Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda

Ići dole

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 Empty Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 10:57 am

First topic message reminder :

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 Cover_10

Intrigantna priča o Edwinu Droodu Dickensov je posljednji roman, koji nije uspio završiti, pa čitateljima ostavlja mogućnost vlastite interpretacije kraja. Erwin nestaje jedne olujne badnje večeri ne ostavljajući nikakva traga. Kada njegov sat bude pronađen pokraj rijeke, sumnja za ubojstvo pada na njegova strica Johna Jaspera koji je bio zaljubljen u Rosu, Edwinovu odabranicu...


Poslednji put izmenio Mustra dana Pet Jun 15, 2018 8:50 am, izmenio ukupno 3 puta
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 Empty Re: Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:31 am

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 8e515ca845


XV.
OPTUŽENI
Neville Landless pošao je rano i hodao brzim korakom tako da je bio već dvanaest kilometara daleko kad su crkvena zvona u Cloisterhamu počela zvoniti za jutarnju misu. Kako je u ovo vrijeme već poželio doručkovati, pošto je pošao samo s korom kruha, on se zaustavio u prvoj cestovnoj gostionici kako bi se osvježio.
Gosti koji žele doručak – ako nisu konji ili stoka, za koje ima dovoljno spremljene hrane u obliku sijena i vode u koritu - bili su toliko neobična pojava u gostionici naziva „The Tilted Wagon“, da je trebalo dugo da bi se dobio čaj, pečen kruh i slanina. Neville u međuvremenu, sjedeći u blagovaonici s pješčanim podom, pitao se koliko će vremena proći nakon njegova odlaska dok vlažna drva počnu nekog grijati.
Dakle,“The Tilted Wagon“je hladna gostionica na vrhu brijega, gdje je zemlja pred vratima bila ukaljana od vlažnih papaka i ugažene slame, gdje je ljuta gazdarica pokraj šanka tukla vlažnu bebu (s jednom bosom nogom i jednom s crvenom čarapom), gdje se sir nasukao na polici zajedno s pljesnivim stolnjakom i nožem sa zelenim drškom, gdje je blijedi kruh prosipao suze od mrvica nad svojim brodolomom u nekom drugom čamcu, gdje je obiteljsko rublje, napola oprano i vlažno vodilo javni život tako što je posvuda ležalo, gdje se sve pilo iz krčaga i gdje je sve drugo podsjećalo na vrč. „The Tilted Wagon“, imajući u vidu sve ove stvari, teško da se držao svojeg napisanog obećanja o pružanju dobre zabave ljudima i životinjama. Međutim, čovjek u ovom slučaju nije bio kritičan, nego je prihvatio zabavu koju je mogao dobiti i nastavio put nakon odmora dužeg no što mu je bio potreban.
On zastade kakvih pola kilometra dalje od kuće, oklijevajući hoće li nastaviti cestom ili da pođe putem za kola između dviju visokih živica, koji je vodio preko strme vjetrovite pustare i očito ponovno izlazio na cestu. On se odlučio za put kojim idu kola i pošao njime nešto teže jer je uspon bio velik, a put ispresijecan dubokim brazdama.
Mučio se on tako kad je osjetio iza sebe neke druge pješake. Kako su išli bržim korakom od njega, on stane sa strane, pokraj jedne od živica da ih propusti. Ali njihovo je ponašanje bilo veoma neobično. Samo njih četvero je prošlo. Ostala četvorica usporila su korak i oklijevala kao da ga kane pratiti čim krene. Ostatak grupe (možda njih šest) okrene se i hitro pođe natrag.
On pogleda četvoricu iza sebe i onu četvoricu ispred sebe. Oni mu uzvrate pogled. On nastavi svoj put, a četvorica ispred njega krenuše naprijed neprestano se osvrćući. Četvorica s leđa su se približila i opkolila ga.
Sad su se svi odvojili od uskog kolnika i prešli na otvoreni prostor vrištine i dalje jednako raspoređeni, ostavljajući mu prostor da krene na jednu ili drugu stranu. Nije bilo više mjesta sumnji da su ga ovi ljudi opkolili. On zastane pokušavajući ih se osloboditi po zadnji put.
„Zašto me slijedite?“ upitao ih je. „Jeste li vi neki lopovi?“
„Ne odgovaraj mu“, reče jedan od njih. On nije vidio koji. „Bolje budi tih.“
„Bolje budi tih?“ ponovio je Neville. „Tko je to rekao?“
Nema odgovora.
„To je dobar savjet, bez obzira na to tko ga je od vas plašljivaca dao“, nastavio je on ljutito. „Neću dopustiti da me u tor tjeraju četvorica ovdje, četvorica tamo. Želim proći i mislim da ću proći pokraj one četvorice naprijed.“
Svi su mirno stajali, kao i on sam.
„Ako osmero ljudi ili četvero ili dvojica napadnu na jednog“, nastavio je on bivajući sve bjesniji, „onda on nema drugog izbora nego da se lati jednog od njih. I, bogami, učinit ću to ako mi i dalje budete sprečavali!“
Položivši na rame svoj teški štap i ubrzavši korak, pojuri on pokraj one četvorice naprijed kaneći proći. Najkrupniji i najjači čovjek od njih brzo prijeđe na stranu s koje je on prilazio, okretno se bacio na njega i pao zajedno s njim. Međutim, to se nije zbilo prije nego što ga je pošteno pogodio težak štap.
„Neka mu bude!“ reče ovaj čovjek prigušenim glasom dok su se koprcali po travi. „Poštena borba! On je poput djevojčice u usporedbi sa mnom, a, osim toga, on ima i teret na leđima. Pustite ga. Ja ću ga srediti.“
Nakon malo kotrljanja, u tijesnom hrvanju zbog kojeg su obje osobe bile umrljane krvlju, čovjek skloni koljeno s Nevilleovih prsa i ustane govoreći: „Evo ga! Sad neka ga dvojica od vas uhvate ispod ruke!“
To je odmah učinjeno.
„Sto se tiče tvrdnje da smo lopovi, gospodine Landless“, reče čovjek pljunuvši malo krvi i još je više obrisavši s lica, „znat ćete više o tome u podne. Ne bismo vas ni dotaknuli da nas niste na to natjerali. Odvest ćemo vas do glavne ceste, bilo kako, a tamo ćete naći dovoljno pomoći protiv lopova, ako je želite. Neka mu netko obriše lice. Vidite kako curi krv niz njega!“
Kad su mu očistili lice, Neville prepozna govornika, Joea, vozača cloisterhamskog omnibusa, a kojega je vidio samo jednom, i to onog dana kad je došao.
„I ono što vam zasad preporučujem jest da ne govorite, gospodine Landless. Naći ćete prijatelja koji vas čeka na glavnoj cesti – koji je otišao naprijed drugim putem kad smo se podijelili u dvije skupine – i bolje da ništa ne govorite dok se s njim ne susretnete. Neka netko ponese taj štap, i krenimo!“
Krajnje zaprepašten, Neville je buljio oko sebe ni riječi ne govoreći. Hodajući između svoja dva pratitelja, koji su ga držali za ruke, on je koračao kao u snu, a sve dok ponovno nisu stigli na cestu usred male skupine ljudi. Ljudi koji su se vratili sad su bili u grupi, a njezini središnji likovi bili su gospodin Jasper i gospodin Crisparkle. Nevilleovi su ga pratitelji odveli do mlađeg kanonika i tamo ga oslobodili, kao u znak poštovanja prema lom gospodinu.
„Što sve ovo treba značiti, gospodine! O čemu je riječ! Osjećam se kao da sam poludio!“ poviče Neville dok se oko njega zatvarao krug.
„Gdje je moj nećak?“ upitao je gospodin Jasper sav izvan sebe.
„Gdje je vaš nećak?“ ponovi Neville. „Zašto to mene pitate?“
„Pitam vas“, odgovori Jasper, „zato što ste vi bili posljednja osoba u njegovu društvu, a sad ga ne možemo naći.“
„Ne možete naći!“ poviče Neville prestravljeno.
„Stanite, stanite!“ reče gospodin Crisparkle.
„Dopustite mi, Jaspere. Gospodine Neville, vi ste smeteni, priberite se, jako je važno da se priberete. Slušajte me.“
„Pokušat ću, gospodine, ali čini mi se ludim.“
„Vi ste prošle noći otišli od gospodina Jaspera s Edwinom Droodom?“
„Da.“
„U koje vrijeme?“
„Je li bilo dvanaest sati?“ upita Neville držeći ruku na svom zbunjenom čelu kao da molećivo pita Jaspera.
„Sasvim točno“, reče gospodin Crisparkle. „To mi je već rekao gospodin Jasper. Zajedno ste otišli do rijeke?“
„Nesumnjivo! Da vidimo kako tamo puše vjetar.“
„Što je bilo poslije! Koliko ste ostali tamo?“
„Oko deset minuta, ne bih rekao više. Onda smo zajedno došli do vaše kuće i on se na vratima oprostio od mene.“
„Je li rekao da ponovno ide do rijeke?“
„Ne. Rekao je da ide ravno natrag.“
Gledatelji pogledaše jedan drugog pa gospodina Crisparklea. Gospodin Jasper, koji je netremice promatrao Nevillea, reče mu tihim, jasnim, sumnjičavim glasom: „Kakve su to mrlje na njegovoj odjeći?“
Sve se oči okrenu prema krvi na njegovu odijelu.
„A ovdje na štapu imamo iste mrlje!“ reče Jasper uzevši ga iz ruke čovjeka koji ga je držao. „Znam da je štap njegov i sinoć ga je nosio. Što to znači?“
„U ime božje, reci što to znači, Neville!“ preklinjao je gospodin Crisparkle.
„Taj čovjek i ja“, reče Neville, pokazavši na svoga posljednjeg protivnika, „maloprije smo se borili oko štapa. I iste takve mrlje možete vidjeti na njemu, gospodine. Što sam mogao pretpostaviti kad sam se našao uznemiren od osmorice? Jesam li mogao i sanjati o pravom razlogu kad mi ga nisu htjeli reći?“
Osi su priznali da su mislili kako je potrebno šutjeti i zato je došlo do borbe. A ipak, ti isti ljudi koji su je vidjeli mračno su se zagledali u mrlje koje je svjež hladni zrak već osušio.
„Moramo se vratiti, Neville“, reče gospodin Crisparkle. „Naravno da ćete biti sretni da se vratite kako bi sa sebe skinuli sumnju?“
„Dakako, gospodine.“
„Gospodin Landless će ići pokraj mene“, nastavi mladi kanonik pogledavši oko sebe. „Idemo, Neville!“
Oni krenuše natrag, a ostali, osim jednoga, klipsali su za njima na raznim udaljenostima. Jasper je išao s druge Nevilleove strane i uporno se držao tog položaja, šutio je, dok je gospodin Crisparkle više nego jednom ponavljao svoja prijašnja pitanja. Neville je, isto tako, ponavljao svoje prijašnje odgovore, a obojica su pri objašnjavanju riskirala s pretpostavkama. Jasper je bio tvrdoglavo nijem, iako mu se gospodin Crisparkle izravno obraćao da sudjeluje u razgovoru, ali nikakva molba nije mogla pokrenuti njegovo ukočeno lice. Kad su se približili gradu, i kad je mladi kanonik predložio da bi mogli odmah otići do gradonačelnika, on se složio ozbiljnim kimanjem glave. Ali nije progovorio ni riječi dok nisu došli u primaću sobu gospodina Sapsee.
Kad je gospodin Crisparkle obavijestio gospodina Sapseu o okolnostima u kojima su željeli dati dobrovoljnu izjavu pred njim, gospodin Jasper prekinuo je šutnju izjavom da je sve svoje povjerenje, ljudski govoreći, poklonio pronicavosti gospodina Sapsee. Nije postojao nikakav shvatljiv razlog zašto bi njegov nećak naglo iščeznuo, ako gospodin Sapsea ne bi mogao naći neki, i onda bi on to poštovao. Nije postojala nikakva shvatljiva vjerojatnost da se ponovno vratio na rijeku i slučajno utopio u mraku, osim ako to ne izgleda vjerojatno gospodinu Sapsei, što bi on također prihvatio. On svoje ruke pere što je moguće više od svih užasnih sumnji, osim ako se gospodinu Sapsei ne čini da se one ne bi mogle odvojiti od Edwinova druga s kojim je bio prije nestanka (a s kojim nije bio u dobrim odnosima) i onda, još jednom, on bi i to prihvatio. U stanje njegove vlastite duše, budući da ga razdiru sumnje i muče strašne bojazni, ne može se sa sigurnošću pouzdati, ali u gospodina Sapseu može.
Sapsea je izrazio svoje mišljenje da je slučaj obavijen velom mraka. Ukratko (i ovdje se njegove oči zaustaviše na Nevilleovu licu), neengleske je ćudi. Pošto je dao ovu važnu izjavu, odlutao je u gušću maglu i labirint gluposti, u kojemu se moglo očekivati da čak i gradonačelnik može uživati, i izađe iz njega s briljantnim otkrićem da bi oduzeti život bratskom biću značilo isto što i uzeti stvar koja ti ne pripada. Nećkao se bi li odmah izdao nalog za uhićenje gospodina Nevillea Landlessa, a pod okolnostima ozbiljne sumnje. Možda bi otišao i toliko daleko da nije bilo ogorčena prosvjeda mlađeg kanonika, koji je na sebe preuzeo odgovornost da mladić ostane u njegovoj kući i da će ga on osobno dovesti kad god se to zatraži. Gospodin Jasper je shvatio Sapsein prijedlog da se pretraži rijeka, da obale budu detaljno pregledane, da se podatci o nestanku pošalju u sva mjesta na obali, i u London, i da se posvuda istaknu plakati i oglasi u kojima bi se molio Edwin Drood, da se (ako se zbog nekog nepoznatog razloga povukao iz kuće svog ujaka i društva) sažali na gorku tugu i žalost rođaka koji ga voli i neka ga nekako obavijesti da je još živ. Gospodina Sapseu su savršeno shvatili, jer ovo je bilo točno ono što je i on mislio (iako on nije ništa rekao o tome). Sukladno tomu odmah su bile poduzete određene mjere.
Bilo bi teško reći tko je bio više iznenađen i užasnut: Neville Landless ili John Jasper. Dok je njega Jasperova pozicija prisiljavala da bude aktivan, Nevilleova je njega primorava da bude pasivan, pa se zato i nisu razlikovali. I jedan i drugi bio je pognut i slomljen.
S najranijim svjetlom idućeg jutra ljudi su započeli s pretraživanjem rijeke dok su drugi, većinom dobrovoljci, pretraživali obale. Cijelog dana tragali su na rijeci s pomoću barke i štapa, drljače i mreže, a na blatnjavoj obali punoj trske i s čizmama iznad koljena, sjekirom, lopatom, konopcima, psima i svim mogućim sredstvima. Čak i noću rijeka je bila prošarana svjetiljkama i žarila se od plamenova. Udaljeni potoci, u koje nije nadirala plima, imali su svoje skupine promatrača koji su slušali žuborenje potoka i tražili u njima neki teret. I na udaljenim šljunčanim nasipima pokraj mora, i pokraj osamljenih mjesta gdje je istjecala voda, gorjele su sjajne buktinje koje su sve do idućeg jutra svijetlile ljudskim prilikama u grubim kaputima koje su tu pretraživale. Međutim, nisu našli ni najmanji trag Edwina Drooda.
Cijeloga tog dana nastavljeno je traganje. Sada, u čamcima i barkama, na obali medu vrbama ili tumarajući po blatu usred kolja i hrapavog kamenja, po niskim mjestima gdje su se osamljene bare i upozorenja čudnih oblika ukazivali poput utvara, John Jasper je neumorno radio. Ali bez uspjeha jer još uvijek nije bilo nikakva traga o Edwinu Droodu. Ostavivši noćne stražare, tako da bi budne oči pratile svaku promjenu plime i oseke, on sav iscrpljen ode kući. Zapušten i neuredan, prljav od blata koje se osušilo na njegovu odijelu koje se pretvorilo u dronjke, tek što se spustio u svoj naslonjač kad se pojavi gospodin Grewgious.
„Ovo je neobična vijest“, reče gospodin Grewgious.
„Neobična i zastrašujuća vijest.“
Jasper samo podigne svoje teške oči kako bi to izrekao pa ih ponovno obori. Zatim se opusti i iscrpljen nasloni na jednu stranu svoje fotelje. Grewgious se pogladi po glavu i lice pa stane zagledavši se u vatru.
„Kako je vaša štićenica?“ blijedim i promuklim glasom upita Jasper nakon nekog vremena.
„Jadno malo stvorenje! Možete zamisliti njezino stanje.“
„Jeste li vidjeli njegovu sestru?“ upita Jasper kao i prije.
„Čiju?“
U bilo kojem drugom slučaju razdražljiv utjecaj mogli su imati kratkoća ovog protupitanja i hladan te spor način na koji je gospodin Grewgious skrenuo pogled s vatre na lice svoga sugovornika. A sad, Jasper samo otvori oči i reče: „Osumnjičenog mladića.“
„Vi sumnjate na njega?“ pita gospodin Grewgious.
„Ne znam što bih mislio. Ne mogu se odlučiti.“
„Ni ja“, reče gospodin Grewgious. „Ali budući da ste o njemu govorili kao o osumnjičenu mladiću, mislio sam da ste odlučili. Sad baš dolazim od gospođice Landless.“
„U kakvom je stanju?“
„Odbacuje svaku sumnju i neograničeno vjeruje u svog brata.“
„Jadno stvorenje!“
„Međutim“, nastavi gospodin Grewgious, „nisam došao razgovarati o njoj. Došao sam vam reći nešto o svojoj štićenici što će vas iznenaditi. Bar je mene iznenadilo.“
Jasper je uzdahnuo i umorno se okrenuo u svojoj stolici.
„Da to ostavim do sutra?“ upita gospodin Grewgious. „Pazite, opominjem vas, mislim da će vas to iznenaditi.“
U očima Johna Jaspera pojavi se više pozornosti i koncentracije kad ugleda kako gospodin Grewgious opet gladi svoju glavu i gleda u vatru, ali sada stisnutih i odlučnih usta.
„Što to?“ upita Jasper uspravivši se u svojoj stolici.
„Zaista“, reče gospodin Grewgious izazivački sporo i još uvijek zamišljeno gledajući u vatru:
„Mogao sam to znati i prije, ona mi je nagovijestila, ali ja sam krajnje nespretan čovjek i to mi uopće nije palo na pamet, sve sam uzimao zdravo za gotovo.“
„U čemu je stvar?“ upita Jasper još jednom.
Grewgious je naizmjenično otvarao i zatvarao svoje šake dok ih je grijao pokraj vatre te ga iskosa uporno i nepomično promatrao.
Odgovorio je:
„Taj mladi par, izgubljeni mladić i gospođica Rosa, moja štićenica, premda tako dugo zaručeni, što i priznaju, pa skoro i vjenčani...“
Grewgious ugleda zapiljeno blijedo lice, dvije drhtave blijede usne i dvije blatnjave ruke kako se grčevito drže za naslon fotelje. Izuzevši ruke, mogao bi pomisliti kako nikad nije vidio tog čovjeka.
„Taj mladi par je postupno došao do otkrića (istodobno s obiju strana, mislim) da će biti sretniji i zadovoljniji, u sadašnjem i budućem životu, ako budu nježni prijatelji ili, bolje rečeno, brat i sestra nego muž i žena.“
Grewgious vidi olovno obojeno lice u naslonjaču i na njegovoj površini strašne kapljice ili mjehuriće koji kao da su bili od čelika.
„Ovaj mladi par je na kraju došao do zdrave odluke da izmijeni svoja otkrića – otvoreno, razumno i nježno. Oni su se zbog toga i našli. Nakon nevinog i velikodušnog razgovora složili su se da zauvijek raskinu svoje dosadašnje odnose.“
Grewgious gleda kako se iz naslonjača diže sablasna prilika, otvorenih usta, i podiže raširene ruke prema svojoj glavi.
„Jedno iz toga mladog para, a to je vaš nećak, plašeći se da biste u vašem nježnom osjećanju prema njemu bili gorko razočarani zbog toliko velikog odstupanja u njegovu isplaniranom životu, uzdržavao se nekoliko dana da vam oda tajnu i ostavio je da vam je ja otkrijem kad budem dolazio s vama razgovarati, kad on već bude otišao. Ja razgovaram s vama, a on je otišao.“
Gospodin Grewgious gleda kako sablasna prilika zabacuje glavu, rukama grabi kosu i u grču se okreće od njega.
„Sad sam rekao sve što imam reći, osim toga, da se ovaj mladi par rastao, odlučno, premda ne bez suza i tuge, one večeri kad ste ih vi posljednji put vidjeli zajedno.“
Gospodin Grewgious začuo je strašan krik i više nije vidio sablasnu priliku ni kako sjedi ni kako stoji, nije vidio ništa drugo, osim hrpe od poderanog i blatnjavog odijela na podu.
Čak ni tada ne mijenjajući svoj položaj, on je otvarao i zatvarao dlanove svojih ruku dok ih je grijao i zurio u vatru.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 Empty Re: Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:32 am

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 8003


XVI.
ODAN
Kad se John Jasper oporavio od svojeg napadaja ili nesvijesti, on shvati kako ga dvore gospodin i gospođa Tope, a koje je njegov posjetitelj radi toga i pozvao. Njegov posjetitelj, drvena izgleda, kruto je sjedio u stolici s rukama na koljenima promatrajući kako se oporavlja.
„Eto! Sad ste lijepo došli k sebi, gospodine“, reče uplakana gospođa Tope. „Bili ste sasvim iscrpljeni, a nije ni čudno!“
„Čovjek“, reče gospodin Grewgious sa svojim uobičajenim izrazom kao da ponavlja lekciju, „ne može prekinuti svoj odmor i duša mu ne može biti surovo mučena i tijelo preopterećeno umorom a da se sasvim ne iscrpi.“
„Bojim se da sam vas uznemirio?“ tiho se ispričao Jasper kad su mu pomogli da sjedne u naslonjač.
„Ni najmanje, hvala“, odgovorio je gospodin Grewgious.
„Vi ste odviše oprezni.“
„Ni najmanje, hvala“, ponovno je odgovorio gospodin Grewgious.
„Morate popiti malo vina, gospodine“, reče gospođa Tope, „i žele koji sam vam pripremila, a do podneva vi to niste htjeli ni kušati, premda sam vas opomenula što će se dogoditi, znate, a niste ni doručkovali. Morate uzeti i krilo pečene kokoši koja je, sigurno, već dvadeset puta vraćena. Bit će na stolu za pet minuta i ovaj dobri gospodin će, možda, ostati vidjeti kako ćete jesti.“
Na to dobri gospodin odgovori gunđanjem koje je moglo značiti i da i ne, bilo što i ništa, i što bi gospođa Tope smatrala krajnje tajanstvenim da joj pozornost nije bila usredotočena na postavljanje stola.
„Hoćete li pojesti nešto sa mnom?“ reče Jasper kad je prostrt stolnjak.
„Ni zalogaj ne može kroz moje grlo, hvala“, odgovorio je gospodin Grewgious.
Jasper je gotovo lakomo jeo i pio. Očita je bila njegova ravnodušnost prema okusu jela i pića, što je otkrivalo kako je jeo i pio da bi se okrijepio a ne da bi zadovoljio svoje prohtjeve. Gospodin Grewgious u međuvremenu je sjedio uspravno, a na licu mu se mogao vidjeti neopozivi uljudni protest kao da bi nekomu, tko ga poziva na razgovor, odgovorio: „Uopće se ne bih mogao upuštati ni u kakve primjedbe bilo o čemu da je riječ, hvala“.
„Znate li“, reče Jasper kad je odgurnuo tanjur i čašu i nakon što je nekoliko trenutaka samo zamišljeno sjedio: „Znate li da pronalazim neke mrvice utjehe u vijesti kojom ste me toliko iznenadili?“
„Doista?“ odgovorio je gospodin Grewgious, prilično jasno nagovijestivši neizgovoreni kraj:
„Ja, ne, hvala.“
„Pošto sam se oporavio od šokantne vijesti o svojemu dragom dječaku, toliko neočekivane i toliko razorne za sve kule koje sam sagradio za njega, i pošto sam imao vremena razmisliti o tome, mogu reći – da.“
„Jako bi me radovalo skupljanje vaših mrvica“, suho reče gospodin Grewgious.
„Nema li ili ima – ako se varam, recite mi i skratite moje muke – nema li ili ima nade da je, pošto se našao u novoj situaciji, i postao bolno osjetljiv na nezgodan teret objašnjavanja, a zbog nečega drugog, čime bi ga ta situacija opteretila, izbjegao neugodnosti i pobjegao?“
„To bi moglo biti istina“, zamišljeno reče gospodin Grewgious.
„Događale su se takve stvari, čitao sam o slučajevima u kojima su ljudi radije odlazili nego se suočavali sa sedam dana čuda i polaganjem računa o njima bijesnim i drskim ljudima. Za njih se dugo ne bi čulo.“
„Vjerujem da su se događale takve stvari“, reče gospodin Grewgious još uvijek zamišljeno.
„Kada bih, i kako, posumnjao u to“, nastavi Jasper nastavivši novim tijekom, „da je dragi, izgubljeni dečko tajio bilo što od mene, a ponajmanje tako važnu stvar kao što je ova, i kakav sam tračak svjetla mogao očekivati na krajnje crnom nebu? Kako sam mogao pretpostaviti da se njegova buduća žena nalazi ovdje i daje njegovo vjenčanje tako blizu, kako sam mogao pomišljati na mogućnost da je dobrovoljno napustio ovo mjesto, a na način koji bi bio tako neobjašnjiv, inatljiv i okrutan? Ali sad kad znam ono što ste mi ispričali, zar ne postoji mala pukotina kroz koju probija svjetlo? Pretpostavljajući da se namjerno izgubio, zar mi njegov nestanak nije razumljiviji i manje okrutan? Sama je po sebi neki razlog za njegov odlazak i činjenica da se tek rastao od vaše štićenice. Točno je da zbog toga njegov tajanstveni odlazak nije za mene manje okrutan, ali oslobađa ga surovosti prema Rosi.“
Gospodinu Grewgiousu nije preostalo ništa drugo nego se s time složiti.
„Čak i prema meni“, nastavio je Jasper još uvijek vatreno slijedeći novu stazu. Putujući njome, vedro je dodao: „On je znao da ćete vi doći k meni, znao je da vam je povjereno da mi kažete ono što ste mi rekli. Iako je to u mojoj zbunjenoj duši probudilo novi tijek misli, proizlazi da je on, zbog istih razloga, mogao predvidjeti i zaključke koje bih ja izvukao. Neminovno ih je predvidio, čak i surovost prema meni. A tko sam ja – John Jasper, glazbeni učitelj.“
Još jednom gospodinu Grewgiousu nije preostalo ništa drugo nego da se složi.
„Imao sam ja svojih sumnji, užasnih sumnji“, reče Jasper, „ali vaše otkriće u prvi mah me je slomilo – otkrilo mi je kako je moj dragi dječak skrivao veliku tajnu od mene, a ja sam ga toliko iskreno volio, no sad u meni raspiruje nadu. Vi je ne gasite, već priznajete da je opravdana. Počinjem vjerovati da je moguće“, ovdje on sklopi ruke, „da je svojevoljno nestao i da je, možda, još uvijek živ i zdrav.“
Gospodin Crisparkle uđe upravo u tom trenutku. Gospodin Jasper ponovi:
„Počinjem vjerovati da je on nestao po svojoj volji i da je, možda, još uvijek živ i zdrav.“
Gospodin Crisparkle sjedne i upita: „Kako to?“ gospodin Jasper ponovi argumente koje je baš bio iznio. Da su bili manje vjerojatni nego što su bili, mlađi kanonik bio bi ih spreman primiti, jer maknuli bi odgovornost njegova nesretnog đaka. Ali i on je davao veliku važnost tomu što je izgubljeni mladić bio, neposredno prije svog nestanka, stavljen u nov i neugodan položaj prema svima koji su znali za njegove planove i poslove. Izgledalo mu je i da ta činjenica baca novu svjetlost na cijelu stvar.
„Rekao sam gospodinu Sapsei, kad smo bili kod njega“, reče Jasper, što je stvarno i učinio: „Da nije bilo svađe ni neslaganja između dvaju mladića na njihovu posljednjem sastanku. Mi svi znamo da njihov prvi susret, na nesreću, nije bio nimalo prijateljski. Ali sve je bilo u redu kad su posljednji put bili zajedno u mojoj kući. Moj dragi dečko nije bio raspoložen kao i inače, bio je potišten, to sam primijetio, i sad sam sklon razmišljati više o toj okolnosti, kad znam da je postojao osobiti razlog da bude neraspoložen, štoviše, razlog koji ga je možda prisilio da ode.“
„Molim nebesa da tomu bude tako!“ uzviknu gospodin Crisparkle.
„I ja se molim nebesima da tomu bude tako!“ ponovio je Jasper. „Vi znate, i gospodin Grewgious bi trebao to isto znati, da sam imao velikih predrasuda s obzirom na gospodina Nevillea Landlessa, što je bilo posljedica njegova divljeg ponašanja pri prvom boravku u mojoj kući. Vi znate da sam došao k vama neobično zabrinut za svoga dragog dječaka, a zbog Nevilleova ludog nasilja. Vi znate da sam to unio čak i u svoj dnevnik i pokazivao vam zabilješku o svojim čudnim predosjećajima glede njega. Gospodin Grewgious trebao bi biti upoznat s cijelim slučajem. On neće nikada, prešućivanjem s moje strane, biti samo djelomično informiran o događaju. Ja želim da bude toliko dobar da shvati kako je u meni svojim vijestima probudio nadu, unatoč tomu što sam prije ovoga čudnog slučaja bio duboko protiv mladog Landlessa.“
Tolika iskrenost veoma je mučila mlađeg kanonika. Osjećao je da on sam nije bio toliko otvoren. Prijekorno je optuživao sebe zbog toga što je zasad prešutio dvije točke Nevilleova drugog snažnog izljeva mržnje prema Edwinu Droodu i što nije ništa rekao o strašnoj mržnji koja je plamtjela u Nevilleovim grudima. On je bio uvjeren da Neville ni u jednom trenutku nije bio kriv za ovaj tajanstveni nestanak, a ipak se toliko malenih okolnosti toliko zloslutno posložilo protiv njega da se plašio njihovoj težini dodati još i dvije nove. On je bio jedan od najiskrenijih ljudi, ali odmjeravao je u sebi, na svoju veliku žalost, bi li njegovo dobrovoljno iznošenje ovih dvaju kamenčića istine, u ovo vrijeme, poslužilo lažima umjesto istini.
Međutim, pred sobom je imao uzorak. Više nije oklijevao. Obraćajući se gospodinu Grewgiousu, kao nekomu tko je postao autoritet time što je otkriće postavio nasuprot misteriju (a gospodin Grewgious postao je posebice nespretan kad se našao u ovom neočekivanom položaju), gospodin Crisparkle iznio je svoje dokaze pred nepokolebljivi osjećaj pravde gospodina Jaspera i, izražavajući svoje potpuno povjerenje u svoga đaka, što će se prije ili poslije pokazati opravdanim, on je priznao kako je stekao povjerenje u ovoga mladog gospodina, unatoč tomu što je znao da je njegova narav vatrena i nemirna te da je izravno raspaljena protiv nećaka gospodina Jaspera zato što je on romantično smatrao da je zaljubljen u Edwinovu zaručnicu. Reakcija puna nade koja se vidjela na gospodinu Jasperu bila je dokaz čak i protiv ove netražene izjave. Malčice je problijedio zbog toga, ali je ponovio da će podržavati nadu koju je u njemu probudio gospodin Grewgious. Ako ne bude otkriven nikakav trag na temelju kojeg bi se došlo do strašne spoznaje da je njegov dragi dečko ubijen, on će vjerovati da je možda nestao po svojoj vlastitoj nemirnoj volji.
Sada je zbilo da je gospodin Crisparkle, koji je otišao s ovog sastanka još uvijek nesređen i uznemiren zbog mladića kojega je držao kao zarobljenika u svojoj kući, odlazio u svoju svakodnevnu noćnu šetnju.
Hodao je do Cloisterham Weira. To je često činio i stoga nije bilo ništa osobito u tome što se uputio tim putem. Ali prezauzetost njegovih misli toliko ga je omela u planiranju bilo kakve šetnje ili davanju pozornosli predmetima pokraj kojih je prolazio, tako da se osvijestio tek u blizini brane kad je čuo šum vode.
„Kako sam došao ovamo?“ bila je njegova prva misao kad se zaustavio.
„Zašto sam došao ovamo?“ druga je misao.
„Stajao je tu napeto slušajući vodu. Poznati odlomak iz njegove knjige o živahnim jezicima koji izgovaraju ljudska imena sam od sebe pojavi mu se u uhu, no on ga je odgurnuo rukom kao da je nešto opipljivo.
Noć je bila puna zvijezda. Brana se nalazila puna tri kilometra iznad točke gdje se mladić zaputio promatrati oluju. Ovdje nitko nije tragao jer je dolje niže plima bila jaka u ono doba noći na Badnji dan i najvjerojatnija mjesta gdje bi se moglo pronaći tijelo, ako se kobni nesretni slučaj dogodio, ležala su – kad se plima povukla i kad je ponovno naišla – između ovog mjesta i mora. Voda je prelazila preko brane žuboreći kao i obično u hladnoj zvjezdanoj noći i malo se toga moglo vidjeti. Ipak, gospodin Crisparkle je imao neki neodređeni osjećaj da je nešto neobično opsjedalo ovo mjesto.
Mislio je u sebi: „Što je to? Gdje je to? Treba dokaz. Na koje je osjetilo utjecalo?“
Nijedno osjetilo ovdje nije pokazivalo ništa neobično. On ponovno posluša i njegovo osjetilo sluha ponovno otkrije da voda pada preko brane uobičajeno šumeći u ovoj hladnoj zvjezdanoj noći.
Veoma dobro znajući da misterij koji je zaokupio njegov um i samom mjestu može dati ovakav osjećaj opsjednutosti, on je naprezao svoje oči sokolove da bi potvrdio ono što vidi. Približio se brani i pogledao njezine dobro poznate stupove i grede. Nije bilo baš ničega neobičnog u okolnim sjenama. Ali on je odlučio da će se ovamo ponovno vratiti rano ujutro.
Brana je cijele noći tekla njegovim nemirnim snom i on se u zoru ponovno tamo vratio. Bilo je vedro, hladno jutro. Cijeli prizor ispred njega, gdje je stajao prošle noći, mogao se vidjeti jasno u svakom detalju. Nekoliko minuta on ga je promatrao veoma pozorno i već je želio odvratiti pogled kad mu jedno mjesto iznenada privuče pozornost.
Leđa je okrenuo brani i pogledao daleko u nebo, i zemlju, pa onda ponovno to mjesto. Odmah je ponovno privuklo njegovu pažnju i on usredotoči pogled. Sad ga nije mogao izgubiti, iako je bila riječ o neobično malenom mjestu. Njegov je pogled bio očaran njime. Ruke su mu počele kidati kaput. Jer sinulo mu je kako na tom mjestu u uglu brane nešto svjetluca, a nije se micalo i nije klizilo sa svjetlucavim kapljicama vode, nego je stajalo na mjestu.
Kad se u to uvjerio, svukao je odjeću, skočio u ledenu vodu i doplivao do toga mjesta. Popeo se na deblo i izvadio iz jedne pukotine zlatni sat s lančićem, koji je na poleđini imao ugravirana slova E. D.
„Odnio je sat do obale, ponovno otplivao do brane, popeo se i skočio. Poznavao je svaku rupu i kut u ovim dubinama i ronio je i ronio sve dok je mogao izdržati hladnoću. Mislio je da će možda naći tijelo, ali našao je tek iglu za kravatu zabodenu u mulj.
„S ovim otkrićima on se vratio u Cloisterham te s Nevilleom Landlessom otišao ravno k gradonačelniku. Poslali su po gospodina Jaspera pa su sat i igla identificirani. Neville je pritvoren: golema količina bijesa i pripisivanja zla sruči se na njega. On je bio krajnje osvetoljubive i nasilne prirode i, da nije bilo njegove jadne sestre, koja je jedino mogla utjecati na njega, on bi svakog dana nekog mogao ubiti. Prije dolaska u Englesku on je bio uzrokom strašnog bičevanja raznih domorodaca, nomada koji su živjeli sad u Aziji, sad u Africi, sad u Zapadnoj Indiji ili na Sjevernom polu, za koje se u Cloisterhamu neodređeno pretpostavljalo da su uvijek crni, uvijek krajnje nevini, koji uvijek nazivaju sebe mi, a druge oslovljavaju gos’on ili gđs’ođo (prema spolu) i uvijek čitaju knjižice krajnje nejasna smisla, iskrivljenim engleskim jezikom, ali uvijek ih točno shvaćajući na svojemu čistom materinskom jeziku. On je sjedine gospođe Crisparkle, zbog tuge, gotovo doveo do groba. (Izvorni izrazi potjecali su od gospodina Sapsee.) On je neprestano ponavljao da će oduzeti život gospodinu Crisparkleu, da će oduzeti svima život i zapravo ostati posljednji čovjek. U Cloisterham ga je doveo iz Londona neki istaknuti filantrop, a zašto? Zato što je filantrop izričito izjavio: „Dugujem svojima bližnjim da ga smjestim na ono mjesto gdje će, Benthamovim riječima, biti uzrokom najveće opasnosti za što je moguće manji broj ljudi.“
Ti hitci šeprtlja nad šeprtljama ne bi njega pogađali u vitalno mjesto. Međutim, ipak se trebalo oduprijeti izvježbanoj i dobro usmjerenoj preciznoj paljbi. On je zloglasno prijetio izgubljenu mladiću i imao je, prema iskazu njegova vlastitog vjernog prijatelja i skrbnika, koji se toliko trudio oko njega, razloga za gorko neprijateljstvo, koje je sam stvorio i potvrdio prema tom nesretnom čovjeku. Naoružao se napadačkim sredstvom za tu kobnu noć i otišao rano ujutro, pošto je prije toga napravio pripreme za odlazak. Pronađen je s tragovima krvi na sebi. Doista, one su mogle nastati onako kako je on rekao, ali to i nije moralo biti točno. Kako je izdan nalog za pretres i premetačinu sobe, odijela i tako dalje, utvrđeno je da je uništio sve svoje papire, i uredio sve svoje stvari onog popodneva prije nestanka mladog Drooda. Draguljar je potvrdio da je sat koji je nađen pokraj brane isti onaj koji je on navio i dotjerao za Edwina Drooda u dva sata i dvadeset minuta istoga tog poslijepodneva. Sat je stao prije nego je bačen u vodu. Zlatar je bio čvrsto uvjeren da nije ponovno navijan. To bi opravdalo hipotezu da je sat skinut s Drooda nešto nakon izlaska iz kuće gospodina Jaspera u ponoć, u društvu osobe koja je posljednja viđena s njim, i da je bačen pošto je prethodno zadržan nekoliko sati. Zašto je bačen? Ako je mladić bio ubijen, i tako vješto unakažen ili sakriven, ili jedno i drugo, budući da se ubojica nadao da će identifikacija biti nemoguća, osim po nečemu što je nosio, što bi to, sigurno, ubojica pokušao ukloniti kao najtrajnije, najpoznatije i najlakše za prepoznavanje? Pa te stvari bile bi sat i igla za kravatu, jer to bi mogao baciti u rijeku. Ako bi sumnja pala na njega, to bi bilo najlakše. Jer njega je vidjelo mnogo osoba kako luta u tom dijelu grada – zaista, vidjeli su ga posvuda – u jadnom i naizgled očajnom stanju. Što se tiče izbora mjesta, svakako da bi bilo bolje da se takvi optužujući dokazi nađu bilo gdje drugdje nego na njemu ili u njegovu posjedu. Što se pak tiče pomirljive prirode zakazanog sastanka između dvaju mladića, veoma malo toga moglo bi ići u prilog mladom Landlessu, jer se jasno vidjelo da taj sastanak nije potekao od njega, već od gospodina Crisparklea i da ga je tražio gospodin Crisparkle. I tko bi mogao reći koliko je bezvoljno, ili u kakvom mračnom raspoloženju, njegov prisilni đak otišao na sastanak? Što se više razmatrao cijeli slučaj, tvrdnje su bivale sve neuvjerljivije. Čak i ona široka pretpostavka da se izgubljeni mladić sakrio, postala je nevjerojatna nakon izjave mlade dame od koje se nedavno rastao na onakav način. A što je rekla s velikom ozbiljnošću i tugom kad su je ispitivali? Da je on, otvoreno i oduševljeno, planirao s njom pričekati dolazak njezina staratelja, gospodina Grewgiousa. A ipak, primijećeno je, on je nestao prije nego što je taj gospodin došao.
I na temelju sumnji što su bile iskazane i podržane na ovaj način, Neville je zadržan u zatvoru, istraga se nastavila, Jasper je radio dan i noć, ali ništa više nije se pronašlo. Nikakvo otkriće nije se dogodilo koje bi dokazalo da je izgubljeni mladić mrtav, tako da je napokon bilo nužno oslobađanje osobe osumnjičene za ubojstvo. Neville je pušten na uvjetnu slobodu. Onda je došlo do posljedica koje je gospodin Crisparkle veoma dobro predvidio. Neville mora otići iz mjesta jer su ga se ljudi klonili i odbacivali ga. Čak i da nije bilo tako, draga stara pastirica od porculana do smrti bi strahovala za svog sina, pogotovo zbog toga što ima takvog ukućana. Vlast pod koju je mlađi kanonik službeno spadao to bi zahtijevala čak i da nije bilo tako.
„Gospodin Crisparkle“, reče dekan, „ljudska pravda može griješiti, ali ona mora postupati u svom duhu. Dani sklanjanja su prošli. Ovaj mladić više se ne smije skrivati kod nas.“
„Mislite da mora otići iz moje kuće, gospodine?“
„Gospodine Crisparkle“, odgovorio je mudri dekan, „ne preuzimam pravo na vlast u vašoj kući. Jednostavno se savjetujem s vama o bolnoj nuždi da ovog mladića lišite velike prednosti vašeg savjeta i instrukcija.“
„To je baš žalosno, gospodine“, reče gospodin Crisparkle.
„Da, veoma“, složio se dekan.
„Ako postoji potreba...“, gospodin Crisparkle zastane.
„A vi, nažalost, vidite da postoji“, odgovori dekan.
Gospodin Crisparkle se pokorno naklonio:
„Teško je unaprijed zaključivati, gospodine, ali ja osjećam da...“
„Upravo tako. Savršeno. Kao što vi rekoste, gospodine Crisparkle“, prekinuo ga je dekan pravilno kimajući glavom, „ništa drugo ne može se učiniti. Nesumnjivo, nesumnjivo. Nema druge, kao što vam to vaš zdrav razum i reče.“
„Međutim, ja sam u potpunosti uvjeren u njegovu nevinost, gospodine.“
„Pa-a-a!“ reče dekan povjerljivijim glasom polako pogleda oko sebe. „Ja uopće ne bih tako govorio. Uopće ne. Dovoljno je sumnji povezano s njim... ne, mislim da ne bih tako govorio, uopće ne.“
Gospodin Crisparkle ponovno se nakloni.
„Možda i nije u redu od nas“, nastavio je dekan, „da budemo pristaše. Pristaše, to ne. Mi svećenici moramo imati toplo srce i hladne glave i držati se srednjeg puta.“
„Nadam se da nemate ništa protiv, gospodine, da javno i glasno izjavim da će on ponovno doći ovamo kad god se pojavi neka nova sumnja, ili neke nove okolnosti koje mogu osvijetliti ovu neobičnu stvar?“
„Ne, ni najmanje“, odgovorio je dekan. „A ipak, znate li, ja ne mislim“, vrlo ugodno i blago naglašavajući ove dvije riječi, “ja ne mislim da bih to jasno i glasno izjavio. Izjavio? To da! Ali jasno i glasno? To ne. Zapravo, gospodine Crisparkle, čuvajući naša srca da ostanu topla i glave hladne, mi, svećenici, ne bismo trebali ništa previše glasno i jasno izjavljivati.“
Tako dom mlađeg kanonika više nije znao za Nevillea Landlessa. I on je otišao kamo je mogao, ili želio, s mrljom na svom imenu i ugledu.
Tek tada je John Jasper ponovno i tiho zauzeo svoje mjesto u zboru. Oronuo i crvenih očiju, njegove su ga nade očito napustile, njegovo je vedro raspoloženje nestalo i sve su njegove najgore sumnje opet bile tu. Dan ili dva nakon toga, dok je svlačio odjeću, on je iz džepa izvadio svoj dnevnik, okrenuo nekoliko listova pa ga s dojmljivim pogledom i bez ijedne riječi pružio gospodinu Crisparkleu da pročita ovu zabilješku:
„Moj dragi dečko je ubijen. Pronalazak njegova sata i igle za kravatu uvjeravaju me da je ubijen one noći i da je njegov nakit skinut s njega kako bi se pošto-poto spriječila identifikacija. Prepuštam vjetru sve varljive nade koje sam stvorio zbog njegova rastanka od njegove zaručnice. One su nestale pred ovim kobnim otkrićem. Sad se zaklinjem, i zapisujem prisegu na ovoj stranici da nikad više neću govoriti o ovoj tajni s bilo kojim ljudskim bićem sve dok ne budem u svojoj ruci imao dokaz. Da nikad neću popustiti u čuvanju tajne ili traganju. Da ću ja pronaći zločinca koji je kriv za ubojstvo moga dragog dečka. I da ću se posvetiti njegovu uništenju.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 Empty Re: Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:36 am

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 7cad3acb26


XVII.
ČOVJEKOLJUBLJE, STRUČNO I AMATERSKO
„Prošlo je cijelih pola godine i gospodin Crisparkle sjedio je u čekaonici u Londonskom glavnom uredu Nebeskog čovjekoljublja, čekajući da bude primljen kod gospodina Honeythundera.
„U svojim školskim danima atletskih vježbi gospodin Crisparkle poznavao je profesora plemenite umjetnosti šakanja i posjetio dva ili tri njihova okupljanja s rukavicama. On je sad mogao primijetiti da su, po frenološkoj formaciji njihovih zatiljaka, profesionalni čovjekoljupci bili neobično slični boksačima. U razvoju svih onih organa koji čine ili pomažu u nagnuću nokautiranja bližnjih, čovjekoljupci su bili neobično nadareni. Bilo je tu nekoliko profesora koji su ulazili i izlazili sa sasvim jednakim napadačkim izrazom kao da su se spremni uhvatiti ukoštac s bilo kojim početnikom koji bi se našao pri ruci, čega se gospodin Crisparkle veoma dobro sjećao iz tih ćudljivih krugova. U tijeku su bile pripreme za maleno poučno boksanje negdje u seoskom krugu. I ostali profesori podržavali su ovog ili onog teškaša pogodnog za ovaj ili onaj prepričavanja vrijedan udarac, što rado čine sportski krčmari, tako da rezolucije lako mogu biti runde. U jednom od službenih ravnatelja ovih događaja gospodin Crisparkle je prepoznao (u crnom odijelu) protivnika jednoga pokojnog dobrotvora svoje vrste, jedan poznati javni lik, koji je odavno bio znan kao Fogo Smrznuta Lica, a koji je davnih dana nadzirao formiranje magičnoga kruga konopaca i stupova. Nedostajala su samo tri uvjeta u sličnosti između profesora i ovih ovdje. Prvo, čovjekoljupci su bili u veoma lošoj formi, previše mesnati, i u licu i tijelu svjedočili su obilju koje je boksačkim stručnjacima poznato kao „puding od loja“. Drugo, čovjekoljupci nisu imali dobru narav kao boksači i koristili su se gorim jezikom. Treće, njihova borbena pravila zahtijevala su veliki popravak, jer su ih osnaživala ne samo da čovjeka dovedu do konopca nego i do i ludila. Jednako tako i da ga udare kad već leži na zemlji, da ga udare bilo gdje i bilo kako, nogom, da ga gaze, dave, bez milosti mlate s leda. U ovim, zadnjim detaljima profesori plemenite vještine bili su mnogo plemenitiji od profesora čovjekoljublja.
Gospodin Crisparkle bio toliko izgubljen i zadubljen u razmišljanja o ovakvim sličnostima i razlikama, istodobno promatrajući ljude koji su dolazili i odlazili, uvijek, kako se činilo, nekim poslom da neprijateljski zgrabe nešto od nekoga, i da nikad ništa ne daju nikomu, tako da je njegovo ime prozvano prije nego što ga je i sam čuo.knjiguobradio:boden Ipak se na kraju javio pa je uveden k bijednom, otrcanom i slabo plaćenom najamniku čovjekoljublja (koji možda ne bi gore prošao da je stupio u službu objavljenog neprijatelja ljudske rase), u sobu gospodin Honeythundera.
„Gospodine“, reče gospodin Honeythunder gromkim glasom kao učitelj koji izdaje naredbe dječaku o kojemu ima loše mišljenje, „sjedite“.
Crisparkle sjedne.
Gospodin Honeythunder potpisao je preostalih dvadesetak od nekoliko tisuća okružnica, koje su pozivale siromašne obitelji da pristupe u redove čovjekoljublja i da odmah održe političke zborove, ili da idu kvragu, neki drugi otrcani unajmljeni čovjekoljubac (veoma nezainteresirano, no ozbiljno) pokupio je sve u košaricu i izašao.
„Pa, gospodine Crisparkle“, reče gospodin Honeythunder okrenuvši svoju stolicu dopola prema njemu kad su ostali sami. Skupljenih obrva stavio je laktove na koljena kao da je želio dodati sad-ću-ja-vas-na-brzinu-riješiti: „Pa, gospodine Crisparkle, mi imamo različita gledišta, vi i ja gospodine, o svetosti ljudskog života.“
„Imamo li?“ odgovorio je mlađi kanonik.
„Da, gospodine.“
„Mogu li vas upitati“, reče mlađi kanonik, „kakvo je vaše mišljenje o tome?“
„Ljudski je život stvar koja treba biti sveta, gospodine.“
„Mogu li vas upitati“, nastavio je mlađi kanonik kao i prije, „što vi mislite kako ja gledam na to pitanje?“
„Bože moj, gospodine!“ odgovorio je čovjekoljubac jače pritišćući ruke dok se mrštio gospodinu Crisparkleu: „Najbolje to sami znate.“
„Rado to priznajem. Ali vi ste počeli rekavši da mi imamo različita gledišta, znate. Stoga (ili ne biste mogli tako reći) vi ste usvojili neka gledišta slična mojima. Molim vas, koja ste gledišta smatrali mojima?“
„Ovdje je čovjek – k tomu mladić“, reče gospodin Honeythunder kao da je to beskrajno pogoršavalo stvar i da bi on lako mogao podnijeti gubitak nekog starca, „činom nasilja izbrisan s lica zemlje. Kako to zovete?“
„Ubojstvo“, reče mlađi kanonik.
„Kako zovete izvršitelja tog dijela, gospodine?“
„Ubojica.“
„Drago mi je čuti da toliko priznajete, gospodine“, odgovorio je gospodin Honeythunder na svoj krajnje napadački način, „i iskreno vam kažem da to nisam očekivao“. Ovdje se on ponovno ružno namrštio na gospodina Crisparklea.
„Budite tako dobri i objasnite što mislite pod tim veoma neopravdanim izrazima.“
„Ne sjedim ovdje, gospodine“, odgovori čovjekoljubac podižuči svoj glas do grmljavine, „da netko prema meni bude osoran.“
„Pošto sam ja jedina druga prisutna osoba, to nitko ne može bolje znati od mene“, odgovori mladi kanonik sasvim tiho. „Ali ja sam prekinuo vaše objašnjenje.“
„Ubojstvo“, nastavio je gospodin Honeythunder u nekoj vrsti hvalisavog sanjarenja, križajući ruke kao na političkoj govornici i s govorničkim klimanjem glave i duboko zamišljen nakon svake kratke rečenice ili riječi. „Prolijevanje krvi! Abel! Kain! S Kainom nemam veze. S užasom odbijam krvavu ruku kad mi je netko pruži.“
Umjesto da trenutačno skoči iz svoje stolice i da viče dok mu ne pukne glas, a kako bi bratstvo na javnim zborovima neizostavno učinilo na ovaj znak, gospodin Crisparkle samo tiho prekriži noge i blago reče: „Ne dopustite mi da prekidam vaše objašnjenje kad započnete.“
„Deset zapovijedi kažu „ne ubij“, Ne ubij, gospodine!“ nastavio je gospodin Honeythunder zastavši govornički kao da je zadužio gospodina Crisparklea da jasno potvrdi da su zapovijedi govorile da možete počiniti malo ubojstvo i onda prestati.
„One također kažu da se ne svjedoči lažno“, primijetio je gospodin Crisparkle.
„Dosta!“ rikne gospodin Honeythunder, s ozbiljnošću i strogošću koja bi srušila kuću na nekom mitingu. „Do-o-sta! Moji posljednji štićenici sada su punoljetni, a ja sam razdužen zadatka kojeg se ne mogu sjetiti bez strave i užasa: postoje računi koje ste vi odlučili prihvatiti u njihovo ime, a postoji i izjava o razlici koju ćete također primiti, ali koju ne možete primiti prebrzo. I dopustite da vam kažem, gospodine, kako bih želio da ste kao čovjek i mlađi kanonik više zaposleni“, kimne glavom. “Više zaposleni“, još jednom kimne glavom. „Vi-še zapo-sleni!“ kimne još nekoliko puta.
Gospodin Crisparkle ustane s malo crvenila u licu, ali savršeno vladajući sobom.
„Gospodine Honeythunder“, reče on uzevši papire o kojima se govorilo: „jesam li više ili manje zaposlen nego sada, stvar je ukusa i mišljenja. Možda biste mislili kako sam više zaposlen kad bih se upisao u članove vašeg društva. „
„Je, tako je, gospodine!“ odgovorio je gospodin Honeythunder prijeteći odmahujući glavom. „Za vas bi bilo bolje da ste to još davno učinili!“
„Ja mislim drukčije.“
„Ili bih ja“, reče gospodin Honeythunder ponovno odmahujući glavom, „mogao misliti da je netko u vašem zanimanju više zaposlen ako bi se posvetio otkrivanju i kažnjavanju grijeha, a ne da se ta dužnost ostavlja laicima.“
„Na svoje zanimanje ja mogu gledati s položaja koji me uči da je njegova prva dužnost prema onima koji su u nevolji i bijedi, koji su napušteni i potlačeni“, reče gospodin Crisparkle. “Međutim, budući da sam sasvim načisto sa sobom da u dio mog zanimanja spada ispovijedanje, neću više ništa reći o tome. Ali dugujem gospodinu Nevilleu, i njegovoj sestri (i u mnogo manjoj mjeri sebi samom), pa ću vam reći kako sve znam i da sam bio sasvim upoznat sa stanjem duše i srca gospodina Nevillea u vrijeme ovog događaja. I da sam, bez najmanje prikrivanja onoga što se može željeti i zahtijevati da bude ispravljeno, siguran da je njegova priča točna. Osjećajući da je to sigurno, ja sam mu prijatelj. I dok je tako, ja ću mu biti prijatelj. A ako me ikakve okolnosti budu pokolebale u ovoj odluci, toliko ću se stidjeti zbog svoje podlosti tako da mi dobro mišljenje nijednog čovjeka ni žene, stečeno o meni na takav način, neće moći nadoknaditi gubitak moga vlastitog.“
Dobar čovjek, muževan čovjek! On je bio tako skroman. Mlađi kanonik nije se nametao ništa više nego kakav đak koji stoji na vjetrovitu igralištu i brani svoja vrata. On je bio jednostavno i čvrsto dosljedan svojoj dužnosti podjednako u velikim i malim slučajevima. Takve su uvijek istinite duše. Takva je svaka istinita duša uvijek bila, jest i uvijek će ostati. Nema ništa maleno u zaista velikom duhu.
„Onda, koga držite odgovornim za to nedjelo?“ upita gospodin Honeythunder iznenada mu se obrativši.
„Bože, ne dopusti“, reče gospodin Crisparkle, „da u svojoj želji da opravdam jednog čovjeka olako ne okrivim drugog! Ne okrivljujem nikoga.“
„Ma da!“ poviče gospodin Honeythunder krajnje prijezirno, jer ovo uopće nije bio princip po kojemu je čovjekoljubivo bratstvo inače postupalo. „I, gospodine, vi niste nezainteresirani svjedok, to moramo imati na umu.“
„Kako sam to ja zainteresiran?“ upita gospodin Crisparkle osmjehnuvši se nevino ne uspijevajući to zamisliti.
„Bila je tu određena stipendija, gospodine, koju ste primali za svog đaka, koja je možda malo izopačila vaše mišljenje“, reče gospodin Honeythunder promuklo.
„Možda očekujem da je još uvijek zadržim?“ odgovorio je gospodin Crisparkle shvativši o čemu je riječ, „jeste li to mislili?“
„Pa gospodine“, odgovori profesionalni čovjekoljubac podižući se i stavivši ruke u džepove hlača, „ja ne ocjenjujem ljude po cipelama. Ako primijete da imam par koji im odgovara, mogu ga uzeti i nositi, ako žele. To je njihova briga, ne moja.“
Crisparkle ga pogleda opravdano se ljuteći i na ovaj način pozove na odgovornost:
„Gospodine Honeythunder, kad sam došao ovamo, nadao sam se da neću biti prisiljen objašnjavati bilo što o uvođenju govorničkih pravila ili govorničkih manevara kad je u pitanju uljuđeno obuzdavanje osobnog života. Ali vi ste mi dali primjer za jedno i drugo kao da bih ja bio pogodan za oba ako bih šutio s obzirom na njih. To je odvratno.“
„Ne pristaje vam, usuđujem se reći, gospodine.“
„To je“, ponovi gospodin Crisparkle ne obrativši pozornost na upadicu, „odvratno. To podjednako krši pravdu, koja bi trebala pripadati kršćanima, i suzdržljivost koja bi trebala pripadati čovjeku na svom mjestu. Vi pretpostavljate da je veliki zločin počinio netko – a pošto sam bio upoznat s okolnostima i budući da imam mnoge svoje razloge – za koga ja iskreno mislim da je nedužan. Zato što se razlikujem od vas s obzirom na tu važnu točku, čemu pribjegava vaša taktika s političke govornice? Odmah se okreće na mene, da me optužite kako nemam osjećaja za značaj samog zločina, nego da sam njegov pomagač i huškač. Tako, još jednom – uzimajući mene kao svog protivnika u drugim slučajevima – vi pribjegavate političkoj lakovjernosti, ispovijedanju vjere radi neke smiješne obmane ili prijevare. Odbijam vjerovati u to i vi opet pribjegavate vašem govorništvu tvrdeći da ne vjerujem ni u što, da se odričem pravoga Boga zato što se neću pokloniti lažnom bogu, kojeg ste vi stvorili! Još jednom vi na političkoj govornici otkrivate da je rat nesreća i predlažete ukidanje nizom iskrivljenih rezolucija bačenih u zrak poput zmajeva repa. Ne priznajem da je to vaše otkriće i nemam zrnaca vjere u vaš lijek. Sa svojega govorničkog utočišta predstavljate me kao nekog notornog neprijatelja koji uživa u užasima na ratnom polju. Drugi put, u još jednom od vaših nekritičkih govorničkih juriša, vi kažnjavate trijezne zbog pijanih. Ja tražim da trijeznima bude udobno, dobro i da imaju svoju okrepu, a vi sada s govornice objavljujete da ja imam izopačenu želju Božja stvorenja pretvoriti u svinje i divlje zvijeri! U svim takvim slučajevima vaši pokretači i vaše pristaše i oni koji vas podržavaju – vaši redoviti profesori svih zvanja, pobješnjeli su kao toliki ludi Malajci. S krajnjom bezobzirnošću neprestano pripisujući najniže i najpodlije motive (dopustite da vam skrenem pozornost na vaš nedavni slučaj zbog kojeg biste se trebali crvenjeti), i navodeći iznose za koje znate da su isto toliko namjerno jednostrani, kao i izjava o nekom kompliciranom računu gdje bi trebala biti samo rubrika za kredit bez dužnika ili samo za dužnika bez kredita. Stoga, gospodine Honeythunder, ja smatram da je govornica dovoljno loš primjer i dovoljno loša škola čak i u javnom životu. Ali zapamtite da,.ako se ona unese i u osobni život, onda postaje neizdrživa muka!“
„Snažne su to riječi, gospodine!“ uzvikne čovjekoljubac.
„Nadam se“, reče gospodin Crisparkle. „Doviđenja.“
On hitro izađe iz ureda Nebeskog čovjekoljublja, ali uskoro krene svojim ujednačenim, živahnim korakom. Zatim mu se pojavio osmijeh na licu dok je išao, pitajući se što bi pastirica od porculana rekla da ga je vidjela kako je u posljednjoj maloj živahnoj raspravi očitao bukvicu gospodinu Honeythunderu. Jer gospodin Crisparkle imao je u sebi toliko bezopasne taštine da se nada da ga je dobro pretresao, i žario se od uvjerenja da je pošteno potkresao filantropske rogove.
Otišao je u Staple Inn, ali ne i do M. J. T-a i gospodina Grewgiousa. Mnogo je škripavih stuba prešao dok je došao do tavanske sobe u kutu, okrenuo kvaku njenih nezaključanih vrata i stao pokraj stola Nevillea Landlessa.
Ozračje povučenosti i osamljenosti prožimalo je sobu i njezinog stanara. On je bio istrošen, a jednako tako i ona. Njezin ukošeni strop, sasvim zahrđale brave i rešetke te teške drvene škrinje i grede, koje su polako trunule, imale su zatvorski izgled, a on je imao oronulo lice zatvorenika. Ipak je Sunčeva svjetlost sjala kroz ružan tavanski prozora, koji je imao nadstrešnicu što je visjela na ciglama. Po ispucanom i od dima crnom niskom zidu iza njega, gdje su neki iznemogli vrapci reumatično skakutali, kao maleni pernati bogalji koji su ostavili štake u svojim gnijezdima, vidjela se igra živog lišća u blizini koje je pokretao vjetar pjevajući neku pjesmu koja bi zvučila melodično samo na selu.
Prostorije su bile oskudno namještene, ali sadržavale su dosta knjiga. Sve je upućivalo na stan siromašnog studenta. Da je gospodin Crisparkle izabrao, posudio ili darovao sve te knjige, moglo se lako vidjeti po prijateljskom sjaju u njegovim očima kad je ušao.
„Kako je, Neville?“
„Dobro sam raspoložen, gospodine Crisparkle, latio sam se posla. „
„Želio bih da vam oči ne budu tako krupne i užarene“, reče mlađi kanonik polako puštajući Nevilleovu ruku koju je bio uhvatio.
„Zasjaju kad vas ugledaju“, odgovori Neville.
„Kad biste me napustili, one bi se ubrzo zamutile.“
„Priberite se, priberite se“, tražio je drugi ohrabrujućim glasom. „Borite se za to, Neville!“
„Kad bih umirao, osjećam, i samo jedna vaša riječ bi me ohrabrila, kad bi mi puls stao, osjećam, dodir vaše ruke ponovno bi ga probudio“, reče Neville. „Ja se jesam pribrao i silno radim.“
Gospodin Crisparkle ga zajedno s njegovim licem okrene prema svjetlu.
„Želio bih ovdje vidjeti malo crvenila, Neville“, reče on pokazujući kao primjer svoje zdrave obraze. „Želim da vas sunce češće obasjava.“
Neville se naglo opustio i odgovorio tihim glasom: „Nisam još dovoljno dobar za to, još ne. Možda ću postati, ali još uvijek ga ne mogu podnijeti. Da ste vi prolazili kroz one cloisterhamske ulice poput mene, da ste vi kao i ja vidjeli one okrenute oči i ljude koji su mi nijemo davali previše prostora da prođem da ih možda ne bih dodirnuo ili im se odviše približio, tada vi ne biste mislili kako je krajnje glupo što ne mogu izlaziti na danje svjetlo.“
„Jadni moj čovječe!“ reče mlađi kanonik glasom toliko punim sućuti da ga je mladić uhvatio za ruku: „Ja nikad nisam rekao da je glupo, nikad nisam tako mislio. Ali volio bih da to činite.“
„A to bi za mene bio najsnažniji razlog da to i učinim. Ali još uvijek ne mogu. Ne mogu primorati sebe da me čak i oči mnoštva stranaca, pokraj kojih prolazim u ovom velikom gradu, gledaju sumnjičavo. Osjećam se žigosan i uprljan, čak i kad izlazim noću. Međutim, tada me skriva mrak i na taj sam način slobodniji.
Gospodin Crisparkle stavi ruku na njegovo rame i ukočio se promatrajući ga.
„Kad bih mogao promijenio svoje ime“, reče Neville, „promijenio bih ga. Ali, kako ste vi mudro rekli, ne mogu to napraviti jer bih potvrdio da sam krivac. Kad bih mogao otići u neko daleko mjesto, možda bih u tome našao olakšanje, ali zbog istog razloga na to se ne može misliti. Skrivanje i bježanje povlačilo bi za sobom određena tumačenja. Izgleda malo teško biti vezan za stup, k tomu nedužan, ali ja se ne žalim.“
„I ne smiješ očekivati nikakvo čudo koje će pomoći, Neville“, sućutno reče gospodin Crisparkle.
„Ne, gospodine, to znam. Uobičajeni protok vremena, i okolnosti, to je sve na što mogu računati.“
„Što će vas na kraju i osloboditi, Neville.“
„Vjerujem u to i nadam se da ću to doživjeti.“
No, uvidjevši da je malodušno raspoloženje u koje je padao bacilo sjenu na mlađeg kanonika, uz (možda) osjećaj da široka ruka na njegovu ramenu nije bila toliko čvrsta kao što bi po svojoj prirodnoj snazi mogla biti kada ga je maloprije prvi put dodirnula, on se razvedri i reče:
„Kako bilo, ovo su izvrsni uvjeti za učenje, a vi znate, gospodine Crisparkle, koliko mi je učenje potrebno. Da ne spominjem da ste me vi savjetovali da pogotovo samostalno učim teško pravo, a ja se prirodno rukovodim savjetom takvog prijatelja i pomagača. Tako dobrog prijatelja i pomagača!“
Primio je ohrabrujuću ruku na svom ramenu ramena i poljubio je. Gospodin Crisparkle se nasmiješi knjigama, ali ne onoliko kao kad je ušao.
„Po vašoj šutnji zaključujem da je moj bivši skrbnik na drugoj strani, gospodine Crisparkle?“ Mlađi kanonik odgovori: „Bivši skrbnik je – veoma nerazumna osoba i za bilo kojeg razumnog čovjeka ništa ne znači je li on na suprotnoj strani, protivnoj ili oprečnoj.“
„Za mene je dobro što imam dovoljno sredstava za život“, uzdahnuo je Neville pomalo klonulo, pomalo veselo, „dok ne završim školu i ne budem oslobođen! Inače bih mogao potvrditi poslovicu: Dok trava raste, stoka gladuje!“
Otvorio je neke knjige dok je ovo govorio i ubrzo je bio zadubljen u sadržaj koji je bio ispisan na papirima umetnutima između listova i na podcrtane odlomke, dok je gospodin Crisparkle sjedio pokraj njega tumačeći, ispravljajući i savjetujući. Dužnosti mlađeg kanonika u katedrali činile su ove posjete veoma teškima i rijetkima i mogle su se događati tek u razmaku od mnogo tjedana. Ali one su Nevilleu Landlessu bile isto toliko korisne koliko i dragocjene.
Kada su prešli gradivo koje im je bilo pri ruci, naslonili su se na prozor promatrajući mali dio vrta.
„Od idućega tjedna“, reče gospodin Crisparkle, „više nećete biti sami i imat ćete odanog druga.“
„Kako bilo“, odgovorio je Neville, „ovo se čini kao neugodno mjesto za moju sestru.“
„Ne mislim tako“, reče mlađi kanonik. „Ovdje ima posla, a tu je potrebno i ženskog osjećanja, smisla i hrabrosti.“
„Mislio sam“, objasnio je Neville, „da je okolina toliko sumorna i neženstvena i da Helena ne može naći primjerene prijateljice ili društvo.“
„Samo se trebate sjetiti“, reče gospodin Crisparkle, „da ste vi ovdje sami i da vas ona mora izvući na sunce.“
Neko su vrijeme šutjeli i onda gospodin Crisparkle ponovno krene: „Kad smo prvi put razgovarali, Neville, rekli ste mi da se vaša sestra, jača od vas, uzdigla iznad nedaća vašega ranijeg života kao što se toranj cloisterhamske katedrale uzdiže iznad dimnjaka doma mlađeg kanonika. Sjećate li se toga?“
„Jako dobro!“
„U to sam vrijeme bio sklon mišljenju da je to smo uzlet oduševljenja. Nije važno što sad mislim. Sad bih naglasio da je, što se tiče ponosa, vaša sestra velik i prikladan primjer za vas.“
“Kad se uzme sve od čega se sastoji dobar karakter – tako je.“
“Recimo tako, ali uzmimo u obzir i ovo. Vaša je sestra naučila kako vladati onime što je ponosno u njezinoj prirodi. Ona može time vladati čak i kad je ozlijeđeno u suosjećanju s vama. Nema dvojbe da je ona veoma trpjela na onim istim ulicama na kojima ste vi toliko duboko patili. Nema sumnje da je njezin život zamračen istim oblakom koji zamračuje i vaš. Ali savijanjem ponosa u veliku pribranost koja nije ni naduta ni agresivna, s potisnutim povjerenjem u vas i istinu, ona je probila svoj put na istim ulicama tako da ona sad njima stupa i prolazi jednako poštovana kao i drugi ljudi. Svakoga dana i sata od nestanka Edwina Drooda ona se susretala sa zlobom i glupošću – zbog vas – kako samo to može hrabra i dobro vođena priroda. Tako će biti s njom sve do kraja. Druge i slabije vrste ponosa mogle bi se slomiti i utopiti, ali nikad takav ponos kao njezin, koji ne zna za poniženje i koji je ne može nadvladati.“
Blijedi obraz pokraj njega pocrveni zbog ove usporedbe i nagovještaja koji je bio u njoj.
„Učinit ću sve što mogu i ugledati se u nju“, reče Neville.
„Učinite tako i budite istinski hrabar čovjek, kao što je ona istinski hrabra žena“, odgovorio je snažno gospodin Crisparkle. „Sve je mračnije. Hoćete li poći sa mnom kad bude sasvim mračno! Pazite, ja nisam taj koji čeka mrak.“
Neville odgovori da će ga spremno slijediti. Ali gospodin Crisparkle reče da iz pristojnosti mora na trenutak posjetiti gospodina Grewgiousa i da će prijeći preko puta do sobe tog gospodina i susresti se s Nevilleom pokraj njegovih vrata ako bi on pošao dolje njemu ususret.
Gospodin Grewgious, uspravan kao i obično, sjedio je i pio vino u sumraku pokraj otvorena prozora. Njegova vinska čaša i vrč na okruglom stolu pokraj njegova lakta, on sam i njegove noge na prozorskom pragu; samo presavijen tek u jednom tjelesnom dijelu kao da je izuvač za čizme.
„Kako ste, ugledni gospodine?“ reče gospodin Grewgious pretjerano gostoljubivo, a što je jednako tako srdačno odbijeno kao što je i učinjeno. „I kako vaš štićenik napreduje u sobi preko puta koju sam ja imao zadovoljstvo preporučiti vam kao praznu i poželjnu?“
Gospođin Crisparkle odgovorio je primjereno.
„Sretan sam što ste se suglasili“, reče gospodin Grewgious, „jer ja nekako volim imati ga na oku.“
Ako je gospodin Grewgious morao pošteno okrenuti oko prije nego što bi mogao vidjeti sobu, rečenica se mogla shvatiti jedino slikovito, ne doslovno.
„A kako ste ostavili gospodina Jaspera, ugledni gospodine?“ upita gospodin Grewgious. Bio je sasvim u redu kad ga je gospodin Crisparkle ostavio.
„A gdje ste ostavili gospodina Jaspera, ugledni gospodine?“ Gospodin Crisparkle ga je ostavio u Cloisterhamu.
„A kada ste ostavili gospodina Jaspera, ugledni gospodine?“ Istoga tog jutra.
„Ups!“ reče gospodin Grewgious. „On nije rekao da će doći?“
„Doći – kamo?“
„Bilo kamo, na primjer“, reče gospodin Grewgious.
„Ne.“
„Zato što je on ovdje“, reče gospodin Grewgious, koji je postavljao sva ova pitanja gledajući kroz prozor.
„I on ne izgleda baš ugodno, zar ne?“ Gospodin Crisparkle je ispružio vrat prema prozoru kad gospodin Grewgious reče.
„Ako biste bili ljubazni prijeći ovamo iza mene, u tamni dio sobe, i baciti pogled na prozor na drugom katu na odmorištu u onoj kući, mislim da nećete moći ne vidjeti mršavu individuu u kojoj ja prepoznajem našeg prijatelja.“
„U pravu ste!“ povikao je gospodin Crisparkle.
„Ups!“ reče gospodin Grewgious. Onda je dodao okrenuvši svoje lice tako naglo da mu se glava umalo nije sudarila s glavom gospodina Crisparklea: „Što to smjera ovaj naš domaći prijatelj, što mislite?“
Posljednji odlomak koji mu je pokazan u dnevniku pojavio se u sjećanju gospodina Crisparklea, i to toliko snažno da je zadrhtao te upitao gospodina Grewgiousa misli li da bi se moglo dogoditi da Neville bude uznemirivan stalnim praćenjem?
„Praćenjem?“ ponovio je gospodin Grewgious zamišljeno.
„Jest!“
„Što ne bi bilo samo uznemirivanje i mučenje“, reče toplo gospodin Crisparkle, „već bi ga stalno mučila misao da u njega sumnjaju što god radio i kamo god išao.“
„Jest“, reče gospodin Grewgious još uvijek zamišljeno. „Da li to vidim kako vas čeka?“
„Nedvojbeno.“
„Hoćete li onda biti toliko ljubazni i ispričati me što ne mogu ustati i poći s vama ne obraćajući nikakvu pozornost na našeg prijatelja?“ rekao je gospodin Grewgious. „Ali nekako sam sebe uvjerio kako ga večeras moram držati na oku, shvaćate?“
Gospodin Crisparkle se složio značajno klimajući glavom i, pridružujući se Nevilleu, krenuo s njim. Zajedno su večerali i rastali se pokraj nedovršene željezničke stanice. Gospodin Crisparkle trebao je poći kući, Neville šetali ulicama, prijeći mostove, napraviti veliki krug po gradu u prijateljskom mraku i izmoriti se.
Bila je ponoć kad se vratio sa svoje osamljeničke šetnje i popeo stubama. Noć je bila topla, a prozori na stubama bili su širom otvoreni. Došavši do vrha, osjetio je prolaznu jezu od iznenađenja (budući da gore nije bilo drugih soba osim njegove), što je zatekao stranca kako sjedi na prozoru ne poput nekog smjelog stakloresca, nego nekog amatera koji je obično oprezan kako ne bi slomio vrat. Stranac je bio mnogo više izvan prozora nego unutra, što je nagovješćivalo da je došao uz oluk, a ne stubama.
Stranac nije ništa rekao sve dok Neville nije stavio kljuć u vrata. Tada, naočigled siguran u njegov identitet, on reče:
„Ispričavam se“, rekao je sišavši s prozora iskrena smiješka na licu i privlačnim riječima:
„Grašak“.
Neville nije ništa razumio.
„Puzavac“, reče njegov posjetitelj. „Crveni. Druga vrata sa stražnje strane.“
„Oh“, odgovorio je Neville. „I rezeda i šeboj?“
„Isto“, reče gost.
„Uđite, molim vas.“
„Hvala.“
Neville zapali svijeću i gost sjedne. Zgodan gospodin mlada lica, koji je izgledao starije zbog svog snažnog tijela i širokih ramena: recimo kao čovjek od dvadeset osam godina, najviše trideset. Bio je toliko preplanuo od sunca da bi kontrast između njegova crnog lica i bijelog čela, koje je bilo zaklonjeno šeširom i djelićima bijelog vrata ispod šala, bio gotovo smiješan da nije bilo njegovih širokih sljepoočnica, zamršene smeđe kose, svijetloplavih očiju i nasmijanih zuba.
„Primijetio sam“, reče on. „Moje ime je Tartar.“
Neville nakloni glavu.
„Primijetio sam (oprostite) da ste se poprilično zatvorili i da vam se ovdje gore, čini se, sviđa moj vrt. Ako biste voljeli nešto više, mogao bih prebaciti nekoliko konopaca i špaga između mog prozora i vašeg, a kojima bi stabljike odmah pošle. Imam neke lončanice s rezedama i šebojem, koje bih mogao gurnuli preko oluka (kukom koju imam kod sebe) do vašeg prozora i opet ih povući kad bude potrebno zalijevati ih i njegovati, nakon čega bih vam ih opet vratio tako da ne biste imali muke s njima. Bez vašeg dopuštenja nije trebalo biti ovako slobodan.“
„Veoma ste ljubazni.“
„Ni najmanje. Trebao bih se ispričati što sam došao tako kasno. Ali pošto sam primijetio (oprostite) da vi uglavnom izlazite noću i pomislio sam kako bi vama najmanje smetalo ako pričekam vaš povratak. Uvijek se plašim da neću uznemiriti zaposlene ljude, jer ja sam čovjek bez posla.“
„Po vašem izgledu ne bih rekao da je tako.“
„Ne? To smatram komplimentom. Zapravo, stasao sam u Kraljevskoj mornarici i bio sam natporučnik kad sam je napustio. Ali, jedan ujak razočaran u svoju službu ostavio mi je imanje pod uvjetom da napustim mornaricu. Ja sam prihvatio bogatstvo i napustio službu.“
„Nedavno, pretpostavljam?“
„Pa, smucao sam se uokolo nekih dvanaest ili petnaest godina. Ovamo sam došao devet mjeseci prije vas. Imao sam jednu žetvu prije nego što ste vi došli. Izabrao sam ovo mjesto zato što sam zadnje služio na korveti pa sam znao da ću se osjećati ugodnije ako ne budem stalno udarao glavom o strop. Osim toga, nikad nije dobro za čovjeka koji se od svog djetinjstva nalazi na brodu da odjednom počne luksuzno živjeti. Usto, pošto sam naučio na sasvim male prihode na kopnu, mislio sam kako ću svoj put u vođenju imanja naći tako što ću skromno početi.“
Bilo je ovo izgovoreno na neobičan način, no u svemu je bilo i vesele iskrenosti koja je sve to učinila još čudnijim.
„Međutim“, reče poručnik, „govorio sam dovoljno dugo o sebi. Mislim da ipak ja to ne radim tako. To je jednostavno bilo zato da bih vam se predstavio na prirodan način. Ako biste mi dopustili da učinim ono o čemu sam vam govorio, jer bi mi pružilo mogućnosti da nešto više radim, to bi bilo milosrđe. I nemojte misliti da će to značili smetanja ili nametanje – to je daleko od moje nakane.“
Neville je odgovorio kako je veoma zahvalan i da će sa zahvalnošću prihvatili ljubazni prijedlog.
„Stvarno sam sretan što ću moći preuzeti brigu o vašim prozorima“, reče poručnik. „Na osnovi onoga što sam vidio kod vas dok sam vrtlario, a vi ste promatrali, mislio sam (oprostite) da ste prilično vrijedni i nježni. Mogu li pitati je li vaše zdravlje ugroženo?“
„Preživio sam određene mentalne muke“, reče Neville zbunjeno, „koje su me pokosile umjesto bolesti.“
„Ispričavam se“, reče Tartar.
S najvećom mogućom pažnjom on je ponovno započeo razgovor o prozorima i zapitao bi li mogao pogledati jedan od njih. On odmah iskoči van čim je Neville otvorio prozor, kao da se penje gore s čitavom stražom u nekom hitnom slučaju i svima daje primjer.
„Za ime Boga“, uzvikne Neville, „nemojte to činiti! Kamo idete, gospodine Tartar? Razbit ćete se na komadiće!“
„Sve je u redu“, reče poručnik hladno gledajući oko sebe na vrh kuće. „Sve je napeto i podrezano. Oni konopci i špage bit će postavljeni ovdje prije nego ustanete. Mogu li ovim prečacem kući i pozdraviti vas?“
„Gospodine Tartar!“ zamolio je Neville. „Molim vas! Hvata me vrtoglavica dok vas gledam!
Ali gospodin Tartar je mahnuo rukom i vješto kao mačka hitro skočio kroz otvore svojih crvenih puzavaca a da nijedan list nije slomio, i otišao dolje.
Gospodin Grewgious, držeći rukom kapak iz svoje spavaće sobi, po zadnji put te večeri promatrao je Nevilleovu sobu. Srećom, njegovo je oko bilo upravljeno na fasadu kuće, a ne na stražnju stranu, jer bi ovo čudno pojavljivanje i nestajanje moglo poput neke čudne pojave poremetiti njegov mir. Međutim, gospodin Grewgious nije ništa vidio, čak ni svjetlo na prozorima, pa pogled makne s prozora na zvijezde, kao da je u njima želio pročitati nešto što je skriveno od njega. Mnogi bi od nas to voljeli, ali ne mogu jer nitko još ne zna čitati iz zvijezda, a čini se da nikada neće ni znati u ovom našem stanju postojanja - gotovo ništa se neće moći pročitati dok se ne svlada njihova abeceda.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 Empty Re: Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:37 am


Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 77b0768771


XVIII.
NASEIJENIK U CLOISTERHAMU
Otprilike u ovo vrijeme pojavio se stranac u Cloisterhamu: osoba sijede kose i crnih obrva. Bio je zakopčan u uski plavi ogrtač, nosio je tamnožuti prsluk i sive hlače, što mu je davalo nekako vojnički izgled. Međutim, on se u „Crozieru“ (pravovjerni hotel gdje se pojavio s putničkom torbom) predstavio kao lijeni pas koji živi od svog novca. I govorio je da se kani nastaniti u slikovitome starom gradu na mjesec ili dva dana kako hi vidio bi li se tu mogao stalno nastaniti. Obje je izjave dao u kavani hotela „Crozier“, svima kojih hi se to moglo ticati ili ne ticati, stranac koji je stajao leđima okrenut praznom kaminu, čekajući prženu ribu, teleće prženo meso i pola litre sherryja. I konobar (budući da u „Crozieru“ nikad nije bilo mnogo posla), kao predstavnik svih onih kojih se to moglo ticati ili ne ticati, upio je svaku riječ.
Sijeda glava ovog gospodina bila je neobično velika, a zamršena sijeda kosa neobično gusta i bogata.
„Pretpostavljam, konobaru“, reče on, odmahujući svojom kosom kao što bi se pas Newfoundland stresao prije nego što bi večerao, „da bi se u ovom kraju mogao naći pristojan stan za jednog momka, ha?“ Konobar nije imao sumnji.
„Nešto staro“, reče gospodin. „Na trenutak uzmite moj šešir s vješalice, hoćete li? Ne, ne treba mi, pogledajte unutra. Vidite li što piše?
Konobar je pročitao: „Datchery.“
„Sad znate moje ime“, reče gospodin. „Dick Datchery. Vratite ga na mjesto. Govorio sam da bih više volio nešto staro, nešto čudno i neobično, nešto cijenjeno, arhitektonski, i neprikladno.“
„Imamo dobar izbor neprikladnih stanova u gradu, gospodine, barem tako mislim“, odgovorio je konobar umjereno uvjeren u obilje takvih stanova. „Zapravo, ne sumnjam da bismo vas u tome mogli zadovoljiti, gospodine, bez obzira na prohtjeve. Ali arhitektonski stan?“ To je, čini se, mučilo konobarovu glavu i on odmahuje njome.
„Bilo što katedralno“, predložio je gospodin Datchery.
„Gospodin Tope“, reče konobar razvedrivši se dok je rukom trljao bradu, „bio bi najpogodnija osoba za takve informacije.“
„Tko je gospodin Tope?“ upita Dick Datchery.
Konobar objasni kako je on crkvenjak i da je i sama gospoda Tope doista jednom primala ljude u sobe ili ih je iznajmljivala, ali, budući da se nikad nitko nije za njih zanimao, prozorski oglas gospođe Tope – u jednoj cloisterhamskoj instituciji – nestao je. Vjerojatno se jednog dana odlijepio i nikada više nije zalijepljen.
„Posjetit ću gospođu Tope“, reče gospodin Datchery, „nakon ručka.“
Pa kad je isplatio račun, saslušao je iscrpne upute kako da dođe do cilja. Uputio se k njoj. Ali, budući da je hotel „Croizer“ veoma povučen, a konobarove upute kobno precizne, on se uskoro zbunio i počeo se vrtjeti oko tornja katedrale, koji je povremeno uspijevao vidjeti. Imao je dojam da se gospoda Tope nalazi negdje veoma blizu i prožimao ga je, kao u dječjoj igri vrućeg i hladnog, osjećaj topline kad bi u svojem traganju naišao na toranj, a hladnoće kad ga ne bi vidio.
Doista ga je prožimala hladnoća kad je naišao na dio groblja na kojemu je pasla neka nesretna ovca. Nesretna, zato što ju je strašni dječak gađao kroz ogradu i već joj je ozlijedio jednu nogu. Bio je veoma uzbuđen ovim dobrohotnim sportskim ciljem nastojeći mu slomiti i njezine druge tri noge i srušiti je na tlo.
„Opet je dobila!“ uzvikne dječak kad je jadno stvorenje poskočilo. „Vuna će joj otpasti.“
„Ostavi je na miru“, reče gospodin Datchery. „Zar ne vidiš da si je osakatio?“
„Lažeš“, odgovori sportaš. „Pasla je i sama se osakatila. Vidio sam to i viknuo joj da prestane i više ne sakati gospodarevu ovčetinu.“
„Dođi ovamo“.
„Neću! Doći ću kad me uhvatiš.“
„Ostani onda tamo i pokaži mi gdje živi gospodin Tope.“
„Kako mogu ostati ovdje i pokazati gdje su Topeovi kad su Topeovi s druge strane katedrale, preko prijelaza i iza bezbroj uglova? Gluuupo! Ju hu!“
„Pokaži mi gdje je to i dat ću ti nešto.“
„Hajde onda.“
„Živahni razgovor je završen i momak pođe putem i napokon se zaustavi na određenoj udaljenosti pokazujući kod nekog nadsvođenog prolaza,:
„Gledaj tamo. Vidiš li onaj prozor i vrata?“
„Je li to Topeov stan?“
„Lažeš, nije. To je Jasperov.“
„Doista?“ reče gospodin Datchery pogledavši još jednom sa zanimanjem.
„Da, a ja ne idem bliže, budi siguran u to.“
„Zašto ne?“
„Zato što neću da me netko digne u zrak, da mi iščupa ruke iz ramena i da me uguši – neću jer znam da bi, pogotovo on. Čekaj samo dok jednog dana ne krenem sa žestokom paljbom po zatiljku njegove divne glave! Sad gledaj s druge strane svoda; ne na stranu gdje su Jasperova vrata... S druge strane.“
„Vidim.“
„Malo dalje, niz dvije stube, niska su vrata. Tu su Topeovi. Ime piše na ovalnoj ploči.“
„Dobro. Pazi“, reče gospodin Datchery vadeći šiling, „duguješ mi polovicu od ovog.“
„Lažeš! Ne dugujem ti ništa, nikada te nisam vidio.“
„Kažem ti da mi duguješ polovicu zato što nemam šest penija u džepu. Zato ćeš idućeg puta kad me vidiš učiniti nešto drugo za mene, kako bi otplatio dug.“
„U redu. Daj zlato.“
„Kako se zoveš i gdje živiš?“
„Deputy. Sirotinjsko prenoćište, preko livade.“
Momak brzo odleti sa šilingom kako se gospodin Datchery ne bi predomislio, ali zaustavio se na sigurnoj udaljenosti odakle ga je podbadao demonskom igrom koja je izražavala svu njegovu neodgovornost.
Gospodin Datchery je skinuo šešir kako bi još jednom pretresao svoju sijedu kosu. Činio se sasvim pomiren sa sudbinom i krenuo je tamo kamo je bio upućen.
Službeno prebivalište gospodina Topea, koje je preko gornjih stuba imalo vezu sa stanom gospodina Jaspera (otuda posao gospođe Tope kod tog gospodina), bilo je veoma skromnih proporcija i izgledalo je poput hladne tamnice. Stari su zidovi bili masivni i prije bi se moglo reći da su sobe bile iskopane u njemu nego da su bile prethodno planirane bez ikakve veze sa zidovima. Glavna vrata vodila su u jednu sobu koja se i ne može opisati, s gredama po stropu, a iz nje se išlo u još jednu sobu koja se isto tako ne može opisati, također s gredama po stropu. Imale su malene prozore koji nisu bili deblji od zida. Ove dvije sobe, isto toliko slične po ozračju u njima i mračne koliko i njihova osvijetljenost prirodnom svjetlošću, činile su stanove koje je gospoda Tope već dugo nudila gradu koji ih nije cijenio. Međutim, gospodin Datchery znao je to mnogo više cijeniti. On je shvatio kako bi, držeći otvorena glavna vrata, mogao uživati u društvu prolaznika i da bi imao dovoljno svjetlosti. Smatrao je da bi, ako bi gospodin i gospođa Tope, koji su živjeli iznad tih soba, upotrebljavali male sporedne stube koje su se spuštale na ograđeni prostor s vratima, koja su se otvarala prema van, na iznenađenje i nepriliku ograničenog broja pješaka u uskom putu, on mogao bili sam kao u odvojenom stanu. Smatrao je da je stanarina skromna i da je sve drugo neprikladno koliko se samo poželjeti može. Stoga je odlučio da tu odmah uzme stan i položi novac, a da se useli iduće večeri, pod uvjetom da mu dopuste da od gospodina Jaspera čuje nešto o svojim stanodavcima, jer on stanuje u vratarevoj kućici s druge strane prolaza kojemu pripada crkvenjakova rupa u zidu, kao njegov sastavni dio ili dodatak.
Jadni dragi gospodin veoma je osamljen i veoma tužan, reče gospođa Tope, ali ona ne sumnja da će on „govoriti njoj u prilog“. Možda je gospodin Datchery čuo nešto o tome što se ovdje dogodilo prošle zime?
Gospodin Datchery imao je zbrkano sjećanje o tome događaju i teško ga se prisjećao. Zamolio je gospođu Tope za ispriku što ga je morala stalno ispravljati pri iznošenju činjenica i reče kako je on samo osamljeni momak koji se probija kroz život na svoj način, što besposlenije može, te da mnogo ljudi neprestano ubija mnogo drugih ljudi i kako je teško takvom momku dobroćudne naravi da u svojoj glavi ne pomiješa činjenice nekoliko takvih slučajeva.
Gospodin Jasper bio je voljan reći nešto u prilog gospođi Tope. Gospodin Datchery, koji je poslao svoju posjetnicu, bijaše pozvan da se popne stubama. “Tamo je gradonačelnik“, reče gospodin Tope, „ali njega ne treba promatrati u svjetlu toga društva, jer su on i gospodin Jasper veliki prijatelji.“
„Oprostite“, reče gospodin Datchery kad se naklonio sa šeširom pod rukom, istodobno se obraćajući obojici gospode. „Sebičan oprez s moje strane, ali nisam osobno zainteresiran ni za koga drugog osim samog sebe. Kao momak koji živi od svojih sredstava i budući da kanim ostatak života provesti u ovom lijepom mjestu u miru i tišini, mogu li upitati je li obitelj Tope doista ugledna?“
Gospodin Jasper mogao je na to odgovoriti bez i najmanje oklijevanja.
„To je dovoljno, gospodine“, reče gospodin Datchery.
„Moj prijatelj, gradonačelnik“, dodao je gospodin Jasper pokazujući rukom prema tom gospodinu, „čija je preporuka zapravo mnogo važnija za stranca od preporuke jedne sitne osobe kao što sam ja, svjedočit će njima u prilog, u to sam siguran.“
„Velepoštovanom gradonačelniku“, reče gospodin Datchery duboko se poklonivši, „beskrajno sam dužan.“
„Veoma dobri ljudi, gospodine, gospodin i gospođa Tope“, reče gospodin Sapsea ljubazno. „Jako dobro mišljenje imam o njima. Veoma se lijepo ophode. Veoma su uljudni. Dekan i kanonici veoma ih hvale.“
„Veleštovani gradonačelnik cijeni njihov karakter“, reče gospodin Datchery, „na što oni zaista mogu biti ponosni. Zapitao bih veleštovanog (ako smijem) postoje li kakvi zanimljivi predmeti u gradu koji je pod njegovom milostivom upravom?“
„Mi smo, gospodine“, odgovori gospodin Sapsea, „starinski grad i svečenički grad. Mi smo ustavni grad, kao što to i pristoji takvom gradu, i mi se držimo naših slavnih privilegija i branimo ih. „
„Veleštovani“, reče gospodin Datchery klanjajući se, „budi u meni želju da saznam više o gradu i učvršćuje me u mojoj nakani da završim život u ovom mjestu.“
„Jeste li umirovljeni iz vojske, gospodine?“ upita gospodin Sapsea.
„Veleštovani gradonačelnik mi iskazuje previše časti“, odgovori gospodin Datchery.
„Iz mornarice, gospodine?“ predloži gospodin Sapsea.
„Ponovno“, ponovio je gospodin Datchery.
„Veleštovani predsjednik mi iskazuje previše časti.“
„Diplomacija je krasno zanimanje“, reče općenito gospodin Sapsea.
„Moram priznati, veleštovani gradonačelnik mi daje previše časti“, reče gospodin Datchery prostodušna osmijeha i s naklonom. „Čak i diplomatska ptica mora pasti pred takvom puškom.“
Ovo je bilo veoma umirujuće. Ovdje se nalazio gospodin visokog, da ne kažemo velebnog držanja, naučen na činove i dostojanstvo, zaista dajući divan primjer kako bi se trebalo ponašati prema predsjedniku. Bilo je nečeg u tom stilu trećeg lica kojim mu se obraćao, u čemu je gospodin Sapsea posebice vidio priznanje za svoje zasluge i položaj.
„Molim da oprostite“, reče gospodin Datchery. „Veleštovani predsjednik će mi oprostiti ako sam na trenutak bio zaveden da mu oduzmem vrijeme i zaboravio na svoje ponizne zahtjeve u mojem hotelu „Crazier“.
„Ni najmanje, gospodine“, reče gospodin Sapsea. „Ja se vraćam kući i, ako biste voljeli usput vidjeti katedralu s vanjske strane, bio bih sretan da vam je mogu pokazati.“
„Veleštovani gradonačelnik“, reče gospodin Datchery, „više je nego ljubazan i milostiv.“
Kako se gospodin Datchery, nakon što je izrazio svoje poštovanje prema gospodin Jasperu, nije mogao nagovoriti da izađe iz sobe prije veleštovanog, Veleštovani je pošao niz stube; gospodin Datchery ga je pratio sa šeširom ispod ruke i bijelom kosom koja je lepršala na večernjem povjetarcu.
„Smijem li veleuvaženog pitati“, reče gospodin Datchery, „jesu li gospodin kojeg smo upravo ostavili onaj za kojeg sam čuo u susjedstvu da je veoma pogođen gubitkom svog nećaka i da je njegov život usmjeren na osvećivanje tog gubitka?“
„To je taj gospodin. John Jasper, gospodine.“
„Bi li mi veleštovani dopustio pitanje postoji li velika sumnja na nekog?“
„I više nego sumnja, gospodine“, uzvratio je gospodin Sapsea, „Sve se zna.“
„Pa zamislite vi to!“ povikao je gospodin Datchery.
„Ali dokazi, gospodine, moraju se slagati kamenčić po kamenčić“, rekao je gradonačelnik. „Kao što rekoh, konac djelo krasi. Nije dovoljno da pravda bude moralno sigurna, mora biti i nemoralno sigurna, zakonski.“
„Veleštovani“, reče gospodin Datchery, „podsjetili ste me na prirodu zakona. Nemoralnost. Prava istina!“
„Kao što kažem, gospodine“, pompozno nastavi gradonačelnik, „ruka pravde snažna je ruka, i dugačka. Slobodno tako mogu reći. Jaka i dugačka ruka.“
„Kako je to snažno! A, s druge strane, i istinito!“ promumljao je gospodin Datchery.
„I ne otkrivajući što mislim pod zatvorskom tajnom“, reče gospodin Sapsea. „Zatvorska je tajna termin kojim se koristim na sudu.“
„A kojim se još terminom veleštovani koristi?“ reče gospodin Datchery.
„Kažem, ja ih ne otkrivam, ja predviđam, poznajući željeznu volju gospodina kojeg smo upravo napustiti (hrabro se usuđujem nazivati je željeznom zbog njezine snage), da će u ovom slučaju dugačka ruka dosegnuti i da će snažna ruka udariti. Evo naše katedrale, gospodine. I najbolji suci joj se odsrca dive, a oni najbolji među našim stanovnicima malčice su tašti zbog loga.
Cijelo je to vrijeme gospodin Datchery hodao sa šeširom ispod svoje ruke dok mu je kosa lepršala. Na časak mu se učinilo kako je zaboravio svoj šešir, sad kad ga je gospodin Sapsea dotaknuo, i on se udari rukom po glavi kao da je na njoj nekako maglovito očekivao neki drugi sherry.
„Molim vas, stavite šešir“, zamolio je gospodin Sapsea na krasan mu način dodijavajući: „Neću imati ništa protiv, vjerujte mi.“
„Veleštovani je veoma dobar, ali učinit ću to zbog hladnoće“, reče gospodin Datchery.
Onda se i gospodin Datchery stao diviti katedrali, a gospodin Sapsea je istaknuo kako ju je on sam smislio i sagradio. Doduše, bilo je tu nekoliko detalja koje nije odobravao, ali to je pripisivao radnicima koji su griješili dok ga nije bilo. Kad su završili s katedralom, on ih je poveo preko crkvenog groblja, pa zastao kako bi se divio prekrasnoj večeri – baš slučajno pokraj epitafa gospođe Sapsea.
„I usput“, reče gospodin Sapsea kao da se spustio s visina i iznenada svega sjetio poput Apolona što se spušta s Olimpa da uzme liru što ju je zaboravio, „ovo je jedan od naših malih lavova. Naklonost naših ljudi takvim ga je napravila i može se vidjeti strance koji povremeno psuju, (a osobno ne mogu suditi, jer to je djelce mojih ruku. Međutim, bilo ga je teško sročiti, bilo je teško postići profinjenost.“
Gospodin Datchery toliko se oduševio sastavkom gospodina Sapseae da je, usprkos svojoj nakani da smrt dočeka u Cloisterhamu, i što će stoga vjerojatno imati mnogo prilike da ga prepiše, izvadio svoju bilježnicu i odmah bi ga zabilježio da se nije prišuljao njegov materijalni stvaratelj koji ga je ovjekovječio, Durdles, kojeg je gospodin Sapsea pozdravio, zadovoljan što mu može pokazati primjer dobrog ponašanja prema starijima.
„Ah, Durdles! Ovo je kamenoklesar, gospodine, jedna od zaslužnih cloisterhamskih osoba. Gospodin Datchery, Durdles, gospodin koji će se ovdje naseliti.“
„Da sam na njegovu mjestu, ja to ne bih činio“, progunđao je Durdles. „Mi smo previše zamršeni.“
„Sigurno ne govorite za sebe, gospodine Durdles“, uzvratio je gospodin Datchery, „kao ni o veleštovanom.“
„Tko je to veleštovani?“ upitao je Durdles.
„Veleštovani gradonačelnik.“
„Nikada nisam imao priliku izaći pred njega“, reče Durdles ponajmanje gradonačelnika gledajući očima lojalnog građanina. „Ali bit će dovoljno vremena da mu iskažem čast kad se to dogodi. A do tada i onda:
Gospodin Sapsea mu je ime
Engleska mu je domovina
U Cloisterhamu on živi
Dražbovatelj je po zanimanju
„Tada se Deputy pojavio na sceni (čemu je prethodila leteća školjka kamenice) i zatraži svotu od tri penija, koju mu je odmah „dobacio“ gospodin Durdles, koji ga je uzaludno tražio gore-dolje zbog zaostale nadnice koje mu po zakonu pripadaju. Dok je taj gospodin, sa zavežljajem ispod ruke, lagano tražio i brojio novac, gospodin Sapsea obavijestio je novog stanovnika o Durdlesovim navikama, ciljevima, stanu i glasu. „Pretpostavljam da bi čudni stranac mogao doći k vama u posjet da vidi što radite, gospodine Durdles, u bilo koje vrijeme?“ rekao je gospodin Datchery nakon loga.
„Svaki je gospodin dobrodošao u bilo koje vrijeme ako sa sobom donese pića za dvojicu“, odgovorio je Durdles držeći peni između zuba i sitniš u rukama. „Ako mu se sviđa, može donijeti i po dvaput za dvojicu, bit će dvostruko dobrodošao.“
„Doći ću. Gospodaru Deputy, što mi dugujete?“
„Posao.“
„Pazi da mi pošteno platiš time što ćeš mi pokazati kuću gospodin Durdlesa kad budem poželio otići k njemu.“
Deputy prodorno zazviždi kroz svoje kreštave zube potvrđujući time da priznaje dug i zatim nestane.
Veleštovani i njegov poštovatelj krenuli su tada zajedno dalje dok se nisu rastali, u pravom ceremonijalu, pokraj vrata veleštovanog. Čak i tada poštovatelj je nosio šešir ispod ruke prepuštajući svoju lepršavu kosu povjetarcu.
Iste večeri Datchery reče sebi kad je pogledao i protresao svoju sijedu kosu ispred osvijetljenog ogledala iznad kamina u hotelskoj kavani u „Crozieru“:
„Kao osamljeni, stari jarac blage naravi, koji lijeno živi od svojih sredstava, danas poslijepodne bio sam poprilično zaposlen!“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 Empty Re: Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:38 am

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 616

XIX.
SJENA NA SUNČANOM SATU
Ponovno je gospođica Twinkleton održala svoj oproštajni govor popraćen bijelim vinom i kolačem od voća i ponovno su mlade dame otišle svojim kućama, Helena Landless je napustila dom redovnica kako bi se pridružila svome bratu u nesreći, i lijepa Rosa ostala je sama.
Cloisterham je tako vedar i sunčan u ove ljetne dane da jaki zidovi katedrale i samostanske ruševine izgledaju kao da su prozirni. Čini se kao da mekani sjaj dopire iz njih, a ne izvan njih, takva je njihova vedrina kad se usporede s toplim kukuruznim poljima i prašnjavim putovima što krivudaju u daljini. Cloisterhamski vrtovi crvene se od zrelog voća. To je vrijeme kad prašnjavi putnici prolaze u bučnim skupinama kroz gostoljubive i sjenovite gradske ulice. To je vrijeme kad se putnici koji žive ciganskim životom između košnje i žetve, i izgledaju toliko prašnjavi kao da su stvoreni od prašine, zadržavaju na sjenovitim pragovima pokušavajući popraviti svoje nepopravljive cipele, ili ih bacaju u ulične kanale tražeći druge u svojim zavežljajima u kojima se nalaze još nekorišteni srpovi povezani slamnatim trakama. Pokraj svih javnih slavina hlade se bose noge dok se niz grla ovih beduina voda klokoćući slijeva. U međuvremenu cloisterhamska policija poprijeko gleda sa svojih stražarskih mjesta i pokazuje da nestrpljivo čeka da ovi uljezi što prije napuste grad i još jednom počnu se pržiti na uzavrelim cestama.
Poslijepodne jednog takvog dana, kad je završena posljednja misa u katedrali i kad je ona strana glavne ulice na kojoj se nalazi Dom redovnica u zahvalnoj sjeni, sobarica obavještava Rosu, na njezin užas, da je gospodin Jasper želi vidjeti.
Da je birao gore vrijeme da je posjeti u ovako lošem stanju, ne bi ga mogao izabrati. Možda ga je baš zato i izabrao. Helena Landless je otišla, gđa Tisher je na odmoru, a gospođica Tvvinkleton je (u svom amaterskom stanju postojanja), ponijevši teleću pitu, otišla na izlet.
„O, zašto, zašto, zašto ste rekli da sam kod kuće!“ uzviknula je Rosa bespomoćno.
Služavka odgovori da gospodin Jasper uopće nije postavio to pitanje. Rekao je da zna da je kod kuće i zamolio da joj kaže kako je želi vidjeti.
„Što da radim! Što da radim!“ pomislila je Rosa sklopivši ruke.
Sva u nekom svojem očaju ona sa sljedećim udisajem doda kako će se s gospodinom Jasperom sastati u vrtu. Ona se naježi pri pomisli da bude s njim u kući. U vrt gledaju mnogi prozori, tu je mogu vidjeti i čuti, tu može slobodno vrisnuti, odatle može pobjeći. Takve divlje misli prozujale su joj glavom.
Ona ga uopće nije vidjela od one kobne noći, osim kad ju je ispitivao gradonačelnik, a onda je on bio tu sumorno promatrajući kao da gleda svoga izgubljenog nećaka i izgara od želje da ga osveti. Ona uzme šešir preko ruke i izađe. Onoga trenutka kad ga je ugledala s praga naslonjena na sunčani sat, ponovno ju je obuzeo star i grozan osjećaj da on njome vlada. Najradije bi se okrenula da on njezine korake ne vodi prema sebi. Ne mogavši se oduprijeti, ona sjede, oborene glave, na klupu pokraj sunčanog sata. Od užasa nije ga mogla niti pogledati, ali primijetila je da je odjeven u crninu. Kao i ona. Tako nije bilo u početku, ali je izgubljeni već dugo oplakivan kao da je mrtav.
Počinjao bi dodirivanjem njezine ruke. Ona je osjetila tu nakanu i povukla ju je. Njegove su oči uprte u njezine, ona to zna, iako ne vidi ništa drugo osim trave.
„Čekao sam“, počne on, „već duže vrijeme da ponovno budem pozvan na svoju dužnost pokraj vas.“
Nakon što je nekoliko puta pokušala posložiti usne, a znala je da on to uporno promatra, i oklijevajući dati neki drugi odgovor, ona reče:
„Dužnost, gospodine?“
„Dužnost da vas poučavam, služiti vam kao vaš vjerni učitelj glazbe.“
„Ostavila sam se tog učenja.“
„Ne bih rekao ostavila, prije prekinula. Vaš mi je skrbnik rekao kako ste prekinuli zbog traume koju smo svi tako strašno osjetili. Kada ćete ponovno nastavili?“
„Nikada, gospodine.“
„Nikada? Niste mogli učiniti ništa drugo ako ste voljeli moga dragog nećaka.“
„Voljela sam ga!“ uzviknu Rosa ljutito.
„Da, ali, ne sasvim – ne baš na pravi način, rekao bih? Ne na očekivani način. Ma koliko moj dragi dečko bio, na nesreću, odviše samosvjestan i samozadovoljan (u tom pogledu neću povlačiti nikakvu paralelu između njega i vas), pa voli kao što bi trebalo voljeti, ili kao što bi svatko na njegovu mjestu morao voljeti – morao voljeti!“
Ona je sjedila još uvijek u istom položaju, međutim, blago se povlačeći u sebe.
„Znači da je to što je rečeno, da ste prekinuli s učenjem kod mene, bio samo uljudan način da se kaže kako ste ga sasvim napustili?“ predložio je on.
„Da“, reče Rosa nenadano vedro. „Uljudan je bio moj staratelj, a ne ja. Rekla sam mu kako sam odlučila napustiti učenje glazbe i da ću ostati pri svojoj odluci.“
„I još uvijek tako mislite?“
„Još uvijek, gospodine. I molim vas da me više o tome ne ispitujete. U svakom slučaju, neću više odgovarati, o tome mogu odlučivati.“
Ona je toliko svjesna njegova zluradog divljenja u pogledu na njenu srdžbu, vatru i živost koju povlači sa sobom. Njezine vedrine nestane i sad se već borila protiv osjećaja sramote, uvrede i straha, a baš kao što je to bilo one večeri za klavirom.
„Neću vas više ispitivati jer se toliko protivite. Priznat ću...“
„Ne želim vas slušati, gospodine“, uzvikne Rosa ustajući.
Ovaj put on ju je dotaknuo svojom ispruženom rukom. Skupljajući se u sebe, ona ponovno sjedne na svoje mjesto.
„Pokatkad moramo raditi i protiv svojih želja“, reče joj on tiho. „Morate to sad učiniti, inače ćete drugima učiniti više zla nego što ste ikad učinili dobra.“
„Kakvog zla?“
„Evo, evo. Vi mene ispitujete, vidite, i to svakako nije ispravno jer mi zabranjujete da ja vas pitam. Ipak, ja ću sad odgovoriti na pitanje. Najdraža Rosa! Čarobna Rosa!“
Ona ponovno ustaje.
Ovaj put nije ju dotaknuo. Ali njegovo je lice izgledalo tako zlo i prijeteće dok je stajao oslonjen na sunčani sat – bacajući crnu sjenu na samo lice dana – da se njezina želja da pobjegne sledila od užasa kad ga je pogledala.
„Ne zaboravljam koliko prozora gleda na nas“, reče on pogledavši prema njima.
„Neću vas više dodirivati, neću prići bliže nego što sam sada. Sjednite i neće biti velikog čuda u tome što je vaš učitelj glazbe lijeno oslonjen na postolje i razgovara s vama o svemu što se dogodilo i o našem udjelu u tome. Sjednite, najdraža.“
Ona bi ponovno otišla – već je krenula – ali je ponovno zaustavi njegovo lice mračno prijeteći da će je pratiti ako pođe. Gledajući ga licem koje se u času sledilo, ona opet sjedne na klupu.
„Rosa, čak i kad je moj dragi dečko bio zaručen s vama, ludo sam vas volio, čak i kad sam mislio da je njegova sreća što će vas uzeti za ženu bila sigurna, ludo sam vas volio. Čak i onda kad sam ga pokušavao učiniti još odanijeg, ludo sam vas volio, kad mi je dao sliku vašeg divnog lica koje je tako nemarno klevetao, koju sam tobože zbog njega objesio na vidnom mjestu, i onda sam vas ludo volio, u svakodnevnom odvratnom poslu, u bijednim besanim noćima mučen odvratnom stvarnošću, ili jureći kroz raj ili pakao vizija, noseći vašu sliku u rukama, ludo sam vas volio.“
Ako bi išta moglo te njegove riječi učiniti užasnijima, to bi bio kontrast između bijesa u njegovu izrazu i govoru i njegova ležerna držanja.
„Sve sam to nijemo podnio. Sve dotle dok ste bili njegovi, ili sve dok sam pretpostavljao da ste njegovi, vjerno sam krio svoju tajnu. Nisam li?“
Ta laž, tako velika, dok su obične riječi kojima je izrečena tako istinite, više je nego što Rosa može podnijeti. Ona odgovori raspaljeno i ogorčeno: „Sve vrijeme ste bili neiskreni, gospodine, kao što ste i sada. Bili ste neiskreni prema njemu, svakog dana, svakoga sata. Vi znate da ste svojim proganjanjem uništili moj život. Znate kako ste me preplašili da ne otvorim njegove velikodušne oči i da ste me prisilili, radi njegova dobra, da sakrijem od njega istinu, da ste vi loš, loš čovjek!“
Ostao je pri svojemu ležernom držanju, zbog čega su crte njegova lica i grčevite ruke izgledale gotovo vražje, te uzvratio krajnje strastvenim divljenjem:
„Kako ste lijepi! Još ste ljepši kad ste ljuti nego kad ste spokojni. Ne tražim od vas ljubav, dajte mi sebe i svoju mržnju, dajte mi sebe i taj lijepi bijes, taj čudesan prijezir – to će mi biti dovoljno.“
Suze nestrpljenja pojaviše se u očima uzdrhtale male ljepotice i njezino lice plane. Ali, kad se ponovno podigla da ga s ogorčenjem ostavi i zatraži zaštitu u kući, on je ispružio svoju ruku prema vratima kao da je poziva neka ude.
„Rekao sam vam, vi rijetka čarobnice, vi slatka vještice, da morate ostati i saslušati me ili ćete učiniti više zla nego što se ikad može popraviti. Pitali ste me kakvo zlo. Ostanite i reći ću vam. Otiđite i ja ću ga napraviti.“
Ponovno Rosa zadrhti pred njegovim prijetećim licem. Premda nesigurna u njegovo značenje, ona ostane. Toliko se zadihala da se činilo kako će se ugušiti. Ali pritisnula je rukom grudi i ostala.
„Priznao sam vam da je moja ljubav luda. Ona je toliko luda da sam ga čak bio kadar maknuti od vas dok ste mu bili naklonjeni, samo da su veze između mene i moga dragog izgubljenog dečka bile samo za svilenu nit slabije.“
Kao da će se onesvijestiti, izmaglica joj padne joj na oči koje je na trenutak podigla.
„Čak i njega“, ponovi on. „Da, čak i njega! Rosa, vidite me i čujete me. Procijenite i sami hoće li vas ijedan drugi obožavatelj moći voljeti dok mu je život u mojim rukama?“
„Kako to mislite, gospodine?“
„Mislim vam pokazati koliko je luda moja ljubav. Napadnuta je posljednjim obavijestima gospodina Crisparklea, koje kažu kako je mladi Landless priznao da je bio suparnik moga izgubljenog dječaka. U mojim očima to je neoprostiva uvreda. Isti gospodin Crisparkle zna, jer sam mu rekao, da sam se zakleo kako ću otkriti ubojicu i uništiti ga, pa tko god on bio, i da sam odlučio kako o loj tajni neću razgovarati ni s kim sve dok ne budem imao ključ s pomoću kojeg ću ubojicu uhvatiti u mrežu. Otad je strpljivo razvlačim i razvlačim, a razvlačim je polako i dok govorim.“
„Vaše uvjerenje, ako vjerujete u krivnju gospodina Landlessa, nije uvjerenje gospodina Crisparklea, a on je dobar čovjek“, odgovori Rosa.
„Moje uvjerenje samo je moje vlastito, ostavljam ga za sebe i duša ga moja cijeni! Okolnosti u velikoj mjeri mogu ići čak i protiv nedužnog čovjeka te ga uperene protiv njega mogu doći glave. Jedna karika koja je nedostajala, a koja je pronađena upornim radom protiv tog čovjeka, dokazat će njegovu krivnju bez obzira na to koliko bili slabi dokazi prije toga, i on će umrijeti. Mladi Landless svakako se nalazi u smrtnoj opasnosti.“
„Ako doista držite“, molila ga je Rosa sva blijeda, „da mi je gospodin Landless drag, ili da mi se gospodin Landless na bilo koji način bilo kada obratio, onda griješite.“
On to odbaci od sebe prijezirnim pokretom ruke i napučujući usnu.
„Želio sam vam pokazati koliko vas ludo volim. Luđe nego ikad, jer spreman sam napustiti drugu stvar koja se pojavila u mom životu kako bih je podijelio s vama. Odsad ne želim ništa drugo osim vas. Gospođica Landless postala je vaša prisna prijateljica. Vi marite za njezin duševni mir?“
„Jako je volim.“
„Marite za njezino dobrog ime?“
„Rekla sam da je jako volim.“
„Ja sam vas nesvjesno“, primijeti on osmjehnuvši se te postavljajući ruke preko sunčanog sata i naslanjajući bradu na njih kako bi njegov razgovor s prozora (zato što su se tamo povremeno pojavljivale i nestajale osobe) izgledao veseo i nestašan, “ja sam vas nesvjesno uvrijedio time što sam ponovno pitao. Zato ću, jednostavno, iznositi činjenice i neću postavljati pitanja. Vama je stalo do dobrog imena vaš prisne prijateljice i stalo vam je do njezina duševnog mira, Onda maknite sjenu vješala s nje, draga moja.“
„Vi se usuđujete meni nuditi...“
„Draga, usuđujem vam se nuditi brak. Ostanite ovdje. Ako je loše nekoga obožavati, onda sam najgori od svih ljudi. Ali, ako je dobro, onda sam najbolji. Moja ljubav prema vama je iznad svih drugih ljubavi i moja iskrenost prema vama iznad je svake druge iskrenosti. Poklonite mi nadu i naklonost i ja ću se zbog vas i lažno zakleti.“
Rosa stavi ruke na sljepoočnice, odgurne kosu, pogleda ga divljim i odbojnim pogledom kao da pokušava dokučiti dublji smisao onoga što joj je on iznosio samo u fragmentima.
„Ne računaj ni na što u ovome trenutku, anđele, osim na žrtve koje polažem pred te drage noge, pred koje bih mogao skrušeno pasti i ljubiti ih i staviti svoju glavu na njih kao neki bijedni divljak. Evo moje vjernosti mom dragom dečku nakon smrti. Zgazite je!“ zamahne on rukom kao da dolje baca nešto dragocjeno. „Evo i neoprostive uvrede koju ste mi nanijeli zbog toga što vas obožavam. Odgurnite je nogom!“ napravio je sličan pokret. „Eto mojih napora za pravednu osvetu tijekom šest mučnih mjeseci. Smrvite ih!“ još jednom ponovio je isti pokret. “Evo moga prošlog i sadašnjeg upropaštenog života. Eto moga napuštenog srca i duše. Evo mog mira, evo očaja. Smrvite ih u prašinu tako da ih ne možete uzeti, bez obzira na to što me smrtno mrzite!“
Zastrašujuća žestina čovjeka, koja je sada dostigla vrhunac, još je više užasava tako da nestaje opčinjenosti koja ju je dosad držala na tom mjestu. Ona brzo krene prema vratima, ali u tren oka on je pokraj nje i šapće joj u uho:
„Rosa, ponovno sam pribran. Idem mirno pokraj vas prema kući. Pričekat ću ohrabrenje i nadu. Neću udariti prebrzo. Dajte mi znak da me slušale.“
Polako i jedva primjetno ona pomakne ruku.
„Ni riječi o ovome nikome ili će to dovesti do udarca – sigurno je to kao što noć slijedi dan. Još jedan znak da me slušate.“
Ona ponovno pomakne ruku.
„Volim vas, volim vas, volim vas! Kad biste me sad odbacili, ali nećete, nikada me se ne biste riješili. Nitko ne smije biti između nas. Ustrajat ću do smrti.“
Služavka je izašla kako bi mu otvorila vrata. On tiho skine šešir u znak oproštajnog pozdrava i ode ne pokazujući više uzbuđenja nego što se vidi na slici oca gospodina Sapsee s druge strane. Rosa se onesvijestila na stubama, odakle je pažljivo odnesena u svoju sobu i položena na krevet. Približava se oluja, pričale su djevojke, pa je vruć i zagušljiv zrak uznemirio lijepu dušu. Nije ni čudno. Cijelog su dana osjećale kako im koljena drhte.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 Empty Re: Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:39 am


Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 54521_P_12699882243009


XX.
BIJEG
Rosa još nije bila sasvim došla k sebi kad joj se cijeli razgovor ponovno vratio. Čak joj se činilo kako ju je pratio i u nesvijesti, da ga ni na trenutak nije bila nesvjesna. Što joj je činiti, pitala je plašeći se odgovora. Samo joj je bilo jasno kako mora pobjeći od ovoga strašnog čovjeka.
Ali gdje da nađe utočište i na koji bi način mogla otići? Nikom nije rekla ni riječi o tome da ga se boji, osim Heleni. Kad bi otišla Heleni i rekla joj što se dogodilo, to bi moglo izazvati nepopravljivo zlo kojim je prijetio i koje bi, svakako, mogao učiniti. I što je više u njezinu uzbuđenom sjećanju i mašti izgledao strašniji, to joj se većom činila njezina odgovornost, jer shvatila je da bi i najmanja njezina greška, bilo činjenjem bilo odgađanjem, mogla razotkriti njegovo neprijateljstvo prema Heleninu bratu.
Rosina je duša tijekom proteklih šest mjeseci bila nevjerojatno zbunjena. Napola oblikovana i ni na koji način izrečena sumnja kovitlala se sad se podižući, sad duboko tonući, sad postajući opipljiva, sad se gubeći. Jasperova obuzetost dječakom dok je bio živ, i njegovo neprestano istraživanje kako ga je snašla smrt, ako je mrtav, bile su toliko raširene teme u mjestu da nitko, čini se, nije bio kadar pomisliti na mogućnost obmane s Jasperove strane. Postavila si je pitanje: „Jesam li u svojoj duši toliko zla da mogu zamisliti zlo koje drugi ne mogu zamisliti?“ Onda bi razmišljala je li počela sumnjati u njega zbog prijašnje odbojnosti, a ne činjenica. Ako je tako, zar to nije dokaz njezine neosnovanosti! Zatim bi mislila: „Kakav bi on motiv imao za ubojstvo?“ Sramila se odgovoriti u sebi: „Motiv da mene dobije!“ I pokrila je lice kao da je gotovo isto toliki zločin i sama pomisao da se ubojstvo može temeljiti na tako glupoj taštini.
Ponovno je prolazila sve što je rekao pokraj sunčanog sata u vrtu. On je uporno nestanak držao ubojstvom, dosljedno cijelomu svojem javnom stajalištu od pronalaska sata i igle za kravatu. Ako bi se plašio da zločin ne bude otkriven, zar ne bi prije podupirao ideju o dobrovoljnom nestanku? On je izjavio kako bi mogao čak i njega pomesti samo da veze između njega i njegova nečaka nisu bile toliko jake. Je li to značilo da je to zaista i učinio? On je govorio o polaganju pred njezine noge šestomjesečnih napora za pravednu osvetu. Bi li o tome govorio onako žestoko strasno kad bi to bilo samo pretvaranje? Bi li ih stavio u isti red sa svojim napuštenim srcem i dušom, upropašten životom, mirom i očajem? Prvu svoju žrtvu koju bi učinio za nju bila bi vjernost prema njegovu dragom dečku nakon smrti. Naravno, ove su činjenice bile dovoljno jake protiv maštarija koje jedva da su se usuđivale pojaviti. A ipak je on bio tako grozan čovjek! Ukratko, jadna djevojka (jer što je ona mogla znati o zločinačkom umu, koji i sami studenti koji ga proučavaju uvijek pogrešno procjenjuju, a zato što ga uporno pokušavaju pomiriti s prosječnim intelektom prosječnog čovjeka, umjesto da ga identificiraju sa zasebnim i monstruoznim čudom) nije mogla doći ni do kakvoga drugog zaključka nego da je on bio užasan čovjek od kojega se mora bježati.
Ona je bila Helenina potpora i utjeha cijelo to vrijeme. Ona ju je stalno uvjeravala da je potpuno sigurna u nedužnost njezina brata i da suosjeća s njom u njegovoj nesreći. Ali nijednom ga nije vidjela nakon Edwinova nestanka. Niti je Helena ikada rekla ijednu riječ o njegovu priznanju gospodinu Crisparkleu glede Rose, premda je to kao zanimljiv dio slučaja bilo poznato svima i svakomu. Uvjeravanja koja je ona pružila svom obožavatelju bila su potpuno točna, iako bi bilo bolje (sad je razmišljala) da se mogla suzdržati da ih ne daje. U njoj uplašenoj, kao što može biti uplašeno nježno, malo stvorenje, njena duša drhti od pomisli da je on to saznao s njezinih usana.
Ali kamo da ode? Bilo kamo izvan njegova dosega – nije to bio odgovor na pitanje. Mora nešto smisliti. Odlučila je otići k svojem skrbniku, odmah. Osjećaj koji je povjerila Heleni one noći kad su se prvi put prijateljski ispovjedile jedna drugoj, bio je toliko snažan – osjećaj da nije sigurna i da čak ni čvrsti zidovi starog samostan ne mogu zadržati njegovo sablasno praćenje - da nikakvo razmišljanje o tome nije moglo umanjiti njezin strah. Pogledala je prema prozoru te ju je, čak i sad kad je ustala da se odjene, prošla jeza i odmaknula se od njega kad je zapazila sunčani sat na koji se on oslanjao pri svojoj izjave – kao da ga je zarazio nekom grozomornom osobinom svoje vlastite prirode.
Na brzinu je napisala poruku gospođici Twinkleton otkrivajući joj da ima iznenadni razlog zbog kojeg odmah mora vidjeti svojeg skrbnika i da je otišla k njemu. Također, zamolila je dobru damu da se ne brine jer će biti sve u redu. Ona brzo stavi nekoliko sasvim nepotrebnih stvari u veoma, veoma malu torbu, ostavi poruku na vidnom mjestu i izađe tiho zatvorivši vrata za sobom.
Prvi put je bila sama na cloisterhamskoj glavnoj ulici. Međutim, dobro je poznavala svako skretanje te ona požuri ravno na ugao odakle je polazio omnibus. U tom trenutku baš je odlazio.
„Stanite i povežite me, ako može, Joe. Moram ići u London.“
Za manje od minute bila je na putu prema željezničkoj stanici pod Joeovom zaštitom. Joe joj je pomogao kad je stigla, smjestio je u vagon i predao joj malecku torbu, kao da je bila riječ o nekom golemom kovčegu, stotinjak kilograma teškom, a koji ona nikako ne smije podići.
„Možete li, kad se vratite, otići i reći gospođici Twinkleton da ste me ispratili, Joe?“
„Kako vi kažete, gospođice.“
„I pozdravite je, Joe, molim vas.“
„Da, gospođice – ne bih imao ništa protiv da i ja dobijem pozdrav.“ Ali Joe nije izgovorio ovo posljednje, samo je pomislio.
Sad, dok se doista kotrljala prema Londonu, Rosa je mogla nastaviti iscrpno razmišljanje koje je zaustavila žurba. Odvratna misao da je njegova izjava ljubavi prlja, da se od te mrlje može očistiti samo time što će se obratiti poštenima i iskrenima, neko ju je vrijeme u branila od straha i uvjeravala je u ispravnost njene brze odluke. No, kako je mrak bivao gušći i kako se veliki grad sve više približavao, u njoj su se počele pojavljivati sumnje, uobičajene u takvim slučajevima. Možda je ovo ipak suludi čin, kako će to shvatiti gospodin Grewgious, hoće li će ga zateći kod kuće, kako postupiti ako ga ne nade, što joj se može dogoditi samoj u mjestu tako čudnom i velikom, kako bi bilo da je čekala i najprije dočekala savjet, bi li bilo bolje kad bi se sad vratila? Mnoštvo ju je takvih neugodnih misli mučilo, a što su bivale brojnije, to je bilo gore. Napokon vlak preko nadvožnjaka pristigne u London – dolje su ležale pošljunčane ulice sa svojim nepotrebnim svjetiljkama, jer bila je topla i vedra ljetna noć.
„Hiram Grewgious, Esquire, Staple Inn, London.“ To je bilo sve što je Rosa znala o svom cilju, ali bilo je dovoljno da se uputi tandarajući se u fijakeru pošljunčanim ulicama, gdje su ljudi izlazili na čist zrak skupljajući se po kutovima dvorišta, gdje su mnogi drugi ljudi hodali monotono vukući noge po vrelom pločniku i gdje su svi ljudi i njihova okolina bili toliko sivi i otrcani.
Tu i tamo čula se glazba, ali ona nije udahnjivala život. Nijedan vergl nije mogao popraviti stvar, ni veliki bubanj odagnati mračnu brigu. Ni zvona s kapela koja su se čula izdaleka i za koja se činilo da se odbijaju s površine cigala i dižu prašinu sa svega ostalog. Što se tiče instrumenata na navijanje, oni su izgledali kao da slamaju svoja srca i duše u težnji za prirodom.
Njezino oronulo prijevozno sredstvo napokon se zaustavilo pred čvrsto zaključanim vratima, koja su izgledala kao da pripadaju nekomu tko je otišao rano u postelju i veoma se bojao lopova. Rosa pušta dalje svoje prijevozno sredstvo i stidljivo zakuca na vrata. Vratar je pušta unutra s njezinom veoma malom torbom.
„Živi li ovdje gospodin Grewgious?“
„Gospodin Grewgious živi ovdje, gospođice!“ reče pazikuća pokazavši da je unutra.
Pa Rosa pođe dalje unutra i, dok su satovi udarali deset sati, ona je stajala na pragu M. J. T-a, pitajući se što je M. J. T. napravio sa svojim uličnim vratima.
Vođena slikovitim imenom gospodina Grewgiousa, ona se popne stubama i lagano zakuca na njegovim vratima. Međutim, nitko nije odgovorio, a kvaka na vratima gospodina Grewgiousa popusti pri dodiru njezine ruke, ona uđe i ugleda svog skrbnika kako sjedi pokraj otvorena prozora. Svjetiljka sa sjenilom nalazi se daleko od njega na stolu u kutu.
Rosa mu se približi u sumraku sobe. On je ugleda i reče poluglasno: „Bože dragi!“
Sa suzama u očima Rosa ga uhvati oko vrata i on reče uzvraćajući zagrljaj:
„Dijete moje, dijete moje! Mislio sam da je to tvoja majka! Ali što, što, što...“, doda on mirnije, „što se dogodilo? Draga moja, što te je dovelo ovamo! Tko te je doveo ovamo?“
„Nitko. Došla sam sama.“
„Bog me blagoslovio!“ uzvikne gospodin Grewgious.
„Došla sama! Zašto mi nisi pisala da dođem po tebe i da te dovedem?“
„Nisam imala vremena. Odluka je brzo došla, jadan, jadan Eddy!“
„Ah, jadan mladić, jadan mladić.“
„Njegov mi je ujak izjavio ljubav. Ne mogu to podnijeti“, reče Rosa odjednom briznuvši u plač i udarajući svojom malom nogom. „Tresem se od užasa pred njim i došla sam k vama da od njega zaštitite mene i sve nas, ako hoćete?“
„Hoću“, viknu gospodin Grewgious dok je u njemu naglo nadolazila neobična energija.
„Proklet bio!“
„Prokleta njegova politika!
Uništiti njegove lupeške trikove!
Na tebe je on usmjerio svoje nade?
Bio proklet zauvijek!“
Nakon ovoga krajnje neobičnog ispada gospodin Grewgious, sasvim izvan sebe, počeo je juriti po sobi kao da nije bio sasvim načistu je li u stanju privrženog zanosa ili borbenog optuživanja.
Zaustavio se je i rekao obrisavši lice: „Oprosti mi, draga moja, ali tebi će biti drago znati da se bolje osjećam. Sad mi više ništa nemoj pričati jer ovo bi se moglo ponoviti. Moraš se osvježiti i razveseliti. Kad si posljednji put jela? Je li to bio doručak, ručak, užina ili večera? I što ćeš sada? Treba li to sada biti doručak, ručak užina ili večera?“
Uljudna nježnost koju je pokazao, na jednom koljenu pred njom, pomažući joj da skine šešir i oslobodi svoju lijepu kosu, bio je pravi viteški prizor. Ipak tko bi od gospodina Grewgiousa, znajući ga samo površno, mogao očekivati viteštvo – ono istinsko, a ne lažno?
„Moramo ti osigurati boravak“, nastavio je on. „Imat ćeš najljepšu sobu u Furnivalu. Treba se pobrinuti za tvoju odjeću i imat ćeš sve što i jedna prava glavna sobarica može pripraviti: Želim reći, glavna sobarica neće imati ograničena sredstva. Je li to torba?“ on je čvrsto pogleda. Istini za volju, trebalo je posebice dobro gledati da bi se uopće vidjela u slabo osvijetljenoj sobi. “I je li to tvoje, draga moja?“
„Da, gospodine. Donijela sam je sa sobom.“
„To nije neka velika torba“ reče gospodin Grewgious iskreno, „premda je dobra za nošenje hrane za kanarinca, za jedan dan. Možda si donijela i kanarinca?“
Ona se nasmije i odmahne glavom.
„Da si ga donijela, poželio bih mu dobrodošlicu“, reče gospodin Grewgious, „i mislim da bi bio zadovoljan da njegov kavez objesimo na čavao vani, pa da se natječe s našim vrapcima čija umjetnost, mora se priznati, sudeći po izvođenju, nije baš jednaka njihovoj namjeri. To je slučaj i s mnogima od nas! Nisi rekla kakvo jelo želiš, draga moja. Uzmimo od svega pomalo.“
Rosa mu je zahvalila i rekla kako bi samo najradije popila šalicu čaja. Gospodin Grewgious nekoliko je puta istrčavao da bi naručio još dodatnih stvari kao što su: marmelada, jaja, salata, slana riba i pržena šunka. Bez šešira odlazio je preko puta u Furnival kako bi dao svoje razne upute. I uskoro su se one ostvarile i stolnjak je bio prostrt.
„Bog me blagoslovio“, uzvikne gospodin Grewgious stavivši lampu na stol te sjedajući preko puta Rose, „kakav novi doživljaj za jadnoga starog nespretnog neženju!“
Rosine izražajne malene obrve upitale su ga kako to misli. „Doživljaj da se na ovom mjestu osjeća slatka prisutnost mladosti koja ga čisti, boji, oblači tapetama, ukrašava zlatom i čini ga prekrasnim!“ reče gospodin Grewgious. „Jao meni, jao meni!“
Budući da je bilo nečega tužnog u njegovu uzdahu, Rosa ga dodirne svojom šalicom za čaj pa se onda usudi dodirnuti ga i svojom malenom rukom.
„Hvala ti, draga moja“, reče gospodin Grewgious. „Aha! Porazgovarajmo!“
„Oduvijek živite ovdje, gospodine?“ upita Rosa.
„Da, draga moja.“
„Uvijek sami?“
„Uvijek sam, osim toga što danju imam društvo gospodina imena Bazzard, mojega činovnika.“
„On ne živi ovdje?“
„Ne, on odlazi svojim putem nakon rada u uredu. Zapravo, on je sada na odmoru i nije ovdje. Poduzeće s donjeg kata, s kojim imam poslovne veze, posudilo mi je drugoga. No bilo bi veoma teško zamijeniti gospodin Bazarda.“
„On vas, sigurno, jako voli“, reče Rosa.
„Ako je tako, protiv toga se bori pohvalnom čvrstinom“, odgovorio je gospodin Grewgious nakon što je razmislio o tome. „Ali sumnjam. Nije tomu tako. Vidiš, on je nezadovoljan i jadan momak.“
„Zašto nije zadovoljan“, bilo je prirodno pitanje.
„Promašen“, reče gospodin Grewgious krajnje tajanstveno. Rosine obrve ponovno poprime svoj upitan i zbunjeni izraz.
„Toliko promašen“, nastavio je gospodin Grewgious, „da stalno osjećam kako mu se moram ispričavati. I on osjeća (iako to ne spominje) da imam razloga za to.“
Gospodin Grewgious sada je postao veoma tajanstven, tako da Rosa nije znala kako nastaviti. Dok je razmišljala o tome, gospodin Grewgious ponovno se iznenada trznuo.
„Pričajmo. Govorili smo o gospodinu Bazzardu. To je tajna, štoviše, to je tajna gospodina Bazzarda. Međutim, vaša slatka prisutnost za mojim stolom čini me toliko neobično razgovorljivim da osjećam kako je, u najvećemu povjerenju, moram izreći. Što mislite što je gospodin Bazzard učinio?“
„Oh, Bože!“ uzvikne Rosa pomaknuvši stolicu bliže i odmah pomislivši na Jaspera reče: „Ništa strašno, nadam se?“
„Napisao je dramu“, rekao je gospodin Grewgious ozbiljnim šapatom. „Tragediju.“
Rosi kao da je laknulo.
„I nitko“, nastavio je gospodin Grewgious istim glasom, „nitko neće ni čuti, nema te cijene da je objavi.“
Rosa se činila zamišljenom i polako je klimala glavom kao da ti želi reći: „Tako je to, ali zašto je tako!“
„Sad znaš“, reče gospodin Grewgious, „Ja ne bih mogao napisati dramu.“
„Nije loš, gospodine?“ upita Rosa naivno ponovno mičući obrvama.
„Ne. Ni kada bih bio osuđen na odsijecanje glave, koje bi odmah uslijedilo, ni kad bih teklić donio pomilovanje za osuđenog zatvorenika Grewgiousa ako on napiše dramu, ja bih bio primoran vratiti se do panja i zamoliti krvnika da poduzme krajnje mjere“, reče gospodin Grewgious prešavši rukom ispod brade, „a koje se tiču moje glave.“
Činilo se da Rosa razmišlja o tome što bi ona napravila ako bi se nezgodni izmišljeni događaj odnosio na nju.
„Prema tome“, reče gospodin Grewgious, „gospodin Bazzard u svakom bi slučaju shvaćao tu moju nesposobnost, ali kako sam ja njegov gospodar, znate, onda je slučaj mnogo gori.“
Gospodin Grewgious odmahne ozbiljno glavom kao da je osjećao kako je uvreda malo pretjerana, premda se ticala njega samog.
„Kako ste vi postali njegov gospodar, gospodine?“ upita Rosa.
„Pitanje koje prirodno slijedi“ reče gospodin Grewgious. „Popričajmo. Otac gospodina Bazzarda, koji je bio farmer u Norfolku, bijesno bi se oboružao mlatilom, vilama i svim drugim poljoprivrednim alatima pogodnima za napad kad bi samo naslutio da je njegov sin napisao dramu. Tako mi je sin, donijevši očevu zakupninu (koju ja primam), povjerio tu tajnu i naglasio kako je odlučan slijediti svoj genij, ali i da bi ga to dovelo u sve opasnosti od gladovanja, a on za to nije stvoren.“
„Da slijedi svoj genij, gospodine?“
„Ne, draga moja“, reče gospodin Grewgious, „nije stvoren za gladovanje. Bilo je nemoguće poreći činjenicu kako gospodin Bazzard nije stvoren za gladovanje. Gospodin Bazzard je onda istaknuo kako bi bilo poželjno da ja stanem između njega i sudbine koja mu uopće nije bila naklonjena. Na taj je način gospodin Bazzard postao moj činovnik i on to veoma dobro osjeća.“
„Sretna sam što je zahvalan“, reče Rosa.
„Nisam baš to mislio, draga moja. Mislio sam da osjeća poniženje. Postoje i neki drugi geniji s kojima se gospodin Bazzard upoznao i koji su isto tako napisali tragedije, koje jednako tako nitko neće ni pod koju cijenu objaviti i ti odabrani duhovi posvećuju svoje drame jedan drugomu na veoma panegiričan način. Gospodin Bazzard bio je predmet jedne od takvih posveta. Pa, znaš, meni nije nikad nitko posvetio dramu!“
Rosa ga pogleda kao da mu je željela da on bude čovjek koji je primio tisuću posveta.
„S druge strane, što je prirodno, to žulja gospodina Bazzarda“, nastavi gospodin Grewgious. „Katkad je on prema meni veoma otresit i onda osjećam da misli ovako: ’Ovaj je glupan moj gospodar! Čovjek koji ne bi mogao napisati tragediju ni u bolu zbog smrti i kojemu nikad nije posvećena nijedna tragedija uz najpohvalnije čestitke zbog visokog položaja koji će zauzeti u očima potomaka!’ Jako neugodno, jako neugodno. Međutim, prije nego što mu dam obveze, uvijek prethodno razmislim: ’Možda mu se ovo neće svidjeti!’ Ili: ’Možda će mi uzeti za zlo ako bih to pitao’, pa se tako veoma dobro slažemo. Zapravo, bolje nego što sam očekivao.“
„Ima li ta tragedija ime, gospodine?“ pitala je Rosa.
„Samo među nama“, odgovorio je gospodin Grewgious, „jer ima krajnje neprimjereno ime. Zove se Trn tjeskobe. Međutim, gospodin Bazzard se nada, i ja se nadam da će na kraju biti objavljena“
Nije bilo teško shvatiti da je gospodin Grewgious ovako iscrpno ispričao Bazzardovu povijest radi skretanja misli njegove štićenice s predmeta koji ju je doveo ovamo, ali i radi opravdanja svoje težnje da bude društven i pristupačan.
„A sad, draga moja“, reče on, „ako nisi previše umorna, ispričaj mi što se danas dogodilo, ali samo ako osjećaš da to možeš, jer radovalo bi me to čuti. Ako uopće noćas zaspim, bit će mi bolja probava.“
Rosa je sad bila pribrana i vjerno mu je prikazala tijek razgovora. Gospodin Grewgious često je gladio svoju glavu dok je slušao. Zamolio ju je da mu još jednom ispriča one dijelove koji su se odnosili na Helenu i Nevillea. Kad je Rosa završila, on je sjedio ozbiljan i nijem te još neko vrijeme zamišljen.
„Jasno ispričano“, bila je njegova jedina primjedba. „I ja se nadam, jasno shvaćena“, reče gladeći se ponovno po glavi. „Vidiš, draga moja“, odveo ju je do otvorenoga prozora, „gdje oni žive! Mračni prozori s druge strane.“
„ Mogu li sutra otići k Heleni?“ pitala je Rosa.
„Volio bih prespavati pa ti onda odgovoriti“, reče on sumnjičavo. „Dopusti mi sad da te odvedem na odmor. Potreban ti je.“
S tim riječima gospodin Grewgious pomogne joj da stavi šešir i da preko ruke objesi veoma malu torbu, koja nije bila za ovozemaljsku uporabu, i odvede je za ruku (s određenom uzvišenom tvrdoćom, kao da je želio zaplesati menuet) preko puta Holborna, u Furnival’s Inn. Na hotelskim ju je vratima on predao svemoćnoj glavnoj sobarici i rekao da će, dok ona ode vidjeti svoju sobu, ostati dolje u slučaju ako je poželi zamijeniti drugom ili shvati da joj je potrebno još nešto.
Rosina je soba bila svijetla, čista, udobna, gotovo vesela. Svemoćna je donijela sve što je nedostajalo u njezinoj veoma maloj torbi (a to znači sve što će, možda, biti potrebno). I Rosa, poskakujući, siđe niz dugačke stube kako bi zahvalila svom staratelju na njegovoj nježnoj brizi.
„Ma ne treba, draga moja“, reče gospodin Grewgious beskrajno zahvalan. „Ja tebi zahvaljujem na tvomu ugodnom povjerenju i ugodnom društvu. Doručak će ti biti poslužen u urednoj, lijepoj i ugodnoj maloj primaćoj sobi (prikladnoj za tvoj stas) i ja ću doći u deset sati ujutro. Nadam se da se ne osjećaš čudno na ovome čudnom mjestu.“
„Oh, ne, osjećam se sasvim sigurna!“
„Da, možeš biti sigurna da su stube zaštićene od vatre“, rekao je gospodin Grewgious, „i da će svaku pojavu te pohlepne sile čuvar primijetiti i suzbiti.“
„Nisam mislila na to“, odgovorila je Rosa. „Mislim, od njega se osjećam sasvim sigurnom.“
„Tu su snažna vrata od željeznih šipki koja će ga zadržati“, reče gospodin Grewgious s osmijehom. „Furnival je zaštićen i posebno čuvan i osvijetljen, a i ja živim nasuprot!“ Pun hrabrosti zbog svoga viteštva kao da je posljednju navedenu zaštitu smatrao sasvim dovoljnom. U istom duhu on reče vrataru kad je izlazio: „Ako tko tko stanuje u hotelu bude zaželio tijekom noći poslati po mene, sitniš će biti spreman za kurira.“
Gotovo je cijeli sat u istom raspoloženju osamljeno šetao gore-dolje ispred željeznih vrata, povremeno gledajući kroz rešetke kao da je stavio golubicu na visoku motku u kavez s lavovima, a sad mu je neprestano na umu da bi mogla pasti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 Empty Re: Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:39 am

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 52473ed461

XXI.
PREPOZNAVANJE
Tijekom noći nije se dogodilo ništa što bi uznemirilo umornu golubicu i ona se probudila osvježena. S gospodinom Grewgiousom, kad je došlo deset, dođe i gospodin Crisparkle, koji je jednom već bio ronio u rijeci u Cloisterhamu.
„Gospođica Twinkleton se tako brinula, gospođice Rosa“, objasnio joj je on, „i s vašom porukom došla je k mami i meni u takvom strahu da sam se ja, da bih je umirio, dobrovoljno javio za ovu službu, prvim vlakom koji sam mogao izjutra uhvatiti. U to sam vrijeme želio da dođete k meni, ali sad mislim da je najbolje što ste ovako učinili i došli svojemu staratelju.“
„Pomislila sam na vas“, reče mu Rosa, „ali dom mlađeg kanonika tako je blizu njega...“
„Razumijem. To je sasvim prirodno.“
„Ispričao sam gospodinu Crisparkleu“, reče gospodin Grewgious, „sve što si mi ispričala prošle noći, draga moja. Svakako da bih mu odmah pisao, ali on je došao u pravi trenutak. I bilo je od njega veoma ljubazno što je došao jer tek se vratio kući.“
„Jeste li odlučili“, zapita Rosa obraćajući se obojici, „što će u budućnosti biti sa životom Helene i njezina brata?“
„Pa, zaista“, reče gospodin Crisparkle, „ja sam veoma zbunjen. Čak je i gospodin Grewgious neodlučan, a njegova je pamet mnogo duža od moje i on je imao cijelu noć za razmišljanje više nego ja, pa kako je onda tek meni!“
Svemoćna gurne glavu kroz vrata, nakon što je pokucala i dobila dopuštenje da uđe, najavljujući kako jedan gospodin želi vidjeti gospodina po imenu Crisparkle, ako je gospodin koji se tako zove ovdje. Ako taj gospodin nije ovdje, on moli za ispriku zbog pogreške.
„Taj gospodin je ovdje“, reče gospodin Crisparkle, „ali trenutačno je zauzet.“
„Je li gospodin crnomanjast?“ upita Rosa povlačeći se do svoga skrbnika.
„Ne, gospođice, gospodin je više smeđ.“
„Sigurni ste da nema crnu kosu?“ upita Rosa ohrabrena.
„Sigurna, gospođice. Ima smeđu kosu i plave oči.“
„Možda bi“, dodao je gospodin Grewgious uz uobičajenu opreznost, „ bilo dobro da ga vidite, ugledni gospodine, ako nemate ništa protiv. Kad čovjek ima neki problem ili doživi gubitak, nikad se ne zna gdje leži izlaz. To je moj poslovni princip, a ovo je takav slučaj da ne bi trebalo zatvarati nijedan put, nego držati oko na svakom izlazu koji se može ukazali. Mogao bih ispričati jednu anegdotu o ovome, ali bilo bi to preuranjeno.“
„Pa, ako mi gospođica Rosa dopusti? Neka gospodin uđe unutra“, reče gospodin Crisparkle.
Gospodin uđe unutra, ispriča se s iskrenom, ali skromnom ljupkošću što nije našao samog gospodina Crisparklea, okrene se prema gospodinu Crisparkleu i s osmijehom postavi neočekivano pitanje: „Tko sam ja?“
„Vi ste gospodin kojega sam prije nekoliko minuta vidio kako puši ispod drveća u Staple Innu.“
„Istina. Tamo sam i ja vas vidio. Ali tko sam ja zapravo?“
Gospodin Crisparkle svoju je pozornost usmjerio na lijepo lice, duboko preplanulo. I duh nekog nestalog dječaka polako se počeo pojavljivati u sobi.
Gospodin je vidio kako se nakon teškoga prepoznavanja obasjalo lice mlađeg kanonika. Ponovno se osmjehnuo i rekao: “Što ćete jutros za doručak? Nestalo vam je džema.“
„Pričekajte trenutak!“ povikao je gospodin Crisparkle podignuvši desnu ruku. „Još samo trenutak. Tartar!“
Druga su se dvojica najsrdačnije rukovala, za Engleze neobično dugo, stavljajući jedan drugomu ruke na rame i radosno se gledajući u lica.
„Moj stari drug“, reče gospodin Crisparkle.
„Moj stari gospodar!“ reče gospodin Tartar.
„Ti si me spasio da se ne udavim!“ reče gospodin Crisparkle.
„Nakon čega si počeo plivati, sjećaš li se!“ reče gospodin Tartar.
„Bog mi dušu blagoslovio!“ reče gospodin Crisparkle.
„Amen!“ rekao je gospodin Tartar.
Ponovno su se stali najsrdačnije rukovati.
„Zamislite“, uzvikne gospodin Crisparkle sjajnih očiju: „Gospođica Rosa Bud i gospodin Grewgious, zamislite Tartara dok je bio najmanji od svih juniora kako skače u vodu, hvata me, velikog, teškog, studenta zadnje godine, drži za kosu i probija se do obale sa mnom poput vodenog diva!“
„Zamislite, ja nisam dopustio da potone, a bio sam njegov podređeni!“ reče gospodin Tartar. „Ali, istina je da je on bio moj najbolji zaštitnik i prijatelj i da mi je učinio više dobra nego svi profesori zajedno. Neki me je nerazumni nagon uhvatio da ga ili izvučem ili potonem zajedno s njim.“
„Hm! Dopustite mi, gospodine, što imam čast“, reče gospodin Grewgious prišavši ispružene ruke, „jer doista smatram da je to čast. Ponosan sam što sam vas upoznao. Niste se prehladili, nadam se. I nadam se da vam nije bilo zlo zato što ste progutali previše vode. Kako se osjećate otada?“
Uopće se nije moglo primijetiti da je gospodin Grewgious znao što je rekao, premda se vidjelo da je želio reći nešto veoma prijateljski i pohvalno.
„Da je barem Nebo, pomisli Rosa, poslalo takvu hrabrost i vještinu u pomoć njenoj jadnoj majci! A on je bio tada tako slab i mlad!“
„Ne želim za to primali komplimente. Hvala, ali mislim da imam jednu ideju“,objavio je gospodin Grewgious pošto je u sobi poskočio jednom ili dvaput tako neočekivano i neobjašnjivo da su svi buljili u njega misleći da se guši ili ga hvata grč. “Mislim da imam jednu ideju. Vjerujem da sam imao zadovoljstvo vidjeti ime gospodina Tartara kao stanara na uglu, na posljednjem katu?“
„Da, gospodine“, odgovori gospodin Tartar.
„Zasad ste u pravu.“
„U pravu sam zasad“, reče gospodin Grewgious. „To je riješeno“, što on pokaže prekriživši lijevi palac desnim.
„Možda znate ime vašeg susjeda na vrhu s druge strane zida?“ Prišao je veoma blizu gospodinu Tartaru kako zbog kratkovidnosti ne bi izgubio nijedan detalj na njegovu licu.
„Landless“.
„I to je riješeno“, reče gospodin Grewgious poskočivši i ponovno se vrativši.
„Držim, gospodine, da u pitanju nije osobno poznanstvo?“
„Malo, ali jest“.
„I to je riješeno“, reče gospodin Grewgious poskočivši još jednom i ponovno se vrativši.
„Kakva je priroda poznanstva, gospodine Tartare?“
„Pomislio sam kako tom mladiću nije lako i zamolio sam ga, tek neki dan, da sa mnom podijeli cvijeće, zapravo, da ja svoj vrt proširim do njegovih prozora.“
„Hoćete li biti toliko ljubazni da sjednete?“ rekao je gospodin Grewgious. „Imam jednu ideju!“
Popustili su. Gospodin Tartar, budući da je bio sav zbunjen, ne toliko spremno. Tada je gospodin Grewgious, sjedeći u sredini s rukama na koljenima i na svoj uobičajeni način, kao da je sve naučio napamet, ovako iznio svoju ideju:
„Ne mogu se još odlučiti ju li mudro održavati otvorenu komunikaciju u sadašnjim okolnostima s gospodinom Nevilleom ili gospođicom Helenom, a s obzirom na najljepšega člana ovoga društva. Imam razloga zaključiti kako naš lokalni prijatelj (za kojega molim dopuštenje da ga blagoslovim prolaznim, ali srdačnim prokletstvom, uz ljubaznu dopusnicu našega uglednog prijatelja) njuška uokolo i šulja se gore-dolje. Kad to ne radi sam, možda ima nekog doušnika koji se šulja kao neki čuvar, vratar ili netko sličan kod Staplea. S druge sirane, gospođica Rosa sasvim prirodno želi vidjeti svoju prijateljicu, gospođicu Helenu i bilo bi važno da barem gospođica Helena (ako ne i njezin brat preko nje) privatno od gospođice Rose čuje što se dogodilo i kakva opasnost prijeti. Slažete li se sa mnom u vezi s gledištima koja iznosim?“
„Sasvim se slažem s njima“, rekao je gospodin Crisparkle koji je vrlo pozorno slušao.
„Ne bi trebalo biti sumnje da se i ja slažem“, reče gospodin Tartar osmjehnuvši se. „Ako sam ih shvatio.“
„Mirno i polako, gospodine“, reče gospodin Grewgious. „Mi ćemo vas sasvim uputiti u stvar, ako nam date dopuštenje. Sad, ako bi naš lokalni prijatelj imao nekog doušnika na licu mjesta, onda je dovoljno jasno da bi takav doušnik mogao tek promatrati sobe koje nastanjuje gospodin Neville. On bi našega mjesnog prijatelja obavijestio o tome tko tamo dolazi i odlazi, a naš bi mjesni prijatelj mogao sam, na temelju onoga što mu je prije bilo poznato, pretpostaviti tko su gosti. Nitko ne bi mogao promatrati cijeli Staple ili pratiti druge došljake i pješake, osim mene.“
„Počinjem shvaćati na što ciljate“, reče gospodin Crisparkle, „i veoma se slažem s vašim oprezom.“
„Ne bi trebalo ponavljati kako još ništa ne shvaćam o tome zašto i kako“, reče gospodin Tartar, „ali i ja shvaćam na što vi ciljate, ako mi dopustite da odmah kažem kako vam moje sobe stoje na raspolaganju“.
„Eto!“ uzviknu gospodin Grewgious pobjedonosno gladeći svoju glavu, „sad svi imamo ideju. Jeste li razumjeli, draga moja?“
„Mislim da jesam“, reče Rosa pocrvenjevši malo kad je gospodin Tartar brzo pogledao prema njoj.
„Vidite, vi ćete otići u dvorište zajedno s gospodinom Crisparkleom i gospodinom Tartarom“, reče gospodin Grewgious. „Ja ću ulaziti i izlaziti sam, na uobičajeni način. Vi ćete otići s tom gospodom do stana gospodina Tartara. Promatrat ćete cvjetnjak gospodina Tartara. Pričekat ćete da se gospođica Helena tamo pojavi ili ćete joj dati znak da ostane blizu. Slobodno ćete s njom razgovarati, u čemu nijedan špijun neće vidjeti ništa sumnjivo“.
„Jako se plašim da ću biti...“
„Biti što, draga moja?“ upitao je gospodin Grewgious kad je zastala. „Pa ne valjda uplašena?“
„Ne, ne to“, reče Rosa stidljivo: „Da ću smetati gospodinu Tartaru. Čini se da mi svi tako drsko prisvajamo stan gospodina Tartara.“
„Imam primjedbu na to“, reče taj gospodin, „jer mislim kako će biti bolji ako se u njemu i samo jednom začuje vaš glas.“
Rosa, ne znajući što reći na to, obori pogled i, okrenuvši se prema gospodinu Grewgiousu, pokorno upita bi li trebalo staviti šešir. Gospodin Grewgious bio je mišljenja da ništa bolje ne bi mogla učiniti i ona se povuče da to i učini. Gospodin Crisparkle iskoristio je ovu priliku da gospodinu Tartaru ispriča o Nevilleovoj i Heleninoj nesreći. Mogućnost je bila dovoljno duga jer se činilo kako je potrebno malo više vremena da se namjesti šešir.
Gospodin Tartar pružio je ruku Rosi, a gospodin Crisparkle išao je ispred njih.
„Jadan, jadan Eddy!“ mislila je Rosa dok su hodali.
Gospodin Tartar je mahao desnom rukom saginjući glavu prema Rosi dok je živahno pričao.
„Nije bila toliko snažna ni preplanula kad je spasila gospodina Crisparklea“, mislila je Rosa gledajući je. „Ali, sigurno, ja sam čak i onda bila veoma pouzdana i odlučna.“
Gospodin Tartar rekao joj je kako je bio mornar i da je godinama plovio po svijetu.
„Kad ćete opet ići na more?“ upita Rosa.
„Nikada.“
Rosa se upita što bi djevojke rekle kada bi je mogle vidjeti kako preko široke ulice prelazi s mornarom ispod ruke. I ona je zamišljala kako prolaznici, sigurno, misle da je veoma mala, bespomoćna, u usporedbi sa snažnom figurom koja bi je mogla iznijeti iz bilo kakve opasnosti i kilometrima nositi bez odmora.
I mislila je da njegove dalekovidne plave oči izgledaju kao da su navikle na promatranje opasnosti izdaleka i da su je netremice gledale kako se sve više približavaju, kad slučajno, podignuvši pogled, ona primijeti da je, čini se, i on nešto mislio o njezinim očima.
Ovo je malo zbunilo Rosebud i moglo bi objasniti činjenicu zašto ona poslije nikada nije znala kako se popela (uz njegovu pomoć) do njegova vrta u zraku, gdje joj se činilo kao da je došla u čudesnu zemlju, gdje je sve iznenada procvjetalo kao u zemlji na vrhu čarobne stabljike graška. Neka vječno cvjeta!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 Empty Re: Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:41 am


Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 4bcca6862c


XXII.
DUHOVI SE SMIRUJU
Sobe gospodina Tartara bile su najurednije, najčistije i najugodnije od svih dosad viđenih pod suncem, mjesecom i zvijezdama. Podovi su bili izribani do te mjere da ste mogli pretpostaviti kako je londonska čađa zauvijek otišla i nestala iz zemlje. Svaki centimetar mjedi bio je toliko ulašten da je sjajio poput besramnog ogledala. Nijedna trunčica, mrlja, ni kapljica nije remetila čistoću ijednog domaćeg boga gospodina Tartara, velikog, malog ili srednjeg rasta. Njegova dnevna soba bila je kao kabina admirala, njegova kupaonica kao mljekara, spavaća soba, sa škrinjama i ladicama, bila je kao prodavaonica sjemena; i njegov lijepo spremljeni krevet micao se na sredini kao da diše. Sve što je pripadalo gospodinu Tartaru imalo je svoje određeno mjesto: njegove karte i zemljovidi imali su svoje mjesto, knjige su imale svoje, četke i cipele svoje, njegova odijela, boce, teleskopi i drugi instrumenti imali su također svoje mjesto. Sve je bilo lako dostupno. Police, zidni svijećnjak, kuka i ladica bili su podjednako blizu i podjednako uređeni kako bi se najbolje iskoristila soba i pružilo nekoliko centimetara za smještaj nečega što nigdje drugdje ne bi odgovaralo. Njegovi sjajni mali tanjuri bili su tako uredno smješteni na ormaru da bi se prljava žličica od soli odmah izdala, osobne stvari za higijenu bile su tako posložene da se prljava čačkalica na stolu mogla vidjeti na prvi pogled. Isto tako uredno bile su poredane i raznovrsne sitnice koje je donio sa svojih putovanja. Punjene, sušene, uglačane ili drukčije spremljene već prema svojoj vrsti: ptice, ribe, reptili, oružje, odjeća, školjke, morske trave, korov ili uspomene od koralja. Svaka je bila izložena na svom posebnom mjestu i ni za jednu od njih nije se moglo poželjeti bolje mjesto. Boje i lak izgleda da su držani negdje drugdje, uvijek pri ruci, kako bi zbrisali pojedine zalutale tragove prstiju kad god bi se primijetili u stanu gospodina Tartara. Nijedan ratni brod nikad nije održavan tako čist i uredan kad su u pitanju nemarni tragovi. Ovog svijetlog ljetnog dana iznad vrta gospodina Tartara bio je podignut šator tako uredno kako to samo mornar može napraviti i intenzivno se osjećalo ugodno morsko ozračje pa se činilo kako bi se ovaj cvjetni vrt mogao nalaziti i na prozoru krme broda i da bi se sve moglo prenijeti na brod samo kad bi gospodin Tartar prinio ustima trubu, koja je bila obješena u kutu, i dao graktave naredbe da se digne sidro, da ljudi živnu i razapnu jedra!
Gospodin Tartar je činio čast ovom otmjenom brodu što je počivao u miru. Kad čovjek ima neku ugodnu strast koja ne strši niti kome smeta, ugodno ga je promatrati kako stvari čini sa šaljivim smislom smiješne strane svog bića. Kad je čovjek srdačan i po prirodi iskren i usto savršeno svjež i otvoren, može li se sumnjati da se ikad mogao vidjeti u boljim okolnostima. Rosa bi, prirodno, mislila (čak i da nije provedena po brodu sa svim dužnim poštovanjem prema prvoj dami admiraliteta ili prvoj morskoj vili) da je ugodno vidjeti i čuti gospodina Tartara kako se smije i uživa u svojim raznim majstorijama. U svakom slučaju Rosa bi mislila kako se preplanuli mornar pokazuje u najboljem svjetlu kad bi se, nakon izvršen nadzor, pažljivo izvlačio iz svoje admiralske kabine i molio je da se smatra njegovom Kraljicom, mašući joj cvijetom iz vrta rukom koja je u sebi sadržavala vitalnost gospodina Crisparklea.
„Helena! Helena Landless! Jesi li tamo?“
„Tko me zove! Ne... Rosa?“ Tada se pojavilo drugo lijepo lice.
„Da, draga moja!“
„Pa kako si došla ovamo, najdraža moja?“
„Ja... nisam sigurna“, reče Rosa pocrvenjevši.“Možda sanjam!“
A zašto je pocrvenjela, jer samo su njihova dva lica bila medu cvijećem! Spada li rumenilo u plodove zemlje čarobne stabljike graška?
„Ja ne sanjam“, reče Helena osmjehnuvši se.
„Smatrala bih to stvarnijim da sanjam. Kako smo došle zajedno, tako blizu, i tako neočekivano?“
Doista neočekivano, među otrcanim zabatima i dimnjacima M. J. T.-a, i cvijeća koje je niklo iz morske soli. Ali Rosa se razbudila i na brzinu ispričala kako je došlo do toga da se susretnu i svega što je s lime bilo povezano.
„I gospodin Crisparkle je ovdje“, reče Rosa, brzo zaključivši. „Možeš li zamisliti da mu je jednom davno spasio život!“
„Mogla bih vjerovati u sve što se tiče gospodina Crisparklea“, odgovorila je zamišljeno Helena.
(Još više rumenila u zemlji graška!)
„Da, ali to nije bio gospodin Crisparkle“, reče Rosa brzo je ispravljajući.
„Ne razumijem, ljubavi“.
„Bilo je veoma lijepo od gospodina Crisparklea što se spasio“, reče Rosa,“ i on nije mogao bolje izraziti svoje visoko mišljenje o gospodinu Tartaru. Ali njega je gospodin Tartar spasio.“
Helenine tamne oči pogledaše veoma ozbiljno vedro lice između lišća i ona upita tiho i još zamišljenija:
„Je li gospodin Tartar sada s tobom, draga?“
„Nije. A zato što mi je ustupio svoj stan – nama, mislim. To je tako divno mjesto!“
„Je li?“
„Unutra je kao na nekom najljepšem brodu koji je ikad plovio. Sve je kao... kao...“
„Kao san?“ predloži Helena.
Rosa odgovori lagano kimnuvši te pomiriše cvijeće.
Helena nastavi poslije kratke stanke tijekom koje je izgledala kao da (ili je to bilo Rosa umislila) nekog sažalijeva: „Moj jadni Neville uči u svojoj sobi pošto je sunce sad tako jako s ove strane. Mislim da je bolje da ne zna da si tako blizu.“
„Oh, i ja tako mislim!“ uzvikne Rosa veoma spremno.
„Pretpostavljam“, nastavi Helena sumnjičavo, „da on u budućnosti mora saznati sve što si mi rekla, ali nisam sigurna da li je to dobro. Pitaj gospodina Crisparkle za savjet, draga moja. Pitaj ga da li mogu reći Nevilleu sve, ili nešto, od onoga što si mi ispričala.“
Rosa se povuče u kabinu i postavi pitanje. Mladi kanonik je bio za to da Helena sama odluči.
„Mnogo mu hvala“, reče Helena kad se Rosa ponovno pojavila s izvješćem. „Pitaj ga da li bi bilo bolje pričekati dok taj bijednik ne bude još više klevetao i progonio Nevillea ili je bolje da pokušamo to spriječiti. Želim reći, kako bi bilo da prije provjerimo širi li ružne priča o nama?“
Mlađi kanonik je smatrao da je ovo pitanje preteško da bi pružio pouzdan odgovor na njega, pa je nakon dva ili tri neuspješna pokušaja predložio da pitaju gospodina Grewgiousa. Helena se složila i on se uputi (krajnje loše se praveći da je ravnodušan) preko puta bloka zgrada do M. J. T.-a, gdje je iznio o čemu je riječ. Gospodin Grewgious se odlučno držao općeg načela da ako čovjek može preduhitriti razbojnika ili divlju životinju, onda to treba učiniti. On je u ovom posebnom slučaju smatrao da je John Jasper ujedno razbojnik i divlja zvijer.
Primivši takav savjet gospodin Crisparkle se vratio i obavijestio Rosu, koja je pak sve prenijela Heleni. Ona je sad neprestano na svom prozoru gdje prati tijek svojih misli.
„Mi možemo računati na spremnost gospodina Tartara da nam pomogne, Rosa?“ pitala je
Da! Rosa je stidljivo tako mislila. O, da. Rosa je stidljivo vjerovala da je gotovo mogla to potvrditi. Međutim, bi li trebala pitati gospodina Crisparklea? „Mislim da je tvoja vjerodostojnost jednako vrijedna i dobra koliko i njegova, draga moja“, reče Helena mirno, „i da ne moraš ponovno odlaziti zbog toga“. To je čudno od Helene.
„Vidiš“, nastavila je Helena nakon izvjesnog razmišljanja, „Neville ne poznaje nikoga ovdje. S nikim ovdje nije izmijenio gotovo nijednu riječ. Ako bi gospodin Tartar dolazio otvoreno ga i često viđati, ako bi često mogao odvojiti malo vremena za to, kad bi to činio gotovo svakodnevno, nešto bi se moglo izroditi.“
„Nešto bi se moglo izroditi, draga?“ ponovila je Rosa veoma zbunjeno promatrajući ljepotu svoje prijateljice. „Nešto bi moglo?“
„Ako se Nevilleovo kretanje doista prati i ukoliko je cilj da se on zaista odvoji od svojih prijatelja i poznanika i da se njegov svakodnevni život malo po malo nagriza (u čemu se i sastojala Jasperova prijetnja tebi), zar ne izgleda vjerojatno“, reče Helena, “da bi se njegov neprijatelj na neki način povezao s gospodinom Tartarom da ga opomene neka se čuva Nevillea? U tom slučaju, mi možemo ne samo saznati za tu činjenicu već možemo od gospodina Tartara saznati i kako je to priopćeno.“
„Shvaćam!“ uzviknula je Rosa i odmah se povukla u svoju dostojanstvenu kabinu.
Zatim se ponovno pojavila, njezino lijepo lice bilo je znatno rumenije, i ona reče kako je rekla gospodinu Crisparkleu, da je gospodin Crisparkle pozvao gospodina Tartara i da je gospodin Tartar (... sad čeka u slučaju da ti je potreban, dodala je Rosa napola se okrenuvši i pogledavši unatrag nemalo zbunjena zbog unutrašnjosti kabine i osobe koja je bila vani), izrazio svoju spremnost da postupi onako kako je ona predložila i još istog dana stupi na tu dužnost.
„Hvala mu od sveg srca“, reče Helena. „Molim te reci mu tako“.
Ponovno se našla nemalo zbunjena između cvjetnog vrta i kabine. Zato Rosa nestane sa svojom porukom, ali vratila se s još više uvjeravanja gospodina Tartara. Stala je odlučujući se za Helenu ili njega, a što je otkrilo da zbunjenost nije uvijek samo neugodna već koji put može biti i veoma ugodna pojava.
„Sad, draga moja“, reče Helena, „morat ćemo voditi računa o opreznosti koja nas je, zasad, primorala na ovakav razgovor. I moramo se rastati. Čujem da se i Neville pokreće. Vraćaš li se?“
„Gospođici Twinkleton?“ pitala je Rosa.
„Da.“
„Oh, ne bih više nikad mogla tamo otići. Ne bih, zaista, poslije onog strašnog razgovora!“ rekla je Rosa.
„Pa kamo onda ideš, lijepa moja?“
„Pa, kad o tome razmišljam... ne znam“, reče Rosa. „Još uvijek nisam ništa odlučila. Staratelj će se pobrinuti za mene. Nemoj se brinuti, draga moja. Negdje ću se skrasiti, sigurno.“
(To je izgledalo vjerojatno).
„I ja ću od gospodina Tartara čuti o svojoj Rosebud?“ upita Helena.
„Da, pretpostavljam, od...“, Rosa ponovno zbunjeno pogleda unatrag umjesto da kaže ime.
„Ali reci mi jednu stvar prije nego što se rastanemo, najdraža Helena. Reci mi da si sigurna, sigurna, sigurna, da nisam mogla pomoći.“
„Pomoći, ljubavi?“
„Pomoći da ne bude pakostan i osvetoljubiv. Nisam se mogla s njim nagađati, zar ne?“
„Ti znaš koliko te volim, draga“, odgovori Helena ogorčeno: „ali radije bih te vidjela mrtvu ispod njegovih zlih nogu.“
„To mi je velika utjeha! I hoćeš li tako reći tvom jadnom bratu, molim te? I hoćeš li mu prenijeti moje pozdrave i simpatije? I hoćeš li mu reći da me ne mrzi?“
Žalosno odmahujući glavom, kao da je to sasvim suvišna molba, Helena s puno ljubavi poljubi dlanove i okrene ih prema prijateljici, njena prijateljica poljubi svoje i okrene ih prema njoj. Tada ona ugleda i treću ruku (smeđu) kako se pojavljuje između cvijeća i lišća i pomaže prijateljici da nestane.
Zakuska koju je gospodin Tartar priredio u admiralskoj kabini time što je samo dotaknuo puce opruge jedne ladice i jednu dršku, bio je sjajan, izvrstan objed. Krasna tjestenina, svjetlucavi likeri, na čaroban način očuvani tropski začini i voćni sokovi od božanstvenog tropskog voća, stvarali su se tu u trenutku i u izobilju. Ali gospodin Tartar nije mogao zaustaviti vrijeme. I vrijeme svojom brzinom tvrda srca išlo je toliko brzo da je Rosa bila primorana sići sa svijeta na vrhu graška na zemlju i u stan svog skrbnika.
„Pa sad, draga moja“, reče gospodin Grewgious, „što dalje? Da kažemo istu misao na drugi način: što ćemo s tobom?”
Rosa je uspjela tek pokazati da se osjeća dužnom ispričati što je takva smetnja, i sebi i drugima. Neka prolazna ideja da će provesti život, zaštićena od vatre, iznad mnogo stepenica u Furnivals Innu nekako je bio jedini plan koji joj je pao na pamet.
„Palo mi je na pamet“, reče gospodin Grewgious, „da pošto ta poštovana dama, gospođica Twinkleton, tijekom praznika povremeno dolazi u London, da bi proširila svoje veze i vodila razgovore s roditeljima iz metropole, ako neki zažele, sve dok ne budemo imali vremena snaći se, možemo je pozvati da dođe i s tobom ostane mjesec dana?“
„Gdje, gospodine?“
„Možemo li“, objasnio je gospodin Grewgious, „uzeti namješteni stan u gradu na mjesec dana i tamo pozvati gospođicu Twinkleton kako bi preuzela nadzor nad tobom?“
„A poslije?“ upita Rosa.
„Poslije“, reče gospodin Grewgious, „nećemo biti u gorem položaju nego što smo sada.“
„Mislim da bi to moglo utrti stazu“, složila se Rosa.
„Onda idemo“, reče gospodin Grewgious ustajući, „potražiti namješteni stan. Ništa ne bi moglo biti ljepše za mene od tvoje slatke prisutnosti, ali ovo nije pogodna okolina za mladu damu. Hajdemo u potragu za pustolovinama i tražiti namješteni stan. U međuvremenu, pošto je gospodin Crisparkle ovdje i odmah se vraća kući, on će, bez sumnje, ljubazno otići do gospođice Twinkleton i pozvati tu damu da surađuje u ostvarenju našeg plana.“
Gospodin Crisparkle rado je prihvatio ponudu i otišao. Gospodin Grewgious i njegova štićenica pođoše u svoju ekspediciju.
Njihovo napredovanje je bilo veoma sporo jer se ideja gospodina Grewgiousa o traženju namještenog stana sastojala u tome da prijeđe na suprotnu stranu ulice do kuće s odgovarajućom tablom u prozoru, da je pogleda, da zatim poput kornjače odlazi iza, samo gleda i ne uzlazi, pa isto čini i kod sljedeće kuće i s jednakim rezultatom. Najzad se on sjetio jedne rođake gospodina Bazzarda, udovice, koja je jednom trebala njegov utjecaj u svijetu podstanara i koja je živjela u Southampton Streetu, Bloomsbury Square. Ime ove dame, napisano nepomirljivim slovima značajne veličine na mjedenoj ploči na vratima, a ipak ne tako jasno što se tiče spola ili uvjeta, bilo je BILLICKIN.
Osobna slabost i izraženo osobno poštenje bile su istaknute odlike organizacije gospođe Billickin. Ona je malaksalo izašla iz svoje posebne primaće sobe, s izrazom kao da je tek sad došla k svijesti, koju je prije toga nekoliko puta izgubila.
„Nadam se da ste dobro, gospodine“, reče gospoda Billickin prepoznavši posjetitelja i naklonivši se.
„Hvala, jako dobro. A vi gospođice?“ odvratio je gospodin Grewgious.
„Ja sam isto tako dobro“, reče gospođa Billickin zadihavši se od pretjerane slabosti, „koliko to mogu biti.“
„Moja štićenica i jedna starija dama“, reče gospodin Grewgious, „žele naći pristojan stan na mjesec dana. Imate li slobodnih soba, gospođo?“
„Gospodin Grewgious“, odgovorila je gospođa Billickin,“ neću vas prevariti, daleko od toga. Imam slobodnih prostorija.“
Dodala je u tom ozračju: „Nabodite me na kolac, ako hoćete, ali dok živim, bit ću uvijek poštena.“
„Pa, kakav stan, gospođo?“ upita blago gospodin Grewgious kako bi umirio određenu strogost koja se vidjela kod gospođe Billickin.
„Ovo je dnevna soba – koja je, nazovite je kako hoćete, prednja primaća soba, gospođice“, reče gospođa Billickin uvlačeći Rosu u razgovor: „A ja sam u stražnjoj sobi i ne odvajam se od nje. I na vrhu kuće su dvije spavaće sobe s plinom. Ne kažem vam da su katovi vaših spavaćih soba sigurni, jer nisu. Sam radnik koji je uvodio plin rekao je da bi, kako bi bile sigurne, cijev trebala ići točno ispod vašeg poda, a nije vrijedilo toliko trošiti pošto sam zakupila na godinu dana. Cijevi su zato stavljene iznad i najbolje je da vam to kažem.“
Gospodin Grewgious i Rosa izmijenili su obeshrabrene poglede, iako nisu imali pojma kakve bi moguće užase mogle izazvati te cijevi. Gospođa Billickin stavila je ruku na srce, kao da joj je neki kamen pao s njega.
„Pa! Krov je u redu, bez sumnje“, reče gospodin Grewgious sabravši se malo.
„Gospodine Grewgious“, odgovorila je gospođa Billickin, „kad bih vam rekla, gospodine, da nemate ništa iznad vas, a da je gore kat, onda bih vas prevarila, što neću napraviti. Ne, gospodine. Vaš krov će škripati kad se bude ljuljao po vjetrovitom vremenu, što god da vi napravili, najbolje ili najgore! Gospodine, tko god da ste, samo čvrsto držite škriljevac na mjestu.“ Ovdje se gospođa Billickin, pošto je bila topla prema gospodinu Grewgiousu, malo ohladila da ne bi izgubila moralnu premoć koju je imala nad njime. „Stoga“, nastavila je gospođa Billickin nešto blaže, ali još uvijek uporna u svojoj neuništivoj iskrenosti, “stoga ne bi imalo smisla da vas uhvatim i pođem s vama do vrha kuće i da vi kažete: ‘Gospođo Billickin, kakva je to mrlja na stropu, jer mislim da mrlja jest gore?’ a ja da odgovorim: ‘Ne razumijem vas gospodine.’ Ne, gospodine, neću biti toliko podmukla. Ja znam za to prije nego što vi pokažete. Vlaga je to, gospodine. Ta mrlja se pojavi i iščezne. Možete tamo ležati suhi pola svog života. A doći će vrijeme, i najbolje je da to znate, kad ćete biti mokri kao čep!“
Gospodin Grewgious je izgledao krajnje osramoćen time što je bio opisan na ovaj način.
„Imate li neke duge prostorije, gospođo?“ upita on.
„Gospodine Grewgious“, odgovori gospođa Billickin veoma svečano, „imam. Vi me pitate imam li, i moj otvoren i pošten odgovor glasi: imam. Prvi i drugi kat su prazni. Lijepe sobe.“
„Hajde, hajde. Nemate valjda ništa protiv njih“, reče gospodin Grewgious umirujući samog sebe.
„Gospodine Grewgious“, odgovorila je gospođa Billickin, „oprostite, tu su stube. Ako vam um nije spreman na stube, to će dovesti do neizbježnog razočaranja. Ne možete, gospođice“, reče gospođa Billickin, prijekorno se obraćajući Rosi, „staviti prvi kat, a još manje drugi, u istu ravan sa salonom. Ne, ne možete to učiniti, gospođice, to je izvan vaše moći i zašto onda pokušavati?“
Gospođa Billickin je to rekla veoma suosjećajno, kao da je Rosa pokazala tvrdoglavu odlučnost držati se svoje neodržive pozicije.
„Možemo li vidjeti te sobe, gospođo?“ pitao je staratelj.
„Gospodine Grewgious“, odgovorila je gospođa Billickin, „možete. Nemam što skrivati od vas, gospodine. Možete.“
Gospođa Billickin onda pošalje u salon po svoj šal (pošto je bilo neizostavno, što je datiralo od nezapamćenih davnina, da ona nikad nikamo ne može ići gola vrata). Nakon što ju je njezina pomoćnica ovila, krene pokazati put. Kratko se zaustavljala na stepenicama da predahne i hvatala za srce u dnevnoj sobi kao da se ono gotovo sasvim otkačilo, a ona ga je uhvatila u trenutku kad je htjelo odletjeti.
„A drugi kat?“ reče gospodin Grewgious pošlo mu je prvi bio zadovoljavajući.
„Gospodine Grewgious“, odgovorila je gospođa Billickin svečano mu se okrenuvši kao da je sad došlo vrijeme kad se razumijevanje glede najteže točke mora ostaviti i kad se treba postići povjerenje: „Drugi kat je iznad ovoga.“
„Možemo li i njega vidjeti, gospodo?“
„Da, gospodine“, odgovorila je gospođa Billickin, „to je jasno kao dan.“
Pošto se i taj stan pokazao zadovoljavajućim, gospodin Grewgious se s Rosom povukao do prozora kako bi se s njom nakratko posavjetovao. Tada je zatražio pero i tintu i napisao jedan ili dva retka u vidu sporazuma. U međuvremenu gospoda Billickin sjedne i objelodani kao neki popis ili izvadak iz upitnika.
„Četrdeset pet šilinga tjedno u točno određeno vrijeme, gospodine“, reče gospođa Billickin, „jedina je razumna pogodba za obje strane. To nije ni Bond Street ni palača Sv. Jamesa, međutim, niti se tvrdi da jest. Niti se pokušava poreći – i zašto bi? – da trijem vodi u konjušnicu. Konjušnice moraju postojati. Što se tiče posluge, tu je dvoje za pogođenu nadnicu. Ugljen je ili po paljenju ili po kanti.“ Ona naglasi prijedloge kao da to čini suptilnu, ali ogromnu razliku.“ Na pse se ne gleda blagonaklono. Osim prljanja, njih kradu i može doći do sumnji i neugodnosti.“
Za to vrijeme gospodin Grewgious već je potpisao sporazum i pripremio kaparu. „Potpisao sam u ime dama, gospođo“, reče on, „a vi budite ljubazni pa potpišite sami, krsno ime i prezime, ovdje, ako hoćete, molim.“
„Gospodine Grewgious“, rekla je gospođa Billickin u novom nastupu iskrenosti, „ne, gospodine! Morate me ispričati zbog krsnog imena“.
Gospodin Grewgious je zurio u nju.
„Ploča na vratima služi kao zaštita“, reče gospođa Billickin, „vrijedi kao takva i od nje neću odstupiti.“
Gospodin Grewgious pogleda Rosu.
„Ne, gospodine Grewgious, morate me ispričati. Sve dotle dok je ova kuća koliko-toliko poznata kao Billickina i sve dok običan svijet dvoji gdje se krije Billickin, blizu uličnih vrata ili dolje na propuhu, i koliko bi mogao biti težak i visok, sve do tada ja se osjećam sigurnom. Ali da potpišem kao sama žena neku izjavu, ne, gospođice! Niti biste vi to htjeli“, reče gospođa Billickin s jakim osjećajem povrijeđenosti, „iskoristiti prednost svog spola, a da do toga niste dovedeni nepromišljenim primjerom.“
Rosa se zacrvenjela, kao da je napravila neki krajnje odvratan pokušaj nadmudrivanja dobre žene, te zamoli gospodina Grewgiousa da bude zadovoljan s bilo kakvim potpisom. Pa je tako, kao da je riječ o barunici, vlastoručni potpis BILLICKIN dodan dokumentu.
Onda su detaljnije dogovorili da se usele prekosutra, kad se mogla očekivati gospođica Twinkleton. I Rosa pođe natrag u Furnival’s Inn ispod ruke sa svojim starateljem.
Spazili su gospodina Tartara koji je hodao gore-dolje ispred Furnivals Inna. Zaustavio se kad ih je vidio kako mu prilaze.
„Palo mi je na pamet“, reče gospodin Tartar, „da bi mogli otići na rijeku, jer vrijeme je tako lijepo i plima povoljna. Imam svoj čamac pokraj stepenica kod Templea.“
„Nisam bio na rijeci već ne znam koliko dana“, reče gospodin Grewgious u iskušenju.
„Ja nisam nikad bila na rijeci“, dodala je Rosa.
Za pola sata oni su dogovorili što će i otišli na rijeku. Struja ih je nosila, a popodne je bilo prekrasno. Čamac gospodina Tartara je bio savršen. Gospodin Tartar i Lobley (pomoćnik gospodina Tartara) su veslali. Gospodin Tartar imao je jahtu, izgledalo je, negdje dolje pokraj Greenhithea; pomoćnik gospodina Tartara je bio odgovoran za ovu jahtu i sad je bio pozvan da ovdje odradi posao. On je bio veseo čovjek, žutosmede kose i zalizaka te velikog, crvenog lica. Bio je prava pravcata preslika sunca u starim drvorezima, kosa i zalisci su odgovarali zrakama oko njega. Sjajan na prednjem dijelu čamca, on je bio blistava slika, s vojničkom košuljom, ili bez nje, kakve je već bio volje - jer su mu i ruke i grudi bili tetovirani kojekakvim slikama. Činilo se da mu je lagano sve što čini, jednako tako i gospodinu Tartaru. Ipak su se njihova vesla savijala dok su veslali i čamac klizio ispod njih. Gospodin Tartar je s Rosom razgovarao kao da nije ništa radio, dok ona stvarno nije ništa radila, i s gospodinom Grewgiousom, koji je radio utoliko što je pogrešno upravljao. Ali kakve je to imalo veze kad bi sve ispravili vješti pokreti zapešća gospodina Tartara ili samo osmijeh gospodina Lobleyja iz prednjeg dijela čamca! Struja ih je nosila krajnje veselo i pjenušavo sve dok se nisu zaustavili kako bi večerali u jednom vječito zelenom vrtu, gdje nije bilo potrebno nikakve stvarne identifikacije. A onda se struja okrenula – pošto je ovog dana bila naklonjena samo njima. I dok su oni tako lijeno plovili između vrba, Rosa je pokušala veslati te je uz veliku pomoć lijepo napredovala. I gospodin Grewgious je pokušao ono što je mogao i pao je na leđa s veslom ispod brade pošto njemu nitko nije pomagao. Zbio se tada odmor za sve ispod debelih grana. (Kakav počinak!) Za to vrijeme gospodin Lobley je brisao i uređivao jastuke, sjedala i slično, čitavom dužinom čamca plesao po zategnutom konopcu kao čovjek za kojega su cipele bile praznovjerje, a čarape ropstvo. Kasnije je došao slatki povratak u ugodan miris procvjetale lipe i melodično šuštanje lišća. I doista je prebrzo veliki crni grad bacio svoju sjenu na vodu i njezini tamni mostovi raširili su se preko rijeke kao što se smrt širi nad životom, a vječno zeleni vrtovi izgledali su zauvijek ostavljeni, nedokučivi i daleki.
„Pitam se zar ljudi ne mogu proći kroz život bez sumornih stanja?“ mislila je Rosa idućeg dana kad je grad ponovno bio sumoran i sve je imalo čudan i neugodan izgled kao da čeka nešto što neće doći. Ne. Sad kad su cloisterhamski školski dani prošli, pomislila je, ove će se sumorne faze početi javljati u određenim razmacima!
Međutim, što je Rosa očekivala? Je li očekivala gospođicu Twinkleton? Gospođica Twinkleton je došla. Iz svoje primaće sobe izašla je Billickinova primiti gospođicu Twinkleton i od tog trenutka Billickinine oči plamtjele su ratnim sjajem.
Gospođica Twinkleton donijela je mnogo prtljage sa sobom, jer uz svoju donijela je i Rosinu. Billickinova je zamjerila što je gospođica Twinkleton, pošto je bila veoma uznemirena ovom prtljagom, propustila primiti njezin osobni identitet s jasnoćom shvaćanja koja je odgovarala njezinim zahtjevima. Nakon toga dostojanstvenost se popela na svoje sumorno prijestolje Billickinina čela. I kad je gospođica Twinkleton, uzbuđeno prebrojavajući svoje kovčege i pakete, bilo ih je sedamnaest, posebno uračunala i samu Billickinovu kao broj jedanaest, gospođa Billickin je našla potrebnim pobuniti se.
„Stvari se ne mogu tako brzo srediti“, reče ona otvoreno i demonstrativno, gotovo nametljivo, „jer domaćica nije kutija, niti zavežljaj ili rola tepiha. Ne, ja sam vam zahvalna gospođice Twinkleton, ali još nisam prosjakinja.“
Taj zadnji prosvjed imao je veze s tim što je gospođica Twinkleton njoj, umjesto kočijašu, zbunjeno pružala dva šilinga i šest penija.
Nakon takve odbojnosti gospođica Twinkleton ljutilo upita kojem gospodinu treba platiti? Tu su bila dva gospodina u tom položaju (jer je gospođica Twinkleton došla s dva fijakera). Nakon što je svakom gospodinu plaćeno, oni su na otvorenim dlanovima ispružili svoja dva i pol šilinga te nijemim pogledima i opuštenom vilicama pokazivali nebu i zemlji tu nepravdu. Uplašena ovim uznemirujućim prizorom, gospođica Twinkleton stavila još po jedan šiling u svaku ruku istovremeno se nervoznim riječima obraćajući zakonu te ponovno prebrojavajući prtljagu, a ovaj put zajedno s dva gospodina koji su doprinijeli da zbroj opet postane kompliciran. U međuvremenu dva gospodina, svaki gledajući veoma strogo i gunđajući zbog posljednjeg šilinga, kao da bi se on time mogao pretvorili u šiling i pola, sišla su niz stube, popeli se u svoja kola i otišli, ostavljajući gospođicu Twinkleton u suzama na kutiji od šešira.
Billickinova je promatrala ovaj izljev slabosti bez suosjećanja i dala upute neka se nađe momak koji će se pohrvati s prtljagom. Kad se taj gladijator povukao iz arene, nastao je mir i novi stanari su večerali.
Ali Billickinova je nekako saznala da je gospođica Twinkleton vodila školu. Skok od tog saznanja na primjedbe da ju je gospođica Twinkleton pokušala nečemu podučavati, bio je lak. “Ali nemoj to pokušati“, govorila je sama sebi Billickinova: „Ja nisam tvoja učenica, bez obzira na to što ona, jadno stvorenje“, mislila je na Rosu, „mora to biti!“
Gospođica Twinkleton, s druge strane, nakon što je promijenila haljinu i povratila svoje raspoloženje, živnula je u slijepoj želji da na svaki način poboljša stanje i da svima bude primjer sa svojom vedrinom. U sretnom kompromisu između svoja dva različita stanja postojanja, ona je brzo postala, sa svojom košaricom za ručni rad ispred sebe, staloženo živahna suputnica s blagim pronicavim začinom glede obavijesti, no tad najavila se Billickinova.
„Neću kriti od vas, dame“, reče gospođa Billickin, uvijena u svoj dostojanstveni šal, „jer ja nisam takva da bih sakrivala svoje motive ili postupke, da sam toliko slobodna da dođem k vama i izrazim nadu da je večera bila po vašem ukusu. Iako je nije spremala profesionalna nego priučena kuharica, njene nadnice trebale bi biti dovoljan motiv da teži nečem iznad običnog pečenja i prženja.“
„Večerale smo jako dobro“, reče Rosa, „hvala vam.“
„Naviknuti“, reče gospođica Twinkleton milostivo, što je ljubomornim ušima Billickinove izgledalo kao da dodaje ženo moja draga, „naviknuti na obilnu i hranjivu, iako jednostavnu i zdravu prehranu, nemamo razloga žaliti se što smo napustili naš stari grad i uredno kućanstvo, gdje smo s drugima navikli na spokojnu rutinu.“
„Mislila sam da je dobro reći mojoj kuharici“, primijeti Billickinova u naletu iskrenosti, „s time ćete se složiti, gospođice Twinkleton, nadam se, da je bilo ispravno pretpostaviti kako je mlada dama naviknuta na ono što bi mi ovdje smatrali slabom prehranom i da je bolje da se s time ide postupno. Jer nagao prijelaz sa slabe prehrane na dobru, i s onoga što biste vi mogli nazvati brljanjem na ono što biste vi mogli nazivati metodom, zahtijevaju snažnu konstituciju, koja se nalazi često u mladosti, posebice kod one omladine u internatima koja je pothranjena!“
I tako se Billickinova sada otvoreno suprotstavila gospođici Twinkleton, kao nekome koga je ona u potpunosti ocijenila kao svog prirodnog neprijatelja.
„Vaše primjedbe“, odgovori gospođica Twinkleton s udaljene moralne visine, „su dobronamjerne, ne sumnjam; ali dopustit ćete mi primijetiti da se često ima pogrešan stav kad je riječ o tom pitanju, što se često može pripisati krajnjem nedostatku točnosti vaših podataka.“
„Moje informacije“, odgovorila je Billickinova ubacivši još jedan slog zbog naglaska, a koji istovremeno bijaše uljudan i snažan, „moje informacije, gospođice Twinkleton, posljedica su mog osobnog iskustva, za koje vjerujem da se obično može smatrati dobrim. Međutim, bilo tako ili ne, ja sam u mladosti bila u veoma otmjenoj privatnoj školi, gdje gospođa učiteljica nije bila ništa manje dama od vas, vaših godina, ili možda nekoliko godina mlađa, i zbog njenih bijednih obroka u meni cijelog mog života teče slaba krv. „
„Najvjerojatnije“, reče gospođica Twinkleton, još uvijek sa svojih dalekih visina. „Što je za veliko žaljenje. Rosa, draga moja, kako napreduje tvoj rad?“
„Gospođice Twinkleton“, nastavila je Billickinova uljudno, „prije nego što se povučem na dani znak, kako bi svaka dama trebala, želim vas pitati, kao dama, da li bi trebalo smatrati kako postoje sumnje u moje riječi?“
„Ne znam na temelju čega biste to mogli o pretpostaviti“, počela je gospođica Twinkleton kad se Billickinova uredno zaustavila.
„Nemojte, molim vas, tvrditi da su pretpostavke izašle iz mojih usta kad ih ja uopće i nisam izgovorila. Vaša bujica riječi je snažna, gospođice Twinkleton, i nema sumnje da to vaše učenice i očekuju od vas smatrajući to velikom vrijednošću. Nema sumnje, sigurna sam. Ali ja ne plaćam za vaše riječi i ne tražim da ovdje njima budem obasipana, želim ponovno postaviti svoje pitanje.“
„Ako mislite na svoj loš krvotok“, reče gospođica Twinkleton kad ju je Billickinova ponovno uljudno zaustavila.
„Nemani potrebu koristiti takve izraze.“
„Dakle, ako mislite na slabokrvnost...“
„Što sam je zaradila“, jasno je zaključila Billickinova, „u internatu...“
„Onda“, nastavi gospođica Twinkleton, „sve što mogu reći jest to da moram vjerovati, na temelju vaših tvrdnji, da je zaista veoma loša. Ne mogu se suzdržati a da ne dodam kako je to žaljenja vrijedno, ako ta nesretna okolnost utječe na vaš razgovor, i da je očigledno poželjno da vam krv bude bogatija. Rosa, draga moja, kako napreduje tvoj rad?“
„Ehm! Prije nego se povučem, gospođice“, Billickinova se obratila Rosi, oholo zanemarujući gospođicu Twinkleton, „željela bih da se shvati kako ću se ubuduće obraćati samo vama. Ne znam ni za kakvu stariju damu ovdje, gospođice, ni za koju stariju od vas.“
„Veoma lijep raspored, Rosa, draga moja“, primijeti gospođica Twinkleton.
„Ja nemam tvrtku o kojoj sam čula“, reče Billickinkova sarkastično se osmjehnuvši, „u kojoj se stare neudane dame mogu pomladiti (kakav bi to bio dar za neke od nas), pa se ograničavam samo na vas.“
„Kad budem imala želju izreći neki zahtjev gospodarici kuće, draga Rosa“, primijeti gospođica Twinkleton čarobnom vedrinom, „onda ću to reći tebi, a ti ćeš biti ljubazna, sigurna sam, to prenijeti na pravo mjesto.'1
„Laku noć, gospođice“, reče odjednom Billickinova istovremeno raspoloženo i odbojno. „Pošto ste u mojim očima sami, s najboljim željama želim vam laku noć i, doista sam sretna da to mogu reći, izraziti svoj prezir za jednu osobu koja vam, na vašu nesreću, pripada.“
Billickinova se tada umiljato povuče sa svojim oproštajnim govorom i od tog vremena Rosa je imala nemirni položaj loptice između dva reketa. Ništa se nije moglo učiniti a da se ovaj lijepi meč ne odigra. Ovako, kad bi se poveo svakodnevni razgovor o ručku, gospođica Twinkleton bi rekla, dok su sve tri bile zajedno:
„Možeš li se, ljubavi moja, konzultirati s domaćicom da nam dade janjeće pečenje. Ako ne to, onda pečenu kokoš.“
Nakon toga Billickinova bi uzvratila (pošto Rosa ne bi rekla ni riječi): „Da ste bolje naviknuti na meso iz mesnice, gospođice, vi ne biste ni pomislili na janjeće pečenje. Prvo zato što je janje dugo bila ovca, i drugo, zato što postoje i takve stvari kao što su dani kad mesa ima i kad ga nema. Što se tiče pečene kokoši, gospođice, mislim, da ste siti pečenih kokoši, da ne govorimo samo o kupovanju najstarijih kokoši s najkrastavijim nogama, na koje kao da ste sasvim navikli zbog njihove jeftinoče. Poslužite se malo maštom, gospođice. Naučite malo voditi domaćinstvo. Hajde, smislite nešto drugo.“
Na takvo ohrabrenje, pruženo s popustljivim strpljenjem mudrog stručnjaka, gospođica Twinkleton bi odgovorila sva crvena u licu:
„Ili, draga moja, domaćici možeš predložiti patku.“
„Pa, gospođice!“ Billickinova bi uzviknula (još uvijek Rosa nije izgovorila ni riječi), iznenađujete me kad govorite o patkama! Pa ne govorimo da im sad nije sezona i da su veoma skupe, zaista me veoma pogađa što vidim da želite patku. Kad su u pitanju prsa, koja su jedini dobar komad patke, ona uvijek odu u tuđi tanjur, a vaš bude tako bijedan pun kostiju i kože! Pokušajte ponovno gospođice. Razmislite više svojom glavom, ne tuđom. Sad, teletina ili komad ovčetine. Nešto od čega biste mogli dobiti podjednako dobar komad.“
Tu i tamo ova bi igra postala veoma živahnom, ali brzo su one postale vješte, što bi je činilo sasvim pitomom. Međutim Billickinova bi neizostavno odnijela pobjedu. Ona bi uvijek upala kad bi izgledalo da nema mogućnosti za neobičan i neočekivan udarac.
Ni sve ovo nije poboljšalo sumorno stanje stvari u Londonu, ni izgled Londona koji je, kako se Rosi činilo, čekao na nešto što nikako ne dolazi. Umorna od rada i razgovora s gospođicom Twinkleton, ona je predložila da se radi i čita. S time se gospođica Twinkleton spremno složila, jer ona je bila sjajan čitač oprobanih kvaliteta. Ali Rosa je uskoro otkrila da gospođica Twinkleton ne čita ispravno. Izostavljala je ljubavne scene, umetala stavove hvaleći neudavanje žena te je bila kriva i za druge strašne krivotvorine. Kao primjer za ovo uzmite sljedeći odlomak:
„Najdraža i najobožavanija’ rekao je Edward privlačeći dragu glavu svojim grudima i provlačeći svilenu kosu kroz svoje prste koji su je milovali, a koja mu se činila kao da pada poput zlatne kiše’, oduvijek najdraža i najobožavanija, bježimo iz ovog bezosjećajnog svijeta i jalove hladnoće kamenih srca u bogati i topli Raj Povjerenja i Ljubavi.“
Lažljiva verzija gospođice Twinkleton glasila je ovako:
„Uvijek zaručena za mene s obostranom suglasnošću naših roditelja i suglasnošću dekana srebrne kose’, reče Edward s poštovanjem podižući do svojih usana tanke prste krajnje vješte u pletenju, vezenju, kukičanju i drugim pravim ženskim umjetnostima, ’dopusti mi da pozovem tvog oca ovamo kad se sutrašnja zora bude utopila na zapadu i odaberimo kuću u predgrađu, ma kako bila mala, samo da je u skladu s našim mogućnostima, gdje će on uvijek biti dobrodošao večernji gost i gdje će sve odražavati štednju i stalno usklađivanje školskih postignuća s osobinama anđela koji pridonosi domaćoj sreći.“
Kako su dani prolazili i ništa se nije događalo, susjedi su počeli pričati da je lijepa djevojka kod Billickinove, da izgleda beskrajno tužno i neraspoloženo na sumornim prozorima dnevne sobe – činilo im se da je sva klonula duhom. Lijepa djevojka bi možda i klonula duhom da nije slučajno naišla na neke knjige o putovanjima i pomorskim avanturama. Kao naknadu za njihovu romantiku, gospođica Twinkleton, čitajući ih naglas, pretjerivala je u vezi svih zemljopisnih širina i dužina, položaja broda, vjetrova, struja, mjerenja i ostale statistike (jer osjećala je da i ona nije ispravna pošto joj ništa nije značila). Dok se Rosa, napeto slušajući, najviše oslanjala na ono što je bilo najbliže srcu. Tako im je objema bilo ljepše nego ranije.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 Empty Re: Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:44 am


Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 4537abe7b2

XXIII.
PONOVNO SVITANJE
Iako su se gospodin Crisparkle i John Jasper svakodnevno sretali pod krovom katedrale, ništa nijednom nije rečeno između njih u odnosu na Edwina Drooda, a nakon onog vremena, prije više od pola godine, kad je Jasper nijemo pokazao mlađem kanoniku zaključak i svoju odluku zabilježenu u dnevniku. Malo je vjerojatno da su se ijednom sreli, iako su se tako često viđali, a da misli obojice nisu krenule u tom smjeru. Malo je vjerojatno da su se ikad sreli, a da svaki od njih nije osjećao kako onaj drugi predstavlja za njega zamršenu tajnu. Jasper kao tužitelj i progonitelj Nevillea Landlessa, a gospodin Crisparkle kao njegov stalni odvjetnik i zaštitnik, nedvojbeno su međusobno bili bar toliko na suprotnim stranama da bi s velikim zanimanjem razmišljali o upornosti i sljedećem koraku koji je planirao onaj drugi. Ali niti jedan nije nikad spomenuo to pitanje.
Kako se po svojoj prirodi nije mogao pretvarati, mlađi kanonik nesumnjivo je i otvoreno pokazivao da bi on u svako vrijeme ponovo oživio taj slučaj, čak i da bi želio razgovarati o njemu. Međutim, Jasper je uporno šutio i nije mu se na taj način moglo prići. Beživotan, zlovoljan, usamljen, odlučan, tako koncentriran na jednu misao i na njezin određeni cilj da to nije želio podijeliti ni s jednim drugim stvorenjem, živio je odvojeno od ljudskog života. Čudno je pomisliti da duh čovjeka koji se stalno bavio umjetnošću, koja ga je dovodila u mehaničku harmoniju s drugim ljudima i koja se nije mogla pratiti ukoliko on i oni nisu bili u najskladnijem mehaničkom odnosu i zajednici, da nije bio u moralnom skladu i odnosima s bilo kim oko sebe. Ovo je on zaista i povjerio svom izgubljenom nećaku prije nego se pojavila mogućnost da postane ovako nesavitljiv kao što je bio sada.
Nije se moglo sumnjati kako je znao za Rosin nagli odlazak i da je nagađao njegov uzrok. Da li je pretpostavljao da ju je strahom natjerao na šutnju? Ili je pretpostavljao da je ona dala bilo kome, recimo samom gospodinu Crisparkleu, na primjer, podatke o njegovom posljednjem razgovoru s njom? Gospodin Crisparkle u svojoj glavi to nije mogao odrediti. Kao pravedan čovjek on je, međutim, mogao tek priznati, da zaljubiti se u Rosu samo po sebi nije bio zločin, ne više nego što je bio zločin ponuditi da se ljubav stavi iznad svega.
Ogromna sumnja u Jaspera, zbog koje je Rosa doživjela toliku traumu što je planula u njezinoj mašti, izgleda da nije našla utočište kod gospodina Crisparklea. Ako je ta sumnja ikad pratila Helenine ili Nevilleove misli, ni jedno ni drugo nije nikad o njoj riječ progovorilo. Gospodin Grewgious se nije trudio da sakrije svoju nepomirljivu nenaklonost prema Jasperu, mada on nije nikad, ni izdaleka, spominjao tako nešto. Ali on je istovremeno bio povučen i ekscentričan čovjek i nije spominjao onu večer kad je svoje ruke grijao na vatri vratarske kućice i gledao na podu hrpu poderane, blatnjave odjeće.
Uspavani Cloisterham, kad god bi se probudio u prolaznom sjećanju na priču staru više od šest mjeseci, a o kojoj je i porota raspravljala, bio je prilično podjednako podijeljen u mišljenju da li je voljeni nećak Johna Jaspera bio ubijen od svog izdajničkog, vatrenog suparnika ili u otvorenoj borbi. Ili je iz svojih vlastitih razloga sam nestao. Kad bi podigao glavu, primijetio bi da se ožalošćeni Jasper još uvijek posvećuje otkrivanju zločina i osveti, a zatim bi opet utonuo u san. Tako je bilo posvuda u vrijeme kad se čula ova priča.
Vrata katedrale su se zatvorila za ovu noć. Zborovođa, na kratkom dopustu tijekom dvije-tri mise, uputio se u London. On putuje tamo prijevoznim sredstvom, kojim je i Rosa putovala i dolazi, kao što je i Rosa došla, jedne krajnje prašnjave večeri.
Svoju prtljagu lako nosi u ruci i ide pješke do hotelskog križanca na malom trgu iza Aldersgate Streeta te u blizini glavne pošte. To je hotel, pansion ili kuća gdje se iznajmljuju sobe – kako posjetitelj već želi. Taj hotel sam sebe reklamira u novom željezničkom imeniku kao novo poduzeće koje stidljivo raste. On plašljivo, gotovo ispričavajući se, daje putniku do znanja da ga po dobrim starim hotelskim običajima nije očekivao, da naruči pola litre slatkog crnila za piće i da ga onda baci. Zapravo, neizravno mu govori da bi mogao imati čiste cipele umjesto trbuha te možda jednako tako po određenoj stalnoj cijeni dobiti krevet, doručak, poslugu i vratara. Na temelju ovih i sličnih pretpostavki, mnogi pravi Britanci u svojim najgorem raspoloženjima izvode zaključak kako su ovo vremena uravnilovke, osim možda u pogledu pravih putova kojih uskoro neće biti u Engleskoj.
Jeo je bez apetita i ubrzo je opet izašao. Prema istoku, samo prema istoku odlazi prljavim ulicama, a sve dok ne dođe do svog cilja: bijednog dvorišta, znatno bjednijeg od mnogih sličnih.
Sišao je oštećenim stubama, otvorio vrata, pogledao u mračnu zagušljivu sobu i rekao:
„Jeste li sama?“
„Sama, zlato. Loša sreća za mene, bolja za vas“, odgovorio je promukli glas. „Uđite, tko god bio. Ne mogu vas vidjeti dok ne zapalim šibicu, ali glas mi se čini poznatim. Poznajemo se, zar ne?“
„Zapalite šibicu i pokušajte se uvjeriti.“
„I hoću, zlato, ali ruka mi drhti i ne mogu je odmah staviti na šibicu. I tako kašljem da ostavim šibicu negdje pa je kasnije nikako ne mogu pronaći. One skaču i poskakuju dok ja kašljem, baš kao žive stvari. Jeste li došli s puta, zlato?“
„Ne.“
„Ne idete na more?“
„Ne.“
„Pa, ima mušterija s kopna, a ima i mušterija s mora. Ja sam majka i jednima i drugima. Drukčije od Jacka Kineza s druge strane dvorišta. On nije otac nijednima. Ne ide mu to. I on ne zna pravu tajnu miješanja, iako on naplaćuje isto toliko koliko i ja, i više ako uspije. Evo šibice. A sad, gdje je svijeća? Ako me uhvati kašalj, potratit ću dvadeset šibica prije nego što jednu zapalim.“
Ali pronašla je svijeću i zapalila je prije nego ju je napao kašalj. On ju je uhvatio u trenutku kad je uspjela. Sjela je ljuljajući se amo-tamo i jadikujući u određenim vremenskim razmacima: „O, moja pluća su strašno loše! Moja pluća su se pretvorila u kašu!“ i tako sve dok napadaj nije prošao. Dok je trajao, ona nije mogla gledati ni činiti bilo koju stvar što nije imala veze s borbom protiv kašlja. Ali kad je popustio, ona napregne oči i, čim je bila u stanju nešto reći, uzviknula je buljeći:
„Pa, to ste vi?“
„Zar ste toliko iznenađeni što me vidite?“
„Mislila sam da vas više nikad neću vidjeti, zlato. Mislila sam da ste mrtvi i da ste otišli na nebo.“
„Zašto?“
„Nisam ni sanjala da ćete se održati tako dugo, daleko od jadne stare duše koja ima pravi recept za miješanje. I vi tugujete! Zašto niste došli i uzeli jednu ili dvije lule za utjehu? Jesu li vam možda ostavili novac pa niste tražili utjehu?“
„Ne.“
„Tko vam je umro, dušo?“
„Rođak.“
„Od čega je umro, ljubavi?“
„Najvjerojatnije – smrt.“
„Kratki smo večeras!“ uzvikne žena pomirljiva smiješka. „Kratki i prgavi smo! Mrzovoljni smo jer nam nedostaje dima. Nemirni smo, zar ne, zlato? Ali ovo je mjesto gdje se to liječi, ovo je mjesto gdje se umor pretvara u dim.“
„Onda ih možete pripremiti“, odgovorio je gost, „čim vam bude zgodno.“
Skinuo je cipele, olabavio kravatu i legnuo preko zapuštenog kreveta ostavivši glavu na lijevoj ruci.
„Sad sličite na sebe“, reče ta žena s odobravanjem. „Sad doista počinjem prepoznavati svoju staru mušteriju! Jeste li pokušavali sami miješati u tom dugačkom vremenu, lutko?“
„Pripremao sam tu i tamo na svoj način.“
„Nemojte ga nikad uzimati sami. To nije dobro za moj posao, a nije dobro ni za vas. Gdje je moja tintarnica, gdje je moj naprstak, gdje je moja žlica? Odsad ćete ga uzimati na umjetnički način, dušo moja draga!“
Krenuvši s procesom i počevši puhati u slabu iskru što ju je štitila u šaci, ona tu i tamo nešto kaže glasom prigušena zadovoljstva, ne prekidajući puhanje. Kad on progovara, ne radi to gledajući u nju i kao da mu misli već unaprijed lutaju.
„Ja sam vam spremila prave dimove, do prvog do zadnjeg, zar ne, srce?“
„Prave.“
„Kad ste prvi put došli, bili ste sasvim novi u ovome?“
„Da, onda sam lako padao od toga.“
„Ali vi ste se snašli u svijetu i lagano mogli popušiti lulu s najboljima, zar ne?“
„Da – i s najgorima.“
„Sad vam je upravo spremna. Kako ste lijepo pjevali kad ste prvi put došli! Običavali ste zabaciti glavu i pjevati kao ptica! Sad vam je spremna, zlato.“
On je veoma pažljivo uzme iz njezine ruke i stavi umetak na usne. Ona sjedne pokraj njega spremna da lulu ponovno napuni.
Nakon što je šutke uvukao nekoliko dimova, on će joj sumnjičavo:
„Je li jak kao što je bio?“
„O čemu govorite, dušo?“
„O čemu bih govorio nego o onome što imam u ustima.“
„Baš je isto. Uvijek sasvim isto.“
„Ne izgleda tako. Sporije je.“
„Naučili ste se na njega, shvaćate.“
„To bi mogao biti uzrok, naravno. Pazite.“ On se ukoči, postane sanjiv i kao da je zaboravio da je skrenuo njezinu pozornost.
Ona se nagne prema njemu i kaže mu u uho:
„Slušam vas. Baš ste rekli da pazim. Sad ste to rekli i ja slušam. Govorili smo da ste se baš naviknuli.“
„Znam sve to. Samo sam mislio. Pazi. Pretpostavimo da imate nešto u glavi, stvar koju ste krenuli napraviti.“
„Da, zlato; nešto sam krenula napraviti?“
„Ali niste bili sasvim sigurni.“
„Da, zlato.“
„Mogli ste i niste mogli to napraviti, razumijete.“
„Da.“ Vrškom igle pomiješala je sadržaj lule.
„Da li bi to uradili u mislima dok ste ovdje ležali i radili?“
Ona klima glavom. „Neprestano.“
„Isto tako i ja! Radio sam to stalno. Napravio sam to stotinama tisuća puta u ovoj sobi.“
„Nadam se da je bilo ugodno, zlato.“
„Bilo je ugodno!“
On ovo kaže sav u bijesu, skoči i krene prema njoj. Sasvim mirna, ona ponovno žlicom miješa i dopunjuje sadržaj lule. Vidjevši je usredotočenu na to, on se opušta u svoj raniji stav.
„To je bio put, težak i opasan put. Ta mi je tema bila u glavi. Rizičan i opasan put, preko ponora gdje bi i najmanja greška značila propast. Gledajte dolje, gledajte dolje! Vidite li što leži tamo na dnu?“
Nagnuo se je naprijed da to izgovori. Pokazuje zatim u pod, kao na neki zamišljeni predmet daleko ispod njega. Žena ga gleda dok se njegovo lice u grčevima približava njenom, a ne onom što pokazuje. Ona izgleda kao da zna kakav je utjecaj njezine savršene mirnoće. Ako je tako, ona to nije pogrešno proračunata, jer se on opet opuštao.
„Pa, rekao sam vam. Učinio sam to ovdje stotinama tisuća puta. Što sam rekao! Učinio sam to milijun i bilijun puta. Činio sam to toliko često i tako dugo da kad je stvarno učinjeno, izgledalo je da nije bilo vrijedno tolikog truda, jer je veoma brzo bilo gotovo.“
„To je bio put na kome si bio“, primjećuje ona tiho.
On zuri u nju dok puši i onda zamagljenih očiju odgovara: „To je putovanje.“
Događa se šutnja. Njegove oči su sad zatvorene sad otvorene. Žena sjedne pokraj njega pomno pazeći na lulu koja je sve vrijeme u njegovim ustima.
„Sigurno“, primjećuje ona dok je on u nju nekoliko trenutaka uporno gledao s takvim izrazom u očima da se činilo kako je daleko, ne tu u blizini: „Sigurno ste to činili na mnogo načina kad je bilo tako često?“
„Ne, uvijek na isti način.“
„Uvijek na isti način.“
„Da.“
„Na način na koji je napokon napravljeno?“
„Da.“
„I uvijek ste osjećali isto zadovoljstvo?“
„Da.“
Neko vrijeme on izgleda nedorastao ikakvom odgovoru osim ovog lijenog jednosložnog potvrđivanja. Vjerojatno da bi se uvjerila kako to nije samo automatsko potvrđivanje, ona preformulira svoju sljedeću rečenicu.
„Jeste li se ikada umorili od toga, zlato, i za promjenu pokušali napraviti nešto drugo?“
Dok pokušava sjesti on će joj oštro: „Kako to mislite? Što sam želio? Zašto sam došao?“
Ona ga ponovno nježno gura u ležeći položaj. Nakon toga vratila mu je njegov instrument koji je ispustio, raspirila vatru u njemu svojim dahom pa mu onda umirujući rekla:
„Sigurno, sigurno, sigurno! Da, da, da! Sad ću poći s vama. Bili ste previše brzi za mene. Sad vidim. Došli ste zbog odlaska na putovanje. Da, mogla sam znati, jer to je baš slično vama.“
Isprva je odgovorio smijehom i onda strasnim stiskanjem zuba: „Da, došao sam namjerno. Kad nisam više mogao podnositi život, došao sam po utjehu, i dobio sam je. Jesam! Jesam!” Ponavljao je to krajnje žestoko i režući poput vuka.
Ona je veoma oprezno promatrala, kao da u sebi traži put za svoju sljedeću primjedbu: „Bio je tu i još jedan putnik, zlato.“
„Ha, ha, ha!“ Počeo se zvonko smijati, prije kriještali.
„Zamislite“, povikao je, „koliko je bio često suputnik, a ipak to nije znao. Pomisliti koliko je puta išao na putovanje, a da nikad nije vidio cestu!“
Žena kleči na podu, blizu njega držeći na pokrivaču kreveta prekrižene ruke i na njima vršak brade. Gledala ga je u tom položaju. Lula mu je pala iz usta. Ona ju je vratila, stavila ruku na njegove grudi te ga polako njihala s jedne strane na drugu stranu. Poslije toga on progovori kao da je ona nešto bila rekla.
„Da! Uvijek, sam prvi putovao, prije nego što bi se počele mijenjati boje i veliki pejzaži i sjajne procesije. Nisu mogli početi prije nešto bi ih se otarasio. Nisam imao mjesta dotad ni za što drugo.“
Još jednom on zašuti. Još jednom ona položi ruku na njegove grudi i pokreće ga lako amo-tamo kao što mačka ljulja poluživog miša. Još jednom on progovori kao da je ona nešto rekla.
„Što? Rekao sam vam. Kad je napokon bilo stvarno, bilo je tako kratko da je prvi put izgledalo nestvarno. Čujte!“
„Da, zlato. Slušam.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 Empty Re: Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:45 am

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 41513_P_12698752320298

„Vrijeme i mjesto su pri ruci.“
On je na nogama i govori šapatom kao da je u mraku.
„Vrijeme, mjesto i suputnik“, ona predlaže usvajajući njegov ton i lagano ga držeći za ruku.
„Kako bi vrijeme moglo biti pri ruci kad ne bi bilo suputnika? Pst! Putovanju je kraj. Gotovo je.“
„Tako brzo?“
„To sam rekao. Tako brzo. Čekajte malo. Ovo je vizija. Prespavat ću je. Bilo je suviše kratko i lagano. Moram imati bolju viziju od ove, ovo je najgora od svih. Bez borbe, bez osjećaja opasnosti, bez preklinjanja, a ipak nikad to nisam prije vidio.“ Stresao se.
„Što ste vidjeli, zlato?“
„Gledajte! Gledajte kako je to bijedna, zla, jadna stvar! To je stvarno. Gotovo je!“
Te nepovezane riječ popratio je divljim i besmislenim pokretima. Ali oni se gube u sve jačoj obamrlosti i on se ispruži na krevetu.
Međutim, žena je još uvijek radoznala. Ponavljajući svoje mačje pokrete, ona ponovno polako pokreće njegovo tijelo i sluša. Ljulja ponovno i sluša, šapće mu i sluša. Vidjevši da ga neko vrijeme neće moći probuditi, ona se lagano i s izrazom razočaranja podiže na noge, nježno mu rukom udara lice okrećući se od njega.
Ali nije otišla dalje od stolice pokraj ognjišta. Sjela je na nju s jednim laktom na naslonu i bradom naslonjenom na ruku uporno ga gledajući. „Čula sam vas jednom kako govorite“, krekeće si u bradu, „čula sam vas jednom kako govorite, dok sam ležala gdje vi ležite, a vi ste razmišljali o meni: ‘Nejasno!’, čula sam da kažete, i za još dvojicu osim mene. Ali nemojte uvijek biti previše sigurni, nemojte uvijek biti sigurni, ljepotane!“
Ona dodaje netremice i napeto kao mačka:
„Nije tako jako kao prije? Ah! Možda ne u početku. Možda ste glede toga u pravu. Praksa ga čini savršenim. Možda sam naučila tajnu kako vas primorati da govorite, srce.“
Više ništa nije rekao. S vremena na vrijeme ružno bi mu se grčili lice i udovi dok je teško i nijemo ležao. Nesretna svijeća dogorijeva. Žena taj posmrtni ostatak uzme među prste, zapali drugu, ugasi fitilj u svijećnjaku i puni ga novom svijećom kao da puni neko zlokobno i neprilično čarobnjačko oružje. 1 nova svijeća dogorijeva, a on još uvijek leži bez svijesti. Na kraju dogorijeva i ono što je ostalo od zadnje svijeće pa dnevno svjetlo uđe u sobu.
Činilo se da nije prošlo mnogo vremena kad je on ustao, hladan i drhteći, polako shvaćajući gdje se nalazi i spremajući se da ode. Žena uzima svoju plaću zahvaljujući: „Blagoslovljeni, blagoslovljeni bili, zlato!“ Čini se da je umorna pa se počinje pripremati za spavanje dok on izlazi iz sobe.
Ali ono što se čini može biti lažno i istinito. U ovom slučaju lažno. Jer onog trenutka kad su stube prestale škripati pod njegovim koracima, ona se iskrala za njim odlučno mucajući: “Dvaput te neću izgubiti!“
S dvorišta nema posebnog izlaza, samo ulaz. Kao vještica naginje se na vratima i gleda da li se osvrće. On se nije osvrnuo prije nego što je nestao kolebljiva koraka. Ona ga prati, proviruje iz dvorišta, vidi da još uvijek nesigurno hoda i da se ne osvrće. Drži ga na oku.
On je krenuo natrag u Aldersgate Street, gdje su se vrata odmah otvorila na njegovo kucanje. Ona se šćućurila u drugim vratima i promatrala ga. Shvatila je kako je on samo privremeno u toj kući. Njezino strpljenje traje satima. Jer ona može izdržati, i izdržala je. Kupila je kruh kakvih stotinjak metara dalje i mlijeko koje su nosili pokraj nje.
On opet izađe u podne, pošto je promijenio odijelo, ali ne noseći ništa u ruci, i nitko ništa nije nosio za njim. On se, znači, još ne vraća u naselje. Ona ga kratko prati, oklijeva, odmah se okreće i odlazi ravno u kuću koju je on napustio.
„Je li onaj gospodin iz Cloisterhama unutra?“
„Upravo je izašao.“
„Na nesreću. Kad se gospodin vraća u Cloisterham?“
„Večeras u šest.“
„Blagoslovljeni bili i hvala. Neka Gospodin ide na ruku onima gdje se na uljudno pitanje, čak i bijednoj duši, odgovara na tako uljudan način!“
„Neću te dvaput izgubiti!“ ponavlja bijedna duša na ulici, ali ne tako uljudno. „Posljednji put sam te izgubila kad se onaj omnibus, koji si uzeo u noći na kraju tvog puta, zaustavio između stanice i mjesta. Sad znam tko je to bio. Moj gospodine iz Cloisterhama, bit ću tamo prije vas i sačekati vaš dolazak. Zaklela sam se da vas neću dvaput izgubiti.“
Shodno tome, iste te večeri bijedna duša stoji u glavnoj cloisterhamskoj ulici gledajući krajnje neobične oluke ženskog samostana i provodeći vrijeme do devet sati najbolje što može. U to vrijeme ona ima razloga vjerovati da bi se pridošli putnici iz omnibusa mogli zainteresirali za nju. Prijateljski mrak olakšava joj utvrditi da je li tako ili nije. A tako je, jer putnik koji se ne smije dvaput izgubiti dolazi s drugima.
„Sad da vidim što će biti od vas. Idemo!“
Primjedba upućena zraku, a ipak bi se mogla odnositi na putnika koji glavnom ulicom ide do jednih vrata ispod luka, gdje je neočekivano nestao. Bijedna duša ubrzala je svoj korak. Brza je i brzo za njim stiže do vrata, ali samo vidi stepenice s jedne strane i s druge jednu starinsku sobu ispod luka, u kojoj jedan gospodin velike glave i sijede kose piše pod čudnim okolnostima pokraj otvorenih vrata koja gledaju na prolaz, promatrajući sve koji prolaze, kao da ga naplaćuje iako je prolaz slobodan.
„Hej!“ poviče on tihim glasom primijetivši kako se zaustavila: „Koga tražiš?“
„Ovuda je maloprije prošao jedan gospodin, gospodine.“
„Naravno da je prošao. Što želite od njega?“
„Gdje on živi, srce?“
„Živi? Gore uz stube.“
„Blagoslovljeni bili!“ Šapuće: „Kako se zove, srce?“
„Prezime Jasper, krsno ime John. Gospodin John Jasper.“
„Ima li on zanimanje, dobri gospodine?“
„Zanimanje? Da. Pjeva u zboru.“
„U zvonu?“
„U zboru.“
„Što je to?“
Gospodin Datchery se ostavio svojih papira i prišao k pragu. „Znadete li što je to katedrala?“ šaljivo je upita.
Žena kimne.
„Što je?“
Čini se zbunjenom, pretražuje misli da nađe definiciju, kad joj padne napamet da je lakše pokazati taj veliki predmet, glomazan naspram tamnoplavog neba i prvih zvijezda.
„To je odgovor. Uđite u nju sutra ujutro u sedam i moći ćete vidjeti gospodina Johna Jaspera, ali ga i čuti.“
„Hvala vam. Hvala vam!“
Izljev naslađivanja kojim mu ona zahvaljuje ne prolazi neopaženo od neoženjenog momka dobre ćudi koji lagodno živi od svojih prihoda. On je pogleda, prekriži ruke na leđima, kakav je običaj takvih momaka, i prođe s njom kroz prolaz u kome je odjekivalo.
„Ili“, predloži on pokazujući natrag glavom, „možete otići odmah tamo u stan gospodina Jaspera.“
Žena ga gleda lukavo se smiješeći i odmahuje glavom.
„O, vi ne želite razgovarati s njim?“
Ona ponovi svoj nijemi odgovor i usnama oblikuje nijemi odgovor: „Ne.“
„Možete mu se s distance diviti triput dnevno, kad god želite. Ipak dug ste put prevalili za to.“
Žena brzo pogleda gore. Ako gospodin Datchery misli kako će je na taj način navesti da kaže odakle dolazi, on je onda mnogo naivniji od nje. Ali ona mu pripisuje takvu vještu misao dok on lagano hoda, kao poznata dosadna ličnost u gradu, s nepokrivenom razbarušenom sijedom kosom i besposlenim rukama zveckajući sitnišem u džepovima hlača.
Zveket novca privlači njezine požudne uši.
„Zar mi nećete, dragi gospodine, pomoći platiti prenoćište i put? Ja sam bijedna duša, zbilja, koju muči jak kašalj.“
„Znate gdje je prenoćište, koliko shvaćam, pa idite ravno tamo“, odgovara gospodin Datchery još uvijek zveckajući sitnišem. „Jeste li često dolazili ovamo, dobra ženo?“
„Samo jednom u životu.“
„Da, da?“
Stigli su do ulaza u samostanski vinograd. Jedno prikladno sjećanje, pred primjerenim modelom za kopiranje, oživljava u mislima žene dok gleda to mjesto. Zaustavila se pokraj vrata i energično je rekla:
„Pokraj njih, iako to možda nećete vjerovati, jedan mladi gospodin dao mi je tri šilinga i šest penija kad sam iskašljavala dušu baš na ovoj tu travi. Tražila sam ga tri šilinga i šest penija i on mi ih je dao.“
„Zar nije bilo malo drsko tražiti određenu sumu?“ napominje gospodin Datchery još uvijek zveckajući novcem. „Zar nije običaj da se suma ne govori? Zar nije, možda, izgledalo mladom gospodinu – samo izgledalo – da mu se nešto naređuje?“
„Pazite, srce“, odgovori ona povjerljivim i uvjerljivim glasom, „željela sam novac da bih kupila lijek koji mi pomaže – i to sam učinila. Tako sam rekla mladom gospodinu, on mi ga je dao i ja sam ga pošteno utrošila do posljednjeg novčića. I sada želim isto takvu sumu potrošiti na isti način, ako mi dadete novac. Potrošit ću ga pošteno do posljednjeg penija, duše mi moje!“
„Kakav je to lijek?“
„Bit ću poštena prema vama prije nego što dobijem novac, kao i poslije. To je opijum.“ Gospodin Datchery je pogleda naglo promijenivši držanje.
„To je opijum, srce. Ni manje ni više. I u čovjekovoj prirodi je da uvijek govori protiv opijuma, a rijetko kada njemu u prilog.“
Gospodin Datchery počeo je veoma polako brojati novac koji ga je tražila. Lakomo promatrajući njegove ruke, ona mu i dalje nastavi prikazivati veliki primjer.
„Bilo je to posljednje Badnje večeri, malo poslije mraka. Tada sam bila ovdje kad mi je mladi gospodin dao tri šilinga i šest penija.“ Gospodin Datchery se zaustavio u brojanju, shvatio da je pogrešno izbrojio, ponovno promiješao novac i krenuo ispočetka.
„ A ime mladog gospodina“, dodaje ona, „bilo je Edwin.“
Gospodinu Datcheryju palo je nešto novca – sagnuo se je i podigao ga. Pocrvenio je od napora i pitao:
„Otkuda znate ime tog mladog gospodina?“
„Pitala sam ga i on mi je rekao. Postavila sam mu samo dva pitanja: koje mu je krsno ime i da li ima djevojku. I on je odgovorio da se zove Edwin i da nema djevojku.“
Gospodin Datchery zastane s izabranim novčićima u ruci kao da proučava njihovu vrijednost i ne može se od njih rastati. Žena ga nepovjerljivo pogleda. U njoj je kipjela ljutnja zbog toga što se predomišlja o poklonu. Međutim, on joj ga da kao da odvaja svoje misli od žrtve i ona ode podanički se zahvaljujući.
Svjetiljka Johna Jaspera je gorjela i njegov svjetionik bio je osvijetljen kad se gospodin Datchery sam vratio k njemu. Kao što pomorci na opasnom putu, približavajući se stjenovitoj obali, gledaju kroz zrake signalne svjetlosti prema luci koja leži iza nje i do koje, možda, neće stići, tako je i zamišljeni pogled gospodina Datcheryja usmjeren na ovu svjetlost i ono iza nje.
Cilj njegova ponovnog dolaska u stan jest samo staviti šešir, a koji izgleda toliko nepotrebnim dijelom njegove garderobe. Na satu katedrale bilo je pola jedanaest kad je on ponovno izašao na ulicu. Oklijeva i gleda oko sebe kao da je sad odzvonio radosni sat kad se gospodin Durdles kamenjem može otjerati kući i kao da očekuje pogled na nevaljalca koji je imenovan da izvrši zadaću kamenovanja.
Zapravo, Zla Sila je na slobodi. Ali kako nema ničeg živog što bi mogla ovog trenutka kamenovati, gospodin Datchery otkriva da to Zlo kroz ogradu groblja kamenuje mrtve. Nevaljalko nalazi da je ovo ugodna i zanimljiva zabava. Prvo zato što se smatra da je ovo mjesto odmora sveto, a drugo zato što su visoki nadgrobni spomenici, koji stražare u mraku, dovoljno slični mrtvima da bi opravdali krasnu misao kako su ozlijeđeni pri pogotku.
Datchery ga pozove s: „Ejhej, Winks!“
On potvrđuje uzvik s: „Ejhej, Dick!“
Njihovo poznanstvo, čini se, ima prijateljske osnove.
„Ma, rekao sam“, žali se, „da ne govoriš javno moje ime. Nikad se nisam izjašnjavao o imenu, pusti to. Kad mi oni tamo u zatvoru kažu da će me zapisati u knjigu i pitaju: ‘Kako se zoveš?’ ja im kažem: ‘Otkrijte’. Isto tako kad kažu: ‘Koje si vjere?’ ja kažem: ‘Otkrijte? ’“
To bi vlastima, usput se može primijetiti, bilo iznimno teško, bez obzira na svu statistiku.
„Osim toga“, dodao je dečko, „ne postoji obitelj Winks.“
„Mislim da mora postojati.“
„Lažeš, nema je. Putnici su mi dali to ime zato što ne spavam redovito i što se mučim cijele noći. Zato je meni jedno oko otvoreno prije nego što zatvorim drugo. To znači Winks. Deputy mi je najbolje ime, ali me nećeš uhvatili da i to tvrdim, shvaćaš?
„Dobro, neka onda uvijek bude Deputy. Mi smo dobri prijatelji, Deputy?“
„Jako dobri.“
„Oprostio sam dug koji si mi dugovao od kada smo se prvi put vidjeli, a otada mnoge su moje kovanice našle put do tebe. Ha, Deputy?“
„Aha! I što je još više, ti nisi Jasperov prijatelj. Zašto me je morao dizati na noge?“
„Da, zašto! Ali pusti ga sada. Večeras ćeš dobiti jedan moj šiling, Deputy. Sad je kod tebe došao jedan putnik s kojim sam razgovarao – jedna nemoćna žena koja kašlje.“
„Puffer“, složio se Deputy. Nakrivio je glavu pa izbuljenih očiju rekao lukavim, zlobnim pogledom prepoznavanja pućkajući zamišljenu lulu: „Hopeum Puffer.“
„Kako se zove?“
„Njezino kraljevsko veličanstvo princeza Puffer.“
„Ona ima i neko drugo ime osim toga. Gdje živi?“
„U Londonu, među plovcima.“
„Mornarima?“
„To sam i rekao. Kinezima, i drugim koljačima.“
„Volio bih saznati, uz tvoju pomoć, gdje ona točno živi.“
„U redu. Daj zlato.“
Šiling je predan. Tada, u duhu povjerenja koje bi trebalo vladati među svim poslovnim transakcijama časnih stranaka, smatralo se kako je ovaj posao završen.
„Ali evo ševe!“ uzvikne Deputy. Što misliš kamo sutra ujutro ide Njezino Veličanstvo? Proklet bio ako ne ide u KI-TI-DRI-LU!“ U svom zanosu on namjerno razvlači riječ, lupa nogom i previja se od svog grčevitog i reskog smijanja.
„Kako si to saznao, Deputy?“
„Zato što mi je upravo sad rekla. Rekla je da zato mora ustati. Rekla je: ‘Deputy, moram se rano umiti i urediti što bolje mogu jer idem u KI-TI-DRI-LU!‘“ Kao i prije s užitkom razdvaja slogove, no kao da mu za pokazivanje koliko je ovo smiješno nije dovoljno udaranje nogama po pločniku, počinje on polako i dostojanstveno plesati, možda zamišljajući da je tako radio Dekan.
Gospodin Datchery primio je ovu novost poprilično zadovoljnim, premda zamišljenim licem, i prekinuo je razgovor. Vrativši se u svoj neobičan stan, i pošto je dugo sjedio nad večerom koja se sastojala od kruha, sira, salate i piva, što mu je sve gospođa Tope pripremila, ostao je i dalje sjediti i kad je večera završila. Napokon se podigao, otvorio vrata ormara u kutu i nacrtao nekoliko neobičnih poteza kredom po njegovoj unutarnjoj strani.
„Volim“, reče gospodin Datchery, „stari gostioničarski način pisanja računa. Nečitljivo, osim onom koji piše. Ako ovaj što zapisuje nije pošten, dužnik zadužuje samog sebe. Hm, ha! Jako mali račun, ovo je jako, jako mali račun!“
On uzdiše razmišljajući o svojoj bijedi, s jedne police ormara uzima komad krede i zastane držeći je u ruci neodlučan što dodati računu.
„Mislim da je mali dodatak“, zaključi on, „sve ono na što imam pravo.“ Nakon što je svoje riječi popratio kredom, on zatvara ormar i odlazi u postelju.
Sjajno jutro blista nad starim gradom. Nedostižno lijepe su njegove starine, ruševine s bršljanom koji se presijava na suncu, bogato drveće koje leluja u mirnom zraku. Blistavo svjetlo što se odbija od nemirnih grana, pjevanje ptica, mirisi iz vrta, šume i polja – prije iz jednog velikog vrta u cijelosti njegovana otoka u ovo plodno vrijeme – prodiru u katedralu, potiskuju njen zemaljski miris i propovijedaju Uskrsnuće i Život. Ugrijali su se stoljeća i stoljeća stari hladni kameni grobovi. I mrlje svjetla uvlače se u najneprijatnije mramorne kutove zgrade gdje lepršaju poput krila.
Gospodin Tope dođe s velikim ključevima, zijevajući otključa i otvori vrata. Dođe gospođa Tope s priborom za čišćenje. U određeno vrijeme dođe orguljaš i momak koji pokreće mjehove, zure iza crvenih zavjesa na galeriji, neustrašivo otresaju prašinu s knjiga na odijeljenoj visini i brišući je sa žica i pedala. Pojavile su se i razne vrane, stigle su iz raznih predjela neba natrag na veliki toranj. Može se pretpostaviti da vole vibriranje i da znaju kako će im zvono i orgulje to pružiti. Dođe i veoma mali broj vjernika, uglavnom iz okolice katedrale i doma mlađeg kanonika. Dođe i gospodin Crisparkle, svjež i vedar. I njegova pastorska braća, ne tako svježa i vedra. Dođe i zbor, u žurbi (uvijek u žurbi i žurno u posljednjem trenutku odijevajući svoje spavaćice kao djeca koja bježe u krevet), i John Jasper kao njihov vođa. Zadnji je došao gospodin Datchery, u ložu, jednu od praznih koja je odabrana za njega, osvrćući se za Njenim Kraljevskim Veličanstvom, Princezom Puffer.
Misa je već bila daleko odmakla kad je gospodin Datchery uspio razabrati Njezino Kraljevsko Veličanstvo. Razabrao ju je u sjeni. Nalazila se iza stupa, pažljivo sklonjena s vidika dirigentu zbora, ali promatrala ga je s najvećom pažnjom. On recitira i pjeva sasvim nesvjestan njene nazočnosti. Ona se smiješi kad je on glazbeno najvatreniji. Da, gospodin Datchery ju je vidio kako to čini. I zamahne šakom prema njemu iza dobrodošlog zaklona stupa.
Gospodin Datchery ponovno pogleda kako bi se uvjerio. Da, ponovno! Ružna i uvela kao neka fantastična rezbarija ispod sjedala u loži, jednako toliko zla kao i nečastivi, jednako toliko oštra kao i veliki brončani orao koji drži svete knjige na svojim krilima (i sudeći po kiparevu dočaravanju njegovih divljih osobina, njima ni najmanje obraćena), ona skuplja svoje mršave ruke i onda ponovo s obje šake zamahuje prema dirigentu zbora.
U tom trenutku ispred rešetkastih zborskih vrata, nakon što je prevario opreznog gospodina Topea lukavštinama u kojima je on pravi majstor, Deputy oštra oka proviri kroz rešetke zapanjeno prelazeći pogledom s onog koji prijeti na onog kome se prijeti.
Misa se završi i svi se raziđoše na doručak. Ispred katedrale dok se zbor razilazio (jednako toliko u žurbi da skine svoje spavaćice koliko se žurio odjenuti ih), gospodin Datchery priđe svojoj novoj poznanici.
„Pa, gospođo. Dobro jutro. Jeste li ga vidjeli?“
„Vidjela sam ga, srce. Vidjela sam ga!“
„I poznaješ ga?“
„Poznajem! Bolje od svih velečasnih pastora zajedno!“
Brižna je gospođa Tope veoma uredno prostrla doručak za svog stanara. Prije nego što je sjeo on je u kutu otvorio vrata svog ormara. S police uzeo je komad krede, računu dodao jednu debelu dugačku crtu, od vrha vrata ormara sve do dna, i onda s tekom krenuo jesti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 Empty Re: Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda

Počalji od Mustra Sub Feb 17, 2018 11:45 am

Bilješka o piscu

Charles Dickens bio je engleski pisac koji je stvorio neke od najpoznatijih i najnezaboravnijih književnih likova svih vremena (da samo spomenemo Olivera Twista ili Davida Coppefielda), i do danas ostao zapamćen kao najveći pisac viktorijanskog razdoblja engleske književnosti. Njegova su djela tijekom njegova života uživala veliku popularnost, dok ga je književna kritika dvadesetog stoljeća prepoznala kao književnog genija.
Charles Dickens je rođen 7. veljače 1812. godine. U dvanaestoj je godini prekinuo školovanje zbog oca koji je zapao u dugove i završio u zatvoru. Zaposlio se u tvornici laštila, a kasnije u odvjetničkom uredu. Nakon toga postaje politički novinar – izvještavao je o parlamentarnim debatama i putovao Britanijom izvještavajući o izbornoj kampanji za Morning Cronicle. U to vrijeme počinje i njegov književni rad. Godine 1833. svoju prvu priču šalje u londonski časopis Monthy Magazine, da bi 1836. objavio svoju prvu knjigu, Bozove crtice, koja je nastala zahvaljujući njegovom novinarskom radu. Djelo je doživjelo uspjeh, te Dickens dobiva ponudu za pisanje romana u nastavcima u časopisu, iz čega će se kasnije roditi Pickwickovci, roman o komičnim zgodama u Engleskoj prije industrijske revolucije. Premda nekoliko prvih priča nije doživjelo uspjeh, uvođenje lika imena Sam Weller u četvrtom nastavku donijelo je nagli porast čitanosti. Dvije godine kasnije, 1839., objavljuje svoje najpoznatije djelo – Oliver Twist. Bilo je to prvo viktorijansko djelo u kojemu je dijete bilo glavni junak. U samo par godina, do 1841., napisao je nekoliko važnih djela, koja su najprije bila objavljena u mjesečnicima prije nego su ukoričena: Nickolas Nickleby, Stari dućan rijetkosti te njegov prvi povijesni roman Barnaby Rudge. Godinu dana kasnije on i njegova supruga po prvi put kreću u posjet Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Svoje impresije zapisao je u putopisu Bilješke iz Amerike. Nakon povratka Dickens počinje rad na Božičnoj priči, nakon kojeg ubrzo slijedi još jedno remek-djelo, 1845., Cvrčak na ognjištu. Nakon što je 1844. kratko živio u Italiji, Dickens je otišao u Švicarsku, gdje je započeo rad na djelu Dombay i sin, romanu čija je tematika bila vezana uz poslovne krugove londonskog Cityja. Nakon toga posvetio se još jednom svom djelu koje je ostalo zapamćeno do današnjeg dana, Davidu Copperfieldu, koje je ujedno označilo svojevrsnu prekretnicu u njegovom stilu – djela mu postaju mnogo ozbiljnija i pisac počinje mnogo pažljivije pristupati njihovu planiranju. Ta su djela također mračnijeg ozračja i sklonija simboličkim strukturama, likovi su slojevitiji, te Dickens počinje radikalnije propitkivati društvene institucije i konvencije.
Pedesetih godina objavljuje djela Sumorna kuća, Teška vremena, Malena Dorrit, Priča o dva grada, a početkom šezdesetih Velika očekivanja, koje se danas smatra njegovim najzaokruženijim ostvarenjem, u kojem pisac tematizira odnos moralnosti i društvenog položaja. Ova dva posljednja djela doživjet će ogroman uspjeh. Na knjizi Tajna Edwina Drooda, koja je usredotočena na temu zločina i zla, započet će raditi pred kraj života 1869. godine i, nažalost, neće je dovršiti.
Charles Dickens umro je 9. lipnja 1870. godine.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda - Page 2 Empty Re: Čarls Dikens-Tajna Edwina Drooda

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu