Zovem se crvena

Napiši novu temu   Odgovori na poruku

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Zovem se crvena

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 3:49 pm

First topic message reminder :

[You must be registered and logged in to see this link.]

Istambul, šesnaesto stoljeće. Izvan zidina raskošnog dvorca caruju siromaštvo, kuga, nemoral i nespokoj. To, dakako, ne priječi Sultana da naruči knjigu u slavu svoje vladavine koja će prikazati svu veličinu Otomanskog Carstva.
U tu svrhu on daje nalog Tetku Efendiji da okupi najbolje iluminatore u zemlji, čija je tajna zadaća da oslikaju knjigu u stilu tadašnjih europskih majstora. No kako se figurativna umjetnost smatrala povredom islama, ta narudžba nije lišena opasnost za izvršitelje, zbog čega nijedan iluminator ne smije vidjeti knjigu u cijelosti.
Problemi počinju kada jedan od minijaturista nestane, a Sultan zatraži da se njegova smrt rasvijetli za tri dana. Je li ta smrt djelo anđela osvete koji je otkrio bogohulno djelo? Ili će krivnja pasti na Karu, ljubomornog pretendenta na ruku Tetkove kćeri, neusporedive ljepotice Šekure?
"Ova čudesna priča spletena je oko tajnovitih ubojstava i ljubavi, preispitivanja religije i filozofije, suočavanja Istoka i Zapada, te, napose, oko umjetnosti minijature u trenucima njezina uzmaka i nestajanja. Kazuju je sami likovi, pa stoga svako novo poglavlje omogućuje uvid u događaje iz drukčijeg kuta gledanja. Takav pripovjedački pristup odražava autorov stav da "pisanje romana pruža užitak pogleda odozgor, kao kad gledamo neki prizor s balkona."

***

[You must be registered and logged in to see this link.]

Orhan Pamuk je najvrsniji i najprodavaniji suvremeni turski pisac. Njegove knjige svojevrsni su prozni spektakli, koji istodobno postaju i bestseleri. Samo njegovo posljednje djelo, "Zovem se crvena", roman o ubojstvima i intrigama među dvorskim crtačima iz 16. stoljeća, u Turskoj se prodao u nevjerojatnih 100,000 primjeraka, nadmašivši tako prethodni pamukov hit Novi život. Erudit nevjerojatna talenta, Orhan Pamuk preveden je na više od dvadeset jezika.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Zovem se crvena

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:41 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



42.
ZOVEM SE CRNI

Veliki majstor Osman i ja proveli smo čitavo popodne u razgovoru o iluminatorima i o knjizi mog tetka, posmatrajući stranice otvorene ispred nas od kojih su neke bile ispisane, neke potpuno završene, neke još neobojene, a neke, ko zna zašto, tek napola urađene. Mislili smo da su konačno utihnuli koraci učtivih ali grubih zapovjednikovih ljudi, koji su donosili radove majstora i kaligrafa čije su kuće na prepad opljačkane (neke nisu imale nikakve veze s našom knjigom, a neke su još jednom potvrdile da i kaligrafi tajno izvan palate rade neke bijedne poslove kako bi zaradili koju akču). Mislili smo, dakle, da su se konačno povukli, kad je jedan s najviše samopouzdanja, vadeći papir iz njedara, prišao velikom majstoru.
Najprije nisam obratio pažnju smatrajući da je to jedna od onih molbi koju otac, da bi dao sina na zanat, pokušava doturiti načelniku nekog esnafa ili agi nekog odreda. Po slaboj svjetlosti koja je dolazila izvana zaključio sam da je jutarnje sunce zašlo za oblake. Kako bih odmorio oči, trudio sam se da gledam u daljinu ne gledajući ništa posebno, što su stari majstori iz Širaza preporučivali iluminatorima kao vježbu da ne bi mladi oslijepili. No, u tom trenutku uzbuđeno sam prepoznao divnu boju papira koji je majstor gledao s izrazom čuđenja i način (zbog čega mi je srce zaigralo) na koji je bio presavijen. Po svemu je ličio na pisma koja mi je Šekura slala preko Ester. Malo je nedostajalo da, kao prava budala, pomislim da je neka slučajnost, jer mu je još, kao i u Šekurinom prvom pismu, bio dodat crtež urađen na komadu grubog papira!
Majstor Osman je zadržao crtež, a meni dao pismo koje je, kako sam u tom trenutku postiđen shvatio, bilo Šekurino.
Moj gospodine Crni,
Ester sam poslala kod Kalbije, udovice pokojnog efendi Prefi-njenog, kako bi nešto saznala od nje. Kalbija joj je pokazala papir koji ti sada šaljem. Kasnije sam je i sama posjetila, dodvoravala joj se, uvjeravala je i preklinjala, i na kraju uspjela dobiti taj iscrtani papir misleći da bi ti mogao koristiti. Navodno, pronađen je kod efendi Prefinjenog kad su ga mrtvog izvukli iz jame. Kalbija se zaklinje da niko od njenog pokojnog muža nije naručio crtež konja. Ko je onda nacrtao ovo? Zapovjednikovi ljudi pretražili su kuću. Crtež ti šaljem jer bi to u vezi konja moglo biti važno. Djeca ti ljube ruku.
Tvoja žena, Šekura.
Posljednje tri riječi tog lijepog pisma pročitao sam još dvaput s uvažavanjem, kao da pažljivo razgledam tri čudesne crvene ruže u vrtu. Zatim sam se i ja primaknuo papiru koji je majstor Osman pažljivo razgledao kroz lupu. Odmah sam razaznao da figure, čije je mastilo bilo mrljavo, prikazuju konje nacrtane u starom stilu i u jednom potezu, kako bi se ruka izvježbala. Majstor Osman, koji je bez ijedne riječi pročitao Šekurino pismo, upita: „Ko je to nacrtao?" Zatim je sam odgovorio na njega: „Naravno, iluminator koji je nacrtao konja za pokojnog Tetka."
Da li može biti toliko siguran u svoje riječi? Pogotovo zato što nikako nismo mogli pouzdano reći ko je nacrtao konja u knjizi. Izdvojili smo crtež konja iz pripremljenih devet listova knjige i počeli ga pažljivo posmatrati.
Bio je to lijep i jednostavan dorat, čovjek ga se ne može nagledati. Da li je istina kada to kažem? Crteže sam posmatrao sa svojim tetkom, a kasnije nasamo. Imao sam mnogo vremena za razgledanje tog konja, ali se nisam zadržavao na njemu. Bio je lijep, ali sasvim običan, toliko običan da nismo mogli odgonetnuti čiji je. Nije bio boje urme, nego zagasitosmeđe, kestenjaste boje, a opet neodređeno crvenkast. To je bio konj kakvog sam često viđao u drugim knjigama i na drugim crtežima, toliko običan da je čovjeku odmah bilo jasno da ga je iluminator nacrtao u jednom potezu, ne razmišljajući.
Gledali smo tog konja sve dok nismo shvatili da krije neku tajnu. Sad sam u njemu vidio ljepotu koja se pred mojim očima dizala kao para, snagu koja pobjeđuje, silnu želju za životom, spoznajom i željom da sve primi u zagrljaj. „Ko je iluminator čarobne ruke koji je nacrtao ovog konja onako kako ga Alah vidi?", pitao sam se kao da sam na trenutak zaboravio da je taj čovjek jedan bijedni ubica. Konj je bio preda mnom kao da je od krvi i mesa, ali jednim dijelom uma ipak sam bio svjestan da je samo nacrtan. Čarolija koja se javljala između te dvije misli budila je u meni osjećaj cjelovitosti i besprijekornosti.
Neko vrijeme upoređivali smo konja urađenog za tetkovu knjigu sa konjima koji su na brzinu nacrtani na papiru i čije mastilo je bilo razliveno. Zaključili da ih je nacrtala ista ruka. Držanje konja nije odavalo pokret, nego mir, bili su ponosni, snažni i graciozni. Osjetio sam divljenje prema crtežu konja u tetkovoj knjizi.
„Taj konj je toliko lijep", rekao sam, „da čovjek odmah poželi da uzme papir i uradi isti takav crtež."
„Najveći kompliment za jednog iluminatora jeste kada mu neko kaže da njegovi crteži pobuđuju želju za crtanjem", rekao je majstor Osman. „Ali, pozabavimo se sada ne vještinom tog šejta-na, nego pitanjem ko je on. Da li ti je pokojni Tetak ikad rekao za koju priču je nacrtan ovaj konj?"
„Ne. Po njegovom mišljenju, to je mogao biti bilo koji konj koji živi u zemljama našeg moćnog padišaha. Neki lijep konj, konj koji pripada dinastiji Osmanovića, Konj koji venecijanskom duždu predstavlja zemlje i bogatstvo našeg padišaha. Ali, s druge strane, i taj konj, kako je to već sa svim onim što crtaju franački majstori, morao je izgledati stvarnije od konja kakvog je Tvorac zamislio, morao je izgledati kao konj koji živi u Istanbulu, gdje ima štalu i konjušara, tako da mletački dužd pomisli: 'Osmanlije su počele ličiti na nas, jer su njihovi iluminatori počeli gledati svijet našim očima i crtati kao mi', i da na taj način prihvati moć i prijateljstvo našeg padišaha. Kad čovjek počne crtati konja na drugi način, to znači da je cijeli svijet počeo posmatrati drugim očima. Uprkos njegovoj neobičnosti, taj konj nacrtan je u stilu starih majstora."
Činjenica da se o tom konju toliko govorilo učinila ga je u mojim očima još privlačnijim i vrijednijim. Imao je blago otvorena usta, a medu zubima se vidio jezik. Oči su mu bile sjajne. Noge snažne i graciozne. Šta je taj crtež činilo izuzetnim? On sam ili sve ono što je izgovoreno o njemu? Majstor Osman lagano je prelazio lupom preko crteža konja.
„Šta nam taj konj želi reći?" pitao sam se iz dubine duše. „Zašto postoji taj konj? Zašto baš taj konj? Zašto me taj konj toliko uzbuđuje?"
„Padišah, šahovi i paše, zaštitnici knjiga koje naručuju šire glas o svojoj snazi i moći. Smatraju ih lijepim jer svojom obilnom pozlatom i nemjerljivošću uloženog iluminatorovog vida i truda svjedoče o njihovom bogatstvu", rekao je majstor Osman. „Ljepota crteža značajna je i kao dokaz da je iluminatorov dar nešto rijetko i dragocjeno, kao i zlato koje je upotrebljeno za crtež. Oni koji gledaju i listaju knjigu, smatraju je lijepom zbog teme i sličnosti tog konja sa nekim drugim konjem, ili zato što je taj konj onakav kakvim ga je Alah zamislio, ili što je zaista iz glave nacrtan, pa tu autentičnost tumače kao talenat. Za nas ljepota crteža počiva na mnogoznačnosti i prefinjenosti. Saznanje da je u tom konju, osim njega samog, i prst ubice, šejtanov znak, crtež čini mnogoznačnijim. Uz to, treba smatrati lijepim tog konja kojeg je nacrtao, a ne sam crtež. Odnosno, konja ne treba posmatrati kao crtež, nego kao pravog konja."
„Da ga posmatrate samo kao konja, šta biste vidjeli na tom crtežu?"
„Po veličini konja, mogu reći da nije patuljaste rase, dužina i luk njegovog vrata govore mi da je dobar trkački konj, a ravna leđa da je pogodan za duga putovanja. Njegove graciozne noge govore da je okretan i spretan kao arapski konj, ali arapski nije, jer mu je tijelo dugo i krupno. Gracioznost njegovih nogu svjedoči o tome da će naš konj, kako za dobre konje govori naučnik Fadlan od Buhare u svojoj Knjizi o veterini, lako preskočiti rijeku ispred njega i da se neće uplašiti i trgnuti. U Knjizi o veterini, koju je sjajno preveo dvorski veterinar Fujuzi, mnogo lijepih riječi izrečeno je o vrsnim konjima. Znam ih napamet i svaku od njih mogao bih upotrijebiti za dorata s crteža. Dobar konj mora imati lijepu glavu, oči kao gazela, uspravne uši kao listove trstike i široko razmaknute, sitne zube, izbočeno čelo i neprimjetne obrve, visok, duge grive, uskih bedara, malih nozdrva, uskih prsa i ravnih leđa, mesnatih butina, dugog vrata, snažnih prsa, širokog korijena repa i mesnatog međunožja, mora biti graciozan, a u pokretu otmjen i ponosan kao da se klanja svima."
„Naš dorat je upravo takav", rekao sam gledajući s divljenjem crtež konja.
„Sad znamo kakav je konj", rekao je majstor Osman s istim stidljivim osmijehom. „Ali, šteta što nam to nimalo ne koristi u otkrivanju tajne ko ga je nacrtao, jer znam da nijedan pametan iluminator neće nacrtati konja gledajući u nekog od krvi i mesa. Moji iluminatori, jasno, crtaju konja napamet i u jednom potezu. Dokaz je to što većina njih konja počinje crtati od kopita."
„Zar se ne počinje od nogu kako bi konj mogao čvrsto stati na zemlju?", upitao sam kao da se izvinjavam.
„Kao što piše Džemaletin Gazvinski u svome djelu Crtanje konja, crtež konja koji započnemo od njegovih nogu možemo dobro završiti samo ako cijelog konja čuvamo u glavi. Poznato je da se konj kojeg crtamo po sjećanju ili, što je još smješnije, kao da gledamo konja, mora crtati od glave prema vratu i od vrata prema tijelu. Pričaju da ima franačkih slikara koji takav crtež, crtež bilo kakvog teglećeg konja s ulice, urađen nesigurno, često brisan i ispravljan, prodaju krojačima i mesarima. Takav crtež konja nema ništa zajedničko sa smislom ovog svijeta, sa ljepotom koju je Alah stvorio. Siguran sam da čak i oni znaju da pravi crtež nastaje zahvaljujući onome što ruke dobro uvježbaju i zapamte, a ne zahvaljujući nečemu što oko u tom trenutku vidi. Iluminator je uvijek sam kraj svog papira, pa se zbog toga mora stalno oslanjati na pamćenje. Ne preostaje nam ništa drugo nego da 'metodom dvorske dame' pronađemo skriveni potpis koji krije naš konj nacrtan po sjećanju, na brzinu, majstorskim pokretom ruke. Dobro pogledaj taj potpis."
Polako je prelazio lupom preko čudesnog konja kao da traga za zakopanim blagom na nekoj staroj, detaljno iscrtanoj karti na komadu kože.
„Dobro", rekao sam kao učenik ponesen željom da odmah napravi neko sjajno otkriće kako bi se dopao svom učitelju. „Možemo uporediti boje i vez na prekrivaču s njegovog sedla sa pre- krivačima na sedlima drugih crteža."
„Moji majstori iluminacije to uopšte ne dotiču četkom. Odjeću, ćilime, ukrasni vez na šatorima i takve detalje na slici rade šegrti. Možda ih je iscrtao i pokojni efendi Prefmjeni, zaboravi to!"
,,A uši?", upitao sam uzbuđeno. „1 uši konja..."
„Uši? To je kalup još iz Timurovog vremena, poznate uši u obliku lista trske." Upravo sam poželio da kažem: ,,A pletenica u grivi, način na koji je, dlaku po dlaku,
raščešljana?", ali zašutio sam jer mi se ova igra majstora i šegrta nije dopadala. Kao šegrt moram znati do koje granice mogu ići.
„Pogledaj ovo!", rekao je majstor Osman jadikujući, ali potpuno predan poslu, tonom kakav bi upotrijebio ljekar pokazujući svom kolegi težak čir. „Vidiš li?"
Lupu je nadnio nad glavu konja i, dižući je s crteža, sasvim polagano primicao nama. Da bih dobro uočio detalj koji je lupa uvećavala, sagnuo sam glavu.
Njuška konja izgledala je čudno. Tačnije, njegova nozdrva.
„Vidiš li?", ponovio je majstor Osman.
Da bih bio siguran u ono što vidim, morao sam pogledati tačno u sredinu lupe. Kako je to u istom trenutku napravio i majstor Osman, lica su nam se dotakla upravo ispred lupe koja je bila prilično udaljena od crteža. Na trenutak sam se trgnuo kad na svom licu osjetih oštrinu majstorove brade i njegov hladni obraz.
Zavladala je tišina. Kao da se neko čudo događalo na crtežu udaljenom pedalj od mojih umornih očiju, a mi, svjedoci, sa strahopoštovanjem i čuđenjem smo to posmatrali.
Mnogo kasnije prošaputao sam: „Staje to na njegovoj njušci?"
„Nozdrva je čudno nacrtana", rekao je majstor Osman ne skidajući pogled sa crteža.
„Da li mu se ruka omakla? Da li je to neka greška?"
Još uvijek smo zurili u taj čudan, jedinstveni crtež njuške.
„Da li je to ono što su svi, čak i stari kineski majstori, oponašajući franačke umjetnike počeli otkrivati kao stil?", rekao je majstor Osman šaljivim glasom.
Misleći da je njegova šala bila na račun mog tetka, reagovao sam emotivno: „Ako neka greška ne nastaje iz nesposobnosti ili nedostatka talenta, nego izvire iz dubina iluminatorove duše, onda je to stil, govorio je moj pokojni tetak."
Osim te njuške, ni iluminatorova ruka, ni sam konj, niti bilo šta drugo nije odavalo nikakav znak u potrazi za podlim tetko-vim ubicom. Na crtežu čije je mastilo bilo razmazano, a kojeg su pronašli kod ubogog efendi Prefinjenog, teško smo razaznavali ne samo nozdrve nego čak i njuške konja.
Mnogo vremena izgubili smo tragajući za crtežima konja koje su proteklih godina za različite knjige radili omiljeni ilumi-natori majstora Osmana, kao i za pogreškom na nozdrvi konja.
Sumama je bila pri samom kraju i prikazivala je paradu različitih grupa i esnafa pred našim padišahom, ali medu dvjesto pedeset crteža bilo je jako malo onih na kojima se pojavljuju konji. U ilu-minatorsku radionicu poslani su ljudi da donesu nacrte nekih knjiga i tek dovršene mape s uzorcima. Takođe je izdata zapovijest da iz unutrašnjih odaja palate i harema, naravno s dopuštenjem našeg padišaha, donesu sve knjige koje nisu bile pohranjene u dobro čuvanoj Carskoj riznici.
Najprije smo na stranicama jedne sveske Knjige o pobjedama, donesene iz sobe jednog mladog princa, razgledali dorata s bijelim biljegom na čelu i sivca s očima gazele. Oni su vukli pogrebna kola na crtežu dženaze sultana Sulejmana Veličanstvenog, preminulog za vrijeme opsade Sigeta, kao i druge tužne konje, koji su za sultanovu dženazu bili ukrašeni pozlaćenim sedlima i prelijepim prekrivačima na njima. Sve to nacrtali su Leptir, Maslina i Roda. Svi konji na crtežu, i oni koji vuku pogrebna kola s velikim točkovima i oni koji odaju posljednju počast svom gospodaru prateći suznim očima njegovo tijelo prekriveno zaga- sitocrvenim pokrivačem, svi su stajali u onom istom gracioznom stavu preuzetom od starih heratskih majstora: jedna noga otmjeno ispružena, a druga pokraj nje miruje. Svi su imali dug,
povi-jen vrat, repove svezane u čvor, podšišane i počešljane grive, ali ni na jednoj njušci nije bilo greške za kojom smo tragali. Nije je bilo ni kod jednog od stotinu konja na kojima su vojni zapovjednici, učenjaci i učitelji prisustvovali dženazi i na obližnjim brdima odavali posljednju počast preminulom sultanu Sulejmanu.
Žalost tog obreda prešla je i na nas. Bili smo tužni zbog spoznaje da je ta veličanstvena knjiga, u koju su majstor Osman i njegovi iluminatori uložili toliko truda, bila pohabana, i da su haremske dame, igrajući se s prinčevima, na njenim stranicama tu i tamo povlačile linije i ponešto švrljale. Ispod jednog prizora lova, na kojem djed našeg padišaha lovi pored jednog drveta, neka ruka lošim rukopisom ispisala je sljedeću rečenicu: „Moj pre-uzvišeni Gospodaru, volim vas i čekam strpljiva kao ovo drvo." I tako smo, s osjećanjem poraza i tuge, pregledali sve te legendarne knjige koje sam poznavao iz priča o njihovom nastanku, ali ih do sada nisam vidio.
U drugom dijelu Knjige o umjetnostima, u kojem su se prepoznavali tragovi pera sve trojice majstora iluminacije, vidjeli smo stotine konja svih boja. Đogate, dorate i sivce kako pod oklopom i punom ratnom opremom napreduju uz zveket i larmu, kako u savršenom borbenom poretku prelaze ružičasta brda i marširaju iza topova koji grme i pješadije noseći na svojim leđima slavne spahije sa štitovima i isukanim sabljama, ali nijedan od tih konja nije imao grešku.
„Šta je na njemu pogrešno?!", uzviknuo je kasnije majstor Osman posmatrajući u istoj knjizi crtež Carske kapije i Alajmeg-dana, gdje smo se upravo nalazili. Na bolnici s desne strane, dvorani za prijeme, dvorišnom drveću toliko malenom da mogu stati u njegov okvir, i onoliko velikim koliko im naš razum pridaje značenje, isto kao i na njuškama raznobojnih konja, na čijim su leđima sjedili stražari, čauši i divanski pisari, nije bilo znaka za kojim smo tragali.
Gledali smo pradjeda velikih pradjedova našeg padišaha, sultana Selima Okrutnog, kako prilikom ratnog pohoda protiv vladara od Zulkadira, naredivši da mu se na obali rijeke Kuskun podigne šator, lovi razbježale crvenorepe divlje pse crnog krzna, gazele uzdignutih zadnjica i preplašene zečeve i kako za sobom, u lokvi jarkocrvene krvi, ostavlja tigra s cvjetnim šarama na krznu. Nije bilo znaka ni na njušci dorata s bijelim biljegom na čelu kojeg je jahao padišah, ni na konjima na kojima su iza obližnjih crvenih brda čekali sokolari s pripravnim sokolima na podlaktici. Do mraka pregledali smo stotine konja koje su u posljednjih četiri-pet godina izradila pera Masline, Leptira i Rode, iluminatora majstora Osmana. Crne i žute konje krimskog kana Mehmeta Giraja s gracioznim ušima i smeđim šarama na sebi, ružičaste i olovnosive konje koji se za vrijeme neke bitke pomaljaju iza brda, te im se vidi samo vrat i glava, konje Hajdar-pa-še, koji je iz ruku španskih nevjernika oteo utvrđenje Halkul Vad u Tunisu, crvenkastosmeđe i svijetlozelene španske konje, od kojih jedan pada u bijegu, crnog konja koji je majstora Osmana natjerao da kaže: „Njega sam očigledno previdio, ko ga je tako nemarno nacrtao?". Crvenog konja koji uzdignutih ušiju s poštovanjem sluša ud na kojem pod krošnjom stabla svira jedan paž. Šebdiza, konja stidljivog i gracioznog kao Širin, prikazanog kako nju samu na obali čeka dok se ova na mjesečini kupa u jezeru, i razigrane konje za viteške igre bacača kratkih kopalja. Jedan vatreni konj i njegov lijepi jahač natjerao je iz ko zna kog razloga majstora Osmana na primjedbu da ga je u mladosti jako volio, ali se jako umorio. Zlatnog konja boje sunca, kojeg je Alah poslao svom poslaniku Iliji da bi ga spasio od potjere idolopoklonika, ali greškom crtača, krila je dobio poslanik Ilija; plemenitog sivca sultana Sulejmana Veličanstvenog, krupnih prsa i malene glave, dok tužnim pogledom posmatra mladog i ljupkog princa u lovu kojeg je sa sobom poveo sultan Sulejman nakon prerane smrti trojice svojih sinova; ljutite konje; galopirajuće konje; umorne konje; konje o kojima niko ne brine; konje koji nikad neće napustiti ove stranice; konje koji se propinju probijajući okvir slike kao da žele pobjeći od dosade tih stranica.
Nijedan od njih na njušci nije imao znak koji smo tražili. Ali, uprkos osjećanju bezvoljnosti i tuge koje nas je obuzimalo, uzbuđenje u nama nikako nije nestajalo. Dva-tri puta zaboravljali smo konje i predavali se ljepoti crteža koje smo gledali, bojama koje zaokupe čovjeka.
Majstor Osman, uzbuđeno više zbog prisjećanja nego divljenja, gledao je crteže koje je uglavnom on lično pripremao, nadgledao ili dovršio. „To pripada Kasimu iz Kasimpaše", rekao je pokazujući ljubičastu travu ispred jarko-crvenog ratnog šatora sultana Sulejmana, djeda našeg padišaha. „Uopšte nije bio majstor, ali je četrdeset godina u nepopunjene dijelove crteža ucrtavao travu s jednim cvijetom i pet listova. Umro je prije dvije godine. Budući da je tu nisku travu crtao bolje nego iko, ja sam mu uvijek davao da je crta." Zatim je kratko šutio, a onda dodao: „Šteta, šteta!" Cijelim bićem osjetio sam da se tim riječima nešto završilo, da je završena jedna epoha.
Padao je mrak, kad odjednom sobu ispuni neka svjetlost, nastane neka strka. Moje srce, snažno zakucavši, odmah je shvatio. U sobu je ušao naš preuzvišeni padišah, Gospodar svijeta. Ba-cih mu se pred noge. Poljubih mu skute. U glavi mi se vrtjelo. Nisam ga mogao pogledati u oči.
Međutim, on je već odavno otpočeo razgovor s glavnim ilu-minatorom, majstorom Osmanom. Činjenica da razgovara s osobom sa kojom sam neko vrijeme prije toga sjedio koljeno uz koljeno i razgledao crteže, ispunila me ogromnim ponosom. Nisam mogao vjerovati da naš preuzvišeni padišah sada sjedi na mjestu na kojem sam maloprije ja sjedio i isto kao i ja pažljivo sluša ono što mu objašnjava majstor. Carski rizničar, zapovjednik i nekolicina nepoznatih osoba istovremeno su ga štitili i pažljivo gledali crteže na otvorenim stranicama knjiga. U jednom trenutku skupio sam hrabrosti i dugo, makar i sa strane, posma-trao lice i oči Vladara svijeta. Kako je lijep! Kako je odmjeren i pravedan! Srce mi više nije udaralo tako snažno. U tom trenutku on me pogleda i naši se pogledi ukrstiše.
„Mnogo sam volio tvog pokojnog tetka", rekao je. Da, meni se obraćao. Od uzbuđenja su mi promakle neke njegove riječi.
„...neobično me je potreslo. Tješi me kad vidim da je svaki od tih listova koje je priredio pravo čudo. Kad to vidi, mletački nevjernik će se začuditi, uplašiće se moje mudrosti. Sada ćete po nozdrvi tog konja otkriti ko je taj prokletnik među iluminatori-ma. Ako ne uspijete, izlaganje svih majstora iluminacije mukama biće surovo ali neophodno."
„Moj preuzvišeni sultanu i padišahu, Uzdanico svijeta", rekao je majstor Osman, „ako moji majstori u jednom potezu i bez premišljanja na praznom papiru nacrtaju konja, možda ćemo po tom crtežu moći otkriti čije je to pero."
„Naravno, ako je to zaista pogrešan potez, a ne prava nozdr-va", pametno je primijetio naš padišah.
„Moj padišahu", rekao je majstor Osman, „ako se s tim ciljem još noćas razglasi da želite prirediti takmičenje i da naredite svakom Vašem iluminatoru da na praznom papiru u jednom potezu nacrta konja..."
U pogledu našeg padišaha, upućenog zapovjedniku, vidjelo se pitanje da li je čuo. „Znate li koja mi je najdraža priča pjesnika Nizamija o takmičenjima?"
Neki su odgovorili da znaju, neki upitali: „Koja?", a neki su kao ja, šutjeli.
„Ne volim priče o pjesnicima koji se takmiče. To nije ni priča s ogledalom i kineskim i grčkim slikarima koji se takmiče u slikarskom umijeću", lijepo je rekao moj padišah. „Najviše volim priče o ljekarima i njihovim opkladama u život."
Tek što je to izgovorio, brzo je otišao na večernju molitvu.
Kasnije, dok se razlijegao večernji ezan, izašavši u polutami kroz vrata palate, brzim koracima išao sam prema svojoj mahali i srećan, maštao o Šekuri, djeci i našem domu. No, s užasom sam se sjetio priče o takmičenju dva ljekara.
Jedan od ljekara koji su se takmičili pred svojim padišahom, kojeg najčešće crtaju u ružičastoj odjeći, pripremio je jednu zelenu pilulu toliko jakog otrova da može ubiti slona i dao je
drugom ljekaru, onom u tamnoplavom ogrtaču. Ovaj je prvo progutao otrovnu pilulu, a zatim jednu tamnoplavu s protivotrovom, koji je napravio na licu mjesta, i tako mu se, kako se može zaključiti i po njegovom slatkom smijehu, ništa nije dogodilo. Ali, sad je na njega bio red da svom suparniku da da osjeti miris smrti. Krenuo je polako, uživajući u osjećanju da je on na potezu, ubrao u vrtu jednu ružičastu ružu i, prinijevši je usnama, u nju prošaputao jedan crni stih. Zatim je samouvjerenim pokretima pružio ružu ljekaru u ružičastom da je on pomiriše.
Ljekara u ružičastoj odjeći tako je savladala snaga stiha izrecitovanog u ružu da se od straha srušio mrtav kad je nosu primakao taj cvijet, koji ni po čemu nije bio poseban, osim po svom mirisu.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zovem se crvena

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:42 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



43.
ZOVU ME MASLINA
Dogodilo se to prije večernje molitve. Neko je pokucao na vrata. Otvorio sam. Zapovjednikov čovjek iz palate, čist, lijep, nasmijan, zgodan mladić držao je u ruci svjetiljku, koja mu je u lice bacala više sjene nego svjetlosti, papir i dasku za pisanje. Od-mah je objasnio da je naš padišah naredio da se održi takmičenje kako bi vidio koji je majstor iluminacije sposoban da u jednom potezu nacrta najljepšeg konja. Od mene se traži da odmah sjednem na pod, stavim papir na dasku, a dasku na koljena, i da na određenom mjestu, u određenom okviru, u jednom potezu nacrtam najljepšeg konja na svijetu.
Pozvao sam gosta da uđe. Začas sam donio najtanju četkicu od dlake s mačjeg uha i tuš. Sjeo sam na pod i zastao. Da li je sve to zamka, igra koju bih mogao platiti glavom? Možda! Ali, nisu li sve legende o starim heratskim majstorima obilježene tom tankom linijom koja razdvaja smrt i ljepotu?
Obuzela me želja za crtanjem, ali kao da sam se plašio povući liniju, baš kao i svi stari majstori.
Da bih se smirio, neko vrijeme sam oklijevao gledajući u prazan papir. Trebalo je misliti samo na lijepog konja kojeg moram nacrtati, morao sam se dobro skoncentrisati i skupiti snagu za to.
Pred oči su mi počeli izlaziti crteži svih konja koje sam dotad vidio i nacrtao. Ali, jedan među njima bio je pravo savršenstvo. Nikome dosad nije pošlo za rukom nacrtati tog konja, sad bi trebalo da ja to učinim. Sjetio sam se njegove slike. Sve ostalo se rasplinulo, kao da sam na trenutak zaboravio samog sebe, zaboravio da sjedim i da ću crtati. Ruka mi je sama od sebe umočila pero u mastilo i uzela onoliko koliko je bilo potrebno. Hajde sad, ruko, uvedi u stvarnost tog čudesnog konja pred mojim očima! Konj i ja- kao da smo se stopili u jedno spremajući se zauzeti svoje mjesto na ovom svijetu.
Obuzet nekom slutnjom, na tren sam stao tražeći to mjesto u okviru iscrtanom na praznom papiru. U mislima sam tamo smjestio konja i odjednom...
Da, još prije nego što sam pomislio, moja ruka je sama odlučno krenula i - gle, kako lijepo! - počela od kopita konja, potom se odmah popela iscrtavši oblinu njegovog lijepog, nježnog zgloba. S istom odlučnošću se savila kod njegovog koljena i, kad se hitro približila grudnom košu, odjednom me je obuzela radost! Savijajući se s tog mjesta, pobjedonosno je krenula naviše - kako su divna prsa! Stanjujući se pri kraju, linija je iscrtala vrat. To je bila slika i prilika konja kakvog sam zamislio! Ne dižući pero, spustio sam se preko obraza do snažnih usta koja sam, razmišljajući trenutak, napravio otvorenim, pa sam mu, ušavši u njih - tako, raširi još više svoja usta, konjiću moj! - izvukao jezik van. Njušku sam - ne budi neodlučan! - polako zaobišao. Penjući se potpuno pravom linijom, na trenutak sam pogledao urađeno. Kad sam vidio da je linija povučena baš onako kako sam želio, zaboravio sam da crtam. Kao da je sama ruka, a ne ja, nacrtala uši i onaj savršeni nagib njegovog lijepog vrata. Dok sam brzo i po sjećanju crtao leđa, ruka se sama zaustavila i zamočila pero u bočicu. Obuzimalo me je
silno zadovoljstvo dok sam crtao njegove sapi, njegovu snažnu i uzdignutu stražnjicu. Moj crtež me je potpuno ispunio. Na trenutak mi se učinilo da sam pored konja kojeg crtam, pa sam se sretan upustio u crtanje repa - to je bojni konj, to je brz konj - napravio sam mu čvor na repu, smotao ga i s uživanjem podigao. Dok sam mu crtao trtičnu kost i zadnjicu, kao da sam u svojoj zadnjici i debelom crijevu osjetio ugodnu svježinu. S tim uživanjem brzo sam dovršio onu divnu mekoću njegovih sapi, stražnju lijevu nogu, koju je zabacio unazad, i njegova kopita. Divio sam se i svojoj ruci jer je dočarala graciozan položaj prednje lijeve noge, onako kako sam i zamislio, i konju kojeg sam nacrtao.
Podigao sam ruku i brzo nacrtao vatreno ali tužno oko, no-zdrvu, na trenutak sam bio neodlučan, i prekrivač ispod sedla. Grivu sam, dlaku po dlaku, iščešljao s ljubavlju, kao da je milujem, stavio mu uzengije, na čelo bijeli biljeg i, da bi sve bilo kako treba, dodao mu i onu stvar srazmjernih dimenzija, ali tačno one veličine koja mu odgovara.
Dok crtam čudesnog konja, i sam postajem taj čudesni konj.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zovem se crvena

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:43 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



44.
ZOVU ME LEPTIR

Čini mi se da se to dogodilo u vrijeme večernje molitve. Neko je pokucao na vrata. Reče da je naš padišah naredio takmičenje. Kako zapovijedaš, moj padišahu, ko može ljepše od mene nacrtati konja!
A opet, na trenutak sam zastao kad sam čuo da crtež mora biti u crnom mastilu i da se boja ne može koristiti. Zašto bez boje? Zato što sam ja najbolji? Ko će odlučivati čiji je crtež najbolji? Pokušao sam od ljepotana iz palate širokih ramena i ružičastih usana, izvući neki podatak o tome i naslutio da se iza toga krije glavni iluminator, majstor Osman. Majstor Osman, nema sumnje, poznaje moj talenat i od svih majstora iluminacije najviše voli mene.
I tako, dok sam gledao u prazan papir pred sobom, pred očima mi počne oživljavati držanje, pogled i raspoloženje konja koji se mora dopasti obojici. Mora biti razigran kao konji kakve je majstor Osman crtao prije deset godina, ali i dostojanstven kao konji koji se sviđaju našem padišahu. Obje prednje noge takvog konja moraju biti u zraku, tako da se obojica slože u pogledu njegove ljepote. Koliko zlatnika iznosi nagrada? Kako bi takav crtež izradio Mir Musavir? Kako Behzad?
Iznenada mi je nešto palo na pamet i moja prkosna ruka zgrabi pero prije nego što sam shvatio šta se događa i od podignute prednje lijeve noge, poče crtati konja kakvog nikada niko neće moći zamisliti. Nakon što mu se noga začas spojila s tijelom, hrabro sam, brzo i s užitkom povukao dva luka. Kad biste ih samo vidjeli, rekli biste da nisam crtač, već sigurno vješt kaligraf. Čudeći se gledao sam svoju ruku, sama je bježala, kao da je tuđa. Veličanstveni lukovi pretvorili su se u zaobljeni trbuh veličanstvenog konja, u njegova jaka prsa, u labuđi vrat i crtež se mogao smatrati završenim. Kako sam nadaren! Gledao sam kako je moja ruka, sama od sebe, okružila njušku i otvorena usta sretnog i snažnog konja i iscrtala njegovo pametno čelo i uši. Potom sam - pogledaj, majčice, kako je lijep! - savio još jedan luk, kao da ispisujem neko slovo, kakav blažen osjećaj, zamalo se nisam nasmijao. Niz besprijekorni luk vrata mog propetog konja spustio sam se do sedla. Crtajući sedlo ponosno sam gledao već prepoznatljiv oblik konja čije je tijelo, poput mog, punačko i zaobljeno. Svi će se diviti.
Maštao sam o lijepim riječima koje će mi naš padišah uputiti kad osvojim nagradu pružajući mi kesu dukata. Obuzimala me je želja da se smijem zamišljajući kako ću ih kod kuće brojiti, jedan po jedan. U međuvremenu je ruka, na koju sam skrenuo pogled, završila sedlo, a moje pero zaronilo je u mastilo i izašlo. Zatim sam nacrtao sapi konja, smijući se, kao da se šalim. Brzo sam okružio njegov rep. Kako sam mu lijepo zaokružio zadnjicu, mazeći je, ispunjen
željom da je zgrabim i čvrsto osjetim na svojim dlanovima kao slatku guzu tog mladića iz pa- late, kojeg bih odmah mogao povaliti. Dok sam se smješkao, moja pametna ruka je završila stražnje noge, pero se zaustavilo i najljepši konj na svijetu bio je završen. Cijelog me je obuzela neka radost. Presretan, dok sam mislio kako će im se svidjeti moj konj, kako će me proglasiti najnadarenijim umjetnikom, čak i glavnim iluminatorom, kroz glavu mi je prošlo da samo budale mogu tako misliti. Jer, mogli bi reći kako sam brzo, smijući se i zabavljajući, napravio taj crtež! Obuzeo me je strah da moj čudesni crtež samo zbog toga neće shvatiti ozbiljno. Zato sam detaljno izradio grivu, nozdrve, zube, dlake u repu i pokrivač ispod sedla, kako bi vidjeli da sam se potrudio oko njega. U tom položaju, straga bočno, može se vidjeti i ona stvar, ali nisam je nacrtao da žene ne bi bile opsjednute njima. Pogledao sam ponosno svog konja: na zadnjim nogama, brz kao munja, moćan, snažan. Kao da se podigao neki vjetar i sve njegove savršeno oble crte zanjihao kao slova nekog rukopisa, a opet je bio miran.
Sjajnog iluminatora, koji je nacrtao taj crtež, morali bi hvaliti kao što hvale Behzada ili Mir Musavira, a ja bih se tada trebao osjećati poput njih.
Kad slikam čudesnog konja, postajem neki drugi iluminator koji crta čudesnog konja.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zovem se crvena

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:44 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



45.
ZOVU ME RODA

Bilo je to poslije večernje molitve. Upravo sam se spremao u kafanu kad su mi rekli da je neko na vratima. Daj Bože da su dobre vijesti! Izašao sam. Pred vratima je bio mladić iz palate. Rekao mi je o čemu se radi. U redu! Najljepšeg konja na svijetu. Obećajte da ćete platiti nekoliko akči po komadu pa ću vam začas nacrtati pet-šest najljepših konja na svijetu. Postupio sam oprezno. Nisam to rekao, već sam uveo mladića unutra. Mislio sam da na svijetu ne postoji najljepši konj, zato ga ne mogu nacrtati. Mogu nacrtati ratne konje, velike mongolske konje, čistokrvne arapske konje, hrabre konje koji se ritaju obliveni krvlju, čak i nesretnog teglećeg konja kako na gradilište vuče kola natovarena kamenjem, ali ko može reći da su to najljepši konji na svijetu? Naravno, shvatio sam, kad naš padišah kaže 'najljepši konj na svijetu', onda želi najčudesnijeg od svih, onoga koji je u zemlji Persiji hiljadu puta bio nacrtan prema svim pravilima i obrascima i u tačno određenom položaju. Zašto?
Svakako da ne bih osvojio kesu zlata. Da su mi rekli da nacrtam bilo kojeg konja, ne bi išlo, poznato je, naime, da se sa mnom niko ne može takmičiti u crtanju konja. Ko je obmanuo našeg padišaha? Uprkos svim olajavanjima onih zavidnika naš Vladar dobro zna da sam ja najnadareniji iluminator i voli crteže koje pravim.
Odjednom se moja ruka pokrenula sama od sebe kao da želi svesti sve račune, i ja sam, krećući od kopita, u jednom potezu nacrtao pravog konja. Takvog ćete vidjeti na ulici, u ratu. Umoran ali gizdav... Onda sam, u istom bijesu, za tren nacrtao konja kakvog jašu spahije. Taj je bio još ljepši. Nijedan iluminator carske radionice ne može nacrtati nešto tako lijepo.
Upravo sam želio nacrtati još jednog kad se oglasi mladić iz palate: „Dovoljan je jedan." Želio je uzeti papir i poći, ali sam ga zadržao. Bilo mi je jasno kao dan da ti podlaci neće dozvoliti da za te konje dobijem kesu dukata.
Ako ih nacrtam na svoj način, neće mi dati nagradu! Ako ne budem mogao da je dobijem, moja čast će biti ukaljana. Razmišljao sam šta da radim. „Čekaj malo!", rekao sam momku. Ušao sam u drugu prostoriju, uzeo dva sjajna lažna venecijanska dukata i stavio u ruku mladiću iz palate. Uplašio se i razrogačio oči. „Hrabar si kao lav", rekao sam mu.
Izvukao sam jednu od mapa s uzorcima koje sam skrivao od svih živih. U nju sam tajno kopirao najljepše crteže koje sam vidio tokom proteklih godina. Ako Džezmiju, agi dvorskih
kepeca, daš deset dukata, taj će ti podlac kopirati najljepša stabla, zmajeve, ptice, lovce i ratnike iz dobro čuvanih i povjerljivih knjiga
Carske riznice. Moja mapa s uzorcima je prava stvar za sve koji se žele sjetiti starih majstora i starih priča, a ne za one koji po crtežima i ukrasima žele da vide svijet u kojem žive.
Prelistao sam crtanku pokazujući momku iz palate crteže u njoj i odabrao najljepšeg konja. Iglom sam vješto izbockao linije svoje kopije. Stavio sam pod uzorak čist papir, a uzorak dobro posuo ugljenom prašinom i malo pretresao kako bi ta prašina prodrla do papira ispod. Podigao sam uzorak. Svidjelo mi se kako je ugljena prašina na donjem papiru, tačku po tačku, stvarala lik lijepog konja.
Zgrabio sam pero. U nadahnuću koje je u tom trenutku na-viralo iz mene munjevitim i odlučnim pokretima spojio sam te tačke lijepo i elegantno i dok sam crtao trbuh, lijep vrat, njušku i sapi tog konja, s ljubavlju sam osjećao njegovu prisutnost u sebi. „Eto", rekoh, „to je najljepši konj na svijetu. Nijedan od tih drugih budala ne može tako nacrtati."
Mladiću iz palate dao sam još tri lažna dukata da i on u to povjeruje i da ne odjuri našem padišahu i ispriča mu s kakvim sam nadahnućem uradio crtež. Nagovijestio sam mu da će dobiti i više, ako osvojim punu kesu dukata. Uz to, on se nadao da će ponovo moći vidjeti moju ženu, u koju je gledao otvorenih usta. Mnogi vjeruju da će postati dobri iluminatori ako nauče dobro crtati konja. Međutim, to nije dovoljno da bi postali najbolji. Našeg pa-dišaha i glupane oko njega treba uvjeriti u to da ste najbolji.
Dok crtam čudesnog konja, ja mogu biti samo onaj koji jesam.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zovem se crvena

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:45 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



46.
PROGLASIĆE ME UBICOM

Da li ste po načinu na koji crtam konja shvatili ko sam?
Cim sam čuo da se od mene traži da nacrtam konja, znao sam da to nije nikakvo takmičenje, nego da po tom crtežu žele da otkriju ko sam. Bio sam svjestan toga da su skice konja, koje sam radi vježbanja napravio na grubom papiru, ostale kod sirotog efendi Prefinjenog. Ali, ja nemam nikakav nedostatak, nikakav stil da bi me mogli pronaći po konjima koje nacrtam. U to sam bio sasvim siguran, ali me obuzimao nekakav strah. Da li je moguće da sam, crtajući Tetkovog konja, nacrtao nešto što bi me moglo otkriti? Sad sam morao nacrtati drugačijeg konja. Razmišljao sam o drugim stvarima, suzdržao se i nisam bio ja.
No, ko sam zapravo ja? Da li sam neko ko potiskuje u sebi čudesna umjetnička djela kako bi se prilagodio stilu lluminator-ske radionice? Neko ko će jednog dana pobjedonosno nacrtati konja u sebi?
Na trenutak sam sa strahom osjetio prisutnost tog ilumina-tora u sebi. Osjetio sam stid kao da me posmatra neka druga duša skrivena u meni.
Pošto mi je odmah bilo jasno da neću moći ostati kod kuće, izjurio sam i lutao mračnim ulicama. U svojoj knjizi Životopisi evlija šeik Osman Baba govori da jedan istinski derviš mora lutati cijelog života kako bi se oslobodio šejtana u sebi i da se ni na jednom mjestu ne smije predugo zadržati, a sam se nakon šezdeset i sedam godina lutanja od grada do grada i bježanja od šejtana na kraju umorio i predao se. Starost je životno doba kada majstori iluminacije osljepljuju i sreću se s Alahovom tamom, i kada iluminatori protiv svoje volje stiču prepoznatljiv stil i istovremeno se oslobađaju svih prepoznatljivih obilježja stila.
Kao da nešto tražim, lutao sam po Bejazitu, po pijaci sa živinom, po praznoj Pijaci robova, uživajući u prijatnom mirisu koji se širio iz čorbadžijskih radnji u kojima se pripremaju raznovrsni pudinzi. Prošao sam pored zatvorenih brijačnica i radionica za peglanje odjeće, pored jednog starog pekara koji je brojao novac, gledajući me zapanjeno, pored radnje koja je
divno mirisala na turšiju i usoljenu ribu, pa sam, samo zato što su me privukle boje, ušao u dućan jednog trgovca travama i začinima koji je unutra još uvijek nešto vagao. Tu sam, uz svjetlost svjetiljke, strasno kao da gledam ljude zadivljeno razgledao vreće kave, đumbira i cimeta, šarene kutije smole, hrpice anisa, kima i šafrana, čiji je miris dopirao do mog nosa. Povremeno sam osjećao želju da sve stavim u usta, da sve to nacrtam na jednom praznom papiru.
Ušao sam u lokal u kojem sam prethodnog dana dvaput jeo i koji sam nazvao 'aščinicom tužnih ljudi', a zapravo sam ga morao nazvati 'aščinicom ubogih'. Onima koji poznaju taj lokal vrata su otvorena do ponoći. Unutra sam zatekao nekoliko sirotana obučenih kao okorjeli kriminalci i konjokradice, nekoliko beskućnika čiji su se pogledi, u očaju i beznađu, otrgli od ovog svijeta i, kao kod pušača opijuma, odlutali u neka druga rajska prostranstva, dva prosjaka, kojima je teško padalo da se prilagode čak i pravilima ponašanja svog esnafa i gospodina koji je sjeo u jedan ćošak dalje od te cijele gomile. Ljubazno sam pozdravio kuhara iz Alepa. Zatražio sam da mi do vrha tanjira naspu sar-mu, preliju je jogurtom i odozgo pospu šaku ljute crvene paprike. Uzeo sam jelo i sjeo pored mladog gospodina.
Svake večeri me obuzima neka tuga, neka duboka žalost. Braćo mila, braćo, trujemo se, trunemo, umiremo, iz dana u dan trošimo, do grla tonemo u neimaštinu... Ponekad noću sanjam kako izlazi iz jame i prati me, ali prekrili smo ga sa dosta zemlje, ne može ustati iz groba.
Da li mi Alah upućuje neki tajni znak time što je razgovor započeo gospodin za kojeg sam mislio da je, zabivši nos u zdjelu s varivom, zaboravio na svijet oko sebe? Da, rekao sam, meso su samljeli upravo kako treba, moje sarme su jako ukusne. Onda sam ja upitao - ima dvadeset godina, kaže, nedavno je završio medresu i stupio u službu kod Arif-paše kao pisar. Nisam ga pitao zašto u ovo doba noći nije u pašinom konaku, džamiji ili u kući, u naručju svoje žene, nego u aščinici ovih neoženjenih hajduka. On je želio znati odakle dolazim i ko sam. Razmislio sam i odgovorio mu:
„Zovem se Behzad. Dolazim iz Herata, iz Tabriza. Ja sam uradio najveličanstvenije crteže, najnevjerovatnija čudesna djela. U svakoj iluminatorskoj radionici u Persiji i Arabiji, u kojoj se rade crteži i iluminacije, već vijekovima se kaže: misliš da je stvarno to što gledaš, baš kao da je Behzadov crtež."
Naravno, to nije srž. Moj crtež odražava ono što vidi moj razum, a ne moje oko. Kao što znate, crtež je samo radost za oko. Spojite te dvije misli i moj svijet će se pojaviti pred vama. Dakle:
ELIF: Crtež oživljava šta razum vidi kako bi se oko radovalo.
LAM: Od svega što oko vidi na svijetu u crtež ulazi samo onoliko koliko koristi razumu. MIM: Ljepota je kad oko u svijetu iznova otkriva ono što razum sam po sebi zna.
Da li je naš mladi gospodin, dvadesetogodišnjak koji je završio medresu, shvatio logiku onoga što je u nenadanom nadahnuću poteklo iz najskrivenijih dubina moje duše? Ne, jer tri godine sjediš uz učitelja koji za dvadeset akči dnevno, danas je to dovoljno za dvadeset hljebova, predaje u medresi neke prigradske mahale, i još uvijek ne znaš ko je Behzad. Očito, to ne zna ni gospodin učitelj od dvadeset akči dnevno. Dobro, reći ću mu:
„Ja sam oslikao sve, baš sve: našeg Poslanika kako sjedi sa svojom četvoricom kalifa u džamiji pred zelenim mihrabom; zatim, u jednoj drugoj knjizi, uspeće Božjeg poslanika na konju Bu-raku u Sedam nebesa, u Noći uspeća; Aleksandra kako na svom putu u Kinu udara u bubanj hrama na obali da bi uplašio čudovište koje je na moru podiglo oluju; padišaha kako se zadovoljava dok u tajnosti gleda nage ljepotice svog harema u bazenu i pritom svira na udu; kako jedan mladi rvač, koji je utvrdio da će pobijediti svog učitelja jer je naučio sve njegove trikove, u padiša-hovoj prisutnosti predaje borbu nakon što ga je učitelj porazio posljednjim lukavstvom, onim kojem ga nije htio naučiti; kako se Lejla i Medžnun u dječijoj dobi zaljubljuju jedno u drugo dok klečeći čitaju Kuran Časni u nekoj školi fino ukrašenih
zidova; kako najstidljiviji ljubavnici, isto kao i najbestidniji medu njima, nikada ne mogu jedno drugo gledati pravo u oči; zidanje palate kamen po kamen; mučenje okrivljenih; let orlova; pjesnike kako se takmiče; pobjedničke trpeze i one koji poput tebe ništa drugo ne vide osim variva pred sobom."
Oprezni pisar više me se nije bojao, čak me je smatrao zabavnim i smijao mi se.
„Gospodin učitelj ti je sigurno o ovome govorio", rekao sam. ,,U Sadijevu Bustanu ima jedna priča koju jako volim. Ona priča u kojoj se kralj Darije za vrijeme lova odvojio od pratnje i krenuo u šetnju po brdima. Iznenada pred njega iskrsnu neki nepoznat čovjek, koji je djelovao opasno. Kralj se uspaniči i ruka mu odmah posegnu za lukom, kad čovjek s kozjom bradom zavapi: „Kralju moj, stanite, ne odapinjite strijelu, kako me ne prepoznajete? Zar ne prepoznajete mene, svog vjernog konjušara, kojem ste povjerili stotine svojih konja i ždrijebaca? Koliko ste me puta dosad vidjeli? Dobro poznajem svakog od vaših stotinu konja, znam ih sve po naravi, čak i po boji dlake. Kako je mogu-će da vi ne primjećujete nekog poput mene, jednog od vaših robova kojima vladate i kojeg tako često viđate?"
Kad crtam taj prizor, crne, dorataste i bijele konje, koje ko-njušar nježno posmatra, crtam sretne i spokojne na zelenoj rajskoj livadi prekrivenoj šarenim cvijećem, tako sretne i spokojne da čak i najgluplji čitalac razumije pouku priče pjesnika Sadija da ljepota i tajna ovog svijeta postaju očigledne samo ako im se s ljubavlju pokloni pažnja i intimno saosjećanje. Ako želite živjeti u onom dženetu u kojem žive sretne kobile i ždrijepci, širom otvorite oči i obratite pažnju na njegove boje, njegove pojedinosti i njegovu razigranost.
Učenik učitelja od dvadeset akči istovremeno se zabavljao i osjećao strah. Htio je baciti kašiku i pobjeći, ali ga nisam puštao na miru:
„Behzad, majstor nad majstorima, na toj slici je tako nacrtao kralja, njegovog konjušara i konje da i nakon stotinu godina nisu prestali oponašati konje koje je on uradio. Svaki od tih konja koje je majstor nacrtao iz svoje mašte, iz srca, na kraju je postao jedan uzorak. Stotine iluminatora, uključujući i mene, crtaju te konje po sjećanju. Da li si ikada vidio crtež konja?"
,,U jednoj čarobnoj knjizi koju je jedan učitelj, učenjak nad učenjacima, jednog dana dao mom pokojnom učitelju, vidio sam crtež krilatog konja."
Da li da zgrabim za glavu tog glupana koji, kao i njegov učitelj, uzima za ozbiljno Knjigu o čudesima, da ga ugušim u zdjeli variva pred njim, ili da ga pustim da u zvijezde kuje jedini i ko zna koliko loš crtež konja koji je vidio u svom životu? Odabrao sam treću mogućnost: spustio sam kašiku i izjurio iz aščinice. Kad sam nakon dugog hodanja ušao u jednu napuštenu tekiju, osjetio sam mir. Počistio sam prostor i, ne radeći baš ništa, osluškivao tišinu.
Nakon toga izvadio sam skriveno ogledalo, postavio ga na stalak za knjige, u krilo stavio dasku za crtanje i dvostruki list, pa ugljenom olovkom počeo crtati svoje lice, onakvo kakvo sam vidio u ogledalu. Radio sam strpljivo i jako dugo. Kad sam nakon dosta vremena vidio da lice na papiru ne liči na lice u ogledalu, toliko sam se rastužio da su mi se oči ovlažile. Kako to polazi za rukom mletačkim slikarima koje je Tetak hvalio na sva usta? Na trenutak sam pomislio da će, ako zamislim da sam jedan od njih i ako s tom mišlju budem crtao, možda moj crtež ličiti na mene.
Kasnije sam prokleo i franačke crtače i Tetka, obrisao ono što sam nacrtao i ponovo počeo crtati gledajući se u ogledalu.
Dosta kasnije našao sam se najprije na ulici, a potom u toj sramotnoj kavani. Nisam bio svjestan kako sam stigao ovamo. Ulazeći u kavanu, osjećao sam takav stid što zalazim među te bijedne iluminatore i kaligrafe da mi se čelo oznojilo.
Osjećao sam da me posmatraju, da se gurkaju, pokazuju na mene i cerekaju se, sve sam to, ako baš hoćete, vidio. Sjeo sam u jedan kut trudeći se da moji pokreti budu prirodni. Pritom sam pogledom potražio druge majstore iluminacije, dragu braću s kojom sam neko vrijeme šegrtovao kod majstora Osmana. Bio sam uvjeren da je i njima večeras naređeno da nacrtaju
po jednog konja i da su se te budale, ozbiljno shvatajući takmičenje, napi-njale iz petnih žila da to i urade.
Efendi medah još nije počeo svoju priču. Ni crtež još nije bio obješen. To me je natjeralo da se zbližim sa ljudima u kafani.
Dobro, reći ću vam istinu, šalio sam se kao i svako drugi, pričao bestidne priče, izvještačeno se ljubio s prijateljima, koristio dvosmislene riječi, aluzije i kalambure, pitao mlade kalfe za zdravlje i raspoloženje, zajedničke neprijatelje, kao i svi drugi, okrutno zadirkivao, a kad bi me ponijelo raspoloženje, ne bih se suzdržavao ni da prijatelje pipkam i ljubim u vrat. Pritom me je nepodnošljivo boljelo saznanje da je, dok sam to radio, dio moje duše bio neumoljivo šutljiv.
A opet, za kratko vrijeme uspio sam da svoju muškost i mu-škost svih drugih koje smo ogovarali uporedim s četkicom, trskom, kafanskim stubovima, s nejom, krovnom gredom, zveki-rom, prazilukom, minaretom, sa slatkišem u obliku prsta, s borom, dva puta i s cijelim svijetom, a guze lijepih dječaka s naran-džama, smokvom, kadifom, jastukom i sićušnim mravinjakom.
Istovremeno najpretenciozniji medu kaligrafima mojih godina svoj komad je uporedio s jarbolom broda i motkom za nošenje tereta, pritom jako nespretno i nesigurno. Uz to sam se u alegorijama i aluzijama osvrnuo i na onemoćalu muškost starih ilumi-natora, na usne novih šegrta, crvene kao višnja, majstore kaligra-fije koji, kao i ja, svoj novac čuvaju na nekom (recimo najnepri-stojnijem) mjestu, na to da se u vino koje pijem ne stavljaju ru-žine latice, nego opijum, da za posljednje majstore u Tabrizu i Ši-razu, a u Alepu svakako, pripremaju mješavinu kafe i vina, ne zaboravljajući spomenuti njihove kaligrafe i lijepe dječake.
Događalo se i to da jedna od te dvije moje duše prevagne nad onom drugom i ostavi je za sobom, da na kraju zaboravim onu šutljivu i nemilu stranu svog bića. Tada sam se prisjećao bajram-skih svečanosti iz svog djetinjstva, koje sam kao JA proslavljao zajedno sa svima ostalima. Uprkos svim tim šalama, ljubljenju i grljenju, u meni je vladala neka tišina, koja mi je usred tog meteža donosila veliku bol i osjećaj potpune samoće.
Ko je usadio u mene tu šutljivu i okrutnu dušu? To je džin, a ne duša, koja me stalno okrivljavala i odvlačila od svih ostalih. Šejtan? Ali, tišina u meni nije nalazila mir u bestidnostima na koje me je navodio šejtan, već naprotiv samo u najbezazlenijim pričama koje su djelovale na moju dušu.
Pod utjecajem vina koje sam popio ispričao sam dvije priče kako bi mi donijele taj mir. Jedan stasiti kaligrafski šegrt svijetle ali ružičaste puti, uperio je svoje zelene oči pravo u moje i pažljivo me slušao.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zovem se crvena

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:45 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



DVIJE PRIČE O SLJEPOĆI I STILU KOJE PRIČA ILUMINATOR KAKO BI UBLAŽIO USAMLJENOST SVOJE DUŠE

Elif

Smatra se da crtanje konja tako što gledaš živog konja pred sobom nije izum franačkih majstora, nego je ideja velikog majstora Džemaletina Gazvinskog. Pošto je Uzun Hasan, vladar Bijelog ovna, osvojio Gazvin, stari majstor Džemaletin ne samo da je oduševljeno pristupio iluminatorskoj radionici pobjedničkog vladara, već je s njim krenuo i u vojne pohode, uz objašnjenje da svoju Istoriju želi oslikati ratnim prizorima koje vidi svojim očima. Tako je taj veliki majstor, koji je šezdeset i dvije godine crtao konje, konjanike i ratne prizore, a da nije ni vidio rat, prvi put otišao u bitku, ali ga je topovska kugla ispaljena iz neprijateljskih redova oslijepila i otkinula mu obje šake do ručnih zglobova prije nego što je vidio kako se žestoko i snažno sudaraju oznojeni konji zaraćenih strana. Doduše, kao i svi
veliki umjetnici, stari majstor je iščekivao sljepoću kao znak Alahove milosti, a nije smatrao velikim gubitkom ni to što je ostao bez šaka. Tvrdio je da ilumi-natorovo pamćenje leži u razumu i srcu, a ne, kako su to neki tvrdili, u ruci, te da sada kad je oslijepio, vidi istinske crteže i krajolike koje Alah nalaže gledati kao i stvarne savršene konje. Da bi ta čuda mogao podijeliti s ljubiteljima iluminacije, našao je jednog stasitog, zelenookog kaligrafskog šegrta svijetle ali ružičaste puti i dao mu da nacrta čudesne konje koji su mu se u Alahovoj tami pojavljivali pred očima, objašnjavajući mu kako bi ih on sam nacrtao kad bi mogao držati četkicu u rukama. Te opise i crteže tristo tri konja, od kojih je svaki počinjao od prednje lijeve noge konja, nakon majstorove smrti lijepi kaligraf je sakupio u tri mape, s naslovima Crtanje konja, Razigranost konja i Ljubav prema konjima. Neko vrijeme bile su veoma omiljene i tražene u pokrajinama u kojima se osjećala moć Bijelog ovna. Pojavili su se različiti prijepisi i imitacije, šegrti i učenici učili su ih crtati napamet, upotrebljavani su kao knjige za praktično vježbanje crtanja da bi, nakon što je Bijeli ovan Uzun Hasana zbrisan s lica zemlje, a herat- ska škola iluminacije zavladala cijelom Persijom, bili zaboravljeni. Očigledno je značajnu ulogu odigrala i pravilna logika Kema-letina Rize iz Herata, koji je u svojoj knjizi Slijepčevi konji oštro kritikovao te tri mape, smatrajući da bi ih trebalo spaliti. Po nje-govom mišljenju, nijedan konj o kojem se govori u tri knjige Džemaletina Gazvinskog ne može biti Božji jer nije iskonski i jer ih je stari majstor opisao kao očevidac jedne prave bitke, makar na bojnom polju bio samo jedanput, i to vrlo kratko. Ne treba se čuditi što se neki od tih tristo tri opisa konja s vremena na vrijeme
sreću i u drugim knjigama u Istanbulu. Neki konji se crtaju prema tim opisima pošto je riznicu Uzun Hasana, vladara Bijelog ovna, opljačkao sultan Mehmed Osvajač i prenio u Istanbul.


Lam

Sljepoća majstora iluminacije, koja pred kraj njegovog života nastupa zbog previše rada, u Heratu i Širazu nije služila samo kao dokaz majstorove nepokolebljive odlučnosti, već i kao pohvala i nagrada koju Alah daje velikom majstoru za njegov trud i nadarenost. Sumnjičavost prema majstorima koji uprkos svojim poodmaklim godinama nisu izgubili vid, neko je vrijeme u Heratu tjerala brojne iluminatore da u starosti požele sljepoću. To-kom jednog dugog razdoblja, s divljenjem su spominjani oni legendarni majstori koji su radije sami sebe oslijepili nego da rade kod nekog drugog padišaha ili da promijene svoj stil. Samo jedan medu njima, Ebu Said, unuk iz Timurove loze po liniji Miran-ša-ha, u iluminatorskoj radionici koju je utemeljio nakon zauzeća Taškenta i Samarkanda, uveo je jednu novinu: pokazao je više poštovanja prema oponašanju sljepoće nego prema njoj samoj. Kara Veli, stari majstor koji je nadahnuo Ebu Saida, rekao je da slijepi iluminator u tami ionako vidi Alahove konje i da je prava vještina kad iluminator koji nije izgubio vid može posmatrati svijet kao slijepac. To je i dokazao kao šezdesetsedmogodišnjak kad je u jednom potezu nacrtao konja koji mu je došao na vrh četkice, ne razmišljajući o onome šta radi i ne gledajući u papir pred sobom, iako su mu oči bile širom otvorene i uperene u njega. Na kraju te iluminatorske predstave, na koju je Miran-šah radi podrške legendarnom majstoru doveo gluhe muzičare da sviraju na udu i nijeme medahe da pričaju priče, veličanstveni konj kojeg je nacrtao Kara Veli dugo je upoređivan sa drugim konjima velikih majstora i zaključeno je da se njegov konj ni po čemu ne razlikuje od ostalih. Pošto je Miran-šah bio uznemiren time, slavni majstor pojasnio je da obdareni iluminator i otvorenih i zatvorenih očiju konje vidi uvijek na isti način, onako kako ih Alah vidi. Kad se radi o velikom iluminatoru, smatrao je da nema nikakve razlike između onoga koji je slijep i onoga koji vidi: ruka crta uvijek istog konja jer u to vrijeme nije bilo franačkog izuma koji nazivaju 'stilom'. Konje velikog majstora Kara Velija muslimanski iluminatori su oponašali sto deset godina, a on je, dvije godine poslije prelaska iz Samarkanda
u Gazvin nakon što je Ebu Said poražen, a njegova iluminatorska radionica prestala da radi, najprije oslijepljen zbog zlonamjernog osporavanja ku-ranskog ajeta Zar su isti oni koji vide i oni koji ne vide? Poslije toga ubili su ga vojnici mladog Nizam-šaha.
Želio sam kaligrafskom šegrtu lijepih očiju ispričati i treću priču, možda o tome kako je veliki majstor Behzad oslijepio samog sebe, kako nikada nije htio otići iz Herata i zašto, kad je na silu odveden u Tabriz, nije htio crtati, o tome da je iluminatorov stil zapravo stil iluminatorske radionice u kojoj radi, kao i druge legende koje sam čuo od majstora Osmana, ali sam pažnju usmjerio na efendi medaha. Otkud sam znao da će večeras pri-povijedati priču o Šejtanu?
Osjetio sam potrebu da vičem: „Šejtan je onaj ko je prvi rekao JA! Ko ima stil i ko razdvaja istok i zapad - taj je šejtan!"
Zatvorio sam oči i na medahovom grubom papiru nacrtao šejtana onako kako sam u tom trenutku bio nadahnut. Dok sam crtao, smijali su se medah i njegov učenik, svi prisutni radoznali iluminatori i zadirkivali me.
Mislite li da i ja imam neki stil ili to samo tako djeluje zbog vina?

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zovem se crvena

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:46 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



47.
JA, ŠEJTAN

Volim miris crvene paprike ispržene na maslinovom ulju, kišu koja u zoru pada na mirno more, trenutak kad se na otvorenom prozoru iznenada pojavi a zatim nestane neka žena, tišinu, razmišljanje i strpljenje. Vjerujem u sebe i uglavnom ne obraćam pažnju na ono što se priča o meni. Ali, večeras sam došao u ovu kafanu da opomenem svoju braću iluminatore i kaligrafe zbog nekih ogovaranja, laži i govorkanja.
Naravno, znam da ćete vjerovati u suprotno od onoga što kažem, ali dovoljno ste pametni da naslutite kako nije uvijek dobro vjerovati u suprotno od onoga što kažem, kao i dovoljno radoznali da vas zanima sve što kažem, čak i kad ne vjerujete u to. Jer, znate da je moje ime, koje se u Kuranu Časnom pojavljuje pedeset dva puta, jedno od najčešće spominjanih.
Dobro, pođimo od Alahove knjige, od Kurana Časnog. Sve što je u njoj rečeno o meni tačno je. Skromno priznajem, želim da se to zna. Postoji i pitanje stila. Uvijek me je boljelo to što me Kuran Časni ponižava. Ta bol je moj životni stil. To ne poričem.
Da, Bog je stvorio čovjeka pred nama, svojim anđelima. Zatim je naredio da mu se poklonimo. Da, dok su mu se svi anđeli klanjali, ja sam se tome, kako i stoji u suri Araf, usprotivio. Podsjetio sam na to da je Adam stvoren od blata, a ja od vatre, i svi znamo da je to mnogo uzvišeniji element. Nisam se poklonio čovjeku, a Alah me je smatrao 'gordim'.
„Odlazi iz dženeta!", rekao je. „Ne priliči ti da se ovdje gordiš!"
„Dopusti mi da živim do sudnjeg dana, dok mrtvi ne uskrsnu", zamolio sam.
Dopustio mi je. Onda sam rekao da ću do sudnjeg dana Adamove potomke navoditi na pogrešan put, jer me je Alah kaznio zato što se nisam želio pokloniti čovjeku. On je rekao da će sve takve slati u džehenem. Poznato vam je da se toga obojica pridržavamo. O tome jedva da bi se nešto više moglo reći.
Neki tvrde da je tada sklopljen dogovor između preuzviše-nog Alaha i mene. Po toj logici, preuzvišenom Alahu pomažem u iskušavanju njegovih robova pokušavajući ih dovesti u napast, no dobri i dalje odlučno idu svojim putem, a loši se predaju strastima, čine grijehe i završe u džehenemu. To što radim izuzetno je važno. Niko se ne bi dao zaplašiti kad bi svi išli u dženet, jer se ovozemaljski i državnički poslovi nikad ne bi mogli obavljati samo dobrotom. Na svijetu mora biti zla koliko i dobrote, i grijeha koliko i dobrih djela. Iako se Alahov red ostvaruje zahvaljujući meni i s Njegovim dopuštenjem (zašto bi mi inače bilo dano da živim do sudnjeg dana?), to da sam 'zao' i da mi se nika-da ne daje za pravo nanosi mi bol koju krijem duboko u sebi. Oni pojedinci kao Mansur al-Haladž, koji je svoj nauk razradio do
kraja, ili kao Ahmed Gazali, mlađi brat glasovitog imama Ga-zalija, otišli su vrlo daleko tvrdeći u svojim djelima da su i napasti u koje dovodim grješnike zapravo ono što Alah želi, da se to provodi s Njegovim dopuštenjem i s Njegovom voljom, da zato ne postoje dobro i zlo jer sve dolazi od Alaha i da sam čak i ja sam jedan dio Njega.
Neki od tih nerazumnih ljudi s pravom su spaljeni zajedno sa svojim knjigama. Jer, svakako postoji dobro i zlo, i zadatak je svakog od nas da povuče granicu koja ih razdvaja. Ja, sačuvaj Bože, nisam Alah i tim nerazumnicima nisam takve gluposti utuvio u glavu, sve su sami smislili.
Postoji još nešto što me navodi na drugi prigovor. Nisam ja izvor svih zala i svih grijehova ovog svijeta. Mnogo ljudi počini grijeh iz vlastite strasti, požude, neodlučnosti, podlosti, ponajviše gluposti, a ne zbog toga što sam ih ja nagovorio na to, tjerao ili podstakao na sumnju. Koliko god da su besmisleni napori nekih učenih mistika da me oslobode odgovornosti za bilo kakvo zlo, toliko u suprotnosti sa Kuranom Časnim to što me smatraju uzrokom svakog zla. Ja ne dovodim u iskušenje svakog trgovca voćem koji vara kupca i podvaljuje trule jabuke, svako dijete koje laže, svakog laskavca, svakog starca koji ima bludne snove, svakog mladića koji masturbira. Dvije posljednje stvari Preuzvišeni i ne smatra zlom zbog kojeg bi me trebalo prozivati. Jasno, jako se trudim da ljudi počine teške grijehove, ali neke hodže pišu da sam ja zaveo one koji zijevaju nepokrivenih usta, kišu, pa čak i prde.
Sve to znači da me uopšte ne shvataju.
Možete reći, pa neka i ne shvataju, tako ćeš ih lakše zavesti. Tačno. Ipak, moram napomenuti da i ja imam ponos i da je upravo on razlog zbog kojeg su odnosi između Svevišnjeg i mene narušeni. Iako je ko zna koliko puta zapisano u hiljadama knjiga da lako mogu poprimiti svaki izgled, da se posebno pred ljudima čvrste vjere pojavljujem u liku lijepe i poželjne žene, mogu li mi braća iluminatori objasniti zašto me još uvijek crtaju kao neku izobličenu rogatu i repatu nakazu bradavičastog lica?
Stigli smo tako i do naše teme, do iluminacije. Gomila ljudi, koja je nagrnula na istanbulske sokake nahuškana od jednog dža-mijskog propovjednika čije vam ime neću reći da vas to kasnije ne bi mučilo, tvrdi da je melodično učenje ezana, okupljanje der-viša po tekijama i njihova ekstaza uz muziku i ples, kao i ispijanje kafe, suprotno Alahovoj riječi. Neki ovdje prisutni ilumina-tori, koji zaziru od tog propovjednika i njegove gomile, kako čujem, smatraju me odgovornim za crtanje u franačkom stilu. To-kom proteklih vijekova o meni su izrečene nebrojene laži, ali zaista nijedna od njih nije išla tako daleko.
Vratimo se na početak. Svi ga zaboravljaju jer se hvataju za to da sam upravo ja nagovorio Evu da jede sa zabranjenog drve-ta. Ne, početak nije ni onaj trenutak kad mi je Preuzvišeni prebacio gordost. Početak svega bilo je Njegovo naređenje da se poklo-nimo čovjeku kojeg je meni i drugim anđelima pokazao, i to što se ja, dok su se svi anđeli klanjali, opravdano NISAM ŽELIO POKLONITI ČOVJEKU.
Smatrate li da je umijesno njegovo naređenje POKLONI SE ČOVJEKU, stvoru napravljenom od blata, od materije mnogo manje vrijedne nego što je vatra od koje sam ja stvoren?
Savjesno odgovorite, braćo moja! U redu, znam, bojite se jer mislite da ovdje ništa neće ostati među nama, da će On sve čuti i da ćete jednog dana pred Njim odgovarati zbog toga. Onda vas neću pitati zašto vam je dao savjest. Imate pravo da se plašite, kažem vam i odmah zaboravljam svoje pitanje i razliku između vatre i blata. Ipak, postoji nešto što nikad neću zaboraviti, da, nešto čega ću se s ponosno sjećati: JA SE NISAM POKLONIO ČOVJEKU. Međutim, franački majstori upravo to čine. Nije im dovoljno što oči svojih gospodara, sveštenika, bogatih trgovaca, pa čak i svojih žena crtaju u odgovarajućoj boji, što u crtež unose detalje, kao što su lijepa sjena medu ženskim grudima, bore na čelu, prstenje na rukama, pa čak i odvratne dlake koje izbijaju iz ušiju, već te figure smještaju tačno u sredinu slike kao da je čovjek neko kome se treba klanjati, pa onda te slike vješaju na zid kao idole koje treba obožavati. Da li je čovjek toliko značajno stvorenje da mu se i sjena detaljno crta?
Ako se kuće u nekoj ulici crtaju kao da se postepeno smanjuju, onako kako to ljudsko oko pogrešno vidi, zar nije tada u središte svijeta postavljen čovjek, a ne Alah? To Svemogući i Preuzvišeni najbolje zna. Ali ja, koji sam odbio da se poklonim čovjeku, koji sam zbog toga osuđen na toliku patnju i samoću, koji sam zbog toga mrzak Alahu, koji sam psovan i klevetan, ja, dakle, smatram da je sada sasvim jasno koliko je glupa tvrdnja da ideja za takve crteže potiče od mene. Čak i vjerovanje da sva djeca masturbiraju zbog mene i da svi prde jer ih ja nagonim na to, kako pišu neke mule i govore neki vaizi, djeluje logičnijim od te pomisli. Takođe, na kraju želim reći još nešto, ali ne ljudima, koji su uvijek nejasni i neodređeni, jer im je razum zamračen željom da se pokažu. Ljudi su zaslijepljeni požudom, novcem i besmislenim strastima! Svojim beskrajnim umom razumjeće me samo Preuzvišeni Alah. Zar nisi Ti naučio svoje anđele gordosti tjerajući ih da se poklone čovjeku? A sada oni sami čine ono što su naučili od Tvojih anđela, klanjaju se samima sebi i sami sebe sta-vljaju u središte svijeta. Svako, pa čak i Tvoj najvjerniji rob, želi da bude nacrtan u stilu franačkih majstora.
Posljedica tog divljenja samima sebi jeste ta da će Tebe uskoro zaboraviti, siguran sam u to kao i u samog sebe. I opet će na mene prebaciti sav grijeh svog zaborava.
Kako da vam dokažem da o svemu tome ne brinem onoliko koliko se misli? Dakako, pokazujem vam da sam i poslije toliko vijekova, uprkos okrutnim kamenovanjima, psovkama, prokletstvima i kletvama, još uvijek živ i zdrav i još uvijek na nogama. Kad bi se moji ogorčeni i površni neprijatelji, koji me psuju na sva usta, sjetili da mi je Preuzvišeni dao dozvolu da živim do sudnjeg dana, svima bi bilo lakše. Život koji je Alah njima darovao traje samo šezdeset-sedamdeset godina. Ako im kažem da se bar potrude da produže svoj život ispijajući kafu, znam da bi neki rekli da, za ime Boga, ako to Šejtan traži, moraju uraditi suprotno, pa bi se zauvijek odrekli kafe ili bi se, dubeći na glavi, trudili da je naliju u guzicu. Nemojte se smejati! Nije važan sadržaj misli, važna je forma. Ne ono što oslikava iluminator, nego njegov stil, ali ni jedno ni drugo ne bi se trebalo primjećivati. Na kraju sam želio ispričati jednu ljubavnu priču, ali već je kasno. Majstor medah, koji mi je noćas posudio glas, obećao mi je da će, ne sutra, nego prekosutra, u srijedu uveče, kad na zid objesi crtež jedne žene, slatko ispričati tu priču.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zovem se crvena

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:47 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



48.
JA, ŠEKUPvA

Sanjala sam oca kako mi govori nešto što nisam mogla razumjeti. Bilo je strašno i probudila sam se. Ševket i Orhan čvrsto su se privili uz mene s obje strane, bila sam oznojana od topline njihovih tijela. Ševket mi je stavio ruku na stomak, a Orhan je svoju oznojanu glavu naslonio na moje grudi. Ipak sam uspjela da se išunjam iz kreveta i sobe, a da ih ne probudim.
Prošla sam predsoblje i tiho otvorila vrata sobe u kojoj je bio Crni. Pri svjetlosti svijećnjaka u ruci nisam ga vidjela, već samo njegovu bijelu posteljinu, koja se usred mračne i hladne sobe pružala kao tijelo u mrtvačkom sanduku. Svjetlost svijećnjaka kao da nikako nije mogla dospjeti do njegovog ležaja.
Kad sam još više ispružila ruku, narandžasta svjetlost svijeće osvijetlila je njegovo neobrijano, umorno lice i gola ramena. Približila sam mu se. Spavao je sklupčan kao bubica, kao i Orhan, a lice mu je ličilo na lice usnule djevojke.
„To je moj muž", rekla sam samoj sebi. Bio mi je tako dalek i stran da sam se kajala. Da sam u ruci imala bodež, ubila bih ga. Ne, nisam to željela stvarno uraditi, samo sam, kao što smo svi radili u djetinjstvu, razmišljala šta bi se dogodilo da ga ubijem. Nisam vjerovala da je godinama mislio samo na mene, ne vjerujem ni nedužnom djetinjem izrazu na njegovom licu.
Vrhom gole noge gurnula sam njegovo rame i probudila ga. Kad me je ugledao, na trenutak je bio manje očaran i uzbuđen nego uplašen, što sam i željela. Prije nego što se potpuno razbudio, rekla sam:
„Sanjala sam oca. Rekao mi je nešto strašno. Da si ga ti ubio..."
„Zar nismo bili zajedno kad je tvoj otac ubijen?"
„To i ja znam", odgovorila sam. „Ali, ti si znao da će moj otac biti sam u kući."
„Nisam znao. Ti si djecu poslala s Hajrijom. Znala je jedino Hajrija, možda i Ester. Ti bolje od mene znaš ko je još znao."
„Neki glas u meni kao da ponekad želi da mi otkrije zašto je sve krenulo naopako, i tajnu odakle dolazi sva ta nesreća. Otvaram usta da bi mogao izići iz mene, ali iz grla ne izlazi ništa, kao što se dešava u snu. A ni ti više nisi onaj dobar i prostodušan Crni kojeg sam upoznala u djetinjstvu."
„Iti i tvoj otac protjerali ste tog Crnog."
„Ako si me oženio zato da se osvetiš mom ocu, onda si se već osvetio. A možda te djeca ne vole zbog toga."
„Znam", rekao je, ali tužno. „Prije nego što sam zaspao, ti si neko vrijeme bila dolje, vikali su da ih čujem: Crni, Crni, najeo se crvi!"
„Da si ih bar istukao!", najprije sam rekla, želeći da ih zaista istuče. „Digneš li na njih ruku, ubiću te!", rekla sam uzbuđeno.
„Dođi već jednom u krevet", rekao je. „Smrznućeš se!"
„Možda nikada neću leći u tvoj krevet. Možda smo oboje pogriješili što smo se vjenčali. Kažu da je brak nevažeći. Prije nego što sam zaspala, čula sam Hasanove korake. Ne zaboravi, godinama sam slušala njegove korake dok sam sjedila sa svojim pokojnim mužem. Djeca ga vole. On ne zna za milost. Ima crvenu sablju, čuvaj ga se."
U njegovom pogledu primjetila sam toliko veliki umor i strogoću da mi je odmah bilo jasno da ga neću moći zaplašiti.
„Kad pogledam nas dvoje", rekla sam, „ti si onaj koji ima više i nade i tuge. Ja se inatim kako ne bih bila nesretna i kako bih zaštitila svoju djecu, a ti da bi se dokazao i zato što me voliš." Dugo mi je pričao koliko me voli i kako je u pustim karavan-sarajima, u golim planinama, u snježnim noćima, neprestano mislio na mene. Da mi to nije rekao, probudila bih djecu i vratila bih se u kuću svog bivšeg muža. Odjednom je izbilo iz mene:
„Ponekad mi se čini kao da će se moj bivši muž svakog časa vratiti. Bojim se, ali ne boravka s tobom nasamo u ovoj sobi, u ponoć, pa ni toga da bi nas djeca mogla zateći zajedno, nego toga da bi on mogao zakucati na vrata čim se zagrlimo."
Izvana, odmah s dvorišnih vrata, začulo se frktanje mačaka koje su se na smrt borile. Zatim je nastupila duga tišina. Na trenutak sam pomislio da ću zaplakati. Nisam bila u stanju ni da spustim svijećnjak koji sam držala na tronožac, ni da se vratim nazad u sobu, mojoj djeci.
Neću napustiti ovu sobu sve dok ne budem sigurna u to da njegovi prsti nisu umiješani u ubistvo mog oca, rekla sam samoj sebi.
„Ti nas omalovažavaš", rekla sam Crnom. „Postao si gord nakon što smo se vjenčali. U stvari, sažaljevao si nas jer se moj muž nije vratio iz rata, a sad nas sažaljevaš jer mi je otac ubijen."
„Gospodo Šekura", brižno je rekao, i dopalo mi se što je tako počeo, ,,i ti znaš da to nije tačno. Za tebe ću sve učiniti."
„Onda ustani iz kreveta i čekaj stojeći, kao ja." Zašto sam mu rekla da nešto čekam?
„Ne mogu to uraditi", rekao je stidljivo pokazujući na jorgan i pidžamu na sebi. Bio je u pravu, ali opet razljutilo me to što me ne sluša.
„Dok moj otac nije bio ubijen, obilazio si oko kuće kao mačak oko vruće kaše", rekla sam. ,,A sad, čak i kad kažeš 'gospodo Šekura', kao da ni sam ne vjeruješ u to što govoriš, i još želiš da i mi znamo da ne vjeruješ."
Drhtala sam, ali ne od bijesa, nego od hladnoće koja je poput leda obavijala moje noge i stopala, leda i vrat.
„Dođi u moju postelju i budi mi žena!", rekao je.
„Kako će biti otkriven krvnik koji je ubio mog oca?", upitala sam. „Ako istraga potraje, nije u redu da budem s tobom u ovoj kući."
„Zahvaljujući Ester i tebi, majstor Osman je svu pažnju usmjerio na konje."
„Majstor Osman bio je smrtni neprijatelj mog pokojnog oca. Sad moj ubogi otac odozgo vidi da od tog čovjeka zavisi hapšenje njegovog ubice, i to ga sigurno mnogo boli."
U jednom trenutku skočio je iz postelje i pošao prema meni. Nisam se stigla ni da se pomjerim s mjesta. Ali, suprotno onome što sam mislila, rukom je ugasio svijeću u mojoj ruci i zastao. Sve je utonulo u duboki mrak.
„Sad nas tvoj otac ne može vidjeti", prošaputao je. „Sami smo. Reci mi, Šekura, kad sam se vratio ovamo nakon dvanaest godina, osjetio sam da bi me mogla voljeti, da bi u svom srcu mogla pronaći mjesto za mene. Zatim smo se vjenčali, ali ti od tada bježiš od mene, ne želiš da me voliš."
„Udala sam se za tebe u nevolji", odgovorila sam šapatom.
U mraku sam bezdušno osjećala kako se moje riječi, kako to Fuzuli piše, kao čavli zabadaju u njegovo tijelo naspram mene.
„Da sam te voljela, voljela bih te i u djetinjstvu", prošaputa-la sam.
„Reci mi, ljepotice u mraku, tajno si posmatrala sve ilumina-tore koji su zalazili u ovu kuću. Koji bi od njih, po tvom mišljenju, mogao biti ubica?"
Dopalo mi se što je još uvijek dobro raspoložen. Pa ipak, bio je moj muž!
„Hladno mi je."
Ne sjećam se da li sam to rekla. Počeli smo se ljubiti. Bilo je lijepo priviti se uz njega dok sam u ruci još uvijek držala svijećnjak, primiti u svoja usta njegov baršunasti jezik. Moje suze, moja kosa, moja spavaćica, moje drhtanje, čak i njegovo tijelo, sve je bilo lijepo. Bilo je
lijepo u takvoj hladnoći nasloniti nos na njegov vruć obraz i ugrijati ga, ali se plašljiva Šekura suzdržala, nije mogla zaboraviti, dok se ljubila i mislila je na svijećnjak u svojoj ruci, na oca koji je gleda, svog bivšeg muža, djecu koja spavaju u sobi.
„Neko je u kući!", vrisnula sam, odgurnula Crnog i izjurila u predsoblje.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zovem se crvena

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:48 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



49.
ZOVEM SE CRNI

Iskrao sam se iz kuće po jutarnjem mraku kao gost koji je svjestan svoje krivice i dugo hodao blatnjavim ulicama. Na Beja-zitu sam uzeo abdest u džamijskoj avliji, ušao u džamiju i klanjao jutarnju molitvu. Unutra nije bilo ni žive duše osim efendi imama i jednog starca koji je, zahvaljujući sposobnosti koja se stiče poslije mnogo i mnogo godina, mogao spavati i za vrijeme molitve. Ponekad između snenih maštanja i tužnih uspomena osjetimo da je Alah na trenutak obratio pažnju na nas, pa sa nadom podanika koji pun velikih očekivanja predaje padišahu neku molbu, molimo nešto od Njega. Svog Alaha sam preklinjao da mi da dom pun sreće i onih koji me vole.
Stigavši do kuće majstora Osmana, osjetio sam da je on u jednom danu u meni postepeno zauzeo mjesto pokojnog tetka. Bio je zadrtiji, dalji, ali njegova predanost iluminaciji bila je dublja. Veliki majstor je više ličio na derviša predanog svom miru nego na nekoga ko je godinama među iluminatorima širio strah, divljenje i ljubavni zanos.
Od majstorove kuće krenuli smo prema palati. Idući tako on, lagano pogrbljen na svome konju, i ja, uz konja, takođe lagano pogrbljen, vjerojatno smo ličili na nekog starog derviša i
njegovog zanesenog sljedbenika, koji se mogu vidjeti na jeftinim ilustracijama koje krase stare priče.
U palati smo zatekli zapovjednika i njegove ljude, poletnije i spremnije od nas. Pošto je naš padišah bio siguran da ćemo ujutru pregledati sva tri crteža konja, koja su sinoć izradila trojica majstora iluminacije, i na brzinu utvrditi ko je od njih podli ubica, naredio je da se taj prokletnik odmah baci na muke bez obaveze da se još jednom pita za carsko dopuštenje. I tako smo bili primljeni u onu malu, sklepanu kuću u skrivenom dijelu padišahove bašte, koji su radije koristili za tajna saslušanja, mučenja i pogubljenja, a ne pred Dželatovom česmom, gdje se obavljaju javna pogubljenja kako bi svako iz toga mogao izvući odgovarajuću pouku. Jedan mladić, toliko otmjen i uljudan da je bilo nemoguće povjerovati da je zapovjednikov čovjek, sigurnim pokretima postavio je tri crteža na stalak za knjige.
Kad je majstor Osman izvadio svoju lupu, srce mi je snažno zakucalo. S lupom i okom koje je stalno držao na istoj udaljenosti, lagano je prešao preko tri savršena crteža konja. Kao orao koji graciozno kruži iznad zemlje i sa visine pažljivo posmatra gazelu koju će uloviti, tako je i on u jednom trenutku usporio iznad konjskih nozdrva i sav se pretvorio u oko, ali se nije uzbuđivao.
„Nema", rekao je hladnokrvno.
„Čega nema?", upita zapovjednik.
Mislio sam da veliki majstor neće žuriti, da će ispitati svaku tačku na konjima, od grive do kopita.
„Prokleti iluminator nije ostavio nikakav trag", rekao je majstor Osman. „Po ovim crtežima ne može se zaključiti ko je nacrtao dorata."
Uzeo sam lupu koju je spustio i pogledao nozdrve konja. Majstor je imao pravo. Ni na jednom od ta tri konja nije bilo ničega što je ličilo na čudnu nozdrvu dorata nacrtanog za knjigu koju je pripremao moj tetak.
U tom trenu zaokupiše me mučitelji koji su čekali vani s nekakvom napravom za koju nisam mogao odgonetnuti kako se koristi. Dok sam ih tako posmatrao kroz odškrinuta vrata, ugledao sam kako jedan od njih trči unatraške, prestrašen kao da je vidio duha, baca se iza jednog dudovog stabla i tu ostaje da leži.
Tačno u tom trenutku, kao svjetlost koja razdanjuje olovno jutro, u sobu je stupio naš preuzvišeni padišah, Temelj svijeta.
Majstor Osman mu je odmah objasnio da po crtežima konja nije mogao ništa zaključiti. Ipak, nije mogao odoliti iskušenju da našem padišahu ne pokaže konje na tim čudesnim crtežima, na to da se prvi propeo na stražnje noge, na prefmjenost u gracioznom držanju drugog i dostojanstvo i ponos trećeg, što se viđalo samo u veoma starim knjigama. Istovremeno je procjenjivao kojem iluminatoru pripada koji crtež, a paž koji je sinoć išao od jednog do drugog potvrdio je tačnost njegovih pretpostavki.
„Gospodaru moj, nemojte se čuditi tome što moje ilumina-tore poznajem kao svoj džep", rekao je majstor Osman. „Jer, čudim se kako se nekom od tih iluminatora, koje dobro poznajem, mogao dogoditi takav, meni nepoznat potez četkom. Jer, nijedna greška koju napravi iluminator nije bez razloga." „To znači?", upitao je naš padišah.
„Moj preuzvišeni i sretni padišahu, Pokrovitelju svijeta, tajni potpis koji smo vidjeli na nozdrvi onog dorata, po mom mišljenju nije beznačajna i glupa iluminatorska pogreška, nego nešto čiji korijeni sežu daleko unazad, do sasvim drugačijih slika, drugačijih metoda i stilova, a možda čak i drugačijih konja. Ako prelistamo čudesne stranice viševijekovnih knjiga koje čuvate u svojoj carskoj riznici, u čvrsto zaključanim podrumima, u željeznim sanducima i ormarima, vidjećemo da je ono što danas smatramo 'greškom' nekad možda bio stil, pa ćemo tako i zagonetni crtež moći pripisati peru jednog od trojice iluminatora."
„Da li vi to želite ući u riznicu unutrašnjih odaja carske pa-late?", upita sultan zapanjeno.
„Da", odgovorio je majstor.
To je bila beskrajno hrabra želja, kao da poželiš ući u harem. U istom trenutku shvatio sam i ovo: kao što su zgrade harema i riznice bile smještene u dva najljepša dijela unutrašnjeg dvorišta koje je pripadalo unutrašnjim i poput raja lijepim odajama pala-te, tako su se i te dvije građevine nalazile u najosjetljivijem dijelu padišahovog srca.
Dok sam po izrazu lijepog lica našeg padišaha, u koje sam se napokon usudio pogledati, nastojao shvatiti šta bi se u tim trenucima moglo dogoditi, on se iznenada podiže i ode. Da li se naljutio i uvrijedio? Da li bismo svi mi, pa čak i svi iluminatori, mogli biti kažnjeni zbog majstorove drskosti?
Gledajući u crteže ispred sebe, razmišljao sam o tome da ću biti pogubljen i da nikad više neću vidjeti Šekuru, niti leći s njom u istu postelju. Uprkos njihovoj ljepoti, sad mi se činilo da su ti čudesni konji izronili iz nekog meni dalekog svijeta.
U toj jezivoj tišini neprestano me je opsjedala sljedeća misao: kao što sama činjenica da je neko kao dijete primljen u unutrašnje carske odaje, u samo srce palate, da tu živi i stiče odgoj, znači da je ta osoba rob našeg padišaha i da može i umrijeti za sve to, tako i biti iluminator znači biti rob Alahove ljepote i umrijeti za nju.
Kada su nas mnogo kasnije ljudi glavnog rizničara izveli gore, prema Srednjoj kapiji, pomislio sam samo na smrt i njenu tišinu. Dok smo prolazili kroz Kapiju mira, na kojoj je pogubljeno na desetine paša, čuvari kao da nas nisu primijetili. U tim trenucima ni Divanski trg, koji me je još juče zaslijepio svojom ljepotom kao da je sam dženet, ni kula na njemu, ni paunovi nisu ostavili neki utisak na mene. Shvatio sam da nas vode još dublje unutra, u unutrašnje carske odaje, u srce skrivenog svijeta našeg padišaha.
Tako smo prošli kroz vrata na koja bez dozvole nisu mogli ući čak ni veliki veziri. Kao dijete koje se našlo u bajci, nisam podizao spušteni pogled kako se ne bih suočio s čudima i čudovištima koji bi mogli da iskrsnu ispred mene. Nisam pogledao čak ni dvoranu za prijeme. Ipak, u jednom trenutku moj pogled je skliznuo i načas se zadržao na zidovima harema, na jednom platanu, koji se ni po čemu nije razlikovao od drugih, i na jednom visokom čovjeku odjevenom u ogrtač od sjajnog, plavog satena. Prošli smo između visokih stubova i zaustavili se pred teškim vratima, većim i ras-košnijim od ostalih, a povrh toga i prekrivenim ukrasima u obliku stalaktita. Na njihovom pragu stajale su age u svjetlucavim karta-nima, a jedan od njih bio je nagnut prema bravi.
Gledajući nas pravo u oči carski rizničar je rekao: „Blago vama, naš preuzvišeni padišah dopustio je da vas prime u Carsku riznicu. Vidjećete knjige koje još niko nije vidjeo, vidjećete stranice od zlata i nevjerojatne crteže i tragati kao lovci. Moj padišah je naredio da vas podsjetim na to da majstor Osman ima rok od tri dana, a pošto je jedan već prošao, majstor u preostala dva dana, do četvrtka u podne, mora otkriti ko je prokletnik među ilu-minatorima, ali ako to ne bude mogao zapovjednikova saslušanja pod mukama otkriće istinu."
Najprije su skinuli omotač lokota stavljenog zbog zaštite pečata koji spriječava da se u bravu stavi neki drugi ključ. Čuvar riznice i dvojica aga provjerili su pečat i klimanjem glave potvrdili da je netaknut. Kada je pečat prelomljen, a ključ stavljen u otvor, tišinu u kojoj smo svi napeto posmatrali šta se događa narušilo je škljocanje i lokot se otvorio. Lice majstora Osmana na trenutak je poprimilo pepeljastosivu boju. Kad se otvorilo jedno krilo teških, izrezbarenih drvenih vrata, činilo se kao da je na to lice pala sjena iz nekih davno prošlih vremena.
„Moj padišah nije htio da tome nepotrebno prisustvuju viši pisari i tajnici koji vode inventarne knjige", rekao je carski rizničar. „Bibliotekar je umro, a na njegovo mjesto nije došao niko ko bi brinuo o knjigama. Zato je padišah odredio da sa vama može ući jedino Džezmi-aga."
To je bio kepec sjajnih očiju, star otprilike sedamdeset godina. Kapa na njegovoj glavi, kao jedro, bila je čudnija i od njega samog.
„Džezmi-aga poznaje unutrašnjost riznice kao svoju kuću. On zna bolje od svakog gdje su knjige i sve druge stvari."
Stari kepec se nije gordio zbog toga. Razgledao je stvari koje su unosili paževi Carske riznice: mangal s nogama od srebra, noćnu posudu s drškom ukrašenom sedefnim umecima, svjetiljku i svijećnjake.
Carski rizničar nam je rekao da će vrata za nama opet biti zapečaćena sedamdesetogodišnjim pečatom sultana Selima Okrutnog, da će pečat nakon večernjeg namaza u prisutnosti velikog broja aga kao svjedoka opet biti prelomljen i vrata otvorena i da pripazimo na to da nešto 'greškom' ne zaluta u našu odjeću, džepove i pojaseve jer će nas pretresti do gole kože.
Ušli smo u riznicu kroz špalir aga. Unutra se osjećala jeziva hladnoća. Kad su se vrata za nama zatvorila, načas je sve utonu-lo u gust mrak. Osjetio sam vonj plijesni, prašine i vlage, koji me je gušio. Svaki je ugao bio pretrpan, stvari, sanduci, kacige, sve je to činilo jednu zbrkanu gomilu. Obuzeo me osjećaj kao da iz neposredne blizine prisustvujem nekom velikom ratnom okršaju.
Moje oči su se na kraju navikle na čudnu svjetlost koja se raz-livala po cijelom prostoru prodirući kroz debele rešetke na prozorima iznad nas i kroz ograde stepenica (duž visokih zidova penja-le su se na međusprat) i drvenih odmorišta koja su zaobilazila drugi sprat. Ta prostorija je bila crvena zbog crvene boje baršuna na zidovima, sagova i čilima. S dubokim strahopoštovanjem osjetio sam da se tu završavaju svi ratni pohodi na koje se kreće radi prikupljanja tog silnog bogatstva i svih tih stvari, da tu završavaju sve bitke, sva prolivena krv, svi opljačkani gradovi i riznice.
„Da li se bojite?", upitao je stari kepec, izgovorivši naglas ono što sam osjećao. „Ko god ulazi prvi put, boji se. Noću duše ovih stvari šapuću."
Tišina uronjena u nepreglednu gomilu svih tih nevjerojatnih stvari bila je zastrašujuća. Čuli smo zveket pečata udarenog na lokot vrata iza nas, no mi smo, ne pomjerajući se, s čuđenjem po-smatrali tu gomilu.
Vidio sam sablje, bjelokost, ogrtače, srebrne svijećnjake, zastave od atlasa, vidio sam kutije od sedefa, željezne sanduke, kineske vaze, remenje, sazove, oklope, jastuke od svile, globuse, čizme, krzna, rogove nosoroga, oslikana nojeva jaja, puške, strijele, topuze, ormare, ormare, ormare... Sve je bilo zatrpano tkaninama, ćilimima i svilom, i kao da je sve to s gornjih spratova obloženih drvetom, s balustrada, iz ugrađenih zidnih ormara, iz malih zidnih udubljenja, u rolama lagano klizilo prema meni. Neka čudna svjetlost, kakvu još nisam vidio, padala je na tkanine, kutije, vladarske kaftane, na sablje, ružičaste i velike svijeće, na turbane, jastuke ukrašene biserima, sedla protkana zlatnim nitima, na duge mačeve s drškama ukrašenim dijamantima, topuze ukrašene rubinima, kavuke, perjanice, neobične satove, figurice konja i slonova od bjelokosti, nargile s dijelovima ukrašenim dragim kamenjem, komode od sedefa, konjske perjanice, goleme brojanice, oklope ukrašene rubinima i tirkizom, ibrike, bodeže... Ta neodređena svjetlost koja je dopirala s gornjih prozora osvjetljavala je stupove prašine u polumračnoj sobi, baš kao kad sunčev zrak u ljetujem danu prodire kroz stakleni otvor na džamijskoj kupoli, samo što to sada nije bila sunčeva svjetlost. Zahvaljujući toj čudnoj svjetlosti zrak u prostoriji gotovo da se mogao dotaći rukom, i zbog njega su sve stvari izgledale kao da su napravljene od istog materijala. Pošto smo svi zajedno još neko vrijeme s nelagodom trpili tišinu koja je vladala u prostoriji, primijetio sam da se zbog prašine, koja je kao i svjetlost pokrivala sve stvari prigušujući u hladnoj sobi preovlađujuću crvenu boju, da se upravo zbog te prašine činilo kako su sve stvari napravljene od iste tajne materije. Ono što je tu cijelu gomilu predmeta činilo još strasnijom bilo je čudno i neodređeno slivanje svih tih stvari u masu za koju čovjek čak ni nakon drugog ili trećeg pogleda ne može otkriti šta je. Od jednog predmeta mislio sam da je sanduk, zatim da je stalak za knjige, na kraju sam vidio da je to neka čudna franačka mašina. Pokazalo se da je i jedna sedef-na škrinja, ostavljena među ogrtačima i perjanicama koje su iz sanduka na brzinu izvađene i razbacane, zapravo jedna čudna komoda koju je poslao ruski car.
Džezmi-aga uvježbanim pokretima namjesti mangal ispod otvora dimnjaka u zidu.
„Gdje su knjige?", šapatom upita majstor Osman.
„Koje knjige?", upita kepec. „One iz Arabije, ili kurani napisani kufskim pismom, ili knjige koje je Njegova preuzvišenost, u dženetu počivajući sultan Selim-han Okrutni, dopremio iz Tabriza, ili zaplijenjene knjige pogubljenih paša, ili sveske koje je mletački ambasador poklonio djedu našeg padišaha, ili hrišćan-ske knjige još iz vremena sultana Mehmeda Osvajača?"
„One koje je prije trideset godina šah Tahmasp poslao na dar preuzvišenom, u dženetu počivajućem sultanu Selimu", odgovorio je majstor Osman.
Kepec nas je odveo do jednog velikog drvenog ormara. Kad je otvorio njegova vrata i pred sobom ugledao ukoričene sveske, majstora Osmana obuze nestrpljenje. Otvorio je jednu svesku, pročitao natpis na njoj i prelistao stranice. Zajedno s njim i ja sam s divljenjem razgledao stranice i pažljivo urađene crteže kanova lagano iskošenih očiju.
„Džingis-kan, Čagataj-kan, Tuluj-kan i Kublaj-kan, vladar Kine", pročitao je majstor Osman, sklopio knjigu i uzeo drugu.
Pred nama je iskrsnuo crtež nevjerojatne ljepote: Ferhat snagom ljubavi i uz silan napor nosi na leđima svoju ljubljenu Širin, zajedno sa konjem na kojem je jahala. Da bi naglasila strast i tugu zaljubljenog para, tužna drhtava ruka nacrtala je svjedoke Fer-hatove ljubavi, planine, oblake i lišće tri plemenita stabla čempresa, i to s takvim bolom da smo majstor Osman i ja odmah osjetili tugu i ukus suza opadajućeg lišća. Taj dirljivi prizor ni ovdje, kao ni kod svih drugih velikih majstora, nije bio nacrtan da bi se pokazala snaga Ferhatovih mišica, nego da bi se crtežom reklo kako cijeli svijet u tom trenutku saosjeća s Ferhatom.
„Jedno od djela koja oponašaju Behzada, urađeno prije sedamdeset dvije godine u Tabrizu", rekao je majstor Osman, vratio svitak na njegovo mjesto i uzeo drugi.
Bio je to crtež iz zbirke Kalila i Dimna na kojem je prikazano prinudno prijateljstvo mačke i poljskog miša. Jadni miš, koji se našao na njivi između kune na zemlji i crne lunje na nebu, nalazi spas kod jedne jadne mačke uhvaćene u lovčevu zamku. Postižu dogovor, mačka se prema njemu ponaša kao prema prijatelju i liže ga s ljubavlju. Kuna i crna lunja plaše se mačke i odustaju od lova na miša, a miš oprezno spašava mačku iz zamke. I prije nego što sam mogao shvatiti iluminatorovu osjetljivost na tu temu, majstor je već ugurao knjigu medu druge i napamet otvorio novu stranicu neke druge knjige. Na njoj je bio lijep crtež neke tajanstvene žene koja je graciozno širila dlan jedne ruke pita-jući nešto, dok joj je druga ruka počivala na koljenu prekrivenom zelenim prekrivačem, i muškarca okrenutog na stranu, koji je pažljivo slušao šta mu ona govori. S uživanjem i zavišću posmatrao sam prisnost, ljubav i prijateljstvo medu njima.
Majstor Osman skloni i tu knjigu i otvori neku stranicu nove knjige. Konjanici dvije neprijateljske vojske, Irana i Turana, s oklopima, šljemovima i štitnicima na koljenima, s lukovima, to-bolcima i strijelama, na prekrasnim legendarnim konjima, pokrivenim zaštitnim prekrivačima, poredani besprijekorno jedni nasuprot drugih u prašnjavoj stepi žute boje, držeći uspravno koplja s raznobojnim ukrasima na vrhu, strpljivo posmatraju borbu svojih zapovjednika prije nego što započnu odlučujuću borbu na život i smrt. Htio sam reći samom sebi da ono što crta jedan iluminator čvrste vjere, danas ili prije sto godina, bilo da se radi o ratnom ili ljubavnom prizoru, jeste njegova borba s vlastitim bićem, sa samim sobom, i njegova ljubav prema crtanju, a to znači da iluminator crta svoje vlastito strpljenje. No, tada majstor Osman zatvori tvrdi povez i reče: „Nije ni ovo."
Na stranicama jednog albuma vidjeli smo beskrajno dug crtež nekog s visokim planinama koje su se gubile u uskovitlanim oblacima. Mislio sam da je crtanje sposobnost da se posmatra ovaj svijet, a zatim nacrta kao da je neki sasvim drugi. Majstor Osman mi je ispričao kako je taj kineski crtež mogao dospjeti iz Kine u Istanbul putujući iz Buhare u Herat, iz Herata u Tabriz, iz Tebriza u šaraj našeg padišaha i to tako što je bio umetan u razne knjige, vađen iz njih, a zatim s nekim drugim crtežima ponovo uvezivan u neku drugu knjigu...
Vidjeli smo crteže rata i smrti, sve strasnije i ljepše: Rustem Šah s Mazenderanom; Rustem napada Efrasijabovu vojsku, Rustem kao tajanstveni ratnik kojeg ne prepoznaju u oklopu... U drugom albumu vidjeli smo raskomadane leševe u surovoj bici nepoznatih legendarnih vojski, bodeže umrljane krvlju, nesretne vojnike u čijim očima se ogleda smrt i ratnike kako jedan drugog sjeckaju na komadiće kao luk. Ko zna po koji, možda i hiljaditi put, majstor Osman je razgledao čuvene crteže: Husreva kako iz prikrajka posmatra lijepu Širin, koja se na mjesečini kupa u jezeru, Lejlu i Medžnuna kako gube svijest od uzbuđenja u trenutku ponovnog susreta nakon duge razdvojenosti, crtež raspjevane sreće, na kojem Salaman i Absal, pobjegavši od cijelog svijeta, sami žive na otoku sreće, punom stabala, cvijeća i ptica koje cvrkuću. I kao svaki pravi majstor, ni on se nije mogao suzdržati, a da mi, čak i na najlošijem crtežu, ne skrene pažnju na nešto neobično, iluminatorovu nesposobnost ili svađu koju su boje same započele među sobom. Koji nesretni i zlonamjerni iluminator je nepotrebno smjestio zloslutnu sovu na granu dok Husrev i Širin slušaju slatke priče njenih dama? Ko je smjestio onog lijepog mladića u ženskoj odjeći među Egipćanke koje su isjekle prste guleći narandže jer nisu skidale pogled s prelijepog Jusufa? Da li je iluminator koji je zabilježio trenutak kad Isfendijara osljeplju-ju strijelom slutio da će i on kasnije izgubiti vid?
Vidjeli smo anđele koji okružuju našeg preuzvišenog Poslanika u trenutku njegovog uspeća na nebo, tamnoputog bradatog starca sa šest ruku, koji predstavlja planetu Saturn, kako mali Ru-stem spokojno spava u kolijevci od sedefa, pod budnim okom svoje majke i dadilja.
Vidjeli smo Darijevu bolnu smrt u Aleksandrovom naručju, kako Behram Gur s ruskom princezom odlazi u crvenu sobu, kako Sijavuš kroz vatru jaše na vrancu na čijoj no-zdrvi nije bilo tajanstvenog potpisa, tužnu dženazu Husreva, kojeg je ubio njegov vlastiti sin. Užurbano pregledajući knjige, majstor je katkad prepoznavao iluminatora i pokazivao ga, tražio i pronalazio njegov stidljivi potpis skriven u cvijeću, u djeliću nekih ruševina ili crne jame u kojoj se krije demon, pa je te potpise i kolofone odgonetao objašnjavajući mi ko je šta od koga preuzeo. Neke knjige je dugo listao nadajući se da ćemo u njima pronaći nekoliko oslikanih stranica. Ponekad je nastupala duga tišina, čulo bi se samo neizvjesno šuštanje stranica. A ponekad bi majstor Osman uzviknuo: „Tako!", ali ja sam šutio jer nisam znao čemu se čudi. Povremeno je otvarao neke crteže, pokazivao ih i podsjećao me na to da smo kompoziciju neke stranice ili ras-pored stabala i konjanika na nekim crtežima već sreli u drugim knjigama, u drugim scenama nekih sasvim drugih priča. Upore-đivao je crtež iz jedne knjige Nizamijeve Hamse/Petorke, priređena u vrijeme Timurovog sina šaha Rize, skoro prije dva vijeka, s crtežom iz jedne druge knjige koji je, kako je majstor rekao, izrađen u Tabrizu prije sedamdeset sedam godina, i pitao me kako se moglo dogoditi čudo da iluminatori nacrtaju isti crtež, a da prije toga nijedan od njih nije vidio radove onog drugog. „Crtati znači sjećati se."
Prelistavao je stare knjige, rastužio bi se nad čudesnim ljepotama (jer tako više niko nije znao crtati), a radovao se greškama (jer, svi smo mi iluminatori zapravo braća!), pokazivao mi stvari kojih se iluminator sjeća, crteže starih stabala, anđela, kišobrana, tigrova, šatora, zmajeva i tužnih prinčeva, aludirajući na to da je nekada Alah vidio neponovljiv svijet i vjerujući u ljepotu onoga što je vidio, povjerio ga je svojim robovima. Obaveza nas iluminatora i onih koji vole iluminaciju jeste da se sjetimo tog veli-čanstvenog pejzaža koji je Alah vidio i povjerio nam ga. Najveći majstori iz svake generacije iluminatora, koji su predano radili čitav život dok ne bi oslijepili, s velikim trudom i nadahnućem nastojali su dostići tu fantastičnu viziju, koju nam je Alah zadao da vidimo i nacrtamo. No, ono što su napravili ličilo je na njihove najljepše uspomene. Nažalost, čak su se i najveći majstori kao u snu mogli sjetiti samo ponekog detalja te veličanstvene slike, isto kao i umorni starci i veliki iluminatori čije su oči već bile ugasnule od prekomjernog rada. Eto, to je razlog zbog kojeg stari majstori, iako nikad nisu vidjeli radove drugih, iako su između njih vijekovi, s vremena
na vrijeme, kao nekim čudom, potpuno isto crtaju drvo, pticu, princa koji se kupa u hamamu ili tužnu djevojku kraj prozora.
Mnogo kasnije, nakon što je crvena svjetlost u prostoriji Carske riznice već ugasnula i nakon što se pokazalo da u ormaru nema nijedne knjige koju je šah Tahmasp poslao na poklon ocu našeg padišaha, majstor Osman se ponovo vratio istom razmišljanju:
„Nekada se vještina vijekovima prenosila s majstora na šegrta, pokazivalo se, poučavalo i učilo kako se crta krilo ptice, list koji visi s grane drveta, kako saviti strehu, oblak na nebu, osmijeh žene. Kako sve što nauči od svog učitelja prihvata kao kalup, majstor iluminacije svim srcem vjeruje u nepromjenljivost tih stvari isto kao što vjeruje u nepromjenljivost Kurana Časnog, pa zato nikad ne zaboravlja detalj koji mu se, kao i Kuran Časni, dobro ureze u pamćenje. Ali, to što ga majstor ne zaboravlja ne znači da će ga uvijek i upotrebljavati.
Navike iluminatorske radionice u kojoj gubi vid, navike mrzovoljnog učitelja uz kojeg crta, osjećaj za boje i padišahov ukus, sve to ponekad ne dozvoljava iluminatoru da u svoj crtež unese taj detalj, to krilo ptice ili osmijeh žene..."
„Ili konjsku nozdrvu", dodao sam u jednom dahu.
„Ili konjsku nozdrvu...", ponovi majstor Osman, ne osmi-jehnuvši se. „Sve to taj veliki majstor ne crta onako kako je sačuvano u dubini njegove duše, nego u skladu sa navikama majstorske radionice u kojoj radi i onako kako to svi drugi crtaju. Da li ti je jasno?"
Na jednoj oslikanoj stranici Nizamijevog djela Husrev i Ši-rin, čije smo brojne prepiše već imali u rukama, bila je prikazana Širin na prijestolu, a na kamenom zidu dvorca vidio se uklesan natpis koji je majstor pročitao: SVEMOGUĆI BOŽE, SAČUVAJ MOĆ, VLADAVINU I ZEMLJU NAŠEGA PLEMENITOG PA-DIŠAHA, NAŠEGA PRAVEDNOG VLADARA, SINA TIMUR-HANA POBJEDONOSNOG, DA BI I SRETAN
(napisano na lijevom kamenu) I BOGAT (napisano na desnom kamenu) BIO.
„Gdje ćemo naći crteže koje je majstor nacrtao onako kako je konjsku nozdrvu i upamtio?", upitao sam kasnije.
„Moramo pronaći svesku legendarne Šahname, knjige o kraljevima, koju je šah Tahmasp poslao na poklon", rekao je majstor Osman. „Moramo se vratiti u ona lijepa, stara, slavna vremena kad nam je Alah darivao svoj udio u stvaranju iluminatorske umjetnosti.
Pregledaćemo još mnogo knjiga."
Kroz glavu mi je prošlo da prava namjera majstora Osmana nije bila ta da pronađe konja s čudnom nozdrvom, nego da razgleda što više tih veličanstvenih crteža, koji u ovoj prostoriji Carske riznice počivaju daleko od očiju. Bio sam nestrpljiv da što prije pronađemo dokaze i da se vratim Šekuri, koja me je čekala kod kuće, toliko da nisam htio vjerovati u to da bi veliki majstor želio što je moguće duže ostati u prostoriji hladnoj kao led.
1 tako, nastavili smo da otvaramo nove ormare i nove sanduke, koje nam je kepec pokazivao, i da razgledamo crteže. Ponekad mi je bilo dosta tih crteža koji liče jedan na drugi, nisam više želio da vidim scenu u kojoj Husrev dolazi pod prozor dvorca da bi vidio Širin, odvajao sam se od učitelja, ne gledajući čak ni nozdrve Husrevova konja, i pokušavao se ugrijati kraj mangala, ili sam šetao, s poštovanjem i divljenjem, između zastrašujućih gomila tkanina, zlata, trofeja, oružja i oklopa u sporednim prostorijama koje su se nastavljale jedna na drugu. Ponekad bih se brzo vraćao majstoru, zbog uzvika koji bi mu se oteo, ili zbog njegovog odmahivanja rukom, nadajući se da se u nekoj svesci pojavilo neko novo čudo, ili da se, baš tako, konačno na nekoj stranici pojavio konj čudnih nozdrva, a kad bih prišao majstoru, koji je sjedio pogrbljen na ćilimu još iz vremena sultana Mehme-da Osvajača, i pogledao list u njegovim drhtavim rukama, ugle-dao bih nešto što do tada nikad nisam vidio - prikaz Šejtana kako se podmuklo ukrcava na barku Muha Pejgambera.
Vidjeli smo stotine i stotine šahova, kraljeva, padišaha i sultana na prijestoljima raznih država od Timurovog doba, sve do sultana Sulejmana Veličanstvenog, kako sretni i razdragani love gazele, lavove i zečeve. Vidjeli smo kako je čak i Šejtan pocrvenio od srama pred
bestidnikom koji je na stražnje kamiline noge, u visini njezinih koljena, pričvrstio dvije daske kako bi se mogao uspeti na njih i sodomizirati jadnu životinju. U jednoj arapskoj knjizi iz Bagdada vidjeli smo trgovca koji, držeći se za noge ptice iz bajke, leti preko mora. Na prvoj stranici jedne sveske, koja se sama od sebe otvorila, vidjeli smo scenu koju smo Šekura i ja najviše voljeli: kako se Širin zaljubljuje u Husreva posmatrajući njegov portret obješen na drvetu. Postali smo svjesni vremena tek kad smo ugledali crtež s prikazom mehanizma nekog zbrkanog sata, koji se sastojao od predmeta natovarenih na leđa slona: mo-tovila, lopti, ptica i jedne arapske figurice.
Nisam mogao pretpostaviti koliko smo vremena proveli idući tako od sveske do sveske, od jednog crteža do drugog. Kao da se apsolutno nepromjenljivo, zaustavljeno zlatno doba o kojem govore crteži i priče koje smo prelistavali, izmiješalo s pljesnivim i vlažnim vremenom koje smo živjeli u ovoj prostoriji Carske riznice. Stranice koje su vijekovima oslikavane u iluminatorskim radionicama mnogih šahova, prinčeva, hanova i padišahova, i nad kojima je nestajao očinji vid, kao da su poslije toliko godina koje su proveli u nedostupnim škrinjama svakog trena trebale oživjeti i pokrenuti šljemove razbacane oko nas, sablje i bodeže s drškama ukrašenim dragim kamenjem, oklope, šoljice donesene čak iz Kine i prašnjave i nježne ude, jastuke s biserima i čilime kakve smo viđali na crtežima, kao i sve moguće vrste konja.
„Tokom prošlih vijekova hiljade i hiljade iluminatora izrađivali su u tajnosti i tišini uvijek iste crteže i tako su, tad mi je palo na pamet, na svojim crtežima zabilježile tihu i neosjetnu promjenu svijeta u jedan potpuno drugačiji svijet."
Priznajem, nisam mogao potpuno shvatiti šta veliki majstor želi time da kaže. Pažnja koju je posvećivao hiljadama crteža napravljenim u posljednja dva vijeka na prostoru od Buhare i He- rata do Tabriza, Bagdada i odatle do Istanbula, uveliko je preva-zišla potragu za tajanstvenim znakom na nozdrvama nacrtanih konja. Ono što smo mi ovdje radili bila je jedna vrsta tužnog obreda divljenja nadahnuću, umijeću i strpljenju svih majstora koji su na tim prostorima već nekoliko vijekova izrađivali crteže i iluminacije.
Kada su se, u vrijeme večernje molitve, vrata Carske riznice počela otvarati i kad mi je majstor Osman rekao da ne osjeća nikakvu potrebu da izlazi, da će zadatak koji mu je povjerio naš pa-dišah moći valjano obaviti samo ako do jutra ostane tu i pri svjetlosti svijeća i uljanica pregleda crteže, prvo sam pomislio da ostanem ovdje s njim (i s patuljkom!), zato sam mu to i rekao.
Kad su se vrata riznice otvorila i kad je majstor našu odluku saopštio agama koje su nas čekale, i od carskog rizničara tražio dozvolu, istog trena sam se pokajao. Čeznuo sam za Šekurom i kućom. Svaki put kad bih pomislio na to da će sama s djecom provesti noć i da će čvrsto zatvoriti prozore, čiji su kapci u međuvremenu popravljeni, osjećao sam se kao na iglama.
Veliki, važni platani u unutrašnjem dvorištu, koji su se kroz odškrinuto krilo vrata riznice kao kroz maglu nazirali i gestikuli-ranje dvojice mladih paževa koji su u tom sretnom vrtu razgovarali jezikom gluvonijemih, da ne bi uznemirili našeg padišaha, mamili su me u čudesni život vani, ali se nisam pomjerio obuzet stidom i krivicom.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zovem se crvena

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:49 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]

50.
MI, LUTAJUĆI DERVIŠI

Pošto je kepec Džezmi-aga razglasio esnafu iluminatora da se u jednoj mapi u padišahovoj tajnoj riznici, koju su njegovi preci vijekovima punili skupljajući i harajući mnoge zemlje, među stranicama koje potječu iz Kine, Samarkanda i Herata, pojavio crtež nas dvojice, ukoliko bismo i mi svoju priču ispričali na naš način, Alah će nam pomoći da nas niko ne shvati pogrešno.
Naša smrt dogodila se prije stotinu i deset godina, a četrdeset otkako su nam šejtanske i bogohulne tekije zatvorili izgovarajući se da se tu okupljaju persijski sljedbenici, no, mi smo se pojavili ispred vas! Zbog čega? Naslikani smo na način franačkih majstora, eto zašto! Na crtežu se vidi kako smo jednog dana mi, dva lutajuća derviša, u carstvu našeg padišaha, išli od jednog do drugog grada.
Bosonogi, ćelavi, odrpani sa po jednim jelekom i komadom jelenske kože, opasani čemerom, s povijenim motkama u rukama i prosjačkim posudicama obješenim o rame, dogovarali smo se pokraj jedne česme, kad se pojavi franački putnik, čudak koji nas zaustavi, svakome da jednu akču i krene da izrađuje naš crtež.
Čudak je na papir stavio nas u centar poput šatora našeg padišaha i crtao nas odrpane kad mi odjednom pade na um, što sam rekao i svom prijatelju, pa da bismo izgledali kao pravi siroti derviški prosjaci počeli smo kolutati zjenicama očiju, dok su nam bjeonjače bile isturene pa smo gledali poput slijepaca.Tako derviš posmatra svijet koji se nalazi u njemu, a ne svijet koji ga okružuje, i kako su nam glave bile pune hašiša, scena koju smo vidjeli bila je još prijatnija. No, pejzaž se pokvario zbog nekog hodže koji je počeo da viče na sav glas.
joj, nemoj pogrešno shvatiti! Kada smo prije spominjali ho-džu, u kafani su nas dobro razumjeli. Ali ovo nije Nusret hodža iz Erzuruma, niti je Husret hodža, niti hodža iz Sivasa koji je sa šejtanom bio na drvetu. Oni koji sve pogrešno razumiju, zaprijetili su da će, ako efendi medah bude olajavao časnog hodžu, odsjeći jezik i kafanu mu izvrnuti.
Dakle, hodža kojeg spominjemo, pošto prije sto i deset godina nije bilo ni kafe, bio je jako bijesan.
„Hej, ti, franački nevjernice, zašto ih crtaš?", urlao je. „Bestidnici koji skitaju otimajući i prošeci, pušeći hašiš, ispijajući vino, povaljuju jedni druge, a po tome kakvi su odrpani svako vidi da su svjetska fukara koja ne zna ni za namaz, ni za dom, ni za porodicu. Pored svih lijepih stvari u ovoj našoj zemlji, što ti crtaš ološ, zar da budemo bijedni?"
„Ne, već se crteži onog što je loše kod vas mnogo bolje i skuplje prodaju", odgovori franački kaurin, dok smo se mi čudili njegovoj pameti.
„Da li bi i šejtana crtao ako donosi više zlata?", pita hodža pokušavajući da ga uključi u velike priče i rasprave, ali umjetnik, majstor, ne dade se zapričati već se sav toliko posvetio svom poslu da hodžu nije ni primijetio.
Tako as je nacrtao, crtež postavio u korice na kraju sedla svog konja, vratio se u svoju zemlju, no kako je osmanlijska vojska grad u kojem je živio na obali Dunavca zaposjela, mi smo se vratili nazad u Istanbul, u Carsku riznicu. Poslije su nas detaljno precrtavali iz jedne mape u drugu, iz knjige u knjigu, i konačno se pojavismo u ovoj kafani gdje se kafa ispija kao napitak snage i mladosti. Slijedi:

KRATKO OBJAŠNJENJE SLIKARSTVA, SMRTI I NAŠEG MJESTA NA OVOM SVIJETU

Hodža kojeg smo maloprije spomenuli u svojoj povelikoj knjizi propovijedi, govorio je da kalenderijski derviši ne bi trebali da poostoje na ovom svijetu. Jer, svi ljudi na svijetu dijele se na četiri grupe: 1. gospoda, 2. mešetari, 3. radnici, 4. umjetnici, a derviša ni u jednoj grupi nema. Dakle, oni su suvišni.
A pripovijedao je i to da oni koji lutaju u paru, vječno s jednom kašikom u ruci, prepirući se oko toga koji će prvi da jede, dok se oni koji ne shvataju smiju zato što nisu shvatili pravi razlog svađe, odnosno ko će koga prevrnuti. Efendi hodža je otkrio našu tajnu tako što s nama i s lijepim mladićima, šegrtima i ilu-minatorima ide istom stazom.
Prava tajna je drugačija. Za vrijeme dok nas je crtao, franački nevjernik nas je nježno i ljupko posmatrao pa nam se svidjelo sve to. Jedino je pravio grešku zbog toga što je prosto gledao svijet i preslikavao ono što vidi i tako je nas koji vidimo prikazivao kao da smo slijepi, ali to
nas nije brinulo. Sada smo zadovoljni. Prema hodžinom mišljenju mi gorimo u džehenemu, prema nevjernicima mi smo truli leševi, a vi, umni slikari, smatrate da smo mi jedna slika, a kako smo slika, tako je lijepo što stojimo ispred vas kao da živimo. Budući da smo, poslije susreta sa poznatim hodžom, skitali tri dana od Konje do Sivasa, prosjačeći po selima, jedne noći bilo je tako hladno da smo nas dvojica zagrljeni zaspali, smrzli se i izdahnuli. Prije nego što sam umro, usnio sam da sam naslikan i da poslije hiljadu godina postojanja moja slika stiže u dženet.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zovem se crvena

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:50 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



51.
MAJSTOR OSMAN - TO SAM JA

U Buhari postoji jedna priča još iz vremena uzbečkog kana Abdulaha. Uzbečki kan, jedan veoma sumnjičav vladar, dopuštao je da na jednoj slici istovremeno radi više iluminatora, ali nikako nije volio da iluminatori jedni drugima gledaju crteže, kako se ne bi međusobno oponašali. Jer, ukoliko bi se na crtežu pojavila kakva greška, bilo bi gotovo nemoguće pronaći krivca među iluminatorima koji su jedni druge bez ustručavanja oponašali. Što je još važnije, iluminatori koji kradu jedni od drugih s vreme-nom počinju crtati samo ono što vide preko ramena svojih kolega, umjesto da se napregnu i u tami potraže božje uspomene. Zato je uzbečki kan s radošću primio dvojicu velikih majstora, jednog s juga, iz Širaza, drugog s istoka, iz Samarkanda, koji su po-bjegli od ratova i okrutnih šahova i potražili utočište kod njega. Zabranivši toj dvojici slavnih umjetnika da jedan drugom pokazuju svoje radove, dao im je po jednu malu radnu sobu u dva, međusobno najudaljenija krila svog saraja. Tako su oni, rastavljeni jedan od drugog, tačno trideset sedam godina i četiri mjeseca slušali od kana Abdulaha, kao da slušaju kakvu legendu, priče o čudnim stranicama na kojima rade, o pojedinostima u kojima se one razlikuju i detaljima po kojima liče jedna na drugu, te su umirali od želje da ih vide. Nakon što je uzbečki kan, poput kornjače, poživio dugo i umro, dvojica iluminatora pohitala su jedan drugom u sobu da vide slike. Kasnije, kad su sjeli na min-der, a svaki je pri tom u krilu držao knjigu onog drugog, i počeli razgledati crteže koje su poznavali samo iz čuvene priče kana Abdulaha, obojica su osjetila razočaranje. Jer, crteži koje su gledali nisu bili legendarna djela o kojima im je pričao kan Abdulah, već su izgledali poput onih koje su tokom posljednjih godina viđali -lišeni bilo kakve osobitosti, tamni, mutni. Čak i kad su, nedugo zatim, sasvim izgubili vid, ti veliki majstori nisu uspjeli shvatiti da je uzrok te zamućenosti crteža bilo sljepilo koje je nastupalo. I zaključivši da su cijelog života bili obmanjivani, obojica su umrla vjerujući da su snovi ljepši od crteža.
Dok sam noću u hladnoj odaji Carske riznice promrzlim prstima listao stranice knjiga o kojima sam godinama maštao, bio sam mnogo sretniji od junaka te surove priče iz Buhare. Uzbuđivalo me je to što, prije negoli oslijepim i umrem, u ruke mogu uzeti neke knjige o kojima sam cijelog života slušao bajke. Toliko me je uzbuđivalo da sam, kad god bih bacio pogled na stranicu koja je izgledala još čudesnije nego što je to kazivala bajka o njoj, mrmljao: „Bože, hvala ti, hvala, hvala."
Na primjer, kad je, prije osamnaest godina, šah Ismail prešao rijeku i od Uzbeha sabljom povratio Herat i cijeli Horosan, te svog mlađeg brata Sam Mirzu proglasio heratskim valijom, brat je, da bi to proslavio, dao da se pripremi jedan rukopis naredivši da se iznova napiše i oslika knjiga emira Husreva po imenu Susret zvijezda, jer opisuje nešto slično onome što je emir doživio na delhijskom dvoru. Po onome što sam čuo, jedan crtež u toj knjizi prikazivao je dvojicu vladara kako na obali jedne rijeke proslavljaju pobjede i taj susret; a obojica su ličila ne samo na delhij-skog sultana Kejkubada i bengalskog vladara Bugru-kana, njegovog oca, nego i na šaha Ismaila i brata mu Sam Mirzu, radi kojih je knjiga i nastala. Kad sam se
sasvim uvjerio u to da se u sultanovom šatoru na crtežu pojavljuju lica junaka iz one priče koju zamislim u glavi, zahvalio sam Svevišnjem što mi je pružio priliku da vidim tu čudesnu stranicu.
Na jednom crtežu šejha Muhameda, jednog od velikih majstora iz tih legendarnih vremena, bio je nacrtan neki ubogi sluga čije je divljenje prema padišahu preraslo u strasnu ljubav. Dok je njegov sultan igrao polo, taj je podanik strpljivo čekao ne bi li se lopta možda dokotrljala do njega pa da je on podigne i da svom gospodaru, a na crtežu je prikazan trenutak kad se to zaista i dogodilo i kad on loptu koju je podigao sa zemlje pruža svom padišahu. Ljubav, divljenje i pokornost, sve što jedan podanik osjeća prema veličanstvenom vladaru, prema jednom presvijetlom padišahu, ili mlad i lijep šegrt prema velikom majstoru, što mi je iz hiljada priča već bilo poznato, na crtežu su bili dočarani s takvom suptilnošću i takvim razumijevanjem stvari, od načina na koji su prsti što drže loptu bili ispruženi do podanikovog ustezanja da podigne glavu i pogleda padišaha u lice, da čovjek, gledajući tu stranicu, shvata kako je najveća sreća na svijetu biti učitelj lijepim i razumnim šegrtima i, isto tako, šegrtovati kod velikog učitelja s pokornošću koja prelazi u ropstvo. Bio sam žalostan zbog onih kojima to nije bilo suđeno.
I dok sam listao stranice i pomno posmatrao na hiljade ptica, konja, vojnika, ljubavnika, divova, stabala i oblaka, dotle je sretni kepec Carske riznice iz škrinje neprestano vadio nove uveze i stavljao ih preda me, hvaleći se bez ustručavanja, poput kakvog vladara iz starih vremena kojem se pružila prilika da nam pokaže svoje silno bogatstvo. Stranice dvaju raskošnih svezaka, oba su isplivala iz različitih kutova nekog željeznog sanduka, od kojih je jedan bio boje trule višnje, ukoričen u širaskom stilu, dok je drugi, izrađen u Heratu, pod kineskim uticajem, imao lakirane korice, toliko su međusobno ličile da sam najprije pomislio kako su prekopirane. Pokušavajući da otkrijem koja je knjiga original, potražio sam imena umjetnika u kolofonu, tragao za tajnim potpisima i na kraju, užasnut, shvatio da su ta dva primjerka Nizamijevog djela one legendarne knjige koje je majstor šejh Ali Tabrizi izradio za šaha Džahana, vladara dinastije Karakojun-lu, a drugu za Uzun Hasana, vladara dinastije Akojunlu. Kad ga je karakojunski šah oslijepio kako nekom drugom ne bi izradio knjigu nalik prvoj, veliki majstor iluminacije potražio je utočište kod akojunskog vladara i izradio još bolju knjigu. Kad sam uvidio da su slike u onoj drugoj, koju je izradio kad je bio slijep, sve- denije i čistije, a da su boje u prvoj jače i punije života, naslutio sam da uspomene slijepih na vidjelo iznose nemilosrdnu ogolje-nost života, ali da ubijaju njegovu dinamiku.
Znam da ću jednog dana i sam oslijepjeti, jer sam zaista veliki majstor i jer je i to, naravno, predodredio Svevišnji, koji sve vidi i sve zna, ali želim li to baš sad? Poput osuđenika na smrt koji prije pogubljenja želi još jednom da pogleda krajolik, rekao sam Svevišnjem: „Dopusti mi da vidim sve te slike, da nahranim oči!" Jer, u zastrašujućoj, stvarima ispunjenoj tami rizničke odaje snažno se osjećalo božje prisustvo. Na stranicama koje sam listao često sam nailazio na legende i primjere sljepila, te božje mudrosti. Čuvenu scenu koju prikazuje kako se, prilikom jednog izleta, Širin zaljubila u Husreva vidjevši njegovu sliku okačenu na grani platana šejh Ali Reza iz Širaza oslikao je tako da pojedinačno iscrtani listovi stabla prekrivaju cijelo nebo. I da bi jednoj budali koja je, vidjevši crtež, rekla kako njegova tema ipak nije pla- tan samouvjereno dokazao da je stvarna tema naše iluminacije umjetnikova strast, a ne strast mlade i lijepe djevojke, odlučio je da taj isti platan, sa svim njegovim listovima, ponovo nacrta na zrnu riže. Nisam vidio to stablo na zrnu riže, koje je majstor dopola dovršio jer je sedam godina i tri mjeseca nakon što se dao na posao oslijepio, nego majstorovo prekrasno drvo na papiru, ako me ne vara potpis oholo bačen pod noge lijepih Širininih drugarica. A na jednoj drugoj stranici bilo je oslikano Aleksandrovo osljepljenje Rustemovom račvastom strijelom, i to onako kako bi to izveli iluminatori upućeni u indijske postupke, s tako raspjevanim i živopisnim bojama da se ta sljepoća, ta iskonska briga i skrivena želja svakog istinskog iluminatora onome koji gleda crtež čini kao uvod u neko neobuzdano slavlje.
Sve te stranice i uveze razgledao sam s uzbuđenjem nekoga ko svojim očima želi vidjeti legende što ih je godinama slušao, ali i s uznemirenošću starca koji naslućuje da će nakon izvjesnog vremena sasvim izgubiti vid. Kad bi mi se oteo uzdah divljenja u hladnoj sobi Carske riznice, koja je od boje tkanina, prašine i čudne svjetlosti svijeća u svijećnjacima utonula u neku tamnocrvenu boju, kakvu sam prvi put vidio, Crni i kepec povremeno bi mi prilazili i preko mog ramena gledali te čudesne stranice, a ja sam im, nemoćan da se obuzdam, objašnjavao:
„Ta crvena boja ostala je tajna koju je veliki tabriski majstor Mirza Baba Imami odnio sa sobom u grob. Njome je obojio rub čilima, alevitski znak na turbanu safavidskog šaha; pogledajte, evo, na ovoj stranici, stomak lava, a tu kaftan ovog lijepog dječaka. Tu prekrasnu crvenu boju, koju Alah svojim robovima nikad izravno nije pokazao, osim kad bi potekla krv, i koju skriva u rijetkim bu-bama i među kamenjem, kako bismo se potrudili i pronašli je, takvu crvenu golim okom na ovom svijetu možemo vidjeti samo na ljudskom materijalu i na slikama velikih majstora", govorio sam i dodavao: „Hvala onome koji nam je sve ovo pokazao!"
Mnogo kasnije, ne mogavši da se suzdržim, rekao sam: „Pogledajte ovo!" i pokazao im veličanstven crtež, dostojan zbirke gazela o ljubavi, prijateljstvu, proljeću i sreći. Dok smo gledali raznobojna stabla, čemprese u vrtu nalik rajskom i sreću ljubavnika koji sjede u njemu, piju vino i recituju poeziju, kao da smo u hladnoj sobi Carske riznice što je vonjala na buđ i prašinu na trenutak osjetili nježan miris cvijeća i kože sretnih ljubavnika. „Pogledajte grubost s kojom je čemprese u pozadini nacrtao ilu-minator koji je tako iskreno uhvatio ruke i lijepe obnažene noge ljubavnika, eleganciju u njihovom držanju i uživanje ptica koje kruže oko njih", rekao sam. „To je crtež Luftija iz Buhare, koji zbog svoje naprasitosti nijednu sliku nije dovršio, koji se posvađao sa svim šahovima i kanovima, smatrajući da nemaju pojma o umjetnosti, i koji se nigdje nije mogao skrasiti. I tako se taj veliki majstor, kojem nijedan vladar nije bio dovoljno dobar da bi radio za njega, svađajući se i lutajući od grada do grada, od jednog do drugog vladara, naposljetku vezao za umjetničku radionicu jednog beznačajnog princa koji je vladao golim planinama, te je kod njega proveo preostalih dvadeset pet godina života govoreći da je kanova zemlja možda mala, ali da se zato kan razumije u umjetnost. I danas zbijaju šale na račun toga, pitajući se je li iluminator uopšte znao da je taj neugledni kan bio slijep."
Nakon što je prošla ponoć, upitao sam: „Vidite li ovu stranicu?" Ovaj put obojica su dotrčala sa svijećnjacima u rukama. „Ova knjiga stigla je ovamo iz Herata i u proteklih sto pedeset godina, od vremena Timurovog unuka do danas, promijenila je deset vlasnika." Pomoću moje lupe, zajedno smo pročitali potpise koji su ispunjavali svaki kutak stranice s bilješkom, posvete, hro-nograme i međusobno isprepletena imena padišaha koji su se u stvarnom životu borili na život i smrt. Pisalo je: „Ova knjiga je osamsto četrdeset devete godine, u Heratu, s božjom pomoći, završena rukom kaligrafa sultana Velija, sina Muzafera Heratskog, za Ismet el Dunja, ženu Muhameda Džukija, pobjedonosnog brata sultana Bajsungura, vladara svijeta." Knjiga je kasnije pala u ruke sultana Halila, iz dinastije Akonjulu, a potom u ruke njegovog sina Jakub-bega, da bi nakon njega dospjela do uzbečkih sultana na sjeveru. Svaki od tih sultana neko vrijeme radosno se zabavljao knjigom, trgao po dvije-tri stranice i umjesto njih ubacivao dva-tri nova crteža neke svoje ljepotice, povodeći se za prvom vlasnicom knjige, te u bilješke ponosno upisivao i njeno ime. Iz ruku uzbečkih sultana prešla je u ruke Sam Mirze, mla-đeg brata šaha Ismaila, osvajača Herata. Potom ju je on s posvetom poklonio svom starijem bratu. A kad je šah Ismail, koji je knjigu odnio u Tabriz, gdje je dao da se ona pripremi kao poklon i da se na njoj ispiše nova posveta, poražen u bici na Caldironu od sultana Selim-kana Okrutnog - počivao u dženetu! - i kad je opljačkana njegova palata Hešt Bihišt u Tabrizu, knjiga je, kako smo pročitali, zajedno sa sultanovom pobjedonosnom vojskom, prešla pustinje, planine i rijeke i stigla u Istanbul u ovu riznicu.
U kojoj li su mjeri Crni i kepec dijelili sa mnom, jednim ostarjelim iluminatorom, napetost i uzbuđenje koje sam osjećao? Kad god bih prelistavao nove sveske i stranice, duboko u sebi osjetio bih onu tugu hiljada i hiljada iluminatora koji su u stotinama velikih i malih gradova svoje umijeće stavili u službu šahova, kanova i prinčeva, od kojih je svaki bio različite naravi i svirep na svoj način, i tu oslijepjeli. A dok sam, postiđen, prelistavao stranice jedne primitivne knjige koja je prikazivala metode i sprave za mučenje, osjetio sam bol od batina koje smo dobijali u godinama šegrtovanja, bol šamaranja lenjirima, sve dok nam se obrazi ne bi zacrvenjeli, bol od tupog udarca mramornog pečata po našim obrijanim glavama. Ne znam šta je ta bijedna knjiga tražila u riznici Osmanlija, no bila je jedna od onih kakve od minijaturista bez trunke časti, sposobnih da se u zamjenu za tri-če-tiri dukata prihvate škrabanja takvih slika, naručuju kaurski pu-topisci da bi ih, umjesto da mučenje vide kao neminovan postupak što se pod kadijinim nadzorom primjenjuje, koristili da svojim istovjercima dokažu koliko smo mi okrutni.
Ipak, osjetio sam stid zbog naslućenog besramnog užitka, koji je obuzimao iluminatora dok je radio sve te slike što prikazuju batinanje po tabanima, šibanje, razapinjanje na krst, vješanje, vješanje naglavačke, kačenje na kuku, nabijanje na kolac, ispaljivanje iz topa, rezanje grkljana, bacanje gladnim psima, trpanje u vreću, gnječenje stegom, uranjanje u ledenu vodu, zabadanje čavala, čupanje kose, lomljenje prstiju, deranje kože, odsijecanje nosa i vađenje očiju. Samo smo mi, istinski iluminatori, koji smo svih godina svoga šegrtovanja nemilosrdno batinjani po tabanima i nasumično udarani da bi se nervozni majstor smirio nakon pogrešno povučene crte, mi koji smo satima mlaćeni mot-kama i linijarima da bi šejtan u nama umro preobrazivši se u slikarskog demona, samo smo mi mogli tako temeljito uživati u izradi crteža batinanja i tortura i te sprave bojiti veselim bojama kao da bojimo zmaja od papira.
Oni koji naš svijet posmatraju s distance i bez velikog razumijevanja, sa željom da mu se približe i shvate ga, ali bez strpljenja da tu želju i ostvare, možda će uspjeti da naslute stid i sreću, dobok bol i zadovoljstvo koje sam osjetio razgledajući crteže u hladnoj prostoriji Carske riznice, no sve to ipak neće u potpunosti shvatiti. Dok su moji starački, od hladnoće obamrli prsti listali stranice, moja stara dobra lupa sa sedefnom drškom i moje lijevo oko prelazili su preko slika poput rode, koja je, seleći se, prošla sito i rešeto pa se dok prelijeće cijeli svijet ne čudi krajoliku ispod sebe, ali mu se divi. Sa stranica što su godinama ležale daleko od naših očiju i o kojima sam slušao samo bajke saznao sam od koga je koji iluminator šta naučio, u kojoj se umjetničkoj radionici i u vrijeme kojeg šaha najprije uobličilo ono što danas nazivaju stilom ili, na primjer, to da su i u Gazvinu crtali one uskovitlane oblake u kineskom stilu, za koje sam znao da su se pod kineskim uticajem iz Herata raširili po cijeloj Persiji. Kad god bih otkrio nešto novo i nehotice bih uzviknuo, ali bol koji sam osjetio još dublje u sebi, tuga i stid koje bih teško podijelio s vama, muke i poniženja koja su, umjetnosti radi, trpjeli stasiti i lijepi iluminatori s očima gazele (mnoge od njih zlostavljali su u vrijeme šegrtovanja njihovi majstori) te uzbuđenje i nada koje su nosili u sebi - sve je to bilo povezano s nježnom bliskošću šegrta i njihovih majstora, sa zajedničkom ljubavi prema slikarstvu, sa zaboravom i sljepoćom koja ih je čekala nakon mnogih godina rada.
S takvom tugom i stidom stupio sam u taj svijet finih i nježnih osjećanja; okružena tišinom, moja je duša već zaboravljala da ih je moguće oslikati budući da sam za našeg padišaha godinama izrađivao samo crteže s prikazima rata i proslava. U jednom albumu vidio sam nekog vitkog, mladog Persijanca rumenih usana kako u krilu drži knjigu, baš kao ja u tom času, i sjetio se onoga što svi vladari, zaluđeni zlatom i moći, zaboravljaju: da sve što je lijepo dolazi od Alaha. Na stranici drugog albuma vidio sam dva mlada zaljubljena čovjeka nevjerovatne ljepote, nacrtao ih je neki mlad majstor iz Isfahana, i suznih očiju prisjetio se ljubavi koju su prema slikarstvu gajili moji lijepi šegrti. Jedna vitka lijepa djevojka, bademastih očiju, s usnama boje trešnje, zadovoljno je, kao da posmatra tri lijepa cvijeta, gledala tri mala ali duboka ljubavna ožiljka koje joj je upućivao mladić malih stopala,
prozračnog tena, krhke građe, kakva je bila i ona sama. Mladić je brižno razgolitio svoju slabašnu ruku, čija je koža u čovjeku budila želju da ljubi i da umre, te ju je spaljivao na vatri da bi dokazao snagu svoje ljubavi i privrženost djevojci.
Odjednom mi srce poče snažno kucati. Dok sam razgledao polupristojne crteže iz Tabriza, na kojima su crnim tušem bili nacrtani lijepi mladići mramorne puti i nježne djevojke malih grudi, na čelu mi izbiše graške znoja, kao i prije šezdeset godina, kad sam kao šegrt gledao te iste crteže. Sjetio sam se misaone dubine i slikarske strasti koju sam nekoliko godina kasnije, nakon što sam postao majstor, osjetio gledajući lijepog mladića anđeoskog lica, bademastih očiju i ružičastog tena, koji je u radionicu bio doveden kao kandidat za šegrta. Na trenutak sam osjetio da je crtanje povezano s tom željom koju sam osjetio, a ne sa stidom i tugom i da talenat majstora iluminacije tu želju najprije pretvara u ljubav prema Svevišnjem, a ljubav prema Svevišnjem u ljubav prema svijetu oko sebe; i to osjećanje bilo je toliko snažno da sam sve godine koje sam proveo zgrbljen nad daskom za crtanje, sve batine koje sam dobio da bih naučio svoj zanat, svu svoju odlučnost da slikajući oslijepim, sav slikarski bol koji su mi nanosili i koji sam ja drugima nanosio - sve sam to doživio kao pobjedu jednog sretnog zadovoljstva. Gledao sam nijemo, dugo i s istim zadovoljstvom taj čudesni crtež, kao da gledam nešto zabranjeno. Prošlo je mnogo vremena, a ja sam ga i dalje gledao. Iz oka mi se otela suza, skliznula niz obraz i izgubila se negdje u bradi.
Kad sam vidio da mi se u odaji Carske riznice približava jedan od svijećnjaka što su tromo kružili uokolo, podigao sam album i ovlaš otvorio jedan od svezaka koje je kepec prije izvjesnog vremena ostavio pokraj mene. Bio je to poseban album, pripremljen za šahove: vidio sam jelena i srnu kako zaljubljeno stoje na rubu nekog zelenila dok im šakali zlobno zavide. Okrenuo sam stranicu i ugledao dorate i alate kakve bi samo drevni majstori iz Herata mogli nacrtati - kako su samo lijepi! Okrenuo sam drugi list i ugledao crtež nekog službenika kako samouvjereno sjedi. Bio je to neki crtež star sedamdeset godina; po licu tog čovjeka nisam mogao razaznati o kome je riječ - izgledao je kao i svako drugi. Htio sam reći ovo: atmosfera crteža i način na koji je čovjekova brada bila obojena različitim bojama naveli su me na pomisao od koje mi je srce brže zakucalo - prepoznao sam čudesnu ruku na tom crtežu. Srce ju je naslutilo prije mene. Jedino je on mogao izraditi tako čudesno djelo. Pripadalo je velikom majstoru Behzadu. Činilo mi se da je bljesak nekakve svjetlosti s crteža umio moje lice.
I ranije sam nekoliko puta vidio crteže velikog majstora Beh-zada, ali, možda zato što ih prije mnogo godina nisam gledao sam, a možda i zbog toga što nismo mogli biti sigurni pripadaju li Behzadu, moje oči nikad dosad nisu bile tako zasljepljene ljepotom.
Teška, mirisom budi ispunjena tama rizničke odaje kao da se bila razdanila. U glavi mi se ta lijepo iscrtana ruka sjedinila s onom nježnom, veličanstvenom, ljubavnim ožiljcima žigosanom rukom koju sam maloprije vidio. Zahvalio sam Alahu što mi je otkrio sve te krasote prije nego što sam oslijepio. Kako sam znao da ću uskoro oslijepjeti? Ne znam! Na trenutak sam osjetio da bih tu slutnju mogao podijeliti s Crnim, koji je, privivši se uza me sa svijećnjakom u ruci, gledao istu stranicu kao ja, ali mi je iz usta izletjelo nešto sasvim drugo:
„Pogledaj ljepotu te ruke", rekao sam. „Behzadova je." Ruka mi je spontano dohvatila njegovu, kao da hvata ruku nekog od lijepih, mladih šegrta baršunaste kože koje sam, sve do jednoga, u mladosti toliko volio. Ruka mu je bila glatka i čvrsta, toplija od moje; njeno zapešće na mjestu gdje se osjećao puls bilo je nježno i široko, onakvo kakvo mi se i sviđa.
Uzimajući u mladosti ruku kakvog šegrta dječačkog uzrasta, s ljubavlju bih uperio pogled u njegove uplašene, male oči prije nego što bih mu rekao kako da drži kist. Tako sam pogledao i Crnog. U njegovim zjenicama vidio sam plamen svijeće u svijećnjaku koji je držao u ruci.
„Svi smo mi iluminatori braća", rekao sam. „Ali sad je svemu došao kraj."
Te riječi, „sad je svemu došao kraj", izgovorio sam onako kako bi ih izgovorio svaki veliki majstor koji je godine i godine života poklonio kakvom vladaru ili princu i koji je,
oponašajući stare majstore u gospodarevoj umjetničkoj radionici, stvorio čudesna djela, pa čak se pobrinuo i za to da radionica stekne prepoznatljiv stil, ali je nakon svega poželio oslijepjeti, jer je njegov kan, njegov pokrovitelj, izgubio sve bitke i jer će za neprijateljskom pljačkaškom vojskom što prodire u grad stići i novi gospodari, koji će rasturiti njegovu radionicu, razvezati njegove knjige, pobrkati njihove stranice i s omalovažavanjem pokvariti one sitnice u iluminaciji u koje je vjerovao, koje je izumio i volio kao svoju djecu. Ali to sam Crnom morao objasniti na drugačiji način:
„Ovo je slika velikog pjesnika Abdulaha Hatifija", rekao sam. „On je bio tako velik pjesnik da nije ni mrdnuo prstom kad je u Herat ušao šah Ismail, kojem su se svi dodvoravali. A šah Ismail otišao mu je na noge, čak u njegovu kuću izvan grada. A da je u pitanju Hatifijeva slika mi ne shvatamo po Hatifijevom licu koje je majstor Behzad nacrtao, nego po zapisu ispod slike, zar ne?"
Crni me je pogledao, rekavši „da" svojim lijepim očima. „Kad pogledamo pjesnikovo lice na slici, vidimo da je ono nalik svim drugim licima, da je poput bilo kojeg drugog lica. Kad bi se sad pokojni Abdulah Hatifi našao ovdje, nikad ga ne bismo prepoznali po licu s ove slike. No mogli bismo po cijeloj slici: u samoj atmosferi, u Hatifijevom držanju, u bojama i pozlati, u toj predivnoj ruci koju je majstor Behzad nacrtao - u svemu tome postoji nešto što nas odmah navodi na pomisao da je to neki pjesnik. Jer, na našem crtežu značenje je važnije od forme. A sad, kad počnu oponašati franačke i italijanske majstore, kao u knjizi koju je naš padišah naručio od tvog pokojnog tetka, nestaće sav taj svijet značenja i započeće svijet forme, tako da će franačkim stilom..."
Crni mi je odbrusio: „Moj pokojni tetak je ubijen."
Pomilovao sam njegovu ruku koja mi je počivala na dlanu kao da s poštovanjem milujem malu ruku mladog šegrta koji će u budućnosti crtati čuda.
Neko vrijeme nijemo smo i s poštovanjem gledali Behzado-vo čudo. Potom je Crni izvukao svoju ruku iz moje.
„Preletjeli smo preko prethodnih stranica ne pogledavši njuške dorata na njima", rekao je Crni.
„Nema tu ničega", rekao sam i okrenuo prethodnu stranicu da bih ga uvjerio u to: na nozdrvama konja nije bilo ničega neobičnog.
„Kad ćemo naći konje neobičnih nozdrva?" upitao je Crni poput djeteta.
Ali kad smo, u gluho doba noći, kepec i ja pronašli legendarnu Šahnamu šaha Tahmaspa u jednom željeznom sanduku, ispod svilenih materijala i zelenih satenskih tkanina, i izvadili je, Crni je, spustivši svoju lijepo oblikovanu glavu na jastuk ukrašen biserima, spavao sklupčan na jednom crvenom ušačkom tepihu. Meni je pak, čim sam, poslije mnogo godina, ponovo ugledao legendarnu knjigu, sve bilo jasno: za mene je dan tek počinjao.
Knjiga je bila toliko velika i teška da smo je Džezmi-aga i ja jedva podigli i prenijeli. Kad sam dotakao njene kožne korice, koje sam prije dvadeset pet godina pogledao izdaleka, shvatio sam da su iznutra obložene drvetom. Kad je, prije četvrt vijeka, umro sultan Sulejman Veličanstveni, šah Tahmasp toliko se obradovao što se napokon riješio padišaha koji mu je triput otimao Isfahan da je svom nasljedniku, sultanu Selimu poslao mnoštvo darova, te jedan veličanstven primjerak Kurana i najljepšu knjigu iz svoje riznice. Knjiga je, u pratnji jednog persijskog izaslanstva od tri stotine ljudi, najprije otpremljena u Jedrene, gdje je u to vrijeme mladi padišah provodio zime u lovu, a kad je zajedno s ostalim poklonima na leđima deva i mazgi stigla u Istanbul, glavni iluminator Kara Memi i nas trojica mladih majstora otišli smo da je pogledamo prije nego što je pohrane u Carsku riznicu. Tog dana, kad smo u palatu otišli trčeći, baš kao Istanbulci koji hitaju da vide slona dopremljenog iz Indije ili žirafu pristiglu iz Afrike, čuo sam od majstora Kara Memija da je veliki majstor Behzad u starosti prešao iz Herata u Tabriz, ali, pošto je bio slijep, tu knjigu nije ni dotakao.
Za nas osmanlijske iluminatore, koji smo se u to vrijeme divili svakoj osrednjoj knjizi sa sedam-osam ilustracija, pogledati tu knjigu s dvjesta pedeset ogromnih slika bilo je isto kao i šetati se po nekom veličanstvenom šaraju u vrijeme kad svi njegovi stanovnici spavaju.
Nevjerovatno bogate stranice knjige razgledali smo bez riječi, s nekom nijemom pokornošću, kao da posmatra-mo rajske vrtove što su nam se nekim čudom nakratko ukazali.
Posljednjih dvadeset pet godina razgovarali smo o knjizi zaključanoj u riznici. Dvadeset pet godina kasnije, tiho sam otvorio debele korice legendarne Šahname, kao da otvaram gorostasna vrata neke palate, ali dok sam listao stranice, osjećajući pod prstima prijatno šuštanje, osjećanje tuge nadvladalo je moje oduševljenje:
Na crteže se nisam mogao usredsrediti zbog onih priča da su svi istanbulski majstori iluminacije ponešto ukrali s tih stranica i to dalje primjenjivali.
Nisam se u potpunosti mogao predati čudima koja su se na pet-šest slika samo jednom pojavila, jer sam se nadao da ću u nekom kutku prepoznati ruku koju je Behzad nacrtao. (S kakvom je samo odlučnošću i elegancijom Tahmuras svojim topuzom mlatio po glavama đavole i demone koji će ga kasnije, u vrijeme mira, podučiti alfabetu, grčkom i raznim drugim jezicima!)
3. Konjske nozdrve i prisustvo Crnog i kepeca nisu mi dopustili da se do kraja predam onome što vidim.
Koliko god da je za mene bila velika sreća što sam, zahvaljujući prilici koju mi je Svevišnji velikodušno pružio, do mile volje mogao gledati tu legendarnu knjigu prije nego što mi se pred oči spusti baršunasta zavjesa tame što se, kao dar božji, primiče svim velikim iluminatorima - toliko mi se velikom činila tuga zbog činjenice da sam je, više nego srcem, gledao razumom. I prije nego što se jutarnja svjetlost probila do rizničke prostorije koja je sve više ličila na hladan grob, ja sam pregledao svih dvjesta pedeset devet (a ne dvjesta pedeset) crteža te jedinstvene knjige. Osvrćem se na to s razumom te, ponovo razvrstavajući poput arapskih naučnika sklonih racionalizmu, želim reći sljedeće:
Nisam naišao na konja koji bi po nozdrvama ličio na konja podlog ubice, mada sam pregledao konje različitih boja koje je Rustem sretao u Turanu tragajući za konjokradicama; čudesne konje šaha Feriduna kako, uprkos zabrani arapskog sultana, preplivavaju rijeku Tigris; tužne sivce koji izdaleka posmatraju kako Tur izdajnički odsijeca glavu svom bratu Ireču jer je njihov otac, poklonivši jednom sinu daleku zemlju Rum a drugom još dalju Kinu, najmlađem Ireču prepustio Iran, najljepšu od svih zemalja; konje Aleksandrove junačke vojske odjevene u oklope s metalnim štitovima, nesalomljivim sabljama i sjajnim šljemovima, kojoj su podrška bili Hazari, Egipćani, Berberi i Tazijci; legendarnog konja koji neočekivano i po pravdi božjoj na obali ljekovitog zelenog jezera ubija šaha Jazgrida, kojem je neprestano curila krv iz nosa jer se pobunio protiv sudbine koju mu je zacrtao Alah; uz to, još i stotine legendarnih i stvarnih konja koje su nacrtala šestorica ili sedmorica iluminatora. Ali ja sam pred sobom imao više od dana vremena da pregledam i druge knjige u Carskoj riznici.
Postoji jedna tvrdnja o kojoj se proteklih dvadeset pet godina neprestano šuška medu iluminatorima: kako jedan iluminator, s posebnim padišahovim dopuštenjem, ulazi u ovu nedostižnu rizničku odaju, uzima ovu čudesnu knjigu, otvara je i pod svjetlošću svijeća kopira u svoje bilježnice konje, drveće, oblake, cvijeće, ptice, vrtove te ratove i ljubavne prizore, pa ih potom koristi u svojim crtežima... Kad god bi neki iluminator nacrtao nešto čudesno i izvanredno, drugi bi iz ljubomore potezali tu priču ne bi li pomalo i omalovažili njegov rad, kao nešto persijsko, nešto iz Tabriza. A u to vrijeme Tabriz nije bio teritorija našeg pa-dišaha. U tu klevetu, zbog koje sam, kad bi o meni bila izrečena, osjećao opravdan gnjev i skriven ponos, i ja sam znao povjerovati kad bi bila izricana o drugima. Sad sam s tugom uvidio da smo se nas četvorica minijaturista, koji smo jednpm, prije četvrt vijeka, zavirili u tu knjigu i tog je dana urezali u sjećanje, tokom svih dvadeset pet godina prisjećali se nje i preslikavali je u sultanske knjige, stalno je mijenjajući u glavama. Nije me ožalostila okrutnost
nepovjerljivih sultana koji tu, ili neke druge knjige, nisu iznosili iz riznice i davali nama na uvid, nego spoznaja koliko je zakinut naš slikarski svijet. Persijski iluminatori, veliki majstori iz Herata i novi iz Tabriza stvarali su savršenije slike i virtuoznija djela od nas, osmanlijskih iluminatora.
Na trenutak sam pomislio kako bi bilo dobro da za dva dana svi moji iluminatori i ja budemo stavljeni na muke, i na slici koja je preda mnom stajala otvorena vrhom svog peroreza svirepo sam iskopao oči prvom licu koje mi je došlo pod ruku. Bila je to priča o persijskom mudracu koji je, gledajući figure i tablu s kvadratima što ih je donio indijski izaslanik, naučio da igra šah i odmah pobijedio indijskog majstora! Persijska laž! Jednom po jednom, iskopao sam oči šahistima, i vladaru koji ih je posma-trao, i svim njegovim ljudima. Prelistavši stranice unazad, iskopao sam oči sukobljenim šahovima, vojnicima njihovih pompe-znih vojski i oči odsječenim glavama na zemlji. Kad sam to učinio na tri stranice, stavio sam perorez za pojas. Ruke su mi drhtale, ali se nisam osjećao naročito loše. Jesam li sad shvatao šta osjećaju ti silni luđaci kad naprave tu istu, tu čudnu stvar, na koju sam često nailazio u svom pedesetogodišnjem slikarskom pozivu? Priželjkivao sam da iz iskopanih očiju poteče krv po stranicama knjige.
3. A to me dovodi do bola i utjehe na kraju života. Tu prelijepu knjigu, na kojoj su, po zapovijesti šaha Tahmaspa, punih deset godina radili najveći majstori persijske iluminacije, nije ni dotakao kist velikog majstora Behzada, nigdje više nisam sreo one prelijepe ruke koje je on crtao. To je bila potvrda da je Beh-zad bio slijep kad je, u posljednjim godinama svog života, stigao u Tabriz iz Herata, gdje je bio pao u nemilost. Tako sam još jednom s radošću shvatio da je veliki majstor, kad je, nakon mnogih godina neprestanog rada, dostigao savršenstvo starog majstora, samog sebe oslijepio da ne bi zbog prohtjeva neke umjetničke radionice ili nekog drugog morao kvariti svoje djelo.
Crni i kepec otvorili su jedan debeo svezak i stavili ga preda me.
„Ne, nije taj", rekao sam ne inateći se. „To je neka mongolska knjiga o carevima: željezni konji Aleksandrove željezne konjice, napunjeni naftom i potom zapaljeni, gore kao zapaljeni i jurišaju na neprijatelja bljujući vatru iz nozdrva."
Razgledali smo tu željeznu vojsku u plamenu, koja je vodila porijeklo s kineskih slika.
„Džezmi-aga", rekao sam, „poklone persijskih izaslanika koji su prije dvedeset pet godina donijeli ovu knjigu šaha Tahmaspa oslikali smo kasnije u Selimnami, hronici o sultanu Selimu..."
Odmah je pronašao taj svezak Selimname i stavio ga preda me. Naspram blistavo obojene stranice koja je prikazivala izaslanike kako pokojnom sultanu s ostalim poklonima predaju i Šah-namu, među pojedinačno pobrojanim poklonima, moje oči spontano su pronašle nešto što sam davno pročitao i zaboravio, jer u to nisam mogao povjerovati:
Zlatna igla perjanice, s drškom od sedefa i tirkiza, koju je majstor Behzad, najveći medu starim majstorima Herata, koristio za samoosljepljivanje.
Upitao sam kepeca gdje je pronašao taj svezak Selimname. U prašnjavoj tami odaje hodali smo krivudajući ispod stepenica i oko sanduka, škrinja i gomile tkanina i tepiha. U jednoj drugoj prostoriji, utonuloj u onu čudnu boju crvenog štofa i baršuna, pored željezne škrinje u kojoj smo pronašli svezak Šahname, među drugim knjigama, prekrivačima izvezenim srebrnim i zlatnim nitima, među neobrađenim cejlonskim kamenjem i bodežima s rubinima, ugledao sam i neke druge poklone šaha Tahmaspa, svilene tepihe iz Isfahana i šah od slonovače, kao i jednu pernicu. Kineski zmejevi, grane i sedefne rozete kojima je bila ukrašena otkrivali su da potiče iz Timurovog doba. Odmah sam je otvorio i, u nagorjelom papiru i ružinom mirisu, ugledao zlatnu iglu per-janice s drškom od sedefa i tirkiza. Uzeo sam iglu i neprimjetno se vratio na svoje mjesto. Kad sam ostao sam, na otvorenu stranicu Šahname spustio sam iglu kojom se majstor Behzad oslijepio i dugo je posmatrao. Podilazila
me je jeza, ali ne zato što sam vidio iglu kojom je sebe oslijepio, nego zato što uopšte vidim bilo šta što je držao u svojoj čudotvornoj ruci.
Zašto li je šah Tahmasp sultanu Selimu s poklonjenom knjigom poslao i ovu strašnu iglu? Je li zato što se, iako je u djetinjstvu kod Behzada imao časove crtanja, a u mladosti iluminatore pazio kao malo vode na dlanu, u starosti udaljio pjesnike i slikare iz svog okruženja i predao se molitvi? Je li zbog toga drugome ustupio tu knjigu na kojoj su najveći majstori radili deset godina? Je li tu iglu poslao s knjigom kako bi se svako uvjerio u to da je dobrovoljno sljepilo označilo kraj velikog majstora iluminacije? Ili pak, kako se nekad pričalo, s ciljem da se njome uputi ova poruka: ko jednom pogleda stranice ove čudesne knjige, taj na ovom svijetu više ništa neće poželjeti da vidi. Ali ta knjiga više nije bila čudo za šaha koji se, poput mnogih drugih šahova, u strahu od grijeha pokajao zbog svoje mladalačke ljubavi prema slikarstvu.
Sjetio sam se priča koje pripovijedaju nesretni iluminatori koji se razočaraju kad ostare. Neposredno prije nego što će vojske šaha Džahana, karakojunskog vladara, ući u Širaz, tamošnji glavni minijaturista Ibn Husam naredio je svom učeniku da mu sprži oči usijanim željezom „jer on ne može crtati drugačije". Govorilo se da je među iluminatorima koje je vojska sultana Selima Okrutnog, porazivši šaha Ismaila, ušavši u Tabriz i opljačkavši njegovu palatu Hešt Bihišt, dovela u Istanbul bio i jedan stari persijski majstor koji je, vjerujući da „ne može crtati u osmanlijskom stilu" samog sebe lijekovima oslijepio, te nije, kao što se kasnije isticalo, izgubio vid zbog bolesti na putu. U trenucima ljutnje opisivao sam svojim iluminatorima kako je Behzad samog sebe oslijepio, da bi im to služilo kao primjer.
Zar ne postoji drugi put? Zar ne bi majstor iluminacije mogao spasiti cijelu radionicu i stil starih majstora, makar donekle, ako bi prihvatio ponešto od novih metoda?
Na vrlo oštrom vrhu igle koja se pri kraju elegantno sužavala vidjela se neka mrlja, ali moje umorne oči nisu mogle razabrati je li to bio trag krvi ili nečeg drugog. Približio sam lupu i dugo posmatrao iglu, kao da iznova i s istom tugom posmatram neku tužnu ljubavnu scenu. Pokušavao sam zamisliti kako je Behzad izveo takvo nešto. Govorili su mi da čovjek ne oslijepi odmah nakon toga, nego da se baršunasta tama spušta polako, katkad danima i mjesecima, kao kod staraca kojima spontano gasne vid.
Već sam ga ranije vidio u bočnoj odaji; ustao sam i pogledao - i zaista je bilo tamo: ogledalce od slonovače sa spiralno uvijenom drškom i debelim okvirima od ebanovine. Sjeo sam na svoje mjesto i u ogledalu posmatrao oči: kako je lijepo titrao plamen zlatnog svijećnjaka u zjenicama koje su šezdeset godina crtale i posmatrale crtanje!
Kako li je to uradio majstor Behzad, zapitao sam se još jednom.
Moja ruka spontano je pronašla iglu uvježbanim pokretom žene koja se šminka ne skidajući pogled s ogledala. Bez oklijevanja, odvažno, smireno i snažno zabio sam iglu u svoju desnu zjenicu, kao da s vrha probijam nojevo jaje koje treba oslikati. Želudac mi se prevrtao, ali ne zato što sam nešto osjećao, nego zbog prizora koji sam vidio. Zabio sam iglu u oko za četvrt prsta, a zatim je izvukao.
U distihu ugraviranom na okviru ogledala pjesnik je onome koji se ogledao želio beskrajnu ljepotu i beskrajnu svjetlost, a ogledalu beskrajno dug život.
Smiješeći se, isto sam uradio i svom drugom oku. Dugo sam ostao potpuno nepomičan. Posmatrao sam svijet. Sve.
Boje svijeta nisu, kao što sam vjerovao, potamnjele, ali kao da su se lagano prelijevale jedna u drugu. No ja sam i dalje ponešto vidio.
Nešto kasnije, blijeda sunčeva svjetlost spustila se na zagasi-tocrvena sukna Carske riznice. Glavni rizničar i njegovi ljudi ponovo su, uz isti ritual, polomili pečat, otključali bravu i otvorili vrata. Džezmi-aga promijenio je noćne posude, svjetiljke i man-gal, uzeo svjež hljeb i suhe dudinje te rekao da ćemo medu padi-šahovim knjigama nastaviti potragu za konjima neobičnih no-zdrva. Dok razgleda najljepše crteže na svijetu, šta čovjeku može biti ljepše od njegovog nastojanja da se sjeti svijeta onakvog kakvog ga je vidio Svevišnji.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zovem se crvena

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:51 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



52.
ZOVEM SE CRNI

Ujutro, kad su glavni rizničar i age ceremonijalno otvorili vrata, oči su mi se već privikle na baršunasto crvenilo rizničke odaje, pa mi se svjetlost zimskog jutra, koja je iz unutrašnjeg dvorišta prodirala kroz vrata, učinila kao nešto strašno, napravljeno da prevari posmatrača. Nisam se ni pomakao, baš kao ni majstor Osman kao da bi, ako bih se pokrenuo, ona pljesniva, prašnjava i gotovo opipljiva atmosfera rizničke odaje izletjela kroz vrata zajedno s dokazima za kojima smo tragali.
S neobičnim oduševljenjem, kao da gleda neku dotad neviđenu ljepotu, majstor Osman gledao je svjetlost koja je između glava rizničkih aga, poredanih u dva reda s obje strane otvorenih vrata, prodirala unutra.
Dok je sinoć listao stranice Šahname šaha Tahmaspa, pažljivo sam ga posmatrao iz daljine i vidio da mu se na licu povremeno javlja isti izraz oduševljenja. Njegova sjenka na zidu katkad bi blago zadrhtala, glava bi mu se pažljivo primakla lupi, a usne bi mu se blago zaokružile, kao da se pripremaju da otkriju kakvu lijepu tajnu, a zatim bi, dok on zadivljeno posmatra kakav crtež, same od sebe zaigrale.
Kad su se vrata zatvorila, ja sam, gonjen nemirom koji je neprestano rastao, šetao gore-dolje kroz sobe, usplahirano razmišljajući o tome kako iz knjiga u riznici nećemo moći da prikupimo dovoljno informacija jer će nam nedostajati vremena. Osjećao sam da majstor Osman tom poslu ne posvećuje dovoljno pažnje, te sam mu izrazio svoju bojazan. Uhvatio sam ga za ruku s puno ljubavi, poput pravog majstora, koji je navikao na to da svoje šegrte mazi.
„Ljudi poput nas moraju se truditi da posmatraju svijet onako kako ga vidi Alah, moraju se uzdati u božju pravdu", rekao je. ,,U dubini duše osjećam da se ta dva ovdje, među ovim slikama i predmetima, jedan drugom primiču. I što smo bliži Alahovom pogledu na svijet, to nam je bliža i njegova pravda. Gle, igla kojom je majstor Behzad samog sebe oslijepio..." Dok je pričao okrutnu priču o igli, pažljivo sam pogledao oštar vrh te jezive stvari pod lupom koju mi je približio da bolje vidim i na njemu ugledao rozikastu, vlažnu mrljicu.
„Stari majstori su", rekao je majstor Osman, „od primjene vještina, boja i stilova kojima su cijeli život posvećivali - pravili veliko pitanje savjesti. Smatrali su nečasnim da se, kako to mladi danas čine, svijet vidi onako kako ti to jednog dana zapovijedi šah na Istoku, a drugog dana vladar na Zapadu."
Njegove oči nisu gledale u moje, niti u stranicu koja je bila pred njim. Činilo se da gledaju u neku nedostižnu, daleku bjelinu negdje u pozadini. Dok su se na otvorenoj stranici Šahname, koja je ležala ispred njega, svom žestinom sudarale iranska i tu-ranska vojska, a konji borili prsa u prsa, koplja konjanika probijala su oklope i komadala tijela, na zemlji su ležala raspolućena krvava trupla odsječenih glava i ruku, a hrabri, razjareni ratnici isukanim sabljama ubijali su jedni druge s radošću i u bojama koje priliče kakvom veselju.
„Kad bi stari veliki majstori bili primoravani da prihvate metode pobjednika i oponašaju njihove iluminatore, radi spasa svoje časti, odvažno bi iglom obavili čin zbog kojeg su naposljetku osljepljivali, a potom bi, prije nego što im se na oči, kao kakva nagrada, spusti čista božja tama, satima, ponekad i danima, netremice posmatrali neku čudesnu stranicu koju bi stavili pred sebe. A kako su je satima posmatrali, ni na trenutak ne dižući glavu, svijet i smisao tih slika, katkad umrljanih kapima krvi što bi im ponekad kapnule iz očiju, potisnuli bi s prijatnom mekoćom sve nevolje koje su ikad preživjeli jer se vid hrabrih majstora polako mutio, a oči su im gasnule! Kakva sreća! Znaš li koju bih ja sliku želio da gledam prije nego
što uronim u tamu sljepila?"

Svoje oči, činilo se da im se zjenice smanjuju, a bjeonjače postepeno šire, uperio je u daljinu, daleko izvan rizničkih odaja, kao što to čine ljudi kada pokušavaju da se prisjete neke uspomena iz djetinjstva.
„Prizor oslikan na način starih majstora iz Herata: Husrev na konju čeka Širin podno zidina njenog društva, izgarajući od ljubavi za njom!"
Vjerovatno je tu sliku htio opisati u nekom tužnom pjesničkom zanosu da bude pohvala osljepljenju starih majstora. Ali ja sam ga presjekao jednim neobičnim unutarnjim porivom:
„Moj veliki majstore i gospodine", rekao sam, „ono što ja zauvijek želim da gledam jeste nježno lice moje voljene. Prošla su tri dana otkako sam se njome oženio. Dvanaest godina čeznuo sam za njom. Scena u kojoj se Širin zaljubljuje u Husreva vidjevši njegovu sliku - uvijek me na nju podsjeti."
Na licu majstora Osmana pojavilo se mnoštvo izraza koje nije mogao sakriti, možda neka briga, no oni nisu bili upućeni mojoj priči, a ni krvavom ratnom prizoru pred njim. Izgledalo je kao da očekuje neku radosnu vijest koju će lagano prigrliti. Kad sam bio siguran da me ne vidi, brzo sam zgrabio iglu ispred njega i udaljio se odatle.
Na jednom mračnom mjestu u trećoj odaji Carske riznice, onoj uz hamam, postojao je kutak sa stotinama neobičnih i velikih satova koje su brojni franački kraljevi i vladari slali na poklon i koji su stavljani na stranu jer bi se za kratko vrijeme pokvarili. Otišao sam tamo i pažljivo pogledao iglu kojom je, kako je rekao majstor Osman, Behzad sebe oslijepio.
Pri crvenkastoj dnevnoj svjetlosti, koja se odbijala o zlatne okvire prašnjavih i pokvarenih satova, kristalne prozorčiće i drago kamenje na njima, povremeno bi bljesnuo zlatan vrh igle, obložen nekom crvenkastom tekućinom. Je li legendarni majstor Behzad zaista ovim predmetom sebe oslijepio? Je li i majstor Osman sebi napravio istu grozotu? Jedan šareno obojen, odvratni Marokanac veličine prsta, prikačen za mehanizam jednog od ogromnih satova, kao da mi je pogledom rekao „da"! Taj čovjek s osmanskim turbanom na glavi očito je bio šaljiv poklon habsburškog cara i njegovog talentovanog sajdžije i trebalo je, naravno, onda kad je sat radio, da zabavlja našeg padišaha i njegove žene u haremu tako što bi na svaki pun sat određen broj puta klimnuo glavom.
Kroz moje ruke prošle su mnoge osrednje knjige. Kako je i kepec pojasnio, one su isplivavale iz nekadašnjih dobara paša kojima su glave odsijecane, a sva imovina oduzimana. Toliko je paša bilo podavljeno da tim knjigama nije bilo kraja. Kepec je zlurado rekao da paša koji bi, opijen bogatstvom i moći, zaboravio da je samo sluga te, poput nekog sultana ili šaha, naredio da se u njegovo vrijeme neka knjiga napiše i pozlatom iluminira i te kako zaslužuje da mu glava bude odrubljena, a imovina zaplijenjena. Kad bih čak i u tim knjigama, od kojih su neke bile albumi, a neke pak oslikani divani, naišao na scenu u kojoj se Širin zaljubljuje u Husreva gledajući njegovu sliku, zastajao bih i dugo je posmatrao.
Slika u slici, dakle, Husrevova slika koju je Širin ugledala na izletu nikad nije bila razgovijetna, ne zbog toga što iluminatori nisu mogli dovoljno dobro nacrtati nešto tako sićušno kao što je slika u slici. Jer, velika većina iluminatora koji su radili slike bila je sposobna da napravi filigranske radove na noktu, zrnu riže, čak i na vlasi kose. Pa zašto onda nisu crtali lice i oči zgodnog Husreva, u kojeg se Širin zaljubila na prvi pogled, tako jasno da odmah bude prepoznatljiv? Dok sam tokom poslijepodneva na-sumice listao stranice jednog haotičnog albuma koji mi je došao pod ruku, razmišljajući o tome kako ću to pitanje postaviti majstoru Osmanu, pažnju mi privuče konj na jednoj, na tkanini iz-rađenoj slici koja je prikazivala neku svadbenu povorku. Istog trena srce mi je snažno zakucalo.
Preda mnom je bio jedan konj s neobičnom nozdrvom. Na sebi je nosio koketnu nevjestu i gledao u mene. Učinilo mi se da će mi čaroban konj otkriti neku tajnu. Kao u snu, htio sam povi-kati, ali glas nije izašao.
Zgrabio sam knjigu, okolo stvari i sanduka otrčao do majstora Osmana i pred njim otvorio stranicu. Pogledao je sliku.
Vidjevši da mu se lice nije ozarilo, izgubio sam strpljenje. „Nozdrve ovog konja iste su kao nozdrve konja nacrtanog za knjigu mog tetka", rekao sam. Nadnio je lupu nad konja. Oči je toliko primakao slici i lupi da nosom umalo nije dotakao stranicu. Nisam mogao podnijeti tako dugu tišinu. „1 sami vidite da taj konj nije nacrtan na isti način i u istom stilu kao onaj namijenjen tetkovoj knjizi", rekao sam. „Ali nozdrve su mu iste. Iluminator se očito trudio da svijet vidi onako kako ga vide Kinezi." Nakratko sam zašutio. „Neka svadba. Reklo bi se da je crtež kineski, ali ljudi na njemu nisu Kinezi, liče na nas."
Sad se činilo da je majstorova lupa prilijepljena za crtež, a njegov nos za lupu. Da bi bolje vidio, svom snagom uposlio je ne samo oči nego i glavu, vratne mišiće, svoja stara leda i ramena. Nastupila je duga tišina.
„Nozdrve su rasječene", zadihano je rekao mnogo kasnije.
Naslonio sam svoju glavu na njegovu. Dugo smo, obraz uz obraz, gledali nozdrve konja. U jednom trenutku s tugom sam primijetio da su konjske nozdrve rasječene i da se majstor Osman napreže da vidi.
„Vidite ih, zar ne?"
„Jedva", reče. „Ti mi opisi sliku."
„Mislim da je u pitanju neka žalosna svadba", turobno sam rekao. „Jašući na jednom sivcu s rasječenom nozdrvom, mlada putuje sa svojim pratiljama i njoj nepoznatim čuvarima. Lica muškaraca, njihov strog izraz, zastrašujuće crne brade, skupljene obrve, dugi gusti brkovi, krupne kosti, ogrtači od prostog, tankog materijala, laka obuća, šubara od medvjeđeg krzna, njihove sjekire i sablje ukazuju na to da oni pripadaju turk-menskim plemenima Bijelog ovna iz Transoksanije. Sudeći po tome što sa svojim dvorskim damama putuje noću, obasjana svjetiljkama i bakljama, moglo bi se pretpostaviti da je lijepa nevjesta pred kojom je veoma dug put neka tužna kineska prin-ceza."
,,A možda je iluminator, da bi istakao njenu besprijekornu ljepotu, nevjestino lice, kako to Kinezi rade, obojio u bijelo, a oči joj nacrtao ukoso, kao u kineskih žena, pa mi sad mislimo da je ona Kineskinja", rekao je majstor Osman.
„Ko god da je, žao mi je te tužne ljepotice, koja u po noći usred stepe u pratnji smrknutih stranih čuvara putuje u nepoznatu zemlju kao nevjesta muža kojeg nikad nije vidjela", rekao sam.
„Kako ćemo po rasječenoj nozdrvi konja na kojem jaše znati ko je taj naš iluminator?" upitao sam odmah potom.
„Listaj stranice albuma i govori mi šta vidiš", rekao je majstor Osman.
Sad je s nama bio i kepec, kojeg sam maloprije, dok sam trkom nosio knjigu majstoru Osmanu, vidio kako sjedi na noćnoj posudi, tako da smo sva trojica gledali stranice koje sam listao.
Vidjeli smo lijepe Kineskinje nacrtane na isti način kao i naša tužna nevjesta; okupljene u nekom vrtu, svirale su neku neobičnu lautu. Vidjeli smo kineske kuće, tužne karavane koji su krenuli na daleka putovanja, stepsko rastinje i stepske prizore, lijepe kao stare uspomene.
Vidjeli smo stabla koja su se savijala i prepli-tala u kineskom maniru, njihov svom silinom rascvjetali behar i raspjevane, sretne slavuje. Vidjeli smo prinčeve kako sjede u ho-rosanskim šatorima i pričaju o poeziji, vinu i ljubavi; fantastične vrtove i naočite begove s veličanstvenim sokolovima kako love jašući na svojim prekrasnim konjima. A onda, kao da je preko stranice prešao đavo; osjetili smo da je zlo na slikama najčešće označavalo nešto pametno. Je li to iluminator dodao nešto podrugljivo u zahvat hrabrog princa koji svojim divovskim kopljem ubija zmaja? Je li zlurado uživao u siromaštvu ubogih seljaka koji u šej- tanovom prisustvu iščekuju iscjeljenje? Je li se više naslađivao crtajući tužne oči kukavnih pasa, nerazdvojivo spojenih u trenutku parenja, ili dok je đavolski crvenim bojio otvorena
usta žena koje su ih, smijući se, gledale? Kasnije smo vidjeli i slikareve demone lično: ta čudna stvorenja ličila su na džine i divove koje su bezbroj puta crtali stari heratski majstori, kao i ilustratori Šahname, ali ih je slikareva šaljiva vještina učinila zlonamjernijim, nasilnijim i čo-vječnijim. Nasmijali smo se vidjevši te strašne šejtane u ljudskoj veličini, ali s izobličenim tijelima, s kvrgavim rogovima i mačjim repovima. Kad god bih okrenuo stranicu, počeli bi se rvati i međusobno tući goli đavoli gustih obrva, okruglih lica, buljavih očiju, oštrih zuba i noktiju te zagasite kože, zbrčkane kao u staraca;
počeli bi krasti nekakvog ogromnog konja da ga odvedu i žrtvuju svojim bogovima, počeli bi skakati i plesati, sjeći drveće, otimati lijepe sultanije zajedno s njihovim nosiljkama te hvatati zmajeve i pljačkati riznice. Kad sam rekao da je u tom albumu, na kojem su radili raznorazni iluminatori, zastupljen i onaj po imenu Sijah Kalem, koji je crtao demone, te da je on nacrtao i kalenderijske derviše obrijanih glava, odjevene u rite, s okačenim željeznim lancima i štapovima u rukama, majstor Osman je zatražio da mu, jednu po jednu, ponovim sličnosti.
Nakon što me je pažljivo saslušao, rekao je: „Rasijecanje no-zdrva konjima da bi lakše disali i duže trčali stari je mongolski običaj. Kad su trupe Hulagu-kana, koji je na svojim konjima osvojio sve arapske zemlje, Persiju i Kinu, ušle u Bagdad, posje-kle i opljačkale cio grad, a sve knjige bacile u Tigris, Ibn Šakir, čuveni kaligraf, kasnije i iluminator, nije otišao na jug, kako su to činili drugi ne bi li pobjegli iz grada i tako izbjegli pokolj, nego je krenuo prema sjeveru, odakle su, kako je poznato, pristigli mongolski konjanici. U to vrijeme nije bilo crteža u knjigama jer ih Kuran zabranjuje, pa slikari nisu bili ozbiljno shvatani. Majstor Ibn Šakir, utemeljitelj naše umjetnosti, kojem dugujemo najveće tajne svog zanata, pogled na svijet s minareta, zauvijek prisutnu liniju horizonta, bila ona skrivena ili jasna, te crtanje svih stvari, od uskovitlanih oblaka do buba, u živopisnim bojama, kako to Kinezi vide, krenuo je s namjerom da stigne čak do srca mongolske vojske. Tokom tog svog legendarnog pohoda na sjever orijen-tisao se prema rasječenim konjskim nozdrvama. Oslikavajući knjige u Samarkandu, u koji je stigao nakon što je godinu dana hodao po snijegu i žegi, nijednom od konja, koliko sam čuo, nije nacrtao rasječene nozdrve. Jer, savršeni konji iz snova za njega nisu bili moćni i pobjedonosni mongolski konji, s kojima se susreo u zrelim godinama, nego rasni arapski konji njegove sretne mladosti, koje je s tugom morao ostaviti i otići. Zato me konj neobičnih nozdrva nacrtan za Tetkovu knjigu nije podsjetio na mongolske konje, a ni na taj običaj, koji su Mongoli donijeli u Horasan i Samarkand."
Majstor Osman objašnjavao je gledajući čas u knjigu, čas u mene, ali činilo se da ne vidi nas, nego stvari o kojima mašta.
„Osim kineskog slikarstva i običaja rasijecanja konjskih nozdrva, ono što je s prodorom monglolskih hordi pristiglo u zemlju Persiju, pa čak i do nas, jesu demoni iz ove knjige. Vjerovat-no ste slušali o tome da su oni izaslanici zla koje mračne sile podzemlja šalju ovamo da otimaju stvari kojima mi ljudi posvećujemo život i koje cijenimo, te da će nas oni odvesti u svijet tame i smrti. U tom podzemnom svijetu sve ima dušu i govori - oblaci, drveće, predmeti, psi, knjige..."
„Da", reče stari kepec. „Bog mi je svjedok: u noćima kad sam ovdje zaključan uznemire se ne samo duše tih satova, kineskih ta-njira i kristalnih zdjelica, koje ionako odzvanjaju, nego i duše svih onih pušaka i sablji, štitova i krvavih šljemova. A onda počnu tako glasno razgovarati da se odaja Carske riznice u mrklom mraku pretvara u jedno ogromno bojno polje."
„Ta su vjerovanje iz Horasana u Persiju, a odande i u naš Istanbul, donijeli kalenderijski derviši koje ste vidjeli na slici", nastavio je majstor Osman. „Dok je sultan Selim Okrutni, porazivši šaha Ismaila, pljačkao Tabriz i palatu Hešt Bihišt, Bediuzaman Mirza, od Timurova roda, izdao je šaha Ismaila i s kalenderijskim dervišima pridružio se Osmanlijama. Nakon pobjede nad šahom Ismailom kod Čaldirana, sultan Selim Okrutni vraćao se po snijegu i hladnoći iz Tabriza u Istanbul, a s njim su bile i dvije žene poraženog šaha, bjelopute ljepotice
iskošenih bademastih očiju. Tom prilikom donio je i sve ove knjige, preostale od bivših gospodara Tabriza: Mongola, Ilhanida, Džalairida i Karakojunida. Njih je poraženi šah preoteo od Uzbeka, Persijanaca, Turkmena i Timurovih potomaka, a onda ih sve sakrio u biblioteci palate Hešt Bihišt u Tabrizu. Razgledaću te knjige sve dok me odavde ne udalje naš padišah i glavni rizničar."
U njegovom pogledu, međutim, već je uveliko bilo one bes-ciljnosti koja se susreće kod slijepih. Lupu sa sedefnom drškom držao je u ruci iz navike, a ne da bi bolje vidio. Nastupila je kratka tišina. Majstor Osman zatražio je od kepeca, koji je cijelu pripovijest slušao kao da je neka tužna bajka, da opet pronađe i donese onu knjigu čiji je uvez detaljno opisao. Čim je kepec otišao, prostodušno sam upitao majstora:
„Pa ko je onda nacrtao konja u knjizi mog tetka?"
„Oba konja imaju rasječene nozdrve", rekao je. „Ali taj konj nacrtan je u kineskom stilu, pa bilo to u Samarkandu ili, kako rekoh, u Transoksaniji. A što se lijepog konja u Tetkovoj knjizi tiče, on je nacrtan na persijski način, poput svih drugih čudesnih konja heratskih majstora. To je graciozan konj, kakav se rijetko može sresti na ovom svijetu! To je konj iluminacije, a ne mongolski konj."
„Ali nozdrva mu je rasječena kao u pravog mongolskog konja", prošaputao sam.
„Zato što je neki od starih majstora koji su stvarali u Heratu još prije dva vijeka, u vrijeme kad su se Mongoli povukli, a Timur i njegovi potomci uspostavili novu vlast, bio pod uticajem mongolskih konja kojih se prisjećao, ili pak crteža nekog drugog ilu-minatora koji je crtao konje rasječenih nozdrva. Niko ne zna za kojeg vladara, u kojoj knjizi i na kojoj stranici je to bilo. Ali siguran sam da su na nekom dvoru ta knjiga i taj crtež bili veoma hvaljeni, ko zna, možda su se dopadali i šahovoj miljenici u haremu, a neko vrijeme čak i legendarni! A siguran sam i u to da su svi osrednji iluminatori, puni zavisti i mrzovolje, precrtavali tog konja rasječenih nozdrva i umnožavali ga. Tako je, zahvaljujući tom čudesnom konju, i rasječena nozdrva postala model, naučen napamet i ugraviran u sjećanja iluminatora u toj radionici.
Mnogo godina kasnije, kad su ti iluminatori, nakon što su im gospodari doživjeli poraz na bojnom polju, našli sebi nove šahove i prinčeve, poput tužnih konkubina što prelaze u druge hareme, i kad su promijenili grad i zemlju, ponijeli su sa sobom i elegantno rasječene nozdrve konja sačuvanih u sjećanju. Zbog drugih stilova i majstora, većina njih vjerovatno uopšte nije ni crtala, pa je naposljetku i zaboravila tu rasječenu nozdrvu, pohranjenu u nekom kutku sjećanja. Ali ipak, neki majstori nisu se u novim umjetničkim radionicama zadovoljili samo time da crtaju konje sa skladno rasječenim nozdrvama, nego su podučavali i svoje lijepe šegrte, govoreći da su ih tako crtali i stari majstori. I tako, mnogo stoljeća nakon što su se Mongoli povukli i otišli iz Persi-je i arapskih zemalja, a u razorenim i opljačkanim gradovima počeo nov život, neki iluminatori, vjerujući da je to model, nastavili su da crtaju konje s rasječenim nozdrvama. A neki su, siguran sam, budući da ništa nisu znali ni o mongolskim osvajačima ni o rasječenim konjskim nozdrvama, počeli crtati konje na isti način kao naši iluminatori vjerujući 'da je to uzor'.
„Majstore moj i gospodine", rekao sam s divljenjem, „vaš metod dvorske dame zaista je dao rezultat kojem ste se nadali. Svaki iluminator ima svoj tajni potpis."
„Ne svaki iluminator, nego svaka umjetnička radionica", rekao je ponosno. „Zapravo, ne svaka. U nekim nesretnim radionicama, baš kao i u nekim nesretnim porodicama, niko ne shvata da sreća proizlazi iz harmonije i da je harmonija sreća. Neki žele crtati kao Kinezi, neki kao Turkmeni, neki oponašaju majstore iz Širaza, neki Mongole i nikako ne mogu pronaći zajednički jezik, poput nesretnih supružnika koji se godinama prepiru."
Sad se na njegovom licu jasno mogao uočiti ponos, a umjesto izraza žalosnog i napaćenog starca, koji sam mu već dugo viđao na licu, zauzeo je razjaren pogled drčnog čovjeka koji bi da drži sve konce u svojim rukama.
„Majstore moj", rekao sam, „vi ste razne iluminatore, svakakvih ćudi i navika, pristigle sa svih strana svijeta, ovdje u Istanbulu, ujedinili u takvoj harmoniji da ste stvorili osmanski stil."
Zašto se divljenje koje sam maloprije osjećao prema njemu odjednom preobratilo u dvoličnost kad sam mu to rekao u lice? Mora li neko čijem se talentu i umijeću divimo gotovo sasvim izgubiti moć i postati pomalo jadan da bismo mogli biti iskreni dok ga u lice hvalimo?
„Gdje li se zadržao onaj kepec?" upitao je. To je izgovorio kao moćnik koji uživa u laskanju i dodvoravanju, ali koji se nejasno sjeća da ne bi trebalo da mu prijaju. Jer, želi ostaviti utisak da bi rado promijenio temu.
„Iako ste veliki majstor persijskih legendi i metoda, stvorili ste jedan poseban slikarski svijet, dostojan osmanlijske slave i moći", prošaputao sam. ,,U iluminaciju ste uveli moć osmanlijske sablje, vedre boje njene pobjede, njeno zanimanje za stvari i oruđa i slobodu lagodnog života. Majstore moj, za mene je najveća čast u životu to što s vama ovdje gledam čuda legendarnih majstora..."
Dugo sam šaputao u tom stilu. Blizina naših tijela u hladnom mraku rizničke odaje i haos koji je ličio na napušteno bojno polje učinili su da moj šapat zazvuči kao neka vrsta povjerljive ispovijesti.
Kasnije se, kao i u nekih slijepaca koji ne mogu kontrolisati izraz lica, u očima majstora Osmana nazreo pogled starca koji se predao uživanju. Dugo sam hvalio starog majstora, katkad od srca, a katkad s jezom zbog duboke odbojnosti koju osjećam prema slijepcima. Hladnim prstima držao me je za ruku, milovao mi ramena, doticao lice. Činilo mi se da je preko njegovih prstiju na mene prešla njegova moć i starost. Pomislio sam na Šekuru, koja me je čekala kod kuće.
Neko vrijeme stajali smo pred otvorenim stranicama. Kao da su nas moje pohvale i njegovo samodivljenje i samosažaljenje zamorili, a mi se odmarali. Osjećali smo i nekakav stid.
„Gdje li se kepec zadržao?" ponovo je upitao. Bio sam siguran da nas podmukli kepec posmatra iz nekog budžaka. Ramena sam pomakao desno i lijevo, kao da ga tražim pogledom, ali sam svoj pogled pažljivo usredsredio na majstorove oči. Je li zaista bio slijep ili je pak sve druge, pa i samog sebe želio da uvjeri u to? Kažu da su se neki nevjesti i netalentovani majstori iz Širaza pod starost pretvarali da su slijepi kako bi im drugi ukazivali poštovanje i kako im ne bi prebacivali zbog njihovog neuspjeha.
„Ovdje želim da umrem", rekao je.
„Veliki moj majstore, gospodaru", ulizivao sam se, ,,u ovim zlim vremenima, kad se cijene novac i oponašanje franačkih umjetnika, a ne iluminacija i naši stari majstori, ja tako dobro shvatam to što govorite da mi suze naviru na oči. Ali vaša je dužnost da zaštitite svoje majstore iluminacije od njihovih neprijatelja. Recite mi, molim vas, šta ste zaključili metodom dvorske dame. Ko je nacrtao onog konja?"
„Maslina."
Rekao je to usput, pa nisam stigao ni da se začudim. Nakratko je zašutio.
„Ali siguran sam da Maslina nije ubio ni tvog tetka ni siro-tog efendi Prefinjenog", rekao je mirno. „Da je Maslina nacrtao konja zaključujem po tome što je najprivrženiji starim majstorima, što cijelim svojim bićem poznaje heratske legende i metode i što rodoslov njegovih učitelje vuče korijene čak iz Samarkanda. Znam da nećeš pitati zašto rasječenu nozdrvu nikad nismo susreli kod drugih konja koje je Maslina godinama crtao. Već sam govorio o tome da, iako se iz generacije u generaciju prenosi crtanje nekog detalja, recimo, ptičjeg krila ili način na koji se list drži za drvo, ipak se desi da se zbog strogosti i mrzovolje slikarevog majstora ili zbog padišahovog ukusa i prilika u radionici - taj de-talj uopšte ne ispolji. To je, dakle, konj kakvog je Maslina u djetinjstvu naučio da crta direktno od persijskih majstora i kojeg nikad nije zaboravio. A to što se taj konj neočekivano pojavio u knjizi glupavog Tetka dokaz je da se Alah okrutno poigrao sa mnom. Zar nismo svi mi uzimali za
uzor stare heratske majstore? Zar nismo, kad bi se reklo 'lijepa slika', pomišljali na čudesna djela starih heratskih majstora, baš kao što je turkmenski ilumi-nator ženu lijepog lica mogao zamisliti jedino kao Kineskinju? Svi se mi divimo starim heratskim majstorima. Oslonac svih velikih iluminatora jeste Behzadov Herat, dok iza Herata stoji mongolska konjica i Kinezi.
Zašto bi onda Maslina, koji je toliko privržen heratskim legendama, ubio efendi Prefinjenog, koji je još više, čak slijepo, bio odan starim metodama?"
„Pa ko je onda?" upitao sam. „Leptir."
„Roda!" odgovorio je. „To mi govori srce. Jer, poznajem njegovu strast i luđačku marljivost. Slušaj ovo: siroti efendi Prefinje-ni, koji je radio iluminacije, vjerovatno je shvatio da se u knjizi tvog tetka, koja oponaša franačke metode, kriju bezbožništvo, je-res i nevjerništvo, pa se uplašio toga. S jedne strane, bio je dovoljno ograničen da sluša blebetanja onog budalastog vaiza iz Erzu-ruma - iako bliži Alahu od slikara, pozlatari su, nažalost, dosadni i priglupi; s druge strane pak, znao je da je knjiga tvog blesavog tetka padišahov tajni i veliki poduhvat, te su se stoga njegovi strahovi i sumnje međusobno sudarili. Kome da povjeruje: padi-šahu ili vaizu iz Erzuruma? U neko drugo vrijeme, taj moj siroti posinak, kojeg sam u dušu poznavao, došao bi k meni, svom majstoru, i povjerio mi muku koja ga je iznutra razjedala. Ali kako je čak i on, sa svojim ptičjim mozgom, shvatao da izrada pozlate za knjigu tvog tetka, franačkog imitatora, istovremeno znači izdaju mene i naše radionice, potražio je nekog drugog te se povjerio lukavom i pohlepnom Rodi, u čiji je razum i moral, već oduševljen njegovim umijećem, greškom povjerovao. Već sam mnogo puta vidio kako Roda, zloupotrebljavajući to njegovo divljenje, koristi efendi Prefinjenog. Kakva god da je svađa među njima izbila, Roda ga je ubio. A budući da je efendi Prefinjeni svoje stavove prethodno povjerio Erzurumčevim sljedbenicima, oni su, da bi pokazali svoju moć i osvetili se, ubili tvog tetka, zaljubljenog u Franke, jer su ga smatrali odgovornim za smrt svog prijatelja. Ne mogu reći da me je to posebno ražalostilo. Tvoj tetak je prije mnogo godina nagovorio padišaha da od jednog mletačkog majstora po imenu Sebastijano naruči svoju sliku u fra-načkom maniru, kao da je kralj tog svijeta nevjernika; potom je tu sramotnu sliku stavio preda me kao model i primorao me na jedan gnusan čin, uperen protiv mog dostojanstva - da prema njoj izradim istovjetnu kopiju. I ja sam je, radeći u bezbožnič-kom maniru i strepeći od našeg padišaha, beščasno prekopirao. Da nisam, možda bih i danas tugovao zbog smrti tvog tetka i upinjao se da pronađem podlaca koji ga je ubio. Ali moj problem nije tvoj tetak nego moja radionica. Zbog tvog tetka su moji majstori ilumiunacije, medu kojima sam svakog volio više nego rođeno dijete i nad kojima sam drhtao dvadeset pet godina, izdali mene i cijelu našu tradiciju, te poletno počeli da oponašaju franačke majstore izgovarajući se kako to, na kraju krajeva, želi i naš padišah. Svi ti beščasnici zaslužuju da budu stavljeni na muke! Kad bismo mi, zajednica slikara, u prvom redu bili podanici svog talenta i umjetnosti, a ne padišaha koji nam daje posao, zaslužili bismo raj. Sad želim sam da pregledam ovu knjigu."
Te riječi izgovorio je poput nekog umornog paše koji s tugom izriče posljednju želju prije nego što mu odsijeku glavu zbog poraza za koji ga smatraju odgovornim. Otvorio je knjigu koju je ispred njega stavio kepec i počeo mu prijekornim glasom izdavati naredbe kako da pronađe stranicu koju želi. Tako optuživački nastrojen, u trenu se preobratio u prvog iluminatora, kakvog je poznavala cijela umjetnička radionica i na kojeg se navikla.
Udaljio sam se i povukao u jedan kutak između jastuka ukrašenih biserima, ormara i pušaka čije su drške bile prekrivene draguljima, a cijevi zarđale, te izdaleka posmatrao majstora Osmana.
Sumnja koja me je nagrizala dok sam ga slušao sad me je cijelog obuzela: pomisao da je majstor Osman, kako bi spriječio izradu padišahove knjige u franačkom stilu, bio taj koji je naručio ubi-stvo sirotog efendi Prefinjenog, pa onda i mog tetka, sad mi je djelovala toliko logično da sam na trenutak sebi prebacio zbog divljenja koje sam maloprije prema njemu osjetio. S druge strane, htio ne htio, ipak sam osjećao duboko poštovanje prema tom velikom
majstoru, koji se sad već toliko predao crtežu ispred sebe da je, neovisno od toga je li bio slijep ili poluslijep, izgledalo kao da ga razgleda smežuranom kožom svog ostarjelog lica. Kad mi je konačno doprlo do mozga da bi on zapovjednikovim mučiteljima lako mogao izručiti ne samo bilo kojeg od svojih majstora iluminacije nego i mene, s namjerom da sačuva stari stil i poredak u umjetničkoj radionici, da se riješi Tetkove knjige i ponovo postane padišahov jedini miljenik, dugo sam razmišljao kako bih se mogao riješiti duboke naklonosti koja me je za njega vezivala.

Prošlo je mnogo vremena, a ja sam i dalje bio zbunjen. Dugo sam nasumce razgledao ilustrovane stranice svezaka koje sam izvadio iz sanduka samo da bih primirio đavole u sebi i skrenuo pažnju demonima neodlučnosti.
Koliko je mnogo ljudi, muškaraca i žena, stavljalo prst u usta! U posljednja dva vijeka taj je pokret kao izraz čuđenja korišten u svim radionicama od Samarkanda do Bagdada: dok junak Kejhusrev, kojeg su neprijatelji sustigli, s božjom pomoći i zahvaljujući svom vrancu, bezbjedno presijeca maticu rijeke Džejhun, podli splavar koji ga nije htio primiti na splav i njegov veslač gledaju ga zaprepašteno s prstom u ustima. Dok se Širin kupa u jezeru čiju su srebrnu vodu patinirale godine, Husrev, koji prvi put vidi ljepotu njene kože boje mjesečine, zadivljen, drži prst u ustima. Još duže i pažljivije posmatrao sam prste u ustima lijepih haremskih žena koje su se ukazivale na poluotvorenim dvorskim vratima, na nedostižnim prozorima na kulama tvrđava i iza zavjesa. Dok Težav bježi s bojnog polja nakon poraza od iranske vojske i gubitka krune, njegova miljenica Espinuj, ljepotica nad ljepoticama, zaprepašteno i s prstom u ustima posmatra ga s haremskog prozora njegove palate i očima preklinje: „Ne ostavljaj me neprijatelju!" Dok Jusufa odvode u zatvorsku ćeliju nakon Zulejhine optužbe da ju je silovao, klevetnica Zulejha, stojeći na prozoru, u svoja lijepa usta gura prst više vragolasto i pohotno nego začuđeno. Dok se ljubavnici, sretni, ali melanholični kao da su izašli iz lirske pjesme, u jednom vrtu nalik rajskom prepuštaju jedno drugom, njihova zlonamjerna dvorska dama posmatra ih s prstom u ustima, više ljubomorna nego začuđena.
Iako je taj pokret, koji su svi iluminatori imali i u svojim mapama i u svojim glavama, postao kalup, dugi je prst u usta lijepe žene svaki put ulazio s drugačijom elegancijom.
Koliko je utjehe pružilo razgledanje tih crteža? Predveče sam prišao majstoru Osmanu i rekao mu: „Uvaženi moj majstore, dragi gospodine, kad se otvore vrata, napustiću riznicu s vašim dopuštenjem."
„Kako to!" uzviknuo je. „Ta pred sobom imamo još jednu noć i jutro. Kako si se ti brzo zasitio najljepših slika koje su ikad postojale na ovom svijetu!"
Dok je to govorio, nije dizao pogled sa stranice pred sobom, ali je bljedilo njegovih zjenica potvrđivalo da polako gubi vid.
„Otkrili smo tajnu rasječene konjske nozdrve", hrabro sam rekao.
„Ah!" uzviknuo je. „Da! Za ono što slijedi nakon toga pobri-nuće se naš padišah i glavni rizničar. Možda će nam svima oprostiti."
Hoće li im pokazati Rodu kao ubicu? Zbog straha nisam to čak ni pitao. Jer, plašio sam se da me neće pustiti van. I, što je još gore, na trenutak sam povjerovao da će i mene optužiti.
„Nestala je igla kojom se Behzad oslijepio", rekao je.
„Vjerovatno ju je kepec uzeo i vratio na mjesto", rekoh. „Kako je lijepa stranica koju gledate!"
Lice mu se ozarilo kao u djeteta; nasmijao se. „Husrev noću dolazi na konju podno Širininog dvorca i, izgarajući od ljubavi, čeka da se ona pojavi", reče. ,,U stilu starih heratskih majstora."
Gledao je u crtež kao da ga vidi, a lupu čak nije ni uzeo.
„Primjećuješ li ljepotu listova na tim stablima, listova koji se u noćnoj tami vide jedan po jedan, kao da su, poput proljetnog cvijeća i zvijezda, osvijetljeni iznutra; primjećuješ li skromno strpljenje utkano u zidnu dekoraciju, tu otmjenu odmjerenost u korištenju pozlate, finu ravnotežu u kompoziciji crteža? Konj lijepog Husreva plemenit je i otmjen poput kakve žene. Vrat Hu-srevove voljene Širin, koja ga gleda s gornjeg prozora, malo je po-vijen, ali joj je lice ponosito. Kao da će ti ljubavnici zauvijek ostati tu, obasjani svjetlošću što prosijava iz slikareve strasti i nježno nanesenih boja, tkiva i kože crteža. Vidiš, licem su donekle okrenuti jedno prema drugom, ali im je polovina tijela okrenuta prema nama. Jer, svjesni su da se nalaze na slici i da ih možemo vidjeti. Zato se uopšte ne trude da budu istovjetni s onim što vidimo. Štaviše, nagovještavaju da su izašli iz božjeg sjećanja. Zbog toga je tamo, na toj slici, vrijeme stalo. I koliko god da je užurbana priča koju slikari pripovijedaju, oni će, kao dobro odgojene, stidljive i otmjene djevojke, vječno ostati tu, ne mičući ni rukama, ni krhkim tijelima, pa čak ni očima. S njima će se sve zaustaviti u zagasitoplavoj noći: meteor na nebu i leti u tami, među zvijezdama, uzbuđeno poput ustreptalog srca ljubavnika, ali i vječno stoji tamo, u tom jedinstvenom trenutku, kao da je prikovan za nebo. Stari heratski majstori, koji bi znali da im se pred oči, kao kakav zastor, spušta baršunasta božja tama, dobro su znali i da će im se, budu li oslijepjeli tako što će danima i nedjeljama nepomično gledati u neku ovakvu sliku, duša naposljetku pretočiti u to beskrajno vrijeme sa slike."
Kad su se, u vrijeme večernjeg ezana, uz isti ritual i u prisustvu istih ljudi, vrata riznice otvorila, majstor Osman je i dalje predano zurio u stranicu pred sobom, u pticu koja je letjela nebom uopšte se ne mičući. Ali svi koji su primijetili bljedilo u njegovim zjenicama, upravo onako kako primjećujemo neke slijepce kad se iz pogrešnog ugla primiču tanjiru pred sobom, uočili su i to da on na neki čudan način posmatra čudesnu stranicu ispred sebe.
Budući da me čauši odjela Carske riznice, koji su znali da će majstor Osman još ostati unutra i da će Džezmi-aga biti na vratima, nisu detaljno pretresli, nisu ni pronašli iglu skrivenu u mojim gaćama. Kad sam iz dvorišta palate izašao na istanbulske ulice, skrenuo sam u jedan uski prolaz, izvukao iz gaća tu užasnu stvar što je oslijepila Behzada i stavio je u njedra.
Krenuo sam niz ulice gotovo trčeći.
Hladnoća rizničkih prostorija toliko mi se uvukla u kosti da mi je izgledalo kao da se na gradske ulice prerano spustio blag proljetni zrak. Prolazeći čaršijom Eskihan, ispred dućana koji su se jedan po jedan već zatvarali, bakalnica, brijačnica, piljarnica, drvara i travarskih radnji, usporio sam i pažljivo razgledao bačve, prekrivače, mrkve i tegle u toplim dućanima koje su obasjavale uljane svjetiljke.
Ulica mog tetka, još nisam mogao reći „Šekurina ulica", a kamoli „moja ulica", nakon dvodnevnog izbivanja bila mi je još dalja i nepoznatija. Ali radost zbog toga što se živ i zdrav vraćam svojoj Šekuri i, s obzirom na to da je ubica pronađen, logična pomisao da ću noćas leći u postelju svoje voljene tako me je zbližavala s cijelim svijetom da sam se, ugledavši drvo nara i popravljen prozorski kapak, koji je bio zatvoren, jedva suzdržavao da se ne proderem kao seljek koji se dovikuje s nekim preko potoka. Jer, htio sam svojoj dragoj započeti priču ovim riječima: „Saznalo se ko je prokleti ubica."
Otvorio sam dvorišnu kapiju. Da li po škripi vrata, da li po bezbrižnosti vrapca koji je pio vodu iz bunarskog vedra ili možda po kući utonuloj u mrak, ne znam, ali s vučjim predosjećanjem čovjeka koji dvanaest godina živi sam kao pustinjak - osjetio sam da u kući nema nikoga. Čovjek s bolom shvata da je ostao sasvim sam, a opet otvara sva vrata, ormare, čak i poklopce na šerpama podiže. Tako sam postupio i ja. Čak sam i sanduke otvorio i pogledao unutra.
Jedino što sam u toj dugoj tišini čuo bilo je ubrzano kucanje svog srca. Kad sam, kao kakav starac koji je obavio sve što mu u životu valja činiti, izvukao sablju koju sam krio na dnu najudaljenijeg sanduka i opasao je, u trenutku sam osjetio spokoj. Tokom svih godina u kojima sam radio perom, moja sablja s drškom od slonovače pružala mi je unutarnji mir i
ravnotežu (u hodu takođe). Ljudskoj nesreći knjige pružaju samo dubinu, za koju vjerujemo da je utjeha.
Sišao sam u avliju. Vrabac je odletio. Poput mornara kad napušta brod koji tone, izašao sam, prepuštajući kuću tami što je padala.
Trči, govorilo mi je srce s mnogo više samopouzdanja, idi, pronađi ih! Potrčao sam, ali sam usporavao na mjestima gdje je bila gužva i onda kad su za mnom pojurili čopori pasa, zadovoljni što su pronašli zanimaciju u džamijskim dvorištima koja sam koristio kao prečice.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zovem se crvena

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:52 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



53.
ZOVEM SE ESTER

Baš sam za večeru kuhala čorbu od sočiva kad Nesim reče: „Neko je na vratima."
„Pazi da čorba ne zagori", rekla sam tutnuvši mu u ruku kašiku, a zatim sam dvaput promiješala čorbu u loncu držeći dlanom njegovu staračku šaku.
Kad sam na vratima ugledala Crnog, osjetila sam prema njemu samo sažaljenje. Na licu je imao takav izraz da se čovjek plašio da pita šta se dogodilo.
„Nemoj ulaziti", rekla sam. „Sad ću se presvući i doći."
Obukla sam svoje ružičasto i žuto ruho koje nosim kad me pozovu na ramazanska slavlja, bogataške gozbe i druga svadbena veselja i uzela svoj praznični zavežljaj.
„Ješću čorbu kad se vratim", rekla sam sirotom Nesimu.
Tek što smo prošli jedan sokak moje male jevrejske mahale, čiji su se dimnjaci, kao sirotinjske šerpe, jedva pušili, rekoh Crnom:
„Šekurin bivši muž vratio se iz rata."
Crni je šutio sve dok nismo izašli iz mahale. Lice mu je bilo sivkasto, kao boja večeri koja se spuštala. „Gdje su?" upitao je mnogo kasnije.
Tako sam saznala da Šekura i djeca nisu kod kuće. „Kod svoje kuće", rekla sam. Shvativši odmah da je ta rečenica ujela Crnog za srce jer je ciljala na Šekurinu prijašnju kuću, dodala sam još jednu kako bih mu dala malo nade: „Vjerovatno."
„Jesi li ti vidjela muža koji se vratio iz rata?" upitao je gledajući me u oči.
„Niti sam vidjela njega, niti sam vidjela da je Šekura napustila kuću."
„Kako znaš da ju je napustila?" „Po izrazu tvog lica."
„Ispričaj mi sve što znaš", rekao je odlučno.
Toliko je bio očajan da mu nikako nije bilo jasno da ta Ester nikad ne smije sve ispričati ako bi da bude Ester koja je, okom na prozoru a uhom na ulici, uspjela da pronađe muževe mnogim sa-njalicama i da pokuca na vrata tolikih nesretnih kuća.
„Hasan, brat Šekurinog prvog muža", rekla sam, „uvukao se u vašu kuću (vidjela sam da se obradovao što sam rekla vašu kuću) i rekao Ševketu da će se njegov otac svakog časa vratiti iz rata, da će stići kući u vrijeme popodnevne molitve i da će se veoma rastužiti ne bude li kod kuće zatekao djecu i njihovu majku. Iako je Ševket majci prenio vijest, Šekura je bila oprezna i nije mogla donijeti odluku. U rano poslijepodne Ševket je pobjegao od kuće i sklonio se kod svog djeda i strica Hasana."
,,A otkud tebi sve to?"
„Zar ti Šekura nije rekla da je Hasan u posljednje dvije godine na sve načine pokušava vratiti u nekadašnji dom? Neko vrijeme Hasan joj je preko mene slao pisma."
„Je li mu ona ikad odgovorila?"
„Poznajem sve vrste žena u Istanbulu", rekla sam ponosno. „Nema te koja bi kao Šekura toliko polagala na kuću, muža i poštenje."
„Ali sad sam ja njen muž."
U glasu mu se osjećala ona muška nesigurnost koja me je uvijek rastuživala. Ako se Šekura prikloni jednoj strani, na onoj drugoj nastupiće propast.
„Hasan mi je dao da joj odnesem papir na kojem je napisao da je Ševket došao kući kako bi dočekao oca, da je veoma nesretan zbog tog lažnog muža, svog novog oca, s kojim je njegova majka u nezakonitom braku te da se neće vratiti."
„Šta je Šekura uradila?"
„Cijelu noć te je čekala sama sa sirotim Orhanom." ,,A Hajrija?"
„Hajrija godinama vreba priliku da tvojoj lijepoj ženi napakosti. Zato je i odlazila u postelju pokojnog Tetka. Kad je Hasan vidio da je Šekura provela noć sama, u strahu od ubice i aveti, po meni joj je poslao još jedno pismo."
„Šta je napisao?"
„Bogu hvala što ova sirota Ester ne zna ni čitati ni pisati, pa tako, kad to pitaju ljutita gospoda i napeti očevi, ona kaže: 'Ja ne čitam pismo, već lice lijepe djevojke koja ga čita.'"
„1 šta si pročitala?"
„Očaj."
Dugo nije progovorio. Vidjela sam sovu šćućurenu na krovu jedne grčke crkvice. Vidjela sam slinavu dječurliju iz mahale kako se smiju mojoj odjeći i zavežljaju. Vidjela sam šugave pse kako, češući se, silaze s groblja pokrivenog čempresima na ulicu, radosni jer se spušta noć.
„Uspori", doviknula sam Crnom kasnije. „Ne mogu se pentrati uz ove uzbrdice kao ti. Kud me vodiš s ovim zavežljajem u ruci?"
„Prije nego što me odvedeš do Hasanove kuće, odvešću ja tebe kod velikodušnih momaka koji će od tebe kupiti poklone za tajne ljubavnike - cvjetne maramice, svilene pojeseve i ukrasne, srebrnaste novčanike."
Dobro je bilo što se Crni u tom jadnom stanju još mogao šaliti, ali ja sam u toj šali odmah uočila ono pola zbilje.
„Ako budeš okupljao neku vojsku, uopšte te neću voditi Ha-sanovoj kući", rekla sam.
„Smrtno se plašim svađe i tuče."
„Ako budeš bila ona pametna Ester, kakva uvijek i jesi, neće biti ni svađe ni tuče", rekao je. Prošli smo Aksaraj i izašli na put koji vodi iza, prema vrtovima Longe. U gornjem dijelu blatnjavog puta, u mahali koja je pamtila i bolje dane, ušao je u brijačnicu koja je još bila otvorena. Vidjela sam kako razgovara s majstorom kojeg je pri svjetlosti svjetiljke brijao jedan momak čistog lica i lijepih ruku. Nedugo zatim pridružiše im se brico, njegov lijepi šegrt i još neka dvojica. U rukama su imali sablje i sjekire. Na Šehzadebaši, u mraku jedne sporedne ulice, priključio nam se i jedan momak iz medrese za kojeg nikad ne bih pomislila da je siledžija.
„Pa zar ćete napasti kuću usred bijela dana?" upitala sam. „Nije dan nego noć", rekao je Crni više zadovoljno nego šaljivo.
„Nemoj biti tako siguran u sebe zato što si okupio rulju", rekla sam. „Pazi da vas ne vide janičari kako tumarate naokolo poput kakve naoružane vojske!"
„Niko nas neće vidjeti."
„Juče su ljudi erzurumskog hodže najprije udarili na jednu mehanu, a potom na tekiju Džerahija na Sagirkapiju i sve prisutne istukli. Izdahnuo je, kažu, neki starac koji je dobio cjepanicom po glavi. U mrklom mraku mogu pomisliti da i vi pripadate njima."

„Čujem da si išla u kuću pokojnog efendi Prefinjenog - bog te blagoslovio! - i tamo vidjela one konje nacrtane razmrljanim tušem, pa si o tome obavijestila Šekuru. Izgleda da je efendi Pre-finjeni bio blizak s ljudima tog vaiza iz Erzuruma."
„Ako sam u toj kući i iščeprkala nešto, učinila sam to jer sam mislila da će koristiti sirotoj Šekuri", rekla sam. „Zapravo, otišla sam tamo da bih pokazala tkanine što su tek stigle
flamanskom lađom, a ne da bih se petljala u te vaše šerijatske i političke stvari, kojima moja sirota pamet ionako nije dorasla."
„Ester, ti si veoma pametna žena."
„Budući da jesam, da ti i ovo kažem: ljudi tog vaiza iz Erzuruma još će se više naljutiti i mnogim će ljudima nanijeti bol, pazite se!"
Kad smo ušli u ulicu iza Čaršikapije, srce mi je od straha počelo ubrzano kucati. Gole i mokre grane na stablima kestena i duda svjetlucale su na blijedoj svjetlosti polumjeseca. Vjetar koji su razduvali džini i aveti lepetao je zavezanim krajevima mog zavežljaja i, zviždeći u ogoljelim stablima, odnosio miris naše družine mahalskim psima koji su vrebali u zasjedi.
Kad su jedan za drugima počeli lajati, pokazala sam Crnom kuću. Na trenutak smo u tišini bacili pogled na njen mračni krov i kapke. Crni je smjestio svoje ljude oko kuće, u opustjeloj bašti, s obje strane dvorišne kapije i iza smokava koje su bile pozadi.
,,U tom prolazu ima jedan grozni prosjak Tatarin", rekla sam. „Slijep je, ali zna bolje od muhtara ko prolazi ulicom. Neprestano masturbira, kao oni sultanovi nepristojni majmuni. Udijelite mu deset akči - pazite da vas ne dotakne po ruci - i sve će vam reći."
Izdaleka sam posmatrala kako je Crni Tatarinu najprije dao novac, a potom mu vrh sablje prislonio na grkljan i prisilio ga da govori. A onda je, ne znam kako se to dogodilo, berberski šegrt, za kojeg sam mislila da motri na kuću, počeo mlatiti Tatarina drškom od sjekire.
Posmatrala sam taj prizor, misleći da će se brzo okončati, ali je Tatarin i dalje plakao. Pritrčala sam i iz ruku mu istrgla sjekiru prije nego što ga ubije.
„Psovao mi je majku", govorio je šegrt.
„Kaže da Hasan nije kod kuće", rekao je Crni. „Je li istina to što govori ovaj slijepac?" Pružio mi je pismo koje je napisao na licu mjesta i rekao: „Uzmi ovo i odnesi do kuće. Daj Hasanu, a ako njega ne nađeš, onda njegovom ocu."
„Zar za Šekuru ništa nisi napisao?" upitala sam uzimajući pismo.
„Ako bih joj poslao posebno pismo, to bi još više izazvalo muškarce u kući", odgovorio je Crni. „Reci joj da sam pronašao podlog ubicu njenog oca."
„Je li to istina?"
„Ti joj to reci!"
Prijekorno sam ušutkala Tatarina, koji je i dalje plakao i kukao. „Nemoj zaboraviti šta sam učinila za tebe!" rekla sam i shvatila da sve to odugovlačim kako bih ostala tu s njima.
Zašto sam se miješala u cijelu tu stvar? Prije dvije godine na Edirnekapiju odsjekli su uši jednoj pokućarki poput mene, i ubili je kad se djevojka koju je ona obećala udala za drugog čovjeka. Baka mi je govorila da Turci najčešće ubijaju bez ikakvog razloga. Čežnjivo sam mislila na čorbu od sočiva koju je moj dragi Ne-sim u tom trenutku jeo kod kuće. Iako su mi se noge odupirale i uzmicale, krenula sam prema kući misleći kako je Šekura tamo. A mučila me je i radoznalost.
„Pokućarkaaa!" vikala sam. „Imam svilu iz Kine za praznično ruho!"
Primijetila sam kako se pokrenula narandžasta svjetlost koja se probijala kroz kapke. Vrata su se otvorila. U kuću me je uveo Hasanov pristojni otac. Unutra je bilo toplo, kao i u svim bogataškim kućama. Šekura, koja je pri svjetlosti svjetiljke s djecom sjedila za sofrom, ustala je kad me je ugledala.
„Šekura", rekla sam, „došao ti je muž."
„Koji?"
„Crni", rekla sam. „On i njegovi naoružani ljudi opkolili su kuću. Spremni su da se bore s Hasanom."
„Hasan nije kod kuće", rekao je uljudni svekar.
„Odlično!" rekla sam i pružila mu pismo kao ponosni izaslanik koji prenosi padišahovu nepokolebljivu volju. „Uzmi to i pročitaj!"
Dok je njen uljudni svekar čitao pismo, oglasila se Šekura: „Ester", rekla je, „dođi da ti naspem čorbu od sočiva, ugrijaće te."
„Ne volim ga", rekla sam najprije. Jer, uopšte mi se nije dopalo što o toj kući govori kao o svojoj. Ali kad sam shvatila da želi ostati sa mnom nasamo, zgrabila sam kašiku i krenula za njom.
„Reci Crnom da se sve ovo dogodilo zbog Ševketa", proša-putala je. „Prošle noći čekala sam ga sama s Orhanom, strahujući od ubice. Orhan je cijelu noć drhtao. Djeca su mi se razdvojila! Koja bi se majka od djece odvojila!? Kad se Crni nije vratio kući, donijeli su mi i vijest da su ga padišahovi mučitelji natjerali da progovori i da je i on imao udjela u smrti mog oca."
„Zar nije Crni bio s tobom kad ti je otac ubijen?"
„Ester", rekla je razrogačivši svoje lijepe crne oči, „molim te, pomozi mi!"
„Reci mi zašto si se vratila ovamo, kako bih shvatila i pomogla ti!"
„Misliš li da znam zašto sam se vratila?" rekla je. Na trenutak se činilo da će zaplakati. „Crni je bio grub prema Ševketu", rekla je. ,,A kad je Hasan rekao da se vratio pravi otac dječaka, povjerovala sam mu."
Ali u očima sam joj vidjela da laže, a ona je znala da ja to vidim.
„Hasan me je obmanuo!" prošaputala je, a ja sam osjetila kako želi da shvatim da voli Hasana. Ali je li njoj bilo jasno da češće misli na Hasana zato što se udala za Crnog?
Vrata su se otvorila i ušla je Hajrija, noseći u ruci hljeb tek izvađen iz pećnice, koji je mirisao kao duša. Po njenom smrknutom licu vidjela sam da je nakon Tetkove smrti to jadno stvorenje ostalo u nasljeđe Šekuri kao belaj kojeg se nikako ne možeš otarasiti.
A kad se Šekura osvrnula prema djeci s tek pečenim hljebom pristiglim u sobu, shvatila sam pravu istinu: ono što ona traži, a ne može naći, nije bio muž kojeg bi ona voljela, bilo da je u pitanju rođeni otac djece, Hasan ili Crni, nego čovjek koji bi volio tu djecu, izbezumljenu od straha. Šekura je bila spremna da dobronamjerno voli svakog dobrog muža.
„To što tražiš, tražiš srcem", rekla sam bez ikakvog razmišljanja. „Moraš, međutim, odlučiti razumom."
„Odmah ću se Crnom vratiti s djecom", rekla je. „Ali pod određenim uslovima!" Malo je odšutjela. „Mora se lijepo ponašati prema Ševketu i Orhanu. Ne smije tražiti da mu objašnjavam što sam se sklonila ovamo. I povinovaće se našim bračnim uslovima - zna on. Sinoć me je ostavio samu u kući i prepustio i ubi-ci, i lopovu, i zlotvoru, i Hasanu."
„Izgleda da još nije pronašao ubicu tvog oca, ali je tražio da ti kažem da jeste."
„Šta misliš o tome da mu se vratim?"
Prije nego što sam odgovorila, bivši svekar, koji je odavno pročitao pismo, reče: „Recite gospodinu Crnom da mi sin nije tu, tako da ne mogu ponijeti odgovornost toga da mu vratim svoju snahu."
„Koji tvoj sin?" upitala sam zlobno, ali blagim glasom.
„Hasan", odgovorio je. Postidio se, jer je bio gospodin u duši: „Moj stariji sin se, kažu, vraća iz Persije."
„Gdje je Hasan?" upitala sam. Srknula sam dvije kašike čorbe koju mi je Šekura nasula.
„Otišao je da skupi carinske službenike, nosače i ostale ljude", odgovorio je s naivnošću dobrih a glupih ljudi koji nisu u stanju da prevale laž preko usana.
„Nakon onog što su sinoć uradili ljudi hodže iz Erzuruma, noćas su i janičari na ulicama."
„Mi ih uopšte nismo vidjeli", rekla sam idući prema vratima. „Je li to tvoja posljednja?"
Pitala sam to svekra kako bih ga zaplašila, ali je Šekura vrlo dobro znala da je pitanje upućeno njoj. Je li zaista bila toliko zbunjena ili je možda nešto krila; je li, recimo, čekala da se vrati Ha-san s ljudima? Obradovala sam se shvativši da mi se dopada ta njena neodlučnost.
„Mi nećemo Crnog", odvažno je rekao Ševket. ,,A ti, debela, nemoj više ovamo dolaziti!"
„Ali ko će onda tvojoj lijepoj majci donositi one čipkane prekrivače i maramice s cvjetićima i pticama, koje toliko voli, i crveno platno za košulje, koje ti tako voliš?" rekla sam i spustila zavežljaj nasred sobe. „Do mog ponovnog dolaska odvežite ga i pogledajte, obucite šta želite, krojte i šijte kako vam je volja."
Izlazeći, osjetila sam tugu: nikad dosad nisam vidjela toliko suza u Šekurinim očima. Tek što sam se privikla na vanjsku hladnoću, Crni me je zaustavio sa sabljom u rukama.
„Hasan nije kod kuće", rekla sam. „Možda je otišao na pijacu da kupi vino kako bi proslavio Šekurin povratak, možda će se, kako kažu, s ljudima odmah vratiti. U tom slučaju potući ćete se jer je lud. Pogotovo kad prihvati onu svoju crvenu sablju."
„Šta je rekla Šekura?"
„Svekar je kazao da neće dati snahu, ali ne treba da se plašiš njega nego nje. Žena ti je potpuno sluđena; ako mene pitaš, vratila se jer je shvatila da, dva dana nakon što joj je otac ubijen, u istoj kući ne bi mogla provesti drugu noć u strahovima, što zbog ubice, što zbog Hasanovih prijetnji, što zbog toga što tebe nije bilo, a nisi se uopšte javio. A rekli su joj i da si i ti imao udjela u ubistvu njenog oca... Ali da se Šekurin bivši muž vratio, da ovo, da ono - o tome nema ni govora. Izgleda da je Ševket povjerovao u Hasanove laži, a, čini se, i otac.
Šekura namjerava da ti se vrati, ali postavlje uslove."
Gledajući Crnog pravo u oči, nabrojala sam ih jedan po jedan. Prihvatio ih je odmah i nekako zvanično, kao da razgovara s pravim izaslanikom.
„1 ja imam jedan uslov", rekla sam. „Sad opet idem u kuću." Pokazala sam na kapke svekrovih prozora iza njegovih leda: „Malo kasnije udarićete na njih i na vrata. Kad budem viknula, prestaćete. Ako Hasan dođe, borite se bez kolebanja!"
Jednog izaslanika sve te riječi sigurno bi koštale života, ali se Ester, eto, zanijela. Vrata su se otvorila čim sam povikala: „Poku-ćarkaaa!" Otišla sam pravo pred svekra.
„Cijela mahala i kadija u ovoj oblasti, svi znaju da je Šekura odavno razvedena i da se ponovo udala po zakonima Kurana", rekla sam. „Čak i da tvoj odavno mrtav sin oživi, da napusti raj, pa i božjeg poslanika Mojsija, i vrati se ovamo, to ništa ne bi značilo, jer on nije njen muž.
Oteli ste udatu ženu i držite je ovdje. Crni je tražio da vam prenesem da će vas on i njegovi ljudi kazniti zbog toga prije kadije."
„Pogriješiće", rekao je svekar uljudno. „Ta mi nismo oteli Šekuru! Ja sam, hvala bogu, djed ovoj djeci. Hasan im je stric. Kad je ostala sama, Šekura se sklonila kod nas. Šta je drugo mogla? Ako želi, može se odmah s djecom vratiti. Ali ne zaboravi: ovo je njena kuća u kojoj ih je rodila i u sreći ih podizala."
„Šekura", rekla sam nepromišljeno, „želiš li se vratiti u kuću svog oca?" Zbog priče o sreći, Šekura je briznula u plač.
„Ja nemam oca", odgovorila je. Ili mi se samo učinilo. Djeca su joj se privila uz skute, a potom je posjela i obgrlila je oko grudi; isprepleteni u zagrljaju, svi su zajedno plakali. Nije ova Ester blesava: shvatila sam veoma dobro da Šekura upravlja objema stranama, ne čineći pri tom nikakav izbor, ali sam znala i da plače od srca. Jer, i sama sam se rasplakala. Malo kasnije, vidjela sam da i zmija Hajrija plače.
Što se pak tiče zelenookog, uljudnog svekra, jedine osobe u kući koja nije plakala, zbog njega je u tom trenutku otpočeo napad Crnog i njegovih ljudi: počeli su udarati o daske na prozorima i provaljivati vrata, a svaki udarac odzvanjao je u kući kao topovska granata.
„Ti si iskusan čovjek, gospodin", rekla sam svekru, ohrabrena i vlastitim suzama. „Otvori vrata i reci da Šekura dolazi ne bi li oni bijesni psi vani prestali."
„Da si ti na mom mjestu, bi li izbacila na ulicu i prepustila tim psima ženu bez igdje ikoga koja je kod tebe potražila utočište, a uz to ti je i snaha?"
„Ona sama želi da ode", rekla sam. Ljubičastom maramicom obrisala sam nos začepljen od plača.
„Ako je tako, može otvoriti vrata i izaći", rekao je.
Sjela sam pokraj Šekure i djece. Svaki nov udarac na vrata stvarao je užasnu buku i izazivao još više suza. Djeca su počela još jače plakati, a to je samo pospješilo Šekurine i moje suze. Ali obje smo znale i da plačemo kako bismo dobile na vremenu, brojeći krike izvana i udarce koji su padali kao da će srušiti kuću.
„Lijepa moja Šekura", rekla sam, „svekar ti dopušta, tvoj muž Crni prihvata sve tvoje uslove, očekuje te s ljubavlju, nemaš više šta da tražiš u ovoj kući. Spremi se, stavi veo, uzmi svoj zavežljaj i djecu, otvori vrata pa da konačno krenemo tvojoj kući."

Čuvši šta sam rekla, djeca su se još više rasplakala, a Šekura je razrogačila oči:
„Plašim se Hasana", rekla je. „Njegova će osveta biti strašna. On je divljak. Osim toga, sama sam došla."
„Ali to ne poništava tvoj novi brak", rekla sam. „Ostala si bespomoćna, normalno je što si potražila neko utočište. Muž ti je sve oprostio, prihvata te. A što se Hasana tiče: kako smo s njim dosad, tako ćemo i odsad." Osmijehnula sam joj se.
„Ali ja ne mogu otvoriti vrata", rekla je. „Onda bi ispalo da sam svojevoljno otišla."
„Draga Šekura, ni ja ih ne mogu otvoriti", kazala sam. „1 sama znaš da bi onda rekli kako sam gurala nos u vaše stvari. Ja bih još gore prošla."
U očima sam joj vidjela da se slaže sa mnom.
„Onda niko neće otvoriti vrata", rekla je. „Pustićemo da ih razbiju, udu i odvedu nas na silu." Shvativši odmah da je za Šekuru i njenu djecu to najbolje rješenje, uplašila sam se. „Ali mogla bi pasti krv", kazala sam. „Ako se kadija ne umiješa, biće krvi, a krvna osveta trajaće godinama. Niko ko želi biti častan čovjek ne može mirno posmatra-ti kako mu razvaljuju vrata, upadaju u kuću i odvode žensko čeljade."
Kad je, umjesto da razumno odgovori, privila djecu na grudi i počela glasno plakati, još jednom sam s kajanjem shvatila koliko je ona lukava i proračunata. Neki glas iznutra govorio mi je da sve to ostavim i odem, ali ni ja više nisam mogla prići vratima, jer su udarali na njih kao da će ih polomiti. Jer, padalo mi je na pamet da bi Crni, koji se uzdao u mene a pribojavao se da ide do kraja, svakog časa mogao povući svoje ljude i tako osokoliti svekra. Kad sam se privila uz Šekuru, shvatila sam da se pretvara da plače, ali je od tog plača bilo gore njeno drhtanje, koje se nije moglo imitirati.
Prišla sam vratima i iz sve snage povikala: „Stanite, dosta je bilo!" U trenutku je sve utihnulo.
„Neka Orhan majci otvori vrata!" rekla sam u iznenadnom nadahnuću, umilno kao da se obraćam djetetu. „Želi da se vrati kući, na njega se niko neće naljutiti."
Čim sam to izgovorila, Orhan je iskliznuo iz majčinih ma-laksalih ruku. S iskustvom nekog ko je godinama živio u toj kući, najprije je povukao rezu, zatim skinuo drveni zasun, a onda otvorio mandal i odmakao se dva koraka od vrata. Kroz odškrinuta vrata, koja su se sama od sebe otvorila, prodrla je vanjska hladnoća. Nastala je takva tišina da smo svi čuli kako negdje daleko tek tako laje neki lijeni pas. Kad je Šekura poljubila Orhana, koji joj se vratio u naručje, Ševket je rekao: „Reći ću stricu Hasa-nu", rekao je.
Kad sam vidjela da je Šekura ustala, uzela veo i da sprema svoj zavežljej, laknulo mi je, i to toliko da sam se uplašila da se ne nasmijem. Sjela sam i uzela dvije kašike čorbe od sočiva. Srećom, Crni je bio dovoljno razborit da se ne približi vratima kuće. Iako smo ga zvale u pomoć kad se Ševket, navukavši rezu iznutra, na neko vrijeme zaključao u sobi svog pokojnog oca, Crni nije ni kročio u kuću niti je svoje ljude pustio unutra. A nakon što mu je majka dopustila da uzme stričev bodež s drškom optočenom rubinima, i Ševket je pristao da izađe iz kuće.
„Čuvajte se Hasana i njegove crvene sablje", rekao je, više izistinski zabrinut nego tonom gubitnika i osvetnika. Poljubio je unuke pomirisavši im kosu. A onda je Šekuri nešto šapnuo na uho.
Kad sam primijetila kako Šekura žurno baca posljednji pogled na kućna vrata, zid i dimnjak, prisjetila sam se da je tu s prvim mužem provela najsretnije godine života. Je li primjećivala da je sad ta kuća sklonište dvojici nesretnih, usamljenih muškaraca i da zaudara na smrt?
Kako mi je slomila srce, na povratku sam se prema njoj ponašala suzdržano.
Ono što je nas tri žene, jednu robinju, jednu Jevrejku i udovicu s dvoje djece, zbližavalo na povratku, nije bila hladnoća i noćna pomrčina, nego skučenost nepoznatih sokaka te strah od Hasana. Poput karavana što nosi blago, naša je brojna povorka, koju su štitili Crni i njegovi ljudi, vijugala zaobilaznim putevima te udaljenim i zabačenim mahalama kako ne bismo nabasali na noćne čuvare, radoznale kabadahije iz kraja, razbojnike i Hasana. Po mrklom mraku, u kojem se ni prst pred okom nije vidio, put smo pronalazili sudarajući se sa zidovima i jedni s drugima. Pomišljajući da bi nas u tami mogli ščepati i oteti vampiri, džini i demoni iz podzemlja, privile smo se jedna uz drugu. Iza zidova koje smo doticali pipajući pred sobom u pomrčini i iza zatvorenih kapaka, činilo se kako u hladnoj noći hropcu i kašlju spavači, a životinje stenju u stajama.
Iako sam ja, Ester, koja sam protabanala svim istanbulskim sokacima, s vremena na vrijeme pomišljala da smo se u tami bez dna izgubili u beskonačno krivudavim ulicama, ipak sam uspijevala da prepoznam neke uglove kraj kojih sam danju strpljivo prolazila sa zavežljajem u ruci: zidove u Terzibašinoj ulici, oštar vonj balege, gotovo nalik mirisu cimeta, koji se širio iz staje pored vrata Nurulah-hodže... Prepoznala sam i Sokolarski prolaz i Česmu slijepog hodže, na trgu na koji taj prolaz vodi, te shvatila kako ne idemo prema kući Šekurinog pokojnog oca, nego u nekom drugom, meni nepoznatom smjeru.
Odmah mi je bilo jasno da Crni svoju porodicu želi da sakrije od Hasana, koji je u napadu bijesa mogao svašta učiniti, kao i od onog bezdušnog ubice, i da je na nekom drugom mjestu pronašao sklonište. Da znam gdje, rekla bih vam odmah, a Hasanu sljedećeg jutra. Ne zato što sam zla, nego zato što sam bila sigurna da će Šekura opet poželjeti da pridobije Hasanovu pažnju. Ali promućurni Crni s pravom mi više nije vjerovao. Bili smo u jednoj mračnoj ulici iza Pijace robova kad se s njenog kraja začuše krici, jauci i vapaji. Čule smo neko koškanje i ja sam sa strahom prepoznala onaj jedinstven zveket koji se oglasi kad se ukrste sjekire, sablje i močuge, i jauke kad udarac zaboli do kosti.
Crni je svoju veliku sablju ustupio svom čovjeku od povjerenja, na silu istrgao jatagan iz Ševketove ruke i tako ga rasplakao, a Šekuru, Hajriju i djecu uputio dalje u pratnji berberskog šegrta i druge dvojice.
Mene nije pustio s njima; student medrese rekao je da će me prečicom odvesti kući. Je li to bila slučajnost ili namjera da od mene lukavo zataji mjesto gdje će me sakriti? Na kraju uskog sokaka kojim smo morali proći bio je jedan dućan za koji shvatih da je kafana. Borba sabljama bila je završena prije nego što je i počela. Rulja koja je urlajući izlazila i ulazila - isprva sam pomislila da je pljačka - uništavala je kafanu. Da bismo mi radoznalci pod svjetlošću buktinja mogli posmatrati i iz toga izvući pouku, oni su najprije pažljivo iznosili fildžane, džezve, čaše i klupice, a potom ih na naše oči razbijali. Malo su istukli jednog koji je to pokušao da prekine, ali je on naposljetku dobro prošao. U počet-ku sam mislila da je kafa sva njihova briga, što su i govorili. Objašnjavali su da je štetna, da uništava oči i želudac, pomućuje um i ljude izvodi iz vjere; govorili su da je to franački otrov, opisivali kako je hazreti Muhamed odbio kafu koju mu je ponudio šej-tan u liku lijepe žene. Sve je to ličilo na poučnu noćnu zabavu i mislila sam kako ću, kad stignem kući, izgrditi Nesima: „Ne na-livaj se toliko tim otrovom."
Kako je u okolini bilo mnogo samačkih soba i jeftinih hanova, za kratko vrijeme okupila se gomila radoznalaca željnih gledanja, sastavljena od besposličara i ološa koji se ilegalno uvukao u grad, što je ohrabrilo neprijatelje kafe. Tad sam shvatila da su to ljudi Nusret-hodže, čuvenog propovjednika iz Erzuruma, da po Istanbulu razbijaju kafane i legla razvrata i vina, kažnjavaju one koji su skrenuli s hazreti Muhamedovog puta i one što uz muziku izvode
trbušni ples, tvrdeći da je to derviški ritual. Psovali su neprijetelje vjere, sve koji šuruju sa šejtanom, idolopo-klonce, nevjernike i slikare. Tad sam se sjetila da je ta kafana ona na čije zidove vješaju crteže i u kojoj se rugaju vjeri i hodži iz Erzuruma. Iznutra je izašao kafedžijin pomoćnik okrvavljenog lica. Pomislila sam da će se srušiti, ali je on rukavom košulje obrisao krv s čela i obraza, umiješao se među nas i zajedno s nama nastavio da gleda napad. Uplašena svjetina lagano je uzmicala. Primijetila sam da je Crni u gužvi ugledao nekog i da se na trenutak pokolebao. Po okupljanju Erzurumčevih pristalica, zaključila sam da pristižu janjičari ili neka druga rulja. Baklje su se ugasile, a ljudi se raštrkali.
Crni me je uhvatio za ruku i predao studentu medrese.
„Ići ćete sporednim ulicama", rekao je. „Otpratiće te do kuće." Momak je htio da pobjegne što prije, te se udaljismo žurnim koracima. U mislima sam bila s Crnim, ali vam Ester, ostane li izvan toka događaja, ne može ispričati šta je dalje bilo.

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zovem se crvena

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:52 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



54. JA, ŽENA

Kažu, medah-efendijo, da ti svakog umiješ oponašati, ali da žena ne možeš biti! A ja tvrdim potpuno suprotno. Tačno je da mi ženidba nije bila suđena, jer sam putovao od grada do grada, zabavljao se na svadbama, zabavama i u kafanama do sitnih sati i sve dok me ne bi izdao glas pričao priče oponašajući sve i svakog. Ali to uopšte ne znači da ne poznajem ženski rod.
Dobro ja poznajem žene; s četiri sam se čak lično susreo, lica im vidio, razgovarao s njima. To su:
1. Moja pokojna majka; 2. Moja draga tetka; 3. Žena mog starijeg brata (u nju sam se najprije zaljubio) koji me je tukao, a ona, čim bi me vidjela, vikala: „Izlazi iz sobe"; 4. Žena koju sam u jednom trenutku svojih putovanja primijetio na jednom otvorenom prozoru u Konju. Iako ni riječ nismo izmijenili, prema njoj sam uvijek osjećao požudu, a osjećam je i sad. A možda je sad već mrtva.
Pogled na ženu otkrivenog lica, razgovor s njom, svjedočenje o njenim ljudskim stanjima - u nama muškarcima pobuđuju čulna i duboka duhovna osjećanja, a budući da je tako, najbolje je, kako nam to i vjera zapovijeda, žene, naročito one lijepe, prije ženidbe uopšte i ne gledati. Tražiti prijateljstvo lijepih momaka, što ne goni da se žena traži kako bi se prinudno zadovoljili puteni porivi, jedini je izlaz, a na kraju i to postane slatka navika. To što se žene po franačkim gradovima šetaju ne samo otkrivenog lica nego ne kriju ni svoje najprivlačnije strane, sjajne kose, vratove, ruke, lijepa grla, pa čak, ako je istina ono što se priča, dijelom ni noge, sve je to razlog zbog kojeg njihovi muškarci stidljivo, teško i bolno hodaju, s nadignutim prednjim dijelom pan-talona, i zbog kojeg je njihovo društvo paralizovano. I zbog kojeg franački nevjernici pred Osmanlijama svakog dana gube po jedno utvrđenje.
Kad sam, još u ranoj mladosti, shvatio da je najispravniji put k sreći i spokoju moje duše da živim daleko od lijepih žena, za žene sam se još više zainteresovao. A kako u to vrijeme, osim majke i tetke, nijednu ženu nisam vidio, moja radoznalost poprimala je tajanstvene obrise i ja sam, kao da mi je mozak utrnuo, shva-tao da ću moći da dokučim kako se one osjećaju samo čineći ono što one čine, jedući ono što one jedu, ponavljejući njihove riječi, oponašajući njihova stanja i oblačeći njihovu odjeću. Tako sam jednog petka, kad su svi, otac, majka, brat i tetka otišli u ružič-njak mog djeda na obali Fahrenga, rekao da sam bolestan i ostao kod kuće.
„Ta pođi s nama!" rekla je pokojna majka. „Na selu ćeš vidjeti pse, drveće, konje, pa ćeš ih oponašati i nas nasmijavati. Šta ćeš raditi sam u kući?"
Nisam joj mogao reći da ću obući njene stvari i glumiti ženu, pa sam rekao: „Boli me stomak."
„Ne budi mlakonja", kazao je otac. „Dođi, rvaćemo se."
Sad ću vam, svojoj braći iluminatorima i kaligrafima, ispričati šta sam sve osjetio dok sam, kad su oni otišli, komad po komad, oblačio rublje i odjeću pokojne majke i tetke; otkriću vam šta znači biti žena, tajnu koju sam tog dana dokučio. Odmah vam mogu reći: šta god da smo čitali u knjigama i slušali od propovjednika, čovjek se, kad postane žena, uopšte ne osjeća kao đavo.
Baš suprotno: kad sam obukao vunene i ružama oslikane gaće pokojne majke, proželo me osjećanje slatke dobrote, osjetio sam da sam senzibilan poput nje. Kad mi je kožu dotakla svije-tlozelena svilena košulja moje tetke, i njoj je samoj bilo žao da je nosi, osjetio sam veću ljubav prema svoj djeci, čak i prema sebi samom. Želio sam da spremim jelo cijelom svijetu, svakog da po-dojim. I tako, nakon što mi je sinulo kakav je to osjećaj imati grudi, u njedra sam nagurao razne stvari, čarape, peškire, jer sam htio da zadovoljim radoznalost i osjetim kako je to biti žena s velikim sisama. Kad sam ugledao te ogromne izbočine na sebi... U redu: bio sam ponosan ko sam đavo. Budući da sam odmah shvatio da će muškarci trčati za njima i kad im samo vide sjenu, kako će se koprcati, žudeti da ih uzmu u usta, osjetio sam se veoma moćno, ali - je li mi to bila namjera? Zbunio sam se: želja mi je bila i da imam moć i da me sažaljevaju; i da me ludo voli bogat, jak i pametan muškarac, kakvog uopšte nisam poznavao, ali sam se i plašio toga. Na ruke sam natakao majčine zlatne narukvice koje je, pokraj čaršava s izvezenim lišćem, krila u vunenim, mirisom mošusa prožetim čarapama na dnu kovčega s dje-vojačkom opremom; na lice sam nanio rumenilo što ga je koristila da bi joj obrazi po povratku iz hamama bili još rumeniji, obukao tetkinu tamnozelenu feredžu pa, skupivši kosu, stavio veo iste boje. Kad sam se vidio u ogledalu sa sedefnim ramom, zadrhtao sam. Iako ih nisam bio ni dotakao, oči i trepavice već su mi postale ženske. Vidjele su mi se samo oči i obrazi, ali bio sam veoma lijepa žena, što me je činilo sretnim. Moja muškost primijetila je to i prije mene i ukrutila se, što me je oneraspoložilo.
U ogledalu koje sam držao u ruci posmatrao sam suzu kako se kotrlja iz mog lijepog oka i u meni se iznenada bolno rodila pjesma koju nikad nisam zaboravio. Jer, istog trenutka, s nadahnućem koje mi je poslao sam Svevišnji, a u nastojanju da zaboravim taj svoj bol, te stihove počeo sam izgovarati melodično, njišući se kao u taktu neke pjesme.

Dok sam na istoku, na zapadu želim da budem, kaže moje neodlučno srce.
Ako sam muškarac, žena bih da budem, šapće mi jedan drugi organ.
Teško li je biti čovjek, a još teže živjeti tako! I sprijeda i straga, i s istokom i sa zapadom, ja želim da uživam.
Pazite, naša erzurumska braća ne smiju me čuti kako pjevam tu pjesmu srca svog! Jer, veoma bi se naljutili. A što li se ja plašim? Možda se i ne bi ljutili, jer, pazite, ovo nije ogovaranje, ima onaj čuveni vaiz, prečasni efendi Čaknihusret, eh... Oženjen je, naravno, ali kažu da i on, baš kao i vi, osjećajni iluminatori, više voli dječake nego nas žene. Samo prenosim ono što su meni ispričali. Ali taj me ne zanima, jer je veoma odbojan. Zubi su mu poispa-dali, a, kako kažu ljepotani koji su mu prilazili, iz usta mu se širi nesnosan smrad, ne zamjerite mi, kao iz medvjeđeg dupeta.
No dobro. Zatvaram gubicu i vraćam se svojoj muci. Kad sam shvatila da sam veoma lijepa, nisam više htjela da perem rublje i sudove niti da izlazim na ulicu ko robinja. Siromaštvo, suze i nesreća, stalno razočaranje pred ogledalom i plač i tuga, sve je to za ružne žene. Ja moram naći muža koji bi me držao ko malo vode na dlanu, ali ko je od vas takav?
Tako sam kroz rupu na zidu počela posmatrati sinove paša i plemića koje je moj pokojni otac pod svakojakim izgovorima pozivao u kuću. Htjela sam da moj položaj liči na položaj one
poznate lijepe žene, one koja ima mala usta i dvoje djece, u koju su zaljubljeni svi iluminatori. Ne bi bilo loše da vam ispričam priču o sirotoj Šekuri. Ali čekajte! Obećao sam da ću u srijedu uveče ovo ispričati:

LJUBAVNA PRIČA KOJU ŽENA PRIČA PO ŠEJTANOVOM NAGOVORU

Zapravo, priča je vrlo jednostavna. Dogodila se u jednoj od siromašnijih istanbulskih mahala. Jedan od uglednih prvaka u mahali - čelebi Ahmet, pisar kod Vasif-paše, bio je povučen čovjek. Imao je ženu i dvoje djece. Jednog dana, kroz otvoren prozor ugledao je crnokosu, crnooku, srebrnoputu i vitku bosansku ljepoticu i u nju se zaljubio. Žena je, međutim, bila udata, te je čelebija uopšte nije zanimao. I tako, siroti čelebija nikom ne povjerava svoju patnju, vene od ljubavi, kupuje vino od jednog Grka i pije, ali na kraju ne uspijeva da sakrije svoju ljubav od ljudi u mahali. A kako su svima u njoj drage ljubavne priče i budući da su čelebiju veoma voljeli i poštovali, najprije su se prema njegovoj ljubavi odnosili s poštovanjem, pretvarajući se, uz poneku šalu, da je ne primjećuju. Ali kad se čelebi, nemoćan da se nosi s ljubavnim jadima, počeo svake večeri opijati pred vratima kuće u kojoj su srebrnoputa ljepotica i njen muž sretno živjeli, svi ga Se počeše plašiti. Ljubavnika koji je svake večeri plakao skrhan bolom nisu mogli ni istući i protjerati, a ni utješiti. A on je plakao bez glasa, ne prigovarajući ništa i ne dosađujući nikom, kao pravi čelebija, to jest gospodin.
Malo-pomalo, njegova beznadežna tuga zahvati cijelu mahalu i postade svačija tuga i nesreća; uništi svako zadovoljstvo pa se, poput česme koja neprestano žalosno teče, i sama pretvori u izvor tuge. Tako mahalom najprije poče da kruži priča o tugi pa o nesreći, a potom i misao o prestanku blagostanja - i ta misao uvriježi se među svima. Neki se iseliše odatle, nekima je krenulo loše, a nekima zanat više nije išao od ruke jer izgubiše polet. Jednog dana, mahala se već bila ispraznila, zaljubljeni čelebija pokupi ženu i djecu i odseli se u neko drugo mjesto, te srebrnoputa ljepotica i njen muž ostadoše sami samciti. Nesreća koju su prouzrokovali ugasila je njihovu ljubav i udaljila ih jedno od drugog. Ostali su zajedno do kraja života, ali više nikad nisu bili sretni.
Volim ovu priču, jer nam kazuje koliko su ljubav i žene opasne, ali hej, gdje mi je pamet, zaboravih da sam morao reći nešto drugo jer sam sad žena! U redu, nešto poput ovog: Ah, kako je ljubav lijepa!
Ali ko su ti stranci što upravo ulaze?

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zovem se crvena

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:53 pm

[You must be registered and logged in to see this link.]



55.
ZOVU ME LEPTIR

Kad sam vidio rulju, shvatio sam da Erzurumčevi ljudi ubijaju nas šaljive iluminatore.
I Crni je bio u masi koja je posmatrala prepad. U ruci je držao bodež, a pored njega je stajalo nekoliko čudnih ljudi, čuvena pokućarka Ester i još neke žene sa zavežljajima u rukama.
Došlo mi je bilo da pobjegnem kad sam vidio kako su posjetioci kafane nemilosrdno premlaćeni, a kafana divljački uništena. Zatim je pristigla neka druga gomila, vjerovatno janjičari. Erzurumčevci ugasiše baklje i pobjegoše.
Na mračnim vratima kafane nije bilo nikog, niko nije ni gledao u tom smjeru. Ušao sam. Sve je bilo u krhotinama; hodao sam po zdrobljenim šoljicama, tanjirima, čašama i komadima stakla. Jedna svjetiljka, okačena o visoki čavao na zidu nije se bila ugasila u svoj toj gunguli, ali nije osvjetljavala krhotinama prekriven pod kafane, slomljene tronošce i ostatke drvenih klupica, nego čađave mrlje na tavanici.
Stavio sam jastuke jedan na drugi, pružio se i dohvatio svjetiljku. Pri njenoj svjetlosti spazio sam tijela na podu. Kad sam ugledao okrvavljeno lice najbližeg od njih, skrenuo sam pogled u stranu i primakao se drugom tijelu. Čulo se jecanje; ugledavši moju svjetiljku, ispustio je nekakav dječji glas i ja uzmakoh.
U kafani je bio još neko. Najprije sam se pokolebao, no osjećao sam da bi taj došljak mogao biti Crni. Zajedno smo se približili trećem tijelu. Kad smo mu prinijeli svjetiljku, vidjeli smo ono što smo obojica slutili: ubili su medaha.
Na njegovom licu, našminkanom kao da je žensko, nije bilo tragova krvi, ali su mu vilica, oko i narumenjene usne bili smrskani, a vrat sav u modricama od davljenja. Ruke su mu bile zabačene unazad. Nije bilo teško zaključiti da je neko s leđa držao starca odjevenog u žensku odjeću, a da su ga drugi tukli šakama po licu i potom udavili. Jesu li, prije nego što su to učinili, rekli: „Onome ko se ruga preuzvišenom propovjedniku Hodža-efendi-ji - odsijecite jezik!"
„Prinesi svjetiljku ovamo!" oglasio se Crni. Svjetlost je pala na slomljene mlinove za kafu, sita, vagu i komadiće šoljica za kafu, sve je to ležalo oko štednjaka u lokvi prolivene kafe. U kutku gdje je medah svake večeri kačio slike Crni je pri svjetlosti svjetiljke premetao njegov radni pribor, njegov pojas, peškir, motku kojom je lupkao. Držeći u ruci svjetiljku čija mi je svjetlost udarala u lice, rekao je da su mu na umu samo crteži. Da, naravno, i ja sam, onako drugarski, nacrtao dva. Jedino što smo pronašli bila je persijska kapica koju je pokojnik nosio na obrijanoj glavi.
Uronili smo u noć kroz zadnja vrata, do kojih se stizalo kroz jedan veoma uzak prolaz, a da nikog nismo sreli. Mora da su prilikom napada iluminatori i posjetioci bježali kroz ta vrata, ali prevrnute saksije i razbacane vreće kafe svjedočile su o tome da je tu bilo priče.
Napad na kafanu, okrutno ubistvo majstora medaha i zastrašujuća tama noći zbližili su Crnog i mene. Mislio sam da smo zbog toga obojica šutjeli. Dvije ulice dalje, Crni mi je dao da nosim svjetiljku koja mu je bila u ruci, zatim je isukao nož i prislonio mi ga na grlo.
„Idemo tvojoj kući!" rekao je. „Hoću da je pretražim kako bih se smirio."
„Već su je pretražili", kazao sam i zašutio.
Osjetio sam prezir, ne ljutnju. Zar nije to što je Crni povjerovao u sramne glasine koje kruže o meni pokazivalo da je i on jedan običan zavidljivac? A ni bodež nije držao baš samouvjereno. Moja kuća nalazila se u suprotnom smjeru od ulice na koju smo izašli kroz zadnja vrata kafane i kojom smo upravo prolazili. Zato smo, da ne bismo naletjeli na gomilu, napravili širok luk krećući se sporednim ulicama i prolazeći kroz prazne vrtove koji su sjetno mirisali na vlažno i usamljeno drveće. Buka što je dopirala iz kafane oko koje smo kružili uopšte nije prestajala. Čuli smo kako erzurumčevci trče ulicama, a za njima janičari, noćni čuvari i momci iz kraja. Kad smo bili negdje na kraju puta, Crni reče:
„Dva dana majstor Osman i ja gledali smo u Carskoj riznici čuda starih majstora." Dugo sam šutio. A onda sam gotovo povikao: „Kad bi u nekim godinama života neki iluminator i sjeo na istu klupu s Beh-zadom, ono što bi vidio priuštilo bi samo radost
njegovom oku te spokoj njegovoj duši, ali mu talenat ne bi obogatilo! Jer, ne slika se okom nego rukom, a ruka teško uči i u mojim, a kamoli u godinama majstora Osmana!"
Vikao sam da bi moja lijepa žena, za koju sam bio siguran da me čeka, shvatila da nisam sam te da se ne bi susrela s Crnim, a ne zato što sam tu jadnu, samodopadljivu budalu s bodežom u ruci uzimao za ozbiljno.
Dok smo prolazili kroz dvorišna vrata, učinilo mi se da u kuci vidim žmirkavu svjetlost svjetiljke, ali, bogu hvala, sad je sve bilo u mraku. Prinudan ulazak u kuću u pratnji životinje naoružane nožem, ulazak u moj raj u kojem sam sve vrijeme provodio u crtanju i u traganju za božjim uspomenama i, kad bi mi se oči umorile, u vođenju ljubavi sa svojom voljenom, najljepšom na svijetu, djelovali su mi kao grubo narušavanje moje intime. Zato sam se zakleo da ću se osvetiti Crnom.
Pri svjetlosti svjetiljke pregledao je moje papire, stranicu koju sam upravo završavao, sultanovo pomilovanje osuđenika koji ga preklinju ne bi li se oslobodili duga, provjerio moje boje, postolja, noževe, isječke, četkice, sve što je bilo oko mog radnog stola, pa iznova papire, sprave za satiniranje papira, peroreze, zavirio u kutije za olovke i papir i u škrinju na podu, u sanduke, pod jastuk i potom pod tepih. Pretraživao je moju radnu sobu, a ne moju kuću, kako je rekao kad je isukao bodež. Kao da ono što je tražio nisam mogao sakriti u sobi iz koje nas sad moja žena kri-šom posmatra!
„Knjiga koju je priređivao moj tetak imala je još jedan crtež", rekao je. „Onaj koji ga je ubio ukrao ga je."
„Bio je drugačiji od ostalih", odmah sam dodao. „Tvoj pokojni tetak i meni je dao da u jednom kutku nacrtam drvo. Negdje u pozadini... U sredini i naprijed trebalo je da bude neko, vjerovatno naš padišah. Bio je predviđen velik prostor za njega, ali je ostao nepopunjen.
Budući da su se predmeti u pozadini slike morali smanjivati, onako kako ih crtaju franački majstori, tražio je da nacrtam stablo malih dimenzija. Što je crtež više napredovao, to nam se više činilo da kroz otvoren prozor posmatramo svijet, a ne sliku. Tad sam shvatio da okvir i pozlata tog crteža, urađenog u franačkoj tehnici perspektive, imaju funkciju prozorskog okvira."
„Okvir i pozlatu radio je efendi Prefmjeni."
„Ako to pitaš, već sam ti rekao da ga nisam ubio."
„Čovjek nikad ne priznaje da je ubio", odgovorio je i upitao me kako sam se zatekao tamo tokom napada na kafanu. Svjetiljku je namjestio malo podalje od mindera na kojem sam sjedio, između mojih papira i crteža na kojima sam radio, i to tako da mi ona obasjava lice. On je pak, poput sjenke u tami, unezvjere-no tumarao po sobi.
Osim onoga što sam i vama kazao, da veoma rijetko idem u kafanu i da sam onuda slučajno prolazio, rekoh mu da sam ja nacrtao dva od svih crteža što su okačeni na zid, ali da mi se uopšte nije sviđalo to što se odigrava u kafani.
„Jer", rekao sam, „ako iluminacija crpi snagu iz želje da omalovaži i prezre loše strane života, a ne iz slikarevog talenta, njegove ljubavi prema umjetnosti i želje da se susretne i spoji s Bogom, na kraju će samog sebe omalovažiti i kazniti, bilo da je onaj kojeg omalovažava vaiz iz Erzuruma, bilo da je sam đavo. Pri tom, da se ta kafana nije okomila na Erzurumca i njegove pristalice, možda večeras i ne bi bila napadnuta."
„Ali ipak si zalazio tamo", reče podlac.
„Zalazio sam jer sam se tamo i zabavljao." Je li shvatao s koliko sam iskrenosti govorio?
„Ljudi, premda umom i savješću znaju da je nešto ružno i pogrešno, u tome i te kako mogu uživati", dodao sam „Ali me je ipak bilo sramota što uživam u tim jeftinim crtežima, imitacijama i pričama o đavolu, novcu i psu, ispričanim na priprost način, bez rime i metrike."
„Pa zašto si onda odlazio u tu kafanu nevjernika?"
„Dobro", rekoh pokorivši se svom unutarnjem glasu. „Katkad i u meni proradi crv sumnje: otkako su me majstor Osman i padišah otvoreno priznali za najtalentovanijeg i najsposobnijeg među iluminatorima, toliko sam se počeo plašiti ljubomore drugih iluminatora da sam, kako me ne bi udavili u čaši vode, povremeno odlazio na mjesta gdje se oni okupljaju, družio se s njima i ponašao se poput njih. Shvataš li? Otkako su počeli govorkati da sam Erzurumčev pristalica, odlazim u tu bijednu kafanu nevjernika da niko u te priče ne bi povjerovao."
„Majstor Osman smatra da ti mnogo toga činiš kako bi se iz-vinio zbog svog talenta i sposobnosti."
„Šta je još rekao o meni?"
„Da radiš sitne, besmislene crteže na noktu i zrnu riže kako bi ljudi pomislili da si radi umjetnosti digao ruke od života. Rekao je da ti kao iluminator neprestano pokušavaš da se dopadneš drugima jer se stidiš talenta koji ti je Alah podario."
„Majstor Osman je ravan Behzadu", rekao sam iskreno. „Šta još?"
„Bez ustezanja je govorio i o tvojim manama", kazao je podlac.
„Nabroj ih!"
„Rekao je da, uprkos svom talentu, ne crtaš iz ljubavi prma crtanju, nego da bi se dopao drugima. Kad crtaš, najviše te raduje maštanje o uživanju s kojim će drugi gledati taj crtež. Te da bi ipak trebalo da crtaš radi užitka u samom crtanju."
Ujelo me je za srce to što je majstor Osman svoje mišljenje
meni bez ikakvog ustručavanja istresao pred čovjeka koji svoj život nije posvetio slikarstvu nego stvarima primjerenim svojoj prirodi: protokoliranju, prepisci i dodvoravanju. Crni je kazao
ovo:
„Rekao je da stari veliki majstori nikad ne bi odustali od stila i postupaka koje su usvajali cijeli život samo da bi se pokorili sili nekog novog šaha, naravi nekog princa, ili pak ukusu nekog novog vremena, te da su, kako ne bi bili prisiljeni na to, sami sebe osljepljivali. Vi ste, međutim, pod izgovorom da je to želja našeg padišaha, za stranice knjige mog tetka, revnosno i beščasno oponašali franačke majstore."
„Veliki učitelj i prvi iluminator Osman sigurno nije mislio ništa loše", rekao sam ,,A sad ću svom gostu skuhati čaj od lipe."
Prešao sam u susjednu sobu. Moja ljepotica, odjevena u spavaćicii od kineske svile koju je kupila od pokućarke Ester, skočila je na mene i, podrugljivo ponavljajući moje riječi ,,A sad ću svom gostu skuhati čaj od lipe", zgrabila me za klip među nogama.
S dna škrinje na podu, blizu naše postelje, uzeo sam i iz korica izvukao sablju s drškom ukrašenom kamenčićima ahata. Oštrica joj je bila tako britka da bi i svilenu maramicu, spustiš li je na nju, presjekla nadvoje. A prospeš li nad njom zlatne listiće, isjekla bi ih tako ravnomjerno da bi ti komadići izgledali kao li-nijarom izmjereni.
Sakrivši sablju, vratio sam se u sobu za crtanje. Efendi Crni bio je toliko zadovoljan propitivanjem da je i dalje kružio oko mindera s bodežom u ruci. Na minder sam spustio jednu napola dovršenu stranicu. „Pogledaj ovo", rekao sam. Radoznalo je čučnuo, pokušavajući da shvati.
Prišao sam mu s leda, isukao sablju, bacio se na njega i oborio ga. Bodež mu je ispao iz ruke. Zgrabio sam ga za kosu i, gurajući glavu prema podu, sablju mu odozdo prislonio na grkljan. Svojim teškim tijelom gnječio sam krhkog Crnog, koji je ležao potrbuške, a bradom i rukom pritiskao sam mu glavu sve dok pod grkljanom nije osjetio britku oštricu. Jedna mi je šaka bila puna njegove prljave kose, a druga je prislanjala sablju na nježnu kožu njegovog grla. Bio je dovoljno razuman da se ne mrdne, jer bih mu istog časa mogao pustiti krv. To što sam bio tako blizu njegove kovrčave kose, njegovog potiljka, koji je, da je kakva druga prilika, naprosto mamio čovjeka da ga drsko pljusne, i njegovih ružnih ušiju - još me je više uzrujalo.
„Suzdržavam se da te smjesta ne ubijem", šapnuo sam mu na uho kao da mu odajem neku tajnu. Svidjelo mi se što me sluša ne puštajući glasa od sebe, kao neko poslušno dijete. „Znaš legendu iz Šahname", prošaputao sam. „Šah Feridun pravi grešku jer, dijeleći zemlju na tri dijela, lošije pokrajine ostavlja dvojici starijih sinova, a najbolji dio - Iran - najmlađem Ireču. Spreman na osvetu, Tur prevari Ireča, kojem je zavidio, i prije nego što će mu prerezati grkljan, hvata ga za kosu, baš kao ja sad tebe, i svom svojom težinom, upravo kako ja to sad činim, naliježe na tijelo mlađeg brata. Osjećaš li težinu mog tijela?"
Nije odgovorio, ali sam po njegovim očima, po pogledu žrtvene ovce, shvatio da sluša, te me još jednom ispuni nadahnuće:
„Privržen sam persijskom stilu i postupcima ne samo u slikarstvu nego i u stavljanju noža pod grlo i pedantnom odsijecanju glave. A jednu drugu verziju te omiljene scene viđao sam i na slikama koje prikazuju smrt šaha Sijavuša."
Crnom, koji me je nijemo slušao, detaljno sam opisivao kako je Sijavuš pripremao osvetu svojoj braći, kako je zapalio za-mak i sav svoj imetak, oprostio se od žene, uzjahao konja i s
vojskom otišao u boj; kako je izgubio bitku i kako su ga ščepali za kosu i vukli po prašnjavom bojištu prekrivenom leševima; kako je, kao i on sada, oboren potrbuške i kako mu je naposljetku bodež stavljen pod grlo; kako je, ležeći u takvom položaju, čuo raspravu između svojih prijatelja i neprijatelja o tome treba li ga ubiti ili pomilovati; kako je poraženi šah, lica zabijenog u prašinu, sve vrijeme morao slušati taj razgovor. A onda sam upitao svoju žrtvu:
„Voliš li tu sliku?"
„Kad se Geruj, približivši se straga, kao i ja tebi, baca na Sijavuša, prislanja mu sablju na vrat i, hvatajući ga ovako za kosu, reže mu grkljan. Krv koja će ubrzo potom poteći najprije će se na neplodnoj zemlji pretvoriti u crn dim, a potom će na tom mjestu izniknuti cvijet." Nakratko sam ušutio, pa smo začuli erzurumčevce koji su negdje u daljini vrišteći trčali kroz ulice. Užas i propast tamo vani još su više zbližili nas dvojicu, koji smo ležali na podu, jedan preko drugog.
„Ali na svim tim slikama", nastavio sam čupajući još jače njegovu kosu koja mi je bila u šaci,
„naslućuje se da je teško s očekivanom istančanošću nacrtati dvojicu čija su tijela isprepletena poput naših, a koja se istovremeno mrze. Kao da su se izdaja, ljubomora i metež ratova što su prethodili tom tajanstvenom i veličanstvenom trenutku odsijecanja glave zavukli u te slike više nego što je potrebno. Čak su se i najveći gazvinski majstori mučili dok su dvojicu muškaraca crtali jednog na drugom; jer, sve se ispretura. Ali, pogledaj, ti i ja smo sređeniji i ele-gantniji."
„Siječe sablja", prostenjao je.
„Hvala ti što si progovorio, dragi moj, ali ne siječe. Pazim, neću učiniti ništa što bi pokvarilo ljepotu naše poze. Stari veliki majstori mogli su nas dovesti do suza samo kad su crtali ljudska tijela isprepletena u svim ljubavnim i ratnim prizorima kao da su jedno. Pogledaj, moja glava priljubljena je uz tvoj potiljak kao da je dio tvog tijela. Osjećam miris tvoje kose i tvog vrata. Moje se noge s obje strane pružaju duž tvojih, i to tako skladno da bi neko sa strane mogao pomisliti da smo neka graciozna četvorono-žna zvijer. Osjećaš li na svojim leđima i zadnjici moj ravnomjeran pritisak?" Nastupila je tišina, ali sablju nisam pritisnuo jer je mogao prokrvariti.
„Ako ne progovoriš, uješću te za ovo uho!" prošaputao sam mu.
Kad sam mu po očima vidio da je spreman da govori, ponovo sam upitao: „Osjećaš li na sebi ravnomjeran pritisak mog tijela?"
„Osjećam."
„Je li ti lijepo?" upitao sam. „Jesmo li nas dvojica lijepi? Jesmo li lijepi koliko i legendarni junaci što na čudesnim slikama starih majstora jedni druge elegantno ubijaju?"
„Ne znam", odgovorio je Crni. „Ne vidim nas u ogledalu."
Kad sam u mašti predočio prizor u kojem bi nas moja žena, koja nas je iz susjedne sobe tajno posmatrala, mogla vidjeti pri svjetlosti svjetiljke donesene iz kafane i spuštene malo dalje od nas, uplašio sam se da ću u talasu uzbuđenja zaista ugristi Crnog za uho.
„Efendi Crni, ti koji si mi u intimni prostor ušao s bodežom i koji si me podvrgao saslušanju, osjećaš li sad svoju snagu na sebi?"
„Osjećam i da si u pravu."
„Sad me pitaj šta želiš!"
„Opisi mi kako te je milovao majstor Osman."
,,U vrijeme mog šegrtovanja, kad sam bio mnogo mršaviji, nježniji i ljepši nego sad, peo se na mene kao sad ja na tebe. Milovao me je po rukama, ponekad bi mi nanosio bol, ali budući da sam bio opčinjen njegovim znanjem, talentom i snagom, to mi se sviđalo i ni na šta loše nisam pomišljao, jer sam ga volio. Ljubav prema majstoru Osmanu za mene je bila put ljubavi prema iluminaciji, bojama, papiru, peru, ljepoti crteža, prema svemu osli-kanom, pa tako i prema svijetu i Bogu. Majstor Osman bio je za mene više od oca."
„Je li te mnogo tukao?" upitao je.
„Tukao me je u pravom trenutku i s osjećanjem za pravdu, onako kako treba da tuče jedan otac, ali i jako i po kazni, onako kako mora tući majstor da bi podučio. Danas shvatam da sam zbog straha i bola od udarca linijarom po noktima mnogo toga naučio i bolje i brže. Plašeći se u danima šegrtovanja da će me uhvatiti za kosu i tresnuti mi glavu o zid, nisam u posudu sipao previše boje i rasipao pozlatu, upamtio sam dobro zavijutak na konjskom kopitu, skrivao greške crtača okvira crteža, na vrijeme čistio svoje kistove i naučio da svu svoju pažnju i dušu predam stranici. Budući da svoje umijeće i majstorstvo dugujem batinama, sad mirne duše bijem svoje šegrte. Znam da će čak i najnepravedniji udarac, ako šegrtu ne povrijedi ponos, naposljetku biti koristan za dijete."
„Ali ipak, kad tučeš nekog lijepog šegrta nježnog pogleda i anđeoske naravi, svjestan si da mu, kad povremeno izgubiš kontrolu, radi sopstvenog zadovoljstva radiš one iste stvari koje je tebi radio veliki majstor Osman, zar ne?"
„Ponekad je znao da me udari mramornim pečatom iza uha, i to tako jako da mi je u uhu danima zujalo, a u glavi mi se mutilo. Katkad bi me tako ošamario da bi me obraz danima bolio tjerajući mi suze na oči. Sjećam se ja svega, ali svog majstora ipak volim."
„Ne", rekao je Crni. „Ljutio si se na njega. Zbog bijesa koji se skupljao u vama svetili ste mu se tako što ste crteže za knjigu mog tetka izrađivali u franačkom stilu."
„Ti uopšte ne poznaješ iluminatore. Potpuno suprotno je istina. Batine koje jedan iluminator pretrpi u ranoj mladosti dubokom i doživotnom ljubavlju vežu ga za njegovog majstora."
„To što su Ireč i Sijavuš s leđa, okrutno i izdajnički, zaklani sabljom, kako ti meni sad činiš - plod je bratske ljubavi. A bratsku ljubomoru u Šahnami uvijek izaziva nepravedni otac..."
„lacno.
„Sad se vaš nepravedni otac, koji vas je zavadio, priprema da vas izda", rekao je drsko.
„Ah, ne čini to, siječe me!" prostenjao je. Još jednom je jauk-nuo. „Da, u trenutku mi možeš prerezati grkljan i pustiti krv kao žrtvenoj ovci", kazao je. „Ali ako to napraviš prije nego što me saslušaš - zapravo, vjerujem da bi to mogao učiniti, ah, dosta s tim! - onda ćeš godinama odgonetati šta ti imam reći. Olabavi malo sablju!" Olabavio sam. „Majstor Osman, koji je od vašeg djetinjstva slijedio svaki vaš korak, svaki vaš dah i, obuzet srećom, pratio kako se, zahvaljujući njegovoj pažnji, vaša bogomdana nadarenost rascvjetava poput behara i preobražava u talenat - sad vam okreće leđa da bi zaštitio svoj stil i radionicu kojoj je zajedno s vama posvetio cijeli život."
„Onog dana kad smo sahranili efendi Prefmjenog ispričao sam ti tri poučne priče da bih ti objasnio koliko je ružna ta stvar koju nazivamo stilom."
„One su govorile o umjetnikovom stilu", uzvratio je Crni oprezno. ,,A što se tiče majstora Osmana, njegova velika briga jeste kako da zaštiti stil umjetničke radionice."
Dugo mi je pričao kako je padišahu bilo važno da bude pronađen bijednik koji je ubio Tetka i efendi Prefmjenog, kako mu je radi toga otvorio čak i vrata Carske riznice, te da će majstor Osman iskoristiti tu priliku da osujeti Tetkovu knjigu i kazni one koji su se priklonili oponašanju franačkih majstora. Rekao je da je majstor Osman, što se konja rasječene nozdrve tiče, zbog njegovog stila sumnjao na Maslinu, ali da će dželatima predati Rodu jer je, kao prvi iluminator, uvjeren u njegovu krivicu. Osjećao sam da pod pritiskom sablje govori istinu i poželio sam da ga poljubim, jer se poput djeteta bio predao priči. Nimalo se nisam uplašio onog što sam čuo; jer, to je značilo da je Roda ispao iz igre te da ću poslije - daleko bilo - smrti majstora Osmana ja postati glavni iluminator.
Nije me uznemiravala pomisao da bi se sve što je ispričao moglo ostvariti, nego mogućnost da se to ne ostvari. Praznine koje sam osjećao između redova značile su da bi majstor Osman mogao žrtvovati ne samo Rodu već i mene. Pomisao na tu nevje-rovatnu mogućnost nije u meni izazivala samo jezu nego me je, poput nekog ko je iznenada ostao bez oca, vukla ka užasu bes-kućništva. Suzdržao sam se jer me je razmišljanje o tome uvijek iznova tjeralo da zarijem Crnom sablju u grlo, te se ni s njim ni sa samim sobom nisam više upuštao u raspravu
o tome. Zašto bi nas to što smo, nadahnuti franačkim stilom, za Tetkovu knjigu izradili nekoliko bezvrijednih knjiga - učinilo izdajnicima? Još jednom sam pomislio kako se iza smrti efendi Prefmjenog krije Rodina i Maslinina zavjera protiv mene te izvukoh sablju ispod njegovog grkljana:
„Hajdemo zajedno do Masline da mu ispreturamo kuću!" rekoh. „Ako je posljednja slika kod njega, znaćemo barem da se više nikog ne moramo plašiti. A ako pak nije, povešćemo ga kao pojačanje i udarićemo na Rodinu kuću."
Rekao sam mu da mi vjeruje i da će nam obojici biti dovoljan njegov bodež. Izvinio sam mu se što mu nisam ponudio čak ni šoljicu čaja od lipe. Dok sam s poda uzimao kafansku svjetiljku, obojica smo na trenutak značajno pogledali minder na koji sam ga bio oborio.
Približio sam mu se sa svjetiljkom u ruci i rekao da će jedva vidljiva posjekotina na njegovom grlu biti biljeg našeg prijateljstva. Malo je krvario.
Na ulicama se još čula galama Erzurumčevih pristalica i njihovih progonitelja, ali na nas niko nije obratio pažnju. Brzo smo stigli do Maslinine kuće. Kucali smo na dvorišna vrata pa na kućna, a onda nastrpljivo i na prizorske kapke. Nije bilo nikoga. Nakon tolike buke bili smo sigurni da u kući niko ne spava. Crni je rekao ono što smo obojica pomislili: „Da uđemo!" Tupim dijelom oštrice njegovog bodeža olabavio sam metal brave, zatim smo bodež ugurali u prorez između vrata i dovrat-ka i, navaljujući i čupajući, polomili bravu. Iznutra nas je zapah- nuo godinama taložen vonj vlage, prljavštine i samoće. Pod svjetlošću lampe ugledali smo jedan neuredan krevet, preko minde-ra nehajno nabacane pojaseve, jeleke, dva turbana, košulje; potom persijsko-turski rječnik nakšibendije efendi Nimetulaha, čo-hu, konac za šivenje, bakarni tanjir pun kora od jabuke, mnogo mindera, prekrivač za krevet, njegove boje, kistove i sav slikarski pribor.
Baš sam htio da pročeprkam po papirima za pisanje, pažljivo isječenim slojevima indijske hartije i iscrtanim stranicama na maloj polici, ali se u posljednjem trenutku suzdržah. Sinulo mi je, naime, da je Crni zainteresovaniji od mene, a i da preturanje po stvarima nekog manje talentovanog majstora iluminacije onom nadarenijem donosi nesreću. Maslina nije bio nadaren koliko se mislilo, imao je samo volju. Nedostatak talenta pokušavao je da nadoknadi opčinjenošću starim majstorima. Stare legende, međutim, samo rasplamsavaju maštu iluminatora, a ruka je ta koja crta.
Dok je Crni pretraživao unutrašnjost svih sanduka i kutija, ja sam, ne dotičući ništa, bacao pogled na Maslinine ubruse iz Bruse, češalj od ebanovine, prljav peškir za hamam, bočice s
ru-žinom vodicom, smiješnu pregaču od indijske basme, zatim na džempere, na njegov težak i prljav ogrtač s izrezom, na jednu iskrivljenu bakarnu tepsiju, na prljave tepihe i zapušten namještaj, jeftin i neugledan s obzirom na novac koji je zarađivao. Ili je Maslina bio veoma škrt, pa je štedio novac, ili ga je negdje rasipao...
„Prava kuća jednog ubice", nadahnuto sam rekao kasnije. „Nema čak ni molitveni čilim." Ali nije me to zaokupljalo. Razmislio sam. „To su intimne stvari osobe koja nije u stanju da bude sretna..." rekao sam. Ali sam, ožalošćen, krajičkom uma shvatio da i nesreća i bliskost šejtanu pogoduju slikanju.
„Iako zna šta bi ga učinilo sretnim, čovjek može i ne biti sretan", rekao je Crni.
Stavio je preda me niz crteža koji su bili izrađeni na grubom samarkandskom papiru i ojačani straga tvrdim listovima. Vidjeli smo jednog ljupkog šejtana pristiglog čak iz Horosana, iz samog podzemlja; vidjeli smo jedno drvo, jednu ljepoticu, psa i crtež smrti koji sam ja bio izradio. Bili su to crteži koje je ubijeni medah svake večeri kačio na zid i po kojima je pripovijedao svoje sramotne priče. Crnom sam pokazao svoj crtež smrti.
„Isti crteži postoje i u knjizi mog tetka", kazao je.
I medah i vlasnik kafane složili su se da će pametnije biti da crtež koji će stajati na zidu svake večeri nacrtamo mi, iluminato-ri. Medah bi od nas tražio da na grubom papiru na brzinu nešto
nacrtamo, potom bi nas malo propitao o priči i slikarskim šalama, ponešto bi i sam dodao, pa od svega sastavio priču.
„Zašto si i za njega izradio crtež smrti?"
„Jer je to bio crtež sam za sebe, kako je medah tražio. Ali nisam ga radio pomno, kao za Tetkovu knjigu, nego ovlaš i na brzinu. I ostali su tako, možda šale radi, u grubljem i jednostavnijem obliku za pripovjedača improvizovali crteže na kojima su pomno radili za onu tajnu knjigu."
,,A ko je nacrtao konja?" upitao je. „Njuška mu je rasječena."
Približili smo svjetiljku i zadivljeno posmatrali konja. Ličio je na onog izrađenog za Tetkovu knjigu, ali je bio nacrtan brže, nemarnije i radi nekog jeftinijeg zadovoljstva. Kao da je neko ilu-minatoru dao ne samo manje novca i natjerao ga da žuri nego ga i prisilio da nacrta grubljeg i, možda baš zbog toga, mnogo život-nijeg konja.
„Roda najbolje zna ko je nacrtao konja", rekao sam. „Budući da ta samoljubiva budala ne može živjeti bez slikarskih ogovaranja, svake večeri odlazi u kafanu. Siguran sam da je to njegov crtež."

_________________
[You must be registered and logged in to see this link.]
avatar
Mustra

Broj poruka : 39228
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Zovem se crvena

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Možte odgovarati na teme u ovom forumu