Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 12:44 pm

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Xq2klt10


Trideset prvo poglavlje

U cijelome je govor o zakonu i o više učenih znalaca njegovih

Po različitim kutima i zakucima pravničkih prebivališta Templea1 raštrkane su izvjesne mračne i prljave jazbine, u koje mili i iz kojih gmiže kad nema zasjedanja cijelo prijepodne, a u vrijeme zasjedanja još i pol poslijepodneva gotovo neprekidna povorka odvjetničkih namještenika. Možeš ih vidjeti, kako bez prestana jure i nose svežnje spisa ispod pazuha, ili im strše iz džepova. Ima više stupnjeva tih namještenika. Tu je ponajprije odvjetnički pripravnik koji je, plativ naukovinu, došao u nauk odvjetniku. Računajući, da će za tri do pet godina odvjetovati, krojač mu već sada kroji odijela na vjeru. Po istoj računici pozivaju ga u fina društva: poznanik je neke obitelji u Ulici Gower i zalazi k nekoj drugoj na Trgu Tavistock.2 U vrijeme velikih sudskih praznika ode iz Londona u pohode svome ocu, koji ima punu konjušnicu konja vilenjaka. U jednu riječ, odvjetnički je pripravnik pravi aristokrat među ostalom odvjetničkom sirotinjom. Uzmimo, na priliku, plaćenog pisara. Taj vam radi u uredovnici ili izvan nje, kako već zahtijeva pravni posao. Većinu svoje sedmične plaće od trideset šilinga troši na svoj osobni provod i dotjerivanje. Najmanje triput u nedjelji dana ide u Kazalište Adelphi uz po cijene3. Izatog otmjeno rasipa novac bančeći po podrumima, gdje se toči jabukovača. Što se tiče odjeće, pisar je prljava karikatura mode, koja je prošla ima šest mjeseci. Tu ćete zatim naći prepisivača srednjih godina, koji ima mnogo članova obitelji. Vazda je otrcan i često pijan. Sastat ćete se napokon pod tim prostorijama s odvjetničkim djetićima, koji u svojim prvim ogrtačima osjećaju doličan prezir prema običnim školarima. Kad uveče idu kući, pridonose zajednički udio za safalade i pivo misleći, da ništa na svijetu nije kao taj njihov »život«. Ima još mnogo vrsta u tome pravničkome rodu. Previše ih je a da bismo ih sve ukratko spomenuli, ali, ma koliko ih bilo, sve ih možete vidjeti u određene sate uredovanja, kako brzaju u mjesta, koja smo upravo spomenuli, ili kako žure iz njih.
Ti odvojeni zakuci javne su uredovnice pravne struke, gdje se izdaju pozivnice, potpisuju presude, spremaju tužbe i pokreću ostali smišljeni strojevi, da se njima muče i kinje vjerni podanici Njegova Veličanstva, a da se raduju i bogate pravni stručnjaci. Većinom su to niskokrovne, pljesnive prostorije, gdje su se nebrojeni smoci pergamenta isparivali potajice cijelo minulo stoljeće, pa sada šire divan miomiris, koji je obdan pomiješan sa zadahom suhe gnjileži, a obnoć s različitim isparivanjem vlažnih ogrtača, trulih kišobrana i najprostijih lojanica.
Oko sedam i po sati navečer, desetak petnaest dana pošto se Pickwick sa svojim prijateljima vratio u London, nahrupi u jedan od tih ureda neki čovjek u smeđu kaputu s mjedenim pucetima. Duga mu kosa najbrižljivije smotana oko oboda pohabana šešira, a zamazane smeđo-sive hlače tako svojski zategao preko polučizama, da se činilo, e će koljena svaki čas iskočiti iz svog skrovišta. Taj dobrijan izvuče iz džepova kaputnih nekakvu dugu i usku traku pergamenta, na koju glavni službenik otisnu nečitak crn pečat. Potom izvadi četiri papirna izreska sličnih razmjera, a na svakome bješe pretiskan prijepis trake od pergamenta s prazninama za ime. Pošto je ispunio te praznine, svih pet isprava stavi u džep i pojuri što ga noge nose.
Taj čovjek u smeđu kaputu i s tajanstvenim ispravama u džepu ne bješe nitko drugi doli stari naš znanac Jackson, pisar iz odvjetničke uredovnice Dodson i Fogg, u Freeman’s Courtu na Cornhillu. Međutim, mjesto da se vrati u ured, odakle je i došao, otisnu se vrčem prema Sun Courtu, pa uđe ravno u svratište Đuro i jastreb i upita, je li kod njih neki gospodin Pickwick.
- Zovnider, Tome, slugu gospodina Pickwicka - reče točačica svratišta Đuro i jastreb.
- Nemojte se truditi - dočeka Jackson - po poslu ja dolazim. Ako biste mi htjeli pokazati Pickwickove odaje, otišao bih ja sam gore.
- Kako se zovete, gospodine? - upita poslužitelj.
- Jackson - otpovrze pisar.
Poslužitelj ode gore, da najavi Jacksona, ali mu je ovaj uštedio trud slijedeći ga u stopu i ulazeći u odaje, prije negoli je mogao i slovce prozboriti.
Taj je dan pozvao Pickwick na večeru svoja tri prijatelja. Svi su sjedili oko kamina i pijuckali vino, kadli se pojavi Jackson, kakva ga sada opisasmo.
- Kako ste, gospodine - pozdravi Jackson mahnuvši Pickwicku.
Pickwick se nakloni i pogleda malko iznenađeno, jer mu se Jacksonove crte lica ne bjehu urezale u pamćenje.
- Poslan sam od Dodsona i Fogga - objasni tada Jackson.
Pickwick se trže na spomen tih imena, pa će otržito:
- Obratite se, gospodine, mome pravnom zastupniku gospodinu Perkeru u Gray’s Innu. Izvedite toga gospodina, poslužniče.
- Oprostite, gospodine Pickwiče - dočeka Jackson, polako odlažući šešir na pod i vadeći iz džepa traku pergamenta. - U ovakvim slučajevima mora, gospodine Pickwiče, osobno predati u ruke ispravu pisar ili opunomoćeni zastupnik. U svim je pravnim poslovima, gospodine, opreznost majka mudrosti.
Pritom Jackson pogleda pergament, pa upirući se rukama o stol i gledajući uokolo uz umilan i uvjerljiv smiješak prozbori ovako:
- Prijeđimo, dakle, na stvar, gospodo. Nema smisla da trošimo riječi za ovakve malenkosti. Koji se od gospode zove Snodgrass?
Na to se pitanje Snodgrass trže tako neprikriveno i očevidno, da nije trebalo nikakva daljeg odgovora.
- Ah, odmah sam to mislio - preuze Jackson još prijaznije nego prije. - Donio sam jednu sitnicu, kojom vas moram uznemiriti, gospodine.
- Zar mene? - povika iznenađeno Snodgrass.
- Samo pozivka od suda, kojom se pozivate, da uz prijetnju globe pristupite kao svjedok tužiteljice na raspravi Bardell-Pickwick - odvrati mu Jackson izlučujući jednu od pergamentskih traka i vadeći šiling4 iz džepa pršnjaka. - Rasprava će biti nakon sudskog zasjedanja; po svoj prilici četrnaestog veljače. Odredili smo posebnu porotu, a imamo zapisanih samo deset porotnika5. Evo vam vaše pozivke, gospodine Snodgrasse.
Dorekav to Jackson predoči pergament Snodgrassu i uklopi mu u ruku pozivku i šiling.
Tupman je u nijemu čudu bio svjedok toga prizora, kadli se Jackson naglo okrenu prema njemu te mu otesa:
- Po svoj prilici se ne varam, kad velim, da se vi zovete Tupman, gospodine?
Tupman pogleda Pickwicka, ali kako u širom raskolačenim očima toga gentlemana ne opazi nikakve pobude, da bi zatajio svoje ime, pokunjeno promuca:
- Da, gospodine; Tupmanom me zovu.
- A onaj je treći gentleman po svoj prilici Winkle? - uplete Jackson.
Winkle promuca jestan odgovor, i tada spretni Jackson obojici gentlemana podijeli odmah po svitak papira i po šiling.
- Dakle, gospodine Pickwiče - proslijedi Jackson - sve se bojim, da ćete me smatrati prilično neugodnim, ali ja bih još nekoga trebao, ako vam to nije nezgodno. Imam ovdje zapisano ime Samuela Wellera.
- Otiđite, poslužitelju, i recite mome slugi neka dođe - uljudno će Pickwick.
Čudom se začudivši poslužitelj ode, a Pickwick pokaza Jacksonu rukom, neka sjedne.
Nasta mučan muk, koji napokon prekide nevino optuženi.
- Sve mi se nekako čini, gospodine - protuži Pickwick, koji je govoreći sve više kiptio od gnjeva - velim vam, da mi se sve nekako čini, kako su vaši gospodari nakani da udese, kako bi mi dokazali krivnju svjedočenjem vlastitih mojih prijatelja?
Jackson više puta udari kažiprstom po lijevoj svojoj nosnici, da bi natuknuo, kako nije on došao odavati sudske tajne, pa vragolasto odvrati:
- Ne znam, gospodine. Ništa vam ne mogu reći.
- A zašto bi im inače, gospodine - nastavi Pickwick - bile dostavljene ove sudske pozivke, ako ne stoga?
- Dobru ste mi stupicu postavili, gospodine Pickwiče - otpovrze Jackson, polagano mašući glavom - ali nema vam od toga koristi. Samo vi kušajte, teško ćete što iz mene izvući.
Pritom se Jackson još jednom nasmiješi cijelome društvu te stavivši lijevi palac na vrh nosa stade vrtjeti desnom rukom kao da okreće kaveni mlin. Pritom je izvodio neobično dražesnu nijemu glumu, koja je tada bila u modi, a sada je, nažalost, potpuno izišla iz običaja. Po domaću su je zvali »farbanje«.
- Nema ništa, gospodine Pickwiče - konačno će Jackson. - Perker i njegovi moraju da se domisle, zašto su dostavljene ove sudske pozivke. Ako ne mogu, morat će pričekati do rasprave, pa će im onda biti jasno.
Pickwick s najdubljim prezirom pogleda svoga neželjenog posjetitelja, i po svoj bi prilici sasuo kakvo strašno prokletstvo na glave gospode Dodsona i Fogga, da ga u tome ne spriječi Samov ulazak baš u taj čas.
- Samuel Weller? - upitat će radoznalo Jackson.
- E, to je jedna od najvećih istina, što je izrekoste ima dugo čislo ljeta - uplete mu Sam neobično pribrano.
- Donio sam za vas jednu subpoenu6, gospodine Wellere - napomenu Jackson.
- A kako se to naški kaže? - priupita Sam.
- Evo vam original - otržito će Jackson ne hoteći da Samu rastumači, što ga je pitao.
- Što? - zaintačio Sam.
- Evo ovo - odvrati Jackson tresući pergamentom.


Poslednji put izmenio Mustra dana Pet Jun 15, 2018 8:51 am, izmenio ukupno 2 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 12:45 pm


Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Forbidden_Books




- A tako, to li je rignal? - preuze Sam. - E baš mi je drago, što sam vidio taj rignal. Ugodna je to stvarca i tako je čovjeku divota pri srcu, kad ga ima.
- A evo vam i šiling - pridoda Jackson. - To vam je od Dodsona i Fogga.
- Neobično je divno od Dodsona i Fogga, što mi dar šalju, a tako me malo poznaju - priklopi Sam. - Osjećam ja, kako je to neobično veliko priznanje, gospodine. Baš nek im je čast i dika, što znaju pripoznati vrijednost, gdje god na nju naiđu. A osim toga, čovjeka to dira do dna srca.
Kad to Weller doreče, rukavom kaputa protrlja malko desni očni zaklopčić, kakono je omiljeli običaj glumaca, kad glume dirljive obiteljske prizore.
Kao da je Jackson bio prilično smeten Samovim postupkom. Ali, kako je razdao pozivke i rekao sve, što je imao, pretvarao se kao da navlači onu jedinu rukavicu, koju je radi vanjskog izgleda obično nosio u ruci, pa spuči i ode u svoju uredovnicu, da izvijesti, kako je izvršio zadatak.
Malo je spavao Pickwick te noći. Tužba gospođe Bardell vrlo neugodno osvježi njegovo pamćenje. Rano doručkova sutra ujutro, zaželje, da ga Sam prati i uputi se prema Gray’s Inn Squareu.
Kad stigoše na kraj Cheapsidea, Pickwick se ogleda i zovnu:
- Same!
- Izvolite, gospodaru - ozva se Sam pristupajući svome gospodaru.
- Kuda ćemo?
- Uz ulicu Newgate.
Pickwick nije odmah krenuo tim smjerom, nego je nekoliko trenutaka tupo gledao Samu u lice, a iz grudi mu se ote težak uzdah.
- Što vam je, gospodaru moj? - sućutno će Sam.
- Ma ide mi po glavi ta tužba, Same - zajadikova Pickwick. - Rasprava bi imala biti četrnaestog drugoga mjeseca.
- Izvanredne li podudarnosti, gospodaru - vragolasto će Sam.
- Kakve podudarnosti, Same? - upita začuđeno Pickwick.
- Pa četrnaestog je veljače blagdan svetog Valentina; - upravo kao stvoreno, da se taj dan7 održi rasprava zbog kršenja bračnog obećanja.
Wellerov smiješak ne pobudi ni tračka veselosti na gospodarevu licu. Pickwick se naprečac okrenu i šutke otisnu dalje.
Išli su u malom razmaku jedan od drugoga: Pickwick, uronio u teške misli, kaska naprijed, a Sam ga slijedom slijedi. Na sluginu licu zrcali se bezbrižan prkos prema svakome i svačemu, tako da bi mu na tome čovjek neobično pozavidio. Kako je Sam bio uvijek osobito revan da svome gospodaru priopći svaku posebnu obavijest, koju je znao, ubrza i sada korak, i eto ga Pickwicku tik za petama. Pokazujući neku kuću, kraj koje su prolazili, projavi se Weller ovako:
- Neobično zgodna ova mesnica, zar ne, gospodaru?
- Tako se nekako čini - preuze Pickwick.
- Glasovita tvornica kobasica - pridoda Sam.
- Ma zar? - napomenu Pickwick.
- Zar! - ponovi Sam nešto se ljutnuv. - Kad vam velim, da jest. Tu vam je, gospodaru, da oprosti vaš pošteni obraz, prije četiri godine tajanstveno iščeznuo neki ugledni trgovac.
- Ne mislite valjda reći, Same, da su ga umorili smolavom maskom i mrtvo tijelo prodali anatomu?8 - upitat će Pickwick žurno se ogledavši.
- Ne, to ne mislim reći, gospodine - proslijedi Weller. - Kamo sreće da je tako obršio. Gadnija ga je kob snašla. Bio vam je on gazda ove mesnice, gospodine, te bješe izumio neki patentni parni stroj za meljavu kobasica. Neprestano je radio taj stroj. Takav je bio, da bi progutao i pločnik, kad bi mu ga namakli, i tako bi ga lako samlio u kobasice, kao da je nježno djetešce. Kao što je i naravno, izumitelj se ponosio svojim izumom, pa bi stajao kraj njega u podrumu i gledao kako radi s punom parom, sve dok ga ne bi obuzela sjeta od silne radosti. E baš bi, gospodine, tome čovjeku divna sreća pjevala, kako mu je išlo unapredak s tim strojem (a povrh toga je imao dvoje zlatne djece), samo da mu nije po vragu žena bila pravcata vještica. Vazda mu je bila za petama i neprestano mu u uši brundala, tako da je jadniku konačno prekipjelo, pa će joj reći jedan dan: »Znaš što, draga moja, ako me budeš i dalje tako zabavljala, vrag me odnio, ako ja ne otišao u Ameriku. To je sve, što ti imam reći. - Ti si jedna dokona ništarija, ona će mu na to, i baš čestitam Americi na takvoj dobiti.« Grdila ga izatoga čitavo pol sata, a onda spučila u sobicu iza dućana pa udri u dreku, kako će je on u smrt natjerati. Nakon toga se obeznanila. Ta neznan potraja podobra tri sata, i samo je ta žena skičala i nogatala se. Sutradan nema bogme muža. Iz blagajne nije uzeo ni prebite pare; čak ni dugačkog kaputa nije ponio, dakle, bješe jasno kao sunce, da nije otišao u Ameriku. Nema ga drugi dan, nema drugi tjedan. Gospoja dala u novine oglas, u kojemu obećava, ako se vrati, da će mu sve oprostiti (neobično velikodušje, kad znaš, da čovjek nije uopće ništa ni skrivio). Pretraživali ljudi kanale i cijela dva mjeseca ravno u tu kobasičarnicu donosili svaku lešinu, koju bi našli, kao da se to samo po sebi razumije. Međutim, na oglase nitko ne odgovara, i tako proglasiše, da je gazda utekao, i gazdarica preuze posao. Sve bi bilo lijepo i dobro, da jedne subote uvečer ne banu u mesnicu neki starmali mršavko, ljut kao zmija između Velike i Male Gospe, pa će srdito zapitati: »Jeste li vi gospodarica ove mesnice? - Jesam, odvrati mu ona. - E, gospo, usu došljak, ja sam se baš svrnuo da vam velim, kako se ja i moja obitelj ne kanimo šale udaviti. I još bih vam nešto dodao, gospo. Kako vi ne upotrebljavate baš najodabranije meso za izradu kobasica, dopustite mi, da vam napomenem, da bi vas govedina isto tako jeftino došla kao i puceta. - Kao puceta, gospodine! zasupnuto će kobasičarka. - Puceta, puceta, gospo, nacereno će starmali odmatajući komadić papira i pokazujući dami dvadesetak-trideset pola puceta. Divna li začina kobasicama, kad ih pospeš pucetima s hlača. - Dovraga, pa to su puceta mojega muža, protuži udovica počev se onesvješćivati. - Što, povika starmali, problijediv kao smrt. - Sad sve shvaćam, stade tumačiti udovica; u nastupu privremenog ludila prometnuo se u kobasice!«
- A tako je nekako i bilo, gospodine - napokon će Weller netremice gledajući u Pickwickove crte lica, koje se bjehu izobličile od užasa - ili ga je nekako drukčije povukao stroj. Ele, bilo kako bilo, onaj starmali, kojemu su kobasice bile za cijeloga života poslastica, izletje iz mesnice kao divlji, i nikad više od njega ni traga ni glasa!
Pričajući o tome dirljivom doživljaju iz privatnog života, stigoše gospodar i sluga do Perkerove uredovnice. Lowten je držeći vrata poluotvorena razgovarao s nekim čovjekom otrcane odjeće i bijedna izgleda: prst i mu virili iz obuće, a rukavice uopće nemahu naprstaka. Na mršavu i navoranu licu urezale mu svoj biljeg oskudica i patnja, gotovo bih rekao očaj. Sam je jadnik osjećao svoju bijedu, jer ustuknu u zasjenak stubišta, kadno se približi Pickwick.
- Baš je to nezgodno - protuži neznanac uzdahnuvši.
- Zaista - prihvati Lowten piskarajući svoje ime na dovratnik guščjim perom i ponovo ga brišući perušinom. - Želite li mu ostaviti kakvu poruku?
- A kad mislite, da će se vratiti? - upita stranac.
- E, to vam je veliko pitanje - odvrati Lowten namigujući na Pickwicka, dok je stranac oborio oči k zemlji.
- Mislite onda, da nema uopće smisla, da ga čekam? - pridoda stranac, čeznutljivo pogledavajući u uredovnicu.
- Zaista nema nikakva smisla - nadoveza pisar pomakav se nešto više k sredini vrata. - Sigurno je, da ovaj tjedan neće doći, a tko bi znao, hoće li i drugi, jer kad Perker jednom iziđe iz grada, onda mu se ne žuri natrag.
- Izišao iz grada?! - žalostivo će Pickwick. - O bože sveti, kakve li nezgode!
- Nemojte otići, gospodine Pickwiče - uplete Lowten - imam jedno pismo za vas.
Stranac kao da se omišljao, pa još jednom poniknu pogledom k zemlji, a pisar previjano namignu Pickwicku, kao da mu želi natuknuti, da mu se pred očima zbija neobično divna šala, ali u čemu je, ne bi se Pickwick domislio, dok je živ.
- Uđite, gospodine Pickwiče - umiljato će Lowten, a onda se okrenu strancu pa će mu reći:
- E, gospodine Watty, želite li dakle ostaviti kakvu poruku ili se želite opet navratiti?
- Zamolite ga, neka bude tako dobar pa neka me obavijesti ukratko, što je učinjeno u mojoj stvari; kumim vas bogom, nemojte to zaboraviti, gospodine Lowtene - molio je jadnik.
- Neću zaboraviti - otpovrze pisar. - Uđite, gospodine Pickwiče. Sretan vam put, gospodine Watty; divan dan da se prošetate, zar ne?
Videći, kako se stranac još ščinja, namignu Lowten Welleru neka uđe za svojim gospodarem, pa onome jadniku pred nosom zatvori vrata.
Uz izražaj uvrijeđena čovjeka baci tada pisar pero, pa se potuži Pickwicku i njegovu sluzi:
- Bog mi i moja duša, otkad je svijeta i vijeka, nije bilo ovakve propalice. Još se nisu navršile ni pune četiri godine, otkako je njegova žalba pred Vrhovnim sudom, i proklet ja bio, ako mi ne dođe radi toga zanovijetati dvaput na tjedan. Hajdete ovuda, gospodine Pickwiče. Perker nije vani, i znam zasigurno, da će vas primiti. Vraški je studeno - dodade zlovoljno - stajati na vratima i tratiti dragocjeno vrijeme s onakvim otrcanim skitnicama!
Pošto veoma žestoko progarka neobično veliku vatru neobično malim popečkom, pisar pođe naprijed u posebnu sobu svoga gospodara i najavi Pickwicka.
- O, dragi moj gospodine - pozdravi majušni Perker skočiv žurno sa stolice. - No, dragi moj gospodine, a šta ima novo u vas? Zar opet nešto o našim prijateljima u Freeman’s Courtu? Zasigurno znam, da spavali nisu. Prepredeni su ono fiškali, neobično prepredeni, zaista.
Kad je mališa to dorekao, odrešito uze štip burmuta kao znak poštovanja prema prepredenosti gospode Dodsona i Fogga.
- Velike su ono hulje - ljutito će Pickwick.
- E, znate, to je, kako tko misli, a mi nećemo da raspravljamo o izričajima. Naravno je, da ne može čovjek od vas ni očekivati da gledate na stvari sa stručne strane. Dakle, mi smo učinili sve, što je potrebno. Uzeo sam kao branitelja pred sudom odvjetnika prve klase, gospodina Snubbina.
- Je li on sposoban odvjetnik? - upita Pickwick.
- Sposoban! - uplete Perker - pa dašto, dragi gospodine. Snubbin vam je najbolji u svojoj struci. Ima triput više posla na sudu negoli ijedan drugi odvjetnik. Nema parnice bez njega. Ne treba da to vani širite, ali među nama stručnjacima govori se, da Snubbin vodi čitav sud za nos.
Mališa uze još jedan čupak burmuta, pošto dogotovi tu pohvalu, tajanstveno namignuv Pickwicku.
- Pozvali su kao tužiteljkine svjedoke moja tri prijatelja - potuži se Pickwick.
- E, pa to je naravno, da ih pozivaju - prihvati Perker. - Ta oni su važni svjedoci; zatekli su vas u škakljivu položaju.
- Ali ona se sama onesvijestila - branio se Pickwick. - Ona je sama od sebe pala u moje naručje.
- Vrlo vjerojatno, dragi moj gospodine - nato će Perker.
- To je sve vrlo vjerojatno i vrlo naravno. Ama baš ništa nema naravnije od toga. Ali tko će to dokazati?
- I moga su slugu pozvali za svjedoka - proslijedi Pickwick prešav preko toga, jer se malko prenerazio na ovo posljednje Perkerovo pitanje.
- Mislite li Sama? - priupita Perker.
Pickwick potvrdi.
- E, pa naravno, dragi prijatelju; naravno je, što su i njega pozvali kao svjedoka. Ta ja sam vam to mogao reći prije mjesec dana. Znate šta, dragi prijatelju. Ako želite da preuzmete vođenje svojih poslova u svoje ruke, pošto ste ih prije toga povjerili svome odvjetniku, e, onda je red da i posljedice snosite.
Pritom se Perker isprsi uz samosvijesno dostojanstvo i strese nekoliko mrvica burmuta, što mu bjehu zalutale na nabore košulje.
- A šta bi htjeli, da im on dokaže? - zapita Pickwick nakon dva-tri časka šutnje.
- Ja mislim to, da ste ga slali tužiteljki te da ste preko njega nudili nagodbu - rastumači mu Perker. - No, za to mene baš puno glava ne boli. Ne mislim, da će se puno pomoći onim, što im Sam bude svjedočio.
- I ja mislim, da neće - pritvrdi Pickwick smiješeći se, usprkos jadu i brizi, pri pomisli, da će se Sam pojaviti kao svjedok.
- A kakav ćemo mi pravac uzeti? - priupita Pickwick.
- Nama samo jedno preostaje, dragi moj gospodine - odgovori mu Perker. - Mi ćemo unakrsnim pitanjima smesti svjedoke, uzdati se u Snubbinovu rječitost, sucima u oči bacati prašinu i ufati se u porotu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 12:47 pm

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Flowergirl_Rossi


Prvi razgovor sa serjeantom Snubbinom

- A što će biti, ako slučajno pravorijek porote bude protiv mene? - promuca Pickwick.
Perker se na to nasmiješi, šmrknu podobar šmrk burmuta, progarka vatru, sleže ramenima i zamuča mramorkome.
- Mislite da bih ja u tome slučaju morao platiti troškove? - upitat će Pickwick, koji je prilično mrka pogleda pratio onaj telegrafski odvjetnikov odgovor.
Perker još jednom sasvim nepotrebno progarka vatru pa će reći:
- Žao mi je, što vam moram kazati, ali ja sve nešto tako mislim.
Nato će Pickwick najodrešitije:
- Dopustite onda, da vam izreknem svoju nepromjenljivu odluku, da ja ne mislim plaćati ama baš nikakvih troškova. Kad vam velim, Perkere, ama baš nikakvih. Ni jedna funta, ni jedan penny moga novca neće se staniti u džepovima gospode Dodsona i Fogga. To je moje promišljeno i neopozivo pregnuće.
Da bi Pickwick i vidljivim znakom potvrdio neopozivost svoje čvrste nakane, žestoko udari o stol pred sobom.
- U redu, dragi gospodine, u redu. Vi to, dakako najbolje znate - otpovrze Perker.
- Dabome da znam - uplete žurno Pickwick. - A gdje stanuje serjeant Snubbin?
- Lincoln’s Inn, Old Square - odvrati Perker.
- Htio bih ga pohoditi - dočeka Pickwick.
- Pohoditi serjeanta Snubbina, dragi gospodine! - otpovrnu Perker u krajnjoj začuđenosti. - Šta! Pa to nije moguće, dragi gospodine. Budi bog s vama, dragi gospodine, nitko nikad nije čuo, da možeš doći k serjeantu Snubbinu, a da prije toga ne platiš pristojbu i ne ugovoriš rok. Ne može se to, dragi gospodine, nikako ne može.
Pickwick je međutim čvrsto odlučio, ne samo da to može biti nego da i mora biti. Posljedica te odluke bješe, da ga je isti onaj njegov odvjetnik, koji ga je prije deset časaka uvjeravao o nemogućnosti posjeta, sam doveo u predsoblje uredovnice velikog serjeanta Snubbina.
Bješe to prilično prostrana prostorija bez saga, s velikim pisaćim stolom, koji bješe privučen blizu kaminu. Gruba tkanina, koja je pokrivala stol, odavna je već izgubila svako pravo na prvotnu zelenu boju, te je polako posivjela od prašine i dugih ljeta. Na nekim su mjestima tintane mrlje uništile svaki trag njezine prirodne boje. Na stolu bješe mnogo svežnjića spisa svezanih crvenom vrpcom. Za stolom sjedaše ostariji pisar. Uglađena njegova vanjština i teški zlatni lanac od džepne ure naočito nagoviještahu, kako je opsežan i unosan posao serjeanta Snubbina.
- Je li serjeant u svojoj sobi, gospodine Mallarde? - upita Perker nudeći svoju burmuticu sa svom udvornošću, što je možeš zamisliti.
- Jest, unutra je - odvrati ovaj - samo je u veliku poslu. Pogledajte ove spise. Ni o jednome predmetu nije još dao svoje mišljenje, a odredbina je već za sve naplaćena.
Dorekav to, pisar se nasmiješi i ušmrknu štip burmuta s užitkom, koji kao da se sastojao od ljubavi prema burmutu i sklonosti prema honorarima.
- To ti se zove praksa - pripomenu Perker.
- Da, da - složi se odvjetnikov pisar vadeći svoju burmuticu i nudeći Perkeru burmuta s neobičnom srdačnošću. - A u svemu je najbolje to, što nitko živ na svijetu osim mene nije kadar pročitati serjeantova rukopisa, pa su tako klijenti prisiljeni da čekaju, dok ja prepišem stručnjački sud, što ga je dao moj gospodar. Ha, ha, ha!
- A to donese koristi još nekome drugome pored serjeanta, znamo mi to, pa se nešto više odvali od klijenata, a? - dočeka Perker hihoćući.
Na to se serjeantov pisar ponovo zasmija, ali ne glasnim grohotnim smijehom, nego tihim unutrašnjim hihotom, koji se nemilo dojmi Pickwickovih ušiju. Kad čovjek iznutra krvari, pogibeljno je to po njega samoga, ali kad se smije u sebi, to ne nagovješćuje dobra drugima.
- Niste mi još napravili onaj mali popis honorara, što vam ih dugujem? - upitat će Perker.
- Nisam još - odvrati pisar.
- Htio bih da mi to napravite - proslijedi Perker. - Dostavite mi popis, a ja ću vam poslati bankovnu naputnicu. Samo mi se sve nekako čini, da ste previše zaposleni spremanjem u džep gotova novca, pa nemate vremena misliti na dužnike, a? Ha, ha, ha!
Kanda je to duhovito bockanje ugodno poškakljalo pisara, pa se još jednom predade užitku, da se malko potiho u sebi nasmije.
- Nego, gospodine Mallarde, dragi moj prijatelju - započe Perker iznenada se uozbiljivši i povukavši za zavratak kaputa velikanova velikana - morate nagovoriti serjeanta da primi mene i ovoga moga klijenta.
- Hajdete, molim vas - nato će mu pisar - lijepo vi to zborite. Da razgovarate sa serjeantom! Molim vas, pa to je besmislica i pomisliti.
Usprkos svoj besmislenosti prijedloga pisar dopusti, da ga Perker polako odvuče, gdje ih neće moći čuti Pickwick, a nakon kratka razgovora, što su ga šaptom vodili, ode šumke niz mali tamni hodnik i iščeznu u svetištu pravničkoga sunca. Otud se brzo vrati na prstima i obavijesti Perkera i Pickwicka, kako je uspio nagovoriti serjeanta da ih odmah primi, premda se time krše sva utvrđena pravila i običaji.
Serjeant Snubbin bješe čovjek upala lica i bljeđane puti. Bilo mu je oko četrdeset i pet godina, ili, kakono vele romanopisci, bit će da je zagazio u pedesetu. Oči mu bjehu mutne i oparene, kakve se često viđaju kod ljudi, koji su mnoga ljeta posvetili zamornu i mučnu proučavanju. I kad ne bi serjeant imao lornjon, koji mu se njihao na širokoj crnoj vrpci oko vrata, već bi izgled njegovih očiju svakom strancu dovoljno nagoviještao, da je Snubbin veoma kratkovid. Kosa mu se prorijedila i oslabila, ponajprije što nije nikad posvećivao puno vremena da je goji i redi, a zatim što je dvadeset i pet godina nosio sudačku vlasulju, koja je i sad visjela na stalku pokraj njega. Tragovi praha za vlasulju na ovratniku kaputa, pa slabo oprani i još gore zavezani ovratak, jasno pokazivahu, kako nije našao vremena, otkako je otišao iz suda, da promijeni bilo šta na svojoj odjeći, dok je neurednost na ostalom njegovu ruhu opravdavala zaključak, da se njegov izgled ne bi baš mnogo promijenio, sve da je i bio dokolan. Stručne knjige, gomile papira, otvorena pisma, sve bješe porazbacano po stolu, bez ikakva pokušaja da se stavi u red ili udesi. Pokućstvo staro i klimavo. Vrata ormara za knjige trunula na šarkama. Pri svakom se koraku sa saga dizala prašina u malim oblačićima. Zastori požutjeli od starosti i prljavštine. Sve je u toj prostoriji neobično jasno dokazivalo, da je serjeant Snubbin odviše zauzet svojim stručnim zvanjem a da bi mnogo mario ili se obzirao na svoju osobnu udobnost.
Serjeant je upravo pisao, kad uđoše njegovi klijenti. Kad pravni zastupnik predstavi Pickwicka, Snubbin se rastreseno nakloni, a zatim im dade rukom znak, da sjednu, pa brižljivo stavi pero u tintarnicu, pogladi nježno lijevu nogu i čekaše da s njime progovore.
- Gospodin Pickwick je tuženik u parnici Bardell-Pickwick, serjeante Snubbine - otpoče Perker.
- A mene ste uzeli kao branitelja, zar ne? - upita serjeant.
- Da, gospodine - odgovori Perker.
Serjeant kimnu glavom i čekaše, što će mu dalje reći.
- Gospodin je Pickwick, serjeante Snubbine - proslijedi Perker - žarko želio da s vama govori i da vam, prije nego uđete u njegov slučaj, razloži, kako on poriče, da ima bilo kakva temelja ili izlike za tužbu protiv njega. Izjavljuje također, da se ne bi uopće ni pomolio na sudu, kad ne bi išao tamo čistih ruku i s najsavjesnijim uvjerenjem, da ima pravo što se opire tužiteljkinoj tražbini. Mislim, da točno izražavam vaše mišljenje, zar ne, dragi gospodine? - priupita mališa obrnuv se Pickwicku.
- Kao da ste mi iz usta izvadili - složi se taj gentleman.
Tada serjeant Snubbin izvuče lornjon i prinese ga k očima. Pošto je nekoliko trenutaka veoma radoznalo promatrao Pickwicka, okrenu se Perkeru pa će mu s neznatnim smiješkom:
- Ima li gospodin Pickwick jake dokaze?
Odvjetnik sleže ramenima.
- Mislite li zvati svjedoke?
- Ne mislimo.
Smiješak na serjeantovu licu postade određeniji; još žešće zaziba nogom, izvali se u naslonjač i sumnjivo zakašlja.
Makar kako neznatni bili znakovi serjeantovih predosjećanja u toj stvari, ne izmakoše nipošto Pickwicku, koji još čvršće nabi na nos naočari i, kroz njih stade pozorno promatrati braniteljeve osjećaje, ukoliko se ovaj udostojao da ih javno pokaže. Ne obzirući se nimalo na sva Perkerova namigivanja i mrštenja, kojima ga je opominjao, neobično odrešito prozbori Pickwick ovako:
- Bez sumnje vam se, gospodine, neobično izvanrednom činjenicom pričinja moja želja da vas pohodim radi ovakve stvari, jer vi toliko toga svaki dan morate gledati po potrebi svoje službe.
Serjeant je nastojao da ozbiljno gleda u vatru, ali mu se osmijeh i nehotice povrati.
- Ljudi vašega zvanja, gospodine - proslijedi Pickwick - vide najgoru stranu ljudske prirode. Pred vama se razotkriva sve pravdaštvo, sva zloba i zla krv ljudi. Vi znate iz iskustva s porotnicima (ne kanim ni vas ni njih omalovažavati), koliko uspjeh zavisi od učinka. Vi ste skloni da drugima pripisujete želju, da će se radi varanja i vlastitog koristoljublja poslužiti istim onim sredstvima, koja vi upotrebljavate u čistom poštenju i časnoj namjeri, s pohvalnom željom, da učinite sve, što je u vašoj moći, za vašega štićenika. Vi poznajete kakvoću i vrijednost takvih sredstava, jer ih neprestano sami upotrebljavate. Zaista mislim, da se toj činjenici ima pripisati prosto, ali općenito rašireno uvjerenje, da vi odvjetnici kao stalež u svakoga sumnjate, nikome ne vjerujete i da ste pretjerano oprezni. Koliko god sam, gospodine, svjestan štete, što je ovom izjavom sebi nanosim u ovakvim prilikama, ipak sam došao do vas, jer želim da točno shvatite, kakono je rekao moj prijatelj gospodin Perker, da sam ja nevin u svoj onoj himbenoj laži, što su je na me natovarili, te premda sam potpuno uvjeren u neprocjenjivu vrijednost vaše pravne pomoći, gospodine, dopustite mi da primetnem, da bih radije bio lišen pomoći vaše braniteljske sposobnosti, nego da se njome okoristim, ukoliko iskreno ne vjerujete ovo, što vam velim.
Davno prije nego što je Pickwick završio svoju besjedu, koja je, moramo priznati, bila vrlo suhoparna za takva čovjeka, serjeant se ponovo u nešto duboko zamislio. No nakon nekoliko časaka, kadno je opet uzeo pero, kao da ponovo postade svjestan o nazočnosti svojih klijenata. Podigav glavu s papira upita prilično okošljivo:
- A tko mi je pomoćnik u toj parnici?
- Gospodin Phunky, serjeante Snubbine - preuze odvjetnik.
- Phunky, Phunky - ponovi serjeant. - Nikad prije ne čuh za to ime. Bit će da je to neki mladac.
- Da, vrlo je mlad - prihvati odvjetnik. - Tek je neki dan imenovan braniteljem. Čekajderte, pa nema ni osam godina, otkako je u braniteljstvu.
- A, i ja mislim, da nema - pritvrdi serjeant s onakvim sažalnim tonom, s kakvim bi obični svijet govorio o kakvu siročetu bez igdje ikoga svoga. - Gospodine Mallarde, poručite gospodinu ... gospodinu ...
- Phunkyju, Holborn Court, Gray’s Inn - pomože Perker (uzgred budi rečeno, da se Holborn Court zove sada South Square).
- Da, gospodinu Phunkyju - nastavi serjeant - da bi mi bilo milo, kad bi načas ovamo došao.
Mallard ode da izvrši nalog, a serjeant Snubbin ponovo utonu u razmišljanje, sve dok ne bi uveden sami Phunky.
Premda u braniteljstvu još dijete, bješe to inače odrastao čovjek. Vrlo se plašljivo držao, a kad bi govorio, osvojilo bi ga neko mučno mucanje. Čini se, da to ne bješe kod njega prirodna mana, nego prije posljedica bojažljivosti, koja je izvirala iz svijesti, da je »ponižen«, jer nema novaca, utjecaja, veza i bezobraznosti, kako gdje pristaje. Nazočnost serjeantova izazivala je kod njega strahopočitanje, a prema odvjetniku bješe neobično udvoran.
- Nisam imao užitka da vas prije vidim - udostoja se svisoka pripomenuti serjeant Snubbin.
Phunky se pokloni. On je imao užitak te je već osam godina i četvrt viđao serjeanta, a i zaviđao mu sa svom zavišću pravog siromaha.
- Kako doznajem, vi ste moj pomoćnik u ovoj parnici? - upitat će serjeant.
Da je Phunky bio kakav imućnik, odmah bi poslao po pisara, da ga on podsjeti na to. Da je bio pametnik, stavio bi prst na čelo, pa bi nastojao da se prisjeti, je li kod tolikih poslova primio i taj ili nije. Ali kako ne bješe ni imućnik ni pametnik (barem ne u ovome smislu), pocrvenje jadnik i pokloni se.
- Jeste li proučili spise, gospodine Phunky? - upita serjeant Snubbin.
I tu bi se Phunky morao graditi, kao da je zaboravio sve, tko zapravo u toj parnici ima pravo ili krivo; no kako je pročitao spise, čim su mu ih donijeli za vrijeme istrage, i kako dva puna mjeseca, otkako su ga odredili serjeantovim pomoćnikom, nije ni u snu ni na javi mislio ni na što drugo doli na to, još više pocrvenje i ponovo se pokloni.
- Ovo je gospodin Pickwick - napomenu serjeant zamahnuvši perom u smjeru, gdjeno je stajao taj gentleman.
Phunky se pokloni Pickwicku sa strahopoštovanjem, što ga mora izazvati prvi klijent, a onda se opet pokloni svome nadređenome.
- Ne biste li možda pošli ustranu s gospodinom Pickwickom - nastavi serjeant - i ... i ... i ... saslušali sve, što bi vam gospodin Pickwick želio priopćiti. Mi ćemo se, dakako, nakon toga posavjetovati.
Natuknuvši time, da su mu dosta smetali, serjeant Snubbin, postepeno postajući sve rastreseniji, primače načas lornjon k očima, malko se nakloni naokolo, te opet duboko zaroni u spise pred sobom. Ti su spisi narasli iz beskonačne parnice, štono je nastala tako, da je neki čovjek, koji je već promijenio svijetom prije stotinjak godina, zakrčio neku stazu, koja je vodila odnekud, otkud nitko nikad nije dolazio, prema nekom drugom mjestu, kuda nije nikad nitko polazio.
Phunky nije htio ni da čuje da prijeđe preko praga vrata, dok Pickwick i njegov odvjetnik ne prijeđu prije njega. Tako potraja neko vrijeme, dok ne stigoše na Square, a kad tamo prispješe, šetahu gore-dolje, dugo vijeće vijećahu, a rezultat mu je bio, da je vrlo teško reći, kako će ispasti pravorijek porote, da se nitko ne može drznuti da procijeni, kakav će biti konačni ishod parnice, da je prava sreća, što su spriječili protivničkoj stranci da joj bude branitelj serjeant Snubbin, i mnoga druga sumnjiva i utješna naklapanja, kako je to već uobičajeno u takvim slučajevima.
Potom gospodar probudi Wellera iz slatka sna, koji je čitav sat potrajao, oprosti se s Lowtenom, te sa svojim slugom pođe natrag u City.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 12:48 pm

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Children_at_Play



Trideset drugo poglavlje

U njemu se mnogo potpunije nego što je ikada opisao ijedan dvorski izvjestitelj iznosi svečano veće neženje, što ga je priredio Bob Sawyer u svome stanu u južnom londonskom predgrađu.

U ulici Lant, u predgrađu londonskome, vlada pokoj, što razlijeva blagu sjetu na čovječju dušu. U toj ulici uvijek imaš mnogo kuća, koje se iznajmljuju, a kako je još i pokrajnja, njezina sumornost upravo blaži. Kad bi označivao prvorazredna prebivališta u strogom smislu te riječi, ne bi tako nazvao kuću u ulici Lant. Uza sve to, ona je mjesto, što ga od srca možeš poželjeti. Ako čovjeku dođe želja da se izluči iz svijeta, da se udalji izvan dosega napasti, da sebi onemogući bilo kakav povod da izviruje s prozora, e, taj mora pošto-poto u ulicu Lant.
U tom je sretnom pribježištu nastanjeno nekoliko ženskih, što škrobe rublje, nešto malo knjigoveških djetića, koji rade na nadnicu, jedan ili dvojica uzničkih posrednika za Dužničko sudište, više malih gazda, koji po danu idu na rad u brodogradilište, nekoliko krojača ženskih haljina i po vrhu krojača-krpača. Većina stanovništva ili usmjeruje svoju energiju na izdavanje namještenih stanova, ili se odaje zdravu i okrepljivu poslu valjanja rublja u tijesku. Glavne značajke mirnog života te ulice jesu zeleni prozorski kapci, oglasi da se izdaju stanovi, mjedene pločice na vratima i ručke za zvona. Glavni uzorci žive prirode jesu: krčmarev pomoćnik, dječak, što prodaje okrugle čajne pogačice, te prodavač pečenih krumpira. Pučanstvo je selilačko, te obično odmagli, čim nadođe dan plaćanja tromjesečne stanarine, i to većinom pod pokrovom mrkle noći. U toj sretnoj dolini rijetko se kupe godišnji prihodi Njegova Veličanstva; najamnine su sumnjive, a vodu vrlo često obustave, jer je ukućani ne plaćaju.
Rano uvečer onoga dana, za koji je pozvao u goste Pickwicka, Bob je Sawyer ukrašavao jednu stranu kamina u svome stanu, koji se nalazio u prvome katu s ulične strane, a njegov drug Ben Allen drugu. Pripreme za prijem posjetnika kao da bjehu dovršene. Kišobrane iz hodnika nagomilali u kutić s vanjske strane stražnje sobe; šešir i šal gospodaričine sluškinje bjehu uklonili sa stubišne ograde. Ostali su samo dvoji drvenjači na rogozini kraj uličnih vrata, dok je kuhinjska svijeća, s vrlo dugim stijenjem, veselo gorjela na izbojku prozora na stubama. Bob je Sawyer sam glavom kupio pića u vinskome podrumu, štono se nalazi u Glavnoj ulici, pa se vraćao kući ispred donosioca, tako da bi predusreo mogućnost, da ne bi odnio kapljicu na krivo mjesto. Panč već bješe pripremljen u crvenoj posudi u ložnici. Iz obiteljske sobe bjehu posudili stolić, pokriven zelenom vunenom tkaninom, da bi se na njemu igrali karata. Čaše iz kućanstva, zajedno s onima, što su ih za tu prigodu posudili iz krčme, porazmjestili na poslužavnik, što bješe postavljen na potrijemak ispred vrata.
Usprkos tome što su sve te pripreme bile neobično ugodne, ipak se nadvio oblak na lice Boba Sawyera, dok je sjedio kraj kamina. Sućutan izražaj prekrio i crte lica Bena Allena, dok je pažljivo promatrao ugljevlje. U njegovu glasu izbi sjetan prizvuk, kadno nakon duga muka probugari:
- E, baš je prava nesreća, što je uvrtjela u glavu da uskipi upravo u ovoj prilici. Mogla je pričekati barem do sutra.
- Pakosna je i zlobna - nato će žestoko Bob Sawyer. - Veli: »Ako ste kadri da smognete novce i da pozovete društvo na večericu, morali biste biti kadri i da platite moj računčić.«
- A otkad teče? - upitat će Ben Allen (uzgredice ću pripomenuti, da je račun najčudnovatiji pokretni stroj, što ga je ikad izumio ljudski um. On bi neprestano jurio za najduljeg ljudskog vijeka a da se sam od sebe ne bi zaustavio ni jedan jedincati put).
- Pa bit će da joj dugujem najamninu tri-četiri mjeseca, tako nešto - odvrati Bob Sawyer.
Ben Allen beznadno se nakašlja i usmjeri istraživački pogled između dviju najgornjih prečaka peći, u kojoj je buktao ugljen.
- Bit će vraški neugodno, ako sebi utuvi u glavu, da se raskokodače, baš kad budu kod nas oni prijani? - pripomenu napokon Ben Allen.
- Bit će odista strašno - suglasi se Bob Sawyer.
Uto se na vratima sobe začu lagano kucanje. Bob Sawyer izražajno pogleda svoga prijatelja, a osobi, što je kucala, povika, da može ući. Nato promoli glavu prljava i neuredna djevojčica u crnim pamučnim bječvama, za koju bi rekao, da je zanemarena kći kakva islužena smećara, koji živi u vrlo bijednim prilikama. Ovako će ona Bobu Sawyeru:
- Molim vas, gospodine Sawyere, s vama želi govoriti gospođa Raddle.
Prije negoli je Bob Sawyer bio kadar bilo što odgovoriti, djevojka iščeznu iznenada tako naglo kao da ju je straga netko žestoko povukao. Netom se dovršio taj tajanstveni odlazak, kadli opet netko pokuca na vrata, i to tako kratko i oštro kao da želi reći: »Evo me, ulazim.«
Bob Sawyer pogleda svoga prijatelja u jadovitu strahu, pa ponovo viknu: naprijed!
Dopuštenje uopće nije bilo potrebno, jer prije nego što je Bob Sawyer izrekao te riječi, mala vatrena žena bane u sobu, sva uzdrhtala od gnjeva i problijedjela od bijesa.
- Dakle, gospodine Sawyere - otpoče mala vatrena žena pokušavajući da izgleda vrlo mirna - ako biste bili ljubezni i uredili ovaj moj računčić, ja bih vam bila zahvalna, jer ovo poslije podne imam platiti najamninu, a vlasnik kuće već čeka sada dolje.
Pritom mala žena protrlja ruke i preko glave Boba Sawyera pogledu na zid iza njega.
- Veoma mi je žao, što vas stavljam u bilo kakvu neugodnost, gospođo Raddle - pokorno započe Bob Sawyer - ali...
- O, nema tu nikakve neugodnosti - odvrati mala žena vrištavo se smijuckajući. - Prije dana današnjega nisam baš trebala novca; ali kako odmah ima da ode u džep vlasnikov, svejedno je, je li u vas ili u mene. Obećali ste mi za danas poslije podne, gospodine Sawyere, i svaki je gentleman, koji je kod mene stanovao, održao zadanu riječ, gospodine, kao što se samo po sebi razumije, da je i mora održati svaki onaj, koji sebe naziva gentlemanom.
Raddleovka potrese glavom, ugrize se za usne, jače protrlja ruke i pogleda na zid postojanije nego ikada. Jasno se moglo vidjeti, kako se u jednoj kasnijoj prilici izrazio istočnjački Bob Sawyer, da iz Raddleovke »suklja para«.
- Neobično mi je žao, gospođo Raddle - proslijedi Bob Sawyer što je poniznije mogao - ali je žalosna činjenica, da sam se ja danas razočarao u Cityju. Neobičan je taj stari trgovački dio Londona. Izvanredno velik broj ljudi neprestano se tamo razočarava.
Raddleovka se čvrsto ustoboči na grimiznom karfiolu, što bješe u dvije boje satkan na kidderminsterskom sagu, pa će ovako:
- Pa, gospodine Sawyere, što se to mene tiče?
- Ja... ja... nipošto ne sumnjam, gospođo Raddle - uzmucao se Bob Sawyer, uklanjajući se odgovoru na ovo potonje pitanje - da ćemo prije sredine idućeg tjedna moći pošteno i čestito urediti svoje račune, a nakon toga naši će odnosi biti uređeni po boljem sustavu.
Ničim drugim ne bi bolje ispunio Raddleovkino željkovanje. Kad je bila nahrupila u sobicu jadnoga Boba Sawyera, tako je bila nabrušena da se istutnji, da bi je plaćena stanarina po svoj prilici prije razočarala nego umilostivila. Baš je bila odlično raspoložena da se malko na taj način zabavi, jer je upravo maloprije izmijenila nekoliko uvodnih udvornih riječi sa svojim vojnom, gospodinom Raddleom, u prednjoj kuhinji.
- Zar mislite, gospodine Sawyere - otvori brojanicu Raddleovka uzdigavši glas, da i susjede obavijesti - zar mislite, velim vam, da ću trpjeti dan na dan, da mi stan zauzima svat, koji nikad ne misli platiti dužnu stanarinu, pa čak mi neće da vrati ni onaj novac, što sam ga utrošila za svježi maslac i za šećer u glavama, što sam mu ga kupila za doručak, pa mi čak ne plaća ni mlijeko, koje mu uzimam na uličnim vratima? Zar mislite, da radina i marljiva žena, koja stanuje u ovoj ulici već dvadeset godina (deset godina prijeko, a devet godina i devet mjeseci baš u ovoj kući) nema nikakva drugoga pametnijeg posla nego da se do smrti kinji i muči za nekoliko lijenih i nemarnih vucibatina, koji neprestano samo puše, piju i skiću se, mjesto da se radosno prime kakva posla, kojim bi zaslužili da plate svoje račune? Zar...
- Ali, dobra moja gospo - pomirno se utače u riječ Benjamin Allen.
- Molim vas, gospodine, budite tako dobri pa svoje primjedbe zadržite za sebe - nato će mu Raddleovka, ustaviv nenadano brzu bujicu svoga govorenja i obrativ se trećoj osobi, uz uzbudljivu laganost i svečanost. - Ja sve nekako mislim, gospodine, da vi nemate ama baš nikakva prava da sa mnom zapodijevate razgovor. Držim, gospodine, da vama nisam iznajmila ovaj stan.
- Pa niste, nipošto niste - ispričavao se Benjamin Allen.
- Tako je, pravo ste kazali, gospodine - odvrati mu Raddleovka s uzvišenom udvornošću. - Onda biste možda, gospodine moj, bolje napravili, da se ograničite samo na to, da lomite ruke i noge onome jadnome svijetu po bolnicama, i da ne mlatite jezikom, jer bi se u ovoj kući moglo naći osoba, koje bi vas privele pameti, gospodine.
- Ali, vi ste tako nerazumno žensko - protivio se Benjamin Allen.
- Oprostite, mladiću - nato će Raddleovka, koju je od gnjeva svu hladan znoj oblio - hoćete li biti ljubezni, pa da mi ponovite taj naziv, gospodine?
- Pa nisam ja, gospo, izgovorio tu riječ, da vas povrijedim - ispričavao se Benjamin Allen, jer se sve više pribojavao zbog svoje vlastite kože.
- Oprostite, mladiću - nastavi Raddleovka glasnije i strože. - Koga ste vi nazvali ženskom, pitam vas. Jeste li time ciljali na mene, gospodine?
- O, bože, bože! - uzdahnu Benjamin Allen.
- Pitam vas ponovo, jeste li mene nazvali tim imenom, gospodine? - utječe se u riječ Raddleovka, sva kipteći od gnjeva i rastvarajući širom vrata.
- Pa, jasno, da jesam - odgovori Benjamin Allen.
- Tako, jasno, da jeste - ciknu Raddleovka idući pomalo leđimice prema vratima i uzdigavši glas što je jače mogla, na poseban užitak gospodinu Raddleu u kuhinji. - Tako, jasno, da jeste! I cijeli svijet zna, da me mogu bez bojazni vrijeđati u mojoj kući, dok moj muž dolje sjedi i drijema, i ne drži do mene koliko do kakve kučke na ulici. Sram bi ga moralo biti samoga sebe (pritom zajeca Raddleovka), što dopušta, da mu sa ženom postupa ovako rulja zelenaških rezača i sjekača živih ljudskih tjelesa, koji zagađuju ovaj stan (ponovo zajeca) i ostavlja svoju ženu izvrgnutu svakakvim pogrdama. Podli, bojažljivi, strašljivi kukavac, koji se boji doći gore, da se opre ovim lupeškim stvorovima; strah ga je doći, strah ga je doći!
Tada zastade Raddleovka, da posluša, da li je ponavljanje pogrde razbudilo njezinu bolju polovicu. Videći, da nije imala uspjeha, stane silaziti niza stepenice uz bezbrojne jecaje, kadli se s uličnih vrata začu dvostruko glasno kucanje. Nato ta ženska glava zapade u histeričan napadaj, popraćen strašnom kuknjavom, koja potraja sve dok se kucanje ne ponovi šest puta, a tada Raddleovka u neobuzdanoj provali duševne boli pobaca sve kišobrane na pod i nestade je u stražnjoj sobi, pošto je uz strašan trijesak zalupila vratima.
- Stanuje li ovdje gospodin Sawyer? - upitat će gospodin Pickwick, pošto se otvoriše vrata.
- Stanuje - odgovori mu djevojka - u prvome katu. Kad uzađete navrh stepeništa, ona vrata ravno pred vama.
Pošto je sluškinja, koja je odgojena među prastanovnicima Southwarka, dala tu obavijest, sa svijećom u ruci iščeznu niza stepenice prema kuhinji, potpuno zadovoljna, što je izvršila sve, što se uopće može od nje zahtijevati u takvim prilikama.
Snodgrass je ušao posljednji i nakon više uzaludnih pokušaja zatvorio napokon ulična vrata namjestivši lanac. Prijatelji doteturaše u prvi kat, gdjeno ih primi Bob Sawyer, jer se jadnik bojao sići, da ga ne bi uvrebala Raddleovka.
- Kako ste mi? - pozdravi smeteni student. - Drago mi je, što vas vidim... pazite na čaše.
Tu je opomenu uputio Pickwicku, koji je stavio svoj šešir na poslužavnik.
- O, bože sveti - ispričavao se Pickwick - oprostite.
- A, ništa, ništa - preuze Bob Sawyer. - Ja sam vam ovdje prilično skučen što se prostora tiče, ali sa svim se takvim stvarima imate pomiriti, kad dolazite u pohode mladom neženji. Izvolite unutra. Bit će da se otprije poznajete s ovim gentlemanom?
Najprije se s Benjaminom Allenom rukovao Pickwick, a za njegovim se primjerom povedoše i njegovi prijatelji. Netom su posjedali, kadli opet netko dvaput udari na ulična vrata.
- Vjerojatno je to Jack Hopkins! - pripomenu Bob Sawyer. - Pst! Jest, on je. Hajde, Jack, užadi samo, užadi.
Na stubištu se začuše teški koraci, i eto ti Jacka Hopkinsa u crnu baršunastu pršnjaku s pucetima ljeskavih oprečnih boja i u košulji s modrim strijekama i umetnutim bijelim ovratnikom.
- Okasni ti, Jack? - pripomenu Benjamin Allen.
- Zadržao sam se u Bolnici svetoga Bartolomeja - preuze Hopkins.
- Ima li što novo?
- Nema ništa osobito. Nego imamo jedan prilično zanimljiv slučaj. Donijeli su jednoga čovjeka u vidarski dio Bolnice.
- A šta mu se dogodilo, gospodine? - radoznalo će Pickwick.
- Ništa, samo se strmoglavio s prozora u četvrtome katu. Ali, fin je to slučaj, odista neobično fin.
- Mislite li time reći, da je bolesnik na dobru putu da ozdravi? - priupitat će Pickwick.
- Šta bi mislio - nehajno će mu Hopkins. - Ne mislim: prije bih rekao, da neće. Uza sve to smatram, da će sutra biti sjajna operacija. Divno će biti gledati, bude li operirao Slasher!9
- Mislite, da je gospodin Slasher dobar operator? - proslijedi Pickwick.
- Najbolji među živima - odgovori Hopkins. - Prošli je tjedan nekome dječaku izvadio nogu iz zglobne čašice, a dječak je za to vrijeme pojeo pet jabuka i medenjak. No, nije to sve. Točno časak poslije svršene operacije dječak zaintačio, da neće više ležati, da s njime zbijaju šalu, i da će kazati majci, ako ne počnu već jednom operirati.
- Ma šta ne velite! - začuđeno će Pickwick.
- Pf! Nije to još ništa, zar ne, Bobe? - dočeka Jack Hopkins.
- Baš ništa - složi se Bob Sawyer.
- Nego, Bobe - nastavi Hopkins jedva vidljivo zirkajući na pažljivo Pickwickovo lice - sinoć smo imali zanimljiv slučaj. Donijeli dijete, koje je progutalo ogrlicu.
- Što je progutalo, gospodine? - prekide ga Pickwick.
- Ogrlicu - pritvrdi Jack Hopkins. - Nije dakako ujedanput; previše bi bilo, pa ni vi je ne biste ujedanput progutali, a kamoli će dijete, a, gospodine Pickwiče, ha, ha!
Kao da se Hopkinsu neobično svidjela njegova vlastita šala, pa nastavi ovako:
- Evo ovako je to bilo. Roditelji djeteta, puki siromasi, stanovali u nekome dvorištu. Najstarija sestra toga djeteta kupila ogrlicu; sasvim običnu ogrlicu od golemih crnih drvenih grmjelica. Kako je dijete voljelo igračke, ono ti ukrade ogrlicu, sakrije je, počne se njome igrati, prekine niz i jednu kuglicu proguta. Djetetu se svidjela šala, pa ti se i sutradan nadalo igrati i progutalo još jednu.
- Za boga miloga, kakve li strahote! - povika Pickwick. - Oprostite, gospodine, što vas prekidam. Nastavite, molim vas.
- Preksutra progutalo dijete dvije kuglice; dan nakon toga pogostilo se sa tri, i tako redom, dok u sedmici dana nije oporavilo niz grlo cijelu ogrlicu, cijelih dvadeset i pet mrnđela. Kako je jadna sestra bila radišna djevojka i u rijetke se petke mogla uljepšati kakvim komadićem nakita, isplakala je svoje oči zbog gubitka kupljene ogrlice. Premetnula cijeli stan tražeći je. Ne treba ni da spominjem, kako joj nije pošlo za rukom da je nađe. Nakon nekoliko dana baš su svi bili za objedom (imali su pečeno ovčje pleće s krumpirima10), a dijete, kako nije bilo gladno, igralo se po sobi, kadli najedanput začuju vrašku buku, kao da je osula sugradica. »Ne štropoći, sinko, opomenu dječačića otac. - Ja ne štropoćem, ćako, branio se sinak. - Hajde dobro, nemoj više, pridoda otac.« Umirilo se začas, kadli opet započe gromot, i to jači nego prije. Tada će otac razjađeno: »Čuješ, ti nestaško, ako ne poslušaš, što ti velim, u času ćeš se naći u krevetu.« Usto otac prodrma nejačka, da bi ga prisilio na posluh, kadli nasta zveka, kakve nikad nije nitko čuo. »Šta je to, dođavola, pa ovo je nešto u djetetu! povika otac. Zahvatio ga rikavac na krivome mjestu!
- Nije, tata, protuži dijete proplakavši; nije to rikavac, to je ogrlica, ćako, koju sam progutao.« Otac tada ukrki dijete, pa brže-bolje s njime u bolnicu. Kako je noseći ga truskao njime, cijelim je putem zvečalo u dječakovoj utrobi. Svijet u čudu gledao u zrak, pa u podrume, da dozna, odakle ta čudnovata zveka. Sad je dijete u bolnici, konačno će Jack Hopkins, i tako vraški klepeće, kad okolo hoda, da su ga morali zamotati u veliki bolničarev ogrtač, od straha da ne bi budilo druge bolesnike.
- Najčudnovatiji slučaj, što sam ga ikad u svome vijeku čuo! - uskliknu Pickwick udarivši krepko šakom po stolu.
- A, ni to nije još ništa - proslijedi Jack Hopkins - zar ne, Bobe?
- Nipošto - složi se Bob Sawyer.
- Mogu vas uvjeriti, da se u našemu zvanju događaju neobično izvanredni slučajevi - nastavi Hopkins.
- Mogu zamisliti - suglasi se Pickwick.
Ponovni udarac alke na uličnim vratima najavi glavatog momka s crnom vlasuljom, koji dovede sa sobom skorbutava mladića s dugim ovratnikom. Idući posjetnik bješe gentleman, koji imađaše košulju, ukrašenu svijetlocrvenim sidrima, a odmah za njim eto blijeda mladića s posrebrenim lancem od ure. Pošto je konačno došla ulickana, afektirana ličnost u čistu rublju i u čizmama od sukna, cijelo je društvo bilo na okupu. Dokoturaše tada stolić s prevlakom od grubog zelenog vunenog tkanja i u bijelom vrču unesoše prvu partiju panča. Iduća tri sata posvetiše igri karata vingtet-un,11 pri kojoj se po poenu plaćala šestača. Igru je samo jednom prekinula mala prepirka između skorbutičnog mladića i gentlemana sa svijetlocrvenim sidrima. U toj je prepirci skorbutičar nagovijestio vruću želju da poravna nos gentlemanu, koji je imao po košulji znamene nade, a nato je ova osoba izrazila svoju odlučnu nenaklonost da dragovoljno primi bilo kakvu »drskost« od jedljivog mladog gentlemana sa skorbutičnim licem, ili od koje druge osobe, koja nosi na ramenu glavu.
Kad je izigran posljednji potez, te razračunan dobitak i gubitak (prema bjelokosti u obliku ribe, što služi kao marka u igri, i prema poenima), i to na zadovoljstvo svih nazočnih, Bob Sawyer zazvoni za večeru, a zvanici se stiskoše u kutove, dok se pripremalo.
A nije se pripremalo lako, kako bi neki mogli pomisliti. Trebalo je ponajprije probuditi djevojku, koja je zaspala, nasloniv lice na kuhinjski stol. Buđenje je dakle malko potrajalo. Međutim, i kad se ozvala na znak zvona, trebala je još cijela četvrt sata uzaludna nastojanja, da se toj ženskoj glavi udijeli slabi i daleki tračak razuma. Čovjeku, kod kojega su naručene kamenice, nije bilo rečeno, da ih otvori, a vrlo je mučno otvarati kamenicu rasklimanim nožem ili vilicom sa dvije bode, tako da je od toga bilo vrlo malo koristi. Ni s govedinom nije išlo bolje, jer je bila vrlo slabo pečena. Sličnih je neprilika bilo i s butinom, koju su kupili u njemačkoj12 kobasičarnici iza ugla. Međutim, bijaše u izobilju portera u limenoj kanti, a i sir se uvelike trošio, jer je bio vrlo pikantna okusa. U jednu riječ, može se reći, da je večera bila sasvim dobra, kako već ispane u takvim prigodama.
Poslije večere doniješe na stol još jedan vrč panča, pa paklić cigara i dvije boce alkoholnog pića. Izatoga nastade strahovito neugodan prekid. On je doduše vrlo čest po takvim jazbinama, ali ipak je uzrokovao velikih neprilika.
Djevojka je, naime, prala čaše. Cijelo se domaćinstvo moglo podičiti s cigle četiri. Mi tu činjenicu nipošto ne spominjemo stoga, da bismo pogrdili ugled gospođe Raddle, jer tko je još vidio, da u iznajmljenoj kući ima obilje čaša. Gazdaričine bijahu malene i od tanka stakla, a one, štono su ih uzeli u naruč iz gostionice, bile su velike, trbušaste, naduvene, i svaka je počivala na golemoj nozi, koja kao da se uboljela od kostobolje. To bi samo po sebi bilo dovoljno da cijelo društvo bude upoznato s pravim stanjem u tome kućanstvu. Ipak je mlada žena sveradica predusrela svaku mogućnost, da bi se kakva kriva zamisao porodila u glavi bilo kojega od gospode, pa je silom micala čašu svakome, davno prije nego što bi ispio svoje pivo, te bi, usprkos namigivanjima i upadima Boba Sawyera, glasno i jasno izjavila, kako ih mora odnijeti u kuhinju i odmah oprati.
Sve nekako pošlo po zlu putu. Onaj lickalo u suknenim čizmama za cijelo vrijeme, dok je trajala društvena igra, zaludu je kušao, ne bi li zametnuo kakvu šalu. Sad je uočio, da je kucnuo njegov čas, i bogme se njime okoristio. Čim čaša nestade, on zaveze u dugu priču o nekom javnom velikanu, kojemu je ime zaboravio; da je taj neobično spretno prišio odgovor drugom nekakvu odličniku i čovjeku na glasu, čije ime ni dosad još nije uspio ustanoviti. Zaveslao nadugo i naširoko u najtanje tančine o različitim sporednim zakučicama, koje su tek izdaljega povezane sa zgodom, koju je htio ispričati, i da ga kolješ, ne bi se mogao sjetiti baš u tome času, kakva je to zgoda, premda je za posljednjih deset godina sijaset puta kazivao tu kazalicu, koja je uvijek nailazila na veliko odobravanje.
- E, bože mili, kako li je to čudnovata zgoda! - uskliknu kicoš u suknenim čizmama.
- Baš mi je žao, što si je vrgao u zaborav, neobično mi je žao - uslužno će Bob Sawyer, željno gletkajući na vrata, misleći, da čuje, kako zveckaju čaše.
- I meni je doboga žao - preuze gizdelin - jer znam, da bih vas njome neobično zabavio. Ali ništa za to! Valjda će mi doći na pamet u jedno pol sata.
Fićfirić je dotle dospio u svome pripovijedanju, kad eto opet čaša. Bob Sawyer, koji je cijelo to vrijeme budno pazio na vrata, reče, da bi mu neobično drago bilo, kad bi čuo svršetak pripovijesti, jer sudeći po onome, što je dotad čuo, misli, da je to bez sumnje najbolja, što ju je ikad u životu slušao.
Videći čaše Bob Sawyer opet zadobi mirnoću, koju bješe izgubio sve od razgovora sa svojom gazdaricom. Lice mu se razvedri, i poče se osjećati sasvim veseo.
- A sada, Betsy - neobično je slatko stade moliti Bob Sawyer, u isto vrijeme razmještajući bučni skupić čaša, što ih je djevojka istresla usred stola - daj donesi tople vode. Hajde ubrzaj, dobro moje djevojče.
- Ne možete dobiti tople vode - odvrati Betsy.
- Da ne mogu dobiti tople vode! - povika Bob Sawyer.
- Ne! - odrešito odmahnu glavom djevojka, i time odreče odlučnije nego da je sasula cijelu bujicu riječi. - Gospođa je Raddle rekla, da ne možete dobiti vode.
Čuđenje, koje se zazrcalilo na licima gostiju, uli domaćinu nove snage.
- Odmah da si donijela tople vode, smjesta! - zapovijedi Bob Sawyer s očajnom krutošću.
- Ne, ne mogu - nato će djevojka. - Gospođa je Raddle zapretala vatru u kuhinji, prije nego što je otišla spavati, a kotlić je zatvorila.
- O, pa ništa za to; šta to smeta! Molim vas, da se ne uzrujavate zbog takve sitnice - projavi se Pickwick, opaziv, kako se na licu Boba Sawyera odrazuju uzbuktale strasti - ta valjat će i hladna voda.
- Dapače, izvrsno - suglasi se Benjamin Allen.
- Moju vam gazdaricu - pripomenu Bob Sawyer uz sablastan smiješak - spopanu neki napadaji duševne poremećenosti, pa me sve strah, da ću joj morati otkazati stan.
- Ma nemoj, šta to zboriš - živo će Bob Allen.
- Strah me, da ću morati - ponovi Bob Sawyer s herojskom postojanošću. - Isplatit ću joj dug i otkazati joj sutra ujutro.
Jadan mladić! Kako je žarko želio da to uzmogne i učiniti!
Jadoviti pokušaji Boba Sawyera, da se oporavi od toga posljednjeg udarca, unijeli su takvu klonulost u društvo, da se većina gostiju s osobitom srdačnošću dala na hladni brandy s vodom, da bi im se pojačalo raspoloženje. Prve vidljive posljedice toga očitovale su se u obnavljanju neprijateljstva među skorbutičnim mladićem i gentlemanom u košulji sa znamenima nade. Ratobornici su neko vrijeme izražavali svoje osjećaje međusobnog prezira različitim mrštenjima i brektanjima, dok konačno skorbutični mladić nije smatrao potrebnim, da se potpuno raščisti njihov odnos, i tada nastade ovakvo otvoreno razjašnjavanje:
- Sawyere! - povika skorbutični mladić.
- No, šta je, Noddy - ozva se Bob Sawyer.
- Neobično bi mi žao bilo, Sawyere - proslijedi Noddy - kad bih uzrokovao bilo kakvu neugodnost za stolom bilo kojega prijatelja, a osobito za tvojim, Sawyere; velim ti, neobično žao. Moram, međutim, upotrebiti ovu zgodu i obznaniti je gospodinu Gunteru, da nije nikakav gentleman.
- I meni bi bilo veoma žao, Sawyere - ispriječi se Gunter - kad bih unio bilo kakvu smetnju u ulicu, u kojoj ti i Ben prebivate, ali sve me nešto strah, da ću biti prisiljen da uzbunim susjede time, što ću osobu, koja je sada govorila, baciti kroz prozor.
- A šta mislite time reći, gospodine - upitat će Noddy.
- Ništa nego što velim, gospodine - odvrati Gunter.
- Baš bih vas želio vidjeti, kako to činite, gospodine - ponosito će Noddy.
- Vi ćete, gospodine, za pol časka osjetiti, kako ja to činim - ispriječi se Gunter.
- Molio bih vas, da me počastite svojom posjetnicom, gospodine - pridoda Noddy.
- Nije mi ni na kraj pameti, gospodine - odlučno će Gunter.
- A zašto ne, gospodine? - priupitat će Noddy.
- Eto zato, što biste je zatakli za vijenac kamina i tako obmanjivali svoje posjetioce, pa bi krivo mislili, da ste imali u pohodima nekog gentlemana, moj gospodine - razjasni mu Gunter.
- Ujutro će vas posjetiti jedan od mojih prijatelja, gospodine - proslijedi Noddy.
- Neobično sam vam zahvalan, što ste me opomenuli, gospodine, jer ću izdati posebne naloge svome sluzi, da žlice stavi pod ključ - doda Gunter.
U taj se čas umiješaše ostali gosti i ukoriše obojicu zbog nepriličnosti njihova vladanja. Nato Noddy zamoli, da može ustanoviti, kako je njegov otac isto tako čestit kao i Gunterov. Nato će mu Gunter, da je njegov otac na dlaku isto onako čestit kao i Noddyjev, te da je njegova oca sin u svakom danu sedmice isto onako dobar kao i Noddy. Kako se činilo, da je ta izjava samo predigra početku nove svađe, ponovo se umiješaše drugi gosti. Nasta velik gagolj i žagor, u kojemu Noddy malo-pomalo popuštaše svojim osjećajima da ga obladaju, pa priznade, kako je oduvijek gajio odanu osobnu privrženost prema Gunteru. Nato mu Gunter nadoveza, kako on zapravo voli Noddyja nego rođenoga brata. Kad to ču Noddy, velikodušno ustade sa svog sjedala pa pruži Gunteru ruku. Gunter mu je stište dirljivo i usrdno, pa svi nakon toga rekoše, da je cijela prepirka vođena na čast i diku objema strankama.
- A sada - živo će Jack Hopkins - ja bih, Bobe, bio za to, da jednu otpjevamo, pa da se opet raspoložimo.
Burnim odobravanjem potaknut na to, odmah Hopkins, otisnu pjevati Blagoslovi, bože, kralja. Pjevao je što ga grlo nosi, ali na neku neobičnu melodiju, složenu po napjevu pjesama Biskajski zaljev i Kad bi žaba bio, on bi letio. Pripjev je imao glavnu ulogu u toj pjesmi, a kako ga je svaki gentleman pjevao po melodiji, koju je najbolje znao i umio, učinak je bio zaista bajoslovan.
Kad su otpjevali pripjev prve kitice, Pickwick prinese ruku uhu, pa pošto je nastala tišina, prozbori ovako:
- Pst! Oprostite, ali ja sam sve mislio, da sam čuo nekoga, kako odozgo zove.
Odmah nasta grobni muk. Na Bobu Sawyeru opaziše, kako je problijedio kao krpa.
- Kao da sada opet čujem - pripomenu Pickwick. - Budite dobri, pa otvorite vrata.
Čim se vrata otvoriše, iščeznu i najmanji tračak sumnje.
- Gospodine Sawyere, gospodine Sawyere! - zavrišta neki glas s drugoga kata.
- Ono je moja gazdarica - projavi se Bob Sawyer gledajući oko sebe u veliku strahu. - Izvolite, gospođo Raddle.
- Šta to znači, gospodine Sawyere? - upita glas neobično kreštavo i brzo. - Zar nije dosta, što ste me prevarili za stanarinu i za novac, koji sam dala za vas iz svoga džepa, pa i to, što su me pogrdili i obružili vaši prijatelji, koji se usuđuju nazivati sebe ljudima, nego ste mi cijelu kuću postavili naglavce i toliko galamite, da će morati doći u dva sata izjutra vatrogasci sa štrcaljkama? Van s tim huljama!
- Trebalo bi da se sramite - proču se glas gospodina Raddlea, koji kanda je dolazio ispod nekih dalekih pokrivala.
- Neka se srame, neka se srame! - ponovi Raddleovka. - A ne bi ti sišao i sve ih jednoga za drugim oporavio niz stepenice, a? Učinio bi to, kad bi bio muško.
- Kad bi bilo u meni dvanaest muških, milje moje - miroljubivo će gospodin Raddle - ali oni su jači na broju od mene, draga.
- Uh, kukavice sinja! - odreza mu Raddleovka uz najveći prezir. - Gospodine Sawyere, zar ne kanite izbaciti te nitkove?
- Odlaze već, odlaze, gospođo Raddle - ponizno će jadni Bob. - Žao mi je, ljudi - pripomenu Bob Sawyer svojim prijateljima - ali mislim, da bi bilo bolje, kad biste otišli. Ja sam već mislio, da odviše grajite.
- Gadne li nezgode! - prituži se gizdelin. - Eto je došla s galamom, baš kad smo se tako oraspoložili!
Upravo mu je počelo svitati u glavi sjećanje na priču, koju je vrgao u zaborav.
- Teško je to podnijeti, teško, zar ne? - upitat će gizdelin ogledajući se po društvu.
- Nesnosno - složi se Jack Hopkins. - Nego znaš šta, Bobe. Otpjevajmo još jednu kiticu. Hura, ljudi, pjesma!
- Nemoj, Jack, zaboga - uplete mu u riječ Bob Sawyer. - Divna je pjesma, to ti priznajem, ali sve mislim, da bi bolje bilo, kad ne bismo drugu kiticu pjevali. Znaš, ovi moji stanodavci gadni su ljudi.
- Hoćeš li ti, da ja uzađem gore i da navalim na gazdu, a? - upitat će Hopkins. - Ili hoćeš da neprestano zvonim zvoncem, ili da odem pa da zavijam na stepeništu? Samo ti zapovijedaj, Bobe.
- Neobično sam ti zahvalan na tvojoj prijateljskoj susretljivosti i dobroti, Hopkinse - ustrašeno će jadni Bob Sawyer - ali sve mi se čini, da je najbolji način, kako ćemo se ukloniti daljoj prepirci, da se smjesta rastanemo.
- No, šta je, gospodine Sawyere - zavrišta kreštavi Raddleovkin glas - odlaze li već ti skotovi?
- Samo još traže šešire, gospođo Raddle - prihvati Bob - odmah će otići.
- Otići, veliš, a! - ponovi Raddleovka pomaljajući noćnu kapu preko prislona stepeništa, i to upravo u času, kad se Pickwick u Tupmanovoj pratnji pomolio iz Sawyerove odaje. - Otići će! A radi čega su uopće dolazili?
- Draga moja gospo - prituži se Pickwick uzgledajući.
- Odlazi, ti stara vucibatino! - nato će mu Raddleovka brže-bolje skidajući noćnu kapu. - Djed bi mu mogao biti, nitkove nijedan! Gori si ti nego ijedan od njih.
Pickwick uvidje, kako je uzaludan trud dokazivati svoju nevinost, pa jurnu niza stepenice na ulicu, kamo su ga sustopice slijedili Tupman, Winkle i Snodgrass. Sve do Londonskog mosta pratio ih je Ben Allen, kojega je zbog pića i uzrujavanja zahvatila gadna utučenost. Putem se povjerio Winkleu kao posebnom izabraniku, kojemu može odati tajnu, kako je odlučio prerezati grkljan bilo kome gentlemanu osim Bobu Sawyeru, koji bi god čeznuo za ljubavlju njegove sestre Arabelle. Pošto je izrekao svoju odlučnost, da će s dostojnom postojanošću izvršiti tu svoju mučnu bratsku dužnost, stade grozne suze prosipati, natuče šešir na oči, iskorišćujući što je bolje mogao put kući, sad lupajući dvostrukim udarcem na vrata tržnice u predgrađu, a sad opet spavkajući na stepenicama. Bez prestana je bio pod čvrstim dojmom, da tu stanuje i da je samo ključ zaboravio.
Pošto se po prilično žurnu Raddleovkinu zahtjevu svi gosti razidoše, zlosretni Bob Sawyer ostade sam samcat, da razmišlja o vjerojatnim događajima sutrašnjega dana i o veseloj zabavi protekle večeri.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 12:50 pm


Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 BY_THE_SEASIDE



Trideset treće poglavlje

Weller stariji iznosi nekoliko kritičkih misli s obzirom na književne sastavke te uz pomoć svoga sina Samuela plaća malu obročnu otplatu odmazde na račun prečasnoga gospodina crvenonosoga

Prijepodnevni sati dana trinaestoga veljače, za koji naši čitatelji isto kao i mi znaju da je uoči dana, štono je određen za parnicu na tužbu Bardellkinu, bijahu prepuni posla za Samuela Wellera. On je neprestano morao letjeti od Pickwickova svratišta Đuro i jastreb u Perkerovu uredovnicu i natrag, i to uključivo između devet sati prije podne pa opet do uključivo dva sata poslije podne. Nije da bi se imalo bilo što još uglaviti, jer je dogovor već bio, i konačno je već određeno, kakav će parbeni postupak usvojiti. Nije dakle to bilo posrijedi, nego je Pickwick, kako je bio do krajnosti uzbuđen, neprestano slao pisamca svome odvjetniku, u kojima ga je pitao samo ovo: »Dragi Perkeru, napreduje li sve kako valja?« Na to bi mu Perker stalno odgovarao: »Dragi Pickwiče, ne može bolje.« Kako smo već natuknuli, zapravo nije imalo što napredovati ni kako valja ni kako ne valja, sve do sudskoga zasjedanja sutrašnjega dana.
Ljudima, koji prvi put idu pred sud, milom ili silom, moramo oprostiti, što ih mori privremena uzrujanost i tjeskoba. Kako je u Samovoj ćudi bilo, da ima dužnog obzira prema slabostima naravi ljudske, on je slušao sve naloge svoga gospodara s onim nepokolebljivim raspoloženjem i s neuzdrmanom sabranošću, što su jedne od najupadljivijih i najdopadljivijih osobina njegova značaja.
Upravo se Sam okrijepio predivnim objedićem i baš je u točionici čekao čašu tople mješavine, u kojoj je po želji Pickwickovoj imao utopiti svu zamornost prijepodnevnog trčkaranja, kadli u hodnik svratišta Đuro i jastreb banu mladićak, visok oko tri stope. Na glavi mu dlakava kapa, a preko tijela zaštitno radno odijelo od jake pamučne tkanine. Cijelo vanjsko držanje rječito je govorilo o pohvalnu njegovu častohleplju, da po vremenu dođe do uzvišene časti konjušarske. Najprije uzgleda uza stepenište, zatim izdulji pogled po svratišnom hodniku, i eno ga napokon u točionici, kao da traži nekoga, za koga je donio poruku.
Sumnjajući, da nije nevjerojatno, da se ta poruka odnosi možda na male i velike žlice u svratištu, poslužiteljica iz točionice oslovi mladićka ovako:
- No, momčiću, a po što si ti ovamo došao?
- Ima li ovdje netko, tko se zove Sam? - zaciliknu momčuljak prodornim soprančićem.
- A kako mu je prezime? - priupita Sam Weller osvrnuv se na nj.
- Šta mu ga ja znam? - otržito će mladi gospodin pod rutavom kapom.
- Bridak li si mi ti, momčiću moj - nato će mu Weller. - Samo da sam ja tobom, ne bih previše pokazivao toga tananog brida, da mi ga ne bi tko obridio. Kako to da si došao u svratište i pitaš za Sama s uljudnošću divljeg Indijanca?
- Pa tako mi je naredio neki stari gentleman - ispričavao se dječak.
- Kakav stari gentleman? - upitat će Sam uz dubok prezir.
- Pa onaj, što vozi poštansku kočiju u Ipswich i što se navraća u našu gostinsku sobu - objasni dječak. - Jučer ujutro mi je rekao, da odem danas poslije podne u svratište Đuro i jastreb i da potražim Sama.
- To je moj otac, mila moja - nato će Weller okrećući se uz izražaj objašnjenja prema mladoj gospi u točionici. - Proklet ja, ako ne mislio, da on uopće ne zna, kako se ja prezivam. No, mlada glavičice kupusa, a što je onda rekao?
- Pa to - proslijedi dječak - da treba da dođete u šest sati k njemu, jer vas želi vidjeti. Do nas dođite: svratište Modri vepar, Trg Leadenhall. Hoću li kazati, da ćete doći?
- Možete se osmjeliti na tu izjavu, gospodine - otpovrze mu Sam.
Opunomoćen tako, ode mladi gentleman, budeći putem svaku jeku, što se dala izazvati na George Yardu s više čistih i neobično točnih oponašanja gončinova zvižduka, štono ga je izvodio neobično bujnim i raspjevanim tonom.
Kako u tadašnjem stanju uzrujanosti i kinjbe nije Pickwicku nipošto bilo mrsko da ostane sam, Weller dobi dopuštenje, da ode na sastanak s ocem. Krene tako prije ugovorenog sata, a kako je imao mnogo vremena na raspolaganju, odbaza sve do rezidencije londonskoga gradskog načelnika, Mansion House, pa tamo zastade i poče, s licem punim velike mirnoće i filozofiranja, promatrati sve one silne dangube i vozare za kratke pruge, štono su se sastajali blizu glasovitog toga zborišta, na veliki strah i smetenost tamošnjega ženskog svijeta starih ljeta. Pošto je tu vrljao oko pol sata, vrne se i usmjeri korake prema Trgu Leadenhall, kroz različite pokrajne ulice i dvorišta. Dok je tako tratio slobodno vrijeme i zaustavljao se, da pogleda gotovo svaki predmet, koji bi mu zapeo za oko, nipošto nije čudno, što je Weller zastao pred izlogom trgovine papirnom robom i bakrorezima. Međutim, Čudnovato bi se činilo, kad to ne bismo dalje protumačili, zašto se naglo trgnuo, neobično žestoko lupio desnom nogom o zemlju i krepko uskliknuo: »Da se nisam namjerio ovdje, sve bih smetnuo s uma, a kad bih se sjetio, prekasno bi bilo.« To je sve učinio, čim mu se oči zadržaše na nekim slikama, koje bjehu tu izložene na prodaju.
Osobita slikarija, u koju su bile uprte oči Sama Wellera, kad je izustio spomenuti povik, bijaše kričavim bojama naslikan prikaz dvaju ljudskih srdaca, strijelom probodenih, kako se peku na žarkome ognju, dok se dvoje ljudi, ljudožder i ljudožderka, po modi odjeveni - gospodin u modru kaputu i bijelim hlačama, a dama u zagasitocrvenoj svilenoj pelerini i s isto takvim suncobranom - gladnih očiju približuju pečenju zavojitom pjeskovitom stazom, koja tamo vodi. Neki mladi gospodičić, ama baš nečedno odjeven (nema na sebi ništa doli krila), naslikan je kako nadzire pečenje. U pozadini slike razabira se vrh tornja crkve na Trgu Langham u Londonu. Cijela ta slika prikazuje dar za Valentinovo. Kako je svjedočila ispisana obavijest u izlogu, u trgovini si imao cijeli izbor takvih Valentina, za koje je trgovac jamčio da ih prodaje svim svojim zemljacima uz sniženu cijenu od jednog šilinga i pol.
»Smetnuo bih s uma; bih, bog mi i moja duša!« govoraše u sebi Sam. Govoreći tako odmah uniđe u trgovinu papirnom robom i zamoli, da ga posluže arkom najboljeg papira za pisma sa zlatnim obrubom i tvrdim oštrim guščjim perom, za koje jamče da ne štrca. Pošto su ga odmah opskrbili tim potrepštinama, uputi se Sam vrčem prema Trgu Leadenhall, i to dobrim korakom, a ne sporo kao dosada. Ogledav se oko sebe spazi svratišni cimer, na kojemu je slikareva ruka nacrtala nešto izdaleka nalik na plavetnog slona s orlovskim nosom mjesto rila. Razborito nagađajući, da je to glavom Modri vepar, uniđe u svratište i upita za svog roditelja.
- Neće stići ovamo prije tri četvrt sata, a možda i kasnije - odgovori mu mlada gospa, koja je nadzirala kućanske poslove u svratištu Modri vepar.
- U redu, milje moje - preuze Weller. - Dajder ti meni brandyja s mlakom vodom za devet pensa, i još povrh tintarnicu; deder, lijepa moja gospođice.
U malu gostinsku sobu donesoše brandyja s mlakom vodom i tintarnicu, a mlada gospa brižno spljošti ugljevlje, da se ne bi razgorjelo, a usto je odnijela i ožeg, da bi isključila mogućnost, da se vatra ne progarka, dok se prije toga ne dobije i nema potpuni pristanak i pripomoć Modroga vepra. Uto Sam Weller sjede u pregradu blizu peći, izvadi iz džepa arak listovnog papira sa zlatnim obrubom i tvrdo oštro guščje pero. Tada brižno pogleda pero, da vidi, nema li u njemu dlaka, počisti stol, da se ne bi pod papir potkrala koja mrvica kruha, uzvine zavratke od rukava kaputa, raširi lakte i sabra se da piše.
Damama i gospodi, koji nisu vični da se praktički odaju znanosti lijepog pisanja, nije baš olako napisati pismo. U takvim je slučajevima uvijek potrebno, da pisar nasloni glavu na lijevu ruku, tako, da mu oči budu, ako je moguće, u istoj ravnini s papirom, a dok postrance pogleda na slova, koja sastavlja, mora i jezikom oblikovati tobožnje znakove, koji će biti jednaki onima, što ih stavlja na papir. Iako su ti pokreti bez ikakve sumnje od velike pomoći originalnome sastavku, ipak unekoliko usporuju pisca, da ne napreduje pri pisanju. Tako je Sam nesvjesno utrošio cijeli sat i pol pišući riječi malim pismenima, malim prstom zamazujući pogrešno napisana slova i umećući nova. Trebalo ih je vrlo često više puta prevući, da bi se vidjela kroz stare mrlje. Otvaranje vrata i ulazak roditelja trgoše ga od njegova posla.
- Zdravo, Sammy - pozdravi otac.
- Zdravo, prusko moje plavetilo - otpozdravi sinak odlažući pero. - A kakav je posljednji bilten o zdravlju maćehe, cako?
Starina Weller skidajući ogrtač osu ovako:
- Gospođa je Wellerica vrlo dobro provela noć, ali je jutros neobično nasađena i neugodna. Uz prisegu potpisao Tony Weller stariji, blagorodni. To je najnoviji bilten, sine Sammy.
- Zar još ne ide nabolje? - upitat će Sam.
Svi su znaci da ide nagore - tužno će starac odmahnuvši glavom. - A što to ti posluješ, sinko? Nastojiš kanda da se usavršiš u znanju pod teškim prilikama, Sammy?
- Gotov sam, ćako - procijedi sinak, malo smeten. - Baš sam nakitio pismo.
- Pa vidim, da jesi - dočeka Weller stariji. - A nisi ga pisao valjda kakvoj mladoj ženici, Sammy?
- Nema koristi da krijem, ćako - nato će mu Sam. - Napisao sam valentinovsko ljubavno pismo.
- Kakvo pismo! - uzviknu Weller stariji, naočigled kao gromom ošinut čuvši tu riječ.
- Ljubavno - ponovi Sam.
- Samivele, Samivele - protuži starac uz prijekoran prizvuk u svome glasu. - Nisam se tome nadao od tebe. Nakon opomene, koju si imao u grešnim sklonostima svoga oca; nakon svega onoga, što sam ti kazao baš o odnosu prema ženama; pošto si na svoje oči vidio svoju maćehu i bio u društvu s njome. Ja sam sve mislio, da ti je to moralna pouka, koje nikad zaboraviti nećeš sve do časa umrloga! Nisam mislio, da ćeš to uraditi, sinko Sammy, nisam mislio, pa eto ti!
Ta su ukorna razmatranja previše izmorila dobroga starca, pa stoga primače Samovu čašu svojim usnama i ispi je obličke.
- No pa što onda, oče? - upitat će Sam.
- Ništa, Sammy - pridoda Weller. - Bit će mi to veoma mučna kušnja u mojim godinama, ali ja sam prilično žilav, i to mi je jedina utjeha, kakono pripomenu neki stari, stari puran, kad mu je seljak rekao, da se sve boji, da će ga morati zaklati i prodati na londonskoj tržnici.
- Ma kakvo iskušenje, oče moj? - priupitat će Sam.
- Ma to da te vidim oženjena, Sammy; da te gledam prevarena, a mislit ćeš u svojoj bezazlenosti, kako je sve ružičasto - proslijedi Weller. - Strašna je to kušnja za očinske osjećaje, Sammy moj.
- Glupost - osu Sam. - Ta ja uopće nisam nakan da se ženim. Ne boj se ti, da ću ja tako što počiniti. Dobro ja znam, ćako, da si ti u ženidbenim stvarima pravi autoritet. Samo ti naredi, neka ti donesu lulu, a ja ću ti pročitati pismo. Deder, ćako!
Nismo kadri posigurno reći, da li je smirilo Wellerove osjećaje i stišalo njegovu bol očekivanje, da će mu donijeti lulu, ili pak utješno razmišljanje, da u njihovoj porodici postoji prema ženidbi sudbonosna sklonost i da joj lijeka nema. Prilično smo nakani da ustvrdimo, kako je taj ishod postignut tako, da su se slila oba izvora utjehe ujedno, jer je tihim glasom veoma često ponavljao drugi, dok je u isto vrijeme zvonio, da mu donesu prvi. Tada svuče starac sa sebe gornji kaput, pripali lulu, namjesti se ispred vatre, okrenuvši se leđima prema njoj, koje da bi osjetio njezinu potpunu vrućinu, a koje opet da bi se u isto vrijeme oslonio o vijenac kamina. Nato se obrati Samu i s licem neobično umekšanim od umirnog utjecaja duhana zamoli ga da »raspali«.
Zamoči Sam pero u tintu, da bude pripravan za kakve god ispravke, pa započe kao da je usred sreća kazališne pozornice:
- Ljubljeni...
- Stani - prekide ga Weller zazvoniv u zvono. - Donesider mi, dušice moja, dvostruku čašu onoga moga nepromjenjivoga.
- Hoću, gospodine - javi se poslužiteljica, koja u tren oka dođe, ode, vrati se, pa opet ode.
- Nekako mi se čini, ćako, da ovi ovdje znaju tvoje željice - pripomenu Sam.
- Svakako. Ta i prije sam ja ovdje bivao za svoga vijeka. Deder ti nastavi, Sammy.
- Ljubljeni stvore - ponovi Sam.
- Je li ti to pjesništvo, sinko? - utače se otac u riječ.
- Nije, ćako, pjesništvo - odreče Sam.
- Drago mi je, što čujem da nije, sine - uplete Weller. - Pjesništvo ti je neprirodno. Tko ti je ikad govorio u pjesništvu osim telala na dan šakanja, pa prodavača Warrenove crne paste za cipele ili Rowlandova ulja za kosu, i drugih takvih niskih svata. Nikad se nemoj, sinko, toliko sniziti, da govoriš pjesnički. Daj opet spočetka, Sammy!
Stari Weller opet uze svoju lulu uz svečano kritičarsko držanje, a Sam po treći put započe čitati ovako:
- Ljubljeni stvore, osjećam se osuđenim...
- Nije to zgodno - umiješa se otac vadeći lulu iz usta.
- Nije »osuđenim«, nego »postiđenim« - pripomenu Sam. - Ovdje je zamrljano. Dakle, osjećam se postiđenim.
- Vrlo dobro - doda Weller. - Nastavi.
- Osjećam se postiđenim i potpuno sp... smetnuo sam, koja je ovo ovdje riječ - nadoveza Sam češući perom glavu, zaludu pokušavajući ne bi li se dosjetio.
- Ma zašto je ne pogledaš bolje? - upita ga otac.
- Pa gledam - odvrati Sam - ali ima još jedna mrlja. Evo razaznajem slova u, t, m.
- Da nije »spregnutim« - natuknu mu stari Weller.
- Nije to - odreče Sam - nego »sputanim«, a, tu smo.
- Pa to nije tako dobra riječ kao »spregnutim«, Sammy - ozbiljno mu prigovori otac.
- Zar tako? - upita Sam.
- Ni nalik na nju nije - pripomenu otac.
- Zar misliš, da ona moja nema jedrije značenje? - priupita Sam.
- Možda je nježnija13 - proslijedi Weller nakon nekoliko časaka razmišljanja. - Hajde nastavi, Sammy.
- Osjećam se postiđenim i potpuno sputanim, što se vama obraćam, jer ste vi cura ljepojka, da je takve na svijetu nema.
- Vrlo lijepo izražen osjećaj - reče Weller stariji, uklanjajući iz usta lulu, da može procijediti tu napomenu.
- I ja mislim, da je prilično dobro - pridoda Sam neobično polaskan.
- Sviđa mi se u tome tvome načinu pisanja - proslijedi Weller stariji - što nemaš nikakvih nepotrebnih imena, sinko - nikakvih Venera i šta ti ja sve znam. Čemu zvati mladu ženu Venerom ili anđelom, zar ne, Sammy?
- I ja zbilja pitam, čemu? - složi se Sam.
- Isto je tako možeš nazvati orolavom ili jednorogom ili ujedno: kraljevskim grbonošom, jer je vrlo dobro poznato, da engleski grb nose bajoslovne životinje lav i jednorog.
- Baš je tako - složi se Sam.
- Vozi dalje, Sammy - uplete Weller.
Sam ispuni očevu želju i proslijedi čitati. Otac je i dalje pušio, držeći se ujedno mudro i usrdno, a to je bio osobito dobar znak.
- Prije nego što sam vas vidio, mislio sam, da su sve žene jednake.
- Pa i jesu sve jednake - pripomenu mimogrece stariji Weller.
- Ali sada - nastavi Sam - sada uviđam, kako sam bio glup, nevjeran tikvan, jer nikoga nema kao što ste vi, pa vas stoga ljubim više od svega na svijetu.
- Smatrao sam da je potrebno da ovdje upotrebim prilično jaku riječ - dodade Sam uzgledajući.
Stari mu Weller odobri kimanjem glave, a Sam nastavi:
- Stoga se služim povlasticom ovoga dana, Marice moja draga - kakono se poslužio i neki gentleman nedjeljom, kadno su ga progonili vjerovnici, pa je taj dan izišao na šetnju14 - da vam reknem, kako se prvi i jedini put, što sam vas vidio, slika vaša utisla u moje srce mnogo brže i u mnogo svjetlijim bojama nego što ih ikada otisne stroj za profile15 (o kojemu ste možda već čuli, Marice moja draga), premda taj stroj zgotovi i sliku i okvir i umetne staklo i pričvrsti kvaku na kraju, da se može objesiti - sve u dva časka i četvrt.
- Oprosti, ali sve mi se nekako čini, Sammy, da to tvoje graniči s pjesničkim - posumnja stari.
- Ma šta bi graničilo, cako - osu Sam i nastavi neobično brzo čitati, da bi izbjegao prepirci oko toga.
- Primi me, Marice moja draga, kao svoga Valentina i misli o onome, što ti rekoh. Marice moja draga, sad ću ja da završim. Eto, to je sve - na kraju će Sam.
- A nisi li ti to prilično naglo prekinuo, Sammy? - zanovijetao je Weller.
- Nipošto - žurno će Sam. - Ona bi, doduše, željela, da je još kićenije, ali u ovome baš i jest velika vještina, kako se pišu pisma, da bude kratko-slatko.
- Pa ima nešto u tome - složi se Weller; - samo, znaš, ja bih bio zadovoljan, kad bi tvoja maćeha udešavala svoj razgovor prema tome istom plemenitom načelu. A zar nećeš potpisati pismo?
- U tom grmu leži zec - nato će Sam. - Ne znam, koga da potpišem.
- Pa potpiši Wellera, čovječe - ponosno će najstariji živi vlasnik toga prezimena.
- E, neće valjati - protumači Sam. - Nikad ne valja Valentinu potpisati svojim prezimenom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 12:50 pm

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Alexander_Mark_Rossi_-_The_Little_Rebels

- Potpiši onda sa Pickwick - preporuči mu Weller stariji. - Lijepo ime kao slika, a osim toga lako ga možeš izgovoriti.
- Baš kao stvoreno - suglasi se Sam. - A što misliš, ćako, da završim stihom?
- Meni to nije drago, Same - nato će Weller. - Nikad u svome vijeku nisam poznavao ugledna kočijaša, koji bi pisao stihove, osim jednoga, koji je uoči dana, kad su ga imali objesiti zbog drumskog razbojstva, spjevao upravo dirljivih stihova. No i taj je bio iz Cambervella16, pa prema tome nije ni to nikakvo pravilo.
Kako se Sam nije dao odgovoriti od pjesničke namisli, koja mu je došla na pamet, potpisao je pismo ovako:

Pozdravlja Vas ljubaznik
Nesretni Pickwick.

Pošto je na vrlo zamršen način savio pismo, koso u jedan kut ugura ovu adresu: Marici, sobarici kod načelnika gospodina Nupkinsa, Ipswich, Suffolk. Zatim ga zalijepi oblatkom i stavi u džep; bilo je sasvim spremno za Londonski poštanski ured. Pošto je svršen taj važni posao, Weller stariji stade načinjati temu, zbog koje je i pozvao svoga sina.
- Da zborimo najprije o tvome gospodaru, Sammy - otpoče stari Weller. - Sutra mu ima biti suđenje, zar ne?
- E, približuje se - složi se Sam.
- U redu - proslijedi starac. - Ja sve mislim, da će on trebati da pozove nekoliko svjedoka, koji će govoriti u prilog njegova značaja, ili možda da dokažu njegov olejbi. Mnogo sam o tome u sebi premišljao, pa može tvoj gazda biti posve miran, Sammy. Imam ja nekoliko prijatelja, koji će za njega učiniti i jedno i drugo. Samo bih ja sa svoje strane svjetovao ovako: okanite se svjedočanstava o značaju, a uporno se držite olejbija. Nema ti ništa svetije od olejbija, Sammy, ništa, kad ti velju.
Kao da se stari Weller sav zamotao u dubokoumnost, dok je izricao to pravno mišljenje. Uranjajući nos u vrč namignu preko njegova ruba svome zapanjenom sinu.
- Šta, šta si to htio time reći? - upita Sam. - Ma ne misliš valjda, oče, da će mu suditi u Old Baileyju17?
- O tom potom, Sammy - nato će mu stari Weller. - Sudili mu bilo gdje, sinko moj, jedino će mu spas donijeti olejbi. Ta mi smo olejbijem spasili onoga Toma Vildsparka, štono je počinio ubojstvo bez zle nakane, a svi su mu suci bili kazali, da ga ni bog više ne spasi. Ja sve mislim, Sammy, ako tvoj gospodar ne dokaže olejbija, onda je smožden; eto to ti je sve, što ti o tome imam kazati.
Kako je Weller stariji i dalje podržavao čvrsto i nepromjenljivo uvjerenje, da je Old Bailey vrhovno kompetentno sudište u ovoj zemlji, te da se po njegovu pravilniku i uobičajenom postupniku upravlja i nadzire praksa svih ostalih sudova, ma kakvi bili, nije se uopće obzirao na uvjeravanja i dokazivanja svoga sina, koji mu je nastojao utuviti, kako je alibi kod Pickwickove parnice nedopustiv, te je žestoko prosvjedovao tvrdeći, kako je Pickwick »pao žrtvom«.
Videći Sam, da nema smisla raspravljati dalje o tome, promijeni temu i upita, koji je drugi predmet razgovora, o kojemu se njegov poštovani roditelj htio s njime posavjetovati.
- A sada malko o unutrašnjoj politici, Sammy - proslijedi Weller. - Onaj Stiggins...
- Crvenonosi? - uplete Sam.

Valentina

- On glavom, sinko - suglasi se stari. - Taj crvenonosac tako ljubezno i postojano posjećuje tvoju maćehu, da tako nešto ne vidjeh u svome vijeku. Tako ti se sprijateljio s našom obitelji, Sammy, da se nekako nevoljko osjeća, kad ode od nas, ne ponese li štogod, što ga sjeća nas.
- Da sam ja tobom, babajko moj - umiješa se Sam - ja bih mu pamet zalio terpentinom i namazao voskom za desetak godina.
- Čekajder čas, duše ti - proslijedi Weller. - Baš sam ti htio kazati, kako uvijek sa sobom donese plosnatu bocu, koja drži oko tri četvrti litre, pa je, prije negoli ode, natoči do vrha rumom od ananasa.
- I sigurno je iskapi prije nego što se vrati? - upita Sam.
- Do posljednje kapi, sine! - potvrdi mu starina. - Možeš biti siguran, da neće u njoj ostaviti ništa drugo doli čep i miris. I eto takvi svati kao on održavaju večeras, sinko moj, mjesečni sastanak. Večeras je na redu ogranak iz Ciglarske ulice, a inače ti je to Veliki ujedinjeni savez društava apstinenata Ebenezer. Imala je, Sammy, poći tamo i tvoja maćeha, samo se uboljela od trgavice, pa ne može. U mene su dvije karte, što su ih njoj poslali.
Stari Weller s neobičnim veseljem priopći tu tajnu, a nakon toga tako neumorno započe treptati očima, te je Sam pomislio, da mu je oca uhvatila bolna trzavica na desnom očnom kapku.
- No, pa onda? - upitat će mladi gospodin.
- No, pa - proslijedi njegov babajko, veoma se oprezno oko sebe ogledajući - ti i ja otići ćemo tamo, upravo kad se bude držao sastanak. Pastirova zamjenika neće biti tamo, Sammy: ne će njega biti tamo u ono vrijeme, kad ti velim.
Uto obuze starog Wellera prigušen hihot, koji se pomalo pretvarao u grohot, tako da se gotovo zadušio od pustoga smijeha, jer ne smije do te mjere dotjerati grohot postariji gentleman, bez opasnosti, da se ne raspukne.
- E, zbilja za svih dana svojih ljeta ne vidjeh takve stare utvare - povika Sam, trljajući starom gentlemanu leđa tako snažno, da ih je tim trenjem gotovo upalio. - Što si se toliko nadušio smijati, debeljače?
- Pst, Sammy! - proslijedi stari Weller, još se opreznije oko sebe ogledajući i davši se u šapat. - Dvojica mojih prijatelja, štono voze po Oksfordskom putu, a gotovi su na svaku šalu i rug, pravi milobrukovići, ulovili, Sammy, pastirova zamjenika u stupicu, pa kad dođe na sastanak Apstinentskog društva Ebenezer (a posigurno će doći, jer će ga oni dovući do vrata, a ako ustreba, porinut će ga i kroz vrata), bit će tako nakićen rumom i vodom, kako se nikad još nije iskitio u krčmi Murkiz od Granbyja u Dorkingu, a to znači, da će čestito biti ukrašen.
Nato se stari Weller opet poče smijati na sva žvala, i opet zapade u stanje djelomičnog gušenja.
Ništa na ovome svijetu ne bi moglo biti više u skladu s osjećajima Sama Wellera nego namjeravano raskrinkavanje pravih vrsnoća i sklonosti crvenonosoga. Kako se letimice primicao ugovoreni sat sastanka, otac i sin krenuše odmah u Ciglarsku ulicu. Sam usput nije zaboravio baciti pismo na Glavnu poštu.
Mjesečni sastanci ciglarskouličnog ogranka Velikog ujedinjenog saveza društva apstinenata Ebenezer održavahu se u golemoj milovidnoj i zračnoj dvorani, kojoj se prilazilo sigurnim i udobnim ljestvama. Predsjednik ogranka bijaše čestiti gospodin Anthony Humm, vatrogasac-obraćenik, sada učitelj i povremeno putujući propovjednik. Tajnik bijaše gospodin Jonas Mudge, trgovčić sitnom robom, oduševljeni i nesebični odabranik, koji je članovima i članicama prodavao čaj. Prije početka poslovnog dijela sastanka posjedale bi dame na klupe i pile čaj, sve dok nisu smatrale zgodnim, da se toga okane. Na gruboj zelenoj tkanini, razastrtoj po službenome stolu, na istaknutu mjestu stajaše golema drvena kutija s novcem, a iza nje stajaše tajnik ogranka, koji je umilnim smiješkom potvrđivao svaki doprinos obilnoj bakrenoj žili rudači, koja se unutri krila.
Baš su u toj prilici žene pile toliko čaja, da bi se čovjek čudom čudio, kad bi to vidio. To je upravo zapanjilo Wellera starijega, koji je buljio oko sebe u svim pravcima i uvelike se čudio bez ikakva sakrivanja, nimalo se ne obzirući na sva Samova gurkanja.
- Pazi, što ti velim, Sammy - prošapta stari Weller. - Ne bio ti ja otac, ako ne moradnemo sutra ujutro nekima od ovih stvorenja ispumpavati želuce. Ta evo ova stara gospa pokraj mene upravo se utapa u čaju.
- Daj, oče, duše ti, umiri se - promrmlja Sam.
- Same, sinko moj, zapamti ove moje riječi - prošapta Weller časak kasnije s neobičnom uzbuđenosti u glasu. - Ako onaj svat tajnik bude onako jeo samo još pet časaka, raspuknut će se od puste prženice i vode.
- Ta, pusti ga, ćako, ako mu je po volji - preuze Sam. - Šta se ti zbog togu uzrujavaš?
- Ako ovako dulje potraje, Sammy - nastavi Weller istim tihim glasom - smatrat ću svojom dužnošću kao pošten čovjek, da ustanem i da se obratim predsjedniku. Pogledaj samo onu mladu ženu dvije klupe od nas! Pa ta ti je ocijedila ništa manje nego devet i pol šalica; svojim rođenim očima vidim, kako se naočigled nadimlje.
Zasigurno bi stari Weller i izveo svoju dobrohotnu nakanu, i to smjesta, samo da srećom velika buka, koja je nastala od spremanja šalica i tanjurića, ne nagovijesti, da je pijenju čaja kraj. Pošto glineno posuđe odstraniše, u sredinu prostorije iznesoše stol s pokrivalom od grube zelene tkanine. Službeni dio večeri otpoče neki odrešiti starmali ćelonja u smeđosivim kratkim hlačama, koji se najednom uzvera na ljestve, uz očitu pogibelj, da će slomiti ona svoja dva mala nožna gnjata, štono su metnuta u smeđosive kratke hlače kao u kakvu kutiju, pa očepi ovako:
- Gospođe i gospodo! Predlažem, da naš odlični brat, gospodin Anthony Humm zauzme predsjedničko mjesto.
Na taj prijedlog zamahaše dame izabranom zbirkom džepnih ubrusaca, a vatreni čovuljak doslovce prenese Humma na predsjedničko mjesto, uhvativ ga za ramena i ugurav ga u mahagonski kostur, koji je nekoć predočavao sjediljku sa zastoljem. Ženskinje ponovo zamaha ubruscima. Gospodin Humm, koji se neprestance znojio, a koža na licu bješe mu glatka i bljeđahna, krotko se pokloni, na veliko udivljenje nazočnih žena, a zatim doista zauze svoju sjediljku. Tada onaj drobnik u smeđosivim kratkim hlačama proglasi muk, a Humm ustade i reče, da bi uz dopuštenje braće i sestara ciglarskouličkog ogranka, koji su sada tu nazočni, tajnik želio pročitati izvješće odbora. I taj prijedlog prihvati ženskinje pokazivanjem džepnih ubrusaca.
Pošto je tajnik veoma dojmljivo kihnuo i pošto je kako valja obavljen kašalj, koji uvijek zađe po sakupljenoj čeljadi, kad se ima što osobito učiniti, pročita tajnik ovu ispravu:

ODBORSKO IZVJEŠĆE CIGLARSKOULIČKOG OGRANKA VELIKOG UJEDINJENOG SAVEZA DRUŠTAVA APSTINENATA »EBENEZER«

Vaš je odbor u prošlome mjesecu nastavio svoje ugodne napore te s neizrecivom radošću izvješćuje o dodatnim slučajevima obraćenja na apstinenciju. Evo ih:
Krojač H. Walker, ima ženu i dvoje djece. Priznaje, da je imao postojan običaj piti ale18 i beer. Veli, da ne zna posigurno, da nije dvaput na sedmicu cijelih dvadeset godina kušao piće, koje se zove »pasji nos«, a vaš je odbor anketom ustanovio, da se sastoji od toplog portera, jedanput prečišćena šećera, džina i mirisavog oraška (pritom se nekoj postarijoj ženi ote uzdah i povik: tako je!). Sad je bez posla i bez prebite pare. Misli, da mu je za to kriv porter (povici: bravo) Hi činjenica, što nije više kadar raditi desnom rukom. Ne zna zastalno, što mu je krivo, ali smatra veoma vjerojatnim, kad ne bi pio ništa drugo doli vodu cijeli svoj život, sigurno ga njegov drug u poslu ne bi nikad bio ubo zarđalom iglom i time mu uzrokovao nesreću (strahovito odobravanje). Sada nema da pije ništa drugo osim studene vode, pa mu nikad žeđa ni blizu (veliko odobravanje).
Udovica Betsy Martin, s jednim djetetom i s jednim okom. Po danu služi kao dvorkinja i pralja. Oduvijek je imala samo jedno oko, ali zna, da joj je majka pila stout iz boca, i ne bi se nimalo čudila, kad bi doznala, da je od toga oćoravila (neizmjerno odobravanje). Ne smatra nemogućim, da bi za to vrijeme mogla steći oba oka, samo da se uvijek uzdržavala od rakije (strahovit pljesak). Kamo god je išla u dvorbu, imala je na dan osamnaest pensa, pintu portera i čašu rakije, a otkako je postala član ciglarskouličkog ogranka, mjesto toga uvijek traži tri šilinga i šestaču (obznana te neobično zanimljive činjenice bješe primljena sa zaglušnim oduševljenjem.)
Henry Beller za mnogo godina bijaše stoloravnatelj na različitim društvenim večerama. U to je vrijeme veoma mnogo pio strano vino. Možda je kadgod bocu dvije odnio i kući. Ne sjeća se toga sasvim pouzdano, ali je posve siguran, ako ih je odnio, da ih je iskapio. Osjeća se veoma potišten i melankoličan, vrlo je uzrujan i neprestano ga mori žeđa. Misli, da je to sve zbog vina, koje je prije navikao piti (odobravanje). Sad je bez namještenja, i nikad da bi bilo u kojoj prigodi okusio ijednu kap stranoga vina (silno odobravanje).
Thomas Burton dobavlja mesne otpatke za hranu mačaka londonskom načelniku, ovršiteljima kaznenih osuda i nekolicini članova gradskoga vijeća (objavu imena toga gentlemana dočekaše svi bez daha). On vam ima drvenu nogu. Smatra, da je nova drvena noga odveć skupa za hodanje po pločniku. Stoga je obično nosio stare drvene noge nabavljene ispod ruke, a redovito je svake večeri popio čašu vruće borovičke s vodom, pokatkad bogme i dvije (duboki uzdisaji). Došao je do uvjerenja, da drvene noge, kupljene ispod ruke, pucaju i vrlo brzo gnjiju. Čvrsto je uvjeren, da je njihov ustroj podrovavala borovička s vodom (otegnuto klicanje). Sad kupuje nove noge, a pije samo vodu i slab čaj. Nove mu noge traju dvaput dulje no što su trajale one stare, i on to pripisuje samo svojim apstinentskim navikama (pobjedonosno klicanje).
Tada Anthony Humm predloži, da se sakupljeno društvo razveseli pjesmom. Budući da je to razumna i moralna razonoda, brat je Mordlin lijepe riječi one stare pjesme Tko još nije čuo za veselog mladog lađara prilagodio na melodiju stotog psalma iz Staroga Zavjeta, te je sakupljene zamolio, da mu se u pjevanju pridruže (veliko odobravanje). Tom se prigodom okoristio, da izrekne svoje čvrsto uvjerenje, kako je pokojni Dibdin, autor glasovitih popjevaka, uvidjevši zablude svoga prijašnjeg života, napisao tu pjesmu, da pokaže prednosti apstinencije. To da je zapravo apstinentska pjesma (orkansko odobravanje). Prikladnost mladićeve odjeće, njegova spretnost upravljanja veslima, zavidljivo duševno stanje, u kojemu je bio kadar, prema lijepim pjesnikovim riječima, da

kreće veslima, ne prevrće mislima

sve se kod njega sastalo, da dokaže, kako je posigurno bio vodopija (odobravanje). O, kakva li stanja kreposne radosti (zanosno odobravanje). A čime je bio taj mladić nagrađen? Neka svi nazočni mladići dobro upamte, što pjesnik veli:

Sve se djeve sjatile, njega čamcem pratile!

(Glasno odobravanje, kojemu se pridružiše i dame.) Svijetla li primjera! Sestre, djevojke, sjatile se oko mladog lađara, pa ga potiču da kreće rijekom dužnosti i umjerenosti. Ali, zar su mu laskale, tješile ga i pomagale mu samo priproste djevojke? Nipošto!

Ta on je vazda bio veslar prvi gradskih gospa vrlih!

(Neizmjerno odobravanje.) Slabi se spol sve do jednoga - oprostite do jedne - jatio oko mladog lađara, a s gnušanjem se odvraćao od vinopije. Sada im je predsjednik protumačio simboliku: braća ciglarskouličkog ogranka apstinenata - to su lađari (odobravanje i smijeh). Prostorija, u kojoj su se skupili - njihov je brod. Slušateljstvo - to su djevojke, a on (Anthony Humm) premda nevrijedan - on je »veslar prvi« (neobuzdano pljeskanje).
- Šta mu je ono, kad spomenu »slabi spol«, Sammy? - šaptom upita Weller stariji.
- Pa žene su slabi spol, ćako - odšapta mu Sam.
- E nije bogme daleko od istine, kad ih tako zove - odgovori Weller. - Mora da su slabi spol; zaista su slabe, kad daju da ih vara onakav svat.
Sve dalje pripomene srditoga starog gospodina nakratko presiječe obznana pjesme, koju je objavljivao Anthony Humm, i to po dva stiha najedanput, na znanje onim slušaocima, koji nisu poznavali teksta. Dok su oni tako pjevali, iščeznu nekamo čovječuljak u smeđosivim kratkim hlačama, ali na svršetku pjesme eto ti ga opet natrag, pa nešto šapnu Anthonyju Hummu, s licem neobično važnim.
- Prijatelji i prijateljice moje - otpoče Humm moleći za oproštenje i dižući ruku, da bi umirio one debele stare gospe, koje su bile zaostale stih-dva - prijatelji i prijateljice moje, dolje čeka izaslanik dorkinškog ogranka Saveza društava - brat Stiggins.
Ponovo zavijoriše džepni ubrusci, i to više nego ikad, jer je Stiggins bio neobično omilio među izbornicima Ciglarske ulice.
- Po mom mišljenju može k nama - pripomenu Humm ogledajući se oko sebe uz sočan smiješak. - Brate Tadgere, neka dođe k nama da ga vidimo i čujemo.
Mališa u smeđosivim kratkim hlačama, koji se odzivao na ime brata Tadgera, othita niz ljestve što ga noge nose, a odmah zatim čuše kako se dokoturava s prečasnim gospodinom Stigginsom.
- Evo ga dolazi, Sammy - zažuborka stari Weller, od susprezana smijeha crven u licu kao grimiz.
- Ne zbori mi ništa, jer ću inače prasnuti u smijeh - odgovori Sam. - Eno ga tik uz vrata. Čuo sam kako lupa glavom o dovratak i malter.
Dok je Sam Weller bio još u riječi, vratašca se rastvoriše i pojavi se brat Tadger, a sustopice za njim prečasni gospodin Stiggins. Čim ovaj potonji uđe, sakupljeni uvelike zapljeskaše rukama, zatoptaše nogama i zamahaše ubruscima. Na sva ta očitovanja radosti brat Stiggins ne uzvrati nikakvim drugim priznanjem, nego samo divljim pogledom i tupim smiješkom stade buljiti navrh vrca stijenja od svijeće na stolu, za to se vrijeme ljuljajući tijelom tamo-amo vrlo nestalno i nesigurno.
- Kao da ste vi nešto bolesni, brate Stigginse? - bojažljivo prošapta Anthony Humm.
- Ja zdrav kao lav, gospodine - nato će Stiggins tonom, u kome se ljutina miješala s krajnjom debljinom u jeziku. - Zdrav kao lav, gospodine.
- E, onda vrlo dobro - odvrati mu Anthony Humm, uzmakav nekoliko koraka.
- Mislim, da se nitko od nazočnih i nije usudio ustvrditi, da ja nisam zdrav kao lav, gospodine? - pripomenu Stiggins.
- O, bože opčuvaj - preuze Humm.
- Ne bih ja ni svjetovao nikoga da to učini, gospodine; ponovo velim, da ne bih - strogo će Stiggins.
Slušaoci su za to vrijeme šutjeli kao zaliveni i nekako su tjeskobno čekali, da ponovo započne službeni program.
- Biste li htjeli da progovorite skupu, brate? - upita Humm, pozivajući ga smiješkom, da to učini.
- Neću, gospodine - odbrusi mu Stiggins. - Neću, gospodine, i neću, kad vam velim.
Među sakupljenim mnoštvom stadoše s uzdignutim očnim kapcima pogledati jedan drugoga, i žamor začuđenosti prođe prostorijom.
- Moje je mišljenje, gospodine - zagraja Stiggins otkopčavajući kaput - moje je mišljenje, gospodine, da je ovaj skup pijan, gospodine.
Tada se najedanput još više razjedi, oštro nasrne na čovječuljka u smeđosivim kratkim hlačama, pa mu osu ovako:
- Brate Tadgere, gospodine; vi ste pijani, gospodine!
Gajeći pohvalnu želju da potpomogne umjerenost sakupljenog mnoštva i da isključi iz njega sve neprilične ljude, tako sigurno Stiggins mlatnu brata Tadgera po vrhu nosa, da smeđosive kratke hlače strelimke iščeznuše, a brat se Tadger otkotrlja naglavce niz ljestve.
Nato žene strašno zagrajaše i u skupinicama nahrupiše prema svojim miljenicima, apstinentskoj braći, pa ih obgrliše rukama, da bi ih tako zaklonile od opasnosti. Kako je Humm među ženskim svijetom bio neobično omilio, malo da sudbonosan ne postade za njega dokaz njihove privrženosti u tom času, jer mu se oko vrata uhvati cijelo mnoštvo obožavateljka i obasuše ga svojim milovanjem. Učas bješe pogašena većina svjetlila, te je na sve strane dvorane odjekivala samo buka i zbrka.
- A sada, Sammy - odlučno će stari Weller, skidajući gornji kaput veoma promišljeno - samo izađi van i uvedi stražara.
- A što ćeš ti za to vrijeme? - upita Sam.
- Nemaj ti brige za mene, Sammy - odgovori stari gentleman. - Ja ću se za to vrijeme pozabaviti, jer imam da uredim jedan računčić s onim Stigginsom.
Prije nego što je Sam uspio da ga spriječi, njegov se herojski roditelj probio u udaljeni kut sobe i napao prečasnog gospodina Stigginsa divnom vještinom svojih ruku.
- Okani se, cako - povika mu Sam.
- Juriš! - povika Weller stari i bez ikakva daljeg poziva najprije prečasnog gospodina Stigginsa lupi po glavi, a onda stade gipko i lako plesati oko njega kao plutača ili čep od pluta na vodi. Bješe prava divota gledati to u gentlemana njegovih ljeta.
Videći Sam, kako su sve opomene utaman, nabije čvrsto šešir na glavu, prebaci preko ruke očev kaput, uhvati starca oko pasa, pa ga silom odvuče niz ljestve, a zatim na ulicu. Čvrsto ga držao neprestance i nije mu dao da stane, sve dok ne stigoše do uličnoga ugla. Kad tamo prispješe, čula se vika svjetine, koja je bila svjedok kako stražari odvode prečasnog gospodina Stigginsa na sigurno prenoćište. Bilo je čuti i buku, koja je nastala otuda, što su se u različitim pravcima razlazili članovi ciglarskouličkog ogranka Velikog ujedinjenog saveza društava apstinenata Ebenezer.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 12:51 pm


Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Alexander_Mark_Rossi_-_A_Visit_to_the_Cobbler



Trideset četvrto poglavlje

Cijelo je posvećeno iscrpnom i vjernom izvješću o glasovitoj Bardellkinoj parnici, koju je zametnula protiv Pickwicka.

Rad bih znati, što li je jutros doručkovao glavni porotnik, bio tko mu drago - pripomenu Snodgrass znamenitog jutra, dana četrnaestoga veljače, tek tako da bi podržao razgovor.
- A, pa bit će što dobro - upade Perker.
- A zašto to pitate? - radoznalo će Pickwick.
- To je neobično važno, veoma važno, dragi moj gospodine - nato će mu Perker. - Dobra, zadovoljna porotnika, koji je čestito doručkovao, uvijek možeš divno za sebe upotrebiti, dok je nezadovoljan i gladan porotnik, dragi moj gospodine, vazda za tužitelja.
- Bože sveti - preneraženo će Pickwick - a zašto tako naprečac odlučuju?
- Pa ja ne znam - hladno će mališa - ali po svoj prilici tako im brže vrijeme prođe. Kad se porota povuče na vijećanje, ako se približilo vrijeme glavnom obroku, porotnik izvadi uru i povikne: »Bože sveti, gospodo, ta zaista još ima samo pet časaka do pet sati, a ja, gospodo, ručam u pet.« - »I ja«, slože se i svi ostali osim dvojice, koji su trebali da ručaju u tri, pa su stoga sada više nego upola raspoloženi da se odupru svojim kolegama i da ustraju i dalje. Predsjednik se osmjehne i stavi uru u džep. »No, gospodo, za koga da presudimo, za tužitelja ili za tuženoga, gospodo? Što se mene tiče, gospodo, ja nekako mislim - velim vam, da ja tako mislim, ali nemojte da to utječe na vas - ja sve nekako mislim, da tužitelj ima pravo«. Nato će dvojica-trojica posigurno ustvrditi, da i oni tako misle, kao što, dabome, i misle. I tako ti lijepo postignu punu jednodušnost, onako od ramena, štono svijet veli.
- Pet časaka preko devet - povika mališa gledajući na svoju džepnu uru. - Vrijeme je, da krenemo, dragi moj gospodine. Parnica zbog kršenja bračnog obećanja - sudnica je u takvim slučajevima većinom krcata. Najbolje bi bilo, da pozovete kočijaša, dragi gospodine, jer ćemo inače prilično okasniti.
Pickwick odmah zazvoni po kočiju. Čim je priskrbiše, četiri pickwickovca i Perker udobno se smjestiše unutra, i vozi prema zgradi Gradskog zastupstva u Cityju. Sam, Lowten i modra torba za spise slijedili su ih u jednopregu.
- Lowtene - reći će Perker, kadno dođoše u vanjsko predvorje sudnice - prijatelje gospodina Pickwicka smjestite u ložu studenata prava, a za gospodina Pickwicka bolje je da sjedi uza me. Ovuda, dragi prijatelju, ovuda.
Uz te riječi čovuljak uze Pickwicka za rukav kaputa i povede ga na nisku klupu, kojano se nalazi odmah ispod klupe kraljevskog državnog odvjetnika, koja je tu smještena radi zgode odvjetnicima, jer s toga mjesta mogu šapnuti svome stručnome odvjetniku, koji vodi dotičnu raspravu, sve upute, koje se pokažu potrebne za vrijeme trajanja parnice. One, koji sjede na klupi, na kojoj je Pickwick sjedio, ne vidi većina gledalaca, jer je smještena mnogo niže i od uzdignutih sjedišta pravnih zastupnika19 i publike. Jasno da su tužitelji i optuženi okrenuti leđima i publici i pravnim zastupnicima, a licem gledaju prema sucu.
- Bit će ono loža za svjedoke? - upitat će Pickwick na lijevu ruku, pokazujući neke vrste katedru s bakrenom ogradom.
- Jest, dragi moj gospodine, ono je svjedočka loža - odgovori Perker vadeći cijelo čudo spisa iz modre torbe, što mu je Lowten upravo stavio do nogu.
- A ondje - zapovrnuo Pickwick, pokazujući na nekoliko ograđenih mjesta s desne strane - ondje valjda sjede porotnici?
- Upravo ondje, dragi moj gospodine - prihvati Perker udarajući po poklopcu svoje burmutice.
Nemilo uzrujan, Pickwick se ogleda sudnicom. Galerija se već poprilično nakitila gledaocima, a na odvjetničkim sjedištima mogao si vidjeti veliku smotru gentlemana u vlasuljama. Kad ih u cjelini pogledaš, lako možeš uočiti svu onu divnu i opsežnu različitost nosova i zalizaka, čime se s pravom ponosi englesko odvjetništvo. Ona gospoda, koja su imala da nose spise s kratkim izvacima iz tužbe, nosili su to što su vidnije mogli, a zgodimice bi spisima i nosove očešali, da bi tu činjenicu još dublje usjekli u pamet gledalaca. Ona pak gospoda, koja se nisu time mogla podičiti, nosila bi pod pazuhom odebele knjige velike osmine, s crvenom etiketom odostrag, i s uvezom, štono je nalik na boju kore nedopečene paštete, a poznat je pod stručnim imenom »zakonik u neobojenoj telećoj koži«. Treći koji ne imađahu ni spisa ni pravničkih knjiga, zadjeli ruke u džepove, pa se čine mudri, koliko god im je to zgodno i moguće. Četvrti se opet ushodali tamo-amo neobično tjeskobno i ozbiljno, zadovoljni, što tako mogu pobuditi divljenje i čuđenje neupućenih novajlija. Pickwick se ne može čuda dočuditi, kako su svi porazdijeljeni u skupinice, pa čavrljaju i raspravljaju o novostima toga dana - baš kao da uopće glavna rasprava nije nadomak.
Pickwickovu pozornost privuče naklon gospodina Phunkyja, kadno je unišao i zauzeo sjedalo u redu iza klupe, koja je određena za kraljevskog državnog odvjetnika. Tek što je uzvratio pozdrav, kad eto ti serjeanta Snubbina, a za njime gospodin Mallard. On je zakrivao napol serjeanta golemom grimiznom torbom, koju postavi na njegov stol, a onda se upita s Perkerom i povuče se. Zatim uđoše još dvojica-trojica pravnika visoka položaja, i među njima jedan neobično gojna tijela i crvena lica; taj se prijateljski nakloni serjeantu Snubbinu i pripomenu, da je lijep dan.
- Ma tko je onaj s crvenim licem, koji reče, da je lijep dan, i koji se naklonio našemu serjeantu - potiho će upitati Pickwick.
- Gospodin serjeant Buzfuz - odgovori Perker. - On je naš protivnik; brani protivničku stranku. Onaj iza njega, ono je njegov pomoćnik gospodin Skimpin.
Upravo je Pickwick htio da zapita, zgražajući se neobično zbog hladnokrvne podlosti toga čovjeka, kako se serjeant Buzfuz, tužiteljkin odvjetnik, usudio drznuti do te mjere, da serjeantu Snubbinu, njegovu branitelju, rekne, kako je lijep dan, kadli ga u tome prekide opće ustajanje pravnih zastupnika i glasan povik »Mir!«, štono se prolomio iz usta sudskih službenika. Pogledav naokolo vidje, da je tome uzrok ulazak suca.
Budući da je predsjedniku suda bilo nešto nelagodno, zamjenjivao ga je sudac Stareleigh. Bješe to čovjek neobično malena rasta, a tako gojan, kanda je samo lice i pršnjak. Dokoturao se na dvije iskrivljene noge, pa pošto se ozbiljno poklonio braniteljstvu, i isto tako ozbiljno braniteljstvo njemu, stavi svoje nožice ispod stola, a trorogljasti šeširić na stol. Izatoga si od suca Stareleigha mogao vidjeti samo dva čudna okašca, široko ružičasto lice i otprilike polovicu velike i neobično smiješne vlasulje.
Tek što je sudac zauzeo svoje mjesto, kadli sudski službenik zapovjedničkim glasom ozdo iz sudnice povika »Mir!«, nato iz usta službenika na galeriji odjeknu srdit povik »Tišina!«, a izatoga još tri-četiri podvornika ogorčeno zaprosvjedovaše: »Tiho!«.Nakon toga gospodin u crnome stade prozivati imena porotnika, i poslije velike dernjave opaziše, da ima samo deset članova posebne porote. Nato serjeant Buzfuz predloži, da se porota popuni zamjenicima. Gospodin u crnome htjede da proturi u posebnu porotu dvojicu običnih porotnika. Tako odmah prihvatiše prodavača povrća i ljekarnika.
- Odazovite se, gospodo, na prozivanje, da vas mogu zapriseći - poče gospodin u crnome.
- Richard Upwitch.
- Ovdje sam - ozva se prodavač povrća.
- Thomas Groffin.
- Evo me - javi se ljekarnik.
- Uzmite Bibliju, gospodo. Po srcu i po duši nastojat...
- Molim slavni sud, da mi oprosti - prekide ljekarnik, visok, mršav i žutonjav čovjek. - Ufam se, da će ovaj slavni sud naći opravdanje, da ja ne budem ovdje kao porotnik.
- A s česa to, gospodine? - upitat će sudac Stareleigh.
- Pa, pomoćnika nemam, slavni sude - branio se ljekarnik.
- Šta vam ja tu mogu pomoći, dragi gospodine; najmite pomoćnika - nato će mu sudac.
- Nemam sredstava za to, slavni sude - odvrati ljekarnik.
- Treba da ste kadri namaknuti ih, gospodine - odreza mu sudac, pocrvenjevši kao vampir; kako je sudac Stareleigh bio razdražljive ćudi, nije trpio da mu tko protuslovi.
- Znam ja dobro, da bih trebao biti kadar, samo kad bi mi posao išao onako, kako to svojim radom zaslužujem, ali ne nosi posao, slavni sude - jadikovao je ljekarnik.
- Zaprisegnite gospodina - odlučno će sudac.
Sudski činovnik još nije dorekao: »Po srcu i po duši nastojat ćete«, kadli mu ljekarnik ponovo prekide besjedu i zapovrnu:
- Pa zar ćete me uistinu zaprisegnuti, slavni sude? - očajno će ljekarnik.
- Jasno da hoćemo, gospodine - zlovoljno će mu mali sudac.
- U redu, slavni sude - predano će ljekarnik. - Samo znajte, da će biti mrtav netko prije nego što okonča ova rasprava. Samo me izvolite zaprisegnuti, gospodine.
I zaprisegoše jadnoga ljekarnika prije nego što je sudac uspio da išta više zausti.
- Samo sam vam htio pripomenuti, slavni sude - ustrajao je ljekarnik veoma polagano zauzimajući svoje mjesto - da sam u ljekarnici ostavio jedino dječarca za potrk. On vam je inače zgodan dečko, slavni sude, ali ne poznaje, nažalost, lijekova. Znam još i to, da u njegovu mozgu prevladava dojam da je solno sredstvo za čišćenje, magnezijev sulfat, isto što i otrovna supstanca samoubojica, oksalična kiselina, a biljno čistilo, sirup od sene, isto što i opium. Eto, ja vam rekoh sve, slavni sude.
Dorekav to otegnuti ljekarnik smjesti se u udoban položaj, pa se s milim izražajem u licu činjaše, da je pripravan na najgore.
Pickwick je ljekarnika promatrao s osjećajima najdubljeg gnušanja, kadli u sudu nasta malo komešanje. Odmah nakon toga Cluppinska uvede Bardellku, pa je onako klonulu i poniklu smjesti na drugi kraj klupe, na kojoj je sjedio Pickwick. Vanredno golem Bardellkin kišobran unese zatim Dodson, a njezine nanule Fogg. I jedan i drugi pripremili su za tu zgodu neobično sućutno i nujno lice. Eto ti iza njih Sanderske kako vodi gospodičića Bardellčića. Ugledav svoje dijete preseneti se Bardellka, ali se odmah poče pribirati i ludo sinka cjelunu. Ponovo zapadajući u stanje histerične nemoći, dobra gospa zamoli, da je obavijeste, gdje se to ona nalazi. U odgovor na to Cluppinska i Sanderska okrenuše glave ustranu i briznuše plakati, dok su gospoda Dodson i Fogg kumili i molili tužiteljku, neka se pribere. Serjeant Buzfuz golemim bijelim ubruscem neobično snažno protre oči upravivši prema poroti molećiv pogled, dok je sudac bio očevidno dirnut, a mnogi su gledaoci pokušali kašljem prekriti svoju uzbuđenost.
- Zaista im je dobra ova zamisao - prošapta Perker Pickwicku. - Sposobni li su oni vražji fiškali Dodson i Fogg. Kako se samo izvrsno domisle, šta će ljude ganuti, predragi moj gospodine; e, zbora nema, majstori su pravi.
Dok je Perker govorio, Bardellka se poče polako opojavljivati, a Cluppinska najprije brižno pregleda puceta i zapučke na gospodičiću Bardellčiću, i to svaki napose, pa onda smjesti momčića na pod sudnički, upravo ispred njegove majke. Bješe to istaknut položaj, s kojega nije mogao a da ne gane punu samilost i sućut i suca i porote. To smještanje nipošto nije išlo bez velika otpora i mnogih suza, što ih je valjao mladi gospodičić. On je sve nekako u svojoj duši gajio neku zlu slutnju, da to smještanje pred samim mrkim i oštrim pogledom sučeva oka nije ništa drugo doli prividna predigra gorkom njegovu usudu: ili da bude po nalogu odmah odveden na gubilište, ili u najmanju ruku osuđen na progonstvo preko mora, gdje će čamiti cio svoj zemaljski vijek.
- Slučaj Bardell-Pickwick - povika gospodin u crnome najavljujući slučaj, koji je bio prvi na popisu.
- Ja zastupam tužiteljku, milorde - javi se serjeant Buzfuz.
- Tko vam je asistent, kolega Buzfuze? - upitat će sudac.
Nakloni se Skimpin, da dadne na znanje, da je on taj.
- Ja zastupam tuženoga, milorde - prozbori serjeant Snubbin.
- Imate li asistenta, kolega Snubbine? - priupita sudac.
- Gospodin Phunky, milorde - dočeka serjeant Snubbin.
»Serjeant Buzfuz i gospodin Skimpin zastupaju tužiteljku«, govoraše sudac upisujući u bilježnicu ta imena i ujedno ih čitajući; »a tuženoga zastupaju serjeant Snubbin i gospodin Monkey.«
- Oprostite, slavni sude, nije Monkey20 nego Phunky.
- A, dobro, dobro - popravi se sudac - nisam, znate, nikad prije imao čast da čujem gentlemanovo ime.
Uz te riječi Phunky se nakloni i nasmiješi, a i sudac mu uzvrati naklonom i smiješkom. Nato Phunky pocrvenje čak i u samim bjeločnicama, kušajući se napraviti, kao da on uopće nema pojma, da drugi u nj zure. To, međutim, nije nitko uspio od postanka svijeta, a sva je prilika, da i neće nikada ni dovijeka.
- Nastavimo - proslijedi sudac.
Sudski podvornici ponovo povikaše »Mir!«, a Skimpin započe »otvarati parnicu«. Međutim, kanda je parnica vrlo malo dobila tim otvaranjem, jer je one potankosti, koje je znao, zadržao posve za sebe, i nakon isteka od tri časka ostavio je porotu isto onako upućenu, kako je i prije bila.
Tada serjeant Buzfuz ustade sa svom veličanstvenošću i dostojanstvenošću, što je tražila ozbiljnost rasprave, pa prišanuv Dodsonu i ukratko povijećavši s Foggom, povuče talar preko ramena, ponamjesti vlasulju i govorom se obrati poroti.
Serjeant Buzfuz započe tvrdnjom, da nikada, u cijeloj svojoj službenoj praksi, nikada, otkako se od prvoga časa dao na izučavanje i na primjenu zakona, nije pristupio jednoj parnici s osjećajima tako duboka ganuća ili s tako snažnom sviješću o odgovornosti, koja mu je nametnuta - odgovornosti, koju, pravo da kaže, nikad ne bi bio kadar na se primiti, kad ga ne bi podupiralo i držalo uvjerenje, koje je tako snažno, da se uzdiže čak do pozitivne sigurnosti, da stvar istine i pravde, ili, drugim riječima, stvar njegove štićenice, koja je toliko povrijeđena i neobično potlačena, mora skloniti dvanaestoricu veledušnih i razboritih porotnika, koje gleda, kako sjede pred njim.
Branitelji obično tako počinju, jer na takav način postanu porotnici zadovoljni sami sa sobom, i daje im se povoda da misle, kako su oštroumni. Odmah se pokazao vidljiv učinak toga odvjetnikova laskanja: više porotnika počelo je neobično revno praviti kilometarske bilješke.
- Čuli ste, gospodo, od moga učenog prijatelja - proslijedi serjeant Buzfuz, znajući vrlo dobro, da od učenog prijatelja, na kojega ovaj nišani, gospoda porotnici nisu čuli ama upravo ništa - čuli ste, ponavljam, gospodo, od moga učenog prijatelja, da je ovo tužba zbog kršenja bračnog obećanja, te da se traži odšteta u iznosu od tisuću i pet stotina funta šterlinga.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 12:52 pm



Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 A_Summer_s_Day
Niste, međutim, čuli od moga učenog prijatelja, jer to nije ni išlo u njegov djelokrug da vam kaže, koje su činjenice i prilike dovele do ovoga spora. Ja ću vam, gospodo, te činjenice i prilike potanko izložiti, a potvrdit će ih ona nezazorna ženska glava, koju ću izvesti na svjedočku klupu pred vas.
Pritom serjeant Buzfuz, strahovito naglasujući riječ »klupa«, raspali po stolu, da je sve odzvanjalo, i glednu na Dodsona i Fogga, koji zadivljeno kimnuše serjeantu, a Pickwicku dobaciše pogled, pun ozlojeđenog prkosa.
- Tužiteljica je, gospodo, udovica - proslijedi serjeant Buzfuz blagim i sućutnim glasom - da, gospodo porotnici, udovica. Pokojni njezin vojno, gospodin Bardell, pošto je mnogo, mnogo ljeta uživao poštovanje i povjerenje Njegova Kraljevskog Veličanstva, kao jedan od čuvara njegovih kraljevskih carina, gotovo neopazice omače s ovoga svijeta, da bi drugdje tražio mira i pokoja, što mu ga carinarnica ne bi mogla pribaviti nikad zanikada.
Pri tom ganutljivom opisu smrti gospodina Bardella, koji je zapravo poginuo u nekoj podrumskoj krčmetini, gdjeno ga je udarcem litrenjače po glavi netko smlatio, zamuca učeni odvjetnik, pa opet nastavi uzbudljivo:
- Nešto prije svoje smrti carinik je utisnuo svoju sliku i priliku u ovoga maloga dječaka. S ovim dječačićem, jedinim zalogom preminulog ubirača daća, Bardellka se uklonila iz vreve svijeta, nastojeći da nađe mira u povučenosti i nepomućenosti Goswellske ulice. Tu je na prozoru ulične sobe stavila rukom napisan oglas ovoga sadržaja:

Pritom serjeant Buzfuz zastade, dok je više gospode porotnika pribilježilo taj povijesni dokument.

Rasprava

- A nema datuma na objavi, gospodine? - upitat će jedan od porotnika.
- Ne, gospodo, datuma nema - odgovori serjeant Buzfuz - ali sam ovlašten izjaviti, da je objava stavljena u tužiteljkin prozor s ulične strane upravo prije tri godine. Svraćam pozornost porotnika na sastav te objave: »Iznajmljujem samcu namješten stan. Upitati unutri!« Nazori gospođe Bardell, gospodo moja, o muškome spolu temelje se na dugu promatranju neprocjenjivih osobina njezina pokojnog supruga. Ona nije imala straha, nepouzdanja ni sumnje, nego je čvrsto vjerovala i pouzdavala se. Ovako je udova u sebi smišljala: »Gospodin je Bardell bio poštenjak, čovjek od riječi, nije bio varalica, a i on je nekad bio samac. Zbog toga ću zaštitu, pomoć, okrepu i utjehu potražiti u samca. Kod neoženjena gospodina neprestano ću nešto gledati, što će me podsjećati na moga pokojnog Bardella, kadno je on prvi osvojio moje mlado i djevičansko srce. Stoga ću neženji iznajmiti stan.« Potaknuta tom lijepom i dirljivom pobudom (to je, gospodo, jedna od najdivnijih pobuda nesavršene naravi ljudske), samotna i zapuštena udovica utrla je suze s očiju, namjestila prvi kat kuće, privila ovog nevinog dječačića na svoje materinske grudi i u prozor izvjesila oglas, da iznajmljuje stan. Je li oglas dugo stajao? Nije, gospodo moja. Već je zmija vrebala, već je zamka bila namještena, lagum pripravljen, potkapač i lagumar bili su na svom poslu. Još nije oglas u prozoru bio ni puna tri dana, ističem, gospodo, tri dana, kadli neko Biće, osovljeno na dvije noge i sa svim vanjskim sličnostima čovjeku, a ne nemani, pokuca na vrata Bardellkine kuće. Priupita za obavijest u kući, uze stan i sutradan se već useli. Taj čovjek ne bješe nitko drugi negoli Pickwick - optuženi Pickwick.
Serjeant je Buzfuz proslijedio s takvom glagoljivošću, da se u licu zajapurio poput pravog pravcatog grimiza, pa je morao malko stati da odahne. Taj je muk probudio suca Stareleigha, koji je odmah nešto zapisao perom, što uopće nije bilo umočeno u tintu, a usto napravio neobično dubokoumno lice, eda bi time porotnike potakao na mišljenje, kako on najdublje misli zatvorenih očiju. Tada serjeant Buzfuz zapovrne:
- Ne želim puno govoriti o tome čovjeku Pickwicku. Ta lema nije baš zanimljiva, a ja, gospodo porotnici, nisam takav (a niste ni vi, gospodo), da bih uživao promatrajući odvratnu bezdušnost i sustavno lupeštvo.
Pickwick se neko vrijeme neopazivo grčio od muke, ali najedanput se strašno uspali, kao da mu je pripala na pamet pusta misao, da u uzvišenoj nazočnosti suda i zakona juriša na serjeanta Buzfuza. Obuzda se ipak, pošto ga je Perker opomenuo kretnjom, no dalji je dio govora učenog gentlemana slušao strašno gnjevljiva izgleda, koji je bio u potpunoj suprotnosti prema zadivljenim licima Cluppinske i Sanderske.
- Sustavno lupeštvo velim, gospodo porotnici - proslijedi serjeant Buzfuz prodirući pogledom kroz Pickwicka i njemu govoreći. - Kad već govorim o sustavnom lupeštvu, dopustite mi, da pripomenem optuženom Pickwicku, ako se nalazi u ovome sudu, a rekoše mi, da se nalazi, da bi bilo od njega pristojnije, pristalije, razboritije i ukusnije, da ovamo ni došao nije. Dopustite, gospodo porotnici, da mu prikričim, kako vi nećete dopustiti, da se u ovome sudu prave bilo kakvi pokreti neslaganja ili neodobravanja, na koje bi se on drznuo. Vi ćete znati, kako ćete to cijeniti i ocijeniti. Dopustite, da mu pripomenem, a gospodin će sudac pripomenuti isto vama, gospodo porotnici, da se branitelj u vršenju svoje dužnosti prema štićeniku ne smije ni zastrašivati, ni grožnjom zaglušivati ni ušutkavati. Neka zna, da će se svaki takav pokušaj, u jednome ili u drugome, u prvome ili u potonjemu, survati na glavu napadačevu, pa bio on tužitelj ili optuženi, zvao se on Pickwick, ili Noakes, ili Stoakes, ili Stiles, ili Brown, ili Thompson.
To malo skretanje s glavne teme imalo je, dakako, željeni učinak, jer su svi pogledi bili uprti u Pickwicka. Pošto se serjeant Buzfuz djelomično oporavio od moralne uzdignutosti, u koju se bio zanio, ponovo zabesjedi:
- Dokazat ću vam, gospodo porotnici, kako je Pickwick dvije ravne godine neprestano, bez pretrga i bez prekida, stanovao u kući gospođe Bardell. Dokazat ću vam i to, kako ga je gospođa Bardell za cijelo to vrijeme dvorila, trsila se, da mu bude kod nje udobno, kuhala mu, spremala mu rubeninu za pralju, kad je rublje odnošeno van, a krpila ga, sušila i za nošenje pripremala, kad se od pralje vraćalo: u jednu riječ, uživala je njegovo potpuno povjerenje i pouzdanje. Dokazat ću vam zatim, gospodo porotnici, kako je Pickwick u mnogo prigoda njezina dječačića podario sa pol novčića, a katkada bogme i šestačom. Dokazat ću vam preko svjedokinje, koje svjedočanstvo moj učeni prijatelj neće nipošto moći oslabiti ni pobiti, kako je u jednoj prilici pomilovao dječakovu glavicu, pa ga iznajprije ljubazno upitao, da li je u posljednje vrijeme dobio špekula (a to su, koliko je meni znano, posebne vrste dječjih kuglica, koje uvelike cijeni mladost ovoga grada), a onda ga je ovako karakteristično priupitao: »Je li, mali, zar ti ne bi bilo drago, kad bi dobio drugoga tatu?«. Dokazat ću vam i to, gospodo porotnici, kako je Pickwick otprilike prije godine dana iznenada počeo da izbiva od kuće, i to nadulje, i kao da je bio nakan da malo-pomalo raskida s mojom branjenicom. No i to ću vam dokazati, kako ta njegova odluka u ono vrijeme nije bila dovoljno jaka, te su ili njegovi plemenitiji osjećaji, ako ih uopće ima, ili tjelesni čari i mnogostrane duševne sposobnosti moje branjenice pobijedile njegove neljudske namjere. Da ta njegova namjera, da raskine s mojom štićenicom, nije onda bila tako jaka, dokaz je i činjenica, što joj je u jednoj prigodi, kad se vratio iz pokrajine, glasno i jasno ponudio ženidbu. Jasno, da se prije toga dobro pobrinuo, da ne bude nikakva svjedoka tome svečanome ugovoru. Svjedočanstvom trojice njegovih prisnih prijatelja, najnedragovoljnijih svjedoka, gospodo moja, kadar sam vam dokazati, kako su ga to jutro zatekli, gdje tužiteljku drži u naručju i blaži njezino uzbuđenje tetošenjem i milovanjem.
Taj dio govora učenoga serjeanta izazvao je u slušateljstvu vidljiv dojam. Izvadivši dva neobično malena izreska papira nastavi serjeant ovako:
- A sada, gospodo porotnici, još samo jednu riječ. Između tužiteljke i tuženoga izmijenjena su dva pisma. Za oba je utvrđeno, da su pisana rukopisom optuženoga, a zbore više nego cijeli svesci spisa. Ona također odaju značaj onoga, koji ih je napisao. Nisu ta pisma iskrene, žarke i rječite poslanice, koje bi odisale samo nježnom ljubavi. Ne! To su skrovite, previjane i potajne obavijesti, iz kojih se na svu sreću da zaključiti mnogo više, nego da su napisane najžarčim jezikom i okićene najljepšim pjesničkim slikama; samo ta pisma treba da promatramo oprezno i sumnjivo, jer je jasno, da je Pickwick u ono vrijeme bio nakan da njima zavede i zavara nekoga trećega, čijih ruku dopadnu. Dopustite, gospodo, da vam pročitam prvo pismo:

Garraway, dvanaest sati opodne
Draga gospođo Bardell!
Pržena pečenica s umakom od rajčica.
Vaš Pickwick

Šta znači ovo, gospodo porotnici? Pržena pečenica s umakom od rajčica! Vaš Pickwick! Pržena pečenica! O nebesa! Pa još usto »umak od rajčica«. Zar se smije, gospodo porotnici, ovakvim plitkim varkama izigravati sreća jednoga osjetljivog i povjerljivog ženskog srca?
Iduće pismo nema nikakve naznake ni dana ni sata, te je već po tome sumnjivo. Evo ga:

Draga gospođo Bardell!
Stižem kući tek sutra. Spora kočija.

Izatoga je napisana ova čudnovata rečenica, neobično karakteristična:

Nemojte se truditi oko grijaljke.

Grijaljka! Pa, tko će se, gospodo, porotnici, brinuti još za grijaljku? Ima li na svijetu muškog ili ženskog stvora, kojemu je duševni mir porušen ili pomućen grijaljkom, koja je sama po sebi neškodljiv, koristan i, pravo da velim, gospodo porotnici, udoban predmet kućnog namještaja? Zašto je onako vruće preklinjao gospođu Bardell, da se ne trudi oko grijaljke, osim (kao što je to nesumnjivo ovdje slučaj) ako to nije čista izlika za neku skrivenu vatru, puka zamjena za neku umiljatu riječ ili obećanje, prema unaprijed smišljenom sistemu dopisivanja, kojemu se vješto dosjetio Pickwick, da bi prikrio svoju namjeravanu nevjeru, a ja taj sistem nisam kadar protumačiti? A šta mu opet znači ono smjeranje na sporu kočiju21? Koliko ja znam, to bi se moglo odnositi na samoga Pickwicka, koji je, najneospornije, bio zločinački spora kočija za vrijeme cijeloga ovoga spora, ali će se brzina te kočije sada posve neočekivano pospješiti, a vi ćete mu, gospodo porotnici - kako će osjetiti na svoju štetu - točkove te kočije uskoro podmazati!
Serjeant Buzfuz zastade na tome mjestu, da vidi, hoće li se porotnici nasmiješiti na njegovu šalu. Kako je međutim nitko drugi nije shvatio osim trgovca povrćem, čija je osjetljivost u toj stvari bila po svoj prilici pogođena, jer je to isto jutro podmazao neku laku dvokolicu na dva kotača, učeni je serjeant smatrao, da je razborito, ako ponovo zabugari malko u žalovite glase prije nego zbor svoj završi.
- Ali dosta o tome, gospodo porotnici - razveza serjeant Buzfuz. - Teško je namamiti smiješak na usne, kad ti se tuga na srce savila; nije se lako šaliti, kad nam je duša uzljuljana najdubljom sućuti. Razorene su nade i očekivanja moje branjenice, pa nije nikakav govornički ukras, kad velim, da je kraj i njezinu životnom zanimanju. Oglasa, doduše, nema više u prozoru, ali nema ni u kući ukućana. Odlični i zgodni neženje dolaze i prolaze, ali ih nitko ne zove, da se raspitaju za stan, ni u kući ni izvan nje. Sumornost i muk zavladali Bardellkinom kućom. Utihnuo i veseli glas njezina dječačića. Odnemario i svoje dječje igre, jer mu majka gorke suze valja. Nije mu više stalo ni do kuglica i špekula. Zaboravio davni omiljeni povik pri igri kuglicama: »Stavi ručni članak uz zemlju!« Nema više sirotan posla s igrom »klisa«, ili onom »liho i tako«. Međutim, gospodo porotnici, onaj Pickwick, okrutni razaratelj te domaće oaze u pustinji Goswellske ulice - okrutni Pickwick, koji je zatrpao vrelo, koji je zeleno busenje posuo pepelom - taj Pickwick besramno i drsko izdiže glavu i bez ciglog uzdaha promatra ruševine, što ih je uzrokovao, a pojavljuje se pred vama bezdušno s nekakvim umakom od rajčica i s grijaljkama. Naknada štete, gospodo porotnici, velika naknada štete, jedina je kazna, kojom ste kadri kazniti toga drznika, a ujedno je to jedina odšteta, koju možete dosuditi mojoj štićenici. Eto radi te odštete ona se obraća ovim mudrim, veledušnim, pravičnim, savjesnim, nepristranim, samilosnim, misaonim porotnicima svoje prosvijetljene domaje.
Zaključivši tako krasnorječivo, serjeant Buzfuz sjede, a sudac se Stareleigh probudi.
- Pozovite Elizabetu Cluppins - pridoda serjeant Buzfuz, ustajući časak kasnije, pošto je stekao nove snage.
Najbliži sudski podvornik viknu »Elizabeth Tuppins!«, a drugi malo dalje od njega zatraži »Elizabeth Jupkins!«, dok treći bez daha jurnu u Kraljevu ulicu, pa stade drečati sve dok ne promuknu »Elizabeth Muffins«.
Međutim je Cluppinska, s udruženom pomoći gospođa Bardellke i Sanderske, te gospode Dodsona i Fogga, bila uzdignuta u svjedočku ložu. Kad je tamo živa i zdrava posađena na najgornju stepenicu, Bardellka je stajala na najdonjoj s džepnim ubruscem i nanulama u jednoj ruci, a sa staklenom bocom, koja je mogla držati pojače od pol decilitra rastopljenih mirisavih soli, u drugoj, imajući tako sve u pripremi za slučaj potrebe. Sanderska, kojoj su oči bile pomno uprte u sučevo lice, ustobočila se uza nju s velikim kišobranom. Neobično ozbiljna lica držala je palac desne ruke pritisnut na peru kišobrana, kao da je posve spremna da ga rastvori na najmanji znak.
- Molim vas, gospođo Cluppins - razveze razgovor serjeant Buzfuz - da se priberete.
Čim je Cluppinski izražena želja, da se pribere, jasno, da je još žešće zajecala, pokazujući različite uzbudljive znakove, da joj se približuje napadaj nesvijesti, ili, kako se kasnije izrazila, da su je presvojili osjećaji.
- Sjećate li se, gospođo Cluppins - priupita serjeant Buzfuz nakon nekoliko nevažnih pitanja - sjećate li se, kako ste bili u stražnjoj odaji gospođe Bardell na prvome katu onoga kritičnog jutra u mjesecu srpnju ove godine, kadno je ona brisala prašinu u Pickwickovoj odaji?
- Sjećam se, vaše gospodstvo i poroto slavna - odlučno će Cluppinska.
- Mislim, da je Pickwickov salon bio u prvome katu s ulične strane?
- Jest, gospodine - potvrdi Cluppinska.
- A šta ste vi radili u stražnjoj sobi, gospođo? - upitat će mali sudac.
- Vaše gospodstvo i poroto slavna - nato će Cluppinska uz važno uzbuđenje - ja nisam nakana da vas prevarim.
- Najbolje će biti, gospođo, da se toga i držite - prikriči joj mali sudac.
- Gospođa Bardell - proslijedi Cluppinska - nije znala, da sam ja tamo. Ja sam, gospodo, bila vani na tržnici, da kupim kilo i pol crvenih bubrežastih krumpira, za koje sam ukupno platila dva i pol pensa, kadli opazih, kako su odškrinuta ulična vrata, koja vode u kuću gospođe Bardell.
- Šta to velite, da su? - povika mali sudac.
- Pritvorena, milorde - protumači serjeant Snubbin.
- Ona je rekla, da su bila odškrinuta22 - zaintačio mali sudac uz lukav pogled.
- Pa to vam je isto, milorde - nato će serjeant Snubbin.
Mali je sudac gledao nekako sumnjičavo, pa kaza, da će on to pribilježiti. Cluppinska tada nastavi.
- Ušla sam, gospodo, samo da zaželim dobro jutro, te sam se bez ikakva osobita razloga uspela uza stube, pa otišla u stražnju prostoriju. Čula sam, gospodo, odjek glasova iz sobe s ulične strane i...
- I bit će da ste prisluškivali, gospođo Cluppins? - pomože joj serjeant Buzfuz.
- Oprostite, gospodine - veličanstveno će Cluppinska. - Tako nešto ne bih nipošto mogla da učinim. Glasovi su bili neobično bučne, gospodine, i silom su mi u uši navirali.
- U redu, gospođo Cluppins, vi dakle niste prisluškivali, samo ste čuli glasove. Je li jedan od tih glasova bio Pickwickov?
- Bio je, gospodine.
Pošto je Cluppinska glasno i jasno rekla, kako se Pickwick obratio riječima gospođi Bardell, malo je pomalo s pomoću mnogih pitanja ponovila razgovor, s kojim su naši čitatelji već upoznati.23
Na licima porotnika pojavila se sumnja, a serjeant Buzfuz nasmiješi se i sjede. Prava groza zahvati porotnike, kadno serjeant Snubbin natuknu, da ne želi svjedokinju mučiti unakrsnim pitanjima, jer da je želja Pickwickova, da se jasno i glasno utvrdi, kako je njegova dužnost priznati gospođi Cluppins, da je uglavnom točno prepričala razgovor, koji se vodio između njega i gospođe Bardell.
Pošto je Cluppinska probila tako led, smatrala je, da je sad baš prava prilika da malko popriča o svojim obiteljskim zgodama i nezgodama. Stoga ni pet ni šest stade obavještavati slavni sud, kako je ona sada, dok je u riječi, majka osmoro djece, ali da se tvrdo nada, kako će za šest mjeseci, računajući od toga dana, obdariti gospodina Cluppinsa devetim čedom donoščetom. Pri toj zanimljivoj točki njezine obiteljske ispovijedi neobično je gnjevljivo prekide mali sudac. Učinak toga prekida bijaše, da su vrlu gospu Cluppinsku i njezinu prijateljicu Sandersku bez ikakva daljeg razgovora uljudno uklonili iz sudnice, a pomogao im je izaći gospodin Jackson.
- Nathaniel Winkle! - prozva Skimpin.
- Evo me! - ozva se neki slabašan glas.
Pošto je Winkle ušao u svjedočku ložu i pošto je po zakonu i propisu položio prisegu, neobično se smjerno pokloni sucu.
- Šta gledate u me - okomi se sudac, umjesto da mu otpozdravi. - U porotnike gledajte!
Winkle se smjerno pokori tome nalogu pa upravi svoj pogled na mjesto, za koje je najvjerojatnije smatrao, da se na njemu porotnici nalaze, jer gdje bi inače vidio što kako valja, pri ondašnjem stanju duševne smetenosti.
Tada Skimpin stade ispitivati Winklea. Kako je taj Buzfuzov pomoćnik bio nadobudan mlad čovjek od četrdeset i dvije ili četrdeset i tri godine, jasno, da mu je bilo neobično stalo do toga, da što više zbuni svjedoka, koji je očito već unaprijed raspoložen u prilog protivničkoj stranci.
- Dakle, gospodine - zaintačio Skimpin - hoćete li da budete toliko ljubazni, da njegovu gospodstvu i slavnoj poroti kažete, kako se zovete?
Pritom Skimpin nagnu glavu na jednu stranu, da bi bio kadar jasno čuti Winkleov odgovor, a ujedno je zirnuo na porotnike, kao da im hoće natuknuti, da on nešto predviđa, kako će Winklea njegova prirođena sklonost prema krivoj prisegi navesti, da rekne neko tuđe ime.
- Winkle - odvrati svjedok.
- A kako vam je kršteno ime, gospodine? - ljutito ga zapita sudac.
- Nathaniel, gospodine.
- Daniel, a dalje?
- Nathaniel, gospodine, hoću reći, vaše gospodstvo.
- Nathaniel Daniel ili Daniel Nathaniel?
- Samo Nathaniel, vaše gospodstvo; uopće ja nemam imena Daniel.
- A zašto ste mi onda rekli prije Daniel, gospodine? - priupitat će sudac.
- Ma nisam ja to uopće rekao, vaše gospodstvo - ispričavao se jadni Winkle.
- Rekli ste, kako niste, gospodine - ujedljivo će mu i namršteno sudac. - Kako bih ja mogao sebi pribilježiti Daniel, da mi to niste rekli, gospodine.
Dabome da se na takav dokaz nije dalo odgovoriti.
- Gospodin Winkle ima prilično slabo pamćenje, milorde - uteče se u riječ Skimpin, ponovo hitimice glednuv porotnike. - Naći ćemo mislim načina, da mu ga osvježimo, prije nego što s njime sasvim završimo.
- Ne bi bilo loše da malko pripazite, gospodine - prekori Winklea mali sudac nemilo ga ošinuv pogledom.
Jadni se Winkle nakloni nastojeći hiniti neusiljenost, ali je onako zbunjen prilično bio sličan smetenu džepokradici.
- Dakle, gospodine Winkle - preuze opet Skimpin - pripazite, što ću vas pitati. Dopustite, da vam za vaše dobro preporučim, da imate na pameti opomenu njegova gospodstva, da budete pozorni. Bit će da ste vi desni prijatelj tuženoga Pickwicka, zar ne?
- Koliko se ovaj čas sjećam, poznajem se ja s gospodinom Pickwickom blizu...
- Molim vas, gospodine Winkle, ne vrdajte, nego odgovorite na ono, što vas pitam. Jeste li vi desni prijatelj tuženoga ili niste?
- Upravo sam vam htio kazati, da...
Hoćete li mi, gospodine, odgovoriti na pitanje ili nećete?
- U zatvor ćemo s vama, ako ne odgovorite na postavljeno pitanje - upade u riječ mali sudac gledajući preko svoje bilježnice.
- Dakle, gospodine - zaintačio Skimpin - molim vas, da odgovorite, jeste li mu desni prijatelj ili niste.
- Jesam - dočeka Winkle.
- Tako, jeste dakle. A zašto to niste mogli odmah reći, gospodine? A možda poznajete i tužiteljku, gospođu Bardell, a?
- Nje ne poznajem, ali sam je vidio.
- Dakle, ne poznajete je, a vidjeli ste je? Biste li bili tako ljubazni da kažete gospodi porotnicima, što kanite istaći tom vašom razlikom, gospodine Winkle.
- Pa, hoću da istaknem, kako nisam upoznat s njome, ali sam je viđao, kad sam dolazio u posjete gospodinu Pickwicku u Goswellsku ulicu.
- A koliko ste je puta vidjeli, gospodine?
- Koliko puta?
- Da, gospodine Winkle, koliko puta? Ako baš želite, ja ću vam deset puta ponoviti to pitanje, gospodine Winkle.
Pritom učeni gentleman strogo namršti obrve, podboči ruke o bedra i sumnjivo se nasmiješi gledajući porotu.
Nakon toga pitanja započe zastrašivanje prijetnjama i mrkim pogledima, da bi se svjedok na istinu prinukao, kako je već običaj u takvim zgodama. Winkle ponajprije odgovori, da mu je posve nemoguće da točno kaže, koliko je puta vidio gospođu Bardell. Onda su ga priupitali, je li je vidio dvadeset puta. Na to je izjavio: »Svakako, jesam i više od dvadeset.« Oni su dalje zanovijetali pitanjima: »Jeste li je vidjeli sto puta? - Možete li priseći, da ste je vidjeli više od pedeset puta? - Zar ne znate, da ste je vidjeli barem sedamdeset i pet puta?« I tako su se nizala pitanja sve dalje i dalje. Zadovoljiv zaključak, do kojega su konačno došli, bio je ovaj: »Ne bi vam naudilo, da malo pripazite na sebe i da dobro promislite, šta radite i govorite!«
Pošto su takvim sredstvima doveli svjedoka do potrebne osjeke24 živčane smetenosti, ispitivanje se nastavilo ovako:
- Molim vas, gospodine Winkle, sjećate li se, kako ste ono osudno jutro mjeseca srpnja prošle godine posjetili optuženog Pickwicka u njegovu stanu u tužiteljkinoj kući u Goswellskoj ulici?
- Sjećam se.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 12:53 pm

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 A_Story

- A jesu li vas tom zgodom pratila dva prijatelja: jedan se preziva Tupman, a drugi Snodgrass?
- Jesu, pratili su me.
- A jesu li oni sada ovdje?
- Jest, eno ih tamo - otpovrze Winkle gledajuć neobično ozbiljno prema mjestu, gdjeno su se smjestili njegovi prijatelji.
- Molim vas, gospodine Winkle, da pazite, što vas ja pitam, a pustite na miru svoje prijatelje - otržito će mu Skimpin uz ponovan izrazit pogled prema porotnicima. - Oni imaju da izreknu svoja očitovanja bez ikakva prethodnog savjetovanja s vama, ukoliko se već niste prije posavjetovali (pritom opet pogleda porotnike). A sad, gospodine Winkle, kažite gospodi porotnicima, šta ste vidjeli, kad ste onog osudnog jutra ušli u odaje optuženoga. Hajdete s istinom na srijedu! Mi to i onako moramo doznati, prije ili kasnije.
- Optuženi gospodin Pickwick držao je tužiteljku u naručju, ovivši joj ruke oko struka - stade kazivati Winkle svojim uobičajenim oklijevanjem - a tužiteljka kanda se bila onesvijestila.
- A jeste li čuli, da je optuženi što govorio?
- Čuo sam, kako gospođu Bardell naziva dobrim stvorom, pa sam zatim čuo, kako je moli, da se smiri, jer kakav bi položaj nastao, da tko dođe, ili tako nešto slično je zborio.
- A sada, gospodine Winkle - proslijedi Skimpin - imao bih da vas još zapitam samo jedno pitanje, ali molim vas, da pri odgovoru imate na umu opomenu njegova gospodstva. Možete li priseći, da optuženi Pickwick nije u onoj zgodi rekao ovo: »Mila moja gospođo Bardell, ta vi ste tako dobro stvorenje; pomirite se s ovim položajem, jer ćete do ovakva položaja i onako morati doći« ili nešto u takvu smislu?
- Ja... ja ga bogme nisam tako shvatio - uzmuca se jadni Winkle, zapanjen gledajući, kako je fiškal ono nekoliko riječi, što ih je on čuo, spretno poslagao u kompaktnu i harmoničnu cjelinu. - Ja sam onda bio na stepeništu, pa ga nisam mogao jasno čuti, što govori. Imao sam dojam...
- Gospodu porotnike ništa nije briga za vaš dojam, gospodine Winkle, a po svoj prilici je takav, da bi od male koristi bio poštenim i čestitim ljudima - unese mu se u riječ Skimpin. - Vi ste bili na stepeništu i niste razgovijetno čuli, ali priseći ne možete, da Pickwick nije upotrebio one izričaje, što sam ih ja naveo. To mislite kazati, ako sam vas razumio kako valja?
- Pa ne mogu priseći, da nije i to rekao - složi se Winkle.
Skimpin nato sjede, a licem mu se prelijevala pobjedonosna ozarenost.
Stanje parnice nije u Pickwickovu korist dotle baš tako sretno teklo, da bi moglo podnijeti terete novih sumnja. Ne bi mu pak naudilo, kad bi se po mogućnosti Pickwickov slučaj osvijetlio kakvim boljim svjetlom. Stoga ustade Phunky, ne bi li unakrsno ispitujući Winklea izbio što važno. Je li iz toga ispitivanja zaista izbio što važno, odmah ćemo vidjeti.
- Ja mislim, gospodine Winkle - otpoče Phunky - da gospodin Pickwick nije baš tako mlad?
- O, nipošto - odvrati Winkle - toliko mu je ljeta, da bi meni mogao biti otac.
- Rekoste maloprije mome učenom prijatelju, da poznajete Pickwicka odavno. Jeste li ikad imali razloga da pretpostavljate ili da mislite, da se on kani ženiti?
- O, nisam, nipošto nisam - prihvati Winkle tako revnjivo, da bi najbolje bilo, da ga je Phunky što prije otpremio iz svjedočke lože.
Pravni stručnjaci misle, da ima dvije vrste osobito loših svjedoka: jedni nerado, a drugi odviše rado govore. Winkleu je sudba dosudila, da predobro igra obje te uloge.
- Htio bih da pođem i dalje od toga, gospodine Winkle - nastavi Phunky neobično mirno i udvorno. - Jeste li ikad išta opazili u vladanju i držanju gospodina Pickwicka prema drugome spolu, što bi vas navelo na pomisao, da je ikad i u jednom slučaju ovih posljednjih godina pomišljao na ženidbu?
- Nisam nikad, bogami nisam - odgovori Winkle.
- Je li njegovo ponašanje prema ženama uvijek bilo onakvo, kakvo dolikuje čovjeku, koji je prilično poodmakao u dobi, koji je zadovoljan svojim zanimanjima i zabavama, pa se prema lijepom spolu odnosi kao otac prema svojim kćerima?
- Nesumnjivo je, da je posve tako, kako rekoste - složi se Winkle u preobilju svoga srca. - To jest... da... o da... svakako.
- I nikad niste u njegovu držanju prema gospođi Bardell ili prema kojoj drugoj ženskoj glavi opazili štogod, što bi u najmanju ruku pobuđivalo sumnju? - upita konačno Phunky pripremajući se da sjedne, jer mu je serjeant već namigivao.
- N ... n... i... sam - uzmucao se Winkle - osim u jednoj neznatnoj zgodi, koja se bez sumnje lako može protumačiti.
Ne bi bili Winkleu izmamili to nesretno priznanje, samo da je zlosretni Phunky onda sjeo, kad mu je serjeant Snubbin namignuo, ili da je serjeant Buzfuz odmah na početku prekinuo to neredovito unakrsno ispitivanje (a on se dobro čuvao, da ga ne prekine, jer je vidio Winkleovu zbunjenost, pa je slutio, da će po svoj prilici izreći nešto, što će biti u prilog tužiteljkinoj strani). Čim su te riječi prekoračile prag Winkleovih usana, Phunky sjede, a serjeant mu Snubbin prilično žurno dobaci, da bi otišao iz svjedočke lože. Winkle se veoma spremno htio odazvati tome nalogu, kadli ga zaustavi serjeant Buzfuz.
- Pričekajte malo, gospodine Winkle, pričekajderte! - reče serjeant Buzfuz. - Bi li vaše gospodstvo bilo tako ljubezno, pa upitalo svjedoka, kakva je bila ona prigoda, kad se optuženi gentleman, koji bi svjedoku mogao biti otac, sumnjivo ponio prema nekoj ženskoj osobi?
- Čujete li, gospodine, što veli učeni branitelj - pripomenu sudac, obraćajući se jadnome Winkleu, koji se nalazio sada u samrtnoj tjeskobi.
- Slavni sude - procijedi Winkle, sav dršćući od tjeskobe - ne... ne... bih rad o tome da zborim.
- Možda vam to nije ugodno - dočeka mali sudac - ali morate, nema druge.
Posred duboke tišine u cijelom sudilištu Winkle promuca, kako je ona neznatna sumnjiva zgoda bila onda, kadno su Pickwicka noći o ponoći našli u spavaćim odajama neke dame. Posljedica toga po njegovu mišljenju bješe, da je razvrgnuto namjeravano vjenčanje te dame i da je cijelo društvo silom bilo dovedeno pred blagorodnog gospodina Georgea Nupkinsa, načelnika i mirovnog suca slobodnog izbornog grada Ipswicha!
- Možete sada napustiti svjedočku ložu, gospodine - reče Winkleu serjeant Snubbin.
Winkle je zaista napustio ložu i ludom brzinom odjurio u svratište Đuro i jastreb, gdjeno ga je nekoliko sati nakon toga zatekao poslužitelj, kako je glavu zavukao ispod uzglavnice divana pa muklo i turobno stenje.
Tada pozvaše u svjedočku ložu najprije Tracy Tupmana, a onda Augusta Snodgrassa. Obojica potvrdiše svjedočanstvo svoga nesretnog prijatelja, i svaki od njih napose bješe pretjeranim i mučnim ispitivanjem doveden do ruba očajanja.
Tada prozvaše svjedokinju Susannah Sanders, koju je pitao serjeant Buzfuz, a unakrst ispitivao serjeant Snubbin. Ona je uvijek govorila i mislila, da će se Pickwick oženiti gospodom Bardell. Zna, da su zaruke gospode Bardell i Pickwicka, nakon Bardellkina onesvješćivanja u mjesecu srpnju prošle godine, bile opći predmet razgovora u cijelome susjedstvu. Njoj da su to kazale gospođa Mudberry, koja se bavi valjanjem rublja u tijesku, i gospođa Bunkin, ona koja škrobi rublje, ali joj je čudno, što ni jedne ne vidi u sudnici. Čula je, kako Pickwick pita dječačića, bi li volio da ima drugoga oca. Ne zna, doduše, sigurno, je li gospođa Bardell u ono vrijeme intimno drugovala s pekarom, ali zna, da je onda pekar bio samac, a sada je oženjen. Ne bi mogla priseći, da gospođa Bardell nije bila zaljubljena u pekara, ali sve misli, da pekar nju nije baš osobito ljubio, jer se ne bi inače drugom oženio. Misli, da se gospođa Bardell obeznanila onoga jutra u mjesecu srpnju prošle godine stoga, što ju je Pickwick zamolio, da točno rekne dan njihova vjenčanja. I ona (svjedokinja) zna, kako se mrtva skamenila, kad je nju gospodin Sanders molio, da mu kaže dan, kad će se vjenčati, te misli, da će u sličnoj prigodi učiniti to isto svaka ženska glava, koja bi htjela, da je nazovu damom. Ona je čula, kako je Pickwick upitao dječaka o kuglicama, ali na njezinu dušu da ne zna razliku između kuglica i špekula.
Na sučevo pitanje izjavila je gospođa Sanders, da je u vrijeme svoga drugovanja s gospodinom Sandersom primala od njega ljubavna pisma kao što primaju i ostale dame. U njihovu dopisivanju često ju je gospodin Sanders nazivao »patkice moja25«, ali nije nikad pisao kao Pickwick »pržena pečenice« niti »umače od rajčica«. Njen je muž neobično volio patke, a da je kojim slučajem volio prženicu ili umak od rajčica, možda bi upotrijebio te izraze odmila.
Tada serjeant Buzfuz ustade s više važnosti nego ju je uopće dosada pokazao (ukoliko je to moguće), pa zagrmje:
- Pozovite Samuela Wellera!
Posve je bilo nepotrebno zvati Samuela Wellera, jer je on žustro stupio u svjedočku ložu isti onaj čas, kad je bilo prozvano njegovo ime. Pošto je stavio šešir kraj sebe na pod, a ruke oslonio na ogradu lože, iz ptičje perspektive pogleda odvjetnike, a sudačku klupu sveobuhvatno omjeri, i sve to napravi s neobično veselim i živahnim izražajem.
- Kako se zovete, gospodine? - upita sudac.
- Sam Weller, slavni sude - nato će taj gentleman.
- Sričete li vaše prezime s Vili W? - priupitat će sudac.
- To, slavni sude, ovisi o ukusu i hiru onoga, koji ga izgovara - odbrusi Sam. - Samo sam jednom ili dvaput u cijelome svome vijeku imao prilike da ga izgovorim, ali kad ga izgovaram, ja ga izgovaram sa V.
Tada s galerije povika neki glas:
- Dobro si mu odbrusio, Samivele, ama baš dobro. Zapišite vi, milorde, V, samo zapišite V.
- Ma tko je taj drznik, da se usuđuje zanovijetati sudu? - ljutito će mali sudac pogledavši prema galeriji. - Podvorniče!
- Izvolite, vaša milosti.
- Odmah da ste mi onu osobu doveli ovamo.
- Hoću, vaša milosti.
Ali kako podvornik nije našao te osobe, nije je mogao ni dovesti. Nakon velika uzrujavanja, opet posjedaše svi, što su bili ustali, da pogledaju, gdje se nalazi krivac. Čim je malome sucu splasnuo gnjev, te je mogao ponovo govoriti, okrenu se prema svjedoku pa ga zapita:
- Jelte, vi gospodine, a znate li vi, tko ono bi?
- Sve nekako naslućujem, slavni sude, da je ono bio moj stari - odvrati Sam.
- A vidite li ga sada? - radoznalo će sudac.
- Ne vidim, bog mi i moja duša, slavni sude - preuze Sam buljeći ravno u staklenu kućicu na krovu sudnice.
- Samo da ste mi ga pokazali, smjesta bih ga zatvorio - razjareno će sudac.
Sam se pokloni u znak zahvalnosti, pa se s nepromijenjenom veselosti u licu okrenu prema serjeantu Buzfuzu.
- No, gospodine Wellere - zapovrnu serjeant Buzfuz.
- Izvolite, gospodine - usu Sam.
- Ja mislim, da ste vi u službi gospodina Pickwicka, optuženika u ovoj parnici. Molim vas, da se otvoreno izjasnite, gospodine Wellere.
- Ja i kanim otvoreno govoriti - nato će mu Weller. - Ja sam vam u službi ovoga gospodina, i divna vam je to služba, gospodine moj.
- Malo radite, puno zaradite, zar ne? - upitat će šaleći se serjeant Buzfuz.
- E, dosta se zaradi, gospodine, kakono reče onaj vojnik, kad su mu odredili trista i pedeset udaraca bičem.
- Ne trebamo mi vaših naklapalica, šta je rekao vojnik, i šta je rekao ovaj ili onaj - umiješa se sudac. - To nije dokazni materijal.
- U redu, slavni sude - složi se Sam.
- A sjećate li se, gospodine Wellere, je li se dogodilo išta osobito ono jutro, kad vas je prvi put unajmio optuženi Pickwick, ha? - proslijedi serjeant Buzfuz.
- Kako se ne bih sjećao, gospodine - dočeka Weller.
- E, pa dajte budite ljubazni te ispričajte porotnicima, što je to bilo.
- Gospodo porotnici, ono sam jutro dobio novo novcato odijelo, a u dane one bješe to za mene neobična zgoda.
Nato se svi u sudnici nadušiše smijati, a mali sudac, mrko gledajući preko svoga stola, opomenu Sama:
- Ne bi zgorega bilo da pripazite, gospodine.
- Iste te riječi, slavni sude, upravo mi je rekao i moj gazda, gospodin Pickwick, u ono vrijeme - uplete Sam. - I ja sam vam pazio na ovo odijelo kao na oči svoje rođene; pazio, slavni sude, da ne može biti bolje.
Sudac je cijela dva časka strogo gledao Sama, ali je Samovo lice ostalo tako spokojno i mirno, da sudac ne probijeli ni ciglovetne, nego domahnu serjeantu Buzfuzu neka nastavi.
- Mislite li mi reći, gospodine Wellere - proslijedi serjeant Buzfuz skrstivši dojmljivo ruke i napola se okrenuvši prema poroti, kao da je bez riječi kani uvjeriti, da će on još smesti svjedoka - mislite li mi reći, gospodine Wellere, da vi uopće niste vidjeli tužiteljkina onesvješćivanja u naručju optuženoga, kako ste čuli, da opisaše svjedoci ispred vas?
- Pa jasno, da nisam - pritvrdi Sam. - Ta ja sam bio na hodniku, dok me nisu gore pozvali, a tada stare gospe nije više tamo bilo.
- A sada pazite, što govorite, gospodine Wellere - upozori ga serjeant Buzfuz umačući golemo pero u tintarnicu, koja se pred njim nalazila, jer je bio nakan da prestraši Sama, pokazujući mu, kako će zapisati njegov odgovor. - Vi ste dakle bili u hodniku, a opet niste vidjeli ništa, što se događalo. A imate li vi oči u glavi, gospodine Wellere?
- Dakako. Imam dva oka u glavi - odvrati Sam - i baš u tom grmu leži zec. Kad bih mjesto očiju imao dva patentna mikroskopa hekstra snage, koji povećavaju dva milijuna puta, eh, onda bih možda bio kadar da vidim kroz stepenište i jelova vrata, ali kako su u mene, znate, samo obične ljudske oči, moj je vid ograničen.
Na taj odgovor, što ga je Sam izrekao bez i najmanjeg znaka uzrujanosti, s najvećom jednostavnošću i ravnodušnošću, gledaoci se grohotom nasmijaše, sudac se zasmija, a serjeant Buzfuz gledao je kao tele u šarena vrata. Pošto se nakratko posavjetovao s Dodsonom i Foggom, učeni se serjeant ponovo okrenu prema Samu, pa mučno nastojeći, ne bi li prikrio svoj jad, reče ovako:
- A sada, gospodine Wellere, htio bih vas zapitati nešto o jednoj drugoj stvari, ako vam nije teško odgovoriti.
- Samo izvolite, gospodine - preuze Sam neobično dobroćudno.
- Sjećate li se vi, kako ste jedne večeri mjeseca studenoga prošle godine išli u kuću gospođe Bardell?
- Sjećam se, gospodine, kao danas.
- Oh, tako, dakle sjećate se - pridoda serjeant Buzfuz, kojemu se pomalo vraćalo dobro raspoloženje. - Ta znao sam ja, da ćemo konačno ipak nešto ispipati.
- I ja sam to isto mislio, gospodine - zapovrnu Sam.
Gledaoci se nato stadoše trgati od smijeha.
- Dakle, ja sve nešto mislim, da ste vi otišli, da malko pročavrljate o ovoj parnici, zar ne, gospodine Wellere? - proslijedi serjeant Buzfuz znalački pogledav porotnike.
- Da pravo kažem, išao sam, da platim stanarinu! Ali svakako smo razgovarali i o parnici - pridometnu Sam.
- A tako, razgovarali ste dakle i o parnici - ponovi serjeant Buzfuz, a lice mu se zasjalo od užitka, kako će sada doći do važna otkrića. - Hajdete recite mi, kako je tekao razgovor o parnici. Budite tako dobri, pa nam to recite, gospodine Wellere.
- Neobično mi je drago, da vam to ispričam, gospodine - razbrbljao se Sam. - Pošto su one dvije kreposne gospe, štono su danas ispitane ovdje, izgovorile nekoliko nevažnih pripomena, stadoše do nebesa uzdizati častan i pošten postupak gospode Dodsona i Fogga, te dvojice gospode, što sad sjede tik do vas.
To je, dakako, privuklo pozornost sviju nazočnih na Dodsona i Fogga, koji su izgledali kreposni kao jaganjci božji.
- Vi mislite na tužiteljkine pravne zastupnike - pripomenu serjeant Buzfuz. - E, pa bit će da su u zvijezde kovale časni i pošteni rad gospode Dodsona i Fogga, tužiteljkinih pravnih zastupnika, zar ne, gospodine Wellere?
- Da - živo će Sam - govorile su, kako je neobično plemenito od te gospode, što su preuzeli parnicu na špekulaciju, te za sve troškove ne računaju ama baš ništa, osim što izmuzu od gospodina Pickwicka.
Na taj neočekivani odgovor gledaoci se iskidaše od pustoga smijeha, a Dodson i Fogg pocrvenješe kao vampiri, pa se nagnuše prema serjeantu Buzfuzu i šapnuše mu nešto u uho.
- Posve pravo imate - dobaci mu serjeant Buzfuz hineći mirnoću, pa prema sucu nastavi ovako:
- Nema nikakve koristi, slavni sude, i kušati izmamiti bilo kakav dokazni materijal od ovoga svjedoka, čiju tupoglavost ne bi sto svrdlova probilo. Stoga neću da kinjim sud postavljajući mu još pitanja. Možete otići, gospodine.
- Nema li možda koji drugi gentleman volje da me štogod zapita? - konačno će Sam, podigav šešir i ogledav se neobično promišljeno po sudnici.
- Ja vas nemam što pitati, najljepša vam hvala na ponudi - preuze serjeant Snubbin smijući se.
- Možete otići, gospodine - oštro će serjeant Buzfuz nestrpljivo mahnuvši rukom.
I tako Sam iziđe iz svjedočke lože, pošto je probicima Dodsona i Fogga nanio štete, koliko je bez muke više mogao, i o Pickwicku iznio najmanje što je uspio, a to je upravo i bio cilj, koji mu je neprestano pred očima lebdio.
- Ako će se uštedjeti ispitivanje drugih svjedoka - javi se tada serjeant Snubbin - ja ne branim milorde, da se prizna, kako se gospodin Pickwick povukao od poslova i kako je gentleman, koji raspolaže znatnim neovisnim imutkom.
- U redu - nato će serjeant Buzfuz stavljajući među svoje spise dva pisma, što su se još imala pročitati. - Onda sam ja, milorde, završio iznošenje dokazala s obzirom na tužiteljku.
Tada je serjeant Snubbin govorio porotnicima za svoga branjenika. Izgovorio je dugu i veoma odrešitu besjedu, u kojoj je iznio najviše moguće hvalospjeve o vladanju i značaju gospodina Pickwicka. No kako su naši čitaoci mnogo bolje kadri da stvore ispravan sud o vrsnoćama i zaslugama toga gentlemana, nego što je bio kadar serjeant Snubbin, mi se ne osjećamo pozvanima da imalo potanje ulazimo u pripomene učenoga gospodina. On je pokušao dokazati, da su se pisma, što su prikazana, odnosila samo na večeru gospodina Pickwicka i na pripreme, koje se imaju izvršiti u odajama pri njegovu povratku s nekog izleta u pokrajinu. Dosta je, ako samo općenito dodamo, kako je učeni serjeant sa svoje strane učinio u prilog Pickwickov najbolje što je mogao, a svi mi znamo po nepogrešivom svjedočanstvu one stare poslovice, da se od najboljega ne da više napraviti.
Sudac Stareleigh prema davno utvrđenom i najprihvatljivijem sudskom ceremonijalu izloži ukratko cijeli spor. Porotnicima je pročitao onoliko bilježaka, koliko ih je mogao letimično odgonetnuti te je usput davao na brzu ruku i tumačenja o dokaznom materijalu. Iznosio je to otprilike ovako: Ako gospođa Bardell ima pravo, onda je kao sunce jasno, da Pickwick ima krivo. Ako smatraju, da je svjedočanstvo gospođe Cluppins vjerovanja vrijedno, vjerovat će mu, a ako ne smatraju, onda neće. Ako su uvjereni, da je izvršen prekršaj bračnog obećanja, onda će tužiteljki odrediti onoliku odštetu, koliku smatraju umjesnom. Ako im se opet čini, da bračnog obećanja nije uopće ni bilo, onda će osloboditi tuženoga bez ikakve naknade štete.
Tada se obranici povukoše na vijećanje u svoju prostoriju, da porazgovaraju o cijeloj stvari, a sudac se povuče u svoju sobu, da se okrijepi ovčjim rebarcima i čašicom španjolskoga bijelog vina.
Proteče tjeskobna četvrt sata: obranici se vratili, a suca unijeli. Pickwick stavi naočari pa stade zuriti u predsjednika porote. Lice mu sve uzbunjeno, a srce brzo tuče.
- Gospodo - očepi onaj nikogović u crnome talaru - jeste li se složili u svome pravorijeku?
- Jesmo - dočeka predsjednik porotnika.
- Jeste li, gospodo, dosudili pravdu tužiteljki ili tuženome?
- Tužiteljki.
- A koliku odštetu ima da plati tuženi?
- Sedam stotina i pedeset funta.
Pickwick tada skide naočari, brižno otra stakla, sklopi ih u kutiju i stavi u džep. Tada neobično pomno navuče rukavice, cijelo vrijeme buljeći u predsjednika porote, a onda nesvjesno jurnu iz suda iza Perkera i modre torbe.
Zaustaviše se u pokrajnjoj prostoriji, gdje Perker plati sudske pristojbe. Tu se Pickwicku pridružiše i njegovi prijatelji. Nabasa i na gospodu Dodsona i Fogga, koji su trljali ruke i pokazivali sve znakove izvanjskog zadovoljstva.
- Gospodo - otrže Pickwick.
- Gospodine - otpozdravi Dodson u ime svoje i u ime svoga poslovnoga druga.
- Vi kao da nekako mislite, da ćete dobiti svoje troškove, gospodo? - izazivački će Pickwick.
Fogg odbesjedi, da to smatraju prilično vjerojatnim. Dodson se smiješio i pridodao, da će pokušati.
- Možete vi kušati do sudnjega dana, gospodo Dodsone i Fogge - gnjevljivo im osu Pickwick - ali ne vele vam dobiti od mene nikad ni cigloga novčića, makar ja preostale svoje dane pročamio u dužničkim uzama.
- Ha! Ha! - zasmija se Dodson. - Bolje ćete vi o tome razmisliti prije idućega sudskog zasjedanja, gospodine Pickwide.
- Hi, hi, hi! Vidjet ćemo naskoro, šta će biti, gospodine Pickwiče - stade se ceriti Fogg.
Zanijemio od ljutine, jadni Pickwick dopusti, da ga njegov odvjetnik i prijatelji odvedu do vrata zgrade i da mu pomognu ući u najamnu kočiju, štono ju je uvijek budni Sam Weller bio pribavio za tu zgodu.
Sam je upravo namjestio papuče kočije i pripremao se da đipne na kozlić, kadli osjeti, kako ga netko blago potrepta po ramenu. Ogleda se, kad njegov otac stoji pred njim. Lice starine bješe žalovito i tužno. Ozbiljno je odmahnuo glavom i ukorno kazao ovako:
- Znao sam ja, da iz onakve rabote i ne može drugačije ispasti. O Sammy, Sammy, sinko moj, a gdje ti bi olejbi?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 12:54 pm

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 A_Domestic_Interior_with_Two_Women_Wearing_Black_One_Holding_a




Trideset peto poglavlje

U njemu Pickwick smišlja, da ne bi bilo zgorega, kad bi otišao u lječilište Bath, i onda svoju odluku provodi u djelo.

Nastranu s uzrujanošću, nego govorimo sada poistini i zbiljski - započe mali Perker, dok je stajao u Pickwickovoj odaji ono jutro nakon rasprave - ta zacijelo, dragi gospodine, ne mislite ozbiljno, kad kažete, da nećete da platite troškove i odštetu?
- Ni prebite pare, kad vam velim - odrešito će Pickwick. - Načelo26 iznad svega, kakono reče onaj zajmodavac, kad nije htio da produlji mjenice - pripomenu Weller, koji je upravo pospremao što je bilo ostalo od doručka.
- Same - reče mu Pickwick - budite tako dobri pa siđite dolje.
- Po vašoj želji, gospodaru - poslušno će Sam i upravljajući se po blagome migu Pickwickovu povuče se.
- Ne, Perkere - proslijedi Pickwick uz neobično ozbiljno držanje - i ovi su moji prijatelji nastojali, ne bi li me odgovorili od te odluke, ali sve zaludu. Ja ću se zanimati svojim uobičajenim poslovima, sve dok protivnička stranka ne imadne zakonsko pravo ovrhe nada mnom. Ako budu toliko ogavni, pa se posluže tim pravom, i zatvore me, ja ću se tome pokoriti potpuno radosna i zadovoljna srca. A kad stječu oni to pravo?
- Oni vam, dragi gospodine, mogu izvršiti ovrhu u iznosu odštete i sudskih troškova upravo za dva mjeseca od dana današnjega, kad započne iduće sudsko zasjedanje.
- U redu - preuze Pickwick. - Do tog vremena, dragi moj prijatelju, neću više ni riječi da čujem o tome. A sad - proslijedi Pickwick gledajući naokolo svoje prijatelje s dobrodušnim smiješkom i sa svjetlucanjem u oku, što ga nikakve naočari ne bi mogle pomutiti ni sakriti - sada samo da vas zapitam: kamo da pođemo?
Tupman i Snodgrass odviše bijahu ganuti junaštvom svoga prijatelja, da bi odgovorili bilo šta. Winkle se opet nije dosta oporavio od spomena na svoje svjedočenje na raspravi, tako da nisi mogao izvući iz njega bilo što o bilo čemu. Ele, Pickwick je zaludu čekao.
- E pa, ako baš meni prepuštate da predložim, kamo ćemo poći - preuze Pickwick - ja velim u Bath27. Mislim, da ni jedan od nas nije nikad još tamo bio.
Zaista nitko od njih ne bješe još u Bathu, pa kako je taj Pickwickov prijedlog podupro i Perker, koji je smatrao neobično vjerojatnim, da će Pickwick biti ponukan da bolje razmisli o svojoj odluci o plaćanju sudskih troškova i odštete, i da će mu u crnjem svjetlu iskrsnuti dužnička uza, čim malo promijeni okolinu i u kupalištu se proveseli, prijedlog bi jednodušno prihvaćen, pa odmah poslaše Sama u Podrum bjelašu, da unaprijed kupi karte za pet sjedišta u poštanskoj kočiji, koja polazi u sedam i pol sati sutrašnjega dana.
Baš su još bila dva sjedala unutri, a tri na vanjskome dijelu kočije. Tako je Sam sva zakupio, pa pošto je izmijenio nekoliko ljubeznih riječi s blagajnikom, koji mu je mjesto srebrne polukrune utisnuo krivu, kositrenu, kao dio »kusura«, povrati se u svratište Đuro i jastreb, gdje je bogme svojski poslovao, sve dok nije otišao na počinak, stiskujući odijela i bijelo ruho u što manji prostor i napinjući svoj strojni veleum, ne bi li napravio mnoštvo domišljatih naprava, da drže poklopce na kovčezima, koji ne imađahu ni brava ni baglama.
Sutrašnje jutro bijaše veoma nepogodno za putovanje: zagušljivo, vlažljivo i kišljivo. Konji upregnuti u dilidžanse, koje su odlazile i kroz grad prolazile, tako su se pušili, da od pare nisi mogao vidjeti putnika na izvanjskim sjedalima. Prodavači novina pokisli i zaudaraju pljesnivoćom. Mokrina se cijedi sa šešira prodavača naranača, dok turaju glave kroz prozore kočije, pa se toči na putnike kao da ih želi osvježiti. Židovi s džepnim noževima od pedeset oštrica sklapaju ih očajnički svih pedeset. Oni što prodaju džepne lisnice, stavljaju ih neprodane u džepove. Lanci od ure i viljuške za prženicu također su pali u cijeni, a kutije za pisaljke i spužve nemaju prođe na tržištu.
Ostaviv Sama Wellera, neka spasava prtljagu od ono sedam-osam nosača, štono bjehu divlje navalili na nj, odmah čim se kočija zaustavila, i videći, da su preuranili oko dvadeset časaka, Pickwick i njegovi prijatelji odoše da potraže utočište u čekaonici - posljednjem pribježištu potištenosti ljudske.
Čekaonica u svratištu Podrum bjelašu, dakako, nije baš udobna. Ta kad bi udobna bila, ne bi bila čekaonica. Bješe to soba za razgovor, a u nju s desne strane kanda se ušetao neki nadobudni kuhinjski kamin u pratnji buntovnog žarača, mašica i lopatice. Cijela je podijeljena u odjeljke, da u njima mogu prebivati putnici u samotnu zatočenju. Od pokućstva vidiš zidnu uru, ogledalo i živu sliku i priliku svratišnog poslužitelja. Ovaj posljednji predmet skutrio se u malenu bijednu zaklonu, gdjeno se čaše peru, u kutu te prostorije.
U osobitoj ovoj prilici jedan od tih odjeljaka zaposjeo neki mrkogled čovjek oko četrdest i pet godina. Čelo mu glave ćelavo i sjajno, sa strane i odzada ima poprilično crne kose, a lice mu krase golemi crni zabrčnjaci. Sve do brade spučio smeđ kaput. Na sjedalu pokraj njega leži golema putna kapa od tuljanove kože, pa gornji kaput i kabanica. Kad Pickwick uđe, taj dobrijan uzgleda od svoga doručka nekako bijesno i odlučno, a uza sve to dostojanstveno. Pošto je na potpuno svoje zadovoljstvo od glave do pete promjerio toga gentlemana i njegove drugove, zagunđa neku melodiju, kojom kanda je htio reći, kako ponešto sumnja, da ga netko želi žedna preko vode prevesti, ali da mu to neće posrećiti.
- Konobaru! - zazva gentleman sa zabrčnjacima.
- Izvolite, gospodine - ozva se čovjek zamazana lica i isto tako zamazana otirača pomaljajući se iz prije spomenutog zaklona.
- Donesite mi još prženica.
- Molim, gospodine,
- Ali pazite da budu s maslacem - žestoko će mu gentleman.
- Odmah, gospodine - odvrati konobar.
Gospodin sa zabrcima mumljao je kao i prije neku melodiju, i čekajući tako da dođe prženica, pođe do pred kamin, pa podbijajući krila kaputa pod pazuha pogleda čizme duboko nešto mozgajući.
- E, baš bih rad znati, gdje li se u Bathu isprežu poštanska kola - otrže Pickwick blago se obraćajući Winkleu.
- Hm, a što to rekoste? - upitat će čudni novajlija.
- Nešto sam samo pripomenuo svome prijatelju, gospodine - razveza Pickwick, uvijek pripravan da zametne razgovor. - Htio sam znati, kod koje kuće u Bathu staje poštanska kočija. Možda biste mi vi o tome znali što reći?
- Vi putujete u Bath? - priupitat će čudni novajlija.
- Putujem, gospodine - odgovori mu Pickwick.
- A i ostala ta gospoda?
- Da, i oni - uplete Pickwick.
- Valjda ne unutri. Vrag me odnio, ako vi putovali u kočiji - odrešito će čudni neznanac.
- Baš svi nećemo - pridoda Pickwick.
- A tako, svi nećete - odrešito će neznanac. - Ja sam za sebe zauzeo dva mjesta. Ako pokušaju samo da šestoro stisnu u onaj vražji sanduk, u koji može stati samo četvoro, e, onda ja uzimam posebnu najamnu kočiju i zamećem tužbu. Pa ja sam platio vozarinu. Ne ide tako. Kad sam uzimao karte, rekao sam činovniku, da tako ne ide. Znam ja da su tako radili; znam, da rade svaki božji dan, ali mene nikad nitko nije nasamario niti će me nasamariti. Oni, koji me najbolje poznaju, najbolje to i znaju. Đavla će mene tko nasamariti!
Tada bijesni gentleman neobično žestoko zazvoni u zvono i reče konobaru, da ne bi bilo zgorega, da mu donese prženice u tili čas, inače jao i pomagaj.
- Dragi moj gospodine - povede riječ Pickwick - dopustit ćete mi, da pripomenem, kako je nepotrebno, da se uzrujavate. Ja sam uzeo unutrašnja sjedala samo za dvojicu.
- Drago mi je, što to čujem - nato će goropadni. - Povlačim, što sam prije rekao. Molim za oproštenje. Evo moje posjetnice. Da se upoznamo.
- Veoma rado, gospodine - složi se Pickwick. - Suđeno nam je, da budemo suputnici, pa se nadam, da ćemo u međusobnom drugovanju pružiti jedni drugima ugodnost.
- I ja se nadam - preuze goropadni. - I znam. Mili su mi vaši izgledi. Sviđaju mi se. Vaše ruke i vaša imena, gospodo. Upoznajmo se.
Dakako, nakon toga ugodnog razgovora došlo je do izmjene prijateljskih pozdrava. Goropadni je odmah počeo izvješćivati svoje prijatelje, istim onim kratkim, nenadanim i istrganim rečenicama, kako se on zove Dowler, kako ide u Bath radi zabave, kako je prije bio u vojsci, kako je sudjelovao u nekome poslu kao ortak, kako sada živi od kamata, i, napokon, kako ona osoba, za koju je uzeo drugo mjesto, nije nitko drugi nego njegova slavna supruga gospođa Dowler.
- Fina vam je to žena, gospodine - pripomenu Dowler. - Ponosim se ja njome. A imam i zašto.
- Nadam se, da će mi se pružiti užitak, da se o tome uvjerim - nato će mu Pickwick smiješeći se.
- Svakako. Ja ću vas upoznati - oduševljeno će Dowler. - Ona će vas cijeniti. Udvarao sam toj ženi u posebnim prilikama. Predobio sam je munjevitom prisegom. Evo kako: Vidio je, zavolio, zaprosio. Ona me odbila. »Volite drugoga? - Nemojte da se zastidim. - Ja ga poznajem. - Zbilja? - Kad vam velim, i ako ostane ovdje, živome ću mu kožu oderati.«
- Za boga miloga! - uskliknu Pickwick nehotice.
- A jeste li, gospodine, sadrli kožu tome gentlemanu? - upitat će Winkle, koji je problijedio kao krpa.
- Napisao sam mu poruku. Poručio sam mu da je to gadno. A zbilja je i bilo tako.
- I ja mislim - uđe u riječ Winkle.
- Rekoh, kako sam zadao đentlmensku riječ, da ću mu živome kožu oderati. Na kocki je bio moj dobar glas. Nije bilo drugog izlaza. Kao časniku u službi Njegova Veličanstva dužnost mi je bila da mu je oderem. Bilo mi je žao, što tako mora da bude, ali kad mora, mora. Srećom se dalo dokazati tome čovjeku. Uvidio je, da se hoćeš-nećeš mora pokoriti pravilima vojničke službe. Pobjegao je. Ja se njome oženio. Evo kočije. I njezine glave.
Nakon te bujne brojanice riječi Dowler pokaza kočiju, koja je upravo nadošla, a s otvorena njezina prozora neko ljepuškasto lice u svijetlomodru šeširu tražilo je nekoga po pločniku među mnoštvom svijeta: po svoj prilici naprasitoga. Dowler tada plati račun i kao strijela izletje s putnom kapom, kaputom i kabanicom, a Pickwick i njegovi prijatelji za njim, da bi zauzeli mjesta.
Tupman i Snodgrass sjeli su na izvanjska sjedala stražnjeg dijela kočije, a Winkle se smjestio unutra. Baš se i Pickwick spremao da pođe za njim, kadli Sam Weller uz izražaj najdublje tajanstvenosti priđe svome gospodaru, pa ga šapćući mu na uho zamoli, ne bi li mogao izmijeniti s njime nekoliko riječi.
- No, Same - reče mu Pickwick - a što je opet sada?
- Prilično neobična neprilika, gospodaru moj - pripomenu Sam.
- A kakva to? - priupitat će Pickwick.
- Pa ta, gospodaru - raspričao se Sam. - Sve se nekako bojim, gospodaru, da vlasnik ove kočije zbija s nama nekakvu grdnu šalu.
- Kakvu šalu, Same moj? - priupitat će Pickwick. - Zar u popis putnika nije unio i naša imena?
- Ne samo da nam je imena unio u popis - nato će mu Sam - nego je jedno čak i naslikao na vrata kočije.
Još tako u riječi Sam pokaza na onaj dio vrata od kočije, gdjeno obično stoji ispisano vlasnikovo ime. Tamo je, bog mi i moja duša, zlatnim povelikim slovima bilo ispisano čarobno ime PICKWICK28.
- Bože sveti! - uskliknu Pickwick, potpuno osupnut tom podudarnošću - kakve li izvanrednosti!
- Da, ali nije to još sve - proslijedi Sam opet svraćajući pozornost svoga gospodara na vrata kočije. - Nije se zadovoljio taj drznik samo time, što je ispisao Pickwickovo ime, nego je ispred toga stavio Moses29, a ja mislim, da je time navalio sramotu na nepravdu, kakono reče papiga, kadno su je najprije otrgli od rođene grude, a onda je još i prisilili, da govori engleski.
- Svakako je to prilično čudnovato, Same - pridoda Pickwick - ali ako mi ovdje budemo i dalje stajali i razgovarali, izgubit ćemo mjesta u kočiji.
- Kako, zar nećemo s obzirom na tu drskost ništa učiniti, gospodaru? - poviknu Sam potpuno zaprepašten zbog hladnokrvnosti, s kojom je Pickwick pristupio svome ulasku i smještaju u unutrašnjosti kočije.
- Učiniti! - iznenađeno će Pickwick. - A što bismo, kumim vas bogom, učinili?
- Zar nikoga nećemo izlemati, gospodaru, što se toliko drznuo? - bunio se Weller, jer je očekivao, da će mu u najmanju ruku gospodar narediti, neka konduktera i kočijaša smjesta izazove na šakački dvoboj.
- Jasno, da nećemo - nestrpljivo će mu Pickwick. - Nipošto. Samo se ti odmah uspni na svoje sjedalo.
- Žao mi je doboga, ali sve nekako mislim - mrmljao Sam u sebi odlazeći - da je neka čudna nevolja spopala gospodara, jer on inače ne bi nikad mogao pri ovakvim stvarima ostati miran. Nije mu valjda ona rasprava slomila dušu i oduzela odvažnost! Slabo je s njime. Bogme slabo.
Nato Weller ozbiljno odmahnu glavom. Da pokažemo, kako se ta zgoda dojmila njegova srca, vrijedno je, da pripomenemo, kako je Sam mučao kao miš u mučnjaku, sve dok nije kočija stigla do priječnice u Kensingtonu. A za onakva govorljivca dugo je to vrijeme da muči mramorkome, pa se ta činjenica može smatrati besprimjernom.
Za vrijeme toga putovanja ne dogodi se ništa, što bi napose trebalo da spomenemo. Dowler je ispričao cijelo čudo različitih kazalica, a sve su redom osvjetljavale njegovo osobno junaštvo i neustrašivost, te bi se pozivao na gospođu Dowler, da ih potkrijepi. Tad bi Dowlerka u obliku kakva dodatka neprestano iznosila pokoju značajnu činjenicu ili zgodu, koju je Dowler bio zaboravio ili je možda iz prevelike čednosti izostavio, jer su ti dodaci svakom zgodom pokazivali, da je Dowler bio još divnija junačina nego što se sam iskazivao. Pickwick i Winkle s velikim su ga udivljenjem slušali, a ovda-onda porazgovorili bi se s Dowlerkom, koja bješe vrlo ugodna i dražesna osoba. I tako, brajane, uz Dowlerove pričalice, uz Dowlerkine čarobne draži, uz Pickwickovo dobro raspoloženje i Winkleovo pažljivo slušanje, putnicima je u poštanskoj kočiji uspjelo da cijelim putem budu veoma družljivi.
Oni koji su sjedili na izvanjskim sjedalima, vladali su se onako, kako se putnici na tim sjedalima obično vladaju. Pošto bi krenuli s koje postaje, bili bi veseli kao vedra zora i sipale bi iz njih riječi kao iz ulišta pčele. Na sredini puta spopala bi ih nujnost i pospanost, a pri kraju bi opet živnuli i razbudili se. Bješe tamo svakakva svijeta: neki mladi gentleman u kabanici od kaučuka, koji je cijeli božji dan pušio cigare; zatim neki drugi mladi gospodin, koji je imao na sebi parodiju od gornjega kaputa. Taj bi pripalio mnogu cigaru, ali pošto bi odbio drugi dim, odmah bi mu se naočigled smučilo, pa bi je odbacio, čim bi pomislio, da ga nitko ne gleda. Na kozliću je sjedio neki treći mladac, koji je želio, da ga pouče stočarstvu, a neki starac iza njega neobično se dobro razumio u ratarstvo. Neprestano su se redala krsna imena seljaka u haljinama i bijelim kaputima, koje bi kondukter pozivao, da se malko »provezu«. Ti su seljaci poznavali svakog konja i svakog konjušara na toj pruzi i izvan nje. Putnici su mogli dobiti i ručak, i bio bi jeftin, pol krune po glavi, samo kad bi ga taj priličan broj ljudi mogao pojesti za vrijeme dok kočija stoji. Ele, šta da duljim, u sedam sati navečer Pickwick sa svojim pickwickovcima, a Dowler sa svojom Dowlerkom, povukoše se u svoje odaje u svratištu Bijeli jelen, koje leži nasuprot velikoj dvorani toplica u Bathu, gdjeno bi tamošnje konobare, sudeći po odjeći, lako zamijenio s gimnazijalcima iz Westminstera. Samo ti odu sve iluzije usporedbe, kad vidiš, kako se ovi poslužitelji mnogo bolje vladaju od onih đaka.
Tek što je sutrašnje jutro raspremljen doručak, kadli poslužitelj unese Dowlerovu posjetnicu, s molbom za dopuštenje, da smije predstaviti svoga jednog prijatelja. Po uručenju posjetnice eto odmah i Dowlera, a s njim i njegova prijatelja.
Taj prijatelj bijaše čaroban momak, koji nije puno prebacio pedesetu. Na sebi je imao veoma svijetao modar kaput, crne hlače, pa neobično fine i ulaštene čizme. S vrata mu na kratkoj širokoj crnoj vrpci visio zlatan očalin. U lijevoj ruci nehajno obujmio zlatnu burmuticu. Nebrojeno zlatno prstenje blista mu na prstima, a velika dijamantna igla zlatom obrubljena krijesi se na naboranim prsima košulje. U pršnjaku mu zlatna ura sa zlatnim lancem, kojemu su karike kao petlje u oklopu, a cijeli je krcat golemim zlatnim pečatima. U ruci mu pregibljiva palica od ebanovine s teškom zlatnom jabukom. Bijelo mu ruho najbjelje, najfinije i najuglačanije. Vlasulja mu najsjajnija, a parfem bouquet du roi. Burmut mu kneževska mješavina, a parfem bouquet du roi. Crte mu lica slivene u vječni smiješak. Zubi mu tako savršeno poredani, da ti je i iz male udaljenosti teško razlučiti prave od lažnih.
- Gospodine Pickwiče - otpoče Dowler. - Ovo je moj prijatelj, blagorodni gospodin Cyrus Bantam, magister ceremoniarum, a ovo je gospodin Pickwick. Neka se gospoda izvole upoznati.
- Dobro nam došli u Ba...ath, gospodine. To je za nas zaista dobitak. Želim vam najsrdačniju dobrodošlicu u Ba...ath, gospodine. Odavna, zbilja odavna, gospodine Pickwide, niste pili naše ljekovite vodice. Čini mi se cijela vječnost, gospodine Pickwice. Iz...vanredno!
Uz te riječi blagorodni gospodin Angelo Cyrus Bantam, majstor ceremonija, primi Pickwicka za ruku i držao je sveudilj u svojoj, sliježući ramenima i neprestano se klanjajući, kao da se odista ne može skaniti na neugodnost, da mu je ispusti.
- E, baš zaista odavno nisam pio mineralne vode - odgovori Pickwick. - Otkad za se znam, nikad još ovdje nisam bio.
- Da nikad niste bili u Ba...athu, gospodine Pickwiče! - poviknu veliki meštar začuđeno ispustivši Pickwickovu ruku. - Da nikad niste bili u Ba...athu! Hi! hi! Pa vi ste šaljivčina, gospodine Pickwiče. Ali nije loša šala, nije. Dobro je zametnuta, baš dobro. Hi, hi! hi! Iz...vanredno!
- Moram reći na svoju sramotu, da posve ozbiljno mislim - pritvrdi Pickwick. - Ja zaista ovdje nisam prije bio.
- O, razumijem - povika veliki meštar neobično razdragan. - Pa da, pa da, divno, divno; sve bolje od boljega. Pa vi ste onaj gentleman, o kome smo čuli. Pa da, znamo mi vas, gospodine Pickwiče. K6 paru na dlanu.
»Bit će da su doznali iz izvješća s glavne rasprave u onim prokletim novinama«, u sebi je mislio Pickwick. »Sve su čuli o meni«.
- Pa vi ste gentleman, koji prebiva u Clapham Greenu - proslijedi Bantam. - Uzeti ste bili, jer ste nerazborito uhvatili nazebu, pošto ste se nakitili portugiscem. Zbog teške bole niste se mogli micati, pa su vam iz King’s Batha bocama zahvatili mineralne vode do sto i tri stupnja F. i teretnim je kolima poslali u vašu spavaonicu u Londonu, gdje ste se okupali, iskihali i isti dan se opet pridigli. Baš iz...vanredno!
Pickwick priznade pohvalu, koja je bila uključena u toj pretpostavci, ali je ipak bio toliko samoprijegoran, te je rekao, da se na njega ne odnosi. Iskorišćujući muk i šut velikoga meštra, zamoli Pickwick, ne bi li mogao predstaviti svoje prijatelje, Tupmana, Winklea i Snodgrassa. Pri tom predstavljanju meštar ceremonija nije znao, kamo bi sa sobom od veselja i počašćenosti.
- Bantame - natuknu Dowler - gospodin Pickwick i njegovi prijatelji stranci su u Bathu. Valjalo bi da ubilježe svoja imena. A gdje je knjiga?
- Imenik odličnih gostiju u Ba...athu bit će danas u dva sata u Dvorani toplica - nato će mu meštar ceremonija. - Hoćete li biti ljubazni pa povesti naše prijatelje u tu veličajnu zgradu i omogućiti mi, da dobijem njihove vlastoručne potpise?
- Hoću drage volje - odgovori Dowler. - No, dugo smo se nekako zadržali u posjetu. Vrijeme je da već idemo. Eto mene opet za jedan sat. Hajdemo.
- Večeras je kod nas zabava s plesom - pripomenu meštar ceremonija, pa ustajući, da ode, opet primi Pickwicka za ruku. - Plesne zabave u Ba...ahtu to su čaši raju ukradeni. Glazba, ljepota, elegancija, moda, etiketa, a... a... nadasve, nenazočnost sitnog trgovačkog svijeta, koji je sušta protivnost raju, eto, sve to čini naše plesne zabave upravo čarobnima. Trgovački se svijet svakih petnaest dana slije u Cehovski dom, i na njihovu je skupu, najblaže rečeno, izvanredno. Zbogom ostajte! Zbogom!
I tako blagorodni gospodin meštar ceremonija Angelo Cyrus Bantam cijelo vrijeme slaženja niza stube pravdao se, kako je on najzadovoljniji, najushićeniji, najočaraniji, najpolaskaniji čovjek na svijetu, pa stupi u neobično otmjenu paradnu kočiju, koja ga je čekala na vratima, i odjuri kao munja.
U ugovoreni sat Pickwick sa svojim prijateljima u Dowlerovoj pratnji pođe u društvenu dvoranu i pickwickovci zapisaše svoja imena u knjigu. Taj primjer njihove voljnosti ushitio je Angela Bantama više od svega onoga prije. Cijelome su društvu naručene ulaznice za zabavu te večeri, ali kako nisu bile gotove, Pickwick je, usprkos svim protivljenjima Angela Bantama, odlučio da će u četiri sata poslije podne poslati po njih Sama u stan meštra ceremonija, koji se nalazi na Kraljičinu trgu.
Pošto su pošli malko u prošetnju kroz grad i došli do jednodušna zaključka, da Ulica perivoja neobično nalikuje na one strme okomite ulice, što ih čovjek vidi u snu, pa se ne možeš uspeti uza njih da boguješ, vratiše se u svratište Bijeli jelen pa poslaše Sama, da izvrši posao, na koji ga je obvezao njegov gospodar.
Sam Weller veoma bezbrižno natače šešir, pa turiv ruke u džepove od pršnjaka uputi se veoma odlučno prema Kraljičinu trgu, zviždeći usput više najomiljenijih tadašnjih melodija, s posve novim ritmom, udešenim za plemenita glazbila, koja se zovu usna harmonika ili organac. Pristigavši do broja Kraljičina trga, na koji su ga uputili, prestade zviždati pa krepko zakuca na vrata, kad eto ti odmah gospodskog sluge s naprahanom glavom i u sjajnoj livreji, a stas mu skladan da je milota.
- Stanuje li ovdje gospodin Bantam, stari druže? - upitat će Sam Weller, ne smevši se nimalo plamenim blistajem, koji mu navali na oči u liku naprahanoga gospodskoga sluge u divotnoj livreji.
- A što pitate, mladiću? - naduto će mu naprahani gospodski sluga.
- Ako stanuje, samo da odete do njega s ovom posjetnicom i da mu reknete, da ga Weller čeka, razumijete? - nato će Sam.
Dorekav to posve hladnokrvno uđe u predsoblje i sjedne.
Naprahani sluga žestoko zalupi vratima i otmjeno se namrgodi. Ali ni jedno ni drugo nije djelovalo na Sama, koji je sa svim mogućim izvanjskim znakovima kritičkog odobravanja gledao postolje za kišobrane, napravljeno od mahagonovine.
Način, kako je gospodar primio posjetnicu, bit će da je djelovao na naprahanoga gospodskog slugu u korist Samovu, jer kad se vratio nakon predaje posjetnice, prijateljski se nasmiješio i kazao Samu, da će odgovor biti smjesta gotov.
- U redu - javi se Sam. - Samo vi recite starome gentlemanu, da se oko toga puno ne znoji. Nije hitnje, dugonjo. Ja sam već večerao.
- Pa vi rano večeravate, gospodine - pripomenu naprahani gospodski sluga.
- Uvjeren sam, da mi večera bolje prija, ako ranije jedem - odvrati mu Sam.
- Jeste li odavna u Bathu, gospodine? Nisam imao užitka da za vas prije čujem - proslijedi naprahani.
- Još nisam u ovome mjestu izazvao nikakve osobite senzacije - veli mu Sam - jer sam s ostalim odličnicima stigao istom sinoć.
- Lijepo je ovo mjesto, gospodine - pripomenu naprahani.
- I meni se čini - složi se Sam.
- Ugodno vam je ovdje društvo, gospodine - pridoda naprahani gospodski sluga. - Predivna služinčad, gospodine.
- Sve nekako i ja mislim, da jesu - preuze Sam. - Prijazna, iskrena, šutljiva čeljad.
- E, baš je tako, odista je tako, gospodine - dočeka naprahani shvaćajući tu Samovu pripomenu kao veliku pohvalu. - Baš je tako. A služite li se vi ovime, gospodine? - priupita dugonja vadeći malu burmuticu, kojoj je na poklopcu bila naslikana lisičja glava.
- Ne bez kihanja - osu Sam.
- E, pa, poteško je to, valja priznati - proslijedi dugonja.
- Ali privikne se čovjek na to malo-pomalo, gospodine. Najbolje se uvježba kavom. Ja sam vam, gospodine, dugo vremena nosio sa sobom kave. Ona vam neobično nalikuje na krupni burmut, gospodine.
Tada oštar trzaj zvonca nagna naprahanoga gospodskog slugu na sramotnu nuždu, da lisičju glavu stavi u džep i da pokunjena lica brže bolje pojuri u »kabinet« Bantamov. Uzgred da vas upitamo, tko je ikad živ poznavao čovjeka, koji u svome cijelom vijeku ni slovca ni napisao ni pročitao, a da uza sve to nije imao kakvu malu sobicu s dvorišne strane, koju bi nazivao »kabinetom«.
- Evo vam odgovora, gospodine - reče naprahani gospodski sluga. - Sve me strah, da vam ne bude na nepriliku, jer je pogolem.
- Ništa zato - uplete Sam, uzimajući pismo s malim prilogom. - Možda će i taj teret izmorena priroda uspjeti nekako da preživi.
- Nadam se, da ćemo se opet sresti, gospodine - pripomenu naprahani gospodski sluga, trljajući ruke i ispraćajući Sama do praga.
- Kako ste vi samo ljubezni, gospodine - uzvrati mu Sam. - Samo ne dopustite, da se premarate više nego vam snage dopuštaju. Ljupko li ste vi stvorenje. Morate imati na umu, što dugujete društvu, pa ne dajte, da vam naudi prevelik posao. Radi vaših bližnjih morate nastojati da se ne uzrujavate. Pomislite samo, šta bi svijet izgubio, kad bi vas izgubio.
Izrekav te dirljive riječi Sam Weller zbode pa ode.
»Bogme izvanredan mladić«, u sebi će naprahani gospodski sluga, gledajući za Wellerom s licem, koje je jasno pokazivalo, kako ne može tome vragolanu stati u kraj.
Sam ne probijelje ni ciglovetne. Namignu, odmahnu, osmjehnu se i ponovo namignu, a zatim veselo uze put pod noge. Kanda mu je izražaj na licu govorio, kako se mnogom stvari neobično zabavio.
Točno dvadeset časaka prije osam sati te večeri pomoli se iz svoje paradne kočije pred vratima društvene dvorane blagorodni gospodin Angelo Cyrus Bantam, meštar ceremonija, i to u istoj vlasulji, s istim zubima, s istim očalinom, s istom urom i pečatima, s istim prstenjem, s istom iglom i s istom palicom. Jedine promjene, koje si mogao zapaziti na njegovoj prilici, bjehu u tome, što je bio u još svjetlijem modrom kaputu s bijelom svilenom podstavom, što je imao crne, uz tijelo tijesno priljubljene, hlače, crne svilene čarape i lake plesne cipele, pa bijeli pršnjak, i što je, ukoliko je to bilo moguće, bio mrvu više namirisan.
Tako obučen i nakićen, u strogom vršenju važnih dužnosti prevažne službe svoje, meštar ceremonija ustobočio se u svečanu prostorju, da dočeka otmjeno društvo.
Kako je Bath bio krcat gostiju, sleglo se tu silno mnoštvo svijeta, a šestače za čaj padale kao gusta kiša. Upravo te zbunjivao žamor tolikih glasova i bat tolikih nogu u plesnoj dvorani, pa u dugoj i osmerokutnoj kartašnici, pa po stepeništu i na hodnicima. Haljine šuškaju, perje se talasa, svjetlila sjaju, a dragulji se iskre. Čuje se glazba, ali ne plesna, jer ples još nije ni započeo, nego glazba nježnih, sitnih koračaja, koju ovda-onda prekida zvonak veseo smijeh, tihan i nježan, ali uvijek ti je ugodno da ga čuješ iz ženskih usta, bio u Bathu ili ma gdje drugdje. Iskrave oči blistaju sa svake strane, zasvijetljene ugodnim očekivanjem. Pogledao kud mu drago, opazit ćeš koji divan lik kako umilno klizi kroz mnoštvo, i još nije toga nestalo, kad eto ti drugoga, isto onako ljepušna i čarobna.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 12:55 pm


Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 A_Deserter




Soba za kartanje u Bathu

Cijelo čudo čudnovatih starih gospa i oklepane matore gospode uzvrzmalo se po prostoriji za čaj i oko kartaških stolova, pa udarili u sva ona naklapanja i oblagivanja, što su iznikla taj dan, te ih raznose po ustima s takvom slašću i užitkom, da to, samo po sebi dovoljno svjedoči, kakvo im je zadovoljstvo u tome zanimanju. Možeš među tim skupinama zapaziti i tri-četiri mamice-provodadžinice, koje kanda su potpuno utonule u razgovor, što ih je zaokupio, ali ne zaboravljaju da pritom ovda-onda i postrance revnjivo zirnu na svoje kćeri, koje se dobro spominju savjeta majčinskoga, da iskoriste što bolje mogu svoje mladovanje, pa počele djeve ljubovanje: zameću i gube tkanice, navlače rukavice, spuštaju šalice, i šta ti ja sve znam. Sve su to naoko neznatna pridvaranja, ali ih stručnjakinje umiju neobično dobro okrenuti u svoju korist.
Pokraj vrata i po zabitnim kutovima lijeno se i besposleno šetkaju različite hrpice ludovetnih mladaca, koji se javno razmeću preraznim izabranostima iz bogate riznice svoje uobraženosti i tupoglavosti30, pa svojom glupošću i utvaranjem zabavljaju sav razborit svijet oko sebe, a usto su sami presretni, misleći, da su predmet općeg udivljenja. Zbilja premudar i premilostiv dar majčice prirode, na koji se ne može potužiti nijedan dobroćudan čovjek.
Na nekoliko stražnjih klupa, gdjeno su već bile nabavile mjesta za to veče, posjedalo napokon više neudatih gospa, koje su premakle šezdeset treću godinu31. Ne plešu, jer za njih nema plesača; ne igraju karte, da ih ne bi ljudi ponizili nazvavši ih vječnim usidjelicama. Tamo su bile u povoljnu položaju, da one kose jezikom sve redom, a da se o njima nitko ne brine. Ukratko, mogle su ocrnjivati sve, jer su svi tamo bili. Prava pozornica veselosti, sjaja i mode: žene i muškarci u raskošnoj večernjoj odjeći, na zidovima se zrcale divna ogledala, podovi posuti prašinom od krede, da se odviše ne kližu, granati svijećnjaci dostojanstveno se šepire, a svijeće voštanice osvjetljuju prostorja. Po svim dijelovima te pozornice od mjesta do mjesta tihim i mekim korakom klizi pristalo odjevena osoba blagorodnoga gospodina Angela Cyrusa Bantama, meštra ceremonija, koji se jednome društvu smjerno klanja, a drugome se prijateljski naklanja, i svima se udvorno smiješi.
- Zaustavite se u prostoriji, gdje se toči čaj. Naplatite svoju šestaču. Uliju vam vruće vode, i to vam nazivaju čajem. Ali, pijte svejedno - glasno će Dowler upućujući Pickwicka, koji je išao na čelu društvanca s Dowlerkom ispod ruke. Pickwick zakrenu u čajnicu, kadli ga spazi Bantam, pa se poput uzvojca probi kroz mnoštvo i zanosno mu poželje dobrodošlicu.
- Nebično sam počašćen, dragi gospodine. Ba...thu ste iskazali toliku naklonost. A vi, gospođo Dowler, vi ukrasujete svojom nazočnošću ova prostorja. Čestitam vam na vašim perima. Izvan...redno!
- Je li tko stigao? - upita nepovjerljivo Dowler.
- Kako »tko«? Ta sjatila se sva elita Ba...atha. Gospodine Pickwiče, vidite li onu damu s turbanom od prozirne tkanine?
- Onu gojnu staru gospu? - bezazleno će Pickwick.
- Pst, dragoviću moj. Nitko nije ni gojan ni star u Ba...athu. Ono je plemkinja udovica Lady Snuphanuph32.
- Zar odista? - u čudu će Pickwick.
- Uvjeravam vas, ništa manje - priklopi meštar ceremonija. - Pst! Priključite se malo bliže, gospodine Pickwiče. Vidite li onoga divno odjevena mladića, koji ide prema nama?
- Onoga s dugom kosom i s neobično niskim čelom? - priupitat će Pickwick.
- Da, upravo onoga. Ono vam je sada najbogatiji čovjek u Ba...athu. Mladi lord Mutanhed.
- Ma šta ne velite? - priupita Pickwick.
- Kad vam kažem. Začas ćete čuti njegov glas, gospodine Pickwiče. Govorit će sa mnom. A onaj drugi gentleman s njime, štono ima crveni potpršnjak i crne brkove, ono vam je njegov pobratim, presvijetli gospodin Crushton:
- Kako ste, milorde?
- St’ašno v’uće, Bantame - pripomenu njegovo gospodstvo, kojemu se nije dalo izgovoriti glas »r«.
- Baš je toplo, milorde - složi se meštar ceremonija.
- Prokleto - složi se s obojicom presvijetli gospodin Crushton.
Nakon kratke stanke, za koje je mladi lord Mutanhed piljio u Pickwicka nastojeći da ga zbuni, Crushton je promišljao, kakvim bi razgovorom najbolje zabavio njegovo gospodstvo, pa zapita meštra ceremonija:
- Jeste li vidjeli, Bantame, poštanska kola njegova gospodstva?
- Bože sveti, kakva kola! - začuđeno će M. C. - Nisam vidio. Velite, poštanska kola! Kakve li divne zamisli! Izvan...redno.
- Milostivi bože! - poče oduševljeno njegovo gospodstvo. - A ja sam mislio, da je svatko već vidio moja nova poštanska kola. To je najljepša, najzgodnija, najd’ažesnija stva’ca, što se ikad vozila na kotačima. C’veno su oličena, a vozi ih blijedožuti ša’ac.
- S pravom pravcatom škrinjom za pisma i svime ostalim - pridoda presvijetli gospodin Crushton.
- I s malim sjedalom sp’jeda, sa željeznim naslonom za voza’a - dodade njegovo gospodstvo. - Vozio se ja u B’istol jedno jut’o u g’imiznu kaputu, s dvojicom slugu, koji su jahali iza mene na udaljenosti od četv’t milje. V’ag me odnio, ako nije sav svijet poju’io iz koliba, zaustavljao me i pitao, jesam li ja pošta. Divno! P’ek’asno!
Na tu se zgodu njegovo gospodstvo slatko nasmija, a slušaoci, dakako, za njim. Tada lord Mutanhed provuče svoju ruku ispod ruke ropski uslužnoga gospodina Crushtona i odoše.
- Ja ugodna li mladića onoga lorda - povika meštar ceremonija.
- I ja bih rekao - odvrati Pickwick suhoparno.
Kako se ples već bio započeo, potrebna predstavljanja svršena i sve prethodne mjere obavljene, Angelo Bantam pridruži se Pickwicku i uvede ga u prostoriju za kartanje.
Upravo u času, kad su ulazili, plemenita udovica Lady Snuphanuph i druge dvije gospe drevna i whistovskog izgleda oblijetale su oko jednoga nezauzetog kartaškog stola. Tek što su očima zamjerile Pickwicka u pratnji Angela Bantama, zgledaše se međusobno, pa omjeriše, da je upravo to čovjek, s kojim žele zaigrati dvije partije whista.
- Dragi i mili Bantame - laskavo priđe plemenita udova Lady Snuphanuph - budite ljubezni pa nam pronađite kakvo drago stvorenje, da zaigramo whista za ovim stolom. Budite tako dobri.
Kako je tada Pickwick slučajno taj čas gledao drugamo, njezino gospodstvo mignu glavom prema njemu i izrazito se namršti.
Meštar ceremonija shvati taj mig pa će ovako:
- Draga gospo, nema zbora, da će moj prijatelj gospodin Pickwick biti presretan. Izvan....redno. Da vas upoznam: gospodin Pickwick, Lady Snuphanuph i gospođa pukovnika Wugsbyja, pa gospođica Bolo.
Pickwick se pokloni svakoj dami napose, pa videći, da mu nema spasa, prediže karte. Igrali su Pickwick i gospođica Bolo protiv Lady Snuphanuph i gospođe pukovnika Wugsbyja.
Kad je na početku drugoga dijeljenja okrenut adut, dvije mlade dame nahrupiše u sobu, i postaviše se jedna s jedne, druga s druge strane stolice pukovnikovice Wugsbyjke, pa tamo strpljivo sačekaše, dok ne izigraju tu igru.
- No, Jane - upita gospođa pukovnika Wugsbyja, obrativ se jednoj od djevojaka - a što bi ti?
- Došla sam, mamice, da te upitam, bih li mogla plesati s najmlađim Crawleyjem - zažuborka ona zgodnija i mlađa od te dvije.
- Gospode bože, Jane, pa kako ti to dolazi na pamet? - ljutito će joj mama. Nisam li ti sto puta kazala, da njegov otac ima na godinu tek osam stotina funta prihoda, a kad umre, i tome je kraj? Do boga se zbog tebe sramim. Nipošto da nisi plesala!
- Majčice - stade šapat one druge, koja je od svoje sestre bila i mnogo starija, a usto neobično dosadna i izvještačena - prikazali su me lordu Mutanhedu, pa sam ja rekla, majčice, da mislim, da još nisam nikome obećana.
- Ti si miljenče moje i slatka ljubav materina - raznježila se gospođa pukovnikovica lagano kuckajući mahalicom kćer po obrazima - u tebe se majka može vazda pouzdati. Imućnik ti je ono, kćerce moja; ima i djevojačkog mlijeka, draga moja. Neka ti je s blagoslovom!
Uz te riječi gospođa pukovnika Wugsbyja prenježno cjelunu svoju najstariju kćer, a onu drugu ošinu za opomenu mrkim pogledom, pa stade miješati svoje karte.
Siromašak Pickwick! Nikad prije u svome životu nije igrao s tako savršenim kartašicama. Tako su se gadno na njega napopastile, da su mu jadniku strah u kosti zatjerale. Kad bi zaigrao krivu kartu, gospođica Bolo počastila bi ga cijelom malom oružanom bodežnih pogleda. Kad bi pak zastao, da promisli, koja je prava, tada bi se opet Lady Snuphanuph zavalila u sjediljku sa zastoljem, pa bi se smijala i zirkala na gospođu pukovnika Wugsbyja, a u tom njezinu zirkanju bila je združena nestrpljivost sa sućuti. Nato bi pukovnikovica samo slegla ramenima i zakašljala se, baš kao da hoće time da izrazi, kako bi je zanimalo, hoće li se Pickwick ikad nakaniti da započne. Onda bi na svršetku svake partije uz turobno lice i prijekoran uzdah zapitkivala gospođica Bolo, zašto Pickwick nije vratio karom, zašto nije napao trefom, zašto nije adutirao pikom ili sjekao srcem, zašto nije igrao adutima asom, kraljem, damom i dečkom, zašto nije izvukao asa ili udario na kralja, zašto ovo, zašto ono. Na sve te teške optužbe Pickwick nije bio uopće kadar iznijeti ma kakvo opravdanje, jer je zaboravio cijeli tok igre. Usto su dolazili ljudi i nadvirivali se, pa je to Pickwicku išlo na živce. Povrh svega, blizu njihova kartaškoga stola razvezao se razgovor, koji je zbunjivao Pickwicka, a vodio se između Angela Bantama i dviju gospođica Matinter, koje su, kako su bile i usjele i čudaste, uvelike udvarale meštru ceremonija, nadajući se, da će im on zgodimice pribaviti kakva zalutala plesača. Sve je to, uz buku i prekidanje zbog neprestanog ulaženja i izlaženja, djelovalo na Pickwicka, pa je prilično loše igrao. A ni karte mu nekako nisu išle od ruke. Ele, kad završiše igru u jedanaest sati i deset časaka, gospođica Bolo ustade od stola neobično uzbuđena pa spuči vrčem kući u bujici suza i u nosiljci.
Kad pristupiše Pickwicku njegovi prijatelji, svi su do jednoga tvrdili, kako možda nikad u svom vijeku nisu proveli ugodnije večeri. Tada Pickwick pođe s njima do svratišta Bijeli jelen, pa pošto je ublažio svoju uzbuđenost vrućom kapljicom, pođe u postelju i odmah ga obrva svekrotilac san.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 12:56 pm

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Image

Trideset šesto poglavlje

Glavne su mu značajke, kako ćete vidjeti: ponajprije vjerodostojan prikaz legende o kraljeviću Bladudu, a zatim opis najneobičnije nevolje, koja je zadesila jadnoga Winklea.

Kako je Pickwick namjerio da barem dva mjeseca proboravi u Bathu, smatrao je uputnim, da za to vrijeme iznajmi privatni stan za sebe i svoje prijatelje. I tako mu se pružila zgodna prilika, da uz umjerenu cijenu osigura gornji dio jedne kuće u predjelu Kraljevskog Polumjeseca. Ali kako je to za potrebe pickwickovaca bilo preveliko, ponudiše se Dowler i Dowlerka, da će oni uzeti jednu spavaću odaju i salon. Taj prijedlog bi odmah prihvaćen, i treći dan svi se smjestiše u novo obitavalište. Odmah po doseljenju Pickwick stao neobično revno piti ljekovitu vodicu, i to po određenom sustavu: popio bi četvrt pinte prije doručka i onda bi šetao uzbrdo; drugu četvrt pinte iza doručka, i onda bi šetao nizbrdo. Poslije svake nove četvrti pinte izjavljivao bi Pickwick najsvečanije i najodrešitije, da se osjeća mnogo, mnogo bolje. Time su njegovi prijatelji bili neobično ushićeni, premda prije toga nisu imali ni pojma, da mu uopće što fali.
Velika kupališna dvornica prostrana je dvorana, ukrašena korintskim stupovima, galerijom za glazbu i tompionskom33 zidnom urom, pa Nashovim34 kipom i zlatnim napisom, koje sve vodopije valja da vrše, jer se obraća na njihovu uslužnu dobrohotnost, eda bi pomogli bathskoj sirotinji. Tu se nalazi golema ograda s mramornom vazom, iz koje kupališni crpar crpe ljekovitu vodu, koju toplički gosti dobivaju u velikim žućkastim čašama. Čovjek stječe neobičnu pouku i veliko zadovoljstvo, kad gleda s kakvom ustrajnosti i ozbiljnosti bolnici prinose čašu ustima i naiskap je ispijaju. Tu su i kupke odmah pri ruci; u njima se kupa jedan dio gostiju. Izatoga svira glazba, da bi čestitala onima, koji su gotovi. Tamo je i druga dvornica, u koju koturaju onemoćale gospe i gospodu u cijelom čudu prerazličitih sjediljaka i nosiljaka, tako da svakom smioniku, koji tamo uđe s čitavih svojih deset nožnih prsta, prijeti opasnost, da će izaći bez njih. Ima i treća dvornica, u koju ide miran svijet, jer tamo nema buke kao u dvije prijašnje. No i tamo je bilo neobično mnogo šetkanja, na štakama i bez njih, sa štapovima i bez štapova, pa mnogo razgovora, veselja i šale.
Svako bi se jutro redovite vodopije (među njima je bio i Pickwick) sastajale u dvorani ljekovitih izvora, uzimali svaki po četvrt pinte ljekovite vodice i onda šetali radi bolje probave. Na popodnevnim šetnjama u veliko društvo sastajali bi se lord Mutanhed, presvijetli gospodin Crushton, plemenita udovica Lady Snuphanuph, gospođa pukovnika Wugsbyja, u jednu riječ: sav otmjeni svijet i sve jutarnje vodopije. Pošto bi popili svoju ljekovitu vodicu, izlazili bi iz dvorane pješke u šetnju, ili bi se vozili kočijama, ili bi ih turali u kupališnim naslonjačima, pa bi se opet tako susretali. Potom bi gospoda išla u čitaonice i tamo se sastajala s dijelovima velikoga društva. Izatog bi se razišli kućama. Ako bi navečer bila kazališna predstava, našli bi se u kazalištu, ako bi se pak priredilo društveno veče, onda bi se sastajali u društvenoj dvorani. Ako ne bi bilo nikakve priredbe, onda bi se vidjeli tek sutradan. I tako su prolazili dani u ugodnoj navici, koja je možda ipak imala malu primjesu jednoličnosti.
Pickwickovi su prijatelji otišli već spavati, pa je tako on sam sjedio u svojim odajama, pošto je proveo dan na opisani način. Baš je zapisivao bilješke u svoj dnevnik, kadno ga trže iz toga posla lako kucanje na vratima njegove sobe.
- Oprostite, gospodine - otrže gospodarica, gospođa Craddock provirujući u sobu - trebate li još štogod?
- Ništa više, gospo - odgovori joj Pickwick.
- Djevojčica mi je otišla spavati, gospodine - proslijedi gospođa Craddock - a gospodin Dowler bio je veoma ljubezan pa mi je kazao, da će gospođu Dowler čekati do kasno u noć, jer će se po svoj prilici društvo kasno razići. Stoga sam mislila, ako vama više ništa ne treba, gospodine Pickwiče, da bih i ja pošla spavati.
- Svakako, gospođo - složi se Pickwick.
- Želim vam laku noć, gospodine - zaželje gospođa Craddock.
- Laku noć, gospo - prihvati joj Pickwick.
Gospođa Craddock zatvori vrata, a Pickwick nastavi pisanje.
Za pol sata završi Pickwick svoje bilješke. Tada posljednju stranu dnevnika brižno protare posušilom, zatvori ga, obriše pero o dno unutrašnje strane skuta od kaputa, pa otvori pretinac naprave za pisaći pribor, da ga tamo brižno smjesti. Odmah mu udariše u oči dva nagusto ispisana lista pisaćeg papira, a naslov je bio napisan lijepim ispisanim rukopisom. Videći po tome, da nije nikakva privatna isprava, a kako mu se činilo, da se odnosi na Bath, i bilo je toga malo, Pickwick odmota papir, zapali spavaoničku svijeću, da bi se dobro razgorjela, dok on završi čitanje, pa privukav stolicu blizu kamina, pročita ovo:

ISTINITA LEGENDA O KRALJEVIĆU BLADUDU

»Prije nepunih dvjesta ljeta u jednima od javnih toplica u ovome gradu pojavio se natpis u čast njihova velikog utemeljitelja, slavnog kraljevića Bladuda. Toga natpisa više nema, jer ga je izglodao zub vremena.
Mnogo stotina godina prije toga od pokoljenja na pokoljenje prenosila se stara legenda, kako je glasoviti kraljević na povratku iz starodrevne Atene, gdjeno je požeo obilnu žetvu znanja, obolio od kuge, pa se uklonio kraljevskim dvorima svoga oca i u teškoj muci svojoj postao drug ratarima i svinjama. Kazalica veli, kako se u jednome krdu nalazila svinja ozbiljna i svečana izgleda, i da je kraljević imao prema njoj neku sućut, jer i ona mudra bješe: držala se zamišljeno i povučeno i bila nekako uzvišena nad ostalim svinjama, koje su strašno roktale i groktale, a grizle da te bog milosni oslobodi. Mladi bi kraljević vazda duboko uzdahnuo, kad bi pogledao tu veličanstvenu svinju. Pomislio bi na svoga oca kralja, i oči bi mu se orosile suzama.
Toj se premudroj krmači bilo drago valjati u obilnu, gnjecavu kalu, i to ne ljeti, kao što rade svinje sada, da se rashlade, a rashlađivale su se one tako i u onim davnim vremenima - to je dokaz kako je već tada počelo prosvitati svijetlo civilizacije, premda još nije bilo osvanulo - ele, ta se naročita krmača kupala baš u studne dane krute zime. Izatog su joj koža i čekinje bile neobično mekane, a put tako sjajna, da je i kraljević odlučio okušati lijekovne odlike iste te vode, kojoj se i njegova prijateljica utekla kao pribjegarka. Pokuša sreću. I gle čuda: ispod crnog gliba zagrgoljili topli ljekoviti izvori Batha. Okupao se kraljević u toj vodi, i kuga prošla kanda je nikad nije ni bilo. Tada veselo pohita kraljevskim dvorima i pokloni se najsmjernije ocu svome. No brzo se vrati u ovo mjesto, utemelji grad i sagradi glasovite njegove kupke.
Sa svim žarom prijašnjega prijateljstva potraži svoju krmaču. Ali, jao! Ljekovita voda postala je za nju smrtonosna. Neoprezno se okupala pri odviše visokoj temperaturi, i tako je nestalo između živih toga prirodnog mudraca. U mudrosti ju je naslijedio Plinije35 koji je također pao žrtvom svoje žeđe za znanjem.
Ispričasmo legendu. A sad u posluh - čut ćete stvarnost.
Prije mnogo mnogo stoljeća u veliku sjaju kraljevao glasoviti i slavni Lud Hudibras, kralj Britanije. Moćan vladar bijaše. Zemlja se tresla pod njegovim koracima - tako je kršan bio. Njegov se narod sunčao na svijetlu njegova lica, jer je bilo tako crveno i žarko. A bio je baš pravi kralj od glave do pete! Bilo ga je šta i vidjeti. Nije bio, doduše, bogzna kako visoka stasa, ali je bio krupan, što mu je nedostajalo u visini, to je nadoknadio u širini i snazi tijela. Ako bi se ijedan izrođeni vladalac sadašnjeg vremena i u čemu mogao porediti s njime, onda mislim, da bi taj uzvišenik bio časni kralj Cole36.
Taj je vrli kralj imao kraljicu, koja mu je prije osamnaest ljeta porodila sinka po imenu Bladud. Do desete je godine dječarac učio knjigu u pripremnom zavodu očeva kraljevstva, a onda ga otac, pod okriljem vjerna izaslanika, posla u Atenu, da tamo završi nauk. Kako nije trebalo da se išta posebno plaća, ako bi đak ostao tamo za vrijeme praznika, i kako nije trebalo da se prije obavijesti, ako misli otići, ostade kraljević u starodrevnoj Ateni cijelih osam godina. Kad je isteklo to vrijeme, kralj pošalje svoga natkomornika, da uredi račune i da mu sina dovede kući. Kad je to natkomornik obavio, dočekaše ga u Britaniji s velikim veseljem i odmah mu kralj odredi mirovinu, što je tako zdušno obavio posao.
Kad je kralj Lud ugledao kraljevića i vidio, kako je poskočio životom i dorastao do divna mladića, odmah osjeti, kako bi veličajno bilo, da ga smjesta oženi, eda bi njegova djeca ovjekovječila slavnu lozu Ludovu, dok teče sunca i mjeseca. Stoga od uglednih plemića, koji nisu imali nikakva posebnog posla, a željni su bili unosna zaposlenja, sastavi naročito poslanstvo, da ode obližnjem kralju i da zaprosi lijepu kraljevu kćer za ženu njegovu sinu. Poslanstvo ima ujedno izvijestiti susjednoga kralja, kako kralj Lud živo želi da bude u najprijateljskijim odnosima sa svojim bratom i prijateljem, ali ako se ne uglavi predložena ženidba, da će biti neugodno primoran upasti u njegovo kraljevstvo i iskopati kralju oči. Nato onaj drugi kralj - kako je bio slabiji - odgovori, da je veoma zahvalan svome prijatelju i kraljevskom bratu na njegovoj dobroti i velikodušnosti, i da je njegova kći pripravna za udaju, kad god kraljević Bladud ushtjedne da dođe po nju i da je vodi.
Tek što je takav odgovor stigao u Britaniju, cijeli se narod obeznanio od velike radosti. Na sve strane čuli se samo glasovi vesela gozbovanja i bučnih pijanaka - uz zveckanje novca, što ga je narod uplaćivao sabiračima iz Kraljevske riznice, da bi se namirili troškovi za to sretno pirovanje. U toj je prigodi kralj Lud, sjedeći na prijestolju okružen cijelom svitom dvoranika, ustao u preobilju svojih osjećaja i naredio vrhovnome sucu, neka naruči najbolja vina i dvorske svirače. Taj su milostivi čin vajni povjesničari u svome neznanju pripisali kralju Coleu u glasovitim onim stihovima, gdjeno je njegovo veličanstvo prikazano, kako nalog daje:

Lulu amo, kondir prinesite
Svirače mi hitro dozovite!

To je očita nepravda prema uspomeni kralja Luda i nedično uzvisivanje vrlina kralja Colea.
Posred svih tih svečanosti i veselih zabava bijaše jedan stvor, koji nije ni okusio iskravoga vina, što je obilno točeno, ni zaplesao plesa uz svirku dvorskih svirača. To je bio glavom kraljević Bladud, u čiju je čast upravo u tome času cijeli narod prenapinjao i svoja grla i strmke kesa svojih. Istina je tužna, da je taj kraljević zaboravio nepovredivo pravo ministra vanjskih poslova, da se on mjesto njega zaljubi, pa je, protivno svim dotadašnjim političkim i diplomatskim zasadama, već prije toga sam zamilovao lijepu kćerku nekog plemenitog Atenjanina i potajno se vjerio njome.
Eto, u tome imamo izvanredan primjer jedne od mnogih prednosti naše civilizacije i profinjena morala. Da je po sreći taj kraljević živio u kasnijim vremenima, on bi se po svoj prilici odmah bez ikakvih skrupula oženio odabranicom, koju mu je otac namijenio, a onda bi se ozbiljno dao na posao, da svali sa sebe teško breme, koje ga tišti. Sva je prilika, da bi nastojao da joj srce shrve sustavnim uvredama i zanemarivanjem. Ako bi je ipak odvažnost njezina spola i ponosna svijest o tolikim nepravdama uza sav loš postupak održale na životu, možda bi potražio puta i načina, da je liši života i tako je se uspješno oslobodi.37 No ni jedan taj način izbavljenja ne dođe na pamet kraljeviću Bladudu, i tako on vruće zamoli, da ga otac nasamo sasluša, pa mu sve kaza poistini.
Stara je povlastica kraljeva da vladaju svakim i svačim, samo ne vladaju strastima svojim. Kralj Lud sav uskiptje od gnjeva, baci krunu sve do stropa, pa je opet uhvati - u one dane kraljevi nošahu svoje krune na glavama, a nisu im ležale pohranjene u Toweru - zatopta nogama o zemlju, oštro se udari po čelu i stade zaklinjati nebesa, da mu kažu, zašto su se protiv njega urotili tijelo njegova tijela i krv njegove krvi, pa napokon dozva tjelesnu stražu i naredi joj, da smjesta zatoči kraljevića u visokoj tankovrhoj kuli. Tako su stari kraljevi općenito postupali prema svojim sinovima, kad se ne bi poklapale njihove ženidbene sklonosti.
Pošto je tako kraljević Bladud veći dio godine tamnovao u visokoj kuli, a njegove tjelesne oči nisu vidjele ništa bolje pred sobom doli zida kamenoga, a pred duševnim vidom iskrsavalo mu samo dugo tamnovanje, svakako je počeo kovati osnovu izbavljenja, koju je nakon pripreme od mjesec dana i u djelo proveo: pun obzira zatače nož u srce svoga tamničara, da ga razbješnjeli kralj ne bi smatrao sukrivcem kraljevićevu bijegu (ta imao je siromašak ženu i djecu) i da ga počem ne bi kaznio.
Kralj je bio gnjevan, što mu je odbjegao sin. Nije znao, na koga bi izlio žestinu pečali i jarosti svoje, dok se srećom ne dosjeti natkomornika, koji mu je sina iz Atene doveo kući, pa ga u isto vrijeme rastavi i s glavom i s nagradnom mirovinom.
Međutim je mladi kraljević dobro prerušen pješice hodio kraljevstvom oca svoga, a u svim tegobama njegovim hrabrila ga je i jačala slatka misao na djevojku Atenjanku, kojano bješe nevin uzrok gorkih njegovih kušnja. Zaustavi se jedan dan, da otpočine u nekom selu. Kad vidje, kako svijet na ledini zameće vesele plesove i kako razdragana lica promiču tamo-amo, usudi se pa upita jednoga veseljaka blizu sebe, kakav je uzrok tome veselju.
- Pa zar ne znaš, stranče - dočeka ovaj - za nedavni proglas milostivoga našeg kralja?
- Proglas! Ne znam. A kakav proglas? - zapita kraljević, jer je on tumarao rasputicama i bespućima, pa mu nije uopće bilo znano, što se događa na ondašnjim javnim utrenicima.
- Pa - proslijedi seljak - udala se za nekog stranog plemića u svojoj domaji ona strana gospa, kojom se htio da oženi naš kraljević. Kralj je proglasio narodu to i velike javne svečanosti usto. Ta svakako da će sada kraljević Bladud poći domu oca svoga i oženiti se djevojkom, koju mu kralj odabra, a vele za nju, da je lijepa ko podnevno sunce. U zdravlje, stranče. Bog nek živi kralja!
Kraljević ne ostade da dalje sluša. Kao strijela ode s toga mjesta i zavuče se u najgušće zabiti susjedne šume. Lutao je tako dalje po danu i po noći; kad je pripecalo najžarče sunce i kad je mrčio studni blijedi mjesec; za suhe podnevne omare i po vlažnoj studeni noćnoj; po sivilu noćnog razdvoja i po živom rumenilu večernjem. Tako je bio nehajan i prema vremenu i prema cilju svome, te je putujući put Atene toliko skrenuo s puta, da je konačno dospio u Bath.
Gdje je današnji Bath, ne bješe onda tamo grada. Ni traga kakvu ljudskome nastanu ili lječilištu, koje bi zavrijedilo to ime. No i onda je postojala ista divna krajina, ista široka prostranstva brežuljaka i dolina, ista ubava rijeka koja se mileći prokrada daleko, daleko. Iste visoke gore, koje poput životnih nevolja, kad ih gledaš iz daljine i djelomično zastrte srebrnastim pramenovima jutarnje sumaglice, gube onu svoju surovost i oporost, pa kanda ti nekako umiruju i blaže oko. Ganut bajnom ljepotom toga prizora kraljević se spusti na zelenu tratinu i natekle svoje noge okupa u suzama. Zatim nesretni Bladud sklopi ruke i žalostivo podiže oči prema nebu, pa će: »Kamo lijepe sreće, da se ovdje dokončaju moja lutanja! Oh, da hoće, dokle je vijeka i svijeta mirno teći ove moje tople suze, kojima evo oplakujem promašenu nadu i prezrenu ljubav!«
Molba mu bi uslišena. Bilo je to još u vrijeme poganskih bogova, koji su ovda-onda znali uhvatiti ljude za riječ, i to s takvom brzinom, da je to u nekim slučajevima bivalo veoma neugodno. Razjapila se zemlja pod nogama kraljevićevim, tako da je pao u provaliju, o odmah mu se zatvorila nad glavom zauvijek. Samo su njegove vrele suze stale provirati kroz zemlju, pa otad neprestano na tome izdanu mlazom šikljaju.
Do dana današnjega možeš vidjeti, kako golema mnoštva ostarijih gospa i gospode, štono su se razočarali u pribavljanju životnih suputnika, a gotovo isto toliko mladeži, koja čezne da do njih dođe, svake godine grnu u Bath, da piju ljekovite vode, koja im daje veliku snagu i okrepu. To je najveća pohvala ljekovitosti suza kraljevića Bladuda, a ujedno snažno potkrepljuje istinitost ispričane legende.«

Pickwick zijevnu više puta, kad dočita taj mali rukopis; brižljivo ga smota i ponovo stavi na staro mjesto. Tada, uz neobično veliki zamor na licu, upali svijeću i pođe u gornje odaje da spava.
Po starom običaju ustavi se kraj Dowlerovih vrata i pokuca, da zaželi laku noć.
- Ah! - javi se Dowler - vi idete spavati? Kamo lijepe sreće, da i ja mogu. Zloguke li ove noći, brajane moj. Nekako vjetrovita, jel’te?
- Baš jest - dočeka Pickwick. - Laku vam noć.
- Laku noć.
Potom Pickwick ode u svoju ložnicu, a Dowler opet sjede pred kamin, da bi ispunio nesmotreno svoje obećanje, da će prosjediti, sve dok mu se žena kući ne vrati.
Malo ima toga na svijetu, što bi te više mučilo nego kad dokasno u noć sjediš i čekaš koga, osobito ako se on ugodno zabavlja u društvu. Ne možeš a da ne pomisliš, kako njemu ugodno prolazi vrijeme, koje se tebi dozlaboga mlitavo vuče, a što više misliš na to, to ti se sve više primiče kraju nada, da će ubrzo stići. Ure također titkaju preglasno, kad sam sjediš, pa ti se čini kao da ti je uz tijelo odjeća od paučine. Najprije te nešto zaškaklja u desnome koljenu, a zatim to isto oćutiš u lijevome. Još nisi promijenio položaja, već te nešto zasvrbi po rukama. Kad si tako poizvrtao ruke i noge u svakojake čudne oblike, najedanput te zasvrbi u nosu, pa ga staneš trljati, kao da ćeš ga istrljati - a to bi po svoj prilici i napravio, samo kad bi mogao. I oči su ti tada čista dosada: dok useknjuješ jednu svijeću, stijenj druge ti se čini, da je dug palac i pol. To, pa različita druga mala živčana dodijavanja čine, da je dugo noćno iščekivanje nekoga, kad su svi drugi već pospali, sve drugo samo ne vesela zabava.
Tako je upravo mislio i Dowler, dok je sjedio pred kaminom i bio ljutit kao pas u žeželju na sve one neljude, koji se zabavljaju, a on mora bdjeti čekajući ih. Nije se raspoložio ni onda, kad je promislio, kako je sinoć u ranu večer uvrtio sebi u glavu, da ima glavnu bol, pa je tako od svoje volje ostao kod kuće. Pošto ga je najposlije više puta preuzeo san, pa se klanjao ogradi kamina i u posljednjem se času pravovremeno prenuo, da ne oprži lice, Dowler odluči da će se baciti na postelju u stražnjoj sobi, ali nipošto zato, da sanak snije, nego da misli i premišlja.
»Tvrdosano sam ja čeljade«, u sebi će Dowler, kad se bacio na postelju, »budan moram biti. Valjda ću čuti, ako tko bude kucao na vrata. Dakako. Pa tako sam i mislio. Eno čujem kako hoda noćobdija. A sad je slabiji odjek njegovih koraka. Sad još nešto slabiji. Eno sad zakreće za ugao. Ah!«
Kad je Dowler dotle došao u svome premišljanju, i on obađe ugao38, pred kojim se toliko skanjivao, pa zaspa kao top.
Upravo kad su odbila tri sata, bus vjetra doduva u predjel Polumjeseca nosiljku, u kojoj je bila Dowlerka, a nosila su je dva nosača: jedan bješe gojan mališa, a drugi mršav usukanik. Mnogo su muke vidjeli, da se na takvoj vjetrini održe uzgor i oni sami, a da i ne govorimo o nosiljci. Sve je još dotle bila milina, ali na toj visočici, na vjetrovitnu predjelu Polumjeseca, strašno osilio vjetar pa nemilice mete sve unaokolo, kao da će iščupati i samo kamenje iz pločnika. Možemo onda pojmiti, kako su bili veseli nosači, kad su spustili nosiljku, pa bez okolišanja dvaput čestito udarili o Ulična vrata.
Neko vrijeme počekaše, ali nitko ne dolazi.
- Služinčad je sada po svoj prilici u naručju Porpusa39 - povika niski nosač grijući ruke pri zubljonošinoj zublji.
- Da ih bogdo hoće da uštine i probudi - pridometnu dugonja.
- Dajte zakucajte ponovo, kumim vas bogom - povika iz nosiljke Dowlerka. - Dajte zakucajte dva, tri puta.
Drobnjaku je bilo baš po volji da dokrajči što prije taj posao. Stoga stade na prag i četiri-pet puta udari zvekirom o vrata, a svaki je njegov udarac vrijedio za osam do devet. U to je vrijeme dugonja poodmakao na cestu uzgledajući na prozore, ima li svjetla.
Nigdje nikoga. Sve muči mramorkome u mrklome mraku.
- O za boga miloga! - povika Dowlerka - ponovo biste morali udarati, ako vas smijem zamoliti.
- Pa zar nema u ovoj kući zvona, gospođo? - upitat će maleni.
- Kako ga ne bi bilo - unese se u riječ zubljonoša - ta ja evo zvonim odavna.
- Samo je ručka cijela - pripomenu Dowlerka - a žica je do zvona prekinuta.
- Kamo puste sreće, da su prekinute glave služinčadi - progunđa dugonja.
- Nek vam ne bude teško, što ću vas zamučiti, ali ja bih vas zamolila, da ponovo zakucate - neobično im uljudno reče Dowlerka.
Mališa više puta ponovo pokuca, ali bez ikakva uspjeha. Dugajlija se neobično onestrpljivio pa pođe da ga odmijeni, i tako se napopastio udarati dvostrukim udarcima, od kojih je svaki vrijedio dva, kao da je kakav poludjeli pismonoša40.

Winkleov položaj u času, kad su vrata zalupila

Napokon Winkle usni san, kako je u klubu, kako su članovi kluba nepokorni, pa predsjednik mora mnogo udarati po stolu, da očuva red. Tada mu je došlo na san, nejasno kao u magli, da se nalazi u dražbovaonici, gdje nema nudilaca, pa dražbovatelj kupuje sve odreda. Konačno mu poče svitati u glavi, kako je u granicama mogućnosti i to, da možda netko udara na uličnim vratima. Da bi se ipak posve osvjedočio, pritajio se u krevetu desetak časaka i stao osluškivati. Kad je nabrojio trideset i dva ili trideset i tri udarca, bio je sasvim uvjeren o tome, pa se neobično utvarao, što se tako rasanio.
- Rap, rap... rap, rap... rap, rap... ra, ra, ra, ra, ra, rap! - udarao je zvekir na vratima.
Winkle skoči iz kreveta neobično razdoznao, što li bi to moglo biti, pa brže-bolje obuje čarape i navuče papuče, omota se u pokućnu haljinu, upali svijeću na noćnome svjetlilu, koje je imalo slab stijenjak od rogoza, a svjetlomrcalo je na kaminu, pa pojuri niza stube.
- Evo, gospojo, napokon netko dolazi - proču se patuljak.
- Kamo li puste sreće, da sam iza njega i da ga bodem šilom - gunđao je dugonja.
- Tko to lupa u ovo gluho doba noći? - povika Winkle odvezujući lanac.
- Daj ne zanovijetaj sad pitanjima, tvrda tikvetino, nego otvaraj vrata - dočeka dugonja neobično se gnušajući i misleći posigurno, da to pita gospodski sluga.
- Daj razbudi se, bunovni pospanče - priši mu onaj drugi potičući ga.
Kako je Winkle još bio trapovijesan, bez razmišljanja se pokori nalogu, pootvori malko vrata i izviri van kao puž iz ljuske. Ponajprije sagleda crveni žar zubljonošine zublje. Usprednuvši od iznenadna straha, da možda kuća ne gori, brže-bolje rastvori širom vrata, pa držeći svjetlilo iznad glave, stade napeto buljiti preda se, ne znajući posigurno, vidi li pred sobom nosiljku ili vatrogasnu štrcaljku. U taj mah zapuhnu žestok bus vjetra, svijeću udunu, Winklea neumoljivo odbaci na skaline pred kućnim vratima, a vrata zatvori uz glasan prasak.
- E, mladiću moj, baš si sad pronio rodu glas - povika mališa.
Čim Winkle smotri gospino lice na prozorčiću nosiljke, vrcnu se brzo i stade svojski udarati zvekirom o vrata i sav izvan sebe moliti nosača, neka ukloni odanle nosiljku.
- Uklonite je, zaboga, uklonite - vikao je Winkle. - Eno nekoga iz druge kuće. Metnite me u nosiljku! Sakrijte me! Sklonite me!
Cijelo je to vrijeme drhturio od grozne studeni. Kad god bi podigao ruku prema zvekiru, vjetar bi mu zavro u pokućnu haljinu i nemilo je vijao.
- Ma zaboga, eno ljudi idu niz ulicu. I dama ima. Pokrijte me čime, ako ste božji. Stanite preda me! - urlao je jadni Winkle.
No kako su nosači bili iscrpljeni, jer su se iskidali od pusta smijeha, ne bjehu kadri da mu pruže bilo kakvu pomoć, a dame su se svaki čas sve više primicale.
Winkle posljednji put beznadno udari u vrata, a dame su bile od njega udaljene tek nekoliko kuća. Šta će sad? Ne budi lijen odbaci utrnulu svijeću, koju je cijelo vrijeme držao iznad glave, pa ni pet ni devet nahrupi u nosiljku gospođi Dowler.
Sad je konačno i gospođa Craddock začula kucanje i galamu na vratima. Pričekala je samo, ne bi li metnula na glavu štogod otmjenije od noćne kapice, pa pojuri u salon s ulične strane, da se i očima uvjeri, jesu li to odista ljudi, kojih je glasove čula. Podižući prozor upravo u času, kad je Winkle nasrtao u nosiljku, spazi gazdarica, što se dolje zbiva, pa udari u strašnu i zloguku dreku, zaklinjući Dowlera da se smjesta digne iz postelje, jer mu žena smjera da pobjegne s nekim drugim gentlemanom.
Nato Dowler pojuri naglo poput lopte od kaučuka, jurnu u sobu s ulične strane i stiže do prozora upravo u času, kad je Pickwick otvorio drugi prozor: obojici dođe pred oči, kako Winkle juri u nosiljku.
- Stražaru - stade bijesno vikati Dowler - zaustavite ga... držite ga... čvrsto ga držite... zatvorite ga, dok i ja ne dođem... grkljan ću mu prerezati... nož mi dajte... rasporit ću ga od učkura do bijela grla, znate, gospodo Craddock... hoću, bog mi i moja duša!
Otrgnuvši se od gazdarice, koja je vriskala, i od Pickwicka, koji se od čuda kamenio, gnjevni suprug pograbi nožić pa suknu na ulicu.
Ali Winkle ga nije čekao. Čim je čuo strašan ršum junačkoga Dowlera, isprti se iz nosiljke isto onako hitro, kako se bio sprtio, odbaci papuče na ulicu, zakopa nokat u ledinu i pohita oko polumjesečasta prostora kuće, a za njim nadali sustopice Dowler i noćobdija. Winkle je međutim dobrano odmakao naprijed. Kad je obišao drugi put, vrata bjehu otvorena; on nahrupi unutra i zalupi njima Dowleru pred nosom, ustrča brže-bolje u svoju ložnicu, zaključa vrata i navali uz njih umivaonik, ormar sa sunjicama i stol, zamota ono nešto najpotrebnijeg jada od odjeće, pa se spremi da šmugne kradom u prozorje rane zore.
Dowler stiže pred Winkleova vrata, pa mu kroz ključanicu očitova nepokolebljivu svoju odluku, da će mu sutradan prerezati grkljan. Nakon tolike zbrke glasova u salonu, posred koje se jasno razabirao Pickwickov glas, kako nastoji primiriti duhove, stanari se razidoše u svoje odaje, i sve se ponovo primiri.
Zacijelo će tko zapitati: »A gdje je cijelo to vrijeme bio Samuel Weller«? E, na to ćemo vam odgovoriti u idućem poglavlju.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 12:57 pm


Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Image




Trideset sedmo poglavlje

U njemu se čestito opravdava Wellerova nenazočnost opisivanjem večernje zabave, na koju su ga pozvali, i on se odazvao. Izvješćuje se i o tome, kako je Pickwick povjerio Welleru poseban zadatak, veoma škakljiv i važan.

Ujutro onog dana, koji je, kako ste čitali, bio pun burnih događaja, gazdarica gospođa Craddock dođe Welleru pa će mu reći:
- Evo pisma za vas.
- Baš je čudnovato - nato će Sam. - Sve me strah, da se nije što zlo desilo, jer ne pada mi na um, da je ijedan gentleman iz mog kruga poznanstva kadar nakititi pismo.
- Bit će da se desilo nešto neobično - pripomenu gospođa Craddock.
- Mora da je baš neobično, vjere mi, gospojo, kad je nagnalo koga mog prijatelja, da piše pismo - proslijedi Sam sumnjivo kimajući glavom. - Ništa manje nego prirodna trzavica, kakono reče onaj mladi gospodin, kad su ga spopali nastupi. Ne može biti od moga ćake - proslijedi Sam gledajući na adresu - jer on je naučio pisati s velikih oglasa u poštanskim poslovnicama, pa vazda piše štampanim slovima. E, baš mi je za divno čudo, od koga li je ovo pismo.
Kako je Sam to dorekao, učini ono, što bi učinila velika većina ljudi, kad nisu sigurni, tko im je poslao obavijest: pogleda na pečat, pa na prednju stranu pisma, pa na stražnju, pa sa strane, pa na naslov, a kao posljednje pribježište domisli se, da bi mogao pogledati i u pismo, pa da pokuša pronaći, tko li ga je poslao.
- Napisano je na papiru sa zlatnim obrubom - pripomenu Sam, kad ga otvori. - Zapečaćeno je pečatom brončane boje, a u pečat je utisnut vrh od ključa. A sada da vidim, što mi piše.
Tada se Sam strašno uozbilji pa stade polako čitati:
»Odabrano društvo bathskih gospodskih sluga šalje svoje pozdrave gospodinu Welleru i čast im je pozvati ga, da u njihovu društvu pribiva večeras prijateljskoj swarry41, koja se sastoji od kuhanog ovčjeg buta s uobičajenim prismokom. Swarry će biti na stolu točno u devet sati i pol.
To bješe zamotano u jednu drugu obavijest, u kojoj se kaže:
»Gospodinu Johnu Smaukeru, gentlemanu, koji je imao čast da vidi gospodina Wellera prije nekoliko dana u kući njihova zajedničkog poznanika, gospodina Bantama, neka bude dopušteno, da gospodinu Welleru priloži ovu pozivnicu. Ako gospodin Weller želi posjetiti gospodina Johna Smaukera u devet sati, gospodinu Johnu Smaukeru bit će neobično drago da gospodina Wellera prikaže društvu.«
John Smauker
(svojom rukom)
Na omotu pisma bila je adresa: »Blagorodnom gospodinu Welleru, kod gospodina Pickwicka«, a u zagradi je u gornjem desnom kutu umetnuta uputa pismonoši: »Zvoniti na kuhinjsko zvonce.«42
»Sve mi se čini«, umovaše u sebi Sam, »da je ovo pismo nekako otmjeno. Nikad u svome danu ne čuh, da bi se kuhani ovčji but zvao swarry. Da mi je znati, kako bi ga zvali, da je pečeni.«
Ne hoteći međutim da o tome premišlja, Sam odmah spuči i ode svome gospodaru, pa ga zamoli, da bi mu dopustio slobodan izlazak za to veče. Pickwick mu to rado učini. S tom dopusnicom i s ključem od uličnih vrata uputi se Sam malko prije ugovorenog vremena pa natenane s noge na nogu odbi se put Kraljičina trga. Tek što se tamo doplete, sa zadovoljstvom ugleda Johna Smaukera, kako je svoju naprahanu glavu oslonio o stup ulične svjetiljke u nedalekoj udaljenosti pa puši cigaru iz jantarske cigaruše.
- Dobro mi došli, gospodine Weller, pa kako ste mi, a? - pozdravi John Smauker jednom rukom graciozno skidajući šešir, a drugom mu prijazno i ugodljivo mašući.
- Pa, može se podnijeti - nato će Sam. - A kako ste mi vi sa zdravljem, mili moj druže?
- Pa nije baš najbolje - prituži se John Smauker.
- E, odviše ste vi teško poslovali - pripomenu Sam. - Ja sam se sve bojao, da je tako s vama. Ne isplati se to, znate. Ne smijete popuštati svom neukrotivom duhu.
- Nije baš bilo toliko duha, gospodine Wellere - proslijedi John Smauker - više je od loša vina. Sve mi se čini, da sam previše u čašu zagledao.
- Aa, otud mi dođite - prisniti Sam. - E, bogme to je velika bolest.
- Šta ćete, gospodine Wellere, napast je napast, znate - ispričavao se John Smauker.
- O, dašto, dabome - potvrdi mu Weller.
- Čovjek vam se, znate, gospodine Wellere, baci u vrtlog društva - uz uzdah mu prizna John Smauker.
- E, to je odista strašno! - priznade mu Sam.
- Tako vam je vazda u životu - nastavio mudrovati John Smauker. - Ako vam je usud usudio da budete u javnome životu i na javnome mjestu, morate očekivati, da ćete biti izvrgnuti napastima, od kojih su, gospodine Wellere, drugi ljudi slobodni.
- Upravo je tako govorio moj stric, kad se on dao na javni život posvetivši se gostioničarskom poslu43 - pripomenu Sam. - I pravo je rekao, na moju pravdu, jer je za nešto manje od tri mjeseca dopio svoj život.
John Smauker kanda je bio do dna duše ogorčen zbog bilo kakve prispodobe između njega i pokojnog Samova strica gostioničara, ali kako je Sam pritom ostao posve spokojan i miran, predomislio se, pa se ponovo uprijaznio.
- Ne bi možda bilo zgorega da odmah krenemo - započe Smauker gledajući na bakrenu uru, koja je prebivala negdje na dnu duboka džepića, pa je izvukao na površinu s pomoću crne vrpce, kojoj je na drugome kraju bio privješen bakren ključ.
- I ja mislim, da ne bi - složi se Sam - inače će se prekuhati swarry, pa će se raspasti.
- A jeste li pili mineralne vode, gospodine Wellere? - priupita ga njegov drug, kad su krenuli prema Glavnoj ulici.
- Jesam jedanput.
- Pa kakva vam se čini, gospodine?
- Meni je sve nekako bljutava, neugodna teka - odgovori Sam.
- A, to vi možda ne volite čelikovit okus? - pripomenu Smauker.
- Ne razumijem vam se ja puno u nazive - dodade Sam - ali sve mi nekako miriše na toplo glačalo.
- Pa to i jest čelikovit okus, gospodine Wellere - protumači prezrivo John Smauker.
- Pa, ako ta vaša riječ znači, što sam ja htio kazati, toliko da znate, veoma je neizražajna - stao mudrovati Sam. - Može biti da je tako, ali kako ja nisam baš bogzna kakav kemičar, ne mogu ništa da kažem.
Nato Sam Weller na veliko zaprepaštenje Johna Smaukera poče zviždati.
- Oprostite, gospodine Wellere - dočeka John Smauker, sav u silnoj muci zbog tih Wellerovih neobično negospodskih zvukova - biste li me htjeli uhvatiti ispod ruke.
- Hvala vam na ponudi; vi ste veoma ljubezni, gospodine, ali vas ne bih htio nipošto lišiti vaše ruke - nato će mu Sam. - Miliji mi je običaj da metnem ruke u džepove, ako vam to nije zazorno.
Kad to doreče, prilagodi djelo riječi i stade zviždati još glasnije nego prije.
- Ovuda - uputi Sama njegov novi prijatelj, kome je po svoj prilici odlanulo, kad su skrenuli niz pokrajnju ulicu. - Skoro ćemo stići tamo.
- Zar? - upita Weller, posve miran pri obznani, da su se sasvim približili eliti bathskih lakaja.
- Skoro - ponovi John Smauker. - Samo se vi ništa ne bojte, gospodine Wellere.
- A, nisam ja bojažljiv - odvrati mu Sam.
- Vidjet ćete tamo nekoliko divnih livreja, gospodine Wellere - proslijedi John Smauker. - I možda ćete vidjeti, kako su neki gentlemani, znate, iz prvoga kraja malko naduti, ali splasnut će brzo, ne bojte se.
- Vrlo je to ljubezno od njih - neustrašivo će Sam.
- Pa znate - opet će mu John Smauker uz izražaj veličajnog okrilja - kako ste vi neznanac, možda će isprvice biti prema vama prilično grubi.
- Pa neće valjda ipak biti okrutni? - u čudu zapita Sam.
- A, nipošto, nipošto - tješio ga je John Smauker vadeći burmuticu s lisičjom glavom na poklopcu i gospodski uzimajući čupak burmuta. - Ima među nama nekoliko milobrukovića, pa će se brukati i šale zametati, ali na to se ne smijete obzirati.
- Pokušat ću da izdržim te smrtne udarce njihova rugalačkog talenta - učeno će Sam.
- Tako valja - složi se John Smauker stavljajući u džep lisičju glavu, a izdižući svoju. - Ja ću vam biti od pomoći.
Uto stigoše do male povrćarnice, u koju uđe John Smauker, a za njim i Sam. Čim je Weller dospio iza Smaukera, stade se neobično drsko i bezobzirno ceriti te očitovati ostale dokaze, da mu srce pjeva od radosti, na kojoj bi mu svatko pozavidio.
Prošavši kroz povrćarnicu i metnuvši šešire na stube u malom hodniku iza nje, uđoše u gostinsku sobicu, i tu Wellerove oči ugledaše sav sjaj divotna prizora: dva stola sastavljena u sredini prostorije, prestrta sa tri-četiri stolnjaka različite dobi i datuma pranja, a tako su poredani, da bi se, koliko prilike dopuštaju, činilo, da je samo jedan. Na njima noževi i vilice za šestoro do osmoro ljudi. Neki su dršci noževa zeleni, drugi crveni, a ima ih nekoliko i žutih. Kako su pak sve vilice crne, neobično je dojmljiva ta mješavina boja. Iza ograde kamina tople se pladnji za pozvani broj zvanika, a i sami zvanici griju se ispred ograde. Kanda je ponajglavniji i ponajvažniji od svih uzvanika okrupan gospodin u svijetlogrimiznu kaputu s dugim skutima i u hlačama dokoljenkama kričavo crvene boje, pa u trorogljastu zavraćenu šeširu. Stajao je okrenut leđima vatri i kanda je baš sad na ušao, jer osim toga što je ostavio šešir ustaknut na glavi, i dug štap mu je u ruci, kakav obično gentlemani njegove struke uzdižu u kosu nagibu preko krovova kočija.
- Smaukere, momčiću moj, dajder pruži tu svoju peraju - povika gentleman s trorogljastim šeširom.
Smauker uklopi gornji zglavak malog prsta svoje desne ruke u šaku gentlemana s trorogljastim šeširom, pa mu reče, da je očaran, što ga vidi u takvu zdravlju.
- Pa, vele mi, da izgledam kao ruža u cvatu - pripomenu čovjek s trorogljastim šeširom - ali, baš mi je za divno čudo, što je tako. U ovih potonjih petnaest dana neprestano ti pristajem cijela dva sata na dan za onom našom babom. Ako mi velite, da ne bi svakoga za cijeli njegov vijek uočajilo neprestano promatranje, kako to stvorenje kvačice od sploštene žice zakapča u petlje ostraga na onoj njezinoj vražjoj staroj haljinetini boje despikova cvijeta, e načast vam onda sva moja plaća od cijela tri mjeseca.
Nato se sakupljeni izabranici slatko nasmijaše, a jedan gentleman u žutu pršnjaku, koji je bio obrubljen kočijaškim gajtanom, šapnu susjedu u zelenim tijesnim hlačama dokoljenkama, kako je Tuckle večeras dobre volje.
- Zbilja - pripomenu Tuckle - Smaukere, dragoviću moj, ti...
Ostatak mu je rečenice u uho prošaptao.
- O, bože sveti, pa ja sam to posve s pameti smetnuo - nato će John Smauker. - Ovo je, gospodo, moj prijatelj gospodin Weller.
- Oprostite, što vam zaklanjam vatru, Wellere - preuze Tuckle uz prijateljski naklon. - Bit će da vam nije odviše studeno, Studenče44.
- Nipošto, Ognjenče - dočeka Weller. - Kakav li bi ja Smrzle bio, kad bi mi uz vas bilo studeno! Nego, znate šta: kad bi vas u čekaonici kakve državne poslovnice postavili iza kaminske ograde, na moju pravdu, prištedjeli biste im ugljena.
Kako se činilo, da u tome odgovoru ima prilično osobnog smjeranja na Tuckleovu grimiznu livreju, taj se gentleman nekoliko trenutaka držao veličanstveno, ali se postepeno polagano odmicao od kamina, te napokon iskesi zube kao lisica na šipak, pa pripomenu, kako nije baš loša bila Samova odšalica.
- Neobično sam vam zahvalan na vašem dobrom mišljenju, gospodine - nato će Sam. - Valjda ćemo malo-pomalo izaći jedan s drugim na kraj. Naskoro ćemo pokušati i s boljim odgovorom.
Na tome mjestu razgovor prekide dolazak gentlemana u narančastu plišu, a u njegovu se društvu nalazio drugi izabranik u purpurnu suknu i s golemim dokoljenicama. Pridošlice pozdraviše dobrodošlicom oni, koji su prije došli, a tada Tuckle stavi na glasanje prijedlog, da se unese večera, što svi jednoglasno prihvatiše.
Tada trgovac povrćem i njegova žena poredaše po stolu vruć kuhani ovčji but, s umakom od kopra, broskvom i krumpirima. Tuckle sio u začelje trpeze, a prema njemu u zasjedu gentleman u narančastom plišu. Povrćar navuče rukavice od meko učinjene kože, da bi tako dodao tanjure, pa se postavi iza stolice, na kojoj je sjedio Tuckle.
- Harrise - povika Tuckle zapovjedničkim tonom.
- Izvolite, gospodine - nato će mu povrćar.
- Jeste li navukli rukavice?
- Jesam, gospodine.
- Dignite onda poklopac.
- Hoću, gospodine.
Povrćar izvrši nalog neobično smjerno, pa uslužno Tuckleu pruži nož sjecalicu. Pritom jadnik slučajno zijevnu.
- Šta to znači, gospodine? - upitat će Tuckle vrlo oporo.
- Oprostite mi, gospodine - molio je pokunjeni povrćar - izmaklo mi, gospodine. Dokasna sam noćas bdio, gospodine.
- Da vam reknem, što o vama mislim, Harrise - veoma uzbudljivo proslijedi Tuckle. - Vi ste jedna prosta živina.
- Ta nećete valjda, gospodo, biti strogi suci pri osudi mojoj - jadikovao je Harris. - Vrlo sam vam zahvalan, gospodo, na vašem pokroviteljstvu i na vašim preporukama, kad god je pri dvorbi ustrebala kakva ispomoć. Nadam se, gospodo, da sam dao zadovoljštinu.
- Kakvu zadovoljštinu, gospodine - strogo će Tuckle - nikakve zadovoljštine niste dali, gospodine moj.
- Smatramo, da ste vi jedan nepažljivi neotesanac - prekori ga gentleman u narančastom plišu.
- I prosti lopov - dodade gentleman u zelenim dokoljenicama.
- I nepopravljiva vucibatina - prisnaži gentleman u purpuru.
Jadni se povrćar veoma pokorno naklanjao, dok su mu podjeljivali ta mala ukrasna imena u pravom duhu najsitničavijeg nasilja. Kad je svaki rekao ponešto, da pokaže svoju nadmoć, Tuckle nastavi rezanje ovčjeg buta i stade posluživati uzvanike.
Jedva što je počeo taj važni posao večeri, kadli se vrata naglo rastvoriše, i eto ti još jednoga gentlemana u svijetlo-modroj odori s olovnim pucetima.
- To je protiv svih pravila - povika Tuckle. - Prekasno, prekasno; ostat ćeš okraćenih rukava.
- Ma nemojte, ljudi. Nije bilo druge - branio se gentleman u modrome. - Rasudite sami, ja se pozivam na vas. Riječ je o ljubavnoj obvezi - uročio sam bio sastanak u kazalištu.
- Je li uistinu tako; da ti ne omahuješ, prijane? - povika mu onaj gentleman u narančastom plišu.
- Ma jest, tako je, kad vam velim na svoju poštenu riječ - pridoda modro. - Obećao sam bio, da ću doći po našu najmlađu kćer45 u deset i po sati, a ona vam je tako neobično fino stvorenje, da nisam imao srca pogaziti obećanja. Neka oprosti ovo cijenjeno društvo, gospodine, ali suknji nitko ne odolje, velim vam.
- Počeo sam ja njušiti, da je tu nešto posrijedi - nastavi Tuckle, kad pridošlica sjede pokraj Sama. - Jednom ili dvaput opazio sam, kako ti se ona dobrano naslanja na rame, kad ulazi u kočiju ili kad izlazi iz nje.
- E, Tuckle, odista ne bi trebao tako - povika čovjek u modrome. - Ne pristoji se tako. Pa možda sam ja i rekao jednome ili dvojici prijatelja, da je ona božanstveno stvorenje, da je odbila jednu ili dvije ženidbene ponude, i to bez ikakva očita razloga, ali... ne, ne, ne, zaista, Tuckle... pa još usto pred stranim ljudima... e to ne valja... ne bi smio tako. Finoća iznad svega, dragi moj prijatelju, finoća!
Tada modro povuče vratnu maramu i ponamjesti suvratke na kaputu, namignu i namrgodi se, kao da iza toga ima još puno, što bi mogao kazati, kad bi htio, ali se obvezao časnom riječi, da će o tome šutjeti.
Kako je modro bio plavokos i jogunast, slobodna i neusiljena držanja, u izgledu razmetljiv, a u licu drzak, privukao je posebnu Wellerovu pozornost odmah ispočetka, ali kad se počeo odlikovati i šaljivošću, Sam je osjećao veću sklonost nego ikada da ponjeguje to poznanstvo. Stoga zaveže u razgovor samostalno, kako on to već zna i umije.
- U vaše zdravlje! - nazdravi Sam. - Neobično mi je drago, kad vas slušam kako razgovarate. Na moju pravdu, kao da golubica guče.
Na to se modrić samodopadno nasmiješi, kao da su mu takve pohvale neprestano uši milovale. U isto vrijeme odobravateljski pogleda Sama veleći mu, kako se nada, da će se bolje s njime upoznati, jer mu se bez ikakva laskanja čini, da ima sve potrebne osobine kršna momka i da je pravi čovjek po njegovu srcu.
- Kako li ste vi dobrostivi, gospodine - nato će Sam. - A sreća vam pjeva, da je milota!
- Kako to mislite? - upita modrić.
- Pa s onom mladom gospom, brajko - izjasni se Sam. - Zna ona, što valja bogme! A! Shvaćam ja to dobro!
Pritom Weller zatvori jedno oko i zavrti glavom tamo-amo, tako da je to neobično polaskalo osobnoj taštini modrinoj.
- Sve mi se nekako čini, da ste vi velik prepredenjak, gospodine Wellere - pripomenu modro.
- A, nipošto - branio se Weller. - Ja to sve vama prepuštam. To je mnogo više vama u krvi nego meni, kakono reče onaj gentleman, što je stajao iza vrtne ograde, onome drugom, što je bio izvan nje, a bijesni je bik jurio uz ulicu.
- Da, da, gospodine Wellere - nastavi oduševljeno modro - bit će da je uočila moj izgled i moje držanje, gospodine Weller.
- I ja mislim, da nije mogla a da se ne zagleda u to - prisnaži Weller.
- A imate li vi kakvu ljubavnu zgodicu, gospodine? - upitat će uslužno modro vadeći čačkalicu iz džepa pršnjaka.
- Pa baš takvu nemam - odgovori Sam. - Gdje sam ja sluga, nema tamo uopće kćeri; inače da ima, već bi se ja s kojom nagodio. Kako je sada sa mnom, mislim, da se ne bih kompromitirao ni s jednom, ako je manja od markizice. Za silu bi se dalo i s mladom i bogatom, makar ne bila plemkinja, ali bi morala biti u me smrtno zaljubljena. Inače ništa drugo ne dolazi u obzir.
- Jasno, da ne dolazi, gospodine Wellere - pritvrdi modro. - Šta će se čovjek badava kinjiti. Ta mi, mi svjetski ljudi, vrlo dobro znamo, da lijepa odora prije ili kasnije mora osvojiti žensko srce. Među nama budi rečeno, pa to je zapravo jedino, radi čega je vrijedno vršiti našu službu.
- Tako je - pritvrdi Sam. - Bog mi i duša, baš je tako.
Kad je taj povjerljivi razgovor dotle dospio, porazdijeliše naokolo čaše i prije nego što se krčma zatvorila, svaki gentleman naruči svoje najmilije piće. Modro i narančo, obojica kajmak društva, naručiše hladni šrab46 razrijeđen vodom, a ostali razrijeđenu zašećerenu klekovaču, jer kanda im to bješe njihovo omiljelo piće. Sam nazva povrćara groznim nitkovom i naruči oveliku kupu panča. To ga je dvoje po svoj prilici neobično uzdiglo u mišljenju tih izabranika.
- Gospodo! - povika modro uz izražaj najsavršenijeg gizdelinstva. - Ovu čašu dižem u zdravlje dama. Kucnimo se!
- Tako je! Tako je! - pridoda Sam - u zdravlje mladih gospođica!
Tada svi zagrajaše; »Na red, predsjedniče!«, a John Smauker, koji je kazao Sama tome društvu, uljudno ga obavijesti, da riječ, koju je upravo izustio, nije nipošto parlamentarna.
- A koja to riječ, gospodine? - priupita Sam.
- Pa »gospođice«, gospodine moj - odvrati mu John Smauker zabrinuto se mršteći. - Mi ovdje ne dopuštamo takvih razlika.
- O, u redu, brate - složi se Sam. - Ja ću ispraviti, što sam rekao. Ako je samo Ognjenku pravo, ja ću ih zvati dušicama, ružicama, ljubicama.
Nekako se u mozgu gentlemana u zelenim hlačama zavrgla sumnja, je li baš zakonito predsjednika zvati »Ognjenkom«, ali kako je, čini se, ostalom društvu više bilo stalo do svojih nego do predsjednikovih prava, nitko o tome nije progovorio. Onaj s trorogljastim šeširom nakratko uzdahnu, a nadugo omjeri Sama, ali je po svoj prilici mislio, da je bolje da muči, jer od mučanja glava ne boli, a mogao bi govorenjem izvući kraći kraj.
Nakon kratka muka gentleman u vezenu kaputu, koji mu je dopirao sve do peta, i s isto takvim pršnjakom štono mu je zagrijavao cijelu gornju polovicu bedara, veoma odrešito promućka razrijeđenu klekovaču, uz velik se napor ujedanput osovi na noge, pa reče, kako ga želja mori da sakupljenom društvu iznese nekoliko pripomena. Nato osoba u trorogljastu šeširu reče, da će zacijelo društvo biti neobično sretno, kad čuje bilo kakve pripomene koje bi želio iznijeti gentleman u dugome kaputu.
- Biju me slane kite po obrazu, gospodo moja, što izlazim pred vas - poče besjediti čovjek u dugome kaputu - jer ja sam po nesreći kočijaš, pa sam pripušten ovim divnim swarryjima samo kao počasni član, ali osjećam se obvezanim, gospodo - stjeran u kut, da se po vašem dopuštenju poslužim tim izričajem - da vam obznanim tužan slučaj, koji je dopro do moje svijesti, koji se, kako da kažem, dogodio u vidokrugu moga svakidanjeg promatranja. Da ne duljim, gentlemani, naš se prijatelj gospodin Whiffers (svi pogledaše na osobu u narančastu plišu) zahvalio na službi.
Opće čuđenje zahvati slušaoce. Svaki gentleman najprije pogleda u lice susjeda, a zatim prenese pogled na kočijaša, koji je stajao.
- Imate i razloga da budete iznenađeni, gospodo moja - proslijedi kočijaš. - Ja se neću odvažiti da iznesem razloge toga nenaknadivog gubitka za tu službu, ali ću zamoliti gospodina Whiffersa, da ih sam iznese, eda bi ih njegovi prijatelji, koji mu se dive, mogli iskoristiti i nasljedovati.
Kako je taj prijedlog glasno prihvaćen, poče Whiffers tumačiti. Reče, kako bi posigurno želio, da i dalje zadrži mjesto, na kome se upravo zahvalio. Odora je neobično bogata i skupocjena, ženskinje u kući sve mu je baš po volji, a istini za volju mora priznati, da dužnosti nisu preteške. Glavna usluga, koju od njega traže, jest da u društvu s drugim gentlemanom, koji se također zahvalio na službi, što više izgleda s prozora u predsoblju. Želio bi, da cijenjenom društvu može prištedjeti bolne i odvratne potankosti, u koje mora sada da zađe, ali kad traže od njega razjašnjenje, nema druge nego da smiono, jasno i glasno izjavi, kako su od njega tražili, da jede hladno jelo.
Ne možeš dokučiti zgražanje, koje je to priznanje uzbudilo u grudima slušalaca. Uz gunđanje i zviždanje, koje potraja cijelu četvrt sata, čuli su se glasni povici: »Fuj, sram ih bilo!«
Whiffers tada nadodade, kako se sve boji, da je jedan dio uvreda skrivio on sam, jer je po naravi suzdržljiv i uslužan. Točno se sjeća, kako je jednom pristao, da jede maslac, koji je već bio osoljen, da se dulje drži, zatim kako je u jednoj prilici, kad se iznenada pojavila bolest u kući, toliko zaboravio na svoje dostojanstvo gospodskoga sluge, pa je čak u drugi kat odnio posudu za ugljen. Uzda se, da dobro mišljenje prijatelja nije sada umanjeno time, što je priznao svoje pogreške. A ako jest, nada se, da ga je ponovo uspostavio brzinom, kojom je kaznio posljednji neljudski postupak na svoje osjećaje, kako je to upravo iznio.
Slušaoci poklicima divljenja popratiše Whiffersov govor i u zdravlje toga zanimljivog mučenika ispiše najoduševljeniju zdravicu. Na tome im mučenik zahvali i nazdravi novom posjetitelju, gospodinu Welleru. Veli, kako nije imao čast pobliže poznavati toga gentlemana, ali kako je prijatelj gospodina Johna Smaukera, to je uvijek i svagdje dovoljna preporuka svakome društvu gentlemana. Stoga bi, kad bi njegovi prijatelji pili vino, trebalo ispiti cijele čaše u Wellerovo zdravlje, ali kako za promjenu piju žestoka pića, ne bi baš zgodno bilo da pri svakoj zdravici isprazne poveće čaše, i zato predlaže, da se dužne počasti podrazumijevaju.
Po svršenu govoru svi ispiše po gutljaj u čast Samovu, a Sam velikom žlicom zagrabi i naiskap ocijedi pune dvije čaše panča u čast samome sebi, pa im onda zahvali ovim kićenim govorom:
»Mili moji drugovi! - očepi Sam posve nesmetano natačući panč - neobično sam vam zahvalan na vašoj nazdravici. Kako dolazi od tako časna skupa, upravo je neodoljiva. Mnogo sam slušavao o vama kao udruženju, ali iskreno da vam kažem, ni sanjati nisam mogao, da ste vi tako divni ljudi, kao što sada vidim, da jeste. Nadam se samo, da ćete biti na oprezu i da ćete gledati da ne naudite svome dostojanstvu, koje je zaista divno, tako da čovjek mora stati pa pogledati, kad se sretne s vama na prošetnji. A oduvijek je meni srce u njedrima zaigralo, kad bih vas vidio, još dok sam dječak bio - nije me još bilo kolik polovica onoga štapa s mjedenom jabukom poštovanog moga prijatelja Ognjenka, koji sjedi na čelu stola. Što se pak tiče žrtve ugnjetavanja u sumporastoj odori, jedino mogu reći to, da će on po svoj prilici naći mjesto, koje zaslužuje, a onda teško da će mu više ikad dodijavati hladnim swarryjem.«
To Sam izreče pa sjede uz umilan smiješak. Njegove riječi nagradiše bučnim odobravanjem, a onda se društvo stade igrati razlaza.
- Šta, pa zar ne mislite ozbiljno da idete, stari druškane? - upitat će Sam Weller svoga prijatelja Johna Smaukera.
- Bogme moram - nato će mu Smauker. - Obrekao sam Bantamu.
- E, onda u redu - nadostavi Sam. - To je onda druga. Možda bi on zahvalio na službi, kad biste vi obrečeno porekli. Ali vi, Ognjenko, ne kanite valjda još?
- Idem i ja - povika čovjek u trorogljastu šeširu.
- Šta, idete i ostavljate tri četvrti zdjele panča! - urazumljivao ga Sam. - Trice i kučine! Sjedite i pijte!
Tuckle ne bješe kadar odoljeti tome pozivu. Odloži trorogljasti šešir i palicu, koje je upravo bio uzeo, pa reče, da će uime prijateljstva još jednu ocijediti.
Kako je modro išao kući istim putem kao i Tuckle, skloniše i njega da ostane. Kad su napola ispili panč, Sam naredi, da se iz povrćarnice unese nekoliko kamenica. Panč i kamenice tako neobično razigraše društvo, da je Tuckle s trorogljastim šeširom i štapom među ljuskama na stolu zaplesao veseli mornarski ples, dok ga je modro pratio na glazbilu, koje je bilo zgodno udešeno od češlja ukosnika i papira uvojnika. Kad je sasvim nestalo panča, a gotovo i noći, krenuše sva trojica, da se otprate do kuće. Čim je Tuckle izašao van na svježi zrak, iznenada ga spopade živa želja da legne na kamenu pokrajniku. Sam je u sebi mislio: »A, šta bih mu ja to priječio«, pa mu pusti na volju. Kako bi se međutim pokvario trorogljasti šešir, ako bi ga tako ostavio, Sam ga veoma smišljeno spljošti na glavi modrinoj, veliki mu štap udjenu u ruku, a samoga njega osovi uz ulična vrata, zazvoni u zvono i zatim se mirno uputi u svratište.
Sutrašnje jutro Pickwick ustao mnogo prije uobičajenog sata pa potpuno obučen sišao u prizemlje i pozvonio Samu.
- Zatvorite vrata, Same - reče Pickwick, kadno se Weller pomolio na gospodarev zov.
Weller izvrši nalog.
- Noćas se, Same - otrže govoriti Pickwick - desio nesretan slučaj, koji je dao povod gospodinu Winkleu da se pribojava nasilja od gospodina Dowlera.
- Čuo sam to već od stare gazdarice, gospodaru - nato će Sam.
- Žao mi je, što moram reći, Same - nastavi Pickwick smeten u licu - da je od straha pred tim nasiljem utekao glavom u bestrv.
- Zar utekao! - iznenađeno će Sam.
- Jutros je u pamik zore šmignuo, a prije toga meni ni ciglovetne - razjasni Pickwick. - Pobjegao, kakono se veli, u prhlu zemlju, pa od njega ni traga ni glasa.
- Trebalo je da ostane i da svoje izvojuje, gospodine - prezrivo će Weller. - A ne bi trebalo baš mnogo junaštva, da onaj Dowler bude umiren.
- Pa, Same - proslijedi Pickwick - bit će da ni ja baš nisam uvjeren u veliko njegovo junaštvo i odlučnost, ali bilo kako bilo, Winkle je strugnuo. Treba da se pronađe. Pronađe i natrag dovede.
- A šta ako on neće da se vrati, gospodaru? - upita Sam.
- Prisilit se mora, Same - odlučno će Pickwick.
- A tko će ga prisiliti, gospodine? - upita Sam smiješeći se.
- Pa vi, tko drugi - ubrza Pickwick.
- U redu onda, gospodaru.
U toj riječi Weller izađe iz sobe, i odmah zatim začu Pickwick, kako se zatvoriše ulična vrata. Za dva sata eto ti Sama, gdje dolazi hladnokrvno, kao da ga je gospodar poslao po najmanjem kakvu poslu, i izvijesti Pickwicka, da se neka osoba, koja se po opisu u svim potankostima slaže s Winkleom, jutros od svratišta Royal sporednim poštanskim kolima odvezla put Bristola.
- Same - radosno će Pickwick uhvativ ga za ruku - divan ste vi momak. Nema vam para. Odmah morate za njim, Same.
- Svakako, gospodine - poslušno će Sam.
- Čim ga pronađete, smjesta mi pišite, Same - prikriči mu Pickwick. - Ako bi uzaždio da bježi, a vi s njime o zemlju ili ga zatvorite. Ja vam, Same, dajem neograničenu punomoć.
- Pobrinut ću se, da to u tanku dlaku izvršim, gospodaru - poslušno će Sam.
- I reći ćete mu - proslijedi Pickwick - da sam dozlaboga uzrujan, teško ozlovoljen, a bogme i ogorčen, što je smatrao zgodnim da se odluči na tako izvanredan postupak.
- Kazat ću mu, gospodaru - pokorno će Sam.
- I još ćete mu nagovijestiti - nastavi Pickwick - ako se ne vrati s vama u istu ovu kuću, iz koje je krišom pobjegao, da će se vratiti sa mnom, jer ja ću poći po njega i dovesti ga.
- I to ću mu pripomenuti, gospodaru - pripremno će Sam.
- A mislite li, da ćete biti kadri pronaći ga, Same? - priupita Pickwick ozbiljno se zagledav Samu u lice.
- E, pronaći ću ja njega, gospodaru, pa makar se skrio u mišju rupu - samosvijesno će Sam.
- U redu onda - doda Pickwick. - A sada podbrusite pete. Što prije, to bolje.
Uputivši tako vjernoga svoga slugu tutnu mu Pickwick u šaku nešto novca i naredi mu, neka se odmah otputi put Bristola u pogonju za bjeguncem.
Sam spremi nekoliko najpotrebnijih stvarčica u putni kovčeg i bješe spreman za polazak. Kad je došao do kraja hodnika, malko popostade pa se polako vrati i proviri glavu na vratima Pickwickovih odaja.
- Gospodaru! - smjerno će Sam.
- Izvolite, Same - začuđeno će Pickwick.
- Jesam li kako valja razumio upute, što ste mi ih dali, gospodaru? - upita Sam.
- Ja mislim, da jeste - odgovori Pickwick.
- I ono sam dobro shvatio, da trebam s njime o zemlju, zar ne, gospodaru? - priupitat će Sam.
- Tako, tako - pritvrdi Pickwick. - Baš tako. Što god je potrebno, sve vam je dopušteno. Ja sam vam dao naloge.
Sam kimnu glavom da razumije, izvuče glavu iz vrata, pa laka srca krenu na hodočašćenje.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 12:58 pm

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Image

Trideset osmo poglavlje

U njemu se priča, kako se Winkle izvukao iz kala pa polako i udobno zaglibio u gnjilu47.

Zlosretni gentleman, kojino je na pravdi boga bio kobni povod svoj onoj neobičnoj buci i metežu, što su uzjarili stanovništvo Kraljevskoga polumjeseca, kako smo već opisali, preturi noć punu pometnje i tjeskobe pa se u prozorje rane zore zaputi na neznane pute ispod krova, gdje su njegovi prijatelji još sladak san boravili. Nikad nidovijeka nećemo biti kadri da previše ocijenimo ili prerevno uzveličamo ona vrsna i promišljena čuvstva, koja su pobudila Winklea, da se na to odluči. Kako je bio čovjek od obraza, premišljao je u sebi ovako:
»Ako onaj Dowler pokuša provesti u djelo (a bogme će pokušati) svoju prijetnju, da će izvršiti silništvo nada mnom, dužan ću biti da ga izazovem na dvoboj. On je oženjen. Žena mu je privržena i zavisi od njega. O nebesa! Što li bi se cijeli svoj vijek u sebi kinjio i mučio, kad bi u sljepoći gnjeva svoga pogubio toga čovjeka!«
Ta su mučna razmišljanja tako snažno djelovala na osjećaje toga mladog poštenjaka, da su mu koljena počela klecati, a na licu mu se pokazali jasni znaci unutrašnjeg uzbuđenja.
Nagnan takvim rasuđivanjem pograbi putni kovčeg, iskrade se krišom niza stube, zatvori ona prokleta ulična vrata što je tiše mogao, pa uze put pod noge. Upravivši korake prema svratištu Royal, namjeri se na kočiju, koja je upravo kretala put Bristola. Promisliv, da će mu Bristol biti isto takvo sklonište kao i ma koje drugo mjesto, pope se na kozlić i dođe na odredište u vrijeme, za koje se može razumno pretpostavljati, da je potrebno paru konja, koji na dan dvaput ili češće prijeđu cijelu tu prugu tamo i ovamo.
Nastani se u svratištu Grm i odluči, da će odgoditi svako dopisivanje s Pickwickom, dok ne bude vjerojatno, da se nešto utolio Dowlerov gnjev. Izađe, da razgleda grad, pa se zapanji, kad vidje, da je mrvu prljaviji od ijednoga drugog mjesta, što ga je ikad u svome vijeku vidio. Pošto je pregledao brodogradilišta i brodove u luci i pogledao katedralu, raspita se za put prema Cliftonu, i kad su ga tamo uputili, krenu smjerom, koji su mu pokazali. Međutim, kako pločnici bristolski nisu najširi ni najčistiji na ovome svijetu, tako ni tamošnje ulice nisu nipošto najravnije i bez ikakve zamršenosti. Winklea su neobično smela tolika vijuganja i skretanja, pa se ogleda oko sebe, ne bi li gdje zapazio pristalu trgovinu, u kojoj bi ponovo mogao zamoliti za savjet i uputu.
Zape mu oko za novooličenu kuću, koja je tek nedavno pretvorena u nešto između trgovine i privatne kuće. Da i nije pisalo zlatnim slovima na zidnoj drvenoj oplati iznad prozora, pod kojom je nekada bila prednja soba u prizemlju, »Primaonica i kućna ljekarnica liječnikova«, već bi crvena svjetiljka, koja je stršila iznad lepezastog polukružnog prozora nad glavnim vratima, dovoljno kazivala, da se tu nalazi prebivalište praktičnog liječnika. Smatrajući Winkle, da je to prikladno mjesto, gdje se može raspitati, stupi u malu prostoriju, gdje su bile ladice i staklenke sa zlatnim natpisima. Kako tu nikoga ne zateče, stade udarati o dućanski stol polukruncem, da bi privukao pozornost onoga, što bi se slučajno nalazio u stražnjoj prostoriji, koju je smatrao najnutarnjijim i posebnim svetohraništem toga kućanstva, jer je na ulaznim vratima u to prostorje ponovo pisalo »Primaonica i kućna ljekarnica liječnikova«, samo ovaj put, da ne bude jednoličnosti, bijelim slovima.
Na prvo kucanje odjednom prestade neki zveket, koji se dotad podobro čuo, a činilo se kanda se neke osobe mačuju žaračem i lopaticom. Na ponovno kucanje nekakav učen mladac sa zelenim naočarima i s golemom knjižurinom u ruci mirno ukliznu u prostoriju, postavi se iza tezge, pa zapita, što izvoli posjetilac.
- Žao mi je, što vam smetam, gospodine - zadjede zbor Winkle - hoćete li da budete tako ljubezni pa da me uputite...
- Ha! Ha! Ha! - naduši se smijati učevni mladac bacajući golemu knjigu u zrak i neobično je spretno hvatajući baš u času, kad je bila najveća opasnost, da će u atome razmrskati sve one staklenke na tezgi. - Kakva li iznenađenja!
Odista je i bilo iznenađenja, jer se Winkle tako strašno začudio zbog izvanrednog držanja toga liječnika, da je hoćeš-nećeš uzmakao prema vratima i kanda ga je gadno smeo tako neobičan prijem.
- Šta, pa zar me ne poznajete? - upitat će liječnik.
Winkle kao odgovor promrsi, da još nije imao te časti.
- E onda, ima još za mene nade - povika liječnik. - Izliječit ću polovicu bristolskih baba, bude li mi barem malo sreća zapjevala. Dovraga, ti pljesnivi stari gade! Nosi se!
Uz to zaklinjanje, koje je bilo upućeno knjižurini, liječnik neobično spretno kišnu nogom u dalji kut prostorije tu kupusaru, skide naočari, pa se isceri isto istovito onako, kakono je znao Robert Sawyer, nekadašnji kostopilja u bolnici Guy s privatnim stanom u ulici Lant.
- Ta valjda ne kanite zazbiljno tvrditi, da niste progledali, tko sam! - začudi se Bob Sawyer s prijateljskom srdačnošću stisnuv Winkleovu ruku.
- Nisam na moju poštenu riječ imao ni pojma - nato će Winkle uzvraćajući stisak ruke.
- Samo mi je začudo, kako to da niste vidjeli imena - proslijedi Bob Sawyer pokazujući prijatelju vrata, na kojima su istom bijelom bojom bile nacrtane riječi »Sawyer, prije Nockemorf«.
- Uopće toga nisam zapazio - iznenađeno će Winkle.
- Oh, bože sveti! Da sam samo znao, da ste vi, izjurio bih i zagrlio bih vas - razdragano će Bob Sawyer. - Života mi moga mislio sam, da ste poreznik.
- Ma šta vi ne velite! - čudio se Winkle.
- Jesam, tako ja zdrav bio i tko mi je mio! - odgovori Bob Sawyer. - I baš sam vam nakanio reći, da me nema kod kuće, ali ako želite ostaviti kakvu poruku, da ću je predati sebi. Poreznik me, naime, ne poznaje, kao ni onaj što kupi namet na rasvjetu i kaldrmljenje. Onaj, što kupi crkveni prirez, nagađa otprilike, tko sam i što sam, a onaj od vodovoda poznaje me u glavu, jer sam mu izvadio zub, odmah čim sam ovamo došao. Nego hajdemo unutra, prijane!
Ćeretajući tako Bob Sawyer gurnu Winklea u stražnju sobu, gdje je sjedio glavom Benjamin Allen, koji se zabavljao bušeći u ogradi kamina male okrugle rupe usijanim žaračem.
- Oho! - povika veselo Winkle. - Kakve li radosti neviđene i neočekivane! Kako ste se samo lijepo smjestili!
- Pa prilično, prilično - odvrati Bob Sawyer. - Naskoro iza one divne naše večerinke položih ispit, a moji mi prijatelji iziđoše na ruku svime potrebnim za moj zanat. I tako vam ja obukoh crno odijelo, stavih naočari i dođoh ovamo, pa se trudim, da izgledam što doktorskije.
- Bit će, da imate vrlo zgodan i bezbrižan posao? - znalački će Winkle.
- A vrlo zgodan i bezbrižan - dočeka Bob Sawyer - toliko nosi, da nakon nekoliko godina poslovanja cijelu dobit možeš lako strpati u vinsku čašu i onda poklopiti ogrozdovim listom.
- Ma ta ne zborite valjda ozbiljno, kumim vas bogom - začuđeno će Winkle. - Da sama zaliha robe...
- Koještarije, prijane moj - uđe mu u riječ Bob Sawyer. - U polovici ladica nema ništa ni za lijek ni od lijeka, a druga se pola i ne otvara.
- Trice i kučine! - nato će Winkle.
- Tako je, časti mi moje! - potvrdi Bob Sawyer pa stupi u dućan i, da pokaže istinitost svoje tvrdnje, žestoko nekoliko puta povuče za male pozlaćene drške na patvorenim ladicama. - Jedva ćeš išta ovdje naći doli pijavica, brato moj, a i one su, vjere mi, antikvarne.
- Ne bih to ni u snu pomislio! - uzviknu Winkle gadno iznenađen.
- I ja mislim, da ne bi - složi se Bob Sawyer - ta čemu će nam inače privid, a? Ali čime da vas počastimo? Kad ste s nama, nek vam bude kao i nama. Tako je najbolje, Bene, prijane moj lijepi, dajder zavući ruku u ormar za suđe pa izvuci ono naše patentom zaštićeno probavilo.
Benjamin Allen smiješkom izrazi svoju pripravnost pa iz ormara, koji mu je bio pri ruci, izvadi crnu staklenku, do polovice punu brandyja.
- Nećete da bude razblažen vodom, dabogme? - upita Bob Sawyer.
- Molim lijepo - složi se časomice Winkle. - Ali, prilično je rano još. Draži bi mi bio polovnik, ako nemate ništa protiv toga.
- Šta bismo imali; samo ako vi to možete uskladiti s vašom savjesti - zgodno mu priši Bob Sawyer dok je još bio u riječi, i krnu s velikim užitkom jednu čašu kapljice, obličke.
- Daj, Bene, lončić.
Benjamin Allen iz istoga skrovišta izvuče majušan bakren lončić, za koji Bob Sawyer pripomenu, da se njime ponosi, i to baš zato, što ima tako apotekarski izgled. Pošto je voda u tome stručnome loncu malo-pomalo dovedena do ključanja - i to različitim primetanjem ugljena, koji je Bob Sawyer lopaticama vadio iz upotrebljivog prozorišta, na kojemu je stajao napis »Sodna voda« - Winkle rastvori brandy vodenom primjesom. Baš su bili razvezli razgovor, kad eto ulazi u prednju prostoriju neki dječak u jednostavnoj sivoj livreji i u šeširu sa zlatnom trakom, a pod pazuhom drži malu pokritu kotaricu. Čim ga Bob Sawyer zapazi, odmah mu viknu:
- Tome, skitnico jedna, ovamo da si došao!
Dječak se odmah stvori pred svojim gazdom.
- Sigurno si se zadržavao i penjao se na sve stupove bristolske, ti lijena jedna ništarijo! - strogo će Bob Sawyer.
- Nisam, gospodaru, kad vam velim - opučio kao iz puške mali.
- Kamo puste sreće da nisi! - zaprijeti mu strogo Bob Sawyer. - Ta tko će ikad tražiti pomoć i usluge od kakva stručnjaka, kad vidi, kako se njegov teklić igra kuglica po jarcima uz pločnik ili preskače preko uzica uvreten po putu čavleniku? Zar nemaš osjećaja za svoje zvanje, ti podlače jedan? Jesi li poostavljao sve ljekarije?
- Jesam, gospodaru.
- Prašak za ono dijete u onoj kućetini, gdjeno se doselila nova obitelj, pa pilule onom zloćudnom starcu, što ima nogobolju, da ih uzima na dan četiri puta?
- Sve sam porazdijelio, gospodaru.
- Deder onda zatvori vrata i pazi na prodavaonicu.
- Pa - odmah će Winkle, pošto je dečko otišao - ne ide to vama baš tako loše, kao što ste me maloprije htjeli uvjeriti. Pa vi imate i nekih ljekarija, da ih razašiljete.
Bob Sawyer proviri u prodavaonicu, da se uvjeri, ne sluša li ga tkogod strani, pa se nagnu prema Winkleu i potihano mu guknu:
- Onaj mali sve ljekarije ostavlja u krivim kućama.
Winkle pritom osta zabezeknut, a Bob Sawyer i njegov prijatelj grohotom se zasmijaše.
- Ma zar ne shvaćate? - upita Bob. - Evo ovako vam to ide: dječak dođe do kakve kuće, zazvoni u kuhinjsko zvono, turi zamotak ljekarija bez ikakve naznake adrese slugi ili sluškinji u ruku i odmagli. Sluga odnese to u blagovaonicu. Gospodar otvori zamotak i pročita uputu: »Napitak uzeti prije spavanja - pilule kao prije - ljekovitu tekućinu kao obično - ktome ljekoviti prašak. Liječničke recepte i sve što ide usto, brižno pripravlja Sawyer, prije Nockemorf.« Domaćin pokaže ceduljicu domaćici, pa je ona pročita; zatim ide služinčadi, i ona je čita. Sutradan eto dečka i veli: »Vrlo mi je žao... pogriješio sam... tolik posao... cijelo čudo zamotaka, koje moram raznositi... pozdravlja vas i preporučuje vam se Sawyer, prije Nockemorf.« I tako ti se ime pronosi, a to je, prijane moj, glavno u liječničkoj struci. Crko ja, kume moj, ako to nije uspješnije negoli svi oglasi na svijetu. Imamo vam mi jednu staklenku od četiri unče, koja je obredala pola bristolskih kuća, a još valja.
- E, tako mi zrake nebeske, sad mi je sinulo - pripomenu Winkle. - Divne li osnove, jadi vas ne ubili!
- O, dragoviću moj - pociknu od radosti Bob Sawyer - Ben i ja dosjetili smo se dvanaestak takvih majstorija. - Tako na priliku, nažigaču uličnih svjetiljaka svaki tjedan plaćam osamnaest pensa, da zvoni u noćno zvonce deset časaka, svaki put kad kraj moje kuće prođe. Onda još jedno umještvo: moj vam dječačić uvijek nahrupi u crkvu prije nego se počnu pjevati psalmi, kad svijet nema drugoga posla, nego da se ogleda oko sebe, pa me zovne da iziđem, a na licu mu se zrcali strava i očaj. Tada svi počnu:
- Bože sveti! Nekome je iznenada pozlilo! Poslali su po Sawyera, prije Nockemorfa. Kakva li posla ima taj mladić!
Po svršetku toga odavanja nekih liječničkih tajna Bob Sawyer i njegov prijatelj Ben Allen zavališe se u stolice i stadoše se smijati na sva žvala. Pošto su se do mile volje naužili šale i smijeha, svrnuše razgovor na drugo, što je Winklea neposrednije zanimalo.
Sve nam se čini, da smo negdje natuknuli, kako je Benjamin Allen imao običaj da postane odviše čuvstven, pošto bi se nakitio brandyja. Nije to nikakav osobit slučaj, jer ga i mi sami možemo posvjedočiti: u nekoliko smo prilika imali posla s bolesnicima, koji su slično patili. Baš u tome razdoblju svoga žića bit će da je Benjamin Allen imao više sklonosti prema pretjeranom plačljivom čustvovanju nego ikad prije. Uzrok toj boleštini ukratko je ovaj: gotovo tri nedjelje dana boravi kod svog pobratima Boba Sawyera, koji se ne odlikuje bogzna kakvom umjerenošću, a ni Benjamin Allen nije čovjek tvrde tikve, da bi teško bilo žabu u vodu natjerati. Ele, posljedica svega toga bješe, da je Benjamin Allen cijelo upravo spomenuto vrijeme lebdio između pripitosti i potpunog pijanstva.
- Prijane moj dragi - stade se tužiti Ben Allen iskoristivši privremenu nenazočnost Boba Sawyera, koji je otišao iza tezge, da porazdijeli nekoliko rabljenih pijavica, koje smo prije spomenuli - prijatelju mili, spopala me golema muka i nevolja.
Winkle izjavi, da mu je od srca žao, što to čuje, pa zamoli studenta patnika, da mu kaže, može li mu on čime olakšati boli.
- Ništa ne pomaže, dragi moj druže, ama baš ništa - bugario je Ben. - Sjećaš li se ti Arabelle, Winkle? Moje sestre Arabelle, one crnooke djevojčice, štono je bila s nama kod Wardleovih? Ne znam, jeste li slučajno zapazili onu ljepuškastu djevojčicu, Winkle. Možda bi vam moje crte lica dozvale u spomen njezine?
Ništa nije trebalo Winkleu, da se prisjeti čarobne Arabelle, a i sreća, da je tako bilo, jer bi se crte lica njezina brata Benjamina posigurno pokazale kao više loš nego dobar osvježivač Winkleovoj pameti. Stoga odgovori koliko je mirnije mogao, da se posve dobro sjeća mlade dame, o kojoj je riječ, i da se iskreno uzda, da je zdrava kao drenova srž.
- Naš je prijatelj Bob Sawyer kršan momak, Winkle - na to će Ben Allen.
- Kršan je nema zbora - složi se Winkle ne uživajući baš u tome, što se tako tijesno veže Sawyerovo ime s Arabellinim.
- Oni su suđenik i suđenica; stvoreni jedno za drugo, došli na svijet jedno za drugo, rođeni jedno za drugo, dragi moj Winkle - zaveslao Ben Allen krepko spuštajući na stol čašu. - Poseban je to usud, dragi gospodine: među njima ima samo pet ljeta razmaka u godinama, a njoj i njemu rođendan je u kolovozu.
Winkle je odviše strepio da čuje, što će dalje biti, a da bi izrazio veliku zapanjenost zbog toga izvanrednog stjecaja prilika, ma kako čudesan bio. Stoga Ben Allen, spustivši suzu-dvije, proslijedi kazivati, kako je Arabella, ne obzirući se na dužnu poslušnost prema bratu, ne zna ni sam kako, pokazala najodlučniju odbojnost prema ličnosti njegova pobratima Boba Sawyera, kojega on poštuje, časti i obožava.
- Pa sve mislim - konačno će Ben Allen - sve se meni čini, da je posrijedi neka prijašnja ljubav.
- A slutite li, tko bi mogao biti predmet te ljubavi? - upita Winkle sav premro od straha.
Ben Allen pograbi ožeg pa stade ratoborno vitlati njime iznad glave zadavši gadan udarac lubanji, koju je zamislio u svojoj mašti, a onda će na kraju jasno i glasno, da mu je jedina želja da to sazna, i ništa više.
- Pokazao bih mu ja, što mislim o njemu - zaprijeti Ben Allen i ponovo zavitla vatraljem još žešće nego prije.
Sve je to, dakako, djelovalo kao melem na ljubavne rane Winkleove, pa je mukom mučao nekoliko časaka. Konačno ipak skupi snage za odluku da upita, je li gospođica Allen u Kentu.
- Nije, nije - reče Ben Allen odloživši ožeg i napravivši veoma previjano lice. - Smatrao sam, da nije za onako tvrdoglavu djevojku zgodno da bude kod Wardleovih. Stoga sam je, pošto nam je roditelje crna zemlja zagrlila, doveo u ovaj kraj, da provede nekoliko mjeseci kod neke stare tetke, u ubavu, tihanu i zabitnu mjestu. Ja mislim, da će je to upokoriti, druže moj. Ako ni to ne pomogne, poslat ću je malko u tuđi svijet, pa ću vidjeti hoće li to pomoći.
- O, dakle je ta tetka u Bristolu? - promuca Winkle.
- Ne, nije u Bristolu - preuze Ben Allen trgnuvši palcem preko desnog ramena. - Tamo je prijeko; tamo dolje. Ali u šut sada, eto Boba. Ni riječi o tome pred njim, ni ciglovetne da niste proslovili.
Premda je bio kratak taj razgovor, ipak je neobično uzbudio i utjeskobio Winklea. U srcu mu ostavila žalac prijašnja Arabellina ljubav, o kojoj sumnjaju. Je li on predmet te ljubavi? Da li zbog njega lijepa Arabella gleda onako prezirno na živahnog Boba Sawyera, ili ima uspješna takmaca u ljubavi? Odluči da dođe do nje kud puklo da puklo. No pri toj odluci pokaza se neprebrdiva prepreka, jer nikako nije bio kadar da pogodi, da li riječi Boba Allena, kojima je tumačio prebivalište tetkino: »tamo prijeko« »tamo dolje« znače, da je udaljeno tri, trideset ili trista milja.
Međutim, nije mu se nadala zgoda da baš tada premišlja o svojoj ljubavi, jer je povratak Boba Sawyera bio neposredni preteča dolaska mesne paštete od pekara, a mladi je gentleman uporno silio, da ostane i Winkle pri diobi. Stol je prestrla neka prigodna dvorkinja, koja je inače službovala u svojstvu Sawyerove gazdarice. Treći nož i vilicu posudiše od majke dječaka u sivoj livreji (jer se Sawyerovo kućanstvo vodilo još u ograničenim razmjerima), pa posjedaše da jedu. Pivo se posluživalo, kako je pripomenuo Bob Sawyer, »u kositrenu vrču, uobičajenom krčmarskom sudu«.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 12:58 pm

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Image



Vesela gozba kod Boba Sawyera

Nakon jela Bob Sawyer naredi, da se unese najveći avan, koji se nalazio u ljekarnici, i stade u njemu variti cijelu zdjelu panča od ruma, koji se svojski pušio. Sastavne je dijelove miješao i sjedinjavao tucalom pošteno, na apotekarsku. Kako je Sawyer bio neženja, imao je u cijelom kućanstvu samo jednu čašu, i nju su iz udvornosti prema gostu dodijelili Winkleu. Ben Allen bješe opskrbljen lijevkom, koji su na užem kraju začepili plutom. Bob Sawyer zadovoljio se jednom od onih kristalnih zdjela sa širokim ustima, po kojima su ispisani prerazličiti tajanstveni znakovi, a ljekarnici pri sastavljanju recepata obično mjere njome lijekove u tekućini. Pošto su završene te prethodne mjere, okusiše panča, i svi rekoše, da je izvrstan. Prije se dogovoriše, da Bob Sawyer i Ben Allen smiju slobodno napuniti dvaput, dok Winkle natoči jedanput, i tada s velikim zadovoljstvom i uz drugarsko raspoloženje započe ugodna pijanka.
Pjevali nisu, jer je Bob Sawyer rekao, da se to ne pristoji liječničkome zvanju. Da nadoknade tu uskratu, tako su bučno razgovarali i hihotali, da se moglo čuti (a vjerojatno se i čulo) sve do na kraj ulice. Taj je njihov razgovor Sawyerovu dječaku ispunjao časove neobičnim veseljem i uzdizao mu duh. On je neprestano virio kroz staklena vrata, te ih u isto vrijeme i slušao i gledao, mjesto da posveti večer uobičajenom svome zanimanju: da ispisuje ime na tezgu i da ga potom briše.
Veselje Boba Sawyera unaglilo u pomamu, Ben Allen ubrzo u sentimentalnost, a panča gotovo sasvim nestalo, kadli uletje dječak poput munje i javi, kako je upravo stigla neka mlada dama i rekla, da traže Sawyera, prije Nockemorfa, da smjesta dođe dvije ulice odatle. To rastavi društvo. Pošto su Bobu Sawyeru dvadesetak puta ponovili poruku, napokon je shvatio, pa zaveza mokru krpu oko glave, da se rastrijezni. Kad je u tome djelomično uspio, natače zelene naočari i zapali po poslu. Winkle se odupro zaklinjanju, da ostane do Sawyerova povratka, a kad je još vidio, da je sasvim nemoguće navesti Bena Allena, da zametne bilo kakav razuman razgovor o temi, koja mu je najviše na srcu ležala, ili zapravo o bilo čemu drugom, otputi se natrag u svratište Grm.
Duševna tjeskoba i mnoga razmišljanja, što ih je izazvalo ime Arabellino, bijahu zapreka, da na Winklea nije njegov dio panča iz avana imao onakav učinak, kakav bi imao u drugim okolnostima. I tako, pošto uze u točionici čašu sode i brandyja, zakrenu u gostinsku sobu, više potišten nego ushićen zbivanjem te večeri.
Pred kaminom, okrenut leđima Winkleu, sjedio povisok gentleman u veliku kaputu. Nikoga drugog ne bješe u toj prostoriji. Bijaše prilično studena večer za to godišnje doba, pa gentleman pomače svoju stolicu nastranu, da se i pridošlica ogrije. Kako li je Winkle premro od čuda i straha, kad se prikučio vatri i pogled mu pao na lice i obličje osvetljivog i krvoločnog Dowlera.
Prvi Winkleov poriv bješe, da žestoko potegne za najbliže zvonilo, ali se zvonce po nesreći nalazilo tik iza glave Dowlerove. Zakoraknu jednom, ali se zaustavi. Nato Dowler hitro ustuknu.
- Gospodine Winkle. Mirni budite. Ne udarajte me. Neću ja da to podnosim. Udarac! Nikad! - govorio je Dowler izgledajući krotkiji negoli je to Winkle očekivao od gentlemana takve nabusitosti.
- Udarac, gospodine? - mucao je Winkle.
- Udarac, gospodine - ponovi Dowler. - Smirite se. Sjedite. Čujte me.
- Gospodine - proslijedi Winkle tresući se od glave do pete - prije negoli pristanem, da sjednem uz vas ili nasuprot vama bez nazočnosti poslužitelja, morate mi još nešto objasniti, da mogu biti siguran. Vi ste, gospodine, noćas učinili na me ršum, udarili ste me strašnim ršumom.
Pritom Winkle problijedi kao krpa, a riječ mu u grlu zape.
- Jesam - potvrdi Dowler, a lice mu je bilo gotovo isto onako blijedo kao i Winkleovo. - Okolnosti su bile sumnjive. Raščistile su se. Poštujem vašu neustrašivost. Vaši su osjećaji čestiti. Svjesni ste svojoj nevinosti. Evo vam ruke. Stisnite je.
- Odista, gospodine - mucaše Winkle oklijevajući, bi li mu dao ruku ili ne bi, sve se bojeći, da ga pružanjem ruke ne bi možda žedna preko vode preveo - odista, gospodine, ja...
- Znam ja, što vi kanite reći - uteče mu u riječ Dowler. - Osjećate se ojađeni. Ta kako i ne biste. I ja bih na vašem mjestu. Ja sam skrivio. Molim oproštenje. Budite dobrostivi. Oprostite mi.
Uz te riječi Dowler lijepo urinu svoju ruku u Winkleovu, pa sa svom žestinom stade njome drmati, izjavljujući, da je on neobično odvažan momak i da ima sada o njemu bolje mišljenje nego ikada.
- A sada - proslijedi Dowler - sjednite i pričajte mi sve. Kako ste me pronašli? Kad ste pošli za mnom? Otvoreno mi recite.
- Sasvim slučajno - odgovori Winkle gadno zbunjen tim zanimljivim i neočekivanim obratom ispitivanja pri njihovu sastanku. - Sasvim slučajno, velim vam.
- E, to mi je drago - radosno će Dowler. - Ja sam vam se jutros probudio. Zaboravio sam svoju grožnju. Smijao sam se cijelom slučaju. Nisam osjećao nikakve ljutnje. I to sam rekao.
- A kome ste rekli? - priupitat će Winkle.
- Pa gospođi Dowler. »Pa ti si se zakleo«, veli mi ona. »Jesam«, velim joj ja. - »Brza ti odluka bješe«, korila me. »Pa jest, bila je«, pokunjeno ću ja. »Ispričat ću se. Gdje je on?«
- Tko »on«? - radoznalo će Winkle.
- Pa vi, čovječe - odreza Dowler. - Pošao sam u donje odaje. Vas nigdje nema. Pickwick sav nujan. Trese glavom. Izražava nadu, da neće biti nasilja. Sve mi je sinulo. Vi ste se osjećali uvrijeđeni. Otišli ste možda po prijatelja, da vam bude svjedok. Možda po samokrese. »Odvažna li junačine« rekoh u sebi. »Divim mu se.«
Winkle se nakašlja, pa pošto je počeo shvaćati, što je zapravo posrijedi, napravio se važan.
- Ostavio sam vam obavijest - nastavi Dowler. - Ispričao sam se, da mi je žao. A i bilo mi je. Po hitnu poslu moradoh ovamo. Vi se time niste zadovoljili. Pošli ste za mnom u pogonju. Tražili ste, da vam naustice protumačim. Pravo ste imali. Sad je sve u redu. Ovdje sam posao završio. Sutra se vraćam. Pođite sa mnom!
Što je Dowler više tumačio, to je Winkleovo lice postajalo sve dostojanstvenije. Sad je bio razjašnjen tajanstveni početak njihova razgovora. Dowleru je boj udvoj bio isto tako odvratan kao i njemu. U jednu riječ: taje bučna i silna ličnost bila jedna od najčuvenijih kukavica od nastanja svijeta. Svojim strahom tumačeći Winkleovu nenazočnost, pothvatio se istoga čega i on: mudro se uklonio, dok se oluja uzbuđenja ne stiša.
Pošto je Winkleu bilo jasno pravo stanje cijeloga tog slučaja, strahovito se isprsio i rekao, da je sad posve zadovoljan. Pritom mu je držanje bilo takvo, da je Dowleru kao sunce jasan bio zaključak, da bi se neminovno dogodilo nešto najstrašnije i najzatornije, samo da mu nije udovoljio. Kanda se Dowlera duboko dojmila pristalost i draž Winkleove velikodušnosti i milostivosti. Tako se te dvije zaraćene stranke u miru rastadoše za tu noć s mnogim uvjeravanjima o vjekovječnom prijateljstvu.
Oko pola sata po ponoći, kadno je Winkle dvadeset časaka uživao punu razblud prvosna, nenadano ga probudi glasno kucanje na sobnim vratima. Kad se to ponovilo s pojačanom žestinom, prenuo se od sna u postelji te upitao, tko je i što hoće.
- Molim lijepo, gospodine, ovdje je neki mladić, koji veli, da odmah mora govoriti s vama - čuo se sobaričin glas.
- Mladić! - u čudu će Winkle.
- Pogodili ste, gospodine - čuo se neki drugi glas kroz ključanicu. - Ako smjesta ne pustite unutra to isto zanimljivo mlado stvorenje, veoma je vjerojatno, da će mu noge zaći u sobu prije lica.
Mladić lagano udari nogom u jedno od donjih udubljenih polja na vratima, kako je to prije nagovijestio riječima, kao da želi svojoj napomeni dodati veću snagu i oštrinu.
- Jeste li to vi, Same, kumim vas bogom? - upita Winkle skočiv iz postelje.
- Ni to malo unutrašnjeg uvjerenja neće vam pomoći, da posve prepoznate, o kakvom je gospodinu govor, ako ga ne vidite licem u lice, gospodine moj - odlučno mu odbrusi taj glas.
Ne dvoumeći Winkle mnogo, tko je taj mladić, otključa vrata. Čim ih je otvorio, Samuel Weller naglo banu, brižljivo zaključa vrata iznutra, namjerice turi ključ u džep od pršnjaka, pa omjeriv Winklea od glave do pete, usu mu ovako:
- E, šaljiva li gentlemana, bože tebi hvala!
- Što mislite takvim vladanjem, Same? - srdito će Winkle. - Izdirite, gospodine. Odmah da se gubite. Šta hoćete, gospodine?
- Šta ja hoću - dočeka Sam. - E, gospodine, to je prilično neprobavljivo, kakono reče ona mlada dama, koja je prigovarala paštetaru, pošto joj je prodao svinjsku paštetu, u kojoj je bila sama mast. Šta ja hoću? Pa nije vam ta loša, sveca mi.
- Otključajte vrata i izdirite smjesta iz sobe, gospodine - otržito će Winkle.
- Ja ću, gospodine, iz ove sobe izaći upravo u onaj čas, kad i vi - odbrusi mu nato Sam pa dostojanstveno zasjede. - Ako budem smatrao potrebnim da vas iznesem naleđačke, onda ću ja, dabome, malčice prije vas; ali dopustite mi, gospodine, da izrazim nadu, da me nećete natjerati, da se latim krajnjih sredstava. Veleći vam ovo, ja samo točno navodim riječi nekog plemića, što ih je izrekao neposlušnoj kamenici, kad nije htjela da izađe iz svoje školjke, a bo ju je iglom, pa se onda počeo pribojavati, da će biti primoran tresnuti njome o vrata.
Pošto je Weller dovršio taj govor, koji je za nj bio neobično dug, ustoboči ruke na koljenima pa se zagleda ravno Winkleu u lice pokazujući time, da mu nije nimalo do šale.
- Ne vjerujem ja, da ste vi prijateljski naklonjen mladić - proslijedi Weller s tonom moralnog prijekora - kad našega dobrog gospodara zaplećete u svakakve petljanije, dok je on odlučio da podnosi sve nevolje i tjeskobe, samo da ostane vjeran svojim načelima. Vi ste, gospodine, gori i od Dodsona, a Fogga pak smatram pravim anđelom prema vama!
Ovo je posljednje mišljenje popratio Weller krepkim udarcima po svakome koljenu, a zatim skrstio ruke s izražajem silna gnušanja i zavalio se u stolicu kao da očekuje, kako će se zločinac sada braniti.
- Dobrijane moj - protuži Winkle pružajući Samu ruku, a zubi su mu cijelo vrijeme, dok je bio u riječi, cvokotali od studeni, jer je za čitavog Wellerova karanja stajao u spavaćim haljinama - dobri moj mladiću, poštujem ja vašu privrženost prema našemu vrsnom prijatelju i odista mi je doboga žao, što sam uzrocima njegova nemira dodao još jedan. Ali, Same, budite dobri i primirite se.
- Pa - nato će Sam prilično zlovoljan, ali ipak u isto vrijeme učtivo prihvaćajući pruženu desnicu - pa, tako i valja. I baš mi je od srca drago, kad vidim, da vam je žao, jer, koliko je do mene, ne dam, da mi bilo tko na svijetu zlostavlja moga gospodara, i gotovo.
- Svakako da nećete dati na nj, Same - složi se Winkle.
- Nego dajte primirite se i hajdete spavati, pa ćemo ujutru dalje o tome.
- Neobično mi je žao - reče Sam - ali ja ne mogu ići spavati.
- Ne možete ići spavati! - u čudu ponovi Winkle.
- Ne, ne mogu - odlučno će Sam niječući glavom - ne može i gotovo.
- Ma ne mislite valjda reći, Same, da se noćas vraćate? - upitat će Winkle snebivajući se od čuda.
- Ne vraćam se, ukoliko vi to baš ne želite - odvrati Sam - ali iz ove sobe ja ne smijem. Gospodareva se ne poriče.
- Besposlice, Same - nato će Winkle. - Ja moram ovdje ostati dva-tri dana. Štoviše, i vi, Same, morate ovdje ostati i pomoći mi, da nekako dođem do sastanka s jednom mladom damom... - gospođicom Allen, Same. Sjećate se vi nje. Pošto-poto moram je vidjeti, prije negoli odem iz Bristola.
Kao odgovor na svako to tvrđenje Sam je s velikom odlučnošću odmahivao glavom i odrešito ponavljao: »Iz tog brašna pogače ne biva!«
Međutim, nakon velikog dokazivanja i razlaganja, te kad mu je Winkle priopćio sve, što se zbilo na sastanku s Dowlerom, Sam poče kolebati. Konačno su se ipak nagodili, ali uz ove glavne i načelne uvjete:
Da će Sam otići da spava i pustiti Winklea u nesmetanu posjedu njegove ložnice, uz pogodbu, da Sam može izvana zatvoriti vrata i odnijeti ključ, ali u slučaju požara ili kakve druge opasne i nepredviđene nezgode ima smjesta vrata otvoriti; da će ujutro u zoru napisati Pickwicku pismo i otpremiti ga po Dowleru, u kome će tražiti njegov pristanak, da Sam i gospodin Winkle mogu ostati u Bristolu s već spomenutom namjerom i svrhom. Zamolit će Pickwicka, neka im odgovori prvom poštom. Ako Pickwick pristane, gore spomenute stranke ostat će, gdje su sada, a ako odgovor bude nepovoljan, vratit će se u Bath odmah po prijemu pisma. Konačno se gospodin Winkle mora jasno i glasno obvezati zadanom riječi, da u međuvremenu neće šmignuti kroz prozor, kroz dimnjak ili kakvim drugim kradomičnim putem. Pošto su te pogodbe uglavili, Sam zaključa vrata i zbode pa ode.
Gotovo je sišao niza stube, kadli se zaustavi i izvadi iz džepa ključ.
»Na moju pravdu, posve smetnuh s uma ono, što mi gospodar kaza, da Winkleom tresnem o zemlju« - sjeti se Sam i okrenu se napol da se vrati. »Izričito mi je rekao, da to imam učiniti. E baš sam ja zalupani tikvan! Ali, ništa zato«, pridoda i razveseli se, »ta mogu to, dovraga, i sutra obaviti.«
Podobro, kako se čini, utješen tim razmišljanjem opet Weller turi ključ u džep i bez ikakve dalje grižnje savjesti prijeđe još ono preostalih stepenica i naskoro s ostalim prebivaocima toga doma zaspa kruto kao top.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 12:59 pm


Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Image



Trideset deveto poglavlje

Samuelu Welleru povjeravaju ljubavni zadatak, i on ide da ga izvrši. - Čujte sada, kako mu je pošlo za rukom.

Cijeli sutrašnji dan Sam je postojano stražio nad Winkleom čvrsto pregnuv, da ga ni za tili čas ne pusti s oka, dok ne dobije izričite upute s izvora. Premda Winkleu bješe neugodno Samovo kruto straženje i velika budnost, ipak je mislio, da je bolje pomiriti se s time, nego se silom oduprijeti i izvrći se tako opasnosti, da ga pod moranje odvuče. Ovo je Weller više puta jasno nagovijestio, rekavši da mu strogi osjećaj dužnosti nalaže, da tako postupa. Malo je razloga dvoumici, da ne bi Sam vrlo brzo smirio kolebanje svoje savjesti i Winklea svezanih nogu i ruku odveo u Bath, samo da Pickwick nije pretekao takav postupak poklonivši odmah pozornost poruci, koju je Dowler preuzeo da mu preda. Da ne duljimo: u osam sati navečer nalazimo Pickwicka glavom u doručkovaonici svratišta Grm, kako Samu, kojemu tada pade težak kamen sa srca, uz smiješak govori, da se ponio kako valja i da više nema potrebe da stražu straži.
- Smislio sam, da je bolje, da sam dođem - zapovrnu Pickwick obraćajući se Winkleu, dok ga je Sam oterećivao od velikog kaputa i putničkog ogrtača - i da ustanovim, prije negoli pristanem da Sama upotrebimo u tome poslu, mislite li vi iskreno i ozbiljno s onom mladom damom.
- Jasno da mislim ozbiljno - od svega srca i iz dna duše! dočeka Winkle veoma odrešito.
- Spomenite se, Winkle - svjetovao ga Pickwick s krijesom u očima - da smo se upoznali s njome u kući našega dičnog i dočekljivog prijatelja. Bila bi crna nezahvalnost prema Wardleu, kad biste se olako i bez primjernog promišljanja poigravali osjećajima one mlade djeve. Ja to neću dopustiti, neću, tako mi soli i hljeba!
- Tako mi obraza i poštenja i nisam ja nauman da to učinim! - strastveno će Winkle. - Sve sam ja odavna dobro promislio pa osjećam, da je moja sreća svezana s njezinom.
- To vam je kao što mi velimo »svezano u zavežljajčić«, gospodine - uvali se u riječ Sam i slatko se nasmiješi.
Winkle se malko namrgodi zbog tog prekidanja, a Pickwick zatraži od svog sluge, neka se ne bruka jednim od najplemenitijih osjećaja prirode ljudske. Nato će Sam:
- Ne bih se ja, gospodaru moj, brukao znalice i namjerice. Nego ima vam cijelo čudo osjećaja u nama, pa kad zbore ljudi o njima, ja vam, na moju dušu, nisam kadar odrediti, koji su najplemenitiji.
Tada Winkle potanko ispripovijedi, što su on i Ben Allen razgovarali o Arabelli, pa izjavi, kako mu je cilj da se sastane s mladom gospom i da joj izrijekom otkrije svoju ljubav. Izrekao je također svoje uvjerenje, da se mjesto sadašnjeg Arabellina zatočeništva mora nalaziti negdje u blizini Downsa, sudeći po izvjesnim mutnim nagovještanjima i gunđanjima spomenutog Bena. Eto, to bješe cijela zaliha njegova znanja ili mišljenja.
Imajući taj vrlo slabi povodac odlučiše, da Weller sutradan krene i da otkrije prebivalište Arabellino. Uredili su također, da će Pickwick i Winkle, koji se nisu toliko pouzdavali u svoju istraživačku moć, taj dan paradirati gradom Bristolom, ne bi li se gdje slučajno sastali s Bobom Sawyerom, milujući nadu, da će tako doznati štogod o boravištu mlade gospe.
I tako ti sutradan Sam Weller otište u pogonju nimalo neustrašen vrlo slabim izgledima u uspjeh. Vratolomljao tako uz ulice niz ulice - htjedoh reći uzgorice i nizdolice, ali je u Cliftonu sve uzgorica - a nigdje da bi se namjerio na što neživo ili na koga živa, da bi mu zaiskrio barem tračkom svijetlila u njegovu traženju. Otvarao je Sam mnogi razgovor s konjušarima, koji su po putima vodali konje u prošetnju, pa s dadiljama, koje su opet po stazama isto to radile s djecom. Ali ništa da bi izmamio bilo od jednih bilo od drugih, što bi ga i najmanje uputilo u cilj njegovih vješto traženih zapitkivanja. Ta bilo je toliko djeva u premnogim kućama, od kojih je većina smrtno bila zaljubljena u nekoga ili je bila pripravna da se zaljubi, čim se zgoda pruži, kako je to pronicavo pomišljala o njima muška i ženska služinčad. No kako nijedna od njih ne bješe gospođica Arabella Allen, sve te obavijesti ostaviše Sama na istoj točki mudrosti, na kojoj je i prije bio.
Sam je mučno predirao preko Downsa, jer su mu smetali jaki udari vjetrine. Dok je tako pitao sebe, je li u tome dijelu krajine vazda potrebno pridržavati šešir objema rukama, doplete se do sjenovita zaklonjena predjela, oko kojega bješe načičkano više malih mirnih i samotnih ljetnikovaca. Na kraju duge pokrajne staze bez prolaza, pred vratima stajskim, besposličio neki konjušar u svakidašnjoj odjeći, pa kanda uvjerava sam sebe, da posluje nešto lopatom i tačkama. Dopustite da u ovoj prilici mimogrece spomenemo, da smo rijetko kada vidjeli konjušara, da se u dokonim časovima nalazi blizu staje, a da nije u većoj ili manjoj mjeri žrtva te čudne opsjene.
Samu dođe misao, da bi mogao povesti riječ s tim konjušarem kao i sa svakim drugim, osobito kad se gadno izmorio hodanjem, a baš nasuprot tačaka bješe pogolem kamen. Sjede dakle na kamen pa zadjede zbor s lakoćom i neprisiljenošću, po kojima se isticao.
- Dobro jutro, stari prijane - otrže Sam.
- Htjeli ste reći: dobar veče - odvrati mu konjušar zlovoljno ga ošinuv pogledom.
- Imaš pravo, stari prijane - suglasi se Sam. - I mislim ja »dobar veče«. Pa kako si mi?
- Pa nije mi baš mnogo bolje, što gledam u vas - osu mrzovoljasti konjušar.
- Začudo mi je to, pravo da ti kažem - nato će Sam - jer si tako vesela izgleda i kanda si uopće živahno biće, tako da čovjeku zaigra srce od radosti, kad te gleda.
Mrgodni se konjušar još više namrgodi, ali sve to nije bilo dosta da utječe na Sama, koji smjesta, pokazujući na licu veliku tjeskobu, upita, da li se konjušarev gazda zove Walker.
- Ne, ne zove se tako - dočeka konjušar.
- A zacijelo ni Brown? - zaintačio Sam.
- Ni Brown.
- Ni Wilson48, je li de?
- Ne, ni tako - odsječito će konjušar.
- E, onda sam se prevario - proslijedi Sam - jer on nema časti da se sa mnom poznaje, a ja sam prije mislio, da ima. Nemoj ti iz udvornosti čekati zbog mene - prisniti Sam konjušaru, kad je ovaj uvezao tačke i spremao se da zatvori vrata. - Udobnost treba da bude starija od svih društvenih ceremonija, stari moj brajane. Neću ti ja ništa zamjeriti.
- A ja bih vam, svega mi, razbio tikvu za polukrunac - zaprijeti mrzovoljni konjušar zakračunavajući jedno krilo vrata.
- A, ne bih ti ja dopustio, da to napraviš uz tako niske pare - ispriječi se Sam. - Dragane moj, ne bi zaslužba cijeloga tvog života zalegla za moju glavu. Sve, što bi islužio, bilo bi premalo da je platiš. Pozdravi mi domare. Poruči im, nek me ne čekaju s večerom, i kaži im, da ništa ne ostavljaju podgrijano za me, jer će se i onako ohladiti, dok ja dođem.
Kao odgovor na to konjušar, sav uskiptiv od gnjeva, ljutito promrmlja, da bi živo želio nekome zakrenuti vratom. Nestade ga međutim a da svoga nauma nije izvršio, nego osorljivo zatvori za sobom vrata ni trunka ne hajući za Samovu usrdnu molbu, ne bi li mu prije negoli ode ostavio za uspomenu uvojak svoje kose.
Sam je i dalje sjedio na golemom kamenu razmišljajući i premišljajući, što bi bilo najbolje da uradi i baš je u sebi zasnivao osnovu, kako će kucati na svim vratima pet milja uokrug Bristola, pa će svaki dan obletjeti stotinu i pedeset ili dvjesta kuća i tako tim primjerenim sredstvom nastojati pronaći gospođicu Arabellu, kadli mu namjer iznenada nanese na put ono, što bi mogao inače čekati sjedeći tu cijelu bogovetnu godinu dana, a da još dočekao ne bi.
Na postopicu, gdjeno je on sjedio, izlazila su troja-četvora vrtna vrata, koja su pripadala trima-četirima kućama, što su bile odvojene i rastavljene jedna od druge samo svojim vrtovima. Kako su pak ti vrtovi bili široki i dugački, te nagusto zasađeni stablima, kuće bjehu ne samo prilično udaljene, nego je veći dio njih bio gotovo oku sakriven. Sam je sjedio i upro oči u smetište, kojeno se nalazi pred vratima, što su odmah do onih, kroz koja je nestao konjušar, pa je duboko omjerao umom sve poteškoće svoga sadašnjeg pothvata, kadli se vrata otvoriše i ženska poslužnica iziđe na prolaz, da tu istrese nekoliko sagova pretposteljnjaka.
Tako se Sam bio zamislio, da po svoj prilici ne bi tom mladom ženskom stvorenju poklonio više pozornosti, već što bi podigao glavu i opazio, kako je neobično skladna i lijepa struka, da se nisu snažno uzbudili njegovi viteški osjećaji, kad je vidio, da nema nikoga, da joj pomogne, a sagovi su kanda preteški za same njezine slabašne sile. Weller je bio gentleman, koji se odlikovao posebnom vrstom udvornosti, pa čim je opazio, u kakvu se položaju to nježno žensko biće nalazi, brže-bolje ustade s velikoga kamena i uputi se prema vrtnim vratima.
- Dušice moja - započe Sam razgovor dokliznuv se do nje s veoma velikim poštovanjem - izgubit će svaku perporciju tvoj bajni lik i oblik, ako sama budeš stresala sagove. Daj da ti ja pomognem.
Mlada se djeva stidljivo gradila, da ne zna, da joj je tako blizu neki gentleman, pa se okrenu, dok je Sam govorio - bez sumnje da otkloni ponudu potpuno nepoznata čovjeka (tako je uistinu kasnije i rekla), kadli, umjesto da progovori, ustuknu i poluprigušeno kriknu. I Sam jedva da je bio išta manje zapanjen, kadno je u licu kršne službenice ugledao prave pravcate oči svoje dike, ljepušne sobarice kod Nupkinsovih.
- Šta, pa to si ti, Marice moja draga! - uskliktalo će Weller.
- E, gospodine Wellere - kako vi uplašite čovjeka - potuži se Mary.
Sam joj ne odgovori riječima na tu tužbu, a, da pravo kažemo, i ne bismo znali točno reći, kakav joj je odgovor dao. Znamo samo to, da je Mary nakon kratka mučanja rekla: »Za boga miloga, pustite me na miru, gospodine Wellere!«, te da je nekoliko časaka prije toga pao Welleru šešir s glave. Iz ta dva znaka voljni smo da zaključimo, kako je njih dvoje međusobno izmijenilo jedan ili više poljubaca.
- Pa kako ste došli ovamo? - upita Mary, pošto su nakon opisanog prekida ponovo zapodjeli razgovor.
- Pa došao sam, da tebe potražim, milje moje - odgovori joj Weller dopustiv, da i njemu jednom tjelesni nagon i plemenito čuvstvo ljubavi bude jače od istinoljublja.
- A kako ste doznali, da sam ja ovdje? - zapovrnu Mary. - Tko vam je samo mogao reći, da sam u Ipswichu prešla drugome gospodaru u službovanje, i da se taj gospodar potpuno ovamo preselio? Ta tko vam je to mogao kazati, gospodine Wellere?
- Dabome, u tom grmu i leži zec - lukavo će Sam. - Pogodi, tko mi je mogao to reći.
- Nije vam rekao Muzzle? - radoznalo upita Mary.
- A, nije mi on rekao - odreče Sam svečano odmahujući glavom - nipošto.
- Mora onda da je kuharica - zaintačila Mary.
- Nije bogme ni ona - zanijeka Sam.
- E, pa duše mi, u svom danu ne čuh tako nešto! - povika Mary.
- Ni ja, vjere mi - suglasi se Sam. - Nego, Marice moja draga (tu se Sam raznježio do najtanjih žica), imam ti svidjeti što prije jedan drugi, škakljiv posao. Ima ti jedan prijatelj moga gospodara, gospodin Winkle, ako ga se sjećaš.
- Onaj u zelenome kaputu? - pridoda Mary. - O, kako bih ga mogla zaboraviti.
- E, pa on se smrtno zaljubio - proslijedi Sam. - Ljubav mu je pamet popila i potpuno ga upropastila.
- Gospode bože! - uđe u riječ Mary.
- Da, da - pritvrdi Sam. - Ali ništa to nije, samo da nam je pronaći onu gospođicu - i tada Sam, navrnuvši mnogo puta govor na Maričinu ljepotu i na neizrecive muke, što ih je morao pretrpjeti, otkako ju je posljednji put vidio, poistini ispriča sadašnje Winkleovo neugodno stanje.
- E, u svome vijeku ne bih nikad to mislila - nato će Mary.
- Dabome da ne bi - otpovrže Sam - odiskona to nije nitko pomislio niti će ikad idovijeka. A ja evo lutam po bijelome svijetu kao vječiti Žid (možda si čula, Marice moja draga, za toga ljubitelja utrka, koji se od vijeka do suda božjega natječe s vremenom i nikad da bi san prenio preko očiju) i tražim tu kletu gospođicu Arabellu Allen.
- Kakvu to gospođicu spomenuste? - upita Mary osupnuv se od čuda.
- Gospođicu Arabellu Allen - ponovi Sam.
- Milostivi bože! - povika Mary pokazujući prema vrtnim vratima, koja je mrzovoljasti konjušar za sobom zatvorio. - Eto upravo u toj kući stanuje već ima šest nedjelja dana. Njihova nadsobarica, koja je ujedno sobarica milostive gospođice, ispriča mi preko ograde praonice sve o njoj jedno jutro, dok još ne bjehu poustali.
- Šta, zar zbilja ona prva vrata do vas? - upita Sam.
- Kad vam velim - suglasi se Mary.
Weller je bio toliko duboko ganut, kad je doznao tu vijest, da je smatrao prijeko potrebnim da se čvrsto priljubi uz svoga ljupkog doušnika, da se ne bi srušio. Tada se zgodilo među njima više malih ljubavnih zgodica, dok se Sam nije dovoljno pribrao i vratio se na predmet, o kojemu su zapravo govorili.
- E, pa ako to nije prevršilo svaku mjeru, onda neće nikad ništa prevršiti - konačno će Sam - kakono je rekao onaj načelnik grada Londona ili nekoga drugog većeg grada, kada je glavni državni tajnik nazdravio nakon večere njegovoj gospođi. I ti veliš: baš pokrajna kuća. Eto, tu ima da predam poruku, a ja se jadnik mučim cio bogovetni dan, da je uručim.
- Da - uputi ga Mary - ali ne možete joj sada predati, jer mlada gospođica išeće vrtom samo navečer, a i onda veoma kratko vrijeme, a nikad ne izlazi bez stare gospe.
Sam je mozgao nekoliko časaka i konačno se domislio ovoj operacionoj osnovi: čim se umrači (u to je vrijeme Arabella redovito izlazila u prošetnju), Mary će ga pustiti u vrt kuće svoga gazde, a onda će ispod nadnesenih grana goleme kruške, koje će ga uspješno zakriliti od neželjenih pogleda, naći načina da uspuze uza zid. Tada će predati poruku i, ako bude moguće, ugovoriti sastanak za Winklea za sutrašnje veće u isti sat. Pošto je to brzo i hitno udesio, pomože Marici u dugo odgađanom poslu otresanja sagova.
Nije ni upola tako bezazleno takvo otresanje jednog po jednog saga, kako se u prvi mah čini. Samo stresanje ne može baš mnogo nauditi, ali smotavanje je vrlo podmukao posao. Dok se stresa, i dok su obje osobe razdaleko jedna od druge za cijelu duljinu saga, to ti je nevina zabava, kakvu samo možeš zamisliti. Ali kad počne smotavanje, i kad se razmak između osoba postupno smanjuje najprije s polovine prijašnje duljine na četvrtinu, pa s četvrtine na osminu, pa sa šesnaestine na trideset drugi dio, ako je sag još toliko dug, e, onda je napast velika. Ne znamo vam reći baš u tanku dlaku, koliko je sagova smotalo to dvoje u toj prilici, ali možemo se odvažiti i ustvrditi, koliko je sagova bilo, toliko je puta cjelunuo Sam lijepu sobaricu.
Weller se umjereno okrijepio u obližnjoj krčmi, kad eto ti gotovo i mraka na zemlju, pa se vratio u slijepu uličicu. Pošto ga je Mary propustila u vrt, pa pošto je od te dame primio prerazne opomene, kako će sačuvati zdrave udove i vrat, pope se na krušku, da čeka na toj čeki, dok se ne ukaže Arabella.
Toliko je izgledao, neće li se zgoditi taj željno iščekivan događaj, da je već poumio, da se uopće zbiti neće, kadli začu tihe korake po šljunku i odmah zatim zapazi Arabellu, kako zamišljeno ide niz vrt. Čim je došla gotovo ispod drveta, Sam je htjede oprezno upozoriti na svoju nazočnost, pa stade izvoditi različite đavolske zvuke, nalik na one, što bi možda prirodni bili u osobe srednjih godina, koju su još odnejaka popadale udružene bole upaljive grlobolje, zadavice i gušnjaka.
Nato mlada gospa brzo zirnu prema mjestu, odakle dopirahu ti strašni zvuci. Kako joj se prvotni strah nije nimalo umanjio, kad je među granama zapazila nekog čovjeka, posigurno bi pobjegla glavom bez obzira i cijelu kuću uzbunila, da je na svu sreću nije strah lišio moći kretanja i bio uzrokom, da se složila na vrtnu klupu. U dobri čas po nju, da je to bilo blizu!
»Eto, obeznanjuje se«, u sebi će Sam, neobično smeten. »Baš je glupo, da ova mlada stvorenja imaju volje da se onesvijeste upravo onda, kad bi najmanje trebalo. - Opojavite se, mlada gospo, gospođice Kostopilja, gospođo Winkleovice, dajte dođite k sebi!«
Je li Arabellu osvijestio čar Winkleova imena ili svježi vrtni zrak ili taman spomen na Wellerov glas, sve to nije važno. Važna je samo činjenica, da je mladenka podigla glavu i slabašnim glasom zapitala:
- Tko ste i što želite?
- Pst! - ušutkavao je Sam đipnuv na zid i čučnuv ondje u najmanjem opsegu, na koji se bio kadar skutriti - ja sam, gospo, samo ja.
- Zar Pickwickov sluga? - ozbiljno će Arabella.
- On glavom, gospo - suglasi se Sam. - Nego, gospo mila, Winkle nam je sav shrvan jadom i čemerom.
- Ah! - procvilje Arabella i prikuči se zidu.
- Jest, na moju dušu - pritvrdi Sam. - Mišljasmo sinoć, da ćemo morati vrći na nj luđačku košulju. Cijeli je dan bio izvan sebe. Kaže, gospo, ako vas ne vidi prije smrknuća sutrašnjega dana, da će se posigurno utopiti.
- Ma nemojte tako zaboga, gospodine Wellere! - usplahireno će Arabella sklopiv očajno ruke.
- Tako je rekao, gospo, vida mi očinjega - uvjeravao ju je Sam. - A on vam je čovjek od riječi, i ja mislim, da on uzmaći neće, gospo. Sve je o vama doznao od onog Kostopilje u naočarima.
- Od mog brata, mislite! - viknu Arabella naslutiv nešto po Samovu opisu.
- Ja vam baš posigurno ne znam, gospo, koji je vaš brat - pridoda Sam. - Je li onaj, štono je prljaviji među onom dvojicom?
- Jest, jest, gospodine Wellere - potvrdi Arabella - nego nastavite. Dajte recite mi, molim vas, sve brzo poistini.
- Eto, gospo - stade pričati Sam - od toga je čovjeka Winkle sve doznao o vama. Moj vam gazda Pickwick misli, ako se u vrlo kratku roku ne sastanete s tim čovjekom, e, onda će mu onaj Kostopilja, o kojemu smo sada govorili, sasuti toliko u glavu dopunskog praha i olova, da će štetovati razvoju njegovih organa, pa ih neće nitko živ prepoznati, makar kasnije bili stavljeni i u sam špirit.
- Oh, jadne li mene, pa šta da radim, da bih spriječila to strašno gloženje! - povika Arabella.
- Pomišljaju, da je nekakva prijašnja vaša ljubav uzrok svemu tome - odgovori Sam. - Najbolje bi bilo, da se s njime sastanete, gospo.
- Ali, kako? Gdje? - povika kroz plač Arabella. - Ta ne smijem sama iz kuće. Brat mi je strašno nemio i razlozima nepristupačan! Znam ja jadnica, kako je vama posigurno čudno ovo moje govorenje, gospodine Wellere, ali ja sam neobično, strašno nesretna... - i tada stade gorke suze valjati, tako da se Samu sažali i probudi u njemu viteški duh.
- Možda se čini neobično čudnovatim, gospo, da vi meni govorite o tome - žestoko će Sam - ali ja vam mogu reći samo to, da sam ne samo pripravan, nego i voljan da učinim što god je potrebno, da sve to krene nabolje. Ako će čak biti od toga koristi, da se jedan od onih kostopilja izbaci kroz prozor, evo mene, gospo, da i to izvršim.
Da bi pokazao svoju pripravnost, kako je voljan da se smjesta dadne na taj posao, Sam je govoreći te riječi zasukao prevratke od rukava košuljnih izvrgav se neposrednoj opasnosti da pritom padne sa zida.
Makar kako bila laskava ta uvjeravanja, da će se prebroditi nezgode, Arabella je odlučno odbila da se njima okoristi, a to Samu nikako nije išlo u glavu. Neko je vrijeme žestoko odbijala, da se uopće sastane s Winkleom, za što ju je Sam bio neobično gorljivo molio. Ali ipak konačno, kad je bila opasnost, da će razgovor prekinuti neželjeni dolazak treće osobe, ona mu brže-bolje, uz mnoge izražaje zahvalnosti, dade na znanje, kako će sutra navečer jedan sat kasnije možda smoći, da se nađe u vrtu. Sam je to neobično dobro razumio. Pošto mu Arabella udijeli jedan od svojih najumilnijih smiješaka, odskakuta umilno, a Wellera ostavi svega zadivljena njenim duševnim i tjelesnim čarima.
Spustiv se živ i zdrav sa zida i ne zaboraviv nekoliko časaka posvetiti i sebi u istome, ljubavnom, području, Weller brže zbode i vrčem ode u svratište Grm, gdje je njegovo dugo izbivanje uzrokovalo mnogo nagađanja i prilično uznemirenja.
- Moramo biti na oprezu - prozbori Pickwick, pošto je pažljivo saslušao Samovo pripovijedanje - ne zbog nas, nego zbog mlade dame. Dobro moramo paziti.
- Moramo! - povika Winkle upadljivo istakavši tu riječ.
Časoviti Pickwickov ljutiti izražaj zbog tona te Winkleove pripomene slegao se u karakterističan izražaj dobrohotnosti, kadno odgovori:
- Da, moramo, gospodine, jer i ja ću ići s vama.
- Vi! - u čudu će Winkle.
- Jest, ja - blago će mu Pickwick. - Dopuštajući, da se sastanete, mlada je dama napravila možda prirodan, ali uza sve to i vrlo nerazborit korak. Ako ja, kao vaš zajednički prijatelj, koji bi po dobi mogao biti oboma otac, budem nazočan pri tome vašemu sastanku, neće onda biti nigda poslije oblagivanja i zlogovora protiv nje.
Uz te riječi zaiskriše se Pickwickove oči od svesrdnog silnog veselja, što je tako dalekovid. Winklea je ganula ta mala značajka prijateljeve nježne pažnje prema mlađahnoj štićenici, pa uze Pickwickovu ruku uz osjećaj poštovanja, koje je graničilo s obožavanjem.
- Pa vi morate poći s nama - ganuto će Winkle.
- Pa i hoću - potvrdi Pickwick. - Pripremite mi, Same, moj dugi kaput i ogrtač i naručite vozilo, da bude pred vratima sutra navečer, i to ne u zadnji čas, da bismo mogli stići navrijeme.
Weller dotače šešir kao jamstvo, da se pokorava zapovijesti gospodarevoj pa se onda udalji, da bi obavio sve potrebne pripreme za namjeravani pothvat.
Kočija stiže točno u ugovoreno vrijeme. Pošto je Sam Pickwicka i Winklea ustoličio unutra, i on sjede kraj vozara na kozliću. Kako su se prije dogovorili, skidoše se s kočije oko četvrt milje udaljenosti od mjesta sastanka. Zamoliv kočijaša, da ih pričeka, dok se vrate, preostali dio puta krenuše pješice.
U tome razdoblju njihova pothvata Pickwick se više puta nasmiješi i dade od sebe druge različite znakove velikog samozadovoljstva pa izvadi iz jednoga džepa od kaputa svjetiljku sljepicu, kojano svijetli, a nosioca ne osvjetljava. Posebno se za tu priliku obezbrižio tim posvjetom, pa je, na prilično začuđenje nekolicine skitnica, kojima su se putem susretali, počeo Winkleu usput tumačiti veliku napravnu prednost toga svjetlila.
- Kamoli puste sreće, da sam ovako nešto imao pri onom prijašnjem svom pohodu vrtu djevojačkog konvikta, a, Same? - pripomenu Pickwick dobroćudno se ogledav na svoga pratioca, koji je klipsao za njim sustopice.
- Odlične su to napravice, gospodine, samo čovjek treba da se njima služi u pravo vrijeme i na pravome mjestu - dočeka Weller. - Kad nećete da vas vide, ja sve mislim, da je korisnije, ako je svijeća utrnuta, nego ako svjetlost prosipa.
Čini se, da su te Samove pripomene djelovale na Pickwicka, jer je opet metnuo svjetiljku u džep, i tako su dalje šutke bazali.
- Sad ovuda dolje - prozbori Sam. - Dajte vi, da ja idem prvi. Evo sad je postopica, gospodine.
Pođoše niz postopicu, a već je bila prilična nevidjelica. Pickwick je jednom-dvaput vadio sljepicu, dok su po mrklici bludili. Svjetlilo baci veoma blistav mali prorov svjetla ispred njih, otprilike jednu stopu u promjeru. Prilično je lijepo bilo to vidjeti, ali kanda su okolni predmeti nakon toga bili dosta tamniji nego prije.
Konačno se dopletoše do velikoga kamena. Sam preporuči svome gospodaru i Winkleu, neka tu sjedećke pričekaju, dok on razvidi i osvjedoči se, da li Mary već čeka.
Nakon pet-šest časaka eto ti Sama pa veli, da su vrata otvorena, i da je sve mirno. Idući za njim šumke Pickwick i Winkle naskoro se nađu u vrtu. Svaki je prilično puta ušutkavao drugoga povikom »Pst!«, a pošto su to obavili, kanda nijednome nije bilo jasno u glavi, šta dalje treba da se obavi.
- Je li gospođica Allen već u vrtu, Marice? - upita Winkle sav izvan sebe.
- Ne znam vam ja to, gospodine - projavi se lijepa sobarica. - Najbolje će biti, gospodine, ako vam Weller pomogne da se popnete na stablo, a gospodin će Pickwick možda biti tako ljubezan da pazi, ne ide li tko niz postopicu, dok ću ja na drugom kraju vrta čuvati stražu. Za boga svetoga, pa što je ono?
- Ta će prokleta vaša svjetiljka biti zatornica zatoru svih nas - povika osorljivo Sam. - Pazite, što radite, gospodine. Ta vi sipate prave snopove svjetla ravno na prozor stražnje sobe.
- Gospode bože! - povika Pickwick okrenuv brže-bolje svjetiljku ustranu. - Nisam bio nakan da to uradim.
- Eno sad osvjetljuje susjednu kuću, gospodine - potuži se Sam.
- E, sad mi je već dosta toga! - povika Pickwick okrećući se opet.
- A sad eno osvjetljuje staju, pa će ljudi misliti, da je sva u plamenu - proslijedi Sam. - Udunite već jednom tu svjetiljku, ako boga znate!
- E, baš je ovo najizvanrednija svjetiljka, što sam je ikad u svome vijeku vidio! - povika Pickwick uvelike zbunjen posljedicama, koje je nehotice izazvao. - Tako jaka reflektora ne vidjeh nikada u svome danu.
- I prejak će nam biti, ako budete tako njime svijetlili, gospodine - uplete Sam, pošto je Pickwick, nakon raznih neuspjelih pokušaja, ipak konačno uspio da zatvori pomični zaklop.
- Eno čuju se koraci djevojčini. No, gospodine Winkle, dajte da vas popnem.
- Pričekajte, stanite! - povika Pickwick - ja moram najprije da s njome govorim. Pomozite mi, Same, da se uspnem.
- Polako, gospodine - nato će Sam podbočivši glavu o zid a od svojih leđa napravivši zaravanak. - Stanite najprije, gospodine, navrh ovoga lonca za cvijeće, a onda meni na leda. Hajdete uspnite se.
- Strah me, da vas ne povrijedim, Same - obzirno će Pickwick.
- Ne brinite se vi za mene, gospodine - umirivao ga Sam. - Dajte mu ruku, gospodine Winkle. Samo polako, gospodine, bez žurbe! Ako je hitnja, nije sudnji dan.
Dok je Sam bio u riječi, Pickwick je uspio da se dokopa Samovih leđa, i to naporima, koji su gotovo nadnaravni za gentlemana njegove dobi i težine. Tada se Sam polako pridizao, Pickwick se čvrsto hvatao za okrajak zida, dok mu je Winkle čvrsto držao noge. Tako je pošlo za rukom, da su Pickwickove naočari dospjele upravo iznad zidnog sljemena.
- Dušo moja - nježno će Pickwick gledajući preko zida i zapaziv Arabellu na drugoj strani - ne strahuj, dijete moje, ja sam.
- Molim vas, gospodine Pickwiče, uklonite se - ciknu Arabella. - Recite i ostalima neka se uklone. Sva sam ustreptala kao trepetljika od pustoga straha. Dragi, dobri gospodine Pickwiče, nemojte tu stajati. Past ćete i prebit ćete se. Hoćete, tako ja samohrana ne sjedjela.
- Nemojte se uznemirivati, djetešce moje - govorio Pickwick kao da privija melem na rane.49 - Uvjeravam vas, da nema nikakva razloga strahu. Drži čvrsto, Same - pripomenu Pickwick pogledav dolje.
- U redu, gospodaru - odgovori mu Weller. - Nemojte samo duljiti preko mjere, gospodine. Poteški ste, znate.
- Samo još časak, Same - tješio ga Pickwick. - Želio sam samo, drago dijete moje, da znate, kako ja ne bih dopustio svome mladom prijatelju, da vas pohodi ovako potajno, samo kad bi vaš položaj imao kakva drugog izlaza. Da vam pak, ljubljeno moje dijete, neumjesnost ovoga koraka ne bi uzrokovala kakvu neugodnost, neka vam bude zadovoljštinom činjenica, što znate, da se i ja ovdje nalazim. Eto, ja vam rekoh sve, drago dijete.
- Ja sam vam, gospodine Pickwiče, veoma mnogo zahvalna na vašoj ljubeznosti i pažnji - nježno će Arabella otirući suze ubruscem.
Ona bi po svoj prilici mnogo više rekla, da nije Pickwickova glava iščeznula nevjerojatno brzo, i to zbog toga, što je siromah krivo stao na Samovo rame, pa se odjednom našao na zemlji. Ali odmah je u tili čas ustao i zamolio Winklea neka ubrza i završi sastanak, pa otišao na uličicu da stražari, i to tako odvažno i revno kao da je kakav mlađenac. Winkle potaknut zgodnom prilikom u času se nađe na zidu, pa je samo zamolio Sama, da pripazi na svoga gospodara.
- Ja ću se već pobrinuti za nj, gospodine - odgovori Sam. - Prepustite vi samo njega meni.
- A gdje je sada, što radi, Same? - priupita Winkle.
- E, bog ga blagoslovio zajedno s njegovim kožnim dolisnicama - uzvrati Sam gledajući na vrtna vrata. - Ta eno ga kako stražu straži po postopici s onom svojom svjetiljkom sljepicom kao kakav ljupki Guy Fawkes50. Proklet ja, ako ne mislio, da se onome čovjeku srce rodilo najmanje dvadeset i pet godina nakon tijela.
Winkle nije više stajao da sluša, kako veličaju njegova prijatelja. Skočio je sa zida i bacio se Arabelli pred noge, braneći svoju ljubav prema njoj s takvom rječitošću, da bi bila dostojna i samoga Pickwicka.
Dok se to vani događalo, neki je postariji gentleman velikih znanstvenih dostignuća sjedio u svojoj knjižnici, dvije-tri kuće podalje, i pisao neku filozofsku raspravu, ovlažujući često svoje smrtno tijelo i mučni posao vinom crvenikom iz Bordeauxa, kojeno je točio iz časne staklenke, imajući je pokraj sebe. U mučnoj tjeskobi stvaranja postariji bi gentleman pogledao sad na sag, pa na strop, pa na zid. Kad mu ni jedno ni drugo ni treće ne bi dalo potrebni stupanj naduhnuća, u jadu svome pogledao bi kroz prozor.
Za jedne takve izumiteljske stanke učenjak je rastreseno buljio kroz prozor u mrkli mrak, kadli se uvelike iznenadi opazivši, gdje neobično blistavo svjetlo klizi zrakom, tek malko ponad zemlje, i kako ga gotovo odmah nestaje. Malo nakon toga ponovi se ta pojava, i to ne jednom ili dvaput, nego više puta. Konačno učenjak odloži pero i stade razmišljati, kojim li se prirodnim uzrocima imaju pripisati te pojave.
»Meteori nisu, jer je svjetlo prenisko. Krijesnice isto nisu, jer je previsoko. Nije ni divlji oganj, ni ognjene mušice, ni vatromet. Što li bi moglo biti? Posigurno neka izvanredna i divna prirodna pojava, koje nijedan mudrica nije nikad još zapazio. Ostavljeno je to upravo njemu, samomu njemu, da to otkrije, pa će se obesmrtiti njegovo ime, kad to kao pametar unese u pomenik na dobrobit potomstva.«
Zanesen tom mišlju učenjak ponovo pograbi pero i povjeri papiru više bilježaka o tim neusporedivim pojavama, s datumom, danom, satom, minutom i točnom sekundom, kad su bile vidljive. Sve su to bili podaci goleme rasprave, u kojoj će se ogledati veliko naučno istraživanje i duboka učenost, pa će tako presenetiti sve mudre glave, što su mozgale o atmosferskim pojavama od nastanja svijeta na kojem bilo dijelu civilizirane kugle zemaljske.
Tada se zavali u naslonjaču, sav utonuo u promatranje buduće svoje slave i veličine. Tajanstveno svjetlo zakrijesi još blistavije nego prije: sve mu se činilo, da pleše gore-dolje po uličici, prelazi s jedne strane na drugu i putanjom se čudački kreće kao prava kometa.
Naš je učenjak bio neženjak. Nije imao žene, da je sebi zovne i iznenadi, pa je zazvonio sluzi, da mu on dođe.
- Pruffle - povika učeni gentleman - noćas se događa u zraku nešto neobično čudnovato. Jesi li to vidio? - proslijedi učenjak i pokaza mu kroz prozor, kadno je svjetlost opet bila vidljiva.
- Vidio sam ja to, gospodine.
- Pa šta misliš, što je to, Pruffle?
- Šta mislim, gospodine?
- Da, šta misliš? Ti si odrastao u ovome kraju, pa šta bi ti rekao, kakvi su uzroci ovih svjetlosnih pojava, što ih sada vidjesmo.
Učenjak je sa smiješkom na usnama slutio Pruffleov odgovor, kako on ne zna pripisati nikakva uzroka svemu tome. Pruffle razmisli.
- Ja bih, na moju pravdu, rekao, da su lopovi, gospodine - napokon će Pruffle.
- E, baš si zalupan kao medvjed. Nosi se u svoju sobu - ljutito će učenjak sluzi.
- Hvala na lijepim riječima, gospodaru moj - odvrati sluga i izgubi se.
Ali kako bi jadni učenjak zaspao pod dojmom misli, da će njegova oštroumno zasnovana rasprava biti izgubljena za učeni svijet, a ta bi je kob neminovno zatekla, ako se nagađanje oštroumnog Prufflea ne bude uništilo u zametku. Stoga ustače klobuk i pojuri niz vrt odlučiv da istraži pojavu do najmanjih pojedinosti.
Malko prije nego što je učenjak izašao u vrt, Pickwick bješe zagrabio niz ulicu što ga noge nose, da dojavi krivu vijest, kako netko silazi postopicom. Ovda-onda otkučio bi zaklop sljepice, da ne bi upao u jarak. Čim je uzbuna data, Winkle se propentra preko zida, a Arabella kao strijela suknu u kuću. Vrtna se vrata zatvoriše, a tri pustolova nadadoše bježati niz uličicu, kadli ih prenerazi učenjak, koji je otključavao vrtna vrata.
- Stanite, čvrsto se držite - prošapta Sam svojoj družini, jer je on, razumije se, bio na čelu. - Okrenite malko svjetiljku ovamo, gospodine - prikriči Pickwicku.
Pickwick mu ispuni želju. Kad Sam vidje, kako nečija glava veoma oprezno izviruje na pol metra udaljenosti od njegove, stisnutom šakom lagano udari po njoj, i ona jadnica uz potmuli zvuk tresnu o vrata. Pošto je to junaštvo izveo vrlo brzo i spretno, Weller ukrki Pickwicka na leđa pa suknu sustopice za Winkleom takvim hodom, da je prava divota, ako uzmemo u obzir težinu bremena, koje je nosio.
- Jeste li opet došli do daha, gospodine? - upita Sam svoga gospodara, kad su tako stigli do kraja staze.
- Jesam sada, Same, sasvim mi se povratio - odgovori Pickwick.
- Onda idemo dalje, gospodine - reče Sam i osovi gospodara na noge. - Hajdete lijepo između nas. Nema još trke ni pol milje. Zamislite da trčite za okladu i nagradu, gospodine. Dakle nokat u ledinu!
Potaknut tako, ugrnuo Pickwick kao da ga svi vrazi nose. Slobodno možemo ustvrditi, da crne dolisnice od postanka svijeta nisu stilskije klizile ponad zemlje nego što su Pickwickove u toj znamenitoj zgodi.
Kočija je čekala, konji se odmorili, puti prohodni, a vozar horan. Cijelo društvo zdravo i veselo stiže u svratište Grm prije nego što je Pickwick odahnuo.
- Odmah morate unutra, gospodine - reče Sam pomažući svome gospodaru da izađe iz kočije. - Ni časa da niste časili na ulici nakon ovolike tijelovježbe.
Dok je izlazio Winkle, Sam se maši šešira pa će mu reći:
- Oprostite, gospodine, što vas pitam, ali nadam se, da nije imala nikakve ljubavi prije vas?
Winkle stište ruku čednome sluzi pa mu prošapta u uho:
- Sve je kako valja, Same, baš kako valja.
Nato se Weller tri puta vidljivo udari po nosu kao znak, da je shvatio, a zatim se nasmiješi, žmirnu i stade dizati papuče od kočije, a na licu mu se odražavalo živahno zadovoljstvo.
Da se vratimo našem učenjaku. On je u svojoj majstorskoj raspravi dokazao, kako su one izvanredne svjetlosne pojave posljedica elektrike, pa je jasno u pojedinostima pokazao, kako mu je vatreni blijesak zaigrao pred očima, kadno je proturio glavu kroz vrata, te kako je u toj prilici zadobio udarac, koji ga je omamio za čitavu četvrt sata. To je njegovo dokazivanje neobično obradovalo sva znanstvena društva, i s te su ga rasprave otada smatrali sjajnom znanstvenom lučom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 1:00 pm

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Image


Četrdeseto poglavlje

Uvodi Pickwicka u novi i prilično zanimljivi prizor velike drame njegova života

Ostatak vremena, što ga je Pickwick bio odlučio provesti u Bathu, prošao je bez ikakvih važnijih događaja. Četvrto, duhovsko sudsko zasjedanje već se započelo. Po isteku prvoga tjedna zasjedanja Pickwick se sa svojim prijateljima vrati u London, pa, dakako, uz pratnju Samovu, ode ravno u svoje staro prebivalište u svratištu Đuro i jastreb.
Treće jutro po prispjeću, upravo kad je u Cityju svako zvono za se otkucavalo devet otkucaja, a sva zajedno devet stotina devedeset i devet, te kad je Sam udisao svjež zrak u dvorištu spomenutog svratišta, doštropotaše čudna neka kola svježe oličena, a iz njih veoma spretno iskoči - baciv uzde krupnoj ljudini, koji je sjedio kraj njega - neki čudan čovjek, koji kanda je stvoren za to vozilo, a vozilo za nj.
To vozilo ne bješe zapravo ni laka dvokolica, koja se zove gig, ni ona bez krova, koju zovu stanhope. Ne bješe ni ono, što se obično naziva lovačka kolica, dog-cart, a ni laka kola s oprugom, taxed-cart, ni putnička laka dvokolica s krovom, chaise-cart, ni jednoprežni kabriolet, što je povišen ostruga, guillotined cabriolet. A ipak su pridošla kola imala od svega toga ponešto. Oličena bjehu svijetložutim Učilom, a rukunice i kotači crnim. Vozar je baš po sportsku sjedio na jastucima, što bjehu naslagani dvije stope iznad ruba kozliča. Konj riđan bješe prilično lijepa životinja, samo je imao u sebi nešto osorno i zagrižljivo, što je bilo u savršenom skladu i s kolima i s njihovim gazdom.
Gospodaru bješe oko četrdeset ljeta. Kosa mu garava, a zabrčnjaci brižno počešljani. Bio je neobično raskošno odjeven, sav nakićen dragocjenostima. Svaki mu je nakit bio triput veći nego što je obično u gentlemana. Kruna svemu bješe - rutav dug kaput. U času kad je sišao s kola, u jedan od džepova dugoga kaputa zavuče lijevu ruku, dok desnom iz drugoga izvuče veoma sjajan i blistav svilen ubrusac, pa njime opraši mrljicu-dvije prašine s čizama, a zatim ga zgužva u ruci i odgega se kočoperski uz dvorište.
Kad je opisana osoba sišla s kola, nije izbjeglo Samovoj pozornosti, kako je neki odrpanac u smeđu dugu kaputu, na kojemu je falilo više puceta, šuljajući se prije na suprotnoj strani ceste, prešao na drugu stranu i ustobočio se nepomično odmah uz pridošlicu. Kako je Samu cilj posjeta toga gentlemana bio više nego pomišljiv, pođe pred njim prema svratištu Đuro i jastreb, pa se nenadano okrenu i posadi se usred sreća kućnoga ulaza.
- Dederte da prođem, momčiću moj! - povika gentleman u grubu kaputu otresitim tonom, u isto vrijeme pokušavajući da ga odgurne i da se probije unutra.
- A šta biste htjeli, gospodine? - odgovori Sam odvrativši guranje s kamatama na kamate.
- A, tako se nismo sporazumjeli, dragoviću moj. To kod mene ne pali - povika vlasnik rutavog kaputa razgrajav se i problijediv. - Amoder, Smouche!
- No, a kakav je tu nered? - zagunđa čovjek u smeđu kaputu, koji je za vrijeme toga kratkog razgovora pomalo pronjuškavao cijelim dvorištem.
- Nije ništa osobito, samo je bezobrazan ovaj žutokljunac - rastumači »poglaviti« još jednom odgurnuv Sama.
- Okani se, momče, nema tu šale ni maškare - promumlja Smouch pa odgurnu Sama još jače.
Ovim je potonjim gurajem iskusni Smouch postigao namjeravam cilj. Dok je, naime, Sam, željan da vrati žao za sramotu, tijelo toga gospodina mlio o dovratnik, u to se vrijeme poglaviti provukao i ravno u točionicu. Pošto je Sam izmijenio nekoliko ukrasnih riječi s gospodinom Smouchom, i on odmah pođe tamo.
- Uranila, jagodo - pozdravi poglaviti oslovivši mladu točioničarku s neprisiljenošću robijaša iz Botaničkog zaljeva i s finoćom zatočenika iz Novog Južnog Walesa. - A gdje su odaje gospodina Pickwicka, dušice slatka?
- Odvedite ga gore! - reče točioničarka poslužitelju u odgovor na došljakovo pitanje, ali samog kicoša ne udostoja se ni pogledati.
Poslužitelj je išao prvi uza stube, kako su mu naložili, za njim gentleman u rutavome kaputu, a iza njega Sam. Ovaj je potonji idući uza stubište, dao sebi oduška različitim kretnjama, koje su odavale krajni prezir i izazov. Izreći se ne može, koliko je u tome uživala služinčad i ostali gledaoci. Smoucha je raspinjao gadan kašalj, pa je ostao dolje hračući u hodniku.
Pickwick je još spavao u postelji tvrdo kao top, kad banuše u sobu Sam i rani posjetitelj. Bučili su pri ulasku pa su ga probudili.
- Donesiderte, Same, vode, da se obrijem - naredi Pickwick iza zavjesa.
- Odmah ću vas ja obrijati, gospodine Pickwiče - upade posjetitelj otkučiv jednu zavjesu iznad gornjeg čela kreveta. - Imam da obavim nad vama ovrhu u parnici Bardell-Pickwick. Evo vam uhidbenog naloga od Suda za građanske sporove, a evo vam i moje iskaznice. Zacijelo ćete se potruditi prijeko u moju kuću.
Prijateljski potreptav Pickwicka po ramenu sudski ovršitelj šerifova51 sudišta (jer on je to bio glavom) baci iskaznicu na posteljni pokrivač pa izvadi zlatnu čačkalicu iz džepa pršnjaka.
- Namby se zovem - proslijedi šerifov zamjenik, dok je Pickwick vadio ispod uzglavnice naočare i natakao ih na nos, da bi pročitao iskaznicu - Namby, Bell Alley u ulici Coleman.
Dotada je Sam Weller zurio u Nambyjev sjajni klobuk dabrovac, ali mu je prekipjelo pa se umiješa:
- Jeste li vi Quaker, pa ne skidate šešira? - upita Sam.
- Znat ćete vi za mene, tko sam, još prije negoli s vama raskrstim - odvrati mu ljutito ovršitelj. - Naučit ću ja vas jednoga lijepog dana, kako se imate vladati u društvu, momčiću moj.
- Hvala vam - dočeka Sam. - I ja ću vas poučiti. Snimajte taj klobuk s glave!
U tu riječ Weller neobično spretno kišnu Nambyjev klobuk u drugu stranu sobe, i to tako žestoko, da ovršitelj, da bude nevolja još veća, zamalo nije progutao i zlatnu čačkalicu.
- Gledajte vi ovo, gospodine Pickwiče - potuži se smeteni činovnik nastojeći da dođe do daha. - U vašoj sobi vaš me sluga napao u vršenju moje dužnosti. U opasnosti je moj život. Budite mi svjedok.
- Nemojte vi ništa svjedočiti, gospodaru moj - umiješa se Sam. - Dobro stisnite oči, gospodaru, a ja ću s njime kroz prozor, samo mi je žao, što ne može daleko odletjeti, jer je vani ravan olovni krov.
- Same - zagrmje ljutito Pickwick, kad je njegov sluga pokazivao različite znake ratobornog neprijateljstva - ako još samo pisnete ili pokušate doći u sukob s ovom osobom, smjesta ste otpušteni.
- Ali, gospodaru! - prosvjedovao Sam.
- Jezik za zube i mučite - prekide ga Pickwick. - I da ste odmah pridigli onaj šešir.
Međutim, Sam odlučno i odrešito odbi da to učini. Pošto ga je gospodar strogo pokarao sa službene strane, a ovršitelju se žurilo, ovaj se udostoja da sam podigne šešir, iskalivši u isto vrijeme na Sama cijelu kišu različitih prijetnji. Weller ih je primio posve hladnokrvno, samo što je pripomenuo, ako Namby izvoli opet ustaknuti šešir, da će mu ga tako kišnuti, te će ga tražiti sve do drugoga kraja drugoga tjedna. Smislivši Namby po svoj prilici, da bi mu to moglo donijeti neprilika, ne htjede Wellera uvesti u napast, pa časak nakon toga zazva Smoucha. Pošto mu je priopćio, da je uhićenje obavljeno, i da ima čekati uhićenika, dok se obuče, Namby se kočoperski izgega i odjuri kočijom. Smouch je brzio Pickwicka osorno od njega tražeći »neka ne razvlači, jer on ima žurna posla«, pa privuče stolicu k vratima i sjede, dok Pickwick svrši oblačenje. Sama je gospodar poslao po najamnu kočiju, i tako u triumviratu krenuše u ulicu Coleman. Nisu se na svu sreću morali dugo voziti, inače bi im Smouch na tako ograničenu prostoru bio neugodan suputnik: osim toga što nije baš bio čaroban u razgovoru, imao je nezgodnu tjelesnu ubolicu, koju već na drugom mjestu mimogred spomenusmo.
Pošto je kočija zakrenula u usku i tamnu uličicu, zaustavi se pred kućom52, koja je imala željezne prečke na svim prozorima. Dovratnici su bili urešeni imenom i naslovom: »Namby, ovršitelj londonskih šerifa«53. Unutrašnja vrata otvori neki gentleman, kojega bismo mogli smatrati zanemarenim blizancem Smouchovim, i koji je za vršenje svoje službe bio opskrbljen golemim ključem. Taj odvede Pickwicka u »kavanu«.
Ta prostorija bješe soba s prednje strane. Glavne značajke njezine bijahu: nedavno donesen pijesak i zagušljiv dim duhana. Pickwick se nakloni trima osobama, koje su sjedile u tome prostorju, kad je on unišao. Pošto je poslao Sama po Perkera, skutri se u jedan tamni kutak i stade odatle radoznalo promatrati svoje nove drugove.
Jedan između njih bješe mladac od devetnaest-dvadeset godina. Premda je bilo tek deset sati prije podne, on je već pio razrijeđenu klekovaču i pušio cigaru. Sudeći po njegovu zapaljenu licu čini se, da se tim zabavama prilično postojano odavao posljednju godinu-dvije dana žića svoga. Sučelice njemu poticao je vatru vrškom desne čizme neki surovi prostačina tridesetih godina boležljivožuta lica i hrapava glasa. Očito je imao ono znanje o svijetu i privlačivu slobodu vladanja, što se stječe po krčmetinama i prostim biljarnicama. Treći stanar tih odaja bješe čovjek srednjih godina u staru crnu odijelu. Bio je blijed i izmožden i neprestano je šetao sobom tamo-amo. Ovda-onda zastao bi i s neobičnom čežnjom pogledao kroz prozor, kao da nekoga očekuje, a onda bi opet nastavio svoju šetnju.
- Ne bi bilo zgorega da ste jutros posudili od mene brijačicu, gospodine Ayresleighe - javi se onaj čovjek, što je garkao vatru namignuvši svome prijanu mlađencu.
- Velika vam hvala; neće mi trebati. Čekam, da za sat-dva izađem iz ove predtamnice - žurno mu osu onaj srednjih godina, pa opet došeta do prozora i razočaran se vrcnu. Zatim duboko uzdahnu i nestade ga iz sobe. Nato druga dvojica prasnuše u grohotan smijeh.
- E, baš nikad u svome danu ne doživjeh ovakve šale - proslijedi gentleman, kojino je bio ponudio britvu brijačicu, a zvao se, kako je izišlo na vidjelo, Price. - Baš nikad!
Price potvrdi tu svoju tvrdnju sočnom kletvom, i onda se ponovo zasmija, a nato dabome zahihota i mladac, koji je svoga druga smatrao jednim od najsilnijih živih ljudi na bijelome svijetu.
- Teško biste povjerovali - dalje će Price obrnuv se Pickwicku - da se juče navršila nedjelja dana što je taj svat ovdje u pritvoru, i još se ni jedan jedini put nije obrijao, jer je čvrsto uvjeren, da će za pol sata biti vani, pa misli: »Mogu to odgoditi, dok doma dođem.«
- Siromašak! - sažalno će Pickwick. - A jesu li mu vjerojatnosti, da će se izbaviti iz teškoća, zaista tako velike? - priupita.
- Kakve vražje vjerojatnosti - dočeka Price. - Nema ni tračka nade, da će uspjeti. Za vjerojatnost, da će i do deset godina šetati slobodnim svijetom, ne bih dao ni evo ovo.
Pritom prezirno pucnu prstima, a potom zazvoni.
- Donesider mi, Crookey, listak papira - umoli Price slugu, za kojega bi s obzirom na odjeću i opći izgled rekao čovjek, da je srednja žalost između propalog tovitelja stoke i trgovca govedima, koji ne može da plati dugova. - Donijet ćeš mi još i čašu razrijeđenog brandyja, čujder, Crookey. Nakan sam da nakitim knjigu svome ćaki, pa moram uzeti kakvo podražujuće sredstvo, jer inače neću biti kadar da starkelji masno nalažem.
Gotovo je nepotrebno i spominjati, kako se mladac rekao bih zadušio od pusta smijeha na te šaljive riječi.
- Tako valja - osokoli ga Price. - Nikad ne valja klonuti duhom. Cijeli je život jedna komedija, zar ne, mlađenče?
- Izvrsno rekoste! - oduševljeno će mladac.
- Ti mi imaš duševne vedrine - pohvali ga Price. - Ti si prilično upoznao život.
- I ja mislim, da jesam! - samosvjesno će mladac. A jadnik, gledao je život kroz prljava stakla krčmarskih vrata!
Gadno se Pickwicku smučio taj njihov razgovor, kao i izgled i ponašanje tih bića, s kojima se našao u društvu, pa je baš htio zamoliti, ne bi li mu priskrbili posebnu sobu, kadli uđoše dva-tri neznanca otmjena izgleda. Čim ih mladac zapazi, odmah baci cigaru u vatru, pa prišanu Priceu, kako su došli, da sve za nj urede. Tada pođe s njima do stola u daljem kutu sobe.
Čini se, međutim, da se neće sve baš onako brzo urediti kao što je s veseljem očekivao mlađenac, jer se rasprede dug razgovor, a Pickwick nije mogao a da ne čuje izvjesne ljutite besjede s obzirom na raskalašeno vladanje i ponovnu spremnost praštanja. Konačno su se jasno razbirala određena smjeranja najstarijeg gentlemana iz tog društva o nekakvoj ulici Whitecross54. Nato je mladac, uza svu svoju izvrštinu, a povrh toga i uza svu svoju odvažnost i poznavanje života, naslonio glavu o stol i prokukao kano kukavica.
Neobično zadovoljan, što je tako naglo ukroćeno mladićevo junačenje, i što je uspješno stišan onaj njegov bahati ton, Pickwick zazvoni, i prema njegovoj želji uvedoše ga u posebnu sobu, namještenu sagom, stolom, stolicama, ormarom za stolno posuđe i počivaljkom, te urešenu ogledalom i različitim starim bakrorezima. Tu je imao prednost da sluša, kako mu iznad glave gospođa Namby bije u nekakav razgođen glasovir, dok se spremao doručak. Kad stiže doručak, eto i Perkera.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 1:01 pm

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Image


»Slikaju« Pickwicka

- Oho, prijane - pozdravi mališa - jeste li konačno dolijali, a? Baš i neka, nije mi ni žao, jer ćete sada uvidjeti bezumnost svoga postupka. Pribilježio sam iznos određenih troškova i naknade štete, zbog čega je izdat uhidbeni nalog, da se vi kao tuženi pritvorite, dok ne bude zadovoljeno tužiteljkinim tražbinama, pa ne bi bilo zgorega da mi odmah uredimo taj račun i da uzalud ne gubimo vrijeme. Bit će da se Namby već vratio. Šta velite, dragi gospodine? Da ja izdam ček ili ćete vi?
Govoreći to mališa je trljao ruke uz hinjeno veselje, ali gledajući Pickwicku u lice nije se mogao suzdržati, da u isto vrijeme očajnički ne gledne i Sama Wellera.
- Perkere - ispriječi se Pickwick - molim vas, da mi time više ne zanovijetate. Ne vidim ama baš nikakve koristi, da ovdje više ostanem, i ja još večeras idem u zatvor.
- E, u ulicu Whitecross ne idete bogme, gospodine moj - odreza mu Perker. - Nipošto! Pa tamo u jednoj ćeliji ima šezdeset postelja, a usto su vrata zakračunata cijelih šesnaest sati u dvadeset i četiri sata.
- Ako je moguće, radije bih ja pošao u kakvo drugo mjesto zatočeništva - prihvati Pickwick. - Ako pak ne mogu, kako hoću, onda ću onako, kako mogu.
- Ako ste već odlučili da nekamo idete, možete ići u Fleet,55 dragi gospodine - priuze Perker.
- Meni je pravo - reče Pickwick. - Idem ja odmah tamo, čim doručkujem.
- Polako, polako, kud ste navrli, gospodine! Nema razloga da tako strašno unagljujete i da brzate onamo, otkamo većina drugih žudi da se izbavi - svjetovao ga dobroćudni mali odvjetnik. - Uostalom, moramo imati habeas corpus.56 Ni vražjega suca neće biti u uredovnici sve do četiri sata poslije podne. Dotle svakako morate pričekati.
- U redu onda - primiri se Pickwick ne gubeći nimalo strpljivosti. - Onda možemo još u dva sata ručati odreska. Dajte, Same, pobrinite se za to i kažite im, neka ne okasne.
Usprkos prosvjedima i dokazivanjima Perkerovim Pickwick je ostao postojan kao stanac kamen. Odresci dođoše i prođoše u određenom vremenu. Pošto su oko pol sata čekali Nambyja, koji je imao u gostima birano društvo, pa ga stoga ni za živu glavu nisu smjeli prije smetati, sjedoše u najamnu kočiju i ravno u Chancery Lane.
U Vrhovnome sudištu, Sergeant’s Inn, bijahu u službi dva suca - jedan od Sudišta za zapletenije građanske sporove, King’s Bench, a drugi od Sudišta za obične građanske sporove, Common Pleas. Kanda se puno posla pred njima obavljalo, ako ima u dokaz tome služiti cijelo mnoštvo pisara, koji su hitrili unutra i van s cijelim svežnjima spisa.
Kad Pickwick s društvom stiže do niskog nadsvođenog ulaza u Sudište, Perker se nekoliko časaka zadrža u dogovoru s vozarom o vozarini i sitnišu. Tada Pickwick odmakne ustranu, da ne bude na putu silnoj bujici ljudstva, koje je grnulo u sudilište i iz njega, pa s radoznalošću stade razgledati oko sebe.
Najviše su njegovu pozornost privlačila tri-četiri čovjeka, koji su bili otrcani, a ipak otmjena držanja. Pozdravljali su mnoge odvjetnike, što su tuda prolazili, pa kanda su tu čekali neki posao, ali Pickwick nije nikako mogao da se dovine kakav. A zanimljivi bjehu ti svati. Jedan između njih slabašan i prilično šepav čovuljak u izlizanoj crnini s bijelom maramom oko vrata. Drugi krupna jaka ljudina, u jednakoj odjeći kao i prvi, samo mu je ovratnik od crvenkastocrne tkanine. Treći napokon mršav trčuljak prištava lica i pijana izgleda. Bazahu amo-tamo, prekrštenih ruku pozadi, pa bi ovda-onda zabrinuto šapnuli štogod u uho kojemu od gentlemana, što su tuda jurili sa spisima. Pickwick se sjeti, da ih je češće gledao, kako besposliče ispod svodovlja, kad je tuda prolazio. Golicalo mu radoznalost da prokopa, kakvo li zvanje vrše ti otrcani besposličari.
Baš je to htio upitati Nambyja, koji je bio odmah za njim i sisao golemi zlatni prsten na malome prstu, kadli dojuri Perker i pripomenu, kako ne smiju više časiti, pa pođe pred njima u sud. Dok je Pickwick išao za njim sustopice, pristupi mu šepavac, učtivo pozdravi, izvadi pisanu posjetnicu, koju Pickwick uljudno primi i stavi u džep pršnjaka ne hoteći odbijanjem povrijediti osjećaje toga čovjeka.
- Evo nas - pripomenu Perker okrenuv se, prije nego što je ušao u jednu od uredovnica, da vidi jesu li ostali odmah iza njega. - Ovdje ćemo ući, dragi gospodine. Hej, a što vi ovdje tražite?
Potonje je pitanje upravio šepavcu, koji je društvu pristao, a da Pickwick ni opazio nije. Nato šepavac pozdravi najučtivije što možeš zamisliti i pokaza Pickwicka.
- A, nipošto, nipošto - preuze Perker smiješeći se. - Ne trebamo vas, dragi prijatelju, ne trebamo.
- Oprostite, gospodine - bunio se šepavac. - Gentleman je uzeo moju posjetnicu. Bit će da me treba. Gentleman mi je kimnuo. Neka sam gentleman odluči. Vi ste mi kimnuli, zar ne, gospodine?
- Pf, pf! Glupost. Niste vi kimali nikome, zar ne, gospodine Pickwiče? Čista zabuna, pomutnja - nadoveza Perker.
- Gentleman mi je uručio svoju posjetnicu - stade objašnjavati Pickwick vadeći posjetnicu iz džepa. - Ja sam je uzeo, jer mi se činilo, da je to bila gentlemanova želja. Da pravo kažem, bio sam nekako radoznao da je razgledam, kad zagrabim vremena. Ja...
Maleni se odvjetnik naduši smijati i, vraćajući šepavcu posjetnicu, priopći mu, da je sve to bila zabuna, a kad je hromo srdito otišao, prošapta Perker Pickwicku, da je to neki jamac.
- Šta velite da je? - začuđeno će Pickwick.
- Ta jamac.
- Kakav jamac, kumim vas bogom!
- Kad vam velim, dragi gospodine. Ima ih tu pet-šest. Jamčit će vam ti ljudi za koju god svotu hoćete, a uime troška uzimaju tek polukrunac. Zanimljiva trgovina, zar ne? - upita Perker okrijepiv se čupkom burmuta.
- Šta! Ako pravo shvaćam, to bi imalo značiti, da ti ljudi zarađuju svagdašnji kruh time, što krivo prisižu pred zemaljskim sucima, i taj im se zločin plaća polukruncem! - povika Pickwick neobično zaprepašten otkrićem te tajne.
- Hm, ja baš posigurno ne znam, dragi gospodine, je li to kriva prisega - tumačio mu maleni odvjetnik. - Nemila je to riječ, znate, dragi moj gospodine, veoma nemila. To vam je zakonska izmišljotina i ništa više, dragi gospodine.
Rekavši to, odvjetnik sleže ramenima, nasmiješi se slatko i opet uze čupak burmuta, pa pođe u uredovnicu sučeva pisara.
Bješe to prostorija s nekom osobitom prljavštinom. Strop joj je bio nizak, a oplaćeni zidovi stari. Tako je bila mračna, da su u pol bijela dana na pisaćim stolovima gorjele lojanice. Na jednom kraju nalazila su se vrata, koja su vodila u posebnu sučevu sobu. Oko njih se skupilo cijelo mnoštvo odvjetnika i zapisničara, koje bi zvali unutra prema redu, kojim su ročišta svakoga pojedinog bila nataknuta na šiljku za nabadanje spisa. Kad god bi se vrata otvorila, da propuste koju stranku van, druga bi stranka sa silnom snagom nahrupila unutra. Ako usto mnogim razgovorima, koji su se vodili između gospode, što su čekala da dođu do suca, dodamo prerazlična osobna rječkanja, između onih, koji su već bili kod njega, e, onda možemo misliti, kakva je golema buka vladala u prostoriji tako ograničenih razmjera.
Razgovori te gospode ne bjehu međutim jedina galama, koja je parala uši. U drugom kraju prostorije iza drvene ograde stajao je na nekakvom sanduku činovnik u naočarima, i protokolirao pismena zaprisegnuta očitovanja. Kad bi ih se nakupila cijela hrpa, onda bi ih od vremena do vremena sucu na potpis nosio drugi činovnik u posebnu sobu. Kako je bilo cijelo čudo odvjetničkih pisara, koje je trebalo zapriseći, a to se nije nikako moglo obaviti ujedanput, borba te gospode da se domognu činovnika u naočarima nalikovala je na gužvu svijeta pred vratima partera, kad se Njegovo Premilostivo Veličanstvo svojom nazočnošću udostoji počastiti kazalište. Drugi je opet službenik ovda-onda vježbao svoja pluća izvikujući imena onih, koji su već zaprisegnuti, da bi im se vratila očitovanja, pošto ih je po propisu potpisao sudac. Pritom je nastajalo još više gužve. Kako se sve obavljalo u isto vrijeme, nastala bi takvu užurbanost, kakvu samo može poželjeti osoba, koja je najžustrija i najrazdražljivija. Još je tamo bila jedna vrsta ljudi - odvjetnički pisari, koji su čekali da pristupe sudskim pozivima, što su ih uime svojih stranaka predložili njihovi šefovi. U takvim je slučajevima zastupnicima protivne stranke bilo prepušteno na volju, hoće li pristupiti ili neće, pa je posao tih ljudi bio, da ovda-onda izviknu ime zastupnika protivničke stranke i da se tako osvjedoče, nije li možda pristupio bez njihova znanja.
Da navedemo primjer. Odmah uz sjedalo, koje bješe zauzeo Pickwick, oslonio se o zid odvjetnički djetić od četrnaestak godina, a glas mu je tenor. Blizu njega pisar nekog odvjetnika običajnog prava, a on basira.
Nahrupi unutra neki pisar sa svežnjem spisa i stade zuriti oko sebe.
- Sniggle i Blink - zavrisnu tenor.
- Porkin i Snob - promumlja bas.
- Stumpy i Deacon - upade pridošlica.
Nitko da bi odgovorio. Idućega koji je ušao, pozdraviše sva trojica, a on opet ne budi dužan, pa izviknu neku drugu odvjetničku firmu. Iza njega još netko zaurla iza svega glasa neku drugu. I tako sveudilj.
Cijelo to vrijeme čovjek u naočarima svojski se trudio prisežući pisare. Prisega se obavljala bez ikakvih promjena, i nije se uopće pazilo na mijenjanje glasa kod razgodaka, pa je većinom glasila ovako:
»Uzmite Bibliju u desnu ruku tu je vaše ime i vaš rukopis prisežete da je sadržaj ove vaše izjave istinit tako vam bog pomogao imate dobiti šiling kusura ja ga nemam.«
- Čujte, Same - prozbori Pickwick - ja sve mislim, da mi prigotavljaju onaj habeas corpus.
- Pa jasno - složi se Sam - i ja velim, da su bogdo već iznijeli onaj have-his-carcase.57 Ta gadno je i neugodno, što nas ostavljaju da ovoliko tu čekamo. Ja bih ih, bog mi i moja duša, za toliko vremena prigotovio pet-šest, i to umotanih i spremljenih za otpremu.
Nije se razjasnilo, kakvom je gromadnom i teško savladivom spravom smatrao Sam taj habeas corpus, jer u taj čas nadođe Perker i povede Pickwicka.
Pošto su svršene uobičajene formalnosti, tijelo Samuela Pickwicka povjeriše naskoro zatim na pohranu sudskome panduru, da ga on preda nadstojniku tamnice u Fleetu, i da se tamo zadrži sve dok ne bude isplaćena i namirena i posljednja para odštete i troškova iz parnice, koju je podigla i dobila Bardellka protiv Pickwicka.
- A dotle će - pripomenu uz smijeh Pickwick - dosta mutne Temze proteći. Same, naručite drugu najamnu kočiju. Perkeru, desni moj prijatelju, zbogom mi ostajte.
- Ma idem i ja s vama, da vidim, kako će vas smjestiti - pripomenu Perker.
- Da vam pravo kažem - odgovori mu na to Pickwick - volio bih, da me ne prati nitko drugi osim Sama. Čim se smjestim, poslat ću vam pismenu obavijest i očekivat ću vaš dolazak. A dotle bili zdravi i veseli.
To Pickwick doreče pa uđe u kočiju, koja je međutim već nadošla. U stopu ga je slijedio pandur. Pošto se i Sam smjestio na kozliću, kočija se otkotrlja.
- Neobično čudnovat čovjek! - pripomenu Perker, kad je stao da navlači rukavice.
- Bio bi izvrstan stečajnik, gospodine - javi se Lowten, koji se nalazio u blizini svoga gospodara. - Kako li bi samo dodijavao povjerenicima! Kako li bi im otprkosio, moj gospodine, kad bi mu prijetili, da će ga predati sudu!
Odvjetnik kanda nije bio baš razdragan tom pravničkom ocjenom svoga pisara o Pickwickovu karakteru, jer je otišao a da se nije udostojao ni da mu odgovori na to.
Kočija je drndala niz ulicu Fleet, kako obično kočije drndaju. Konji su »bolji hoci i kretači«, kako reče vozar, kad je što pred njima (kako su tek »grabili« ti vilenjaci, kad nije bilo ništa pred njima!), te je tako kočija pistajala iza tovarnih kola. Kad bi ta kola stala, i kočija bi stala, a kad bi ona krenula, i kočija bi za njima. Pickwick je sjedio sučelice sudskome panduru, a ovaj je opet sjedio sa šeširom među koljenima zviždeći neku melodiju i gledajući kroz prozor kočije.
Vrijeme čudesa čini. Tako uz pomoć toga starog gospodina i spora kočija prevali pol milje. Stadoše konačno, i Pickwick siđe pred vratima zatvora u Fleetu.
Pandur gledajući preko ramena, slijedi li ga njemu povjerena osoba sustopice, pođe pred Pickwickom u zatvor. Pošto uđoše, skrenuše nalijevo, pa kroz otvorena vrata prođoše u širok hodnik, iz kojega su velika vrata vodila ravno u unutrašnjost uza, a nalazila su se nasuprot onima, kroz koja su ušli, i na kojima je stražario krupan tamničar s tamničkim ključima u ruci.
Tu se zaustaviše, dok pandur ne predade isprave. Obavijestiše Pickwicka, da ima tu ostati, dok se ne podvrgne ceremoniji, koju upućeni u tajne nazivaju »sjedenje slikanja radi«.
- Sjedenje slikanja radi! - povika začuđeno Pickwick.
- Da vam uzmemo sliku i priliku, gospodine - protumači mu krupni tamničar. - Mi smo vam ovdje pravi stručnjaci za slikanje. Naslikamo vas u tili čas, i to uvijek točno, da je divota. Uđite samo, gospodine, i raskomotite se.
Pickwick privolje pozivu i sjede, dok se Weller postavio kod naslona stolice i šapnuo mu, da je »sjedenje« samo drugi stručni izričaj, da se ima podvrći pregledu različitih tamničara, da bi znali razlikovati zatvorenike od posjetnika.
- U redu, Same - reče Pickwick - ja bih onda htio da što prije dođu ti umjetnici. Ovo je prilično izloženo mjesto.
- Valjda neće dugočasiti, gospodine - nato će Sam. - Vidite li onaj veliki holandski sat.
- Vidim, Same - odgovori Pickwick.
- I kavez, gospodine - pridoda Sam. - Složena mašinerija: zatvor u zatvoru, zar ne, gospodine?
Dok je tako Sam mudrovao, Pickwick je opazio, kako je njegovo »sjedenje« započelo. Pošto su krupnog gentlemana odmijenili kod ključanice, sjeo je pa bi nehajno ovda-onda glednuo na Pickwicka, dok je tanki dugonja, koji ga je odmijenio, zavukao ruke ispod pola kaputa, ustobočio se sučelice novom utamničeniku i dobrano ga mjerio. Treći prilično osoran gentleman, kojega su kanda pomeli pri čaju, jer se gostio još posljednjim ostatkom prženice namazane maslacem, postavio se odmah uz Pickwicka, i držeći ruke na bokovima pozorno ga promatrao, dok su se još dvojica pridružila toj skupini i proučavali Pickwickove crte lica s neobičnom pomnjom i zamišljenošću na svojim licima. Pickwicka je darnula u živac ta operacija i kanda je veoma neudobno sjedio u svome stocu; ali ni riječi da bi pisnuo dok se to izvodilo, pa čak ni Samu, koji je, oslonjen o zastolje, razmišljao koje o položaju svoga gospodara, a koje opet o velikom zadovoljstvu, koje bi mu bilo pruženo, kad bi divlje jurišao na sve tamničare, koji su se tu skupili, i to na svakoga po redu, samo kad to ne bi bilo protiv mira i zakona.
Konačno je slikanje završeno, pa su priopćili Pickwicku, da sada može poći u tamnicu.
- A gdje ću ovu noć prespavati? - upita Pickwick.
- E, pa za ovu noć ne bih vam baš pravo znao reći - odgovori krupni tamničar. - Sutrašnje ćete noći biti u sobi s još nekim, i tamo će vam biti vrlo toplo i udobno. Prva je noć općenito prilično nezgodna, ali sutra će već ići sve kao po loju.
Poslije malko pretresanja ustanoviše, da jedan od tamničara ima da iznajmi postelju, i da tu noć može u njoj Pickwick prespavati. Radosno je pristao da je dadne u najam.
- Ako pođete sa mnom, odmah ću vam je pokazati - reče vlasnik postelje. - Velika baš nije, ali u njoj se divno spava. Ovuda, gospodine.
Prošli su kroz unutrašnja tamnička vrata i sišli niz kratko stepenično krilo. Iza njih zakrenuše ključem. I tako se Pickwick prvi put u svome životu nađe među zidinama dužničkih uza.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 1:02 pm


Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 The_Private_View



Četrdeset prvo poglavlje

Šta je zadesilo Pickwicka, kad se stanio u dužničke uze u Fleetu. - Kakve je utamničenike tamo zatekao - Kako je proboravio noć

Tom Roker, gospodin, koji je pratio Pickwicka u sužnjicu, kad siđe do dna malih stepenica, naglo zakrenu nadesno pa pođe pred njim kroz otvorena željezna vrata, i uz malo stubište stigoše u dugačak, uzak, nizak i prljav hodnik, kamenom popločen i slabo osvijetljen prozorom na jednom i drugom udaljenom kraju.
- Ove vam stube vode u »dveri«58 - otrže govoriti tamničar turiv ruke u džepove i nehajno pogledav Pickwicka preko ramena.
- A ono su jamačno mala spremišta, gdje sužnji drže svoje zališice ugljena - pripomenu Pickwick pogledav niz tamno i prljavo stepenište, koje kanda je vodilo u niz vlažnih i mračnih kamenih svodova pod razinom zemlje. - Istina, nezgodno im je prići, ali po svoj prilici pristaju svojoj svrsi.
- Jasno, da pristaju. Htio bih da znam, a zašto ne bi pristajala - odvrati mu tamničar - kad znamo, da tamo prilično udobno stanuje nekoliko osoba. Tu podzemnu prostoriju nazivamo mi »Sajam«.
- Prijatelju dragi - ojađeno će Pickwick - ne kanite valjda ozbiljno tvrditi, da ljudska bića stanuju dolje u onim kukavnim sužnjarama.
- Da ne mislim? A zašto ne bih mislio? - dobaci mu Roker gnjevno i začuđeno.
- Da stanuju! Da tamo dolje ljudi stanuju! - povika Pickwick od čuda se snebivajući.
- Da li stanuju! Stanuju, pobro, a prečesto dolje i okapaju! - odreza mu Roker. - Pa šta ima na tome? Kome pada na pamet, da se buni protiv toga? Pitate, stanuju li! Dakako, i veoma im je udobno mjesto živovanja, zar nije?!
Kako se Roker govoreći to ponešto bijesno obrnuo Pickwicku, a usto još uzrujano progunđao stanovite prizive na svoje oči, udove i tekućinu, koja mu žilama protječe, ovaj je potonji gentleman smatrao razboritim da se okani daljeg razgovora o toj temi. Roker se tada stade uspinjati uz druge stepenice, isto onako prljave kao i one, što su vodile mjestu, o kojemu je maloprije bilo riječi, a za njim su pri usponu sustopice išli Pickwick i Sam.
- Evo ove stube vode u »kavanu« - tumačio je Roker zastavši da udahne, kadno su stigli na drugi hodnik istih razmjera kao i onaj dolje. - Ponad nas je treći kat, a iznad njega je tavan. Soba, u kojoj ćete vi noćas spavati, stražareva je, i ovuda se ide u nju... hajdete.
Pošto je sve to izrekao u jednome dušku, Roker se stade uspinjati uz još jedne stepenice, a Pickwick i Sam odmah za njim.
Na to je stepenište padalo svjetlo s više prozora, koji su se nalazili nešto ponad poda, a gledali su na pijeskom pošljunčano područje, oko kojega se nalazio visok zid od opeke, kojino je po vrhu bio klincima načičkan. Po priopćenju Rokerovu to se područje zvalo »loptalište«. Po svjedočanstvu istoga gentlemana dalje, čini se, nalazio se malen prostor u onom dijelu tamnice, koji je bio najbliži ulici Farringdon, a krstili su ga i prozvali »slikalište«, i to stoga, što su zidovi toga prostora prikazivali nekada slike različitih ratnih brodova s razapetim jedriljem, zatim drugih umjetničkih prizora, što ih je u davna vremena u dokonim časovima nacrtao neki utamničeni crtač.
Pošto ih je usrećio tom obavijesti, i to čini se prije stoga da olakša svoju dušu jednom važnom činjenicom, nego da bi imao posebnu nakanu da prosvijetli Pickwicka, vodič pred njima konačno stiže u drugi hodnik, a odatle ih povede u mali prolaz sasvim na kraju. Tu im otvori vrata i otkri odaju nipošto zamamna izgleda, u kojoj je bilo osam-devet kreveta od željezne kovi.
- Ovo vam je odaja - reče Roker držeći vrata otvorena i pobjedonosno gledajući Pickwicka.
Kako je međutim Pickwickovo lice odavalo veoma neznatno zadovoljstvo zbog izgleda toga nastana, Roker se za uzajamnost osjećaja obratio licu Samuela Wellera, koji je sve dotle dostojanstveno mučao.
- Evo sobe, mladiću - pripomenu Roker.
- Vidim, vidim - odgovori Sam mirno kimnuv glavom.
- Pa ne mislite valjda, da biste ovakvu sobu mogli naći u svratištu ulice Farringdon? - upita Roker samodopadno se smiješeći.
Umjesto odgovora Weller bezbrižno i neusiljeno zatvori jedno oko. Može se smatrati, da to znači: ili da je on tako mislio, ili da nije tako mislio, ili opet da on nikad o tome uopće ni mislio nije. Sve ovisi o tome, šta će naslutiti mašta promatračeva. Pošto je izveo to umještvo i ponovo otvorio oko, Weller zapita, koji je to krevet, što ga je Roker onako laskavo opisao, da je u njemu divota spavati.
- Eno onaj - preuze Roker pokazujući mu jedan zarđali odar u kutu. Taj vam uspava svakoga, pa htio ili ne htio spavati.
- Pa razumije se, kako ne. Meni se sve čini, da je mak prema njemu mačji kašalj - podbode Sam, oštro i sumnjičavo gledajući, uz izražaj prekomjerna gađenja, komad pokućstva, o kojemu je riječ.
- Pa jasno, da je mak ništa - pritvrdi Roker.
- Ali ja mislim - lopovski će Sam zirnuv postrance na svoga gospodara, kao da se želi uvjeriti, ima li kakvih vidljivih znakova, da se nakon posljednjih događaja pokolebala njegova odluka - ja mislim, da su i ostali gentlemani suspavači zaista pravi gentlemani.
- Dakako da jesu - potvrdi Roker. - Jedan od njih, na primjer, iskapi svojih šest litara piva na dan, a lule iz usta ne vadi ni kad jede.
- Mora da je to klasa od čovjeka - podrugljivo će Sam.
- Kršno ljude da mu para nema - potvrdi Roker.
Čak ni tom obaviješću ni najmanje neustrašen Pickwick sa smiješkom najavi svoju odluku, da će te noći okušati snagu uspavljujućeg kreveta. Pošto ga je Roker obavijestio, da može poći na počinak u koje god vrijeme bude smatrao zgodnim, bez ikakve druge obavijesti ili formalnosti, on ode i ostavi i Sama i Pickwicka u hodniku
Mračalo se. Točnije da se izrazimo, napaljeno je u tim tamničkim prostorima, koji nikad nisu bili bogzna kako vidni, nekoliko plinskih žižaka, i to iz uljudnosti prema večeri, koja se vani spustila. Kako je bilo prilično toplo, neki od stanara mnogih tih prostorijica, koje su gledale na hodnik i s jedne i s druge strane, ostavili su vrata pritvorena. Dok je Pickwick tuda prolazio, s velikom bi radoznalošću i zanimanjem zavirio u svaku. U jednoj četiri-pet krupnih i zdepastih ljudeskara, jedva vidljivih kroz oblake dima duhanskoga, bučno i raspojasano baljezgaju kraj poluispitih vrčeva piva, ili se kartaju neobično namazanim kartama »u četiri poena«. U susjednoj sobi mogao je vidjeti samotnog njezina stanara, kako pri svjetlu slabe lojanice zuri u cijeli svežanj zamazanih i poderanih papira, požutjelih od prašine i u komadiće rastrganih od starosti: po stoti put piše beskonačnu neku pripovijest o svojim životnim tegobama, da bi je pročitao neki velikan, pred čije oči nikad doći neće i čije srce ni dovijeka neće ganuti. U trećoj sobi čovjek sa ženom i cijelim čoporom djece, za pilež i nejač priprema jadnu postelju na zemlji ili na nekoliko stolica, da bi tako bijedna prenijela noć. A u četvrtoj, i petoj, i šestoj, i sedmoj, buka, pivo, dim duhana i karte, sve se to ponavlja, i to u još većim razmjerima nego prije.
Po samim hodnicima, a poglavito po stubištima, povlačilo se cijelo mnoštvo ljudi, koji su izgmiljeli na ta mjesta. Jedni stoga, što su im rupetine prazne i osamne, a drugi, jer su pune i zaparne; većina pak stoga, što su nespokojni i tjeskobni, a nisu ovladali tajnom, da bi točno znali, što će sa sobom, bješe tu mnogo klasa ljudstva, od obična poslenika u kaputu od grube pamučne tkanine, pa do propala rastrošnika u kućnoj haljini po turskome uzoru, koja se najprimjerenije probila na laktima. Međutim, svi ti dužnici istog su izgleda: nehajni utamničenici, što se bezbrižno šepire, skitničkog i izazivačkog držanja, koje ne možeš uopće opisati riječima, ali koje svatko može u času shvatiti, ako zaželi i stupi nogom u najbliže dužničke uze, pa pogleda s istim onim zanimanjem, kako je gledao Pickwick, na prvu skupinu ljudi, s kojima se tamo sastane.
- Meni se sve čini, Same - mudro će Pickwick nasloniv se na željeznu ogradu na najgornjoj stepenici - sve mi se čini, da je utamničenje zbog duga uopće jedva kakva kazna.
- Vi mislite, da nije, gospodine? - upita Weller.
- Pa pogledajte samo, kako ti ljudi piju, duhane, galame - proslijedi Pickwick. - Ta posve je nemoguće, da bi se oni mnogo uzrujavali, što su u zatvoru.
- E, pa u tome i jest ono, gospodine - stade tumačiti Sam. - Tim ljudima dakako, nije stalo, što su zatvoreni. Oni tu žive kao bubreg u loju. Piju pivo i kuglaju se, pa ni brige ih. Ali ima drugih, kojima je dotužilo tamnovanje. Ti jadnici nemaju sredstava da pijuckaju pivo i da se kuglaju. Kad bi bili kadri, oni bi se odužili, jer su tužni, što su dužni, i stoga ih drže u sužnjici. Ja ću vam nešto poistini kazati, gospodine: oni koji su vječito ljengarili po krčmama, njima je tamnica jaranica, ali ljudima, koji su cijeli svoj vijek poštenim radom stjecali kruh svoj, kad god su kadri bili, e, takvima je dužnička uza ko na oku suza. Nejednakost je tu, kako bi znao reći moj ćako, kad u grogu ne bi bile jednake obje sastavne polovine. Da, nejednakost, gospodine, i tu rana tišti59.
- Mislim, da imate pravo, Same - prozbori Pickwick, pošto je nekoliko časova promišljao - posve pravo imate.
- Možda tu i tamo ima koji poštenjak, pa mu i tamnica omili - pripomenu Weller mozgajući - ali ni za kakva takvog ne čuh u svoj dan, koliko se mogu u pamet dozvati, osim za nekog mališu prljava lica i smeđa kaputa. Ali i kod njega je bila moć navike.
- A tko je to bio? - radoznalo će Pickwick.
- Toga upravo nitko nikada doznao nije - otpovrze Sam.
- A što je taj čovjek uradio?
- Ma uradio je ono isto, gospodaru moj, što su u svoje vrijeme uradili mnogi ljudi, mnogo poznatiji od njega - tumačio je Sam. - Trošio je više nego što je mogao; pružao se dalje od gubera, kako se veli.
- Drugim riječima hoćeš da rekneš, kako mi se čini - da se taj jadnik zavalio u dug.
- Upravo to, gospodine - potvrdi Sam - te je po vremenu zbog toga i ovamo dospio. Nije bio baš mnogo dužan - ovrha je izvršena na čistih devet funta, a još za troškove peterostruko. Uza sve to bio je u dužničkim uzama punih sedamnaest godina. Kad bi mu se na licu pokazala kakva bora, začepila bi je nečistoća, jer su mu prljavo lice i smeđi kaput nakon sedamnaest godina bili isti istoviti kao i na početku tamnovanja. Inače je to bilo mirno i bezazleno stvorenjce, koje je vazda jurilo da obavi kome kakav posao, ili bi se loptao i uvijek gubio. Tamničari su ga napokon tako zavoljeli, da je svaku noć bivao u vratarskoj sobi, čavrljao s njima, kazivao im kazalice, i što ti ja znam. Jedne noći bio je tu kao obično s jednim od svojih starih prijatelja, koji je tada bio u službi, pa će mu iznenada: »Bille, ima već sedamnaest ljeta, kako nisam vidio Trga (u to je vrijeme u Fleetu bio Trg). - Znam, da nisi, veli mu vratar pušeći lulu. - Htio bih da ga noćas vidim, Bille, molio ga je žarko. - Ma šta mi ne kažeš?, veli mu na to tamničar veoma ljutit pušeći lulu i praveći se kao da mu nije jasno, šta mališa od njega želi. - Bille, zače mališa odrešitije negoli prije, baš mi je pripalo nešto na pamet. Dopusti mi, da prije negoli umrem pogledam još jednom javne, slobodne ulice. Ako me ne ustrijeli kap, vratit ću se točno za pet časaka. - A šta će biti od mene, ako te zaista udari kap?, zabrinuto će mu tamničar. - Ta, tko god me nađe, veli mu jadno stvorenjce, dovest će me ovamo, jer imam u džepu svoju iskaznicu, Bille: Broj 20, kavansko stubište.« Istina je to živa, jer kad god bi se taj čovjek htio da upozna s kojim cuvaksom, novajlijom, izvukao bi iz džepa malu zgužvanu iskaznicu, na kojoj su pisane spomenute riječi, i ni slovca više. Stoga su ga vazda zvali Broj Dvadeset. Tamničar ga pogleda netremice, pa će mu napokon svečanim glasom: »Dvadeset, vjera ti je. Nemoj samo da uglibiš svoga starog prijatelja. - Neću, prijane moj, jer bolje iza sebe ostavljam, reče mu mališa!« Rekav to, žestoko se udari po malom pršnjaku, i tada mu se omakoše suze iz očiju, a to bješe velika rijetkost, jer su ljudi mislili, da mu tekućina nije darnula lice, otkako se rodio. Čvrsto stište tamničaru ruku, zbode i ode...
- U nepovrat - unese se u riječ Pickwick.
- E, ovaj put nemate pravo, gospodaru moj - dočeka Weller - jer se taj čovjek vratio dva časka prije obećanog vremena, sav uskiptio od bijesa, pa veli, kako ga umalo nije satrla neka najamna kočija, kako on nije navikao na to, i neka ga đavo odnese, ako se on ne pritužio zbog toga londonskom načelniku. Napokon su ga nekako ušiškali, i pet godina nakon toga taj čovjek ni da bi izvirio na tamnička vrata.
- Bit će da je po isteku toga vremena otišao, gdje pijetli ne pjevaju, na zelenu kapiju - pripomenu Pickwick.
- Nije, gospodaru - odgovori Sam. - Uželio se čovjek da ide i da kuša pivo, koje se točilo u krčmi prekoputa tamnice. Tamo je bila tako prijatna gostinska soba, te je sebi zabio u glavu, da ide tamo svaku večer. Išao tako dugo dugo vremena i uvijek se vraćao oko četvrt sata prije nego što su se zatvarala vrata, i sve je išlo kao po koncu. Napokon se počeo tamo tako divno osjećati, da bi zaboravio, kako protječe vrijeme, ili se ne bi uopće za to brinuo. Sve više je kasnio. Jedne noći, kad je njegov stari prijatelj zatvarao vrata, upravo je zakrenuo ključem, kad eto ti njega. »Stani, Bille, kud si uhitrio, veli mališa. - Zar ti nisi već kod kuće, Dvadesetače? nato će mu tamničar. Ja sam mislio, da si ti već davno unutra. - Eto nisam, veli mu mališa smiješeći se. - Dakle, reći ću ti nešto, prijane, proslijedi tamničar vrlo polako i mrgodno otvarajući vrata. Ja sve nekako mislim, da si u posljednje vrijeme zapao u loše društvo, i meni je to doboga krivo. Ne želim da ti uradim bilo što nažao, prekori ga, ali ako se ne budeš družio samo s trijeznim ljudima, i ako se u pravo vrijeme ne budeš vraćao, sigurno ti je, kao što je sigurno, da tu sada stojiš, da te uopće neću pustiti u tamnicu!« Mališu poduze nato takav strah i drhat, da nakon toga nikad zanikada ne prekorači praga uzničkoga!
Kad je Sam dovršio, Pickwick se polagano istim putem vrati niza stube. Pošto je nekoliko puta zamišljen prohodao slikalištem, koje je, kako se već unoćalo, bilo gotovo pusto i prazno, natuknu Welleru, kako misli, da je za njega krajnje vrijeme, da ode na noćište. Zaželje neka potraži ležaj u kakvoj obližnjoj krčmi, pa neka se rano ujutro vrati, da bi sve uredio, kako bi se gospodarevo ruho prenijelo iz svratišta Đuro i jastreb. Weller je bio spreman da se što uljudnije pokori toj želji gospodarevoj, ali je uza sve to pokazao znatan otpor. Dotle je dotjerao, da je pokazao više uzaludnih znakova, kako bi bilo zgodno, da se te noći ispruži po šljunku na dvorištu. Vidjevši napokon, da je Pickwick tvrdokoran i gluh na bilo kakve prijedloge te vrste, konačno spuči i ode.
Nema koristi skrivati činjenicu, da je Pickwick bio neobično potišten i tjeskoban, i to ne zato, što ne bi imao društva, jer je sužnjica bila krcata, a bocom vina mogao bi u tili čas kupiti krajnje drugarstvo nekolicine odabranijih duhova, i to bez ikakve dalje ceremonije predstavljanja. Osamio se jadnik u toj surovoj prostačkoj rulji, i dušu mu zahvatila potištenost, a srce klonulost, kao prirodne posljedice razmišljanja, kako je stisnut i zatvoren bez ikakva izgleda u izbavljenje. Što se tiče pomisli, da se oslobodi pokoravajući se previjanosti Dodsona i Fogga, e, to mu nikad ni u jednom času nije pripalo na pamet.
U takvu duševnom raspoloženju zakrenu u kavanski hodnik i stade gore-dolje polagano šetati. Cijeli je hodnik bio nepodnosivo prljav, a smrad duhanskoga dima naprosto je gušio. Ljudi, što su ulazili i izlazili, neprestano su lupali i udarali vratima, dok su jeka i odjeka njihovih glasova i koraka neprestance odzvanjale hodnicima. Neka mlada žena s djetetom u naručju, koje kanda je od iscrpljenosti i bijede jedva bilo kadro da puže, šetala je hodnikom tamo-amo, razgovarajući se sa svojim mužem, koji nije imao drugoga mjesta da s njome boravi. Dok su prolazili, Pickwick začu ženino ridanje. Najedanput je zahvatila tako teška bol, da se morala poduprijeti o zid, da ne padne, dok je muž uzeo dijete u naručje i pokušavao da ženu primiri.
Pickwickovo je srce bilo odviše ojađeno, da bi to moglo podnijeti; stoga uzađe u sobu, da legne.
Premda je čuvareva soba bila vrlo neprijatna (i s obzirom na oličenje i na udobnost bolnička je soba u grofovijskoj tamnici bila u svakom pogledu hiljadu puta bolja), sad joj je bila jedina prednost, što nikoga u njoj ne bješe doli samog Pickwicka. Stoga sjede uz donje čelo svoga krevetića od željezne kovi, pa stade pitati sam sebe, koliko li čuvar istjera na godinu najamnine za tu zamazanu rupetinu. Pošto se računanjem uvjerio, da je prihod za taj nastan jednak otprilike godišnjem prihodu od vlasništva koje uličice u londonskom predgrađu, čudom se čudio pitajući se, kakva li je golema nevolja nagnala prljavu muhu, koja mu je gmilila po hlačama, da dođe među uske tamničke zidine, kad joj je bilo na izbor toliko zračnih mjesta.60 To ga razmišljanje dovede do neodoljiva zaključka, da je taj kukac sišao s pameti. Pošto je i to riješio, dođe mu do svijesti, da mu na oči pada san. Nato izvadi noćnu kapu iz džepa, kamo ju je iz opreznosti jutros smotao, polako se razodjene, leže u krevet i zaspa kao okupani.
- Bravo! Na vršku prstiju! Poskoči i vrti nogu pred nogom! Klizni podom nogama! Uzmahni u okretu, Zefire! Crko ja, ako Opera nije tvoje pravo područje djelatnosti. Samo naprijed! Hura!
Kako su ti povici bili izrečeni neobično bučnim glasom i popraćeni grohotom i hihotom smijeha, trgli su Pickwicka iz onoga čvrstog drijemeža, koji se spavaču čini da se uduljio cijela tri tjedna ili mjesec dana, a zapravo je trajao tek pol sata.
Tek je glas utihnuo, kadli se soba zatrese tako žestoko, da su prozori zaštropotali u okvirima, a kreveti se uzbibali.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 1:03 pm



Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 The_Love_Letter


Stražareva soba

Pickwick se trže i u nijemu čuđenju ostade nekoliko časaka uperenih očiju u prizor ispred sebe.
Na podu sobe izvodio je najomiljelije pokrete brzog soloplesa neki čovjek u zelenu kaputu sa širokim skutima, u hlačama dostegnicama od debele pamučnine i u sivim pamučnim bječvama dokoljenicama. Tako je sastavio u sebi prostačku i šaljivu karikaturu umilnosti i lakoće u pokretima, i tako se to spojilo s neobično primjerenim značajem njegove odjeće, da je cijeli dojam bio neizrecivo smiješan. Drugi, očito vrlo nakičen vinom, kojega su po svoj prilici njegovi drugovi ugurali u postelju, sjedio je među posteljnim krpama pjevušeći neku šaljivu pjesmu, koliko je se još mogao prisjetiti, i to s neobično jakom sentimentalnošću i izražajnošću. Treći je napokon sjedio na jednome krevetu odobravajući i plješćući obojici izvođača s izražajem pravoga umjetničkog stručnjaka i potičući ih s onakvim provalama čuvstava, koje su već trgle bile Pickwicka iz njegova sna.
Ovaj posljednji čovjek bio je divan uzorak one vrste koljenovića, koje u potpunu savršenstvu možeš sresti samo na takvim mjestima. Možeš se prigodice sastati s njima i po oborima ili krčmama, ali tamo nisu tako savršeni. Puni cvat dožive samo u tim klijalištima, koja su, čini se, zakonodavci smišljeno predvidjeli samo zato, da se u njima odgajaju takvi ljudi.
Bješe to dugajlija maslinaste puti, s dugom tamnom kosom i s debelim gustim zabrčnjacima, koji su se sastajali na podbratku. Kako se loptao cijeli dan, nije nosio ovratka, a otvoreni košuljni ovratnik pokazivao je svu bujnost zalizaka. Na glavi mu obični francuski naglavak od osamnaest pensa. S vrha naglavka njiše se sjajna svilena kita, koja baš dobro pristaje priprostu kaputu od jake pamučne tkanine. Kako su mu noge duge kao štapi, oslabile su od silna kretanja. Rese ih hlače od tamnosive vunene tkanine, kakve nose oksfordski studenti na proljetnim natjecanjima. One još jače ističu punu simetriju tih udova. Budući da su prilično nemarno pritegnute, a usto i nedovoljno skopčane, spuštaju se u cijelom nizu ne baš najumilnijih navoja preko cipela, koje su na peti dosta zdrljene, tako da si mogao vidjeti neobično prljave bijele bječve. Cijeli lik i oblik toga čovjeka pokazivao je neku razuzdanu i skitničku otmjenost, neki hvalisavi lopovluk, da je bilo stani pa pogledaj.
Taj je čovjek prvi opazio, kako ih Pickwick promatra. Nato namignu Zefiru, pa ga s tobožnjom ozbiljnošću stade zaklinjati, da gospodinu ne razbija sna.
- E, neka oprosti pošteni gospodinov obraz - ispričavao se Zefir obrnuv se, hineći kako je neobično iznenađen. - Pa gentleman se probudio. Hm, Shakespeare! Pa kako zdravlje, gospodine? Kako Mara, kako Sara? Kako stara gospa domadara? Hoćete li biti ljubazni, da u prvi mali zamotak, što ga budete tamo slali, zamotate i moje smjerne pozdrave, pa da pripomenete, da bih joj i ja prije poslao, samo me bilo strah, da se ne zdrobe u kolima.
- A šta tu dodijavaš gospodinu svojim svakidašnjim učtivostima, kad vidiš, kako čovjek jedva čeka, ne bi li čime grlo okvasio - šaljivo će onaj gentleman sa zabrčnjacima. - Zašto ne upitaš gentlemana, bi li štogod popio.
- Bože sveti, pa ja sam posve smetnuo s uma - ispričavao se Zefir. - A šta bi izvolio gospodin? Je li mu po volji crni portugizac ili bijeli Španjolac? Ja bih gospodinu preporučio bijelo pivo, a možda bi on crnog htio okušati? Dopustite mi, gospodine, to blaženstvo, da objesim vašu noćnu kapicu.
U toj riječi govornik s Pickwickove glave naglo strgnu taj komad odjeće pa je pričvrsti u cigli tren na glavu pijanoga, koji je bio čvrsto uvjeren, da razveseljava cijeli skup, pa nastavi izvijati šaljivu svoju pjesmu najsjetnijim zvucima što ih zamisliti možeš.
Premda je samo po sebi duhovito, što je zdrljio noćnu kapu s Pickwickova čela i ustakao je na glavu nepoznatom gentlemanu musave vanjštine, ipak je to jedna od onih dosjetaka, koje obično nazivamo »neslanim šalama«. Budući da je Pickwick mislio upravo tako, on bez ikakva navještaja, šta kani učiniti, krepko iskoči iz kreveta i udari Zefira tako spretno u prsa, da ga je lišio znatnog dijela ugodnosti, koja katkada nosi njegovo ime, pa pograbi svoju noćnu kapu i smiono se postavi u obrambeni položaj.
- Dederte - povika Pickwick teško dišući od uzbuđenja i od trošenja tolike snage - navalite ako vas je majka rodila; dajte obojica, pa da se ogledamo!
Uz taj veledušni poziv čestiti gentleman stisnutim pesnicama zalamata zrakom, kao da bi htio preneraziti svoje protivnike pokazivanjem šakačkog umijeća.
Ne znam posigurno, šta je ganulo Pickwickove protivnike: da li njegovo neočekivano junaštvo ili zamršen način, kojim se džilitnuo iz kreveta i nasumce nasrnuo na plesača. Ele, bilo kako bilo, oni su bili ganuti, jer mjesto da odmah pokušaju počiniti ubojstvo, kao što je Pickwick posigurno očekivao, da će učiniti, zastali su, nakratko se zgledali i konačno se nadušili smijati.
- E, pa vi ste prava dobričina i stoga ste mi još više u volji - laskavo će Zefir. - A sad natrag u postelju, inače će vas zgrabiti trgavica. Bit će da se ne ljutite više? - proslijedi plesač pružajući Pickwicku ruku u veličini žute hrpe prstiju, štono se katkad njišu ponad rukavičarni.
- Ta jasno da se ne ljutim - kaza im Pickwick neobično pripravno, jer pošto je uzrujanost minula, počeo je ćutjeti, da mu prilično bridi po nogama.
- Dopustite mi tu čast - proslijedi gentleman sa zabrčnjacima pružajući desnicu i osobito snažno naglašujući onaj »č«.
- Veoma rado, gospodine - pristade Pickwick, pa pošto izvedoše veoma dug i veoma svečan stisak ruke, opet se sprtlja u postelju.
- Ja se zovem Smangle, gospodine - kaza se čovjek sa zabrčnjacima.
- O - smjerno će Pickwick.
- A ja Mivins - kaza onaj u bječvama.
- Ushićen sam, što to čujem, gospodine - uljudno će Pickwick.
- Hm - nakašlja se Smangle.
- Vi nešto rekoste, gospodine? - priupita Pickwick.
- Ja nisam ništa rekao, gospodine.
- A ja mišljah, da jeste, gospodine - uvjeravao ga je Pickwick.
Sve je to bilo vrlo otmjeno i zabavno. Da veza bude još prisnija, Smangle je Pickwicka po sto puta uvjeravao, kako on gaji neobično visoko poštovanje prema osjećajima jednoga gentlemana. Iskazivanje toga čuvstva doista mu je bilo na čast, jer na njemu čovjek nipošto ne bi rekao, da je tako prijemljiv za tuđe osjećaje.
- Kanite li se pozvati na Prizivni sud, gospodine? - upita Smangle.
- Na što to rekoste? - priupita Pickwick.
- Pa na Prizivni sud u Portugalskoj ulici, Apelacioni sud, koji pomaže onima, što ne mogu da isplate dugove. Zar ne znate za nj?
- A, ne - odgovori Pickwick - tamo ja ne idem.
- Možda izlazite sasvim? - natuknu Mivins.
- Sve me strah, da toga neće biti - preuze Pickwick. - Neću da platim nekih troškova i stoga sam ovdje.
- A mene je, eto, upropastio papir - zajadikova Smangle.
- Vi ste po svoj prilici papirničar, gospodine? - bezazleno upita Pickwick.
- Papirničar! O, nipošto! Tako me đavo odnio i kleveta sustigla! Ta nisam ja pao na tako niske grane. Ne tjeram ja nikakve trgovine. Kad velim papir, mislim mjenice.
- A tako, vama dakle papir znači mjenica. Sad razumijem - reče Pickwick.
- Nek sve mutna voda nosi! Čovjek uvijek mora biti spreman na jade i nevolje - mudrovao je Smangle. - Pa šta je na tome? Nalazim se u Flitskim dužničkim uzama. U redu, pa i to je za ljude! Pa šta onda? Zato mi nije nimalo gore, zar ne?
- Ni najmanje - odgovori Mivins.
I posve je pravo imao taj čovjek. Daleko od toga da bi mu bilo išta gore. Štoviše, i bolje mu je nešto bilo, jer da se osposobi za tamnicu, bez muke je došao do izvjesnih dragocjenosti, koje su bile davno dospjele vlasniku zalagaonice.
- Nego, ljudi, mi sve nekako nasuho razgovaramo - živahno će Smangle. Hajdete radije da isplahnemo usta kojom kapljicom prepečenog španjolskog vina. Novajlija neka plati, Mivins će donijeti, a ja ću vam pomoći piti. Mislim da sam gentlemanski i pošteno razdijelio posao. Proklet ja, ako nisam.
Budući da Pickwick nije bio voljan da ponovo dođe do kavge, rado pristade na prijedlog, te izruči Mivinsu novac. Kako se primaklo jedanaest sati, ovaj nije časa časio, da odmah ode za poslom u kavanu.
- Čujte - upita šapatom Smangle u času, kad je njegov prijatelj izišao iz sobe - a koliko mu dadoste?
- Zlatnik od deset šilinga - odgovori Pickwick.
- On je veoma ugodan, druževan i otmjen prijan - pripomenu Smangle - neobično ugodan. Da ga tražiš! Samo...
Kazujući tako vidje Smangle, da se zatrčao, pa se zaustavi i sumnjivo zavrtje glavom.
- Pa ne mislite valjda, da postoji vjerojatnost, da će novac prisvojiti? - priupita Pickwick.
- A, nipošto. Bože zakloni, pa ja to ne velim. Ta ja sam jasno i glasno rekao, da je on veoma otmjen mladić - raskinuo se tumačeći Smangle. - Ipak mislim, da ne bi bilo na odmet, kad bi tkogod dolje pošao za njim, samo da pripazi, da ne bi slučajno preduboko zavirio u vinski sud ili da se ne bi klet zabunio pa pogubio preostali sitniš idući uza stube. Najbolje će biti, da vi, gospodine, pođete i da prigledate malko na nj.
Tu je molbu uputio nekakvu bojažljivu i preosjetljivu čovječuljku, čija je vanjština rječito zborila o velikoj mu bijedi, i kojino je čučao na svome krevetu cijelo to vrijeme, kao da je izvan sebe zbog neobičnosti svoga položaja.
- Vi znate, gdje je kavana - zaintačio Smangle. - Samo strčite dolje i kažite onome gentlemanu, kako ste došli, da mu pomognete uznijeti vrč. Ili čekajte, znate šta? Kazat ću ja vama, kako ćete vi njemu dohakati - dosjeti se Smangle uz lukav pogled.
- Kako? - radoznalo će Pickwick.
- Pa kažite mu, da smo mu poručili, neka za preostali novac kupi cigare. Sjajno li sam se domislio! Potrči što te noge nose i kaži mu tako. Jesi li me čuo? Neće one puste propasti - proslijedi Smangle obrnuv se Pickwicku - ja ću ih poduhaniti.
Pošto je ta varka bila izvrsno smišljena, a usto i izvedena s takvim mirom i hladnokrvnošću, Pickwicka, sve da je i mogao, nije podišla želja da mu omete taj naum. Zakratko eto Mivinsa s vinom, koje je Smangle rastakao u dva napukla kondirića. S obzirom na sama sebe pripomenu, kako gentleman u takvim prilikama ne smije biti izbirljiv, pa da njemu ni je nimalo ispod časti da pije iz vrča. Da bi djelom pokazao iskrenost svojih riječi, odmah nazdravi društvu, prignu iz vrča piti i jednim srkom ocijedi polovicu.
Kako je opisanim sredstvima družina došla do izvrsna sporazuma, Smangle stade zabavljati slušateljstvo pričanjem nekoliko romantičnih dogodovština, u koje je on od vremena do vremena bio upleten, uključujući različite zanimljive zgode i nezgode o konju vilenjaku i Židovki veličajnoj. Oboje bješe bajne ljepote i za njih se otimalo plemstvo i gospodstvo od sva tri kraljevstva.
Prije nego što su ispričani ti otmjeni izvaci iz životopisa jednoga gentlemana, Mivins se zavalio u postelju i započeo svoj koncert hrkanja za tu noć, ostavivši predljivome neznancu i Pickwicku, neka se svojski okoriste životnim iskustvima Smangleovim.
Ni ova potonja dva gentlemana nisu toliko baš naučila iz dirljivih prizora, što ih je ispričao Smangle, koliko bi bili inače mogli, jer je Pickwicka već poodavno osvojio drijem, kadli kroz polusan nejasno razabra, kako je pijanac ponovo otpočeo pjevati svoju šaljivu pjesmu i od Smanglea primio ljubezan mig vrčem po glavi, da slušateljstvo nije za pjevanje raspoloženo. Pickwick nakon toga ponovo otkinu spavati, nazirući maglovito u svijesti, da Smangle još uvijek gudi dugu svoju priču, kojoj je, čini se, glavno težište bilo u tome, kako je on u nekoj prilici, posebice ustanovljenoj i iznesenoj, istovremeno »udesio«61 i neku mjenicu i njezina potpisnika.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 2:10 pm

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Wounded_Officer_of_the_Cameron_Highlanders




Četrdeset drugo poglavlje

Objašnjava kao i prijašnje staru riječ, kako je nevolja najbolji kovač prijateljstva među ljudima. - Sadrži ujedno Pickwickovu čudnu i iznenadnu obznanu Samuelu Welleru

Kad je sutradan ujutro Pickwick rasklopio oči, najprije mu pogled pade na Samuela Wellera, koji je sjedio na crnoj maloj putnoj torbi i, čini se, u stanju duboke zamišljenosti, napeto zurio u dostojanstveni lik silovitoga Smanglea. Dotle je sam Smangle, koji je bio djelomično obučen, sjedio na krevetu, zauzet očajnički beznadnim pokušajem da piljenjem smete gospodina Wellera. Beznadnim pokušajem velimo stoga, jer je Sam opsežnim zurenjem, koje je obuhvatalo Smangleovu kapu, stopala, glavu, lice, krake i zabrčnjake, i dalje netremice u nj zurio, na sve moguće načine pokazujući živahno zadovoljstvo, a ne pokazujući više obzira prema osobnim osjećajima Smangleovim, nego što bi ih pokazao buljeći u kakav drveni kip ili u slamom ispunjenu figuru Guya Fawkesa, što je po engleskim ulicama voze u kolicima djeca petog studenoga.
- E, pa hoćete li me prepoznati, kad me vidite drugi put? upitat će Smangle namrštena čela.
- Prisižem, da hoću, gospodine, ma gdje bilo - veselo će Weller.
- Ne budile, gospodine, drski prema jednom gentlemanu - ukori ga Smangle.
- Bože sačuvaj - odgovori Sam. - Ako mi reknete, kad će se gentleman probuditi, vidjet ćete vi onda, kako se ja znam vladati fino i prefino.
Kako je ta pripomena izdaleka smjerala na to, da Smangle nije uopće nikakav gentleman, obuze ga plamen gnjeva.
- Mivinse! - pozva Smangle nabusito.
- Čime vas mogu poslužiti? - javi se gentleman sa svog ležaja.
- Tko je, dođavola, ovaj čovjek?
- Za boga svetoga - javi se Mivins lijeno zirkajući iz posteljine. - Pa valjalo bi da ja tebe pitam. Ima li on ovdje kakva posla?
- Nema - odgovori Smangle.
- Onda ga oporavi niza stube i reci mu, da se nije drznuo doći gore, inače ću doći ja i kišnuti ga nogom - odvrati Mivins.
Pošto je dao taj brzi savjet, odlični gospodin opet se uljulja u san.
Kako je razgovor pokazivao jasne znakove, da se približuje ličnom obračunavanju, Pickwick je smatrao, da je sada pravi čas, da posreduje.
- Same - zazva Pickwick.
- Izvolite, gospodaru - ozva se Sam.
- Je li se od sinoć dogodilo što novo?
- Ništa osobito, gospodine - odgovori Sam netremice gledajući u Smangleove zabrčnjake. - Kako odnedavno prevladava zagušljiva i zatvorena atmosfera, prilično je pogodovala, da je prohujao svakakav korov, koji krvavo zabrinjuje. Inače je sve dosta mirno.
- Ja bih ustao - pripomenu Pickwick. - Dajte mi nešto čista ruha.
Ma kako bile dotle neprijateljske Smangleove namjere, u tren mu se misli okrenuše, kada Sam poče vaditi ruho iz putne torbe. Čim ga ugleda, kanda smjesta imađaše najpovoljnije mišljenje ne samo o Pickwicku, nego i o Samu. Odmah iskoristi priliku i povika tako glasno, da to ona čudačka osoba nije mogla prečuli, kako je Sam pravi čistokrvni original, i prema tome baš čovjek njemu po volji. S obzirom na Pickwicka izjavi, da njegova naklonost prema tome gentlemanu nema granica.
- Bih li vas mogao čime uslužiti, dragi gospodine? - upitat će Smangle.
- Vrlo sam vam zahvalan, ali zbilja nema čime, ukoliko ja znam - uljudno će mu Pickwick.
- A nemate rublja, što biste ga željeli poslati pralji? Znam vam ja za jednu divnu pralju, koja dolazi svake sedmice dvaput po moje stvari. Da, zbilja - kakvu li vrašku sreću imate! - upravo danas dolazi. Da neke od tih stvarčica strpam sa svojima? Nemojte zaludu gubiti riječi oko toga, ako vam to smeta! Sto mu njegovih, ta kakvi bismo ljudi bili, kad ne bi jedan gentleman u nevolji žrtvovao štogod od svoje udobnosti i pomogao drugome gentlemanu, koji se nalazi u istome položaju?
Tako je zborio Smangle polagano se što je bliže mogao primičući putnoj torbi i sipajući iz očiju najžarče i najnesebičnije prijateljske poglede.
- Zar nemate ništa, što biste dali čovjeku vani da iščetka, predragi? - zaintačio Smangle.
- Nema ama baš ništa, mili moj druškane - odgovori Sam umjesto Pickwicka. - Bilo bi ugodnije za sve nas, da ne uznemirujemo toga čovjeka, nego da se jedan od nas primi četkanja, kakono je rekao učitelj, kadno se gospodičić bunio, da bi ga šibao podvornik.
- Nemate onda ništa, što bih mogao poslati pralji u svojoj kutijici, a? - dopovezao se Smangle s izražajem nekog razočaranja obraćajući se od Sama Pickwicku.
- Nema, gospodine - odbrusi mu Sam. - Ja sve nekako sa strahom mislim, da je vaša kutijica prepuna vaših stvari.
Sam je to svoje govorenje popratio takvim neobično izražajnim pogledom na onaj osobiti dio robe, po kojega se izgledu općenito prosuđuje praljina vještina da uredi gentlemanovo rublje, da je Smangle bio primoran odstupiti i odreći se, barem na neko vrijeme svake nade na Pickwickovu novčarku i rušnicu. Stoga se srdito povuče na loptalište, pa tamo pojede lagan i zdrav doručak, a sastojao se od dvije cigare, što su bile kupljene prošle noći Pickwickovim novcem.
Kako Mivins nije duhanio, i kako je njegov račun za sitnu trgovačku robu dospio do dna tablice kod kramara i bio prenesen na drugu stranu, ostao je u postelji, i, kako sam reče, »prespavao zajutrak«.
Pošto je doručkovao u sobici, koja je vezana uz kavanu i nosi prevarljiv naziv Udobnica (njezin je privremeni prebivalac, uz malu dodatnu naplatu, imao neizrecivu prednost da prisluškuje cijeli razgovor, koji se vodio u spomenutoj kavani), te pošto je poslao Wellera, da mu obavi nekoliko važnih poslova, Pickwick pođe do vratareve sobe, da se kod Rokera raspita o svome budućem stanu.
- Stan hoćete, a? - povika taj gentleman tražeći po golemoj knjižurini. - O, ima vam toga na pretek, gospodine Pickwiče. Vaša će susobarska karta biti za dvadeset sedam, na trećem katu.
- O - začuđeno će Pickwick. - Moja... što to rekoste?
- Pa vaša susobarska karta - ponovi mu Roker. - Zar niste shvatili, što sam vam kazao?
- Pa posve baš nisam - odgovori Pickwick smiješeći se.
- Kako to da niste - proslijedi Roker - ta to vam je jasno kao bijeli dan. Izdat ću vam kartu za sobu dvadeset i sedam na trećem katu, a oni, s kojima ćete zajedno prebivati, vaši su susobari.
- A ima li ih mnogo? - upitat će neodlučno Pickwick.
- Trojica - odvrati Roker.
Pickwick se nakašlja.
- Jedan je od njih pop - pripomenu Roker uz te riječi ispunjujući neki komadićak papira - a drugi je mesar.
- Šta to? - povika Pickwick.
- Mesar - ponovi Roker udarajući lagano šiljkom pera po pisaćem stolu, ne bi li ga izliječio od neraspoloženja da piše. - Kakva je to savršena ljudina bio, bože mili! Sjećaš li se ti, Neddy, Toma Martina? - zapita Roker obraćajući se drugome čovjeku u vratarnici, koji je sastrugivao blato s cipela nožem od dvadeset i pet liti.
- Kako ga se ja ne bih sjećao - otpovrze čovjek kojemu je bilo upućeno to pitanje, osobito naglašavajući osobnu zamjenicu.
- E, očinjeg mi vida! - proslijedi Roker mašući lagano glavom s jedne strane na drugu i zureći rastreseno kroz rešetkaste prozore pred sobom, kao da se milo prisjeća nekakva mirnog prizora iz rane mladosti svoje. - Čini mi se kanda je jučer bilo, kadno je dolje kod gata, kraj stare krčme Ispod lisičina brda, izlemao onog krcača ugljena. Sve mi se čini, da ga i sad gledam, kako uzlazi Strandom, glavnom londonskom prometnom ulicom, između dvaju uličnih stražara. Bješe malko otriježnjen šakanjem i imadijaše naljepak od smeđeg papira, premazan octom, preko desne ka nje, a sustopice za njim capkao je dražestan buldog, koji je kasnije ugrizao onog dječačića. Kako li je čudnovata stvar Vrijeme, je li de, Neddy?
Gentleman, kojemu bjehu upućene te pripomene, kanda je bio šutljive i zamišljene naravi, pa samo povladi na pitanje. Roker ukloni od sebe pjesnički i turobni tok misli, u koji bješe zaveslao, pa se spusti opet do običnih životnih poslova i uze pero u ruku.
- A znate li, što je treći gentleman? - upita Pickwick ne baš previše oduševljen opisom svojih, budućih drugova.
- Šta je Simpson, Neddy? - upita Roker okrenuv se svome drugu.
- Koji Simpson? - priuze Neddy.
- Ma onaj u sobi broj dvadeset i sedam na trećem katu, gdje im ide za sudruga ovaj gentleman?
- A onoga misliš! - prisjeti se Neddy. - Sad zapravo nije nitko i ništa. Bio je nekoć trgovac konjima. A sada - gleda, ne bi li kome šta zakinuo.
- E, to sam i mislio - pridoda Roker zatvarajući knjigu i turajući Pickwicku u ruke komadić papira. - Evo vam vaše karte, gospodine.
Neobično smeten, što tako prijeko raspolažu njegovom ličnošću, Pickwick se žalosno vrati natrag u zatvor smišljajući u sebi, šta bi bilo najbolje da započne. Uvjerivši se ipak, da će bili uputno, prije negoli poduzme bilo šta drugo, da posjeti i da se osobno porazgovori sa tri gentlemana, koje su mu predložili kao sustanare, pa pohiti što ga noge nose u treći kat.
Pošto je neko vrijeme pipao po hodniku kušajući u polumraku odgonetnuti brojke na različitim vratima, obrati se napokon pivonoši, koji je upravo tada obavljao svoj prijepodnevni posao skupljanja kalaisanog posuđa.
- Gdje je broj dvadeset i sedam, dobri moj dječače? - upita učtivo Pickwick.
- Pet vrata dalje - odgovori pivonoša. - S izvanjske strane vrata kredom je nacrtana prilika nekog čovjeka, kako ga vješaju, a on bezbrižno puši lulu.
Po toj uputi Pickwick pođe dalje hodnikom polako, dok se ne namjeri na »portret gentlemana«, koji maloprije spomenusmo. Člankom kažiprsta kucnu mu Pickwick po licu, najprije nečujno, a onda čujno. Pošto je nekoliko puta bez ikakva uspjeha ponovio taj postupak, odvaži se napokon pa otvori vrata i zaviri unutra.
U sobi se nalazio samo jedan čovjek, koji se bješe prevjesio preko prozora, koliko god je mogao, a da ne izgubi ravnoteže nastojeći neobično uporno da pljuje na vršak šešira nekog svog osobnog prijatelja, koji se nalazio dolje na šetalištu. Kako ni govorenje, ni kašljanje, ni kihanje, ni kucanje ni bilo koji drugi uobičajeni znak, kojim se privlači pozornost, nisu osvijestili toga čovjeka, da mu je došao posjetitelj, Pickwick nakon malo oklijevanja pristupi k prozoru i oprezno povuče gentlemana za skut kaputa. Ovaj brže-bolje uvuče glavu i ramena u sobu, odmjeri Pickwicka od glave do pete, pa ga osorno upita, što želi, počastivši ga nazivom, koji u engleskome jeziku počinje velikim slovom H.
- Bit će da je ovo - uzmucao se Pickwick gledajući u svoju kartu - bit će da je ovo soba broj dvadeset i sedam u trećem katu?
- Jest, pa šta onda? - otkresa mu ovaj.
- Došao sam amo, jer su me tako uputili ovim komadićem papira - razjasni Pickwick.
- Dajder to ovamo - zaiska mu gospodin.
Pickwick posluša.
- E, mogao te Roker smjestiti za sustanara nekamo drugamo - ispriječi se Simpson (jer to je bio spomenuti ugursuz), poslije veoma mrzovoljaste šutnje.
I Pickwick je isto tako mislio, ali uzevši u obzir sve prilike i neprilike smatrao je, da mu pametna politika nalaže da mukom muči.
Pošto je Simpson nakon toga razmišljao nekoliko časaka, opet proturi glavu kroz prozor i prodorno zviznu izvikujući više puta neku riječ. Koja je, Pickwick ne bješe kadar razabrati, ali je otprilike nagađao, da bi mogao biti neki nadimak, koji je odlikovao gospodina Martina, jer je veliko mnoštvo gospode dolje na dvorištu odmah nakon zviždanja započelo zvati »Mesar!«, i to nasljedujući ton, kojim ta korisna društvena klasa običava svednevice objavljivati svoju nazočnost pred dvorišnim ogradama.
Događaji nakon toga potvrdiše točnost Pickwickova dojma. U nekoliko trenutaka dohita u sobu gotovo bez daha neki gentleman prije vremena okabastio, odjeven u modri pamučni kaput s unakrštenim nitima, a posuvraćene čizme imađahu okruglo istaknuta mjesta, pod kojima su nožni prsti. Sustopice za njim ide drugi gentleman u vrlo otrcanoj crnini, s kapom od tuljanove kože. Ovome potonjemu bješe spučena halja sve do brade sad pribadačama sad pucetima. Lice mu je prekrivala vrlo gruba crvena boja, pa je izgledao kao kakav pijani kapelan, a to je doista i bio.
Pošto su oba ta gentlemana pomno proučila Pickwickovu ulaznicu, jedan izreče mišljenje, kako je to »prijevara«, a drugi tvrdo svoje uvjerenje, da je to »čudna rabota«. Pošto su tim neobično razumljivim izričajima izrazili svoja unutarnja osjećanja, pogledaše oba Pickwicka, a onda se u neugodnoj šutnji zgledaše međusobno.
- Gadno je to; pa upravo sada, kad imamo tako čiste i udobne postelje - pripomenu kapelan pogledajući tri prljava dušeka, od kojih je svaki bio zamotan u pokrivač. Sve je to po danu ležalo u jednom kutu sobe tvoreći kao neku stolnu ploču, na kojoj su bili smješteni stari napukli umivaonik, krčag i zdjelica za sapun, sve od proste žute gline, urešene modrim cvijetom - baš je gadno.
Martin je izrekao isto mišljenje, samo još krupnijim izrazima. Simpson je opet sasuo na društvo cijeli roj dopunbenih pridjeva bez ikakvih popratnih imenica, a onda je zasukao rukave i počeo prati zelenje za večeru.
Dok se to odigravalo, Pickwick je sumnjičavo gledao po sobi, koja je bila strašno blatna i prljava, te je nepodnosivo zaudarala od zagušljivosti. Ni traga ni sagu, ni zastoru, ni zavjesi. Ormara ni za lijek. Bilo je, doduše, malo stvari, koje bi se metnule u nj, i kad bi ga bilo, ali, iako ih je malo, te iako su malene, ipak: ostaci kruha i kriščice sira, vlažni ručnici i otpaci mesni, komadi odjeće i olupano glineno posuđe, mijeh bez ispuha i prženične vilice bez boda, sve se to neugodno doima, kad je razbacano po podu toga malog nastana, koji je ujedno i primaonica i spavaonica trojice besposličara.
- Dalo bi se to po mom mišljenju nekako urediti - povika mesar nakon prilično duge šutnje. - Šta ištete na naplatu, pa da odete drugamo iz naše odaje.
- Oprostite - nato će Pickwick. - Šta vi to govorite? Ja vas ne shvaćam.
- Koliko hoćete da vas isplatimo? - proslijedi mesar. - Obično se plaća susobarstvo dva šilinga i po. Hoćete li da vam platimo tri?
- I šestaču prida - predloži velečasni gospodin.
- Pa, ja nemam ništa protiv toga. Onda bi otpadalo na svakoga još dva pensa - pripomenu Martin.
- Šta sad velite? Plaćat ćemo vam tri šilinga i pol na tjedan. Dakle?
- I još po vrhu galon piva - pristade Simpson. - Evo!
- I da to smjesta ispijete - pridoda kapelan. - No!
- Ja vam, ljudi, ama baš ništa pod bogom ne znam, kakve su uredbe i odredbe ove kuće - jadao se Pickwick. - Još vas ne razumijem. Zar ja mogu stanovati i u kojoj drugoj sobi? Ja sam, duše mi, mislio, da ne mogu.
Na to pitanje Martin pogleda svoja dva prijatelja s licem, u kojemu se zrcalilo prekomjerno iznenađenje, a tada svaki od gospode pokaza svojim desnim palcem preko svojeg lijevog ramena. Kad tu kretnju, koja je nesavršeno opisana u riječima veoma nedovoljnim rijekom »preko lijevog ramena«62, izvodi makar koliki broj dama i gospode, koji su navikli da je skladno izvedu, ima vrlo dražestan i živahan učinak. Njome se izražava lak i nestašan sarkazam.
- Možete li! - ponovi Martin uz sažalan smiješak.
- E kad bih tako malo znao o životu kao taj čovjek, bogme bih pojeo svoj šešir i progutao cijelu kopču - pripomenu velečasni.
- I ja bih - svečano dodade vjetrogonja.
Nakon tih uvodnih riječi trojica prisnih prijatelja u jednome dušku obavijestiše Pickwicka, kako je novcu ista vrijednost u tamnici flitskoj kao i izvan nje; da za novac može namah dobiti gotovo sve, što mu srce poželi; da za pola sata može dobiti sobu i to još namještenu i opremljenu, samo ako ima novaca, i ako nema ništa protiv toga, da ih potroši, te ako obznani svoju želju, da želi svoju posebnu sobu.
S tom spoznajom društvo se raziđe, i to upravo na opće zadovoljstvo: Pickwick ponovo upravi svoje korake prema vratarnici, a tri se druga preseliše u kavanu, da tamo potroše onih pet šilinga, što ih je velečasni gospodin, s divnom razboritošću i dalekovidnošću, uzajmio od Pickwicka u tu svrhu.
- Znao sam ja to! - povika Roker tiho se u sebi smiješeći, kad mu je Pickwick izložio cilj, radi kojega se vratio. - Zar ti nisam rekao, Neddy?
Filozofski vlasnik čudesnoga džepnog nožića povladi mu, nešto progunđav.
- Ma znao sam ja, božji bili, da ćete vi tražiti zasebnu sobu! - pripomenu Roker. - Čekajte malo da promislim. Vi želite svakako i nešto pokućstva. To ćete po svoj prilici uzeti u najam od mene? Barem bi tako bio red.
- Veoma rado - odgovori Pickwick.
- Ima vam divna soba u onome katu, gdje je kavana. Pripada inače jednome zatvoreniku, čije se nekretnine nalaze pod sudskom upravom - dodade Roker. - Plaćat ćete za nju funtu na tjedan. Mislim, da vam to neće biti previše?
- Nipošto - složi se Pickwick.
- Hajdete onda sa mnom - proslijedi Roker veoma revno ustakavši šešir. - Uredit ćemo mi to u pet časaka. Bože sveti! Što samo niste odmah rekli, da ste voljni biti darežljive ruke.
Zbilja brzo udesiše sve, kako je to tamničar prorekao. Zatočenik je toliko prebivao u tim dužničkim uzama, da je izgubio i prijatelje, i imutak, i kuću, i sreću, a stekao je jedino to pravo, da ima zasebnu sobu. Kako je bio u tolikoj oskudici da je često poželio koricu kruha, željno je osluhnuo Pickwickov prijedlog, da mu unajmi svoje odaje, te je spremno ugovorio i pristao, da mu ustupi jedino i nesmetano svoje posjedovanje za tjednu otplatu od dvadeset šilinga. Još je obećao da će od toga novca isplaćivati osobu ili osobe, koje bi bile dodijeljene u tu sobu.
Dok su uglavljivali pogodbu, Pickwick ga je s bolnim zanimanjem promatrao. Bješe visok, mršav, mrtvački blijed čovjek u nekakvu staru otrcanu kaputu i u papučama. Jarmenice mu upale, a oko nespokojno i grozničavo. Usne bez kapi krvi, a kosti se ušiljile i utanjile. Bože oslobodi! Željezni zubi zatočeništva i oskudijevanja kroz dvadeset su ljeta pomalo turpijali to jadno tijelo.
- A gdje ćete sada stanovati, gospodine? - upita ga Pickwick stavljajući na klimavi stol stanarinu za prvu nedjelju dana.
Zatočenik drhtavom rukom pograbi novac i odgovori, da još ne zna; da će morati poći i pobrinuti se, kamo da se preseli.
- Bojim se, gospodine - proslijedi Pickwick blago i samilosno stavljajući ruku zatočeniku na rame - bojim se, da ne dospijete u bučnu i prenatrpanu sobu. Molim vas, da ovu sobu smatrate svojom, kad god se zaželite počinka ili kad vam dođe u pohode koji od vaših prijatelja.
- Prijatelja, velite! - unese se u riječ bijednik s hroptavim glasom. - Ne bih mogao biti više zaboravljen i zanemaren nego što sam ovdje, ni da ležim mrtav na dnu najdubljih rudničkih dubina; ni da sam tijesno zbit i skvrčen u mrtvačkome lijesu; ni da gnjilim u tavnome i prljavom jarku, što ispod temelja ovih dužničkih uza valja glib svoj. Ja sam mrtav. Umro sam za ljudsko društvo, koje nema za me sućuti ni onoliko koliko je pruža onima, koji su se odselili bogu na račun. Velite, da će me pohoditi prijatelji! O, bože sveti! Sve od cvijeta moga života pa do uvelih životnih grana čamim na ovome mjestu i nikoga neće biti, da uzdignutih ruku iznad moga odra, kad budem na njemu ležao, rekne: »Kakve li sreće, što je promijenio svijetom!«
Uzbuđenost, koja mu je za tih riječi neobičnim svjetlom obasjala lice, slegla se, pošto se izgovorio. Tada brzo i zbunjeno stište ruke u grču i nestade ga iz sobe.
- Opet se uzjogunio - pripomenu Roker smiješeći se. - E, takvi su ti ljudi, poput slonova. Ovda-onda živnu i od toga podivljaju.
Pošto je izrazio tu pripomenu, punu duboke sućuti, Roker stade s takvom brzinom i spretnošću udešavati sobu, da se u tren oka stvorio u njoj sag, šest stolica, stol, počivaljka, samovar i različiti drugi kućni predmeti uz vrlo pristojnu sedmičnu naplatu od dvadeset sedam šilinga i pol.
- Ima li još štogod, u čemu bih vam mogao izaći na ruku, gospodine? - upita Roker ogledajući se veoma zadovoljno i zveckajući radosno najamninom za prvi tjedan, koju je držao u šaci.
- Pa ima - projavi se Pickwick, koji bješe neko vrijeme uronio u duboke misli - Ima li ovdje ljudi, koje bi mogao čovjek poslati po kakvu poslu?
- Po izvanjskom poslu mislite, gospodine? - priupita Roker.
- Da, mislim reći, ima li ljudi, koji bi mogli izaći po poslu izvan tamnice, a da nisu zatočenici.
- Ima - reče Roker. - Na sirotinjskom krilu jedan nesretnik ima prijatelja, koji bi jedva dočekao da može obavljati takve poslove. Obavlja kojekakve sitnice ima već dva mjeseca. Da vam ga pošaljem?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 2:12 pm


Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 The_Squire_s_Visit



Pickwick se u flitskim uzama namjerio na Jinglea

- Molim vas - odgovori Pickwick. - Ali čekajte. Nemojte ga slati. Sirotinjsko krilo, rekoste. Ja bih imao volje da ga posjetim. Sam ću tamo otići.
Kako naznačuje samo njegovo ime, sirotinjsko krilo dužničkih uza jest ono, gdje su zatočeni najbjedniji i najkukavniji dužnici. Kad koji zatočenik rekne, da će ići u sirotinjsko krilo, ne plaća onda ni najamnine ni susobarine. Pri ulasku u zatvor i pri izlasku iz njega troškovi mu se svode na najmanju mjeru, a ima pravo i na male količine hrane, koju im namiču iz neznatnih ostavština, što ih ovda-onda milosrdne osobe namru u svojim oporukama. Većina naših čitalaca sjetit će se, da je sve do prije malo godina u zidima flitske tamnice bila ugrađena neka vrsta željeznog kaveza, u kojemu se ustobočio koji čovjek izgladnjela izgleda, pa bi od zgode do zgode zazveketao škrinjom s novcima i protužio jadovitim glasom: »Podarite boga radi jadne dužnike; podarite boga radi jadne dužnike.« Ako bi se tako skupilo štogod, porazdijelili bi to među se jadni uznici, koji su odmjenjivali jedan drugoga na tome sramotnom mjestu.
Iako je taj običaj prošnje ukinut, iako je kavez daskama zakovan, jadno i oskudno stanje tih bijednika ostalo je isto kao i prije. Ne dopuštamo više, da se na vratima tamničkim utječu milosrđu i sućuti prolaznika, ali ostavljamo na listovima svoga zakonskog prava, na poštovanje i divljenje budućim pokoljenjima, da bude netaknut pravedni i korisni zakon, u kome se veli, da uporni zločinci mogu biti siti i pristojno obučeni, a siromašni dužnici neka skapavaju od glada i od golotinje. Nije to nikakva izmišljotina. Ne prohuji ni nedjelja dana iznad naših glava, a da ne bi u svakoj od naših dužničkih uza neki od tih nesretnika morali izdahnuti u polaganoj agoniji od bijede i neimaštine, samo da im ne pripomažu njihovi sudrugovi u bijedi.
Premećući po mozgu takve misli, dok se uspinjao uz uske stepenice, na kojih ga je podnožju Roker ostavio, Pickwicku je malo-pomalo prekipjelo. Tako se uzbudio razmišljajući o tome, da je nahrupio u sobu, kamo je bio upućen, a da nije točno razaznavao ni mjesta, u kome se nalazi, a niti se prisjećao svrhe svoga posjeta.
No opći izgled prostorije odmah ga opojavi. Kad je pak ugledao lik čovjeka, koji je ronio u moru svakojakih misli nad prašnim ognjištem, poletje mu šešir s glave, te stade odrvenjen i okamenjen od pusta čuda.
Ima šta i pogledati. U dronjavoj odjeći, bez kaputa, u prostoj pamučnoj košulji, požutjeloj i pohabanoj od nošenja, s kosom spuštenom preko lica, crta lica promijenjenih od patnje i izlopaćenih od glada, sjedi gospodin Alfred Jingle: rukom podupro glavu, oči upro u vatru, a cijela mu pojava odaje krajnju bijedu i potištenost!
Odmah uza nj, nehajno oslonjen o zid, stoji jaka gorštačina i izbucanim bičem udara po posuvraćenoj čizmi, što mu krasi desnu nogu, dok mu je lijeva još u papuči, jer on se polako obuva. Konji, psi i piće, cijeli taj darmar, dovedoše ga dotle. Na čizmi usamljenici nosi zarđalu ostrugu, kojom zgodimice naglo rine uprazno, istovremeno udari snažno po čizmi i promrmlja neke glase, kojima jahači pobrzavaju konje pri jahanju. Baš je u tome času u mašti jezdio u vratolomnoj nekoj utrci s preprekama. Siromašak! Ni su pola brzine nikad za nikada nije letio na najkrilatijem konju dragocjene svoje ergele, kao što je odapinjao u životnoj trci, koja se završila u Fleetu.
Na suprotnoj strani prostorije na drvenom sandučiću sjedi neki starovremešan čovjek, očiju upiljenih u pod i lica ukopana u izražaj preduboka i beznadna očajanja. Djevojčica, unučica njegova, umiljava se oko njega, nastojeći s tisuću svojih djetinjskih lukavština da privuče njegovu pozornost. Ali starac, grob neopojan, niti je vidi niti čuje. Glas njegove mezimice, koji je nekad milovao njegove uši poput glazbenih zvuka, njezine oči, koje su nekoć prosipale svjetlost, sve je to sada nepristupačno njegovim sjetilima. Udovi mu se tresu od bolesti, a uzetost mu stegla moždane konce.
Još su u toj prostoriji bila dva-tri čovjeka, skupljena u hrpicu, bučno razgovarajući međusobno. Tu bješe i mršava žena patničkoga lica, supruga nekog zatočenika, i zalijevaše s velikom brižljivošću jadnu neku stabljiku posušene i povele biljke, iz koje bog zna, nikad više neće razbujati zelen listak. Možda je to odviše istinit simbol službe, koju je došla da izvrši u tim uzama.
Eto to se sve ukaza Pickwickovu pogledu, kad ga je začuđeno rasprostro naokolo. Iz zapanjenosti ga trže bat koraka nekog čovjeka, koji brzo banu u sobu. Okrenuv Pickwick svoj pogled prema vratima srete mu se s pridošlicom. Uza sve dronjke i prljavštinu prepozna u njemu znane crte Joba Trottera.
- Gospodin Pickwick! - povika glasno Job kameneći se od čuda.
- Šta! - povika Jingle trgnuvši se sa sjedala. - Gospodin... Tako. Na čudnu mjestu. U čudnu položaju. I zaslužio sam. Baš jesam.
Jingle turi ruke na mjesto, gdje su mu nekad bili džepovi od hlača, a onda spusti bradu na prsa i opet utonu u stolicu.
Pickwick bješe sav ganut. I gospodar i sluga bjehu sušta bijeda. Oštri nehotični pogled, kojim je Jingle pogledao komadić sirova ovčjeg bubrežnjaka, što ga je Job unio u sobu, bio je rječitiji svjedok njihova bijednog stanja nego da su mu razjašnjavali cijela dva sata. Pickwick blago pogleda Jinglea pa reče:
- Htio bih govoriti s vama nasamo. Biste li načas izašli?
- Eto me - odgovori Jingle naglo ustavši. - Ali daleko se ne može. Nema opasnosti, da ćete se ovdje pretrgnuti hodajući. Naš je perivoj bodljikama ošiljen. Zemljište nam je lijepo i romantično, ali prostrano baš nije. Svatko nas može gledati. Samo su prijatelji vazda izvan naših zidina. A vratar je vraški oprezan.
- Zaboravili ste kaput - pripomenu Pickwick, kad su izašli na stubište i za sobom zatvorili vrata.
- E! - tužno će Jingle. - Zalagaonica. Dragi moj poznanik, zalagaoničar Tom. Šta se može? Jesti se mora. Prirodne potrebe i tako dalje.
- Šta time mislite reći?
- Nema ga, dragi gospodine. Posljednji kaput. Šta se može? Živio o jednim čizmama. Cijelih petnaest dana. Imao svileni kišobran. Ručka od bjelokosti. Živio o tome tjedan dana. Sušta istina. Časti mi moje. Ako ne vjerujete, pitajte Joba. On sve to zna.
- Živjeli tri tjedna od jednih čizama i svilenog kišobrana s bjelokosnom ručkom! - povika Pickwick, koji je čuo, da su tako živjeli samo brodolomci, ili je čitao o njima u Constableovoj Zbirci svega i svačega.
- Istina je živa - potvrdi Jingle kimanjem glave. - Zalagaonica. Evo priznanica. Pušivi novci. Gotovo ništa. Sve sam lopovluk.
- A tako - reče Pickwick, kojemu je odlanulo, pošto je čuo to tumačenje. - Razumijem vas. Vi ste sve svoje ruho dali u zalagaonicu.
- Sve. Job isto tako. Čak i košulje. Ali ništa za to. Barem ne treba da trošimo na pranje. Naskoro nećemo imati ama pod bogom ništa. Leći ću u postelju. Skapavati u njoj. I skapati. Povest će se službena istraga, kakva je u običaju kod nasilne smrti. Odnijet će me u malu anatomsku salu. Jadni zatočenik. Umro je, jer nije imao ni najpotrebnije. Utajimo to. Doći će porotnici. Pa cijela svita upravitelja tamnice. S istinom neće izaći na vidjelo. Ustanovit će, da sam umro svojom, prirodnom smrti. Krunski činovnik izdat će nalog. Obavit će ubožnički ukop. Pravo mu bilo. Sve će minuti. Spustit će se zastor.63
Jingle sa svojom uobičajenom blagoglagoljivošću izreče taj neobični pregled svojih životnih izgleda, grčeći lice na različne načine, ne bi li patvorio smiješak. Lako je Pickwicku bilo uočiti Jingleovu hinjenu bezbrižnost. Pogledavši mu ravno u lice, ali ne nemilo, vidje, kako su mu se oči orosile suzama.
- Dobri čovječe - reče Jingle stisnuv Pickwickovu ruku i okrenuv glavu ustranu. - Ja sam nezahvalno pseto. Ali djeca plaču. Šta ćemo, kad nije druge. Trese me svednevice groznica. Oslabio sam. Obolio. Namro se glada. Sve sam to zaradio. Ali grozne sam muke prenio. Zaista.
Kako uopće više nije mogao da glumi, a možda mu se stanje i pogoršalo od tolikog napora, snuždeni glumac potukač sjede na stepenište, pokri lice rukama i zajeca kao malo dijete.
- Nemojte tugovati - sažalno će mu Pickwick neobično uzbuđen. - Vidjet ćemo, šta bi se dalo učiniti. Sad mi je sve jasno. Ovamo, Jobe. Gdje je samo taj svat?
- Evo mene, gospodine - projavi se Job pojaviv se na stepenicama. Već smo negdje mimogred spomenuli, kako je taj čovjek imao duboke upale oči i prije, dok mu je još sreća pjevala. Sad pak u potreboći i oskudici kanda su mu posve utonule.
- Evo mene, gospodine - opet će Job.
- Dođiderte ovamo, gospodine - kaza mu Pickwick kušajući se napraviti mrkogled, dok su mu niz pršnjak klizile četiri goleme suze. - Evo vam, gospodine.
Šta »evo vam«? Kad čovjek tako rekne, obično se misli, da će vas udariti. Po zakonima ovoga svijeta, svak bi rekao, da će izatog doći zvonka i krepka ćuška. Ta znamo, kako je taj zapušteni izagnanik iz ljudskoga društva nasamarivao, varao i zaluđivao gospodina Pickwicka. Pa da uza sve to izađemo s istinom na srijedu? Svakako je nešto zazveckalo, kad je iz Pickwickova pršnjačkoga džepa dospjelo u Jobovu ruku. Taj je dar hoćeš-nećeš zakrijesio oči i uzbujao srce našega dičnog starca gentlemana dok je brzotrko hitao u svoju sobicu.
Dok je Pickwick tamo stigao, Sam se već bio povratio i s nekakvim nemilim zadovoljstvom promatrao uređaje za udobnost svome gospodaru. Bilo ga je divota gledati takva. Pošto se odlučno protivio, da njegov gospodar boravi u dužničkim uzama ma pod kakvim okolnostima, čini se, da je Weller osjećao svojom najprečom moralnom dužnosti, da se ne pričinja odviše zadovoljnim ni su čim, što se radi, govori, svjetuje ili predlaže u vezi s time.
- No, Same, kako je - upita Pickwick.
- Pa dobro, gospodaru - odgovori Sam.
- Prilično je sada udobno, zar ne, Same?
- Pa tako, gospodaru - odvrati Sam gledajući prezirno oko sebe.
- Jeste li posjetili gospodina Tupmana i ostale naše prijatelje?
- Jesam, posjetio sam ih, gospodaru, pa vele, da će sutra doći k vama. Iznenadio sam se, kad sam čuo, da ne dolaze danas.
- Jeste li mi donijeli stvari, koje mi trebaju?
Umjesto odgovora riječima Weller pokaza različite zavežljaje, koje je poredao što je skladnije mogao u jednome kutu sobe.
- U redu, Same - proslijedi Pickwick nakon malog oklijevanja. - Poslušajte, što ću vam reći, Same.
- Slušam, gospodaru - prisnaži Weller - samo vi otvorite razgovor.
- Već sam od prvoga kraja osjećao, Same - svečano Pickwick zadjede zbor - da ovo mjesto nije za mlaca.
- Nije bogme ni za starca, gospodaru, ako ćemo tako - doskoči Weller.
- Pravo imate, Same - suglasi se Pickwick. - Samo starci mogu doći ovamo sa svoje neopreznosti i bezazlenosti, a mlaci samo zbog sebičnosti gospodara, kojima služe. S kojega god stajališta uzmete, za mladiće je svakako bolje da ne borave ovdje. Shvaćate li me, Same?
- Pa, gospodaru, pravo da velim, ne shvaćam vas - uporno će Sam.
- Nastojte da me shvatite, Same - svjetovao ga gospodar.
- Pa, gospodaru - prihvati Sam nakon kratke stanke - ja držim, da mi je jasno, kamo nišanite; a ako dobro shvaćam vaš nišan, sve mislim, da ste prejako odapeli, kao što reče vozar poštanskih kola snježnoj mećavi, kadno ga je bila presvojila.
- Vidim, da me shvaćate, Same - pripomenu Pickwick. - Bez obzira na moju želju, da ne bi trebalo da se skitarite ovakvim jazbinama idućih godina, smatram grdnom bezumnošću, da dužnika u flitskoj tamnici dvori njegov sluga. Same,- konačno će Pickwick - na neko vrijeme morate otići od mene.
- A, mislite na neko vrijeme, gospodaru - ponovi Weller prilično sarkastično.
- Da, dok ja ostajem u zatvoru - razjasni Pickwick. - Plaću ćete i dalje od mene dobivati. Svaki od moja tri prijatelja osjećat će se sretan, makar to bilo samo iz poštovanja prema meni, da vas uzme k sebi u službu. A ako ja ikad odem iz ovoga mjesta - dodade Pickwick s hinjenom veselošću - ako ikad odem, ponavljam, jamčim vam, da ću vas smjesta opet k sebi uzeti.
- Znate što, gospodaru - ispriječi se Weller ozbiljnim i svečanim glasom - to kod mene vode ne pije, stoga neću više o tome ni da čujem.
- Ja govorim ozbiljno i tako sam odlučio, Same - reče Pickwick.
- Zar tako, gospodaru? - upita Sam odlučno. - U redu, gospodaru. Onda sam i ja ozbiljno odlučio.
Uz te riječi Weller veoma odlučno naturi šešir na glavu i u tren ga nestade iz sobe.
- Same! - povika Pickwick zovući ga natrag - Same, vratite se amo!
No dugi hodnik ne vrati više odjeka Samovih koraka. Zamakao je.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 2:13 pm

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 The_Sentry


Četrdeset treće poglavlje

U njemu se pokazuje, u kakve je sve neprilike zapao Samuel Weller.

U vrlo visokoj prostoriji, slabo osvijetljenoj, a još slabije prozračenoj, u Portugalskoj ulici na Lincoln’s Fieldsu, zasjedaju gotovo cijelu bogovetnu godinu, prema prilikama, sad jedan, sad dva, sad tri ili četiri gentlemana u vlasuljama. Pred njima su mali pisaći stolovi, napravljeni po uzoru onih, kakvima se služe pokrajinski suci, samo nema na njima ni traga francuskoj polituri. Na desnu ruku nalazi se loža za stručne pravnike, a na lijevu ograđen prostor za dužnike, koji ne mogu odužiti dug. Sučelice njima nalazi se nagnuta ravan, po kojoj mile najprljavija lica, što ih je svijet vidio. Spomenuta gospoda jesu povjerenici Stečajnoga dužničkog suda, a mjesto, u kome sjede, jest sam Dužnički sud.
Sada je, a i odiskona je bila, osobita neka kob toga sudišta, da ga je, bog bi znao kako, nekim općim pristankom svakolika otrcana »gospoštija« londonska smatrala svojim zajedničkim stjecištem i svagdanjim pribježištem. Vazda je krcato ljudstva. Isparine piva i alkoholnih pića sveudilj se uzdižu do stropa, pa pošto se tamo zgusnu od vrućine, poput kiše niz zidove rose. U tome prostorju možeš ujedanput vidjeti više starih odijela nego što ih se u cijeloj godini dana nudi na prodaju u židovskoj ulici Houndsditch64 u londonskom East-Endu. Ima tu više neizmivenih kožetina i surih bradetina nego što bi ih od rođaja do smiraja sunca mogli upristojiti svi šmrkovi i sve brijačnice, sve tamo od Tyburna, aristokratskog gradskog predjela u zapadnom dijelu Londona, pa do Whitechapela na istočnome području, kudno se skiće prljava klatež.
Nemojte misliti, da ijedan od tih ljudi ima ikakva posla ili ma kakve veze s mjestom, u kojemu tako neumorno prebivaju. Ta kad bi imali posla, onda ne bi bilo iznenađenja, a posve bi nestalo i čudnovatosti te pojave. Neki od njih prespavaju veći dio sudskog zasjedanja. Drugi nose sa sobom obročiće, zamotane u džepne ubrusce ili im strše iz pohabanih džepova. Tako mljackaju i slušaju s podjednakom slasti. No nijedan od njih da bi ikada imao i najmanjeg osobnog interesa za bilo koju parbu, koja se tamo vodila. Što radili da radili, na sudu bi presjedili od početka do kraja. Kad vani udari jaka kiša pljuštavica, eto ih sviju u sudnicu, opuzlih kao miševi. Tada se u sudnici dignu isparine poput onih u gljivarniku.
Kad bi tko slučajno tamo došao, pomislio bi, da je to mjesto Hram posvećen Geniju Otrcanosti. Nema nijednoga sudskog sluge ni činovnika, koji se brine o sudskim pozivkama, da bi nosio kaput, koji je po njemu i za nj skrojen. U cijeloj toj ustanovi ne vidiš čovjeka, koji bi bio barem donekle krepak i zdrav, osim maloga bjeloglavog pandura, u kojega se rumene bucmasti obrazi. Pa i on ti se čini poput crvave trešnje, što se očuvala u konjaku: kanda se umjetno sasušio i povenuo, pa se nekako održao, ali to nema nikakva posla s prirodnim zdravljem čovjeka temeljaka. Pa i same vlasulje prisjednika slabo su naprahane, a uvojci nemaju kovrčavosti.
No ipak su, govorili što hoćete, najzanimljivije perjanice odvjetnici65, koji sjede za golemim praznim stolom ispod povjerenika. Sav se stručni pribor bogatijih između te gospode sastoji od modre torbe za spise i dječaka za potrk. Ovaj je većinom židovske vjere. Ti odvjetnici nemaju stalnih uredovnica, nego obavljaju svoje pravne poslove po gostinskim sobama krčama ili po dvorištima zatvorskim. Tamo se sjate u čopore, pa vabe mušterije isto onako bučno i silovito kao kondukteri omnibuskih kočija putnike. Prljavi su i pljesnivi dozlaboga. Ukoliko bi se reklo, da uopće imaju kakvih poroka, možda bismo odanost piću i varanju mogli smatrati najočitijima. Prebivaju obično u užem području takozvanog Slobodnog prostora oko tamnica Fleet i King’s Bench, gdjeno su zatvorenici, uz propisanu jamčevinu, mogli slobodno da se kreću, a dužnici i da stanuju. Uglavnom milju uokrug od obeliska na Poljanama svetoga Đure. Po vanjskome izgledu nisu bogzna kako privlačni, vladanje im je čudnovato.
Gospodin Salomon Pell, jedan iz toga učenog zbora, bijaše debeo, mlohav, blijed čovo. Nosio je na sebi ogrtač, koji je izgledao sad zelen, a sad smeđ. Baršunasti ovratnik imao je isto takve kameleonske preljeve. Čelo mu je bilo usko, a lice široko; glava golema, a nos sav zaokrenut na jednu stranu, kao da ga je Majčica Priroda, ljuta zbog sklonosti, što ih je opazila pri rođenju toga čovjeka, pljusnula u nos i iskrivila ga, tako da mu se nikad više nije ispravio. Ali kako je bio kratkovrat, a dušila ga zaduha, uglavnom je disao kroz taj dio lica. Tako mu se možda naknađivalo u korisnosti, što mu je manjkalo na ljepoti.
- Uvjeren sam, da ću ga progurati - tvrdio je Pell.
- Jeste li uistinu sigurni? - priupita osoba, kojoj je to zajamčivano.
- Siguran ko što pred vama stojim - odgovori Pell. - Ali da je otišao kakvu nadristručnjaku, e, onda ja bogme ne bih odgovarao za posljedice.
- Šta! - zabezeknuto će subesjednik otvorenih usta.
- Ne bih, tako mi lijeva desnoj ne pomogla! - proslijedi Pell, pa naprći usne, namršti čelo i tajanstveno zatrese glavom.
Mjesto, gdje se taj razgovor vodio, bijaše krčma upravo nasuprot Dužničkome sudu. Osoba, s kojom je razgovor vođen, bješe glavom Tony Weller. Tamo je došao, da ohrabri i utješi prijatelja, čija je molba da bude oslobođen plaćanja dugova, pošto je već otplatio priličan postotak, po Zakonu o nesposobnosti oduživanja, imala biti rješena taj dan. U to je vrijeme Weller upravo tražio upute kod prijateljeva pravnog savjetnika.
- A gdje je sada George? - upita stari gentleman.
Pell tržnu glavom u smjeru stražnje sobe u krčmi, kamo ončas pođe stari Weller. Odmah ga tamo najtoplije i najlaskavije pozdraviše petorica-šestorica njegove strukovne braće, neobično obveseljeni njegovim dolaskom. Gentleman, koji ne može da oduži duga, odužio se bio i kosom na glavi, da bi se odao poduzetnoj, ali nerazboritoj strasti, da opskrbljuje konjima duge pruge. To ga je dovelo do sadašnjih nezgoda, ali uza sve to izgledao je neobično dobro, te je svoju uzbuđenost blažio morskim rakovima i porterom.
Pozdravljanje između Wellera i njegovih prijatelja bješe strogo ograničeno na tajne znakove njihova ceha, a obavljalo se ovako: naglo bi se izvrnuo zapešćaj desne ruke, a u isto bi se vrijeme naglo dignuo u zrak mali prst. Poznavali smo nekoć dva kočijaša (odavno ih je siromaške zagrlila crna zemlja, rajna im njihova duša), a bili su blizanci. Među njima je vladala nehinjena i odana privrženost. Za dvadeset i četiri godine svednevice su se sastajali na Doverskoj cesti i nikad zanikad nisu se pozdravljali nego baš tako. A ipak, kad je jedan od njih preminuo, drugi svisnu od žalosti i naskoro pođe njegovim tragom.
- No, George - zaveze Weller stariji skidajući kaput i sjedajući po običaju dostojanstveno. - Kako je? Živ i zdrav?
- Ko drenova srž, stari prijane - odgovori dužnik.
- Jesi li predao kome riđušu? - upita brižno Weller.
George potvrdi kimanjem glave.
- Onda je u redu - pripomenu Weller. - Valjda si zbrinuo i kočiju?
- U sigurnim je rukama - odgovori George zakrećući glave petorici-šestorici rakova i gutajući ih oblaporno bez ikakva cifranja.
- Pravo si uradio. Da ne možeš bolje - pohvali ga Weller. Vazda pazi na kočnicu, kad ideš nizbrdo. Je li sve u redu s popisom putnika i prtljage?
- To vi mislite inventar, gospodine - javi se Pell pogađajući, što je Weller mislio kazati. - Jasan vam je i dovoljan, kakva samo mogu napraviti pero i tinta.
Weller tako kimnu glavom, da je to jasno pokazivalo, kako u duši odobrava te mjere, a tada se obrati Pellu, pa ga zapita pokazujući svoga prijatelja Georgea:
- Kad ćete mu zguliti kožu?
- Pa treći je na popisu - i po svoj će prilici doći na red za pol sata. Rekao sam svome pisaru, da nam dođe kazati, kad bude na redu.
Weller promjeri odvjetnika od tjemena do tabana, neobično mu se diveći, pa će zanosno:
- A šta biste vi popili, gospodine?
- Pa, pravo da kažem - branio se Pell - vrlo ste... Na moju časnu riječ nemam običaja... Tako je rano, da bih zaista gotovo radije... Ali, kad ste navalili, prijatelju, neka baš donese ruma za tri pensa.
Mlada poslužnica, koja je naslutila nalog prije no što je uopće dat, stavi čašicu žestokoga pred Pella i ode.
- Gospodo - otrže govoriti Pell gledajući uokolo po skupljenom društvu - u dobri čas našemu prijatelju! Nije mi do hvastanja, gospodo. Nije mi to u ćudi. Ali opet ne mogu da ne spomenem, da bi vaš prijatelj, da po kakvoj nesreći nije dopao mojih ruku... ali dosta je, neću da doreknem, što sam zaustio. Uvijek sam vam na usluzi, gospodo.
Pošto je u tren oka istrusio čašicu, Pell cmoknu usnama i samodopadno uokruži pogledom po sakupljenim kočijašima, koji su očevidno u njemu gledali neku vrstu božanstva.
- Čekajderte - dalje će pravni stručnjak - šta sam ono htio reći, gospodo?
- Sve mi se čini, kako ste pripomenuli, da se ne biste protivili, gospodine, da vam naručimo još jednu čašu istoga majstorski odudari Weller, u pol šale a u pol zbilje.
- Ha! ha! - zasmija se Pell. - Nije loša, bogme, baš vam valja. I vi se razumijete u našu struku! U ovaj rani jutarnji sat bilo bi možda nešto odviše... Ne znam, prijane... No, kad ste već navalili, ako vam je baš po volji, možete ponoviti narudžbu. Hm!
Ovaj posljednji zvuk bješe svečano i dostojanstveno kašljanje i Pell je smatrao, da se mora prepustiti tome užitku, jer je kod nekih svojih slušatelja opazio nepristojnu sklonost prema podrugivačkoj šali.
- Neobično mi je bio sklon, gospodo moja, pokojni lord kancelar - hvalio se Pell.
- I baš mu je to na čast bilo - uteče se u riječ Weller.
- U posluh, ljudi - pristade Pellov štićenik. - A zašto mu ne bi bio sklon?
- Sto mu njegovih! Pa pravo veli, zašto mu ne bi bio sklon? - složi se čovjek rumenih obraza, koji dosada ni ciglovetne probijelio nije, a po njegovu izgledu rekli bismo posigurno, da i neće više.
Romor privole rasprostrije se družinom.
- Sjećam se, gospodo - proslijedi dostojanstveno Pell - da sam s njime jednom večerao. Bili smo samo nas dvojica, a tako su sjajno pripremili, kao da su očekivali u najmanju ruku dvadeset gostiju. Na desnu ruku vrhovnoga suca engleskoga i čuvara kraljevskoga pečata bio je stolić s pečatom pa čovjek u vlasulji s kesom i u oklopu, čuvajući službeno žezlo s izvučenim mačem u ruci, a obuven u svilene čarape. Tako vam je to uvijek, gospodo moja, po danu i po noći. Najedanput će meni lord kancelar: »Nastranu, Pelle, s lažnim stidom! Vi ste darovit čovjek. Vi ste kadri svakoga progurati kod Dužničkoga suda. Vaša domovina treba da se vama ponosi.« Eto, to su doslovce bile njegove riječi. »Milorde, rekoh ja, pa vi mi laskate. - Pelle, on će mi, ako lagao, vrag me odnio.«
- Zar se zaista tako izrazio? - upita Weller.
- Upravo tako - dočeka Pell.
- E, čujte - proslijedi Weller - trebalo je da ga Parlament zbog te kletve zatvori! Da je bio kakav siromah, ne bi ga bogme to mimoišlo.
- Ali, prijatelju dragi - branio se Pell - pa milord je to meni rekao u povjerenju.
- U čem vam je to rekao? - zapita u čudu Weller.
- Ma u povjerenju.
- A otud mi dođite - mudro će Weller, pošto je malo porazmislio. - Ako je on u povjerenju sam sebe poslao dođavola, e, onda je druga.
- Bogme je tako bilo - pritvrdi Pell. - Tko luči, dobro uči, a tu je razlika očita, kao što ćete i sami opaziti.
- To dašto mijenja cijelu stvar iz temelja - priklopi Weller. - Samo nastavite, gospodine.
- Ne, neću da nastavim, gospodine - proslijedi Pell sa spuštenim i ozbiljnim tonom. - Podsjetili ste me, gospodine, da je naš razgovor bio intiman - intiman i povjerljiv, gospodo moja. Ja sam, gospodo, čovjek svoje struke. Možda me mnogo poštuju u mojoj struci, a možda i ne poštuju. Većina ljudi zna, tko sam i što sam. Ja ništa ne velim. Već su u ovoj prostoriji pale uvredljive opaske na račun moga plemenitog prijatelja. Oprostit ćete mi, gospodo, što sam bio neoprezan. Osjećam, kako nemam prava da to spominjem, a da se prije nisam s njime sporazumio. Hvala vam, gospodine, velika vam hvala na upozorenju.
Pošto je tako izgovorio, Pell metne ruke u džepove i pogledav mrzovoljno oko sebe, sa strahovitom odlučnošću zazveča trima polukruncima.
Tek što je stvorio tu kreposnu odluku, kad eto ti dječaka i modre torbe, nerazdruživih drugova. Nahrupiše žestoko u sobu i rekoše (zapravo je govorio samo dječak, jer modra torba nije u izvješću sudjelovala), da će pretres biti odmah. Čim su čuli vijest, cijelo društvo pojuri preko ulice i stade krčiti put u sudnicu. Izračunali su, da ta ceremonija guranja i smještanja u redovitim prilikama traje od dvadeset i pet do trideset časaka.
Kako je Weller bio krupna ljudina, ne budi lijen, baci se među svjetinu u očajnoj nadi, ne bi li se konačno domogao kakva prikladna mjesta. Uspjeh ne bješe baš ravan očekivanju, jer kako je bio zaboravio snimiti klobuk, natuče mu ga na oči neka nepoznata osoba, koju je prilično snažno očepio u nožne prste. Bit će da je taj halavnik u tili čas požalio svoju naglost, jer je nejasno promrsio nekakav usklik iznenađenja, izvukao starca u predvorje sudničko i nakon žestoke borbe oslobodio mu glavu i lice ispod šeširne krinke.
- Zar ti, Samivele! - povika stari Weller, kad je nakon toga bio kadar da opazi svoga izbavitelja.
Sam kimnu glavom.
- E baš si mi i ti dobar i odan sinak, pa ideš svome ćaći u njegovim vremenitim godinama nabijati klobuk na glavu! - protuži prisrdito starac.
- Pa kako bih ja, dragi ćako, znao, da si ti? - ispričavao se sin. - Zar misliš da sam te mogao prepoznati po težini, kojom si mi se namečio na prste?
- Ma da, to je, doduše, prava istina, Sammy - nato će Weller stariji postavši odmah mekši - ali što ćeš ti ovdje? Moj Sammy, tvome gazdi nema ovdje lijeka. Neće oni opovrći prvorijeka66, neće ga opovrći, Sammy.
Usto stari Weller sa stručnom pravničkom veledostojnošću zatrese glavom.
- A, moj stari, što li si ti tvrdoglavac! - povika Sam. - Ko o čemu, a ti uvijek o nekakvim prvorijecima i olejbima i takvim koještarijama. Tko ti uopće zbori o kakvu prvorijeku?
Stari Weller ne reče ništa na to, samo još jednom neobično učeno zatrese glavom.
- Ma daj prestani ćako, vrtjeti tom svojom glavurdom, ako hoćeš da ti cijela ostane na ramenu - nestrpljivo će Sam - i urazumi se. Cijelo sam te veče tražio u svratištu Markiz od Granbyja.
- A jesi li mi vidio, Sammy moj, markizicu od Granbyja - upita Weller i uzdahnu.
- Jesam, vidio sam je - dočeka Sam.
- Pa kako ti se čini mila moja golubica? - zaintačio stari.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 2:14 pm

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 THE_SAUCY_ARETHUSA


- Baš nekako čudnovato - odudari Sam. - Sve mi se čini, da postepeno linja i iščezava, jer previše troši onoga ruma od ananasa i kojekakvih drugih sličnih jakih ljekarija.
- Ne misliš valjda to ozbiljno, Sammy? - zabrinuto ga upita Weller stariji.
- Mislim, na moju dušu! - odgovori Weller mlađi.
Starac uze sinovlju ruku, stište je i pusti. Pritom mu se nije zrcalio na licu izražaj očaja i bojazni, nego je u njemu bilo nekako više slatkog i milog začina nade. Neki blistaj pomirenja sa sudbinom, pa čak i veselosti obasja mu lice, kad prozbori sinku ovako:
- Ne mogu ti baš posigurno tvrditi, Sammy. Ne bih nipošto htio kazati, da sam do kraja uvjeren, kako se ne bih kasnije razočarao, ali sve mislim, sinko, sve mislim, velju, da pastir boluje od jetara.
- Zar izgleda loše? - upita Sam.
- Blijed je kao smrt - proslijedi otac - samo mu je nos, sinko, crveniji nego ikada. Za jelo ne mari bogzna koliko, ali popio bi više nego bi biskup blagoslovio.
Kanda su se neke misli na rum narinule starčevu mozgu, dok je to zborio, jer je izgledao nekako nujan i zamišljen. No ubrzo se opojavio, kako svjedoči cijeli niz namigivanja, u koja se obično upuštao, kad bi bio osobito dobre volje.
- A sada, ćako - otrže Sam - da prijeđemo na moj posao. Otvori uši širom i da nisi pisnuo, dok ti sve ne ispričam.
Uz taj kratki predgovor Sam, što je mogao jezgrovitije, ispriča onaj posljednji znameniti razgovor, koji je imao s Pickwickom.
- Zar da tamo siromašak ostane sam samcat! - povika žalostivo Weller stariji - i da se nitko ne nađe pri ruci, koji će se za nj zauzeti? Ne može to tako da bude, sine Samivele, ne može, pa eto ti.
- Pa jasno, da ne može - pritvrdi Sam. - Ta znao sam ja to prije nego što sam k tebi došao.
- Ta živa će ga pojesti kukavnoga, Sammy moj - uskukao se stari.
Sam kimnu glavom, u znak, da se potpuno podudara s očevim mišljenjem.
- Unutra je ušao prijesan, Sammy - metaforički će stari Weller - a van će izaći tako ispržen, da ga ni najprisniji prijatelji neće poznati. Šta su pečeni golubovi prema njemu, kakav će biti, Sammy moj.
Sam opet pritvrdi ocu.
- Ne treba tako da bude, Samivele - ozbiljno će ćako.
- Ne samo da ne treba, nego ne smije - priklopi Sam.
- Nikako ne smije - složi se stari Weller.
- Eto, ti si lijepo isprorokovao kao onaj Nixon67 crvenih obraza, što ga slikaju po jeftinim knjigama - dočeka Sam.
- A tko je to bio, Sammy? - radoznalo će stari.
- Nije važno, tko je bio - otkresa Sam. - Kočijaš nipošto nije bio. A to je dosta za tebe.
- Poznavao sam nekog konjušara, koji se tako zvao - napomenu Weller misleći se.
- Nije taj - odbrusi Sam. - Ovaj, o kojemu ja govorim, bio je prorok.
- A šta je to prorok? - upita stari pogledavši ozbiljno sina.
- Ma to ti je čovjek, koji ti veli, šta se ima dogoditi - tumačio je Sam.
- Da ga, bogdo, poznajem, Sammy - reče stari Weller - možda bi mi barem malko osvijetlio onu jetrenu bolest pastirovu, o kojoj smo maloprije zborili. Ali ako je taj čovjek otegnuo papke, a nije ostavio nikome toga svog zanata, e, onda vabi roge. Nego nastavi, Sammy - konačno će stari uzdahnuv.
- Tako - proslijedi Sam - ti si lijepo to otprorokovao, što će se zbiti gazdi mome, ako ostane sam. A ne znaš ti nikakva puta ni načina, da toga čovjeka obezbrižimo?
- Ne, ne znam, Sammy - odgovori Weller zamišljeno.
- Ama baš nikakva? - zaintačio Sam.
- Nikakva - tužno će Weller - nego (blijesak oštroumlja obasja mu lice, kadno je pospustio glas do šapta, prinio usta uhu svoga sinka i šanuo mu ovako), nego da ga nekako izbavimo van u posvraćenu krevetu, da ne znaju uzničari, Sammy, ili da ga obučemo kao staricu sa zelenom koprenom.
Sam oba ta prijedloga dočeka s neočekivanim prezirom, pa ponovo predloži na rješavanje staro svoje pitanje.
- E, nema druge - najposlije će stari gentleman - ako ne dopušta da ostaneš s njime. Ja ti onda zaista ne znam pomoći. Bezizlazan položaj, Sammy, zbilja bezizlazan.
- E, kad je tako, onda ću ja tebi kazati svoju. - Ako ti nije teško, posudi mi dvadeset i pet funta.
- A šta će ti to? - upita Weller.
- Nije važno - odvrati Sam. - Možda ćeš za pet časaka tražiti da ti odužim dug. Ja ću ti možda reći: »Zapiši ti to u dimnjak, stari!« ili ću te obasuti sličnim surovostima. Zar ti odmah neće pasti na um, da uhitiš rođenoga svog sina, da bi istjerao od njega dug, i da ga otpremiš u Fleet, a, ti pokvarena vucibatino?
Na taj Samov odgovor ćaća i sinak izmijeniše međusobno cijelu zbirku različitih telegrafskih migova i kretnja, a poslije toga stari se Weller zavali na kamenu stepenicu i naduši se smijati, tako da se obojio grimiznom bojom.
- E, baš si ti stari obješenjak! - povika Sam, srdito, što uludo gube vrijeme. - Šta si se tu rasprostro i iskreveljio lice kao zvekir na kućnim vratima, a još ima posla preko glave. Gdje ti je novac?
- U kočijaškom spremištu za prtljagu, Sammy - majstorski će mu stari uozbiljivši se. - Pridržider mi šešir, Sammy.
Pošto se oslobodio te smetnje, stari Weller ujedanput tržnu tijelom na jednu stranu, okretno se vinu i domišljato zavuče desnu ruku u neobično prostranu džepinu, pa odatle nakon mnogog teškog disanja i napora iskoprca lisnicu veličine velike osmine, koja bješe zavezana golemim kožnim remenom. Iz te glavne poslovne knjige izvuče dvije rese od biča, tri-četiri kopče, vrećicu s uzorcima žita, i konačno mali smotak veoma zamazanih novčanica. Odatle razluči zatraženi iznos i predade ga Samu.
- A sada, Sammy - stade svjetovati stari gentleman, kad su i resice od biča i kopče, i uzorci bili smješteni na staro mjesto, te lisnica položena na dno istoga džepa - znam ti ja ovdje jednoga gospodina, koji će nam u tren oka obaviti sav ostali posao - on ti je čovjek od zakona, Sammy, a mozak mu je baš kao u žaba rasprostranjen po cijelome tijelu te seže čak do samih vršaka prstiju. On ti je prijatelj lorda kancelara, Sammy, i ovaj mu samo natukne, šta želi, pa si onkraj brave za cijeli život, ako ne bude i gore.
- Čuješ, ćako - nato će Sam - nema od tog brašna pogače.
- Kako to da nema, sinko? - upita Weller.
- Pa eto, ti neustavni putovi ne piju vode - odvrati Sam. - Kraj perpetri nobile, mislim, da je hafis korbus68 najsvetija stvar. Čitao sam ja počešće o tome u novinama.
- Dobro, pa što ćeš s time? - upita stari.
- Ja ću spomenuto iznašašće uzeti pod svoje vlastito okrilje i u tome ću smjeru ići dalje. Ne volim ja nikakvih došaptavanja lordu kancelaru i šta ti ja znam. Ne bi onda čovjek mogao biti siguran, da će se uopće van iz zatvora iskobeljati.
Pokoriv se osjećajima svoga sina u toj stvari, Weller odmah potraži učenoga Salomona Pella i priopći mu svoju želju, da smjesta priskrbi uhidbeni sudski nalog na iznos od dvadeset i pet funta i još k tome troškove rasprave; zatim da se odmah liši slobode neki Samuel Weller, te napokon, da se svi troškovi, koji time nastanu, unaprijed plate Salomonu Pellu.
Odvjetnik je bio u devetome nebu od radosti, što je postigao, te je donesena sudska presuda, da se zaduženi pribavljač konjske sprege odmah oslobodi. Pell nije mogao dosta nahvaliti Samovu privrženost gospodaru. Izjavio je, da ga to uvelike podsjeća na njegove osjećaje odanosti prema prijatelju, lordu kancelaru. Ončas odvede staroga Wellera u Temple da prisegom potvrdi dužno pismo, koje je u tili čas sastavio odvjetnikov dječak uz pomoć modre torbe.
Sama su međutim formalno kazali gentlemanu, što je oslobođen plaćanja dugova, i njegovim prijateljima, kao Wellerova potomka iz Lijepe Divljakinje. Ne samo da su mu iskazali posebnu počast, nego su ga pozvali, da se pogosti s njima pilom i jestivom u čast toj osobitoj zgodi. Nije nipošto oklijevao odazvati se njihovu pozivu.
Veselje kočijaško većinom je ozbiljno i mirno. No ta je zgoda bila jedna od osobitih svečanosti, pa su se bili razdragali. Nakon nekoliko prilično bučnih nazdravica glavnome povjereniku Stečajnoga suda i gospodinu Salomonu Pellu, koji je taj dan pokazao izvanredne stručne sposobnosti, neki pjegavi gentleman u modru ogrtaču predloži, da bi netko otpjevao koju pjesmu. Svi jednoglasno predložiše, da pjegavac sam zapjeva, kad mu je baš do pjesme. On je to međutim uporno i ponešto uvredljivo odbio, a nato, kako u takvim zgodama nije neobično, nasta mrsko rječkanje.
- Gospodo - uze riječ pribavljač konjske sprege - da ne mutimo sklad ove divne prigode, možda bi Samuel Weller bio tako ljubezan pa pjesmom razveselio društvo.
- Pravo da vam kažem, gospodo - javi se Sam - ja nisam baš vičan pjevati bez pratnje glazbila, ali sve za miran život, kakono reče svjetioničar, kad se primio te teške dužnosti.
Uz te uvodne riječi Samuel Weller najedanput otisnu iz sveg grla pjevati ovu divlju i lijepu legendu, koju smo slobodni da donesemo, jer se bojimo, da nije općenito poznata. Molimo svoje čitatelje da osobito paze na riječi dvosloženice na kraju drugog i četvrtog stiha. Ne samo da pjevač na tim mjestima može uzeti daha, nego uvelike pomažu i metru.

ROMANCA

I

Bold Turpin vunce, on Hounslow Heath,
His bold mare Bess bestrode - er;
Ven there he see’d the Bishop’s coach
A-coming along the road - er.
So he gallops close to the ’orse’s legs,
And he claps his head within;
And the Bishop says, »Sure as eggs is eggs,
This here’s the bold Turpin!«
Chorus
And the Bishop says, »Sure as eggs is eggs.
This here’s the bold Turpin!«

II

Says Turpin, »You shall eat your words,
With a sarce of leaden bul-let;«
So he puts a pistol to his mouth,
And he fires it dowr his gul-let.
The coachman he not likin’ the job,
Set off at a full gal-lop,
But Dick put a couple of balls in his nob,
And perwailed on him to stop.
Chorus (sarcastically)
But Dick put a couple of balls in his nob,
And perwailed on him to stop.

ROMANSA

I

Razigrao bijesni Turpin
Bijesnu Elzu bedeviju - iju!
Uzagrepce Haunzlou-poljem;
Kadli spazi izdaleka
Vilne konje i kočiju - iju!
Sred kočije silni biskup.
Mahom Turpin smion srnu
I kroz okno pogled vrnu 
Pustolovni drski sin.
A biskup se prenerazi - kad ga spazi:
»Avaj, to je zloglasni Turpin!«
Zbor
A biskup se prenerazi - kad ga spazi;
»Avaj, to je zloglasni Turpin!«

II

»Prožderat ćeš - mraknu Turpin -
Sa umakom od olova - teška kova,
Riječi ove, ti nitkove!«
Na usta mu kubur stavi:
»Godi li ti vatra ova - od olova?«
Kočijašu od te šale
Srce se u stravi zgrozi 
Pa u divljem trku vozi.
Opet Dickov kubur plane
I prostrijeljen vozar stane.
Zbor (zajedljivo)
Opet Dickov kubur plane
I prostrijeljen vozar stane.

- Tvrdim, da ta pjesma vrijeđa našu časnu kočijašku odoru i one poštovanike, koji je nose - usprotivi se pjegavac uplevši se u Samovu pjesmu na tome mjestu. - Zahtijevam, da se iznese ime toga kočijaša.
- Za ime mu nitko ne zna - odvrati Sam. - Nije imao iskaznice u džepu.
- Odlučno se protivim, da se unosi među nas politika - proslijedi pjegavac. - Tvrdim, da ova pjesma u ovome društvu ima političku žicu, a to je posve isto, kao kad bismo rekli, da je neistinita. Ja vam velim, da spomenuti kočijaš nije pobjegao, nego da je poginuo od jurenja, kao fazani, kad ih gone, dok ne iznemognu, i neću da čujem, da mi tko protivurječi.
Kako je pjegavac govorio veoma energično i odlučno, te kako su čini se mišljenja društva o kočijaševoj smrti bila različita, bilo je opasnosti, da će doći do nove prepirke, kad eto ti Wellera i Pella baš u pravi čas.
- Sve je uređeno, Sammy - odmah će stari Weller.
- Sudski izvršitelj doći će u četiri sata - pripomenu Pell.
- Ja mislim, da nećete dotle strugnuti, a? Ha! Ha!
- Možda će se i moj okrutni roditelj dotle smekšati - majstorski će Sam isceriv se od uha do uha.
- Bogme neću - dočeka stari.
- Ma zar baš nećeš, ćako - dirkao ga Sam.
- Neću ni po kakve pare - svečano će neumoljivi rukodavnik.
- Kako bi bilo da ti potpišem mjenicu na cijeli iznos i da ti otplaćujem šest pensa na mjesec - zaintačio Sam.
- Ne primam ja od tebe nikakvih mjenica - presječe stari.
- Ha, ha, ha! Zgodno, duše mi, baš zgodno - priklopi Salomon Pell, koji je sastavljao svoj mali troškovnik - zaista zabavan slučaj! Dajder Benjamine, prepišider to.
Pell se opet zasmija obraćajući Wellerovu pozornost na račun, koji treba da se naplati.
- E, baš vam hvala - reče fiškal uzimajući i drugu masnu novčanicu, štono ju je stari Weller izvadio iz lisnice. - Tri funte i deset šilinga više jedna funta i deset šilinga, to je u svemu pet funta. Neobično sam vam zahvalan, gospodine Wellere. Vaš je sin baš vrijedan mladić, jest, vjere mi, gospodine. Kako je to divna crta u mladićevu značaju, da divnija biti ne može - dodade Pell slatko se smijući i spremajući novac.
- Ja, divne li šale, ako boga znaš! - prisnaži stari Weller zasmijavši se u sebi. - Moj je sin pravi nasipnik.
- Rasipnik, gospodine - ispravi ga blago Pell.
- Vrlo važno - dostojanstveno će Weller. - Ma znam ja, da je tako po Pismu, ta nisam ni ja, gospodine, po glavi ozebao. Kad mi nestane soli, gospodine, doći ću da u vas zajmim.
Uto eto i sudskog izvršitelja. Sam je za to vrijeme toliko ljudima omilio, da su sva sakupljena gospoda odlučila da ga skupno otprate do tamnice. Poredali su se ovako: tužitelj i tuženik išli su podruke. Na čelu je bila sudska vlast, a osam krupnih kočijaša bilo je u zalaznici. Kod svratišta uz vrhovno zemaljsko sudište Serjeant’s Inn svi se zaustaviše, da se okrijepe, pa pošto su završene sve pravne nagode, povorka krenu dalje.
Došlo je, doduše, do male gungule u Ulici Fleet, jer su osmorica gentlemana iz šale uporno ostali pri tom, da grnu ulicom po četvorica usporedo. Smatrali su također potrebnim da pjegavca ostave za sobom, neka bije boj s nekakvim ovlaštenim služnikom, i dogovorili se, da će njegovi prijatelji pri povratku već doći po nj. Na cijelom putu došlo je samo do te dvije male upadice. Kad su napokon stigli do glavnih vrata flitskih uza, dogodi se ovo: tužitelj je davao takt, a cijela povorka iz punih grla gromko kliknula triput »Hura!« za tuženika, a onda se s njime svi redom izrukovaše i odoše.
Pošto su, na veliku začuđenost Rokerovu i na očito uzbuđenje i samoga ravnodušnog Neddyja, uz sve formalnosti predali Sama pod nadzor uzničara, on smjesta uđe u tamnicu, vrčem pođe gospodarevoj sobi i pokuca na vrata.
- Naprijed - javi se iznutra Pickwick.
Sam uđe, skide šešir i zasmija se.
- Ah, Sammy, dobri moj dečkiću! - zanosno će Pickwick očito razdragan, što vidi pred sobom ponovo svoga odanog prijatelja. - Nije mi ni na kraj pameti bilo jučer, vjerni moj mladiću, da povrijedim vaše osjećaje onim, što sam izrekao. Hajdete odložite šešir, Same, pa da vam razjasnim malko nadulje, što sam mislio kazati.
- Zar mora to baš sada biti, gospodaru moj? - upita Sam.
- A zašto ne bi popričali sada? - začuđeno će Pickwick.
- Ja bih radije o tome kasnije - izmotavao se Sam.
- A zašto kasnije? - priupita Pickwick.
- Pa zato, što... - uzmucao se Sam krzmajući.
- Zašto, pobogu brate? - zaintačio Pickwick, uznemiren zbog takva vladanja pratiočeva. - S istinom na srijedu, Same.
- Zato što imam da prije svršim jedan mali posao - tumačio je Sam.
- Kakav posao? - odrešito će Pickwick, iznenađen tim Samovim smetenim načinom govora.
- Nije ništa osobito, gospodaru - pokušavao ga blažiti Sam.
- Ako nije ništa osobito, onda slobodno najprije o tome sa mnom progovorite - reče Pickwick.
- Mislim da bi bilo bolje da smjesta obavim, što imam - uvijao Sam još oklijevajući da kaže.
Pickwick je gledao zapanjeno, ali ne reče ni riječi.
- Posrijedi je... - zausti da rekne pa se premisli i oćuti.
- No, recite, Same - nukao ga Pickwick.
- Pa posrijedi je to - proprti Sam nakon očajna natega - da možda ne bi bilo zgorega, da se ponajprije pobrinem za postelju.
- Vi za postelju! - povika Pickwick sav u čudu.
- Da, da se pobrinem sebi za postelju - potvrdi Sam. - Ta ja sam isto tako zatvorenik. Zatvorili me baš danas poslije podne, i to zbog duga.
- Vas zatvorili zbog duga! - u čudu će Pickwick složiv se u stolicu.
- Da, baš zbog duga, gospodaru - tumačio je Sam. - I onaj, koji me strpao u dužničke uze, neće me šale pustiti iz njih, dok i vi ne izađete.
- Bog budi s nama, sinko! - povika Pickwick. - A šta kaniš time kazati?
- Ono, što kažem, gospodaru - proslijedi Sam. - Meni je pravo, makar četrdeset punih ljeta čamio u tamnici, a bilo bi mi svejedno, da sam baš i u Newgateu. Eto, sad ste čuli golu istinu, i vrag me odnio, ako nije pjesmi kraj!
Uz te riječi izrečene s velikom krepčinom i žestinom, Sam Weller tresnu šeširom o tle, neobično uzbuđen. Zatim skrsti ruke pa se čvrsto i uporno zagleda u gospodarevo lice.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 2:15 pm


Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 The_Rook_and_Pigeons



Četrdeset četvrto poglavlje

U njemu je riječ o nekoliko zgoda i nezgoda, koje su se zgodile u Fleetu, pa o tajnovitom vladanju gospodina Winklea, i, napokon, o tome, kako je jadni uznik Chanceryja odužio napokon sav svoj dug.

Pickwick se osjećao suviše ganut toplinom Samove privrženosti a da bi bio kadar pokazati bilo kakav znak ljutnje ili negodovanja, što je njegov sluga tako prenaglo odlučio da svojevoljno izruči sebe za neodređeno vrijeme dužničkim uzama. Samo je u jednome ustrajno nastojao Pickwick, ne bi li mu Sam razjasnio: ime vjerovnika, koji ga je zatvorio. Međutim, ovaj je na to pitanje postojano uskraćivao odgovor.
- Kakva vam je korist od toga, gospodaru? - neprestano je ponavljao Sam. - To vam je zloban, zlovoljan, ovosvjetski, podmukao i osvetljiv čovjek, a srce mu je tvrđe od kamena, pa ga je teško smekšati, kakono je pripomenuo onaj kreposni svećenik o nekome starom gospodinu, koji je imao vodenu bolest, a ipak je kazao, da na kraju krajeva misli, da će svoj imutak radije ostaviti svojoj ženi nego da njime sagradi crkvicu.
- Ali, promislite, Same - prigovarao je na to Pickwick - da je iznos novca tako malen, da se lako može otplatiti, a kako sam odlučio, da ostanete uza me, treba da sebi dozovete u pamet koliko biste mi bili više od koristi, kad biste mogli izlaziti izvan tamničkih zidina.
- Veoma sam vam zahvalan na vašoj susretljivosti, gospodaru - odgovori ozbiljno Weller - ali ja ne bih rad.
- Što ne biste radi? - upita Pickwick.
- Pa, eto, ne bih se rad ponizio i molio milost svoga okorjelog dušmanina, koji je bez trunka grižnje savjesti.
- Pa kakva je to milost, Same, ako tražite od čovjeka da uzme svoj novac - razlagao je Pickwick.
- Oprostite, gospodaru moj - proslijedi Sam - ali to bi bila neiskazana milost s moje strane, kad bih mu vratio novac, koji on ne zaslužuje. Eto u tom grmu leži zec.
Pritom Pickwick stade trljati nos kanda je srdit, pa Weller pomisli da je razboritije svrnuti razgovor na drugo.
- Ja sam svoju odluku stvorio iz načela, gospodaru - pripomenu Sam - a i vi svoju isto tako. Kad govorim o načelu, sjetim se čovjeka, koji je iz načela ubio sam sebe. Zastalno ste o njemu čuli, gospodaru.
Kad do takva razgovora dođe, Weller poprišuti i čudno pogleda gospodara ispod oka.
- Ovaj put nema govora o tome, da ja »zastalno« znam, Same - odvrati Pickwick postepeno se usmijavši, usprkos nevoljkosti, koju mu bješe zadala Samova tvrdoglavost. - Glas o tome gentlemanu nije još dopro do mojih ušiju.
- Zar nije, gospodaru? - začudi se Weller. - Ta vi me presenećujete. Taj je čovjek bio pisar u državnom uredu.
- Ma nemojte! - radoznalo će Pickwick.
- Kad vam velim, gospodaru - zavezao pričati Sam. - I bio vam je osim toga vrlo ugodan gospodin; od one vrste pedantnih i urednih ljudi, što po vlažnu vremenu obuvaju cijele gumene kabliće, a nemaju boljeg prijatelja doli zečje krzno. Iz načela je štedio novac; iz načela svaki dan oblačio čistu košulju; iz načela ne bi progovorio s bilo kojim od svojih rođaka, bojeći se, da mu ne bi tražili para u zajam. U jednu riječ, bio je zaista drag čovjek, da bi ga takva sa svijećom tražio. Načelno bi se šišao jedanput u petnaest dana, a odijevanje je sveo na zaista ekonomično načelo: svake bi godine napravio tri nova odijela, a stara bi vratio krojaču. Kako je bio čovjek od reda, večeravao bi svaki dan u istoj gostionici. l amo je svaki gost mogao za šiling i devet pensa odrezati pečene butine. Gostioničaru bi suze grohnule niz obraze, kad bi pričao, kako taj čovjek reže čestitu komadinu za šiling i devet pensa. Da i ne spominjemo, kako je za ciče zime garkao vatru i tako nanosio gazdi čistu štetu od četiri pensa i pol na dan, a da mukom mučimo o ljutnji i jadu, što su raspinjali gostioničara, dok je to gledao. Kako se samo neobično važan pravio taj čovjek! Svednevice, čim bi prekročio preko praga gostionice, zavikao bi poslužniku: donijet ćete mi Jutarnju poštu, pošto pročita onaj gospodin; pogledajte, Thomas, je li slobodno Vrijeme; dajderte da pogledam Jutarnji glasnik, ako nije na čitanju; nemojte zaboraviti da mi naručite Kroniku; donesite mi, molim vas, odmah Oglasni list. Izatog bi upiljio oči u zidni sat, pa bi točno četvrt časka prije vremena odjurio pred vrata, da uvreba dječaka, koji je dolazio s večernjim novinama. Tada bi ih stao čitati i prečitavati s tako velikim zanimanjem i ustrajnošću, da bi ostale goste gotovo izočajio i izludio, osobito nekog goropadnog starca, kojega je poslužitelj morao vazda da oštro drži na oku u takvoj zgodi, od straha da ne bi pokušao izvršiti kakvu nepodopštinu nožem isjekačem. I tako bi vam, gospodaru, taj svat tu ostao zauzimajući najbolje mjesto puna tri sata, ništa ne bi trošio iza večere, nego bi prodrijemao, a onda bi se otputio u neku kavanu, udaljenu nekoliko ulica od gostionice, naručio lončić kave sa četiri čajna peciva. Potom bi krenuo svojoj kući u Kensington i sprtio se u postelju, da spava. Jedne mu noći strašno pozlilo. Naruči liječnika. Liječnik dolazi u zelenu jednopregu, koji je imao stupak za penjanje i spuštanje poput Robinsona Crusoea. Sam ih je mogao spustiti, kad je slazio, i dići, kad je uzlazio, da ne treba silaziti kočijaš, koji bi time razuvjerio gledaoce, da ima samo kaput od livreje, a da hlače nisu prema tome. »Pa, što vam je? zapita liječnik bolnika. - Slabo mi je doboga, odgovori bolnik. - A što ste jeli, dalje će liječnik. - Teleće pečenje, otpovrne bolnik. - A šta ste posljednje pojeli, proslijedi liječnik. - Čajno pecivo, veli nemoćnik. - E, tu smo, veli liječnik. Odmah ću vam poslati kutiju pilula, i da ih niste više trošili! - Čega da nisam trošio, zar pilula? priupita bolesnik. - Ma jok pilula, nego peciva, čovječe, tumači mu liječnik. - Šta? povika bolesnik podigav se u postelji. Ta ja načelno ima punih petnaest godina svake večeri jedem po četiri peciva. - To je sve lijepo i dobro, svjetuje ga liječnik, ali ne bi bilo zgorega da se odsad načelno okanite toga. - Ali, pecivo je zdravo, gospodine, zaintačio bolnik. - A ja vam velim, da nije zdravo, gospodine, nato će mu liječnik, sav bijesan. - Ali je barem jeftino, veli bolnik splasnuvši malko; čovjek se tako nalupa za jeftine pare. - Skupo će vas stajati, pošto bilo da bilo. Udarit će vam na nos, makar vam ih i drugi kupovali, da ih jedete, tvrdi mu liječnik. Uzjedete li po četiri peciva svaku večer, za šest mjeseci doći će vam glave.« Bolesnik mu gleda ravno u lice, dugo nešto smišlja u sebi, pa će konačno upitati: »A jeste li vi, gospodine, sigurni u ono, što rekoste? - Jamčim vam svojom liječničkom čašću i dobrim glasom, potvrdi liječnik. - Šta mislite, koliko peciva moram oboriti ujedanput, pa da smjesta umrem? upita bolnik. - Ne bih vam znao reći, kaže liječnik. Šta mislite, bi li bilo dosta za dva i pol šilinga? dopovezao se nemoćnik. - Ja držim, da bi, odgovara mu liječnik. - A za tri šilinga, bit će da bi palilo sto od sto, a? dočeka bolesnik. - E, to svakako, složi se liječnik. - Vrlo dobro, doktore, laka vam noć, konačno će bolnik.« Sutra ujutro ustade, naloži vatru, naruči peciva za tri šilinga, od svega napravi prženice, sve to pojede i - prosvira kuglom kroz mozak.69
- A zašto je to uradio? - upita Pickwick naprečac, kako je bio znatno preneražen tragičnim svršetkom te priče.
- Pitate, gospodaru, zašto je to učinio - ponovi Sam. - Eto zato, da potkrijepi svoje veliko načelo, da je pecivo zdravo, i pokaže, da on ni za čiju volju neće svrnuti sa svog puta.
Takvim sličnim skretanjima i promjenama u razgovoru Weller je doskočio nepoželjnim pitanjima svoga gospodara one večeri, kad se utaborio u Fleetu. Videći Pickwick, da su zaludu sva protivljenja nalijepo, popusti napokon, iako preko volje, i pristade, neka Sam uzme nastan za nedjelju dana u ćelavog postolara krpe, koji mu unajmi bijednu sobičicu u jednome od gornjih hodnika. U tu skromnu nastambu prenese Weller madrac i posteljinu, što ih je uzajmio od Rokera. Čim je legao te noći, tako se već bio udomaćio, kao da je u tim uzama odrastao, i kao da mu je cijeli rod po krvi životario tu za cijela tri pokoljenja.
- Pušite li vi uvijek, pošto legnete spavati, starino? - upitat će Weller svoga stanodavca, kad su obojica legli da spavaju.
- Pušim, mlađahni moj - otpovrze krpo.
- Dopustite mi, da vas zapitam, a što vas je navelo, da smještate postelju ispod jelova stola? - radoznalo će Sam.
- Ja sam ti uvijek bio vikao da spavam u postelji s nebnicom, pa kad sam došao ovamo u zatvor, pronašao sam, da noge od stola pristaju isto kao i oni stupovi od nebnice - vješto će mu krpo.
- Vi ste karakteran čovjek, gospodine - pripomenu Sam.
- Nemam ja takve svojine - odvrati mu krpo tresući glavom. - I ako želite da se upoznate s karakterom, sve mi se čini, da ćete se teško namjeriti na takva odabranika u ovome matičnom uredu.
Taj se kratki razgovor ugodno vodio, dok je Weller ležao ispružen na dušeku u jednome kraju sobe, a krpo na svom dušeku na drugome kraju. Prostoriju je osvjetljivalo slabo svjetlo svijeće sa stijenjem od site, pa krpina lula, koja se žarila ispod stola kao žarka žeravica. Premda je kratak bio njihov razgovor, ipak je Wellera učinio već unaprijed sklonim prema njegovu stanodavcu. Podnimiv se o lakat, Sam odulje omjeri krpinu pojavu, jer dosad nije imao ni vremena a ni volje da se u nju dublje zagleda.
Bješe to čovjek boležljivožute boje, kao što su svi krpe. Imao je jaku čekinjastu bradu, kakvu imaju svi ljudi toga zanata. Lice mu bješe čudna, dobroćudna zavojita izrađevina, urešena s dva oka, iz kojih su nekoć posigurno vesele iskre frcale, jer su još i sada iskrila. Po godinama namirio je šezdesetu, a po tamnovanju, nek sam bog zna, tako da je zaista čudno bilo, kako se izražaj toga čovjeka približuje veselju i zadovoljstvu. Mališa je bio, a kako je ležao na stelji napola skvrčen, izgledao je otprilike dugačak, kolik bi inače bio da nema nogu. U ustima je imao veliku crvenu lulu, iz koje je duhanio buljeći u svijeću sa stijenjem od site, u stanju zavidljive spokojnosti.
- A jeste li odavna ovdje? - upita Sam prekinuvši muk, koji je neko vrijeme potrajao.
- Dvanaest godina - odgovori krpo griskajući kraj lulina čibuka, dok je govorio.
- Vrijeđali ste valjda sud? - pripomenu Sam.
Krpo potvrdi kimanjem glave.
- E, pa onda - Sam će pokruto - šta ste zavrli u tvrdoglavost i šta tratite uzalud dragocjeno vrijeme u ovome povećanom toru za pohvatanu stoku? Što ne popustite i što ne reknete kancelaru, da vam je žao, što ste povrijedili njegov sud, te da više nećete toga činiti?
Krpo zavrije lulicu u kraj usta, pa se zasmija, a onda je opet vrati na staro mjesto bez ijedne jedine riječi.
- Kad vam velim, zašto ne odete - salijetao ga neumorno Sam.
- Ah - uzdahnu krpo - kad vi ne možete kako valja razumjeti te stvari. A šta vi mislite, šta je mene zapravo uništilo?
- Pa - odgovori Sam ubrisujući svijeću - bit će da je svemu početak bio, što ste se zadužili.
- Nikad se nisam udužio ni prebite pare - nato će mu krpo. - Hajdete pogađajte dalje.
- Možebit ste - domišljao se Sam - kupovali kuće, a to vam prevedeno na naš jezik znači, da ste se pobili s pameću. Ili ste se možda dali na gradnju kuća, a za takve vam ljude ima dobar liječnički izraz »neizlječivo bolestan«.
Krpo odmjeri glavom, pa će opet Samu reći, neka dalje pogađa.
- Pa niste se valjda gonili po sudu? - upita Sam u sumnji.
- Nisam nikad u svome životu - odgovori krpo. - Pravo da vam kažem, meni je propast donio novac, koji mi je baštinom ostavljen.
- No, no - posprdno će mu nato Sam - neće valjda baš tako biti. Kamoli puste sreće, da mene pokuša kakav dušmanin tako upropastiti! Ne bih, duše mi, imao ama baš ništa protiv toga.
- E, i ja mislim, da mi to nećete vjerovati - veli Krpo mirno duhaneći svoju lulu. - Ni ja vama vjerovao ne bih, da sam na vašem mjestu. Ali, vjerovali ili ne vjerovali, tako je.
- A kako se to dogodilo? - priupita Sam već napola vjerujući, kad ga je krpo uvjerljivo pogledao.
- Evo ovako se zgodilo - očepi pričati krpo. - Nekog starca, kojemu sam radio u pokrajini i čijom sam se siromašnom srodnicom oženio (umrla je, rajna joj duša, hvala budi bogu na njegovoj milosti!), ustrijelila kap, i otišao je.
- Kamo je otišao? - zapita Sam, kojemu se sve više spavalo nakon tolikih doživljaja toga dana.
- Šta ja znam, kamo je otišao! - dočeka krpo unjkajući kroz nos i svojski uživajući u pušenju lule. - Otišao, gdje pijetli ne pjevaju, među mrtve.
- Ma zar odista tako - dopovezao se Sam. - I onda?
- I onda, taj vam je čovjek ostavio nakon sebe pet tisuća funta.
- Zaista vrlo plemenit čin - priklopi Sam.
- Jednu od tih pet tisuća ostavio je meni, kako sam bio, znate, oženjen njegovom rodicom.
- Veliko je dobro učinio - promrmlja Sam.
- Kako je imao oko sebe cijelo čudo nećaka i nećakinja, a oni se neprestano kavgadžili i klali oko njegova imanja, mene imenova izvršiteljem oporuke i svu imovinu ostavi meni u povjerbu, da je porazdijelim među njih, kako je pisalo u oporuci.
- Šta hoćete kazati time, da vam je »ostavio u povjerbu«? - priupita Sam malko se razbudiv. - Ako nije gotov novac, kakva je korist od toga?
- Ma to vam je neki pravnički izričaj, koji znači »na vjeru« i ništa više - tumačio mu krpo.
- Ne znam baš je li tako - pripomenu Sam mašući glavom. - Veoma malo vjere ima u ljudi te sorte. Ali ništa, nastavite samo.
- I onda - proslijedi krpo - kad sam namjerio da uzmem sudbeno ovjerovljenje oporuke, nećakinje i nećaci, očajni i razočarani, što njima nije pripao cijeli novac, uložili protiv toga caveat.
- Šta je opet to, pobogu brate? - upita Sam.
- Pravni postupak koji bismo običnim riječima izrekli: »Od tog brašna nema pogače« - odgovori krpo.
- E, sad shvaćam - odudari Sam. - To caveat dođe neki šurjak onome hafis corbus. Sad shvaćam.
- Ali - nastavi pričati krpo - uvidješe, kako se nikako ne mogu među sobom složiti i dići parbu pred sudom protiv oporuke, pa povukoše caveat, i ja im isplatih cijelu baštinu. Odmah nakon toga jedan nećak zametnu protiv mene parnicu, da se poništi oporuka. Iza nekoliko mjeseci spor bješe iznesen pred nekoga gluhog starca, negdje u zabitnoj prostoriji ispod dvorišta crkve sv. Pavla. Pošto su starca propisno mučila time četiri savjetnika naizmjence, uzeo je tjedan-dva da o svemu razmisli i da pročita iskaze svjedoka, koji su obasizali šest svitaka. Potom je presudio, kako oporučitelj nije bio u svoj svijesti, pa da moram vratiti sav novac i platiti sve sudske troškove. Pozvao sam se na viši sud. Parba dođe pred tri-četiri spavača, koji su već čuli o njoj sve prije na drugome sudu, gdje su bili kao pravni stručnjaci, a nikakva posla nisu imali. Jedina je razlika bila u tome, što su se ovdje zvali doktorima, a tamo delegatima, ako vam to ide u glavu. Ele, ti vam vrlo smjerno potvrdiše odluku starog gospodina. Potom se spor prenio na Sud lorda kancelara,70 gdje je i dan današnji i gdje će čamiti dovijeka. Moji su mi pravni stručnjaci davno već pozobali onu tisuću funta, a što se tiče ostale aktive i pasive, kako to oni nazivaju, pa još troškova k tome, osuđen sam na deset tisuća, i čamit ću ovdje krpeći cipele sve dok ne izdahnem. Neka su mi gospoda govorila, da se iznese sve pred Parlament, i ja sve mislim, da bi oni to uistinu i iznijeli, samo kad bi imali vremena da me saslušaju, a ja opet mogućnosti do njih da dođem. Ovako su ih izmorila dugačka moja pisma, pa su se svega okanili. To vam je sve, što rekoh, zgoljna istina. Nisam jedne riječi izostavio niti pretjerao. Može vam sve to potvrditi pedeset ljudi u Fleetu i izvan njega, jer im je moj slučaj do tančina poznat.
Krpo zastade, da vidi, kakav je učinak ostavila na Sama njegova životna priča. No, kad je vidio, da je ovaj zaspao, i on istrese pepeo iz lule, uzdahne, stavi je pokraj sebe, navuče pokrivač preko glave i usne.
Sutrašnjeg je jutra sam Pickwick sjedio za doručkom (Sam je posleno u krpinoj sobi laštio gospodareve cipele i četkao mu crne dolisnice), kadli netko pokuca na vrata. Prije nego što je Pickwick stigao da podvikne naprijed, eto ti u sobu neke kuštrave glave i baršunaste pamučne kape. U oba dijela odjeće lako Pickwick prepozna osobnu svojinu Smangelovu.
- Dobar vam ustanak, kako ste mi? - pozdravi uglednik poprativ pitanje cijelim nizom poklona. - Čujte, ne očekujete li vi nekoga jutros? Trojica ljudi, vraški gosposnih, tražili su vas dolje. Kucali su na sva vrata u prizemlju. Nato su ih zatvorenici izgrdili na pasja kola i bukvicu im očitali, jer su ih zamučili, da im otvaraju vrata.
- Bože mili! Kakvu li su glupost napravili - povika Pickwick ustajući. - Jest. Posigurno su to neki moji prijatelji, koje sam još jučer čekao, da mi dođu u pohode.
- Vaši prijatelji! - povika Smangle pograbivši Pickwickovu ruku. - Ma šta mi ne velite. Đavo me odnio, ako od ovoga časa oni ne bili prijatelji i moji i Mivinsovi. Vraški ugodan i gosposan momak onaj Mivins, zar ne? - upitat će Smangle sav ushićen.
- Tako malo poznajem toga gospodina - proslijedi Pickwick krzmajući - da...
- Znam ja, znam - unese se u riječ Smangle obujmivši Pickwicka za rame. - Upoznat ćete ga bolje. Oduševit će vas. I aj vam čovjek, gospodine, ima takav dar za komičara, da bi služio na čast i kazalištu u Drury Lanen.
- Ma šta ne kažete? - upita Pickwick.
- Bogami! - ozbiljno će Smangle. - Morate jedanput doći da ga čujete, kako prikazuje četiri mačka u tačkama; dajem vam svoju poštenu riječ, gospodine, da ćete čuti pravi mačji kvartet. Onda možete misliti, kako je to đavolski bistar stvor! Kad vidite takve crte njegova značaja, vrag me nosio, ako možete a da ga ne zavolite. Ima samo jednu manu, onu grešku, što sam vam je već spomenuo.
Kako je Smangle u toj prilici povjerljivo i sažalno klimao glavom, Pickwick osjeti, da od njega očekuje koju riječ, pa samilosno protuži jedno »Ah« i nespokojno pogleda na vrata.
- Ah! - dugim uzdahom odjeknu Smangle. - Divno li se družiti s tim čovjekom, gospodine! Nikad se na bolje društvo ne namjerih. Samo što ima jadnik onu jednu slabu stranu. Kad bi ovaj čas, gospodine, ustao pred nj duh njegova djeda, on bi i od njega izmamio mjenicu biljegovanu sa osamnaest pensa.
- Bože sveti! - začuđeno će Pickwick.
- Bogme kad vam kažem - dodade Smangle. - A kad bi imao moć da ga ponovo uskrisi, obnovio bi mjenicu nakon uobičajenog zakonskog roka od dva mjeseca i povrh toga tri ročna dana.
- Vrlo značajne crte - pripomenu Pickwick - ali se sve bojim, da će moji prijatelji biti u velikoj neprilici, što me ne mogu pronaći, dok mi ovdje čavrljamo.
- Ja ću ih uputiti - ponudi se Smangle pošavši prema vratima. - Ostajte zbogom. Ne bih vam, znate, rad smetati, dok su oni ovdje. Nego zbilja...
Kako Smangle izgovori posljednje ove dvije riječi, iznenada stane, zatvori vrata, koja je bio otvorio, polagano se povrati Pickwicku, na nožnome prstu stade tik uza nj, pa mu milo šanu:
- Hoće li vam biti možda nezgodno, gospodine, da mi pozajmite pol krune do kraja drugoga tjedna?
Pickwick se jedva suspregnu da se ne nasmiješi. Ipak je uspio sačuvati ozbiljnost, pa izvadi novac kovanac i stavi ga na Smangleov dlan. Nato taj gentleman, uz mnoge naklone i namigivanja, što su imali značiti, da će laj dar ostati vječna tajna, ode u potragu za trojicom stranaca, s kojima se odmah vrati. Pošto se triput nakašljao, i isto toliko puta namignuo, u jamstvo Pickwicku, da neće zaboraviti odužiti duga, rukova se prijazno sa svima unaokolo i napokon se povuče.
- Mili moji prijatelji, ushićen sam, što vas vidim - pozdravi Pickwick stiskujući ruke Tupmanu, pa Winkleu, pa Snodgrassu, jer to bjehu tri posjetitelja, koji su ga tražili.
Cijeli je taj triumvirat bio duboko tronut: Tupman je sažalno tresao glavom, Snodgrass je s neprikrivenim ganućem vadio ubrusac, a Winkle se povukao k prozoru i glasno jecao.
- Uranili, gospodo moja - pozdravi Sam ulazeći taj čas s cipelama i dolisnicama. - Nastranu sa sjetom, kakono reče dječačić, kad mu je umrla učiteljica. Dobro nam došli, gospodo, u našu kuću.71
- Ovaj budalaško - pripomenu Pickwick trepćući Sama po glavi, dok je klečao da gospodaru zakopča dolisnice - ovaj je budalaško izradio, da ga zatvore, samo da može biti u mojoj blizini.
- Šta! - povikaše u čudu sva tri pickwickovca.
- Kad vam velim, gospodo - pritvrdi Sam - ja sam, pazite, molim vas, da se čvrsto održite na nogama, ja sam, gospodo, zatvorenik. Usosio sam se, kako reče ona dama.
- Zatvorenik! - povika Winkle s nerazjašnjivom žestinom.
- A’a, gospodine! - nato će Sam uzgledajući. - Što vam je, gospodine?
- Nadao sam se, Same, da... a ništa, ništa - odvrati mu Winkle sunovratice.
U Winkleovu je vladanju bilo nešto tako strašno naglo i smeteno, da je Pickwick nehotice pogledao svoja dva prijatelja, da mu to razjasne.
- Mi ne znamo - odgovori Tupman na tu nijemu molbu. - Prošla dva dana bio je neobično uzbuđen, i cijelo mu je vladanje bilo vrlo neobično. Uhvatio nas strah, da mora biti nešto posrijedi, ali on to odlučno odriče.
- Ta nema ljudi božji, odista ništa nema - stade se braniti Winkle porumenjevši od Pickwickova pogleda. - Uvjeravam vas, dragi moj prijatelju, da mi uistinu nije ništa. Bit će potrebno, da na kratko vrijeme odem iz grada po privatnom poslu, pa sam se nadao, da ću vas privoljeti, da s vašim dopuštenjem pođe sa mnom i Sam.
Pickwick pogleda još začuđenije nego prije.
- Mislim - proslijedi mucati Winkle - da se Sam ne bi protivio da me prati, ali kako je ovdje zatvoren, jasno, da je to sad nemoguće. Stoga moram poći sam.
Dok je Winkle govorio te riječi, Pickwick s velikom začuđenošću osjeti, kako podrhtavaju Samovi prsti na dolisnicama, kao da je prilično iznenađen i presenećen. I Sam uzgleda na Winklea, kad je ovaj dorekao, što je mislio. Premda je trenutačan bio pogled, što su ga izmijenili, kanda su se ipak dobro razumjeli.
- Znate li šta o tome, Same? - oštro zapita Pickwick.
- Ne, ne znam, gospodine - odgovori Sam počev neobično revno zakopčavati dolisnice.
- Zar zaista ne znate, Same? - prisnaži ozbiljno Pickwick.
- Pa, gospodaru, kad vam velim - prihvati Weller. - Prije ovoga časa uistinu nikad nisam ništa čuo o toj stvari. Ako ja o tome i slutim - proslijedi gledajući Winklea - nemam nikakva prava da reknem, jer me strah, da štogod krivo ne kažem.
- Nikakva prava nemam da se dalje upuštam u privatne poslove svoga prijatelja, makar mi bio najbliži - zaključi Pickwick nakon kratka muka. - Dopustite, da još pripomenem, da ja sve to ne shvaćam. Tako! A sad je baš dosta o tome.
Pošto je Pickwick izrekao to mišljenje, svrnu razgovor na različite teme. Kanda je Winkleu bivalo sve lakše pri duši, premda nije bilo nade, da bi se potpuno smirio. Toliko su imali razgovarati, da im je prijepodne vrlo brzo promaklo. Kad je pak u tri sata poslije podne iznio Weller na jedaći stolić pečeni ovčji but i golemu mesnu paštetu s različitim zdjelama povrća i vrčevima piva, koje je pometao po stolicama i počivaljci, ili drugdje, gdje se našlo mjesta, svi su bili raspoloženi da udare po jelu i pilu, nimalo se ne obzirući, što je meso kupljeno i ugotovljeno, a pašteta napravljena i spečena u uzničkoj kuhinji, koja se u blizini nalazila.
Nakon toga su došle dvije-tri boce izvrsnoga vina, po koje je napose Pickwick poslao momka u kavanu Rog u Doktorskome domu. Namjesto dvije-tri boce bit će točnije da reknemo pet-šest, jer kad povečeraše i sve to ispiše, zazvoni i tamničko zvono, da oglasi posjetnicima vrijeme odlaska.
Ako je Winkleovo držanje prije podne bilo neprotumačivo, e, sad je postalo potpuno nadnaravno i veličajno. Pod utjecajem razbuktalih osjećaja i udjela u ispijanju pet-šest boca, pripremao se na rastanak s Pickwickom. Zadržao se namjerno, dok ne zamakoše Tupman i Snodgrass, a tada je žarko stisnuo Pickwickovu desnicu. U izražaju njegova lica miješala se tada u strahotnu spoju duboka i silna odlučnost s najbolnijim jadom i čemerom.
- Laku vam noć, mili moj gospodine - protisnu Winkle između zuba.
- Zbogom pošli, vrli mladiću moj! - odzdravi mu srdačno Pickwick i stište za uzvrat ruku svoga prijatelja.
- Hoćeš li već jednom! - povika nestrpljivo s hodnika Tupman.
- Ma eto me odmah - javi se Winkle. - Laku noć!
- Laku noć! - ponovi Pickwick.
Poslije te »lake noći« dođe druga, pa treća, a izatog cijeli niz njih, a Winkle je još čvrsto držao prijateljevu desnicu i gledao mu u lice s nekim čudnim izražajem.
- Da vam se nije štogod dogodilo? - upita konačno Pickwick, kad ga je već ruka zaboljela od tolikog stiskivanja.
- Nije ništa - otpovrnu Winkle.
- E, pa onda dobra vam noć - prihvati Pickwick nastojeći da oslobodi svoju ruku.
- Prijatelju, dobročinitelju, poštovani druže moj - promrmlja Winkle uhvativ ga za ručni zglob. - Nemojte me strogo osuditi. Ne budite nesmiljena srca, kad čujete, da sam, stjeran u škripac nepremostivim preprekama...
- No, što je sada - ljutito će Tupman pojaviv se na vratima. - Hoćeš li već jednom doći, ili ćemo čekati, da nas zatvore.
- Dobro, dobro, gotov sam sada - nato će mu Winkle, koji se uz strašan napor otrže napokon od Pickwicka.
Dok je Pickwick u nijemu čuđenju buljio za njima niz hodnik, pojavi se Sam Weller navrh stepeništa i časkom šanu nešto u Winkleovo uho.
- O, pa dabome, pouzdajte se zastalno u mene - glasno će mu gentleman.
- Hvala vam, gospodine. Nećete zaboraviti, gospodine? - priupita Sam.
- Dašto, neću - pritvrdi Winkle.
- U dobri čas, gospodine - pozdravi Sam. - Neobično bi mi drago bilo, kad bih mogao s vama, gospodine, ali šta ćemo, gazda prvi, pa onda sve ostalo.
- Baš je na čast vašem poštenom obrazu, što ostajete uza nj - pohvali ga Winkle.
To doreče i zamače niza stube.
»E, baš je čudnovato«, u sebi će Pickwick vraćajući se u sobu i zamišljeno sjedajući za stol. »Šta li smjera taj mladić, da mi je znati.«
Sjedio je tako neko vrijeme, misleći i premišljajući o tome, kad eto ti tamničara Rokera pa pita, može li unutra.
- Razumije se - odgovori iz sobe Pickwick.
- Donio sam vam mekšu uzglavnicu, gospodine - pripomenu Roker - namjesto privremene, koju ste prošle noći imali.
- Hvala vam - reče Pickwick. - Biste li čašu vina?
- Odviše ste ljubezni, gospodine - skromno će Roker primajući ponuđenu čašu. - Bog vam podržao zdravlje, gospodine.
- I vama bilo dugovječno - prihvati Pickwick.
- Žao mi je, što vas moram izvijestiti, gospodine, da je vašem stanodavcu večeras gadno pozlilo - žalosno će Roker odlažući čašu i pregledajući postavu šešira, spremajući se da ustane.
- Šta, zar utamničenik Vrhovnoga suda? - povika u čudu Pickwick.
- Neće zadugo biti utamničenik, gospodine - odgovori Roker okrenuv klobuk naopako, tako da se moglo vidjeti klobučarevo ime, ako si zavirio u unutrašnjost.
- Od vaših mi se riječi, gospodine, ledi krv u žilama - pripomenu Pickwick. - Što kanite zapravo time reći?
- Pa sušičav je već odavna - stade tumačiti Roker - a večeras je smrtvao i nema u njemu vihra duše. Liječnik je prije pol godine kazao, da mu nema nikakva drugog lijeka osim promjene zraka.
- O, dobri bože! - uskliknu Pickwick - ta zar je tog čovjeka ubijao zakon cijelih šest mjeseci?
- Ne razumijem vam se ja u te stvari - dočeka Roker podržavajući šešir na rubovima u obje ruke. - Ja mislim, da bi na iste grane spao, pa bio ma gdje za to vrijeme. Jutros ujedanput zanemogao pa je otišao u tamničku bolnicu. Liječnik je rekao, da se mora što više osnažiti i okrijepiti hranom. Stoga je upravitelj od svoje kuće poslao za njega vina i mesne juhe. Nije dakle krivnje na upravitelju, gospodine.
- Dabome da nije - pritvrdi Pickwick.
- Bojim se i žalim, što moram reći - proslijedi Roker tresući glavom - da je ipak tome čovjeku odzvonilo. Htio sam baš maloprije da se okladim s Neddyjem za dvije šestače prema jednoj, ali ne pristade. Pravo ima. Hvala vam, gospodine, na vinu i laka vam noć.
- Počekajte - ozbiljno će Pickwick. - A gdje je ta vaša bolnica?
- Upravo nad vašom ložnicom, gospodine - odgovori Roker. - Ako vam je po volji, pokazat ću vam je.
Pickwick bez riječi pograbi šešir i odmah pođe za njim.
Tamničar ga je šutke predvodio. Kad je stigao do vrata bolničke sobe, nadigne kvaku i dade Pickwicku znak da ude. Bješe to golema, gola i pusta prostorija s cijelim nizom kusatih kreveta od željezne kovi. Na jednome od njih ispružila se sjena od čovjeka: bezbojna, blijeda i sablasna prilika. Bolesnik je mučno i teško disao, bolno stenjući pri svakom izdisaju i udisaju. Kraj kreveta je sjedio omalen staračac u pregači krpe, te je uz pomoć naočara s rožnim obrubom čitao glasno iz Biblije. Bio je to sretni baštinik.
Bolesnik stavi ruku na rame svoga bolničara, pa mu dade znak, neka stane. Ovaj sklopi knjigu i stavi je na krevet.
- Otvori prozor - zamoli bolesnik.
Ovaj mu udovolji želji. Buka kočija i kola, štropot točkova, vika odraslih i dječaka, sva ona krika i vriska velikog ljudskog mnoštva, što nagonski juri strujom života i posla svoga, sve se to slilo u dubok mrmor i žubor i navire u sobu kroz prozor. Iznad promuklog glasnog žamora pročuje se ovda-onda grohotan smijeh ili odlomak kakve cilikave pjesme, što je izvije tkogod iz vrtoglave rulje, pa ti načas zamlati uho, a onda se opet izgubi u zaglušnoj buci glasova i batu koraka. Sve je to kao valjavina i bjeljavina uzburkanih valova nemirnog mora životnoga, što se vani biba i buči. Sumorni glasi i mirnu slušaocu u koje bilo doba! A kako tek sumorno zvone u ušima onoga, koji bdi uz mrtvačku postelju!
- Nema zraka ovdje - protuži oslabo bolnik. - Okužila ga prokleta tamnička atmosfera. Kad sam prije mnogo godina hodao vani, bio je svud svjež, a čim zađe među ove zidine, postane sparan i zagušljiv. Ne mogu da ga udišem.
- Dugo smo ga zajedno udisali - protuži starac. - Nego, hajde živni malko.
Nasta kratak muk, pa se oba promatrača toga žalostivog prizora prikučiše postelji. Bolesnik povuče k sebi ruku svoga starog tamničkog druga, nježno je stište između svojih ruku i zadrža je tako u stisku.
- Ufam se - stade malo izatog sopiti umornik: tako mu je slabašan glasak bio, da su morali prikučiti uši uz krevet, da bi sačuli napol oblikovane glasove, što su prekoračivali prag bolesnikovih blijedih usana - ufam se, da će milosrdni sudac imati na pameti teško moje ispaštanje na ovoj zemlji. Dvadeset godina, prijane moj, dvadeset punih godina, čamim u ovome gnusnom grobu! Srce mi se paralo, kad mi je jedinče umrlo, a nisam čak mogao ni da ga poljubim u njegovu ljesiću. Strašnu otad samoću samujem posred sve ove buke i strke! Bog neka mi bude milostiv! On je bio svjedok moga samotnog dugotrajnog umiranja.
Skrsti nato ruke, promrmlja nešto nečujno i utonu u san. Isprvice samo u san, jer su ga vidjeli kako se smiješi.
Pošto su malko sašaptavali, tamničar se prignu nad uzglavnicu i hitro ustuknu.
- Bogme je isplatio svoje ovozemne dugove. Zagrlila ga je smrt.
Jest, zagrlila ga je; ali je za života bio tako nalik na nju, da ne znadoše časa, kad se rastavi s dušom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 2:15 pm

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 The_Puritans

Četrdeset peto poglavlje

U njemu se opisuje dirljiv sastanak između Samuela Wellera i njegova porodičnog kruga - Pickwick oblazi po svom mikrokozmu i odlučuje, da će se odsad što manje družiti s njime.

Nekoliko dana nakon utamničenja Samuel Weller sa svom brižnošću pospremi sobu svoga gospodara, pa vidjevši ga, kako udobno sjedi nad knjigama i spisima, ode da se provede jedno dva sata kako najbolje zna i umije. Jutro je bilo krasno. I, Samu pripade na um, kako bi lijepo proboravio u veselju jednu četvrt sata izvan sobe uz politru portera. Tako bi se razveselio kao u ma kojoj zabavici, kada bi joj se predao.
Zaključivši tako, pođe u krčmu. Pošto je kupio pivo i usto dobio prekjučerašnje novine, ode u kuglanu, sjede na klupu i poče se mirno i sustavno zabavljati.
Ponajprije povuče osvježavajući gutljaj piva, a onda uzgleda na prozor i platonski namignu nekoj mladoj djevi, koja je gulila krumpire. Tada otvori novine i presavije ih tako, da su izvješća s policije došla na izvanjsku stranu. Kako je to tegotno i mučno izvesti, pirka li i najmanji vjetrić, pošto je uspio, krnu još jedan srčak piva. Pročita zatim dva retka u novinama, pa zastade, da promatra dvojicu ljudi, koji su upravo dovršavali loptanje. Pošto su svršili igru, on poviče »bravo, bravo« i zaokruži pogledom po gledaocima, da se uvjeri, podudaraju li se njihovi osjećaji s njegovima. To ga gledanje podsjeti na potrebu da uzgleda i na prozor; a kako je ona mlada dama još bila tamo, tražila je najobičnija učtivost, da ponovo namigne i da pantomimski ispije u njezino zdravlje još jedan srčak piva. Sam je i dalje ostao učtiv. Pošto se gadno namrštio na nekog dječačića, koji je ovaj potonji Samov čin promatrao razrogačenih očiju, premetne nogu preko noge, uze novine u obje ruke i stade zbiljski čitati.
Tek što se, kako valja, sabrao u razmišljanju, kadli mu se učini, da netko u dalekom nekom hodniku izvikuje njegovo ime. Nije ga to zavaralo, jer začu, kako njegovo ime odista ide od usta do usta i za nekoliko trenutaka cijelo se zračište prolamalo od poklika »Weller!«
- Tu sam - zagrmje Sam gromovito. - Što se desilo? Tko traži Wellera? Da nije počem došao skoroteča, da javi kako mu gori kuća na ladanju?
- Netko vas traži u trijemu - povika čovjek, koji se nalazio blizu.
- Budi tako dobar pa mi pripazi na ove novine, stari druže, i na ovaj vrč piva - zamoli Sam. - Eto me. Vrag me odnio, ako bi nastala veća galama, da sam i pred sud pozvan.
Te je riječi popratio laganim udarcem po glavi prije spomenutog mladog gospodina, koji nije ni slutio, da se tražena osoba nalazi tik uza nj, pa je izvikivao »Weller« što ga grlo nosi. Nato Sam nadade preko dvorišta pa uza stepenice u trijem. Ima šta i vidjeti: mili mu ćako sjedi na najdonjoj stepenici, šešir drži u ruci, pa svako pol časka vriskom vrišti kao pomaman: »Weller!«
- Šta si tu napao vikati? - žestoko će Sam, kad je stari gentleman izderao još jedan poklič. - Zajapurio si se vraški, pa si nalik na razbješnjela duhača stakla. Što ti je?
- Oho! - preuze stari. - Ja sam se pobojao Sammy, da si otišao u šetnju oko prostranog Regency Parka!
- Dede ne bockaj žrtvu svoje škrtosti i ustanider odatle. Šta si se tu ukonačio. Ta nije tu moj stan.
- Imam divne šale za tebe, Sammy - priklopi Weller stariji u štujući.
- Stani malo, sav si bijel ostraga - upozori ga Sam.
- Otresi ti to, sinko, imaš pravo - odudari stari Weller, dok mu je sin stresao bijelu prašinu. - Moglo bi se činiti čudnim, da čovjek ovuda hoda s nečim bijelim na odjeći, zar ne, Sammy?
Kako je pritom stari Weller pokazivao jasne znakove, da će ga uhvatiti grčevit smijeh, Sam se uplete, da ga zaustavi.
- Daj primiri se - govorio mu Sam - nisam nikad vidio takvo staro zanovijetalo. Šta si se toliko naduo?
- Sammy - reče mu Weller brišući čelo - sve se bojim, sinko, da će me jednoga lijepog dana od smijeha udariti kap.
- Pa dobro, što se onda toliko usmijavaš? - korio ga Sam. - Nego, što si mi htio kazati?
- Što misliš, Samivele, tko je sa mnom došao? - upitat će stari Weller poizmakav se jedno dva koraka, naprćivši usta i raširivši obrve.
- Pell? - pogađao je Sam.
Stari Weller odmahnu glavom, a crveni mu se obrazi rastvoriše od smijeha, koji je nastojao naći oduška.
- Možda pjegavac? - natucao je Sam.
Weller opet odmahnu glavom.
- Tvoja maćeha - uplete mu stari Weller. Sreća što je to rekao, jer bi mu se obrazi neumitno rasprsli, koliko su bili neobično nabrekli.
- Tvoja maćeha, Sammy - ponovi Weller - a k tome, sinko moj, i crvenonosi. I crvenonosi, kad ti velju. Ha, ha, ha!
Dorekav to, stari se Weller baci u prave grčeve smijeha, dok ga je Sam promatrao sa širokim cerenjem, koje mu se postupno preli po cijelom licu.
- Došli su, Samivele, da se malko s tobom dadu u ozbiljne razgovore - dočeka stari Weller brišući oči od suza radosnica. - Samo nemoj, Sammy, da odaš nemilog vjerovnika.
- Šta, zar oni ne znaju, tko je vjerovnik? - radoznalo će Sam.
- Ni pojma o tome nemaju - odgovori otac.
- A gdje su? priupita Sam istom mjerom vraćajući starcu svu njegova cerenja.
- U krčmi udobnici - preuze stari Weller. - Daj ti nađi crvenonosoga drugdje nego gdje se piće toči. Zaludu ćeš ga, Samivele, drugdje tražiti, zaludu. Jutros smo se neobično ugodno proveli na vožnji od Markiza dovle, Sammy moj - razvezao pričati Weller, kad je oćutio, da je podoban za zadaću razgovijetnog govorenja. - Upregao ja starog šarca u one lake dvokoličice, što su pripadale mužu tvoje maćehe iz njezine prve bračne pustolovine. U kola sam stavio i sjediljku sa zastoljem za pastira: i, vrag me odnio - nastavi Weller neobično podrugljivo - vrag me odnio, velim, ako nisu iznijeli na put pred naša vrata pokretne ljestve, da se njima popo popne po potegi.
- Ma nije moguće? - zabezeknuto će Sam.
- Ma kad ti velju, Sammy - uvjeravao ga otac. - Kamo sreće, da si se odnekud stvorio, pa da ga vidiš, kako se grčevito držao za strane, kad se penjao, kanda je bio u strahu, da će se survati sa cijelih šest stopa visine i razbiti se u milijun atoma.
Ipak se napokon uvalio, i kočija je krenula. I rekao bih, velim ti, Samivele, da bih rekao, da ga je hvatala mala truskavica, kad smo zaomitali iza uglova.
- Ha, bit će da ste omjerili o nekoliko uličnih stupova? - zlobno će Sam.
- Žalim, što moram reći - preuze stari Weller, sav se pretvoriv u namigivanje - žalim, ali smo tuknuli u jedno dva, Sammy. Cijelog je puta pastir izletao iz zastolja sjediljke.
Pritom stari gentleman strese glavom, i obuze ga neka mukla unutrašnja šumnjava, praćena žestokim otjecanjem lica i iznenadnim porastom svih crta ušir. Ti znakovi nemalo uzbudiše njegova jedinka.
- Ne plaši se, Sammy, ne strahuj - veli mu stari gentleman, kadno je pomoću teške borbe i različitih grčevitih toptanja o zemlju opojavio svoj glas. - To ti je samo jedna vrsta prigušena smijeha, koji pokušavam izazvati, Sammy.
- E, ako ti je to na pameti - svjetovao ga Sam - bolje da ga više ne izazivaš. Uvidjet ćeš, da ti je to prilično opasan izum.
- A zar ti nije po volji, Sammy? - upita ga stari gentleman.
- Baš nimalo - odgovori Sam.
- A ne znaš ti, sine - dočeka stari Weller, dok su mu suze još promicale niz obraze - kolika bi to olakšica bila za mene, kad bih bio kadar to postići, i koliko bi pustih riječi bilo katkada ušteđeno između tvoje maćehe i mene. Ali, žalim, što moram reći, da ti imaš pravo, Sammy: ovaj moj zagušljivi smijeh odviše ide u susret aplepleksiji, odviše, Samivele.
U tom razgovoru eto ih do vrata krčme udobnice. Sam zastade načas, da preko ramena pogleda i previjano zirne na poštovanog svoga roditelja, koji se još iza njega smijuljio, pa prekorači prag.
- Maćeho mila - uljudno pozdravi Sam damu - neobično sam vam zahvalan, što me posjetiste ovdje. A kako vi, pastiru?
- Oh, Samuele, strašne li kobi tvoje? - povika gospođa Wellerka.
- Ništa strašno ne vidim, mamice - odgovori Sam. - Zar ne, velečasni?
Stiggins podiže ruke i prevrati oči, tako da su mu se vidjele samo bjeločnice, ili bolje reći žutočnice, ali riječi ni bijele ni crne ne prozbori.
- Je li ovoga gentlemana stisla kakva mučna bola? - upita Sam gledajući maćehu, da mu ona to razjasni.
- Ova duša od čovjeka cvili, što te vidi ovdje u zatvoru, Samuele - prihvati maćeha.
- A tako je to - preuze Sam. - A ja sam se prema njegovu vladanju bojao, da nije možda zaboravio popapriti posljednji krastavac, što ga je pojeo. Sjednite, gospodine. Za to se ne plaća ništa posebno, kakono je pripomenuo kralj svojim ministrima, kad ih je ispirio s njihovih položaja.
- Mladiću - veličavo će Stiggins - žalim što moram reći, da te zatvor nije nimalo smekšao.
- Oprostite, velečasni gospodine - lopovski će Sam - šta ste to milostivo izvoljeli pripomenuti?
- Bojim se, mladiću, da ti se narav nimalo nije smekšala ovim kaznenim čistilištem - glasno će Stiggins.
- Vrlo ljubezno, što ste to rekli, velečasni, ali ja mislim, da moja narav ne ide među mekušce. Stoga sam vam, gospodine, veoma zahvalan na vašem dobrom mišljenju.
Pri tom dijelu razgovora čulo se, kako od stolice, na kojoj je sjedio Weller stariji, dolazi neki glas, koji je nepristojno nalikovao na smijeh. Kako je Wellerka na brzu ruku razmotrila sve okolnosti, smatrala je svetom svojom dužnošću, da malo-pomalo zapane u histeriju.
- Wellere! - povika Wellerka (stari je gentleman sjedio u kutu) - Wellere! Izdiri odavle!
- Veoma sam ti zahvalan na brizi, dušice - odvrati Weller - ali meni je i ovdje sasvim lijepo i ugodno.
Nato Wellerka brižnu u plač.
- Što ti je krivo, majčice? - upita Sam.
- Oh, Samuele moj - protuži Wellerka - tvoj mi otac zagorčuje život. Zar ga ništa ne može podobriti?
- Jesi li čuo, stari? - upita Sam. - Gospa bi, da zna, hoćeš li se podobriti.
- Velika joj hvala na ljubaznim pitanjima, Sammy - osu stari gentleman. - Sve nekako mislim, da bi lula duhana mnogo pridonijela mome podobrenju. Bih li je mogao dobiti ovdje, Sammy?
Nato Wellerka prosu još nekoliko suza, a Stiggins bolno zastenja.
- Hej! Opet je pozlilo ovome zlosretnom gentlemanu - pripomenu Sam okrenuv se. - Gdje vas sada boli, velečasni?
- Na istome mjestu, mladiću moj - odgovori Stiggins - na istom, gdje i prije.
- A gdje bi bilo to mjesto, gospodine? - priupita Sam praveći se izvana neobično prostodušan.
- Duboko u srcu, mladiću - odgovori Stiggins stavljajući kišobran na pršnjak.
Na taj dirljivi odgovor Wellerka ne bješe nimalo više kadra da suspregne svoja čuvstva, pa glasno zajeca i iznese čvrsto svoje uvjerenje, da je crvenonosi pravi svetac. Nato Weller stariji ispod glasa drsko natuknu, kako je velečasni Stiggins pravi predstavnik ujedinjenih župa Svetog Simulanta Izvanjskoga i Svetog Rumopije Unutrašnjega.
- Sve se bojim, majčice - ulježe u riječ Sam - da je ovaj ovdje gentleman s iskrivljenim licem poprilično ožednio, gledajući pred sobom ovaj sumorni prizor. Šta ti misliš, majčice?
Časna gospa pogleda u Stigginsa, ne bi li on dao na to odgovor. Taj je gentleman više puta zakolutao očima, desnom rukom stisnuo vrat i oponašao gutanje, da bi tako obznanio, kako ga je presvojila žeđ.
- Bojim se, Samuele, da su mu tolika preobilna čuvstva zaista sasušila grlo - progovori Wellerka žalujući.
- Koje vam je omiljelo piće, velečasni? - upita Sam.
- O, dragi moj mladiću - nato će mu velečasni Stiggins - sva su pića puke taštine!
- Velike li istine! Zaista je tako - suglasi se Wellerka mrmljavim stenjanjem i potvrdnim micanjem glave.
- U redu - proslijedi Sam - valjda je tako nekako, velečasni. Ali recite mi, koja vam je omiljela taština. Koje biste taštine najradije okusili, velečasni?
- O, dragi moj mladi prijatelju - tumačio mu Stiggins - sve ih ja od srca prezirem. Ali, kad me već pitate, ako ima koje piće, pa da mi je manje mrsko od drugoga, e, onda bi to bio rum, i to, mladi moj prijatelju, topao rum sa tri kocke šećera na veliku čašu.
- Žao mi je, što vam moram reći, velečasni - nastavi Sam - ali u ovoj ustanovi baš ne daju da se prodaje ta taština.
- Oh, okrutna li srca tih okorjelica! - povika Stiggins. - Oh, prokleta neka je okrutnost tih nečovječnih progonitelja!
Uz te riječi velečasni Stiggins opet popodiže svoje oči prema nebesima i udari se u prsa kišobranom. Da budemo ovaj put pravedni prema prečasnom gospodinu, ističemo, da je to njegovo zgražanje odista bilo pravo i nehinjeno.
Pošto su se Wellerka i crvenonosi na veoma žustar način siti narazglabali o tome nečovječnom običaju, i pošto su iskalili cijelo čudo pobožnih i svetih prokletstava na njegove začetnike, pastir predloži, da ocijede bocu portugisca, ugrijana s malo vode, mirodija i šećera, jer da je ugodan želucu, a ima manji okus po taštini od mnogih drugih smjesa. Odrediše prema tome neka se pripremi. Za to su vrijeme crvenonosi i Wellerka gledali staroga Wellera i bolno uzdisali.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 2:16 pm


Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 The_Puritan_and_the_Maid



Crvenokosi besjedi visoke riječi

- E, Sammy - otvori stari - ja sve mislim, da će ti ovaj živahni posjet dati duševne snage i hrabrosti. Neobično veseo i poučljiv razgovor, zar ne, Sammy?
- Ti si okorjeli grešnik - odvrati mu Sam - i moja je želja, da mi više ne rđogrizaš neslanim svojim pripomenama.
Mjesto da djeluje na njega taj vrlo umjestan sinovlji savjet, stari Weller odmah ogreznu u jednu široku grimasu. Taj njegov nemilosrdni postupak bio je uzrokom, da su gospa Wellerka i Stiggins stisli oči i ljuljali se tamo-amo u stolicama neobično zbunjeni. Stari je Weller izvodio dalje činove svoje pantomime, pokazujući vruću želju, da šakama istuče spomenutog Stigginsa i da mu nos zavrne. Kad bi to dvoje izveo, kanda bi mu s duše pao težak kamen. U jednoj je prilici jedva jedvice izmakao, da ga ne otkriju; Stiggins se slučajno trgnuo, kad su unijeli piće negus, pa mu je glava dospjela u žestok sraz sa stisnutom pesnicom, kojom je Weller za nekoliko časaka opisivao fantastične vatromete dva pedlja od pastirova uha.
- Šta tako divlje pružaš ruku za čašom? Zar ne vidiš, da si udario gentlemana? - lopovski je Sam bockao staroga.
- Nehotice je bilo, Sammy - ispričavao se stari Weller ponešto smeten zbog velike neočekivanosti toga slučaja.
- Pokušajte unutarnjim liječenjem, gospodine - svjetovao Sam crvenonosoga, koji se poklapljena lica češao po glavi. - Šta mislite, velečasni, o ovoj toploj taštini?
Stiggins nije odgovorio ni bijele ni crne, ali je njegovo držanje bilo rječito. Okuša sadržinu čaše, koju mu Sam bješe metnuo u ruku, stavi kišobran na pod i opet okuša; spokojno dvaput-triput prijeđe rukom preko želuca, a tada ispi sve nadušak, mljacnu usnama i pokuči pehar, da mu se još natoči.
Ni Wellerka nije zaostala da se smjesi pića oduži kako valja. Iz prvog se kraja vrla gospa nećkala, da neće okusiti ni cigle kapi. Izatog je srknula kapcu, pa prisrknula srčak, pa istrusila napokon mnogo mnogo srčaka. Kako su joj osjećaji bili satkani od nježna tkiva, na koje mnogo utječe primjesa žganih pića, sa svakom popitom kapi negusa omakla bi joj se niz obraze suza, i tako su se čuvstva topila, sve dok napokon nisu dospjela do vrlo dirljivoga i pristalog stupnja neutješnosti.
Te je znakove i biljege promatrao stari Weller s mnogim očitovanjima odvratnosti, a kad je poslije drugoga vrča istoga pića Stiggins počeo žalostivo uzdisati, stari je jasno i glasno pokazivao, kako ne odobrava cijelu tu rabotu. To je izražavao različitim nesuvislim buncanjima, između kojih je često ljutito ponavljao riječi »himba i prijevara«, koje su jasno dopirale do ušiju društva.
- Znaš, šta ću ti reći, Samivele sinko moj - šanu stari u uho svome jedinku nakon dugog i postojanog promatranja svoje gospe i velečasnog Stigginsa. - Ja sve mislim, da nešto nije u redu u utrobi tvoje maćehe i crvenonosoga.
- Šta misliš time kazati? - radoznalo će Sam.
- Pa mislim to, Sammy - stade razglabati stari gentleman - da ih se ne prima, što piju. Sve im se pretvara u toplu vodu, koja im onda potokom gruhne iz očiju. Vjeruj, što ti velju, Sammy, da je to njihova prirođena slabost.
Weller izreče to svoje znanstveno mišljenje uz pratnju mnogih potvrdnih mrštenja čela i kimanja glavom. Ne izmače to Wellerkinu oku, pa kako je zaključila, da time uvredljivo cilja ili na nju, ili na velečasnog Stigginsa, ili na oboje, baš je htjela da se svojski obeznani, kadli ustade Stiggins na noge, kako je najbolje znao i umio, pa razveza držati prodiku na uhar cijelome skupljenom društvu, a poglavito na korist Samuelu Welleru, kojega je dirljivim riječima zaklinjao i preklinjao, da se dobro čuva, eda ne ogrezne u kaljuži opačine, kamo je survan; da se kloni licemjerstva i oholosti; da u svemu ima za vjeran uzor i primjer njega (Stigginsa). Ako tako bude radio, može računati, da će kadli-tadli doći do utješljiva zaključka, da je postao neobično cijenjena i besprijekorna ličnost, a da su svi njegovi sadašnji znanci i prijatelji napuštene i razuzdane propalice. To razmišljanje pružit će mu, veli velečasni, najveće zadovoljstvo.
Zatim ga je preklinjao i zaklinjao, neka se svrhu svega ostaloga kani poroka pijanstva, koji je uspoređivao s navadom svinje, da se u blatu valja, pa s onim otrovnim i zatornim ljekarijama, koje sažvačeš u ustima, i zbogom lijepa pameti. Pri tome dijelu svoje prodike postade naročito nesuvisao prečasni crvenonosac i u zanosu svoje rječitosti stade posrtati tamo-amo, tako da bješe primoran da se pridrži za naslon stolice, eda bi ostao uzgor.
A nije velečasni Stiggins molio svoje slušaoce, da budu na oprezu pred lažnim prorocima i kukavnim sramotiteljima vjere, koji nemaju razbora, da razlože temeljne vjerske istine, ni srca, da osjete glavna vjerska načela, pa su mnogo opasniji članovi društva negoli prosti zločinci. Kako to već neminovno biva, takvi pastiri zavode i varaju ljude najslabijega duha i najmanje izobrazbe, sijući ruglo i prezir po onome, što bi se imalo držati najsvetijim; iznose dijelom na zao glas velike zajednice kreposnih i čestitih osoba, koje su udružene u mnogo vrsnih vjerskih sljedba i osvjedočenja. Ali dok je poprilično bio oslonjen o naslon stolice, zaklopiv jedno oko, a drugim dobrano žmirkajući, bit će da je mislio o svemu tome, samo je mudro u sebi zadržao.
Dok je velečasni govorio, Wellerka je jecala i plakala na kraju svakog govornog odlomka, dok je Sam skrštenih nogu sjedio na stolici s položenim rukama na prečki zaslona, pa gledao govornika neobično dražesno i umilno. Ovda-onda svrnuo bi pogled pripoznavanja na starog gentlemana, koji se u prvi kraj božanski zabavljao, a negdje na polovini govora osvojio ga drijem.
- Bravo! Predivno! - kliktao je Sam, kad je crvenonosi odbesjedio i stao navlačiti izderane rukavice, pa kako je kroz izbucane vrške proturao prste, mogao si mu vidjeti zglobove. - Baš je divno bilo!
- Nadam se, da će ti ove pouke biti od koristi, Samuele - svečano će Wellerka.
- I ja mislim, majčice - preuze Sam.
- Kamo sreće, da se mogu nadati, da će to biti na uhar i tvome ocu - proslijedi Wellerka.
- Hvala ti, dušice - ispriječi se stari Weller. - A kako je tebi, ljubavi moja, iza ove svete pouke?
- Umukni, podrugljivče jedan! - povika rasrđeno Wellerka.
- O, čovječe, što te prekrila duševna tama! - povika svetački velečasni Stiggins.
- Ako me ne osvijetli ništa bolje u životu od te tvoje jadne mjesečine, prijane moj - podbode ga stari Weller - e, onda je sva prilika, da ću ja i nadalje vozati kočije po mraku, sve dok sasvim ne odem s ovoga puta životnoga. Nego, zbilja, gospođo Wellerko, ako šarac još mnogo ostane zobljući u konjušnici, neće ga vile stići, kad se budemo vraćali, pa će možda grabeći prevaliti u živicu ili u što drugo i sjediljku i velečasnoga u njoj.
Na tu pretpostavku velečasnog Stigginsa obuze očita strava, pa zgrabi šešir i kišobran i predloži, da se odmah kreče. Uz to smjesta prista Wellerka. Sam ih sve isprati do tamničke vratarnice i smjerno se oprosti.
- A-dijo, Samivele! - na rastanku će stari Weller.
- Koji ti je vrag »a-dijo«? - zapita Sammy.
- Ma dobro, onda da ti velim »zbogom« - pripomenu stari gentleman.
- A to li si htio kazati! - domisli se Sam. - E, pa zbogom pošao.
- Sammy - dade se u šapat stari Weller ogledajući se oprezno oko sebe - smjeran pozdrav tvome gazdi. Kaži mu, ako se predomisli, neka mi poruči. Ja i neki stolar zasnovali smo osnovu, da izbavimo tvoga gospodara. Klavir, Samivele, klavir! - povika starac lupiv sina ljesicom ruke u prsa i odmaknuv se korak-dva.
- Šta hoćeš time da kažeš? - upita u čudu Sam.
- Klavir, Samivele - odvrati Weller još tajanstvenije - koji se može iznajmiti, ali da ne svira, Sammy.
- Pa što ćeš s time, ako si božji? - upita Sam.
- Neka poruči mome prijatelju stolaru, da taj klavir vrati, Sammy - tumači mu Weller. - Je li ti sada sinulo?
- Ma nije - dočeka Sam.
- U klaviru nema nikakve naprave za svirku - šaptom će mu stari. - Moći će lako u njega stati cijeli tvoj gazda, onako sa šeširom i cipelama, a disat će kroz noge klavira, jer su šuplje. Već smo mu mi pripravili putnicu za Jameriku. Jamerička vlada neće ga šale izdati, Sammy moj, kad vide, da ima dosta para. Pa nek tamo tvoj gazda lijepo ostane, sve dok Bardellka ne otegne papke, ili dok Dodsona i Fogga ne objese (najvjerojatnije je, da će se ovo potonje prije dogoditi), a onda nek se vrati iz Jamerike i neka o Jamerikanjcima napiše knjigu, koja će mu isplatiti sve troškove i još će mu ostati viška, samo ako ih čestito opukne.
Stari Weller na brzu ruku s velikim žarom i šaptom kaza sinu svoju zavjeru, a onda kanda ga bi strah, da ne bi oslabio učinak toga strahovitog priopćenja, bude li se upuštao u dalji razgovor, pozdravi na kočijašku, pa zbode i ode.
Sam je jedva jedvice pribrao svoju uobičajenu ozbiljnost u licu, koju je jako poremetilo tajnovito priopćenje njegova poštovanog roditelja, kadli pristupi Pickwick i oslovi ga:
- Same.
- Izvolite, gospodaru - odgovori vjerni sluga.
- Namjerio sam da prošetam tamnicom, pa bih želio, da me pratite. Vidim jednog poznatog zatočenika, kako nam prilazi, Same - reče Pickwick smiješeći se.
- Kakva zatočenika, gospodaru? - priupita Sam. - Da nije onaj čupave glave ili onaj zanimljivi sužanj u bječvama?
- Ni jedan ni drugi - odgovori Pickwick. - To vam je jedan vaš stari prijatelj, Same.
- Moj prijatelj, gospodaru? - u čudu povika Sam.
- Vi se toga gospodina po svoj prilici sjećate vrlo dobro, Same - preuze Pickwick. - Ili onda za svoje stare znance marite manje nego što sam mislio. Pst! Ni riječi više, Same. Ni slovke. Evo ga.
Dok je Pickwick bio u riječi, Jingle je pristigao. Izgled mu je bio manje bijedan nego prije. Nosio je na sebi polovno pohabano odijelo, što ga je uz Pickwickovu pomoć iskupio iz zalagaonice. I rubenina mu je bila čista. I kosa ošišana. Uza sve to bio je neobično blijed i mršav. Dok se polako uzveravao, oslanjajući se o štap, lako si mogao vidjeti, kako su ga grozno poništile bolest i potreboća i kako je još veoma slab. Kad ga pozdravi Pickwick, snimi šešir, a kanda je bio još malodušniji i posramljeniji, kad ugleda Sama Wellera.
Tik iza njega eto Joba Trottera. Kakav bio da bio taj čovjek, ali u dugom imeniku njegovih poroka nisi mogao nipošto naći, da nije vjeran ili odan svome drugu u nevolji. Još je bio otrcan i prljav, ali mu obrazi nisu više upali, kao kad se ono nekoliko dana prije toga sastao s Pickwickom. Dok je skidao šešir našem dobrohotnom starom prijatelju, promucao je nekoliko iskidanih izričaja zahvalnosti i progunđao nešto o tome, kako ga je izbavio, da ne skapa od glada.
- Dobro, dobro - reče Pickwick nestrpljivo mu se utekav u riječ - vi možete iza nas sa Samom. Htio bih, Jingle, da nešto s vama govorim. Možete li hodati a da se ne podupirete o Trotterovu mišku?
- Mogu, gospodine. Bez ikakva ustezanja. Samo ne brzati. Noge nesigurne. Glava smušena. Sve se oko mene okreće. Baš kao da je potres. Pravi potres.
- Dajte ovamo mišku - reče Pickwick.
- Ne, ne - branio se Jingle. - Zaista ne bih. Nemojte radije.
- Glupost! - odsiječe Pickwick - drvo se na drvo naslanja, a kamoli neće čovjek na čovjeka. Ja želim, gospodine da se naslonite na me.
Videći, kako je smeten i zbunjen i kako ne zna što bi, Pickwick skrati postupak provukav mišku nemoćnog glumca potukača ispod svoje pa pođe s njime dalje ne gubeći više zaludnih riječi o tome.
Cijelo to vrijeme lice Samuela Wellera pokazivalo je izražaj najsilnijega i najzaokupljenijeg čuđenja što ga samo mašta može dočarati. Pošto je mučeći mramorkome pogledao s Joba na Jinglea, pa s Jinglea na Joba, tiho zažuborka: »Nek me lijepi đavo nosi, ako sam u svoj svojoj svijesti!« Ponovio je to barem dvadesetak puta. Nakon toga naprezanja mišića kanda je posve obnijemio, pa je ponovo u tupoj smetenosti i zbunjenosti pasao svoje poglede sad po jednome sad po drugome.
- No, idete li, Same - povika Pickwick obrnuv se.
- Idem, gospodaru - preuze Weller nesvjesno idući za svojim gazdom. Još nije skidao pogled s Joba Trottera, koji je šutke išao pokraj njega.
Job je neko vrijeme držao oči uprte u zemlju. Samove kanda bjehu zalijepljene o Jobovo lice, pa je natrčavao na prolaznike, spoticao se o dječicu i nabasavao na stepenice i ograde, a da uopće o svemu tome nije bio svjestan, sve dok ga Job kradom ne pogleda i ne zapita:
- Kako ste, gospodine Wellere?
»Dakle je odista on, na moju dušu!« povika Sam, pa pošto je nesumnjivo ustanovio Jobovu istovitost, ošine se po bedri i u dugu prodornu zvižduku dade oduška svojim osjećajima.
- U mene su nastale promjene, gospodine - pripomenu Job.
- I ja mislim, da jesu - povika Weller s neprikrivenim čuđenjem motreći podrtine svoga druga. - I to bih rekao promjene nagore, gospodine Trottere, kao što je kazao onaj otmjeni gospodin, kad su mu pravu polukrunku razmijenili za dva bakrena šilinga i šestaču sumnjive vrijednosti.
- Odista je promjena nagore - složi se Job mašući glavom. - Prošlo je doba varke, gospodine Wellere. - Suze - pridoda Job pogledav načas previjano - suze nisu jedini, a ni najbolji dokaz bijede i nevolje.
- Dakako, nisu - značajno će Sam.
- Njih možeš hiniti, umjetno izazvati - proslijedi Job.
- Znam, da možeš - složi se Sam. - Neki su ljudi uvijek gotovi na suze. Mogu odviti slavinu, kad god im se prohtjedne.
- Tako je - povladi Job. - Ali ove se nevolje ne daju tako lako patvoriti, gospodine Wellere, a osim toga kroz teške se muke do njih dođe.
Govoreći tako pokaza na svoje blijede i upale jagodice. Onda zavrati rukav od kaputa i pokaza mišku, kojoj bi, čini se, mogao slomiti koščicu najmanjim doticajem: tako je bila ušiljena i krhka pod tankim mesnim pokrovom.
- Šta ste to uradili od sebe, jadniče? - zajada Sam preznuvši.
- Ništa, šta bih uradio! - preuze Job.
- Ništa! - ču se odjek Jobovih riječi iz Samovih usta.
- Ima već više tjedana kako zaludnik besposlen stojim - tumačio mu Job. - Ništa ne poslujem, a gotovo isto toliko jedem i pijem.
Kratkim pogledom obuhvati Sam Trotterovo mršavo lice i pohabanu odjeću, a onda ga uze za mišku i stade ga veoma snažno vući.
- Kamo me vodite, gospodine Wellere? - protuži Job zaludu se odrvavajući snažnom stisku starog svoga neprijatelja.
- Hajdete samo naprijed - reče mu Sam - samo naprijed!
Ne udostoja ga podrobnijeg tumačenja, dok ne stigoše u krčmu ugodnicu. Tada Sam naruči vrč piva, koji se učas stvori na stolu.
- Da si mi ga iskapio sada - naredi Sam. - Sve do posljednje kapce. A onda da si mi povratio vrč, da vidim, da si popio lijek.
- Ma nemojte, dragi gospodine Wellere - protivio se Job.
- Samo ga omakni, i svršen posao! - odlučno će Sam.
Tako pokaran Trotter priniknu vrč k usnama, pa ga polako i gotovo neopazice popodigne uvis. Počinu jedanput, i to samo jedanput, da povuče dubok dah, ali ni je skidao lica s posude, koju je nakon nekoliko časaka sa dnom prema gore držao od sebe lakat razdaleko. Ništa ne kapnu na pod osim nekoliko čestica pjene, koje su se pomalo odvajale od ruba vrča i lijeno prokapljivale.
- Izvrsno! - povika Sam. - Kako se osjećaš nakon toga pića?
- Bolje, gospodine. Mislim, da mi je bolje - odgovori Job.
- Pa dabome, da ti je bolje - preporljivo će mu Sam. - To ti je isto tako kao da metneš plina u balon. Eto s prostim okom mogu vidjeti, kako si udebljao pod tom operacijom. Šta veliš, da podneseš još jednu istih dimenzija?
- Veoma sam vam zahvalan, gospodine, ali ne bih rado - odvrati Job - ne bih rado.
- Dobro onda, a što veliš na nešto jestiva? - zapovrnu Sam.
- Hvala budi dičnom vašem gospodaru, gospodine - nato će Trotter - ali mi smo u četvrt prije tri pojeli pola pečenoga ovčjega buta s krumpirima odozgo, i tako smo prištedjeli njihovo kuhanje.
- Šta! Zar moj gazda da se brinuo za vas? - upita živo Sam.
- Brinuo se, gospodine - odvrati Job. - I više je od toga učinio, gospodine Wellere. Kako je moj gospodar teško obolestio, gospodin Pickwick nam je našao i sobu, jer smo prije toga stanovali u nekakvoj rupetini, i platio nam najamninu. Usto nas je oblazio navečer, kad nitko nije znao. Gospodine Wellere - zavika Job, ovaj put s pravim suzama u očima - ja bih dvorio toga gentlemana, sve dok ne bih mrtav pao do njegovih nogu.
- Čujte! - isprijeka će Sam - tu ću vam grdnu žalost nanijeti, dragi prijatelju! O tome mi ni riječi više ne proslovite!
Job Trotter gledaše zapanjeno.
- Jeste li čuli, mladi prijatelju, ni riječi - ponovi Sam odlučno. - Nitko ne dvori moga gospodara nego ja. Kad smo već u toj riječi, povjerit ću vam još jednu tajnu - reče Sam plaćajući pivo. - Nikad nisam, zapamtite, čuo ni čitao u pripovijestima, a ni vidio na slikama nijednog anđela u pristegnicama i u dolisnicama, a ukoliko se sjećam ni u naočarima, premda je što se tiče ovog potonjega, koliko ja znam, moguće da bude i obrnuto, ali pamtite moje riječi, Jobe Trotteru, moj je gazda pravi čistokrvni anđeo usprkos svemu tome, i pokažite mi čovjeka, koji će se usuditi ustvrditi mi, da poznaje nekoga boljega.
Uz taj izazov Weller stavi sitnež u džep sa strane, zakopča ga, te uz mnoge popratne potvrdne znake i kretnje pođe u potragu za predmetom razgovora svoga.
Nađoše Pickwicka, kako je u društvu s Jingleom zavezao u veoma ozbiljne razgovore, a ni da bi pogledao skupine, koje su se okupile na loptalištu, premda su bile vrlo šarolike i vrijedilo ih je promatrati, pa makar iz dokone radoznalosti.
- Dakle - svjetovao Pickwick Jinglea, kad su se priključili Sam i njegov drug - vidjet ćete, kako će vam biti sa zdravljem, pa u međuvremenu razmislite o tome. Kad objačate, pa se budete osjećali sposobni za tu zadaću, izradite mi proračun, pa pošto razmislim o tome, raspravljat ću s vama. A sada hajdete u sobu. Umorni ste, a osim toga niste kadri dugo izdržati vani.
Bez ciglovetne iskre prijašnje živahnosti, nije bilo u njemu čak ni one turobne veselosti, koju je pokazao, kad je Pickwick prvi put nabasao na nj u njegovoj bijedi, Alfred Jingle šutke se duboko pokloni, dade znak Jobu, da ne ide odmah za njim i odvucinja se polako.
- Čudnovat prizor, Same, zar ne? - pripomenu Pickwick pogledavši dobroćudno oko sebe.
- Vrlo čudnovat, gospodine - složi se Sam.
»Baš neće čudesa nikada nestati«, dodade Sam u sebi. »Tko bi samo rekao, da će i Jingle spasti na ovakve grane?«
Prostor, ograđen zidom u tome dijelu Fleeta, gdje je stajao Pickwick, bio je baš prostran za čestito loptalište. S jedne je strane dabome bio zid, a s druge onaj dio tamnice, koji je gledao prema katedrali svetoga Pavla (bolje da reknemo: gledao bi, da nije zida). Veoma velik broj dužnika besciljno je vrljao ili unaokolo sjedio u svim mogućim položajima nehajne dokonosti. Većina ih je u zatvoru čekala dan, kad će izići pred Stečajni sud, dok su ostali vraćeni u zatvor na različite vremenske rokove, koje im je valjalo protratiti, kako najbolje znaju i umiju. Neki su bili otrcani, neki elegantni, većina musavih, a tek malo čistih. No tu su svi lijeno postajkivali, bazali i vucinjali se s isto tako malo raspoloženja i cilja kao i zvijeri u zvjerinjaku.
Mnogo osoba lijeno se naslonilo na prozore, odakle su imale dobar vidikovac na tamničko šetalište. Neki se bučno razgovarali s poznanicima ispod sebe, drugi se loptali s nekim pustolovnim dobacivačima izvana, treći opet promatrali loptaše ili držali na oku dječake, koji su izvikivali stanje u igri. Zamazane i neuredne ženske promicale bi tamo-amo na putu u kuhinju, koja se nalazila u jednome kutu dvorišta. U drugome su kutu vrištala, čupala se i igrala djeca. Rušenje čunjeva i pokliči igrača sveudilj se miješali s tima i s tisuću drugih glasova. Posvuda vika i graja, osim u jadnom natkritom prostorčiću, udaljenom nekoliko metara, gdjeno je u stvarnom pokoju ležalo mrtvo tijelo zatočenika od Suda lorda kancelara. Umro je jadnik jučeranjveče, a sada mu tijelo čeka opsjenu službene istrage, koja je uobičajena u povodu prijeke smrti. Tijelo! To je pravnički stručni naziv za nemirno vrtoglavo klupko briga, tjeskoba, ganuća, nada i pečali, koje su sastavni dio živa stvora. Sad je zakon posjedovao svoje tijelo, koje je tu ležalo, omotano u mrtvačko ruho: strašan svjedok nježnog milosrđa zakonskog.
- Biste li htjeli posjetiti zviždaonicu, gospodine? - upita Job Trotter.
- Šta mislite time da kažete? - bješe Pickwickovo protupitanje.
- Pa zviždaonicu, gospodaru - unese se u riječ Sam.
- Šta je to, Same, »zviždaonica«? Da to nije trgovina pticama? - priupita Pickwick.
- Bog budi s vama, gospodine - stade tumačiti Job - zviždaonica, gospodine, to vam je u našem tamničkom šatrovačkom govoru prostorija, gdje se prodaju alkoholna pića.
Job Trotter nato ukratko razjasni, da je svakome pod teškim globama zabranjeno donositi alkoholna pića u dužničke uze, a kako je takva roba u velikoj cijeni kod svih gospa i gospode, koji su zasužnjeni, pripalo na um nekom poduzetnom tamničaru, da iz nekih unosnih razloga progleda kroz prste dvojici-trojici zatočenika, koji su namalo točili omiljeli gin72, da time zasluže i okoriste se.
- I tako vam je taj sustavni običaj znate, gospodine, malo-pomalo uveden u sve dužničke uze - na kraju će Trotter.
- I to vam ima vrlo veliku prednost - potkrijepi Sam - jer tamničari veoma dobro paze, da uhvate svakoga, koji se drzne krijumčariti piće, osim onih, koji im posebno plate, ako zažmire. Kad koga krijumčara uhvate, onda to iznesu u novine, i svijet hvali njihovu budnost. Jednim hicem dva zeca: ustrave ostale ljude, da ne trguju pićem i dižu sebi glas i ugled.
- Upravo tako, gospodine Wellere - pritvrdi Job.
- Dobro, a zar nikad ne pretražuju ove sobe, da se uvjere, ne skriva li se u njima piće? - začuđeno će Pickwick.
- Dabome da pretražuju, gospodine - preuze Sam - ali to tamničar dozna unaprijed, pa poruči zviždukom zviždioničarima, da se paze, a kontrola onda može zviždati za džinom koliko je volja, kad nakon toga dođe u pregled.
Uto Job zakuca na neka vrata, koja otvori gentleman nepočešljane kose, koji po njihovu ulasku zakračuna vrata i stade se kesiti. Nato se nakesiše Job i Sam. Kako je Pickwick mislio, da to i od njega možda očekuju, neprestano se smiješio sve do kraja sastanka.
Kanda je kuštro bio sasvim zadovoljan tim nijemim navještajem svrhe njihova posjeta, pa izvuče ispod kreveta kamenu pljosku, koja je mogla držati otprilike dvije litre, i napuni tri čaše džinom, koji baš vješto istrusiše Job Trotter i Sam.
- Hoće li možda još gospoda? - uljudno će zviždioničar.
- Nećemo više - odgovori Job Trotter.
Pošto je Pickwick platio, odsunuše vrata i izađoše van. Kuštro prijateljski namignu tamničaru Rokeru, koji je slučajno taj čas tuda prošao.
Odatle Pickwick obađe sve hodnike, sva stepeništa uzastranu i nizastranu, i još jednom cijelo dvorišno prostorje. Učini mu se, da se velika većina sužničkoga puka sastoji od raznih Mivinsa, Smanglea, popova, mesara, varalica i svakojakih sličnih propalica. Svagdje ista prljavost, gungula i buka; iste opće značajke u svakomu kutu, i kod najboljih i kod najgorih. Učini mu se cijelo to tamničko mjesto nespokojno i nemirno. Svijet se roji i prha tamo-amo kao sjene u tjeskobnu snoviđenju.
»Dosta sam toga vidio«, u sebi će Pickwick, kad se zavalio u stolicu u svojoj sobici. »Hvata me vrtoglavica, i srce mi lapće od viđenih prizora. Odsad ću živjeti kao zatočenik samo u svojoj sobi«.
I Pickwick je ostao nepokolebljiv uz to svoje pregnuće. Za duga tri mjeseca ostajao bi cijeli dan zasužnjen u svojoj sobi. Samo naveče, kad bi njegovi pospali ili bi pijančevali po nastanima, on bi se iskrao, da udahne svježega zraka. Zbog uskoće i sapetosti zatvorske i zdravlje ga počelo ostavljati, ali uza sve to, ni preklinjanja Perkera i njegovih prijatelja, ni još češće ponavljana upozorenja i opomene Samuela Wellera, nisu ga mogli skloniti, da ma i za tanku dlaku odustane od onoga, što se čvrsto zakanio.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 2:17 pm

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 The_Morning_of_Sedgemoor_1905


Četrdeset šesto poglavlje

Priča o dirljivom i tankoćutnom, a i šalom posoljenom poslu, što ga smiriše i središe gospoda Dodson i Fogg.

Bilo je to u tjednu potkraj mjeseca srpnja, kadno su se vidjele kako uz Goswellsku ulicu brzotrko grabe najamne jednoprežne dvokolice. Osim vozara, koji je sjedio na posebnome malom kočijaškom sjedalu postrani, stislo se u njih još troje čeljadi. Preko kožna pokrivača, što se meće na koljena, da se čeljade ne uprska blatom, visjela dva ogrtača, koja su pripadala dvjema naoko svadljivim gospama. Između njih, stiješnjen na vrlo malen prostor, šćućurio se neki gentleman, važna ali ukroćena držanja. Kad god bi se usudio da štogod pripomene, okosila bi se na nj jedna od spomenutih svadljivica. Ele, dvije svadljivice i važni gospodin davahu vozaru protivurječne upute, koje su se ipak podudarale barem u jednome: da ima zaustaviti kočiju ispred vrata gospođe Bardellke. Međutim, važni se gospodin sasvim usuprot i usprkos svadljivim gospama pravdao, kako su ta vrata zelena, a ne žuta.
- Ustavite, vozaru, pred kućom sa zelenim vratima - naređivao je važni gospodin.
- Oh, ti tvrdoglavi stvore! - povika jedna od gospa svadljivica. - Vozite, kočijašu, do kuće žutih vrata.
Nato je kočijaš, koji je u nenadanu naporu, da zaustavi konja pred kućom sa zelenim vratima tako snažno povukao uzde, da je konj gotovo suknuo natrag u kabriolet. Onda je pustio, da se konjske prednje noge ponovo ustale na zemlji, i tako je čekao.
- Gdje da stanem napokon? - upita vozar. Dajte se sporazumijte, ako boga znate. Ništa vas drugo ne pitam nego da mi već jednom točno kažete, gdje da stanem.
Tada se prepirka obnovi s pojačanom žestinom. Kako je međuto konju oko nozdrva zvrndala nekakva muha, kočijaš, kao dobar i milosrdan čovjek, upotrebi svoje slobodno vrijeme i čestito oplete konja bičem po glavi, vladajući se prema poznatom liječničkom načelu izazivanja nadražaja na drugome mjestu.
- Većina glasova odlučuje - projavi se konačno jedna od svadljivih gospa. - Vozite, kočijašu, pred kuću sa žutim vratima.
Ali pošto je dvokolica u divnu stilu zajezdila prema kući sa žutim vratima, »praveći odista veću buku nego da se čovjek doveze u vlastitoj paradnoj kočiji«, kako se pobjedonosno izrazila jedna od svadljivih gospa, te pošto je vozar sišao da pomogne gospama izaći, nekoliko kućnih brojeva odatle, s prozora kuće s crvenim vratima, promili okrugla glavica gospodičića Tomice Bardellčića.
- Napasti jedna! - povika svadljiva gospa potonjega spomena odapev poharan pogled na važnog gospodina.
- Ta nisam ja kriv, dušice - pravdao se gentleman.
- Jezik za zube, gadni stvore! - odvrati mu gospa. - Kočijašu, do kuće s crvenim vratima. Oh, jadne li mene! Ako je ikad ikakvu ženu mučio kakav lupež, koji se ponosi i uživa, što sramoti svoju suprugu pred stranim ljudima u svakoj prilici, e, onda sam ja ta kukavica!
- Stid vas mora biti, Raddle - pridoda druga ženica, koja ne bješe nitko drugi nego glavom gospođa Cluppinska.
- Pa šta sam učinio, ako boga znate? - preneraženo upita Raddle.
- Ne zbori mi više, prosti skote, jer me sve strah, da me ne izazoveš pa da zaboravim svoj ženski spol i da te mlatnem! - odbrusi Raddleovka.
Dok se vodio taj razgovor ugodni, vozar je gadno psujući i grdeći vodio konja za uzdu sve do kuće s crvenim vratima, koja bješe već otvorio gospodičić Bardellčić. Eto, kako jadno i bijedno stižu ljudi pred prijateljsku kuću! Nema tu da jezdi konj i da mu ispod kopita iskre frcaju, a iz nozdrva plamen suklja. Nema, da vozar skoči kao strijela s kozlića. Nema gromkog kucanja na vrata. Nema, da se kožni pokrivač uz štropot otvara u posljednjem času, iz bojazni, da gospe ne bi sjedile na propuhu. Nema napokon čovjeka, da nato doda ogrtače kao da je privatni kočijaš! Nesta svega čara i baja. Gore nego da su stigli apostolski!
- No, Tomica - zatepa Cluppinska - a kako je tvojoj siroti majčici?
- O, zdrava kao riba - osu gospodičić Bardellčić. - Eno je u sobi s ulice spremne za put. I ja sam spreman za polazak.
Nato gospodičić Bardellčić zadjenu ruke u džepove i stade poskakivati tamo-amo po najdonjoj stubi vratnoj.
- Ide li još tko, Tommy? - upita gospođa Cluppinska ponamještajući svoju pelerinu.
- Ide i gospođa Sanderska - pridoda Tomica. - A i ja idem.
- Vražji dečko - povika Cluppinska. - Misli samo na sebe. Dođider ovamo Tomice, slatka dušice.
- Evo me - odmah će gospodičić Bardellčić.
- A tko još ide, zlatane? - upita Cluppinska umiljavajući se.
- E, pa ide i gospođa Rogerska - uplete gospodičić Bardellčić raskolačivši oči koliko je ikad mogao priopćivši tu obavijest.
- Šta, zar ona gospa, što je došla na stan! - uskliknu Cluppinska.
Gospodičić Bardellčić još dublje zaturi ruke u džepove pa potvrdi tu obavijest kimnuvši glavom ni manje ni više nego trideset i pet puta, da bi dao na znanje, kako je riječ o gospođi stanarci i ni o kome drugome.
- Bože sveti, pa to je cijela družba! - povika gospođa Cluppinska.
- E, a šta bi rekla, tetiće, kad bi znala, što se skriva u kuhinjskom ormaru? - dodade vragolasto gospodičić Bardellčić.
- A šta, Tomice? Znam ja, da će meni Tomica kazati, šta je tamo - reče mu gospa Cluppinska mazno.
»Vražji dečko!« progunđa Cluppinska. »Kako samo draška taj nevaljalac, koji je.« - Hajde, Tomice, reci ti svojoj dragoj Cluppinskici.
- Majka mi je zabranila da kazujem - ozbiljno će Bardellkin sinak. - A onda će od onoga i meni nešto pripasti.
Razdragan tom nadom prerano razviti udovičić Bardellčić s pojačanom žustrošću pozabavi se svojim dječjim gazimlinom.
Spomenuto ispitivanje mlađahnog dječačića događalo se u vrijeme, dok su se gospodin Raddle i gospođa Raddleovka prepirali s kočijašem oko vozarine. Pošto se prepirka u taj čas završila u korist kočijaševu, eto gospođe Raddleovke, kako dolazi teturajući.
- Zaboga miloga, Ano Marijo, što je tebi? - upitat će Cluppinska.
- Svu me zahvatila grozna drhtavica, Betsy draga - tužila se gospa Raddleovka. - Raddle se uopće nije metnuo na čovjeka. Sve svaljuje meni na grbaču.
Teško da je to bilo pošteno prema nesretnome Raddleu, kojega je mila njegova gospa odmah u početku prepirke odgurnula ustranu i odlučno mu naredila, neka drži jezik za zubima. Nije pak imao jadnik ni zgode da se brani, jer je Raddleovka pokazivala jasne znakove, da će se onesvijestiti. Kad to opaziše s prozora salona, Bardellka, Sanderska, ukućanka i ukućankina sluškinja, sve one sunuše kao strijele van, pa prenesoše Raddleovku u kuću. Sve su istovremeno žagorile i davale maha različitim izričajima samilosti i sućuti, kao da je Raddleovka jedna od najvećih patničkih pozemljarka. Pošto su je doveli u salon, položiše je na počivaljku. Ukućanka s prvoga kata otrča u prvi kat, vrati se s bočicom rastopine amonijeve soli i držeći Raddleovku čvrsto oko vrata, sa svom ženskom nježnošću i milosrđem prinese bočicu bolesničinu nosu, sve dok nije bolna gospa nakon mnogih jadovitih prigibanja glave i trzanja ostaloga tijela bila primorana da izjavi, kako joj je konačno muka oduminula.
- Ah, siromašica! - projavi se Rogerska - znam ja predobro, kako joj je pri srcu.
- Ah, sirota, i ja znam - pridoda Sanderska, a zatim sve gospe udariše u jednoglasnu kuknjavu, govoreći, kako one znaju, šta joj je, i žalovahu za njom baš od sveg srca. Čak je mrmorom izražavala sućut i ukućankina sluškinjica u trinaestoj godini dobi svoje i u visini od tri stope.
- Ali šta vam je zapravo? - pitala ju je Bardellka.
- Šta vas je to oneraspoložilo, gospođo draga? - priupita Rogerska.
- Strašno sam se uznemirila - odgovori im Raddleovka glasom punim prijekora.
Nato sve gospe gnjevno pogledaše gospodina Raddlea.
- Pa upravo se ovako zgodilo - stade kazivati poistini nesretni gentleman, koraknuvši naprijed - kad smo sišli s kola kod onih vrata, nastala je prepirka s vozarom kabrioleta...
Na spomen te riječi, glasan Raddleovkin krik učini nečujnim svako dalje objašnjavanje.
- Ne bi bilo zgorega, Raddle, da odete odavle, da je osvijestimo - predloži Cluppinska. - Dovijeka neće doći k sebi, dok god ste vi ovdje.
Sve se gospe složiše s tim mišljenjem. I tako Raddlea izjure iz sobe i zamole ga, neka se malko prozrači u dvorištu iza kuće. Tako se on zračio otprilike četvrt sata, kadli mu Bardellka svečana lica dojavi, da sada može ući, ali da dobro mora paziti, kako će se vladati prema svojoj ženi. Bardellka zna, da on nije imao namjere biti neljubezan, ali Marijana je daleko od dobrih živaca, i ne bude li na oprezu, može da je izgubi, kad se najmanje nada, a da bi ga kasnije stoga grozno pekla savjest. I tako redom svašta mu nabajala. Sve je to Raddle veoma pokorno saslušao i eto ti ga odmah zatim u salon blaga i pokorna kao janješce.
- Uh, odista, gospođo Rogerska - sjeti se Bardellka - pa ja vas još uopće ne prikazah nazočnima. Ovo je, gospođo, gospodin Raddle; to gospođa Cluppinska, a ono gospođa Raddleovka.
- Sestra gospođe Cluppinske - primetnu Sanderska.
- A, tako! - blagonaklono će Rogerska. - Šta ne velite! Kako je bila ukućanka, a njezina je sluškinja dvorila tu za stolom, morala je s obzirom na svoj položaj da bude više blagonaklona nego srdačna.
Nato se Raddle slatko nasmija, Raddleovka se nakloni, a Cluppinska reče, kako je veoma sretna, što joj se pružila prigoda da se upozna s jednom damom kao što je gospođa Rogerska, o kojoj je čula toliko povoljnih obavijesti. Tu pohvalu spomenuta gospa primi s blagonaklonom dostojanstvenošću.
- E, gospodine Raddle - otpoče Bardellka - nema zbora, da se morate osjećati neobično počašćenim, što ste vi i Tomica jedini gentlemani, koji će pratiti tolike dame na cijelome putu sve do svratišta Španjolac u Hampsteadu. Mislite li i vi, gospođo Rogerska, da mu to mora biti osobita počast?
- O, pa svakako, gospođo - složi se Rogerska, a iza nje i sve ostale gospe odzivom proječaše: svakako, svakako.
- Dabogme da osjećam čašću, milostiva gospođo - pritvrdi i Raddle trljajući ruke i odajući neznatnu sklonost, da se malko razvedri. - Doista, da vam poistini kažem, govorio sam ja, dok smo se vozili ovamo u kabrioletu...
Pri ponovnom spomenu te riječi, koja je budila tolike bolne uspomene, Raddleovka opet prinese ubrusac k očima i ote joj se poluprigušen krik. Tada se Bardellka namrgodi na Raddlea i time mu natukne, kako ne bi bilo zgorega, da odsele muči kao olovom zaliven, pa Rogerskinoj službenici važnim držanjem naloži, neka iznese na stol vino.
To je bio znak, da se iznesu na vidjelo skrivena blaga iz kuhinjskog ormara: više tanjura naranča i biskvita, boca dobrog starog portugisca, onoga po šiling i devet pensa, pa boca istočnoindijskog Španjolca po četrnaest pensa. Sve se to iznese u čast ukućanki, a svima nazočnima pruži neizrecivo zadovoljstvo i užitak. Tomičin pokušaj da prepriča, kako ga je Cluppinska podvrgla unakrsnom ispitivanju s obzirom na pića i jestiva, koja su sad pred njima, u duši Cluppinskinoj izazva veliko zaprepaštenje. Nasreću, taj je njegov pokušaj uništen u zametku, jer su mu pol čaše dobroga starog portugisca izlili »u krivi gut«, i tako mu je bio u opasnosti život za nekoliko trenutaka. Pošto se sretno i to završilo, cijelo društvo krene u potragu za diližansom, koja vozi u Hampstead. Dobrzo je nađoše i za dva sata svikolici živi i zdravi stigoše u čajne vrtove svratišta Španjolac, gdjeno prvi čin nesretnoga Raddlea gotovo ne izazva, da vrla gospa Raddleovka zapane u povratke bolesti svoje. Taj se njegov čin ni više ni manje sastojao u tome, što je naručio čaj za sve sedmoro njih, dok je, kakono su sve gospe jednoglasno izjavile, mogao naručiti samo za šestoro. Šta lakše nego da Tomica pije iz bilo čije šalice, ili ako je baš do toga, iz svačije, samo kad konobar ne gleda. Tako bi se prištedjela jedna šalica čaja, a time se kakvoća njegova ne bi nipošto pogoršala.
Nije se, međutim, više ništa dalo napraviti, jer je već donesen čajni podnos sa sedam šalica i tanjurića te namazanih prženica u istom broju. Jednoglasno izabraše Bardellku u čelo stola, Rogersku posadiše zdesna, Raddleovku slijeva, i tako je paužina odmicala uz veliku veselost i uspješnost.
- Doista je divno na ladanju! - uzdahnu Rogerska. - Gotovo me podilazi želja da cijeli svoj vijek ovdje proživim.
- O, dojadilo bi vam, gospođo - uplete se Bardellka prilično hitro, jer nipošto nije bilo preporučljivo, s obzirom da je unajmila stan, da potkrepljuje takva mišljenja - omrzlo bi vam ubrzo, gospođo, kad vam velim.
- O, pa dakako, ta vi ste odviše živahna i društvena dama, gospođo, da biste se mogli zadovoljiti životom na selu - pritvrdi Cluppinska.
- Možda jesam, gospođo. Možda uistinu jesam - uzdahnu ukućanka s prvoga kata.
- Za inokosan svijet, koji se nema za koga brinuti i koji nema nikoga, da se za nj brine, ili oni, kojima je ozlijeđena duša i tima slični - pripomenu Raddle obveseliv se mrvu i ogledav se uokolo - za sve te je ladanje kao stvoreno. Kakono vele, priroda zacjeljuje i rane bez prebola.73
Bolje bi bilo, da je taj nesretnik rekao ma što drugo na ovome svijetu, samo ne to. Bardellka je dabogme na te riječi briznula u grozan plač i zamolila, neka je odmah vode od stola. Nato i ljubljeni njezin plačko udari isto tako u preturobnu plačnjavu.
- Zar može itko povjerovati, gospođo draga - obrati se sva u bijesu Raddleovka ukućanki iz prvoga kata - da se jedna žena može udati za ovakva neljudskoga stvora, koji se, gospođo draga, svaki bogovetni sat u danu kadar titrati osjećajima ženskim?
- Ma dušice - branio se Raddle - pa nisam ništa loše htio, dušice moja.
- Nisi ništa loše htio! - ponovi Raddleovka porugljivo i prezirno. - Nosi se! Ne mogu da te vidim, surovi stvore!
- Ne smijete se uznemirivati, Marijano - umiješa se Cluppinska. - Morate zaista paziti, draga, na se, a vi nikad ne pazite. Budite dobri, Raddle, pa otiđite; inače ćete još više razjediti gospođu.
- Zaista je bolje da pijete čaj napose, gospodine - svjetovala ga je Rogerska, koja je ponovo stala upotrebljavati bočicu s miomirisom, da bi se Raddleovka opojavila.
Kako je i Sanderska, koja je po svom običaju bila prezaposlena jedenjem kruha s maslacem izrekla isto mišljenje, jadni se Raddle mirno povuče.
Izatog su naveliko dizali gospodičića Bardellčića, koji je bio već pokrupan za dječje milovanje, u majčino naručje. Pri tom poslu dospješe mu cipelice u podnos za čaj i nastade zbrka među šalicama i tanjurićima. Međutim takva vrsta onesvješćivanja, koja je prelažljiva među damama, rijetko odulje traje. Kad ga je, dakle, čestito izljubila i malko se nad njim naplakala, dođe k sebi Bardellka, stavi sinka na tle i stade se pitati, kako je mogla biti tako luckasta, pa natoči još nešto čaja.
Upravo u tom trenu začu se zvrndanje kotača kočije, koja se približavala. Gospe uzgledaše i ugledaše najamnu kočiju, kako se zaustavila ispod vrtnih vrata.
- Evo nam još društva! - povika Sanderska.
- Pa još gentleman! - dodade Raddleovka.
- Tako ja samohrana sjedila, ako ono nije gospodin Jackson, mladac od gospode Dodsona i Fogga - povika Bardellka. - Šta, bože premili! Posigurno je gospodin Pickwick konačno platio odštetu.
- Ili te možda prosi za ruku! - dodade Cluppinska.
- Bože sveti, kako li je spor onaj gentleman - povika Rogerska - zašto samo ne požuri?
Dok je gospa bila u tim riječima, Jackson se otisnu od kočije, gdje je nešto kazivao nekakvom odrpancu u crnim dokoljenicama, koji je upravo izbio iz vozila s debelim jasenovim štapom u ruci, i uputi se prema mjestu, gdje su sjedile dame. Usput je kovrčao kosu oko oboda šešira.
- Da se nije što dogodilo? Da se nije što desilo, gospodine Jacksone? - upita revnosno Bardellka.
- Ništa osobito, gospo - odgovori Jackson. - Da ste pozdravljene, moje dame. Molim vas za oproštenje, što sam ovako nezvan upao u vaše društvo, ali, zakon je zakon, gospe moje.
Ispričav se tako, nasmiješi se Jackson, pokloni se svima unaokolo i opet prođe prstima po kosi. Rogerska šanu Raddleovki, kako je to odista otmjen mladić.
- Svratio sam u Goswellsku ulicu - proslijedi Jackson - pa kad sam čuo od službenice da ste ovdje, uzeo sam kočiju i došao. Moji pretpostavljeni trebaju vas smjesta u gradu, gospođo Bardell.
- Sveti bože! - povika ta gospa trgnuvši se zbog tako nenadane obavijesti.
- Da, da - pritvrdi Jackson griskajući usnicu. - Vrlo je važan i hitan posao, kojemu nema odgode podnipošto. Tako su mi izričito rekli i Dodson i Fogg. Stoga sam ostavio kočiju, da pričeka, pa da i vi idete s nama natrag.
- Kako li je to čudno! - uskliknu Bardellka.
I ostale se gospe složiše, da je baš čudno, ali su bile jednodušne u mišljenju, da mora biti neki veoma važan razlog, jer inače Dodson i Fogg ne bi nipošto poslali po nju. Kako je pak posao hitan, treba Bardellka, da bez ikakva odgađanja odmah krene Dodsonu i Foggu.
Činjenica, što je tako strahovito žurno traže njezini odvjetnici nije nipošto bila nemila Bardellki, nego je u njoj čak pobudila neki ponos i osjećaj važnosti. Napose bismo opravdano pretpostavljali, da joj je to podiglo ugled u očima njezine ukućanke iz prvoga kata. Bardellka poiskesi zube kao lisica na šipak, napravi se kao da je u krajnjoj neprilici i neodlučnosti pa konačno odluči, da nema druge nego ići.
- Ali zar se nećete okrijepiti, gospodine Jacksone, nakon naporna puta? - nagovorno će mu Bardellka.
- Pa zaista nam nije da gubimo mnogo vremena - nato će Jackson - a osim toga imam ondje prijatelja - proslijedi kazivati Jackson gledajući prema čovjeku s jasenovim štapom.
- E, pa zovnite, gospodine, i svoga prijatelja, neka dođe - pripomenu Bardellka. - Dajte, zamolite i prijatelja neka dođe.
- Hvala vam, gospo, na pozivu, ali bih volio, da ne dođe - ispričavao se Jackson držeći se nekako zbunjeno. - Nije vam on navikao na društvo dama, pa je nekako sramežljiv. Ako baš hoćete da naredite poslužitelju, da mu pokuči nešto nerazvodnjena pića, evo da ga neće popiti naiskap. Dajte samo ga iskušajte!
Pri tom dijelu razgovora Jacksonovi su prsti nestašno obigravali oko nosa, da bi time nagovijestio slušaocima, kako govori podrugljivo.
Poslužitelja smjesta poslaše k sramežljivom gospodinu, i sramežljivi gospodin nešto gucnu. Gucnuo je nešto i Jackson, a i dame nešto gucnuše iz čiste čazbenosti prema namjerniku. Jackson će tada, kako mu je žao, ali mora reći, da je krajnje vrijeme za polazak. Nato uđoše u kočiju Sanderska, Cluppinska i Tomica (odlučili su, da on prati Bardellku, a ostale dame ostaviše zaštiti Raddleovoj).
Izače - povika Jackson, dok se Bardellka pripremala da uđe, uzgledajući na čovjeka s jasenovim štapom, koji je sjedio na kozliću pušeći cigaru.
- Izvolite.
- Ovo vam je gospođa Bardellka.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 2:20 pm


Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 The_Peacemaker



Bardellka se sastaje s Pickwickom u dužničkim uzama

- O, poznajem ja nju odavno - odvrati »sramežljivac«.
Bardellka uđe, Jackson za njom i tada krenu. Bardellka se nije mogla oteti premišljanju o onome, šta je bio kazao Jacksonov prijatelj. Što su previjani ti pravoznanci, bože, smiluj mi se, kako li ti znaju pronaći ljude!
- Neugodno je s plaćanjem troškova kod tih naših štićenika, zar ne, gospodo Bardellka? - darnu Jackson, pošto su Cluppinska i Sanderska zaspale kao klade. - Mislim na vaš troškovnik, gospođo.
- Baš mi je od srca žao, što ne mogu doći do svog novca - protuži Bardellka. - Ali kad vi pravnici preuzimate parbe spekulativno, onda morate, znate, ovda-onda i izgubiti.
- Nego, rekoše mi, da ste im dali nakon rasprave priznanicu na iznos troškova vaše parnice - uplete Jackson.
- Dala sam, ali samo pro forma - dočeka Bardellka.
- Da, da - odsiječe suhoparno Jackson. - Samo formalnost. Čista formalnost.
Kako su se dalje vozili, Bardellka zapade u dubok san. Kad se nakon nekog vremena zaustavi kočija, probudi se i ona.
- Bože sveti! - povika gospa - zar smo već stigli na Freeman’s Court?
- A, ne idemo mi tako daleko - odvrati Jackson. - Budite tako ljubezni, pa izađite sada.
Bardellka, sva onako bunovna, izvrši zapovijest. Bješe to čudno mjesto: goleme zidine, u sredini velika vrata, a unutra žmirka plinsko svjetlilo.
- Idemo, gospođe - prodere se čovjek s jasenovim štapom zagledajući u kočiju i drmajući Sandersku, da je razbudi. - Idemo!
Probudivši prijateljicu Sanderska siđe s kočije. Bardellka je već uto, naslanjajući se na Jacksonovu mišku i vodeći Tomicu za ruku, ušla u trijem. Za njom krenule i druge dame.
Prostorija, u koju su skrenuli, bila je čak još turobnija od trijema. Osim toga, toliki ljudi okolo stoje i strašno zure!
- Kakvo je ovo mjesto? - upita Bardellka zaustavivši se.
- Samo jedan od naših državnih ureda - odvrati Jackson gurajući je žurno kroz vrata i ogledajući se, da vidi, idu li i druge dvije žene. - Pazi dobro, Izače!
- Sve u redu - odgovori čovjek s jasenovim štapom. Teška vrata za njima zalupiše i onda siđoše niz neke male stepenice.
- Stigosmo napokon. Sve kao po koncu, gospođo Bardellka - pripomenu Jackson gledajući okolo i klikćući od veselja.
- Šta mislite time reći? - uzbuđeno će Bardellka, kojoj je srce laptalo kao bat.
- To što sam rekao - dočeka Jackson povukavši je malko u jednu stranu te prostorije. - Ne bojte se, gospođo Bardellko. Nikad vam nije bilo finijeg čovjeka od Dodsona, gospo moja, niti čovječnijeg čeljadeta od Fogga. Bila im je poslovna dužnost, da vas zatvore zbog neplaćenih troškova. Ali oni su brižno nastojali da poštede vaše osjećaje, koliko god su mogli. Kakva li vam je utjeha pri pomisli, kako su to izveli! Vi se nalazite, gospo, u Fleetu, u dužničkim uzama. Laku noć vam želim, gospođo Bardell, laku noć, Tomica.
Dok je Jackson žurno izmicao u društvu čovjeka s jasenovim štapom, neki drugi čovjek s ključem u ruci, koji je dotle promatrao cijeli taj prizor, povede izbezumljenu ženu do drugog kratkog stepeništa, koje je vodilo u vežu. Bardellka strašno zavrisnu, Tomica zakriknu, Cluppinska se sva skameni, a Sanderska, ni pet ni šest, nagnu bježati kao vrag od krsta, jer tu je stajao uvrijeđeni Pickwick uzimajući svoj uobičajeni večernji obrok čistoga zraka, a pokraj njega se nagnuo Samuel Weller. Ugledavši Bardellku Sam s podrugljivim poštovanjem skide šešir, a njegov se gospodar ozlojeđeno obrnu.
- Ne napastuj ženu - povika tamničar Welleru - tek je došla.
- Zar utamničena! - kliknu Sam brzo povrativ šešir na staro mjesto. - Tko su tužitelji? Zbog čega je tuže? Govori otvoreno, stari druže.
- Dodson i Fogg - dočeka tamničar. - Zatvorili je, jer je dala priznanicu na troškove.
- Gdje si Jobe, ovamote! - povika Sam suknuvši u hodnik. - Brzo do Perkera, Jobe. Ja ga smjesta trebam. Ovo je kao stvoreno. Baš je veselo. Hura! A gdje mi je gazda?
No na ta pitanja ne bješe odgovora, jer je Job kao mahnit munuo naizvan onaj čas, čim mu je dat nalog, a jadna se Bardellka sasvim obeznanila, i to ovaj put uistinu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Mustra Pet Feb 16, 2018 2:25 pm


Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 The_Intruder




Četrdeset sedmo poglavlje

Posvećeno je uglavnom poslovnim stvarima i privremenoj premoći Dodsona i Fogga - Pojavljuje se Winkle, i to u izvanrednim prilikama. - Pickwickova dobrohotnost iznosi pobjedu nad tvrdoglavošću

Job Trotter ugrnuo kao mahnit uz Holborn ni za dlaku ne smanjujući brzine. Sad naklopio posred ceste, sad nagnuo po pločniku, a sad opet zasrljao po jarku, kako su se već mijenjale zgode, da se proturi u onolikoj gužvi muškaraca, žena, djece i kočija, što su se natisli svakim dijelom te prometne ulice. Ne obzirući se ni na kakve prepreke, ni ciglog časka nije zastao, sve dok nije dobatao do velikih vrata Gray’s Inna. Premda je trčao navrat nanos, vrata su se ipak zatvorila dobro pol sata prije njegova prispjeća. Dok je pak pronašao Perkerovu pralju74 - taje stanovala s udatom kćeri, koja je poklonila ruku nekom poslužitelju, a on nije stanovao ondje, gdje je i službovao, nego u prvome katu nekog broja neke ulice, koja je bila tik uz neku pivovaru negdje iza Grey’s Inn Lanea - prošlo je toliko vremena, da je preostalo još samo petnaest časaka, pa da se zatvori flitska tamnica za tu noć. Još je trebalo dići Lowtena s njegove loge u stražnjoj prostoriji krčme Svraka i panj. Tek što je to obavio i isporučio poruku Sama Wellera, kadli odbi deset sati.
- Eto, noćas ste okasnili. Ne možete više unutra. Zatvorili su vam vrata, prijatelju - reče Lowten.
- Ne brinite se vi za me - dočeka Job. - Mogu ja prespavati, gdje bilo. Zar ne bi bilo bolje, da noćas odemo do gospodina Perkera, tako da svi budemo sutra kod gospodina Pickwicka, prije negoli se dadnemo na bilo kakav drugi posao.
- Hm - promrmlja Lowten, pošto je porazmislio - kad bi bio posrijedi slučaj koga drugoga, Perkeru ne bi bilo baš veoma u volji, što ga uznemirujem u njegovoj kući, ali kako je riječ o Pickwicku, mislim, da se smijem usuditi da uzmem najamnu kočiju i da vozarinu zaračunam na račun ureda.
Pošto je tako odlučio, Lowten uze šešir, zamoli skupljeno društvo da u njegovoj privremenoj nenazočnosti izaberu zamjenika stoloravnatelju, pa pođe pred Jobom do najbliže kočijaške postaje. Dozvavši fijaker najprimamljivijeg izgleda, naredi vozaru neka vozi prema Montague Placeu, Russell Square.
Te je večeri imao Perker na večeri društvo. Svjedočili su o tome rasvijetljeni prozori u gostinskoj sobi, zvuk popravljenoga velikoga klavira, pa neki glas, koji je baš mogao biti i bolji, i napokon prilično neodoljiv miris mesa, koji se širio stubištem i prilazom. Odista su se dvojica veoma čestitih posrednika iz pokrajine slučajno zadesili u Londonu, pa je Perker njima u čast pozvao ugodno društvance. Bili su to: tajnik društva za životno osiguranje, gospodin Snicks, odličan odvjetnik višega suda, gospodin Prosee, tri odvjetnika nižih sudova, jedan povjerenik stečajnog suda, jedan pravni stručnjak iz Templea, koji daje svoje mišljenje o pismenim tužbama, pa neki odlučni mladi gospodin sitnih očiju, njegov učenik, koji je napisao duhovitu knjigu o založnim i oporučnim prijenosima, popraćenu cijelim čudom bilježaka i citata. Da poimence ne nabrajamo, bilo je još više odlične i ugledne gospode. Iz toga se društva izdvoji mali gospodin Perker, kad mu šaptom najavi poslužitelj, da je došao njegov pisar. Otišavši u blagovaonicu, nađe tamo Lowtena i Joha Trottera. Izgledali su vrlo blijedi i tamni pri svjetlu kuhinjskoga svjetlila, koje postavi na stol gentleman, što se udostojao pojaviti u plišastim dostegnicama i pamučnim dokoljenicama, koje je kupio za jednu četvrtgodišnju plaću. Vladao se s doličnim prezirom prema pisaru i prema svim poslovima, koji se odnose na »kancelariju«.
- No, Lowtene - prozbori Perker, pošto je zatvorio vrata - što se desilo? - Da nije stiglo kakvo važno pismo u pošiljci?
- Nije nikakvo pismo, gospodine - smjerno će Lowten - nego evo vam je, gospodine, došao glasnik od gospodina Pickwicka.
- Od Pickwicka velite? - začuđeno će mališa obrnuv se brzo prema Jobu. - No, pa što mi dobro nosite?
- Dodson i Fogg zatvorili milostivu Bardellku zbog neplaćenih parničkih troškova, gospodine - dočeka kao iz topa Job Trotter.
- Ma nije moguće! - povika Perker zaturiv ruke u džepove i osloniv se o ormar za posuđe.
- Kad vam velim - pritvrdi Job. - Čini se, da su joj odmah nakon presude izmamili priznanicu na parničke troškove.
- Tako mi onoga, koji vedri i oblači, oni su najoštroumniji nitkovi, s kojima sam ikad u životu imao posla! - krepko će Perker izvadiv obje ruke iz džepova i udarajući zglavcima desnice po dlanu ljevice.
- Najvještiji stručnjaci, što sam ih ja ikad u svom vijeku upoznao - pripomenu Lowten.
- Vješti, vješti! - složi se Perker. - Te ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep, kakono se kaže.
- Istinu velite, gospodine, baš im ne može živ čovjek stati u kraj - potvrdi Lowten.
Potom i gospodar i pisar promišljahu nekoliko trenutaka, a lice im okružila uzbuđenost, kao da razmišljaju o jednome od najdivnijih i najoštroumnijih iznašašća, kojemu se kadar domisliti um ljudski. Kad su se malko opojavili od toga svog zanosnog divljenja, uslobodi se Job Trotter pa otereti svoju savjest i ostatka dužne poruke. Perker nato zamišljeno kimnu glavom i izvadi džepni sat.
- Bit ću ja tamo točno u deset sati - obeća drobnjak. - Sam ima posve pravo. Poručite mu to. Ne biste li gucnuli čašu vina, gospodine Lowtene?
- O, nemojte, hvala vam, gospodine!
- Sve mi se čni, da biste - proslijedi mališa obrnuv se prema ormaru za stolno posuđe, da izvadi staklenku i čaše.
Kako je Lowten uistinu htio kazati, da hoće, nije više o tome trošio riječi, već je Joba čujnim šaptom upitao, nije li portret gospodina Perkera, koji je visio nasuprot kaminu, prava slika i prilika Perkerova. Nato je Job dakako odgovorno, da je sličan kao jaje jajetu. Kako je međutim bilo već natočeno vino, Lowten nazdravi milostivoj Perkerovici i dječici, a Job gospodinu Perkeru. Kako gospodin u plišavim dostegnicama i u pamučnim dokoljenicama nipošto nije smatrao dijelom svoje dužnosti da do izlaza isprati »kancelarijske ljude«, uporno je odbijao da se odazove na zvono, pa su se tako Lowten i Trotter otpratili sami. Odvjetnik zatim pođe k društvu u salon, pisar u krčmu Svraka i panj, a Job na tržnicu povrća i voća na Covent Gardenu, da bi proboravio noć u košari za povrće.
Točno u ugovoreni sat sutrašnjega dana dobroćudni mali odvjetnik zakuca na Pickwickova vrata, koja mu neobično hitro i revno otvori Sam Weller.
- Gospodin Perker, gospodaru - najavi Sam posjetitelja Pickwicku, koji je sjedio uz prozor premišljajući na svaku ruku. - Vrlo mi je drago, gospodine, što ste slučajno prolazeći nakratko skoknuli k nama. Baš mi se nekako čini, da bi gospodar rado progovorio s vama nekoliko riječi, gospodine.
Perker sporazumno pogleda Sama nagoviještajući time, kako zna, da ne smije reći, da je došao po poruci. Davši mu mig neka se približi, nakratko mu nešto šanu.
- Zar zbilja, gospodine? - povika Sam osupnuvši se od pretjeranog iznenađenja.
Perker potvrdi kimanjem glave i nasmiješi se.
Samuel Weller pogleda maloga pravoznanca, pa u Pickwicka, pa u strop, pa opet u Perkera. Najprije se iskesi, zatim se naduši smijati, a napokon zgrabi šešir sa saga i zbode pa ode bez ikakva daljeg objašnjenja.
- Šta to sve znači? - upita Pickwick začuđeno pogledav u Perkera. - Koji je uzrok, što je Sam zapao u onako posve neobično stanje?
- O, ništa, ništa - odgovori Perker. - Dederte, dragi gospodine, primaknite stolicu stolu. Imam mnogo toga da vam kažem.
- Kakvi su to spisi? - zapita Pickwick, dok je mališa stavljao na stol snopić spisa povezanih crvenom vrpcom.
- Spisi parnice Bardell-Pickwick - odgovori Perker razvezujući uzao zubima.
Pickwick zagrebe nogama stolice po podu, a onda se zavali u nju, skrsti ruke i stade mrko gledati svoga pravnog prijatelja, ukoliko se uopće može reći za Pickwicka da je kadar mrko gledati.
- Vama se kanda ne mili, da uopće čujete ime »parnica«? - priupita mališa još uvijek zabavljen odrešivanjem uzla.
- Doista mi se ne mili - odvrati Pickwick.
- Žao mi je, što to čujem - proslijedi Perker - jer to će biti predmet našeg razgovora.
- Draže bi mi bilo, kad se to ne bi nikad među nama spominjalo, dragi Perkere - hitro mu se uplete u riječ Pickwick.
- Trice i kučine, dragi moj gospodine - dočeka Perker odvezujući snopić i isprijeka gorljivo pogledajući Pickwicka. - Nema druge, mora se o tome govoriti. Radi toga sam ja upravo i došao k vama. No, jeste li voljni, dragi gospodine, da saslušate, što vam imam reći? Nije mi dotuge. Ako vam odmah nije po volji, mogu ja i pričekati. Evo imam današnje novine. Ja ću čitati, a vi kad izvolite, samo kažite.
Nato mališa prebaci nogu preko noge i stade se graditi kao da čita s velikim mirom i marom.
- No, no - smekša Pickwick uzdahnuv i ublaživ srdžbu u smiješak. - Hajdete recite, što imate. Zacijelo stara priča?
- S jednom novinom, gospodine; s jednom novinom - dočeka Perker smišljeno savijajući novine i stavljajući ih ponovo u džep. - Gospođa Bardellka, tužiteljka u ovoj parnici, nalazi se, gospodine, zatočena među ova četiri tamnička zida.
- Pa ja to znam - zapovrnu Pickwick.
- Vrlo dobro - otpovrnu Perker. - A bit će, da znate i kako je ovamo dospjela; hoću da kažem, iz kojih razloga je došla, i tko je protiv nje poveo sudski postupak?
- Znam; barem onoliko, koliko sam čuo od Sama o tome - stade tumačiti Pickwick hineći kao da mu nije ništa stalo.
- Sam vas je izvijestio o tome? - preuze Perker. - Njegov je izvještaj, mogu vam reći bez okolišenja, posve točan. Dakle, dragi gospodine, prvo pitanje, koje vam imam postaviti jest, mora li ta žena da ostane ovdje?
- Da ostane ovdje? - ponovi začuđeno Pickwick.
- Da ostane ovdje, dragi moj gospodine - pritvrdi Perker nasloniv se u stolicu i postojano gledajući u svoga klijenta.
- Kako dolazite do toga, da mene tako nešto pitate? - zabezeknuto zaruži Pickwick. - Vi znate vrlo dobro, da je to u rukama Dodsona i Fogga.
- Ništa je ne znam o tome - odrešito će Perker. - To nije u rukama Dodsona i Fogga. Vi poznajete te ljude, dragi moj gospodine, isto kao i ja. To je jedino, sasvim i potpuno u vašim rukama.
- U mojim rukama! - otrese gromko Pickwick nervozno ustav sa stolice i odmah izatog sjednuv.
Mališa dvaput pokuca po zaklopcu burmutice, otvori je, uštinu podobar čupak burmuta, opet burmuticu zatvori i ponovi riječi:
- U vašim rukama.
- Počujte me, dragi moj gospodine - proslijedi mališa, koji kanda je crpao samosvijest iz burmuta - velim vam, da je potpuno u vašim rukama, i samo u vašim, hoće li ta nesretnica biti brzo oslobođena ili će vječno čamiti u uzama. Molim vas, budite ljubezni, pa me saslušajte do kraja i nemojte biti tako strašno siloviti, jer ćete se od toga samo svojski oznojiti, a hasne nikakve. Tvrdim - nastavi Perker izbrajajući u potvrdu točnosti svaki rečenički odlomak na drugi prst - tvrdim, da je nitko osim vas ne može izbaviti iz ovoga brloga bijede, i da samo vi to možete učiniti, ako platite troškove parnice, i za tužiteljku i za tuženoga, na ruke onih lupeža i varalica u Freeman’s Courtu. A sada se primirite, dragi gospodine.
Za Perkerova govorenja Pickwickovo je lice mijenjalo boje. Očevidno je bilo, da će sad na pući od gnjeva kao kesten u vatri - tolika mu je bila pozljedica na te neljude - ali ustegnu gnjev koliko je mogao. Perker pojača svoju dokaznu snagu još jednim štipom burmuta pa nastavi:
- Ja sam jutros govorio s tom ženom. Ako platite njezine i svoje troškove, onda će vas potpuno osloboditi i rasteretiti plaćanja odštete. A osim toga (znam, da do toga mnogo više držite), ona će dati svojeručnu izjavu u obliku pisma, koje će meni poslati. U tome će pismu jasno i glasno istaći, da su oni neljudi, Dodson i Fogg, cijelu tu spletku zakuhali, potakli i izveli. Zatim, kako joj je doboga žao, što je bila sredstvo u njihovim rukama, i tako vama dodijavala i krivo vam činila. Na koncu će mene kumiti i moliti, ne bih li posredovao kod vas i zamolio vas za oproštenje.
- Ako ja platim mjesto nje troškove! - gnjevljivo će Pickwick. - Zaista dragocjen dokumenat!
- Nema tu nikakvih »ako«, dragi moj gospodine - pobjedonosno će Perker. - Kod mene je pismo, o kojemu govorim. Jutros u devet sati donijela mi ga u uredovnicu neka žena, prije nego što sam uopće stupio nogom u ovo mjesto ili se bilo kako sporazumio s gospođom Bardell. Tako je, časti mi moje! - Odvadivši pismo iz snopića, mali ga odvjetnik metne kraj Pickwickova lakta pa cijela dva časka stade neprestano burmutiti, a ni jednom da bi okom trenuo.
- Je li to sve, što mi imate kazati? - upita blago Pickwick.
- Sve vam baš nisam rekao - proslijedi Perker. - Ne mogu ovčas zaufano reći, hoće li priznanica o pravovaljanosti tražbine, pa jasan njihov dogovor o međusobnim obećanjima, i dokazni materijal, što smo ga kadri pribrati o cijelom vođenju parbe, hoće li sve to, velim biti dovoljno da opravda optužbu, da su se protiv vas urotili. Ja se sve bojim, da neće, dragi gospodine. Oni su odviše previjani za tako nešto. Ipak mi je nakana da vam reknem, da će sve te činjenice, ako se uzmu zajedno, biti dovoljne da vas opravdaju kod svih razboritih ljudi. A sada, dragi moj gospodine, vama prepuštam odluku. Tih sto i pedeset funta, ili koliko će već iznositi uzmimo okruglu svotu nije za vas ništa. Porota se odlučila protiv vas. Njezina je presuda, istinabog, kriva, ali obranici su ipak presudili, kako su smatrali valjanim, a ta je presuda, makar bila od ramena, protiv vas. Sad imate zgode, da uz lake uvjete dođete na mnogo više mjesto nego što biste ikada bili kadri, ostanete li ovdje u tamnici. Svijet, koji vas ne poznaje, ovo bi potonje pripisivao samo pukoj, svojeglavoj, tvrdoglavoj i surovoglavoj upornosti - i ničemu drugome, dragi moj prijatelju, vjerujte mi. Zar ćete onda krzmati, da se dobavite toga položaja, kad vas on vraća vašim prijateljima, vašim navikama, vašem zdravlju, vašim razonodama. Time oslobađete svoga vjernog i privrženog slugu, kojega biste inače osudili na tamnovanje za cijeloga vašeg vijeka. Svrh svega pak, tako ćete se veoma velikodušno osvetiti, a takve osvete, koliko ja znam, leže vam na srcu, dragi prijatelju - izbavit ćete onu ženu iz jazbine bijede i raskalašenosti, na koju se, kad bi bilo na moju, ne bi smio osuditi nijedan muškarac nikad zanikada, a zadati takvu kaznu ženi, još je strašnije i barbarskije. Pitam vas onda, dragi moj gospodine, ne samo kao vaš pravni savjetnik, nego kao vaš pravi desni prijatelj: zar ćete propustiti priliku da postignete sve te ciljeve i da učinite sva ta dobra djela samo iz jadnog obzira prema tih nekoliko funta, koje će se staniti u džepovima dvojice lupeža, a to ih neće ništa promijeniti? Što više dobivaju, više traže, i tako će se prije uplesti u kakvu lopovštinu, koja se mora završiti slomom. Izložih vam, dragi moj gospodine, te razloge vrlo slabo i nesavršeno, ali vas molim, da o njima razmislite. Premišljajte na svaku ruku do mile volje. A ja ću čekati vaš odgovor strpljivo kao janjac.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2 Empty Re: Čarls Dikens-Posmrtni spisi Pickwickova kluba 2

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu