Orhan Pamuk

Strana 5 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5

Ići dole

Orhan Pamuk

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 3:49 pm

First topic message reminder :



Istambul, šesnaesto stoljeće. Izvan zidina raskošnog dvorca caruju siromaštvo, kuga, nemoral i nespokoj. To, dakako, ne priječi Sultana da naruči knjigu u slavu svoje vladavine koja će prikazati svu veličinu Otomanskog Carstva.
U tu svrhu on daje nalog Tetku Efendiji da okupi najbolje iluminatore u zemlji, čija je tajna zadaća da oslikaju knjigu u stilu tadašnjih europskih majstora. No kako se figurativna umjetnost smatrala povredom islama, ta narudžba nije lišena opasnost za izvršitelje, zbog čega nijedan iluminator ne smije vidjeti knjigu u cijelosti.
Problemi počinju kada jedan od minijaturista nestane, a Sultan zatraži da se njegova smrt rasvijetli za tri dana. Je li ta smrt djelo anđela osvete koji je otkrio bogohulno djelo? Ili će krivnja pasti na Karu, ljubomornog pretendenta na ruku Tetkove kćeri, neusporedive ljepotice Šekure?
"Ova čudesna priča spletena je oko tajnovitih ubojstava i ljubavi, preispitivanja religije i filozofije, suočavanja Istoka i Zapada, te, napose, oko umjetnosti minijature u trenucima njezina uzmaka i nestajanja. Kazuju je sami likovi, pa stoga svako novo poglavlje omogućuje uvid u događaje iz drukčijeg kuta gledanja. Takav pripovjedački pristup odražava autorov stav da "pisanje romana pruža užitak pogleda odozgor, kao kad gledamo neki prizor s balkona."

***



Orhan Pamuk je najvrsniji i najprodavaniji suvremeni turski pisac. Njegove knjige svojevrsni su prozni spektakli, koji istodobno postaju i bestseleri. Samo njegovo posljednje djelo, "Zovem se crvena", roman o ubojstvima i intrigama među dvorskim crtačima iz 16. stoljeća, u Turskoj se prodao u nevjerojatnih 100,000 primjeraka, nadmašivši tako prethodni pamukov hit Novi život. Erudit nevjerojatna talenta, Orhan Pamuk preveden je na više od dvadeset jezika.


Poslednji izmenio Mustra dana Sub Maj 12, 2018 11:57 am, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Orhan Pamuk

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:54 pm





56.
MENE ZOVU RODA

Leptir i Crni došli su usred noći, poredali slike po podu i tražili da im kažem ko je izradio koju. U djetinjstvu smo igrali igru „čiji je turban"; nalikovalo je tome. Na komadima papira nacrtaju se turbani i kape što ih nose hodža, spahija, žena, dželat, def-tedar i pisar, a zadatak je da se povezu s imenima ispisanim na papirićima i potom naopako okrenutim.
Rekao sam da sam psa nacrtao ja. Njihovu priču svi smo ispričali mučki ubijenom medahu. Smrt nad kojom je lelujala svjetlost svjetiljke nacrtao je dragi Leptir, koji mi sad drži bodež pod grlom. Sjećao sam se i kako je Maslina sa zanosom crtao đavola; priču o njemu možda je u trenutku smislio pokojni medah. Drvo sam započeo ja, a listove su docrtali svi iluminatori koji. su došli u kafanu. Mi smo i priču ispričali. A tako je bilo i s crvenim: na jedan list kapnula je crvena tinta, a škrti medah upitao je može li od toga ispasti crtež. Nakapali smo još crvenog na papir, a zatim su svi iluminatori u uglovima docrtali ponešto crveno i ispričali priču o onome što su nacrtali, kako bi je onda naš padišah samo za nas ispripovijedao. Tog prelijepog konja nacrtao je Maslina, svaka mu čast, a tužnu ženu, prisjetio sam se, Leptir. U tom trenutku Leptir je sklonio bodež i rekao Crnom da je, sad se i on sjeća, nacrtao ljepoticu. Novac na pijaci nacrtali smo svi, a dvojicu lutajućih derviša nacrtao je, naravno, Maslina, koji i sam potiče od kalenderija. Njihov derviški red oslanja se na prosjačenje i spopadanje lijepih mladića, a njihov šejh Evhadudini Kermani napisao je prije dvjesta pedeset godina knjigu o tome te u stiho-vima opjevao kako je božansku ljepotu vidio u onima što imaju lijepa lica.
Oprostite mi, braćo iluminatori, što nam je kuća ovako neuredna. Zatekli ste nas nespremne, ne mogu vas poslužiti ni katom s mirisom ambre, ni slatkom narandžom, jer mi žena spava u susjednoj sobi. Govorio sam im to da ne bih morao okrvaviti ruke ako bahato ulete u susjednu sobu, budući da ono što su tražili nisu našli medu vunenim suknima, pamučnim platnima za učkure, ljetnjim pojesevima od indijske svile i muslina, persij-skim basmama i dolamama poslaganim u korpe i sanduke koje su predano otvarali i pretraživali do dna, pod tepisima i minde-rima i medu stranicama uvezanih knjiga, kao ni medu ilustracijama koje sam pripremao za raznorazne knjige.
Ali ipak priznajem da sam osjećao izvjesno zadovoljstvo ponašajući se kao da ih se silno bojim. Umijeće jednog iluminatora počiva na njegovoj sposobnosti da spozna ljepotu trenutka i svaku stvar sa svim njenim pojedinostima ozbiljno shvati, ali i na tome da, kao da čini korak
unazad i gleda u ogledalo, odstojanje i vještinu šale postavi kao posrednike između sebe i ovog svijeta, koji sebe shvata i suviše ozbiljno. Tako sam na njihovo pitanje odgovorio potvrdno: da, u vrijeme prepada Erzurumčevih pristalica u kafani je te večeri, kao i obično, bila okupljena poveća grupa od oko četrdeset ljudi, u kojoj su sa mnom bili i Maslina, crtač okvira Nasir, kaligraf Džemal, dvojica mladih kalfi ilumina-tora i neki mladi kaligrafi s kojima su stalno zajedno, potom čudesno lijep šegrt Rahmi i neki drugi lijepi učenici, pjesnici, pijanci, narkomani i šestorica-sedmorica derviša - ukupno četrdeset osoba zajedno s onima koji su se na prevaru priključili tom sretnom i šaljivom mnoštvu. Ispričao sam kako je nastalo komešanje kad je počeo napad i kako nikome nije palo na pamet da odva-žno zaštiti kafanu i jadnog starog medaha preobučenog u ženu kad je ta gomila ljubitelja opscenih priča, koje je okupljao vlasnik kafane, počela bježati na prednja i zadnja vrata, uspaničena osjećanjem krivice. Jesam li zbog toga bio tužan? Da! Jer, ja, slikar Mustafa, s nadimkom Roda, koji sam cijeli život posvetio iluminaciji, smatram da svake večeri treba da sjednem sa svojom braćom iluminatorima, da zbijam šale i da se podsmijavam, da reci-tujem poeziju, izgovaram lijepe riječi i pravim aluzije - izjavio sam gledajući pravo u oči ograničenog Leptira, koji je odavao utisak bucmastog momka s očima upalim od ljubavi. Naš Leptir, čije su oči i dalje bile lijepe poput dječjih, kao šegrt bio je jedan veoma senzibilan ljepotan prekrasnog tena.
I tako sam, kad su me ponovo upitali, ispričao da je pokojni stari medah, koji je obilazio gradove pripovijedajući razne priče, drugog dana svog angažmana u kafani, stalnom sastajalištu iluminatora, vidio kako je jedan od njih, možda omamljen kafom, šale radi, okačio na zid jedan crtež. Na to je brbljivi medah odgovorio šalom i počeo da priča kao da je on taj pas prikazan na slici, a kako se to svima dopalo, posao je nastavljen pomoću crteža koje su mu svake večeri radili majstori iluminacije i šala koje su mu šaputali na uho. Peckanja na račun propovjednika iz Erzuruma podsticao je i vlasnik kafane iz Jedrena da bi razgalio iluminatore koji su se plašili hodžinog gnjeva i privukao više mušterija.
Rekli su da su crteže koji su bili pred nama, a koje je medah svake večeri kačio na zid iza svojih leda, pronašli kad su upali u praznu kuću našeg brata Masline, te su od mene tražili objašnjenje. Rekao sam da objašnjenje nije potrebno, da je vlasnik kafane, kao i Maslina, kalenderijski derviš, prosjak, lopov i podli tu-đinac. Otkrio sam im da je naivni efendi Prefinjeni, prestravljen riječima Hodža-efendije iz Erzuruma, naročito propovijedima koje je ovaj, namrgođen, držao petkom, sve to prijavio Erzurum-čevim pristalicama. Ili su, što je još vjerovatnije, vlasnik kafane i Maslina, koji pripada istom derviškom redu, okrutno ubili siro- tog pozlatara kad ih je ovaj opomenuo da to ne rade. A erzurum-čevci, bijesni zbog toga, ubili su efendi Tetka, jer su ga vjerovat-no smatrali odgovornim za sve što se događalo, a danas su, opet iz osvete, izvršili prepad na kafanu.
Koliko su pažnje tim mojim odgovorima poklanjali debelju-škasti Leptir, koji je pretresao moje stvari uživajući u tome da podigne svaki poklopac i prevrne svaki kamen, i ozbiljni Crni, koji je izgledao kao avet? Na Leptirovom dječjem licu primijetio sam zavist kad je u izrezbarenom sanduku od orahovog drveta naišao na moje čizme, oklop i ratnu opremu te sam ponosno ponovio ono što su svi dobro znali: da sam ja prvi muslimanski ilumina-tor koji je s vojskom otišao u rat i na bojnim poljima pažljivo posmatrao topovsku paljbu, kule neprijateljskih tvrđava, boje uniformi kaurskih vojnika, leševe razbacane duž rijeke i rušenje tvrđava, razvrstavanje konjanika u oklopima i kretanje u napad, i koji je potom u hronikama podviga oslikao sve što je vidio.
Kad je Leptir tražio da pokažem kako se navlači oklop, bez ikakvog ustezanja svukao sam mintan postavljen crnim zečjim krznom, košulju, čakšire i gaće. Uživajući u tome što me posma-traju pri svjetlosti štednjaka, navukao sam duge i čiste gaće koje nosim ispod oklopa, debelu košulju od crvene čohe koja se po hladnom vremenu nosi ispod, vunene čarape, čizme od žute kože i preko njih kamašne. Izvadio sam oklop iz navlake i s užitkom ga stavio na
grudi, okrenuo leda Leptiru i takoreći mu naredio da mi čvrsto veže vrpce oklopa i pričvrsti štitnike za ramena. Dok sam stavljao štitnike za ruke, navlačio rukavice, opasavao pojas za sablju od kamilje dlake i na kraju stavljao šljem protkan zlat-nim i srebrnim nitima, koji sam nosio samo u svečanim prilikama, s ponosom sam govorio kako se poslije mene prizori iz rata više neće crtati na isti način.
„Nemoguće je", rekao sam, „crtati konjanike dviju sukobljenih vojski tako da se isti kalup dvaput okrene, jednom s lica, drugi put s naličja. Odsad će se u umjetničkim radionicama osman-lijske dinastije ratne scene crtati onako kako sam ih ja vidio i crtao: kao isprepletenost vojski, konja, oklopa i krvavih leševa!"
„Iluminator ne crta ono što on vidi, nego ono što vidi Alah", rekao je Leptir ljubomorno.
„Da", rekoh, „ali Alah ionako vidi ono što mi vidimo." „Naravno da vidi i ono što mi vidimo, ali to što vidi ne vidi onako kako mi vidimo", rekao je Leptir kao da me prekorijeva. „Bitku koju mi zbunjeno vidimo kao potpun nered, onaj koji nam je uvijek blizu vidi kao dvije međusobno suprotstavljene vojske u savršenom poretku."
Naravno da sam imao odgovor na to. Htio sam reći: vjerujmo u Alaha i slikajmo samo ono što nam on pokazuje, ali sam prešutio. No nisam zašutio zato što bi me Leptir mogao optužiti za oponašanje Franaka, niti zbog tog što me je, pod izgovorom da iskušava moj oklop, tupom stranom bodeža nemilosrdno udarao po šljemu i leđima. Smatrao sam da ćemo se iz Maslinine smicalice izvući samo ako se suzdržim i pridobijem tu ljepoo-ku budalu i Crnog.
Kad su shvatili da ovdje neće naći ono što traže, rekli su mi
čemu je riječ. Postojao je jedan crtež koji je podli ubica ukrao. Kazao sam im da mi je kuća već ispreturana zbog toga te da će ga pametni ubica baš zato sakriti na neko nedostupno mjesto (imao sam na umu Maslinu), ali koliko li su oni na to obratili pažnju? Crni mi je detaljno ispričao sve o konju s rasječenim nozdrvama
rekao da su tri dana koja je naš padišah dao majstoru Osmanu gotovo istekla. Kad sam navaljivao da mi kaže na šta ukazuju konji rasječenih nozdrva, Crni je, gledajući me pravo u oči, rekao da te konje majstor Osman kao dokaz povezuje s Maslinom,'ali da, znajući kakve su mi težnje, najviše sumnja na mene.
Na prvi pogled činilo se da su ovamo došli kako bi se uvjerili u to da sam ja ubica, ali to, ako se ja pitam, nije pravi razlog njihovog dolaska. Na moja vrata pokucali su i zbog usamljenosti i bezizlazne situacije u kojoj su se našli. Kad sam ih otvorio, bodež usmjeren prema meni podrhtavao je u Leptirovoj ruci. Em što su se uplašili da bi ih ubica, čiji identitet nikako nisu mogli utvrditi, s osmijehom starog prijatelja mogao satjerati u neki ćošak i zaklati ih, em što im je san rastjerivala pomisao da bi ih majstor Osman, po dogovoru s našim padišahom i glavnim rizničarom, mogao izručiti mučiteljima; pri tom, obeshrabrila ih je i gomila Erzurumčevih pristalica na ulicama. U toj panici tražili su moje prijateljstvo. Ali majstor Osman rekao im je potpuno suprotno. Sad im suptilno moram dokazati da je istina upravo suprotno od onog što im je on rekao, što oni i priželjkuju.
Reći da se stari majstor vara, da je posenilio, značilo bi okrenuti Leptira protiv sebe. jer, kao da sam u zamagljenim očima lijepog iluminatora leptirastih trepavica, koji je nožem udarao moj oklop, i dalje vidio blijedi plamen ljubavi prema velikom majstoru čiji je miljenik bio. U vrijeme moje mladosti, bliskost te dvojice, majstora i šegrta, bila je povod za ljubomorna podbadanja ostalih iluminatora, ali se oni nisu obazirali na to, nego bi se pred svima dugo gledali u oči, naočigled svih se mazili, a zatim bi majstor Osman nemilosrdno objavljivao da je Leptir taj čije je pero najživahnije, a kist najjači. Ta konstatacija, obično tačna, davala bi povoda ljubomornim iluminatorima za beskrajne igre riječi u kojima su pera, kistovi, mastionice i pernice korištene kao nepristojne, đavolje aluzije i vulgarne metafore. Zbog toga ja danas nisam jedini koji sluti kako bi majstor Osman želio da ga Leptir zamjeni na čelu umjetničke radionice. Već mi je dugo bilo jasno da veliki majstor zapravo to ima na umu dok drugima priča o mojoj svadljivosti, odbojnosti i tvrdoglavosti. S pravom je mislio da sam ja
mnogo više nego Maslina i Leptir sklon franačkom stilu i da novim padišahovim željama neću okrenuti leda pravdajući se kako „stari majstori uopšte nisu tako crtali".
Znam da bih u tome mogao uspostaviti čvrstu saradnju s Crnim: jer biće da naš novopečeni i revnosni mladoženja silno želi da završi knjigu svog pokojnog tetka, ne samo da bi osvojio srce lijepe Šekure i pokazao da joj može zamijeniti oca nego i da bi odlučno i brzo stekao padišahovu naklonost.
I tako sam prešao na stvar s neočekivanog mjesta: načeo sam temu rekavši da je Tetkova knjiga jedno neviđeno i sretno čudo. Kad to čudo bude završeno onako kako naš padišah zapovijeda i kako je pokojni efendi Tetak želio, cijeli svijet će se zapanjiti pred moći i bogatstvom osmanskog sultana i talentom, gracioznošću i sposobnostima iluminatora. Svi bi se uplašili nas, naše snage i nepokolebljive žestine, a vidjeli bi i kako se smijemo i plačemo, kako smo ponešto preuzeli od postupaka franačkih majstora, kako su žive naše boje i kako smo u stanju da vidimo i najsitniji detalj, te bi sa strahom osjetili ono što su najpametniji sultani rijetko mogli shvatiti - da mi postojimo negdje u svijetu crteža koje smo izradili, ali istovremeno i negdje veoma daleko, među starim majstorima.
Leptir je najprije lupkao po mom oklopu kao dječak koji želi da ispita je li zaista pravi, zatim je počeo udarati kao drugar koji bi da mu ispita čvrstinu, a na kraju je, s tim izgovorima, mlatio po njemu poput kakvog nepopravljivog zavidljivca koji bi rado probio taj oklop i povrijedio me. Zapravo, sigurno je s bolom shvatao da sam talentovaniji od njega, da je, štaviše, slutio da je to i majstor Osman znao. A kako je Leptir, zahvaljujući svom bogomdanom talentu, jedinstven majstor, njegova me je ljubomora činila još ponosnijim.
Budući da sam ja postao majstor zahvaljujući snazi svog pera, a ne držeći se majstorovog, kao on, osjetio sam da bih ga mogao natjerati da me prihvati kao svog učitelja.
Povisio sam glas i rekao kako, nažalost, ima ljudi koji žele da onemoguće izradu te čudesne knjige našeg padišaha i pokojnog tetka. Majstor Osman bio nam je svima otac i učitelj; sve smo od njega naučili! Tragajući u riznici našeg padišaha, shvatio je da je Maslina podli ubica, ali to je iz nekog nepoznatog razloga pokušao da sakrije. Rekao sam im kako sam siguran da se Maslina, kojeg nema kod kuće, krije u napuštenoj kalenderijskoj tekiji u blizini Fenerkapija. Podsjetio sam ih na to da je u vrijeme padi-šahovog djeda ta tekija zatvorena, ali ne zato što je bila leglo sramote i nemorala, nego zbog beskrajnih ratova s Persijancima te da se Maslina svojevremeno hvalio time da „čuva" zatvorenu tekiju. Ako nemaju povjerenja u mene i misle da se iza svega što kažem krije neka podvala, imaju bodež i mogu mi presuditi na licu mjesta.
Leptir mi je bodežom zadao još dva udarca, i to takva da bi ih malo koji oklop mogao izdržati. Okrenuo se Crnom, koji je rekao da sam u pravu, i djetinjasto zaurlao na njega. Prišao sam mu s leđa, rukom koja mi je bila u oklopu obgrlio ga oko vrata i privukao k sebi. Zapravo, nismo se istinski ni borili ni igrali. Opisao sam mu jednu takvu scenu iz Šahname:
„Trećeg dana nakon što su se sukobile vojske Irana i Turana, u podnožju planine Hamaran, u oklopima i pod punom ratnom opremom, Turanci su, ne bi li doznali ko je tajanstveni iranski vitez koji je svakog dana ubijao po jednog velikog turanskog junaka, na bojno polje poslali žustrog Šengila", počeo sam priču. „Čim je Šengil tajanstvenog ratnika izazvao na megdan, ovaj je to prihvatio. Dok su vojnici dviju vojski bljeskali na popodnevnom suncu, a posmatrači od uzbuđenja gubili dah, oklopljeni konji dvojice ratnika tako su se žestoko sudarili da su im iskre koje su poletjele iz oklopa oprljile dlaku. Borba je dugo trajala.
Turanac je odapinjao strijele, a Iranac sjajno koristio mač i konja. Naposljetku je tajanstveni Iranac srušio Turanca Šengila tako što mu je konja zgrabio za rep. Turanac je pokušao da pobjegne, ali ga je Iranac stigao, u oklopu se bacio na njega i ščepao ga za vrat. Prihvatajući poraz, Turanac Šengil, koji je htio da sazna ko je tajanstveni vitez, bespomoćno je upitao ono što je danima kopkalo i druge: 'Ko si ti?' Tajanstveni vitez reče: 'Za tebe je moje ime smrt.' Ko je to bio?"
„Bio je to legendarni Rustem!" odgovorio je Leptir, veseo poput djeteta.
Poljubio sam ga u vrat. „Svi smo mi izdali majstora Osma-na", rekao sam. „Sada, prije nego što nas kazni, moramo pronaći Maslinu, izbaciti otrov iz sebe i dogovoriti se kako bismo se snažno oduprli iskonskim neprijateljima iluminacije i onima što bi nas za tili čas izručili mučiteljima. A možda ćemo, kad odemo tamo, u Maslininu napuštenu tekiju, mi shvatiti da niko od nas nije bezdušni ubica."
Siroti Leptir nije ni pisnuo. Poput svih iluminatora koji, koliko god bili daroviti, samouvjereni i s jakom zaleđinom, koliko god bili zavidni i međusobno ljubomorni, traže jedni druge, on se zapravo užasno plašio da ne ode u pakao ili pak ne ostane sasvim sam na ovom svijetu.
Dok smo išli prema Fenerkapiju, nad nama je bila neka čudna žućkastozelena svjetlost, ali to nije bila mjesečina. Pri takvoj svjetlosti, i poznati prizor noćnog Istanbula s čempresima, kupolama, kamenim zidovima, drvenim kućama i zgarištima bio je pokrenut osjećanjem koje u čovjeku izaziva pogled na kakvu neprijateljsku tvrđavu. Penjući se uz brdo, negdje daleko, iza Baja-zitove džamije, vidjeli smo požar.
Kad smo u mrklom mraku naišli na volovska kola dopola napunjena vrećama brašna, koja su se, kao i mi, kretala gradskim bedemima, platili smo dvije akče i popeli se. Crni je uza se imao slike, pa je pažljivo sjeo. Dok sam ja zavaljen posmatrao niske oblake koje je požar obasjavao, na oklop mi je pala prva kap kiše.
Tragajući za napuštenom tekijom, razjarili smo sve pse u mahali koja je u po noći izgledala kao da je potpuno napuštena. Iako smo vidjeli plamen svjetiljki koje su se zbog nas upalile u nekoliko kamenih kuća, otvorila su se tek četvrta vrata na koja smo pokucali. Jedan stariji čovjek s kapom na glavi, koji nas je pri svjetlosti svjetiljke posmatrao kao da vidi sablasti, ne promolivši nos na kišu koja je u međuvremenu počela pljuštati, objasnio nam je kako da stignemo do napuštene tekije, ali je s užitkom dodao da će nam zli džini, demoni i aveti zagorčati život.
U tekijskom vrtu dočekao nas je miris trulog lišća i spokoj ponositih čempresa koji uopšte nisu marili za kišu. Kad sam provirio, najprije kroz rupu drvenog tekijskog zida, a zatim kroz kapak na malom svjetlarniku, vidio sam zastrašujuću sjenku nekoga ko je klanjao pri svjetlosti uljanice, ili se zbog nas pretvarao da klanja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orhan Pamuk

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:54 pm





57.
ZOVU ME MASLINA

Je li bilo ispravnije prekinuti namaz, odmah ustati i otvoriti im vrata ili ih pustiti da čekaju dok ne završim molitvu? Kad sam primijetio da zure u mene, molitvu sam obavio do kraja, ali se na nju više nisam mogao usredsrediti. Čim sam otvorio vrata i pred sobom ugledao svoje Leptira, Rodu i Crnog, uzviknuo sam od radosti. Uzbuđeno sam zagrlio Leptira.
„Šta nas to snađe?!" zajecao sam glave prislonjene na njegovo rame. „Šta hoće od nas? Zašto nas ubijaju?"
Zbog odvajanja od stada bili su obuzeti onom usplahireno-šću kakvu sam tokom svog slikarskog života povremeno viđao kod svih majstora iluminacije. Čak se ni u tekiji nisu odvajali jedan od drugog.
„Ne bojte se!" rekao sam. „Ovdje se danima možemo skrivati."
„Bojimo se zato što je možda među nama onaj koga treba da se bojimo", rekao je Crni.
„1 ja se uplašim kad god pomislim na to", rekoh. „Jer, i do mene su doprle takve glasine. Tračevi su od zapovjednikovih ljudi stigli do esnafa iluminatora, govorkalo se da je osoba koja je ubila Tetka i efendi Prefmjenog među nama koji smo gubili vid radeći na knjizi od čije
tajanstvenosti više nije ostalo ništa." Crni je pitao koliko sam crteža izradio za Tetkovu knjigu.
„Prvi je bio šejtan. Nacrtao sam mu jednog šejtana iz podzemnog svijeta, kakvog su često crtali stari majstori u umjetničkim radionicama vladara Bijelog ovna. Medah je bio iz istog reda kao ja, zato sam mu nacrtao i dva derviša. Predložio sam tvom tetku da ih stavi u knjigu. Ubijedio sam ga da taj prijedlog prihvati dokazavši mu kako i za te derviše ima mjesta na osmanskim teritorijama."
„Je li to sve?" upitao je Crni.
Kad sam rekao da jeste, Crni je, šepureći se kao da je u kradi uhvatio kakvog šegrta, otišao do vrata, otvorio ih, izvana donio hrpu papira i stavio je pred nas trojicu iluminatora kao mačka koja svojim mačićima donosi ranjenu pticu. Prepoznao sam ih još dok su mu bili pod rukom: bili su to crteži koje sam zgrabio noćas, tokom iznenadnog napada, i odnio ih iz kafane.
Nisam ih ni pitao kako su ušli u kuću i uzeli ih. Uprkos svemu, Leptir, Roda i ja smireno smo pokazali crteže koje smo izradili za pokojnog medaha. Tako je na kraju preostao jedan lijep konj povi-jenog vrata. Vjerujte mi, nisam imao pojma da je nacrtan nekakav konj.
„Jesi li ti nacrtao onog konja?" upitao je Crni poput nekog učitelja sa štapom u ruci.
„Nisam", odgovorio sam. „A onog u knjizi mog tetka?" „Ni tog konja nisam nacrtao ja."
„Po stilu bi se reklo da jesi", rekao je. „Štaviše, to je zaključio majstor Osman."
„Ja uopšte nemam stil", rekoh. „Ne kažem to da bih se pohvalio kako odolijevam vjetrovima koji u današnje vrijeme duva-ju, niti da bih dokazao svoju nevinost. Jer, smatram da je gore imati nekakav stil nego biti ubica."
„Po nečemu se ipak razlikuješ od starih majstora i od svih drugih", kazao je Crni. Nasmiješio sam im se. Počeo je govoriti o stvarima koje vi, siguran sam, znate. Pažljivo sam slušao o tome kako naš padišah i glavni rizničar traže način da zaustave zločine, kako je majstoru Osmanu dao rok od tri dana, o metodi dvorske dame, konjskim nozdrvama i o najvećem čudu - ulasku u Carsku riznicu, gdje su vidjeli one nedodirljive knjige. Svi mi u životu imamo trenutke kad smo svjesni da upravo proživljavamo nešto što dugo nećemo zaboraviti. Vani je padala neka tužna kiša; Leptir je, kao da ga ona rastužuje, potišteno držao bodež u ruci; Roda, čiji je oklop na leđima bio sav bijel od brašna, sa svjetiljkom u ruci odvažno je zalazio u unutrašnjost tekije. Ti majstori iluminacije, čije su sjenke po zidovima tekije tumarale poput utvara, bili su moja braća. Toliko sam ih volio! Osjećao sam sreću zato što sam iluminator.
„Znaš li ti kakva je sreća sjediti rame uz rame s majstorom Osmanom i danima razgledati čuda starih majstora?" upitao sam Crnog. „Je li te poljubio? Je li milovao tvoje lijepo lice? Jesi li se divio njegovom talentu i znanju?"
„Majstor Osman mi je, dok smo se divili čudima starih majstora, kazao da ti imaš svoj stil", uzvratio je Crni. „Naučio me je da stil nije nešto što bira sam iluminator, nego da umjetnikova prošlost i potisnute uspomene određuju taj skriveni nedostatak. Ukazao mi je i na to da će te skrivene greške, slabosti i nedostaci, kojih smo se nekad silno stidjeli i skrivali ih kako nas ne bi udaljili od starih majstora, konačno s velikim pohvalama izaći na vidjelo kao lična karakteristika, kao stil, jer su se postupci franačkih majstora proširili po cijelom svijetu.
Nakon toga će, zbog budala koje se hvale svojim manama, svijet postati šareniji, ali gluplji i nekako nesavršeniji."
To što je Crni nadmeno vjerovao u sve što govori pokazivalo je da je i on jedna od tih novih budala.
„Je li ti majstor Osman uspio objasniti zašto sam godinama za knjige našeg padišaha crtao konjske nozdrve na uobičajen način?" upitao sam.
„Budući da vam je još od vašeg djetinjstva poklanjao ljubav i da vas je kažnjavao batinama, bio vam je i ljubavnik i otac, te zato ni on sam ne shvata da je učinio da svi ličite na njega i jedni na druge. On nije želio da vi imate svoj stil, nego da se umjetnička radionica prepoznaje
po stilu. A vi ste, zbog divljenja koje ste prema njemu osjećali, zaboravljali svoje potisnute nedostatke, sve razlike i stvari koje odstupaju od uzora. Kad god si crtao za knjige koje oči majstora Osmana neće vidjeti, crtao si konja koji je u tebi dugo ležao."
„Moja pokojna majka bila je umnija od mog pokojnog oca", rekao sam. „Jedne večeri, kad sam u kući plačući izjavio kako se više neću vraćati u umjetničku radionicu zbog batina koje sam dobijao ne samo od majstora Osmana nego i od drugih okrutnih i nervoznih majstora, kao i zbog udaraca linijarom koje su nam dijelile starješine da bi nas zastrašile, rekla mi je da na svijetu postoje dvije vrste ljudi. Prvi su oni koji posustanu pod teretom batina iz djetinjstva.
Takvi ostanu uvijek pokorni, govorila mi je pokojna majka. Jer, batine bi, što se i htjelo, ubile đavola u njima. Drugi su sretnici u kojima đavo nije ubijen nego samo zastrašen i ukroćen. Ne zaboravljaju te ružne uspomene iz djetinj-stva, ali, nikom to ne govori, opominjala me je majka, budući da su naučili da žive sa šejtanom, takvi bolje nego drugi znaju biti lukavi, znaju ono što se ne zna, sposobni su da steknu prijatelja, prepoznaju neprijatelja, na vrijeme osjete zavjere koje im se kuju i da, ovo ja dodajem, crtaju bolje nego drugi. Kad bi majstor Osman smatrao da grane nekog stabla nisu skladno nacrtane, znao bi me tako ošamariti da bi mi se pred očima zatalasala cijela šuma, a niz obraze potekle gorke suze. Najprije bi me izudarao šakama po glavi vičući kako ne uočavam grešku na kraju stranice, a nakon toga bi s ljubavlju uzeo ogledalo, položio ga na stranicu kako bih se oslobodio navike površnog gledanja i, prislonivši svoj obraz uz moj, jednu po jednu, pokazao bi mi sve greške koje bi se u izvrnutom odrazu ogledala pojavile. Činio je to s takvom ljubavlju da nikad nisam zaboravio ni tu ljubav ni greške koje sam napravio.
A nakon proplakane noći u krevetu zbog povrijeđenog ponosa, budući da me je pred svima grdio i tukao linijarom po ruci, izjutra bi mi s takvim zanosom ljubio ruke da sam strasno vjerovao kako ću jednog dana postati slavan iluminator. Tog konja nisam nacrtao ja."
„Mi ćemo (imao je u vidu Rodu) potražiti u tekiji posljednji crtež koji je ukrao prokleti ubica mog tetka. Jesi li ti vidio taj crtež?"
„To ne bi prihvatio naš padišah, a ni mi iluminatori odani starim majstorima. Niti bi to mogao prihvatiti musliman privržen svojoj vjeri", rekao sam i zašutio.
Te su im riječi još više otvorile apetit. Roda i on počeli su pretraživati tekiju, okrećući je naglavačke. Dva-tri puta prilazio sam im samo da bih im olakšao posao. Pokazao sam im rupu na podu u jednoj od derviških ćelija čiji je strop prokišnjavao, da ne bi upali u nju i da bi je, ako žele, pretražili. Predao sam im ogroman ključ male sobe u kojoj je boravio šejh tog reda prije nego što su se, prije trideset godina, sljedbenici priključili bektašijama i rasturili ih. Kad su vidjeli da u sobi u koju su poletno ušli nema jednog zida i da kiša pada pravo unutra, nisu je čak ni pretražili.
Bilo mi je drago što se Leptir držao dalje od njih, ali sam osjećao da bi im se pridružio čim bi se pronašao neki dokaz protiv mene. Roda se već prilično zbližio s Crnim, koji je, plašeći se da bi nas majstor Osman mogao predati mučiteljima, govorio da jedan drugoga moramo podržavati protiv njega i zajedno se suprotstaviti mučiteljima. Shvatio sam da ono što je usmjeravalo Crnog nije bila samo namjera da pronađe Tetkovog ubicu i na taj način za lijepu Šekuru obezbjedi istinski svadbeni dar, nego i želja da osmanske iluminatore usmjeri na put franačkih umjetnika i tako novim novcem našeg padišaha, oponašajući franačke majstore (što je bilo više smiješno nego bogohulno) Tetkovu knjigu privede kraju. Shvatio sam, naravno, da i Roda, koji je maštao o tome da postane prvi iluminator (jer su svi pretpostavljali da će majstor Osman predložiti Leptira), i koji je bio spreman da učini sve za svoju budućnost, želi da se rastosilja nas, pa čak i majstora Osmana.
Na trenutak sam se zbunio. Osluškujući kišu, dugo sam razmišljao. Zatim sam, duboko inspirisan, odlučio da se približim Rodi i Crnom poput nekog ko pokušava da se probije kroz gužvu kako bi predao svoju molbu vladaru i velikom veziru koji prolaze na konjima. Proveo sam ih kroz jedan mračan hodnik i široka vrata i odveo ih na strašno mjesto koje je
svojevremeno bilo kuhinja. Upitao sam ih jesu li u ruševinama nešto pronašli. Naravno da nisu. Tu nije bilo ni traga od kazana, posuđa i mje-hova koji su nekad bili korišteni kad se tu kuhalo za odbačene i siromašne. Nikad nisam ni pokušao očistiti to jezivo mjesto prekriveno paučinom, prašinom, blatom, mačjim i psećim izmetom i krhotinama. Unutra je, kao i obično, duvao snažan vjetar nepoznatog porijekla i prigušivao svjetlost uljanice čineći naše sjenke čas blijedim, čas tamnim.
„Tražili ste moje skriveno blago, ali ga niste našli", rekao sam.
Vješto koristeći ivicu šake kao metlu, razgrnuo sam pepeo u ruševini koja je prije trideset godina bila ognjište i, uhvativši ručku, uz škripu otvorio željezni poklopac pećnice koji se ukazao ispod pepela. Primakao sam svjetiljku malom otvoru pećnice. Nikad neću zaboraviti kako je Roda skočio prije Crnog i zgrabio kožne torbe koje su bile unutra. Htio je da ih pretraži odmah tu, kraj otvora pećnice, ali budući da sam se vratio u veliku prostoriju i da mi se Crni, plašeći se da ne ostane sam, pridružio, Roda je krenuo za nama na svojim dugim i tankim nogama.
Vidjevši da su iz torbe isplivale moje čiste vunene čarape, čakšire, crvene gaće, moj najelegantniji mintan, svilena košulja, brijač, češalj i druge stvari, na trenutak su zastali. Iz ostalih teških torbi koje je Crni otvarao, jedna po jedna, na vidjelo su izašle sljedeće stvari: pedeset tri venecijanska dukata; zlatni listići koje sam posljednjih godina krao iz radionice; moja sveska s modelima koju sam krio od svih i ukradeni zlatni listići ubačeni medu njene listove; nepristojni crteži koje sam dijelom sam izradio, a dijelom skupio s raznih strana; uspomena na moju dragu majku - ahatni prsten i pramen njene sijede kose; moji najbolji kistovi i pera.
„Da sam ubica, kao što mislite", rekao sam s nekim glupim ponosom, ,,u mojoj tajnoj riznici našao bi se taj posljednji crtež, a ne sve ove stvari."
„Otkud sve ovo?" upitao je Roda.
„Kad su mi zapovjednikovi ljudi pretresali kuću - baš kao što su i tvoju - lopovski su strpali u džep dva od dukata koje sam cijelog života skupljao. Pomislio sam da će nas zbog tog podlog ubice više puta pretresati i, eto, bio sam u pravu. „Da je taj crtež kod mene, bio bi tu." Pogriješio sam što sam izgovorio tu zadnju rečenicu, ali naslućivao sam da su se konačno opustili i da se više ne plaše da ću ih zadaviti u nekom mračnom ćošku tekije. A jeste li mi vi povjerovali?
Ovog puta me je, međutim, cijelog obuzeo neki nemir. To što su moji prijatelji iluminatori, koje poznajem još iz djetinjstva, saznali da već dugo škrtarim skupljajući novac, da kradem i krijem zlato i što su, uz to, vidjeli moje sveske i nepristojne slike - nije bilo ono zbog čega sam se toliko uznemirio. Zapravo, bilo mi je krivo što sam im sve to pokazao u trenutku panike. Tako lako otkrivaju se samo tajne nekog ko, poput mene, živi od danas do sutra.
„Ipak", rekao je Crni mnogo kasnije, „treba da se dogovorimo šta ćemo reći na mukama ako nas majstor Osman, ne izdvajajući nikog, bez riječi preda u zapovjednikove ruke."
Osjećao sam da nas je obuzela neka apatija. Pri blijedoj svjetlosti svjetiljke, Roda i Leptir razgledali su nepristojne slike u mojoj bilježnici. Izgledali su kao da ih ništa ne zanima; na neki zastrašujući način bili su čak i sretni. Pretpostavljao sam da gledaju neki određen crtež, te sam osjetio snažnu želju da bacim pogled na tu stranicu. Ustao sam, stao iza njih i bez riječi pogledao vulgarnu sliku koju sam sam nacrtao, uzbuđen kao da iznova po-smatram neku davnu sretnu uspomenu. Pridružio nam se i Crni. Osjetio sam olakšanje što nas četvorica zajedno gledamo sliku.
„Mogu li uopšte biti jednaki onaj koji je slijep i onaj koji vidi?" upitao je Roda nakon izvjesnog vremena. Je li aludirao na uzvišenost bogomdanog zadovoljstva gledanja, pa čak i kad je ono što vidimo najobičnija prostota? Ali Roda se u te stvari uopšte nije razumio; on čak ni Kuran Časni nije čitao. Znao sam da su stari heratski majstori često ponavljali taj kuranski ajet. Koristili su ga kao odgovor neprijateljima iluminacije kad bi oni ustvrdili da naša vjera
zabranjuje crtanje i da će na sudnji dan svi iluminatori biti poslati u pakao. Ali, sve do tog magičnog trenutka, iz Leptirovih usta nikad nisam čuo te riječi, koje kao da su mu same navrle na usta.
„Rado bih izradio crtež koji pokazuje kako nisu jednaki onaj koji vidi i onaj koji ne vidi!"
„Ko su taj slijepi i taj koji vidi?" naivno je upitao Crni.
„Nisu jednaki slijepac i onaj koji vidi - značenje je ajeta wa ma yastawi al-'a' ma wa al- basiru1, kazao je Leptir i nastavio.
Nisu jednaki slijepac i onaj koji vidi, ni tama ni svjetlost,
ni hladovina i vjetar vrući, i nisu isti živi i mrtvi.
U trenutku sam se naježio zbog zle sudbine efendi Prefinje-nog, Tetka i našeg brata medaha koji je noćas ubijen. Jesu li se i drugi uplašili koliko i ja? Neko vrijeme niko se nije pomjerio s mjesta. Roda je u ruci i dalje držao moju bilježnicu; bila je otvorena, ali mi kao da nismo vidjeli nepristojnosti koje sam nacrtao iako smo i dalje zurili u njih.
,,A ja bih želio da nacrtam sudnji dan", rekao je Roda. „Uskrsnuće mrtvih, odvajanje grešnih od nevinih. Ali zašto ne možemo oslikati Kuran Časni7."
Radeći u mladosti u istoj prostoriji umjetničke radionice, povremeno smo dizali glave s radnih tabli i stalaka za knjige, kao što su to radili i stari majstori da bi odmorili oči, i započinjali razgovor o onome što bi nam palo na pamet. Ni tad se nismo gledali dok smo razgovarali, baš kao što ni sad nismo gledali jedan drugog dok smo razgovarali nad otvorenom bilježnicom.
Jer, da bismo otvorili oči, nekad smo upirali poglede kroz otvoren prozor. Ali kad je došao red na mene, potpuno sam se zbunio, srce mi je zalupalo kao da sam se suočio s nekom opasnošću. Nisam znao je li tome razlog uzbuđenje koje je izazvalo sjećanje na ljepotu sretnih šegrtskih dana ili iskreno kajanje koje sam u tom trenutku osjetio jer već dugo nisam otvorio i čitao Kuran Časni. A možda je za moju zbunjenost bio kriv užas zločina koji sam noćas vidio u kafani. Ni sam nisam bio siguran. I kako mi ništa drugo nije palo na pamet, rekoh:
„Na kraju sure Krava nalaze se ajeti koje bih najviše volio da oslikam. Sjećate li se, u njima se kaže: Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, obrisi grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas." U trenutku sam izgubio glas, osjetio sam stid zbog suza koje su mi neočekivano potekle. Možda zato što sam se uplašio podsmijeha koji smo stalno držali u pripravnosti da bismo prikrili svoju osjetljivost. Mislio sam da će mi suze stati, ali se nisam mogao suzdržati te počeh jecati.
Što sam više plakao, to sam bio sigurniji da svakog od njih obuzimaju osjećanja bratske privrženosti, poraza i tuge. U padi-šahovoj umjetničkoj radionici ubuduće će se slikati na franački način; postupci i knjige kojima smo posvetili život pašče u zaborav, svemu će doći kraj. A ako nas erzurumčevci ne dokrajče, osakatiće nas padišahovi mučitelji... I dok sam tako plakao osluškujući u pauzama između svojih uzdaha i jecaja tužno dobova-nje kiše, djelimično sam osjećao da sve te stvari nisu ono što me tjera na plač. Koliko li su to drugi primjećivali?
Iskreno sam plakao, ali sam istovremeno osjećao neku nejasnu krivicu zbog toga što ne plačem iskreno.
Leptir mi je prišao, stavio ruku na moje rame, pomilovao me po kosi, poljubio u obraz i izgovorio riječi utjehe. Zbog iskrenih emocija, ali i osjećanja krivice, taj izraz prijateljstva rasplakao me je još više. Nisam mu mogao pogledati u lice, ali sam iz nekog razloga vjerovao da i on plače. Obojica smo sjeli.
Eto, u takvom smo se raspoloženju prisjetili kako smo iste godine dovedeni u radionicu na šegrtovanje; sjetili smo se osjećanja tuge i otuđenosti jer su nas otrgli od majki i iznenada gurnuli u sasvim drugačiji život; prisjetili se bola od udaraca koje smo počeli dobijati već
prvog dana; radovanja zbog prvih poklona od glavnog rizničara; dana kad smo trčeći odlazili kućama.
Isprva je samo on govorio, a ja potišteno slušao, ali kasnije, kad su se ćaskanju pridružili Roda i Crni, koji je tokom prvih godina našeg šegrtovanja neko vrijeme proveo u radionici pa otišao, zaboravio sam da sam maloprije plakao te sam, smijući se s njima, počeo pričati o tome.
Sjetili smo se zimskih jutara, kad su šegrti ustajali rano, ložili peć u najvećoj prostoriji umjetničke radionice i vrelom vodom ribali pod. Prisjetili smo se kako nas je jedan obazriv, sad pokojni stari majstor, inače toliko nenadahnut i oprezan da je u jednom danu uspijevao da nacrta tek list na stablu, po stoti put prekorio riječima „ne tamo, gledajte ovamo!" kad bi nas vidio da kroz otvoren prozor umjesto u taj list gledamo u jarkozelene listove na procvalom drveću, ali nas nikad nije tukao. Prisjetili smo se kako je plač jednog žgoljavog šegrta, kojeg su vratili kući jer je od pretjeranog rada ozrikavio, odjekivao radionicom dok je sa zavežljajem u ruci išao prema vratima. Kasnije nam je pred očima oživjelo kako smo s uživanjem, jer nije bila naša krivica, posmatrali kako smrtonosna crvena boja curi na stranicu na kojoj su trojica iluminatora radila šest mjeseci (na putu za Širvan osmanlijska vojska suočena s glađu na obalama rijeke Kinik - zauzima Ereš i objeduje). S puno poštovanja pominjali smo jednu čerkesku damu s kojom smo sva trojica spavali i nakon toga se u nju zaljubili; bila je to najljepša žena jednog sedamdesetogodi-šnjeg paše koji je, zanesen osvajanjem, moći i bogatstvom, tražio da mu oslikamo strop upravo onako kako je bio oslikan u padi-šahovoj lovačkoj rezidenciji. S čežnjom smo se prisjećali uživanja u čorbi od sočiva koju smo u zimska jutra jeli na pragu odškrinutih vrata kako para ne bi smekšala papir.
Pominjali smo i tugu koja nas je obuzimala zbog razdvojenosti od prijatelja i majstora iz radionice kad smo, po naređenju svog učitelja, odlazili da še-grtujemo u nekom dalekom mjestu. U jednom trenutku pred očima mi je iskrsao onaj najdraži prizor s mojim dragim Leptirom u vrijeme kad je bio šesnaestogodišnjak. Jednog ljetnjeg dana, dok je sunce, koje je ulazilo kroz otvoren prozor, padalo na njegove gole ruke boje meda, Leptir je satinirao papir držeći morsku školjku u ruci. Povremeno je prekidao posao koji je obavljao sasvim odsutan, prinosio očima papir i pažljivo proučavao ima li propusta na njemu, te pošto je uz dva-tri drugačija pokreta prešao preko sumnjivog mjesta, ponovo bi zauzimao prijašnji položaj; i dok mu je ruka brzo išla gore-dolje, on je maštao gledajući kroz prozor nekud u daljinu. Nikad neću zaboraviti da je tad uradio ono što sam i ja kasnije radio drugima, prije nego što će ponovo skrenuti pogled kroz prozor, pogledao me je pravo u oči. Taj pogled imao je samo jedno značenje, koje su poznavali svi šegrti: ako ne maštaš, vrijeme uopšte ne prolazi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orhan Pamuk

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:55 pm





58.
MENE ĆE PROGLASITI UBICOM

Zaboravili ste na mene, zar ne? Bar od vas više ne moram kriti da sam ovdje. Jer, osjećam neodoljivu potrebu da progovorim glasom koji u meni sve više narasta. Katkad se teško suzdržavam i pomišljam da bi me zbog toga glas mogao izdati. Katkad se, opet, prepustim igri i tad mi se omaknu riječi koje ukazuju na moju drugu ličnost, koje možda i sami primjećujete. Ruke mi zadrhte, čelo mi se orosi znojem i odmah znam da su to novi pokazatelji.
Ovdje sam, međutim, veoma sretan! Dok moja braća ilumi-natori i ja sjedimo i, tješeći jedni druge, prizivamo uspomene, u sjećanje nam ne dolaze neprijateljstva, već ljepota i radost slikanja. Sjedimo tako s osjećanjem da je kraj svijeta, milujemo se sa suzama u očima i, poput haremskih žena, pominjemo stara dobra vremena.
To poredenje preuzeo sam od Ebu Saida iz Kirmana; pišući istoriju Timurovih potomaka, prenio je i priče o starim majstorima iz Herata i Širaza. Prije sto pedeset godina, šah Džihan, vladar plemena Crnog ovna porazio je male vojske međusobno zaraćenih timuridskih šahova i kanova od Timurovog roda, sa svojom pobjedničkom turkmenskom vojskom prešao cijelu Persiju i stigao na istok. Naposljetku je kod Astarabada pobijedio Ibra-hima, unuka šaha Ruha, Timurovog sina, zauzeo Gurgan i poveo vojsku prema tvrdom Heratu. Prema kermanskom istoričaru, snažan udarac zadat nepobjedivoj sili Timurida, koji su pola stoljeća vladali ne samo Persijom nego i polovinom svijeta, od Indije do Vizantije, izazvao je tako snažno osjećanje katastrofe da je u opsjednutoj tvrđavi Herat nastao pravi krkljanac. Istoričar Ebu Said s čudnim zadovoljstvom podsjeća svoje čitaoce na to da je šah Džihan, vladar Crnog ovna u osvojenim tvrđavama bez trunke milosti pobio sve koji su bili iz Timurove loze, kako je probrao žene iz vladarskih i prinčevskih harema i poslao ih u svoj harem, a iluminatore razdvojio jedne od drugih i većinu nemilosrdno dodijelio svojim majstorima kao šegrte. Na tom mjestu on skreće svoju priču s heratskog šaha, koji se s vojskom trudio da probije neprijateljsku odbranu na kulama tvrđave, i usmjerava je prema iluminatorima, koji su u svojim radionicama, među kistovima i bojama, iščekivali već uveliko izvjestan, zastrašujući kraj opsade. Ebu Said opisuje kako svi ti iluminatori, čija imena pojedinačno nabraja i koje, kako kaže, cijeli svijet poznaje i nikad ih zaboraviti neće, iako su danas sasvim zaboravljeni, tokom opsade nisu radili ništa drugo osim što su, sjećajući se lijepih, starih vremena, zagrljeni plakali poput žena u šahovom haremu.
Poput sjetnih haremskih žena, i mi smo se sjetili krznenih kaftana i kesa punih novca koje bi nam padišah, budući da nam je nekad iskazivao mnogo više naklonosti, darovao nakon što bismo mu o praznicima uručivali poklone: izrezbarene šarene kutije, ogledala i tanjire, oslikana nojeva jaja, ukrase od izrezanog papira, pojedinačne crteže, zabavne albume, karte za igranje i knjige. Gdje su sad ti stari, vrijedni i strpljivi iluminatori iz mi-nulih vremena,
kojima je malo bilo dovoljno? Oni se nikad nisu zatvarali u kuće iz ljubomore da drugi ne bi vidjeli kako rade, ili iz straha da se ne sazna da rade i za vanjske narudžbe, nego su svaki dan dolazili u umjetničku radionicu. Gdje su stari majstori koji su cijeli život smjerno posvećivali oslikavanju fine zidne dekoracije dvoraca na slikama, iscrtavanju listova na čempresima, za koje bi jedino ako ih dugo gledaš mogao shvatiti da se razlikuju jedan od drugog, i stepske trave sa sedam listova, koja je trebalo da popravi prazna mjesta na crtežu? Gdje su osrednji majstori koji su prihvatili da ima neke nedokučive mudrosti i pravde u tome što je Alah nekima dao umijeće i talenat, a nekima samo strpljenje i pokornost, i koji zbog toga nikad nisu bili ljubomorni na druge? Kad god smo se prisjećali tih brižnih majstora, od kojih su neki bili pogrbljeni i stalno nasmijani, neki sanjalice i pijanice, a neki pak opterećeni time da nam utrape kćer koju ni-ko drugi nije htio uzeti za ženu, trudili smo se da oživimo zaboravljene pojedinosti vezane za umjetničku radionicu iz vremena šegrtovanja i prvih majstorskih godina.
Bio je tu - sjećate li se? - zrikavi izrađivač okvira, onaj koji je jezik prislanjao na desni obraz ako je linija išla udesno, a na lijevi ako je išla ulijevo. Bio je i jedan sitan, nježan iluminator koji se, kad bi mu se boja prosula, sam za sebe tiho kikotao ponavljajući: „Strpljenja, strpljenja, samo strpljenja." Pa je bio onaj se-damdesetogodišnji pozlatar koji je satima brbljao sa šegrtima knjigovescima s donjeg sprata i koji je tvrdio da crvena tinta, nanese li se na čelo, zaustavlja starenje. Bio je tu i nervozni majstor koji je, kad bi sve nokte na rukama obojio da bi provjerio gusti-nu boje, zaustavljao nekog od šegrta, ili bilo koga drugog, i na prst mu nanosio boju. Postojao je i onaj debeli iluminator koji nas je nasmijavao kad god bi gladio bradu krznenim zečjim nogama koje su korištene za skupljanje prašine preostale od pozlate.
Gdje li su oni sada?
Gdje su sad one daske za glačanje papira koje su od silne upotrebe srastale s tijelima šegrta, da bi potom bile odbacivane; duge makaze za rezanje papira koje su šegrti kvarili mačujući se
njima; radne table na kojima su bila ispisana imena velikih majstora, kako se ne bi pobrkale jedna s drugom; miris tinte za oslikavanje keramike; krckanje ibrika za kafu koje bi se čulo u tišini; tigraste mačke i njihovi mačići, čije smo nježne dlačice svakog ljeta skidali iz ušiju i s potiljka i od njih izrađivali razne kistove; tabaci indijskog papira koje su nam davali u izobilju da ne sjedimo dokoni, već da vježbamo kaligrafsko umijeće; zastrašujući nož s čeličnom drškom, koji je korišten samo s dopuštenjem prvog iluminatora kako bi cijela radionica izvlačila pouku dok se velike greške na crtežu stružu, i rituali koji su sve to pratili?
Razgovarali smo i o tome kako je bilo pogrešno to što naš padišah nije dopuštao majstorima iluminacije da rade kod kuće. I o nezaboravnoj toploj halvi koju su nam iz dvorske kuhinje donosili u ranim zimskim večerima, kad smo s bolom u očima radili pri svjetlosti svjetiljki i lojanica. Smijući se do suza, sjetili smo se slatkih gurabija koje je ostarjeli i senilni majstor pozlatar, bolestan od drhtavice i nemoćan da u ruci drži olovku i papir, donosio kad bi, jednom mjesečno, posjetio radionicu, a koje je za nas šegrte pekla njegova kći. Razgovarali smo i o čudesnim stranicama velikog majstora Kara Memija, glavnog iluminatora prije majstora Osmana; pri čišćenju majstorove danima prazne sobe nakon njegove sahrane, te su stranice pronađene u jednoj mapi ispod dušeka koji je stari majstor prostirao da bi oko podne malo odrijemao.
Razgovarajući, došli smo i do naših crteža kojima bismo se, baš kao i majstor Kara Memi, ponosili i koje bismo, kad bi nam pod ruku došle njihove kopije, izvlačili na svjetlo dana i gledali. Opisivali smo nebo iznad dvorca nacrtanog za Hunernamu; kad je ono bilo premazano zlatnom vodicom, među kupolama, kulama i čempresima ukazao bi se krajolik koji je podsjećao na kraj svijeta, ali ne zbog zlata samog, nego, kako to i priliči jednom raskošnom crtežu, zbog njegove boje. Govorili smo i o prikazu raspeća božjeg poslanika s vrha minareta na nebo.
Način na koji su ga dva anđela, uhvativši ga svaki sa po jedne strane, držala ispod pazuha i način na koji je on, uplašen od nepoznatog, osjećao i golicanje - bili su oslikani tako ozbiljnim bojama da bi se čak i djeca pred tim blagoslovljenim prizorom najprije pobožno uplašila, a potom se s poštovanjem smijala, kao da i sama osjećaju isto škakljanje. Pričao sam im o jednom crtežu na kojem sam s uživanjem prikazao glave koje je naš paša, prethodni veliki vezir, posjekao dok je gušio ustanak pobunjenika odbjeglih u planine. Suptilno i s poštovanjem nanizao sam ih duž ruba stranice koju sam ilustrovao: njihove presječene vratove, na koje je bila nanesena crvena boja, i obrve spojene u samrt-nom času; njihove tužne usne kako preispituju smisao života; noseve koji bez nade posljednji put udišu zrak; zauvijek sklopljene oči. Nisam ih nacrtao kao neke bezlične mrtvačke glave, nego zasebno, jednu po jednu, s licima koja se razlikuju jedno od dru-gog, onako kako bi ih nacrtali franački portretisti. Tako sam prenio na crtež jedan zastrašujući ugođaj misterije.
Tako smo u sjećanje prizivali najdraže ljubavne i ratne scene, najčudesnije ljepote i detalje koji su nam tjerali suze na oči. S čežnjom smo ih pominjali, kao da su naše nezaboravne i neponovljive uspomene. Pred našim očima nizali su se pusti i tajanstveni vrtovi gdje su se sastajali ljubavnici u zvjezdanim noćima, proljetna stabla, legendarne ptice, zaustavljeno vrijeme... Zamišljali smo krvave bitke, zastrašujuće i bliske koliko i naši košma-ri; raspolućene ratnike; konje s okrvavljenim oklopima; drevne ljude što jedni druge probadaju bodežom; kosooke žene s malim ustima i sitnim šakama što kroz odškrinute prozore gledaju šta se zbiva... Sjetili smo se ponosnih i samozadovoljnih lijepih momaka, zgodnih šahova i kanova te njihovih odavno uništenih država i saraja. Znali smo da smo već uveliko iz života prešli u uspomenu, baš kao žene koje su nekad plakale u haremima tih šahova, ali jesmo li, poput njih, i mi prelazili iz istorije u legendu? Kako nas sjena straha da ćemo biti zaboravljeni, gora i od same smrti, ne bi odvukla u užas, upitali smo jedni druge koji nam je prizor smrti najdraži.
Odmah smo se sjetili kako je šejtan nagovorio Dehaka da ubije svog oca. Budući da je u vrijeme te legende, ispričane na početku Šahname, svijet bio tek stvoren, sve je bilo toliko jednostavno da ništa nije trebalo pojašnjavati. Poželiš mlijeko, pomu-zeš kozu i popiješ ga; pomeneš konja, uzjašeš ga i odeš; kažeš li nešto loše, pojavi se šejtan i ubijedi te u ljepotu oceubistva. To što je Dehak ubio svog oca Merdasa, porijeklom Arapina, bilo je lijepo i zbog toga što je bilo sasvim bezrazložno i zbog toga što se zločin odigrao u ponoć, u vrtu jednog veličanstvenog saraja, dok su zlatne zvijezde treperavo osvjetljavale čemprese i šareno proljetno cvijeće.
Potom smo se sjetili kako je legendarni Rustem nekon trodnevnog dvoboja ubio Suhraba, zapovjednika neprijateljske vojske, ne znajući da mu je to sin. To što je Rustem plakao i čupao sebi kosu kad je po narukvici koju je Suhrabu mnogo godina ranije poklonila majka shvatio da je ubio rođenog sina, raz-nijevši mu grudni koš udarcem mača, sve nas je pogodilo duboko u srce.
Kako se zapravo sve to odigralo?
Dok je kiša melanholično udarala po krovu tekije, šetao sam gore-dolje i odjednom izgovorio:
„Ili će majstor Osman, naš otac, izdajom poslati u smrt nas, ili ćemo mi njega iznevjeriti i ubiti."
Užasnuli smo se i zašutjeli, ali ne samo zato što su te moje riječi bile pogrešne, već zato što su bile istinite. Hodajući gore-dolje, u panici sam nastojao da vratim stvari u prijašnje stanje te sam u sebi govorio: da bih promijenio, temu moram ispričati kako je Efrasijab ubio Sijavuša. Ali ne plašim se takve izdaje. Opisi Husrevovu smrt! U redu, ali kako? Onako kako je opisuje Firdu-si u Šahnami ili pak Nizami u poemi Husrev i Širin? Ono što u Šahnami izaziva tugu jeste trenutak kad Husrev kroz suze prepoznaje ubicu koji je ušao u sobu.
Hvata se za slamku i pažu koji je bio kraj njega govori: „Hoću da se pomolim, donesi mi vodu, sapun, čistu odjeću i prostirku za klanjanje!" Ali prostodušni dječak ne shvata da ga gospodar šalje po pomoć i zaista odlazi da donese naručene stvari. Kad se našao sam u sobi s Husrevom, ubica je najprije zaključao sobu iznutra. Na kraju Šahname Firdusi s gnušanjem opisuje ubicu -smrdljiv, dlakav, izbačenog stomaka.
Dok sam hodao gore-dolje, glava mi je bila puna riječi, ali glasa nisam ispuštao od sebe, baš kao u snu.
Tako sam, opet kao u nekom snu, osjetio da se ostali u trenutku došaptavaju i da o meni govore neprijateljski.
Odjednom su se sva trojica bacila na mene. Tako su me brzo sapleli da smo se svi stropoštali na pod. Počelo je guranje, ko-škanje i rvanje, ali sve to nije dugo trajalo. Ležao sam oboren na leđima, a oni su bili na meni.
Jedan mi je sjeo na koljena, a drugi na desnu ruku.
Crni se koljenima naslonio na mjesto gdje mi se ruke spajaju s ramenima, a zadnjicu je smjestio između mog stomaka i grudi. Nisam se mogao ni maknuti. Tako smeteni, svi smo teško disali. Sjetio sam se nečeg.
Moj pokojni stric imao je odvratnog sina, dvije godine starijeg od mene. (Nadam se da su ga uhvatili kako presreće karavan i odsjekli mu glavu.) Kad god bi taj ogavni zavidljivac osjetio da znam više od njega, da sam pametniji i prefinjeniji, započeo bi svađu s nekim izgovorom; a ako mu to ne bi pošlo za rukom, predložio bi da se rvemo i, kad bi me za kratko vrijeme srušio, na isti bi način naslanjao koljena na moja ramena, upirao svoje oči pravo u moje, onako kako to sad i Crni čini, te na usnama skupljao pljuvačku. I dok bi se ona gomilala i lagano spuštala k mojim očima, on se zabavljao gledajući kako s gađenjem okrećem glavu lijevo-desno da bih je izbjegao.
Crni je rekao da ništa ne krijem. „Gdje je posljednji crtež? Priznaj!"
Dvije su stvari u meni izazivale tugu i gnjev: to što sam se ulagivao ne shvatajući da su se već dogovorili šta treba da čine i to što ranije nisam pobjegao. Jednostavno, nisam vjerovao da ljubomora dotle može dovesti.
Crni je rekao da će me zaklati ne budem li im dao posljednji crtež.
Smiješno. Čvrsto sam stisnuo usne, kao da će, otvorim li usta, iz njih izletjeti istina. S druge strane, razmišljao sam: nema ničeg što bih mogao učiniti. Ako se dogovore i prijave me glavnom rizničaru kao ubicu, izvući ću se. Jedina nada bio mi je majstor Osman, koji bi mogao usmjeriti trag prema nekom drugom, prema nekoj drugoj tački, ali pitam se je li istina to što je Crni rekao o njemu? Plašio sam se da bi me ovdje mogli ubiti i potom na mene svaliti svu krivicu.
Prislonili su mi nož na grlo. Odmah sam primijetio daje Crni u tome osjetio nakakvo zadovoljstvo koje uopšte nije skrivao. Opalili su mi šamar. Je li me bodež sjekao? Opet me udariše.
Ali mogao sam ići i ovom logikom: ako ništa ne kažem, ništa se neće ni dogoditi! To mi je dalo snagu. Više nisu krili da su još od šegrtskih dana bili ljubomorni na mene. Osmijehnuo sam se svojoj dragoj braći. Jedan od njih, ne želim da znate ko je uradio tu gadost, poljubio me je strasno, kao da ljubi voljenu za kojom već dugo žudi. Ostali su to posmatrali pri svjetlosti svjetiljke koju su bili prinijeli. A ja sam uzvratio poljubac svom voljenom bratu. Ako se bližimo kraju svega, neka se zna da sam ja izrađivao najbolje crteže. Pronađite moje stranice i pogledajte!
Kao da ga je razjarilo to što sam na poljubac odgovorio poljupcem, počeo me je ljutito tući, ali su ga ostala dvojica zaustavila. Na trenutak su se svi pokolebali. To što su se među sobom pokoškali naljutilo je Crnog. Izgledalo je kao da ne osjećaju gnjev prema meni, već prema pravcu u kojem im život odlazi, pa zbog toga hoće da se osvete cijelom svijetu.
Crni je iz pojasa izvukao dugačku iglu veoma oštrog vrha. Primakao ju je mojim očima i napravio pokret kao da će mi je zabosti u oko.
„Veliki Behzad, majstor nad majstorima, shvatio je prije osamdeset godina, dok je Herat padao, da je svemu došao kraj i časno se oslijepio kako ga niko ne bi mogao prisiliti da crta na neki nov način", rekao je. „Ovu iglu za perjanice lagano je zabio u oko i izvukao je. Nakon izvjesnog vremena veličanstvena božja tama spustila se lagano na tog iluminatora čudesnih ruku. Ovu iglu, koja je sa slijepim i opijenim Behzadom stigla iz Herata u Tabriz, šah Tahmasp je, zajedno s legendarnom Šahnamom, poslao na poklon ocu našeg padišaha.
Majstor Osman isprva nije mogao shvatiti zašto je uz knjigu poslata igla. Ali danas je uvidio da se iza tog okrutnog poklona krije zlonamjernost i ispravna lo-gika. Vidjevši da naš padišah želi da mu slika bude izrađena u franačkom maniru i da ste ga izdali vi, koje je volio više nego svoju djecu, majstor Osman je sinoć u Carskoj riznici, baš kao i Beh-zad, ovu iglu zabio sebi u oko. I šta će biti ako ja sad oslijepim tebe, prokletnika koji gura u propast radionicu u kojoj je majstor Osman proveo cijeli život?"
„Bilo da me oslijepiš ili ne, za nas ovdje više neće biti mjesta", rekao sam. „Ako majstor Osman zaista oslijepi, ili umre, a mi pod uticajem franačkih majstora, nastavimo da crtamo u prepoznatljivom stilu, sa svim svojim manama i osobenostima, onako kako želimo, opet ćemo ličiti na sebe, ali to više nećemo biti mi. A ako kažemo: ne, hajde da crtamo u stilu starih majstora, jer ćemo samo tako sačuvati svoju osobenost - naš padišah, koji je čak i majstoru Osmanu okrenuo leđa, naći će druge majstore umjesto nas. Više nas neće ni pogledati; samo će nas sažaljevati. A napad na kafanu doći će im kao naručen. Jer, naravno da će polovinu krivice za te događaje natovariti nama iluminatorima, koji smo se rugali vaiz-efendiji." Nastojao sam da ih pridobijem i navedem da shvate kako nam uopšte ne ide u prilog da se među sobom zavadimo, ali nije vrijedilo. Nisu namjeravali da me slušaju, bili su u panici: vjerovali su da će se izvući iz nevolje, da će izbjeći mučitelje i da će u radionici još mnogo
godina sve biti po starom pod uslovom da do jutra nepromišljeno zaključe da je jedan od njih ubica, ne mareći pri tom je li to istina.
Ipak, druga dvojica nisu blagonaklono gledala na prijetnje Crnog. A šta ako se ispostavi da je kriv neko drugi, a do padiša-ha dođe da su me bezrazložno oslijepili. Plašila ih je njegova bliskost s majstorom Osmanom, ali i drskost s kojom je govorio o njemu. Zato su nastojali da odmaknu iglu koju je Crni u neobuzdanom bijesu neprestano držao ispred mojih očiju. Crni se us-paničio jer je mislio da mu iz ruku otimaju iglu i da smo se nas trojica dogovorili. Jedino što sam mogao učiniti kako bih izbjegao natezanje s iglom koja mi se nalazila ispred očiju bilo je da podignem vilicu i zabacim glavu.
Zatim se sve odigralo tako brzo da u prvi mah nisam ni bio svjestan šta se dogodilo. U desnom oku osjetio sam oštar, ali ograničen bol. Na trenutak mi je čelo utrnulo. Onda se sve vratilo u prijašnje stanje, ali mene je već bio prožeo užas. Udaljili su svjetiljku, ali sam ipak vidio kako mi jedan od njih odlučno zabija iglu, ovaj put u lijevo oko. Trenutak ranije oteo je iglu od Crnog, ovog puta bio je pažljiviji i precizniji. Kad sam shvatio da mi igla prodire u oko, nisam se ni pomakao, ali sam osjetio isto peckanje. Kao da se osjećaj obamrlosti čela proširio na cijelu glavu, ali je prestao kad je izvukao iglu. Gledali su čas u vrh igle, čas u moje oči. Kao da im je bilo jasno šta se dogodilo. No kad su shvatili kakva me je strahota snašla, koškanje je prestalo, a teret na mojim rukama oslabio.
Počeo sam vrištati. Ne zbog bola, već zbog užasa spoznaje šta me je zadesilo.
Ne znam koliko sam dugo vikao. Najprije sam osjetio da moj vrisak ne uznemirava samo mene nego i njih. Zbližavala nas je moja vriska. I što sam jače vrištao, to ih je više obuzimala panika. I dalje me ništa nije boljelo. Ali ni na trenutak nisam zaboravljao da je ta igla zabodena i u moje oči.
Ali još nisam oslijepio. Bogu hvala, i dalje sam mogao razabrati da me posmatraju s tugom i užasom i da se njihove sjenke neodlučno miču. To me je i obradovalo i uznemirilo.
„Pustite me!" vikao sam. „Molim vas, pustite me da još jednom vidim svijet!"
„Odmah nam ispričaj kako ste se ti i efendi Prefmjeni sreli one večeri", rekao je Crni. „Tada ćemo te pustiti."
„Vraćao sam se kući iz kafane kad me je presreo efendi Prefmjeni. Bio je potpuno izgubljen. Isprva mi ga je bilo žao. Ali pustite me sad, kasnije ću pričati! Smrkava mi se pred očima."
„Ne događa se to odmah", rekao je Crni ravnodušno. „Vjeruj mi, majstor Osman je i probušenim očima prepoznao konja rasječene nozdrve."
„Siroti efendi Prefinjeni rekao je kako želi sa mnom da razgovara jer jedino meni vjeruje." Ali sad nisam žalio njega nego sebe.
„Ako nam sve ispričaš prije nego što ti se krv zgruša u očima, ujutro ćeš posljednji put do mile volje posmatrati svijet", rekao je Crni.
„Predložio sam mu da se vratimo u kafanu, ali sam odmah shvatio da mu se to mjesto ne sviđa, da ga se čak i plaši. I tako sam prvi put od naših šegrtskih dana, nakon dvadeset pet godina zajedničkog crtanja, primijetio da se efendi Prefinjeni prilično udaljio od nas. Tokom posljednjih osam-devet godina, otkako se oženio, viđao sam ga u radionici, ali nisam čak znao ni šta radi... Rekao mi je da je vidio posljednji crtež. Da nosi u sebi veliki grijeh. Nešto iz čega niko od nas neće moći da se izvuče. Govorio je da ćemo zbog toga svi gorjeti u paklu.
Bio je uznemiren, uplašen; bio je opsjednut užasnim osjećanjem da je nesvjesno počinio veliki grijeh."
„Je li rekao o kakvom je grijehu riječ?"
„Kad sam ga to upitao, zbunjeno je razrogačio oči kao da pita: zar ti ne znaš? Tad sam pomislio kako je naš drug iz šegrtskih dana ostario kao i mi. Rekao mi je da je siroti Tetak na posljednjem crtežu bez ustručavanja primjenjivao perspektivu. Na toj slici stvari su oslikavane redosljedom koji se pričinjava našim očima, onako kako to čine franački majstori, a ne u skladu sa značenjem koje imaju u božjem umu. To je, rekao je, veliki gri-jeh. A drugi
grijeh je to što je naš padišah, islamski kalif, na crtežu prikazan u veličini psa. Treći grijeh je to što je u istoj veličini nacrtan i šejtan, i to tako da se čini dopadljivim. Ali je od svega toga najbogohulnije, naravno, ako se prihvati franačko poimanje slikarstva, izraditi ogroman crtež našeg padišaha, a njegovo lice sa svim detaljima. Onako kako to rade i idolopoklonici... Poput portreta koje na zidovima crkava rade i pred kojima se klanjaju hrišćani, koji se nikako ne mogu osloboditi mnogobožačkih navika. Efendi Prefinjeni dobro je poznavao tu riječ, naučio ju je od tvog tetka i s pravom je vjerovao da je portret najveći grijeh i da će se njime okončati islamsko slikarstvo. Budući da nismo otišli u kafanu, u kojoj se, po njegovom mišljenju, rugaju preuzviše-nom vaiz-efendiji i našoj vjeri, sve mi je to ispričao u hodu. Povremeno je zastajkivao i, kao da od mene traži pomoć, zapitkivao me je li sve to tačno, ima li izlaza, hožemo li gorjeti u paklu. Kidao se u napadima kajanja, ali sam odjednom osjetio da mu uop- šte ne vjerujem. Bio je podlac koji je glumio silno kajanje."
„Na osnovu čega si to zaključio?"
„Efendi Prefinjeni i ja poznajemo se još iz djetinjstva. Veoma je uredan, ali tih, blijed i bezbojan. Kao i njegove pozlate. Čovjek preko puta mene kao da je bio neko gluplji, naivniji i pobo-žniji od efendi Prefinjenog."
„1 on je bio blizak s Erzurumčevim pristalicama", rekao je Crni.
„Nijedan musliman ne bi se toliko kajao zbog nesvjesno počinjenog grijeha", rekao sam.
„Dobar musliman zna da je Alah pravedan i razuman i da vodi računa o namjerama svog sluge. Samo neznalice kokošjeg mozga vjeruju da će otići u pakao zato što su nesvjesno jeli svinjetinu. Pravi musliman zna da strah od pakla služi da bi se zaplašio drugi, a ne on sam. A, eto, efendi Prefinjeni je to činio i htio je da me zaplaši. Tvoj tetak mi je pokazao da to može uraditi; odmah sam to shvatio. Sad mi, draga braćo iluminatori, pošteno recite: jesu li mi oči krvave, gube li boju?" Donijeli su svjetiljke, primakli ih mom licu i pažljivo poput lje-kara zagledali mi se u oči.
„Kao da se ništa nije dogodilo."
Zar će ta trojica što bulje u moje oči biti posljednje što ću vidjeti na ovom svijetu? Shvatio sam da te trenutke nikad neću zaboraviti i nastavio da pričam, jer sam, uprkos kajanju, osjećao nadu.
„Tvoj tetak je ubijedio efendi Prefinjenog da radi nešto opasno. Prekrivajući posljednji crtež, svakom od nas otkrivao je tek po jedan njegov kutak, tražio da na njemu nešto nacrtamo, a cjelinu skrivao... Slici je dao auru nekog misterioznog posla, prožeo je strahom od grijeha.
Mučile su nas sumnje da bismo mogli počiniti grijeh; bili smo u panici. Za takva osjećanja krivac je bio on, a ne erzurumčevci, koji u životu nisu vidjeli iluminiranu knjigu. Čega bi, međutim, trebalo da se plaši iluminator čiste savjesti?"
„Ima mnogo stvari kojih bi trebalo da se plaši iluminator čiste savjesti", pametovao je Crni.
„Tačno", niko nema ništa protiv dekoracije, ali naša vjera zabranjuje slikarstvo. Budući da se na slike persijskih majstora, pa čak i na čuda najvećih heratskih majstora, na kraju krajeva, gledalo kao na dio ukrasa margine stranice, one nikome nisu smetale. Smatralo se, naime, da u prvi plan ističu ljepotu pisanja ili vještinu kaligrafa. Osim toga, koliko njih uopšte vidi naše iluminacije? Ali ako koristimo metode franačkih majstora, naše iluminacije ili pak minuciozni ukrasi postaju slikarstvo. Eto, to je ono što zabranjuje Kuran Časni i što se nikako nije sviđalo našem poslaniku. I naš padišah i moj tetak znali su to veoma dobro. Zato je moj tetak ubijen."
„Tvoj tetak je ubijen zato što se plašio", rekao sam. „1 on je, poput tebe, počeo da tvrdi kako ilustracija nije u suprotnosti s vjerom i knjigom. A to je bilo upravo ono što su tražili erzu- rumčevci, koji se iz petnih žila trude da pronađu nešto protivno vjeri. Efendi Prefinjeni i tvoj tetak sasvim su odgovarali jedan drugom."
„Obojicu si ti ubio, zar ne?", upitao je Crni. Na trenutak sam pomislio da će me udariti i odmah sam shvatio da novi muž lijepe Šekure nijednom nije pokazao žaljenje zbog smrti svog tetka. Nije namjeravao da me udari, a i da jeste, više me nije bilo briga.
„Zapravo, koliko je naš padišah želio da naruči knjigu opremljenu pod franačkim uticajem", prkosno sam rekao, „toliko je tvoj tetak želio knjigu koja će svakog izazvati i proširiti strah od grijeha, i to da bi se mogao praviti važan. Ropski se divio slikama franačkih majstora koje je vidio na svojim putovanjima i predano je vjerovao u stvari koje je svima nama danima prepričavao, sigurno je i tebi pričao one budalaštine o perspektivi i portretu. Mislim da u knjizi koju smo ilustrovali nema ničeg što bi bilo štetno ili nespojivo s vjerom. A kako je i on to znao, stvarao je oko sebe famu kao da tobože radi na nekoj opasnoj knjizi, što mu je veoma prijalo. To što radi nešto opasno s padišahovim dopuštenjem za njega je bilo važno koliko i divljenje slikama franačkih majstora. Nacrtati sliku koja će biti okačena na zid sigurno bi bilo bogohulno. Ali ja ni na jednoj od slika koje smo radili za tu knjigu nisam osjetio ništa što bi bilo u suprotnosti s vjerom, nikakvo bezbožništvo, pa čak ni strah od zabranjenog... A vi?" Oči su mi bile izgubile ponešto od svoje snage, ali, bogu hvala, mogao sam shvatiti da ih je moje pitanje pokolebalo.
„Niste sigurni, zar ne?" rekoh s uživanjem. „Čak da ste kri-šom i pomislili da zbog crteža koje smo radili u vama postoji nekakva predstava o grijehu i da vas natkriljuje sjenka bezbo- žništva, nikad to niste prihvatili i izgovorili. Jer, to bi značilo da dajete za pravo svojim neprijateljima, Erzurumčevim pristalicama i fanaticima koji vas okružuju. S druge strane, ne možete tvrditi da ste čisti kao suza, jer bi to značilo da odustajete od go-spodskog razmetanja i primamljive fantazije da radite na nečemu tajnovitom i zabranjenom. Znate li kako sam shvatio da se i ja pravim važan? Tako što sam sirotog efendi Prefmjenog u ponoć doveo u ovu tekiju! Doveo sam ga ovamo jer smo se bili smrzli hodajući ulicama. Zapravo sam želio da vidi da sam ostatak jednog nevjernog kalenderije i da, što je još gore, tome težim. Kao da je siroti efendi Prefinjeni trebalo više da me se plaši kad vidi da sam posljednji sljedbenik jednog rasturenog reda što počiva na pederastiji, pušenju hašiša, skitnji i svakojakim nepodopštinama. Naravno, dogodilo se baš suprotno. Ne samo da se našem ograničenom prijatelju iz djetinjstva ovo mjesto nije dopalo nego je i smjesta zaključio da su optužbe za bezbožništvo koje je čuo od tvog tetka sasvim na mjestu. I tako je naš dragi prijatelj iz šegrtskih dana, koji me je najprije preklinjao riječima 'pomozi mi, uvjeri me da nećemo otići u pakao pa da mogu mirno zaspati', počeo govoriti kako će se sve to loše završiti. Govorio je kako se na posljednjem crtežu uveliko odstupilo od šahovih naredbi, kako nam padišah to neće oprostiti i da će glasine stići do hodže iz Erzuruma. Bilo je gotovo nemoguće uvjeriti ga da je sve u redu. Shvatio sam da će on, pretjerujući u svojim izmišljanjima da se rugamo vjeri i da šejtana prikazujemo na dopadljiv način, izbrbljati svojim ograničenim prijateljima koji su se poveli za vaizom iz Erzuruma sve Tetkove besmislice te da će oni u te klevete povjerovati. I sami znate koliko su nam zavidjeli ne samo majstori nego i umjetnici zato što smo imali padišahovu naklonost. Tad bi svi uglas zlurado povikali: „ Iluminatori su izdali svoju vjeru!" Pri tom, kleveta se mogla ispostaviti kao tačna zbog Tetkove saradnje s efendi Prefinjenim.
Kažem kleveta jer uopšte ne vjerujem u ono što je naš brat Pre-finjeni rekao o knjizi i posljednjem crtežu. Tad još nikom nisam dopuštao da kaže nešto protiv tvog pokojnog tetka. Smatrao sam čak umjesnim to što padišah više pažnje poklanja njemu nego majstoru Osmanu i - premda ne onoliko koliko on - vjerovao sam u stvari koje mi je naširoko pričao o franačkim majstorima i njihovim slikama. Iskreno sam vjerovao da mi osmanski iluminatori, ne trgujući sa šejtanom, možemo preuzeti ponešto od franačkih metoda prema sopstvenom nahođenju ili u mjeri u kojoj nas te metode očaravaju na putovanjima, te da nam to neće natovariti bijedu na vrat. Život je bio lak, a tvoj pokojni tetak bio je za mene, nakon majstora Osmana, nov otac u tom novom životu."
„Kasnije ćemo o tome", rekao je Crni. „Najprije opisi kako si ubio Prefmjenog."
„Taj čin", rekao sam, svjestan da preko usana ne mogu prevaliti riječ ubistvo, „taj čin izveo sam ne samo da bih nas spasio nego i radi dobrobiti cijele radionice. Efendi Prefinjeni shvatio je da raspolaže moćnim oružjem. Molio sam Svevišnjeg da mi pokaže koliko je bijedan taj
podlac. Alah mi je uslišio molitve i pokazao mi beščešće tog bijednika: ponudio sam mu novac. Pali su mi na pamet i zlatnici, ali sam, s božjom pomoći, smislio laž. Rekao sam da zlatnici nisu u tekiji već na jednom skrovitom mjestu. Izašli smo. Bez ikakvog cilja hodali smo ulicama i zabačenim mahalama. Uopšte nisam znao kuda idemo i užasno sam se plašio. Na kraju tog našeg besciljnog i besmislenog lutanja, kad smo prolazili sokakom kojim smo već bili prošli, efendi Prefinjeni, naš brat pozlatar koji je cijeli život posvetio ponavljanju i formi, postao je sumnjičav. Ali Alah nas je odmah doveo pred jedno zgarište i jedan presahli bunar."
Tu sam shvatio da dalje neću moći da pričam, pa sam rekao: „Da ste vi bili na mom mjestu, i vi biste mislili na spas ostale naše braće i učinili biste isto", rekao sam odvažno.
Kad sam čuo da mi daju za pravo, došlo mi je da se raspla-čem. Umalo nisam rekao da je to bilo zato što mi je saosjećanje koje ne zaslužujem smekšalo dušu, ali ni to nije bio pravi razlog. Htio sam reći da je to zato što sam se sjetio koliko sam bio sretan prije nego što sam postao ubica, kad se ni po čemu nisam razlikovao od drugih, ali ni to nije tačno. Pred očima mi se ukazala slika jednog slijepca koji je u mom djetinjstvu prolazio kroz na-šu siromašnu mahalu. Iz prljave odjeće vadio bi još prljaviji bakarni vrč i oglašavao se djeci koja su ga posmatrala izdaleka, stojeći kraj mahalske česme: „Draga djeco, ko će od vas natočiti vode u vrč jednog slijepog čike?" A kad mu niko ne bi prišao, govorio bi: „To je sevap, djeco moja, sevap!" Boja njegovih zjenica bila je izblijedjela i sasvim se izjednačila s bojom njegovih bjeonja-ča. Uspaničen zbog sličnosti sa slijepim starcem, na brzinu i bez ikakvog užitka, ispričao sam im i to kako sam ubio efendi Tetka. Nisam pretjerivao ni u istini ni u laži.
Pronašavši mjeru koja mi nije previše pritiskala dušu, primijetio sam da su bili uvjereni kako tamo nisam otišao da bih ubio efendi Tetka. I kao što su shvatili da sam htio reći: nisam ga ubio s predumišljajem, tako su shvatili još nešto: da za sebe tražim opravdanje tvrdeći kako čovjek neće završiti u paklu ako nema zle namjere.
„Nakon što sam efendi Prefmjenog predao božjim anđelima", rekao sam zamišljeno, „riječi koje mi je pokojnik kazivao u posljednjim trenucima počele su me izjedati kao crv. To što sam okrvavio ruke zbog posljednjeg crteža u mojim očima uvećalo je njegovo značenje.
Potražio sam tvog tetka, koji za potrebe knjige više nijednog od nas nije pozivao u kuću, da mi pokaže taj posljednji crtež. Ne samo da mi ga nije pokazao nego se prema meni ponašao kao da je sve u najboljem redu. Nije bilo nikakvog misterioznog crteža radi kojeg bi trebalo počiniti ubistvo, niti bilo čega sličnog! Da me ne bi toliko nipodaštavao i da bi me uzeo za ozbiljno, priznao sam mu da sam ubio efendi Prefmje-nog i bacio ga u jamu. Shvatio me je ozbiljno, ali je nastavio da me ponižava. Onaj koji ponižava svog sina ne može biti otac.
Veliki majstor Osman nekad bi se ljutio na nas, tukao bi nas, ali nas nikad nije nipodaštavao. Pogriješili smo, braćo moja, što smo ga iznevjerili."
Osmijehnuo sam se svojoj braći, koja su me gledala pravo u oči, kao da uz samrtnu postelju slušaju moje posljednje riječi. I kao što osjeća brat na samrti, tako sam i ja vidio da se udaljavaju od mene rasplinj avaj ući se u izmaglici.
„Tvog tetka sam ubio zbog dvije stvari. Zato što je majstora Osmana tjerao da kao majmun oponaša franačkog slikara Seba-stijana. I zato što sam u trenutku slabosti upitao imam li ja stil."
„Šta je odgovorio?"
„Da imam. Ali za njega to nije bila uvreda, već, naravno, pohvala. Sjećam se da sam se odjednom i s osjećanjem stida zapitao doživljavam li i ja to kao pohvalu. Stil mi se čini kao neka vrsta izopačenosti i beščešća, ali ipak mi nešto ne da mira. Želio bih da nemam stil, ali mi đavo ne da mira i budi u meni radoznalost."
Ali niko me nije slušao. Crni je pripovijedao priču o nesretnom turkmenskom begu koji je prognan u Kinu zato što je šaho-voj kćerki prerano izjavio ljubav. A kako uza se nije imao portret svoje voljene, o kojoj je maštao punih dvanaest godina, medu kineskim ljepoticama
zaboravio je njeno lice, a ljubavni bol pretvorio se u duboku patnju kojom ga je Alah iskušavao. Ali svi smo znali da on zapravo priča o samom sebi.
„Zahvaljujući tvom tetku, svi smo konačno naučili tu riječ -portret. Bog će dati da jednog dana naučimo kako da o sopstve-nom životu pričamo bez ikakvog straha."
„Bajke pripadaju svima podjednako", rekao je Crni. ,,A ne pojedincu."
,,A sve iluminacije Alahu", upotpunio sam stihove heratskog pjesnika Hatifija. „Ali kad se rašire metode franačkih majstora, svako će misliti da je vještina pričati tuđu priču kao svoju."
„Upravo to šejtan i želi."
„Pustite me već jednom!" povikao sam iz sve snage. „Da posljednji put posmatram svijet!" Kad sam vidio da su se prestravili, u meni se počelo buditi samopouzdanje. Najprije se pribrao Crni: „Hoćeš li nam pokazati posljednji crtež?"
Tako sam ga pogledao da mu je odmah bilo jasno da hoću, pa me je pustio. Srce mi je počelo lupati. Sigurno ste već odavno otkrili moj identitet, koji tobože pokušavam prikriti. Ipak, nemojte se čuditi što se ponašam poput starih heratskih majstora. Oni su krili svoje potpise iz poštovanja prema svojim učiteljima i normama, a ne da se ne bi saznalo ko su. Sa svjetiljkom u ruci, uzaludno sam hodao mračnim sobama tekije, praveći prolaz svojoj blijedoj sjeni. Je li se to zavjesa tame već počela spuštati na moje oči ili su te sobe i predvorja zaista bili toliko mračni? Koliko će još vremena proći prije nego što oslijepim. Moja sjenka i ja zastali smo među utvarama u kuhinji, iz čistog kutka prašnjavog ormara uzeli papire i brzo se vratili. Crni me je iz predostrožno-sti pratio, ali bodež nije bio ponio sa sobom. Jesam li ja želio da uzmem bodež i iskopam mu oči prije nego što oslijepim?
„Drago mi je što ću to još jednom vidjeti prije nego što oslijepim", rekao sam ponosno.
„Želim da i vi to vidite. Pogledajte ovamo!"
I tako sam im pri svjetlosti svijeće pokazao taj posljednji crtež, koji sam uzeo iz Tetkove kuće onog dana kad sam ga ubio. Najprije sam uočio kako radoznalo i uplašeno gledaju sliku veličine dviju stranica. Kad sam skrenuo pogled i zajedno s njima pogledao sliku, osjetio sam laganu drhtavicu. Da li zbog igle kojom su mi probili zjenice ili zbog toga što sam pao u ekstazu, tek skočila mi je temperatura.
U različitim dijelovima tih stranica nalazili su se crteži na kojima smo svi mi radili posljednjih godinu dana: stablo, konj, šejtan, smrt, pas i žena; svi su, doduše, pomalo nevjesto, bili poredani prema Tetkovoj novoj kompozicijskoj metodi, i to tako da su pozlata i okviri pokojnog efendi Prefinjenog stvarali utisak kao da kroz prozorsko okno posmatramo cijeli svijet, a ne stranicu neke knjige. Usred tog svijeta, tamo gdje je trebalo da bude padišahov portret, nalazilo se nešto što sam na trenutak s ponosom osmotrio - moj portret.
Tištalo me je to što je veoma malo ličio na mene, iako sam ga, gledajući se u ogledalu, danima i s mnogo truda crtao. Ipak, osjećao sam i nesavladivo uzbuđenje, ne samo zato što me je portret stavljao u centar svijeta nego i zato što me je iz nekog neobjašnjivog šejtanskog razloga učinio produhovljenijim, kompletnijim i tajanstvenijim nego što sam zapravo bio.
Želio sam da moja braća iluminatori vide to moje uzbuđenje, da ga shvate i podijele sa mnom. Kao neki sultan ili kralj, bio sam u središtu svega, a, opet, bio sam to ja. Ta situacija budila je u meni i ponos i stid. A kako su me ta dva, međusobno uravnotežena osjećanja smirivala, mogao sam beskrajno uživati u tom svom novom položaju na slici. Ali da bi to uživanje bilo potpuno, sve je, počev od bora na mom licu i nabora na odjeći, od sjenki, bubuljica i čireva, od brade pa do tkanine, sve je moralo biti izrađeno bez najmanje greške i s umjetničkom vještinom franačkih majstora.
Osim straha i zaprepaštenja, na licima svojih starih prijatelja koji su gledali sliku vidio sam i ono neizbježno osjećanje koje nas sve izjeda i uništava - ljubomoru. Prema meni su osjećali gnušanje koje bi osjetili prema svakom ko je do kraja ogrezao u grijeh, ali istovremeno i zavist punu straha.
,,U noćima kad sam ovdje pri svjetlosti svijeće gledao tu sliku prvi put u životu osjetio sam da me je Alah napustio i da mi u mojoj usamljenosti jedino šejtan može biti prijatelj", rekao sam.
„1 kad bih zaista bio u središtu tog svijeta, a poželim to kad god pogledam sliku, osjećao bih se još usamljenijim uprkos svim stvarima koje me okružuju, a koje toliko volim; uprkos mojim prijateljima dervišima i ženi koja liči na lijepu Šekuru; uprkos ljepoti crvene boje koja prevladava na slici. Ne plašim se toga da imam stil i osobenost, kao ni toga da mi se drugi klanjaju; naprotiv-ja to želim."
„Ti se, dakle, ne kaješ?" upitao je Roda glasom osobe koja se tek vratila s propovijedi petkom.
„Osjećam se kao šejtan, ali ne zato što sam ubio dva čovjeka, nego zato što sam izradio takvu sliku. Mislim da sam onu dvojicu ubio samo da bih je mogao završiti. Ali užasava me samoća koju je stvorila novonastala situacija. Oponašati franačke majstore, a pri tom ne ovladati njihovom vještinom, još više porobljava iluminatora. Rado bih pobjegao od svega toga.
Shvatili ste, a siguran sam da je to shvatio i Alah, da sam obojicu ubio samo da bi u umjetničkoj radionici ostalo sve po starom."
„Ali to će nam stvoriti još veće probleme", rekao je moj dragi Leptir.
Budalu Crnog, koji je još bio zadubljen u sliku, u trenutku sam ščepao za ručni zglob, čvrsto ga stisnuo zarivši mu nokte u meso i uvrnuo ga. Iz ruke mu je ispao bodež, koji je ionako ovlaš držao. Zgrabio sam ga s poda.
„Nećete se riješiti briga tako što ćete me predati mučiteljima", rekao sam i vrh bodeža približio Crnom kao da ću mu ga zabosti u oko. „Daj mi iglu perjanice!"
Izvadio ju je neozlijeđenom rukom i dao mi je. Zadjenuo sam je za pojas. Uperio sam pogled u njegove oči; gledao me je poput janjeta.
„Zao mi je lijepe Šekure, jer nije imala drugog izlaza osim da se uda za tebe", kazao sam. „Da nisam morao ubiti efendi Prefinjenog kako bih vas izvukao iz nevolje, ona bi se udala za mene i bila bi sretna. Priče o franačkim majstorima i njihovim vještinama koje nam je pripovijedao njen otac - najbolje sam shvatio ja. Zato dobro slušajte šta ću vam reći: ovdje više nema mjesta za iluminatore koji žele da žive od svog umijeća i časti; to mi je odnedavno jasno. Pa i kad bismo počeli oponašati franačke majstore, kako su to željeli pokojni tetak i padišah, ne bismo mogli ići do kraja, jer bi nas savladali erzurumčevci ili neko poput efendi Prefinjenog, a ako ne oni, onda onaj kukavičluk u nama. A ako bismo se priklonili šejtanu i išli do kraja, iznevjerili prošlost i stekli osobenost kakva je franačka, ne bismo uspjeli, kao što ni ja, zbog nedostatka talenta i znanja, nisam uspio da izradim svoj portret. Po svedenosti moje slike, po tome što je nikako nisam mogao dotjerati tako da liči na mene, još jednom sam spoznao ono što smo svi već odavno znali, da je umjetnost franačkih majstora nešto što se stoljećima mora učiti. A da je Tetkova knjiga bila završena i poslata, ismijali bi nas franački majstori, a njihov podrugljiv smijeh zarazio bi i mletačkog dužda, i to bi bilo to. Rekli bi kako Osmanlije više ne žele da budu Osmanlije i više nas se ne bi plašili. Kamo sreće da smo išli putem starih majstora! Ali to niko ne želi, ni naš preu-zvišeni padišah, ni efendi Crni, koji tuguje jer uza se nema portret svoje mile Šekure! E, onda sjedite ovdje i stoljećima oponašajte postupke franačkih majstora! Ponosno potpisujte svoje imitacije! Pokušavajući da oslikaju svijet onako kako ga Alah vidi, stari heratski majstori nisu se potpisivali kako bi prikrili svoj identitet. A vi ćete se potpisivati samo kako biste prikrili činjenicu da ne posjedujete identitet. Ipak, postoji još jedan izlaz; možda su i vama kucali na vrata, ali to krijete od mene: Ekber, mogulski padišah iz Indije, skuplja oko sebe najtalentovanije iluminatore svijeta, rasipajući zlato i milost. Sad je konačno jasno: povodom hiljadugodišnjice islama, izdaćemo knjigu u umjetničkoj radionici u Agri, a ne u Istanbulu, a radovi na njoj već se privode kraju."
„Mora li iluminator postati ubica da bi se mogao razmetati kao ti?" upitao je Roda.
„Dovoljno je da bude najtalentovaniji i najvještiji", odgovorio sam ne pridajući mu značaj.
U daljini je jedan ponosni pijetao dvaput zakukurikao. Skupio sam svoj zavežljaj i zlatnike, a svoje sveske s modelima i slike stavio sam u korice. Kroz glavu mi je prolazilo i to da bih ih jednog po jednog mogao probosti bodežom čiji sam vrh držao uperen Crnom u grlo, ali sam i dalje volio svoje prijatelje iz djetinjstva, s kojima sam još od šegrtskih dana bio nerazdvojan, pa čak i Rodu, koji mi je zabo iglu u oči. Proderao sam se na dragog Leptira, koji je ustao, preplašio ga i natjerao da ponovo sjedne. Kako mi je to ulilo nadu da ću se živ izvući iz tekije, požurio sam; i baš kad sam bio na vratima, brzopleto sam izgovorio one neodmjerene riječi koje sam naumio da kažem:
„Ovaj moj odlazak iz Istanbula liči na Ibn Šakirov bijeg iz Bagdada u vrijeme mongolske opsade", kazao sam.
„Onda bi trebalo da kreneš na zapad, a ne na istok", rekao je ljubomorni Roda.
„Alahovi su i istok i zapad", odgovorio sam na arapskom, kao pokojni Tetak.
„Ali Istok je na istoku, a Zapad na zapadu", rekao je Crni.
„Iluminator ne bi smio umišljati", rekao je Leptir. „Trebalo bi da crta onako kako osjeća, a ne da se opterećuje Istokom i Zapadom."
„Sad si rekao istinu!", odgovorio sam dragom Leptiru. „Najradije bih te poljubio."
Ali tek što sam napravio korak-dva prema njemu, Crni se snalažljivo bacio na mene. U jednoj ruci držao sam zavežljaj s rubljem i zlatnicima, a pod pazuhom mapu punu crteža. Nastojeći da ih zaštitim, nisam pazio na sebe - dopustio sam mu da mi zgrabi ruku u kojoj je bio bodež. Ali ni on nije imao sreće: nogom se sapleo o stalak, izgubio ravnotežu i umjesto da me zgrabi za ruku - samo se prihvatio za nju. Snažno sam ga šutnuo grizući ga za prste. Zaurlao je iz petnih žila. Nanoseći mu snažan bol, zgazio sam mu istu šaku i, držeći bodež u ruci, povikao:
„Ostanite gdje ste!"
Poslušali su. Vrh bodeža zabio sam Crnom u nozdrvu, onako kako je to u legendi uradio Kejkavus. Kad je počeo da krvari, iz očiju su mu potekle gorke suze pune preklinjanja.
„Govori sada", rekao sam, „hoću li oslijepjeti?"
„Prema legendi, nekome se krv zgruša u očima, a nekome, opet, ne. Ako je Alah zadovoljan tvojom iluminacijom, darovaće ti svoju veličanstvenu tamu kako bi mu bio bliži. Tad ćeš, umjesto ovog bijednog svijeta, vidjeti veličanstvene krajolike koje i on vidi. A ako nije zadovoljan, nastavićeš da vidiš kao sada."
„Pravo umjetničko djelo naslikaću u Indiji", rekoh. „Još nisam izradio sliku na osnovu koje će Alah suditi o meni."
„Ne pomišljaj da ćeš tako lako pobjeći od franačkih metoda", rekao je Crni. „Znaš li da Ekber-kan podstiče svoje umjetnike da potpisuju slike? Portugalski jezuiti odavno su tamo prenijeli franačko slikarstvo i postupke. Svuda ih ima."
„Onaj ko želi da ostane čist uvijek može nešto raditi i nekud pobjeći", kazao sam.
„Da", rekao je Roda, „može oslijepjeti i pobjeći u nepostojeće zemlje."
„Zašto želiš da ostaneš čist?", upitao je Crni. „Ostani ovdje i izmiješaj se kao mi."
„Oni će cijelog života oponašati franačke majstore vjerujući da imaju stil", rekao sam. ,,A budući da ih oponašaju, nikad ga neće imati."
„Nema nam drugog izlaza", nečasno je rekao Crni.
Naravno, njegova jedina sreća nije bila umjetnost, već lijepa Šekura. Iz nosa sam mu izvukao bodež okrvavljenog vrha i digao ga iznad njegove glave kao da je sablja dželata koji se sprema da odrubi glavu.
„Kad bih htio, mogao bih ti odrubiti glavu", objavio sam ono što je bilo očito. „Ali oprostiću ti radi sreće lijepe Šekure i njene djece. Lijepo se ponašaj prema njoj. Nemoj biti grubijan i neznalica. Obećaj mi to!"
„Obećavam", rekao je Crni.
„Onda te darujem njoj", rekao sam.
Ali moja ruka je postupila potpuno suprotno od onog što mi je izletjelo iz usta. Svom snagom zamahnuo sam bodežom prema Crnom.
On se u posljednjem trenutku pomakao s mjesta, pa mu se sječivo žarilo u rame, a ne u vrat, a i ja sam promijenio putanju zamaha. Sa strahom sam pogledao u ono što je moja ruka spontano učinila. Mjesto iz kojeg sam izvukao u meso zariven bodež potpuno se zacrvenjelo. Bio sam se i uplašio i postidio tog čina. Ali takode sam znao da ako uskoro oslijepim, možda na lađi negdje u arapskim morima, uza se neću imati nijednog od svojih prijatelja minijaturista kojem bih se mogao osvetiti.
Roda, koji se s pravom uplašio da bi on mogao biti sljedeći, pobjegao je u mračne odaje tekije. Krenuli smo za njim moja sjena i ja sa svjetiljkom u ruci, ali sam se uplašio i vratio. Posljednje što sam učinio bilo je da se poljubim i oprostim s Leptirom. Nisam ga mogao poljubiti od srca, onako kako sam želio, jer se između nas ispriječio miris krvi. Vidio je da mi iz očiju teku suze. Dok sam tiho kao lopov prolazio Aksarajem, na horizontu sam ugledao prvu svjetlost dana.
Preko puta prve mahalske česme, koja se preda mnom ukazala kroz sporedne sokake, uske prolaze i zidove, nalazila se kamena kuća u kojoj sam proveo noć po dolasku u Istanbul, prije dvadeset pet godina. Tu sam kroz odškrinuta dvorišna vrata ponovo ugledao bunar u koji sam usred noći htio da skočim zbog osjećanja krivice što sam se sa svojih jedanaest godina pomokrio u krevet koji mi je namjestio moj dalji rođak što me je prije dvadeset pet godina velikodušno i dobronamjerno ugostio. Sve dok nisam stigao do Bajazita, mene i moje suze s poštovanjem su pozdravili: dućan sajdžije kod kojeg sam često dolazio da bih popravio zupčanike svog polomljenog sata; dućan staklara od kojeg sam kupovao prazne kristalne svjetiljke i čaše za sokove, dekori-sao ih i ispod ruke prodavao otmjenim ljudima, kao i boce po kojima sam iscrtavao cvijeće; hamam u koji su me neko vrijeme noge same nosile jer je bio jeftin i slabo posjećen.
U blizini rasturene kafane nije bilo nikog, kao ni u kući za koju sam iskreno poželio da lijepa Šekura u njoj bude sretna sa svojim novim mužem, koji u ovom trenutku možda umire.
Otkako sam priznao svoje zločine i odlučio da napustim grad svog života, prijateljski su me gledali svi istanbulski psi, mračna stabla, zamandaljeni prozori, crni dimnjaci, utvare te vrijedni nesretni ranoranioci koji su hitali na jutarnju molitvu - sve ono što me je gledalo neprijateljski onih dana kad sam okrvavljenih ruku tumarao ulicama.
Prošavši Bajazitovu džamiju, s jednog brijega posmatrao sam Zlatni rog: svitalo je, ali je voda i dalje bila tamna. Ljuljuška-jući se lagano na jedva vidljivim talasima, dva ribarska čamca, teretne lađe s umotanim jedrima i jedna zaboravljena galija dovik-nuli su mi: „Ne idi, ne idi!" Jesu li mi suze tekle zbog igle kojom su mi proboli oči? Zamisli taj fantastičan život koji te očekuje u Indiji zahvaljujući čudima tvog raskošnog talenta, rekao sam samom sebi.
Skrenuo sam s puta, protrčao kroz dva blatnjava vrta i zaustavio se kraj jedne stare kamene kuće okružene zelenilom. Bila je to kuća od čijih sam vrata kao šegrt svakog utorka pratio majstora Osmana, hodajući dva koraka iza njega i noseći njegovu torbu, mapu, pernicu i dasku za crtanje. Tu se ništa nije promijenilo, samo su platani u vrtu i na ulici davali ugođaj raskoši, moći i bogatstva iz vremena sultana Sulejmana Veličanstvenog.
Kako je bila blizu puta koji se spuštao u luku, poslušao sam đavola i povinovao se želji da posljednji put vidim lukove na zgradi umjetničke radionice u kojoj sam proveo dvadeset pet godina. I tako sam opet prošao putem kojim sam kao šegrt prolazio utorkom hodajući za majstorom Osmanom - Ulicom strijelaca, koja je u proljeće opojno mirisala na lipu; pored pekare u kojoj je moj majstor kupovao pecivo s mljevenim mesom; uzbrdicom s nanizanim stablima dunje i kestena i prosjacima pod njima; pored zatvorenih dućana nove čaršije; kraj berberina s kojim se majstor svakog jutra pozdravljao; ivicom pustog povrtnjaka na kojem su akrobati ljeti podizali šator i izvodili predstave; ispod samačkih soba što smrde na prljavštinu i ispod vizantijskih stu-bova iz kojih se širio pljesniv zadah; pokraj Ibrahim-pašinog sa-raja,
zmijskog stuba koji smo crtali stotinu puta i platana koji smo svaki put crtali drugačije, te na kraju, izašavši na Artmeg-dan, ispod stabala duda i kestena u čijim su krošnjama izjutra cvrkutali vrapci i graktale svrake.
Teška vrata radionice bila su zatvorena. Nikog nije bilo ni na vratima ni gore, u nadsvođenom hodniku. Uzbuđen, tek na trenutak uspio sam da bacim pogled na malene prozore kroz koje smo posmatrali stabla dok smo se u šegrtskim danima smrtno dosađivali, kad me neko zaustavi.
Imao je prodoran i kreštav glas koji para uši. Rekao je da krvavi bodež s drškom ukrašenom rubinima pripada njemu, da ga je njegov bratanac Ševket, udruživši se s majkom, ukrao iz njegove kuće. A to je pak bio dokaz da sam ja jedan od ljudi s kojima je Crni sinoć napao kuću i oteo Šekuru. Znao je taj sveznajući ljutiti čovjek kreštavog glasa da Crni ima prijatelje iluminatore i da će oni doći u radionicu. Imao je dugačku sablju koja je svjetlucala u nekakvoj čudnoj crvenoj boji, a i mnogo nesređenih računa, koje je iz nekog razloga htio da izravna sa mnom i pri tom još štošta da mi ispriča. Možda je trebalo da mu kažem kako je u pitanju neki nesporazum, ali sam mu na licu spazio nevjerovatan gnjev. Činilo mi se da će me napasti kako bi me, pun mržnje, ubio. Poželio sam da ga zamolim da stane.
Ali on je već krenuo u napad.
Što se mene tiče, nisam uspio ni da uperim bodež u njega, samo sam podigao ruku u kojoj mi je bio zavežljaj.
Zavežljaj je poletio u zrak. Ne usporavajući, crvena sablja najprije mi je odsjekla ruku, zatim mi je isjekla vrat i odrubila glavu.
Da mi je glava odrubljena znao sam po tupavom mahanju bodežom, po tome što se moje jadno tijelo odvojilo od mene, napravilo dva teturava, čudna koraka i stropoštalo se na zemlju dok mi je iz vrata krv šikljala kao iz vodoskoka. Moje jadne noge, koje su koračale same od sebe, uzalud su se ritale, kao u nekog jadnog konja na samrti.
Iz blata u kojem mi je glava završila nisam mogao vidjeti ni svog ubicu ni zavežljaj pun zlatnika i crteža, koji sam i dalje želio čvrsto da držim. Ostali su iza mog potiljka, u pravcu nizbrdice koja se spuštala prema luci i moru, do kojih nikada neću stići. Moja glava se više nikad neće okrenuti i pogledati njih i ostali dio svijeta. Zaboravio sam ih i prepustio glavu njenim mislima.
Prije nego što mi je sablja odsjekla glavu, pomislio sam kako će lađa isploviti s Kadirge, a to je u mom sjećanju bilo povezano s naredbom da požurim i upotpunjeno načinom na koji mi je majka kad sam bio dijete govorila „Požuri". Majko, boli me vrat i ne mogu se ni pomaći!
To je, dakle, ono što zovu umiranjem.
Znao sam, međutim, da još nisam mrtav. Moje probušene zjenice nisu se pomjerale, ali sam otvorenim očima sasvim dobro vidio.
Ono što sam vidio odozdo ispunilo mi je sve misli. Put se lagano penje. Zid i luk umjetničke radionice, njen krov, nebo. Tim redosljedom.
Činilo mi se da taj trenutak gledanja predugo traje dok nisam shvatio da je gledanje sada postalo neka vrsta sjećanja. Tad sam se sjetio upravo onoga što sam doživljavao kad bih satima posmatrao neku lijepu sliku: ako dovoljno dugo gledaš, umom ćeš prodrijeti u vrijeme slike.
Sada su sva vremena postala ono vrijeme.
Činilo mi se da me niko neće vidjeti i da će mi glava, dok u njoj blijede misli, godinama gledati tu tužnu uzbrdicu, kameni zid i, malo dalje, nedostižna stabla kestena i duda.
To beskrajno čekanje odjednom je postalo tako bolno i zamorno da sam poželio da izađem iz tog vremena.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orhan Pamuk

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:56 pm



59.
JA, ŠEKURA

U kući njegovog dalekog rođaka, u koju nas je Crni poslao da se sklonimo, provela sam besanu noć. Uprkos povremenom hrkanju i kašlju uspijevala sam da zaspim u krevetu koji sam dijelila s Hajrijom i djecom, ali su me u mojim nemirnim snovima neprestano pratila čudna stvorenja i žene odsječenih te potom nasumično spojenih udova, pa sam se budila. Pred jutro me je probudila hladnoća; utoplila sam Ševketa i Orhana, privila se uz njih, poljubila ih u kosu i, kao u onim sretnim vremenima kad sam mirno spavala u kući svog pokojnog oca, počela preklinjati Alaha da mi podari sretan san.
Ipak, nisam mogla zaspati. A ono što sam u sretnim snovima neprestano viđala ugledala sam nakon jutarnje molitve kroz prozorske kapke male i mračne sobe. Jedan muškarac nalik na avet, iscrpljen od ratovanja i rana, poznatim koracima približavao mi se s čežnjom, držeći u ruci štap kao kakvu sablju. Uvijek sam se budila uplakana u trenutku kad bih tog čovjeka u svojim snovima poželjela da zagrlim. Kad sam shvatila da je taj krvlju obliven čovjek na ulici zapravo Crni, oteo mi se krik koji u snovima nikad nisam ispustila.
Potrčala sam i otvorila kapiju.
Lice mu je bilo oteklo i modro od udaraca, a nos razbijen i krvav. Imao je veliku ranu od ramena do vrata. Košulja mu je bila crvena od krvi. Poput muža u mojim snovima, smješkao mi se neodređeno jer je napokon uspio da se vrati kući.
„Uđi", kazala sam mu.
„Pozovi djecu", rekao je. „Idemo kući."
„Nisi sposoban za povratak."
„Ne treba više da ga se plašiš", rekao je. „Bio je to efendi Ve-lidžan, Persijanac."
„Maslina...", rekla sam. „Jesi li ubio tog bijednika?"
„Lađom koja je isplovila s Kadrige pobjegao je u Indiju", odgovorio je i nakratko skrenuo pogled, svjestan da nije obavio posao do kraja.
„Hoćeš li moći da hodaš do kuće?" upitala sam. „Neka ti dovedu jednog konja."
Bilo mi ga je žao jer sam osjetila da će umrijeti kad stignemo kući. Ne samo zato što će umrijeti nego i zato što nikad nije doživio sreću. Po njegovim očima, u kojima je bilo neke tuge i odlučnosti, zaključila sam kako ne želi da umre u ovoj stranoj kući i kako zapravo želi da se izgubi, a da ga niko živ ne vidi u tom strašnom stanju. S mukom su ga podigli na konja. Dok smo se vraćali kući sa zavežljajima u rukama, idući sporednim ulicama, djeca od straha nisu mogla ni pogledati Crnog, koji je jahao konja. Uprkos tome, on je s konja koji se lagano kretao ipak uspio da im ispriča kako je raskrinkao podlog ubicu njihovog djeda i kako su se njih dvojica borila sabljama. Vidjela sam kako se malo otkravljuju prema njemu i molila Alaha da ne umre.
Kad smo stigli kući, Orhan je ushićeno povikao: „Kod kuće smo!" Istog trenutka osjetila sam da će se Azrael, anđeo smrti, sažaliti na nas i da bi nam Alah mogao dati još vremena. Ipak, nisam polagala previše nade u to, jer sam iz iskustva znala da se nikad ne zna koga će, zašto i kada preuzvišeni Alah pozvati k sebi.
Crnog smo s mukom spustili s konja, odvukli ga na sprat, unijeli u očevu sobu s plavim vratima i smjestili u krevet. Hajri-ja je prokuhala vodu i donijela je. Cijepajući tkaninu, ona i ja zajedno smo mu skinule krvavu, za kožu slijepljenu košulju, pojas, cipele i donje rublje.
Kad smo otvorile prozor, sobu je ispunilo blago zimsko sunce koje se poigravalo na granama, odbijalo se o ibrike, lonce, kutije za ljepilo, mastionice, komadiće stakla i pe-roreze i obasjavalo rane boje višnje na njegovom samrtnički žutom tijelu.
Komade tkanine od izrezanog čaršava nakvasila sam toplom vodom, natrljala ih sapunom i oprala mu tijelo pažljivo kao da čistim neki skupocjen stari tepih, a nježno i žudno kao da njegujem jednog od svojih sinova. Ne dotičući mu modrice na licu i pazeći da mu ne
povrijedim posjekotinu na nozdrvi, poput ljeka-ra očistila sam mu strašnu ranu na ramenu. Pri tom sam mu pjevušila neke besmislice, kao što sam to nekad činila dok sam kupala djecu. I na njegovim grudima i rukama bilo je posjekotina. Prsti na lijevoj ruci bili su mu modri od ugriza. Kad god bih komadima platna prešla preko njegovog tijela, oni bi se natopili krvlju.
Dotakla sam mu grudi, pod rukom osjetila mekoću njego-vog stomaka, dugo mu gledala muškost. Odozdo, iz dvorišta, dopirali su glasovi dječaka. Zašto su neki pjesnici ovo nazvali tršča-nim perom?
Kad sam čula da je u kuhinju ušla tajanstvena Ester, oglašavajući se zvonkim glasom kakav ima kad donosi vesele vijesti, si-šla sam u prizemlje.
Toliko je bila uzbuđena da mi je sve ispričala a da me prethodno nije ni zagrlila ni poljubila. Maslinina glava pronađena je pred vratima umjetničke radionice, zajedno s njegovim zavežljajem i slikama koje dokazuju njegove zločine. Namjeravao je da pobjegne u Indiju, ali je, izgleda, riješio da posljednji put obiđe radionicu.
Bilo je svjedoka: Hasan, koji je tamo sreo Maslinu, potegao je svoju crvenu sablju i jednim udarcem odrubio mu glavu.
Dok je pričala o tome, u sebi sam se pitala gdje je sad moj siroti otac. Spoznaja da je ubicu stigla zaslužena kazna najprije me je oslobodila straha. Osveta je u meni probudila prijatno osjećanje rasterećenja i pravde. Istog trenutka poželjela sam da znam kako se to osjećanje doživljava tamo gdje se sad nalazi moj otac i odjednom mi se cijeli svijet učinio poput nekog dvorca s bezbroj soba koje se nižu jedna za drugom. Iz jedne sobe mogli smo preći u drugu samo ako bismo se sjećali i maštali, ali je većina nas zbog lijenosti to rijetko činila te smo čamili u istoj sobi.
„Ne plači, dušo!" tješila me je Ester. „Zar ne vidiš da se na kraju sve dobro završilo?"
Dala sam joj četiri zlatnika. Jedan po jedan, stavila ih je pohlepno u usta i zagrizla strasno ali nevjesto.
„Sve su preplavili lažni dukati venecijanskih nevjernika", rekla je osmijehujući se.
Čim je otišla, kazala sam Hajriji da ne pušta dječake gore. Popela sam se, zaključala vrata, željno se privila uz njegovo nago tijelo i više iz radoznalosti nego iz želje, više brižno nego uplašeno uradila ono što je od mene tražio u kući obješenog Jevrejina u noći kad je ubijen moj siroti otac.
Ne mogu da kažem da mi je u potpunosti bilo jasno zbog čega su persijski pjesnici stoljećima upoređivali tu mušku stvar s tr-ščanim perom, a usta nas žena s mastionicom, niti šta stoji u pozadini tih napamet naučenih poredenja, čiji je smisao u papagajskom ponavljanju odavno zaboravljen - sićušnost usta, tajanstvena tišina mastionice ili to da je Alah iluminator? Ali mora biti da je ljubav nešto što se ne da razumjeti logikom osobe poput mene, koja stalno koristi svoj mozak kako bi se zaštitila.
Otkriću vam onda jednu tajnu: tamo, u sobi koja je mirisala na smrt, stvar koja mi je bila u ustima uopšte me nije uzbuđivala. Ono što me je uzbuđivalo dok sam ležala osjećajući kako mi cijeli svemir pulsira u ustima bilo je veselo cvrkutanje mojih sinova, koji su se vani gurkali i svađali.
Iako su mi usta bila zaposlena, mogla sam primijetiti da me Crni gleda na jedan sasvim drugačiji način. Rekao je da nikad neće zaboraviti moje lice i usta. Koža mu je, poput nekih starih knjiga mog oca, mirisala na pljesniv papir, a u kosu mu se uvukao miris prašine i tkanine iz rizničkih odaja. Kad god bih se zaboravila i dotakla mu rane, otoke i posjekotine, zaječao bi kao dijete, uda-ljujući se od smrti, a ja sam tad shvatala da ću se za njega još više vezati. Naša ljubavna igra polako je dobijala na zamahu, kao brod čija se jedra lagano nadimaju od vjetra, i smjelo se uputila prema nepoznatim morima, poput tog dostojanstvenog jedrenjaka.
Da je Crni, koji se veoma dobro snalazio u tim vodama, ranije stekao iskustvo s ko zna kakvim ženama - mogla sam vidjeti po tome što je i na samrtnoj postelji vladao situacijom. I
dok ja nisam znala ljubim li svoju ili njegovu ruku i je li to što sam gurnula u usta moj prst ili cijeli moj život, on je, iako poluošamućen od rana i uživanja, jednim poluotvorenim okom pratio kuda ide ovaj svijet te povremeno nježno uzimao među šake moje lice i posmatrao ga s divljenjem, kao da gleda sliku, a odmah potom i s izrazom kao da pred sobom vidi lice neke mingerske kurve.
U trenutku najvećeg užitka kriknuo je poput sabljom raspolućenih junaka s legendarnih crteža koji prikazuju kako su se sudarale iranska i turanska vojska, a mene je uplašilo to što se njegov krik razlijegao cijelom mahalom. Ipak, poput pravog majstora iluminacije, onog koji je i u trenucima najvećeg nadahnuća, kad mu ruku u kojoj drži pero pokreće sam Alah, u stanju da kontroliše oblik i postavku cijele stranice, Crni je, čak i kad je bio najuzbuđeniji, krajičkom uma neprestano vodio računa o našem \ mjestu na ovom svijetu.
„Reći ćeš im da si stavljala melem na rane njihovog oca", rekao je zadihano.
Te riječi nisu samo odredile boju naše ljubavi, prikliještene između života i smrti, zabrane i raja, beznađa i stida; one su postale i izgovor za nju. U narednih dvadeset i šest godina, sve dok se moj dragi muž Crni nije srušio pokraj bunara i umro od srčane kapi, mi smo svakog podneva, dok se kroz zatvorene prozorske kapke u sobu provlačilo sunce, a iz dvorišta, prvih godina, dopirali veseli glasovi mojih dječaka, vodili ljubav i to uvijek na-zivali „stavljanjem melema na rane". Tako su moji ljubomorni sinovi, koje sam htjela poštedjeti toga da ih jedan grub i melan-holičan otac zlostavlja svojim prohtjevima i ljubomorom, mogli godinama nakon toga spavati u istom krevetu sa mnom. Svaka razborita žena zna da je spavanje s djecom privijenom uza se mnogo ljepše od spavanja s mužem kojeg život nije štedio.
Moja djeca i ja bili smo sretni, ali Crni nije. Prvi vidljiv razlog bila je rana na njegovom ramenu i vratu, koja nikad nije potpuno zarasla, i što je moj dragi muž, čula sam druge kako to govore, ostao „sakat". Ipak, osim što se vidjelo, to nije bilo tjelesno oštećenje koje mu je otežavalo život. Ponekad bih čak čula da neke žene koje su Crnog viđale izdaleka kažu da mi je muž zgodan. Ali njegovo desno rame zauvijek je ostalo spušteno, a vrat čudno nakrivljen. Katkad su mi do ušiju stizale glasine da se žena poput mene mogla udati samo za čovjeka kojeg bi gledala s visine i da je njegova obogaljenost bila razlog njegove nesreće onoliko koliko i tajni razlog naše sreće.
Kao u svakom ogovaranju, i u ovom je možda bilo malo istine. Ali koliko god da sam se osjećala zakinutom i siromašnom jer nisam mogla gordo projahati ulicama Istanbula na prekrasnom konju, okružena slugama, Ester je uvijek govorila da mi to dolikuje, s vremena na vrijeme čeznula sam i za mužem lavljeg srca koji bi pobjedonosno gledao na svijet.
Šta god da je bilo u pitanju, Crni je zauvijek ostao tužan. Budući da sam primijetila da njegova potištenost najčešće nema nikakve veze s njegovim ramenom, vjerovala sam da u skrivenom kutku njegove duše, čak i u najsretnijim trenucima vođenja ljubavi, obitava nekakav demon tuge koji ga čini turobnim i zamišljenim. Da bi primirio tog demona, ponekad bi pio vino, ponekad razgledao crteže u knjigama i zanimao se za iluminaciju, a ponekad je dane i noći provodio s iluminatorima i zajedno s njima trčao za zgodnim momcima. I kao što je bilo perioda kad se u društvu iluminatora, kaligrafa i pjesnika zabavljao dosjetkama, dvosmislicama, aluzijama, laskanjem, igrarijama s lijepim mladi-ćima, tako je bilo i perioda u kojima je sve to zaboravljao zaokupljen sekretarskim i državničkim poslovima koje je obavljao za Sulejman-pašu Krivog. Četiri godine kasnije, kad je umro naš pa-dišah, a na prijesto stupio sultan Mehmed, koji je iluminaciji i slikarstvu okrenuo leda, entuzijazam koji je Crni gajio prema tim aktivnostima preobratio se iz jednog fantastičnog užitka u tajnu proživljavanu u samoći, iza zatvorenih vrata. Ponekad bi otvarao neku od knjiga mog pokojnog oca i s osjećanjem krivice i sjete posmatrao crtež još iz vremena kad je Timurov sin vladao Hera-tom (da, prizor kad se Širin zaljubljuje u Husreva vidjevši ga na slici), i to ne kao plod sretne umjetničke igre, koja je i u to vrijeme živjela u dvorskim krugovima, već kao neku slatku tajnu koja mu se duboko urezala u sjećanje.
Engleska kraljica je našem padišahu povodom treće godišnjice njegovog stupanja na prijesto poslala čudnovat sat u kojem se nalazio muzički uređaj s mijehom. S lađe koja je zbog tog ogromnog sata i njegove pratnje doplovila iz Engleske iskrcani su dijelovi, zupčanici, slike i statue te danima sklapani na jednoj padini što gleda na Zlatni rog. Ljudi su se iz radoznalosti skupljali na padinama Zlatnog roga ili su pak pristizali čamcima. S čuđenjem i divljenjem posmatrali su kako divovski sat radi bučno i u pratnji neke zastrašujuće muzike, kako se skulpture i slike u ljudskoj veličini smislenim pokretima vrte jedne oko drugih i u taktu melodije graciozno i smisleno kreću, kao da ih je stvorio sam Alah, a ne ljudska ruka, i kako sat cijelom Istanbulu objavljuje vrijeme udarcima koji podsjećaju na zvuk zvona.
Nezavisno jedno od drugog, Crni i Ester prenijeli su mi kako je taj sat, koji je izazvao bezuslovno divljenje priprostog puka i gomile glupaka, za fanatike odane našem padišahu i vjeri s pravom postao izvor nespokojstva jer prikazuje snagu nevjernika. U periodu kad su se takva ogovaranja već proširila, čula sam da se sljedeći padišah, sultan Ahmed probudio jedne noći s božjim nadahnućem, zgrabio buzdovan, sišao iz harema u Carski vrt te u paramparčad razbio sat i njegove figure. Oni koji su pronosili tu vijest i glasine objašnjavali su kako je naš padišah u snu ugledao blagoslovljeno i božanskom svjetlošću obasjano lice našeg hazre-ti pejgambera i kako ga je božji poslanik upozorio na to da će padišah odstupiti od Alahovih zapovijedi dopusti li da se njegov narod divi slikama, pogotovo onim čovjekolikim, koje se, kao takve, nadmeću s Alahovim stvorenjima, te da je naš padišah na te riječi još u snu bio dograbio svoj buzdovan. A naš padišah je taj događaj svom vjernom hroničaru više-manje ovako prepričao i, ne žaleći zlata, naložio je kaligrafima da mu prirede tu knjigu Suština istorija, ali nije dopustio da je iluminatori ilustruju.
Na taj način je uvenula crvena ruža oduševljenja iluminacijom i crtanjem koja je, nadahnjujući se Persijom, stotinu godina cvjetala u Istanbulu. Rasprave o metodama starih heratskih majstora i postupcima franačkih majstora, koje su medu ilumina-torima raspirivale svađe i otvarale bezbroj pitanja, nikad nisu okončane. Jer, slikarstvo je bilo napušteno: nije se crtalo ni u istočnjačkom ni u zapadnjačkom maniru. Iluminatori se nisu pobunili; poput staraca koji bez pogovora prihvataju neku bolest, prihvatili su situaciju s nenametljivom pokornošću i tugom. Nisu se pitali šta rade veliki majstori iz Tabriza i Herata, koje su svojevremeno s divljenjem slijedili, niti su se zanimali za djela franačkih majstora, čijim su novim postupcima težili ne znajući da li da ih mrze ili da im zavide. I kao što noću, kad se pozatvaraju vrata na kućama, grad ostane prepušten tami, tako je i slikarstvo ostavljeno potpunoj samoći. Okrutno je zaboravljeno da je svijet nekad izgledao sasvim drugačije.
Knjiga mog oca, nažalost, nije mogla biti dovršena. Izrađene stranice prenesene su u Carsku riznicu s mjesta na koje su pale Hasanovom zaslugom; tamo su na insistiranje nekog snalažljivog i pedantnog bibliotekara uvezane zajedno s nekim drugim, bezveznim listovima iz umjetničke radionice, tako da su se raštrkale po raznim albumima. Hasan je pobjegao iz Istanbula, nakon čega mu se izgubio svaki trag. Ali Ševket i Orhan nikad nisu zaboravili da je ubicu mog oca posjekao taj njihov stric, a ne Crni.
Na mjesto majstora Osmana, koji je umro dvije godine nakon što je oslijepio, došao je Roda kao glavni iluminator. Leptir, čijem se talentu divio i moj pokojni otac, posvetio je ostatak života crtanju i ukrašavanju tepiha, tkanina i šatora. I mlade kalfe iz umjetničke radionice krenule su istim putem. Niko se nije ponašao kao da je napuštanje umjetničke radionice neki veliki gubitak. Možda zato što niko nije vidio pravu sliku svog lica.
Ja sam cijelog života tajno priželjkivala da budu izrađene dvije slike, ali to nikom nisam smjela otkriti.
1. Željela sam svoju sliku. Ali znala sam da im to, ma koliko se trudili, ne bi pošlo za rukom; jer čak i kad bi moju ljepotu uspjeli da vide onakvu kakva jeste, nijedan od padišahovih ilumi- natora, nažalost, ne bi mogao vjerovati da je lice neke žene lijepo ako joj oči i usne ne bi nacrtao kao u Kineskinje. Da su me i nacrtali kao neku kinesku ljepoticu, kako bi to učinili
stari majstori iz Herata, možda bi oni koji bi me vidjeli i prepoznali shvatili da se iza lica te kineske ljepotice krije moje. Ali kad bi oni koji dolaze poslije nas i shvatili da moje oči zapravo nisu kose, ne bi uspjeli da dokuče kako je izgledalo moje lice. Kako bih samo bila sretna da danas, u starosti koju mi utjeha mojih sinova čini podnošljivom, imam sliku svog lica iz mladosti!
2. Željela bih sliku sreće, ono o čemu i pjesnik Sari Nazim iz Rana promišlja u svojoj mesneviji. Veoma dobro znam kako bih to napravila. Bila bi to slika majke s dva dječaka; da mlađeg, onog koji s osmijehom sisa bradavicu na njenoj velikoj sisi, drži u naručju i doji, a da joj se oči susreću s očima starijeg, pomalo ljubomornog brata. Želim da majka sa slike budem ja i da slika bude urađena u stilu starih heratskih majstora, koji - prikazujući pticu kao da leti i istovremeno kao da, ispunjena srećom, leprša na nebu - zaustavljaju vrijeme. Znam da to nije lako.
Moj sin Orhan, koji je toliko nerazuman da u svemu želi biti razuman, godinama govori kako heratski majstori, koji su zaustavljali vrijeme, mene ne bi mogli nacrtati onakvom kakva jesam i kako franački majstori, koji neprestano crtaju lijepu majku s djetetom, uopšte ne bi mogli zaustaviti vrijeme, te da moja slika sreće zapravo nikada neće moći da bude izrađena. Možda je u pravu. Čovjek u suštini ne traži osmijeh na slici koja prikazuje sreću, nego sreću u životu. Slikari to znaju, ali je upravo to ono što nisu u stanju da naslikaju. Zato na mjesto sreće života postavljaju sreću posmatranja.
Zato sam ovu priču, koja se ne bi mogla oslikati, ispričala svom sinu Orhanu, da je možda on zapiše. Bez ustezanja sam mu dala pisma koja su mi slali Hasan i Crni i crtež konja na kojem se tinta razmazala, pronađen kod sirotog efendi Prefinjenog. Orhan je razdražljiv, mrzovoljan i nesretan i uopšte se ne plaši da bude nepravedan prema onima koje ne voli. Zato mu nemojte vjerovati ako je Crni ispao smeteniji nego što je bio, naši životi teži, Ševket gori, a ja ljepša i nepristojnija nego što sam bila. Jer, nema šta ne bi izmislio da bi mu priča bila lijepa i da bismo povjerovali u nju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orhan Pamuk

Počalji od Mustra taj Sre Feb 14, 2018 4:57 pm


RJEČNIK
abdest - obredno pranje muslimana prije molitve aga - dvorski činovnik, zapovjednik turske vojske ajet - odlomak iz Kurana
akča - stari turski srebrnjak
akšam - veče, jedna od pet dnevnih muslimanskih molitvi aščinica - restoran kuhanih jela i roštilja
beglerbeg - vojni i civilni starješina turskog carstva bostandžije - članovi sultanovog obezbjeđenja
čador - šator
čakšire - istočnjačke duboke, široke hlače ibrik - posuda za vodu
imam - muslimanski sveštenik inšalah - fraza Alahova je volja
janjičar - pripadnik pješadije turske vojske kadija - sudija
kaftan - dugi ogrtač kalem - pero
kalenderije - derviški red
kalif - vrhovni poglavar sunita, Muhamedov nasljednik kavuk - orijentalna kapa
kolofon - bilješka na prednjoj ili zadnjoj stranici knjige mahala- dio grada
mangal- limena zdjela sa postoljem koja služi za grijanje mašala - uzrečica kojom se iskazuje divljenje
medah - narodni pripovjedač
medresa - muslimanska vjerska škola mekteb- niža muslimanska vjerska škola mesnevija - pjesma sa rimovanim distihom
mevlevije - pripadnici derviškog reda, poznati po ritualima okretanja u mjestu
mevlud - praznik povodom Muhamedovog rođendana mihrab - imamovo mjesto odakle predvodi molitvu
minaret - visoka kula uz džamiju minder - dušek
mintan - muška košulja bez kragne muhtar - starješina mahale
mujezin - hodža koji s minareta poziva vjernike na molitvu
namaz - molitva, klanjanje koje su muslimani dužni da obavljaju pet puta dnevno
oka - ranija jedinica za mjerenje težine padišah - car, vladar
paša - upravnik pokrajine u Turskoj pejgamber - poslanik Muhamed perdedar - pripovjedač
ramazan - deveti mjesec muhamedanske mjesečeve godine kada je propisan strogi post
rahat lokum - turski slatkiš saraj - palata, dvor
sinija - niska okrugla trpeza
spahija - konjanik u nekadašnjoj turskoj vojsci sultanija - sultanova kći
sura - glava, poglavlje iz Kurana
šafiiti - sljedbenici šerijatske pravne škole šah - kralj, titula persijskog vladara
šahnama - velika epska pjesma od 170 hiljada stihova persijsko pjesnika Firdusija
šalvare - duge, vrlo štiroke istočnjačke hlače šartovi - članovi, simboli islamske vjere šejh - starješina derviškog reda
šejhul islam - vrhovni muftija, poglavar šejtan - đavo
šerijat - učenje islamske vjere tarikat - derviški red
tekija - derviški duhovni centar telal - glasnik
timar - njegovanje stoke, naročito konja topuz - buzdovan
turbe - muslimanska natkrivena grobnica ud - arapski muzički instrument
vaiz - propovjednik vakuf - zadužbina
valija - turski vojno-administrativni starješina jedne oblasti vezir - visoki državni činovnik

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56085
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orhan Pamuk

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 5 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu