Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Čarls Dikens-Velika očekivanja

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:22 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja VELIKA-_OCEKIVANJA-000091552966


Poslednji put izmenio Mustra dana Pet Jun 15, 2018 8:48 am, izmenio ukupno 2 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:24 am

foto,Carlton Alfred Smith

Čarls Dikens-Velika očekivanja Young_lady_in_a_meadow


Prvo razdoblje Pipovih očekivanja

1 Poglavlje
Budući da se očeva porodica zvala Pirrip, a moje krsno ime bilo Philip, nisam znao u svom djetinjem jeziku iz obiju riječi skovati nikakvo dulje ili jasnije ime nego Pip. I tako sam sebe prozvao Pip, a Pip su me i drugi zvali.
Navodim Pirrip kao očevo prezime na temelju njegove nadgrobne ploče i pričanja moje sestre — gospođe Joe Gargery, koja se udala za kovača. Ne vidjeh nikad ni oca, ni majke, niti sam ikad vidio bilo kakvu njegovu ili njezinu sliku (jer su živjeli davno prije vremena fotografskog umijeća), te sam stvorio sebi prve predodžbe o njihovu obličju, sasvim nerazumno, po njihovim nadgrobnim pločama. Po obliku slova na nadgrobnoj ploči moga oca ja sam ga na neki čudan način zamišljao kao snažna, stamena i mrka muškarca crne kovrčaste kose. Iz slova i stilizacije natpisa »I Georgiana, žena Gore Spomenutoga«, izveo sam djetinjasti zaključak da je moja majka bila bljedahna i pjegava lica. Pet kamenih pločica, svaka stopu i pol dugačka, lijepo poredanih do njihovih grobova, a posvećenih sjećanju na petero moje male braće, koja su još u najranijoj mladosti odustala od pokušaja da žive u toj općoj borbi, usadilo je u moju dušu usrdno vjerovanje, koje sam do dana današnjega sačuvao, da su se rodili poleduške, s rukama u džepovima svojih hlača i da ih nikad nisu izvadili u životu.
Stanovali smo u močvarnom kraju pokraj rijeke, dvadesetak milja hoda uzduž njezina vijugavog toka, daleko do mora. Prvu, najživlju i najdublju uspomenu na zbilju ovog svijeta bit će da sam stekao jednog hladnog nezaboravnog popodneva kad se dan već gasio. U tim trenucima bilo mi je jasno da je to turobno, koprivama zaraslo mjesto — groblje, a da su Philip Pirrip, nekoć član ove župe, i Georgiana, žena Gore Spomenutoga, mrtvi i pokopani, da su Alexander, Bartholomew, Abraham, Tobias i Roger, dječica spomenutih, također mrtva i pokopana a pusta ravnica iza groblja, ispresijecana nasipima, humcima i prijelazima, po kojoj pase raštrkana stoka— močvara, niska olovna crta iza nje rijeka, onaj daleki divlji brlog, odakle žestoko kulja vjetar — more, a maleni jadni drhtavi stvor što se stao svega toga bojati i udario u plač — Pip.
Zaveži! — dreknu strašan glas i nekakav muškarac iskrsnu među grobovima pokraj crkvenih vrata. — Zaveži, mali vraže, ili ću te zaklati!
Strašan lik, sav u gruboj surini, s velikim željeznim negvama na nozi. Gologlav, poderanih cipela, a glavu umotao starom krpom. Prokvašen vodom, uprljan glibom, noge podbio o kamenje, raskrvario na oštrome šljunku, ozario koprivama, izbo na glogovu trnju. Hramao, drhtao, piljio očima, režao, a zubi mu cvokotali u ustima kad me je ščepao za podbradak.
Gospodine, nemojte me zaklati — zaklinjao sam ga zaprepašten od užasa. — Molim vas, gospodine, nemojte.
Reci nam kako se zoveš! — progovori muškarac. — Brzo!
Pip, gospodine.
Ponovi — reče, zureći u mene. — Glasnije!
Pip, gospodine, Pip.
Pokaži nam gdje stanuješ — nato će neznanac. — Pokaži nam to mjesto!
Pokazah rukom gdje leži naše selo u nizinskom obalnom kraju, među johama i okresanom drveću, milju-dvije od crkve.
Gledao me časak, a zatim me okrene glavačke te isprazni moje džepove, u kojima nije bilo ništa do kriške kruha. Kada je crkva opet stajala na svome mjestu — jer je bio tako brz i snažan da je crkvu okrenuo naopačke, tako da sam toranj vidio pod svojim nogama — kada je, dakle, crkva opet stajala na svome mjestu, sjedio sam, sav dršćući, na povisokom nadgrobnom spomeniku, dok je on proždrljivo gutao kruh.
Kučkin sine — reče oblizujući usne — ala su ti obrazi bucmasti. Vjerujem da su bili bucmasti, iako sam u ono vrijeme bio premalena rasta za svoje godine i slabašan.
Ðavo me odnio ako ih ne bih pojeo — reče neznanac i prijeteći zaklima glavom — i malo fali da to ne učinim.
Odgovorih kako se ozbiljno nadam da to neće učiniti, i privijem se još čvršće uz nadgrobni spomenik, kamo me bješe posadio, prvo da zadržim ravnotežu, a drugo da ne briznem u plač.
A sada pogledaj u mene! — nato će muškarac. — Gdje ti je majka? Odgovorih: — Ovdje, gospodine!
Neznanac se trže, potrča malo, stade i pogleda preko ramena.
Ovdje, gospodine! — javim se uplašeno. — I Georgiana. To mi je majka.
A tako! — reče i vrati se natrag. — A je li ti to otac, tu pokraj majke?
Da, gospodine, i on je tu pokopan.
Ha! — promrsi premišljajući. — A kod koga živiš, ako ti dobrostivo dopustim da poživiš, na što se, međutim, još nisam odlučio?
Kod sestre, gospodine, kod gospođe Joe Gargery, žene kovača Joea Gargeryja.
Kovača, veliš? — upita i pogleda dolje na svoju nogu. Pogledavajući mrko čas u nogu, čas u mene, približi se nadgrobnom spomeniku, na kome sam sjedio, zgrabi me za obje ruke i zabaci me koliko je god više mogao unatrag, tako da je oči svom snagom upiljio u moje, a ja nemoćno gledao u njegove.
A sad pazi, jer ti se radi o glavi. Znaš što je turpija?
Da, gospodine.
I što je sjecalica?
Znam, gospodine.
Nakon svakog pitanja jače me nagne kao da hoće da još više osjetim svoju nemoć i opasnost u kojoj lebdim.
Nabavit ćeš mi turpiju — pa me još nagne. — I sjecalicu. — Opet me nagne. — I donijet ćeš mi oboje. — Ponovno me nagne. — Ili ću ti iščupati srce i jetru. — Opet me nagne. Prepadoh se tako strašno, a mozak mi se zavrtje u glavi da sam se objema rukama zakvačio za nj i rekao: — Gospodine, budite ljubazni pa me izvolite postaviti uspravno, onda mi možda neće pozliti i bolje ću pripaziti na vaše riječi.
Tolikom me žestinom premetnu i prebaci, da se je crkva okrenula oko svoga vjetrokaza na tornju. Zatim me uze za ramena, uspravi navrh nadgrobnog spomenika i produži ovim strašnim riječima:
Donijet ćeš mi sutra rano turpiju i sjecalicu. Sve to donesi tamo preko na staru tvrđavu. To ćeš učiniti, ni da pisneš ni da odaš znakom da si me vidio, ili ma koga drugoga, i poštedjet ću ti život. Ne učiniš li to ili na dlaku ne izvršiš što ti rekoh, iščupat ćemo ti srce i jetru, ispeći ih na roštilju i pojesti. Nisam ovdje sam, kako ti možda misliš. Tu se sa mnom krije još i mladić prema kome sam ja anđeo. Čuje što govorim. Poznaje tajne putove, zna kako će se domoći dječaka i njegova srca i jetre. Dječak bi se zaludu pokušao sakriti pred njim. Može zaključati vrata, zavući se u
toplu postelju, pokriti se svojim odijelom preko glave, sakriti se i misliti da je spašen. Ma kako se dječak sigurno i udobno osjećao, mladić će se tiho šunjati i došunjati k njemu i onda ga rasporiti. Zasada ga teškom mukom odvraćam od toga, da ti ne naudi. Vrlo ga teško držim podalje od tvog srca i jetre. Što kažeš na to?
Obećah da ću pribaviti turpiju i prikupiti svaku mrvu hrane što je nađem, i da ću u cik zore doći k njemu na staru tvrđavu.
Reci: ubila me strijela Božja ako to ne izvršim! — nato će neznanac.
Izgovorih te riječi i on me skinu sa spomenika.
A sad — produži — ne zaboravi što si obećao, sjeti se mladića, tornjaj se kući!
La-laku noć, gospodine — promucah.
Bit će mi baš laka! — odvrati razgledajući hladnu, vlažnu pustoš. — Volio bih da sam žaba ili jegulja.
Tresao se od zime i cijelo vrijeme objema rukama grlio svoje tijelo kao da ga hoće sačuvati da se ne raspadne i hramajući išao prema niskom grobljanskom zidu. Gledao sam ga kako se provlači između kopriva i trnja što je izniklo između zelenih humaka. Mojim se djetinjskim očima činilo da izmiče rukama što ih mrtvi oprezno pružaju iz grobova, da ih opletu oko njegovih gležanja i povuku ga u raku.
Kada je došao do niskoga grobljanskog zida, prebaci se kao da su mu noge uzete i ukočene, a onda, okrenuvši se, pogleda u mene. Kad vidjeh kako se osvrnuo za mnom, udarim ravno kući, trčeći što me noge nose. No uskoro pogledam preko ramena i tada sam vidio kako ponovno ide prema rijeci, svejednako stišćući objema rukama svoje tijelo i traži ranjavim nogama put između velikog kamenja, porazbacanog ovdje-ondje po močvari kao nogostup kada udare kiše ili nadođe plima.
Kada sam stao da pogledam za njim, močvara je u tom času bila samo duga crna ravna crta a rijeka isto tako, ali ni izdaleka tako široka, niti crna; nebo samo isprepleten niz dugih, jarko crvenih i duboko crnih traka. Na rubu rijeke jedva sam nazirao jedina dva crna predmeta na cijelom vidiku, što su uspravno stršila: svjetionik, po kome su se pomorci upravljali — nalik na rasklimanu bačvu, nataknutu na stup, ružna stvar kada joj se približiš, i vješala s lancima, na kojima se nekoć zibalo tijelo gusara. Neznanac je hramao prema vješalima; kao da je gusar oživio te se, sišavši s vješala, sada vraća da se ponovno objesi. Kada sam pomislio na to,
podide me jeza, a kada vidjeh kako goveda podižu glave i bulje za njim, u čudu sam se pitao ne misle li i ona što i ja. Ogledavao sam se na sve strane ne bih li gdje ugledao onog strašnog mladića, ali njemu ni traga, ni glasa. Tada me ponovno obuze strah i ne osvrćući se više, potrčah kući.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:25 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja Welford_on_Avon


2 Poglavlje
Moja sestra gospođa Joe Gargery bila je više od dvadeset godina starija od mene i njoj je uspjelo da među susjedima postane čuvena po tome što je mene othranila »svojom rukom«. Kako sam u ono vrijeme bio prisiljen sam odgonetati značenje tih riječi, a poznavajući njezinu nesmiljenu i tešku ruku, što se često spušta na njezina muža i na mene, smatrao sam da smo Gargery i ja bili odgajani njezinom »rođenom rukom«.
Nije bila baš pristala žena i imao sam dojam da je ona »svojom rukom« prisilila Joe Gargeryja da je uzme za ženu. Joe je bio lijep muškarac, svijetložute kovrčave kose s obje strane svoga glatkog lica i s očima tako neodređene modrine te se činilo da su se šarenice nekako rasplinule u bjeloočnicama. Bio je blag, dobroćudan, krotak, lakomislen, drag stvor — Herkul snage i slabosti u isti mah.
Koža na licu moje crnokose i crnooke sestre gospođe Joe bješe tako crvena preko svake mjere, da sam se ponekad u čudu pitao ne upotrebljava li ona pri umivanju ribež za oraške mjesto sapuna. Visoka, koščata, gotovo uvijek s grubom pregačom, koju je otraga vezivala poprijeko s dvije naramenice, a sprijeda je imala opršnjak načičkan pribadačama i iglama. Smatrala je svojom velikom zaslugom i ljutim prijekorom za Joea što gotovo nikada nije skidala pregaču. Zaista ne vidim razloga zašto ju je uopće nosila, a kad ju je već nosila, zašto je ne bi mogla skinuti svakog bogovetnog dana.
Joeova kovačnica bila je prigradena uz našu drvenu kuću, kao što su u ono vrijeme bile gotovo sve kuće u našem kraju. Kada sam s groblja dotrčao kući, kovačnica bješe zatvorena, a Joe je sjedio sam u kuhinji. Kako smo Joe i ja bili supatnici što povjerljivo izmjenjuju svoje tajne, tek što sam pritisnuo kvaku na vratima i spazio ga kako sjedi u suprotnom kutu kuhinje, u zapećku, priopćio mi je u povjerenju:
Gospođa Joe je već dvanaest puta izlazila da te traži, Pipe. A sada je izašla trinaesti put.
Zbilja?
Da, Pipe — reče Joe — ali što je još gore, ponijela je i
»Golicaljku«.{1} Čuvši tu zloslutnu vijest, stao sam zavrtati jedino puce na prsluku,,gledajući posve potišteno u vatru. Golicaljka bješe trska s
uvoštenim vrškom, što je od čestih sukoba s mojim golicanim tijelom postala sasvim glatka.
Sjela je — reče Joe — pa ustala i ščepala Golicaljku, razgoropadila se i — izišla van. Eto što učini — reče Joe, razgrćući vatraljem ugljen među nižim prečkama, gledajući u vatru. — Da, Pipe, razgoropadila se i izišla.
Je li odavna izišla, Joe? — Vazda sam postupao s njim kao s nekim malo poodraslim djetetom i sebi ravnim.
Pa — reče Joe, pogledavši na schwarzwaldsku uru — njezina goropadnost traje već nekih pet minuta, Pipe. Evo dolazi! Stani iza vrata, stari druže, i omotaj se ručnikom.
Poslušah savjet. Moja sestra, gospođa Joe, otvori širom vrata i naišavši na otpor iza njih, smjesta razabra što je tome uzrok, te se lati Golicaljke da izvede stvar na čistac. Najzad me hitnu — često sam joj poslužio kao oružje, kojim je gađala bračnog druga — Joeu, koji me, sav sretan što me je makar i u takvim okolnostima dobio u svoje ruke, posadi u zapećak te me sigurno ogradi svojom velikom nogom.
Gdje si bio, majmune? — upita gospođa Joe tupkajući nogom. Odmah reci što si radio da si me tako izmučio strahom i tjeskobom ili ću te istjerati iz zapećka, pa bio ti pedeset puta Pip, a on pet stotina puta Gargery.
Bio sam samo na groblju — odgovorim sa svog stolca plačući i trljajući bubotke.
Na groblju! — ponovi moja sestra. — Da nije mene, bio bi već odavna na groblju i ostao ondje. A tko te je othranio »svojom rukom«?
Vi — odgovorih.
Voljela bih znati zašto sam to učinila! — usklikne sestra. Zastenjao sam: — Ne znam.
Ja ne znam! — reče moja sestra. — Nikad više ne bih to učinila! To znam posigurno.
Zaista mogu mirne duše reći da nikada nisam skinula tu pregaču otkako si se rodio. Dosta mi je muke i nevolje što sam žena kovača, pogotovu kad je taj kovač jedan Gargery, a usto još i tebi zamjenjujem majku.
Moje misli odlutaše od tog pitanja, dok sam neutješljivo zurio u vatru. Preda mnom iz žarkog ugljena iskrsnuše bjegunac iz močvarne ravnice s
negvama na nozi, tajanstveni mladić, turpija, hrana i strašna zakletva koja me sili da izvršim krađu u kući što mi pruža utočište.
Ha! — usklikne gospođa Joe, stavljajući Golicaljku na svoje mjesto.
Dakako, groblje!
Lako je vama dvojici reći groblje. — Nijedan od nas, uzgred rečeno, nije uopće izustio tu riječ. — Jednog ćete dana vas dvojica mene otjerati na groblje! Jao, vas ćete dvojica onda lijepo izgledati bez mene!
Dok se ona ushodala da priredi posuđe za čaj, Joe je preko svoje noge piljio dolje u mene kao da u mislima slika mene i sebe, zamišljajući kako bismo nas dvojica uistinu izgledali u onim prije natuknutim žalostivim prilikama. Zatim je sjedio gladeći svoje svijetložute kovrče i zaliske na desnom obrazu te prateći svojim plavim očima gospođu Joe, kako bi to uvijek činio u burnim trenucima.
Moja je sestra na svoj način odrješito rezala i mazala naš kruh s maslacem, i te su kretnje bile uvijek jednake. Ponajprije bi lijevom rukom čvrsto i odlučno pritisnula kruh o svoj opršnjak — pri čemu bi kat-kad u kruh ušla pribadača, a kat-kad igla, koje bi nam poslije dospjele u usta. Onda bi nožem dohvatila nešto maslaca (ne previše) i razmazivala ga po kruhu kao apotekar kad sprema melem — služeći se pritom objema stranama noža, okretno zamahujući ploštimice, stavljajući i skidajući maslac uz rub krušne kore. Još jedan, posljednji snažni potez uz rub toga maza, a onda bi, sve u krugu, otpilila veliki komad, koji bi konačno razrezala na dvije polovice, te bi Joe dobio jednu, a ja drugu.
Iako sam bio gladan, nisam se tom prilikom usudio pojesti svoju krišku. Osjećao sam da je treba pričuvati za strašnog poznanika i njegova još strašnijeg mladića. Znao sam da gospođa Joe vodi kućanstvo najstrožom štedljivošću, te bi se moglo dogoditi da mi pri mom lopovskom pothvatu u smočnici ne dođe baš ništa pod ruku. Stoga odlučih da svoj dio kruha s maslacem spustim u nogavicu.
Činilo mi se da je potreban strašan napor kako bih izvršio svoju odluku. Upravo kao da moram skočiti s krova visoke kuće ili se sunovratiti u vodeni bezdan. A Joe, ničega svjestan, još mi je više otežavao odluku. Ponašao se prema meni s drugarskom dobroćudnošću, pa smo kao supatnici u zajedničkoj nevolji svaku večer običavali uspoređivati koliko bismo jednim zalogajem odgrizli od naših kriški kruha s maslacem. Od časa do časa jedan od nas dvojice šutke bi podigao svoj
komad da mu se drugi divi — i to nas je poticalo na nove napore. Joe mi je večeras nekoliko puta pokazao svoju krišku, koja se naglo smanjivala, pozivajući me da sudjelujem u prijateljskom nadmetanju, ali me je svaki put zatekao kako na jednom koljenu držim žutu čašu čaja, a na drugome netaknutu krišku kruha s maslacem. Napokon, sav očajan, odlučih da moram izvršiti što sam naumio i da je najbolje da, s obzirom na prilike, to bude što manje upadljivo. Iskoristih priliku, nakon što je upravo čas prije Joe pogledao u me, i spustih kruh s maslacem u nogavicu.
Joeu je očito bilo neugodno što, prema njegovu mišljenju, nemam teka pri jelu, pa zamišljeno odgrize komad svoje kriške, kao da mu osobito ne prija. Razmišljajući neko vrijeme, mnogo je dulje žvakao zalogaj nego obično i napokon ga progutao kao neku pilulu. Upravo je htio ponovno zagristi i već naherio glavu da odabere što ljepši zalogaj, kadli mu se pogled zaustavi na meni i opazi da je moga kruha s maslacem nestalo.
Joe je upravo htio zagristi, ali je tako začuđeno i zaprepašteno razjapio usta i zablenuo se u me da to nije moglo izmaknuti pažnji moje sestre.
Dok je čašu stavljala na stol, oštro zapita: — Što je sad?
— Čuješ, Pipe, stari druže, moraš i sam znati! — promuca Joe vrlo ozbiljno i prijekorno potresajući glavom. — Upropastit ćeš se! Zapet će ti u grlu. Nije, Pipe, moguće da si to prožvakao.
Moja sestra ponovi još oštrije nego obično: — Što je sad?
Joe me, sav zaprepašten, svjetovaše: — Preporučio bih ti, Pipe, da bar mrvičak od toga iskašlješ, ako možeš. Bilo pristojno ili nepristojno, ali tvoje je zdravlje najpreče.
Moja je sestra, međutim, već pobješnjela. Nasrne na Joea, uhvati ga za zaliske i stade neko vrijeme bubati njegovom glavom o zid iza njega, dok sam ja, svjestan svoje krivnje, sjedio u kutu i gledao.
Možda ćeš se sada dosjetiti što se dogodilo — sva zadihana poviče moja sestra — ti veliko užireno krmče!
Joe je samo nemoćno pogleda, zatim nemoćno odgrize komad kruha i ponovno pogleda mene.
Znaš, Pipe — svečano započne Joe žvačući posljednji zalogaj i povjerljivo se obrati meni kao da smo nas dvojica posve sami — ti i ja smo uvijek bili prijatelji i ja sam posljednji koji bih te htio ocrniti. Ali kako si — i pritom pomakne stolicu i zaokruži pogledom po podu između
sebe i mene — ali kako si tako neobično brzo progutao onoliku komadinu!?
Što, svu večeru najedanput progutao? — poviče moja sestra. Joe, još uvijek punih usta, dometne, ne gledajući svoju ženu nego mene: — Znaš, stari druže, i ja sam često znao sve odjedanput progutati dok sam bio tvojih godina i bio sam kao dječak najveći proždrljivac, ali tebe, Pipe, još nikad dosada ne vidjeh da bi sve odjedanput proždro. Prava je sreća da nisi ostao na mjestu mrtav.
Moja sestra sunu prema meni, upeca me za kosu i ne prozbori ništa više do zloslutnih riječi: — Sa mnom, da ti ulijem porciju!
Neko je zvijere, liječnik, u to vrijeme ustanovio da je katranova vodica odlična ljekarija, pa ju je gospođa Joe uvijek u ovećoj količini držala u svom kuhinjskom ormaru. Vjerovala je, naime, da je upravo toliko koristan lijek koliko je bio odvratan. U svako je doba u me ulijevala toliko toga napitka za oporavljanje da sam osjećao kako okolo hodam zaudarajući na plot što su ga svježe namazali katranom. Te je večeri, međutim, hitnost mojega slučaja zahtijevala da progutam pola litre te mješavine. Da se brže oporavim, gospođa Joe mi je sasu u grlo, stavivši mi glavu pod svoju mišku, kao čizmu u izuvaču. Joe je prošao s četvrt litre, ali ju je morao na dušak ispiti »jer se uzrujao« što mu je uvelike poremetilo spokojstvo dok je sjedio pokraj ognjišta i razmišljajući polako mljaskao. Sudeći po sebi, rekao bih da se nakon toga zacijelo uzrujao, ako i nije prije.
Savjest je strašna kad optužuje odrasla čovjeka ili dječaka. Ali kad se radi o dječaku, kojega uz onaj tajni teret pritišće još i drugi u nogavici što mogu posvjedočiti, onda je to najteža kazna. Osjećaj krivnje što sam naumio orobiti gospođu Joe — nisam ni časak pomislio da ću orobiti Joea, jer nisam nikad smatrao da je bilo što u kućanstvu njegovo vlasništvo — uz potrebu da jednom rukom neprestano pridržavam kruh s maslacem bilo kad sjedim, bilo kad moram trčkarati po kuhinji da obavim poneki manji posao, gotovo me izbezumio. A kad je s močvarnih nizina puhnuo vjetar i razbuktao vatru, pričini mi se da izvana čujem glas onoga s negvama na nozi kojemu se zakleh da ću šutjeti gdje mi govori da ne može i neće do sutra skapavati od gladi i da ga moram već sada nahraniti. Pokatkad sam pomišljao i na to što će biti ako onaj mladić, kojega su tek teškom mukom zadržali da ne omasti ruke mojom krvlju, ne odoli svome nagonskome nestrpljenju ili se prevari u vremenu te pomisli da već noćas, a ne sutra,
ima pravo na moje srce i jetru! Ako se ikada ikome od straha nakostriješila kosa, onda se to tada meni dogodilo. A možda se nikome i nije?
Bio je Badnjak i morao sam od sedam do osam bakrenim tučkom miješati puding za sutrašnji dan, ravnajući se pritom po schwarzwaldskoj uri. Pokušao sam to uraditi s teretom na nozi, a to me ponovno podsjećalo na onoga s teretom na njegovoj nozi, i uvidio sam kako je zaludu sve moje nastojanje da izvučem kruh s maslacem dolje kod gležnja. Srećom, šmugnuh i spremih taj dio tereta svoje savjesti u spavaonici u potkuplju.
Čujte — rekoh kada sam dovršio miješanje grijući se u zapećku da se prije no što će me poslati spavati malo ugrijem — bije li to veliki top, Joe?
O! — nato će Joe. — Umače još jedan robijaš. Upitah: — Što to znači, Joe?
Gospođa Joe voljela je uvijek sama sve objašnjavati, pa reče oštro: Pobjegao. Pobjegao — dajući to objašnjenje kao da mi ulijeva katranovu vodicu.
Dok je gospođa Joe sjedila nagnuvši se nad svoj ručni rad, mičući usnama, upitah Joea: »Što je robijaš?« Nato je Joe počeo micati usnama nudeći tako detaljan odgovor da sam razabrao samo jednu jedincatu riječ:
»Pip.«
Sinoć, o zalasku sunca, pobježe robijaš — reče Joe naglas. — Ispališe top da upozore ljude na oprez. Sada kao da pucaju na uzbunu zbog još jednoga.
Tko puca? — nato ću ja.
Vrag odnio tog dječaka — ubaci moja sestra, mršteći se nad svojim pletivom — ala je to neko zapitkivalo. Tko malo pita, malo laži čuje.
Pomislim, kako nije baš suviše pristojna prema samoj sebi, kad bi mi mogla odvratiti lažima, ako bih joj i dalje postavljao pitanja. No nikad nije bila pristojna, osim u društvu.
Joe je u tom trenutku uvelike podstakao moju radoznalost, naprežući se iz sve snage da što više razjapi usta i namjesti usne tako kao da će izgovoriti: — »gani je«. — Prirodno da sam prstom pokazao na gospođu Joe i naprćio usne kao da ću zapitati: — »nju?« — Ali Joe ni da čuje o tom, već širom rastvori usta te šaptom izbaci neku neobično značajno
naglašenu riječ. No nikako nisam razumio što hoće kazati.
Gospođo Joe — obratih se njoj kao posljednjoj nadi da nešto saznam — ako vam je s voljom, htio bih znati, odakle dolazi pucnjava?
Bog s tobom! — usklikne moja sestra, kao da mi ne misli to zaželjeti, nego baš protivno:
S robijaške galije!
Aha! — rekoh ja i pogledah u Joea — s galije!
Joe prijekorno zakašljucne, kao da hoće reći: »Pa kazao sam ti.«
A, molim vas, što su galije? — opet ću ja.
Eto, deran uvijek tako! — povika moja sestra, pokazujući na mene iglom s udjenutim koncem i vrteći glavom. — Odgovori mu na jedno pitanje, a on odmah desetak drugih. Galije su brodovi za robijaše, što prolaze kroz bareš. — U našem kraju vazda upotrebljavamo tu riječ za močvare.
Volio bih znati koga stavljaju u robijaške brodove i zašto? — upitam onako općenito i pomalo očajno.
To je bilo suviše za gospođu Joe i ona se smjesta diže. — Reći ću ti nešto, mladiću — produži ona — nisam te svojom rukom othranila zato da drugima dodijavaš. A da jesam, bila bi to sramota za mene, a ne čast. Na galije ubacuju ljude što ubijaju, provaljuju, krivotvore novac i počinjaju kojekakva zla i opačine, a svi počinju time da postavljaju pitanja. A sada, hajd' u krevet!
Nije mi bilo dopušteno da zapalim svijeću, kad sam išao spavati. Uspinjao sam se stepenicama po mraku, a glava mi je bučala — jer je gospođa Joe popratila svoje posljednje riječi bubnjajući naprskom po njoj kao po tamburinu. Jezivo sam osjećao da su galije upravo za mene. Moj put vodi ravno na galiju. Počeo sam postavljajući pitanja, a namjeravao orobiti gospođu Joe.
Od tog vremena, sada već dosta poodmaklog, često sam razmišljao o tome kako malo ljudi zna u kakvom strahu žive djeca. Kolikogod bio užas neosnovan, ipak je užas. Bio sam u smrtnome strahu od onog mladića kojemu se prohtjelo moje srce i jetra, bojao sam se svog poznanika s negvama na nozi, u smrtnome strahu od sebe samog, jer mi je na silu iznuđeno ono strašno obećanje. Bez svake nade da će me spasiti moja svemoćna sestra, koja me je svakom prilikom tjerala od sebe; strah me
hvata kada pomislim što bih sve pod tim tajanstvenim užasom učinio da je netko to od mene zatražio.
Ukoliko sam te noći uopće spavao, osjećao sam u snu kako me snažni valovi "poplave nose niz rijeku prema galijama, a neki sablasni gusar doglasalom dozivlje, kada sam plovio pokraj gubilišta, da bi bilo bolje izići na kopno da me odmah objese umjesto da to odgađamo. Bojao sam se zaspati, sve kad bih i mogao, jer sam znao da u praskozorje treba provaliti u smočnicu. Noću nisam smio, jer nije bilo moguće da potiho iskrešem iskru. Vatru sam mogao užeći samo krešući kremen o čelik, a to bi podiglo buku, kao da sam gusar zvekeće svojim lancima.
Tek što je crni baršunasti plašt pred mojim prozorčićem posivio, digoh se i siđoh niz stepenice, a svaka podnica i svaka pukotina u svakoj podnici vikale su iza mojih leđa: »Drž' lopova!«, »Ustajte, gospođo Joe!« U smočnici, a bješe obilatije snabdjevena nego obično, jer je bilo pred Božić, strašno sam se uplašio zeca, obješena o stražnje noge i kao da žmirka na mene kad sam mu napola okrenuo leđa. Nije bilo vremena da to provjerim, ni da biram, a ni za što drugo, jer je svaki trenutak bio skupocjen. Ukrao sam malo kruha, koricu-dvije sira, pola ćupa sasjeckanog mesa (i sve umotao u rupčić zajedno sa sinoćnjom kriškom kruha s maslacem). Usto malo rakije iz kamena vrča i ulio je u staklenu bocu, kojom sam se potajno služio tamo gore u svom sobičku pri pravljenju opojnog pića
»sladičevine«. U kameni vrč s rakijom nadolio sam vode iz boce, što sam je uzeo iz kuhinjskog ormara. Uzeh kost, gotovo sasvim oglodanu i veliki komad svinjske paštete. Umalo što ne odoh bez paštete, ali me zagolicala želja da se popnem na policu i pogledam što su tako brižljivo sklonili u kutu u pokrivenoj glinenoj zdjeli, te sam onda vidio da je pašteta. Uzeh je, uvjeren da je ne misle već sutradan iznijeti na stol, pa će proći neko vrijeme prije no što primijete njezin nestanak.
Iz kuhinje su vrata vodila u kovačnicu. Otključao sam i otkračunao ta vrata i pograbio turpiju između Joeova alata. Stavio sam zasune kao što sam ih našao, otvorio vrata na koja sam ušao kada sam sinoć dotrčao kući, zatvorio ih i potrčao prema zamagljenim močvarama.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:26 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja WAKING_MOMENTS


3 Poglavlje
Jutro mrazno, prožeto parom. Vidio sam kako se para stače niz vanjsku stranu mog prozorčića — kao da je neki vilenjak svu noć suze ronio, a moje mu okno bilo džepni rupčić. Sada sam razabirao kako para leži na ogoljelim živicama i rijetkoj travi, nalik na nešto grublju mrežu paučine, povješane između grančica i po strništu. Po svim motkama i ogradama lijepila se vlaga; a močvarna izmaglica bila tako gusta da se drveni prst putokaza, što je pokazivao prema našem selu — u smjeru, kojim ljudi nikad nisu skrenuli, jer nisu ni dolazili ovamo — vidio tek onda kad sam već stajao pod njim. Kad pogledah gore prema njemu, cijedila se s njega kap po kap, a mojoj se potištenoj svijesti učini da gledam sablast, koja me upućuje prema galijama.
Što sam dublje prodirao u močvarnu ravnicu, magla je bila sve gušća. Kao da predmeti nalijeću na mene, a ne ja na njih. To je bilo vrlo tjeskobno za nečistu savjest. Ograde, nasipi i jarci nahrupili na mene iz te magle, kao da podvikuju iza glasa: »Evo dječaka s tuđom svinjskom paštetom! Drž'te ga!« A isto tako neočekivano banula bi i goveda preda me, zureći u mene izbuljenih očiju, frćući paru na nozdrve: »Ej, mladi tate!« Crni vol s bijelom šarom ispod vrata pričinjao se mojoj probuđenoj savjesti kao svećeničko lice, pa upiljio oči strogo u mene, i u trenutku kad sam zamakao u stranu, okrenuo svoju tupastu glavu za mnom s toliko prijekora da sam jecajući promucao: — Ne mogu drukčije, gospodine! Nisam ukrao za sebe! — Nato vol obori glavu, hukne oblak pare, rimu se stražnjim nogama, zavitla repom i iščezne. Sve to vrijeme približavao sam se rijeci; no kako god brzo hodao, nisam mogao ugrijati noge, uz koje je prianjala studena vlaga, kao negve uz nogu muškarca, kojemu sam trčao u susret. Znao sam put do tvrđave prilično dobro jer sam bio tamo jedne nedjelje s Joeom. Sjedeći na starom topu, reče mi tada Joe, da ćemo se na tom mjestu vraški proveseliti čim postanem njegov pravi šegrt! No zbog magle bilo je sve nejasno i zbrkano, pa sam zašao suviše nadesno i trebalo je krenuti natrag uzduž rijeke, nasipom od nabacanog kamenja u glibu, iz kojeg su stršile motke za mjerenje plime i oseke. Prolazeći ovuda što sam brže mogao i baš u trenutku kad sam preskočio jarak, za koji sam znao da se nalazi nedaleko tvrđave, i upravo se uzverao na nasip s druge strane, ugledam onog muškarca kako sjedi preda mnom. Okrenut leđima skrštenih ruku, klimao je glavom teškom od sna, što mu se spuštala sve dublje na
prsi.
Pomislih da će se više veseliti ako ga iznenadim s doručkom i stoga mu priđem poistiha i dirnem ga u rame. On čas skoči, ali to nije bio onaj muškarac, već neki drugi.
Pa ipak je i taj bio sav u gruboj surini, s velikim negvama na nozi, hramao, bio promukao i prozebao, u svemu kao onaj prvi; samo što nije imao isto lice, a na glavi mu bješe plosni neki pusteni šešir široka oboda. Sve sam to u prvi mah uočio, jer sam ga samo vidio načas: promrsi kletvu, omahne da me udari — bio to brz, slab udarac, koji mene promaši, ali njega umalo što ne svali, jer je zaglavinjao — a zatim potrča u maglu, spotaknuvši se dvaput dok je bježao, i ja ga izgubih iz vida.
To je onaj mladić! — pomislih i osjetih kako mi srce pomamno udara kad sam ga prepoznao. Zacijelo bi me jetra zaboljela da sam znao gdje se nalaze.
Uskoro stigoh do tvrđave i nađoh tamo onog pravog muškarca kako — ogrlivši sama sebe objema rukama, šepa tamo-amo kao da je svu noć prošepao, obuhvatajući i grijući svoje tijelo — i čeka na mene. Nema zbora, prozebao je do kosti. Pomalo sam očekivao da će se preda mnom srozati i umrijeti od smrtonosne studeni. Iz očiju mu osim toga izbijala strahovita glad, pa sam u času, kad sam mu pružio turpiju, što ju je bacio u travu, pomislio kako bi pokušao i nju pojesti da nije primijetio moj zamotak. Nije me taj put obrnuo glavačke da mi uzme sve što imam, nego me ostavi stojećke dok sam otvarao svežnjić i praznio džepove.
Upita me: — Što je u boci, mali?
Rakija — odgovorih.
I već je sipao sasjeckano meso niz grlo, i to tako neobično — više nalik na nekoga koji u najvećoj hitnji sve to sprema na sigurno mjesto, a ne da jede. Zastane da gucne malo rakije. Tresla ga je čitavo vrijeme tako silna drhtavica da je zaista pravo čudo što je držao grlić boce u zubima, a da ga pritom nije pregrizao.
Mislim da vas je spopala groznica — rekoh.
I ja mislim, mali — nato će on.
Taj je kraj vrlo nezdrav — dometnuh. — Ležali ste u močvari, gdje strahovito hara groznica i reumatizam.
Odvrati: — Pojest ću svoj doručak prije nego me dokrajče. Učinit ću
to, pa makar me poslije toga odmah digli tamo na ona vješala. Dotle ću, vjere mi, otrpjeti svaku groznicu.
Proždrljivo je gutao u isti mah sasjeckano meso, glodao već izglodanu kost, proždirao kruh, sir i svinjsku paštetu, šibajući za sve to vrijeme oko sebe očima punim nepovjerenja, često prestajući da jede, i osluškivao s razjapljenim ustima. Neki zbiljski ili samo zamišljeni štropot i zveckanje, što je dopiralo s rijeke, ili dahtanje kakve životinje u močvarama, kao da ga sad potreslo i on se lecnu te će iznenada:
Nisi valjda odajničko njuškalo? Nisi nikoga poveo sa sobom?
Nisam, gospodine! Nisam!
Niti koga nahuškao da me slijedi?
Nisam.
Vjerujem ti — reče. — Zaista bi bio bijesno štene kad bi se ovako mlad dao u hajku za jadnim gadom, tako bijednim kao što sam ja, kojeg su natjerali na rub smrti i bunjišta.
U grlu mu nešto zakrklja, kao da su u njemu kotačići ure što zvrče prije no što će otkucati sate. Prijeđe prljavim dronjavim rukavom od grube tkanine preko svojih očiju.
Ganut njegovim očajem promatrao sam kako je malo-pomalo prionuo pašteti, i usudih se kazati: — Drago mi je što vam prija.
Reče li što?
Rekoh da mi je drago što vam prija.
Hvala, sinko, baš mi prija.
Često sam gledao naše veliko pseto kako ždere, i sada sam uočio jasnu sličnost — kako je naš pas gutao hranu i kako jede taj čovjek. Baš poput našeg psa kidao je oštrim zubima naglo komad po komad i gutao zalogaje; pogledavajući ispod oka tamo-amo dok je jeo, kao da mu sa svih strana prijeti opasnost da će netko doći i zgrabiti paštetu. Bio je odveć smućen da bi mogao pravo ocijeniti jelo ili uživati u njemu, pa pomislih, preklao bi zubima svakog gosta koji bi se u tom trenu njemu približio. U svim tim pojedinostima bio je posve nalik psu.
Sve se bojim da neće ni mrve ostati za njega — ubacim bojažljivo poslije kratke šutnje, dok sam iz pristojnosti oklijevao da mu to kažem. — Tamo, odakle je ovo došlo, nema više ničega. — Izvjesnost da je zaista tako, natjerala me da natuknem tu činjenicu.
Ostati za njega? Za koga? — upita moj prijatelj i prestane mljaskati koru od paštete.
Za mladića, o kome ste govorili, što se krije zajedno s vama.
He, he! — uzvrati glasom, nalik na promuklo smijanje. — Za njega!
Njemu nisu potrebne mrvice.
Odgovorih: — A meni se činilo da bi mu i te kako bile potrebne.
Prestade jesti i zagleda se oštro u mene s najvećim iznenađenjem.
Kada ti se pričinilo?
Maloprije.
Gdje?
Tamo — rekoh i pokazah rukom — tamo preko, gdje sam ga našao kako sneno kunja, pa sam mislio da ste vi.
Pograbio me za ovratnik kaputa i zurio u mene, te sam pomislio da se ponovno u njemu porodila namisao da mi proreze grkljan.
Obučen, znate, kao vi, samo što je imao šešir na glavi — tumačio sam dršćući — i — želio sam da mu što uljudnije kažem — i s istim razlogom za posudbu turpije. Zar niste sinoć čuli topovski pucanj
Dakle, bilo je pucnjave? — reče sam sebi.
Čudim se što ste u to sumnjali — odvratih — jer smo mi čuli u kući, a to je mnogo dalje i osim toga kod zatvorenih vrata i prozora.
E, slušaj, što ću ti kazati — reče. — Kad je netko sam u ovoj pustopoljini, prazne glave i prazna želuca, pogibajući od zime i bijede, taj svu noć čuje samo gruvanje topova i glasove što ga dozivaju. Zar samo čuje? Vidi vojnike u crvenim dolamama oko sebe, osvijetljene bakljama što ih ljudi nose pred njima. Čuje prozivanje svoga broja, optužbu, štrocanje pušaka, komandu: »Gotovo! Nanišan'te ga dobro, momci« — a onda ga grabe nečije ruke i — ničega nema! E, noćas kad vidjeh samo jednu četu progonitelja kako nastupa, Bog ih ubio! — jedan — dva, jedan
dva — vidio sam ne jednu četu, već stotinu. A paljba! Usred bijela dana vidim kako se magla razdire od gruvanja topova. — Sve je to dosada govorio kao da je zaboravio na mene. A onog čovjeka, jesi li što opazio na njemu?
Lice mu je bilo zgruvano — odgovorim prisjećajući se pojedinosti, za koje sam jedva i znao da sam ih upamtio.
Snažno udari dlanom po lijevom obrazu i uzvikne: — Na tom mjestu?
Da, baš tu!
A gdje je? — i strpa ono malo preostala jela u njedra pod svoj sivi kaput. — Pokaži mi kojim je putem krenuo. Nanjušit ću ga kao lovački pas. Prokleto gvožde na mojoj ranjenoj nozi! Ej, mali, daj mi turpiju.
Pokazah rukom prema onoj strani gdje je magla progutala onoga drugog, i on časkom pogleda onamo.
Bio se već spustio na gustu vlažnu travu i kao mahnit pilio negve ne mareći ni za mene ni za svoju nogu, na kojoj se nalazila stara nažuljana rana što je prokrvarila. S ranom je postupao tako grubo kao da je isto toliko bezosjetna koliko i turpija. Opet sam se silno prestrašio njega, jer se sav pomamio od divlje žurbe s kojom je pilio, a bio sam u velikom strahu da dulje izostanem od kuće. Rekoh da moram otići, no on se nije ni osvrnuo na to, te pomislim, bit će najbolje da se nezamjetno odšunjam. Kad sam ga posljednji put pogledao, vidio sam kako je glavu sagnuo nad koljenom i kako bez predaha pili negve, nestrpljivo proklinjući i gvožde i nogu. Zastao sam sred magle da osluhnem, i posljednje što sam čuo bilo je neprestano škripanje turpije.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:26 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja Waiting_for_her_partner


4 Poglavlje
Očekivao sam da ću u kuhinji naći stražara, koji već čeka da me povede sa sobom. No ne samo da nije bilo stražara, nego ni provalna krađa nije još bila otkrivena. Gospođa Joe stvarala je prava čudesa da kuću uredi za današnji svečani dan. Posadila je Joea na kuhinjski prag da ne dospije u smetljaru, kamo bi ga sudbina prije ili kasnije dovela uvijek kada bi se moja sestra svom dušom dala na čišćenje podova u kući.
A gdje si ti, do bijesa? — glasio je božični pozdrav gospođe Joe kad smo se pojavili ja i moja grješna savjest.
Odgovorih da sam bio vani slušati božične pjesme. — Lijepo! — primijeti gospođa Joe. — Bolje nego da si počinio što gorega.
Nema sumnje, pomislim.
Da nisam kovačeva žena i ropkinja (što je ista stvar), koja nikad ne skida pregače, možda bih i ja pošla slušati božične pjesme — reče gospođa Joe. — Jako volim božične pjesme, i to je najbolji razlog što ih nikada ne čujem.
Joe, koji se usudio poslije mene ući u kuhinju kad je nestalo smetljare, povuče nadlanicom preko nosa i pomirljivo se osmjehne kad ga gospođa Joe ošinu pogledom. Pošto je skinula oči s njega, Joe krišom sastavi svoja dva kažiprsta u obliku križa kao ugovoreni znak da je i njegov križ{2}, gospođa Joe, zle volje. Kako je gotovo uvijek bila zle volje, Joe i ja bismo po čitave nedjelje s našim prekriženim prstima nalikovali na spomenike križara s prekriženim nogama.
Čekao nas je sjajan ručak: usoljena svinjska butina s povrćem i par pečenih pilića s nadjevom. Ukusna mesna pašteta bješe spravljena još jučer izjutra (čemu treba zahvaliti da još nitko nije primijetio nestanak sasjeckanog mesa). Puding se već pušio na vatri. Ovo je svestrano pripremanje bilo uzrokom da nam je ni pet ni šest uskraćen doručak —jer meni — reče gospođa Joe — bome nije ni na kraj pameti da vas kao svaki dan do grla nakljukam i zatim perem suđe, a ne znam gdje mi je glava od silnog posla što me još čeka!
Tako smo dobili na brzu ruku svaki svoju krišku, kao da smo vojska od dvije tisuće vojnika na hitnome pohodu, a ne muškarac i mališan kod svoje kuće. Srknuli smo pokoji gutljaj vodnjikava mlijeka iz vrča na kuhinjskom stolu, smješkajući se skrušeno i ponizno. Za to je vrijeme gospođa Joe
povješala čiste bijele zavjese, pribijala čavlićima novi cvijećem izvezeni prevjes na kaminsku oplatu namjesto staroga, poskidala zastirače s namještaja u sobici za svečane zgode, što se nalazila na drugoj strani hodnika. U toj je gostinjskoj sobici sav namještaj u svako drugo doba bio prekriven hladnom koprenom srebrnog papira, što više i ona četiri keramička psića s crnim njuškicama i cvjetnom kotaricom u gubici na kaminskoj polici, nalik jedan na drugoga kao jaje jajetu. Gospođa Joe bješe domaćica koja nadasve voli čistoću, ali također i prava umjetnica u tome da svoju čistoću učini neprijatnijom i nepodnošljivijom od same prljavštine. Čistoća je najbliža pobožnosti, a neki se ljudi služe vjerom kao gospođa Joe čistoćom.
Gospođa Joe bila je toliko zaokupljena poslom da je prisustvovala službi Božjoj preko zamjenika, što će reći da smo u crkvu išli Joe i ja. U svom radnom odijelu bio je Joe dobro građen muškarac, naizgled u svemu pravi kovač. U prazničkom je bio sličniji nešto otmjenijem ptičjem strašilu nego bilo čemu drugom. Ni jedan komad odijela nije mu pristajao, kao da nije njegovo, i što god bi tada imao na sebi, tištalo ga i žuljalo. Ovom svečanom zgodom, kada su zvona veselo zazvonila, izašao je iz svoje sobe kao sušta neutješljiva bijeda u nedjeljnim pokajničkim haljinama. Što se mene tiče, mislim da je moja sestra podržavala neko principijelno mišljenje da sam mladi zločinac, što ga je (na dan moga rođenja) uhapsio neki porođajni Doktor Policajac pa izručio njoj da postupa sa mnom kako to zahtijeva uvrijeđena Pravda. Uvijek je sa mnom postupala kao da sam se rodio na svoju izričitu želju protiv zahtjeva zdravog razuma, vjere i morala, i navlas došao na svijet usprkos savjetu mojih najboljih prijatelja, koji su me odvraćali od toga. Štoviše i onda kad bi me odveli krojaču da mi kroji novo odijelo, dali bi mu izričito naređenje da ga sašije po kroju odjeće za dječake iz Popravilišta i da svakako spriječi slobodno kretanje mojih ruku i nogu.
Zato je pogled na Joea i mene, kad polazimo u crkvu, morao ganuti svako milosrdno srce. Pa ipak, što sam trpio izvana, ne da se porediti s mukama koje sam trpio iznutra. Užas, koji bi me spopadao kad god bi se gospođa Joe približila smočnici, ili izašla iz sobe, može se usporediti jedino s kajanjem kad sam pomišljao na ono što su moje ruke učinile. Pod bremenom tajne moga zločinstva razmišljao sam o tome je li Crkva dovoljno jaka da me obrani od osvete strašnoga mladića ako tamo ispovjedim svoju krivicu. Zamišljao sam kako bi u onaj mah, kada se
čitaju odzivi i kada svećenik kaže: »Sada je čas da kažete svoju!«, i za mene kucnuo čas da ustanem i zatražim poseban razgovor u sakristiji. Da nije Božić, već nedjelja, čvrsto sam uvjeren da bih uvelike bio zapanjio naš maleni skup vjernika služeći se ovim krajnjim sredstvom.
Kod nas su trebali biti na ručku gospodin Wopsle, crkvenjak, gospodin Hubble, kolar, njegova žena i ujko Pumblechook (Joeov ujak, ali ga je gospođa Joe prisvojila), imućan prekupac žitom u obližnjem gradiću, koji je sam kočijašio svoju zatvorenu kočiju. Ručak je bio zakazan za jedan i pol. Kada smo Joe i ja došli kući, nađosmo već postavljen stol, svečano odjevenu gospođu Joe kako sprema ručak, i vrata u pročelju otključana (što inače nisu bila) da bi uzvanici mogli ući, a sve u najvećem sjaju. No o provalnoj krađi dosada ni slova.
Dođe vrijeme, ali meni ne odlaknu, i stigoše uzvanici. Gospodin Wopsle s rimskim nosom i s velikim blistavim ćelavim tjemenom imao je dubok glas, kojim se neobično ponosio. Zaista su se svi njegovi znanci slagali u tome da bi on svojim glasom natpjevao našeg svećenika u svakom poglavlju Evanđelja, dok je on sam uvjeren da bi se zacijelo proslavio u tom zvanju kad bi u crkvi bilo dopušteno natjecanje. No pošto u crkvi nema slobodnog natjecanja, ostao je, kako rekoh, crkvenjak. Ali je zato u svakom njegovu otpjevanom »Amen« odjekivala pobjednička slava, a kada bi najavljivao psalme, koje bi trebalo pjevati — uvijek je izgovarao cijeli stih — a prvo pogledao skup vjernika kao da hoće reći: »Čuli ste glas moga prijatelja s propovjedaonice, a sad slušajte moje pojanje.«
Otvarao sam vrata uzvanicima — ne bi li pomislili kako je u nas običaj da svakog dana otvaramo vrata — i prvi gost kome sam ih otvorio bio je gospodin Wopsle. Zatim sam ih otvorio gospodinu i gospođi Hubble, a najzad ujku Pumblechooku. Bilo mi je, međutim, pod prijetnjom najstrože kazne zabranjeno da ga zovem ujakom.
Gospođo Joe — reče ujak Pumblechook, sredovječan, krupan i sipljiv mlitavac s ustima kao u ribe, s tupim izbuljenim očima i nakostrušenom kosom boje pijeska, koji kao da se taj čas umalo nije udavio i upravo sada opet osvijestio: — Donesoh vam kao božični dar, donesoh vam, kumo, bocu španjolskoga vina, i k tomu, kumo, bocu portugisca.
Pojavio bi se svakog Božića kao s naročitom novošću i uvijek izgovorio posve iste riječi, noseći svoje dvije boce kao bućice za
gimnastiku. Svakog Božića bi gospođa Joe odgovarala, kao što je i sada odgovarala: — Uuujko Pumblechook! To je zaista ljubazno! —A on bi svakog Božića otpovrnuo, kao što je i sada otpovrnuo: — Dar nije veći od vaših zasluga. Jeste li svi zdravi i veseli, a kako si ti, maleni sitnežu? — misleći pod time mene.
U takvim smo prilikama ručali u kuhinji, a poslije bismo se preselili u gostinjsku sobu i tamo jeli orahe, naranče i jabuke. Ta je promjena bila vrlo nalik na Joeovo skidanje radnog i navlačenje nedjeljnog odijela. Ovom je prilikom moja sestra bila vrlo živahna i zaista uglavnom mnogo prijaznija u društvu gospođe Hubble, nego u ma kojem drugom društvu. Sjećam se gospođe Hubble kao omalene, koštunjave ženice s kovrčastom kosom, u haljini plavetnoj kao nebo, a svi su je kao po dogovoru smatrali mlađahnom, jer je pošla za gospodina Hubblea — ne pamtim više u koje davno minulo vrijeme — kad je bila mnogo mlada od njega. Gospodina Hubblea sam zapamtio kao žilava, pogrbljena starca, uzvijenih pleća, koji je širio oko sebe zadah pilotine, a noge mu bile neobično raskrečene, te sam pod njihovim lukom, u danima moga djetinjstva, uvijek vidio čitav kraj na milje daleko kad bi mi dolazio puteljkom u susret.
Da i nisam orobio smočnicu, ipak bih se u tom čestitom društvu osjećao nelagodno. Ne zato što mi je oštri rub stola pritješnjavao svojom pločom prsa, a Pumblechook mi zabio svoj lakat u oko, ne zato što mi nije bilo dopušteno da govorim (ta ja nisam ni htio govoriti!), a ni zbog toga što su me častili ljuskavim završecima pilećih bataka i najlošijim okrajcima svinjetine, kojima se prase za života zaista najmanje ponosilo. Ne bih svemu tome zamjerio da su me samo ostavili na miru. Ali mi nisu dali mira. Smatrali su da bi nešto izgubili, ako ne bi svakog trenutka navrnuli razgovor na mene i zabadali oštre strjelice svoje dosjetljivosti u me. Pomislili biste da sam jedan od onih nesretnih malih bikova u španjolskoj areni, koliko su me ljuto izranili svojim moralnim bodljama.
Počeli su, tek što smo sjeli za stol. Gospodin Wopsle je govorio molitvu zahvalnicu deklamirajući kao glumac — a to je, kad se danas toga sjetim, bila neka bogomoljačka mješavina Duha iz Hamleta i Richarda Trećeg. Završio je vrlo dubokim uzdahom kako bismo zaista imali razloga da budemo zahvalni. Nato moja sestra upre oči u mene i reče prigušenim glasom: — Jesi li čuo? Budi zahvalan!
A naročito trebaš biti zahvalan, dječače — dodade gospodin
Pumblechook— onima koji su te othranili »svojom rukom«.
Gospođa Hubble zatrese glavom, gledajući me žalostivo, kao da već unaprijed sluti da nikad neću doći na zelenu granu i upita: — Kako to da mladež nikad nije zahvalna? — Ta moralna tajna bila je i suviše zamršena za sve nazočne, dok je najzad gospodin Hubble ne riješi jasno i glasno rekavši: — Prirođena izopačenost. — Svi promrmljaše: — Istina! — i pogledaše u mene naročito neprijatno, kao da se to tiče samo mene.
Joeov položaj i utjecaj bio je u društvu još slabiji nego inače (ako je to moguće). Ipak me je na svoj način uvijek pomagao i hrabrio kad god je mogao, naročito za vrijeme ručka, sipajući mi u tanjur umak od pečenke, ako ga je bilo. Kako ga je danas bilo u izobilju, izručio je u tom trenutku u moj tanjur oko četvrt litre.
Malo kasnije, još za ručka, iznese gospodin Wopsle oštru ocjenu župnikove propovijedi te nam saopći kakvu bi propovijed on održao, dodavši po svom običaju: — kad bi bilo dopušteno javno natjecanje. — Počastivši nas s nekoliko početnih rečenica, izjavi da je, po njegovu mišljenju, današnja tema bila loše izabrana, i dometnu da je to tim više neoprostivo što ima toliko tema da se upravo same nameću.
Istina — potvrdi ujko Pumblechook. — E, gospodine, pogodiste baš u glavu! Bezbroj tema se upravo same nameću onima koji im znaju staviti soli na rep. Upravo to treba. Tko ima samo malo soli pri ruci, ne treba dugo tražiti temu. — Razmislivši malo, nadoda: — Uzmimo, na primjer, svinju. Ako tražite temu, pogledajte svinju!
Upravo tako, gospodine. Vrlo poučno za mladež — odvrati gospodin Wopsle. — Znao sam da će me uvaliti još prije nego dokrajči. — Iz dotičnih riječi Svetog pisma dale bi se izvesti mnoge moralne pouke.
(— To ti slušaj — ubaci moja sestra strogim glasom.) Joe mi uspe još malo umaka.
Svinja— produži gospodin Wopsle svojim najdubljim glasom, upirući vilicom u moje zacrvenjele obraze kao da izgovara moje krsno ime
svinje su bile društvo sina razbludnoga. Proždrljivost svinje služi kao zastrašujući primjer mladeži. (E, izabrao je divan primjer, i to baš on koji je maločas pjevao slavu svinjetini što je tako sočna i masna!) — Što je za osudu kod svinje, još je u većoj mjeri za osudu kod dječaka.
Ili djevojčice — priklopi gospodin Hubble.
Dakako, gospodine Hubble, ili djevojčice — prihvati pomalo
razdraženo gospodin Wopsle — ali tu nema ni jedne djevojčice.
Osim toga — obrecnu se gospodin Pumblechook na mene — zamisli samo da si se rodio kao Skvičalo...
Takav se i rodio! Nikad ne bješe većeg skvičala — javi se moja sestra važnim i uzbuđenim glasom.
Joe mi naspe još malo umaka od pečenke.
Dobro, dobro, no ja sam pomišljao na četveronožno Skvičalo — reče gospodin Pumblechook. — Da si se rodio kao takvo Skvičalo, sada ne bi bio tu. Bome ne bi...
Ili u tom obličju — primijeti gospodin Wopsle, odmahujući glavom prema zdjeli.
Ne mislim u tom obličju, gospodine — otpovrne gospodin Pumblechook, koji je mrzio da ga prekidaju; — mislim da ne bi bio u društvu starijih i pametnijih od sebe, crpao mudrost slušajući njihove razgovore i valjao se u raskošnom obilju. Zar bi sada bio tu? Ne, nipošto ne. Što bi bila tvoja sudbina? — obrati se opet meni. — Prodali bi te za toliko i toliko šilinga po tržnoj cijeni za takvu životinju, i došao bi mesar Dunstable, izvukao te iz slame, tutnuo pod lijevu mišku, s desnom rukom odigao svoj haljetak, izvadio iz džepa prsluka nož, prolio tvoju krv i oduzeo ti život. Nitko te ne bi othranio »svojom rukom«. Ni govora!
Joe mi ponudi još malo umaka, no bojao sam se primiti.
Zadao vam mnogo muke i jada, kumo — reče gospođa Hubble, sažalijevajući moju sestru.
Muke? — odjeknu glas moje sestre. — I jada? — pa onda izbroji čitav strašan katalog svih bolesti, što sam ih ja skrivio, svih zločinstava, zbog kojih je probdjela besane noći, svih povisokih mjesta, s kojih sam se srušio, svih dubokih jama, u koje sam upao, svih ozljeda, što sam ih sebi nanio i svih onih zgoda kada je poželjela da bih bio već mrtav, a ja se tvrdoglavo ustručavao da legnem u grobak.
Čini mi se da su Rimljani jedni drugima dodijali zbog svojih nosova. Možda su baš zato i postali takvi kakvi su bili — narod nemirnećudi. Bilo kako bilo, rimski nos gospodina Wopslea toliko mi je dozlogrdio, dok je moja sestra nabrajala moje prestupke, da me podilazila živa želja da ga tako dugo povlačim za njegovu nosinu dok ne propišti. Sve što sam propatio do sada, nije bilo ništa prema osjećajima koji su ovladali nada
mnom kad su poslije litanije moje sestre svi ušutjeli i uprli u mene poglede pune gnjeva i užasa (što sam i te kako svjesno i bolno osjećao).
Pa ipak — reče gospodin Pumblechook, vraćajući se spretno temi, od koje se društvo udaljilo — svinjetina je — za one što pate od žuči suviše masna.
Gucnite nekoliko kapi rakije, ujko — ponudi ga moja sestra.
Nebesa! Najzad je kucnuo čas! Osjetit će da je rakija slaba i reći ostalima, a moja će sudbina biti zapečaćena! Grčevito sam objema rukama uhvatio nogu stola očekujući strašni sud.
Moja sestra pođe po kameni vrč, vrati se s njime i natoči ujaku rakije, jer osim njega nitko nije htio piti. Prokletnik se igrao čašom — diže je i zagleda se kroz nju prema svjetlosti, opet je stavi na stol — produžavajući moje muke. Sve to vrijeme gospođa Joe i Joe žustro su pospremali stol da načine mjesta za paštetu i puding.
Nisam skidao očiju s njega. Držeći se neprestano grčevito rukama i nogama za nogu stola, vidio sam kako je onaj bijednik veselo opipao čašu, podigao, pa se nasmijao, zabacio glavu i istrusio rakiju. Sve je nazočne spopalo neiskazano zaprepaštenje kad je ujko nato poskočio, zavrtio se nekoliko puta oko sebe, strahovito se grčio i poskakivao zaplesavši ples
»kašlja — hripavca«, a zatim sunuo napolje. Vidjeli smo kroz prozor kako se žestoko bacaka i iskašljuje, razvukavši lice u nakaznu grimasu, očito šenuvši umom.
Držao sam se i dalje čvrsto za svoje uporište, dok su gospođa Joe i Joe istrčali za njim. Ne znam kako sam to učinio, ali nisam nimalo sumnjao da sam ga nečim otrovao. Odlanulo mi je u tom strašnom škripcu kada su ga doveli natrag, te se — šibajući pogledom čitavo društvo, kao da mu je zbog njih pozlilo — svalio na svoj stolac i prostenjao samo jednu jedinu značajnu riječ: — Katran!
Dotočio sam u onaj kameni vrč katranovu vodicu! Znao sam da će gospodinu Pumblechooku svakim časom biti sve gore. Pomakoh nogama stol, a da nitko nije vidio, kao što danas čine spiritisti.
Katran! — uzvikne moja sestra sva zapanjena. — Ta, otkud se u rakiji stvorio katran?
Ujko Pumblechook bio je u našoj kuhinji svemoćan, pa ni da čuje tu riječ, ni da se govori o tome, već zapovjednički odmahne rukom i zatraži borovičke s vodom. Moja se sestra nekako opasno zamislila, ali sad je
dobila pune ruke posla da donese borovičku, vrelu vodu, šećer i koru limuna, pa da sve to smiješa. Bar zasada bio sam spašen. Još sam svejednako držao nogu od stola, ali sam je sada stezao u zanosu zahvalnosti.
Malo pomalo smirio sam se tek toliko da sam ispustio nogu od stola i prihvatio se pudinga. Gospodin Pumblechook se također prihvati pudinga, a prihvatiše se i svi ostali. Nestade pudinga, a lice gospodina Pumblechooka opet zasija pod blagim i veselim djelovanjem borovičke s vodom, i ja se već ponadah u mislima da ću bez veće nevolje preturiti dan, kadno sestra zapovjedi Joeu: — Čiste tanjure, neugrijane.
Ruke smjesta poletješe da se grčevito stegnu oko noge stola i ja je privukoh na grudi kao da mi je druga iz mladosti i duša moje duše. Predvidio sam što je imalo doći i naslutio da mi je sada zaista odzvonilo.
Morate okusiti — reče moja sestra medenim glasom gostima — morate još okusiti divan i ukusan dar ujke Pumblechooka, jer konac djelo krasi!
Zar su zbilja morali? Daj Bože, nikad se ne ponadali da okuse paštete!
Morate znati — reče moja sestra ustajući — radi se o pašteti, sočnoj svinjećoj pašteti.
Gosti zažagoriše ushićenim odobravanjem. Ujko Pumblechook, svjestan svojih zasluga kojima je zadužio svoje bližnje, reče prilično živahnim glasom, uzevši u obzir sve što se dogodilo: — No, gospođo Joe, potrudit ćemo se svojski, amo s paštetom da je načnemo.
Moja sestra izađe da je donese. Slušao sam kako njezini koračaji odmiču prema smočnici. Promatrao sam gospodina Pumblechooka kako balansira nožem. Vidio sam po zadrhtalim nosnicama rimskog nosa gospodina Wopslea da mu se opet probudio tek. Čuo sam napomene gospodina Hubblea da — komad sočne paštete prija poslije svakog jela i ne škodi nimalo zdravlju — a Joe je dodao: — I ti ćeš dobiti svoj dio, Pipe. — Ote mi se vrisak užasa, ni sad ne znajući je li bio samo u duši, il' je možda zaista resko odjeknuo među gostima. Osjetih da se prevršila mjera i da moram pobjeći. Ruke mi se otkinuše od stola i ja nagnem bježati glavom bez obzira.
Ali dotrčao sam samo do kućnih vata, jer naletim glavom na četu vojnika s mušketama; jedan od njih zamahne lisičinama prema meni i reče:
Tu smo! A sad pozor! Naprijed!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:27 am


Čarls Dikens-Velika očekivanja Two_Girls_In_An_Interior_Winding_A_Skein_Of_Wool


5 Poglavlje
Kada se pojavila četa vojnika i kundacima svojih nabijenih mušketa tresnula na pragu kuće, poustajaše zbunjeni gosti od ručka, a gospođa Joe, vraćajući se praznih ruku u kuhinju, zastade kao prikovana, izbuljenih očiju usred zapanjene kuknjave: — Blagi Bože, bogo moj, kud nestade — paštete?
Narednik i ja bijasmo u kuhinji, kad se gospođa Joe s razrogačenim očima iščuđavala, a meni se za to vrijeme donekle sredile misli. Bješe to naime narednik, koji mi je maločas uputio one riječi, a pogledom sada prelazio po društvu pružajući im ljubazno desnicom lisičine, dok mu je lijeva ruka počivala na mom ramenu.
Oprostite, moje dame i gospođo — progovori narednik— kako maloprije spomenuh na vratima ovom junačkom žutokljuncu (a ništa nije spomenuo) — krenuo sam u ime kralja u potjeru i potreban mi je kovač.
A molim vas lijepo, zašto vam baš on treba? — odbrusi moja sestra, u isti čas kivna što ga uopće netko treba.
Gospo — odvrati uljudni narednik — odgovorio bih u svoje ime da tražim čast i zadovoljstvo kako bih se upoznao s njegovom odličnom ženom, no govoreći u ime kralja, moj odgovor glasi: trebam s njim obaviti neki poslić.
Svi su smatrali da je lijepo što je narednik rekao, te je gospodin Pumblechook glasno uskliknuo: — E, ta mu valja!
Eto vidite, kovaču — nato će narednik, koji je odmah na prvi pogled pronašao Joea — dogodila se nezgoda s lisičinama, te sam primijetio da se na jednima brava ne da zaključati, a ni spojke ne priležu dobro. Pa kako su nam lisičine sad potrebne, biste li ih malo pregledali?
Joe baci na njih pogled te izjavi da bi za popravak trebalo u vignju naložiti vatru, a to će prije potrajati dva sata nego jedan. — Odista? Onda, kovaču, smjesta na posao — odgovori narednik, kome se žurilo. — Obavljamo dužnost u ime Njegova Veličanstva, pa ako vam moji ljudi mogu biti od pomoći, odmah će se prihvatiti posla.
Nato pozove momke, koji su jedan za drugim upali u kuhinju i poslagali oružje u kut. Zatim su po vojnički, opuštenih ruku stajali, odmarajući čas koljeno, čas ramena, čas raskopčavali opasač ili torbu ili otvarali vrata da, ispruživši vratove iz svojih visokih ovratnika, što dalje pljucnu u dvorište.
Sve sam nesvjesno gledao, jer sam bio u dvostrukom strahu što će se dalje dogoditi. Ipak sam malo pomalo shvatio da lisičine nisu namijenjene meni i da je zasad barem vojska pobudila veći interes od paštete i potisnula je u zasjenak. Dotle sam donekle sredio svoje raštrkane misli.
Biste li mi rekli koliko je sati? — obrati se narednik gospodinu Pumblechooku, po čijem se razumnom držanju moglo s pravom zaključiti da je točan kao sat.
Baš je prošlo dva i pol.
Pa nije tako strašno — reče narednik razmišljajući — stići ćemo na vrijeme, makar bili prisiljeni da čekamo gotovo dva sata. Koliko je po vašem računu daleko odavde do močvara? Bit će da nema više od milje?
Upravo milja — reče gospođa Joe.
Pa lijepo. Počet ćemo ih opkoljavati u suton. Naredba glasi: u sumrak. Ima, dakle, vremena.
Robijaše, naredniče? — upita gospodin Wopsle kao da se to po sebi razumije.
Da! — odvrati narednik — dvojica. Znamo vrlo dobro da su još u močvarama, a prije mraka neće se usuditi da izmile. Je li itko od vas vidio tu divljač u blizini?
Svi osim mene odgovoriše čiste savjesti da nisu. Na mene nitko nije ni pomislio.
Nadam se — reče narednik — da će se uvjeriti prije no što misle da su pali u zasjedu i da smo ih opkolili. A sada, kovaču, ako ste spremni, vojska Njegova Veličanstva kralja je spremna!
Joe je međutim svukao prsluk, skinuo ovratnik i privezao kožnu pregaču, te pođe u kovačnicu. Jedan od momaka rastvori drvene kapke na prozorima, drugi naloži vatru, treći prione uz mijeh, a ostali se natisnu oko vatre što se ubrzo rasplamtjela. Joe se sada lati čekića i stade kovati i nabijati, nabijati i kovati, a mi naokolo gledamo.
Zanimanje za hajku ne samo što je zaokupilo svačiju pozornost, već je i moju sestru učinilo podašnom. Natoči iz burenceta krčag pive za momke, a narednika pozva na čašicu rakije. No gospodin Pumblechook reče oštrim glasom: — Dajte mu vina, kumo, jamčim da u njemu nema katrana. — Narednik mu nato zahvali i reče da voli piće bez katrana pa će radije popiti čašu vina. Kada mu pružiše čašu, zaželi njegovu veličanstvu dug
život, a nazočnima sretan Božić, istrusi je naiskap i oblizne usne.
Dobra kapljica, naredniče? — upita gospodin Pumblechook.
Rekao bih — odvrati narednik — da je iz vaše kleti... Gospodin Pumblechook zagrohota pretilim smijehom i zapita: —
Kako znate?
Jer ste čovjek koji zna što je što — otpovrne narednik tapšući ga po ramenu.
Mislite? — nato će gospodin Pumblechook i kao maloprije ponovno udari u smijeh. — Daj još jednu!
Ali zajedno s vama. I do dna — odgovori narednik. — Vršak moje pod peteljku vaše, a peteljka vaše na vršak moje — kuc! jedanput, kuc! dvaput — najljepša staklena svirka! Da ste živi i zdravi i uvijek znali prosuditi što je dobro, kao u ovom trenutku života!
Narednik ponovno iskapi čašu na dušak i kao da nije bio nesklon da okine i treću. Opazio sam da je gospodin Pumblechook u svojoj gostoljubivosti kanda zaboravio da je vino bio donio na dar; uzeo je bocu iz ruke gospođe Joe i prisvojio za sebe čast da natače svima redom u neodoljivom nastupu srdačnog veselja. Štoviše, i meni dopade poneki gutljaj. Tako je obilno sipao vino da je zatražio da mu se donese čak i druga boca, pa je i ta baš kao i prva u tili čas planula u njegovim podašnim rukama.
Gledao sam sve te ljude kako su veselo nagrnuli oko vignja, i pomislio da im je moj jadni prijatelj — bjegunac u strašnoj močvarnoj ravnici zapravo i zasladio ručak. Nisu se ni izdaleka tako dobro zabavljali prije uzbuđenja, kojemu je on bio uzrok. Sada su svi već unaprijed uživali pri pomisli da će uloviti ona »dva zlotvora«, a mijeh je svojim huktanjem dozivao bjegunce, vatra se zbog njih rasplamtjela, Joe kovao i zveketao njih radi, dim kuljao u potjeri za njima, a tmurne im sjene na zidu prijetile kad bi plamen liznuo i opet se smirio, a usijane varnice prštale i ugasle — sada se mojoj ojađenoj mladenačkoj mašti pričinilo da se i blijedo popodne utrnulo zbog one dvojice bijednika.
Joe najzad završi svoj posao, a kovanje i huktanje umukne. Kad je Joe navukao kaput, sakupio je hrabrost predložiti da neki od nas pođu s vojnicima i vide kako će se ta hajka završiti. Gospodin Pumblechook i gospodin Hubble otkloniše, jer žele popušiti po jednu lulu, a ne mogu ostaviti ni dame posve same; gospodin Wopsle reče da je voljan poći ako pođe i Joe. Joe pristade, a povest će i mene sa sobom ako dopusti gospođa Joe. Pouzdano znam, nikad nam ne bi dopustila poći da nije u nje prevladala radoznalost. Htjela je sve doznati, i kako se hajka svršila. Zbog toga dobaci samo napomenu: —Ako se vratiš s dječakom razmrskane glave od taneta muškete, onda mi ne dolazi s molbom da mu je opet namjestim. Narednik se uljudno oprosti s damama, a s gospodinom Pumblechookom rastade se kao s dobrim drugom; sumnjam, međutim, da bi se divio vrlinama toga džentlmena da su obojica bili trijezni, a ne već malo pri piću. Momci dohvatiše puške i svrstaše se u stroj. Gospodinu Wopsleu, Joeu i meni bilo je strogo naređeno da se držimo pozadi i da ne zucnemo ni riječi kad stignemo do močvara. Čim smo izišli na oštar zrak, koračajući žustro prema cilju, došapnuh Joeu izdajnički: — Nadam se da ih neće naći. —A Joe mi uzvrati šaptom: — Šiling bih dao, Pipe, da im je uspjelo kidnuti!
Ne bješe ni jednog namjernika iz sela da nam se pridruži, jer je vrijeme bilo hladno i natušteno, cesta izrovana, pa se omicale noge, mrak se već spuštao, a ljudi u svojim domovima palili vesele vatre na ognjištima svetkujući današnji dan. Poneki samo pojuriše načas do jako osvijetljenih prozora i zurili su za nama, ali nitko živ ne iziđe van. Zakrenusmo za putokaz, a onda uzesmo pravac prema groblju. Tu se zadržasmo nekoliko trenutaka jer nam narednik dade znak rukom, dok su dva-tri momka zašla među grobove, a pretražili su i crkveni trijem. Ne našavši ništa, opet
izađoše. Prošavši kroz pokrajnja grobljanska vrata, uputismo se prema močvarnoj ravnici. Stade praštiti oštra solika i zapljusne nas u lice nošena vjetrom, što je duvao s istoka, a Joe me naprti na leđa.
Kad smo zašli u tu turobnu pustoš, nitko nije ni slutio da sam prije osam ili devet sati ovdje sreo onu dvojicu bjegunaca i vidio gdje se kriju, i sada prvi put s najvećim strahom pomislim da li će, ako naiđemo na njih, onaj moj robijaš pomisliti da sam ja doveo vojnike do tog mjesta? Ta pitao me je jesam li izdajničko njuškalo i dodao da bih bio bijesno štene kad bih se ovako mlad dao u hajku za njim. Hoće li povjerovati da sam njuškalo i bijesno štene i da sam ga zaista izdao?
Utaman mi bješe pitati sada za to. Jahao sam na Joeovim leđima, a poda mnom Joe, preskačući jarke poput lovačkog konja i opominjući gospodina Wopslea da se ne spotakne i ne razbije svoj rimski nos, već potrči zajedno s nama. Vojnici su bili pred nama, poređani u dugoj crti razdaleko jedan od drugoga. Krenuli smo putem kojim sam i ja bio pošao i zalutao u magli. Ili se magla još nije digla iz močvara, ili ju je vjetar već raspršio. U krvavom odsjevu sunčeva zalaska jasno se vidio svjetionik, vješala, humak s tvrđavom i obala s onu stranu rijeke, iako tek pridušeno u vodnjikastim olovnim šarama.
Srce mi udaralo u prsima, kao po nakovnju, o Joeova široka pleća. Ogledavao sam se na sve strane neću li gdje ugledati ma kakav znak odbjeglih robijaša. Ali njima ni traga, ni glasa. Gospodin Wopsle me je ne jedanput uplašio svojim puhanjem i sipljivim dahtanjem. Pomalo sam se naviknuo na nj i dobro ga razlikovao od glasova što su dopirali do nas iz smjera kojim smo krenuli u potjeru. Protrnuh od strave kad mi se pričinilo da čujem kako turpija još uvijek škripi; no to bješe samo zvek ovčje klepke. Ovce prestadoše pasti gledajući bojažljivo u nas; goveda okrenuše glave od solike i vjetra buljeći srdito u nas, kao da smo mi krivi za obje te nevolje; no osim tih znakova života i jezivog drhtanja svake travke u trenucima kad zamire dan, ništa nije narušavalo turobnu tišinu u močvarnoj ravnici.
Vojnici su nastupali prema staroj tvrđavi, dok smo mi išli nešto podalje iza njih, kadno svi u isti čas stadosmo. Nošen vjetrom i kišom dopre do nas otegnuti krik. Ponovno drugi glasniji krik izdaleka, negdje s istočne strane. Ne, bila su dva krika, ili više u isti mah, sudeći po mješavini glasova.
Narednik i vojnici pokraj njega potiho su se dogovarali kad pristigosmo Joe i ja. Osluškujući časkom, Joe (koji je bio oštra sluha) složi se s njima, a također i gospodin Wopsle (koji nije dobro čuo). Narednik brzo i odlučno zapovjedi da se nitko ne odazove tim glasovima, a momci neka krenu zaobilazno drugim smjerom brzim korakom. I tako skrenusmo nadesno (prema istoku). Joe je divno kasao te sam se morao čvrsto držati da ne padnem s njegovih leđa.
To je sada uistinu bilo jurišanje, a Joe je za sve to vrijeme izgovorio jedine dvije riječi — udri naprijed! — Niz nasip, uz nasip, preko gatova pa
pljuskac! — u prokope i kroz guste trščake: nitko nije gledao po čemu gazi. Što smo bliže bili mjestu, odakle je dopirala vika, čulo se sve jasnije da ne viče samo jedan čovjek. Na mahove sve utiša, a tad bi i vojnici nijemo stali. Kad bi se ponovno prolomila vika, vojnici bi udarili u još brži trk, a mi za njima. Poslije nekog vremena prevalili smo toliki komad puta da smo čuli glasove od kojih je jedan zapomagao: — Ubi me! — a drugi:
Tu su robijaši! Bjegunci! Ovamo straža! — A onda kao da su se oba glasa gušila u borbi, a zatim se opet izvijali krikovi.
Sada su vojnici pojurili kao jeleni, a tako i Joe.
Narednik je prvi od sviju stigao na mjesto vike, a dvojica vojnika tik iza njega. Kad svi dopadosmo, već su držali zapete i uperene puške u rukama.
Obojica su tu! — dahtao je narednik, zagrezao u glib prokopa. — Predajte se obojica! Proklete zvijeri, ne krvite se!
Voda je pljuskala, glib prštao na sve strane, padale kletve i udarci kada se još nekoliko vojnika spustilo u jarak u pomoć naredniku i stalo izvlačiti prvo mog bjegunca, a zatim drugoga. Obliveni krvlju i bez daha, bacali su se i otimali mrseći grdne kletve; no ja sam dakako prepoznao obojicu.
Upamtite — reče moj robijaš brišući dronjavim rukavima krv s lica i stresajući sa svojih prstiju čuperke iščupane kose — ja sam ga uhvatio! Ja sam ga vama izručio! Upamtite!
To nije nimalo važno — odgovori narednik — od toga nećeš, prijane moj, imati baš veliko zadovoljstvo, jer si se i ti našao u nebranom grožđu. Stavite mu lisičine!
Ni brige me što mi neće donijeti zadovoljstva. Ne ištem većeg no što ga imam sada — reče moj bjegunac i zasmije se zadovoljno. — Uhvatio sam ga, a on to zna. To mi je dosta!
Drugi je robijaš sav posivio i sada mu je bio ne samo lijevi obraz natučen, nego čitavo lice izudarano i izgrebeno. Nije smogao ni toliko daha da progovori, i dok nisu svakomu napose stavili lisičine, naslanjao se na vojnika, jer bi se inače srušio na zemlju.
Pazite dobro, stražari — pokušao me je ubiti — bile su mu prve riječi.
Pokušao ga ubiti? — ponovi moj robijaš prezirno. — Da sam pokušao, bio bih i izvršio! Ja sam ga uhvatio i predao vama, eto što sam učinio. Ne samo što sam ga spriječio da umakne iz močvare, nego sam ga baš dovukao amo — dovukao natrag već s polovice njegova puta u slobodu. Molim lijepo, to je gospodin, ta lopuža. Moja je zasluga što će galija opet dobiti svoga džentlmena. Ja da njega ubijem? Baš bi se isplatilo, kad sam mogao da mu se još ljuće osvetim i — da ga do vučem amo!
Drugi je još uvijek zasopljeno dahtao: — On je — on je pokušao — da me — da me ubije. Vi ćete — to — posvjedočiti.
Poslušajte! — reče moj robijaš naredniku. — Kidnuh s galije bez ičije pomoći. Stavio sam sve na kocku i — uspjelo je. Mogao sam se iskobeljati i iz ove kao smrt hladne ravnice — eto, pogledajte moju nogu: ode gvožde — da nisam otkrio, da je i on tu. On da se šeta na slobodi? Njega da pustim da se koristi sredstvom što sam ga ja pronašao? On da se opet posluži sa mnom kao svojim oruđem? I po drugi put? Ne, ne, to ne, pa makar crkao na dnu toga blata — i on uzbudljivom gestom svojih okovanih ruku pokaza na jamu. — Sčepao sam ga i držao da biste ga primili iz mojih šaka!
Drugi bjegunac, koji se očigledno užasno plašio svoga druga, ponovi:
Pokušao me ubiti. Da niste došli, bio bih već mrtav.
Laže! — krikne moj robijaš bijesnom odlučnošću. — Rodio se kao lažac, a kao lažac će i crknuti. Pogledajte mu samo njušku na kojoj piše da je lažac. Neka mi pogleda u oči, ako se usuđuje!
Onaj drugi, sileći se da razvuče lice u prezriv smiješak— što međutim nije moglo izbrisati nervozne trzaje što su mu se grčili oko usana — pogledavao je na vojnike, pogledavao po močvarnoj ravnici i švrljao pogledom po nebu, ali nikako da pogleda govornika.
Jeste li vidjeli! — produži moj robijaš. — Vidite li, kakva je hulja? Vidite li te podle nemirne oči? Baš tako su mu oči poigravale kad su nam
sudili. Ni načas da mi pogleda u oči. Onaj drugi je neprestano oblizivao svoje suhe usne i skretao očima sad u daljinu, sad oko sebe; najzad upre pogled časkom u govornika i reče: — Nisi bas bogzna što za vidjeti — zažmirivši podrugljivo prema njegovim okovanim rukama. Mog robijaša spopade takav očajnički bijes, te bi se zacijelo bio bacio na njega da se nisu umiješali vojnici. — Zar vam nisam rekao — nato će drugi robijaš — da bi me bio ubio da mu se pružila prilika? — Svi su vidjeli kako se sav trese od straha, a na usta mu izbila bijela pjena kao sitne pahuljice snijega.
Dosta je preklapanja — reče narednik. — Zapalite baklje.
Jedan je vojnik mjesto puške nosio košaru, pa pokleknuo da je rastvori, a moj bjegunac sada prvi put pogleda oko sebe i vidje mene. Čim stigosmo do tog mjesta, spustio sam se s Joeovih leđa na rub jarka i nisam se maknuo sve dosad. Kad su se naši pogledi sreli, gledao sam ga raširenih očiju netremice i jedva zamjetno pomaknuo rukom i zakimao glavom. Čekao sam da me pogleda, da ga pokušam uvjeriti u svoju nevinost. Nije mi bilo jasno je li uopće shvatio moju namjeru, jer nisam razumio njegova pogleda, a sve se odigralo u tili čas. Ne bih bolje zauvijek upamtio njegov prodorni pogled da me je gledao jedan sat ili čitav dan.
Vojnik s košarom brzo izvadi svijeću, zapali na njoj tri-četiri baklje, uzme jednu sebi, a ostale porazdijeli drugima. Već je i prije dobrano zamračilo, no sada je sve zacrnjelo, a doskora zatim pritisnula duboka tama. Prije nego smo odande pošli, četvorica se vojnika postave uokrug i opale dva plotuna u zrak. Odmah zatim vidjesmo kako zaplamtješe druge baklje u izvjesnoj udaljenosti iza nas, a jednako i u močvarama na suprotnoj obali rijeke. — Sve u redu — reče narednik. — Naprijed, marš!
Nismo odmakli daleko, kadno pred nama zagrmješe tri topa tolikom silinom kao da mi nešto u ušima prepuče. — Očekuju vas na brodu — reče narednik mome robijašu. — Znaju da dolazite. Ej, nemoj zaostajati, prijane! Bliže ovamo!
Njih su dvojicu držali podalje jednog od drugoga i svaki je stupao za sebe pod stražom.
Primio sam sada Joea za ruku, a u drugoj je nosio baklju. Gospodin Wopsle predloži da se vratimo, no Joe odluči da vidimo sve do svršetka, i tako pođosmo za ostalima. Put, kojim smo sada išli, bio je prilično dobar, a vodio je većim dijelom uz obalu rijeke, obilazeći ovdje-ondje oko kakva nasipa s malom vjetrenjačom i uglibljenim otvorom na ustavi. Kada sam se
osvrnuo, vidio sam da iza nas dolaze i druge svjetiljke. S bakalja u našim rukama padale su velike goruće krpe, a vidio sam i odbačene baklje kako se dime i bukte. Sve je ostalo bilo zastrto crnom pomrčinom. Luči su svojim smolastim plamenim jezicima zagrijavale zrak oko nas, a obojici sužnjeva kao da je to godilo dok su šepajući trapali naprijed između vojničkih mušketa. Zbog njihovih napola hromih nogu stupali smo polagano, a bili su već toliko iznureni da smo dvaput triput stali dok su se odmarali.
Hodali smo tako više od sata dok nismo stigli do proste drvenjare i pristaništa. U drvenjari bješe smještena straža: vojnici zatraže zov, a narednik se odazove lozinkom. Uđosmo zatim, a nas zapahne zadah duhana i vapna za bijeljenje; u peći je plamtjela jaka vatra; u kolibi se nalazila svjetiljka, stalak za muškete, bubanj i nisko drveno ležište, nalik na golemi tijesak{3} bez valjaka, dosta prostrano da se po njemu zajedno ispruži dvanaestak ljudi. Tri-četiri vojnika, što su na njemu ležala u svojim zimskim kabanicama, nisu se baš mnogo obazirala na nas. Odigoše glave, pogledavši nas pospano, te opet prilegoše. Narednik sastavi nekakav izvještaj i zapiše nešto u knjigu, a zatim otjera najprije onog robijaša što ga nazivam »drugi«, u pratnji čuvara na brod.
Moj me robijaš nije nijedanput više odonda pogledao. Dok smo stajali u kolibi, stajao je pred vatrom i zurio u nju zavezen u misli, ili stavljao naizmjence noge na pećnicu, promatrajući ih zamišljeno kao da ih žali što su sve propatile u posljednje dane. Iznenada se okrene naredniku i progovori:
Htio bih da dam izjavu o mome bijegu. Da ne bi zbog mene sumnja pala na druge.
Možeš izjaviti što god hoćeš — odvrati narednik skrštenih ruku, gledajući ga hladno — ali nije dopušteno da ovdje daš ma kakvu izjavu. Imat ćeš dosta prilike da o tome govoriš i čuješ prije no što svršimo s tobom.
Znam, ali to je druga pjesma, nešto naročito. Čovjek ne može da crkne od gladi, bar ja ne mogu. Digao sam nešto tamo u selu — gdje usred bareša stoji crkva.
Hoćeš reći da si ukrao — nadoveza narednik.
A kazat ću vam i gdje. U kovačevoj kući.
Oho! — reče narednik upiljivši oči u Joea.
Hoho! — reče Joe upiljivši oči u mene.
Evo što: škrbavu kosturu, gutljaj rakije i paštetu.
Jeste li vi, kovaču, možda primijetili da vam je nestalo nešto kao pašteta? — upita narednik prijateljski.
Moja je žena opazila baš u trenutku kada ste vi nadošli — je li tako, Pipe?
Vi ste, dakle — reče moj robijaš, pogledavši Joea nekako sjetno, ni ne osvrćući se na me — onaj kovač? Onda žalim što sam pojeo vašu paštetu.
Bog mi je svjedok — potvrdi Joe — da ne žalim za njom, ukoliko je uopće moja — sjetivši se da to smije reći samo u svoje ime, a ne i u ime gospođe Joe. — Ne znamo što ste učinili, no svakako ne bismo dopustili da zbog nje skapate od gladi, jadniče i bližnji naš, je li tako, Pipe?
Kako sam već prije bio zamijetio, ponovno nešto zakrklja u robijaševu grlu, i on nam okrene leđa. Čamac se vrati, pratnja je bila spremna; i mi ga ispratismo do pristaništa, sklepana od grubog kolja i kamenja, te vidjesmo kako ga uguraše u barku, čiji su veslači bili baš kao i on robijaši. Čini se da se nitko nije iznenadio što ga vidi, niti se raduje, niti žalosti, niti je itko prozborio riječ, samo što netko povika kao da se izdire na pse: — Ej vi, uprite! — a to je imala da bude zapovijed da prionu uz vesla. Pri svjetlosti bakalja vidjesmo stari crni brod gdje leži nešto podalje od glibovi te obale kao ukleta Noemova barka. Ukotvljeni robijaški brod, vezan teškim zahrđalim lancima, pričinjao se mojim djetinjskim očima da je i sam okovan teškim negvama poput sužnjeva. Vidjesmo kako je barka pristala uz bok i kako su robijaša povukli na palubu i — nestade ga ispred naših očiju. Pobacaše okančine bakalja u vodu, koje se, zapištavši, ugasiše kao da je i s robijašem sada sve svršeno.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:29 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja Toast_on_the_hearth

6 Poglavlje
Moje duševno raspoloženje, što je teret krivice zbog one krađe neočekivano skinut s mojih leđa, nije me navelo da pošteno priznam svoju krivicu; no nadam se da je na dnu moje duše ipak ostalo poneko zrnce dobrote.
Ne sjećam se da li se moja savjest iole ganula pri pomisli na gospođu Joe, pošto je iščezlo moje strahovanje da će netko otkriti moj grijeh. No Joea sam volio — možda u onim danima samo zato što je taj čestiti dobričina dopuštao da ga volim — a zbog njega se moja savjest nije dala tako lako umiriti. Često sam pomišljao da bih Joeu morao priznati svu istinu (pogotovu odonda kad sam prvi put vidio kako traži svoju turpiju). Nisam to učinio s razloga što sam se pobojao da će me, ako to učinim, smatrati gorim no što sam bio uistinu. Strah da ne izgubim Joeovo povjerenje, pa da odsada uvečer sjedim u zapećku zureći žalostivo u svog zauvijek izgubljenog druga i prijatelja, zavezao mi jezik. Bolećivo sam zamišljao, ako Joe dozna za to, nikad ga više neću gledati kako pokraj ognjišta gladi zaliske, a da odmah ne pomislim: evo, pretura u glavi misli o mojoj krađi. Da ću ako bude znao, kad god jučerašnji ostaci mesa i  pudinga stignu na stol, a Joe ih tek ovlaš pogleda uvijek pomisliti: sad u sebi raspravlja o tome jesam li ili nisam već bio u smočnici.  A bude  li ikad u našem daljem zajedničkom porodičnom životu spomenuo da je pivo ustajalo ili bljutavo, zarumenit će mi se obrazi, jer ću biti uvjeren da je posumnjao: ulio sam u pivo katranove vodice. Riječju, bio sam prevelika kukavica da uradim što sam znao da  je  pravo, kao što sam bio kukavica da izbjegnem ono što sam znao da ne  valja. Nisam se tada družio ni s kim  u svijetu, u kome tako rade mnogi od njegovih stanovnika. Kao posve samouki genij sam sam otkrio kako djelovati.
Hvatao me san čim smo malo odmakli od robijaške galije, pa me Joe ponovno uprti na leđa i ponese kući. Bit će da mu je dojadio čitav taj put, jer je posve izmoreni gospodin Wopsle bio tako zle volje da  bi zacijelo, kad bi »crkva svima dopustila natjecanje«, izopćio čitavu tu ekspediciju, a u prvom redu Joea i mene. Kao obični svjetovnjak sjedio je tako dugo i ludo na vlažnoj zemlji da bi ga zbog njegovih hlača — kad su mu skinuli kaput da ga suše pri vatri kuhinjskog ognjišta  — objesili, ukoliko bi to  bilo zločinstvo što se kažnjava smrću.
Za to sam vrijeme teturao po kuhinji kao da sam malo pripit, jer me je Joe čas prije spustio na noge. Bio sam čvrsto zaspao, a zatim sam se od vrućine, svjetlosti i žagora glasova probudio. Otrijeznio sam se (kad me je sestra dobro grunula u leđa, izdirući se na me: — Ej, jeste li ikad vidjeli takvo čudovište od dječaka!) i čuo Joea kako priča o robijaševu priznanju, dok su svi gosti, svaki po svome, tumačili kako je provalnik ušao u smočnicu. Pošto je pretražio sve prostorije, gospodin Pumblechook je pronašao da se provalnik najprije popeo na krov kovačnice, i odonud spustio kroz kuhinjski dimnjak po konopcu, što ga je spleo od  svoje  plahte, razrezavši je u trake. Kako je gospodin Pumblechook vrlo uvjerljivo iznosio svoju tvrdnju — i preko sviju »potjerao svoju laganu kočiju« — svi se složiše da se to zaista  tako dogodilo.  Gospodin Wopsle je već ponešto zloban od umora, dakako bijesno, uzviknuo: — Nije tako!no kako nije iznio nikakvu bolju teoriju, a osim toga bio bez kaputa,
smatrali su da ga uopće nema, tim više što se odostraga sav dimio, kako se leđima bio okrenuo kuhinjskom ognjištu da žarka vatra izvuče iz njega svu vlagu, te takav ni u koga nije izazvao povjerenja.
To je sve što sam te večeri čuo prije no što me je sestra pograbila kao snenu nepriliku za nazočne goste i pomogla mi da odem u postelju, i to tako čvrstom rukom kao da su mi noge bile obuvene u pedeset pari cipela, što sve u isti mah treskaju po stepenicama. Moje duševno stanje, kako sam ga ranije opisao, pojavilo se prije no što sam sutradan ustao, i trajalo je još dugo, pošto je čitava stvar već legla, te se više ni spominjala nije, osim u izuzetnim zgodama.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:31 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja The_Young_Readers



7 Poglavlje
U vrijeme kad sam stajao na groblju, čitajući natpise s porodičnih nadgrobnih ploča, naučio sam upravo toliko da sam znao sricati riječi. Moje tumačenje tih jednostavnih natpisa nije bilo baš osobito točno, jer sam u riječima »žena Gore Spomenutoga« pročitao kao neko laskavo upućivanje na činjenicu da se moj otac uzdignuo u neki bolji svijet. Da sam naišao na kakvog pokojnog rođaka s napomenom »niže navedeni«, nimalo ne sumnjam da bih sebi stvorio najgore mišljenje o tome članu porodice. Niti su moji pojmovi o vjeri, što sam ih učio u katekizmu, bili naročito ispravni. Živo se sjećam da sam zamišljao kako moja izjava »da ne skrenem s ovog puta za sve dane života svojega« meni stavlja u dužnost da uvijek idem od kuće kroz selo istim putem, ne zakrećući kod kolareve kuće nizdo, niti kod mlina uzbrdo.
Kad napunim potrebni broj godina, trebalo je da postanem Joeov šegrt, a dok se ne uzvinem do tog časnog položaja, po riječima gospođe Joe, ne smije se dopustiti da se ulijenim ili (kako bih ja to nazvao) da me maze. Stoga sam radio ne samo u kovačnici, nego su me počastili i s dužnošću da ispomažem kad ustreba i kojem susjedu i plašim ptice, pobirem kamenje ili vršim slične poslove. Da se međutim ne bi time narušio naš viši položaj u društvu, stavili su škrabicu za novac na gornju policu kuhinjskog kamina, u koju se, kako je javno bilo obznanjeno, ubacuje sva moja zarada. Sve mi se čini da se taj novac imao uložiti u državnu štedionicu, ali znam da nije bilo ni najmanje nade da ću bilo kako i sam sudjelovati u podjeli toga blaga.
Pratetka gospodina Wopslea držala je u selu večernju školu, a to će reći da je bila smiješna starica s ograničenim novčanim sredstvima i neograničenim slabostima, pa je običavala malo prodrijemati svake večeri od šest do sedam, i to u društvu mališana, od kojih je svaki plaćao dva penija tjedno da ima prilike, gledajući je, usavršavati se u dobrom odgoju. Uzela je u najam kućicu, u kojoj je na prvom katu stanovao gospodin Wopsle, pa smo mi đaci obično slušali kako neobično dostojanstveno i jezivo čita naglas udarajući od vremena do vremena nogom o pod. Postojala je također ni na čemu osnovana bajka da gospodin Wopsle svakog četvrtgodišta »ispituje« učenike. Što je zapravo radio u tim prilikama? Zasukao bi rukave, razbarušio kosu i recitirao nam Antonijev govor nad mrtvim tijelom Cezarovim{4}. Nato bi svaki put nadovezao
Collinsovu Odu Strastima{5}, pri čemu sam naročito uživao u Wopsleovoj interpretaciji Osvete, koja uz trijesak baca krvlju omašteni mač i ugaslih očiju uzima trubu što navješćuje rat. Tada još nisam osjetio ono što sam osjećao u kasnijem životu, kad sam zapao u vrtlog Strasti i uspoređivao ih s onima Collinsa i Wopslea na štetu obojice džentlmena.
Pratetka gospodina Wopslea nije upravljala samo ovim Odgojnim zavodom, već je — u istoj prostoriji — držala također dućančić sa svakovrsnim potrepštinama. Nije imala pojma čega sve tamo ima, niti je znala bilo čemu cijenu, ali se zato tu nalazio mali zamašteni podsjetnik, što ga je čuvala u jednom pretincu, a služio je u isti mah kao cjenik. Uz pomoć ove čudesne sveščiće Biddy je obavljala sve trgovačke transakcije. Biddy je bila unuka pratetke gospodina Wopslea. Priznajem da nikako nisam u stanju riješiti problem kakav je rodbinski odnos između nje i gospodina Wopslea. Bila je baš kao i ja siroče i isto tako othranjena nečijom »rođenom rukom«. Neobično upadljiva zbog svoje vanjštine: kosa joj je uvijek bila raščupana, ruke prljave, cipele neokrpljene i izgažene. Taj opis valja primiti s izvjesnim ograničenjem, odnosi se naime samo na radne dane. Nedjeljom bi polazila u crkvu čista i dotjerana.
Uglavnom sam bez tuđe podrške i oslonca, a još više uz Biddynu pomoć, negoli pomoću pratetke gospodina Wopslea, krčio sebi put kroz abecedu kao kroz šiprag bodljikave kupine, sav izmoren i izgreben u borbi sa svakim slovom. Poslije toga uhvatio sam se u koštac s onim lupeškim brojkama od jedan do devet, koje su se svake večeri iznova prerušavale tako da nisam mogao razaznati jednu od druge. No naposljetku sam kao slijepac napipao put da naučim čitati, pisati i računati koliko je najpotrebnije.
Jedne sam večeri sjedio u zapećku s tablicom od škriljevca, ulažući veliki napor da napišem Joeu pismo. Držim da je prošla puna godina od naše hajke kroz močvare, i opet bila ciča zima i ljuta suhomrazica. S abecedom na metalnoj ploči pred ognjištem, u koju sam po potrebi mogao zavirkivati, črčkajući sam naštampao za sat-dva ovu poslanicu:
dragi Moj JO jaZE Nadamda Si DOBRO JaZE NA dam DAČU skOrO mOČI Uči TI TEbe I On da BIČEmo VrlO SrEtnI Ikad budEM tvOj Šegrd alače to bITI VeselO PiP.
Nije bilo nikakve prijeke potrebe da se s Joeom dopisujem, to manje što je sjedio pokraj mene, a bili smo sami. No ipak sam mu predao tu
pismenu poruku svojom rukom (zajedno s pločicom), a Joe je primio kao čudo učenosti.
No čuješ, Pipe, stari druže! — usklikne Joe, raskolačivši svoje plave oči. — Pa ti si pravi učenjak!
Volio bih da jesam — rekoh, zagledajući u pločicu koju je Joe držao pred sobom s neugodnim osjećajem da je moja pisanija prilično krivudava.
Gle, tu je jedno J — reče Joe — i jedno O da ne može ljepše! Ovdje je jedno J i jedno O i jedno JO, dakle Joe!
Nikad nisam čuo Joea da je naglas pročitao više od ove jednosložne riječi, a prošle sam nedjelje u crkvi zamijetio, kad sam slučajno držao naš zajednički molitvenik naopačke, da mu nimalo ne smeta kako ga držim. Htijući iskoristiti priliku da se uvjerim, hoću li, podučavajući Joea, trebati početi sasvim od početka, rekoh: — Ali što je s ostalim, Joe?
S ostalim, Pipe? — upita Joe i polako pošvrlja očima po tabli kao da nešto traži: — jedan, dva, tri. Pa, tu su tri J i tri O i tri JO, tri Joea, Pipe!
Nagnuh se nad Joeom i, pokazujući kažiprstom u slova, pročitah mu čitavo pismo.
Čudo, pravo čudo! — reče Joe kad dočitah pismo. — Ti si pravi učenjak.
A kako sričeš Gargery, Joe! — upitah pomalo zaštitnički.
Ja uopće ne sričem — odvrati Joe.
Ali kad bi ipak sricao!
To ne može biti — nato će Joe — premda neobično volim čitati.
Uistinu Joe!
Neobično. Daj ti meni — produži Joe — kakvu dobru knjigu ili dobre novine, pa me posadi uz ognjište, u kome pucketa vesela vatra, i ne tražim ništa više! Gospode! — nastavi protrljavši malo koljena kada nabasaš na J i O, pa veliš: »Evo najzad JO, Joe«, to je onda zaista zanimljivo čitanje!
Iz toga sam zaključio da se Joeovo obrazovanje nalazi tek u prvim počecima razvitka, baš kao i parni stroj. Istražujući dalje, upitao sam:
Nisi li, Joe, nikad pohađao školu kad si bio malen kao ja!?
Nisam, Pipe.
A zašto nisi nikad pohađao školu, Joe, kad si bio malen kao ja!?
Pa, znaš, Pipe, reći ću ti — odgovori Joe i dohvati vatralj i stane polako čarkati vatru ispod rešetke kao uvijek što je običavao kad bi se zavezao u misli. — Otac mi, Pipe, bio pijanica, a kad bi se naljoskao, udarao bi nemilosrdno po mojoj majci kao čekićem. Uostalom jedina prilika kad bi upotrijebio ruke za kovanje, osim kad bi po meni kovao.
A snaga, s kojom je po meni udarao, bila je jednaka snazi kojom nije udarao po nakovnju. Slušaš li me i razumiješ li me?
Razumijem, Joe.
Posljedica bješe da smo majka i ja često bježali od oca. Majka je morala raditi kod tuđih ljudi, a meni bi govorila: »Joe, sada ćemo, hvala Bogu, dijete, i tebe u školu«, i dala me u školu. Ali je u oca bilo dobro i meko srce te nikako da izdrži bez nas. Zato bi uvijek došao sa strahovitom gomilom ljudi i podigao takvu buku pred vratima kuće, gdje smo se sklonuli, da su svaki put digli ruke od nas i izručili nas njemu. Onda bi nas opet poveo kući pa udri po nama. Znaš, Pipe — reče Joe i zastane da po svom običaju zamišljeno pročarka vatru, pa me opet pogleda — to je mnogo škodilo mome školovanju.
Svakako, jadni moj Joe!
Premda, upamti, Pipe — nastavi Joe, premišljajući i lupnuvši dva-tri puta žaračem po najgornjoj rešetki kamina— ako uzmemo svakom prema zasluzi i primijenimo istu pravdu od čovjeka do čovjeka, moj je otac bio dobra srca, je li ti sada jasno!
Nije mi bilo jasno, ali mu to nisam rekao.
E, pa — nastavi Joe — netko mora grijati lonac, Pipe, ili nema juhe, zar ne?
To mi je bilo jasno, i to i rekoh.
Pa sad, jedno s drugim, moj se otac nije protivio da se prihvatim posla, i tako sam počeo učiti taj zanat koji bi bio i njegov da se bavio njime. Radio sam, vjeruj mi, Pipe, dosta teško. I dođe vrijeme da sam ga mogao izdržavati: izdržavao sam oca dok ga nije spopao neki crveni osip i pošao Bogu na istinu. I moja namisao bješe da mu stavim na ploču eto ovakav natpis: »Bješe grješnik, pamti Namjernice, jer svi ljudi griješe, ali u njega dobro srce bješe.«
Joe je taj dvostih izgovorio s tako očitim ponosom, pomnjivo i jasno da
sam ga upitao nije li ga sam skovao.
Jesam — odgovori Joe — baš ja glavom. Tek što bi dlanom udario o dlan. Kao da sam jednim udarcem skovao potkovu. Nikad se u životu nisam tako zabezeknuo — zar je to sinulo u mojoj glavi? — i da ti pravo kažem, nisam vjerovao da je to moja rođena glava smislila. Kako rekoh, Pipe, moja namisao bješe da mu te riječi uklešu u nadgrobnu ploču, ali pjesništvo stoji novaca, svejedno da li ćeš uklesati riječi velikim ili malim slovima, i tako nisam izvršio svoje namjere. Ne računajući pogrebne troškove, sav novac što smo ga skucali bio je potreban za majku. Bila je slaba zdravlja i sasvim oronula. Nije trebao dugo čekati na nju, sirotu dušicu, i najzad ode i ona na posljednji počinak.
Joeove plave oči zališe se suzama; protare najprije jedno oko, pa onda drugo grubo i nespretno glavicom vrška vatralja.
Bilo je pusto živjeti sam — nastavi Joe — i upoznah se s tvojom sestrom. A tvoja je sestra — produži Joe zagledavši se čvrsto u mene, kao da zna da se neću suglasiti s njime — feš komad ženske.
Nisam mogao a da ne pogledam u vatru s očitom sumnjom u istinitost ovih riječi.
Ma što obitelj ili svijet o tome mislili, Pipe, tvoja je sestra — i Joe poslije svake riječi udari vatraljem o ogradu kamina — feš — komad — ženske.
Ne pade mi na um ništa pametnije no da kažem: — Drago mi je, Joe, što tako misliš.
I meni — odgovori Joe uhvativši se za moje riječi. — Meni je drago što tako mislim, Pipe.
Malo previše crvenila kože ili tu i tamo koštunjavosti — što to smeta!
Ako njemu ne smeta, kome će onda smetati! — ubacim pronicavo.
Dakako! — prihvati Joe. — Tako je! U pravu si, stari druže! Kad sam se upoznao s tvojom sestrom, poveli smo razgovor o tome kako će te postaviti na noge »svojom rukom«. Vrlo je lijepo od nje, govorio je sav svijet, a ja sam govorio isto. A ti — produži Joe, i lice mu se razvuče u grimasu kao da gleda pred sobom nešto zaista ružno — da si sebe vidio kako si bio majušan, sićušan slabičak, bogo moj, ti bi stvorio najružniju predodžbu o sebi!
Nisam baš uživao u tome što je kazao, te rekoh: — Ne brini se za
mene, Joe.
Ali ja sam se brinuo za tebe, Pipe — odvrati nježno i priprosto. — Kad sam ponudio tvojoj sestri da joj budem drug i da joj to kažem i pred oltarom kad god joj se prohtjedne i bude spremna da dođe u moju kovačnicu, rekoh joj ovo: »Ponesite sa sobom i sirotog mališana, Bog ga čuvao! U mojoj kovačnici ima i za njega mjesta!«
Briznuh u plač, zamolih ga da mi oprosti i zagrlih Joea, a on, odbacivši vatralj, zagrli me i reče: — Ostat ćemo uvijek najbolji prijatelji, Pipe, zar ne? Ne plači, stari moj druže!
Pošto se ta mala upadica dokrajčila, Joe nastavi:
Eto vidiš, Pipe, tako je to! To ti sve objašnjava! Nego... kad me počneš podučavati, Pipe (a ja ti velim da sam tupe glave, baš vrlo tupe), gospođa Joe ne bi baš trebala vidjeti što smjeramo. To treba udesiti, da kažem, potajno. A zašto potajno? Reći ću ti, Pipe, zašto.
Opet je dohvatio žarač, i ja ne vjerujem da bi bez njega mogao uopće produžiti svoje razlaganje.
Tvoja sestra želi vladati.
Vladati, Joe? — Od čuda sam se sav zapanjio i u meni iskrsne mutna pomisao (a moram priznati — i nada) da će se Joe rastaviti od žene i da se odriče nje u korist ministarstva mornarice ili financija.
Želi vladati — reče Joe — a time hoću kazati, želi vladati tobom i mnome.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:32 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja The_water_carrier


Aha!
Ona baš ne voli odviše da joj se po kući motaju mudre glave produži Joe — a pogotovu joj se ne bi mililo kad bih ja postao odveć učen, sve od straha da se ne pobunim protiv nje. Kao neki buntovnik, jesi li razumio?
Spremio sam se da odgovorim pitanjem i već sam zaustio — A zašto...
kad me Joe prekide.
Počekaj malo. Znam što si nakanio reći, Pipe, ali čekaj malo! Ne kažem da nas tvoja sestra ponekad ne zaulari. Ne kažem da nas tu i tamo ne baci na leđa i svali se na nas svom težinom. U trenucima goropadnosti, Pipe — Joe spusti glas do šapata i pogleda na vrata — treba po duši priznati da je pravi Zmaj. — Joe izgovori tu riječ kao da je pisana s dvanaest početnih velikih Z.
Zašto se ne pobunim? To si htio pitati, Pipe, kad sam te prekinuo?
Da, Joe, baš to.
Pa znaš — reče Joe i premetne vatralj u lijevu ruku da bi desnom pogladio zaliske. Znao sam da je sve propalo, čim se tako uspokojio. — Tvoja je sestra mudra glava. Vrlo mudra glava.
A što je to? — upitam u nadi da malo potulim njegovo oduševljenje. No Joe bješe spremniji sa svojim tumačenjem nego što sam očekivao, i on mi začepi usta zaokruženom i odlučnom izjavom, pa mi odgovori, gledajući mi u oči netremice: — Ona.
A ja nisam — prihvati Joe ponovno, svrnuvši pogled od mene i ponovno stade gladiti zaliske. — A, na kraju krajeva, Pipe — a to ti govorim najozbiljnije, stari druže — moja mi majka lebdi još uvijek kao živa pred očima kako se kinji i muči čitav svoj život bez mira i počinka dok joj ne prepuče srce. Zato sam uvijek u smrtnome strahu da nekoj ženi ne nanesem krivicu, pa mi je milije da ona meni malo napakosti, negoli ja njoj. Volio bih da samo ja izvučem kraći kraj, Pipe; volio bih da nema one tvoje Golicaljke, stari druže; volio bih da se sve svali na moju grbaču; ali to ti je, Pipe, ono »tako—mora— bit—i—ne—može —drukčije«, i nadam se da ćeš otrpjeti one male nedostatke i nepravde.
Kako god sam bio još malen, vjerujem da sam se od te večeri još više divio Joeu. Nakon toga bijasmo drugovi kao i prije; ali poslije, kada sam u spokojnim satima sjedio i gledao u Joea, razmišljajući o njemu, prožimalo me novo osjećanje, svijest da mu se divim iz dubine svoga srca.
Međutim — reče Joe, ustavši da podstakne vatru — naša se schwarzwaldska ura sprema da izbije osam, a još je nema! Nadam se da kobila ujka Pumblechooka nije natrapala na komad leda i postradala.
Gospođa Joe je ponekad običavala da se na sajmeni dan poveze s ujkom Pumblechookom da mu pomogne pri kupnji kućnih potrepština, gdje je trebalo ženskog savjeta, jer je ujko Pumblechook bio neženja, a nije se pouzdavao u sluškinju. Danas je bio sajmeni dan i gospođa Joe se s njime uputila u takvu ekspediciju.
Joe razgrne vatru, pomete ploču ispred ognjišta, a zatim pođosmo pred vrata da osluškujemo dolazi li kočija. Bješe suha i hladna noć, vjetar je puhao ledenom oštrinom, a mraz bio bijel i tvrd. Pomislim da bi svaki koji bi se noćas zatekao u močvarama poginuo. Pogledao sam u zvijezde i razmišljao kako bi strašno bilo gledati u zvijezde onome što se smrzava, a
da u svemu tom blistavom sjaju ne vidi ni tračka nade ni milosrđa.
Evo kobile — javi se Joe — zvoni kao zvončići!
Približavala se mnogo bržim kasom nego obično, pa je topot potkova po smrznutoj zemlji odzvanjao kao melodija. Iznijesmo stolicu za gospođu Joe da lakše siđe s kola. Pročarkasmo vatru da već izdaleka vide rasvijetljeni prozor i još jednom razgledasmo po kuhinji je li sve na mjestu. Kad smo završili pripreme, već su stigli pred kuću, umotani sve do očiju. Brzo smo pomogli gospođi Joe da siđe s kola, a ujko Pumblechook se također našao na nogama, pokrio kobilu gunjem, i začas se skupismo u kuhinji. Zajedno je s nama sunulo unutra toliko hladna zraka, da se činilo izvući će svu toplinu iz vatre s ognjišta.
Gospođa Joe, skidajući sa sebe brzo i uzbuđeno ogrtače i šalove, zabaci kapu na leđa, gdje je ostala visjeti na privezačima, progovori: — Ako taj dječak večeras ne osjeti što je zahvalnost, onda neće nikad!
Gledao sam je zahvalno koliko je moguće dječaku koji nema pojma zašto bi trebao biti zahvalan.
Nadajmo se — reče sestra — da ga neće suviše razmaziti, no ipak se bojim...
Nije ona od tih, kumo — upadne joj gospodin Pumblechook u riječ.
Ona već zna kako će s njim.
Ona? — Pogledam Joea skupivši obrve i naskubivši usne: — Ona?
Joe pogleda u me, pa i on skupi obrve i naskubi usne: — Ona? — Kad je moja sestra uhvatila njegov pogled, Joe prijeđe nadlanicom preko nosa, a lice mu poprimi pomirljiv izražaj, kao uvijek u takvim prilikama. Pogleda ženu.
No, što je? — osiječe se moja sestra zagrižljivo na njega: — Zar kuća gori?
Joe pristojno natukne: — Netko kanda reče — ona.
Držim, da ona i ne može biti drugo nego ona? — otpovrne moja sestra. Osim ako gospođicu Havisham smatraš za muško. Sumnjam da bi čak i ti pošao tako daleko.
Zar ona gospođica Havisham u gradu? — upita Joe.
Zar ima neka druga gospođica Havisham izvan grada? — odbrusi moja sestra. — Želi da dječak dođe onamo i da se igra. Dakako da će poći. Savjetujem mu da se prihvati igre — pritom zaklima glavom kao da
me hrabri neka budem što bolji i uljudniji u igri — inače ću mu ja pomoći da malo živne.
Čuo sam o gospođici Havisham u gradu — svatko je nekoliko milja uokrug čuo o njoj — kao o neobično bogatoj i sablasnoj dami koja živi u velikoj turobnoj kući što je sva zabarikadirana protiv provalnika, a živi u potpunoj samoći, odijeljena od sveg ostalog svijeta.
Dakako, svakako! — čudio se Joe. — Volio bih znati gdje se upoznala s Pipom!
Blesane! — usklikne moja sestra. — Tko veli da ga poznaje?
Pa, kanda netko reče — ponovno natukne Joe pristojno — da joj se prohtjelo da Pip dođe k njoj i da se tamo igra.
A zar se nije mogla propitati kod ujka Pumblechooka ne poznaje li on kakvog dječaka koji bi došao k njoj na igranje? Zar je nemoguće zamisliti da ujko Pumblechook, jedan od njenih zakupnika — da ne kažemo svakog Četvrtgodišta ili polugodišta, jer to bi bilo previše za tvoju glavu — ponekad odlazi k njoj da podmiri najamninu? Zar nije mogla tom prilikom upitati ujka Pumblechooka ne poznaje li kakvog dječaka, koji bi došao k njoj na igranje? A nije li ujko Pumblechook, koji je vazda tako susretljiv i dobar prema nama — što ti, Josephe, možda i ne misliš — mogao spomenuti baš toga dječaka, koji se tu pred nama kočoperi i zbog koga sam uvijek bila poslušna ropkinja? — Pritom se u njezinom glasu odražavao najveći prijekor kao da je Joe najnezahvalniji nećak na svijetu. A ja sa svoje strane mogu izjaviti da se nisam u tom času nimalo kočoperio.
E, ta vam valja! — usklikne ujko Pumblechook. — Baš dobro rekoste. To bješe prava riječ i na pravom mjestu! No dakle, Josephe, sada si upućen.
Josephe — produži moja sestra isto tako prijekorno, dok je Joe trljao dlanom nos kao da se ispričava — još nisi upućen, iako možda misliš da jesi. Misliš, ali ipak nisi. Ne znaš da se ujko Pumblechook— svjestan svih mogućnosti što se pružaju dječaku ako dođe u kuću gospođice Havisham — izjavio spremnim da ga večeras u svojoj kočiji poveze k sebi u grad i sutra ujutru sam glavom preda gospođici Havisham. O, smiluj mi se, Bože! Govorim i govorim dvojici bezjaka— poviče moja sestra, strgnuvši kapu s glave u nastupu iznenadnog očaja — dok ujko Pumblechook čeka, kobila se sigurno vani već razboljela, a dječak tu stoji
prljav od glave do pete!
S ovim se riječima zaleti na mene kao orao na janje, i stade mi gurati lice u drvene čabrove, umakati u izlive za ispirine, podmetati glavu pod slavine bačava za kišnicu, sapunati, gurkati, gnječiti, trljati, muljati i možditi, dok nisam bio sav izvan sebe. (Ovom ću prilikom reći i to da sam se bolje od ma kojeg stručnjaka na svijetu upoznao s djelovanjem vjenčanog prstena kad njime nečija ruka nemilosrdno struže po tuđem licu.)
Kad se završilo veliko pranje, navukoše mi čistu platnenu košulju, krutu da ne može biti kruća, kao malom pokajniku grubu surinu, a zatim me utegnuše u moje najtješnje i najstrašnije odijelo. Izručiše me gospodinu Pumblechooku, koji me je preuzeo službeno u svoje ruke poput izvršitelja sudske osude. Kako sam unaprijed znao — umro bi, kad ne bi kao uvijek i sada završio riječima: — Dječače, budi uvijek zahvalan svim svojim prijateljima, ali osobito onima koji su te othranili »svojom rukom«!
Zbogom, Joe.
Bog te blagoslovio, Pipe, stari druže moj!
Dotada se još nikada nisam odvajao od njega i — nešto od ganuća, a nešto od sapunice — u prvi su mah pred mojim očima u kočiji poigravale same zvijezde. No jedna se za drugom ugasi a da nije osvijetlila pitanje: za čije babe zdravlje odlazim gospođici Havisham na igranje, i kakve igre očekuje od mene?
8 Poglavlje
Kuća i sve ostale zgrade gospodina Pumblechooka u Glavnoj ulici trgovišta kao da su bile posute paprom i brašnom, kako i priliči kući i kućištu prekupca žitom i trgovcu sjemenjem. Činilo mi se da mora biti vrlo sretan čovjek kad ima toliko pretinaca u dućanu; pa kada sam virnuo u jednu-dvije donje ladice i ugledao u njima zavezane vrećice od smeđeg papira, sve sam se u čudu pitao da li to cvjetno sjemenje i lukovice ikad zažele da jednog sunčanog dana provale iz svojih tamnica i procvatu?
Te sam misli prevrtao po glavi u rano jutro po svom dolasku. Sinoć me poslaše odmah u krevet, u potkrovnicu s kosim krovom. Kut, gdje je bila postelja, bio je tako nizak da su crjepovi bili po mom računu samo stopu nad mojim čelom. Tog sam istog jutra otkrio i čudno srodstvo između sjemenja i polubaršuna. Gospodin je Pumblechook nosio hlače od polubaršuna, a isto takve i njegov poslovođa. Sve je sjemenje zadisalo polubaršunom, a taj opet sjemenjem da nisam mogao razlikovati jedno od drugoga. Tom sam istom prilikom opazio da gospodin Pumblechook vodi svoju trgovinu tako što gleda u sedlara preko ulice. Sedlarov je opet posao bio u tome da promatra majstora za izradu kočija, koji je po svoj prilici zarađivao kruh svagdašnji time što je s rukama u džepu gledao pekara. Taj je sa svoje strane buljio u trgovca kolonijalnom robom. Trgovac je stajao pred vratima dućana, zijevao i piljio u ljekarnika. Kao da se u čitavoj Glavnoj ulici jedino urar bavio svojim poslom, jer je povazdan pognut s povećalom na oku zurio u maleni stolić, a pred njegovim se izlogom uvijek natiskivala gomila ljudi u grubim košuljama i promatrala što radi.
Gospodin Pumblechook i ja doručkovali smo u osam sati u maloj gostinjskoj sobi iza dućana, dok je poslovođa srkao svoj čaj i mazao komadinu kruha s maslacem sjedeći na vreći graška u prednjem dijelu kuće. Bilo mi je vrlo neugodno u društvu gospodina Pumblechooka. Opsjednut idejom moje sestre da moje obroke treba začiniti nečim isposničkim i pokajničkim, davao mi je štoviše mekotine kruha sa što manje maslaca, a u mlijeko dolijevao toliko tople vode te bi bilo poštenije da je mlijeko sasvim izostavio. Nije ni o čemu drugom razgovarao nego samo o računanju. Nazvao sam mu pristojno dobro jutro, a on me naduto dočekao: — Koliko je, dječače, sedam puta devet? — Kako da mu odgovorim kad me je tako zaskočio već kod prvog dolaska u njegovu kuću i k tomu još natašte? Bio sam gladan, a prije nego što sam gutnuo prvi
zalogaj, već me je upleo u zbrajanje, kojemu nije bilo kraja za čitavog doručka. »I još sedam?«, »I četiri?«, »I osam?«,
»I šest?«, »I dva?«, »I deset?« I tako dalje i tako dalje. Poslije svakog dobrajanja, jedva sam dospio malo gutnuti ili srknuti, a on me već zaokupio novim pitanjem. Dotle je on udobno sjedio ništa ne računajući, nego samo mastio brke sušenom slaninom i vrućim zemičkama i (dopustite da rečem) gutao sve to kao pravi žderonja.
Stoga sam se uvelike obradovao kad je bilo blizu deset sati, a mi se dali na put prema kući gospođice Havisham, iako nisam bio nipošto sam sa sobom načistu kako da se vladam kod ove dame. Stigosmo za četvrt sata do kuće gospođice Havisham. Bila je to zgrada od starih opeka, turobna, s mnogo željeznih rešetaka. Poneki su prozori bili zazidani, a u prizemlju zamandaljeni zahrdalim prijevornicama. Ispred kuće je bilo dvorište, također zatvoreno, i pošto smo pozvonili, morali smo čekati da nam otvore vrata. Dok smo čekali, zavirivao sam kroz rešetke (a gospodin Pumblechook me je dalje ispitivao: — I četrnaest? — no ja sam se pretvarao kao da ga ne čujem). Vidio sam da se pokraj kuće nalazi velika pivara. Ništa se u njoj nije varilo, kao da je već odavna prestala raditi.
Netko otvori prozor i nečiji zvonki glas upita: — Kako se zovete? — našto moj pratilac odgovori: — Pumblechook. — Isti mu glas uzvrati: — Dobro! — prozor se opet zatvori i neka nam djevojčica s ključevima u ruci dođe predvorjem u susret.
To je Pip — reče gospodin Pumblechook.
Pip? — nato će lijepa djevojčica, a držala se pritom vrlo ponosito.
Uđi, Pipe.
Gospodin Pumblechook je također ušao sa mnom, ali ga djevojčica zaustavi na ulazu.
O, i vi želite do gospođice Havisham?
Ako gospođica Havisham želi — odvrati gospodin Pumblechook zbunjeno.
Znajte, ona to ne želi.
Reče to tako odrješito i konačno da gospodin Pumblechook, iako je bio povrijeđen u svome ponosu, nije mogao tome prigovoriti. Ali je zato mene ošinuo očima — kao da sam ja nešto skrivio! — oprostio se opomenuvši me prijekornim glasom: — Dječače, nastoj da tvoje vladanje u toj kući
bude na čast i diku onima koji su te »svojom rukom« odgojili! — Još sam uvijek strahovao da će se vratiti i upitati kroz rešetke: »Koliko je, ako dodamo tome još šesnaest?« ali se nije vratio.
Moja mlada pratilica zaključa vrata i pođosmo dvorištem. Bilo je popločano i čisto, ali iz svake je pukotine nicala trava. Iz dvorišta je vodio puteljak do zgrada pivovare, a drvena su vrata bila širom otvorena, kao i čitava pivovara iza njih sve do visokog zida što ju je zatvarao. Sve je bilo prazno i opustjelo. Kao da je hladni vjetar puhao hladnije ovdje, nego s onu stranu vrata; zavijajući kroz otvorene prostorije pivovare kao kroz snast broda na morskoj pučini. Opazila je kako sam se zagledao u sve to i reče: — Mogao bi popiti čitavo jako pivo, što se sada ovdje vari i ne bi ti nimalo naškodilo.
I ja, gospođice, mislim da bih mogao — rekoh nekako plašljivo.
Bolje je što više ne pokušavaju ovdje variti pivo, jer bi se moglo ukiseliti. Ne misliš li i ti tako, mali?
Bit će da je tako, gospođice.
Nije da netko kani pokušati — nadoveže ona — jer to je zauvijek prošlo i te će zgrade ostati napuštene dok se se ne uruše. A odležanog piva ima toliko u podrumu da bi se njime mogao poplaviti cijeli dvorac.
Je li to ime kuće, gospođice?
Jedno od imena — mali.
Zar ima više od jednoga, gospođice?
Još jedno. Drugo joj ime bješe Satis; to je neka latinska, grčka, ili hebrejska riječ — ili sve troje zajedno, a meni posve svejedno, a znači dosta.
Dosta — čudno ime kući, gospođice.
Da — odvrati ona — ali znači više od onoga što kaže. Kad joj je bilo nadjenuto, značilo je da ma tko bio njezin vlasnik, neće imati više nikakvih želja. Bit će da su ljudi u ono vrijeme bili s malim zadovoljni. No nemoj, mali, zastajkivati.
Premda me je tako često nazivala »mali« i nemarno da nije bilo nimalo laskavo po me, bila je otprilike mojih godina. Naizgled je bila dakako mnogo starija, jer je bila djevojčica, a usto lijepa i samosvjesna, a sa mnom je postupala tako prezirno kao da joj je dvadeset i jedna godina i da je kraljica.
Ušli smo u kuću kroz pokraj na vrata — jer su glavna u pročelju bila zatvorena s dva lanca s vanjske strane — i prvo je bilo što sam zapazio da su svi hodnici bili mračni i da je tamo ostavila zapaljenu svijeću. Dohvati je, pođe još nekim hodnicima i zatim nekim stubištem, a još uvijek je bio posvuda mrak i samo nam je svjetlost svijeća osvjetljavala put.
Naposljetku stigosmo do vrata neke sobe i ona mi reče: — Udi. Odgovorih joj više od straha, nego iz pristojnosti: — Poslije vas, gospođice.
A ona će nato: — Ne budi, mali, smiješan, ja neću ući. — Prezirno se udalji — a što je bilo još gore — ponese sa sobom i svijeću.
Bilo mi je vrlo neugodno, a pomalo sam se i bojao. Ne preostade mi drugo nego da pokucam na vrata, i pokucao sam. Netko me iznutra pozove da uđem. Uđem, dakle, i nađem se u velikoj sobi, dobro osvijetljenoj voštanicama. Nije bilo ni tračka danjeg svjetla. Vidio sam po namještaju da je to soba za oblačenje, iako mi je većina pokućstva u onaj tren bila po obliku i upotrebi nepoznata. Najviše se isticao stol sa zlatnim ogledalom ukrašen zavjesom, i bilo mi je na prvi pogled jasno da je to toaletni stolić otmjene dame.
Ne bih mogao reći bi li mi sve to bilo jasno da za stolom nije sjedila otmjena dama. U naslonjaču je sjedila najčudnija dama koju sam dosada ili ikad poslije vidio. Podbočila se laktom na stolić i podnimila glavu.
Bila je odjevena u posve bijelu skupocjenu haljinu od satena, čipaka i svile. I cipele su joj bile bijele. S glave joj se spuštao dugi bijeli veo, a u kosi joj zadjenuto cvijeće kao u nevjeste, samo što je i kosa bila bijela. O vratu i na rukama blistali su sjajni dragulji, a drugi su se svjetlucali porazbacani po stolu. Posvuda su ležale haljine, manje raskošne, i napola puni kovčezi. Nije dovršila toaletu. Navukla je samo jednu cipelu, a druga je ležala na stoliću, na dohvat ruke. Veo je tek prebacila, urica je s lancem ležala na toaletnom stoliću, a do nje prsni ukras od čipaka, rukavice, cvijeće i molitvenik, sve bez reda na hrpi pred ogledalom.
Na prvi pogled nisam sve to vidio, iako sam mnogo više zapazio no što biste mislili. Ipak sam razabrao da je sva ta bjelina bila nekad bijela i izgubila prvašnji sjaj i već odavna izblijedjela i požutjela. Vidio sam da je nevjesta sva uvenula, baš kao i vjenčana haljina i cvijeće, da je nestalo svakog sjaja, osim bljeska u upalim očima. Znao sam da je haljinu obukla mlada, jedra žena, i da se tijelo, na kome je sada haljina visjela, bilo
sasušilo do kosti i kože. Jednom su me na sajmu poveli u kabinet voštanih kipova i vidio sam tamo strašnu figuru na odru, ne sjećam se više čije ličnosti. Drugi put me povedoše u jednu od starih crkava, kakvih ima u našem močvarnom kraju, da mi pokažu kostur bogatuna u ostacima skupocjenog ruha, kojega su iskopali iz grobnice što se nalazila pod kamenim pločama poda. Kao da su sada voštana figura i kostur dobili crne oči, što su se pomicale i gledale u mene. Vrisnuo bih da sam mogao.
Tko je? — zapita dama za stolom
Pip, gospođo.
Pip?
Dječak gospodina Pumblechooka, gospođo — došao sam se igrati.
Pristupi bliže, da te vidim. Dođi sasvim blizu.
Kada sam stajao pred njom, izbjegavajući njezin pogled, uočio sam sve pojedinosti oko sebe i opazio da je ura stala dvadeset minuta prije devet, a u isti tren i sat na zidu.
Pogledaj me — reče gospođica Havisham. — Ne bojiš se valjda žene koja nije vidjela danje svjetlosti otkako si se rodio?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:32 am


Čarls Dikens-Velika očekivanja The_Stolen_Interview



Žalim što moram priznati da nisam oklijevao izreći grdnu laž kad sam joj odgovorio: — Ne.
Znaš li što sam dodirnula — upita, položivši obje ruke na lijevu stranu grudi.
Da, gospođo. (To me je podsjetilo na onog mladića.)
Što sam dodirnula?
Srce.
Slomljeno je!
Izgovorila je tu riječ uz živahan pogled, s osobitim naglaskom i sa sablasnim smiješkom, u kome je bilo izvjesnog ponosa. Časkom je držala ruke na prsima, a onda ih spusti kao da su joj otežale.
Umorna sam — reče gospođica Havisham. — Željna sam razonode, a dosta mi je muškaraca i žena. Igraj se!
Mislim da će mi svaki čitalac, pa i onaj najskloniji prepirci, priznati da u takvim prilikama nije mogla dati jadnome dječaku težu zadaću od bilo koje druge na čitavom svijetu.
Gdje-kad me obuzmu bolesne želje — nastavi — pa i tada gledam kako se netko igra. Hajde, hajde! — i nestrpljivo zatrepće prstima desne ruke — igraj se, igraj se, igraj se!
Pred očima mi je lebdjela sestrina opomena, pa mi u prvi tren sune glavom očajnička namisao da počnem obigravati po sobi poput kočije gospodina Pumblechooka. No osjećao sam da nisam dorastao toj predstavi, pa sam odustao. Stajao sam i gledao u gospođicu Havisham, a ona je — mislim — to smatrala tvrdoglavošću s moje strane, pa me štoviše i upita, pošto smo se jedno drugom zagledali čvrsto u oči:
Je si li prkosljiv i tvrdoglav?
Nisam, gospođo. Žao mi je zbog vas što se baš sada ne mogu igrati. Potužite li se na mene, imat ću neprilika sa sestrom, i stoga bih se drage volje igrao kad bih znao. Sve je to za mene novo, čudno, lijepo — i tužno
a riječ mi zape u grlu od straha da ne kažem previše, ili da sam već previše rekao, i opet izmijenismo poglede.
Prije no što je ponovno progovorila, svrati očima na drugu stranu, a zatim pogleda svoju haljinu, toaletni stolić i konačno sebe u ogledalu.
Promrmlja: — Za nj novo, a za mene tako staro; za nj čudno, a meni tako znano; i tako tužno za nas oboje! Zovni Estellu!
Kako se još uvijek promatrala u ogledalu, mislio sam da govori sama sa sobom, pa se nisam ni maknuo.
Zovni Estellu — ponovi, sijevnuvši očima. — Barem to možeš učiniti. Zovni Estellu! S vrata.
Stajati u tajanstvenom mračnom hodniku, u stranoj kući i dovikivati iza glasa »Estella!« mladoj dami koja te prezire, a niti je vidiš, niti se odazivlje i osjeća samo strašnu drskost što izvikuješ njezino ime, bilo je
gotovo isto tako neugodno kao igrati se na zapovijed. Napokon se odazove, i njezina se svijeća približavala poput zvijezde po dugom mračnom hodniku. Gospođica Havisham joj kimne glavom da pristupi bliže, pa dohvati dragulj sa stola i iskuša njegov učinak spram njezinih lijepih mladih grudi i spram njezine lijepe smeđe kose. — To će, draga, jednog dana biti tvoje i ti ćeš to znati dobro iskoristiti. Hajde da vidim kako se kartaš s tim dječakom.
S tim dječakom! Pa on je dijete običnog radnika! Mislim da sam razabrao odgovor gospođice Havishar pošto je glasio nevjerojatno: — Pa, ako ništa drugo, možeš mu slomiti srce!
Kakvu igru znaš, mali? — upita me Estella s najvećim prezirom.
Samo »prosjaka« {6}, gospođice.
Hajd', »učini ga prosjakom« — reče gospođica Havisham Estelli. I tako posjedasmo da se kartamo.
I baš mi je tada postajalo jasno da se u toj sobi već davno sve zaustavilo, kao džepna urica i sat na zidu. Opazio sam kako je gospođica Havisham stavila dragulj točno na isto mjesto odakle ga je uzela. Dok je Estella dijelila karte, pogledao sam opet na toaletni stolić i razbrao da cipelu, nekoć bijelu, a sada požutjelu, nije nikad ni obula. Svrnuh pogledom prema njezinoj nozi, na kojoj nije bilo cipele, i vidjeh da je svilena čarapa, također nekoć bijela, a sada požutjela, izgažena i poderana. Da nije bilo tog posvemašnjeg zastoja i mirovanja svih tih izblijedjelih napola raspalili stvari i stvarčica, ne bi ni zborana vjenčana haljina na oronulom tijelu bila toliko nalik na mrtvačku halju, niti dugi veo na mrtvački plašt.
Sjedila je kao mrtva dok smo se mi kartali, a čipkasti umeci i ukrasi na njezinoj vjenčanoj haljini bili su kao od papira što se raspada u prah. Tada nisam ništa znao o tome kako s vremena na vrijeme ljudi iskopaju tjelesa mrtvaca, sahranjenih u pradavno vrijeme, koja se raspadnu u prah i pepeo istog trenutka kada ponovno dođu na sunce. Odonda sam često pomišljao da bi se zacijelo i njezino tijelo raspalo u prašinu kad bi ga dotaknuo tračak danje svjetlosti.
Taj mali veli »pub« mjesto »dečko«! javi se Estella prezirno, prije no što svršismo prvu igru. — Kako su mu ruke grube, a cipele glomazne!
Nikad mi prije nije palo na pamet da se stidim svojih ruku, no sada sam ih stao promatrati i vidio da su nezgrapne. Njezin je prezir bio tako jak da
je postao zarazan i zahvatio i mene. Dobila je prvu igru i sada sam ja dijelio. Pobrkao sam karte, što se moglo očekivati jer sam znao kako vreba i jedva čeka da pogriješim. Proglasi me glupim, nespretnim težakom.
A ti ne kažeš ništa o njoj — upita gospođica Havisham gledajući u nas. — Obasiplje te pogrdama, a ti ni riječi. Što misliš o njoj?
Radije ne bih rekao — promucah.
Reci mi u uho — nato će gospođica Havisham i sagne glavu.
Mislim da je vrlo ohola — šapnuh.
I što još?
I vrlo lijepa.
I što još?
I vrlo uvredljiva. — (Toga trenutka Estella je uprla u me pogled pun gađenja.)
I što još?
Mislim da bih htio kući.
Pa da je nikad više ne vidiš, iako je tako lijepa!
Ne znam baš sigurno ne bih li je više htio vidjeti, ali sada bih volio otići kući.
Uskoro ćeš poći — reče gospođica Havisham na glas. — Dovrši igru. Da nije bilo onog prvašnjeg sablasnog smiješka, bio bih sasvim uvjeren da se gospođica Havisham uopće ne zna smijati. Njezino je lice izražavalo neko budno i zamišljeno iščekivanje — po svoj prilici još od časa kada se sve oko nje umrtvilo. Sada je bilo kao da ga više ništa ne može razvedriti. Grudi su joj oronule, bila je sva pognuta; glas joj smalaksao tako da je potiho govorila, kao da ju je prekrila samrtna tišina. Oronula je dušom i tijelom, izvana i iznutra, slomljena pod težinom nenadanog udarca.
Dovrših igru s Estellom i ona me »učini prosjakom«. Kad mi je oduzela sve karte, bacila ih je prezirno na stol jer ih je dobila u igri sa mnom.
Kada ću te opet pozvati? — reče gospođica Havisham. — Čekaj, da razmislim malo.
Htio sam je upravo podsjetiti da je danas srijeda, kad me je kao i prije s prstima desne ruke nestrpljivo dade znak da šutim.
Ne govori! Ništa ne znam o danima u nedjelji, ni o nedjeljama u
godini. Dođi opet za šest dana. Čuješ li?
Da, gospođo.
Estello, odvedi ga. Daj mu nešto da pojede, pa neka za to vrijeme malo švrlja i razgleda vrt. Hajde, Pipe.
Pošao sam za svijećom dolje, kao što sam išao za njom gore. Estella je stavi na mjesto gdje smo je našli. Dok nije otvorila pokrajna vrata, držao sam, i ne razmišljajući o tome, da je vani zacijelo noć. Sjaj me danje svjetlosti posve smuti. Bilo mi je kao da sam u onoj čudnoj sobi, osvijetljenoj svijećom, proboravio sate i sate.
Ej mali, počekaj ovdje — naloži mi Estella i nestade zatvorivši vrata za sobom.
Kada sam ostao u dvorištu, iskoristio sam priliku da razmotrim svoje grube ruke i proste cipele. Moje mišljenje o njima nije bilo povoljno. Nikad mi prije nisu zadavale briga, a sada su mi smetale kao vrlo prostački pripaci. Odlučio sam da pitam Joea zašto me je učio da onaj lik na kartama zovem »pubom«, kad treba da ga zovem »dečkom«. Želio sam da su Joea bolje odgojili, pa bih i ja sada bio otmjeniji.
Estella se vrati s malo kruha, mesa i s vrčićem piva. Stavi vrčić na kamenu ploču u dvorištu i dade mi kruh i meso ne pogledavši me. Sve to učini nekako drsko, kao da sam protjerano pseto. Bio sam ponižen, povrijeđen, prezren, ojađen, srdit i žalostan — ne mogu da nađem pravu riječ za moju bol — sam Bog će znati ime toga moga jada — da su mi suze navrle na oči. Tek što se moje oči zališe suzama, djevojčica me brzo pogleda uživajući u tome što ih je ona izazvala. To mi je dalo snage da ih zatomim i da joj pogledam u lice: ona se nato trgne i s prezirom okrene od mene. Vidio sam da je bila duboko uvjerena da me pogodila u srce — i ostavi me.
Kad je otišla, ogledavao sam se da nađem mjesto gdje ću sakriti lice. Pođoh iza ograde dvorišta pivovare, naslonih se rukom na zid, a glavu spustih na ruku i stadoh plakati. Plačući sam udarao nogama o zid i svom snagom čupao kosu; tolika je bila gorčina u mojim osjećajima i tako je oštro bridio bezimeni bol da sam mu morao dati oduška.
Sestrin me je odgoj učinio vrlo osjetljivim. U malenom svijetu, u kome djeca provode život — svejedno tko ih odgaja — ništa im se ne zasijeca tako duboko u dušu kao nepravda. Može biti i mala nepravda što se nanosi djetetu, ali je i dijete malo, kao što je i njegov svijet malen. Njegov je
drveni konjić zapravo isto tako visok kao najviši irski lovački konj. Od najranijeg djetinjstva borio sam se u duši s nepravdom. Kad sam tek počeo govoriti, već sam znao da je moja sestra u svojoj hirovitoj i silovitoj neobuzdanosti nepravedna prema meni. Bio sam duboko uvjeren da, uza sve to što me odgaja »svojom rukom«, nema prava da me odgaja batinom. Sva ta kažnjavanja, poniženja, trapljenja postom i bdijenjem i ostale pokajničke patnje utvrdile su moje uvjerenje. Prepušten sam sebi i nezaštićen, razmišljao sam mnogo o tome, a to je, držim, uvelike pridonijelo tome što sam bio u moralnom pogledu plašljiv i vrlo osjetljiv.
Za sada sam se riješio povrijeđenih osjećaja udaranjem nogu o zid stare pivovare i čupanjem kose. Zatim sam rukavom obrisao lice i izišao iza zida. Kruh mi je i meso prijalo, pivo me grijalo i golicalo, pa sam se doskora oraspoložio i mogao sam se ogledati oko sebe.
Nema sumnje, mjesto je bilo pusto sve tamo do golubinjaka u pivovarskom dvorištu. Golubinjak se naherio na svom stupu od jakog vjetra, a golubovi bi se u njemu osjećali kao da su na morskoj pučini i da se njišu kao na jarbolu. Ali u golubinjaku nije bilo golubova, ni konja u staji, ni svinja u kocu, ni slada u skladištu, ni mirisa hmelja i piva u kodu, ni u bačvama. Huktanje strojeva i razni mirisi pivovare rasplinuše se s posljednjim pramičkom dima. U pobočnom su se dvorištu gomilale u potpunom neredu prazne bačve, iz kojih je izbijao kiselkast zadah kao uspomena na ljepše dane: no sve je vonjalo i suviše kiselkasto a da bi podsjećalo na pivo, koje je nestalo — i meni je to dvorište ostalo u sjećanju kao sva druga napuštena mjesta.
Na kraju pivovare bila je bujna bašča, ograđena zidom, ne previsokim, pa sam se popeo uza nj i pridržao se dugo rukama dok nisam vidio da je ta bašča kućni vrt, sav zarastao isprepletenim korovom. Preko zelenih i žutih putova pokazali se tragovi, kao da ipak ponekad prolazi netko njima, i upravo je sada Estella odilazila tim putem. Kao da je bila posvuda. Kada sam podlegao napasti gledajući tolike bačve, i stao hodati po njima, vidio sam je kako šeta po njima na kraju dvorišta. Bila mi je leđima okrenuta, a raspuštenu je kosu podržavala objema rukama i nije se ni jedanput osvrnula, a začas mi je nestala ispred očiju. Tako je bilo i u pivovari — to jest u onoj velikoj popločenoj visokoj zgradi, gdje su nekoć varili pivo i gdje su još i sad stajale sve pivovarske naprave. Kada sam prvi put ušao, prilično potišten njezinom sumornošću, i stao pokraj vrata, ogledavajući se oko sebe, vidio sam Estellu kako zamiče iza ugaslih peći i kako se penje
uskim željeznim ljestvama, pa izlazi na galeriju, visoko ponad moje glave, kao da polazi u nebo.
Baš na tom mjestu i u tom času proživio sam u svojoj mašti nešto sasvim neobično. Tad sam mislio da je nešto neobično, a činilo mi se još neobičnije dugo vremena poslije toga. Svrnuh očima — a bile su mi malo zabliještene od gledanja u hladnu svjetlost — prema velikoj drvenoj gredi nadesno, blizu mene, u niskom kutu zgrade, i ugledam obješeno tijelo. Nečiji lik u požutjeloj bjelini i s cipelom samo na jednoj nozi. To je tijelo visjelo tako da sam vidio kako su izblijedjele čipke na haljini bile kao papir što se raspada u prah, a lice je bilo gospođice Havisham i sve se trzalo, kao da me pokušava zovnuti. Zahvaćen grozom, kad sam ugledao taj lik, i obuzet užasom, što sam sigurno znao da ga čas prije nije bilo tamo, u prvi mah pojurim od njega, a zatim poletim prema njemu. A najveći sam užas osjetio kad sam opazio da tu nema nikakva tijela.
Samo hladna svjetlost vedrog neba, pogled na ljude koji su prolazili iza rešetaka dvorišne ograde i krepko djelovanje ostatka kruha, mesa i piva vratiše me ponovno k svijesti. No možda ne bih ni uz pomoć ove okrepe tako brzo došao k sebi, da nisam ugledao Estellu kako se približava s ključevima da me pusti van. Bio bih joj dao lijepu priliku da me još više prezire — pomislim — kad bi primijetila moj strah; a to nikako nisam htio.
Prolazeći pokraj mene, ošinu me pobjedničkim pogledom, kao da uživa što su mi ruke tako ogrubjele, a cipele tako glomazne. Otvori vrata i stane pokraj njih. Izišao sam i ne pogledavši je, ali me ona takne rukom po ramenu, kao da mi se podruguje.
Zašto ne plačeš?
Jer mi se ne plače.
O da, plače ti se! Plakao si da umalo nisi obnevidio od suza, a i sada tek što ne proplačeš.
Prezirno se nasmije, izgura me van i zaključa vrata iza mene. Pošao sam ravno do gospodina Pumblechooka i osjetio neizmjerno olakšanje što ga nisam našao kod kuće. Ostavio sam mu poruku kod poslovođe u koji dan gospođica Havisham želi da joj opet dođem, i uputim se pješice one četiri milje hoda do naše kovačnice. Razmišljao sam putem o svemu što sam vidio, a osobito o tome da sam priprost radnički dječak s grubim rukama i glomaznim cipelama; da sam poprimio odvratni običaj da »dečka« zovem
»pubom«, da sam kudikamo više neuk nego što sam to još sinoć mislio i
da uopće živim prostačkim i lošim životom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:33 am


Čarls Dikens-Velika očekivanja THE_NEW_SHOES

9 Poglavlje
Kad sam stigao kući, moja je sestra izgarala od radoznalosti da sazna kako je bilo kod gospođice Havisham, pa me stane obasipati pitanjima. Ubrzo sam se našao pod pljuskom teških udaraca, što su padali po mojoj šiji i leđima, dok mi je lice neslavno treskalo o kuhinjski zid, jer nisam dovoljno opširno odgovarao na pitanja.
Ako je strah da te ne shvaćaju isto tako duboko ukorijenjen u grudima mladeži kao u mojima — a smatram to posve vjerojatnim, jer nemam nikakva osobita razloga da se smatram nekim čudovištem — onda taj strah objašnjava moje uporno prešućivanje činjenica. Bio sam uvjeren da me nitko ne bi razumio kad bih opisao kuću gospođice Havisham onako kako sam je vidio svojim očima. Ne samo to, nego sam štoviše bio uvjeren da ni gospođicu Havisham ne bi nitko shvatio; pa iako je i meni samom bila posve neshvatljiva, osjećao sam da bih učinio nešto ružno i podmuklo kad bih iznio njezinu pravu sliku (da i ne spomenem Estellu) pred gospođu Joe. Stoga sam govorio što je moguće manje, i za to je moja glava udarala o kuhinjski zid. Najstrašnije je od svega bilo što je nasilnog starog Pumblechooka izjedala radoznalost da dozna sve što sam vidio i čuo, pa se sav zadihan dovezao u svojim kolima za vrijeme čaja da čuje sve potanko. Već sam pogled na tog mučitelja s ribljim očima i sa širom otvorenim ustima, s nakostrušenom riđom kosom i s prslukom što se nadimao, učinio me je pakosnim u mojoj upornoj šutljivosti.
Dakle, dječače — započne ujko Pumblechook tek što je zasjeo na počasno mjesto kraj ognjišta — kako si se proveo u gradu?
Odgovorih: — Prilično dobro, gospodine — a moja mi sestra poprijeti šakom.
Prilično dobro? — ponovi gospodin Pumblechook. — »Prilično dobro« nije nikakav odgovor. Reci mi, dječače, što znači tvoje »prilično dobro«?
Kreč zida na čelu možda učvršćuje tvrdoglavost mozga. Bilo kako bilo, kreč na čelu moju je tvrdoglavost upravo očeličio. Neko sam vrijeme razmišljao, a onda odgovorio kao da sam otkrio nešto sasvim novo: — To znači — prilično dobro.
Uzviknuvši nestrpljivo, moja je sestra htjela upravo poletjeti na mene
i nisam imao nade da će me netko obraniti, jer je Joe bio zaposlen u
kovačnici — kadli se gospodin Pumblechook uplete: — Sačuvajte mir. Prepustite mališana meni, kumo, prepustite ga samo meni. — Gospodin Pumblechook me nato okrene k sebi kao da će mi podšišati kosu i reče:
Prije svega — da sredimo svoje misli! — Koliko je šilinga četrdeset i tri penija?{7}
Razmišljao sam o tome što bi se dogodilo da odgovorim »četiri stotine funti«, i došao do zaključka da bi takav odgovor imao loše posljedice po mene i zato sam odgovorio što sam znao točnije, pogriješivši za nekih osam penija. Gospodin Pumblechook me stade ispitivati čitav novčani
»jedanputjedan«, počevši od »dvanaest penija su jedan šiling« sve do
»četrdeset penija su tri šilinga i četiri penija,« te me onda pobjednički upita, očito siguran da me je smekšao: — No, dakle! Koliko je šilinga četrdeset i tri penija? — na što ja otpovrnuh poslije dugog i dubokog razmišljanja: — Ne znam. — Bio sam tako ojađen da sam već i sam bio gotovo uvjeren da ne znam.
Gospodin Pumblechook je svrdlao ne bi li iz mene izvukao odgovor, pa upita: —Je li, recimo, četrdeset i tri penija — sedam šilinga, šest penija i tri novčića?
Odgovorih: — Jest! — Iako mi je sestra u isti čas prilijepila ćušku, upravo sam uživao kad sam vidio da mu je moj odgovor pokvario volju za dalje šale i da je zanijemio.
Pošto se oporavio, skrstivši ruke čvrsto na prsima, počeo je ponovno svrdlati: — Momče! Kakva je gospođica Havisham?
Odgovorih: — Vrlo visoka i crnomanjasta.
Je li istina, ujko? — upita moja sestra.
Gospodin Pumblechook joj povlađujući namigne, iz čega sam odmah zaključio da nikad nije ni vidio gospođicu Havisham jer nije bila ni nalik na ono što sam kazao.
Dobro! — reče gospodin Pumblechook umišljeno. (— Eto, tako valja s njim! Sad smo — mislim — kumo, već na konju!)
Stvarno bih, ujko — odvrati gospođa Joe — voljela da je uvijek pod vašim rukama, vi savršeno znate kako treba s njim postupati.
Momčiću! Što je dakle radila kad si danas došao k njoj? — upita gospodin Pumblechook.
Sjedila je — odgovorim — u crnoj baršunastoj kočiji. Gospodin
Pumblechook i gospođa Joe zagledaše se jedno u drugo — a imali su i zašto; pa oboje ponoviše moje riječi: — U crnoj baršunastoj.
Da — rekoh. — A gospođica Estella — to je mislim, njezina nećakinja — dodavala joj je kolače i vina kroz prozorčić kočije na zlatnome tanjuru. Svi smo dobili kolače i vina na zlatnome tanjuru. Stao sam iza kočije da pojedem kolač, jer mi je tako naredila.
Je li još netko bio tamo? — upita gospodin Pumblechook.
Četiri psa — rekoh.
Velika ili mala?
Golema — rekoh. — Otimali su se o teleće kotlete iz srebrne košarice.
Gospodin Pumblechook i gospođa Joe opet se zgledaše zinuvši od čuda. Bio sam se sasvim pomamio — kao svjedok razapet na muke, komu je već svejedno — i bio spreman da im nabajam svakojaka čudesa.
A gdje je bila kočija, ako boga znaš? — upita moja sestra.
U sobi gospođice Havisham. — Nato ponovno zinuše od čuda.
Ali nije bilo zapregnutih konja. — Dodao sam tu spasonosnu rečenicu odustavši tog trena od namjere da upregnem četiri bogato opremljena hitra konja.
Je li to moguće, ujko? — upita gospođa Joe. — Što to govori dječak?
Reći ću vam, kumo — nato će gospodin Pumblechook. — Po mom mišljenju, bit će da je bila nosiljka. Vrlo je, znate — fantastična — toliko fantastična da provodi dane u nosiljci.
Jeste li je ikad vidjeli u nosiljci, ujko? — upita gospođa Joe.
Pa kako sam je mogao vidjeti? — odvrati, prisiljen da prizna istinu
kad je nikad u životu nisam vidio? Ni vidio, ni okom namotrio.
Bogo mili, ujko! Ali ipak ste s njom govorili?
Pa valjda znate — reče gospodin Pumblechook razdražljivo — da su me, kad sam bio kod nje, doveli do ispred njezinih vrata, a vrata su bila odškrinuta, i tako je sa mnom razgovarala. Nemojte, kumo, reći da to niste znali. No sad je, svejedno, dečko pošao onamo da se igra. A što ste igrali, momčiću?
Igrali smo se sa zastavama — rekoh. (Molim, imajte na umu da se i
sam snebivam od čuda kad se sjetim laži, što sam ih tom prilikom napričao.)
Sa zastavama! — ponovi kao jeka moja sestra.
Da — rekoh. — Estella je vitlala plavu zastavu, a ja sam vitlao crvenu, a gospođica Havisham je vitlala zastavu svu protkanu zlatnim zvjezdicama, koju je bila istakla kroz prozorčić kočije. Zatim smo svi mahali mačevima i vikali hura.
Mačevima! — ponovi moja sestra. — Odakle vam mačevi?
Iz ormara za posuđe — rekoh. — Vidio sam u njemu pištolje — marmelade — i pilule. U sobi nije bilo danje svjetlosti, već je sve bilo rasvijetljeno svijećama.
To je istina, kumo — potvrdi gospodin Pumblechook i važno kimne glavom. — Tako je tamo, jer toliko sam i sam vidio. — Zatim su oboje upiljili pogled u mene, a ja sam zurio u njih s naglašeno naivnim izrazom lica i pritom desnom rukom gladio desnu nogavicu hlača.
Da su me i dalje salijetali pitanjima, bez sumnje bih se izdao, jer mi je upravo bilo na jeziku da spomenem kako se u dvorištu nalazio balon. Već sam se odvažio da to ustvrdim, ali sam se kolebao između toga čuda i izmišljotine da se u pivovari nalazio medvjed. Bili su međutim tako zaokupljeni s čudesima, koja sam već iznio, da o njima raspravljahu, pa sam izbjegao toj napasti. Još su uvijek raspravljali o tome, kad je Joe navratio s posla da popije čaj. Više radi svoga olakšanja, nego njegova užitka, moja mu sestra ispriča što sam tobože doživio.
Kad sam vidio kako je Joe raskolačio svoje plave oči i šibao njima po kuhinji ne mogavši se snaći od silna čuda, ljuto sam se pokajao; ali samo zbog njega — a nipošto zbog ono dvoje. Zbog Joea i samo zbog njega smatrao sam sebe mladim čudovištem, dok su sjedili i raspravljali o tome kakve će mi koristi donijeti poznanstvo i naklonost gospođice Havisham. Nisu nimalo sumnjali da će gospođica Havisham »nešto učiniti« za mene, samo nisu bili načisto kakav će oblik to »nešto« poprimiti. Moja je sestra uporno tvrdila da će biti neko »imanje«. Gospodinu Pumblechooku se više svidjela misao da će gospodic Havisham položiti lijepu svoticu za troškove da postanem naučnik nekom lijepom zanatu — recimo, na primjer, u nekoj trgovini žitom i sjemenjem. Joe se teško zamjerio oboma, iznijevši sjajnu misao da ću možda na dar primiti samo jednog od onih pasa koji su se otimali o teleće kotlete. — Ako neka luda ne zna smisliti
nešto pametnije — reče moja sestra — a još te čeka neki posao, bit će bolje da se latiš svoga posla — a Joe nato iziđe.
Kad se gospodin Pumblechook odvezao, a moja sestra stala prati suđe, šmugnuh u kovačnicu k Joeu, gdje sam ostao dok nije završio posao za taj dan. Tada počeh: — Prije no što se vatra ugasi, Joe, htio bih ti nešto reći.
Nešto bi htio reći, Pipe? — nato će Joe i privuče stoličicu za potkivanje bliže k vignju. — A ti nam reci. Što je, Pipe?
Joe — rekoh, uhvativši se za zavraćeni rukav njegove košulje i vrteći ga među kažiprstom i palcem — sjećaš li se svega što sam kazao o gospođici Havisham?
Da li se sjećam? Vjerujem ti! Divota!
Strašno je, Joe, jer nije istina.
Što to govoriš, Pipe? — usklikne Joe, sav zapanjen. — Ne misliš valjda reći da je sve...
Da, baš tako, Joe, sve je to zgoljnja laž.
Ta nije baš sve? Nećeš valjda, Pipe, kazati da nije bilo crne baršunaste kočije? — Stajao sam i odmahivao glavom. — Bili su barem psi, Pipe. Pa sad, Pipe — uvjerljivo će Joe — ako i nije bilo telećih kotleta, a ono — bili su barem psi?
Nisu, Joe.
Bar jedan? — reče Joe. — Recimo, štene? Dakle?
Nije, Joe, ničeg nije bilo od svega toga.
Kada sam upro beznadni pogled u Joea, gledao me je zaprepaštenim očima. — Pipe, stari druže! Ne smiješ tako, druže! Ej, pa što ti je sinulo u glavu?
Zar nije strašno, Joe?
Strašno? — usklikne Joe. — Užasno! Koji te je bijes spopao?
Ne znam što me je spopalo, Joe — odgovorim i ispustim rukav njegove košulje, sjednem na pepeo do njegovih nogu i oborim glavu. — Ipak bih volio da me nisi učio da »dečka« u kartama zovem »pubom«; da mi cipele nisu tako glomazne i ruke tako grube.
Onda povjerih Joeu kako se osjećam bijedno i da nisam imao snage to objasniti gospođi Joe i gospodinu Pumblechooku, jer su tako grubi sa mnom, te da je u kući gospođice Havisham bila neka divna djevojčica, ali
strašno ohola, i ta je rekla da sam prostak i da to i sam znam, te da bih volio da nisam prosta roda i da su sve te lagarije nekako izašle iz svega toga, iako ni sam ne znam kako.
Bilo je u tome metafizike, a svakako isto tako nerješivo za Joea kao i za mene. No Joe izvuče pitanje iz visokih sfera metafizike i tako riješi problem.
Ima nešto, Pipe, vjeruj mi — reče Joe poslije kratkog razmišljanja
a to je da laž ostaje laž. Odakle god došla, rodila se od laži i uvijek će ostati laž. Ne govori mi više o lažima, Pipe. To te neće spasiti od toga da budeš prost, stari druže. A što se bojiš da budeš običan, meni to ne ide u glavu. Pa ti si u mnogočemu neobičan. Neobično si malen, a i neobično učen.
Nisam, Joe, ja sam tupoglava neznalica.
Nemoj tako! Zar nisi sinoć napisao pismo? Štoviše, napisao tiskanim slovima! Vidio sam ja pisma — oho! — pisma velike gospođe! i kunem ti se da nisu bila napisana tiskanim slovima.
Pa ja nisam gotovo ništa naučio, Joe. Samo što me ti precjenjuješ.
Eto, to je.
Čuj, Pipe — reče Joe. — Bilo ovako ili onako, ja ovako sudim: najprije trebaš biti običan naučenjak, pa ćeš tek onda postati neobičan naučenjak! Kralj na svom prijestolju, s krunom na glavi, ne može samo onako sjesti i pisati zakone za parlament tiskanim slovima, ako nije već prije, dok je bio još običan kraljević, naučio abecedu — dabome! — reče Joe i značajno kimne glavom. — Valjalo mu je početi od A, pa da se probija dalje sve do Z. A ja znam kakve su to muke, premda ne mogu reći da sam i ja posve točno naučio.
U tom njegovom mudrovanju bio je tračak nade, pa sam se malo ohrabrio.
Ne znam ne bi li bilo bolje da se ljudi, obični po zvanju i zaradi — i dalje druže s običnim svijetom, mjesto da se igraju s neobičnima. Tom bih te prilikom htio pitati, smijem li se nadati da je tamo možda ipak bila zastava?
Nije, Joe.
Žalim, Pipe, što nije bilo zastave. Da li je mogla biti ili nije, o tome sada ne valja raspravljati, jer bi tvoja sestra postala »durnovita«, a nećemo
je valjda navlaš natjerati u bjesnilo. Nego čuj, Pipe, što će ti reći iskreni prijatelj. Ako ne možeš u poštenju postati neobičan, na nepošten način nećeš postati. Stoga, Pipe, ne govori više o tome, nego živi pošteno da umreš spokojno.
Ne ljutiš se na mene, Joe?
Ne, stari druže. No kad pomislim da su one laži bile, kako da kažem, masne i smione — spomenimo samo one teleće kotlete i pasju tučnjavu — iskren prijatelj, koji ti želi dobro, Pipe, savjetuje te da o svemu tome dobro razmisliš kada podeš na spavanje. To je sve, stari druže, i nemoj nikad više to činiti.
Kad se popeh u svoju sobicu i završih večernju molitvu, nisam zaboravio Joeov savjet, no moj je djetinji um bio uzbuđen i nezahvalan, te sam još dugo nakon što sam legao, razmišljao o tome da bi Estella Joea smatrala samo običnim kovačem, s glomaznim cipelama i grubim rukama. Razmišljao sam o tome da moja sestra i Joe sjede u kuhinji, odakle sam i ja pošao na spavanje, a gospođica Havisham i Estella nikada ne sjede u kuhinji i visoko se uzdižu nad tim običnim poslovima. Kad me je stao obuzimati san, prisjećao sam se svega što sam »običavao raditi« dok sam bio kod gospođice Havisham, kao da sam tamo proboravio već nedjelje ili mjesece, a ne tek nekoliko sati. Sjećao sam se svega kao starih uspomena, a ne događaja što su se zbili upravo danas.
Bio je to za mene značajan dan, jer je bio uzrok velikih promjena u meni. No tako je u svačijem životu. Zamislite da izbrišete izvjesni dan iz života, pa prosudite sami kako bi se izmijenio sav životni tok. Zastani, čitaoče, i razmisli malo o dugom lancu skovanom od željeza ili zlata, spletenom od trnja ili cvijeća, što te nikad ne bi vezao da nije bilo prve karike onoga značajnog dana.
Napržita, bijesna.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:34 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja The_new_arrival

10 Poglavlje
Dan-dva poslije toga, ujutro, tek što sam se probudio, pade mi na um sretna namisao da će biti najbolje, ako želim postati neobičan čovjek, da od Biddy saznam sve što ona zna. Privodeći u djelo ovu sjajnu ideju, rekoh Biddy, kada sam navečer došao Wopsleovoj pratetki, da postoji ozbiljan razlog zbog kojega želim uspjeti u životu i da ću joj biti vrlo zahvalan kad bi naučila i mene sve što zna. Biddy je bila najuslužnija djevojka i odmah pristade, te nije prošlo ni pet minuta i već je počela izvršavati obećanje.
Odgojna metoda ili nastavni plan, što ga je pratetka gospodina Wopslea zasnovala, mogao bi se svesti na sljedeći postupak: đaci su jeli jabuke i slamkama golicali jedan drugoga po vratu sve dok Wopsleova pratetka ne bi pribrala dovoljno snage i teturajući naletila na nas s brezovačom. Dočekavši ovaj nalet sa svim znacima poruge i smijeha, đaci bi se postavili u red i uz žagor iz ruke u ruku dodavali jedan drugome neku otrcanu knjigu. U toj je kupusari bila abeceda, nešto brojaka i računskih tablica i poneko štivo za sricanje, to jest — nekoć je bilo u njoj. Tek što bi knjiga počela kolati među đacima, Wopsleova bi pratetka zadrijemala. Uzrok je tome bila pospanost ili žestoki napadaj reumatizma. Ðaci bi se sada stali natjecati iz predmeta »čizmarenja« kako bi ustanovili tko će komu jače stati na nožne prste. Ta bi duhovna vježba trajala sve dotle dok se Biddy ne bi zaletjela među njih i razdijelila tri Biblije zamrljanih korica (koje su oblikom podsjećale kao da ih je nečija nespretna ruka izrezak iz debljeg kraja nečeg sasvim neodređenog), a nečitljivije tiskane od ma kojeg rijetkog i neobičnog primjerka književnog djela što mi je otad palo u ruke. Bile su išarane hrdastim mrljicama, a među stranicama su se nalazili razni zgnječeni primjerci iz carstva kukaca. Taj su dio nastavnog plana obično oživljavali česti pojedinačni okršaji između Biddy i buntovnih đaka. Kad bi se završile borbe, Biddy bi objavila stranicu i mi bismo čitali naglas kako smo znali, odnosno kako nismo znali — u strašnom zboru. Biddy bi predvodila kreštavim jednoličnim glasom, a nitko od nas nije imao ni pojma što čita, niti poštovanja pred onim o čemu čita. Pošto je paklenska buka potrajala neko vrijeme, pratetka Wopslea bi se od nje mehanički probudila, zaglavinjala i nasumce srnula na ma kojeg od dječaka i povukla ga za uho. To je bio znak da je nastavni plan za tu večer završen, i mi bismo pojurili na svjež zrak, vriskovima obilježavajući
pobjedu uma. Treba pošteno priznati da nije bilo zabranjeno da se poneki učenik i sam zabavi školskom pločicom, ili štoviše tintom (ukoliko bi se našlo tinte), ali nije bilo lako posvetiti se toj znanstvenoj grani zimi, jer se nastava vršila u dućančiću s različitim potrepštinama, a taj je bio i soba za stanovanje i spavaonica pratetke gospodina Wopslea u isti mah, usto bijedno osvijetljen lojanicom bez usekača za stijenj.
Osjećao sam kako će trebati mnogo vremena da pod takvim okolnostima postanem neobičan, ipak sam odlučio da pokušam i još je iste večeri Biddy pristupila izvršenju našeg posebnog sporazuma, upućujući me u neke pojedinosti »Maloga cjenika« iz rubrike »šećer i slatki sokovi«, a pozajmila mi je i veliko staroenglesko slovo D, što ga je preslikala iz naslova nekih novina, da ga precrtam. Dok nisam od nje saznao što predstavlja, smatrao sam da je to nacrt kopče.
Razumije se da je u selu bila krčma, a Joe je dakako volio da ponekad ondje popuši lulu duhana. Te sam večeri od svoje sestre dobio izričiti nalog da na povratku iz škole pođem po njega u Tri vesela lađara i da ga dovedem kući na svoju odgovornost. Zato sam pošao onamo. U krčmi Tri vesela lađara bila je točionica, a na zidu uz vrata opasno dugi kredom ispisani rovaši, koji se, kako se meni činilo, nisu nikad otplaćivali. Otkako pamtim, nalazili su se na tom mjestu, a rasli su brže od mene. U našem je kraju bilo u izobilju krede, pa možda narod nije htio propustiti prilike da se koristi njome.
Kako je bilo subotom uvečer, zatekao sam gazdu gdje prilično namrgođeno gleda u te rovaše, no pošto sam trebao da svršim posao s Joeom, a ne s njim, nazvah mu samo dobrovečer i pođoh u veliku sobu nakraj hodnika, gdje je veselo plamsala velika vatra u ognjištu, a Joe pušio lulu u društvu s Wopsleom i nekim strancem. Joe me po običaju pozdravio: — Ej, Pipe, stari druže — i tek što je to rekao, stranac okrene glavu i pogleda u mene.
Bješe tajanstvena izgleda, a nikad ga prije nisam vidio. Glava mu je bila sasvim naherena, a jedno oko napola zatvoreno, kao da nišani nevidljivom puškom. Držao je u ustima lulu, pa je izvadi i, otpuhnuvši polako sav dim, gledaše me netremice, a onda kimne glavom. Nato i ja kimnem i on ponovno, pa načini mjesta na klupi da bih mogao sjesti pokraj njega.
Kako sam uvijek sjedio pokraj Joea kad god sam došao u tu kuću
odmora i zabave, rekoh: — Ne, hvala, gospodine — i sjedoh na mjestance što mi je Joe pripremio kraj sebe na suprotnoj klupi. Čudni mi stranac, pogledavši Joea i vidjevši da je nečim drugim zaokupljen, ponovno kimne glavom kad sam sjeo na svoje mjesto, a zatim protare nogu na, kako mi se činilo, vrlo čudan način.
Rekoste — javi se čudni stranac, obrativši se Joeu — da ste kovač.
Da, pa znate da sam rekao — odvrati Joe.
Što ćete popiti, gospodine? Ne kazaste mi međutim svoga prezimena. — Joe mu reče svoje prezime i čudni ga čovjek nazove njime.
Što ćete piti, gospodine Gargery? Da završimo s kapljicom? Ja plaćam!
Nato će Joe: — Pravo da vam kažem, nisam navikao da tko drugi za me plaća. Uvijek sam plaćam što popijem.
Niste navikli? Ne zbog navike — odvrati stranac — nego izuzetno, a k tome još subotom uvečer. De, recite, gospodine Gargery.
Ne bih htio da kvarim društvo — odgovori Joe. — Rum.
Rum — ponovi stranac. —A neće li i drugi džentlmen kazati svoju želju?
Rum — otpovrnu gospodin Wopsle.
Tri ruma! — dovikne stranac krčmaru. — Amo čaše!
Taj drugi džentlmen — doda Joe, upoznavajući gospodina Wopslea s društvom — to vam je džentlmen koga biste voljeli slušati kad zapjeva. To je naš crkvenjak.
Aha! — brzo ubaci stranac, zaškiljivši lukavo prema meni. — Crkva na samotnom mjestu, pravo u močvarama, nasred groblja!
Baš tako — reče Joe.
Stranac zadovoljno smrmlja nešto i ne vadeći lule iz usta, te ispruži nogu na klupu na kojoj je sjedio. Nabio je na glavu klopav putnički šešir sa širokim obodom, a ispod njega svezao rubac poput kape tako da se kosa uopće nije vidjela. Kada se zagledao u vatru, mislim da sam opazio na njegovu licu lukav izražaj popraćen pritajenim smiješkom.
Ne razaznajem se, gospodo, u tom kraju, ali prema rijeci kao da je vrlo pust.
Močvare su obično puste — reče Joe.
Bez sumnje, bez sumnje. A susrećete li tamo cigane, skitnice ili
sličnu klatež?
Ne — reče Joe — samo kadikad ponekog odbjeglog robijaša. A te ljude ne pronalazimo tako lako, zar ne, gospodine Wopsle?
Gospodin Wopsle se dostojanstveno sjetio svojih nekadašnjih neprilika i potvrdi, ali preko volje.
Čini se da ste se dali u potjeru za njima? — upita stranac.
Jedanput — odvrati Joe. — Ali nama nije bilo, znate, do toga da ih ulovimo. Priključili smo se hajci kao gledaoci: ja, gospodin Wopsle i Pip. Je li tako Pipe?
Da, Joe.
Stranac me opet pogleda — svejednako mi lukavo namigujući, kao da je svoju nevidljivu pušku uperio ravno u mene — i upita: — Zgodno momče. Kako ga zovete?
Pip — odgovori Joe.
Kršteno ime Pip?
Ne, Pip nije krsno ime.
Prezime?
Ne — reče Joe — to mu je nadimak kojim se sam okrstio, pa su ga onda svi tako prozvali.
Vaš sin?
Pa — oklijevaše Joe, kao da razmišlja, a razumije se da nije trebalo ni najmanje o tome razmišljati, ali je kod Veselih lađara bio takav red da se svi duboko zamisle o svemu što se pri luli duhana prepričava — pa, i nije. Ne, nije moj sin.
Nećak? — upita stranac.
Pa — otezao je Joe kao da i sad o tome duboko razmišlja— nije, ne
što da vas varam? — nije mi ni nećak.
Pa, dođavola, u kakvom je onda srodstvu s vama? — upita stranac.
Meni se činilo da je pitanje postavio s nepotrebnom oštrinom.
Nato se umiješa gospodin Wopsle kao onaj kome su poznate sve rodbinske veze, jer ima u svome zvanju dovoljno prilike da upamti koje rodice muškarac ne smije oženiti, te stane na dugo i široko razlagati rodbinske veze između Joea i mene. Došavši do riječi, gospodin Wopsle završi nekim strašnim stihovima iz Richarda Trećeg, što ih je režeći
izgovarao, uvjeren da je sve objasnio kada je na kraju dodao — štono kaže pjesnik.
Tu ću spomenuti još i to da je gospodin Wopsle, kada je govorio o meni, smatrao potrebnim popratiti svoja razlaganja time da mi razbaruši kosu i čuperke utisne u oči. Ne shvaćam zašto su me svi ljudi njegova soja, koji su nas posjećivali, podvrgavali istom neugodnom postupku u sličnim prilikama. Pa ipak se ne sjećam da su me ikad u mojoj ranoj mladosti udostojali pažnje u društvenom krugu naše obitelji ukoliko se nije netko našao s velikim rukama da mi gnječenjem mojih očiju iskaže svoju blagonaklonost.
Sve to vrijeme čudni je stranac promatrao samo mene, gledajući me kao da je naumio da me najzad ipak ustrijeli iz svoje nevidljive puške. No poslije pitanja u kom sam, dođavola, srodstvu s Joeom, nije ništa više rekao dok ne doniješe čaše ruma s vodom; a onda ispali hitac, i to uistinu neobičan.
Nije bila nikakva usmena napomena, nego nijema igra, namijenjena isključivo meni. Miješao je i srkao rum s vodom gledajući me netremice. Nije ga miješao žlicom, što su mu je donijeli uz čašu, nego turpijom.
Činio je to tako da sam samo ja mogao vidjeti turpiju, a pošto je završio miješanje, otare je i stavi u džep prsluka. Istog sam trenutka, kada sam ugledao turpiju, znao da je Joeova i da stranac poznaje mog robijaša. Sjedio sam i zurio u njega, sav zapanjen od čuda. On se naslonio na visoki naslon klupe, jedva me pogledao i uglavnom razgovarao o repi.
U našem se selu subotom uvečer ugodno osjećalo spremanje po kućama, a poslije toga spokojno odmaranje od posla, koji je drugog tjedna opet trebalo započeti. To je Joeu dalo odvažnosti da subotom izostane pola sata dulje nego u obične dane. Pošto se to pola sata navršilo, a za to je vrijeme nestalo i posljednje kapi ruma, Joe ustane i primi me za ruku.
Počekajte malo, gospodine Gargery — reče čudni stranac. — Čini mi se da imam nov novcat, blistav šiling u džepu, pa ako ga nađem, neka bude dječakov.
Iščeprka iz pregršti sitniša šiling, umota ga u malo zgužvanog papira i pruži ga meni. — Tvoj je — reče. — Upamti! Samo tvoj.
Zahvalim mu i zablenem se u njega, što nikako nije bilo pristojno, držeći se čvrsto Joea. Zaželio je Joeu laku noć, zaželio i gospodinu Wopsleu laku noć (taj je odlazio zajedno s nama), a meni dobaci samo
pogled iz oka, kojim me je gađao. Nije to bio pogled, jer je zatvorio oko, ali čudo što može kazati oko kad pritaji pogled.
Da sam bio putem kući raspoložen za razgovor, morao bih sam govoriti, jer se gospodin Wopsle s nama oprostio već na vratima Tri vesela lađara,
a. Joe je cijelim putem do kuće držao usta širom otvorena da ih isplahne od zadaha ruma sa što više zraka. Bio sam toliko zaprepašten što je moje staro nedjelo ponovno došlo na vidjelo, a moj stari znanac opet iskrsnuo, da nisam mislio ni na što drugo.
Moja sestra nije bila baš osobito zle volje kada smo se pojavili u kuhinji; ta je neobična okolnost ohrabrila Joea da joj ispriča kako sam dobio blistavi šiling. —Jamčim ti da je krivotvoren — reče gospođa Joe likujući — inače ga ne bi dao dječaku! Hajd' da vidimo. Izvadio sam ga iz papirnatog zavoja i pokazalo se da je pravi. — Ali što je to? — reče gospođa Joe odbacivši šiling i zgrabivši papir. — Dvije novčanice po funtu?
Ništa manje nego dvije zamašćene i proznojene novčanice po funtu, i te kao da su bile u najprisnijim odnosima sa svim sajmovima stoke u čitavom kraju. Joe ponovno nabije šešir na glavu i potrči do Tri vesela lađara, da vrati novčanice vlasniku. Dok je izbivao, sjeo sam na svoje uobičajeno mjesto i gledao tupo u svoju sestru, prilično siguran da stranca više neće biti tamo.
Joe se ubrzo vrati i reče da je stranac već otišao, ali je Joe ostavio poruku kod Tri vesela lađara zbog tih novčanica. Moja ih sestra zatim zapečati u papirni zamotak i stavi ih pod sasušeno ružino lišće u ukrasni čajnik, na vrh ormara za rublje u gostinjskoj sobi. Tamo ostadoše, a za mene su mnoge dane i noći bile mora.
Kad legoh u postelju, nikako da mi dođe san na oči, jer sam mislio na čudnog stranca kako me gada iz svoje nevidljive puške i kako je grešno i nedostojno što sam u potajnoj zavjeri s robijašima — a tu sam značajnu činjenicu u svom kratkom životu već gotovo zaboravio. A i turpija me je progonila kao sablast. Bojao sam se da će se pojaviti baš u času kad joj se budem najmanje nadao. Pokušavao sam se uljuljati u san misleći na drugu srijedu kod gospođice Havisham. Vidio sam u snu kako kroz vrata turpija ide prema meni, a nije bilo onoga tko je drži, i probudih se od vlastitog vriska.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:35 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja The_love_letter



11 Poglavlje
U dogovoreno vrijeme pođoh opet gospođici Havisham. Kad sam oklijevajući pozvonio, pojavi se Estella na vratima. Pusti me u kuću i zaključa vrata za mnom, kao i prvi put, pa zađe ispred mene u tamni hodnik gdje je stajala svijeća. Nije me ni pogledala, dok nije uzela svijeću u ruku, a onda se osvrne preko ramena i reče naduto: — Danas ćemo tim putem, pa me povede u sasvim drugi dio kuće.
Hodnik je bio dug i protezao se čitavim četverouglastim prizemljem dvorca. Prošli smo, međutim, samo jednom stranom pravokutnika i na kraju se zaustavismo. Estella odloži svijeću i otvori jedna vrata. Ponovno zasja danja svjetlost, i ja se nađoh u popločenom predvorju, komu je na suprotnoj strani stajala usamljena stambena kuća. Bit će da je nekoć pripadala upravitelju ili poslovođi napuštene pivovare. Na vanjskom se zidu kuće nalazila ura. Stala je na dvadeset minuta do devet, upravo kao i sat u sobi gospođice Havisham kao i njezina urica.
Uđosmo na otvorena vrata u tmurnu prostoriju otraga u prizemlju s oniskim stropom. U sobi je bilo društvo i Estella mi reče, kad mu se pridružila: — Mali, idi i stani tamo dok te ne pozovu. — »Tamo« bilo je mjesto kod prozora. Prođoh sobom i »tamo« sam stajao i gledao van, a osjećao sam se vrlo nelagodno.
Kroz prozor se vidjela okućnica, bijedan kutić zapuštena vrta, dračom zaraslo strnište, s badrljicama kupusa i šimširovo drvo. Bilo je nekoć potkresano okruglo kao puding, a zatim su na vršku potjerale male grane bez oblika i sasvim druge boje, kao da se taj dio pudinga pricvrljio uza zdjelu i prigorio. To je bilo moje priprosto mišljenje dok sam promatrao šimšir. Noću je malo oprašio snijeg, no koliko je bilo meni poznato, nigdje ga više nije bilo, ali u mraznoj sjeni vrta još se nije otopio i vjetar ga zahvaćao pa pomalo vitlao i bacao o prozor kao da se ljuti na mene što sam došao ovamo.
Osjećao sam da se zbog moga dolaska prekinuo razgovor u sobi i da su svi nazočni sada gledali u mene. Nisam od čitave sobe ništa vidio, osim odsjeva vatre u staklu prozora, ali se moje čitavo tijelo grčilo od svijesti da me svi pomnjivo promatraju.
U sobi su bile tri dame i jedan gospodin. Nije prošlo mi pet minuta što sam stajao kod prozora, i već sam bio načisto da su svi čankolizi i
varalice, a svaki se od njih pretvarao kao da to ne zna. Kad bi ona — ili on
priznao da zna, izdali bi da su i oni sami čankolizi ili varalice.
Svi su se vladali ravnodušno i dosadno kao da čekaju na nečiju milost. Najgovorljivija je od dama govorila napola zatvorenim ustima da prikrije zijevanje. Ta me je dama, po imenu Camilla, veoma podsjećala na moju sestru, samo s razlikom što je bila starija i što je njezino lice (kako sam poslije vidio, kad sam je pogledao) bilo još tupavije. Kada sam je bolje upoznao, pomislio sam da je pravo čudo što uopće ima lice, toliko je bio prazan i visok nepomični zid njezina obraza.
Sirota dušica! — progovori iznebuha dama, upravo tako kao moja sestra. — Nikom drugom, već samoj sebi neprijatelj!
Bilo bi poželjnije da je neprijatelj nekomu drugomu, a ne samoj sebi
ubaci gospodin — i prirodnije.
Bratiću Raymonde — upozori druga dama — treba ljubiti bližnjega.
Sara Pocket — odvrati bratić Raymond — ako nisi sam sebi bližnji, a tko je onda?
Gospođica se Pocket nasmije, a Camilla, nasmijavši se također (prikrivajući zijevanje), doda:
Kakva ideja! — Meni se činilo da to štoviše smatraju vrlo dobrom idejom. Treća dama, koja dotad još nije progovorila, reče važno i s osobitim naglaskom: — Živa istina!
Sirota dušica! — proslijedi odmah Camilla (a znao sam da su međutim svi uprli poglede u mene) — tako je čudan! Hoće li itko vjerovati
kad je Tomu umrla žena, nikako ga nisam mogla uvjeriti da je neobično važno kako djeca u žalosti trebaju biti obučena u najdublju crninu? »Bože dragi«, reče, »pa što imaju, Camilla, jadni siročići od toga ako ih obučemo u crninu?« Takav je Matthew! Kakva ideja!
Dobar je čovjek, dobar je čovjek — reče bratić Raymond — Bože sačuvaj da mu to poreknem, ali nikad nije znao, niti će ikada znati što se pristoji.
Znate da nisam smjela — produži Camilla — da nisam smjela popustiti. Rekla sam »NE MOŽE SE TAKO radi obiteljske časti.« Dokazivala sam da će obitelj biti osramoćena ako djecu ne obučemo u duboku crninu. Plakala sam zbog toga od doručka do večere. Pokvarila probavu. Naposljetku je planuo kako on već zna, i uz grdnu psovku
bijesno dobacio: »Onda radi, što te je volja!« No Bogu hvala, bit će mi zauvijek utjeha kad se sjetim da sam smjesta izišla po najvećem pljusku i kupila sve potrebno.
A je li on sve platio? — upita Estella.
Ne pita se, drago dijete, tko je platio — odvrati Camilla. — Važno je da sam ja kupila što treba. Često ću na to pomišljati mirne savjesti kada se budem noću probudila.
Zvečanje zvona iz daljine, popraćeno vikom ili dozivanjem što je odjekivalo hodnikom, kojim sam došao, prekine razgovor i natjera Estellu da mi reče: — Hajde, mali! — Kad sam se okrenuo, svi su s najvećim prezirom gledali u me, a izlazeći čuo sam kako je Sarah Pocket rekla: — Zaista ne znam na što će još nadoći! — a Camilla ljutito dodala: — Je li se ikad čulo za takav hir! Kakva ideja!
Dok smo sa svijećom prolazili tamnim hodnikom, Estella iznenada stade i okrenuvši se zapita po svom običaju podrugljivo, unoseći mi se u lice: Dakle?
Dakle, gospođice? — odgovorih, te umalo što ne padoh na nju i jedva se zaustavih.
Stajala je i gledala u mene, a i ja sam, dakako, stao i gledao u nju.
Jesam li lijepa?
Mislim da ste vrlo lijepi.
Jesam li uvredljiva?
Ne toliko kao prošli put — rekoh.
Ne toliko?
Ne.
Sva je gorjela od bijesa kad mi je postavila posljednje pitanje, a kada sam joj odgovorio, udari me svom snagom po licu.
No? — upita — a što sad misliš o meni, ti mala nakazo?
To vam neću reći.
Jer si naumio da gore sve ispričaš. Je li tako?
Ne, nije tako.
A zašto sad ne plačeš, mali podlače?
Odgovorih: — Jer više nikada neću plakati zbog vas. — A to je, držim, bila najveća laž što sam je ikad izrekao, jer sam u sebi već u taj čas zbog
nje plakao i samo ja znam koliko sam boli poslije prepatio zbog nje.
Poslije te upadice krenuli smo dalje i dok smo se uspinjali, sretosmo nekog gospodina, koji je pipajući u mraku silazio niz stepenice.
A tko nam je to? — upita gospodin zaustavivši se i pogledajući u mene.
Dječak — odgovori Estella.
Bio to krupan gospodin neobično tamne puti, osobiti velike glave i isto tako golemih ruku. Poduhvatio me za podbradak svojom ručetinom i podigao mi glavu da me promotri pri svjetlosti svijeće. Za svoje je godine bio suviše ćelav, a obrve su mu bile crne, čupave, pa nikako da prilegnu uz čelo, već su čekinjasto stršile naprijed. Duboko upale oči sijevale su mu neugodno oštro i sumnjivo. Nosio je veliki sat i lanac, a tamo gdje bi mu bila brada i zalisci, da ih je pustio da narastu, ostale su upadljivo crne mrlje. Ništa nije značio za mene, i tada još nisam slutio da će ikad nešto značiti, no dogodilo se da sam ga tom prilikom dobro promotrio.
Dječak iz susjedstva? Ej! — upita.
Da, gospodine — odgovorih.
Što radiš ovdje?
Gospođica Havisham je poslala po mene — objasnih.
Lijepo! Vladaj se dobro. Imam prilično veliko iskustvo s dječacima i svi ste nevaljala banda. Upamti! — reče grickajući po dužini svoj veliki kažiprst, gledajući me mrko — vladaj se dobro!
Rekavši to, ispusti moj podbradak — a to mi je bilo vrlo drago, jer mu je ruka odisala mirisnim sapunom — i pođe niz stepenice. Radoznalo sam se pitao je li možda liječnik; ali neće biti liječnik, pomislim, jer bi se vladao mirnije i uvjerljivije. Nije bilo mnogo vremena da o tome razmišljam, jer smo se ubrzo našli u sobi gospođice Havisham, gdje je i ona sama i sve oko nje bilo onako kako sam prošli put ostavio. Estella iziđe, a ja sam stajao blizu vrata sve dok gospođica Havisham nije podigla oči s toaletnog stolića i pogledala mene.
Eto! — reče, nimalo uznemirena ili iznenađena. — Dani prolaze?
Da, gospođo, danas je...
Ne govori! — nato će ona uz nestrpljiv pokret prstiju. — Ne želim znati. Je si li spreman za igru?
Nisam mogao a da ne odgovorim zbunjeno: — Mislim da nisam,
gospođo.
Ne bi se htio ponovno kartati? — upita gledajući me pažljivo.
O, ako želite, mogao bih se kartati.
Ta ti se kuća, dječače, čini starom i sumornom — reče gospođica Havisham nestrpljivo — pa ti se ne igra. Jesi li voljan raditi?
Na to sam pitanje mogao iskrenije odgovoriti nego na prvo, i stoga odvratih da ću drage volje raditi.
Pođi onda u drugu sobu — reče, pokazujući uvelom rukom na vrata iza mene — i čekaj dok ne dođem.
Prešao sam preko stubišnog hodnika i ušao u označenu sobu. Iz ove je sobe također bila uklonjena najmanja zraka danje svjetlosti i u njoj je tištio zadah plijesni. Na vlažnoj rešetki starinskoga kamina tek je malo prije bila zapaljena vatra, što se kanda više gasila nego razgorijevala, a dim se opirao izaći na dimnjak, pa se širio po sobi i bio hladniji od vanjskog čistoga zraka — baš kao magla u našim močvarama. Sobu je tmurno osvjetljavalo nekoliko svijeća, utaknutih u ogranke svijećnjaka na visokom okviru kamina, a bilo bi ispravnije reći da je svjetlost samo drhtavo uznemirivala tamu. Soba je bila prostrana i, rekao bih, nekoć lijepa, ali sve što se u njoj naziralo, bilo je zastrto prašinom i plijesni, i raspadalo se na komade.
Najupadljivije se isticao dugi stol, pokriven stolnjakom, kao da se pripremala gozba baš u času kad je kuća obamrla i sve ure stale. Nekakva se velika zdjela ili ukras izdizao nasred stolnjaka, ali je bio tako gusto zastrt paučinom da su se oblici jedva raspoznavali. Kad sam se zagledao u taj golemi požutjeli stol, iz koga je, kako mi se činilo, iznikao taj ukras poput crne pečurke, vidio sam pauke s točkastim nogama i mrljastim tijelima kako trče u pečurku i opet van iz nje, rekao bih da su baš toga časa primili osobito važnu vijest za čitavu zajednicu pauka.
Čuo sam i miševe kako trčkaju iza zidne oplate kao da je ona vijest i za njih bila isto tako važna. No crni se žohari nisu obazirali na to komešanje, nego tapali po mraku pred ognjištem kao zamišljeni kratkovidni i nagluhi starci što ne znaju jedan za drugoga.
Ti su me gmizavci opčarali i sasvim zaokupili moju pažnju, dok sam ih izdaleka promatrao, kadli osjetih na ramenu ruku gospođice Havisham. S drugom se rukom poštapala o kukastu palicu, a izgledala je kao vještica u svome carstvu.
To će — reče, pokazujući štapom na dugi stol — kad umrem, biti moj odar. Ovamo će doći da me gledaju.
Od nejasne, mračne slutnje da bi svakog časa mogla leći na stol i umrijeti kao slika i prilika strašnog voštanog kipa u vašarskom panoptikumu, sav sam se zgrčio pod dodirom njezine ruke.
Što misliš, što je ono? — upita me, upirući ponovno štapom u stol.
Ono, što je zastrto paučinom?
Ne mogu se dosjetiti, gospođice.
Veliki kolač. Svadbeni kolač. Moj!
Blistavim se pogledom osvrne po čitavoj sobi, a zatim, naslonivši se na mene, dok mi je rukom grčevito stiskala rame, reče: — Hajde, hajde, hajde! Vodi me, vodi me!
Razabrao sam iz toga da će se moj rad sastojati u tomu da vodam gospođicu Havisham uokrug po sobi. Stoga sam odmah krenuo, a ona se naslanjala na moje rame. Koračali smo tako brzo kao kola gospodina Pumblechooka (kako sam izmislio ovu prvu igru pod tim krovom).
Tjelesno nije bila snažna, te poslije malo vremena zapovjedi: — Polaganije! — Ipak smo i dalje neprestano hodali, čas brže, čas lakše, a pritom me rukom povlačila za rame i micala ustima kao da me hoće uvjeriti da idemo brzo, jer su njezine misli brzo kolale. Nakon nekog vremena reče: — Zovni Estellu! — Stoga izađoh na stubište te je iza glasa
zovnuh, kako sam to i prvi put učinio. Kad se pojavila svijeća, vratio sam se gospođici Havisham, te krenuo uokrug i opet uokrug po sobi.
Da je Estella sama došla promatrati našu šetnju, bio bih se i suviše zbunio, ali kako je dovela i one tri dame i gospodina, koje sam dolje vidio, nisam više znao što da počnem. Htio sam se iz pristojnosti zaustaviti, no gospođica me Havisham povuče za rame i mi nastavismo šetnju. U mom se licu jasno odražavala postiđenost, što će gledaoci pomisliti da sam ja to priredio.
Draga gospođice Havisham — usklikne gospođica Sarah Pocket — sjajno izgledate!
Nimalo sjajno — odvrati gospođica Havisham — sva sam žuta i sama kost i koža.
Camillino se lice razvuče u blaženi smiješak poslije tog poraza gospođice Pocket, pa promrmlja, žalostivo promatrajući gospođicu Havisham: — Sirota dušica! Zaista nismo mogli očekivati da jadnica dobro izgleda. Kakva ideja!
A kako si ti? — upita gospođica Havisham Camillu. Bili smo u tom trenutku blizu Camille, a ja bih svakako stao, ali se gospođica Havisham nije htjela zaustaviti. Tjerali smo dalje, pa sam osjetio kako sam silno omrznuo Camillu.
Hvala, gospođice Havisham — odvrati — dobro mi je, koliko može biti.
Zašto! Što se dogodilo! — upita gospođica Havisham sa sve većom oštrinom u glasu.
Ništa osobito — odgovori Camilla. — Neću se hvaliti svojim osjećajima, ali obično mislim noću na vas više nego što mogu podnijeti.
Pa onda ne misli na mene — odbrusi gospođica Havisham.
To je vrlo lako reći — nastavi Camilla, prigušujući jecaj, dok joj grčevit trzaj zatitra na gornjoj usni, a suze navru na oči. — Raymond će posvjedočiti koliko đumbira i mirisave soli uzimam noću. Raymond će posvjedočiti kako mi se nervozno trzaju noge. No napadaji gušenja i nervozna trzanja za mene su nešto sasvim obično kada mislim na one koje volim. Kad bih mogla biti manje privržena i osjećajna, imala bih bolju probavu i čelične živce. Nema sumnje da bih voljela da je tako. Ali da noću ne mislim na vas — kakva ideja! — I oči joj se zališe suzama.
Tako sam saznao da je nazočni gospodin, na koga se pozivala, Raymond — kao i to da je muž gospođe Camille. Toga joj je časa priskočio u pomoć i rekao glasom, kojim ju je u isti mah tješio i hvalio: Draga Camilla, svima je vrlo dobro poznato da tvoji osjećaji za porodicu postepeno u tolikoj mjeri potkapaju tvoje zdravlje da ti jedna noga postaje sve kraćom.
Nisam znala, draga moja — upadne ozbiljna dama, čiji sam glas dosada tek jedanput čuo — da zbog toga što mislimo na nekoga, imamo osobito pravo na njega.
Opazio sam sada da je gospođica Sarah Pocket malena suha smežurana starica, tamne puti, uska lica kao da je načinjeno od orahovih ljusaka i širokih usta kao u mačke bez brkova. U potkrepu tvrđenja ozbiljne dame doda: — Zaista nemamo, draga moja. Hm!
Pa to je bar lako — misliti na nekoga! — reče ozbiljna dama.
Zar ima nešto lakše od toga? — saglasi se gospođica Sarah Pocket.
O, da, da! — povika Camilla, a njezini se uzavreli osjećaji uspeše iz nogu u grudi. — Sve je to istina! Slaboća je kad je netko tako privržen, no ne mogu sebi pomoći. Nema sumnje da bi mi zdravlje bilo mnogo bolje kad bih bila drukčija, no ne bih htjela zamijeniti svoje ćudi sve kad bi bilo i moguće. To je uzrok velikih patnji, ali i utjeha kad se noću probudim i znam da sam takva od prirode. — Nato se ponovno prepusti provali svojih osjećaja.
Sve to vrijeme nismo gospođica Havisham i ja nijedanput stali, već smo neprestano hodali uokrug po sobi. Čas bismo doticali skutove njihovih haljina, čas bili na drugom kraju turobne sobe.
Evo, recimo, Matthew! — produži Camilla. — Ne mari ni za kakve rodbinske veze, nikad ne dolazi ovamo da pogleda kako je gospođici Havisham! Ležim sate i sate na sofi s razvezanim vrpcama steznika, bez svijesti, zabačene glave ustranu, raspuštene kose, a noge su mi ne znam gdje.
Mnogo više izdignute od glave, ljubljena moja — doda njezin muž.
Proležala sam tako sate i sate, a sve zbog Matthewova čudna i neobjašnjiva vladanja, i nitko mi ne reče hvala.
Mislim da nije bilo za to ni razloga! — ubaci ozbiljna dama.
Vidiš, draga moja — dometne gospođica Sarah Pocket (zlobna
ulizica) — moraš sama sebi postaviti pitanje, od koga si zapravo očekivala da ti reče hvala, ljubljena moja?
Ne očekujući ni od koga hvale, ni što slično — odvrati Camilla — sate i sate sam odležala tako, i Raymond će posvjedočiti do koje sam se mjere gušila da mi ni đumbir nije savršeno ništa koristio. Čuli su me u kući ugadača klavira preko ulice, a sirota su dječica mislila da to guču golubovi u daljini — pa sad da mi još netko kaže... — pritom se Camilla uhvati za gušu, te stane na dugo i široko, upravo kemičarski, analizirati svoje boli i boljetice.
Kada je spomenula tog istog Matthewa, gospođica me Havisham zaustavi i sama stane, te se zagleda u Camillu. Ta je promjena uvelike djelovala na nju da je naglo prekinula kemičarska razlaganja.
Matthew će naposljetku ipak doći da me vidi — reče gospođica Havisham strogim glasom — kada ovaj stol bude moj odar. Tu će mu biti mjesto, evo tu, i lupi štapom po stolu — do moga uzglavlja! A ti ćeš stajati tu! A tvoj muž tu! A Sarah Pocket tu! A Georgiana tu! Sada svi znate gdje ćete stajati kad se budete došli mnome gostiti. A sad idite!
Pri spomenu svakog pojedinog imena zamahivala je štapom, određujući svakom njegovo mjesto. A sada: — Vodi me, vodi me! — i krenusmo ponovno.
Držim da se tu ne da ništa učiniti — usklikne Camilla — nego pokoriti se i otići. Mnogo je i to da vidiš, makar i na čas, onoga prema kojemu osjećaš ljubav i dužnost. Mislit ću na to sa žalostivim zadovoljstvom kad se noću probudim. Voljela bih kad bi i Matthew imao takvu utjehu, ali on samo prkosi. Odlučila sam da ni pred kime ne pokazujem svoje osjećaje, no srce me zaboli kad mi se kaže da se želim gostiti svojim rođacima kao da sam ljudožder — pa mi se naređuje da odem. Kakva ideja!
Gospođa Camilla stavi ruku na grudi što su se burno nadimale, i ta se dama upravo natprirodnom snagom svladavala, a činila je to po mom mišljenju s očitom namjerom da se svali na zemlju i stane gušiti čim odade izađe. Pošto je puhnula rukom poljubac gospođici Havisham, priskoči joj u pomoć njezin muž i izvede je van. Sarah Pocket se prepirala s Georgianom koja će od njih posljednja izaći. Sarah je bila i suviše lukava da dopusti da joj netko pomrsi račune, te se uzvrpolji oko Georgiane, kliznuvši tako vješto iza nje da je ova bila prisiljena poći naprijed. Sarah Pocket je,
ostavši sama, priredila što svečaniji odstup, dobacivši — Bog vas blagoslovio, gospođice Havisham, mila moja! — a njezinim je licem od orahove ljuske preletio samilosni smiješak praštanja što su ostali bili tako slaba ljudska stvorenja.
Estella je izišla da posvijetli gostima niz stepenice, a gospođica je Havisham još i dalje hodala, položivši ruku na moje rame, ali sve sporije i sporije. Napokon stane pred ognjište i reče, pošto se časak gunđajući zagledala u vatru:
Danas mi je rođendan, Pipe.
Već sam joj htio poželjeti mnogo sreće, kadli ona podiže štap.
Ne trpim da se o tome govori. Ne podnosim da oni što su čas prije bili ovdje, ili ma tko drugi govori o tome. Toga dana dolaze ovamo, ali se ne usuđuju to i spomenuti!
Naravno da ni ja nisam više pokušao govoriti o tome.
Gospođica Havisham naperi kukasti štap prema visokoj hrpi paučine nasred stola, ali je ne dodirne i progovori: — Na taj dan, davno prije no što si se ti rodio, ta je hrpa truleži donesena ovamo. I ona i ja — zajedno smo se raspale. Nju su oglodali miševi, a mene oštriji zubi od mišjih.
Stajala je i gledala u stol, a vršak je štapa uprla u srce. Stajala je u nekoć bijeloj haljini, sada požutjeloj i pohabanoj. Bijeli je stolnjak bio žut i iscijepan, a sve oko nje istrunulo, te bi se raspalo kad bih se dotaknuo čega.
Progovori uz sablasni pogled: — Kad se sve raspadne i mene po mojoj posljednjoj volji u vjenčanom ruhu polože na svadbeni stol, bit će tim bolje ako to bude na moj rođendan da se dokraja ispuni kletva na njemu!
Gledala je u stol kao da već vidi na njemu svoje mrtvo tijelo. Ukipio sam se, a kad se vratila Estella, i ona stade kao kip. Činilo mi se da smo tako prostajali vječnost. Teški zadah u sobi i duboka tama, što se slegla po udaljenim kutovima, izazvaše u meni smrtni strah da bi se Estella i ja također mogli svaki čas početi raspadati.
Napokon se, ne postepeno, već posve iznenada, gospođica Havisham prene iz turobnog stanja i reče: — Hoću da se kartate; zašto niste još počeli? — Vratismo se nato u sobu i posjedasmo kao i prije. Estella me
»učinila prosjakom« kao i prvi put, a gospođica Havisham nas sve to vrijeme promatrala. Upozoravala me na Estellinu ljepotu i nastojala da je
vidim još ljepšom ukrašujući joj grudi i kosu draguljima.
Estella je sa mnom postupala kao i prije, samo što se nije udostojila razgovarati sa mnom. Pošto smo odigrali pet-šest igara, gospođica Havisham odredi kad trebam opet doći. Estella me izvede u dvorište i ponovno mi dobaci hranu kao psu. Zatim me ostavi nasamo da po volji lutam.
Nije važno jesu li vrata u zidu, na koji sam se onomadne popeo da zavirim u vrt, bila tada otvorena ili nisu. Dosta je, ako spomenem, da ih onda nisam uopće opazio, a sada sam ih vidio. Znao sam da je Estella ispratila goste, jer se vratila u kuću s ključevima u ruci, pa sam ušao u vrt i po njemu bazao. Sav je bio zarastao korovom, a bilo je u njemu i starih drvenih okvira za uzgajanje dinja i krastavaca. Ti su okviri bili načičkani ostacima starih šešira i cipela, a među njima se ovdje-ondje isticala korovom obrasla izraslina, zapravo ostatak ulupljena lonca, kao da te trule letve u svom propadanju žele uroditi novim plodom.
Pošto sam razgledao vrt i staklenik, u kome nije ništa ostalo do urušene vinove loze i nekoliko boca, našao sam se u tužnom kutiću, koji sam već prije vidio s prozora. Ni časak nisam sumnjao da je kuća sada prazna, pa zavirim u nju kroz prozor i sav u čudu moj se pogled ukrsti s pogledom mladog gospodičića, pocrvenjelih očnih kapaka i svijetle kose.
Blijedi mladi gospodičić nestane i u tili se čas stvori pokraj mene. U trenutku kada sam zijao u njega, bio je zadubljen u knjige i sada sam vidio da je umrljan tintom.
Pozdravi me: — Hej, momče!
Kako je »hej« po mom dotadanjem opažanju bio pozdrav, na koji se najbolje odgovara s »hej«, ja sam mu jednako otpozdravio, pristojno izostavivši »momče«.
Upita: — Tko je tebe pustio unutra?
Gospođica Estella.
A tko ti je dopustio da se ovuda skićeš?
Gospođica Estella.
Ajmo se tuči — predloži blijedi mladi gospodičič.
Zar sam mogao a da mu se ne odazovem? Odonda sam često u sebi ponavljao to pitanje, ali što mi je drugo preostalo? Nastupio je tako odrješito, a ja bio tako zabezeknut da sam pošao za njim kao opčinjen.
Tek što smo pošli nekoliko koračaja, okrene se prema meni i reče: Počekaj. Moram ti dati i povod za borbu. Evo! — U tren nekako izazovno pljesne dlanom o dlan, zabaci spretno nogu unatrag, povuče me za kosu, ponovno pljesne rukama, sagne glavu i udari me njome u trbuh. Kako sam malo prije spomenuo, navalio je na mene kao bik. To je bilo osobito neugodno, jer sam trenutak prije pojeo meso i popio pivo, bez obzira što je bila drskost samo po sebi. Zato sam zamahnuo prema njemu i upravo htio ponovno zamahnuti, kadli progovori: —Aha! Da ne bi? — i stane poskakivati unatrag i naprijed na način sasvim neprispodobiv mojem dotadašnjem ograničenom iskustvu.
Sve propisno i po pravilima! — reče i poskoči s lijeve noge na desnu. — Drž'mo se pravila! — i skokne s desne na lijevu. — Stani na svoje mjesto, pa da završimo formalnosti! — Tada skoči unatrag i naprijed, čineći koješta, dok sam ga nemoćno gledao.
Potajno sam se bojao kad sam vidio da je tako okretan, ali sam osjećao moralno i fizički da njegova svijetlokosa tikva nema prava da mi se zabuši u želudac, te da to imam puno pravo smatrati nevažnim kad mi se tako iz čista mira nameće. Stoga bez riječi pođoh za njim u samotni kutić vrta što se nalazio među dva zida i bio zaklonjen hrpom smeća. Zapitavši me jesam li zadovoljan terenom, i pošto sam mu potvrdio, zamoli me da smije na trenutak otići. Ubrzo se vrati s bocom vode i spužvom nakvašenom octom.
—To će nam obojici poslužiti — reče i položi bocu i spužvu uza zid. Zatim stane skidati ne samo kaput i prsluk, već svuče košulju, a sve to u isti mah olako, poslovno i krvoločno...
Iako nije bio naizgled osobito zdrav — lice mu je bilo išarano bubuljicama, a oko usana mu izbile krastice — sve su me te strašne pripreme ipak prilično uplašile. Po mom je sudu bio mojih godina, ali mnogo viši, a njegovo je skakutanje bilo puno nekog čara. Bio je inače mladi džentlmen u sivom odijelu (kada nije bio razgolićen i spreman za borbu), s laktovima, koljenima, ručnim zglobovima i petama mnogo više razvijenima od ostalog tijela.
Osjećao sam se obeshrabljen kada sam vidio kako se spremio na borbu, a svaka mu je kretnja odavala da je dobro uvježban i da promatra moje tijelo kao da izabire mjesto kamo će me udariti. Nikad u životu nisam bio tako zapanjen kao u trenutku kada sam uputio prvi udarac i vidio kako se svalio nauznak, gledajući u me raskrvavljena nosa s licem neobično
skraćenim u toj perspektivi.
No smjesta je skočio na noge, i pošto se vrlo spretno oprao spužvom, opet zauzme borbeni stav. Drugo je najveće čudo što mi se dogodilo u životu, kada sam ponovno vidio da leži na leđima i zirka u mene, a oko mu bilo pomodrilo.
Uvelike sam se divio njegovom hrabrom držanju. Kao da nije imao nikakve snage i nijedanput me nije jače udario, a moj ga je svaki udarac sravnio sa zemljom; no za čas bi opet stao na noge, protrljao se spužvom i napio vode iz boce. Bio je savršeno zadovoljan što je po propisima borbe preuzeo i ulogu sekundanta; a zatim bi nasrnuo na mene tako žestoko i s takvim pouzdanjem da sam pomislio kako će sada sa mnom konačno obračunati. Teško sam ga izudarao, jer moram, nažalost, priznati da sam što dulje, sve to žešće udarao; no svaki se put opet dignuo, dok naposljetku nije tako nesretno pao da je tjemenom lupio o zid. Pa i poslije tog nesretnog pada skočio je na noge te se sav smućen nekoliko puta okrenuo oko sebe ne znajući gdje sam. Na kraju poklekne i dahćući podigne spužvu izjavivši: To znači da si pobijedio.
Vladao se tako hrabro i pošteno da nisam osjećao pobjedničkog zadovoljstva, iako ga nisam ja izazvao na borbu. Štoviše, dok sam se oblačio, smatrao sam sebe mladim kurjakom ili nekom drugom divljom životinjom.
Bilo kako bilo, obukao sam se i, od časa do časa, krišom brišući svoje lice, upitah: — Mogu li ti pomoći? — Na što on: — Najljepša ti hvala. Zaželjeh mu dobar dan, a on meni isto tako.
Kada sam izišao na dvorište, nađoh Estellu gdje me čeka s ključevima. Nije me ni pitala gdje sam se zadržao, ni zašto sam je ostavio da čeka. Lice joj se blaženo sjalo, kao da se nešto dogodilo što ju je osobito obradovalo. Mjesto da pođe k vratima, povuče se u prolaz i mahne mi rukom da joj priđem.
Dođi ovamo. Ako želiš, smiješ me poljubiti.
Poljubio sam je u obraz, što ga je okrenula prema meni. Mislim da bih dao mnogo da je poljubim u obraz, ali sam osjećao da ga je namijenila priprostom običnom dječaku kao da mu da je milostinju, te zato nije imao nikakve vrijednosti.
Zbog rođendanskih gostiju, a nešto zbog kartanja i one borbe, zadržao sam se tako dugo da se pješčani prolaz kroz močvare već jasno isticao u
tami, a snop žarke svjetlosti iz Joeove kovačnice padao preko ceste dok sam se približavao našemu domu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:37 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja The_broken_hoop


12 Poglavlje
Obuze me neki nelagodni osjećaj zbog onog blijedog mladog gospodičića. Što sam više mislio na borbu i pritom se sjećao mladog gospodičića kako je naduta i okrvavljena lica poleđice ležao za vrijeme različitih stadija borbe, to sam više bio uvjeren da će mi se nešto dogoditi. Osjećao sam da je krv bljedolikog mladog gospodičića pala na moju glavu i da će pravda tražiti odmazdu. Nemajući ni pojma kakva me kazna zbog toga još čeka, bilo mi je ipak jasno da se seoski derančići ne mogu razmetati po našem kraju, počinjati nasilja u domovima ljudi plemenita roda i odgoja i tući se sa studentskom omladinom Engleske, a da ih za to ne stigne najstroža kazna. Nekoliko sam se dana, štoviše, skrivao u kući i s najvećom opreznošću i strepnjom izvirivao na kuhinjska vrata prije no što bih izišao po nekom poslu da me ne bi općinski stražari ščepali za vrat. Blijedi je mladi gospodičić krvlju iz nosa pokapao moje hlače i pokušao sam usred gluhe noći da sperem taj dokaz svoje krivice. Bio sam raskrvario zglobove prstiju na zubima mladog bljedolikog džentlmena, te sam u svojoj mašti grozničavo izmišljao tisuću mogućnosti kako ću opravdati tu optužujuću okolnost ako me povuku pred sud.
Kad je došao dan da se vratim na mjesto gdje sam izvršio nasilje, moja su strahovanja dosegla vrhunac. Hoće li me u zasjedi iza vrata vrebati žbiri, naročito poslani onamo iz Londona? A možda je gospođica Havisham odlučila da radije sama osveti sramotu, nanesenu njezinoj kući, pa će, zaogrnuta svojim grobnim haljama, ustati, potegnuti pištolj i ustrijeliti me? Možda je netko podmitio dječake čitavu rulju plaćenika — da se u pivovari bace na me i da me tamo dotuku? Kao naljepše svjedočanstvo povjerenja u plemenito srce bljedolikog mladog džentlmena neka posluži činjenica da ni na čas nisam pomislio kako bi on imao ma kakve veze s tim osvetničkim podvizima. Uvijek sam pomišljao da su to djela njegovih nerazboritih i gnjevnih rođaka, potaknuti na to zbog njegova iznakažena lica i povrijeđene obiteljske časti. No morao sam otići do gospođice Havisham, i pošao sam. I gle! Borba nije imala nikakvih posljedica. Nitko je nije ni jednom riječi spomenuo, a mladom bljedolikom džentlmenu ni traga ni glasa. Našao sam ista ona vrata otvorena, pretražio vrt i pogledao kroz prozore samotne kuće. Moj se pogled odmah zaustavio na zatvorenim prozorskim kapcima, a sve je naokolo bilo pusto i bez života. Samo sam u kutu, gdje se odigrala borba, naišao na tragove mladoga džentlmena. Na
tom su se mjestu crnjele mrlje zgrušane krvi, na koje sam nabacao smeće da ih skrijem od pogleda ljudskih očiju.
Na širokom sam stubištu između sobe gospođice Havisham i prostorije s dugim postavljenim stolom ugledao laku vrtnu stolicu na kotače, koja se gura odostrag. Postavili su je otkad sam prvi put bio ovdje.
Od tog sam dana preuzeo dužnost da u njoj vozam gospođicu Havisham (kada bi se hodanjem zamorila, naslonjena na moje rame). Vozio sam je naokolo po njezinoj sobi i preko stubišta u drugu sobu. Neprestano uokrug, a ponekad bi vožnje potrajale i tri sata bez odmora. Spominjem ih već sada kao mnogobrojne, jer je odmah bilo ugovoreno da ću dolaziti svaki drugi dan o podne radi te dužnosti, a nakanio sam da sada obuhvatim razdoblje od najmanje osam do deset mjeseci.
Kada smo se malo bolje naviknuli jedno na drugo, gospođica je Havisham sa mnom više razgovarala i pitala me, na primjer, što sam učio i što kanim postati. Odgovorio sam da mislim poći Joeu u nauk. Raspričao sam se kako ništa ne znam, a volio bih sve znati, ponadavši se da će mi možda ponuditi svoju pomoć da postignem cilj. Nije to međutim učinila; naprotiv, kao da joj je bilo milije da ostanem neznalica. Nikad mi nije dala novaca — ili ma što drugo osim svagdanjeg ručka — niti je ugovorila da će mi platiti za uslugu.
Estella se uvijek nalazila negdje u blizini, uvijek mi je otvarala vrata i ispraćala me van, no nikad mi više nije rekla da je poljubim. Ponekad bi hladno podnosila moju nazočnost, gdje kad bi se udostojala da bude ljubazna, a kat-kad bi mi sasvim odrješito rekla da me mrzi.
Gospođica Havisham znala mi je često šapnuti ili glasno zapitati kad smo bili nasamo: — Zar nije sve ljepša i ljepša, Pipe? — Kada bih potvrdio (jer je zaista bilo tako), kao da se upravo naslađivala. A i onda, kada bismo se kartali, gospođica Havisham bi nas promatrala, prateći s uživanjem škrtice svaku promjenu u Estellinom hirovitom raspoloženju. Pogdjekad, kad već njezina prevrtljivost nije znala granice i ja bio na muci što da kažem ili činim, gospođica Havisham bi je zagrlila i rastapajući se od nježnosti šaptala joj na uho ovako: — Slomi im srce, ti jedina dika i nada moja, slomi im srce bez samilosti!
Postoji neka pjesma s pripjevom o Starom Clemu{8}, i Joe je običavao pjevuckati nekoliko tih stihova kad je radio u kovačnici. Riječi nisu bile baš nabožne, niti naročito zgodne da pjevaju hvalu i slavu svecu zaštitniku,
što je, mislim, Stari Clem bio kovačima. Ta je pjesma podražavala udaranju čekića po željezu i bila zapravo samo neki povod da se na ljepši način zazove uvaženo ime Starog Clema. »Uprite momci, gvožde se kuje
o Stari Cleme! Lupnite batom, neka se čuje — o Stari Cleme! Kujte gvožde, da iskra skače — o Stari Cleme! Nek' zuji i zvoni i zveči sve jače
o Stari Cleme! Raspirite vatru mijehom, što stenje — o Stari Cleme! Nek' vatra bukti i plamen se penje — o Stari Cleme!« Jednog mi dana, uskoro pošto se pojavila stolica na kotačima, gospođica Havisham iznenada reče: — Hajde, hajde pjevaj! — nestrpljivo pucketajući prstima. Bio sam tako zatečen da sam počeo pjevušiti tu pjesmicu gurajući stolicu na kotačima. Toliko joj se svidjela te i ona prihvati poistiha i zamišljeno, kao da pjeva u snu. Poslije nam je postala navika da je pjevamo za vrijeme vožnja, a često bi nas i Estella pratila. Pjevali smo prigušeno, no i kad smo utroje pjevali, u toj se sablasnoj kući čulo slabije nego da je začarlijao dašak slabašnog vjetrića.
Što sam mogao postati u toj okolini? Kako da sve to ne utječe na moj karakter? Zar je dakle čudo da su mi misli bile pomućene, a oči zablještene kad sam izlazio iz tih kao maglom zastrtih, požutjelih soba na danju svjetlost?
Trebao sam možda Joeu ispričati sve o onom bljedolikom mladom gospodičiću, da se nisam ranije dao zavesti od svoje maste i nabajao one strašne izmišljotine, za koje sam kasnije morao priznati da su laž. Pod takvim sam okolnostima osjećao da Joe ne bi mogao drukčije, no da u tom bljedolikom mladom gospodičiću vidi lik kao stvoren da sjedne u onu crnu baršunastu kočiju. S tog mu razloga ne rekoh ništa. Usto sam bio s vremenom sve manje voljan da slušam kako se raspravlja o gospođici Havisham i Estelli. Puno sam povjerenje poklanjao samo Biddy i njoj sam sve kazivao. Tada još nisam znao, ali mislim da sada shvaćam, zbog čega mi je postala prirodna potreba da tako radim i zašto se Biddy toliko zanimala za sve što bih joj povjerio.
Za to su se vrijeme i dalje nastavila savjetovanja u našoj kuhinji. To je pritisnulo moju ionako ojađenu dušu upravo kao nepodnošljiv teret. Ono magare Pumblechook često se običavao uvečer dovesti k nama da s mojom sestrom raspravlja o mojoj budućnosti. Vjerujem (a danas ne žalim toliko koliko bih zapravo trebao) da bih tada svojim rukama izvadio čavao iz osi njegovih dvokolica, da sam mogao. Taj je bijednik bio toliko ograničen da nije mogao raspravljati o mojoj budućnosti ako nisam stajao
pred njim — da, tako reći, eksperimentira na meni. Dovukao bi me (obično za ovratnik kaputa) s moga stolca, na kome sam mirno sjedio u svom kutiću, i postavio pred ognjište, i kao da me hoće baciti u lonac i skuhati. Zatim bi otpočeo riječima: — Tu vam je dakle, kumo, taj dječak! Tu je dječak, kojeg ste othranili »svojom rukom«. Gore glavu dječače, i budi do groba zahvalan onima koji su to učinili. A sad, kumo, da se porazgovorimo o njemu! — Pritom bi mi raskuštrao svu kosu, što sam još od malena, koliko se sjećam, a to sam već i spomenuo, smatrao nedopuštenim i što nitko od ljudi nije imao prava činiti. Uhvatio bi me za rukav i držao pred sobom. Bio je to toliko glup prizor da mu je samo on bio ravan.
Zatim bi se zajedno s mojom sestrom uputio u tako besmislena nagađanja o gospođici Havisham i što će ona učiniti sa mnom i za mene da sam svaki put upravo bolno zaželio zaplakati od bijesa, nasrnuti na Pumblechooka i svega ga izudarati. U tim razgovorima udvoje moja je sestra govorila o meni kao da mi pri svakoj napomeni vadi po jedan zub, dok bi Pumblechook, moj samozvani zaštitnik, sjedio i prezirno me promatrao kao graditelj moje sreće, koji je uvjeren da se zapleo u vrlo neunosan posao.
Joe nije sudjelovao u tim razgovorima. No u toku debate često bi ga spominjali, jer je gospođa Joe opazila kako nije ni najmanje sklon tome da me izvuku iz kovačnice. Bio sam dovoljno odrastao da budem Jocov naučnik. Kad bi Joe sjedio s vatraljem na koljenima, zamišljeno rasprećući pepeo među rešetkama ognjišta, moja bi sestra njegovo bezazleno vladanje smatrala očitim protivljenjem te bi sunula na njega, istrgla mu vatralj iz ruke, prodrmusala ga i stavila vatralj drugamo. Ove bi se debate uvijek završile vrlo neugodno. Moja bi sestra bez ikakva povoda iznenada zašutjela, zijevnula i kao da me je posve slučajno opazila, poviknula:
Hajde! Čuli smo dosta o tebi. Ti ćeš u postelju. Mislim da si nam za večeras zadao dosta glavobolje! — Kao da sam ih ja zaklinjao neka mi iskažu milost, te me dozlaboga izmuče.
Tako smo dugo vremena živjeli i činilo se da ćemo još dugo nastaviti, kadli se gospođica Havisham, dok smo hodali po sobi, jednog dana neočekivano zaustavi. Nasloni se na moje rame i nekako zlovoljno progovori: — Narastao si, Pipe!
Smatrao sam da je najbolje da joj zamišljenim pogledom natuknem kako su uzrok tome prilike izvan moga dohvata.
Taj put nije ništa više rekla; no čas zatim stane, te me opet pogleda i još jednom; a poslije toga bila je mrka i zlovoljna. Kad sam idućeg dana došao na posao, i pošto je završena uobičajena šetnja i ja je otpratio do toaletnog stolića, dade mi prstima nestrpljivo znak da još ostanem.
Ponovi mi ime onog tvog kovača!
Joe Gargery, gospođice.
To je dakle majstor, kod kojeg bi trebalo da izučiš zanat?
Da, gospođice Havisham.
Bit će najbolje da smjesta postaneš njegov šegrt. Misliš li da bi Gargery došao s tobom ovamo i donio ugovor sa sobom?
Potvrdih kako nimalo ne sumnjam da bi se smatrao počašćenim tim pozivom.
Onda neka dođe.
U koje vrijeme, gospođice Havisham?
Dosta, dosta! Ništa ne znam o vremenu. Neka dođe što prije i povede samo tebe.
Kad sam navečer došao kući i to isporučio Joeu, moja sestra postade
»durnovita« više nego ikad prije. Upita nas smatramo li je otiračem za brisanje naše obuće, kako su usuđujemo s njom tako postupati, i neka joj dobrostivo kažemo što mislimo, tko je zapravo ona? Pošto je iscrpila bujicu sličnih pitanja, nabaci se svijećnjakom na Joea i stane ispod glasa jecati pa dohvati lopatu za smeće — a to je uvijek bio vrlo loš znak — priveže pregaču od gruba platna te počne u sav mah s velikim čišćenjem. Ne zadovoljavajući se čišćenjem nasuho, dohvati čabar i četku za pranje podova, pa prisili i nas da se čistimo van, te smo dršćući stajali u dvorištu iza kuće. Bilo je već deset sati uvečer kada smo se napokon odvažili da se opet ušuljamo unutra, i tada upita Joea zašto nije odmah uzeo za ženu neku crnačku ropkinju? Siromah joj Joe ne odgovori, već stade na mjestu opipavajući zaliske i, pogledavajući tužno u mene, kao da misli kako bi uistinu bolje bilo da je to u svoje vrijeme učinio.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:38 am


Čarls Dikens-Velika očekivanja SPARE_MOMENTS



13 Poglavlje
Bilo mi je teško pri duši kada sam prekosutra gledao Joea kako navlači na sebe svoje nedjeljno odijelo da me otprati do gospođice Havisham. Smatrao je da je za tu priliku potrebno da se dotjera i obuče svoje »stajaće ruho«, pa mu nisam smio reći da mu radno odijelo mnogo bolje pristaje, tim manje što sam znao da je samo zbog mene bio spreman otrpjeti sve te strašne neugodnosti i da je zbog mene izvukao okovratnik košulje otraga tako visoko da mu je kosa stršila na glavi kao perjanica.
Za vrijeme doručka moja sestra izjavi da misli s nama u grad i treba je otpratiti do kuće ujka Pumblechooka i doći po nju »pošto završimo posao s našim finim damama«. Joe je po tom, kako je govorila, naslućivao najgore. Kovačnicu je za taj dan zatvorio. Joe ispiše na vratima (kao što je to običavao u vrlo rijetkim zgodama kada nije radio) VAN KA i poprati to crtežom, što je predstavljao strelicu, usmjerenu u pravcu kojim je otišao.
Pošli smo u grad, a moja je sestra predvodila sa širokom pustenom kapom na glavi; u rukama je nosila pletenu slamnu košaru kao da nosi državni pečat Engleske i u njoj par cokula i dodatni šal i kišobran, iako je dan bio lijep i vedar. Nije mi bilo sasvim jasno je li sve to ponijela kao znak mučeničkog trapljenja ili razmetljivosti; no sve mi se čini da je htjela pred svijetom pokazati kako je imućna, a to je veoma podsjećalo na Kleopatru ili neku drugu vladaricu, koje su zacijelo u sličnom nastupu
»durnovitosti« razmetljivo iznosile u raskošnoj povorci sav sjaj svoga bogatstva. Došavši do Pumblechookove kuće, moja sestra uleti unutra i ostavi nas same. Kako je bilo oko podne, Joe i ja krenusmo ravno do kuće gospođice Havisham. Estella nam je kao obično otvorila vrata, a tek što se pojavila, Joe skinu šešir i stane, držeći ga za obod, kao da mu želi zbog osobita važna razloga odmjeriti težinu točno na miligram.
Estella ni jednome od nas ne obrati pažnju, već pođe putem što mi je bio tako dobro znan. Išao sam za njom, a kao posljednji Joe. Kada sam se u dugom hodniku okrenuo za Joeom, još je uvijek s najvećom pomnjom vagao šešir hodajući na prstima dugim koračajima za nama. Pošto mi Estella reče da uđemo obojica, primih Joea za rukav i tako ga dovedoh pred gospođicu Havisham. Sjedila je za toaletnim stolićem i odmah nas pogleda.
O! — upita Joea. — Vi ste muž dječakove sestre!
Jedva bih mogao zamisliti da dobri stari Joe neće nimalo nalikovati sebi, nego više nekoj neobičnoj ptici, kako je sada tu stajao, nijem, s onom svojom razbarušenom perjanicom i razjapljenih usta kao ptica koja s otvorenim kljunom očekuje glistu.
Vi ste muž — ponovi gospođica Havisham — dječakove sestre? Bilo je vrlo neugodno, no Joe se u toku čitavog razgovora uporno obraćao meni umjesto gospođici Havisham.
To, Pipe, da tako kažemo, znači — odgovori Joe u isti mah vrlo izražajno i uvjerljivo, a usto osobito povjerljivo i uljudno — da sam uzeo tvoju sestru za ženu, a u ono sam vrijeme bio samac (ako nemaš ništa protiv toga).
Dakle! — reče gospođica Havisham. — I vi ste odgojili dječaka s namjerom da ga uzmete za naučnika, je li tako, gospodine Gargery!
Pa znaš, Pipe — odvrati Joe — nas smo dvojica uvijek bili dobri drugovi i uvijek o tome govorili kako će biti veselo kad budemo zajedno radili. No da si ikad rekao samo riječ da ti se taj posao ne mili, što zbog dima, što zbog gara, ili tako nešto — valjda ne misliš, Pipe, da bih te protiv tvoje volje nagovarao da postaneš moj šegrt?
Je li se dječak ikad tomu protivio? — upita gospođica Havisham. — Voli li taj posao?
Pa ti najbolje znaš, Pipe — odgovori Joe i kao maloprije nastavi u isti mah uvjerljivo, povjerljivo i uljudno — da si to od svega srca želio.
(Vidio sam da je još prije no što je počeo govoriti, htio za ovu priliku preudesiti stihove za nadgrobnu ploču svoga oca.) — Ti ništa ne reče, Pipe, da ti se taj rad ne mili, i da to nisu oduvijek tvoji snovi bili!
Uzalud sam na sve moguće načine nastojao da ga urazumim kako treba odgovarati gospođici Havisham, a ne meni. Što sam se više kreveljio i davao rukama znakove neka govori njoj, a ne meni, to se više trudio da bude što uvjerljiviji, povjerljiviji i uljudniji prema meni.
Jeste li donijeli ugovor? — upita gospođica Havisham.
Pa ti znaš, Pipe — odvrati Joe, kao da je pitanje prilično nerazumno
sam si vidio kad sam ga stavio u šešir, i znaš da je ovdje. — I rekavši to, izvadi ga i dade ga ne gospođici Havisham, već meni. Sve se bojim da sam se stidio starog dobričine — znam — bilo me je zaista stid kada sam vidio Estellu gdje stoji iza naslonjača gospođice Havisham i kako joj se
oči zlobno smješkaju. Uzeh mu ugovor iz ruke i dadoh ga gospođici Havisham.
Niste očekivali — reče gospođica Havisham, pregledavši ugovor da će vam platiti naukovinu za dječaka?
Joe! — uskliknuli prijekorno, jer uopće nije odgovarao. — Zašto ne odgovoriš?
Joe mi presiječe riječ, kao da je ljuto uvrijeđen: — Samo toliko da ti kažem, Pipe, da na to pitanje, onako među nama, ne treba odgovoriti, a ti bome najbolje znaš da bi odgovor svakako glasio NISAM. Znaš i sam da moj odgovor glasi NE, NISAM NIŠTA OČEKIVAO, Pipe, pa čemu uzalud trošiti riječi?
Gospođica Havisham ga pogleda, i kao da je shvatila kakav je zapravo Joe, i to bolje no što sam smatrao mogućim, vidjevši kako se sada vlada, pa dohvati sa stola pokraj sebe kesicu.
Pip je ovdje zaslužio nagradu — reče — i evo je tu. U toj kesici ima dvadeset i pet gineja{9}. Daj ih svom majstoru, Pipe.
Kao da je sasvim pobenavio od čuda, što ga je u njemu izazvala ova neobična žena u toj neobičnoj odaji, Joe je čak i poslije toga uporno razgovarao samo sa mnom.
To je vrlo plemenito od tebe, Pipe — reče Joe — i stoga radosna srca i sa zahvalnošću primam taj dar, premda mi nikad nije na um palo da ga bilo kada ili poslije bilo od koga očekujem. A sada, stari druže nastavi Joe, a meni je postalo i vruće i hladno u isti mah, jer sam osjetio da je to
»stari druže« bilo namijenjeno gospođici Havisham — a sada, stari druže, izvršimo svoju dužnost! Obojica, i ti i ja, izvršit ćemo svoju dužnost i prema sebi i prema onima koje je tvoj plemeniti dar — da nam savjest bude čista — prema onima, koje nikad — tu je Joe očito osjetio da se strahovito zapleo, dok nije sam sebi pobjednički priskočio u pomoć i završio — i što mi nikad ni na um ne bi palo! — Za njega su te riječi bile tako zaokružene, i uvjerljive, da ih je ponovio.
Zbogom, Pipe! — reče gospođica Havisham. — Isprati ih, Estella.
Upitah: — Trebam li opet doći, gospođice Havisham?
Ne. Sada je Gargery tvoj gospodar. Gargery! Da vam kažem još jednu riječ! — Pozvavši ga natrag k sebi, dok sam ja izlazio, čuo sam kako mu razgovijetno i odrješito reče: — Dječak je ovdje bio dobar, i to mu je nagrada. Kao pošten čovjek, nećete, dakako, očekivati drugu i veću
nagradu.
Nikada nisam pouzdano ustanovio kako je Joe izašao iz sobe, ali znam da je u tom trenutku odmah pošao uza stube, umjesto da s nama pođe dolje, te nije htio poslušati moje opomene dok nisam pošao za njim i čvrsto ga uhvatio. Minutu kasnije našli smo se s one strane vrata, što ih je Estella za nama zaključala i otišla.
Kada smo opet bili sami na danjoj svjetlosti, Joe se leđima nasloni na zid te mi reče: — Da ti mozak stane! — Ostao je tamo dugo, ponavljajući često: »Da ti mozak stane!« pa se meni već činilo da uopće više neće doći k sebi. Naposljetku proširi svoju napomenu, pa će ovako:
Pipe, uvjeravam te da je to zaista da ti mozak stane! — i tako, malo pomalo, postade opet razgovorljiv i sposoban da pođe dalje.
S pravom vjerujem da su se poslije toga susreta Joeove umne sposobnosti produbile i da se na putu do Pumblechookove kuće domislio nečemu što je zbilja bilo dovitljivo i dobro smišljeno. Da moje uvjerenje nije bilo bezrazložno, vidjet će se po tomu što se dogodilo u gostinjskoj sobi gospodina Pumblechooka, gdje su, u trenutku kada smo se pojavili, moja sestra i omrznuti trgovac sjemenjem upravo zasjedali i vijećali.
Dakle? — usklikne moja sestra, uputivši to pitanje nama obojici. — A što ste vi doživjeli? Mene zaista čudi što ste se udostojali uopće vratiti u naše skromno društvo!
Gospođica je Havisham — reče Joe gledajući me značajno — sasvim izričito naglasila da izručimo njezine — Pipe, da li ona reče najljepše pozdrave ili poštovanje?
Najljepše pozdrave — rekoh.
Da, i meni se čini da je tako rekla — odgovori Joe — najljepše pozdrave gospođi Gargery.
Velike mi koristi od toga! — ubaci moja sestra, ali se vidjelo da joj ipak laska.
I da je uvelike osjećala želju — i Joe me opet značajno pogleda, kao da se trudi da se nečemu dosjeti — kad bi joj njezino zdravlje dopustilo
dopustilo, je li tako, Pipe?
Dopustilo da ima čast — nadovežem.
A Joe završi: — da u svojoj kući pozdravi gospođu Gargery — i duboko odahne.
Gle! — usklikne moja sestra i već smireno i umekšano pogleda na Pumblechooka. — Mogla je odmah sprva biti tako uljudna i poslati mi tu poruku, no — bolje ikad, nego nikad. A što je dala tom mladom deranu?
Dala mu je — reče Joe — baš ništa mu nije dala. Gospođa Joe je upravo htjela planuti kad Joe proslijedi:
Što je dala, dala je njegovim prijateljima. »A njegovi su prijatelji«
to su njezine riječi — »zlatne ruke njegove sestre, gospođe J. Gargery«. Eto, baš tako reče. Možda nije znala — dometne Joe i časkom zašuti kao da razmišlja — da li ono J znači Joe ili Jorge{10}.
Moja sestra pogleda u Pumblechooka, koji je gladio ručne naslone svoga stolca, klimajući glavom prema njoj i prema vatri kao da mu je sve to već otprije poznato.
A koliko si dobio? — upita moja sestra uz smijeh. Uistinu se smijala!
Što bi nazočno društvo reklo za deset funti? — upita Joe.
Rekli bismo — odvrati moja sestra — prilična svotica. Nije baš previše, ali je lijepa svotica.
Ali je veća od deset — reče Joe.
Ta strašna varalica, Pumblechook, odmah stane klimati glavom i reče, gladeći ručne naslone svoga stolca: — Ali je, kumo, veća od deset.
Ta, valjda ne kanite reći — ponovno progovori moja sestra.
Da, baš to kanim, kumo — potvrdi Pumblechook — no strpite se malo. Nastavi, Joe.
Dobar si! Samo nastavi!
Što bi nazočno društvo reklo — produži Joe — za dvadeset funti?
Krasno — bila bi prava riječ — odvrati moja sestra.
Pa da vam kažem — nato će Joe — više je od dvadeset funti. Onaj odvratni licemjerac, Pumblechook, ponovno zaklima glavom s pokroviteljskim smiješkom još više od toga, kumo. Dobar si! Hajd', nastavi Josephe!
No, da svršimo s time — zaključi Joe — svota iznosi dvadeset i pet funti.
Ravno dvadeset i pet funti, kumo — ponovi kao jeka Pumblechook, taj najpodliji od svih podlaca, ustajući da joj stegne ruku — a vaše zasluge nisu baš ništa manje (kao što i rekoh, kada su me pitali za mišljenje), i
želim vam da sretno i u zdravlju uživate taj novac!
Da se zlikovac time zadovoljio, bilo bi već dosta strašno, no svoju je krivicu grdno povećao time što me uzeo pod svoju zaštitu, s pravom skrbnika i time nadmašio sve doskorašnje lopovluke.
No, vidite li, Josephe i vi, njegova supruga — reče Pumblechook, dohvativši me za ruku iznad lakta — ja sam od onih koji svaku stvar izvode na čistac. Tog dječaka treba smjesta dati u nauk. Eto, tako ja gledam na to. Smjesta dati u nauk.
Sam Bog zna, ujko Pumblechook — doda moja sestra (i pograbi novac) — koliko smo vam zahvalni.
Ne brinite za me, kumo — odvrati taj vražji trgovac žitom. — Usluga je usluga, to vam je tako na tom svijetu. Dječaka, znate, treba dati u nauk. Da vam pravo kažem — obećao sam da ću se za to pobrinuti.
Suci su zasjedali u Gradskoj vijećnici, a ta nam je bila blizu, te smo odmah krenuli tamo da budem pred nadležnom vlasti ugovoren za Joeova šegrta. Rekoh da smo krenuli, no Pumblechook me je onamo gurao, baš kao da sam taj čas nekoga okrao ili zapalio stog sijena. Zaista su u Sudu svi mislili da su me uhvatili na djelu, jer dok me je Pumblechook rivao kroz gomilu, čuo sam kako ljudi govore: — Što je učinio? — a drugi opet:
Još je dijete, ali mu se na licu vidi da je lopov! — Neki čovjek blaga i dobrostiva lica dade mi brošuricu, ukrašenu slikom u drvorezu, što je prikazivala mladog zlikovca okovanog u lance, što su se oko njega povijali kao vijenci kobasica, a na knjižici je bio natpis: TO MI VALJA ČITATI U ĆELIJI.
Pomislili: Vijećnica je čudno mjesto, s klupama većim od onih u crkvi
a u njima ljudi prodaju zjake. Gordi su se suci (jedan od njih s bijelo naprašenom kosom), prekriženih ruku, zavalili u naslonjače, šmrkali burmut ili spremali da malo drjemnu, nešto pisali ili čitali novine. Po zidovima sam vidio neke blještave tamne portrete, a mom su se neumjetničkom oku pričinjali da su sastavljeni od karamela i gipsa. Tu je u jednom kutu moj ugovor bio propisno potpisan i potvrđen i ja pogođen za šegrta, a za sve me to vrijeme gospodin Pumblechook čvrsto držao u rukama kao da me vode na stratište, pa su samo načas svrnuli ovamo da obave neke prethodne formalnosti.
Kada smo izašli i otarasili se dječurlije, koja je sva uzbuđena čekala da vidi kako će me javno udariti na muke, a sada se gorko razočarala
gledajući kako me samo moji prijatelji salijetaju, uputismo se opet u kuću gospodina Pumblechooka. Tu se moja sestra toliko oduševila zbog onih dvadeset i pet funti da je samo o tome govorila kako treba prirediti večeru u Plavom vepru, a Pumblechook mora svojom kočijom na dva kotača dovesti Hubbleove i Wopslea. Tako je dogovoreno, a ja sam proveo vrlo turoban dan. Premda je zagonetno, ipak je svima bilo samo po sebi razumljivo da sam samo suvišna prikrpina na njihovoj gozbi. A da bude još gore, svi su me od vremena do vremena zapitkivali — ukratko, kad god ne bi bili ni s čim drugim zaokupljeni — zašto se ne zabavljam. A što sam, iako neraspoložen, mogao kazati nego da se zabavljam?
Bili su dakako sve odrasli ljudi, pa su se zabavljali po svome, kako su najbolje znali i umjeli. Taj je varalica Pumblechook, koji je sebi prisvojio čast da sve to treba njemu zahvaliti, zaista sjeo na pročelje stola. Kada je govorio o meni, kako sam sada primljen u šegrte i zlobno mi čestitao što sada potpadam pod zakon te ću dospjeti u zatvor, budem li se kartao, pio alkohol, skitao se noću u društvu, ili poprimio druge zle navike, što je gotovo neizbježno već po samom ugovoru, naredio mi je da stanem na stolicu pokraj njega kako bi što bolje ilustrirao svaku svoju rečenicu.
Od te slavne gozbe pamtim još samo to da me nikako nisu puštali zaspati. Kad god bi opazili kako mi se od sna sklapaju oči, odmah bi me budili i govorili kako se moram zabavljati. Još se sjećam kako nas je gospodin Wopsle, i to već u sitne sate, počastio deklamacijom Collinsove ode, »odbacujući uz trijesak svoj krvlju omašćeni mač« tako uvjerljivo i s tom posljedicom da se pojavio poslužitelj i rekao: — Trgovački putnici iz prizemlja isporučuju svoje čestitke, uvjereni da to zacijelo nisu bile obične čaše što su tresnule o pod. Ostalo mi je u pameti još i to kako su svi pri povratku kući bili izvrsno raspoloženi i zapjevali »O, gospo lijepa!« Gospodin je Wopsle pjevao u basu, odgovarajući neobično gromkim glasom na zapitkivanja upornog zanovijetala, što u pjesmi vrlo bezobrazno izražava svoju radoznalost u želji da od svih sazna sve iz njihova privatna života, da je on taj čovjek »čijom se sijedom kosom vjetar poigrava« i da je on najnemoćniji od svih hodočasnika.
Konačno se sjećam da sam, došavši u svoju sobicu, bio uistinu slomljen, nesretan i čvrsto uvjeren da nikad neću zavoljeti Joeov zanat. Nekoć sam ga volio, ali to je bilo pa prošlo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:39 am


Čarls Dikens-Velika očekivanja Shelling_Peas2

14 Poglavlje
Žalosno je kad se netko stidi svoga doma. U tome ima možda crne nezahvalnosti, a kazna za tu nezahvalnost možda je sasvim zaslužena plaća. Mogu posvjedočiti da je takav osjećaj zaista jadan.
Kod kuće se nisam nikad naročito ugodno osjećao, jer je u moje sestre bila nesretna ćud. Zato je Joe sve činio da mi omili dom, i stoga sam vjerovao u nj. Vjerovao sam da je naša gostinjska soba vrlo sjajan salon, a kućna vrata tajanstvene dveri državnog hrama, što su se svečano otvarale uz prinošenje žrtava u obliku pečenih pilića; vjerovao sam u kuhinju kao u čistu, iako ne veličanstvenu odaju; a u kovačnicu kao u žarkom vatrom obasjani put, što vodi do muževnosti i nezavisnosti. U toku jedne godine sve se to izmijenilo. Sada je sve bilo prosto i obično, i ni za što na svijetu ne bih htio da to vide gospođica Havisham i Estella.
Kolika je bila krivica do moga neprijaznog raspoloženja, koliko do gospođice Havisham, a koliko do moje sestre, to sada ni za mene, ni za ma koga drugog nije nimalo važno. Ta je promjena nastala u meni samom, i sada nije bilo drukčije. Je li bilo dobro ili loše, oprostivo ili neoprostivo, sada je bilo tako.
Nekoć mi se činilo da ću, čim stupim u kovačnicu kao Joeov naučnik sa zasukanim rukavima, biti poštovan i sretan. Sada, pošto se obistinilo, osjećao sam na sebi samo prašinu od ugljena, i svaki je dan pritiskivao moje sjećanje težinom, prema kojoj je nakovanj bio lagašan kao perce. U mom su se daljem životu događale zgode (kao što se to, mislim, događa u svačijem životu) kada sam neko vrijeme osjećao da je pala teška zavjesa i zastrla svaki interes i romantiku, isključivši me zauvijek od svega osim od tupog čekanja. Nikada se ta zavjesa nije tako teško i crno spustila kao onda kada se preda mnom pružao moj budući život, što je počeo onog dana kada sam postao Joeov naučnik.
Sjećam se kako sam običavao u jednom kasnijem razdoblju svoga naukovanja nedjeljom podvečer, kada se dan praštao od noći, stajati na groblju, uspoređujući svoje izglede u budućnost s onim močvarama, vjetrom šibanim, i pronalazio sličnost između njih, razmišljajući kako su plitke i dosadne, i kako se pred njima, jednako kao i pred mojim životom, nalazi put u nepoznato i povlače crne magluštine i, napokon, more. Već sam prvog dana svoga zaposlenja bio upravo tako razočaran kao i u sve
vrijeme daljeg šegrtovanja; no radujem se što znam da nisam pisnuo ni riječce nezadovoljstva pred Joeom dokle god nas je vezao uzajamni ugovor. To je možda jedino što s radošću pamtim o sebi iz vremena toga odnosa.
Premda se to vidi iz svega što još kanim spomenuti, ipak želim naglasiti da je sve bila Joeova zasluga. Nisam pobjegao u vojnike ili pomorce zato što bih bio vjeran i odan, već s razloga što je Joe bio odan i vjeran. Radio sam prilično revnosno, iako me posao nije oduševljavao, ali ne zbog toga što bi u meni bilo usađeno snažno osjećanje da je marljivost vrlina, nego s razloga što je Joeu bilo urođeno takvo osjećanje. Ne može se znati u kojim razmjerima djeluje utjecaj blagorodna čovjeka, priprosta i poštena srca, koji savjesno vrši svoju dužnost, ali je lako osjetiti kako taj utjecaj djeluje na tebe kada si u njegovoj blizini, pa makar samo i kratko vrijeme. Vrlo dobro znam da je sve dobro i plemenito, što je izniklo za vrijeme moga naukovanja, proizašlo iz poštenog, zadovoljnog Joea, a ne iz moga nemirnog, čežnjama raspaljenog i nezadovoljnog ja.
Tko bi mogao reći što sam želio? Kako bi ja to mogao reći kada ni sam nikad nisam znao. Najviše sam strahovao da u zao čas, kada ću biti najjadniji i sav uprljan, ne dignem pogled i ne opazim Estellu kako viri kroz jedan od otvorenih drvenih kapaka na kovačnici. Progonila me strašna pomisao da će me prije ili kasnije pronaći kako čađavih ruku i lica obavljam najgrublji posao svoje svakodnevne rabote, te da će likovati nada mnom i prezirati me. Pošto bi već pao mrak, a ja, pomažući Joeu, naduvao mijeh, i mi tada pjevali pjesmu o Starom Clemu, često bih pomišljao kako smo kod gospođice Havisham običavali pjevati tu pjesmu. Tada bi u vatri ognjišta iskrsnulo Estellino lice raspletene kose, kojom se vjetar poigrava i s očima što me prezirno gledaju. Često bih se u tim trenucima zagledao u crne četvorine, što ih je noć stvarala u drvenim okvirima prozora kovačnice, i zamišljao da je taj čas povukla lice s prozora, i povjerovao da je napokon došla.
Kad bismo poslije toga pošli na večeru, soba i jelo bi mi djelovali još prostije, i ja bih se u svom nezahvalnom srcu još više stidio svoga doma.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:40 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja Shelling_Peas

15 Poglavlje
Budući da sam već bio suviše poodrastao za školu pratetke gospodina Wopslea, okončalo se i moje odgajanje pod vođstvom te luckaste starice, ali ne prije nego što sam od Biddy naučio sve što je i sama znala, počev od Malog cjenika, pa sve do šaljive pjesmice, što ju je jednom kupila za pola penija. Iako su samo početni stihovi tog književnog bisera razumljivi:
U Londonu — gradu, kad sam bio, dobri ljudi moji, Tralalala! Tralalala! Zar mi nije netko podvalio, dobri ljudi moji, Tralalala! Tralalala! — ipak sam, u želji za znanjem, s najvećom ozbiljnošću naučio napamet
pjesmicu, i ne sjećam se da sam se ikad pitao vrijedi li što. Samo sam
mislio (kao što i dandanas još mislim) da u toj poeziji ima previše onih tralilala. Mučen glađu za znanjem, predložio sam gospodinu Wopsleu da mi priušti nekoliko mrvica od svoga znanja, na što je ljubazno pristao. Ali se ubrzo pokazalo da me je primio samo kao dramskog statistu za svoje monologe da me grli, plače i viče nada mnom, ščepa, zarine bodež u grudi i vitla po sobi. Zato sam uskoro odustao od takva podučavanja, iako tek onda kad me je gospodin Wopsle u svom divljem pjesničkom zanosu teško izbatinao.
Nastojao sam da u sve, što god bih naučio, uputim Joea. Ta se izjava lijepo sluša, te mi savjest ne dopušta da prijeđem preko nje bez nekog objašnjenja. Htio sam da Joe bude manje neuk i priprost, dostojniji moga društva i manje izložen Estellinim prigovorima.
Stara tvrđava pokraj močvara bila je naše učilište, razbijena školska tablica i komadić pisaljke naša školska pomagala, a Joe bi tome uvijek dodao lulu duhana. Nikad nisam opazio da bi Joe od jedne nedjelje do druge upamtio ili naučio ma samo i maličak od onoga što sam mu kazivao za vrijeme podučavanja. Ali bi mu lice bilo kudikamo pronicavije kad bi na Tvrđavi pušio lulu — bilo je, štoviše, učeno — kao da je uvjeren da izvanredno napreduje. O dragi Joe, volio bih da je zaista tako bilo!
Tu je vani bilo ugodno i tako mirno dok su na rijeci ispod bedema prolazila jedra, koja su ponekad za vrijeme oseke stršila kao da su razapeta na potonulim lađama, što i dalje plove na dnu vode. Kad god sam promatrao te brodiće, spremne da otplove prema moru s bijelim razapetim jedrima, pomišljao sam na gospođicu Havisham i Estellu, a kad god bi tamo daleko svjetlost kosimice zahvatila oblak, jedro, zeleni obronak
brežuljka, ili površinu vode, obuzimao bi me isti osjećaj. Gospođica Havisham i Estella, čudna ona kuća i čudni život u njoj kao da su bili povezani sa svime što je slikovito.
Jedne je nedjelje Joe s osobitim uživanjem dimio iz svoje lule i toliko naglašavao da mu je glava »strahovito prazna« da sam za taj dan odustao od daljeg poučavanja. Legao sam na bedem, podnimio rukom glavu i gledao svuda naokolo; na nebu i na vodi iznalazio bih tragove obličja gospođice Havisham i Estelle. Naposljetku sam se odlučio da u vezi s njima spomenem Joeu namisao koja mi se neprestano vrzla po glavi.
Upitah: — Joe, ne misliš li da bih trebao posjetiti gospođicu Havisham?
Slušaj, Pipe — odvrati polagano Joe razmišljajući — a čemu?
Čemu, Joe? Pa zašto čovjek ide u posjete?
Ima možda posjeta — nastavio je Joe — o kojima bi se dalo govoriti, Pipe. Posjetiš li gospođicu Havisham, mogla bi pomisliti da nešto hoćeš od nje.
Zar misliš, Joe, da joj ne bih rekao da ništa ne tražim od nje?
Ne kažem da ne bi rekao, stari druže — nato će Joe. — A možda će i povjerovati, a možda i neće.
Joe je osjećao važnost tih riječi kao i ja, pa stao naglo potezati iz lule da ponavljanjem ne oslabi njihovo značenje.
Čim je minula ta opasnosti, Joe produži: — Vidiš, Pipe, gospođica Havisham krasno te je nagradila. Kada je to učinila, pozvala me natrag i rekla mi da je to — jedanput zauvijek.
Da, Joe, čuo sam što je rekla.
Jedanput zauvijek — ponovi vrlo odrješito.
Da, Joe, rekoh ti da sam čuo.
Hoću reći, Pipe, da je time mislila reći: — »Sve je to lijepo i krasno, ali sada je dosta!« — A tako je i bilo! Svaki na svoju stranu! I svršeno!
I ja sam na to pomislio, a nije me nimalo utješilo što sam saznao da je istog mišljenja kao i ja, jer je bilo to vjerojatnije da je zaista tako.
Ali, Joe ...
Da, stari druže?
Navršava se prva godina moga naukovanja i ja lijepo napredujem, a od dana kad sam postao šegrt, nisam se nikad ni zahvalio gospođici
Havisham, niti pitao za nju ili pokazao da je se sjećam.
Istina je, Pipe, što govoriš, ali ako nisi nakanio da joj iskuješ potkovice, sve četiri — hoću reći, ni četiri potkovice ne bi bile prikladan dar, gdje uopće nema kopita ...
Nisam mislio na takav dokaz sjećanja, nisam naumio da joj donesem dar.
No Joe je sebi utuvio u glavu da treba donijeti dar, pa zaintači sve jedno te jedno: — Štoviše, kad bih ti i pomogao da joj sklepaš lanac za vrata — ili, recimo, dvanaest tuceta vijaka, da joj se nađe kad ustreba — ili kakvu finu stvarčicu — kao, na primjer, viljušku za prženje kruha, kojim bi vadila zemičke — ili roštilj da na njemu isprži ribu, ili nešto slično ...
Ja uopće ne pomišljam na neki dar, Joe — uskočim mu u riječ.
Dakle — reče Joe, svejednako potežući ono svoje, kao da mi je naročito stalo do toga da joj nešto poklonim — kad bih bio na tvom mjestu, Pipe, ne bih to učinio. Nikako ne bih. Kakav li je dar — lanac za vrata, kad joj ne treba, jer ga ima? A da joj daš vijke — moglo bi se krivo tumačiti. Viljuška za prženje kruha? Tu bi trebalo izraditi od mjedi, pa bi se obrukao. A ni najvještiji se zanatlija ne bi mogao proslaviti umijećem da iskuje roštilj — jer roštilj je roštilj — reče Joe, uvjeravajući me uporno o tome kao da se trudi da me obrati od neke fiksne ideje. — Kako god se ti upinjao, roštilj će — hoćešnećeš — ostati roštilj i tu se ne da ništa pomoći...
Dragi Joe — povikah očajno i primih ga za kaput — nemoj više o tome. Nikad nisam pomišljao na to da donesem gospođici Havisham dar.
I nemoj, Pipe — potvrdi Joe kao da se čitavo vrijeme borio samo protiv toga. — Kažem ti, Pipe, i pravo je tako.
Da, Joe; htio sam tek reći da sada nemamo odveć posla, pa bi me mogao sutra pustiti na pola dana. Pošao bih u grad da posjetim gospođicu Est — Havisham.
Samo što njezino ime nije Estavisham, Pipe, ukoliko se možda nije prekrstila.
Znam, Joe, znam. Izmaklo mi se. Što misliš o tome? Ukratko, Joe je mislio, ako smatram potrebnim da odem, neka idem.
Ali je naročito naglasio da ne smijem ponoviti taj pokušaj ako me ne
prime srdačno ili me izričito ne pozovu da ih ponovno pohodim, samo zato da im iskažem zahvalnost za dobro što su mi učinili. Obećao sam da ću se držati tih uvjeta.
Kod Joea je bio zaposlen nadničar, prezimenom Orlick, koga je plaćao tjedno. Tvrdio je da mu je krsno ime Dolge — što je sasvim nemoguće — no bio je tvrdoglav, te vjerujem da je to hotimice činio samo iz pakosti prema selu, što nitko nije razumio kakvo je to ime. Bio je to plećat, gibak, crnomanjast momak, neobično snažan; nikad mu se nije žurilo i uvijek se tromo gegao. Štoviše, dolazio je na posao kao da ne misli raditi, nego kao da je samo slučajno navratio. Kad bi pošao na ručak kod Tri vesela lađara ili uvečer kući, odgegao bi se poput Kaina ili Vječnog Zida kao da nema pojma kamo ide i kao da se uopće ne misli više vratiti. Stanovao je kod nekog čuvara brane tamo u močvari. Radnim bi se danom dogegao iz svog pustinjskog stana, s rukama u džepu, a ručak je nosio li zamotljaju ovlašno obješenu oko vrata, pa mu se svežnjić klatio na leđima. Nedjeljom bi povazdan ležao kod vrata riječne ustave ili prostajao, naslonjen na stog sijena, ili na neki štagalj. Uvijek se gegao upirući oči u zemlju; a kad bi ga netko nagovorio, ili je inače trebalo da digne oči, pogledao bi napola kivno, napola začuđeno, kao da je mislio samo o tome kako je zaista čudno i uvredljivo što mu nikad ne dopuštaju da razmišlja.
Taj me mrzovoljni nadničar nije volio. Dok sam još bio sasvim maleno i zastrašeno dijete, saopćio mi je da u mračnom kutu kovačnice stanuje sam đavo i da on vrlo dobro poznaje nečastivog. Dodao je kako treba svakih sedam godina potpaliti vatru živim dječakom i da se mogu smatrati tim gorivom. Kada sam postao Joeov šegrt, možda se u njemu učvrstila sumnja da ću mu preoteti mjesto; pa sad bilo kako bilo, bio sam mu otada još manje po volji, iako nije nikad ni riječce rekao, ili učinio nešto što bi značilo otvoreno neprijateljstvo. Ipak sam opazio da su iskre ispod njegova čekića vrcale uvijek prema meni i da je upadao u nepravi čas kad god bih pjevao pjesmu o Starom Clemu.
Orlick je bio prisutan i radio u kovačnici kad sam idućeg dana podsjetio Joea da me pusti na pola dana. Taj čas ne reče ništa, jer je zajedno s Joeom kovao komad usijanog željeza., a ja sam potezao mijeh, ali naskoro, naslonivši se na čekić, progovori:
No, majstore! Valjda ne mislite — jednom sve, a drugom šipak? Ako ste mladom Pipu dali pola slobodna dana, dajte onda i starom Orlicku. —
Mislim da mu je bilo oko dvadeset i pet godina, ali je o sebi uvijek govorio kao da je starac.
Pa što bi ti radio da te pustim na pola dana? — upita Joe.
Što bija radio? A što će on raditi? Ja ću isto što i on — odgovori Orlick.
Što se tiče Pipa, on će u grad — nato će Joe.
Pa, lijepo, što se tiče starog Orlicka i on će u grad — odbrusi ta bitanga. — Mogu i dvojica u grad, nigdje ne piše da samo jedan može.
Nemoj odmah planuti — mirio ga Joe.
Hoću, ako me bude volja — progunda Orlick. — Gle, nekima se prohtjelo u grad! Dakle, majstore! Hajde! Kod nas nema protekcije. Budite čovjek!
Kako majstor nije bio sklon dalje raspravljati o toj temi, dok nadničar ne bude bolje volje, Orlick se zaleti do peći, izvuče usijanu šipku i pođe prema meni kao da će me njome proburaziti. Zavitla njome oko moje glave, baci je na nakovanj i stane kovati kao da sam ja šipka, a iskre krv što je šiknula iz mene. Tako se bar meni činilo. Kad se i sam sav raspalio, a željezo ohladnjelo, upre se o čekić i procijedi:
Dakle, majstore?
Je li opet sve u redu? — upita Joe.
O, sa mnom je sve u redu — odgovori mrzovoljasti stari Orlick.
Pa onda, jer si valjan radnik, ništa lošiji od ma kojeg drugog — reče Joe — neka bude pola dana odmora za sve.
Moja je sestra šutke stajala u dvorištu, tako da je mogla sve čuti — bila je besavjesna uhoda i prisluškivalo — te odmah poviri kroz jedan od prozora.
To je tebi slično, budalo! — reče Joeu. — Takvoj lijenčini i dangubi daješ odmor. Pa da, ti si, života mi, bogataš, pa se možeš samo tako razbacivati s nadnicama. Voljela bih da sam mu ja majstor!
Svima biste bili majstor kad biste samo mogli — otrese se na nju Orlick keseći se drsko.
Pusti je na miru — ubaci Joe.
Stala bih ja na kraj svima vama, glupacima i lopužama — otpovrne moja sestra tjerajući samu sebe u sve veći bijes. I ne bih stala na kraj
svima drugima glupacima da već nisam i tvome majstoru, koji je kralj svih glupaka. A ne bih mogla stati na kraj svim lopužama kad ne bih tebi, koji si najcrnji i najgori lupež odavde pa sve do Francuske! Eto tako!
Vi ste pogana nadžakbaba, majko Gargery — zareza nadničar. — Kad bi nadžakbabe sudile lopovima, vi biste bili najbolji sudac.
Hoćeš li je ostaviti na miru?
Što si rekao? — krikne moja sestra i počne vriskati. — Što si rekao? Što je rekao taj Orlick, Pipe? Kako me nazvao u prisutnosti vlastitog muža? O! O! O! — Svaki je njezin uzvik bio vrisak, no moram o svojoj sestri reći, što međutim vrijedi i za sve ostale goropadnice koje sam ikad vidio, da je njezin bijes ne ispričava, jer očito nije planula, nego je svjesno i hotimice činila sve i sva da sama sebe natjera u bjesnilo, dok se ne bi, malo pomalo, do ludila razgoropadila. — Kakvu mi je to grdnu uvredu dobacio u lice, i to još pred ovim podlim nitkovom, koji mi je pred oltarom prisegnuo da će me braniti? O! Držite me! O!
Ahhh! — promrsi radnik kroz zube. —Ja bih vas već držao da ste mi žena. Držao bih vam glavu pod pumpom dok ne bih istjerao vraga iz vas!
Rekao sam ti već, ostavi je na miru — opet će Joe.
O! To da slušam! — vrištala je moja sestra, pljesnuvši rukama, a u isti joj se mah otme krik iz grudi — što je bila druga etapa na njezinom svojevoljnom putu do bjesnila. — Moram slušati sve te psovke što mi ih on pljuje u lice! Taj Orlick! I to u mojoj kući! Meni, udanoj ženi! U prisutnosti muža! O! O! I sada se moja sestra, mlatarajući rukama i kričeći, stane busati u prsa i lupati po koljenima, zbaci kapu, razbaruši kosu — a to su bile posljednje etape na putu do mahnitosti. Posta za to vrijeme prava furija i, odigravši savršeno svoju ulogu s najvećim uspjehom, zaleti se na vrata, koja sam srećom bio zaključao.
Što je jadnom Joeu preostalo, pošto njegove ubačene opomene nisu našle nikakva odziva, nego da se suprotstavi svom radniku i da ga zapita zašto se miješa u poslove što se tiču samo njega (Joea) i gospođe Joe, i nadalje, ima li petlje da se s njim pobije? Stari je Orlick uvidio da nema druge nego se pobiti s Joeom i odmah se postavi na obranu. Skinuvši samo pregorjele i osmuđene kožne pregače, obore se jedan na drugoga kao dva gorostasa. Ako je itko bio u našem kraju, koji bi mogao dugo odoljeti Joeu, ja ga zacijelo nikad nisam vidio. Orlick se, kao da nije mnogo više vrijedio od onog bljedolikog mladog gospodičića, ubrzo našao u ugljenoj
prašini, i nije mu se nimalo žurilo da se iz nje izvuče.
Joe zatim otključa vrata, pokupi moju sestru, koja se bez svijesti srušila do prozora (mislim da je prije toga bila još svjedokom borbe), unese je u kuću i položi na postelju, savjetujući je da opet oživi, a ona se samo trzala i grčevito držala Joea za kosu. Nato nasta ona čudna tišina i mir, što dolaze poslije svake oluje. Oćutio sam maglovit osjećaj, kao uvijek prilikom takva zatišja — naime, kao da je nedjelja i da je netko umro — i pođoh gore da se preobučem.
Kada sam se vratio, našao sam Joea i Orlicka gdje metu. Nije bilo nikakvih tragova zlovolje, do jedne ogrebotine na Orlickovoj nosini, a ni ta nije bila osobito upadljiva, ali ni osobito lijepa. Iz krčme Veselih lađara stvorio se vrč piva i njih su dvojica naizmjence i u najvećem miru ispijali. To je zatišje djelovalo na Joea u isti mah kao lijek i kao filozofsko sredstvo. Isprati me na cestu da mi na rastanku kaže još nešto što bi mi moglo dobro poslužiti: — »Durnovitost« dođe, pa opet prođe — takav je život!
S kakvim sam čudnim osjećajima (jer smatramo da su vrlo ozbiljni osjećaji odrasla čovjeka smiješni u duši djeteta) išao do gospođice Havisham, nije sada važno, kao ni to koliko sam se puta prošetao ispred vrata prije nego što sam se odlučio pozvoniti. Nije važno ni kako sam razmišljao ne bi li bilo bolje otići i uopće ne pozvoniti, kao ni to da bih svakako bio otišao kad bih se opet mogao po volji vratiti.
Gospođica Sarah Pocket iziđe mi u susret. Estelle nema!
Gle? Opet si došao? — pozdravi me gospođica Pocket. — Što želiš?
Kada joj kazah da sam došao samo vidjeti kako je gospođici Havisham, Sarah je bila očito u dvoumici bi li ili ne bi li mi rekla da odem svojim putem. Ali ne htijući da primi na sebe odgovornost za to, pusti me da uđem i uskoro mi reče da »pođem gore«.
Sve je bilo neizmijenjeno. Gospođica je Havisham bila sama. — No?
dočeka me ona upirući pogled u mene. — Nadam se da ništa ne tražiš? Ništa nećeš dobiti!
Dakako da ništa ne tražim, gospođice Havisham. Htio sam vam samo reći da dobro napredujem kao šegrt i da sam vam uvijek vrlo zahvalan.
Dosta, dosta! — Pucne po starom običaju nestrpljivo prstima. — Dođi pokatkad; dođi na svoj rođendan. — Da zbilja! — Usklikne odjednom, okrećući se zajedno s naslonjačem prema meni. — Ogledavaš se za Estellom? Ej?
Uistinu sam se ogledavao za Estellom — i promucah da se nadam da joj je dobro.
U inozemstvu! — reče gospođica Havisham. — Izobražava se da postane dama. Daleko izvan dohvata. Ljepša nego ikad. Tko god je vidi, svak joj se divi. Osjećaš li da si je izgubio? U njezinim je posljednjim
riječima bilo toliko zlobe, a usto je prasnula u tako neprijatan smijeh da sam bio u neprilici što da kažem. Međutim, poštedjela me je odluke davši mi znak da odem. Kada je Sarah, s licem poput orahove ljuske, zatvorila za mnom vrata, bio sam više nego ikad nezadovoljan svojim rodnim domom, zanatom i svim ostalim. To je bila sva korist od toga posjeta.
Prolazeći Glavnom ulicom, zastajkivao sam, zagledao u dućanske izloge i razmišljao o tome što bih sebi kupio da sam džentlmen. I što mislite, tko je upravo izišao iz knjižare? Gospodin Wopsle! U rukama mu ganutljiva tragedija o Georgeu Barnwellu, što ju je malo prije kupio za šest penija s namjerom da je svu, od prve pa do posljednje riječi, izdeklamira gospodinu Pumblechooku, kojemu je upravo pošao na čaj. Tek što me ugleda, stade premišljati nije li sama providnost poslala tog šegrta da mu pročita knjigu. Zaokupi me, zahtijevajući da ga svakako pratim u gostinjsku sobu gospodina Pumblechooka. Budući da sam znao da će kod kuće biti tužno, a noć mračna i put dosadan tako da je svako društvo na putu dobrodošlo nisam se mnogo opirao. I tako stigosmo do kuće gospodina Pumblechooka baš u trenutku kad su na ulici i u dućanima upalili svjetiljke.
Kako nikad nisam gledao izvođenja George Barnwella{11} na pozornici, ne znam kako dugo predstava obično traje, no vrlo dobro znam da je te večeri trajala do devet i pol sati. Kad je Wopsle stigao do Newgatea{12}, sve mi se činilo kako nikad neće prispjeti na stratište, jer je stao otezati i oklijevati kao nikad prije u svom sramnom životu. Mislio sam da malo pretjeruje kad se jadao što će mu u cvijetu mladosti odrubiti glavu, kao da se nije već odavno bio usjemenio i odbacio posljednju laticu u toku svog dugog života. Sve su to bile samo razvučene i dosadne fraze. Ono što me je pogodilo u srce, bilo je poistovjećivanje tih pustolovina s mojom bezazlenom mladošću. Izjavljujem da sam u času kad je Barnwell pošao zlim putem, osjetio upravo potrebu da se branim, jer me je Pumblechook pritom gledao tako ljutito kao da sam ja krivac. Wopsle se također trudio da me prikaže u najgorem svjetlu. Mene je — okrutna i bolećiva u isti mah
natjerao da ubijem svog strica, a da za to nije bilo nikakvih olakotnih okolnosti. Milhvood je oborio sve moje dokaze. Kćerku je moga majstora zaokupila fiksna ideja da me smatra pukim ništavcem. Moje vladanje onog posljednjeg kobnog jutra, kad sam se dašćući otimao od krvnikova užeta, mogu opravdati samo svojim oduvijek slabim karakterom. Pumblechook je zurio u mene i klimao glavom čak i onda kad su me već sretno objesili, a
Wopsle zaklopio knjigu i dodao: — Dječače, neka ti to bude primjerom!
kao da je bilo opće poznato da sam naumio ubiti nekog bliskog rođaka
ukoliko bi koji od njih bio takav slabić da bude moj dobročinitelj.
Vani se crnila mračna noć kada se sve svršilo, a Wopsle i ja krenuli kući. Izvan grada izadosmo u gustu, tešku i vlažnu maglu. Svjetiljka se na brklji nazirala kao mutna mrlja te se činilo da nije na svom običnom mjestu, a njezine zrake kao da su neka kruta tvar u magli. Opazili smo to i govorili kako se magla diže s promjenom vjetra što puhne iz izvjesnog kraja naših močvara, kadli nabasasmo na čovjeka koji se tromo gegao u zavjetrini mitnice.
E — hej! — povikasmo obojica i stadosmo. —Je li to Orlick?
Oho! — odgovori on i zagega prema nama. — Malo sam se tu sklonio u nadi da ću se kome pridružiti.
Okasnio si — primijetim.
Orlick s pravom odgovori: — Pa? I vi se vraćate kasno.
Wopsle, još sav uzbuđen maloprijašnjom glumom, objasni: — Mi smo proveli večer, uživajući u duhovnoj zabavi, gospodine Orlick.
Stari Orlick procijedi nešto kroz zube, kao da nema na to ništa reći, pa se utroje uputismo dalje. Čas zatim upitah ga je li proveo popodnevni odmor u gradu i u gradskoj okolini? Odgovori: — Da, čitavo popodne. Pošao sam za vama. Nisam vas vidio, iako sam vam bio za petama. Usput rečeno, opet pucaju iz topa.
S galija?
Dabome! Neka je ptičica odletjela iz kaveza. Već od mraka tutnjaju topovi. Odmah ćete čuti pucanj.
1 doista, tek što smo prešli nekoliko koračaja, odjekne dobro znani tutanj, prigušen maglom, te se razliježe uz potmulu grmljavinu močvarom uz rijeku, kao da s prijetnjom progoni bjegunce.
Noć kao stvorena da se izgubiš u njoj — doda Orlick. — Bilo bi čudo kad bi noćas ščepali odbjeglu robijašku ptičicu za krila.
To je toliko pobudilo moju pažnju da sam šuteći o tome razmišljao. Gospodin Wopsle je večeras igrao ulogu strica, komu su dobročinstvo uzvratili zločinstvom, pa je stao na glas premišljati u vrtu u Camberwellu{13}. Orlick se, tutnuvši ruke u džep, gegao pokraj mene. Bila je mrka noć, sve promočeno vlagom i blatnjavo, a mi smo šljapkali po
bljuzgavici. S vremena na vrijeme grunuo bi tutanj iz signalnog topa i valjao se srdito duž korita rijeke. Držao sam se po strani prevrćući misli u glavi. Wopsle je dobrostivo izdahnuo u Camberwellu, umro herojskom smrću na Bosworth Fieldu{14}, i u najvećim mukama u Glastonburyu{15}. Orlick bi ponekad zarežao: »Kujte to gvožde, da iskra skače—o Stari Cleme! Nek zuji i zvoni i zveči sve jače — o Stari Cleme!« Mislio sam da je gucnuo, ali nije bio pijan.
Tako stigosmo do sela. Put kojim smo se približavali, vodio je pokraj Tri vesela lađara. Bilo je već jedanaest sati, pa smo se iznenadili da su tamo svi bili uzbuđeni, a vrata širom otvorena. Ljudi su se neobično užurbano raštrkali, podizali uvis svjetiljke i opet ih spuštali. Wopsle skokne načas unutra da se raspita što se dogodilo (misleći da su uhvatili nekog robijaša), ali u najvećoj hitnji odmah ponovno izleti van.
Ne zaustavljajući se, dovikne: — Nešto se dogodilo u tvojoj kući, Pipe!
Potrčimo svi onamo!
Što je? — upitah, trčeći u korak s njime. Orlick je trčao pokraj mene.
Nisam posve jasno razumio. Čini se da je netko provalio u kuću dok je Joe Gargery izišao. Ljudi misle da su bili robijaši. Nekoga su napali i ranili.
Trčali smo odveć brzo da bismo mogli produžiti razgovor, i jurili bez predaha dok ne stigosmo u našu kuhinju. Bila je dupkom puna svijeta: sve se selo sjatilo u njoj i na dvorištu. Bio je tu i ranar, pa Joe i skup žena, svi nasred kuhinje. Besposleni gledaoci stadoše u stranu kad me spaziše, i tada ugledah svoju sestru. Ležala je nepomično i bez svijesti na golome podu kamo je pala, pogođena strašnim udarcem u potiljak od nepoznate ruke, dok je licem bila okrenuta vatri — osuđena da kao Joeova žena nikad više ne zapadne u svoju »durnovitost«.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:41 am


Čarls Dikens-Velika očekivanja Returning_home_from_school


16 Poglavlje
Glava mi je još uvijek bila puna doživljaja Georgea Barnwella, pa sam isprva bio sklon povjerovati da sam ja upleten u prepad na moju sestru. Pomislih da će — prije negoli na koga drugoga, u prvom redu s pravom, posumnjati na mene, jer sam joj bliski rod, za koga svi znaju da ima obaveza prema njoj. Ali kad sam sutradan pri jasnoj danjoj svjetlosti ponovno stao o tome razmišljati i čuo kako o njoj na sve strane raspravljaju, gledao sam drukčije i razumnije na taj događaj.
Joe je kod Tri vesela lađara od osam i četvrt do devet i tri četvrt sati pušio lulu. Dok je bio tamo, vidjeli su moju sestru gdje stoji na kuhinjskim vratima i čuli kako je nekom poljskom radniku, koji se vraćao kući, zaželjela, na njegov pozdrav, laku noć. Taj nije znao posve točno u koje ju je vrijeme vidio (jer što se više trudio da se prisjeti, sve se više zaplitao), i izjavio samo toliko da je bilo prije devet. Kada je Joe u pet do deset došao kući, našao ju je ispruženu na podu i smjesta stao dozivati u pomoć. Vatra je upravo toliko dogorjela kao obično, stijenj svijeće nije bio duži, ali je sama svijeća bila ugašena.
U kuhinji je također bilo sve na svome mjestu, osim što je u njoj sva u krvi ležala moja sestra. Dok je stajala licem prema vatri, netko je iza njezinih leđa utrnuo svijeću na stolu između vrata i nje i udario je po glavi. Ali je na mjestu zločina nađeno važno dokazno sredstvo. Netko ju je udario tupim i teškim predmetom po glavi i kičmi. Poslije toga bit će da je prilično snažno bacio na nju nešto teško, dok je ležala licem na podu. Kad ju je Joe pridigao, našli su pokraj nje prepiljene robijaške negve.
Joe je pregledao stručnim okom kovača željezo i izjavio da je prepiljeno prije duljeg vremena. Hajka je krenula prema galijama, a ljudi koji su odande došli da pregledaju gvožde, potvrdili su Joeovo mišljenje. Nisu pokušali utvrditi kada su negve nestale s robijaške lađe, kojoj su bez sumnje nekad pripadale; ali su izjavili kako pouzdano znaju da njima nije bio okovan ni jedan od dvojice robijaša koji su prošle noći pobjegli. Osim toga je jedan od te dvojice već ponovno uhvaćen, a nije se bio oslobodio svojih okova.
Iz svega što sam znao, došao sam do vlastitog zaključka. Vjerovao sam da su to negve moga robijaša — one iste koje sam svojim očima vidio, i na svoje uši slušao kako pili — no u duši ga nisam optuživao da je on
počinio to nedjelo. Sumnjao sam da se domogao željeza i pomoću njega počinio taj okrutni prepad jedan od te dvojice: ili Orlick ili čudni stranac koji mi je pokazivao turpiju.
Da vidimo sad što se tiče Orlicka: bio je u gradu točno kako nam je rekao kada smo nabasali na nj kod brklje, a svu su ga večer vidjeli u različitim društvima u nekoliko krčmi i vratio se kući sa mnom i gospodinom Wopsleom. Protiv njega nije postojalo ništa osim one svađe, a moja se sestra posvađala s njim i sa svakim oko sebe već deset tisuća puta. A što se tiče čudnog stranca: da je došao zbog svojih dviju novčanica, ne bi za to bilo nikakve prepirke, jer je moja sestra uvijek bila spremna da mu ih vrati. Osim toga nije došlo ni do kakva rječkanja. Napadač je ušao tako tiho i iznebuha i oborio je prije no što se mogla okrenuti.
Strašna je bila pomisao da sam ja namaknuo oružje, makar i bez namjere, i nikako se nje nisam mogao osloboditi. Osjećao sam neizrecive muke dok sam mislio i premišljao o tome bih li napokon otkrio onu moru iz svoga djetinjstva i Joeu ispričao cijeli onaj događaj.
Mjesece sam i mjesece svakog dana to pitanje rješavao negativno, a sutradan ga ponovno stao razmatrati. Naposljetku se dvoumica svrši na tome — tajna je već tako zastarjela, srasla sa mnom i postala dio mene samoga da je više nisam mogao iščupati. Osim straha da sam već dosad prouzrokovao toliko jada i nevolje, sva je bila prilika da bih time Joea još više otuđio od sebe, ukoliko mi povjeruje; također sam se plašio da mi možda i neće vjerovati, nego moje priznanje u vezi s onim bajoslovnim psima i telećim kotletima, smatrati grdnom izmišljotinom. Dabome da sam ipak oklijevao i nastojao da dobijem vremena — jer sam se uvijek kolebao u času kad god je valjalo načeti to pitanje — i odlučio da sve priznam, ako bi se pokazala nova mogućnost da time pomognem u pronalaženju napadača.
Redarstvenici i ljudi iz Bow Streeta{16} iz Londona — to se dogodilo u vrijeme kada su čuvari reda još nosili crvene prsluke—vrzli su se nedjelju, dvije oko kuće i činili savršeno isto što su, kako sam znao po čuvenju i iz knjiga, činili predstavnici vlasti u sličnim prilikama. Pohvatali su mnoge, očito sasvim nedužne ljude, i utuvili sebi u glavu posve pogrešne predodžbe uporno nastojeći da činjenice prilagode tim predodžbama, umjesto da pokušaju iz činjenica izvući pravilne predodžbe. Stajali su i
oko Tri vesela lađara, šibajući znalačkim i potajnim pogledima oko sebe na sveopće divljenje čitavoga susjedstva. Tajanstvenim su kretnjama hvatali za čaše, što je bilo gotovo jednako važno kao da su uhvatili krivca. Ne baš sasvim tako, jer krivca nisu nikad uhvatili.
Još dugo nakon što su se ti predstavnici vlasti razišli, moja je sestra teško bolesna ležala u postelji. Vid joj je bio poremećen, pa je sve stvari vidjela mnogostruko, te se laćala nezbiljskih šalica za čaj i vinskih čaša mjesto pravih. Sluh joj je vrlo oslabio, također i pamćenje, a govor postao nerazumljiv. Kad se napokon toliko oporavila da je mogla uz tuđu pomoć sići niz stepenice, ipak je morala imati uza se moju pločicu da priopći napismeno što nije mogla riječima. Kako joj je pravopis bio vrlo loš (da i ne govorimo o nečitkom rukopisu), a Joe znao vrlo slabo čitati, dolazilo je između njih do neobičnih nesporazumaka: uvijek su mene zvali u pomoć da ih riješim. Pružio bih joj komadić mesa mjesto medicine, dozvao Joea mjesto da joj dodam šalicu čaja, zamijenio pekara sa slaninom. — To su bile neke od najmanjih pogreški.{17}
Međutim, narav joj se osjetno popravila, a bila je i strpljiva. Doskora su joj stale ruke i noge nesigurno drhtati, a poslije — u razmacima od dva- tri mjeseca — hvatala bi se rukama za glavu i um bi joj se zamračio po čitavu nedjelju dana. Teško je bilo naći prikladnu poslugu za nju, dok nas puki slučaj nije spasio iz te neprilike. Pratetka gospodina Wopslea pobijedila je konačno svoju okorjelu naviku da živi, i Biddy se posve preselila k nama.
Otprilike mjesec dana nakon što se moja sestra opet pojavila u kuhinji, došla je Biddy k nama s malom šarenom škrinjom, u kojoj je bilo sve njezino zemaljsko blago, i postala prava blagodat za naše kućanstvo. A nadasve za Joea, jer je stari dobričina bio tako jadan i potišten gledajući neprestano svoju bijednu ženu. Obično bi mi sa suzama u svojim plavim očima govorio, dok je uvečer dvorio ženu: »A nekoć je bila tako pristala, Pipe!« Biddy se od prvog trenutka najzdušnije brinula za nju kao da je već od djetinjstva proučavala njezinu ćud. Joe je sada mogao malo mirnije živjeti i ponekad za promjenu otići u Tri vesela lađara, a to je za njega bilo vrlo dobro. Značajno je da su svi redarstvenici više ili manje posumnjali u Joea (iako to nikad nije doznao), i svi su do jednoga bili složni u tome da je najpronicljiviji čovjek što su ga ikad u životu sreli.
Biddy se prvi put proslavila na novoj dužnosti kad je riješila teškoću
kojoj nikako nisam bio dorastao. Pokušavao sam sve i sva, ali nikako mi nije uspijevalo. Evo što je bilo:
Moja je sestra, ne znam po koji put nacrtala na pločicu slovo, nalik na čudno T, a onda s neobičnom živahnošću svraćala na nj našu pozornost kao da to osobito želi. Uzalud sam izvlačio svakojake stvari, kojih je naziv započinjao sa T, počevši od tanjura do torbe.
Napokon mi padne na um da je taj znak nalik na čekić. Stao sam sav radostan tuliti tu riječ sestri u uho, i ona počne udarati po stolu kao s čekićem potvrđujući da sam pogodio. Donio sam sve čekiće jedan po jedan, ali bez uspjeha. Pomislih na štaku, što je također nalik na onaj znak, i pođoh u selo da jednu posudim i s najvećim je pouzdanjem pokazan sestri. No tako je odrješito odmahivala glavom, kad ju je vidjela, da smo se uplašili neće li iskrenuti vrat, kako je bila slaba i iznurena.
Kada je moja sestra pronašla da Biddy vrlo brzo sve razumije što joj misli reći, tajanstveni se znak ponovno pojavi na pločici. Biddy se zamišljeno zagledala u nj, a onda u moju sestru, zamišljeno pogleda Joea (koji je bio na pločici uvijek označen s početnim slovom svoga imena), i napokon otrča u kovačnicu, a Joe i ja pođosmo za njom.
Pa dabome! — usklikne Biddy blažena lica. — Zar ne razumijete?
Pa to je on?
To je bio Orlick, nema sumnje! Zaboravila mu je ime i označila ga samo čekićem. Rekosmo mu, zašto želimo da dođe u kuhinju: Orlick polagano odloži čekić, obriše čelo rukavom i ponovno ga otre pregačom i gegajući iziđe, čudno sagibajući i klateći koljena, što je bilo značajno za njega.
Priznajem, očekivao sam da će ga moja sestra optužiti i razočarao se što se dogodilo nešto sasvim drugo. Pokazivala je gorljivu želju da bude s njim u najboljem prijateljstvu i očigledno se vrlo obradovala što smo ga napokon doveli. Objasnila je znakovima da mu damo nešto piti. Promatrala je njegovo lice kao da se želi naročito uvjeriti je li zadovoljan prijemom. Nastojala je da se svakako s njim izmiri, a sve što je činila, odavalo je skrušeno pokajanje, kao što sam to vidio u vladanju djeteta prema strogom ocu. Poslije je rijetko prošao dan da ne bi nacrtala čekić na pločicu, a nato bi se Orlick dogegao i mrka lica stao pred nju kao da zna o svemu tome upravo toliko koliko sam ja znao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:42 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja Polishing_the_silver

17 Poglavlje
Moj se život kretao u svakidašnjim šegrtskim poslovima, u kome nije bilo naročitih događaja izvan granica našeg sela i močvara, osim moga rođendana, kad sam drugi put posjetio gospođicu Havisham. Zatekao sam gospođicu Sarah Pocket još uvijek u službi vratarice, a gospođicu Havisham upravo onako kako sam je ostavio. O Estelli je govorila kao i prošli put, gotovo istim riječima; razgovor je trajao samo nekoliko minuta, a pri odlasku mi dade gineju i reče da joj na svoj idući rođendan opet dođem. Odmah ću spomenuti da je to postao svakogodišnji običaj; tom sam prilikom pokušao otkloniti gineju, no samo s tom posljedicom da me je vrlo srdito upitala jesam li možda više očekivao. Tako je uzeh tada, a i idućih puta.
Turobna stara kuća, žuta svjetlost u zamračenim odajama, izblijedjela sablast u naslonjaču uz ogledalo toaletnog stolića nisu se ni u čemu izmijenili, pa mi je u tim trenucima bilo u duši kao da je zastoj sata zaustavio i samo Vrijeme na tom tajanstvenom mjestu, dok smo ja i sve ostalo izvan toga postajali sve stariji. Koliko pamtim, držim da nikad nije danja svjetlost prodrla u kuću. To me je smutilo i ja sam pod utjecajem te kuće i dalje od svega srca mrzio svoj zanat i stidio se svog doma.
Međutim sam nezamjetno zapažao promjene kod Biddy. Na njezinim su cipelama izrasle potpetice, kosa joj je postala sjajna i uredna, ruke su joj uvijek bile čiste. Nije bila lijepa — obična djevojka i nije mogla biti nalik na Estellu — ali je bila mila, dobra i blage ćudi. Nije bila ni godinu dana kod nas (sjećam se da je baš bila odložila crninu kada sam to opazio), kadli jedne večeri rekoh sam sebi kako ima iznenađujući misaone i bistre oči, vrlo lijepe i pune dobrote.
Opazio sam to kad sam podigao oči sa zadaće, s kojom sam se mučio
prepisujući nekoliko odlomaka iz neke knjige, učeći tako u isti mah čitati i pisati. Vidio sam kako Biddy gleda što radim. Odložih pero, a Biddy prestane šivati, ali ne odloži ručni rad.
Biddy — rekoh — kako tebi sve ide od ruke? Ili sam ja vrlo glup, ili si ti vrlo pametna.
A što mi ide od ruke? Ne znam što misliš — odgovori Biddy uz osmijeh.
Njoj je uspjelo, i to sjajno, voditi čitavo naše kućanstvo, no nisam
pomišljao na to, premda sam joj se zbog toga još više čudio i divio.
Kako dospijevaš, Biddy — rekoh — učiti sve što i ja, a da nikad ne zaostaneš za mnom?
Prilično sam se ponosio svojim znanjem, jer sam čitavu gineju, što sam je dobio za rođendan, uložio u knjige, a veći dio svog džeparca štedio za slične svrhe, iako sada nimalo ne sumnjam da sam za malo svoga znanja platio nadasve visoku cijenu.
I ja bih tebe mogla upitati — odgovori Biddy — kako tebi ide od ruke?
Nije isto. Kad se navečer vratim iz kovačnice, svatko vidi kada se prihvatim toga posla, ali tebe, Biddy, nikad.
Bit će da je kod mene priljepčivo, kao kašalj — nato će Biddy mirno i ponovno prione šivati.
Zavalivši se u drvenu stolicu, razmišljao sam i dalje o tome i promatrao Biddy kako neumorno šiva, naklonivši glavu malo ustranu, i otada sam je smatrao zaista neobičnom djevojkom. Sjetio sam se kako je jednako dobro upućena ne samo općenito u naš posao, nego i u različite vrste našeg rada, a znala je naziv svakog pojedinog komada alata. Ukratko, sve što sam znao, znala je i Biddy. U teoriji je bila upravo tako dobar kovač kao i ja, a možda i bolji.
Ti si Biddy jedno od onih stvorenja — rekoh — koja znaju savršeno iskoristiti svaku priliku što im se pruži. Prije no što si došla ovamo, nisi imala mogućnosti, a gle sada kako si uznapredovala!?
Biddy me časkom pogleda i opet se lati svog posla. — Ipak sam bila tvoja prva učiteljica? — upita dalje šivajući.
Biddy! — uskliknein začuđeno. — Pa ti plačeš!
Ne, ne plačem — odvrati Biddy i pogleda me sa smiješkom. — Kako ti je to palo na um?
A kako mi ne bi kad sam vidio kako je na trepavicama zablistala suza i kanula na ručni rad. Sjedio sam šutke, spominjući se vremena kad se Biddy zlopatila, sve dok pratetka gospodina Wopslea nije uspješno pobijedila lošu naviku da živi, što je kod nekih ljudi vrlo poželjno. Sjećao sam se beznadnih prilika u kojima je životarila u bijednom dućančiću i prebučnoj maloj večernjoj školi, dok ju je ona jadna i ni za što sposobna starica vijala amo-tamo svaljujući sav teret na njezina leđa. Premišljao
sam o tomu da je u Biddynoj duši štoviše i u onim zlosretnim vremenima bilo zapretano ono što se sad razvijalo, jer sam se već u prvim nastupima nelagodnosti i nezadovoljstva njoj obraćao za pomoć, kao da je to po sebi razumljivo. Biddy je mirno sjedila i šivala i nije više ronila suze. Dok sam je gledao i o svemu tome razmišljao, pade mi na um da joj možda nisam pokazao dovoljno zahvalnosti. Možda sam bio suviše suzdržljiv, a trebao sam biti i iskreniji prema njoj, iako u svome razmatranju nisam upotrijebio baš tu riječ. Nakon toga razmišljanja potvrdih joj: — Da, Biddy, bila si mi prva učiteljica, i to onda kada ni jedno od nas nije mislilo da ćemo ikad biti ovako zajedno u toj kuhinji.
Ah, sirotica! — odvrati Biddy. Bilo je značajno za njezinu nesebičnost što se sada s tom primjedbom obratila mojoj sestri, ustala i stala se baviti oko nje da je namjesti što udobnije.
Živa tužna istina!
Slušaj! — rekoh. — Trebali bismo malo više razgovarati, kao nekad, a morao bih se s tobom i češće savjetovati, kao nekad. Ajmo se u nedjelju prošetati po močvarama i lijepo porazgovarati.
Nikad nismo moju sestru ostavljali samu, ali je Joe vrlo rado preuzeo brigu za nju tog nedjeljnog popodneva, i Biddy i ja izađosmo zajedno. Bilo je ljeto, a vrijeme prekrasno.
Pošto smo prošli selom pokraj crkve i groblja te došli do močvara i ugledali more i jedra brodova što kreću na put, stao sam, kao obično, po čitavom kraju i obzorju tražiti likove gospođice Havisham i Estelle. Kad smo došli do obale i sjeli na prud, a do nogu nam žuborila voda, te je tišina bila još dublja nego što bi bila da rijeka nije šumila, odlučio sam da je sad pravo vrijeme i mjesto da Biddy povjerim svoje najskrovitije misli.
Biddy — rekoh, pošto mi je zadala vjeru da neće odati moje tajne
želim postati džentlmen.
Da sam na tvom mjestu, ne bih to željela! — odvrati. — Ne vjerujem da bi bilo dobro.
Biddy — otpovrnem joj ljutito — imam osobitih razloga što želim postati džentlmen.
Pa ti ćeš najbolje znati, Pipe. No ne misliš li da si sretniji ovakav kakav si sada?
Biddy — uskliknem nestrpljivo — ovakav kakav sam sada nisam
uopće sretan. Omrznulo mi je i zvanje i život. Ne budi smiješna — otkad sam šegrt, ne volim ni jedno ni drugo.
Jesam li smiješna? — upita Biddy i mirno nabra obrve. — Žao mi je, jer to nisam htjela.
Želim samo da dobro napreduješ i da budeš zadovoljan.
Onda upamti jednom zauvijek da nikad neću niti mogu biti ovdje zadovoljan — nego samo nesretan — ako ne budem posve drukčije živio nego što sada živim.
Žalosno je to! — zaključi Biddy mašući zabrinuto glavom.
I ja sam u toj neprestanoj i neobičnoj borbi sa samim sobom često pomislio da je to žalosno, pa bih sada gotovo zaplakao bio od jada i nevolje kad je Biddy izrekla svoje i moje osjećaje. Rekoh joj da je u pravu i kako znam da je to stvarno šteta, ali da tu nema pomoći.
Rekoh Biddy, cupkajući rijetku travu kao što sam nekad čupao kosu i udarao nogama o zid stare pivovare da iščupam iz sebe osjećaje: — Da sam mogao prionuti uz posao od malena, pa makar i s manje ljubavi no što sam je nekoć osjećao za kovačnicu, znam da bi to bilo mnogo qbolje za mene. Tebi, Joeu i meni ne bi ništa nedostajalo, a poslije završena nauka postao bili možda Joeov ortak, štoviše i nas bismo se dvoje s vremenom prisno sprijateljili, te bismo možda jedne sunčane nedjelje sjedili na istom prudu, ali kao sasvim drugi ljudi. Tebi bih, Biddy, valjda bio dovoljno dobar, zar ne?
Biddy uzdahne i gledajući za brodovima, što su plovili u daljinu, odgovori: — Nisam baš osobito izbirljiva. — To doduše nije zvučilo nimalo laskavo, no znao sam da je bilo dobro mišljeno.
Odgovorili joj cupkajući i dalje travu i grickajući poneku vlat: A mjesto toga, gle, kakav sam! Nezadovoljan i nesretan, i — ne bih mario za to, što sam neotesan i običan da mi to netko nije rekao!
Biddy odjednom okrene lice prema meni i zagleda se u me mnogo pažljivije nego u jedrenjake.
To što su ti rekli, nije bilo ni čista istina, niti osobito pristojno — rekne i ponovno svrne pogledom na brodove. — Tko je to rekao?
Smeo sam se, jer sam se zaletio ne znajući ni sam dokle. Sad se više nije dalo zabašuriti i odgovorim joj: — Lijepa mlada djevojka kod gospođice Havisham, a mnogo je ljepša od ma koje na svijetu; silno joj se
divim i zbog nje želim postati džentlmen. — Izrekavši to mahnito priznanje, stao sam bacati iščupanu travu u vodu kao da je pomišljam slijediti.
Želiš li postati džentlmen da joj prkosiš ili jer je želiš time predobiti? — upita Biddy mirno poslije kratke šutnje.
Ne znam — odgovor ih mrko.
Jer ako želiš postati džentlmen da joj prkosiš — produži Biddy — mislim, no ti ćeš to najbolje znati, dalo bi se to lakše postići sasvim nezavisno od nje i ne mareći za to što je rekla. No ako si naumio postati džentlmen zato da je predobiješ, mislim, no ti ćeš to bolje znati, da ona uopće nije toga vrijedna.
To je upravo ono na što sam i ja često pomišljao i što mi je taj čas bilo posve jasno. No kako da ja, zaslijepljeno seljanče, izbjegnem čudnoj nepostojanosti u koju svakog dana upadaju i najmudriji?
Biddy, sve to može biti živa istina — nastavih — no ja joj se uza sve to silno divim.
Čemu duljiti; okrenuo sam glavu od nje kad sam to rekao, pograbio se rukama za kosu i dobro je prodrmao. Znao sam sve to vrijeme da je ludost što sam se tako bezumno zaljubio i da bi najbolje bilo da udaram glavom o šljunak, da je po zasluzi kaznim što stoji na ramenima takva glupana.
Biddy je bila najpametnija djevojka, pa me nije više ni pokušavala opametiti. Stavila je svoje nježne ruke, iako ogrubjele od rada, na moje i skinula mi nježno najprije jednu, a zatim drugu s lica. Poslije toga me lako potapša po ramenu da me umiri, dok sam skrivao lice rukavom i malo plakao — upravo kao nekad u pivovarskom dvorištu. Bio sam nekako nesvjesno uvjeren da me je netko — ili čitav svijet — zlostavio. Ne bih znao reći zapravo tko.
Jedno mi je drago — reče Biddy— a to je što osjećaš da mi se možeš povjeriti, Pipe. A milo mi je i to što znaš da ću svakako znati da to povjerenje sačuvam i da ću uvijek biti dostojna toga povjerenja. Kad bi tvoja prva učiteljica (bože, jadne li učiteljice, kojoj i samoj treba toliko pouke!) bila i sada tvoja učiteljica, vjerujem da bi znala kakav bi ti nauk dala. Bila bi to teška zadaća. Ti si već međutim izvan njezina dohvata i stoga to više nema nikakva smisla. — Tiho uzdahne zbog mene, ustane s pruda i reče promijenjenim i milim glasom: — Da pođemo još malo dalje, ili da se vratimo kući?
Biddy — povikah ustajući, te je zagrlih i poljubih — uvijek ću se
tebi povjeravati.
Dok ne postaneš džentlmen — odvrati Biddy.
Znaš da nikad neću postati, dakle ću se uvijek povjeravati. No nemam ti što povjeriti, jer — kao što ti sinoć rekoh — ti sve znaš što ja znam.
Ah! — prošapta Biddy gledajući za brodovima. Zatim ponovi istim milim glasom: — Da pođemo još malo dalje, ili da se vratimo kući?
Odgovorih da ćemo još malo dalje, pa pođosmo naprijed, dok je ljetno popodne uranjalo u smiraj dana i sve ozarilo svojom ljepotom. Počeo sam razmatrati nisam li na kraju krajeva u mnogo prirodnijem i sretnijem položaju u ovim okolnostima nego kartajući »prosjaka« pri svjetlu svijeća u sobi sa stalim satovima, gdje me je čekao Estellin prezir? Mislio sam da bi po mene bilo vrlo dobro kad bi Estellu izbio sebi iz glave, kao i sve sjećanje i maštanje, pa pošao na posao sa čvrstom odlukom da vedro i nepokolebljivo uživam u svome radu. Postavio sam sebi pitanje, nisam li i sam čvrsto uvjeren da bi me Estella, kad bi bila kraj mene umjesto Biddy, odmah učinila nesretnim? Morao sam priznati da sam uvjeren u to i rekoh sam sebi: »Pipe, kakva si ti budala!«
Mnogo smo pričali šetajući tako, a sve što je Biddy rekla, bila je istina. Biddy nije nikad vrijeđala i nije bila mušičava, ili — danas Biddy, a sutra drugo biće. Osjećala bi sama bol, a ne radost, kad bi meni zadala boli; radije bi sebi zabola nož u grudi, nego meni. Kako je dakle bilo moguće da ne volim nju više od one druge?
Biddy — rekoh, kada smo se uputili kući — volio bih kad bi me mogla izliječiti.
I ja bih voljela! — odgovori Biddy.
Kad bih se samo mogao zaljubiti u tebe! Nećeš mi valjda zamjeriti što tebi, staroj znanici, govorim tako otvoreno?
O, bogo mili, ni najmanje! — odvrati Biddy. — Ne brini za mene.
Kad bi mi to pošlo za rukom, to bi bilo ono pravo.
Ali i sam znaš da to nikad neće biti — zaključi Biddy.
Te mi se večeri to nije činilo nimalo nemogućim, kao što bi mi se činilo da smo o tome razgovarali tek prije nekoliko sati. Stoga joj odgovorim da nisam posve siguran da to neće nikad biti. A Biddy će na to odrješito da je u to potpuno uvjerena. U duši sam joj dao za pravo, no ipak sam joj malo
zamjerao što je tako sigurna u to.
Kada smo došli blizu groblja, morali smo prijeći preko gata, a zatim preko nogostupa, nedaleko od vrata ustave. Dolazeći od brane ili iz trščaka, odjednom iz gliba (koji se u to vrijeme bio već prilično sasušio) iskrsne pred nama stari Orlick.
Hoho! — zareza. — Kuda ćete vas dvoje?
A kuda nego kući?
Odgovori: — Lijepo, raspet bio ako vas ne otpratim kući!
Najviše je volio spominjati smrtnu kaznu raspećem. Koliko znam, nije tom riječju mislio ništa osobito kazati, ali se služio njome kao i svojim tobožnjim krsnim imenom samo da prkosi ljudima i da kaže nešto divljačko i strašno. Kad sam bio mladi, čvrsto sam vjerovao da bi tu kaznu na meni izvršio oštrom i zavinutom kukom.
Biddy se protivila da pođe s nama, pa mi došapne: — Ne dopusti da nas prati; ne volim ga. — Kako ga ni ja nisam volio, uljudno sam mu zahvalio na tome, jer ne želimo nikakve pratnje. Nato on prasne u grohotan smijeh, zastane, ali se i dalje gegao tik iza nas.
Bio sam radoznao sumnja li Biddy da je Orlick bio upleten u krvavi prepad, o kojem moja sestra nije nikad mogla sama nešto izjaviti, i upitam je zašto ga ne voli.
Osvrnuvši se na njega, dok se gegao za nama, odgovori: — Bojim se da je zaljubljen u mene. Upitah je srdito: — Je li ti ikad rekao da te voli?
Nije — odvrati Biddy i ponovno se osvrne na njega — nikad mi nije rekao, ali se vrpolji oko mene gdje god me spazi.
Koliko god bila nova i čudna ta izjava o njegovoj simpatiji, nisam posumnjao da nije točna. Uistinu sam se razljutio što se stari Orlick drznuo da joj se divi, kao da je time meni osobno nanio uvredu.
No, znaš, tebi to može biti sasvim svejedno — reče Biddy mirno.
Da, Biddy, meni je sasvim svejedno, samo što mi se ne sviđa i što to ne odobravam.
Ni ja — suglasi se Biddy sa mnom. — Premda i to može tebi biti sasvim svejedno.
Sasvim tako — rekoh — no moram reći da bih izgubio dobro mišljenje o tebi Biddy kad bi se on s tvojim pristankom vrzmao oko tebe.
Poslije te večeri pazio sam neprestano na Orlicka i kad god bi mu se
pružila prilika da se vrpolji oko Biddy, našao bih se pokraj nje da spriječim njegovu namjeru. Pustio je korijenje u Joeovoj kovačnici zato što ga je moja sestra odjednom zavoljela, inače bih već pokušao da bude otpušten. Vrlo je dobro razumio moju namjeru i htio mi jednakim uzvratiti, o čemu sam se poslije i osvjedočio.
I sada, kao da mi um već nije bio dovoljno smućen, još sam pedeset tisuća puta povećao tu smućenost padajući u raspoloženja u kojima mi je bilo sasvim jasno da je Biddy neusporedivo bolja od Estelle. Osjećao sam da se nemam zašto stidjeti priprosta života u poštenom radu, kome sam se bio posvetio. U njemu ću naći dovoljno podstreka da poštujem sebe i budem sretan. Bio sam u tim trenucima čvrsto uvjeren da je nestalo nezadovoljstva što me obuzelo prema dragom starom Joeu i kovačnici, i da ću mu s vremenom postati vrijedan ortak, a Biddy dobar drug. Tada bih se odjednom sjetio onih dana što sam ih proveo kod gospođice Havisham, i to bi poput razornog taneta ponovno raspršilo sve moje razumne misli. A da se raštrkane misli ponovno srede, treba dugo vremena. Prije nego bih ih sredio, rastjerala bi ih zalutala pomisao da će se gospođica Havisham ipak pobrinuti za moju budućnost kad završim nauk.
Našao bih se po svoj prilici u još većem čudu da sam završio nauk. Međutim, nisam ga nikada završio nego naprasno prekinuo, kako ću vam o tome dalje ispričati.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:43 am


Čarls Dikens-Velika očekivanja Playtime


18 Poglavlje
Dogodilo se to jedne noći od subote na nedjelju u četvrtoj godini moga šegrtovanja u Joeovoj kovačnici. Kod Tri vesela lađara skupilo se oko ognjišta društvance i pažljivo slušalo dok je gospodin Wopsle naglas čitao novine. U tom sam se društvu i ja nalazio.
Izvršeno je umorstvo, i o tom se posvuda pričalo na sva usta. Wopsle je do vrata bio ogreznuo u krvi. Čitajući izvještaj o tome, uživao je u svakom od jezovitih prizora u opisu zločinstva. Odigrao je uloge svih svjedoka za vrijeme istrage. Kao žrtva je iznemoglim glasom jaukao: »Svršeno je!« a kao ubojica okrutno vikao: »Ubit ću te!« Dao je liječnički iskaz naglašeno podražavajući našeg mjesnog liječnika; a kao mitničar, što je čuo udarce, tresao se i piskutao tako nemoćno da bi svatko posumnjao u zdrav razum toga svjedoka. Činovnik, koji je trebao službeno utvrditi naprasnu smrt žrtve, postao je u interpretaciji gospodina Wopslea Timon Atenjanin{18}, a općinski pisar — Koriolan{19}. Izvrsno se zabavljao, a i svi ostali, osjećajući se voljko i razdragano. U tom ugodnom raspoloženju izrekosmo naposljetku osudu: namjerno ubojstvo.
Do tog trenutka nisam opazio stranog gospodina koji se nagnuo preko naslona klupe, nasuprot meni, kako nas sve promatra. Na njegovu se licu vidio prezir, a gledajući naše društvo, grickao je kažiprst. Kad je Wopsle završio čitanje, obrati mu se stranac: — Vi ste, čini mi se, bez sumnje sve
to riješili na opće zadovoljstvo?
Svi u čudu pogledaše stranca, kao da je on ubojica. A on je nas sve mjerio hladnim i podrugljivim očima.
Kriv je, dabome? Recite, samo recite svoje mišljenje!
Gospodine — odvrati Wopsle — iako nemam čast poznavati vas, svakako velim: »Kriv je.«— Nato se svi ohrabrismo i stadosmo povlađujući gunđati.
Znam da tako mislite — produži stranac — i unaprijed sam vam to kazao. A sada da vas pitam: je li vam poznato ili nije da se po engleskim zakonima svakoga smatra nedužnim dok mu se ne dokaže — krivica?
Gospodine — pokuša odgovoriti Wopsle — pošto sam i ja Englez ...
Odgovorite! — odrješito će stranac i pogleda ga grickajući kažiprst.
Ne izbjegavajte odgovor! Je li vam poznato ili nije? Dakle? Naherio je glavu, a i sam stao nakoso uporno iščekivajući odgovor — prije no što je ponovno zagrizao u kažiprst, ispruži ga prema Wopsleu da pokaže kako je pitanje upravio baš njemu.
Dakle, je li vam poznato ili nije?
Dakako da mi je poznato — odvrati Wopsle.
Dakako da vam je poznato. Pa zašto niste odmah rekli? A sad, drugo pitanje — produži stranac i zaokupi Wopslea, kao da ima na to pravo: — Znate li, da ni jedan od svjedoka nije još bio napreskok preslušan?
Gospodin Wopsle tek što je izustio: — Mogu samo reći — kadli mu stranac upadne u riječ.
Što? Ne ćete odgovoriti na moje pitanje sa da ili ne? Pokušajmo iznova. — Ponovno ispruži prst prema njemu. — Pazite dobro što vas pitam. Znate li ili ne znate da još ni jedan od svjedoka nije bio napreskok preslušan? Odgovorite! Želim od vas čuti samo jednu riječ. Da ili ne?
Wopsle je oklijevao, a svi smo mi pomalo stali loše misliti o njemu.
Odgovorite! — produži stranac. — Hajde da vam malo pomognem. Niste zavrijedili, ali ću vam ipak pomoći. Zagledajte se malo u novine što ih držite u rukama. Što je to?
Wopsle se zagleda nemoćno u novine i ponovi: — Što je to?
Jesu li to — nastavi stranac što je mogao podrugljivije i nepovjerljivije — jesu li to novine koje ste maloprije čitali?
Bez sumnje.
Bez sumnje. A sad, zavirite opet malo u njih i recite mi ne stoji li u njima izrično kako je uhapšeni osobito naglasio da su ga pravni savjetnici uputili neka tek na kraju rasprave iznese svoju obranu?
To sam tek sada pročitao — branio se Wopsle.
Nije važno što ste tek taj čas čitali, gospodine; ne pitam vas što ste tek pročitali. Poslije možete i očenaše unatraške čitati, ako vam je po volji
a možda ste to prije i običavali. A sad pogledajte opet u novine. Ne, ne, ne, prijatelju, ne na početak stupca; znate vrlo dobro koje mjesto treba potražiti! Pri kraju stupca, pri kraju! (Svima nam je bilo jasno da se Wopsle izmotava.) — No, dakle? Jeste li našli?
Evo — javi se Wopsle.
A sad pročitajte odlomak i kažite mi ne piše li tamo izrično da je uhapšenik naročito naglasio kako su ga pravni savjetnici uputili da tek na kraju rasprave iznese svoju obranu? Odgovorite! Jeste li tako shvatili te riječi?
Gospodin Wopsle odgovori: — Nisu baš iste riječi.
Nisu baš iste riječi! — ponovi džentlmen ogorčeno. —A je li smisao isti?
Da — uzvrati Wopsle.
Da — ponovi stranac, gledajući naše društvo i ispruživši desnicu prema svjedoku Wopsleu. — A sad vas pitam, što kažete o savjesti čovjeka koji s tim odlomkom iz novina pred očima može položiti glavu na jastuk, pošto je jednog od svojih bližnjih proglasio krivim, a taj još uopće nije bio saslušan?
U svim se nama stala buditi sumnja da gospodin Wopsle nije takav kakvim smo ga smatrali i da ga je stranac progledao.
Upamtite — prodruži džentlmen, upirući oštro prstom u Wopslea — taj bi čovjek mogao biti pozvan kao porotnik na parnicu i, premda se teško ogriješio, vratiti se u krilo svoje obitelji i položiti glavu na jastuk, iako je promišljeno prisegao da će — tako mu Bog pomogao! — ispitati spor između našeg vladara, Gospodara Kralja i uhapšenika u sudnici i izreći pravednu presudu prema iznesenim dokazima!{20}
Bili smo duboko uvjereni da je nesretni Wopsle u svemu pretjerao i da bi bilo bolje da odmah prekine s takvim lakomislenim životom dok ne
bude prekasno.
Strani džentlmen napusti mjesto iza naslona i stane između obje klupe pred ognjište, s lijevom rukom u džepu dok je grickao kažiprst na desnoj. Stajao je samosvjesno, te nitko nije ni pomišljao da mu se usprotivi. Gledao nas je prodorno, kao da o svakom zna poneku tajnu koja bi nas uništila kad bi mu se prohtjelo da je otkrije.
Svi smo zadrhtali pred njim, a on nas je redom pogledao i progovorio:
Prema dobivenoj obavijesti s razlogom vjerujem da je među vama i kovač imenom Joseph — ili Joe — Gargery. Tko je to od vas?
Ja sam taj — javi se Joe.
Čudni mu džentlmen dade glavom znak da stupi naprijed i Joe posluša.
Vi imate naučnika — nastavi stranac — koji je općenito poznat pod imenom Pip? Je li on tu?
Tu sam! — uskliknem.
Stranac me nije prepoznao, ali sam ja njega. Bio je to džentlmen što sam ga susreo na stepenicama prilikom drugog posjeta gospođici Havisham. Znao sam da je on istog trenutka kada sam ga vidio kako nas gleda, stojeći iza naslona klupe; i našavši se s njim okom u oko, dok je jednu ruku držao na mom ramenu, ponovno sam u tančine promatrao njegovu veliku glavu, crnomanjasto lice, duboko upale oči, čupave crne obrve, veliki lanac za sat, jake crne pjege umjesto brade i zalisaka i, štoviše, osjećao zadah mirisava sapuna na njegovoj velikoj ruci.
Pošto me je dobro promotrio, reče: — Htio bih se s vama dvojicom nasamo porazgovarati. Moglo bi potrajati dulje vremena.
Možda će biti bolje da pođemo u vaš stan. Milije mi je da unaprijed ovdje ne iznosim ono što vam kanim kazati; moći ćete poslije reći ili prešutjeti prijateljima iz razgovora što vas bude volja. U to se ne pačam.
Dok su se svi čudili i šutjeli, nas trojica izadosmo iz Tri vesela lađara i uputismo se našoj kući bez riječi. Putem bi me čudni džentlmen povremeno pogledao i grickao prst. Na domak kuće Joeu se pričinilo da je to vrlo važna i svečana prilika, pa pohita naprijed da otvori vrata na pročelju. Održasmo savjetovanje u salonu, koji je bio slabo osvijetljen samo jednom svijećom. Započeli smo time da je čudni džentlmen sjeo za stol, privukao svijeću bliže k sebi i stao zagledati u svoju džepnu bilježnicu. Časkom je zirkao kroz tamu u Joea i mene, ne bi li se uvjerio
tko je tko od nas dvojice, zatim odloži bilježnicu i makne svijeću malo u stranu.
Moje je ime Jaggers — reče. — Odvjetnik sam iz Londona. Tamo me prilično dobro poznaju. Moram s vama završiti neobičan posao, a počet ću time da vam objasnim kako to nije bila moja zamisao. Da su me pitali za savjet, ne bih sada bio ovdje. Međutim, nitko me nije ništa pitao i zato sam sada tu. Što mi je činiti kao osobi povjerenja u ime drugoga, to i činim. Ni manje ni više.
Kako mu se činilo da nas s mjesta gdje je sjedio ne može dobro vidjeti, ustane, prebaci jednu nogu preko naslona stolice i stade tako s jednom nogom na sjedištu, a s drugom nogom na podu.
Dakle, Josephe Gargery, donosim vam ponudu da odvedem toga mladića, vašeg naučnika. Vi se valjda nećete protiviti razrješenju ugovora, ako bude tražio, a za njegovo je dobro? I nećete ništa zahtijevati za to?
Bože sačuvaj da bih ja što tražio za to da Pipu ne kvarim posla — odgovori Joe zureći u stranca.
Ono vaše »Bože sačuvaj« je pobožna riječ, ali nije odgovor — odvrati gospodin Jaggers.
Pita se: — »Hoćete li nešto tražiti?« Ili tražite li nešto za to?
Moj je odgovor — otpovrne odlučno Joe: — Ne.
Mislim da je Jaggers pogledao Joea kao da ga smatra luđakom, što je tako nesebičan. Bio sam i suviše zapanjen od radoznalosti, koja mi je oduzimala dah, i od iznenađenja da bih bio posve siguran.
Vrlo dobro — reče gospodin Jaggers. — Zapamtite što ste kazali i nemojte se za čas predomisliti.
Tko će se predomisliti? — brecnu se Joe.
Ne velim da čete se vi predomisliti. Držite li psa?
Da, držim.
Upamtite, Hvališa je dobar pas, ali Držiga je još bolji{21}. Upamtit ćete? — ponovi Jaggers, zažmirivši i klimajući glavom prema Joeu kao da mu nešto prašta. —A sad da se vratimo na mladića. To što mu imam reći
to su njegova Velika Očekivanja.
Joe i ja zinusmo te se pogledasmo.
Upućen sam prenijeti mu — reče gospodin Jaggers, upirući sa strane prstom u mene — da će doći u posjed znatnog imutka. Zatim, da sadašnji
vlasnik imutka želi da mladića odmah uklonimo iz sredine u kojoj sada živi, te da bude odgojen kao džentlmen, jednom riječju, kao mladić s velikim očekivanjima.
Moj se san obistinio; sušta je zbilja nadilazila sva moja, i najsmionija, maštanja; gospođica Havisham će mi omogućiti život u sjaju i izobilju.
A sad se, gospodine Pipe — produži odvjetnik — s ostalim priopćenjima obraćam osobno vama. Treba da shvatite, prvo, da lice, koje mi izdaje naloge, traži da za sva vremena zadržite ime Pip. Uzmemo li u obzir ostvarenja vaših velikih očekivanja, rekao bih da protiv takva neznatnog uvjeta nećete imati nikakva prigovora. Ako imate što prigovoriti, sada je vrijeme da to učinite.
Moje je srce kucalo tako brzo, a u ušima mi brujalo da sam jedva promucao kako nemam ništa prigovoriti.
To i ja mislim! Drugo, trebate znati, gospodine Pipe, da ime vašeg velikog dobročinitelja ostaje stroga tajna dok je sam ne odluči razotkriti. Ovlašten sam spomenuti da vam je namjerava saopćiti osobno i usmeno. Kada i gdje kani izvršiti svoju namjeru, to vam ne mogu reći; to nitko ne može reći. Možda tek nakon mnogo godina. Zatim valja da sasvim jasno znate još i to: Najstrože vam je zabranjeno ma što poduzimati da nešto saznate o njemu ili da u razgovorima, do kojih bi moglo doći između vas i mene, spomenete ili samo natuknete nešto o bilo kome kao o njemu. Ako se u vama porodi neka sumnja, zadržite je za sebe, jer to ni najmanje ne bi poslužilo svrsi, zbog koje su te zabrane nametnute. Možda su izdane zbog vrlo važnih razloga, a možda su samo puki hir. Nije na vama da to preispitujete, no uvjet je tako postavljen. Prihvaćanje toga uvjeta, i da ga se pridržavate kao obaveze, to je posljednji uvjet koji vam imam priopćiti po nalogu onoga od koga primam naređenja i za koga ni za što drugo ne odgovaram. On vam omogućuje vaša očekivanja, a za tajnu znamo jedino on i ja. Ni ovo nije baš težak uvjet da se ispune vaše nade, no ako imate što prigovoriti, sada je vrijeme da to učinite. Da čujem vaš odgovor!?
Još jedanput jedva promucah, da nemam ništa prigovoriti.
To i ja mislim! Tako sam vam, gospodine Pipe, nabrojio sve uvjete.
Iako mi je govorio »gospodin Pip«, te se nekako prijateljski vladao prema meni, ipak mu se na licu vidjela izvjesna sumnjičavost, od koje sam se plašio. Od vremena do vremena još je i sad sklapao oči dok je govorio i upirao prstom u mene, tek da pokaže, kako on mnogo nedostojna zna o
meni, samo kad bi mu se prohtjelo napomenuti. — Preostaju još samo pojedinosti pogodbe. Trebate znati, iako sam više puta spomenuo riječ
»očekivanja«, podareno vam je više od pustih očekivanja. Meni je već sada povjerena dovoljno velika svota novaca za vaše primjerno izdržavanje i odgoj. Vi ćete me, molim, smatrati svojim skrbnikom. O! — prekinu me, jer sam mu se već htio zahvaliti — moram vam odmah kazati, plaćen sam za svoje usluge, jer ih inače ne bih ni činio. Moj poslodavac smatra da vam je potreban bolji odgoj u skladu s vašim novim položajem. Zato ćete shvatiti kako je važno i potrebno da se odmah okoristite mogućnošću koja vam se pruža.
Rekoh kako sam oduvijek čeznuo za naobrazbom.
Nije važno za čim ste oduvijek čeznuli, gospodine Pipe — otpovrne
držite se predmeta našeg razgovora. Ako sada čeznete, to je dovoljno. Mogu li vašu izjavu tako shvatiti da ste voljni da vas smjesta stavimo pod nadzor dobrog učitelja? Jeste li to htjeli reći?
Potvrdim zamuckujući da sam upravo to htio reći.
Dobro, dakle. Trebamo ispitati vaše sposobnosti. Ne mislim, znate, da je to pametno, ali tako mi je povjereno. Jeste li ikad čuli za kojeg učitelja koji bi vam bio miliji od drugih? Nikad nisam čuo za drugoga osim za Biddy i pratetku gospodina Wopslea, zato odgovorih niječno.
Ima učitelj, o kome sam donekle obaviješten i za koga mislim da bi mogao poslužiti našoj svrsi — reče gospodin Jaggers. —Ja ga ne preporučujem, izvolite to upamtiti, jer ja nikad nikoga ne preporučujem. Džentlmen, o kojem govorim, neki je gospodin Matthew Pocket.
To je ime odmah privuklo moju pažnju. Rođak gospođice Havisham. Matthew, o kome su govorili gospodin i gospođa Camilla. Matthew, čije je mjesto trebalo biti do uzglavlja gospođice Havisham kada je mrtvu polože u vjenčanoj haljini na svadbeni stol.
To vam je ime poznato? — upita gospodin Jaggers, gledajući me pronicavim očima, a zatim ih zatvori očekujući odgovor.
Odgovorili da sam čuo to ime.
O! Čuli ste to ime. No pita se, što kažete na to? Odgovorili, odnosno pokušah odgovoriti da sam mu vrlo zahvalan što me je preporučio ...
Ne, mladi prijatelju! — prekine me, odmahujući polagano velikom glavom. — Saberite se! Ne sabravši se, ponovno sam mu se počeo
zahvaljivati na preporuci ...
Ne, mladi prijatelju! — prekide me ponovno odmahujući svojom velikom glavom, a u isti se mah mršteći i smiješeći. — Ne, ne, ne!
Dobro ste to izveli, ali neće proći. Odviše ste mladi da biste me mogli natjerati u škripac. Nema govora o preporuci. Pokušajte naći bolju riječ.
Ispravljajući sama sebe rekoh da sam mu vrlo zahvalan što je spomenuo gospodina Matthewa Pocketa ...
Tako je već bolje! — usklikne gospodin Jaggers.
... i da ću (dodah) pokušati sreću s tim gospodinom.
Dobro. Bit će najbolje da pokušate s njime u njegovoj kući. Put će vam do njega biti otvoren, a najprije ćete se upoznati s njegovim sinom, koji je u Londonu. Kada mislite doći u London?
Rekoh (pogledavši Joea, koji je nepomično stajao i samo gledao) da mislim odmah poći.
Nato će gospodin Jaggers: — Najprije trebate naručiti nešto novih odijela, i to ne radnih. Recimo danas osam dana. Trebat će vam novaca. Da vam ostavim dvadeset gineja?
S najvećim mirom izvuče podugačku kesu, te izbroji novac na stol i dogurne ga meni. U tom je času prvi put skinuo nogu sa stolice. Pošto mi je dogurnuo novac, sjedio je raskrečenih nogu na stolici i stao vrtjeti kesu promatrajući Joea.
No, Joseph Gargery, djelujete zapanjeno?
I jesam! — odgovori Joe vrlo uvjerljivo.
Ne zaboravite da smo se sporazumjeli da ništa nećete tražiti za sebe.
Sporazumjeli smo se i to važi — odgovori Joe. — I važit će dovijeka!
Ali što onda — upita gospodin Jaggers ljuljajući kesu — ako sam dobio nalog da vam u ime odštete darujem poklon?
U ime odštete — za što? — upita Joe.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:43 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja Outside_the_cottage

Što gubite radnu snagu.
Joe mi položi ruku na rame ženskom nježnošću. Otad sam ga često uspoređivao s parnim čekićem; i taj je tako nježan da može smrviti čovjeka ili samo opipati ljusku jajeta. — Od srca rado puštam Pipa — reče Joe — i oslobađam ga ugovora. Neka ide do časti i sreće. Nemam
riječi koliko mu želim da bude sretan, ali ako mislite da je novac naknada za gubitak malog djeteta — što je došlo u kovačnicu — i mi postali najbolji prijatelji ...
O dragi, stari Joe, koga sam bio tako spreman ostaviti i prema kome sam bio tako nezahvalan! Opet te vidim pred sobom, sa snažnom kovačkom desnicom na očima; grudi ti se teško nadimaju, a glas ti zamire. O dragi, dobri, vjerni, nježni Joe, osjećam kako ti ruka od ljubavi prema meni podrhtava na mom ramenu; osjećam i danas svečanost trenutka i kao da čujem šuštanje anđeoskih krila!
Međutim sam bodrio Joea. Gubio sam se u neizvjesnosti moje buduće sudbine i nisam znao ponovno naći puteljke po kojima smo nekad zajedno hodali. Molio sam Joea, neka se tješi, jer smo (kako reče) uvijek bili najbolji drugovi i (kako ja rekoh) uvijek ćemo ostati. Joe je zglob svoje slobodne ruke utiskivao u oči kao da ih hoće izdupsti iz očnica, ali nije progovorio ni riječi.
Gospodin Jaggers je sve to gledao kao da u Joeu vidi seosku ludu, a u meni njegova čuvara. A kad se to svršilo, odmjerajući na dlanu težinu kese, koju je prestao ljuljati, progovori:
Joseph Gargery, upozoravam vas, dajem vam posljednju priliku. Sa mnom nema šale. Ako kanite primiti dar, koji vam moram po nalogu svoga klijenta izručiti, recite i dobit ćete ga. Ako, naprotiv, mislite reći — tu ga na najveće čudo Joe prekine, iznebuha se prene i stade pred njega. Bio je očigledno spreman da se s njime pobije na šake do krvi.
Hoću kazati — vikne Joe — ako ste došli u moju kuću da tjerate šalu sa mnom i da me vrijeđate, onda —amote! Hoću kazati, ako ste muško! Hoću kazati da ono što rekoh, ne porekoh! To hoću kazati!
Povukoh Joea u stranu i odmah se smiri; samo mi je izjavio kao pristojnu opomenu za svakog na kog bi se moglo odnositi kako ne dopušta da netko tjera šalu s njime i vrijeđa ga u njegovoj kući. Čim je Joe planuo, Jaggers je odmah skočio i stao pokraj vrata. Ne pokazujući više nimalo volje da se vrati, izreče odmah na oproštaju ove upute:
Gospodine Pipe, što prije odete odavde — to bolje, budući da namjeravate postati džentlmen. Dakle: danas osam dana, a dotle ćete dobiti moju posjetnicu s adresom. U uredu za prijevoz u Londonu možete iznajmiti kola i dovesti se ravno k meni. Upamtite da vam ja kao zaštitnik ne dajem ni u čemu svojih savjeta. Izvršujem ono za što sam plaćen.
Upamtite jedanput zauvijek. Upamtite to!
Upro je prstom u obojicu nas i bio bi, mislim, produžio da se nije bojao Joeove goropadnosti i otišao.
Dosjetih se nečemu, što me nagna da potrčim za njim kad je odlazio prema Tri vesela lađara, gdje je ostavio najmljenu kočiju.
Oprostite, gospodine Jaggers.
Oho! — dočeka me, okrenuvši se prema meni: — No, što je?
Hoću da sve bude u redu, gospodine Jaggers, i da se držim vaših uputa, pa sam mislio, bolje je da vas pitam. Ima li prigovora ako se prije odlaska oprostim sa svima koje poznajem?
Nema — reče i pogleda me kao da je jedva shvatio što sam ga pitao.
Ne mislim samo sa svima u selu, nego i u gradu?
Nema nikakvih prigovora.
Zahvalim mu i potrčim opet kući; vidio sam da je Joe već zatvorio prednja ulazna vrata, napustio gostinjsku sobu i sjeo kraj kuhinjskog ognjišta, položio ruke na koljena i zurio pažljivo u vatru. Sjeo sam također pokraj ognjišta i zurio u ugalj, i dugo nije nitko progovorio ni riječi.
Sestra je sjedila u naslonjaču, obloženom jastucima, u svom kutu. Biddy s ručnim radom pred ognjištem, Joe pokraj Biddy, a ja do Joea u kutu nasuprot sestri. Što sam dulje buljio u užareni ugalj, to mi je teže bilo pogledati u Joea; što je dulje trajala šutnja, to jače sam osjećao nesposobnost da govorim.
Najzad sam ipak progovorio: — Joe, jesi li rekao Biddy?
Ne, Pipe — odvrati Joe i dalje piljeći u vatru, stežući čvrsto koljena kao da mu je netko bio došapnuo da će mu noge same od sebe nekud poletjeti. — Prepustio sam to tebi, Pipe.
Bilo bi mi milije da joj ti kažeš.
Dakle, Pip je postao džentlmen i čeka ga velika budućnost, i neka mu Bog pritom pomogne!
Biddy ispusti ručni rad i pogleda me. Joe je rukama obujmio koljena i gledao me, a ja u njih oboje. Poslije stanke oboje su mi srdačno čestitali, ali je iz njihovih riječi izbijala izvjesna sjeta, i to sam im pomalo zamjerao.
Potrudio sam se da Biddy (a preko Biddy i Joeu) utuvim u glavu kako
pouzdano očekujem da će očuvati tajnu, kao da ništa ne znaju, niti će ikome reći tko je moj dobročinitelj. — Sve će se to saznati u pravo vrijeme — dodao sam. — Do tog se vremena ne smije o tom govoriti; jedino da mi je neki tajanstveni dobročinitelj omogućio ostvarenje mojih velikih nada. — Biddy je zamišljeno klimala glavom, gledala u vatru i ponovno se latila ručnog rada. Obeća da će biti vrlo oprezna; Joe, ne skidajući ruke sa stegnutih koljena, potvrdi sa svoje strane: — Zna se, zna se, Pipe, i ja ću isto tako šutjeti. — Ponovno mi zatim čestitahu ne mogavši se dosta načuditi da ću postati džentlmen, te mi se to nikako nije sviđalo.
Biddy je zatim poduzimala sve i sva da mojoj sestri bar donekle objasni što se dogodilo. Koliko znam, njezin napor je bio potpuno uzaludan. Moja se sestra smijala i mnogo puta zakimala glavom, štoviše, ponavljala riječi što ih je Biddy govorila, »Pip« i »bogatstvo«, no sumnjam da je u njima bilo više smisla nego u krilaticama za vrijeme izborne kampanje, a to je najstrašnije čime mogu usporediti njezino duševno stanje.
Nikad ne bih povjerovao, da nisam doživio, da ću biti sve turobniji, a Joe i Biddy sve mirniji i ponovno raspoloženi kao nekad. S budućnošću, dakako, nisam bio nezadovoljan; ali sam onda, a da ni sam pravo ne znam zašto, postao nezadovoljan sam sa sobom.
Bilo kako bilo, nalaktio sam se rukama na koljena i podnimljene glave buljio u vatru, dok je njih dvoje razgovaralo o mom odlasku, što će raditi kad mene ne bude, i o sličnome. Kad god bih opazio da jedno od njih gleda u mene, iako prijazno kao nikad dosada (a pogledavali su često — osobito Biddy), osjećao sam se uvrijeđen; kao da su mi izrekli svoje nepovjerenje, mada to, Bože sačuvaj, nisu ni jednom riječju ili migom pokazali.
U tim bih trenucima ustajao i pogledavao na vrata, jer su kuhinjska vrata vodila ravno van u noć, a za ljetnih su večeri bila uvijek otvorena da se prostorija prozrači. Pa i same su zvijezde, prema kojima sam zatim podigao oči, izgledale, priznajem sa žaljenjem, nekako blijede i neznatne, jer blistaju nad tim seoskim krajem, u kome sam dosad živio.
Subotnja večer — rekoh, kada posjedasmo uz večeru od kruha, sira i piva. Još pet dana i osvanut će dan pred onim danom! Brzo će proći.
Da, Pipe — potvrdi Joe, a glas mu je potmulo dopirao iz pivske čaše — brzo će proći.
Brzo, brzo će proći — doda Biddy.
Pomišljao sam, Joe, da ću u ponedjeljak, kad pođem u grad naručiti odijelo, reći krojaču da ću doći k njemu da se ondje preobučem ili ga dati otpremiti Pumblechooku. Bilo bi vrlo neugodno kad bi ovdje svi ljudi buljili u mene.
No možda bi te gospodin i gospođa Hubble voljeti vidjeti u novom gospodskom odijelu, Pipe — reče Joe sav zaokupljen rezanjem kruha i sira, što ga je držao na dlanu lijeve ruke, a usto zirkao na moju večeru, od koje nisam ni okusio. Činilo se da razmišlja o minulim vremenima kad smo običavali uspoređivati svoje kriške. — Pa možda i Wopsle. A kod Tri vesela lađara svi bi to smatrali osobitom čašću.
To je baš ono što ne želim, Joe. Oni bi pravili takva čuda — i digli takvu graju — da to ne bih mogao podnijeti.
O, sigurno bi, Pipe! — reče Joe. Ako to ne bi mogao podnijeti ... Biddy me upita, držeći tanjur moje sestre: A jesi li pomišljao na to kada ćeš se pokazati gospodinu Gargeryu i svojoj sestri i meni? Valjda ćeš nam se pokazati?
Biddy — odvratih malko povrijeđen — mozak ti tako brzo radi da te je teško dostići.
Uvijek je bila tako brza — doda Joe.
Da si samo časak počekala, Biddy, čula bi da ću jedanput uvečer donijeti odijelo u zavežljaju ovamo — po svoj prilici uoči svoga odlaska.
Biddy nije ništa više rekla. Opraštajući joj ljubazno njezinu naglost, uskoro zaželim njoj i Joeu srdačno laku noć i pođoh spavati. Kad sam došao u svoju sobicu sjeo sam da dobro promotrim jadnu sobicu koju ću skoro napustiti i izdići se zauvijek iz nje. Bila je puna svježih, mladenačkih uspomena, pa sam i u tom trenutku pao u onu smućenu duševnu podvojenost, u kojoj sam se trzao između te sobice i onih ljepših odaja, kuda sam se spremao otići, a što sam tako često osjećao kada sam se kolebao između kovačnice i kuće gospođice Havisham i između Estelle i Biddy.
Sunce je cijeli dan grijalo krov moje potkrovnice, te je soba bila topla. Kad sam otvorio prozor, stao ondje i zagledao se van, vidio sam kako Joe polagano izlazi na mračna vrata da se malo prošeta na čistom zraku; a zatim je također došla Biddy, donijela lulu te mu je pripalila. Nikad dotad nije pušio u tako kasne sate, i po tome sam vidio da bilo iz kojeg razloga traži malo utjehe i smirenja.
Ubrzo je stao na vratima ispod mene pušeći lulu, a Biddy pokraj njega razgovarajući sitnim glasom. Znao sam da govore o meni, jer sam čuo kako su nježno spomenuli moje ime više nego jedanput. Ne bih dulje slušao da sam mogao i više čuti; odmakoh se od prozora i sjedoh na stolac do kreveta. Osjećao sam kako je vrlo bolno i čudno što je prva noć moje sjajne budućnosti bila noć teške usamljenosti kakvu nikad dotad nisam proživio.
Gledajući prema otvorenom prozoru, vidio sam lagašne kolute, što su se dizali iz Joeove lule ovamo k meni, i zamišljao da je taj dim nalik na blagoslov što mi ga — skromno i nezamjetljivo — šalje Joe kroz zrak što smo ga zajedno disali. Ugasio sam svjetlo i zavukao se u postelju. Postelja bijaše sada nelagodna i nisam više u njoj spavao zdravim, dubokim snom kao nekada.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:44 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja North_African_street_scene




19 Poglavlje
Kada je osvanulo jutro, moje se gledanje na život znatno izmijenilo i toliko razvedrilo te se činilo da je sasvim drukčije od dosadašnjega. Najviše me je tištala pomisao da me od mog odlaska dijeli još šest dana, jer se nikako nisam mogao riješiti neke zle slutnje da će se za to vrijeme nešto dogoditi Londonu, a dok stignem onamo, još će se pogoršati ili će ga sasvim nestati.
Joe i Biddy su bili tako mili i dragi kada bih poveo riječ o rastanku, koji se sve više približavao; no o tome bi govorili samo onda kad bih ja načeo takav razgovor. Joe je poslije doručka iz ormara za rublje u malom salonu donio ugovor, pa smo ga bacili u vatru, i osjetio sam da sam sada slobodan. Sav prožet novim osjećajem slobode, pošao sam s Joeom u crkvu i ondje pomislio da svećenik ne bi možda naglas pročitao ono o bogatašu i Kraljevstvu nebeskom, da je znao sve što se sa mnom dogodilo.
Poslije ručka odskitao sam se posve sam, jer sam nakanio da se već danas oprostim zauvijek s močvarom. Prolazeći pokraj crkve, osjećao sam (kao što sam to osjetio jutros za vrijeme službe Božje) neko uzvišeno sažaljenje prema onim jadnicima što su osuđeni da dolaze ovamo svake bogovetne nedjelje, za čitava života, da bi naposljetku i oni počivali zaboravljeni pod tim niskim humcima. Zadao sam sebi riječ da ću skorih dana učiniti nešto za te ljude i izradio nasumce osnovu kako ću za sve stanovnike našeg sela prirediti gozbu, na kojoj će biti goveđe pečenke, pudinga od grožđica, pola litre piva za svakoga i čitavo bure ljubaznosti s moje strane.
Ako sam već i prije s izvjesnim stidom pomišljao na moje veze s bjeguncem, kojeg sam jedanput gledao kako šepa između grobova, što li sam tek pomislio te nedjelje kad me je to mjesto podsjetilo na tog jadnika, koji se u dronjcima sav tresao od zime, s onim strašnim negvama i žigom na sebi! Tješio sam se time što je to bilo davno i da su ga bez sumnje odveli nekud daleko i da je za mene mrtav, a tko zna, možda je i zaista bio mrtav?
Ne će biti više udolina punih vlage, ni nasipa, ni brana, ni stoke na paši
premda mi se činilo da mi ta troma goveda sada iskazuju nešto više poštovanja i da se okreću za mnom kako bi što dulje mogla zuriti za vlasnikom velikih očekivanja. — Zbogom, tužni poznanici mog djetinjstva,
jer me sad čeka London i sjaj, a ne više kovačnica i vaše bijedno društvo! Pođoh pobjednički putem do stare tvrđave i pruživši se na travi, stadoh razmišljati o tome nije li me gospođica Havisham izabrala za Estellu; i uto me svlada san.
Kad se probudih, uvelike sam se čudio videći Joea kako sjedi pokraj mene i puši lulu. Tek što sam otvorio oči, pozdravi me veselim smiješkom:
To nam je, Pipe — rekoh — kao posljednji put, pa da pođem za njim.
I vjeruj, Joe, da mi je to vrlo drago.
Od srca ti hvala, Pipe.
Joe — rekoh, pošto smo jedan drugom stisnuli ruku — budi uvjeren, nikad te neću zaboraviti.
Zna se, zna se, Pipe — reče Joe utješljivo. — U to ja ne sumnjam. Dabome, zna se, stari druže! Ta, Bože moj, samo je trebalo podosta vremena da to čovjek promulja u glavi i nekako shvati, jer je sve došlo nekako iznenada.
Nije mi bilo osobito drago što je Joe bio toliko siguran u mene. Bilo bi mi milije da je pokazao malo više uzbudenosti, ili da je rekao: »To ti služi na čast, Pipe«, ili nešto slično. Stoga ne odgovorih ništa na prvu Joeovu napomenu te se osvrnuh samo na drugu, rekavši kako je uistinu sve došlo neočekivano, ali sam uvijek želio postati džentlmen i često razmišljao o tome što bih uradio kad bih zaista postao.
Ma, je li? — nato će Joe. — Baš čudno!
Prava je šteta, Joe — rekoh — što nisi malo bolje uznapredovao kad smo nekad ovdje učili!
Pa, to ti ja ne znam — odvrati Joe. — U mene je šuplja glava. Razumijem se samo u svoj zanat. Pa, jest, ne kažem da nije, šteta je, prava šteta što sam uvijek bio tupoglav, ali sada već nije — kao onda, prije godinu dana — sad je već svejedno.
Ja sam međutim pomišljao na to kako ću nešto učiniti za Joea kad budem bogat, a za to bi bilo mnogo povoljnije da je u njega većih sposobnosti za viši položaj u društvu. Nije ni slutio što sam zapravo mislio reći, pa sam nakanio da se najprije s Biddy o tom porazgovorim.
Pošto smo došli kući i popili čaj, povedoh Biddy u vrtić pokraj živice, gdje sam joj najprije sasvim općenito kazao da je nikad neću zaboraviti —
samo da je malo razvedrim — zatim saopćio da ću je nešto zamoliti.
A to je, Biddy, da ne propustiš nijednu priliku da malo pomogneš Joeu.
Kako da mu pomognem? — upita gledajući mi čvrsto u oči.
Pa, znaš, Joe je drag i mio i, držim, najkrasniji momak na svijetu — ali je u nekim stvarima malo zaostao. Na primjer, Biddy, u znanju i u vladanju.
Iako sam gledao u Biddy dok sam govorio, a ona razrogačila oči, ipak nije gledala u mene.
O, njegovo vladanje! Ne zna se, dakle, vladati? — upita Biddy i strgne list s ogrozdova žbuna.
Draga Biddy, ovdje se vrlo dobro vlada ...
O, dakle se ovdje vrlo dobro vlada? — ubaci Biddy promatrajući pažljivo list na svom dlanu.
Saslušaj me do kraja; kad bih Joea poveo u odličnije društvo, kao što se nadam da ću i učiniti, kad čitavo bogatstvo prijeđe u moje ruke, ne vjerujem da bi mu njegovo vladanje služilo na čast.
A ne misliš li da to i sam vrlo dobro zna? — upita Biddy.
To je pitanje bilo tako izazovno (jer na to još nikad ni u snu nisam pomišlja), te se trgoh: — Biddy, kako to misliš?
Pošto je Biddy među dlanovima samljela list usitno, a miris me ogrozdova grma otad uvijek podsjećao na tu večer u vrtiću do živice — reče: — Zar nisi nikad pomislio na to da je možda ponosit?
Ponosit? — ponovim prezrivim naglaskom.
O, ima raznih vrsta ponosa — nastavi Biddy gledajući mi ravno u oči i klimajući glavom — nije ponos isti u svakoga...
No? Zašto si umukla? — upitah.
Nije ponos u svakog čovjeka isti — produži Biddy. — Možda je Joe odveć ponosit da ma kome dopusti da ga istrgne iz zvanja, u kome je u svakom pogledu na mjestu i koje voli i poštuje? Da ti pravo kažem, mislim, da je Joe zaista takav, premda je možda i suviše smiono da ja to kažem, jer ti mora da ga bolje poznaješ od mene.
Biddy — rekoh — vrlo mi je žao što čujem to od tebe. To nisam očekivao. Zavidljiva si. Nije ti pravo što me je zadesila velika sreća, pa ne
možeš sakriti svoje osjećaje.
Ako imaš srca da to kažeš — odvrati Biddy — a ti samo reci, koliko god puta hoćeš reci, ako imaš srca da to kažeš.
Ako imaš srca da budeš takva, moja sitničava Biddy — odgovorih kreposno i naduto — nemoj kriviti mene. Vrlo žalim što sam to opazio kod tebe — jer je loša crta ljudskog značaja. Namjeravao sam te zamoliti da poslije mog odlaska, ako ti se ponekad pruži prilika, pomogneš malo dragom Joeu da se usavrši. No poslije toga neću te ni za što moliti. Neobično mi je žao, ponavljam, što sam to kod tebe opazio, Biddy. To je
loša crta ljudskog značaja.
Bez obzira da li me grdiš ili mi odobravaš — odvrati sirota Biddy
ipak se možeš pouzdati u mene da ću jednako pokušati sve što mogu da budem ovdje sad i u svako vrijeme od pomoći. I kakvo god mišljenje o meni poneseš sa sobom, moji se osjećaji prema tebi neće promijeniti. No pravi džentlmen, međutim, ne bi smio biti nepravedan — reče Biddy i okrene glavu.
Usrdno sam ponovio, da je to loša crta ljudskog značaja (a otad sam imao prilike uvjeriti se da sam bio u pravu što sam tako mislio, samo što se to nije smjelo pripisati Biddynom značaju). Napustih Biddy i uputili se uskom stazicom, a Biddy pođe u kuću. Sav tužan prodoh kroz vrtna vratašca da se malo prošetam, dok ne bude vrijeme za večeru. Osjećao sam kako je tužno i čudno što se i drugi dan očekivanja moje sjajne budućnosti završava kao i prvi, donoseći mi samo usamljenost i nezadovoljstvo.
No ujutro se moje raspoloženje opet razvedrilo i razblažilo, pa sam takav bio i prema Biddy. Nismo više razgovarali o toj temi. Obukavši najbolju odjeću, pođoh zarana u grad, kad sam računao da su dućani već otvoreni, i pojavih se kod krojača gospodina Trabba, koji je sjedio pri doručku u sobi iza radionice. Nije smatrao potrebnim da me dočeka, već me dozove k sebi.
No! — usklikne napola prijazno, a napola oporo. — Kako ste i što želite?
Gospodin Trabb je razrezao još vruću zemičku na tri kriške, velike kao tri kreveta i sada ih presvlačio plahtama maslaca. Bio je to bogat stari neženja. A prozor je njegove sobe gledao u maleni, bogato zasađeni vrtić i voćnjak. U zidu je pokraj ognjišta bila ugrađena povelika blagajna, i
nimalo nisam sumnjao da su u njoj bile nagomilane čitave vreće blaga.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:45 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja News_from_Abroad


Gospodine Trabb — rekoh. — E, malo je neprilično što vam moram reći, jer zvuči kao hvalisanje ali, eto, pripao mi je lijep imutak.
Gospodin Trabb se sav izmijenio. Zaboravio je na svoje plahte, ubriše prste u stolnjak i usklikne: — O, bogo moj!
Putujem u London upravitelju imutka — rekoh, onako kao slučajno vadeći nekoliko gineja iz džepa i gledajući u njih — i stoga mi je potrebno moderno odijelo. Želim da odmah platim — u gotovu — nadodah—jer bi inače krojač mogao da ga i ne sašije i samo tobože primi narudžbu.
Dragi gospodine — odgovori gospodin Trabb, naklonivši se s mnogo poštovanja, raširi ruke i oslobodi se da me se dotakne s vanjske strane laktova — ne spominjite to, jer ćete me uvrijediti. Dopuštate li da vam čestitam? Hoćete li biti ljubazni da stupite u dućan?
Momak je gospodina Trabba bio najbezobraznije čeljade u čitavom kraju. Kad sam ušao, upravo je pometao dućan, i da posao bude zabavniji, vitlao svu prašinu na mene. Još je svejednako meo kad sam s gospodinom Trabbom ulazio u dućan, i udarao metlom po svemu što mu je došlo pod ruku da pokaže (bar sam tako shvatio) kako se može mjeriti sa svakim kovačem, bilo živim ili mrtvim.
Prestani s tom bukom — izdere se strogo gospodin Trabb — ili ću ti razbiti glavu! Molim vas, izvolite sjesti, gospodine. Eto, to vam je — reče, skinuvši balu sukna i razmotavajući ga valovito, spreman da podmetne ruku i pokaže odsjajivanje tkanine — nešto naročito fino. Mogu vam preporučiti, jer će zaista odgovarati vašim potrebama, gospodine, i to je nešto najfinije! Pokazat ću vam i druge vrste. Ej, ti, daj broj četiri! — (Te su riječi bile namijenjene momku, kojeg je pritom šibao strašnim pogledima, predviđajući kako će se taj pogani mladić balom očešati o mene, ili na neki drugi način pokazati svoju prijateljsku naklonost.)
Gospodin Trabb nije ni načas skidao strogi pogled s tog mladića sve dok nije stavio balu na tezgu i našao se u nekom udaljenom kutu gdje više nije bio opasan. Onda mu naredi da donese broj pet i broj osam. — I bez tvojih vragolija — reče Trabb — ili ćeš se ljuto kajati, derane prokleti, i do groba se mene sjećati!
Gospodin Trabb se zatim nagne nad brojem četiri i poniznom povjerljivošću stane me uvjeravati i preporučivati to sukno kao laku tkaninu za ljeto, koje je sada u velikoj modi u odličnim i najvišim
krugovima, materijal, koji će njemu služiti na čast pri pomisli da je od njega skrojio odijelo jednom sugrađaninu (ako mu je dopušteno da me tako nazove). — No, hoćeš li mi skoro donijeti broj pet i broj osam, bitango prokleta — dovikne momku — ili hoćeš da te izjurim iz dućana i sam donesem bale?
Uz pomoć gospodina Trabba izabrao sam sukno za odijelo i vratio se u sobu da mi uzme mjeru. Iako je Trabb već imao moju mjeru i bio njome dosada sasvim zadovoljan, sada se ispričavao: — Pod ovim okolnostima, koje su se nadale, to više ne bi odgovaralo svrsi, gospodine, baš nikako.
Tako je gospodin Trabb mjerio, bilježio i proračunavao u sobi, kao da sam neko zemljište, a on najčuveniji mjernik, čineći sve i sva, da sam imao osjećaj kako nijedno odijelo ne može naplatiti njegov trud. Kad je napokon završio, dogovorismo se da će sve poslati u četvrtak uvečer u kuću gospodina Pumblechooka. Držeći ruku na kvaki od vrata što su vodila u sobu, doda: — Znam, gospodine, da se od londonskog građanina ne može očekivati da bude stalna mušterija zanatlije svoga kraja, no kad biste mi od vremena do vremena dali narudžbu kao starom sugrađaninu, za mene bi to bila osobita čast. Dovidenja, gospodine, najponizniji. — Vrata!
Posljednju je riječ doviknuo momku, koji nije imao pojma što to ima značiti. No vidio sam kako se nemoćno skljokao kada me je njegov majstor otpremao i ispraćao do vrata; i moje je prvo, sigurno iskustvo o svemoćnosti novca bilo da je potpuno zgromio Trabbova naučnika.
Poslije ovog upečatljivog događaja posjetio sam redom dućane klobučara, postolara i trgovaca pletenom robom, te sam se osjećao gotovo kao pas Majke Hubbard{22}, čija je oprema zahtijevala usluge tolikih trgovaca i zanatlija. Otišao sam i u poštanski ured i pretplatio mjesto u poštanskim kolima, koja kreću u subotu u sedam sati ujutro. Nije bilo svuda potrebno objašnjavati kako mi je pripao lijep imutak; no kad god bih nešto o tom spomenuo, trgovac bi prestao zuriti kroz prozor na Glavnu ulicu i posvetio svu pažnju meni. Pošto sam naručio sve potrebno, pošao sam prema Pumblechookovoj kući. Dok sam se približavao mjestu poslovanja toga džentlmena, ugledao sam ga gdje stoji na vratima.
Iščekivao me je vrlo nestrpljivo. Bio se rano izvezao u svojim dvokolicama, posjetio kovačnicu i tamo saznao veliku novost. Priredio mi je zakusku u barmvellskoj gostinjskoj sobi, a svom je poslovođi naredio da »napusti brod« kad smo moja preuzvišenost i on prolazili kroz dućan.
Kad smo on, ja i zakuska ostali nasamo, uhvati me za ruke i pozdravi:
Dragi prijatelju, čestitam vam na sreći koja vas je zadesila. Vi ste je i zaslužili, dabome da jeste!
Počeo je odmah govoriti o onome što je važno i meni se svidjelo kako se mudro izražava. Pošto me je nekoliko časaka hunjkajući obasipao svojim udivljenjem, nastavi: — Kad pomislim da je upravo uz pomoć moje malenkosti do toga došlo, to je već po sebi najveća nagrada za moj trud.
Zamolio sam gospodina Pumblechooka da upamti kako o tom ne treba nikad ni riječi govoriti ili to spomenuti.
Dragi mladi prijatelju — reče Pumblechook — dopustit ćete mi da vas tako nazovem ...
Promrmljao sam »dabome«, i gospodin Pumblechook me ponovno primi za ruke. Trudio se da ih privuče na svoj prsluk, što je bilo vrlo ganutljivo, samo što su se moje ruke više doticale njegova trbuha. Dragi mladi prijatelju, pouzdajte se u me da ću za vrijeme vaše odsutnosti svojim slabim silama nastojati da Joseph nikad ne dozna — o taj naš Joseph!? — doda sažalno.
O taj naš Joseph!! Joseph!!! — Nato zaklima glavom, lupkajući po njoj rukom kao da sumnja u Joeove umne sposobnosti.
Ali, dragi mladi prijatelju — nastavi gospodin Pumblechook mora da ste gladni i umorni. Izvolite sjesti. Evo piletine, ravno iz Vepra, tu je jezik, ravno iz Vepra, i još neke malenkosti, sve ravno iz Vepra. Nadam se da to nećete prezreti — reče. Skočivši na noge istog trenutka, tek što je sjeo, usklikne: —Je li preda mnom taj s kojim sam se nekoć igrao u danima njegova sretna djetinjstva? I smijem li ... smijem li ... ?
»Smijem li« značilo je da li mi smije stisnuti ruku. Pristao sam i sav se rastapao od razdraganosti, a onda opet sjedne.
Evo vina — ponudi gospodin Pumblechook. — Dajte da pijemo, da nazdravimo vašoj Sreći, e da bi uvijek tako mudro znala izabrati svoje miljenike! — Ponovno skoči na noge i reče: — No ipak ne mogu gledati pred sobom Onoga — ni piti u Njegovo zdravlje — a da mu i opet ne zaželim — o, smijem li ... smijem li ...?
Kazah mu da smije i on se još jedanput izrukova sa mnom, iskapi čašu i stavi je naglavce na stol. Učinio sam isto. Kao da sam se prije no što sam ispio čašu i ja postavio naglavce, vino mi je smjesta udarilo u glavu.
Gospodin Pumblechook mi je dodavao najveće kriške jetre, nutkao me najslasnijim komadima sušenog jezika (i više nije, kao nekad, spominjao svinju i svinjetinu u vezi sa mnom), a za se, tako reći, uopće nije mario. — O pilence, pilence! Zacijelo nisi ni sanjalo o tome — zapjeva gospodin Pumblechook, upućujući svoje riječi pilećem pečenju u zdjeli — kada si bilo još malo ptice, kakva te sudbina čeka. Nisi ni sanjalo da ćeš poslužiti kao zakuska pod ovim skromnim krovom.
Smatrajte to mojom slabošću, ako hoćete — produži i ponovno ustade
smijem li?... Smijem li... ?
Bilo je sasvim suvišno da mu odgovorim da smije i stoga on to smjesta i učini. Ne znam kako mu je uspjelo da to tako često ponovi, a da se ni jedanput ne ozlijedi mojim nožem.
A vaša je sestra — produži nakon nekoliko brzo progutanih zalogaja
imala čast da vas odgoji »svojom rukom«! Tužno je, kad pomislim, kako sada ne može više potpuno shvatiti veličinu te časti. Smijem ...
Videći kako se sprema da ponovno nasrne na mene, ja ga zaustavim.
Nazdravimo u njezino zdravlje! — rekoh.
Ah! — usklikne gospodin Pumblechook, zavalivši se na stolac, sav nemoćan od udivljenja — po tim ćete ih riječima prepoznati, gospodine! — (Ne znam, tko je bio taj gospodin, jer ja to zacijelo nisam bio, a trećega nije bilo u društvu) — po tim ćete riječima odmah prepoznati one koji su plemenita duha, gospodine! Uvijek sve praštaju i vazda su prijazni. — Podlac Pumblechook brzo stavi opet punu čašu na stol i ponovno skoči na noge: — Nekom bi se prostaku činilo da ponavljam jedno isto — ali, smijem li?
Poslije toga ponovno sjedne ispijajući u zdravlje moje sestre. — Ne smijemo biti slijepi prema nedostacima njezine ćudi — doda gospodin Pumblechook — no tješimo se da je sve radila u najboljoj namjeri!
U to sam vrijeme stao opažati da mu je lice zajapureno; a meni je samom bilo pri duši kao da sam se sav pretvorio u veliko lice što bridi nakvašeno vinom.
Spomenuo sam gospodinu Pumblechooku kako sam naredio da moje novo odijelo donesu u njegovu kuću, a on se sav oduševio što sam upravo njega odlikovao tolikom počašću. Spomenuo sam da sam to učinio zato što ne želim da me u selu vide u njemu. Do neba je hvalio moju odluku. Osim njega nema tu žive duše, natukne, dostojne moga povjerenja, i —
ukratko, smije li ? ... Onda me nježno upita sjećam li se još naše dječje igre »zbrajanja«, pa kako smo zajedno pošli u vijećnicu radi potpisa naučničkog ugovora i — sve u svemu — da sam ga uvijek najviše volio i on bio moj najprisniji prijatelj. Da sam popio i deset puta toliko čaša vina, no što sam ih uistinu popio, znao bih da između nas nije nikad postojao takav odnos i odbacio bih iz dna duše takvu pomisao. No usprkos svemu tomu, sjećam se, kako sam vjerovao da sam se ipak u mnogo čemu prevario u pogledu njega, jer je zapravo razuman, dobroćudan i sjajan čovjek.
Postupno je postajao toliko povjerljiv da je tražio moj savjet i o svojim poslovima. Spomenuo je da se sada pružila zgodna prilika za nagomilavanje i monopoliziranje žitarica i sjemenja u njegovim poslovnim prostorijama, ukoliko budu proširene, prilika kakva se dosad još nikad nije pružila ni u našem, ni u ma kojem drugom kraju u našoj okolini. Po njegovu bi mišljenju trebalo samo više kapitala da se steče golemi imutak. Samo dvije riječce: više kapitala. On (Pumblechook) misli: kad bi neki tajni ortak uložio u taj posao malo kapitala, moj gospodine, ne bi imao nikakvog drugog posla nego da se došeta, kad god bi ga bila volja, ili da pošalje povjerenika, pa da preispita knjige. Da se došeta dvaput u godini i strpa u džep dobitak od pedeset do sto — a zatim: da bi to bio posao kao stvoren za mladog džentlmena bistra duha i bogata, te bi se zaista isplatilo da o tome malo razmisli. Što ja mislim o tome? Mnogo drži do mog mišljenja, pa sad — što mislim o tom? Odgovorih: — Strpite se malo. — Neizvjesnost i u isti mah odrješitost toga mišljenja tako je silno djelovala na nj, te me više nije ni pitao smije li mi stisnuti ruku, nego je naprosto rekao da mora to učiniti — i učini.
Popili smo sve vino, i gospodin Pumblechook me je svejednako uvjeravao i prisizao da će se već pobrinuti da zadrži Joea u granicama (ne znam u kakvim granicama) i da će me stalno i uspješno pomagati svojim uslugama (ne znam kakvim uslugama). Pošto mu je zaista divno uspjelo da sve dotad sačuva tu tajnu, saopćio mi je također, prvi put u mom životu, da je uvijek o meni govorio kako taj dječak nije običan dječak i, upamtite što ću vam reći, njegova budućnost nije obična budućnost. Smješkajući se kroz suze ponovio mi je kako je čudno kad se sad sjeti tih riječi, na što sam mu odgovorio da je to i meni čudno. Napokon izađoh na zrak, nejasno osjećajući da sunčane zrake nekako neugodno pale, te opazih da sam, sve drijemajući, stigao do brklje, a da uopće nisam vidio ceste.
Trglo me je iz drijemeža dozivanje gospodina Pumblechooka. Bio je zaostao daleko za mnom na osunčanoj cesti i davao mi znakove da ga počekam. Stanem, i on me dostigne sav zasopljen.
Pošto mu se vratio dah, progovori: — Ne, prijatelju dragi, dok je mene, nećemo tako! Taj naš sastanak ne može se tako okončati a da se ne poslužim vašim ljubaznim pristankom: — Smijem li, kao vaš stari prijatelj, koji vam želi svako dobro? — Smijem ... smijem li ... ? Izrukovasmo se bar po stoti put, a zatim s najvećim gnjevom naredi nekom mladom vozaru da mi se makne s puta. Napokon me blagoslovi i stajaše, mašući rukom, sve dok nisam nestao iza okuke ceste. Zađoh u polje, gdje sam se u sjeni živice do mile volje naspavao, a zatim proslijedili kući.
Imao sam malo prtljage za nošenje sa sobom u London, jer je samo nešto od onih malenkosti, što sam ih posjedovao, priličilo mom novom položaju. No još sam istog popodneva počeo spremati stvari, hvatajući sve što mi je dolazilo pod ruku, tako da sam u pretjeranoj hitnji potrpao i ono za što sam znao da će mi sutra trebati, obuzet zamišlju da mi više ne preostaje ni časka vremena.
Tako je prošao utorak, pa srijeda i četvrtak; u petak se ujutru uputih do gospodina Pumblechooka odjenuti novo odijelo i zatim posjetiti gospođicu Havisham. Bila mi je prepuštena vlastita soba gospodina Pumblechooka, ukrašena čistim ručnicima, da se u njoj presvučeni. Moje me novo odijelo prilično razočaralo. Po svoj prilici svako novo odijelo, koje iščekujemo s radosnim nestrpljenjem, otkako odijela postoje, ne zadovoljava očekivanja njegova vlasnika. No kad sam ga imao nekih pola sata na sebi i postavljao se u bezbroj poza ispred prilično malog toaletnog ogledala gospodina Pumblechooka, u uzaludnom nastojanju da vidim svoje noge, meni se činilo da mi već bolje pristaje. Bilo je još izjutra, a u gradiću, nekih deset milja od nas, bio je sajam pa gospodina Pumblechooka nije bilo kod kuće. Nisam mu rekao točno dan kad namjeravam otputovati, te se činilo da mu neću više stisnuti ruku prije odlaska. Bilo je sve kako treba, pa izađoh na ulicu u novom odijelu, savršeno dotjeran, sav u neprilici što moram proći pokraj poslovođe, i u sumnji da ostavljam loš dojam, kao na primjer Joe u nedjeljnom odijelu.
Pošao sam prečacima i iza kuća do gospođice Havisham, gdje sam zbog ukočenih dugih prstiju na rukavicama s mukom povukao za zvono. Sarah Pocket došla je na vrata i upravo zatetura kad je vidjela kakva se
promjena sa mnom zbila; a njezino smeđe lice, nalik na orahovu ljusku, sasvim je požutjelo i pozelenjele
Vi? — upita. — Vi? O, Bože moj! Što želite?
Odlazim u London, gospođice Pocket — odgovorih — i htio bih se oprostiti s gospođicom Havisham.
Nitko me nije očekivao. Ostavi me zaključana na dvorištu, dok je pošla pitati hoće li me primiti. Vratila se vrlo brzo i povela gore zureći u mene.
Gospođica Havisham šetala je po sobi, gdje je bio onaj dugi prostrti stol, poštapajući se kukastim štapom. Soba je bila osvijetljena kao uvijek. Zastane kad je čula da smo ušli te se okrene. Stala je pokraj trulog, raspalog svadbenog kolača.
Ne odlazi, Sarah — reče. — No, što je Pipe?
Putujem sutra u London, gospođice Havisham — odgovorih, pazeći vrlo pomnjivo što ću reći — pa sam mislio da mi u svojoj dobroti nećete zamjeriti što sam se došao oprostiti.
Pa to je prekrasno, Pipe — usklikne vitlajući palicom oko moje glave kao dobra vila, koja mi je kumovala na krštenju i pretvorila me u bogataša, a sada hoće da me obdari posljednjim poklonom.
Poslužila me velika sreća, otkad sam posljednji put bio kod vas, gospođice Havisham — promrmljam — i zbog toga sam vrlo zahvalan, gospođice Havisham.
Da, da! — reče, gledajući s uživanjem pereneraženu i zavidljivu Sarah. — Vidjela sam gospodina Jaggersa. Sve sam već čula, Pipe. Sutra dakle putuješ?
Da, gospođice Havisham.
A imena mu ne znaš?
Ne, gospođice Havisham.
A gospodin Jaggers je postao tvoj skrbnik?
Da, gospođice Havisham.
Upravo se naslađivala tim pitanjima i odgovorima. Toliko je uživala u preneraženosti i zavisti Sarah Pocket. — Čeka te lijepa budućnost. Budi dobar i pokaži se dostojnim te sreće, i drži se uputa gospodina Jaggersa.
Pogleda me, a zatim Sarah, i kad vidje Sarino lice, na njezinom pažljivom licu zatitra okrutan osmijeh. — Zbogom, Pipe! —znaš, zauvijek ćeš se zvati Pip.
Da, gospođice Havisham.
Zbogom Pipe!
Ispružila je ruku, a ja je, padnuvši na koljena, poljubih. Nisam prije razmišljao o tome kako ću se s njom oprostiti: došlo je tako samo po sebi. Pobjednički pogleda sablasnim očima u Sarah Pocket; i tako ostavih svoju dobru vilu: oduprijevši se objema rukama na kukastu palicu, stajala je usred tmurno osvijetljene sobe pokraj pljesniva svadbena kolača zastrta paučinom. Sarah Pocket me je ispratila kao avet koju treba izvesti iz kuće. Nije se mogla pomiriti s mojom vanjštinom i bila je do krajnosti smućena. Oprostih se s njome: — Zbogom, gospođice Pocket — a ona je samo zurila u mene, kao da uopće nije znala da sam nešto rekao. Izišavši iz kuće, pohitao sam do gospodina Pumblechooka; skinuo novo odijelo, složio ga i zavezao, pa pođoh kući u starome, u kojemu sam se — pravo da vam kažem — osjećao mnogo lagodnije, iako sam sada nosio još i zavežljaj.
Šest je dana, za koje sam mislio da im nikad neće biti kraja, proteklo brzo, a sutrašnjica se zagledala u mene mnogo trjeznije nego što sam ja gledao u nju. Što je brže nestajalo tih šest večeri: pet, četiri, tri, dvije, to sam više cijenio Joeovo i Biddyno društvo. Posljednje sam večeri obukao novo odijelo da me vide i uživaju, i tako sam sjedio u punom sjaju, dok nije došlo vrijeme za počinak. Meni u čast prirediše toplu večeru, uveličanu neizbježnim pilećim pečenjem, a završili je flipom{23} .
Svi smo bili vrlo potišteni i nimalo bolje volje iako smo hinili da smo veseli.
Trebalo je da u pet sati izjutra odem iz sela s malom putničkom torbom u ruci. Rekao sam Joeu da mi je milije ako sam pođem na put. Žalim, gorko žalim — što se ta odluka rodila u mojoj glavi zbog pomisli na oprečnost između Joea i mene kad bismo zajedno došli na poštansku stanicu. Uvjeravao sam sebe da moja odluka nije bila okaljana tim osjećajem, ali kad sam te posljednje noći pošao u svoju sobicu, bio sam prisiljen priznati da je ipak tako. Nešto snažno me je vuklo da se vratim dolje i zamolim Joea neka ujutru pođe sa mnom.
Nisam to učinio.
Svu sam noć nemirno sanjao o kočijama, koje su me vozile drugamo umjesto u London, a u njih su bili zapregnuti sad psi, sad mačke, čas svinje, čas ljudi — samo ne konji. Sve do zore, dok nisu propjevale ptice,
proživljavao sam svakojake nezgode na tom putovanju. Ustadoh i napola obučen sjedoh do prozora da bacim oproštajni pogled, a pritom sam zaspao.
Biddy je rano ustala da mi spremi doručak, i premda nisam niti sat spavao kraj prozora, kad osjetih miris dima iz kuhinjskog ognjišta, skočih na noge sa strašnom pomišlju da je već kasno poslijepodne. No još poslije toga, dugo nakon što sam čuo zveckanje čajnih zdjelica i bio sasvim obučen, nisam se mogao odlučiti sići dolje. Ostao sam i dalje u sobici, po višeput razrješujući i opet zavezujući remenje male putne torbe, iznova je otvarajući i ponovo zatvarajući sve dok mi Biddy ne dovikne da sam okasnio.
Brzo sam gutao doručak, a da nisam ni osjetio njegova okusa. Ustadoh od stola i rekoh živahno, kao da mi je taj čas palo na um: — No dakle! Mislim da je vrijeme za odlazak! — A zatim poljubih sestru, koja se smijuckala, klimala glavom i tresla se na stolici, na kojoj je uvijek sjedila. Poljubih Biddy, te zagrlih Joea. Nato dohvatih malu putnu torbu i izađoh iz kuće. Kad sam čas zatim čuo neki štropot iza sebe, osvrnuo sam se i vidio posljednji put Joea, i to upravo kad je za mnom bacio staru potkovu, a Biddy je isto učinila. Stadoh i zamahnuh šeširom. Stari dobri Joe diže svoju snažnu desnicu, mašući njome ponad glave i vičući promuklim glasom »hurrraaa!«, a Biddy pritiskivaše pregaču na oči.
Pješačio sam dalje žustrim koračajima, misleći pritom kako je rastanak ipak bio lakši nego što sam zamišljao, i dozivao sebi u pamet kako bi zaista bilo neprilično da me je Joe pratio do poštanskog ureda i tamo bacio staru potkovu za kolima, naoči čitave Glavne ulice. Zviždukao sam i nisam mislio na rastanak. Selo je bilo spokojno i tiho, a laka se magla svečano dizala, kao da mi želi pokazati svijet u kojem sam proživio dane nevina djetinstva, a onkraj njega ležalo je ono veliko nepoznato, tako da sam se odmah zagrcnuo i briznuo u plač. Bilo je to kod putokaza nakraj sela, i ja položih ruku na nj i rekoh: — Zbogom, dragi moj dobri druže! Sam Bog zna da se nikad ne trebamo stidjeti svojih suza, jer su one rosna kiša što sipi na debelu prašinu što se slegla na naša okorjela srca. Kad sam se naplakao, postao sam čišći i bolji nego što sam dotad bio — tužniji i svjesniji svoje nezahvalnosti, i blaži. Da sam prije plakao, Joe bi sada hodao pokraj mene.
Te su me suze i one što su mi ponovno navrle na oči, dok sam dalje
nijemo koračao, tako ovladale da sam se, sjedeći u kolima i vozeći se već daleko izvan grada, prepirao sam sa sobom, s bolom u ojađenoj duši, ne bih li izišao, kad budu mijenjali konje, i vratio se da provedem još jednu večer kod kuće i na ljepši se način rastanem sa svojima. Dobili smo novu spregu, a ja sam još oklijevao i tješio se time kako još uvijek mogu sići i odšetati natrag kad stignemo na drugu postaju. I dok su mi glavom prelijetale takve misli, zamišljao bih kako je lice slučajnog prolaznika, koji nam je cestom dolazio u susret, nalik na Joeovo, i moje bi srce jače zakucalo. — Kao da se Joe mogao pojaviti tu na cesti!
Mijenjali smo konje, i opet ih mijenjali, a sada je već bilo prekasno i predaleko da se vratim, i nastavio sam putovanje. Sad se već sva magla svečano digla i preda mnom se pružao cijeli svijet.
Tako se završava prvo razdoblje Pipovih velikih očekivanja.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:46 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja Neighbourly_Gossip



Drugo razdoblje Pipovih očekivanja
20 Poglavlje

Putovanje je od našeg grada do metropole trajalo nekih pet sati. Upravo je minulo podne kad je četvoroprežna kočija, u kojoj sam se i ja vozio kao putnik, projurivši kroz Cross Keys, Wood Street i Cheapside, uletjela u prometnu vrevu Londona.
Kod nas se Britanaca već u ono vrijeme bilo ustalilo mišljenje da je izdajstvo ako netko samo i posumnja da nismo najbolji ljudi, da sve što je naše nije najbolje; inače bih, iako zastrašen veličinom Londona, možda i posumnjao da je grad prilično ružan sa svojim zavojitim, uskim i prljavim ulicama.
Gospodin Jaggers mi je na vrijeme poslao svoju adresu: Little Britain, a ispod toga je napisao na posjetnici: »tik do Smithfielda i sasvim blizu postaje poštanskih kola«. Ipak me je neki kočijaš, na čijem je zimskom kaputu bilo prišiveno isto onoliko plašteva koliko je imao godina, strpao u kočiju, zatvorivši me sa strane preklopnim treskavim stepenicama{24} kao da me je nakanio odvesti pedeset milja daleko. Uspinjao se čitavu vječnost na kočijaško sjedište, koje je, kako se dobro sjećam, bilo ukrašeno starim, od kiše i sunca izblijedjelim i od moljaca sasvim izgrizenim zelenim gunjem. Bila je to divna ekipaža, izvana načičkana sa šest drvenih vjenčića, s rasklimanom papučom odostrag, na koju bi stalo ni sam ne znam koliko lakeja, a ispod nje je virila brana kao zapreka za sve nezvane pješake koji ne bi mogli odoljeti napasti i pokušali se popeti na kola.
Jedva sam stao uživati u vožnji, razmišljajući o tome kako je kočija nalik u isti mah na ubožnicu i staretinarnicu, i čudio se zašto su zobnice u njoj, i nisu prikačene izvana, kadli opazim kako je kočijaš već počeo silaziti sa svog sjedišta, kao da će kola učas stati. Zaista su učas stala, i to u mračnoj ulici kod nekog ulaza s otvorenim vratima iznad kojih je bilo ispisano G. JAGGERS.
Koliko? — upitam kočijaša.
Kočijaš odgovori: — Šiling — ako ne želite dati malo više. Dakako da sam rekao, da ne želim platiti više.
E, pa onda šiling — zadovolji se kočijaš. — Neću sebi nakopati vraga na glavu. Znam ja njega! I krišom žmirne na natpis s imenom gospodina Jaggersa i zatrese glavom.
Pošto je primio šiling, uspjelo mu je poslije nekog vremena da se opet uspne na sjedište i napokon nestane (a meni je odlanulo). Uđoh u prednju prostoriju, s malom putnom torbom u ruci, te upitah je li gospodin Jaggers u uredu.
Nije — odgovori namještenik. — Sada je u sudnici. Jeste li vi gospodin Pip?
Potvrdih da sam gospodin Pip.
Gospodin Jaggers vam poručuje da ga pričekate u njegovoj sobi. Nije znao koliko će izbivati, ima neku raspravu. No sva je prilika da će doskora doći, jer je njegovo vrijeme vrlo dragocjeno.
Kod tih riječi namještenik otvori druga vrata i uvede me u stražnju sobu. Tu nađosmo jednookog džentlmena u baršunastu odijelu, s hlačama do koljena, koji ubriše nos rukavom kad ga prekinusmo u pažljivom čitanju novina.
Idi i čekaj van, Mike — reče namještenik.
Već sam htio kazati kako se nadam da ne smetam — kadli namještenik s vrlo malo pažnje, što još nikad dosad nisam vidio, otpremi džentlmena i baci za njim krznenu kapu, te me ostavi nasamo.
U sobu je gospodina Jaggersa dopirala svjetlost samo kroz prozor na stropu, a i taj je bio sav iskrpan, kao razmrskana glava ranjenika, a susjedne kuće kao da su se nagnule da bi me kroz taj prozor mogle što bolje vidjeti. Nije bilo toliko spisa koliko sam mislio da ću tu naći, ali je zato bilo nekoliko čudnih stvari kakve nisam očekivao — kao na primjer stari zahrđali pištolj, mač u koricama, nekoliko neobičnih škrinja i zamotljaja, a na polici dvije strašne sadrene maske, preko mjere podnadule i kao s nekim ukočenim trzajem oko nosa. Stolica gospodina Jaggersa, s visokim naslonom, od posve crne konjske strune, bila je uokvirena nizovima mjedenih čavlića kao lijes; zamišljao sam ga zavaljena u naslonjaču kako gricka kažiprst i šiba pogledima svoje klijente. Soba je bila malena, a klijenti kao da su se običavali naslanjati na zid: zidovi, a osobito onaj nasuprot stolice gospodina Jaggersa, bili su zamašćeni od ljudskih leđa. Sjetih se da je i jednooki džentlmen strugao leđima po zidu kada je zbog mene, iako ne mojom krivnjom, bio izbačen iz sobe.
Sjeo sam na stolicu za klijente, smještenu nasuprot Jaggersove, sav prožet tužnom atmosferom toga mjesta. Opazio sam da se i na namještenikovu licu, kao i na licu njegova poslodavca, vidjelo da zna o
svakome ponešto na njegovu štetu. Radoznalo sam se pitao, koliko li je činovnika moglo biti u gornjem katu i opaža li se na svima ta pogubna prevlast nad ostalim ljudima. Htio sam saznati povijest te starudije, porazbacane po sobi, i kako je dospjela ovamo. Čudio sam se onim dvjema podbuhlim posmrtnim maskama i pitao se jesu li možda likovi iz porodice gospodine Jaggersa, pa ako je na svoju nesreću i imao dva tako ružna rođaka, zašto ih je trebalo postaviti na prašnjave police izlažući ih garu i upljuvcima muha, umjesto da im nade prikladno mjestance kod kuće. Ja, dakako, još nisam znao što znači provesti ljetni dan u Londonu, pa sam možda bio tako potišten i zbog vrućine, pokvarena zraka, te prašine i pijeska, čime je sve naokolo bilo pokriveno gustom naslagom. Sada dok sam sjedio i čekao u zagušljivoj sobi gospodina Jaggersa, čudio sam se svemu tomu i nisam mogao više podnijeti pogled onih dviju maska na polici iznad naslonjača gospodina Jaggersa, pa sam ustao i izišao.
Kad rekoh namješteniku da ću se malko prošetati na svježem zraku, čekajući gospodina Jaggersa, savjetova mi da skrenem iza ugla i doći ću na Smithfield. Tako sam dospio tamo i činilo se kao da se to gnusno mjesto, prepuno prljavštine, masti, krvi i smrada lijepi za mene{25}. Stoga sam nastojao da se što prije maknem odande, te sam zakrenuo u ulicu gdje sam ugledao crnu kupolu katedrale sv. Pavla, što se preda mnom izbočila iza neke mrke kamene zgrade, a neki mi prolaznik reče da je to zatvor Newgate. Proslijedivši uza zid tamnice, opazih da je kolnik nastrt slamom kako bi se prigušio štropot vozila u prolasku. Po tome, i po mnoštvu svijeta koje je okolo postajkivalo, zaudarajući po rakiji i pivu, zaključio sam da se sada održavaju suđenja.
Dok sam se ogledavao, neki me neobično prljavi, prilično nakresani službenik pravde upita bih li volio ući i prisustvovati kojem suđenju. Saopćio mi je da bi mi za pola krune{26} mogao pribaviti mjesto u prvim redovima, odakle bih vrlo dobro vidio samog predsjednika suda{27} s vlasuljom i u službenom ruhu. Govorio je o toj strašnoj ličnosti kao o voštanoj figuri, a čas zatim ponudi mi ga za sniženu cijenu od osamnaest penija. Pošto sam odbio ponudu, izgovarajući se da imam sastanak, bio je tako ljubazan te me odveo u neko dvorište i pokazao mjesto gdje se čuvaju vješala i gdje javno šibaju osuđenike. Zatim me odvede do Vrata dužnika, na koja vode zločince na vješala, i nastojeći da poveća moje zanimanje za ta strašna vrata, doda da će »četvorica takvih« prekosutra u osam sati ujutro njima proći i biti najedanput pogubljeni. To je bilo grozno
i predočilo mi London u strašnoj slici; to više što je čovjek, koji je za šiling dva prodavao predsjednika suda, bio od glave do pete, ne izuzimajući ni džepni rupčić, obučen u odijelo što je zaudaralo na plijesan, a prvobitno zacijelo nije bilo njegovo, nego ga je, kako sam sebi uvrtio u glavu, kupio za jeftin novac od krvnika. Pod tim sam okolnostima smatrao da sam se za jedan šiling jeftino riješio toga napasnika.
Skoknuh u ured da pitam je li se gospodin Jaggers već vratio, a kako ga još nije bilo, ponovno sam pošao malo u šetnju. Ovaj sam se put prošetao preko Little Britaina i zakrenuo u Bartholomew Close{28}, te sam opazio da su osim mene i drugi čekali na gospodina Jaggersa. Tu su bila dva čovjeka tajanstvena izgleda, što su se šunjala Bartolomejevim prolazom i zamišljeno o nečem razgovarala zabadajući noge u pukotine pločnika. Kad su prvi put prošli pokraj mene, reče jedan od njih svome drugu: — Ako ikome, to će Jaggersu, bez sumnje, uspjeti. — Na uglu je stajao mali skup od tri muškarca i dvije žene, a jedna je od njih plakala i otirala suze u prljavi šal, dok ju je druga tješila: Jaggers ima njegovu stvar u rukama.
»Malia{29}, pa što bi još htjela?« — Dok sam onuda lutao, došao je u Prolaz i neki mali Zid pocrvenjelih očiju, u društvu drugog malog Zida. Onaj je prvi poslao drugoga po nekom poslu, i pošto je ovaj otišao, vidio sam kako je Zid, očito vrlo razdražljive prirode, stao poskakivati pokraj stupa ulične svjetiljke i mahnito vikati: — Jaggerza, Jaggerza, Jaggerza fi meni tajte, jer sfi ostali su ništarije, snajte! — Sve su to bila svjedočanstva o popularnosti moga skrbnika i snažno su djelovala na mene, pa sam se divio i čudio još više nego prije. Najzad, pogledavši kroz rešetke vrata Bartolomejeva prolaza prema Little Britainu, vidio sam gospodina Jaggersa kako cestom dolazi prema meni. U isto su ga vrijeme ugledali i drugi koji su ga čekali, te nastade prava strka kad ga svi saletješe. Gospodin Jaggers stavi mi ruku na rame i povede dalje, ne rekavši ni riječi, već zametne razgovor s onima koji su ga slijedili. Ponajprije se obrati dvojici tajanstvenih muškaraca.
Pa, vama nemam ništa reći — doda upirući u njih kažiprst. — Ne želim znati više nego što znam. A što se tiče uspjeha, taj je neizvjestan kao
»pismo — glava«. Rekao sam odmah s početka da je čitava stvar kao
»pismo — glava«. Jeste li platili Wemmicku?
Jutros smo skupili novac, gospodine — odgovori jedan od dvojice ponizno, dok je drugi pažljivo motrio lice gospodina Jaggersa.
Ne pitam kada i gdje ste ga skupili, ni da li ste ga uopće skupili. Je li Wemmick primio novac?
Da, gospodine — odgovoriše obojica u jedan glas.
Vrlo dobro, možete ići. Neću da idete za mnom! — reče gospodin Jaggers i zamahne rukom kako bi ih odbio od sebe. —Ako kažete samo još jednu riječ, odustat ću od vaše obrane.
Mislili smo, gospodine Jaggers... — progovori jedan od dvojice i smače šešir s glave.
A rekoh vam da baš to ne činite — naglasi gospodin Jaggers. — Vi ste mislili! Ja mislim za vas, i to neka vam bude dosta. Ako vas budem trebao, znam gdje ću vas naći. Neću da idete za mnom. Ne želim više čuti ni riječi.
Ona se dvojica zglednuše kad im gospodin Jaggers odmahne rukom, te ponizno usporiše korake i zaostadoše iza njega, i više ih nije bilo čuti.
A sad vi!— reče gospodin Jaggers nenadano zastavši i obraćajući se onim dvjema ženama u šalovima, a nato se ona tri muškarca bojažljivo udaljiše. — O, vi ste, Amalija?
Da, gospodine Jaggers.
A sjećate li se — nato će gospodin Jaggers — da sada ne biste bili tu, niti biste mogli biti tu da nije bilo mene?
O da, gospodine! — uskliknuše žene u isti mah. — Bog vas blagoslovio, mi to vrlo dobro znamo.
Pa zašto onda — reče gospodin Jaggers — dolazite ovamo?
Moj Bili, gospodine! — zavapi žena koja je plakala.
Slušajte, nešto ću vam kazati — produži gospodin Jaggers. — Jednom za svagda! Ako vi ne znate da je vaš Bili u dobrim rukama, ja to znam. Pa ako budete dolazili ovamo da me gnjavite s tim vašim Billom, onda ću i vas i Billa učiniti primjerom i pustiti ga iz svojih ruku. Jeste li platili Wemmicku?
O da, gospodine, sve do posljednje pare.
Lijepo. Onda ste učinili sve što je trebalo. Recite još jednu riječ — samo još jednu riječ — i Wemmick će vam vratiti novac.
Ta je strašna prijetnja natjerala obje žene da smjesta ustuknu. Sada je preostao samo razdražljivi Zid, koji je već nekoliko puta prinio k usnama skut Jaggersova kaputa.
Ne poznajem tog čovjeka! — reče Jaggers. — Što želi to čeljade?
Traki kospotin moj! Ja sam prat ot Aprahama Lazarusa!
Tko je to? — upita gospodin Jaggers. — Pustite moj kaput. Prije nego što je ispustio kaput, molitelj još jedanput poljubi skut i odgovori: — Apraham Lazarus, ozumnjičen spog sreprnine.
Zakasnili ste — odgovori mu gospodin Jaggers. — Ja zastupam protivničku stranku.
O feliki Poše, kospotin Jaggerz! — uzvikne razdražljivi Zid problijedivši kao krpa. — Faljta ne mislite reći ta fi protif Aprahama Lazarusa!
Da, protiv njega — odvrati gospodin Jaggers — i svršeno. Maknite mi se s puta.
Kospotin Jaggerz! Samo pol minut! Moj ročeni pratić taj minut otišla to kospotin Wemmick pristati na sfaki uslof što on trašiti. Kospotin Jaggerz! Samo četfrtina minut! Kat fi pristati mi fas otkupiti ot protifna stranka — mi platiti sfaka cena! Nofac ne ikrati uloka! — Kospotin Jaggerz — Kospotin...!
Moj skrbnik savršenom ravnodušnošću odgurne molitelja i ostavi ga poskakivati na pločniku kao da mu je pod nogama žeravica. Bez daljih upadica stigosmo u uredsku prostoriju s ulične strane i zatekosmo u njoj namještenika i onu stranku u baršunastom odijelu s krznenom kapom.
Evo Mikea— reče namještenik ustavši sa stolice, pristupivši gospodinu Jaggersu povjerljivo.
O! — usklikne gospodin Jaggers, okrenuvši se Mikeu, koji je oko prsta motao uvojak kose nasred čela — vašem će se drugaru suditi danas poslije podne. No, što je?
Pa, gospodine Jaggers — odvrati Mike glasom kao da je uvijek prehlađen, dosta sam se namučio, ali sam najzad našao onog pravoga koji nam treba.
A što je spreman iskazati pod prisegom?
Pa, gospodine Jaggers — reče Mike brišući nos ovaj put ne u rukav već u krznenu kapu — taj će vam zapravo sve priseći.
Gospodin Jaggers, isturivši kažiprst prema licu prestrašenog klijenta, odjednom plane: — Slušajte! Već sam vas prije upozorio da ćete me upamtiti ako vam ikad padne na um da tu ovako razgovarate! Nitkove
prokleti, kako se usuđujete MENI to kazati?
Klijent je zinuo, ne samo uplašen, nego i zgranut, kao da ne zna što je počinio.
Mamlaze! — šapne namještenik, munuvši ga laktom u rebra. — Šupljoglavče blesavi! Je li bilo potrebno da mu to kažeš u lice?
Pitam vas, dakle, bezjače glupi — reče moj skrbnik vrlo strogo — još jednom, i to posljednji put, na što se čovjek, kojeg ste mi doveli ovamo, spreman zakleti?
Mike se vrlo pažljivo zagleda u lice moga skrbnika kao da želi nešto saznati, te polako reče: — Ili će pod zakletvom potpisati kako je sve bilo, ili izjaviti da je bio u društvu s onim drugim i da ga one kobne noći ni na čas nije ostavio sama.
Slušajte, budite na oprezu! Kakav je društveni položaj toga svjedoka?
Mike pogleda u svoju kapu, pogleda u pod, pogleda u strop, pogleda namještenika, pa naposljetku pogleda i mene prije nego što je zbunjeno stao odgovarati: — Prerušili smo ga u... — kadli moj skrbnik prasne:
Što? Vi ste — vi ste ga — ?
(— Mamlaze! — opet će namještenik i mune ga u rebra.) Pošto se neko vrijeme nemoćno ogledavao oko sebe, Mike se razvedri i ponovno zausti:
Obukli smo ga kao pristojna pečenjara, kao neke vrste — slastičara.
Je li ovdje? — upita moj skrbnik.
Ostavio sam ga sjediti pred vratima, iza ugla.
Provedite ga ispred ovog prozora da ga vidim.
Označeni je prozor bio u pisarnici, te nas trojica stadosmo iza žičane zavjese, i uskoro vidjesmo kako naš klijent nehajno prolazi ispred nas, a s njim i neki dugonja razbojnička izgleda u bijelom prekratkom platnenom odijelu s papirnatom kapom na glavi. Bezazleni slastičar nije nipošto bio trijezan, a crna mu je masnica na oku bila već pomalo pozelenjela, pa ju je premazao.
Kažite mu da smjesta odvede toga svjedoka — s gnušanjem naredi moj skrbnik činovniku — i pitajte ga koji mu je bijes da dovodi takva svjedoka?
Moj me skrbnik potom povede u svoju sobu i, dok je stojećki doručkovao, vadeći jelo iz kutije za sendviče, zalijevajući zalogaje
španjolskim vinom iz malene boce (činilo mi se da se ljuti i na onaj sendvič što ga je žvakao), reče mi što je za mene bio poduzeo. Trebao sam otići u Barnard's Inn, u stan mladog gospodina Pocketa, gdje je za mene već spremljena postelja; tamo ću ostati do ponedjeljka. U ponedjeljak trebam s njim poći u kuću njegova oca da vidim hoće li mi se tamo svidjeti. Rekao mi je usto koliko ću novaca mjesečno primati — bila je vrlo izdašna svota — a zatim izvadi iz pretinca stola i izruči mi adrese nekih trgovaca, kod kojih ću nabaviti odijela i sve ostalo, što će mi po svoj prilici trebati. — Uvjerit ćete se da se možete dobrano zadužiti, gospodine Pipe — doda moj skrbnik okrijepivši se ponovno čašicom, a bočica je pritom zamirisala kao puna bačva španjolskoga vina — a ja ću tako moći provjeriti vaše račune i malo vas pritegnuti ako vidim da trošite više no što biste smjeli. Dabome da ćete prije ili kasnije zabrazditi, no to neće biti moja krivica.
Pošto sam malo razmislio o tom ohrabrujućem mišljenju o meni, upitao sam bih li poslao po kočiju? Odgovori mi da nije potrebno, jer mjesto kamo sam se spremao nije daleko: ako želim, Wemmick će me otpratiti onamo.
Tako sam saznao da je Wemmick namještenik u pokrajnjoj sobi. Dozvao je zvoncem drugog činovnika iz gornjeg kata, koji će zamijeniti Wemmicka dok bude odsutan, i pošto sam se rukovao sa skrbnikom, izišao sam s namještenikom na ulicu. Naišli smo na novi skup čekalaca, no Wemmick se progura između njih, rekavši hladnim, ali odrješitim glasom:
Kažem vam da uzalud čekate. Ne želi ni s jednim od vas razgovarati.
Brzo ih se riješismo i zajedno pođosmo dalje.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:47 am


Čarls Dikens-Velika očekivanja Mother_and_child_reading_a_story


21 Poglavlje
Putem sam promatrao gospodina Wemmicka da vidim kako izgleda pri danjoj svjetlosti.
Vidio sam da je suh i malena stasa, četverouglasta kao od drveta lica, izdjeljanog, ali ne do kraja isklesanog tupim dlijetom. Na licu je bilo jamica, što bi mogle biti i smjehuljci da je materijal, u koji su bile urezane, bio finiji, a dlijeto oštrije; no ovako su bile obične zarezotine. Dlijeto je na tri-četiri mjesta pokušalo oko njegova nosa poljepšati lice, no bez uspjeha; ostali su samo tragovi tih pokušaja. Zaključio sam da je neženja, jer mu je rublje bilo otrcano; a bit će da je u njegovoj obitelji bilo mnogo smrtnih slučajeva, jer je na ruci nosio najmanje četiri žalobnička prstena, a u kravatu zataknuo iglu s likom žene što plače ispod vrbe žalosnice nad grobom ukrašenim urnom. Opazio sam da je i na lanac od sata povješao mnogo prstenja i pečatnika, kao da je bio opterećen tužnim uspomenama na mnoge pokojne prijatelje. Oči su mu bile sitne, crne, oštre — a usta velika, tanka i namreškana. Po mome sudu moglo mu je biti najviše četrdeset do pedeset godina.
Niste, dakle, nikad prije bili u Londonu? — upita me gospodin Wemmick.
Ne — odgovorih.
I ja sam nekad bio novajlija u tom gradu — odvrati Wemmick. — Čudno kad sada na to pomislim.
No sada se dobro raspoznajete?
Pa, prilično — odvrati. — Znam kako se u njemu živi.
Je li zaista tako opak grad? — upitam tek da nešto kažem, a ne iz radoznalosti.
U Londonu vas mogu prevariti, orobiti i ubiti. No posvuda u svijetu ima ljudi koji će to isto učiniti.
Ako između njih i vas postoji mržnja.
O, meni o takvoj mržnji nije ništa poznato — odvrati Wemmick — tu se ne radi o mržnji. Oni će to učiniti ako mogu pritom nešto ušićariti.
To gore.
Mislite li? — odvrati Wemmick. — Rekao bih da je jedno te isto. Šešir je nabio na potiljak i gledao ravno preda se; hodao je ponosito kao
da na ulici nema ničeg što bi bilo vrijedno njegove pažnje. Usta su mu bila kao otvor na sandučiću za pisma, te se činilo da se neprestano smješka. Došli smo nakraj Holborn Hilla, prije nego što sam vidio da se uopće ne smješka, već da su mu se usta samo tako uobličila.
Znate li gdje stanuje gospodin Matthew Pocket? — upitam gospodina Wemmicka.
Da — potvrdi, pokazujući glavom pravac. — U Hammersmithu, zapadnom kraju Londona.
Je li daleko?
Pa, recimo pet milja.
Poznajete ga?
Ta vi ste pravi istražni sudac! — reče gospodin Wemmick, pogledavši me odobravajući. — Da, poznajem ga. Ja ga poznam!
U tim je riječima bilo u isti mah pohvale i prezira tako da sam osjetio neku nelagodnost; dok sam još ispod oka gledao njegovo nepronicavo lice, ne bih li ipak na njemu otkrio nešto što bi ublažilo smisao njegovih riječi, najavi da smo stigli u Barnard's Inn. Moja nelagodnost nije time postala manja, jer sam zamišljao da je to hotel, kojim upravlja gospodin Barnard, prema kojem je Plavi vepar u našem gradu obična krčma{30}. Sada sam razabrao da je Barnard samo duh bez tijela, puka utvara... moje mašte, a njegov hotel najotrcanija gomila bijednih straćara zbijenih u smrdljivom zakutku, kao neke klupske prostorije za mačje sastanke.
Ušli smo u to zaklonište na vratašca što su bila u velikim ulaznim vratima, i prošavši kroz vežu, našli se na malom, bijednom četverokutnom trgu, koji mi se pričinio kao napušteno groblje. Pomislih da još nikad ne vidjeh jadnijeg drveća, vrabaca, mačaka, ni kuća (otprilike pola tuceta na broju). Prozori su stanova u tim kućama bili krajnje zapušteni. Rasklimani okviri i dronjave zavjese, lonci sa zakržljalim cvijećem, razbijena okna, sve u prašini i raspadanju, sklepano tek da drži. Iz pustih su soba odasvud zurili na mene oglasi: »Iznajmljuje se«, »Iznajmljuje se«, »Iznajmljuje se«, kao da se novi bijednici više nisu navraćali ovamo. Čini se da se osvetnički duh Barnardov smirio od učestalih samoubojstava sadašnjih stanara, pokopanih pod ovim neposvećenim kamenjem. Čađa i zagušljiv dim zaodjenuli su ovu napuštenu tvorevinu Barnardovu žalobničkom crninom. Posula je glavu pepelom, pa pokajnički i ponizno tavorila u rupčagi zasutoj prašinom. Eto, samo to sam vidio, dok je sasušeno i
raskvašeno, i sve ostalo smeće, što je po tavanima i podrumima trunulo, miševina, nečist od štakora, stjenica i obližnjih konjušnica— dražilo moj njuh kao da jadikuje: »Isprobajte Barnardovu mješavinu!«
Prvo ostvarenje mojih velikih očekivanja bilo je tako jadno da sam očajno pogledao u gospodina Wemmicka. Pogrešno shvativši moju zaprepaštenost, upita: — Ah! Ovaj vas mir podsjeća na selo? I mene.
Povede me u neki zakutak i uspne se sa mnom stepenicama, koje — čini se — da su se polako raspadale u pilotinu, te će stanari iz gornjeg kata jednog dana pogledati na vrata i opaziti da više ne mogu sići, i dovede me do soba na vrhu. G. POCKET, ML. bilo je ispisano na vratima, a na škrabici za pisma zataknuta cedulja — »Vratit ću se uskoro.«
Bez sumnje nije mislio da ćete tako brzo stići — objasni mi Wemmick. — Više me ne trebate?
Ne, hvala.
Budući da ja vodim brigu o novcu — doda Wemmick— vidat ćemo se po svoj prilici vrlo često. Dovidenja.
Dovidenja!
Pružih mu ruku, a gospodin Wemmick se u prvi mah zagleda u nju kao da nešto tražim. Onda me pogleda i reče da bi ispričao svoju zabunu:
Pa, dabome! Vi se rukujete?
Bio sam prilično smućen, misleći da to u Londonu nije više u modi, ali rekoh »da«.
Odvikao sam se od toga — sve dosada! — reče Wemmick. — Bilo mi je zaista vrlo drago što smo se upoznali. Dovidenja!
Pošto smo se rukovali, a on otišao, otvorio sam prozor na stubištu, te umalo što sam sebi ne odsjekoh glavu, jer je uže bilo istrunulo, pa prozor sunu dolje kao nož giljotine. Na sreću, to se dogodilo takvom brzinom da nisam dospio promoliti glavu. Izbjegavši tako smrt, zadovoljio sam se zamagljenim pogledom na »Hotel« kroz krutu naslagu blata na prozoru i tužno gledajući van govorio sam sebi da ljudi pretjerano veličaju ljepotu Londona.
Za gospodina Pocketa ml. »uskoro« je značilo nešto drugo nego za mene, jer sam gotovo bio već izludio vireći više od pola sata kroz prozor, upisavši nekoliko puta svoje ime u prašinu svakog stakla, dok ne začuh bat nogu po stepenicama. Preda mnom se postupno pojaviše šešir, glava,
kravata, prsluk, hlače i cipele člana društva otprilike mojeg položaja. Ispod svake je ruke nosio papirnatu vrećicu, a osim toga u jednoj i zdjelu jagoda, i sav se zapuhao.
Upita: — Gospodin Pip? Uzvratih: — Gospodin Pocket?
Bože! — usklikne — vrlo žalim, no znao sam da jedna poštanska kola odlaze iz vašeg kraja oko podne, pa sam mislio da ćete s tima doći. Izašao sam zapravo baš zbog vas — iako to nije isprika — uvjeren da će vama, koji dolazite sa sela, prijati malo voća poslije večere i pošao na tržnicu Covent Garden da kupim što ljepše.
Iz nekog mi se razloga činilo da će mi oči iskočiti iz glave. Nepažljivo sam slušao njegove uljudne riječi i sve me jače obuzimala misao da sanjam.
O, bogo moj — usklikne gospodin Pocket Mlađi — ta se vrata tako teško otvaraju!
Kako se voće u papirnatim vrećicama pod rukama naočigled pretvaralo u marmeladu, dok se on iz petnih sila trudio da nasilu otvori vrata, umolih ga da dopusti da pridržim voće. On mi ga prepusti uz ljubazan smiješak i uhvati se u koštac s vratima, kao da su divlja zvijer. Napokon tako naglo popustiše da je zateturao unatrag i na mene, te se i ja povedem natrag na vrata sučelice našima i obojica se nasmijasmo. No ipak sam još svejednako osjećao da će mi oči iskočiti iz glave i da je sve to samo san.
Izvolite ući — reče gospodin Pocket Mlađi. — Ako dopustite, poći ću naprijed. Kod mene je prilično pusto, ali se nadam da ćete se već nekako smjestiti i strpiti do ponedjeljka. Otac je mislio da ćete se sutra bolje osjećati u mom, nego u njegovu društvu, i željeti malko prošetati po Londonu. Pokazat ću vam London od srca rado. Što se tiče jela, nećete se trebati potužiti; bit će poručeno iz naše gostionice, i to (pravo je da vam to kažem) na vaš trošak, jer je gospodin Jaggers tako naredio. Naš stan nije nimalo sjajan, jer moram sam zarađivati kruh budući da mi otac ne može ništa dati, a kad bi i mogao, ne bih primio. To je naša dnevna soba. Kako vidite, stolci, stolovi, sagovi i ostalo, sve što se moglo poslati od kuće. No ne mislite da su i stolnjak, žlice i drugi pribor za jelo moje vlasništvo, jer sve je to zbog vas doneseno iz gostionice. Tu je moja mala spavaonica, malo pljesniva, ali kod Barnarda je sve nekako pljesnivo. A to je vaša spavaonica, namještaj je unajmljen; nadam se da vam je po volji; ako vam
što ustreba, recite, pa ću vam donijeti. Sobe su odijeljene od ostalih stanova; bit ćemo sami za sebe, no nadam se da se nećemo potući. Ali, Bože moj, vi još uvijek držite vrećice u rukama. Dopustite da ih uzmem. Upravo se stidim koliko sam nepažljiv.
Kako sam stajao nasuprot gospodinu Pocketu Mlađem, kad sam mu dodavao vrećice, jednu pa drugu, vidio sam kako su se i njegove oči raširile od istog iznenađenja koje je bilo i u mojem pogledu, te on, ustuknuvši malo, usklikne:
O, gospode Bože, pa vi ste onaj mali skitnica?
A vi — odgovorih — onaj bljedoliki mladi džentlmen!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:48 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja Mother_and_child_on_the_shore

22 Poglavlje
Bljedoliki mladi džentlmen i ja stajali smo u Barnardovu hotelu gledajući jedan drugom u lice, a onda obojica prasnusmo u smijeh. — Tko bi pomislio da ste to vi! — rekoh, a on: — A tko bi pomislio, da ste to vi!
Ponovno se zagledasmo jedan u drugoga i opet prasnusmo u smijeh. Bljedoliki mladi džentlmen, dobrodušno pružajući ruku, nastavi: — Nadam se da je sve to prošlo, i bilo bi vrlo plemenito od vas kad biste mi oprostili što sam vas nekad tako žestoko namlatio.
Iz tih sam riječi razabrao da je gospodin Herbert Pocket (jer se bljedoliki mladi džentlmen zvaše Herbert) uvelike brkao ono što je bio naumio, s onim što je učinio. No ja mu uljudno odgovorih, te stisnusmo ruke.
Vaše se velike nade nisu u ono vrijeme ispunile? — upita Herbert Pocket.
Ne.
Ne — prihvati. — Čuo sam kako vam se tek nedavno nasmijala sreća. U ono sam vrijeme i ja bio u potrazi za njom.
Zaista?
Da, da. Gospođica je Havisham poslala po mene da vidi ne bi li me mogla zavoljeti. Ali nije mogla — ili, bilo kako bilo, nije me zavoljela.
Htio sam biti pristojan, pa ubacim da me to veoma čudi.
Imala je vrlo loš ukus — nasmije se Herbert — ali je tako. Da, poslala je po mene; bio je to pokusni posjet. Da sam tom prilikom uspio, držim da bi se postarala za moju budućnost, a možda bih se bio i — kako se ono već kaže — s Estellom ...
Upitah naglo i strogo: — Što biste se vi s Estellom?
Dok smo razgovarali, raspoređivao je voće u zdjelama te nije skupio svu pažnju na ono o čemu je govorio i zato se nije odmah dosjetio pravoj riječi. — Pa vjerio — objasni još uvijek zabavljen voćem. — Vjerio, zaručio, nazovite to kako god hoćete.
A kako ste podnijeli to razočaranje? — upitah.
Koješta! Nije mi bilo baš mnogo stalo do toga. Ona je okrutnica.
Gospođica Havisham? — ubacih.
Ne velim da nije, ali mislio sam na Estellu. Ta je djevojka
nesmiljena, gorda i hirovita do krajnosti, a gospođica Havisham je odgaja tako da bi se preko nje osvetila svim muškarcima.
U kakvom je rodu s gospođicom Havisham?
Ni u kakvom — odgovori. — Samo posvojče.
A zašto svim muškarcima? O kakvoj se osveti radi?
O Bože, gospodine Pipe! Zar ne znate? Ne.
Vjere mi, to je čitava pripovijest, koju ću vam radije ispričati za večerom. A sada mi dopustite da vas upitam kako ste vi onaj dan došli onamo?
Ispričao sam mu, a on me pomnjivo slušao sve do kraja, te ponovno udari u smijeh i upita je li me sve boljelo? Nisam ga pitao je li njega sve boljelo, jer je moje mišljenje o tome bilo sasvim utvrđeno.
Koliko sam razabrao, gospodin Jaggers je vaš skrbnik? — nastavi.
Da.
Vama je poznato da je on poslovni savjetnik i odvjetnik gospođice Havisham i da uživa njezino puno povjerenje više nego ma tko drugi?
To je pitanje (osjetih) vodilo navrlo sklisko tlo. Odgovorih s izvjesnom uzdržljivošću, koju nisam ni pokušao sakriti, da sam vidio gospodina Jaggersa u kući gospođice Havisham istog dana kada je među nama došlo do borbe, no to je bilo prvi i posljednji put, i da sam uvjeren kako se Jaggers zacijelo ne sjeća da me je ikad ondje sreo.
Bio je tako dobar, te je mog oca preporučio za vašeg učitelja i posjetio ga da mu to predloži. Čuo je dakako za njega od gospođice Havisham. Moj je otac bratić gospođice Havisham, što ne znači da je zbog rodbinskih veza posjećuje, jer nije laskavac koji traži njezinu milost.
Herbert Pocket je bio iskren i otvoren, što je djelovalo vrlo simpatično. Dotad, a ni poslije, nisam nikad vidio čovjeka kod kojeg bi se iz svake kretnje i riječi čvršće bio uvjerio da je već po prirodi nesposoban učiniti nešto potajno i podlo. U čitavu njegovom biću bilo je neko čudnovato nadanje, a u isti mah nešto mi je došaptavalo kako nikad neće osobito uspjeti, niti se obogatiti. Ne znam zašto sam tako mislio. Već kod prvog susreta, prije nego što smo sjeli za stol, obuzela me ta misao, ali ne mogu odrediti zbog čega.
Bio je još uvijek bljedoliki mladi džentlmen, na kome se pored sve živahnosti i bistroće vidjela neka tromost, što je odavala čovjeka po
prirodi ne odviše snažna. Lice mu nije bilo lijepo, no bilo je više od toga: bilo je neobično ljubazno i veselo. Tijelo mu je bilo malo nespretno, kao u dane kada sam ga šakama tako bezobzirno izmijesio, no izgledalo je kao da će uvijek ostati mladenački gipko i lako. Veliko je pitanje bi li krojačko remek djelo provincijskog majstora Trabba mnogo bolje pristajalo njemu, nego meni; ali sam bio uvjeren da je njegovo prilično pohabano odijelo na njemu stajalo mnogo elegantnije, nego moje novo na meni.
Kako je bio razgovorljiv i sve mi saopćavao, smatrao sam da, s obzirom na naše godine, ne bi bilo nimalo lijepo kad bih se ja pred njim sustezao. Stoga sam mu ispričao svoju malu priču, naglašujući kako mi je zabranjeno raspitivati se o svom dobročinitelju. Također sam mu spomenuo kako su me odgajali da danas sutra postanem kovački majstor u svom selu, te sam, prema tome, tek slabo upućen u dobro vladanje, pa bih smatrao velikom dobrotom s njegove strane kad bi me upozorio kad god opazi da sam u neprilici ili da ću počiniti neku nesmotrenost.
Drage volje — pristade — iako bih se usudio već unaprijed reći da će biti potrebno samo malo takvih upozorenja. Mi ćemo, rekao bih, vrlo često bili zajedno, pa bih volio ukloniti svaku nepotrebnu rezerviranost među nama. Hoćete li mi dokazati svoje prijateljstvo te me već sada zvati krsnim imenom Herbert? Zahvalio sam mu i rekoh da pristajem. Saopćih mu da mi je kršteno ime Philip.
Ime Philip mi se ne sviđa — nasmiješi se — jer me podsjeća na dječaka iz školske početnice, što nam ga, zbog moralne pouke, prikazuju ili kao mamlaza, koji je od lijenosti pao u ribnjak, ili kao debeljka, što ne vidi od debljine, ili kao tvrdicu, koji tako dugo zaključava kolač u ormar dok ga miševi ne pojedu, ili kao tako uporna tvrdoglavca, koji je pošao u šumu da povadi mlade ptiće iz gnijezda, pa ga proždru medvjedi što su tamo imali brlog. Reći ću ti što bi mi bilo najmilije. Kako se u svemu slažemo, a bio si nekoć kovač — nećeš mi valjda zamjeriti?
Ma kako me nazvao, neću ti ništa zamjeriti — odgovorih — no ne razumijem na kakvo ime pomišljaš?
Neće ti biti krivo nadjenem li ti ime Handel?{31} Skladao je dražesnu skladbu pod naslovom Harmonični kovač.
Bit će mi vrlo drago.
Dakle, dragi moj Handel — produži i okrene se, kad se vrata otvoriše — tu je večera.
Molim te da sjedneš na čelo stola, jer večeru si ti naručio.
Ja ni da čujem o tome i tako on sjedne na pročelje, a ja sučelice njemu. Večera je bila dobra, kao da sam bio na gozbi kod londonskog gradskog načelnika, a uživanje to veće što smo bili sami, bez starijih u društvu — i nalazili se u srcu Londona. Boemski karakter gozbe davao joj osobiti čar:
»Stol se savijao pod obiljem jela« — što bi rekao gospodin Pumblechook
nabavljenog iz gostionice. U blagovaonici je bilo sve ispremetano; konobar je zbog toga hodao naokolo, postavljao zdjele na pod (i o njih se spoticao), metnuo rastopljeni maslac na naslonjač, kruh na policu za knjige, sir u kablić za ugljen, a pečeno pile na moju postelju u drugoj sobi. Kad sam pošao na počinak, našao sam na njoj svu silu skrućena peršina i maslaca! Sve nas je to zabavljalo, pa kad još konobara nije bilo u blizini da me promatra, veselje je bilo posve nepomućeno.
Večera je malo poodmakla kad sam podsjetio Herberta na obećanje da će mi ispričati sve što zna o gospođici Havisham.
Zbilja — odvrati — smjesta ću iskupiti obećanje. Dopusti, Handel, da započnem napomenom kako u Londonu nije običaj da se nož tura u usta
jer se ljudi boje da bi moglo doći do nesreće — nego se za to upotrebljava viljuška, koja se međutim također ne gura u usta dublje no što je potrebno. Sve to zapravo nije ni spomena vrijedno, no eto, tako čine drugi, pa se treba tako vladati. A ni žlicu obično ne dižemo poviše od ruke, nego niže. To ima dvojaku prednost. Lakše je stavljamo u usta (a to nam je i svrha), a ujedno — desni nam lakat neće doći u položaj kao da otvaramo ostrige.
Te mi prijateljske upute davao tako prijazno i veselo da smo se obojica smijali, a ja se jedva malo zarumenih.
A sada — produži — o gospođici Havisham. Trebaš znati da je kao dijete bila vrlo razmažena. Majka joj umrla, dok je još bila beba, a otac joj nije uskraćivao ni najmanju željicu. Bio je plemenitaš iz tvoga kraja i imao pivovaru. Ne znam zašto se smatra vrlo odličnim baviti se pivarstvom; no jedno stoji: ne da se ni zamisliti da plemić bude pekar, ali može biti plemić nad plemićima i baviti se pivarstvom. Takvih primjera vidiš svakog dana.
Plemić valjda ne može držati gostionicu? — upitam.
Ni za živu glavu — odvrati Herbert — ali se zato može u njoj zadržavati koliko ga volja. Dakle, gospodin Havisham bio je vrlo bogat i ponosit. A to je bila i njegova kćerka.
Gospođica je Havisham bila jedinica? — upitam nasumce.
Strpi se časak, sad ćemo o tome. Ne, nije bila jedinica; imala je polubrata. Njezin se otac bio potajno ponovno oženio — sve mi se čini sa svojom kuharicom.
Mislio sam da je bio ponosit — rekoh.
Dragi moj Handel, on je zaista i bio ponosit. Drugi se put oženio potajno upravo zato jer je bio ponosit, a poslije nekog vremena umre mu žena. Nakon njezine smrti, držim, najprije je saopćio kćeri što je učinio, a zatim je njegov sin postao članom obitelji i živio u kući koju poznaješ. Kada je sin poodrastao, pokazalo se da je nasilan, nastran, nezahvalan prema ocu — ukratko da je vrlo loš momak. Naposljetku ga otac razbaštini, ali mu se srce smekša na smrtnoj postelji, te mu oporučno ostavi lijep imutak, iako ni izdaleka toliko koliko je ostavio gospođici Havisham. Izvoli još čašu vina, i oprosti, ako ti napomenem, da se u društvu ne traži da budeš toliko svjestan te iskapiš čašu, i to tako da je gotovo natakneš na nos.
Učinio sam to u velikom uzbuđenju, prateći Herbertovo pripovijedanje. Zahvalim mu se i zamolih ga za oproštenje. On tek reče: — Ništa, ništa! — i nastavi.
Gospođica je Havisham postala sada bogata nasljednica, i razumjet ćeš da su se svi mladići otimali za nju. Njezin je polubrat opet raspolagao obilnim novčanim sredstvima; no nešto zbog starih dugova, a nešto zbog novih ludosti što ih je počinjao, njegov se imutak strahovito brzo rasplinuo. Dolazilo je do težih sukoba između njega i nje, nego što ih je bilo između njega i njegova oca, te ljudi sumnjaju da ju je mrzio iz dna duše, jer je po njegovu mišljenju ona podsticala očevu srdžbu prema njemu. A sada dolazim do najbolnijeg dijela te pripovijesti — koju ću samo načas prekinuti da ti kažem kako ubrusu nije mjesto u čaši.
Nikako ne bih znao objasniti zašto sam se toliko trudio da ubrus utrpam u čašu. Znam samo to da sam se zatekao pri tom poslu, a činio sam to tako ustrajno, da bi toliki napor zavrijedio da se uloži u mnogo bolju svrhu. Ponovno mu se zahvalih i zamolih za oproštenje, a on i ovaj put najprijaznije i veselo ubaci: — Ništa, ništa! — i produži.
Tada se na poprištu — recimo na trkama, javnim balovima, ili gdje god hoćeš — pojavi neki muškarac, koji poče udvarati gospođici Havisham. Nikad ga nisam vidio, jer se to dogodilo dvadeset i pet godina
prije no što smo ti, Handel, i ja bili na svijetu. Čuo sam oca spominjati da je bio vrlo naočit muškarac, kao stvoren za udvaranje. Ali moj otac najodlučnije tvrdi da su ga samo glupani i ljudi s predrasudama mogli smatrati džentlmenom. Jer očevo je načelo da nikad nije, otkad je svijeta i vijeka, postojao pravi džentlmen po vanjštini, koji nije bio u isti mah i po srcu pravi džentlmen. Po njemu, nema tog laštila koje će prekriti pravu strukturu drveta: što ga više laštiš, to se jače pokazuje prava struktura. Eto tako! Taj je muškarac salijetao gospođicu Havisham i prisizao da joj je iskreno odan. Uvjeren sam da sve dotad nije pokazivala neku naročitu osjećajnost, no tada su se probudili svi njezini osjećaji, i ona ga je strastveno zavoljela. Nema sumnje da ga je upravo obožavala. On je promišljeno iskorištavao njezine osjećaje tako što je od nje dobivao velike svote novca, a također je nagovorio da otkupi od svog brata dio što ga je imao u pivovari (a koji mu je popustljivi otac bio ostavio): ona je prekupila taj dio uz veoma visoku cijenu pod uvjetom da će zaručnik, kad postane njezinim mužem, nadzirati i upravljati čitavim poslom. Tvoj skrbnik u ono vrijeme nije spadao u krug poslovnih savjetnika gospođice Havisham, a bila je i suviše umišljena i zaljubljena da bi ma od koga primala savjete. Njezini su rođaci bili siromašni i spletkari, izuzev moga oca. I on je, istina, bio puki siromah, ali nije bio ulizica niti zavidljiv. Budući da je među svima njima on bio jedini nezavisan, upozoravao ju je da se previše zalaže za tog muškarca i predaje posvema pod njegovu vlast. Upotrijebila je prvu priliku da mog oca izbaci iz kuće, i to u prisutnosti tog muškarca. Otad je moj otac nikad više nije vidio.
Sjetih se njezinih riječi: »Matthew će napokon ipak doći, te će me gledati kada taj stol bude moj odar«, pa upitam Herberta je li njegov otac još sveudilj tako nepomirljiv prema njoj?
Nije to u pitanju — odgovori — ali ga je ona u prisutnosti svog budućeg muža optužila da je razočarao što svojim laskama nije uspio da je predobije za svoje ciljeve. Kada bi sada došao k njoj, mogli bi drugi — a i sam on, pa čak i ona — misliti da je to istina. Ali vratimo se na onog muškarca, pa završimo s njim. Već je bio dogovoren dan vjenčanja, kupljena vjenčana haljina, određen put kojim će krenuti svadbena povorka, a gosti pozvani u svatove. Došao taj dan, ali mladoženja nije došao. Napisao joj list — koji je primila — ubacim — kada je pred ogledalom oblačila vjenčanicu? U devet sati manje dvadeset?
Na sat i minutu točno — reče Herbert klimnuvši — točno u vrijeme
otkako je obustavila sve satove. Što je pisao u listu, osim da je najokrutnije razvrgao vjenčanje, ne mogu reći jer mi nije poznato. Pošto se oporavila od teške bolesti, zapustila je čitavo imanje, i od toga dana nije nikad više vidjela danje svjetlosti.
Je li to sve? — upitah poslije kratkog razmišljanja.
Sve što znam, a ja dakako znam samo ono što sam pomalo sam otkrio, jer moj otac svagda izbjegava govoriti o tome; pa ni onda kad me je gospođica Havisham pozvala da dođem k njoj, nije mi više rekao nego što je bilo neminovno potrebno da bih se tamo mogao snaći. No nešto sam zaboravio. Svi su bili uvjereni kako je onaj muškarac, kojemu je tako ludo poklonila svoje povjerenje, za sve to vrijeme radio u dogovoru s njezinim polubratom i da su se bili urotili protiv nje i podijelili svu dobit.
Čudim se što je nije oženio, pa sam prigrabio cijeli imutak— rekoh
ja.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:49 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja MERRY_GOES_THE_TIME


Možda je već bio oženjen, a možda su njezine strašne patnje bile dio
plana što ga je njezin polubrat bio zasnovao — reče Herbert. — To mi, međutim, nije poznato.
Što se dogodilo s onom dvojicom? — upitam, pošto sam ponovno o svemu malko razmislio. Još su dublje zagrezli u sramotu, ukoliko uopće može biti veće sramote i moralne propasti.
Žive li još?
Ne znam.
Malo prije si rekao da Estella nije u rodu s gospođicom Havisham, nego da ju je pokćerila. A kada ju je pokćerila?
Herbert slegne ramenima. — Otkako znam za gospođicu Havisham, uvijek je bila uza nju i Estella. A sad, Handel — i konačno odbaci čitavu priču s riječima: — među nama je sada sve posve jasno. Sve što znam o gospođici Havisham, znaš i ti.
A što ja znam — odvratih — znaš i ti.
U to sam čvrsto uvjeren. I tako među nama ne može biti nikakva nadmetanja ni zabune. A o uvjetima, pod kojima ti je omogućeno napredovanje u životu — to jest da se ne smiješ propitkivati kome ga imaš zahvaliti, niti o tome pričati — budi čvrsto uvjeren da nikad neću povesti razgovor o tome, te da nećemo ni izdaljega nešto o tome natuknuti, ni ja, ni itko drugi od mojih.
Rekao je zapravo sve to s toliko istančanosti da sam osjetio kako je to pitanje jednom zauvijek skinuto s dnevnog reda, makar još mnogo godina proveo pod krovom njegova oca. Ali su mu riječi bile toliko značajne da sam također osjetio i to da točno zna da je gospođica Havisham moja dobročinka, baš kao što sam to i sam znao.
Dotad mi nije ni na um palo da je poveo razgovor o tome s namjerom kako bi uklonio svaku sjenku nepovjerenja među nama; no pošto je sve bilo rečeno, osjetili smo takvo olakšanje da mi je postalo sasvim jasno kako je to zaista bila njegova namjera. Bili smo vrlo veseli i ja sam ga u toku razgovora upitao što je njegovo zanimanje, na što mi je odgovorio: — Ja sam kapitalist — osiguravatelj brodova. — Mislim da je opazio kako sam se ogledavao po sobi ne bih li gdje ugledao nešto što podsjeća na brodove ili kapital, jer je nadometnuo: — U Cityju.{32} Zamišljao sam bogatstvo i važnost osiguravatelja brodova u Cityju kao nešto veličanstveno, te sam s poštovanjem stao razmišljati o tome da sam jednom nekog mladog osiguravatelja izvrnuo na leđa, iznakazivši mu poduzetne oči modricama i raskrvarivši mu glavu, u kojoj su se vrzle tako odgovorne misli. A zatim ponovno osjetih olakšanje pri čudnoj pomisli da Herbert Pocket neće nikad imati velikih uspjeha, niti postati bogat.
Neću se zadovoljiti time da upotrijebim svoj kapital samo za osiguravanje brodova. Kupit ću dionice kakvog velikog društva za životna osiguranja, te ću napokon postati i članom uprave. Pomalo ću se baviti i rudarskim poslovima. Ni jedno ni drugo neće me spriječiti da zakupim nekoliko tisuća tona brodovlja za svoj račun. Mislim da ću se baviti i prekomorskom trgovinom — doda, zavalivši se na stolcu — s Istočnom Indijom: svilom, šalovima, mirođijama, bojama, lijekovima i skupocjenim drvom. To je vrlo zanimljiva trgovina.
A dobiti su velike? — upitah.
Goleme! — glasio je odgovor.
Ponovno sam se kolebao i počeo misliti kako njega očekuje ostvarenje većih nada nego što su moje.
Mislim da ću također trgovati — produži, zataknuvši palce u džepove prsluka— i sa Zapadnom Indijom: šećerom, duhanom i rumom. A i sa Ceylonom: osobito slonovim kljovama.
Bit će ti potrebno za to mnogo brodova — naglasih.
Čitava flota — odgovori nato.
Sav svladan veličanstvenošću ovih transakcija, upitam ga s kojim zemljama uglavnom trguju brodovi, što ih sada osigurava?
Nisam još počeo s osiguravanjem — odvrati. — Ogledavam se. Nekako se činilo da je to zanimanje bilo više u skladu s time što je stanovao u Barnard's Innu, te potvrdih (uvjerljivo): — Aha!
Da. Sada radim u jednoj poslovnici i ogledavam se. Upitah: — A je li rad u poslovnici unosan?
Misliš za mladića koji ondje radi? — odgovori s pitanjem.
Da, za tebe.
Pa, baš i — nije! Za mene nije. — Rekao je to kao da nešto pomno sračunava i pravi bilancu. — Nije baš unosan. To jest, poslovnica mi ne plaća ništa, i moram se sam izdržavati.
To, dašto, nije bilo vrlo unosno, i ja sam zatresao glavom u znak da će biti teško iz takva vrela prihoda nagomilati veliki kapital.
No radi se o tome — nastavi Herbert Pocket — da se pritom ogledavaš. To je ono divno: sjediš u poslovnici i ogledavaš se.
Mene je začudio taj zaključak da se netko — uzmimo — ne bi mogao i izvan poslovnice ogledavati, no šutke sam se priklonio njegovom većem iskustvu.
A onda kucne čas — raspredao je dalje Herbert — kada uočiš dobru priliku, pa se njome okoristiš i — eto, uspio si! Kada si jednom stekao kapital, ništa ti više nije potrebno nego da ga upotrijebiš.
To je bilo veoma nalik na naš borbeni susret u vrtu, da, veoma nalik. Podnosio je neimaštinu upravo tako kako je podnio onaj poraz. Činilo mi se da sada podnosi sve udarce i bubotke, kao što je nekoć podnosio one što sam mu ih ja zadao. Bilo je očigledno da je samo najpotrebnije bilo njegovo, jer se pokazalo da je sve ostalo bilo doneseno ovamo zbog mene iz gostionice ili odnekud drugdje.
Premda je u mašti već bio stekao golemo bogatstvo, služio se sa svim tim tako čedno i skromno da sam mu bio vrlo zahvalan što nije bio sav nadut. To je još povećavalo njegovu prirođenu ljubaznost, pa smo se sjajno slagali. Uvečer smo izašli da se malo prošetamo ulicama, te smo u pola cijene{33} kupili ulaznice za kazalište. Sutradan pođosmo u Westminstersku opatiju{34}, a poslijepodne prošetasmo parkovima. Čudio sam se tko potkiva sve te silne konje i zaželio da Joe dobije taj posao.
Te mi se nedjelje činilo kao da je prošlo najmanje već nekoliko mjeseci otkako sam ostavio Joea i Biddy. Razdaljina između mene i njih poprimila je tako velike razmjere, i naše močvare bile su sada bogzna kako daleko. Da sam tek prošle nedjelje bio u našoj staroj crkvi, u svom starom nedjeljnom odijelu, pričinjalo mi se sada kao skup najnevjerojatnijih geografskih i društvenih nemogućnosti pod kapom nebeskom. Pa ipak, na londonskim ulicama prepunim svijeta, gdje je u večernjem sutonu sve blještalo od raskošne rasvjete, osjećao sam nagovještaje tjeskobnog prijekora što sam daleko od sebe odbacio onu staru jadnu kuhinju kod kuće; a u gluho doba noći u mom su srcu tjeskobno odjekivali koračaji nekog sumnjivog noćobdije, koji je pod izlikom da čuva stražu lunjao oko Barnard's Inna.
U ponedjeljak ujutro, četvrt prije devet, Herbert pođe u poslovnicu da se javi — i, mislim, da se ujedno i ogledava — a ja sam mu se pridružio. Trebao se za sat-dva vratiti da me otprati u Hammersmith, a ja sam ga morao sačekati. Meni se činilo da se jaja, iz kojih se prokljuju mladi osiguravatelji, legu u prašini i sunčanoj omari, poput jaja noja, sudeći po mjestima kuda su ponedjeljkom ujutro odlazili budući poslovni velikani. A ni poslovnica, u kojoj je Herbert radio, nije nikako naličila na prikladnu promatračnicu, jer je bila u drugom katu u dvorištu, sva čađava i prljava od poda do stropa, s vidikom na neku drugu poslovnicu u drugom katu na istom dvorištu.
Čekao sam otprilike do podneva i ušao u zgradu Burze, gdje sam vidio čekinjom obrasle ljude kako sjede oko brodskih oglasa, a za koje sam mislio da su veliki trgovci, iako nisam mogao shvatiti zašto su svi tako neveseli. Kada se Herbert vratio, pošli smo na ručak u neku čuvenu gostionicu, kojoj sam se tada divio, a sada vjerujem da je bila najjadnija obmana u Europi, jer sam čak i onda opazio da je bilo više umaka po stolnjacima, noževima i konobarskim odijelima, negoli na odrescima. Nakon što se namirismo za vrlo umjerenu cijenu (uzevši u obzir masnoću, koja je bila besplatna), vratili smo se u Barnard's Inn, uzeli moju malu putnu torbu i krenuli kočijom za Hammersmith. Ondje stigosmo oko tri sata poslijepodne, pa smo trebali samo malo pješaci ti do kuće gospodina Pocketa. Dignuvši zasun na ulaznim vratima, upadosmo ravno u mali vrt, s vidikom na rijeku, a u njemu su se igrala djeca gospodina Pocketa. Ukoliko se ne varam, a tu zacijelo nisu posrijedi ni moji interesi niti neke predrasude, vidio sam da djeca gospodina i gospođe Pocket nisu rasla niti
su ih odgajali, nego su se koprcala kroz život.
Gospođa Pocket je čitajući sjedila na vrtnom stolcu pod drvetom, ispruživši noge na drugi stolac, a obje su dadilje gledale naokolo dok su se djeca igrala. — Mama — reče Herbert — to je mladi gospodin Pip — nato me gospođa Pocket prijazno i dostojanstveno pozdravi.
Master{35} Alick i gospođice Jane — vikne jedna dadilja djeci — ako se budete zatrčavali u grmlje, past ćete preko njega u rijeku i utopit ćete se, a što će onda reći vaš tatica?
Za to vrijeme digne djevojka sa zemlje rupčić gospođe Pocket uz riječi:
To je već šesti put što vam je pao, gospođo! — našto se gospođa Pocket nasmija i odgovori: — Hvala, Flopson — i namjestivši se tada samo na jednoj stolici, ponovno se lati knjige. Lice joj se smjesta namršti i ona se zadubi u knjigu kao da već čita tjedan dana, no prije nego što je dospjela pročitati desetak redaka, upre oči u me i progovori: — Nadam se da je vaša mama zdrava? — To me je neočekivano pitanje toliko zbunilo da sam stao upravo nemoguće buncati o tome kako nikako ne sumnjam da bi se vrlo dobro osjećala i bila tom pažnjom vrlo polaskana, te bi i nju najljepše pozdravila da postoji, kadli mi dadilja priskoči u pomoć.
To je sada već sedmi put! — usklikne, dokučivši rupčić. — Pa što vam je danas, gospođo!
Gospođa Pocket uzme rupčić, pogleda ga najprije s neizrecivim iznenađenjem, kao da ga nikad dosad nije vidjela, a zatim joj preko lica zatitra osmijeh prepoznavanja, zahvali gospođi Flopson, zaboravi na me i nastavi čitati.
Imao sam vremena da ih izbrojim i našao da je bilo ništa manje nego šest malih Pocketa različite dobi, što su se koprcali kroz život. Jedva što sam ih nabrojio, kadno se oglasi sedmi, i zrakom se prolomi bolni plač.
Pa to je beba! — usklikne gospođa Flopson kao da se tome vrlo čudi — Millers, požurite! Gospođa Millers, druga dadilja, otrči u kuću, a dječji se plač postupno smiri i utiša kao da je netko malom trbuhozborcu turio nešto u usta. Gospođa Pocket je za sve to vrijeme čitala, i bio sam radoznao kakva bi to knjiga mogla biti.
Mislio sam da čekamo na gospodina Pocketa da izađe k nama van; no bilo kako bilo, svakako smo čekali. Za to sam vrijeme imao prilike promatrati značajnu obiteljsku pojavu kako se svako dijete, koje bi se u igri dokoturalo blizu gospođe Pocket, prevrnulo preko nje: — ona bi se
svaki put silno začudila — samo načas — dok bi dječja dernjava poslije toga malo dulje potrajala. Nisam znao kako sebi objasniti tu čudnu okolnost, te sam i nehotice stao o tome razmišljati, dok naskoro nije izišla Millers s bebom. Predade je u ruke gospođi Flopson, a ova bi se u trenutku, kad ju je izručila gospođi Pocket, gotovo naglavce prevrnula zajedno s bebom preko gospođe Pocket da je konačno Herbert i ja nismo uhvatili i pridržali.
Jao meni, Flopson! — povika gospođa Pocket, podignuvši načas oči s knjige — sve se ruši i prevrće!
Da, jao vama, gospođo! — odvrati Flopson sva zajapurena — a što ste stavili ovamo?
Ja, Flopson? — čudila se gospođa Pocket.
Da, vi! Evo tu je klupičica za noge! — usklikne Flopson. — Držite je pod suknjom, pa tko da onda spriječi da se svatko ne spotakne o nju! Držite! Uzmite bebu, gospođo, i dajte mi knjigu. Gospođa Pocket posluša savjet i stane bebu nespretno ljuljati u krilu, dok su se ostala djeca naokolo igrala. To je samo kratko potrajalo, jer gospođa Pocket izda opću zapovijed da djecu treba odvesti u kuću neka malo prodrijemaju. Tako sam kod prvog posjeta napravio i drugo otkriće da se Pocketi odgajaju koprcanjem naizmjence s lijeganjem.
Kad su gospođe Flopson i Millers spremile djecu u kuću, kao što se malo stado ovaca tjera u tor, a gospodin Pocket izišao iz kuće da bi se upoznao sa mnom, nisam se odveć iznenadio kada sam vidio da je kraj takvih prilika bio prilično zbunjena lica i posve sijede, razbarušene kose, kao da ne zna kako bi bilo što stavio na svoje mjesto.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:50 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja Just_Engaged




23 Poglavlje
Gospodin Pocket izjavi da mu je drago što me vidi i da se nada da ni meni nije krivo što vidim njega. — Jer se mene — doda s istim smiješkom, što ga vidjeh na licu njegova sina — zaista nitko ne treba plašiti. — Bijaše mladenačka izgleda, usprkos zbunjenosti i sijedoj kosi, a vladao se sasvim prirodno. Upotrijebio sam riječ prirodan, misleći pritom da se nije nimalo prenemagao. Bilo je nečeg komičnog u njegovoj rastresenosti, što bi se moglo smatrati upravo smiješnim da nije i sam uviđao tu slabost. Pošto je malo porazgovarao sa mnom, obrati se gospođi Pocket, zabrinuto mršteći svoje crne i lijepe obrve: — Belinda, nadam se da si zaželjela dobrodošlicu gospodinu Pipu? — Ona podigne oči s knjige i odgovori:
Da. — Zatim mi se nasmiješi kao da je odsutna duhom, i upita me, volim li miris vodice narančina cvijeta? Kako pitanje nije bilo ni u kakvoj vezi s onim o čemu smo dosada govorili, držim da ga je nabacila samo kao neodređen nagovještaj sudjelovanja u razgovoru.
Saznao sam unutar sljedećih nekoliko sati, pa mogu odmah sada spomenuti da je gospođa Pocket bila jedinica nevažnog, već preminulog viteza, koji je bio sebi utuvio u glavu da bi njegov pokojni otac postao baronet{36}, ali se tome netko — ne sjećam se više tko, ukoliko sam to uopće ikad znao — uporno bio usprotivio iz osobnih razloga — kralj, ministar predsjednik, lord kancelar, nadbiskup od Canterburyja, ili tko drugi — te je na temelju ove izmišljene činjenice sebe ubrajao među plemstvo. Vjerujem da je bio proglašen vitezom radi svoje zasluge što je s perom u ruci jurišao na gramatiku engleskog jezika u očajničkom nastojanju da sastavi spomenicu, ispisanu krasopisom na pergamentu, prilikom polaganja kamena — temeljca za neku zgradu, i što je tada nekom članu kraljevske porodice pružio zidarsku lopaticu ili žbuku. Bilo kako bilo, udesio je sve tako da su gospođu Pocket još u kolijevci počeli odgajati za to da se svakako uda za titulu, i prema tome je valja budno čuvati da ne bi naučila neke domaćinske vještine. Taj je mudri otac tako uspješno bdio nad mladom damom, da je odrasla kao oličenje plemkinje, ali savršeno bespomoćne i ni za kakav posao. U prvom cvijetu mladosti, i tako sretno usklađena karaktera, upoznala se s gospodinom Pocketom, koji je također bio u cvijetu mladosti te se još nije bio odlučio hoće li zasjesti na stolicu Lorda kancelara ili tratiti dane s biskupskom mitrom na glavi.
Budući da je postignuće toga cilja bilo samo pitanje vremena, ščepaše on i gospođa Pocket Vrijeme za kosu (koju je, sudeći po njezinoj duljini, valjalo podrezati) te se bez znanja mudrog oca vjenčaše. Nemajući čime da ih obdari ili što uskrati osim blagoslova, mudri im otac poslije kratke borbe lijepo podijeli taj svoj jedini miraz, rekavši gospodinu Pocketu da je njegova žena »pravo blago, dostojno kraljevića«. Gospodin Pocket je uložio ovo kraljevsko blago u životnu igru, a pokazalo se da mu je donosilo tek neznatne kamate. Na gospođu Pocket se gledalo s čudnim žaljenjem punim poštovanja, jer se nije udala za titulu, dok su na gospodina Pocketa gledali s čudnim prijekorom, ali su mu ipak praštali grijeh što nikad nije stekao titule.
Gospodin Pocket me povede u kuću i pokaza mi moju sobu. Bila je vrlo ugodna i tako namještena da sam je mogao udobno upotrijebiti za radnu prostoriju. Zatim pokuca na vrata dviju sličnih soba te me predstavi dvojici stanara, po imenu Drummle i Startop. Drummle je, mladić staračka izgleda, zdepast i zadrigao, zviždao. Startop, mlađi po godinama i izgledu, čitao je držeći glavu tako kao da se boji da mu se ne rasprsne od prevelika znanja.
Na gospodinu i gospođi Pocket vidjelo se jasno da su pod nečijom komandom, te sam se u čudu pitao tko je vlasnik kuće, koji im dopušta u njoj živjeti, sve dok nisam otkrio da svu vlast drži služinčad u rukama. Možda je takvo domaćinstvo bilo sasvim ugodno, jer su uštedjeli mnogo neprilika, ali čini se da je bilo skupo, jer je posluga mislila da joj je dužnost da se dobro hrani i pije, da u svojim prostorijama prima i časti što veći broj gostiju. Velikodušno su dopuštali gospodinu i gospođi Pocket da dobro jedu, no uvijek sam držao da bi bilo najbolje hraniti se u kuhinji, pod uvjetom da takav podstanar ima uvijek i mogućnost samoobrane, jer
prije nego se navršila prva nedjelja moga boravka u tom domu — pisala je neka dama iz susjedstva, s kojom se obitelj nije osobno ni poznavala, da je vidjela kako gospođa Millers tuče bebu. To je toliko ražalostilo gospođu Pocket da je briznula u plač kad je primila tu vijest i izjavila da je nevjerojatno što se susjedi ne brinu za svoje poslove.
Malo pomalo saznadoh, uglavnom od Herberta, da je gospodin Pocket bio odgojen u Harrowu{37} i Cambridgeu{38}, gdje se isticao. Ali kada ga zapade sreća da se zarana oženi s gospodom Pocket, pokvari sebi budućnost i postade privatni učitelj. Podučavao je nekolicinu »bistrih glavica« — a bilo je značajno da su im očevi, ukoliko su bili utjecajni
ljudi, uvijek bili spremni da mu pomognu do boljeg položaja, a zatim zaboravljali da to i učine kad su »bistre glavice« bile jedanput izbrušene na učiteljevu tocilu. Dotuži mu ta tlaka, i pođe u London. Pošto mu se odreda izjaloviše neke veće nade, počeo je podučavati one koji nisu imali prilike za studiranje ili su zanemarili studij, a druge pripremati za naknadne ispite. Svoje je sposobnosti i talent tratio u literarne kompilacije i korigiranje tuđih sastavaka, pa je s tim sredstvima, i uz pomoć skromnog privatnog imutka, ipak bio u mogućnosti da izdržava kuću koju sam vidio.
Gospodin i gospođa Pocket imali su susjedu ulizicu, jednu od onih udovica koje su neobično simpatične, jer su sa svima u svemu suglasne i prema prilikama i potrebi svakoga blagosivlju, svakom se osmjehuju i liju suze za svakim. Ta se dama zvala gospođa Coiler. A mene zapade čast da je prvog dana, kad sam se nastanio u kući, povedem k stolu. Silazeći sa mnom niz stepenice, dala mi je naslutiti da je bio težak udarac za dragu gospođu Pocket, što dragi gospodin Pocket mora primati džentlmene na podučavanje. To se, dakako, ne odnosi na mene, uvjeravala me, sva usplamtjela od puste simpatije i povjerenja prema meni (a nisam je poznavao još niti pet minuta). Kad bi svi bili kao ja, onda bi to, dakako, bilo nešto sasvim drugo.
Dragoj je gospođi Pocket — doda gospođa Coiler — potreban poslije razočaranja u mladosti (za koje dragi gospodin Pocket, dakako, nije nimalo kriv) toliki raskoš i elegancija ...
Da, gospođo — potvrdih samo da je prekinem, jer sam se bojao da će udariti u plač.
Tako je aristokratski nastrojena ...
Da, gospođo — ponovno ću ja s istom namjerom kao malo prije. ... da joj je vrlo teško, što dragi gospodin Pocket ne može sve svoje vrijeme i pažnju posvetiti dragoj gospođi Pocket.
Nisam mogao, a da ne pomislim kako bi bilo mnogo teže kad bi mesar uskratio svoje vrijeme i pažnju dragoj gospođi Pocket, ali ne rekoh ništa, jer sam zaista i suviše bio zaokupljen da — sav zbunjen pazim na svoje vladanje u društvu.
Doznao sam iz razgovora između gospođe Pocket i Drummlea, dok sam posvećivao najveću pažnju nožu, viljušci, žlici, čašama i drugim razornim sredstvima samouništenja, da je Drummle, koji se krsnim imenom zvao Bentley, bio drugi po redu nasljednik barunata. Usto se pokazalo da je
knjiga, koju je gospođa Pocket čitala u vrtu, sadržavala naslove svih plemićkih porodica, i da je znala na dan točno kad bi njezin djed bio ušao u tu knjigu da je njegovo ime ikad trebalo ući u nju. Drummle, činilo mi se da je bio čandrljiv klipan, nije mnogo govorio, a i ono malo što bi kazao, izrekao bi kao jedan od izabranih što smatraju gospođu Pocket damom i srodnom dušom. Samo su njih dvoje i ona susjeda ulizica, gospođa Coiler, pokazivali zanimanje za taj razgovor. Osjećao sam da je Herbertu bilo neugodno. No taj razgovor kao da bi se produžio da nije ušao mali poslužitelj i javio kako se u kući dogodila neprilika. Evo, što je zapravo bilo: kuharica zametnula govedinu. Neizrecivo sam se začudio kad sam sada prvi put vidio kako je gospodin Pocket dao sebi oduška i učinio nešto neobično, na što se drugi nisu ni obazreli, a na što sam se kao i svi ostali uskoro i ja privikao. Odložio je nož za rezanje pečenke i viljušku{39}
upravo se spremio da rasiječe meso — i zarinuo obje ruke u
razbarušenu kosu kao da iz petnih sila nastoji sam sebe povući uvis. Učinivši to, a da se pritom nije baš ni malo podigao gore, nastavi gdje je stao.
Gospođa Coiler je nato promijenila temu razgovora i stala mi laskati. Meni je to nekoliko časaka godilo, no onda udari u tako pretjeranu hvalopojku da mi doskora prisjede. Približavala mi se poput zmije, hineći da se neobično živo zanima za sve prijatelje i mjesta što sam ih napustio, i palucala svojim oštrim jezikom. Kad bi slučajno sunula na Startopa (koji je vrlo malo s njom razgovarao) ili na Drummlea (koji je još manje govorio), upravo sam im zavidio što su sjedili na suprotnoj strani stola.
Poslije ručka uvedoše djecu i gospođa Coiler se divila njihovim očima, nosovima i nogama — što je zaista vrlo odgojno djelovalo. Bile su četiri djevojčice i dva mališana, osim bebe, koja je mogla biti ili muško ili žensko, i onog malog, što je trebalo doći poslije bebe, a koje još nije bio ni jedno ni drugo. Dotjeraše ih Flopson i Millers, kao dva podoficira koji su negdje novačili djecu te ih uzeli u vojnike, a gospođa Pocket pogledavala u tu svoju mlađ, kojoj nije bilo suđeno da postanu plemići; kao da je mislila da je već prije imala zadovoljstvo inspicirati te male vojake, samo nije znala što bi i kud bi s njima.
Evo vam je! Dajte mi viljušku, gospođo, i pridržite bebu — reče Flopson. — Ne držite je tako, jer će joj glava doći pod stol.
Poslušavši savjet, primi je tako da je bebina glava dospjela na stol, a
svi su se nazočni o tom uvjerili, jer su začuli žestoki udarac.
O Bože, Bože! Vratite mi je, gospođo — nato će Flopson — a vi, gospođice Jane, hajde zaplešite malo pred bebom!
Jedna od djevojčica, još sićušno dijete, koja kao da je zarana preuzela brigu nad ostalom djecom, odmakne se od mene i stade tamo-amo poskakivati pred bebom, dok ova nije prestala plakati i počela se smijati. Nato su se sva djeca zasmijala, a i sam gospodin Pocket (koji se za to vrijeme već dva puta pokušao uhvatiti za kosu i dignuti uvis), kao i svi ostali, i postali veseli.
Pošto je Flopson presamitila bebu poput nurnberške lutke, uspjelo joj je da je sretno položi gospođi Pocket u krilo, a zatim joj dade kvrcalo za orahe da se njime igra, opomenuvši prije gospođu Pocket da pripazi jer su drške pogubne za dječje oči, i strogo naredivši gospođici Jane da ne izgubi iz vida kvrcalo. Nato obje dadilje izađoše iz sobe, te se na stepenicama ljuto dohvatiše s momčićem koji je posluživao kod ručka, a koji je kockajući očigledno izgubio sva puceta na svom kaputu.
Vrlo sam se zabrinuo kad se gospođa Pocket s Drummleom upustila u raspravu o dvjema baronetskim titulama i jela naranču umačući kriške u zašećereno vino, te zaboravila sasvim bebu u svom krilu, koja je izvodila opasne pokrete s kvrcalom. Vidjevši kako bebinoj glavici prijeti opasnost, mala Jane napokon nečujno otpuzne sa svog mjesta te s mnogo malih lukavština izmami opasno oružje iz bebinih ručica. Pošto je gospođa Pocket u taj čas pojela naranču, prekori malu Jane: Ti, zločesto dijete, kako se usuđuješ?! Idi, i odmah sjedi na mjesto!
Draga mama — lanu djevojčica — beba je sebi mogla izbiti oko.
Kako se usuđuješ takva što kazati? — okomi se na nju gospođa Pocket. — Odmah da si pošla i sjela na svoju stolicu!
Rekla je to s toliko poraznom gordošću da sam bio postiđen, kao da sam ja bio uzrokom njezine srdžbe.
Belinda — spočitne joj gospodin Pocket s drugog kraja stola. — Zašto si tako nerazumna? Jane se umiješala samo da zaštiti bebu.
Ne dopuštam nikome da se miješa u moje poslove — otrese se gospođa Pocket. — Iznenađuje me, Matthew, što dopuštaš da me netko vrijeđa i upleće se u moje poslove.
Dobrostivi Bože! — usklikne gospodin Pocket, dajući maha svom
pustom očajanju. — Zar da kvrcalom otpremimo svoju nejač u grob, a nema nikoga da ih spase?
Ne želim da se Jane miješa u moje poslove — ponovi gospođa Pocket, ošinuvši gordim pogledom malu nedužnu zločinku. — Mislim da još nisam zaboravila kakav je položaj zauzimao moj jadni djed! Jane, dabome!
Gospodin Pocket opet zarine ruke u kosu i taj put mu zaista uspije da se za nekoliko palaca izdigne iz svoje stolice. — Čujte sad to! — usklikne bespomoćno prema nebesima. — Nejač treba kvrcalom otpremati u grob zbog položaja što su ga zauzimali nečiji djedovi! — Zatim se ponovno spusti na stolicu te se smiri.
Dok se to odigravalo, svi smo zbunjeno gledali u stolnjak. Nastala je stanka, a za to je vrijeme valjana i nesavladiva beba u više navrata poskakivala i gukala prema maloj Jane, koja je, čini se, bila jedini član obitelji (izuzevši služinčad) s kojim je beba podržavala neke izričite poznaničke veze.
Gospodin Drummle — reče gospođa Pocket — hoćete li pozvoniti da dođe Flopson? Jane, mala nevaljalice, idi pa lezi. A ti, bebice, milo moje, ti ćeš s mamicom!
Beba je bila sušta pravičnost te je protestirala iz sve snage. Presamitila se, ali na krivu stranu, preko ruke gospođe Pocket, pokazujući društvu par pletenih cipelica i jamicama ukrašenih gležnjića, mjesto glatkog lišća, i kad su je nosili van, otimala se kao pravi buntovnik. Naposljetku je postigla što je htjela, jer sam poslije nekoliko minuta vidio kroz prozor kako ju je Jane tetošila.
Dogodilo se da je ono preostalo petero djece ostalo za stolom, jer je Flopson otišla nekim svojim poslom, a nikom drugom nije povjerila dužnost da se o njima brine. Tako sam imao prilike vidjeti kakvi su odnosi između svakog od njih i gospodina Pocketa, što se osobito isticalo u ovome: na licu se gospodina Pocketa opažala još veća zbunjenost nego obično, a kosa mu je bila razbarušena kad je nekoliko časaka gledao u njih kao da ne shvaća zašto su djeca na stanu i na hrani u toj kući, mjesto da ih je Priroda smjestila kod drugih ljudi. Zatim im je onako izdaleka, kao misionar, postavljao pitanja — kao na primjer, odakle ona rupa u Joeovu čipkastom ovratniku, na što mu Joe odgovori: »Tatice, Flopson će je zašiti kad bude imala vremena« — i kako se dogodilo, te se maloj Fanny
zagnojio prst, na što je odgovorila: »Tatice, Millers će mi na nju staviti vruće obloge ako ne bude zaboravila.« Zatim se sav rastapao od očinske nježnosti, pa svakom dade po šiling te im reče da se idu igrati, a kad su djeca izlazila, s velikim naporom pokuša da se izdigne uvis, uhvativši se za kosu, a poslije toga napusti taj beznadni pokušaj.
Podvečer smo veslali na rijeci. Budući da su Drummle i Startop svaki imali svoj čamac, odlučio sam da i ja sebi nabavim čamac, pa da obojicu pobijedim. Bio sam prilično vješt svakovrsnim sportovima kojima su se bavili seoski mladići, no kako sam bio svjestan da mi je na Temzi — da i ne govorim o drugim vodama — potrebna elegancija u stilu, odmah sam odlučio da uzmem za učitelja dobitnika prve nagrade i vlasnika barke, koji nas je redovito vozio s našeg gata, a upoznali su me s njime moji novi prijatelji. Taj me je vješti i slavni veslač uvelike zbunio rekavši mi da su mi ruke kao u kakva kovača. Sumnjam da bi ikad bio izrekao taj kompliment da je znao koliko je malo nedostajalo da zbog njega izgubi novog učenika.
Kad smo uvečer stigli kući, čekala nas je hladna večera i, mislim, da bismo se bili lijepo proveselili da se u kući nije dogodilo nešto prilično neugodno. Gospodin Pocket je bio dobro raspoložen, kadno ude služavka i zamoli: —Ako dopustite, gospodine, htjela bih s vama govoriti.
Da govorite s vašim gospodarom — upita gospođa Pocket, u kojoj se gordost bješe opet rasplamtjela. — Kako smijete samo i pomisliti na takvo što? Idite i govorite s Flopson. A možete i sa mnom — ali ne sada.
Oprostite, gospođo — odvrati služavka — no ja bih željela govoriti sad odmah, i to s gospodinom.
Nato gospodin Pocket izađe iz sobe, a mi smo se do njegova povratka zabavljali što smo bolje znali i umjeli.
No, lijepe li stvari, Belinda! — reče gospodin Pocket, vrativši se sav uzbuđen i ojađen. — U kuhinji leži kuharica pijana kao zemlja, a u ormaru za posuđe spremila je kotur maslaca da ga proda kao loj!
Gospođa Pocket je odmah iskazala veliko i milostivo suosjećanje: — To je krivica one odurne Sofije!
Kako to misliš, Belinda? — upita gospodin Pocket.
Sofija ti je rekla — odvrati gospođa Pocket. — Nisam li na svoje oči vidjela i na svoje uši čula kako je maločas došla u sobu i tražila da s tobom govori?
Pa ona me je odvela dolje, Belinda — odgovori gospodin Pocket — i pokazala mi ženu, a također i kotur maslaca?
A ti je, Matthew, braniš — nato će gospođa Pocket — nju, koja širi razdor među nama? Gospodin Pocket očajnički zastenje.
A zar sam ja, unuka svoga djeda, nitko i ništa u toj kući? — zapita gospođa Pocket. — Kuharica je, uostalom, uvijek bila vrlo pristojna žena, puna poštovanja, a kada je došla, prije no što će stupiti u službu, pogledati našu kuću, rekla je najuvjerljivijim tonom kako osjeća da sam rođena za vojvotkinju.
Gospodin je Pocket stajao pokraj sofe i on se svali na nju ispruživši se kao Umirući Gladijator. Posve obnemogao zaželi mi, još uvijek u tom položaju, potmulim glasom: — Laku noć, gospodin Pip — kad sam smatrao uputnim da ga napustim i pođem na počinak.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:56 am

Čarls Dikens-Velika očekivanja In_The_Garden


24 Poglavlje
Poslije dva-tri dana, pošto sam se smjestio u svojoj sobi, bio nekoliko puta u Londonu i tamo naručio kod trgovaca sve što sam trebao, gospodin Pocket i ja nadugo smo razgovarali. Znao je mnogo više o namjerama za moju budućnost od mene samog, jer se pozivao na to kako mu je gospodin Jaggers rekao da nisam određen ni za koje naročito zvanje te da ću biti dovoljno obrazovan za život budem li išao ukorak s ostalim prosječnim mladićima iz bogatih kuća. Ja sam, dakako, na to pristao jer nisam mogao iznijeti ništa što bi bilo protivno tome.
Savjetovao me je da posjećujem izvjesna mjesta u Londonu kako bih stekao osnovne pojmove svega onog što mi je bilo potrebno, te da mi on bude tumač i upravljač u svim granama moga učenja. Nadao se da neću nailaziti na teškoće bude li me on razumno potpomagao u mojim nastojanjima, koje bi me mogle obeshrabriti, te da ću se ubrzo moći osloniti samo na njegovu podršku. Načinom kako mi je to saopćio, a još više time što je sa mnom uspostavio neku intimnu povezanost, postigao je da smo se divno slagali. I odmah mogu reći da je uvijek tako pošteno i usrdno izvršavao svoj ugovor sa mnom, da sam i ja pošteno i usrdno zadovoljavao svojim obvezama prema njemu. Da se kao učitelj pokazao ravnodušan, ne sumnjam da bih se i ja, kao njegov učenik, isto tako vladao prema njemu. No on mi za to nije davao nikakva povoda, i svaki je od nas pošteno izvršavao svoje obveze prema drugome. Također nisam nikad u njemu vidio nešto smiješno — ili nešto što u njegovu učiteljskom odnosu prema meni ne bi bilo ozbiljno, pošteno i dobro.
Pošto smo dogovorili točke našeg sporazuma i proveli ih u djelo do te mjere da sam počeo ozbiljno raditi, dosjetio sam se da bi mi se pružila ugodna razonoda, a u Herbertovu bi društvu i moje ponašanje postalo profinjenije, kad bih mogao zadržati spavaću sobu u Barnard's Inn. Gospodin Pocket se nije protivio toj namisli, ali je uporno tražio da se plan, prije nego što bude izveden, podastre na odobrenje mome skrbniku. Osjetio sam kako njegova tankoćutnost proizlazi iz pomisli da bi izvođenjem toga plana Herbertu bili ušteđeni neki troškovi, i stoga se uputim u Little Britain da priopćim svoju želju gospodinu Jaggersu.
Kad bih mogao kupiti namještaj, što je zasad samo unajmljen za moje potrebe — rekoh — i k tome nadokupiti još neke stvarčice, osjećao
bih se ondje kao kod kuće.
A vi kupite! — pristade gospodin Jaggers i nasmije se kratko i odsječno. — Ta rekao sam vam da ćete se vi već snaći. No! Koliko želite?
Odgovorih da ne znam koliko mi treba.
Ta recite samo! — produži gospodin Jaggers. — Koliko? Pedeset funti?
Ni izdaleka toliko.
Pet funti? — upita me gospodin Jaggers.
To je bila tolika razlika da sam pokunjeno rekao: — Malo više.
Malo više? — nato će Jaggers vrebajući moje riječi, s rukama u džepu, s glavom malo naherenom i s očima uprtim u zid iza mene. — Koliko više?
Oklijevajući odvratih: — Teško je odrediti svotu.
Ta recite samo — hrabrio me gospodin Jaggers. — Hajde da pokušamo. — Hoće li dva puta po pet biti dovoljno? — Tri put? — Hoće li četiri puta po pet biti dovoljno?
Rekoh da će baš dostajati.
Četiri puta po pet — to će biti baš dosta, je li — upita Jaggers uzvijajući obrvama. — No, a koliko je četiri puta po pet?
Koliko je četiri puta po pet?
No — nato će Jaggers — koliko je to?
Držim da je to po vašem računu dvadeset funti — rekoh i osmjehnuh
se.
Nije važno koliko je to po mom računu, prijatelju — nastavi Jaggers
i zamahne glavom u isti mah lukavo i s nevjericom. — Želim znati koliko je to po vašem računu.
Pa, naravno, dvadeset funti.
Wemmick! — poviče Jaggers, otvarajući vrata što su vodila u pisarnicu. — Neka vam gospodin Pip napiše priznanicu pa mu isplatite dvadeset funti.
Taj naročito naglašeni način poslovanja duboko me se dojmio i ostavio u meni dubok trag, i to ne baš najugodniji. Gospodin Jaggers se nikad nije smijao, ali je nosio velike, sjajno ulaštene cipele, što su škripale, pa kad bi se zazibao, držeći se u ravnoteži na nožnim prstima, očekujući odgovor,
cipele bi mu ponekad zaškripale suhonjavim i sumnjičavim smijehom kao da se one smiju. Budući da je Jaggers sada izašao, a Wemmick bio živahan i razgovorljiv, rekao sam mu da zaista ne znam što da mislim o Jaggersovu držanju.
Kažite mu to i on će se smatrati polaskanim — odgovori Wemmick
on baš i hoće da drugi ne znaju što da misle o njegovu držanju. Oh! — usklikne zatim, jer sam ga u čudu pogledao — ne čini on to iz osobnih razloga, već iz poslovnih, čisto poslovnih.
Wemmick je sjedio za stolom, doručkujući — hrskajući — otvrd suh kolač i ubacivao od vremena na vrijeme komadiće u uski razrez svojih usta kao pisma u poštansku škrabicu.
Uvijek mi se čini — produži Wemmick — da je negdje postavio zamku za hvatanje ljudi, pa da neprestano vreba plijen. A onda iznebuha
škljoc! — i već si ulovljen!
I ne misleći na to kako se stupice za hvatanje ljudi baš ne mogu ubrojiti među životne ugodnosti, nabacih da smatram da je Jaggers vrlo vješt čovjek.
Dubok — odgovori Wemmick — kao Australija — i upre perom u pod da bi slikovito iskazao poredbu da se Australija nalazi na suprotnom kraju globusa. — Ako bi postojalo još nešto dublje — dometne Wemmick, stavivši pero opet na papir — to bi zacijelo bio Jaggers.
Dodadoh kako smatram da mora imati sjajan posao, našto će Wemmick:
Kapitalan. — Upitah ga zatim radi li kod njega mnogo namještenika, na što mi odgovori:
Ne držimo baš previše činovnika, jer postoji samo jedan Jaggers, a klijenti ne žele obavljati poslove s njegovim zamjenicima. Ima nas u svemu četiri. Biste li htjeli da ih upoznate?
Mislim da mogu reći da vi, u neku ruku, spadate u naš krug.
Prihvatih ponudu. Kada je gospodin Wemmick i posljednju mrvu ubacio u svoju poštansku škrabicu, te mi isplatio moj novac što ga je uzeo iz škrinjice, koja se nalazila u blagajni čiji je ključ čuvao negdje za leđima, pa ga sada izvukao ispod ovratnika kao da izvlači željezni perčin, uspesmo se u prvi kat. Kuća je bila mračna i traljava, a zamaštena ramena, što su ostavila svoj trag u sobi gospodina Jaggersa, kao da su se već godinama i tu po stubištu gore— dolje posmucala. U prvom je katu prema ulici neki namještenik, nalik na nešto između krčmara i štakorolovca — blijed,
zadihan i podnaduo — pažljivo ispitivao trojicu četvoricu protuha, s kojima je postupao isto tako neuljudno kao što se očito postupalo sa svima koji su punili blagajnu gospodina Jaggersa. — Pripremaju dokazni materijal za Bailey{40} — objasni mi Wemmick kada smo izašli. U sobi nad ovom neki je mladi slabunjavi namještenik s razbarušenim čupercima kose poput terijera (kojega zaboraviše podšišati dok je bio još posve malo kučence) isto tako preslušavao nekog čovjeka sa slabim očima, a Wemmick mi ga prikazao kao topioničara, u čijem loncu uvijek vri, te bi mogao i meni staliti što god bih želio. Bio je sav zasopljen i preznojavao se kao da je bio pokušao da ono svoje umijeće okuša i na sebi. U stražnjoj sobi sjedio je namještenik visoko uzdignutih ramena, rastrzana lica od neuralgičnih bolova, umotana prljavom krpom flanela, obučen u staro crno odijelo, što je bilo kao voskom natopljeno i, sav zgrbljen nad svojom pisanijom, prepisivao učisto bilješke one druge dvojice za osobnu upotrebu gospodina Jaggersa.
To je bila čitava poslovnica. Kada smo opet sišli niza stepenice, Wemmick me odvede u sobu mojega skrbnika uz napomenu: Tu ste sobu već vidjeli.
Molim vas — zapitah, kada mi je pogled ponovno zapeo za one ružne maske što su se cerekale — čiji su to portreti?
To? — začudi se Wemmick, uspevši se na stolicu i otpuhujući prašinu s tih strašnih glava prije no što će ih skinuti. — To su dvije slavne ptičice. Znameniti naši klijenti, koji su nam uvelike pomogli da se proslavimo. Ovaj ugursuz (— gle! pa ti si valjda noću sišao i zavirio u tintarnicu, lopove stari, te sada imaš mrlju na obrvama! —) umorio je svoga gospodara. Sve je dobro smislio uzmemo li u obzir da mu nisu mogli ništa dokazati.
Je li maska nalik na nj? — upitah, ustuknuvši pred tom nakazom kada joj je Wemmick pljunuo na obrvu i stao rukavom trljati mrlju.
Nalik na nj? Znajte, to je baš on. Posmrtna maska snimljena je u Newgateu, odmah pošto su ga skinuli s vješala. A mene si nekako naročito bio zavolio, stari lukavče? — doda Wemmick. Zatim je svoje srdačne riječi pobliže objasnio, dodirnuvši pribadaču, na kojoj je bila prikazana dama i vrbažalosnica kraj groba s kojega se dizala žara: — Tu je pribadaču dao načiniti naročito za mene!
Je li dama neko poznato lice? — zapitah.
Nije — odvrati Wemmick. — To se on samo našalio. (Ti si volio da se ponekad malo našališ, je li?) Ne, ne, gospodine Pipe, kakva vražja dama
u njegovu je slučaju bila samo jedna posrijedi, a ta nije bila od onih tankovitih odličnih, i zacijelo ne bi zavirivala u žaru ako u njoj ne bi bilo nešto za gucnuti. — Kako je Wemmick svu pažnju posvetio pribadači, odloži posmrtnu masku i stane džepnim rupčićem trljati nakit.
Je li onaj drugi nitkov završio isto tako? — upitah. — U njegovim očima zvjera upravo isti pogled.
U pravu ste — potvrdi Wemmick — zaista je zvjerao očima. Baš tako, kao da mu se u nosnicu zadjenula konjska struna ili riblja koštica. Da, i on je jednako završio život, a kažem vam da je u tom slučaju vješanje sasvim prirodna smrt. Taj je dovitljivac krivotvorio oporuke, ako i nije same oporučitelje slao na vječni počinak. Bio si ipak gospodin lopov (govorio je Wemmick gruboj maski) — a hvalisao si se da umiješ grčki pisati, ej ti, lažo i paralažo! Eh, što si znao lagati — u životu ne sretoh većeg lašca od tebe! — Prije nego što je pokojnog prijatelja opet postavio na policu, dotače se Wemmick najvećeg žalobnog prstena i reče: Još dan prije no što ćeš omastiti ličinu, poslao si da kupe taj prsten za me.
Dok je drugu masku postavljao na policu i silazio sa stolice, sune mi kroz glavu misao da je isto tako dobio i sav ostali nakit. Kako se ni najmanje nije ustručavao da o tome govori, ja ga, kad je stajao preda mnom otirući prašinu s prstiju, to i zapitah.
O, da— odvrati — sve su to takvi darovi. Eto: jedan ti pokloni takav dar, pa onda te i drugi darivaju. I uvijek ih uzmem. To su kurioziteti. A ujedno i tvoje vlasništvo. Možda i ne vrijede baš mnogo, ali su tvoje vlasništvo i možeš ih ponijeti. Za vas, pred kojim je sjajna budućnost, to ne znači bogzna što, no što se mene tiče, moja je lozinka uvijek bila »drži, što možeš ponijeti«.
Pošto sam izrekao svoje udivljenje tom njegovu mudrom stanovištu, produži prijateljski:
Ako bilo kad ne biste imali pametnijeg posla nego da mi dođete u pohode u Walworth, moći ćete kod mene prespavati, i to će za mene biti osobita čast. Nemam bogzna što za pokazivanje, tek dva-tri kurioziteta koji će vas, možda, zanimati. Volim ono malo svoga vrtića i sjenicu.
Obećah da ću vrlo rado prihvatiti njegovu gostoljubivu ponudu.
Hvala vam, velika hvala. Uzmimo, dakle, da ćete doći kad vam bude
najzgodnije. Jeste li već ručali kod gospodina Jaggersa?
Još nisam.
Eh — nato će Wemmick — poslužit će vas vinom, i to dobrim vinom. Ja ću vas pogostiti punčom, i ne baš lošim. A sad ću vam nešto reći: kad budete ručali kod gospodina Jaggersa, pogledajte malo njegovu domaćicu.
Hoću li vidjeti nešto osobito neobično?
Pa — reče Wemmick— vidjet ćete ukroćenu zvjerku. Reći ćete, da nije nimalo neobična, a ja na to odgovaram da to zavisi od prijašnje krvoločnosti same zvjerke i od uspjeha što ga je krotitelj postigao. Svakako nećete dobiti lošije mišljenje o silnim sposobnostima gospodina Jaggersa. Samo dobro promatrajte.
S najvećim zanimanjem i radoznalošću, što su ih njegove upute nagovještavale, obećah da ću to i učiniti. Kada sam se već opraštao, upita me bih li htio žrtvovati pet minuta da vidim gospodina Jaggersa »pri poslu«?
Iz više razloga, od kojih nije zacijelo bio najmanje važan taj što sam htio jasno znati kakvim se »poslom« bavi Jaggers, odgovorih da pristajem. Utonusmo u City i dođosmo u policijsku sudnicu, krcatu svijetom. Nekakav je muškarac, koji je bio u krvnoj povezanosti s ubijenim (ali ne u krvnom srodstvu, nego u vezi s umorstvom), stajao pred odvjetničkom klupom nelagodno žvačući i premećući nešto u ustima, dok je moj skrbnik saslušavao ili unakrsno preslušavao — ne znam koje od toga dvoga — neku ženu, a ta je, baš kao i suci i svi prisutni, trnula od strahopoštovanja. Ako bi ma tko, svejedno kakav položaj zauzimao, izustio neku riječ koja mu nije bila po volji, smjesta bi zahtijevao: »Stavite to u zapisnik!« Ako netko ne bi htio nešto priznati, rekao bi: »Ni brige, vi ćete to meni već reći!« — a ako bi netko nešto priznao, rekao bi: »No, sad vas imam!« Tek što bi zagriznuo prst, ledeni bi srsi proželi sve sudske činovnike. Tati i žbiri, ukočivši se od straha, gutali su kao opčinjeni svaku njegovu riječ te bi i jedni i drugi protrnuli kad bi mu se samo jedna dlačica na obrvama nakostriješila. Nisam mogao razabrati protiv koga je govorio. Kao da je čitavu dvoranu mljeo i mrvio pod svojim žrvnjem. Samo znam da nije bio na strani sudaca kad sam se na prstima šuljao iz dvorane, jer je uporno zastupao stajalište protivno starom džentlmenu, predsjedniku suda, kojemu su se noge grčile ispod stola. Javno ga je optuživao zbog njegova vladanja
kao predstavnika britanskog zakonodavstva i pravde koju danas zastupa kao predsjednik.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 10:57 am


Čarls Dikens-Velika očekivanja In_The_Corner


25 Poglavlje
Bentley Drummle bijaše tako mrzovoljasto čeljade da bi i knjigu uzimao u ruke s osjećajem da mu je pisac nanio osobnu uvredu, pa nije ni novo poznanstvo primao na ljubazniji način. Težak u tijelu, kretnjama i mislima — otromboljena lica i spora jezika, te se činilo da mu se jezik klati u ustima, kao što se on klatio po sobi. Bio je lijen, ohol, škrt, samoživ i sumnjičav. Sin bogatih roditelja iz Somersetshirea, a ti su još i podupirali razvijanje svih tih osobina u njemu, dok se nisu uvjerili da je postao punoljetan i ostao blesav. Tako je Bently Drummle došao gospodinu Pocketu kada je bio za glavu viši od tog džentlmena, a za pola tuceta glava gluplji od većine ostalih džentlmena.
Startopa je razmazila njegova popustljiva majka, koja ga je držala kod kuće kad je trebalo da bude u školi. Obožavao ju je i bio joj nada sve odan. Crte su lica u njega bile nježne kao u žene. Herbert mi zato napomenu: »Kao što vidiš — slika je i prilika svoje majke — iako je nikad nisi vidio.« Bilo je posve prirodno da sam se mnogo srdačnije sprijateljio s njim, nego s Drummleom i da sam već za prvih večeri naših vožnja u čamcu veslao usporedo s njim, razgovarajući iz čamca u čamac, dok je Bentley Drummle usamljeno plovio za nama veslajući po brazdi što su je ostavljali naši brodići. Vazda bi puzao uz obalu poput kakva troma gmaza, pa i onda kad bi ga struja mogla ponijeti brzo naprijed po sredini rijeke. Uvijek se sjećam kako puzi za nama po mraku u tihoj vodi kada bi naša dva čamca u vrijeme sunčeva smiraja ili po mjesečini jurila sredinom rijeke.
Herbert je bio moj prisni drug i prijatelj. Učinio sam ga vlasnikom čamca, a to je bio povod da je češće dolazio u Hammersmith, dok sam ja opet kao sudrug u njegovu stanu češće mogao skočiti u London. U svako smo doba pješačili između ta dva mjesta. I sada još volim pješačiti (iako cesta nije više tako ugodna kao nekad), no ta mi je sklonost ostala iz mlađih dana kada sam bio još osjetljiv za dojmove, neiskusan i poletan.
Pošto sam u obitelji gospodina Pocketa već bio proboravio nekih mjesec ili dva, pojaviše se gospodin i gospođa Camilla. Camilla je bila sestra gospodina Pocketa. Došla je i Georgiana, koju sam onom prilikom vidio kod gospođice Havisham. Bila je njihova sestrična: nepodnošljiva usidjelica, koja je svoju ukrućenu strogost nazivala religijom, a svoju
zagrijanost ljubavlju. Ti su me ljudi mrzili, jer su bili pohlepni i razočarani. Sada, kad sam bio bogat, ulagivali su mi se s najpodlijom niskošću. Prema gospodinu Pocketu, koji je bio kao veliko dijete, nemajući ni pojma o vlastitim interesima, pokazivali su samosvjesnu strpljivost, kako sam to iz njihovih riječi već i prije bio razabrao. Gospođu Pocket su prezirali, ali su sirotici dopuštali da sebe smatra žrtvom velikog životnog razočaranja, jer je pritom i na njih padao makar i slabašan odsjaj te mučeničke slave.
To je, eto, bila okolina, usred koje sam se smjestio da se malo posvetim svojoj naobrazbi. Ubrzo sam stekao skupe navike i počeo trošiti tako velike svote novca, koje bi mi se činile čudesnima još prije nekoliko mjeseci. Sve to vrijeme što sam provodio u dobru i u zlu, ni na trenutak nisam zanemario knjige. To nije bila neka moja osobita zasluga, tek sam imao toliko zdrave pameti da vidim svoje nedostatke. Uz pomoć gospodina Pocketa i Herberta brzo sam napredovao; a kako je uvijek jedan od njih bio uza me da mi pomogne kada bih nešto započinjao, te uklanjao sve prepreke s puta, morao bih zaista biti tako glup kao Drummle da polučim manji uspjeh.
Već nekoliko tjedana ne vidjeh gospodina Wemmicka kad se sjetih da mu napišem nekoliko redaka i predložim da ću ga izvjesne večeri otpratiti kući. Odgovorio mi je da će mu biti vrlo drago i da će me čekati u šest sati u poslovnici. Zaputih se onamo, i upravo kada je sat otkucavao šest, nađoh ga kako spušta ključ od blagajne za ovratnik pa niz leđa.
Zapita me: — Kanite li pješice do Walwortha? Odvratih: — Svakako, ako je vama po volji.
I te kako — glasio je Wemmickov odgovor. — Noge su mi čitav dan čamile ispod stola, pa će biti prava milota da ih malo pružim. A sada ću vam, gospodine Pipe, reći što će biti za večeru. Pirjana govedina — spremljena kod kuće — i hladna pečena kokoš — dobavljena iz pečenjarnice. Nadam se da će pečenka biti mekana, jer je vlasnik radnje ovih dana bio porotnik u nekim našim parnicama, a mi smo lijepo s njim postupali. Podsjetio sam ga na to kada sam kupio kokoš i rekao mu: »Da si ponajbolju izabrao, zemljače, jer znaj, da smo htjeli, mogli smo te lako još nekoliko dana zadržati u sudnici«, na što mi odgovori: »Dopustite, da vam poklonim najbolju kokošku iz moga dućana.« Ja sam mu, dakako, dopustio. Jer — drži što možeš ponijeti. Nadam se da vam neće smetati stari otac?
Zbilja sam mislio da još uvijek govori o pečenju kadli produži: — U mojoj se kući naime nalazi moj stari otac. — Odgovorih na to što pristojnost zahtijeva.
Vi, dakle, još niste bili pozvani kod gospodina Jaggersa? — nastavi, dok smo krenuli.
Zasad još nisam.
Rekao mi je to danas poslije podne, kada je čuo da ćete doći. Očekujem da će vas sutra pozvati na večeru. Vas i vaše drugove. Ima ih trojica?
Iako nisam Drummlea ubrajao među svoje prisne prijatelje, odgovorio sam: — Da.
Kani pozvati čitavu bandu. — Ne mogu reći da mi je posljednjom rečenicom polaskao. — Sve, čime će vas ponuditi, bit će odlično. Ne očekujte mnoga jela, ali svako će biti odlično. A ima još nešto čudno u njegovoj kući — nastavi Wemmick poslije kratke šutnje, kao da je primjedba o domaćinu, koju je nato dodao, sama po sebi razumljiva— nikad ne dopušta da vrata budu noću zaključana, ili prozori zamandaljeni.
I nikad nije bio orobljen?
Pa, to je baš ono! — odvrati Wemmick. — Kaže i javno govori:
»Htio bih vidjeti čovjeka koji će mene orobiti.« Bog s vama, ta ja sam ga ne jedanput, već stotinu puta slušao kako u našoj poslovnici govori provalnicima od zanata: »Znate gdje stanujem, pa budući da se u mojoj kući nikad nigdje ne povlači zasun, zašto ne pokušate kod mene nešto ušićariti? Hajde! Zar vas moja kuća ne privlači?« Gospodine, ni jedan od tih ljudi nema hrabrosti ni za sve blago svijeta okušati svoju sreću.
Toliko ga se boje? — zapitah.
Boje? — nato će Wemmick. — Bit će da ga se i boje. Jer je tako lukav čak i onda kada drugima prkosi i kad ih izaziva. U njega nema srebra. Do posljednje žlice — sve je od umjetna srebra.
Pa prema tome ne bi mnogo dobili — začudih se — kad bi i ... Ali on bi mnogo dobio — doda Wemmick, upavši mi u riječ — a oni to dobro znaju. Dobio bi njihove glave, i to mnoge. Dobio bi sve što bi mogao. I nemoguće je reći što ne bi mogao dobiti kad bi samo zaželio.
Stao sam razmišljati o veličini moga skrbnika, kadno Wemmick produži:
To što nema srebrnine, to je, da znate, njegova prirođena dubljina. Rijeka ima svoju prirodnu dubljinu, a on svoju. Pogledajte samo njegov lanac za sat. To je bar nešto realno.
Vrlo je masivan — ubacih.
Masivan — ponovi Wemmick. — Dabome, i ja mislim. A njegov je sat zlatna repetirka{41}. Ako išta vrijedi, a ono najmanje nekih sto funti. Gospodine, u našem se gradu potuca oko sedamstotina lopova koji znaju za taj sat. Medu njima nema ni jednog muškarca, ni jedne žene ili djeteta, koji ne bi prepoznali i najmanju kariku toga lanca; a kad bi ih netko natjerao da je uzmu u ruku, odbacili bi je kao da je usijana.
Gospodin Wemmick i ja kratili smo isprva sebi vrijeme i put takvim razgovorom, a poslije raspredasmo više o općenitim stvarima, dok mi nije rekao da smo stigli u walworthsko područje.
Bijaše to skup živicom obraslih puteljaka, jaruga i malih vrtića, što pružaju sliku prilično tmurnog života u zatišju. Wemmickova je kuća bila mala od drveta sagrađena koliba usred vrtnih nasada, čiji je krov bio udešen kao zaravanak tvrđave s imitacijama topova.
To je moje djelo — pohvali se Wemmick. — Zar nije lijepo?
Ja sam se uvelike divio. Držim da je bila najmanja kuća što sam je ikad vidio, s najčudnijim, većinom tobože gotskim prozorima i vratima, koja su bila gotovo premalena da se kroz njih ude.
To je, kako vidite, prava kopljača — objasni mi Wemmick — na kojoj se nedjeljom vije prava zastava. A sada, pogledajte ovamo. Kad prijeđem preko mosta, povučem ga gore — eto tako! — i prekinem sav promet s vanjskim svijetom.
Most je bio obična daska, prebačena preko jarka, četiri stope širokog, a dubokog dvije stope. No bilo je vrlo lijepo gledati s kakvim je ponosom dizao most uvis i onda ga pričvrstio, smješkajući se pritom, ne mehanički nego baš od srca.
Svake se večeri u devet sati po greenwichskom vremenu — najavi Wemmick— ispaljuje top. Evo tu, kako vidite! A kada začujete pucanj, reći ćete i sami da je sila od topa.
Spomenuti je top bio postavljen u posebnom utvrđenju od pletera. Bio je od nevremena zaštićen vrlo vješto udešenom napravom od okatranjena platna u obliku kišobrana.
A tamo otraga — produži Wemmick — posve sakriveno, tako da ne poremećuje dojam tvrđave — jer je moje načelo da treba do kraja izvesti ono što smo zamislili — ali ne znam je li to i vaše mišljenje ...
Svakako — suglasih se s njime.
... tamo otraga nalazi se jedno svinjče, živad i kunići. A sve to sam, kako vidite, upotpunio i posadio krastavce. Prilikom večere imat ćete prilike da sami izrečete sud o mojoj salati od krastavaca. Tako, gospodine
nasmiješi se Wemmick, no ipak ozbiljno klimajući glavom — ako možete zamisliti da netko opsjeda to mjestance, vjerujte mi da bi u pogledu hrane moglo vraški dugo odolijevati neprijateljskim navalama.
Zatim me odvede do sjenice, nekih desetak jardi dalje od nas, ali se do nje dolazilo tako zamršeno isprepletenim puteljcima, te je trebalo podosta vremena da čovjek stigne onamo. U tom su nas zakloništu već čekale čaše. Naš se punč hladio u umjetnom jezercu, na čijem je rubu bila podignuta sjenica. To malo vode (u sredini se nalazio otočić, vjerojatno salata za našu večeru) prostiralo se u krugu, a u sredini tog jezerca sagradio je gospodin Wemmick vodoskok, koji bi, ako biste stavili u pogon mali gazimlin, izvadivši čep iz cijevi, proradio tolikom žestinom da bi vam poprskao nadlanicu.
Ja sam svoj vlastiti inženjer, tesar, limar, vrtlar, svaštar i sveznalica
pohvali se Wemmick odgovarajući na moje komplimente. — Da, da, vjerujte, to je vrlo dobro. Skida s vas newgatesku paučinu i veseli Staroga. Nemate ništa protiv da vas odmah upoznam sa Starim? — Izjavio sam svoju spremnost, koju sam zaista i osjećao, te uđosmo u Tvrdu. Tu, kod vatre, nađosmo starca u flanelastom kaputu, čista, vesela, udobno smještena i dobro zbrinuta, ali posve gluha.
No, starino — zapita ga Wemmick srdačno se i veselo rukujući s njime — kako smo?
Dobro, John, dobro! — odgovori starac.
Evo, to je gospodin Pip, starino — reče Wemmick — volio bih kad biste mogli čuti njegovo ime. — Klimajte mu glavom, gospodine Pipe, jer to voli. Klimajte, samo klimajte, kao da mu namigujete!
Ta je kućica moga sina divno mjestance, gospodine — vikao je starac, a ja sam, što sam mogao jače i ustrajnije, klimao glavom. — To je, gospodine, pravi rajski kutić. To bi zemljište sa svim svojim krasnim postrojenjima trebalo postati poslije smrti moga sina narodnom svojinom,
za dobrobit pučanstva.
Dičiš se našim posjedom kao paun perjem, starče! — usklikne Wemmick promatrajući oca, te mu se pritom ukrućeno lice zaista razblažilo. — Evo ti mig odobravanja! — i svom snagom zaklima glavom.
I još jedan! — te još silnije klimnu. — To ti voliš? Ako vas ne zamara, gospodine Pipe — premda znam da to stranca umara — biste li mu htjeli još jednom klimnuti? Ne možete ni zamisliti kako mu to godi.
Ja sam mu još nekoliko puta klimnuo, a on se sav sjajio od milja. Ostavismo ga da se pozabavi hranjenjem živadi, a mi se zaputismo u sjenicu popiti punč. Tu mi je Wemmick, pušeći lulu, ispričao kako je bilo potrebno mnogo godina da dotjera svoje imanje do današnjega savršenstva.
Je li to vaše vlasništvo, gospodine Wemmick?
Dabome — reče Wemmick. — Sve sam malo pomalo kupio komad po komad i sada je to moje imanje s neograničenim pravom raspolaganja.
Zaista? Nadam se da mu se i gospodin Jaggers divi!
Nikad ga nije ni vidio — uzvrati Wemmick. — Nikad o njemu ni čuo nije. Nikad nije vidio Staroga. Ni čuo za njega. Ne, ne: poslovnica je jedno, a privatni život je drugo. Kada idem u ured, ostavljam za sobom Tvrdu, a kad idem u Tvrdu, ostavljam za sobom ured. Ako vam nije neugodno, bio bih vam vrlo zahvalan kad biste i vi isto činili. Ne bih htio da se o tome govorka u službenim krugovima.
Razumije se da je za mene bilo pitanje časti da se pridržavam njegove zamolbe. Kako je punč bio vrlo dobar, sjedili smo i pili te razgovarali skoro sve do devet sati. — Bliži se vrijeme topovskog pucnja — reče Wemmick pošto je odložio lulu — u tome Stari najviše uživa. Vrativši se u Tvrdu, zatekosmo Staroga, kako usijava žarač, s očima punim iščekivanja, jer je to bio uvod u svakovečernju veliku ceremoniju. Wemmick je stajao sa satom u ruci sve dok nije kucnuo čas da uzme od Starog usijani žarač i pođe do topa. Uzevši ga, izađe, a čas zatim zagruva top tolikom silinom te se smiješna kutijica od kolibe tako potresla kao da će se razletjeti na komade, a sve su čaše i čajne zdjelice zazveckale. Nato je Stari — koji bi, mislim, bio bačen iz svog naslonjača da se nije čvrsto držao ručnih oslonaca — zanosno uskliknuo: — Ispaljen je! Čuh ga dobro! — i ja sam klimao i klimao glavom starom gospodinu s tolikom žestinom te zaista nije puka jezična figura ako kažem da ga više uopće nisam vidio.
Wemmick je iskoristio slobodno vrijeme, što nam je preostalo do
večere, da mi pokaže svoju zbirku kurioziteta. Ti su predmeti nekoć većinom pripadali zločincima: pero, kojim je izvršeno neko znamenito krivotvorenje, jedna ili dvije slavne britve, nekoliko uvojaka kose i poviše rukopisa — priznanja, što su ih pisali ljudi osuđeni na smrt. Gospodin Wemmick osobito ih je cijenio jer su bila, da se poslužim njegovim riječima, »od prve do posljednje riječi sve sama laž«. Ti su rukopisi bili slikovito porazbacani između pojedinih porculanskih i staklenih stvarčica, raznih sitnica, što ih je vlasnik ovog muzeja svojom rukom izdjeljao, i nekoliko nabijača za duhan, što ih je Stari izradio. Sve je bilo izloženo u odaji Tvrde, kamo su me najprije bili uveli, a koja nije služila samo kao soba za stanovanje, nego i kao kuhinja, koliko sam mogao zaključiti po tavi na kaminskoj polici i mjedenom ukrasnom klinu nad ognjištem, koji je služio za to da se za nj prikvači ražanj za pečenje.
Posluživala je neka pristala djevojčica, koja se obdan brinula o Starome. Pošto je prostrla stol za večeru, Wemmick je spustio most tako da je mogla izaći i poći kući na spavanje. Večera je bila izvrsna. Premda je Tvrđava bila prilično pljesniva, te je vonjalo kao pušljivi orasi, a i svinjče je moglo biti smješteno podalje od stana, s velikim sam užitkom proveo tu zabavnu večer. A ni moja spavaća soba u tornjiću nije bila baš na odmet, osim što je krov između mene i kopljače za zastavu bio tako tanak te se činilo da sam, ležeći nauznak u postelji, svu noć balansirao motku na čelu.
Wemmick je već u cik zore bio na nogama, i bojim se da sam čuo kako čisti moje cipele. Zatim se dao na vrtlarenje, pa sam sa svog gotskog prozora vidio kako se gradi da mu je Stari od velike koristi pri poslu, povlađujući mu najsrdačnije glavom. Naš je zajutrak bio isto tako dobar kao i večera, a točno u osam i pol krenusmo za Little Britain. Putem je Wemmick malo pomalo postajao sve krući i ukočeniji, a njegova su se stisnuta usta ponovno pretvarala u poštansku škrabicu. Kada smo napokon stigli na mjesto njegova rada i pošto je izvukao ključ ispod ovratnika, pričini mi se da nema nimalo veze s walworthskim imanjem, kao da s posljednjim pucnjem iz topa odletješe u zrak Tvrda, most za dizanje, sjenica, jezerce, vodoskok i Stari.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Velika očekivanja Empty Re: Čarls Dikens-Velika očekivanja

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu