sada nestale i nisu mogle da zaustave taj stravični pokolj i uništenje - zakleo se da nikada više ne- će pisati. Poželio je da svoju patnju i sve što je vidio izrazi crtežom, iako je do tada omalovažavao iluminaciju, doživljavajući je kao pobunu protiv Alaha, i na papiru, koji je uvijek nosio sa sobom, nacrtao je sve što je vidio s minareta. Ovom čudu treba da zahvalimo za snagu islamske iluminacije, koja traje već tri vijeka poslije najezde Mongola, i po tome se razlikuje od slikarstva hri-šćana i idolopoklonika - iscrtavanju linije horizonta najdubljom patnjom i iskrenim bolom, svijet je prikazan odozgo s mjesta s kojeg ga vidi i Alah. Naravno, zahvalni smo i činjenici da je nakon pokolja Ibn Šakir sa crtežima u rukama i odlučnošću u srcu pošao na sjever, odakle je došla mongolska vojska, kako bi učio slikarstvo od kineskih majstora... Dakle, jasno je da se ideja o neograničenom vremenu, koja se pet stotina godina skrivala u srcima arapskih kaligrafa, neće ostvariti pomoću pisanja već slika-njem. Dokaz je taj što knjige mogu biti rasparčane i uništene, ali ilustrovane stranice su izvađene i prebačene u druge knjige gdje nastavljaju svoj vječni život prikazujući Alahov svijet.
Ba

U minula vremena, ni tako daleka, a ni skorija, kad se sve do te mjere ponavljalo te čovjek, da nije starenja i umiranja, nije mogao primijetiti postojanje vremena, i kada je svijet, kao da nema vremena, prikazivan uvijek istim pričama i slikama, malena vojska šaha Fahira, kao što je opisao Šalim iz Samarkanda u svojoj kratkoj istoriji, 'do nogu je potukla' vojnike
Selahadin-kana. Šah Fahir naredio je da zarobljenog Selahadin-kana muče i ubiju, i, kako tradicija nalaže, prvo je kao pobjednik posjetio pokoj-nikovu biblioteku i harem da ostavi svoj pečat. U biblioteci, vješti knjigovesci razvezivali su knjige pokojnog šaha i ponovo uve-zivali presložene stranice, dok su kaligrafi mijenjali ime Vječnog pobjednika Selahadin-kana imenom Pobjednika Fahir-šaha, a ilustratori su brisali lice pokojnog, nacrtano na najljepšim crtežima, koje je odmah i zaboravljeno, i ucrtavali lice mlađeg šaha Po-bjednika. U haremu Fahir-šah nije dugo tražio najljepšu ženu, ali nije želio na silu da je uzme, već je, zato što je dobro poznavao crteže i iluminacije, odlučio da pridobije njenu ljubav i najprije je pozove na razgovor. Prelijepa uplakana udovica, sultanija Ne-riman tražila je samo jedno - da lice njezinog pokojnog supruga ne izbrišu iz jedne knjige o ljubavi Lejle i Medžnuna, u čijim li- kovima su prikazani Neriman i Selahadin-kan. Njen muž se trudio da osvoji pravo na besmrtnost neprestanim naručivanjem knjiga i zaslužio je da ono bude sačuvano bar na toj jednoj stranici. Pobjednik Fahir-šah udovoljio je njenoj želji i nije dozvolio da iluminatori priđu toj slici. Neriman i Fahir odmah zavolješe jedno drugo, zaboravljajući prošlost. No, Fahir-šah nije mogao da zaboravi knjigu o Lejli i Medžnunu. Nije ga mučila ljubomora što je njegova žena bila nacrtana s bivšim mužem. Mučilo ga je to što nisu nacrtani zajedno u toj knjizi i neće moći s njom do-segnuti vječnost. Pet godina izjedao ga je crv sumnje i poslije jedne blažene noći kada su on i Neriman dugo vodili ljubav, tajno, sa svijećnjakom u ruci, uputi se u biblioteku, otvori knjigu o Lej-li i Medžnunu i umjesto lica pokojnika pokuša da nacrta svoje li-ce. Kao i mnogi vladari koji su voljeli iluminaciju, ali nije bio vješt i nije uspio. Ujutro, kada je bibliotekar, sumnjajući, otvorio knjigu, primijetio je da nasuprot Lejle,
odnosno Neriman, stoji novo lice, kako je kasnije razglasio, lice lijepog mladog šaha Ab- dulaha, neprijatelja Fahir-šaha. Ta glasina pokoleba Fahirove vojnike, što opet ohrabri Abdulaha, mladog ratnički raspoloženog vladara susjedne zemlje, i on u prvom ratu pobijedi Fahir-šaha, zarobi ga i ubije, stavi svoj pečat na njegovu biblioteku i harem i postane novi muž prelijepe sultanije Neriman.


Džim

Medu iluminatorima se često pripovijeda priča o iluminato-ru, poznatom u Istanbulu kao Mehmed Dugovječni, a u Persiji kao Muhamed Horasanski, koja uglavnom služi kao primjer dugovječnosti i sljepila, iako je to zapravo parabola o iluminaciji i vremenu. Najistaknutija osobina ovog majstora, koji je od devete godine šegrtovao i bavio se ovom profesijom oko stotinu i de-set godina, a nije oslijepio, bilo je nepostojanje ličnog. Ovo nije igra riječima, već izraz mog divljenja. Sve je crtao, kao i ostali, po uzoru na stare majstore i to ga je činilo najvećim. Njegova skromnost i potpuna naklonjenost iluminaciji što je doživljavao kao služenje Alahu, držali su ga dalje i od svađa u kaligrafskim radionicama i od ambicija da postane glavni iluminator, iako bi to odgovaralo njegovim godinama. Čitav svoj iluminatorski vijek, stotinu i deset godina, strpljivo je iscrtavao detalje: travke kojima se ispunjavaju uglovi na crtežu, na hiljade listova na stablima, uskomešane oblake, konjske grive koje je trebalo raščešljati, zidove od cigle i bezbrojne ukrase na njima koji su se neprestano ponavljali, i desetine hiljada lica sa kosim očima i prefinjenim vilicama. Bio je veoma sretan i veoma tih. Nikada nije pokušavao da istakne lični stil i osobnost. Radionicu svakog kana ili princa za kojeg je radio smatrao je svojom kućom, a sebe samo dijelom namještaja u njoj. Nakon što su hanovi i šahovi jedni druge pobjeđivali, a iluminatori su se, kao i žene iz harema, selili od grada do grada za novim gospodarima, stil nove radionice ogledao se u li-šću, busenju trave i obrisima stijena koje je on izrađivao. Kada je imao osamdeset godina, zaboravilo se da je smrtnik i raširilo se
vjerovanje da živi u legendama koje je oslikavao. Vjerovatno su zbog toga neki pričali kako on živi izvan vremena i da zato nika-da neće ostariti niti umrijeti. Upravo tim čudom što je vrijeme za majstora stalo objašnjavali su činjenicu da on nije oslijepio iako je svoj samački život proveo u iluminatorskim radionicama bdi-jući nad listovima papira. Neki su tvrdili da je u stvari slijep i da mu vid nije potreban jer crteže izrađuje po sjećanju. U sto devetnaestoj godini, legendarni majstor koji se nikada nije ženio i ni-kada nije vodio ljubav, u radionici šaha Tahmaspa sretne šesnaestogodišnjeg kosookog mladića, šiljate brade i lica poput punog mjeseca, kakve je godinama crtao, pola Kinez, pola Hrvat, i zaljubi se u njega, te da bi osvojio mladića nevjerovatne ljepote, kao što bi svaki zaljubljeni čovjek učinio, upusti se u spletkarenje i svađu oko prevlasti uplićući se i u laži, prevare i podvale. Iako ga je bavljenje svakodnevnim životom u početku pokrenulo, isto tako ga je i otrglo od vječnosti drevnog legendarnog života. Jednog dana prozebao je pored otvorenog prozora na hladnom tabri-skom vjetru, dok je posmatrao lijepog šegrta, sutradan je oslijepio, a poslije dva dana pao je niz visoke kamene stepenice u radionici i poginuo. „Čuo sam za ime Dugovječnog Mehmeda Horsanskog, ali ovu priču nisam znao", reče Crni.
Izgovorio je te riječi diskretno kako bi jasno pokazao da je priča završena i da mu je glava puna svega što sam pričao. Kratko sam šutio da bi me se sit nagledao. Jer, budući da nisam spokojan kada sjedim skrštenih ruku, čim sam počeo da pripovijedam drugu priču, nastavio sam sa crtanjem gdje sam stao kad je pokucao na vrata. Moj lijepi šegrt Mahmud, koji uvijek sjedi uz moje noge, miješa boje, oštri pera, a ponekad briše kada pogriješim, šutke je sjedio pored mene, slušajući i posmatrajući, dok je iz daljine dopirao zveket koji je proizvodila moja žena.
„Gle", uzviknuo je Crni, „padišah stoji!"
Iznenađeno je gledao sliku, a ja sam se pravio da je njegovo čuđenje beznačajno, ipak, da vam iskreno kažem: u toku pede-setodnevne svetkovine obrezivanja, koju smo oslikavali za Sur- namu na dvije stotine crteža, naš uzvišeni padišah udobno sjede-
ći na balkonu prati kako ispod njega prolaze zanatlije, obični ljudi, vojnici i podanici. Samo na ovom crtežu nacrtao sam ga kako stoji dok iz vreća baca florine masi na trgu. To sam uradio da bih mogao da prikazem oduševljenje i veselje gomile u kojoj su ljudi, da bi se dočepali novca, jedni druge hvatali za gušu, udarali se rukama i nogama, skupljali novčiće dok su im turovi štrcali ka nebu.
„Ako je ljubav tema nekog crteža, onda ga treba raditi s ljubavlju", rekao sam. „Ako se pojavljuje bol, onda se na njoj mora osjetiti bol. Ali, bol se ne treba vidjeti na likovima ili biti prikazana suzama, već mora izvirati iz unutarnje harmonije crteža, koja se na prvi pogled ne vidi, ali se može osjetiti. Nisam nacrtao nikoga sa kažiprstom u zaokrugljenim usnama, kako su vijekovima crtali majstori, već sam prikazao čuđenje na čitavoj ilustraciji. To sam postigao time što sam vladara postavio na noge."
Zaokupio me je način na koji je njegov pogled, tražeći neki trag, prelazio preko mojih stvari, mog slikarskog pribora, u stvari, čitavog mog života te i ja počeh gledati sopstvenu kuću njegovim očima.
Znate za prikaze palata, hamama i tvrđava kakve su nekada izgrađivali u Tabrizu i Širazu. Da bi se takav crtež uskladio s pa-žnjom velikog Alaha, koji sve vidi i sve zna, iluminatori su crtali palatu kao da je posred presječena velikim čudnovatim brijačem i tako se moglo vidjeti sve što se nalazi unutra: kuhinjsko posuđe, čaše, ukrasi na zidovima koji se ne vide spolja, zavjese, papa-gaji u kavezima, čak i jastuci i ljepotica kojoj sunce nije nikada vidjelo lice, koja sjedi na njima u najskrivenijem uglu. Posmatrao je moj crtež kao očaran, pažljivi čitalac, moje boje, papire, knjige, mog lijepog šegrta, prikaze nošnji i albume napravljene za fra- načkog putnika, crteže vođenja ljubavi i nepristojne stranice koje sam tajno uradio za jednog pašu, mastionice od stakla, bronze i gline u raznim bojama, rezače od slonovače, pera sa zlatnim drškama, kao i pogled mog lijepog šegrta.
„Za razliku od starih majstora, vidio sam mnoge ratove", rekao sam tek da ispunim tišinu svojim prisustvom. „Ratne sprave, topove, vojske, mrtvace. Ratne šatore našeg padišaha uvijek sam ja ukrašavao. Vraćajući se u Istanbul poslije vojnih pohoda, crtao sam ratne scene koje bi svi zaboravili, raskomadane leševe, sukobljene vojske, sirote kaurske vojnike koji su s opkoljenih tvrđava sa strahom gledali u naše topove i vojsku, pobunjenike bez glava, snagu konja u galopu. Upamtim sve što vidim - novi mlin za kafu, prozorsku alku koju nikad prije nisam vidio, top, oroz na novoj vrsti franačke puške, boju odjeće koju je neko nosio prilikom posjete, šta je jeo, ko gdje i kako postavio ruku..."
„Staje poruka tih triju priča koje si pripovijedao?", upita Crni kao da traži polaganje računa.
„Alif, rekao sam. „Priča s minaretom govori da, bez obzira na vještinu iluminatora, vrijeme čini crtež savršenim. Ba, druga priča o haremu i knjizi, pokazuje nam da su nadarenost i slikarstvo jedini put ka bezvremenosti. Ti mi kaži kakva je poruka treće priče!"
„Džim", samouvjereno reče Crni. „Treća priča o stodevetna-estogodišnjem majstoru iluminacije, ujedinjuje prethodne dvije, alif i ba, i daje do znanja da vrijeme onoga ko se odvoji od savršenog života i iluminacije prestaje, i on umire; eto, to nas uči."

14.
ZOVU ME MASLINA
Bilo je to nakon podnevnog namaza. S uživanjem, ali hitro crtao sam nježna momačka lica, kad neko zakuca na vrata. Zadrhtala mi je ruka od uzbuđenja, ispustih pero. Pažljivo sam spustio sa strane tablu za crtanje koja je bila na mojim koljenima, Poletjeh ka vratima i pomolih se prije no što sam ih otvorio: Gospode Bože... Svi vi koji slušate moj glas što dopire iz ove knjige mnogo ste bliži Alahu nego ovaj naš prljavi i siroti svijet i pokorne sluge našeg padišaha, od vas neću skrivati: car Indije, najbogatiji car na svijetu, Akbar-kan dao je izraditi legendarnu knjigu, Pa je širom islamskog svijeta poslao poziv najboljim iluminatori-ma svijeta. Ljudi koje je poslao u Istanbul bili su kod mene juče i Pozvali me u Indiju. Otvorio sam vrata, ali pred njima ovoga pu- ta nisu bili oni, već Crni koji mi nije pao na pamet od djetinjstva. Nekada se nije družio s nama, zavidio nam je. Šta hoće?
Došao je da porazgovara, tako kaže, da se druži i pogleda moje radove. Pozvao sam ga da ude i vidi. Kaže, bio je kod glavnog majstora Osmana i poljubio mu ruku. Veliki majstor rekao mu je veliku mudrost: pravi umjetnik, reče, raspoznaje se po razgovoru o sljepoći i sjećanju. Elem, razumjećete!


SLJEPOĆA I SJEĆANJE

Prije pojave iluminacije bilo je mračno vrijeme i poslije nje će ponovo biti mrak. Pomoću boja, umijeća i ljubavi prisjećamo se Alahove zapovjedi: „Vidite!" Sjećati se znači da znaš ono što si vidio. Vidjeti je znati bez sjećanja. Izrađivanje iluminacija pred-stavlja sjećanje na mrak. Ljubav velikih majstora prema iluminaciji zahtijeva znanje da su boje i sposobnost posmatranja proiza-šli iz mraka i da se pomoću boje vraćaju u Alahovu tamu. Ko ne umije da se sjeća, ne sjeća se ni Alaha ni njegovog mraka. Tokom svog rada svi veliki umjetnici pomoću boja tragaju za dubokim bezvremenskim mrakom. Da biste shvatili šta znači sjećati se mraka, dopustite mi da pripovijedam o onome što su otkrili veliki majstori Herata.

TRI PRIČE O SLJEPOĆI I SJEĆANJU Alif
Pjesnik Džami u zborniku Dah intimnosti, koji je na turski preveo Lami-čelebi, opisuje čudesa evlija i piše kako je poznati majstor Šejh Ali Tabrizi u radionici šaha Džahana radio jedan prelijepi crtež Husreva i Širin. Kako sam čuo, u legendarnoj knjizi čija izrada je trajala punih jedanaest godina, Šejh Ali, majstor nad majstorima, pokazao je vrhunsku vještinu i majstorski je oslikao prelijepe stranice kakve bi mogao izraditi jedino Behzad, najveći među iluminatorima, pa je šah Džahan prije nego što su dopola uradili knjigu shvatio da će postati vlasnik knjige kojoj nema ravne u cijelom svijetu. Šah Džahan, vladar Crnog Ovna, Živio je u strahu od Uzun Hasana, mladog vladara Bijelog Ovna, kojeg je proglasio svojim naljućim neprijateljem i zavidio mu je, pa je pomislio da bi Uzun Hasan mogao dati da se oslika još ljepša knjiga. Šah Džahan pripadao je bolesno ljubomornim ljudima koji zagorčavaju svoju sreću pitajući se: ,,A šta ako i drugi budu ovoliko sretni?", i istog časa pomisli da ako njegov majstor iluminacije bude oslikao još jednu takvu knjigu, ili još bolju, mogao je napraviti za njegovog dušmanina Uzun Hasana. Tako je, da niko drugi osim njega ne bi imao takvu čudesnu knjigu, odlučio da naredi ubistvo iluminatora Šejha Alija kad završi knjigu. Ali, jedna dobrodušna čerkeska ljepotica iz njegovog harema podsjeti ga da će biti dovoljno da oslijepi velikog majstora. Ovaj dobar prijedlog, koji je šah Džah odmah prihvatio i ispričao ga krugu svojih ulizica, došao je i do ušiju Šejha Alija, ali on nije ostavio knjigu nedovršenu i nije napustio Tabriz, kao što bi učinio neki drugi iluminator. Nije se trudio ni da uspori posao kako bi odložio svoje osljepljenje niti da je loše oslikava da knjiga ne bude savršena. Radio je sa snažnijim zanosom i ubjeđenjem nego ikada. U kući u kojoj je sam živio, nakon jutarnjeg namaza počinjao bi da radi i sve do ponoći, dok mu pod svjetlošću svijeće iz umornih očiju ne bi potekle suze, crtao bi uvijek iste konje, čemprese, ljubavnike, aždaje i zgodne prinčeve.
Najčešće bi danima posma-trao stranicu nekog od starih majstora iz Herata i u isto vrijeme izrađivao bi isti crtež na drugom papiru koji uopšte nije gledao. Na kraju, knjiga za šaha Džahana od Crnog Ovna bila je završena, i velikog majstora su, kao što je i očekivao, prvo obasuli pohvalama i zlatnicima, a zatim ga oslijepili oštrom iglom kojom pričvršćuju perjanicu za turban. Šejh Ali, iako u bolovima, odmah je napustio Herat i otišao kod Uzun Hasana, vladara Bijelog Ovna. „Da, slijep sam", rekao je, „ali u sjećanju još uvijek imam sve ljepote knjige koju sam ukrašavao posljednjih jedanaest godi-ni, i svaki potez pera i četkice moja ruka, bez gledanja, zna da nacrta po sjećanju. Moj gospodaru, mogao bih za tebe da ilustru-jem najljepšu knjigu na svijetu. S obzirom na to da mi se pogled više ne zadržava na prljavštini ovog svijeta, sve Alahove krasote mogu da crtam najčistije moguće, po sjećanju." Uzun Hasan je povjerovao velikom majstoru i majstor održi riječ i za kana Bijelog Ovna po sjećanju oslika najljepšu knjigu na svijetu. Nakon što je u jednom napadu u blizini Bingola Uzun Hasan pobijedio i ubio šaha Džahana, svi znaju da je iza toga bila duhovna snaga koju je nova knjiga udahnula kanu pobjedniku. Ta sjajna knjiga zajedno sa knjigom koju je Šejh Ali uradio za pokojnog šaha Džahana nalazi se u riznici našeg padišaha otkada je u bitki kod Otlukbelija pokojni sultan Mehmed osvajač pobijedio Uzun Hasana. Znaju samo oni koji vide.


Ba

S obzirom na to da je sultan Sulejman Veličanstveni, džene-ta dostojni, više cijenio kaligrafe nego iluminatore, nesretnici ilu-minatori njegovog doba pričali su ovu poučnu priču kao dokaz da je iluminacija važnija od kaligrafije, ali ako budete pažljivo slušali, vidjećete da je ona u stvari pripovijest o sljepoći i sjećanju. Nakon smrti Timura, gospodara svijeta, njegovi sinovi i unuci međusobno se zavadiše i nemilosrdno krenuše jedni na druge. Kada bi jedan drugome preoteo neki grad, pobjednik bi odmah dao da se iskuje novac s njegovim likom i naredio da mu se ime spominje u hutbi u džamiji, a zatim bi naredio da se knjige koje su im dopale šaka razvežu, da se na početak stavi nova posveta i novi kolofon kojim se on veliča kao gospodar svijeta, ponovo da se uvezu i tako bi oni koji gledaju knjigu vjerovali da je on gospodar svijeta. Kada je Abdulatif, sin Timurova unuka Ulug-bega, zauzeo Herat, do te mjere je požurivao iluminatore, kaligrafe i knjigovesce da odmah izrade jednu knjigu u slavu njegovog oca da su se crteži iz razvezanih knjiga pomiješali dok su oni cijepali i uništavali stranice. Ulug-beg je bio ljubitelj iluminacije i nije bilo primjereno da se crteži nasumično ukoriče tako da se ne zna koja je dio koje priče. Njegov sin je okupio sve iluminatore Herata i tražio da svaki ispriča svoju priču kako bi slike mogle da budu poredane. Ali, iz svake glave izlazila je neka druga priča te su se slike još više pomiješale. Tada su pronašli posljednjeg, starog davno zaboravljenog glavnog iluminatora koji je izgubio vid nad knjigama svih šahova i prinčeva koji su vladali Heratom posljednje pedeset i četiri godine. Kada su uvidjeli da je stari maj-tor koji je gledao slike slijep, nastade pometnja, čak bijaše i onih koji su se smijali. No, stari majstor zatraži da mu dovedu pametnog, ali nepismenog dječaka koji još nije navršio sedam godina. Odmah su ga pronašli i doveli. Stari iluminator stavi jednu sliku pred dječaka i reče mu da priča šta vidi. Dok je dijete prepričavalo šta sve vidi na ilustraciji, starac je pažljivo slušao gledajući nebo slijepim očima, a zatim bi govorio: „Aleksandar grli mrtvog Darija, iz Firdusijeve Šahname... Pripovijest o učitelju koji se zaljubio u svog lijepog učenika iz Sadijeva Dulistana... Nadmetanje ljekara iz Nizamijeve Mahznen i Esrara..." Ostali iluminatori ljuti na starog i slijepog majstora, rekoše: ,,I mi bismo sve to ispričali. To su najpoznatije scene najčuvenijih priča!" Stari i slijepi iluminator zatraži da stave najteže prizore pred dijete i opet ga pažljivo posluša. „To je iz Firdusijeve Šahname, Ormuzd ubija jednog po jednog kaligrafa, dajući im otrov", reče gledajući u nebo. „Loš i jeftin prikaz o
mužu koji svoju ženu zatiče sa ljubavnikom u krošnji kruške iz Mevlanine Mesnevije", rekao je i po djetetovom opisu prepoznao je sve ilustracije koje nije mogao da vidi i tako omogućio da se knjige ukoriče. Kada je Ulug-beg sa svojom vojskom ušao u Herat, pitao je starog iluminatora u čemu je tajna, kako je slijep mogao da prepozna pripovijesti što drugi majstori nisu mogli i pored zdravih očiju. „Razlog nije taj, kao što se misli, što je slijepcu sjećanje dobro", odgovori stari majstor, „već ja nikada ne zaboravljam da se priče prenose riječima a ne slikama." Ulug-beg odvrati kako su i ostali znali iste priče, ali nisu znali poredati crteže.
„To je zato", odgovori stari iluminator, „što oni pravilno razmišljaju o iluminaciji, jer to je njihova vještina i umjetnost, ali ne znaju da su stari majstori crtali po Alahovom sjećanju." Ulug-beg upita kako je dijete moglo da zna. »Dijete ne zna", reče stari majstor, „ali ja, slijepi ostarjeli ilumi-nator, znam da je Alah stvorio onakav svijet kakav bi jedno sedmogodišnje dijete željelo da vidi. Jer, Alah je stvorio svijet da bi ga mogli vidjeti, prije svega. Zatim nam je dao riječi da bismo rn°gH međusobno podijeliti ono što vidimo, da bismo mogli razgovarati, a mi smo od riječi sastavili priče smatrajući da crtanje postoji radi tih priča. Ipak, crtanje je traganje za Alahovim pamćenjem i posmatranje svijeta onako kako ga on vidi."


Džim

Poznato je da su nekada davno zbog straha od sljepoće, što je strah od kojeg svi iluminatori s razlogom strahuju, arapski majstori u svitanje dugo posmatrali zapadni horizont i da su vijek kasnije iluminatori iz Širaza iz istog razloga ujutro na prazan stomak jeli izgnječene orahe sa ružinim laticama. Tada su, tako-đe, stari iluminatori iz Isfahana, vjerujući da sunčeva svjetlost uzrokuje sljepoću od koje su obolijevali kao od kuge, radili u po-lumračnim uglovima soba pod slabom svjetlošću svijeće kako im radne table ne bi bile pod izravnom sunčevom svjetlošću, a majstori u uzbečkim radionicama uveče su ispirali oči vodicom nad kojom su šejhovi izgovarali molitve. Ipak, medu svim tim postupcima najbolji pristup sljepoći otkrio je majstor iluminacije u Heratu Sejid Mirek, učitelj velikog Behzada. Po njemu, sljepoća ne predstavlja nikakvu nesreću, već vrhunac sreće koju je Alah darivao iluminatoru nakon što je čitav svoj život posvetio njegovoj ljepoti.
Jer, iluminacija je traganje za onakvim viđenjem svijeta kako ga Alah vidi, a to jedinstveno viđenje događa se samo pomoću sjećanja kada se poslije naporno provedenog radnog vijeka oči zamore, slikar iznemogne, i nastane sljepoća. Znači, samo posredstvom sjećanja slijepih slikara može se saznati kako Alah vidi svijet. Stari iluminator čitav život uvježbava ruku da bi, na kraju, ona sama od sebe mogla da prenese čudesni crtež na har-tiju kad mu se pred očima u mraku sljepoće i uspomena bude ukazao prizor kakav vidi Alah. Prema istoričaru Mirzi Muhamedu Hajdaru Duglatu, koji je pisao o heratskim iluminatorima toga doba i legendama o njima, majstor Sejid Mirek je, da bi objasnio svoje shvatanje iluminacije, spominjao primjer iluminatora koji je želio da nacrta crtež konja. Po tome, čak i najnesposobni-ji praznoglavi iluminator, kakvi su svi današnji franački slikari, crta konja po sjećanju iako neprestano pogledava pravog konja jer, niko ne može istovremeno da gleda i konja i hartiju na kojoj crta. Iluminator najprije pogleda konja, a zatim istog časa na hartiji nacrta ono što je upamtio. Čak i da između ta dva trenutka prođe vrijeme jednog treptaja, ono što iluminator prenese na hartiju nije konj kojeg vidi nego sjećanje na konja kojeg je maloprije vidio, i to je dokaz da je i za najnevještijeg iluminatora crtanje moguće jedino po sjećanju. Konačni ishod ovog shvatanja, koje iluminatorov radni vijek gleda kao pripremu za blaženu sljepoću i uspomene što će kasnije nastati, jeste taj da su herat-ski majstori toga doba crteže rađene za šahove i prijestolonasljednike koji su voljeli knjige, doživljavali kao uvježbavanje ruke, kao pripremu, pa su svoj rad, neprestano crtanje i danonoćno posmatranje stranica uz svjetlost svijeća, prihvatali kao blagoslov koji će ih dovesti do sljepoće. Majstor
Mirek je čitavog života tragao za najpovoljnijim trenutkom kada će dosegnuti veličanstveni cilj, ponekad namjerno se približavajući sljepoći i brzo crtajući olistalo drveće na noktu, zrnu riže ili vlasi kose, ili je odlagao dolazak tame crtajući radosne, sunčane bašte. Kad je imao sedamdeset godina, sultan Husejin Bakra s namjerom da ga nagradi otvorio je hiljade i hiljade knjiga koje su čuvane u riznici iza bezbroj zaključanih brava. U toj riznici, pri svjetlosti zlatnih svijećnjaka, oslijepio je majstor Mirek, među oružjem, svilom, kadifom i zlatom, tri dana i tri noći bez prestanka gledajući izuzetne stranice velikih heratskih majstora u legendarnim knjigama. Veliki majstor je zrelo i odgovorno prihvatio svoje stanje kao da prima Alahove anđele, nikada više nije progovorio niti je išta nacrtao. Mirza Muhamed Hajdar Duglat, pisac Istori-je Rašida objašnjava to time što iluminator kada dostigne besmrtno vrijeme Alahovo nikada više se ne vraća na stranice urađene za obične smrtnike i kaže: „Tamo gdje sjećanje slijepog iluminatora dosegne Alaha vlada apsolutna tišina, sretna tama i beskraj prazne stranice."
Znao sam da mi je Crni postavio pitanje majstora Osmana o sljepoći i sjećanju kako bi u miru mogao da posmatra moje stva-n> slike i sobu, a ne da sazna moj odgovor. Ipak, bio sam sretan što su ga moje priče ganule. „Sljepoća je blagoslov nedostupan šejtanu i grijehu", rekao sam.
„U Tabrizu", reče Crni, „neki iluminatori koji poštuju stare stilove, pod uticajem majstora Mireka, na sljepoću gledaju kao na najuzvišeniji čin Alahove blagonaklonosti, pa se pretvaraju da su slijepi zato što se srame što su ostarili, a nisu oslijepili. Zbog takvog načela na koje je uticao Džemaletin iz Gazvina, neki, želeći da nauče da gledaju na svijet kao slijepi, iako to zapravo nisu, sedmicama sjede u mraku medu ogledalima i pod slabom svjetlosti kandila, bez hrane i pića, posmatraju stranice starih he-ratskih majstora."
Neko je pokucao. Otvorio sam i pogledao, pred vratima je stajao jedan lijepi šegrt iz radionice, očiju širom razrogačenih. Rekao je da je u jednoj napuštenoj jami pronađeno tijelo našeg brata pozlatara efendi Prefmjenog i da će dženaza krenuti iz džamije Mihrimah u vrijeme popodnevnog namaza, zatim je otrčao da javi vijest drugima. Alahu, sačuvaj nas!

15.
ZOVEM SE ESTER

Da li ljubav pravi budalu od čovjeka ili se samo budale zaljubljuju? Godinama se bavim prodavanjem i provodadžilukom, a nisam saznala odgovor na to pitanje. Baš bih voljela da upoznam par koji, što je njihova ljubav jača, postaje pametniji, lukaviji i prepredeniji.
Pogotovo da vidim takvog muškarca. Znam da, ako se muškarac služi lukavstvom, zamkama i podvalama, znači da taj i nije zaljubljen. Očigledno je da je naš gospodin Crni prilično izgubio hladnokrvnost, a kad je sa mnom govorio o Šekuri, prevršio je svaku mjeru.
Na pijaci sam mu rekla kao neku pjesmicu koju znam napamet i svakom je kazujem - da Šekura neprestano misli na njega, da me je pitala da li je odgovorio na pismo, da je takvu nikad nisam vidjela. Tako me je gledao da mi ga je bilo žao. Rekao mi je da pismo što mi ga je dao „brzo i smjesta" odnesem Šekuri. Sve budale vjeruju da u njihovoj ljubavi postoje neke okolnosti koje zahtijevaju veoma posebnu žurbu, te razotkriju snagu svoje ljubavi i time voljenim osobama stavljaju oružje u ruke, a ona, ako je pametna, odložiće svoj odgovor.
Nauk: žurba u ljubavi odlaže poslove.
Zato bi mi efendi Crni zahvalio da je znao da sam pismo koje je trebalo da odnesem „brzo" najprije odnijela na drugo mjesto. Dakle, skoro sam se zaledila čekajući ga na pijaci i, da bih se ugrijala, svratim ja prvo do jedne moje kćerke koja mi je usput. Svojim kćerima zovem sve djevojke kojima sam raznosila pisma i lično ih poudala.
Ova ružnjikava djevojka mi je do te mjere zahvalna da svaki put kad dođem, ne samo da skakuće oko mene, već mi i gurne u ruku nekoliko akči. Sad je blagoslovena i sretna. Skuhala je lipov čaj koji sam s uživanjem popila. Kada sam ostala sama, prebrajala sam novac koji mi je dao efendi Crni. Dvadeset akči.
Opet krenuh na put. Prođoh sporednim sokacima i nesigurnim prolazima gdje se blato zaledilo toliko da ne možeš hodati. Dok sam kucala na vrata, poželjela sam da se našalim, pa povikah:
„Evo torbarke! Stigla torbarka! Imam najfiniji muslin dostojan svakog padišaha, sjajne šalove iz Kašmira, kadifu iz Burse, najbolje egipatsko platno za košulje, prekrivače od vezenog mu- slina, posteljinu, šarene maramice! Torbarka!"
Otvoriše se vrata i ja uđoh unutra. Kuća se, kao i uvijek, osjećala na postelju, san, prženo ulje i vlagu. Strašan smrad neženja koje stare.
„Vještice", reče. „Zašto vičeš?"
Ćutke izvadih koverat i dadoh mu ga. Priđe mi kao sjenka u polumračnoj sobi i u trenutku mi istrže pismo iz ruke. Prešao je u susjednu sobu gdje je uvijek gorila svjetiljka. Ostala sam na pragu. "Otac nije kod kuće?", upitala sam.
Nije odgovorio. Izgubljeno je čitao pismo. Pustila sam ga da Clta. Nisam mogla da mu vidim lice jer je svjetiljka bila iza njega. Završivši, počeo je iznova čitati.
»Da", upitala sam ga. „Šta piše?" Hasan pročita:
Draga gospodo Šekura,
S obzirom na to da i ja godinama živim sanjajući samo o jednoj osobi, s poštovanjem shvatam da i ti čekaš svog muža i da ni na koga drugog ne misliš. Šta se drugo može i očekivati, osim čestitosti i ne-iskvarenosti, od žene kao što si ti? (Hasan se glasno nasmija!) Ali moj dolazak tvome ocu bio je zbog iluminacija, a ne da tebe uznemirim. To mi na pamet nije palo. Ne bih želio da ispadne da sam od tebe dobio nekakav znak, a pogotovo znak ohrabrenja. Kad mi se tvoje lice kao nebeska svjetlost ukazalo na prozoru, smatrao sam daje to Ala-hov dar i ništa više. jer, vidjeti tvoje lice za mene je dovoljna sreća. („Ovo je ukrao od Nizamija", srdito upadne Hasan.) Ali, pošto kažeš da ti ne prilazim, reci mi da li si anđeo pa da se čovjek boji tebi prići? Poslušaj šta ću ti reći: nekad sam usred noći, pokušavajući da zaspim kroz prozore pustih i bijednih karavanseraja (u kojima nije niko konakovao osim očajnih vlasnika i razbojnika što bježe pred smrtnom kaznom), posmatrao mjesečinu koja obasjava gole planine, i slušajući zavijanje usamljenih vukova nesretnijih od mene, maštao o tome da ćeš mi se jednog dana ukazati, baš kao što si se ukazala na onom prozoru. Poslušaj, kada sam ponovo došao tvome ocu zbog knjige, ti mi vraćaš crtež koji sam nacrtao u djetinjstvu. Znaj, za mene je to znak da sam te ponovo našao, a ne znak smrti. Vidio sam Or-hana, jednog od tvojih sinova, jadno siroče. ]a ću mu biti otad

„Mašala, dobro je napisao," rekoh. „Pravi pjesnik!"
„Da li si anđeo pa da se čovjek boji tebi prići?", reče Hasan. „To je ukrao od Ibn Zerhanija. Ja pišem bolje." I izvadi svoje pismo iz džepa. „Uzmi, odnesi Šekuri."
Prvi put me je obuzela nelagoda zbog novca koji mi je davao zajedno s pismom. Grozno mi je bilo to opsesivno vezivanje tog čovjeka za neuzvraćenu ljubav. Kao da je želio da potvrdi moje slutnje, po prvi put poslije dugo vremena, Hasan odbaci svoju uljudnost i grubo reče:
„Reci joj, ako budemo željeli, vratićemo je kući pomoću kadije."
„Da joj baš tako kažem?"
Nastade tišina. „Nemoj", reče. Svjetlost svjetiljke obasja mu lice i vidjeh kako gleda preda se kao dijete koje je nešto skrivilo.
Nosim njegova pisma jer poštujem stanje u kojem se nalazi, nje-govu veliku neuzvraćenu ljubav. Ne zbog novca, kao što misle. Na izlasku iz kuće Hasan me zaustavi na vratima.
Da li joj govoriš o tome koliko je volim?", upitao je uzbuđeno i smeteno.
„Zar joj to ne pišeš u svojim pismima?"
„Kaži, kako bih mogao da ubijedim nju, njenog oca?"
„Budi dobar čovjek", rekoh i pođoh ka vratima.
,,U ovim godinama? Prekasno...", rekao je s iskrenim žaljenjem.
„Počeo si da zarađuješ mnogo novca, čauš Hasane. To čovjeka čini boljim...", rekoh i izađoh. U kući bijaše tako mračno i turobno da mi se činilo da je napolju otoplilo. Sunce obasja moje lice. Pomislila sam kako bih voljela da Šekura bude srećna. Ali, nekako sam poštovala i tog jadnika iz vlažne, hladne i mračne kuće. Premda nisam planirala, svratih na pijacu začina na Laleliju. Mislila sam da će me mirisi cimeta, šafrana i bibera povratiti, ali prevarih se.
U svojoj kući Šekura je uzevši pisma prvo pitala za Crnog. Rekoh joj da ga je ljubavni plamen zahvatio cijeloga i to joj se dopalo.
„Svi se pitaju zašto je ubijen nesretni efendi Prefinjeni, čak i žene koje sjede i pletu u svojim kućama", promijenila sam temu.
„Hajrija, napravi halvu i odnesi Kalbiji, nesretnoj ženi efendi Prefinjenog."
„Na sahranu će vjerovatno doći svi erzurumci i mnogi drugi", rekoh. „Govorka se da će ga osvetiti njegovi rođaci."
Šekura se, međutim, već zadubila u pismo. Pažljivo i ljutito zagledah se u njeno lice. Ta žena ima toliko životnog iskustva da može da utiče na način kako će se njena osjećanja izražavati na licu. Osjetila sam da joj, dok je čitala, prija moje šutanje i da ga doživljava kao da potvrđujem važnost koju je pridavala pismu. I tako, kada je završila pismo i osmijehnula mi se, da bi se ona bolje osjećala, upitala sam:
„Šta kaže?"
„Kao u djetinjstvu... Zaljubljen u mene." ..Pa, šta ćeš?"
„Udata sam. Čekam muža."
Nasuprot vašim pretpostavkama, priznajem da se nisam naljutila zbog toga što je začas slagala iako je prethodno tražila moje zanimanje za događanja. Naprotiv, donijelo mi je olakšanje. Da su sve one djevojke i žene, kojima sam nosila pisma i savjetovala ih o životu, pokazale interesovanje kao Šekura, bio bi nam upola lakši posao, a neke bi čak uspjele da nađu mnogo bolje muževe.
„Šta kaže drugi?"
„Hasanovo pismo ne želim da čitam sada", odgovori. „Da li Hasan zna da se Crni vratio u Istanbul?" „Ne zna ni da on postoji."
„Da li razgovaraš s Hasanom?", upitala je širom otvorivši svoje prelijepe crne oči. „Ti si to željela." „Da?"
„Pati. Strašno te voli. Ako tvoje srce bude naklonjeno nekom drugom, teško ćeš ga se osloboditi. Tvoje prihvatanje njegovih pisama daje mu lažnu nadu. Toga treba da se plašiš, jer, on se ne priprema samo da te vrati, već i da dokaže da je njegov brat mrtav i da te oženi." Osmijehnula sam se da bih stišala prijeteću stranu posljednjih riječi i da se ne bih postavila kao zaštitnica onog nesretnika.
„Dobro, šta kaže drugi?", upitala je, ali da li zna za koga pita?
„Iluminator?"
„Zbunjena sam", reče odjednom, možda uplašena sopstve-nih misli. „Kao da će se sve još više zapetljati. Moj otac je ostario. Šta će biti s nama, s mojim siročićima? Naslućujem da nam dolazi neka nesreća, da nam šejtan priprema neko zlo. Reci mi, Ester, nešto što će me obradovati."
„Ne brini, draga moja Šekura", rekla sam drhteći, „Ti si zaista veoma pametna i lijepa. Jednog dana ležaćeš sa svojim lijepim mužem u istom krevetu, grlićeš ga i zaboraviti sve svoje probleme i bićeš sretna. Čitam ti u očima."
Osjetih toliku unutrašnju toplinu da mi oči ovlažiše.
„Dobro, ali ko će biti moj muž?"
„Zar ti to nije reklo tvoje pametno srce?"
„Nesretna sam jer ne umijem razabrati šta mi ono govori."
Nastala je tišina. Na tren, učini mi se da mi Šekura nikako ne vjeruje, da vješto prikriva svoje nepovjerenje kako bi izazvala moje sažaljenje i otkrila sve što znam. Kada shvatih da neće istog časa odgovarati na pisma, pokupih svoj zavežljaj i iziđoh u avliju rekavši ono što pričam svim svojim djevojkama, čak i zrikavim:
„Dušo moja, ako budeš širom otvorila te svoje lijepe oči, neće ti se ništa rđavo dogoditi. Ne brini."

16.
JA, ŠEKURA

Kad god bi ranije dolazila torbarka Ester, mislila sam kako je neki osvajač konačno napravio prvi korak i napisao pismo koje će izazvati ubrzano kucanje srca jedne žene kao ja, pametne, lijepe i časne udovice. Ali kada bih vidjela da stižu pisma mojih po-znatih prosaca, još bih snažnije i strpljivije čekala svog muža. U posljednje vrijeme zbunjena sam i osjećam se sve jadnije kad Ester ode.
Osluškivala sam glasove svijeta izvana. U kuhinji je klokota-la ključala voda i širio se miris limuna i luka: znam, Hajrija kuha tikvice. Ševket i Orhan su na avliji, kod drveta nara, i gurkajući se igraju se mačevanja; čujem njihove glasove. Moj otac se ne čuje u susjednoj sobi. Otvorila sam i pročitala Hasanovo pismo i ponovo shvatila da tu nema ničega zbog čega bih se brinula. No, plašila sam ga se malo više i čestitala samoj sebi što sam se, u vrijeme kada sam s njim dijelila dom, oduprijela njegovom nastoja-nju da dijelimo postelju. Poslije toga pročitala sam pismo koje mi Je napisao Crni, držeći ga pažljivo kao da je nešto krhko, lomljivo, i smela se. Nisam poslije čitala pisma. Pojavilo se sunce i pomislila sam: da sam samo jednu noć otišla u postelju s Hasanom 1 spavala s njim, to niko ne bi znao osim Alaha. Liči na mog ne-stalog muža, to je isto. Ponekad mi padnu na pamet takve šašave ] neobične misli. Sunce se podiglo i kad je otoplilo, osjetih da 'mam tijelo, osjetih svoju kožu, vrat, čak i bradavice. Dok me je sunce obasjavalo kroz vrata, iznenada se pojavi Orhan.
„Mama, šta čitaš?", upitao me je.
Dobro, maločas sam vam rekla da nisam iznova čitala posljednja pisma koja mi je Ester donijela, ali slagala sam. Opet sam ih čitala. Ovoga puta sam ih zaista presavila i stavila u njedra, te rekoh Orhanu:
„Hajde, dođi mi u krilo." Došao je. „Oho, mašala, što si težak, baš si veliki", rekoh i poljubih ga. I dok sam mu govorila: „Hladan si k'o led", on meni reče: „Mama, kako si ti topla", i nasloni se leđima na moje grudi.
Prijalo nam je oboma da sjedimo tako, čvrsto priljubljeni jedno uz drugo, ne razgovarajući. Pomirisala sam mu vrat i poljubila ga. Zagrlila sam ga još jače. Ostali smo tako u tišini.
„Golica me", reče nešto kasnije.
„Hajde, reci", rekoh ozbiljnim glasom, „kad bi došao sultan svih džina i rekao da će ti ispuniti sve što zatražiš, šta bi želio najviše na svijetu?"
„Želio bih da Ševket ne bude sa nama."
„I šta bi još želio? Da li bi želio da imaš tatu?"
„Ne. Kad porastem, oženiću tebe."
Pomislih da ostariti, izgubiti ljepotu ili biti udovica ili sirotinja nije životna nesreća, već živjeti bez ikoga ko bi ti zavidio. Spustila sam Orhana iz krila. Razmišljajući kako će se jedna rđa-va žena poput mene udati za dobrog čovjeka, priđoh ocu.
„Kada njegovo veličanstvo sultan svojim očima vidi da je knjiga završena, nagradiće vas", rekla sam. „Ići ćete opet u Veneciju."
„Ne znam", reče otac. „Plašim se zbog ovog ubistva. Naši neprijatelji su vjerovatno moćni."
„Znam da ih moje stanje ohrabruje i nagoni na krivo tumačenje i uzaludno nadanje."
„Kako?"
„Trebalo bi da se udam što prije."
„Šta?", upita otac, „Za koga? Ali, ti si udana. Otkud sad to? Ko je prosac? Čak i da postoji razuman i neodoljivi prosac", reče moj pametni otac, „ne mislim da bismo takvog lako našli i da bi nam bio po volji", dodao je i ukratko izložio moje nesretne okol-nosti, „Znaš da postoje teškoće koje moramo riješiti da bi mogla da se udaš." Nakon duge pauze reče: „Zar zaista želiš da odeš i da me ostaviš, dušo moja?"
,Juče sam sanjala da je moj muž umro", rekoh. Ali nisam mogla da plačem kao žena koja je zaista sanjala takav san.
„Kako treba znati pročitati iluminaciju, tako treba znati i san protumačiti."
„Da li je pristojno da vam ispričam svoj san?"
Na trenutak nastade tišina, osmijehnusmo se jedno drugom kao pametni ljudi koji hitro razmišljaju o svim posljedicama koje bi mogle nastati iz onoga o čemu razgovaraju.
„Tumačeći tvoj san, mogu povjerovati da je tvoj muž umro, ali tvoj svekar, djever i kadija koji ih mora saslušati, tražiće i druge dokaze."
„Prošlo je dvije godine otkako sam se sa djecom vratila kući, a moj svekar i djever nisu uspjeli da me vrate nazad."
„Zbog toga što vrlo dobro znaju gdje su pogriješili", reče otac. „Ali, to ne znači da su saglasni sa tvojim razvodom."
„Da pripadamo malikitskoj ili hanbalitskoj šerijatskoj pravnoj školi", rekoh, „kadija bi, uzimajući u obzir da je prošlo četiri godine, dozvolio razvod, i još bi mi odredio i izdržavanje. Ali kako smo mi, hvala Alahu, hanefiti, to nije moguće."
„Ne pričaj mi o šafiitskom pomoćniku kadije. Sve su to prljavi poslovi."
„Sve istanbulske žene čiji su muževi nestali u ratu sa svojim svjedocima odlaze k njemu zbog razvoda. Pošto je šafiit, on pita: da li ti je muž nestao, koliko ga dugo nema, da li teško preživljavaš, jesu li ovo tvoji svjedoci, i odmah ih razvodi."
„Ko ti je sve to utuvio u glavu, kćeri moja draga?", upitao je. „Ko ti je to razum pomutio?"
„Ako se jednom pojavi neko ko bi mogao da mi pomuti ra-zum, a ja budem razvedena, Vi ćete mi reći ko je to i ja neću ići protiv Vaše odluke o mom budućem mužu."
Moj lukavi otac, vidjevši da mu je i kći lukava kao i on, poče treptati. On uvijek trepće iz tri razloga: 1. kad je u škripcu, pa se trudi da brzo misli ne bi li pronašao izlaz; 2. kada poželi da za-P ace od tuge i bespomoćnosti; 3. kad je u škripcu, pa lukavo kombinuje prvi i drugi razlog kako bi ostavio utisak da bi svakog trenutka mogao da zaplače od tuge.
„Zar bi uzela djecu i otišla i ostavila samog svog starog oca? Znaš li da sam se plašio da me mogu ubiti zbog naše knjige - da, rekao je naše knjige - ipak, sada ti želiš da uzmeš djecu i odeš, i ja želim da umrem."
„Oče, zar mi niste uvijek govorili da me jedino razvod može spasiti od mog nesmotrenog djevera?"
„Ne želim da odeš. Tvoj muž bi se mogao vratiti jednog dana. I ako se ne vrati, nikakva šteta od tvoje udaje. Dok u ovoj kući živiš sa ocem."
,,I ne želim ništa više nego da u ovoj kući živim sa Vama." „Dušo, nisi li maločas rekla da bi htjela da se udaš što prije?" Eto, takve su svađe sa ocem. I sama na kraju povjerujem da nisam imala pravo.
„Rekla sam", odgovorih, gledajući preda se. Zatim, suzdržavajući se da ne zaplačem, ohrabrena zbog ispravnosti onoga što mi je palo na pamet, upitala sam:
„Dobro, zar se ja nikada više neću udati?" „Volio bih i poštovao zeta koji bi te odveo daleko od mene. Ko te prosi? Da li bi on živio sa nama u ovoj kući?"
Šutila sam. Naravno, oboje smo znali da moj otac ne bi mogao poštovati zeta koji bi živio s nama u kući, već bi ga lagano omalovažavao. Otac bi takvog zeta, zvanog domazet, podmuklo i vješto ponižavao da ni ja sama ne bih htjela da živim s takvim čovjekom.
„Znaš da je u takvoj situaciji u kakvoj se nalaziš nemoguća udaja bez očevog pristanka, zar ne? Ne želim da se udaš i neću to dozvoliti."
„Želim da se razvedem, a ne da se udam."
„Zbog toga što bi te mogla povrijediti neka bešćutna zvijer koja ne misli ni na šta drugo osim na svoju korist. Znaš koliko te volim, draga moja kćeri, zar ne? A moramo i završiti ovu knjigu."
Ćutala sam. Jer, da sam progovorila, iskušavao bi me i šejtan koji je primijetio moj gnjev, i ocu bih u lice rekla da znam da noću prima Hajriju u svoju postelju, ali da li djevojci kao što sam ja priliči da svom ocu kaže da zna da on spava s robinjom?
„Ko je čovjek koji želi da se oženi tobom?"
Oborila sam pogled i zašutjela, ali ne od stida nego od bijesa. Što je najgore, nisam bila u stanju da bilo šta kažem iako sam bila jako ljuta. Zamislila sam oca i Hajriju u tom smiješnom i groznom položaju u krevetu. Kad sam pomislila da ću zaplakati, gledajući ispred sebe, rekoh:
„Tikvice su na vatri, da ne zagore."
Pošla sam u sobu pokraj stepeništa čiji prozor, kojeg nikada nismo otvarali, gleda na bunar. Pipajući u mraku, brzo pronađoh svoj krevet, prostrijeh ga i bacih se na njega. Ah, što je lijep osjećaj nepravedno kažnjenog djeteta, leći i zaspati gušeći se u plaču i suzama! Ja sam jedina osoba na ovom svijetu koja me voli i ta usamljenost je toliko žalosna da, dok ja nju oplakujem, u pomoć priskačete vi koji čujete moje jecaje i jauke.
Malo kasnije primijetih da je Orhan ispružen na mom krevetu. Glavicu je stavio među moje grudi i lije suze jecajući. Pri-vukoh ga i čvrsto zagrlih.
„Nemoj da plačeš, mama", reče malo kasnije. „Vratiće se tata iz rata."
„Kako znaš?"
Šutio je. Ali toliko sam ga voljela, da sam zaboravila na sve svoje muke kad sam ga privila na grudi. Prije nego što zaspim, gr-leći nježno krhko tijelo moga Orhana, otkriću vam svoju jedinu brigu. Kajem se zbog onoga što sam maločas, u ljutnji, rekla o ocu i Hajriji. Ne, to nije laž, ali se toliko sramim što sam to izgovorila da vas molim da zaboravite i da se pravite kao da to nije iz-rečeno i kao da moj otac i Hajrija nemaju nikakve veze.

17.
JA SAM VAŠ TETAK

Teško je imati kćer, teško. Plakala je u sobi, čuo sam njeno jecanje, ali nisam mogao učiniti ništa osim da posmatram stranice knjige koju sam držao u rukama. U Knjizi o sudnjem danu na jednoj stranici koju sam pokušavao da čitam, piše kako duša tri dana poslije smrti dobija dozvolu od Alaha da ode u posjetu tijelu u kojem je ranije bila. Kada vidi u kakvom žalosnom stanju se nalazi staro tijelo na groblju, krvavo i trulo, duša se rastuži i počne da tuguje: „Jadno moje tijelo, snago moja nekadašnja!" Razmišljao sam neko vrijeme o tužnom kraju efendi
Pre-finjenog, kako je ležao na dnu neke jame i kako ga je njegova duša posjetila umjesto na groblju, na dnu jame i, naravno, silno se rastužila.
Kada se utišalo Šekurino jecanje, ostavio sam knjigu o smrti. Obukao sam još jednu vunenu košulju, čvrsto omotao pojas od debelog kozjeg krzna da mi grije krsta i obukao šalvare od zečjeg krzna. Izašao sam iz kuće i ugledao Ševketa na vratima.
„Kuda ideš, djede?"
„Ulazi! Na dženazu."
Prošao sam pustim, snijegom prekrivenim sokacima, između zgarišta i sirotinjskih nakrivljenih kuća koje su jedva stajale. Dugo sam išao opreznim staračkim korakom pazeći da se ne okliznem i ne padnem. Idući prema gradskim zidinama, prolazio sam zabačene mahale, bašte i njive, dućane gdje se prodaju toč-kovi i oprema za kola, kovačke radnje, sarače, sedlare, potkivače i izrađivače konjskih hamova.
Ne znam zbog čega je dženaza polazila čak iz džamije Mihri-mah kod Jedrenske kapije. U džamiji sam zagrlio pokojnikovu glavatu smušenu braću, koji su djelovali ljutito i odlučno. Mi, iluminatori i kaligrafi, međusobno smo se grlili i plakali. Dok sam u olovnoj magli, koja se iznenada spustila prekrivajući sve, klanjao dženaze-namaz, pogled mi pade na kovčeg na pogrebnoj kamenoj ploči u džamiji i osjetih takav bijes prema zločincu koji je to uradio, da mi se, vjerujte, u glavi pobrkala čak i molitva Al-lahuma barik.
Dok su ljudi uzimali kovčeg na ramena poslije namaza, i dalje sam bio medu iluminatorima i kaligrafima. Roda i ja se zagr-lismo zaboravljajući noći kada smo zbog moje knjige zajedno sjedili do zore uz svjetlost slabe svjetiljke, kada me je ubjeđivao da su pozlate efendi Prefinjenog neuvjerljive, da ne umije da upotrijebi boje jer je sve bojio u tamnoplavo da izgleda bogatije, i da sam ja govorio kako nema drugog čovjeka za to. Plačući, zagrlili
smo se ponovo. Toliko mi je prijao način na koji me je Maslina prijateljski i s poštovanjem pogledao i zagrlio - čovjek koji zna da grli, dobar je čovjek - i opet pomislih na to da on među svim iluminatorima i kaligrafima najviše vjeruje u moju knjigu.
Na stepeništu kod dvorišne kapije, nađosmo se majstor Osman i ja jedan pokraj drugog, ne znajući šta da kažemo jedan drugom. Neobičan, napet trenutak - jedan od pokojnikove braće počeo je da plače, a neko ko je želio da istakne sebe uzvikne: „Alah je velik!"
„Na koje groblje?", upitao me majstor Osman, tek da bi nešto rekao.
Pomislio sam da bi djelovalo neprijateljski ako kažem da ne znam, pa bez imalo razmišljanja, upitam onoga koji je bio do mene na stepeništu:
„Na koje groblje? Kod Jedrenske kapije?"
„Na Ejupu", odgovorio je ljutit i priglup mladić s bradom.
„Na Ejupu", okrenuo sam se i rekao majstoru Osmanu, ali on je već čuo riječi ljutitog i priglupog mladića s bradom. Uputio mi je pogled kojim je pokazao da razumije i stavio mi do znanja da ne želi da naš susret bude duži.
Majstora Osmana je ljutilo što je padišah meni povjerio posao oko pisanja, ukrašavanja i oslikavanja knjige koju zovem „tajnom". Pored toga, padišah se pod mojim uticajem zainteresovao za franački način slikanja. Padišah je jednom natjerao majstora Osmana da kopira njegov portret koji je naručio od jednog itali-janskog majstora. Znam, majstor Osman mene je smatrao odgo-vornim za tu neobičnu sliku koju je uradio sa podozrenjem kao i za oponašanje italijanskog slikara što je doživio kao mučenje. S pravom.
Zastao sam nasred stepeništa i neko vrijeme posmatrao nebo. Kada sam se uvjerio da sam prilično zaostao iza drugih, po-čeh da silazim niz zaleđene basamake. Tek što sam sišao niz dvije stepenice, neko me uhvati pod ruku i zagrli me - Crni.
„Hladno je", reče. „Jeste li se smrzli?"
Nisam sumnjao da je on pomutio Šekurin razum. I samopouzdanje s kojim me je uhvatio pod ruku to je potvrdilo. Nešto u njegovom držanju govorilo je: „Radio sam dvanaest godina.
Odrastao sam." Stigosmo do kraja stepeništa. Želio sam da mi kasnije ispriča sve što je saznao u kaligrafskoj radionici.
„Idi naprijed, sinko", rekoh. „Požuri da stigneš džemat."
Iznenadio se, ali nije pokazivao. Dopalo mi se čak i to kako je dostojanstveno pustio moju ruku i otišao naprijed. Ako bih mu dao Šekuru, da li bi želio da živi s nama u istoj kući?
Kroz Jedrensku kapiju izašli smo iz grada i daleko negdje dolje ugledah kovčeg skoro izgubljen u izmaglici i mnoštvo ilumi-natora, kaligrafa i šegrta koji su se, noseći ga na ramenima, užurbano spuštali nizbrdicom prema Zlatnom rogu. Toliko su brzo hodali da su prešli već pola blatnjavog puta koji se kroz snježnu dolinu spuštao prema Ejupu. U tišini i izmaglici s lijeve strane ra-dosno se dimio dimnjak prodavnice svijeća sultanijinog vakufa. Ispod zidina nalazile su se klanice i kožarske radionice koje bez predaha rade za grčke mesare na Ejupu. Smrad crkotine širio se dolinom koja se pruža sve do čempresa na groblju i džamije na Ejupu, čije kupole su se nejasno raspoznavale ispred nas. Poslije kraćeg hoda, čuo sam odozdo iz nove jevrejske mahale na Balatu dječju graju.
Kada smo stigli do ejupske ravnice, prišao mi je Leptir. Žustar kao i inače, odmah je prešao na stvar:
„Maslina i Roda su to uradili", reče. „Kao i svi, veoma dobro su znali da nisam bio dobar s pokojnikom; znali su i da svi to znaju. Postoji ljubomora, pa čak i otvorena netrpeljivost zbog toga ko će poslije majstora Osmana doći na čelo kaligrafske radionice. Očekuju da krivica padne na mene, ili da će se carski rizničar, a po njegovom nagovoru i sultan, udaljiti od mene, od nas."
„Ko ste to vi?"
„Svi koji se zalažemo da se u radionici sačuvaju stara moralna načela, da se prati put persijskih majstora, da se ne može ilu-minirati svaka tema radi novca. Govorimo da u naše knjige, umjesto oružja, vojski, zarobljenika i osvajanja, treba da udu stare legende, mitovi i priče, da ne treba napuštati stare modele, da pravi iluminatori ne treba s poniženjem da sjede po dućanima u čaršiji i svakome, za svega nekoliko akči, oslikavaju svakakve teme i rade bijedne stvari. Njegovo veličanstvo padišah podržava nas u tome." "Nepotrebno sebe opravdavaš", rekao sam da skratim priču, "Siguran sam da radionica ne bi mogla biti utočište bilo kome ko može tako nešto uraditi. Svi ste moja braća. Nema ništa loše u to-me da se uradi poneka tema koja ranije nije oslikana, niti bi to mogao biti razlog neprijateljstva."
U istom času, kao i kada prvi put čujem novu vijest, shvatio sam neminovnu istinu. Ubica efendi Prefmjenog bio je jedan od majstora koji su sazreli u kaligrafskoj radionici i sada se nalazi u mnoštvu koje se ispred mene penjalo uzbrdicom. Istovremeno, bio sam siguran da će ubica nastaviti svoje šejtanske poslove i spletke, da je neprijatelj knjige koju pravim i da je vjerovatno bio i u mojoj kući, radeći iluminacije i ukrašavajući je. Da li je Leptir kao i većina iluminatora koji su dolazili u moju kuću zaljubljen u moju kćer? Da li je, objašnjavajući svoja ubjeđenja, zaboravio da sam od njega tražio prizore upravo suprotne s njegovim poi-manjima, ili me vješto podbada?
Ne, pomislio sam kasnije, nije moguće da me podbada. Kao i svi majstori iluminacije i Leptir mije pokazivao iskrenu zahvalnost. Kada su zbog ratova i padišahove nezainteresovanosti ukinuti darovi i novac, jedini prihod koji su imali bila je naknada za rad na mojoj knjizi. Znao sam da su međusobno ljubomorni zbog moje pažnje, i zbog toga sam se, i ne samo zato, s njima viđao nasamo u svojoj kući i nisam smatrao da bi to moglo izazvati neprijateljstvo prema meni. Svi moji iluminatori su zrele osobe, u stanju su da se ponašaju razumno i da pronađu što humaniji razlog kako bi zavoljeli osobu koju su svakako prinuđeni da vole zbog koristi.
Da prekinem tišinu i da se ne vraćamo na istu temu, rekao sam:
„Mašala, ovi mogu da nose kovčeg uzbrdo istom brzinom kao i nizbrdo." Leptir se nasmijao pokazujući zube: "Zato što je hladno."
Da li ovaj čovjek može da ubije čovjeka, pomislio sam. Reci-mo, zbog ljubomore. Da li bi kasnije mogao ubiti i mene? Može naći izgovor: taj čovjek je vrijeđao moju vjeru. Ali on je
veliki Majstor, vješt i darovit, zašto bi ubio? Starost nije samo zamaranje pri penjanju na uzbrdicama, već je starost i nestajanje straha od smrti; izgubiti želje, uvlačiti se u robinjin krevet ne radi želje, već radi navike. Rekao sam mu u lice odluku koju sam upravo donio:
„Neću više raditi knjigu." „Kako?", upita Leptir čije se lice izmijenilo. „Ima zlu kob. A i padišah ne daje više novac. Reci Maslini i Rodi."
Možda je želio da pita još nešto, ali iznenada smo se našli na groblju, okruženom gustim čempresima, visokim papratima. Kako je grob bio okružen svijetom, po prizivanjima Alaha i njegovog poslanika, po glasnim i čestim naricanjima, zaključih da u tom trenutku tijelo spuštaju u raku.
„Otkrijte mu lice, skroz otkrijte", neko je rekao.
Sklonili su pokrov, gledali se oči u oči s pokojnikom, ako je na njegovoj smrskanoj glavi i bilo očiju; ali ništa nisam mogao da vidim jer sam bio pozadi. Ja sam smrti već jednom pogledao u oči na drugom mjestu, a ne pokraj groba.
Jedna uspomena: prije trideset godina, dženeta dostojni djed našeg padišaha htio je da preotme od Mlečana ostrvo Kipar, no šejhul-islam efendi Abusud podsjeti ga na to da su egipatski sultani odredili da to ostrvo hranom snabdijeva Meku i Medinu i iz-dao je fetvu po kojoj nije ispravno da ostrvo koje je nekad hranilo sveta mjesta naše vjere ostane u rukama hrišćanskih nevjerni-ka. Tako je meni, kao prvi izaslanički zadatak, dopao težak posao da Mlečanima saopštim tu neočekivanu odluku da nam predaju svoje ostrvo. Obišao sam crkve u Veneciji, divio se mostovima i palatama, najviše zadivljen slikama u bogataškim domovima, i u tom svom divljenju, uzdajući se u gostoljubivost koju su mi ukazivali, predao sam pismo puno prijetnji, saopštavajući da naš padišah nadmeno želi Kipar. Mlečani su se toliko razljutili da su na brzinu sazvali skupštinu i odlučili da o takvom pismu ne može ni da se raspravlja. Uz to, razjarene mase satjerale su me u Duždevu palatu, a probisvjeti koji su savladali gardiste i vratare pokušali su da mi prerezu grkljan, te su mi dvojica duždevih musketa-ra omogućili da pobjegnem kroz tajne hodnike palate i izađem na stražnja vrata koja su vodila prema kanalu. Tamo sam u magli, kao što je ova, pomislio da je visoki blijedi gondolijer, obučen u bijelu odjeću, koji me je dočekao, sama smrt i, gledajući ga u oči, vidio sam u njima svoj odraz.
Čežnjivo sam sanjario o tome da tajno završim knjigu i još jednom odem u Veneciju. Prišao sam brižno zatrpanom grobu: sada njega anđeli ispituju kojeg je pola, koje je vjere, ko mu je prorok. Pomislio sam na svoju smrt.
Kraj mene sleti jedna vrana. Pogledao sam prijateljski Crnog u oči i zamolio ga da me uhvati pod ruku i pravi mi društvo u po-vratku. Rekao sam da ga sutradan rano ujutro očekujem u svojoj kući radi knjige. Jer, kada pomislim na svoju smrt, uvijek shva-tim da moram završiti knjigu po svaku cijenu.

18.
NAZVAĆE ME UBICOM

Dok su na osakaćeno tijelo efendi Prefinjenog bacali vlažnu, hladnu zemlju, ja sam plakao kao niko. Zapomagao sam kako želim da umrem s njim, da me sahrane s njim u grob. Da ne bih pao u grob, držali su me za pojas. Kad je izgledalo kao da se gušim, pritisnuli su moje čelo dlanovima i zabacili glavu unazad da uhvatim dah. Po pogledima pokojnikovih rođaka primijetio sam da sam pretjerao u naricanju i suzama, pa sam se pribrao. Zbog moje velike žalosti, zlobnici iz kaligrafske radionice mogli su po-misliti da smo efendi Prefinjeni i ja bili u ljubavnoj vezi.
Sakrio sam se iza jednog platana da ne privlačim pažnju ostalih i ostao tamo sve do kraja dženaze. Nekakav glupi pokojnikov rođak, još veći glupan od onoga kojeg sam poslao u džehe-nem, prišao mi je iza platana i zagledao se u moje oči pogledom koji je smatrao značajnim. Dugo me je grlio, a zatim mi glupan reče: »Jesi li Subota ili Srijeda?"
»Srijeda je bilo pokojnikovo ime nekada", rekao sam i on se zbunio.
Priča o našim nadimcima je jednostavna, ona nas kao neka tajna i danas međusobno povezuje. Dok smo šegrtovali, majstora Osmana, koji je tada unaprijeđen od kalfe u majstora, svi srno mnogo poštovali, divili smo mu se i voljeli ga. Bio je veliki ilumi-nator, svemu nas je učio, jer mu je Alah dao čarobni dar i velik, um. Svakog jutra jedan od nas, što je i obaveza šegrta, odlazio bi do majstorove kuće i, noseći njegov pribor, torbu i kožne korice pune hartije, dopratio ga pješke do radionice. Toliko smo se lak-tali da budemo blizu njega da smo se znali međusobno posvađati oko toga ko će toga dana da ide po njega.
Majstor Osman imao je miljenika, ali, ako bi taj ljubimac dolazio svakog jutra, iluminatori bi ionako širili česta ogovaranja i nepristojne šale, pa je odlučio da svaki od nas dolazi po njega jedan dan u sedmici. Veliki majstor je radio petkom, a subotom ni-je dolazio. Njegov sin, kojeg je neizmjerno volio, bio je šegrt poput nas, ponedjeljkom je pratio oca, kao običan šegrt, a kasnije je izdao i njega i nas i napustio umjetnost. S nama je bio i mršavi visoki brat Četvrtak, najdarovitiji od svih nas, ali je umro mlad u groznici od neke nepoznate bolesti.
Pokojni efendi Prefinjeni dolazio je srijedom po majstora, i on je bio Srijeda, ali kasnije smi- sleno i s ljubavlju veliki majstor je promijenio naša imena: Utorak u Maslina, Petak u Roda, a Nedjelja u Leptir, dok je njega na-zvao Prefinjeni zbog fine izrade iluminacija.Vjerovatno je nekada i njega veliki majstor pozdravljao kao i nas:
„Dobro jutro, Srijedo, kako si?"
Sjetivši se kako se obraćao meni, pomislio sam da će mi suze navrijeti na oči; i pored batina, u vrijeme šegrtovanja živjeli smo kao u dženetu, jer nas je majstor Osman volio, pri pogledu na naše iluminacije oči bi mu zasuzile i ljubio bi naše šake i ruke, a svaki njegov poljubac činio bi da naš talenat s ljubavlju procvjeta. Tada je čak i ljubomora koja baca sjenu na te sretne godine imala drugu boju.
Vidite da se osjećam totalno podvojeno, kao likovi čiju glavu i šake oslikava jedan majstor, a tijelo i odjeću drugi. Kada neko bogobojažljiv poput mene sasvim slučajno postane ubica, potrebno je vrijeme da se na to navikne. Da bih se mogao praviti kako se moj pređašnji život nastavlja, dobio sam novi glas, glas ubice. Takvim podrugljivim i ništavnim glasom, koji nikada nije bio dio mog prijašnjeg života, govorim sada. Povremeno ćete
čuti naravno, i moj stari, dobro poznati glas, kojim bih govorio da nisam postao ubica, ali samo pod mojim nadimkom, a ne kao
"ja, ubica". Neka niko ne pokušava da spoji ta dva glasa, jer nemam poseban stil niti grešku koja bi me odala. Vjerujem da je
stil, kao i bilo koja sitnica koja bi razlikovala jednog iluminato-ra od drugog, u stvari nedostatak, a ne, kako se neki hvale i tvr-de osobenost.
Ali, slažem se da to u mom specifičnom položaju predstavlja teškoću. Jer, iako bih mogao govoriti pod bilo kojim nadimkom koji je nadjenuo majstor Osman s ljubavlju, a i efendi Tetak ih koristi, ne želim da shvatite da li sam Leptir, Maslina ili Roda. Ako uspijete u tome, najvjerovatnije ćete trčeći otići i prijaviti me mučiteljima zapovjednika sultanske garde.
Zato ne smijem reći sve što pomislim. Znam da me motrite i dok razmišljam u sebi. Ne smijem nesmotreno spomenuti neki detalj iz mog života ili svoje muke što bi me moglo odati. I kad sam pričao one tri poučne priče Alif, Be i Džim, bio sam svjestan da me posmatrate.
Ratnici, ljubavnici, prinčevi i legendarni junaci, koje sam desetine hiljada puta nacrtao, jednom svojom stranom okrenuti su ka onome što je nacrtano: neprijateljima s kojima su ratovali u to slavno doba, aždajama s kojima su se hvatali u koštac, prekrasnim djevojkama zbog kojih su suze prolijevali. Ali, jednom stranom i jednim dijelom svoga tijela, okrenuti su ka zaljubljeniku u umjetnost koji posmatra tu čudesnu sliku. Ako posjedujem neki stil i osobenost, oni nisu skriveni samo u mojim iluminacijama, već i u mom zločinu i mojim riječima. Hajde, otkrijte ko sam Prema boji mojih riječi!
Ako biste me uhvatili, vjerujem da bi to donijelo smirenje nesretnoj duši ubogog efendi Prefmjenog. Na njega nabacuju lo-pate zemlje, dok ja pod krošnjom drveta posmatram zlatne vode Zlatnog roga i kupole Istanbula i uživam u cvrkutu ptica, shvata-jući koliko je život lijep. U posljednje vrijeme, otkako je počeo da se druži sa sljedbenicima namrgođenog propovijednika iz Erzu-ruma, ubogi efendi Prefinjeni nikako me nije volio, iako smo nas dvojica bili bliski u zadnjih dvadeset pet godina, ukrašavajući knjige za našeg padišaha.
Zbližili smo se prije dvadeset godina kad smo radili na šahnami pokojnog oca našeg padišaha, a najviše dok smo radili na osam dekorisanih strana koje je trebalo da budu dodate Fuzulijevom Divanu. Tada jedne ljetnje večeri, da bih se pokorio njegovim opravdanim ali nelogičnim željama (da iluminator u duši treba da osjeti tekst koji ilustruje), strpljivo sam slušao stihove koje mi je teatralno čitao iz Fuzulijevog Diva-na, dok su nad nama letjela jata lastavica. Od te noći upamtio sam jedan stih: ,Ja nisam ja, što sobom zovem uvijek si ti." I razmišljao sam o načinu kako bih tu sliku prikazao.
Čim sam čuo da su pronašli leš, požurio sam trčeći u njegovu kuću; omanji vrt u kojem smo nekada sjedili čitajući poeziju bio je prekriven ogromnim snijegom i djelovao još manji, kao i svaki vrt koji vidimo poslije mnogo godina. I kuća je bila ista. Iz susjedne sobe čuli su se sve glasniji i glasniji vapaji i naricanje žena, kao da se takmiče jedna s drugom. Kada je njegov stariji brat opisivao efendi Prefinjenog, pažljivo sam ga slušao: lice našeg ubogog brata bilo je gotovo smrskano, glava zdrobljena. Kada je iznesen iz jame, gdje je ležao četiri dana, rođena braća ga nisu mogla prepoznati, pa je njegova jadna žena Kalbija, koju su doveli od kuće, uspjela u mrklom mraku da prepozna tijelo po iscijepanoj odjeći, u dronjcima. Pred očima mi se pojavio prizor kada su trgovci iz Midijana izvadili Jusufa iz jame u koju su ga bacila ljubomorna braća. Dopada mi se ilustrovanje te scene iz Ju-sufa i Zulejme jer podsjeća na to da je bratska ljubomora osnova svih osjećanja u životu.
U jednom trenutku nastade muk, osjetih da me posmatraju. Da zaplačem? Pogled mi se zaustavio na Crnom. Podmukli gad nas sve odmjerava i izaziva utisak kao da ga je efendi Tetak poslao među iluminatore da otkrije istinu.
„Ko je mogao uraditi ovako strašno zlo?", vikao je njegov stariji brat. „Koji nečovjek je mogao da ubije našeg brata koji ni mrava nije zgazio?"
I sam sam se posvetio tom pitanju na koje je on odgovorio plačem, i pokušavao sam da odgovorim samome sebi. Ko su bili njegovi neprijatelji? Da ga nisam ja ubio, ko bi? Sjećam se da se davno - mislim kada je pripremana Knjiga o umjetnosti - posva-đao s nekima jer su zapostavljali stil starih majstora, kako bi bilo
jeftinije i brže, tako što su bojili rubove lošim bojama i uništavali stranice koje smo mi s velikim trudom uradili. Ko su bili oni? Kasnije su se pojavile glasine da razlog neprijateljstvu nije to, već ljubav prema lijepom šegrtu knjigovescu s donjeg sprata, ali to je bila stara priča. Bilo je i kivnih na njegovu otmjenost, prefinje-nost i gotovo ženskasto uglađeno držanje, ali to je imalo druge razloge: Prefinjeni je robovao starom stilu, sitničario je oko sklada boja iluminacije, u prisustvu majstora Osmana nadmjeno i ta-što isticao je greške drugih iluminatora, a posebno moje... Njegova posljednja svađa bila je u vezi s problemom na koji je majstor Osman bio posebno osjetljiv: dvorski iluminatori su kradom radili, primali sitne narudžbine izvan palate. U posljednje vrijeme, kako je nestao padišahov interes i presahnuo novac carskog rizničara, svi iluminatori počeli su da posjećuju dvospratne kona-ke skorojevića, neotesanih paša, a najveći među njima krenuli su u noćne posjete Tetku.
Nimalo nisam zamjerio Tetku što je, izgovarajući se zlom kobi, odlučio da više ne radi na svojoj, našoj knjizi. Naravno, pretpostavljam da je efendi Prefinjenog, glupana, ubio neko od nas koji ukrašavamo knjigu. Da ste vi na njegovom mjestu, da li biste jednom u dvije sedmice po noći pozivali ubicu u svoju kuću da zajedno radite iluminacije? Ili biste najprije otkrili ko je pravi ubica i ko najbolji iluminator? Apsolutno ne sumnjam da će brzo shvatiti ko je od ilustratora koji mu dolaze u njegovu kuću najnadareniji u svemu: od biranja boja do
pozlaćivanja, od izvlačenja linija do ukrašavanja, od crtanja lica do kompozicije, pa će poslije toga samo sa mnom htjeti da radi. Ne mislim da bi mogao pasti na tako niske grane da misli o meni kao o ubici, već kao o umiješnom iluminatoru.
Krajičkom oka pratim onog efendi Crnog, budalu koju je doveo sa sobom. Kada su njih dvojica zajedno krenula sa groblja i sa mnoštvom krenula prema ejupskom pristaništu, i ja sam išao za njima. Na pristaništu su se ukrcali u jedan čamac s četiri vesla, a ja sam poslije ušao u jedan sa šest, sa mladim šegrtima koji su se smijali, zaboravljajući na dženazu i mrtvaca. U jednom trenu na otvorenoj pučini kod Fenerkapija naši čamci su se toliko približili da su se umalo dodirnuli pramcima, pa sam iz blizine mogao vidjeti kako efendi Crni nešto šapuće Tetku i iznenada pomislih kako je lako ubiti čovjeka. Dragi Alahu, ti si nam svima podario nevjerovatnu moć, ali i strah da je ne upotrijebimo.
Ipak, ukoliko čovjek jednom savlada taj strah i pokrene se, odjednom postane sasvim druga osoba. Prije sam se mnogo plašio ne samo šejtana nego i najtananije slutnje zla u sebi. Sada, međutim, osjećam da je zlo podnošljivo, pa čak i potrebno ilu-minatoru. Ako zanemarimo što su mi ruke drhtale nekoliko dana poslije zločina, otkako sam ubio onog bijednika crtam bolje, upotrebljavam sjajnije i jače boje i, što je najvažnije, uviđam da moja mašta stvara čuda. Ali, koliko je osoba u Istanbulu koje mogu poštovati vrijednost mojih čuda?
Sa središta Zlatnog roga, s pučine kod Džibalija bijesno sam pogledao Istanbul. Kupole prekrivene snijegom zablistale su na suncu koje se iznenada probilo kroz oblake. Što je grad veći i ša-reniji, ima više kutaka u kojima možemo sakriti krivicu i grijeh; što ima više ljudi, više je i onih s kojima se možemo stopiti sa svojom krivicom. Mudrost grada ne treba da se mjeri učenjacima, bibliotekama, iluminatorima, kaligrafima i medresama, već brojem zločina koji su hiljadama godina tajno obavljani u njegovim mračnim ulicama. Po tome je Istanbul, bez sumnje, najmudriji grad na svijetu.
Na pristaništu na Unkapaniju sišao sam sa čamca poslije Crnog i Tetka. Slijedio sam ih dok su se, oslanjajući se jedan na drugog, penjali uzbrdo. Zastali su na jednom zgarištu iza džamije sultana Mehmeda, popričali još malo i nakon toga se rastali. Kad je efendi Tetak ostao sam, na trenutak je djelovao kao neki oronuli starac. Došlo mi je da potrčim do njega, da mu prepričam klevete budale sa čije se dženaze vraćamo, da mu kažem šta sam učinio da bih sve nas zaštitio od tih kleveta i da ga upitam da li je istina sve ono što je efendi Prefinjeni rekao - da smo na crtežima zloupotrijebili padišahovo povjerenje, da smo izdali iluminator-ski postupak i uvrijedili našu vjeru. I da li je završio posljednji veliki crtež.
U sumrak, zastao sam nasred sokaka pokrivenog snijegom i pogledao prema njegovom mračnom kraju, koji su očevi i djeca, vraćajući se kući, prepuštali ne samo meni već i džinima, vilama, razbojnicima, lopovima i žalosti, snijegom prekrivenih stabala. Tamo, na kraju sokaka, u prekrasnoj dvospratnoj efendi Tetkovoj kući, pod krovom, koji vidim kroz grane golih kestenova, živi najljepša žena na svijetu. Ali ja ne želim da izgubim pamet.

19.
JA, NOVAC

Ja sam osmanlijski carski zlatnik od dvadeset i dva karata. Na meni je slavni monogram našeg padišaha, zaštitnika svijeta. Jedan od najboljih majstora našeg padišaha, Roda, ovdje, u lijepoj kafani prepunoj tuge poslije dženaze, na brzinu me je nacrtao sada, u ponoć, i nije mogao da me premaze pozlatom, ali vi ćete to već zamisliti. Moj lik je ovdje, ali ja se lično nalazim u kesi vašeg brata, velikog majstora, iluminatora Rode. On ustaje, vadi me iz novčanika i pokazuje svima. Zdravo, zdravo, pozdrav vr-hunskim majstorima i gostima. Oči vam se šire od mog sjaja, uzbuđuje vas odsjaj plamena kandila na meni, i zavidite mom vla-sniku, majstoru Rodi.
U posljednja četiri mjeseca majstor Roda zaradio je tačno četrdeset i sedam ovakvih zlatnika kao što sam ja. Svi smo mi u toj kesi i majstor Roda nas ni od koga ne krije i zna da među is- tanbulskim iluminatorima nema tog koji više od njega zarađuje. Izuzetno sam ponosan što smo među iluminatorima prihvaćeni kao mjerilo umješnosti i što smo stavili tačku na suvišne prepirke. Ranije, dok još nismo navikli na kafu i dok nam se razum nije razbistrio, ograničeni iluminatori su provodili večeri prepiru-ći se ko je najnadareniji, ko je najvještiji s bojom, ko crta najljepše drveće, a ko najljepše oblake, i ne samo to, svake večeri su se tukli i izbijali zube jedan drugom. Moja logika sada odlučuje o svemu, što načinu rada u radionici daje skladnu atmosferu dostojnu čak i starih heratskih majstora.
U skladu sa harmonijom moje logike nabrojaću vam i razne stvari koje možete dobiti za mene: jedno stopalo mlade i lijepe robinje, što je njen pedeseti dio; lijepo berbersko ogledalo od orahovine s ramom od kosti; lijepo obojen sanduk s ladicama oslikan motivima sunca i ukrašen srebrom od devedeset akči; sto dvadeset svježih hljebova, tri grobna mjesta i tri kovčega; srebr-nu amajliju; jednu desetinu konja; noge stare debele robinje; mladunče bivola; dva lijepa kineska tanjira; mjesečnu nadnicu Derviša Mehmeda iz Tabriza kao i većine persijskih kaligrafa iz radionice našeg padišaha; jednog dobrog lovačkog sokola s kavezom; deset krigli panajotovog vina; sat dženeta sa svjetski poznatim mladićem Mahmutom i još mnogo beskrajnih nebrojenih mogućnosti.
Prije mog dolaska ovamo, proveo sam deset dana u prljavoj čarapi jednog siromašnog šegrta nekog obućara. Jadnik je svako veče usnio razmišljajući o beskrajno dugom popisu šta sve može dobiti za mene. Stihovi te pjesme, slatke kao uspavanka, dokazali su mi da ne postoje vrata koja novac ne može otvoriti.
Kad sam rekao vrata, sjetih se nečega. Da vam ispričam sve događaje koje proživjeh prije no što sam došao ovamo, trebalo bi mi nekoliko knjiga. Naši smo, svoji, pa ako nikome nećete reći i, ako mi efendi Roda ne zamjeri, odao bih vam jednu tajnu. Kune-te li se da nećete?
Priznajem. Ja nisam pravi osmanlijski carski zlatnik od dvadeset i dva karata iz kovnice na Čemberlitašu. Ja sam lažni novac. U Veneciji su me skovali od nečistog zlata, donijeli ovamo i ubacili u upotrebu kao osmanlijski zlatnik. Hvala na razumijevanju.
Kako sam saznao u venecijanskoj kovnici, to se radi već godinama. I zlatnici nedovoljne čistoće što su mletački nevjernici donedavno donosili i rasturali po Istoku bili su venecijanski dukati koje su sami kovali u toj istoj kovnici. Osmanlije, poštujući svaki natpis i vjerujući onome šta piše, to ti je to, nisu obraćali pažnju na količinu zlata u dukatu sve dok je natpis na njemu bio isti, te su lažni venecijanski dukati preplavili čitav Istanbul. Kasnije su počeli da ih raspoznaju grickanjem, jer je lažni imao malo zlata a mnogo bakra. Na primjer, izgaraš u plamenu ljubavi, pohitaš kod Mahmuda, najvećeg ljepotana u kojeg je čitav svijet zaljubljen, a on prvo stavi novčić u usta, a ne onu stvar, utvrdi da je novac lažan i povede te u dženet, umjesto na sat vremena, na pola sata. Mletački nevjernici su vidjeli da njihov lažni novac ima nesretan kraj, pa odluče da u tom slučaju prave lažni osmanlijski novac, jer to neće primijetiti. Dozvolite mi, skrenuću vam pažnju na nešto čudno; mletački nevjernici kada slikaju, ne prave sliku, nego pravu stvarnost onoga što slikaju. Ali kad kuju novac, ne prave pravi novac, nego njegov falsifikat.
U Veneciji su nas stavili u željezne sanduke, utovarili na lađe i, ljuljajući se i talasajući, doplovismo do Istanbula. Pojavio sam se u jednoj mjenjačnici novca, u gazdinim ustima koja su se osjetila na bijeli luk. Nakon kraćeg čekanja, dođe neki priglupi seljak koji je želio da zamijeni zlatnik. Mjenjač, lukaviji od svih, reče mu: ,,De da ga zagrizemo pa da vidimo da li je tvoj zlatnik lažan", te ga uzme i hitro stavi u usta.
Čim smo se sreli u ustima, vidio sam da je seljakov zlatnik pravi osmanlijski, sultanski zlatnik. Kada me je primijetio u mirisu bijelog luka, rekao je: „Ti si lažan." Bio je u pravu, ali povrijedio je moju čast i ja sam slagao: „Ti si lažan."
Za to vrijeme priglupi seljak se bunio: „Kako je moguće da je moj zlatnik lažan? Ja sam ga prije dvadeset godina zakopao u zemlju! Je li i tada bilo takve pokvarene rabote?!"
Dok sam se pitao šta će se dalje dogoditi, mjenjač izvadi iz usta mene umjesto seljakovog zlatnika. „Evo ti tvoj zlatnik, neću lažni novac mletačkih nevjernika!", reče i prekori priglupog seljaka. Seljak je nešto odgovorio, uzeo me i otišao. Kada je čuo iste nječi i kod drugih mjenjača, teška srca me zamijeni kao bezvrijednog za devedeset akči. Eto, tako poče moje beskrajno, sedam godina dugo lutanje od ruke do ruke.
S ponosom pripovijedam da sam većinu svog vremena u Istanbulu proveo kako priliči jednom novčiću, lutajući od kese do kese, od pojasa do džepa. Događao mi se i košmar kada bi me vlasnik stavio u neki vrč i ja bih neko vrijeme ležao zakopan u nekom vrtu, ali ti dosadni periodi iz nekog razloga kratko su trajali. Uglavnom su oni kojima sam dopao šaka htjeli odmah da me se riješe, naročito ako bi otkrili moj lažni sjaj. Još nisam sreo nekoga ko bi blesavu mušteriju upozorio na to da sam lažnjak. Ali, oni koji nisu primijetili da sam lažan, kada bi za mene izbrojali sto i dvadeset akči, čim shvate da su se prešli, mučili bi same sebe u napadima bijesa, žalosti i nestrpljenja, dok ne bi prešli nekog drugog i tako se riješili mene i svoje bijede. Iako su tokom tih napada i sami često pokušavali da prevare druge (ne bi uvijek uspjeli zbog žurbe i bijesa), iz dna duše psovali bi onoga koji me je dao i tako ih prevario.
U posljednjih sedam godina, promijenio sam sto šezdeset ruku u Istanbulu; i nije bilo kuće, čaršije, trgovine, džamije, crkve ili sinagoge u kojoj se nisam pojavio. Što sam više obilazio, shvatao sam da se o meni šire glasine, ispredaju legende i govore laži, mnogo više nego što sam mogao da pretpostavim. U lice mi je sve to neprestano sasipano; da nema nikakve druge vrijednosti osim mene, da ne znam za milost, da sam proklet i da i sam volim novac, da se svijet, kakve li štete, oko mene vrti, da mogu sve da kupim, da sam prljav, pokvaren i bijedan. Oni koji su shvata-li da sam lažan, ponašali su se strašno ljutito i govorili mi još gore stvari.
Kako mi je prava vrijednost sve više opadala, tako sam sve više dobijao vrijednost u prenesenom značenju. No, uvidjeo sam da me velika većina ljudi iskreno voli, nasuprot svim tim surovim izrazima i nepromišljenim klevetama. Mislim da je u ovom vremenu bez ljubavi jedna toliko iskrena, strasna ljubav, nešto što bi trebalo sve da nas veseli.
Vidio sam svaki kutak Istanbula, ulicu po ulicu, kvart po kvart, upoznao ruke svih, od Jevreja do Abhaza, od Arapa do Mingeraca. Jednom izađoh iz Istanbula u kesi nekog hodže iz Je- drena, koji se zaputio u Manisu. Razbojnici nam prepriječiše put i povikaše pare ili život, a jadni hodža u panici turi me u svoj stražnji otvor. Smrdilo je gore no u ustima onog koji je volio bijeli luk i bilo je nešto neudobnije. Ali odmah zatim, dogodi se još gora stvar, jer razbojnici nisu viknuli pare ili život, nego „Čast ili život!" i svi ga redom silovaše. Neću vam pričati šta sam pretrpio u tom malenom otvoru. Zato i ne volim da napuštam Istanbul.
U Istanbulu sam se uvijek osjećao voljen. Mlade djevojke su me ljubile kao da sam njihov muž iz snova, skrivale me u vrećicama od kadife, pod jastucima, medu bujnim grudima, u gaći-
cama tražile me i u snu da provjere da li sam tu. Bio sam sakriven pokraj peći u jednom hamamu, u čizmi, na dnu bočice u radnji sa mirisima, u tajnom džepu na vreći sočiva nekog kuhara Prošao sam Istanbul uzduž i poprijeko skriven u pojasevima od kamilje kože, u postavama od šarene egipatske tkanine, u cipelama postavljenim čojom i u naborima šalvara. Majstor Pe-tro, sajdžija, stavio me je u tajni dio sata sa batom, a neki grčki trgovac u kolut masnog sira; krili su me u dimnjacima, pećima, umotanog u komade čoje zajedno sa pečatima, draguljima i ključevima; pod prozorskim daskama, medu prostirkama sa gustom slamom, u tajnim dijelovima sanduka i škrinja. Vidio sam očeve kako ostavljaju jelo i svakog časa pogledavaju da li sam ondje gdje su me sakrili, žene koje su me nepotrebno stavljale u usta i sisale kao šećer, djecu koja su me njušila i gurala u nos, starce s jednom nogom u grobu, koji nemaju mir ako me sedam puta dnevno ne izvade iz vrećice da bi me vidjeli. Jedna pedantna Čerkeskinja, nakon što je cijeli dan ribala i čistila kuću, izvadila bi i nas iz vrećice i
ribala drvenom četkom. Neki jednooki mjenjač novca pravio je kule od nas; jedan nosač bi nas posmatrao sa svojom cijelom porodicom kao prizor iz prirode, a neki pozlatar koji više nije među živima, da mu ne spominjem ime, po cijele večeri redao nas je uvijek drugačije. Vozio sam se u čamcima od mahagonija, bio u carskoj palati, skrivan u knjigama heratskih majstora, u potpeticama cipela koje mirišu na ruže, u pokrivačima za samare. Vidio sam stotine ruku, prljave, dlakave, debele, masne, drhtave, stare. Na meni je miris druženja uz opijum, radionica voska, sušenih skuša i znoja cijelog Istanbula. Nakon svih tih uzbuđenja i doživljaja, u kući nekog nesretnika podmukli je lopov, obavijen noćnom tamom, prerezao grkljan svojoj žrtvi, ubacio me u vrećicu i pljunuo uz riječi: „Gade, sve zbog tebe!", ražalostio sam se i poželio da me nema.
Ipak, kada mene ne bi bilo, niko ne bi mogao prepoznati dobrog iluminatora među lošima, i oni bi se međusobno svađali. Zato i nisam nestao, već sam ušao u vrećicu najnadarenijeg i najmudrijeg iluminatora i pojavio se ovdje.
Ako ste bolji umjetnici od njega, zaradite me.

20.
ZOVEM SE CRNI

Koliko je Šekurin otac znao o pismima koja smo razmjenjivali? Da sam razmišljao o tome kako se plašljiva djevojka, koja se silno boji svoga oca, obraćala u pismu, morao sam da izvučem zaključak kako nisu razmijenili ni riječ, ali slutio sam da nije tako. Prepredenost u pogledu torbarke Ester, magija Šekurinog pojavljivanja na prozoru, odlučnost tetka koji me je poslao ilumi-natorima i slabost koju sam kod njega osjetio kad me je jutros pozvao da dođem, uznemirili su me.
Tetak me je jutros posjeo pred sebe i počeo pripovijedati o portretima koje je vidio u Veneciji. Kao izaslanik našeg padišaha, zaštitnika cijelog svijeta, vidio je on mnoge palate, bogate kuće i crkve. Danima je stajao pred hiljadama portreta, vidio na hiljade lica naslikanih na zategnutom platnu, drvetu, u ramu i na zidu. „Svako lice bilo je različito, posebno, jedinstveno!", pričao je. Omađijale su ga njihova raznovrsnost, boje, blagost, prijatnost, čak i svjetlost koja ih je obasjavala, ali i pogled njihovih očiju.
„Kao da ih je zahvatila zaraza, svi su naručivali svoje portrete", reče. „Cijela Venecija. Oni bogati i moćni naručivali su portrete da bi predstavljali svjedoke i uspomene na njihovo postojanje, i kao simbol njihovog bogatstva, snage i moći. Da vječno stoje ondje, pred našim očima, jedan drugome dokazuju svoje postojanje, ističući svoju posebnost i različitost." Njegove riječi bile su omalovažavajuće, kao da govori iz ljubomore, bijesa i zavisti, ali kada je pričao o portretima koje je vidio u Veneciji, lice bi mu poput djetinjeg zablistalo i ispunilo se životom.
Bogataši, prinčevi i porodice velikaša, mecene, napravili su od portretisanja takvu zarazu da, čak i kada su naručivali oslikavanje neke crkve prizorima iz Novog zavjeta i biblijskih legendi, tražili su da njihova lica budu naslikana na slici. Tako, na primjer, posmatrajući sliku koja prikazuje sahranjivanje svetog Ste-fana u grob, među mnoštvom koje plače pokraj groba primijetiš princa koji je sav razdragan, radostan i čio pokazivao slike na zidovima svoje palate. Onda pogledaš svetog Petra kako na nekoj slici iscjeljuje bolesne svojom sjenom i razočaran primijetiš da je bolesnik koji se sa strane previja od bolova brat ljubaznog domaćina, inače zdrav kao drijen. A sljedećeg dana vidiš da je među pokojnicima na slici koja prikazuje uskrsnuće mrtvih tvoj susjed za stolom s kojim si maloprije dobro jeo.
„Neki su toliko pretjerali", reče tetak bojažljivo kao da govori o šejtanskom iskušenju, „da su pristajali da budu prikazani kao sluga koji u gomili nalijeva piće u pehare, ili nemilosrdnik koji kamenuje prijestupnicu, ili ubica okrvavljenih ruku."
„To je isto", rekao sam, pretvarajući se da razumijem, „kao kada u knjigama o starim persijskim legendama vidimo šaha Ismaila kako sjeda na tron. Ili kada u priči o Husrevu i Širin na-iđemo na crtež Timura koji je vladao poslije njih." Da li sam to čuo lupkanje negdje u kući? „Ali te franačke slike kao da su napravljene s namjerom da nas zastraše", reče potom tetak. „Ne plaše nas snagom i bogatstvom svojih naručilaca, već pokušavaju da nas ubijede da je postojanje na ovom svijetu nešto veoma izuzetno i tajanstveno. Jedinstvenim licima, očima i držanjem, odjećom u čijim naborima su sjene, žele da nas uplaše djelujući kao neka tajanstvena bića."
Pripovijedao je kako se jednom prilikom izgubio u veličanstvenoj galeriji portreta jednog zaljubljenika u slikarstvo, na bogatom imanju na obali jezera Komo gdje je sakupio portrete svih poznatijih ljudi franačke istorije, od kraljeva do kardinala, od vojnika do pjesnika. „Kada me je moj gostoljubivi domaćin ostavio nasamo da, po svojoj volji, sam prošetam njegovom palatom, koju je s ponosom pokazivao", reče, „vidio sam da su ti, nazovi važni likovi, koji su uglavnom izgledali kao stvarni, a neki me gledali pravo u oči, postali značajne ličnosti ovoga svijeta zato što su sami naručili portrete. Njihovi portreti imali su nekakvu magiju i do te mjere ih učinili jedinstvenim, da sam se ja među tim slikama na trenutak osjećao neugledno i nemoćno. Mislio sam da su izradili i moj portret, bolje bih shvatio razlog svog postojanja na ovom svijetu."
Odmah je sa strahom od svoje želje shvatio da oduševljenje portretom može dovesti do samog kraja islamske umjetnosti koju su stari majstori iz Herata doveli do savršenstva i trajnosti.
„Ali, kao da sam želio da osjetim tu različitost od svih, posebnost i jedinstvenost", reče. Kao kad nas šejtan navodi na grijeh, osjećao je privlačnost snažne želje koja ga vuče ka onome čega se boji. „To je bilo, kako da kažem, kao nekakva grešna želja, kao gordo postavljanje samoga sebe nasuprot Alaha, kao da smatraš sebe nečim značajnijim i postavljaš sebe u centar svijeta."
Kasnije mu je palo na pamet da bi to što je u rukama franačkih majstora djelovalo kao igra hvalisave djece, moglo služiti našoj vjeri kao pravedna sila koja bi, ukoliko bi se čarolija usmjerila ka našem uzvišenom padišahu, mogla da utiče na sve koji je vide.
Tada se rodila ideja o izradi knjige u kojoj će biti slike našeg padišaha i svega onog što ga predstavlja. Kada se tetak vratio u Is-tanbul i pričao padišahu kako bi bilo veoma dobro da i on bude naslikan u stilu franačkih majstora, u početku se protivio.

„Priča je najvažnija", rekao je padišah. „Lijepa slika svojom profinjenošću upotpunjuje priču. Ako zamislim sliku koja ne do-punjava neku priču, čini se da ona na kraju postaje idol. Pošto ne možemo vjerovati priči koje nema, vjerovali bismo u sliku. To je slično obožavanju idola oko Kabe u Meki prije nego što ih je naš Prorok slomio. Kako bi, na primjer, naslikao ovaj karanfil ili onog drskog patuljka ako nisu dio neke priče?"
„Prikazao bih da ljepota karanfila njega samog čini posebnim."
„Da li bi ga onda, u kompoziciji stranice, postavio u centar?"
„Uplašio sam se", rekao mi je tetak. „Na trenutak me je uhvatila panika kada sam shvatio gdje me vode padišahove misli."

Shvatio sam da je ono čega se tetak plašio zapravo to što je smatrao da centar svijeta, i papira, može biti i nešto drugo osim Alahove namjere.
„Poslije ćeš poželjeti da sliku patuljka okačiš o zid", rekao je padišah što potvrđuje moje misli o onome čega se tetak plašio. „Ali, ta slika ne može na zid. Jer, kakav god bio naš cilj, nakon nekog vremena počećemo obožavati sliku okačenu o zid. Kada bih, kao i kauri, vjerovao da je, Alah nas sačuvao, poslanik Isa sam Alah, bilo bi mi jasno da se Alah može prikazati na ovome svijetu, čak i u ljudskom obliku, pa bih mogao nacrtati sliku čovjeka i okačiti je o zid. Shvataš, zar ne, da bismo na kraju počeli nesvje-sno da joj se klanjamo?"
Tako sam to dobro shvatio da sam se, baš zbog toga, i plašio onoga o čemu smo obojica razmišljali.
„Zbog toga ja ne pristajem na to da moja slika bude obješena o zid", izgovorio je naš padišah.
„Ali on je upravo to želio", šapne tetak, osmjehujući se šej- tanski.
Sada je na mene došao red da se uplašim.
Padišah je rekao: „Ipak, želim da se izradi jedna moja slika na način franačkih majstora. Sliku treba sakriti među stranice jedne knjige. Kakva će to knjiga biti, ti ćeš mi reći."
„Na trenutak sam se zamislio zbunjen i začuđen", reče tetak. Zatim mi je uputio jedan osmijeh, nalik šejtanskom, kao maloprije, te sam povjerovao da se moj tetak odjednom pretvorio u nekog drugog.
„Njegovo veličanstvo padišah mi je zapovijedio da odmah počnem sa izradom knjige. Od sreće mi se zavrtilo u glavi. Knjiga treba, kako je rekao, da bude pripremljena kao dar mletačkom duždu kojem će me ponovo poslati. Knjiga će biti završena u hi-ljaditoj hidžranskoj godini kao simbol pobjedonosne moći našeg uzvišenog padišaha. Zahtijevao je da knjigu pripremim tajno ka-ko se ne bi saznalo za njegovu namjeru o sklapanju saveza sa Mlečanima i da ne bi bilo ljubomore u kaligrafskoj radionici. I ja sam, sretan, započeo tajnu izradu mojih slika."

21.
JA SAM VAŠ TETAK

I tako, u petak ujutro, počeo sam da mu objašnjavam kakva bi trebala da bude knjiga u kojoj će se naći slika našeg padišaha urađena u stilu franačkih majstora. Počeo sam od priče koju sam ispričao padišahu i kako sam ga ubijedio da naredi izradu knjige. No, moja tajna namjera bila je da nagovorim Crnog da za te slike napiše najljepše priče koje ja nisam umio napisati. Rekao sam mu da sam većinu slika završio i da je posljednja pri kraju. „1 slika smrti je tu", rekao sam, ,,i slika drveta koje po-kazuje da je svijet našeg padišaha jedno spokojno mjesto, a nju sam naručio od pametnog iluminatora Rode, slika šejtana, slika konja koji nas daleko nosi, pas podmukao i lukav, novac... Sve to su najveći majstori iz radionice tako lijepo naslikali i, kad bi sa-mo jednom vidio, mogao bi napisati tekst", rekao sam. „Poezija i slika, boja i riječ su sestre, to znaš."
Razmišljao sam da li da mu kažem da bih mu mogao dati svoju kćer. Da li bi živio s nama u ovoj kući? A onda rekoh sebi: ne daj da te zavara njegovo pažljivo slušanje i djetinji izraz lica. On želi da uzme Šekuru i pobjegne s njom. Ali, osim Crnog nije postojao niko ko bi mogao završiti moju knjigu.
Dok smo se vraćali s džume, pričao sam mu o sjenama, najvećem otkrovenju na slikama italijanskih umjetnika. „Ako slikamo kao sa ulice, kao da koračamo njome, zastajemo, divanimo i posmatramo svijet, kao franački majstori, onda moramo naučiti kako da na slike unesemo ono što je na ulici najistaknutije -sjenu."
„Kako bi se sjenka mogla nacrtati?", upitao je Crni.
Dok me je slušao, povremeno sam kod njega primjećivao nestrpljenje. Ponekad bi se igrao mongolskom mastionicom koju mi je poklonio. Povremeno bi uzimao žarač i raspirivao vatru. S vremena na vrijeme pomislio bih kako želi da me udari žara-čem u glavu i ubije zato što hoću iluminaciju udaljiti od načina na koji Alah gleda na svijet. I zato što želim da iznevjerim slikarsku tradiciju heratskih majstora koji su slikali sanjajući. I zbog toga što sam i našeg padišaha na to nagovorio. Povremeno bi veoma dugo sjedio, ne trepćući i ne skidajući pogled s mene. Pomišljao sam da razmišlja o tome kako će, ako treba, biti i moj rob sve dok ne
dobije moju kćer. U jednom trenutku sam ga, kao kad je bio dijete, izveo u baštu i, kao otac, kazivao mu o drveću, o sunčevoj svjetlosti koja pada na lišće, o snijegu koji se otapa i zašto se kuće u našem sokaku čine sve manje što se više udaljava-mo od njih. Ali, to je bilo pogrešno i dovoljno da shvatim da se odnos oca i sina, koji je nekada bio medu nama, odavno istrošio.
Umjesto dječije radoznalosti i žudnje za znanjem, pojavilo se strpijenje koje ispoljava pred naklapanjima jednog izlapjelog starca čiju kćer je volio. U njegovoj duši nataložile su se nedaće i prašina zemalja i gradova u kojima je boravio u posljednjih dvanaest godina. Bio je umorniji od mene i bilo mi ga je žao. Pomišljao sam da je bijesan, ne samo zato što mu prije dvanaest godina ni-sam dao Šekuru - to je bilo nemoguće - nego zbog mog maštanja o slikama koje nisu izradili islamski iluminatori i legendarni heratski majstori, i zbog besmislica koje uporno izgovaram. Zbog toga pomislih kako bi moja smrt mogla doći od njegove ruke.
Ali, nisam ga se plašio. Već suprotno, ja sam pokušavao da zaplašim njega. Jer, osjećao sam da bi njegov strah mogao prijati tekstovima koje sam tražio da napiše. Rekao sam da čovjek, kao na onim slikama, sebe može da postavi u centar svijeta, i dodao: „Jedan od mojih iluminatora lijepo je naslikao smrt. Hoćeš li da pogledaš?"
Eto, tako sam mu počeo pokazivati slike koje sam proteklih godinu dana tajno radio sa najboljim majstorima. Prvo se malo ustručavao, čak i plašio. Ali kada je vidio da je slika smrti zapravo nadahnuto oslikan prizor iz prepisa Firdusijeve Šahname kad Afrasijab odsijeca glavu Sijavušu ili kada Rustem ubija Suhraba, ne znajući da je njegov sin, Crni se odmah zainteresovao. Na slici koju sam dao uraditi u tužnim i jakim bojama sa slika koje prikazuju dženazu pokojnog sultana Sulejmana, uočljiva je kompozicija franačkih majstora i pokušaj sjenčenja koji sam ja sam dodao. Pokazao sam mu paklenu dubinu gdje se prepliću oblaci s linijom horizonta. Napomenuo sam i da je smrt naslikana kao jedna jedinstvena osoba, kao oni nevjernici koje sam viđao na portretima u venecijanskim palatama, a koji nastoje biti drugači-ji od ostalih. „Žele biti jedinstveni i različiti i to toliko snažno, Pogledaj i sam, pogledaj joj u oči, čovjek se ne treba plašiti smrti već upravo te želje da bude jedinstven, različit i poseban. Pogledi sliku smrti i napiši priču o njoj. Neka smrt progovori. Evo ti pero i hartija. Ono što budeš napisao, odmah ću dati kaligrafu."
Neko vrijeme posmatrao je sliku šuteći. „Ko je ovo nasli-kao? upitao je potom.
»Leptir. On je najnadareniji. Majstor Osman je bio očaran njime i zaljubljen u njega godinama."
„Vidio sam sličan crtež psa, samo nešto grublji, u kafani u kojoj medah priča priče", reče Crni.
„Moji iluminatori, duhovno vezani za majstora Osmana i radionicu, ne vjeruju u ono što crtaju za moju knjigu. Mogu zamisliti kako u po noći, kada odu odavde, u kafani ismijavaju mene i slike koje rade za novac. Jednom je padišah naručio portret kod mladog venecijanskog slikara kojeg sam s mukom doveo iz poslaništva. Kasnije je majstoru Osmanu zadao da uradi istu sliku uljanim bojama. Majstor Osman, natjeran da imitira venecijanskog slikara, mene je smatrao odgovornim za tu nepriličnu prisilu i sramnu sliku. Bio je u pravu."
Cijeli dan pokazivao sam mu sve slike osim posljednje koju nikako nisam uspijevao da završim, nagovarao ga da napiše priče za njih, govorio mu o naravima iluminatora i pričao o tome koliko sam ih plaćao. Razgovarali smo o perspektivi i o tome da li je suprotno vjeri to što se u pozadini mletačke slike stvari postepeno umanjuju i da li je siroti efendi Prefinjeni ubijen zbog pohlepe i zavisti.
Te noći kad je Crni odlazio kući, bio sam uvjeren da će sljedećeg jutra ponovo doći, kao što je obećao, i da će opet slušati priče o mojoj knjizi. Dok sam iza otvorenih vrata slušao kako nestaje bat koraka, u hladnoj noći osjećalo se ono što je nespokojnog ubicu bez sna činilo jačim i đavolskijim od mene i moje knjige.
Zatvorio sam kapiju za njim pažljivo i čvrsto, te iza nje, kao svake noći, prislonio stari ćup koji koristim za bosiljak, i prije nego što sam ugasio vatru i legao, vidio sam ispred sebe Šekuru u bijeloj anteriji kao da je duh u mraku.
„Jesi li sigurna da želiš da se udaš za ovog čovjeka?", upitao je.
„Ne, tata. Odavno sam odustala od udaje. Osim toga, ja sam udata."
„Ako i sada želiš da se udaš za njega, odmah bih te blagoslovio."
„Ne želim da se udam za njega." „Zašto?"
„Jer vi to ne želite. Ako vi nekoga ne želite, ni ja ga iskreno ne mogu željeti."
U jednom trenutku u tami vidjeh odsjaj žeravice sa ognjišta u njenim očima. Oči su joj bile pune suza, ne od žalosti, nego od ljutnje, ali u glasu nije bilo nimalo ozlojeđenosti.
„Crni te mnogo voli", rekao sam kao da odajem tajnu. „Znam."
„Cijeli dan je slušao moje pripovijesti, ne zbog ljubavi prema iluminaciji, nego zbog ljubavi prema tebi."
„Pa, završiće vašu knjigu, a to je važno."
„Muž će ti se vratiti jednog dana", rekao sam.
„Ne znam zašto, možda zbog tišine, ali noćas sam konačno shvatila da mi se muž nikada neće vratiti. Moji snovi su sigurno tačni; sigurno su ga ubili. Odavno su ga izjeli ptice i vukovi." Posljednje je prošaputala s nekakvim čudnim bijesom, plašeći se da bije mogli čuti dječaci koji spavaju,.
„Ako me ubiju", rekao sam, „želim da dovedeš do kraja knjigu za koju sam sve dao. Obećaj mi."
„Obećavam. Ali, ko će završiti knjigu?" „Crni! Ti ga možeš nagovoriti."
„Vi ste ga ionako već nagovorili, oče", reče. „Ja vam nisam potrebna."
„Tačno, ali on mi pomaže zbog tebe. Ako mene ubiju, mogao bi se uplašiti i odustati od knjige."
„Tada me ne bi mogao oženiti", reče moja mudra kći smješkajući se.
Odakle mi to da se nasmiješila? U toku cijelog razgovora nisam mogao vidjeti ništa osim povremenog sjaja u njenim očima. Napeti, stajali smo jedno naspram drugog nasred sobe.
„Dopisujete li se, šaljete li jedno drugom znake naklonosti?", upitao sam, ne mogavši se suzdržati.
„Kako možete pomisliti tako nešto?"
Nastala je duga, bolna tišina. Negdje veoma daleko zalajao je pas. Bilo mi je hladno i naježio sam se. U sobi je bila već tolika tmina da nismo mogli vidjeti jedno drugo, samo smo osjećali da stojimo jedno naspram drugog. Potom smo se iznenada zagrlili, svom snagom. Zaplakala je i rekla da joj nedostaje majka. Poljubio sam je u kosu koja je mirisala na njenu majku i pomilovao je. Odveo sam je i smjestio pokraj dječaka u krevet gdje
su zajedno spavali. Kad sam razmislio o protekla dva dana, u sebi nisam osjetio ni najmanju sumnju u to da se Šekura i Crni dopisuju.

22.
ZOVEM SE CRNI

Kada sam se te noći vratio kući, brzo sam se riješio gazdarice, koja je sebe počela da doživljava kao da je moja majka, i odmah se zatvorih u sobu i opružih na krevetu, razmišljajući o mojoj Šekuri.
Počeću od zvukova koje sam, uživajući kao u igri, s napeto-šću osluškivao: za vrijeme mog drugog dolaska njihovoj kući poslije dvanaest godina, Šekura mi se uopšte nije pokazala.
Međutim, uspjela me je opkoliti na jedan tako čaroban način da sam bio uvjeren da me neprestano posmatra pažljivo sa svih strana, mjerkajući me kao budućeg muža i uživa u tome kao u nekakvoj logičkoj igri. Zato sam se ponašao kao da se i ona meni neprestano privida.
Tako sam bolje razumio riječi Ibn Arabija kada je go-vorio da je ljubav sposobnost da se nevidljivo napravi vidljivim i želja da se ono što je nevidljivo uvijek živo osjeća u blizini. Pretpostavljao sam da me Šekura neprestano posmatra jer sam prisluškivao zvukove kuće i škripanje drvenih dasaka. Čak sam u jednom trenutku bio potpuno uvjeren da se zajedno sa dječacima nalazi u susjednoj sobi koja izlazi na predsoblje, čuo sam kako se dječaci gurkaju i svađaju, i kako se utišavaju nakon majčinih prijetećih pogleda i namrštenih obrva. Ponekad bih čuo kako neprirodno šapuću - i to ne kao da se ne bi uznemira-vao neko ko klanja namaz, već napadno da bi se na kraju zajedno kikotali.
Drugi put, dok mi je njihov djed govorio o čudesima svjetlosti i sjene, ušli su dječaci Ševket i Orhan, brižno držeći poslužav-nik, i poslužili nam kafu očigledno unaprijed detaljno uvježbanim pokretima. Misleći da je njihova majka pripremila tu dužnost, koju je trebalo da obavi Hajrija, da bi im dala priliku da izbliza pogledaju čovjeka koji će im možda postati poočim, da kasnije može s njima o tom čovjeku razgovarati, obratio sam se Ševketu riječima:
„Što ti imaš lijepe oči!", i, naslutivši da je njegov mlađi brat Orhan ljubomoran, dodao sam:
„Lijepe su i tvoje oči!", pa na poslužavniku ostavih latice uvelog karanfila koje odjednom izvadih iz džepa, i obojicu poljubih u obraze. Nešto kasnije kućom se razlijegalo kikotanje i smijeh.
S vremena na vrijeme intrigiralo bi me na kojem se otvoru na zidu, na zatvorenim vratima, ili čak tavanici, nalazilo njeno oko koje me posmatra i iz kojeg ugla, pa sam nagađao, gledajući neke pukotine, čvorove na drvetu ili mjesta za koja sam greškom mislio da predstavljaju otvor i istovremeno zamišljao kako se baš iza te pukotine nalazila Šekura, ali bi se sumnje brzo prestrojile. Kako bih se uvjerio da li je to u šta sumnjam tačno ili ne, ustajao sam sa mjesta gdje sam sjedio, po cijenu da ispadnem nekulturan prema tetku koji je i dalje nastavljao da pripovijeda, praveći se kao da sam zaprepašten ili zamišljen, pokušavajući ti-me da prikazem zainteresovanost za njegovu priču. Nestrpljivo sam hodao po sobi tamo-amo, i prilazio toj sumnjivoj tački ili zacrnjenju na zidu.
Razočarao bih se kada tamo, iza te tačke za koju sam povjerovao da je špijunski otvor ne bih susreo Šekurine oči. Za trenutak bi me obuzeo osjećaj usamljenosti i nestrpljenja, kao i nekog ko ne zna šta će dalje.
Povremeno bih osjetio da me Šekura sigurno posmatra i tako snažno povjerovao da sam izložen njenom pogledu, da bih počeo da se ponašam kao neko ko želi da se prikaže dubokoum-niji, snažniji i moćniji nego što jeste, kako bih ostavio utisak na ljubljenu. Onda bi mi palo na pamet da me Šekura i njeni sinovi upoređuju sa mužem koji se ne vraća iz rata, s izgubljenim ocem, i tada bih razmišljao o novim moćnim Mlečanima o kojima mi je tetak pripovijedao i o tome kako su bili naslikani. Poželio sam da ličim na te nove moćnike jer je Šekura slušala priče svoga oca o njima koji su svoju slavu stekli zbog knjige koju su napisali ili stranice koju su ukrasili i iluminirali, a ne zbog iskušavanja u isposnici, kao sveci, ne zbog glava koje su, kao taj izgubljeni muž, odsijecali snagom svoje ruke i oštricom svoga mača.
Mnogo sam se trudio da pred očima oživim slike tih velikaša, koje su, kako mi je rekao tetak, bile nadahnute snagom mračnih kutaka ovog svijeta i njegovog tajnog mraka, pokušavao sam da zamislim ta čudesa koja je tetak vjerno opisivao meni, nećaku koji ih nikada nije vidio i toliko sam se trudio da sam, kada na kraju nisam uspio ništa da zamislim, doživio poraz i osjetio se tako mizernim.
U jednom trenutku ponovo sam ugledao Ševketa pred sobom. Kad se odlučno privio uz mene, pomislio sam kako u nekim arapskim klanovima u Transoksaniji i čerkeskim plemenima na Kavkazu starije muško dijete u kući treba da poljubi gosta u ruku, ne samo po dolasku već i kada odlazi, prema običaju, i bez mnogo razmišljanja pružim mu ruku da je poljubi i dotakne čelom. U isto vrijeme začuo sam kako se Šekura nasmijala negdje, ne previše daleko. Da li se meni smijala? Uzvrtio sam se i da bih se nekako izvukao, zgrabio sam Ševketa i poljubio ga u oba obraza kao da se to očekivalo. Osmijehnuo sam se tetku kako bih mu pokazao da znam da
sam ga prekinuo, ali da zapravo ne želim da budem nekulturan, a u istom trenutku pažljivo sam njuškao dje-čaka kako bih osjetio trag mirisa njegove majke. Dok sam ja shvatio da mi je Ševket tajno gurnuo parče papira u ruku, on se već okrenuo i otišao.
Kao dragulj, čvrsto sam sakrio parče papira u šaci. Kada sam shvatio da je to pisamce koje mi je poslala Šekura, zamalo nisam počeo da se smješkam tetku od sreće. Zar to nije čvrst dokaz da me Šekura strašno želi? Odjednom sam u mislima ugledao sebe i nju kako strasno vodimo ljubav. I toliko sam bio siguran da će se taj nevjerovatan čin iz mašte uskoro ostvariti, da sam primijetio kako mi se, tu pred tetkom, u posve neprikladnoj situaciji, ukrutio. Da li je Šekura to primijetila? Slušao sam tetkovu priču ne bih li uspio da usmjerim svoje misli na nešto drugo. Mnogo kasnije, dok se tetak pružio da mi pokaže neku drugu ukrašenu stranicu knjige, razmotao sam papir koji je mirisao na kozje mlijeko, pogledao i vidio da na njemu ne piše ništa. Prevrtao sam i okretao papirić ne vjerujući da je prazan.
„Prozor", reče tetak. „Primjenjivati perspektivu isto je kao posmatrati svijet kroz prozor. Kakav je to papir?"
„Nikakav, efendi tetak", rekao sam, ali kasnije sam dugo mirisao papir.
Pošto nisam želio da upotrijebim tetkovu noćnu posudu, iz-vinio sam se poslije ručka i otišao u baštu. Bilo je jako hladno. Žurno sam obavio šta treba kako mi se zadnjica ne bi smrzla i izašao, kad se preda mnom poput drumskog razbojnika tiho i šutke pojavio Ševket. U ruci je držao noćnu posudu svog djeda iz koje se dizala para. Ušao je u zahod iza mene i ispraznio je. Kada je izašao s praznom noćnom posudom, naduvao je svoje debelju-škaste obraščiće i zagledao se u moje oči svojim lijepim okicama.
„Da li si nekada vidio mrtvu mačku?", upitao je. Imao je isti nos kao njegova majka. Da li nas je ona posmatrala? Pogledao sam kapak na prozoru iz snova na drugom spratu, na kojem sam je ugledao prvi put poslije mnogo godina. Bio je zatvoren.
„Nisam."
„Da ti pokažem mrtvu mačku u kući obješenog Jevrejina?"
Ne čekajući odgovor, izašao je na ulicu. Pošao sam za njim. Išli smo nekih pedeset koraka po blatnjavom i smrzlom putu i ušli u neku zapuštenu baštu. Mirisalo je na vlažno, trulo lišće, pomalo i na buđ. Dječak je vještim koracima, samouvjeren kao da dobro poznaje to mjesto, na vrata ušao u neku žutu kuću koja je bila skrivena, zabačena iza žalosnih stabala smokve i badema.
Kuća je bila prazna, ali suva i pomalo topla, kao da neko stanuje u njoj.
„Čija je ovo kuća?", upitao sam.
„Od Jevreja. Kad je čovjek umro, žena je s djecom odselila u jevrejsku mahalu kod pristaništa na pijaci. Torbarka Ester prodaje njihovu kuću." Otišao je do jednog ugla, vratio se i rekao:
„Nema mačke, otišla je."
„Zar mrtve mačke mogu da idu?"
„Moj djed kaže da mrtvi lutaju."
„Ne", rekoh, „lutaju njihove duše."
„Kako znaš?", upitao me je ozbiljno, čvrsto stežući noćnu posudu u naručju.
,,E, znam. Da li stalno dolaziš ovamo?"
„Mama dolazi sa Ester. Noću ovdje dolaze duhovi, ali ja se ne bojim ovog mjesta. Jesi li ikada ubio čoveka?" „Jesam." „Koliko?"
„Ne mnogo, dvojicu."
„Sabljom?"
„Sabljom."
„Lutaju li i njihove duše?"
„Ne znam. Po onome što knjige pišu, trebalo bi."
„Stric Hasan ima jednu crvenu sablju, posiječe ako je dotak-neš. Ima i jatagan, s drškom ukrašenom rubinima. Da li si ti ubio mog tatu?"
Glavom sam klimnuo neodređeno što nije značio ni da, ni ne. „Kako znaš da je tvoj otac mrtav?"
„Mama je tako juče rekla. Neće se više vratiti, kaže. To je sanjala."
Svi želimo da, ako nam se ukaže prilika, radi nekog višeg cilja možemo da obavimo neki prljav posao, koji smo inače spremni da uradimo radi ličnih niskih pobuda, požude i ljubavi koja nam lomi srce, tako sam i ja, u tom trenutku još jednom odlučio da postanem otac tim siročićima, pa sam zato, po povratku u kuću, još pažljivije slušao njihovog djeda koji je opisivao knjigu, čije je tekstove i slike trebalo da dovršim.
Počeću od crteža koje mi je tetak pokazao, recimo, od konja: iako na toj slici nema ljudi, iako je oko konja sve prazno, nisam mogao reći daje to samo crtež konja i ništa više. Konj je tamo, ali kao da je njegov jahač otišao negdje, na stranu, ili će se pojaviti u pozadini iza nekog, u gazvinskom stilu nacrtanog grma. To je bilo očigledno zbog samara na konju i uobičajenim ukrasima na sedlu. A možda će se svakom trenutku pokraj konja pojaviti ljudi naoružani sabljama.
Najvjerovatnije je tetak tražio crtež konja od majstora iluminacije kojeg je tajno pozivao u kuću. Pošto je iluminator dolazio noću, sliku konja koja je u njegovoj glavi urezana kao neki kalup, na papir je mogao da prenese jedino ako je crta napamet, kao dio neke priče, on je crtež tako i radio. Dok je majstor crtao konja, kojeg je hiljadu puta vidio u prizorima ratovanja i ljubavnim scenama, tetak, nadahnut metodama franačkih majstora, napomi-njao bi mu:
„Nemoj da nacrtaš jahača. Tamo nacrtaj drvo. Ali pozadi, i neka bude maleno."
Dolazeći noću, iluminator je sjedio za radnim stolom zajedno s tetkom i pod svjetlošću svijeće crtao čudan crtež koji nije ličio ni na jednu uobičajenu scenu na koju je bio naviknut i koju je znao napamet, vrijedno je radio zato što je tetak za svaku od njih dosta plaćao, i zato što su mu, iskreno govoreći, neobične ilustracije bile zanimljive. Ali, nakon nekog vremena, ni iluminator, isto kao ni moj tetak, nije mogao da shvati koju priču uljepšava i oslikava taj crtež konja. Ono što je tetak od mene očekivao jeste da pogledam te, pola venecijanskim, pola persijskim stilom nacrtane crteže i da pored, na stranicama, napišem odgovarajuće priče.
Morao sam obavezno napisati te priče ako želim Šekuru, ali osim medahovih priča iz kafane ništa drugo nije mi padalo na pamet.

23.
NAZVAĆE ME UBICOM

Moj sat sa zupčanicima objavljivao je vrijeme akšama; molitva još nije bila oglašena, ali sam davno upalio svijeću pokraj svog stalka. Upravo sam uradio crtež jednog pušača opijuma, nacrtavši ga na brzinu iz glave svojim perom umočenim u hasanpaša mastilo koje sam povlačio po dobro impregniranom i lijepo sati-niranom papiru, kad začuh u sebi onaj glas koji me je svake večeri pozivao na ulicu. Ali, svladao sam se. Toliko čvrsto sam odlučio da večeras ne izlazim već da radim kod kuće, da sam čak u jednom trenutku pokušao iznutra ekserima zatvoriti vrata.
Ovu knjižicu koju na brzinu završavam naručio je jedan Jer-men što je jutros rano, dok su još svi spavali, došavši čak s Gala-te, zakucao na moja vrata. Taj čovjek, iako muca, radi kao prevodilac i vodič, i pronalazio bi me kad god bi italijanski putnici po-željeli neku knjigu o nošnjama, upustio se u naporno cjenjkanje. Kako smo se jutros pogodili oko cijene od sto dvadeset akči za jednu osrednju kijafetnamu od dvadeset slika, u vrijeme poziva na večernju molitvu trudio sam se i nacrtao dvanaest ljudi iz Is-tanbula, posebno obraćajući pažnju na njihovu odjeću: šejhul-islama, kapidžiju, imama, janjičara, derviša, spahiju, kadiju, dži- gerdžiju, dželata - crtež dželata je veoma tražen - prosjaka, ženu koja ide u hamam, pušača
opijuma. Toliko sam mnogo takvih knjiga izradio kako bih zaradio koju akču više, da sam se, da bih izbjegao dosadu dok radim te crteže, obično igrao sam sa sobom onih igara kao da nacrtam kadiju ne podižući pero s papira, ili prosjaka ne gledajući.
Svi razbojnici, pjesnici i ubogi znaju kako se, dok mujezin s minareta poziva na ezan, džini i šejtani u njima svi zajedno uzvrpolje, podižu i uglas viču: Van! van!, progovara im nemirni unutrašnji glas, bježi medu druge ljude, u mrak, bijedu i nemoć. Godine sam posvetio tome da smirim te demone i đavole. Uz pomoć tih džina i šejtana ja sam naslikao svoje crteže koje mnogi smatraju čudom moje ruke. Ali, otkako sam prije sedam dana ubio onog bijednika, noću više ne mogu da utičem na džine i šej-tane u sebi. Toliko se mnogo uzvrpolje da kažem sebi: možda će se smiriti ako izađem nakratko.
Tek što sam to rekao, našao sam se na sokaku, kao i obično, ne shvatajući kako. Išao sam brzo. Ne zastajkujući, krenuo sam preko snijegom prekrivenih kaldrma, blatnjavih prolaza, zaleđenih uzbrdica i sokaka gdje niko ne prolazi. Što sam duže hodao, a noćna tama polijegala na mračne i osamljene dijelove grada, moj grijeh je lagano ostajao iza mene, i s odjekom mojih koraka u uskim ulicama među zidovima kamenih hamama, medresa i džamija, moj strah se smanjivao.
Noge me same odniješe u ovu zabačenu bijednu mahalu gdje dolazim svake noći, u napuštene sokake u koje čak i utvare ulaze naježene od straha. Čuo sam da je polovina muškaraca iz ove mahale poginula u ratu s Persijom, a druga polovina ju je napustila zato što je zlokobna, ali ja u takve priče ne vjerujem. Jedina nevolja koja je ovu simpatičnu mahalu snašla zbog persijskih ratova, dogodila se prije četrdeset godina kada zatvoriše vrata derviške tekije kalenderijskog reda, izgovarajući se kako je to ne-prijateljsko gnijezdo.
Zašao sam u žbunove kupine i lovora koji, i po najvećoj zimi, lijepo mirišu, pažljivo kao i uvijek složio sam daske između uruše-nog dimnjaka i prozora čiji se kapak otvarao. Uđoh. U pluća mi se uvukao stoljetni miris tamjana i buđi. Do te mjere me usrećilo što sam u tim prostorijama da sam pomislio da će suze same krenuti.
Želim da kažem, ako još nisam, da se ne plašim nikog osim Alaha, jer kazna koja bi mi na ovom svijetu bila dodijeljena u mojim očima ne vrijedi ništa. Ja se bojim onih stradanja i muka na sudnji dan za ubice poput mene što je jasno napisano u suri Furkan u Kuranu Časnom. Kada mi pred očima oživi ta kazna u svim svojim bojama i svojom žestinom u starim knjigama, koje mi rijetko dođu do ruke, i podsjećaju me na uprošćene, djetinjaste ali strašne prizore pakla koje su arapski iluminatori izrađivali na koži, ili, iz nekog razloga, na mučenja šejtana, koja su crtali kineski i mongolski majstori, ne mogu, a da se ne upustim u tumačenje njihovog značenja i da se ne zapitam šta kaže sura Isra u svom trideset trećem ajetu. Zar ne kaže da se ne smije bez pravednog razloga ubiti niko čije ubistvo Alah zabranjuje? U redu, onda bijednik kojeg sam poslao u džehenem nije bio vjernik čije ubistvo Alah zabranjuje, a i ja sam imao zaista opravdane razloge da mu smrskam glavu.
Taj čovjek nasrtao je na nas koji radimo na knjizi koju je naš padišah tajno naručio. Da mu nisam zapušio usta, on bi efendi Tetka, sve iluminatore, pa i majstora Osmana, proglasio bezbožnicima i bacio pred razjarene sljedbenike hodže iz Erzuruma. Ako bi neko samo jednom naglas rekao kako iluminatori brane bezvjerje, ti erzurumlije, koji svakako traže izgovor kako bi pokazali svoju silu, satrli bi cijelu radionicu, a ne samo nas iluminatore, pri tom bi čak i padišah to posmatrao bez glasa.
Sve sam obrisao krpama i pomeo metlom koju čuvam u jednom uglu, kao što činim svaki put kad dođem ovamo. Dok sam radio, toplina mi ispuni srce i osjetih se kao dobri Alahov sluga. Du go sam se molio Alahu da mi ne oduzme taj osjećaj čestitosti. Do kosti mi se uvlačila grozna hladnoća, potmuli bol je počinjao
u grlu i izadoh.
Potom, u onom čudnom duševnom stanju, nađoh se u nekoj drugoj mahali. Ne znam šta se dogodilo na putu između opustjele mahale u kojoj je tekija i ovog mjesta, o čemu sam razmišljao, kako se dogodilo da sam došao u ove ulice u kojima su s obje strane čempresi. Ipak, postoji jedna misao koju, koliko god hodao, nikako ne mogu da ostavim iza sebe, nagriza me kao crv, možda će mi biti lakše ako vam kažem. Zvao ga ja sramni klevetnik ili siroti efen-di Prefinjeni, sasvim svejedno, pokojni iluminator, malo prije nego što će postati pokojni, razulareno je napadao Tetka i rekao još nešto. Kad je vidio da se nisam uzbudio zbog priče o tome kako je efendi Tetak na svim slikama primjenjivao perspektivu kao poganski umjetnici, bestidnik je rekao: „Postoji još jedan po-sljednji crtež. Na tom crtežu Tetak se ruga svemu u šta vjerujemo. To što čini nije samo bezvjerje, to je jasno, otvoreno bogo-huljenje." Efendi Tetak je tri sedmice prije ovih kleveta zaista od mene tražio da u različitim uglovima na jednom papiru, kao na nekoj franačkoj slici, nacrtam razne stvari kao na primjer konja, novac, smrt u začuđujuće nesrazmjernim dimenzijama. Na stra-nici koju je želio da ilustrujem, uokvireni odjeljak koji je pozlatio ubogi efendi Prefinjeni, uvijek je bio prekriven drugim papi-rima, kao da od mene i ostalih iluminatora želi da sakrije nešto.
Želio sam da pitam Tetka šta će biti nacrtano na toj posljednjoj stranici, ali mnogo šta me je sprječavalo. Ako ga pitam, naravno, posumnjaće da sam ja ubio efendi Prefinjenog i tu svoju sumnju bi podijelio sa ostalima. Ono što mi još donosi nespokoj jeste šta da radim ako ga to pitam, a on kaže da je efendi Prefinjeni bio u pravu. Ponekad kažem sebi da ću ga pitati kao da su to moje misli a ne sumnje koje mi je usadio efendi Prefinjeni, no to ne umanjuje moj strah. Možda i nije toliko strašno da čovjek nesvjesno huli na boga, ali ja sam sada konačno svjestan.
Moje noge, uvijek pametnije od glave, same me odvedoše do sokaka u kojem je kuća efendi Tetka. Sakrio sam se u jedan ugao i, koliko sam u mraku mogao da vidim, dugo posmatrao kuću: velika i neobična bogata kuća na dva sprata među drvećem. Ne znam gdje se nalazi Šekura. Maštajući, pokušavao sam da zamislim iza kojeg kapka bih je ugledao kad bi kuća bila po sredini ra-sječena nožem, kao na crtežima izrađenim u Tabrizu u vrijeme šaha Tahmaspa.
Vrata se otvoriše. U tami sam vidio da Crni izlazi. Tetak je nježno gledao za njim s dvorišne kapije, a zatim ju je zatvorio.
Čak je i moj um, iako utonuo u glupave maštarije, po onome što je vidio spontano i srdito izvukao tri zaključka:
Prvi: Efendi Tetak će Crnom povjeriti završetak knjige jer je jeftiniji i bezopasniji. Drugi: Lijepa Šekura će se udati za Crnog. Treći: Istina je ono što je govorio siroti efendi Prefinjeni. Uzalud ga ubih.
U takvim situacijama, kad naš nemilosrdni um dođe do gorkog zaključka koji naše srce nikako ne želi da prizna, istog trena čitavo tijelo pobuni se protiv toga. Isprva jedna polovina mog uma svom snagom se suprotstavi trećem zaključku - da sam ni zbog čega postao ništavni ubica. Moje noge opet se pokazaše brže i razumnije od glave i odvedoše me za efendi Crnim. Kad smo prošli koju ulicu, pomislio sam kako bi bilo veoma lako ubiti Crnog koji je koračao ispred mene zadovoljan životom i samim sobom, i kako bi me taj čin spasio suočavanja sa prva dva zaključka moga uma, koje je duša odbijala. Tada čak nisam ni pomislio da sam sirotom efendi Prefinjenom uzalud razbio glavu. Ako bih sada potrčao za Crnim desetak koraka, stigao ga i udario svom snagom po glavi, sve bi bilo po starom; efendi Tetak će me pozvati da završim našu knjigu. Ipak, opreznija i iskre-nija strana mog uma (zar iskrenost nije najčešće plašljivost?) i dalje mi govori da je nikogović kojeg sam umlatio i bacio u jamu zaista bio klevetnik. Ako je to tačno, znači da ga nisam uzalud ubio i da će me efendi Tetak, koji nema šta da krije u svojoj knji-zi, pozvati da dođem kod njega.
Ali, kad bih pogledao Crnog koji je koračao ispred mene, shvatio sam: ništa od toga neće se dogoditi. Sve je bila mašta. Crni je stvarniji od mene. Svima se tako nešto događa: ponekad
sedmicama i godinama maštamo, vjerujući kako razmišljamo logično, a jednog dana vidimo nešto, neko lice, odjeću ili nekog sretnog čovjeka i u trenutku shvatimo da nam se mašta neće nikad ostvariti, da nam, na primjer, nikada neće dati neku djevojku ili da nikada nećemo biti na tom i tom položaju.
Gledao sam njegovu glavu, zatiljak, ramena koja se spuštaju i dižu, njegov veoma razdražujući hod - hodao je kao da svojim koracima čini dobro djelo svijetu. Osjećao sam duboku mržnju koja mi je obavijala srce. Ljudi kao Crni, bez grize savjesti, koji imaju sretnu budućnost pred sobom, doživljavaju čitav svijet kao dom, svaka vrata otvaraju kao sultan svoju konjušnicu i odmah ponize nas koji smo unutra. Jedva sam se suzdržao da ne uzmem kamen, pojurim i razmrskam mu glavu.
Nas dvojica, dva muškarca zaljubljena u istu ženu, on naprijed, ja nazad (ne sluti da ga pratim), hodamo kao dva brata, vr-ludajući istanbulskim sokacima gdje se bore čopori pasa, preko zgarišta gdje borave džini, kroz dvorišta džamija, gdje naslonjeni na kupole snivaju anđeli, pored čempresa koji razgovaraju s dušama preminulih, pokraj groblja prekrivenog snijegom gdje se skupljaju aveti, nešto dalje od razbojnika koji dave žrtve, između beskrajnih dućana, konjušnica, tekija, voskarnica, saračnica i kamenih zidova. I dok sam išao za njim, razmišljao sam o tome kako ja njega ne pratim, već ga oponašam.

24.
ZOVEM SE SMRT

Kao što vidite, ja sam Smrt, ali nemojte se plašiti jer sam slika. Ipak, u očima vam vidim strah. Kao djecu koja su se potpuno prepustila igri, obuzima vas užas kao da ste sreli pravu smrt, iako ste svjesni da nisam stvarna, i to mi se sviđa. Kad me pogle-date, osjećate da ćete se unerediti od straha kada dođe neumitni, posljednji čas. Nije šala, ljudi a naročito većina muškaraca lavljeg srca, pri susretu sa smrću izgube kontrolu nad sopstvenim tijelom. Zato se bojna polja prekrivena leševima koja ste hiljadu puta crtali, ne osjećaju na krv, barut i usijane oklope, kao što se pretpostavlja, već na izmet i trulež.
Znam, prvi put gledate sliku smrti. Prije godinu dana, neki visoki, mršavi i tajanstveni starac pozvao je u svoju kuću mladog majstora iluminacije koji me je nacrtao. U svojoj polumračnoj radnoj sobi u jednoj dvospratnici poslužio je iluminatora izvrsnom kafom, gustom kao prava svila, koja je razbistrila um mladog umjetnika. Potom je starac pokazao najkvalitetniju indijsku hartiju, četkice izrađene od vjeve-ričje dlake, listiće zlata, svakakva pera i rezače ukrašene koraljima u sobi sa sjenkama plavih vrata, rekao da će dobro platiti i na taj način pridobio umjetnikovu pažnju.
„Nacrtaj mi smrt", rekao je nakon toga.
„Ne mogu da nacrtam smrt, a da je nikada u životu nisam vidio", reče iluminator čarobnih ruku koji me je kasnije nacrtao.
„Da bi mogao da nacrtaš nešto, nije važno da li si prije vidio sliku", rekao je uporni, prefinjeni starac.
„Da, možda i nije važno", rekao je iluminator koji me je nacrtao. „Ipak, ako želiš da crtež bude savršen kao oni koje su radili stari majstori, prvo treba da bude iscrtan hiljadama puta. Koliko god bio sposoban, prvi put iluminator novu temu crta kao šegrt, a to meni nikako ne priliči. Dok crtam smrt, ne mogu da ostavim po strani svoju vještinu, jer bi to za mene bilo isto što i umiranje."
„Pa, to umiranje bi možda moglo da te približi temi", rekao je starac.
„Ne čini nas majstorima to što smo doživjeli, već ono što još nismo preživjeli."
„Onda ta majstorska vještina treba da upozna smrt."
Tako se prepustiše umnom razgovoru punom dvosmislenosti, metafora, igre riječi, aluzija i nagovještaja, kako i dolikuje ilu-minatorima koji poštuju stare majstore i njihovu vještinu. Znam da bi vama, sjajnim umjetnicima okupljenim u ovoj kafani, bile dosadne sve pojedinosti ove rasprave koju sam ja pažljivo slušala, jer je bila u vezi sa mojim postojanjem. Reći ću vam da se u jednom trenutku razgovaralo i o još nečemu.
„Je li kriterijum umjetnikovog talenta to da sve crta kao stari majstori ili da u crtež uvede motive koje niko nije mogao da vidi?", upitao je pametni iluminator čudotvornih ruku i lijepih očiju. Bio je oprezan iako je i sam znao odgovor na to pitanje.
„Umjetnikovu vještinu Mlečani mjere prema tome koliko nalazi nove teme i postupke koje do tada niko nije vidio", odgovori pretenciozni starac.
„Mlečani umiru kao Mlečani", reče ilustrator koji je trebalo da me nacrta.
„Ali, smrt je uvijek ista", odgovori starac.
„Legenda i iluminacija govore o tome da se međusobno razlikuju, a ne da su slični", reče iluminator. „Vješt iluminator postaje majstor koji slika legende koje su međusobno različite kao da su slične."
Tako je počeo razgovor o smrti Mlečana i smrti muslimana, o anđelu smrti Azraelu i ostalim Alahovim anđelima, i o tome da se sve to ne bi trebalo vidjeti na slikama nevjernika. Mladom majstoru koji je trebalo da me nacrta, a koji me u našoj dragoj kafani u ovom trenutku gleda svojim lijepim očima, dosadi ova ozbiljna rasprava, ruka mu postade nervozna, želio je da me nacrta, ali me nikako nije mogao zamisliti.
Promućurni starac, koji je želio da nagovori mladog majstora, lukavo je to osjetio. U mladića čudotvornih ruku upro je svoj pogled, u očima se vidio odsjaj plamena svijeće u sobi ispunjenoj sjenama.
„Smrt koju Mlečani crtaju kao ljudsko biće liči na našeg Azraela", reče. „Ali u ljudskom obliku. Poput Džebraila koji se u ljudskom obliku ukazao Poslaniku dok mu je prenosio Kuran Časni. Razumiješ?"
Tad sam shvatila da mladog umjetnika, kojem je Alah podario nevjerovatni talenat, hvata nestrpljenje i da želi da me nacrta. Đavolski starac uspio je da probudi u njemu onu šejtansku ideju: u suštini, želimo da nacrtamo ne nešto što znamo u njegovom punom svjetlu, nego nešto nepoznato, skriveno u polutami.
„Ja tu smrt uopšte ne poznajem", reče tada iluminator koji će me potom nacrtati.
„Svi mi poznajemo smrt", reče starac.
„Bojimo je se, ali je ne poznajemo."
,,E, ti nacrtaj taj strah!", reče starac.
Zamalo da u tom trenutku moj crtež bude urađen. Velikom majstoru iluminacije prođoše trnci kroz potiljak, mišići ruke se zatežu, a vrhovi prstiju traže pero. Ipak, pošto je bio pravi veliki majstor, obuzda se, osjećajući kako će ta napetost još više produbiti ljubav prema crtanju u njegovoj duši.
S obzirom na to da je i lukavi starac to vidio, kako bi ga nadahnuo za izradu crteža, uveliko je bio siguran da će biti naslikana ubrzo, pročitao je odlomke o smrti iz knjiga koje je držao pred sobom - El Džauzijeva Knjiga duše, Gazalijeva Knjiga sudnjeg dana i dijelove iz Sujutija.
I tako, dok je iluminator čudotvornih ruku radio moj crtež, koji sada posmatrate sa strahovanjem, slušao je kako anđeo smrti ima hiljade krila koja sežu od dženeta do ovoga svijeta i šire se od najdalje tačke na istoku do najdalje tačke na zapadu, grle sve istinske vjernike, i zadaju bol grešnicima i zabludjelima, probijajući ih poput usijanih klinova, pa je i mene majstor nacrtao pre-krivenu klinovima jer je većina vas iluminatora na putu ka džehe- nemu. Iluminator je slušao da će u rukama anđela, kojeg će Alah poslati da vam uzme život, biti jedan defter u kojem su svi popisani, kako će na stranicama tog deftera imena nekih biti crnim zaokružena, a vrijeme smrti zna samo Alah pa, kada taj čas kucne, s drveta koje se nalazi ispod prijestolja Alahovog pašče jedan list, a onaj ko ga uhvati i pročita, znače na koga
je došao red da umre. Zbog toga me je iluminator nacrtao zastrašujuću ali i zamišljenu kao nekog ko se razumije u račune. Kako je budalasti starac pročitao kako će se, kada anđeo smrti u ljudskom liku pruži ruku i oduzme život onome kome je kucnuo sudnji čas, okolinom iznenada prosuti svjetlost nalik sunčevoj, pametni iluminator me je zato nacrtao u svjetlosti, jer je znao da tu svjetlost neće vidjeti oni koji se nalaze pored umrlog. Opsjednuti starac pročitao je iz Knjige duše i svjedočenja nekih pljačkaša grobova, o leševima zakovanim ekserima, o plamenu koji se ukazivao na mjestu novog leša kad se razgrne zemlja, o njihovim lobanjama nalivenim olovom, zato je vješti iluminator, koji ga je pažljivo slušao, na moj crtež postavio sve ono što će onoga koji ga gleda prestraviti.
No, kasnije se zbog toga pokajao. Ne zbog straha koji je prikazao na crtežu, već zbog toga što je crtež uopšte uradio. Zato se osjećam poput nekoga koga se rođeni otac sa sramom i žaljenjem odrekao. Zašto se iluminator čudesnih ruku kajao nakon što me je nacrtao?
1. Jer, kao slika smrti, nisam dovoljno vješto nacrtana. Kao što vidite, nisam savršena kao ono što crtaju mletački majstori, niti kao crteži starih majstora Herata. I sama se sramim svojeg nedostatka, jer veliki majstor koji me je nacrtao nije mogao da dostigne dostojanstvo smrti. Majstor koji me je crtao po šejtanskom nagovoru odjednom je sebe uhvatio kako nepromišljeno oponaša stil i gledišta franačkih majstora; to je bilo nepoštovanje prema starim majstorima i prvi put je osjetio da je nečastan pred njima, što ga je izjedalo.
Ipak, kao i sve prisutne naivčine koji su već navikli na mene i počeli da se podsmijevaju, shvatio je: sa smrću se ne smije šaliti.
Sada majstor koji me je nacrtao, kajući se, neprestano noćima luta ulicama, te, kao i neki kineski umjetnici, smatra da je postao ono što je nacrtao.

25.
ZOVEM SE ESTER

Žene s Kizilminareta i Karakedija naručile su za izradu pre-krivača ljubičasto i crveno platno iz Biledžika, te sam ih rano izjutra stavila u svoju torbu. Odložila sam zelenu kinesku svilu koja je skoro pristigla na portugalskim lađama, a plavu sam spako-vala. Pošto se ovoj zimi ne vidi kraj, snijeg ne prestaje da pada, lijepo sam presložila i stavila u sredinu mnogo vunenih čarapa, debelih vunenih pojasa i raznobojnih debelih vunenih jeleka da i najravnodušnijoj ženi zaigra srce kad pokažem to šarenilo. Onda, za žene koje me zovu da bi ogovarale, a ne da bi kupovale, stavila sam lagane ali skupe svilene maramice, vrećice za novac i vezene torbice za hamam. Podigla sam torbu - kuku, preteško je, slomiću kičmu! Spustila sam naramak na zemlju. Ponovo sam ga razvezala da vidim šta ću izvaditi, kad neko pokuca na vrata. Ne-sim otvori i pozove me.
Pred vratima je bila robinja Hajrija, sva crvena. U ruci je držala pismo.
„Šalje me hanuma Šekura", prošaputa. Tako je bila uzbuđena da bi čovjek pomislio kako je ona zaljubljena i želi da se uda.
Ozbiljno uzeh pismo, a glupači preporučih da se vrati kući tako da je niko ne vidi. Nesim me je upitno posmatrao. Uzeh onaj ogromni ali lagani lažni zavežljaj koji nosim sa sobom kad raznosim pisma.
„Šekura, kći Tetka čelebije izgara od ljubavi", rekoh. „Sirotica, sišla je s pameti."
Glasno se nasmijah i izađoh napolje, ali se odmah posramih. Zapravo sam željela da suze lijem nad njenim nesretnim životom, a ne da se šalim s njenim ljubavnim avanturama. Lijepa je ta moja crnokosa sirota djevojka!
Brzo sam išla pokraj trošnih kuća naše jevrejske mahale, koja u jutarnjoj hladnoći djeluje još jadnije i osamljenije. Mnogo kasnije, kada vidjeh onog slijepog prosjaka koji je zauzeo ugao Hasanove ulice i odatle nadzire prolaznike, povikah iz sveg glasa: „Torbarkaa!"
„Debela vještice", reče. „1 da ne vičeš, poznao bih te po koraku."
„Prljavi ćoro", uzvratih. „Tatarski prokletniče! Slijepci su oni koje je Alah ostavio. Neka te Alah kazni!"
Prije se nisam ljutila, nisam obraćala pažnju na takve stvari. Hasanova vrata otvorio je njegov gospodin otac Abhaz, fin i uglađen čovjek.
,,E, da vidimo šta ste nam ovog puta donijeli", reče.
„Spava li tvoj lijeni sin?"
„Da li spava? Bdije. Čeka vijesti od tebe."
Toliko je ova kuća mračna da svaki put pomislim da silazim u grob. Šekura nikad ne pita šta rade i kako su, ali neprestano joj o ovoj kući govorim tako da ne pomisli da se vrati u ovaj grob. Teško mi je da zamislim da je lijepa Šekura nekada bila domaćica ove kuće i da je u njoj živjela sa svojim dječacima. Unutra je mirisalo na spavanje i smrt. Ušla sam u drugu sobu, u još veću tamu.
Nije se vidio prst pred okom. Nisam još ni izvadila pismo kad se Hasan pojavio u tami i istrgao mi ga iz ruke. Kao i uvijek, Pustila sam ga da čita sam i zadovolji radoznalost. Odmah je podigao pogled s papira.
„Zar ništa više nema?" upitao je iako je znao. „Ovo je neko kratko pisamce", reče i pročita ga:

Efendi Crni, Dolaziš kod nas, u našu kuću, sjediš po cijeli dan. Ipak, čujem da za knjigu mog oca nisi napisao ni jedan jedini red. Ničemu se ne nadaj dok ne završiš očevu knjigu!

Držeći pismo u ruci, gledao me je pravo u oči kao da sam ja kriva za sve. Ne dopada mi se tišina u ovoj kući.
„Više ne spominje da je udata i da će joj se muž vratiti iz rata", reče. „Zašto?"
„Otkud ja znam zašto?", rekoh. „Ne pišem ja ta pisma."
„Ponekad čak i u to sumnjam", prozbori i vrati mi pismo zajedno s petnaest akči.
„Neki muškarci su sve škrtiji što više zarađuju. Ti nisi takav", rekla sam.
U tom čovjeku je nešto tako šejtansko i promućurno da možete odmah shvatiti zašto Šekura prihvata njegova pisma uprkos svim tim njegovim mračnim i teškim raspoloženjima.
„Kakva knjiga Šekurina oca?"
„Znaš kakva! Priča se da naš padišah daje sav novac."
„Iluminatori jedni druge ubijaju zbog crteža u toj knjizi", reče. „Je li zbog novca ili - sačuvao nas Alah - zato što je protiv naše vjere? Ko samo baci pogled na te crteže, kažu, odmah oslijepi."
To je rekao osmijehujući se tako da sam shvatila kako ne treba da ga shvatim ozbiljno. Da je nešto i trebalo shvatiti ozbiljno, ono što bih ja shvatila ozbiljno ne bi bilo ozbiljno za Hasana. Kao i mnogi muškarci kojima treba moja usluga da im raznosim pisma i provodadžišem, i Hasan me je omalovažavao čim mu je ponos povrijeđen. A ja se, zato što je i to dio mog posla, pravim da mi sve to pada teško, pa neka se raduju. Djevojke, kad im je ponos potpuno poljuljan, grle me i plaču.
„Ti si pametna žena", reče Hasan laskajući mi jer je pomislio da me je povrijedio. „Brzo ovo odnesi. Zanima me kakav je odgovor one budale."
U trenutku poželjeli reći: „Crni nije tolika budala." Kada se kod muškaraca suparnika dogodi ljubomora, to su okolnosti koje provodadžiki Ester donose veliku zaradu. Ali, bojala sam se njegove provale bijesa.
„Na kraju ulice ima jedan prosjak Tatarin", rekoh na izlasku. „Mnogo je nepristojan."
Pošla sam drugom stranom ulice da se ne bih posvađala sa slijepcem i rano ujutro prođoh pokraj kokošije pijace. Zašto muslimani ne jedu kokošje glave i noge? Zato što su čudni! Moja baka po majci, laka joj zemlja, pričala je da su, kada su došli iz Portugalije, stalno kuhali i jeli kokošije noge jer su bile jeftine.
U kvartu Kemeraraliku spazila sam jednu ženu koja je ponosno jahala konja, sjedeći uspravno kao muškarac u pratnji robova, pomislih da je neka pašina žena ili bogataška kći. Uzdahnula sam. Da Šekurin otac nije potpuno posvećen knjigama i da ne lebdi, da joj se muž vratio iz rata sa Safavidima s ratnim plijenom, Šekura bi živjela kao ta ponosna žena. Ona je toga dostojnija od bilo koje druge.
Kad udoh u ulicu u kojoj stanuje Crni, srce mi je brže zakucalo. Da li želim da se Šekura uda za njega? Uspijevam da održim njenu vezu s Hasanom, a istovremeno i podalje od njega, ali šta da radim sa Crnim? Osim ljubavi prema Šekuri, on je na svom mjestu.

„Torbarkaaa!"
Ne bih ni za šta mijenjala sreću trenutka kada dajem ljubavno pismo u ruke zaljubljenih koji su poludjeli od usamljenosti i želje za ženom ili mužem. I kad je siguran da vijest može biti i najgora, prije nego što počne da čita pismo, osjeti nadu.
Pošto mu Šekura nije napisala ništa o povratku svog muža, a svoju zapovijest „Ničemu se ne nadaj" uslovila, Crni se, naravno, s punim pravom ponadao. Sa uživanjem sam ga gledala dok je čitao pismo. Od sreće se uzvrtio, čak i uplašio. Kada je otišao da napiše odgovor, ja sam, kako i priliči pametnoj torbarki, otvorila svoju lažnu torbu i izvadila jednu crnu vrećicu za novac, pa je pokazala njegovoj ljubopitljivoj gazdarici.
„Od najljepše persijske kadife", rekoh.
„Moj sin je poginuo u ratu u Persiji", reče. „Čija to pisma stalno donosiš Crnom?"
Na licu sam joj svakako već pročitala kako smišlja planove da Crnom da svoju mršuljavu kćerku, ili ko zna koju drugu. „Ničija", rekoh. „Neki njegov siromašni rođak na samrti je u Baj-rampaši pa traži od Crnog novac."
„Ajoj", reče mi ne vjerujući. „Ko je taj jadnik?"
„Kako ti je sin poginuo u ratu?", pitala sam jogunasto.
Počele smo se neprijateljski pogledavati. Udovica, sama žena; kako je njen život težak! Da ste vi Ester, torbarka i pismonoša, vidjeli biste da samo bogatstvo, moć i nevjerovatne ljubavne bajke interesuju ljude. Sve ostalo: tuga, rastanci, ljubomora, usa-mljenost, neprijateljstvo, suze, ogovaranja i oskudica međusobno liče, kao i stvari u ovoj kući: nekakav stari, izblijedjeli šareni čilim, kutlača i bakrena zdjela na tepsiji za burek, mašice i kanta sa pepelom kod peći, dva dotrajala sanduka, jedan veliki i jedan mali; polica za turbane koja tu i dalje stoji kako bi sakrila život usamljene udovice u toj kući, i stara sablja koja treba da zaplaši lopove.
Crni se, beskrajno sretan, vratio s jednom vrećicom u rukama. „Torbarko", reče tako glasno kako bi ga čula radoznala gazdarica, radoznalija nego ja, „uzmi ovo i nosi sirotom bolesniku. Odmah očekujem odgovor, ako ga bude imao. Kasnije ću cijeli dan biti kod efendi Tetka." Ove igrarije nisu bile potrebne. Ta nema se šta kriti da je lijepi mladić kao što je Crni izabrao djevojku, pa šalje maramice i pisma. Zar je zaista bacio oko na gazdaričinu kćer? Ponekad Crnom ništa ne vjerujem i plašim se da bi mogao bezobrazno da prevari Šekuru. Nije u stanju da joj da ikakav znak, iako provodi čitave dane s njom u istoj kući.
Otvorila sam vrećicu na ulici i u njoj je bilo dvanaest akči i pismo. Jako me je zanimalo šta piše pa sam trčeći otišla kod Ha-sana. Pred svojim dućanima piljari su izložili kupus i mrkvu, a ja nisam mogla ni da dodirnem oveći praziluk koji me je mamio.
Kad sam ušla u ulicu, primjetila sam da će slijepi Tatarin opet nešto da mi kaže. „Pih", rekoh i pljunuli ka njemu, toliko od mene. Zašto ova hladnoća ne smrzne takve ljigavce do smrti?
S mukom sam se obuzdavala dok je Hasan u sebi čitao pismo. Konačno, ne izdržavši, nervozno rekoh: „Pa?" i pročitao je:

Draga moja hanumo Šekura,
Tražiš da završim knjigu tvoga oca. Znaj da drugi cilj i nemam. S tim ciljem dolazim u tu kuću, a ne, kako si napisala, da te uznemiravam. Svjestan sam prilično da je moja ljubav prema tebi moj problem. Ipak, zbog te ljubavi ne mogu nikako da se uhvatim pera i napišem nešto za knjigu, kao što tvoj otac, moj tetak, traži. Kako osjetim tvoje prisustvo u kući, sledim se i ne mogu da mu po-mogem. Mnogo sam razmišljao o tome, a razlog je taj: poslije dvanaest godina tvoje lice sam ugledao samo jednom kad se ukazalo na prozoru. Sada se mnogo plašim da tu sliku ne izgubim. Da te još jednom vidim izbliza, ne bih se plašio da ću ti lice zaboraviti, i lako bih završio knjigu tvoga oca. Juče me je Ševket odveo u praznu kuću obješenog Jevrejina. Tu nas niko ne može vidjeti. Otići ću danas tamo i čekaću te kad god budeš došla. Ševket mije rekao juče da si sanjala da ti je muž umro.
Čitajući pismo Hasan je na nekim dijelovima utanjivao svoj kreštavi glas kao neka žena, a na drugim dijelovima, smijući se, imitirao dahtavo zapomaganje sluđenog ljubavnika. Podsmije- vao se riječima „da te još jednom vidim" napisanim na persij-skom jeziku. „Kad je vidio da mu daje nadu, Crni odmah poče da se cjenjka", reče. „Takva promućurnost nije karakteristična za onoga ko je zaljubljen."
„Taj je zaista zaljubljen u Šekuru", rekla sam.
„Te tvoje riječi su dokaz da držiš stranu Crnom", reče. ,,A to što je Šekura napisala da je sanjala da je moj brat poginuo znači da prihvata smrt svog muža."
„To je samo san", odgovorila sam kao da sam priglupa.
„Znam ja da je Ševket pametan i lukav. Kolike godine smo preživjeli zajedno ovdje! Taj ne bi odveo Crnog u kuću obješenog Jevrejina da nije majčine dozvole i prisile. Šekura misli da će se riješiti mog brata i nas, ali vara se! Moj brat je još živ i zdrav i vratiće se iz rata!"
Ušao je u sobu prije no što je završio svoje riječi, htjede da zapali svijeću na plamenu ognjišta, ali opeče se i viknu. Ližući šaku, na kraju zapali svijeću i stavi je na kraj jednog postolja za knjigu. Iz divita izvadi jedno spremno pero, zamoči ga u mastionicu i na brzinu ispisa jedan papirić. Odmah sam shvatila da mu prija što ga posmatram, ali sam se prilično usiljeno osmijehnula kako bih mu pokazala da ga se ne plašim.
„Ko je taj obješeni Jevrejin, da li znaš?"
„Nešto podalje od njihove ima jedna žuta kuća. Kažu da je Moše Hamon, dragi ljekar prethodnog sultana, bogat čovjek, go-dinama tamo skrivao svoju jevrejsku ljubavnicu iz Amasje i njenog brata. Prije mnogo godina, u jevrejskoj mahali u Amasji, uoči Pashe, kad je navodno nestao neki mladić Grk, kružile su priče da je zaklan kako bi se od njegove krvi zamijesio beskvasni hljeb. Kad se pojaviše i lažni svjedoci, počelo je ubijanje Jevreja, pa je padišahov omiljeni ljekar pomogao toj lijepoj ženi i njenom bratu da pobjegnu i, uz padišahovu dozvolu, sakrio ih. Kad je pa-dišah umro, neprijatelji nisu uspjeli da se dokopaju ljepotice, ali su objesili čovjeka koji je živio sam."
„Ukoliko Šekura ne bude čekala da se moj brat vrati iz rata, i nju će kazniti", reče Hasan i preda mi pisma.
Ipak, na licu mu se nije vidjela srdžba i bijes, već tuga i nesreća karakteristična za istinski zaljubljene. U jednom trenutku vidjela sam u njegovim očima kako je za kratko vrijeme tog čovjeka ljubav pretvorila u starca. Ni novac koji je počeo da zarađuje na carini nije ga podmladio. Zbog njegovih uvrijedljivih pogleda pomislila sam da bi opet mogao da me pita kako da ubije-di Šekuru poslije tolikih prijetnji. Ali, uveliko se već primakao tome da postane loš čovjek, da više ni to nije mogao da upita. Ako čovjek prihvati jednom da je loš - što je važan razlog odbijanja u ljubavi - poslije toga lako slijedi nasilje. Toliko sam se uplašila
onoga što mi je padalo na pamet i one zastrašujuće crvene sablje o kojoj dječaci govore, koja siječe sve što dotakne, da sam, u želji da pobjegnem, u panici, jedva izašla na ulicu.
Tako sam, eto, nesvjesno naletjela na psovke tatarskog prosjaka. Ali, odmah sam se pribrala i sa zemlje hitro uzela kamičak, po-lako ga stavila u njegovu maramicu i rekla: „Drži, šugavi Tatarine!"
Ne smijući se, gledala sam kako je s nadom uzeo kamen za koji je mislio da je novčić. Ne slušajući njegove kletve, otišla sam kod jedne od svojih kćeri kojoj sam pomogla da se dobro uda.
Slatka moja kćerka iznijela je jučerašnju pitu sa špinatom, ali i dalje hrskavu. Za ručak je pripremila janiju od janjetine, začinjenu s mnogo jaja i blago zakiseljenu šljivom, baš kako ja volim. Sačekala sam da joj ne bih slomila srce i pojela dvije kutlače sa svježim hljebom.
Skuvala je i lijep kompot od grožđa. Bez ustručavanja zatražila sam i slatko od ruža i pošto sam dodala jednu kašiku u kompot i popila ga da zalijem ručak, odnijela sam pisma mojoj tužnoj Šekuri.

26.
JA, ŠEKURA

U trenutku kad je Hajrija rekla da je stigla Ester, slagala sam u sanduk juče oprano i osušeno rublje. Htjela sam reći... Ma, zašto da vam lažem? U redu, kad je Ester stigla, kroz rupu u plaka-ru posmatrala sam Crnog i svog oca, a pošto sam nestrpljivo iš-čekivala pisma koja su trebala da stignu od Crnog i Hasana, Ester mi je stalno bila na pameti. Jer, kako sam slutila očev strah od smrti utemeljen na opravdanoj sumnji, tako sam znala da intere-sovanje Crnog za mene neće trajati vječno. Koliko je zaljubljen, toliko i želi da se oženi. A kako želi da se oženi, lako se zaljubljuje. Ako se ne oženi sa mnom, oženiće se nekom drugom i zalju-biće se u ženu i prije nego što se vjenčaju.
U kuhinji Hajrija je posjela Ester u jedan ugao, dala joj u ruku čašu šerbeta od ruže i gledala me s osjećanjem krivice. Palo mi je na pamet kako Hajrija mom ocu, otkako s njim spava, prenosi sve što vidi. To me je plašilo.
„Crnooka moja, zlosretnice moja, najljepša ljepoto, zakasnih ja jer Nesim, ona svinja od mog muža, nikako me ne pušta", reče Ester. „Ti nemaš muža da ti naređuje, znaj to da cijeniš." Čim je izvadila pisma, zgrabila sam ih iz njene ruke. Hajrija se povukla u jedan ugao da ne smeta, ali odatle je sve mogla da čuje. Okrenula sam leda da me Ester ne gleda u lice i pročitala sam najprije pismo koje je poslao Crni. Zadrhtala sam pri pomisli na kuću obješenog Jevrejina. Ne boj se, Šekura, izvući ćeš se ti iz svega, rekoh u sebi i počeh da čitam Hasanovo pismo. On je pak bio na ivici ludila.

Šekura hanumo,
Ja izgaram od želje, ali znam da ti o tome ne razmišljaš. Noću sanjam kako po pustim brdima jurim za tvojim priviđenjem. Svaki put kad ostaviš moja pisma bez odgovora a znam da ih čitaš, u moje srce zarije se strijela sa tri pera. Pišem ti jer se nadam da ćeš na ovo možda odgovoriti. Priča se naokolo, ide od usta do usta, tvoja djeca kažu kako si sanjala da ti je umro muž, pa misliš da si konačno slobodna. Ne znam da lije to istina. Ali znam da si ti za mog starijeg brata još uvijek udata i da za ovu kuću treba da budeš vezana. Kako mi konačno i moj otac daje za pravo, danas idemo kod kadije da te vratimo kući. Okupićemo ljude i doći, neka i tvoj otac zna. Pakuj svoje stvari, vraćaš se kući. Odgovor odmah pošalji po Ester.
Kada sam i drugi put pročitala pismo, pribrala sam se i upitno pogledala Ester. Ali ona mi nije rekla ništa novo ni o Hasanu ni o Crnom.
Odmah sam izvukla pero koje je skriveno u jednom uglu kredenca, stavila sam papir na dasku za hljeb i tek kad sam počela pismo Crnom - zastadoh.
Nešto mi prođe kroz glavu. Okrenula sam se i pogledala Ester: tako radosno kao neko bucmasto dijete pila je šerbet od ruže da mi se u trenutku učinilo veoma glupavo da Ester zna sve o čemu razmišljam. Vratila sam pero na mjesto, i okrenula se Ester, nasmiješivši se.
„Gle, kako se slatko osmjehuješ, ljepotice moja", reče. „Ne brini se, sve će na kraju biti dobro. Istanbul je pun bogatih begova i paša koji život daju da se ožene ljepoticom kao što si ti koja svašta umije i zna."
Znate, ponekad nekome tako olako kažemo ono u šta vjerujemo, ali poslije sami sebe pitamo zašto smo to izgovorili s nevje-ricom, iako u to vjerujemo. Eto, tako sam i ja rekla:
„Ali, Ester, za Boga miloga, ko bi htio da se oženi sa udovicom koja ima dvoje djece!"
„Takvu kao što si ti, htjeli bi mnogi," reče pokazujući rukom, „mnogi muškarci."
Gledala sam je pravo u oči. Razmišljala o tome koliko je ne volim. Tako sam ušutjela da je shvatila da joj neću dati pismo i da već treba da ide. Kada je otišla, ja sam se, osjećajući istu tišinu, kako bih rekla, i u svojoj duši, povukla u svoj kutak.
Dugo sam stajala u mraku naslonjena na zid, ne radeći ništa. Razmišljala sam o sebi, o tome šta da uradim, o strahu koji je na-rastao u meni. Sve vrijeme mogla sam da čujem kako Ševket i Or-han razgovaraju gore.
„Kukavica si kao djevojčica", rekao je Ševket. „Napadaš s leda."
„Klima mi se zub", reče Orhan.
Istovremeno jednim kutkom svog mozga pratila sam ono što se događalo između mog oca i Crnog.
Kako su plava vrata radne sobe bila otvorena, s lakoćom sam mogla da čujem o čemu su sve razgovarali. „Poslije slika italijan-skih majstora," govorio je otac, „čovjek plašeći se shvata da naslikane oči nisu više okrugle i jednostavne rupice koje liče jedne na druge, nego su kao naše oči koje poput ogledala odbijaju svjetlost i upijaju je poput jame. Usne nisu pukotina nasred lica ravna kao papir nego dva čvora značenja, svako crveno na svoj način, koji, skupljajući se i šireći se, izražavaju svu našu sreću, tugu i naš duh. Nos nije dosadan zid koji po sredini dijeli lica na dva dijela nego živahan radoznali instrument, različit kod svakoga od nas."
Je li se Crni, kao i ja, čudio što otac o kaurskoj gospodi koja je naručivala svoje portrete, govori kao o „nama"? Kad sam po-gledala kroz otvor, primijetila sam da mu je lice toliko blijedo da sam se uplašila. Dragane moj tamne kose, tužni junače, jesi li ti to cijelu noć probdio o meni misleći, pa si zato poblijedio?
Vi možda ne znate: Crni je visok, vitak i zgodan muškarac. Ima široko čelo, oči poput badema, velik i lijepo oblikovan nos. Kao i u djetinjstvu, ruke su mu tanane i duge, a prsti živahni i spretni. Kad stoji, on je žilav i prav kao bor, ramena su mu malo šira, ali ne kao u onih koji prenose teret. U djetinjstvu ni tijelo ni lice još se nisu konačno postavili. Kada sam ga poslije dvanaest godina prvi put posmatrala iz ovog svog mračnog kutka, odmah sam uočila da je dostigao savršenu muževnost.
Sada, kada oko priljubim uz rupu, na njegovom licu primjećujem tugu koju ugledah poslije dvanaest godina. Osjećam i krivicu i ponos što je zbog mene toliko patio. Dok sluša šta mu moj otac objašnjava, gledajući u neku sliku izrađenu za knjigu, njegovo lice je potpuno nevino kao u djeteta. I kad sam vidjela kako baš u tom trenutku kao dijete otvara svoja ružičasta usta, spopa-de me želja da u njih stavim svoju dojku. Dok bih mu prstima prolazila kroz kosu i po potiljku, Crni bi svoju glavu smjestio u osamu među mojim grudima, a kada bi stavio u usta moju bradavicu, kao što su to moji sinovi nekad radili, zatvorio bi oči od sreće i shvatio, poput sićušnog, bespomoćnog djeteta, da će mir naći jedino s mojom nježnošću i zauvijek bi se za mene vezao.
To moje maštanje mi se toliko dopalo da zamislih, preznojavajući se, kako Crni zadivljeno i pažljivo posmatra veličinu mojih dojki umjesto crteža šejtana koji mu je moj otac pokazivao. I da kao opijen gleda moju kosu, moj vrat, sve moje. Toliko mu se sviđam da mi govori one slatke riječi koje u mladosti nije mogao da mi kaže, a po njegovim pogledima i izrazu lica shvatam da je očaran mojim ponosnim držanjem, iskustvom, lijepim ponašanjem, strpljivim i hrabrim čekanjem svoga muža i ljepotom pisama koja sam mu napisala.
U trenutku sam zamrzila oca koji je onemogućavao da se udam ponovo. Dozlogrdile su mi i slike koje su izradili ilumina-tori u stilu franačkim majstora, i njegove uspomene iz Venecije. Kada sam ponovo zatvorila oči, Alah zna da to ne činim svojom voljom, u snovima mi je Crni tako nježno prišao da sam ga u mraku osjetila tik pokraj sebe. Iznenada sam osjetila kako se pojavio iza mene, ljubi me po potiljku, po vratu, iza ušiju, i kako je veoma jak. Osjetih sigurnost zato što je bio snažan, velik i čvrst, i zbog toga što mogu da se oslonim na njega.
Osjećala sam golicanje na potiljku, bradavice su mi se stvrdnule. Zatvorenih očiju u mraku učinilo mi se toliko uvjerljivo da mogu osjetiti kao da me uzima otpozadi da mi se zavrtje u glavi. Pitam se, koliki je njegov ud?
Ponekad u snovima, moj muž, sav u mukama, pokazuje mi svoj. Primjećujem da kako pokušava da hoda uspravno, uzdižući svoje okrvavljeno tijelo ranjeno strijelama koje su kopljima probadali safavidski vojnici, i kako mi prilazi. Ali među nama je nekakva rijeka. Dok me on u krvi i skvrčen od bolova zove s one strane rijeke, ja vidim kako mu je narastao ogroman. Ako je tač-no ono što mi je u hamamu kazala gruzijska mlada i što govore one stare babuskare: „Da, naraste ovoliki!", onda u mog muža i nije bio baš mnogo velik. Ako je u Crnog veći, ako je ono što sam vidjela pod učkurom juče, kada je od Ševketa uzeo prazan papir, stvarno bilo to - a svakako jeste - onda se plašim da ne bi mogao da stane u mene, ili bi me mnogo boljelo. „Mama, Ševket me imitira."
Izašla sam iz mračnog ugla u plakaru, šutke prešla u susjednu sobu, iz sanduka uzela svoj jelek od crvene čohe i obukla ga.
„Rekla sam da ne bude galame kad Crni dolazi u kuću!"
„Mama, zašto si obukla taj crveni jelek?", upita Ševket.
„Ali, mama, Ševket me imitira", reče Orhan.
„Zar ti nisam rekla da ga ne imitiraš? Kakva je to tamo gadost?" Sa strane je stajao komad kože.
„Leš", reče Orhan. „Ševket ga je pokupio s puta."
„Da ste odmah otišli to da odnesete i bacite."
„Neka Ševket odnese."
„Hajde, kad kažem."
Kad sam ljutito počela da grickam rub usana, kao što radim prije nego što ću ih udariti, vidjeli su koliko sam odlučna, uplašiše se i odmah izađoše. Samo da se brzo vrate, da se ne prehlade. Crni mi se najviše dopada od svih iluminatora jer me on voli više od svih i znam ga u dušu.
Izvukla sam papir i pero te sam kao u jednom potezu, bez razmišljanja brzo napisala:
U redu, prije večernjeg ezana vidječu se s tobom u kući obješenog Jevrejina. Završi knjigu mog oca što prije.
Hasanu nisam odgovorila. I da zaista danas ode kadiji, ne vjerujem da će on, njegov otac i ljudi koje bi skupili, odmah udariti na našu kuću. Da je tako, ne bi pisao pismo i čekao moj odgovor, nego bi odmah nasrnuli na nas. Sada sigurno očekuje pismo od mene, a kad ga ne bude bilo, poludiće, okupiti ljude i tek onda krenuti u napad. Nemojte misliti da ga se uopšte ne bojim.
U stvari, sigurna sam da će me Crni od njega zaštititi. Ali, da vam kažem šta mi je sad na srcu: vjerovatno se ja ne bojim toliko mnogo Hasana, jer i njega volim.
Ako me pitate kakva je sad to ljubav, ne ljutim se i u pravu
ste. Tokom svih onih godina, kad smo pod istim krovom čekali da se moj muž vrati, nije da nisam uvidjela da je on bijedan, slab i prevejan čovjek. Ali, Ester kaže da on sada mnogo zarađuje, a ja po njenim podignutim obrvama zaključujem da to nije laž. S obzirom na to da sad ima više novca, a time i samopouzdanja, razmišljam kako su konačno nestale loše osobine koje su ga činile odbojnim i kako se pojavila njegova mračna, šejtanski oštroumna i čudna strana koja me privlači. Tu sam njegovu stranu otkrila u pismima koja mi tvrdoglavo šalje.
I Crni i Hasan su mnogo propatili zbog ljubavi prema meni. Uvrijeđen, Crni je nestao na dvanaest godina. Hasan mi je svakog dana slao pisma čije rubove je ukrašavao crtežima ptica i gazela. Čitajući ta pisma, naučila sam prvo da ga se bojim, a potom i da ga volim.
Veoma dobro znam da Hasana zanima sve o meni i nisam iznenađena što zna da sam sanjala leš svoga muža. No, sumnjam da je Ester Hasanu dala da čita pisma koja sam slala Crnom. Zato nisam poslala odgovor Crnom po Ester. Vi znate da li su moje sumnje opravdane.
„Gdje ste vi?", povikala sam kad su se dječaci vratili.
Odmah im je bilo jasno da to nisam učinila u bijesu. Povukla sam Ševketa u stranu, uz ivicu mračnog ormara, krišom kako Orhan ne bi vidio. Uzela sam ga u krilo. Poljubila sam ga u vrat, kosu i potiljak.
„Smrznuo si se, dušo", rekla sam. „Daj te lijepe moje ručice da ih mama ugrije."
Njegove ruke smrdile su na crkotinu, ali nisam rekla ni riječ. Zagrlila sam ga čvrsto pritišćući mu glavu na svoje grudi. Brzo se ugrijao i opustio kao mačka što zadovoljno prede.
„Voliš li ti mnogo, mnogo svoju mamu?"
„Mmm."
„Znači li to da?"
„Da."
„Više nego ikog?" „Da."
,,E, onda ću ti nešto kazati", rekla sam kao da mu otkrivam neku tajnu. „Ali nikome nećeš reći, u redu?" Šapnula sam mu na uvo: „1 ja tebe volim više nego ikog, znaš li?"
„Više od Orhana?"
„Više od Orhana. Orhan je mali, kao ptičica, ništa ne razumije. Ti si pametniji, ti razumiješ." Poljubila sam mu kosu miri-šući je. „Zato ću te sada nešto zamoliti. Znaš kako si juče efendi Crnom kradom odnio jedan prazan papirić? I danas ćeš da mu odneseš, važi?"
„On je ubio mog tatu."
„Šta?"
„On je ubio mog tatu. Sam je to juče rekao u kući obješenog Jevrejina."
„Šta je rekao?"
„Rekao je - ja sam ubio tvog oca. Rekao je - ja sam ubio mnogo ljudi."
Nešto se dogodilo. Tada je Ševket, sišavši sa mog krila, zaplakao. Zbog čega sad ovo dijete plače? Dobro, upravo sam ga uda-rila, vjerovatno ne mogavši se obuzdati. Ne bih voljela da neko pomisli da imam kameno srce. Ali, nisam mogla da podnesem što je tako nešto rekao za muškarca za kojeg sam ja, za njihovo dobro, htjela da se udam.
Jadno siroče je i dalje plakalo što me je odjednom toliko ganulo, da sam i sama htjela da plačem. Zagrlili smo se. S vremena na vrijeme bi zajecao. Zar toliko plače zbog jednog šamara? Po-milovala sam ga po kosi.
Ovako je sve počelo: znate da sam prije dva dana uzgred rekla ocu da sam sanjala kako mi je muž umro. Zapravo, kako se i događalo za ove četiri godine otkako se nije vratio iz rata s Persi-jancima, vidjela sam ga na tren, bio je u snu i nekakav leš, ali da li je bio njegov uopšte mi nije bilo jasno.
Snovi uvijek služe nečemu. U Portugaliji, odakle je došla Esterina baba, snovi su služili kao dokaz da se nevjernici sastaju i vode ljubav sa šejtanom. Uprkos tome što su se Esterini preci odricali svog jevrejstva i govorili da su postali katolici i hrišćani kao i svi, jezuitski mučitelji
portugalske crkve nisu povjerovali u to, te su svakoga stavljali na muke i tjerali ih ne samo da opišu šejta-ne i džine koje su u snovima vidjeli, nego bi im natovarili i da priznaju snove koje nikada nisu sanjali kako bi mogli da spale sve Jevreje. Dakle, tamo su snovi služili da bi se ljudi okrivili za vođenje ljubavi sa šejtanom, da bi ih optužili i spalili. Snovi služe za tri stvari: Alif: Nešto tražiš, ali ti ne dozvoljavaju čak ni da to poželiš. Tada kažeš: sanjala sam. I tako ispada da tražiš i ono što želiš, a kao da zapravo to ne želiš.
Ba: Nekome želiš da naneseš zlo. Recimo, nekoga želiš da oklevetaš. Tada kažeš, sanjala sam, ta i ta žena je činila preljubu ili tom i tom paši nose krčag za krčagom vina. I tako, ako ti i po- vjeruju, jedan dio tog nevaljalstva biće odmah zabilježen, jer je izrečen.
Džim: Nešto želiš, ali čak ni ti ne znaš šta. Ispripovijedaj neki smušen san. Odmah ti ga rastumače i kažu šta ti treba i šta bi mogli da ti daju. Kažu ti, na primjer: treba ti suprug, dijete, kuća...
Ti snovi uopšte nisu ono što smo zaista sanjali. Da bi izvukao korist, svako priča onaj san koji sniva usred bijela dana kao da je san koji je noću sanjao. Samo glupi ljudi prepričavaju prave snove koje su tokom noći sanjali. Tada te ili ismiju ili, kao svaki put, tvoj san protumače kao loš znak. Istinske snove niko, uključujući i one koji su ih sanjali, ne shvata ozbiljno. Ili ih vi možda tako shvatate?
Kada sam snom, koji kolebajući se spomenuh, nagovijestila da bi mi muž mogao biti mrtav, otac prvo reče da taj san ne bi mogao da bude prihvaćen kao dokaz istine: ali, pošto se vratio sa dženaze, on je po tom snu s lakoćom zaključio da je moj muž mrtav. I tako, ne samo da su svi povjerovali u to da je moj muž, koji već četiri godine nikako nije umirao, umro u jednom snu, nego je ta smrt tako lako bila prihvaćena, kao da je službeno objavljena. Djeca su tada shvatila da su istinski siročići i počeše tugovati.
„Da li ikad sanjaš?", upitala sam Ševketa.
„Da", reče, osmjehujući se. „Tata se ne vraća, ali se ja na kraju oženim tobom."
Uski nos, crne oči i široka ramena ima na mene, a ne na oca. ponekad osjećam krivicu što nijednom od svojih sinova nisam mogla da podarim visoko i široko čelo njihovog oca.
„Hajde, idi sad, igraj se rata s bratom."
„Sa tatinom starom sabljom?"
„Da."
Dugo sam gledala u tavanicu slušajući zveket njihovog mačevanja i škripu drveta, i pokušavala da prikrijem strah i paniku koji su rasli u meni. Sišla sam u kuhinju i rekla Hajriji:
„Moj otac već dugo traži riblju čorbu. Možda ću da te poša-ljem na Kadirgu. Izvadi nekoliko komadića onog sušenog voćnog želea, koji Ševket voli, odande gdje si ga sklonila i daj djeci." Dok je Ševket halapljivo jeo u kuhinji, Orhan i ja smo se popeli gore. Uzela sam ga u naručje i poljubila u vrat.
„Oznojan si", rekoh. „Šta ti je ovo?"
„Udario me je Ševket, kako kaže, stričevom crvenom sabljom."
„Pomodrilo je", rekla sam i opipala. „Boli li te? Baš je Ševket nepromišljen. Čuj šta ću ti kazati. Ti si jako pametan i nježan. Nešto ću te zamoliti. Ako budeš to uradio, odaću ti tajnu koju neću reći ni Ševketu, ni nekom drugom."
„Šta?"
„Vidiš li ovaj papir? Uđi kod djeda. Ovo daj Crnom, ali tako da djed ne vidi. Je li ti jasno?"
„Jasno mi je." „Hoćeš li to uraditi?" „Koju tajnu ćeš da mi odaš?"
„Odnesi papir", rekoh. Još jednom sam poljubila njegov mirisni vrat. Kad smo već kod mirisa: koliko je prošlo otkako je Hajrija ovu djecu vodila u hamam. Nisu išli otkako je Ševketu počeo da se diže pri pogledu na žene u hamamu. „Kasnije ću ti otkriti tajnu." Poljubila sam ga. „Ti si mnogo pametan i jako lijep. Ševket je prgav. Taj bi i na svoju majku podigao ruku."
„Neću da odnesem taj papir", reče. „Plašim se efendi Crnog. On je ubio mog tatu."
„To ti je Ševket rekao, je li?", upitah. „Brzo siđi dolje i pozo vi ga."
Vidio je bijes na mom licu, uplašeno je sišao s krila i otrčao. Vjerovatno je bio i pomalo zadovoljan naslutivši da će Ševket na-grabusiti. Ubrzo su došla obojica crveni u licu. Ševket je u jednoj ruci držao voćni žele, a u drugoj sablju.
„Bratu si rekao da je efendi Crni ubio vašeg oca", rekoh. ,"U ovoj kući se tako nešto nikada više neće pričati. Efendi Crnog ćete voljeti i poštovati. Da li je jasno? Ne možete cijeli život ostati bez oca."
„Ne želim njega. Vratiću se našoj kući, kod strica Hasana i čekati tatu", drsko reče Ševket. Toliko sam se naljutila da sam ga ošamarila. Sablju još nije ispustio, pa mu je sama ispala iz ruke.
„Hoću mog tatu", plačući reče. Ali, ja sam plakala više od njega.
„Vašeg oca više nema, neće se vratiti", rekla sam plačući. „Ostali ste bez oca, razumijete li, derani." Toliko sam plakala da sam se uplašila da su nas oni iz sobe čuli.
„Nismo mi derani", reče Ševket plačući. Dugo smo plakali. Poslije nekog vremena osjetila sam da plačem zato što mi to omekšava srce i čini me boljom. Gušeći se u suzama, dječaci i ja smo se zagrlili i opružili u postelji. Ševket je zagnjurio glavu u moje grudi. Ponekad se privije uz mene kao da će se zalijepiti, a ja osjećam da ne spava. Možda bih ja i zaspala s njima, ali moje misli bile su dolje. Širio se prijatan miris kuhanih narandži. Iznenada sam skočila i tako glasno viknula da su se djeca razbudila:
„Idite dolje. Hajrija će vas nahraniti."
Bila sam sama u sobi. Snijeg je počeo padati. Pomolila sam se Bogu da mi pomogne, a zatim otvorila Kuran Časni i pročitavši ponovo u suri Ali Imran da oni koji na božjem putu padnu u ratu, odlaze kod Alaha i odmah mi je bilo lakše zbog mog pokojnog muža. Da li je moj otac pokazao Crnom još nedovršen crtež našeg padišaha? Govorio je da će ta slika biti toliko uvjerljiva da će svako ko je pogleda, zbog straha skrenuti pogled, kao što se dešava onima koji pokušavaju da gledaju u oči našeg padišaha.
Zvala sam Orhana i, ne uzimajući ga u krilo, dugo ga ljubila po glavi i obrazima. „Sada ćeš, bez straha, taj papir odmah dati Crnom. Nemoj ni slučajno da pokažeš djedu. Jasno?"
„Klima mi se zub."
„Kad se vratiš, ja ću ga izvaditi ako želiš", rekla sam. „Zagrli ga, a on neće znati šta da radi pa će te zagrliti. Ti mu tada pažljivo stavi papir u ruku. Jasno?"
„Plašim se."
„Nemoj da se plašiš. Ako to ne bude Crni, znaš li ko umjesto njega želi biti tvoj tata? Stric Hasan! Da li želiš da ti stric Ha-san bude otac?"
„Ne želim."
„Hajde onda, srećo moja, pametni moj Orhane", rekla sam. „Pazi, i ja ću poslije da se ljutim... Ako plačeš, još više ću se ljutiti."
Pismo sam ispresavijala i tutnula ga u njegovu malu ruku koju mi je pomirljivo pružio, nemajući kuda. Alahu moj, pomozi da ovi siročići ne ostanu bez igdje ičega. Uzela sam ga za ruku i povela do vrata. Na pragu me je posljednji put preplašeno pogledao.
Vratila sam se u svoj kutak i kroz rupu vidjela kako stidljivim korakom prelazi predsoblje, približava se mom ocu i zastaje. Za trenutak tako bespomoćno stoji ukočeno gledajući iza sebe u pravcu rupe tražeći me. Rasplakao se. Ipak, s posljednjom snagom uspio se baciti Crnom u naručje. Pošto mu je mozak radio dovoljno dobro da zasluži da bude otac mojoj djeci, ovaj se nije izgubio kada je vidio Orhana koji mu je plakao u naručju i odmah je provjerio dječakov dlan.
U trenutku kad se Orhan vratio, praćen iznenađenim pogledom mog oca, ja sam potrčala, uzela ga u naručje i dugo ga ljubila, spustila ga dolje u kuhinju, dala mu suho grožđe koje voli i rekla:
„Hajrija, idi sa dječacima do luke na Kadirgi da kupite ribu za čorbu koju otac voli. Uzmi dvadeset akči i u povratku za ono što ostane kupićete suhe žućkaste smokve i drenjine, koje voli. Ševketu kupi leblebije i salamicu od ćuftera s orasima. Šetajte do večernje molitve, ali pazi da se ne smrznu."
Svidjela mi se tišina kuće nakon što su se svi obukli i otišli. Otišla sam gore i pronašla ogledalo koje je bilo skriveno u jastucima što mirišu na lavandu, svekar gaje izradio, a muž mi poklonio. Kako sam se polako pomjerala, uspijevala sam da u ogledalu vidim dio po dio cijelo svoje tijelo poizdalje. Lijepo mi je stajao jelek od crvene čohe, ali željela sam da nosim i ljubičastu košulju koju sam pronašla u škrinji sa majčinim mirazom. Iz škrinje sam izvadila i obukla zelenu bluzu sa izvezenim cvjetovima što je bio bakin ručni rad, ali nije bilo dobro.
Kada sam oblačila ljubičastu košulju, bilo mi je hladno i ja sam se naježila, a zajedno sa mnom zadrhtao je i tanki plamičak svijeće. Preko svega toga htjela sam, naravno, staviti svoju crvenu feredžu postavljenu lisičjim krznom, ali sam se u posljednjem trenu predomislila. Tiho sam prošla kroz predsoblje, iz škrinje sam uzela i ogrnula onu široku i dugačku nebeskoplavu vunenu feredžu. Ipak, kada sam u tom času začula zvuke s kapije, odjednom me obuze panika: Crni odlazi! Odmah sam skinula maminu staru feredžu i obukla crvenu s krznom.
Stiskala mi je grudi, ali mi se to svidjelo. Dobro sam pokrila glavu, a preko lica spustila svoj laneni veo.
Efendi Crni, naravno, još nije izašao, već sam od uzbuđenja krivo shvatila. Ako sada izađem, reći ću ocu da sam otišla da kupim ribu s djecom. Kao mačka sišla sam niz stepenice.
Zatvorila sam vrata kao duh. Polako sam prošla avliju, a kada sam izašla na ulicu, na trenutak sam zastala i pogledala iza sebe; kroz veo mi se učinilo kao da to nije naša kuća.
Na ulici nije bilo ni žive duše, čak ni mačaka. Pomalo je padao snijeg. Drhteći uđoh u napuštenu baštu gdje sunca nikada nije bilo. Mirisala je na trulo lišće, plijesan i smrt, ali kad sam ušla u kuću obješenog Jevrejina, odmah sam osjetila kao da sam kod kuće. Priča se da se džini ovdje noću sastaju, pale vatru i igraju. Strašno je slušati lupanje svojih koraka u praznoj kući. Čekala sam ne pomjerajući se. Iz bašte se čuo neki šum, ali je sve brzo utonulo u tišinu. Negdje blizu lajao je pas. Znam lavež svih pasa u našoj mahali, ali ovaj nisam mogla prepoznati.
U novonastaloj tišini osjetila sam da je u kući još neko, pa sam stajala ne pomjerajući se kako taj neko ne bi čuo moje korake. Sokakom su prošli neki ljudi i živo razgovarali. Pomislila sam na Hajriju i djecu, valjda neće ozepsti. Li toj tišini osjetila sam ka-janje. Crni neće doći, pogriješila sam, trebalo je da se vratim kući prije nego što mi još više povrijedi ponos. Plašeći se, zamišljala sam da me Hasan prati, kad sam čula šuštanje u bašti. Otvorila su se vrata.
Odjednom sam promijenila položaj. Nisam znala zašto sam to uradila, ali kada sam stala tako da mi s desne strane bude prozor kroz koji je ulazila svjetlost iz bašte, shvatila sam da će me pod tom svjetlošću Crni moći vidjeti u tajni sjenki, kako to otac kaže. Stavila sam veo i čekala, slušajući zvuk njegovih koraka.
Kada je ušao u prostoriju i ugledao me, Crni je napravio nekoliko koraka i stao. I tako smo se gledali na udaljenosti od pet-šest koraka. Djelovao mi je zdravije i snažnije nego što mi se činilo kroz rupu. Nastupila je tišina.
„Skini veo", reče gotovo šapatom. „Molim te."
„Udata sam. Čekam muža."
„Skini veo", opet reče istim glasom. „Neće se vratiti."
„Da li si me zvao ovamo samo da mi to kažeš?"
„Ne, već da bih te vidio. Već dvanaest godina mislim na tebe. Skini veo, draga, da te jednom vidim."
Skinula sam veo. Svidjelo mi se na koji način me je, bez glasa, dugo posmatrao, moje lice i oči.
„Udala si se i imaš djecu, što te je još više proljepšalo. Lice ti je potpuno drugačije nego što sam ga se sjećao."
„Kako si me se sjećao?"
„Bolno. Jer, u mom sjećanju, razmišljao sam da ono čega se sjećam nisi ti nego tvoje priviđenje. Sjećaš se, zar ne, kako smo u djetinjstvu razgovarali o Husrevu i Širin koji su vidjeli slike i zaljubili se? Zašto se Širin nije zaljubila kada je na grani drveta prvi put vidjela sliku zgodnog Husreva, nego je bilo neophodno da je vidi tri puta kako bi se zaljubila? Ti si uvijek govorila da se u bajkama sve događa tri puta. A ja sam smatrao da je ljubav morala da se pojavi kada su prvi put vidjeli sliku. Ali, ko bi mogao vjerno nacrtati Husrevovu sliku da bi se ona mogla u njega zaljubiti, da bi ga mogla prepoznati? O tome nismo pričali. Tokom ovih dvanaest godina da sam ja kod sebe imao pravu sliku tvog neponovljivog lica, možda ne bih toliko patio."
Pričao je mnogo lijepo o posmatranju slike i zaljubljivanju i o tome koliko mnogo je patio zbog mene. S obzirom na to da sam u tim trenucima svu pažnju usmjerila na način na koji mi se polako primicao, ono što mi je govorio miješalo mi se u glavi s uspomenama. Tih riječi, jedne po jedne, sjećaću se i razmišljati poslije. Tada sam osjećala jedino čaroliju onoga što je govorio i ona me je vezala. Kako lijepo govori ovaj Crni, dobar čovjek! Kao neko nevino dijete! Sve to sam mu vidjela u očima. Sigurnost mi je davalo to što me toliko voli.
Zagrlili smo se. Toliko mi se svidjelo da nisam osjetila nikakvu krivicu. Potpuno me je ponijeo prelijep osjećaj sladak poput meda. Zagrlila sam ga čvršće. Pustila sam ga da me poljubi, a i ja sam njega poljubila. Dok smo se ljubili, cijeli svijet kao da je bio uronjen u neku prijatnu tamu. Htjela sam da se svi zagrle kao mi. Čini mi se kao da se sjećam da tako izgleda voljeti. Uvukao je svoj jezik u moja usta. Uživala sam u tome što sam radila do te mjere da nisam pomišljala ni na kakvo zlo, kao da je cijeli svijet s nama utonuo u nekakvu sjajnu dobrotu.
Opisaću vam kako bi trebalo oslikati naš zagrljaj, ako bi ova moja tužna pripovijest jednog dana bila ispričana u nekoj knjizi, a iluminiraju je poznati heratski majstori. Postoje neke čudesne stranice koje mi je otac uzbuđeno pokazivao: tok zapisa ima isti zanos kao lelujanje lišća, tkivo dekoracije na zidu isto je kao iluminacija stranice; uznemirenost lastavice koja krilom probija okvir i pozlatu slike, i uznemirenost ljubavnika iste su. Ljubavnici koji se izdaleka čežnjivo posmatraju i zadirkuju se međusobno dvosmislenim šalama, budu tako mali na tim slikama, kako se iz daljine vide, te čovjek na trenutak pomisli da priča ne opisuje njih nego prelijepu palatu i njeno dvorište gdje su se sreli, čudesnu baštu čiji su listovi jedan po jedan, s ljubavlju iscrtani, tamno drveće i zvijezdanu noć koja ih obasjava. Ipak, ko dobro pogleda, kada se na tim slikama do kraja usredotoči na tajni redo-sljed boja i tajanstvenu svjetlost koja isijava iz svakog ugla slike, a što je umjetnik mogao da ostvari samo uz iskreno predavanje Svevišnjem, on odmah shvata da su slike i ljubav čiju tajnu prikazuju satkane od istovjetnog materijala. Čini se kao da iz prikaza-nih ljubavnika isijava svjetlost koja potpuno prožima sliku. Kada smo se Crni i ja zagrlili, vjerujte mi, kao da se ista milina razlila po cijelom svijetu.
Hvala Alahu što imam dovoljno životnog iskustva i da mogu da shvatim kako takav jedan dar nikad ne traje dugo. Crni je nježno dlanovima dotakao prvo moje velike dojke. Mnogo mi je to prijalo. Zaboravila sam na sve i poželjela da u usta stavi moje bradavice. On to nije uradio, pošto ni sam nije bio siguran u to šta radi. Činilo se kao da nije znao šta radi, a htio je mnogo više. Kako smo se duže grlili, više nas je obuzimao strah i stid. Najprije mi se svidjelo kada me je uhvatio za kukove i onako ogrom-nog prislonio mi ga na stomak. Bila sam radoznala i nije me bilo stid, te ponosno rekoh sebi da to valjda toliko naraste kada se toliko grliš. Kad gaje izvadio, pogledala sam na drugu stranu, ali fascinirane veličinom njegove muškosti, nisam mogla da odvo-jim pogled.
Kasnije, kada me je nagovarao na one prostote koje nikada ne bi uradile ni Kipčakinje i nepristojne žene koje u hamamu pričaju priče, zastala sam, zapanjena i neodlučna:
„Draga, nemoj da se ljutiš!", zamolio je.
Ustala sam, odgurnula ga i, ne pazeći na to da li će se rastužiti, počela sam da vičem na njega.

27.
ZOVU ME CRNI

Prema riječima Šekure koja me je, lijepih ali namrštenih obrva, grdila u tami kuće obješenog Zidova, strahotu koju sam držao u ruci možda sam mogao gurnuti u usta čerkeskih djevojaka koje sam sretao u Tbilisiju, kipčačkih bludnica, siromašnih djevojaka koje su se prodavale po hanovima, turkmenskih i per-sijskih udovica, običnih prostitutki koje su se sve više i više širile Istanbulom, razbludnih Mingerijki, koketnih Abhaskinja i armenskih babuskara, asirskih i đenovljanskih vještica, dvostranih plesačkih transvestita i nezasitnih golobradih mladića, ali u njena ne. Spavajući s jeftinom i bijednom fukarom svake vrste i iz svih krajeva, od sporednih ulica vrelih gradića Arabije sve do obala Kaspijskog mora i od Persije do Bagdada, očigledno sam, u Šekurinim razjarenim razmišljanjima, izgubio svaku mjeru i zaboravio da ima žena koje misle o svojoj časti. Sudeći po tome, i sve moje riječi ljubavi padoše u vodu kao neiskrene.
Pun poštovanja slušao sam bujicu riječi moje drage, od kojih se krivac u mojoj ruci sve više smanjivao, stideći se zbog stanja u kojem sam se našao i doživljenog poraza - nije da ovoga nije bilo - ali bile su tu i dvije stvari kojima sam bio zadovoljan: 1. na Šekurin bijes i optužbe nisam ni pokušao uzvratiti istom mjerom, iako sam se u sličnim situacijama često znao životinjski ponijeti prema ženi, 2. otkrio sam da Šekura zna dosta o mojim putovanjima, što je značilo da je o meni razmišljala više nego što sam i pretpostavljao.
Kad je vidjela koliko me moje neostvarene žudnje čine tužnim, Šekura me čak počela i sažaljevati.
„Da me strastveno voliš", reče kao da se izvinjava, „vladao bi sobom kao moralan muškarac i ne bi povrijedio čast žene prema kojoj su tvoje namjere ozbiljne. Nisi ti jedini muškarac koji se služi svim svojim lukavstvom kako bi se oženio mnome. Je li te neko vidio da dolaziš?"
„Nije."
Njeno slatko lice, kojeg se dvanaest godina nisam mogao sjetiti, okrenulo se prema vratima, kao da neko hoda po mračnom vrtu prekrivenom snijegom, pruživši mi tako zadovoljstvo da ga vidim iz profila. Kad se na trenutak začuo neki štropot, oboje smo zašutjeli i pričekali, ali niko nije ušao. Tad sam se sjetio da je Šekura čak i s dvanaest godina bila mudrija od mene, i da je to u meni oduvijek budilo predosjećaj neke nesreće.
„Duh obješenog Jevrejina obilazi ovo mjesto", reče.
„Dolaziš li ikada ovamo?"
„Džini, vještice, vampiri... Sve njih donosi vjetar, ulaze u stvari i čine da one progovore. Svaka stvar govori. Nema potrebe da dolazim ovamo. Mogu ih čuti."
„Ševket me je doveo ovamo da mi pokaže mrtvu mačku, ali je nije bilo."
„Rekao si mu da si ubio njegovog oca."
„Nisam mu baš to rekao. Zar ste i o tome razgovarali? Ne da sam mu ubio oca, nego da bih mu volio biti otac."
„Zašto si rekao da si ubio njegovog oca?"
„Najprije me je upitao jesam li ikada ubio čovjeka. Rekao sam mu istinu: ubio sam dvojicu."
„Da bi se pohvalio?"
„1 da bih se pohvalio i da bih se svidio djetetu čiju majku volim. Jer, shvatio sam da je majka te svoje male razbojnike tješila pokazujući im ratni plijen u kući i preuveličavajući ratna junaštva njihovog oca."
„Slobodno se onda hvali! Jer te oni ne vole."
„Ševket ne, ali Orhan me voli", rekoh ponosan što sam dragu uhvatio u pogrešci. „Ali, obojici ću biti otac."
Odjednom, kao da je između nas u polumraku kliznula sjena nečeg nepostojećeg, mi smo se od straha trgnuli i naježili. Kad sam se pribrao, Šekura poče tiho jecati.
„Moj nesretni muž ima brata, Hasana. Čekajući da mi se muž vrati, dvije godine sam živjela u istoj kući s djeverom i svekrom. Zaljubio se u mene. Sad sumnja da se nešto događa, bjesni jer misli da ću se udati za nekog drugog, možda i za tebe. Poručio mi je da me planira na silu odvesti natrag, u njihovu kuću. Kaže da će me, pošto u kadijinim očima nisam udovica, u ime svog brata silom vratiti kući. Svakog trena mogao bi nam napasti kuću. Ni moj otac ne želi da kadijinom odlukom postanem udovica jer se plaši da ću, ako se razvedem, naći novog muža i napustiti ga. Kad sam mu se vratila s djecom, unijela sam sreću u samoću koju je trpio nakon smrti moje majke. Da li bi stanovao s nama?" „Molim?"
„Ako se vjenčamo, bi li živio s mojim ocem i s nama?" „Ne znam."
„Razmisli o tome što prije. Nećeš imati previše vremena, vjeruj mi. Moj otac osjeća da nam se približava neka nesreća, i mislim da je u pravu. Ako Hasan i njegovi ljudi s janjičarima napadnu našu kuću i mog oca izvedu pred kadiju, da li bi svjedočio da si vidio mrtvo tijelo mog muža? Tek si stigao iz Persije, povjerovali bi ti."
„Svjedočio bih, ali ga ja nisam ubio."
„Dobro. A da li bi, da bih ja mogla biti proglašena udovicom, zajedno s drugim svjedokom potvrdio pred kadijom da si vidio okrvavljeno tijelo mog muža?"
„Nisam ga vidio, mila, ali rekao bih to za tebe."
„Voliš li moju djecu?"
„Volim."
„Reci mi, šta to voliš kod njih?"
„Kod Ševketa volim njegovu snagu, odlučnost, poštenje, razum i njegovu tvrdoglavost. Orhana volim zbog njegove nježne osjetljivosti, zato što je malen i pametan. I zbog toga što su tvoja djeca."
Moja crnooka ljubav blago se nasmiješila i pustila nekoliko suza. S proračunatom žurbom nekog ko u kratko vrijeme želi dovršiti mnogo toga, odmah je prešla na drugu temu:
„Treba dovršiti knjigu koju nadzire moj otac i predati je pa-dišahu. Sva nesreća koja kruži oko nas potiče od knjige."
„Kakvo zlo pade na nas, osim ubistva efendi Prefinjenog?"
To joj se pitanje nije svidjelo. Pošto je pokušavala zvučati iskreno, sljedeće riječi izgovorila je izvještačeno:
„Pristalice Nusret-hodže Erzurumskog pričaju da u knjizi mog oca ima svetogrđa i podilaženja Francima. Da li su ilumina-tori koji posjećuju našu kuću toliko ljubomorni jedan na drugog da bi pravili intrige? Ti ćeš to bolje znati, bio si među njima!"
„Ima li brat tvog pokojnog muža nekakve veze s iluminato-rima, knjigom tvog oca i sljedbenicima hodže Nusreta, ili je suz-držan?"
„Hasan nema ništa s njima, ali nikako nije neko ko bi se držao po strani", odgovori ona. Nastupi tajanstvena, čudna tišina.
„Da li si pokrivala lice dok si živjela u istoj kući s Hasanom?"
„Onoliko koliko je to bilo moguće u kući s dvije prostorije."
U istom času, nedaleko od nas, razjareno zalajaše dva-tri psa predajući se svojim stvarima. Nisam se usudio pitati zašto je njen muž, koji je toliko ratovao, postigao tolike pobjede i stekao timar, dopustio da živi u dvosobnoj kući s njegovim bratom, nego sam, ustručavajući
se i oklijevajući, svojoj ljubavi iz djetinjstva postavio sljedeće pitanje: „Zašto si se udala za tog čovjeka?"
„Za nekoga sam se morala udati, jasno", odgovorila je. To je bila istina. Tako mi je sažeto i oštroumno dala do znanja zašto se udala za njega, a da me nije ražalostila hvaleći ga. „Ti si otišao i nisi se vraćao. Uvrijeđenost je možda znak ljubavi, ali takav lju-bavnik je i dosadan, pa nema puno izgleda za uspjeh." I to je bilo tačno, ali nije bilo nikakvog razloga da tom razbojniku postane žena. Čak ni po njenom lukavom pogledu nije bilo teško shvatiti da me je i Šekura, kao i svi ostali, zaboravila nedugo nakon što sam napustio Istanbul. Pomislih kako je tu očiglednu laž rekla samo da bi bar malo olakšala mom slomljenom srcu teret i da bi to sa zahvalnošću trebalo da pozdravim kao znak dobre namjere, a zatim joj počeh pričati kako je tokom svojih putovanja nikako nisam mogao prognati iz svojih misli, i kako mi se njen lik noćima vraćao poput utvare. To su bile moje najskrivenije i najdublje patnje, za koje sam vjerovao da ih nikada ni sa kim neću moći podijeliti; bile su posve stvarne i doživljene, ali, kao što sam tada zapanjen primijetio, nimalo nisu bile iskrene.
Kako biste moja osjećanja i želje u tom trenutku pravilno razumjeli, skrenuću vam pažnju na pitanje značenja sljedeće razlike, koju sam uočio prvi put u životu: izražavanje riječima, koliko god da se oslanja na istinu, čovjeka ponekad odvede u neiskrenost. Kao najbolji primjer možda bi mogli poslužiti iluminatori, među kojima je ubica od kojega strahujemo: čak i najsavršeniji crtež, na primjer, crtež konja, koliko god da prikazuje jednog pravog konja, onako kako je Alah do najsitnijih pojedinosti zamislio, pa i ostale konje velikih majstora iluminacije, ne mora potpuno odgovarati iskrenim osjećajima koje je vješti iluminator proživljavao u trenutku kad ga je crtao. Iluminatorova iskrenost, odnosno iskrenost poniznih Alahovih slugu kakvi smo mi ostali, ne ogleda se u trenucima inspiracije i savršenstva, već obrnuto, onda kad nam se jezik zaplete, kad pogriješimo, klonemo duhom ili se gorko razočaramo. Sve to govorim onim mladim ženama koje će se razočarati kad shvate da se neopisivo snažna želja, koju sam u tom trenutku osjećao prema Šekuri, nimalo ne razlikuje, kako je i ona sama to primjetila, od vrtoglave čežnje koju sam tokom svojih putovanja znao osjetiti prema, recimo, nekoj ga-zvinskoj ljepotici nježnih crta lica, bakrene puti i tamnocrvenih usana. Zahvaljujući svome bogatom životnom iskustvu i pronicljivosti kojom ju je Alah obdario, moja mila Šekura bila je puna razumijevanja i prema mojoj dvanaestogodišnjoj ljubavnoj patnji koja se mogla porediti sa pravim kineskim mučenjem, kao i prema tome što sam se, čim sam se prvi put našao s njom nasamo, nakon dvanaest godina, ponio kao bijedni rob strasti koji nije mogao misliti ni na šta drugo, osim da što prije zadovolji svoju mračnu požudu. Pjesnik Nizami usta prelijepe Širin upoređu-je s mastionicom punom bisera.
Kada su revnosni psi ponovo iz sve snage zalajali, Šekura uznemireno reče: „Moram da idem." Tad smo oboje primijetili da se u kući obješenog Jevrejina prilično smračilo iako veče još nije bilo na pomolu. Moje tijelo se samo od sebe pokrenulo da je još jednom zagrli, no ona kao vrapčić pobježe u stranu.
„Da li sam još lijepa? Kaži mi brzo!"
Rekao sam joj, a ona je tako lijepo saslušala moje riječi i složila se s njima.
,,A moja odjeća?" Rekoh joj.
„Da li lijepo mirišem?"
I Šekura je vjerovatno znala da se ono o čemu Nizami govori kao o ljubavnom šahu ne sastoji od takve igre riječi, nego od najskrovitijeg strujanja osjećaja između dvoje ljubavnika.
„Koliko ćeš sada zarađivati?", upitala me je. „Hoćeš li se moći brinuti o mojoj siročadi?"
Dok sam joj govorio o svojim poslovima u državnim i upravnim službama, koji su trajali duže od dvanaest godina, o velikom iskustvu stečenom u ratovima i u susretima s tijelima poginulih, te o svojoj blistavoj budućnosti, zagrlio sam je.
„Kako smo se maloprije lijepo zagrlili", rekla je. ,,A sad je već sve izgubilo prvobitnu draž."
Da bih joj pokazao koliko sam iskren, zagrlih je još čvršće i upitah zašto mi je nakon toliko godina čuvanja po Ester vratila crtež koji sam joj prije dvanaest godina nacrtao i poklonio. U očima joj pročitah iznenađenost mojom glupošću i sažaljenje, koje je u njoj sve više raslo, te se poljubismo. Ovog puta nisam se osjećao upregnutim u jaram vrtoglave požude, nego sam bio potresen snažnim lepetom krila ljubavi poput orlovskih, što nam je oboma prodirao u srca, grudi, trbuhe, u svaki dio tijela. Zar nije vođenje ljubavi najbolji lijek za smirivanje strasti?
Kada sam dlanovima pokušao obujmiti njene krupne dojke, Šekura me je odbila s još većom odlučnošću i ljupkošću. Nisam ja bio muškarac dovoljno zreo da bih mogao ostvariti stabilan brak sa ženom kojoj sam prije toga okaljao čast. Bio sam dovoljno smeten da zaboravim da je posao koji se previše požuruje jalov, a i neiskusan toliko da ne znam koliko je strpljenja i muke potrebno uložiti da bi se ostvario jedan sretni brak. Izmigoljila mi je iz ruku, spustila laneni veo i uputila se prema vratima. Kad sam kroz otvorena vrata ugledao snijeg koji je nasipao ulice u kojima se vrlo rano smrkavalo, zaboravio sam da smo se dotad stalno došaptavali, možda zato da ne uznemirimo duh obješenog Jevrejina, pa podviknuh:
„Šta ćemo dalje?"
„Ne znam", odgovorila je u skladu s pravilima ljubavne partije šaha i tiho nestala iz starog vrta ostavivši za sobom ljupke tragove koje je snijeg brzo prekrivao.

28.
NAZVAĆE ME UBICOM

Uvjeren sam da se i vama ponekad dogodilo ovo o čemu ću vam sad pričati. S vremena na vrijeme, dok lutam beskonačnim istanbulskim ulicama, dok u nekoj aščinici u usta stavljam zalogaj kuhanog povrća ili dok stisnutih očiju pažljivo zurim u vijuge nekog ukrasa na rubu stranice iscrtanog trščanim perom, odjednom osjetim da sadašnjost doživljavam kao da je prošlost. Dođe mi tako da, dok gazim ulicom po snijegu, kažem da sam ulicom po snijegu gazio.
Neobični događaji o kojima ću pripovijedati odvijali su se i u sadašnjem vremenu poznatom svima nama, ali, čini mi se, i u prošlosti. Bilo je to predveče, mrak se lagano spuštao, rijetke pahulje su padale, a ja sam koračao efendi Tetkovom ulicom.
Za razliku od drugih noći, ovog puta sam došao odlučan, znajući šta želim. Noge me nisu, kao prethodnih noći, same od sebe dovele u ovu ulicu dok bih zanesen razmišljao o drugim stvarima: o heratskim knjigama iz Timurovog vremena sa ukrasima u obliku sunca, ali nepozlaćenim; o tome kako sam se majci prvi put pohvalio da sam za jednu knjigu dobio sedam stotina akči; i o svojoj krivici i glupostima. Došao sam tu svjesno, znajući šta radim.
Iako sam se bojao da neće biti nikoga da mi otvori, vrata velike dvorišne kapije otvorila su se sama od sebe čim sam ih dotakao da pokucam, i tako se još jednom uvjerih da je Alah na mojoj strani. U dvorištu popločanom blještavom kaldrmom, kojom sam prolazio onih noći kad sam ovamo dolazio priložiti nove crteže za efendi Tetkovu knjigu, nije bilo nikoga.
Desno od mene bio je bunar i vedro na kojem je sjedio vrabac, sasvim ravnodušan prema mrazu, ispred mene peć koja je zbog nečega bila ugašena, iako je bilo veče, a s lijeve strane konjušnica gdje su samo gostiju ostavljali konje; sve je bilo na svom mjestu. Ušao sam kroz otvorena vrata pokraj konjušnice i, udarajući nogama po drvenim basamacima i glasno kašljući, uz buku istrčao na sprat.
Buka koju je proizvelo moje nakašljavanje nije izazvala nikakav odgovor. Odgovora nije bilo ni kad sam uz tresak spustio svoje blatnjave cipele, izuvši ih u gornjem predsoblju da bih ih ostavio pokraj ostale obuće složene ispred vrata. I kako sam to prije činio kada bih ovdje
dolazio, pogledom sam potražio one cipele za koje sam mislio da su Šekurine, zelene i elegantne, ali ih nije bilo, pa sam zato pomislio da možda nikoga nema kod kuće.
Ušao sam u prvu sobu zdesna u kojoj je, kako sam pretpostavljao, spavala Šekura zagrljena sa svojom djecom. Pomilovao sam dušeke i čaršave i, otvorivši ormar vrata laganih kao pero i sanduk u uglu, zavirio unutra. Dok sam razmišljao o tome kako je miris badema koji prijetno ispunjava sobu, bio Šekurin miris, jastuk sabijen u gornjem dijelu ormara pade isprva na moju ludu glavu, a zatim i na bakreni bokal i čaše. Dešavalo vam se, začujete buku, i odjednom shvatite da je u sobi mrak. Ipak, ja sam primijetio da je hladno.
„Hajrija", začu se efendi Tetak iz druge sobe. „Šekura? Koja je?
U treptaj oka izašao sam iz sobe, pretrčao predsoblje, ušao u Tetkovu radnu sobu s plavim vratima u kojoj smo zimi radili na knjizi i rekao: „Ja sam, efendi Tetak, ja." ,,A ko si ti?" U trenu shvatih da je efendi Tetak nadimke koje smo dobili od majstora Osmana u djetinjstvu koristio da bi nam se podsmjehivao. I kako bi neki hvalisavi kaligraf zabilježio na posljednjoj stranici neke raskošno ukrašene knjige, tako sam i ja polagano jasno izgovorio slogove svog punog imena, mjesto rođenja i ime oca, kao i izraz 'vaš bijedni grešni rob'.
„Ha?", najprije reče, a potom vikne: „Ha!"
Nakon toga efendi Tetak utone u kratku tišinu koja se činila kao vječnost, poput starca koji je sreo Smrt u nekoj asirskoj bajci koju znam još iz djetinjstva.
Zbog toga što sam sad spomenuo smrt, ako među vama postoji neko ko misli da sam ovdje stigao s takvom namjerom, on pogrešno razumije knjigu koju čita. Zar onaj ko ima takvu namjeru kuca na vrata, izuva cipele, dolazi bez noža?
„Dakle, došao si", reče ponovo poput starca iz bajke. Ali onda potpuno promijeni ton. „Dobro došao, sine. Reci mi šta želiš?"
Tama je već poprilično zavladala. Kroz maleni uski prozor premazan pčelinjim voskom, kroz koji se u proljeće, kad se otvori, vide stabla jele i nara, dopiralo je onoliko svjetlosti koliko bi se svidjelo kineskim slikarima, dovoljno da se razaznaju obrisi predmeta. Nisam mogao jasno vidjeti efendi Tetkovo lice, koji je, kao i obično, sjedio za radnim stolom u svom ćošku koji se svjetlo obasjavalo s lijeve strane. Silno sam pokušavao oživjeti osjećaj bliskosti koji sam nekada imao prema njemu dok smo ovdje, među četkicama, mastionicama, kistovima i ravnalima papira, uz svjetlost svijeće crtali i razgovarali o iluminaciji sve do svitanja. Da li zbog tog osjećaja otuđenosti ili zato što sam se ustručavao i stidio da mu otvoreno priznam strahovanje da sam crtanjem počinio grijeh i da to znaju čak i učenici medrese, ne znam, ali u tom trenutku odlučio sam da mu ispripovijedam jednu priču i tako mu iznesem svoje muke.
Vjerovatno i vi znate pripovijest o Musavir Šejh Muhamedu iz Isfahana. Nije mu bilo ravnoga kada je u pitanju izbor boja, postavljanje stranica, crtanje ljudi, životinja i lica, unošenje zanosa kakav se može sresti samo u poeziji i tajanstvene logike karakteristične za geometriju predmeta. Pošto je u mladim godinama dostigao titulu majstora, ovaj vrhunski umjetnik čarobne ruke po izboru tema, stvaralačkoj snazi i stilu čitavih trideset godina bio je za najsmjeliji i najoriginalniji iluminator svog vremena. On je u istančan i precizan heratski stil slikanja spretno i precizno uveo zastrašujuće šejtane, rogate džine, konje velikih mošnica, stvorenja koja su pola ljudi, pola zvijeri, divove i gorostase, koji su u stilu sijah kalema preko Mongola stigli iz Kine. Prije svih pokazao je interesovanje za portrete koji su dolazili sa portugalskim i flamanskim jedrenjacima i divio im se, ponovo je oživio zaboravljene stilove iz vremena Džingis-kana, izvukavši iz starih gotovo raspadnutih knjiga. Prije svih ostalih hrabro je oslikao scene od kojih muškarcima raste muškost, kao ona kad Aleksandar u tajnosti posmatra ljepotice kako nage plivaju na ženskom otoku, ili Širin koja se kupa noću, na mjesečinom. Crtajući hazreti pejgambera kako leti na konju Buraku, šahove dok se češkaju, pse koji se pare i šejhove opijene vinom, nametnuo je te teme čitavoj iluminatorskoj zajednici. Sve je to on, nekad tajno, nekad javno, crtao uz mnogo vina i opijum, vrijedno i sa zanosom koji su ga držali trideset godina. Kad je ostario, postao je učenik nekog pobožnog šejha i,
promijenivši se od glave do pete, zaključio je da su svi crteži koje je u proteklih trideset godina nacrtao zapravo bezbožništvo i svetogrđe, pa ih se zato odrekao. Preostalih trideset godina svog života pješačio je od grada do grada, od saraja do saraja i od biblioteke do biblioteke pretražujući riznice šahova i padišahova kako bi našao i uništio knjige koje je svojom rukom oslikao. Kad bi u biblioteci nekog šaha našao neki od svojih crteža, poslužio bi se svim sredstvima, milom ili silom, pa bi, kada niko ne gleda, iscijepao stranicu sa svojim crtežom ili bi, birajući pogodan trenutak, prosuo vodu na nju i uništio je. Ovu priču sam ispričao s namjerom da pokažem patnje iluminatora kada se u zanosu slikanja nesvjesno udalji od vjere. Zbog toga sam podsjetio na to da je Šejh Muhamed zapalio ogromnu biblioteku u Gazvinu, u kojoj je princ Mirza Abas bio upravitelj; zato što je u njoj bilo nekoliko stotina njegovih knjiga koje nije mogao izdvojiti od ostalih, čitavu ju je spalio. U strašnom požaru, u patnji i mukama, izgorio je i sam iluminator, a ja sam sve to pripovijedao preuveličavajući kao da sam
sam to proživio.
„Da li te je strah, sine, zbog crteža koje smo uradili?", upita me efendi Tetak saosjećajno.
Soba je bila toliko mračna da ga više nisam mogao vidjeti, pa sam pretpostavljao da je to izgovorio sa smiješkom.
„Naša knjiga više nije tajna", rekoh. „To možda nije bitno. Međutim, naokolo kruže glasine. Govorka se da smo u tajnosti počinili bogohuljenje. Priča se da smo ovdje priredili knjigu, ne onakvu kakvu je naš preuzvišeni padišah želio i očekivao, nego knjigu po svom ćefu koja se ruga preuzvišenom padišahu, bezbo-žnički huli i podstiče krivovjerje, knjigu koja imitira paganske majstore. Neki su se usudili da tvrde kako naša knjiga čak i šejta-na prikazuje umiljatim. Pričaju da smo, koristeći perspektivu, posmatrajući svijet iz ugla nečistih uličnih pasa, konjsku muhu i džamiju naslikali u istoj veličini, izgovarajući se da je džamija u pozadini. Noćima ne spavam razmišljajući o tome."
„Crteže smo radili zajedno", rekao je efendi Tetak. „Da li smo ikada tako što i pomislili, a kamoli učinili?!"
„Nipošto!", uzviknuh s pretjerivanjem. „Ali, gdje god da su čuli, ljudi kažu da postoji još jedan crtež, posljednji, i na njemu, pričaju, nije čak ni prikriveno krivovjerje, nego je otvoreno prikazano bogohuljenje."
„Ti si posljednji crtež vidio."
„Na jednom velikom dvostranom listu uradio sam slike koje ste zahtijevali i onako kako ste željeli", oprezno odvratih efendi Tetku, a sa uvjerenošću koja bi mu, nadao sam se, mogla prijati. „Ipak, nisam vidio cijelu sliku. Da jesam, odbacio bih sve to jer mi je savjest čista."
„Zbog čega se osjećaš krivim?", upitao me je. „Šta te to iznutra jede? Ko te navodi da posumnjaš u sebe?"
„Sumnjati da je knjiga koju je čovjek mjesecima oslikavao napad na ono što mu je sveto, znači za života gorjeti u paklu... Da sam bar jednom vidio taj posljednji crtež u cijelosti!"
„Je li u tome sva tvoja muka?", upitao je. „Da li si zbog toga došao ovamo?" Odjednom me obuze panika. Da mu nije palo na pamet da sam ja ubio sirotog efendi Prefinjenog?
„Klevetaju nas i oni koji žele našeg padišaha ukloniti s prijestolja i na njegovo mjesto postaviti princa, tako što su razglaša-vaju da tu knjigu padišah zapravo tajno podržava."
„Koliko im je ljudi povjeravalo?", upitao je umorno, rezignirano. „Svaki zaneseni propovjednik, koji privuče imalo pažnje pa mu to zavrti pamet, počne pričati kako se vjera zapostavlja i ne poštuje. Tako je najlakše doći do hljeba."
Da li je mislio da sam došao ovamo samo da bih mu prenio te glasine?
„Jadni efendi Prefinjeni je navodno", rekoh drhtavim glasom, „vidio čitav taj crtež, pa je shvatio da je bogohuljenje, i zato smo ga mi navodno ubili. To mi je u iluminatorskoj
radionici rekao jedan nadzornik odjela koji mi je blizak. Znate kakvi su šegrti i kalfe, svi ogovaraju."
Govorio sam mu o tome duže vrijeme, uzbuđujući se sve više i više, prateći tu istu logiku. Ne bih znao reći šta sam od svega izgovorenog zaista i čuo, šta sam, usmrtivši tog lajavog nitkova, slagao iz straha, a šta izmislio na licu mjesta dok sam mu to pri-čao. Nakon tolikog laskanja, ponadao sam se da će efendi Tetak izvaditi taj posljednji crtež oslikan na dvije stranice i pokazati mi ga, pa ću se smiriti. Zašto nikako nije mogao shvatiti da bih samo tako uspio da se izbavim od straha da sam grešan?
Nadajući se da ću ga prodrmati, ohrabrih se da ga upitam: „Može li čovjek nesvjesno, slikajući bogohuliti?"
On odjednom blago i polagano zamahnu rukom umjesto odgovora, kao da me upozorava da je u sobi usnulo dijete i ja za-šutjeh. „Smračilo se", rekao je gotovo šapatom, „upaliću svijeću." Čim je na mangalu upalio svijeću, na licu mu se pojavio ponos na koji nisam navikao; nije mi se dopao. Ili je to možda bio izraz sažaljenja? Da li mu je sve bilo jasno, da li je mislio da sam ja jedan običan, podmukli ubica ili me se zbog toga bojao? Moje misli, sjećam se, kao da su odjednom izmakle kontroli, i sve o čemu sam tada mislio pratio sam začuđen, kao da je tuđe. Čilim na podu: zašto nisam ranije primijetio da je u jednom uglu bilo nešto nalik vuku?
„Tri su perioda opijenosti svih kanova, šahova i padišaho-va zaljubljenih u ilustracije, iluminacije i lijepe knjige", rekao je efendi Tetak. „Na početku hrabrost, a onda nestrpljenje i radoznalost prevladavaju. Pošto su iluminacije vidjeli kod drugih, žele imati svoje radi ugleda. To je razdoblje učenja. U drugom periodu već naručuju knjige prema vlastitom ukusu. Budući da su naučili iskreno uživati u razgledanju knjiga, raste im i ugled s brojem prikupljenih knjiga koje bi im, nakon smrti, trebale obezbijediti slavu na ovom svijetu. Ipak, u jesen svog života nijedan padišah više nije opterećen održanjem ovozemaljske besmrtnosti.
Pod ovozemaljskom besmrtnošću podrazumijevam njegovu želju da ga pamte naraštaji koji će nastaviti živjeti na ovom svijetu, naši potomci. Vladari zaljubljeni u iluminaciju zapravo su već postigli ovozemaljsku besmrtnost preko knjiga koje su od nas naručili, u koje su dali upisati svoja imena, a ponekad i vlastitu istoriju. U starosti žele sebi osigurati dobro mjesto na onom svijetu. Svi odmah zaključe da je slikarstvo nekakva prepreka tome. To je ono što me čini nespokojnim. Kada se šah Tahmasp, i sam iluminator koji je mladost proveo u vlastitoj iluminatorskoj radionici, približio smrti, zatvorio je svoju čudesnu radionicu, svoje čudotvorne iluminatore protjerao iz Tabriza, uništio knjige koje je naručivao, predajući se teškom pokajništvu. Zašto svi misle da će im slike zatvoriti vrata dže-neta?"
„Znate vi zašto! Zato što se sjete da je naš preuzvišeni hazre-ti pejgamber rekao kako će Alah na sudnji dan najokrutnije kazniti slikare."
„Ne slikare", odgovori efendi Tetak. „One koji stvaraju idole. To je hadis, Buharijev?"
„Kada dođe sudnji dan od onih koji stvaraju zahtijevaće se da likovima koje su stvorili udahnu život", nastavih oprezno. „Ali, to neće biti moguće, podvrgnuće ih paklenim mukama. Ne zaboravimo, prema Kuranu Časnom, Stvoritelj je jedno od Ala-hovih krasnih imena. Alah je taj koji je Stvoritelj, koji od nepostojećeg stvara postojeće i oživljava beživotno. Niko ne bi smio ni pokušati da se nadmeće s Njim. To što slikari pokušavaju činiti što i On i što tvrde da stvaraju kao i On - najveći je grijeh."
Sve sam ovo izrekao oštro, kao da ga i ja optužujem. Pogledao me je pravo u oči.
„Šta ti misliš, da li smo mi to počinili?" „Nipošto", odgovorih sa smiješkom. „Ali, kada je vidio posljednji crtež kao cjelinu, pokojni efendi Prefinjeni počeo je vjerovati u to. Govorio je da je uvođenje perspektive i oponašanje franačkog stila u slikarstvu dovelo do približavanja šejtanu. Pričaju da smo, koristeći franačku tehniku, na posljednjem crtežu lice nekog smrtnika naslikali kao da i nije slika, nego kao stvarna osoba, pa bi čovjek koji posmatra tu sliku mogao pomisliti da se, kako se to radi u crkvama, pokloni pred njom. Po njemu, perspektiva je šejtanovo iskušavanje, ne samo zato što crtež s Alahovog ugla gledanja prebacuje na ugao
iz kojeg svijet vidi običan ulični pas, nego i zato što će nas prihvatanje stila franačkih majstora, kao i miješanje našeg znanja i umijeća s paganskom vještinom i stilom lišiti čistoće našeg izraza i pretvoriti nas u njihove robove."
„Ništa ne postoji čisto", rekao je efendi Tetak. „Kad god u iluminaciji i slikarstvu nastanu čuda, kad god u iluminatorskoj radionici osvane neka ljepota od koje će mi se oči ovlažiti, a cijelo tijelo naježiti, znam da su tu postigle jedinstvo dvije stvari ko-je se ranije nikada nisu približile jedna drugoj i da je od toga nastalo jedno novo čudo. Behzada i svu ljepotu persijskih crteža dugujemo spajanju arapskog iluminiranja s mongolsko-kineskim slikarskim stilom. Najljepše iluminacije šaha Tahmaspa objedini-le su persijsko slikarstvo s turkmenskim senzibilitetom. Ako danas neko ne može dovoljno nahvaliti slikarske radionice Ekber-kana u Indiji, to je samo zbog njegovih podsticaja iluminatorima da usvoje stil franačkih majstora. Alahovi su i istok i zapad. I neka nas Alah sačuva od želja onih koji su čisti i nepatvoreni."
Koliko god mu je lice pri svjetlosti svijeće izgledalo meko i svijetlo, toliko je njegova sjena na zidu izgledala tamna i zastrašu-juća. Iako sam svaku njegovu riječ smatrao veoma razumnom i ispravnom, ipak mu nisam mogao vjerovati. Pomislio sam da sumnja u mene, zato sam i ja u njega sumnjao: osjećao sam da s vremena na vrijeme pažljivo osluškuje događa li se šta dolje, kod dvorišnih vrata, kao i da iščekuje nekoga ko bi ga spasio od mene.
„Pripovijedao si mi kako je Musavir Šejh Muhamed iz Isfa-hana zapalio ogromnu biblioteku zbog toga što je u njoj bilo i njegovih knjiga kojih se odrekao, i kako je samog sebe spalio zbog grize savjesti", rekao je. „Dopusti da ti ja ispričam jednu drugu, poučnu priču iz te legende, koju ti ne znaš. Da, posljednjih trideset godina taj iluminator tragao je za svojim slikama. Ali u knjigama čije je stranice listao našao je mnogo više imitacija nadahnutih njime nego sopstvenih crteža. U poznim godinama svog života shvatio je da su dva naraštaja stvaralaca crteže kojih se on sam bio odrekao prihvatila kao uzor, da su te crteže ure-zali u svoje pamćenje i po sjećanju ih ne samo bili u stanju proizvesti, već su ih i učinili dijelom svoje duše. Dok se Šejh Muha-med trudio da pronađe svoje crteže i uništi ih, shvatio je da ih mladi iluminatori s oduševljenjem umnožavaju u raznim knjigama, da se oslanjaju na njih kad oslikavaju nekakve druge priče, da ih čuvaju u sjećanju i šire po čitavom svijetu. Kada godinama pregledamo knjigu za knjigom i crtež za crtežom, jasno nam je da se dobar iluminator ne zadovoljava isključivo zauzimanjem mjesta u našoj svijesti, svojim čudima, nego da na kraju mijenja i obrise naših sjećanja. A dospiju li vještina i djelo jednog ilumina- tora do naše duše, nastaje jedinstveno mjerilo ljepote čitavog svijeta. Dok je Musavir iz Isfahana pred kraj svoga života sa sve većom upornošću spaljivao i uništavao svoje crteže, ne samo što je shvatio da se oni sve više i više rasprostiru po svijetu, već je shvatio i da svi oni vide svijet onako kako ga je nekad on sám vidio, tako da se sve što nije ličilo na njegove crteže iz mladosti sada
smatralo ružnim."
Nisam uspio ukrotiti divljenje koje jw narastalo u meni, niti želju da se dopadnem efendi Tetku, pa sam mu se bacio pred noge. Dok sam mu ljubio ruke, u očima mi se pojaviše suze i osjetih kako mjesto koje sam u svojoj duši davao majstoru Osmanu sada prepuštam njemu.
„Iluminator", rekao je efendi Tetak glasom osobe zadovoljne samom sobom, „izrađuje svoje iluminacije slušajući glas savjesti i u skladu s pravilima u koja vjeruje, ne plašeći se ničega. Nije ga briga za ono što će reći njegovi neprijatelji, vjerski fanatici i zavidnici."
Ipak, efendi Tetak uopšte nije iluminator, pomislio sam ljubeći u suzama njegovu ruku prekrivenu mladežima i staračkim pjegama. I odmah se postidjeh svoje misli. Kao da mi je tu šejtan-sku i drsku pomisao neko drugi na silu usadio u glavu. A opet, i vi znate da je to istina.
„Ja se njih ne bojim", rekao je Tetak. „Jer se ne bojim smrti."
Ko su bili oni? Klimnuh glavom kao da sam razumio njegove riječi. Međutim, u meni je narasla ljutnja. Vidio sam da je stara knjiga koja je ležala pored Tetka bila El Džauzijeva
Knjiga duše. Svi djetinjasti starci voljni da umru zaljubljeni su u tu knjigu o avanturama duše poslije smrti. Među divitima, rezačima, drvenim podlogama za pisaljke, mastionicama i kutijama za pera, među svim tim stvarima poredanim na plitkim pladnjevima, kutijama s pisaćim priborom i na sanduku, spazih jednu jedinu novu stvar otkako sam posljednji put dolazio ovamo: jednu bron-zanu mastionicu.
„Hoćemo li da dokažemo da ih se ne bojimo?", rekoh hrabro. „Izvadite posljednji crtež i pokažite im ga."
„Zar im to ne bi pokazalo da njihovim klevetama pridajemo toliku važnost i time ih činimo ozbiljnim? Nismo uradili ništa strašno zbog čega bi se trebalo plašiti. Čime bi se još mogao opravdati tvoj toliki strah?"
Očinski me je pomilovao po kosi. Uplašio sam se da će mi se oči ponovo ispuniti suzama, pa ga zagrlih.
„Znam zbog čega je ubijen jadni pozlatar efendi Prefinjeni", rekoh uzbuđeno. „Klevećući vas, vašu knjigu i sve nas, efendi Prefinjeni htio je sljedbenike Nusret-hodže iz Erzuruma nahuškati na nas. Bio je ubijeđen da se ovdje priklanja šejtanu i čini krivovjerje, i to je počeo svugdje pričati huškajući protiv vas ilu-minatore koji rade na vašoj knjizi. Zašto se kod njega dogodila ta promjena, ne znam. Možda iz zavisti, možda ga je Šejtan zaveo. I drugi iluminatori koji rade na vašoj knjizi čuli su koliko je efendi Prefinjeni odlučio da nas uništi.
Možete da pretpostavite kako su se svi uplašili i kako su ih, kao i mene, obuzele sumnja. Pošto je efendi Prefinjeni jedne noći nekoga od njih pritisnuo i počeo huškati protiv vas, nas, naše knjige, iluminacija, crtanja i svega u šta vjerujemo, uspaničio se, ubio nitkova i bacio ga u jamu." „Nitkova?"
„Efendi Prefinjeni bio je jedan pokvareni, beskarakterni izdajnik. Pokvarenjak!", vikao sam kao da se nalazi preda mnom, u sobi.
Nastade tajac. Da li me se bojao? Ja sam se bojao samog sebe. Izgledalo mi je kao da sam poletio na vjetrovima bijesa i razuma neke druge osobe. Ipak, bilo je ugodno.
„Ko je taj iluminator kojeg je, kao i tebe i isfahanskoga ilu-minatora, svladala panika? Ko ga je ubio?"
„Ne znam", rekoh.
Ipak, htio sam da mu izraz mog lica kaže da sam slagao. Postajalo mi je jasno da sam, došavši ovamo, napravio mnoge greške, ali nisam bio čovjek koji bi se zbog toga prepustio osjećaju krivice i kajanja. Uvidio sam da efendi Tetak sumnja u mene i odatle sam crpio sigurnost i snagu. Mislio sam da će shvatiti da sam ja ubica i, ako me se uplaši, donijeće i pokazati mi posljednji crtež, koji sam jako želio vidjeti, ne samo da bih provjerio da li je bezbožnički, već i iz radoznalosti kako sada izgleda.
„Da je je toliko važno ko je ubio tog bijednika?", upitah ga. „Onaj ko ga je uklonio, uradio je dobru stvar, zar ne?"
Ohrabrilo me je što nije sakupio dovoljno snage da me pogleda u oči. Kada uzvišene osobe, koje vjeruju da su bolje i veli-kodušnije, osjete stid zbog vas, baš ovako vas ne mogu pogledati u oči. Možda i zbog toga što razmišljaju o tome da vas prijave i izruče mučiteljima i dželatima.
Vani, ispred same dvorišne kapije, psi su zalajali kao pobje- snjeli.
„Opet je počelo da sniježi", rekao sam. „Gdje su ostali u ove večernje sate? Zašto su vas ostavili u kući ovako samog i otišli? Nisu čak zapalili nijednu svijeću."
„To je vrlo čudno, vrlo čudno", rekao je. „Uopšte mi nije jasno."
Izgledao je toliko iskren da sam mu povjerovao i, iako sam ga zajedno s ostalim iluminatorima ponekad izrugivao, još jednom u dubini duše osjetio sam da ga zaista volim. Nisam uspio da razumijem kako to da je u istom tom trenu shvatio da u mom srcu raste golema ljubav i poštovanje prema njemu, tako da me je, opet s onom neodoljivom očinskom
nježnošću, pomilovao po kosi. Osjetio sam kako iluminatorski stil majstora Osmana, nadahnut starim heratskim majstorima, nema nikakve budućnosti. Bila je to tako ružna misao da sam se uplašio samog sebe. Svima nam se može dogoditi da poslije neke nesreće, s posljednjom nadom, ne obazirući se na to da ispadnemo smiješni ili budalasti, poželimo da se sve opet vrati kao i prije.
„Hajde da nastavimo ponovo oslikavati našu knjigu", rekao sam. „Neka sve bude kao prije!"
„Medu iluminatorima je ubica. Rad na knjizi nastaviću s efendi Crnim." Da li me je to on podstrekavao da ga ubijem?
„Gdje je sad Crni?", upitao sam. „Gdje su vam kći i unuci?"
Osjećao sam se kao da mi neka strana sila gura u usta te riječi, ali, ipak, nisam se mogao suzdržati. Nakon toga mi nije preostao nijedan izlaz da budem sretan i da se nadam. Mogu biti jedino inteligentan i sarkastičan, a iza ta dva uvijek interesantna džina, inteligencije i sarkazma, osjećao sam blisku prisutnost šej-tana, koji je bio njihov gospodar. U istom trenu ispred dvorišne kapije počeli su zavijati pobješnjeli psi, kao da njuše miris krvi.
Da li sam ja taj trenutak već davno proživio? U dalekom gradu, nekog davnog dana, dok je vani padao snijeg koji nisam mogao vidjeti, pri svjetlosti svijeće, nekom onemoćalom starcu, koji me je optuživao da sam krao boje, pokušavao sam objasniti kroz plač da nisam ništa skrivio. I tada su, kao i sada, ispred daleke dvorišne kapije počeli zavijati psi, kao da su osjećali miris krvi. I po Tetkovoj bradi, koja je pokazivala nadmenost i koja je ličila na bradu onog smežuranog zlog starca, kao i po njegovim očima koje je sada konačno smogao nemilosrdno dići i uperiti u moje, razumio sam njegovu namjeru da me uništi. Kao što sam tu ružnu uspomenu, prizvanu iz vremena kada sam bio desetogodišnji iluminatorski šegrt, u svojoj glavi oživio kao sliku vidljivih obrisa, ali izblijedjelih boja, tako sam i sadašnjost proživljavao i kao nekakvu uspomenu istovremeno jasnu i izblijedjelu.
I tako sam, ustavši sa svog mjesta, hodao iza leđa efendi Tetka koji je sjedio, i dok sam s radnog stola uzimao onu novu, veliku i tešku bronzanu mastionicu između meni poznatih staklenih, porculanskih i kristalnih mastionica, dotle je vrijedni iluminator u meni (glavni iluminator majstor Osman učio nas je da takav jedan postoji u svakome od nas) u oštrim obrisima i blijedim bojama crtao sve što je učinio i vidio, kao da to nije sadašnjost koju proživljavam, već neka davna uspomena. Poznato vam je kako u snu vidimo sami sebe izvana, pa zadrhtimo. S istim osjećajem jeze, držeći u ruci masivnu bronzanu mastionicu uskog grla, rekoh:
„Kada sam imao deset godina i šegrtovao, vidio sam jednu ovakvu mastionicu."
„Mongolska mastionica, stara trista godina", rekao je efendi Tetak. „Crni ju je donio čak iz Tabriza. Koristi se samo za crvenu boju."
Naravno da me je šejtan u tom trenutku navodio da mastionicom iz sve snage udarim i prospem mozak tom samoljubi-vom, djetinjastom starca. Ali nisam ga poslušao. S nekom glupom nadom rekoh: „Ja sam ubio efendi Prefinjenog."
Shvatićete zašto sam rekao s nadom, zar ne? Nadao sam se da će me efendi Tetak razumjeti i da će mi oprostiti. I da će me se uplašiti. I pomoći mi.

29.
JA SAM VAŠ TETAK

Kada je rekao da je ubio efendi Prefinjenog, u sobi je nastupio dugačak muk. Pomislio sam da će i mene ubiti. Srce mi je dugo ubrzano tuklo. Da li je ovamo došao s namjerom da me ubije ili da bi priznao ubistvo i zaplašio me? Da li je sam znao šta želi? Shvatio sam u trenu da uopšte ne poznajem dušu tog velikog iluminatora, čiji sam talenat i vještinu godinama
poznavao, osjećao sam da stoji iza mene, iza mog potiljka, još uvijek držeći u ruci onu veliku mastionicu za crvenu boju, ali se nisam okrenuo da ga pogledam u lice. Znao sam da će ga moje šutanje uznemiriti, pa sam rekao:
„Psi još nisu prestali lajati."
Zatim smo ponovo zašutjeli. Tada sam shvatio da je moja smrt ili spas iz te nevolje, potpuno u mojim rukama, u onome što ću mu reći. Jedino što sam o njemu znao pored njegovog slikarstva i iluminacije, jeste to da je inteligentan. A to je, ako vjerujete da iluminator u svom djelu nikako ne smije otkriti sebe i svoju dušu, nešto na šta bi čovjek morao biti ponosan. Ali kako me je uspio spopasti samog, u praznoj kući? Moja staračka pamet pokušavala je brzo posložiti činjenice, ali bila je toliko zbrkana da se nije mogla izvući iz ove igre. Gdje je sad Šekura?
„Odavno znaš da sam ja to učinio, zar ne?", upitao je. Sve do trenutka dok mi sam nije priznao, nije mi bilo ni na kraj pameti. Štaviše, i u tom času, krajičkom uma, pomislio sam da je ubistvo efendi Prefinjenog zapravo dobro djelo, jer bi pokojnog majstora pozlatara možda zaista toliko savladao strah i da bi nas sve mogao upropastiti.
Osjetio sam jednu slabašnu, jedva primjetnu zahvalnost prema ubici s kojim sam se našao sam u praznoj kući.
„Ne čudim se što si ga ubio", rekao sam. „Ljudi kao mi, koji žive s knjigama i noću sanjaju stranice, neprestano strahuju od nečega na ovom svijetu. Uz to, bavimo se nečim još manje dopuštenim, još opasnijim, bavimo se iluminacijom u muslimanskom gradu. Kao što je to bilo i kod Musavir Šejh Muhameda Isfahan-skog, postoji snažna želja za krivicom i kajanjem u duši svakog iluminatora, za optuživanjem i žaljenjem samog sebe prije nego što to učine svi ostali, zbog onog što je učinio i za oproštajem pred Alahom i pred ljudima. Svoje knjige priređujemo u tajnosti, kao da smo prijestupnici, često kao da tražimo pomilovanje. Itekako znam kako unaprijed povijamo glavu pred napadima ho-dža, propovjednika, kadija i šejhova koji nas optužuju da smo nevjernici i kako taj stalni osjećaj krivice i ubija, ali i raspaljuje iluminatorovu maštu."
„Znači, ne kriviš me zbog toga što sam uklonio nerazumnog efendi Prefinjenog?"
„Ono što nas privlači u tekstu, iluminaciji i slikarstvu sadržano je upravo u tom strahu. Novac i nagrade nisu jedini razlog zbog kojeg se, klečeći na koljenima, od jutra do mraka, pri svjetlosti svijeće, noćima predajemo iluminaciji i knjigama sve dok ne oslijepimo; razlog je i bijeg od drugih ljudi, bijeg od zajednice. Ali, suprotno toj strasti, želimo da isti ti ljudi od kojih bježimo i skrivamo se, vide i zavole crteže koje smo nadahnuto uradili. A šta ako nas proglase bezbožnicima?! Kakve su to muke za pravog nadarenog stvaraoca! Međutim, prava slika skrivena je u onome što niko nije vidio ni nacrtao, u slici za koju će svako na prvi pogled reći da je loša, nepotpuna i bogohulna. Istinski iluminator zna da mora dospjeti do toga, ali se ujedno boji samoće koja ga ondje čeka. Ali, ko može pristati na to da mu sav ovozemaljski vijek protekne u takvom strahu i nespokoju? Optužujući samog sebe prije nego što drugi to učine, iluminator misli da će se spasiti strahova koji ga godinama progone. Vjeruju mu tek kad prizna svoju krivicu i onda ga spale. Pravi iluminator taj posao obavi sam."
„Ti nisi iluminator", rekao je, ,,a ja njega nisam ubio iz straha."
„Ubio si ga zato što bi htio slikati onako kako želiš, bez straha."
Prvi put poslije mnogo vremena iluminator koji je namjeravao da bude moj ubica rekao je nešto pametno: „Znam da sve ovo govoriš da bi dobio na vremenu, da bi me obmanuo i da bi se izvukao iz ovoga", a zatim je dodao: „Ipak, ono što si posljednje rekao, ispravno je. Želim da ovo shvatiš, poslušaj me."
Okrenuo sam se i pogledao ga u oči. Dok mi je govorio, potpuno je napustio stara pravila našeg međusobnog ophođenja, po čemu mi je bilo jasno da u mislima negde luta. Ali kamo?
„Ne boj se, neću povrijediti tvoje dostojanstvo", rekao je. Dok je odostraga prelazio ispred mene, glasno se nasmijao, ali je u tom smijehu bilo nečeg veoma žalosnog. „Događa mi se,
baš kao i sada, da nešto radim", reče, ,,a ubijeđen sam da to i nisam ja. Kao da je u meni nešto nemirno i nespokojno što me tjera da činim zlo. Ipak, za tim imam neodoljivu potrebu. Isto kao i sa iluminacijom."
„Sve su to same bapske priče o šejtanu." „Znači, ja lažem?"
Osjećao sam da nema dovoljno hrabrosti da me ubije pa me navodi da ga razljutim. „Ne lažeš. Ali nemaš spoznaju o onome što osjećaš."
„O, ne, ja jako dobro poznajem svoje osjećaje, i prije nego što sam umro, stradam u paklenim mukama. Zbog tebe smo do grla ogrezli u grijehu, a da toga nismo bili svjesni. A ti sad govoriš da budem hrabriji. Zbog tebe sam postao ubica. Sve će nas pobiti Nusret-hodžini razjareni psi."
Što je manje vjerovao u ono što govori, to je više vikao i sa sve većim bijesom stiskao mastionicu u ruci. Hoće li neko, prolazeći snježnom ulicom, čuti njegovu galamu i prići?
„Kako se dogodilo da si ga ubio?", upitao sam ga više zbog toga da bih dobio na vremenu nego zato što me je zanimalo. „Kako ste se sreli pokraj te jame?"
„One noći kad je otišao od tebe, efendi Prefinjeni me je sam potražio", poče pričati s nekim neočekivanim zanosom. „Rekao je da je vidio posljednji crtež urađen na dvije stranice. Dugo sam se borio da ga nagovorim da ne diže veliku prašinu oko toga. Odveo sam ga do zgarišta i rekao da pokraj jame imam zakopan novac. Čim je čuo za novac, povjerovao mi je. To je najbolji dokaz da ilu-minator radi samo za novac. I zato mi nije žao. Pio je nadaren, ali osrednji iluminator. Bio je spreman noktima raskopati zaleđenu zemlju. Da sam kraj te jame zaista imao zakopane dukate, ne bi bilo potrebe da ga ubijem. Izabrao si jednog bijednika da ti radi pozlate. Imao je sigurnu ruku, ali su mu pozlaćivanje, izbor i upotreba boja bili prosti.
Nisam ostavio ni najmanji trag za sobom. Reci mi šta je suština stila? Sad i Franci i Kinezi govore o koloritu slikarovog talenta, o nekakvom stilu. Da li je dobrom iluminato-ru neophodan stil po kojem se razlikuje od ostalih ili ne?"
„Ne brini se", rekoh mu, „novi stil ne nastaje iz želje ilumi-natorovog srca. Dešava se da neki princ umre, da neki šah izgubi ratove, da se završi neko razdoblje koje je izgledalo beskrajno, pa se zatvori neka iluminatorska radionica, a njeni iluminatori se raziđu i potraže druge zemlje, druge mecene zaljubljene u knjige. Jednog dana neki padišah u svom šatoru ili šaraju, samilosno okupi te smušene ali talentovane iluminatore bez krova nad glavom, pristigle s raznih strana, na primjer iz Herata i Alepa, i tako brižno osnuje sopstvenu radionicu. Ako ti iluminatori, nenavikli jedni na druge, u početku i iluminiraju vlastitim, starim, po-znatim stilovima, kasnije među njima, baš kao među djecom koja se zbliže trčkarajući ulicama, dođe do natjecanja, sukoba i raz-računavanja. Ono što izroni na površinu poslije dugogodišnjih svađa, ljubomora, zavjera i proučavanja boje i iluminacije zove se novi stil. Uglavnom za taj stil je zaslužan najsjajniji i najvještiji iluminator, mogli bismo reći i najsretniji. Na preostalim ilumi-natorima je da taj stil zauvijek samo oponašaju, da ga usavršavaju, pa i uljepšavaju." Nije mogao da me pogleda u oči, te neočekivano blagim glasom, kao da me moli za pošten odgovor ili za blagonaklonost, upita me drhteći poput neke mlade djevojke:
„Imam li ja vlastiti stil?"
U trenutku sam pomislio da će mi na oči navrijeti suze. Trudeći se svom snagom biti nježan, saosjećajan i dobar, požurio sam mu reći ono što sam zaista i mislio o njemu:
„Ti si najnadareniji i najčudesniji iluminator, umjetnik naj-vještije ruke i najistančanijeg oka kojeg sam vidio u svom životu dužem od šezdeset godina. Da se ispred mene nađe crtež koji su oslikali kistovi hiljade stvaralaca, odmah bih prepoznao i izdvo-jio potez tvojeg bogom danog, čudesnog kista."
„To je i moje mišljenje, ali ti nisi dovoljno pametan da bi mogao razumjeti tajnu moje nadarenosti", reče. „Sada zbog straha od mene govoriš samo laži. Ipak, opisi još jednom moj stil!"
„Tvoj kist i potezi kao da ne pronalaze svoje puteve uz pomoć tvog dodira, već samostalno. Kvalitet koji tvoj kist stvori nije ni stvarnost ni ironija. Kad nacrtaš scenu s mnogo ljudi, napetost koja se vidi u njihovim unakrsnim pogledima, u kompoziciji stranice i značenju teksta, na tvojim crtežima pretvara se u vječni, prefinjeni šapat. Uvijek iznova posmatram ta djela da bih osluškivao taj šapat, i svaki put sa smiješkom primjećujem da se značenje promijenilo te se ponovno upuštam u, kako bih rekao, čitanje tvoje iluminacije, kao da je pisani tekst. I tako, kad se slojevi značenja natalože jedan na drugi, dobije se dubina koja seže mnogo dalje i od perspektive franačkih majstora."
„Aha. Dobro. Pusti franačke majstore. Nastavi!"
„Tvoj kist je zaista tako čudesan i moćan, da će onaj koji po-smatra tvoje crteže prije povjerovati naslikanom nego stvarnom svijetu. I kao što bi svojim umijećem najiskrenijeg vjernika mogao skrenuti s njegovog puta, tako bi svojom slikom i najbezna-dežnijeg nevjernika mogao izvesti na Alahov put."
„Tačno je, ali ne znam da lije pohvalno. Govori dalje."
„Nijedan iluminator ne poznaje gustinu boje i njene tajne kao ti. Uvijek priređuješ najblistavije, najživlje i najljepše boje."
„Da. Pričaj još!"
„Znaš da si najveći iluminator od doba Behzada i Mir Sejid Alija naovamo."
„Jeste, znam. Ako i ti to znaš, zašto knjigu ne završiš sa mnom, nego s efendi Crnim, primjerom prosječnosti?"
„Posao koji on obavlja ne zahtijeva čak ni vještinu iluminacije", rekoh. „To je jedna stvar. A druga - on nije ubica kao ti."
Blago mi se nasmiješio kao odgovor na moj osmijeh pun razumijevanja. Slutio sam da bi se na takav način mogao spasiti ovog noćnog košmara. I tako, pošto sam započeo temu, zanijeli smo se u ugodnom razgovoru o mongolskoj mastionici u njegovoj ruci, ne kao otac i sin, nego kao dva radoznala, iskusna starca. Pričali smo o težini bronze, stabilnosti mastionice, dubini njenog vrata, o dužini pisaljki starih iluminatora i o tajni crvene boje, čiju gustinu je mogao osjetiti dok je lagano njihao mastionicu stojeći ispred mene. Razgovarali smo kako mi u Istanbulu uopšte ne bismo mogli slikati da Mongoli tajnu crvene boje, koju su naučili od kineskih majstora, nisu prenijeli u Horasan, Buharu i Herat. Što smo duže razgovarali, kao da se i zgusnutost vremena mijenjala zajedno s gustinom boje, sati su sve brže prolazili.
Krajičkom uma neprestano sam se čudio zašto se još uvijek niko ne vraća kući. Priželjkivao sam da tu tešku mastionicu vrati tamo odakle ju je i uzeo.
„Kad tvoja knjiga bude završena, hoće li oni koji budu vidjeli moja djela znati cijeniti moje umijeće?", upitao je sa starom, nekada uobičajenom radnom opuštenošću.
„Ako jednog dana, uz Alahovu pomoć, sretno dovršimo tu knjigu, naš preuzvišeni padišah uzeće je u ruke i prelistati, i, naravno, krajičkom oka najprije prekontrolisati jesu li zlatni listići upotrijebljeni gdje treba. Zatim će, kao da čita knjigu o ljudskim ćudima, pogledati svoj portret i, kao svaki padišah, diviti se ne našem prelijepom crtežu, nego vlastitom liku. Ako nakon toga bude našao malo vremena da pogleda čudesne prikaze koje smo, nadahnuti i istokom i zapadom, oduševljeno slikali ne štedeći oči i ne osvrćući se na patnje, kakva će to biti blagodat! Znaš da, osim ako se ne dogodi kakvo čudo, on neće postavljati pitanja o tome ko je napravio taj okvir, čija je pozlata ili ko je nacrtao ovog čovjeka i konja i na kraju će odložiti knjigu u svoju riznicu. Ali, mi ćemo se, kao i svi drugi talentovani, vratiti iluminaciji vjerujući da će se jednog dana dogoditi i to čudo."
Neko vrijeme smo šutjeli. Kao da smo nešto strpljivo čekali.
„Kada će se to čudo dogoditi?", upitao je. „Kada će toliki crteži nad kojima smo radili do sljepoće konačno biti shvaćeni? Kada će mi iskazati ljubav koju zaslužujem, koje mi zaslužujemo?"
„Nikada!"
„Kako?"
„Nikad ti neće dati to što želiš", rekao sam. ,,U vremenu koje dolazi razumjeće te još manje."
„Ali knjige traju vijekovima", gordo je izjavio, ne vjerujući potpuno ni samom sebi.
„Vjeruj mi, ni kod jednog talijanskog majstora nema tvoje poetičnosti, predanosti poslu, osjećajnosti, čistote i sjaja tvojih boja. Ali njihove slike su sličnije životu, vjernije. Oni ne slikaju kao da svijet posmatraju sa minareta, zanemarujući perspektivu, već ga slikaju s ulice, ako ne tako, onda kao pogled iz prinčeve sobe, zajedno s njegovim krevetom i jorganom, stolom, ogledalom, tigrom, kćerkom i novcem. Znaš, oni naslikaju sve. Ne nasjedam ja na sve što oni rade. Pokušaj da se svijet doslovno oponaša na slici čini mi se kao omalovažavanje, vrijeđanje. Ipak, te njihove slike naslikane novim stilom imaju takvu privlačnost! Sve što oko vidi oni naslikaju baš onako kako ga vidi. Oni slikaju ono što vide, a mi ono što gledamo.
Kada vidiš njihova djela, postane ti ja-sno da jedini način da ovjekovječiš lice do sudnjeg dana vodi preko franačkog stila. A to djeluje tako privlačno da Mlečani nisu jedini koji traže da ih tako naslikaju: tu su i krojači, mesari, vojnici, sveštenici i trgovci iz svih franačkih zemalja, svi traže da tako budu naslikani. Jer, kada čovjek jednom vidi te slike, odmah poželi sebe vidjeti takvim, poželi vjerovati da je drugačiji od ostalih, da je jedinstveno, posebno i neuporedivo biće. Tu mogućnost ne pruža slikanje čovjeka na način na koji ga vidi razum, nego slikanje novim stilom kako ga vidi golo oko. Jednog dana svi će se slikati kao oni. Na pomen riječi 'slika', svi će misliti na njihov rad. Čak će i jadni, glupi krojač koji o slikanju pojma nema poželjeti da, nakon što na slici ugleda jedinstvene linije svog nosa, povjeruje kako nije tek neki tamo šupljoglavac, nego posebna i jedinstvena ličnost."
„Eh, pa i mi ćemo onda izrađivati takve slike", šaljivo reče ubica.
„Ne možemo!", odgovorih. „Zar nisi od svoje žrtve, pokojnog efendi Prefinjenog, naučio koliko se oni plaše da ne postanemo imitatori Mletaka? Čak i da se ne plašimo, i da pokušamo slikati kao oni, sve bi se svelo na isto. Naši stilovi će na kraju iz-umrijeti, naše boje izblijediti. Nikoga neće interesovati naše knjige, naše iluminacije. Oni koje to bude zanimalo ili ništa neće moći razumjeti, pa će nezadovoljnog izraza lica pitati gdje je tu perspektiva, ili neće moći da nađu knjige. Jer, pored nemara, naše knjige polako će dokrajčiti zub vremena i nedaće. Pošto u arapskom ljepilu za uvezivanje ima ribe, kosti i meda, a u sjaju za poliranje stranica mješavine jaja i škroba, proždrljivi i nametljivi miševi ješće ih u slast, dok će ih bijeli mravi, crvi i nebrojene vrste kukaca ravnomjerno izgrickati i dokrajčiti. Povezi će se raspasti, stranice poispadati, a lopovi, nezainteresovane sluge, djeca i žene koje potpaljuju peć, hladnokrvno će kidati listove i crteže. Mali prinčevi kvariće iluminacije svojim perima, probijati oči ljudskim likovima, brisati o njih svoje zabaljene nosiće i podebljavati rubove crnom bojom. Oni koji u svemu vide grijeh išaraće ih, istrgati, isjeći, možda napraviti nove crteže od njih ili ih koristiti za igru i zabavu. Dok ih majke budu cijepale, smatrajući ih besramnim, očevi i starija braća samozadovoljavaće se nad crtežima žena i svršavati na njih. Stranice će se slijepiti jedna za drugu ne samo zbog toga nego i zbog prljavštine, blata, vlage, lošeg ljepila, pljuvačke i svakakve nečistoće, kao i ostataka hrane na njima. Tamo gdje su se slijepile, mrlje i fleke od plijesni i prljavštine rascvjetaće se poput čireva. Nakon toga kiša, kapljice s krovova što prokišnjavaju, poplave i nanosi blata uništi-će naše knjige, naravno, zajedno s odrpanim, izjedenim, izblije-djelim i nečitkim stranicama koje će se zbog vode, vlage, kukaca i nebrige pretvoriti u kašu. Posljednju nedirnutu knjigu, koja će čudom izroniti sa dna nekog čudesnog sanduka suhog kao barut, jednog dana progutaće plamen nekog nemilosrdnog požara. Da li postoji u Istanbulu ijedna mahala koja u posljednjih dvadeset godina nije bar jednom planula i izgorila do zemlje, u kojoj mogle ostati knjige? U ovom gradu, u kojem poslije svake tri godine nestane više knjiga i biblioteka nego kad su Mongoli spalili i razorili Bagdad, koji bi iluminator uopšte mogao zamisliti da bi njegova čudesna djela mogla postojati duže od sto godina, ili da bi po svojim radovima mogao biti cijenjen i pamćen
kao Behzad? Ne samo naša djela nego sve što je vijekovima stvarano na ovom svijetu nestaće u požarima, izješće crvi i upropastiti nemar: Širin kako s prozora ponosno posmatra Husreva; Husrev koji zadivljeno gleda Širin koja se kupa na mjesečini, ljupki i nježni pogledi svih ljubavnika; Rustem kako na dnu jame davi bijelog šejtana; tužno Medžnunovo stanje dok, lud od ljubavi, u pustinji prijateljuje s bijelim tigrom i planinskom kozom; nevjerni pas, uhvaćen i obješen o drvo nakon što je jednu ovcu iz stada koje je čuvao poklonio vučici s kojom se svake noći pario; svi oni ukrasi naslikani s cvijećem, anđelima, olistalim granama, pticama i suzama; svi svirači uda naslikani da bi ukrasili Hafizovu za-gonetnu pjesmu; svi zidni ukrasi nad kojima su hiljade, desetine hiljada iluminatorskih šegrta kvarili svoje oči, a majstori zauvijek gubili vid; svi stihovi upisani na male ploče okačene iznad vrata i po zidovima, i skriveni u međusobno isprepletenim okvirima ili usred crteža; skromni potpisi provučeni u dnu zidova, u uglovima, na zabatima, ispod stopala, pod grmovima i između stijena; sve cvijeće koje prekriva jorgane što pokrivaju ljubavnike; sve odrubljene nevjerničke glave koje uz rub strpljivo čekaju na pokojnog djeda našeg padišaha dok on pobjednički opsjeda neprijateljsku tvrđavu; svi topovi, puške i šatori čijem si se slikanju i ti kao mladić priklonio i koji se naziru u pozadini prizora na kojem nevjernički poslanik ljubi noge pradjeda našeg padiša-ha; svi šejtani - s rogovima i bez njih, kusi i repati, šiljatih zuba i oštrih kandži; hiljade ptica raznih vrsta, uključujući i mudrog pupavca, razigranog vrapca, nevjestu lunju i raspjevanog slavuja; mirne mačke, uznemireni psi i brzi oblaci; mali i ljupki buseni trave što se ponavljaju na hiljadama crteža, nevjesto osjenčane stijene, desetine hiljada stabala čempresa, platana i nara čiji je svaki list posebno nacrtan s velikim strpljenjem; saraji i stotine hiljada njihovih cigala naslikanih po uzoru na saraje iz vremena Timura i šaha Tahmaspa, iako pripadaju pričama iz starijih vremena; desetine hiljada melanholičnih prinčeva koji slušaju muziku prekrasnih djevojaka i mladića što sjede na prekrasom ćili-mu prostrtom na rascvjetanoj livadi, ispod olistalog stabla; sjajni crteži činija i sagova koji svoju savršenost duguju batinama što su trpjele tokom posljednjih sto pedeset godina i suzama što su lile hiljade iluminatorskih šegrta od Samarkanda do Istanbula; tvoji čudesni vrtovi i lunje koje još uvijek zanesen crtaš, tvoji nevjerovatni prizori smrti i rata, tvoji graciozni šahovi u lovu i plašljive gazele koje isto tako graciozno bježe, tvoji šahovi na sa-mrti, zarobljeni neprijatelji, tvoji paganski jedrenjaci i neprijateljski gradovi, sve one tvoje blistave mračne noći, koje svjetlucaju kao da je sama noć izašla iz tvog kista, zvijezde, čempresi slični utvarama i tvoji prikazi ljubavi i smrti koje si obojio u crveno, sve, sve će nestati..."
Zamahnuvši mastionicom svom snagom me je udario po glavi.
Od siline udarca zateturao sam. Osjetih strašan bol koji nikako ne mogu opisati. Kao da je moj bol na trenutak preplavio cijeli svijet i obojio ga jarkožutom bojom. Iako je veliki dio mog uma shvatio da mije sve ovo učinjeno namjerno, ipak je, istovremeno s udarcem, ili
možda izazvan njime, drugi, oštećeni dio mozga s tužnom dobrotom želio reći bezumniku koji je namjeravao postati moj ubica: „Smiluj se, nanosiš mi strašnu bol tvojom greškom!"
Ponovo me je udario po glavi bronzanom mastionicom.
Sada je i onaj oduzeti dio mog uma shvatio da to nije greška, već samo ludilo i srdžba i kako bi to, na kraju, mogla biti i moja smrt. Tako sam se uplašio stanja u kojem sam se našao da sam iz sve snage zapomagao od boli. Da je moj krik naslikan, bio bi potpuno zelen. Shvatio sam da u noćnoj tami i na praznim ulicama niko neće moći ni čuti ni vidjeti tu boju, kao ni to da sam potpuno sam.
Preplašen mojim zapomaganjem zastao je. Na trenutak su nam se oči. U njegovim zjenicama, uz strah i stid, vidio sam predanost i pomirenost s onim što je učinio. To nije bio iluminator kojeg sam poznavao, već jedan meni dalek, zli stranac koji nije poznavao moj jezik. A sve je to moju sadašnju samoću produžilo u vijekove. Htio sam ga uhvatiti za ruku kao da se grčevito hvatam za ovaj svijet, ali nije pomagalo. Preklinjao sam ga, ili sam bar bio ubijeđen da to činim: „Sine, sine, nemoj me ubiti!" Činilo se da me uopšte ne čuje, kao što biva u snu.
Ponovo me je mastionicom udario svom snagom po glavi. Moj razum, moji doživljaji, moje uspomene, moje oči, sve moje, pretopilo se u strah i potpuno izmiješalo. Kako nisam mogao vidjeti nijednu boju, shvatio sam da su se sve pretvorile u crvenu. Ispostavi se da je crvenilo za koje sam mislio da je moja krv zapravo mastilo. Crvenilo na njegovim rukama, za koje sam mislio da je mastilo, bila je moja krv, koja nije prestajala teći.
Koliko mi je nepravedno, okrutno i nemilosrdno izgledalo moje umiranje u tom trenutku. Eto, do tog mjesta polagano me je dovela moja staračka glava oblivena krvlju. Primijetio sam da su moja sjećanja potpuno bijela, kao snijeg. Boljela me je glava, probadalo me je u ustima.
Sad ću vam opisati svoju smrt. Možda ste već davno shvatili da smrt nije kraj svega - tu nema sumnje. Međutim, kao što uostalom i piše u raznim knjigama, nevjerovatno je bolna. Kao da ne samo moja smrskana lubanja i mozak, nego i svaki dio mog tijela izgara u bolu. Toliko je teško podnijeti taj neopisivi bol da je jedan dio mog uma nastojao, kao da je to jedini izlaz, zabora-viti na njega, pokušavajući da utone u prijatan san.
Prije nego što sam umro, sjetio sam se jedne asirske legende koju sam čuo negdje na kraju djetinjstva. Jedan starac, koji je živio usamljeno, probudi se jednom usred noći i ustane da popije čašu vode. Čašu stavi na stočić, kad ono nema svijeće koja je ondje stajala. Gdje li je? Slaba svjetlost probijala se iz sobe. Prateći zrak svjetlosti, vratio se natrag u svoju sobu i u svom krevetu za-tekne nekog drugog kako leži sa svijećom u ruci. „Ko si ti?", upita. „Smrt", reče stranac. Starac utone u tajanstvenu tišinu. „Zna-či, došla si", reče kasnije. „Da", zadovoljno reče smrt. „Ne", odlučno odvrati starac, „ti si moj nedosanjani san." Brzo dune u svijeću u strančevoj ruci i sve nestane u mraku. Starac leže u svoj prazan krevet i zaspi. Živio je još dvadeset godina.
Bilo mi je jasno da se to meni neće dogoditi. Jer, još jednom me je udario mastionicom po glavi. Osjećao sam toliko intenzivan bol da sam taj udarac jedva mogao osjetiti. I on, i mastionica i soba koja je škrto osvijetljena svijećom počeli su polako bli-jediti i gubiti se u daljini.
Ipak, još uvijek sam bio živ. Znao sam po tome što sam se pokušavao uhvatiti za ovaj svijet, što sam želio potrčati i pobjeći, mlatarao sam šakama i rukama kako bih zaštitio svoju okrvavljenu glavu i lice, i po tome kako sam ga, čini mi se, u jednom tre-nutku ugrizao za zglob, i kako me je mastionica još jednom udarila po licu.
Vjerovatno smo se malo rvali, ako se to može tako nazvati. Bio je veoma snažan i uzrujan i srušio me je na leda. Koljenima mije pritisnuo ramena i gotovo zakucao za pod, pa mi je, starom i umirućem, govorio nešto vrlo nepristojno, bez imalo poštovanja. Ponovo me je udario mastionicom po glavi, možda i zbog toga što ga nisam mogao ni razumjeti ni slušati, niti gledati njegove zakrvavljene oči. Njegovo lice, glava i cijela odjeća bili su crveni od boje koja je prskala iz mastionice i, pretpostavljao sam, krvi koja je iz mene tekla.
Tužan jer će posljednje što ću vidjeti na ovom svijetu biti taj čovjek, moj neprijatelj, zatvorio sam oči. Odmah zatim ugledah neko prijatno, nježno svjetlo. Bilo je tako privlačno i slatko kao san koji će mi, kako sam vjerovao, odmah ukloniti bol. U njemu ugledah nekoga. Kao dijete upitao sam ga: „Ko si ti?"
„Ja sam Azrael, anđeo smrti", rekao je. „Ja završavam čovjekova ovozemaljska putovanja. Razdvajam djecu od njihovih maj-
ki, muževe od žena, ljubavnike jedno od drugog i očeve od njihovih kćeri. Nijedan smrtnik na ovom svijetu neće izbjeći susret
sa mnom."
Shvativši da je smrt neizbježna, zaplakah.
Plakanje je izazvalo jaku žeđ. S jedne strane, bila je to bol koja čovjeka vodi prema ludilu, mjesto usplahirenosti i okrutnosti na kojem je moje lice zalila krv. S druge strane bilo je mjesto na kojem prestaju užurbanost i nepravda, ali je to mjesto bilo strano i zastrašujuće. Znao sam da je taj osvijetljeni svijet u koji me Azrael poziva zapravo svijet mrtvih, pa sam se
plašio. A opet, znao sam da neću moći dugo ostati u tom svijetu koji me tjera da kukam i da se previjam od bolova, i da u toj svijetu strašne boli i muke za mene nije ostao nijedan miran kutak. Da bih mogao ostati na ovom svijetu, trebalo je, čini se, saživjeti se s tom strašnom boli dokle god živim, a ja za to, u ovim svojim staračkim godinama, nisam imao snage.
I tako, neposredno prije svoje smrti, i sam sam htio umrijeti. U istom trenutku saznao sam i odgovor na pitanje oko kojeg sam cijelog života razbijao glavu, a nije ga bilo u knjigama: kako to da svi ljudi, bez izuzetka, umru? Shvatio sam da je odgovor u toj jednostavnoj želji za umiranjem i da će me smrt učiniti još mudrijim.
Ipak, obuzela me je neodlučnost onoga koji, prije nego što se uputi na dalek put, ne može izdržati, a da još jednom ne pogleda svoju sobu, svoje stvari i svoju kuću. Panično i s čežnjom poželio sam još jednom, posljednji put, vidjeti svoju kćer. To sam tako snažno želio da sam shvatio kako ću je moći dočekati ako još neko vrijeme stisnem zube i izdržim bol i sve jaču žeđ.
Tako je ono smrtonosno i prijatno svjetlo na neko vrijeme nestalo pred mojim očima, a moj um otvorio je svoja vrata glasovima i zvucima svijeta gdje sam ležao na samrti. Mogao sam čuti kako moj ubica tumara po sobi, otvara ormar, pretura po mojim papirima i bijesno traži posljednji crtež, a zatim, budući da ga nije uspio naći, pretura moj pribor za boje i šuta sanduke, kutije, mastionice i stočić. Shvatio sam da s vremena na vrijeme jecam i da mi se stare ruke i umorne noge ponekad čudno trzaju. Čekao sam.
Bol nije prestajao, bio sam sve žedniji, više nisam mogao stiskati zube. Ali, čekao sam. Tada mi je palo na pamet da bi se moja kći, kad dođe kući, mogla sresti s ubicom, ali na to nisam htio ni pomišljati. U istom trenutku osjetio sam da je moj ubica izašao iz sobe.
Vjerovatno je našao posljednji crtež.
Žeđ je bila neizdrživa, no svejedno sam čekao. Hajde, kćeri, lijepa moja Šekura, dođi! Nije došla.
Više nisam imao snage da izdržim bolove. Shvatio sam da ću umrijeti ne vidjevši kćer. To mi je palo tako teško da sam htio umrijeti od tuge. I baš tad s moje desne strane pojavi se lice koje dotad nisam vidio i, smiješeći se, pruži mi čašu vode.
Zaboravljajući na sve, pohlepno sam posegnuo za vodom.
On izmakne čašu i reče: „Reci da je Muhamed govorio laži! Odreci se njegove riječi!"
Bio je to šejtan. Nisam odgovorio, nisam se čak ni uplašio. Pošto nikada nisam ni vjerovao da slikanje znači priklanjanje njemu, strpljivo sam čekao. Mislio sam samo na beskrajno putovanje koje me očekuje i na moju budućnost.
Kada mi se u istom trenu približi anđeo svjetlosti kojeg sam maloprije vidio, šejtan nestade. Jedan dio mog uma znao je da je Azrael taj blistavi anđeo koji je otjerao šejtana. Ali njegova druga buntovna strana podsjećala me je na to da u Knjizi o sudnjem danu piše kako je Azrael anđeo s hiljadu krila koja se šire od istoka do zapada i u svojim rukama drži cijeli svijet.
Dok mi se razum prilično mutio, priđe mi anđeo okupan zracima svjetlosti i, kao da mi želi pomoći, kako je Gazali opisao u knjizi Dragocjeni biser, ljupko reče:
„Otvori usta da ti duša izađe!"
„Iz mojih usta neće izići ništa osim bismile", odgovorih.
Ali, to je bio posljednji izgovor. Znao sam da se više ne mogu odupirati, da je došao moj čas. Na trenutak sam se postidio što ću svojoj kćeri, koju više nikada neću vidjeti, ostaviti svoje krvavo, ružno tijelo u ovom bijednom stanju. Ali, želio sam izaći iz ovog svijeta, kao iz tijesnog odijela.
Otvorio sam usta i kao na slikama koje prikazuju Miradž, Poslanikovo putovanje u posjetu dženetu, odmah je sve prekrilo šarenilo obasjano predivnim svjetlom, kao da je iluminirano zlatnom vodicom. Iz očiju mi je potekla suza boli. Iz pluća mi se oteo težak uzdah i sve je prekrila tajanstvena tišina.
Mogao sam razabrati da mi se duša lagano odvojila od tijela i da se našla u Azraelovoj ruci. Moja duša, veličine pčele, bila je okupana svjetlošću, a kako je počela drhtati napuštajući tijelo, i na Azraelovom dlanu podrhtavala je poput žive. Ipak, nisam raz-mišljao o tome, nego o potpuno novom svijetu u koji sam ulazio.
Poslije tolikih bolova, ispunio me je mir, a saznanje da sam umro nije mi nanosilo bol, kako sam se ranije plašio, već suprotno, osjetio sam olakšanje i odmah shvatio da je moje sadašnje stanje trajno, a da su nemir i tjeskoba koje sam osjećao u životu bili prolazni. Sad bi se sve trebalo nastaviti ovako, dok je svijeta i vijeka, sve do sudnjeg dana, a to me nije činilo ni zadovoljnim ni nezadovoljnim. Događaji koji su me nekad snalazili brzo se smjenjujući jedan za drugim, rasplinuli su se u beskrajnom prostoru, odvijajući se istovremeno. Kao na onim širokim crtežima na dvije stranice, gdje u svakom uglu šaljivi iluminator nacrta nešto po- sebno i nevezano jedno s drugim, tako se i ovdje mnogo toga odvijalo u istom trenutku.